BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA

Marija Jurić-Zagorka JADRANKA Izdavač ITRO AUGUST CESAREC MARIJA JURIC ZAGORKA

Urednik BOŽE ČOVIĆ Glavni urednik ZDRAVKO ŽIDOVEC Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIĆ JC sT CIUSAKI;C ZAC.REU 1987 PRVI DIO NEZNANO ČUDO ZAGREBA U DOMOVINI

ustom, bijelom cestom zelena diližansa vozi prema Zagrebu. Putnici zavirkuju kroz male prozore, pričaju ili drijemaju. Iznenada se vrata na kolima otvore, a muški glas zavikne: - Stoj! Sto -oj! Kočijaš se trgne i povuče uzde. Njegov pomoćnik uhvati zavirač. Kola se zaustave. Putnici uznemireni zure u muškarca što skače na cestu, tamo se zaustavlja, pa gleda preko poljana, nekud daleko, nitko ne zna što.. Samo kočijaš šapće pomoćniku bečkim narječjem: - Ovaj mladi putuje s nama ravno iz Beča. Njušio sam ja da je visoka ličnost naše ekselencije, drugi se nitko ne bi usu dio zaustaviti diližansu na liniji. Uh, sigurno ovaj lovi ilirsko-jugoslavenske Hrvate. - A što su skrivili? - Ti danas prvi put voziš ovuda - trebaš znati mnogo toga. Ovo ti je jako neposlušan narod. Već osmu godinu ovdje gospo dari naša habsburška ekselencija, ali ovi i danas silom hoće da su nekakvi ilirsko-jugoslavenski Hrvati. To im je zabio u glavu nekakav Ljudevit Gaj. Naša ih ekselencija drži pošteno za šiju, ali vraga, oni se usude još uvijek potajno mrziti našu habsburšku ekselenciju. Pazi, pazi ovog mladoga na cesti! Okrenuo je dili žansi leđa, gleda nekud preko doline, a u svojoj je glavi već uhvatio hrvatskog ilirca. Pazi - čim se ovaj okrene, uperit će na putnike u diližansu revolver i uhvatit će krivca. Putnici u kolima još uvijek zbunjeno gledaju muškarca što stoji na cesti kao začaran. Onda se on naglo okrene i vikne njemački: - Oprostite, oprostite - nisam smio zaustaviti kola, smu tilo me kad sam ugledao Zagrebačku goru. U njezinu je krilu moj rodni grad. Od šeste godine svojeg života nisam vidio domo vinu. Oprostite - ne zamjerite. - Ah - ne zamjeramo ništa - prijazno odgovaraju gla sovi putnika, zadovoljni što nemaju razloga da budu zabrinuti. A kočijaš sprijeda šapće pomoćniku: Taj mladi ih lukavo farba - baš je fino postavio udicu... Iz putničkih kola izvlači se plećati orijaš. Za njim silazi bračni par i trojica muškaraca pa prilaze k mladiću. Kao da ih privlači toplotom tamnih očiju, neodoljivim smiješkom što ispoljava bijele zube ispod crnih brkova, a tamni zalisci i gusta tamna kosa pružaju njegovoj mladosti muževniji izraz. Putnicima upravlja glasna pitanja njemačkim jezikom, a onda prisutna žena tiho prošapće hrvatski: - Vi ste, dakle, rođeni u Hrvatskoj? - Zagreb mi je rodni grad - tiho odgovara hrvatski. U krilu one gore moj je rodni grad Zagreb. U duhu vidim bijele kućice Gornjega grada stisnute poput bijelih golubica, a oni gorski vrh

ovi kao da opominju: - Ne diraj ovu zemlju, tuđinče! Golubovi se neće razletjeti, oni će se pretvoriti u orlove - a onda... Brzim pogledom orijaš zaokruži suputnike i uhvati nepoznata mladića za ruku: - Već sam u diližansi slutio da ste hrvatskog roda čim ste mi postavljali pitanja o historiji naše domovine. Tamo ima meni nepoznatih ljudi pa vam tek sada odgovaram: Cicero je kazao: "Povijest je svjedok vremena. Tko ima povijest, toga se ne može izbrisati s lica zemlje". Mi imamo svoju povijest, ali danas nje gova ekselencija Bach želi prisiliti svjedokinju da svjedoči krivo. Da laže i zato progoni čak i plemića ako se usuđuje kazati da je hrvatskog porijekla, a golim će bajunetom u prsa svakome tko bi spomenuo Iliriju ili Jugoslaviju. Žele nas pretvoriti u habsburško-njemačku provinciju. - Znam već - šapne mladić. - Baš to me još više vuče u domovinu. Ne možete slutiti kako i zašto tako teško čekam čas da se nađem u Zagrebu. - Kazali ste da od šeste godine živite u tuđini - pita jedna od žena. - Zašto je to tako? - Oprostite, gospođo, odviše je duga i bolna priča. Sada imam dvadeset četiri godine. Dugo sam čeznuo za ovim časom... Vjerujte, kad gledam onu goru, htio bih zrakom poletjeti tamo u onaj grad ispod Medvednice. Samo nemojte nigdje glasno izgovoriti ni jedne hrvatske riječi - upućuje ga šapatom suputnica. Kad netko u plemićkom ili građanskom odijelu uzdahne ili zapjeva hrvatski, okreću se za njim svi bečki špijuni. U diližansi su ostala samo dvojica. Tamnobradi, bjeloputni, pod širokim klobukom, isprsio se uz mlađeg muškarca plave kozje bradice i plavih kosa što mu vire ispod sivog šešira. Obojica gledaju ravno preda se, a tamnobradi šapće: - Gospodine Jarec, vi, desna ruka bečke tajne policije, ne vidite da nas je mladić naslutio? On će bježati. - Vaše visokorođe nije mi ništa kazalo o mladiću, ali ono što sam čuo za vrijeme vožnje u diližansi... - Niste mogli čuti mnogo - upada, prosvjedujući tamno bradi šef. - Mladi je progovorio samo kada je ušao u diližansu onaj orijaš, a razgovor je bio o povijesti. - Vaše visokorođe, iz njegovih riječi razabrao sam čistu prostodušnost, a razlog koji ga je ponukao da protupropisno zaustavlja diližansu pokazuje sasvim sigurno idealističkog sanjara. Takvi boluju od nestašice lukavstva i opažanja. - Da, da, ali mogla bi biti i dobra varka ako je naslutio da se nas dvojica guramo s putnicima od Beča - radi njega. - Očito je taj mladić veliki izdajnik habsburške monarhije kad vaše visokorođe lično ide u potjeru za njime, pa još diližan som. - Jarec, ovaj mladić nosi u svoju domovinu skupocjeno bla go habsburške dinastije. Moramo ga uhvatiti i spriječiti da stigne do Zagreba. Pazite - ne smije stići u Zagreb. - Vaše visokorođe, to je malenkost. Za sat i pol stižemo na buduću stanicu, jednostavno ću ga uhititi jer da je spremao atentat na ekselenciju ministra Bacha. - Obratno. Nitko, osim vas, mene i ekselencije ne smije naslutiti kako i kamo će mladić izginuti, a u naše ruke mora pasti ono neprocjenjivo blago što ga nosi sa sobom. Na našu nesreću, carev savjetnik maršal grof Grune protektor je ovog mladića i zato ne smije biti nikakvih tragova o njegovu nestanku. - Ipak, vaše visokorođe mi nije kazalo o čemu se radi. - I ja sam doznao tek u posljednji čas. Kad je ovaj krenuo u Zagreb, jedva mi je dostajalo vremena da pozovem vas na taj prokleto neudoban put. Na stanici, kad budemo sami, kazat ću vam podrobnije. Tamo me već čeka moj bečki špijun za Hrvate. Pozor - mladić govori glasno. - Visokorođeni barune, taj se mladi klipan usuđuje govoriti hrvatski. Pokazuje na Zagrebačku goru i veli... - Što veli? Svaku mi riječ šaptom prevedite... - Rekao je doslovce: "Divna moja Zagrebačka gora, ona krije čudesnu tajnu moje domovine..."

Tamnobradi čvrsto stisne lakat policajca, usne mu poblijede, dok šapćući pita:

"Zagrebačka gora krije tajnu" - to je rekao? Šta još? Pazite. Sto veli još o Zagrebačkoj gori? Svaku riječ prevedite. Čovjek plave kozje bradice lukavim pogledom prati mladića na cesti: - Sada se veselo smije. Ah, opet govori: "O - da mi je po letjeti tamo u krilo drage gore - smjesta, ovog časa. - Da - to je - on zna što govori - šapće tamnobradi, ne pomično zureći preda se. - Što se sada zbiva, Jarec, govorite. - Sada je mladić ušutio. Nešto se događa kod kočijaša, on napeto gleda onamo. - Ovaj mladić - šapće tamnobradi - javno govori o tajni Zagrebačke gore. Čujte moj hitni nalog: mladića moramo uhva titi i oteti mu dragocjeno blago danas u prvom mraku, na bilo kojoj stanici, tajno i neprimjetno. Mojem špijunu za hrvatske đake rekao je da će to blago prenijeti složeno ispod prsluka u Zagreb. Zato su mu prsa tako nabrekla, kao da nosi debele na slage pergamenta. A sad - tiho, ravnodušno, putnici se, eto, vra ćaju u kola. Doći će i on. Mladić još uvijek stoji na cesti. Njegova je pažnja sa Zagrebačke gore pala na kočijaša kod koga se zaustavio seoski jahač pa ispituje, nije li se diližansi desila kakva neprilika kad stoji ovdje na vrhu brda. Mladi putnik na cesti sluša razgovor i najednom, kao da mu je sjevnula neka sretna misao, veselo pohiti k seoskom jahaču i zapita hrvatski: - Kamo vodiš ovoga konja? - Na stanicu da ga iznajmim ili prodam. - Kupujem ga i plaćam što tražiš ako mogu s njim do pola noći stići u Zagreb. - Ako ste tako čestiti jahač kao što je inoj konj trkač, bit ćete do pola noći na Markovu trgu. U trenutku segne mladi putnik za novčarkom. Odmah isplati zatraženu svotu, poravna trošno sedlo, žustro uzjaši kupljenog konja. Onda kočijašu diližanse odredi neka kovčeg spremi na stanicu "Divlja mačka" i dade mu obilnu napojnicu. Tada skrene konja prema kolima, i oslovi suputnike: - Molim još jednom: oprostite što sam zaustavio kola i utrošio dragocjeno vrijeme. - Kako? Vi nećete s nama nastaviti put? - razočarano pita plećati orijaš. - Kad tako žurite, onda vas u Zagrebu čeka lje potica? - Ona što mene tamo čeka nije ljudskog roda - odgovori mladić. - Molim, primite moju zahvalnost i poštovanje. Dignuo je modri klobuk iznad crnokose glave pa se spusti niz brdo u oblaku prašine, a kočijaŠ primijeti pomoćniku: - To se još nije dogodilo otkako vozim diližansu. Tu su svi vrazi zaigrali svoje kolo. Bit će svega, pazi što ti velim. 10 U kolima tamnobradi samo pogledom otkriva svoj bijes tajnom policajcu Jarecu. Moraju šutjeti, jer su suputnici već zauzeli svoja mjesta. Ipak, tamnobradi stvori odluku. Pred svima kroz prozor oslovi kočijaša: Upamti, ako nadoknadiš vrijeme što smo ga izgubili zbog zabave tog neodgojenog prostaka, dobit ćeš od mene za svakih deset minuta pet groša. Obećane groše teško su osjetili konji u oštrini biča svojeg kočijaša. Već za sat vremena pojavi se diližansa na stanici punoj kola, konja i putnika. Tek što se zaustavi, dva bradata putnika silaze i upravljaju svoje korake krčmaru. Mali odebeli čovjek plaho upire pogled u njihove brade. Htio ih je mimoići, ali ga tamnobradi uhvati za ramena: - Nije li se kod vas zadržao mladi jahač u modrom odijelu? - Jest, napojio je konja, nije ni jeo, već odmah odjurio dalje. - Kamo, kojim pravcem? Baš, evo, ovom glavnom cestom što vodi u Zagreb. Drugog puta za njega nema. Trebam dva konja! Jelo i pivo servirajte pod ono stablo, a ne u gostionici. Krčmar nije navikao na tako brzu i obilnu narudžbu pa bez riječi ode, dok su obojica putnika otišli pod krošnju jabuke i sjeli na klupu. Tamnobradi prokune nekoliko puta pa grize usne, po čemu policajac razabire da je uzbuđenje visokorođenog doseglo vrhunac. Ipak ga opominje: - Ali, vaše visokorođe, ovdje javno da nas ljudi gledaju! - Upamtite; kad nekome treba da priopćite najveću tajnu, onda to nikada ne učinite među zidinama, niti u žandarskim

uredovnicama, nego pod vedrim i oblačnim nebom. Ljudi nas gledaju. Da, naša su lica bradata pa misle da smo neprijatelji ekselenciji. Zamalo krčmar stavi pred njih na klupu punu zdjelu i saopći da će konji stići za pola sata iz sela. Tamnobradi kimne i otpusti ga. Napokon smo jednom sami! To je da poludiš! Čujte, Ja rec, što je na stvari. Moj bečki špijun za hrvatske đake najavio mi je prije tri dana raport, ali ga nisam imao kada primiti i po zvao ga tek sinoć. On mi saopći kako je prijateljevao s đakom na bečkom sveučilištu, potomkom obitelji Keglević iz Hrvatske. Pošto mu je baka u Beču iznenada umrla, odluči mladić vratiti se u Hrvatsku. Kad je spremao stvari za put, zateče moj bečki đački špijun Bardović toga Keglevića, idealistu i sanjara, u ne kom luđačkom zanosu. Taj glupan povjeri mu golemu stvar: pokaže mu neke spise i pergamente a pri tom je sav lud od sreće klicao kako će tom baštinom usrećiti svoju domovinu. .. _ 11 - Ah, tako, nosi uza se u Hrvatsku obveznice na veliki ime tak bake? - Kakve obveznice! Veliko blago habsburške dinastije koje moramo oteti Hrvatskoj. Opetovano vam naglašavam: to je veliki, golemi posjed, golema dragocjenost - koju moramo dobiti u svoje ruke za habsburšku krunu, a onda taj Keglević mora iščez nuti netragom. Razumijete li? Moja je bila pogreška Što sam svoga špijuna prekasno primio - i preostalo mi je samo toliko vre mena da smo potražili vas za potjeru, a kad ste jučer stigli u Keglevićev stan, rekao vam je sluga da je gospodar otputovao s dva kovčega najprostijim putem, diližansom, ravno u Zagreb. Na sreću, stigli smo u kola u kojima je već on sjedio, a svojeg sam špijuna poslao naprijed na konjui Sada recite - ne čini li vam se taj mladić nekako neobična izgleda. - Vaše visokorođe, palo mi je odmah u oko da ispod prslu ka i kaputa ima nešto vrlo debelo natrpano, kao da su papiri. - Toje ona ogromna dragocjenost, to su nacrti i pergamenti iz davnine kojima će njegova ekselencija Bach praznoj bla gajni monarhije pribaviti senzacionalno bogatu movinu. Naša će valuta pred cijelim svijetom ujedared porasti na najvišu visinu. Mi ćemo sloviti kao najbogatja država Evrope. Zato opetovano naglašavam: taj mladić ne smije stići u Zagreb - a opet nitko ne smije slutiti da smo mu silom oteli to hrvatsko blago i da je on nestao netragom po odredbi našeg redarstva, jer se visokorođeni maršal Grune zanima za njega radi pokojne mu bake. Pergamente mu treba oduzeti, a on nestati netragom. A sad je, eto, odjahao. Što sada - pitam vas, gospodine šefe tajnog re darstva? - Baš zato što je sam samcat odjahao, učinio nam je veliku uslugu jer ću ga lakše uhititi, nego da se vozio s putnicima u diližansi. - Dakle, da čujem. Kratko i brzo. Jarec izvadi iz džepa papir i stade crtati olovkom. Evo, vaše visokorođe; ovdje je jedna jedina cesta kojom on mora i može jahati u Zagreb. Sa svih strana su oranice i plodni privatni posjedi, dakle, ne može preko njih, jer bi ga seljaci ispre bijali. A sada pogledajte: cesta ima mnogo zavoja sve do blizu Zagreba. Ovdje, evo, - i povuče poprečno kratku crtu - vaše visokorođe, ovdje je žandarska oblast sebi napravila uski puteljak da može na polovicu skratiti put svaki jahaći kurir kada nosi važne naloge iz Beča u Zagreb. A smrtnom je kaznom zabra njeno privatniku prolaziti tim putem, koji, osim toga, na četiri mjesta čuvaju žandari. Naš mladić sada jaši ovom cestom što prolazi između stanica - dok ću ja za njime ovim prečacem. Imam vremena dva sata da krenem žandarskim putem, pa ću biti prisiljen još čekati dok on stigne na zavoj kojim mora poći 12 za Zagreb - jer preletjeti zrakom ne može. Sa mnom će biti žandari odjeveni u civilu. Uhvatit ćemo ga i učiniti s njime što vi odredite. - Pamtite, on će dati prije život nego spise, čim stavite

ruku.na njegovo tijelo, razderite mu kaput i prsluk, izvadite pa pire i pergamente sve do jednoga - opetujem - pergamente koje nosi kod sebe, to je to golemo blago, to mu otmite prije nego što bi mogao viknuti - ili dahnuti! - Razumijem što misli vaše visokorođe. Sam ću sve točno izvesti! Vaše visokorođe i njegova ekselencija bit će sa mnom zadovoljni. Do pola noći imat ćete u rukama novo bogatstvo hab sburške monarhije. - A onda ću vas pozdraviti s naslovom "von Jarec" i s pri padajućim privjescima.- No, znajte, dok u ruci pergamente ne mam, drhtat će u meni svaki živac. Evo, spremite sve u ovu torbu koju vam sada predajem. A gdje da vas čekam? - Poći ćemo u stanicu "Divlja mačka". - Ali nipošto neću uzeti sobu, želim da mi predate perga mente negdje u mračnoj noći gdje nema zidina ni vrata da netko proviri. - Vaše visokorođe, znam kod "Divlje mačke" pčelinjak da leko od kuće i štaglja. Iza pčelinjaka je samo grmlje. - Krčmar nam vodi konje - upozori barun, izvadi lisnicu i šapne svojem suradniku: - Jarec, ova zadaća danas je naj važniji politički događaj habsburške monarhije! POD ZAŠTITOM MRAKA Putna postaja "Divlja mačka" prepuna je ljudi što su ovdje prekinuli putovanje radi noćnog odmora. Na cesti se zaustave četiri jahača. Tamnobradi barun Larsen, desna ruka ministra Bacha, naređuje jednom od pratilaca: Bardoviću, ovdje sam se ročio s gospodinom Jarecom po slije ponoći. Nas dvojica ćemo sada najprije večerati. Vas ću pred svima nazivati naslovom grofa Keglevića. Zatim se okrene dvojici, u građansko ruho odjevenih žandara i naloži im: "Uzmite večeru, a poslije ponoći krećemo dalje. Po vašem vladanju i govoru ne smije nitko zamijetiti tko ste." Onda siđe sa sedla i u pratnji mladog čovjeka krene prema jednokatnoj zgradi. Vlasnik ih dočeka, uvede u kuću i otvori jedna vrata. Vaša milosti, oprostite, ovo je moja komora, sve su druge sobe iznajmljene, ova je još jedina na raspolaganju. JA. ,1 i - Želim večeru, dobru večeru, za mene i - grofa Keglevića - naglasi tamnobradi barun. - Neka vaša milost izvoli zapovijedati - duboko se pokloni krčmar i stade nabrajati zalihu svojih jela. Barun naruči, a krč mar ode. Kad je Larsen ostao sam sa svojim pratiocem, stavi prst na usne pa oprezno ogledava sobu, stijene, kuteve i prozore. Kad se krčmar vratio, primijeti: - Tamo gore pod stropom vidim mali otvor, kao da je prozorčić u stijeni. Sto je to? - Ah, vaša milosti, napravio sam iz ove jedne velike sobe dvije jer nikad nemam dosta prostora za putnike. Soba s one strane nije imala prozora, pa sam u stijeni kojom smo sobu razdijelili dao napraviti mali otvor, da oni tamo imaju nešto svjetla. Tamo su tri obične putnice koje već duboko spavaju. Vjerujte, ja ću vašim milostima pripremiti ovdje dva udobna ležaja. - Ne, to ne trebamo, grof Keglević i ja platit ćemo postelje kao da smo spavali, jer mi čekamo kasno u noći nekog prija telja koji dolazi izdaleka i moramo ostati budni. Gostioničar se time zadovolji i unese u sobu jelo. Dvori ih brižljivo, a barun čitave večeri govori o svagdanjim stvarima, o putovanju, o vremenu, a pri tom se stalno prsi patetično kao da upozorava i krčmara i svojeg špijuna da je uvažena ličnost. Najzad krčmar pospremi stol, primi od baruna isplaćenu večeru i dva ležaja, duboko se pokloni i ostavi sobu. - Dakle, gospodine grofe Kegleviću, hoćemo li malo pro šetati? Ovdje je zagušljivo - naglasi barun i ustane. Povede mladića u dvorište, puno vozova na kojima spavaju ljudi. Još je dugo vremena čekao u mraku, dok se i posljednje svjetlo u zgradi ugasilo, a zatim uzme za ruku mladog pratioca i povede ga oko staje i štaglja, povuče ga uz ogradu vrta, šapćući:

- Kad sam danas s Jarecom ovuda prolazio, on mi je poka zao ovo divno mjesto gdje sam se s njime ročio za ovu noć. Tu je pčelinjak gdje nas mogu čuti samo usnule pčele. Iza pčeli njaka ima gusto grmlje, ni mačak ne bi ovamo zalutao. Tu smo potpuno sami. Vidio sam pred pčelinjakom i klupu. Da, ovdje je. Sjednite! Sada ćete pod zaštitom mraka čuti moje naloge. Ali prije svega moram ipak priznati: vi ste počinili čudotvornu iz daju za korist habsburške monarhije. - Vaše visokorođe smatra da nije ispravno što sam izdao Keglevića koji mi je bio prijatelj i novčano me pomagao? - Polagano, mladiću, još nisam dovršio izreku - bila je vaša dužnost da izdate prijatelja i time učinite uslugu habsbur škoj dinastiji. Posljedica vaše izdaje odjeknut će cijelim svijetom u korist naše monarhije, a na slavu ekselencije Bacha. To je 14 velebna korist. Da nije - zar bih se ja osobno mučio da idem u potjeru za nekakvim Keglevićem? A sada se moramo porazgovo-riti. Keglević je sigurno javio nekome u Zagreb da dolazi? - Rekao mi je da je najavio svoj dolazak grofici Juliji Oršić, ali nije odredio dan. Njegova tetka barunica Kolenbach nalazi se u Lombardiji. - Bilo kako, sada trebam u Zagrebu potpuno odanog grofa Keglevića, pa sam s ekselencijom Bachom odlučio da ga zastu pate vi. Vi baš nalikujete njegovoj pojavi, vaša kosa, brkovi, za lisci i vaše oči su tamne. Stas vam je poprilici jednak, dakle, sve pristaje odlično. Znate li kada je Keglević bio posljednji put u Zagrebu? - Sa šest godina ostao je bez oca i majke i tada ga baka, koja je živjela u Koruškoj, dade dovesti k sebi po svojem upra vitelju. Kasnije se baka s njime preselila u Beč da mladić ondje studira, ali mu nije dopustila ni jedanput da posjeti Zagreb, jer je zbog nekih obiteljskih prilika raskrstila sa svim znancima i rođacima. - Vrlo dobro, dakle, nitko ga u Zagrebu ne poznaje. Budući da ste s njime prijateljevali kao moj đački uhoda, sigurno vam je Keglević pripovijedao događaje iz svoje prošlosti. - Kako mi luda ne bi pripovijedao kad je uvijek uzdisao za domovinom i za svojim Zagrebom! One noći, kada sam ga na šao u onako luđačkom zanosu nad svojim senzacionalnim otkri ćem o bakinoj baštini, deklamirao je kako će onim pergamentom usrećiti svoju domovinu. I smjesta sam onaj čas zamislo da ću sve povjeriti vašem visokorođu. - Sve ide kao po loju! Dakle, znajte - šest dana bit ćete sami u Zagrebu da glumite Keglevića. Tada dolazimo u posjet vama ja i moj šef redarstva Jarec. Prikazat ćemo se kao neki bečki kavaliri. - Visokorođeni gospodine, ako koji hrvatski đak dođe iz Beča u Zagreb? - Na sve to sam mislio. Ni tetka njegova neće s mužem iz Lombardije moć u Zagreb - barem dva tri mjeseca, a ni jedan Hrvat iz Beča ne može prijeći granicu dok ste vi u palači baru nice Kolenbach kao mladi gospodin Keglević. No, ovo je najvaž nije: u toj palači njegove tetke je družina već mnogo godina, po djetetu od 6 godina ne mogu vas prepoznati, ali ova služinčad sve nanjuši i mogli bi smjest posumnjati ako vi rečete nešto što nije točno, dakle, pazite! - Bit ću oprezan. Znam mnogo o družini jer je Keglević osobito uzdisao za svojom dadiljom koja se zove Matilda, a i danas je ključarica u palači Kazališne ulice. Ako ipak netko od njih posumnja, što mi je činiti? - Predajte ga ravno žandarima. Da, bit će dobro ako uz mete ovaj moj prsten pečatnjak da se možete iskazati kod naše vlasti u Zagrebu. Izdršite samo 6 dana. Posjetite samo najbolje 15 prijatelje "svoje" bake, a onda, eto nas, mene i Jareca, u Zagrebu. Održavat ćemo velike svečanosti i pozivati aristokraciju jer su se tamo neki od nas odmetnuli i još danas hoće da budu ilirski, Jugoslaveni. Dok ćemo mi njih zabavljati, neće ni slutiti da smo okupirali Zagrebačku goru za sebe, a još manje će

slutiti što mi tamo imamo. Tko vam se ne sviđa, s njime u tamnicu. Upamtite! Bude li nešto važno što treba da vam saopćimo još prije ovih šest dana, poslat ćemo vam posebna kurira odjevena u građansko ruho. Kurir će vam donijeti naše pismene odredbe. Jeste li na sve spremni? - Vaše visokorođe bit će sa mnom zadovoljno. - Budite pametni i oprezni jer o tome ovisi da izvedemo u Zagrebu djelo koje će habsburšku monarhiju učiniti jednom od najbogatijih država svijeta. Ali, zar ne čujete topot konja? Ili mi se tako samo čini? Slušaju u tišini mraka jahača koji očito dolazi livadom. U mraku netko zazviždi. On je - drhtavim će glasom barun i dade isti znak zviž danjem. Klupa zaškripi. Visokorođeni je ustao. Šuti, čeka... Iza njegovih leđa drhtanje konja i jahača, onda poluglasno saopćenje: - Vaše visokorođe, zapovijed je potpuno izvršena! - Ah - sad opet lako dišem, - dahne barun kroz tminu, a onda upita: - A kako je bilo? - Dugo sam ga čekao u gustom mraku. Htio mi je pobjeći, ali su preodjeveni žandari prihvatili uzde njegovu konju. - A vi ste zagrabili pod njegov kaput i našli smjesta perga mente, a da ni viknuo nije? - U istom trenutku bila su mu usta zapušena, a moje ruke na pergamenama. Sav je bio njima omotan oko tijela, čudovište od spisa. Sve sam ih smjesta povadio ispod prsluka i skupio u kožnatu torbu vašeg visokorođa. Preponizno vam je predajem! - Skinimo klobuke - poluglasno će barunov glas. Ovu pre daju zabilježit će historija habsburške monarhije dovijeka. Mi smo sada bogati i vječni. Vas je, Bardoviću, sreća posinila, iska zala vam čast da budete izdajica tako gorostasne dobrobitne svoje hrvatske zemlje u korist habsburške dinastije i njegove ekselencije ministra Bacha. Vi sretnice! U mraku i tišini čuje se njegovo teško disanje i poluglasne riječi: Zinut će svijet, gospodine "von" Jarec! U ovoj torbi leži carstvo Habsburga! A sada, Jarec, vodite pravog grofa Keglevića u ludnicu. U ludnicu? - pita Bardović. 16 - Da, u ludnicu - odvraća barun. - Mi Habsburgovci pos tupamo čovječanski, mekanog smo srca, često i članu carske obi telji poštedimo život! Neka sebi sada u ludnici umišlja da je pra vi Keglević... - Gospodo, svatko ide svojim pute. Ja natrag ekselenciji, Jarec s Keglevićem u Austriju a Bardović kao pravi Keglević u Zagreb. Jarec, uzmite mi dvije sobe kod "Cara austrijskoga", a vi, Bardoviću, treba da uzmete konja za put u Zagreb. Ispričajte mu Jarec, da tačno zna kako je Vjeran Keglević zaustavio dili žansu i odjahao u Zagreb, u čežnji da što prije vidi svoj rodni grad. To mora reproducirati jer su ga svi u dilišansi čuli, dakle, važno je. Jarec ispripovijedi mladiću o tom prizoru, dok se barun očito odmarao od velikog uzbuđenja. Kad je tajni policajac svršio, opet se javi barun patetično: Svaka kap krvi u meni viče da smjesta nosim ovo blago u ruke ekselencije. Ni časka više ne možemo ovdje gubiti, svatko neka postupa kako sam naredio. Ovo je naš - najsvjetliji dan! U mraku odoše u dvorište stanice. Svi spavaju. Oni probude krčmara. Na vratima zgrade pojavi se gazda s fenjerom u ruci, pohiti u staju, izvuče napolje konje i pomaže pričvrstiti sedla. Tri jahača napuštaju putnu postaju... *** Polagano pada crno velo noći. Razabira se obrisi dalekih gora, blizih šuma i polja, pa krčma, dvorište, iza štaglja pčelinjak i visoka šikara. Iza nje krov neupregnute kočije. Na malom pro-zorčiću obrijano, blijedo muško lice. Pogled mu zuri k vratima krčme. Odanle izlazi gospodar stanice, budi sluge, onda krene okolo visoke ograde grmlja i zaustavi se okom u oko s čovjekom na prozoru kočije. Krčmarovo lice oblije rumen ljutine. Sto? Ti si jučer u mraku ovamo dogurao kočiju iz štaglja? Misliš uštedjeti konačenje ako ti kočija ne" stoji u dvorištu? Ne ćeš! Kazat ću tvojem gospodaru da si spavao u kočiji. Kako se zoveš? Iz kojeg si dvorca?

Upitani ne odgovara, već izlazi iz kočije. Mlad je, u smeđoj putnoj livreji. Crte lica muževne, gotovo inteligentne, oči mračno gledaju krčmara: - Koliko imam platiti za konje i kočiju? - Gle, gle, mladi gospodin lakaj se ljuti! No, zasolit ću ti ja! Koga čekaš ovdje? - Moji poslovi! Želim .platiti! -Brzo si objesio nos, ali opet, velim ti, nije pristojno skrivati kočiju i u njoj spavati pa onda zaračunati gospodaru kao da si platio štagalj! Znam ja te vaše lakajske poslove! 2 Jadranka 17 Cim izvadi lisnicu, krčmar ušuti. Lakaj plati čitav račun kao da je kočija bila u štaglju. Onda se uputi na stanicu, potraži ko-čijaša, probudi ga i zovne: - Odmah upregni! Idemo! - Zar je mladi gospodin stigao? - Nije, i ne znam kada će! MLADI GOSPODIN U mraku sobe žižak svijeće ispred srebrnog sata. Titraju zrake pod kazaljkama. Prate ih zabrinuti pogledi žene u bijeloj pregači, s bijelom kapom na četrdesetgodišnjoj glavi. U kući potpuna tišina. Svi spavaju, samo ključarica Matilda nemirno raspravlja sama sa sobom. Sto se moralo dogoditi da mladi gospodin još uvijek ne dolazi? Sva družina u kući očekuje ga već drugi dan i noć - uzalud. Svjetlo svijeće razotkriva na srebrnoj kazaljci jedanaest i pol sati. Tako kasno ne može stići - uzdahne ona i hoće da zatvori prozor svoje prizemne sobe. Kroz noćnu tišinu palače za-zveči zvono - jedan, dva i više puta. Ženi prolazi zvuk čitavim bićem. Ruka joj zadršće, prozor ostavi napola otvoren, iz hodnika dotrči sluga. U ruci mu fenjer. - Ključarice Matildo, pred vežom stoji jahač i veli da je mladi gospodin. - Brzo uzmi i drugi fenjer. Ja ću sama otvoriti- i trgne lakaju iz ruke zapaljenu svjetiljku. Sva je zbunjena u tom veli kom času kada će ugledati mladića s kojim je vežu šest njegovih prvih godina života. Otrčala je iz hodnika u dvorište, zaokruženo jednokatnom zgradom na četiri ugla. U sredini dvorišta zdenac. Dva se fenjera dižu u vis dok ona otvara ovalnu široku vežu kroz koju bi imala ući široka kočija. Ulazi samo jahač. Ona klikne drhtavo i radosno. - Je li to vaša milost - mladi gospodine Vjeran? - Jest, ja sam! - A ja sam ključarica Matilda... - Moja dadilja - a ja vaš gojenac! Srce joj zadršće od tih riječi dok mladić ulazi u tamno dvorište i spušta se sa sedla. - Jao, gospodine, zar niste sreli kočiju koju sam poslala pred vas? - Kočiju? Ako sam je i sreo, nisam mogao znati da je šaljete vi, a ni kočijaš nije mogao naslutiti tko sam ja. No, svejedno, htio bih se sada najprije osloboditi prašine. 18 - I nešto večerati, zar ne? Gladni ste? Jao, dojašili ste bez ikakve pratnje i prtljage! Kako to, vaša milosti? - Sve ću vam ispripovijediti, samo da se osvježim hladnom vodom. Brzo određuje Matilda starijem lakaju Mišku da sve priredi j zapali svjetlo u blagovaonici, a ona uzme svijeću. Izvolite gore, mladi gospodine! Ulaze kosim stubama s dvorišta u prvi kat. Dotle ona pripovijeda uzbuđeno. - Izvolite, ovdje je blagovaonica, mi je zovemo "palača" jer je od svih soba najveća. Ne, ne, ovdje je to, zaboravili ste, i nije Čudo! Kad su vas odveli iz ove kuće u tuđi svijet, bili ste djetence od šest godina. - Sjećam se toga samo kao u magli. Pogled pun granuća upire ključarica u mladića pred sobom: - Oh, mladi gospodine, kako ste pristali! I kako ste se pro mijenili, jako ste se promijenili! - Od djeteta je postao muž, zar ne? Kosa mi je ipak tamna kao u djetinjstvu, naravno, onda nisam imao zaliske ni brkove! Oboje se nasmijali srdačno, veselo, povjerljivo, ali se ona malo lecne: Baš glupo govorim! Ali vidite, do ovog časa, kad god sam mislila na vas, uvijek mi je bilo pred očima lice mojeg dječaka

kako ga je naslikao jedan slikar na ovoj slici. On pogleda k ormaru gdje visi slika malog dječaka. Ne, ne - upozori ona. - To je sin generalice Kolenbach, sestre vašeg oca - vas su slikali s vašom majkom. Eno, tamo - i pokaže sliku na zidu kraj prozora: - Oh, kako je vaša majka bila plemenita duša! Tamo uz nju stojite vi, jedva vam je bilo četiri godine ... Okrenuo se i nekoliko trenutaka gleda u sliku šuteći, dok ona stoji iza njegovih leđa i brzo određuje lakaju Mišku kako ima sve prirediti za spavanje. Onda se obazre k mladiću: - Oh, mladi gospodine, pa vi se nemate u što preodjenuti. Gdje su vam odijela? - Sutra ujutro pošaljite po moje kovčege na putnu postaju "Divlja mačka". Dok mi to ne stigne, ostat ću u kući. - Ali, mladi gospodine, svi vas željno očekuju kao neko ču dovište. - Vas, Matildo, molim - dođite za večere k meni, htio bih s vama razgovarati. Sva sretna pohiti dolje u kuhinju gdje se već svi žure oko večere. Ona im ushićeno pripovijeda: -- Tek u svjetlu sam vidjela kako je pristao. Samo je sve zaboravio u tuđini! Ni svoju sliku nije prepoznao. O majci nije rekao ništa, samo ju je šuteći gledao. Pa da, sigurno mu je bilo teško! 19 Za jedan sat nosio je Miško gore u blagovaonicu raznog jela. A onda je stigla Matilda i stala kraj vrata, ali on je ljubaznim riječima zovne: - Dođite k stolu! Vi ste me dojili i pazili kao svoje dijete! - Dojila sam vas i postavila na noge, a kad vam je umrla majka, sva je briga pala na mene. Bili ste dragi, dobri dječačić. - Neću ni sada biti odviše zao! Dakle, sjednite. - Zašto se vaša milost nije dovezla iz Beča iznajmljenom kočijom, sa slugama? - pita Matilda. - Moj je Johan ostao tamo, a ja sam putovao diližansom/ pa kad smo već bili dosta blizu "Divlje mačke", opazim u daljini Zagrebačku goru. Uhvatila me želja da budem što prije kod kuće, pa kad sam tamo naišao na konja, kupim ga i, evo me! - Diližansom ste putovali? Pa to je strašno! Ja sam po od redbi grofice Oršić poslala kočiju i s njom moga sina. Znate, on je bio prvi lakaj kod barunice Kolenbach. Ako vam se ne bude svidio, naći ću mu drugu službu. - Nipošto, draga Matilda! Želim da ostane sve kako je bilo u ovoj kući. Vi ćete je voditi, sve prepuštam vama. A čim mi stig nu odijela, posjetit ću obitelji kojima sam se dužan predstaviti. Zar ne, Matildo, vi ćete me uputiti kojim redom moram obaviti posjete. - Prije svega, morate otići njezinoj milosti grofici Juliji Oršić. Njoj je vaša baka čestitala svaku Novu godinu. A zatim morate poći barunici Vraniczany-Dobrinović, plemenitoj gospođi Kukuljević, obitelji Fodroczy. često ste se igrali s Majom Vernerovom iz Gospodske ulice? Ne, nikako, nisam dužan i neću to učiniti? Ona uzdahne kao da joj je pao kamen sa srca: - Kako mi je drago čuti da se vi ne klanjate toj žandarskoj ekselenciji! Strašno je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana, Jelačić mora slušati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama. Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsbur ških bajuneta! - Dakle, nitko nije sretan u mojoj domovini? - Ni izdajice koji imaju pun džep jer ih mora mučiti savjest, a domoroci kao da i ne žive. Ali ne želim vam umarati, treba da legnete, sada se morate pokoravati kao da ste moj mali dječarac! Mladić joj veoma srdačno pruži ruku i Matilda ide plivajući u sreći i radost: on je uvažava, traži njezine savjete, vlada se kao da je i sada dječak. Još sretnija nego prigodom njegova dolaska pripovijeda družini da joj je povjerio neka vodi kuću kao da je gospodarica, a naposljetku primijeti: Pazite, što vam velim: naša će kuća od danas biti naj slavnija od svih na gradu Griču! Gospođice iz svih obitelji počupat će se za njega! 20

Drugog dana života u dvorcu u Kazališnoj ulici počeo je veselo i zadovoljno. Matilda je nekoliko puta izašla na trijem prvoga kata i pogledala dolje, očekujući da joj se vrati sin s kočijom pa da mu uzmogne saopćiti svoju sreću što je mladić tako ljubazan prema njoj i što je tako uvažava. Tek kasno uvečer javi Miško da je stigla kočija i njome njezin sin Videk. Istrčala je pred njega u dvorište gdje su isprezali konje i spremali kočiju i nabrzo mu ispripovijedi o divnom sastanku s mladim gospodinom. Majko, dođite malo u svoju sobu! Smjesta se uputi u prizemlje što se otvara prema Tuškancu, a putem dalje pripovijeda o mladiću. Kad su stigli u sobu, ona upali svijeću, pogleda sina i začudi se: Videk, što je? Izgledaš kao da si u ponoć na groblju ugle dao duha! Videk ne odgovara, već povuče zasun na vratima. Ovo je da se zaprepastiš: - Nikad mi nismo razgovarali iza zatvorenih vrata! što je tebi, Videk? - Majko, slušajte. Prešao sam s kočijom tri putne stanice, ali nigdje nikakve kočije iz Beča. Onda sam ostao kod "Divlje mačke". Vi znate, volim kočiju zavući dalje od postaje jer se bojim buha i ušiju pa radije spavam na jastucima kočije. Kad je pao mrak, odvukao sam kočiju iza pčelinjaka da me ne vidi gostioničar. Dugo mi san ne ide na oči, kadli čujem muške gla sove. Ovo su tati i kane okrasti pčelinjak, mislim ja, zgrabit ću ih za vrat. Ali oni su sjeli pred pčelinjakom i raspravljali tiho nje mački. Znate kako sam dobro naučio taj jezik i napnem sluh. Jao, majko, zima mi uđe u tijelo, a znojim se kao u kotlu. Saznao sam da je njegova ekselencija s vikosorođenim šefom tajnog redarstva našeg mladog gospodina Vjerana otpremila u ludnicu. - Videk dragi - pa tu je gore mladi gospodin! - To je njegov špijun koji ima tu da igra našeg mladog gospodina, a njega su, kad je odjahao sam na konju u Zagreb, uhvatili žandari, uzeli su pergamente i odvezli ga u ludnicu. Dok ona sva dršće od užasa, Videk potanko ispripovjedi o svemu što je čuo iz tihog poluglasnog razgovora u kasnoj noći između špijuna Bardovića i šefa tajnog redarstva Jareca. - Jao, meni, Videk! Ovaj gore je špijun Bardović? Kako bi mogao prikazivati našeg Vjerana? - Baš to je visokorođeni rekao: špijun ima tamne kose i tamne oči, a tamne zaliske i brkove kao naš Vjeran. I stasom sebi nalikuje. Sasvim sigurno - ovaj gore je špijun, a naš Vje ran leži u ludnici, dok mi ne možemo ništa protiv toga. Znate li što je govorio visokorođeni? Rekao je Bardoviću neka pazi što govori pred nama, družinom, jer družina opaža svaku sitnicu pa bismo mi mogli posumnjati da to nije pravi gospodin. Ali sad mi pada na um: gore je sve kako je bilo kad je mali Vjeran sa šest godina bio odveden, dakle, mora znati gdje je što. 21 - Videk - zajeca Matilda - kad sam ga vodila gore, nije znao gdje je blagovaonica. Morala sam mu pokazati vrata, bio je sav smeten. Sliku sina generala Kolenbacha držao je za svoju. Nije poznavao onu na kojoj ga je slikar slikao s majkom! - Eto, vidite! A je li vas što ispitivao o kući i rodbini? - Jest, pitao me kakvim bi redom odlazio u posjete. - Nije li odredio da mu se dovezu kovčezi od "Divlje mačke"? - Jest, poslali smo konjušara po odijela, sutra će stići. - Eto. Onaj prokleti visokorođeni govorio je u tmini kako će Keglevićeva odijela dobro pristajati Bardoviću jer su jednaka stasa. Majko, taj što je došao, nije naš mladi gospodin! - Sine, to moramo odmah prijaviti Oršićki i oblasnom sudu. - Ne možemo! Bacili bi nas smjesta u zatvor. Kad je Bardović pitao visokorođenog što onda kad bi netko od nas posum njao o njemu, znate li što je odgovorila ta visoka zvijer? Neka nas odmah preda žandarima. I rekao je: "Evo vam moj prsten sa žigom za prijevaru." Kad sam to slušao, bio sam kao mrtav! Da su me otkrili u kočiji nikad vas više ne bih vidio! - što ćemo sada, Videk? Ovo moramo povjeriti Oršićki i njezinom odvjetniku. - Ali odvjetnik treba svjedoka od kojega je to čuo! A kad to saznaju žandari, nema me više! - Ne, ne dam te, Videk moj, ali našeg dragog Vjerana ne smijemo ostaviti u ludnici.

- Cijelim sam putem razmišljao o tome. Mi ne možemo biti pod jednim krovom s takvim lupežom. Idemo svojoj kući u Zlatar i povjerimo to doktoru Pisačiću. Taj poštenjak će nas savjetovati. Na vratima netko zakuca. Oboje se lecnu. Videk otvori vrata. Miško ulazi. - Hajde brzo, Videk, mladi gospodin te želi vidjeti. - Idem odmah čim se preodjenem. Miško izlazi, a majka pomaže sinu pri odijevanju. - Što će te samo pitati? Sva dršćem! - Jao, majko, zlo će biti kad se nas dvojica nađemo nasamo! - Idem i ja gore - smiruje ona Videka, premda osjeća da onome gore više ne može pogledati u oči prijateljski. Po propisima ulazi Videk u sobu nečujno, ne kucajući. U velikom salonu stoji mladić i upire pogled u sliku dječarca naslonjena na krilo majke. "Kako može gledati sliku onoga koga je spremio u ludni cu!" sijevne Videkovom glavom i zahvati ga strahovita želja da udara. Mladi gospodin se okrene, pogleda Videka i nasmiješeno pita: - To si ti, sin moje dojilje? Ti si Videk? ->¦) Ali Videk ne može otvoriti usne. S užasom primjećuje da mu se taj mladić približava i svaki korak probuđuje u njegovoj duši strast za osvetom, bjesomučnim, smrtonosnom. Zašto ne odgovaraš, Videk? Zar me se bojiš? Htio bi mu nešto reći, ali u grlu ga steže, u srcu hvata strašna želja da ovoga pograbi, udari njime o zid. Mladić ide k njemu još bliže, gleda mu pažljivo u lice i primjeti: Sto je tebi? Blijed si, zelen, ruke ti dršću. Smjesta mi kaži što ti je! Uzalud nastoji nešto reći, ne može izdržati, neka ga neznana sila hvata za desnicu i zapovijeda: "Udri ga u glavu!" S one strane čeka Matilda. Razabire da je u salonu odviše tiho. To je ispuni strahom i počne žestoko kašljati. Mladi gospodin krene prema vratima i zovne je. Sin joj nalikuje na mrtvaca, a mladi gospodin uzbuđeno pita: - Šta je s njim? Zar je bolestan? Smjesta mi kažite - želim znati istinu. - Mladi gospodine, - molim vas. Videk nije ništa skrivio, uistinu, nije. Oprostite, bolestan je već otišao na put, a na jednoj stanici dobio je groznicu ... - Onda pozovite liječnika, a on treba odmah da legne i ne treba me služiti dok ne bude zdrav. - Sto puta hvala vašoj dobroti! - veli ona, a Videk bez riječi napusti salon. Ona ga slijedi sve dok nisu došli u njezinu sobu. - Majko, bilo mi je da ga ubijem! Ne mogu - ne mogu ga vidjeti. Već znam što ćemo učiniti. - Ni ja se ne znam pretvarati, Videk, i meni je jedino spa senje da što prije odemo. Sada moram opet gore - dovezli su njegove kovčege, treba da pregledam odijela. Vjeranova odijela! Matilda se vrati gore i stade spremati kovčege. Mladić je stao iza nje i stavljao primjedbe što bi trebalo na odijelima popraviti, a ona odgovara. Onda se on zaustavi pred njom i iznenada je upita: - Matildo, od časa kad je Videk bio u ovoj sobi, vi ste sasvim drugačija? - Milostivi gospodine, istina je, jako sam se preplašila kad sam ga opazila tako bolesnog. Kada se vratila u svoju sobu, nađe Videka suznih očiju. Majko, nemojte se čuditi. Kad sam ovoga spazio, bio bih ga ubio da niste bili blizu. Uvijek mi je pred očma onaj dječak od dana kad su ono počeli tući na majuru mene zato što sam razbio zdjelu s mlijekom. On je dotrčao, vikao na špana i zapovijedio neka donese drugu zdjelu i drugo mlijeko. Svi su gledali: otkud dijete zapovijeda! A on je rekao: "Ja ga ne dam tući! On je siromak! On je dobar!" Tako je rekao! Odonda me je svaki dan zvao da se igram s njim. To mi je uvijek u glavi i u ušima. Zato mi je došlo da ovoga udarim u zatiljak, zgrabila me zimica! 23 - Šuti, šuti, sinko! Uzet ćeš malo trave od koje se dobija vrućica, pa kad dođe liječnik, mora te proglasiti bolesnim.

- Zašto me je gledao tako čudno? Kao da sluti da nešto znam? - Sam si kriv što je posumnjao. Veli mi da sam se promi jenila od časa kada si ti stigao! I jesam! Do ovoga časa mi je srce bilo puno radosti, a sada nevoljne žalosti. - Majko, nas se dvoje ne znamo pretvarati. Ovaj nam to čita sa nosa! Vidite, kako je opazio da vam nešto leži na srcu. Moramo nešto smisliti da možemo otići odavle. - Samo da uredim kaput ovom zlotvoru. Gotovo sam zabo ravila - rekao mi je kad sam odlazila: doći će netko iz Beča, neka ga odmah pustimo k njemu. - Ah, sad znam. Visokorođeni je tamo kazao Bardoviću da će mu slati požurke po žandaru u civilnom odijelu. Oh da mi se domoći takva pisma! Ugovorili su da će sutra Videk sam paziti na vežu i otvarati vrata, a pred gospodinom se prikazivati bolesnim. NA JU2NOJ PROMENADI Tamo, gdje je nekoć grad Grič od neprijatelja čuvala tvrđava, davno je skinut gornji dio obrambenog zida i čitava gornja južna strana pretvorena u šetalište, sve do Mesničke ulice, i nazvana Južna promenada. Svakog dana, prije objeda i predvečer, dolazili bi na kratku šetnju građani Gornjeg grada. Danas je promenada neobično posjećena. Šušte haljine gospođa i gospođica, šarolike tkanine razapete su na obruče sve do zemlje, kose učešljane u viseće pramenove i pokrivene šeširićima s kojih se spuštaju čipke i vrpce. Šeću žene ili uz djevojku stupa majka, rođakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestu mogu žene samo šap-ćući, dok djevojke treba da šute, a pogledi im ne smiju skretati ni lijevo ni desno, osobito kad stignu bliže, uljudnost traži da poglede upravljaju mimo njih. S Katarinskog trga dolazi grupa: niti su mladići, niti dječaci, a koračaju čvrsto, držeći glave uvis. Dva mlada muškarca stoje u pozadini uz ogradu - crnokosi svršeni pravnik Dobroslav Bor-nemisa i tamnoplave kose Vraniczany-Dobrinović, koji vrlo tiho i neupadljivo nešto primjećuju na račun šetača. - Gle, naši novoveški đaci! - šapće Bornemisa drugu. - Da nema njih, ne bismo znali da je ovo Hrvatska. Znaš kako ih divlje progoni direktor gimnazije Premru? Oni ipak u noćnoj tišini zapjevaju koju hrvatsku ilirsku! 24 - Al zato su im vođe Đuro Deželić i Ivša Tkalčić, baš prkos no idu naprijed. Njihovi pogledi kao da nam spočitavaju: vi, ku kavice, nemate odvažnosti ustati protiv njegove ekselencije oku patora koji od vas mijesi habsburško tijesto! - Ipak, čudno koliko danas dolazi na šetalište mladih dje vojaka. Nešto su odviše napadno odjevene, valjda nije među nama kakav mladi bogati ženik. Iznenada, kao da su se uzgibali svi šetači. Obruči se ženskih suknja zazibali, ukrasi na šeširima zalepršali, a frakovi gospode pokrenuli. Ulazi u promenadu mladi muškarac. Sam samcat. Visok, čvrst, pristao, odjeven po kroju Napoleona III. Sive hlače, tamnomodri kaput, bijeli prsluk, oko vrata šarenkasta svilena vezenka, iza ove zabijelila se šiljasta uškrabljena ogrlica. Glavu pokriva svjetlucavi cilindar. Oči tamne, crni zalisci kraj uha, uski tamni brčići odlučno se ističu iznad rumenih usna. Svi pogledi, razgovori, sva pažnja, usredotočila se na njemu, a on, ne gledajući nikoga, ide gore-dolje, zaustavi se ispred kule Lotrščaka, gleda duž Savske doline, onda nastavlja put kao da ga ovdje nitko ne zanima. Vrisak dječačkog plača prekine pažnju usredotočenu na lijepog mladića. Muškarci pohite prema dvorima. Između kule Lotrščaka i stare kraljevske palače stoji dječak od deset godina u trošnom odijelu i vriskom se otimlje žandaru s golom bajunetom na leđima i perjanicom na cilindru. Grubo je uhvatio dječaka za vrat. Oko njih u času našla se skupina đaka. Suhonjavi bljedoliki Ivša Tkalčić stade između žandara i dječaka i prosvjeduje: Što je učinio da ga vučete u zatvor. Ali žandarski narednik, ne obazirući se, naređuje potčinjenom žandaru: - Povuci sa sobom i ovoga fakina koji to pita! - To nije fakin, to je gimnazijski đak - vikne Đuro Deželić. - Svežite obojici ruke - naređuje narednik. U skupini oko đaka uhvaćenika uspravio se ujedared visok i čvrst mladić što je prije šetao promenadom. Žandari ga gledaju s nekim počitanjem. On nosi odijelo kakvo su vidjeli samo u Beču kod visoke gospode njegove ekselencije. Ali i njegov glas i pitanje odgovara potpuno glasu kojim običavaju govoriti visokorođene ekselencije u Beču jer mladić zapovijedajući pita: što je učinio dječak? Želim znati zašto dječaka vodite u zatvor? Žandarski narednik digne desnicu k svome klobuku na smjerni pozdrav i ponizno odgovori: Vaša milosti, ovaj prljavac poznati je kestenjar, ali ljeti ne može prodavati kestenje pa ipak smo ga zatekli kako iz ruke u ruku premeće deset novčića. Dakle, mogao je novac samo

ukrasti. JM. Slutio sam vašu zabludu - veli mladić. - Ja sam kestenjara sreo na ulici i zatražio da me odvede na Južnu promenada jer sam netom stigao iz Beča i nisam znao put do promenade. Za nagradu dao sam mu ovu deseticu, dakle, pustite ga u miru. Ali ujedno pustite i ove đake koji su se za njega zauzeli. Takav suvereni nalog iz usta gospodina koji svojim nastupom dokazuje daje, ne samo iz Beča, nego i iz blizine njegove ekse-lencije, bio je smjesta poštivan i prihvaćen. Žandari se poklone gospodinu, vrate deseticu kestenjaru, puste đake i krenu prema Katarinskom trgu. Muškarci skupljeni oko kestenjara i đaka, zapanjeni takvom smjelošću i moći mladog čovjeka, odluče da mu se približe i s njim zapodjenu razgovor. Ali ga više nije bilo, samo su vidjeli oko njegova tijela lepršati šiljaste dijelove modrog fraka kad je skretao iza ugla dvorca. Začas potrče za njim Ivša Tkalčić i Đuro Deželić. Zaustave ga, a Đuro reče: - Hvala vam što ste istupili tako pravedno da spasite kes tenjara i domorodne đake! - Bila mi je dužnost spriječiti nepravdu, a veselje upoznati naše đake. želim se i opet s vama sastati. - Mi smo u slobodno vrijeme u Alagićevom perivoju, sada ga zovu "Franzjosephgarten" ili smo na livadi u Novoj vesi. Tamo uvijek noću pjevamo. - Potražit ću vas - veli on, pozdravi i pođe dalje. Južna se promenada brzo prazni. Svi nose kući dojmove o velikom, nečuvenom, senzacionalnom događaju. U salonu barokne palače Oršić stoji domaćica. Visoka, stasita, punašna. Tridesetšest godina života ne odražava se na njezinom svježem licu i vedrim veselim očima. Odjevena je u crvenu haljinu što se spušta u naborima preko modnog obruča i obavija je poput šatora. Oko vrata ukrašena crvena je svila bijelim čapkama. Uz Oršićku stoji njezina ključarica Slava i šapće: - Vaša milosti, čitava procesija - nabrojila sam petnaest dama koje vam dolaze. - Ne razumijem što je mojoj tjednoj čokoladi dalo tako ve liku slast da su se potrudile tolike dame! Nešto mora da se spre ma u Zagrebu. Ili su možda zli jezici naprtili novog ženika mojem bijednom udovičkom stanju! I njezina milost Jožica Ottenfels je izašla iz kočije! Domaćica zalomi rukama: No, onda se, uistinu, nešto ruši oko mene! Idite, Slava i dovedite dame u salon. Otvaraju se vrata. Gospođe ulaze redom: Fodroczy, Vranicza-ny, Kušlan, Drašković, Rubido, Kolenbach, Erdodi, sve redom aristokracija. Domaćica ih prima ljubazno, veselo i opaža da su sve gospođe neobično napadno odabrale haljine, odviše pomno učešljale svoje kose i ukrasile raznim nakitima. Da bi što prije razotkrile tajni uzrok tako brojnog posjeta, okrene se grofica Erdodi, rođenoj Racinski, znamenitoj slikarici: - Iskazali ste mi veliku čast kad ste napustili slikanje u Vinici da se potrudite na moju skromnu čokoladu! - To moram zahvaliti svojoj zagorskoj susjedi Jožici Otten fels. Ona me je obavezala da svakako dođem i veseli me što vas vidim. - Na meni je da se radujem i tome što ste doveli Sidoniju Rubido, našu opernu primadonu. Mi se ovdje još nadamo da ćemo ipak jednom čuti one naše krasne pjesme iz Ilirskog pokreta molim - molim, ne gledajte tako strašno što sam to spomenula. Kod Julije Oršić imaju i zidine domorodne uši! Mala suhonjava žena oštrih crta i muškog pogleda odgovori: - Bilo bi dobro kad ne biste dirali prošla vremena. - Smatram da ilirsko-jugoslavenska revolucija još nije "pro šlo" doba - premda je četrdesetosmaška revolucija zanijemila prije deset godina. Ali vi sigurno imate nešto zanimljivije, nego što bih mogla pružiti za razgovor ja! - Draga moja, Julija, - upadne opet Jožica - vi nas svo jim duhovitim razgovorom kanite prevesti preko vode - ali mi ne mislimo ostati žedne. Sve mi se čini: danas izgledate dvadeset go dina mlađi, a nije čudo kad pod svojim krovom čuvate tako kras nog mladića kao što je Vjeran Keglević. - Draga Jožice, moja palača nije hotel, a primati goste ne mogu jer bi to smetalo mojem sinu i kćeri. Uostalom, ako Kegle vić stigne u Zagreb, ima krov nad glavom!

Svačije se oči upiru u domaćicu, napeto i pozorno, a Jožica nastavi: U Zagorju i u Zagrebu već se zna da je prispio i da sta nuje kod vas. "U tom grmu leži lisica" veli u sebi Julija Oršić i odgovara glasno: Tvrdite baš protivno istini! Ali zbilja nije vrijedno trošiti vrijeme na sitnarije kao što je taj mladić. Radije dopustite da vas pozovem u blagovaonicu. Razabrala je da su neobično živo ustale i prebrzo se obredale oko stola, zatim je smjesta opet uzela riječ Jožica Ottenfels. - Izvoljeli ste kazati da je mladi Keglević nešto svagdanje. Dopustite, upravo je obratno, on sačinjava senzaciju Zagreba. - Oh, dakle, istaknut je silnim duhovnim vrlinama? - Kako vidim, vaša milost ne zna - primijeti sada baruni ca Kušlan - da je Keglević bio u podne na Južnoj promenadi predmet velike senzacije. I sada ispriča događaj na šetalištu. A kad je dovršila, preuzima riječ barunica Kolenbach: - Taj mladić je baštinio imetak svoje bake, dakle, sigurno jedini bogati ženik u našim krugovima - oko njega će se boriti sve udavače pa i udovice! - Ali mladog čovjeka obasjava i sunce bečke ekselencije izjavi sada Jožica i postavi na stol pismo s aristokratskim grbom. Napetost je dosegla vrhunac jer je i opet progovorila Jožica: Evo, moje gospođe, vi znate da je moj pokojni muž bio poslanik habsburške monarhije u Carigradu. Tamo se je s nama sprijateljio grof Griine koji je sada na visokom mjestu u Beču. Evo, ovo je njegovo pismo u kojem mi javlja: "Mladi Keglević unuk je naglo preminule grofice Tereze Keglević. Sada odlazi u Zagreb, odakle, ga je baka uzela k sebi u šestoj godini života. Mladić dolazi u posve nepoznati krug. Draga grofice, molim vas, pozovite Vjerana Keglevića u posjete, pružite mu prijateljske savjete i otvorite mu put u odabrano i lojalno društvo. Znam od stare bake da je njegovo srce još slobodno pa mu potražite i dostojnu ženu. Molim vas sve ovo zbog mojeg prijateljstva sa starom groficom Keglević!" Što velite na to, draga Julija? - upita grofica Erdodi Oršićku. Ona je pošla etažeru, otvorila ladicu, uzela papir i vraća se: Na vaše vrijedno pitanje evo odgovor: taj mladi čovjek, još ne znam kakvog je poštenja i značenja - svakako uživa sreću jer ima dvije tutorice. Prva sam ja - kako evo i proizlazi iz ovog pisma bake Vjerana Keglevića gdje se i određuje - da ja odlu čim koju od djevojaka ima vjenčati. Dakako, do toga ima još mnogo vremena. Prije svega moram ga upoznati. Sve se začude, a Jožica upita: Pa kako to da nije došao k vama u posjete? - Matilda iz Kazališne ulice javila je da su mladiću tek danas stigla odijela... Ali nije važno, barem za mene. - Ali će biti vrlo važno za sve udavače - ponovo će Jožica. Samo mi se čini da njegovo podrijetlo pokriva neki vrlo čudesni roman. - Sasvim običan, draga moja Jožice - odvraća Oršićka. Naime, revolucija u habsburškoj monarhiji dovela je do ukinuća kmetstva, a ona aristokracija koja se pridružila Gajevom pok retu, kao moj muž i ja, prionila je uz novu nauku da je obični građanin ravnopravan aristokraciji. Tako se sin pokojne Keglevićke zaljubio u kćer svojega upravitelja koji nije bio plemić. Grofica mu je stavila alternativu: da odabere ili majku ili ljubav. On je odabrao ovo drugo. Majka je zauvijek napustila Hrvatsku, a sin joj oženi kćer upravitelja imanja Kaučića. Iz tog se braka rodio sin Vjeran. - Kakvo je to ime? - čude se dame. - Otac mi je pričao da mu je dao to ime zato da ostane vje ran svojem uvjerenju i osjećaju. Međutim, siromašnu su ženu mladoga grofa u aristokratskom društvu tako prezirali da je od žalosti pala u sušicu, a nesretni Vjeranov otac tako je tugovao za svojom ženom da je Vjeran sa šest godina ostao sam samcat. Onda ga je uzela k sebi baka, dakle, roman sasvim običan, premda tragedija.

- Ali nije obično da taj mladić ima dvije tutorice - primi jeti Jožica upadljivo. - Ja sam prva - nasmije se Oršićka - a vi druga. Vjerujem da ćemo se već pogoditi. Glavno je kako misli taj mladić, je li skutonoša bajuneta ili nije. Opet političke aluzije, draga Julija - prekorava Jožica. Time je zanimljivost razgovora potpuno propala i gospođe su jedva dočekale da se oproste s domaćicom. Kad je grofica Erdodi stigla do kočije, Jožica joj Šapne: Lukava Oršićka je odredila mladića za svoju kćer Ninku. Ali on će oženiti moju nećakinju Renatu. Drugo i nije zaslužio nego da uzme ženu koju komandiram ja. JADRANKA Sutradan prije podne Juliji Oršić najavi lakaj: - Vaša milosti, pletačica iz Opatovine Hajdićka moli da biste je primili. - Zar se vratila iz Beča? Neka dođe. Zamalo ulazi skromna žena u tamnom odijelu 6 malim šeširom na glavi i pozdravi groficu. - Sto je to, gospođice Hajdić? Vi ste se brzo vratili iz Beča? - Vaša milosti, postigla sam svoju svrhu prije nego što sam se nadala, usavršila svoj zanat i sada znam plesti svaki ukras od kose: narukvice, naušnice.čak i slike. Ako mi vaša milost uputi mušterije, tada su moći svoju djecu pošteno othraniti. - Nitko od mojih znanaca neće više biti bečka mušterija, to je moja briga. A zar mi niste donijeli nikakvo pismo od Jadranke. - Vaša milosti, ne ljutite se, gospođica je jučer stigla sa mnom u Zagreb i kod mene prenoćila, a sada čeka u prizemlju. Molim vas, budite blagi prema njoj. - Dovedite je gore - odredi Oršićka uzbuđeno. U salon uđe visoka, vitka, mlađahna pojava, duboko se pokloni i hoće da grofici poljubi ruku, ali ona joj to uskrati. Julija Oršić sjedne, svladava ljutinu: Jadranko, tvoj postupak treba odmah da raščistimo, i to od početka. Bilo ti je osam godina kad si ostala sirota. Kad je 29 tvoj otac stradao u ilirskom pokretu, smatrala sam dužnošću da te uzmem k sebi, jer sam bila pristaša Gajeva pokreta i tvoja kuma. Vršila sam, dakle, dužnost. Kod mene si imala pravi dom, dok nisi dorasla do djevojke. Društveni poredak veli: udati se može djevojka samo onda ako ima miraz. Budući da ti nemaš ništa, odlučila si izučiti zanat koji vodi Hajdićka. Pristala sam i poslala te u Beč na osam mjeseci. Još nisu prošla četiri mjeseca, a ti se vraćaš da me nisi pitala, niti predložila, niti javila jednu riječ. Izvoli kazati zašto si prekinula nauku koju si sama odabrala. Neću se ljutiti, ali hoću da znam istinu. Ispod gustog vela šešira odgovara tamni i samosvjesni glas: - Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Evo, ne znam! Znam samo to da je gospođa Hajdić spremila sve za put u Zagreb, a mene uhvati neka bol kojoj se nisam mogla oteti. Čeznula sam da i ja pođem s Hajdićkom, bilo mi je da svisnem ako ne vidim Južnu promenadu, Savsku dolinu, naše ulice - i zamolila sam gospođu Hajdić da me povede. To je sve. - Tako? Čudno. Možda je razlog toj boli i čeznuću neki mladić u Zagrebu? - Ne, kumo, meni nije nitko udvarao. - A nije li ti možda u Beču neki muškarac bio opasan pa si odlučila pred njim pobjeći? - Ne, nije bilo takvog pred kojim bih trebala bježati. Iz javljujem vam, kumo, da ću ponovo ići natrag u Beč, ali sam morala doći, jer me nešto vuklo. To je sve što vam mogu kazati i moram vas zamoliti da mi oprostite. - Ako je tako, ne mogu ništa, ali ti obećajem: slat ću te opet da svršiš svoj zanat. Sama znaš da nisi udavača s mirazom. - Zato sam i odabrala cilj života da poštenim radom hra nim samu sebe. - Na te riječi skine ona svoje sivo velo, a Julija Oršić istra živalački pogleda mlađahno lice. - Tvoje su oči isto tako tajnovite, tako neobično zelenomodre kao naše Jadransko more, a kosa ti je čudesno crna kao tamne sjene naših gora. Samo mi se čini da tvoj osmijeh nije više onako vedar i vragoljast kao što je vedrina Južne prome nade. Ali ja te ne mogu prisiliti da mi povjeravaš tajne svojeg

srca. Idi i preodjeni se. Neka ti od Hajdićke donesu stvari. Hvala vam, plemenita kumo - reče djevojka. Sumnjičavim pogledom gleda kuma za njome i konstatira: "Nešto se u nje promijenilo, o tome nema debate, ali što? To moram istražiti." Opet ulazi lakaj i javi: Vaša milosti, grof Vjeran Keglević vas moli da ga primite. Gle, taj kraljević dolazi u prvi posjet! - nasmije se. Odmah ćemo ošišati njegovu slavu, a ti pripremi moju kćer i sina, da ih na koncu posjeta upoznam s njim. 30 ... Otišla je u veliki salon. Tu stoji visok mladić u tamnoplavom odijelu s bjelim prslukom. Crna kosa očešljana je na visoko, sa strane razdijeljena. U ruci drži cilindar i duboko se pokloni. Or-šićka ga premjeri. - Vi biste, dakle, morali biti taj mali Vjeran kojega sam vidjela kad mu je bilo šest godina? Da vas nisu najavili po ime nu, ne bih mogla u vama naslutiti potomka Keglevićeve rase. Nešto ste se udaljili od njihova tipa, valjda se približujete majci, ali to nije važno. - Vaša milosti, prvi me korak vodi k vašoj presvjetlosti. - Razumljivo, baka mi je oporučno ostavila da se brinem za vas, ali je pitanje hoću li se poslužiti tom baštinom. Slušajte, mladiću! Ako s nekim želim ili moram stupiti u vezu, onda mu odmah otvorim karte. Moj pokojni muž i ja bili smo pravi do moroci i živo sudjelovali u Gajevu pokretu. Pošto smo spašavali monarhiju, dobili smo za nagradu njegovu ekselenciju Alek sandra Bacha koji je hrvatskim patriotima smjesta zatrubio mrtvačku koračnicu. Jedni su nestali u tamnicama, drugi su se sami povukli u tminu, a ima ih koji u četiri zida prkose u nadi da će još jednom uskrsnuti Gajev pokret. Među ove spa dam i ja. Ako ste poklonik njegove ekselencije, među nama ne može biti nikakve veze. Tražim od vas istinu! Porumenio je uvrh čela i odmah odgovorio: - Neizmjerno sam sretan vašom izjavom, jer i ja tako mislim i osjećam. - Zašto se onda za vas zanima maršal Griine? - Nikada ga u životu nisam vidio, ali možda je on jedan od znanaca moje bake koji su često dolazili k njoj. No, ja nisam nikad prisustvovao tim posjetima, baka me nije nikad zvala niti ikome od njih prikazala. - Dobro, onda se on zanima za vas samo radi bake. Nije ni to ugodno, ali bar znam razlog. Evo pisma u kojem mi vaša baka piše da uzmete za ženu djevojku koju ću vam ja prepo ručiti. Maslim da za to ima još mnogo vremena. - Još ni izdaleka ne mislim na ženidbu. To bolje po vas i za onu koja-će vas dobiti za muža. Oršićka pozvoni i naredi lakaj u da njezina djeca dođu u salon. Zatim domaćica nastavi: - Ako upoznate ljude izvan mojega kruga, budite oprezni. Ima danas javnih i tajnih žandara. Mnogi se kreću u društvu i ne slutiš da su žandarske sluge, špijuni njegove ekselencije. - Hvala usrdno na upozorenju. Prije nego sklopim prija teljstvo, bit ću slobodan upitati vašu milost. U salon uđe dražesna šesnaestogodišnja djevojka i mladić od dvadeset godina. Evo, djeco, prikazujem vam Vjerana Keglevića. Moja kći Ninka i moj sin Ljubomir. Nadam se, da ćete u subotu doći na .3L.. moju društvenu zabavu. Dođite, da vas upoznam s nekolicinom mladića i djevojaka. - Hvala vašoj dobroti od svega srcal - A sada idite Veri Vraniczany-Dobrinović. Tamo ćete naći Jožicu Ottenfels. Nju je zamolio maršal Grune da se brine za vas. Ovo maršalovo ime progutajte... Još nekoliko časaka su govorili o zabavi u subotu, a zatim se mladić oprosti. Kad je prolazio predvorjem, upravo je s druge strane izlazila gospođa Hajdić, a s njome njezina buduća pomoćnica u pletenju kose, vitka, visoka, lijepa crnka sa zelenomodrim očima. Kad je mladi gost sišao niz stube, djevojka upita lakaja:

- Tko je taj gospodin? - Keglević, došao je iz Beča i upravo je bio u posjetima odgovori i pođe dalje. Djevojka se okrene gospođi Hajdić: - Ne, to nije Vjeran Keglević. - Kako bi Joško spomenuo ovo ime - začudi se Hajdićka. Možda se varate, gospođice Jadranka. - Nikako, znam točno: mladi gospodin koji je. silazio stu bama ima tamnu kosu, oči, brkove i zaliske kao i Keglević, ali sasvim druge crte lica. - Lakaj je preda mnom najavio grofici Oršić ovoga mla dića imenom Vjeran Keglević. čudno je to. - Možda, ipak nije Keglević - i sada se djevojka zamisli. Baš mi pada na um. Sretno sam se izvukla da se kuma ne ljuti zbog mojeg povratka i neću da svojim mnjenjem o Kegleviću izazovem zbrku. Pričinit ću se kao da ga nikad nisam vidjela. Gospođa Hajdić, iskažite mi uslugu i ne recite nikome ništa o Kegleviću. - Da, najbolje je šutjeti. Možda ste ga ipak površno pogle dali. - Nisam, ali o tome više ni riječi pod ovim krovom. Do viđenja u vašoj radnji. One se oproste. Hajdićka izađe na ulicu, a mlada djevojka vrati se uz stube Oršićeve palače. BEČKI KURIR Minulo je podne, kad se mladi gospodin vratio iz svojih posjeta kod Oršićke i drugih obitelji. Matilda je odmah u prvi kat poslala objed. Kad je sve bilo servirano, ode ona u svoju sobu u prizemlje. Videk je sjedio kod zdenca. Od časa kad mu je majka saopćila da mladi gospodin očekuje vijesti iz Beča, ne pušta Videk s oka glavni ulaz u palaču. Oko dva sata poslije podne na veži zazvoni zvono. Videi otvara. Pred njime na konju sjedi starac i pita: Stanuje li ovdje mladi Keglević? Imam važno pismo. Videk pritvori za sobom vežu i brzo odgovori: - Otputovao je, a vratit će se tek za mjesec dana, pa mi je naložio neka preuzmem kad dođe pismo iz Beča ili što drugo. - Nisu mi spomenuli da bi gospodin mogao biti odsutan. Nisu mi dali novaca za trošak da ga čekam. - Vidim, izmučeni ste i gladni - prisno će Videk. - Kod mene u kući nema nikoga i ničega. Idem s vama u gostionicu da vas ponudim objedom. Hvala lijepa, rado ću prihvatiti. Spretno otrči Videk konjušaru pa mu saopći da mora nekud važno otići i onda se vrati natrag k veži pa ide uz jahača niz Mesničku ulicu, tamo prema Savi, i zaustavi ga u gostionici. Jahač nahrani konja, a Videk naruči objed i vina. Za vrijeme jela raspravljao je sa starcem o svakodnevnim stvarima, tek na svršetku dotakne se onog radi čega se dao na ovu pustolovinu. - Vi sigurno poznate u Beču mladog Keglevića i njegova prijatelja s kojim on druguje. - Ne poznam ni jednog, nisam privatni lakaj, služim taj nom redarstvu. - Uh pretvara se Videk - mora da je velika čast služiti tajnu policiju. I dobro vas plaćaju vaši visokorođeni. - Visokorođeni plaćaju visoko samo sebe, a nas kurire nisko, ali tko nije zadovoljan, tomu je odzvonilo. - Hm, čini se da je moj mladi Keglević također jedan od onih kojemu oni zvone? - Ili možda vaš gospodin Keglević pomaže njima zvoniti nekome drugome, jer mu inače ne bi poslali službeno pismo, nego žandare. - Baš je dobro da ste me sjetili tog pisma. Dajte mi ga odmah, sad baš nema nikoga da nas promatra. Ni časka kurir ne razmišlja. Sit i dobro raspoložen od vina smjesta izvadi zapečaćeni veliki omot iz prsluka i preda ga Vi-deku. Ovaj se pričini kao da ga ne zanima čak ni naslov, već ga turne u unutarnji džep prsluka pa nastavi kuriru točiti vino, nudi ga još kolačima za put, dok je konačno kurir morao da ustane i da se oprosti, zahvaljujući Videku na gostoljubivosti. Još dugo je Videk gledao za jahačem koji je brzo odmicao od grada, a onda požuri u Gornji grad i tiho se ušulja u sobu svoje majke. - Sad treba odlučiti o velikoj stvari - šapne on Matildi. Ukratko joj saopći gdje je bio i što se dogodilo. Ona sklopi ruke i šapće: - Sine, znaš li kakvo si počinio djelo?! - Još nisam pismo otvorio. - I sad stavi na stol omot s

velikim crnim pečatom i šapne; 3 J"dranka . * 33 Majko, ako sada dignemo ovu crnu ploču od voska, mogli bismo saznati pravu istinu- i spasti našeg Vjerana. Oboje se prepalo od čina što su ga naumili izvesti. U njihovim dušama javljaju se osjećaji poštenja i odanosti. - Nikad još u životu nisam izdala ni dotakla tajne svojih gospodara - šapne ona. - I tebe sam to učila. - Zar je ovaj gore naš gospodar Vjeran? A da i jest, on bi nam oprostio taj čin, jer smo ga izveli za njegovu korist. - Imaš pravo - otvori, Videk, pismo! Razrezao je omot i na stolu se pojavi veliki komad papira, a gore, na čelu, veliki crni grb habsburške carevine. Oboje gledaju ispunjeni strahom, prolazi čitava minuta dok ona ponuka sina: Čitaj, Videk, živi ili mrtvi. Spast ćemo moje dojenče. Dršću mu slova i jedva svladava uzbuđenje, prevodeći majci njemačke izreke iz pisma. Na čelu je pročitao ove riječi: "Gospodine Bardoviću". I majka i sin jedva su zatomili krik. - Dakle, ipak prevara. Na omotu je naslov na Vjerana Keglevića, a pismo glasi na špijuna Bardovića s kojim je onaj barun razgovarao kod pčelinjaka. - Reci što mu piše - pita Matilda, dršćući od onog što joj Videk saopćuje. - Eto, piše mu neki Franc, valjda šef ureda, - i veli da ne može badava uživati na mjestu grofa Keglevića, već mora uhoditi zagrebačke domoroce i nas družinu jer je on špijunski talent. Jao, majko, sad smo otkrili da je ovaj gore špijun Bardović, a naš Vjeran u ludnici! Najprije dobro spremite pismo da nas nitko ne zateče. Spremili su i pismo i omot na dno škrinje pune raznih krpanja, a onda nastavili raspravljati, šapćući. SRCE SEOSKE DADILJE Dugo su razmišljali i šaptali o strahovitom otkriću. Ustanovili su da je Videk otkrio crni atentat njegove carske ekselencije na Vjerana i upravo zato bi mladi lakaj izgubio glavu ako bilo tko sazna o tom Videkovu činu. Ustanovili su i to da ni jedno od njih dvoje ne može dalje živjeti pod ovim krovom - ne mogu se pretvarati i ljubazno dvoriti ovog mladića, špijuna njegove ekselencije. Konačno su odlučili da napuste kuću u kojoj je Matilda kroz 28 godina kućanica, a Videk u njoj živi od svog rođenja. Odluče da pođu u svoje Zagorje gdje poznaju patriota dra Pisačića kojemu se jedino usuđuju povjeriti tajnu ovog pisma i zamoliti ga za savjet. čudno je to, Videk. Ovu sam noć sanjala da je mali Vje ran preda mnom sklapao ruke i, plačući, molio: "Spasite me iz ludnice". I u snu sam ga vidjela s onim dječačkim licem kako je i naslikan. Baš zato ću biti hrabra i odlučna kad sad dođem gore i navijestim mladom gospodinu našu odluku. Uredila se i zaista otišla u prvi kat. Otvorivši salon, opazi mladića kako stoji upravo pod slikom malog Vjerana, ali je ne gleda, već promatra kroz otvoreni prozor šumu u Tuškancu. Odmah se okrene k njoj, pitajući: - Možda je netko došao iz Beča? - Ne, nije došao nitko - odgovori ona odvažno, a u sebi misli: "Očekuješ pismo, nećeš ga dobiti". Njezin pogled pada na uljenu sliku malog Vjerana i uskrsne joj slika iz sna ove noći. I ova slika i taj san izvor su njezine snage i hrabrosti. Stane mu govoriti: Vaša milosti, danas prije objeda dobila sam vijest iz svog rodnog sela. Iznenada mi je umro rođak, a po njemu zapala me kuća i zemljište. On leži mrtav, a u kući nikoga - moram sa sinom otići tamo na nekoliko dana. Videk je ionako bolestan pa vam ne vrijedi, a moj posao u kući vodit će dobra sposobna žena iz majura, neće vam ništa nedostajati. Već sutra ujutro moram krenuti. Mladić je gleda nekoliko sekundi bez riječi, a zatim upita: Recite mi, Matildo, zašto ste to izmislili? U prvom trenutku se prepala što on pogađa njezinu izliku i hoće da poreče izmišljotinu, ali on nastavlja: - Zar mislite da nisam zamijetio kako se već tri dana povlačite od mene kad god bih htio s vama razgovarati i ispri čavate se poslom? - Ja sam ovdje zato da radim. - Ali prvu večer kad sam stigao osjetio sam da među nama postoji i druga veza. Primili ste me onu večer srdačno, veselo i toplo. Bili ste, uistinu, ona koja me je dojila i odgojila. Ma

tildo, zašto me sada odjednom mrzite? - Ne, ne mrzim - brani se ona preplašeno - samo mislim na svoju starost. - Čovjek jednom mora biti svoj. - Sve je to izlika, a želim znati razlog - i on naglo pri stupi k njoj bliže, odlučno uhvati njezinu ruku i još odlučnije reče: - Priznajte istinu! - Nemam ništa da vam priznam - odgovara ona, ali ne više tako odvažno kao prije. A mladić nastavlja nekim čudnim, promijenjenim glasom: - Matildo, vi ste me dojili, odgojili i postavili na noge - ja sam napola vaše dijete. Ovo je odviše jaki podražaj njezinu srcu. Sva zatrepti, ne može vladati sobom. Sada je još više pod dojmom sna u kojem je slušala dječaka kako je moli da ga spasi iz ludnice. A sve to razbija njezine snage. Sada je glas ovog mladića drugačiji. I ona sve tone, u dubokom ganuću sklapa ruke i zajeca čitavim bićem. Da, on je napola moje dijete. Molim milost za njega. Spasite ga, smilujte se. Znam sve i neću vas odati, samo molim - oslobodite ga. Ostanite na njegovu mjestu. Sutjet ću, ali ga spasite. Osjeća da ju je čvrsto uhvatio za ramena, da je trese i čini joj se da su njegove ruke pandže kojom će joj stisnuti vrat i zauvijek joj prekinuti dah. - Nemojte me... Kunem se - i padne na koljena. - Vi ste obezumljeni. Razjasnite što ste sada rekli. Tako je strahovito gledaju njegove oči da mora oboriti pogled. Hoće li joj sad učiniti kraj životu? - Ili ste izgubili pamet ili se izjasnite. - Da bar jesam izgubila pamet, ali sve je to istina. Vi ovdje mirno spavate, a on mene dozivlje da... - i nju obuze grčevit jecaj. - Vi, dakle, tvrdite da ja nisam Vjeran Keglevićl - I prisižem, nikomu neću kazati, samo spasite Vjerana. Sve ću zatajiti. - Zatajiti? A što vi znate? Matildo, zapovijedam vam da mi smjesta kažete sve. Uhvati je obim rukama i podigne s poda. Jedva se drži na stolici na koju je sjela. Tek sada zamjećuje sablast pogibelji koja prijeti njezinu sinu Videku ako mladiću kaže što zna. Neću vas pustiti iz sobe dok mi ne kažete što znate. Njegov zapovjedni glas još je više uvjerava da se malo prije dala svladati od svojih osjećaja, ali sada je opet zadobila snagu jer razabire strahovitu opasnost koja lebdi nad njezinim sinom. I nakon nekoliko sekundi odvrati smjelo: Ne smijem kazati ništa, zaklela sam se na sreću i zdravlje sina, ni mojem sinu nisam ništa rekla. Evo me tu, zadavite me. Ne mogu kazati ni riječi. Ubijte me! Evo, tu sam! Ove riječi djeluju na njega poput munje. Ruke su mu klonule. Onda razmišlja i promijenjenim glasom zapita: One večeri, kad sam stigao, još niste mislili da nisam vaš gojenac? - Onda još nisam znala, ali sam opazila veliku razliku i da niste znali ni stube ni blagovaonicu. - Nakon toliko godina - zar je to čudo? - Ali kako je ono bilo na Južnoj promenadi? Pozvali ste malog kestenjara da vam pokaže put na promenadu. - To sam rekao žandarima, ali zapravo nisam dječaka ni kad vidio. Htio sam samo nevinoga spasiti od žandara. 36 - Ako vam je bilo tako žao kestenjara, budite milostivi onom dječaku koji je sada negdje daleko i dozivlje nas. - Vi to zbilja vjerujete? Pa dobro. Obećajem vam da ćete doskora misliti drugačije, ali tražim od vas da nikome o tome ništa ne govorite, kao ni dosada, i da ćete ostati u kući dok ja sam ne riješim ovu stvar. - I hoćete li spasiti Vjerana? - Kad ne vjerujete da sam ja - onda moram reći: da. Spasit ću ga, ali uz pomoć vaše šutnje. Znajte da čekam važnu osobu iz Beča da dođe. Govorite s njome, a onda mi ga šaljite gore.

On se okrene i pođe u drugu sobu. Matilda, sva smućena, izađe. Sama ne zna kako je stigla u svoju prizemnu sobu u kojoj je čeka sin. Nestrpljivo ispituje Videk, a njoj teku suze i jedva nalazi riječi da mu ispripovijeda o neobičnu prizoru gore u prvom katu. - Majko, što ste učinili! - kori je Videk. - Zašto ste se dali od njega smotati oko prsta?! - S one slike gledale su one njegove očice, a taj mladić gore najednom je progovorio tako čudnim, dobrim glasom kao da je bolji nego što nam se čini. I sada zna da poznam njegovu tajnu, sigurno sam- ga smekšala i ganula. On se možda i kaje, pa će spasiti Vjerana. - Samo vas je htio omamiti svojim blagim glasom - pre predena je varalica. - Istina je, ali ti ga nisi čuo ni vidio. Steglo ga je u grlu i u srcu. Ja to znam. - Sto onda ako se pojavi usred noći i oboje nas ustrijeli? - Jaoh, Videk, bojala sam se njegovih ruku, izgledao je kao da će me zadaviti, ali onda, poslije toga, bio je duboko ga nut. Bio je to čas kad se nije pretvarao. Pričekajmo, sine, on nešto kani učiniti za Vjerana. Slijedila je teška, sumorna noć. Videk je zatvorio vrata sobe svoje majke, ali čitavu noć nitko nije pokušao da ih otvori. I sin i mati bdjeli su i čekali uzalud. Sutra je svanuo oblačni dan. U kući tišina. Matilda prolazi prizemljem kao u sumrak. Ispod svoda i glavne veže u dvorištu i oko zdenca svuda je mračno. I bijeli ulazni stupovi u prvi kat kao da su prikriveni maglom. Matildina je duša puna neizvjesnosti, što će onaj gore učiniti da ispuni obećanje osloboditi njezina dječaka? Kako? Cime? "itanja se spleću i zaustavljaju običnu brzinu rada u čitavoj kući. Njezini su nalozi polagani, isprekidani, zakašnjavaju i koče žurbu. Sve se vuče kao oni oblaci što ih vidi kroz četverokut zatvorenog dvorišta dok stoji kraj zdenca gdje djevojke čiste perad. Osjeća se bijedna, nesretna, kao onda kad joj je umro muž, špan na imanju Keglevića. Pogibelj prijeti njezinu sinu po krvi i onome po mlijeku. Samo kad ne bi onaj gore pozvao njezina Videka na ispitivanje. Da to spriječi, polegla ga je u svojoj sobi, dala mu popiti kuhanog lipova cvijeta, kako bi ga posuo znoj. Onda je dovela lakaja Miška neka vidi da je bolestan i da ne može iz postelje... "Videk nije jučer čuo onaj njegov pokajnički govor. Jest, glas mu je bio sasvim promijenjen kad sam mu ono rekla. To ja kajanje! A zar nije Videk ove noći čekao onoga gore da će doći sa samokresom? A nije to učinio! Jest, ja imam pravo, on se kaje. Moj će dječak biti oslobođen!" Uvjerava tako Matilda sama sebe i prati svaki njegov korak. Prije podne je, kao svakog dana, izjašio, a poslije podne nema od njega glasa. Matilda obilazi dvorište i kuhinju, - ali onaj gore se ne miče, ne izlazi. Konačno pada sumrak. Matildino je srce teško uznemireno, čeka da će on nešto učiniti, pokrenuti za njezina gojenca, a on se povukao gore, u sobe. što tamo radi? Tada potrči niz stube Miško i javi joj da mu je mladić naredio neka osedla konja. - Sada, u mraku, nikad nitko ne ide na šetnju! No, da, naravno - osedlaj - veli ona pa stane kod zdenca. Tu će ga gledati kad bude uzjahao. I nešto joj mora reći, ona to sigurno očekuje. Dok ovako stoji, dvorištem zaječi zvonce na veži. Taj zvuk ispuni joj čitavo biće. U to doba nema posjeta! Čini joj se da zvono uopće ne prestaje cilikati. - Ja ću otvoriti! - vikne ona Mišku. Otvarala je vrata i onu večer kad je stigao na konju taj mladi gore. Kome će otvo riti danas ne zna, ali hoće da prva vidi i čuje. Uzima ključ i drhta vom rukom rine ga u bravu. Otvori vežu. Vani, u tami, stoji neki čovjek. - Je li kod kuće vaš gospodar? - Jest, želite li k njemu? - Smjesta mu predajte ovo pismo i recite da je vrlo važno - neka odmah pročita. - Uđite i pričekajte. - Ne mogu ostati ni časa, jedva sam utekao da ovo done sem - i čovjek nestane u tmini. Matilda promatra pismo. Možda je to oslobođenje za njezina Vjerana? - Odnesi, Miško, gore gospodinu i reci što si čuo, ali sve mu reci. Odmah Miško potrči gore, ali se odmah vrati. Matilda ga čeka ispod stuba. što je rekao? 38 Pročitao je, pitao tko je donio, nešto je govorio i potrčao u spavaonicu. Veoma je uzbuđen.

Matilda nema vremena o tom razmisliti, jer već zamijeti brze korake niz stube i čuje mladićev glas: - Ne trebam konja, otvorite mi brzo vežu. Gdje je gospođa ključarica!? - Ovdje sam, gospodine - oglasi se ona, dršćući. - Draga Matildo, molim vas priredite večeru, ali nešto bolju - i to za dvojicu - naglasi on. - Kad se vratim, sve ćete ćuti i vidjeti "vašeg" Vjerana! čudno šapće tu riječ "vašeg" ... U koji sat mora biti večera gotova? - pita ona, a suze joj navru na oči. - Tako, za jedan sat bit ćemo već ovdje. Ako dođemo prije, čekat ćemo na jelo, samo neka bude nešto dobro. Do viđenja, Matildo! Vi ćete danas biti zadovoljni! Njegov glas zvuči tako toplo, neobično toplo. Miško drži fenjer, a mladi gospodin istrči iz veže u mrak. Matilda gleda za njim i razabire da je uzeo smjer prema Markovu trgu. Onda skrene u Kamenitu ulicu. Silazi nizbrdice i zaustavi se pred velikom željeznom vežom. Tu stoji žandar na straži. Mladić ga oslovi: - Ime mi. je Keglević, pozvan sam radi svjedočanstva jed nom gospodinu iz Beča. - Da, gospodine, čekaju vas. Izvolite! I otvori mu staru hrastovu vežu. Na stubama stoji drugi žandar s fenjerom, očito ga čeka. Vaša se milost zove Vjeran Keglević? - Da, ja sam, i dolazim za svjedočanstvo. Izvolite sa mnom. - što, zar dolje? -Dolje imamo ured za takve stvari. Mladi vas gospodin čeka. Silaze niz nekoliko kamenitih stuba i zaustave se pred nekim ulazom. Žandar udari o vrata, s one strane netko otvori. Mali fenjer pokazuje uski hodnik, debele vlažne zidine. Zaudaraju po plijesni. Jedan muškarac ide naprijed, drugi iza njega. - Kako je moguće da se ured nalazi u podrumu? - pita mladić. - Da bude bliže zatvoru! Kraj slabe svjetlosti razabire se više otvorenih vrata s prozorima od rešetki. - Sramota je da ste ga ovamo zatvorili! - Samo polako, gospodičiću, nemojte se uzrujavati! - do čeka ga neki naduti glas. Na sebi osjeti nekoliko ljudi, čuje zveket lanaca, divovskom snagom pokuša ih odbaciti, ali u trenutku su mu sputane noge i ruke unatrag, a tijelo mu padne na tvrdo tlo. Onda mu raskopčaju kaput i prsluk i posižu do golog tijela: 39 - Ne može nositi sa sobom. Sakrio je u kući. - Tko se to usuđuje sa mnom tako postupati? - Šuti, momče, i budi sretan što nosiš glavu - nasmije mu se neki bradati muškarac, ali u slabom svjetlu fenjera ne mogu se razabrati crte njegova lica. - Pozivljem se na zakone - vikne sputani. - Zakon je u mojoj ruci mač. Ne pitaj, mladiću, nećeš do biti odgovora. Pazite na njega da mu se u tmini ludilo ne pre tvori u bjesomučnost. Gdje je ključar zatvora? - Ovdje sam - javlja se duboki glas iz tmine. - Za ovog uhićenika uzimam tvoju glavu. Jesi li razumio? - Na zapovijedi - Zaključaj ćeliju, a onda dođi gore u kancelariju. - Na zapovijed! - Hajdemo, gospodine Merliću! Brava škljocnu. Sputan lancima, ostao je uhićenik sam. Kroz zaprljano stakalce žućkasti odsjevi fitilja pokazuju mu obrise ćelije. Debeli glomazni zidovi. Nad glavom valoviti zidani strop, kao pokrivač lijesa. Na lancu - u grobu... ANDRAŠ IZ VLASKE ULICE U prvom katu za starim uredskim stolom sjedi gospodin guste svijetle plave kose. Lice je obavila duga plava brada. Gospodin Jarec je obrijao kozju bradicu i zamijenio je ovom koja mu skriva polovinu lica. Pred njim pokorno stoji prvak žandar-ske stanice Merlić. - Ova mi je zamka dobro uspjela - zadovoljno konstatira Eduard Jarec. - Koliko ima žandara da ga čuvaju dok ga odavde odvedem? - Dvadeset, vaše blagorođe. - A pozvao sam sada ključara zatvora - izgleda mi vrlo pokoran, pouzdan. - Vrlo je pokoran i pošten građanin.

- Do vraga, trebam nekog tko je spreman na svaku lupeštinu. - Da, lopovski poštenjak, to sam htio reći. Taj je za ove stvari kao stvoren! Evo ga! U sobu ulazi muškarac srednjeg stasa, crvena okrugla lica, crni i debeli brkovi pomno zasukani, oči tamne. Pogled pun po-čitanja, ali s izrazom neke dobroćudnosti, upre u nepoznata gospodina. Policajac ga zadovoljno promjeri i upita: - Kako se zoveš? - Zovem se Andraš Fabijančić, iz Vlaške ulice. 40 Slušaj, Andrašu Fabijančiću, namijenio sam ti vrlo važnu zadaću na kojoj bi ti zavidjela velika i plemenita gospoda. Bit ćeš bogat, dobit ćeš pedeset forinti nagrade. Ova brojka kao da je krvlju napunila Fabijančićeve vratne-žile. Sav rumen pita: Molim ponizno, što mi je raditi? - Najprije moraš uhićeniku donijeti večeru, a pri tom mu pričati da su svi službenici u čast rođendana ravnatelja redarstva dobili gulaš, kako je bilo mnogo jela, nisi ga htio ostaviti bez večere. - Na zapovijed! - odgovara Andraš i stoji poput napeta luka. - Nadalje pripovijedaj uhićeniku da su mu učinili nepravdu, a onda grdi njegovu ekselenciju. - Ne, vaše gospodstvo, to neću - imam sedmoro djece! - A tako! To mi je drago! - veselo će Jarec. - Dakle, zaradit ćeš pedeset forinti, no prije svega moraš steći povjerenje mojeg uhićenika. Nastoj da pojede večeru koju ćeš mu donijeti. - Vaše blagorođe, ako bude nešto onako slasno i dobro, onda će biti lako. - E tako, zato donesi gulaš s vrlo mnogo umaka - to je važno. - Vaše blagorođe, gulaš u ovo doba? Nemoguće! Već su sve gostionice zatvorene, a štednjaci hladni. - Ali ja moram imati taj gulaš s mnogo umaka. Valjda imaš znanca gostioničara? - Moja kuma ima gostionicu "K ruži", a kad ona kuha gulaš, miriši po cijeloj Vlaškoj ulici. - Tako, tako, to ja trebam, bit će ti dobro plaćeno. Tu imaš čitavu jednu forintu za gulaš, ta to je carska naplata, ali neka je fino, mirisavo. - Taj će gulaš mirisati od Vlaške ulice do Ksavera. - Dakle, jamčiš da će uhićenik pojesti sve? - I polizati zdjelu. Garantiram! Jarec pogleda Merlića pa će mu njemački: Ovog čovjeka želim očuvati za našu službu. Zato ga mo ram uputiti u čitavu stvar, da ne bi on pomogao uzniku jesti. Jarec izvadi iz džepa papirnatu vrećicu i tumači Fabijančiću: - Razumiješ li ti, taj gulaš ne smiješ ni okusiti, ni liznuti zdjelu. U gulaš se mora usuti ovaj prašak iz vrećice. Nećemo mladića otrovati, samo uspavati da ga možemo odvesti iz Za greba. Taj se prašak mora umiješati u jelo prije nego što ga ti odneseš u ćeliju. U drugom jelu i piću mogao bi prašak osjetiti, ali u gulašu ne može ni naslutiti. Trkni i smjesta se vrati s gu lašom, čekam ovdje. - Vaše blagorođe, dok se štednjak naloži i gulaš pripremi, treba barem sat i pol vremena. 4L Gle, na to nisam mislio, mora se, dakle, čekati. Uostalom, vozit ćemo uhićenika noću, to je još i bolje, barem neće biti na ulici ljudi. A sada, evo, ovdje, u ovu ladicu, stavljam vrećicu. Kad doneseš, pazi, treba dobro umiješati. Znaš li, Andrašu, da ćeš izgubiti glavu ako u nečem promašiš ili živom stvoru o tome kažeš samo riječ! - Vaše blagorođe, čuvam glavu za svoje sedmoro djece. - Oni su mi najbolja garancija! Ti ćeš svakako nastojati da uhićenik bude prema tebi povjerljiv i da jede. - Vaše blagorođe, sad sam se sjetio - moram ga samo hraniti jer ruke ima svezane unatrag. - Naravno, možeš mu odvezati ruke i kazati da mu ski

daš lance, jer si na njegovoj strani. - Ali žandar koji stražari na hodniku spriječit će me da izvršim vašu zapovijed. Vrlo dobra primjedba! Uredit ću da budeš u ćeliji sam s uhićenikom. Požuri po gulaš! Andraš salutira, okrene se po vojnički, pa trči niza stube. Za njim silazi Jarec s fenjerom i odmah određuje žandarima da ključara imaju pustiti k uhićeniku u ćeliju i ostaviti ga s njime nasamu. Stražari ne smiju pustiti u kuću nikoga, osim ključara s jelom. Gospodine Merlić - zovne Jarec žandarskog šefa - sada moram čekati sat i pol. Dođite samnom u hotel "K caru austri janskome". Tamo sam uzeo sobe za njegovo visokorođe baruna .Larsena. Očekujem ga tamo, pratite me, trebam vaše svjedo čanstvo. Kad su krenuli niz ulicu, Jarec opomene: Naročito mi je drago što sam otkrio da naše redarstvo ima tako sjajnog ključara kao što je taj Andraš Fabijančić. Moj me policijski nos nije nikada prevario! Znam nanjušiti ljude koji će služiti njegovoj ekselenciji na život i smrt. Izišli su iz Duge ulice u Ilicu. Tu se Jarec trgne: Ah, vidim pred hotelom lakaja baruna Larsena. Dakle, stigao je! HOTEL "K CARU AUSTRIJANSKOME" Otmjenim sobama raskošnog hotela "K caru austrijanskome" prolazi barun Larsen. Nervozno cupka tamnu bradu koja prikriva prvaka carske tajne policije. Tek što je putno odijelo zamijenio svečanim poslijepodnevnim, oštro pozvoni tajniku Heinrichu. Smjesta ulazi u salon pristali muškarac od trideset godina, glat42 ko očešljane tamnoplave kose, obrijana lica. Odabrano odijelo pokazuje beskompromisnog poklonika čiste bečke bahovske mode. Poklonio se i čeka zapovijed. Barun šeće dalje i govori: - Budite što kraći, moji su živci nakon ove strahote odviše izdržali - referirajte o pošti koja me je dočekala. - Vaše visokorođe, čitav snop saopćenja naših zagrebačkih špijuna. Najopsežniji je onaj direktora gimnazije Premrua. - Ne mogu slušati o tom dok šef policije ne uhiti Eduarda Jareca. Njegova je izdaja nepodnosiva. - Ne mogu vjerovati da bi svjesno počinio izdaju. - Umjesto bjegunca Keglevića, uhitio je žandarskog kuri ra, a umjesto Keglevićevih pergamenata - naredbe njegove ekselencije. - Vaše visokorođe, sasvim točno - ali zamislite sliku: Ja rec čeka u mraku na zavoju ceste Keglevića na konju, dolazi ja hač i hoće da mu pobjegne, to je više uvjeren da je to Keglević - uhvati ga, baci s konja, zapuši mu usta da ne može ni dahnuti. Napipa u mraku plemičko odijelo, a pod prslukom tijelo oblo ženo pergamentima i papirima. To su živa svjedočanstva da mu je u rukama Keglević. - A pitam vas zašto mu ipak nije osvijetlio lice da se uvjeri? - Zato što se sve to zbivalo ispred krčme pred kojom su bile dvije kočije zagorskih aristokratkinja, a njihovi lakaji su počeli vikati: "Razbojnici su nekog orobili, uhvatimo ih". To su iskazali svi poslušni žandari koji su Jareca pratili pri hvatanju Keglevića. U potpunom uvjerenju da je to Keglević, nije mu se mogla ni nesvjesno nametnuti sumnjičava ideja da pali svjetlo i ogleda lice uhićenika. Da je to i učinio, danas bismo i opet imali u ruci samo kurira, ali bi o tome saznali zagorski aristo krati, putnici. Govorio bi o tome cijeli Zagreb, kao što građani i aristokracija pričaju da je Keglevića maršal Grune preporučio grofici Jožici Ottenfels. - Tko vam to veli? - Ovih dana, što sam vaše visokorođe čekao u Zagrebu, čuo sam to nekoliko puta. Međutim, one je noći Jarec jurio k pčelinjaku gdje ste ga čekali, a žandari brzali s uhićenikom preko austrijske granice. Tek drugi dan, kad ih je dostigao Ja rec, otkrilo se da je uhićenik tajni kurir njegove ekselencije s njegovim naredbama, a ekselencija ga uvijek šalje odjevena u plemičko odijelo da osigura svoje naredbe od napadaja hrvatsko-ilirskih buntovnika. - Jezovit doživljaj, Heinrich!

- Vaše visokorođe bi moglo malim prstom dobiti u ruke i Keglevića i njegove pergamente da ga uhite kao svakog drugog podanika, ali vaše je obzire zarobio maršal Griine. Prokleti Griine. Nisu to moji obziri prema njemu - nego carski, dvorski. Vi znate što bi njezina carska visost uradila s nama kad bi se potužio na postupak sa svojim štićenikom. ,,,.,.. 43 - Vaše visokorođe, jednostavno obavijestite maršala da se tu radi o blagu carske dinastije - maršal će odmah napustiti štićeništvo nad Keglevićem. - A onda se pohvaliti njezinoj visosti da je on pribavio carskoj dinastiji neiscrpno blago - i pobrati titule, odlikovanja i debelu nagradu. A ekselencija i ja smo bili samo žandari! Onda ću se radije malo natezati s Keglevićem i hvatati ga tajno, da o tome maršal Grune ne sazna ni riječi. Sad vam je jasno da ste dionik goleme, smrtonosne tajne. - Ponosno dajem glavu za sretno otkriće tajne baš zato što bi Grune uistinu, sve pripisao sebi u zaslugu. Dopustite mi spomenuti da bi se za ovaj dobitak moralo Kegleviću iskopati više dobrih vučjih jama. Bit će s njim okršaja! - Da, pravo velite. Samo jedno me zanima: kako je Keglević dospio do Zagreba kad je pouzdano ustanovljeno da ni jedan jahač - čitav dan nije projahao glavnom cestom, a niti žandarskom? To nije nikome jasno, ali smatram nemogućim da bi se Jarec dao podmititi od njega! Uostalom, on se nalazi u Zagrebu, a meni je šapnuo da sprema Kegleviću mišolovku. Barunov lakaj, u srebrom opšivenoj livreji, ulazi i preda barunu kartu. - Vaše visokorođe, ovaj gospodin moli da ga primite. - Neka dođe! - A zatim će tiho Heinrichu: - Neka tajna policija bude spremna da ga uhiti. Jarec ulazi i duboko se klanja. Barun Larsen oštro pogleda tajnog agenta i odredi tajniku: - Neka ovoga žandari smjesta uhite! Mirnos toji Jarec, pogleda tajnika i reče mu: Vaše blagorođe, molim da izvijestite njegovo visokorođe neka izvoli odrediti komu bih mogao predati Vjerana Keglevića koji sjedi svezan u žandarskoj tamnici Kamenite ulice. Nastala je tišina. Larsen se ne miče. Tajnik Heinrich, brz u shvaćanju svake situacije, priteče u pomoć gospodaru i postavlja pitanje: Kako? Vama je uspjelo da ga uhvatite? Gdje? Dobio sam ga iz dvorca barunice Kolenbach, svojom ga rukom svezao i ostavio u tamnici. - Cime ste ga domamili? - Evo, sastavak pisma koje sam diktirao o Bardoviću: "Dragi prijatelju! U Beču smo se točno dogovorili da ću nakon nekoliko dana doći za tobom u Zagreb, ali zbog nekih zapreka mogao sam stići tek danas predveče. Tu me zaustavi redarstvo, jer mi putnica nije ispravna, pa su me zatvorili u žan-darski zatvor i nazvali me skitnicom. Ako ti posvjedočiš da sam, uistinu, tvoj prijatelj, onda će potomku tako časne obitelji svakako vjerovati. Molim te, dakle, dođi odmah i kaži istinu, inače 44 ostajem u zatvoru gladan i žedan, bez ležaja, od svih ostavljen. Jedva čekam. Tvoj vjerni prijatelj Bardović." Pismo sam poslao po žandaru u civilu. - I taj se Keglević odmah uputio u zatvor da spasi prija telja? - podrugljivo pita Larsen. - Gospodin Bardović ustvrdio je da će Keglević i u pola noći. dotrčati, i on je dohitio bez daha u pomoć prijatelju. A mi smo ga bez daha dočekali, svezali i sad sjedi iza debelih zidina koje stražari dvadeset žandara. Takav uspjeh probudi Larsenovo dobro raspoloženje. Živci mu se smirili. Predodžbe da tamo iza zidina leži svezan onaj čije blago želi da otme, dade mu poleta za akciju. Okrene se k prozoru da bi mogao naći načina kako sada reterirati pred osuđenikom. To je već shvatio njegov tajnik Heinrich i poče da naviješta: - Njegovo visokorođe je, dakako, povuklo vašu osudu, jer očekuje od vas da će ovo djelo gospodin Jarec dovršiti onako kao što to dolikuje prvaku redarstva njegove ekselencije. - Sve sam udesio da uhićenik bude uspavan i da ga nepri mjetno prevezem preko granice. Dakle, još imam vremena otpra titi njegovo visokorođe u staru Kazališnu ulicu, u dvorac da uzmemo pergamente. Samo se po sebi razumije da nije kod sebe

imao nikakva papirića. Zato u svakom dvorcu postoje tajni pre tinci u pisaćem stolu, tamo ih čuva. - To vam je on sam kazao? - upadne Larsen. - Nisam ga smio preslušavati kad je sva kuća puna žandara i službenika - a on bi vikao i tajna o uhićenju odmah bi doprla u palaču Oršić i Kolenbach. A tu je grofica Jožica Ottenfels koja pokazuje pismo maršala Griinea kako štićenika preporuča aris tokraciji. - Veoma neugodno - primijeti Larsen. - Dakle, još ove noći morate s njim iz ovoga grada. Dobro je što ste ponijeli uspavljujuće sredstvo, time ćemo ga neprimjetno odstraniti. A nije li ovdje već s nekim sklopio novo prijateljstvo? - Nipošto. U kući nije nikoga primio, a sam je pošao samo u obligatne posjete od deset časaka kod nekoliko obitelji. - Nije li bio na Zagrebačkoj gori - Medvednici? - Dva puta je odjahao prije podne. U gori je bilo lovaca, ali ni s kim nije razgovarao. Uopće je samovao i očekivao nekog iz Beča. - Našeg špijuna Bardovića! Baš dobro da ste ovoga doveli sa sobom. Recite mu neka se spremi i odmah preuzme ulogu gro fa Keglevića. Onda odredite da upregne kočiju pa ćemo odmah sada uzeti iz dvorca nacrte i pergamente. Zadovoljno napusti Jarec sobu. Vani ga strpljivo čeka Merlić. Držao sam da njegovo visokorođe ne bi moglo vjerovati da sam postigao tako veliki uspjeh u lovu na onog mladića. Ali sada vaše svjedočanstvo otpada. Njegovo visokorođe ide u Gornji grad i moram ga pratiti. Vi ćete sjediti uz kočijaša da mi budete pri ruci ako me u dvorcu, kamo idemo, ne bi htjeli poslušati. Ovdje smo izgubili jedan sat, ključareva kuma sigurno tek dovršava gulaš, imamo još vremena. Narednik Merlić se povuče u vežu jer iz dvorišta dolazi kočija. Odmah zatim pojavio se na stubama Larsen, uspne se na baršunasto sjedalo, a uz njega tajnik Heinrich. Nasuprot su sjeli Jarec i Bardović, a narednik Merlić kraj kočijaša. Na zapovijed redarstvenika Jareca Andraš Fabijančić već je davno zašao u gostionicu "K bijeloj ruži" u Vlaškoj ulici. Njegova kuma već sprema stolove pošto su gosti otišli. - Tako kasno, Andrašu? Sada nemam baš ništa. - Kumo, velika zvijer njegove ekselencije zapovijedala mi je da smjesta naručim gulaš. Ako je velika zvijer, onda neka jede fine zakuske! Andraša oblije znoj i stade moliti: - Kumo, glavu nosim pod vješalima ako vam što objasnim. Ali bez gulaša nema mi više službe ni života. - No, daleko smo došli pod ovom prokletom ekselencijom - pa sad neka je: spremila sam sebi za večeru veliku porciju gulaša, žrtvujem ga za tvoju glavu. Spustio se na stolicu, a ona ulazi u kuhinju i za deset minuta vrati se s rogožarom u kojemu je lonac pun gulaša, pribor za jelo i kruh pa sve to pruži kumu. Dovijeka ću vam biti zahvalan, draga kumo. Ovo je divno da ste imali gotov gulaš. Uzmite, taj gospodin je dao forintu za jelo - i ništa me nikada ne pitajte o tome. Oprosti se, uzme torbu, dade joj novac pa se žuri natrag u žandarsku zgradu. Kad je Andraš otključao ćeliju, nađe uznika gdje leži na podu, a uz njega tinja fenjer. Ključar ga ogleda pa će onda mirno, samosvjesno, kao čovjek koji je potpuno svjestan svoje dužnosti i čina što ga ima izvesti: - Danas su na rođendan visoke osobe svi službenici dobili za večeru gulaš pa sam mislio: sigurno ste gladni. - Nisam gladan nego bijesan i želim znati gdje je taj mladić koji je ovdje zatvoren. - Osim vas, nema u ovom zatvoru ni jednog civilnog uznika. - Iz Beča je došao moj prijatelj i uveče mi poslao pismo da dođem svjedočiti jer njegove isprave nisu u redu te je ovdje zatvoren. - Nije li vas možda prijatelj izdao? - Mene izdao, a zašto? Sasvim nemoguće. Dvije godine prijateljujemo kao braća - on je pisao svojom rukom. A zašto su me sada tu zatvorili? Cuo sam od žandara da ste se prikazivali za mladog Keglevića.

- Nisam se mogao prikazivati jer ja to jesam. - Sad ću vam odvezati ruke. Mladi uznik začuđen promatra nenadani preokret. Ne vjerujete li mi? Meni je svejedno, gospodine, bili vi pravi ili krivi Keglević, ali za mene je glavno da imate dobro srce. I zato vam sada dolazi nagrada i pomoć. " - Kakva pomoć? Od koga? - Od mene, Andraša Fabijančića, siromašnog građanina Vlaš ke ulice. - Zašto biste vi meni pomogli? - Da vam u poštenju vratim što ste vi učinili meni, mladi gospodine. - Do ovog časa nikad vas nisam vidio. - Ali ste vidjeli malog kestenjara na Južnoj promenadi. Žan dari bi ga zatvorili i tukli, a vi ste ga spasili. - Sto je vama taj dječak? - Moj sin. Znate, moj Tonček prodaje zimi kestenje koje majka peče. Vi ste žandarima rekli da vas je dječak vodio na promenadu i zato ste mu dali sekser, ali nije bilo tako. Moj Ton ček je taj novac čudom našao na trgu. Meni je svejedno, bili vi pravi ili krivi Keglević, vraćam vam vašu dobrotu. - Oh, dobri čovječe, što možete učiniti za mene? - Slušajte: već tri dana dolazi k Merliću neki visoki gos podin od redarstva s gustom krivom plavom bradom. Danas uve če mi je rekao da umiješam u gulaš nešto od čega ćete spavati da vas može odavle odvesti iz Zagreba. I povjerili mi da vam donesem taj gulaš. Kad su vas zatvorili odmah sam prepoznao onoga kojega mi je pokazao moj Tonček - i duša mi je moja rekla: ovaj čovjek ima dobro srce. Onda mi je plavobradi nare dio da vam od vežem ruke i da vam svašta govorim pa da pojedete taj gulaš da vas mogu kočijom i sa žandarima još noćas odvesti iz Zagreba. - U ovom je gulašu pomiješan prašak za spavanje? - Još nije. Plavobradi ga je spremio u ladicu, a onda je otišao s Merlevićem nekud u Donji grad. Vi se ne dajte prisiliti na jelo ni pilo, bili pravi ili krivi. - Oh, dragi moj čovječe, kad bih samo znao zašto me okriv ljuju da se pokazujem Keglevićem? - Zar vam prijatelj nije ništa pisao u onom pismu? - Ne, ništa, već samo da mu smjesta dođem svjedočiti kako je doista on moj prijatelj. Ali, vidite, sinoć mi je već jedna osoba kazala da nisam pravi Keglević. Zašto sam imao poštovanja pred njezinom zakletvom? - Sve mi se čini da ste se morali jako zamjeriti carskoj ekselenciji. Možda ste negdje govorili protiv njihovih svinjarija u Hrvatskoj. - Govorio sam samo s đacima i svojim prijateljem. - A da vas nije izdao taj prijatelj? - Ne, nikada me on ne bi izdao, mi smo kao braća. 1 Malo još vremena o tome raspravljaju, a onda uhićenik pita: - Kad biste se mogli domoći onoga praška! - Tamo je gore, u ladici. Plavobradi mi je pokazao kako ga moram umiješati u gulaš. - A da mu vi saopćite da ste umiješali i, ja sve to pojeo? - A on vidi da vi ne spavate? Ode moja glava! - A ja ću prividno spavati. Bit ću kao mrtav, mogu sa mnom raditi što ih volja. I mladić klone na klupu. Fabijančić ga osvijetli, uzme mu ruku, pa nogu i spušta, udovi mu padaju kao bez života. - Baš kao da ste mrtvi. A rekli su da ćete spavati 30 sati. Kočija i žandari u civilu naručeni su već podveče. Sigurno su se nadali da ćete doći. - Prijatelju, donesite mi taj prašak, a njima ćete kazati da ste ga umiješali u gulaš, a ja sam to pojeo i zaspao. Još će vas pohvaliti, zar ne? I te kako će me pohvaliti! Eto, idem, a vi ostanite mirni. Andraš zaključa ćeliju i izađe. Na hodniku prišapne žandaru

da još mora izvršiti teški nalog blagorodnog gospodina. Brzo se uspne do Merlićeve sobe. Sve je tamno i tiho. Digne fenjer i izvuče iz ladice vrećicu, spremi je u džep, pritvara vrata i silazi niz stube. Sretno je dospoio u ćeliju i veselo šapće uhićeniku: Evo, tu je, ali dobro spremite da vas opet ne bi pretraži vali kao pri dolasku. Mladić uzme Andrašev nožić, ureze podstavu svojih čizama i gurne tamo vrećicu. - A sada, gospodine, latite se gulaša, vrijeme ide. - I Fabi jančić stavi pred njega lonac i kruh. - Baš je zamirisala ćelija od gulaša, kao u gostionici "K bijeloj ruži" u Vlaškoj ulici - smješka se Andraš. - Ako bude sreće, još ćete vi pojesti koju porciju u krčmi moje kume. - S vama zajedno, to bi mi bila najtoplija želja. Ali recite, biste li smeli nekome javiti gde se nalazim? - To ne jer plavobradi mi je obećao uzeti glavu ako tko sazna samo jednu riječ. - Onda je drugo. Onda ne želim da nekome nešto javim. Zahvaljujem vašem poštenju što ste mi otkrili ovu strašnu po gibelj. Ako se vratim živ, neću vam to zaboraviti. - A bome ni ja vama. Zamislite da je moj sin bio zatvoren kao tat! Sramota bi pala po mojoj familiji, žena bi umrla od nesreće, a moj sin cijeli bi život nosio žig lopova. Svi bi ga izbje gavali - sve do groba, pa ni tamo ga ne bi na miru ostavili. A što ćete vi postići ako prividno spavate? - zapita Andraš. - Cut ću što o meni razgovaraju i možda mi sreća posluži da pobjegnem. 48 ..... 1 Andraš uzme fenjer i uzdahne: - Neka mi dragi Bog oprosti što mu prigovaram, ali više puta on dijeli pomoć pravednima na jako male porcije. A sad idem gore čekati Merlića. Još sam se nešto sjetio: ležite na ruke da vas ne vežu. Kad spavate, sigurno im neće smetati da vam nisu ruke vezane. UZBUDLJIVA NOĆ NA OPATOVINI Matilda i Videk su jako uznemireni. Davno je prošlo vrijeme što ga je mladi gospodin označio za povratak. Večera i družina čekaju, ali nitko se ne javlja, već puna tri sata. Najposlije zaje-či zvono tamnim dvorištem. Matilda skoči, otključa vrata. Pred palačom stoji kočija. Miško u dvorištu digne fenjer. U slabom svjetlu razabiru četiri muškarca što ulaze u dvorište. Jedan od njih počne govoriti: Napokon smo kod kuće. Izlazite, gospodo! Neka lakaj posvijetli gostima! Matildino je srce prestalo kucati, a trenutak kao da je obamrlo. Kakav čudan glas? Ali jedva čeka da se uspnu u prvi kat i da im zagleda u lica. Ulaze u salon. Posljednja ide Matilda. Začuđena opazi da nijedan nije onaj bivši mladi gospodin. Stoji i čeka. Uto pristupi k njoj mladi muškarac. I on je visok i tamnokos, ima tamne oči i crne brčiće i zaliske. - Vi ste ključarica? - pita je on. - Da, ja sam. - Veseli me. Vaš sam gospodar, a ovo su moji prijatelji. Onaj pustolov koji je htio uživati moje mjesto grofa Keglevića u rukama je pravde. Pozvat ću vas kasnije. Sad idite! Smućena, Matilda ostavlja sobu, pa silazi dolje, sinu. Ne, tako ne bi mogao govoriti s njom pravi Vjeran! Ali dok je još na stubama, dopre do nje škljocanje ključeva na prvim, drugim i svim vratima prvoga kata. Žuri se dolje i sve pripovijeda sinu: - Dvadeset osam godina sam u službi, ali nikada nitko nije sa mnom govorio tako oholo. Pa kakvi su to ljudi? No, dvojica nose brade kao da su hrvatski Ilirci. - Jok, majko! - upada Videk. - Ne bi oni tako s vama raz govarali. Čudno što nije s njim onaj drugi, a vele da je pustolov. Čudno! Srce mi veli da nije lako. U prvom katu iza zatvorenih vrata provodi se prava redarstvena premetačina. Barun Larsen veoma je uzbuđen i pun očekivanja. 49 4 Jadruika Pošto ste mladoga danas uveče tako iznenadili onim pis mom, ostavio je, eto, i ladice otvorene. No, pergamente je morao sakriti u neke veće pretince. Jarec je skinuo kaput, zasukao rukave i spretnim dugim prstima tapka i opipava svaku izbočinu u pisaćem stolu, u fasadama rezbarija, pa se smije: Kakve li domišljatosti ovih stolara - u smišljanju tih

tajnih pretinaca, ali ja ću im već na kraj. Ha, tu je nešto! Otkrije potpuno nevidljivi pretinac, izvadi požutjeli komad pergamenta i pročita: "Dobar dan, kako ste? Je li vam bilo teško pronaći moje skrovište?" Jarec, Heinrich i Bardović se stadoše smijati, ali barun je bio mrk. Vaše visokorođe, to je već stara šala umjetničkih rezbara pisaćih stolova. Takvi veliki pergamenti ne mogu da budu u pi saćem stolu, to sam već konstatirao. Sve mora da je negdje u or marima, nevidljivim ili tajno uzidanim. I nastavi dalje tražiti po zidovima, ormarima, u posteljama, ispod slika, ispod sagova i u škrinjama. Nigdje ništa. Jarec je već nemiran i obrati se k Bardoviću: - Gdje je on imao spise u Beču? One večeri ste morali vi djeti kad vam je sve otkrio! - Kad sam stigao k njemu, ležalo je sve na stolu, a kad mi je sve ispripovijedio i pročitao, onda je sve smotao u omot, pre dao svojem slugu Johanu i rekao: "Odnesite to u žuti ormar". - Ha, tako je! - vikne Jarec. - On je povjerljiv prema slugama. Sad ga imamo! Smjesta zovite gore lakaja, a zatim klju čaricu. Pozvonili su. Matilda pošalje Miška u prvi kat. Plavcbradi Jarec promotri oštro Miška i strogo pita: - Gdje su oni pergamenti što ti je dao onaj pustolov da spremiš? - Meni nije dao ništa. Ja sam samo drugi lakaj. Možda zna ključarica ili prvi lakaj Videk. Jarec odredi Heinrichu da povede Miška u drugu sobu i da ga zaključa, a onda pozove Matildu. - Molim vas, gdje je onaj smotak pergamenta što vam ga je dao mladi pustolov da spremite i rekao da nikome o tome ne smijete kazati ni riječi? - Niti mi je pergamente dao niti mi je o njima govorio. - Sam je tako kazao na preslušavanju pred policijom. - Ako je tako kazao, onda je lagao. Mirno ulazi žena i stane kod vrata. Jarec je pita hrvatski i vrlo ljubazno: - Pazite! Ako nam ne odate mjesto kamo ih je spremio, spremit ću vas u doživotni zatvor. - Možete me odvesti i na vješala jer ja ništa ne znam niti sam išta vidjela i čula. 50 - Zar ne znate da je to pustolov koji je htio prisvojiti Keglevićev dvorac? - upita sada Bardović. - On ne može prisvojiti taj dvorac jer kuća, namještaj i mi sluge, sve pripada barunici Kolenbach. Poraz razdraži baruna Larsena i njemački odredi da se sva družina smjesta zatvori u podrum. I sada je nastala potraga za muškom i ženskom družinom, nastavlja se istraga, tražili su od njih da im pokažu tajne pretince u zidinama, ali je svatko odgovorio da nikada nije o tome ništa vidio ni čuo. Videka su digli iz postelje, a on im je odgovorio odvažno i oštro: da ovaj dvorac nikada nije imao nikakvih sakrivenih ormara. Jarec, Bardović i Heinrich prisilili su družinu .da im pokažu podrum. I tu su sve prevrnuli i pretražili, ali uzalud. Najzad ostave družinu u podrumu. Jarec je otkrio neka željezna vrata i opazio iza njih debele bedeme na kojima je građena sama zgrada. To ga obraduje: Eh, tu ćete vi, ključarice, sa svojim sinom poginuti ako se ne odlučite kazati kamo je taj pustolov sakrio ili odnio per gamente. Bilo je očito: - sad će se Videk baciti na Jareca da ga zadavi, ali ovaj je već uperio u njega samokres i nekoliko kletvi. - Za vjernost pustolovu vi ćete ovdje umirati od gladi i žeđi! - S tim riječima on gurne ključaricu za Videkom u uzani prostor bez prozora i zasune za njima željezna vrata, a onda se vrati gore k barunu i predloži: - Vaše visokorođe, izgleda da družina, uistinu, ništa ne zna. Šteta je trošiti vrijeme da ih preslušavamo, stavljajući ih na muke kad imamo u ruci Keglevića. Idem k njemu u zatvor i za pola sata već su nam u rukama spisi. - Vrlo dobro, to sam vam i ja htio predložiti. Idem s vama. Sjeli su u kočiju da prikrate put do žandarske stanice. Za vožnje mrmlja barun: Vi ne slutite, Jarec, kako je to neprocjenjivo blago za habsburšku dinastiju. I da nema toga maršala Grunea već bih ja s ekselencijom stajao pred njezinom visosti carevom majkom i ubirao divne plodove. No, sada ćemo toga mladog Keglevića smo

tati na mučilima, pa makar ga stavili i na treći stupanj. Momak je, lijep i željan života, nije lud da život završi na prangeru. Pred žandarskom zgradom čeka žandar, otvori im vrata, prosvijetli uskim stubama do prvog kata. Uđu u ured i dadu pozvati ključara. Ušao je brzo, stao u pokornom žandarskom stavu i javlja službenim glasom: Vaša milosti, gulaš je mirisao kao dobroj duši tamjan. Pojeo je sve i spava kao zaklan! Ovo zgodi Jareca kao iznenada ispaljen hitac. -1- Kako? Već je pojeo gulaš? Vaše blagorođe, točno sam izvršio vašu zapovijed i vese lio se što ću obradovati svoje pretpostavljene. Mucajući prevodi Jarec Andraševe riječi barunu, a ovaj od Ijutine grizne usne i do čela porumeni, što Jareca ponuka da razjašnjava podrobno: Vaše visokorođe, revnost ovog ključara jedino je odgodila sigurni uspjeh, ali ima tu i jedna prednost. Nakon ove doze praška, kad se čovjek budi, gubi na dvadeset četiri sata svoja volju. To mi je prije godinu dana divno poslužilo pri raznim preslušavanjima, prašak je bolje djelovao nego sva inkvizitorska mučila. Baruna Larsena nikako ne popušta bijes pa se Jarec odluči na nešto drugo. Još imam nešto važno referirati: vidio sam u Zagrebu onu ljepoticu sa zelenoplavim očima. Imam o njoj u vezi s Keglevićem izvijestiti vašem visokorođu vrlo zanimljivih potankosti. Tamnobradi Larsen gleda svog agenta, a ovaj jasno razabire da je sada barunove misli malo skrenuo od uhićenika i ublažio njegov bijes što Jarecu zapinje ovaj slučaj. - Ovaj izvještaj ostavite za kasnije - progovori Larsen mirno. - Neka se najprije uhićenik ukrca u kočiju - onda mi kažite ono drugo kad budemo sami. - Hajde, Fabijančiću, - nalaže Jarec ključaru - uzmi ne koliko žandara, neka ga nose, mi ćemo odmah doći, a vi, Merliću, dopremite iz dvorišta kočiju. Ukočeno pozdravi Andraš i otrči u ćeliju. Još ima vremena da šapne uhićeniku: Stisnite ruke pod sebe da se ne sjete ponovo ih vezati. Tako, evo vam nožić da razrežete užeta oko nogu ako bi vam poslužila sreća. Spremite ga u čizmu - sad će žandari. Molim, pazite na moje sedomoro djece! Prebacio mu je preko tijela pokrivač, a četiri žandara su već tu. Tu je i baru Larsen, Jarec i Merlić. - Težak je kao mrtvac? - pita redarstvenik, a žandari po tvrđuju. Da priredi Larsenu još jednu ugodnost, Jarec pred ko čijom zaustavi nosače: - Da ga vidimo! Fabijančiću, posvijetli! Andrašu nesta dah. Ruka u kojoj drži fenjer obamre, osjeća: u ovom času pridižu mu glavu pod vješala. Jarec uzme uznikove svezane noge i spušta ih, gleda mu u lice i zadovoljno konstatira: Kao mrtav, vaše blagorođe! Tamna se brada približi Jarecovu uhu: - Da, u žurbi nisam dao naloge tajniku Heinrichu i Bardoviću. Moram prije onamo, u dvorac, vrlo je važno da nam taj naš mladić što god ne pokvari. Vi pođite naprijed. - Ne bih htio s ovim ovdje ostati u tom hrvatskom gradu - ovdje ništa nije sigurno! - Smijem li čekati vaše visokorođe sutra popodne na Ferdinandovoj žandarskoj stanici? - Vrlo dobro! - odluči barun i sjedne sam u hotelsku.ko čiju. Vrati se u Kazališnu ulicu. A Jarec sjedne pokraj uhićenika kojeg su položili u ležećem položaju na dno kočije. Nasuprot Ja reću sjedne žandar u građanskom odijelu. Kočijaš je isto takav preodjeveni žandar. Dvojica žandara na konjima prate kočiju. - To je mjera opreza - da nas ne bi u noći napali kakvi razbojnici, nadajući se bogatu plijenu. Dakle, sada krenite spo rednim ulicama preko Opatovine, tamo nema budne duše. A tu je novac, vama, Merliću, sedamdeset pet, a tebi ključaru pedeset forinti - i svakome gurne u ruke novac. Još jednom da naloge dvojici žandara koji na konjima prate kočiju i onda naredi da krenu. U kočiji s desne strane sjedi Jarec, s lijeve leži mladić. Tijelo mu se prepušta gibanju kočije. Kako se ova drma, s njom se miče i on. Savršeno glumi čovjeka koji spava dubokim snom. Tama u kočiji zapravo mu je saveznik. Pri danjem bi ga svjetlu Jarec često pogledao - u mraku nema to svrhe, a nema za to ni

povoda, ali uhićenik budno prati kako Jarec neprestano gleda kroz prozor. Tada se kočija iznenada zaustavi. To uznemiri Jareca! - Sta je? - pita, izvalivši glavu kroz prozor. - Tamo, gdje Opatovina ulazi na Dolac, pred jednom ku ćom stoji mnogo ljudi. U to doba to je sumnjivo! - Vikni im neka se maknu. Ako ne poslušaju, neka žandari pročiste put s nekoliko hitaca. Takav nalog ubrza kucanje srca mladića u kočiji. Kad bi se pucalo, nastala bi pobuna protiv pratilaca kočije, a on skočio i nestao u mraku. Ali je nada bila kratkotrajna. Tek što je Jarec izrekao svoju želju, neki duboki glas iz tamne kuće vikne: - Tko će to postrijeljati naše ljude? Samo se pazite da vam mi ne polomimo rebra - vi - i proguta psovku što ju je očito kanio izreći. - Do vraga! - šapne Jarec žandaru. - Tu ne možeš progo voriti riječ, a da te tko ne čuje. Eh, da nemam ovdje dragocje nog uhićenika, odgovorio bih onome vatrenim riječima. Sada valja šutjeti i pustiti toga drznika na miru. Ne želim se ovdje dulje zadržavati. Pogledaj što je tamo naprijed. No, već se približi noćobdija, a s njime dva žandara. - što se dogodilo da ima toliko ljudi? - pita Jarec žandara koji se približio. - Vaše blagorođe, prošao je bijeli fratar. - Kakav bijeli fratar? Kakva je to ludost?! - Vaša milost sigurno nije iz našeg grada? - upita noćob dija. - Nisam odavle i zato nemam sreću poznati vašeg fratra, a nemam volje da mu pravim špalir! Noćobdijo, jezik za zube, neka me obavijesti žandar. 52 - Vaše blagorođe - prihvati riječ jedan od dvojice. - Kad smo prolazili Dolcem, čuli smo ženski vrisak. Krenuli smo odmah tamo odakle je dolazila vika i našli na okupu mnogo ljudi pred kućom gdje je u prizemlju radionica nakita od kose. - Gle, gle, tamo su ljudi sigurno vidjeli ljepoticu sa zeleno modrim očima, a ne fratra! Pogledaj: ako su možda mladići po kušali napraviti toj ljepotici podoknicu, a ti je obrani - ona je odabranica našeg visokorođenog pretpostavljenoga I Razumiješ li? - Razumijem, no, oprostite, tu se ne radi ni o kakvoj djevoj ci, nego o fratru. Vidio sam jednu ženu stajati u sredini skupine kad je pokazivala ljudima drveni trijem kuće na uglu Opatovine i Dolca i pričala da je trijemom prošao bijeli fratar. Taj fratar, naime, nije živ. - Sada već i moji žandari buncaju? Što je s tim fratrom, govori ljudski! - U onoj kući Opatovine, gdje ima gospođa Hajdić pletionicu nakita, pokazuje se katkad u noći na trijemu bijeli fratar - naime duh ... vaše blagorođe - pravi duh! - Dusi obilaze tek o ponoć - nasmije se Jarec. - Baš je odbila i sada stoje tamo ljudi, misle da će ga i oni vidjeti - Reci budalama da se fratar ne kani više pokazati jer se boji žandara njegove ekselencije. Rasteraj ljude da mogu proći Imam važnu misiju - Neće biti lako rastjerati ljude, vaše blagorođe, oni vjeruju u duhove i njihovu moć. Vele da taj uvijek dolazi onda kad se u Zagrebu ima dogoditi nešto veliko. - Istina je i dogodit će se nešto veliko i baš zato trebamo prolaz - oštro će Jarec. - Odmah, samo dok svrše, vaše blagorođe, jer ljudi sada tamo mole ... - Eh, njihovim molitvama ne dam sebi sprečavati puta! Ov dje je pet žandara, tri u civilu, dva u odori. Jednostavno ispalite salvu i moj će put biti čist. Žandari skidaju puške s ramena. Uhićenik u kočiji napne sluh, pripravi ruku da posegne za nožićem, mišice su mu u mislima, strelimice otvara kočiju, zna kakva je naprava, gdje će je naći, kako jednim udarcem rastvoriti vrata i umaknuti među ljude. U tom času javlja žandar, zaustavljajući drugove: - Ne dajte, vaše blagorođe, paliti puške. Nije dobro prkositi

bijelom fratru Opatovine. Vjerujte, nevalja se s njime svađati. - Glupane, govoriš kao da je živ! - Vaše blagorođe, ovdje sam više godina. Ako vam ovaj bijeli fratar prijeđe preko puta, nećete imati sreće u pothvatu! Jarec izusti kletvu. Ipak smjesta promijeni odluku: Htio bih što brže umaknuti iz grada, dakle, bolje je da ne pobudim pozornost. Ne pucajte! U gunguli bi me još napali. Skreni u Novu Ves, kraj fratarskog samostana pa na Kaptol, a onda ćemo preko Harmice. Pripovijedanje žandara u civilnom odijelu o bijelom fratru pobudi u Jarecu osjećaj da bi se mogao još bolje osigurati i određuje onoj dvojici žandara u odorama: Dođite sa mnom i vas dvojica. Bit ću sigurniji. U ovom gradu se ne zna gdje te čeka zapreka. Meni se silno žuri. Jedan neka sjedne uz kočijaša, a drugi k meni u kočiju. Samo pazi da ne sjedneš na čovjeka koji tu spava. Naposljetku su brzo umaknuli natrag, izašli na Harmicu, odavle na Marvinski trg i,nastavili put pod dvostrukom pratnjom žandara. - Osjetio sam na Opatovini neku opasnost - veli Jarec žan daru što sjedi uz njega. - Kao da mi je taj bijeli fratar prišapnuo: "Pazi, uzmi sobom i ovu dvojicu! Tu bi te mogla zadesiti neprilika!" Dobro je tako. Vozit ćete se sa mnom dok ne zabijeli zora, a onda možete obojica pješke natrag. - Kako zapovijeda vaše blagorođe! Pustom cestom prema Podsusedu vozi kočija, a uhićenik leži na podu i uzdiše: "O ti nesretni bijeli fratre, pokvario si mi mogućnost da u gunguli pobjegnem. Žandarevo i Jarčevo počitanje prema bijelom fratru pogoršalo je moju situaciju. Sada imam petoricu. Zar čekati drugu priliku? Gdje će mi se ova pružiti? Kada! I hoće li?" Bila je duboka noć. U maloj kućici Vlaške ulice, gdje spava sedmoro gladne dece, diže se njihova majka i pita: - Andrašu, došao si kasno kući umoran, a ne spavaš. Je li ti zlo? Zašto uzdišeš? - Joj, ženo moja. Kako da to rastumačim? Znaš, oni koji mogu svojim malim prstom sve nas druge ljude turnuti pod zemlju zapovjedili su mi da im službeno pomognem u nepra vednom djelu. - A ti si to učinio - Andrašu? - Ja sam mislio ovako: zapovijedaju mi da pomognem nepravici! E dobro! Ja ću zapovijed izvršiti, a ispod stola dodati svoju ruku - pravici! Više je puta, kad izvršiš zapovijed neprav de, isto tako kao da j<j> podmetneš nogu. - I podmetnuo si? - Jesam - ali sad dolazi ono pravo, ona uvreda. Oni su mislili da sam pomogao njima, a ne pravici i lupeži nepravde pljunuli na moje poštenje: visoki gospodin mi je dao pedeset forinti nagrade. 54 Dva stvora dršću u noćnoj tišini. Debele kaplje znoja cure niz Andraševo bistro čelo. 2ena roni suze. - Joj, Andrašu, taj novac nosi nesreću pod naš krov. - Zato ga nisam donio u kuću. Zakopao sam ga u gnojištu. Rekao sam: Andraš Fabijančić, siromah, građanin Vlaške ulice grada Zagreba, prije će iskrvariti ove ruke, prije će uništiti tije lo, nego zablatiti svoje poštenje nepoštenom imovinom. Banke će tamo sagnjiti, ali uvreda peče. Dok u kućici spava sedmoro gladne djece, a njihovi se roditelji groze od nepoštenih novaca, u žandarskoj kasarni prevrće se u postelji Merlić žandarski narednik. Muči ga teška uvreda: Ja - narednik žandara, dobivam samo dvadesetpet forinti više od onog odrpanca ključara! A u Kazališnoj ulici, u lijepom dvorcu, prolazi Bardović otmjeno uređenim sobama. Zaustavi se u salonu gdje sjedi barunov tajnik Heinrich. Ovaj odmjeri mladića nešto porugljivo. - Dakle, što je? Njegovo visokorođe je otišlo u hotel spa vati, a mene je zamolio da vas uputim u vašu ulogu mladoga gospodina. Očito nemate druge brige, nego pregledavati ormare? Slušajte, jako ste nespretni kao domaćin. Već ste davno morali pustiti na slobodu družinu, netko nas mora služiti. Mi ćemo ovdje davati zabave, a tko će voditi kućanstvo? - Ako siđem u podrum, družina će navaliti na mene. Morao

bih se pobrinuti za ključaricu, a nakon Jarčevog postupka kako da se ulagujem toj babi? - Jako ste odvažni. - Imate li samokres? - Imam! Idemo dolje. - Idite sami, ja ću se zatvoriti ovdje gore. S prezirom ostavi Heinrich mladića. On se odmah zaključa. Uvjeren je - družina će ga napasti. Dotle je barunov tajnik otvorio podrumska vrata. Muška i ženska družina blijedih lica stoje u sredini mračnog podrumskog hodnika. Svi nagrnu k njemu. On ih prijazno oslovi: Vas su ovdje nepravedno zatvorili. Dolazim vas spašavati. Iziđite! Natisnuli se na stube da što prije iziđu. - Sve ću vam razjasniti - veli on. - Mladi grof nije kriv, nego onaj modrobrad. Sad smo ga izbacili iz kuće. Vi ste slo bodni! A gdje je ključarica? - Onaj s plavom bradom vodio je njih dvoje u podrum prije nas. Mi ih tamo nismo ni vidjeli ni čuli - objašnjava Miško. - Donesite svjetlo i tražite ih. Pošli su dolje kroz sve tamne prostorije što se pružaju ispod kuće među bedemima. Otvorili su veliki četverokutni prostor, prepun bačava, škafova i drugh kućnih potrepština, ali ključarice i sina nigdje. 56 Tu su željezna vrata - upozori Miško. - Ovdje je zasun. Odrine ga i ulazi sa svjetlom. Onda krikne: ključarica leži mrtva. Videk je još živ. U polunesvjesti Videk gleda kako je Mišico dignuo Matildu i ponio u prizemlje. Malo zatim već je Videk čvrsto stao na noge i ulazi u sobu. Na postelji leži njegova majka bez znaka života. Ako je mrtva, u toj će kući sutra biti groblje! Sva se družina ustrčala oko ključarice, trljajući joj octom sljepoočice i žile na rukama. Ulazi i tajnik, izvuče iz džepa bočicu s nekim mirisom i stavi Matildi pod nos. Blijeda lica i upalh očiju Videk zuri u majku, a duša mu prisiže na osvetu. Ako je umrla, .nijedan od njih neće dočekati sutrašnji dan! Dršćući čeka i stišče pesnice, pripravan da guši. Teški su časovi. Majka se budi polagano, uzdiše... Gdje sam Sva se družina natisnula oko nje. Svi šute. Heinrich razabire-da u toj šutnji leži prijetnja uvrijeđenih ljudi. Nešto mora učiniti da se ne bi pobunili protiv Bardovića. Ljudi! Vama je učinjena nepravda, ali to je skrivio onaj pustolov koji je htio uzeti mjesto vašeg pravog gospodara. Cim je lupež doznao da pravi Keglević dolazi, htio je pobjeći, ali su ga uhvatili. Tada vas je optužio da ste znali kako on nije pravi, da s njim ortačite i da ste za to od njega primili novaca. Kas nije je priznao svoju laž i zato smo vas odmah pustili iz zatvora. On je to skrivio. A vaš pravi gospodar duboko žali što vam je nanesena nepravda. Nitko ne odgovori. Odviše su ojađeni, a da bi mogli uzvratiti nešto prijazno. Heinrichu se čini da Videk nije značaj koji može zaboraviti. Njegov mračni pogled ulijeva mu uvjerenje da je svaki daljnji govor družini suvišan, Viddk i Matilda su njihova savjest i njihovo uvjerenje. Sad vas ostavljam! - reče on. - Nadam se - do sutra bit će ključarica posve zdrava. Ni sada nitko od njih ne reče ništa i tajnik ih ostavi. Videk bdi uz majku. I ostali su oko nje. - Sutra u zoru idem Oršićki - odluči Videk. - Mladi je uzeo ključ od veže, one na ulicu i one na vrt. Zatvoreni smo! - Sto je to, ljudi, došlo na ovu kuću? Tiho šapću, nagađaju o događajima koji bi mogli slijediti drugi dan. - Ne dao bog da je onaj mladi pravi gospodari - tiho će Miško. - Onaj pravi bio mi je sto puta dražil - šapne konjušar. - Ali kamo je nestao? 57 LUĐAK Bez odmora putuje Jarec cijelu noć. Kočija se trese, nagiblje se sad lijevo - sad desno. Uzalud pokušava da zaspe. Da skrati vrijeme, razgovara sa žandarskim narednikom koji mu sj"edi nasuprot. Ovaj mu pripovijeda o raznim uzbudljivim događajima svoje službe, pa i o šaljivim zgodicama, ali ni ove ga nisu zabavile. Umoran je i gladan. - Hoćemo li stići doskora do kakve krčme?

- Još dva sata pa se vaše blagorođe može odmoriti i nešto pojesti. A ovaj ovdje u kutu kočije? - Spavat će sve do sutra u noći. - I ne treba mu ni jesti ni piti? - Ne zna za sebe. Možeš ga metnuti u kipuću vodu, neće se probuditi. Spava od lijeka koji mu je dao doktor. On je lud. Da nije popio taj lijek, sve bi oko sebe razderao. - Ah tako, vaše ga blagorođe vodi na liječenje? - U ludnicu. Visoki je gospodin pa sam to morao učiniti. Baš me muči taj dugi put! - Pokušajte barem drijemati. U kutu lijeve strane kočije leži mladić. Mrak i drndanje kočije prikrivaju njegovo prividno spavanje. Kad su ga položili u kočiju, spustio se tako da mu glava bude okrenuta k stijeni kočije kako bi sakrio lice da ga ne gledaju. Ovaj je oprez za noć bio suvišan, no što će biti kad svane dan? To ga pitanje uznemiruje. Na svjetlosti dana može se otkriti njegovo prividno stanje. A opet, od svanuća danje svjetlosti očekuje mogućnost da se pokuša probiti iz ove strahovite pratnje žandarskih bajuneta. Prvu krčmu Čeka mnogo željnije od Jareca. Prve bijele sjene što dopiru kroz prozor kočije podvostruče napetost njegovih misli i mišica. Čvrsto sklopi oči. Sada nastupa opasnost da ne opaze varku. Odlučno sakupi sve sile kako bi se prikazao u dobrom snu. Pažnja mora biti budna, misao hitra, odluka odvažna. Sva su mu sjetila nategnuta. Očito njegov otmičar drijema. Što će odrediti kad stignu do krčme koju je spomenuo žandar? Konje moraju ispregnuti da ih nahrane i napoje. Dakle, kočija će ostati u dvorištu, a što će s njim? Sve ovisi o Jarčevim odredbama, o trenutku, sretno ili nesretno odabranom. - Evo, sviće! - upozori žandar. - Za pol sata dospjet ćemo do krčme Kupljenovo. - Hoćemo li tako rano dobiti jelo? - pita sneno Jarec. - što god zaželi vaše plagorođe. Samo, dakako, moraju ku hati ili peći, ali i konji se moraju odmoriti, inače ne možemo dalje. Nova nada uhićeniku. Jelo će u krčmi tek pripravljati. Hoće li žandari biti kraj njega? Svi valjda neće stražariti uz kočiju goloruka čovjeka koji će spavati trideset sati! U tome leži sva njegova nada. Opet je tiho u kočiji. Danja svjetlost biva sve jača. Mladić to opaža kroz stisnute vjeđe. Kočija ide sve polaganije. Konji su iznemogli. I to mu ide u prilog. - Tu smo! - čuje se kočijašev" glas. - Vaše blagorođe, ovdje se moraju konji dulje odmoriti ako želite putovati dalje. - Razumije se, idemo u dvorište. Polagano ulaze u dvorište. Čovjek kraj kočijaša i onaj s Jarcem u kočiji nose žandarske odore što krčmaru ulijeva pokornu poniznost. To Jareca zabavlja: Gle, taj dršće od naših perjanica! Kad bi krčmar znao da i oni na konjima skrivaju žandarske samokrese pod civilnim kaputima, sigurno bi ga morali polijevati vodom! Kočija se zaustavi i potrese mladićevim tijelom. Jarec brzo otvara vrata, sune na zrak, proteže se: - Odrvenilo mi tijelo. Dakle, krčmaru! - Oslovljeni se kla nja gospodinu. - Najprije zobi i sijena za konje, a što imaš jela za nas? 2elim čestiti doručak. - Za sat vremena može vaša milost dobiti najfinijeg pečenog kopuna i kuhane slanine. - Dobro, za moju pratnju slanine, za mene pečenog kopuna i vina. A sada još ležaj da se odmorim. - Neka vaša milost izvoli u sobu. Najprije Jarec podrobno određuje žandarima: Vas dvojica, koji ste jahali uz kola, i kočijaš koji je tjerao cijelu noć konje, ležite na travu, ti što si drijemao uz kočijaša i ti što si bio sa mnom u kočiji, brinite se za konje i našeg luđaka. Jedan neka dvori konje, a drugi će paziti da nitko ne dolazi blizu kočiji. Krčmar pogleda kroz otvoreni prozor u kola i preplašeno pita: i - Zar vozite mrtvog čovjeka? - Ne, taj spava od praška koji mu je dao liječnik, siromah, lud je, ostavite ga na miru, da se piobudi, sve bi vas razderao. Imaš li šupu? - Evo, tamo! Ima vrata u dvorište, daju se zatvoriti i nitko ne može siromaha zadirkivati. Samo ovaj jedini ulaz vodi u šupu iz dvorišta. Tu je siguran. - Vozite kočiju onamo. Eno,.već vidim u daljini ljude i bla go. Zurite se, ne želim da ga vide - odredi Jarec.

Odmah od vezu kočiju do vrata šupe, onda ispregnu konje, nnu kola u prostoriju, sagrađenu od dasaka s velikim vratima u dvorište. Sam Jarec sve ogleda: šupa nema prozora, ni straga ni sprijeda, zadovoljno odobrava i nalaže: .58. Zatvorite vrata. Nitko ne smije ovamo dovesti kakva kola. Iznamljujem i plaćam čitavu šupu. Onda naredi žandaru koji je s njim sjedio u kočiji: - Pazi tu pred vratima da nitko ne može ući. A ti, krčmaru, pošalji ovom oružniku ovamo jelo. Kad drugi podvori konje, on da i njemu isto takav doručak. Uh, kako sam umoran. Krčmaru, ne brbljaj svojim sajmarima o luđaku. - Evo, gospodine, vrata su zatvorena. Sada ne može nitko do njega. A kada vide gospodina žandara, neće se nitko usuditi ni pogledati prema šupi. Znam ja svoju dužnost da šutim. Po treći put Jarec određuje žandaru: - Pazi, ostani tu, pred zatvorenim vratima i čekaj dok te zamijene. Ne mogu se više držati na nogama. Prospovat ću dva sata, onda me probudi da pojedem pečenje i nastavimo put. Vas dvojica u odori možete se vratiti u Zagreb, ali tek kad mi krene mo dalje. - Vaše blagorođe, bit će kako ste zapovjedili! Teturajući, odlazi Jarec u krčmu, baci se odjeven na postelju u krčmarovoj sobi za putnike, dok su vani trojica oružnika, odjeveni u civilno odijelo, polegli na travu pod lipom. Jedan od dvojice u odorama ode s konjima, a drugi stoji pred šupom i promatra ljude što se zaustavljaju pred krčmom da se malo okrijepe. Dvore ih gazda i njegova djeca. Iz kuhinje se čuje glas krčmarice kako požuruje djevojke neka što brže očiste kopana za odlična putnika. Žandar s puškom stoji pred vratima šupe, a ljudi odvraćaju od njega i poglede. S one strane šupe, koju stra-žari žandarska puška, miruje kočija. Uhićenik još nepomično leži. Sada je oko njega tišina i on se usudio otvoriti oči. Oko njega tmina. Zar je sam? Sluša, osluškuje. Nastoji sebi pomoći svim sjetilima da bi razabrao je li sam ili je netko u blizini kočije pritajen. Nitko ne diše u ovoj prostoriji. Samo onkraj vrata su ljudi. A tamo stra-žari, kako je razabrao iz Jarecove odredbe, žandar. Zna, vani su i sa j mari. "Sto sada učiniti? Da prodrem van, udarim stražara i pokušam bježati? Možda ima koji sajmar vani konja, bih li u metežu dospio uzjahati i pobjeći. 2andari će pucati za mnom u sajmare, u nevine ljude koji ništa ne slute. Druge izvrgnuti smrti da spasim sebe? Ne, to neću učiniti" - razgovara on sam sa sobom. "Tražim nešto drugo? Jarec je odlučio spavati. A i žandarima u civilu je dopustio leći. Ovi su zacijelo zaspali. Jedan stražari, tu vani, pred vratima. Onuda ne mogu, ali izlaza s druge strane nema." Razabrao je to iz razgovora kad su kočije uvezli ovamo i zatvorili jedna vrata s dvorišta. Zato su je i ostavili ovdje jer šupa nema straga izlaza. Do njega dopre buka, dozivanje, razgovor, smijeh i opet buka sajmara. M "Dokle će ovdje razmišljati?" - pita se on. "Uspravi se, rini zidine, diži krov ili - umri!" zapovijedi sam sebi, makne se, izvuče iz čizme nožić odlučno razreze debelo uže oko nogu. Digne, glavu, odnekud dolazi k njemu tračak svijetla. Možda ga iz kakva zakloništa promatraju? Vrata se nisu odškrinula, dakle, otkud ova mala zraka svjetla? "Neka! Dosta je razmatranja. Naprijed!" - i on rine glavu kroz prozor kočije i traži otkud dolazi zraka svijetlosti. Odozgo. S krova šupe? Još jače proviri... Srce mu kuca silovito, on spozna da svjetlost dolazi s tavana šupe. Da, da! Svaka šupa ima tavan za sijeno. Tavanska vrata nisu čvrsto zatvorena. To nije nitko od njegove pratnje mogao opaziti pri danjem svjetlu. Tek u mraku su zatvorili šupu, a sada se opaža zrak svjetla. Jednim mahom zna sve. Izađe, uspne se na kočijaševo sjedalo, stane na krov kočije, uhvati se za drvena tavanska vrata, otvori ih, ugazi u sijeno složeno na tavanu. I već u istom trenutku povuče vrata natrag - dolje je kočija opet u mraku. Ogleda se po sjeniku. Sunčano svjetlo pada kroz napola pritvorenu rupu sa strane dvorišta krčme. Ovuda spuštaju sijeno kad ga krčmar prodaje putnicima. Dakle, s druge strane, nasuprot ovome, mora biti otvor za tovarenje sijena. Pozna on te uređaje. Puzi po čvrstom natrpanom sijenu, tražeći izlaz. Kroz pukotine dasaka proviruje svjetlost. Kao da mu je tijelo primilo sto snaga! Divlje se probija. Ruke su mu željezno oruđe, prsti grablje, rastvara, čavlima zabijena vratašca i odrine ih. Pred njime je stražnji dio suše otvoren, a pred njim dolje vrt, polje, grmlje, šuma... Dubina u koju se mora spustiti nije velika, ali on izvuče tovar sijena, baca s tavana dolje, spusti se i pade na meko tlo, ali već divlje skače uvis, pretrči vrt, provuče se kroz ogradu od grmlja. Iza toga prostire se polje, ravno, pusto, svakom oku do-hvatno polje... Tu se ne može sakriti, ali on trči, trči bez daha u pogibelj... Ako koji od žandara dođe iz šupe, mora ga vidjeti, otkriti. Prije nego stigne do šume, posut će ga taneta. Svejedno! Divlje, bezumno smiono trči u život ili smrt. Ne zna kako je dospio do šume. Tu stane. Svaki progonitelj mora zdravim razumom predmnijevati da bjegunac mora naprijed, prema istoku. Njegova dosjetljivost uputi ga na zapad, dakle natrag smjerom kojim progonitelj ne bi ni u snu pošao za njime. Samo tako može uteći prevari progonitelja. Ne osjeća više svojih udova, ni prsiju, ni srca. Pretvorio se u pahuljicu što je nosi zračna struja.

A žandar tamo pred vratima stražari i krijepi se jelom i pilom. Prilazi mu krčmarev sluga i javlja da se mora popeti na sjenik, skinuti sijena putničkim konjima. Stražar kimne. Momak se uspinje 1 jest vama što su prislonjene s dvorišta na sjenik. Sti61 gavši gore, začudi se. Stražnje su daske provaljene. Zar je netko krao sijeno? Preskakuje preko sijena, pogleda dolje gdje je rastepeno sijeno na zemlji. Brzo siđe i javi gazdi: Gazdo! Netko je provalio na sjenik i bacio dolje straga sijeno - da znate - ja nisam kriv! Ukočio se krčmar. Grdi, psuje, ide pogledati, vraća se i pripovijeda žandaru: - Okrao me netko na sjeniku, a još u zoru bile su daske na tavanu s one strane cijele. Dok vi tu sjedite, bio je gore tat!... - Tat da je ušao u sjenik na moje oči? - uvrijeđeno će žan dar. - Možda čak kroz ova vrata koja čuvam? Vi ste pijani! Da opere svoju čast, žandar ustane i otvori vrata pa se okosi: A gdje su tu ljestve? Gdje je tu ulaz u sjenik? Hajde, ostavite šupu da nitko ne smeta bolesniku! - viknu momku koji je znatiželjno zirnuo u kočiju da bi vidio luđaka. Ali nema onoga koji spava. Htio bi reći, ali opet radije šuti. Boji se žandara kao đavla pa s krčmarem napusti šupu. Žandar ide za njima. Ipak se na pragu okrene kao da ga nešto zove da pogleda luđaka što spava. Instiktivno se vraća i pogleda u kola. Ne vidi ništa. Sklapaju mu se oči od nespavanja, a baš ga mora pogledati... Ide bliže. Zuri. Tare oči. Opet zuri. Što se dogodilo da on ne vidi? Pristupi još bliže. Kočija prazna! Vrata samo prislonjena... Pomutilo mu ono malo vina svijest? Nema ga tu. Ogleda se po šupi, otvori vrata kočije širom. Nigdje ne vidi nikoga ... Zadršće mu koljena! Sav trepti od užasa... Zar se onaj probudio? Ako jest, kamo bi otišao? Kamo kad nema izlaza do onog koji on čuva? Na sjenik ovdje nema lje-stva. Sad mu sine strahota: "Sjenik, sjenik! - krikne i potrči iz šupe, a onda oko drvene zgrade, straga, gdje je krčmarev momak vidio izbačeno sijeno. Jest! Dolje na travi gomila suhe trave, a gore daske tavana, izvađene ... Okreće se i on i sve oko njega. Gleda preko polja, grmlja, sve do šume. Neki mladić trči prema šumi! Nije ga vidio u noći, ali ovako trčati može samo čovjek koji želi uteći. Trgne pušku s ramena i puca, ali ne vidi ništa. Među sajmare pred krčmom pade odjek puške iza sjenika. Prepali se i oni i krčmar. Oružnici što su spavali pod drve-ćem u dvorištu skaču uvis. Ustrčali se žandari u građanskim i službenim odorama. Puška i samokresi njihovi traže nišan. Saj-mari se stisnuli uz krčmu. Odanle istrči Jarec. Zaboravio je uzeti krivu plavu bradu koju je prije spavanja skinuo, a vlasulja mu se na glavi nakrivila. Sajmari su, naočigled smiješne slike čovjeka, zaboravili na hitac iz puške i veselo šapću narodnu rugalicu: - Krive kose - špijuni nose...! Krivu bradu - špijuni imadu... 62 Žandar koji je probudio Jareca vodi ga u šupu. Još omamljen od sna zuri u praznu kočiju. Trepteći traži njegov pogled. 2andar mu pokaže gore na sjenik. Ne vide se u polutami vrataS-ca, ali žandar tvrdi: Onuda gore je uhićenik pobjegao! - Lažeš. Lažeš, ukrali su ga! Odnijeli ispod tvoje puške vikne Arec žandaru, trgne samokres i razmahuje oko njegove glave. Prestrašeni žandar se već smatra pogođenim usred čela, ali pred smrt se usuđuje izreći svoju obranu: - Svi oni ljudi tamo oko krčme su vidjeli da sam tu stajao i nisam nikoga pustio blizu. Pobjegao je onuda straga. Ni maknuti se ne može! Čuješ li? - viče Jarec. - Može se maknuti kad bježi! - Ne može, ti prokleta tikvinjo! Ne može! - Vidio sam ga kako trči... - Pijana budalo - on spava! - Ali, vaše blagorođe, on trči! - Blago rogato, koga si pustio blizu kočiji, čuješ li? Ne, tko ga je uzeo, ukrao? Govori, ži - vi - no, gdje je uhićenik! - Pobjegao je prema šumi... Taj odgovor iza Jarčeve šije pogađa ga kao udarac kundakom. Ustuknuo je od tih riječi što ih je izgovorio njegov najpouzdaniji narednik koji sada dolazi iza njegovih leđa. Ali se Jarec izdera i na njega. - I ti mi zabijaš čavle u mozak? Znaš li da se mladić može probuditi samo u roku trideset sati? Znam sat i čas. Sva svjet ska znanost svjedok mi je: on mora spavati do noći i zato on spava i dalje ... spava znanost to veli... - Neka mi visokorođena znanost oprosti... - Ne može! On spava! Vi ste svi skupa zaslužili vješala. Net ko je iz Zagreba došao i ukrao ga, ili ga je ovaj žandar pred šu pom prodao za cijeli imetak? Čuješ li? - Nije! Ja sam svojim očima vidio mladog gospodina kako

bježi. Spustio se tamo sa sjenika. - Spavajući? - vikne Jarec užaren od bijesa. - Spavajući, bježi? Spavajući ili budan, ipak on bježi, a mi gubimo vrijeme. Ovo je Jarecu pljuska. Ali on je ne osjeća. Njegova se misao zakopčala o uvjerenje da uhićenik spava, mora spavati do noći. Prašak za uspavljivanje je prokušan. Količina točno određena. Po svim pravilima njegova iskustva i medicinske znanosti uhićenik mora tu ležati i bespomoćno spavati. A evo: niti leži, niti spava, nego bježi! Kakva se odigrava čarolija? Pitanje ostaje bez odgovora. Sve izgleda da dragocjeni uhićenik, na kojega je on založio svoju glavu, uistinu bježi. Potresen pita narednika: Vidio si ga? Baš u Času kad se zaletio u šumu ... - Zašto onda ne ideš u potjeru ako bježi? - Čekam naloge vašeg blagorođa, koje tvrdi da on spava, a to bjeguncu ide u korist. Za te bi ga riječi kaznio vezivanjem noge i ruke i na pet dana posta, ali sada bjesomučno prokune. Nikad u životu nije izgubio prisutnost duha do ovog Časa. Problijedi i vikne: Konje ovamo! Poskočila su sva petorica žandara, oni u građanskom odijelu i u odori. Jarec zgrabi prvog konja koji mu dopade pod ruke iz krčmareve staje, ne pitajući kome pripada. Peti žandar koji je timario konje uzima sajmarima najboljeg vranca bez ikakva objašnjenja i dobiva nalog da na žandarske postaje javi Jarčeve odredbe. Pucajte mu samo u noge! 2iva ga trebam! Ne smijete ga ubiti! Iza njih pred krčmom stoje ljudi - natiskani, zapanjeni, puni Ijubopitnosti i sućuti prema onome koga hvataju žandari. Sluga im sve pripovijeda i kori sam sebe: - Da sam mogao slutiti, ne bih javio gospodaru. - Glupane, imat ćeš ga na duši ako im padne ruku - grde ga ljudi. - Sigurno lažu žandari da je lud! Uhvatit će ga! - Kako ga ne bi uhvatili kad njih nose konji, a njega samo vlastite noge - razjašnjava krčmar. Potjera projuri oranicom i poljem sve do šume. Narednik vodi prema istoku: Je li bježao ovim smjerom? Jest, morao je tamo. Da je skrenuo na zapad, ostao bi nam u šakama. Kroz šumu vodi kolni put i oni ga slijede. Ali nigdje nikoga. Jarec se zaustavi i osluškuje. Ne govori ništa, ne kune, šuti, samo blijedilo lica, sada bez brade, otkriva da je duboko zaprepašten. I opet nastavi put. Nakon bezuspješnog jahanja oštro zaustavi potjeru: - Nema mu traga. On bi sada morao tvrdo spavati. Tu se nešto krije. Jučer na Opatovini nagovorio nas je grubo čovjek iz tmine. Možda ga je vidio u kočiji kad je noćobdija digao fe njer. Nešto se desilo. Što - ne znam. Ipak ću se s dvojicom vra titi natrag prema zapadu. - U Luki je sajam ... - Baš zato mogu otmičari mladića sakriti među svijetom, kupiti kakvo drugo odijelo, konje i bježati. Da otmičari su to... - Vaše blagorođe, je li on, uistinu, dobio lijek za spavanje? - Da nije, ne bi spavao do jutra kao mrtav. Zato i ne vjeTujem da se probudio. Posve sigurno netko ga je ukrao iz kočije i odnio. Dvojica neka istraže šumu s istoka, ako ga ne nađete, vratite se za mnom u Luku. Njušim - tamo je. 64 Da je uhićenik pojeo prašak, o tome Jarec ni časak ne dvoji. Gdje bi s.e FabijanĆić sa sedmoro djece usudio da ga prevari! Nikakva ga sumnja ne obuzimlje i on s dvojicom žandara u odorama krene natrag. A bjegunac trči bez daha. Svaka mu misao daje novu brzinu. Katkad se ogledava, ali ne zamjećuje nikakvu potjeru. Pred očima mu se pružila neka promjena - šuma se prorjeđuje, drveće izmjenjuje s plemenitim stablima, a po zemlji raste lijepa posijana strižena trava. Kroz zelenilo se zabijelili puteljci. Ispod stabala razni oblici nasada puni cvijeća. "Tu je neki posjed?" - veli on sam sebi. Između jablana viri crveni krov nekog dvorca. Ne promišlja nego se otisne od stabla i trči prema crvenom krovu. Već se bijeli zid kuće obrastao bršljanom. Tornjić, zeleni balkon prvog kata. Tko je u toj kući? Ide li u ruke zaštitnika ili izdajniku? Kuća mu na to ne pruža odgovor, ali on je odlučio umaknu-ti ili umrijeti. Pod nogama mu škripi šljunak kojim je posut put do kuće. Utrči kroz otvorenu vežu u neko predvorje, ukrašeno lovačkom opremom. Stariji muškarac u livreji iznenađeno pogleda mladića bez ogrtača i klobuka: - Sto želite? Koga tražite?

- Gospodara ovog dvorca. - Samo je mladi kod kuće. Upravo je za doručkom. Koga smijem najaviti? - Prijatelju, molim vas, ne pitajte tko sam, već me vodite gospodaru bio star ili mlad. Moram s njime odmah govoriti. - Izvolite ovim stubama. Kad su stigli u prvi kat. lakaj zamoli došljaka da pričeka. Malo časa i vrata se otvore. Dva oka ljubopitno zirnuše na hodnik. Kratki poklik... i pomoli se zdravo mlado lice, a zatim visok i jak, plećat mladić: Gospodine suputnice! No, to je iznenađenje! Otkud vi? Iziđe na hodnik i čvrsto mu stisne ruku pa ga uvede u blagovaonicu. - Sigurno znate da se nalazite u dvoru Pluska koji pripada mojem ocu. No, čujete, kad smo ono zajedno putovali u diližansi i promatrali Zagreb, vi ste se odjednom neočekivano iznevjerili i odjahali! Kako ste me ipak našli? - Slijedio sam glas svoje duše - ili umuknuti, ili umrijeti. Do vas je, što ću odabrati. - Dogodilo vam se neko zlo? - Progone me žandari. Jedan je već pucao za mnom, ali sam otrčao u šumu. -• Kasnije niste opazili potjeru? ~- Nisam. Ipak, neće oni propustiti ništa da me uhvate. Ima 10 petorica na okupu, dakle, dosta da se bace na jednoga. S Zadranka AC - Kane vas odvesti u tamnicu? - U ludnicu - toliko sam čuo. - Strahovito! Vi ste im, dakle, velika pogibelj? - Mogao bih biti, ali oni to mogu znati... - Moram vam pomoći, no recite tko ste zapravo, mladi su putnice? - Oprostite." Počinio sam nedopustivu neuljudnost. Nisam se ni prikazao: zovem se Vjeran Keglević. - Vi ste taj?! Ja sam Nikica Halper. Vrlo me veseli što vam mogu pružiti pomoć. Samo recite - kako? - Najprije molim oružje. Goloruk sam. Visoki, snažni Nikica uzima iz ormara samokres, naboje i dade ih gostu, pitajući: - Jesu li vas vidjeli da bježite baš u ovaj dvorac? - Nisam nikoga vidio iza sebe. - Ovo je dvorac mojeg oca, ali on će odobriti sve što učinim. I danas je ostao nepokolebiv ilirac i smrtni neprijatelj našeg oku patora. Očito se želite kod nas sakriti? - Tajni redarstvenik - ako svrati u ovaj dvorac, što je vrlo vjerojatno - sve će izvrnuti naglavce, a da vi ne smijete protu sloviti. Meni je spas ako doprem do Zagreba. Jedino tamo imam sigurno zaklbnište. Molio bih vas konja. - Ali ne smijete jašiti cestom, tamo će vam brzo ući u trag. Pogledajte tamo polje, livada, šumica, jablani, dva, pa opet, dva, straga pet. Ovi su jablani vaš putokaz u bijeg. Tamo moj otac ima stari seoski majur. Ondje se možete sakriti. Zapravo, bih vas i ja pratio, samo moram javiti svojoj sestri koja je u polju, vrši službu špana. - Vi biste mi bolje poslužili ovdje u dvorcu. - Kako to mislite? - Odmah ću vam reći. Da ne trošimo vrijeme - ne bi li vaš sluga odmah priredio konja? - Pa naravno, to je prvo! Hej, Marice, neka dođe Jankić vikne orijaški mladić na vratima, a onda se dosjeti: - 0, kakav sam ja kućedomaćin! Molim vas, tu ima šunke, hladne puretine i pečenih jaja. Čekam na doručak sestru "gospo đicu špana". Izvolite, sigurno ste gladni. - Rado ću se poslužiti vašim gostoljubljem. Treba mi sna ge za bijeg. I sjedne, dok mu je visoki, plećati domaćin sasuo u tanjur cijelo brdo ukusna jela. Pri tom pita: - A kako ste pobjegli i otkud? - Već sam sjedio u zatvoru, ali to ću vam pripovijedati dru gom zgodom jer vrijeme leti, a meni je do toga da me žandari ne bi zatekli ovdje. - Jamčim vam, moraju ovim putem kojim ste došli i vi pa ću vas izvesti iz kuće kroz dvorište, prema staji. Kod mene

vas ne mogu iznenaditi. 66

t

A sada dopustite da razjasnim. Prije sam rekao da biste mi mogli više koristiti ako ostanete u dvorcu. Žandari će se navratiti k vama i ispitivati vas za mene. A ja ću im kazati da sam s ovog prozora vidio nekog mla dića kako bježi u Luku. Dakle, protivno onoj strani na koju ćete vi odjašiti. Vrlo dobro, gospodine, no ima još nešto. Prijedlog je moj neobičan. Vi ćete se preneraziti... Ako je dobar, prihvaćam, bio kako god mu drago težak. Vjeran se sagne, izvuče iz sara svojih čizama vrećicu od de belog ružičastog papira s nekim natpisom. - Đavolski lijek!... Imao je mene uspavati za trideset sati da me mogu kriomice odvesti bez glasa i traga. A zatim bi slije*dila i druga porcija sve do ludnice! No, sreća je zločincima posla la poštenjaka kojemu su naložili da ovo umiješa u gulaš. On mi je sve otkrio i tako je u moje ruke palo to čudesno sredstvo. Mi slio sam ga dati svojem čuvaru u ludnici ili što slično - glumio sam cijelu noć da spavam i čekao u kočiji prvu krčmu da poku šam bijeg. Tako se i dogodilo. A sada imam ovu namjeru: Ako dođu žandari u vašu kuću, a to je vjerojatno, pretražit će sve. Ne možete propustiti stari zagorski običaj da čovjeka koji je pod vašim krovom ne ponudite jelom i pilom, pa bio to i žamdar... Evo tu je sve na stolu od vašeg doručka. Dakle, nije ništa napadno ni namješteno... - Pa onda? - zažmuri Nikica s određenom slutnjom. - Ovdje je boca crnog vina... Molim vas, žrtvujte ovu boca na oltar mojeg oslobođenja od ludnice. - Cijelu bačvu bih dao... - Previše! Evo - kad je u ovo crno vino saspem taj pra šak i dobro to promućkam, u crnom se vinu neće opaziti. Dođu li žandari, biste li ih ponudili ovim vinom? To ih neće ubiti, ali će omamiti. Pogledajte. Tu je na vrečici opis kako sredstvo omam ljuje. Dakle, ubojstva nema. - čim popiju, oni će zaspati? - Ni izdaleka. Ovdje se razjašnjava: ta količina za jednu osobu djeluje nakon sata, samo je pitanje kako će djelovati na više njih u toj velikoj količini vina? Na to vas moram upozoritL Slušao sam u kočiji kako je moj otmičar u krčmi naručio neka fcu peku kopuna i dadu vina. Sada sam mu pokvario fini doru čak jer očito bježi za mnom, bit će gladan i žedan... - Bilo bi divno kad bih mu ja u zamjenu dao ovdje peče nog purana! Poštenja mi. A onda ću im natočiti ovo vino. Mogu im dati poslije još jednu bocu? - Možete, glavno je da popiju ovo. Svakome po čašu - raz dijelite jednako - po prilici... - Izvrsno - ali ako oni ne dođu? -¦ Onda bi me morali progoniti gladni i žedni, a to bi ml doista bilo vrlo žao. JHL I meni vjerujte! S užitkom ću ih podvoriti... U sobu uđe sluga. Halper mu rastumači da žandari progone mladog gospodina Keglevića. - Jankić, moraš lukavo pripraviti konja i ostaviti svezano ga daleko u šljiviku. A dođu li žandari i pitaju za nekog bjegun ca, reci im da nisi ništa vidio, ali mladi gospodin Nikica zna ne što, neka dođu gore k meni pa ću im ja kazati. - Sve će biti kako želite, mladi gospodine! - Sve ove zdjele i vino ostavi ovdje na stolu. Ako bi došli tek oko objeda, ponudit ćemo ih isto tako kao i s doručkom. - Žandare? - zaprepasti se Jankić. - Ova nesnaga još nije sjedila pod našim krovom. Neka mi mladi gospodin oprosti, ali Sto će kazati stari gospodin i gospođa majka? - Kad doznaju da smo pomogli spasiti mladog domoroca, sve će odobriti. Sluga pogleda Keglevića prijazno i odmah ode. Otišao sam od kuće bez novaca - spomene gost, a Hal per ide k ormaru i izvuče novčarku: Evo, prognanice, uzmite. Sigurno će vam trebati.

Vjeran, međutim, uzme vrećicu s praškom i saspe je u punu bocu crnog vina. Nikica ga nakon toga povede uskim drvenim stubama u dvorište, a odavle u gospodarske zgrade. Posljednja je staja. Tu se gost oprosti s domaćinom i zamoli ga neka odmah ide u dvorac da čeka žandare. Kod staje već čeka Jankić i pokaže mu: - Svezao sam osedlana konja u šljiviku. Vidite tamo otkud baš dolaze one dvije gospođice. Ona prva, s puškom na ramenu, to je naša gospođica Zorislava, sestra mladog gospodina Nikice. Sada su druga vremena i ona sama pazi na težake, čuva usjeve i vinograde. Špan! - Doista, nešto odviše lijep špan. Ali, neću se javiti gospo đici ovdje vani da je ne upletem u svoj bijeg. Ako mi je sreća sklona, vašoj gospođici poklonit ću se drugi put. Vjeran izvadi srebrni novac i pruži ga Jankiću, ali ovaj otkloni dar: - Vaša milosti, od domoroca kojega gone žandari pošte njak ne uzima nagrade, nego mu pomaže od srca. - Dajte mi svoju poštenu ruku! Ostanem li živ, dođite k meni u Zagreb! I požuri uzbrdo prema konju koji je tamo gore svezan o stablo. Odanle gledaju prema njemu dvije djevojke. Jedna drži suncobran, druga pušku... Suprotnost je tako šaljiva da se Vjeran nasmiješi, premda mu je sada na umu jedino i samo bijeg od opasnih progonitelja. Put: ga vodi podalje od gospođica, ali ipak tako blizu da može razabrati kako ona sa suncobranom ima dražesno gradsko lice, a ona s puškom je snažno djevojče sela, zdrava, blistavih oči68 ja, sa smeđim uvojcima što joj neuredno padaju ispod okruglog zelenog, napola muškog šeširića. Sa zanimanjem gleda stranog mladića i, ne rekavši ništa svojoj drugarici, ide prema njemu. Razabire da je njezina namjera da ga zaustavi. On se pokori i pođe prema njoj. - Tko ste vi? - pita ona. - Oprostite, gospođice, što sam se usudio u vaš šljivik. Zo vem se Vjeran Keglević i bio sam kod vašega gospodina brata. Mi smo znanci već otprije. - Ah, tako, mislila sam: tko je to zalutao k nama. Tamo osedlani konj čeka zacijelo vas? - Da, gospođice, vaš brat bio je ljubazan i dopustio mi da se poslužim. Kako je do toga došlo, kazat će vam on sam. - Veseli me što vam je brat mogao pružiti ovu malu uslu gu, želim vam sreću na putu! - Ah, gospođice, sreća se ne može oglušiti kad je zovu tako lijepe usne, a vjerujte, nikad nisam bio više ovisan o toj sreći kao ovaj puta. - Onda je zazivlje po tri puta jer tada, kažu Zagorci, sreća ne može odoljeti! Zbogom, gospodine. Do viđenja! Poklonio se, gledajući u njezine lijepe smeđe oči, pune mladenačkog žara i vedrine. Zatim se nakloni onoj drugoj što šuteći stoji pokraj nje i pohiti k stablu gdje ga čeka osedlani konj. Brzo ga odveže, skoči gipko na sedlo i potjera dalje uz brdo šljivika. Gore se još jednom okrene i pozdravi, skidajući šešir koji mu je posudio Nikica Halper. Smeđokosa djevojka s lugarskim šeširićem i puškom o ramenu okrene se k svojoj drugarici: - Sto veliš, Hijacinta? To je mladić! Otkud je samo pao k nama? - Ja sam ga gledala, ali mene nije ni opazio, toliko si ga ti privukla. Gotovo si ga očarala. Jest, jest, nemoj poricati. Gledao te je kao da nikad nije vidio djevojke! Jankić se je uspeo do dospodarice i upao u riječ: Pravo ste rekli, gospođice Hijacinta! Izgubio je oči na našoj gospođici Zorislavi. Tlo mu gori pod nogama, a ipak se go re navrh šljivika još jednom okrenuo. Sve troje krene brzo prema dvorcu. Tu su našli Nikicu kako gleda s prozora po dalekoj okolici. Pratim pogledom onog mladića koji odlazi. Jesi li ga sre la, Zorislavo? Jankić koji je uzimao sa stola tanjure od doručka veselo će mladom gospodaru: - Da ste vidjeli, mladi gospodine, taj susret! Već sada se možete pobrinuti da imate novo odijelo u svatovima. - Sto misliš? Baš će Keglević dolaziti k nama u Plusku tra žiti sebi ženu - odgovori Nikica. - Ima li u gradu takva koja bi bila ravna našoj gospođici Zorislavi? - s ponosom veli Jankić. - Nema joj ravne! Ni kad sjedi kod glasovira, niti kada stoji na polju kod težaka.

- Etoi - primijeti plavuša. - Jankić zaboravlja da sam ovdje i jal Zorislavi je već našao više ženika, za mene nikad ne ma ni jednog! - Čast, gospođice Hijacinta, vama, ali meni je mnogo važni je kako će se udati naša gospođica nego njezina prijateljica. - Dakle, ovaj susret gore u šljiviku imao bi biti uvod u lju bavni roman moje Zorislave? - primijeti Hijacinta. - Ah - omaložavajući odgovori Jankić - našoj gospođici Zorislavi ne treba ljubavni roman, nego lijep mladi muž. A taj je mladi rekao meni, molim lijepo, da je gospođica Zorislava pre lijepi špan. Aha I Bit će nešto! - Umrijet ću od gladi! To će se desiti ako mi brzo ne doneseš ručak - veselo će Zorislava. Sluga požuri iz sobe. - Zašto se Keglević morao tako žuriti? - pita Zorislava brata. - Žandari su mu za petama. Cijela je potjera za njime, ne što je ekselenciji skrivio. Želi ga zatvoriti u ludnicu... - Sto-o? On je taj luđak koji je žandarima pobjegao iz lud nice? - zapanji se Zorislava i skine lugarski šešir, otkrivši glavu punu smeđih kovrčica. - Da sam znala! - Tko ti je to rekao? - pita je brat iznenađeno. - Sajmari su pripovijedali na povratku iz Luke da je oblast svuda namjestila straže i pozivlje svijet neka bjeguncu ne pruže pomoć jer je pogibeljan luđak koji davi žene i djecu. - Prokleti lupeži, izmislili su ovo samo da bi ih ljudi u sehi pomagali protiv njega. - Zašto ga nisi sakrio u dvorcu? - Ako dođu žandari k nama, vi niste nikoga vidjele. Samo sam ja vidio, šaljite ih k meni ovamo u blagovaonicu. JADRANKINO SVJEDOČANSTVO Sunce je već visoko, a u dvorcu stare Kazališne ulice vlada tišina kao da je sve zamrlo. Družina, umorna od neprospavane noći i pretrpljena straha, kreće se polagano, govori tiho. U svakom oku zabrinuta neizvjesnost. Ključarica je blijeda, šutljiva i sjedi u svojoj sobi, još slaba nakon noćne nesvjestice. Videkove oči još prijete. Htio je otići Oršićki, ali ne može iz kuće. Od rana jutra dolaze s majura i špan i sluge, noseći u palaču živež. Ali nitko ne može ući u dvorac. Novi je gospodar uzeo sve ključeve i ljudi se vraćaju s punim košarama. 70 Oko deset sati zazvoni u prvom katu. Po odredbi ključarice Miško ode gore. Vratio se s nalogom neka se gospodi dade zajutrak. Reci da nemamo ničega ovdje u dvorcu, sve je na majuru, a pošto ljudima nismo mogli otvoriti, otišli su i sada nemamo ni mlijeka niti što drugo. Ne možemo ni kuhati objed. Kad je Miško to saopćio gospodi, Heinrich i Bardović se zgledaju: Oni nam prkose. Ja ću ih naučiti redu! - prijeti barunov tajnik. - Stavit ću ih opet u zatvor. - Tko će onda to ispaštati? Hvala! Vi me sada trebate i bri nite se za mene. - Mi, mi trebamo vas? Takvih otpadaka puno je gnojište! - Gospodine, ako sam ono što rekoste, zašto me je barun angažirao za svoga povjerljivog pouzdanika? - Da budete pseto njuškalo. - Ako sam pseto njuškalo, zašto barun sjedi sa mnom kod stola? - Čovjek više puta zagazi i u gnojnicu... - Meni vi ovako, a tu hoćete da vam igram krivog Keglevića? - Za takve poslove ne možemo dobiti poštena mladića. - Vi mi spočitavate da sam... , - Vi ste plaćeni denuncijant. Zločinca sam već poštivao, špijuna nikada! - A vi? Niste li vi u istoj takvoj službi? - Ne! Ja radim iz uvjerenja za svoju austrijsku naciju, a vi radite za novac - protiv svoje nacije. U tome se razlikujemo. Vi ste nam potrebni, ali nam ujedno zaudarate kao svaka gnjilež. A sada odredite da nam donesu grofovski doručak. Bardović uzme samokres, stavi ga u džep i pođe u prizemlje ključarici. - Danas već bolje izgledate! - reče on. - Sve će biti opet dobro kad se dovrši istraga protiv onog pustolova. Molim vas, od

redite doručak za dvojicu, a isto tako objed i večeru. - Vaša milosti, moramo poslati na majur, u kući nemam ni kruha. Molim ključeve od veže... - Ne smijem ih predati. Strogo su mi naložili da nikoga ne pustim iz kuće niti u kuću dok ne budu ortaci onog pustolova uhvaćeni. Valjda vjerujete svojem gospodaru kojega ste othrani li? - pita on, tobože, ljubazno. - Vaša milost zna najbolje što i kako je s tom istragom, ali ne mogu vam prirediti nikakvo jelo ako odmah ne pošaljem na majur. Ovdje u kući ne držimo ni najmanje zalihe, jedan je majur °a Sofijinom putu, a drugi u Tuškancu. - Sada onamo ne može nitko - odgovori Bardović. ...",_ ."" ,,".ii..,..",. ."^ ."", ,","._,_ ,i,1"",^,_...."1,__

.,.,,,

71

Gore saopći što je rekla ključarica. Tajnik je odviše gladan i odluči da obojica podu "K caru austrijanskome" na doručak. Od baruna Larsena zatraže savjet što im je činiti. Otvorili su veliku vežu i opet ja zaključali za sobom. Vani stoje dva žandara. Barunov tajnik im još da nalog kako se imaju vladati, a onda su otišli Markovim trgom na Dverce da bi Južnom promenadom sišli u Donji grad. Dok su prolazili šetalištem, opaze četiri dame: Oršićku s kćerkom Ninkom, a pred njima gospođa Hajdić i gospođica Jadranka. Iznenađena uhvati djevojka Hajdičku za lakat i šapne: Gledajte, to je Keglević! Onaj mladi. To je on, a ne onaj što je bio u posjetima! Oršićka odmah zaustavi Jadranku i tiho saopći: Vidjela sam tvoju zbunjenost kad si opazila ove strance. Otkud ih poznaš? Valjda nisu znanci iz Beča? Reci mi odmah, Jadranko, moja je dužnost nadzirati tvoja poznanstva. Dakle, ne ma zatajivanja. Reci što si kazala Hajdički? Rekla sam: - ovaj mladi - to je Keglević. Začuđeno gleda grofica djevojku: - Poznam sve Kegleviće, ovaj nikad nije bio Keglević. Gdje si ga upoznala? - Nisam ga upoznala, samo sam ga vidjela. - Ovo zvuči kao Kristijanovićeva humoreska "Zmešarija dveh kaputov" - primijeti Oršićka veselo - Ne, draga moja, pre varila si se. Ovaj klipan nikako nije Keglević. Idemo u dućan. Sišle su stubama u dućan. Tu su odabirale raznu svilu za vezivo i pletenje kose. Prodavačica je, međutim, pripovijedala o jučerašnjoj pojavi bijeloga fratra. - To je stara priča - veli Oršićka - da tom kućom obila zi duh bijelog fratra. Sjećam se toga već godinama. Vi ga, gospo đo Hajdić, niste vidjeli? - Nisam ga nikad vidjela, premda dugo stanujemo u istoj kući. Meni ne dolazi na oči. - Kažu učena gospoda da su to priviđenja - veli proda vačica - a opet, tko zna... Kad su gospođe izašle iz dućana, dolaze im u susret dva muškarca. Oršićka opazi da je onaj obrijani pratio malo prije mladića kojeg je Jadranka na Južnoj promenadi označila kao Kegle-vića. Sada taj isti gospodin prati tamnobradog. Izgleda kao da muškarci čekaju gospođe, očito žele proći mimo njih. Barun upire pogled u Jandranku s takvim žarom da se njezina kuma nemilo iznenadila. A kad je prolazio pokraj njih, otmjenim pokretom ruke skine šešir na pozdrav Jadranki. Ona porumeni, okreće glavu od njega, ne uzvrativši pozdrav. I Hajdićka je zbunjena. Šuteći su išle ispred Oršićeve i njezine kćeri istim putem natrag na Gornji grad. Na Južnoj promenadi opazi da ih bradati gospo72 din s pratiocem slijedi. Odmah grofica naredi da krenu kući. Tek što se uspela u prvi kat, ostavi Ninku, a Hajdićku s Jadrankom pozove u svoju sobu. Dođi ovamo, Jadranko. Reci otkud poznaš onoga gospo dina koji te je pozdravio? Ti mu nisi odgovorila, dakle htjela si zatajiti poznanstvo. Crne se trepavice podigoše. Zeienomodre oči gledaju bezizražajno. - Onoga s crnom bradom poznam iz Beča. Gospođa Hajdić zna kako je bilo. Jednog poslijepodneva, nakon svršetka posla, izašle smo iz bečke radnje, ali se gospođa načas vratila u dućan. Vani me oslovi ovaj gospodin s crnom bradom i onoga s koz jom bradicom izgrdi, a mene zaštiti. Drugi je dan stajao tamo onaj s crnom bradom, često se pojavljivao i pokušao sa mnom razgovarati, ali me je gospođa Hajdić uvijek uzela ispod ruke. Ne znam tko je. Sada smo ga srele u Zagrebu. - Sve je bilo kako veli gospođica - potvrdi Hajdićka. - A zašto je sada ovaj gospodin u Zagrebu?

- To ne mogu znati. U tome ih prekine Oršićkina ključarica. Bojim se, vaša milosti, u Kazališnoj ulici nije sve u re du. Nitko s njihovih majura nije mogao u kuću. Niti meni nisu otvorili. A kad sam ponovo otišla, dobaci mi lakaj Miško kroz prozor da nitko iz družine ne smije iz kuće jer je kući stigao pravi gospodin. Pitala sam odmah konjušara što znači "pravi go spodin", ali se tu našao žandar i gurnuo me neka idem svojim poslom. Prepala sam se i odmah otišla. Oršićka je poslala lakaja da vidi što se zbiva, ali se on odmah vratio s posve istim vijestima. Ovo je uistinu čudnovato! Moram porlati advokata da istraži što je. U sobi za vezivo i šivanje tiho raspravljaju Hajdićka i Jadranka. Djevojka je zabrinuta. - Žalim što je kuma opazila iznenađenje kad sam vidjela mladog Keglevića. Osjećam neku zagonetku koja mi neće donijeti veselja. - Na vašem mjestu više bi me zabrinjavao onaj đavo sa crnom bradom. Kako se taj drznik usuđuje pozdravljati? I gle dao vas je kao jastreb svoj plijen, čekao nas je. I otkud se po javio u Zagrebu? Što on ovdje traži? - Zašto pitate mene? Ne znam ništa kao ni vi. Gospođa se oprosti s djevojkom i ostavi palaču. A Oršićka Je pošla u svoju sobu da skine uličnu haljinu. Pri tom razmišlja 0 Jadrankinu susretu s bradatim gospodinom. Mora priznati, gospodin je vrlo otmjen i lijep. Za Jadranku ipak prestar. Mora mu biti trideset pet godina. Zašto je stigao u Zagreb iz Beča upravo *ad je tu i ona? A otkud Jadranki tvrdnja da je taj mladić na ... 7% promenadi pravi Keglević? Sve joj se čini: tu se nešto krije u vezi s Jadrankom. Mora to istražiti. Odlučila je postupati oprezno da Jadranku zaskoči. Uvjerena je da djevojka nešto taji. Ali što? I kako to od nje saznati? U tim je mislima zbuni ključarica: Vaša milosti, ovaj gospodin moli da biste ga primili i pruži joj posjetnicu na srebrnom pladnju. Ona pročita nekoliko riječi kojima je moli ravnatelj gimnazije Marcel Premru neka ga primi jer joj nosi vrlo važnu vijest. Ovo je iznenadi. Već je davno otklonila da primi pod svoj krov čovjeka koji se javno hvali da je pouzdanik i doušnik njegove ekselencije. Ipak, danas ga želi saslušati. Otišla je puna ljubopitnosti da čuje što želi. U salonu stoji gospodin, odjeven u besprijekorno crno odijelo. Košulja mu je savršeno uškrobljena i bijela, oko vrata crna vezanka. Dugi kaput pokriva izbočeni trbuh. Izraza} mu je besprimjerno ozbiljan, što gotovo ne pristaje njegovu punanom, potpuno obrijanom licu. Usne su mu tanke, stisnute, nos nešto prevelik, oči duboko upale u očnjake. Kosa savršeno učešljana. Naklonio se najdublje kao što je propisano prema osobi visokog položaja. Grofica mu uzvrati uljudno, ali hladno. Izvolite - i pokaže mu stolicu dok je ona sjela na di van. Zauzeo je samo malo mjesta na četverouglastom sjedalu i složio u krilo svoj cilindar, čekajući da ga domaćica oslovi. - Čemu imam zahvaliti što ste me počastili svojim posje tom? - pita ona tako uljudno da nije mogao ni opaziti porugljivost što se krije iza tih riječi. - Vaša grofovska milosti, kao bivši profesor vašeg sina, smatrao sam svojom dužnošću da vas odmah obavijestim o vrlo neobičnom događaju... - U vezi sa mnom? - U vezi s nepomućenim blistavim ugledom vaše kuće. Obrve je malo stegnuta, kao od neke sumnje. - Nisam slutila da je i vama tako na srcu ugled moje kuće. Vaša milosti, bio sam uvijek štovatelj vašeg slavnog obi teljskog imena. Grofičine su oči uprte u njega pozorno i prodirljivo, što on ne može dugo podnositi i spušta svoj pogled na cilindar. U vašu kuću došao je ovih dana neki mladi gospodin koji se prikazao kao Vjeran Keglević. Vješto skriva ona svoje iznenađenje i nasmiješeno pita: - Zašto velite "prikazao se Keglevićem?" - Jer, zapravo, on to nije ... Njezine lijepe tanke obrve malo se nabrale, znak duševne napetosti, dok rumene svježe usne nasmiješeno pitaju: Onda su u Kazališnoj ulici dva Keglevića?

.74 - Samo jedan, i to pravi, koji je jučer stigao iz Beča u prat nji svojih visokih znanaca. - A gdje je onaj koji je bio kod mene? - Netragom je pobjegao ... - Tako? No, to je ipak neobična zagonetka, - veli ona mirno, a u duši joj se sve uzbunilo. Dakle, ipak se u Kazališnoj ulici, u dvorcu Kolenbach, nešto događa, o čemu ona ne sluti? Zamalo da joj nije pošiknula krv u lice od uzbuđenja. U kakvu je to zapala nepriliku? Ispostavi li se da je uistinu primila kri voga Keglevića, grohotom će se smijati njezini neprijatelji. Je dan od njih sjedi, pred njome i drsko ozbiljnim licem govori 0 svojoj brizi za ugled njezine kuće. Ali on neće nikako vidjeti njezino raspoloženje. Ona dodaje svojoj izreci drugu: Neobična - ali i zabavna zagonetka ... Gospodinu se čini da Oršićki to ipak nije odviše zabavno 1 sprema joj novi udarac, ali mu ona ne dopušta do riječi: Dva grofa Keglevića, dva lica, a jedna osoba? Molim vas, gospodine ravnatelju, pa to je krasna komedija. Ne moraš poći u kazalište da se od srca nasmiješ. A tko vam je rekao tu za nimljivost? Ukočeno ozbiljno gljedaju njegove okrugle oči s debela lica: - Vaša grofovska milosti, saznaos am od jednog redarstve nika koji je danas u jutro došao u školu ispitivati neke đake o pustolovu. Naime, đaci su na Južnoj promenadi jednog dana razgovarali s onim koji je dolazio u vašu kuću, zaogrnuvši se plaštem ugleda vrijedne i poštene obitelji. - Da, on je došao u odijelu sašivenom po najnovijoj bečkoj modi Napoleona Trećeg. Taj je mladić zbilja smion, jer danas se pustolovi ne mogu pokrivati sredovječnim vizirima. Veselo se smije i ostavlja dojam kao da je to uistinu zabavlja, a on bi je želio vidjeti prestrašenu i postiđenu što je primila mladog pustolova. Toj svojoj želji gospodin ne popušta i nastavi sve oštrije prikazivati njezinu zabludu. - Vaša milosti, mladić koji se usudio doći pod ovaj časni krov nosi ime međunarodnog pustolova. Već je često uhvaćen na ^kvhn djelima. Običava se prikazivati rođakom gospoštija, pa živi na gospodsku, makar samo nekoliko dana... Sigurno ne što patološki tip. Osramotio je već više obitelji koje su ga pri male. - I ja sam ga primala u kuću? To je vrlo dražesno! Sva kako mladić mora biti iz odlične obitelji, ne zbog vladanja, ali govorio je vrlo dobro, tako dobro kao da je bio u vašoj govor ničkoj školi. Malo su mu zadrhtale usne. Čini mu se: ona ga tim riječima želi udariti u obraz, ali opet nastavlja veselo: Zamislite, gospodine ravnatelju, kakva zabavna stvarca u današnjem društvenom mrtvilu Zagreba! Bila bi sreća da je stvar tako zabavna. Naime, sutra će se objaviti službeno da je taj pustolov bio ovdje i uživao pokro viteljstvo vaše milosti, jer je u svojoj beskrajnoj drskosti isko ristio vaše prijateljstvo prema pokojnoj staroj Keglevićki! On čeka zaprepaštenje, ali dočeka smijeh: Tako će barem Oršićka nekoliko dana biti središte inte resa cijelog grada. Na svu sreću, dala sam sašiti novu haljinu. Čim to objave, evo me na Južnoj promenadi ili u "Franzjosephgartenu" da užijem slasti senzacionalnosti. Znajte, ja veoma uživam kad se o meni govori. Sasvim mi je svejedno da li me obasjavaju seriozne stvari ili pustolovine. Ovo je potonje možda još i originalnije, jer već davno nismo doživjeli u našem gradu takvu sjajnu komediju... Čini mu se da ga ona malim bičem tuče lijevo-desno. Iz puke obijesti ne da mu do riječi, već ga, smijući se, pita: - Kako je naše izvanredno redarstvo moglo dopustiti pu stolovu da pobjegne? - Sve su žandarske postaje obaviještene, svi putevi, mit nice i raskršća pod nadzorom. Samo mu je uspjelo umaknuti iz grada u okolicu, a dok s vama govorim, već su ga sigurno i uhva

tili. Do sutra je u rukama pravde. Sudit će mu ovdje da mogu preslušati sve svjedoke ... A glavni će svjedok biti vaša milost... - Hvala što ste mi to rekli. Moram odmah naručiti i drugu novu haljinu. Nešto senzacionalno, po modi. Kad stupim pred sud, neka svima zablista ju oči... Govori obijesno, veselo, poput lakoumne žene, a gospodin Premru ne može ni uz najbolju volju ustanoviti je li ta veselost namještena. - Ja idem s duhom vremena - veli Oršićka. - Nekoć bi to bilo strašno da sam ja pristupila k sudu u takvoj pustolovini. Danas će mi zaviđati. Vidjet ćete ... - Drugi krunski svjedok bit će gospođica Jadranka, vaše kumče. - Ona ima veze s vašom dvojicom Keglevića? - I te kako ima! Ona zna koji je pravi. - Time će, dakle, biti riješena zagonetka? Šteta! Kad bi to trajalo dulje, ljudi bi dulje uživali u senzaciji. Ali recite što je s novim Keglevićem, gospodine ravnatelju? Naime, s pravim? Gdje je? Stigao je, kako rekoh, sinoć u pratnji svojih visokih pro tektora, pa će se pokloniti vašoj milosti... - Ali neka taj mladi, novi, pravi, donese isprave "Passier-schein" - naglasi ona potpuno bezazleno. - Bez tog dokumenta neću više primati nikakvih Keglevića! Čini mu se da ona drži u ruci koprivu i njome ga neprestano udara po nosu, a on sakuplja posljednju snagu da je ipak ponizi i posrami: ,7A Mislim, vaša bi milost morala prije nego se sve službeno proglasi izjaviti kako ste odmah sumnjali da to nije pravi Keelević. To morate izjaviti, da se ne bi mislilo kako je vaša milost sjedila u salonu s pustolovom, a još više bi to bilo neugodno za vašu kćer... Bilo je velikana koji su sjedili nasuprot kojekakvim lopo vima i lupežima, bilo je poštenih obitelji čiju su djecu poučavali nitkovi, izrodi, izdajice svoga vlastitoga doma, dodvorice, udvorice, njuškala i doušnici pod zaštitom plemenitog naslova. Dakle, neće potamniti ime Oršić ako se, uistinu, mojim stubama u Kapucinskoj ulici uspinjao vrlo zgodan i lijep mladić pod tuđim imenom. Onaj koji vas je poslao neka se ne brine za mene. Ja sam uvijek ja - dok mnogi nisu vrijedni ni da ih slušam! AH on je došao da joj i današnji i buduće dane učini neugodnima, izvrgne je ruglu, kad će se proglasiti da je primila pokroviteljstvo nad krivim Keglevićem. Mrzi tu ženu, jer se ona usuđuje javno prezirati njegovu ženu i njega - pristašu tuđinske vlasti. Više nema riječi kojima bi joj mogao dokazati da će ona za nekoliko sati biti predmet rugla. Grofica sve odbija suvereno, nasmijano, još ga i udara u obraz kao izdajicu, dodvoricu. Ustao je i pogledao joj u oči: - Vrlo, vrlo, žalim, vaša milosti! Ime Oršić bilo je uvijek čisto... - Bilo je i ostat će. Ali ima takvih imena čija će sramota ostati ubilježena u povijesti. To je sve izvrsna građa za humoresku, a tu ćete pisati vi, gospodine ravnatelju i u njoj igrati glavnu ulogu! - Kako to misli vaša milost? - To vam je isto takva zagonetka kao i ova s dva Kegle vića: jedan krivi, a drugi pravi. Razjašnjenje dolazi tek na koncu, a dotle se strpite. Do viđenja, gospodine! Htjela je otići, ali na vratima opazi lakaja. Nosi posjetnicu. Ona je pogleda i kimne glavom: Neka gospodin izvoli ući. Lakaj otvori. Ona okrene leđa ravnatelju kao da uopće nije više prisutan i zapita došljaka: - Gospodin županski sudac ima nešto sa mnom govoriti? - Kao što sam se usudio napisati vašoj presvjetlosti, vrlo važno... - Dakle, u četiri oka - nasamu? - upita ona da bi ravna telj Premru izašao. - Radi se o vrlo važnoj stvari koja ne može biti riješena bez svjedoka. Naime, dolazim službeno - i županski se izaslanik okrene prema ravnatelju gimnazije: - Vi ste se sami ponudili da ćete njezinoj milosti obzirno saopćiti o čemu se radi. - Da, baš sam malo prije bio tako slobodan obavijestiti... - Prema tome - pokloni se sudac - molim vašu presvjetlost da biste izvoljeli pozvati gospođicu Jadranku Marušić.

77 Samo trenutak ona promišlja. Oprijeti se tome značilo bi pokazati koliko je događaj neugodno dira. Mora, dakle, ostati u istom stavu što ga je zauzela pred omraženim ravnateljem. I ponudi nadošlom gospodinu sucu stolac te pozvoni, dok je sama sjela na divan, ne gledajući Premrua. Onda naloži lakaju neka sovne Jadranku. Do njezina dolaska grofica vedro pita suca: - Vi sigurno znate da li se vratio iz Beča kardinal Haulik? - Ne, još uvijek se nije vratio... - Prije svoga odlaska urekao je u svom dvorcu sjednicu "Pjestovališta" što ga je netom osnovao. Ova bi sjednica imala biti sutra. Onda će se njegova uzori tost sigurno vratiti do toga dana. Sada je započela razgovarati o kardinalovim staklenicima, koje će sigurno prigodom sjednice pokazati gospođama, a ona je već željna vidjeti ovogodišnje proljetno cvijeće i voće. Uto se pojavi Jadranka. Oršićka je promotri pozorno. Htjela bi prozrijeti što se događa u duši djevojke čije su zelenomodre oči okružile tamnim, kao ugljen crnim trepavicama. Jadranka posve laganim pokretom glave odvrati pozdrave županijskom sucu i ravnatelju gimnazije, a domaćica je oslovi savršeno vedro: Evo, gospodin županijski sudac ima s tobom nešto go voriti. Izvolite, gospodine. Uporno promatra svoje kumče što stoji pred njom u laganoj skromnoj ružičastoj kućnoj haljini i poluzatvorenim očima gleda suca. Ovaj se okrene Oršićki: - Iz poštovanja prema vašem imenu i položaju odustali smo od neugodnih formalnosti koje bi dovele stvar u javnost. Stoga sam tako slobodan doći osobno da gospođici postavim važno pi tanje. Molim je da odgovori istinu. - Dakle, čula si, Jadranko? Odgovaraj gospodinu istinu. Ne znam što on želi, ali u mojoj si kući naučila govoriti istinu, a to odgovara i tradiciji tvojeg poštenog oca. Uzalud nastoji pronaći u Jadranke neku promjenu u izražaju lica. Sasvim je spokojno okrenula glavu prema sucu i rekla: Izvolite pitati, gospodine. Sudac ustane, pođe k prozoru, a zatim se okrene k ravnatelju. Budite tako ljubazni, gospođice, i pogledajte dolje. Ona se po želji županijskog suca pomakne nekoliko koraka i skrene pogled na ulicu. Vidite li tamo ona dva gospodina? Ovo pitanje podigne i Oršićku, pa se uputi za svojim kum-četom i gleda dolje. Iza njih se jedva čujno približio ravnatelj. Ulicom polagano šeće barunov tajnik, a uz njega pristali mladić u odijelu bečkog kroja. Malo su stali, kao u nekom živom razgovoru. No, već je očito - sve su ugovorili i oni odozdo svakako moraju razabrati na prozoru županijskog suca. Mladić stoji 78 okrenut licem prema palači. Oršićka odmah prepozna mladića što su ga sastale danas prije podne na Južnoj promenadi i njegova pratioca. Ovaj je poslije pratio bradatog gospodina koji je pozdravio Jadranku. Sudac pita: Tko je taj mladić što razgovara s onim obrijanim gospo dinom? To je Keglević! Sudac se okrene prema ravnatelju Premru riječima: _ Obojica smo čuli Sto je gospođica izjavila. A to potpuno dostaje. - Moram priznati: ovaj ima još manje od obitelji Keglević u crtama i u pojavi nego onaj prijašnji - veli Oršićka, mirno. - Ipak je taj dolje pravi unuk pokojne bake Keglević, a onaj drugi samo pustolov - razjasni županijski sudac. - Zbilja, ne znam čemu je trebalo Jadrankino svjedočan stvo kad taj novi ima svoje dokaze! - Vaša milosti, takav je nalog, a svrha mu je da bi vaša presvjetlost s povjerenjem primila mladog čovjeka u svoje sa lone. - Očito je u velikoj službenoj milosti kada se za njega na taj način zalazu službene osobe. Pa ipak, ne mogu primiti nikoga, jer još danas odlazim u Bistru. - Vaša milosti, možda biste ipak još sada mogli primiti - Otkako se privatni posjeti najavljuju službenim putem? - pita ona podrugljivo. - Mladić ima visoke preporuke pa smo stoga bili dužni... - Neka se on svojim visokim preporukama posluži gdje god

mu bude potrebno kod službenih ljudi. Ja sam privatna osoba i mogu nečiji posjet primiti i otkloniti po svojoj miloj volji. Spremam se na put i, molim, oprostite, ako vas ne mogu dulje zadržati... Njezin smiješak i glas ih miluju, riječi ih bacaju van. Naklone se i napuste salon. Grofica je ostala sama s Jadran-kom. Djevojka pogleda kumu: Zbilja, ne razumijem zašto su trebali moje svjedočanstvo kad taj mladić sigurno ima i svoja pisma uza se, kao što ste im rekli. Oršićka je pogleda prodorno: - Kome si kazala da onaj koji nas je prije nekoliko dana Posjetio nije Keglević? - Samo gospođi Hajdić. - I nikome drugome? Ne, nikome, a zamolila sam gospođu neka o tome šuti. Još pozornije upire kuma pogled u zagonetne Jadrankine zelenomodre oči i priđe korak bliže: Zašto nisi svoje otkriće izrekla meni? ..ML - čim sam gospođi Hajdić spomenula da onaj koji je došao k vama u prvi posjet nije Keglević, ona mi saopći da vi sami tvrdite da je ovo unuk pokojne Keglevićke. To me tako zbunilo da sam mislila: najbolje je sada šutjeti da ne pravim zbrke, inače ću sebi pokvariti veselje povratka ... - Svakako sam prisiljena da vjerujem tvojim riječima. - Bilo bi prvi put da o meni sumnjate, kumo. - I ti si mi prvi put nešto zatajila... - Priznajem, moja je pogreška. - Ono lice, one oči i pogled, pa da je to pustolov, lažac? Onda nemam više prodorno oko! A zlobni jezici uvijek čekaju takve događaje, kao što mlinska kolesa čekaju bujicu da bi imale dosta pogona. No sada to moram izdržati. Ovoga, što je bio dolje na ulici i na Južnoj promenadi, neću primiti. Idi i zovni mi Slavu! Gleda za Jadrankom, a u njezinim se očima javljaju mračne sumnje... "Još uvijek mi nije rekla otkud pozna onog drugog. Još ću malo čekati hoće li sama progovoriti. Zašto ona o tome šuti?" - misli grofica. Dugo je gledala kroz vrata kamo je nestala lijepa djevojka, bila je uvjerena da će se vratiti i kazati ono što taji. Ali se nije vratila. Umjesto nje, ulazi ključarica Slava, pa domaćica naloži: Ni za koga nisam kod kuće. Svakome tko bi došao reci da sam se odvezla na imanje u Bistru i ne znaš kada ću se vratiti. BJEGUNAC Svibanjsko sunce natapa šumu majčinskom njegom. I grane i lišće i trava oko stabala odiše proljećem. Sva je šuma puna veselja, mladosti, budućnosti. Mladi se bjegunac sklonio pod zelenim svodom stabla i oprezno upravlja konja. Stigao je na rub šume. Njegov pogled traži jablane koje je označio Nikica Halper. Još su daleko, ali ih dobro razabire. Valja pojahati ravnom linijom da ih što prije dostigne. Htjede potjerati konja, ali ga odmah zaustavi. Pred njim oranice, prohujalo žito svake vrsti. Pojašiti preko žita, raži, djeteline? Nigdje nema nikoga. Nitko od seljana ne može za njime poslati svoje kletve ako potjera konja... Krv mu navre u lice kao dječaku kog su uhvatili u tuđem voćnjaku. U duši mu se diže prosvjed. - Ove su oranice natopljene znojem, snagama i nadama, pojašiti preko zasijane zemlje kao da si pregazio preko živog ljudskog tijela. 80 Razljuti se na svoju prijašnju nakanu pa okrene konja od oranice. Valja mu obilaziti uz rub šume. To će njegov put produljiti, ali preko oranice ne može. Bilo bi nepošteno gaziti tuđu muku, tuđu imovinu. Dakle, ide oko šume. Ovuda ne vodi nikakav put, a može konja samo polagano voditi. Tek što je obišao oranice, nailazi na nove. "To sudbina iskušava moje poštenje" - reče sam sebi. Tamo dolje iza zasijanih polja steru se seoske kućice, zacijelo usjevi pripadaju njima. Opet skreće konja. Pošto je tako obilazio čitav sat dospije na pašnjak. Seoske pastirice i pastiri čuvaju blago. Spazivši ga, poskakali su na noge i bježe. "Sto im je?" - čudi se on, ali najbržim kasom požuri dalje. Našao se pred kolnim seoskim putem, s obje strane obraslim visokim grmljem. Odavle potraži pogledom jablane. Uzalud. Obilazeći, izgubio je smjer, a kraj ne pozna. Valjalo bi poći u selo i pitati ljude kako doći na majur. Odmah krene. Visoka mu živica i stabla zakrčuju vidik. Na zavoju puta između grmlja pada mu na put muškarac. Po odijelu ili je cestar ili nečiji špan. Spazivši jahača, čovjek se okrene natrag i stade bježati u seoski šljivik. To ga iznenadi i vikne: čovječe, kamo bježiš? Nisam đavo! Pokaži mi put - evo

ti srebrne forinte ... Novac i mladićeve riječi zaustave čovjeka. Vjeran mu približi konja: Zar ovdje niste nikad vidjeli jahača? Što ste se prepali? Evo, platit ću ako mi pokažete put - veli on. - Evo forinta. Na ispruženi dlan čovjeka padne srebro i probudi povjerenje. On se nasmiješi i odgovori: - Ah, vidimo mi svakog dana jahače, ali u prvom času sam mislio da ste vi onaj luđak, kojega love ... - Luđaka love? Tko ga lovi? - pita s nekom slutnjom. - Žandari! Pobjegao je još jutros liječniku koji ga vozi u ludnicu. Dok su onkraj ove šume hranili konje, udri on u bijeg. - Kako ste vi ovdje doznali da je pobjegao? - Prije sat vremena proglasila su u našim selima dva žan dara da luđak davi žene i djecu i obećali dvjesta forinti svakome tko bi ga živa predao žandarima ili im javio gdje se nalazi: Vjeran je svjestan opasnosti, ali se čini ravnodušan: - Možete,dakle, zaslužiti lijep novac. Ako bi, naime, žan dari isplatili ono što su obećali... - Liječnik koji luđaka prati sigurno će isplatiti, jer je lu đak gospodin. - Dakle, hajde, potražite ga, ali mi prije recite ima li ovdje u blizini kakav majur. - Ovdje ne, ali tamo iza onog brda je Halperov. Morate natrag, pa onda okolo, držite se istoka. .81 6 Jadranka RV ...U A gdje je glavna cesta koja vodi u Zagreb? Tek što je spomenuo zagrebačku glavnu cestu, čovjek ga pogleda nešto pozornije i pita: - Vi putujete u Zagreb? - Obratno, idem u sjeverno Zagorje. - Cesta je daleko, iza one kapelice na brežuljku. Iza grmlja opazi Vjeran mušku glavu kako Ijubopitno zirka. Osjeti opasnost pa se oprašta. Hvala, već znam kojim ću putem - zaustavi Vjeran cestarevo razlaganje i krene dalje, polaganim koracima, da ne bi bilo napadno ako potjera brže. Kad je odmaknuo, onaj iz grmlja primijeti: - Cestaru. Dozvali ste me, a sada ga puštate otići! Mogli ste mu pograbiti uzde. - Prevario sam se. Nije on! - Jest, on je, i pastiri su ga vidjeli. - Ovaj nije bedast, a kamoli norc. Nemam ja te sreće da bi tako lagodno zaslužio dvije stotine. - Žandar mi je rekao: luđak je mlad, lijep, u jahaćem odi jelu. Sve se slaže s ovim. I još to: luđak se čini kao da je najpa metniji, najmirniji, samo kad vidi ženske ili djecu počne ih da viti. - Uistinu? Kakva sreća što nisam ni žena ni dijete, sada već ne bih živio. - Imate sreću, cestaru, dijelit ćete sa mnom dvije stotine, ja sam ga otkrio, a vi ste ga pustili otići. Posudite mi s pašnjaka konja. - S tobom dijeliti? Misliš da nisam odmah znao tko je, zato sam mu i rekao krivi put... - Da ste znali, pojurili biste na pašu po konja. Ako ne bude meni stotinjarka, zadavit ću vas mjesto luđaka. Zapravo bih mo gao sam otići do žandara, ali nemam konja kao vi. No, hoćete li? Dvije stotinjarke zalepršaše im pred očima i obojica potrče prema pašnjacima. Cestar i njegov susjed uzjahati konje, pa tjeraju svojim putem da jave žandarima. Nekoliko puta ogledao se Vjeran za čovjekom s kojim je netom govorio, ali mu je brzo nestao s vidika. Njegove riječi razotkrivaju mu svu opasnost. Njemački policajac zna da bi seljani pomogli bjeguncu protiv omraženih žandara i zato je dao proglasiti da luđak davi žene i djecu. Dakle, valja se kloniti ljudi. Neće trošiti vrijeme, tražeći majur. Najsigurnije je ako odabere obilazne puteve, udaljene od glavne ceste što vodi u Zagreb. Sada mu je najvažnije da što brže napusti ovaj kraj gdje su progonitelji na njegovu glavu položili nagradu od dvije stotine forinti. Cijelo se imanje može kupiti za toliki novac. Čini

mu se: njegova je glava svjetionik gdje plamte laterne od dvije sivomodrikaste novčanice. K njima skreću pogledi i misu* i želje, za njima se pružaju ruke, san Jareci o golemu dobitku... 82 "Hoću li pasti žrtvom laži i pohlepnosti?" - pita sam sebe dok kreće naprijed gdje može zalepršati perjanica, zijevnuti na ramenu puška ili mu zakrčiti put ljudi, obmanuti klevetom da mu je bolest daviti djecu i žene. Tko neće protiv takve strahote i bez nagrade? "Gdje su žandari i njihov vođa? Da li kod Nikice Halpera, gdje ih on gosti jelom i pićem? Ako se pak "njegovo blagorođe" nije vratilo Nikici, onda se uzaludno nadam da će omamljeni i poleći i zaspati." Razmišljajući tako, a ipak pazeći oko sebe, uspeo se na brežuljak i razgledava okolicu kojom mora odabrati put. Dalje, pod brdom, bijeli se glavna cesta, a dalje proteže dolina. Njome teče rijeka. Uz njezine obale nema sela, već samo grmlje. Ono mu se čini sretnim otkrićem i odmah se spušta nizbrdo. Dolje se dobro ogleda na sve strane, presječe cestu i pojuri do rijeke. Teče ravno prema Zagrebu. Obala je obrasla šikarom. Sjeća se zemljovida nad kojim je sjedio tamo u Koruškoj, istražujući Zagreb, Podsused i Zagorje. Ovo mu znanje dolazi u horu. To je sigurno rijeka Krapina što tamo negdje nedaleko od Su-sedgrada utječe u Savu. Očito je silno nabujala od proljetnih kiša, pa se već valja izvan korita. Dvije rijeke, Krapinu i Savu, smatra svojim saveznicima. Jašit će uz obalu Krapine sve do ušća, a zatim nastaviti dalje obalom Save. Rijeka mu je vodić, a šikara zaklon. Vranac je dobro hranjen, izdržljiv. Futem ga napaja na rijeci i opet kreće dalje, budno pazeći na sve strane. Izmiče svakome koga bi mogao susresti. Skriva se pažljivo i samo hiti naprijed. Sunce se spuštalo na zapad kad je sretno stigao u blizinu ušća Krapine. Ovdje se rijeka znatno proširila. Njeni nabujali valovi deru sve do ruba proširenih obala što su gusto obrasle živicom, tako visokom da se može zakloniti, sjedeći na sedlu. Sada već pouzdano zna gdje se nalazi. Putokaz mu je Susedgrad na brdu. Tu će sigurno duž ceste naći kakvu krčmu gdje bi mogao nahraniti konja. Kani pričekati, a kad padne mrak, izaći će iz svojega zaklona pa put Zagreba. Mirno silazi sa sedla, potapša konja po vitkom vratu, natrga zelenog lišća u grmlju i stade trti znojnog vranca, dok ovaj pase svježu proljetnu travu. Čvrsto se nada: Nikica Halper je ipak imao sreću da po-dvori njegove progonitelje jelom i pićem i on može nastaviti Put uz obalu Save. U duhu gleda svoje progonitelje kako su negdje sišli s konja i omamljeni zaspali. Polagano se spuštaju sive predvečernje koprene i bivaju sve yamnije. Nebo je svoji mrakom pokrilo rijeku, obalu, Susedgrad 1 svu okolinu. Vjeran smatra: sada je čas da ide tražiti svojem -konju hrane, a valja naći i novi put da stigne na obalu Save. i I 1 Uspne se na sedlo i oprezno krene putem koji je još za dana dobro uočio i odabrao. Ostavlja obalu Krapine i polazi na cestu. U mraku opazi svjetiljku. Visi nad vratima, znak da je tamo na cesti mala krčma. U svjetlu se vidi i krčmarski znak. Zaustavio je konja i osluhnuo. U krčmi očito nema nikoga, čuje samo ženski glas što zove kćeri u kuću. Pošao je dalje. Oko njega drveće. Najednom ispod jednog stabla istrči čovjek i ravno prema krčmi. Vjeran se zaustavi i osluškuje. Zašto taj trči? Valjda se nije prestrašio? - Tu je! Stigao je! - javlja se tamo muški zadahtali glas. - Ne viči, glupane! Vaše blagorođe!... Evo ga! Zapanjeno Vjeran zuri u svjetiljku nad vratima što je rasvijetlila žandarsku perjanicu. Pred krčmom trka, poluglasne odredbe. Smjesta okrene konja. Još mu dopire do ušiju uzbuđena zapovijed. Za mnom! Pazite! Ne ubijte ga, glava vam vaših! Bjegunac zna - ne smije duž ceste. Tamo bi se izložio progoniteljima. Natrag na obalu rijeke, iza zida gustog grmlja! Tamo je njegova obrana. Kad je poslije podne jašio obalom rijeke Krapine, razmišljao je što bi učinio da se nađe nasuprot progoniteljima i pripravio se na razne mogućnosti. Sada se događa o čemu je razmišljao. Neprijatelj je tu, dakle, nije bio kod Halpera. Čekali su ga u zasjedi? Kako? Tko im je otkrio da će doći? Svejedno. Oni su tu. Spoznaja o opasnosti u času pogibelji koja je teža od smrti upravlja njegovim koracima. Stao je iza živice i čeka. Misli su mu pripravne kao vojnici na bojnu trublju. Zna - to je borba osamljenog protiv petorice iz kojih stoji sila, vlast, moć i zavedeni ljudi. Hoće li njegovo tijelo izdržati borbu kojoj se tako odlučno sprema njegov duh? Ili, kad se snaga istroši, još uvijek ima pomoći u časnoj smrti? Već čuje: progonitelji su pojašili za njime. Dijeli ga od njih samo grmlje. Konje ne mogu zatjerati u trnje, niti oni mogu preskočiti tako visoko. Dakle, moraju okrenuti oko žice, do početka, a onda on ima vremena ostaviti vranca, skočiti u rijeku i preplivati. Zato se sklonio opet tamo gdje je bio o zapadu sunca. I sjedi na sedlu, nepomično, sav se pretvorio u pažnju. Desnica mu gladi vrat konju da bi ga tako privolio da ostane na miru. Na ledini pred njegovim grmovitim zakloništem jurnjava. Traže ga... Kreću prema sjeveru. Zaigra mu srce. Hoće li dalje? Ne, vraćaju se. Netko govori poluglasno: Nije pobjegao cestom, vidio sam ga kako je odjašio ova mo na ovu obalu. Sakrio se. Tražite ga.

Zlokobni Jarecov glas pozna Vjeran iz noćne vožnje u kočiji ... Zaustavili se u okrugu. Ne čuje drugo do poluglasni razgovor. M Neka se vaše blagorođe zaštiti! Uzeo je on negdje konja, možda i oružje, ali mi smo ga ipak dočekali! Stupica? Zasjeda? Mišolovka? Otkud su znali da će doći? Kad navale, njegov put vodi u rijeku - odluči Vjeran. Sva su mu sjetila usredotočena iza leđa gdje šumi nabujala voda. Nešto je zapljusnulo. Obazre se. Udaljen je nekoliko desetaka stopa od ruba obale. Dolje opazi čamac. Prije ga nije bilo. Trava šušti. Osluškuje. Onaj tamo sprijeda na ledini govori sve glasnije. Zna da se Vjeran skriva iza ove živice i svojim govorom kani zaokupiti njegovu pažnju da bi žandar straga nečujno dopuzao do njega, srušio ga sa sedla, dok bi se progonitelji pojavili i uhvatili ga živa. Bjegunac osjeća sve i vidi sve. Samokres turi u džep, izvlači iz stremena noge, otkopča ha-ljetak da mu kretnje budu slobodnije. Pogled mu je upiljen u onoga što se u mraku šulja k njemu. Neprijatelj puzi po zemlji. Vjeran ga na sedlu očekuje. Dvije snage vrebaju da se bace jedna na drugu... Što glasnije Jarec razgovara sa žandarima, to žurnije puža žandar k Vjeranu. Njegove su mišice pripravljene, nabrekle. Oružnik se naglo digne, pograbi uzde konju. U isti čas osjeti udarac u čeljust, padne unazad bez svijesti. Vjeran skoči sa sedla, potrči niz obalu i baci se u čamac kojim se dovezao žandar. Sve se zbilo u nekoliko trenutaka. Zaveslao je ravno prema drugoj obali. Tamo će se iskrcati i u mraku bježati kao što je danas po danu trčao sa sjenika u šumu. Još je našao i njihov čamac da ne mora plivati. Neprijatelji se štrcali, razmahali. Zamalo će Vjeran biti na drugoj obali. Pozor, lijevo! Pozor vi, nalijevo! - viče bijesni glas zdesna. "što to znači: vi nalijevo?" - pita se Vjeran. - Zar i na lijevoj obali imaju svoje žandare?" Sjedeći u čamcu sluša kako gore lijevo progovara muški glas: Ako ne izađe iz čamca propale su naše stotine! čujete li? Njegovo blagorođe viče! Pozor! Dakle, kreće ovamo. Vidite, čamac je blizu. Sve mu je razumljivo. Ne može se iskrcati na lijevoj obali. čuje se dozivanje, dovikivanje, određivanje, zapovijedi. Čini mu se, tamo desno ima sve više judi. "To se dižu braća rođena u pomoć žandarima protiv mene!" S lijeve i desne strane obale čekaju na njega. On upravlja čamac sredinom rijeke. Što dalje plovi, to je rijeka šira, bučnija, dublja. "Hoću li doseći Savu?" - pita se on, gledajući u nepoznato sto mu za sada još sakriva mrak. Desno su u tami planula vjetla. Jedno, pa drugo i treće. Crna je noć progledala očima žarkih baklji i izdajničke oči skrenula dolje za čamcem na Vjerana... Tu je! Tamo je! - kriješte glasovi iznakaženi pohlepnom 2eljom da uhvate bjegunca i dobiju banknote. Na obali viče zapovjedajući glas: .85 Tko ga dovede živa - dobiva tri stotine forinti! Vrisak naslade... Vjeran se trgne: "Kolike laterne na glavi poštenjaka!" Ognjeno svjetlo hvata lijepu mladićevu glavu na kojoj gle. daju lepršave, žarkom svjetlošću obasjane novčanice. A on svu nadu polaže u vesla. Sad u svjetlu baklje opazi da se u rijeku spušta drugi čamac. U nj skaču Jarec, žandar i veslač. Ovaj pri-hvati jedno, žandar drugo veslo. Treći drži samokres i baklju. Jarec viče ljudima: Čija će mi baklja osvjetliti njegov čamac - dobit će pe deset forintil Ako više baklja osvijetli bjegunca, svaka dobiva pedeset! Lete banknote zrakom i obezumljuju pohlepnost... S desne i lijeve obale svatko svoju baklju sagiblje prema nabujaloj rijeci što prijeti da provali iz korita. Vjeran skrene nalijevo da umakne svjetlu. Baklje! Gdje su baklje? - viče Jarec. - Bjegunac ml je nestao s oka! Stigao je do grmlja lijeve obale i nestao u tmini. Mogao bi se popeti gore da ga i tamo ne čekaju u zasjedi. Obećanja žan-darskog vođe razbuđuju im pohlepu za nagradom do ludosti Svaki od njih želi biti dionik ucjene na živu glavu mladog pro-gonjenika. Novac je bacio Jarec u mrak, a za njim u ludilu pružili ruke i oni koji svakog dana veličaju poštenje. Izdajice! Lopovi! - viče Jarec. - Gdje su vaša svjetla! Njihove ruke u strasnoj želji da dohvate novčanice promašuju cilj. Oči što gledaju zamamne slike pedesetača i stotinjarka pogrešno upravljaju bakljama. To iskorišćuje progonjenik. Zari-nuo se u tminu pod grmlje kojim je porasla lijeva obala, ali nad glavom mu plane nova baklja. Onaj tko je pali osvjetljuje ne-sretnošću samog sebe... Vjeran prepozna muškarca kojemu je danas dao srebrnu forintu. - Gdje je? - pita posve blizu Vjerana Jarecov glas. - Zaveslao je k lijevoj obali. Tamo, tamo ravno!

čamac skreće. Još malo i sudarit će se s Vjeranovim. Iz ovog tjesnaca bjeguncu nema izlaza. Nad njim izdajica, pred njime vlast njemačkih žandara. Nema promišljanja. Svršeno je! - i mladić se spušta u nabujalu rijeku. Iz svojega čamca zazivlje Jarec u sumrak: Čujte vi, mladi gospodine luđače, predajte se dragovoljno. Spasa vam nema! Lu - đa - če! Uzalud čeka odgovor. Koji je to vrag? Baklje, baklje, ti tamo nalijevo! Živo tinjo, čuješ li? Svjetlost skače niz obalu po grmlju, do čamca kraj lijeve obale. 86 čamac! Prazan! Bacio se dolje - viče netko. Jao meni vrag je odnio moju stotinjarku! Prokletstvo! Nije izišao na obalu. Mi čekamo ovdje! Vaše blagorođe, on se utopio - viču sa svih strana očajno, zdvojno i zure u tamnu rijeku po kojoj se utapljaju već stečene stotinjarke. ¦ Bakljan! Stotinu vas vragova razapinjalo na ražanj svijetlite! - viče Jarec hrapavo kao da je pijan. Ljulja se... Spuštaju s obale baklju što pisti, osvjetljuje čamac, grmlje, strminu i gore dvojicu ljudi... Gdje je? Kamo je nestao? - očajnički pita Jarec i spušta se utučen na klupu čamca. Baklja otkriva površinu vode. Nešto se uzgibalo, kao da je tamo rijeka nešto progutala... Tamo, tamo je nešto - klikne glas s lijeve obale. Žandar okreće baklju da bi osvijetlio površinu, ali mu ba klja utrne. Pod vodom je Vjeran skupio svu snagu da što dulje izdrži i što dalje otpliva ispod površine rijeke. Onda osjeti mrtvilo u rukama, nogama i cijelom tijelu, čini mu se, nema više snage dići se iznad vode. Zatvorene oči, zadržani dah... Peče ga u ustima... "To je moje posljednje?" Neprospavana noć, uzbuđenje, jašenje i glad udružili se protiv njegove mladosti i snage. Zar će ostati tu pod vodom zauvijek? Već se guši... Ne! - Ne! - i otisne se, izroni na površinu... Sve mu u ušima zuji, u grudima peče, steže dah... Samo pogled istražuje tamo gdje je prije bio čamac progonitelja. Sada je udaljen. Dakle, dugo je plivao pod vodom. Odmara se, diše punim plućima da uzmogne opet zaroniti. Onda opazi na desnoj obalis trku. Nešto viču. Ne razumije riječi... Uši su mu pune vode. Na očima magla. • - Tamo pliva! - luđački krikne nekoliko glasova na lijevoj obali. - "Izdajica je pomamniji za mojom kožom nego neprija telj!" - i, osjetivši opasnost, otisne se snažnim udarcima vješta plivača i opet nestane ispod površine. Kad je opet izronio, sve se promijenilo. Ne čuje zapovijedi Jareca, ni žandarske povike, ni krikove pohlepnika. Samo nekakva čudna buka, nešto nejasno što ne razumije. Opet ga uhvati slabost, otisne se k obali, prihvati grmlje i malo odahne. Nitko °e pazi za njime? Što radi veslač? Veslač u čamcu spustio je veslo, drži nad vodom baklju i nerazumljivo nešto govori... Oni na obali uzbuđeno jadikuju... Baklje više ne lete zrakom. Kao da su se nečega prepale i ukočile. Nešto se dogodilo od čega su ljudi počeli da jadikuju... 87 - Što će biti sada? - Recite da niste bili ovdje. - Jao ljudi, jao, ljudi, svatko u svoju kuću! Vjeran se otisne u vodu i zapliva k napuštenom čamcu. Dosegne ga, uspne se i sjedne. Sve u njemu trepti. Samo malo odmora ... Prošlo je nešto časaka i već mu se u glavi razbistruje. Misli se ponovno bude i vid mu se vedri. Već može promatrati one na obali. Gleda nadesno. Baklje žmirkaju, ljudi nešto rogobore. Da nije progonitelj smislio novu zamku kako bi me lakše uhvatio? Osluškivanje ga sve više uvjerava: sada će početi novoza-mišljeni lov. Pogleda na lijevu obalu. Tamo je mrak. Baklje su utrnule. Cilj je moj - Sava! ... - i on tare dlanove, napne mi šiće. Snaga što je načas popustila sada se vraća, on prihvati vesla, čamac zaplovi sredinom, a tamo desno poleti mrakom veliki fenjer, očito u ruci brzog jahača. "Spazili su me i upoznali moju namjeru. Ako me ščepaju prije nego uđem u Savu, opet sam na tankoj niti. Veslaj, to je život - veslati dok ide!" Na obali se fenjer zakotrlja mrakom, okreće poput ognjena vrtuljka.

- Kegleviću! Čekajte! - Kegleviću - prijatelju! ... - Još i to - promrmlja on i upre vesla... žestoko se okreće fenjer u tmini. Smućuje mu se. Sluh mu zatajava... Ja sam tu! Nikica Halper! Javite se, suputnice, prijatelju svome! Dlanovi mu spuštaju vesla. U času ga ovlada slabost. - Dolazim po vas s Jankićem! Javite se! Gdje ste, prija telju? - Na sredini rijeke. Ovdje sam! - odazove se slabim gla som. Čini mu se da je šaptao i sada viče iz sveg grla... Evo me po vas. čekajte me tamo! I ne može prihvatiti vesla. Sjedi spuštenih ruku, gleda u veliki fenjer. U toj svjetlosti razabire dva čovjeka u jednom čamcu što plovi k njemu. Žižak biva sve veći, dolazi sve bliže... Već razabire golijatsku pojavu Nikice Halpera. Čamac se zaustavi. Orijaš spusti fenjer u čamac. Prijeđite k meni. Sada ne smijemo dopustiti da nas odanle gledaju, zato ću sakriti svjetlo. Vjeran stupi u njegov čamac i pruži mu obje ruke: Vi ste me oteli - žandarima. To je veliki zločin. Morate se skloniti, gospodine Halperu!... 88 Sjednite i slušajte, a ti, Jankiću, čekaj s veslom. Ne mo žemo k obali, dok gospodinu ne kažemo barem ono najpotrebnije. Čujte: kad ste danas otišli iz mojeg dvorca, čekao sam dugo vaše progonitelje... - Sad vidim, nisu se pojavili... - Jesu, došli su, no, ja rekoh da je neki mladi gospodin u bijegu na polju zamolio moju sestru smije li doći u dvorac i sada ga baš čekamo... Vođa žandara, mladi obrijani gospodin, rado je primio moj poziv da čeka svojeg progonjenika, jer po opisu moje sestre jasno je razabrao da ste to vi. Tada sam ih podvorio. Taj je obrijanac prokleto jeo, ali i žeđao. Žderu žandari i piju, a "luđaka" nema. Moj gost je nestrpljiv, ja, tobože, uzrujan, jer se luđak očito predomislio., Onda "blagorodni" odluči nastaviti po tjeru. Obećao sam mu da ću također tražiti bjegunca. I oni odoše. - Odviše su se hranili i zato prašak nije djelovao. Opis na vrećici je to razjasnio... - Znam, ali kad su jeli kao gladni vuci, nisam ih. smio spri ječiti. No, time je djelovanje samo odgođeno. Ja sam odmah uzeo Jankića i mi odjahali ravno na majur da vam sve saopćim. A kad tamo, niste ni bili ondje. Tu mi rekoše: cestar je otišao žandarima javiti da luđak ide u Zagreb. Na to sam krenuo prema Zagrebu. Naravno, podaleko iza žandara, želio sam vidjeti hoće li taj vrag djelovati ili ne. - Vi ste ih slijedili? - I dostigao, baš u času kad je k obali pristao čamac u ko jem je ležao posve omamljen moj obrijani gost Jarec, uz njega žandar, a drugi su već ležali na ledini... Krčmarica mi je rekla da su stigli predvečer malo "vineni". Sve su oni tamo na obali u strahu da ih ne bi okrivili zbog smrti žandara. Misle da su mrtvi! Tako je, dragi prijatelju! Kad sam vidio što je i kad mi rekoše: "Luđak je zaronio u vodu", znao sam što me čeka ... - Sva krivnja je na meni, ja odgovaram! - Čekajte. Valja nam raditi brzo i složno. Ovi, dakako, neće spavati dugo kad ih je petorica popila vašu jednu porciju. A kad se probude, prvo je: mene će uhvatiti i staviti pod istragu, i sve moje jer taj redarstvenik mora posumnjati da je kod mene nešto popio ili pojeo, to je jasno. No, slušajte: ako se pokorite meni, onda ću izvući ispod sumnje i svake istrage i vas i sebe i moju svojtu. - U kakvu sam vas uvalio nevolju! Na to nisam ni pomiš ljao kad sam vas to molio. Bio sam uzrujan, a zašto mi niste spomenuli... - Čekajte! Da su žandari negdje putem zaspali, a vi pobjegli, pilo bi lako! Ali oni su vas tu uhvatili i onda se srušili u san, a ja dolazim kao naručen u tom času! Zbog toga je situacija škak-

89

ljiva. Ali, čujte, vi ste sada zapravo zarobljenik cestara i njegova pomoćnika koji su javili žandarima, a sav svijet vjeruje da koljete žene i djecu i njima ne možete pobjeći ako me ne poslušate. - Ja sam već svojim dosjetkama isplivao iz vraških zaple taja, čim sam vidio ovo bojište, odmah sam iskombinirao što ću i kako, ali vi mi se morate pokoriti i raditi onako kako sam odlu čio. Glavno će biti i najopasnije kad se taj gospodin tajni redar stvenik probudi - tada ću i ja biti uz njega i svi oni tamo na obali... - Nikad neću dopustiti da snosite krivnju! - Hoćete li me zakopati u tamnicu svojom tvrdoglavošću? A mislite i na onoga koji vam je dao prašak! - što želite da činim? - Ja ću izvući i vas i sebe i nadam se uspjehu ako mi ga vi nećete pokvariti. Sada ću vam lijepo svezati ruke .i noge. Ipak tako da možete stupati, svi oni na obali čekaju ovo paradno uhićenje... - Vi ste im nešto rekli? - Lijepo sam vas dozivao, a kad ste se javili, rekoh: "Vidite, ljudi, s luđakom treba samo ljubazno i povjerljivo i on odmah sve vjeruje"! Svi sada tamo misle da znam krotiti luđake. Dakle, Jankić, daj uže. Slušajte. Otkako vlada kod nas habsburška ekselencija, u Zagrebu ne smije igrati hrvatsko kazalište, zato. ću svoj hrvatski kazališni komad igrati u Podsusedu! Glavnu ulogu imate vi, luđak. Neprestano ćete buljiti u zemlju i šutjeti. Nikad nije nosilac glavne uloge imao tako laku glavnu ulogu kao vi. Vjeran se morao nasmijati, a Nikica nastavi: - Sada sve ovisi o vama. Oborite glavu i oči i slijedite mir no Jankića. Njemu sam sve razložio dok smo s čamcem išli po vas. On ima u sedlu šunke, kruha i vina pa se putem okrijepite. - Kamo mi je poći? - To ovisi o vašoj volji. Odaberite, ali bježite! Glavno je da vas naočigled ovih ljudi dovedem i zatvorim kao sužnja pa će mi svi oni potvrditi kad bude trebalo svjedočiti. Dakle, vi ste luđak, Jankić je vaš bolničar. Sadržaj ove komedije jest doslovce: "Kako je Nikica Halper spasio prijatelja da ga žandari ne odvedu u lud nicu, a sebe da ga ne strpaju u tamnicu jer je pomogao pobjeći poštenom čovjeku!" Malo predug naslov! - Vi, čini se, sve okrećete s vesele strane. - To mi je više puta pribavilo žalosnih dana. A sada ja nas tupam u ulozi liječnika - premda nikad nisam okusio medicine niti kao bolesnik. Ali svi koji me poznaju, upućeni su da sam bio u Beču - dakle liječnik! Na obalu ću sve ja dirigirati. Ako se vi ne pokorite, onda smo obojica izgubljeni. - Dobro! Pokoravam se! - Predstava, dakle, počinje. Prvi čin: luđak nastupa. Cin, cin! Zastor se diže. Jankić, veslaj i pristani... 90 Na obali stoje ljudi i napeto očekuju što će biti. Nikica uzme za ruke svezanoga i pomogne mu izići iz čamca. Dakle, ljudi, - veli on prisutnima - ja sam ga, evo, uh vatio. Nemojte mu doći blizu. To bi ga razdražilo! Sada je sasvim klonuo. U polusvjetlu fenjera promatraju visokog vitkog mladića oborene glave. Tamna mokra kosa prilijepila mu se uz tjeme. Iz prsluka, košulje i hlača curi voda. - A gdje su gospoda žandari i onaj gospodin? - pita Halper. - Tamo leže - odgovaraju ljudi zabrinuti. - Jao, gospodine, kazat će: ne trpe žandare, zato su ih ubili! - Ja sam veslao - ispričava se veslač - i pomogao im lo viti luđaka, a onaj se gospodin neprestano "vintao" amo tamo i vikao, a žandar posrtao u čamcu. Mislio sam - negdje su putem gucnuli. A, eto, složili se kao da sam ih ja trknuo po glavi. Oblast će kazati: sve sam ja kriv! - Najprije moram luđaka spremiti na sigurno mjesto, za tvorit ću ga u špilju, a onda ćemo vidjeti drugo.

Od desetorice ljudi na obali javi se cestar: - Ali gospodine, ja i moj susjed odali smo ga žandarima. Oni su nas poslali da ga slijedimo izdaleka kad je jašio uz Krapinicu dok su žandari išli cestom i dočekali ga tu gdje je morao hraniti konja. Zato obećana nagrada ide meni i susjedu. - Što? Vi? Nama je obećao onaj blagorođeni! - prigovaraju druga dvojica. - Što vam hasni kad su mrtvi! - veli Nikica. - Još ćete i odgovarati za žandare. To će vam biti nagrada! Nastane tišina. Sablast krivnje ušutka pohlepu za novcem. A Vjeran po Halperovoj želji stoji, zureći u zemlju i sluša. Nikica se uspravi pa će ozbiljno: - Sada moramo što brže odstraniti luđaka. Moglo bi ga opet uhvatiti bjesnilo, potrgao bi užeta i sve vas podavio. Zadovoljan je on i s muškim vratovima kad ga obuzme želja za davljenjem! Jankić, sjedni na konja i drži ovo uže kojim je luđak svezan oko pojasa. Evo ti samokres i odvedi ga u špilju sv. Martina. Tamo ćeš stati na ulaz i oružjem u ruci čuvati uhićenika dok mi dođe mo po njega. Kamenitu špilju ne može razbiti ni odanle bježati. Sutra ga vi, koji imate pravo na nagradu, vodite na oblast. Neka vam izruče nagradu ... - Onaj koji im je obećao leži tu ispružen! Svatko će dobiti 2a nagradu deset godina. Kako ćete dokazati da niste krivi? srdi se krčmar. - Trebalo vam je žandarskih banaka? Ova primjedba pomaže Nikici Halperu. Strah od krivnje odvraća njihovu pažnju od uhićenika. Nikica odluči da ovo iskoristi: Možda ću vam pomoći, ljudi. Ja sam liječnik pa ću ih Pregledati i odmah vam kazati mogu li oni koga okriviti radi Jll. njihove smrti. Odmah ćete doznati, ali ih nosite tamo pred krčmu. Samo brzo! Odmah ćemo vidjeti hoće li biti istrage ili - nagrade! Ja ću svakako biti uz vas, ljudi. Ali me morate slušati! Sve ćemo učiniti što zapovijedate, gospodine, samo nam pomozite! Da bi što prije saznali što je, uhvatili se posla. Nose uspavane redom pred krčmu. Nikica određuje, sam uzima fenjer i svijetli, ali tako da su ostali u tmini Jankić i Vjeran koji se polako neo-paženo udaljuju ... Svačija je pažnja na žandarima što spavaju, nitko se više ne brine za uhićenika. Svatko je uvjeren: on je u dobrim rukama jer iz špilje pred kojom strazari samokres ne može uteći. - Samo polagano, oprezno! - opominje ih Nikica. - Naravno! - upada cestar. - Nije prošao ni sat vremena što su popadali kao mrtvi. - Tko zna što se još može dogoditi - veli Nikica. Odmah ću ih pregledati, a vi morate osvijetliti i pomoći. Ostanite ovdje. INDIJSKI LIJEČNIK Svakom čovjeku Nikica nađe posla. Dvojici, cestaru i njegovu drugu koji su teško čekali svoje stotinjarke povjeri da čuvaju Jareca. Ostale, koji su mogli doći pod istragu jer su prisustvovali hajci, poredao je oko uspavanih žandara. Položili su ih na klupe i na travu. Svi slušaju mladog doktora. Od njega očekuju rješenje zagonetke što se dogodilo sa žandarima i njihovim vođom. Hoće li odgovarati za njih? Svatko je svjestan svoje nekrivnje, a ipak se boje. Oni koji su se nadali nagradi imaju povrh straha još i želju za obećanim stotinjarkama, ubrali ih bilo od koga. A taj mladi liječnik im ulijeva pouzdanje. Potpuno se predaju mladom doktoru koji je prisukao rukave i sprema se pregledati petoricu što ovdje u mraku leže kao mrtvi. Krčmarica i njezine dvije kćeri drže fenjere. Nikica je kriomice nekoliko puta pogledao prema onoj strani gdje su nestali u noć Vjeran i Jankić i ozbiljno govori onima oko sebe da zaokupi njihove misli i pažnju: - Slušajte! Mlad sam, istina, ali sam učio za liječnika, ne samo iz knjige, nego kod jednog čovjeka iz zagonetne zemlje Indije... - In-di-je! - šapću ljudi i baš zato što ne znaju gdje je to, ispunjava ih ovo ime počitanjem. On nastavlja: - Baš zato će oblast i sud uvažiti ono što ću ja pronaći. Dakle, pazite! 92 Iz mraka zure svačije oči u plečata mladog gospodina. Primaknuo je lice fenjeru što ga drži krčmarica. U toj svjetlosti svatko razabire mrk i ozbiljan izražaj njegova pogleda. Njegove velike ruke polagano se spuštaju na grudni koš gospodina Jareca. Onda se spušta njegova kuštrava, tamnokosa glava, sad prislanja svoje uho na Jarecove grudi pa opet digne glavu... Svi ispituju izraz njegova lica. Što je našao da se tako silno uozbiljio i nabrao čelo? Onda uzima ruku uspavanog i opipava bilo. - Svjetlo ovamo! - zapovjedi on i pohiti žandarima. - š.to mu je? - šapću ljudi. - Nešto je otkrio - nešto

jest! Šuteći, ponovi sve svoje kretnje, svaki pregled kod svakog pojedinog. Stalo mu je da što više potroši vremena kako bi Vjeran s Jankićem odmaknuo što dalje, a da se pohlepnici za nagradom ne sjete otići za njim i pomoći stražariti Jankiću. Mora ih zadržati ovdje. Svakog mu časa pada na um nova dosjetka kako će zaokupiti ljude i postići svoju svrhu. Onda uzme fenjer iz ruke krčmarice, drži ga pred sobom da bi što više osvijetlio svoje lice. Ono se odjednom sasvim promijeni, glas mu se povisi, pogled upilji u one oko sebe i, dignuvši slobodnu desnicu, reče: - Ljudi, možda nisu izgubljene vaše nagrade! ... Možda neće biti ni istrage! ... - Zašto, gospodine? - upitaju bez daha. - Oni su samo zamrli! ... - Za-mrli? Zamrli? Kako zamrli? - Gospodine! - klikne krčmar. - Mogu li oživjeti? - Ako im pružim pomoć - hoće. - Dajte, veleučeni gospodine doktore! ... Nećemo se vući po istragama! Dajte! - Ovaj koji je obećavao nagrade također je zamro? - Sasvim sigurno. Živ je, ali sada brzo, ljudi, na posao moram napraviti lijek. - A kako? Od čega? - Indijski lijek treba samo one stvari koje rastu u prirodi i koje imate kod kuće. Evo, što mi treba ... Svi su napeli uši da im ne bi umakla koja riječ. - Trebam jednu funtu pšeničnog brašna, tučena papra, lipova cvijeta, bazge, gorušice, octa, soli - a onda, - ovo je naj važnije, i krv od jednog pladog pjetlića. - To nije obični liječnik koji je samo nešto učio iz knjiga. Oh, laj zna! To je pravi! - šapću oko njega. Da tkogod ne bi spomenuo uhićenika, Nikica ponovo pristupi k Jarecu i osluškuje mu srce. Svi oni pogledavaju mladog gorostasa. Zadobio je njihovo uvaženje. Svaki pokret njegove ruke djeluje sugestivno. Tada se pojavi krčmarica i nosi sve što je rekao. Osim toga, i veliku zdjelu, i pred njima počinje on pripravljati lijek. Svi su se primakli, uzbuđeno gledaju kako u zdjeli mijesi tijesto. Kad je svršio, digne obje ruke i stade u tijestu praviti neke znakove. Ovo gledaoce naročito uzbuđuje.. Oko njega zure, čekaju, strepe... - Ove bijele bobice su indijske - razjašnjava on ljudima izvadivši neku cjevčicu u kojoj su obične pilule protiv glavobolje. Strese ih na stol, gleda kako se vrte i vikne: - Probudit će se! Jest, oni će se probuditi! Kuglice zdrobi dlanom i pospe time tijesto. Kad je dovršio, stade praviti mlinčiće. Onda veli: Ljudi! Dajte fenjer! Osvijetlite mi njegovo blagorođe da spasim taj dragocjeni život! U mraku pada svjetlost na Jareca. Ljudi gledaju bez daha. Nikica uzme komad tijesta i položi gospodinu na čelo, sve do sljepoočice. Onda izvede nekoliko znakova preko glave. Ne čuje se ni riječi, ni daha! Svi su u njegovoj vlasti. Osvijetlite žandare! - odredi on. Svakome isto tako položi na čelo komad čudotvornog tijesta pa zatraži vode i opere ruke. Ljudi gledaju čas njega, čas one što leže. Hoće li se maknuti! Glavu dajem, oni će se probuditi! Stoj te sada tu i pazite koji će biti prvi... Svaki bi htio biti bliže onima koji leže da prvi opazi kako će se buditi, a to je Halper i htio. No, on je gladan kao vuk. Tiho odvede krčmaricu podalje i reče: - Strašno sam ogladnio pri tom poslu. Imate li što za jelo? - Ako se ovi probude, neću ni ja imati posla sa žandarima, a za ovoliku dobrotu, gospodine doktore, donijela bi vam pol svoje kuće na dar. - Dosta mi je sada nešto iz kokošinjca i dimnjaka - veli on skromno. Krčmarica ode, dok je on ostao s ljudima. Oni su postajali pomalo nestrpljivi u čekanju. Zato on uzme svoj džepni sat, uhvati ruku uspavanog Jareca, pipa njegovo bilo i broji udarce glasno. Ovo opetuje kod žandara. Zatim stade puhati u žandarske dlanove kao da će im udahnuti život. Skače od jednog do drugog, ogledava ih, tare im prsa sad gore, sad dolje, a da ih zapravo jedva dotiče. Ni noge nije ostavio neiskorištene. Okreće ih u zglobovima amo-tamo i opet spušta. Sve to čini s vrlo važnim izražajem lica, nešto šapćući u latinštini. A ljudi u grozničavom uzbuđenju očekuju kako će taj čudotvorni liječnik probuditi petoricu zamrlih ljudi u čijim životima imaju i oni svoje važne interese. Najviše sam Nikica jer

mu je uspjelo sasvim odvratiti njihove misli od Vjerana. Mora ih zadržati ovdje da bi mu bili svjedoci u najtežem času kad se probudi redarstvenik. Pomisao na ovaj trenutak stalno ga drži u napetosti. Nema pojma dokle će ovi ljudi spavati, a želio bi da se ne probude prerano. Zato je i sam uzbuđen. Samo budite mirni! - šapće on ljudima. - I čekajte! Da bude stvar što više mistična, osvjetljuje uspavane od časa do časa fenjerom, a ljudima dopušta da se dotaknu ruke ili lica onih koji leže kako bi vidjeli da su "topli". Ili im dokazuje kako im srca biju, a pri tome stalno istražuje kazalo svojeg džepnog sata. Što je više prolazilo vremena, to bolje za njega i njegova štićenika Vjerana. To je potrajalo do tri sata ujutro. Tada krčmarica klikne: Miče se! Gospodin će oživjeti! Svi nagrnuli oko Jareca na stolu. "Sada se drži, Nikica!" - ohrabruje sam sebe, priskoči bliže, ogledava ležećemu grudi, osluškuje, tare ga. Jarecove su trepavice zatreptale. Ljudi se guraju. Ovaj na stolu uzdahne i otvara oči... Ne vidi ništa do nekih sjena... čini mu se - sanja, a Nikica upozorava ljude na sebe: Vidite, što rekoh? Probudit ću ga! I oni drugi će se isto tako probuditi. Jarec osjeti pod sobom tvrdo tlo. To ga iznenadi. Misli su mu trome. Prikazuju mu događaj kad je ono jučer u ujutro u krčmi legao u postelju spavati dok mu ne ispeku kopuna. - Je li kopun već pečen? - pita i ugleda nad sobom nekog gorostasa. A ovaj će: - Gospodine, je li vam bolje? - Zar mi je bilo zlo? - I te kako zlo! Zar se ne sjećate! Magla obavija sve. Lukavi Nikica mu ne da da se razbistri da bi što dulje ostao u takvom stanju. Ljudi zure, čude se, trče oko žandara, neće li se i oni probuditi. Nakon pola sata već se svi valjaju po travi. Budni su, ali još omamljeni. Ovaj je gospodin čudotvorac! Taj zna ljude oživjeti govore oko Nikice, a on ponosno uzdiže glavu što je izvršio ovo "čudotvorstvo". Da se ne bi vođa žandara previše otrijeznio i stao sumnjičiti njegov doručak u Pluski, mora ga Nikica naočigled ljudi prevesti žedna preko vode i ozbiljnim glasom pita: - Osjećate li se slabi? - I pospan, umoran, bezvoljan. - Sve će to proći od mojeg lijeka! - A u duši je veseo i sam sebi veli: "Ura mi pokazuje da bih mogao svoju komediju dovršiti i Prijeći na opasnu - dramu"!... Sad podigne glas. Da ga svi čuju, pita Jareca, držeći mu glavu: Prepoznajete li me, gospodine? Gorostasni čovjek čini mu se poznatim i napinje sjećanje. Ja sam Nikica Halper. Sjećate li se? Okolo najpažljivije slušaju. Nikica je zadovoljan s općinstvom. No, kako će biti zadovoljan na kraju najtežeg prizora drame? - Vi - vi ste bili u dvorcu gdje smo tražili luđaka! - I onda sam vam pomogao u potrazi. Jarec strese glavom kao pseto kad ispliva iz vode. Sjećanje mu se bistri, ipak - gdje se nalazi, gdje je Keglević? Nikica osjeća što će slijediti i ne da mu vremena da postavlja pitanja. Sada će on preslušavati njega da mu općinstvo sve potvrdi - jer to su njegovi svjedoci. Nakvasio mu je lice vodom što osvježi Jarecovo sjećanje i onda mu se obraća: - Vi ste, gospodine, otišli od mene iz mog dvorca u potjeru za žandarima. Kad ste bili već daleko, javili su ljudi da je luđak odjašio prema Podsusedu. Ja brzo za njim u potjeru. Tu sam čuo ¦da ste vi već pošli istim putem, ali daleko naprijed. Idem ja da vam pomognem i stigoh još u pravi čas. Upravo, kad vam je mladić umaknuo, zaronivši u rijeku. Sjećate li se kako je zaro nio? - pita Nikica. - Jest, znam. Gdje je sada? - Ja sam ga izvukao iz vode, svezao i zatvorio, ali se odričem nagrade u korist ovih ljudi. Oni su vam pomogli prije mene. Presretan, Jarec pruža ruke Nikici. Miluje ga pogledom punim ushićenja. - Vi, vi ste ga uhvatili i zatvorili? - Jesam! Evo, ovi ljudi su gledali... Svi potvrđuju burno. Mladi se liječnik odrekao nagrade što ushićeno potvrđuju njegove izjave. - Evo, ovdje ima muškaraca koji su vam pomagali. To je cestar koji ga je izdao. Ali svima je umaknuo i zaronio, onda sam dojašio ja i luđaka domamio lijepim prijteljskim riječima. Luđa

ci često bježe, čak iz bolnice, zato sam ga zgrabio i svezao. - Jest, tako je bilo! - potvrđuju prisutni oduševljeno ple menitom čovjeku koji se odriče nagrade u njihovu korist. A sada se Nikica odluči dodirnuti najopasnijeg pitanja. - Vas sam, gospodine, našao sa žandarima kao mrtve... - Kao mrtve? - opetuje on i nastoji se domisliti. - Gdje? Zašto? - Ovdje! I ja sam vas odmah s ovim ljudima donio ovamo i dao se na liječenje jer sam medicinar, a naučio sam nešto od znamenitog indijskog liječnika. Napravio sam ovaj lijek i oblo žio žile na glavi vama i žandarima. Ustajte! Operite se hladnom vodom. Dajte vode, krčmarice, - određuje on jer smatra da je došao čas svršetka ... Jarec pogleda začuđeno poveze na žandarima, isto tako osjeća povez na svojem čelu. Cijelu smo noć bdjeli uz vas, ja i ovi ljudi - opet će Nikica. - Ali nagrada pripada njima! Jest! Tako je! Ovaj je gospodin doktor čudo! On je spasjo vašu milost! - primijete veslači. Krčmarica se smatra ovdje najmjerodavnijom i veli: Bogme, gospodine, vi biste s ovoga stola ravno na stol mr tvačnice da nije bilo učenog gospodina. On vas je s ruba groba povratio na ovaj svijet. Hvala vam! - i Jarec mu pruži ruku pa se spušta sa stola. Nikica ga pridržava vrlo brižno: - Samo polako, još niste sasvim čvrsti! Stao je na noge. Nikica osjeća kako je taj prizor sudbonosan, ali mora stvar dovršiti i pita svog bolesnika: - A sad mi recite, gospodine, što ste radili putem da vam je ovdje pozlilo? - Putem? Sto bih radio? Jašili smo vrlo brzo. - Sjećate li se svojeg boravka u mojem dvorcu? - Posve se sjećam ... Podvorili ste me ... - Da, da, ali to je bilo još prije podne, a onda, pošto ste malo založili i popili čašu vina, vi odoste od mene sasvim zdravi i čili. - Istina je. Osjećao sam se veoma dobro. Zašto mi je ipak pozlilo podveče? - Zato što ste negdje putem silazili i nešto jeli i pili. Nešto ste pili u to nema sumnje. Možda ste baš popili negdje kakvu pokvarenu tekućinu. Nešto je moralo biti... - Ne, nisam se zaustavljao ni u jednoj krčmi. Cestar i sus jed davali su mi znakove da naš luđak ide obalom rijeke Krapi ne. Zurio sam se cestom kako bih ga dočekao u zasjedi ovdje gdje rijeka teče blizu krčme, a bjegunac mora proći ovuda. Zato sam jašio i bez objeda - ali - da - samo smo se napili vode iz jednog zdenca. - Gdje je bio taj zdenac? - pita Nikica, tobože, zabrinut. - Izvan sela, negdje blizu ceste - na pola puta ovamo - i jasno označi gdje je bio zdenac. - Uh! - klikne Nikica i udari svojim velikim jakim prsti ma. - Slutio sam, gospodine, ona je voda otrov, živi otrov. Prava smrt za ljudski želudac. Već sam nekoliko puta savjetovao neka taj zdenac zatrpaju. U onoj vodi žive neki mikrobi koji djeluju neobično, čovjeku od njih pozli ako nema pomoći, može nastuPiti smrt. Jarec se zaprepasti. To ću odmah danas prijaviti oblasti. Nastradali biste da flisam krenuo za vama - veli Nikica. Ali Jarec osjeća da je potpuno bezvoljan i šuti. 7 Jadranka 07 - Već su nastradali neki strani putnici i prava je sreća što sam odmah krenuo za vama. Mislio sam pomoći vama i siromaš nom svijetu da luđak ne podavi žene i djecu - pripovijeda Nikica pa se okrene slušaocima: - Dakle, vidite, ljudi, sad je jasno od čega su zamrli? - Vaše blagorođe je imalo veliku sreću. Ni brat se ne bi ta ko zauzeo za brata kao gospodin doktor za vas! - veli krčmarica.

>Ova žena ima božanstveni instinkt" - konstatira Nikica i pogleda je blaženim pogledom. No, u trenutku ga mine sreća jer mu Jarec upravi pitanje: - Htio bih vidjeti luđaka. Gdje ste ga zatvorili? - Pod sjajnom je paskom. Samo dok malo pomognem žan darima, bez njih ne možete otići, oni su vam desna ruka. I stade trti žandarima čelo octom i vodom, a zatim veli krčmarici: - Pripravite njegovu blagorođu zajutrak. - Već davno sam ispekla kokota, ali kad su se počeli mrtvi buditi, niste mislili na jelo. - Tamo sam ostavio pečenog kopuna i kočiju - veli Jarec. - Pošaljite žandara po kočiju pa će dovesti i kopuna. Pijevac leti, kopun se radije vozi. No, šalu na stranu, čuo sam, vi ste, gospodine, također liječnik i pratite luđaka. - Jest, vodim ga u ludnicu. - No, kad ste liječnik, onda vam mogu stručno razjasniti kakva je to strašna bolest koju prouzrokuje voda iz onog zdenca. To će vas zanimati, a može vam koristiti u vašoj praksi. I prije nego što bi Jarec mogao otkloniti predavanje, Nikica razastre pred redarstvenikom raskošni rječnik latinskih izraza, naziva, bolesti i lijekova, sve ne bi li ga zadržao. Ovaj ništa ne razumije što rječitost Nikice samo usporuje i zamalo da nije Jareca zagušio medicinskom latinštinom. - Htio bih vidjeti svog luđaka - upadne Jarec. - I on je doktor? - čudi se krčmarica. - No, sada tek možete, gospodine, shvatiti kakvu vam je dobrotu učinio naš domaći mladi doktor. - Najprije bih htio vidjeti svog uhićenika, a onda doručak - tvrdoglavo se drži Jarec svoje želje. - Da, dragi kolega, ali nesretnik nije u krčmi. - Nije ovdje u krčmi? - pita Jarec zabrinuto. Za Nikicu dolaze teški časovi, baš zato odgovara vrlo ljubazno: - Dragi kolega, tako rabijatnog čovjeka nisam mogao za tvoriti ovdje gdje živi krčmarica. Ona ima dvije kćeri, a luđak davi ženska bića, pa sam ga svezanoga otpremio u spilju. To je sigurnije od tamnice, a na ulazu ga čuva moj momak s oružjem u ruci. Svi ovi ljudi su vidjeli, ne može pobjeći. - Tako? Zar nije vikao? Otimao se? 98 Oborio je glavu, buljio u zemlju i nije odgovarao, ta bio je svezan na nogama i rukama. Na rukama i nogama! - viču ljudi. A moj ga čovjek čuva s oružjem u ruci. Ne može se ni maknuti! Hajdemo - požuruje mamurni Jarec. - Idemo k njemu! "Približava se katastrofa" - veli Nikica u sebi. No, Jarec se ne može uspeti na sedlo od teškog umora. Žandari su još više omamljeni, a i ne trude se da svladaju umor. - Idemo pješice - predloži Nikica. Krčmarice, pripremite jelo dok se vratimo. - Neka konje dovedu za nama - naloži Jarec. - Kad se malo osvježim, uzjahat ću. Povorka krene: Jarec, Halper, žandari i publika. - Ne razumijem - primijeti Jarec putem Nikici - kako se luđak najednom smirio. Zar se nije otimao, uvjeravao da je neki Keglević? - Vi ste, gospodine doktore, primarijus u svojoj ludnici? pita ga Nikica, umjesto odgovora. - Ne, nisam - samo pomoćni... - E, onda nije čudo ako još niste posve upućeni. Ima vrsti ludila kad se luđak odjednom umiri i šuti. Cesto je tome povod kakav lijek, uspavljujuća sredstva ili ledena kupelj. A hiđak se ovdje čestito okupao. Kad je skočio u vodu... - Da, to je istina. Ali ste rekli da tome može bit uzrok i nekakav lijek? Mislim da su luđaku dali prašak za soavanje i umirenje baš prije odlaska i neko je vrijeme spavao. Nešto ću vas pitati, kao službena ličnost, liječnika - veli Jarec, ^upijaju ći svu snagu slomljenu praškom. - Recite mi, može li <ovjek na kon tog praška bježati sam? - Isključeno - tvrdi Nikica u korist bjegunca. - Morao ga je netko ukrasti iz kočije kako ste mi to vrlo pamtno objas

nili u mom dvorcu. Možda je netko od njegove obiteli bio tako glup i smion da luđaka zadrži za sebe - znate da su obiteljske veze često pretjerane. - Ovaj ima iza sebe visoku ličnost - ali da bi o ona uči nila?! Nevjerojatno je da luđaka želi imati uza se! Zaokrenuli su u malu kotlinu sa svih strana opasaiu brdima. Nikica upozori: - Evo, vidite, sad smo na cilju. To je spilja! -i stade vi kati. - Gdje si? Iziđi! Dovedi luđaka! - Joj, jo-o-o-oj! - zapomaže netko u spilji. - Zašto taj jauče? - zaprepasti se Jarec. - Što ti je, Jankiću? Idite ljudi, trčite naprijed, to mu je? "- upita Nikica ljude da bi bili svjedoci onoga što Jreca tamo čeka. Svi pojure u spilju. Glasovi iznenađenja - čude ja, potici, Pozivanja , 00 Halper opazi da Jarec od uzbuđenja jedva koraca. Uzme ga pod ruku pa obojica požure. - Sto je, Jankić? - vikne Nikica kao izvan sebe. - Moj Jankić, što su iz tebe napravili? - Rebra su mi polomili... jc-oj! Jankić leži svezanih nogu i ruku. Na njemu gospodski kaput iskrivljen od vode i prsluk, samo su hlače njegove. - Gdje je luđak? Gdje je? viče Jarec, tražeći po mračnom prostoru. Nigdje ne vidi nikoga do svezanog slugu na zemlji. Nikica Halper oponaša najveće uzbuđenje i viče: - Jankiću! Trideset godina si u kući mojega oca. Nikada nisi lagao. Ne blati našu porodicu, reci što se dogodilo! čuvši Jarec ovu uzbuđenu zapovijed, zahvalno pogleda Nikicu i navaljuje na Jankića da odmah izvrši zapovijed svoga gospodara. Joj, joj, boli, ali sve ću kazati. Eto, do dva sata u noći čuvao .sam ga, a da se nije maknuo, a onda me u mraku pograbili i kao vrazi pakleni svezali... - Tko? - viče Jarec, lomeći se mamurno. - Reci, Jankiću, tko su bili. Odmah ćemo ih uhvatiti. - Oficiri. Bili su sami oficiri! - Oficiri? - zapanji se Jarec i noge mu klecnule. - Jest, pravi pravcati oficiri. - Sto su radili, što govorili? - pita Nikica. - Najprije su razgovarale njihove šake s mojim leđima, onda s rebrima jer sam se ljuto borio za luđaka. Dalje, dalje, što su rekli? - požuruje Jarec. Jankić! poučen od Mikice, odgovara: - Kad su svezali mene i onoga oblačili, rekli su kako je luđak svu noć spavao - a oni, oficiri, su ga ukrali iz kočije. - Znao sam"- bubne Jarec sve više omamljen, ali još traži Jankićev izvještaj. - Onda su luđaku davali svakojake ljekarije da može jahati i s njim pobjegli, a kad su vidjeli da su slabiji od progonitelja, sakrili se da u zgodnom momentu opet izvrše otmicu. Jarecu se pred očima magla od praška pretvorila u crni oblak i zapanjeno opetuje: - O-fi-ci-ri? - Jest, oficiri, sa civilima bih ja već znao obračunati - ali to su bili oficiri, a govorli su da je po luđaka poslao nekakav mar šal i da će ga odvesti smjesta u maršalov dvorac. Da Jarec i nije bio pod utjecajem teškod praška, i onda bi ova vijest zbunila njegovu sposobnost da brzo zaključuje. Onako mamuran, trom, on je hvatao samo gdje koju misao što bi mu iz tmine zasvijetlila: Maršal - oficiri - Jožica Ottenfels - Zagreb - bijeli fratar - i osjeti da će se srušiti, ali ga prihvati Nikica: - Gospodne doktore, vi ste žrtva pogreške koju vam je naprtila žandarska vlast. Oni su ljudima razglasili da vi dajete stoti njarke onome tko vam uhvati bjegunca i tako su oni cijelu noć stražarili oko vas doktore, čekajući svoju plaću i nitko nije pošao da stražari nad luđakom. Ali sad je svršeno, luđaka su vam oteli, a vi podnesite prijavu. - A što će biti s našim stotinjarkama? - upada cestar. Mi smo cijeli dan pomagali loviti luđaka, a svu noć probdjeli? Ja sam vam izdao kamo luđak ide. To morate platiti. - U svoju ste korist radili - okosi se na njih Jarec, - da

niste pomagali, zadavio bi vam žene i djecu... - Ljudi moji - veli Nikica razočaranim pomagačima iako je luđak umakao, ja sam sretan što mi je uspjelo spasiti život veleučenom doktoru. - Bilo bi bolje da ste me pustili umrijeti, - uzdiše Jarec slomljeno. - Ali, doktore! - usklikne Nikica. - Zar jedan luđak vri jedi vaš život? Vas čekaju u vašoj ludnici nebrojeni luđaci, mno go težih slučajeva ludosti od ovoga. Vi se morate vratiti među svoje luđake koji vašu visoku dragocjenu znanost neizmjerno trebaju... - Hvala, hvala! - promrmlja Jarec i pruži mu ruku. Nadam se da ću vam jednom moći zahvaliti na drugi način. - Ne, hvala! Meni je draže kad mi se usluge ne uzvraćaju, ali vi ne možete više stajati, kolega - morate leći, prospavati, onda nešto dobro popiti. - Da, ja sam potpuno slomljen, uništen. A gdje su moji žandari? - Svi su opet pozaspali u mojoj krčmi - javi gazda - ali nisu zamrli, kazali su da se samo ne mogu držati na nogama. - Evo, sam ću vas odvesti u krčmu da se čestito odmorite, a onda podnesite primarijusu vaše ludnice izvještaj. Ja ću vam drage volje posvjedočiti da niste krivi, nego žandari koji nisu bili dosta lukavi. S luđakom se mora postupati malo opreznije. Vi znate moj dvorac i bit ću vam na raspolaganju kad god hoćete. Jedva su dospjeli do krčme. Jarec je pao na postelju, ne samo pospan od praška, nego i od probdjevenih noći, od dana kad je počeo hvatati Keglevića. A oni koji su mu pri tom pomagali još čekaju okupljeni oko Jankića u spilji, dok on stalno stenje, ležeći na zemlji. Nikica se vrati k njemu, a ljudima javi da strani doktor leži i spava. - A tko će nam platiti obećane stotinjarke? - Morate pričekati dok se probudi. A ono što ste meni po mogli da spasim život starom doktoru i žandarima, to ću vara naplatiti dobrim doručkom. Neka vam krčmarica skuha slanine i svakome dade sajtlik vina. Evo, odmah ću isplatiti jer moram svojeg Jankića odvesti u zagrebačku bolnicu da mu namjeste rebra - i dade novac cestaru da plati račun. 101 Vidite, to je čovjek, on poštuje našu muku - veli cestar i zahvaljuje, dok Nikica digne Jankića na ruke i nosi ga na sedlo. Ljudi ciknu od čuda: nosi ga kao pahuljicu, baš je gorostas! Nikica se s njima oprosti, vodeći Jankićeva konja na kojemu ovaj stenje kao da mu je kraj života. Kad su se ljudi udaljili i Nikica razabra da ih nitko više ne može vidjeti, oslovi Jankića: - Sad možeš ozdraviti i brzo ispričati što je bilo. - Onako kako ste me vi naučili. Moju livreju obukao je gospodin Keglević i rekao da će ravno u Zagreb jer tamo ima jedino sigurnog štitnika. Odmah je od jahao i sada već sigurno doručkuje u dvorcu Kazališne ulice. - Bojim se da nije tako jer mi je onaj, tobožnji, doktor kazao da su u Zagrebu obavijestili žandarsku stanicu. No, jesmo li svoju komediju dobro odigrali? - Vašu, ja sam bio samo statist. - Ti si bio pomoćni redatelj, a žandari statisti. U SKROVISTU KAMELIJA U krilu modrog neba budi se prastara gora nad Zagrebom. U rumenkastoj zori blistaju krovovi kuća. Na Jurjevskom brdu stoji mladi osamljeni jahač. Ushićeni njegov pogled miluje grad u ružičastoj jutarnjoj haljini - srce ga, kličući pozdravlja. Pogled mu miluje tornjeve, kućice, palače, i plovi tihim ulicama koje su još u jutarnjem snu. Sjaj njegova oka obasjava grad - to je sjaj sunca sinovske ljubavi kojoj ne zna početka, samo je osjeća, nosi u duši... Od kada? Samo se spominje dalekih dana u tuđini, kako mu je djetinje srce u samoći tužilo, čeznulo za slikama grada, domovine. Ove noći, kad je iz Podsuseda krenuo prema Zagrebu, ugibajući se cesti, lutajući nepoznatim šumovima krajem, stalno se je pitao: "Zašto me gone?" Odgovora nije našao. Ni jednog časa ne bi ga snašla sumnja u izdajstvo prijatelja. To je daleko od njegove duše. Vjeru u prijatelja nisu mogle pokolebati ni Andraševe primjedbe u zatvoru, a, ipak, osjeća, nije mala stvar kad ga progone s takvom upornošću. "Da se netko htio dokopati moje novčane baštine, mogao bi naći potporu u redarstvu bečke vlade. Ništa nije tako nedokučivo i nemoralno što oni ne bi mogli počiniti. To je prosto razbojstvo kako sam o tom čitao u povijesti staroga vijeka. Moram otvoriti knjigu ove tajne, moram saznati... Hajdemo! Naprijed!

I otkine se od čarobne slike svojega grada što još sniva u prvom zagrljaju zore, okrene konja i spušta se niz jurjevsko brdašce. 102 Pušta konju da koraca polagano uz cestu po ledini da odjek kopita ne bi narušio tišinu. Jurjevska je cesta pusta. Svi još spavaju. Ni oni dućani koji najranije počinju dnevni rad još nisu otvoreni. Iz Mlinarske se ulice pojavljuje po koji ljudski stvor, noseći u kuće prve jutarnje pozdrave - svježe mlijeko. Oprezno, polagano ide prema Kipnom trgu. Odabrao je radije ovaj kraći put do Kazališne ulice negoli preko Mesničke, do koje bi morao prelaziti cijelom Ilicom. Ovdje ima samo nekoliko kuća. Već se vidi dvorac plemenitaša Fodroczyja, još malo i tamo je njegov sadašnji dom. Sto li je tamo pod drvećem Sjeverne promenade, ispod Popova tornja? Kao da je netko počeo trčati... Svi okolo spavaju, a tamo trče... Tko? Zašto? Ispod drveća na otvorenom prostoru zatitra perjanica... I još jedna. Zar su skriveni čekali u zasjedi? I baš se spremaju njemu u susret?... Mora ostati miran. Potjerati konja natrag značilo bi pobuditi sumnju, izazvati žandarske puške. Napokon, tko ga od tih ljudi pozna? Vidjeli su ga samo njegovi pratioci, a ovi još spavaju u Podsusedu. Ako su se i probudili, nisu mogli ovamo doletjeti. Oslanja se na to. I druga činjenica, isto tako važna: obukao je Jankićevu livreju koja mu dobro pristaje. Dakle, samo je lakaj! Čiji? Tome će se domisliti, već prema tome što ga budu pitali. A čini se, ne puštaju ga s vida. Zato ide još polaganije i tapša konja kao da mu ulijeva odvažnost. - Stoj! Ni koraka dalje! - čuje zapovijed žandara. - Tko si? - pita jedan. - Lakaj sam - kako vidjte. - Zazviždi tamo onome u Kazališnoj ulici - odredi stariji žandar mlađemu. - Neka ga dođe pogledati! Ovaj zviždaljkom da znak. Pojavi se drugi žandar i uzme nalog. Vjeran čeka, tobože, zijeva, a zapravo proračunava kako bi zavarao žandara i pita se: tko će to doći?... Zamalo iza ugla Fodroczyjeve kuće izlazi muškarac, čvrst, snažan, u građanskom odijelu. Zapanjio se. Prepoznaje Fabijan-čića. Dolazi s vrlo ozbiljnim izražajem lica, a kad je pristupio bliže, žandar ga pita: - Recite, ključaru, je li to bjegunac? - Ovaj? Ni govora! - Veli da je lakaj. - Pa naravno, to se vidi i po odori. A što ti, čovječe, nisi rekao čiji si? - pita Andraš jahača i gleda napeto, očekujući da čuje je li što već govorio žandarima. - Nisu me to pitali! - odgovori Vjeran. 103 Smio bi se bogme ponositi i kazati carskoj gospodi da si kardinalov lakaj. Svatko ne može dvoriti kardinala kao ti. Lijepo reci gospodi žandarima: "Ja sam- Leopold, lakaj njegove uzoritosti kardinala Haulika." Tek sada je Vjeranu sasvim odlanulo i odgovori: - Mislio sam, oni to znaju kad nosim brkove. Samo kardi nalovi lakaji smiju nositi brkove - dosjeti se Vjeran. - Možeš proći! - mahne rukom žandarski narednik pa opet ide na promenadu i nestaje ispod drveća s drugovima. Dok oni odlaze, Andraš šapne Vjeranu: Idite ravno do Kaptolskih vrata, doći ću odmah. Poslušao je i krenuo dalje polagano, bezbrižno. Andraš se vratio pred kuću Kollenbach i reče tamo dvojici žandara: Opet smo našli jednog koji nije naš bjegunac. Kad nije stigao u noći, po danu će još manje, a vi ste sigurno gladni. Idem donijeti od kuće vama i sebi nešto za jelo. Vratit ću se br zo. Mogu li? Čuvši da će im uslužni ključar donijeti jela, rado su pristali. Pred željeznim vratima biskupskog dvora zaustavi Vjeran konja i gleda prema Dolcu odakle ima stići Andraš. Sve su mu misli usredotočene u njemu. Zašto se on desio tako sa žandarima? A Fabijančić žuri na Kaptol, gotovo trči. Stigavši do Vjerana, bez daha mu saopći: Siđite i vodile konja za mnom. Obećao sam žandarima do nijeti jela da mogu otići k vama ... Vjeran začuđeno pita: - Ali kako ste se vi desili tamo? - Zato što vas ja najbolje poznam, baš ja. Merlić vas gotovo i nije pravo vidio, zato je odredio mene. - Sad razumijem. Dakle, mogu svojoj kući? - Uh, ne možete! Ni ja nisam mogao do vaše ključarice. Žandari čekaju sa svih strana, ako dođete, -da vas uhvate. Već

su svima javili... - Ali zašto me progone? - Jer da ste krivi Keglević, ja vjerujem vama... makar je mladi u dvoru ... - Kakakv mladi? - Neki pristali gospodin. Već je jučer gizdavo šetao po gradu. - Jeste li ga vidjeli? - Nisam, ali čuo sam. - Pripovijest! Ne može tamo biti nikako još jedan Keglević! - Jest, gospodine, netko je tamo, s njime su došli iz Beča nekakva dva gospodina. Jedan ima crnu bradu, lijep, vrlo otmjen, vidio sam ih na Opatovini, a drugi je obrijan. - A što vele za toga mladoga? 104 - Stigao je u dvorac svoje tetke jer da je on Vjeran Kegle vić, a vi pustolov koji se je htio tamo ugnijezditi. Morao sam jutjeti dok su to govorili. A kažu, našla se nekakva gospođica koja je svjedočila da je on taj pravi Keglević. - Gospođica? Ovo biva sve ljepše! Ali kamo me to vodite? - Na sigurno mjesto. Mislio sam: ako vam padne na pamet da se vratite onda, kad me pitaju, kazat ću da vi niste vi... i sak riti vas. Sada smo u aleji pred biskupskim dvorom. Vidite, ovdje ste sigurni. Tu neće zaviriti žandar, a tu imam za vas kuću. - Još i to?! U razgovoru prolaze gustim drvoredom. Fabijančić razlaže: Znate, u Vlaškoj ulici, baš nasuprot mojoj siromašnoj kućici, nalaze se biskupovi staklenici za povrće. Ondje stanuje kardinalov nadvrtlar gospodin Franjo Korbler. To je vrlo dobar Ceh, i sva njegova obitelj dobra. Kad je vidio moje sedmora dječice, više puta mi je dao posla u staklenicima, a mojoj je ženi, po njegovoj dobroti, upravitelj biskupskog dvora povjerio brigu za jednu kućicu. Vidite, ovu tamo, na ulazu u dvor kraj Ribnjaka. U toj kući nitko ne stanuje, samo kad Hauliku dođe vrlo mnogo gostiju, onda oni tamo spavaju. To je sreća za vas, ondje ću vas sakriti. Nije li to divno? Vjeran gotovo klikne od radosti, a Fabijančić dodaje: - To smo jučer zamislili moja žena i ja. Znao sam sve unaprijed što će biti. - A da sam pao u ruke žandarima na malti u Ilici, ili na kojem drugom kraju gradu? - Svejedno, uvijek bi zvali mene da kažem jeste li vi ili niste. A ja sam vas prikazao Leopoldom - kardinalovim lakajem. Da niste imali na sebi lajcajsko odijelo, rekao bih da ste kardina lov gost ili gospodarski činovnik ili što drugo. Za sve sam se pri pravio, samo da vas mogu poslati ovamo. Ali evo - gledajte, tu je ta kućica, čekajte odmah ću vas uvesti, samo da konja predam ovdje u ovu malu staju gdje drže kardinalove konje za svagdanju potrebu. Idite sa mnom i ne govorite ništa. Bez ikakvih zapreka odvede Fabijančić najprije konja, a zatim štićeniku otvori vrata male kuće. - Hajdemo gore. Ima samo malo stepenica. Ovamo neće doći nitko. Rekoh, ova je kuća nastanjena samo onda kad ima odviše gostiju u dvoru. Ovdje možete s prozora skočiti ravno u grmlje ako bi vas netko ipak iznenadio. Ali to neće biti potrebno jer nitko ne dolazi u kuću. Žandari su opkolili grad i čekaju na vas. A zašto? To zna samo plavobradi redarstvenik - ali sad mi je potrčati da žandarima i vama donesem jela. - Imam novaca kod sebe. Papirnati su se okupali u rijeci Krapini, ali srebru to ne škodi i posegne za novčarkom. Fabijan čić uzme novac i ode. Vjeran se ogleda po sobi. Prozor se otvara na mali humak, očito umjetno podignut, tamo dalje je perivoj, a s lijeve strane ribnjak. Nije prošlo mnogo vremena, već se Andraš vraća, noseći mu pecivo, mesa i rakije. - Nisam drugo ništa mogao dobiti. - Sve je dobro za čovjeka koji nema nikoga i ništa, dragi moj, Andraše. Rekli ste da je drugi sjeo na moje mjesto, a štitite ga visoke osobe i žandari.

- Vi ste, uistinu, taj pravi Keglević?! - Niste u to uvjereni, a ipak me tako prijateljski pomaže te. - Znao sam to da imate dobro srce. Kad ga ne biste imali, ne biste mogli biti nikome dobri, a prema meni ste bili. Pa sada, jeste ili niste pravi, to je meni svejedno. "Njemu je svejedno, on mi pomaže i ne misli na bogatu nagradu kao onaj carski cestar!" - Nešto vam je krivo, gospodine? - upita Andraš. - Naprotiv, dragi prijatelju, vrlo mi je pravo i drago. No, što će sada biti s vama? - Idem opet čekati sa žandarima - vas! - nasmije se ve selo Andraš. - Obećali ste i njima mesa. Evo, uzmite novaca i kupite da ne morate odlaziti kući po jelo i odviše dugo izostati, - Istina je. A sada pazite, gospodine. Tu vam je ostati ne koliko dana, tako dugo dok budu žandari stražarili. - To je nemoguće! Još danas moram nešto poduzeti. - Ali glavu su vam ucijenili visoke osobe, obećali su onome tko vas uhvati ili prokaže pet stotina forinti. Za toliko novaca mo že žandar kupiti cijelu kasarnu! Zapanjen otkrićem, Vjeran šuti. Na ustima mu je pitanje: "Zašto se ti, Andrašu, nisi poslužio ovom ucjenom?" Ali osjeti, okrutno bi ga uvrijedio.U ovim, široko otvorenim očima, u tom djetinjski iskrenom pogledu, u toj duši koja se odražava u njegovu licu, čista i neokaljana, nije bilo niti duševne borbe oko pomisli da li da ucjenu iskoristi. Tog čovjeka nije snašla ni napast od takve pomisli. Kako je taj daleko od zla! Ono nije bacilo na njega ni svoju sjenu! Evo, to je čovjek plemenita roda! Samo takvi su više od svoje okoline. Videći Andraš da njegov štićenik o nečemu razmišlja, upita ga: - Htio bih znati, gospodine, što kanite. - Najprije mi kažite, dragi prijatelju, jesu li vas možda osumnjičili kad niste u gulaš umiješali onaj prašak? - Kad su vas odvezli onu noć, bilo mi je veoma teško... - Razumijem, bojali ste se što će biti ako im pobjegnem, a krivnja bi mogla pasti na vas ... 106 - Nisam ni najmanje sumnjao da vi nećete dobro izvršiti svoju stvar kad sam vidio kako ste se dobro pretvarali da spa vate. - A kako je bilo, prijatelju, kad ste drugi dan došli u žu panijski sud? - Prijepodne ništa osobito, ali podveče najednom udari grom... Dojurili žandarski kuriri Merlići i javili da ste se vi pro budili prerano i pobjegli. - A vaš pretpostavljeni Merlić? Zijao je u mene, a ja u njega. Sve su mi vlasi stršile u zrak kad me je pitao: "Sto veliš na to, Andrašu?" A zašto pita mene što ja mislim - sumnja valjda - pa odgovorim ovako: "Ja gospodine, što bih ja rekao? Njegovo blagorođe nije liječnik, pa valjda nije znao koliko treba dati lijeka da uspava ovako zdra vog čovjeka kao"Što je taj mladi gospodin. Nije on dijete da spava od nekakva praška! Trebali su mu skuhati pol funte maka!" - Istina je - reče mi Merlić, sretan što sam se tome sjetio i govori dalje: "Jest, taj je mladić jak kao gora. Gdje bi on mo rao spavati trideset sati od tako malo praška. Jest, ti imaš pra vo, Andrašu!" - Jednom riječju, umirio se? - pita Vjeran. Baš nije bio jako miran, mijenjao je boje. Strah je ružna stvar. A onda su ga žandari pitali bi li on prepoznao tog mladi ća ako ga uhvate, a on reče da nije u mraku podruma dobro vidio njegovo lice. Nato im velim: "Ja ću ga smjesta prepoznati, raz govarao sam s njime kod svjetla kad je večerao gulaš!" I, eto, tako su uzeli mene kao službenu osobu da pogledam svakog koga bi oni uhvatili ili zaustavili. Zato vas molim: ne iziđite iz ove kućice. Tu možete biti kako dugo hoćete, samo vas ne smje opa ziti nitko iz biskupskog vrta. Odmah bi javili da je netko u kući. Moja će vam žena o podne donijeti jela, ali ponovo vas molim pazite da vas nitko ne vidi. - Ne bojte se, prijatelju. Čuvat ću svoju glavu, osobito ot

kako znam da je tako skupa, a moram još više čuvati vas, dragi moj. Sada idite, vrijeme je, da ne bi pitali za vas. Možda opet su nekog zaustavili... - Vi ste bili peti po redu. Doći ću uveče pogledati ako vam Sto treba. Mislim, trebali biste se i malo odmoriti. Vidite, tu je divan. - Hvala vam. Recite kada će se vratiti iz Beča kardinal Haulik? - Tko bi znao. Običava dugo izostajati. - Znači da sada nitko ne šeće perivojem kardinalova dvora? - Nitko. Ipak ne izlazite. Kad bi otkrili čovjeka u toj kući "H vani, moglo bi se doznati da ste vi onaj kojega traže, a pet stotina forinti moglo bi poškakljati crnu dušu. - Dajte mi svoju ruku. Smatram to čašću za sebe! Andraš osjeti čvrsti stisak ruke i shvati topli mladićev pogled. Ipak požuri da odnese žandarima jelo i rakiju i da se opet postavi u svoju službu. Dugo je Vjeran razmišljao i gledao u vrata iza kojih je nestao Andraš Fabijančić. Zadivljen je neslućenom veličinom nesebičnosti. Htio bi razmišljati, ali proživljeni napori i dvije neprospa-vane noći slomile su njegovu snagu. Još je dospio zasunuti vrata sobe da bude siguran i baci se na ležaj. Zaspao je tvrdo. Probudi ga štropot i razgovor. Skoči s ležaja i prisluhne. To nije ni Fabijančić ni njegova žena. Glasovi su muški: - Dakle, cijela se kuća mora poprafviti, okrečiti i preurediti. Možete li to za dva tjedna? - Najprije moram pregledati sve prostorije da bih mogao odgovoriti gospodinu upravitelju. Dobro, ovo je prizemlje, a onda idemo gore na kat. Vjeran sluša razgovor i odmah shvati. To je upravitelj s majstorom. Sad su ušli u prizemlje sobe. Brzo zaključi sad će zamalo k njemu. "Ovdje me ne smije nitko naći. Otkrio bih i sebe i Fabijan-čića. Svatko ne prezire pet stotina forinti kao moj veličajni vla-škoulični građanin." Nečujno se odšulja k vratima, rine natrag zasun, onda otvara prozor. Pred njim se strmo uspinje humak, tako je blizu da bi se u času mogao popeti gore. Ako je tko tamo - smjesta bi ga opazio. Odluči se spustiti dolje i umaknuti uz kuću prema velikoj zidanoj zgradi. Fabijančić mu je pri odlasku kazao da su ondje kardinalovi staklenici. Tamo će se zakloniti dok upravitelj i majstor iziđu. U nekoliko trenutaka izvede svoju osnovu. Neopaženo našao se u gustom grmlju. Podigavši se i skrivajući se za gusto busenje, našao se u zaleđu staklenika. Visoka zidana zgrada. Tu ga mogu opaziti samo s kardinalovih prozora, otvorenih prema stakleniku, ali na prozorima ne vidi nikoga. Ni s humka ne dolazi nitko. Najprirodnije na svijetu jest da se sakrije u ovom času u staklenik čija su vrata širom otvorena. Jedan pogled na stražnji ulaz u zgradu i s nekoliko skokova nađe se pod krovom. Možda su ovdje vrtlarski radnici? Ne boji se. Štiti ga livreja: svatko može misliti da pripada kardinalovu dvorcu, zato ide ravno, mirno, nehajno. Nitko mu ne dolazi u susret. Velike posude i druge naprave pokazuju: ovdje su već bili vrtlarski radnici i obavili svoj posao. U stakleniku blistavo svjetlo. Golemi prostori kao dvorane nad kojima su visoki krovovi od stakla. I prednji su zidovi stakleni. U tom velikom prostoru čitava šuma kamelija, poredanih na stalcima, straga visoki pa postepeno sve niži. Između njih uski prolaz za vrtlare. "Gle, kako su ovi prolazi dobro zaklonište!" - I odabere posljednji gdje su stalci najviši. Ulazi oprezno da što ne prevali ili ne razlupa. Ničim ne smije probuditi pozornost. Našao se dobro sakriven baš u sredini. Nema kamo sjesti niti se nasloniti, ali je sretan što se tako dobro zaklonio. Nitko ne dolazi, a kad bi tko i ulazio, nema pogibelji - tu je nevidljiv. Ovdje će ostati, a onda se ponovo uvući u onu kućicu. Zatrpan je među kamelijama. Tijela mu se dotiču lišća i propupali cvjetovi, crveni ružičasti i kao poškropljeni bijelim tački-cama. Rascvale kamelije dodiruju mu glavu, lice. Čine mu se kao da -su živa razumna bića, svježe, mlade, blistave ljepote i raduju se što ga mogu zakloniti svojim sočnim lišćem, svježim laticama, čarom svojih tajnovitih boja, stvorenih od prirode samo na užitak čovjeku. "A još je taj čovjek zao!" - dodaje Vjeran u svojim mislima i pjesnikuje... Zaronjen u čistu ljepotu oko sebe, tone sve dublje, gubi se, zaboravlja ... Onda se probudi iz opojnosti. U mašti gleda žandare, njihove bajunete... A on u kamelijama... I nasmiješi se toj suprotnosti. Ali koje je doba dana? Vrijeme teče svojim tokom kao rijeka koritom, ne brinući se Što on stoji ovdje i čeka, smišlja, sluša, razmišlja, dok mu pogled ispija blistavu šarolikost bujnih veselih cvjetova. Nešto grubo zaštropoće - kao da se tamo udara željeznim oruđem. Dolazi li netko? Hrapavim glasom čovjek reče nekom drugom: - A ti sada očisti onaj puteljak gore na humku iznad kućice za goste. Ali čestito. Ja imam ovdje posla. Kad dođe gospodin nadvrtlar, zovi me.

- Dobro, gospodine vrtlaru. Ukoči se na svom mjestu. Tu je, dakle, neki vrtlar. Nešto će raditi u stakleniku? Valja ne baš u toj aleji kamelija gdje stoji on? Tko uđe, reći će da je novi sluga s kardinalovog dvora, pa bilo što mu drago? Sve ovisi o trenutku! Napetom pažnjom sluša što onaj tamo radi. Uz posao čovjek veselo pjevucka. Po glasu razabire da je od njega još daleko. "Valja čekati podne kad vrtlar ide na objed, onda izaći i potražiti opet onu kućicu. Samo da neopažen dočekam podne!" ... U staklenik utrči muškarac i navijesti: Doliza gospodin nadvrtlar Korbler! Evo, ide! Vjeranove se mišice nategnule da izdrži u mirnom nepomič nom stavu kako ne bi štropotom upozorio na sebe. Muški glas, taman, dubok, prodoran, ni strog ni podatan, ni zanosan ni ravnodušan. Ozbiljan, seriozan. Tako ga je prosudio, slušajući prve riječi nadvrtlarove. L) govoru se opaža češki naglasak. 108 - Među kamelijama ništa novo? Moja "kraljica" nije pro cvala? - Molim, gospodine nadvrtlaru, u "Kući kamelija" sve u redu. Ništa novo. "Kraljica" ima dva krasna pupoljka, ali su još čvrsto zatvoreni. - Njezino veličanstvo smatra potrebnim da me pusti čeka ti! To je mušičavost svih veličanstava! Sluša Vjeran nadvrtlarov glas i prosuđuje njegove riječi. Zvuk glasa i način govora odaje promišljenu, sređenu dušu, ozbiljnog nosioca životne zadaće. Smije li mu se odati? Osjeća prema njemu pouzdanje. Danas je imendan Vere Vraniczany-Dobrinović. Hoće li dobiti kameliju? - pita vrtlar. I opet prodre kroz veliki prostor u šumi kamelija prijašnji ozbiljni glas: Ona to jako želi. Dobri ljudi zaslužuju cvijeća, ali ga ionako ne znaju cijeniti! ... Riječi bude u Vjeranovoj duši povjerenje. Da se preda ovom časovitom utjecaju i - otkrije? Ili ne? Oklijeva, više radi Fabijančića nego sebe radi. Ali neće nadvrtlaru kazati tko ga je doveo u dvor. - Hoće li vaše gospodstvo odabrati kameliju koju ćemo po slati ili ću sam? - pita vrtlar. - Čekajte da vidimo ... S one strane koraci, odmjereni, polagani... - Ova bi bila najzgodnija. Ima i pupoljaka, Dobrinovićka zna uživati u cvatnji. Moramo li se rastati, lijepa moja Snjegulice? - govori nadvrtlar cvijetu. - Težak je rastanak, moja milena! - Ili možda ovu ružičastu Zoricu? - pita vrtlar pretposta vljenog. - Srce me boli. Zatvorit ću oba oka, pa koju taknem! - Ružičastu Zoricu! I ona je lijepa! - Gospođa Vera je zaslužuje. Još do podne joj pošaljite. Da, čekajte, vrtlaru. Još bih pogledao svoju "kraljicu" izbliza, a onda idem u stakleni voćnjak. Kako je tamo? - Krasno napreduje. Breskve su već rumene, a jabuke i kruške bit će za dva-tri dana. I grožđe dozrijeva. Ljudi pripovi jedaju priče o vašem stakleniku koji u zimi rodi proljetno, a u proljeće jesensko voće. Kažu: nadvrtlar Korbler je čarobnjak jer zimi napravi u stakleniku ljeto... - Zato nam ne moraju i krasti voće iz staklenika. - Bit će domaći lopovi iz dvora, možda kardinalovi sluge. Tko bi drugi mogao neviđen u staklenik? - Onda bolje pazite tko dolazi ovamo. Već sam vas upozo rio. - Gospodine nadvrtlaru, odmah ću donijeti "kraljicu" - ču je se vrtlarov glas posve blizu... U prolaz je ušao muškarac prosijede kose. Ide bliže i zastane Vjeran zuri u njega. Tu je tamno. Očito ga vrtlar ne vidi. No, jeste li? - zove nadvrtlar sprijeda. Vaše gospodstvo! Imamo ga! U pravom času oblije Vjerana znoj! Taj će ga predati žandarima! Vrtlara nestane iz uzane aleje kamelija i javlja pretpostavljenom nadvrtlaru: - Imamo, evo, tata! Tamo se sakrio... Izvolite pogledati! - Kako izgleda? Mlad? Star? - Posve mlad. Odijelo među cvijećem nisam mogao vidjeti. - Mlad je, veliš? - pita češki nadvrtlar.

- Posve mlad. Sigurno đak. Malo vremena šutnja... Vjeran čeka. Na početku vrtlarskog prolaza opazi visokog gospodina s punim smeđim brkom. Gleda prema njemu i zove ga: Vi, mladiću? Nije lijepo krasti voće iz staklenika. Ako ste đak, to ružnije! Ali ja vas ne želim upropastiti... Idite, žurite se napolje? Hajde! Zatim se Korbler okrene k vrtlaru i naloži mu: Okrenimo se da ga ne bude odviše stid... Ovaj preokret nije Vjeran očekivao pa se izvuče iz prolaza. Međutim, ne odlazi iza leđa obih muškaraca, naprotiv ide k onom u besprijekornom odijelu od tamnozelenog sukna, bijeloj uškro-bljenoj košulji, s tamnom vezenkom oko vrata. Dugoljasto lice je ozbiljno, sada nešto povrijeđeno. Smeđe oči izražavaju strogi ukor. - Što stojite? Ne rekoh li: idite? I da mi drugi put niste po segnuli za našim voćem. - Poštenja mi, nisam ni dotakao voće. Drugi me je uzrok neovlašteno doveo u ovaj hram kamelija... - A vi baš niste poštivali taj hram, mladiću. Očito se niste dospjeli uvući u onaj drugi staklenik gdje imamo voće? No, vi dite, sve znam i više ne pokušavajte to učiniti. Lakajska vas odo ra neće zaštititi... - Molio bih da me ne tjerate, nego saslušate u četiri oka i zadržite ovdje. Molba je izrečena uz topao, ljudski pogled. Sve odaje besprijekornog mladića, ali blatne čizme i pokvareno lakajsko odijelo ne preporuča ga nadvrtlarevoj milosti. Uvjeren je - obukao je °vu odoru kako radnici u perivoju ne bi u njemu prepoznali onoga .koji krade voće ... - Tko ste? Odakle? Niste sluga? - Domaći sam sin, a dugo sam bio odsutan. Dopustite mi kratki razgovor nasamu ... Idite, vrtlaru, k voću. Odmah ću za vama. Ogledavajući se za nepoznatim mladićem, vrtlar otvara vra ta u drugi staklenik i odlazi.

110 111 Nadvrtlar sada bolje promotri mladog čovjeka i oslovi ga: - Govorite tko ste i što ste ovdje tražili. - što god bih vam kazao o svojem podrijetlu, zvučalo bi vam nevjerojatno, a ne bih mogao u ovom Času ništa dokazati... - Ne tražim dokumente niti isprike. Vi ste sami željeli sa mnom govoriti: evo, slušam vas. - Upućen sam, eto, jedino na prodirljivost vašeg oka i dobrotu vašeg srca. - U prvom redu sam samo službenik njegove uzornosti kar dinala Harlika i ne znam što bih mogao učiniti za vas bez njegove dozvole. - Vidim, vi ste uzoran u ispravnosti i zato bih vas doveo u nepriliku kad bih vam ovog časa otkrio svoje ime... - Onda šutite i uzmite slobodu koju vam dajem. - Ali ja molim obratno: da mi slobodu uskratite i dopustite negdje u skrovitom kutu ovog dvora dočekati povratak kardina la. Njega čekam kao ozebao sunce. Ove su riječi probudile u Ceha dublje zanimanje za neobična mladića. Još ga pomnije promotri i pita: - Zašto želite sakriveni dočekati kardinalov dolazak? - Kad bih vam to rekao, i opet bismo morali govoriti o ne čemu što bi vas možda ponukalo da mi ne date zaštitu koju mo lim jer ne mogu ništa dokazati. - Onda nešto nije u redu s vama? - Kod mene je sve u redu, ali nije kod drugih. Zloća je za bola svoje nokte u mene i moram ih polagano, oprezno izvlačiti da mi ti nokti ne razderu vlastito meso Mirne nadvrtlarove oči izražavaju sve veče zanimanje. Ne može zatajiti klonost što mu ulijeva mladić u odori sluge. - Više vam, gospodine nadvrtlaru, ne smijem i ne trebam kazati. Vi razumijete da sam u nekoj stupici... - Da, razumijem, ali ne znam u čemu je ta stupica.

- To ćete saznati, ali sada molim, ako mi ne možete dati bo ravak u ovom dvoru, smijem li vas zamoliti za potpunu šutnju o tome kamo ću se sakriti dok se vrati kardinal Hauhk? - A kad se vrati? - Zamolit ću vas da me najavite njemu. U tom času, kad on dođe, mogu vam odati i svoje ime. - Tajnik njegove uzoritosti ima vlast primiti vas i bez kar dinala. Izvolite tajniku. Povest ću vas - i ako što trebate... - Ne trebam novčanu pomoć, samo - moralnu! - Ah tako! - I gleda ga još pozornije: - Očito vam u toj stvari ne mogu pomoći? - Baš vi mi možete pružiti tu moralnu pomoć. Kad ste go vorili o kamelijama, naslutio sam u vama dobra čovjeka i da me nije otkrio vaš vrtlar - bio bih vam se prije vašeg odlaska iz staklenika sam javio. Nećete imati prilike potužiti se što biste mi dopustili da u kućici uz ove staklenike pričekam kardinala. 112. - Dakle, odat ću vam tajnu. Njegova se uzoritost već sinoć vratila iz Beča. - Oh, molim, dopustite mi audijenciju! Preporučite me!... - Ostanite ovdje u stakleniku. Njegova uzoritost će doći za malo vremena i pregledati staklenike. To je njegovo najdraže bo ravište. Neće mladića više ispitivati. Odluči mu pomoći, pa bio tko mu drago. "Ako sam se prevario u sklonosti koju je probudio, bit će to svakako posljednja škola" - odluči Korbler u duši i stade mladog čovjeka poučavati da ima pristupiti kardinalu tek kad mu on da znak. Svakog dana njegova uzoritost razgledava "Kuću kameli ja", svoj stakleni voćnjak, kako ga on zove. I tek što se vratio, jedva čeka da vidi svoje cvijeće i voće. Već mi je jutros javio da će prije podne doći ovamo. A sada mi recite iskreno: jeste li otkinuli koju kameliju i spremili je preda mnom u džep? Vjeran se protiv volje nasmiješi i odgovori: - Nisam. Odviše sam u njima uživao. - Onda ste pravi čovjek. Mene zapravo boli kad se otkidaju glavice cvijeća. Upravo osjećam fizičku bol. - A kako lagodno režu ljudske glave! - Kad bi svijet odgajao djecu u prijateljstvu sa cvijećem, ne bi bilo toliko okrutnosti... Na cvijeću se valja učiti ljubavi za sve oko sebe. - Vi ste očito sretni u svojem zvanju? - Ni s kraljevskim prijestoljem ne bih promijenio svoje vrt larsko umijeće. Radeći u vrtovima, osjećam se kao u zemaljskom raju. - Sad znam zašto ljudi sebi predstavljaju da je raj pun cvi jeća. Kako vidim, cvijeće usrećuje... - Kardinal dolazi! - javlja sluga. Nadvrtlar pokaže Vjeranu kamo se ima skloniti, i on se odmah povuče. U pratnji dvojice husara u svagdanjem odijelu ulazi civilni dvorski meštar Haulik. Odjeven je u jednostavno građansko tamno odijelo, visok, prave slavonske crte lica, vedri pogled. Na pragu se pojavi kardinal. Prijaznim smiješkom uzvraća poklon svojeg ljubimca nad-vrtlara. Sastanak je srdačan, gotovo prijateljski i odmah pita o zdravlju nadvrtlareve obitelji, ispituje pojedinačno o djeci, a zatim svrati razgovor na cvijeće. - Kako su se vladale kamelije? - Vrlo dobro. Neka se vaša uzoritost sama uvjeri. Cvatu u čast vašeg povratka! - Uistinu su me dočekale u punom sjaju. I "kraljica" se zaodjela svojim pupoljastim plastom. 113 8 Jadranka 8* Pogled mu prelazi od cvijeta do cvijeta. Promatra ih okom stručnjaka koji ne uživa samo u šarolikoj ljepoti, nego i čvrstoći stabljike, u pravilnom razvitku grančica, u svakom listu koji odaje njegu brižljive ruke. Obilazi stalke i primjećuje svoje opaske, a nakon pola sata saopći nadvrtlaru želju da pogleda voće u drugom stakleniku. Do tog je časa Vjeran mirno stajao u svojem skloništu i čekao.

Kad je kardinal izrazio svoju namjeru, obuze ga nestrpljivost. I protiv dogovora s Korblerom izađe između kamelija, stane pred kardinala, nakloni se i gleda mu ravno u oči. Upravitelj dvora u prvom je trenutku zatečen i nastoji mladića svojom pojavom sakriti kardinalovu oku. Ali se Vjeran pomakne i Haulik ga opazi. U njegovu se licu odrazi veliko iznenađenje. Promotri mlada čovjeka od pete do glave i primijeti: Sto je to? Moje pamćenje je besprijekorno. Otkad ste, mladiću, postali lakaj? Ove riječi iznenade Korblera i upravitelja dvora, a Vjeran se duboko pokloni i odgovara: - Vaša uzoritosti, morao sam se uteći ovom odijelu da na đem zaštitu. - Vjeran Keglević treba zaštitu? Od koga? - Očito od neke zablude. Netko je uvjeren da sam neki svjetski pustolov koji se pojavio u dvorcu moje tetke i krivo se prikazuje unukom bake Keglević. Da je vaša uzoritost bila za mojega dolaska u Zagrebu, ne bih sve to morao pretrpjeti. Tek sam malo prije čuo za povratak vaše uzoritosti i zamolio gospo dina Korblera neka mi dopusti da vas ovdje dočekam. - Vrlo dobro što ste se obratili na njega. I kardinal se okrene navrlatru i upravitelju pa im razjašnjava: Njegova pokojna baka posjetila me je više puta u Beču, prikazala mi i preporučila unuka. Proveli smo zajedno dva po slijepodne va. Nadvrtlar s upraviteljem promatra lijepe crte mladića, njegove zanosne crne oči, topli smiješak na usnama i slušaju tamni duboki glas kojim progovara: - Vaša je uzoritost moje spasenje. Pred dvorcem moje tet ke drže stražu žandari koji čekaju da se pojavi taj pustolov koji vara ljude da je Keglević. - Ali, mladiću moj! To je nečuvena ludost. Tko je to izmudrio? - Ne znam, vaša uzoritosti, samo sam čuo da me i sada ta mo čekaju žandari. Na moju su glavu udarili ucjenu - pet stotina forinti onome tko me uhvati i preda žandarima. Nasmijani kardinal uzme Vjeranovu ruku: Onda vas na mjestu smatram svojim uhapšenikom... 114 Svi su se nasmijali, a Haulik primijeti: __ Vama, mladiću, nije do šale. Uzimam vas pod svoju zaštitu Recite što bih najprije učinio za vas? Htio bih što prije u kuću svoje tetke, ali tamo, kako re koh, stoje žandari, čim se pojavim, oni će me uhvatiti. Molio bih svjedočanstvo vaše uzoritosti da sam tu, uistinu, ja. Nikakvi moji spisi neće vrijediti koliko vaša riječ, a ne bi me ni pustili u ku ću da uzmem pismene isprave. Ukratko mu ispriča kako su ga zatvorili i odveli na prevaru, tobože, uspavanog. Molim vas - okrene se Haulik upravitelju dvora. - Vi ćete otpratiti mladića, a i vi, gospodine nadvrtlaru. U vas ima vi še odlučnosti. Učinite sve što je potrebno da se ova zabluda raš čisti. Neka se mojem mladom štićeniku da zadovoljština. Recite oblasti da ja poznam unuka stare Keglevicke i jamčim za njego vu osobnost. Dok se ne maknu žandari, ne ostavljajte dvorac ba runice Kollenbach. Jedan neka zatim ode šefu policije i nastupi s mojim pismom koje ću vam dati. Sreća razvedri Vjeranovo lice i on se sagne nad kardinalovu bijelu ruku, ali je Haulik povuče namrštena čela. - Veoma ružna stvar. Ali recite mi istinu, na svoju riječ: niste li se politički ogriješili? - Nikako. Polažem vam svoju časnu riječ i zato sam odlu čio skrivati se dok se vaša uzoritost ne vrati. Vašom je odsutnošću moja nevolja bila podvostručena. Već drugi dan nakon svoga do laska u Zagreb poklonio bih se vama što bi ovu zabludu onemo gućilo. A zbilja se ne mogu dosjetiti tko me progoni i zašto. - Možda vas je oklevetao kakav zavidnik ili takmac na srce koje lijepe Bečanke? - Vaša uzoritosti, ovo posljednje je sasvim isključeno. Ali saznat ću tko je i zašto me progoni. - Onda mi dođite javiti. A sada me pustite u moj voćnjak pod staklom. Kad ga pogledam, otpratit će vas moja gospoda va šoj kući. Kako se mogu službene osobe tako sramotno zabuniti?

U razgovoru prati Vjeran kardinala u drugi dio staklenika. Kad je Haulik sve pregledao, vraća se s pratnjom i Vjeranom u dvor. Tu ponudi mladiću doručak, ali se on zahvali: - Htio bih što prije čuti što se to zbiva u kući moje tetke u kojoj sjedi sada neki drugi, meni nepoznati Keglević. - Dakle, požurite se, gospodo! - odredi kardinal nadvrt laru i upravitelju. - Otpratite ga svakako kolima da ne šeće gra dom tako blatan. Još nešto, mladiću. Poslije podne u tri sata održavamo sjednicu novoustrojenog društva u mojemu dvoru. Dođite točno. Prikazat ću vas gospođama. Tako neće nitko moći Posumnjali u vašu autentičnost i njemačka oblast mora vas pu stiti u miru! Vjeran se od svega srca zahvali kardinalu. Upravitelj i Korb-"er pođoše s mladim Keglevićem. 115 Dok su dolje čekali, pripovijeda Vjeran gospodi kako se usu-ljao u staklenik, a onda se okrene nadvrtlaru: - U prvi čas ste mislili da sam đak koji je zaželio voća, a niste me htjeli predati oblasti. Vrlo čovječan postupak! Vi ste Čeh, Slaven, to je progovorila vaša slavenska krv! Sretan sam zbog vašeg poznanstva! - Pogodili ste! kazniti vas nisam htio jer je po želji Hauli. kovoj. I on ne dopušta kažnjavanje ako tko posegne za voćem, ali je strog ako se kida cvijeće. Krasti voće je napast prazna že luca, ali otkidati cvijeće jest prokšenost, lakoumlje ili zloba! Kočija je bila opremljena i oni se odvezu u Kazališnu ulicu. Dogovoriše se kako će postupati kad dođu u kuću gdje sjedi neki" nepoznati mladić, kako je pričao Andraš. Kad su se kola zaustavila pred dvorcem. Vjeran navuče na oči široki klobuk što mu ga je dao Halperov Jankić. Sva trojica siđu. Gospodin Kbrbler pozvoni. Upravitelj dvora gleda okolo i ustanovi: Nigdje nikakva žandara! Jedva to reče, kad se iza zida susjedne zgrade pojavi perjanica. Ide ravno prema dvojici gospode. - Koga žele vaša gospodstva? - Mladoga Keglevića. Dolazimo od njegove uzoritosti kardi nala. On će sam odmah biti ovdje - doda nadvrtlar da zbuni čovjeka. Svrha je polučena. Oružanik potrči do prozorčića staje gdje već znatiželjno viri kočijaš. Žandar mu naloži: Reci mladome neka slobodno otvori. Dolazi kardinal! S prozorčića nestane glave. Upravitelj dvora i nadvrtlar tiho razgovaraju s Vjeranom. Ovaj naglasi: Sada mi je do toga da moja družina bude sa mnom naci stu. Izjavi iz usta upravitelja kardinalova dvora uvjerit će ih --umiruje Vjerana nadvrtlar. - Jedva čekam da vidim tko je taj koji se prikazuje mojim imenom. - Vidjet ćemo začas. No, povucite se malo natrag da vas ne opaze... ŠPIJUN U času, kad netko s one strane otvara vrata, Vjeranovo srce žestoko udara. Tko je tamo s one strane vrata? Tko je mogao uzeti njegovo ime? Zašto? Na veži se pojavi glava Marka Bardovića ... Vjeran osjeti udarac u prsima... Bardović ga ne vidi. 116 Korbler prikazuje Haulikova upravitelja. - Dolazimo iz kardinalova dvora. Molim - imamo li čast osobno razgovarati s Vjeranom Keglevićem? - Da! Ja sam! Radi stanovitih razloga moram osobno otva rati vrata. Vaša gospodstva izvole? - Donosimo poruku njegove uzoritosti. Možemo li govoriti s vama nasamu? Neka vaša gospodstva izvole sa mnom u prvi kat. Sada se upravitelj dvora okrene i pokaže na ulicu. Vjeran naglo stupi u vežu... Skinuo je klobuk i stoji pred Bardovićem... Zablenuto zuri Bardović u došljaka. Osjeća se kao gromom ošinut. Brzo se povuče u sjenu dvorišta da ne bi opazili kako je problijedio. Onda zalomi rukama pa izvan sebe krikne: Vjerane! Napokon si stigao! Tako je uzbuđen zbog iznenadnog susreta da mu ove rijeci zvuče uvjerljivo, iskreno, kao da je došljaka očekivao... I odmah nastavlja: - U kakvoj sam neizvjesnosti! Strava me drži od one večeri kad sam ti pisao ono pismo, a tebe je nestalo. Gdje si bio do da

nas? - Slutio sam da je tako. Sve što je sada Bardović rekao, odgovara situaciji. Ali prije nego što bi mogao još nešto reći, nadvrtlar se okrene Bardoviću: - Tko je ovaj mladi gospodin? - i pri tom pokazuje Vje rana. - Moj prijatelj Keglević - odgovara on smjelo, otvoreno, veselo. - Malo prije ste sebe prikazivali njegovim imenom, mladi gospodine! nastavlja mudri Ceh. - Da, gospodine, to sam učinio namjerno. Mislio sam: vi tražite Keglevića. Sada ću kazati da sam to ja, samo da vas za držim i nešto saznam o prijatelju koji je prije dva dana iščeznuo. Smjesta mi je sinula misao: ako kažem da nisam Keglević, gospoda će otići, a onda ne bih mogao ništa saznati o prijatelju. Mene su zatočili u ovoj kući, a žandari mi ne dopuštaju da izla zim jer sam Keglevićev prijatelj. Oni misle da sam ga nekud sa krio ili da tajim gdje se nalazi. Dakle, naravno je da sam vašu Prisutnost objeručke prihvatio i brzo rekao: "Ja sam Keglević". Molim ostanite ovdje da vam se mogu potužiti. Vi ste jedini, go spodo, koje su žandari pustili ući u zgradu pa sam odlučio isko ristiti ovu sreću, sve vam kazati i zamoliti oslobođenje. Žandari stražare na sve strane ... Govori uzbuđeno. Njegova uvjerljiva spoljašnost i činjenice ~~ sve ide njemu u prilog. Keglević to prihvaća objeručke, sretan što je našao ovdje vjernog prijatelja i stade govoriti: - Kad sam primio tvoje pismo, Bardoviću, odoh smjesta da ti pomognem. Ah oprostite, gospodo, - okrene se svojim pratiočima - sasvim sam izgubio glavu. Ne raspravlja se u veži. Sve ćemo gore raščistiti. Izvolite, gospodo gore, Bardoviću, vodi go spodu naprijed. - Vrlo rado - odvraća i zalupi vežu. U štropotu kako je zatvorio vrata nečujno okrene ključ u bravi. S ove je strane pod vežom mrak i on izvuče ktjuč, drži ga sakrivenog u ruci te požuri s gospodom gore. Putem je ključ spremio u džep ... Vjeran ide za njima, ali se u hodniku prizemlja obazre. Traži nekoga od družine. Svi su se posakrivali iza stupova i prozora i odanle slušaju razgovor gospode i promatraju što se događa u veži. Miško prvi izađe iz zakloništa i pokloni se. - Vaša milosti, zapovijedate li štogod? - Reci ključarici Matildi neka vas sve do jednoga pozove gore u salon. I to odmah - i onda požuri gore. Iza stupa prizemlja stoji naslonjena Matilda i dršće. - Ćuli ste što je rekao? - šapne joj Miško. - Reci svima neka dođu. Brzo. Meni klecaju noge... S druge strane prizemnog hodnika pojavi se Videk. I on je blijed. No, majko, jeste li čuli što je rekao taj mladić? Jesam, dijete moje. Sve ćemo saznati tek gore. Hajdemo! U salonu našao je Vjeran svoja dva pratioca u razgovoru s Bardovićem. Očito Bardovićevo pripovijedanje proizvodi na njih uvjerljiv dojam. Upravitelj kardinalova dvora i nadvrtlar pomno slušaju mladog Keglevićeva prijatelja. - Kako se rasprostrla vijest da on nije Vjeran Keglević, to se mora ispitati - veli Bardović. - Tu se oblast dala od nekoga zavesti. - Sve to treba istražiti da se nađe krivac ove spletke i dade zadovoljština - veli upravitelj dvora. - Čak me i družina nije priznala - pripovijeda Bardoviću Vjeran. - Evo, dolaze! Bardović se već oporavio od susreta s Vjeranom i mirno gleda došljake. Prva je ušla Matilda, za njom ostali. Svi nekako čudno gledaju u Bardovića. Sto ovo ima značiti? Zar bi se Vjeran mogao pretvarati i pričiniti kao da mu vjeruje, a ipak... Ne! To smatra isključenim i gleda družinu drskim ravnodušjem. Ključarica, lakaji, sluge i djevojke iz kuhinje stoje u savršenom redu i promatraju gospodu iz kardinalova dvora. Upravitelj se okrenuo k njima i svečano objavi: Njegova uzoritosti je doznala da se pronosi neka luda vi jest kao da mladi gospodin Keglević nije pravi, nego je samo pod tim imenom došao u ovaj dvor. Pošto je pokojna baka svoga mladog unuka u Beču prikazala njegovoj uzoritosti, to ga on vrlo dobro poznaje. Dakle, neka je kraj ovom ludom naklapanju. ovo vam vašeg mladog gospodara i budite mu odani, kako to zaslužuje - i pokaže im Vjerana.

Vješto sakrije Bardović svoje duboko zaprepaštenje. Još se i smiješi. Od družine nitko ne veli ništa. Svi su nepomični. Gledaju Vjerana. Oči su im pune ganuća kao da svatko od njih kliče: "Ka-Ico smo sretni da je ovo pravi!" Niz Matildine obraze klize debele suze. Usne joj dršću. Vjeran pristupi k njoj: Vidite Matildo, rekao sam: "Bit ćete zadovoljni!" Vaš je dječak spašen, samo nešto je išlo teško... Ona zajeca, a on položi ruku na njezinu glavu: Sad je sve dobro, Matildo! Ne plači te! Nitko ne zna što to znači, samo ona i Videk... Bardović smatra da će netko od družine kazati kako se prikazao gospodarem dvora, a njega, Vjerana, nazvao pustolovom. Ali se ne boji. Sve će on to opravdati. Nitko od njih se ne usuđuje progovoriti, to manje što su ovdje prisutna dva predstavnika kardinalovog dvora. Samo Videk izgleda Bardoviću opasan. Njegove svijetlosive oči upravljene su u Bardovića. Ali to će izdržati jer će uhvatiti sretan čas i umak-nuti iz kuće. Ključ je u njegovu džepu! I Bardović pruži ruku Vjeranu: - Sad je strašna zabluda ispravljena. Kakva sreća da te nje gova uzori tost pozna! To mi nisi rekao! Da sam to znao, bio bih se utekao kardinalu - veli Bardović uvjerljivo namještenim suosjećajem. - Ovako sam bio bespomoćan. No, prikaži i mene svojim ljudima da im bude jasno zašto su me žandari ovako za tvorili zajedno s njima i zašto su me prisilili da učinim koješta... - Gospodin Bardović je moj prijatelj - objavi Vjeran dru žini. - On je taj kojega sam tako nestrpljivo čekao iz Beča. Sve će se to raščistiti. Sve će biti lijepo i dobro... Svi su zapanjeni gospodarevim riječima o Bardoviću. Zar će ta ostati u dvoru, a oni biti prisiljeni iskazivati uljudnost ovom čovjeku? To ih straši, ipak šute. No, Bardović odluči da ni časa neće dulje ostati, samo čeka da gospoda odu... To će biti njegov čas kad će požuriti Larsenu. A nama je sada otići - ustane upravitelj kardinalskog dvora, a s njime i Korbler. - Obavili smo svoju dužnost. Dakle, gospodine, do viđenja i danas poslije podne! - reče upravitelj. Vjeran mu pruži ruku, a tada čvrsto stisne desnicu Ceha nad-vrtlaru: - Dok živim, neću zaboraviti da su me zaštitile vaše kame lije, a u njihovu odgojitelju našao sam pravog čovjeka u času kad mi je bilo najgore. Ktrv jf slavenska progovorila! - Veselim se što mi je moj instinkt dobro savjetovao - na smiješi se on. - Ceh je s vama kad god trebate! 118 - Miško, otprati gospodu dolje - odredi Vjeran. - Ja ću gospodu otpratiti - upada Bardović - a ti, Vjerane, dotle svući lakajsko odijelo. - Dobro - pristane mladi domaćin. Iz dna dvorane čuje se iznenada glas: - Oprostite, mladi gospodine. To je moja služba. Istupi Videk i Bardović zakrči put: Upravitelj i nadvrtlar već su izišli u hodnik,a za njim Miško. - Kako ovaj postupa sa mnom? - pita Bardović osupnut. - Ostani ovdje, Marko - reče domaćin Bardoviću. - Pred tvojim ću očima ukoriti Videka, ali idem sam. Ja ću gospodi otvoriti vežu. Imam im još nešto kazati. - Vaša milosti ključ je u gospodina - glasno će Videk. Zaključao je vrata, a ključ spremio u džep. Vidio sam to svojini očima. Već se Bardović snalazi i svojom gipkom ljubežljivošću klikne: Zbilja? Ja sam ga uzeo? U takvom uzbuđenju, kad sam vidio tebe, ne bi bilo ni čudo! I uvjerljivo stane tražiti po džepovima: - Jest! Tu je ključ. Evo ga. Siđite sada dolje - zovne Vjeran družinu i uzima ključ. - Sam ću otvoriti gospodi, a ti me čekaj. Kad je družina sišla, Bardović je ostao u salonu sam. Brzo skoči na prozor prema Tuškancu i zazviždi. Iz grmlja se pojavi žandarska perjanica ... Dođi - zove Bardović - ovamo pod prozor... Tako, a sad se požuri "K caru austrijanskome" i javi njegovu visokorođu... Iza leđa pograbi ga Videk i povuče u sobu. - Komu vi to javljate? I što?

- Bezobrazni slugo. Van! Smjesta van! - Ne igrajte se, gospodičiću, jer laži je jedna noga prekratka. Nastaje borba između obojice. Uzalud se Bardović otimlje da bi mogao poslati barunu poruku: - Smjesta van, drzniče! - šapće Videku. - Dat ću te za tvoriti. - Ej, gospodine teško lončiću kada se počne igrati s ko tlom! A taj kotao sam ja - prijeti mu Videk i gurne ga prema vratima. - Znao sam gospodičiću, da ćete svojim gospodarima po slati poruku po žandaru. Čekao sam vas i slušao. Ako se sada primaknete prozoru - jao vama! Dok se Bardović snašao i umirio otvoriše se vrata i uđe Vjeran. Taj čas Bardović odluči iskoristiti i veli, žureći se: Vjerane, idem odmah u hotel da uzmem svoje stvari. Vra tit ću se smjesta natrag. Sigurno me pozivlješ u ovu kuću? - Samo se po sebi razumije. Ali ja ću poslati po tvoje stvari. - Nikome neće izručiti moj kovčeg, tako sam odredio odmah ću se vratiti... Požuri! Imam mnogo razgovarati s tobom. Na vratima stoji Videk. Ne dajte ovom gospodinu da ostavi vaš krov dok se sa slušate mene ili moju majku. Bardović se uspravi uvrijeđeno: Nečuveno, kako s tobom zapovijeda tvoja družina, Vjera ne! Moraš se poslužiti i kardinalovim svjedocima kako bi se udostojili vjerovati da si to ti! I opet je uhvatio kvaku. Videk skoči pograbi mu lakat tako čvrsto da je viknuo. Prijatelju mene stvarno napada tvoj sluga. Vjeran skoči za Videkom da ga povuče od vrata, ali se Videk oštro suprotstavi: - Molim, saslušajte me, a onda izbacite iz kuće majku i me ne... - Pusti gospodina da ode - zapovijedi Vjeran. Kad on ode, bit će prekasno! Molim, slušajte me! Vrata druge sobe se otvore. Na pragu stoji Matilda. Tamo je slušala i, videći da bi Vjeran mogao pustiti Bardovića, uđe u sobu: Ako vam je do života, mladi gospodaru, ne dopustite ovo me da ode ispod vašeg krova dok ne saznate što vam imam re ći. Molim Vas, dragi mladi naš gospodine! - i ona sklopi ruke. Taj čas htjede Bardović iskoristiti da utječe, ali mu Videk zatvori izlaz na hodnik. To ga prisili da izmudri novu obranu: Tvoji se ljudi urotili protiv mene jer ne znaju što je zapra vo bilo. Ali ja ti, evo, prisižem: žandarski predstavnici su me pri silili da uzmem tvoje ime. Pogledaj dolje na prozor prema vrtu. I tamo stoji žandar! Stupivši Vjeran prema prozoru, Bardović pokuša otvoriti vrata na hodnik, ali ih Videk pritisne svojim snažnim tijelom, dok Matilda zaključa druge sobe. - Zar nećete saslušati svoju dadilju koja vam je bila maj ka? - Bardović! čekaj! Nemaš se razloga ljutiti na nju ako je njezin sin grub. Slušaj, nešto nam ima reći. - Pa dobro, ako je tebi do toga toliko stalo - reče on i sa svim se lagano spusti na sjedalo. Budući da ne može pobjeći, on će i dalje Vjeranovim povjerenjem i svojom spretnošću odbijati svaku objedu. - Reci najprije ti, Videk, svoje - uputi ona sina. - Vaša milosti, jedne sam noći čekao vaš dolazak na put noj postaji "Divlja mačka". Odvukao sam kočiju iza pčelinjaka. Tamo sam htio prespavati noć. Međutim, čujem kako pred pčeli-..<**,.. _.. ±" J • njakom sjede i razgovaraju dva gospodina, jedan "visokorođeni" i njegov špijun. Razgovarali su da vas moraju uhvatiti jer imate neku tajnu o nekakvim pergamentima i nacrtima koje im je izdao njihov špijun. Sad skoči Bardović uvis i zalomi rukama prema Kegleviću: Vjerane! Sad znam zašto te hvataju, a mene zatvaraju. Doznali su tvoju tajnu! Vidiš, to te je prodao tvoj bečki sluga.

Dao si mu neka spremi spise i nacrte. Slugama se ne ovjerava ta kva stvar na čuvanje! Sjećaš li se? Još sam ti one večeri rekao: "Nije potrebno što daješ sluzi da sprema tvoje spise." Sluga je to prodao! Videk promatra njegovo lažno uzbuđenje, a onda reče prezirno: - Vi mislite, mladi gospodine, gdje velika zvona zvone, tu se mala neće čuti? časnija je moja lakajska odora od mnogog go spodarskog kaputa. - Sad razumijem zašto sva ta progonstva - viče Bardović kao da Videkove riječi i ne čuje. - Oni su doznali tvoju tajnu od tvoga sluge u Beču. Ah, Vjerane. Sada ćemo obojica stradati! - Govori, Videk! - klikne Vjeran blijed i prestravljen od iznenadnog otkrića. - Sto znaš o pergamentima? Bez daha zuri Vjeran u sina dojilje i čeka njegovo saopćenje. čuo sam tamo kako je došao nekakav gospodin Jarec i rekao da je uhvatio Keglevića dok je jašio, oduzeo mu sve spise i nacrte i u mraku ih predao tome "visokorođenome", a on, taj Jarec, da vodi iste noći mladog Keglevića u ludnicu. Umjesto nje ga, dolazi u Zagreb onaj mladić koji je sjedio na klupi s "visokorođenim" ... On će igrati ovdje grofa... "Visokorođeni" dolazi za pet-šest dana u Zagreb "K caru austrijanskome" i u ovaj dvo rac. Tu su bili pretprošle noći i sve pretražili, ali nisu ništa našli. Nas su krivili da smo u vezi s onim "pustolovom" koji se prika zao Keglevićem jer da nas je on platio i zatvorili nas u podrum. Vjeran se hvata za sljepoočice i očajava. - Saznali su! ... Saznali! - guši se Vjeran, a Bardović sko či: - Od tvoga sluge u Beču su saznali! ... O, bože, kako sam te upozoravao, a ti ovako savršeno ravnodušan, povjerljiv, lako uman. Vjeran je zaprepašten otkrićem. Bardović neprestano nabacuje izdajstvo na njegova bečkog slugu. Matilda se skida očiju s Bardovića, zapanjena je, a Videk ogorčen nad takvom vještinom pretvaranja. Vidiš, Vjerane, to je tvoje preveliko povjerenje u ljudsko poštovanje! Slugama se nes mije vjerovati. Oni su te pripravni iz dati svakog dana i časa. 122 U ovo jadanje upadne Videk: - Gospodine, kad čovjek nema svoga poštenja, onda pecka po tuđemu. Laž tako dugo gospodari po bijelom danu dok ne padne i njezina noć. Niste li malo prije ovdje htjeli javiti "K ca ru austrijanskome" poruku i zvali žandara kroz prozor? - Vjerane! To je niklo u glavi glupog zagorskog sluge! - Videk, što je tebi? - zapanjeno će Vjeran. - Sto sam rekao, to ću sada i dokazati, makar mene i moju majku bacili na cestu! - Jeste li vidjeli onoga visokorođenog? - pita Bardović. - Nisam. Bila je crna tmina i živica nas je dijelila. Jardović vikne prema Videku: - A tko je bio onaj mladić koji je izdao tajnu? - Rekoh: onaj koji je tamo sjedio - a taj ste bili - vi! - Mene si vidio u tmini? Vidiš, Vjerane, kako laže. Sam veli da nije vidio visokorođenog jer je bila crna tmina, a mene je vidio. - Samo polako mladi gospodine, imam dokaze! - Naravno - upadne Bardović. - Govorili su o meni jer sam im bio opasan kao tvoj prijatelj. A onda, visokorođeni ne zna hrvatski, dakle, govorili su njemački, a to ovaj sluga ne zna! - Znam! - vikne Videk. - Naučio sam u Grazu kad smo ta mo bio s generalom Kollenbachom i velim: - ovaj mladi gospo din imao je preuzeti vaše mjesto. Videk će to dokazati - potvrdi Matilda. Osjećajući opasnost, Bardović se uzviče: - Vjerane! Oni me mrze jer su ih gospoda zatvorila i kleve ću me. Kunem se da nisam kriv. - Krivo se kunete! - vikne Matilda. - Izdali ste našeg go spodina i dopustili da ga vode u ludnicu!

Poludjeli su oboje od osvete. Vjerane, zaštiti me! Vjeran je potišten, ipak ne sumnja u prijatelja. - Gospodaru - naglasi Videk - dosad je ovom gospodinu i olovo plivalo, a vama je slama tonula. Sada je olovo u ruci moje majke i plivat će! Tako mi očinjeg vida! ... - Vaša milosti, - počne Matilda - molim pročitajte ovo pismo i sve će vam biti jasno. Nelagodno gleda Bardović u papir što ga ona predaje Vjera-nu. Dosele je izdajstvo spretno prebacio na slugu u Beču. Gotovo prestrašen prima Vjeran od Matilde pismo. Pročita naslov i pogleda ženu: - Pismo glasi na mene - ali netko ga je otvorio... - Ja sam to učinila! Prvi put u životu sam učinila nešto ta ko. Pročitajte i onda sudite. Vjeran izvuče pismo iz otvorenog omota i pročita glasno: Gospodine Bardoviću! Pogleda potpis i mjesto otkud je pismo odaslano, šuti i zuri u nepoznate crte pisma. Bardović osjeti strah od nečega, ali se bodri: - No, ovog ću slugu ipak nadmudriti! - Poprima opet ravnodušni stav i pita: - Zanima me tko to piše i što. Da čujemo! Videk izmijeni s majkom pogled pun zgražanja. Vjeran ne sluti što mu nosi ovo pismo i stade čitati glasno, mirno: "Gospodine Bardoviću! Pošto vam je njegovo visokorođe zapovijedilo da otputujete odmah sa žandarima, nisu vas mogli naći da vam dam još posebne naloge. Neka vaše mlado gospodstvo ne misli da će lagano uživati na mjestu mladog Keglevića na naš račun, a da nemamo od toga i drugu korist... Dakle, dok se visokorođeni ne pojavi u grofovskom dvorcu vašeg prijatelja Keglevića, dotle je vaša dužnost osluškivati sve što se u Zagrebu govori o njegovoj ekselen-ciji, o njegovim odredbama i patentima... uopće, kakvo vlada raspoloženje u svim krugovima i staležima". Vjeranov glas prelazi u šapat... Oči pune očajničkog pitanja upire u Bardovića. Ovaj je već skočio sa sjedala i stao lomiti rukama, vičući: - Infamija! Laž! Tko je mogao izmisliti takvu bestijalnu pod valu? Vjerane, to su izmislili đavoli pakleni da razdvoje naše prijateljstvo. Pokaži mi pismo - i posegne za papirom, ali već mu je Videk spriječio namjeru i svojim tijelom zakrčio put. - Vjerane, sada vidiš, tvoje sluge su potplatili bečki poli cajci, očito kane tebe i mene dobiti u šake jer znaju da smo do moroci, znadu tvoju tajnu u kojoj sam ti ja pomoćnik Bespomoćno zuri Vjeran u prijatelja, u Videka, u Matildu. Što se to odigrava pred njime? - Zar ne vidiš, Vjerane - oni su potplaćeni! - Vi - vi ste plaćeni, i to ću i.dokazati! - naglasi Videk. - Vjerane, dvije godine smo prijateljevali, zar ćeš vjerovati slugama koje poznaš nekoliko dana? Da! Tu su dvije godine vjernog prijateljstva, a ovo dvoje: sina i majku pozna samo nekoliko dana. Matilda mu je govorila kako on nije Keglević, nije mu htjela kazati tko to tvrdi, ni od koga je doznala. Sada mu pruža pismo... Sto se to survalo na njega?! Bardović se drži Vjeranova povjerenja i sugerira mu: - Oni nisu otvorili pismo oslovljeno na tebe. Ne, oni su ga dobili od onih koji su mene uhvatili na putu k tebi Vjerane, pri silili me da ti pišem ono pismo da uhvate tebe, ali i mene koji znam tvoju tajnu i tvoj sam pomoćnik! Zato nas dvojicu hoće imati u šakama, zato su smislili sve to! ... - Od koga ste vas dvoje primili ovo pismo? - pita Vjeran. Matildu i Videka oštro, ali mu glas dršće. - Bio je ovdje bečki kurir! Laže - upada Bardović. - Nikakvog kurira nije bilo! - Imam svjedoka gostioničara kod koga sam kurira počastio objedom. Kad sam čuo da moj gospodar čami u ludnici... - Licemjeru! - dobaci Bardović. - Otimah ćemo vidjeti tko je licemjer! - riknu Videk. - Čekaj Bardoviću, neka sve iskaže. Govori Videk! - Zar možeš vjerovati njemu - izdati moje prijateljstvo? Želim samo čuti što ima kazati - naglasi Vjeran odlučno. Dakle, što si učinio Videk? Kad sam sve ono čuo kod pčelinjaka, vrebao sam na ku rira jer je "visokorođeni" najavio njegov dolazak mladom gos podinu. I kad je kurir došao, ja sam rekao da Keglevića neće biti

mjesec dana kod kuće i uvjerio ga da pismo mora dati meni. Gostioničar i cijela njegova obitelj vidjeli su bečkog kurira kako sa mnom sjedi, govori i objeduje. - Sve su to pripravili tvoji i moji neprijatelji Vjerane! - I oni su mojega gojenca nazvali pustolovom, a mene zat vorili neka im odam gdje su spisi. A vi ste se gospodine meni prikazali Keglevićem, ovdje, u ovoj sobi... - To su sve tražili od mene oni koji vrebaju na mojega prijatelja. S pištoljem u ruci su me prisili da sve to učinim i sebe prikazem Keglevićem ... - Tako vam uspomene vaše majke, vjerujte nama i čitajte pismo do kraja - zamoli Matilda. - Pismo je krivotvoreno! Idemo radije odmah obojica kardi nalu ili barunu. Odmah! Glavno mu je da dospije na ulicu. Žandari će na njegovu odredbu smjesta pograbiti Vjerana, a on će tada otići barunu. Prije pročitajte pismo do kraja - moli Matilda. Jest - veli Vjeran - prije ću dočitati pismo, a ti Bardo viću slušaj. Vjeran osjeća: Matilda ne bi spomenula njegovu majku da nema pravo i, držeći pismo, pogleda u retke... Nešto je zadrhtalo u njegovoj duši. To je strah od razočaranja koje naslućuje... I sve više mu je glas mukliji i drhtav dok nastavlja čitati: ... "Vi ćete Bardoviću, već u prvim posjetima u koje mo rate ići aristokraciji zagledati u te krugove, a isto tako i udružinske. Iskoristite povjerlivost svojih slugu, ispitujte ih, a ako je aristokracija oprezna, tada vas ovlašćujemo da svojim nezado voljstvom izazovete njihovo mišljenje. Pri tom ne zaboravite: reći previše, znaci izazvati sumnju, a premalo - prouzročiti kod njih još veći strah. Visikorođeni tvrdi da ste već dvije godine njegov špijun da imate mnogo špijunskog talenta. Dakle, dokažite to. Svakog drugog tjedna poslat ću kurira i pošaljite mi po njemu pismeno izvješće o vašem promatranju nepouzdanih i pouzdanih ljudi. Nastojte steći popularnost među onim Zagrepčanima koji našu hranu u potaji povraćaju i onima koji je silom gutaju, kao 125 i među onima koji je sasvim dobro probavljaju... Sve je važno jer nam sve može koristiti da iskoristimo to ludo domorodstvo. G. Franz". Nikad u životu nisam čuo to ime! Tako mi duše! - prisiže Bardović, premda njegov glas gubi snagu. Čekaj - Vikne Vjeran - ima još jedan "post scriptum". "P. S. Dokazali ste svoj veliki doušnički talent kad ste odali prijatelja Keglevića. Dakle, nastavite"! Šutnja... Bardović osjeti kako je tu svaka obrana izlišna. Zagleda se preko stola kroz prozor, otvoren u šumu. Htio bi iskočiti. Nema više pomoći. Sve je iscrpio... Vjeran je smrtno blijed. Bardović, s kojim je dvije godine prijateljevao tako vjerno, iskreno, istinski - špijun! Plaćeni izdajica domovine! Moj prijatelj prosti doušnik - plaćeni špijun! Tuđinac! Načas sklopi oči. Sva mu duša odzvanja krikom: špijunu sam rastvorio srce, osnovu najdražu - najveću za domovinu! Pod tim udarcem klone mu čitavo biće. Čini mu se mora raditi od muke ... U času strahovite spoznaje plane u njemu orkanski plamen razočaranja: Ti - ti! Gdje da uzmem riječ koja bi mogla označiti tvoju niskost? Orkanski plamen podiže njegove pesnice i potrči k njemu. Bardović umakne za stol, ali se opet sabere i pna: - Zar ćemo svoje račune raščišćavati pred slugama? - Poklekni pred njima, slugane robova, tuđinac! Nisi dosto jan da ovo dvoje na tebe pljune! - Ovako si ti, Vjerane izdao svoje prijateljstvo? Smjesta idem ispod ovog krova! - Ne! Nećeš! Mi još imamo obračuna! Matilda i Videk pus tite me s njime nasamu. - Ostat ću u hodniku ako biste me trebali - reče Videk. Ali kako je držao na oku Bardovića, opazi da je ovaj naglo turio ruku u džep pa skoči i vikne Vjeranu: - Ustrijelit će vas! Hitro izvuče Vjeran iz džepa oružje što mu ga je jučer na odlasku iz Podsuseda dao Jankić i zapovijedi: Ruke gore! Videk, pretraži ga! Mladi Iakaj opipa Bardovićeve džepove pa izvuče samokres, bodež i ključeve. - To su ključevi od veže prema vrtu! On je imao sve klju

čeve pa nismo mogli iz kuće! - Dakle, ovako naoružan čekao si svog prijatelja Vjerana i očajavao za njime - podlace! Videk preda oružje i ključ Vjeranu i onda izlazi s majkom iz sobe da u hodniku budu na straži: Bardović bez ikakvih uzbuđenja gleda kroz prozor i čeka. Vjeran dugo šuti. Sve u njemu dršće. - Nećeš živ odavle ako mi ne priznaš što si im sve rekao! Koliko si im doušio o mojoj stvari? - pita Vjeran. .- Sve što sam one večeri od tebe čuo. Dakle - sve! Baš sve! - opetuje potišteno. - I nisi za drhtao od straha pred savješću? Ili je nemaš? Bardoviću, ti si mi hinio prijateljstvo? - Ja sam vršio svoju službenu dužnost! ¦- Špijunaža je tvoja služba? - Lako je tebi biti poštenjak, nemam ja imetka kao ti! Otkad ga imam? Osam dana! A nisam li uvijek bio uvjeren da neću dobiti ništa jer baka nije oprostila ocu što je uzeo običnu djevojku? Nisam li zato bez znanja bake donosio kući knjige jedne trgovine i radio cijele noći da se priviknem zasluživati kruh kad baka umre? Nisam li nekoliko mjeseci radio kao običan zidar kako bih naučio i jedan zanat za život, a baki sam rekao da slušam sva ki dan predavanje? - To si radio da ne bi nikada trebao uzimati službu u kojoj bi morao s plaćom prihvaćati tuđa uvjerenja. Glupa si deklamirao. "Zar da me u kakvoj službi prisile raditi protiv svojeg uvjerenja? Da im budem rob, službenik ili doušnik? S oruđem u ruci ja sam slobodan čovjek! Gospodar svoje duše, svojih misli!" Bio si ko načno ponosan na ove gluposti! - Čovječe - reci - pa ti si mi dvije godine u Beču govorio drugačije. Odobravao si sve moje misli. - Morao sam se pretvarati da ti ugodim. Imao sam dobre koristi od tebe ... Odgovor udari Vjerana u sljepoočice. Sva mu se duša potrese. - Lagao si zbog one male potpore? Gdje si samo smogao himbe da se tako pretvaraš i prikazuješ plemenitim, poštenim? - Sva sreća da ljudi ne mogu jedan drugome vidjeti misli, onda bi za neke bilo zlo. - Za tebe, nitkove! - Možda sam moralno nitkov, ali pametan čovjek. Mi pamet ni i nepošteni pozvani smo da iskorišćujemo vas - glupane, idea liste! Eto, otkrivam se - onakav kakav jesam da razabereš kako si ti glup. Gubiš mladost, sreću, užitak, novac - za nekakvu domovinu! ... Vjeran zadršće od želje da smrvi ovaj komad mesa bez osjećaja i srama, ali stoji ukočen kao od nekog narkotika. Što dulje govorim s tobom, to se više prljam. Ali neću te Pustiti iz ove kuće dok ne čujem sve redom. Kako je počela hajka °a mene? Odgovaraj! Tko je onaj koji me goni? Tko je tvoj šef?

126 127 Da, to je taj Larsen pred kojim nije siguran za život nijedan čovjek kojemu on želi suditi ni žena koju on hoće imati. Službeno se on skriva pod tim imenom. Pravo ime ne zna nitko. Možda ima na raspolaganju više imena. Beskrajno je moćan. Tek sada osjeti Vjeran u kakvoj je pogibiji i još oštrije zapovijeda neka odgovara na pitanja: - Kazuj, gdje su me počeli goniti? Ne laži jer ću te zatvoriti dolje u podrum, među bedeme. Tamo su zidovi nerazorivi. - Znam - veli on. - Kazat ću sve i očekujem od tebe da ćeš me pustiti iz kuće. Dakle, slušaj. Pozna Vjerana i zna da će ga pustiti pa stade pripovijedati što se događalo, počam od Beča pa sve dalje. A on to sluša ranjene duše. Sjeća se svega što se dogodilo onog jutra kad je zaustavio diližansu. Na njegov zahtjev pripovijeda mu Bardović i o razgovoru s barunom kod pčelinjaka na putnoj postaji i kako su zatim odmah otišli... - Kamo? - pita oštro Vjeran.

- Na žandarsku postaju gdje je baruna čekala kočija kojom je odmah otputovao u Beč, a Jarec je odjašio za kočijom u kojoj su žandari vodili uhićenika. Meni su naložili da odmah odjašim u Zagreb. I pošao sam. - A tko je taj što su ga uhvatili i zašto? - Oni su mislili da si ti onaj kojega je u noći uhvatio Jarec. Odmah mu je začepio usta da ne bi mogao vikati i svezao ga: taj žandarski kurir je bio odjeven u plemićko putno odijelo jer službeno odjevenog glasnika ljudi putem progone. - A zašto nisi ti stigao u ovu kuću drugi dan? Tražili su od mene da putujem na konju kao što si odjašio ti, a bio sam mrtvo pospan. Pošto su barun i Jarec otišli svaki svojim putem, prevario sam ih i pošao u jednu krčmu da pros pavam. Probudio sam se tek drugi dan o podne i odlučio ostati i dalje se odmarati jer sam bio uvjeren: oni ne mogu znati da još nisam stigao u Zagreb. Dakle, nakon one noći kod pčelinjaka prospavao sam cijeli drugi dan na novoj stanici, a tek naredni dan krenem i opazim na cesti žandara koji je jurio u Zagreb za mnom da mi donese Jarecovu poruku kako se imam sakriti u hotelu "K caru austrijanskome" jer nije uhvatio tebe, već nekog kurira. I dalje je podrobno Bardović ispripovijedio Vjeranu. Keglević se zgrozio nad paklenom osnovom čija je imao biti žrtva. - I kako dugo si se ti imao prikazivati Keglevićem? - Samo dotle dok oni sve istraže na Zagrebačkoj gori. - Tvoja te savjest ne bi ni časa zapekla? Doušnik mora svoju savjest staviti na led, dakle ga ne može zapeći. Dao si se u najpodliju službu pod suncem! Mislim, krvnik ipak nisam, a to je najružnije. -- Ne, krvnik izvršava samo osudu zakona. Naprotiv doušnik svojim lažima i sudi i vrši krvnički čin protiv bližnjega svoga koji se ne može ni braniti. Najveći je zločinac na svijetu. - Kako smiješ to reći kad su doušnici u službi carstva? - Trulo je carstvo koje čuvaju špijuni. Evo, špijuni svijeta nisu nikada mogli sačuvati nijednu silu. - I ne bojiš se to meni kazati! - Što god ja rekao, ti ćeš me optužiti, špijunu, duhovni razbojnice! Razbojnik uzima stvarno dobro, a doušnik ti natovaruje laži da bi mogao život i slobodu svojega brata što skuplje prodati! Evo, prodaj me opet! Bacio si svoje poštenje u blato zašto ne bi dalje gazio po njemu? Vrši samo svoja špijunska umorstva. Ali znaj: tko zlo počne - gore svrši! ... - Misli o meni što hoćeš, ali me pusti iz kuće. Rekao sam ti sve, dakle, nemaš me razloga dulje držati. Ne vratim li se do obje da, doći će oni ovamo... - Ukonačeni su u hotelu "K caru austrijanskom"? - Jest. Dakle, ne drži me u zatočeništvu. - Sada odlučujem - ja! Vjeran pozvoni. Videk je gotovo dotrčao u sobu, misleći da Bardović kani počiniti kakvo zlo. Dođi! - pozove on nevjernog prijatelja i dade Videku znak da ga slijedi. Odveo ih je u posljednju sobu s lijeve strane prvoga kata. Tu ćeš Bardoviću ostati do večeri. Odavde ne možeš pobjeći. Ako bi to pokušavao, onda bih te mogao povesti dolje, me đu podrumske bedeme. Tamo ti ne bi bilo tako udobno. Videk osine Bardovića ubojitim pogledom. - Tvoj mi sluga ni ovdje neće boravak učiniti ljepšim nego dolje - veli on u strahu od Videka. - Videk! Ne diraj u njega. Tu sam ja gospodar! Razumiješ li? - Vaša milosti, imao bih pravo osvetiti svoju majku koju je ovaj gotovo ubio, ali pod vašim krovom slušam samo vaše zapovijedi i radim samo ono što vi želite. - Onda ćeš se vladat prema njemu uljudno i donijeti mu objed. A ti Bardoviću sjedi i piši svojem gospodaru ono što ja želim ako ti je do toga da još danas izađeš živ i zdrav ispod ovog krova. Pokorio se i bez otpora piše barunu kako mu Vjeran kazuje u pero: "Vaše visokorođe!

128 9 Jadrank" 129 U kuću Keglevića stigao je oružnik poslan od gospodina Jareca jer misli da se vaše visokorođe nalazi ovdje. Oružnik donosi poruku gospodina Jareca da je Keglević ulovljen između Podsuseda i Zagreba. Gospodin ga Jarec vodi dobro svezana i uspavana u kočiji prema Zagrebu i moli vaše visokorođe da biste se odmah iza objeda odvezli prema Podsusedu. Vaše visokorođe! Oružnik koji je donio ovu vijest, gotovo je pao u nesvijest jer nije dvije noći spavao niti što okusio pa sam ga poslao u žandarsku kasarnu, a vašem visokorođu javljam odmah ovu veselu vijest. Ujedno, molim da biste sada odstranili žandarsku stražu od Keglevićeva dvorca jer već ljudi koješta naklapaju na moju štetu. A straža je suvišna kad je Keglević uhićen. Vaš ponizni sluga Marko Bardović". Sad ćeš ovo pismo poslati po oružniku koji se nalazi ovdje straga u vrtu - odredi Vjeran. - Pazi, rečeš li koju riječ više, ovdje je moj samokres! Pošli su obojica prozoru. Bardović baci pismo žandaru s nalogom: Odnesi to "K caru austrijanskome". Neka odmah uruči visokorođenom! Kad je krenuo, Vjeran zatvori prozor i pošalje Videka u hodnik na stražu. Sad budi miran Bardoviću! Čekaj odgovor i objed. Moj će se Videk vladati prema tebi kako nisi zaslužio ni s moje strane. I ostavi nevjernika nasamu. LJUBAV SPASILAC Vjeran se uputi u blagovaonicu i dade pozvati Matildu. Potresen, ožalošćen, osamljen, uteče se k svojoj dadilji. U silnom uzbuđenju dođe ona u salon. Oči su joj otečene od plača. Vjeran joj pođe u susret i ogrli je: - Oh, Matildo, vjerujete li "sad da sam ipak onaj mali dječak kojega vi tako volite? - Zašto mi niste utuvili u moju glavu da ste to ipak vi? - Sto bih vas više uvjeravao, to biste bili jače sumnjali u moje riječi, a zatvorili ste mi usta svojom zakletvom. - O ja luda, zašto nisam govorila! - A vaš ludi Vjeran pustio vas je šutjeti jer je svakog dana očekivao svog prijatelja iz Beča! Pozvao sam ga neka putuje sa 130 mnom, ali je rekao da mora prije k majci. Htio sam neka mi bude tajnik, ne sluteći da služi tajnom redarstvu. Dao bih se za njega u borbu na život i smrt da me nikad ne bi mogao izdati! - Pravo veli Videk za vaše prijateljstvo s njime: kao da je anđeo uzeo prijatelja bijelim preobojanog vraga! - Kad sam one večeri dobio njegovo pismo i molio vas da pripravite večeru za dvojicu, rekao sam vam: Matilda, bit ćete zadovoljni. Htio sam ga dovesti neka vam kaže da sam ja onaj za kojim plačete. I veselio sam se iznenađenju koje će vam prirediti. - Neću to zaboraviti! Ali kako ste ipak mogli stići one ve čeri u Zagreb, a da vas nisu uhvatili? - Sasvim obično, a opet i čudesno. Putem sam opazio kroz prozor diližanse Zagrebačku goru. Ova me je slika ushitila. Stanem vikati kočijašu kao kakav deran da zaustavi! Ovaj je čas odlučio mojim oslobođenjem. Skočio sam napolje i sav izvan sebe jurio u divnu sliku Zagrebačke gore. Moji su progonitelji ostali u diližansi, što ja onda nisam ni slutio. Izbjegao sam im kad su me već imali u šakama. Ali ipak bi me bili dostigli da mi nije pao na put neki anđeo u ženskoj haljini... - Lijepa mlada žena? - Veoma lijepa mlada gospođica. Kad sam jašio cestom ispadne iz šume jahačica pa fićuka i nekoga dozivlje. Zaustavim se i pitam: "Nekoga ste izgubili? Smijem li vam pomoći u dozivanju, gospođice?" - a ona veli: Moj brat i ja smo u gostima kod jednog posjednika. Ja sam se u šumi prigodom lova odviše udaljila i sada ne mogu nikoga dozvati. Iskažite mi uslugu, vaš će glas dublje prodrijeti u šumu. Moj brat zove se Malin - zovite ga imenom. - Naravno, uputio sam se u šumu i gromko dozivao i pro

našao ga. Odmah smo se prikazali i sporazumjeli. Kad su brat i sestra čuli tko sam i da bih htio još istoga dana stići u Zagreb, vodili su me kroz šumu, putem kojim se dolazi u Zagreb dva sata prije nego žandarskim putem. Dakle imao sam golemu prednost, a gospodin Malin dao mi je svoju preporuku pa su me šumari posjednika lovišta pustili da prođem. Tako sam, umjesto cestom, jašio privatnim lovištem. - Dvije su vam djevojke pomogle: Malinova i Halperova, a treća je pomagala žandarima, dosele težak izbor! - Molim vas ako što znate o tome recite ... - Ona je kumče Oršićke, a potvrdila je pred županijskim sucem da je Bardović pravi Keglević. - I Oršićki je tako rekla? - Jest, gospođicu je tamo u palači ispitivao županijski sudac. - Došla je isti dan iz Beča kad ste vi bili u posjetima. " 131 čekajte! čuo sam već danas gdje se spominje kako neka gospođica tvrdi: Bardović je pravi Keglević. Odmah ću to raščistiti. Smjesta ode sa Matildom u hodnik gdje Videk stražari pred. zaključanim vratima Bardovićeva pritvora. Na njegov znak dođe bliže i Vjeran potanko ispituje Videka Sto je čuo o svjedočanstvu gospođice Jandranke. Videk mu ispriča sve što je znao i čuo od Oršićkine ključarice na što će Vjeran: Sve je to moguće. Hvala vam što ste mi to kazali. Šaljite sada Bardoviću objed, a ja ću jesti kad budem gladan. Dok je Matilda otišla da izvrši nalog, Vjeran pođe u sobu svojega zatočenika Bardovića i pozorno ga gleda: - Ti imaš ovdje lijepu svjedokinju da si, uistinu, pravi Vjeran Keglević - a ja krivi? - čuo si da će u Zagrebu svjedočiti za tebe? - Ne, nisam. - Odgovori mi na pitanje: otkud poznaš gospođicu koja je za tebe svjedočila? - Sjećam se, jednom smo u bečkom Prateru vidjeli mladu crnku i čudili se kako je to neobično: kao ugljen crna kosa i kao more modrozelene oči. - Naravno! Pa onda? - To je ona koja je za mene svjedočila. - Dakle, ti si onu gospođicu poslije upoznao osobno i prikazao joj se kao Keglević. - Samo sam je nekoliko puta vidio pred kućom baruna Larsena u Beču i ništa više. - Razgovarao si s njome? - To bi mi još trebalo da baruna učinim ljubomornim. - On je ljubi? - Ljubi? Valjda ne misliš na idealnu ljubav - nasmije se on. - Govori sve što znaš. Želim sve čuti. - Znam samo ovo: kad sam u Beču jednom izlazio s tajnikom baruna Larsena iz njegove palače, istodobno je izašla iz jednog dućana ova crnka sa zelenomodrim očima. Naravno, da sam se za njom ogledavao, a tajnik mi reče: "Okanite se ove crnke jer da vas vidi barun, kruto biste se zamjerili". Odonda se nisam više za djevojku zanimao. - Ali je svjedočila za tebe? - To mi je jučer rekao barunov tajnik. - I veliš da nisi s njome nikad razgovarao? - Ne. Nikad. Vjerojatno je na barunovu želju ovako svje dočila. Pa to je prirodno! - Nije prirodno. Ako je on voli, ne može od nje tražiti lažno svjedočanstvo. - Ona je, kako sam jučer čuo, siromašna i živi od Oršićkine milosti. Takve sirote dolaze u obzir samo kod milosnice, a ne za ljubav - koje možda i nema. - Hvala! Sada si me i u tome poučio! U Beču si imao zajed no sa mnom drugo mišljenje o ljubavi. - U Zagrebu ti nemam više razloga šarati.

- A pozna li gospođicu osobno taj gospodin Jarec koji je ho dao u Zagrebu s plavom bradom? - To ne znam. U Beču se nisam s njime poznavao. Barun želi <ja se njegovi tajni lovci i goniči ne poznaju među sobom. Ovaj s plavom bradom pravi je čarobnjak u preodijevanju. Da sam ga i vidio preodjevena i preobražena, ne bih ga prepoznao. Da tebe ne poznam kao idealista kojega pakleni vragovi ne bi mogli trebati ni za kakav svoj posao - onda bih morao vjerovati da su te oni otimali Jarecu. Njemu još nije utekao nijedan smrtnik. Izgleda, mi, tebe prati neka tajna sila sreće... Ušutio je jer su Videk i Miško unijeli objed i prostirali stol. Vjeran je dotle gledao dolje, u šumu, ne progovorivši riječ. Videk ga od časa do časa pogledava s izražajem zabrinutosti. Kad je stavio na stol Bardoviću objed, oslovi gospodara: - Moja majka vas moli da dođete k objedu. - Dobro, odmah ću doći. Kad je ostao sam sa zatočenikom, upita ga: - Dakle, ništa drugo ne znaš o toj gospođici? - Ni riječ više ne znam. - Podvečer ću doći k tebi na konačni obračun. Prolazeći sobama, ulazi Vjeran u blagovaonicu. Tu je već Miško spremio stol i očito čekao njegov dolazak. Ovo je pismo donio žandar - iz hotela "K caru austrijanskome" a naslovljeno je na Bardovića. Radoznalo otvori Vjeran pismo. Tajnik baruna Larsena javlja Bardoviću da su primili vijest o Keglevićevu uhićenju te mu prilaze službenu odredbu da se žandari odmah povuku s prednje i stražnje strane kuće. Vrlo dobro - kliknu Vjeran zadovoljno. - Preuzmi sada stražu pred vratima zarobljenika Bardovića, a Videk neka odmah dođe k meni. Vjeran je postigao ono radi čega je Bardović naložio da na-piše pismo barunu. Međutim, sam je sjeo i brzo nešto napisao. Kad je Videk došao u sobu, obazre se k njemu. Dokazao si mi prijateljsku odanost! Sada znam da se mogu u svemu pouzdati u tebe. Moj si prijatelj. Videkovo opaljeno lice postalo je od uzbuđenja još rumenije, a svijetlosive oči ispunile se toplinom. Samo sam sluga vaše milosti! 132 - Nema gospodara koji bi smio reći da je viši od sluge. Bit ćeš mi pouzdanik i prijatelj! Hoćeš li, Videk? - Sve bih učinio za vas kao što ste vi za mene učinili kad sam bio mali i nesretni dječak. Nisam to zaboravio! - Čekaj, čekaj, sjećam se nečega - dolje na majuru, zar ne? - Kad sam prolio mlijeko i razlupao zdjelu, vi ste rekli: "On je siromah, ne dam ga tuči!" To se ne zaboravlja. - Moj Videk! Na svijetu bi bilo vrlo tužno kad ne bi bilo i poštenih. A sada mi reci, poznaš li Andraša Fabijančića iz Vlaške ulice? - Vrlo dobro. Često smo se našli u gostionici "K bijeloj ruži". - Samo njemu imam zahvaliti što danas stojim pod svojini krovom živ i zdrav. - Onda je zaslužio sve dobro od ljudi i od vas. - Da i od nas! Pazi Videk, osim tebe i tvoje majke nitko ne smije slušati što mi je učinio. - Ni kliještima nam ne bi izvukli kad nam nešto povjerite. - Hoće li Andraš tebi povjerovati kad mu doneseš od mene poruku? - Poštenjačina on - poštenjačina ja - pa kako ne bismo jedan drugom vjerovali? - Dakle, idi odmah k njemu. Sada će on biti sigurno kod kuće. Reci mu da sam sretno izašao iz one kućice kamo me je sa krio. Neka mi javi ako ima što novo. Zasada se moramo držati i on i ja kao da se od moga zatvora nismo vidjeli. Ne radi njegove službe jer sam tu sada ja da se brinem za njega, nego zato što bi ga zatvorili u tamnicu kad bi posumnjali što mi je učinio. To mu reci. - Izvršit ću točno kako želite. - A svojoj majci reci neka napuni košaru svime što ima u kući za njegovu djecu. Andrašu ne smije dati novčani dar, to bi ga

povrijedilo, ali njegovoj djeci mogu poslati darova koliko hoću. Evo, usput ćeš ostaviti u Haulikovu dvoru ovo pismo. Odgovor ne tražim, dakle, nemoj čekati. A sada idi i nastoj se što prije vratiti. Kaži Andrašu da ćeš ti biti glasnik između njega i mene. Ako me susretne negdje na ulici, neka se pričini kao da me ne vidi. Videk se požuri majci pozove je iz kuhinje na trijem i nasamu saopći gospodarevu želju. Onda oboje odu u smočnicu. Kad je izašao, nađe već u dvorištu Vjerana koji je sišao da uredi stvar sa stražom. Otvorivši vežu, pogleda na ulicu. U kutu s druge strane opazi žandarskog narednika. Odmah ide prema njemu. Još je uvijek u lakajskom odijelu i žandar ga drži slugom. Vjeran mu pokaže odredbu. Uf Ovo vam šalje mladi gospodin, ja sam kod njega u službi. To je nalog vašeg glavnog baruna Larsena da više ne treba stražariti jer je krivac uhvaćen. Pogledavši odredbu, narednik zadovoljno kimne i smjesta ode prema Markovu trgu. Time je Vjeran postigao najvažnije: da mora nesmetano izaći iz kuće i poslati Andrašu Fabijančiću vijesti. Odmah iziđe Videk s punom košarom darova, a Vjeran se vrati u prvi kat. Matilda se šulja za njim. Razabire da je njezin gojenac vrlo blijed, i utučen, a htjela bi ga skloniti da napokon uzme objed. Udovoljio je njezinoj, molbi i zamolio: - Nikoga ne puštajte u kuću sve do večeri. Neka je ključ kod vas. Ja ću poslije podne izaći, a vi i Videk dobit ćete od mene upu te. - Mi ćemo raditi samo ono što vi odredite. Zatim ode i sama mu odnese jelo. On je pozove i Matilda s njime razgovara i nastoji ga razvedriti. Za sat vrati se Videk i pripovijeda kako je obavio Vjeranove naloge: - Pismo za kardinala sam predao njegovu lakaju Leopoldu, a zatim otišao Andrašu. Još prije podne nosio vam je u biskupsku kućicu kriomice jela, ali je našao tamo samo neke zidarske mom ke koji su se spremali da kreče. Bio je izvan sebe od straha gdje ste. Kad sam došao s porukom, odlanulo mu je. Javlja vam da Merlić i drugi ne slute o vašem povratku i još čekaju na malti. - Vjeran upozori: - Sada čekam dolazak gospodina Halpera. Pošalji poslije po dne u Halperovu kuću pitati je li već stigao u Zagreb. U tri sata poslije podne moram biti kod kardinala. Pripravi mi čisto odijelo i pazi na Bardovića! ZAGREBAČKI TROLIST Otkako su županijski sudac i ravnatelj gimnazije Premru napustili palaču Oršić grofica nije više nikoga primila. Vratar palače je svakomu rekao da je otišla u Bistru. Zapravo ona se zatvorila u stražnjem dijelu palače da može razmišljati s mladim Keglevi-ćem. Nakon objeda ključarica Slava po običaju je obavještavala o gradskim događajima. - Vaša milosti - zaprepašteno priča žena - čitav Zagreb govori o krivom Kegleviću kojeg ste primili pod svoju zaštitu. A one tri piljarice koje vas mrze bubnjaju okolo - žena ravnatelja Premru, ta prokleta Sigismunda, pliva u radosti, a s njome dakako, i" trube, u isti rog gospođe Tušar i Rozalija de Grebenović. Premru je u školi o tom pripovijedao đacima, a onda je pozvao na red dva gimnazijalca, Ivšu Tkalćića i Đuru Deželića jer su na Južnoj promenadi primili u zaštitu pustolova, a poslije potrčali za njime i zahvalili mu što se za njih zauzeo i rukovali se s njime. Sada su preko objeda obojica u školskom zatvoru. Građani šapću da taj Keglević sigurno nije tako strašan zločinac jer kad bi to bio, ne bi ga gonili habsburški žandari. Da je lopov, mogao bi šetati okolo. U tom času unosi lakaj na srebrnom pladnju pismo i javlja: Upravo je sada donio Leopold iz kancelarije njegove uzoritosti nadbiskupa kardinala Haulika. Oršićka pročita i saopći: Slava, doputovala sam iz Bistre. Haulik želi da svakako do đem na sjednicu njegova "Pjestovališta". Spremi moju zelenu ha ljinu. U tri sata poslije podne dolazi Oršićki Jožica Ottenfels sva zadihana: - Draga Julijo, ni vi ne volite uvoda. Zato prelazim odmah na stvar. Cijeli grad govori o toj nesretnoj Keglevićevoj aferi, a "tro list" je upleo ne samo vas, nego i mene. - Obje smo u jednako neugodnom položaju. - Po našem tutorstvu - navodnom pustolovu! Međutim, pu stolovi su uvijek u svoje pustolovine morali uložiti dobar dio pa meti, inače se ne bi uzdigli do tako kompliciranog zvanja. Sjesti u dvor Kollenbach i prikazati se nećakom, to je ipak presmiona glu

post. - Ali Jadranka je u ovome drugom prepoznala Keglevića. S time u vezi pitaju zlobnici što je Jadranku sklonilo da se vrati kad je imala u Beču ostati osam mjeseci. To je sumnjivo. - Nijedan joj muškarac nije nikada udvarao. Zbog siromaš tva nije udavača. Ipak sam je pitala, nije li njezinu povratku kri va kakva ljubav, a ona je to odlučno zanijekala. - Djevojke su uvijek odlučnije kad treba tajnu ljubav sakri vati nego kad bi je trebalo otkriti. Ali ja sam se htjela s vama do govoriti o tom Kegleviću. Sad, naime, hvataju onoga koji je bio kod nas u posjetima i stavio se pod naše tutorstvo. Postoje samo dvije mogućnosti: ili je ovaj za kojega svjedoči Jadranka pravi, a onda nema sumnje, oni se poznaju iz Beča. Ako bi bio pravi Keg lević onaj prvi koji je bio kod nas u posjetima, tada bi nastalo pitanje zašlo se Jadranka zalaže za krivoga. Dakle, sve sumnjivije. - Od jučer i ja stalno mislim o tome. Ipak, ne želim djevojci učiniti krivo. A sada ćemo nas dvije gospođama na sjednici biti svakako nišan za primjedbe, zar ne, Jožice? - Nećemo nikome pružiti prilike da se veseli vašoj ili mojoj potištenosti, zar ne, Julijo? - To sam baš htjela naglasiti. Idemo zajedno u dvor, bezbriž ne, vedre i nasmijane. Kao da nije ništa bilo! Malo zatim su izašle iz palače i pješke se uputile na Kaptol. 2a njima se otvorilo mnogo prozora, na vratima dućana provirile mnoge glave. No, one idu mirno, vedro i nasmijano. Julija Oršić primijeti: Ovdje imamo zahvalne gledaoce s galerije. Na sjednici će mo susresti publiku iz loža ... Stigle su posljednje. Kardinalov husar otvori im vrata. U salonu oko stola sjede gospođe. Svačije su oči istraživački uperene u dvije tutorice krivog Keglevića. Oršićka naklonom pozdravlja cijeli krug. Jedna gospođa zaokupi njezinu pažnju. Pristala, tridesetih godina. Odmah prepozna ženu ravnatelja gimnazije Premrua. Do nje sjedi starija gospođa u teškoj crnoj svili. Duguljasto lice skladnih crta pokazuje tragove nekadašnje ljepote. Oko vrata bijele čipke prikopčane iglom pribadaćom od dragulja. To je bogata otmjena plemkinja Rozalija de Grebenović. Treća je u tom krugu odebela, još mlada, živih, nemirnih očiju, žena profesora Agata Tušar. U gradu nose nadimak "trolist" kojemu je predstavnik plemenita gospođa de Grebenović, što prima u svoju kuću i omraženog ravnatelja gimnazije Premrua. Oršićka opazi; "Zlobni je trolist danas neobično svjež! Očito ih je okupala rosa mojega skandala s Keglevićem!" Gospođe razgovaraju samo o sjednici koja će uslijediti kad dođe kardinal. Ali misli su im zaokupljene samo krivim štićenikom Oršićke i Jožice Ottenfels. Pošto Rozalija de Grebenović kao plemkinja želi ostati u okviru društvenog vladanja, odredila je da o tome počne Sigismunda Premru. Njezin je pogled upravljen dvjema susjedama, a govori tako glasno da i druge moraju čuti. - Jest, velika je sablazan već razjašnjena! Sasvim sam točno upućena. Jedna velikaška osoba dovela je u Zagreb pravog mladog Keglevića i on je već u dvorcu svoje tetke barunice Kollenbach. - A onaj drugi je pobjegao? - pita gospođa Tušar nešto pre glasno od prevelikog straha da Oršićka ne bi čula. - Pa naravno! Pustolov je pobjegao. Ali su ga već dostigli na putu u Zagreb. U posljednji čas je moj muž dobio vijest da je uh vaćen i već su mjerodavni faktori otišli prema Podsusedu da pus tolova preslušaju... Gospođa de Grebenović uživa, prepuštajući svojim susjedima razgovor, dok ona s direktnim smiješkom i dalje čuva svoj društveni dekor. Oh, gospođo Premru - klikne gospođa Tušar - taj mla dić na Južnoj promenadi uzbunio mnoge ženske glave, a bio je i u posjetima nekim velikašicama. One su ga već odabrale za muža svojim kćerima i rođakinjama. A sada se ispostavilo - veli gospođa Rozalija - da je taj koji se usudio doći u najotmjenije krugove bio varalica. Ja ni sam tog pustolova vidjela ni izdaleka, a kamo li izbliza ... Tek što je dovršila, začuje se iznenada glas grofice Oršić koja se ni jednim pogledom ne osvrće na gospođu Sigismundu čak se pričinja da je ne vidi. - Ne zaboravite, moje dame, - veli Julija svojim gospođama kao da nastavlja neki govor - u našem gradu ima neobična vijest bijednih sirotica. One nisu bez oca i majke, već su bez kulture i pameti. Njihove prazne glave treba nahraniti i napojiti skandalima. Vama je očito poznata zanimljiva zgoda s dva Keglevića? No, dak

le, vidite, to je dražesna stvar. Kada bude sudbena rasprava - po javit će se tamo mladi Keglević u oba zdanja - a ja, Oršićka, u sredini! Novi "trolist"! - Ali, draga Julijo, - upadne Jožica - valjda ne kanite na raspravu? - Jest, kanim doći kao svjedok. I, vjerujte, meni će biti oso bita slast pružiti cirkuski užitak tim jadnim duhovitim siroticama. Tim sirotama duha, kulture i pristojnosti - i time pridonijeti do bro tvornosti. Sve se smješkaju zadovoljno, čak i one koje nisu rado gledale Oršićkinu odviše svježu ljepotu uz tako odraslu djecu. Oršićkin govor proizveo je tešku zabunu na "trolist". Gospođa Rozalija de Grebenović svjesna je kako je u njih zaboden britki vršak Oršićkina bodeža, ali se čini da ne razumije. Gospođa Aga-ta Tušar smatra da se Oršićka hvali i umišlja, dok žena ravnatelja gospođa Sigismunda nagonski osjeća: ove bi riječi mogle biti uperene i u nju. Ali se na vratima pojavi husar i otvori ih širom. Haulik ulazi i vrlo ljubazno pozdravlja gospođe. Sjeli su. Kardinal počne predsjedati svom odboru. Prisutni pokazuju potpuno zanimanje za njegove prijedloge da bi se priredila lutrija u korist društva. Julija Oršić očekuje da će joj Haulik povjeriti neku posebnu zadaću kad je želio da svakako bude prisutna. Ali uzalud. Sjednica svrši već nakon pola sata, a da joj nije ništa rekao. Međutim, on oslovi gospođe: - Čuo sam od upravitelja rašeg dvora da su se gospođe zani male kako ovog proljeća napreduju rasline u mojim staklenicima. Nudim sam sebe za vodiča u staklenike jer je gospodin nadvrtlar zaposlen. Nadam se da ćete biti zadovoljne mojim vodstvom. - Oduševljene smo! - veli Zina Erdodv u ime svih. - To nam je osobita počasti .m Kardinal i gospođe silaze niz široke stube pokrivene teškim sagovima. Dolje ispred dvora prolaze širokom alejom mladog, jedva procvjetalog grmlja. Kod pojedinih se kardinal zaustavlja i tumači. Onda opet idu dalje. Tu ih domaćin uvede u "Kuću kamelija". Tihi poklici divljenja pozdravljaju čarobnu sliku šarolikog cvijeća. Simbolizira vašu vedru ćud! - nadoveže Haulik i vodi gos pođe dalje. Oršićka malo zaostane s Jožicom pa će joj tiho: - Pisao mi je neka svakako dođem na sjednicu jer ima ne što važno za mene. Kao da je na to zaboravio? - Ako vam je tako pisao, ne može to biti bez značenja. Čuje te li? Već se probudio u njemu botaničar! Kad je u svome bilinskom carstvu, sve drugo nestaje. Ipak - ono pismo znači da ste ovdje potrebni. - Pazite! Gospođa Sigismund nas gleda. Sva je puna podrug ljivosti. Ipak me neće odavle otjerati. - Slušajmo! Haulik će sada kazati sigurno nešto zanimljivo o bilinstvu. Okrenule su se tamo gdje kardinal, okružen gospođama, očito odgovara na neko pitanje: - Varate se jer i bilinstvo ima svoju veliku pisanu pavijest kao i čovječanstvo. Tu ću vam povijest prikazati drugi put - da nas ću samo odgovoriti na pitanje Vere Vraniczany - Dobrinić za što toliko njegujem kamelije. Moje gospođe! Ima raznog cvijeća koje je ljudima kroz vjekove bilo osobito milo i drago. Ali kao da se pojavila zavist drugog, od općinstva manje ljubljenog cvijeća, i želi na površinu po svaku cijenu. Silom i drskošću progura se cvi jeće do protekcije: uzme li cvijet u zapučak knez, kraljica ili slav ljena ljepotica, već se probio na vlast da bi istisnuo ono drugo od svih ljubljeno cvijeće. Tako ovaj drznik od cvijeta postane uvažen. Evo, na primjer, od godine 1634. do 1647. u Evropi je zavladala lu đačka "tulipanomanija"! Zamislite: za jednu lukavicu tulipana pla ćali su ljudi pet hiljada forinti. - Ah, kakva ludost! - klikne Jožica, a on radosno prihvati: - Još više! Za jednu su lukavicu tako zvanog "krunskog tuli pana" plaćali dva tovara pšenice, četiri tovara raži, četiri debela vola, osam debelih svinja ili jedanaest debelih ovaca. A danas? Ako nađete tulipan negdje u kakvom vrtiću, ne biste ga ni pogledali. - Istina je - čude se gospođe, a on nastavlja brzo: - Pao je sa svog položaja do kojeg se dovinuo silom protek cije. -

Dok kardinal ovo govori, okrene se prema drugom stakleniku. Gospođe slijede njegov pogled. Kroz staklene stijene razabire se pojava nad vrtlara. Nešto pokazuje nekom gospodinu koji im je okrenut leđima. Ipak, po crnokosoj glavi, zatiljku, visokoj pojavi, lako je pogoditi da je mlad. Njegovo odijelo, savršena kroja i tam-nomodre boje, kao da su ga već negdje vidjele ... Osobito je uznemirena gospođa Sigismund. Upiljivši oči u leđa mladiću, jedva čeka hoće li se okrenuti da mu vidi lice. - Neka mi vaše milosti oproste! - veli kardinal. - Vidim tamo svojeg mladog gosta. Gdje sam stao? Da! Isto su tako ljudi u početku XVIII vijeka obožavali georginu. Neki je Englez za sva ku takvu stabljiku dao po jedan veliki dijamant! Jedan Francuz se damnaest hiljada franaka! Danas je georgina još manje zapažena od tulipana. Jer, ih, eto, istisnula moda - kamelije. Ona gospoduje od časa kad ju je početkom našeg devetnaestog vijeka donio u Evropu iz Japana Petar Camelius. - Nije li po njemu dobila i ime? - pita Zina Erdodv. - Jest po njemu. A budući da je sada na vlasti kamelija, svi je vi gajite na prozorima, na svojim grudima, a ni ja, kao suvre meni vrtlar, ne mogu zaostati. Ipak će nestalna mu*ićeva gospođa moda i nju skinuti s prijestolja kao i njezine predšasnice. Sve su ¦ to samo prolazni, nestalni, nasilni nametnici. Svi oni nametnici među cvijećem nestaju kao i ljudi - a oni vrijedni, pravi, koji se ne nameću, ostaju bez ikakve protekcije i mode jedini i pravi miljenici ljudima za sva vremena. - Koji su to? - pitaju tiho gospođe. - Takav, od publike uvijek jednako voljeni cvijet, jest - ru ža. Ona je bila i ostaje najljepši, najsavršeniji cvijet i zato - kra ljica cvijeća! Među gospođama gibanje. Sigismunda Premru se lecnu kao da je munjom ošinuta. Uhvati gospođu de Grebenović za lakat i šapće. - Ah! Onaj - kojega su uhvatili žandari! Gledajte ga! Tre balo bi kazati kardinalu ... Utekao se k njemu, prevario ga. Recite kardinalu... - U njegovu je stakleniku pustolov! - snebivaju se, dok se Agata Tušar usplahireno sagne k njima i dršćući šapće: - Recite mu vi plemenita gospodo! Vi kao plemkinja smijete. Neka ga baci ispod svojeg krova! Onaj iza staklena zida u drugom stakleniku okrenu se. Vide ga, u tamnoplavom je odijelu. Lijep, mlad, poklonio se kardinalu, a on mu ljubazno mahne rukom i veli gospođama: To je moj gost, mladi Keglević. Nadvrtlar mu tumači uzgoj voća u stakleniku. Jožica Ottenfelis i Oršićka izmijene uzbuđene poglede. Sto to znači? pitaju se nijemo. Sve su gospođe uvjerene: mladić je prevario kardinala. Jadranka je dokazala da je neki drugi pravi Keglević, a to je svjedočanstvo gospođa Premru s mužem i Agatom Tušar razglasila po cijelom gradu. Pritajena uzbuđenost među gospođama... Lijepi mladić oko čije se ličnosti splelo čudo događaja, stoji sada u kardinalovu stakleniku! Kardinal ga zove Keglevićem i svojim gostom, dok je pravi Keglević od jučer u kući generalice Kollenbach! Kakva sablazani Pogledavaju Oršićku koja je još prije sjednice govorila o sudbenoj raspravi i time potvrdila da je ovaj pustolov. Ali ona promatra cvijeće. Hotimice neće gledati mladića. Najbliže staklenom zidu iza kojeg stoji mladi gospodin utaborio se "trolist" i savjetuje svoju predstavnicu neka odmah kardinala obavijesti koga je nazvao svojim gostom. Gospođa de Grebenović konačno se odluči na taj korak i pođe k njemu. Ali joj kardinal savršenim mirom pokaže vrata drugog staklenika i nasmiješeno moli: Molim, izvolite sada u moj voćnjak! I skrene u drugi staklenik gdje Vjeran stoji s nadvrtlarom. Ovaj poziv pokrene gospođe. Sada će mladića vidjeti okom u oko. No, zašto se Sigismunda Premru žuri iza kardinala? Očito polaze u susret nekom novom, uzbudljivom događaju ... Umjesto da Haulik upita gospođu de Grebenović što mu želi reći, on je i ne vidi. Sasvim je obuzet svojom ljubavi prema bilin-stvu i gospođama pokazuje stabla. To je kao u priči! - veli Julija Oršić, skrivajući uzbuđenje. Kardinal se ne osvrće na Keglevića. Promatra sada napetu Iju-bopitnost gospođa i primijeti sam sebi u mislima: Čekajte! Sada sam vas napokon uhvatio na malo predavanje o mojim bilinama! Gospođe koje očekuju neki uzbudljivi prizor od strane "trolista", moraju slušati kardinalovo razlaganje: I velik dio ovih voćki tek su doseljenici. A stabla? Eto, kad se provezete Zagorjem, nalazite i vidite svuda jablane. Kad idete prema Maksimiru, alejom jablana, uvjereni ste da im je tu i domo vina. Ali taj se naš jablan doselio k nama s Kavkaza i iz Perzije tek 1749. godine. Krasni rascvjetani kesten donijeli su iz Carigrada. Žalosnu vrbu iz Male Azije, gdje već Davidovi psalmi spominju ovo stablo. Platanu, koja resi Maksimir, spominje i prorok Ezekijel.

Mnogo cvijeća doselilo se k nama. Domovina ljiljana je Perzija, proslavio ga je psalmima već i Salamun. Tulipan je došao iz Azije. Naš zumbul doselio se iz japanskih i kineskih vrtova, dragoljub iz 141 Perua, kaktusi iz Afrike, pelargonije i fuksije s Rta Dobre Nade. I sve tako dalje. Cak je čedni jaglac, vjesnik proljeća, doseljenik. - A ruža? - pita Oršićka da ga podsjeti na njegovo pismo što joj ga je poslao. - Oh! Ona ima svoju veliku povijest. I mnogi cvijet koji vam se čini neznatnim ima životnu povijest. Kako rekoh, i cijelo bilinstvo. Jednom morate i to saslušati, jer povijest bilinstva tako na likuje povijesti čovjeka. "Vidim, Oršićka je nestrpljiva - opazi Haulik u sebi - Moram skratiti zabavni program! ... Da vidimo kak vo će uzbuđenje prouzročiti moj gost!" I okrene se prema nadvrtlaru koji tumači u dnu staklenika: - Gospodine Kbrbleru, ne biste li mladoga gosta prepustili malo nama? - Vaša uzoritosti, kako god želite. I odmah upozori Vjerana neka ide s njime prema gospođama. Svaka nastoji što bolje prikriti očekivanje uzbudljiva prizora koji mora slijediti. Netko će progovoriti. Sigismunda Premru je pogledala svoju protektoricu de Gre-benović i veli joj poluglasno: Ne dopustite da kardinal doživi strahovitu sablazan! Uz veseli smiješak uzima kardinal Vjerana pod ruku, okrene se gospođama i reče otmjeno i dostojanstveno: Prikazujem vam svog mladog prijatelja Vjerana Keglevića! Mladić se duboko pokloni gospođama. One stoje nijeme, nepokretne. "Trolist" gleda s izrazom podrugljivosti. Gospođa Sigis-mund gurne svoju susjedu Agatu: - I on je osramoćen! - Pravo mu budi! Moramo mu to javiti! Kao da ovo predstavljanje sačinjava za kardinala osobitu radost, malo čeka i promatra gospođe. Znijemile su... Očito i one druge misle: taj je također prevaren i osramoćen. Čitajući ove misli s lica gospođa, domaćin nastavi uz šarmantni smiješak: Nas smo dvojica - Keglević i ja - prijatelji iz Beča! Sigismunda i njezine susjede osjete udarac u prsima. Oršićka ne gleda Jožicu. Ni ona nju. Obje su nepokretne od zapanjen ja i sreće. Druge se uzgibale od senzacionalne izjave. I one crpe korist od takva preokreta. Dakle, nema sablazni! Opet kardinal promatra raspoloženje što su ga izazvale njegove riječi i dodaje: Pokojna grofica Keglević prikazala mi je svoga unuka. Od mah sam ga Zavolio! Bit će od sada moj stalni učenik u odgoju bilina. Osobito u odgoju pamelija za koje se on strastveno odušev ljava. 142 Primjedba nasmjehne Vjerana. "Trolist" gospođa u pozadini Jcao da je munja ošinula. Izgubile su dah. Postiđene su, poražene. Kardinal kao da sve to čita s njihovih lica, primijeti Oršićki: Pokojna baka mi je u Beču pripovijedala da je vašu milost odabrala za savjetnicu svome unuku. Vi mi danas niste ništa spoinenuli o tome, premda se moj mladi gost pohvalio da je imao čast biti primljen od vaše milosti. Došao je Oršićkin čas. Ona odgovori brzo: - Nije mi bilo poznato da vaša uzoritost osobno pozna mla dića. A onda - nešto se pronijelo gradom o nekom drugom kandi datu na moje skrbništvo. - čuo sam o tome - veli kardinal nasmiješeno. Gospodin upravitelj i nadvrtlar su čak vidjeli tog mladog pustolova. Ali šte ta trošiti riječi o njemu. A vama, grofice, čestitam na štićeniku. Njegova mi je baka pripovijedala da je veoma ozbiljan. Bavi se stjecajem znanja i u svakom pogledu je besprijekoran. Ali, evo, javljaju - čeka nas mala okrepa. Vi ćete, mladiću, s nama - po zove on Vjerana. Haulik ide naprijed i vodi gošće. Gospođe jedva prikrivaju uzbuđenje. Stigoše na malu uzvisinu iza staklenika u nadbiskupskom perivoju. Kardinal je veoma dobro raspoložen što mu je tako dobro uspjela igra koju je smislio. U hladovini je prostrt stol. Dva kardinalova lakaja čekaju s punim pladnjevima vrele čokolade, nabujka i kolača. Na sredini stola srebrna zdjela s ukusno naslaganim voćem iz staklenika. Gospođe smatraju potrebnim da na ovom čudovištu čestitaju nadvrtlaru. Tada se upravitelj i Korbler oproste i odlaze.

Za vrijeme južine ljubazni domaćin razgovara sa svojim gošćama. Katkad upravlja Vjeranu po koju šaljivu, nišaneći na njegova namjesnika i razveseljuje time i njega i gospođe. Ali ubija "trolist". Plemkinja Rozalija de Grebenović, gospođa Agata Tušar, a osobito Sigismunda Premru sjede poražene, osramoćene i ojađene. Nemaju nade da bi se situacija mogla opet pokrenuti protiv Oršićke. Budući da je kardinal upoznao mladića kod pokojne grofice, nema sumnje - to je ipak pravi Keglević. Osobito je Sigismunda slomljena od takvog logičnog zaključka koji se nameće, unatoč tome što je njezinom mužu barun Larsen prikazao kao Keglevića nekog drugog. Dakle, Premru je osramoćen, a Oršićka je pobijedila! Ova joj činjenica razara sreću što ju je obuzimala pri pomisli da će Oršićka biti središte sablazni. Ona koja je odbila da prima u svojoj palači rfju i njezina muža! "Trolist" jedva dočeka da južina završi, iako nije trajalo dugo. Gospođe su s kardinalom krenule iz kioska i vraćaju se istom alejom. Pred ulazom u dvor oprosti se ljubazni kućedomaćin s gošćama. Krenule su kući. Vjeran je otpratio kardinala u dvor i zahvalio mu usrdno: - Još jednom mnogo zahvalnosti vašoj velikoj dobroti! - Kad ste mi poslali ono pismo, dogovorio sam se sa svojim Čehom i Oršićki poslao poseban poziv. Bila mi je to upravo kras na zabava. Baš sam sebi priredio veselo popodne. Nadam se da ću vas češće vidjeti kod sebe - reče mu kardinal na oproštaju. JADRANKINA ZAGONETKA "Trolist" je krenuo iz nadbiskupskog dvora poražen i odmah se uputio ravnatelju Premru da mu navijesti nemili preokret. Or-šićka i Jožica Ottenfels, okružene gospođama, sretne i zadovoljne, oprostile su se međusobno s ushićenjem, čim se Julija vratila u svoju palaču, pozove ključaricu Slavu i odredi joj da smjesta pošalje k Hajdićki po Jadranku, a zatim neka pričeka mladog Keglevi-ća koji- dolazi u posjet. Saopći joj o događaju u nadbiskupskom dvoru. Za četvrt sata uđe Vjeran u Oršićkin salon. Ona ga dočeka s potpunim saučešćem i oslovi: - Čitava vaša stvar je malo nerazumljiva. Kažite mi sve ako imam vršiti želju vaše bake i savjetovati vam, onda bih mora la biti upućena u ovu zagonetku. - Koja za mene znači dvostruku tragediju... Utučen od Bardovićeve nevjere, priča joj kako se s njime upoznao na sveučulištu u Beču. Bardović mu je znao mnogo opisivati Zagreb, njegove ulice, okolinu, a to ga je silno privlačilo. Kako baka nije htjela ni ćuti o domovini, to više želio o njoj slušati. Kad mu se Bardović tužio kako teško živi jer da uzdržava roditelje. Vjeran mu je davao novaca koje je dobio od bake za razonodu. Svakog bi dana raspravljali o životu, načelima, o budućnosti. Brado-vić je hinio da ga njegove misli ushićuju. Prikazivao mu se siromašnim činovnikom koji samo po želji srca ide na sveučilište. Dvije godine su prošle, kad iznenada umre baka. Tek nakon sprovoda pronađem pergamente koje bi mojoj domovini mogle do nijeti bogatstvo. Kad mi je došao Bardović, ja mu sve ispričah i objasnih, a on ode ravno na tajno redarstvo i sve im otkrije. Tek da nas saznajem da je moj jedini prijatelj - špijun njegove carske ekselencije. I sada počinje lov na mene i na moje pergamente. Zgražajući se, sluša Julija Oršić što je mladić sve doživio i reče: 144 - Vi ste, mladiću, u veoma opasnom položaju... - To mi je postalo jasno tek danas zaslugom mojeg pamet nog Videka jer sam doznao što je Bardović saopćio bečkom re darstvu. Oni će od mene tražiti milom ili silom nacrte i spise. - Što zapravo sadržavaju? ¦- O tome vam mogu govoriti samo kad bih imao u ruci papire i dokaze, a najprije moram sam sve provjeriti - ako me policija ne spriječi. - Niste odlučili zatražiti zaštitu maršala Griinea? - Ne bih mu nikada priznao što imam u ruci, a volio bih stra dati, nego primiti zaštitu od bilo kojeg člana Bachove okupatorske vlade. - Da otputujete tetki u Lombardiju? - Moje me osnove i cilj života vežu za domovinu, za Zagreb. - ostao živ ili mrtav. Sada se oslanjam na Haulika. - Nije loše. Neki mu patrioti doduše prigovaraju da ne istupa protiv apsolutističke vladavine, ali ja mislim da je na našoj strani, samo to vješto prikriva. Već je osnovao dvanaest dobrotvornih ud ruženja da barem ovako da prilike ljudima dolaziti zajedno i izni jeti misli. Cijela njegova uprava dvora u rukama je Hrvata, Čeha i Slovaka. Nijedan tuđinac. Uostalom, pazite: ako carska ekselencija silom hoće od vas nešto oteti, od Haulika će tražiti da se ne zalaže za vas, a Haulik vas neće ostaviti -samo će postupati lukavo. Sve više razabirem da vam na svakom vašem koraku prijeti pogibelj.

Ipak, ne shvaćam ovaj paradoks: vlast njegove ekselencije vuče vas u zatvor i ludnicu, a grofici Jožici preporuča vas najtoplije maršal Griine, prvak na carskom dvoru. - Kad ministar Bach javi Griineu o čemu se radi, onda će smjesta Griine dati svoj blagoslov na moj progon. Ali, zamolio sam vas da me primite zato što bi bilo potrebno da u vašoj prisutnosti razgovaram s onom gospođicom koja je svjedočila protiv mene. - Već sam odredila da je dovedu kući. I meni je mnogo do to ga da raščistimo ovu zagonetku - veli Oršićka i pozvoni pa naredi lakaju: - Joško, reci Jadranki da dođe ovamo, ali ne spomeni da imam posjet. - Dopustite jedno pitanje - prihvati, riječ Vjeran kad je lakaj izišao: - Svi govore: "Jadranka". Zar je to njezino ime? - Razjasnit ću vam: njezin otac veliki je pristaša jugoslaven skog Gajevog pokreta. Imao je u Istri svoje rođake i odlazio ljeti k njima. Ondje su, naravno, protiv njegova ilirskog pokreta nastu pali talijanaši, tvrdeći da postoji samo talijanska Adrija - na što 10 Jadranka 10* je njezin otac prvorođenom djetetu stvorio, uz krsno, još ime Ja-dranka. Ovo je dalo ideju i meni da sve djevojke koje dolaze u mo-ju kuću moraju nositi naša imena, čut ćete i vidjeti u subotu jedanaest djevojaka koje sam uresila čistim krasnim narodnim imenima. Tako ja demonstriram protiv germanizacije. Vrata salona se otvore i pojavi se sedamnaestogodišnja vitka djevojka u plavom odijelu, crne kose, modrozelenih očiju, lijepa lica i uzrasta. Ali i Oršićka i mladi Keglević su za njezinu Jjepotu, oboje traže u njoj skrovitu zagonetku koju žele čuti. Mladić ustane, nakloni se hladno, strano, a domaćica naglasi: Ovo je Vjeran Keglević. Haulik ga je predstavio novom od boru kao svojeg znanca iz Beča - upoznao ga je kod bake. Djevojka zelenomodrih očiju mirna je poput morske površine za ljetne tišine. Gleda ravno u kumu i šuti. Slušaj me, Jadranko, učila sam te da govoriš istinu. Reci: otkud tebi uvjerenje da je pravi Keglević onaj drugi za kojeg si svjedočila? Trenutačno djevojka obori pogled, ali onda, kao da je nešto u sebi svladala, opet pogleda ravno u oči Juliji Oršić i progovori: Kad vi želite moram razotkriti sramotu. Ukočeno zuri u nju Oršićka, a s nekom odvratnošću mladić, dok Jadranka priča glasno i hladnokrvno: Bila je to - priznajem - luda, prokšena pustolovina. Do godilo se na putnoj stanici "Divlja mačka". Krčmar nas je preko noći smjestio u neku sobu koja je imala gore u zidu otvoreni prozorčić. Gospođa Hajdić je samnom razgovarala tiho - već smo ugasile svijeću - kad smo čule s druge strane muške glasove, je dan se stalno obraćao grofu Kegleviću. Hajdićka mi šapne da je to sigurno unuk u Beču preminule bake pa se vraća u Zagreb. I dok su oni tako govorili, u meni se probudi nekadanja pustopašna djevojčica i u času se popnem na ormarić i zirnem tamo u sobu. Vidjela sam jednom muškarcu leđa i šiju, a mladiću lice i dobro ga pogledala jer ga je onaj drugi oslovio: "A vi, grofe Kegleviću, idite sa mnom čekati naše prijatelje" ... Onda sam sišla i Hajdićki pripovijedala kako izgleda taj unuk kojemu će moja kuma biti zaštitnica. Stidim se što sam to učinila, ali moram priznati istinu. - To je bio jedini susret gdje si vidjela onog mladića? - Drugog dana, kad smo sjele u kočiju, nije mu bilo više traga. 146 Oršićki odlane i pogleda Vjerana: Dakle, vidite, sada je stvar razjašnjena. Ali Vjeran ne misli tako i odmah upita: Molio bih gospođicu jedno pitanje: kako je tajno redarstvo koje me progoni znalo da ste vidjeli onoga kojega oni žele postaviti na moje mjesto? Tko im je rekao kako ćete vi svjedočiti? - Ovo izvolite pitati njih - odgovori Jadranka ledeno. I Oršićka i Keglević izmijene poglede, a Jadranka zamoli: - Smijem li sada otići? - Samo još nešto, dijete moje. Reci gospodinu kako ti je žao što si svojim svjedočanstvom skrivila njegovu nezgodu. - Nisam nikome ništa skrivila i nemam razloga nekoga moli

ti oproštenje, osim vas, presvijetla kumo, što sam se ponijela kao glupo radoznalo derište. Pokloni se kumi i, ne pogledavši Keglevića, izlazi iz salona. Ju-lija se okrene k njemu i šapne prijekorno: - Niste joj smjeli postaviti ovo pitanje. - Ipak je važno, premda je oštro. - Znate li da sam Jadranku odgojila ja? - Pokušali ste joj dati svoju plemenitu dušu, ali... - Nema "ali". Ona nije mogla nigdje tajno upoznati onog mladog lupeža i s njime to ugovoriti. - Ovdje u Zagrebu nikako, ali u Beču ... - Tamo je mogla otići iz kuće samo u pratnji gospođe Vernić ili Hajdićke. - Ipak je zloglasni barun Larsen imao prilike da je upozna i zaljubi se u nju ... - Tko vam to veli? - Bardović mi je rekao, ali imam vjerodostojniji dokaz. Kuća u Beču u kojoj je radionica nakita od kose pripada tome barunu, a on je moj progonitelj. Pred tom je palačom djevojku čekao i taj ni agent Jarec. Osim toga, ležeći u kočiji kojom me je Jarec vozio u ludnicu, čuo sam da je ljepotica pletačica kose njegova odabrani ca, a taj moćni okrutnik stigao je u Zagreb istodobno s gospođi com! - U Zagrebu se nalazi? - pita ona gotovo bez daha. Kako iz gleda taj barun? - Blijedo lice, vrlo lijepa crna brada, crne prodorne oči, vi sok, elegantan, pristao. Opis je porazi. To je, dakle, bio onaj koji je jučer pozdravio Jadranku. Ali ona to zataji Vjeranu da ne bi još povećala njegove sumnje u vezi njezine gojenice s redarstvom. Vjeran, međutim, nastavlja: 147 - Bardović u ovoj stvari nije lagao, a možda je nešto i zatajio što se odnosi na njega i gospođicu, ili na baruna i gospođicu. Zapravo je sasvim svejedno koji je od špijuna gospođicu iskoristio protiv mene: Bardović ili barun. - Mislite, Bardović je osvojio Jadranku u Beču da lakše iz vrši svoje izdajstvo? - Rekoh, svjedno je koji od obojice - važna je činjenica da su me po svjedočanstvu ove gospođice mogli strpati u ludnicu. Da mi nije uspjelo osloboditi se, zahvaljujući Fabijančićevu i Halperovu poštenju, sada bi oni širili po gradu svjedočanstvo gospođice. Njime bi se koristili stalno, a onda nestali s mladim "Keglevićem" i objavili da je on svoju tajnu baštinu predao njegovoj ekselenciji za sreću monarhije dok bi se ja utopio u zaboravu ludnice! - Strašno je to i pomisliti! - veli grofica. - Molim vas ne smatrajte da je Jadranka svijesno sudjelovala u toj stvari. - Vaša milosti, vidite kako je sve u skladu: gospođica dolazi u Zagreb istodobno kad i oni, ona svjedoči za njih, a kruna svega jest što ona nije mogla odgovoriti otkud su oni doznali da se mogu pozvati na njezino svjedočanstvo. - Vi ne vjerujete ni u ono što je ovdje malo prije pripovijedila? - Ne vjerujem! - Dragi moj mladi štićenice, potpuno vas razumijem i s va ma suosjećam. Vi ste strahovito teško pogođeni izdajom prijatelj stva, vas su okrutno cinički izdali, prevarili. Ipak vas vaše razoča ranje ne smije zavesti da sada ne vjerujete nikome. To bi vaš ži vot učinilo nesretnim. Od te bolesti morate ozdraviti. Ja ću vam biti bolničarka! Na ove riječi Vjeran privuče njezinu ruku i zadrži je dugo na svojim usnama. Ovo smatram vašim obećanjem, mladiću, da ćete me slu šati. Kad je uzdignuo glavu, ugleda ona blijedo lice, mutne, vlažne crne oči, stisnute usne, izražaj čovjeka koji teško pati. Međutim, on uzme svoj cilinder da se oprosti. - Prije nego odete, još nešto: Jadranka je u mojoj kući član obitelji, prema tome morate je ovdje često susretati i zato ne že lim da primijeti vaše sumnje. - Držat ću sam sebe na uzdi - ali istražit ću tko sudjeluje u hajci na mene, tko su svi ti špijuni što su okupljeni oko mene

kao štakori oko slanine. I znam što ću učiniti! - Pazite - upozoravam vas, na svakom koraku možete naći na zamku. Oprez! - Svjestan sam: - moja glava visi ali uže mogu stegnuti tek kada imaju u rukama moje pergamente, a do njih je njima teško doprijeti. Oršićka zatim pozove Hajdićku te je ispita o onom prizoru s putne stanice. Gospođa je ponovila cijeli događaj. Zatim je Oršićka ispituje o Jadrankinu vladanju u Beču, a Hajdićka opetovano ustvrdi: Bila je vrlo čedna, nikad nije ni pokušala izlaziti sama. I ona me je upozoravala na lijepog bradatog gospodina koji joj se pokušavao približiti da s njome razgovara čim bi ostala časak sama pred radnjom. - Možda je ipak uspio da joj piše i obećava ženidbu? - Naravno, ovo ne mogu ni poreći ni potvrditi. Takve stvari mladež nikome ne povjerava. .- Da, tako je - ali vas molim - pazite. Prvi put u duši Julije nastane pomrčina. Njezina vedra, vesela ćud zašla je u tminu brige i sumnju. Razmišlja: "A zašto imam sina? Sada će biti punoljetan - vrijeme je da i on sudjeluje u obiteljskim brigama. Razgovarat ću s Ljubomirom, neka se malo ogleda po gradu i nađe tragove ovoj sramotnoj zagonetki koja tuče moju obitelj moralno i nacionalno". ISKUŠENJE Zatočen u sobi, zavalio se Bardović u naslonjač. Promatra umjetnički izrađene slike, kipove, urese, ormare i razmišlja o nenadanom preokretu u Jarecovoj redarstvenoj pogreški. Barun Larsen ga je okrunio aureolom genijalnosti redarstvenog umijeća, a kod Keglevića ima toliko neuspjeha. Da nije on podmićen? - Eto, kakva me je čekala budućnost! - uzdiše mladi doušnik. Otmjeno odjeven šetao bih ulicama, sve bi žene za mnom gubile poglede, odabrao bih kakvu bogatu udovicu, i previjao se pred njom od ljubavi. Ah! Oh! Jaoh! umirem za vama - i eto ti ribice na udici! Još jučer mi je Premru rekao da Oršićka rado prima udvaranja mladih ljudi. To bi bila lovina za mene. Doduše, profesor veli: ona je vrlo gizdava na ime Oršić. Pa što onda, ako me i ne bi uzela za muža. Imenovala bi me svojim "tajnikom". Baš bih figurirao onako fino uglačan, namirisan, okretan, malo ohol, malo koketan, malo zirneš lij"evo, malo desno na gospodične, ba-ronese i kontese, neka budu i one sirotice sretne. Ideš oholo po salonu i sve ženske poglede osjetiš na svojem kaputu, a ne radiš ništa, samo spavaš - dadeš se dvoriti. Do vraga, taj se Jarec prodao Vjeranu, ali kad bih ja prodao obojicu barunu? Đavo te odnio, Bardoviću, što tu sjediš i razmišljaš. Ustaj i radi!

148 149 Mladić potrči k prozoru, gleda u tuškanačku šumu, ne pokazuje se nikakav žandar. Očito je barun već dignuo stražu. To mi dokazuje što u pokrajnoj sobi nije na straži Videk. Taj prokleti lopov. Zašto je on tako zauzet za Vjerana, a pozna ga u svemu deset dana! Kako bi to mogao da se ne nada dobroj plaći bogatog baštinika. Narav no, sada sva družina očekuje da će gospodin baštinik sipati stoti njarke da naplati njihovu sklonost. Zato su uz njega. To je barem prirodno. Da su s njime u kući dvadeset-trideset godina, onda bi čovjek mogao misliti: to je vjernost, ali ovako se mogu nadati samo nagradi. Kako bih to sve uskladio da Vjeranu onako divno podmet-nem nogu, on se trkne, posrne i pada u barunove ruke, a ja u grof i ju?" I pođe prema pisaćem stolu, uzme komad papira s grbom barunice Kollenbach i brzo piše: "Vaše visokorođel Danas prije podne stigao je mladi Keglević u ovu kuću. Sada je otišao, ali će se vratiti pod večer, šaljite gospodina tajnika i žandare. Obavijest šaljem po ovom dobro plaćenom čovjeku. Molim da mu date nekoliko banknota jer sam mu to obećao." Odmah je pismo zapečatio i spremio u džep. Onda malo šeće gore-dolje i razmišlja. "Dvije godine, otkako prijateljujem s ovim glupanom, letjele su mi pečene jarebice u usta. Valjda mi nisu otkazale službu? Sreća je živjela sa mnom, valjda neće sada u njegova postelju?" Pokuca. Vrata se otvore. Vani stoji Videk. Dođi malo u sobu, nešto ti imam kazati - zovne Bardović. Lakaj ulazi i ostane kraj vrata. - Prije nego dođe tvcj gospodar, htio bih se ispričati tvojim drugovima, osobito tebi i tvojoj majci. Moram ti razjasniti. - Znam sve. Ne trudite se. - Ne možeš znati ono što ću ti sada kazati. Imao sam boles

nu majku koju sam"volio kao i ti svoju. Vidiš, to je bila moja ne sreća. Liječnici su u Beču rekli: ako nema kupališta i skupih lije kova, mora umrijeti. Imao sam znanca špijuna. Zaplakao sam pred njime, on me odmah odvede svojoj gospodi. Uzeo sam novaca i prodao se - mati mi je tada ozdravila. Zarobili su me. Dakle, ne ljuti se na mene, nego mi pomozi da postanem čestit čovjek. - Kako bih vam mogao pomoći? - Da u poštenju odneseš jedno pismo "K caru austrijanskome". 150 - A što je u pismu? - Kazat ću istinu: tražim od mojeg pretpostavljenoga baruna neka smjesta briše iz redova svojih službenika i pošalje moje stva ri. Svršio sam s njima! Više neću služiti one lupeže! Želim tvojeg gospodara, kad se vrati kući, dočekati kao slobodan čovjek. A da budeš siguran - evo. Iz lisnice izvuče snop hiljadarki i pred Videkovim očima poreda ih jednu uz drugu. Videk još nije vidio toliko hiljadarki ovako poredanih, a Bardović će: Evo! To je tvoje! Uzmi! Bardovićev pogled traži dojam njegovih riječi. Videk podigne vjeđe. U njegovu licu se trza ... Svijetle mu se oči krijese. - Ne! Neću! - vikne. - Sta? Voliš stajati pred tuđim vratima i skakati kad gospo dara treba podvoriti? Krv šikne u Videkove obraze: - Ja stojim pred njegovim vratima kao čovjek - a skačem u svom poštenom zanatu, a vi - vi stojite pred vratima gospodara kao pseto i skačete kad im treba ili u lov na poštenjake? Ja sam u svojoj službi lakaj, a vi otirač za svinjarije! - Sto? Ti se to usuđuješ - meni! Ti? Čelo lakaja probije znoj. Glas mu zaječi kao trublja: Jest, ja to volim! Pročitao sam pismo kroz pečat. Nikakav ne tražite otpust. Izdaju kujete. Hoćete javiti svom gospodaru da je moj mladi gospodin pod svojim krovom, neka pošalje žandare. To vi hoćete! - Nije istina, tražim otpust! - Recite to kome drugom, a ne meni. Ja vam vidim do kič me. I ono o bolesnoj majci izmislili ste. - Gle zagorskog zalupanca! - Sto? Svaki Zagorac, kad ga majka rodi, donese na ovaj svijet u svojoj glavi četiri gimnazije, a u srcu četiri vreće pošte nja! A vi nemate ni toliko pameti da biste mogli zaslužiti pošteni kruh. Na vratima se pojavi preplašena Matilda: - Videk, vičeš da se cijela kuća trese! - Kako se ne bi tresla kad me ovaj vrijeđa kao da bih ja mogao među špijune i veli da sam zagorski zalupanac. Misle špi juni da se poštenje može kupiti kao funta svinjetine! Neodlučno stoji pred njima Bardović. Čini mu se: ova bi žena bila pristupačnija i predloži: - Ostanite, ključarice, da vam rastumačim. - Tumačite vi sebi ravnima koji su jučer ovdje po tuđoj kući haračili - odgovori ona. Ni čuti vas neću. A Videk mu ljutito otkreše: Da mi nije gospodar zabranio do taci se vašeg tijela, sad bi vam zalupanac zalupao sva rebra u trbuh! 151 Matilda i Videk izlaze iz sobe na hodnik i zatvore vrata. Bardović slaže svoje novčanice u lisnicu i proklinje neuspjeh: Zapao sam među same glupane! Iz ove kuće budala nikud nikamo. O, prokleti Jarec! Taj je napunio svoju kesu, a ja ću glo dati kosti! Sada više nema pomoći. Gdje ne prodreš s lisnicom, nećeš ni s mačem... Ali kad se ispavam, već ću nešto smisliti. I legne na divan i zaspi, a kad se probudio, već je sunce bilo na zapadu. Hodnikom je čuo korake i Vjeranov glas. Malo je uznemiren. Sluša, čeka. Nije prošlo ni četvrt sata kad on ulazi u sobu. - Sto kaniš, napokon samnom? Nemaš me više razloga držati

u zatvoru - pita Bardović. - Imam te razloga jednim hicem sravnati sa zemljom. - I navući na sebe barunovu osvetu. - Imao bi se on i zašto osvetiti! Takvog podlaca među špiju nima ne bi tako lako našao. - Čuj me, Vjerane! Ovdje sam prosjedio cijelo poslijepodne. Mnogo sam mislio i tada me snađe osjećaj ogavnosti prema sa mom sebi... Počeo sam se kajati i odlučio popraviti. Ne spre čavaj me da se vratim u pošteni život. To je moja najozbiljnija nakana. - Ti se usuđuješ to ustvrditi? - Duše mi, odlučio sam! Kunem se! - A nisi li htio Videka podmititi, pokvarena ništarijo? - Ne, Vjerane! Ja sam bio potpuno pokvarena ništarija kad sam te izdao prvi put. Sada ne samo što te nisam htio izdati, nego sam odlučio lakaju da odnese pismo. - Daj pismo što si ga htio poslati barunu. - Razderao sam i bacio kroz prozor. - Daj mi pismo i dajem ti riječ da <ćeš izaći odmah na slo bodu! Za takvu cijenu ne mari što će se još više oblatiti pred Vje-ranom. Konačno, on mu može pismo i silom oteti. Radije ga izvuče iz džepa i preda. Pročitavši sadržaj, Vjerana spopadne neodoljiva gadljivost. - Nemam riječi koja bi bila dostojna da označi toliku pod lost. Reci što su ti obećali za tvoju lupešku izdaju što si je poči nio protiv mene? - Tebe su imali uvesti u protokol bolnice kao neizlječivog luđaka koji sebi umišlja da je Vjeran Keglević, a ja bih potpisao da "svoju" baštinu ostavljam habsburgovcima. Onda bi mi dali onaj dvorac u Koruškoj što ga je imala tvoja baka - i ostao bi grof Keglević. 152 - Varaš se, znaju oni dobro da bi ti za novac skvakome ot krio kako su oni došli do moje baštine. Zato bi te oni, kad te više ne bi trebali da igraš Keglevića - otrovali, da budu sigurni u tvoju šutnju. To bi bila tvoja konačna nagrada da im je sve us pjelo! - Onda je to prava sreća što te nisu odveli u ludnicu. - Onda je to sreća jer bi tebi bilo na štetu, ali si dosad mir no gledao kako su mene hvatali da me zatvore živa u grob lud nice. - Nisu me rodili plemenita srca kao tebe. To sam već dav no znao, ali nisam znao da bi me ubili. Zato znaj sve: oni te neće pustiti iz ruku, pa da se skloniš pod Sjeverni ili Južni pol. Sad si Jarecu dva puta umakao, treći puta nećeš. Iskopat će ti novu ja mu, na to možeš računati. - Ne bojim se i čekam. A sada reci gdje i kada si se dogo vorio s gospođicom zelenomodrih očiju da za tebe svjedoči? - Već sam ti rekao? s njome se nisam nikad sreo. - Kako su onda doznali da će ona svjedočiti za tebe? Odgo vori istinito samo na ovo pitanje i pustit ću te smjesta iz kuće. - Za ovu cijenu govorio bih uvijek istinu. Reći ću sve, prem da mi nećeš vjerovati. Mene je barunov tajnik poveo u Kapucinsku ulicu pred Oršićkinu palaču i tu me namjestio nasuprot kući i rekao: "Sada će doći na prozor jedna lijepa djevojka i potvrditi da ste vi Keglević, a onda će vas Oršićka primiti". Nakon toga su došli županijski sudac i neki ravnatelj gimnazije pa nam rekoše da je Oršićka odbila da me primi, premda je djevojka potvrdila da sam ja Keglević. - Više ne mogu ništa vjerovati. Dogovorili ste se s njome. - Oni sigurno, ali, na žalost, nisam ja. - Jesi li kod "Divlje mačke" večerao i tamo vidio ovu gos pođicu? - Večerao sam tamo s barunom, ali nisam vidio nikakvu go spođicu. - Zar niste tamo prenoćili? - Vraga! Barunu je smetao nekakav prozorčić na stijeni.

- Ti si "gledao kroz taj prozorčić i vidio gospođicu? - Barun je pozorno istražio sobu i odlučio da idemo razgo varati k pčelinjaku. A zašto bih uopće gledao na taj prozorčić? Tko je bio znameniti tamo? - Znaš ti to bolje od mene! Dakle, ne priznaješ svoje poz nanstvo s tom gospođicom? - Tamo je, dakle, bila? Eh, onda je to sigurno znao barun. Već sam ti rekao - on je zaljubljen u nju. Doduše nikad ih ni sam vidio zajedno, ali sam čuo od Jareca kako su se barun i on u Beču sukobili pred dućanom pletiva kose gdje je barun čekao djevojku. Dakle, više je nego prirodno: ona je barunu za volju svjedočila meni u prilog. Da je to bilo za volju meni, vjeruj, rado bih se pohvalio. - Reci svojim gospodarima: neće dobiti u ruke ni jednog komadića onih papira. Sakrio sam ih tako dobro da ih cijelo re darstvo ekselencije neće otkriti. Prije ću sve uništiti. - Ako to želiš, kazat ću mu. Samo me što prije otpusti. Vje ruj: još ćeš čuti da sam se ozbiljno prihvatio rada i napustio špijunsku sužbu. - Tebi savršeno pristaje poslovica: "Svinja se i okupa, ali opet ide ležati u kaljužu" ... Idi, idi ispod krova da se zidine od zgražavanja ne sruše! - Hoće li me tvoj sluga dolje vrijeđati ili zlostavljati? Ne bih dopustio da svoje ruke uprlja na tebi. Dođi! Požurio se da uzme šešir i pelerinu u kojoj je sinoć stigao u ovu kuću pa silazi s Vjeranom. Sva je družina pružila glave, gledajući kako mladi gospodar silazi s Bardovićem i otključava vežu.- Obuzima ih razočaranje, Bardoviću dopušta da izađe! Nije ga, doduše, udostojio ni pogledom, ni riječju, ali družinu taj prezir ne zadovoljava. Kad je Bardović otišao, Vjeran zaključa vežu i da ključ Vi-deku. Ovaj zaklima glavom: - Nemam tu pravo govoriti, ali tako mi imena, niste ga smjeli ovako pustiti. On je zaslužio da mu barem malo natjerate straha u kosti... - Ne, dragi Videk. On je smeće, a ono spada na smetlište. Dakle, neka ide k svojim gospodarima. Obračunat će oni s njim prije ili kasnije. Jesi li se propitao da li je gospodin Nikola Halper stigao u Zagreb? - Jest. U kući je svoje tetke još od prije podne, ali spava kao mrtav. - To bi sada i meni najviše trebalo! - Samo još nešto. Majka vam je pripremila dobre juhe i pečenke da se nakon toliko nevolja okrijepite. Molim vas, uzmi te večeru. - Hvala ti, prijatelju moj! - i pruži mu ruku. Matilda je došla u blagovaonicu da vidi hoće li Vjeran jesti. Našla ga je kako gleda sliku što prikazuje njegovu majku i njega kao dijete, pa mu reče: Baš ste tako promatrali ovu sliku one prve večeri pri va šem dolasku! Nije joj odgovorio. Kad se nakon više časaka okrenuo k stolu, opazila je da su mu oči vlažne. A onda će Vjeran tiho. Da, one sam večeri gledao sliku i šutio. Nisam govorio o majci da ne bih zaplakao ... 154 - A ja sam, luda, kad smo uhvatili ono pismo, mislila, da niste govorili o majci zato što to niste vi. - Jedina mi je sreća što imam vas i Videka. Idite spavati, odmorite se, a sutra ćemo o svemu razgovarati. Sve su sobe otvorene jedna u drugu i osvijetljene. Vjeran korača gore-dolje, ne primjećuje bogatstvo, ne vidi ništa do svoje nevolje. Seta raskošnim sobama mladi baštinik - a osjeća se kao nesretni prosjak, osjeća se prevaren - prodan. ODABRANICA BARUNA LARSENA U hotelskoj sobi stoji barun Larsen. Njegov je pogled uprav ljen na vrata. Lakaj ih otvori, ulazi Jarec - uprljan, razderan. Bez riječi se pokloni. * - A uhićeni Keglević? - dočeka ga prijeteće pitanje. - Kako? Govorite što je bilo? - Vaše visokorođe, uhićenik je čitavu noć u kolima bio bez svijesti i spavao je. Ujutro na putnoj postaji naručim za sebe i

žandare doručak, a kočiju s uhićenikom smjestimo u zatvorenu šupu. Oficiri maršala Griinea uvuku se s protivne strane u šupu, ukradu uhićenika, a umjesto njega postave mladića koji markira uhićenika u bijegu. Žandari gone nepoznatoga, onda padaju oni i ja u san jer su nam oficiri u doručak sasuli uspavljujuće sred stvo, a s Keglevićem pobjegli i sakrili ga. Evo, to je ukratko cijeli događaj. Ovako je Jarec pripremio razjašnjenje da se spasi kako bi sa sebe skinuo odgovornost. Grof Grime preporučio je Keglevića udovi carigradskog poslanika grofici Ottenfels - nado veže barunov tajnik. Ona je sama pokazivala pismo gospođama. Dakle Grune se pobrinuo i kod svojih oficira da ga zaštite. Opet ulazi i javlja da šef policije moli audijenciju. Barun da dozvolu, a u salon ulazi mršav muškarac četrdesetih godina, pokloni se duboko i javlja: - Vaše visokorođe, moji tajni redarstvenici javljaju da po vašem nalogu dvorac Kollenbach čuvaju žandari, a na mitnicama čekaju grofa Keglevića. - To se vas ne tiče. - Molim za oproštenje, ali je upravo kod n-ene bio oficir maršala Griinea koji je doznao da su za Keglevićem pošla dva redarstvenika iz Beča. Maršal vjeruje da je netko iz zavisti prijavio mladog Keglevića jer je sigurno, kao i drugi hrvatski đaci, malo više brbljao na hrvatsku stranu, ali maršal zna da se unuk grofice Terezije Keglević nikad nije bavio politikom pa moli neka ga zaštitim i upozorim da on uživa njegovu zaštitu. Sjaj radosti zasvijetii u Jarecovim očima dok barun savršeno prikazuje službenu hladnokrvnost. Javite njegovoj preuzvišenosti maršalu Griineu da sam upravo upozoren na ovog mladića i odmah sam opozvao stražu koju je tamo namjestio Jarec. Keglevića neće više nitko uznemi rivati! Šef zagrebačke policije duboko se pokloni i ostavi sobu. Vi ste, Jarec oslobođeni svake krivnje - i molim iziđite malo u predsoblje. Jedva se za sobom zatvorio vrata, Larsen tiho udari rukom po stolu i okrene se tajniku Heinrichu: - Dakle, ovo je da poludiš! Što bi vaša filozofska glava ov dje mogla primijetiti? - Najjasniju činjenicu koju odavna znate vaše visokorođene. Borba je to oko prvenstva na dvoru između visoke aristokra cije pod vodstvom maršala grofa Griinea i običnih građana oko advokata Aleksandra Bacha - sada njegove ekselencije, koji advokatskim trikovima izbija iz ruke aristokraciji sve adute! - Ali tu se radi o nečemu što ja moram oteti Kegleviću a carskoj dinastiji osigurati prvo materijalno mjesto u Evropi. Evropi! - Onda je najprirodnija stvar sve otkriti grofu Griineu! - Pa da on po svojim oficirima uzme pergamente Kegleviću i sebe prikaže dobročiniteljem monarhije - da, sebe - ne nas, aristokraciju! Griine posjeduje lihvarsku žeđu da se isprsava! - 2i%"a je istina, ali vaše visokorođe u tom slučaju ima teš ku zadaću, ali i sposobnosti da izvedete svoju zadaću - mimo grofa Griinea. - Dakle - to je dobra riječ. Vidite, od časa kad mi je Jarec prikazao svoj čudesni neuspjeh, jer su mu se umiješali oficiri odmah mi se probudila misao: treba raditi tajno - posebnim putevima. Mimo svih, jednostavno ću sastaviti posebni ured svo jih špijuna i kad dobijem u ruke to blago, odnijeti ga u careve ruke. Ako mi poslužite u tome, dobit ćete barunstvo, to vam jam čim. Ja sam već prilično izradio svoju osnovu. Pustit ću Bardovića da i nadalje igra ulogu Keglevića, a pravoga ću... 156 Riječ mu prekine lakaj i javlja dolazak grofa Keglevića. Barun u nastupu znatiželje gurne lakaj a, a iza njega ulazi Bardović. - Mogao sam slutiti da nije onaj - veli razočarani barun. -• Sto ste došli? - Vaše visokorođe, javljam da mi je ono pismo kojim jav ljam Vjeranovo uhićenje sa samokresom u ruci diktirao - sam Vjeran Keglević. - Koliko ih ima? Deset? - Visokorođeni, Vjerana Keglevića doveli su u podne u dvo

rac službenici kardinala Haulika i prikazali ga družini, a zatim su otišli. Mene. je Vjeran zatvorio i dao stražariti po svojem lakaju, a zatim je otišao iz kuće pa nisam mogao poslati vijest. - A niste mogli svojom rječitošću uvjeriti družinu u njego voj odsutnosti da je sve zabuna - da ste vi pravi Keglević. Oni zalupanci bi povjerovali. - Baš ti zalupanci su više pomogli Vjeranu od njegove vla stite pameti. - Nisam li vam dao pet hiljadarki, vi luđače, mogli ste mu ponuditi pet stotina i on bi dotrčao! - Položio sam mu u ruke čitavih pet hiljadarki, a on je od bio. - Lažete! Za takvu laž zaslužili ste vješala. - Ne lažem! Lakaj je odbio i rekao mi da sam otirač za svi njarije, da se poštenje ne kupuje kao svinjetina, on da je Zago rac, a kad se Zagorac rodi, donosi sobom na svijet četiri gimna zije. Bio bi me zadavio da mu nije Vjeran zapovijedio neka me ne dirne. - U ovoj zemlji ima ljudi koji ne primaju pet hiljada da prenesu jedno pismo? Smjesta ćemo te buntovnike pobacati u tamnicu! Kako se zove to mjesto odakle je ovaj vaš lakaj? - To je čitav kraj, a zove se Zagorje. - Heinrich,. pozovite policiju! Gdje je Zagorje? - Tamo, na podnožju Zagrebačke gore. -,?ta" Zagrebačke gore? Eh, čekajte, ovu goru i njezino podnožje trebam! Do vraga, njegova ekselencija i ne sluti da u njegovu rajonu ministarstva unutrašnjih poslova ima rebela koji donose na svijet četiri gimnazije a ne primaju ni carske hiljadar-ke za posve lagodnu izdaju! Ponovo najavljuje lakaj posjetnika i predaje posjetnicu. Idite, Bardoviću, u svoju sobu. I nadalje ostajete pravi Keglević. Ostalo ću vam javiti sutra prije podne. Idite! U salon ulazi pomno odjeven ravnatelj gimnazije Premru. Na licu mu ozbiljan izražaj. - Vaše lice mi pokazuje, gospodine ravnatelju, da su gra đani Zagreba veoma nelojalni. Samo sve otvoreno napišite zaposlen sam i ne bih imao vremena slušati uznemireni referat. - Vaše visokorođe, ne kanim podnijeti redoviti izvještaj javljam senzaciju koja je odigrana u Haulikovu dvoru. - Čini se da to ne spada u moj resor. - Na žalost, teško će vaše visokorođe to izlučiti. Na sjed nici koju je održao s jednim društvom u biskupskom dvoru kardinal je prikazao onoga pustolova kojega ste mi odredili da ih uhodim - svojim dragim prijateljem Vjeranom Keglevićem. Sve su se gospođe, osim Oršićke i Ottenfels, zgražale. Vijest se tako dojmila baruna da je bez riječi buljio u svojeg tajnika Heinricha. Larsen zamoli Premrua da mu o cijeloj stvari ispriča potanko. Još jedno bih predložio vašem visokorođu - veli na kraju Premru. - U subotu je taj mladi pustolov pozvan k Oršićki na zabavu. Ovo neobično uzbudi Larsena i naloži ravnatelju neka mu te večeri bude na usluzi. - Ali mene Oršićka ne prima u svoje društvo. Već sam sve pokušao - uzalud! Ali imam nekoga tko bi me izvrsno zamijenio. - Tko je taj? Želim ga vidjeti. - Doći će u gostionicu na doručak pa će se onda straga neopaženo uspeti gore. Teško ga je prikriti jer se odijeva neobično da bi barem vanjštinom istaknuo svoje kneževnikovanje. Ime mu je Tamar de Grebenović. Gabrielus mu je književno ime. - Je li se istaknuo na tom polju? - Nisu mu nigdje primali radove, pa je sam nešto izdao i pokušao steći priznanje kod službenih slojeva, ali bez uspjeha. Ipak je tvrdo uvjeren u svojoj genijalnosti. - Dakle, tašt je. To je dobro. Prokrčit ću mu put i nešto štampati. - Onda će on u vatru i u vodu za vaše visokorođe. - Dakle, taj gospodin ima pristupa kod Oršićke? - Jest, svuda se prikazuje kao pristaša i, znam - bit će i vaš... Čovjek je gibak, zna se prikloniti svakom mišljenju i obo jiti svakom bojom - već kako vjetar duva. - Klasičan primjerak. Vašeg mladog štićenika Gabrielusa

Tamara de Grebenovića grandiozno ću zaposliti, bit će vama des na ruka. A sada imam povjerljiv dogovor - pričekajte! Premru napusti salon i ode u predsoblje. 158 OČITOVANJE Sutradan, nakon Vjeranova posjeta Juliji Oršić, odlazi Ja-dranka prije podne na posao gospođi Hajdić. Prati je guvernanta. Krenule su južnom promenadom jer je to Jadranki najdraži put. Kad su stigle na istočnu stranu šetališta, dođe im iznenada u susret lijep, pristao mladi Oršić i zaustavi ih pa se okrene guvernanti: - Čekao sam vas, gospođice. Spremam majci malo iznena đenje i trebam vašu pomoć. Molim vas, odnesite odmah ovo pis mo naslovnici, neka mi smjesta odgovori hoće li prodati sliku o kojoj smo govorili. Kamo i kada će mi donijeti? Sve potanje na lazi se u pismu. - Prije moram otpratiti gospođicu Jadranku. - Dotle će mi gospođa nestati iz kuće - a ja ću ovdje biti Jadrankin čuvar dok se vi vratite. - Ako me presvijetla ukori što ostavljam Jadranku s mla dićem samu... - Ja nisam za Jadranku mladić - mi smo zajedno odrasli, dakle, smo braća. Uostalom, majka ionako ne smije doznati da ste nosili ovo pismo, a, evo, na promenadi u ovo doba nema žive duše. Sve uzimam na sebe, gospođice. Idite brzo! Čekam vas. Guvernanta ode, a njih su dvoje ostali uz ogradu, šuteći gleda ona u dolinu Save, a mladić počne naslonjen na ogradu: - Jadranko, slušaj me,. Imam ti nešto važno reći. Od dana, kad si došla kući, nisam imao ni časa prilike s tobom govoriti nasamu. Znaš li da si se jako promijenila? - Promijenila? Kako to? - pita nehajno djevojka. - Prije smo bili uvijek veseli, bučni, nasmijani - i Ninka i ja i ti. Sada si nekako čudno ozbiljna ... - Možda i jest tako. No, vidiš - moram se spremiti za bu dućnost ... - Kakvu budućnost? - Budućnost u radu. To su nove misli i brige. Od toga sam očito postala ozbiljna, ili, kako ti veliš, promijenila sam se. - Je li rad jedini razlog toj promjeni? - Zašto to pitaš? - Svatko ima svojih tajni koje ne mora nikome povjeriti, a opet i može - prijatelju s kojim si odrasla. Ili si u Beču zabora vila kako smo bili jedno drugome dobri? - Zar nismo to i sada? - Dakle, vidiš, imam pravo pitati: tko je onaj lijepi bečki oarun koji te jučer pozdravio kad si b.ila s majkom i Ninkom u dućanu? ..*. no "•^jjfc - Ah, dakle, već me i ti stavljaš pod istragu? - Zašto naglašavaš "i ti"? - Zato što si ti jedini koji me je jučer poštedio pitanja - a danas si otpremio guvernantu da me možeš preslušati. Dosta mi je toga! Zapravo sam stvar riješila s kumom i svršeno je s tim. - Za mene tek počinje. - Za tebe? Ne razumijem. - Jadranko, zar je moguće da si se u nekoga zaljubila? - Da i jesam, kome bih morala odgovarati? - Možda, ipak - ili bolje, reci, zašto si se tako izmijenila? Zašto se posljednju godinu skrivaš od društva, mene i Ninke, sva si se uvukla u sebe? Možda ipak znam ovu tajnu... - Ne znaš, uvjeravam te! - Znam, jer i ja nosim tajnu, a otkrio sam je sam sebi tek kad si otišla u Beč. Htio bih ti kazati - samo mi reci ljubiš li onog baruna ? - Onaj mi je barun pokušavao u Beču udvarati, ali sam ga odbijala. - Jadranko, osećao sam da je tako. Sada sam sretan, presre tan! Sada ti smijem razotkriti svoje srce.

- Ljubomire, ne smiješ tako govoriti siromašnoj djevojci... - Tko može braniti da uzmem onu koja mi je najdraža, a to si ti! Jest - ti! Ne smijem slušati ono zbog čega bi me kuma proklinjala. . - Znao sam da ćeš to reći i zato sam naumice ovako uredio. Kod kuće bi mi pobjegla, a ovdje se ne smiješ maknuti od mene da te ne bi ljudi vidjeli samu, bez pratnje. A sad, sad slušaj: kad si otišla u Beč, opazio sam da mi je kuća pusta, društva dosadna, dani prazni, svuda mi nedostaju zelenomodre oči u kojima su zjenice, kao dva sunca, obasjavale moju mladost, a da toga nisam bio svjestan. Suti," Ljubomire! šuti, molim te! Neću i ne mogu. Nakon tvog odlaska nastala je oko mene pustoš u kojoj me snalazi bezvoljnost, sjeta, tuga. Sve mi se to otkrivalo polagano, od dana u dan. Nigdje nema prolaznika, promenada pusta i tiha. Svibanjsko sunce upire u njih tople zrake kao da ih ohrabruje... - Zahvatila me bol za tobom - za danima što sam ih pro veo s tobom u djetinjstvu i mladenaštvu. Gubio sam smisao za vesele izlete, zabave, ples, za glazbu. Svaki novi dan donosio me bliže k spoznaji da mi je život bez Jadranke nepodnošljiv. Mislio sam često o tom i ona se tako čudno promijenila u godinu dana ne ljubi ii, možda, i ona mene? - Prestani, Ljubomire! Zabranjujem ti govoriti! - Danas se to mora - razjasniti! ... Ja sada znam samo to da mi se drugarica iz djetinjstva neznano ušuljala u srce i odanle je nitko ne može više odagnati! 160 Ali ti nisi svjestan u kakvu me bacaš nevolju! - Znam na što nišaniš. U našoj se kući svakog dana govori kako ću oženiti kćer grofice Erdodv. Ali ja sam bježao od tih ra zgovora i podavao se snovima o svojoj ljubavi, uvjeren da mi ti osjećanje uzvraćaš. - Da mogu barem pobjeći, da ne slušam! - Moraš me slušati. Kad si iznenada došla kući, obuzela me divlja radost. Veseo sam pošao u Bistru kad me je majka tamo slala. U samoći sam se sabrao, a jučer vratio s tvrdom odlukom da ti to kažem i zato sam izmudrio kupnju neke slike za majku da bih mogao govoriti s tobom. Sad znaš moju tajnu. Reci mi što je uzrok tvojoj promjeni? Možda mi uzvraćaš osjećaje?... Možda su te nagnali da se vratiš prije roka? Izreci to - i bit ću sretan. - Mene je tvoja majka primila u kuću kao sirotu i othrani la me. Dugujem joj zahvalnost, a ona traži od mene da joj smjesta kažem što si mi sada govorio. - To ne smiješ učiniti! Sam ću joj saopćiti, ali joj prije mo ram dokazati da me je baš ljubav prema tebi učinila ozbiljnim i marljivim. Ti joj nećeš ništa otkriti! - Hoću, jer moram! Znaš koliko ona želi da uzmeš sebi ravnu i bogatu kontesu Mirtu Erdodv. Ja sam tako siromašna da uopće ne bih smjela ni slušati očitovanje mladića tako moćnog, ugled nog imena, a kamoli na to odgovarati. Ja sam pusta sirotinja tebi nedostojna roda. - Zašto to naglašavaš toliko? - Reci, Ljubomire da povlačiš izjavu, inače moram sve kazati tvojoj majci. - Čekam tvoj odgovor, Jadranko. Samo taj odgovor... - Moj odgovor može biti u svakom slučaju samo jedan: si romašna je djevojka dužna zahvalnost svojoj kumi i onog časa kad ovu dužnost pregazim, zavrijedila sam da me izbaci iz kuće. Kad bi ona ćula što si mi rekao, smjesta bi me poslala u Beč. Još danas! Ako joj prešutim, smatrala bi me nepoštenom. - Ako te ona, naprotiv, prigrli s veseljem? - Ovu bajku očito nisi pokušao ni sam sebi ispripovijedati? - Jadranko! Znam, danas bi majka bila izvan sebe, baš zato moram pričekati. Skovao sam osnovu. Ona silno želi da budem radin i vješt gospodarstvu. Tu ću joj želju ispuniti, a onda će po pustiti .-.. - Onda si slijep ili sam sebe, znajući, varaš. Ja joj moram sve to reći, po dužnosti. - Slušaj! Ako joj to otkriješ, zamrzit će tebe, a između mene

i majke mora doći do preloma. Sada biraj: hoćeš li razbiti njezin mir i mene rastaviti od nje? Malo vremena šuteći zuri u krovove grada, a onda će odlučno: Pa dobro. Za četiri mjeseca izučit ću u Beču svoj zanat i biti svoja. A onda mogu govoriti otvoreno i otići ispod vašeg krova. 11 Jadranka . "•" - Ali sa mnom! Reci mi istinu - što je razlog tvojoj promje ni od godinu dana? - Ne mogu kazati. - Znam, znam, Jadranko! Ne trebam više nikakav odgovor. Osjećam ga! Doći će čas kad će moja majka tražiti od tebe da bu deš njezina snaha, nijekala ti ovo koliko ti drago. - Čini se da ti ništa ne znaš. Između kume i mene pukao je jaz. Ona vjeruje Kegleviću koji me sumnjiči da sam u vezi s onom gospodom iz Beča... - Ne smije to vjerovati ni ona, ni on! Nitko! - Ti vjeruješ da nisam služila njima? - Jadranko, zabranjujem ti ovako govoriti o sebi. U tvojoj duši sve kipi od gnjeva i ogorčenja prema našim tiranima. Ti- to ne bi nikad učinila. Ni za čitavo carstvo! - Ljubomire, ti si jedino stvorenje koje mi vjeruje. Nikad to neću zaboraviti. Ovaj ga iznenadni pokret usreći pa joj gleda u oči i šapće: - Pouzdaj se u mene, Jadranko! Nitko na ovom svijetu ne smije na tebe baciti sjenku sumnje. Ja sam tu i branit ću te ako bi se netko usudio misliti tako nedostojno. No, naša će ga guver nanta brzo vratiti, imamo samo malo vremena i želim se s tobom sporazumijeti pa te molim: ne govori mojoj majci da te ljubim. Neka to ostane naša tajna. Štedi njezin mir i vedrinu. Za nekoliko mjeseci bit ću i punoljetan, pa... - A ja u svom - zanatu. - U onoj palači u kojoj si odrasla tamo ćeš biti draga snaha moje majke!... Ja ću se prihvatiti gospodarstva svom snagom i majka će se tome tako obradovati da mi ne može uskratiti sreću. Pogledala ga je u oči odlučno, a njezin glas zvuči ogorčeno: - Ti i ne slutiš kako ona misli o meni. Na prvom koraku, kad sam se vratila u Zagreb, dok još nisam skinula putno odijelo, re kla mi je riječi koje moram zabilježiti na svaku stranicu svog ži vota. Evo, kako glase: "Jadranko, nemaš miraza i ne možeš oče kivati prosca". - To je rekla moja majka? - Jest, i zato moram izučiti zanat. Ništa na svijetu ne bi mo glo sklonuti tvoju majku da me primi za svoju snahu. A sada, kad si mi to sve rekao, pitam te, nije li, možda, ona nešto naslutila po tvojem držanju kad me je tako čudno ispitivala što me je sklonulo da se vratim iz Beča? - Nitko i ne sluti, pa ni majka. Smijem li se nadati da te je iznenada vratilo kući - srce? - Čeznula sam da vidim rodni grad. - A u njemu one kojima si ti draga ... ako već oni nisu tebi. - Već za tjedan ili dva vraćam se u Beč. Neću ništa otkriti kumi, ali pod uvjetom da mi više ne govoriš o svojim osjećajima i da se vladaš prema meni kao i dosada. Možeš li mi to obećati? 162 - Obećajem! Ali ovo utanačenje smije trajati samo dotle dok ne kucne moj čas ... - Dok ja potpuno dovršim nauk u svojem zanatu. - Dotle ću ja provesti svoju osnovu i onda doći k majci sa svojom prosidbom. - Mi smo, Ljubomire, sebi zadali riječ. Ja ću šutjeti tvojoj majci, a ti - meni! Rado ću šutjeti jer ću te svakog dana vidjeti, Jadranko! Već se guvernanta približila i pružila Ljubomiru pismeni od govor.

Oprosti, Jadranko, što ćeš zbog mene doći kasnije na posao - radilo se o tvojoj kumi. A vi, gospođice guvernanta, ni riječi da ste nosili pismo. Otpratit ću vas do Hajdićke da se putem dogo vorimo kako ću iznenaditi majku. Polako silaze. On govori o svemu, ali misli samo o Jadranki: "Možda se je ipak vratila radi mene!" "CARSKI BRATIĆ" Od rana jutra zanimao se kardinal Haulik za sve što je za vrijeme njegove odsutnosti nad vrtlar zasadio i uredio. A sada u razgovoru kreću prema stakleniku kamelija i voća. S kaptolske strane zaštropoće kočija i zaustavlja se pred glavnim ulazom u dvor. Iz kočije izlazi gospodin sa crnom bradom, svečano djeven, kaput mu je sa dva duga prorezana repa, sprijeda se bijeli visoka šiljasta ogrlica, sa širokim, nekoliko puta oko vrata omotanom svilenom kravatom, što je prikopčana blistavom briljantnom iglom. - Vaša uzoritost dobiva visokog gosta - primijeti Korbler. - Vidio sam ga u vrtu carskog dvorca Luxemburg. Nekoliko puta je prošao pod ruku s njegovom ekselencijom Aleksandrom Bach-om. Kazali su mi da se za svijet zove barun Larsen, ali je zapravo nećak kneza Metternicha. Doskora lakaj donese kardinalu omot iz kojega on izvadi posjetnicu. Kad je kardinal pročitao, uputi se u salon kamo su uveli baruna, dok je tajnik Heinrich ostao u predsoblju. Uz ljubazan smiješak primi Haulik posjetnika, ponudi mu naslonjač i upita: - Vaša preuzvišenost sigurno putuje na jug pa se izvoljela zadržati u Zagrebu? Veoma me veseli što vam mogu ponuditi svoje gostoprimstvo. - Vašoj uzoritosti duboka hvala, ali ne putujem na opora vak, naprotiv u vrlo sam neugodnoj dužnosti, kako naslućujete pod mojim pseudonimom za općinstvo. - Razumijem. S moje će strane biti vašoj preuzvišenosti osi gurana diskrecija. - Oprostite što me upravo službena dužnost prisilila da sme tam vašoj uzoritosti. Njegova mi je ekselencija naložila vrlo opre zno i povjerljivo uhititi i dovesti u Beč mladog čovjeka koji, na vaše veliku nesreću, uživa povjerenje vaše uzoritosti. To je Vjeran Keglević. - A što je skrivio? - pita kardinal, željan da sazna istinu. - Vaša uzoritosti, radi se o veoma povjerljivoj stvari. Njego va ekselencija mi je naložila šutnju, ali s obzirom na osobitu važ nost ovog slučaja, imam na vašu uzoritost upraviti malu molbu. Smatrali smo potrebnim da mladog Keglevića za malo vremena proglasimo - krivim Keglevićem, pustolovom, što nam je potpuno uspjelo. Ali se mladić utekao vašoj uzoritosti, iskoristivši razumlji vu okolnost da niste bili upućeni... - Nikako se nije utekao k meni, niti mogao štogod iskoristi ti. Naprosto je došao k meni u posjet i kad su bile kod mene go spođe od "Pjestovališta", predstavio sam im ga. - Ovo me je udarilo kao grom iz posve vedra neba! - Možda nebo ipak nije bilo vedro - nasmiješi se Haulik jer se o poštenom mladiću počelo govoriti da je pustolov, a ja ga poznam iz Beča. - To nije nitko mogao naslutiti, pa niti Bardović, naš douš nik, i tako je vaša uzoritost, ništa ne sluteći, omela naš veoma važ ni pothvat. No, to se da lako popraviti. Vaša će uzoritost izjaviti da je poznanstvo s njime bilo letimično pa ste zaboravili njegovo lice. Kako vas je mladić uvjeravao da je on onaj kojega ste upo znali - smatrajući to posve nevažnim, povjerovali ste, a sada razabirete kako ovo lice ne odgovara onom koji vam je bio prikazani Nasta stanka. Kardinalove oči uprte su u odličnog gosta, a usne nasmijane. Smatrajući to znakom pristanka, barun proslijedi: - Smijem li pozvati tajnika neka pročita dobro sastavljenu iz javu? - Uvjerljiva - ali neistinita! - Vaša uzoritosti, u okviru našeg postupka prema takvim krivcima, u svom rječniku nemamo pojam neistine. Izjavu smo sastavili tako obzirno i duhovito da joj ne može biti prigovora. - Ne, nikako! Vaše visokorođe, nikako ne bih mogao poči niti uvredu carskoj obitelji da svoju izjavu danu jučer - danas oporečem! - Vaša uzoritosti, ovo ne znam razjasniti... - Evo razjažnjenja: po tradiciji vladalačkog doma našeg premilostivog cara i kralja, od časa kad sam primio kardinalsku mi tru i plašt, postajem član habsburškog vladarskog doma i od toga dana nazivlje me njegovo veličanstvo: "moj bratić". Pripada mi,

prema tome, i naslov koji nose članovi vladarskog doma - to jest, ja sam član uzvišene obitelji. Dakle, kad bih sada izrečenu istinu pogazio i povukao izjavu, nanio bih nepopravljivu sramotu uzvi šenoj obitelji vladarskog doma kojoj imam veliku čast biti kuzefl 164 _- a to bi bila, uistinu, uvreda vladarske obitelji... Netko je, da-]cle, od mojih neprijatelja - a da vi to i ne slutite - morao to sve izmudriti, ne bih li ja, svjetskim stvarima nevješt, potpisao takvu izjavu i time, naravno, počinio uvredu vladarskom domu. Jer carski bratić mora držati riječ. Vama i vašem uredu morao je to podmetnuti netko od mojih brojnih zavidnika. Barunovo lice je ukočeno. Rumene su mu usne poblijedile. Osjeća se kao da mu je kardinal u dvoboju jednim lukavim udarcem izbio sablju iz ruke i sada stoji usred bučnog smijeha gledalaca. Ne može ništa drugo, nego se pokloniti: - Ako to vaša uzoritost ovako tumači, onda ne mogu ništa drugo, nego se oprostiti i javiti ekselenciji. - Ako visokorođeni ostaje još ovdje, bit će mi osobiti uži tak primiti vas kod mog stola. Kardinal se oprašta srdačno, gost hladno. Zamalo je Larsen s tajnikom već stigao dolje gdje ih čeka kočija. Kad su se odvezli iz dvora, barun zaustavi kola, siđe i pozove tajnika da pođe s njim pješke. Skrenuo je prema Dolcu polagano, a da još ništa ne kazuje ljubopitnom pratiocu. Kad su stigli do starog dvora na Dolcu, zaustavi se barun i poluglasno reče: - Nečuveno! Neočekivano! On je odbio izjavu. A kako je to obrazložio! Je li to lukavština ili naivnost? Čujte sada sve - i on ispripovijeda o svom razgovoru s kardinalom. 1 zapita tajnika mo že li to shvatiti. - Vaše visokorođe, meni je stvar posve jasna. - Jedan kardinal, član dvora, iskorišćuje svoje časti da po maže Hrvatu, a škodi nama, austrijskoj vladi - i to je vama ja sno? - Posve jasno, vaše visokorođe. Kardinal Haulik vas je odbio zato što je Slovak. - Neće protiv Hrvata! - Sto? Zašto on kao Slovak ne bi protiv hrvatske nacije koju mi želimo ponijemčiti i uključiti u austrijsko-njemačku naciju? Za što bi on branio Hrvate? - Zato što je Slovak također samo Slaven. Baš zato su soli darni protiv nas. Jedni druge brane i štite. To je krvno srodstvo. - Ali, čovječe. Haulik je kardinal, čovjek visokih časti, za nje ga ne postoji nikakvo slavenstvo, za njega postoji samo kardinal ski klobuk! - A on njime pokriva Keglevića jer je ovaj Hrvat, dakle Sla ven! To je u njemu progovorila slavenska krv. Ovo je posve jasno. - On ima da pomaže našu njemačko-austrijsku vlast. - A ipak čini protivno. Dopustite da vam navedem neke važ ne činjenice. Kad je naša visoka vlada Hrvatima godine 1850. sus pendirala ustav i uvela i cijeloj hrvatskoj zemlji njemačku vlast i upravu, što je učinio kardinal Haulik da nama pomogne protiv Hrvata? Povukao se u svoje dvore, tobože, zbog boležljivosti, ali mu nije smetalo da razvije nečuvenu djelatnost i osnuje što više institucija za podizanje radnih građanskih staleža na svim linijama. Dakle, umjesto da hrvatski građani stradavaju, on ih pomaže. Stvara dobrotvorna društva za siromašnu djecu, za mladež, za šegrte, za kalfe, osniva pjestovalište za sirotinju, za školsku djecu, njegovom inicijativom rastu takve institucije kao gljive nakon kiše. On i odviše igra strastvenog botaničara - naravno, to je uvijek bio - ali sada prevršuje mjeru jer ima razloga za to. Odmah ću razjasniti. Međutim, u svim institucijama snosi glavne troškove on, a za perivoje što ih diže - samo on. - Ah, molim vas, on to sve radi za svoje uživanje. - Kad bi radio za svoje uživanje, onda bi izgradio negdje dvorac - sebi, uredio ga bogatim namještajem i okolo podigao perivoj. Tada bi se moglo reći da uživa - on. A tko uživa u tom Maksimiru na koji on sipa toliki novac? Hrvati, Zagrepčani. Ovaj se grad uvijek i svagdje ističe u svojim hrvatskim i slavenskim po kretima. U tome je gradu nikla i ona ideja o solidarnosti južnih Slavena za Gajev pokret. Tako vaše visokorođe može jasno razabra ti da vas je Haulik odbio kao jedan od onih koji pomažu hrvatsku naciju - a sada vidite i zašto. - Sada razumijem. Ali to ću odmah javiti njegovoj ekselenciji ministru Bachu. Mi ćemo odmah operirati ovu bolest nacije i njegovog glavnog grada.

- Vaše visokorođe, mnogi su austrijski državnici pokušali operaciju, ali je uvijek svršila - zlo za operatera. Tu bi trebalo du gotrajno i najbolnije liječenje - silom ili milom, a ja bih radije odabrao ovo drugo, što smo mi nasilniji, to vam je ova hrvatska i slavenska rasa - jača, uzdržljivija, solidarnija, otpornija. Tu bi trebalo stvoriti dugoročni plan. - Nismo li zabranili hrvatski jezik, oduzeli hrvatskim obrtni cima i trgovcima radnje i, umjesto njih, naselili Nijemce? Nismo li uveli njemačku upravu, hrvatske činovnike otpustili, preselili ih u Austriju, a ovamo doveli Nijemce? Nije li ponijemčena sva jav nost, sva uprava, kulturne institucije, izlaze njemački listovi, nje mačke knjige, usred Zagreba glume njemački glumci, sve, sve je naše. - Samo srca hrvatska nisu naša, visokorođeni, ne možemo ustvrditi - to nikako! U svakom oku koje susrećemo na ulici ovo ga grada vidim pritajenu mržnju na njegovu ekselenciju Bacha, na sve što je habsburško. Evo, to su moja opažanja i smatrao sam svojom dužnošću da ih iznesem. - 0 tom ću izvijestiti njegovu ekselenciju. A neću propustiti da mu predočim i razloge s kojih mi je kardinal Haulik uskratio pomoć. Ministar Bach će planuti - taj nam je Slovak naprosto istrgnuo iz ruke Keglevića i time odgodio da mu odmah otmem ono neprocjenjivo blago, 166 - Vi ćete ga ipak oteti. U to nema sumnje! - Samo s nešto zakašnjenja. A sada, eno, dolazi nam u su sret Jarec. Čekam od njega važnu vijest. Larsen prekine razgovor i čeka svojeg agenta, čim je ovaj stigao, pokloni se i javlja bez ikakvog uvoda: Visokorođeni gospodine, gospođica sa zelenomodrim očima danas još nije stigla u radnju gospođe Hajdić, premda sam je du go čekao dolje na Potoku. Točno znam kojim putem svakog dana dolazi. Odmah je bilo jasno zašto je barun sišao s kočije i pošao na Dolac. On, dakle, želi vidjeti ljepoticu. Međutim, Larsen ne odgovara agentu, nego mu objašnjava: Samo ukratko da znate, gospodine Jarecu: nisam uspio do biti izjavu od kardinala. Da, da, s pravom se čudite. Sada ću uzeti u ruke onu drugu osnovu. O tome, ćemo govoriti poslije. Sada mo rate poći u dućan pletačice kosa i naručiti lanac za muški sat i privjesak, ali od - crne kose... Upamtite, što skuplje, to bolje. Pletačica mora dobiti vrijedna kupca. Pođimo ulicom zajedno sve do njezine kuće. S lijeve im je strane zid franjevačkog samostana, a s druge male kuće prizemne i jednokatne. U blizini Dolca dižu se slijeva dvije kuće. Kod one na uglu obojica se zaustave. - To je kuća bijeloga fratra - naglasi Jarec. - Vele ljudi da se katkada pojavljuje u prvom katu nadesno i prošeće ovim tri jemom. Tako je to bilo baš one večeri kad sam vozio tvrdo uspa vanog Keglevića. Rekli su mi žandari da neće biti sreće kad se na mom putu pojavio bijeli fratar. - Tako, dakle? Oni vjeruju da ovim trijemom obilazi duh u odori bijelog fratra? - pita barun. - Da, i sakupilo se mnogo ljudi one večeri kad su, sigurno, otmičari Keglevićevi već vrebali da ga ukradu. čudno! Baš u ovoj kući ima pletačica svoju radnju. Neko vrijeme promatra barun kuću s drvenim trijemum i sva kog časa zime na prozor u prizemlju. - Ova je pletačica imenom Hajdićka, - razjašnjava Jarec bila u Beču da se usavrši u pletenju kose, i to upravo u radnji koja se nalazi u prizemlju kuće vašeg visokorođa. Sada gospođica sva kog dana dolazi prije podne raditi. - Vrlo, vrlo dobro! Izvrsno! To nam ide u prilog. Osobito, briljantno! - opetuje on. Bjeloputno mu se lice sjaji od zadovoljstva. Malo je poravnao crne brkove nad rumenim usnama, a zatim pogladio izvanredno njegovanu gustu crnu bradu. A s one strane prozora u prizemnu sobicu ulazi Jarec. Na prvi je pogled već nacistu da je vlasnica malog dućana siromašna, ali uredna građanka. Soba sačinjava zapravo i prodavaonicu i radionicu. U dnu sobe stol, po njemu zamoci u bijelom papiru, u sredini

jastučić od baršuna sa zabodenim iglama u koje su navođene tanke niti raznobojne kose. Sa strane mali stakleni ormar u kojem se razabiru potrepštine za posao. Gospođa Hajdić napusti pletivo i pozdravi gospodina. Veoma ju je uljudno zamolio da mu pokaže lančiće i privjeske. - Izvolite li, možda, lančić u plavoj boji! Obično gospoda do nose dijelak pletenice one koju vole. - Ali gospodin za kojega to uzimam još nije toliko sretan da bi od svoje odabranice mogao dobiti kosu. No, ustrajnošću i to će postići! Svakako on želi lančić od kose kao ugljen crne, modrom svilom protkane. Možda nađete koju siromašnu crnku? U Beču sirote prodaju kosu za velik novac. - Kod nas je teško nagovoriti djevojku da proda komadić ta ko lijepog ukrasa kao što je kosa, ali imam crne kose što sam je donijela iz Beča. Međutim, ako se gospodin žuri, tada ne bih mo gla svršiti lanac i privjesak prije mjesec dana. - Dobro. - Imamo vremena čekati pa ću odmah dati polo vicu cijene. Mi smo, naime, stranci, nalazimo se oVdje radi stvari Keglevića koja je tako uznemirila grad - spomene, kao uzgred Jarec, uzimajući lisnicu iz kaputa da izbroji novac. - Ah tako! - klikne Hajdićka. - Sada se već zna koji je pravi jer ga je kardinal označio! - Ali neka je gospođica svjedočila za drugoga! Čudno je, sva kako, - veli Jarec - da svjedoči za krivoga. - Ona je samo mislila da je to pravi jer su mladića na nekoj putnoj postaji nazivali grofom Keglevićem. - Sirotica, sada je, sigurno, i sumnjiče. - Svakako je ljudima čudno kako su gospoda doznala da je gospođica u Zagrebu i da se svjedočiti za njega. Vaše blagorođe veli da boravi radi ove stvari u Zagrebu. Možda ste upućeni kako su službena gospoda znala koga to gospođica drži za Keglevića? - Samo se po sebi razumije da sam upućen u to... - Bilo bi vrlo lijepo kad biste to razjasnili da se gospođici ne bi činilo krivo. - Razjasnio? Ja? Sto vi mislite? Kako smije muškarac odati tajnu mlade gospođice? - Kako? To je neka njezina tajna? - Svakako je tajna kad je gopođica nije sama razjasnila. Ona ne želi da se zna. Prema tome dužni smo mi, kojima je to poznato, šutjeti. Ovih ću dana doći pogledati jeste li počeli raditi i kako. Do viđenja, gospođo! Ona se zagleda kroz prozor. Njegove su riječi posijale u njezinoj duši teške sumnje. Dosele je uvijek mislila: moralo se zbiti nešto neobično kad su stranci znali da će Jadranka svjedočiti za krivoga Keglevića. A sada je taj gospodin rekao da je to Jadran-kina tajna ... Kakva? Jarec je već izašao napolje, stao k barunu i tajniku koji još" uvijek ogledavaju izlog. Ali barun u staklu izloga opazi da mu iza 168 leđa dolazi Jadranka u pratnji veoma prisna gospodina i guvernante. Upozorio je tajnika i Jareca neka se ne ogledaju i još pozornije promatraju izlog. Uto izlazi na ulicu gospođa Hajdić i pozdravi: - Mislila sam da gospođica Jadranka danas neće doći. - Kakvi to stranci tako pomno izučavaju vaše pletivo? - pi ta Ljubomir gospođu Hajdićku tiho. - To je otmjeni stranac koji je prekjučer pozdravio gospo đicu Jadranku - odgovori Hajdićka - ali mu ona nije odvratila. Ljubomir promatra trojicu muškaraca. Barun se okreće od prozora naumice prema onoj strani gdje stoji Jadranka da bi se mogao susresti s njezinim pogledom. Ali umjesto toga, sukobi se s Oršićevim očima. Stao je ispred Jadranke kao zaštitni bedem, a dva tamna oka uperena su u baruna poput dvije ubojite strijele. No, on mirno izdrži tu prijetnju, pomakne se, gleda prema Jadran-ki i skine klobuk duboko u znak najvišeg poštovanja. Ona mu opet ne uzvraća i zato on ne čeka odgovor, nego se okrene prema tajniku i Jarecu. Do uha mu dopriješe Ljubomirove glasne riječi: Do viđenja, Jadranko! Doći ću s guvernantom po tebe! Mladić je protiv običaja govorio glasnije, samo da barun ču je kako Jadranka ima kavalira. Larsen i njegovi pratioci pođoše prema Dolcu. Putem barun pita Jareca: - Tko je taj mladić što je oslovljuje tako intimno? - Mladi grof Oršić - upućuje ovaj. - S njime se tika zato što su očito zajedno odrasli. - Pomoć ove djevojke veoma je dragocjena u našoj stvari s

Keglevićem, više nego ikada. Polagano kreću preko mosta Medvešćaka na Splavnici. Tu im dolazi u susret ravnatelj Premru i navijesti barunu: - U Franzjozephsgartenu šeće Keglević sam, očito nekog če ka. - Vrlo dobro. Jarec, idemo odmah tamo da izvršim prvi dio osnove o kojoj sam danas natuknuo. Dođite sa mnom i vi, Heinrich, i žandari u civilu. MILOM ILI SILOM Nova Ves završava dolinicom između grada i Ksavera, slijeva zatvorena brežuljcima prema sjeveru Zagrebačke gore. U toj do-linici davno je zasadio biskup Alagović umjetni perivoj. Po zelenoj livadi vijugaju se puteljci kao bijele pruge po zelenom baršunu. Plemenita krošnjata stabla, rijetko zasađena, otvaraju šetaocu daleke vidike na Zagrebačku goru, njezine obronke, na Medvedgrad i na tornjeve starodrevnoga Kaptola i Griča. 1AO U deset sati prije podne još je sve pusto. Malo zatim pojavio se u istočnom dijelu perivoja nepoznati muškarac. S druge strane opet drugi. Zamalo šeće jedva primjetljivo raznim puteljcima deset muškaraca, odjevenih u pristojno građansko odijelo. Prolaze svaki za sebe raznim stazicama. Ne pozdravljaju se, ali njihovi pogledi i gdje koja tiha riječ odaje njihovu tajnu vezu. To su špijuni njegove ekselencije. Na ulazu u perivoj pojavljuju se gradski šetači. Ispod vrlo širokog oboda šešira promatra ih Jarec i korača dalje. Tada za-škripi šljunak puteljka. Snažni su to koraci, špijuni se ne okreću, ali vide Vjerana koji je pošao prema jezercu, ravno na bijeli valoviti most. Tamo se zaustavi nasuprot visećim vrbama. Naslanja se na ogradu mostića, uzdiže glavu i zagleda se u Medvednicu nad kojom se rasprostire modri baldahin svibanjskog neba. Onda se obazre i ugleda na mostu pred sobom gospodina. Visok, napadno otmjeno odjeven. Mramorno bijelo lice uokvireno crnom bradom. Okrugle tamne oči gledaju hladnim razborom. Skine šešir i oslovi Vjerana: Oprostite! Sasvim je protiv društvenih propisa nekog oslo viti prvi put u perivoju. Ja sam barun Larsen. Bio sam uvjeren da ćete steći prema meni najviše povjerenja ako vas oslovim ovdje, naočigled svega svijeta, koji dolazi u perivoj. A i vi, očito, uviđate da je bolje ako se nas dvojica porazgovaramo bez posredovanja teko proste osobe kao što je doušnik Bardović... Nakon prvih trenutaka iznenađenja Vjeran se brzo snađe. Uljudno skine šešir i s otmjenom ironijom odgovori: - Vaše visokorođe čemu imam zahvaliti što ste me udostojili posjetiti na ovom mostu? - Želim premostiti jaz između vas i mene. Dakle, ukratko: što je bilo precrtajmo - a tamo, eno, dolazi čovjek kojeg sam po slao u hotel da mi donese materijala za most među nama dvo jicom. Vi ćete mi predati baštinjene nacrte i pergamente o zlatu, a ja vam ovdje na mjestu predajem po svom čovjeku donesena tri milijuna. - Žalim, ali nikako ne pristajem na prodaju. - Onda stupite s monarhijom u kompaniju! Mi ćemo voditi posao i vama davati od dobitka. - S jednom rukom davati - sa dvije otimati! Moram izja viti da ne mogu ni za imetak cijele monarhije prodati ono što pri pada mojoj domovini, a ne meni. To je opće blago, ne moje. Na ovo udaram pečat svoje časne riječi. Zadivljeni barun trenutačno ga gleda, a onda će uljudnim glasom koji zvuči prijeteći: Vaša domovina jest habsburška monarhija i u njezino ime velim: ovo blago pripada habsburškoj dinastiji. Htio sam ipak 170 stvar dobiti u ruke milom, kad ste odbili - onda ću steći - siloml povijest vam dokazuje da pred silom svi padaju na koljena ili na stratišta. - Ali povijest dokazuje i to da su sve strahovlade svijeta do spjele na stratište vlastita sloma. - Samo mi smo čelične iznimke i, znajte, neiscrpiva su moja oružja da iznudim priznanje kamo ste sakrili pergamente. Otva ram sva usta! - Ipak, vam se kunem: kad netko položi ruku na mene da bi doznao gdje krijem ono što tražite - u istom Času bit ću mrtav! - Prije nego što izrečem svoju posljednju, recite mi: zar ste onog dana s diližanse odletjeli zrakom u Zagreb. - Ne želim na to odgovoriti. - Oficiri maršala Griinea su vas ukrali na brijegu?

- I opet ne odgovaram. - Rekli ste mi sve! Uzalud biste se obratili grofu Griineu, on će vam smjesta uzeti blago. Neće štedjeti ni prijateljicu Jožicu Ottenfels ni neprijateljicu Oršićku. U to sam duboko uvjeren. A sada primite do znanja: od ovog časa Ste moj zarobljenik! - Evo, izvolite me uhvatiti! - Hvala na ljubaznoj dozvoli, već sam se njome poslužio. Vi se možete kretati po svojoj volji, odlaziti u društva, ali svuda pazi i čeka na čas oko redarstva? - Dakle, u tamnici pod vedrim nebom? - Tako bi se moglo definirati. Ali kome ste ovdje u Zagrebu povjerili one papire? - Nisam dospio tražiti ni naći prijatelje. - Svi koje ćete uputiti u tajnu i koji će trebati da vam po mognu osuđeni su na smrt. Ne možete prijateljevati, a da to ne saznam. Svakoga koga uputite u ovo ili u njega pohranite ovu tajnu - smatrajte se već danas njegovim ubojicom. Upamtite Ari stotelovu rečenicu: "čovjek je najgluplja životinja, uvijek ide u istu zamku". Društvene zabave su vam otvorene, a tajni sastanci s muškima su veleizdajničke zavjere. A sada: borba počinje! Do skorog viđenja! - Na drugom svijetu! Digli su šešire. Larsen pođe praćen civilnim špijunima. U kočiji dade naloge za Keglevića. Ovaj se uputi ravno kući i pošalje Videka Halperu s porukom da ne može doći pozdraviti njegovu sestru Zorislavu ni zahvaliti njemu na velikoj usluzi. Razlog će doznati u subotu na večeri kod Oršićke. Kad se Videk vratio od Halpera, pozove Vjeran k sebi njega i majku. Našli su ga udubljena u mislima. .171 - Možda ste se nahladili - pita ona. - Trebali biste se na kon svih muka odmoriti. - Ne, Matilda, niti nakon onoga kupanja u Podsusedu nije mi bilo ništa. No, molim vas što ste sve priredili za djecu Andraša Fabijančića? - Odnesi mu to sve, Videk, ali u više navrata da ne bi susje dima upalo u oči. Ne kazuj te nikome ni u kući kome se to nosi. Zatim reci, Videk, Andrašu da su oni iz Beča još ovdje. Neka bu de oprezan. Kad se gdje govori o meni, neka šuti da ga ne zatvore, a njegova djeca i žena moja su briga. Znajte vas dvoje: moji su progonitelji još ovdje. Nadaju se dobiti me u šake tajno da nitko ne dozna. A jeste li vi oboje uvjereni da oni nisu u pravu? - Oh, dragi mladi gospodine, mi smo sebi spočitnuli što ni smo imali odvažnosti pokazati vam ono pismo bečkog kurira, ali sada je svemu kraj. - Nije, Videk, oni me dalje gone, a zašto, no i to ćeš doznati kad bude vrijeme. A sada, pazite. Moj je neprijatelj zasjednik, da kle, naša opreznost neka bude na straži. Ključevi od ulaza u kuću neka su uvijek kod vas, Matilde, ili kod Videka. Ne pustite u kuću nepoznatu gospodu, bili ne znam kako otmjeni. U subotu kad idem Oršićki, mogli bi pokušati doći u kuću... - Spavat ću pred vratima! - uvjerava Videk. Ali u subotu vi nećete ići niti se vratiti - sami! To ne! - Odavle do Oršićeve palače ima malo koraka, tu zbilja nema pogibelji, ali budem li odlazio izvan grada, na Ksaver ili u goru, tada ćemo zajedno. Ali, Videk, čuj, taj Bardović ti je rinuo u ruke pet hiljadarki. Mogao si s majkom postati posjednik. Zašto si to odbio? - Zaista, to je tako, čovjek živi i umre i nema ga, ali sve ono što učini, dobro ili zlo, to ostane i na njegovu grobu dalje živjeti! Na mojem će ostati - poštenje! ... Vjerana obuzme duboko poštovanje i ganuće. Pruži mu ruku, a onda ga zagrli: - Ti si moj čovjek, Videk! A sada smo se sporazumjeli o sve mu. Do subote neću izlaziti. Nema razloga da ste zabrinuti, već sa mo oprezni! - Ništa nam ne freba drugo, nego da budu uvijek skupa i oči i uši i pamet - veli Videk. - Kako si ti duhovit momak, moj dobri prijatelju!

"Taj bi mi Videk mogao poslužiti. U njega bih se mogao pouzdati, a Larsen ne bi mogao naslutiti da sam za pouzdanika za takvu stvar odabrao slugu. Da, da, na svakoga bi mogao posumnjati, samo ne na njega nikako. O, kakvo je to poštenje. I kakav je duh moj Videk". 172 ONI KOJI IDU ZA ĐAVLOM... Istodobno je Larsen sa svojim pratiocima stigao u hotel. Putem u kočiji nije rekao ništa pa sada očekuje vijesti što je postigao u razgovoru s Keglevićem. Pretpostavljeni sjedne u naslonjač. Tajnik i Jarec stoje. Male, okrugle, ukočene oči upru se u Jareca: - Bardović mi je Keglevića prikazao krivo. Keglević je ide alist, nije budala i posjeduje značaj tvrde pećine, ustrajnost i vra tolomnu smionost. - Dok ga ne polegnemo na sredovječna mučila - dometne Jarec. Barunov ga pogled osine ironički: - Ako želite dovući Vjerana Keglevića na mučila, bit će on nijem, nepomičan i mrtav. I kada nam padne u ruke, moramo zaštititi njegov život od njega samoga. Sigurno ima negdje dobro skriven bodež ili otrov kojim bi htio njegovoj ekselenciji onemo gućiti da ikada nađemo skrovišta one goleme vrijednosti. Stajao sam tamo na mostu nemoćan pred ukrućenim značajem mladića koji hladnokrvno odbija bajoslovne milijune. U tome sam času vje rovao Bardoviću da zagorski sluga ovog gospodara nije htio uzeti pet hiljada forinti. - To je onaj Zagorac Što tvrdi da je sa četiri gimnazije došao na svijet, a Bardovića je nazvao perilkom za svinjarije? - Mora da je ipak vraški dečko taj Zagorac kad tako dobro prozrijeva ljude. Sada barem znam na čemu smo. Vjeran Keglević, ne samo što skriva golemu vrijednost za monarhiju, već je pogi belj, da ovu baštinu izgubimo, veća, ako ga uhvatimo nego da je na slobodi. Dakle, valja postupiti mudro, a ne policijski. Za svaku stvar pitajte mene. Ova Keglevićeva stvar ima odlučiti, želite li, Jarecu, nosili svoju glavu dok je to volja prirode. - Čekam zapovijedi vašeg visokorođa u svakom činu. - Tri stvari uvažavajte: Keglević ne smije ostati ni časa bez nadzora. Ljudi koji će slijediti svaki njegov korak izvan kuće mo raju biti prvaci u svom zvanju i treće - valja potražiti vezu u nje govoj vlastitoj kući, i to do subote. - Samo za ovo ne bih mogao jamčiti - naglasi Jarec. - Nje gova družina mu je nevjerojatno odana, tako mi je ispričao Bar dović. On bi Keglevića bio zavarao da nije bilo sklonosti onog Za gorca. - Valjda nije puna kuća Zagoraca koji se rađaju sa svjedod žbom o četiri gimnazije? Međutim, nakon sastanka s Keglevićem stvorio sam novi plan koji se ima izvršiti u subotu. Tog se dana kod Oršićke održava zabava. O društvu koje se sastaje tamo rekao mi je upravitelj Premru zanimljivih stvari. Oršićka prima i one koji su protiv nas u tajnoj opoziciji, kao i one koje misli protiv nas predobiti u svoje kolo. Mislim da je Oršićkina palača više taj173 A na špilja, nego velikaški dom. Tu će biti u subotu prikazan društvu naš gospodin Vjeran Keglević. Nadam se, taj će mu svečani nastup biti prvi i posljednji. Idite, Jarec, ravnatelju Premru, neka mi ureče sastanak s onim mladim plemićem pjesnikom de Grebe-novićem. Taj će biti u subotu kod Oršićke. Zbog njegove napadne vanjštine ne smijem se s njime sastati ni u hotelu, već je najbolje u Franzjozephsgartenu, i to u sumraku, ali tek u subotu. Svaki će od vas doznati svoj posao u tom pothvatu tek nekoliko sati prije Najvažnije je da u subotu imam izvrsnog ortaka u palači Oršić. Taj mladi pjesnik obećava mnogo. Lukavac čezne za literarnom slavom. Veli se: za novac će ljudi učiniti sve, a ja vam kažem: za slavu će slavohlepni književnik učiniti mnogo više nego sve. Stavite na jedan pladanj sedam milijuna, na drugi sedam dana slave i slavohlepni književnik uzet će radije sedam dana slave. Sada sam, dakle, dobio pravog klasičnog doušnika u gospodinu Tamaru de Grebenović - Gabrielusu. - Po čemu to sudi vaše visokorođe? - Kad nesavjesni čovjek ubije drugoga i opljačka, zakon ga kažnjava, a kad nesavjesni kritičar nepoštenim perom ubije pisca, opljačka ga i zapravo je to - grabežno umorstvo - onda se to zo ve kritika. Takav je tip de Grebenović. - Ako se da podmititi!

- Da je tražio novaca, onda bih mogao sumnjati, bude li mu protivnik ponudio dvostruko više, izdat će me. Moj novi špijun tra ži slavu na papiru, a to imam samo ja, a ne moj protivnik. Dakle, moj će de Grebenović biti jedini gonič - a ja lovac! Zvjerka pada u moje ruke, bezazleno i neočekivano, živa i zdrava, na to možete popiti otrova! Dakle, u subotu! A sada, do subote - mir! MIRAZ I LJUBAV Isto poslije podne Julija Oršić dala je pozvati u salon sina. - Majko, zar si uznemirena? - Malo je prije bila kod mene pletačica Hajdićka i saopćila važne stvari. Kako to da mi kod objeda nisi spomenuo ništa o tom da si pratio Jadianku i guvernantu na Opatovinu? - Oprosti, majko, nisam smatrao važnim. - Ali tamo si vidio bečkog baruna? - O tome sam htio govoriti s tobom kad budemo nasamu, a ne pred Jadrankom. Dobro sam promotrio baruna i ne vjerujem da pobliže pozna Jadranku. - Za tako siromašnu djevojku on je i odviše dobra partija. Ali ne radi se tu samo o njemu, on ima pratnju. Jedan od njih bio je u radionici gospođe Hajdić i naručio kod nje neki lančić. U raz174 govoru je spomenuo gospođicu koja je svjedočila za krivoga. I kad ga je Hajdićka o tome pitala, njegov je odgovor bio veoma porazan! Bilo bi ružno - veli on - kad bi otkrivao djevojačku tajnu. Držanje mladog Oršića ne odaje ni najmanje uzbuđenje. Sigurnost da mu je Jadranka na Južnoj promenadi rekla istinu, pruža mu snage da odgovori ravnodušno: - Ne zaboravi, majko, to je tajni agent bradatog baruna pa je valjda namjerice ovako govorio. - Mene taj odgovor uznemiruje jer ostavlja otvoreno polje svakojakim predmjevanjima. A to potvrđuje i sumnja da taj barun pozna Jadranku iz Beča nešto pobliže. - Rekla si mi jučer: ovo tvrdi Keglević, ali se on sigurno vara. - Kad su ga vozili one večeri u kočiji, rekao je tajni agent žandarima da u radnji umjetnog pletiva na Opatovini dolazi oda branica njihova pretpostavljenog. Sada su ove riječi dobile na važ nosti i, ako se to nastavi, bolje će biti da je pošaljem u Zagorje. - Ali, majko. Jadranka ti je izjavila da ga ne pozna i uopće se na njega ne osvrće! - Odviše lakoumno prosuđuješ stvari! Silno lakoumno. Na dala sam se od tebe ozbiljnosti u toj stvari. Njegovo srce zakuca. Svaka njezina riječ posiže za tim da razotkrije tajnu što ga veže uz Jadranku, ali nastoji odgovoriti mirno: - Da je barun ljubi, a i ona njega, ne bi imala razloga stvar tajiti - on bi je već zaprosio. - Ali, Ljubomire, zaboravljaš: djevojku bez miraza nitko ne prosi za ženu! - Ne vjeruješ da ima ljubavi, majko? - Ljubavi je bilo onda kad su djevojke društvenim propisima bile udaljene od mladih ljudi i mogli su se sporazumijevati samo pogledima. Danas je društvo dovelo djevojku preblizu muškarcu, čime je njegova čežnja umanjena pa se ljubav ne razvija u jak osjećaj koji bi mogao mladića prisiliti da ne pita za miraz. Ali danas su i materijalni interesi uništili ljubav, a ja se bojim da je barunu ipak uspjelo da razgovara s Jadrankom dok je bila u Beču, pa se ona može podavati nadama koje se nikada ne mogu ispuniti. Kako ćeš izbrisati činjenicu da se bečko redarstvo obratilo baš na Jadranku - da Bardovića proglasi Keglevićem? Da će to ona učiniti, nisu mogli saznati iz zraka! Njezino raspoloženje sve je više razdražljivo jer Ljubomir na sve to ostaje miran. Valjda razumiješ, Ljubomire, da bi time stradala i ona i mi. Našem ugledu ne može biti na čast i slavu ako moje kumče svjedoči u korist bečkog ministra. Zar ti ovo još uvijek nije jasno? Teško svladava kako ga majčine sumnje prema Jadranki uzbuđuju. Ipak je želi braniti, a istodobno skrivati svoje osjećaje: 175 - Da, posve je jasno, ali sam uvjeren da je Jadranka kazala čistu istinu. Tko zna gdje su ovi ljudi saznali da je ona na putnoj postaji gledala i slušala kako je barun Bardoviću davao naslov Keglevića?

- Ipak je fatalno što je došla kući istodobno s njima, a oni su se u svojoj namjeravanoj prevari pozvali na nju. Shvaćaš li ka ko to tumače ljudi? A, iskreno govoreći, mene uzrujava okolnost što je ne mogu opravdati ni pred sobom ... - To je strašno! Ali ti si je odgajala, ona je u neku ruku član obitelji. Pošto sam tu jedini muškarac, pripada mi pravo i dužnost otići barunu i od njega zatražiti razjašnjenje. - Možda bi to bilo najbolje. Zapravo, još ne znam. Posavjetovat ću se s advokatom Kučetićem. Ali ima još nešto važnije. Ti znaš kako stoji s našim dugovima na ovu zagrebačku palaču i na imanje u Bistri. - Mi ih redovito isplaćujemo ... - Baš nije tako redovito! Imala sam raznih izdataka, pa sam malo zaostala. Varaždinski tvorničar burmuta, naš najjači vjerov nik, najednom se uzbunio. - Majčice, prepusti vjerovnike meni. Govorit ću s njima, a ja ću raditi i opet raditi, pa ... - Oršići su bili divni muževi - veliki rodoljubi, odlična zna čaja, beskrajno darežljivi, ali su se rijetko naprezali radom. - Ako si nisi prevarila u tom sudu, onda ću ja biti jedna od rijetkih iznimaka ... - Time bi svakako uvećao miraz svoje žene, što će i njoj biti drago. A da uzmem ženu bez miraza koju bih silno ljubio? Njezine se oči raširiše: Ako je to uvod u kakvo tvoje priznanje, onda je stvar je dnostavna. Obrati se odmah advokatu Kučetiću: neka nađe kupca za 01 J našu palaču i dvorac u Bistri, neka plati dugove: Ninki preostaje samostan, a tebi jedino da potražiš službu u njegove ekeselencije Bacha. Sramotni svršetak Oršićeva imena! Sramotni i ne časni! Ovo već znači tragični prelom i odluči krenuti natrag, što brže, samo da ga ne bi upitala koju ljubi... Nježno uzme ruku, poljubi je i toplo primijeti: - Događaji posljednjih dana jako su te uznemirili, jer, evo, na tebe je tako strašno djelovala stvar o kojoj bi u drugim okolno stima tvoja divna vedrina stvorila nekoliko sjajnih pošalica. - Naše je imovinsko stanje tako malo šaljivo da uza svoju najenergičniju volju ne bih mogla u tvojoj ženidbi bez miraza pro naći humoristično gradivo. Izvoli se obavijestiti kod našeg pravnog zastupnika. I ne znaš kako je zlo. Jedino miraz tvoje žene može naše stanje izvući, popraviti i ustaliti. Ako se isplate dugovi, tek onda bi imao gdje marljivo raditi i održati na površini ime i ima nje. 176 - Ipak je bolno poniženje i za mladića i djevojku kad vjen čamo miraz, a ne nju! - Nije baš sasvim tako! Tvoj me je otac iskreno ljubio i ja sam ljubila njega, ali sam znala da se prigodom ženidbe piše i ženidbeni ugovor. Dok brak bude djevojci egzistencija, dotle će je pitati i za miraz. Uostalom, zar nismo već davno razgovarali o Mirti Erdodv? Priznao si mi da ti je vrlo simpatična i mila, a sada si najednom promijenio mišljenje? Zašto? Valjda ti se sviđa bez brižno plandovanje? - Ni jedan od mojih drugova još i ne misli na ženidbu, a svi su i po više godina stariji od mene. Pa da ja, najmlađi među njima, već idem u brak? - Vjerujem, ništa nije tako lijepo kao doba dok još nemaš nikakvih briga. Ali ovo veselje mogu sebi priuštiti tamo gdje su imovinske prilike također u veselom stanju. Našem opstanku pri jeti slom, dakle, traži se pomoć. - I to upravo mojom ženidbom? Zamisli, cijeli se život ve zati sa ženom koja je lijepa i mila, ali ipak posve strana? Nisam je nikako upoznao, nikako se približio njezinoj duši, ne znam ka kva je, što misli, kako osjeća ... - Možda imaš pravo, trebalo bi da što češće budeš u društvu s Mirtom, ali to dugo ne može trajati. Svi naši vjerovnici napeto paze na koju geš djevojku skrenuti svoje oči pa će odmah sraču

nati hoće li njezin miraz dostajati da ih isplatiš! Ovo je neumoljiva istina. Mladić je potresen, smušen. Nije slutio kakvo ga otkriće čeka kad je svoje srce razgalio Jadranki, pun nade da će mu uspjeti zadobiti majčinu privolu. Kad bi ona znala zašto otklanja ženidbu s Mirtom, odmah bi Jadranku poslala u Beč ili u Zagorje zauvijek. Nikada je više ne bi smio vidjeti. Ili bi morao s majkom prekinuti. A onda? Otići kakvoj bečkoj ekselenciji i zamoliti javnu službu kako to čine ostali mladi i stariji velikaši i plemići? Pokoriti se bečkoj strahovladi, omraženom habsburškom ministru? Prvi put u životu razabere da pred njim leži ugrožena egzistencija i čast. Ne zna što mu je činiti, a majka, ne sluteći ništa, pomiluje njegovu kosu. Slušaj, Ljubomire. Tvoja osjetljiva duša ne može podnijeti lov na miraz. To je, uistinu, vrlo ružna sudbina. I ja želim da svo ju ženu ljubiš. Mirta Erdorv je od svih naših hrvatskih velikaških kćeri koje bi mogao uzeti najljepša i najmilija, ali je moraš pobli že upoznati da bi mogao biti sretan. Evo, što predlažem: Kučetić je lukav čovjek. Znat će vjerovnicima zgodno šapnuti nekoliko pa metno smišljenih riječi da se strpe do jeseni. Tako ćeš ti steći vre mena da se zaljubiš u Mirtu. Dakle, odgađam tvoje zaruke da uz miraz nađeš i ljubav koja će usrećiti i tvoje srce. Dajem ti vremena do jeseni da se odlučiš za Mirtu ili koju drugu bogatu i odličnu velikašku kćer. .17.7 12 Jadranka 12* - Hvala ti, majko. Sabrat ću se, ispitati svoje srce, staviti na kušnju sam sebe i onda doći k tebi s gotovom odlukom. - Napokon sam smirena. U prvom sam se času prestravila da si već počinio korak koji bi nas upropastio. Ali ti osjećaš da bi time razorio našu obitelj. Voljela bih te vidjeti španom u Bistri koju bi kupio tvorničar "šnofanca" negoli u službi habsburškog slugana! Svaka rečenica smrtno udara njegovu ljubav prema Jadranki, ali ga smiruje što je majka tako daleko od sumnje na Jadranku. Ipak ga hvata strava od pomisli što će biti kad joj jednom sve prizna. Vidiš, dijete moje - nastavi ona - kako si dobar i pa metan. Sada smo se lijepo sporazumjeli. Dakle, do jeseni će se raščistiti hoće li mi biti snaha Mirta Erdorv ili koja druga bogata šica, a u pogledu tvog pohoda austrijskom barunu raspravit ću s Kuće tičem. Ostala je posve smirena. Htjela bi da Ljubomir već slijedeći mjesec slavi zaruke, ali ni časa ne sumnja: slavit će u jesen. Molim te, Ljubomire, javi Kučetiću neka danas navečer dođe k nama, a sada idi. Možda nađeš svoje drugove u Alagovićevu perivoju, možda i Keglevića. Željela bih da s njime sklopiš pri jateljstvo. On je veoma pošten mladić. Jedva je dočekao čas da može otići. Nije pošao u perivoj, nego u svoju sobu i sjeo u naslonjač da smiri svoje potreseno srce. Treba da razmisli o čitavoj osnovi za svoje buduće vladanje prema djevojkama, osobito prema bogatoj Mirti Erdorv. Kako će između majke i sebe zadržati ravnotežu, zadržati istu liniju drugovanja s Jadrankom, a vrijeme izmiče. Uskoro će jesen - a onda? ZNAMENITA SUBOTA U zrcalima prostrane otmjene sobe odrazuju se lica mlađahne djevojačke vojske u večernjim haljinama. Zure se da dovrše odijevanje. Trčkaraju od zrcala do zrcala, šapuću, žamore, izmjenjuju brige, pogledavajući na kazalo baroknog sata na ormaru. Pred čitavim društvom izvest će ples "Proljetno jutro". Svaka je odjenula haljinu koja krojem i nakitom prikazuje neki cvijet. Samo još nije stigla Neda Štriga, sestra znamenitog pjevača. Naposljetku i ona otvori vrata. - Ali, Neda, gdje si tako dugo? - spočitavaju joj drugarice. - Zadržao me diplomatski posao! Djeco, sad ću vam razotkriti jedan zagrebački skandal. Radoznalo navaljuju na nju da im kazuje. 178 Kad sam poslijepodne htjela izići iz vrta moje tetke - s one strane zgrade, gdje stanuje gospođa Sigismunda, čujem kako razgovara s Agatom Tušar. Moja je guvernanta umirala od srama Jto sam se sagnula pod ogradu i slušala, ali sam je tješila: "diplomatski je zanat protivnika osluhnuti, opipati, obmanuti i zaskočiti!" E, evo, ja sam dostojni diplomat: gospođe su govorile da će baronesa Renata Schlaum-Linde odnijeti zagrebačkim frajlama ispred nosa baštinika Keglevića. Presvijetla Jožica povest će ga u srijedu u dvor Bežanac zanavijek. Gospođe Sigismunda i

Agata su strahovito vesele jer Oršićkin štićenik više neće dolaziti u njezinu palaču, a zagrebačke će frajle ostati pofurene, osramoćene što ga nijedna nije mogla osvojiti. Hoćete li dopustiti ovu porugu na aebi? - Nećemo! - klikne deset mlađanih ljepotica. - Ali što ra diti? - Sad ćete čuti moj prijedlog: ne smijemo dozvoliti da sina jednog domoroca uzme kći neprijatelja - Pruskinja Schlaum-Lin de. Mi ćemo neprijatelju zaigrati hazardnu igru. Nas koje danas plešemo ima jedanaest. Tri su nama asovi: Orhida Malin - koja je prva svojim susretom Keglevića spasila da nije pao u ruke žanda rima, Zorislava Halper je pomagala bratu krivim obavještenjima progonitelju, a Ninka je kći Keglevićeve oporučne zaštitnice. Da kle, Orhidina majka će još danas uvečer pozvati gospodina za sri jedu k sebi na Ksaver, Zorislavina za subotu u Gospodsku ulicu, Ninkina za novu srijedu. Za buduću subotu naći ćemo novi poziv, - glavno je da mladić nema u tjednu dosta vremena da se odazo ve Jožićinu pozivu u Zagorje. Imamo li pravo ili ne? - Pravo govori Neda! Izvrsno - primamo: - I počnimo odmah, djeco! Dobro se ogledajte u zrcala, do tjerajte se. Kad ulazimo u dvoranu, neka vam na usnama leži smiješak, u očima zvijezde - i kad mu se jedna bude sviđala^ daj mo časnu riječ - sve druge će je podupirati. - Časna riječ? - i bijele nježne ruke dižu se uvis. - Naš je cilj oteti tuđinki našeg mladog ženika. - Samo da već kucne taj čas da uđemo u dvoranu. Djeco, držite se pri nastupu. Kad ulazimo svaka od nas mora sebi umi šljati da je sjajni mjesec od čije svjetlosti mora Keglević postati mjesečar i odlutati za njome. Smiju se Nedinoj doskočici. Lica su im rumena, oči blistave. Ushićene su ne samo od Nedine zamisli da mladoga baštinika otmu tuđinki, nego ih draži neizvjesnost, tajanstvenost, događaji koje očekuju, zanimljivosti što leže pred njima u budućim danima, tajni dogovori, skroviti sporazumi, sve ono što će doživjeti u borbi oko otmice mladića. Neda ih redom ogledava, promatra kao kapetan svoju četu i bodri: 179

- Smiješak na usne, sjaj u oči, djeco moja. Mi polazimo na otmicu Hrvata tuđinkil Na mostiću "Franzjosephartena" sprema se druga otmica. Tamo stoje u mraku predvečerja tri muškarca, naslonjena na ogradu mosta. Kroz tišinu negdje u perivoju zaškripi šljunak puteljka. - Je li to on? - pita tiho muškarac. - Jest, visokorođeni, to je svakako on. Šapat utihne. Došljak se zaustavi na rubu mosta. Odozgo pita netko šapćući: - Jeste li vi Tamar de Grebenović - Gabrielus? - Visokorođeni gospodine, na zapovijed - odgovori tiho dru gi glas i odmah nastavlja: - Molim oproštenje što sam malo za kasnio, zakrčila mi je put odviše ljubopitna ženska glava... - Tko mora bježati od žena, obično je mnogo od njih ljub ljen. Vi ste, dakle, sretan mladić. - Ne, visokorođeni, nije tako, moja tetka svakog drugog dana prži za večeru piliće i kad osjetim taj miris, već mi je odvratno... - O, toliko mladih pohanaca! Bit će ih sigurno i danas kod Oršićke. - Da, ona nastoji gospodi servirati čitav niz mladih ljepo tica, ali ja nemam teka za ono što mi se nameće. - Priroda vas je učinila lijepim, a ja ću vas učiniti slavnim. Zato na zabavi kod Oršićke vi imate tri zadaće. - Slušam, vaše visokorođe. - Prvo: sklopiti poznanstvo, zapravo prijateljstvo s Keglevićem. Njegov špijun mi je rekao da Vjeran rado raspravlja, čita mnoge filozofe, uopće visoku literaturu. - Onda je lako. Ja kao književnik i umjetnik u tome sam mu dakako nadmoćan, pa" kad voli knjigu, htjet će da nešto od me ne nauči i zatražiti moje prijateljstvo. - Danas ga morate uvući u što veću raspravu da uzmognete od njega izvući izjavu protiv njegove ekselencije, države, a može se ići i do cara. Uvlačite ga u rasprave na sve načine da biste ga izazvali na izjavu protiv Bacha, Schvvarzenberga, protiv naše vlade. Morate ga kakvom izjavom obodriti protiv nas.

- Potpuno razumijem, vaše visokorođe, moram ga provocirati. Ah, to je moja majstorija. - Ali treba da mu vino uđe u glavu ... - Zar je odan piću? - Baš obratno, ne pije, ali kad je na kakav izvanredni dan popio dvije, najviše tri čaše vina, nije više vladao sobom. Razumi jete li? 180 Mogu vam jamčiti i za četvrtu. U Oršićke se šampanjac pje ni kao usijane glave domorodaca - i Grebenović se smije. - Bravo! Bravo, mladiću. U vašoj je glavi mudra trezvenost. Otvoren vam je put karijeri. A sada, u koje doba noći odlaze go sti iz Oršićkine palače? - Prema raspoloženju, naravno nikada prije dva sata ujutro. Mladež pleše, a stariji kartaju. - Imat ćete, dakle, dosta vremena da s Keglevićem rasprav ljate jer ne smije plesati kad je u koroti za bakom. - Onda i meni nema plesa? - Vi ćete ženske glave zaviti u crno za dobrobit svoje slave. Kad opazite da je vaš novi prijatelj popio i četvrtu čašu i da mu pred očima lebde ružičasti oblaci, siđite dolje pred palaču i zafićukajte tiho ariju iz Mozartove "Čarobne frule". - Imam li još kakvu zadaću? - Nije li to previše? - Vaše visokorođe, to je igračka. - Igrajte se, dakle, dobro i nemojte razbiti svoje igračke. Ne pustite Kegleviću nikako da umakne raspravama ... - Vaše visokorođe, nema tako šutljiva, ohola ili glupa čovjeka kojemu ne bih nametnuo raspravljanje, U tome sam već stekao glas u društvu. - Pazite, mladiću, vaša slava se može utopiti u dvije čaše vi na koje Keglević neće ispiti. - Visokorođeni, osjećam da je u vašim rukama sreća moga života. - Dakle, budite oprezni pred nestrpljivošću, a prirodni prema ravnodušju. - Nitko mi u društvu nije ravan, vjerujte mi. Sve što čezne za slavom - zaviđat će vam. Idite! Pohitao je i nestao u mraku. Na mostiću šapće barun svojem tajniku i Jarecu: - Ovaj književnik boluje od visoke temperature slavohlepnosti. Baš zato će izvršiti svaki nalog, što velite na moju zamisao, Heinrich? - Vaše visokorođe, sve je tako jednostavno i upravo zato ge nijalno. - Mladi Keglević ne može slutiti zamku. Omamljen pjenuša vim vinom ide svojoj kući, a mi ga lijepo prijateljski uzmemo za ruke da ne može posegnuti ni za kakvim otrovom. Sutra će Oršićki poslati poruku da bježi u Lombardiju barunici KoUenbach, po što je jučer u vinu nešto previše pogrdio našu ekselenciju. - Kad moram stajati na svojem mjestu? - pita Jarec. - Svakako oko jedanaest sati. No, taj ne bi mogao ni sanjati da ga čeka otmica. Ni u palači grofice Oršić nitko ne sluti kakvu su otmicu pripremile djevojke lijepom mladiću kojega im kane odvesti Jožica i Renata. Tamo, u velikoj prostranoj dvorani, čekaju tetke i majke. Lijepa ih je domaćica smjestila na desnoj strani, ispod visokih prozora. Odjevene su u tamna svilena odijela, urešena čipkama, svečano očešljane, a u kosi, oko vrata i na grudima svaka nosi po koji nakit. Sve bi one već htjele vidjeti svoje kćeri kako plešu. Domaćica ispričava zakašnjenje Jožice Ottenfels pa ide po dužnosti u dno dvorane. Za njom su poletjeli svi pogledi. Sada mogu neopaženo izmjeriti njezinu stasitu pojavu kojoj je ures tako čudesno mladenačko lice u tridesetšestoj godini uz dvoje odrasle djece. Za njom se vuče duga povlaka, lijepo naborana i daje njezinu stasu liniju. Priđe i prekine ih u razgovoru: Ne ogovarajte odsutne - reče domaćica uz vedri smije šak. - Idite pozdravite gospođe, a onda se odmah poredajte na li jevu stranu odakle ćete gledati ples. Vjeran Keglević ostaje sa mnom, njega moram prikazati gospođama koje nisu bile posljednji puta u kardinalovu dvoru.

Svi slijede Ljubomira da izvrše zapovijed njegove majke, dok ona upućuje Vjerana. Želim vam prištedjeti da cjelivate toliko ruku gospođa i odgovarate na njihova pitanja o vašoj pustolovini. Zato slijedite odredbe koje ću vam dati kad budete stajali pred gospođama. - Sve ću učiniti da ne trebam odgovarati na pitanja. Pod ruku s njim ulazi u dvoranu. Jožica se iznenadi. - Gle, on je vodi? To je Julija lukavo smislila. Domaćica prilazi gospođama i reče vedro se smiješeći: Odmah će početi ples, no prije toga želim predstaviti svim svojim gošćama: ovo je Vjeran Keglević. Već se Jožica priprema kako će mladića zadržati da sjedne uz Renatu, ali kad se on gospođama poklonio, domaćica mu neočekivano određuje: Sad se požurite mladoj gospodi i odnesite moju poruku neka kod plesa ne škrtare s izražajima priznanja. Od nas su već toliki tuđinci odnijeli priznanje - neslužbeno, nemojmo kod do maćih biti nepravedni... Zadovoljan dočeka Vjeran ovu izjavu, nakloni se gospođama i uputi na lijevu stranu k mladoj gospodi. Jožica je osupnuta: "Kakva je to režija! Nije mu dala priliku ni da opazi Renatu. Ako to činiš namjerno, draga Oršićka, onda ti je uzalud. Moja će djevojka Vjerana prikovati o zid". Pogleda kraj sebe ljepoticu što je već smjestila svoj stolac tako da je mlada gospoda moraju gledati licem u lice. 182 .... - "Sto rekoh! Prvi je pogled upalio!" - veseli se Jožica. "Gle, sada se mladić zaklanja iza gorostasnog Nikice da može kri omice promatrati moju ljepoticu. Uzalud si tako režirala, draga Oršićka". - Tko je ona mlada djevojka uz Jožicu Ottenfels - pita Vje ran. - Njezina nećakinja. Nešto neobična ljepotica. Zapravo, Pruski-nja i bogatašica. Čim vas je ugledala, njezini se ljiljanski obrazi zarumeniše od ushićenja. - Gospodine Nikica, ovo je prekrupna šala. - Kad se radi o ženama, nemamo odvažnosti za šalu. Ali i vas je zarobila Renatina ljepota ... - Zapanjila, do ropstva je vrlo daleko. Dok oni šapću, Jožica se okrene k domaćici koja je časkom sjela kraj nje: - Lijepa moja tutorice, vi ćete mi svog štićenika odstupiti na nekoliko dana: Želim ga u srijedu pozvati u dvorac Bežanec. Zar ne, vi nemate ništa protiv toga? - Još ne kanim u doba stare zagrižljive tetiće koja bi spu tavala jednog mladića. Njemu je slobodan put. Nato se grofica Oršićka digne i reče: Oprostite, moje gospođe, pri plesu nosim dio redateljstva, pa moram biti u blizini glasovira. Sredinom dvorane ide domaćica prema glasoviru. Svi se pogledi gospode okreću za njezinom pojavom. Svi opažaju kako se iza otvorene knjige nota sagnula k mladim glasoviračicama, onda pogleda Ljubomira među mladom gospodom. On pođe k njoj da je upita što želi, no prije što mu je dala nalog, pojavi se na vratima salona gospodin, visok, ne odviše lijep, ali stasit. Oštre crte lica, smeđa brada i bujna kosa čine ga upadljivim, a lijepo razvijeno tijelo i ponosito držanje izazivlju svačiju pažnju. - Gle! - primijeti tiho Oršićka svojem sinu. - Naš od vjetnik Kučetić također dolazi kasno - kao prava muška koketa. Stasiti gospodin pristupa domaćici, pokloni se, a zatim ide po zdraviti ostale gospođe. Ne odlazi gospodi, već sjedne uz Renatu. - Zar joj udvara, majko? - pita Ljubomir. - Jest, ali osam godina prevelika je razlika za takvu ljepo ticu. A sada mi primakni stolicu, želim ostati ovdje, da ne slu šam nepovoljne kritike gospođa. Vjeran je opazio što želi domaćica, pa uzme Ljubomiru stolicu i ponese je grofici. Ona sjedne i šapne Kegleviću: Ostanite obojica iza mojih leđa. Za vrijeme ptesa ću Vjeranu prikazivati pojedine djevojke da ne dođe kasnije u njihovu sredinu neupućen. A ti, Ljubomire, reci Jadranki neka počne. Sav sretan prilazi glasoviru. Dosad je uzalud tražio Jadran-kin pogled. Ona se sakrivala iza otvorenih nota kao da ga ne vidi. ..... 183 Gore, međutim, zabavlja stasiti gospodin Kučetić Renatu, dok Jožica zaprepašteno gleda Vjerana.

Zar je sebe htjela istaknuti uz njega? No, to bi bilo ne viđeno. Eto, Vjeran gleda samo nju - razmišlja istražujući dr žanje domaćice. Prvi akordi odzvanjaju dvoranom. Razgovori se prekidaju. Pogledi skreću prema glasoviru. Odlična svirka pobuđuje pozornost. Staklena se vrata otvaraju. U mraku se razabire željezni balkon. Iznad njega prelistale krošnje drveća u dvorištu. Iz tmine sredinom balkona dohrli mlađahna Ninka. Zlaćani plavi uvojci obrubljuju njezino lice. Od vrata do poda spušta se lagano bijela haljinica. Djevojka prikazuje bijeli propupali ljiljan. S lijeve strane pojavi se smeđokosa Zorislava. Oko nje leprša ružičasta tanana haljina puna naboranih volana, ukrašenih ružama od svile. Ninka prikazuje ljiljan - šapće Oršićka Vjeranu - a Zorislava ružicu povijušu. Njih poznajete predobro. Ali, evo, tu dolazi Oliva Hellenbach, u svijetlozelenkastom tilu. Prikazuje rezedu. S lijeve i s desne strane pojavljuju se redom ljepotice i plesnim korakom ulaze u dvoranu, a domaćica upućuje Vjerana. Evo vam crnokose poznate Orhide Malin - u blijedožučkastom muselinu sa cvijećem prikazuje orhideju. Sada sli jede druge: Georgina Fodroczy, ova u ljubičastoj haljinici kao lju bičica. Ljiljana Bubanović posuta đurđicama, plavokosa Hija cinta Novak u plavoj haljini s hijacintama, Mirta Erdodv u svijetloplavoj haljinici prikazuje potočnicu. Ovo su dvije sestre Zlatana i Zvjezdana Bubanović, jedna prikazuje različak, druga ma kov cvijet. Posljednja koju sam ja okrstila, Neda sestra je pjevača štrige, prikazuje kameliju. Kapetan garde odabrao je cvijet mo de, kao što veli kardinal. Sada poznate sve i promatrajte ples. Laganim koracima ulazi Neda u sredinu među plesačice. Stale su u redu. čekaju da svrši uvodni dio glazbe. Stanku iskoristi Neda i šapće, a da ne trepne okom: Kraljević je tu, ali i Renata... Čarobno je lijepa. Držite se, djeco, oteti ga moramo - danas ili nikad! Dvoranom zabruje plesni taktovi. Na valovima zvukova zanjihalo se jedanaest mlađahnih djevojaka. Bijele ruke izvode kretnje. Gipki se strukovi okreću, glavice ugiblju desno i lijevo. Rumene se usne i ljupko smiješe. Oči blistaju. Zjenice su pune želja da osvoje poglede Vjerana samo za sebe. Kapetan garde Neda je najmirnija. Lukavo uhodi hoći li Vjeran pogledati ljepoticu Renatu koja je sjela baš tako da je mora svakog časa vidjeti. Sve brže, veselije bruji glazba. Suknjice šušte, volani i lepršave vrpce trepere, ritam glazbe ljulja djevojke kao povjetarac cvijeće u polju. Pleše se posljednja slika. Ljupka narodna melodija sve više podražava kretnje mlađahnih djevojačkih tijela i ljuljane njihovih uvojaka spuštenih do ramena. Veselije se okreću haljinice, sve življe trepere čipke, vijugaju volani, skaču vrpce, sve trepti, leprša drhće oko tananih djevojačkih strukova. Izgledaju poput leptirića što na suncu igraju veselu igru proljeća. Muška mladež bez daha prati svaku kretnju tijela, čipaka, volana, vrpca, svaki pogled blistavih očiju, svaki smiješak pu-poljastih usana. Djevojke danas ne vide mladiće koje su dosele tako rado očaravale. Svoje su poglede, misli i želje sada upravile samo Vjeranu. Vršeći dužnost urotnica, tajnim oružjem svojih očiju, svojih vitkih tjelesa, čarom svojih bića, nastoje razoriti težnje lijepe Njemice. Svaka nastoji raspršiti dojam što ga je na njega morala proizvesti savršena ljepotica. Podavaju se toj mladenačkoj pustolovini žarom koji pobuđuje u njima dosele usnulu koketeriju, uzvisuje svu nesvjesnu dražest njihovih bića i pruža živu sliku ženske neodoljive ljupke proljetne zamamnosti. Još ih nikada nisu vidjeli plesati tako blistajućim milotama. Još nikada nije ova muška mladež koja ih je dosele oblijetala opazila u njima sve ono što ih danas opaja, zastravljuje i njihova srca žestoko pokreće. Posljednji koraci nožica u svilenim cipelama, posljednja završna vrtoglava kretnja i glazba objavi svršetak. Sve se ruke digoše na pljesak. Usne se smiješe i kliču odobravanje. Muška mladež odaje iskreno ushićenje svojeg srca. Mnogi je od njih odabrao ili se sprema da jednim cvijetom iz ovoga stručka djevojaka okiti svoje grudi. U tom ushićenju ne mogu opaziti da su pokloni zahvale djevojaka, upravljeni gledaocima, namijenjeni samo lijepom mladiću u jednostavnoj tamno-modroj odori s crnim gajtanima. Njegove crne oči gledaju mirno, bez onog sjaja što odsjeva iz zjenica njihovih dosadašnjih obožavatelja. Ipak, on plješće iskrenim priznanjem. Radosne se djevojke smiješe, zahvaljuju, poredane kao četa dražesti s kojom gotovo nema usporedbe. Ljubomir potraži među njima Jadranku. Ali je ne vidi u dvorani. Očito je u prvom času ushićenja gledalaca s Tonicom istrčala iza glasovira u predvorje. Dosele, kad je svirala kod plesova ili predstava, uvijek bi se s ostalima zahvaljivala. Zašto je danas otišla? Ona se još više povlači i otuđuje. Upravo ga ovog časa majka upozorava pogledom da ne zaboravi zabavljati lijepu Mirtu Erdodv s kojom razgovara. Mladić prilazi i vrši svoju domaćinsku dužnost. Ostala se muška mladež približava djevojkama. Oršićka uzme pod ruku Vjerana. - Evo, kanim vas predstavljati da zabavljate djevojke. - Oh, ne ostavljajte me samog s njima ... - Vladate se poput gospođice koja je prvi put na plesu. - I jest tako. Još nikada nisam bio u društvu tako lijepih dje

vojaka. 184 Kolike brige s vama! - veli ona i dovede ga k djevojka ma koje čekaju da im bude predstavljen. Domaćica jednostavno izreče gospođicama njegovo ime. Svladavajući uzbuđenost koja ga je obuzela, on se nakloni, ali ne može ništa reći, a domaćica ga potakne na razgovor: - Sada je od vas, Vjerane, da u ovom lijepom cvjetnom zbo ru osvojite sebi srdačan boravak. - Bojim se, nije mi dano zadobiti toliko sreću - veli on uljudno i prijazno. - No, prije svega dopustite mi da čestitam go spođicama na tako krasno izvedenom plesu. Osobito je onaj narod ni dio nešto neviđeno. Trebali bismo vas svi zamoliti da nas ove večeri još jednom usrećite istim plesom. - No, napokon mu se razvezao jezik - šapne domaćica svo jem sinu Ljubomiru. - Sad će već ići. - Sretan sam što mogu pozdraviti ovdje svoje dobre anđele čuvare - primijeti Vjeran, opazivši Orhidu i Zorislavu i upusti se s njima u razgovor. S kraja stoji Neda i kao pravi kapetan budno pazi na svaku riječ što se izmjenjuje između djevojaka i mladića kojega se odlučile oteti. Ali Neda nije zadovoljna. Za vrijeme plesa često je zatekla Vjeranove poglede kako se šuljaju prema Renati. Zar su baš svi muškarci jednako pripravni uskočiti u tuđinu za lijepom i bogatom nevjestom? I ona dalje promatra razvitak razgovora između djevojaka i Vjerana. Oršićka očito nešto nije zadovoljna te reče: - Sada slijedi ples za sve! - Na žalost, mene korota sprečava u plesu - ispričava se Vjeran. - Samo se po sebi razumije - odgovori Oršićka - i zato će vas zadesiti da s nama starijima kartate. - Samo s mladima u čijoj sredini kraljujete vi - odgovori Vjeran. - Zabranjujem vam da ovako laskate svojoj tutorici. - Zar je meni zabranjeno izreći istinu koju tako ushićeno pronose sva ova mlada gospoda? - Vi ste drski - šapne ona - a vaš pogled me upravo kom promitira. - Ushićen sam najljepšim i meni najmilijim bićem koje me jedino shvaća. - Dosta je, luđače - ljuti se ona. - Pravi će ukor tek slije diti i - ona se okrene tamo gdje djevojke šapću s Nedom o nena danom otkriću da Vjeran zbog korote neće plesati. - Gdje je Jadranka? - pita domaćica. - Odmah ću je dovesti - ponudi se Neda i ide iz dvorane. Domaćica pogleda prema vratima i upozori Vjerana: - Gledajte tamo na prag salona. Sada ćete upoznati pjesnika. Ja, doduše, ne nalazim u njegovim pjesmama nikakve poezije, ali 186 "-._., je on svakako znamenit po svojim debatama u društvu. I, onda, on smrtno mrzi njegovu ekselenciju, a to je propusnica u moju kuću. - Vaša milost veli da je znamenit u raspravama, dakle, du hovit je? - Malo duhovit, a mnogi umišljeni raspravljači zabavljaju bolje od duhovitih. Međutim, njegovo ga odijelo najbolje označuje. Smatram ga snobom kakvih ima danas mnogo i zato me zabavlja. Na pragu salona stoji Tamar de Grebenović. Navršio je dvadeset i pet godina, visokog je vitkog uzrasta, a žuta kosa u potpunoj je suprotnosti s kosom svih ostalih muškaraca. Spušta se do šije, a na krajevima je umjetno kovrčava. Male plave i bezizražajne oči skrivaju prezirnu ironiju što ne može sakriti ni onda kad želi biti ljubazan. Odijelo i odviše jasno pokazuje da želi istaknuti osebujnost nad ostalim muškarcima. Hlače su mu pretjerano uske, svije-tlosmeđe, prsluk od bijelocrvene prugaste svile, kaput smeđ od smeđeg baršuna, krojen straga u dva duga krila - sprijeda otvoren. Oko vrata, ispod uškrobljene previsoke ogrlice, tri puta omotana žuta široka kravata, svezana umjetničkom nehajnošću. Suverenim pogledom promatra Tamar de Grebenović ljude u dvorani. Samo letimično netko pogleda k njemu i odmah se opet odvraća kao da i nije ovdje. Što se to dogodilo da njegova pojava danas ne sačinjava senzaciju u društvu? Kamo svi ti ljudi gledaju? Što im je danas? Gospođe što sjede na desnoj strani dvorane, okružene starijom gospodom, čavrljaju. Uz njih je ljepotica Renata kojoj udvara stasiti Kučetić. Ali svi su zaboravili

svoje poglede na nekome u sredini dvorane. Tamo stoji muškarac i sva je pažnja upravljena k njemu. Zar je to možda taj glasoviti Keglević? "Ovakvu pojavu zasjeniti doista je igračka" - primijeti sam sebi Tamar. "Bilo bi me stid da se natječem s tako neznatnim stvorom čije bi lice čovjek mogao prije prispodobiti kočijašu nego njegovu gospodaru. Kakav malograđanski duh u ovome društvu. Purgarija. Zato što je taj mladić nova pojava, zinuli su u njega. I tu mora čovjek provoditi svoje večeri i trošiti svoj dragocjeni duh"... Izlio je na društvo sav prezir čovjeka koji je uvjeren da mu nitko nije ravan jer je on svima nadmoćan. Tanke mu se usnice nategnule i jače istaknule podrugljive kuteve. "Pokazat ću im samo što se malim prstom dotaknem ovog ne-jačića" - veli on sam sebi. Razabravši da ovako neće privući na sebe pozornost, otisne se od vrata i po dužnosti ide prema domaćici. Stupa dvoranom ukočeno, uspravno poput kneza. Pred domaćicom oštro primakne pete, nakloni se, a zatim započne neprirodno naglašanim rečenicama, izbacujući efektno drske laži: 1fl7 - Vašoj milosti, presvijetla, najdublji poklon nesretnog pje snika kojega je zatekla pred Novom Vesi rulja Bachovih žandara i neprispodobivom prostotom htjela spriječiti u slobodnom kreta nju. Tek nakon žestokog prosvjeda i obećanja da ću sutra sam doći na redarstvenu oblast u svrhu preslušanja, pustili su me. Evo razloga mojem zakašnjenju i molim vaše dobrostivo oproštenje. - I opet vam prelaze preko puta žandari! No, to vas svakako opravdava, pogotovu u mojim očima. Zatim ona nastavi s malo prikrivene podrugljivosti: - A, napokon, genijalni pjesnici imaju uvijek pravo na iznim ne mjere koje društvo ne bi nikako dozvolilo nama običnim smrt nicima ... - Hvala vašoj milosti što ste me pomilovali i primili s toli kim zakašnjenjem. Ja sam dosta teško kažnjen jer me je sreća okrutno lišila užitka u plesu što ga je izvodilo danas divno ovo cvi jeće - i pogleda gospođice. - Ja ću kaznu ublažiti - veli domaćica - jer će na želju go spode poslije večere gospođice opetovati taj ples. - Bogovi su me blagoslovili - veli on. Vjeran se zagledao u došljaka kao neki siromašni dječak u cirkuskog pelivana koji se prevrće na uzetima u zraku. Vjerane, - probudi ga Oršićka iz zapanjenja - evo, prika zujem vam najgenijalnijeg pjesnika i najslavnijeg člana društva mlađe gospode. Tamar de Grebenović - Gabrielus, to mu je knji ževno ime. A ovo je, dragi pjesniče, moj štićenik Vjeran Keglević. "Oh, ja nevoljnik!" - žali sam sebe Grebenović u mislima. - "S ovim glupim klipanom moram ja večeras razvijati kulturne rasprave". - A onda reče glasno: - Vrlo me raduje upoznati mladića koji uživa tako mnogo pažnje u gradu. Nadam se, gospodine, s vama provesti ugodne ča sove. - Bojim se da ćete se teško razočarati - odgovori jedno stavno Vjeran. I djevojke i mladići prate svom napetošću prizor i čekaju što će biti. Oršićka je smatrala potrebnim da prekine šablonsku izmjenu riječi i upozori Grebenovića: - Pozdravite sada gospođe i gospođicu Renatu. Vašeg ideala eno, obasiplju upornim udvaranjem, požurite se nadomjestiti što ste propustili zakašnjenjem. - Pokoravam se odredbama uzvišene domaćice - nakloni se de Grebenović širokom gestom, a zatim ide prema gospođicama. U dnu dvorane na lijeva vrata ulaze Jadranka i Tonica. - Danas je Jadranka osobito lijepa - čuje se metalni glas Beloševića. Oršićka krene pogledom prema njemu: - Uvijek je ona lijepa, no ova haljina koju je donijela iz Be ča još više ističe njezinu ljepotu. 188 Gospođice i gospoda uzeše na oko djevojku. Oko njena se vitkog, lijepo građenog tijela obavija bijela lagana tkanina s utkanim zelenomodrim tačkicama. Takve vrpce jednostavno su spletene i oko vrata i potcrtavaju zeleno modrilo njezinih očiju i neobično crnu bujnu kosu. Uz nju stupa Tonica Vernić, skladna, u bijeloj haljini s ružičastim vrpcama. Obje djevojke nose duge uvojke što zaokružuju njihova mladenačka lica. Nisu ni opazile da ih gledaju pa su se zavukle na svoja mjesta uz glasovir. što je to Jadranki? - šapne Ljiljana Bubanović Ljubomiru koji stoji kraj nje. Danas uopće nije bila ni časa s nama, niti se je nama zahvalila, a, naravno, nije povela sobom ni Tonicu.

Ne znam - veli on. - Pitajte je pa mi kažite što je rekla. Na vratima se pojavi Neda. Iskrivila je lice i prelazi prag še pajući. Mladež nagrnu k njoj s pitanjima što se desilo. Trčala sam po Jadranku da dođe svirati i poskliznula se na sagu, a valjda sam nategnula nogu u zglobu. No, lijepo, sada ću biti prisiljena sjediti dok će drugi plesati. Pa to je strahovito žalosno! Pri tom pogleda u Vjerana. On se pokloni: - Hoćete li dopustiti, gospođice, da vam prikratim vrijeme? Eto, ni ja ne plešem ... - Puna sam nade da će mi ta bol proći barem za sat, a dok se moja nada ispuni, rado primam vaše dobrotvorno bolničarenje oko moje žalosti za plesom. Oboje se nasmijali. Dvije su sestre Bubanović primile Nedu pod ruku i na odredbu domaćice vode je prema stolicama poredanim na lijevoj strani. Ljiljana joj zabrinuto šapće: - Baš te je sada stiglo kad nam moraš biti vođa u otmici! - Šuti i pokloni se mojoj žrtvi. Odrekla sam se plesa samo zato da ga prisilim sjesti pokraj mene prije nego što i Renata ne iščaši nogu, samo da on može sjesti uz nju. - Bože, kako si ti lukava, Nedo! Ali, uzalud sve. On je kod plesa gledao neprestano Renatu - veli opet Ljiljana. - Neprestano? Samo tri puta. Ostale je poglede upravljao dragoj Oršićki, a to znači nama. Oh, samo da me zbog noge ne po zovu svirati... Onda bih morala iščašiti i ruku. Idite, da može do mene. Naša borba zauzima sada diplomatski smjer. Posjedoše Nedu na stolac uz lijevi zid dvorane. Gospođe, tamo na desnoj strani, ne polažu nikakve važnosti Nedinoj nezgodi, samo je njezina prijateljica Sladovićka odmah došla da je njeguje. Neda je umiri i zamoli neka se vrati gospođama jer ona već ima bolničara. Glazba pozove sve na ples. Muška mladež pohiti po svoje plesačice. Oko Renate bore se za starije pa se Tamar uputi prema gospođicama, ali svaka ima već svojeg plesača. To mu se ipak još nije dogodilo. Uvijek je našao plesačice koje su rado zaplesale s 189 mladićem što je uvijek bio voditelj društvenih rasprava i krasno-slovio svoje pjesme. A sada sve one stoje oko Vjerana Keglevića. Vjeran se uputi ravno prema Nedi i zamoli da može sjesti uz nju. Vješto prikazujući kako je boli noga, djevojka nije propustila da s nekoliko šala na račun svoje noge zaokupi mladića. On se srdačno smije i primijeti: - Vas je, gospođice, osobito ugodno slušati jer znate prika zati sve šaljivo, premda se osjeća i malo gorčine... Svakako je vaša vesela ćud prava blagodat za vaše drugarice. - Sastajemo se svakog tjedna. U srijedu će biti veselo kod Orhide Malin na Ksaveru. Izrekla je ono radi čega je žrtvovala ples. I promatra ga. - U srijedu kod gospođice Orhide? - pita on sa zanimanjem. - Vi ne znate? Pa gospođica vas je pozvala! - Mene? - iznenadi se Vjeran. - Ne znam ništa, ali možda poziv još nije stigao. - Usmeno ste ga primili. - Nemoguće. Ja bih to znao. Kad me usmeno pozvala? - Onog popodneva kad ste od diližanse krenuli u Zagreb. Jahali ste cestom i sreli Orhidu dok je dozivala brata, potražili ste ga, a onda su vas oni dvoje pratili kroz šumu na putu kojim ste stigli u Zagreb još istu noć. - Da, sve to dobro znam. Njoj zahvaljujem život, ali poziv? - Na oproštaju vam je Orhida rekla da dođete k njima bu duće srijede jer ima rođendan. Ne može se Vjeran sjetiti, ali primijeti: Vidite, gospođice, možda mi je rekla, no ja sam bio tako silno uzbuđen od sreće što sam u domovini, što ću stići u Za greb, i razumljiva je moja nepažljivost što sam prečuo poziv. Zapeo je u razgovoru. Sjetio se poziva grofice Jožice Otten-fels. - Bit će vrlo lijepih veselih igara u vrtu - nastavi Neda. Sve smo to priredili da iznenadimo vas ... - Moram vam iskreno priznati: pozvala me je Jožica Ottenfels da s njome u srijedu idem u dvor Bežanec. - Kako? S njome idete? No, to će biti Orhidi jako žao. Mi smo već sve tako lijepo spremili. Vidite, takva stvar znači: išča šiti veselo raspoloženje. A kada ste to obećali Jožici poći u Beža

nec? - Moram priznati, nisam dao obećanje, ali sam primio pisme ni poziv i do danas nisam imao prilike dati odgovor - to znači da sam prihvatio. - O, gospodine, Orhidino je pravo starije i za vaše spasenje važnije. Ova nešto oštra aluzija duboko ga dirne i on pocrveni: Posve pravo. Gospođica Orhida je moja zvijezda sreće. Njoj ne bih odbio poziv ni za što na svijetu. 190 - Ako vam je milije poći k Orhidi, nije teško objasniti Jožici da vas je Orhida pozvala prije. - Dakako, svi mi to moraju vjerovati. - I Zorislava Halper - i ona vas je pozvala za buduću subo tu, nešto slavi. Mi, dakako, lijepo slavimo, a vas hvataju cesarski policajci i još biste morali voditi dnevnik o društvenim obvezama. Gospođa Jožica Ottenfels mora to uvažiti Vi niste ni pogledali pisma koja su vam stigla. Uto priđe k njima Tamar i pita: - Smijem li se pridružiti? - Izvolite - odgovori Neda, a u sebi dodaje: "Da bi te vrag odnio!" Vjeran odmah ustane i prepusti mu svoje mjesto te pođe ravno prema gospođama. Njegov je dolazak Jožica pozdravila trijumfalno. Ponudi mu mjesto kraj sebe. - Tako ste se dali zaokupiti od te građanske djevojke da ne nalazite vremena ni pozdraviti svoju tutoricu. - Vaša je milost tako zaokupljena pa sam čekao dok bude malo mjesta i za mene. - Prokšeno čeljade! Svi vas slave i jedva čekaju vaš pogled, a vi ste, tobože, skromni. No, naučit ću vas već boljemu. U srije du idemo. Jeste li dobro pročitali moj poziv? - Oprostite, vaš će svijetli um shvatiti da u strahovitim da nima što sam ih doživljavao nisam mogao imati ni volje ni snage da otvaram poštu koja još i danas leži nedirnuta na stolu. - Onda usmeno opetujem poziv za srijedu. - Molim da tu sreću odgodite. Još prije nego što sam prvi put stigao u Zagreb, obećao sam Naumu i Orhidi. - Sto? Oni plebejski plemići dolaze prije mene? - pita iza zovno. - Plebejstvo ostavljam po strani, o tome imam drugo mni jenje, ali braći Malin imam zahvaliti da sada ovdje stojim. - Dakle, kada će gospodin biti slobodan za mene? - Javit ću vašoj milosti. U tom času prekine razgovor Renata, vrativši se s plesa, našto Jožica pokaže ljepotici svojeg "štićenika". Dotle se Julija Oršić stalno bori protiv razgovora o Vjeranovu događaju, a upravo svi o tome rado raspravljaju pa se radosno bace na debatu o Jadrankinu svjedočanstvu i nagađaju: tko je redarstvenicima saopćio da Ja-dranka smatra drugoga pravim Keglevićem? Ovo škakljivo, neriješeno pitanje teško pogađa domaćicu i mora iskoristiti svu svoju vještinu da skreće razgovor na nešto drugo. Naposljetku se okrene k Jožici. Naš se štićenik bogato odštetio što ne može plesati. Svi mu zaviđaju ovo prekrasno mjesto s lijeve strane Renati. Zapravo, ni kad nisam vidjela takvu ljepotu kao što je vaša Renata. .191 I Dok Jožica odgovara s nekoliko riječi zadovoljstva, pita se u sebi: "Nikad čovjek ne može saznati kad ona i misli onako kako govori." Nekoliko plesača približi se k Renati i mole je za ples. Ona ustaje i predaje svoju lepezu Vjeranu. To ga obvezuje da ostane dok djevojka ne završi ples. No, Vjeran se unatoč tome digne pa se ispriča Jožici: - Dok se baronesa vrati, bit ću slobodan opet doći - i pohita k Nadi. Sada već uz nju sjedi i Nikica Halper. Svom napetošću pita djevojka Vjerana: - Dakle, putujete li u dvor Bežanec? Ne, u srijedu ću pozdraviti gospođicu Orhidu Malin u nje zinu dvorcu. A kako je vašoj nozi? Oh, sada je već jako dobro, - odgovori ona, skrivajući

svoje veliko zadovoljstvo. - Molim vas, gospođice, počinio sam neuljudnost kad sam za boravio poziv gospođice Orhide, a to mi je žao jer je ona uvijek na prvom mjestu. Molim, ne recite joj o mojoj zaboravnosti, ja ću se kod nje sam optužiti. A sada oprostite, moram se vratiti Jožici, a čim uzmognem baronesi predati lepezu, opet ću se vratiti k vama, ako dopuštate ... - Veoma će me veseliti - veli ona, a u sebi dodaje: "Ne boj se, već sam Orhidi javila kako sam te prevarila, lijepi gospodine". I otpušta ga zadovoljno, pa dalje sluša vesele šale Nikice Halpera. Tamar samo upada i prati špijunskim pogledom svaki Vjeranov pokret. Ovaj je stigao k Jožici i sjeo kraj nje šuteći. - Lijepo je što ste obzirni prema onoj plebejki - primijeti ona - to čini i Oršićka. Kako vidite, smiješala je s velikašicama i neplemićke kćeri. Ne mogu se pomiriti s tom okolnošću da ona pod svojim krovom prima ovu čeljad kojoj nedostaje plemenita krv. I zato vas molim, dok zabavljate Renatu i sjedite uz nju, drži te uvijek na umu da one druge nisu ono što je ona ... Vjeran se učini kao da nije čuo i gleda prema Renati. Upravo dolazi praćena dvojicom plesača. Sjela je, moleći ih neka se strpe i uvela ih u razgovor da tako uzbudi u Vjeranu zavist prema svojim udvaračima. Sa svojega mjesta promatra to Neda i prihvati priliku da se sastane s Vjeranovim pogledom što Jožicu ljuti. Ove nemoguće plebejke uistinu su nakaza prekrasnog dru štva naše domaćice - šapne Jožica svojoj susjedi Hollenbach. Zamalo su Renatini opazili da joj služe samo kao sredstvo da pobudi Vjerana na udvaranje pa se oproste i krenu k Nedi. Oko nje se okupile Zorislava, Orhida i Ninka. Mladići c Ivedoše djevojke na ples. Neda ostaje i dalje sjedeći jer njezina noga ne može prebrzo ozdraviti. Još malo dopušta Oršićka Renati da slavi trijumf što Vjeran sjedi uz nju, a onda dade Jadranki i Tonici znak da prestanu svirati. Glazba umukne. 192 Otvaraju se širom vrata blagovaonice, a domaćica pozove svoje goste k večeri. Gospoda vode gospođe, djevojke vode plesači koji su s njima plesali posljednji ples. Čitava povorka ulazi preko salona u blagovaonicu. Sa stropa vise lusteri s ogromnim svjetlom. Oko njega pedeset mliječnih svijeća oživljuje sliku stola za kojim blistaju vaze pune cvijeća i stalci krcati slatkišima. Tanjuri od porculana i srebrni pribor. Na svakom je mjestu karta s imenom gosta. Domaćica sjedne na pročelju i znakom ruke nudi redom gospođama mjesta. U dnu stola redaju se djevojke. Iza njih mlada gospoda. Lakaji unose na srebrnim pladnjevima divljač s umakom i vrućim tijestom. Dva lakaja toče vino, žuto poput ulja. Domaćica svuda nadzire svojim pogledom, a pri tom zabavlja goste dosjetkama, izaziva na vesele primjedbe gospodu Vraniczany Dobrinovića i Kušlana, a osobito Jožicu Ottenfels, koja uvijek ima u pripremi nekoliko žučljivih dosjetki protiv muškog spola. Na donjem dijelu stola sjedi mladež. Njima nije dopušteno da se upliću u razgovor starijih ako ih ovi ne potaknu na to. Zato Jožica upravlja po koje pitanje Renati da tako na nju svrati pozornost. Mlada djevojka zna da odgovara naobraženo, što njezinu ljepotu znatno potertava i uzdiže iznad svih ostalih djevojaka. Pri tom Jožica pogleda u Vjerana i s užitkom razabire kako on pomno sluša svaku Renatinu riječ. Domaćica prozire Jožičine namjere i finim osjećajem prepušta joj polje borbe - ali, kad su lakaji unijeli drugo jelo, svježe pržene ribe s umakom od majoneze, upravi ona .dva tri pitanja dražesnoj Mirti Erdodv da bi tako povukla na površinu onu koju je odabrala sebi za snahu. Djevojka je odgovorima znala kazati da ne zaostaje za Renatom. Mirtina majka intimno se nasmiješila u znak odobravanja. Obje su žene u istom trenutku pogledale Ljubomira da istraže kako na mladića djeluje glas i dražest djevojke. Ali su obje opazile da je njegov pogled za ovog razgovora upravljen u Mirtu, a izražaj njegova lica odaje kako su mu misli daleko. Majka lijepe Mirte smatra to dubinom osjećaja koji ga obuzima prema djevojci, ali Oršićku ovo zabrinjava. Ipak, želi iskazati svoju simpatiju i za mladu gardu i upravlja Nedi pitanje o plesu što su ga plesale u početku zabave. Djevojka odgovara spretno i duhovito. Slušajući Nedin odgovor, domaćica primijeti da uz nju ima nešto više mjesta. Pokuša odgonetnuti otkud ta praznina. Tko to manjka? I opazi: Jadranka! Ona nije došla k stolu? Cak je i svoju prijateljicu Tonicu povukla za sobom? Kako smije to učiniti, ne pitajući. Pogleda Ninku, ali ona ne shvaća sadržaj majčina pogleda. ada skrene oči k Ljubomiru i opet na prazno mjesto. On je znao 0 majka misli. Jadrankina odsutnost muči i njega. Ova mu je misao navorala čelo i onda kad je govorila Mirta. Na drugo i ne mish pa teško čeka svršetak večere kako bi doznar. što je s Jadrankom. 193 13 Jadranka Sada unose lakaji pečenje od-tri vrsti peradi. Stari govornik Vraniczany-Dobrinović digne uobičajenu zdravicu domaćici. Taj je čas dočekao Tamar de Grebenović - Gabrielus. Njegovu brigu sačinjava tanka

grbom ukrašena čaša uz Vjeranov tanjur. Uza sva brojna jela on je samo jedan jedini put dao napuniti čašu, i to je pio sve do pečenja. Napokon će ga zdravica prisiliti da pije drugu čašu. A treću i četvrtu? Hoće li ikada ispiti ove druge dvije na koje se de Grebenović obavezao svojem visokom gospodaru da za nju primi slavu? Da su ga barem posjeli bliže k Vjeranu. Njega je zapalo prvo mjesto uz djevojku, upravo uz Ninku. Tamar sluša barunovu zdravicu, a gleda u Vjerana. I on sluša i ne vidi kako mu je lakaj čašu napunio do vrha kao i sve ostale. Nakon svršene zdravice svi muškarci ustaju. Vjeranova se ruka lati čaše. Svi ih podižu prema domaćici. Uz poklike čaše se ispijaju do dna. Tamarove oči su uprte u Vjcranovu čašu ... Polagano se izlijeva vino u njegova usta, nekako oklijeva. Ipak postavlja na stol praznu čašu, ali šapne svojem susjedu Nikici Halperu: - Nisam navikao tako velikim čašama. - A ja volim što prostranije - odgovori ovaj. Gospoda sjedaju. De Grebenović razmišlja: poslije večere pije se u salonu pjenušac i kava. Hoće li tamo moći provocirati treću i četvrtu čašu? Tako je zaposlen ovom mišlju da se već i njegovi susjedi čude šutljivosti Tamara koji je tako rado griješio protiv društvenih propisa, nastojeći da razgovorom privuče pozornost na sebe. Danas mora pozornost trošiti na svoju žrtvu. Mladi Belošević šapne svojem drugu Antonu Lipovčiću: - Mislim da danas ^de Grebenović kani dominirati svojim besprijekornim vladanjem pred tolikom gardom djevojaka. Ili je nesretan što novi gost danas nosi svu pažnju društva. - Nešto malo i previše kod gospođica. Vidim to - svi smo danas suspendirani, ali gospodin pjesnik to osjeća dvostruko više - odgovara mu Lipovčić tiho. Večera se približava kraju. Tamar gleda u Vjerana i prijeti se u sebi: "Platit ćeš mi porez na svoje prvenstvo!" Domaćica se digne i objavi: Danas ćemo iznimno na odmor od večere u salon da i mladeži pružimo prilike za mali domjenak. Tome se mlada gospoda vesele. Mogu se povući u kut i razgovarati s gospođicama. Za tu blagodat kliču u sebi od radosti. Tamar de Grebenović već sklada uvod u rasprave. U salonu su gospođe i starija gospoda sjela na divan i naslonjače. Mladeži je spremljena grupa stolica uz drugi stol. Domaćica zovne k sebi Ninku. - Sto je to? Zašto Jadranka i Tonica nisu bile kod večere pita svoju kćer. - Jadranku silno boli glava pa je Tonica ostala s njome. 194 Ova glavobolja je hinjena - primijeti Jožica koja sjedi uz domaćicu. - Za vrijeme plesa, upravo u času stanke, pogledala je Jadranka k vama. Tada je Keglević stao iza vaših leđa i očito smatrao za dužnost da Jadranku pozdravi naklonom, a ona je okrenula glavu. On je sigurno mislio da nije vidjela, zato je pri svršetku plesa, kad ste vi Jadranki nešto rekli, opet pozdravio, a ona je neuljudno okrenula glavu. To smo vidjeli s našega udaljenog mjesta, a vidjeli su sigurno i drugi jer se odmah počelo šaptati o tome. Dobro, Ninka. Idi sada k svojim družicama - odredi ona, a lakaju naredi: Reci gospođici Jadranki neka odmah dođe k meni. Kad je sluga otišao, Jožica nastavi šaptati domaćici: - Većina nas koji smo sjedili gore morali smo Jadrankino držanje shvatiti kao javnu demonstraciju protiv Vjerana Keglevića. - Ali, draga, za to nema razloga! - Razlog je veoma vjerojatan, draga Julijo. Jadranka se za ložila za drugoga Keglevića, a sada izgleda kao da joj je krivo što je ovaj pravi. - Ovo je preoštar i nepravedan sud. - Oprostite, moram vam kazati istinu, mila moja. U veliko dušnosti koju pokazujete prema ovim djevojkama iz maloplemićkih krugova zatajavate sami sebe. Vaše su žrtve uzaludne. Ovom sloju podjednako nedostaje urođena tradicija plemenite krvi. Pustimo to za danas - Oršićka će uz pritajenu srdžbu. Na pragu salona pojavi se crnokosa ljopotica u bijeloj haljini s modrim točkicama, punoj navoranih volančića. Sagnula se na poklon gospođama. Ljubomiru zakuca srce, opazivši kako ide prema njegovoj majci. Ova je odmah upita: - Je li to bolje? Možeš li nešto odsvirati ili zapjevati gospo đama? - Svirati bih mogla - pjevati teže. - Naš dragi prijatelj Kušlan želi da nam odmor nakon večere Jadranka učini ljepšim svojim sviranjem. Molim vas, Vjerane, odvedite moje kumče glasoviru pa ćete joj okretati note, a zatim sa mnom kartati.

Bez rijeci krene Vjeran za djevojkom, stigne je- na pragu otvorena salona i ponudi joj ruku: - Izvolite, gospođice. - Hvala. Idem sama I sama odlazi u dvoranu... U žamoru salona najednom se nešto pomaklo. Nisu čuli njezine riječi, samo su vidjeli kako Jadrankina bijela haljina s modrim točkicama nestaje, a vraća se mladić u tamnomodroj odori. Evo - veli Jožica poluglasno Oršićki - sada vidite isprav nost moje teorije. Tko tu ne bi morao posumnjati da joj je krivo što nije stupio na njegovo mjesto pustolov Bardović? Zašto se ona za njega izlaže? Već je domaćica ustala i, ljubazno se smiješeći, zamoli prijateljicu Erdodv Mirtinu majku: 11*. 195 Usrdno te molim, primi načas dužnost domaćice. Moram razviditi nesporazum među ovom objesnom mladeži. Odmah će sve biti u redu - i uzme za ruku sina pa mu šapne: Dovedi odmah zamnom Vjerana. Pošla je u dvoranu u kojoj uz klavir sjede Jadranka i Tonica. - Slijedi me Jadranko. Odmah će se vratiti - ljubazno će ona njezinoj drugarici pa ide nešto bržim koracima iz dvorane. Otvori suprotna vrata u stražnji dio palače i ulazi u dnevni salon. Za njom prva ulazi Jadranka, iza nje Vjeran i Ljubomir. On je nešto blijed, ali sabran. Još nikad nije u svoje majke vidio tako mračan pogled kao sada kad ga je upravila u Jadranku. Predosjeća oluju i nastoji savladati strah od nenadana groma koji bi mogao prouz ročiti slom obitelji. - Kako si smjela počiniti tako neviđenu, nedostojnu neuljudnost? Otkloniti ruku mladića kojemu sam odredila da te odvede do klavira? Djevojka obori oči, obrve joj dršću, prošapće: - Oprostite što sam se oduprla vašem nalogu. - Razjasni to. - Molim nasamo s vama, kumo. - Naprotiv. Želim to raščistiti pred Keglevićem i pred Ljubomirom. Evo: Jožica je čas prije kazivala da Jadranka nije dva puta odzdravila Vjeranu pozdrav. Jožica je to opazila i nije propus tila upozoriti druge. A kad Jadranka nije došla k večeri, gosti su to povezali i logično izveli razlog ovom ponašanju. - Kakav razlog, majko? - pita Ljubomir sa zebnjom. - Nagađaju otvoreno da Jadranka i sada ne smatra Vjerana pravim Keglevićem, odnosno još mnogo gore: - da joj je krivo što je on taj pravi. - Sama si, majko, rekla da vjeruješ Jadranki koja je raz jasnila nesretni slučaj što ju je doveo u vezu s ovim događajem - veli Ljubomir. - Ja vjerujem, ja sam to razjasnila, a ona je moje navode svojom demonstracijom prema Vjeranu porekla. I baš tim otklo nom potvrdila njihove zablude. Oni imaju pravo prosuđivati po onome što su vidjeli. Ono što je učinila niti je spojivo s dužnos tima prema meni, niti s njezinim dosele besprijekornim osjećajem za društvene obzire. - Na mene je bačena takva sumnja da tu otpadaju svi ob ziri, svi društven propisi - iznenada progovori Jadranka. - Kakva sumnja? - upadne Ljubomir, želeći da Jadranka iskaže pred Vjeranom ono što je rekla njemu na Južnoj prome nadi. - Pošto sam obrazložila pred vašim licem, kumo, kako sam doznala da onog mladića nazivlju Keglevićem, pitao je ovaj gos podin - tu se okrene Vjeranu - mene: "Kako su redarstvenici znali da ćete vi svjedočiti za njihova čovjeka"? Kao da sam im to ja rekla, dakle, da sam s njima u vezi! 196 Svakako je tu bilo previše sumnje - okrene se Ljubomir k Vjeranu. ja sam odmah plemenitoj gospođici priznao nespretnost ovog pritanja i zamolio za oproštenje. I ponovo molim gospođicu neka mi oprosti. Nikada! Sve troje zure u djevojku. Oršićka je zapanjena, Ljubomir iznenađen, Vjeran ravnodušan.

Nikada nećeš to oprostiti? To je zbilja nedokučivo. Zašto nećeš oprostiti? Odgovori! Zašto? Zato što razlog koji je gospodina potakao da me ovako uvrijedi sačinjava za mene neizbrisivo poniženje. Razlog? Odgovorite na to, Vjerane? - traži Oršićka. Oprostite, presvijetla, ne znam na što nišani gospođica? Jadranko, onda nam razlog objasni ti - nalaže ona. Svaka se žilica u Jadrankinu licu trza. Blijedilo je polijeva. Usne joj dršću. Gospodin je mislio, naravno, što će ovakva sirota - bez kuće i kućišta, prosjakinja, što je drugo razumljivije nego da bude u dogovoru s takvim ljudima ... Ne govori o sebi tako, Jadranko - upadne Lubomir. Ona ga ne sluša. Kao da je iz njezine duše navalilo pritajivano ogorčenje, nastavlja još uzbuđenije: - Da, naravno, - ovakva nevoljna sirotinja ne može drugo nego se prodati Bachovom redarstvu ... To - ovaj gospodin misli o meni. - Ali, Jadranko! - klikne Ljubomir. - Ne smiješ ovako nastaviti. Moram kumi razjasniti. Jest, samo moje bijedno siromaš tvo potaklo je ovoga gospodina na ono sumnjičavo pitanje - moje siromaštvo! U glasu joj zadršće suza: - Sto mogu visoka gospoda misliti drugo nego da je u siromaštvu zloća? Ako se otkrije krađa, potkupljivost, prevara - traži se siromaha. Onoga koji nema ništa on krade. On vara. On se dade potkupiti jer je siromah. Može se o njemu sve zlo reći i misliti. Snebivajući se, gleda domaćica čas u sina, čas u Vjerana: - Gospodin Keglević sigurno nije nikada imao na umu da svoje pitanje postavlja na temelju takvih misli - veli Oršićka. - Uvjeravam vas: to je od mene vrlo daleko, gospođice naglasi Vjeran. - Tako? Dakle, niste tako mislili? - pita ona. - Dobro. Onda recimo da nisam bila ja ona koja je virila one večeri kroz prozorčić na putnoj postaji i vidjela kako izgleda mladić kojega nazivlju Keglevićem. Recimo da nisam to bila ja, nego kontesa Ninka. Biste li njoj postavili pitanje: kako su policajci znali da će svjedočiti za njihova Bardovića? Biste li takvo pitanje postavili Ninki? Ili kontesi Mirti, Renati? 197 Nijema tišina. Oršićka i Ljubomir zure u Vjerana. Skupio je obrve i zamišljeno šuti. Ljubomir gleda u Vjerana i prošapće: - Čini mi se - ona ima pravo. Njih to ne biste pitali. - Sad razabirem - gospođica nema krivo. Nesvjesno sam se ogriješio. - Dakle, samo su moje siromaštvo i nearistokratski moj rod skrivili da ste na mene bacili sumnju. Dosta. Dalje neću govoriti ni riječi. Razjasnila sam taj razlog, kumo, i više nemam što kazati. Mirno stupi Vjeran korak bliže: Meni je u svoje opravdanje kazati samo to da me, uistinu, svjesno nikada nije navelo na ono pitanje vaše siromaštvo, nego sam u strašnom razočaranju od prijatelja počeo sumnjati da je između vas i baruna Larsena ili između vas i Bardovića neka privatna veza pa su vas prevarili. Jest, tako je Keglević ovo protumačio i meni - veli Oršićka. 1 - Cime god opravdavali svoj čin, sve izlazi na vašu sumnju: da sam počinila nepošteno djelo. Da sam odlučila kao Ninka ili koja druga, nikada ne biste na to ni pomislili... - Protiv uvjerenja, gospođice, ne može se ništa učiniti veli Keglević mirno - no, ja ponavljam: mislio sam, vi ste žrtva Bardovićeva kao što sam i ja. Ipak, to pitanje nisam smio postav ljati onako sumnjičavo da i sam nisam bio svjestan. - želim da Jedranka pred društvom sve ispravi. Vi ćete, Vjerane, odvesti Jadranku pod ruku u salon - naglasi domaćica. - Ne mogu se dati voditi od ruke koja mi je zadala takav udarac. Kumu obuze gnjev. Ljubomir priđe k djevojci: - Jadranko, razumiješ li, tamo su tvoje ponašanje tumačili na tvoju štetu? Ništa ih neće razoružati, osim ako ih ti uvjeriš da je nesporazum riješen.

- Zar da sutra o tome govore s ushićenjem po gradu nepri jatelji naše kuće? - pita Oršićka. - To hoćeš, Jadranko? - Presvijetla kumo, kad bih sada htjela biti ljubazna i naj ljepše se ponijeti prema gospodinu Kegleviću, ne bi mi pošlo za rukom. Molim vas, neka me ne vodi u salon, nego idem svirati, a on neka mi okreće note. Svi će to vidjeti, i to je dosta. - Vrlo dobro - upadne Ljubomir, ne čekajući odgovor maj ke. - U toku večeri ja ću s Vjeranom sjesti k Jadranki na mali razgovor. To će posve izbrisati neugodnost ovog događaja, zar ne majko? - Prihvaćam, - reće ona kratko, hladno i odmah krene iz salona. Za njom ide Jadranka, iza nje Ljubomir i Keglević. U dvorani još sjedi Tonica. Jadranka joj šapne: Strašna je to večer, Tonice. Ostani kod mene, s druge strane će sjediti njihov polubog da mi okreće note. Ostani uz mene, molim te. 198 I U salon stigne majka s Ljubomirom. Ljubazna je nasmijana i navijesti: Nešto su nabajali Jadranki da se Keglević ljuti na nju, a zapravo nije istina. On najbolje zna kako je Jadranka vidjela Bardovića i on je sam brani da nije kriva i tako smo sve razjasnili. Evo pomirenja: već čujete prve akorde ... Svi iz salona vide Jadranku kako svira, njoj slijeva stoji Vjeran, pazi u note i okreće stranice. Ipak, to nije bacilo u zaborav prizor koji su vidjeli. Tamar de Grebenović stao je postrance i budnije pazi na ovu iznenadnu okolnost. Kad je Jadranka svršila svoju glazbenu produkciju, svi joj plješću, a odmah zatim obraća se pažnja prema domaćici koja određuje: - Ponajprije imaju mlade djevojke po želji gospode opetovati svoj ples. Tada će gospođe i gospoda koji žele kartati u mali salon, a koji žele mogu ostati malo čavrljati i popiti čašicu šampanjca. - Na srebrnim pladnjevima nose lakaji blistave dugoljaste čaše. Nude šampanjac i slatkiše. Tamar de Grebenović budno pazi kako je Vjeran uzeo slatkiš, a pjenušavo vino odbio. - Tu, dakle, moram ja učiniti svoje - da popije treću i čet vrtu - odluči Tamar. Ponajprije se približi domaćici. Koliko god se broji među mladu gospodu, ona mu često dopušta uplitati se jer joj pruža građe za njezine šale. Sada će on iskoristiti njezinu želju za šaljivim razgovorom pa čeka iza njezina sjedala. Upravo je sada oslovila Kušlana: - Na što se kanite odlučiti: da se odreknete društva gospođe ili cigara? - Odlučili smo se odreći dimljenja. Nije li prava tragedija da se neki mali, neznatni putujući trgovac Niccot htio ulaskati kraljici Katarini de Dedicci i donio joj u Evropu na dar prvi du han? Ovjekovječio je svoje ime, cijeli muški rod rinuo u ljubavnu tragediju, učinivši ga robom nikotina. - Dragi moj, bezbrojne današnje rastave braka zbog nikotinske strasti muškaraca dokazale su da je muževima duhan dra gocjeniji. - Baš to je građa koju obrađujem u svojoj satiričnoj drami - ubaci Tamar de Grebenović. Domaćica se iznenađena obazre k njemu: - što, osim pjesama vi pišete i drame? Hoće li se što skoro glumiti? - Vaša milosti, pišem po svom umjetničkom nadahnuću, pa me građanske mase ne mogu razumjeti i drama bi propala. A ono sto je nekoć učinio Mazzarin, ne može slijediti umjetnik kakav sarn ja. Kad je, naime, državnik Mazzarin imao u ruci svu vlast, ntio je postati književnikom. Napisao je dramu, naravno vrlo lošu. 199 Kad je propala, on je u pariškom kazalištu namjestio ljude koji su morali za mjesečnu plaću svakog dana burno pljeskati njegovoj drami. No, vidite, ipak je nešto trajno ostalo od njegovih književ nih tvorevina - primijeti Oršićka. Književna krivotvorina. Vaša je milost uvijek vjerni podanik njegova veličanstva humora. Veličanstvo humor ima veleizdajnika. Umišljenost i glupost

se ne znaju šaliti, a život treba šale kao jelo začina. Gdje uzeti šale kad je čitav život strahovita crna tragedija! - veli Tamar de Grebenović teatralno. Gospoda ne vole njegovo isticanje, ali je Oršićka odlučila iskoristiti njegovu želju za istica njem kako bi time prisilila društvo da zaboravi nemili prizor s Jadrankom. A njegova je namjera uplesti u raspravu Vjerana da bi mogao provesti svoje skrovite namjere, I domaćica upravi Tamaru de Grebenoviću pitanje: Molim vas, budite tako ljubazni pa jednom već otkrijte svoju književničku tajnu. Naime, u vašim pjesmama stalno nazi vate život tragedijom. Naravno, u životu ima vrlo gorkih časova, ali vi, gospodine, čini se u svom pesimizmu - pretjerujete? On slavodobitno pogleda u društvo i odgovara: Ja gledam u život kao umjetnik, psiholog, filozof i kao takav moram ustanoviti da na svijetu nema sreće ni prave ljubavi. Sve ono dobro i plemenito ne postoji - sve su to samo iluzije zakutnih pjesnika. U tom času Vjeran nešto šapne Nikici Halperu. - Ne bih li smio čuti vaše mnjenje na moju izjavu? - ljubaz no će Tamar de Grebenović prema Kegieviću, a ovaj pogledom upozori na domaćicu. - Danas pristajem da se i mladež upleće u razgovor - veli domaćica. - Dakle, izvolite, gospodine Vjerane, kazati sasvim glasno što ste primijetili. Ovom se pozivu mora odazvati ako ne želi da ga smatraju nedoraslim. Stojeći pokraj Halpera, nasuprot Renati, odgovori mirno: Bio sam slobodan šapnuti gospodinu Nikici da je izjava gospodina pjesnika o životu pogrebna relikvija. Dodajem da su mnogi pisci grobari životnog poleta svojih čitatelja, oni nastoje život što više ocrniti i oklevetati takozvanim "Weltschmerzom". Već Tamar živo nastavi: - Naravno, prosječni pisci za građansku i prostu masu veli čaju nekakve poštene, plemenite ljude, požrtvovne velike duše. Svačije se zlo uvijek kažnjava - a dobro pobjeđuje - upravo ne dostojna nemogućnost. - Prosvjedujem - nastavlja Vjeran. - Ako uzmete životnu povijest svakog pojedinog čovjeka, obitelji ili opću povijest na roda i države, onda morate konstatirati da ipak dobrota stiže do pobjede, da ima plemenitih, ima poštenih ljudi. Jer kad ih ne bi 200 bilo, ne bismo znali razlikovati poštenje i plemenitost od nepoštenih i sebičnjaka. Kad ne bi bilo dobrote, ne bismo imali u svojoj spoznaji pojam dobrote. - Tako je, tako! - pristaje domaćica, a izražaji na licima slušatelja odražavaju odobravanje. Ali brzo Tamar preuzme riječ: - Ipak zlo gospoduje životom. Okrenuo se oko sebe, svi se tuže, svi potišteno šapću i uzdišu nad morom prilika koje nas ubijaju. "Hoće li sada pasti u moju mrežu? Hoće li dati izjavu protiv Bachove vlade?" Tamar čeka napeto. Nepomični su svi kao da slute neku tajnovitu skrovitu svrhu ove rasprave. Pogledi skreću od Vjerana k Tamani i opet natrag. Tamar se požurio: - Dakle, meni, umjetniku, pjesniku, bila bi dužnost da vidim samo dobro, a ne vidim zlo koje vlada oko nas? - I to bi bilo pogrešno - odgovara Vjeran. - Jedno i drugo postoji, ali vi vidite samo zlo, a nikada dobro, morate znati zašto ih dajete. Pružaju li nam život ili ubijaju nade? Knjiga ima duž nost pružiti vjeru u dobro, u pravdu, u slobodu, u sve one ideale za kojima ljudi čeznu. Vi morate pružati čovjeku nade u dobro, u poštenje, u plemenitost jer ga to jedino može održati zdrava i jaka. - Ja gledam na život umjetnički i misaono, ne vidim nigdje nade, već samo patnje, močvare, zloću, ropstvo života, a dobro, lijepo, plemenito i pošteno, opetujem, nisu drugo nego puste iluzije. - Recimo da vi imate pravo da je sve to iluzija. Onda biste morali podržavati i ovu iluziju jer pruža čovjeku nadu u dobro. U tom je slučaju ova iluzija veliko dobrotvorstvo. - Ali umjetnost nije dobrotvorna institucija, nego suveren. Umjetnost nastaje radi sebe i živi za sebe.

- Kad bi umjetnost nastajala radi sebe i živjela za sebe, onda bi bila najsebičniji duhovni feudalac, duhovna gospoštija, prosti diktator. Mislim da oni koji ni u šta ne vjeruju i ničemu se ne nadaju, nemaju prava nametati ovo svoje pogrebno, očajničko mnjenje svojim bližnjima i ubijati u njima život. Ako je zločin ubiti čovjekovo tijelo, nije ništa manji zločin ubiti duši nadu u vje ru: da život ima dobrote, plemenitosti, poštenja i pravde jer samo to čini čovjeka plemenitim i jakim. - Ah, vi ste romantik, kao i sve široke mase koje žele da im pisac poljepšava i ljude i život. Međutim, ne bih bio ni umjetnik ni otmjeni intelekt kad ne bih priznao vaš uspjeh. U znak odobra vanja molim presvijetlu gospođu domaćicu neka mi dopusti da se kucnemo. - To je dostojanstveno - veli domaćica i dade donijeti čaše, sama ih napuni do vrha i preda obojici. Onda će Tamar Vjeranu: - Čestitam na uspjehu i želim se još češće naći s vama na bojištu misli i u prijateljstvu ... 201 Taj je čin pozdravljen srdačnim odobravanjem. Vjeran se nasmiješi, uzme čašu iz ruke domaćice koja mu se radosno smiješi. Ovo ga oduševljava i on ispije do dna. Pošto su obojica uz odobravanje svih ispili. Tamar de Grebe-nović pruži Vjeranu srdačno ruku. Sve to mu pribavlja pažnju, zaboravili su njegovu taštinu koja je društvu često dodijavala," zaboravili da su ga smatrali samo pjesničkim snobom. Ova gesta pribavlja mu sklonost. On to jasno razabire, iskorišćuje i okrene se k domaćici pa moli: - Presvijetla gospođo! Dopustite mi zamoliti za pobijeđenoga melem na njegovu ranu. - Ako ga posjedujem, uvijek rado viđam rane dobivene u poštenoj borbi. - Taj bi melem mojoj rani bila jedino vaša milostiva dozvola da smijem pročitati jednu svoju pjesmu. - Pogrebnu, kao one ostale? - pita ona. - Naprotiv, punu života i sunca. - Danas su vam čak i žandari zakrčili put k meni, dakle, za vređujete moju potporu, čitajte. Uvjerena sam - svi će pozorno slušati. Svi se dragovoljno priključiše želji domaćice. Tamar se uspravlja. Kretnjom glave odbaci natrag dugi plavi uvojak kose Što mu je pao ispred uha. Zaokruživši malim svijetlim očima oko sebe da se uvjeri gledaju li svi u njega, počne sonornim, muškim glasom. Čita prvu kiticu u slavu divne ljepotice koja zaogmuta velebnim plaštem duha širi oko sebe vedrinu neba, svjetlost sunca, sjaj sreće, a svaku dušu koja se približi nadahne snagom svježine života. Zatim .nastavi drugu kiticu i dovrši: "A mi, sretnici, svjetlošću se njenom opajamo kao nebo sjajem zvijezde jutarnjice... Sjajem što dolazi od nje... divne, od svih obožavane naše domaćice." Burnim pljeskom pozdravljaju pjesnika i predmet njegova nadahnuća. Domaćica iznenađena prosvjeduje. Jožica je nezadovoljna jer je njezina nećakinja cijelo ovo vrijeme zaboravljena. I prišapne Oršićki: Ako taj mladić smije pjevati mladoj djevojci kakva je Renata, nije mu to dozvoljno vašem dostojanstvu. Isprašite ga! Autor posegne za pladnjem što ga u pozadini drži lakaj i uzme čašu. Prema našem starom običaju usuđujem se pozvati gospodu da u čast domaćice do dna iskape počasnu čašu. Svi se muškarci dižu, lakaji toče, vino se pjeni, nazdravitelj kriomice pazi na Vjeranovu čašu. Napunili su je do vrha... Domaćici nije pravo što je Tamar izazvao svu pažnju k njoj. Međutim, muškarci dižu čaše pa ih ispijaju do dna. Tamani se čini, Vjeran je to učinio ovaj put s pravim ushićenjem. Ovo opažanje ispunjava ga zatajenim zadovoljnstom. "Ta202 ko Sad imaš i četvrtu" - veli on u sebi zadovoljno. "Tvoja časovita slava donosi meni - tajnu slavu. Ja sam pobjednik, slavni književnik Tamar de Grebenović." Dok su starija gospoda posjedala, domaćica zovne k sebi Ta-mara de Grebenovića i ukori ga tiho: Drugi put ću prije čitanja vaših pjesama provesti cenzuru. Dala sam vam malo slobode, a vi uzimate čitavu pregršt. Presvijetla, oprostite pjesniku koji nije mogao odoljeti svojem nadahnuću. - Onda je vaše nadahnuće trebalo zaploviti prema Renati šapće ona. - Danas prepuštate svoje mjesto drugome ... - U borbi s plemenitim gospodinom Keglevićem mora svaki od nas ostati pobijeđen ...

- Kad netko borbu kukavno napušta - nekad doživi i poraz. Do danas nisam mogla kod vas opaziti ovu vrst kukavštine. No, sada... Nije dorekla. Naglo se okrenula prema drugoj strani gdje stoji Vjeran s Nikicom Halperom i Stjepanom Beloševićem, pa nešto glasnije dovršava izreku: ... a svemu je bila kriva ova bečka mumija. Brzo se Tamar okrene k Vjeranu, misao proleti strelovitom brzinom i on ubaci: Uvijek je ta bečka mumija - kriva svemu zlu... Nastaje zabuna. Neki su gosti oborili oči, drugi se pričinili da nisu čuli. Oršićka srdito pogleda Tamara i tiho ga ukori: Takve se primjedbe ne stavljaju na sav glas. - Pod krovom vaše milosti nema doušnika - veli Tamar s uvjerenjem. - Ali ima slabića - odvrati ona i učini krorak prema Vje ranu da obustavi razgovor, ali on je dočeka glasnim pitanjem: - A vaša milost nije znala da će znamenita bečka mumija doskora stići u Zagreb? Slavobitno gleda Tamar de Grebenović kako riječi pogađaju društvo. Svatko zna da mumijom zovu starovječnu vladavinu ministra Schvvarzenberga i Aleksandra Bacha. Oršićka razabire nepriliku svojih znanaca. Zapriječila bi daljnji razgovor, ali kad se već stao razvijati javno, neće dijeliti strah s plašljivcem i odgovori. - Ako dođe, Zagreb će je već smjestiti u muzej na vječni počinak. - I njegova uzoritost kardinal Haulik je istog mišljenja, zato je odbio da mumiju primi u nadbiskupski dvor - glasno će Vjeran. Nekoliko se glava podiglo kao da pita: zar je taj Vjeran lud? Pozornije gledaju što je zapravo Kegleviću kad misli da se i kardinal može protiviti da "mumiju" primi u svoj dvor. Svi šute, a Vjeran dovrši: Budući da ipak njegova uzoritost kardinal šuti, to sam odlučio da ja objavim ovu plemenitu odluku njegove uzoritosti. 203 - Bravo! Učinili ste rodoljubno djelo što ste to saopćili odobrava Tamar de Grebenović i dršće od sreće nad tolikim us pjehom njegovih zdravica. - Onaj koji me je zamolio da objavim vijest o mumiji nastavlja Vjeran - doista je neznanac, ali će ga naskoro spomi njati cijeli Zagreb i sva Hrvatska. Taj je neznanac rođeni Zagrepča nin. On je smrtno zaljubljen u svoju domovinu i svoj Zagreb. - U kakvoj je to vezi s bečkom mumijom? - pita Tamar de Grebenović. - U najužoj je vezi zato što je on u svojoj velikoj ljubavi prema domovini odlučio poslati kardinalu Hauliku skupocjenu mumiju za muzej. Kardinal mu je odgovorio neka ovu dragocje nost ne šalje u nadbiskupski dvor, već ravno u muzej. Grad Zagreb do danas ne posjeduje takvu znamenitost. I moj mi je Andrija navijestio da je mumiju otpremio. Kad je opet u salonu zažamorio vedri razgovor, domaćica priđe k Vjeranu i njegovim znancima pa im reče tiho i značajno: - Jednom je veliko mnoštvo svijeta u Africi dočekalo Cezara. Kad je s broda stupio na tlo, on se spotakne i padne. U tom ne priličnom času, ležeći na zemlji, raskrili Cezar ruke i reče: "Afri ka zemljo, ja te grlim" ... Nije li tako bilo sada i s vama, Vjerane? - U mene nikada toliko dosjetljivosti. Neka kažu gospoda. Ja sam im uistinu pripovijedao o toj bečkoj mumiji zagrebačkog sina, a nisam govorio o bečkoj vladi, no gospodin de Grebenović krivo misli da... - Svi su mislili - i ja sam držala da ste neka krhka frajlica koja ne podnosi nekoliko čaša vina pa ste se razglagoljali o politici. A sada, gospodo, dosta je rasprave - zabavljajte naše djevojčice. - To je i naša najtoplija želja - odgovori Vjeran - i molim oproštenje što sam skrivio upadicu. Domaćica se okrenula i pozvala k sebi Nedu. - Hoćete li moći ponovo plesati ples u slikama? - Mogu, već mi se noga posve oporavila ... - Ćula sam od Ninke kakvu ste neuljudnost počinili, osluš kujući u svom vrtu gospođe Agatu i Sigismundu. - Da sam uši zatrpala vunom, morala bih čuti kada su tako glasno iskazivale svoju radost da mladi Keglević neće više dolaziti

u vašu palaču jer u srijedu ide u Bečanec i da će ga oteti Baronesa Renata. - Koja će ga oteti, to ne zna danas valjda ni on ... A da ide u Bežanec, to je prirodno kad ga je Jožica pozvala. - U srijedu on dolazi Orhidi Malin zato što je bio tamo poz van onog dana kada su ga Naum i Orhida vodili kroz šumu. - Tko vam je to rekao? - Sam Vjeran Keglević, malo prije. Začudila se, ne sluteći kakvu zaslugu ima u tome Neda, a zatim odredi: __ Sada će slijediti vaš ples u slikama, a onda plesovi za sve. Mladom će Kegleviću biti vrlo dosadno kad ne pleše. Da vas ne bi odviše mučila briga za njegovu dosadu, povest ga mi starije gospođe na kartanje. A sada pozovite Jadranku i Tonicu - neka sviraju. Djevojke su skupile glave, dok im Neda saopćava: Naša je strategija odlična. U srijedu Vjeran neće s Renatom u Bežanec, a sada će lijepo s gospođama kartati. Gospođice Zori-slavo, neka gospodin Nikica svakako još danas pozove Keglevića k vama" za buduću srijedu. Recite da imate neku godišnjicu. I neće lagati, baš tog dana Zorislava slavi sedamnaesti rođendan. - Oh, divno, - Vesele se djevojke.. - Naša urota već ima uspjeha. - Sada obnavljamo ples - odluči Neda štriga. - Djeco, uz mite opet na nišan Vjerana. Gle, kako mu sjaje oči... POŠTENJE ZA SLAVU Ispod veže Oršićeve palače izlazi Tamar de Grebenović. Svuda mrak. Gornji grad spava. Kapucinska je ulica u potpunoj tmini. Nigdje na stupovima ne gore svjetiljke. Zar ih je utrnuo vjetar? Polagano koraca lijevo, prema sjeveru... Iz tame netko je neprirodno zakašljao. On stane. Zuri pred sobom u noć. Opet kašalj... Odlučio je. Ide polagano i pjevucka sam sebi napjev iz "Čarobne frule". Polagano ide prema uglu. Tamna sjena prislonjena uz neku vežu pomakne se, stane pred Grebenovića i šapne: - Ja sam to, gospodine de Grebenović. - Vaše visokorođe? - Kakve imate vijesti? Dugo već čekam ... - Dugo je trebalo govoriti i raspravljati da on ožedni. - I napokon ste uspjeli? - I treću i četvrtu čašu je ispio, želite li izazvat ću još jednu zdravicu. - Peta bi čaša sve pokvarila. Neka je samo pripit - ne posve pijan, što je govorio? - O bečkoj "mumiji". Svi su bili u neprilici, ja sam rekao da je to Schwarzenberg. On se stao ispravljati da se radi o pravoj mumiji. - Neće mu koristiti. A što radi sada? - Promatra ples i očito udvara... - Kad bi mogla svršiti zabava? - On nikako neće izdržati dok krenu drugi, doskora će osjetiti moju treću i četvrtu čašu. 204 ...... A JdL Upozorite ga na njegovo stanje da nije zgodno u prisutnosti tolikih djevojaka i nagovorite da krene kući. U koliko sati? - Sto prije, najkasnije iza ponoći, već prema mogućnostima. - Bude li trajalo dulje, da vas obavijestim? - Moglo bi se opaziti vaše prečesto izlaženje iz palače. Važno je da on ide kući bez pratnje ili - s vama. A niste li među djevoj kama vidjeli Oršićkino kumče, onu koja je svjedočila za drugog Keglevića? - Jadranka Marušić? Naravno, i ona je u dvorani. - Kako se vlada prema Kegleviću? - Nije s njime ljubazna, ali vašem bi visokorođu dodijalo

da govorim o toj prosjakinji. - Baš to je važno. Sto je bilo? Sve mi ispričajte. Saptom ispripovijedi o prizoru između Jadranke i Vjerana, a zatim o izjavi grofice o pomirenju. - Pomirenje? Poslije toga se ona ponijela prema njemu lju bazno? - Nikako. U svakom joj pogledu razabirem da sva gori od neprijateljstva. - Znak da se nije s njim izmirila, ali je Oršićka to navijestila da ublaži neugodni dojam u društvu. Veoma dobro. - Sto mi je sada činiti, vaše blagorođe? - Budite neprestano u blizini Keglevića, pratite njegovo sta nje, ne zaboravite osobito budno paziti kakvo će raspoloženje vla dati između Oršićke, one djevojke i Keglevića. To je važno. Onda otpratite njega kući prije drugih. Kad sve to izvršite, zaslužili ste da se vaše pjesme štampaju u svim vrednijim listovima Beča. - Do posljednjeg daha bit ću,zahvalan vašem visokorođu na prevelikoj sreći. I, molim, počastite me novim zadaćama. - Svakako ću se poslužiti vama. Dakle, ako Keglević pođe s vama, to bolje, a ako odbije vašu pratnju, ne namećite mu se. Ako ga pratite kući, oprostite se s njim na ovom mjestu i zaokrenite iza ovog ugla na Markov trg. Ako on ide sam ili se nešto do godi što biste morali javiti, opet fićukajte "Čarobnu frulu" i dođite na ovaj ugao. - Na zapovijed! Pokazat ću se dostojan vaše službe. U mraku barun nestane. Tamar de Grebenović se vrati prema palači. Barun prijeđe iza ugla Kapucinske ulice prema staroj Kazališnoj ulici. Uz zidine spušta se dolje uz grmlje. Dva čovjeka stoje pred barunom. Napokon, vaše visokorođe. Zabrinuo sam se gdje ste tako dugo. Odlučio sam da danas obavljam sve sam. Imam obavijest o upravo nevjerojatno važnom prizoru između naše ljepotice, njezine kume i Keglevića. Pravi skandal! Ovo lijepo djevojče ide sve bliže 206 meni... To znači - k nama. Bit će nam treća u trijuviratu po-danih, Premru, de Grebenović i Jadranka. Već mi je u šakama to će izvesti ovaj slavohlepni književnik. Barun stoji s Heinrichom i Jarecom u visokom grmlju između dvije zgrade - bivšeg starog kazališta grofa Amadea i zgrade Kol-lenbach. Tu je još i veći mrak nego duž Kazališne ulice. Nakon kratke šutnje Larsen šapne: Viši interesi monarhije zahtijevaju da ostanem ovdje još dva-tri tjedna. Po ovoj djevojci sakupio bih za ekselenciju goleme tajne društvene opozicije Zagrepčana. U tmini gurka tajnik Jareca u lakat. Barun u mraku ne vidi i proslijedi: Kad sam iz Beča putovao ovamo, nisam slutio da me čeka toliko iznenađenje. Na djevojku pada sumnja osvijetljena vjerojatnošću. Oršićka je mora odstraniti iz kuće i, naravno, ona će ostati bez zakloništa. U takvom času imam u ruci najprirodnije sredstvo da zadobijem djevojku za naše političke ciljeve. Oršićka neće časiti ni časa da se riješi djevojke koja ima veze s nama. - Gdje su te veze? - pita Heinrich. - To je moja tajna. - Meni je Hajdićka kazala - šapne Jarec - da će gospo đica sa zelenomodrim očima dalje učiti pletenje nakita u Beču. - Ovako prvoklasno važnu činjenicu Jarec prešućuje kao da mu je ovdje oslabio um! Da sam to znao prije, danas bi mi Ta mar de Grebenović sve ovo ispitao. "Zar je poludio? Govori o djevojci kao da ovdje stojimo radi nje, a ne radi Keglevića? Ovo, ipak, već prekoračuje sve granice. Moj pretpostavljeni gubi pamet za ovom hladnom ljepoticom" - razmišlja zabrinuti tajnik. U mraku i tišini, kad ne vide hladno barunovo lice, njegov šapat im otkriva sakrivenu strast koju on zna po danu prikriti ledenim izražajem lica i govora. Njegovi su pomoćnici zapanjeni što ništa ne kazuje o Kegleviću, ali govori o djevojci. - Sva je sreća što nam je de Grebenović donio vijest o skan dalu. Možda još što potanje sazna, rekao sam mu neka pomno pazi, prema tomu ću odlučiti... - Sigurno taj mladi de Grebenović dobro pripravlja zamku? - pita Jarec. - Ovo je klasični tip. On ne traži novaca, on prodaje svoje poštenje za slavu. Sasvim sam zadovoljan. Taj će Keglevića već zamalo nagovoriti, da ide kući - a onda je lako. Uvijek sam go

vorio: hoćete li pouzdanog tajnika, uzmite samo slavohlepnog čovjeka. Za slavu prodaju ljudi posljednju nit poštenja. - Sigurno je već daleko dospio s istragom. Mogu li ja ili Jarec otići na ugao ulice da pripazimo? - Ne miješajte se u to. Vaša je dužnost da ste sa žandarima u civilu u pravom času na svojem mjestu. Idem opet primiti nove vijesti da odlučim o ostalom. Polagani tihi koraci prolaze preko ulice. Jarec uhvati tajnika za lakat: - Ne dopustite mu da ostane. Više nemam odvažnosti da snosim odgovornost. - Nikad nisam slutio da bi se to moglo dogoditi s njime koji je sa ženama zapovijedao kao sa žandarima. A opet se nadam: kad bude imao Keglevića u ruci, to će tako silno djelovati da mora zaboraviti na djevojku - barem do sutra. Gore u dvorani ponovo plešu gospođice svoj ples u slikama. Jadranka i Tonica sviraju četveroručno, dok se jedanaest mladih djevojka, potaknute prvim uspjehom svoje urote, podvostruče-nim ushićenjem predaju caru tajanstvene zadaće da provedu urotu protiv Renate Schlaum-Linde. Mlada gospoda uživaju u proljetnoj slici djevojačkih pupoljaka i ne slute zašto su sada zaplesale slikovitije, dražesnije nego prvi put. Ne slute da su djevojke osvijetljene povjerenjem u svoj uspjeh nad lijepom tuđinkom. Svu mušku mladež obuzima domaća melodija i ritam kretnji mladih djevojaka što pružaju svu milotu i dragost domaćeg cvjet-njaka. Još nisu umukli posljednji zvuči glazbe, još nisu plesačice dovršile posljednje vrele okrete, već je Vjeran počeo klicati živo, s oduševljenjem, a s njime i sva muška mladenačka vojska. Nakon plesa gospoda zaokruže djevojke i čavrljaju s njima da se odmore za daljnje plesove. Jadranka se i sada povlači u pozadinu i s Tonicom ode na željezni balkon sa strane dvorišta. Noć je hladovita, a Tonica ide da potraži ogrtače. Iz dvorane izađe na balkon mladić osvijetljen svjetlom kroz staklena vrata dvorane. - Vi ste, gospodine Beloševiću, smioni kad dolazite za mnom! - Danas ste nejasni, nerazumljivi. Zašto ne bih smio s vama razgovarati u dvorani ili ovdje. Imam vam nešto saopćiti. - Izvolite, slušam vas. - Vidio sam što ste učinili mladom Kegleviću i opazio da je vaša kuma još i sada ljuta na vas. Mislite da će to proći bez posljedica za vas? - Poslat će me u Beč, a to će biti dobročinstvo, jer moram dokraja izučiti zanat. - Moja majka putuje budući utorak k sestri u Beč i ovla stila me neka vam to saopćim. Ona zna od Hajdićke vaše osnove i rado će vas povesti sobom. Majka često spominje prijateljstvo s vašim roditeljima pa bi vas primila u svojem dvorcu kao vlasti tu kćer ako bi vas, možda, odlučili poslati u koju drugu kuću. - Hvala od srca plemenitoj gospođi majci. Budući da je ona v Zagorju, bila bih predaleko od Hajdićkine radionice. Osim toga, moram se usavršiti u ovom poslu, pa želim u Beč - što prije. .208 Sjetno promatraju njegove smeđe oči Jadranku. 1_ Recite, gospođice, zašto ste se onako ponijeli prema Ke^ Ljuti me što nije uspjelo da na njegovo mjesto posjednem pustolova. _- Još imate volje zbijati tako gorke šale? Nema među gostima nikoga tko ovo ne smatra ozbiljnom Činjenicom - osim vas i još nekih ukućana. Ljubomir to nikad neće misliti, a Keglević vas ne može poznati kao mi. No, eto, dolaze. Samo sam vas htio upozoriti da bi vas moja majka primila kao drugaricu mojoj sestri... Moj cilj jest da steknem sposobnost zaraditi kruh svojim rukama, a ne drugovanjem. Vi ćete raditi? Kakva je to sudbina? Sjajna, ni od koga nisam ovisna. Ali, evo Tonice. Vas dvije se odviše umarate sviranjem. Ljubomir je malo prije rekao gospodi da će vas on zamijeniti. Vidite, već se sprema prema glasoviru. Ne biste li plesali? Ne - odgovori Jadranka. - Visoko društvo bi se skanda liziralo da me najednom vi ili tko drugi odvedete na ples. Ali, gledajte, Tamar de Grebenović ulazi u dvoranu. - Gdje je bio dosele? - čudi se Belošević. - Nisam ga vidjela kod slikovitog plesa ni drugi put. On uopće sve gleda s neke velike visine umjetnosti i sve mu dosa đuje.

- Umišljenost je njegova umjetnost, gospođice Jadranko, ali se zna svuda uvući u društvo, svuda dominirati - i tamo gdje ga ne vole. To je posebna vrst ljudi. - Hajdemo, traže nas, žele plesati - opomene Tonica, ula zeći ostraga. Dok su se plesači spremali zaplesati, Vjeran osjeća da su ga zdravice za trenutak umorile i jedva čeka da bi uhvatio domaćicu nasamu. Napokon dođe do nje i šapne: - Hoćete li kartati? - Ja svakako, a vi ostajete ovdje da zabavljate mladež. - Dakle, izgubio sam vašu milost - zbog gospođice Jadranke? - pita zeprepašten. - Ne spominjite mi tu upadicu. Oslobađam vas kartanja zato što vidim da vama više odgovara zabavljati ljepoticu Renatu nego kartati s nama starijima. - Lijepu se sliku rado gleda i na platnu. Drugo je ako mi danas uskratite obećanu partiju karata, ako uskratite potporu mojem nesretnom - u prijateljstvu - prevarenom srcu... - Vi ste veliko dijete. Molim vas, ne zurite u mene kao u djevojku koja vam je otkazala ljubav - veli ona oštro, pa zovne k sebi Nedu. Kad se približila, šapne joj: 209 - Čujete li, Nedo, opazila sam kod drugog plesa da ste sve gledale u Vjerana. To baš nije bilo pristojno. - Gledale smo u vašu milost, a on je stajao iza vaše stolice. - Naravno, vi uvijek nađete dobru ispriku! Onda zovne Nedine drugarice sestre Bubanović pa onda odlučno odredi Vjeranu: Evo vam cijelu gardu. Dopuštam vam da razgovarate s njima dok gospođe i gospoda ne krenu u salon za kartanje. Ni Vjeran ni djevojke nisu slutile da je time Oršićka htjela kazniti Jožicu zbog nespretnih prigovora što je pozvala kćeri "ple-bejaca". A možda je htjela i malo oslabiti Vjeranovo divljenje Renatinoj ljepoti. Vjeran razgovara s djevojačkom četom i zapaža da mu riječi udvaranja teku glatko, živo slavi njihovu odvažnost i ljepotu o kojoj nije nakanio govoriti. Sve mu biva jasnije da su četiri čaše vina proizvele učinak koji ga sve više zabrinjava. Najednom Vjeranu priđe Ljubomir, povede ga podalje od djevojaka i zamoli: - Još danas bih vas molio za mali razgovor nasamu, o važ noj stvari. - Kad god izvolite - odvrati Vjeran. - Nakon plesa, kad se održava odmor, doći ću po vas. Ili mi pošaljite lakaja kad ste slobodni. Približio se Tamar de Grebeuović i odmah polaska Vjeranu: - Pogledajte, sve ove sjajne djevojačke oči, to su zvijezde koje blistaju vama... - Vaš pjesnički Pegaz pravi neprirodne skokove... Sma njite mu obroke zobi. Svi ljudi ne podnose takve vratolomije. - Naprotiv, baš to vole, jer su mnogo manje skromni od vas, ali, kako vidim, promatrate našu domaćicu. Moja pjesma bila je samo slabi odsjev njena prekrasna bića. Tu su udruženi ljepota, bajoslovni duh i mladenaštvo uz tako odraslog sina. To je čudo, zar ne. Ovo slavljenje njegove majke po mladom čovjeku smatra Ljubomir neukusnim i prekine razgovor: Dakle, gospodine Vjerane, do viđenja - kako smo urekli. Ljubomir se udalji da potraži Mirtu, dok Tamar de Grebenović smatra da je upravo ovaj čas stvoren za njegovu izdaju. Ljubazno se prikloni Vjeranu. - Ne bih vas htio uvrijediti, ali vaš izgled nekako nije pri rodan. Oči vam čudno svijetle, nije li vam vino naškodilo? - Da, skrivile su to zdravice. Kod svoje bake sam možda dva puta imao prilike popiti četiri čaše vina i uvijek sam stradao. - To moraju primijetiti dame, a to ne bi služilo u vašu ko rist. Baš zato što ne podnosite vino, pomaže jedino da neopaženo izmaknete kući, jer se već i ljuljate. 2zx, uistinu? Prvi puta sam u velikom društvu, pa da se sramotim. Ne bih htio pokazati kako sam nenavikao zdravicaii Svemu se da doskočiti. Kod kuće zamočite glavu u ledenu vodu, onda udahnite kakav oštri miris, to će izbrisati svaki učinak vina - pa se možete vratiti. Do kuće vam je vrlo blizu - dakle, lako možete doći natrag. Imate pravo. Mogu se vratiti. To je zbilja vrlo blizu, neće

ni opaziti da sam otišao. Pratit ću vas - ako dopustite. Veoma ste ljubazni ali nije mi potrebna pratnja. Još mi nije tako zlo. No, prije bih rekao mladom domaćinu Ljubomiru neka zna da sam otišao i da ću se vratiti. Evo, on pleše. Dok ga dočekate, dotle se možete kod kuće osvježiti i već biti na povratku. - Da, ali što će domaćica? Urekli smo kartanje? - Idem s vama do garderobe, a onda ću joj kazati, da ste otišli kući da uzmete novaca za karte, jer da ste zaboravili poni jeti. Zar ne? - Veoma ste dosjetljivi. Pođimo. Tamarove riječi djelovale su na njega sugestivno i sada se osjećao tako omamljen da se upravo želio osloboditi ovog stanja pa slijedi lukavog špijuna kao spasitelja. S njim ide kroz salon, a odanle uđu nezapaženi u predvorje. Na vratima garderobe stigne ih lakaj i javi Vjeranu: Zove vas njezina presvijetlost. U neprilici Vjeran gleda de Grebenovića, i ovaj već sprema odgovor, kad Oršićka iziđe kao po nekom čudesnom instinktu. Boji se da se Vjeran sprema s Grebenovićem na kakvu političku raspravu, a ne želi je pa izazovno naređuje Tamaru: Pjesniče, vratite se, a raspravljanje s Vjeranom nastavite sutra. Osvojili smo ga za svoju partiju karata. Dakle, Vjerane, slijedite gardu starih. Obojica šute. Tamar osjeća da bi počinio tešku pogrešku kad bi pred svjedocima nagovarao Vjerana neka ide kući. A to mu i ne bi koristilo, jer Oršićki se ne može protusloviti. Vinom omamljeni Keglević slijedi zapovijed domaćice i smjesta okrene natrag, nastojeći da što bolje sakrije svoje neugodno stanje. - Idite na ples. Čekaju vas živi djevojački stihovi - naglasi domaćica Tamaru. - Slijedim želje vaše presvijetlosti s oduševljenjem - i po kloni se, a u duši kune što mu je razbila tako divnu priliku. Na posljetku još ima vremena do pola noći. "Pošto svatko može pro matrati kartašku igru, Vjerana ću držati na oku, a kad su kartaši svim svojim sjetilima u igri, još ću lakše Keglevića maknuti iz Palače na ulicu" - misli Tamar de Grebenović. 14* HAZARDNA IGRA lijevo od velike dvorane je salon za primanje. Odavle se ulazi u svečanu blagovaonicu, nadesno s južne strane redaju se četiri salona, sve do ugla palače. U posljednjem rasvjetljuju sobu tri lustera. Ispod svakog pojedinog po jedan okrugli stol. Sva su mjesta već zauzela gospoda i gospođe i sa strašću prebiru karte, s kojih se kotrlja srebrni novac. Sa zvukom srebra pada po koja riječ - izrečena mirno ili šaljivo, ili nasmijano, ali podjednako razotkriva pritajivanu uzbuđenost. Uz treći stol sjedi domaćica, a njezini su igrači: Vraniczany-Dobrinović, Erd5dy, Kušlan i Ke-glević. Osim Kušlana nitko nije osobito obuzet igrom. Vjeran je plah i šuti, bojeći se da bi mogli opaziti kako su ga zdravice svladale. Boji se da ga Oršićka ponovo ne nazove "krhkom fraj-licom" koja ne podnosi nekoliko čaša vina. Gospođa Vraniczany-Dobrinović razmišlja kako bi izvršila želju Jožice i nešto saznala o dojmu što ga je Renata ostavila na Vjerana, a Zinu Erdodv muči pitanje kada će Ljubomir zaprositi njezinu kćer Mirtu. I domaćica je očito zaokupljena nekim mislima i često upravlja poglede prema vratima. - Hoćemo li radije hazardnu igru? - pita Kušlan. - To će vas više zanimati. - Pošto živimo ponovo u srednjem vijeku - podrugljivo naglašava Oršićka - valja hazardirati. Što više se izgubi i s ve ćom hladnokrvnošću, to je otmjenije. Gubiti valja herojskom drskošću, to je za sve hazardere najvažnije. Jeste li čuli, Vjerane? - Jesam. Pokušat ću jednom i ja hazardirati. Gospođa Vraniczany-Dobrinović uzme miješati karte i gleda Vjerana: Da vidimo koliko vas ljubi vaša odabranica. - Nikako. Ona još ne postoji. - Znak da nemate odvažnosti - i polagano dijeli karte da produlji razgovor. - A znate li, mladiću, da je kuća bez žene proljeće bez cvijeća? - Pokorno čekam dok procvate. - Muškarcima nije nikad bilo na štetu, ako su dulje priče kali - veli Kušlan - Počinjete omalovažavati žene. Dobro. Udaram vas za kaz nu na otvorenom polju. - I Oršićka izbaci kartu. Barun položi svoju. Nakon njega Vjeran. - Loše igrate, mladiću. - zaklima Kušlan glavom - vrlo loše, izgubit ćete ako bolje ne promislite... - Sigurno bi on volio uzdisati uz nju nego ovdje promišljati

- upadne Dobrinovićka. - Htjela sam ga ostaviti u dvorani, a on je molio da. ga uzmemo na kartanje - objasni domaćica. 212 Najveća mi je sreća što smijem sjediti za ovim stolom iskreno će Vjeran i obara oči da prikrije kako je pri vinu. """ Nastavili su šuteći. Iz salona tiho i polagano ulazi Jožica u pratnji de Grebeno-vica Domaćica joj pogledom ponudi mjesto, dok je Tamar stao iza Oršićke i odanle promatra igru, a zapravo Vjerana i smišlja zamku kako će ga najjednostavnije izvesti na ulicu. U salonu za kartanje sve je udubljeno u igru. Lakaji su već dva puta natočili gospodi po čašu vina. I sama je domaćica ponudila Vjeranu čašu, a to ne smije odbiti. Tamar u sebi konstatira: "Svaka je kap vina voda na moj mlin." " vi ste opet izgubili - reče Kušlan Vjeranu. - Primite moje sažaljenje. On se samo smiješi. Domaćica, kao da ga želi utješiti, pripovijeda: Kad je engleski državnik Fox izgubio cijeli imetak na kar tama - suigrači su ga žalili. A on im je rekao: "Ne, gospodo, vi imate razloga da mi čestitate, jer ja već znam da sam izgubio sve, a vi još ne znate, kakva vas čeka sudbina". Vjeran je pobijeđen ispao iz igre. Najednom da znak lakaju i nešto mu tiho šapne. Ovaj se odmah udalji. Tamar nije mogao ćuti što mu je rekao, ali nestrpljivo čeka da se sluga vrati da vidi kamo ga je Vjeran slao. Još igra nije dovršila, a Ljubomir uđe. Iza njega lakaj. Očito ga je pozvao Vjeran. Zašto? Da mu uzajmi novaca jer je izgubio? - pita se Tamar i promatra što će biti. Majka navijesti Ljubo-miru: - Vjeran igra ludo i nepromišljeno. - Hoćemo li nastaviti? - pitaju gospođe. - Mi smo pripravne - veli domaćica - ali evo, nose nam okrepe za daljnji put. - Dopusti mi, majko, da s Vjeranom porazgovorim nekoliko riječi - zamoU Ljubomir. - Slobodno, ali žurite se. I on mora nešto jesti. Lakaji polože pladnjeve s paštetom, šunkom, hladnim fazanima, slatkišima i vinom na četverouglasti stol. Keglević je s Ljubomirom otišao u drugi salon. Tu ga zaustavi i šapće mu nekako nesiguran: - Izjavili ste želju još večeras razgovarati sa mnom. - Htio bih s vama otvoreno, prijateljski raščistiti nemili događaj s Jadrankom i vašim progoniteljima. Možda, odmah. - Gospodine Ljubomire, pogledajte mi u oči. Jedva sam to skrivao pred gospođama, stidim se priznati - ne podnosim ne koliko čaša vina. Zdravice nisam dosta hrabro podnio, a ovdje kod karata nisam smio odbiti ponuđenu čašu - osjećam se ne sposoban za svaki razgovor. - Razumijem vas. Razgovarat ćemo sutra ... 213 - Osim toga, imam veliku molbu. Svakako moram kući. Prava je sramota: prvi put u društvu, a moja glava kao bure kad pisti mošt. Najbolje je ako nestanem. Molim, pomozite mi da me ne vide vaši gosti. - Ako želite nestati neviđeno, dođite brzo, dok nas nitko nije zatekao. Evo, ovuda. Ljubomir otvori nevidljiva tapetama sakrivena vrata, koja s,e odmah za obojicom zatvore. U salonu za kartanje oslobodio se Tamar de Grebenović pričanja Kušlana i, vidjevši da Jožica zajedno s kartašima jede paštetu, izmakne u salon kamo su pošli Ljubomir i Vjeran. Ali ovdje nema nikoga... Misleći da su obojica otišli u veliku dvoranu, požuri onamo, ogledava se na sve strane, traži, ispitkuje. Uzalud. Nema nijednog od njih. Tada mu dođe u susret Nikica Halper s kojim je često vidio ove večeri Vjerana i saopći mu: - Tražim Keglevića i Oršića. - Keglević odavna karta, a Ljubomir je plesao. No, evo, baš ulazi. Tamar pogleda prema dvorišnom velikom balkonu s kojega dolazi Ljubomir. Pošli su mu obojica u susret: - Htio bih pozvati gospodina Keglevića sa mnom kartati - veli Tamar. - Nekako me spopala želja ... - Onda morate pričekati. Keglević odlazi kući. - Radi onog sukoba s .gospođicom Jadrankom? - pita, to bože, iznenađeno Tamar, a misli mu kliču: "Gotov je". - Nesporazum između Jadranke i Keglevića je izglađen, ali na kartama je naš gost bio nesretniji i neće uzajmiti od mene novaca jer da bi mu to donijelo još više loših karata pa želi kući

po novac. - Tko će ga pratiti? - pita Tamar. - Neće pratnju. I čemu? No, oprostite, gospodo, zove me dužnost domaćina. - I Ljubomir krene prema skupini djevojaka. - Ja opet idem kartašima - naglasi Tamar i ostavi Nikicu pa ide u salon, ali odavde izlazi u malo predvorje i neviđen po žuri niz stube. Dolje nađe vratara. - Boli me glava. Idem na zrak - i sam otvara vežu i nađe se na ulici. Tamar časkom stoji, sluša. Ne čuje nikakve korake. Dakle, nije zakasnio. Vjeran još nije izašao. Sigurno je sada u garderobi gdje uzima klobuk i pelerinu. U tmini se čuje fičuk iz "Čarobne frule". Na uglu ulice stane. Pred njime stoji tamna barunova pojava i šaptom ga zaustavlja: - Sto nosite, mladiću? - Keglević će ovog časa kući. Sprema se u garderobi. - Sam ili u pratnji? 214 __ Sasvim sam, ide po novac, jer je izgubio na kartama, ali ie kod kartanja i Oršićka dala petu čašu. ___ A Jadranka? Jesu li, uistinu, izmireni? . Jednom joj je pri glasoviru okretao note, ali iz nje je strujala mržnja i prezir. Oršićka se ljuti na nju, ali to skriva. Morao bih se vratiti gore da ne bude sumnjivo. Brzo ide Tamar prema Markovu trgu. Barun je već nestao prema staroj kazališnoj zgradi. U mraku što su ga sami izazvali, pogasivši sve ulične svjetiljke, čekaju Jarec i Heinrich. Pozor! Dolazi, ali sam - šapne im barun. . Sve je pripravno - uzvraća Jarec i požuri na drugu stra nu k zidu. Tu nekome u tmini tiho naređuje: "Kad budete čuli da ja u mraku izrečem: Gospodine, nešto ste izgubili pred palačom Oršić - smjesta nečujno dođite dvojica k meni, a vas dvojica znate što vam je raditi." Vaše visokorođe, ne usuđujem se preslušavati Keglevića - šapće Heinrich. Učinit ću to ja, nemajte brige - do zore imat ću u ruka ma njegovo blago da obdarim monarhiju. I već mu se čini kao posve sigurno da mu Keglević dolazi po mraku u sigurnu zamku. Svi su mu živci povezani s golemim bogatstvom kojim će steći unosnu i časnu carevu sklonost. čeka barun odviše dugo, mladić još ne dolazi, a ni Tamar ne nosi ponovo vijesti. U predugom čekanju, u tami i tišini, barunove misli skreću k Jadranki. Nastavlja razglabati vijesti što mu ih je donio Tamar de Grebenović i rezonira u sebi: "Keglević je djevojci okretao kod glasovira note, to ipak znači pomirenje. Izbrisali su, dakle, sjenu da je ona u vezi sa mnom. Sumnja se mora obnoviti. Sumnja je uže oko djevojačkog lijepog vrata, treba ga samo povući i njezino tijelo leži mi na grudima. Neka misle moji ljudi da mi ova sumnja treba za državne interese. Jest, ova je sumnja jedini put po kojem će ona u moj naručaj ... Čeka te plamen, zapaljen po tvojoj mirisavoj nevinoj mladosti, crnokosa, modrooka ljepotice. Zašto ima takve strastvene zelenomodre oči kad je njezina kosa crna kao u ciganke, divlje, vatrene? Kakav zagrljaj! Jedina žena koja me drži tako dugo u plamenu. Ostat ću uz nju dok se plamen ne ugasi." U tmini razabire Heinrich da barun žestokom kretnjom odbacuje s glave kapucu kojom se zaogrnuo da ga nitko ne prepozna ako slučajno otkuda padne na nj svjetlo kakvog fenjera. I on baruna opomene neka pridrži na glavi zaklon. Gorim, vrela je noć. U tmini, tko će mi zagledati u lice? i zbaci kapucu preko ramena. "I sama pomisao na njezin zagrljaj diže me na lomaču." Dugo ne dolazi - primijeti tajnik tiho, ali ne dobije od govora. Njegov se pretpostavljeni utaplja u predodžbi kako mu se ruke ovijaju oko Jadrankine mladosti. 215 - Koraci! Iz Kapucinske ulice netko dolazi! - upozori sada barun potpuno priseban? čuje korake, sve glasnije skreću iza ugla k njemu. U crnom mraku barun ne vidi onoga koji dolazi, ali odjek koraka objavljuje da kreću ravno prema vratima kuće Kollenbach. Iza njega netko potrči, ravno za njim, i glasno go vori: - Gospodine, nešto ste izgubili pred palačom Oršić. - Izgubio. Što? - pita u mraku muški glas, a za njegovom ispruženom desnicom posegnu nekoliko gvozdenih dlanova, kli ješta mu stišću ljevicu i desnicu.

- Stegnite čvrsto usta! - određuje barunov glas. - A - a - glas se prekine, šutnja. U mraku divlje nate zanje ... Kao da se životinje rvu ... Jarecu se pričini - odronio se zid kuće i pao na njih, prigušit će ih pod sobom, zdrobiti. - Nosite ga. No - što je? - hukne barunov šapat nad nji ma. - Jarec - čujete li? U kočiju. Teški teret pada mu na grudi. Nešto ih odbaci daleko od sebe. Tresnuli su o zemlju. Zazvečalo im u glavama. Larsenu se čini: neki ljudi padoše na njih s krova. Ne vidi, samo čuje tresak, onda mučno stenjanje i krik njemačkih redarstvenika. Pomoć, pomoć! Larsen zapovijeda poluglasno u mraku. Što je? Gdje ste? Nosite ga! Netko ga zgrabi oko struka i digne. Još prije nego bi dahnuo, osjeti da leži na nečijoj ruci koja mu podupire krsta - s jedne strane visi mu dolje glava, s druge noge. Nešto ili netko ga je ponio - on leti leti... U pomoć! - dahne prestravljeni barun. Tada se ono što ga nosi zaustavilo. Tijelo mu se u visini okreće ... okreće ... vrti... glava visi... noge u zraku klepeću ... U krstima stišću ga kliješta, vrti se ... vrti... Jao. Pomoć! Jarec! Svejedno, vrti se - vrti bez svijesti. Sluh mu razabire povike, strku ljudi, grohotan smijeh... Strava ga obuzima... Što se događa s njime: Kamo je to zapao, što ga to okreće, kao da je mlinsko kolo? Svjetlost ga obaspe. Pomozite ljudi! - viče on. Dva se fenjera digoše prema njemu. Sitne zrake svjetla u mraku razotkrivaju gorostasnu mušku pojavu. Na njegovim rukama, uzdignutim uvis, položen leži visokorođeni - gornje tijelo i glava vise s jedne strane, noge s druge. Onaj što drži baruna u visini podupro ga je u krstima i vrti se s njime kao pelivan u cirkusu. Ljudi se previjaju od smijeha i povikuju: - Bedasti Augustin u zraku - čovječji klopotac za vino grade! - što je, gospodine? - pita lakaj s fenjerom. 216 Kazna skitalici koja mi je htjela opipnuti džepove - odovara gorostasni muškarac. Ljudi se okupljaju i praskaju od smijeha. Barun ne razumije što govore, ali osjeća da ga dotiče sramotni smijeh muškaraca oko sebe i žena što su provirile kroz prozore kuća. Znoj ga oblijeva, krv mu navali u glavu i zovne: Žandari. Gdje ste? Žandari! Odnijet ću te, skitnice, ovako ravno na županijski sud, tamo <5eš naći žandara koliko ti treba. Plemeniti gospodine Halperu, čuo sam buku i odmah izašao iz kuće - oslovi ga mladi lakaj s fenjerom. - To si ti, Videk? Ha - ha - gledaj! - Nekakvi civilisti trče k vama, gospodine. Preodjeveni su žandari! Tko se usudi zaustaviti vrtuljak, skrivit će da taj čovjek padne na zemlju i skrha vrat - viče divovski Nikica, okrećući baruna. Halper je napravio svoj znameniti vrtuljak! - Smiju se ljudi, Jarec i Heinrich razabira u kakvu je opasnost zapao nji hov prepostavljeni. Ali, pokušaju li oteti njegovo tijelo što se vrti u zraku na Halperovim gvozdenim rukama - što će tek biti onda? U svjetlu zapaljenog fenjera Jarec prepozna Halpera i stade moliti: - Gospodine doktore, molim vas, vi ste u zabludi, to nije taj koji vas je htio okrasti. - Oho, čujem poznati glas! Tko ste? - pita Nikica, još uvi jek vrteći svoju prestravljenu žrtvu. - Znanac iz Podsuseda. Liječnik kao i vi. - Je li to moguće? Vi zagovarate skitnicu? - Vi ste u mraku nevinoga pograbili na svoje strahovite ruke. - U tami sam pograbio onoga koji je određivao da mi zatr paju usta i vežu ruke i noge... - Ne vama, već nekom krijumčaru zlata kojega je ovaj go spodin hvatao. U tami se nije moglo vidjeti, jer je, očito, krijum čar pogasio svjetiljke. Molim vas, prestanite ga vrtjeti, izgubit

će svijest. Dajem vam riječ, istinu rekoh. Nesreća je htjela da vam je pao u ruke gospodin, a ne skitnica. - Kad mi kolega daje riječ, onda je istina ... I prestane vrtjeti baruna i postavi ga na noge kao da je dječačić. Okupljeni hihoću. Barun glavinja. Jarec i Heinrich priskoče. Nikica ga pridrži čvrsto i reče: - Daj, Videk, svjetla - i uzme fenjer od sluge. - Ne, ne, ne treba svjetla - brani Heinrich. - Moram vidjeti koga sam tako nemilosrdno kaznio! 217 Halper osvijetli otmjenu crnu njegovanu bradu, lijepe crte lica, crne oči u kojima se zrcali strava. Ni kapi krvi u gordom licu. Oprostite, gospodine. - galantno će Halper. - U mraku ste mi 4ošli pod ruku, morao sam vas držati za lopova koji mi je posegnuo u džepove. Larsen ne progovori ni riječi, a Jarec i tajnik uzmu ga pod ruku. On sam nastoji steći snage i ostati u nekom dostojanstvu. Ha - ha - ha! - smiju se ljudi na ulici i na prozorima. Smijeh zaprepaštava baruna više od svega. Okrene lice od svjetla, Heinrich mu povuče kapucu koju je dolje u mraku odbacio, a Halper zapita Jareca: Velite da je ovaj gospodin tražio krijumčara? - Zamoljen sam da budem tumač, govorim hrvatski, no mo lim vas tu se sve više okupljaju gledaoci. - To su iz Oršićeve palače - tamo je zabava - veli Nikica. - Moji će se drugovi imati opet čemu smijati. Smjesta Larsen povuče tajnika i Jareca i nešto im tiho naloži. Oni su pošli prema Halperu i zamolili neka ostave ljude i dođe s njima. Malo dalje zaustavila se sva trojica. Jarec upita Nikicu: - Vi stanujete u Kazališnoj ulici? - Ne, mene su pozvali iz Oršićeve palače kao liječnika, a kad tamo, neki me skitnica napao. - Čujte, gospodine kolega, moj znanac kojega ste zamijenili s napadačem ugledna je osoba, pa znate ... - Po pravici, gospodine, imam se pravo braniti. Drugi bi napadača bio pretukao, ali ja kraj svoje snage uvijek bih mogao udariti previše jako pa zato svakoga tko me napadne dignem u zrak i zavrtim da ga prođe volja doći mi u blizinu. Dakle, to je bilo manie opasno nego da sam se branio šakama. - Istina je, ali krivo ste shvatili. Ne prijetim, radi se o ne čem drugome. Budući da je taj gospodin visoka osoba, on vam po meni šalje poruku: vi ste mu vidjeli lice pa vas moli: ne ka zuj te nikome kako izgleda i tko je, a on to uzvraća time da o toj stvari kao službena osoba neće podnositi nikakvu prijavu. - Ako se radi o pogodbi da kupi moju šutnju, onda ću ja sam podnijeti redarstvu prijavu što je bilo. - Ali čekajte, gospodine, ne radi se tu ni o čemu drugome nego o smiješnoj situaciji u koju bi taj gospodin dospio kad bi jedna ljepotica čula da je osramoćen. Njemu je do stanovite dje vojke. - Pa tako vi recite, čovjek ima ljubav. Vidio ga - i ne vidio. - Ako ga sastanete, učinit ćete kao da ga ne poznate? - Naravno. Napokon, i ne znam tko je, ali ne mogu sprije čiti da se ova stvar ne pripovijeda po gradu. Mnogi su vidjeli. 218 jasno, ne možete, samo ne recite nikome kako on izgleda. T je važno, jer bi po opisu "ona" sigurno znala da je on, a to bi°mu bilo neugodno... __ Razumijem. Kad čovjek ima ljubav, volio bi propasti u j:u nego da obožavana sazna tako smiješnu pustolovinu. Halz ov vrtuljak je poznata Šala u cijeloj zagrebačkoj i zagorskoj okoliniBilo je, uistinu, do ludosti smiješno gledati, ali je mogao i pasti iz vaših ruku na zemlju? Vježbao sam se u toj vragoliji dok sam bio u Grazu na medicini, a sada uvježbavam i dalje. No, što je bilo s vašim luđakom? Jeste li ga našli? Oteli su ga njegovi oficirski rođaci i nestao je. Poslije

sam ovdje u gradu vidio ponešto slična mladića. No, kako sam se odrekao dužnosti da ga dalje pratim ili lovim, vraćam se opet u svoju ludnicu. - Sretno pošli! Meni je otići k mojem bolesniku, pa opet na zabavu. - Oprostili se. Onda sva trojica odoše prema hotelu "K caru austrijanskom". Nikica Halper se vraća. Ljudi na ulici još raspravljaju. S njima je Videk. Spazivši da se Halper vraća, zaustavi ga: Nije stigao? Vama mogu kazati istinu: majka i ja čeka mo gospodina, a kad smo čuli buku koja je nastala vani, otvorismo vrata i tako sam našao vas. No, onoga ste stranca dobro zavrtjeli, vaša milosti. Sutra će se cijeli Zagreb smijati. Znam tko je. I neka mu je. E, neka!... Nikici nije tako veselo u duši, ali Videku ne kazuje ništa, već ga zovne: Idem k tvojoj kući. Možda se gospodin već vratio dok si bio ovdje. Ne sluteći da bi njegovu gospodaru prijetilo kakvo zlo, Videk se s Halperom vraća u dvorac Kazališne ulice. Matilda im reče da Vjeran još uvijek nije stigao. To Nikicu zabrine. Videk to opazi i zapita što ga zabrinjava. - Iz palače Oršić je otišao kući, a ovdje ga nema. To mi je čudno. - Možda se htio malo prošetati prije nego dođe kući? - Da, lako je moguće - prihvati Nikica, - Idem pogledati, a ti ostani kod kuće. Doći ću opet, jer želim još danas razgova rati s njim. Pun brige otišao je u mrak. činilo mu se da se Vjeran nekako neobično zarumenio nakon rasprave s Tamarom. Ili od one dvije zdravice? Bilo kako, on je nekud otišao, ali zašto je kazao Ljubomiru da ide po novac i da se odmah vraća. Ako je zbilja otišao samo 219 malo na šetnju na Južnu promenadu, onda se morao baš sukobiti s ovim prokletim progoniteljima. I pohiti duž tamne Kapucinske ulice da bi što prije stigao na šetalište. Iza njega je ostala velika skupina ljudi. Dolaze novi, nose fenjere i pitaju što se zbilo, a očevici uživaju da svakome ponovo pripovijedaju o onom što se zbilo. Iz županijske je zgrade došao i noćni čuvar, a s njime i ključar zatvora Andraš Fabijančić. - Što to radite, Andrašu, u noći na županijskoj zgradi? Valj da ponoći ne vode ljude u zatvor? - Muči! - uzvikne Andraš. - Nalog je nalog. Moram čekati. Koga? Vrag bi znao! I Merlić čeka, i žandari čekaju, i tri kočije, kao da će biti sprovod ili svadba... Prokleti bili! Ali idemo dolje čekati. - I tek što je skupina ljudi ostala u tami, začuje se krik. Andraš i njegov kum iz Opatovine Cenek bježe, premda ne znaju zašto. U Kapucinskoj ulici nađoše otvorenu vežu. U njoj je svjetlo. Tek sada opaze da su u Oršićkinoj palači. Vratar se bori s ne koliko ljudi koji su prije njih potrčali u rasvijetljenu i napola otvorenu vežu: - Idite! Kako se usuđujete ovamo? - Jao! Bijeli fratar je prošao ulicom ... - Onda ne možeš nikome zabraniti ulaz u kuću. Visoki, jaki vratar prestao je tjerati noćne posjetnike, i sam malo uplašen. - Gdje ste ga vidjeli? - Iz Kazališne je ulice preletio u Kapucinsku. Nehotice se vratar lati kvake i pritvori vrata, a sam se nasloni na vratnice. - Može on i kroz bravu - primijeti Andraš Fabijančić. - A zar on dolazi i u Gornji grad? - Ne boji se on županijskog rešta - odgovori neki odvažniji šaljivdžija. - Prije godinu dana šetao je svake noći po Južnoj promenadi. Ravno u ponoć vidjeli su ga iz tornja Lotrščak na Dvercima, a bogme i tamo iz palače Kollenbach. Kažu - samo lebdi nad zemljom. Bijela mu haljina ima neku svjetlost. Nakon godinu dana je nestalo bijelog fratra. Sada opet dolazi. - Dolazi kad god se nešto ljuti na Zagreb. - Nije istina. Dolazi kad se ima nešto veliko dogoditi uvjerava Andraš. - Tako veli gospa na Opatovind. Dok su oni u razgovoru, vraća se orijaški Nikica. Pogleda ljude i začudi se, a oni mu pričaju da su vidjeli bijelog fratra. Purgar Cenek još dodaje: - Bijeli se fratar pojavljuje kad se na Zagreb ljuti. - Nije tako - upada Andraš. - Pojavljuje se kad se ima u

Zagrebu dogoditi nešto veliko. * - To vam se, ljudi, samo pričinilo da ste vidjeli nekakvu bi jelu spodobu. Nema duhova! - tumači Nikica. 220 __ vidjeli smo ga zdravim očima i trijeznom glavom. - •erava Halpera Cenek. - Pošao je kao da leti, zaokrenuo u Ka-nucinsku ulicu i nestao. - Ako se ja s njim jednom sastanem, onda ću vjerovati veli Nikica. , _ Ni duh se ne bi usudio s vama susresti, gospodine - tvrdi Andraš. Nikica se nasmije i požuri u prvi kat. Oršićka je već napustila salon za kartanje da po dužnosti pogleda goste. Sad je mladež prestala plesati i veselo se okupila oko domaćice. Nikoga tako ne vole kao nju, jer se srdačno brine za njihovu zabavu. Malo je vremena s njima čavrljala, a zatim se oprašta: Sada idem opet k mojim kartašima. Ako tko od vas nešto želi, neka mi kaže. Približi se Jadranka: - Smijem li vas zamoliti, kumo, nekoliko riječi nasamu? - Sto je? - pita ona i pođe s njom, ne gledajući joj u lice. - Gospodin Belošević mi je rekao da njegova gospođa maj ka putuje u utorak u Beč. Izvoljeli ste mi prigodom mojeg dolaska kazati: čim netko putuje, moći ću se pridružiti. Morala bih mu još danas saopćiti vašu odredbu da može vijest sutra u zoru od nijeti svojoj majci. - Da, obećala sam ti - veli grofica i pogleda prema skupini mlade gospode. Zovne Beloševića. Kad je prišao, reče mu neka isporuči molbu majci da uzme Jadranku sa sobom u Beč. - Sada - okrene se prema mladeži - izvolite svi u blago vaonicu. Valja se malo okrijepiti hladnim zalogajem. Uto se približi stasiti odvjetnik Kučetić. - Presvjetla, danas smo mi ovdje u dvorani malo uživali va še prisutnosti. - Mi stariji nalazimo užitak u kartama, a u plesu uživate vi - mladi. To nasmije gospodu. Svima je poznato da je Kučetić jednakih godina s njome, no Oršićka upozori Kučetića: Evo Renate u društvu obožavatelja, prepuštam vas njoj - i ona ga ostavi pa krene u salon. Jadranka, Štef Belošević i Tonica su ostali zajedno. - Kako sam sretna! - usklikne tiho Jadranka. - Upravo se radujem opet otići svojem zanatu. - Sada se veseliš - primijeti Tonica - a nisi mogla izdržati u Beču da ne putuješ kući. - Čeznula sam da vidim Zagreb. - Ili nekoga u Zagrebu? - pita Stef Belošević. - Samo i jedino Zagreb sam željela vidjeti. Sada sam se toga naužila i opet idem rado na posao. .221 K njima se približi cijela četa mladih: Ljubomir, Mirta, Oliva, Orhida i Zorislava. Djevojke svaka sa svojim plesačem. Zorislava primijeti: - Hvala bogu, gospođica je Jadranka vesela. Očito vas više ne boli glava? - Veseli se zato što u utorak putuje s mojom majkom u Beč - objašnjava Belošević. Zapanjeno zirne Ljubomir u Jadranku. Gospođice se usplahire, a Neda klikne: - Pa to je nemoguće. U srijedu pjevate kod Orhide. Tko će s Tonicom svirati? To ne može biti, gospođice Jadranko. - Mora, gospođice Nedo. To traži moj zanat. - U salonu govorite o zanatu? - čudi se Mirta. - I ponosim se što ću time osigurati svoju budućnost. - O - o! - čudi se Mirta. - Djevojke su dosele svoju budućnost uvijek osigurale udajom! - Ali samo one s mirazom ... Uzbuđeni Ljubomir pogleda mladu gospodu i veli: - Pazi, Jadranko, što si sada rekla, to bi značilo da muš karci hvataju u brak samo miraz. To ne stoji. Vidiš, svi se moji drugovi protive tvojem mnjenju. - Svi će uzeti djevojke - bez miraza? - pita Jadranka,

gledajući gospodu. - Ako budu ljubili djevojku bez miraza, uzet će je - odluč no naglasi Ljubomir. - Tako je! - živo prionu svi uz Ljubomira, a Jadranka se nasmiješi: - Onda bih se opet morala kajati jer sam svima nanijela nepravdu ... No, vidim, ne preostaje mi drugo nego za pomirenje ponuditi vam za ples dražesnu gavotu. Idemo, Tonice, zasvirati i svi će biti zadovoljni. - Nećete nam izbjeći - upada u riječ Oliva. - Mi vas, Jadranko, u srijedu trebamo. - Moj put je kuma već odredila i morate se strpjeti dok se vratim. - Kada će to biti? - pita Belošević. - U jesen. Dakle, na berbu, eto me opet. Ljubomir se ne može uzdržati da ne progovori i upita nesigurnim glasom: - A kada je odlučeno tvoje putovanje? - Onoga dana i časa kad sam se vratila iz Beča, a danas je moja kuma prihvatila izvrsnu prigodu da putujem s gospođom Belošević. Idemo, gospodin Tamar de Grebenović želi plesati... - Od svega srca - klikne on, pojavivši se opet u društvu, pun brige i neizvjesnosti o događajima na ulici. Vijest o Jadrankinu putovanju zaprepastila je Ljubomira. Uvjeren je: majka je odlučila poslati djevojku u Beč, samo zbog. njezina vladanja prema Kegleviću. Muči ga to više što ne može .222 <M priliku da još danas razgovara s Jadrankom pa ide od jedne H>voike do druge, vodi ih na ples, samo da ne mora ni s jednom dviše razgovarati. Tako je ožalošćen da ih ne bi znao zabavljati. ° Tamar de Grebenović zaplesao je samo s Renatom, a zatim o uz glasovir i glasoviračicama okretao stranice da bi mogao razgovarati s Jadrankom. No, ona otklanja njegovu uslugu: Hvala. Ovo sviramo napamet. Vi ste i srcem i duhom u Beču - veli joj on - a ne mislite na to koga će sve vaš odlazak zaviti u crno. Slaba pošalica za tako duhovitu ličnost - odgovori Jad ranka, svirajući dalje. Vi, dakle, ne slutite da ovdje netko uzdiše za vama? Ako takvog pronađete, javite mi poštom u Beč. Možda to neće biti potrebno? - Niste dobro okrenuli stranicu. Slabo čitate note - ukori ga Jadranka, umjesto da mu odgovori na pitanje. - "Lukava je" - misli Tamar - "ne odaje se, ali ona je za moj posao kod Larsena prava poslastica." "što joj taj Grebenović stalno šapće? - pita se Ljubomir dok pleše - a ona je vesela i bolje izgleda nego u početku večeri... Zar, uistinu, rado odlazi, što leži u toj preponosnoj, zagonetnoj duši?" U dvoranu ulazi Nikica i pogleda za mladim domaćinom. Kad je ovaj poveo na mjesto plesačicu i krenuo potražiti drugu, Nikica stupi k njemu: - Gospodine Ljubomire, rekli ste mi da je Keglević otišao kući. Zar je bio sam? - Nije htio pratnju. Zašto pitate? - Rekli ste mi da je otišao kući, a mene je spopala zabri nutost da ga opet nije dočekala kakva žandarska zamka. I kad ga nisam dostigao ha ulici, odem k njemu kući pogledati je li sretno stigao. Upravo pred njegovom vežom uhvatilo me u mraku nekoliko ruku. Htjeli su mi zatrpati usta, a ja znate kako sam jak - upnem pa - desno i lijeto tresnem s njima na zemlju. A onda sam doznao od Videka da Keglević uopće nije stigao. Još više zabrinut pošao sam ga tražiti po gradu, no uzalud. Napadaj na mene veliki je razlog da se zabrinjavam. -* Vama jedinome moram nešto otkriti. Naš Keglević nije navikao na vino pa me je zamolio neka mu pomognem da ode neopažen kući. Odmah sam ga poveo u garderobu da uzme klobuk. Tu mi se činilo da ga ipak takva ne bih smio pustiti i ponudim mu svoju pratnju do kuće. On nikako nije htio. Odmah sam bio nacistu da ne želi pobuditi dojam kao da se boji svojih progonitelja. Upravo to me je uznemirilo i rekoh mu: "Ni vaši ni naši sluge ne smiju vas Vidjeti u takvu stanju. Obećajem vam: svima ću kazati da ste otišli kući, a vi ćete u mojoj sobi leći na divan dok vam ovo prođe i onda se vratiti u društvo". - I,prihvatio je? - klikne Nikica. 223

- Jest. Zato sam i vama i Tamaru morao reći da je otišao. - Kakva sreća! Napadaj na mene bio je namijenjen njemu... - Zar ga još uvijek progone? Ali zašto? - U to nisam upućen, ali znam: oni su čekali njega i očito su mislili da se sa zabave mora vratiti kući kasno pa će ga zasko čiti. U mračnoj ulici nisu mogli vidjeti da dolazim ja jer su, očito, sami pogasili ulične svjetiljke. A onda sam onoga, koji se nadao da pred njim stoji Keglević i glasno izdavao naloge, pograbio i od njega napravio ruglo ... - Vaš znameniti vrtuljak? - Bogme jesam. Ljudi se okupili. Bio je čitav izgred. - Oni će vas za to pozvati na odgovornost? - Kazat ću vam naš ugovor - sada mi je samo do Keglevića. Prijatelju dragi, Vjerana se do zore ne smije pustiti iz ove palače. - Slažem se s vama. Još više - budući da ovo sada nije sa mo omaglica od vina nego ozbiljni događaj, moram sve javiti majci. Ona će nas najbolje savjetovati. Molim, strpite se časak, idem odmah po nju. Požurio se u salon za kartanje. Kod stola nije više bilo Ta-mara ni Jožice. Tiho zamoli Ljubomir majku neka bi došla s njime. Najprije joj ispripovijedi kako i zašto je zadržao Vjerana u svojoj sobi, a zatim o Haiperovu događaju s ulice i o sumnji da se tu zasnovalo nešto novo protiv Vjerana. - Nema dvojbe: to je ponovni napadaj na njega - veli ona. - Vjeran mi neće kazati što imaju s njime. Ako ga zaštićuje Grune, nepojmljivo je zašto na njega vrebaju umjesto da ga jed nostavno zatvore? Pitanje je dokle će on izdržati ove progone. Zar su to bili oni isti koje ste oživljavali u Podsusedu? - pita Oršićka Nikicu. - Jedan je od njih bio, a onu drugu dvojicu ne poznam, sva kako su visoki Bachovi službenici. - Možda je ovaj put nitkov vrlo uvažen. No, dobro. Vjerana su opile zdravice, nešto sam i ja pridonijela kod karata kad sam ga ponudila pjenušcem. Prava je to sreća. Inače bi pošao nakon zabave kući i tko zna što bi se dogodimo. Ljubomire, ne pusti ga kući do sutra, a Matildi isporuči da mladi gospodin ostaje kod tebe da ne bi strahovala za njega. Gospođe ću izvijestiti ja, a gospodu vas dvojica. Gospodine Halperu, prikažite na šaljivi način cijelu stvar, kao običnu svoju vragoliju. Sutra ćemo vidjeti hoće li biti kakvih posljedica. A sada da nastavimo zabavu. Sve troje ulaze u veliku dvoranu. Plesači su neumorni, gospođe i gospoda čavrljaju. Domaćica se uputi ravno k njima. Jo-žica je dočeka odmah s pitanjem o Kegleviću. Ona joj dade s Halperom ugovoreni odgovor. 224 Domaćica dade Jadranki i Tonici znak da je ples završen. Glazba umukne. Neki plesački parovi šeću dvoranom, drugi ¦ daiu. Sada im se valja rashladiti i odmoriti pred odlazak kući. wda je brzo pozvala svoju gardu tamo gdje su prije sjedile gospođe i starija gospoda da se sporazume. Sada, djeco, slušajte. Renata je zapanjila ljepotom, ali je Vieran otišao kući. U srijedu neće u dvor Bežanec, nego na Ksaer To je naš stvarni uspjeh. A sada čujte nešto novo: gospodin Halper mi je malo prišapnio neka bi gospođica Orhida pozvala Keelevića i gospodu u srijedu vrlo rano popodne da se svi prije sumraka mogu vratiti u grad. Halper veli da će nam biti ljepše ako proplandujemo šumicom, nego da plešemo kasno uveče. On ima pravo. To će biti pravi "majalis" ako pristade gospođica Orhida. Dobro - reče ona. - Pozivljem vas sve na objed, a gos poda neka su već u dva sata kod nas. Moj brat će im to odmah objaviti. Pred palačom poredale se kočije da voze kući bliže i daleke goste. Svi su otišli istodobno. Dvorana i saloni su prazni. Ključarica Slava nadzire sluge dok gase svijeće. U desnom krilu palače nalaze se spavaonice obitelji. Majku u njezinu sobu prate Ninka i Ljubomir. Ona se oprosti s kćerkom i pošalje je u njezinu sobu, a Ljubomira zadrži: Prije dva dana smo razgovarali o barunu Larsenu. Ti si htio poći k njemu da ti kaže kako je znao da Jadranka drži Bardovića Keglevićem. Sada sam odlučila: bilo bi dobro da u moje ime uljudno zatražiš razjašnjenje, budući da imam dužnost bri nuti se za njezin dobar glas. A sada - laku noć. Vrlo si blijed. Izmučio si se, ali i vrlo lijepo vladao prema Mirti i općenito

prema svima. Zadovoljna sam s tobom. Ne zaboravi - Keglevića ne smiješ pustiti kući prije nego što mu sve kažeš. Način kako govori majka ne dopušta mu da nešto kaže protiv putovanja Jadranke. Svaka riječ kojom bi pokušao razgovor o njoj bila bi neumjesna. Poljubivši joj ruku, ode iz njezine sobe na prostrani dugi hodnik desnog krila palače. Morao je proći pokraj Jadrankine sobe. Odanle nije čuo govor, premda zna da s njome ove noći spava i Tonica. Požurio se na lijevu stranu palače. Tu je prema dvorištu njegova spavaonica. Tiho je otvorio vrata. Čuje lagano odmjereno disanje. Upalio je svijeću. Na divanu tvrdo spava Vjeran, još uvijek odjeven. Odlučio ga je ovako ostaviti i odmah ugasiti svijeću. Skinuvši svoju °doru, sjeo je u naslonjač. Ove noći neće dobro spavati. Za njega je zabava svršila kobno. Ništa ga nije tako teško pogodilo kao Jadrankin odlazak. 15 Jadranka 225 Bol is trah stežu mu srce. Kako će živjeti, što će raditi ako svakog dana ne vidi Jadranku? Tek prije dva dana iznenadila ga je majka crnim otkrićem o njihovu teškom imovnom stanju koje mu nalaže da traži ženu s mirazom. I kad je već počeo smišljati kako bi se mogao tome odrvati i Jadranku uzeti, pogađa ga udarac o njezinu odlasku. A ona se tome tako lagodno podaje. Veseli se. Ili se tako samo prikazuje? Tiho je u palači. Vjeran spava mirno, spokojno, a Ljubomira muči njegovo malo srce. I u Jadrankinoj sobi još se ne spava. Lijepa plavokosa Tonica pripovijeda joj svoju tajnu: - Taj mladi Lipovčić cijelu je današnju večer izdaleka gle dao u mene kad smo svirale. - Ne smiješ opaziti da te on gleda. Mislit će: presretna si što ti poklanja pajžnju. Ne smijemo dopustiti mladoj gospodi da trijumfira nad nama siromašnima. - Gdje god je sjedio ili plesao, neprestano je njegov pogled hvatao mene. To je bilo pravo progonstvo. - Ne daj se progoniti. Nitko ne može znati što mu je na pameti. - Ništa, sasvim ništa. Ali žao mi je. Više neću svirati ovdje, niti gdje drugdje. Vraćam se u Popovac. Kad ti ideš, sigurno se kuma ljuti na tebe jer si Kegleviću uskratila da te vodi od klavira. - Ljuti se - ima pravo. Učinila sam neuljudnost, ali ne žalim. Neka gospodin upamti kad je uvrijedio siromašnu dje vojku. - Zar se nije ispričao? - Isprika često zvuči kao opetovanje optužbe. Tako je zvuČilo i njegovo ispričavanje. No, to je riješeno. Odlazim. A sada spavaj, Tonice. Kasno je i ne misli na onog crnog mladića. Utrnule su svijeće. Još u tmini crči žižak. Onda po sobi pada mrak i tišina. STRAST BARUNA LARSENA Jaki, dobro ugojeni sluga baruna Larsena uđe u sobu tajnika svojega gospodara i glasno najavi: - Zove vas njegovo visokorođe. Znajte, gospodine, od jučer u noći kad se blagoizvoljelo s vama i Jarecom vratiti u hotel, nije njegovo visokorođe leglo u postelju. Malo prije izvoljelo je pojesti doručak i sada želi vas ... - Pojesti? - našali se Heinrich, brzo poravna svoje odijelo i kravatu jer barun i u najvećem uzbuđenju opaža svaku sitnu neurednost. Onda se požuri preko hotelskog hodnika k njemu. 226 Larsen sjedi u naslonjaču. Lice u gustoj crnoj bradi kao u okviru nalikuje slici što je od ležanja pozelenjela. Još nije vidio svog pretpostavljenog tako izobličenog. Dođite bliže. Ne želim da tko čuje koliko me bije ova moja nevolja. Vaše visokorođe, ako vam se jednom u životu dogodilo da vam u prvom času nije progonjenik pao u ruke... U tajnika zirnuše dva ukočena crna oka: Da mi je to rekao netko drugi, nazvao bih ga slonom, nosorogom. Zar ne razumijete, vi, smjeso flegmatičnosti? Jedan odvjetnik one Hrvatske kojoj je njegova ekselencija svezala uže oko vrata usudio se mene - časni stup habsburškog apsolutizma zavrtjeti u zraku kao pelivan majmuna u cirkusu. Da mi je otkinuo ruku ili nogu, objavilo bi se svečano da sam stradao u izvršenju dužnosti, dobio bih protezu, odlikovanje i kneževski naslov. A taj mi je Hrvat s obraza izderao dostojanstvo - nataknuo mi porugu. Ova se ne može amputirati. Poruga se savije oko tvog imena kao sipa. Kad za tu porugu sazna kakav pisac romana u dalekoj budućnosti, još će je izvući na veselje Hrvata, ako se još i nađe koji među njima da se nije pretvorio u Nijemca. - Usudio bih se spomenuti ovo: o događaju će se, doduše, ovih dana pripovijedati, ali nitko neće znati tko je to bio. - Već je u zoru sigurno cijeli Zagreb svoju jutarnju kavu

zasladio ovom novošću. A jednom će me ipak netko prepoznati. Tamo je bio neki lakaj s fenjerom, razabrao sam neku livreju. Da mi je znati tko je, poslao bih ga u bečku tvrđavu na doživotnu opskrbu. Tko je to bio? - U onom uzbuđenju i Jarec i ja nismo vidjeli nikoga do vas u rukama gorostasa ... - Sto mislite hoće li taj divovski čovjek šutjeti? - Pogodbu, da ga nećemo progoniti, ako šuti, odlučno je odbio, ali kad mu je Jarec rekao da ne tražimo šutnju zato što je gospodin koji progoni opasnog krijumčara - visoka ličnost, nego se radi o tome da ne sazna njegova obožavana... - Ta ne postoji! - oštro će barun. - Znam da ne postoji, no čim je Jarec to spomenuo, Halper je odgovorio: "Pa tako recite, onda je stvar druga, nikome neću kazati kako gospodin izgleda." Ako se sastane, učinit će se da ga i ne pozna. Odmah sam vidio: ovaj gospodin drži riječ. - Smjesta izdajte nalog žandarima neka podnesu prijavu protiv cijele Kazališne i Kapucinske ulice zbog pogašenih svje tiljaka. Neka se kaže da su građani pogasili "Bachove laterne" iz demonstrativnih razloga i time spriječili u radu službene osobe Sto su hvatale opasnog krijumčara. Odmah to napišite i pošaljite u "Narodne novine". Time će biti onemogućeno svako nagađanje Zagrepčana. Brzo je tajnik izvršio nalog, a onda ga barun ponovo zovne: Dođite i pokušajte me pridići. 15" 227 - Kako? Vaše visokorođe nešto tako strahovito boli da ne možete ustati? - Krsta. Halperova strahovita šapa još mi je u krstima. Pla tit će mi to. - Ako ga pod kakvom izlikom pokušate progoniti, naći će i on izliku da javno kaže: "Evo, od ovoga sam gospodina napra vio vrtuljak". Pokopajmo to. Nešto je tiho promrmljao, a zatim mu tajnik pomogne ustati. Tako. Hodati mogu. Ustajanje me muči. Nitko ne smije znati da nosim tragove ove noći, ni moj sluga. Ovaj je sada tiho pokucao i najavio ravnatelja Premrua. Barun ga primi, stojeći usred sobe. - Ima li što novo? - Vaše visokorođe, pobuna đaka gimnazije. Jučer su mi đaci izjavili da će odsele u školi odgovarati samo hrvatski. - Je li to pošalica ili... - Najstrašnija činjenica, vaše visokorođe. - Dobro. Mi ćemo isključiti iz škole sve balavce koji su to kazali. - Svi su izjavili jednako, osim trinaestorice djece profesora i činovnika. - Pripovijedajte mi što je sve bilo - zatraži od ravnatelja barun. Uto dolazi u sobu sluga i preda barunu posjetnicu. Ćim je pročitao, promijeni odluku. Gospodine ravnatelju, dođite oko podne pa ćemo nasta viti. Svakako se škola mora kazniti i zatvoriti. Do viđenja o podne. Barun ostane s tajnikom nasamu: Idite naprijed da se Premru ne sastane s Tamarom de Grebenovićem koji sada dolazi. Svi se ovi doušnici takmiče za moju milost pa ne bih htio da među njima plane zavist. Mladića mi pošaljite odmah i pričekajte u salonu. Zamalo stupi u salon muškarac u dugom kaputu s kapucom na glavi. Jedva se razabire Tamarovo lice. - Neka mi vaše visokorođe oprosti - morao sam se ovako sakriti. Nasreću, pada kiša pa nije napadno. Znam, vaše visoko rođe očekuje razjašnjenje. - Keglević nije jučer pošao kući kako ste izvijestili! - Odmah ću razjasniti. I on počne pripovijedati kako je stvar tekla, očekivao je nezadovoljstvo, ukor i ljutinu, ali s veseljem opazi da ga barun ispričava: Svoju ste zadaću izveli, a niste krivi što je Keglevića za držao Oršić. Izgubiti jedan okršaj, ne znači izgubiti rat. A sada mi kažite potanko sve što se događalo na zabavi, što je bilo s

onom gospođicom - opet sam zaboravio njezino ime? 228 Visokorođeni gospodin misli Jadranku? Ona je potkraj za bave iznenadila i gotovo uzrujala sve gospođice. Tamar opazi kako se barun napreže da bi zadržao hladnu avnodušnost. On je namjerice čekao dok barun zapita za Jadranku da se uvjeri što s njom namjerava. Lukavi mladić odluči da se zbog Jadranke učini Larsenu nedoknadivim. Ovo sada prorokuju barunove zjenice, jedini izdajnici njegove strasti prema Jadranki. Po ovoj djevojci jedino mogu otkriti trag nekom veleiz dajniku - naglasi barun. - Zato moram sve točno doznati. Dak le čime je djevojka iznenadila jučer? Naišao sam na grupu mladih parova kad im je mladi Belošević pripovijedao da Jadranka putuje u Beč. - Putuje U Beč? Uistinu? - I ona se silno veselila tome putu. - Možda, ipak niste dobro čuli? - Sasvim točno. Štoviše, gospođice su je molile neka ostane jer u srijedu održavaju zabavu. - Gdje će to biti i kada? - Na Ksaveru, u dvorcu Malin. Molile su je neka ostane, ali ona je veselo odbijala jer mora u Beč učiti zanat pletenja kose. Opetovano je naglasila da je sretna što će opet biti u Beču. Slušajući, barun se okrene k stolu, a da bi mogao pokazati što više ravnodušnosti, uzme bilježnicu i, tobože, bilježi. - Dakle, ova djevojka putuje iz vlastite pobude u Beč? - štoviše, po svojoj želji. Već onog dana kad je stigla ova mo u Zagreb, odlučila se opet vratiti. - I velite, ona se veseli? Pazite, to je službeno vrlo važno jer nam daje trag ... - Neka se vaše visokorođe pouzda u mene. Bio sam prisu tan i slušao i pratio sve. Ona je bila istinski sretna pa se cijela grupa gospođica zaustavila kod nje i pitala je čemu se tako veseli? Na to je kazala da se raduje Beču. Gledao sam joj ravno u lice. Dok je prije bila blijeda i žalosna, sada se sva rumenila, a oči su joj gorjele u nekoj vatri kao da ima nekoga u Beču kome se raduje... Nijedan od gospode u onom društvu nije bio zbog tog puta ozlovoljen? činilo mi se nešto nije bilo pravo Oršiću jer je pitao kad je odlučen taj put. - Tako? No, a ona je cijelu večer ostala vesela? - Sve do kraja je svirala neumorno. - S kim putuje u Beč? ~ S majkom Stjepana Beloševića. - A nije li možda s njim zaručena? - Vaše visokorođe, ni govora. Jadranka kod nas uopće još n*je imala udvarača. - Zbilja? A čini se - koliko sam opazio - nije loša. što velite vi? 229 - Velim da je egzotično lijepa. Ljepotica ima svakako dosta u krugovima i u kojima ih možeš steći novcem, a poštenu djevoj ku koja je tako siromašna kao ona nitko ne gleda. Samo zato ide Jadranka da uči zanat što nema miraza, to je jučer sama natuknula. Ovdje se nikad nitko nije brinuo za nju. - Je li joj žao što nema miraza? - Ogorčena je. To smo jučer mogli razabrati iz njezinih izjava. - Kada putuje? - pita barun i, tobože, opet bilježi. - Preksutra, u utorak. Malo je barunova olovka zastala, ali glas mu je savršeno miran. - U pratnji onog plemića i njegove majke? - Kako će dugo ostati u Beču? - Do jeseni. Tako je jučer rekla sama. "Ona je moja - usklikne barun u mislima. - U Beču je sva u mojoj vlasti!" On zablista od te predodžbe. - Vi je, mladiću, stalno zovete imenom? - pita barun Tamara. - Kako to?

- Vaše visokorođe, u društvu se plemenitaške oslovljavaju naslovom "gospođica", a ovakvu bijednu djevojku bez kruha ne mogu nazivati istim naslovom kojim oslovljavam bogate i odlične plemenitašice. - Mislio sam, možda vam je nešto -< u rodu? - Ni izdaleka. Ja pripadam odličnoj aristokraciji. Baka mi je bila grofica, njezina kći kontesa, moja majka pošla je za odlič nog baruna čiji sam posljednji potomak. - Morate se što prije oženiti. Bila bi vječna šteta da takav čovjek i talent nacije propadne. A sada, evo, novi nalog. Poku šajte doznati točno što se događa u kući Oršića i Keglevića. Onda nastojte doznati posve pouzdano kako putuje gospođica: diližan som ili privatnom kočijom. U koliko sati, ima li mušku pratnju ili žensku - svakako moram sve doznati. A ove vijesti ne povjera vajte nikome, ni gospodinu Premruu, ni mojem tajniku. Cim nešto saznate, javite mi pismeno ili dođite dolje u gostionicu odakle će vas moj sluga dovesti k meni. Vama povjeravam sada specijalnu misiju. - Vaše visokorođe, izvršit ću vaše naloge nepogrešivo. - Moram priznati: dali ste mi dragocjenih podataka. Malo pričekajte. Barun pozvoni. Tajnik uđe. Barun mu veli: Sjednite, gospodine tajnice, i napišite odmah pismo koje ću vam diktirati u pero. "Gospodine urednice, šaljem Vam pjesme gospodina Tamani de Grebenovića, koje su izašle u njegovoj nakladi - posve neopaženo, bez ikakve reklame. Vi ste ovu knjižicu slučajno dobili u ruke i konstatirali 230 , se tu radi o jednom od najvećih talenata na jugu Monarhije. Od njsga se mogu očekivati djela koja će mu ime učiniti slavnim. Zatim, priopćite priloženu biografiju i donesite u kojem književnom časopisu više tih prevedenih pjesama koje prilazem s autorovom slikom. Larsen" Tamarovo lice je tamnocrveno od velika uzbuđenja. Oči mu sijevaju srećom. Vaše visokorođe me je usrećilo - promuca drhtavim glasom. Pošaljite mu svoje pjesme, vaš životopis, porijeklo vaše bake i majke, to je vrlo važno, neka se zna da ste otmjene ple menite krvi. A sada još nešto. Nitko ne smije znati da ste me ikada vidjeli. Za vas ne postojim. U sve ostalo sam vas uputio. Do viđenja! Vašem visokorođu preponizni sluga - do zadnjeg daha. U pometnji jedva nađe kvaku i otvori vrata. Larsen pozva k sebi Heinricha. - To će biti naš lumen. Uputio me je u najtanje tajne Oršićkinog društva. Keglević nije uopće izašao iz palače. Omamljen je ostao tamo spavati. - Je li ipak ovaj mladić sve izvršio sjajno? - Nije bila njegova krivnja - i razloži mu sve što je Tamar rekao Kegleviću, ali prešuti izvješće o Jadranki. Malo je, stenjući, hodao po sobi, a onda se zaustavi pred Heinrichom: Ova me bol u krstima upućuje da otputujem u Beč. Male se tajnikove oči raširile od čuđenja. - To je moj jedini spas da ovdje ne saznaju tko je bio taj vrtuljak. Čvrsto sam odlučio putovati - opetuje barun. Bol u krstima će dotle nešto popustiti. Na put idem u utorak. To je moj sretni dan... Vi ćete s Jarecom ostati u Zagrebu jer Keglevića ne želim ostaviti bez vašeg ozbiljnog nadzora. - Vaše visokorođe, možda bi vam trebalo moje pomoći na putu? Radi mojih krsta? To će obaviti Johan - odgovori pod rugljivo. - Ovdje ću vam dati zanimljivijeg posla. Rekoh: Ke glevića ne kanim ostaviti ni časa bez nadzora, i čim u Beču izvr šim važne poslove, evo me natrag. Ekselencija, kako znate, ionako nestrpljivo čeka moje usmene izvještaje o neuspjelom pothvatu, moram ga uputiti da je sve skrivio maršal Grune.

Tajniku se čini da je ovo putovanje u uskoj vezi s onim što je Larsen jučer govorio o Jadranki. Tamo je bio barun samo muškarac, tu na svjetlosti dana prikazuje službenu ravnodušnost. I ne govori o njoj. Ipak je tajnik uvjeren. Tamar mu je donio neku posebnu vijest o djevojci, zato je s njime govorio nasamu. 231 I - Recite vrataru da se više ne nalazim u hotelu, nego saitj već otputovao u petak ujutro. Ako bi ijudi počeli nagađati tko je bio Halperov vrtuljak, ne može pasti sumnja na mene jer me u subotu nije bilo u Zagrebu. Zato se moram pritajiti. - Svakoga tko potraži vaše visokrođe da najave meni? - Da, vi ćete primite sve da me kod povratka o svemu obavi jestite. Tajnik ostavi sobu i dade pozvati vratara. Još jednom mu ponovi naloge, a zatim ostane s Jarecom. Pogleda ga značajno i reče tiho: - Barun putuje. Nas dvojica ostajemo. - Putuje u utorak? - Kako znate, kad je tek ovog časa odlučio? - Ljepotica Jadranka putuje u Beč. To je rekao ovaj mladić barunu. Bio sam u predsoblju u času kad je novi doušnik to izre kao, a pošto je barun odgovorio" šaptom, pobjegao sam da me ne zateče pri osluškivanju. - On je propao. Ekselencija će se s njime posvaditi. Vidio sam ga već u sličnim časovima. Kad ga zahvati strast za kojom ženom, onda je nestrpljiv, ali nikada ne zaboravlja svoju odgo vornost. - A sada hoće da putuje. - On će Kegleviću prijateljski pružiti ruku na pozdrav i pri tom uštrcati mu neosjetno omamljujuće sredstvo, a onda je mladić za tri dana i noći neosjetljiv, dakle imamo ga bez otpora. A što se tiče djevojke, budite mirni jer kad njegovo visokorođe stigne u Beč, dat će ljepoticu po svojem pouzdaniku Franzu uhi titi i dovesti u svoj stan. Za nekoliko dana bit će njegova strast izliječena. - Savjetovao bih mu neka to ne čini s tako čestitom sirotom. - Hoćete li ga razjariti na sama sebe? Zar to nije njezina sreća? Njegovo visokorođe, kad je se zasiti, isporučit će joj lijepu svotu za miraz i ona može potražiti i naći muža. On uvijek dobro opskrbi svaku djevojku koju zavede. Toj će Jadranki dati sigurno veliku svotu baš zato što ga ona tako izbjegava, čak ne prima ni njegove pozdrave. Dakle, ima nepobitnog dokaza o njezinoj ne vinosti. On to zna cijeniti. Najbolje bi, dakle, bilo da mu pomog nete do ljepotice. Bit će prije oslobođen te najnovije strasti. Franz je njegov osobni agent. Stoga je zapravo sreća da putuje. Ovdje ne bi mogao tako lagodno do djevojke. - Čini se da kraj ove ljepotice i vi zaboravljate, kao i ba run, u koju smo svrhu u Zagrebu. Na vratima se pojavi vratar i saopći tajniku: Dolje se nalazi mladi Oršić. Želi razgovarati s barunom Larsenom. Rekao sam da je otputovao u petak, no ako presvjetlost želi, tu je barunov tajnik. I on je prihvatio. Jarec i Heinrich naglo se digoše. Tajnik smjesta ide u baru-novu spavaonicu i navijesti mu posjetnika. 232 __ što taj želi od mene? - iznenadi se barun. - Bilo što, smiiem se pojaviti kad sam već tako odlučio. Recite mu da ne otputovao u petak, a dolazim za desetak dana. Sve što želi sa *e kazati vama. Idite brzo i nađite zgodnu izliku da mi javite fto hoće prije nego ode. Tajnik se požuri u veliki salon. Zamalo ulazi Ljubomir. Tajnik mu se duboko pokloni, ponudi mu naslonjač i javlja mu sve kako je želio Larsen. Budući da ste vi kao tajnik sigurno upućeni u sve, možete mi lako dati odgovor. Radi se o ovom: nedavno se vašem redarstvu dogodila neprilika. Neki je pustolov htio gospodu uvjeriti da je on unuk grofice Keglević, ali je kardinalova izjava sve raskrinkala. Međutim, na postaji "Divlja mačka" dao se mladi pustolov od nekoga nazvati "grofom Keglevićem". To je čula iz pok-rajne sobe gospođica, kumče moje majke, pa je tako i odgovorila na postavljena pitanja. Moja majka, kao kuma i zaštitnica gospođice, želi od njegova visokorođa gospodina baruna uputu od koga su gospoda saznala da je gospođica gledala na neki prozor-čić iz svoje sobe u gostinjsku sobu gdje su pustolova oslovljavali

grofom. U to, na žalost, nisam upućen jer nisam putovao s nje govim visokorođem u Zagreb, nego sam stigao već prije. Ali tu je glavni pomoćnik njegova visokorođa koji je bio s njime. Od mah ću ga dovesti vašoj presvjetlosti. Molim, izvoljevajte se časak strpjeti. I ponovo se nakloni i požuri k barunu da mu saopći što traži mladi Oršić. Barun odmah dozove Jareca, a tajniku naloži: Idite i recite da će moj pomoćnik odmah doći i odgovoriti na željeno pitanje. Tajnik se vrati k Ljubomiru da čekaju Larsenova suputnika. Za nekoliko časaka stigne Jarec. Oršić mu ponovi pitanje postavljeno tajniku, a Jarec odgovori s počitanjem: Vaša presvijetlosti, nitko od nas koji smo bili na postaji nije tada vidio nikakve gospođice niti kakvih ženskih putnika. - Onda ne znate kako je ona slušala gdje se mladi pustolov daje nazivati imenom Keglevića? - Ipak smo bili dobro upućeni da ona to zna ... - Tko vas je uputio? - Neka vaša presvijetlost oprosti, ali njegovo visokorođe me nije ovlastilo da o tome dajem izjave. - Vaše riječi ne odgovaraju činjenicama. Kod pletačice u Opatovini niste se držali tajne ... - Vaša presvjetlost, nisam joj ništa kazao ... - Rekli ste da ne smijete odavati djevojačke tajne, želim razjašnjenje o tim vašim riječima. 233 - Ne sjećam se više što sam rekao, ali pletačica je bila silno ljubopitna pa sam se vjerojatno malo našalio na štetu same pletaČice, a nikako na štetu gospođice, što jednostavna žena nije razumjela. I opetujem: nikako nisam rekao ono što ona tvrdi jer bi me njegovo visokorođe u prvom redu najoštrije pozvalo na red i nemilosrdno kaznilo kad bih o gospođici, koju on visoko štuje, davao kakve izjave. - Gospođicu njegovo visokorođe ne pozna pa je ne može ni štovati ni nepoštovati. Uostalom, riješit ću vas ove dužnosti... I Ljubomir se okrene k tajniku pa će hladno i uljudno: - Gospodine tajnice, molim javite njegovu visokorođu u Beč: po želji svoje majke čekam od njega odgovor na pitanje otkud je saznao da gospođica drži pustolova Keglevićem. - Bude li visokorođe moglo udovoljiti želji vaše presvjetlosti, to će rado učiniti. - Njegovo visokorođe mora udovoljiti mojoj želji ili pis meno iz Beča - ili u ovom salonu kad se vrati. Ako ne prihvati ni jedno ni drugo, onda će mi odgovoriti okom u oko. - s oružjem u ruci i pred svjedocima. Do viđenja. Izrekao je to dostojanstveno, odlučno, pozdravio lako glavom i ostavio salon. Oba su barunova pouzdanika ostali zapanjeni, a zatim pođu barunu. Našli su ga budna. Očito je Ijubopitno čekao vijesti o Oršiću. Kad su mu pripovijedali kakvu mu je poruku ostavio; činio se posve ravnodušan: - Dvoboj? Smiješno. Za službene poslove ne može nitko redarstvenu osobu pozvati na dvoboj, a privatno me djevojka nimalo ne zanima ... Izgleda, mladić je ljubomoran na onoga koji je od nje doznao da gospođica Jadranka Bardovića drži Kegle vićem? - To se i meni činilo - odgovori Jarec. - A taj ste sretnik - vi, Jarec! - podrugljivo će barun. - Na žalost, ja sam je slijedio prerušen i samo čuo kako ona ovo pripovijeda Hajdićki. Da je meni povjerila osobno, svakako bi me više radovalo. - Meni je svejedno, ali potrebno je da sumnja ostane na djevojci kao da je s nama u vezi. To je naš kapital koji će nam odbaciti dobre kamate... A kako je djelovao na vas, tajnice, mladi Oršić? - Ne mogu mu poreći odličan otmjen naslov i simpatičnu vanjštinu. No, još je veoma mlad. - Dok budem u Beču, ispitajte imovne prilike obitelji Oržić. Znam, nisu osobite, ali želim znati sve pouzdano. Stegnut ću

toj domorodnoj obitelji uže oko vrata. Sve će podatke o tome sakupiti s ushićenjem ravnatelj Premru koji ih mrzi. A sada, neka moj Joh_n sprema za put. Ja ću otpoČinuti... Obojica su napustili barunovu spavaonicu. 234 Ulazeći u svoju sobu s dvorišne strane hotela, tajnik ponovo elašava pred Jarecom svoju zlovolju: na*\_ Radi ljubavne pustolovine, mi ćemo u tom gradu izgubiti dvostruko više vremena nego što je potrebno. Ništa nam ne manjka, gospodine tajnice. Ili vi možda imate kakvu ljubav kod kuće? Ostavite takve gluposti. Volim udobnost koju mi pruža oi stan, a ovdje živim u jednoj sobi, u neprestanom uzbuđenju ¦ neizvjesnosti. Htio bi ipak znati što zapravo očekuje naša eks-elencija od ove Keglevićeve tajanstvene baštine? To njegovo visokorođe taji - kao i svoju strast prema crnokosoj ljepotici. Ali ovu je tajnu bilo teže sakriti nego onu prvu. Djevojka i ne sanja koliko s njome ima posla bečko političko tajno redarstvo. - Kad stigne u Beč - već drugi-treći dan upoznat će gos pođica čar što ga je proizvela na ovu dičnu instituciju - nasmije se Jarec dvolično. - Zapravo, to se mene nimalo ne tiče - veli tajnik, otvori srebrnu burmuticu i ponudi Jarecu. SUDBONOSNA LJUBAV ROĐENOG GRADA Kad se Ljubomir vratio iz hotela "K caru austrijanskome" kući, odmah su sjeli k objedu. Za vrijeme jela govori se samo o jučerašnjoj zabavi, ali se ne spominje Jadrankino vladanje prema Kegleviću. Na svršetku objeda ustane Oršićka i zapita kumče: - Kako si daleko s pripremama za put? - Već sam svršila - odgovori vedro Jadranka. - Dobro. Ninka i ti izađite, imam dogovor s Ljubomirom. Djevojke su izašle, a ona pita: - Sto ti je kazao barun? - Otputovao je u Beč već u petak. Odgovor djeluje porazno. Bez riječi gleda sina. Lice joj odaje da se od nečeg zaprepastila. Ljubomir je iznenađen: - Zašto te ovo toliko pogodilo? - Ti ne vidiš ništa u ovom putovanju? - Oprosti, majko, uistinu, ne znam što time želiš reći. Casak se oboje gledaju. Njezino je lice puno brige. Smrkla ^ i na nekoliko trenutaka odlazi k prozoru kao uvijek kad bi se Uzrujala. Tada joj Ljubomir saopći što su mu rekli na njegovo Pitanje, a ona će zaprepašteno: Jučer me je Jadranka zamolila da bi se opet vratila u Beč. Zadrhtao je u duši, ali brzo reče: - To si s njom odlučila već onog dana kad je došla iz Beča. Tako nam je svima jučer rekla. - Istina je, Ljubomire, sve je to istina, ali kad se tako nena dano vratila, bila sam neizrecivo zapanjena. Osjećala sam da će mi njezin povratak nanijeti velikih briga. Tada mi je rekla da se vraća pod silom neodoljive čežnje da vidi Zagreb. Dobro, onog sam joj dana i to povjerovala, uza sve to sam je istodobno pitala, nije li je kakva ljubav dovukla ovamo. Ljubomirovo srce žestoko zakuca. Zar se možda ipak vratila radi njega? - pita se on, dok majka nastavlja: - Jadranka je odlučno pobila da je posrijedi ljubav prema kojem mladiću. I tako je ostalo. Ali sada se to razbilo u stotinu komadića... - Majko, ti si razbila povjerenje u Jadranku! - U vas mladeži nema povjerenja. Srce se vaše skriva, zatajava i zavarava svakoga kad mu je to potrebno. Eto: Jadranka bane u Zagreb s ovim barunom. To može biti slučajno. Ali se odmah i zalaže za tog Bardovića, pustolova - njihova doušnika. To nije slučaj. A sada još i odlazi iz Zagreba kad se barun vratio u Beč! - I to može biti slučaj koji je priređen, jer se ona ionako imala vratiti u Beč, a barun Larsen nije nikada kanio ostati stalno u Zagrebu. Uostalom, on će se za deset dana vratiti. Strašne su tvoje sumnje, majko, prema nedužnoj djevojci. - Sumnjam, ali još ne objedujem. Samo opažam u nje nešto čudno, strano, daleko, nepoznato. Kako je samo jučer govorila o

svom siromaštvu? Kako tvrdokorno odbija moju želju da s Keglevićem postupa prijazno? Ima nešto u njoj što se buni i od vraća od nje. To nije ona ista Jadranka koja je kod mene odrasla. Napokon, i ti si priznao da se od nekog vremena promijenila. - Jest, majko, to sam ti spomenuo, ali ne nalazim ništa što bi me moglo ponukati da gajim sumnje njoj na štetu. Pogotovo kad ona tvrdi da baruna ne pozna. - A danas ti je njegov pouzdanik kazao da je barun visoko štuje! A tebi se ispričava što Hajdićki nije govorio onako kako je to ona meni saopćila. Uvjerena sam, on laže, a ne Hajdićka. - Da, majko, i ja sam uvjeren da on laže, ali laže i to da je barun štuje. - Zašto uopće njegov pouzdanik govori o njoj. Kako se usu đuje to tvrditi? - Ti si mi rekla da su u Beču posljednjih godina nerado gledali Oršiće, jer su se isticali kao Hrvati. Sva se bečka štampa zgražala što je Jurica Oršić sabljom razbijao vrata banu tuđinu Halleru kad je dao pucati na Hrvate na Markovu trgu. I znaš koliko je okapanja s njime imao pokojni otac. I tebe mrze, maj236 *t0 si sama rekla. Što bi bilo prirodnije, nego da pokušaju ba-k°- umnju na Jadranku kao da je ona s njima u vezi, da bi na-clt* tjjj tebi? Još više. Žele našu kuću osramotiti u očima domoro j^jjg se maknula, ni okom trepnula. Zuri preda se i očito raz-.v,:a o njegovim riječima. Ovo joj se čini vjerojatnim. Njezin "azum prihvaća ovo tumačenje, ali u njoj šapće tajni instinkt . ^ joj Jadranka mogla pribaviti gorkih dana... I taj osjećaj ne da joj da prihvati Ljubomirove razloge. Razum i srce nisu u skladu. Ipak se svladava, raspršuje sumnju koja je neprestano Tvoje su pretpostavke vjerojatne, no zamisli ako bi bilo sve tako kako si rekao. Barun je otputovao. Ona će putovati preksutra. Ona to sama želi. I veseli se tome putovanju - svi su to jučer čuli jasno i glasno. Sada će ravnatelj Premru sa svojom Sigismundom i njezinom prijateljicom Agatom Tušar prosipati po Zagrebu iste sumnje koje su obuzele i mene. - Već prvih dana, kad sam od tebe doznala što se misli o Jadranki, smatrao sam da je uopće nećeš više slati u Beč da predusretneš svim tim neugodnim pričama - počne on, prihvativši se oprezno smisla njezinih riječi u svoju korist. I opazi da mu je to uspjelo. Majka je odmah nestrpljivo uzdahnula: - Kolike mi brige donosi ova djevojka! Bilo bi najbolje da je pošaljem nekamo na ladanje, u kuću njezinih rođaka ili zna naca, njezinih pokojnih roditelja. Pisačiću - ili svojedobno se zanimala za nju gospođa Belošević. Neka ide tamo. - Poslala ti Jadranku u Beč, ili kamo drugamo, jednako će ostati na njoj objeda da si je maknula iz kuće zbog sumnje. A pošto se jučer prema Kegleviću loše ponijela, rastrubit će se da si njega pretpostavila njoj i zato je uklanjaš iz kuće. - Ti je stalno braniš. To vidim u svakoj riječi. Branio si je još kao dječak, uvijek je ona uživala kod tebe neku prednost, jer si dobra srca kao što ti je bio i otac. No, čekaj, ostani tu sje diti. Odmah ću napraviti jedan pokus. O tome ovisi što ću uči niti s njome. O tome ovisi sve! Pozvonila je i naložila lakaju neka pozove Jadranku. Teško je uznemiren i pita majku što je odlučila, ali ona mu ne razjašnjava, već opetuje: Hoću da vidim koliko je moja sumnja opravdana - ili - nije. Šuti i" slušaj. Ljubomira obuzima tjeskoba - što to kani majka? Bilo kako, odlučan je dokraja braniti Jadranku, unatoč tomu što ga njezino veselje zbog povratka u Beč neizmjerno boli. Kad je danas čuo da je Larsen u Beču, ova je bol mnogo veća, premda je tvrdo uvjeren da Jadranka govori istinu kad veli da baruna i ne poznaje. No, već je osjetljiviji pa ga unaprijed plaši pomisao da bi se mogla upoznati s tim lijepim i bogatim barunom koji je može eti bez ikakva miraza. 237 Majka šuti. Ovu je stanku iskoristila da odbaci sve misli, potpuno se smiri i dočeka sabrano prizor koji će slijediti. Vedra lica ulazi Jadranka u sobu i pogleda kumu: - Izvoljeli ste me zvati? - Htjela sam te, Jadrako, upozoriti na nešto. To baš nije važno, a ipak bi te moglo iznenaditi kad stigneš u Beč. Saznala sam da je onaj barun - koji te je ovdje na ulici stalno pozdra vljao - opet u Beču. - I tamo neće dobiti odgovor na pozdrav - veli ona savr šeno mirna. - Pletionica nakita je u njegovoj kući - može te uznemirivati.

Kuma se čini ravnodušna, ali napeto promatra Jadrankino držanje. I Ljubomirov pogled počiva na njoj, a srce mu se steže od straha što li će sada Čuti. Jadrankinim licem preleti smiješak: - Kakav bi to bio barun kad ne bi znao propisa uljudnosti! Ako mu ne uzvraćam pozdrav, mslim da mu je to jasan odgovor. - Sasvim razumljivo, i odviše jasan odgovor, ali što onda ako je, uistinu, zaljubljen u tebe - kako to mnogi tvrde? - Nikad nije razgovarao sa mnom. - Ima ljubavi koja se rađa od pogleda. - Protiv toga ne mogu učiniti ništa, osim ono što sam činila i dosele. - I tu se slažem s tobom, Jadranko, ali ne smiješ zaboraviti: ja imam neprijatelja, i to baš u krugu toga baruna, njegove ekselencije i njihovih sramotnih pristaša u Zagrebu. Oni će to isko ristiti za najnevjerojatnije brbljarije... - Što će iskoristiti, kumo? pita Jadranka. To da je on u Beču, a ti odlaziš u utorak... Zagleda se u kumu. Pogled joj je mračan ... Vidiš, to me muči i mislim da bi bilo bolje da ne putuješ u Beč. Njezino vitko mlađahno tijelo kao da se spremilo na borbu, a glas joj dršće od suzdržana gnjeva: - Zbog ovog čovjeka da napustim svoje nade steći sigurni opstanak? To bi bilo od drugih nepravedno - a od mene kukavno. - Odluči, Jadranko: ako ideš, ostavila si za sobom neizbri sive sumnje. - Sumnje? U što? čime sam dala povoda? - Nesretni slučaj je htio da se tako zbilo ... - Neću dopustiti da moj život uništi neki slučaj. To bi bilo nečovječno od svih koji prisižu na čovječnost, na dobrotu, na odanost, na sve što je pošteno... Od ove žestoke obrane njezina puta u Beč Ljubamirovo se srce uplašilo. Ipak, kao da mladić nesvjesno osjeća: tamo u onom stranom gradu čeka Jadranku tragedija. Baca se u borbu za nju i posreduje između majke i djevojke: 238 __ Moja majka želi samo da odgodiš svoj put - veli on - da se odrečeš nauka. Zar ne, majko? a jest. Nisam mislila da se odrečeš zanata, nego da odgo,.< pUt u Beč, dok ljudi jednom zaborave taj događaj s Kegle^ćem i s barunom. Izgubit nećeš ništa, samo svršiti nauk nekoliko f edana kasnije. A raditi i učiti možeš svakog dana s Hajdićkom. Dakle? Zahvalno je prihvatila majka posredovanje svojeg sina, ne sluteći kakvi ga osjećaji nukaju na to. Jadranka je uzdahnula. Kruto žalim što sam u takvom strašnom času došla u Za greb. Predala sam se čežnji i boli koja me obuzela za gradom i ništa više. Bila je to čežnja kao da je taj grad moj otac i majka koje moram vidjeti, da bih mogla dalje živjeti i raditi. Ta je čež nja bila sudbonosna ... Kamo sreće da joj nisam popustila ... - Bila si zaplakana kad si mi to pripovijedala. Možda si slu tila kakve nevolje vučeš za sobom i sebi i meni. - Najviše sebi... - Nema druge. Moramo računati s neprijateljima i spretno im izbiti oružje iz ruke. Razumiješ li, Jadranko? - Ako mora biti - dobro. - Javit ću gospođi Belošević, a i drugima da nećeš putovati u utorak zato što slijedeći mjesec putujem ja s Ninkom i Ljubo-mirom radi državnih papira u Beč, pa ćemo onda povesti i tebe. Moje će putovanje svatko smatrati prirodnim, jer sam već više puta bila tamo. Ovo moramo svi suglasno izjaviti. Ljubomir i Jadranka prihvate, a onda grofica nastavi: - A sada, Jadranko, nisam ti htjela ništa kazati o tvojem jučerašnjem vladanju, jer sam mislila da ćeš putovati. No, sada je druga stvar. Znaš da sam bila uvijek dobra prema tebi pa imam pravo tražiti da mi više ne učiniš takvih neugodnosti kao jučer. - Obećavam vam, kumo. Bit ću još manje u blizini Keglevićevoj, a kad ga sretnem na ulici, prijazno ću mu odzdraviti. - Ne, Jadranko. Ti znaš što su ljudi jučer mislili kad si od bila da te odvede u dvoranu. Baš zato da se i ta stvar ne prenosi od usta do usta dalje i nenaduva, moraš podnijeti njegovo druš

tvo s ljupkim smiješkom, onim istim kojim često podnosiš umiš ljene priče Tamara de Grebenovića o kojemu si mi rekla da ti je nepodnošljiv. Prijeđi preko svega. U srijedu moraš Orhidi i tamo ćeš se vladati kao da je sve bio samo nesporazum koji je uređen. Razumiješ li? - Vi imate pravo zapovijedati, a ja slušati. Bit će kako to vi želite. , - Sada smo nacistu. Odgodili smo tvoj put za dva do četiri tjedna. Kada bude sve zaboravljeno, onda ću te slati u Beč. 1 ako ne bi nitko putovao, pratit će te naša guvernanta. Jesi li zadovoljna? 239 - Hvala vam od svega srca - veli Jadranka iskreno i vidno smirena. - No, vidiš sada je sve u redu - primijeti Ljubomir i po gleda djevojku vedro. Jadranka je odmah napustila sobu. Majka pita sina: - Jesi li je sada dobro promatrao? - I vrlo dobro prozreo. Veza između njezina dolaska u Za greb i ovog bečkog tajnog redarstvenika i Bardovića fatalni je slučaj koji je stavio na kušnju sve tvoje osjećaje prema djevojci. - Istina je, no bojim se da se nebo i odviše naoblači. Pazi i vodi brigu o svemu. Tim riječima otpusti sina, a sama zapadne u još crnje misli... Nedjelja je prošla pod dojmom vesele pustolovine Nikice Kalpera. Čitav se Zagreb smijao. Na ulicama, kad su se ljudi sretali, pripovijedalo se samo o tome. Pred crkvama, na trgovima, u gostionicama pozdravili bi ljudi jedan drugoga i smjesta zapitali: "Znate li što se dogodilo prošle noći u Gornjem gradu"? Osobito su se đaci tome veselili. Prošli su dva šetališta da bi sreli Nikicu Halpera. Prošetali se Sjevernom i Južnom promenadom, prošli u nadbiskupski vrt koji je nedjeljom i četvrtkom otvoren za građanstvo, ali Nikice nigdje. Popodne grnulo je sve u Alagovićev perivoj. Kao da je čitav grad urekao ondje sastanak. I stari i mladi, i muško i žensko, svih staleža polagano su šetali lijepim čistim bijelim puteljcima, udišući proljetni svibanjski zrak što struji sa Zagrebačke gore. Lijepe su Zagrepčanke ispod uskih oboda šešira tražile pogledom junaka dana. I pojavio se kao Herkules među svojim malim podanicima. Sve ih nadvisuje i stasom i širinom svojih leđa. Pozdravljaju ga znanci, a neznanci samo gledaju. Svi mu pogledi dovikuju neizre-čene čestitke. Sve šapće, nitko ne veli ništa glasno, a on zna da ga cijeli perivoj slavi. Sa svih strana vrcaju doskočice. Cijeli je Zagreb zasut kišom poruga, oštrih satira i dosjetaka oko neznanog im izaslanika apsolutističke ekselencije koji je postao Halperov vrtuljak. A pri tom budno paze gdje bi ugledali kakvog okupatora da mu se uzmognu nasmijati u brk i upoznati neznanog im vrtuljka iz prošle noći. Ali nikakvo strano lice ne dolazi u perivoj. Oni su se stisli u hotelu, potpuno svjesni da bi ih dočekala tuča tihih uštipaka kada bi se pojavili na ulici. Jarec je i odviše oprezan i tašt da bi htio pretrpjeti porugu, pa bila namijenjena i njegovu visokom pretpostavljenom. A nije mu ni potrebno otići, da sam nadzire vladanje građanstva nakon noćne pustolovine kad su tamo ionako doušnici: ravnatelj Premru, profesor Tušar, Tamar de Grebenović, zapovjednik tamnice Merlić i dvadesetak manjih službenika koji dnevno obilaze grad u toj službi. 240 Čitav je Zagreb cijeli dan bio pozornica na kojoj su duhoviti Zagrepčani skladali šale i anegdote. Na toj su pozornici pred građanstvom trčali kroz bodljikave satire nepoznati im, ali omraženi članovi Bachova redarstva. U sumraku su se počeli sjećati i nenadane pojave bijelog fratra. Ova je okolnost djelovala da su se solidni građani te večeri nešto brže sklonili svojim kućama. Samo stalni nedjeljni posjetioci gostionica nastojali su u vinu potražiti odvažnosti da prkose duhu bijeloga fratra što se je nakon godinu dana opet odlučio na svoje stare šetnje iz Opatovine u Gornji grad. NA LOMAČI LJUBAVI Već je deset sati. Tamar de Grebenović još uvijek leži u postelji. Kraj njega na stolici ostaci doručka. U sobu ulazi gospođa. Zaustavila se i promatra ga: Uistinu, šteta da se nisi rodio kao djevojka - njoj bi bolje pristajalo ležati u postelji do podneva. Male svijetloplave oči podrugljivo promatraju ženu koja stoji kod vrata. Trebala si se, tetko, udati, pa ne bi sada bila tako zagrižljiva stara gospođica. Ona se uspravi i dođe bliže. Visoka je i tanka. Vrlo pomno odjevena. U plavoj kosi još nema bijele niti. Očito je prešla trideset i petu godinu, lice joj je skladno, ali mrko. - Da sam bila proračunata kao ti, naravno, da bih se udala. Smrt mojeg zaručnika ne bi me smetala da svadbujem. - Sve vi stare gospođice imate mrtve zaručnike kojima ste vjerne!

- Slušaj, Tamare! Toga mi je dosta! Tvoja te majka poslala k meni da učiš, a ti prije podne ležiš, poslije podne se klatiš, a uvečer polaziš u društva. - Paragrafi i moj umjetnički talent! Kako bi se to slagalo?! - Gle, gle, prije si se izgovarao da nećeš učiti samo zato što ti je mrsko tražiti službu od bečkih ekselencija. Sada si okrenuo kaput. - Naprotiv, kaput je okrenuo mene. Uostalom, ne brini se za to i ne spominji nigdje moje političko uvjerenje. To je moja stvar! Ti nemaš uvjerenja. To sam odmah mogla misliti. A za pravo nisam ja kod tebe, nego ti kod mene i nemaš mi pravo ništa propisivati. Budeš li drzak, poslat ću te natrag k tvojoj majci na imanje, pa radi tamo što te volja. Ili se odseli teti Hedvigi. Ona je barunica, a ja nisam dorasla visokoumnom i visokorođenom nećaku Tamani! A sada te pitam: dokle kaniš ležati? 16Jadranim ,, - Moje ležanje znači: stvaranje sjajne budućnosti. - Nikad nisam čula da muškarac stvara budućnost ležanjem. - Ali ja nisam običan muškarac. Ja sam umjetnik. U meni su bogovi pohranili svoje velike darove. Još ćeš biti ponosna na mene. Ali sada idem u posjet gospođi Tumpić. - Mojoj stanarki? Kod nje su sada njezine nećakinje kojima se ti toliko rugaš. - Ali od danas ih slavim. - Mijenjaš se poput kameleona. - Mijenja se i priroda četiri puta u godini, a zašto se ne bih ja smio promijeniti jedanput? Samo te molim, neka mi sobarica priredi odijelo za posjete. Ona mahne rukom ravnodušno, kao da bi htjela reći: nije vrijedno trošiti riječi i odmah izađe. U četvrt dvanaest ulazi Tamar u blagovaonicu svoje tetke i pogleda na sat. Mora čekati dok odbije pol dvanaest, jer prije doći u posjete, znači neodgojenost. Točno u određeno vrijeme prešao je preko hodnika u suprotni stan i pozvonio. Mlada mu djevojka otvori i uvede u mali salon za posjete, a njegovu posjetnicu odnese gospođi. Zamalo se pojavi starija suhonjava dama u modroj, jednostavnoj kućnoj haljini i uredno učešijanom kosom. Sve na njezinoj pojavi odrazuje skromnu, ali pomnu pažnju prema vanjštini. Začuđeno je gledala mladog posjetnika. On joj se duboko nakloni 1 stade govoriti živo i ljubazno: Već dugo nisam imao sreću vidjeti vašu milost. Bio sam veoma zaposlen svojim studijima. Otkako sam, međutim, vidio gospođice nećakinje u subotu plesati kod Oršićke, ne mogu odo ljeti, a da ne bih gospođicama osobno iskazao svoje divljenje. Nasmiješila se uljudnim osmijehom i odgovorila: Otišle su s guvernantom na Južnu promenadu, ali će se doskora vratiti. Izvolite - i ponudi mu stolicu. Uz duboki naklon prihvati on ponudu i nastavi pripovijedati o plesu, o pojedinim slikama plesa - kako su mu se sviđale. Osobito su ga oduševile njezine nećakinje, sestre Bubanović, a s njima i Neda štriga premda ples nije imao prilike da vidi... - Osobito je bila čarobna gospođica Ljiljana Bubanović doda Tamar. - U njezinu licu ima nešto sjetno, odsutno, zami šljeno, gotovo pjesnički... - Zar ne znate da ona pjeva pjesme? - nasmiješi se go spođa. - Kako? Ona pjeva pjesme? - čudi se Tamar. - To me kao pjesnika osobito zanima. - Gospođica Neda štriga često u društvu krasnoslovi nje zine pjesme. - Nikada to nisam čuo. Gospođica Neda očito nije nikada rekla čije pjesme krasnoslovi. 242 Ljiljana taji. Zato što sam pročitala vaše pjesme koje ste mi izvoljeli poslati, vidim da su popijevke Ljiljanine vrlo naivne. Ona, naime, pjeva o idealima koje vi poričete. Naravno, vi ste muško, vama se vjeruje i vama sve pristaje. Ja sam, naime, priznati pjesnik, a gospođica diletant, u tome je razlika, plemenita gospođo. Da, da, djevojka je smiješna kad piše pjesme, premda tvrde da su one koje Neda krasnoslovi - veoma aktualne i osjećajne. Sigurno rodoljubne? Na račun rodoljublja nastali su mnogi

pisci koji ništa ne vrijede. No, molim vašu milost, pokažite mi koju od tih pjesama. Kao priznat* pjesnik, pisac i kritičar, kazat ću vam svoj iskreni sud. Molim, gospodine, neka to ostane naša tajna. Moram po tražiti pjesme. Nešto sam čula da ih Ljiljana sakriva na tavanu. Zbilja ne znam je li to tako, ali ja ću već tome ući u trag. No, eto, one dolaze! Četiri djevojke ulaze u sobu, tri sestre Bubanović i Neda Štriga, s njima starija žena guvernanta. Očito su začuđene posjetom. Tamar im je ponovio razlog svojeg posjeta drugim riječima, nego što ih je izrekao tetki i s pravim ushićenjem govori o svojem poštovanju prema njihovu osobnom caru. - Unatoč prelijepoj Renati, vas četiri bile ste središte zani manja i razgovora na sve strane. Ponosim se što sam susjed vaše gospođe tetke, a nadam se da ću još dugo ostati vaš susjed. Očito ne kanite skoro ostaviti Zagreb? U srijedu - koliko sam čuo bit ćete na izletu kod gospođice Orhide? - A vi? - pita Neda. - Na svoju žalost nisam bio u dvorani kad je plemenita gospođica pozivala gospodu na izlet, pa tako nisam primio osobno njezin poziv, premda se samo po sebi razumije da bih bio i ja imao tu sreću ... - Pa to ništa ne smeta - veli Neda. - Orhida će se vese liti što sam preuzela njezinu dužnost. Nekoliko puta niste bili u dvorani - to sam opazila u subotu ... - Cesto sam odlazio gledati kartaše. No, to ništa ne čini. Primam po vama, gospođice Nedo, predani mi poziv, pa ću se po javiti na tom izletu vrlo skromno, s dubokim poštivanjem i sre ćom u duši! "Tako, polučio sam prvu zadaću, a sada idemo dalje" - razmišlja on i sluša živo pričanje gospođica da će u srijedu, u slučaju kiše, biti koncert i ples, a bude li lijepo vrijeme, izlet u šumi. I kad su one sve ispripovijedale, on primijeti: To je, uistinu, divna zamisao da se popodne nađemo u tom krasnom predjelu. Ja ću otići već prije podne. Moja rođakinja barunica Hedviga ima tamo kod Mlinova vinograd i mali ljetni kovac. Ondje imam jahaćeg konja pa ću pojahati do Zagrebačke 243

gore i natrag. Kad moja rođakinja dođe u svoj ljetnikovac, pozvat će sve gospođice. Veoma želi upoznati slavnu "gardu", osobito kapetana, gospođicu Nedu! Djevojke slušaju s čuđenjem, jer ih Tamar de Grebenović dosad nije tako uvažavao. Da mu to ne bi spočitnule, on im unaprijed objašnjava, služeći se laži: - Čudno je to kakav dojam može proizvesti takav slikoviti ples što ste ga plesale u subotu. Mnogi je od nas mladih ljudi bio dosele kao slijep. Tek kad smo vas u subotu gledali u onim divnim haljinama, sa čarobnim kretnjama i smiješkom na usnama, prostrujila je iz vas nova svjetlost i otvorila nam nezapažene vi dike dražesti. Molim, molim," ne kanim udvarati, konstatiram samo da smo svi bili očarani. - I zato ste svi udvarali samo baronesi Renati! - veli Neda nasmijano. - Iz osvete! Molim, vi ste sve do jedne - to ne možete po reći - vidjele samo Vjerana Keglevića. Molim, to nas je sve lju tilo, i s pravom. - Ali vas nisam vidjela za vrijeme slikovitog našeg plesa ni prije ni poslije večere - primijeti Ljiljana Bubanović. - 0 - o, molim - i on brzo izvuče laž - poslije večere sam ples gledao s balkona, povučen u tamu. Ja, pjesnik, tražim svojem užitku osamljeno mjesto. Ali sada će biti vrijeme da se oprostim. Samo još nešto ... Tamar osjeti da će za nekoliko časaka isteći vrijeme propi sano za prijepodnevni posjet i požuri se ispitati ono radi čega je došao: * - Htio bih vas zamoliti da me uputite u Jadrankino puto vanje. Htio bih joj doći zaželjeti sretan put... - To neću moći! - veselo će Neda. Ona uopće ne putuje! - Kako? Ne putuje? - začudi se on. - Određeno je puto vanje s gospođom Belošević sutra, u utorak, - ne znam u koliko sati... - Bilo je određeno - a uvečer je odgođeno.

- S kojeg razloga? - Oršićka je odlučila putovati u Beč idući mjesec poslovno, pa je tako Jadrankino putovanje odgodila da putuju svi zajedno. - Sigurno je Jadranki žao. Ona se tako veselila tom puto vanju u Beč. - Da, baš joj nije drago, ali se mora pokoriti. Ona, naime, želi što prije izučiti svoj posao. Nama je opet drago što ne pu tuje, jer će u srijedu pjevati, a ja je pratim na glasoviru. - Ako se opet ne promijeni raspored i ona ipak otputuje?... - Sasvim isključeno. Kuma Oršićka mi je sama kazala da Jadranka ostaje još nekoliko tjedana s nama, pa neka priredimo zabave gdje nam je ona potrebna. - Taj će preokret sigurno rastužiti onog lijepog baruna iz Beča koji joj udvara - smiješka se Tamar. 244.., Samo je pozdravlja, ali mu ona ne uzvraća, dakle, ne maze ioi udvarati. m __ Radnja u kojoj gospođica Jadranka uči u Beču upravo je nieeovoj kući, pa ju je često susretao. Dakle, vjerojatno je u nju zaljubljen. A zašto i ne bi? Ona je prava ljepotica, a on 8a__" Nije naš, pa bi mi bilo žao ako bi Jadranku, naše zagre bačko dijete, odveo tuđinac. . - Naši je ne gledaju, unatoč njezinoj ljepoti, zato što je siromašna, i, kad bi je barun zaprosio, učinila bi ludo da ne prihvati i pokaže kako je uvažena od tuđinca - živo govori Ta- Ah nema o tome govora. Jadranka ga i ne pozna i ne misli na njega - veli Neda. - Ako pak nemaš ni opreme ni mi raza ne možeš dobiti muža. I svaki kalfa traži i te kako miraz. Jadranka će pletenjem zaslužiti novaca, pa tko joj što može? Čudna su to danas vremena - uzdahne gospođa Tumpić. - Danas se već i djevojke moraju same brinuti za svoj kruh. Sve se promijenilo nagore! ... Tamar je bacio pogled na veliki starinski sat što glasno kuca na niskom ormaru, opominjući da je vrijeme odlasku. Dopustite da se sada oprostim i ponovo izrazim svoje duboko poštovanje, a ujedno i molbu milostivoj gospođi Tumpić i gospođicama neka mi ne uskrate sreću da vas mogu opet pozdraviti. Ulazi guvernanta i javlja Nedi: Gospođica Jadranka moli da biste danas poslije podne došli na pokus za raspored u srijedu. - Dakle, vidite! - reče Neda Tamani. - Nema govora da bi Jadranka putovala. - Htio sam je svakako na odlasku pozdraviti, no sada je to bespredmetno i to me veoma veseli. Nakloni se ponovo domaćici i gospođicama, izlazi iz salona i krene ravno u stan svoje tetke. Odmah je sjeo, napisao pismo i napustio kuću. Tajnik baruna Larsena pogledao je putnu prtljagu koju je sluga Johan pripremio u svojoj sobi. - Molim, u koliko sati putuje njegovo visokorođe? Svakako ne prije osam ujutro. Uostalom, još ću vam ja viti. Tajnik ode kroz hodnik i ulazi u barunovu radnu sobu. Tu nađe hotelskog slugu s pismom u ruci. Ovo je pismo od nekog mladog gospodina koji je dolje u gostionici i naložio mi da čekam odgovor. 245 Tajnik uđe u barunovu spavaonicu i preda mu pismo. Otvorivši ga, Larsen primijeti: Dolje je u gostionici de Grebenović. Nastojte da dođe do mene neopaženo. Očito mi nosi nešto važno. Ostavite me s njime nasamu. Malo zatim već je Tamar stajao pred barunom. Poluglasno mu saopći: Vaše visokorođe, gospođica Jadranka ne putuje u Beč sutra nego tek drugi mjesec i to u pratnji grofice Oršić. Vijest je Larsena ošinula. Polagano uzme olovku i bilježnicu da Tamar ne bi opazio kako je nemilo pogođen. U Beču bi mu Jadranka bila izručena na milost i nemilost. Već je djevojku osjećao u svojem naručju, a sada su mu je istrgnuti iz zagrljaja. Što je prouzročilo taj preokret? - pita barun Tamara naoko hladno. Mladić odluči svoje vijesti podređivati vlastitim interesima, ali i srediti ih onako kako bi što više ugađao barunu.

- Vaše visokorođe, nemam odvažnosti kazati o čemu se govori... - Mene se ne može ništa dotaći. Naprotiv. Tražim, da mi kažete sve. Zato sam vas i odlikovao svojim povjerenjem. - Po vašoj ću želji kazati sve kako sam čuo. Među gospo-đicama se govori doslovce ovo: neka visoka osoba iz Beča zaljubljena je u Jadranku, a Oršićka misli da se Jadranka očito zanima za njega pa je zato neće pustiti u Beč... I sada ostaje Larsen potpuno hladan, samo su mu se usne nasmiješile, tobože, podrugljivo: - Nekoliko puta sam je pozdravio kao vlasnik palače u ko joj je ona učila i dnevno kraj mene prolazila. Uljudost oni smat raju udvaranjem?! I ona se zanima? Ludost! Brbljarije ženske! Ali velite: ove je priče Oršićka danas saznala i zbog toga izne nada odgodila put? Možda je uopće ne kani pustiti u Beč. Ovo je važno - vrlo važno ... - Vaše visokorođe, vjerojatno je da je neće uopće više slati iz svoje kuće, no to joj nije odmah rekla, nego se govori samo o odgodi puta. Ali svi misle da je to definitivno. - Nije li tu više sudjelovao mladi Oršić, nego njegova majka? - Nije isključeno, premda se govori da će Oršić uzeti Mirtu Erdddv. S njom je u subotu mnogo plesao, a opet, kako već re koh, bilo mu je krivo kad je Jadranka navečer govorila o svojem putu. - Ako on kani oženiti bogatu kontesu, ne znači da ne bi htio ljubiti sirotu. Ali najvažnije jest ovo: ona ne putuje. Je li ova vaša vijest potpuno sigurna? - Dok sam još bio u posjetama kod gospođica Bubanović, došla je Oršićkina guvernanta pozvati gospođicu Nedu Štrigu da dođe na pokus s Jadrankom, jer će u srijedu svirati i pjevati na izletu na Ksaveru. 246 Onda nema više sumnje. Ona ne putuje. No, ako bi se što promijenilo, smjesta mi javite. Možete li odmah doznati svaku promjenu? Mogu. Držat ću se stalno u društvu ove djevojačke "garde", one su najbolje upućene o gospođici Jadranki. Vama je dužnost da pomno pazite na djevojku i na mu škarca komu gospođica iskazuje osobitu sklonost. To će biti svakako teška zadaća, jer dosele Jadranka nije imala udvarača, a niti je pokazivala kakvo zanimanje ni za jednog mladića u našem krugu. Zato i sumnjaju da je zanima u Beču... Doduše, svima je poznato da nije mogla ni s kim dolaziti u do dir, jer je uvijek bila u pratnji - ali ljudi vele: "Mnogo su većeg značaja pogledi od svih riječi". Sve njezine drugarice tvrde: "Netko joj je u Beču zapeo u glavi i u srcu ..." Lukavi Tamar razvija na taj način u barunu nade kako bi ga naveo da mu što više povjeri i tako ga prisili da baš njega smatra jedinim putem do Jadranke. Barun vješto krije da su ga te vijesti potresle i odgovori hladno: Opet velim: priče! Ali ni ove se ne smiju prezreti kad se istražuje nešto važno. Dakle, gospođica je svojedobno htjela u Beč, a njezina kuma je put odgodila. U srijedu odlazi nekud u društvo? U blizini Zagreba, na imanje jedne gospođice kod Ksavera. - Ima li tamo više kuća - ili je samo taj dvorac? - Ima nekoliko kućica, a malo podalje moja rođakinja posjeduje vinograd i ljetnikovac. Sada je tamo vincilir, ja često odlazim tamo na jahanje, pa mi je sve dobro poznato... Uzeo je čvrsto u oko baruna i opazio kako je uvukao donju usnu od velikog uzbuđenja, a onda pita: - Ide li se onuda prema Zagrebačkoj gori? Ovo je vrlo važno... Zanimljivo. Odlazi li Keglević u šetnju prema gori? - Dugo nisam bio vani, ali se mogu onamo odmah preseliti ili dnevno onamo jahati da budem na usluzi vašem visokorođu ... - Izvrsno! - izmakne se barunu radosni usklik. - Jeste li pozvani na zabavu u srijedu? - Ako želim u čije društvo, ne trebam poziva. Mnogi su uzaludno pokušali prodrijeti k Oršićki - ja sam se jednostavno upoznao s mladim u jednom veselom društvu i osvanuo kod njega, a da me nije pozvao. I srdačno sam se zahvalio za njegov poziv kojim me je počastio - a kako je malo pio, nije se ni

sjetio da mi ga nije uputio. Tako sam došao u to društvo i našao prilike da omilim njegovoj majci, prikazujući se najvećim pro tivnikom njihovih ekselencija. Tako sam i danas jednostavno iznudio taj poziv od gospođica. Čestitam! Vi ste talent, rijetki talent na tom polju. Di plomacija je vaša karijera, mladi gospodine. Vama se ukazuje odlična budućnost... 247 Iznenada je barun pružio prema njemu ruku i rekao mu tiho i značajno, gledajući u njegove male plave oči: - Primam vas od ovog časa za izvanrednog svog pouzda nika - tajnika svojih posve povjerljivih stvari... Sve što mi imate javiti, to ćete isporučiti izravno meni, a naloge primati samo od mene osobno. - To je najsretniji čas mog života! - reče Tamar, pocrvenjevši do čela, što je barunu dovoljan znak da je mladić istinski uzbuđen i sretan. - Znajte: mladi je Oršić jučer u nedjelju donio svojoj majci vijest da sam otputovao u Beč. Tako su ga ovdje uputili, kad je došao radi nekog razjašnjenja o Jadranki i njezinu svjedočanstvu za Bardovića. Zato je put odgođen jer misle da sam u Beču - ja! - Sad mi je jasno zašto su odgodili put i zašto su gospođice nekoliko puta kazale da je neki lijepi barun iz Beča zaljubljen u Jadranku, a njoj da nije drago što je put odgođen ... - To - je netko rekao? - pita on i osjeti kako ga prolaze srsi. - Kunem se! Na moje pitanje, je li gospođici žao što ne putuje, rekla je gospođica Neda štriga: "Baš joj nije nimalo drago". I važno je dodala: "Sigurno je privlači lijepi barun koji stalno boravi u Beču". Djelovanje ovih izmišljenih riječi pročitao je Tamar na baru-novu licu, unatoč tomu što se pričinja miran. Po bijelom su mu čelu pale kapljice znoja, a u očima sjevnulo nešto poput trijumfa. Činilo se: barun se još malo bori, ali onda mu dade znak neka dođe posve blizu i šapće: - U srijedu će gospođica Jadranka biti na ladanju. U koie doba? J - Prijepodne idu sve gospođice, a u dva sata dolaze mlada gospoda. - U srijedu se moram sastati s njom. - Nasamu? - Jest, to želim. - Kako? Uvijek je prati guvernanta! - Nikada niste vidjeli gospođicu da jaši? - Štoviše, strastveno voli jahanje, pozna lijepe konje i sjajno njima upravlja. - Dobivena igra! - Oči mu se zaiskrile. Sav plamti na lomači, a Tamar se već osjeća na početku svoje karijere i pokloni se: - Zapovijedajte visokorođeni! Obojica su uzbuđeni: Tamar od sreće barun od predodžbe sigurnog sastanka s Jadrankom. Više ne pokušava kriti pred Ta-marom što ga vuče k djevojci. Sada bi to bilo ludo dok ima pred sobom čovjeka koji će mu Jadranku dovesti ravno u naručaj, ovdje, u ovom gradu, unatoč svim zaprekama, što su mu se još ovog časa ukazivale. I šapće mu: 248 U to ste samo i jedino vi upućeni, čujte! Sutra je utorak. Odvest ću se sam tamo u kočiji. Vi me čekajte pa ćete mi sve pokazati. O svemu ćemo se dogovoriti. Već imam gotovu osnovu. Samo, ne će li biti sutra ljudi pa će nas vidjeti zajedno? U gostionici na rubu šumice blizu Malina ima ljudi samo nedjeljom i blagdanom, a u obične dane sastaju se samo uvečer. Danju nema nikoga. Uostalom, tamo je, rekoh, ljetnikovac moje sestrične. Sutra poslije objeda u dva sata pričekajte me. Ali gdje? Tamar mu razjasni gdje je mali ljetnikovac njegove- rođa kinje. Dobro! - i barun mu čvrsto stisne ruku. Tamar ostavi sobu raspjevana raspoloženja ... Kad je tajnik ušao k svome pretpostavljenome, dao je ovaj pojedine odredbe za svoje sutrašnje putovanje. Još je dva puta opetovao odredbe. A kad je zatim počeo diktirati u pero tajniku pisma, najednom zastenje, uhvati se za krsta i sasvim iskrivi lice. Barun se spušta na stolicu.

- Ako zovnem liječnika, onda će se doznati da sam bio vrtuljak na Helperovu dlanu. To je nemoguće. Uhvatilo me u krstima. Ne znam što ću. - Vaše visokorođe, ovako ne možete sutra putovati! - veli tajnik. - Pa to je prava strahota! - ljuti se, tobože, barun. - Dao bih onog gorostasa objesiti. Meni spriječiti slobodno kretanje po svojoj volji? To još nitko nije mogao provesti u cijeloj mo narhiji - niti njihove ekselencije, ni cijela vojska države. - Samo jedan jedini Hrvat! - naglasi tajnik. - Ne podsjećajte me na to. Plamtim od bijesa! Unatoč tome što je Tamar bio kod baruna, tajnik se ne domišlja da su njegove vijesti razlog što barun odustaje od putovanja, to manje što ne zna da je i Jadrankin put odgođen. I on ga nagovara neka ne putuje. Imate pravo. Neka se put odgodi. Ali sada se moram odreći imena i položaja baruna Larsena, uzeti drugo ime i postati samo obični putnik. Ne kanim sjediti u ovoj sobi cijelih deset dana dokle se ima Larsen vratiti. Uostalom, znate da sutra ili prekosutra dolazi iz Beča moj pristav Franz. Taj će igrati moju ulogu, a ja uzimam drugu. To je potrebno da se ne bi ipak saznalo kakvu je visoku ličnost Halper vrtio na veselje Zagreba. U subotu me je osvijetlio nekakav mladi lakaj pa su me neki mogli vidjeti. No, mi ćemo se o tome pobliže dogovoriti. Sada ću malo leći. Jedva je dočekao čas da ostane sam kako bi se mogao podati razmišljanju o onome što mu je pripovijedao Tamar o Jadranki. Zar je ona, uistinu, u njegovim pogledima čitala ono što joj on nije imao mogućnosti da kaže riječima. Zar je ipak tamo u Beču, \ad joj je uljudno skidao šešir, razumjela žar njegovih pogleda? 249, Jest. To je vjerojatno. Djevojka u svom gradu nije imala udvarača. Bila je od svih zapostavljena - nije li, dakle, prirodno, morala osjetiti njegove poglede? "A da nisam prošle subote pao u ruke Nikici Halperu, ne bih se bio pritajio Oršiću, nego s njime govorio i ne bi zbog toga Ja-dranku spriječili da putuje u Beč. O, da je ona sutra putovala... Da je putovala, bila bi sasvim moja, u mojoj palači. Tamo bih bio s njome dane i noći, sam! Nitko ne može pitati za nju. Javilo bi se: pobjegla je opet u Zagreb ... A ja nemam nikakve druge brige, nego da grlim i cjelivam ono divno tijelo. Da sam u Beču mogao slutiti kako me ona već opaža - osjeća. Da sam slutio... Zašto me nije tamo ovaj plamen tako zahvatio? Ovdje cijeli dan prolazi monotono, bez žena, i tako polazim njezinim tragom kao lovačko pseto za plijenom koji ne može doseći... Već je prvi susret s njome na ulici ovoga grada raspalio u meni tinjajuću iskru u oganj. Jedva sam disao kad mi je pogled obujmio njezinu pojavu, a ovdje u hotelu - u osamljenim pustim večerima - gledao sam u predodžbama opet ono đavolsko tijelo što obećava sve ljepote. I, eto, iskra donesena iz Beča buknula je ovdje požarom. Gorim poput lomače. Hoću li dočekati ovdje, u tom gradu, da je pogasim? Prokleti gorostasni Halper! Da nije iz mene učinio ono ruglo! Kako se zapravo to moglo dogoditi meni koji sam bio točan, nepogrešiv, u takvim pothvatima? Sto je zapravo bilo da sam pogriješio? Nešto nije sa mnom bilo u redu? Nisam vidio ništa pred sobom. U meni je kipjela krv. Nisam se smio podavati mislima o njezinu naručaju, to mi je uzbudilo živce. Da je moja krv bila hladna, misao jasna, ne bih dospio u ruke onom klipanu, i putovao bih sutra s njome u - raj... Njoj je krivo što ne putuje - veli Tamar - a svi misle: netko je privlači u Beču. Njezin naručaj čekam, tražim, priželjkujem i hoću. Moram ga doseći." Larsen gotovo klone od takvih žudnji. NA KSAVERU Tamar de Grebenović ponosno sjedi na lijepom konju. Desnom rukom drži uzde, lijevom vodi krasnog sivca, osedlana ženskim sedlom. Pokraj njega upravlja vranca gospođa od trideset godina, obla, pristala, u crnom jahaćem odijelu. Polagano se uspinje malom uzvisinom, kolnim putem pokraj crkve. - Nekako nisi dobre volje, Hedviga? - pita Tamar gospođu. 250 Nisam zadovoljna s tvojom iznenadnom simpatijom pre ma toj gospođici Jadranki. Tvoja majka očekuje da ćeš oženiti Renatu ili koju drugu barunicu ili groficu. Sto ti pada na um? Ja da uzmem neplemenitu sirotu ka kva je Jadranka? Zar ti nisam dovoljno razjasnio da je ovo za nekog drugog? Valjda nije strani gospodin kupio ovog krasnog sivca da ja povedem na šetnju svoju ljubav? Zašto mi onda ne kažeš zašto si me danas dovukao iz grada na taj izlet? - Odviše visoka osoba traži od mene šutnju, a ja ću od ove male usluge ubrati velike koristi. - Ipak mi ne možeš utuviti u glavu da se visoka osoba za

nima za tu djevojku. Takvu sirotu može jednostavno dovesti u stan i još mora biti sretna što je njegov pogled pao na nju. A ne da kupuje konja i moli tebe neka posreduješ da bi se udostojala sjesti na takvu punokrvnu, divnu životinju. Valjda nije poludio? - Na moju preveliku sreću, posve je poludio. A i nije čudo, njemu je blizu četrdeseta, a Jadranki sedamnaest. A valjda se ekselenciji ne želi da uzima Hrvaticu za ljubavnicu! - Nećeš me oblajati. Tu prostu krv, tu beskućnicu, može imati bez tako pomno pripravljenog izleta. - U Beču može, ali u malom Zagrebu, gdje se ništa ne može zatajiti! Mora zapravo veoma pomno sakriti svoj odnošaj. Taj gospodin takvo što ne može počiniti usred grada Zagreba. Oršićka bi mogla dići na noge nezadovoljnike. Imala bi na okupu ci jeli grad protiv njegove ekselencije, a Bach bi se morao odreći visokog gospodina koji je glavni stup njegove vlasti. Ovdje se če stita djevojka smatra svetim otajstvom - podrugljivo će Tamar. - Kad su državnici padali zato što su oskvrnuli nekakve pu čke djevojke? - Nije to zbog nje, nego zbog toga što počinitelj pripada omraženoj vladi pa da se to ne bi iskoristilo protiv strahovlade koju svi mrze. Razumiješ li? Svi mrze, samo što svi šute, a takva bi stvar u ovom gradu dala povoda da se u Beču optuži Bach i Schwarzenberg. Moj je državnik lud za djevojkom i vrlo hladno krvno stvara lukave odluke kako će djevojku dovesti u svoj naru čaj, a njezino je siromaštvo, naravno, njegov glavni zgoditak. - Ako je Jadranka počela učiti zanat da se oslobodi siro maštva, onda ima očito vrlo prostački intelekt. Zanat - to je stra šno. - Bogati barun bit će sada njezin zanat. - Kako? On je želi za stalnu milosnicu? Takvu neznatnu dje vojku? No, taj je zbilja perverzan. - Hoće li je za stalnu milosnicu ili samo za prolaznu razo nodu, to mi nije povjerio, ali prozreo sam: krv mu kipi, možda, i zato što je to prvo žensko biće za kojim mu nije dosta samo pružiti ruku ... 251 - Čini mi se ipak odviše ponizujuće za mene, rođenu baru nicu, da igram ulogu pratilice kakvoj prosjačkoj kćeri. - Moraš to učiniti da meni pribaviš slavu, čast i visoku slu žbu. Uostalom, već si na to pristala. Zašto sada prigovaraš? - Naočigled Malinova dvorca snašlo me kajanje što se tako ponizujem. Ako je to za tvoj probitak, dobro, neka bude. Hoće li Jadranka sigurno doći s nama? - Sasvim sigurno. Mi smo tako ugovorili. Jučer sam dočekao Jadranku poslijepodne na Opatovini, u dućanu gospođe Hajdić, tobože, joj slučajno govorio o mojem novom jahaćem konju, a onda joj ponudio za danas prijepodne, kad bude kod Malinovih, da ću doći s tobom i pozvati je s nama na šetnju. Ona se sva porumenjela od radosti i pristala. Život bi dala da može jašiti. - A što je glavni cilj tom izletu? - Ne pitaj. Vidiš, već nas promatraju s prozora dvorca Ma linovih. - Koliko ženskih glava! - začudi se gospođa. - Sve one koje su bile kod Oršićke pozvala je Orhida danas k sebi na objed. Naravno, Renata ne bi poziv ni primila, ona, dakle, otpada, a kontesa Mirta Erddrv izgovorila se bolešću. Sa mo Oršićka ruši ograde između velikaša i ovih malih bijednika koji nisu rođeni u našoj aristokratskoj zipci. - Ja bih se radije sakrila u.svoj dvorac sama samcata nego pristupila toj prostoti. . Približavali su se malom, starom, jednostavnom dvorcu. Pred njim cvjetnjak i drveće, a oko dvorca i prema sjeveru mala šuma. Zaustavili se pred ulazom u kuću. Istrčale su Orhida, Neda, Ljiljana, Zlatana i Zorislava i pozdravile barunicu. Naposljetku je izašao i kućedomaćin Naum Malin. Pozdravljaju gospođu susjedu, rođakinju de Grebenovića. Sjedeći u sedlu, ona izmijeni s njima samo nekoliko riječi, a tada oslovi Jadranku: - Gospođice, hoćemo li na malu šetnju? - Neizmjerno sam vam zahvalna - veli ona i radosno gle da krasnog sivog konja o kojemu joj Tamar drži malo predava

nje. - Obukla sam Jadranki svoje jahaće odijelo - veli Orhida. Mislim, dobro joj pristaje. Odijelo od sive tkanine s ružičastim pucetima lijepo se priljubilo vitkom i zdravom stasu. Sivi klobučić s ružičastom vrpcom dražesno počiva na crnoj bujnoj kosi. Tamar pohvali odijelo, a ona se popne na sedlo i uhvati uzde. Svaka kretnja odaje kako je vješta jahačica. Gle, nisam je nikada vidjela na konju - primijeti Neda. Divno izgleda. Ova suknja je čini veličanstvenom. Do pol jedan se morate vratiti radi objeda - upozori Or hida Jadranku. - Dovest ćemo je na vrijeme - odgovori barunica. 252 Jahači skrenu šumom da se odanle spuste na cestu. Kad su odlazili, šapne Neda Ljiljani Bubanović: Ustani, ne razumijem de Grebenovića. Najednom je po čeo cijeniti i nas - male siromašne građanske djevojke... Krasnom dolinom jahali su sve troje prema podnožju Zagrebačke gore. Tamar ih vodi umjerenom brzinom, upozoravajući Jadranku na svoju rođakinju jer da zbog nje ne smije tjerati brže. Djevojka se suzdržava, premda bi htjela poletjeti naprijed. Sretna je i divno upravlja prekrasnog konja. Kad bi znala da ga je barun Larsen kupio za nju! primi jeti Tamar u sebi. Cijelim su putem jahali bez odmora. Na podnožju Zagrebačke gore se zaustavljaju i dive ljepoti brda što miriše proljećem. Onda Tamar predloži da se vrate drugim putem gdje je s obje strane, poraslo mlado drveće. Put je krasan, vijugav i hladovit. Najednom se Tamar zaustavi. - Vidim, gospođica Jadranka bi voljela odletjeti na tom konju kao na vilenjaku. Ti, Hedvigo, ne smiješ brzo jahati, ali dopusti gospođici neka malo potjera naprijed. Samo idite, a kad se nađete pred gostionicom "K slavuju i lijepome hladu", zausta vite se i pričekajte barunicu i mene. To vam veselje možemo pri uštiti, zar ne, Hedvigo? Putem ne možete sresti ni žive duše. - Pa dobro, neka bude - pristane gospođa. - Ovdje zbilja nema nikakve pogibelji. Jadranka porumeni od veselja i krene naprijed. Konj je nosi lijepim skokovima. Prekrasnim puteljkom upravlja Jadranka sivca. Zaboravlja sve oko sebe u tako priželjkivanoj zabavi. Put je vodi kroz šumicu između grmlja što je poraslo s jedne i druge strane. Najednom opazi kako se neki jahač na tom putu bori sa svojim konjem koji ga očito ne sluša. Sa zanimanjem promatra borbu jahača i dolazi sve bliže. Naposljetku se mora zaustaviti jer ne može proći. Ona je pratila bijesno skakanje jahačeva konja i, ne sluteći, da ga on sam drži: sa strane ga bode, a uzde steže i ne pušta naprijed. Djevojka pogleda jahača pozorno. Zapanjena razabere da je to onaj isti gospodin što ju je pozdravljao u Beču i ovdje u Zagrebu i radi kojega nije mogla putovati u Beč. U jahaćem odijelu izgleda osobito pristao. On skine šešir na pozdrav: - Oprostite, gospođice, što sam vam zakrčio put. Ne znam kakva je ovo neposlušnost životinje, prvi put sam ga uzjahao, pa se još nismo sprijateljili. Eto, nikako neće naprijed, a ja sam htio do Zagrebačke gore. 253 Onda mu pustite neka ide po volji, pa tako iskušajte što ga smeta. Poslušat ću vaš savjet. On pusti uzde, ali je ujedno prestao konja bosti sa strane pa se ovaj brzo smiri, a Larsen se okrene k Jadranki: čudesni me je sretni slučaj doveo ponovo na vaš put, go spođice. Molim, dopustite mi da vam se sada prikazem: ja sam Olaf Kristian, plemić iz Norveške, putnik po svijetu... Jedno sam vrijeme boravio u Beču gdje sam vas imao sreću češće viđevati... - Vi niste barun Larsen, vrhovnik tajnog ureda njegove ekselencije Aleksandra Bacha? - Plemenita gospođice, to je samo kobna zamjena koju da nas čujem već drugi put. - Zamjena? Kako to? - Larsena poznajem tek iz Zagreba, on je tamnoplave kose, potpuno obrijan, sasvim drugi tip. Očito je, dakle, nastala zamje na jer sam prije njega ja iznajmio one sobe u hotelu, a kad je on stigao u Zagreb, preselili su me, a moje sobe predali njemu. Naravno, on je ovdje veći gospodin od mene! - Ljudi su govorili: vi ste barun Larsen i kad sam vas ov dje vidjela na konju, bila sam uvjerena u to ...

- Premda Larsenovu službu prezirem, ipak sam neutješiv što nisam on jer tako bi me zapala sreća da se vi zanimate za moju malenkost. - Zanimam se za njega samo utoliko što sam htjela upra viti jedno pitanje na koje može odgovoriti samo on. - Oh, kako žalim da vas nisam pustio u zabludi! Ipak sam ushićen što mi je sreća dopustila da se s vama sretnem u ovom divnom kraju. Ova okolica, taj grad, sve je tako ljupko i pitomo, s tako raskošno lijepim krajobrazom. Uistinu, rijetko ima toliko ljepote na okupu. Unaprijed je znao da će je osvojiti ovim slavljenjem ljepote njezina kraja. A Jadranka, slušajući njegove riječi, primijeti puna ponosa: - Da, svakome se sviđa kod nas. A kako se i ne bi ljudskom oku sviđala prekrasna gora i ovaj naš lijepi grad. - Cini mi se da ovdje ima mnogo toga i povijesno zanimljivo. Vidio sam tamo preko u krasnoj okolici na brežuljčiću crkvu usred šume. Nešto osobito romantično. Smijem li zapitati gospo đicu u koju svrhu je sagrađena crkva u šumskoj samoći, a izgle da stara? S veseljem mu ona odgovara: Da, stara je, a godine 1657. građena je samo kao kapelica, i to u proslavu Tome Bakača koji je u Sisku zaustavio tursku provalu, a godine 1752. pregrađena je u crkvu koja je imala plo ču s natpisom "Za spas Hrvatske". Dakle, i već tada su razni pohlepnici posizali za mojom domovinom kao i danas. 254 . Danas? Zar netko vreba na vašu zemlju? Slavne bečke ekselencije koje su dosta slabo nadarene kad misle da bi mogle svojom strahovladom slomiti hrvatski otpor i narodnu svijest. O, gospođica se bavi i politikom! - Ne, gospodine, to nije politika, to je prirodni zakon da svatko ljubi svoj dom. I svaka ptica voli svoje gnijezdo. - Vrlo dobro, gospođice, slažem se s vama - i kriomice promatra njezinu pojavu u sivoj jahaćoj haljini što razotkriva vitkost, zdravlje i savršeno građene oblike, promatra njezino li ce, osvijetljeno nekim djetinjastim zanosom. Da je uzmogne što više potaknuti na raspravljanje, nastavlja je ispitivati o Zagre bačkoj gori i gradu. Ispija riječi s njezinih usana kao da su cjelovi i gleda joj u zelenkastom odre oči kao u tirkize obrubljene crnim trepavicama. Njezina crna kosa čini mu se poput valova u crnoj noći. Htio bi zgrabiti u ove uvojke i povući je k sebi, ali zna: to bi ovaj čas bila velika pogreška pa stoga ljevicom drži konja, a desnicom jahači bič. Zanima ga cijela okolica - samo da produlji razgovor, a ona pripovijeda s ponosom i radošću dje teta koje uživa kad se strancu sviđa njegova lutkica. On se zarumenio, čini se da ga oduševljava ljepota i zanimljivost kraja. Barunu su često govorili kako su zagrebački ljudi zaljubljeni u svoj grad i rado o njemu pričaju strancima, a on to sada odlično iskorištava u svoje nečiste namjere da je otme i veli: - Sve to moram pogledati redom. Svakog ću dana polaziti na izlete. Strastveni sam jahač i ljubitelj prirode. Ovo mi je je dina utjeha u tragediji što me je dovela u Beč. - Tragedija? - nehotice pita ona, a on se uhvati tog pitanja da joj ispriča laži: - Imao sam sestru, ona mi je nadomještavala obitelj koju sebi nisam znao stvoriti i ostao samac. Sestra teško oboli, dove dem je u Beč čuvenom liječniku - zato sam vas tamo često i vidio. Za četiri mjeseca sestra umre, a ja očajan, osamljen, odlu čim putovati po svijetu. No, prije sam odlučio posjetiti Zagreb. - Rekoše vam kako je"kod nas lijepo? Našao se posve blizu uz nju. Put je uzak, konji stoje upore-do. Njegov glas zadršće, a pogled mu se upre u njezino lice: Boraveći u Beču, usjeklo mi se u dušu i mozak jedno bi će... Zavladalo je mojim samotnim životom, ali nisam mogao naći mogućnost da mu se približim, da čujem glas i riječ tog ču desnog bića što je moju samoću ispunilo uzvišenim časovima, dok je nisam našao u ovom bajoslovnom kraju ... Nastade šutnja. Ona ga gleda začuđeno, ne zna što time misli, a on uzdahne: Htio bih u ovom kraju izdahnuti svoj posljednji dah. Ra

zumijete li, gospođice? 255

- Ne, danas u devetnaestom stoljeću ne govori se takvim riječima. - Jest, u današnjem stoljeću ne govori se ono što se osjeća. Osamljena muškarca koji ništa na svijetu ne želi, već samo i je dino dušu bića što ga je samo izdaleka vidio, takvog se muškarca danas smatra nametnikom. Zato osamljeni lutalac uzalud luta za svojom zvijezdom u tmini i samoći... A ona? Leti po svemiru i uskraćuje mu zrake svjetla... Ne zna da je tražena, obožavana. Oprostite, bio bih smrtno nesretan kad bih vam dosađivao. Glas mu dršće, oči plamte. Sam sebe ne prepoznaje. Zašto gubi toliko vremena u razgovoru kad bi već mogao dati znak svojim ljudima. Međutim, ona pogledom traži svoje pratioce. Barun to opazi i, kao da nije ništa govorio o sebi i ljubavi, zapita s poštovanjem i pažnjom da je zadrži: - Izgubili ste svoje pratioce? Pripreman sam ih tražiti s vama. - Dogovorila sam se s njima tamo s one strane kraj šumskog gostionice. Za četvrt sata bit ću tamo. Zbogom, gospodinel I htjede pokraj njega odjašiti, ali on se ne miče s puta: Molim, ne uskraćujte mi sreću da vas otpratim onamo. Nije odbila niti prihvatila, već potjera konja. On se obazre po šumi, nekome dade znak, dignuvši uvis jahaći bič, onda namjerice malo zaostaje za njome, ali je drži na oku... NEOBIČNI PROSJAK Cestom prema Ksaveru pojašila dva konjanika. Vjeran je pustio uzde vrancu i gubi pogled u gorskim vrhovima. Videk ga slijedi. Njegove svijetlosive oči pažljivo promatraju grmlje s obje strane ceste. Pred odlazak iz dvorca, u Kazališnoj ulici, naložila mu je majka: Neka ti je oko svuda na straži da se ne bi gospodaru pri bližio koji od carskih razbojnika. Oni se prerušavaju. Danas je na naša vrata došao prosjak koji mi se činio veoma sumnjiv. Dan je vedar i topao. Približili su se rubu šumice uz cestu jednokratnoj kući. Nad vratima je ploča i natpis "K slavuju i li-pome hladu". "Hoće li ovdje gospodar stati i skrenuti u gostionicu?" pita se Videk. Vjeran kao da ne vidi ni zgradu ni ploču, ide dalje uz šumu. Videk upravi konja upcredo s gospodarevim i reče mu pažljivo: Kanili ste u dvorac k Malinu, već smo prošli onu stazu koja vodi gore. Gospoda dolaze tek u dva sata. Htio sam sa malo nagledati gorskih vrhunaca, zato sam i otišao tako rano. Idemo do Gračana. Onda će vam biti ljepše ako skrenemo lijevo šumicom, bit će hladovine. _ Vidiš, to je pametno. I krenuše, ali tek što su ušli u šumu, opaze pod stablom desetak đaka od četrnaest do šesnaest godina. Svi su poskakali u vis. Dvojica od njih dolaze u susret Vjeranu. Nismo li se prvih dana mojeg boravka u Zagrebu sreli na Južnoj promenadi, mlada gospodo? Cuo sam da vas je ravnatelj Premru zatvorio zato šta ste se rukovali s pustolovom koji se izdaje za Keglevića. Baš onda, kad su žandari zatvorili malog kestenjara, a za tim i nas dvojicu. Poštenja mi - naglasi mršavi tanani Ivša Tkalčić - mi smo odmah znali da vi to niste jer pustolov može biti samo onaj kojeg oni smatraju poštenim. Mlađahni Đuro Deželić prikazuje ostale drugove, a onda razjašnjava: - Mi smo ovdje na sastanku kao vođe pojedinih razreda gi mnazije. Sigurno ste čuli kakvu smo demonstraciju priredili u gimnaziji? Izjavili smo: ni jedan neće odgovarati nikakav predmet na njemačkom jeziku. Sada će biti borbe. Isključili su nas sve, osim trinaestorice svojih. - Jeste li složni? - pita Vjeran. - Kao jedan! - odgovori Đuro Deželić. Zavjerili smo se da nikako ne popustimo, makar morali poći u zanat. - Lijepo da ste odlučni, ali neću vam smetati. Još malo raspravlja Vjeran s njima, a onda se oprosti i krene dalje hladovitom šumom. Najednom Videk zaustavi Vjerana i šapće mu:

- Vidim tamo postrance nekog čovjeka ... - Pa onda? Valjda se ne bojiš? - Junaka se ne bojim, ali kukavice koja je špijun. Junak dolazi okom u oko, špijunska kukavica ide podmuklo kako bi me pogodio u rebra. Onaj se tamo skriva među stabla, nešto smjera... Upozoren od Matilde, Videk odluči istražiti tko se skriva i zašto. - Hajdemo, ne vidim nikoga - odluči Vjeran. - Moram vidjeti. Eno ga iza onog drveta. Dopustite mi da Pogledam. - No, dobro. Idi! Smjesta je upravio konja prema onoj strani gdje je vidio čovjeka. Vjeran ga slijedi polagano. Kad Videk dođe bliže, opazi skrivena prosjaka.

256 252, 17* - Prosjak u šumi! - čudi se i vikne neznancu: - Zar ovdje kaniš nabrati milostinje? Hoće li te darivati šumska stabla? - Spavao sam ... - I sakrivao se pred nama da te ne bismo vidjeli i dariva li... Ni sada Vjeran ne polaže važnosti u ovaj susret i veli: Daj mu, Videk, groš, pa idemo dalje. Uza sve to Videka obuzima sve veća sumnja. Ipak da prosjaku novac, dobro ga uoči i baš taj istražujući pogled preplaši prosjaka pa i ne zahvali. Sta? Dobio si cijeli jedan groš, a "ne zahvaljuješ? - vikne Videk i srdito prosjaka povuče u znak negodovanja za kosu. No, ova mu je ostala u ruci. Izvan sebe od tog otkrića Videk" poviče: - Vlasulju nosi! Lažni prosjak! Vjeran razabire kako Videk drži u ruci prosjedu vlasulju, a prosjak stoji s ulizanom smeđom kosom i brkovima koji su očito nečim nabijeljeni. Začas je uz njih. Neznanac učini kretnju da posegne u džep, ali već je Vjeran to zamijetio i udari prosjaka po ruci da mu je oružje ispalo. Dotle već Videk trgne svoj skriveni samokres i, uperivši ga u čovjeka, vikne: - Ako se makneš, izgubit ćeš, osim vlasulje, i glavu! - Digni ruke uvis! - zapovijedi uhvaćeniku i skoči sa se dla, podigne sa zemlje oružje, stavi u svoj džep i pristupi k nje mu: - Sada ću te pretražiti. Ako se makneš, moj će ti Videk otvoriti mozak. Videk mu drži cijev na sljepoočici. Uhvaćeni čovjek šuti, ne miče se, držeći ruke u zraku. Dotle mu Vjeran izvrne džepove, izvuče naboje, još, jedan nabijeni samokres i neku usku kožnatu, posve novu kutiju. Siromašni se prosjak dobro naoružao. Sigurno si kanio ubiti svakoga tko ti ne bi dao milostinju. On šuti, obori pogled, a Vjeran pita oštro: - Sad mi kaži koga si imao ovdje u šumi uhoditi. "Slavuje u lijepom hladu?" Ili goste u onom dvorcu iznad crkve? Došao bi gore moliti milostinju da vidiš i čuješ tko je tamo i što govore? Reci! - Takva je bila zapovijed pretpostavljenog. - Tko je tvoj gospodar? - Ne mogu ja znati kako se zove. Primam naloge pismeno. - Ah, tako? A što je u toj kožnatoj kutiji? - Ne znam. Našao sam to putem. Otvorivši kutiju, Vjeran i Videk iznenađeni gledaju neku iglu na čiji je šiljak nataknuta kovna cijev. Vjeran strogo oslovi čovjeka: 258 _ _ Koga ubodeš ovom iglom mora se za malo vremena one-vijestiti, zar ne? Nemoj tajiti - ovo je poznato oružje bečke tajne policije. Ne znam. Rekoh, našao sam na cesti. __ Lažeš. Vrlo dobro znaš koga su ti naložili da iglom onesvijestiš ,ili uspavaš! Možda nekog gospodina kog bi zamolio za milostinju? Nije ti uspjelo! Šta veliš nato? Ništa ne znam - našao sam. Možda je to izgubio netko

od - onih. Zaprepašteni Videk gleda i sluša dok Vjeran zatvori kutiju i spremi je u džep. Isto tako i oružje. - Možeš doći k meni po oružje i po ovu kutiju. Sve ću ti predati, ali sada nikako. Reci, jadnice, zar nema dostojnije služ be pod suncem nego špijunirati? - Bolje nego krasti. - Varaš se. Ti pokradaš poštene Hrvate, a zatim ih još pro daješ! On slegne ramenima. Vjeran upita: - Koga si imao ubosti ovom iglom? - Morao sam samo dodati kad će ona dojašiti. - Tko ona, govori! - Ne znam, je li ekselencija ili tko drugi - odgovori špi jun. - Lažeš svaku riječ. Nećete valjda na svoju ekselenciju na valiti! Prepredena si hulja, razbojnik svojeg roda. Vidim, domaći si i znaj upamtit ću tvoju njušku kad dođe do obračuna. Možeš to reći svojim gospodarima. Sada se tornjaj! Dignuo je svoj klobuk i vlasulju sa zemlje pa onda ide smjerom koji mu je odredio Vjeran. - Odmah sam znao: kad se skriva nije pošten - reče Videk zabrinut za Vjerana. - Imaš sokolovo oko - veli on - a sada idi dolje gdje smo ostavili đake i kaži im da smo ovdje otkrili uhodu, neka budu na oprezu. Videk se počeše iza uha: - Ah, oprostite, nešto bih predložio. Đaci bi sigurno bili ve seli ako im platite u gostionici "K slavuju i lijepom hladu" mali zalogaj jer kad ih uhode tamo nađu ne mogu ih optužitL Kad ih vide kod jela, jasno je da su na izletu. - Ti si, Videk, svršio sveučilište! Takva misao meni nije pala na um. Evo ti novaca. Idi brzo, plati im sve što nađeš dobro, a onda se vrati. Čekam te. Želim paziti kamo će taj uhoda, nema li možda negdje u šumi sakriveno kakvo odijelo pa bi opet dolar zio da špijunira. Molim, gospodine, ostanite ovdje dok se ne vratini da vas g vidjeti. Molim vas ... 259 __ Ne, uistinu, niste. Da oni lupeži, tobožnji prosjaci, nisu - Gle, valjda nećeš paziti na mene kao na dječaka? - Ne smijete više nikamo sami! Ja vas ne puštam, idite za mnom i uzmite moj samokres. - Hvala, imam svoj. Nisam još tako lud da idem okolo golo ruk. Evo me za tobom. Videk skoči na konja i požuri. Dostigao je đake već na rubu šume, u blizini gostionice "K slavuju i lijepome hladu". Odmah im isporuči kako su naišli u šumi na špijuna i onda dovrši: Moj vas mladi gospodar pozivlje na mali zalogaj ovamo u gostionicu. Ako vas tu primijeti uhoda, ne može vas optužiti za kakav sastanak. Izgledat će da ste na izletu. Đaci veselo prihvaćaju. Kad im je Videk naručio jelo i krčmaru sve isplatio, vrati se natrag k Vjeranu. Pustom šumom tjera Jadranka konja. Uz potočić stoji sjedo-glavi prosjak, uz njega sjedi drugi. Glava mu je zamotana u krpe-tine i šapće: Eno, njegovo visokorođe daje već treći put svoj znak to je zapovijed za napad. Ona skače već preko potoka. Sjedoglavi spušta prljavi šešir i pruža ga prema jahačici. Sad ga je spazila, zaustavila se i posegne postrance u sedlo. Sva sreća, imam nešto novaca - ali nije moj - evo vam. Baci u šešir srebro i potjera konja. U daljini pojavi se jahač i upravi smjerom za Jadrankom. Nakon četvrt sata nje nestaje, jahač se okrene k prosjacima i vikne: Što je? Valjda niste promašili? Nismo mogli ništa, vaša milosti. Kad sam dolazio ovamo, napadoše me gore u šumi dva naoružana lupeža, opljačkali me, oteli oružje, naboje, novce i kutiju s iglom. Tako nisam mogao da je ubodem kako ste mi naložili, samo sam pružio klobuk da se ne odam jer eno ... Nije dovršio svoju ispriku jer ga barunov bič osine svom snagom preko lica i glave. Onda, tresući se od jarosti, požuri barun za djevojkom:

Gospođice, smijem li vas zamoliti samo časak? Moram vas opomenuti. Ona zaustavi konja i začuđeno pita: - što se dogodilo? Zašto ste tako uznemireni? - Odviše ste smioni. U ovako pustom kraju ne smijete ja hati šumom sami. Vidio sam tamo dva prosjaka. Obojica nisu drugo nego razbojnici. Pošto ste se udaljili od svojeg društva, do pustite mi da ostali dio puta budem uz vas. - 2elim brzo jašiti, pa sam pošla malo naprijed od svojih, no pravo velite, nisam učinila dobro. ¦>tj\ ._,_... da krenem bas ovim putem bez cilja i namijenila zaštitim vas. Ovoj sam sreći zahvalan do smrti. Nisam nikad u životu slušala toliko laskanja i molim da prestanete. Ali prihvaćam vašu pratnju. Međutim, još malo pa ću sresti svoje pratioce. Kad bi čudo htjelo taj put produžiti do vječnosti! Onda bih do one šumske gostionice ostarjela, a to bi mi bilo žao - veli ona, nasmiješena. U tom je odgovoru nešto vragolije i ljupkosti i on je gotov baciti se k njoj i ogrliti je. Sada je mora obujmiti dogodilo se što mu drago... Ali kao da osjeća ovu zlu namjeru, Jadrankin konj se počne nemirno kretati. Njezina bijela nježna ruka počne ga tapkati po vratu i gladiti mu drivu. Ovo milovanje životinje raspiri Larsena i on pođe prema njoj. Sivac se neprestano okreće kao da namje-rice kani zaštititi svoju jahačicu od barunova napada. A Jadranka, gladeći konja, oslovljuje pratioca: - Dopustite da vam nešto kažem. - Recite - recite, gospođice. - Kad sam vas danas opazila, bila sam uvjerena da ste vi barun Larsen i odmah sam odlučila kako vam već rekoh da vas nešto zapitam. Vi ste mi razjasnili da vas ljudi u Zagrebu zabu nom drže za baruna Larsena. Naravno, tako sam izgubila moguć nost barunu postaviti pitanje... - Ah, zašto se ne mogu pretvoriti u Larsena... - Ne želite to, gospodine, jer bi vas onda morala mrziti i prezirati. - A ipak biste prezrenog nešto pitali? - Tako je gospodine. A pošto ste mi vi pružili prilike raza brati da ste od onih koji su još pripravni ženi iskazati usluge, usuđujem se upraviti na vas molbu... - Služim vam poput roba. - Oh, molim mnogo manje. Naime, da li biste mogli govo riti s barunom Larsenom? - Da mogu vama poslužiti, prodrijet ću do njega i onda kad bi on sjedio na pećini usred oceana. - A kako je do njega ipak lakše doći jer stanuje u istom svratištu s vama, svakako vam je put nešto bliži... primijeti ona s malo ironije koja ga očarava. - Taj barun Larsen zakoračio je n& put mojega života svojim redarstvenim pothvatima i ugrozio moje pošteno ime - veli Jadranka. - Onda vas molim kažite mi što vam je učinio nažao. 261 Ukratko mu Jadranka saopći o događaju s Keglevićem i Bar-dovićem, a zatim kako su barunovi ljudi došli da traže njezino svjedočanstvo. - Vama je već jasno - naglasi Jadranka. - Svatko pita ot kud je Larsen znao da ja smatram Bardovića Keglevićem. To leb di nada mnom kao crna mora. Ovo me muči i progoni. Zato sam, misleći da ste vi Larsen, odmah odlučila upitati: Otkud ste dozna li da ja držim Bardovića mladim Keglevićem? Gospodine, kad bi ste mu vi saopćili ovu moju poruku? - Ja sam najsretniji čovjek na svijetu što ste me odabrali za svog poslanika. Ili ću to opravdati - ili umrijeti.

- Nadam se da će sve proći jednostavnije. Bit ću vam za hvalna. - Na meni je da budem zahvalan vama što ste me obasuli tolikom srećom. Ali kamo da vam donesem barunov odgovor? Si gurno ne želite da to čuju i drugi. - Radim u pletionici nakita od kose na Opatovini. Tamo gdje ste me nedavno pozdravili. - Jest, promatrao sam u izlogu nakit. No, čudno je da u radu traži svoj opstanak takva golema vrednota kao što ste vi, takva dražest, i... - Prestanite, gospodine - prekine ga ona malo podruglji vo. - Sve što biste još dalje htjeli reći, utopilo bi se u dvije ri ječi: nemam miraza. - Vi ste sama po sebi najbogatiji miraz. Zar nema ovdje mu škaraca koji bi vam to rekli? - Kad bi se i našao koji među njima i htio mi to kazati, ne bi imao mogućnosti i - dokazati. Ipak me ne bi mogao uzeti bez miraza. Svačije su imovinske prilike pod carskim apsolutizmom stradale i danas može stvoriti dom samo takav muškarac koji je uhoda ili izdajica - osim, ako slučajno nije baštinik... - Kad bi carski apsolutizam bio uzrok da vi ostanete doži votno neudatl i - neljubljeni - onda bi taj apsolutizam zaslužio smrt. - Ja bih mu to željela, ne zbog sebe - ja sam samo mrvica nego zbog toga što je zarobio moju domovinu. No, ni to neće trajati dovijeka. Uistinu - već sam se predugo zadržala. Možda me moji pratioci već očekuju. Idem. Ona potjera konja puteljkom što ide koso prema cesti. On ide uporedo s njom. Blijed je, prepun žudnje - i neuspjeha. Doskora će sve uminuti, a da se nije dovinuo svoga cilja jer njegov uhoda nije mogao izvršiti nalog. Da je ovdje sada skine s konja u blizini ceste - bila bi golema pogreška - upućuje sam sebe, a već je Jadranka preskočila grabu i evo je na cesti. Za njom barun. Malo su se zaustavili. Vidite tamo gore pod onim stablima uz cestu, to je ta mala gostionica. Tamo moram čekati svoje pratioce. Smijem li ostati uz vas i prikazati se vašem društvu? - Izvolite, ali gospodine, ono što sam vas molila... - Ostat će naša tajna, - reče on i položi ruku na prsa. T0 vam se kunem i svojom dušom i časnom riječi. Nitko neće saznati! S druge strane ceste iz šume gledaju ih Videk i Vjeran. Vidjeli su već prije puteljak što vodi kroz šumu i dvoje jahača u razgovoru. Od časa do časa jahači su nestali među drve-ćem i opet se pojavili, a sada su izašli na cestu. U tom času bili su okrenuti licem prema Vjeranu i njegovu Videku pa su obojica gotovo u isti čas tiho kliknuli. Videk se udario po bedrima i primaknuo Vjeranu: To je onaj bradati barun što je one noći s lupežom Bardovićem prodro u naš dvorac. Mir! Ne smije nas opaziti. Momak se povuče natrag pod stabla. - Ona! Ona je to. O, sramote! Ona sama na konju s carskim lovcem na Hrvate!! Zato je svjedočila za lopova Bardovića. Oh, kako je to moguće? - Da, to je ona - veli Vjeran tiho. - Nadao sam se da me je prevario vid. - Ona je to, ona koja je htjela Bardovića posjesti na vaše mjesto? Vjeran ne odgovara i gleda kako su Jadranka i barun poja-šili uz šumu i nestali prema gostionici "K slavuju. Tada Vjeran oslovi Videka. - Ovo što smo sada vidjeli, moglo bi ocrniti dobar glas go spođice Jadranke. Zato tražim od tebe da nikome ne kažeš ni jednu riječ. - Kad vi hoćete da šutim, onda dobro. Vršim samo vašu zapovijed. - Ništa ne možemo znati jer ništa nismo čuli. Videk - čuli nismo ništa. - Ali vidjeli smo! Evo, sada odlaze, a nema nikoga za nji ma. Ona sama s carskim žandarom. To se ne može gledati. Oršićku bi kap ... - Hajde, idemo polagano u šetnju šumom dok nam nije

otići k Malinovima. - Nije li onaj prosjak prosjačio u toj pustoj prirodi zato što je njihov gazda bio na sastanku? - primijeti Videk. Nije dobio odgovor. Na svoju žalost Videk opazi da Vjeran nije raspoložen za razgovor. Štoviše, nije ni vedar. šuti. Oči su mu uprte u daljinu pa se lakaju čini: Vjeran je isto tako teško izne-

262,

263 nađen onim što su vidjeli kao što je i sam Videk. što dalje idu Šumom, Videk sve jasnije opaža" da mu gospodara obilaze mrač-ne misli. I gledajući tako Vjerana, primijeti u mislima: - Sav je kao pokošena livada. A bogme i meni nije ništa ljepše. Ona - pa takva! POD KRINKOM PROSCA Slijeva Jadranki polaganim korakom upravlja Larsen konja prema šumskoj gostionici. Vani stoje đaci. Pošto su založili, spremaju se na odlazak. Spazivši Jadranku s nekim strancem, požurili se da odu, uvjereni da dolazi veće društvo, a oni nemaju volje da ga dočekaju. Larsen je opazio đake kako odlaze. Ovo pVobudi njegovu pažnju samo na kratak čas jer ga sada svega obuzima Jadranka. Ona zaustavi konja, obazre se i primijeti. - Sada ću ih pričekati. Gospođa barunica ne smije odviše brzo jašiti, zato još nisu ovdje. - Mene darivaju srećom još malo vremena da se sunčam na zlatnim zrakama svog sunca... - Opet ste se preselili u osamnaesti vijek laskanja? - Svejedno u koji me vijek izvoljevali svrstati, govorim po srcu. Ne zaboravite gospođice - ja lutam za vama kao bijednik i čeznem ... Sam se je prenerazio, razabravši da sada ne laže. Dok bi još malo prije najradije ubio žandarskog narednika što nije izvršio njegov nalog i time ga lišio užitka, sada opojen njezinom prisut-nošću kao vinom, veoma je sretan. Jadranka ga gleda i ukori ozbiljnim glasom i pogledom: - A ja vas opominjem: ne zaboravite da čestiti muškarac ne smije ovako govoriti siromašnoj poštenoj djevojci. - Ako je slobodan i svoje izjave može iskupiti u svako do ba? Iznenađena, zuri mu u vrele oči. Zar je taj čovjek prosi? A on nastavlja sav zažaren: - Samo onda bih morao šutjeti ako ste se vi već nekome obećali. - Nikad se nikome neću obećati. - Zašto takva strašna odluka? -7- Beskućnica neće nikada primiti ničiju milost. - Milost? Vi? Zar vam još nije nitko rekao da milost prima samo onaj kome vi poklonite sebe? - Romantična bajka za novelu. 264 u sebe? Tko vas je u onoj mlađahnoj dobi otrovao nepovjerenjem

Prezir ljudi prema siromaštvu. Odlučni glas i snažni pogled njezinih očiju tako čudesne sugestivne zelenomodre boje, crte lica u kojima se odražava otpor i uvjerenje, glas prepun ponosa i ogorčenja - sve to svladava njegove strasne želje. Kao da ga je rinula od sebe golemom snagom, osjeća se pobijeđen. Smirila se oluja njegove krvi i srce mu udara kao mladiću što očajava od nedostižive ljubavi. Ne može više zaustaviti zanos i odlučno, ushićeno govori: Nikad nije bilo pod suncem bogatijeg bića od vas. Ovaj kome vi pružite ruku pretvara se u prosjaka i bit će sretan ako mu podijelite milostinju do smrti... Ovo je previše i za njezin pesimizam. Nijedan joj muškarao nije nikada posvećivao ni najjednostavnije riječi udvaranja. Ni Ljubomir. Ćula je očitovanje njegove ljubavi na Južnoj promenadi, ali to nisu bile riječi obožavanja kao u ovom času. Nikada nisu mladi ljudi u njoj opazili kakvu vrednotu. Niti se prema njoj vladali kao što se vladaju prema djevojkama u krugu u kojem je odrasla. Ovaj muškarac ovdje slavi njezino biće, govori joj ushićeno, a pitanje miraza, ove strahote njezine mladosti, za njega ne postoji. Po njegovim je riječima ona sama svoj miraz. Kako to ugodno zvuči i godi... Ne, ne. Ne smije vjerovati. Premda je to tako, lijepo. On ne skida ushićeni pogled s njezina zamišljena lica i čeka odraz svojih riječi. - Gospodine, što rekoste, to je lijepa pjesma, a danas se ne vjeruje ni poeziji kad slavi - siromaštvo.

- Ja slavim bogatstvo vašeg duha, vašeg bića, bogatstvo sre će kojom će biti obasut vaš odabranik. Vi ste blago zakopano u mraku nepovjerenja. Sve bih dao da ga smijem otkopati, izvući na sunce, pasti pred njim na koljena. Evo, istinu rekoh. 2ivu isti nu. Učinite sa mnom što vam drago, odvratite od mene svoje oči što su dva sunca moga života, osudite me i na smrt. Nije okrenula glavu. Naprotiv, želi vidjeti u ovom času njegov pogled. Podigne oči k njemu. U njegovu je blijedom licu ushićenje, napetost čežnja, što li? Ne zna odgonetnuti. Ne zna prozri-jeti, ali joj se čini: sve što se odražava u riječima ovog muškarca, posvećeno je njoj, bez pitanja i misli na miraz, sve slavi nju, siromašnu beskućnicu, koju nisu cijenili, samo su je žalili jer je lijepa i mlada - a nema - miraza. A on čeka što će mu odgovoriti. Da ga ne kani osuditi, to ja sno razabire. Ne kani ga ostaviti, odjašiti, ali istodobno ne progo vara riječ koju on čeka. Promatra njezinu pojavu u sivom jaha ćem odijelu čiji ga lijepi oblici omamljuju. Opet ga obuzima že lja, zahvaća omaglica... Ona šuti, misli A dolje na cesti po jave se Tamar de Grebenović i njegova rođakinja.

Evo mojih pratilaca, - upozori Jadranka. Brže on primakne konja k njoj i reče: - Časovi što sam ih proveo u vašem društvu bili su najljep ši i najopojniji časovi mojega života. Samo o vašoj jednoj riječi ovisi da potraju do smrti... - Odviše tražite od mene za malo vremena što vas poznam... - Oprostite. Bio sam drzak, nasilan. Čekat ću strpljivo... A baruna Larsena - naglasi oštro - prisili t ću da odgovori na vaše pitanje jer njegov odgovor želim doznati za - vas. A sada ću se prikazati gospođi i gospodinu. Cestom dolazi barunica s Tamarom. - što to znači? Oni su ovdje? - šapne Tamar s takovim iz nenađenjem da je njegova pratilica primijetila: - Ah, tako. To je taj gospodin. A ti si očekivao nešto dru go? Zašto si poslao vincilira iz moje kuće da bude ljetnikovac pust? Razumijem. - Sto se moralo dogoditi kad su oni oboje pred gostioni com? - čudi se mladić. - Taj lijepi otmjeni gospodin prije bi pristao meni nego toj mladoj prosjakinji - veli barunica zavidno. - Sto li sada kani? - čudi se Tamar, ne osvrćući se na ri ječi svoje rođakinje. Ide prema nama. Ne zna kamo bi od Čuđenja pa čeka što će biti. Već je barun priveo k njima svoga konja, sišao dolje, poklonio se barunici Hedvigi, a zatim i Tamani - radi Jadranke - da bi vjerovala kako se nikad nisu vidjeli. Onda im stade pripovijedati kako je naišao na samotnu jahačicu i sada moli gospođu smije li ih pratiti u grad. Vašu ću ponudu rado prihvatiti, ali prije moram gospođi cu otpratiti gore u dvorac - veli ona. Barun se Jadranki poklonio s počitanjem, a ona na strani barunice krene gore. Tamar je namjerice malo zaostao da čuje što će mu barun kazati. - Nije ispalo kako sam namjeravao - veli on - no, očito je ovako bolje. Ovo se divno biće ne smije samo uzeti - treba ga osvojiti. Presit sam otetih zagrljaja, želim da ona mene zagrli. To će biti - nebesa, kojima se čvrsto nadam. Ispitajte je danas poslije podne. - Vaše visokorođe ću tačno obavijestiti... Barunica i ja krećemo sada u grad, kako je bilo ugovoreno, a putem ćemo si gurno sresti mladiće što dolaze u ovaj dvorac pa je bolje da nas ne pratite. - Onda mi recite kojim bih putem pošao. Dok se ne pronese gradom da ja nisam Larsen nego drugi, ne želim u vašem dru štvu pred ljude. Ispričajte me barunici da sam morao otići. Tamar ga uputi kako će neviđen u grad, a onda se požuri za svojom rođakinjom. 266 Zamalo su stigli u dvoracJadranka je sišla sa sedla i zahvalila se barunici i Tamaru na izlet. On je poveo sivca i obećao da će se poslije dva sata sigurno vratiti pa je zatim s rođakinjom odjavio.

Jadranka se brzo preodjenula u ljetnu haljinicu od bijele tkanine s utkanim modrim ružicama i vrpcama te se požuri u veliku blagovaonicu, zvanu "palača". Tu već sjede oko stola gospođe koje su preuzele dužnost da djevojke doprate na izlet, zatim domaćina i mlađahne gospođice. Kad je objed svršio, djevojke su pošle naprijed da urede kosu i haljine. Jedva čekaju da bi se kasnije nesmetano mogle dogovoriti kako će danas nastaviti svoju borbu oko Vjerana. Domaćica je u svojem salonu sjela s gospođama, dok je Jadranka s Tonicom otišla u prizemni salon da uz glasovir još malo iskuša pjesme koje će pjevati poslijepodne. Tu Jadranka ispri-povijedi svojoj pouzdanici sve što je doživjela na izletu i razgovor s muškarcem kod drži Norvežaninom. - Jadranko, tebe ljubi muškarac koji prezire miraz. Ali re ci, zar ti se ne sviđa? - Dok sam ga susrela u Beču i ovdje, osjetila sam strah, ali što sam danas pričala s njime, priznajem da mi se sviđa. Ali to još nije dosta. - Ljubit ćeš ga već i zato što on smatra da si mu ravno pravna, premda nemaš miraza i nisi aristokratskog roda. - Oh, Tonice, kako je lijepo slušati kad te ne preziru zato što nemaš imetka i visoke titule. A to sam prvi put čula od ovog gospodina. On mi je prvi rekao da nisam bijednica koja mora svaki komadić kruha primati kao milost. Ali neću na to previše misliti, možda, i taj prvi i jedini - laže. U velikom salonu skupile se djevojke oko Nede i živo šapću, uživajući u svojoj uroti što su je uspješno splele protiv lijepe Re-nate. Dogovaraju se kako bi trajno odvratile Vjeranovu pažnju od tuđinke. - Kad bi se sve razvijalo prema zakonima logike - veli Neda - onda bi se on morao zaljubiti u vas, gospođice Orhido. Vi ste njegov anđeo spasitelj. Vas je prvu ugledao na povratku u domovinu, vi ste ga oteli progoniteljima, dakle, mora se u vas zaljubiti, u prvom redu u vas ... - Samo što danas nije više romantično doba osamnaestog stoljeća - upozorava Zorislava. - Moj brat Nikica veli da je utrnulo doba slavlja žena, osim ako imaju baštinu. - Danas je slavlje miraza - konstatira Oliva, a Zlatana, Lji ljana, Hijacinta i sve ostale, potvrđuju, ne odviše veselo. - I zato ima Renata toliko prednosti pred svima nama, iako je tuđinka - naglasi Neda. - Ipak, moram nešto izmudriti, jer je strategija ali tiho, ide Jadranka, ona nije oduševljena za Vjerana kao mi, i nećemo pred njom govoriti o njemu. 267 ., ROMAN ZAGREBAČKE GORE Iz druge sobe ulazi djevojka sa zelenomodrim očima pa da ne bi opazila kako su zašutjele, Neda je odmah oslovi: - Upravo razgovaramo o mirazu. Vi ste, gospođice Jadranko, prošlu subotu započeli o tome pa vas molim - što mislite, nije li miraz ponizujuća uredba za nas djevojke? - Miraz ponizuje i lišava sreće i ljubavi. Mlade vesele djevojke u razgovoru ne čuju kako u pokrajnu sobu mladi domaćin Naum Malin uvodi Vjerana. Tek što su mladići zamijetili žive poklike djevojaka. Naum ponudi Vjeranu naslonjač i šapne: - Čujte, Jadranku izazivaju na raspravu. Upravo gorim od ljubopitnosti o čemu one tako živo raspravljaju. Nas dvojica ni smo krivi za ono što ćemo sada slušati - nasmiješi se vragoljasto crnomanjasti Naum Malin. - Dakle, gospođice Jadranko, hoćete li samnom započeti borbu protiv miraza? - pita Neda. - Vama to nije potrebno, vi imate miraz, a kad nemaš mi raza, kao da nemaš nosa - reče Jadranka podrugljivo. U drugoj sobi mladi Naum šapne Vjeranu: Ovo je očiti revolt! Neizmjerno zanimljivo - šapne Vjeran. Opet su ušutjeli jer je progovorila Neda: - Pravo velite, i baš mi je drago da ste u subotu izazvali mladu gospodu na izjavu da bi oni uzeli djevojku bez miraza kad bi je ljubili. - To je zapravo izjavio Ljubomir - primijeti Orhida - a ostali su morali potvrditi. - Čini mi se - Ljubomir je time priznao da bi mogao lju biti siromašnu djevojku ili je možda već ljubi? Sigurno ste upu ćeni, gospođice Jadranko? pita Ljiljana. Svi su se pogledi uprli u njezino mirno lice, dok je odgovarala uz vedri smiješak:

Takve mi stvari Ljubomir nije nikad povjeravao, premda smo zajedno odrasli. S druge strane hodnika otvore se vrata: ulaze Ninka i njezin brat Ljubomir. Naum skoči. Pozdravljaju se srdačno. Iz druge sobe dopire bučni žamor mladih djevojaka. Ljubomir zamoli mladog domaćina: Smijem li vas zamoliti da otpratite moju sestru u salon? Htio bih s Vjeranom progovoriti nekoliko riječi nasamu. Mladi domaćin odvede Ninku, a Ljubomir prilazi k Vjeranu: Pošto želim da prijateljstvo između vas i mene bude is kreno i nepomućeno, moram vam nešto saopćiti. U nedjelju sam pošao u svratiste da od Larsena doznam kojim je putem saznao 268 Jadranka drži Bardovića Keglevićem. Na žalost, barun je već rošlog petka otputovao u Beč a vraća se tek potkraj ovog tjedna. čim stigne, zatražit ću odgovor na pitanje. Ako to uskrati, poat ću ga na dvoboj pa vas molim da mi budete svjedok kao moj istinski prijatelj koji prema Jadranki ne gaji nikakve sumnje. Ljubomir opazi da je Vjeranovo lice porumenjelo i upita nešto ožalošćeno: Zar sam se prevario? Još uvijek sumnjate u Jadranku? To bi bila nesreća za me. Oprostite što me je vaša ponuda smela. Upravo mi je Larsen zakrčio putove do sklapanja prijateljstva. Svakoga s kime drugujem smatrat ću mojim ortakom. - Kakvim ortakom: U čemu? - 0 tome baš ne smijem progovoriti. On mi je kazao: neka se smatram ubojicom svakoga kome poklonim prijateljstvo. Mi smo se prošle subote zbližili, ali to moramo uporno prikrivati. - Razumijem - glavno mi je da ne sumnjate u Jadranku, ona Larsena i ne pozna. Ja ću joj pribaviti zadovoljštinu jer sam to dužan svojem srcu, vi to znate od nedjelje ujutro kad ste se probudili u mojoj sobi... Tada sam vas povjerio svoju ljubav i sada mi je lakše snositi svoju tajnu jer sam u vama, Vjerane, na šao divnu prijateljsku dušu. - A ja sam našao vas, dragi Ljubomire, i upravo zato vas ponovo opominjem - prijateljstvo moramo skrivati dok se ne oslobodim svojih progonitelja. - Ne bih li vam smio pomoći? Evo, tu sam, Vjerane, spre man na sve! - Jednog ću se dana baciti protiv neprijatelja da stečem svoju slobodu, a onda ću potražiti pomoć prijatelja Ljubomira kao što on ima pravo tražiti u mene svaku prijateljsku pomoć. Obojica su stisnuli jedan drugome ruke, a Ljubomir progovori tiho: - Tajnu svog srca moram brižno kriti, osobito pred maj kom - dok ne stečem njezino povjerenje da ću znati upravljati gospodarstvom i ne trebam spašavati posjed mirazom. - Pouzdajte se u moju šutnju. Hvala vam. Ni s kim nisam imao prilike progovoriti o mukama svojega srca. Od nedjelje u jutro lakše nosim svoju taj nu. Ali Vjeranu je teže nego ikad prije. Ovaj mu je mladić ponudio prijateljstvo, a prvim stiskom ruke on ga je morao prevariti jer ne može izreći da je danas vidio Jadranku s Larsenom. Zbunjen, opterećen tim grijehom prema prijatelju koji ga je, zapravo i ne znajući, u subotu spasio Larsenove zamke - nema mogućnosti jer ga Ljubomir pozove: Hajdemo gospođicama! 269 ^.", Ulazeći u dvoranu, pokloni se Vjeran najprije domaćici Orhi-di, a zatim pozdravi ostale. Prilazeći Jadranki, sabire svu snagu kako bi mogao ostati i dalje ljubazno nasmiješen. Nakon njega pozdravi je Ljubomir. Očito, on još ništa ne zna o prijepodnevnom jahanju pa Vjeran nastoji povesti razgovor tako da je Oršić ne bi zapitao što je radila prije podne. - Veoma me zanima ovaj dvorac. Očito je starodrevan? pita Vjeran Ljubomira, ali, umjesto njega, odgovori mladi Naum: - Ovaj naš mali dvorac ima i svoju malu povijest. To je bio samostan koji su još u sedamnaestom stoljeću sagradili isusovci za svoj ljetnikovac. Moj djed koji je doselio u Zagreb iz Grčke kupio je ovu zgradu s tom velikom terasom. Ovdje je najljepši vidik. Dođite. Evo slijeva na brežuljke - okolo i pred nama šume, a tamo daleko Zagrebačka gora. Taj vidik otme Vjeranu misli što su ga uzbuđivale zbog Ljubomira. Mladići su malo razgovarali, a onda se domaćin obraća Vjeranu:

Ostavljam vas okružena našim gospođicama. Orhido, os tavljam ti dragog gosta, a ja ću s Ljubomirom odjahati u susret ostaloj gospodi: Vjeran iziđe na terasu i zagleda se u daleku okolicu. Djevojke se sporazumijevaju pogledima, dok Jadranka i Tonica stoje sasvim straga. "Kakav bi ga razgovor mogao sada najviše zanimati" - pita se Neda, a kad je vidjela da on uživa u vidiku, počne: - Vi ste očarani našom divnom gorom? - Razmišljam kako je nastala i razvijala se. - Zar nije uvijek izgledala kao danas? - pita opet Neda, uvjerena da on misli na Renatu dok je potpuno potresen sastan kom Larsena i Jadranke i Ljubomirovim povjerenjem u djevojku. Ali pitanje gospođice Nede štriga nameću mu dužnost da svlada svoje uzbuđenje i razlaže Ijubopitnim djevojkama: - Prigodom iskapanja u gori pronašli su učenjaci dokaze da je u daleko pretpovijesno doba gora nastala povodom vulkan ske erupcije - možda baš u ono doba kad je cijeli ovaj kraj na tapalo more. - More? - kliknuše djevojke zapanjeno. - Učenjaci su našli sigurne tragove da je ovdje bilo dno Pa nonskog mora, a vrh Zagrebačke gore sačinjavao je otok. Mnogo stotina tisuća godina mijenjala je priroda ovom našem kraju obli ke dok od ove gore a zatim se polako pripitomljavala. - A zašto su baš na vrhu gradili dvorac Medvedgrad? - U davnini gradili su dvorac samo na vrhovima i klisura ma da se očuvaju od napada nezvanih otimača. I kad bismo istra živali zagrebačku goru, našli bismo tragova mnogobrojnim kula ma u kojima su ljudi skrivali raznovrsne dragocjenosti. Moj pra djed po ocu također je na toj gori sagradio svoju kulu pod kojom je bila špilja, - ali - ne, to nije zanimljivo - trgne se Vjeran i 270 kine prjCanje. Djevojke ga obasiplju pitanjima - ali on prešućuje pradjeda i pripovijeda im kakvih sve rudača krije Zagrebačka gora o kojima se zna ili samo naslućuje. Još dugo im priča i razlaže, a one s ushićenjem prate tok njegova izlaganja. U tom ih prekida dolazak muških gostiju što se pojavljuju pred dvorcem. Vjeran skoči pred Orhidu i kao domaćici ponudi ruku te je povede niz stepenice. Dotle Neda šapće prijateljicama: Ovaj roman Zagrebačke gore bit će ljubavni roman Vjerana i Orhide. Ili koje druge - ali tuđinku moramo pobijediti. U prizemlju okupila se brojna četa mladića. Veselo pozdravljaju domaćicu i njezine prijateljice. Po dogovoru s Nedom oslovi Orhida kavalire: - Gospodo, žalim ako ste očekivali baronesu Renatu, ona prima pozive samo od visoke aristokracije pa se mojem ne bi bila odazvala. - Razumijemo - upadne brzo Neda. Ona je tuđinka i ne može shvatiti rodoljubnu širokogrudnost grofice Julije Oršić ko ja smatra i nas građanke ravnopravnim bićima pa nas poziva na svoje zabave. Gospoda se moraju danas zadovoljiti s nama Šljivarkama, a za prelijepom baronesom smiju - uzdisati. - Čestitam vam, prijatelji, na ovoj lekciji - veselo će Nikica Halper. - Pravo vam budi. Ja sam se prošle subote držao sa mo domaćeg ognjišta - i kriomice pogleda svoju odabranicu Hi jacintu. Neda je znala sve raspresti u šalu i smijeh. Međutim, Naum Malin objavi da će sada krenuti na izlet, a pratioce gospo đica odredi t će tajni izbor. Eto, u ovoj su kesici složene ceduljice, svaka sadržava dva imena prisutnih mladića. Svaka gospođica mora izvući cedu ljicu, razmotati je i pročitafi tko su ta dvojica koji će imati sre ću da je prate. Naime, imade još jednom toliko kavalira koliko gospođica, molim, jeste li zadovoljni? Objava razveseli mladež, ali nikako Tamara de Grebenović. Nitko ga i ne zapaža, gospođice ga ne vide, očito sve misle samo na Keglevića. Da ih prisili svratiti pažnju na sebe, tašti de Grebenović počne klicati Naumu pohvale za ovu ideju, uzme mu iz ruke kesicu, uzdigne je visoko i htjede početi neki govor, ali ga muška i ženska mladež nadvlada poklicima: - Na izlet! Na izbor! Prva je u kesicu posegnula Orhida, a zatim ostale redom. Jadranka je ostala posljednja kod klavira kao uvijek, spremna da svira na želju mladeži. Uz nju je Tonica. Obje su izvukle preostale ceduljice. Jadranka ih nije ni pokušala otvoriti...

Sa zanimanjem vrele mladosti okupiše se mladići oko djevojaka, prate kretnje njihovih prstiju u kojima šute ceduljice i draže im sluh. Posljednja je po redu Orhida pročitala svoje pratioce: Vjeran Keglević i Vlatko Novak. 271 "Dakle, Orhida, ona koja ga je spasila! - misli svaka pojedina od gospođica. - Je li ova lutrija početak romana koji je prorekla Neda?" Dok ovo misle, prilazi Vjeran Orhidi. Njegovo je lice obasjano ljupkim smiješkom. Meni je lutrija donijela glavni zgoditak. Mladi Hijacintin brat Novak prilazi kao drugi, a zatim se redaju ostali. Stef Belošević upozori Nauma da Jadranka još nije iskazala svoje pratioce. Ona bez riječi pruža domaćinu cedulju. On pročita: - Gospođica Jadranka je izvukla: Ljubomira Oršića i Stefa Beloševića. - Izvolite gospođice Orhido, otvorite povorku - nameće se Tamar de Grebenović za redatelja premda domaćin tu zadaću vrši povučenom otmjenošću. Uz pratnju gospođa mala četa bezbrižne mladeži kreće između drveća prema brežuljku što se diže s južne strane ksaver-ske doline. Tonica je protrnula, videći da je, osim mladog Nauma Malina, izvukla i Lipovčića čiju je pozornost pobudila prošle subote. Sve su djevojke zaokupljene svojim pratiocima. I Jadranka razmišlja o svojima. Zašto je izvukla baš njih dvojicu? Zna: Belošević osjeća prema njoj toplo nagnuće o kojemu ne govori jer ne može na svojoj imovini osnovati obitelj, a Ljubomir joj je tek nedavno na Južnoj promenatdi izrekao ljubavno očitovanje i želju da je uzme za ženu, dok ona zna da bi to značilo slom obitelji. - Danas si odsutna - primijeti Ljubomir. - Rekao mi je Naum da ste nešto vrlo .živo tajanstveno razgovarale, a ti si vo dila riječ. Sto je to bilo? - Raspravljale smo o djevojkama bez miraza. - Još uvijek nisu izumrli ideali. Još ima muškaraca koji će voljeti sirotu i pridići je. - Pridići? Dakle, nije mu ravnopravna. To je onda ipak nejednaki brak. - Ali kad je on uzimao, onda će joj dati časno mjesto u društvu. - Na jednom i drugom mjestu vuče ona za sobom sjenu svojega siromaštva i neplemenite krvi. Njoj su udijelili milost da je pridignu. - Ali Jadranko, gdje si naišla na takve misli. - U društvu i životu oko sebe. Siromaštvo je u građanskim i radničikim krugovima svagdje, po svima priznato časno stanje. U velikaškim i plemićkim krugovima to je nedostatak, mana, i kad bi takvu sirotu koji od odličnika ljubio i uzeo ili kako ti veliš "pridigao" do sebe, onda bi svi kazali: "Kakva je to sreća. 272 s je uzeo siroticu bez košulje". I sve bi na nju gledao s os-• ćajem da je "pridignuta" iz ništavila. Da sam ja muškarac, pa vzd bih ljubio djevojku koja nema ničega na svijetu, tada bih joj kao: Byi ste najveće bogatstvo koje bih mogao steći i ako mi ooklonite svoju ruku, podijelit ćete milost meni jer ste me usrećili i počastili." To bih rekla i tako osjećala jer ima bogatstva koje se ne da spremiti u lisnicu, banku ili uložiti u imanje. Sasvim tako! - potvrdi Belošević. Otkad se ti baviš takvim razmatranjima? - pita Lju bomir. Već odavna, ali danas sam nešto više o tome govorila i slušala. U mislima ona dodaje: "Da li taj Kristijan osjeća kako je govorio ili ne? Ali rekao je ono što bi mene moglo sklonuti da se udam". Društveni je poredak dao bogatstvu prvenstvo u očima bogatih, kao i u očima siromašnih - veli Ljubomir. - Znak da su ljudi napredovali samo u poljepšavanju udob nosti života, a nikako u poljepšavanju svojih osjećaja. Ja neću nikada, ni do smrti, priznati nikakvu prednost imetku. - Slažem se s tobom - veli Ljubomir toplo. Uz Tonicu Vernićevu korača visok pristali crnokosi mladić koji je u subotu bio odjeven u sjajnu, zlatom vezenu plemićku odoru i neprestano je pratio svojim pogledima. Drugi je pratilac mladi domaćin Malin, ali on voda izletnike i pohiti naprijed da nađe zgodniji uspon uzbrdo. Lipovčić se brzo sagne k Tonici: - Bude li se danas plesalo, molim vas za sve plesove. - Sve? - začudi se ona.

- Obećali ste nekome drugome? To bi me veorna žalostilo. Čvrsto sam se nadao da niste tako brzo zaboravili onog jahača što je dvaput tjedno prolazio ispod vaših prozora i dugo još gledao za vama. - Nisam nikome obećala ništa, ali, mislim, danas će se igratr samo društvene igre - odgovori ona kao da posljednje riječi nije ni čula. - Možda me zadesi sreća pa me u igri osude da poljubim vašu ručicu. Zanijemila je od uzbuđenja, a on nema više,smjelosti da nastavi. Polagano stigoše izletnici na brdo. Odavle se pružaju široki vidici. - Evo, vidite - upozori Orhida svojeg pratioca Vjerana Prije sam promatrala Medvednicu bez razumijevanja. Sad je pro matram kao da je neko živo biće. - Ne mogu iskazati veselje što sam vam mogao pružiti taj užitak. 18 Cijelo vrijeme što su se penjali, okretao se Tamar de Grebe-nović naokolo, živo zabavljajući Olivu, a zapravo je promatrao Ljubomirovo držanje na strani Jadranke i opazio da je Ljubomir mnogo pogledava. Konačno odluči staviti ga na kušnju da prozre kako on osjeća prema njoj. Uto je Orhida zamolila goste neka se vrate kući, a Tamar prihvati zgodu i moli: - Oh, ostanite još malo. Tako je divno plandovati u prirodi. Ali ja se, zapravo, nemam pravo buniti, danas prijepodne već sam bio na izletu. Bilo je bajoslovno. Zar ne, gospođice Jadranko? - Samo kratkotrajno - odgovori ona, ne sluteći njegovu namjeru. - Gospođice su bile danas već na izletu? - pita začuđeni Ljubomir. - Samo gospođica Jadranka - požuri se Tamar. - Pozvala nas je barunica Hedviga, dobila je krasnog sivca, ali se ne usu đuje jašiti na njemu dok ga drugi ne iskuša pa je zamolila Jadranku. Budno pazi Tamar na Jadrankino i Ljubomirovo držanje. Ona se smiješi kao da se radi o ozbiljnoj zabavi, dok Ljubomir očito svladava neugodno iznenađenje, a Tamar nastavlja govoriti, tobože, samo Jadranki: - Ali drugi put vam barunica neće dopustiti samoj da pojašete naprijed. Ovaj plemić koji vas je putem sreo rekao nam je da ste naišli na neke sumnjive ljude u šumi. Baš nije zgodno juriti onako sama. - Tako je divan vaš sivac da sam ga pustila prebrzim tr kom. Ako me gospođa barunica opet pozove na šetnju, jahat ću polagano uz nju. - To je vrlo mudra odluka jer svaki put nećete sastati tako odlična kavalira da vas zaštiti. On je plemić iz Norveške, a putuje svijetom iz razonode. Samo nisam dobro razumio njegovo ime. Znate li ga vi, gospođice? - Zove se Kristian Olaf. - Moram priznati, vrlo lijep muškarac. Plemenito, bijelo lice, obraslo gustom, neobičnom crnom i njegovanom bradom, snažan je, visok, jednom riječi - vrlo pristao i razgovorljiv. Zar ne? - Mnogo se zanimao za naš grad pa sam mu morala pripovi jedati o Zagrebu. Ljubomir je potišten. Vjeran sluša napregnutom pažnjom, a gleda na Zagrebačku goru. Nikicu Halpera stranac zanima, pa ispituje Tamara, a ovaj odgovara: Oprostite, ja sam ga vidio samo dva časa dok se prikazao barunici i meni. Gospođicu je Jadranku pratio dulje vremena, is kazujući joj vitešku uslugu kad se našla nasuprot nekakvih skit nica. Gospođica vas može točnije izvijestiti o njemu, dugo ju je zadržavao. 274 Nikica se sjeti svog vrtuljka od prošle subote. Pričini mu se "la opis toga kavalira sasvim nalikuje onom muškarcu kog je jednom vidio u Alagovićevu perivoju, a prošle subote zaigrao s njime vrtuljak i dao riječ da će šutjeti. Zato se obraća Jadranki. Ona mu točno opisuje njegov lik. Najzad, Nikica je pita: Nije li taj Kristijan u kakvoj vezi s bečkim redarstvom? Vjeran se okrene da bi mogao vidjeti Jadranku. Ona odgovara mirno, vedro, jednostavno:

_ Ne, ni u kakvoj vezi, osim što stanuje u istom svratištu s redarstvenicima iz Beča. Osobno ih i ne pozna. Pričao mi je kako su ga u Zagrebu zamijenili s jednim od njih, naime s Lar-senom. Ali, evo, gospođica Orhida želi da se vratimo u dvorac - upozori Jadranka. Moramo se vratiti, još imamo velik program - odredi mlada domaćica. Vjeran je bio u teškoj napetosti kad je Nikica ispitivao nema li Kristijan kakve veze s redarstvenim osobama, bojeći se da ne bi pala koja riječ i otkrila Ljubomiru da je Larsen bio prijepodne na izlazu s Jadrankom. Videk ga pozna od one noći kad su tražili njegove pergamente, a on je s njime razgovarao na mostiću Alagićeva perivoja. Doduše, nosio je bradu, istu kao danas, ali tajno redarstvo je izmudrilo sjajne krive brade. Bradati muškarci izazivaju povjerenje kod publike. Je li ono prava brada što je nosi Larsen? Vjeran mu je gledao na mostiću u oči, danas je udaljenost bila prevelika, morao bi mu pogledati u zjenice. Uza sve to vjeruje: Kristijan je Larsen i nitko drugi. Kad je Orhida prekinula razgovor, Vjeran odahne. Sva se mladež opet vraća istim redom kako su odlazili. I sada je Vjeran uz Orhidu i sjeli se prvog dana svog dolaska u Zagreb. - Kakva je to bila za mene sreća što sam baš vas sreo na prvom putu u dom. Da nisam onog dana našao na cesti vas kako dozivate brata, bio bih živ pokopan. Često mislim nr: to. Vi ste bili moj anđeo čuvar. - Vaš pravi anđeo čuvar bio je netko drugi... - Tko? - začudi se on. - Zagreb. Nije li vas čežnja za rodnim gradom i njegovom gorom navela da ste onog dana ostavili diližansu i odjašili na konju naprijed i nesvijesno utekli neprijatelju? - Ali bez vaše ruke, koja me je odvela preko šume na drugi put, ipak bih pao u neprijateljsku zamku. Brzo je mladež stigla u dvorac. Tu su se okupili u salonu, a Neda stane krasnosloviti pjesmu, punu vrelih domorodnih osjećaja i poletnih misli. Nedinim je drugaricama poznato da je pjesmu spjevala Ljiljana Bubanović. Svi joj ushićeno odobravaju, osobito nakon druge pjesme majci domovini što se zavila u crno prorokuje svanuće novog dana. 18*. . . " Kad je, obasipana odobravanjem, Neda sjela za glasovir pri. đe k njoj Jadranka i pjeva pjesme, a ondapred odobravanjem uteče u drugi salon. Tamar se ushićuje: - Zamislite, gospodo, taj divni glas, glumački dar i ova prekrasna pojava na pozornici? Ta ljudi ne bi znali što ih više očarava, ljepota pjevanja ili ljepota pojave. Kad bi je čuo kakav svjetski obožavatelj umjetnosti, ponudio bi joj svoje me cenatstvo. - Ostavite to, gospodine de Grebenoviču - veli Ljubomir. - Gospođica Jadranka, uistinu, ima krasno grlo, ali nikakav po ziv za pozornicu, jer da ga posjeduje, ona bi sama od sebe već odavna čeznula za time. A sada, dopustite, zovu nas u "palačuc na južinu. Odoše svi gore. Tu je družba podvorena jelom. Ali mladima je to sporedno pa su brzo dovršili jer se mladež veseli društvenim igrama. Za ovog premještanja s kata u prizemlje uhvatila je Neda čas da se, tobože, slučajno nađe uz Vjerana: - Sve moje drugarice kažu da je ipak najljepša zabava današnjeg dana bilo ono što ste nam vi tako krasno pripovijedali o Zagrebačkoj gori. I sada se dogovaraju da bismo se svakog tjedna sastale u Oršićkinoj palači, a vi biste nam pričali o pos tanku Zagreba i kako mi Hrvati nismo bili Nijemci što nam želi u naše glave utuviti carski sluga Bach. - Ako na to pristane moja zaštitnica presvijetla Oršićka rado ću primiti. - Ona će odobriti. Danas se, naime, svi Hrvati bave hrvat skom prošlosti. Naši veliki domoroci, Kiikuljević, Filipović i Bogović, u tišini i mraku ovog doba istražuju hrvatsku prošlost, a muška mladež tajno čita i dolazi potajice slušati što su domoroci novo otkrili ili napisali. I mi, ženska intelektualna mladež, morale bi što više čuti o Hrvatskoj. Samo, baronesa Renata neće pri sustvovati, njoj je hrvatska povijest omražena. - Ne znam zašto bi ona morala prisustvovati. Ako presvi jetla Oršićka dopusti ova predavanja, ja oduševljeno prihvaćam. Neda jedva dočeka čas da se nađe nasamu s "urotnicima" pa im ispripovijedi što je predložila i ugovorila u njihovo ime. - Cut ćemo od njega o hrvatskoj povijesti. Otele smo ga tuđinki. Jednom ipak mora odabrati jednu od nas, ne smije među nama biti spletaka niti nadmetanja. Koja mu se bude sviđala, onu će odabrati, a mi druge idemo joj za djeveruše. Tako smo

sebi dale riječ. Ne zaboravite - treba pokazati da znamo riječ držati. - I držat ćemo - jednoglasno se obavezuju sve. - Neka bude sloga među nama. A sada, na igru! Na čistini pred dvorcem, gdje drveće širi ugodan hlad, uhvatilo se kolo i mladež je započela društvenu igru. Jadranka se nije 276. ht"ela pridružiti igri i predloži da će igru pratiti zgodnom impro-J čijom na glasoviru. Odmah je otišla u prijemni salon, Ljubdmir požuri za njome: Oprosti, moram te upozoriti, Jadranko, nemoj ništa reći majci o tom prijepodnevnom izletu. Ljutila bi se što joj nisi kazala jučer da ćeš s barunicom Hedvigom na šetnju. Sjećaš li se onog dana kad mi je u Bistri rekao upravitelj: "Vama bi bolje pristajalo da ste guvernanta u dječjoj sobi nego da sjedate na konja!" - a kuma se smijala? Pa kako bih se usudila saopćiti joj da idem na takvu šetnju? _- Ne, ne Jadranko, ti imaš pravo, danas ti ne bi smio nitko kazati ni jednu riječ ako bi zaželjela da jašiš. Tek danas sam svjestan koliko te ljubim i nitko ne smije ... - Zaboravljaš, Ljubomire, naše utanačenje na Južnoj pro menadi. - Zatraži konja ako zaželiš jahati. Za koji tjedan idemo u Bistru, a onda ćeš jahati po miloj volji. Ali imam ti kazati još nešto. Vjeran Keglević je napokon sasvim izbrisao svaku sumnju prema tebi. - Ne vjerujem. - Molim te da mu vjeruješ. On je sa mnom sklopio istinsko prijateljstvo, dakle, neće govoriti neistinu. - Nadam se, zamalo ću dokazati svoju nekrivnju. - To nije potrebno. Svi ti vjerujemo. - Samo ti jedini. - Zar ti je do drugih? - Sumnju koja lebdi nadamnom dijeli i moja kuma, i ja ću dokazati da imaju krivo. - Kako? Što si poduzela? Kaži mi, Jadranko? - Na to ne odgovaram, ni po kakvu cijenu. - Ja sam po majčinoj želji učinio korake .... - Jedino će meni to uspjeti i dužan sam osloboditi vašu kuću takva sumnje. Ali odviše si danas uz mene, Ljubomire. Izvukla si me na lutriji. To je sudbina. Hvala joj! Pohitio je iz salona i zamolio sestru Ninku neka ne govori niajci o Jadrankinu prijepodnevnom izletu. Sestra mu obeća, ne sluteći da njezina brata zapravo muči ljubomora što je Jadranki prije podne netko drugi pružio užitak na konju i što ju je pratio neki stranac, dok je njemu oduzeta ta mogućnost. Otkako je čuo kako de Grebenović pripovijeda o tom izletu, Ljubomir mu se približava, prijazno ga oslovljuje da bi mogao što više doznati o neznanom plemiću iz Norveške. A lukavi Tamar ga prozire i pripovijeda mu o ljepoti i otmjenosti Norvežanina koji da je vrlo bogat, živi raskošno, a Jadranka ga je očarala što je govorio i njegovoj rođakinji - dodaje Tamar. Ljubavni bol obuzima Ljubomirovo srce. 277 Još igra nije dovršila, kad se pred dvorcem zaustavi kočija. Svi su kličući pritrčali i zaokružili kola u kojima se dovezla Or-šićka da povede kući svoju djecu, a zapravo je htjela vidjeti kako se Vjeran vlada prema djevojkama. Pošto se grofica pozdravila s domaćinima i gospođama, mladež nastavi igru, a Vjeran je ostao, zamolivši je nekoliko časaka razgovora nasamu. Tada joj saopći djevojački prijedlog što mu ga je iznijela Neda štriga. - Nemam ništa protiv toga da im budete instruktor kad one to žele. Svakako za mladićeve sposobnosti zabavljanja nije to odviše pohvalno, ali za njih će biti vrlo korisno. A kada želite početi vašu "školsku obuku?" Sutra putujete u dvorac Bežanec s Jožicom. - Zasad neću ići u Bežanec. - Odbiti Jožici poziv? To je neumjesno. Napokon, zašto? - Njezino omalovažavanje neplemićkih djevojaka osjećam kao uvredu prema svojoj majci koja nije bila plemkinja. Kad bi moja majka bila živa, grofica Jožica i lijepa Renata jednako bi omalovažavale i nju. To me vrijeđa i zato neću ići u Bežanec. Evo, to sam htio reći.

Pogledala ga je s razumijevanjem i rekla: Možete započeti svoju "školsku obuku" u subotu u pet sati poslije podne. Odredit ću da se priredi jedan od malih sa lona straga. Sama ću to javiti gospođicama, a sad idite k mladeži. Dok oni veselo igraju društvene igre, iz prizemnog salona dopire do njih Jadrankina glazba. K njoj ulazi Tamar de Grebenović, promatra i sluša kako djevojka vješto improvizira pratnju, a onda uzdahne: - Rođeni ste neiscrpni talent. Da ste se posvetili pjevanju, doživjeli biste svjetsku slavu na pozornici. - Mnogo sam o tome sanjala - nekoć. - Vi ste, dakle, željeli učiti pjevanje? Cuo sam da niste htjeli? - Obratno - veli ona. - Mnogi su mi proricali sposobnost i stala sam čeznuti da naučim pjevati, ali nisam ostala samo bez roditelja nego i bez jednog novčića, prosjakinja. - U vašem grlu leži zlato i slava. - Umjesto znamenite pjevačice, bit ću neznana - pletačica, - veli ona mirno. Vani je igra dovršena. Jadranka prestane svirati. Tamar brzo primijeti: - Znate li da me taj vaš kavalir iz Norveške pozvao k sebi u hotel! Očito želi učiniti posjet barunici. Ne znam bih li pri hvatio. - Nije vam simpatičan? - To ne mogu reći, razgovarali smo samo dva-tri časa. VI ste imali prilike s njime govoriti. Kakav je dojam ostavio na vas? 278 _ Inteligentan, pristojan i umije osobito dobro govoriti. Sigurno laskati? Ili govoriti uvjerljivo? _ Ako su mu riječi uvjerene, onda je besprijekoran čovjek. _- Vaš je sud miran, dakle, nepristran. Prema tome, mogu rimit" njegov poziv. Činilo mi se da on želi samnom sklopiti poznanstvo. A i nije čudo. Ako ovdje dulje ostane, bit će mu odviše dosadno. Svakako idem k njemu. Zar nema obitelji? Veli da je poslije sestrine smrti samac. Ovako lijep, a čini se po svemu i imućan plemić. To je Šteta. No, pokušat ću. Nikad nije loše imati u dalekom svijetu znanca. Čujete li? Gospodin Nikica Halper opominje na polazak kući. Nitko ne zna da su Nikica i Ljubomir ugovorili raniji povratak, kao što su radi Vjerana savjetovali i to da Orhida priredi zabavu posljepodne, a ne navečer. Premda nitko ne zna razloge, pokoravaju se svi, to više što je i Oršićka s njima u sporazumu da zaštiti Vjerana od progonitelja. Izletnici se opraštaju s domaćinima i cijelo društvo krene u grad. Ljubomir sjedi u kočiji s majkom, sestrom i baronesom Kol-lenbach. Tamar de Grebenović jaši iza kola u kojima sjedi Jadranka. Neka misao pokrene Tamara. širokom gestom skine cilindar, zaokruži njime zrakom, pozdravljajući gospođice i gospođe, i potjera konja da stigne u grad što prije. DŽINGIS-KANOVA STRATEGIJA Kad se je Larsen vratio sa Ksavera, nakon objeda povuče se u svoju sobu i odredi da ga puste nasamu. Nije načisto sa svojim vladanjem prema Jadranki. Nekako je zabrinut sam nad sobom. Počne sam sebe preslušavati, istraživati svoje čine i presuđivati ih. "Otišao sam tamo, plamteći od želje da iglom onesviještenu djevojku na grudima ponesem u baruničin ljetnikovac, a umjesto toga, donio sam je u grudima - u mislima neostvarenih želja. Znam li ja uopće što je to - ljubiti? Kažu, ima ženskih bića za koje možeš i osjećati. Ludost- savršena romantika neprirodnih bića - podvrgnuta samo i jedino prirodnom nagonu." I prezirno se nasmije samom sebi: "Kad Jadranka bude moja, proći će me"... Ali ni ova ga odluka nije umirila. "Kad će biti moja? Rekao sam joj: čekam. Zar ću, uistinu, čekati do nove zgode? Čini se, ja to kanim. Gotovo osjećam užitak čekanja. Ne. Tu se ne snalazim. U takvom se raspoloženju j°š nisam našao ni prema jednoj ženi". 279 - "Cime je djelovala na mene. Pogledom, riječima, glasom, ali nečim me je držala udaljena od sebe i onda kada sam osjetio; sada je moram zagrliti. Što me to zadržalo da nisam djevojku silom skinuo sa sedla? Ta bio sam s njome sam." - "Bio bih lažac i kukavica kad ne bih priznao sam sebi da me pobijedila. Ali čekaj, kad mi drugi put dođeš u susret,

ljepotice - osvetit ću se ..." Već je tajnik triput pokucao dok Larsen najzad ne otvori vrata. - Vaše visokorođe, oprostite, kucao sam nekoliko puta. - Ah, vi ste, - smiješi se barun podrugljivo sam sebi. Valjda sam zadrijemao? Što je novo? - Vaše visokorođe je naredilo da pozovem Bardovića. - A kako je s promjenom moje ličnosti? - Svima sam u svratištu jednostavno izjavio da vi niste Larsen i da je to kruta zabuna. Vaše visokorođe se zove Kristijan, a Larsen tek dolazi. Tko se usudi posumnjati u to, ide vezan lancima u zatvor. Pred njim stoje trojica: Jarec, Bardović i Heinrich. Otkako je barun danas došao s izleta, izvanredno je raspoložen, svjež i pokretan. Ne usuđuju se pitati gdje je bio, poznato im je samo toliko da je njihov tjelesni žandar dobio od njega neke tajne naloge i da je rano prijepodne otišao u nepoznatom smjeru. Redarstvenom njuhu gospodina Jareca čini se da Larsen pred njima krije neku zanimljivu žensku tajnu. U Beču je to bilo razumljivo kad je tamo imao svog Franca, ali kako bi ovdje mogao bez njega? Međutim, barun počne ispitivati Bardovića: - Svi mlađi ljudi rado pričaju jedan drugome o svojim lju bavnim vezama. Recite sve što znate o Kegleviću u tom pogledu. - Vaše visokorođe, često sam mu pripovijedao o svojim ljubavnim odnosima, a kad sam ispitivao o njegovim, uvijek bi odgovorio: "Nisam zaljubljen, a ono drugo nije zanimljivo - jer je prostački." A kad smo govorili o braku, razvijao je isto takvo smiješno, idealističko mišljenje kao i o poštenju i rodoljublju. - U Beču ste mi pripovijedali da je Keglević želio naći negdje u Hrvatskoj svoju tetku, sestru svoje majke, Da čujem podrobnije. - Njegov je otac grof Keglević oženio kćer svog upravitelja koji je, osim nje imao samo još jednu mlađu kćer. Vjeran je često pokušavao da nađe ovu sestru svoje majke i obratio se na oblast rodnog mjesta svoje majke i njezine sestre. Naravno, činio je to bez znanja stare bake grofice Keglević jer je ona mrzila, ne samo njegovu majku, nego i njezinu obitelj. - Je li Keglević dobio odgovor? Sjetite se, to mi je važno. - Sjećam se: Vjeran je dobio odgovor da je mlađa sestra njegove majke, prezimenom Kaučić bila udata u Mariboru, ali doskora joj muž umre. 2eli li saznati više, neka upita oblast u Mariboru- Odmah je počeo pisati pisma, ali ga zateče stara baka i zatraži od njega riječ da neće nikada tražiti veze s rođacima svoje majke. Morao je to obećati. A sada, nakon smrti stare? Kad sam u Beču s njime razgovarao one posljednje večeri, spomenuo je da će iz Zagreba povesti potragu za tetkom. Znate li kako se njegova tetka zvala nakon udaje? Mira Goran. Mislim da je njezin muž bio neki posjednik. Koliko je danas toj ženi godina? On je preračunao da joj je oko trideset pet-šest, najviše četrdeset godina. Još ste nešto govorili, da je Keglević želio s njome sta novati da ima nekog svoga uza se? Bardović potvrdi, ali da ne smije ništa potanje odgovoriti, nego ono što je već kazao. Barun opet pita: - Kako ta žena izgleda? Je li vam o tome govorio? - Keglević je spominjao da je tetka dosta slična njegovoj majci. - Kako je izgledala Keglevićeva majka? Vi ste vidjeli nje zinu sliku u dvorcu u Kazališnoj ulici. - Dobro sam je pogledao jer je trebalo da je prikazem kao svoju majku: visoka je, smeđokosa, smeđih očiju, vitka i lijepa. - Onda je vaše kratkotrajno grofovstvo donijelo ipak koristL Možete ići, mislim da vam je lijepo u ovom besposličarenju. Vaše visokorođe, hvala vam, ništa mi ne nedostaje. Barun je ostao sam s Jarecom i tajnikom. - Naš Keglević zadaje nam toliko neprilika kao i njegova Hrvatska. Zgrabiš je za šiju i misliš: sad je naša i pokorna, a ona sklizne iz ruke i opet je nemaš. Kad mu ponovo staneš na šiju, evo ti protivnika srčanog, zanosnog, izdržljivog i možeš uda rati koliko te volja - opet sve izdrži. Kao da neka vrhunaravna sila podupire i Keglevića i njegovu domovinu. Ali što se tiče

Keglevića, sada ću učiniti kraj tome jer imam važnih drugih zadaća. - Neka mi vaše visokorođe oprosti: nitko na ovome svijetu ne bi mogao vjerovati da je vama potrebna hajka na Keglevića i njegovu baštinu. Istina, dvor je posebno zaštitio članove aristo kracije od zatvora i optužbi - ali ovaj neznatni mladić je sin građanke. Zašto ga ne uzmete najkraćim putem: u zatvor na mu čila pa u ludnicu ili hitac u lubanju? - Ali nitko ne bi vjerovao tko stoji iza Keglevićevih leđa. Ne grof Grune - nego dva interesa, dvije stranke ili, bolje, dva suparnika. Jedan je novi, bogataškograđanski, na čelu im advo kat Aleksandar Bach - drugi je stara aristokracija - na čelu joj grof Grune. Oba protivnika nastoje da zadrže svoj upliv na dvoru, i jedan i drugi se takmiče. Kad bi Grune saznao čemu sam u tragu - uzeo bi mi iz ruke Keglevića, a njegovu baštinu položio u Sofijine ruke i stekao ponajprije priznanje sebi - a 280 281 moj doprinos prosto likvidirao. Zaboravite grofa Griinea i radite za mene i Bacha, on će nas nagraditi. Taj Vjeran Keglević, kog moramo u tajnosti dobiti u ruke, posjeduje sve prednosti i sve mane svoga naroda: nedostatak lukavosti, podmuklosti, bezobzirnosti i besavjesnosti. To ću sada iskoristiti jer prema Kegleviću upotrebljavam Džingis-kanovu strategiju. - Kako to misli vaše visokrođe? - smjerno pita tajnik? - Onako kako je radio Džingis-kan kad je vodio Mongole prije sedam stotina godina. Kad se zapleo s nekom zemljom u rat, poslao je najprije malu vojsku, slabo uvježbanu i slabo naoružanu. Protivnik je takvu vojsku brzo razbio i, uvjeren u nje zinu slabost, stao je goniti sve dotle dok nije kao ispod zemlje niknula ona prava, Džingis-kanova, ogromna, strahovito naoružana vojska i protivnika potukla. Vidite, nas je do sada Keglević pobje đivao. Ja sam dosele protivniku dopustio da bude pobjednik, ali ću odjednom navaliti sa svojom golemom nerazorivom snagom... - Koja je to snaga kojoj on ne bi odolio? - pita tajnik. - žena. Gledate me? Ne znate što može žena? Jadnice. One nacrte i spise za koje smo mi utrošili toliko snage donijet će nam žena na zlatnom pladnju. On će misliti: mi smo potučeni jer mi je zaprijetio da ga živa neću uhvatiti, a kad umre, nestaje goleme vrednote jer je nikada nećemo moći otkriti. A, eto, monarhiji će taj golemi plijen pasti u ruke po jednoj lijepoj ženi. - Do sada nije Keglević ušao u nijednu zamku što smo je postavili - upozori Heinrich. - A sada, pošto se osjeća pobjednikom, mora misliti da sam fscrpio sve i s užitkom se baciti u meku, slatku zamku ljepotice. Govori veselo, samosvjesno, pun života, zapanjuje svoje pomoćnike. Takva ga nisu vidjeli još nikada. - Ima li vaše visokorođe u tom pogledu za mene nalog? pita Jarec. - Otputovat ćete u Maribor i tamo povesti najpomniju isfragu o svemu o čemu sam malo prije ispitao Bardovića. Pove dite i njega bude li vam trebalo kakvih objašnjenja u pogledu Keglevićeve tetke. Da vam razjasnim: za sve što želim, potrebno je više vremena. Ali, evo, dolazi ravnatelj Premru. Odmah ćemo obaviti predradnje. Sluga Johan uvede u radnu sobu ravnatelja gimnazije. Ovaj se duboko nakloni i smjerno pozdravi. Larsen ga odmah oslovi: - Dao sam vas pozvati radi važna posla. Imate li negdje kakvih znanica, rođakinja koje ovdje u gradu nitko ne pozna? - Vaše visokorođe, imam. Upravo mi je danas jedna došla u posjete, prvi put je u Zagrebu. - Može li vrlo dobro poslužiti. Ne, time još nisam zado voljan jer trebam u svemu tri ili barem dvije žene - ali sjajne glumice za pozornicu života. Toj vašoj rođakinji koja je stigla da nas povjeravam laku, ali vrlo važnu ulogu. Imate li mi što važno reći? 282

__ Da, vaše visokorođe - o gimnaziji. Moji su đaci izjavili Ha & slušati predavanja i odgovarati samo na hrvatski. _- Gospodo, radi se sada o mnogo većoj zadaći - razlaže im sv°J Plan" RavnatelJu gimnazije dao je nalog pa ovaj ostavi hotel presretan što mu tako visoka ličnost pruža novog posla kojim će krvavo napakostiti grofici Oršić i njezinu štićeniku Kegleviću. Tek što su podnijeli referate tajni agenti za pojedine zagrebačke ulice i špijuni pojedinih domorodnih plemića, donese mu sluga listić od Tamara de Grebenovića da mu ima priopćiti važne događaje. U času odstrani barun iz radne sobe sve redom, čak i Hein-richa, a Tamara povede u svoju spavaću sobu. Visoki se mladić duboko sagne pred službodavcem, u ruci drži cilindar, a usne mu se smiješe trijumfalno. - Vi ste krcati povoljnim istraživanjem. - Vaše visokorođe, sreća i ja služimo vam jednako vjerno. - Dakle, referirajte - ali potanko. - Prva slika koju sam uočio izgleda čudesno: Keglević stoji na terasi okružen svim gospođicama. - Zar i Oršićkino kumče? - Posljednja je stajala ona. Kasnije sam onako lukavo, čas jednu - čas drugu gospođicu, draškao da je zaljubljena u Vjerana, a svaka se branila da im je pripovijedao historiju i svaka mi je nešto rekla o njegovu pričanju da sebe opravda. - I Oršićkino kumče? - Nije bilo više potrebno da nju ispitujem o tome jer sam s njom govorio najintimnije, - postavljao joj pitanja o Kristijanu, a ona, - zapravo očarana - rekla je: taj Norvežanin je savršeno simpatičan čovjek - Ne dodavajte, ne dopuštam to - upadne Larsen, ustane i šeće po sobi da savlada buru u sebi, izazvanu Grebenovićevim riječima. "O, do vraga, zar je ova Jadranka od mene učinila jedan val Jadranskog mora koji se valja po zamahu njezine volje: Da - kad čujem o njoj, mislim o njoj - onda sam more za vrijeme plime. Moram se osloboditi ove plime - moram" ... spočitava Larsen sam sebi, ali se ne može osloboditi da sluša Tamarovo pripovijedanje. Premda policijsko uho osjeća kad špijun nešto dodaje i uveličava da bi mu ugodio - ipak mu svaka tobožnja Jadrankina pohvala ubrzava kucanje srca i ugrijava krv, povećava žeđ za djevojkom koju on već osjeća usudom svojih živaca, svojih dana, rada i svih osnova. Još samo teškim trudom mozga i svojeg položaja drži otvoren put do Keglevića. "Što god mislio, kako god se ispričavao - vidim: ovu veliku tako sjajnu i unosnu veličajnu osnovu sprečava mi plima. Moram natrag, samo dotle dok imam pergamente -- onda ću djevojku naprosto uzeti sobom u Beč". Ali onda pristupa opet k Tamani, upozorava ga neka govori tiše i Larsen sluša i stavlja pitanja za najsitnije stvari kako bi znao s kim je Jadranka šetala, s kime nešto progovorila, kako se vladala. Osobito je pomno ispitivao, gotovo istraživao njezin odnos prema Ljubomiru i njegovo vladanje prema Jadranki. Zašto ju je na izlet pratio baš on - grof - dok je ona u kući samo od milosti primljena? A lukavi de Grebenović zapaža Iju-bomor službodavca i prilagođuje izvještaje u svoju korist. Mnogo puta osjeti Larsen navalu krvi kad Tamar pripovijeda prizor na izletu kako je Jadranka objašnjavala Nikici Halperu razliku između Larsena i Kristijana i kako je njemu, Tamani, na njegova pitanja o Kristijanu, opetovano dala svoje najlaskavije mnjenje. Trijezni Larsen već bi davno morao zaustaviti Grebenovićevu govorljivost, ali je on novim ispitkivanjem još podvostručuje. Tek nakon jednog sata Larsen sjeti se da su tamo bili mladići koji ni nakon osmogodišnje apsolutističke vladavine neće da uzimaju službe u bečkoj vladi i počne ispitivati što su sve govorili. A Tamar denuncira, laže i kleveće kad nema što da referira. Poslasticu ostavio je za konac: Izlet je svršio za mene senzacijom! - Jadranka je pje vala. Nikad nisam čuo takav glas, svi su se divili. I zatim ispripovijeda kako je Ljubomir Oršić tvrdio da djevojka nema smisla za pozornicu. - Kad je danas pjevala, svi su govorili da bi trebala na po zornicu, a ne u pletionicu nakita kose. Međutim, kad smo načas ostali nasamu, povjerila mi je da su pjevanje i pozornica bili nje zini tajni sni, ali da nije imala sredstava. Nisu je pustili da uči, a ona bi sigurno postigla sjajnu budućnost i svjetsku slavu. - Vama je izričito kazala da je to njezin san? Istinu mi recite. - Vaše visokorođe, neka mi vjeruje. Nemam nikakvih razlo ga da pripovijedam što ne bi bilo istina, a smatram dužnošću saopćiti vam sve što mi je govorila. - Da, da, veoma dobro. To i tražim od vas. Ona je sanjala

o kazališnoj karijeri? Takva se pojava ne viđa svaki dan na po zornici. Jest, to bi bila senzacija! Sve više razabire Tamar da je postigao svrhu. Uspirio je Larsenovu strast i sada ima pred sobom muškarca koji sav plamti, smišlja i snuje kako bi se što prije domogao Jadranke. Smatrajući da je za danas razgovor dovršen, Tamar se nakloni i pita: - Ima li vaše visokorođe još koji nalog? - Za danas ne. Sutra prije podne, što ranije to bolje, javite mi je li Jadranka u onom dućanu. A sada se žurite kući i pazite neka vas ne susretnu znanci i ne ispituju otkud idete. - Ne bojim se. Cim odzvoni gornjogradsko zvono Lotrščak, pokupit će se svi u kuće. Prošlu subotu opet se pojavio bijeli fratar. 284 Znate li što potanje o toj priči? De Grebenović ispripovijedi ono što je čuo od drugih, a barun primijeti: __ Je li istina da se taj duh navodno javlja baš u onoj kući edje radi gospođica Jadranka? - Da, vaše visokorođe, ali se navodno već šeće i po Gornjem gradu. Kad je prošle subote u Gornjem gradu podigao Halper nekoga stranca na vrtuljak - tvrdili su građani da je prošao bijeli fratar i svi su se preplašili. Otad, čim odzvoni zvonce na kuli Lotrščak, nitko ne prolazi šetalištem. - Čudno je to - nasmiješi se barun. - Inače duhovi dolaze tek kad izbije ponoć, a taj vaš bijeli fratar ima neke povlastice da se malo ranije prošeće ovim svijetom. No, dobro. Idite. Sutra očekujem vijest hoće li gospođica biti na Opatovini. Nadam se: ovih ću dana dobiti odgovor svojeg urednika. Vaše umotvore će štampati na državni trošak. Pun sretnih nada, Tamar potajice napušta svratiste da ga nitko ne bi zamijetio. Barun pozvoni Johanu i dade pozvati k sebi tajnika i Jareca. Obojicu pogleda značajno i, umjesto naloga, poče razlagati: - Ima dvije vrsti doušnika. Jedni su obična tegleća marva. Natovariš mu zadaću, a on vuče teret, izvrši, primi plaću i opet ide dalje. Druga vrst - to je de Grebenović. On smatra sebe mi ljenikom muza, a drži da su ga one riješile svih moralnih oba veza i ostavile mu dužnost da počini svako djelo, svaku gnjusobu, kako bi svoju osobu istaknuo, osvijetlio, uzdignuo. No, a sada, Jarec, valja vam postaviti straže da vidimo kakve to domjenke ima Keglević sa ženama. De Grebenović je donio vijest: danas je Keglević pripovijedao gospođicama o nečemu što je naučenjački predgovor o onim nacrtima i spisima koji sadržavaju go lemo blago. Keglević je došao ranije od muških gostiju na Ksaver i gospođicama govorio o Zagrebačkoj gori. Moram znati sve podrobno... - O tom će najbolje znati gospođica Jadranka - spomene Jarec. - Da, ona, vi ćete je ispitati, ali samo u ime Larsena - a ja, Kristijan, nemam s tom stvari nikakve veze - razumijete li? Nikakve. Dakle, ispitajte je. Malo joj možete zaprijetiti sumnjom koja lebdi nad njom ako ne bi htjela govoriti. Ali ona mrzi Keglevića i, ako budete s njome postupali obzirno, kazat će vam sve što je govorio. Učinite to već sutra. Barun šeće po sobi. Razgovor s Grebenovićem neobično ga je razigrao. Oči mu iskre. Neke ga misli raspaljuju, korača gipko, brzo, kao nikada do sada. Njegovi pouzdanici i odviše jasno čitaju preokret u njegovoj pojavi. Kao da mu je dvadeset godina. I on prilazi k pisaćem stolu, izvadi zlatnu kutiju obloženu briljantima, ponudi tajniku pa onda Jarecu: . 285 - Evo, uzmite finog "šnofanca" - to će vam osvježiti tno. zak. - Zapanjeni uzimaju sitni crni prašak palcem i kažiprstom. Ne mogu se dosta načuditi što je to spopalo njihova pretpostav ljenog. Takve počasti s njegove strane još nisu doživjeli. Svaki je uvjeren: visokorodeni je doživio nešto veliko ili ga negdje čeka velik, siguran uspjeh... NOVI POSJET BIJELOG FRATRA U dvorcu Kazališne ulice sve je živo. S izleta se vratio Vjeran u pratnji svojega Videka. Muška se družina štrcala da primi konje, a ženska sprema večeru.

U blagovaonici već čeka prostrt stol, upaljena su svjetla lustera, otvoreni prozori u Tuškanac, odakle dolazi hladnoviti mirisavi svježi zrak šume. Iz svega, iz svake stvarce, osjeća se nježna, topla pažnja dadilje Matilde. - Vidim, čekali ste me - veli joj on srdačno. - Druge brige nemamo nego da čekamo vas - odgovori ona. - Želite mi ugoditi. Oh, lijepo je to, Matilda moja. - Dobrom je čovjeku lako ugoditi. Ali nekako ste mi ne veseli? Znam ja razlog. Videk kaže: tamo nije bilo lijepe Renate. - Još mi samo i vi počnite s njom. Draga Matilda, barem mi vi vjerujete: ja sam je prošle subote, istina, odviše gledao, ali to je skrivilo vino. Morao bih svake večeri popiti barem pola litre da se priviknem. - Dobro - nasmije se ona - potražit ću vam nešto takvo, osobito dobro, ali znala sam da će vas tako odgojiti pokojna baka. Mrzila je vino. Kad je sve uredila, uputi se u prizemlje^ Vjeran nije mogao pravo večerati. Sve su mu misli na današnjem izletu, u onoj šumi, odakle je s Videkom gledao Larsena i Jadranku. Ni časa nije vjerovao da je to neki Kristijan iz Norveške. I podaje se razmatranju: tamo na izletu, kad je Tamar de Grebenović s njome govorio o susretu s tobožnjim Kristijanom, držala se posve mirno kao i onog dana, kad ju je pozvala Oršićka da pripovijeda kako se upoznala s onim bradatim gospodinom što je pozdravlja. Sada ona tvrdi - to je Kristijan, Norvežanin, s kojim su zamijenili jednoga od bečkih redarstvenika u Zagrebu. Ne, to ne može vjerovati, jer je Videk ovoga Larsena vidio u dvorcu Kazališne ulice, on je tamo provalio da traži njegove pergamente. Očito, Jadranka sve zna i pokriva ga. Ne, taj izlet nije bio slučaj, nego dovogor, jer nije prije toga, po dužnosti, zamolila 286 -jćku za dozvolu. Shvaća da joj godi udvaranje odličnog, prilog muškarca, kad joj ovdje kod kuće nisu udvarali. Kakva st0 djevojka? Zar bi mogla biti tako pokvarene duše i varati dobrog, poštenog Ljubomira? Zašto? Nemirno hita Vjeran gore-dolje po sobi i pita sam sebe: "Sto da sada činim? Što mi nalaže dužnost prema Oršićki? ćast njena imena je ugrožena, a što mi naređuje dužnost prema prijatelju? Sreća je njegova na kocki... Ne. Tu ja ne smijem ostati mirni gledalac. To mi nalaže poštenje. Ali kako raditi? Što? Samo onako na prečac otkriti taj sastanak Ljubomiru značilo bi razoriti njegov život. Prije svega moram saznati kakva je to veza Jadranke s barunom Larsenom, a zatim postupiti. Najprije prodrijeti u ovu tajnu, i to što brže." Nakon toga zaključka pozvoni Videku. Ovaj ulazi. Dođi k meni i lijepo mi reci, ali bez mržnje: kako se gospođica Jadranka vladala prije nego što je otišla u Beč? - Nije joj se nikada moglo ništa prigovoriti. Kad su kod presvijetle Oršićke bila mlada gospoda, često je svirala za ples, nikad se nije čulo o njoj zlo, naprotiv bila je vrlo čedna. - Nitko nije udvarao tako lijepoj djevojci? - Kako bi udvarali sirotici bez ičega. - Ako je djevojka dobra i lijepa, a nema ničeg, može je ipak netko voljeti? - Nije se nikada čulo ništa takvo. Više sam puta pomagaa dvoriti kod grofice i čuo svašta kad su gospoda pripovijedala o gospođicama. Ali Jadranke kao da i nema! O njoj nisu nikad govorili. A mi lakaji odmah vidimo i čujemo kad se koja gospo đica nekome sviđa. Svi smo mislili da će ona ići za guvernantu, ali nije htjela, nego je počela raditi taj nakit i onda izmolila od Oršićke da je pošalje u Beč. - No, vidiš, bila je uvijek dobra. Ni sada ne smiješ misliti zlo o njoj. Ali slušaj pomno: imaš li, možda, kakva znanca među slugama u hotelu "K caru austrijanskome?" - Imam, dobrog dečka, Zagorac je iz Zlatara, tamo je sluga kod vratara i u sobama. - Vrlo dobro. Bi li mogao od njega doznati ako taj barun, kojega smo vidjeli, naruči konja ili kola za izlet? - Da, vaša milosti, to je također njegov posao ako gost naruči kola ili jahaćeg konja. On će mi sve kazati ako ga zatražim. - Ne smiješ mladića prestrašiti, sigurno mu je naložena Šutnja, no dade se to izvesti onako lukavo, kako si od bečkog kurira izmamio ono pismo. Ali za takve barunove izlete morao bih znati unaprijed, jer ćemo ga nas dvojica slijediti... - Razumijem, moja je briga da sve saznate na vrijeme. - Samo se po sebi razumije, i to je naša tajna, Videk! A sada idi spavati - kasno je.

287 Mladi lakaj izlazi. Vjeran je stao do otvorenog prozora. Iz Tuškanca struji sve hladniji zrak pun proljetnog mirisa. Mladić se zagleda u noć. Obuzima ga duboko ganuće nad Ljubomirovom sudbinom. "Ne, ne, nikada neću dopustiti da ga ona vara - odluči on. - Moram je istrgnuti iz Larsenovih ruku - i povratiti k njemu, vrijednom, plemenitom mladiću. Samo, je li ga zavrijedila?" ... Već je blizu ponoć. Vjeran nema sna. Pošto je zadovoljio svoje srce, skladajući osnovu kako pomoći Ljubomiru do braka s Jadrankom, još uvijek ga ne snalazi umor. Naprotiv u mozgu mu se probuđuju uspomene i događaji što su mu pali na put prigodom povratka u domovinu. "Jedva sam tri tjedna kod kuće, pa što je sve prošlo preko mene?" Sjećanje ga odvodi u bečki stan njegove bake kad je iza njezina sprovoda osjetio prvu jaku navalu želje: u domovinu, što prije u domovinu! Taj krik stare čežnje za domovinom zahvatio ga je snagom vihora. Nije se mogao oduprijeti. I da ga nije one noći takvom snagom odvela želja za domom, bili bi ga Bachovi sluge našli kod kuće u Beču i odveli ravno u vječni mrak... "Zar je moje srce probudio osjećaj za domovinom da me spasi? Ili je srce nesvjesno čeznulo? Da nije bilo ove čežnje, ne bi bilo ni mene!" Sjeća se kako je otputovao u polumraku jutra... Sjeća se kad je ono s diližansom prvi put ugledao sliku vrhunaca Zagrebačke gore, sjeća se toga s ganućem poput djeteta koje je ugledalo majku, ili zaljubljena mladića što je ugledao dugo željkovanu dragu. "Taj prvi čas, taj prvi pogled, odlučio je mojim životom - spašavanjem od tamnovanja pod krovom onih što žive u mraku svijesti, među stijenama ludnice... što više misli o tome, dublje osjeća ljubav prema gradu koji mu se čini da je kruna njegove domovine i spasitelj njegov od jezive sudbine. Taj osjećaj tjerao ga je naprijed po onoj širokoj putničkoj cesti gdje je susreo na konju lijepu crnooku, crnoputu Orhidu, kako u šumi doziva brata. Sjeća se kaka mu se nasmiješila i dopustila da on svojim gromkim glasom dopre do brata, a onda su ga poveli sa ceste šumom na drugu stranu prema istoku. A kad su progonitelji podveče jurili za njim, istom onom cestom s koje ga Orhida bješe odvela, on je već gledao tornjeve Zagreba. Dugo promatra u duhu prizor kad se pred njime pojavila na konju ljepušna crnokosa djevojka s tako dragim crnim očima i dražesnim smiješkom. "Je li ona moja sudbina?" Onda mu sinuse pred oči prvi dani života pod ovim krovom-Kako je odmamljen u zatvor na županiju. Misli i na poštenjačinu Andraša Fabijančića i njegovu pomoć, na bijeg iz ruku Jareca, 288 nalet u dvor Nikice Halpera u Pluski - i na Zorislavu. Opet djevojka... Sestra dvorskog spasitelja. Nakon onog strašnog razočaranja u prijateljstvo, u vjeru i u poštenje, dobra plemenita duša Nikice dala mu je pomoć i svoje povjerenje. Uz Nikicu pojavi se lik njegove sestre Zorislave, smeđokose djevojke s puškom o ramenu i s lugarskim šeširom na glavi, kako obavlja posao špana. Lijepa, pametna, odvažna djevojka za životnu borbu sposobna duša... "Koja mi se više sviđa? Orhida ili Zorislava? Više dugujem Orhidi, a isto toliko bratu Zorislave. Hoće li mi srce pokazati pravi put? Ipak je Orhida moj anđeo spasitelj... Nikica mi nikada ne bi zamjerio ako mi se više sviđa Orhida od Zorislave. O, kako je bilo ružno i nezahvalno što sam prve večeri tako glupo buljio u Renatu, tuđinku, s kojom me ne može vezati ništa, baš ništa pod suncem ... Mislim, Neda me je upozorila na to?... Jest, ona... Pravi ženski domorodac, političar. Čudno se doimlju njezine "kapetanske" izjave, ali je zgodna - vraški zgodna. A Ninka - kći moje pokroviteljice, najdraže žene na svijetu? Ninka je dijete Ijepušno, ali dijete! Kontesa Mirta? Da nemam dužnosti pred spasiteljicama, ozbiljno bih joj udvarao. Zašto, čemu ljubiti kad se "ženama ne smije vjerovati" - veli moj Videk! Ima li taj moj kućni filozof opravdanje za ovu lozinku" ? Svi spavaju samo Vjeranove misli bde, komešaju se sukob-Ijuju, sređuju i opet raspršuju novim razlozima. Naposljetku ih nastoji sabrati: "Mislim da je od svih djevojaka najdraža Orhida, najvrednija Zorislava, najpametnija Neda!" Nešto ga zbuni u mislima. Sluša. Buka s one strane dvorca... Otvori vrata, ide na hodnik i krene u sobu s ulične strane. Otvori prozor i gleda na ulicu. Dolje na "casinu" gori petrolejska ulična svjetiljka. Pod njom se okupilo nekoliko muškaraca. Više glasova raspravlja. Nasuprot Vjeranu na prozoru u mraku također rasprava: - Ali kad su ga vidjeli - onda je istina. - I ja sam ga vidio svojim očima - čuje se glas iz prizemlja Vjeranova stana, tamo gdje je staja. Čini mu se, to govori njegov Miško. Buka i razgovor pobudiše toliko njegovu pažnju da je odlučio sići. Ode natrag u svoju sobu, uzme šešir i laganu dugu pelerinu, pa izlazi na hodnik. Tu sretne Videka posve odjevena. Odmah se ispričava: - Htio sam dolje k Mišku, dotrčao je malo prije k meni i probudio me, jer je kraj naše kuće prošao duh bijelog fratra. - Priviđenje i ništa drugo. Valja to ljudima izbiti iz glave. - Ako idete na ulicu, smijem li s vama? - Samo ne budi ostalu družinu. Sišao je dolje i otišao u staju. Kod prozora s rešetkama stoji Miško, drži mali fenjer, lice mu je odraz straha. 19 Jadranka ,, •Jao

- Junačina se boji duha? Tko ti je ovo utovio u glavu? pita ga Vjeran. - Cuo sam buku, skočio k prozoru, vidio ga svojim očima, prošao je kao bijeli oblak pokraj naše kuće ... - Sanjao si, moj Miško! Hajde da čujem, što vele oni tamo pod svjetiljkom. A ti. Miško, čekaj, možda se opet prikaže! Videk otključa velika vrata. Izlaze i zatvore za sobom. U hladnoj noći tinja malo svjetlo u čađavom stakalcu. Ispod svjetiljke okupilo se nekoliko muškaraca, poput noćnih leptira. - Čega ste se prestrašili? - pita ih Vjeran. - Vraćali smo se kući Mesničkom ulicom, kad ono pred nama bijela svjetlost, onda bijeli oblak i, eto, prođe duh bijeloga fratra. - Otkud se vraćate? - Od "Veselog Zagorca", tamo smo slavili rođendan. - Onda nije čudo da ste vidjeli svjetlost, bijeli oblak i bi jelog fratra... - Nemojte tako s nama, mi smo pošteni trijezni građani. - Građani ste i pošteni ste, ali ne sasvim trijezni, dragi moji. No, pa ništa zato, slava je slava, ali nema nikakvog duha ni bijelog ni crnog fratra. - Crnog nema, ali bijelog ima - tvrdi drugi. - Ja sam bio kod "Bijele ruže" na kupici vina, nisam slavio, a ipak sam ga vidio kad je odletio iz Mesničke ulice gore uzbrdo na Južnu promenadu. Gore sjedi do jedne ure u noći, a onda nestane. - Idem mu malo praviti društvo - reče Vjeran - a vi hajde spavati. Laku noći Iza njega netko šapće: - Vidiš, tako ti se ovaj mladi gospodin raga s bijelim frat rom. Ide mu, veli praviti društvo! - Ako mu bijeli fratar nasadi na glavu svoju praznu kuku ljicu, može i on ostati bez glave, kao što je i fratar. - Nije istina, nije bez glave. Vidio sam mu baš ravno u ku kuljicu. - Prazna je, dakle, duh nema glave. - Nije! Velim - nije! Ima lice, očnjake poput smrti, pravi mrtvac, ali gleda. Točno sam vidio! Svađaju se, još uvijek stojeći pod svjetiljkom, jer se boje poći dalje mrakom do druge svjetiljke. Malom uzvisinom iz Mesničke ulice uspinju se Vjeran i Videk na šetalište. Došavši na brijeg, obojica se zaustave da ne bi prouzročili štropot. Potpuni mrak. Granjem šušti vjetrić, čas se zaustavi, pa se opet provlači kroz mlado lišće od obijesti. Vjera-nov pogled prodire kroz tminu duž šetališta, sve do Lotrščakove kule. Ne vidi je, samo zna gdje može svršiti vidik kad bi bilo svjetla. I on čeka da se privikne mraku, pa onda polagano i tiho koraca naprijed. Videk ga iznenada uhvati za pelerinu i šapne: Gospodaru! Eto, tamo je uz kulu! Zaustavlja se, gleda i čeka dok dune vjetrić da bi prikrio štropot koraka. - Ja ništa ne vidim - šapne Videku. - Baš ništa, momčel - Tamo, ravno nasred puta, između ograde i kule, baš se tamo nešto svjetluca, sada, sada, eno!... I Vjeran ugleda u tmini čudnu sliku... Uistinu - iznenadi se on - svjetlost - bijela halja! I požuri između stabala oko kojih raste trava i drži u oku pojavu u mraku što se dobro razabire dok je svjetlost liznula niz bijelu halju ... Uhvatit ću tog duha! - odluči Vjeran i preskakuje prostor. Na polovici puta pojave nestane. Ali on trči sve do kule i gleda. Zvjezdano nebo bacilo je nešto vidljivosti na otvoreni dio šetališta gdje je drveće još slabo razgranjeno. Videk dotrči k njemu i šapće: Ovamo je zaokrenuo, prema Gospodskoj ulici ili na Katarinski trg. Uza zid kule šulja se Vjeran s momkom. Na uglu se zaustavlja i gleda. Otvoren mu je vidik u tamnu Gospodsku ulicu i mračni trg. Nad njim trepere zvijezde, kao da bi mu htjele otkriti put. - Negdje šapću ljudski glasovi? Čuješ li, Videk? - Čujem, ali ne vidim nikoga! Gleda gore na kuće. Svuda prozori zatvoreni, mračni... Otkuda šapat? Osluškuje. Mora naći smjer otkud dolazi šaputanje. Iza njihovih leđa! I korakne dva-tri koraka natrag. Veža kuće barunice Kollenbach. U njoj se stisla dva čovjeka. Prestali su šaptati. Očito se pritajuju... Tko je tu? - pita Vjeran. Casak tišina, onda jedan šapne drugome malo zamahtano: Taj je svakako živ! Možemo izaći!

Dva su čovjeka skrivena u širokom prostoru veže. Tamo su se povukli u očitom strahu što se raspoznaje po njihovu disanju i drhtanju šapćućih riječi: Nemoj priznati da smo se sakrili! - sporazumijevaju se oni njemačkim jezikom. Onda izađoše ispod veže. Odmah su Vjeran i Videk opazili da na vjetru trepere žandarske perjanice, a iza njih na leđima strše puščane cijevi i bajunete. Već su se žandari oporavili pa pitaju Vjerana: Tko ste vi? Tajni agent baruna Larsena! - tiho će Vjeran i žandaru pred nosom zamahne svojom dugom pelerinom bečkog kroja, odgovorivši mu njemački. Žandari stanu u stav "pozora", na što Vjeran reče strogo, ali tiho: Vi se ovdje na straži skrivate? Oprostite, vaše blagorođe, - pred živim... nikada... ali duh ".. Glupost! Gdje je duh?

19* m. - Vidjeli smo ga proći pokraj nas, poletio je sa šetališta... - Kad je to bilo? - Malo prije - sasvim sigurno. - Kamo je pošao? - Prema trgu svete Katarine, uz stijenu... - Kamo je išao? U koju se kuću sklonio? - Ništa nismo vidjeli odavde. Duha ne može nitko stražariti. Nitko na svijetu! - Onda mi barem kažite jeste li ga vidjeli prije koju noć? - Na Opatovini prije tri tjedna vidjeli su drugi. Poslije se pojavljivao na ovom šetalištu, vidjeli su ga i naši kolege. - Zašto ga ne uhvatite? - Vaše blagorođe - tko bi se usudio na - duha?! Ta on nestaje poput oblaka. - To ćemo vidjeti. Odstupite - zapovijedi i onda ide dalje. Zapanjeni ga Videk slijedi. Kod jedne se palače Vjeran zaustavi i ogleda natrag. - Zbilja vjeruješ u to, Videk? - Oprostite, sami ste vidjeli. Kao da je taj duh bijelog fratra - živ... Idemo kući. Kad su stupili u rasvijetljenu sobu, razabire kako je događaj zahvatio Videka. Vani se vladao posve hrabro, ali sad mu lice pokazuje da je bijeli fratar ušao u njegove živce. Očito se Videku ne da spavati i slaže Vjeranovu pelerinu. Kadgod vaša milost ide izvan grada, mora odjenuti ovaj bečki plašt. Žandari su mislili: to je ekselencija Bach. Kako sam se veselio kad ste rekli: "Ja sam tajni agent baruna Larsena". Vraški dosjetljivo. Vjeranove su misli još uvijek gore na šetalištu, uz nejasnu bajoslovnu pojavu što mu je nestala poput oblaka - kako to rekoše žandari i oni ljudi pred dvorcem. A on sve jače sumnja: duh je živ čovjek. Ali zašto to radi? Tko je iskoristio običnu priču? - A što ćemo s onim oružjem i onom iglom koju ste oteli prosjaku? Hoću li to nositi žandarima? - pita Videk. - Onaj čovjek mora iskazati svojim pretpostavljenima gdje mu je oružje. Možda i dođe zamoliti neka mu sve vratim, jer baš neće biti pohvaljen što je dao da mu sve otmemo. - A zašto je njemu trebala ona igla? Možda za vas? - Ne može se znati. Naši se tamničari služe najgrdnijim sredstvima protiv nas i nikad ne možeš znati gdje, kada i kakvu su ti postavili zamku. Nikad nisi siguran govoriš li s prijateljem ili zasjednikom, dakle budi oprezan. Ako te ljudi ispituju bilo što o meni, a ti se upri na onu najjaču riječ čuvaricu: "Ne znam. Mladi Keglević ništa ne govori s družinom". To im reci. - Hoću, sve kako vi naložite. - A sada lijepo zaboravi da smo bili na Južnoj promenadi pa idi spavati. ..292 _...,_."_.._,"..,.._,... ,

Očito se Videk nije radovao ovoj ljubaznoj odredbi. Ali ne smije pokazati kako se boji ući u svoju mračnu sobu. No, Vjeran prozrijeva misli i srce svojega Videka, izvadi iz peterokrakog svijećnjaka jednu od pet gorućih svijeća i dade mu: - Na, posvijetli sebi, da se ne spotakneš u mraku... Uzmi pa idi. Goruću svijeću smatra Videk najdragocjenijim darom. Raduje joj se više nego da su mu izbrojili tisuću forinti na stolu. Zahvali se pa ide u hodnik. Goruća svijeća što je drži u desnici, njemu je kao britki mač, kao nabijeni samokres kojim će se obraniti od neprijatelja. Goruća je svijeća pokrovitelj, pratilac, prijatelj. Osvjetljuje mu grdni mrak oko njega u hodniku i u njegovoj sobici. Otvorio je već nešto hrabrije i pogledao okolo. Onda zatakne svijeću u čašu i zapali svojti svijeću u svijećnjaku. U toj se rasvjeti osjeća lagodnije. Ipak je još pogledao na uru, čekajući da prođe jedan sat iza ponoći. A tamo u svojoj sobi Vjeran konstatira: "Psiholozi vele: sugestiji mase mora podleći i najtrezniji intelekt ako zapadne u njezinu sredinu. Dakle, ljudi su pod sugestijom priče - ali Videk i ja smo ga vidjeli. Jednu noć moram posvetiti tom fratru, čekat ću ga - jer on je živ"... U ĐAVOLSKOJ ZAMCI U dućanu gospođe Hajdić u pozadini kraj stola sjedi Jadranka. Tanki bijeli prsti pletu smeđu kosu u sitne karike za lančić. Uz nju sjedi gospođa Hajdić i slaže niti od svile i kose. Baš vam hvala, gospođice Jadranko, što ste danas došli tako rano. Prije ćemo dovršiti lančić. Već je jučer morao biti gotov. Onda je Hajdićka ispituje o jučerašnjem izletu. Jadranka odgovara kratko i s vrlo malo interesa, a gospođa primijeti: - Danas ste neobično zamišljeni. Zar vam se dogodilo nešto osobito. Ili nije bilo lijepo? - Ništa od svega toga. Takvi su izleti uvijek jednaki. Sve se opetuje. Rade dalje i razgovaraju samo o ručnom radu. Na vratima se pojavi Jarec. - Naručitelji ne običavaju dolaziti tako rano - začudi se Hajdićka, ustaje pa mu ide u susret: - Gospodin je prije nekoliko dana kad mene naručio lanac i medaljon, ali sam rekla da ću tek za dva tjedna moći svršiti vašu narudžbu. ,.,.. 29$ - Došao sam u posve drugoj stvari, gospođo. Mnogo se u gradu pripovijeda o nekom duhu bijelog fratra kog viđa vaša kućevlasnica. Htio bih o tom gospođu pobliže ispitati, dakako, službeno, jer sam ja u pratnji baruna Larsena, od tajnog redarstva u Beču. Pošto sam se sjetio da vi stanujete u toj kući gdje se duh može vidjeti, došao sam zamoliti, da obavijestite vlasnicu kuće da želim s njome govoriti o tome. Najbolje ovdje, u vašem dućanu, jer ako se ne bih mogao s njome sporazumjeti vi ili gospođica posredovat ćete nam kao tumači. - Bit ćete služeni, samo ne znam je li kućevlasnica kod kuće. Ako jest, svakako neće biti sada još odjevena, ali molim da se strpite. - Pričekat ću dok se vratite s njom. Zbunjeno je pogledala oko sebe. Zna da bi joj Oršićka zamjerila što Jadranku ostavlja samu sa stranim gospodinom. Zato stolac postavi u blizini izloga, daleko od Jadranke, i primijeti: Odmah ću izvršiti vašu želju - i pogleda djevojku, koja radi dalje, a da se nimalo ne uznemiruje zbog njezina odlaska. To Hajdićku ohrabri, pa izađe iz dućana da potraži gospodaricu kuće. Jarec je na to čekao, pogledao prema Jadranki i tiho je oslovi: - Kako ste izvoljeli čuti, gospođice, ja sam u službi baruna Larsena i, dok se gospođa vrati, imam s vama vrlo važan razgovor. - Sa mnom? Tako? Zato vas zanima bijeli fratar? - Redarstvenik se služi svačim što mu dolazi pod ruku. Ju čer je Vjeran Keglević na izletu kod Ksavera pripovijedao gospo đicama, s kojima ste u društvu bili i vi, nešto osobito zanimljivo. Naime, o Zagrebačkoj gori... Malo 7ičuđ"jno i malo podrugljivo upre ona u njega zelenkasto-modre oči. Onaj koji vam je to kazao može vam saopćiti i sadržaj ... Jarec mora prekriti Grebenovića pa se uteče u laži: - Nemoguće, jer sam na ulici slijedio dvije gospođice koje su šaptale o nečemu što je Keglević jučer gospođicama povjerio o Zagrebačkoj gori. Nakon toga sam se uputio ovamo da vas pitam o tome. - Cime sam stekla ovo odlikovanje da budem vaš doušnik?

- Vaša podrugljivost neće me nikako smesti, gospođice. Opet vas pitam: što vam je Keglević jučer pripovijedao o Zagre bačkoj gori? - Vašim bi ušima ta pripovijest strahovito dosadila. - Recite, molim vas, što brže dok se vaša gospođa ne vrati, jer... Prišao je korak bliže k stolu iza kojeg ona radi, pa naglasi prijetnju... Ne pokušavajte tajiti! Keglević vam je otkrio neke tajne. 2eli se poslužiti nedužnim djevojkama za svoje izdajničke osnove. 294 Jadranka spusti pletivo na stol. - Pronalazak učenjaka kako je nastala naša Medvednica i ostala zaštitom našega grada sa sjevera vi zovete izdajom? Htjela bih znati koga će slavno bečko redarstvo otkriti da nam je stvo rio ovu goru? Kanite povući na odgovornost podmorske vulkane? - Gospođica se vrlo smjelo šali, a ne zna kakve bi posljedice mogle nastati zbog takvog postupka sa službenom osobom... - Onda izvolite čekati dok dođe bijeli fratar... Hvata ga ljutina što se mlada djevojka tako poigrava s njegovim autoritetom i još joj se približi: Gospođice! Priznajte: jučer je Keglević tražio od gospođica da mu budu posrednice između nekih muškaraca koji mu tre baju za njegove tajne namjere o toj gori... Tek sada Jadranka počinje shvaćati kako se tu radi o nekoj ozbiljnoj stvari koju taj čovjek želi svakako doznati. Odgovori mirno, bez podrugivanja: - Ne, Keglević nije pozivao djevojke na neko posredovanje, a da je to učinio, morale bi mu se nasmijati u lice i kazati mu: "Evo, tu vam je cijela četa mladih ljudi, valjda nismo mi njihovi žandari. Uzmite ih i dogovarajte se s njima kako vas volja!" Valjda uviđate kako je vaša pretpostavka nemoguća? Mogao je na Ksaveru povesti na tajni sastanak oko dvadeset mladih muška raca. - Kad bi to smio... - Tko mu može braniti? - Barun Larsen! Vjeran Keglević vrlo dobro pozna zapreku koja mu je postavljena. On se ne može sastajati ni s kakvim muškim članovima društva nasamu i zato je odlučio jednostavno poslužiti se lukavštinom i uzeti za posrednice mlade djevojke. Njima će pokazati svoje namjere, a svaka od njih ima brata ili prijatelja ili budućeg vjerenika kojemu će o tome priopćiti. Tako želi Keglević izigrati budno oko redarstva! Pitam vas posljednji put što je Keglević povjerio gospođicama. Ona ustane i upre u njega pogled: - Bit ću tako slobodna zamoliti odlučno da se okanite i dalje postavljati mi pitanja, jer ih neću više slušati. Ako ponovite, izla zim na ulicu! - i približi se k vratima. - Malo manje drskosti, gospođice! Vi ste mi dužni odgo voriti! - Niti sam dužna, niti hoću! - Ako vas prisilim? - Prisiliti, mene, vi? To je Ipak malo previše! Ne rekoh li dosta?! I ona krene prema vratima. Jarec skoči i stane joj na put. - Ni koraka odavle! - Kojim pravom tako postupate sa mnom. - Pravom jačega! U svojoj ruci imam čast vašeg imena! 295 Mog imena? Vi? To je ipak bezobrazno! Pozvat ću u po moć ulicu i približi se k vratima. Dozovite ih, samo čekam da svima kažem: Kumče grofice Oršić, gospođica Jadranka, tajni je agent Larsenova redarstva! Lažete! Prostački lažete! Pošten čovjek ne može to vje rovati! Cime ćete dokazati da lažem ako ustvrdim: Jadranka je dogovorno s bečkim redarstvom došla u Zagreb da može svjedo čiti za krivog Keglevića! Protrnuvši, Jadranka tiho krikne: Kako - kako možete - kamo smijete to ustvrditi? Na

temelju čega? - Na temelju naših interesa. Ide nam u račun što je vaše domorodno srdašce poslužilo redarstvu svojom čežnjom za do movinom i palo nam na dlan da ga iskoristimo. Čežnja za Zagre bom dovela vas je kući baš uporedo s nama. Sve mi to znamo, lijepa gospođice. Više puta je vraški fatalno odviše ljubiti svoju domovinu i taj tvrdokorni grad koji i šutnjom prosvjeduje protiv prisutnosti našeg redarstva. Dakle, ubuduće malo snizite stupnjeve te svoje zarazne ljubavi prema domu. - Ljubit ću svoj dom i grad i, ako u toj ljubavi izgubim i život - a vas ću mrziti, prezirati - gaditi se. - I uz cijenu da uzmemo čast vašem imenu? ... - I... onda! - vikne Jadranka blijeda, zadahtana od uzbu đenja. - Dobro! Imamo u vlasti vašu djevojačku čast i... - Ne - ne, to ne možete! Nikada! - Ako objavimo da ste u dogovoru s nama zato što ste Larsenova ljubavnica još iz Beča? Ako možete, dokažite da vas klevećemo! Dokažite! Hajde! Brzo! - Podlaci! Vi morate dokazati klevetu! - Kad bi ljudi tražili da se svaka kleveta dokaže, onda bi pošteni mogli koračati svijetom uzdignute glave, bez straha. Ali ljudi su, ili površni, ili zlonamjerni. Ne traže dokaze, naprotiv, svatko hvata klevete kao u pokladama bačene bombone. S takvom golorukom žrtvom kao što ste vi, nećemo imati mnogo truda da je oklevećemo. Promatra ga s užasom. Iz dubine njezine duše pomalja se zastrašujuće pitanje: "Zašto joj on to govori?" Onda zapita, za-žmirivši svojim očima, da su crne trepavice potpuno pokrile njihovo plavetnilo: - Sto zapravo kanite postići ovim svojim izjavama? - Samo malenkost: da mi kažete što je Keglević jučer po vjerio gospođicama i - sve ono što će on još govoriti i povjera vati ubuduće ... Mislim da ste me razumjeli. Njezine se zjenice pretvorile u dva bodeža: - Ja - vaš doušnik? - Njegovu visokorođu barunu Larsenu. .196 ... .^^ .,.".",."_, _.._. ",,"......,,." ,.., ,." .,,.,,.,.,_, _ Čini joj se -- više nije živa. Komad je leda što ga vihor nosi smrznutom rijekom. - Nedostojno! Podlo! Nepošteno! - Bilo bi nepošteno kad ne bi bilo čestito plaćeno. - Zabranjujem takvu uvredu! - Gle, gle, kako se isprsuje ova bijedna sirotinja! Umjesto da bude zahvalna što joj pružamo mogućnost da zasluži miraz! Riječ pogodi Jadranku poput metka. Stoji naslonjena na vrata. Miraz! Prokleta riječ, zatornica njezina života. S tom se riječi sastaje na ulici, sa njome se sastaje u salonu kad sjedi uz glasovir i svira. Miraz jezovita riječ, razaratelj svih djevojačkih sanja koje čeznu za obiteljskim domom. A sada se dovaljala ovamo, kao strahovita neman, i daje pravo ovom čovjeku da poprska takvom uvredom njezino ljudsko dostojanstvo. Kako, čime da se brani. - Jeste li čuli, gospođice, dobit ćete krasan miraz. - Odbacujem ga! Gazim ga nogama! - Ima među vama Hrvatima zbilja ludih zanesenjaka! No, unatoč tome što vam se naši novci gade, vi ćete nam dati vijesti što Keglević namjerava, što propovijeda gospođicama. - Ne! Neću! Ne i ne! - Onda će danas do večeri čitav Zagreb saznati da ste ipak doušnik Larsena i da ste na njegovu želju svjedočili kako je Bardović - Vjeran Keglević. A kako vam ta prevara nije uspjela, bijesni ste na Keglevića i zato ste odbili da vas on vodi kod Oršićke do glasovira. Vama je bilo u računu da Bardović zasjedne na Keglevićevo mjesto! Čini joj se - udario je usred čela. - Izrode ljudski! - promrsi ona i smrtno problijedi. - Za tako divnu ponudu zaslužio sam ljepši pridjev! Ona stisnu pesnice kao da bi htjela nešto udariti, razbiti, smrviti. Onda se nečemu dosjeti i upita: - Je li vam ovo što ste mi sada kazali naložio barun Larsen? - Prije nego što je krenuo u Beč, prošlog tjedna. - Idite! Čekam dok se on vrati. - Ne! Prije želim vaš odgovor: da ili ne? - Rekla sam i govorit ću: ne, ne, ne!

- Eno, dolaze kućegospodarica i vlasnica dućana. Odmah ću vas prikazati njima kao svog ortaka, u ovom času ... ako ... Strava obuzimlje Jadranku. Pogleda Jareca s izrazom smrtne mržnje i reče: Kad bih i htjela primiti vašu ponudu, ne bih znala drugo nego da je Keglević jučer govorio o postanku Zagrebačke gore, o njezinu razvitku, o Panonskom moru što je oplakivalo ove kra jeve, o prirodi koja je stvorila ovu goru - drugo nije ništa rekao, Pa da me sada na mjestu smaknete, moralno ili fizički. Svejedno! ,"....,," ."."^."."".^.".v. ".."•,,...".." .,..,."*,....,. .¦. ........ , . ..297 - Moja su tanana uha čula kako su se gospođice veselile suboti - kada će im Keglević nešto važno kazati. 2elim da mi saopćite što će tamo biti. - Ne drugujem s kćerima visokog plemstva s kojima se on zabavlja, već jedino sviram na njihovim zabavama... - Morate doznati što će im pripovijedati i progurati se do njih. Ali evo, dolaze žene s dvorišta, recite: da ili ne? - Ne! Ja putujem u Beč, smjesta - sutra! Već su otvorena vrata. Hajdićka i gospodarica kuće ulaze. Jadranka se brzo prignula iza stola, namjerice spustivši klupko svile da joj žene ne vide lice. Hajdićka prikazuje Jarecu gospodaricu kuće, dok je on ispituje potanko o pojavi bijelog fratra, kao da je u istinu, samo radi toga došao u dućan. Cim se Jadranka sabrala, uspravi se i, okrenuta od njih, uređuje svilu i kosu pa sluša i čeka konac preslušavanja. Po nekoliko puta je Jarec postavio isto pitanje i s najvećim interesom sluša, a pri tom baca letimično pogled na Jadranku. Vlasnica kuće je ispripovijedala sve naširoko, kao da uživa u tome, a onda je završila: Kažu da se bijeli fratar opet pojavio u Gornjem gradu. Za tog vremena nisam ga vidjela niti jedan jedini put u svom trijemu. A tko bi znao zašlo i kako? Da je to istina, gospodine, na to bih mogla priseći. Onda se upustio sa ženama u prijateljski razgovor, da stekne njihove simpatije i zahvalio se Hajdićki: - Kada mogu doći pogledati kosu za lanac koji sam naru čio? Obećali ste kupiti crnu? - Da, već sam se ogledala. Gospodin može doći za dva-tri dana. Oprostio se, naklonio Jadranki i napustio dućan. Hajdićka i kućegospodarica se ne mogu dosta načuditi zašto se tajno redarstvo Beča zanima za bijelog fratra. Bečki žandari svuda moraju rinuti svoj nos! - veli Hajdička. Vijest da se bečki redarstvenik zanima za bijelog fratra okupila je u dvorištu sve susjedne ulice Opatovine. Kroz staklena su vrata vidjeli da je visoka ličnost otišla iz dućana i htjela bi čuti što je. Ali Hajdićka im pođe u susret da ne bi žene ispunile dućan i smetale poslu. - No, što je? Valjda nam ne kane žandarske ekselencije uhititi i bijelog fratra? - pita podrugljivo ženski glas iz dvori šta. - Već im hrvatski dusi smetaju? - veli druga i okupe se oko gazdarice. Malo vremena ulazi Hajdićka opet u dućan i pristupi k Jadranki: 298 - Kad ste bili tako dobri i došli tako rano, mogla bih otići gore u stan i obaviti poslove u kući. - Idite, gospođo, radit ću marljivo. Uostalom, kad budem pomoćnik, valjda neću imati guvernante sa sobom kao kakva gro fica! Ne bojte se za mene niti za dućan, samo idite. - Ipak, ako vam je ugodnije, zaključajte dućan s ulice, a do đe li kakav kupac, samo me zovnite preko trijema u dvorište. Jedva Hajdićka zatvori vrata, Jadrankina glava klone na ruke. Osjetila je slabost. Sva trepti od nenadana poraznog događaja. Mora se sabrati, snaći, razmisliti... Htjela je ustati da zaključa vrata dućana, da joj nitko ne smeta, ali kroz prozor izloga opazi Tonicu gdje dolazi k njoj. Vidjele smo te jutros kad si prolazila s guvernantom. Od mah smo znale da ideš Hajdićki pa me je tetka ostavila ovdje dok ona na Dolcu kupuje. Moram ti nešto saopćiti - u tvoju korist. Moja je tetka jučer kao obično pomogala gospođi Malin u priređivanju južine pa je na svoje uši čula kako su gospođe koje su dopratile gospođice, prigovarale što je Ljubomir cijelo poslije podne na izletu proveo uz tebe. Rekli su da si trebala radije izostati od izleta nego se pokoriti lutriji, ili nisi smjela vući ceduljice.

To je sigurno vrijedilo i za mene jer nisam plemićkog roda. Na to je moja tetka kazala: "Plemenite gospođe, pa oni su zajedno odrasli", našto su gospođe rekle: "Ali sada više nisu djeca pa se može krivo shvatiti da mladi Oršić cijelo poslije podne provodi s jednom djevojkom, bila ta makar toliko neznatna kao Jadranka. Jer ako to sazna kontesa Mirta koju Oršić kani oženiti, mogla bi ga odbiti". A onda bi grofica Oršić zamrzila tebe. Tetka mi je naložila neka ti ovo saopćim da se znaš ravnati. - Jest, nisam smjela vući ceduljice na lutriji. - Ne uzbuđuj se zbog toga. - Nije toga radi. Strašno je što sam danas doživjela. Nemam nikog na svijetu kome bih to mogla povjeriti, a netko mora znati. Tko zna hoću li doživjeti sutrašnji dan? Uplašeno pogleda Tonica Jadranku i tek sada opazi da je blijeda, oči su joj vlažne kao da je plakala. I Tonica sluša pričanje svoje prijateljice sa sve većim zaprepaštenjem dok konačno i nju ne obuzme strah i usklikne tiho: - Sad moraš sve to kazati kumi Oršićki, a ona će prosvje dovati, poslati Ljubomira da ih pozove na odgovornost. - Varaš se. Moja kuma sumnja da me u Zagrebu nije dovela čežnja za domom, ali Keglević je njezinu dušu otrovao tom sum njom. - A Ljubomir koji je s tobom odrastao? - Nisi li mi čas prije donijela vijest o prigovorima gospođa što je jučer poslije podne, prisiljen lutrijom, dakle igrom, pratio mene zajedno s Beloševićem na izlet? Odgovor je jučer dala Oliva Kollenbach. Palo bi na me prokletstvo jer bi Ljubomirova ženidba bez miraza značila slom čitavog njihovog imovnog stanja. Voljela bih onda da me Larse-novi razbojnici proglase svojim ortakom. - A Kristijan? Ne bi li on pomogao? - čim je taj Ladislav agent, ovo mi se ime nametnulo samo od sebe. Ali tu valja dobro promisliti. On je stranac, njegovi me pogledi prate već od Beča. Jučer mi je otvorio knjigu punu divnih riječi i zamamnih pojmova, shvaćanja i osjećaja, baš onaknih ka kve sam sebi često zamišljala u časovima kad sam sama. Tada sam sebi tvrdila i, unatoč siromaštvu: "Ti si nešto vrijedna, po sjeduješ ipak karakter koji je bogatstvo što se ne da izbrojiti kao novčanice na stolu. Ali ljudi procjenjuju sve samo kroz punu lisni cu. Tek tamo gdje je već novac ili čast - tamo vide dobrotu i onda kad je nema. - Ali taj Kristijan je svakom svojom riječi dokazivao da on vidi u tebi bogate vrednote čovjeka što on cijeni. - Dugo sam u noći razmišljala: osjeća li on to onako kako govori ili me samo obmanjuje? - Rekla si: zanos mu je bio u očima i u licu. - Jest, vidjela sam to, a opet nikad mu ne bih bila ni časa povjerovala da nemam toliko razloga čuti odgovor baruna Larsena. A ovo danas, to je sudbonosno velika stvar koju bih mogla povjeriti samo ocu, bratu, vjereniku. A nemam nikoga. Tu sam kao nesretni, u pustinji zalutali osamljenik. Malo su šutjele, a onda je pita Tonica: - A što će to biti u subotu? - Ne znam, Tonice. Tajni agent mi reče da je na ulici čuo gospođice kako šapću o tome. Malo neobično, zar ne? - Moj tata veli: nitko ne smije govoriti ni na ulici ni u ku ći, a da ga netko ne osluškuje. Dakle, tko zna? Ako bi nešto bilo u subotu, tada bi bili pozvani gosti. - Ako Keglević, uistinu, dolazi u subotu na sastanak s gospođicama, onda je svakako odlučno tražio da ja ne budem prisutna. To je razumljivo, on me drži za doušnika. - Vidjet ćeš, ako imaju sastanak, onda te je isključio iz kruga. - Ovaj puta na moju korist. Rano ću otići Hajdićki na posao. - Ovo je dobro, Jadranko. - Donijet ću im dokaze o svojoj nevinosti pa makar se mo rala sasvim pouzdati u Kristijana. Dokazivat ću kakvu su mi na nijeli nepravdu, a onda otići svojim putem. Ne, ne spadam u ovaj krug! Ne! - Ogorčena si, Jadranko. - Zato što je bogatstvo poštovano, uvaženo, dignuto do gospodovanja, časti i ugleda kod svih staleža, ali zato siromaštvo

mora biti nepoštovano, neuvaženo. Zašto su ljudi tako niski i uvažavaju čovjeka po novčanoj imovini, a ne po duhovnoj, moralnoj? Zašto otimač uživa ugled i počitanje, a onaj koji ne bi mogao uzeti ni groša ni dukata drugome, a po vlastitoj je snazi i po radu ostao siromašan - zašto je taj preziran? Zato što se rodio "malim čovjekom"? U čemu je sadržano ono što se zove "mali čovjek" velikih misli, velikog poštenja, velike plemenitosti? - Jadranko, ti zapadaš u strašna pitanja. - Reci samo, Tonice: da sam ja bogata baštinica pa da sam se vratila u Zagreb sa sinom Aleksandrom Bachom, svi bi mi se, osim malih iznimaka, klanjali i puzali preda mnom. A zašto, za što vrijedi puna kesa više nego čak poštenje jedne duše. Pa to su tako udesili ljudi - oni sami. Onda me mora opetovano mu čiti misao: obasuli su sumnjom i sada uvredom, ne mene, nego moje siromaštvo. Bunim se sve jače protiv toga i u toj pobuni počinit ću sve da dođem do svoje časti. Vani se pojavila tetka, pogledala kroz prozor izloga i dala Tonici znak rukom neka dođe. Djevojka na odlasku saopći Ja-dranki: - Kad sam dolazila ovamo, sastao me de Grebenović i rekao da mu je danas najavio svoj posjet gospodin Kristijan. Još me pitao hoćeš li danas raditi kod Hajdićke. Rekla sam da si već otišla ovamo. Možda nisam dobro učinila što sam to kazala? - Ne, ne, dobro je, sasvim dobro. Možda saznam nešto o Larsenovu povratku. Tonica se oprosti s prijateljicom i iziđe. Jadranka nastavi raditi. Vijest što joj je donijela Tonica dokazuje joj da bi počinila nepopravljivu pogrešku kad bi što o današnjem posjetu Jareca samo izdaleka natuknula Ljubomiru. Ali kamo bi se obratila? Kome? - pita se i odgovara: Belošević joj nikada nije dao povoda da bi zatražila njegovu zaštitu. I što bi mogao učiniti za nju. A Kristijan? Tu joj se misao zaustavi, a suze poteku: Pa on je stranac. Otkud bih smjela od njega moliti zašti tu? Onda bi morala vjerovati njegovom ljubavnom očitovanju. Kamo bih se uputila? Na kojoj strani svijeta potražiti pomoć? Tuga je obuzima. Ne može zatomiti plač. Kucanje ... Vrata se otvore ... Ulazi Larsen. Pozdravlja. Iznenađena, zapanjena, zaboravlja da su joj oči pune suza. On se približi k stolu i upre u nju pohlepan pogled. Suzana natopljene oči čine mu se kao zelenomodri tirkiz obrubljen briljan-tima. Tako mu je zamamna da bi je obujmio kad ne bi između njih bilo stola. Samo taj osjećaj, da je u lokalu, opominje ga da se svlada ako želi pobijediti. Tko je taj sretnik koji vam je mogao izmamiti suze na oči? - pita on. Prokletnik, - odgovori ona drhvatim usnama i s mržnjom u glasu, slomljena, pripravna da mu se povjeri. 301 - Tko je taj prokletnik? - pita on. - Larsen. - Opet on? Zašto? Kako? - Njegov je agent postupao ovdje prije pola sata prostački podlo - morala bih pronaći novi rječnik da okrstim taj postu pak. "što joj je to morao reći Jarec" - pomisli on, a glasno veli: - Molim vas - kažite mi sve. - Htio je znati što je Keglević govorio gospođicama o Zagre bačkoj gori jer da je to nekakva izdaja, a Keglević je govorio o povijesti gore. I rekla sam sve to agentu, no uzalud! - Da je Keglević govorio zbilja nešto izdajnički protiv habs burške vlade, ne biste mu ionako rekli! - upadne on. - Razumije se da ne bih. Ali ovo što je govorio može se do slovce pripovijedati i samom Bachu da se nasmije gluposti svojih tajnih pouzdanika. A on mi tada kaže da će Keglević u subotu opet nešto govoriti gospođicama jer po njima kani održati savez s muškarcima. Takvu budalaštinu nije svijet vidio! I onda - ako mu ja sve ne dojavim, proglasit će da sam doušnica Larsenova i još više - da me s njime vežu nedostojne veze ... Zadrhtao joj glas od ljutine i gađenja. Nedostojna prostačina! - reče barun, porumenjevši od istinskog bijesa na svog agenta. "To je znak da me Jarec sumnjiči i - uhodi - razmišlja barun. - Očito je htio od djevojke nešto saznati o mojim osobnim odnosima prema njoj". Svinja!" Zatečena njegovim dolaskom, ne misli više ništa, nego mu sve otkriva:

- I još mi je ponudio za naplatu - miraz! Ovo je više nego uvreda, više nego udarac kundakom ... - Zaslužio je da ga izbijem korbačom! Kad bi Larsen bio u Zagrebu, moj bi me put sada vodio k njemu i netko od nas dvo jice ne bi dočekao večer zdrav ili živ. Ovako moram čekati dok se vrati, ali dopustite mi da vas savjetujem: ako u subotu taj Keglević ima neki sastanak s damama, onda ... - Ne znam ništa o tome! Meni nisu ništa rekli, niti su me zvali. Mene zovu samo kad valja svirati ili pjevati. Uvjeravam vas - sve su te gospođice vrlo naobražene, ali ni najmanje pode sne za kakvu urotu. To je idiotizam Larsenovih ljudi! - Možda i njegov! - veli on odlučno. Ipak, kad bi se u su botu, doista, održavao neki sastanak - povjerite se meni! Poučit ću vas što biste tom Larsenovom glupanu mogli reći!... A mož da se do subote vrati i barun. Ako ne, gospođice, moj život vam je na raspolaganju - veli on, uroniv pogledom duboko u njezine oči Da odbaci pripravnost jednog čovjeka koji joj može pomoći?! Odviše je dati život - veli ona. - Možda se usuđujem moliti samo zagovor... I život i svoju desnicu - sve što posjedujem. Zapovjedajte! Smućena žarom njegovih crnih očiju obori pogled i odvrati: - Premalo vas poznam. - Nemate povjerenja! - Nedostaje mi odvažnost, vi ste, ipak... samo - stranac. - Znam. Dokazat ću vam da moj život pripada vama. Recite mi kako izgleda taj čovjek koji se ponio prostački prema vama. I tko je još čuo što vam je rekao? Ona mu opiše Jarca i saopći kako je Hajdićku poslao iz dućana pod izlikom da želi čuti o bijelom fratru. Barun promatra njezine oči, usta, dok joj govori tiho: - Mogli biste i Larsenu i njegovu agentu zauvijek izbjeći... - Kako? - življe pita ona. - Cuo sam od Tamara de Grebenovića, u kog sam bio u po sjetima, da prekrasno pjevate. Poznam neku umjetničku insti tuciju u Beču koja traži talente za pozornicu pa ih svojim sred stvima izučava za pjevače i glumce. Bježite pred Larsenom u Beč, u taj zavod. Imam tamo znanaca, dat ću vam svoje preporuke sve to je izmislio u trenutku i opazio kako joj je uzbuđenje na tjeralo rumenilo u lice, a oči napunilo žarom. "Kako će tek gorjeti kad se u njoj zapali ljubav?" - pomisli on i osjeća da ga od te misli podilazi žudnja. Nastavi: - Ova je institucija sastavljena od samih bogataša Norveške, mojih zemljaka, zato imam tamo starih znanaca i koji bi vas primili kao svoju učenicu. - Gospodine, u prvom redu ne bih tamo utekla, nego izmolila dozvolu svoje kume Oršićke kojoj dugujem svu zahvalnost. Morala bih to najprije kazati njoj. - Samo se po sebi razumije - ispravi se on - ja sam tako i mislio. Uvijek vam stoje otvoreni putovi da se posvetite umjet nosti, ako prezrete ljubav i odanost koju vam za polažem pred noge. Odlučite! - izazva on. - Nakon onoga što sam danas doživjela, gospodine, ne mo gu misliti ni na što na svijetu - nego samo na jedan cilj: odvra titi od sebe crnu nepravdu, nedostojnu zamku u koju me kane na tjerati bezdušni podlaci carske vlade. A kad skinem sa sebe sum nju, kad me mine ova strahota, - tek bih tada mogla misliti na sebe, na budućnost, mogla bih razmišljati, stvarati odluke. Sada sam očajna, ne mogu misliti ni na što. Zdvojnost me guši - prije svega je moja čast! - A za mene nema drugog cilja nego vam pri tome pomoći. Potražit ću tog Larsenovog agenta i dokazati vam da ste imali pravo kad ste se povjerili Olafu Kristijanu. Bit ću slobodan oba vijestiti vas o svemu. Ako su me vidjeli ući, pa vas vlasnica du ćana zapita što sam tražio, recite joj - vas radi - da sam htio naručiti narukvicu, a kad je nije bilo, odlučio sam doći sutra. Gospođice Jadranko, Olaf Kristijan misli samo i jedino na vas! , vn

Spustio je klobuk nisko na pozdrav, pun počitanja, i otišao... Spuštenih vjeđa stoji Jadranka i ne opaža kako se on još jednom ogledao k njoj, a onda zatvorio vrata. Sva smetena pita se djevojka: Što se to događa? Zar će joj taj čovjek, uistinu, pomoći? Osjeća li za nju ozbiljno nagnuće? Može li se s toliko žara lagati? Zašto? Ovo pitanje opetuje stoti put. Sjela je i nastavila plesti lančić, razmišlja. Toliko nesreće, a na kraju ova zamamljiva ponuda! "Raspolažite s mojim životom" - veli on sada ako joj zatreba netko tko se može i smije bez straha za obitelj založiti za nju... "Kad bi Ljubomir slutio što mi prijeti, on bi mi još i danas vjerovao i bacio se za mene u borbu. Ali tek onda bi se poda mnom raspukla zemlja. Grofica bi me smjesta odstranila, nastao bi prelom. O, Bože, sve samo to ne! Radije ću sve prepatiti. I najgore! ... Kristijan mi ulijeva sigurne nade - osloboditi se najcrnje ljage sa svog imena? Brzo je Larsen stigao u svratiste gdje je prije jedan sat čekao de Grebenović. - Dobro ste me izvijestili. Našao sam je u dućanu i još k tome samu. Moja ponuda za izobrazbu u pjevanju danas nije po stigla nikakav utisak. Odviše je potištena. Jedan moj agent poči nio je golemu glupost, zato nisam mogao govoriti ni o našem sa stanku. Ona je sva izvan sebe zbog njegove prijetnje. Sve joj je drugo ravnodušno. Obećao sam ga pozvati na odgovornost. Lu pež! Sve mi je pokvario. - Onda vaše visokorođe nije ugovorilo sastanak? - Rekoh, moj agent je počinio takvu grešku da bih ga mo rao izbičevati. Moramo čekati dok se vrati Larsen. Onda će, to bože, Kristijan posredovati kod Larsena i tek onda možemo ugovoriti taj sastanak. A vi, mladiću, da niste nikome ništa pro zborili! - Vaše visokorođe, vašim sam tajnama nijemi grob! - Čujte! Moji se potčinjeni odviše zanimaju za moje privatne stvari, osobito taj moj agent koji je bio prije podne kod Jadranke. Oni slute da mi nosite posebne vijesti. I Jarecova prijetnja Jadranki dokazuje da se nedopušteno upliće u moje osobne stva ri. On bi vas mogao lukavo navesti pitanjima. Ne odgovarajte nikome od mojih ljudi! - Bit ćete služeni, visokorođeni gospodine. - A sada ne mičite se iz ovog stana jer morate biti svakog časa pripravni da ću vam poslati kakvu vijest, uvijek pod ime nom Olaf Kristijan. Do viđenja! 304 Tamar je izišao, a barun odmah pozove u sobu Jareca. Ovaj je već posve spreman na put. Larsen ga odmjeri ljutito: Znate li vi kakve sam nade polagao za naše službene in terese u tu gospođicu Jadranku? A sada, kad smo mogli imati sve na dlanu - vi ste mi sve pokvarili... "Ona ga je odbila! - misli Jarec. - Sada će udariti po meni" i šuti dok ga barun šiba riječima: - Dao sam vam nalog da od djevojke saznate što je Keglević govorio gospođi čama o Zagrebačkoj gori i što će im govoriti u subotu jer će tada opet održavati sastanak. Sve mi je to saopćio de Grebenović. Naložio sam vam da se malo zaprijetite djevojci - ali... - Tu sam prijetnju upotrijebio! - Nisam vam naložio - upadne grubo Larsen - da joj po nudite miraz. To je preglupo! A najmanje sam vam naredio da joj zaprijetite kako ćete svijetu saopćiti da je ona moja milosni ca! Kako ste se usudili izmisliti tako bestidnu tvrdnju kojom ste okrnjili službeni ugled svog pretpostavljenoga? Kako ste se usudili i pomisliti da ja kanim imati odnose s tom djevojkom ko ju sam opredijelio za službene svrhe, - za dobrobit monarhije? - Nije htjela odgovarati na moja pitanja pa sam mislio: to će je prestrašiti. - Nju nije prestrašilo, a moj bi službeni ugled potamnio da se to sazna. No, sada ste mi otkrili pravu istinu! Vi - jest, vi mislite da mene djevojka zanima? Jest, vi svuda gurate njušku gdje je kakva mlada žena, ne bi li otkrili kakav moj privatni od nos. Zašto vas to zanima? Zašto? Razlog! Da mi se više niste pri bližili toj djevojci! A kako je silno trebam za svoj nadzor nad Vjeranom Keglevićem, to ću odsele onamo slati tajnika Heinricha. On će raditi uglađeno i lukavo, a vi ste tamo govorili kao da

imate pred sobom djevojku s ulice pa želite znati ima li vaš pret postavljeni s njome odnošaj! To vam zabranjujem jednom zauvi jek! Blijed i prestrašen stoji Jarec, a barun dovrši: A sada putujte smjesta u Maribor i vratite se što prije. Budete li sve svršili izvrsno, oprostit ću vam onu najnoviju po grešku. Idite! Jarec otetura iz sobe kao izopćenik i odmah pođe tajniku da se potuži: - Dakle, to je najbolji dokaz da s njome nešto ima ili kani imati, pa da me cijepa na komade! Barun mi je izričito naložio da se djevojci zaprijetim potvrditi sumnju ako neće biti doušni kom, - a onda je bio kod nje i zamalo me nije izbičevao! On je za njom lud! - Jest, on želi sumnju ostaviti "na gospođici kako bi od nje mogao saznati nešto važno, ali vama nije naložio da joj nudite novaca i prijetite klevetom o njihovu odnosu. Tu moram baruna braniti! 20 Jadranka 20* - Vraga branite njega! Djevojku branite i vi i on! Obojica ste ludi - on je potpuno - a vi već pokazujete znakove. - Ne brbljajte što god! Baruna je djevojka očarala, to ne ne da poreći. On ipak neće da mi to naslutimo, a kamoli vjeruje mo, dok se vi čak djevojci prijetite otkrićem takva odnošaja. Sa mi ste opazili da barun još nikad nije bio tako lud za ženama kao za ovom djevojkom. Onda budite oprezni, činite se pred njim kao i ja; ni izdaleka ne sanjam da bi mu se mogla sviđati. A ako se i meni sviđa, to je moja stvar! - Sada još treba doći njegova ekselencija Aleksandar Bach pa da me zatvorite u tamnicu što sam tako vjerno služio njegovim interesima. No, u tom gradu ćemo lijepo proći ako što prije ne svršimo s tim prokletim Keglevićem! - Žurite se na put. Sve je pripravljeno, obavite sve kako treba i njegovo će visokorođe sve zaboraviti! Ono što je barun sada dosudio Kegleviću, požurit će naš pothvat. Istog dana poslije podne ušao je u dućan gospođe Hajdić elegantan gospodin dobroćudna izražaja lica i saopći gospođi da je tajnik visokog redarstvenog gospodina i želi razgovarati s gospođicom Jadrankom nasamu. Po višem nalogu, dakle, nema prosvjeda. Nemilo dirnuta, otišla je žena u dvorište i tamo čekala. - Ja sam tajnik baruna Larsena. Imam vam saopćiti ovo: ugledni Norvežanin Olaf Kristijan, koji vas osobno pozna pred stavio se danas u našem uredu u hotelu i zatražio audijenciju kod baruna Larsena koji još nije ovdje. Veoma se oštro potužio na po stupak nekog našeg šefa prema vama. Morao sam mu obećati da ću ispraviti njegovu grubost koliko god budem mogao. U odsut nosti svog vrhovnog pretpostavljenog, naravno, nemam mnogo ovlasti, ali smijem vam kazati da njegovo visokorođe nikako ne bi odobrilo što vam je previše revni gospodin šef redarstva ponu dio miraz i zaprijetio da će objaviti neko tobožnje nježnije po znanstvo s barunom, dok vi zapravo nikada niste baruna Larsena upoznali ni ovdje ni u Beču. - Primam na znanje - veli Jadranka, - ali dopustite da vas podsjetim: Onaj je čovjek od mene tražio neke tobožnje tajne osnove i obavijesti o razgovorima Keglevića s gospođicama na Ksaveru. Pošto nisam ništa drugo znala nego ono što rekoh, on se zaprijetio da će razglasiti da sam u dogovoru s vašim barunom svjedočila za Bardovića. Od toga će odustati samo onda ako mu saopćim nekakve daljnje odgovore. Hoćete li vi, gospodine, i ovu prijetnju povući? - Nažalost, nije u mojoj vlasti. Njegovo visokorođe tvrdi da je Keglević opasan buntovnik koji traži ortake da bi ugrozio cje lokupnost austrijske monarhije. 306 Ne mislite li da bi vaša monarhija morala stajati na vrlo trulim nogama kad se tako boji, premda je svu Hrvatsku prepla vila doušnicima, a sada želi dobiti u pomoć, još i mene - dje vojku?

Svijetle njegove oči gledaju u lijepe zelenomodre oči mira* dostojanstvena izražaja, pa odgovori: - Moram priznati, u tome nemam iskustva, premda, logično, imate pravo. Ne mogu izricati svoje mnjenje, ja, naime, nisam re darstvenik, nego osobni tajnik njegova visokorođa za njegove pri vatne stvari, a službeno mi pripovijeda samo onda ako je nešto baš osobito - kao ova stvar s Keglevićem. Ipak sam morao udo voljiti oštrom zahtjevu plemića Kristijana. On ima visoke veze u Beču pa znam da će visokorođeni gospodin barun odobriti što sam donekle ublažio postupak šefa tajnog redarstva Jareca. - Vi mi, dakle, ne rješavate obaveze i zahtjevate da saznani što će Keglević navodno u subotu pripovijedati nekim gospođi cama? - Opetujem, vrlo žalim što nisam na to ovlašten - veli on i osjeti da ne može izdržati pogled njezinih neobičnih očiju pa spušta vjeđe na klobuk što ga drži u ruci. - Samo vam javljam da ću u ponedjeljak prije podne sam doći po vijest, a nikako onaj, malo odviše drski Jarec, i nadam se, gospođica će. njegovo visoko rođe baruna zadovoljiti... - Molim vas, kažite mi kada se barun vraća? - U nedjelju, možda u ponedjeljak. Gospodin Kristijan teš ko čeka njegov povratak i radi- nekih drugih okolnosti. Jedna se odnosi na vas, gospođice, a druga je važna za njega. Naime, nje govo se visokorođe barun Larsen poslužio njegovom maskom. - Kako je to moguće? - Sigurno vam nije poznato da redarstvenici često mijenja ju svoj obraz raznim umjetnim sredstvima u čemu je on veliki majstor. A kako mu se lice norveškog plemića Kristijana činilo osobito zgodnim - uzeo je crnu vlasulju, brkove i bradu i tako otišao na neke tajne dogovore u Zagrebu. Jednom je bio u dvor cu u Kazališnoj ulici, štaviše i s Keglevićem u javnom perivoju na nekom mostiću. - Budući da barun ne pokazuje svoj pravi obraz ljudima onda je velik plašljivac? - Tako to izgleda, ali ovi ljudi imaju za preobrazbu svoje posebne, drugima nepoznate razloge. No, gospodin Kristijan je to doznao pa je veoma ljut i, kako rekoh, teško čeka visokorođen"g gospodina, pa tako možete biti posve mirni. Cim se visokoro đeni vrati, bit će Norvežanin kod njega i onda se mora sve rije šiti. A u ponedjeljak, kako rekoh, bit ću slobodan doći po vijest ° sastanku u subotu ... - O tome meni još ništa nije poznato, na to vam se kunem. Pa ćemo vidjeti imate li pravo ili ne. m i Oprostite, ali mi smo bolje upućeni u to. Žalim što sam vam morao dosađivati. Moje duboko poštovanje! Naklonio se, izašao i krenuo na Dolac Jadranka pozove Hajdićku u dućan i odmah reče: - A sada, gospođo, moramo bili nacistu nas dvije. Poduzela sam sve da od onih ljudi dobijem jasan odgovor kako su doznali da Bardovića držim za Keglevića. To ću i postići jer sam našla put do ove zagonetke koji će dokazati da je svaka sumnja prema meni nepravedna. Jedino me vi možete spriječiti da steknem do kaze. - Ja? Naprotiv, još bi vas pomogla. - Ako mi kanite pomoći da skinem sa sebe tu strašnu sum nju, onda ne kazuj te presvjetloj Oršićki da je ovaj čovjek bio ovdje. A doći će još jednom. Vi ste obavezni grofici, ali kad ona sazna o tom posjetu, više neću moći do onog čovjeka koji mi u tome pomaže. Za osam dana najdulje mora se to riješiti. Hoćete li šutjeti? - Ako je tako, onda ću i grofici iskazati zahvalnost svojom šutnjom jer će ona biti vrlo sretna kad operete tu nesretnu lja gu sa sebe. Dakle, obećavam šutnju. - Hvala vam! Ja ne popuštam. Ne plašim se ni od čega i po uzda jem se u vas. Kad uspijem, kazat ću vam sve pa ćete se ra dovati što sam oprala sumnju.

- Vi i ne slutite kako me muči ova stvar. I radi vas i radi grofice. A bit će mi teško zatajiti pred njom jer želi sve znati. No, recite, što bih joj rekla kad me ispituje što govore ljudi o toj stvari? - Recite joj: zaboravili su na to, a onaj redarstvenik koji je naručio kod vas lančić i medaljon - ne dolazi. - Poslušat ću vas. Hajdićka je pripravna da tako postupi kako bi Jadranki pomogla, uvjerena da to čini za dobrobit djevojke i njezine kume. Heinrich je u to vrijeme prolazio Dolcem. Bio je sav u znoju. Razgovor s Jadrankom izmučio ga je. "Kao da sam bio u krađi i od straha me probio znoj" - veli on sam sebi. "Sasvim sam pijan od te ljepote. Zbilja, nije čudo ako je visokorođeni ranjen! Pravo mu budi! Trebao je djevojku u toj stvari pustiti na miru!" Razmišljajući, uputio se u hotel da izvijesti baruna o svom razgovoru s Jadrankom. Larsen ga sluša, gledajući kroz prozor na ulicu kao da ga to odviše ne zanima. Ovo se tajniku čini smiješnim. Naposljetku se Larsen okrene i primijeti nasmijano: - Vidite li što sada ovo znači? Ona je u zamci iz koje ne mo že ni na koju stranu. Ako vam i saopći što će Keglević govoriti gospođicama, ipak nećemo s nje skinuti sumnju. - Nije li joj vaše blagorođe to obećalo? - Meni treba ova sumnja da je lakše držim za doušnika. XX - U tom vaše visokorođe neće uspjeti. - Mislite da će se ona opirati? - Ona će šutjeti zaprijetite li joj čime drago. - Možda će vama ili Jarecu zatajiti, ali nikako neće nekom drugome... - Koga to misli vaše visokorođe? - Olafa Kristijana! Njemu će povjeriti sve. Tajnik zadivljeno pogleda nasmijanog baruna. - Radi toga je visokorođe promijenio ime? - Ne baš sasvim radi toga. Ne želim imati posla s mladim Oršićem, ni s kim drugim. Bit će mi radi Keglevića korisno ži vjeti ovdje kao posve treća osoba. Moram doznati što taj Kegle vić sprema potajice s djevojkama. - Vaše visokorođe, mislim da se urote ne stvaraju s mladim djevojkama, prije se tu radi o udavačama. - Nije li im govorio o Zagrebačkoj gori? Zašto baš o onome što je u vezi s njegovom tajnom baštinom? - ZagFebačka je gora u vezi s onim spisima i nacrtima koje on krije? - Sto se čudite? Sve je to u najužoj vezi. - Onda je, naravno, druga stvar. Nisam upućen pobliže. - Ne mogu vam ništa reći. Po nalogu njegove ekselencije nitko ne smije čuti o tome. Bardovića sam ušutkao prijetnjom da će izgubiti glavu ako bi pisnuo. Samo o potpunoj šutnji ovisi naš uspjeh. Stvar je takva da bi mogla svakoga zavesti pa bi Kegle vić mogao dobiti cijelu četu pomagača, možda čak iz naših re dova kad bi se znalo što je ta baština. - Vaše visokorođe valjda ne dvoji u mojoj vjernosti. - Ne dvojim, ali znam da malo ljudi može odoljeti napasti. A tu je sakrivena pogibelj za našu monarhiju: - da se od nje ne otkine ova divna, bogata hrvatska zemlja u kojoj smo sada, i to baš u času kad smo joj najjače stegnuli oko vrata uže apsolu tizma. To je goruća stvar moj tajnice, ne dolazite joj blizu, mogli biste se opeci. Najbolje će biti ako sada idemo objedovati i o tome ne govorimo. Da, još nešto. Recite mi je li djevojka umire na od Jarčevih uvreda? - Našao sam je donekle mirnu, ali kad sam joj počeo govo riti, bila je izvan sebe. Opazio sam, ona se nada u Kristijanovu pomoć, a baruna Larsena mrzi svom dušom. - Dobro je to, vrlo dobro. Neka ga samo mrzi, to će prije sve što Keglević radi povjeriti - Kristijanu. - Neka mi vaše visokorođe oprosti što u to ne vjerujem, taj je Kristijan djevojci isto tako stran kao i ja ili tko drugi!

"Samo to vjeruj" - podruguje se Larsen u mislima. Ali reče glasno: Vidjet ćemo, ali ne zaboravite što vam velim: Keglevićeva će mi baština biti u rukama najdalje za deset dana - a onda ni njemu ni nama više neće biti potreban njegov život! ino NEOČEKIVANA VIJEST Dva dana Vjeran nije izlazio iz kuće. Danju se zatvorio u radnu sobu i samo bi pošao u blagovaonicu kad su ga zvali jelu. Kasno u noći bi otišao s Videkom na Južnu promenadu da čeka bijelog fratra. Ovaj se nije pojavio. Drugu večer, kad su se već vratili kući, nađoše svu družinu u velikom uzbuđenju. Matilda saopći da je netko pozvonio na veži i kad se ona požurila otvoriti, nije bilo nikoga, ali je ulicom prošla sjena odjevena u bijelu fratarsku haljinu. Onda je brzo zatvorila vrata i zaključala. - Dakle, živ čovjek - pitao je Vjeran. - Nije, gospodaru, živ ne može nestati poput ovog! Nastojao je umiriti i nju i ostalu družinu, ali mu to nije sasvim uspjelo. Dugo je hodao sobama i uzalud razmišljao o pojavi koja sačinjava nerazrješivu zagonetku. O podne drugog dana, kad je sjedio u radnoj sobi, pokuca na vratima Matilda: Gospodine, došla je neka gospođa i moli da je primite. To ga iznenadi. Otvori vrata, izađe, ispituje ključaricu, ali ona ništa ne zna, nikad nije vidjela tu gospođu što sada sjedi u salonu i želi s njime govoriti. Po svemu joj se čini da je tuđinka. Smjesta ode Vjeran da je vidi. Pozdravi uljudno i upita: Molim, čime bih mogao gospođi poslužiti? Gospođa dosta obla, u neukusnoj haljini tamnosive boje, s malim šeširom na glavi, okrugla lica, ne odviše inteligentnog, ljubazno se nasmiješi i reče priprostim naglaskom: - Molim, oprostite, što sam bila slobodna doći ovamo. Sti gla sam, naime, iz Maribora u posjet svojoj kćeri u Zagreb. Vijest o vašem povratku i o nekoj čudnoj neprilici što ste je imali na putu - mislim, neki je pustolov htio sjesti na vaše mjesto doprla je i u Maribor. Pa kako sam putovala u Zagreb, zamolila me gospođa Mira Govan da vas potražim ako ste ovdje. - Moja tetka? Dakle, živi? Gdje? - klikne Vjeran iznena đeno. - Ima posjed u blizini Maribora. Upoznala sam se s njome još prije dvije godine, bilo je to baš kad je slavila svoj trideset šesti rođendan, a još je vrlo pristala. Ali vi imate njezinu sliku? - Na žalost, ništa ne znam o njoj. - Ah, presvijetla stara baka nije voljela vidjeti nikoga od roda vaše pokojne majke ni na slici! Gospođa tetka mi je često govorila o vašoj pokojnici majci i pokazivala njezine krasne dje vojačke slike. Cesto se žalila što nije o vama dobila vijesti otkako su vas odveli u Beč ali je kazala: "Dok je bio dječarac, nije bio svjestan rodbine, a poslije mu to sigurno nije bilo moguće zbog bake". 310 Zapravo sam jednom pisao u Klanjec, tražeći vijesti o svojoj tetki. Primio sam kratku obavijest da se udala u Maribor, ali mi nisu javili ništa potanje. - Već je davno udovica. - Da, to su mi javili, ali onda mi je bilo nemoguće dobiti daljnjih vijesti. Ima li obitelji ili djece. - Nema, no uzela je k sebi neku siromašnu djevojčicu iz obitelji svog muža. - U kakvim prilikama živi moja tetka? - Nije bogata, ali ima pristojno imanje. No, neću vas dugo zadržavati. Na polasku u Zagreb rekla mi je: "Odnesite moje pismo..." Ah, pismo! Molim vas dajte mi ga, gospođo. Ona posegne u duboki džep svoje haljine: Rekla je: "Ako ga nađete, predajte mu, ako nije u Zagre bu, pošaljite pismo natrag. Evo izvolite!" Posegnuo je za pismom i zamolio oproštenje što će odmah čitati dok ona čeka i posve mirno ogledava po sobi, promatra namještaj i ukrase. On je pročitao: "Dragi rođače, Ćula sam o povratku Vjerana Keglevića kući. Ne znam je li sve istina, ipak sam se odlučila napisati nekoliko riječi koje će ti predati moja poznanica ako te nađe. Ovih dana putujem radi nekog procesa u Zagorje pa ako se ti ne bi stidio svoje posve obične rođakinje, željela bih te vidjeli. Ne znam koji ću dan stići, no svejedno. Budeš li me primio, neću ti dugo smetati, već samo toliko da vidim sina svoje jedine

sestre, kad sam ionako sama na svijetu, bez djece i rođaka. Molim te, reci gospođi Emi Dolovčak, mogu li doći k tebi, ili ne, jer ću najprije k njoj da čujem tvoju odluku. Grli te i pozdravlja tvoja tetka Mira". Pročitavši pismo, Vjeran će gospođi: - Molim vas, gospođo, kad moja tetka stigne, recite joj da se veoma veselim što ću je moći pozdraviti kod sebe. Poslao bih kočiju po nju, kad dođe, neka mi javi. - Kazat ću joj sve što ste izvoljeli poručiti. - Mislio sam već u Beču da ću sam ići u Maribor da istra žim što je s njom, ali su me u tome spriječile neprilike. Upravo mi je drago što dolazi. Davno sam želio nešto doznati o njoj i vidjeti je! Gospođa ustane da se oprosti. Sada mi je poći i budite mirni, javit ću vam čim ona stig ne. Nisam odviše daleko, u Puževoj ulici, kod svoje druge kćeri. Vjeran je isprati do stuba i naredi Videku koji je izašao iz svoje sobice da gospođi otvori vežu. 311 Pošto je Matilda poslala objed mladom gospodinu u prvi kat, pozvala je svu družinu u veliku prizemnu sobu gdje su sjeli k jelu. Jedva što se nađoše na okupu počeo je razgovor o jučerašnjem nemilom doživljaju Matilde s bijelim fratrom. Stvar se svakog dana raspravlja, osobito u podne, uveče im nije ugodno spominjati duha. Svatko se boji u mraku dotaknuti taj razgovor. Danas je, međutim, pobudio njihovu pozornost ženski posjet kod Vjerana. - Što je, zapravo, htjela od njega - opetovano ispituje Ma tilda Videka, ali on ništa ne zna. Nagađaju svakojako, a kad ne mogu naći razlog posjetu, nastavljaju govoriti o mladom gospo dinu, o njegovu doživljaju i o onoj ružnoj noći kad je u ovu kuću ušao Bardović sa stranom gospodom. Svaki od sve duše mrzi Bardovića i ne mogu mu oprostiti što je htio sjesti na mjesto njihova mladog gospodina. - Kako je onaj pustolov mogao toliko zavarati našeg gos podina da ga je on sam smatrao svojim prijateljem? - čudi se Miško, a Videk odgovara: - Pošten čovjek misli da su svi oko njega pošteni. Ali ja bih dao pol života kad bih Bardoviću smio namlatiti rebra. Mladi ga je gospodin pustio zdrava na ulicu. Da mi ga je samo časak dobiti u šake!" - Naš je mladi gospodin suho zlato - reče Matilda. - To govori cijeli grad- naglasi ponosno Videk. Nešto starija žena s rupcem, svezanim na glavi, unatrag, kuharica Jana, isprsila se pred družinom. - Eh, kad biste vi čuli ono što ja čujem na tržištu, onda bi znali što se govori o njemu! I mesari i mljekari i piljarke, sve vam to govori samo o našem mladom gospodinu. Već znaju i to da je mladi gospodin kod Oršićke osobito počastio "žensku gar du", najviše Nedu, pa vam "carevci" imaju toliku nosurinu. - A pripovijedaju li što mu je učinila gospođica Jadranka? pita Miško. - Ah, Jadranka! - prezirno će kuharica Jana. - Ponaša se prosto prema našem mladom gospodinu. Naš me mesar Boltek pitao je li istina da ona drži s bečkom ekselencijom? No! Odvratila sam mu da bi je Oršićka bacila kroz sve stube kad bi ona bila za te žandarske carevce. A i ja bih joj rekla što je pripada! - Ne, ne, to ipak ne bi učinila Jadranka - brani je Miško. Ne vjerujem. Znate, danas svašta objese lijepoj djevojci kad je sirota! Zašto je rekla za Bardovića da je on mladi Keglević? Na to ti meni odgovori! - oštro će kuharica. I Matilda brani djevojku: Svi znamo, taj se je fakin dao titulirati grofom, a Jadran ka je to čula i, eto, nije ona to učinila hotimice. I našeg je mla dog gospodina prevario taj lopov, kako ne bi nju? Videk ne veli ništa. Zna Sto je vidio na Ksaveru, ali je obećao Vjeranu da će šutjeti i zato se ne upleće u razgovor. Kuharica Jana se ponovno hvali kako je svijet ispituje za Keglevića kad ona dolazi na trg: - Sve hoće da znaju i najviše ih zanima koju će baronesu ili kontesu oženiti mladi gospodin. A što ja to znam? Velim

ljudima: - čekajte! - Uh, otimaju se za njega djevojke. Nikad nije ova kuća u Kazališnoj ulici bila tako znamenita kao sada - ustanovi Ma tilda. - Nijedna joj kuća u gradu nije ravna! Ni Oršićkina! - Bogme nije! - naglasi s ponosom Jana. - što mislite: idem vam ja tržištem, a svi me gledaju. Svaki veli, gle, to je Jana koja kuha Vjeranu Kegleviću za kojega se trgaju najljepše djevojke u Zagrebu. A ja onda dignem nos do vrha tornja svetog Marka. Zvonce zazveči. Videk skoči i pohiti uz stube da čuje što želi mladi gospodin. Zamalo se vrati i javi Matildi da je pozvana gore. Ona odmah ustane. Kad je stigla u blagovaonicu, našla je Vjerana kako stoji pred slikom svoje majke. Onda joj on upravi pitanje: - Matildo, vi znate, moja je majka imala mlađu sestru. Jeste li je kada vidjeli? - Vaša pokojna majka, kad je bila ovdje, uvijek je govorila o svojoj sestri, ali je nije dovodila ovamo jer bi je prezirali. Vidjela sam da su lijepe oči vaše majke prolile mnogo suza jer su je gledali naopako što nije bila plemenita roda, ali duša i srce bili su u njoj Čisto plemstvo. - Strašno je o tome i misliti. No, pozvao sam vas radi važne stvari. Znate li da je ova strana gospođa donijela pismo od moje tetke iz Maribora. - Nikad se ne bih mogla tome domisliti! - Moj burni dolazak u domovinu pročuo se, naravno, i tamo pa me tetka pita hoću li je primiti ako me dođe posjetiti. - Pa to je veoma vesela vijest. - Recite mi, Matildo, kako bi Oršićka primila moju tetku? - Ne bih to znala reći. Nikad se nije govorilo o sestri vaše presvijetle majke. - Ostavite "presvijetlost", Matildo! Ništa vam ne vrijede ove titule ako nema svjetlosti duše i srca! Međutim, ja ne znam ništa o svojoj tetki, nego mi je sve kazala njezina znanica koja se nalazi u Zagrebu u posjetima. Ona veli da živi dobro, a nema nikoga. Vidjet ću što će biti. Za sada ona me želi posjetiti. Zar ne, vi ćete biti prema njoj isto tako dobri kao i prema meni? - Oh, kako to smijete samo pitati! Tko je vama drag, uvi jek ću ga poštovati, a tko vam je neprijatelj, nije ni meni prija telj. Sigurno bi vašoj pokojnici na drugom svijetu bilo drago kad bi vidjela s onoga svijeta da ste njezinu sestru lijepo primili. 312 - Svakako, moja tetka, po ocu barunica Kollenbach, ne bi odobrila da ona dođe ovamo. - Sigurno ne bi, ali barunica se još ne kani vratiti. Vi ste ovdje sada gospodar po njezinoj želji. Kad sestra moje majke dođe, vidjet ću što ona misli i ako bi htjela ostati dulje kod mene, vi biste sve i dalje sami vodili kao i dosele. Vi ste ovdje gospodarica. Kako vi zapovijedate, tako će biti, a prema sestri vaše pokojne majke bit ću pažljiva kao i prema vama. Premda je iskreno govorila da bi njegovoj tetki bila isto tako dobra kao njemu, ipak se trgnula pri pomisli da bi joj netko mogao oduzeti prvo mjesto u srcu njezina mladog gojenca ili u kući u kojoj je ona neograničeni gospodar. - Samo kad se nas dvoje dobro razumijemo, Matildo! - Uvijek ćemo se mi dobro razumijeti, mladi gospodine, već i zato što ste mi vrlo dragi. - Hvala vam! Vi ste mi bili umjesto majke, a želim da mi 1o budete i danas, i uvijek! On joj stisne ruku, a ona silazi zadovoljna. Družina je s najvećom znatiželjom dočekala njezine vijesti o dolasku tetke mladog gospodina. Odmah im je razložila: Kad ona dođe, svi se morate prema njoj vladati lijepo. Ne mora se čovjek roditi u gospodskom dvorcu da bude vrijedan poštovanja. To sami znate! Svi su joj obećali da će izvršiti odredbe. VJERANOVA PLEMENITOST U velikom salonu primila je Oršićka svoju znanicu Jožicu Ottenfels. Gošća je sjela uz domaćicu na divan i vješto prikrivajući zlovolju razjašnjava:

- Oprostite Što ću ostati samo nekoliko časaka da se s vama oprostim. Već sam trebala otputovati, ali Renata se prošle subote nahladila. Mladost ne pazi na zdravlje - vruća od plesa, pila je hladnu vodu - ali nadam se da će do sutra biti zdrava. Inače, zbilja ne znam dokle bih morala sjediti ovdje, a u Bežancu me čeka posao. Da, zbilja, KegJević mi je pisao da su ga njegove neprilike opet prikovale za Zagreb. Maršal Grune me je zamolio da mladiću budem savjetnica, stoga ću mu odmah pisati u Beč neka se pobrine da Vjerana puste na miru. Ta je cijela stvar neka zabuna. Vi ste sigurno u to upućeni? - Ne. Vjeran o tome ne daje razjašnjenja. On se ne povje rava niti želi da se tko miješa u njegovu stvar. Tako je rekao i ja se toga držim. - Šteta za njega - pametan i zgodan mladić, mogao bi biti izvrstan ženik za vašu Ninku... Ali, očito u njemu vri majčina krv pa više naginje plebejskim djevojkama. Kažu da se u srijedu napadno mnogo vrtio oko Orhide. - Moja je kći vrlo mlada, radije se još zabavlja s drugaricama nego s mladićima. - Danas je pozvala na južinu samo djevojke. Uistinu, još prava bebica!... Šteta da je Renata bolesna, poslala bih i nju ovamo. Ona još nikad nije vidjela zabavu na kojoj bi manjkali mladići. To je sigurno vrlo dosadno kad nema baš nijednog mla dog kavalira u društvu, a one se sigurno nadaju veselim mladi ćima. Zar ni Ljubomir neće prisustvovati toj Ninkinoj južini? - Kako to mislite Jožice? - čudi se Oršićka iznenađena. - Očito ne znate što je bilo u srijedu kod Malinovih? Ljubo mir se cijelo poslijepodne bavio samo i jedino jednom djevojkom, s njome pošao na izlet, uz nju sjedio, pa je to pobudiio pažnju i, naravno, kad su to kazali Mirti - vrlo se ozlovoljila. Sigurno danas i neće doći k vama. - Koja je to djevojka s kojom je Ljubomir pošao na izlet? - Vaše kumče, Jadranka. - Ona?! - usklikne s olakšanjem. - Pa to je smiješno! Mirta se nije mogla ljutiti zbog Jadranke. Svaka druga mogla bi uzbuditi ljubomor, ali valjda nema čovjeka zdrave pameti koji bi mogao misliti da bi moj sin mogao i pomisliti na Jadranku. Ona mu je kao sestra. - Ipak se našlo takvih. To biste morali kazati Mirti jer je, uistinu, zlovoljna. Recite joj da Jadranki udvara stranac, onaj s kojim se pozna još iz BeĆa. U srijedu prijepodne bila je Jadranka s njim na jahanju kod Ksavera. Vidjeli su ih kod "Slavuja" posve same! Dakle, Mirta nema razloga da se ljuti... Vijest se neugodno kosnula domaćice. - Ona s nekim strancem? To će biti zabuna! - Ne, ne, sasvim točna vijest. Vidite, ove neplemićke kćeri izlaze iz okvira propisanog vladanja, a napose Jadranka. Vaši će se neprijatelji Premru i Sigismund, radovati ako mogu prigovo riti nekome iz vaše kuće. No, sada nastavljam svoje oproštajne posjete. Nadam se da me Renatina nahlada neće spriječiti da sutra putujem. Vjerujte, jedva čekam kad ću se prihvatiti posla u svom dvorcu. Ipak joj to Oršićka ne vjeruje. Zna da svu brigu oko imanja vodi njezin upravitelj. I kada je Jožica otišla, dade pozvati k sebi Ljubomira i povjerljivo mu reče: Molim te, kad stigne Mirta pozdravi je vrlo ljubazno, ona je zle volje jer si u srijedu cijelo poslijepodne na izletu bio jedi no s Jadrankom. To je malo smiješno. Naravno, da si iskazivao kojoj drugoj takvu pažnju, mogla bi Mirta sumnjati, ali prema Jadranki! Tu nema nikakva povoda za ljubomor. Ipak, vidiš, Mirta se ljuti... 315 - Razlog ljubomoru nema zato što se Mirti nisam još ni kako obavezao, a pratio sam Jadranku na izlet zato što me je iz vukla na lutriji. To su izumili Orhida i Naum jer bi bilo vrlo teško rasporediti pratnju da svi budu zadovoljni. - Naravno, da si se lutriji morao pokoriti. Zbilja, ne znam

zašto se ljudi vesele saopćiti mi sve ono što tko kaže o meni zlo, a kad bi netko o nama govorio lijepo, sigurno mi ne bi došli reći. - Uostalom, da sam htio pratiti Jadranku, time ne bih mogao izazvati tvoje negodovanje? - Naprotiv, veoma sam zadovoljna, postupao si posve ko rektno jer na Jadranku ne može uistinu nitko svraćati pažnju ona je domaća djevojka. Ove su riječi zvučile vrlo značajno. U istom času sluga najavi da je stigao Andraš Fabijančić iz Vlaške ulice, našto Ljubo-mir naloži: Neka uredi bravu mojeg pisaćeg stola, a zatim pričeka da dođem. Sluga se udalji, a majka se čudi: - Otkad se ti brineš za kućne brave? - Molio me Vjeran da bih pozvao ključara zatvora na Žu paniji da može govoriti s njime, a da to nitko ne vidi. Rekao sam ljudima u kući da će popraviti brave jer je po zanatu bravar. Samo nema dosta brava u Zagrebu za njegovih sedmoro djece. Zatim razjašnjava majci u kakvom je odnosu Keglević s Andrašem i zato ga on ne smije pozvati k sebi u Kazališnu ulicu. Crni se oblaci spustili nad gradom, kad je Vjeran izašao iz veže dvorca u Kazališnoj ulici i krenuo u palaču Oršić. Premda usred bijela dana ne može biti pogibelji od njegovih progonitelja, sa zanimanjem se ogledavao naokolo, uvjeren da je Larsen razmjestio uhode po gradu. Kad susreće nepoznate ljude, nikad ne zna nije li prošao pokraj žandara u građanskom odijelu. Put od njegova stana do palače Oršić veoma je kratak i brzo se nađe pred vežom i pozvoni. Čekajući, okrene se prema uskoj tihoj ulici što vodi na Markov trg. Na uglu opazi prosjaka. Sjetio se uhodarskog prosjaka kod Ksavera, ali ovome na desnoj strani visi prazan rukav, mora dakle, biti istinski prosjak. Tada se otvori veža i Vjeran pruži vrataru groš s nalogom neka ga da prosjaku i uđe u palaču, uspne se i najavi domaćici. Našao je kod nje Ljubomira. Pošto je Oršićki usrdno poljubio ruku, sjedne na ponuđenu stolicu. - Baš ste dobro došli - veli ona. - Upravo sam u živoj raspravi s Ljubomirom u pogledu Jadranke. Htjela bih čuti što mislite vi koji ste isto tako mladi i dobro odgojeni kao i moj sin. 316 ".. Saznala sam da je Jadranka u srijedu bila pozvana na jahaču šetnju, a da me nije molila za dozvolu. Za vrijeme jahanja udaljila se i primila pratnju nekog stranca. Ljubomir ne nalazi u tom posljednjem činu nikakav prestupak jer, veli on, danas vlada slobodniji odgoj. Što velite na to? Morao se brzo snaći i još brže odgovoriti: - Budući da je stranog jahača susrela nenadano i primila njegovu zaštitu protiv nekih skitnica, bila je na to svakako prisi ljena. - To sam rekao i ja - upadne Ljubomir veselo. - Ne slažem se s vama. U mojoj se mladosti djevojka ne bi smjela udaljiti iz društva, i, vjerujte, barunica Hedviga, koja nije baš odviše dobronamjerne ćudi, kazat će da se Jadranka sastala s onim strancem po dogovoru. - Ne može biti po dogovoru kad ga ne pozna - opet će Ljubomir. - Neka se moja draga pokroviteljica ne uzrujava zbog te male nezgodnosti - požuri se Vjeran. - Gospođica Jadranka je na Ksaveru požalila što se dala zanijeti sjajnim punokrvnim sivcem i pošla naprijed. - Meni je čudnovato zašto ohola barunica najednom poziva Jadranku. No, evo je, sada će ona razjasniti. Jadranka ulazi odjevena za ulicu. Na crnoj kosi počiva skromni plavi šešir, opravu joj pokriva lagani plavi kišni ogrtač. Lijepa je u toj jednoličnoj modrini i naglašeno skromna. - Reci nam, Jadranko, tko je taj stranac što te je zaštitio od skitnica na Ksaveru. - Onaj koji me je pozdravljao u Beču, a i ovdje u Zagrebu... Vjeran pogleda zabrinuto Ljubomira. Iznenađenje se odrazilo i na licu njegove majke jer gleda Jadranku pogledom što izražava negodovanje: - Primaš usluge omraženog baruna Larsena, ti, moje kumče? - pita je kuma. - Ne, kumo, to nije Larsen. Najprije sam to i ja mislila i to sam mu rekla u lice, a on mi odgovori pun čuđenja da to čuje već drugi put tog dana. Larsen je sasvim drugi tip, plav i obrijan. A to je i prirodno. Kako bi se moglo i misliti da Bachov prijatelj nosi bradu i brkove, kad se zna da njegova ekselencija podnosi oko sebe samo obrijane muškarce?

Napeto gleda Vjeran Jadranku u oči i nastoji pronaći put do tajne koju skriva. Uzalud. Djevojčin je pogled čist, vedar, očito nema što skrivati. Ali Oršićka, već jednom zaražena sumnjama koje su prolazile i opet se vraćale, ponovo je zapala u mrežu dvojbe, pa još pomnije sluša i prodornije gleda svoje kumče i pita: Zbilja, misliš da je to bio neki Norvežanin? Ml Zašto bi govorio neistinu, koja mu od toga korist? Uosta lom, pripovijedao mi je da su ga zamijenili s Larsenom zato što je on nekoliko dana stanovao u sobama naručenim za tog baru na i morao ih njemu odstupiti. To je zbilja vrlo prirodno! Videći Vjeran da je Ljubomir povrijeđen što majka toliko ispituje Jadranku, odluči da mu pomogne: - I ja sam već čuo da su ih zamijenili... - I vi? Vidjela sam ga. Bit će mu oko trideset i šest ili više godina, crnokos, vrlo lijepa gusta crna brada, bjeloputan i visok. Tako izgleda Olaf Kristijan norveški plemić - naglasi Jadranka. - Ti se, majko, ne zanimaš za strance što dolaze u Zagreb primijeti Ljubomir. I njega je Vjeranova primjedba već smi rila. - Ovaj me baš zanima, budući da sam vidjela kako poz dravlja Jadranku. A vi - okrene se k Vjeranu, - zar vi ne poz nate svoje progonitelje? Bilo bi ipak odviše opasno kad ne biste znali kako izgleda Larsen ... - Vaša milosti, ovi se ljudi svakojako kriju da bi mogli zavarati svoje žrtve. Tako je mene uhvatio i vodio iz Zagreba čovjek s dugom plavom bradom, a zapravo je taj muški ures bio maska. - To potakne Jadranku da ispripovijedi kako je Larsen uzeo masku Olafa Kristijana i tako pošao u dvorac u Kazališnu ulicu, a jednom i na neki sastanak u Alagićev perivoj ... - To barun nije smio učiniti - primijeti Vjeran. - Time može norveškog plemića nemilo žigosati. Ako to sazna Norveža nin, neće Larsenu ostati dužan! - Već je doznao i zbog toga kod njega posredovao - doda Jadranka, opetujući ono što joj je rekao tajnih Heinrich. - Gle, i to znaš! - čudi se grofica. - Ali, reci šta je taj Norvežanin tako dugo radio u Beču? Tamo te je često susretao i pozdravljao. - Djevojka pripovijeda onako kako je čula od baruna, to božnjeg Kristijana, da je doveo bolesnu sestru u Beč liječnicima i da je ona tamo umrla. - Ti si nešto predugo razgovarala s njime kad je imao vremena toliko toga ispripovijedati... - Dosta dugo jer me pratio od nekog potoka do šumske gostionice gdje sam čekala barunicu. - A gdje je bio Tamar? - S barunicom, ona, naime, ne smije brzo jahati uslijed svoje migrene. - A ti si, naravno, letjela kao na vilenjaku i onda mi morala primiti zaštitu nekakvog stranca! Radije prićekaj kad pođemo u Bistru, tamo možeš jahati koliko te volja. Sada svući ogrtač i čekaj gošće pa ćeš slušati Vjeranovo pripovijedanje o povijesti. 318 Hajdićka me molila neka joj svakako danas dođem po moći jer ima žurnu narudžbu koju sutra mora dovršiti. Ako ne dođem, žena neće sutra dobiti novce, a mora isplatiti jedan prešni dug. Molim, dopustite mi to svakako, obećala sam joj da ću lančić svršiti. Oršićka je gotovo uvjerena - djevojka želi otići zato što u dućan dolazi njezin kavalir. To vjeruje i Keglević pa napeto očekuje što će domaćica odrediti. Ako se radi o novcu, ja ću Hajdićki uzajmiti - veli Or šićka - ali nikako te ne puštam danas izaći. Poslije će biti južina za gospođice i moraš pomoći ključarici. Svim se snagama Jadranka bori da ne bi trebala prisustvovati Vjeranovu sastanku s djevojkama. Tako bi mogla kazati Larsenovu tajniku da su je poslali na posao i ne zna ništa. Oršić-kina je nepopustljivost sprečava da se izvuče iz zamka. Ako je zbilja tako žurno, reci ključarici neka ide Hajdićki i donese posao pa ćeš raditi kod kuće. Evo, gledaj kako pljušti

kiša. Neću da ideš po tom vremenu. Jadranka izađe, osjetivši svu težinu nevolje u koju je zapala. Dakle, mora prisustvovati sastanku Vjerana s djevojkama. Osjeća: tu se krije podmuklost zle sudbine. Kad su poslijepodne o tome govorili, namjerice je pogledala iz sobe da se može Larsenovu čovjeku zakleti da nije prisustvovala. Sto će biti kad u ponedjeljak tajnik dođe po vijesti? Kako će se izvući iz ove crne nevolje? Zašto se kuma protivi da ide k Hajdićki, a kod objeda nije bila tamo protiv? Očito, zbog Kristijana! Ali tko joj je to kazao? Čim je Jadranka izašla, majka pita Ljubomira: - Nije li taj stranac Kristijan Jadranki udvarao? - Ne znam, a bilo bi čudo da tako lijepoj djevojci ne ud vara. - Pošten čovjek ne udvara siromašnoj djevojci koju ne mo že uzeti. Ovo pogađa Ljubomira, ali Vjeran brzo odgovori. - Vaša milost, možda je on ljubi, a prava ljubav isklju čuje miraz... - Kad je netko bogati baštinik kao vi, može sebi dopustiti raskoš i uzeti djevojku iz ljubavi bez miraza. Očito taj Kristijan nije takav baštinik. - Ako presvijetla misli ovako, onda bi cijelu četicu ljubavi vrijednih djevojaka osudila na doživotno djevovanje. Grofica odgovori malo zlovoljno: Takvo je doba! Veći je dio naših plemića i velikaša osu đen na miraz i prava je sreća ako im se pruži mlada imućna djevojka koja je uz to i vrijedna ljubavi. Sve to govori Vjeranu, a misli na Ljubomira i ustane: Usijana mladež ne može imati o tome staloženih misli. Idem pogledati kako su uredili tu vašu školu, mladi profesore! .,".,._ 319 Gipko je ustala i, ne osvrnuvši se više na obojicu, nestala iz salona. Dva se mladića gledaju. Vjeran je uzbuđen, Ljubomir žalostan. Razumijete li sada moje strahovito stanje? - šapne Lju bomir. Vjeran se sagne bliže k njemu: - Odlikovali ste me svojim povjerenjem. Ali ne samo vaše povjerenje, nego i osobna simpatija prema vama nuka me da prijateljsko osjećanje oživotvorim. Htio bih vam pomoći do vaše sreće... - Mnogo ste učinili svojim izjavama pred mojom majkom. - Odviše neznatna pomoć! Ali budite posve iskreni i kažite mi: ima li majka nešto lično protiv gospođice Jadranke što bi je prisililo da nikako ne pristane na brak? - Ona ju je voljela dok se nije vratila u Zagreb u nesret nom času i navukla na sebe sumnju. Međutim, majka očekuje od mene ženidbu s miiazom. Zamolio sam je neka mi da vremena do jeseni kako bih svojom snagom pokušao srediti naše imovno stanje i onda joj se razotkriti. - Ne biste li mi dopustili da vam se u tom poslu pridružim? - Kako bi to bilo moguće? - Ako smo prijatelji, vi ćete mi iskazati kako stojite. U Beču sam radio i u nekim velikim poduzećima da naučim znanost 0 novcu i gospodarske prilike. Kad budemo nacistu što se tu mora učiniti, onda će moj prijatelj Ljubomir iskazati svojem prijatelju Vjeranu potpuno povjerenje i dopustiti da mu bratski pomogne kod vjerovnika ... - Ne! To ne mogu primiti! Niti hoću! Ne bi to ni majka dopustila. - Sad ste uzbuđeni, no kad promislite bit će vam jasno: ako smo prijatelji, onda ćete prihvatiti prijateljsku ruku. A još bih htio znati nešto drugo, ako mi naime možete povjeriti: da li gospođica zna vaše namjere? - Jest, rekao sam joj. - Ne želim vas ispitivati dalje. Svakako morate primiti moju pomoć. - Oprostite, ne želim se na lak način domoći sreće, nego se boriti za nju i raditi. - Borbe i rada bit će i previše. To ćete vidjeti. Ja sam u to me nešto više stručnjak. Kad se hoće obraditi zemlja, treba plug 1 brana, motika i sjeme, a tek onda počne mukotrpni rad. U ova

tri tjedna što sam u domovini potrošio u borbi sa "carevcima" koji me žele opljačkati, nisam imao prilike dokazati što znam i hoću. Sjedim u dvorcu svoje tetke, a nisam se još ni ogledao gdje ću se smjestiti i okućiti. Kad mi barun Larsen bude dao mi ra, onda ćete vidjeti da nisam besposlica niti gospodičić koji kani živjeti u zabavama i neradu. Moje su osnove velike, veoma velike i posao bi bio golem, ali evo, vidite, svezali su mi ruke. No, o tome vam još sada ne mogu kazati zato što vas želim vidjeti slobodna i živa. Larsen vreba samo one kojima poklonim svoje prijateljstvo. - Dokle će to trajati? - Trebalo je samo da nađem ravnotežu pošto su mi iz vukli stalak ispod nogu. Uhvatio sam se za granu, popet ću se i umaknuti im, ali se moram pritajiti i pričekati dok vidim što neprijatelj radi. No, ja već imam gotovu zamisao, a vi budite mirni: pomno skrivajte svoje osjećaje pred groficom. Ona je najdivnija žena što sam je ikada upoznao. Kad vam uspije sre diti vaše prilike, ona će pristati na vaš brak s Jadrankom. Na mene računajte kao na rođena brata. Ganuto prihvati Ljubomir pruženu ruku. Vjeran je odlučio uhoditi Jadranku i Larsena i otkriti ljubi li ona Ljubomira ili onog zloglasnika. Ako je ne vežu uz Larsena osjećaji ili kakva ženidbena osnova, on će je dovesti u Ljubomi-rov naručaj. Njegova urođena plemenitost, tako kruto razočarana zbog Bardovića, uskliknula je sada od radosti što joj se pruža mogućnost imati prijatelja i biti mu od koristi. Njegov, po majčinoj krvi duboko urođeni suosjećaj za čovjeka, zagušen teškim razočaranjem, uskrsnuo je od zamrlosti krikom radosti. Probudili su ga na nov život. Opet drugi trebaju dobrote, toplote, požrtvovnosti, a on će ih dijeliti. To mu je najveće zadovoljstvo. Dok njih dvojica razgovaraju u salonu, u dvorišnom dijelu palače na vratima Ljubomirove sobe Andraš Fabijančić nabija oko brave. Jadranka izađe na hodnik da vidi što je to. Andraša Fabi-jančića pozna samo toliko što je kao siromašni bravar popravljao ključeve i ključanice u palači, a jednom je s njime razgovarala kad je pravio ključeve za njezin kovčeg prije puta u Beč. - Zar je brava pokvarena? - pita ona. - Tako, jest i nije, svakako bi bilo bolje da je nova, to bi koristilo. - A gdje stanujete? - U svojoj kućici u Vlaškoj ulici. Prozori nam gledaju preko ceste u dvorište kardinalova nadvrtlara Korblera. A jeste li čuli: ljudi su opet vidjeli bijelog fratra prije nekoliko dana na Južnoj promenadi, a sada već dvije noći dolazi u Mesničku ulicu. - Tko to? - pita iz hodnika Ljubomir, dolazeći iz pred vorja. - Bijeli fratar - odgovori Jadranka. - Tako tvrdi Andraš. - Belošević ima pravo kad veli da je to sugestija - Bila beštija ili čovjek - ja sam ga vidio i tu nema ništa: kad se vidi, onda se vidi - veli Andraš. Ljubomir i Jadranka se nasmiju. Zatim ona posegne u džep ogrtača, izvuče omot s bombonima i pruži Andrašu: .... 321 21 JadranU M - Uzmite ovo malo šećera, veselit će se vaši mali. - To će danas za moje piliće biti Božić! - Taj sam omot namjeravala odnijeti Hajdićkinoj djeci veli Jadranka Ljubomiru. - Neka se sada vesele Andrašovi mališani. - Vrlo je dobro što ti je moja majka odredila da ostaneš kod kuće. Ružno je vrijeme i, onda, već jednom moraš pokazati Vjeranu da se više ne ljutiš na njega. On je naplemenitiji čovjek na svijetu! Bez riječi požuri ona u svoju sobu, a Ljubomir upozori Andraša: Uđite u moju sobu i pričekajte Keglevića - želi s vama razgovarati da vas nitko ne vidi! Jadranka je čula Ljubomirov nalog Andrašu i začudila se što to Keglević ima s njime tako tajno govoriti. No, brz se dosjetila da Fabijančić uz svoj malo unosni obrt vrši i službu ključara zatvora u županiji gdje je Vjeran bio zatvoren i bude joj sve jasno pa se požuri u desno krilo palače. Za malo vremena Ljubomir dovede Vjerana u svoju sobu i ostavi ga s Andrašem nasamu. Pozdravili su se srdačno. Nisu se vidjeli otkako je Andraš sakrio Vjerana u kućicu na rubu nadbiskupskog vrta:

- Previše ste darežljivi prema mojoj djeci! Već ne znam kako bih vam zahvalio. - Ni ja ne znam kako bih zahvalio vama što ste me spasili ludnice. Molio sam Oršića neka vas dovede pod izlikom bravar skog posla u palaču. Neću duljiti. Recite, prijatelju, biste li mogli javiti svome pretpostavljenom Merliću da ste negdje u Zagorju baštinili malu zemlju i zatražiti od njega dva tjedna dopusta da zemlju prodate? - Ta može se i meni dogoditi da mi negdje neko nešto ostavi. - A tada morate kazati Merliću da ćete svoju baštinu u pokrajini prodati i kupiti zemlju negdje u Zagrebu, dakle, mo rate iz Zagreba na više dana. - Kamo bih morao otići? - pita Andraš s prikrivenom brigom. - Sa mnom. Neka vas ne bude strah. Povratit ćete se živi i zdravi k svojoj obitelji. - To je nešto drugo. S vama idem kamo god želite, a Merlić neka misli da sam otišao po baštinu. - Vi ćete je i kupiti, novac ću vam poslati po Videku. - Pa to će biti samo varka ... - Pretvorit ću je u zbilju. Mislim da sebi vrijedim komad zemljišta! Kada dođe vrijeme poslat ću k vama Videka, on će vas u sve potanko uputiti. Samo jedno, prijatelju, nitko ne b" smio doznati ni riječi da idete sa mnom. - Kako bih mogao otići po baštinu kad žena zna da je baština na vrbi svirala? - Ona će doznati kad bude sve gotovo. Samo tako mogu vašoj djeci dati zemlju, a da nitko ne sazna. To će dobiti od poš tena čovjeka - za vaše poštenje". - A kako ću se osloboditi onih pedeset forinti Sto još uvijek leže zakopani u dvorištu? - Neka leže, sada imam velikih briga i trebam vašu pomoć. Samo nitko ne smije slutiti da ste pošli sa mnom. A kad iziđete odavle, na uglu stoji prosjak. Ako vas oslovi, recite mu da ste popravljali bravu. - Kad sam dolazio ovamo već mi je rekao kako sam sretan što imam desnu ruku, a on, siromah, mora prositi. - Kad budete izlazili, možda će vas pitati više. Ništa ne znate, nikoga ovdje niste vidjeli do družine. Čuvajte se prosjaka koji nisu poznati otprije. - Valjda takva bogčija ne služi "carevcima?" - Upamtite: svaki je prosjak kojeg ne poznate žandar! A sada se nećemo vidjeti dok vas ne zovnem. Za svakoga putujete po baštinu! Zbogom prijatelju. Na ulici ni da ste okom trepnuli prema meni. Idem, a vi još popravljajte bravu kao da se nismo ni vidjeli. Izašao je iz sobe i požurio se kroz predvorje opet u salon. Tu je našao Ljubomira i majku. Dakle, u tri četvrt do pet bit će djevojke ovdje. A dotle - počne ona šaljivo - recite malo i nama o čemu kanite, stari profesore, tumačiti djevojčicama? Kiša se spustila nad gradom. Žandari koračaju sredinom ceste. Na klobucima lepršaju perjanice, a nad njima iza pušča-nih cijevi sijeva u zrak gola oštrica. U Kapucinskoj ulici, na uglu kuće, nasuprot palače Oršić, stoji prosjak. S desna mu visi prazan rukav. Stoji usred pljuska, naslonjen na zid i gleda u zemlju. U Kapucinsku ulicu ulaze dvije kočije. Zaustavljaju se pred palačom Oršić. Velika veža se rastvara. Prva kočija ulazi pod svod prizemlja. Izlaze djevojačke pojave u pelerinama i žure se uz bijele stube. Kočija kreće u dvorište. Slijedi je druga. I opet izlaze djevojke. S njima su guvernante. Velika se veža zatvara. S Markova trga ide čovjek u građanskom odijelu. Preko lica nosi crveni trag od udarca bičem. Zaustavio se kod prosjaka. Pruža mu novac. Ovaj tiho saopćuje: Gospođice su stigle malo prije. Kočije su ih uvezle u Palaču. - Keglević nije došao? - Pola sata prije njih. - A ona gospođica što je s visokorođenim barunom jašila °<3 Ksavera? Je li izašla iz palače poslijepodne? -

21" 323 - Do sada nije. Dobro je poznam. - Osobito moramo paziti na nju, odredio je visokorođeni. A nitko drugi nije ulazio u palaču? - Samo ona mala Jožica, i opet je otišla. Zatim onaj bravar što je ključar na županiji. Upustio sam se s njime u razgovor kad je ulazio i izlazio. Tako je glup da od njega ne bi mogao saznati ni kako mu se zovu žena i djeca. - Ne klepeći s rukom ispod kaputa. Ako je ljudi opaze, mogao bi od visokorođenoga dobiti oštrijim bičem preko lica nego što sam ja dobio. Sada pazi kada će izaći gospođice iz palače, a kada Keglević. Idem sve javiti visokorođenome. Bit će da je ovo nešto jako važno kad mi je naložio da ga svakih pola sata oba vijestim tko ulazi i izlazi i je li ona crnokosa ljepotica u palači ili će poslijepodne na Opatovinu k Hajdićki. Ne miči se odavle. - Radi jedne djevojke mora me kiša promočiti do kože? - Gospodin Jarec tvrdi da ćemo svi cviljeti od barunovih hirova dotle dok se on ne domogne ove djevojke. Zato savjetuje Jarec da djevojku uhvatimo i barunu podmetnemo pa će biti snošljiviji. - Ako je samo to, pripravan sam. - Moram izvjestiti visokorođenog. A ti misli kako bismo mogli gospođicu oteti. Prosjak ostane, a drugi odlazi. U salonu hotela "K caru austijanskome" nemirno šeće barun Larsen. Tajnik opaža da njegov pretpostavljeni još nikad nije pokazivao toliko nestrpljivosti i uzbuđenja kao ovih posljednjih osam dana. Ničim mu ne može udovoljiti. Čuveni barunov mir je potpuno poljuljan. Tajnik zna: uzrok je njegova strast prema Jadranki pa podnosi barunovo nezadovoljstvo. Drugo mu ne pre-ostaje. I sada sjedi kod pisaćeg stola, čekajući da mu kazuje u pero. Umjesto toga, Larsen pogledava na sat. - Kako? Već su četiri sata, a moj agent ne dolazi javiti što se događa oko Oršićeve palače? Sigurno su tamo morale stići i djevojke i Keglević. Možda je "ona" izašla na posao u pletionu nakita? Onda je sve izgubljeno, neću ništa doznati. Da mi barem jave! Zar su već svi prešli na stranu Hrvata? i naši službenici? - Vaše visokorođe, dopustite mi da vas smjerno prisjetim kako ne zaslužujemo ovu sumnju. Mi smo tu da služimo monar hiji protiv Hrvata, mi smo vaši službenici, mi slušamo samo za povijed i njegove ekselencije ... Ponovo pogleda barun na sat i ljutito upozori: - A gdje su onda ovi lopovi? Ni jednog još nema! - Znak da se još nije ništa dogodilo. Uostalom, sastanak djevojaka s Keglevićem ima biti u pet sati. Barun šuti, ne kazuje u pero, već korača gore-dolje. S hodnika dopre do njih poklik iznenađenja. Stao je i pogledao na vrata. Sluga Johan ulazi i šapćući navijesti: Vaše visokorođe, stigao je blagorodni gospodin Franz! Barunovo se lice iznenada razblaži kao mladiću kome je stig la draga i radosno zovne u hodnik: Dođite, dođite, dragi Franz! "No, sada ću se moći odmoriti" - poveseli se tajnik. U salon ulazi muškarac u dobi oko dvadeset osam godina,- vitak, visok, veoma elegantno odjeven u sivo odijelo. Lice mu je punano, svježe izbrijano. Kosa svijetloplava, oči plave. Već prve kretnje pokazuju da mnogo pazi na vladanje. Barun mu srdačno pruži ruku. Napokon ste došli! Malo sam predugo čekao! Onda se okrene Heinrichu: Pozdravite se s Franzom pa idite, čim koji agent donese vijesti, odmah mi javite, bez obzira na to ako s Franzom radim. Barun uzme došljaka za ruku i povede ga u drugu sobu. Tu promijeni svoje držanje. Zagrli plavokosog muškarca i tiho reče: - Samo sam tebe čekao, moj rođače! Sjedni! Sto mi nosiš iz Beča? - Ponajprije moram primijetiti da u ovoj zemlji mora biti čudotvorni zrak. Nikad nisam vidio tako svježe i pomlađeno tvo je kneževsko gospodstvo! - Tiho! Nismo u mojoj palači u Beču. Tu me ne smiješ na

zivati mojim naslovom, niti nasamu. Ovdje su sobe mojih službe nika odviše blizu. A ti znaš dragi bratiću da sam uzeo ime baru na Larsena, samo zato što ne bih htio da nezadovoljnici saspu u glavu metak meni, umjesto našem dragom Bachu - ako se je dnom opetuje četrdesetosmaška revolucija ... - Njegova ekselencija tvrdi da je danas svaka revolucija nemoguća. Sve je tiho, poslušno, pokorno. - Pokornost je često podmukli vulkan koji provali tek kada lava dozrije toliko da može razvaliti oklop pećine. To je rekao knez Metternich, moj veleumni ujak. On to zna iz iskustva. Nje ga je četrdeset osme zatrpao vulkan do grla. Samo što se on iz vukao ispod revolucionarne lave i sagradio oko sebe bedeme s kojih sada u potajici upravlja i Bachom i Schvvarzenbergom i ca rem! - Misliš li da su Schvvarzenberg i Bach dosta jaki bedem da izdrže oluju potajnog nezadovoljstva? - Sasvim sigurno. Osobito Bach! To je genij željezne ruke. Ali moj ujak Metternich je danas onaj nevidljiv čovjek koji upra vlja željeznom rukom, i stradati mogu Schvvarzenberg i Bach a ne više moj ujak, ni ja. Zato cijeli svijet pozna samo baruna Larsena koji ne postoji! - Da nisi bio tako dugo s ujakom u inozemstvu, ne bi se mogao sakriti pod tuđim imenom. Sada te zbilja nitko ne prepo znaje. - Ali recite mi radije: što mi šalje njegova ekselencija Bach? 325 - Svoje zaprepaštenje da još uvijek nemaS Keglevića u ru kama. Ako on svoju baštinu iznese u javnost? - Ne može. Držim ga za šiju, ali i on mene. No, sada će biti i tome kraj. - Kako je moguće da ga nisi uspio ili uhvatiti ili podmititi, ili zastrašiti? - Gledaj: svi mi ne znamo baš ništa o tim Hrvatima. Sa vršeno ništa. To vidim tek sada. Svi mislimo: "Ah što, ovo je šaka ljudi s manom nesloge, slabosti i izdaje, lako ćemo mi s njima, otporne ćemo u tamnicu, buntovne na stratište, a slabiće progu tati za zajutrak! - Pa tako veli Bach! - Dragi moj Maks, ako je svima muškarcima svijeta ostala u grlu kriška jabuke koju je Adam htio progutati jednim zalogajem, mi smo jedini kojima je ostala u grlu kost, jer smo htjeli jednim zalogajem progutati Hrvate! - A čitavo plemstvo, visoko i malo? A Bardović i Premru, de Grebenović i svi oni drugi naši pristaše iz "Casina" o kojima si mi pisao? nisu li naši? - Slušaj: ima Bardovića, Premrua i de Grebenovića, ima naših pristaša, velikaša i plemića i građana u "Casinu", ali bun tovni i otporni tako su jaki i svojim prednostima natkriljuju one neotporne, slabe i pokvarene da smo mi opet nemoćni! Ispitaj mojeg tajnika. On je čudesno progledao ovu naciju i pronašao, pazi, nemoj se preneraziti, on je pronašao: ovu naciju, mi, ne sa mo što ne ćemo moći progutati za zajutrak, kako to želi Bach nego ona polako i sigurno guta nas! - Ali, moj kneže - pardon barune, pa to je ipak mali na rod, zapravo sitniš u džepu. Nudeći Franzu zlatnu burmu tiču, barun odgovori: - Da, da, i ovaj "šnofanac" je sitniš, ali srkni samo nekoliko mrvica pa ćeš kihati pol sata. Tako ti ja, dragi moj, ovdje nepre stano kišem od "šnofanca" što mi ga nekoliko tvrdokornih mrzi telja carstva podmeću pod nos. Pripovjedat ću ti što sam sve doživio. - Te vijesti nisu vesele, a one o Kegleviću najmanje. - Za njega sam morao napraviti slatku zamku. To ćeš od mah saznati. I miša moraš u mišolovku dobaviti mirisnom slani nom, a opet ti izbjegne dok napokon ne ogladni. - Nisi li ti ovdje pao u kakvu slatku zamku, ili mišolovku. - Bit će nešto slatko, ali zamka ni mišolovka nikako! Sve ćeš doznati. Prije svega moraš čuti najvažnije za tebe: odsele mo

raš ovdje prikazivati baruna Larsena. - Velika počast - i opasna! - Neće dugo trajati. Ja sam tu samo plemić Olaf Kristijan iz Norveške. 326 - Odabrao si vrlo hladnu domovinu, bit će srce ti je neobič no vruće? Izgledaš, časti mi, kao zaljubljeni mladić. Zar nešto ozbiljno? Sto će na to tvoj ujak? - Da je mlađi, pokušao bi mi je oteti. Velim ti, neviđeno djevojče, neprispodobivo, osebujno! Ne moraš ni misliti na nju, a da tvojim žilama ne prohuji oluja. - Onda je s tobom zlo! Preobrazio si se, to sam vidio na prvi pogled. Ne srljaj u pogibiju. Već se dogodilo muškarcima koji su bili prijatelji svih žena da su poludjeli za jednom jedi nom. - Dosta! Ne trpim prigovora! Kad ćeš je vidjeti, onda možeš govoriti! Ali netko je u salonu. Sada sam opet tvoj pretpostavlje ni barun Larsen, a ti moj prvi tajnik Franz. Ovaj skoči i otvori vrata u salon. Barun opazi Jareca. Zaprepašten izlazi, pilji pogled u njega i osorno pita: - Sto je to? Još se niste mogli vratiti iz Maribora! - A ipak su sve vaše zapovijedi izvršene. - Tako? Ne razumijem, ali još uvijek ne dolazi ni jedan od mojih uhoda. - Ovog je časa stigao! Uđi! - zovne Jarec u hodnik. Ulazi čovjek s crvenim tragom biča preko lica i javlja barunu sve što mu je kazao prosjak, nasuprot palače Oršić. - Dakle, naglasi barun - ona crnokosa djevojka nije izašla iz palače? Nikojim drugim putem? - Bio sam na Opatovini, u radnji je nema. Nikako nije mo gla izaći, a da je moj drug ne bi mogao vidjeti s onoga ugla. Idi i donesi daljnje vijesti! Žuri! Zatim barun usredotoči svoju pažnju na Jareca. Sumnjičavo ga promjeri kao da očekuje nepovoljne vijesti. Govorite! Ali istinu! No, Jarec je ovog puta svjestan uspjeha i javlja: - Vaše visokorođe, putovao sam s Bardovićem sve do za gorske granice. Tamo smo htjeli nahraniti konje i sebe. U dvo rištu našli na odmoru diližansu na putu u Zagreb. Pogledali smo putnike i dogodilo se što sam naslućivao. Moja je ljubavnica u Zagreb putovala pošto je saznala od mojih rođaka da sam ovdje. - To je najpametnija žena na svijetu! Tako ne moramo če kati. I odmah ste je uzeli u kočiju i doveli ovamo? I djevojku ta kođer? - I ona je ovdje s njome. - Je li to vaša kćer? - Nemoguće. Već je bila velika djevojčica kad sam stupio u odnos s Milkom. Djevojka je dijete nekog gosta koji je često dolazio u gostionicu oca moje ljubavnice, neki glumac. - Vjerojatno posjeduje očevu glumačku vještinu? - Visokorođeni, to joj nije potrebno. Njezina mi je majka savršeno glumila vjernost, a kćeri dostaje njezino umijeće... 327 - Lijepo! Jeste li sa ženom govorili o svemu? - Jest, rekao sam joj putem sve. - I pristala je? - Visokorođeni gospodine, tko ne bi pristao da s magarca sjedne na konja? - Koliko je sada sati? - Upravo će biti pet. - Danas je Keglević kod Oršićke, bilo bi, dakle, dobro smje sta početi. Ali želim čuti i vidjeti vašu prijateljicu dok ona ne smi je vidjeti mene. Evo, tu je moj pouzdanik Franz. On će svuda i svagdje zastupati baruna Larsena, dakle, i pred njom. Uputit ću ga u sve što ima govoriti s tom ženom. Slušat ću u ovoj drugoj sobi. Kad pozvonim, onda vi, Franz, dođite k meni da vam dadem

kakav nalog. Dovedite, nevjernice, svoju ljubavnicu, a njezina kći neka ostane u svojoj sobi. Samo da ne bi nalikovala na majku? - Nimalo - odgovori Jarec. - Visokorođeni neka se izvoli uvjeriti. Barun se okrene prema tajniku: Pokušajte svojim oštrim pogledom promatrati ovu ženu da čujem vaše mnjenje. Doduše, nije uvijek ugodno, ali često vrlo ispravno. Pošto je barun otišao s Franzom u svoju sobu, tajnik čeka veoma Ijubopitno. Za nekoliko časaka Jarec uvede u salon ženu: vrlo je stasita, obla, ali u struku dosta vitka. Haljina je lijepa, od smeđe tkanine, sa svjetlozelenim porubima. Na glavi smeđi šešir ukrašen zelenim perjem. Lice još svježe, bijele puti, crveno od uzbuđenja i sasvim prijatnih crta. Tamne oči odražavaju plahost, držanje, skromnost. Naklonila se i pogledala upitno Jareca, dok je on upućuje: Sada ćeš, Milka, govoriti s visokim gospodinom, barunom Larsenom. Pazi, Milka, ti si pametna, znaš se vladati, - odgova raj na sve što će te pitati. O tome ovisi tvoja zadaća i velika na grada! Na pragu druge sobe pojavi se plavokosi otmjeni muškarac, a Jarec joj šapne: To je barun Larsen. Duboko se pokloni. Larsenov pouzdanik promjeri ženu. Očito je proizvela na nj dobar dojam. Onda ju prema dobivenim uputama upita: - Vi ste prijateljica mog agenta Jareca? - Ah, visokorođeni, nisam prijateljica, živjeli smo kao muž i žena, ali kad je dobio namještenje u Beču, ode on i ne javi se više. On je kao i svi muškarci. Dvije godine nisam čuia o njemu, ali onda mi je netko kazao da su ga vidjeli u Zagrebu, a ja odmah sjednem u diližansu, pa hajde da ga vidim. - Dobro ste učinili. Vidite, najprije se on nije smio javiti nikome, a kad je vidio da trebamo pametno žensko čeljade, pred ložio je vas i otputovao da vas iznenadi... 328 Ona gledne Jareca ispod oka, a Franz nastavlja: - A sad mi recite, je li vam poznato da sve što ste čuli od Jareca i što ćete čuti od mene, ne smije nitko saznati jer biste inače i vi i vaš Jarec dopali tamnice? - Vaše visokorođe neka"se mirno pouzda u mene. U vašim je rukama, ne samo moj život, nego i moje blagostanje - naglasi ona. - Vrlo dobro. A sada mi recite da li ste svjesni što vas čeka u Zagrebu? - Meni je dužnost otići u kuću Vjerana Keglevića i tamo odi grati njegovu tetku po majci Miru Goran. - Hoćete li to moći i znati? Poniznost njezina držanja kao da već popušta samosvijesti i lukavosti: - Vaše visokorođe, nema straha da ne bih znala. Dosta sam dugo živjela zajedno s ovim - i pogleda Jareca - i onda nešto čovjek i sam pogodi! - I to je vrlo dobro. Ali sada mi recite gdje je zapravo nje gova tetka? - Ona se je prije deset godina iz Maribora ponovo udala, ne kamo daleko, za upravitelja imanja. Kamo, to mi je nepoznato. Čuli smo u Mariboru da je bila smrtno bolesna, možda i ne živi, ali to će znati moja prijateljica u Reichenburgu. Ako tamo nekoga pošaljete, dat ću adresu. - Sjajna ste vi žena. Jesu li vam poznate okolnosti iz obite lji Keglevićeve tetke, njezine navike itd? - Sve ja to znam! Poznavala sam je dok je bila udata za po sjednika Gorana u mojem gradu. To ću ja sve najbolje pogoditi. Ona nije bila ništa viša od mene. Ako je njezinu sestru oženiopokojni grof Keglević, to je drugo. Mira je ipak ostala što sam i ja, obična žena. - Nemam tome ništa dodati. Vi ćete, dakle, nastupiti kao tetka, udovica koja od Keglevića ništa ne traži jer ništa ne tre ba. Mi ćemo vam dati dosta novaca, povrh vaše nagrade. Počasti te često njegovu družinu kakvim sladoledom ili slatkišem. Ne smi jete škrtariti. Ako vam uzmanjka novaca, onda ćete to kazati go spođi koju ćete odmah upoznati. Evo vam pismo što ga je ona kod nas pisala kao da piše tetka iz Maribora. Uzmite sobom sa

stavak ... Primila je komad papira i pročitala pa se onda nasmiješi: - Znam točno kako ću govoriti. - Pazite da vam Keglević ne bi dao što god drugo potpisati ili napisati, a rukopis se ne bi slagao s ovim. - Zavezat ću kažiprst kao da je ozlijeđen. - Sjajno se snalazite. Sada je pitanje kako će vršiti svoju dužnost vaša kći. m - To je opet moja briga. Visokorođeni, moja je Terkica još posve nedužno djevojče u šesnaestoj godini, ali baš to je ono vražje doba kad racica počne plivati. Ona će plivati sa mnom ka ko treba. - Lijepo vi to velite, ali o njoj ovisi sve. Ona mora mladoga Keglevića zaludjeti, početi s njime ljubav što prije. - A koji se još muškarac branio od lijepog ženskog čeljadeta?! Vaše visokorođe neka to prepusti meni. Ja ću dirigirati! Moja će Terkica jednog dana ili noći svojim očima vidjeti kamo mladi gospodin skriva svoje spise. A čim to sazna, odmah ću ja viti vašem visokorođu. Tako je rekao Jarec. - Dobro vas je uputio. Na uglu Kazališne ulice stajat će prosjak sa smeđim klobukom u ruci, crnim poderanim prslukom, obuven u stare žute cipele. Osim toga, dolazit će k vama češće gospođa s kojom će vas sada upoznati Jarec. Već su poslali po nju. - I to mi je rekao putem. Ona će gospođa biti, tobože, pri jateljica koja će vam donositi vijesti... Iz druge sobe cilikne zvonce. Franz odmah krene onamo. Lar-sen gladi svoju lijepu gustu bradu i šapne mu: - Ova će žena svoju zadaću izvesti vrlo dobro. Pozovi sada ovamo i kćer da je vidimo. A jesi li mi donio ono indijsko vino? - Jesam. U kovčegu je. Neka Jarec dođe k meni, a žena neka dovede svoju kćer. Kad je Jarec ušao k svom pretpostavljenome, dočeka ga ovaj u kutu sobe i pozove posve blizu k sebi pa šapće: - Sada se, uistinu, radi o vašoj glavi ili o sreći! Slušajte: mogu li vašoj ljubavnici povjeriti bocu vina koju ona ima predati Kegleviću kao svoj dar? U toj je boci slatkasto ciparsko vino, je dan stručnjak u Beču ukapnuo je u to vino indijske kapljice. - Podsjetili ste me na tu divnu stvar kad vas je onaj gospo dar Halper liječio indijskim lijekom u Podsusedu jer ste sa stražarima od one vode zamrli. Tada sam se sjetio najsigurnijeg sredstva da se i mi "izliječimo" od Keglevića. Razumijete li? - Vaše visokorođe misli da ga - maknemo? - Ali sigurno i nenapadno. Dakle, slušajte! Vino je dao go spodin Franz pripraviti po stručnjaku. Onaj koji ga pije ostane živ i zdrav puna tri tjedna, a onda točno na isti dan i sat kad je pio vino, oboli od groznice, a nakon tri dana umre od bolesti ko ja nalikuje upali pluća. Nitko ne može pronaći ništa drugo. Tako neće nikada nitko ovdje doznati o baštini jer će ona, zahvaljuju ći kćeri vaše ljubavnice, biti u našim rukama. - Vaše visokcrođe, hoćemo li ovo vino poslati Kegleviću? - Darovat će mu to njegova "tetka". Možemo li to saopćiti vašoj ljubavnici, ili joj samo naložiti da mu vino preda i natoči u čašu. Ali samo ona! 330 - Visokorođeni, moramo joj sve kazati, inače bi ona veći dio vina popila sama. Ali ona je vrlo debele savjesti, podnosi svaki posao ako joj se dobro plati. Novac voli više nego sebe. - Učinili ste ludo što ste ostavili tako sjajnu pomoćnicu. A sada slušajte: ovo ćemo vino dati Kegleviću čim vaša Milka tako se zove? - dakle, čim ona opazi da je Keglevića očarala mlada djevojka. A u to ne sumnjam. - Ako se već zaljubio u drugu? - Budalo! Kad će mladić imati uza se tu mladu ljepoticu, a vi velite da je vrlo čarobna, neće valjda oklijevati? Kako je dje

vojka u kući, može ga posjećivati i na večer - i malo kasnije no - onda - onda neće valjda djevicu odbiti?! Već sam vam prije odlaska u Maribor tumačio kako ga djevojka mora zateći u času kad on radi. A sigurno sjedi i sate nad tim nacrtima i spisima i proučava ih. - Onda bi morala dolaziti k njemu noću? - Pa to ću dvostruko platiti! A tada, u zgodnoj prilici, neka mu vaša Milka dade piti slatko vino. Neka upamti točno dan i sat On će za tri tjedna nestati naravnom smrću, na isti dan kad je pio, njegova će "tetka" primiti kraljevsku naplatu - a mi spise. - Vaše visokorođe, ne samo da će ona to izvršiti, nego se i veseli tome. Na cijelom svijetu ne bih mogao naći ženu koja je tome dorasla bolje od Milke. To sam odmah rekao vašem visoko rođu. Dakako, morao sam se vraški ispričavati što joj iz Beča nisam više ni pisao. Napustio sam je, pa vaše visokorođe zna ka ko je to... - To će sve urediti gospodin Franz. I ženidbu ćete joj obe ćati. - Vaše visokorođe, zar da se vežem uz nju! Ja sam za nju ipak premlad. - Obećati ne znači ispuniti. Imamo pravo obećati sve što nam ide u prilog. A novaca će dobiti, svakako polovica ide vama za proviziju ... - Ali ona ne smije znati da ću polovicu dobiti ja, za forintu bi se objesila! - Onda će biti prisiljena da se mnogo puta objesi. Eno, ta mo ulazi djevojka. Stanite pred mene da me ne bi opazila. 2elim djevojku dobro promatrati. Jarecova ljubavnica uvela je u drugu sobu svoju kćer. Muškarci su jedva zadržali primjedbe što ih izaziva djevojka plave kose s licem lutke. Oči modre, a kroz laganu, bjeloružičistu tkaninu probija svježa zdrava mladost. Pa to je sočna breskva! - šapne Jarecu njegov pretposta vljeni, stojeći mu iza leđa. - Ako mu ta dođe u sobu uveče kad je sam samcat! No, ovo je zbilja slatki zalogaj! Gle, djevojka se i rumeni od stida? .A.,^,. 331. Jarec se malo okrene i šapne barunu: - Vaše visokorođe, to je nekakva čudna pogreška ove dje vojke. Liječnik veli da su to slabi živci. Naime, čim Terku oslovi strana osoba, osobito muška, ona porumeni uvrh glave. Ne može se to izliječiti. - Već će to izliječiti Keglević. To je sjajno! Ovo će djelova ti kao munja. To nas muškarce često zavede. A zbilja ne nalikuje baš ništa majci. Izvrsno. Ovo je rumenilo pravi zgoditak. To nas sve draži - i smije se jedva čujno. Tamo u salonu Franz je postavio djevojci nekoliko običnih pitanja. Ona se rumeni, gleda zbunjeno u majku koja joj šapće: - Nemoj se crveniti jer - ali odmah ušuti jer je Franz opet oslovio Jarecovu ljubavnicu: - Ako točno izvršite svoju zadaću, tada vam jamčim, ja, ba run Larsen, da vas Jarec mora vjenčati, a vi dobivate od mene dvadeset i pet tisuća kao miraz. - Drugih dvadeset i pet ide vama, Jareci - šapće barun u drugoj sobi svojem čovjeku veoma zadovoljno. - Jeste li joj rekli da svoju kćer prikaže kao guvernantu? - Već je Milka sama unaprijed rekla: "Kad bi Keglević vje rovao da mu je Terkica sestrična, ne bi pomislio da joj se pribli ži, zato moram kazati da je moja djevojka guvernanta, a gospoda obično najprije posižu za tim djevojkama." - Je li Bardović uputio vašu ljubavnicu kako je izgledala Ktglevićeva majka i gdje visi njezina slika? - Sve smo ugovorili putem u kočiji. - Neka osobito pazi na onog Zagorca lakaja koji tvrdi da se je rodio sa četiri gimnazije. - Tome smo lupežu posvetili veliku pažnju. Milka zna sve što joj treba. Tu se Bardović pokazao od velike koristi. - Nitko vas nije vidio kad ste se vozili sa ženama u Zagreb? - Zastrli smo prozore kočije zastorima.

- Neka vam Franz da ono ciparsko vino, osim toga, dvijetri tisuće forinti da vaša Milka može biti galantna. Franz uđe u sobu i zapita baruna što mu je sada činiti. Vi ste svoje učinili. Sada mora Jarec sa svojom ljubavni com upoznati rođakinju ravnatelja Premrua gospođu Dovolčak koja ima predstavljati prijateljicu "tetke" gospodina Keglevića, a onda smjesta otpremite majku i kćer kočijom u Kazališnu ulicu. Dajte Jarecu ciparsko vino pa se onda vratite. Jarec ode u salon da Milku i njezinu kćer spremi na dolazak. Barun časak zadrži Franza i strogo mu veli: Još jednom, Maks, pazi: pred mojim se ljudima vladaj prema meni kao u Beču, strogo službeno. Ovdje su oni svuda za leđima, tu možemo govoriti povjerljivo samo u ovoj sobi. Za njih 332 sam barun Larsen a za moju djevojku i sve Zagrepčane sam Olaf Kristijan. Idi, neka se žene odmah odvezu gore, a onda dođi k meni da ti pripovijedam o svojoj ljepotici.., U Kazališnoj ulici, pred kućom barunice Kollenbach, zaustavila se kočija. Silaze gospođa i djevojka. Kočijaš pozvoni. Malo zatim otvori Videk. Obla pristala žena oslovi ga ljubazno. - Molim vas lijepo, je li gospodin Keglević kod kuće? - Molim, on je u posjetima. - Oprostite, vaša kuća ima ključaricu, mislim ime joj je Matilda? - Jest, to je moja majka. - Čula sam njezino ime često spominjati od moje pokojne sestre udate Keglević. Zabezeknuto gleda Videk prijaznu gospođu: Vaša milost je tetka našeg gospodina? Ah molim, odmah! Utrčao je u vežu, glasno dozivajući Miška i svoju majku. Zatim opet istrči van da pomogne kočijašu skidati kovčege. Uto je stigla Matilda. Gospođa se okrene k njoj uz veoma ljubazan smiješak: Vi ste glasovita Matilda koja je dojila sina moje pokojne sestre? Pozdravljam vas od srca! - i pruži joj ruku. Matilda uzbuđeno odgovori: - Vaša milosti, znali smo samo toliko da ćete doći, ali kada to nismo mogli slutiti, pa je mladi gospodin otišao u goste. - Ništa zato, glavno da sam ga našla u Zagrebu. On je pri mio moje pismo, ali sam morala doći poslovno prije nego što sam kanila... - Oh, kako će se veseliti. Molim, izvolite gore. Tek sada primijeti Matilda s druge strane kočije mladu lijepu djevojku. Milka odmah razjasni: - To je moja guvernanta, čovjek ne može biti sam. - Ah, naravno, to je razumljivo - odobrava Matilda i od ređuje Mišku i Videku da nose u dvor kovčege, putne pokrivače i ogrtače. Matilda odvede gošću u prvi kat u salon i ponudi joj naslonjač, a djevojku ostavi stajati. - Vaša milosti, mladi je gospodin već odredio i sobu za vas - razjašnjava Matilda. - Naravno, nije znao da imate guvernan tu, ali mi ćemo i za nju naći dosta mjesta. - Hvala vam, draga gospođa Matildo - oslovi je Milka, na glasivši riječ "gospođo", uvjerena da to Matildi laska. - Neću ostati dugo, samo nekoliko dana. Zaželjela sam da jednom vidim sina svoje sestre..: Onda baci pogled na slike što vise po stijenama. Bardović joj je točno rekao da slika vis.i kraj prozora, kako izgleda i kakav ima okvir. Matilda opazi što ona traži. No, već je Milka našla što je htjela i pokrije oči rupčićem kao da je zaplakala... - Sirota moja sestra! - Vjerujem, vašu milost boli srce za njom. Bila je pokojni ca predobra, zato je tako brzo unirla, a toliki zli žive i truju nam lijepe dane životal Matilda izađe na hodnik i određuje Mišku koji je donio kovčege. - Mama, - zar ću stajati do sutra? - pita djevojka tiho. - Glupačo! Zovi me "milostiva gospođa". Ako se zarečeš, onda je svemu kraj! Prestrašena djevojka šuti i dalje stoji. Matilda se vrati. Milka, tobože obriše oči pa će žalosnim glasom: Kad već imate za mene određenu sobu, malo bih se odmo rila. Guvernanta ide sa mnom. Ona će sama urediti moje kovče ge. Vi nećete imati sa mnom nikakva posla, draga gospođo. Znam, vaše su brige velike. Cijelo gospodarstvo leži na vašim leđima. Matilda ih uvodi u veliku svijetlu sobu s izgledom na ulicu.

- Mislili smo da će vam biti ljepše ako vam je vidik na uli cu nego u šumu. •¦ - Hvala, jako ste brižljivi. Ja sam sa svime zadovoljna - ve li ona skromno. - Ako vašoj milosti što treba, molim samo pozvonite! - Hvala, draga gospođo Matildo. Ključarica napusti sobu. Milka osluškuje za njezinim koracima, onda pristupi k vratima i ogleda bravu pa šapće svojoj kćeri: Nema ključa. U gospodskim kućama nikada ne zaklju čava. A sada izvadi iz kovčega naše haljine i rublje. Zajedno su spremale haljine u ormar, kada djevojka digne tanku crnu bocu. Cep je oblijepljen zlatnim papirom. - Sto je u toj boci? - Ostavi samo to u kovčegul Zaključat ću ga lokotom. A sa da obuci bijelu haljinu. Moraš mu se odmah dopasti. - Bogme, zenit me neće! - I ne treba. Glavno je da se zaplete s tobom u ljubav. Baš takva gospoda lete za građanskim djevojkama kao pčele na lipin cvijet. Bit ćeš ti njemu zalogaj, ali će ga skupo platiti. Dok to govori, ogledava u zrcalo svoju oblu, ali još uvijek pristalu pojavu. - Mislim, on se ne mora mene stidjeti? Istina, Mira Goran je bila vitka kao sve Kaučićeve ... - A što bi bilo da se pojavi prava gospođa Mira Goran? 334 Jarec je već preuzeo brigu o tome. Neće moći tri tjedna ovamo pa da je sva u zlatu. A nadam se da ona više ne živi. Mi ćemo svakako ovdje provesti tri tjedna kao kakve grofice. Za sva ku sigurnost, uvijek me zovi "milostiva gospođa". Znaš, družina ima uvijek uši na vratima. Zaključala je kovčeg, uzela ključ i šapćući pripovijeda: Dobro sam pogledala tu družinsku bagažu dolje. Izgova raju ime svoga mladog gospodina kao da je božanstvo. Matilda se ponaša kao da je napola grofica. A sin ove babetine drži se kao da je izišao iz zipke nekog princa. Čekajte samo! Za tri ću tjedna ovdje ja zapovijedati! Dotle moramo biti s njima ljubazne, a u sebi ih možemo poslati k vragu! Dolje se družina okupila u sobi ključarice i vijeća o došlja-kinji. Svatko veli svoje mnjenje. Ustanovili su da je gospođa prijazna, Matildu zove gospođom, plakala je pred slikom svoje sestre, skromno se drži kao prava građanka, dakle - u svemu ne može biti loša. Matilda zaključi: - Mora biti dobra i poštena žena, a drugo nam i ne treba. - A ona lijepa djevojka? što je s njom? - pita Miško klju čaricu. - Ona je njezina guvernanta. Istina, nešto je premlada za tu službu, ali valjda sirota nema nikoga pa mora služiti. - A što ti veliš, Videk, za onu djevojku? - pita Miško i žmirne jednim okom. Videk se počeše po zatiljku i žmirne s oba oka: - Ona djevojka? To je živa napast! - što buncaš, Videk? Zašto napast? Kome napast? Ti od mah misliš zlo! Ona je guvernanta i nemaš ništa drugo misliti... Nije se usudio ništa dalje reći, ali kad je s Miškom izlazio na hodnik, šapne Videk iznenada: A ja ti velim. Miško, ova je djevojka - prokleta napast! I tri puta napast za ovu kuću. I za mladoga gospodina! SUMNJA Salon na južnom uglu Oršićkine palače. Naslonjači poredani oko zida. U sredini dugi stol. Okolo jedanaest stolica s visokim naslonima. Po prozorima pljušti kiša. Zdesna se otvaraju vrata. Ulazi četica djevojaka. Idu jedna za drugom. Ljetne haljinice svijetlih boja veoma su jednostavne, ali izvanredno birane. Kao da je svaka odabrala baš onu koja naročito ističe njezine prednosti. Ljubopitno gledaju velike stol i okolo stolice i okupljaju se oko Nede pa poluglasno nagađaju što će im njihov "profesor" pripovijedati. Kamo će gledati dok on govori? JS5L Pa naravno - u oči - poučava ih Neda. - I učitelju smo u školi gledale u oči. Ali, dakako, koketne ne smijete biti. Posti gle smo glavnu svrhu: prekinule njegove puteve do Renate, barem za sada. Za budućnost moramo voditi pametnu politiku. On ne smije ni slutiti da je sve ovo bilo napravljeno namjerno kako bismo ga zadržale da ne uzme tuđinku. Roman Vjerana Keglevića

počinje! Tko će od vas biti - "ona", to prepuštamo sudbini i njemu... Otvorila se vrata. Ključarica Slava nosi još jednu stolicu. Slava jedina u kući ima dozvolu da ulazi u tu sobu. - Za koga je ta stolica? - pita Ninka ženu. - Za Jadranku. Presvijetla je nije pustila k Hajdićki, nego je odredila da dođe k vama. Slava izlazi. Kontesa Mirta se namršti: - Zašto presvijetla pridaje Jadranki pozornost kao da je ravna nama. U srijedu ipak niste smjele dopustiti da ona vuče ceduljice! - To je zato - ispriča se Ninka - što je odrasla sa mnom i s Ljubomirom. - Ali sada više niste djeca, njoj sada nije mjesto među na ma. - Ali Mirta, Ljubomir se u srijedu smrtno dosađivao s njo me. Neko vrijeme sam ga i pozvala k sebi da ne mora ići nepre stano uz Jadranku. - Zbilja nije vrijedno o tome govoriti - reče baronesa Oliva, - Jadranka vrlo dobro zna da nam nije ravna, a morate pri znati - ona se prema tome i vlada. Uvijek se povlači u pozadinu, ne može joj se prigovoriti. Ali niti joj Mirta može zavidjeti na tom izletu u srijedu. I ona i Ljubomir zajedno s Beloševićem bili su tako sivog raspoloženja kao da idu na sprovod, a ne na izlet. Mirta svojim nezadovoljstvom pridaje Jadranki samo vrijednost koju ona niti može imati, a niti je traži. Radije se dogovorimo ka ko ćemo sjediti kod stola. Koja će biti do njega, a koja će slije diti da se ne posvadimo? - Predlažem abecedni poredak - veli Neda. - Tada ne mo že biti diplomatskih zapletaja. Odmah sređuje imena kako slijedi, određuje stolice i predlaže: Sjednite, djeco, svaka na svoje mjesto. Za Jadranku osta vimo njezin stolac, a Vjeranu, kao profesoru, dolikuje sjediti na čelu stola. Odavle mu svaka od nas može gledati ravno u oči, a on isto tako svakoj od nas. Dakle - divno! Sjedaju. Od šale Zorislava položi ruke na stol kao u pučkoj školi na klupi. Već sve imaju ruke na stolu. Tiho se otvore vrata, ulazi Oršićka, čudi se njihovu ushićenju za povijesno predavanje. Saopćile su joj kojim redom sjede i zašto su Vjeranu odredile pročelje. Ona im sve odobri, a na koncu saopći: 336 - Odredila sam Jadranki da ostane s vama, a ona je zamolila da smije raditi. To ne može smetati nikome, ni vama, ni vašem profesoru. Nadam se da malo vremena možete biti bez moga nad zora. Vladajte se lijepo i dostojanstveno. Do viđenja! - Dakle, vidite - reče im Oliva kad je grofica izašla, - Jadanka želi raditi. To pokazuje njezin podređeni položaj. Zbilja je skromna. Ne možete se potužiti na nju. Ulazi Jadranka i pozdravi. Nosi jastučić pun igala i komadić gotovog lančića od kose. Ogledala se u kut da bi tamo sjela, ali je Neda upozori: Stolac za vas. je ovdje, sjedimo prema abecednom redu. Zahvaljujući, Jadranka sjedne i odmah pripravi, pletivo. Ruke su joj ledene od uzbuđenja. Borila se do posljednjeg časa da umakne tom sastanku. Uzalud joj sve. Sudbina lebdi nad njome poput aveti i sve je dublje zatvara u zamku Larsenovih uhoda. Pri toj pomisli zadršće joj srce. Sva sreća što joj je kuma dopustila da na sastanku može raditi tako da ne mora nikome gledati u oči. Djevojke joj ne poklanjaju pažnju. Uzbuđene su od ljubo-pitnosti kako će sve to biti, kako će se držati Vjeran, a kako govoriti, kamo gledati. Budući časovi čine im se kao čudesni, veliki događaj koji će pokrenuti Vjeranov ljubavni roman, kako je to naglašavala Neda. U takvim mislima, očekivanja i slutnjama sjaju im oči, lica su rumena kao da svaka čeka vlstitog ženika... Kucanje. Svi su pogledi na vratima. U okviru vratnica stoji Vjeran i pozdravlja. "Kako je visok i snažan!" - uskliknula je svaka djevojka u sebi. čini im se kao da su ga istom danas upoznale. Zar nisu prije opazile ovu snažnu ljepotu stasa? Ni to da su mu tamne kose tako bujne i neposlušne češlju? Da su mu oči tako duboke i crne? Lice s crnim zaliscima tako skladno, usne pune, rumene, nadsvo-đene crnim gustim brkom. Od pos"jednjeg puta, kad su ga vidjele, mnogo je bljeđi, u crtama mu napetost Od sve težih misli što mu svakog dana ulaze u život i sve više prepleću njegovu unutrašnjost brigama i zapletajima. Od toga su mu oči sumornije, čak i ljupki smiješak njegovih usana danas pokazuje samo uljudnost. Iz pojave mu izbija neka zamišljenost, ozbiljnost. Možda se djevojkama upravo zato čini neprispodobivo ljepšim danas nego prve večeri kad su ga upoznale vesela i bezbrižna.

Stojeći pred njima, Vjeran je htio sklonuti Ninku da sjedne na pročelje, ali ona odlučno naglasi da je tako odredila njezina majka. Pokorio se i sjeo. Pogled mu zaokruži od desna nalijevo, °čito da vidi koje su djevojke sve prisutne. Prema abecednom redu Neda Striga dospjela je nasuprot Pročelju, "do nje, Jadranka. Namjerice se malo sagnula iza Hijacinte Novak da bi zaklonila svoje uzbuđenje. Nitko je ne opaža, 22 Jadranka 22* dok u njoj sve trepti. Kao da joj nepoznate sile donose trzaje što pobuđuju slutnje sudbonosnosti ovog sastanka. Osjeća se ugroženom, svezanom u zamci koju je postavila neumoljiva prijetnja službenika onih što raspolažu životima i častima. Dršće joj duša od onog što će sada ovaj mladić govoriti. Zar, uistinu, šalje po ovim djevojkama neke poruke? Ako bi saznala važne tajne, prije bi sama svoj mladi život utrnula nego bila doušnik. Na to je spremna. Prve njegove riječi prelaze joj živcima. Ledeni prsti samo prividno rade. Sve joj se niti sapleću pred očima. Duboki njegov glas danas posjeduje posebnu draž što djevojkama ulazi u dušu i tijelo. - Milostive gospođice! Željele ste da vam pripovijedam o tome kako su Hrvati počeli svoj život u ovoj svojoj zemlji. Od početka? Zar ne? - i pri tome gledne Nedu - očito od nje traži potvrdu. - Da, to smo željele da vi o tome mnogo znate. A danas, u ovo crno doba apsolutizma, muškarci se utječu povijesti da bi ste kli snage nadati se kako nas nijedan Metternich, nijedan Schvvarzenberg, ni Bach ni Larsen ne mogu slomiti, pa ni habsburški car! Govorila je lijepim naglaskom i očito povukla na sebe njegovo odobravanje i sklonost. - Vrlo ste dobro razjasnili, gospođice Nedo. Molim sve go spođice, ako žele što primijetiti ili upitati, neka to izvole učiniti odmah dok tumačim. Dakle, prikazat ću vam, naravno, u kratkim crtama ali pregledno, povijest ove zemlje od časa kada je postala domovina Hrvata. - A zna li se što god o tome tko je živio ovdje prije nas? pita Neda. Nešto malo se zna pa ću vam i to po vašoj želji kazati. Dok tako govore, Jadrankini su prsti opet zadobili krvi, ugrijali se i ona može raditi. Razabire: nema nikakvih tajnih poruka, nema onoga što carevi redarstvenici očekuju. To joj, doduše, Lar-senovi ljudi neće vjerovati, ona i dalje stoji privezana u đavolskoj zamci, ali se ipak osjeća lakše. A Vjeran je nastavio, nešto zamišljeno: Ne znam je li vam poznato, ali naša povijest spominje,-• što nisam našao nigdje na svijetu, - da su vođe Hrvata bile dvije žene. Ne kraljice, nego upravo vođe, dakle, morale su se istaknuti hrabrim djelima. Pa ako je to samo i priča koju piše bizantijski car, svakako je nešto neobična. Znači da bi Hrvati još u ono do ba morali biti tako kulturni da ženama priznavaju sposobnost. Ali još nešto. Hrvatice nikad nisu bile izdajice svoje domovine, - nikad uhode ni doušnice ... 338 Pogled mu pade na Jadranku. Njezini su prsti u pletenju zastali. Igla u desnici zabodena je u lančić, šutnja. Gledanje. Hladni srsi prolaze Jadrankinim leđima. On gleda ravno nju. Jadranka to opazi. Ne, ne može dalje izdržati takve udarce. Uboli ste se, gospođice! - upozori Vjeran. - Mogu pri čekati ako želite. Tjera je iz ove sobe takvom primjedbom. Ali Jadranka se ne da maknuti. Bilo bi odviše sramotno. Razabire, uistinu, ubola se. Uzme džepni rupčić, obriše krv i namješteno mu se nasmiješi: Tako sam se zamislila u vaše izlaganje da sam uplela prst umjesto niti. Izvolite nastaviti. "Kako se vješto pretvara! Jadni Ljubomir!" Obuzme ga duboka sućut prema mladom prijatelju i, u neprestanoj misli na njega, zuri u zemljopisnu kartu, a onda tek nastavi pričati djevojkama povijest hrvatske zemlje, počevši od Praslavena. A kad bi ga opet obuzela želja da Jadranku prisili na priznanje, usmjerava svoj govor: Hrvati su često u borbama pali u vučje jame, a tko zna koliko će ih puta to isto zadesiti. Uvjeren sam da su Bach i Lar sen isto takva vučja jama. A i svi oni koji im bilo kako služe ni su drugo nego vučje jame. To dokazuje da ništa na svijetu nije tako nepošteno kao izdajstvo svoje domovine... I pogleda Ja dranku, a ostale djevojke živo povlađuju. Premda djevojke ne znaju što on time kani proizvesti kod Jadranke, čini mu se da je vrlo blijeda i očekuje od svojih riječi dublji utisak na njezinu

dušu. A ona u sebi prosvjeduje: "Nema sumnje, za njega sam izdajica. Sve je to upereno protiv mene. Što da radim? Ne, pred ovim djevojkama neću ništa učiniti, ali ima jedan put, samo treba da se odlučim." Nakon kraće šutnje Vjeran opet stane pričati povijest, a djevojke mu stavljaju pitanja. Sve više se zagrijavaju i zaboravljaju da je ovaj sastanak bio samo izlika kako bi Keglevića oteli tuđin-ki Renati. Dok on u sebi neprestano razmišlja o Ljubomiru, stalno se pita hoće li svojim pričanjem Jadranku dovesti do tog uzbuđenja da sve prizna, ili da poreče. Ali ništa od svega toga. Ona šuti i radi. - Ti kao da ne slušaš - upozori je Ninka. - Ona, ionako ne bi razumjela - primijeti baronesa Mirta. - Prsti mogu raditi, a mozak slušati vrlo pozorno ako je, na ime, dorastao da čini jedno i drugo - odgovorila je Jadranka. Vjeran je razabrao da neće moći Jadranku skloniti ni na što i prekine svoje razlaganje. Djevojke su pošle u vrt, a baronesa Mirta prišapne Ninki: Bude li još jednom u našem društvu Jadranka, ja ću smjesta otići. 1VJ U salonu priča Vjeran kućedomaćici Juliji Oršić o svojem razlaganju povijesti, a ona mu se smije: - Ako se zaljubite u jednu od ovih učenica? - Kad bi koja od njih bila kao - vi... - To već prevršuje mjeru, moj mladiću. Već ste me u su botu kompromitirali. - Moje razočaranje u prijateljstvu mogli ste jedino vi shva titi i tješiti. - Ali kao sina, a ne kavalira. Opasni razgovor prekinuo je sluga i najavio Vjeranu da je prispjela njegova tetka. Kad je razjasnio grofici Oršić kako je za njome tragao, ona mu pruži ruku: Smjesta idite kući, ne smijem vas dulje zadržavati. VEČERA U TROJE Matilda se neprestano vrze u malom dvorištu pred kuhinjom. Čeka mladog gospodina kojemu je konačno ipak javila dolazak gošće jer bi mogao misliti da nije bila dosta pažljiva prema gospođi. A ona baš želi dokazati svojem gojencu da iskazuje pažnju sestri njegove majke, iako nije plemićkog roda. Zazvonilo je na veži. Po zvuku zvona raspoznaje Vjerana. I već mu otvara vrata, a on, stupivši pod krov, zapita: - Kad je tetka došla? - Već je dva sata u kući pa sam mislila: zamjerili biste što vam to nisam poručila. Onda sam je uvela u sobu i pripravila ve čeru kako se pristoji. - Vi ste brižljivi, Matildo. Molim vas recite tetki da je če kam i dovedite je u salon. - Već je bila tamo da među slikama na zidu potraži pokoj nu vašu majku. Odmah je zaplakala - pripovijeda ona tiho dok su se uspinjali u prvi kat. Obuzima ga uzbuđenje, očekujući sastanak s jednim članom obitelji svoje majke. Doskora Matilda uvede gospođu s riječima: Vaša milosti, izvolite! Pošao je prema njoj. Na pola ga puta zaustavi razočaranje. Sasvim je drukčije predstavljao sebi majčinu sestru. Mislio je da će joj pasti oko vrata od ganuća, a sada mu je ova žena tako strana... Lukava je Milka nacistu kakav dojam proizvodi na njega i baž zato pohrli k njemu, ogrliv ga čvrsto. Dragi, mili moj dječače - i onda stade tiho jecati. 340 Zatim se otkine od njega da može lice pokriti rupčićem. Ovo proizvede na njega potreban dojam i priđe k njoj pa je stane tješiti. Ni za koga nije rana smrt moje majke tako velika nesreća kao za mene. Svakog dana prije nego idem leći ili prije nego izla zim iz kuće dolazim njezinoj slici i osjećam kao da me ona čuva. "No, još bi mu to trebalo - da ga ona čuva na moj račun. Već ću se ja pobrinuti da tog čuvara maknem" Milka će u sebi. Međutim, Videk je pozvao Vjerana i njegovu "tetku" na večeru. Stol je prostrt za troje. Milka se udari po čelu kao da se tek sada sjetila. - Zaboravila sam ti reći, imam sa sobom nekakvu guvernan tu. Dobra djevojka, sirotica, a ja sama pa trebam nekoga da mi stalno brblja. Bez nje nisam mogla doći. - Vjeran odmah naredi da se k stolu dozove guvernanta. - Sirotica je ljubomorna na tebe. Uvijek sam te spominjala pa je onda znala plakati jer da tebe više volim nego nju. Pa to je razumljivo, ali ona mi je dobra.

Vrata se otvore i Videk doprati mlađahnu djevojku. Odjevena je sasvim drukčije nego što je propisano za guvernante. Gotovo je koketna i kad gleda Vjerana, crveni se uvrh čela. On je primi vrlo ljubazno i uljudno. Za čitave večeri, dok je Milka pripovijedala o Vjeranovoj majci svakojake izmišljene priče, djevojka mirno sjedi, pogledava u Vjerana i opet obara oči. Milka kao da se više brine za nju, a onda iznenada stavlja pitanje na guvernantu kako bi joj pružila prilike da i ona razgovara. Vjeran se uljudno upleće u razgovor i ispituje djevojku o sitnijim stvarima, o putovanju do Zagreba, što za nju znači prvo putovanje u životu. Večera je prošla posve mirno, ali je bilo i više nego očigledno da je Vjeran na djevojku proizveo burni dojam. To je Videk iste večeri saopćio svojoj majci Matildi, ali u posve drugom smislu. Gledala je u njega kao... Bolje da ne kažem! A ova žena gore tako mi se čini, majko, kao da nije bila rođena pod jednim krovom s onom o kojoj pripovijeda. Kasna je noć. Vjeran sjeda u sobi prepunoj čudnog nereda. Naslonjači su potisnuti k prozoru. Pisaći stol prislonjen je k vratima koja se otvaraju u hodnik. Veliki sag napola smotan uz prozor. Trobojno išarani parketi malo su podignuti, a ispod njih rupa u debelim zidinama koje su nekoć sačinjavale sredovječne ograde grada Griča. Vjeran kleči na sagu, a pred njim leže veliki žuti pergamenti. Razmotao ih je i pregledava. Neki su ispisani gustim slovima i znakovima, a drugi prikazuju nacrte. Mladić je posve zaljubljen u ove listine kao da ništa oko njega ne postoji Ml od tih pergamenata. A ipak ima i nešto drugo. Neki šum koraka dopire do njega i neki zvuk kovine, što li. Sto se to zbiva? Digne glavu i sluša. Jest. Onkraj vrata na hodniku, tamo kamo je baš odgurnuo pisaći stol, netko želi unići. I zato je uhvatio kvaku. Vjeran skoči ali ga zabrine pomisao na njegove pergamente i odluči da nikome ne otvara. Uostalom, tko bi mogao dolaziti k njemu u to doba noći, osim, možda, tetka. I on odluči kako će se ograditi od njezina učešća u tajni. Vikne: - Videk, jesi li to ti? Ostavi me sada na miru! Tišina, onda koraci niz hodnik. Bio je uvjeren da je to tetka, ali je neće pustiti u sobu. Sreća što je teški pisaći stol prislonio tako blizu vrata pa nije mogla ući. Nije ni slutio da je to bila tobožnja guvernanta i da je dolazila s nakanom da ga zatekne u poslu u kojem je doista i proveo noć. Ali misleći da je tetka, on spremi pergamente opet u zidine Griča, gore postavi ploče, a onda poreda parkete i uredi sobu. JADRANKINA ODLUKA U ponedjeljak prije podne Oršićkina guvernanta dopratila je Jadranku u radnju gospođe Hajdić na Opatovini. Djevojka je donijela već gotovi lančić. Prije nego su sjele k radnom stolu, obrati se djevojka Hajdićki: - Gospođo, danas dolazi onaj isti gospodin koji je bio ov dje nedavno. Molim vas, nađite razlog da me ostavite s njime nasamu. Ako pak dođe onaj s crnom bradom, onda mi dopustite s njime govoriti dulje. On je plemić iz Norveške, a ne Larsen, vjerujte mi, gospođo, on će mi donijeti dokaze o mojoj nedužnosti. Molim vas, dakle, pomozite mi svojim odsućem. - Drage volje, gospođice. Znam da nećete učiniti ništa što bi moglo škoditi ugledu Oršića. - Baš zato ovo i činim da uspostavim opet ugled kuće moje dobrotvorke. Nakon toga su radile sve do deset sati prije podne, kad Jadranka upozori: - Evo, ide tajnik baruna Larsena. Molim vas, sada se povu cite u dvorište. Poslušala je Jadrankinu uputu i otišla. Tajnik je vrlo uljudno pozdravio. - Vidim, sami ste, ovo mi olakšava zadaću. Dakle, gospo đice dolazim po nalogu baruna Larsena. - Je li se vratio? - Sinoć. - A jeste li vidjeli danas gospodina Olafa Kristijana? 342 - Najavio se kod mene malo prije, još danas će ga barun primiti. Možda biste željeli s njime govoriti? - Jest, htjela bih, ako je moguće još danas, prije nego ga barun primi. - Lako mi je predati poruku jer stanuje odmah kraj moje sobe. A sada, gospođice, molim da mi izručite vijesti za baruna Larsena: što je bilo na tom sastanku djevojaka s Vjeranom Keglevićem? - Ništa. Sastanka nije bilo! On se malo smete. Uvjeren da djevojka neće kazati istinu, pokuša blago: - Šteta vas je, gospođice, velika šteta. Dajte, recite barem nešto... Barem toliko da vas ne proglase saveznikom izdajica

kada to niste nikad bili. - Slušajte: Ne bih nikada ništa kazala protivnicima mojeg roda i doma ni onda kad bi Keglević, moj neprijatelj, rekao ne znam što protiv naših tlačitelja. Toliko sam i ja dosjetljiva da nešto izmudrim sasvim vjerojatno, a nikako pogibeljno. Ali, velim vam, djevojke su bile same na južini, mogao ih je svatko vidjeti u vrtu palače. Ako sada nešto izmislim, a sutradan se sazna da Vjeran Keglević nije bio pozvan na južinu s gospođicama, onda bi se dokazalo da sam sve izmudrila. - Bio je u palači gotovo dva sata. - Ali kod moje kume Oršićke. - Ne kanim dalje pitati uzalud, zato odlazim. - žurio se u hotel gdje ga čeka pretpostavljeni. Našao ga je s Franzom, nje govim prvim tajnikom i miljenikom, te ispripovijedio o sastanku i dodao: - Iskreno je kazala da bi mogla lako nešto izmudriti jer svog zemljaka ne bi nikada odala. No, sastanka nije bilo. Da nije de Grebenović možda pretjeravao? Vaše visokorođe, ako sravnimo ovoga Tamara s gospođicom, tada se može kazati da je ona besprijekorna značaja, dok je gospodin Tamar lupež. Uos talom, ona me je zamolila neka kažem Olafu Kristijanu da bi željela s njime govoriti prije nego barun Larsen primi njegov posjet... Baruna kao da je dodakla munja: Ah! Onda ona želi sve kazati samo Kristijanu. Kako su mi njezine vijesti važne, idem odmah. A vas dvojica svršite iz vješće za ekselenciju. Brzim koracima ide barun na Dolac pa odavle na Opatovinu. Uputi se u dućan gospođe Hajdić. Pozdravi i gleda lijepe modro-zelene oči: - Kako sam teško dočekao ovaj čas! Jučer sam došao na Južnu promenadu samo da vas vidim izdaleka ... - Ne znam, ne razumijem kako bi svijet podonosio moju prisutnost kad vas jednom u danu ne bih smio vidjeti. Tada bih bio svima nesnošljiv. 343 Jadranka sluša, Šuteći. Ne odbija njegovu izjavu. Ima svoj cilj i čeka pravi čas. Ali on odmah nadoveže na prijašnju izjavu pitanje: - Smijem li se nadati da taj Larsenov tajnik nije sa mnom zbijao šalu? Vi ste željeli da dođem? - Jest, željela sam govoriti s vama. Ni sa carem na prijestolju ne bih se zamijenio ovog časa! Pogled mu trepti. Zjenica se njegova pali. Ćudi se sam sebi kako može stajati pred njome, a da je ne obujmi. Jadranka ga gleda ozbiljno i još ozbiljnije počne: Dva dana sam razmišljala, u subotu i jučer. Napokon sam se uvjerila da ovako ne mogu dulje izdržati... "Bježat će sa mnom!" - sijevne mu u vreloj glavi prva misao. - Ja želim, hoću, moram dobiti od baruna dokaz za svoju nedužnost. - Ja sam vam to obećao, a on, ili će kazati istinu meni, okom u oko, u miru - ili u dvoboju! - Gospodine Kristijane! Imam dužnosti prema onoj ženi koja me je othranila - moram dokazati da sam siromašna baš zato što ne mogu počiniti nedostojnosti. Moram! Želim dokazati i drugima! ... - Kome još? - Svijetu! I vama! Kao dokaz može mi služiti samo i jedi no Larsenova pismena izjava. To je danas moj jedini cilj, prvi i jedini! - Ako dobijete ovu pismenu izjavu, što će onda biti vaš drugi cilj? - Zahvalnost prema onome koji mi do toga dokaza po mogne. - Zahvalnost je osjećaj kojim se odužuje sirotinja. I ja sam takav prosjak prema vama, zapravo, ja primam od vas... - Nisam li ja moliteljica? - Ja sam onaj koji prosi. Dopustite mi tu veličajnu sreću da vam dobavim pisani dokaz! - Znala sam, vi ćete to učiniti. Ja sam to očekivala od vas.

- Onda već imate povjerenja u mene... A to je velebni dar! Gospođice, još prije podne prodrijet ću do Larsena. A kad mogu doći s odgovorom? - Bit ću ovdje do jedan sat u podne, ili iza tri sata poslije podne. Zurim se da bih stigao još prije podne. Čekajte me! Pozdravi i gipkim koracima izlazi. Putem kliče: "Moja je!" - Ovo su jedine misli kojima se bavi. Kao da je zaboravio sav ostali rječnik. Kad je stigao u hotel, tajnik ga oslovi: Vaše je visokorođe imalo više sreće. Vama je rekla što je bilo u subotu? 344 Ovo ga udari u čelo poput olovnog metka. Ta on je o tome i nije pitao! Nije se ni sjetio na to. Naravno. Rekla mi je, ali posve nešto drugo, nego što smo mi mislili. Sada se cijela situacija mijenja... Idem se preodjenuti za podnevni svečani posjet barunu Larsenu! - nasmije se on. Neka odmah upregnu kočiju. Kristijan ima obaviti posjet kod de Grebenovićal Otišao je u spavaonicu, brižno odjenuo crno odijelo jer ona mora po odijelu dobiti dojam da je, uistinu, posjetio Larsena. Dakle, barune Larsenu, hvala na audijenciji - veli Franzu pa odlazi kočijom da bude što brže tamo. Zaustavi kola, siđe i uputi se ponovno u dućan. Hajdićka je bila obučena za ulicu, i -spremna otići. On je pozdravi i odmah zamoli da bi htio naručiti više nakita. Moram otići, gospodine, po poslu, ali gospođica je isto tako vješta kao i ja. Izvolite se pouzdati u nju. Po dogovoru s Jadrankom ona izađe na ulicu i skrene na Dolac. Jadranka stoji iza svojega radnog stola. Blijeda je. Sada se ima riješiti sve: hoće li moći trijumfalno pokazati Vjeranu Kegleviću da ona nije ni doušnik, ni izdajica, što joj je jučer spo-čitavo tako strahovito odabranim primjedbama? Larsen stoji, šuti i gleda djevojku. Kao da mu njezino i odviše vidno uzbuđenje pruža osobit užitak. Oči je uprla u njega sa strahom, ali i s pouzdanjem. Ovi pogleda potpiruju njegovu strast, lome ga, predaju njoj na milost i nemilost. Oprostite, odveć dugo šutim - počne on i jedva prikriva drhtanje glasa. - Gospođice, rekao sam: svoj život polažem pred vaše noge, sebe svega. Riječ sam održao! Ljepota se njezina u tom času preobrazila: U očima se upalio žar, lice obasjala svjetlost, usne se složile u smiješak. Njemu se čini, ona ga sad cjeliva... Nastavi uzbuđeno: - Gospođice, barun Larsen se najprije skanjivao, a onda mu rečem: "Olaf Kristijan se ne zna šaliti: ili milom ili silom!" Tada je rekao: Vi ste krivi što mi nije pošlo za rukom gospođicu prisiliti da mi bude doušnik. Međutim, ja moram imati garanciju da tu izjavu gospođica doista želi od mene. Pošto ona, naravno, ne bi nikad pisala svojom rukom meni, tako zloglasnom čovjeku redarstva, želim da se osobno sastanemo nas troje!" Na to sam rekao Larsenu: "Na oči svijeta gospođica niti može doći u vaš salon, niti hoće, ali imam na Ksaveru znance, barunicu Hedvigu \ njenog nećaka de Grebenovića. Ona će mene i gospođicu rado pozvati, a vi ćete, barune, doći sa mnom." Tako sam predložio. Jeste li sporazumni, gospođice? Barunica neće zadržati tajnom da sam se tamo s nekim sastala. Moja mi je kuma kazala da joj barunica Hedviga nije sklona i sigurno bi stvar servirala znancima. Ali vidjeli ste, gospo dine, kod Ksavera onu malu jednokatnu gostionicu "K slavuju i 345 lijepome hladu". Gore ima soba za posebne goste. Cesto smo ondje bili na južini s groficom. Poznam vrlo dobro gostioničara, bilo bi, dakle, bolje ako se rano poslijepodne sastanemo tamo. - Ovdje vas mogu vidjeti drugi građani koji dolaze u gos tionicu - upozori on. - Samo nedjeljom i blagdanima, Ako se tamo nađemo u dva sata iza podneva, neće biti ondje ni živa duša, osim krčmara, pa se mogu vratiti u grad još prije nego počne moj posao ovdje u dućanu. - Gospođica misli otići u goste k Malinovima? - Ne! Ne želi nikoga uputiti u taj sastanak zbog zloglasnog baruna Larsena. Dakle, ja ću doći na Ksaver sama. - A vaša kuma će to dopustiti? Ona putuje u srijedu s cijelom obitelji u posjet u Zagorje. Jadranka će, dakle, biti sama, bez nadzora! Ova mu misao kruži glavom. Brzo joj odgovori: - U svemu neka bude onako kako vi želite! Uostalom, bit će bolje da Larsen dođe u onu gostionicu. Barunica, uistinu, nije

zgodan pouzdanik. - A kako će glasiti izjava na koju Larsen pristaje? - Glasit će onako kako to hoćete vi, gospođice. Na to vam dajem riječ. - Želim da mi barun kaže kako je saznao da sam ja pusto lova držala pravim Keglevićem. - Priznao mi je sve - veli on svladan nadom u sastanak. - Da li se sjećate kako ste jednog dana, čim je Vjeran Keglević stigao u Zagreb, prolazili Kamenitom ulicom s jednom gospođom? - To je mogla biti samo Hajdićka. Mnogo smo puta išle zajedno ovom ulicom. - Jeste li tada vidjeli nekog stranca s plavom bradom? - Visok, u sivom odijelu, brada je bila neobično plava i gusta? - Jest. On je prošao kraj vas i čuo kako ste spomenuli ime Keglević - ovo ga ponuka da se zaustavi kod jednog izloga ... - Ah, na uglu Gospodske ulice. Tamo je gledao vrlo udub ljen u izloženu robu, ali i Hajdićka i ja smo bile u onom času tako zabavljene da je nisam upozorila na njega. - Idući ulicom, tvrdili ste da taj što je došao Oršićki nije Keglević, već netko posve drugi jer ne nalikuje onome kojega ste vidjeli kod "Divlje mačke". - A tko je taj plavobradi? - Bio je Larsenov tajni redarstvenik! Sada bi mu glas bio neprirodan pa ne reče više ništa. - A vi ste sigurni da će Larsen to potpisati? - Vjerujte, ne bi se nikad usudio pokušati da poreče jer tu sam ja ... - Kad će doći gospodin barun na sastanak? - Izbor dana prepušta vama. - U srijedu poslije podne? Zadrhtao je od ove riječi koja mu dočarava blizinu uzbudljivo iščekivana časa. Onda u - srijedu! Sada bi mu glas opet bio neprirodan pa ne reče više ništa, samo se nakloni u znak pristanka, ali ona ima još nešto da kaže: - Kako bismo to uredili? Tko zna hoću li sutra biti ovako sama kao danas. - Ugovorimo potankosti. Dakle, vi ćete prvi doći i kazati krčmaru da u gornju sobu dolaze gosti grofice Oršić, ponajprije vi da ih dočekate, a onda ona i ja. Sve drugo je lako. A izjavu će Larsen govoriti meni u pero po vašoj želji, to je gotovo za nekoliko časaka. Smijem li vam poslati kočiju sa spuštenim zas torima da vas nitko ne zamijeti - pita on. - Hvala, nije potrebno, imam pouzdanu prijateljicu koja će mi dati kočiju da se tobože odvezem k Malinovima. To je mnogo bolje. Sve će biti u posljednji čas i nitko neće imati vremena da razmišlja, niti me prati! - Prepuštam i to vama! Dakle, mi smo ustanovili dan? - U srijedu bit ću tamo - deset časaka prije dva sata izjavi ona odlučno. - Čekat ću vas s barunom Larsenom gore u sobi. Ona mu u znak povjerenja i zahvalnosti pruži vrške prstiju s riječima: Zadužili ste me, gospodine Kristijane! Dodir njezine ruke osjeti on u čitavom tijelu, ali se, samo sagne duboko nad njezinu ruku i jedva svladava želju da barem ove prste pritisne na vruče usne. Zna: ako ih dotakne, izgubit će vlast nad sobom, a onda nema veličanstvene srijede, dana njegove svečanosti. Ova suzdržljivost pribavila mu je topli, vedri pogled njezinih očiju. On je tako besprijekoran u svojem viteštvu da Jadranka osjeti prema njemu mnogo sklonosti. On to razabire, nasmiješi se i šapne: Sudbina je dopustila prosjaku da mu padne na ruku mrvica sa stola kraljice ... Nije znala što bi na to odgovorila, tako je zaokupljena srećom da će s nje spasti strahovita sumnja. Kažite svojoj gospođi: naručio sam lanac, privjesak na satu i jedan okvir za sliku. Na vratima se on okrene. Jadranka stoji usred sobe i gleda za njim s preobraženim izražajem sreće. "Sto mi najavljuje sjaj ovih očiju i taj smješak"? On stoji, drži željeznu kvaku čvrsto stišćući hladnu kovinu: U srijedu! ... Srijedu! - kliče sve u njemu. Gotovo je pobjegao iz dućana samo da osigura tu srijedu...

346 -. i 347 Nakon njegova odlaska Jadranka ne može plesti tanke niti kose. Odviše joj dršću prsti. Ovog ih je puta uznemirilo veselje. Nagledavala se kroz prozor teško očekujući gospođu Hajdić. Ova je napokon stigla i odmah primijetila Jadrankino neobično raspoloženje. - Dobili ste vesele vijesti od tog Norvežanina? - Vrlo vesele, a vi veliku narudžbu. No, sada, draga, moram vas nešto pitati: hoćete li se malo vratiti natrag u dane Keglevićeva povratka u domovinu? Prvi put sam vam rekla u predvorju palače da ovaj što je netom bio u posjetima kod grofice nije Keglević, zar ne? - Dobro se sjećam. - Onda smo dan ili dva nakon toga prolazile zajedno ispod Kamenitih vrata, uzbrdo na Markov trg. - Jest, i to se sjećam. - 0 čemu smo razgovarale? - Baš o Kegleviću jer kod kuće nije bilo zgodno o tome govoriti. - Možete li se sjetiti da je tada neki gospodin stajao pred izlogom na uglu Gospodske ulice i Markova trga i promatrao izložene tkanine? - Taj je morao svakome pasti u oči, bio je lijepo odjeven, plave guste brade, neobična pojava, ali vi ste tako živo pripo vijedali, a mene je zanimala vaša tvrdnja o Kegleviću pa sam prešla preko one zanimljive pojave. T- Vi se tog čovjeka sjećate posve točno. - To ne bi upamtio gospodina pred izlogom kad je sam samcat, otmjeno obučen, a plava brada neobično napadna! - Možete se na to zakleti? - I na sreću svoje djece. Djevojka skoči do ormara i izvadi papir na kojemu je Haj-dićka pisala račune: - Lijepo vas molim, napišite mi ovdje sve ono što ste mi sada kazali o tom plavobradom čovjeku. - Zašto vam to treba? - Vaša će izjava biti pečat onoj koja će dokazati moju nedužnost. - Onda, evo, odmah pišem, samo mi pomozite sastaviti. Točno onako kako se zbilo, tako je pletačica Hajdićka napisala, potvrdivši to svojom zakletvom. Jadranka uzme pismo i pomno ga spremi, rekavši: - Ovom plavobradom imam zahvaliti sumnju što je pala na moj životni put. Za malo dana sve će biti razjašnjeno i vi ćete primiti dokaz moje najveće zahvalnosti. - Ostavite hvalu, bit ću sretna kad vaša kuma i moja dobro tvorka bude riješena barem ove jedne brige. - Barem ove jedne? Zar ima još koju? 348 - Ključarica Slava mi veli: još nikad nije vidjela presvijetlu da ne može spavati. Sada sjedi cijelu noć na velikom balkonu. Kad je čula da Slava ide hodnikom, brzo se sakrila u dvoranu. A jučer, u nedjelju, našla je Oršićku u ranu zoru kako je zas pala u naslonjaču. Slava tvrdi da kuma ima na duši velike brige. - A nije rekla kakve? Ona zna sve. - Gospođice Jadranko, ne bih vam htjela pokvariti današ nje veselje... - Ako se radi o meni, onda se može raditi samo o toj sumnji. Ili još o nečemu o čemu mi nećete govoriti? - Znam da ste vi dobra i poštena. Kad su djevojke siromaš ne, obično se skrivaju i stide svoje neimaštine, vi ste, naprotiv, uzeli u ruke javno posao i dičite se njime. A tko se posla ne stidi, taj ne može špekulirati na imetak, na velikaško ime. Rekla sam

Slavi: na gospođicu Jadranku ne može se nikada sumnjati... - Opet nekakva sumnja? Molim vas u ime vaše dobrote kažite mi? - Rekoh - uvjeravala sam Slavu: gospođica Jadranka želi imati svoj zanat, hoće da radi u mene, obične radne žene, dakle, ona ne špekulira na mladog Oršića. To je i mene iznenadilo. - Mene nije - reče Jadranka. - Kad su ljudi već tako niski pa ih nečije siromaštvo opunomoćuje da misle kako će za novac prodavati caru Austrije i Bachovim žandarima svoje zem ljake, onda me ne može iznenaditi ako misle da bih se htjela domoći bogatstva i visokih naslova po udaji! Ali otkuda je Slavi pala na um ta misao? - Govore po gradu da se mladi Oršić kod Ksavera nije od vas maknuo i vladao se prema vama zaljubljenije nego na večeri kod Oršićke prema kontesi Mirti. I kad se to doznalo, svi su po čeli paziti na grofa i pronašli da se on sasvim promijenio otkako ste vi došli iz BeĆa. - A kad bi to sve i bilo tako, onda bih, naravno, ja bila ona koja sam Ljubomira "špekulacijom" zadobila. Ali recite mi radije, tvrdi li Slava da moja kuma misli isto tako? - Slava mi je rekla: "Oršićka sve vidi i od brige ne može spavati". - Hvala vam što ste mi ovo kazali. Kada vam dođe Slava, recite joj: "Jadranka ima kavalira, Norvežanina, pa će se za njega i udati". - Zar zbilja? - Zašto ne bi? - Fristao je veoma, a je li bogat? - Jeste li vi pitali pokojnog muža da li je bogat? - Nisam. Ali mi smo priprosti. - Sada mi je žao što sam vas ožalostila. Ne slutite koliko ste mi iskazali dobra. I njezino lice ponovo bljesne veseljem. .349, PRIPREMA ZA SVADBEDU SVEČANOST Već tri dana sjedi Tamar de Grebenović u svojoj sobi i po Larsenovu nalogu čeka njegove poruke. Čitavo vrijeme sprema rukopise, čita pjesme i novele Ljiljane Buhanović što ih je našao na tavanu. Odabire, popravlja, negdje dodaje, negdje mijenja, a zatim piše načisto svojom rukom i potpiše svoje ime kad mu tetka najavi: Olaf Kristijan je stigao! Skočio je uvis, poravnao kravatu, promijenio kaput i potrčao u salon. Tu nađe Larsena u odijelu za posjete. On mu šapne. Želim govoriti s vama posve povjerljivo ... Poveo ga je u svoju sobicu i pomno zatvorio vrata. - Dolazim ravno s Opatovine iz dućana pletačice - veli Larsen - recite, mogu li iznajmiti kuću u vinogradu vaše rođa kinje barunice Hedvige? - Svakoj želji vašeg visokorođa bit će udovoljeno. - Onda želim kuću imati za sebe već u srijedu poslijepodne. - Vaše visokorođe, izvolite zapovijedati. - Sjednite bliže. Govorio sam malo prije s Jadrankom. U srijedu ću je moći dočekati na sastanak. - Visokorođeni, ja sam prorekao: ona vas ljubi! - klikne Tamar, naglasivši ono "ja". - Možda pretjeravate. Ova ljubav još spava na dnu netak nutog djevojačkog srca, ali odvažnost kojom ona ide na taj sastanak svjedoči o potpunom povjerenju u mene. I zato trebam vašu pomoć. - Sretan sam što mogu služiti vašem visokorođu. - Vi ćete odmah za mene iznajmiti kuću svoje tetke baru nice u nadi da se u njoj može stanovati udvoje. - Sjajno, samo što nije raskošno. - Raskoš donosi u kuću ona, u svome divnom biću. Larsen je odgovorio zadahtano kao da se uspinje na visoko brdo. - U kući će biti samo moj sluga Johan - naglasi Larsen. - Oh, molim, molim, kako god želi vaše visokorođe. A zar visokorođe želi boraviti u kućici? - U srijedu poslijepodne i preko noći svakako. Sutradan

ću predložiti Jadranki, neka piše Oršićki: "želim vam skinuti s leđa brigu za sebe pa sam prihvatila prigodu da odem u Beč gdje ću se izobraziti za pjevačicu". Mislite li da će Jadranka to prihvatiti? - Objeručke, može biti sretna ako paloj djevojci muškarac drugi dan uopće posveti pažnju. 350 - No, no, vi govorite o njoj kao da je izjednačujete s palim djevojkama. Oprostite, to se njoj neće moći kazati kad bude moja jer postati moja, to je drugo! Ipak, pošto će biti moja, ovdje ne bi mogla više ostati, a niti se želim ja skrivati! Pa ću s njome ot putovati možda već u četvrtak prijepodne u Beč. Zato moramo nas dvojica sve pripraviti da sve bude lijepo, romantično i za nju povoljno, a moj put s njom mora ostati u tajnosti. - Vaše visokorođe se više neće vratiti iz Beča? Tamar se prestrašio. Zar je opet izgubio unosnu ulogu svo-ditelja? Larsen ga prozrijeva i umiruje: - Ovdje imam još vrlo važnog posla, ali tek pošto se Keglević osvijesti od svoje nepokretnosti. No, ovo ne spada u resor vaše službe, vi ste namješteni za moje osobne potrebe. Zato ćete i dalje ostati moj najvažniji pouzdanik. Dakle, čujte što je vaš posao: danas i sutra pripravite ljetnu kućicu, ja ću izjahati danas poslije podne do Ksavera, vi me dočekajte da pogledam sobe u toj kući. Htio bih da bude sve uređeno toplo i - svadbeno. U tome ja imam svoj posebni ukus, a prema Jadranki se mora postupati obzirno, nježno. Donijet ću onamo s Johanom najbira nije zakuske i šampanjce i sve urediti tako da ništa ne izgleda napadno. Želim je dočekati sa svim obzirnostima muškarca koji je ljubi. - Molim, vaše visokorođe može već od danas smatrati kuću svojim stanom. Tetka je ionako ovdje u gradu, odmah ću joj to javiti. - Ali barunica ne smije doznati u koju svrhu uzimam kuću u najam. Platit ću vam sada polovicu godine unaprijed, probo ravio tamo, samo dan i noć, ili više. Jedva vidljivo uzima iz lisnice hrpu smotanih novčanica pa ih složene stavi na stol i nastavlja: - Danas, možete prenoćiti u toj kući, a u srijedu ujutro na ručite najbolju zakusku kod gostioničara "K slavuju i lijepome hladu" i platite svaku cijenu, neka bude gostioničaru od mene koristi. Naručite objed. - Tamo će vaše visokorođe objedovati? - Ravno u podne dolazim s barunom Larsenom. Osim toga, iznajmite u gostioničara neku gornju sobu, ova navodno služi otmjenim izletnicima ... - Po gdjekad iznimno i ljubavnim sastancima. - Ne kanim tamo proslaviti svoju svadbenu svečanost sa najzamamnijim ženskim stvorom što sam ga ikada vidio, ali tre bam ovu sobu za nešto drugo što je gospođici Jadranki neizmjer no važno. A vi morate znati samo što se odnosi na vaš posao. - Onda ipak ne pretjerujem, ona čezne za vama? - Ne dražite moje, ionako dosta iskušane živce. Vi ćete Kod gostioničara sve to naručiti, s nama objedovati i otići odmah 351 netragom jer deset časaka prije dva dolazi Jadranka. Ja i moj pouzdanik ćemo je dočekati. Ona ulazi gore k nama, ali još nešto: oko "Slavuja" poslijepodne nema u blizini ljudi? - U obične dane nikada. U nas se ne živi građanskim živo tom. Ovu gostionicu posjećuju građani samo blagdanima, a ple mići u zoru prigodom odlaska na izlete, dakle, od jutra do pet poslije podne ne možete tamo naći niti jednog jahača. - To mi je rekla i Jadranka. Time je ovo riješeno. Kuću, dakle, mogu imati bez ikakva otezanja? Želim to znati. Ne biste li otišli k barunici? - Smjesta ću otići. Stanuje nedaleko. - Čekam vas ovdje. Potrčite. Ali molim vas - ne upoznavajte me s kućedomaćicom, nisam sada sposoban razgovarati ni s kime!

Vani je Tamar zamolio tetku neka gosta ostavi samoga dok je on potrčao do Hedvige da joj saopći veselu vijest kako je Norvežanin platio veliku svotu najamnine za njezinu ljetnu kućicu u vinogradu podalje od Ksavera. Larsen je ostao sam. To mu dopušta da gradi najljepše osnove i zamišlja najslađe ljubavne prizore. Sve se u njemu pokreće. "Kako je moguće ovako trpjeti za jednom ženom? Nikad me to nije zahvatilo. Ni slično. Je li ova slutnja da se u toj djevojci kriju neznane dražesti? Kako će se to u srijedu razviti? Slutnja mi obećava sve, slutnja i njezin pogled. Taj pogled! Prvi je njezin cilj bio: oprati sa sebe sumnju, a kad dobije izjavu, onda će biti drugi cilj: zahvalnost onome koji joj je pomogao do ovoga pisma. Tako je rekla. Dakle, sve je tu jasno!... U onoj maloj kući čeka me raj, a nju - obožavanje!" Nakon četvrt sata vraća se Tamar i donosi povoljan odgovor. - Od ovog časa kuću smatrajte svojom. Rekao sam Hedvigi da Olaf Kristijan ne može izdržati u gradu ovu vrućinu i da želi u prirodu. To je najvjerojatnija izlika na svijetu. - Valjan ste momak. A sutra nađite neku izliku i pođite do Jadranke pa joj recite da je barunica poziva za srijedu poslije podne u četiri sata na jahanje. - Ako ne prihvati, što bih rekao? - Ništa. Onda ću je tamo kod gostionice "K slavuju i lije pome hladu" zamoliti ja neka dođe. Ona će pristati od zahvalnosti prema Kristijanu! Ja ću se udaljiti vrlo skromno. To mi nikako neće odbiti, osobito ako se skromno povučem. Ali vi ne znate ništa i ne slutite o mojem sastanku s njome. Jeste li sve razu mjeli? Dakle, čekam vas danas i sutra u onoj šumskoj kućici da priredimo gnijezdo za svoju golubicu. Barun je uvjeren: kad se ne bi bavio ovim poslom još narednih dva dana, čekanje bi mu bilo nepodnošljivo. Odmah ću odjahati onamo da vas dočekam. Moram odanle otpraviti vincilira da tamo ne smeta. 352 Ni živa duša ne može biti ondje do mojeg sluge Johana. A sada, nešto novo. Vi ćete iz Bachova ministarstva dobivati mjesečnu rentu za zasluge iskazane monarhiji. Osim toga, želim Štampati vaše pjesme i novele. Jeste li ih pripravili? - Vaše visokorođe, evo, upravo sam ih prepisao načisto. Barun uzme omot, pogleda ga i reče: - Još danas će to biti otposlano u tiskaru. - Nikada još nisam bio tako sretan kao danas - veli Tamar. - A ja taj čas tek očekujem - naglasi Larsen i spremi Tamarove pjesme u džep. - Da, još nešto. Je li Keglević održao taj sastanak s gospođicama ili nije? - On tvrdi da je bio kod Oršićke radi dolaska svoje tetke i da gospođice nije ni vidio. To će bolje znati gospođica Jadranka. - Sada joj ne kanim ovim pitanjem kvariti raspoloženje, a Keglevića drže moji ljudi na oku i slijede svaki njegov korak. Njegova stvar još nije dozrela za rješenje... Vi se sada brinite samo za Jadranku. Možete Olafa Kristijana sprovesti do kočije i svakome kazati kako sam vas posjetio. Pošto se gost odvezao, Tamani se činilo da to više nije onaj barun Larsen kog je upoznao prije deset dana. Onaj hladni, mirni, strogi čovjek potpuno je u vreloj strasti. "A što je ta Jadranka? - čudi se Tamar. - Posve obična djevojka koju nije nitko ni zapažao." *** Istodobno u palači Oršić vlada najveća žurba. Ženski dio družine uređuje haljine što ih je domaćica odabrala za boravak u Dvorima sebi i Ninki, a muški pripravljaju odjela Ljubomiru, spremaju kovčege, čiste kočije i hamove. Usred ove žurbe naja-više Vjeranov posjet. Oršićka ga primi u salonu i upita: - Dakle, idete sa mnom? - Ako je to želja vaše milosti, onda je i moja. - A hoćete li s nama kočijom? - Vaša milost zna kako se moram uklanjati svojim progo niteljima. - Zar vas i sada slijede? - Svuda ih osjećam, naslućujem. Ipak ću im u srijedu pobjeći i odjahati s Videkom u ranu zoru. Zato sam upravo i do šao zamoliti vašu milost da biste izvoljeli svakome u kući, osim Ljubomiru, kazati da neću u srijedu s vama radi tetke kako bih zavarao Larsenove uhode. A ja ću s Videkom jahati poprečnim

putevima i negdje poslijepodne dočekati vašu kočiju na cesti prema Varaždinu. - To je pametno. Budite točni. A kad dođete u ono društvo, opet ćete naći Renatu. Jožica će je dovesti da vas ponovo osvaja - ako vas već nije osvojila neka druga. Da, da, gledajte me, zna353 23 Jadranka 23* mo mi sve. Vaša tetka je dovela u kuću "guvernantu" kojoj bi zapravo još trebala odgojiteljica. Mlađahna, punašna, zamamljiva lutkica koja je dan i noć s vama pod krovom. Porumenjeli ste? No, lijepo to izgleda! A sada još potražite Ljubomira i recite mu da želite svoj put zatajiti. Do viđenja, u srijedu poslijepodne! Nakon objeda u Vjeranovo kući govorilo se opet o majci, o imanju i roditeljima. Tada je Milka odlučila pogledati guvernantu, a Vjeran joj najavi da će se do večere prošetati gradom. Prije nego što je otišao, naiđe Matilda: Oprostite što vam smetam, možda se Videku nešto dogo dilo kad ga nema? Mladić se nasmiješi, uzme njezinu ruku i pogladi je po kosL - Draga Matildo, ne bojte se, on je otišao po takvom poslu gdje mu je vrlo dobro. Zamalo evo njega živa i zdrava. Samo vam ne mogu reći kamo sam ga poslao. - Onda vam hvala, neću više pitati. Svima je čudno što ga nema. I milostiva gospođa tetka je pitala za njega i prije podne i sada kad sam joj odnijela čokoladu u sobu, pa sam mislila kad i ona toliko ispituje, onda je sigurno njegov izostanak čudno vat. Znate, on mi je sva briga i radost. Baš je slika i prilika mog pokojnog muža i tako vam govori kao on, sve su mu navade nje gove. Toplo se Vjeranovo srce raznježi, razabirući kako majčin strah za sina razbuđuje njezino sjećanje na muža i na prošlost. Da joj bude lakše, upusti se s njome u razgovor i, kad se smirila, Vjeran ode u grad na sastanak s Ljubomirom. U osam sati Vjeran je već bio kod kuće. Matilda mu veselo navijesti da se Videk upravo malo prije vratio veoma prašan i zaprljan, pa je odredila Miška neka dvori kod stola. - Poslije večere, kad budem sam, neka Videk dođe odmah k meni - reče Vjeran. U blagovaonici još nije bilo nikoga. Zadovoljan je stao k prozoru, promatrajući šumu još u odsjevu svjetlosti zapadaju-ćeg sunca. Ali misli su mu kod Ljubomira i Jadranke. Malo se prije našao s mladim prijateljem kod odvjetnika Kučetića. Pametan gospodin, ne odviše lijepa lica, ali vrlo pristale pojave. Slušao je Vjeranove prijedloge s nekim čuđenjem, no poslije se raspripovijedao, očito je stekao povjerenje. Sve su raspravili i ugovorili. Zatim su mladi prijatelji ostavili odvjetnika. Pod vežom kuće još se sporazumiše o putu u srijedu, a zatim je po Vjeranovo j želji Ljubomir pošao jednom ulicom, a on drugom. Uvijek misli Vjeran na Larsenovu prijetnju i pazi kako ne bi ni na koga od svojih znanaca bacio sumnju da je njegov pouzdanik. Žurio se kući da što prije čuje Videkove vijesti. No, dužnost mu je čekati tetku i s njome neko vrijeme sjediti kod stola. 354 Dobar večer, dragi nećače - pozdavlja ga vedro Milka. Iza nje ide djevojka u ružičastoj haljini. Lagana se tkanina indiskretno priljubila oko grudi i struka pa se onda u širinu spušta do poda. Djevojka spuštenih vjeđa korača skromno iza gospođe. Sjeli su k stolu jer je Miško već stajao s pladnjem uz pročelje i dvorio. Razgovor je opet vodila Milka. Počela je, tobože 0 svom odlasku. Divno mi je ovdje, moj Vjerane, ali već moram misliti na povratak kući. A očito i tebi dosađujem. Uvijek si tako zapos len vani... Ovo ga podsjeti da i odviše ostavlja tetku samu. Sutra ću ostati cijeli dan kod kuće i posve se posvetiti vama, - prekosutra isto tako - veli on da potpuno prikrije svoj put s Oršićkom. Vi ćete, tetko, ostati još cijeli ovaj tjedan. Vi to morate. Još imamo mnogo toga pripovijedati. Miško je odlazio i dolazio, noseći zdjele s jelom. Nije tako spretan kao Videk pa mu ne ide tako lako. Ovo je Milka već opazila i ponuka Terkicu: Daj, molim te, prihvati malo kad vidiš da nema Videka 1 dade joj zdjelu s pečenjem. Miško izlazi iz sobe da donese kolače. Ovo iskoristi Terka, uzme voće i primakne se Vjeranu, a Milka je počela pripovijedati o nekom događaju u dvorcu Vjeranova oca. On nastoji slušati pozorno. Djevojka se opet približi da bi ispred njega uzela tanjur ,a pri tom se nagne tako blizu da je osjetio njezin dodir. Ljuti ga to jer ga uzbuđuje.

Nakon večere, kad se Miško posve povukao, predloži Milka: Čekaj, Vjerane, bacit ću ti karte. Onako, za razonodu, vidjet ćeš - vrlo je zabavno. Idem ih donijeti. I za čas se udalji. Lijepa plavuša uzme popravljati mjesto gdje će Milka bacati karte. Opet se približila Vjeranu. On se pomakne dalje. - Oprostite što smetam - tiho će djevojka i rumeni se. - Naprotiv, ja smetam vama. Donijet ću tetki neke slike - veli on da bi mogao izaći iz sobe. Uzalud je Milka odlazila. Kad je donijela karte, našla je djevojku kod stola samu. Vjeran se pojavio tek nakon njezina dolaska. Ipak je stala bacati karte, pripovijedajući da ga žene oblijeću radi njegova imetka ... Smješkao se iz uljudnosti jer ga karte nimalo ne zabavljaju. Međutim, tetka je neumorna u društvenosti i pozove Vjerana na šetnju u vrt, s one strane kuće prema Tuškancu. I ovu joj želju ispuni. Ali poruči prije toga Matildi da ga odmah zovne ako dođe Videk. 355 Jedva su se prošetali nekih deset časaka, već mu jave o Videkovu dolasku. - Oprostite, tetko, moram dati vrlo važne naloge. Sutra mora Videk otići poslom, a ja ću ostati cijeli dan s vama, kako sam već navijestio. - Sigurno već ima neku i za to neće da zagrize. Ali moraj usred noći k njemu jer ću inače izgubiti sve Što mi je obećalo njegovo visokorođe. U svojoj sobi tiho ispituje Vjeran Videka. - Kazuj mi redom sve. - Obukao sam se i otišao kao kakav gospodičić u gosti onicu na Opatovinu. Sjedim u vrtu. Nasuprot dućanu gospođe Hajdić, ali tako da me ne vide. Poslije deset sati pojavi se onaj gospodin koji je ovdje gospodario s Bardovićem. - To je Larsenov tajnik Heinrich. - Da, on. Ali je gospođa Hajdić izašla na dvorište. Nakon duljeg vremena došao je Larsen, onaj kojeg smo vidjeli s Jadrankom jahati u Šumi. A bogme gospođa Hajdić je otišla jednostav no u grad i njih dvoje ostavila nasamu. Zamislite - dugo je bio u dućanu. A kad je izašao, bio je sav crven, lice mu je bilo kao sunce u podne. Sve je sjalo od sreće i zadovoljstva. - E, nemoj tako, Videk. Ti nekako neprijateljski izvještavaš o gospođici. - Poštenja mi, nije to prema njoj, nego prema tome što je ona u vezi sa žandarima. Da ima nešto s njome, to bi bila njezina djevojačka sramota, ali da je špijun, to bi bila sramota - naša. - Da, tako je - potvrdi Vjeran. - U svakom slučaju bila bi nesreća za našega Ljubomira. Moraš opet nastojati da saznaš sve što se događa u dućanu i u hotelu "K caru austrijanskom". - Saznao sam od svog zemljaka da onaj bradati Larsen pu tuje u Beč. Naručio je kočiju za četvrtak i već su mu priredili kovčege. Larsenov put čini se Vjeranu zagonetnim. Zar to znači prekid veza s Jadrankom? To bi morao istražiti. Prisutnost tetke, koja mu nikako nije simpatična, sprečava ga u njegovu kretanju. Sutrašnji put s Oršićkom još mu je veća zapreka da bi mogao nadzirati djevojku. Razmislivši dobro o stvari, odredi Videku: Sutra rano ujutro ide sa mnom Miško. Jahaći konji neka nas čekaju na majuru da tetka ne zamijeti moj odlazak. A ti pri pazi na Jadranku: da li će on opet dolaziti u dućan. Tetki kaži da me ujutro kardinal pozvao u Maksimir i moram kod njega ostati do večeri. Nitko ne smije naslutiti kamo sam pošao. Nakon razgovora s Videkom iznenada se pojavila Milka i ispričala se da je jako umorna, ne osjeća se dobro i htjela bi leći. Vjeranu je to došlo u horu. KOD GOSTIONICE "K SLAVUJU I LIJEPOME HLADU" Osvanula je srijeda. Šest sati ujutro. Pred palačom Oršić stoji kočija. Na stražnjem sjedalu smjestile se Oršićka i Ninka, obje u sivim putnim ogrtačima. Njima nasuprot guvernanta. Ključarica i lakaji opraštaju se s gospodaricom. Ljubomir u jahačem odijelu nešto popravlja na svojem sedlu. Jadranka stoji uz kočiju i sluša kumine naloge. Zatim se oprosti s njome. Kočija krene. Ljubomir još popravlja sedlo. Kad je kočija s majkom okrenula u Mesničku, priđe on Jadranki i reče tiho: - Obuzima me duboka žalost što i ti ne ideš s nama. - Zar bi htio da budem nišan opravdanog prigovora kontese Mirte?

- Nema na mene pravo. Ničim se nisam obavezao. Tako mi se čini kao da tebi prijeti nekakvo zlo jer mi je tjeskobno u duši. Tužan sam. Ne mogu podnijeti da ti ostaneš ovdje. Uvijek si svu da bila s nama. - Idi, već se družina zagledava. Sto će reći kuma da si za ostao. On pozdravi djevojku i uzjaši konja. Još se ogledava i onda požuri za kočijom veoma uznemiren. Dok je Jadranka ulazila u svoju sobu, primijeti ključarici Slavi: Pozvala me tetka gospođice Tonice da kod njih objedu jem. Tako se ne morate truditi niti dolaziti po mene gospođi Hajdićki. Tonica i njezina tetka, evo, upravo dolaze po mene. 2elim vam smanjiti brigu pa ću ova tri-četiri dana biti gost kod Tonice. Kapucinskom ulicom prolazila je Jadranka s prijateljicom i njezinom tetkom, žureći se prema Opatovini. Stigavši onamo, predloži Jadranka gospođi da Tonicu ostavi kod nje dok ona ide kupovati neke potrepštine. I Hajdićka je na trgu, a djevojke su ostale u dućanu same. Jadranka pozove Tonicu u malu komoru što je odvojena od dućana dugim tamnim zastorom. Tu Hajdićka ima sav pribor svoje radionice. Jadranka pripremi materijal za posao, a pri tom razgovara s Tonicom o svemu što je danas naumila izvesti. - Hoće li kočija stići točno u pola dva u tvoje dvorište? Ne bih htjela zakasniti - upozorava Jadranka. - Sasvim sigurno. Naredila sam kočijašu neka bude pri pravan. - A što je na to rekla tvoja tetka? - Nema ništa protiv toga da ideš k barunici Hedvigi, samo je prigovorila što ideš sama. Ja sam joj rekla onako kako si mi naložila: da će ti barunica dojahati ususret. Onda je tetka bila mirna. Ali ja nisam mirna, Jadranko ... 357 - Ni ja. Samo što mene uznemiruje veselje, a tebe zabri nutost za mene. Sasvim suvišno, Tonice. U pola bijela dana što mi se može dogoditi? Još ću i na vrijeme stići na posao Hajdićki. Nitko živ ne zna za moj pothvat, osim tebe. Budi mirna i molim te - šuti! - Čuvam tvoju tajnu. Ali ako bi došao tko iz palače Oršić pitati za tebe, reći ću da si kod barunice Hedvige u vinogradu. Žarne? - Možeš kazati i to da će me ona sama dopratiti u grad. Ta ko mi je kazao de Grebenović. - Ipak si od važna kad ideš sama! - Ne bih ustuknula ni pred kakvom opasnošću da se oslo bodim od strahovite sumnje. Kakav će to biti trijumf kada bu dem mogla Kegleviću dokazati da me neopravdano sumnjiči?! Tonica ne odgovara. Čule su da netko ulazi u dućan, a Ja-dranka, misleći da se to vraća Hajdićka, dade Tonici znak da prekine razgovor. Ali tamo u dućanu progovori muški glas, a djevojke iza zastora stoje nepomično. - Eto! Gospođice Jadranke nema u dućanu. Rekao sam da je i ona otišla s Oršićkom u Zagorje. - Moj je prosjak vidio kako se Oršićka odvezla, a mladi se grof nakon toga s gospođicom oprostio i ona je otišla sa svojom prijateljicom i jednom gospođom. Svakoga dana ide u to doba na posao. Moram je dočekati, ona će znati kamo je nestao Keglević. Danas ujutro iščeznuo nam je ispred nosa! - Onda je čekajte vi - ja idem. - Vama će, gospodine tajnice, gospođica odgovoriti što god je pitate. Vi ste sama uljudnost. - Ali, gospodine Jarec, ja ne smatram pristojnim biti ovdje dok u dućanu nema nikoga. Idemo - ni časa neću ovdje ostati. Čula se Jarecova srdita kletva i kako je zalupio vrata. Očito je, obojica su izašli. Djevojke stoje jedna uz drugu nepomično i gledaju se iznenađene. - Vidiš - šapne Jadranka prijateljici - opet su mislili uhvatiti mene da ih obavijestim o Kegleviću. To ne bih mogla dulje trpjeti. Oh, danas će tome biti kraj! - Ali kakva to može biti tajna koje drže Vjerana pod pas kom? - Ne znam, Tonice. Nitko u palači o tome ne govori. Svaka ko je gospodi mnogo stalo do ove stvari, inače ne bi tako bježali za njima. No, gle, kako sam neočekivano naišla na ovo divno skrovište! Kad bih opazila da oni dolaze preko ulice, sko

čit ću u ovu komoricu, a Hajdićka im mora kazati: "Danas Ja dranka nije došla"! Divno je to! Ne bih se bila nikada dosjetila da se ovamo sakrijem! Djevojke su izašle iz komorice u dućan. 358 Jadranka uzme stolac i primakne ga zastoru: Sada ću imati svoj stolac tu, blizu zastora, da mogu smje sta koraknuti u komoricu. Nakon pola sata vraća se gospođa Hajdić s punom košarom. Jadranka joj saopći kako su došla u dućan redarstvena gospoda i što joj valja učiniti ako opet naiđu. Tada se vratila i Toničina tetka, povela djevojku sobom i najavila Jadranki da će objed biti točno o podne. Vlasnica pletionice započne s Jadrankom raditi. Kad su razgovarale o Oršićkinu putu, djevojka se odluči navijestiti: - Molim vas gospođo Hajdić, ne zamjerite mi ako bi poslije podne kasnije došla na posao. Kako ste jučer čuli od de Grebenovića, pozvala me barunica Hedviga u vinograd, danas je poziv opetovala, pa moram poći. Vi se nećete ljutiti? - Kako bi se smjela ljutiti! Cijele ste dane u poslu, bez ika kva odmora. A tko će vas pratiti? - Barunica će sama doći po mene, ali mislim ostati samo kratko vrijeme. A sutra ću svoj propust svakako nadoknaditi. U velikom uzbuđenju čeka Jadranka podne kad će je Hajdićka otpratiti na objed Tonici, odakle, ima se poslijepodne u zatvorenoj kočiji odvesti na Ksaver. Očekuje Jadranka svoju obranu kao siromah lutrijski zgoditak. Hoće li od nje Larsen tražiti da mu otkrije Keglevićev put? Sve su joj misli time zabavljene. U četvrt do dvanaest Hajdićka se digne da Jadranku otprati k Tonici. U prizemlju gostionice "K slavuju i lijepome hladu" miriši fina zakuska. Sve sprema gostioničarka u košare, dok Tamar de Grebenović nadgledava i pri tome živo pripovijeda: Moja rođakinja barunica Hedviga bit će veoma vesela što ste sve tako lijepo priredili. Znate, u njezinoj maloj kući u vino gradu nema tako dobra štednjaka pa je odlučila sve naručiti kod vas. Molim još pet boca vina, najboljega. A sada mi odmah dajte račun, neka sluga sve nosi kući. U pet sati dolazi k barunici cijela obitelj Oršić. Larsenov je sluga Johan uzeo košaru i nosi po nalogu svojeg gospodara u ljetnu kućicu Tamarove rođakinje. Tu se Johan od jučer već sasvim udomio. Širokom gestom uzima Tamar lisnicu koja pripada Larsenu i s ponosom bogatuna plaća, a pri tome naglašuje: Sada još objed za gospodu gore u katu. Molim vas, odnesite odmah gore. I to ću odmah platiti. U dva sata dolazi ovamo kumče grofice Oršić. Gospodin s crnom bradom njezin je tutor pa je ovdje očekuje, a onda će zajedno svi k barunici. 359 Gostioničara i njegovu ženu nimalo ne zanimaju potankosti kojima Tamar želi pred njima opravdati što će mlada djevojka doći u gostionicu. Njima je važnije sastaviti obilati ručak kad već imaju tako bogatu narudžbu. I dok gostioničar računa, žena slaže na pladanj jelo pa nosi gospodi. - Da, još nešto - veli Tamar. - Gospoda su do tri sata poslije podne iznajmila gornju sobu - da ne biste nikoga pustili gore. - Ni živa duša ne dolazi u to doba - veli krčmar. Kad je sve plaćeno, gostioničareva žena uzme zdjele i popne se drvenim stubama što su prigrađene uz malu kuću. Na katu uredna, čista soba u kojoj noću stanuje gostioničarski bračni par, a danju se i večerom zabavljaju osobiti gosti. Ovdje uz prostrt stol već sjede barun i njegov pouzdanik, obojica vi jahaćim odijelima. - Ona kućica u vinogradu i uređaj, sve je dražesno - veli Franz. - Bude li i ona takva, onda ti neću zamjeriti što si me danas tako rano ujutro dovukao ovamo. - Zar to nije bilo krasno jutro? I cijelo prije podne? - Tebi koji očekuješ svadbenu svečanost! Ja bih radije dalje spavao. A onda - oprosti što se u to pačam - ali ti si u svojoj strasti za ovom djevojkom izgubio pravi interes za Keglevićevu baštinu radi koji se napustio onu divnu udobnost u svojoj bečkoj palači. - Ovako ipak nećeš sa mnom razgovarati, moj dragi. Izveo sam osnovu do tančine. Moj plan ne može podbaciti. Sve je točno određeno. Kad ga Terka zateče u noći na poslu, tek tada ćemo doznati gdje on skriva spise. Zatim će Vjeran dobiti svoje indij

ske kapljice i - svršeno. Dok se to ne dogodi, zašto da ne zasla dim vrijeme s divotnom mladom djevojkom? - Barun sam je morao danas u hotelu pričekati Jarčevo izvješće da čujemo je li djevojka noćas uspjela. - Idi, molim te, kako ne bi uspjela zavesti mladog zdravog momka koji ovdje još nema ljubavnicu. A za mene biva stvar važna tek kad nam Terka kaže gdje on skriva svoju baštinu i kad on popije ciparsko vino. Kad to postignemfc, onda se neću udalji ti iz Zagreba. Dakle, ne brini ve i ne prigovaraj! Ili si "mi zavidan na nevinoj ljepotici? - Na takvoj provincijalki da ti zavidim? - nasmije se Franz, omalovažavajući. - Dosele, kad si imao obaviti takvu tajnu misi ju, sasvim si se u nju uživio, mišlju i djelima i živcima, utapao se u njoj. Sada sam te našao preobražena, hladnokrvna prema svemu, samo za djevojku plamtiš. Nisi više "jeka kneza Metternicha", kako su te zvali, postao si jeka neke djevojčice. Ali ne dvojim da ćeš se brzo opet snaći kad ona Ijepuškasta guvernanta pronađe skrovište Kegievićeve baštine. Skočit ćeš tada kao pravi lovac samo... 360 Samo mi zavidiš lopove jer slutiš: moj će zalogaj biti bo žanski nektar. Gostioničarka stupa u sobu s objedom, pažljivo postavlja sve na stol i opet silazi. Zatim uđe Tamar de Grebenović i vraća Lar-senu lisnicu, predaje račun, ali on ga razdere i pozove mladog čovjeka: - Brzo založite s nama, a onda nestanite što dalje odavle! - Visokorođeni, sada je četvrt jedan, a Jadranka dolazi u dva sata. - Deset časaka prije dva - ispravi Larsen. Franza sve više zabrinjava bratićeva ljubavna strast, ali Šuti. Pred Tamarom se vlada prema svom rođaku kao da mu je samo tajnik. Za pola sata već je de Grebenović ustao i duboko se naklonio, opraštajući se, Larsen mu reče: - Vaše zasluge za ovaj veliki dan bit će vam obilato napla ćene. Primit ćete svoje štampano djelo već za koji dan jer su ga smjesta uzeli u tisak. - To će biti moj najsretniji čas! - pokloni se Tamar. Od mah zatim siđe, odveže konja i odjaši prema gradu. Franz i Larsen ostali su sjedeći uz stol. Sluga je pokupio suđe, primio bogatu napojnicu i odmah se udaljio. Franz je htio zapaliti smotku, ali mu rođak ne dopusti: - Neću da zrak zaudara po duhanu. 2ene ne trpe ovaj za dah. Strpi se malo! - Ali sada je tek jedan i četvrt; dok ona dođe, prozračit će se soba. U zidine se upija zadah! Ne ljuti me, bratiću! Spremio je smotku i sjedio, dosađujući se. Larsen je šetao po sobi. Njegov ga rođak promatra i pita: - Ne razumijem zašto te je ona pozvala ovamo, u ovu go stionicu, a ne k barunici? - Zato što se neće kod nje sastati s tobom - to jest s ba runom Larsenom. Voli ovu sobicu u Šumskoj zabiti, nego baruničin nepouzdani jezičac... - Ona, dakle, neće da bi je itko vidio s Larsenom? Tako ga prezire i mrzi. Čudno! Za njom luduješ, pa ipak je tako kruto varaš! - Što smo luđi za djevojkom, izmišljamo to okrutnije var ke da je dobijemo u naručaj. Ratna varka je dio pobjedničke slave. - Temperatura tvojega zanosa za djevojkom nešto je više od obične bolesti, nije li tako? - Priznajem, neću se tako brzo otrijezniti, a i zašto bih? Tko mi što može? Larsen pristupi k stolu gdje su ostale mrvice kruha pa ih pokupi na papir kojim onda obriše površinu stola. Franz se glasno nasmije: 361 - Da vide ljudi kako nećak najumnijega, najbogatijega kne za Metternicha, sprema stol i brine se za čisti zrak djevojci iz nekakve austrijske provincije te postaje njezina sobarica?

- Odgodi svoje podrugljivosti, dragi zavidniče, za kasnije. - Valjda nije božica? - Čekaj i onda govori. Nemoj je dugo ispitivati o Kegleviću, glavno je da čuješ kamo je otišao, želim se što prije s njom naći nasamu. - Ona će s tobom u ljetnu kućicu? - Doći će sigurno. To je moja briga? - A kad dođe tamo i ne nađe ni barunicu ni goste? Neće imati kada razmišljati - oko nje će se omotati plamte-ći kriješ mojega obožavanja. - Čovječe, ako bi ona prije svega zatražila ženidbu? - Za nju bih se dao i u ovu pustolovinu! Mladi Franz zapanjeno kima glavom nad ovim otkrićem. Tek danas je opazio pravo stanje svog starijeg bratića. Nije mu to drago. Cime i kako bi ga otrijeznio? Kada promatra njegovo uzbuđeno koracanje, blijedo lice, svjetlucanje njegovih zjenica, sakriveno gledanje u stari zidni sat, opaža da bi svaka riječ bila vjetar što još više raspiruje .vatru. Konačno neka pazi na sebe. Više je godina stariji od njega. Ili, možda je baš tako zaljubljen?! Kazalo se na uri primiče opasnom cilju. Petnaest časaka prije dva sata. Larsen otvori prozor osluškuje. Štropot kočije ... Sve u njemu zaigra. Gleda prema cesti okruženoj s obih strana grm-ljem. Sve pusto. U blizini nigdje kuće. 2iva duša je ne može zamijeniti ... Njegove su oči uperene tamo gdje se nad grmljem diže prašina. Sasvim je već blizu... Već i kočiju vidi. Zaustavlja se. Zašto? Ovo ga uznemiri. Napreže pogled. Ne vidi ništa. Stoji ukočen. Čeka. Među grmljem prema gostionici netko se kreće... Da! Ona ... Brzo dođi, Franz! Bratić pohiti k njemu. On mu pokaže dolje. Po zelenoj ledini kao da je pao bijeli oblačić. Lagana ženska haljina, posuta utkanim ružičastim cvjetićima. Svilene vrpce trepere na vjetru, široki bijeli šešir ovjenčan ružičastim penjalicama. Vitka pojava, žu-reći gipko se previja. Ne sluti da njezine kretnje upijaju pohlepni pogledi. Već se približava vrtu kućice ... Njih se dvojica pokažu na prozoru da ih vidi. I ona pogleda gore. Osmjehne se. Larsen se dukobo pokloni. Jadranka krene k stubama. Franz se povuče i tiho šapne: Stotinu prokletstava bratiću! Ovo je lomača! Ti ćeš izgor jeti kao smola. Ti si izgubljen! I Franz gleda bratića zabrinuto. Svrši tu izjavu što prije, ali pazi da ne zaboraviš sve što smo ugovorili... 362 S malog drvenog trijema Jadranka uđe u sobu. Nije mirna kako je to željela biti okom u oko s dvojicom gospode, sama u ovoj sobi gostionice. Obojica joj se duboko naklone kao u salonu. Barun pokaže na Franza koji se ustobočio mračna izražaja lica. Dopustite da vam prikazem: njegovo visokorođe gospodin barun Larsen... Njezin pogled upre se u njega, odlučno, snažno, podrugljivo i - neprijateljski. Ispod bjeline šešira padaju oko njezina lica dugi savijeni uvojci, crni kao oblačna noć. Zelenosmeđe oči, uokvirene crnim trepavicama, čas bijesnu kao što bljesne munja ljetnim vrelim nebom. Crte su mirne. Put lica boje slonove kosti ne propušta ni sjenku koja bi odavala njezino raspoloženje. Stoji nepomična, čeka i gleda Franza, dok tobožnji Kristijan priskoči, uzme stolicu, prinese k njoj i ponudi: Iskažite nam počast. Zahvalila mu je naklonom glave i ostala stajati. Franz, gledajući djevojku, stvori zaključak: "Ova je djevojka smrtonosni ponor mojem bratiću! Slomit će vrat!" Onda Franz pokaže na stolicu i reče uljudno: - Nisam privikao gledati da preda mnom dama stoji. Mo lim, izvolite prihvatiti ponudu gospodina Kristijana i u moje ime. Ponajprije moram ustanoviti da gospođica ne gaji prevelike sklo nosti prema ličnosti baruna Larsena. - Gajim ono što je zaslužio... Zadivio ga tako odvažni odgovor, a još više neobično lijepa boja njezina glasa. - Smijem li pitati: čime sam to zaslužio, po vašem mnjenju? - Vaše visokorođe je odviše pronicljivo, a da bi zavisilo sa mo o mojem tumačenju - Vaše visokorođe - javi se sada Larsen - zar ste gospo đicu pozvali ovamo da je podvrgavate političkom preslušavanju? - Ne, nisam. Ipak želim čuti zašto sam u takvoj nemilosti gospođice? Ona nije čekala s odgovorom, a glas joj zvuči mirno: - Ovo sam pitanje trebala postaviti ja: vaše visokorođe, či me je siromašna djevojka zaslužila da je gospodin barun Larsen stalno progoni nepravednim crnim sumnjama da sam u vezi s vašim redarstvom? - Da ste s barunom Larsenom u vezi, vi biste samo služili

monarhiji, a to je čast - veli Franz. - Služiti korbaču moje domovine znači obeščastiti svoj ob raz, ime i dušu za cijeli život! Svi se grijesi mogu oprati, samo taj nikada, nikako i ničim! . ,,._..,,..,_,..,^ ,.,¦,. _^,.",.,,, ,,__,_ ,,363 Franz zaljubljenog rođaka pogleda slavodobitno kao da mu dovikuje: "Jesi li poludio - ljubiti ovu buntovnicu?!" Ali mu Larsen dade iza leđa Jadranke znak neka pristane. Unatoč tome, on nastavi: - Jeste li svjesni da su ovo riječi revolta? - Vaše visokorođe, biste li vi služili neprijatelju svoje do movine, a da ne biste smatrali sebe obeščašćenim? - Jasno je da vi u tome imate pravo, ali habsburška monar hija jest i vaša domovina. - Nikad! Niti je bila, niti će biti! Mi Hrvati to nećemo, a kad jednom narod nešto - neće - onda je to već - mrtvo! Ljutito Larsen prekida Franza: - Vaše visokorođe, gospođici je vrijeme veoma kratko, ona je već mnogo stavila na kocku kad je na vašu želju "morala doći ovamo pa vas molim: imajte obzira, pređimo na stvar. - Dobro - popusti naoko Franz - htio sam samo doznati kakva je mišljenja dama koja od mene moli uslugu. - Ne molim uslugu, nego tražim pravdu. Vaše visokorođe ne može imati nikakva razloga da siromašnu djevojku ostavi pod sramotnom sumnjom. Osim, ako bi vas na to silila osobna zloća, a vi baš tako ne izgledate - unatoč tome što nosite omraženo ime... F/anz slavodobitno pogleda bratića koji izgleda ljubomoran pa onda nastavi pitati: - Dakle, barun Larsen tako je omražen u vašem srcu? - Po svojoj krivnji! - žalim što sam taj nesretnik ja, premda ste izvoljeli lju bazno kazati da se moj izgled ne poklapa s mojim crnim gla som ... Sve mirniji i bješnji biva Larsen. Najradije bi bratića izbacio, ali ga treba pa se opet upleće: - Visokorođeni mi je dao riječ da će vašoj želji, gospođice, udovoljiti i potpisati izjavu. Molim ... - Samo jednu riječ, gospođice! Što taj Keglević tako jednovito raspravlja s odličnim gospođicama? - Govorio im je znanstveno o postanku Zagrebačke gore i o njenu razvitku. - A prošle subote? - Nije uopće razgovarao s njima. Molim vaše visokorođe, ne izgledam kao nespretna neznalica i... - Obratno, vi ste izvanredna, neobična djevojka, s bespri mjernom hrabrošću i snagom izražaja, a da ne spomenem čudes nu ljepotu... Barun zagrize u donju usnu i u sebi bijesno opsuje bratića. Mrko ga gleda, daje mu znakove kako bi ga ušutkao. Sve uzalud. 364 Mladi je Franz, ne samo očaran Jadrankinim bićem, nego želi dokazati bratiću da Larsena djevojka duboko mrzi pa se ne da smesti: - Neka mi gospođica vjeruje da bih u ovom času dao pola života da nisam barun Larsen - kad vi tako mrzite... - Vaše visokorođe - prekine ga Jadranka. - Gospodin je Kristijan malo prije plemenito spomenuo kako su izbrojeni ča sovi koje smijem ovdje provesti. Stoga bih molila - dopustite mi dovršiti izreku koju ste mi izvoljeli prekinuti. Dakle, kako nisam neznalica, to bih mogla izmudriti divne pripovijesti kojima bih nahranila gladnu Ijubopitljivost tajnog redarstva vašeg visokorođa o Keglevićevim sastancima s gospođicama. Do vrha bih zado voljila gospodu izmišljotinama! - Zašto bi vam trebalo nešto izmisliti? - U tom slučaju da se, uistinu, radi o kakvim tajnim izdaj ničkim osnovama Vjerana Keglevića. - Vi ih niste htjeli saopćiti? - Moram li to ponoviti? - Ah, dakle, vi ste u svojoj čestitoj duši pristaša onih koji su neprijatelji vladavine njegove ekselencije? Htio bih znati imena onih koji vam govore protiv nas.

- Samo gluhima se mora tek kazati da grmi ili slijepima da je vani noć!... - Ako vaše visokorođe misli da sam gospođicu pozvao ovamo na preslušavanje kako biste saznali njezino mišljenje, onda ću je zamoliti neka mi dopusti da je odavle otpratim - mrko i oštro prosvjeduje Larsen, promatrajući bijesno bratića. On ustane, a njezine su plave oči potamnjele: Vaše visokorođe, hoću li od vas dobiti pravdu ili kanite i dalje dopustiti da me vaši agenti uznemiruju u mom poštenom radu? Nekoliko puta povukao se barun Larsen i pogledao dolje. Tamo ispod grmlja sjedi njegov tajni agent Vilim. Ako Jadranka ne bi htjela poći iz ove gostioničke sobe s njima sama do barunice - a on je već unaprijed u to uvjeren - tada će je otpratiti dolje. Uto će Vilim sa svojim drugom istrčati iz granja, ugrabiti djevojku, posjesti na konja i s njome pohitati prema vinogradu gdje se nalazi po Larsenu iznajmljena kućica. A on, barun, sjest će na svog konja, progoniti otmičare i u blizini baruničine ljetne kuće, tobože, oteti otmičarima plijen i kao spasilac odnijeti ga sebi u naručaj. Vilim već čeka na gospodarev znak. Zna, još je gore Franz, dakle, još nije hora, zato je sjeo uz grmlje, nasuprot prozoru, i nešto jede. Spazivši na katu gore Larsenovo lice, Vilim upre u njega pogled. Barun položi ruke na tjeme - što znači: budi pripravan bit će skoro... Čovjek se digne, kreće u gusto grmlje i u šikari nestaje. Samo barun zna tko tamo čeka njegovu obožavanu... I obuzme ga takva nestrpljivost da se okrenuo k Franzu koji postavlja Jadranki pitanja i znakovima ga ljutito upozori neka već jednom dovrši. Franz još ne bi popustio znakovima svojeg bratića da nije ustuknuo pred nekom snagom što se očituje u svakoj riječi, svakom pogledu i kretnji djevojke. To osvaja mladog čovjeka pa stade govoriti blažim glasom: - Lijepa gospođice, kako sam razabrao, vi osjećate prema Larsenu, ne samo opću mržnju Hrvata, nego još odajete i svoju osobnu mržnju radi sumnje koja je pala na vas. Usudio bih se primijetiti: ni ja, ni moji ljudi nisu ovu sumnju proširili, nego vaŠi zemljaci. Oni su je rodili i pronosili. Koji je tome razlog - ne znam. - Razlog je današnje društveno shvaćanje o neznatnoj sirotoj djevojci je... - Neznatna djevojka - takvo čudo moralne i duhovne snage? - Živimo u doba u kojem su samo novac i veze dokumenti vrijednosti, a siromaštvo je propusnica za svaku nepravdu. Ali ja se sada obraćam k vama, glavnom krivcu za nevolju koja me tjera u smrt: - skinite s mog imena sumnju i tako učinite.prema hrvatskom čovjeku barem jednu pravdu! Zarumenjela je, oči su joj užarene, Larsena podilaze srsi kad pomisli: "Za pol sata držat ću ovu užarenu mladost u svojem naručju". Obraća se k Franzu: Molim, visokorođeni, izvolite mi diktirati u pero izjavu što smo ugovorili. Gospođica neka odmah ispravi što joj nije po volji. Barun je već na kraju strpljivosti. Franz je pokušao ne bi li malo ohladio osjećaje bratića prema Jadranki kad čuje kako ona mrzi Larsena. Ali se prevario jer on već piše izjavu koju Jadran-ka često ispravlja. Stojeći uz njega, gleda mu uz rukopis, od te blizine zadršće mu pero. Sjeća se Vilima koji tamo čeka da ovo divno stvorenje ugrabi za njega ... Izjava je dovršena. Odmah je dadu Jadranki pročitati. Lar-sen opet ide prozoru. Već u njemu sve treperi. Onda se približi Franzu. Ovaj potpiše čitljivo: barun Larscn. Ispod toga: Olaf Kri-stijan kao svjedok - i udari pečat. - A sada vaše visokorođe - veli barun - nema više razloga da pođemo na dvoboj na koji sam vas izazvao. Svoj izazov povla čim, ali imam jednu primjedbu: vaše visokorođe upozoravam najprijateljskije da se ne bi u svojim tajnim redarstvenim izvidima služio mojim obličjem. Evo, i go"spođica je držala Larsenom mene, budući da ste se očito prikazali okolo u mojem liku. - Gospodine, učinio sam to kad sam polazio na razgovor sa Keglevićem u "Franzjosephgarten" i u palači Kazališne ulice. Vi dio sam vas nekoliko puta na hodniku "K caru austrijanskom" i mislio: ovaj će mi lik dobro poslužiti. 366 - Istinu recite: htjeli ste mržnju, koju uživa vaše visokoro đe, barun Larsen, svaliti na mene, nepoznatog mirnog putnika, stranca! Još jednom molim: ne činite to više jer mi je mnogo stalo do toga da ne budem omražen u ovom gradu.

- Plemeniti gospodine Kristijane, izvolite primiti moje obe ćanje i riječ: to se više neće dogoditi. Pošto su vješto odigrali ovaj prizor, pogleda Larsen Franza pogledom koji je značio: "Sada se nosi do vraga"! Ovaj to pročita na bratićevu licu, uzme klobuk i reče Jadranki, gledajući je s nasladom: Molim gospođicu da me zadrži u malo blažoj uspomeni. Moram priznati: takvu djevojku nisam sreo još nikad u životu i ne želim nikada više navući njezinu mržnju ... Naklonio se djevojci duboko, a samo malo barunu. Vrata se za Franzom zatvorila ... Ostali su sami Jadranka i Larsen. Njegovi živci titraju poput strune. Pogled mu se upija u djevojku, ali ona gleda na stol gdje leži potpisana izjava. Ovo ga uputi što mu je činiti. Pokorači k stolu, uzme papir, složi ga i pruži Jadranki kao neko veliko blago. - Vašeg vjernog roba sudbina je obdarila srećom što mu je pomogao slomiti okrutnog redarstvenika. Evo, polažem pred vaše noge dokument koji ste nazvali zaslugom vaše sreće. Izvršio sam danu riječ ... - Kad biste mogli slutiti kako sam sretna! - veli ona i to plo i usrdno gleda ga u oči. Taj mu je pogled opasan. U strahu da se ne prenagli povuče se od nje i izjavi svečano: - Kad bih barem smio cijeli svoj život utrošiti da vas sva kog dana obaspem svakom srećom... - Najveća je ova! - Nema ništa - veće? - pita on prodirući joj u zjenice. - Može li se nazvati srećom nešto vrednije nego što je ski nuti nedužnom okove sramotne sumnje? - Tek sada shvaćam koliko vam vrijedi ova mala usluga. - Cijeli život nosit ću u srcu - zahvalnost... - Zahvalan mogu biti samo ja kojemu ste pružili mali do kaz povjerenja svog srca u času kad ste me počastili zadaćom da ukrotim Larsena ... - Sada mi valja poći. Do skorog viđenja! Ona mu pruža ruku koju on privine na vrele usne. Predugo je trajao taj cjelov da ne bi Jadranki otkrivao njegove osjećaje. Krv mu je poletjela u lice i znoj orosio čelo. U tom trenutku gleda ona na izjavu što je drži u ruci i lagano je spremi u čudni čipkasti izrez na grudima... Njegov pogled slijedi papir što je dotaknuo bjelinu njezinih njedara. Krv mu uzavre, ali ga drži na uzdi redarstvenik u njemu, opominjući na strpljivost. Još malo i ona će izaći kroz ova 367 vrata. Hoće li se uputiti s njim dobrovoljno na jahaću šetnju ili je mora Vilim oteti? To će odlučiti ona. Da se nekako umiri, počne joj govoriti sa zanosom koji nije namješten. - Prije nego izađemo odavle i vi krenete kući, saslušajte me, gospođice: ja sam rob ljubavi koja me goni u lutanje za va ma. Ja sam nesretnik jer gubim i razum pošto sam srce već davno izgubio za vama. Gospođice, izrecite samo jednu riječ koja će me osloboditi muka i ja vam polažem pred noge svoj život... - Ne znam što osjećam za vas, ne mogu odgovoriti na to, danas još ne ... Srcu treba vremena. - Onda molim samo jednu jedinu milost: dođite u vinograd barunice Hedvige... Tamo sam pozvan i ja. Izjahat ćemo u dru štvu svi zajedno. A vi potražite u srcu odgovor danas, sutra ili kad hoćete, samo dođite da vas smijem vidjeti, da ste barem ma lo dobri onome koji gubi život, obožavajući vaše biće. - U koliko sati dolazite barunici? - pita ona. - U četiri, kada će doći i drugi gosti. - Kad vam je toliko do toga, dobro - doći ću, a sada idem k Malinovima. - Smijem li vas otpratiti? Sjest ćete na mog konja, a ja ću koračati kraj vas kao dvoranin svoje kraljice. Pratit ću vas dotle dok budete željeli i povući se kad to zatražite. Taj je prijedlog besprijekoran; U njedrima ona nosi pisani dokaz svoje nedužnosti. Neku zahvalnost mora iskazati Kristija-nu za ovu sreću! On čeka sa zebnjom. Ako pristane, već za petnaest časaka bit će u onoj kućici, u njegovu zagrljaju. Dobro! Možete me pratiti... "Izrekla je - da i svojoj sudbini dala pravac"! - klikne on u sebi. Ne može govoriti. Stislo ga u grlu. "Sad je moja. Svršeno je"! - misli i blijedi od osjećaja da je čas njegove svečanosti posve blizu. Izvolite! - veli tiho i pođe k vratima da joj otvori. Jadranka je pred njim. Njezina bijela haljinica šušti... Dršće mu

ruka kojom je dotakao kvaku ... U tom trenutku se vrata otvore... Jao! Što je to? Obmana? Prikaza? Vrata su otvorena. Na pragu stoji muškarac. Jadranka zuri zapanjeno. Larsen prestravljeno. Šute... Nemaju riječi. Mladić u jahaćem odijelu, čvrsti, pristao, nasmiješen, skida šešir i pokloni se Jadranki: Moj duboki poklon, gospođice. Ona šuti, kimne glavom na pozdrav i suzdržava uzbuđenje. Oprostite gospođice, što sam tako nasrnuo, ali gostionica je otvorena svakom. Vaše visokorođe, čast mi je pozdraviti vas. 568 Trebalo je Larsenu podmukle snage da se uzmogne svladati. Osjeća: sada mora poduzeti igru koja znači sve dobiti ili sve izgubiti. I već se probudi njegova policijska sposobnost pretvaranja. Začuđeno gleda došljaka i savršenim mirom pita: - Oprostite, nemam čast poznavati mladog gospodina. - Zar vašem visokorođu tako slabo služi pamćenje? - pita Vjeran. - Ne mogu se potužiti na svoju memoriju, mladi gospodine, ipak ne znam da smo se ikada sreli... - Očito se njegovo visokorođe rado šali. Nas dvojica razgo varali smo u "Franzjosephgartenu" na onom mostiću na kojem ste me izvoljeli ročiti prije dva tjedna. - Mladi gospodine, vi ste se izvoljeli prevariti. Nikad nismo razgovarali. Ja sam Olaf Kristijan, plemić iz Norveške. - Da se sada prikazem vašem visokorođu, pošto smo sebi rekli sve što osjećamo na bijelom mostiću u Alagovićevu perivo ju - vi biste to nazvali: komedijom. Larsen nasmiješeno pita Jadranku: - Gospođice, nije li to onaj sastanak o kojem je malo pri je govorio visokorođeni barun Larsen? - Bit će tako - potvrdi ona. - O, dakle, ima još jedan Larsen: Ha- ha, to nije nimalo duhovita priča - smije se Vjeran. Larsen začuđeno primijeti: - Koliko je meni poznato, a ja stanujem u istom svratištu s gospodinom barunom, postoji samo jedan Larsen: mlad, visok, potpuno obrijan, plave kose i tamnih očiju. Taj je barun Larsen bio malo prije ovdje pa je pripovijedao o tom sastanku na kom se maskirao, uzevši moj lik. - Gle, vi, dakle, niste barun Larsen? - Hvala bogu, nisam! Zovem se Olaf Kristijan, plemić iz Norveške, pa bih vas, mladi gospodine, molio - s kime imam čast? - Ja sam Vjeran Keglević kog visokorođeni osobito cijeni. Međutim, vlasulju i bradu može uzeti čovjek koji se zna vješto prerušiti u bilo kakve svrhe, ali oči ne može uzeti druge. A ja se dobro sjećam vaših očiju kojima sam stajao baš ovako nasuprot kao sada. - Vi ste očito više gledali lij"pe gospođice koje su sigurno bile u perivoju, negoli Larsenove oči jer, kako je sama gospođica Jadranka vidjela, i barunove oči su vrlo tamne! No, oprostite, gospodin je očito došao na čašu vina, a ja moram gospođicu otpra titi ... "! Neka mi vaše visokorođe, ali baš sam radi toga došao naglasi Vjeran, stojeći uspravno pred barunom. - Vi? Radi čega ste došli? - Da otpratim gospođicu. 369 24 Jadranka Vi? - pita Larsen i okrene se k Jadranki. - Molim, raz jasnite mi to, gospođice. Sve do ovog časa slušala je Jadranka i promatrala obojicu, a sada odgovori mirno: - 1 ne slutim po čijoj me odredbi ima gospodin Keglević otpratiti i kamo ... - Kako vidim, gospođica ne zna što se dogodilo danas o podne, reče Vjeran. - Sto se moglo dogoditi? - Njezina milost vaša kuma primila je na putu po brzoteči

neugodnu vijest radi koje se morala smjesta vratiti. U podne je stigla u palaču, a kad vas nije bilo na objed, poslala je po Tonicu koja je izvijestila da ste pozvani barunici Hedvigi, rođakinji go spodina Tamara de Grebenovića. - Sasvim ispravno - potvrdi Jadranka. - Tako je bilo. - A ja upravo dolazim iz baruničina vinograda naglasi Vje ran. - Bio sam u njezinoj ljetnoj kući, ali barunicu nisam na šao. Kuća je prazna. Tamo je neki njemački lakaj koji mi je ka zao da barunice nema, a ni ikakvih gostiju. A na sva druga pita nja odgovorio je: "Ne znam". Pa kad ništa ne zna, mišljah, idem k Malinovima, ali ni oni ništa ne znaju o vama jer niste bili kod njih, samo ste gore poslali kočiju. Opet sam uzjašio i pošao na trag, kadli ovdje dolje iza gostionice u grmlju opazim dva jahaća konja. Mislio sam, sigurno se barunica odmara pa ću je zapitati za gospođicu Jadranku, ali gospođe barunice nema ni ovdje. Bio sam ipak dobre sreće što sam našao vas ... Larsen primijeti isto tako ravnodušno kao što govori Vjeran: - Barunica je urekla društvo za danas jer i ja sam tamo pozvan pa je čekamo. Gostioničar je malo prije slao u kuću go spođe barunice u vinograd zakusku za goste. - Žalim što gospođica Jadranka ne može danas k barunici jer njezina kuma želi da se gospođica odmah vrati u grad ... Sve što je pripovijedao Vjeran, Jadranka slijedi s napetom pozornošću i pokušava prozrijeti koliko je na tome istine i što se tu zapravo krije. Još jučer se govorilo da će Vjeran slijediti Oršićku obitelj na put u Dvoru na konju. Sto ima, dakle, značiti da je on ovdje? Je li istina što on pripovijeda o povratku grofice ili ne? Morate dopustiti da vas pratim - veli Vjeran. Larsen ovo ne podnosi i obraća se k Vjeranu. - Dopustite da vam nešto primijetim: izgleda da ste vi da nas gospođicu Jadranku slijedili? - Jesam, gospodine. - Kojim pravom? - Pravom koji mi je dala kuma gospođice Jadranke i po dužnosti koju osjećam prema nekome tko gospođicu ljubi i već je zaprosio njezinu ruku. 370 Kao da je barunu ispalio u glavu metak iz samokresa. Problijedio je. U prvom času nema riječi. Zar je sve ono što je poduzeo uzalud? Zar sve njegove nade, svi titraji njegovih živaca, sva očekivanja - uzalud? - Gospođice, čuli ste što je rekao vaš mladi znanac. Je li to moguće? - pita barun. - Gospodin Keglević nije upućen u moje osobne odnose veli ona mirno. - Njemu nije poznato da mene taj gospodin ne može prositi niti može vjenčati jer nemam miraza niti sam mu ravna po rodu i zato nisam zaručena ni s kim! - Vaša mi je izjava dostatna da se osjetim najsretnijim čovjekom - odahne Larsen. Začuđeno promatra ga Vjeran. Bljedilo Larsenova lica i drhtanje glasa odaje strašno uzbuđenje muškarca koga je Jadranka očito zarobila. "On, dakle, luduje za Jadrankom? To je tajna ove veze s barunom: Ali što osjeća ona prema njemu? Bilo što, ja ću se boriti za Ljubomira do zadnjeg daha". Djevojka stoji mirno. Lijepo joj lice odražava potpuni mir i sabranost. - Gospođice Jadranko - počne Vjeran - vi dobro znate tko je taj koji vas ljubi s namjerom da vas učini svojom ženom. - Znam samo to da sam slobodna i nitko nema pravo slije diti me ni uhoditi moje korake. - Oprostite, vaša me je kuma poslala da vas tražim. I zato molim vaše visokorođe, gospodine barune, maknite se od vrata jer Oršićkino kumče - moram odvesti. Vi ste Larsen - a ime Olafa Kristijana uzeli ste naknadno. Zašto, naravno, ne slutim. Toliko - da se razumijemo! ... Larsen osjeća: došao je čas da se bije s tim mladićem za Jadrankino povjerenje. U tu borbu mora uložiti sve. Ako sada izgubi igru, nikad neće imati u svom naručju ovo stvorenje za kojim hlepi svaki njegov dah. I stupa naprijed pa će nasmiješeno Jadranki: - Budite tako ljubazni, gospođice, i kažite svom znancu što je ovdje govorio barun Larsen o onom sastanku u perivoju. - Drage volje. Malo prije nego što ste stigli vi, gospodine Kegleviću, sjedio je za ovim stolom barun Larsen, a gospodin ga je Kristijan pozvao na red zašto se služi njegovim likom. On iz

javi da je to učinio i takav pošao na sastanak s vama i obećao da više nikad neće uzimati za svoje redarstvene pothvate lik gospo dina Kristijana. Evo, tako je bilo. -¦ I to je, njegovo visokorođe dobro odigralo za gospođicu, au ja ipak neću vjerovati. Uostalom, ja bih se usudio gospođici opetovati poruku kume da se što prije vrati u grad. 24* Larsen se postavi između Jadranke i njega da svečano baci u igru posljednju kartu: 371 Gospodine i gospođice, dajem poštenu riječ, kunem se grobom svih svojih dragih pokojnika, spasom svoje duše i svim što mi nesreća može zla udijeliti, - ja nisam Larsen ... Ušutjeli su svi troje. Gledaju se. Larsen osjeća svoju pobjedu: Jadranka mora vjerovati zakletvi. "Kakva je bila mudra glava moj ujak - veseli se u mislima barun - kad mi je savjetovao da uzmem ime i naslov baruna Larsena! Mudri moj ujače, hvala ti! Eto, nisam se krivo zakleo!" Zadovoljan promatra Larsen Jadranku. U njezinu je pogledu i smiješku priznanje i povjerenje. Tako se može zakleti samo onaj koji ima pravo. Ovo se mnjenje odražava u njezinim očima, u licu, u čitavu držanju. A Vjeran? I on je pokoleban ... "Tko je taj čovjek"? - pita Vjeran sam sebe. - Zar sam se, uistinu, prevario? To nije taj zloglasni Bachov sluga? Zakletva je zvučala istinski, ali moj se mozak protivi! Ipak, ne može se preko toga prelaziti samo tako. Zar bi Larsen propustio da me ovdje ne pokuša uhvatiti, iznuditi od mene priznanje gdje skri-• vam baštinu? Može li on biti ovdje bez svojih agenata? A što je zapravo tu radio u društvu Jadranke?" Koleba. Razmišlja. Promatra Larsena i ne može se oteti uvjerenju da je tamo r.a onom bijelom mostiću u Alagićevu perivoju gledao okom u oko čovjeka. Ipak, zakletva je tako uvjerljiva ... Nije li ga onda prevarilo uzbuđenje? Ne znam - veli glasno - stoji li preda mnom Larsen ili Kristijan, ali moja je dužnost ipak jednaka, naime gospođicu smjesta otpratiti grofici Oršić. Ove riječi nadraže Larsena dokraja. On sluti: Vjeran se slijedio Jadranku s namjerom da spriječi sastanak i očuva je za Oršića. Tamar mu je pripovijedao u nekoliko navrata kako je u mladog Oršića opazio posebni interes za Jadranku, štoviše ljubo-mor, još onda kad je ona htjela putovati u Beč. Poluči li sada Vjeran uspjeh i odvede Jadranku, neće je Larsen cjelivati u gnijezdu što ga je spremio za nju - ni danas ni sutra, možda nikad! Brzo odluči. Uspravi se i okrene k Jadranki: Pošto gospodin tako uporno naglašava svoju dužnost i neko pravo da vas prati, prisiljen sam u njegovoj prisutnosti upra viti vama, gospođice, nekoliko riječi. Htio sam vas to zapitati da nas poslije podne kod barunice, ali kad je gospodin tako uporan i želi vas odvesti - neka čuje i on. Svečani njegov glas i držanje iznenadi Vjerana. Napeto sluša Larsenove riječi: Gospođice! Budući da je vaša presvijetla kuma stigla ku ći, smije li Olaf Kristijan u nje zaprositi - vašu ruku? Ni trenutka Jadranka ne razmišlja. Sva joj je duša ispunjena trijumfalnim osjećajem i nekim ludim veseljem što je Kristijan izrekao ovo pitanje baš pred Vjeranom. Larsenovo je biće zadrhtalo od čekanja. O tom odgovoru ovisi sve... Tu djevojku mora posjedovati, pa bilo to na koji način. I gleda je vrelim osjećajem, Jadranka odgovori čvrstim glasom: Da, gospodine Kristijane! Smijete me zaprositi! Kao da je zadobio blago čitavog svijeta, u očima mu zaigra zjenica slavodobitnosti: "Sad je moja! Sad ću je pratiti - ja!" Vjeran je zaprepašten. Dah mu zapinje. Gleda u duhu Lju-bomirov očaj i kao da on osjeća za njega usklikne: Gospođice Jadranko! Ali mjesto nje, brzo odgovori Larsen: Čuli ste odluku gospođice koju ja smatram najvećim bla gom i obožavam iznad svega na ovome svijetu! Jadrankina izjava ispunjava Vjerana užasom i zuri u nju, dok u njezinim se zjenicama odražava pobjeda. Larsen smatra: njegov je čas kucnuo: - Gospođice, dopustite da vas otpratim. - Oprostite - upada oštro Vjeran - mene je ovlastila pre svijetla Oršićka da njezino kumče dovedem kući i ja ću to izvesti pod svaku cijenu. To upamtite, gospodine! - a riječ mu je prijeteća... - Gospođica želi otići svojoj znanici, dakle, Orhidi, ja se pokoravam njezinoj želji. Odvest ću je gore! - skrene sada Larsen. - Pridružit ću se toj pratnji po nalogu njezine kume. Vi ćete, gospođice, shvatiti da bi me ona teško osudila kad bih dopus

tio da vas prati ovaj gospodin - sam... To nije dozvoljeno ni "službenom" zaručniku... Ja sam štićenik Oršićke, dakle, spa dam u obitelj. Jadranka odgovori mirno Vjeranu i Larsenu: Sasvim prirodno, moja bi se kuma imala razloga teško na mene razljutiti da gospodinu Kegleviću uskratim izvršiti nje zin nalog pa molim gospodu da me otprate - obojica. Riješila je spor protiv Larsenovih nada. Ipak on to vješto skriva, čak joj odobrava: Sto god vi odredite, gospođice - svemu se pokoravam! Larsen zna: ovo će samo na koji sat odgoditi njegovo svadbovanje, zato pokazuje vrlo prijazno lice i uljudno otvara vrata. Prva ide Jadranka, za njome muškarci. Dolje stoji Videk i čuva Vjeranova i svog konja. A vaša kočija? - zapita Larsen Jadranku. - Poslala sam je gore k Malinovima da ne probudi pozor nost jer sam odlučila ovaj kratki put do dvorca poći pješke i odanle krenuti kući. - Ali tamo sam u dvorištu vidio konja gospodina de Grebenovića - upozori Vjeran, a Larsen prihvati: 372 To pokazuje da- je gospodin de Grebenović negdje u bli zini i da barunica dolazi na svoju najavljenu popodnevnu druš tvenu zakusku. Vjeran je pozvao gostioničara, a ovaj pred svima izjavi da je konja ovdje ostavio gospodin de Grebenović. Samo Larsen zna: konja je ostavio ovdje ne bi li ipak Jadranka, kad ugleda, zaže-ljela jahati i pošla s Larsenom dobrovoljno sama u vinograd. Neprestano je kolebao između sile i želje da je dovede k sebi nježno, bez grube otmice. Jadranka izjavi da ide pješke. I prva krene prema dvorcu. Larsen ide uz nju. Vjeran i Videk vode svoje konje i također idu pješke, pustivši Jadranku i Larsena naprijed. Barun proklinje Vjerana, osjećajući u grmlju Vilima komu ne može dati ugovoreni znak u prisutnosti dvojice jakih mladića. Brzo su stigli pred dvorac. Tu se Larsen oprašta s Jadrankom: - Barunica Hedviga će sama s de Grebenovićem doći po vas. Molim, zaklinjem vas, odazovite se! - Ako barunica dođe po mene, dolazim sigurno! Larsen pozdravi Vjerana pun samopouzdanja, Vjeranu je očito da mu je Jadranka obećala sastanak kod barunice Hedvige. Iz Malinova su dvorca izišli Orhida i njezin brat Naum zadovoljni što se je Jadranka konačno pronašla i poveli je u dvorac. Vjeran je ostao vani. Videk mu tiho šapne: - Sama je sreća odredila da ste se, gospodine, vratili s puta. Da niste došli - sve bi išlo po zlu. Taj prokleti bradati stranac baš ne pušta iz ruke gospođicu. Gostioničar "K slavuju i lijepom hladu" mi je rekao da su bila trojica: on, gospodin Tamar i jedan kojega su zvali barun Larsen. Poslije podne idu k barunici, poslali su tamo jela i pića. - Čuvaj konje, moram govoriti s njome - veli on i ulazi u dvorac, a Larsen se ispred dvorca Malin požuri dolje i nađe svog Vilima pa mu zapovijedi: - Preodjeni se, uzmi konja i juri u grad gospodinu de Grebenoviću. Reci mu neka smjesta s barunicom dođe ovamo. Neka oboje idu odmah u dvorac po gospođicu Jadranku i dovedu je na urečenu južinu u svoju kuću. Ja ću ih, reci, dočekati na cesti u šumi. Zuri se! Dok je Vilim otišao da izvrši zapovijed, Larsen je odjašio do iznajmljene kućice koju je od ceste dijelila samo lijepa mlada šumica. Na pragu stoji Larsenov sluga Johan. - Tu je bio neki mladi gospodin - oslovi ga zlovoljno Lar sen. - Zašto si mu rekao da barunice nema i da neće biti gostiju? - Naprotiv, rekao sam: ona će doći, a u pet sati stižu i gosti. To u Larsenu pobudi sumnju. Keglević je tvrdio obratno, dakle je izravno uhodio njega i Jadranku. 374 "On, koji djevojku i progoni sumnjama, nikako nije u nju zaljubljen, ali sigurno uhodi Jadranku za Oršića. A to znači da su već vrlo dobri prijatelji. Onda je Oršiću ispovijedio i tajnu svoje baštine?! Eh, čekajte, mlada gospodo. Tu ćete obojica naići na vrlo duboku vučju jamu! Mene uhoditi, meni stati na put koji me vodi u naručaj moje ljepotice! Mladi Oršić moj suparnik?! To se mora skupo platiti. Veoma skupo. Samo čekaj, sutra nakon moje bračne svetkovine dolaziš na red ti, gospodine Vjerane! Nećeš me više uhoditi ni jedan jedini dan"!

Pogleda na sat i ulazi u prizemnu kućicu. Velika je soba otvorena na verandu. Sve je lijepo i ukusno namješteno. Mali stol prostrt za dvoje, s dva naslonjača. Onda ulazi u drugu sobu. Tu je spavaonica. "Moja bračna soba" - smješka se on, gledajući ženski putni ogrtač, sve se smiješi od svijetlih boja. On sjedne i predaje se predodžbama, pitanjima, maštanju. Johan mu iznenada najavi dolazak gospodina Franza. Ovo Larsena razbjesni. Brzo i žustro ulazi k njemu Franz. Barun se srdito okosi: - Nisam li ti kazao da me danas nitko na svijetu ne smije ovdje tražiti ni smetati, sve dok se sam ne javim sutra? - Radi se o vrlo važnim stvarima. - Rekao sam: ne smiješ me smetati ni da dođe ekselencija. - Važnija od dolaska ekselencije jest činjenica da je Terka imala prilike vidjeti gdje Keglević sakriva svoju baštinu. Sada je potrebno da odmah dođeš u grad. Larsen mu okrene leđa, oštro zatvori vrata, što inače ne bi nikada učinio, pa se onda vraća: - Čuješ li, Franz, nemoj mi šibati živce! Ova Terka nije mogla tako brzo zavladati u Keglevićevoj kući da bi mogla dola ziti k njemu kad se on sakrije sa svojom baštinom. - Ali je našla genijalni razlog: bijelog fratra. Molim te, dođi sa mnom u grad samo na pol sata ... Dignuo je glavu kao bijesna životinja kojoj otimlju zalogaj. - Danas me nećeš vidjeli u gradu ni na zapovijed ujaka Metternicha. Ni cijeli pakao me ne bi mogao ponijeti odavlel Danas, nikako! - Slušaj, bratiću. Gotovo si umirao od želje za Keglevićevom baštinom, zbunio si i ministra Bacha, a sada propuštaš to za volju djevojke koju nećeš dovabiti ovamo da ti bude ljubavnica. Njezin je moral na odviše visokoj razini. Ti si slijep za sve to, zato, ti moram kazati ja: takva se djevojka prije lača ubojstva, negoli dopušta da je uzmeš silom. Nikad neće biti tvoja ljubavnical Nikad! - Onda ću je vjenčati! Mladi se Franz zapanjen zablene u starijeg bratića. Ti? Vjenčati? Djevojku iz provincije? Neplemenitu? Ti si, uistinu, šenuo! ,. 375 - Zar se "Olaf Kristijan" ne može vjenčati. Zar on ne može nestati kad ga je volja - Slušaj me dragi. Ove se djevojke nećeš tako brzo zasititi. Ove njezine senzacionalne oči što se mijenjaju svakog časa, od kojih te uvijek nešto trza, probuđuju, nešto vabi, tjera krv u po gon. Slušaj, bratiću, njezin te glas obavija kao topla struja, nje zine misli zapanjuju, njezina drskost i neustrašivost razdražuju, ona je tajni plamen koji će te razdragati do nesvijesti, ona je čarobnjak! Nećeš moći bježati, nećeš! Kad te pogledaju one zelenomodre oči, osjećaš uže oko vrata ... - Ah, tako, dakle?! Tebe je uhvatilo uže, tebe je raspalio taj plamen? Zato želiš da idem u grad, zato me želiš oteti današnjoj mojoj svečanosti, ne bi li ti uskočio na moje mjesto? Sada razu mijem onu glupu izmišljotinu da je to guski Terki već uspjelo pronaći Keglevićevo tajno skrovište. Ostavio je mladić sve otvo reno da svi mogu šetati sobama kad on istražuje nacrte?!... Ako si došao da me s njome razdvojiš ... - Budeš li činio gluposti, javit ću knezu Metternichu. - Javi mu da sam gospođu sat prije zapitao pred svjedo kom: smijem li je zaprositi, a ona je oduševljeno rekla: "Smijete!" Dakle, sve ti je uzaludno, izlišno, promašeno! Bude li trebalo, još danas ću izvući iz onog samostana jadnog fratra da me s njo me vjenča ili ću to učiniti svečano. Nećeš imati vremena da mi otkineš od usta taj presiatki zalogaj i uzmeš sebi... - Učenjaci vele da muškarac sa četrdesetom godinom često poludi za ženom - to sada, eto, vidim! Sluga uđe u sobu i javlja: Vratio se Vilim i poručuje da je gospodin Grebenović sa svojom rođakinjom već na putu iz grada. Vijest je dovela do vrhunca barunove nade i žudnje. Ne og-ledavši se na Franza, ode u dvorište, sjedne na konja pa ide pred barunicu da joj može dati upute. Franz je ljutito ostavio kuću i uputio se u grad. JADRANKINA POBJEDA

U Malinovu dvorcu sjedila je Jadranka u društvu mladoga Nauma i njegove majke, čekajući barunicu Hedvigu da je povede u svoju kućicu u vinogradu. Uđe Orhida i javlja: - Gospodin Vjeran moli Jadranku da joj ima saopćiti važnu poruku. Čeka nas u radnoj sobi mog oca. Da ne izazove kakvu sumnju, Jadranka pristane. Orhida je sama otprati u sobu u kojoj je čas prije ostavila Vjerana. Domaćica zatvori vrata. Jadranka ostane s Vjeranom nasamo. 376 - Oprostite, gospođice, moram s vama razgovarati - radi Ljubomira. - On vas je poslao da dođete za mnom? - Obećao sam mu da ću bdjeti nad vama i vratiti se - i pohitao sam za vama kad sam čuo da ste otišli na Ksaver pot puno sami... - Ja sam zanatlijski šegrt, a šegrti nemaju guvernante! - Sasvim ispravno, samo što ste vi gospođica - ... Koja je baš tako šegrt kao i svaki dječak u mojim go dinama. - Gospođice, ne kanim vam ništa spočitavati, već jedino opravdavam što me je nagnalo da vas idem potražiti. Jer ja sam preuzeo dužnost kojii mi nalaže prijateljstvo prema Ljubomiru. - Kakva je vaša dužnost? - Povjerio mi je svoju ljubav prema vama i odonda se smat ram obaveznim pružiti mu svoju pomoć. - U čemu vi kanite pomoći Ljubomiru? - Ponajprije dopustite mi da se izjasnim. On vas neizmjer no ljubi i kani uzeti za ženu. - Njegov je plan nemoguć i neizvedljiv. - Zbog imovnih prilika? Znam, ali, gospođice Jadranka, on će sve to urediti već za mjesec dana. Našao se netko tko mu pruža zajam i kad Ljubomir isplati svoje vjerovnike, stupit će pred majku i priznati joj svoju ljubav prema vama. - To ne smije učiniti, a i neće jer kuma očekuje snahu koja je Ljubomiru ravna po rodu. - Gospođice Jadranko, meni niste dužni polagati računa, ali ja vas molim: ne uskratite mi mogućnost da prijatelju učinim uslugu. Odlučio sam istražiti što vas veže s tim čovjekom koji se prikazuje Olafom Kristijanom i da li ljubite Oršića. Nakon onoga što sam danas malo prije čuo, ne znam što bih mislio ... Raz jasnite mi, smijem li moliti da znam što imam činiti prema prijatelju Ljubomiru. - Stvar nije zagonetna. Evo, kuma me je othranila kao dijete bez kuće i kućišta. Kada sam odrasla, razotkrila mi je moju sudbinu: "Živjeti možeš kod mene dok sam ja na životu, udati te ne mogu jer nemam toliko da ti dam ni čestitu opremu, a kamoli miraz. Idi za guvernantu, naći ću ti dobro mjesto." Zahvalila sam joj jer je život guvernante žalostan: svi joj zapo vijedaju, nitko je ne voli, ako je lijepa i mlada, sumnjiči je gospođa zbog muža i sina. Takvu sam sudbinu odbila, ali sam odlučila naučiti zanat gospođe Hajdić. Kuma je odobrila, štoviše poslala me u Beč. Nesreća je htjela i uhvati me čežnja za domo vinom, a Ljubomir me iznenadi otkrićem svoje ljubavi. - Ljubav tako vrijedna mladića znaci sreću ... - Koju ja ne smijem prihvatiti. Dakle, čim sam doznala Ljubomirovu osnovu, znala sam: meni je boravak u toj kući nemoguć. - Jeste li to rekli Ljubomiru? - On je to sam pogodio i baš zato me tog dana obvezao neka ne kažem ništa. Zauzvrat sam zahtijevala da mi više ne govori o ljubavi. Mislila sam za osam ili deset dana ionako otpu tovati u Beč i sve će pasti u zaborav. Ali mi kuma nije dopustila da odem. Dužna sam joj zahvalnost, a ova dužnost od mene traži da Ljubomiru kažem: "Ne mogu poći za tebe"! - Vi se žrtvujete svojoj zahvalnosti? - Ne znam je li to žrtva ili nije ... - Biste li pošli za Ljubomira kad biste po imetku i rodu bili

ravni njemu? - Svakako. On mi je drag i jedini koji me nije sumnjičio ni onda kada su sve okolnosti govorile protiv mene. To mi se duboko usjeklo u srce. - Kad Ljubomir uredi svoju imovinu, on će se boriti dotle dok majka ne popusti. - Kad bi ona popustila - ne bih - ja! - Vi, dakle, ljubite stranca s kojim sam vas danas našao? - Ne! Sasvim su drugi razlozi koji me razdvajaju od Ljubo mira. Priopćit ću ih vama jer nitko ga ne bi mogao uvjeriti kako su ti razlozi opravdani - već jedino vi. Nabrao je obrve i ukočena pogleda očekuje njezino razjašnjenje. - Od djetinjstva svakog dana slušam jedno te isto: sirotica, beskućnica, mora biti sretna da ju je grofica uzela pod krov. Mora biti zahvalna što je nije pustila da bude sudoperka ili sobarica. To je govorila i družina, posluga kao i barunice i gro fice - aristokracija. Kao da sam negdje dignuta iz kala sramote i nepoštenja - zato sam sirotica i beskućnica. Kad sam odrasla, to me stalo gušiti dok se konačno nije nešto u meni počelo bu niti i otuđilo me od svih. A sada, kada bi Ljubomir mene uzeo za ženu, ne bi mi više ovako govorili u lice, ali iza mojih leđa... Saptali bi: kakva je sreća pala na ovu siroticu, beskućnicu! Ništa nije imala, ni svog jastuka, ni svoje haljine, on je "pridigao" sirotinju do sebe! Tako bi mislili svi. Svi jednako smatraju da bogati pridižu k sebi sirotu dok je vrlo često obratno: siromak s vrlinama pridiže k sebi moralno i duhovno vrlo niskog bogatuna. Mnogi su siromašni krivi samo zato što nisu pokušali da se nepošte nim načinom oslobode siromaštva, a radom nisu mogli. Eto, vidite, takvu ja udaju ne bih mogla podnositi. To me razdvaja od Lju bomira. - Gospođice, slažem se i razumijem vas - ali dopustite samo jedno: Ljubomir bi nastupao prema vama tako da nikada ne biste osjetili neravnopravnost ni u njegovoj kući, ni u društvu. Naprotiv, on bi razorio pred vama sve društvene predrasude... - Znam grofa koji je sve to učinio da svojoj siromašnoj ženi neplemićkog roda izvojšti ravnopravan društveni položaj. Ali nigdje nisu primali njegovu, po rodu neplemenitu i siromašnu 378 ženu, ili su se držali prema njoj hladno i prezirno. Njegova je majka otišla u inozemstvo da se sakrije jer je smatrala ženidbu svoga sina sramotom obitelji. Mlada je žena od žalosti pobolijevala i konačno umrla. Zašto - pitam vas - nije ona bila dostojna te visine na koju se uspinju ljudi samo po imenu i posjedu, a ne po onome što čovjeka jedino čini vrijednim i uzvišenijim od drugoga - po duhovnim vrlinama i osobnim krijepostima? Ljudi danas stvaraju vrijednosti samo po naslovu, položaju, posjedu, po svemu onome što čovjek može steći i nepoštenim i okrutnim i nedostojnim zaslugama. Protiv toga se buni sva moja duša. Buni se i bunit će se do smrti. - Tko je bila ta nesretna, za grofa udana neplemenita žena? - pita Vjeran tiho - Oprostite što sam u svom ogorčenju spomenula kao do kaz tragediju te vrijedne gospođe ... - Moja majka?! Malo je okrenuo glavu k prozoru, a izražaj njegova lica odražava kako je duboko potresen. Jadranka primijeti tiho: - Uistinu, nisam vam željela povratiti bolno sjećanje... - Uvjeren sam u to, ali nisam slutio da vam je upravo tra gedija moje majke postavila tako teške zapreke da usrećite mog prijatelja Ljubomira. To je dvostruko bolno za mene koji sam sebi postavio zadaću da putove Ljubomira povezem s vašima ... - Naši se putovi razilaze i onda ako bi njegove imovinske prilike bile dobre kako god mu drago. Rekla sam: Ljubomir mi je drag, od svih mladića koje poznam bila bih najradije pošla za njega da smo ravnopravni po rodu i imetku. - Ipak, ne osjećate, za Ljubomira onu veliku, pravu ljubav? - Ne znam što je to velika prava ljubav. I ne želim je upoz nati. Stoga sam bila odlučila raditi i time steći svoj opstanak pa se udati po svojo vlastitoj želji, nađem li kakvog radnika svog zanata. Ili ću ostati drugima na sramotu i porugu: stara gospo đica! Ali, čini se, sada se to promijenilo ... Posljednja izreka Jadrankina trgne Vjerana i on se Iecne:

- čovjek kog sam danas zatekao s vama promijenio je vašu sudbinu? Sravnite li njega i Ljubomira, na koga bi pao izbor da možete birati? - Svakako na Ljubomira. - Počinjem sumnjati: ipak ljubite Oršića, ali se želite udati za stranca da se oslobodite opasnosti da jednog dana popustite Ljubomiru. - Varate se. Za stranca bih pošla iz posve drugog razloga. - Smijem li zapitati, koji je to razlog? - Ovaj je stranac skinuo s mog obraza neizmjernu sramotu. Skinuo je s mog života sumnju koju ste na mene navalili - vi! ... Vi - lično vi! ,..., 379 Porumenio je do čela i od njezinih riječi i od pogleda što je pun ogorčenja uperen u njega. - Taj je čovjek skinuo s vas sumnju? Kako? - Prisilio je baruna Larsena da odgovori da ono pitanje koje ste vi meni postavili kad smo se prvi put susreli u salonu grofice Oršić. Pitali ste me: kako su ljudi tajnog redarstva doz nali da Bardovića držim Keglevićem. To je vaše pitanje, gospodi ne, bacilo crnu sjenu na moju djevojačku, domovinsku, čovječansku čast... Njezin se glas snizi. Ona iznenada priđe k njemu, a njezine modrozelenkaste oči upilje se u njega: To vaše pitanje žigosalo me je tom sumnjom u onom vašem predavanju o hrvatskoj povijesti... Vjeran zuri u modrozelenkaste oči što su sada okružene crnim trepavicama kao površina morska kad na nju pada crni oblak. Iz njih sijeva nešto bijesno, slavodobitno, što ga je prikovalo na mjestu i kao da mu je zaustavilo dah i misli. - Da, gospodine - naglašava ona riječ po riječ. - Ovo sudbonosno pitanje, koje me je moglo natjerati i u smrt, riješio je - barun Larsen jer ga je na to prisilio gospodin Olaf Kristijan! ... - Prisilio? Zloglasnog Larsena? - Tako je! Učinio je to Kristijan zato što me ljubi. Ali moram vam razjasniti moj sastanak s njime u srijedu kad smo bili na izletu na Ksaveru ... Ona mu ispripovjedi kako se s njime srela i što su razgovarali, a zatim doda: Nikada nisam mislila ozbiljno primiti njegovo očitovanje usprkos tome što mi je obećao donijeti razjašnjenje baruna Larsena. Ali dogodilo se je nešto sudbonosne Vi ste, gospodine, gospođicama govorili o povijesti, a strelice svoje sumnje bacali ravno meni u srce. Pogodile su me! Goloruka, bespomoćna, osjetila sam kad ste mi kazali da me držite doušnikom - izdajicom. Tog sam časa stvorila odluku. Drugog dana pozovem u dućan gospođe Hajdićke Olafa Kristijana i tada sam tog stranca ja sama zamolila neka zatraži od Larsena jasni odgovor: kako je on znao da ja Bardovića držim Keglevićem. S jedne strane vaša strašna sumnja, s druge strane paklena zamka da me prisile biti doušnik. Nisam imala drugoga puta nego do Kristijana koji mi je to obećao. Larsen je pristao na izjavu, ali uz uvjet da dođem sama po nju. Predložila sam ovo samotno mjesto, u to doba kad nitko ne dolazi u šumsku gostionicu. Bilo je to danas. Da i nije moja kuma otišla na put, ipak ,bih bila otišla sama samcata tamo gdje ste me našli. - Tu ste se sastali - s Larsenom? - Dočekali su me Kristijan i Larsen. Naravno, htio je doz nati što ste vi govorili gospođicama, ali sam mu rekla da niste s njima ni bih", onako kako smo se dogovorili. Kristijan je nekoliko 360 puta odlučno ustao da me obrani od tih pitanja i tada je Larsen lično razjasnio kako je doznao da ja Keglevićem držim Bardovića, i to pismenom izjavom i svojim potpismo. - Zapanjen sam ... - Htjela sam vam taj spis pokazati pred kumom pred kojom ste bacili sumnju na mene. Vi ste me danas našli s njim na sas tanku i vaša je sumnja bila na vrhuncu trijumfa! A sada, evo, sudite o pravednosti vaše sumnje! Jadranka izvuče iz njedara papir i pruži mu. Mladića obuze napetost. Pruža ruku za pismom, čita. Njezin ga pogled promatra slavodobitno. Vjeran čita ponovo, svaku riječ. šuškanje papira u Jadrankinoj ruci povuče njegov pogled k njoj. Još ima jedan papir? I ovaj mu pruža: čita ovo. Tu gospođa Hajdić prisiže na svoju djecu da je vidjela ovoga čovjeka kad nas je slijedio. Uzbuđena ruka mladića posegne za drugim dokazom. Čita brže od prvoga. A onda pita živo: - Vidjeli ste na ulici gospodina s plavom bradom? Visok,

vitak, mlad, plava mu je brada bila tako neobično gusta i zao kruživala cijelo lice? - Jest, tako je izgledao - a mi smo bile tako zaokupljene mojim tumačnjem da nismo jedna drugu ni upozorile na stranca. - Da - to je taj koji je mene pratio u kočiji i progonio kad sam mu utekao u blizini Halperova dvorca. Ona pruži ruku za obim pismima i ponovo ih sprema. - Vaše su sumnje slavodobitno uništene! Prikraćeni ste za taj užitak! - Ne, ja nisam uživao u sumnjama, gospođice, nego trpio, videći koliko vas Ljubomir ljubi i bojao se da niste vrijedni toga. Sve što se je događalo, pa i vaši sastanci s onim čovjekom, okre nulo se protiv vas ... - Naravno! Što bi siromašna djevojka mogla raditi drugo nego prodavati redarstvu neprijatelja svoje zemljake?! - Dopustite da se ogradim baš protiv tog mišljenja. Kad sam čuo o vašem svjedočanstvu protiv mene, smjesta sam o vama ispitao Bardovića. On mi je rekao: "Ona, koja je svjedočila pro tiv tebe, to je crnka s modrozelenim očima koju smo vidjeli u Beču!" Kad sam ga pitao nije li se kasnije s vama upoznao, popratio je to drskim smješkom kao da je ipak s vama u poznan stvu. Otad sam smatrao da između vas i Bardovića ili između vas i Larsena postoje neke veze... Nikad nisam ni u snu pomišljao da bi vam ovi ljudi vaše usluge nagrađivali novcem. Ne, to nikada! To se kunem! Nisam mislio da ste plaćenik - nego žrtva ljubavi. A tomu sam htio ući u trag. Dakle, razlog mojoj sumnji nije bilo vaše siromaštvo, nego uvjerenje da je posrijedi ljubav. A što se tiče Ljubomira, tek sada možete razabrati njegovu veliku ljubav prema vama, kad je, unatoč svemu, još tvrdo vjerovao u vas. 381 - Rekla sam mu: "Nikad to neću zaboraviti"! - Evo, zato sam se dao u potragu za vama i sada sam sretan što sam tako sjajno poražen - da ste posve nedužni. Nema smisla moliti za oproštenje, samo moram kazati da veoma žalim što ste patili mene radi. Samo još jedno: niste li pomislili kakva će to biti katastrofa za Ljubomira kad Kristijan dođe u prosce - s vašim odobrenjem? - Ljubomir neizmjerno ljubi svoju majku i radi nje će on izliječiti svoje srce. To ne može biti tako teško. Njegova ljubav prema meni veoma je kratka vijeka. Osjetio je da me ljubi tek kad sam otišla u Beč, prije četiri mjeseca. Prije mojeg puta u Beč nije mi iskazivao ni običnu pažnju. - Gospođice, psiholozi vele da se ljubav često uvuče u srce potajno i čovjek nije toga svjestan dok ga ne zaboli. Ja vas molim: odgodite prosidbu onog čovjeka za kojeg još uvijek ne znamo je li Larsen ili Kristijan. Zakleo se uvjerljivo u to nema sumnje, ali da je sto puta Kristijan - odgodite. To je Ljubomir zaslužio. - Ima li to smisla kad Ljubomir mora do jeseni biti vjen čan s Mirtom? To je svršeno. - Odgodite njegovu prosidbu kako biste imali vremena raz misliti, ispitati još jednom sve okolnosti. Barem pričekajte! Ne dopustite da Ljubomir gleda kako vas dobiva stranac, bio on tko mu drago. Ne dopustite da to doživi Ljubomir. Posljednje riječi Vjeran je iskazao moleći. - Vaša vjernost Ljubomiru istinski me dira i mogla bih od goditi da se nisam unaprijed ovom strancu obećala. Spasio je moje poštenje. Larsen mi je poručio: ili ću postati doušnik ili će javiti ljudima da to već - jesam. U toj paklenoj zamci bila sam bez zaštite i pomoći i rekla sam Kristijanu: prvi je moj cilj da se oslobodim sumnje, a drugi - biti zahvalna svom osloboditelju. On, dakle, ima pravo na mene. - Možda gojite prema njemu previše povjerenja. Dok ste dolazili onamo, u onu samotnu sobicu, da vam vrati vašu čovječansku čast, mogli ste izgubiti - djevojačku ... - I kad bih znala da će se to dogoditi, ja bih i onda pošla samo zato da dokažem svoje časno ime - vama! - Meni?

Prošaptao je pitanje, jedva čujno, uplašeno ... Jest, vama koji ste sumnju na mene pobudili, govoreći o hrvatskoj povijesti, žigosali me izdajicom - doušnikom - plaće nikom. To ste mi sipali u lice. Priznajte - gušili ste me svakom riječju o izdajicama. Jadrankin se glas pokolebao i na trenutak prekinuo. Modro-zelene oči nestadoše među gustim trepavicama. Onda opet digne glas: - I sto puta bih bila otišla na sastanak i da je Kristijan tražio jnajnečasniju naplatu - samo da vam mogu kazati u lice: gospodine, ja sam siromašna, beskućnica, nemam ništa i nikoga na svijetu, ali sam svoje ljudsko poštenje održala čisto, netak nuto! Svoj sam cilj postigla ... - I zato kanite plaćati cijeli život? Svejedno kakvu plaćam cijenu za svoje pošteno ime! Brzim koracima ode ona k vratima. - Gospođice! Pitam vas u ime Ljubomirovo: kamo idete sada? - K barunici u vinograd, a onda se vraćam s njome u grad. To moram učiniti Kristijanu. I zatvori za sobom vrata. Skočio je, osluškivao njezine korake. Onda je izašao u hodnik gdje sjedi lakaj. Zovne ga i naloži mu: Sasvim tiho javi mladom gospodinu Naumu neka brzo dođe k meni. Reci mu to u uho. Sluga ode u veliki salon. Zamalo izađe mladi crnomanjasti kućedomaćin Naum. Vjeran ga uzme za ruke: - Gospodine Naume, vi ste me ove srijede sami upozorili da je Jadranka neki revolter i da gajite za nju simpatije. Pomozite mi da ne bi sada otišla k barunici Hedvigi u vinograd, jer to je revolt i... - Upravo je barunica poručila da će sama doći po nju, ne ka je dočeka. - Tu se krije onaj Kristijan s kojim se Jadranka susrela na šetnji. On joj udvara veoma ozbiljno. Htio bih da se ona ne odazove baruničinu pozivu, da se ne susretne s Kristijanom. Že lim to spriječiti za svoga prijatelja. Smislio sam, ali to morate iz vesti samo vi. Kad bih se ja upleo, Jadranka bi znala da je sve izmišljeno - šapne Vjeran. - Ja ću odmah otići, a sve prepuš tam vama... Nekoliko časaka, pošto su se mladići dogovorili, ulazi mladi Naum u salon. Tu sjedi njegova majka, sestra Orhida i Jadranka, a u pozadini guvernanta. - Majko - veli Naum - grofica Oršić poslala je ovog časa momka s pismom ocu. Moli njega i tebe da pošaljete Jadranku s našom guvernantom odmah kući. Pošto je momku naloženo da donese odgovor, otac je javio da će joj želju ispuniti, a tebi poru čuje - odredi da odmah krene. - Jadranko - prihvati gospođa Malin - odmah napiši ba runici Hedvigi pismo neka se ne trudi po tebe jer moraš kući po nalogu kume. Ti znaš da ti je dužnost slušati svoju dobrotvorku! Ničim Jadranka ne odaje kako je djelovala zapovijest i ode s Orhidom u drugu sobu. Tu napiše pismo barunici, a Naum ga otpošalje po svom momku. Ali je već po dogovoru s Vjeranom spremio kočiju kojom se Jadranka dovezla na Ksaver. Sebi dade Naum osedlati konja. Mirno sjedne Jadranka s guvernantom u 382 kočiju, a Naum, jašući, prati kola. Dok su se oni udaljili, već je Vjeran jašio poprijeko šumom i sišao na cestu baš tamo gdje je onomadne na izletu vidio Larsena i Jadranku. Ovuda bi morala proći barunica pa se on želi uvjeriti jesu li tamo kakvi gosti ili se barunica dala nagovoriti od stranca da mu omogući sastanak s djevojkom. "Danas mi je to usjelo spriječiti" - konstatira Vjeran - "ali što će biti dalje? Sto će trpjeti Ljubomir kad -sve sazna?..." - Gospodaru, dolazi "licitarski konj" - naime, gospodin koga novoveški đaci tako zovu - šapne Videk. - A ti ovaj naziv opetuješ s užitkom! Idemo im polagano u susret. Htio bih razgovarati s njima. Za malo koračaja i već su se sastali i pozdravili. Barunicu prate Tamar de Grebenović i Larsen. To je Vjeran i očekivao. Lijepa je barunica izmijenila nekoliko koketnih riječi sa Larse-nom, a onda će Tamaru: - Idemo da nas gospođica Jadranka dugo ne čeka.

- Ja ću vas barunice, počekati u blizini vaše kuće veli Larsen. Vjeranu je jasno: momak koji je nosio pismo još nije stigao barunicu, ali se učini kao da ne zna ništa o Jadranki i šuti dok je Larsen ostao na cesti. Tada on upita Vjerana nasmijano: - Gospodin vjerno stražari? - Nemam tako uzvišeno namještenje u baruna Larsena! odvraća Vjeran. - Nisam vas htio tako poniziti: Vi stražarite za prijatelja ali mu recite: Jadranka pripada meni, Olafu Kristijanu i ja se je ne kanim odreći ni za sve blago ovog svijeta. Recite to svome pri jatelju i neka se nitko sa mnom ne upusti u borbu za nju! - Pošto sam bio svjedok da se dragovoljno odlučila za vas - ne kanim o tome više trošiti ni jednog časa. A prijatelja ću obavijestiti što se zbilo! Moj poklon, gospodine! Vjeran digne šešir, znajući da mu je za danas Jadranku oteo i s Videkom odjaši nizbrdicom, prođe pokraj šumske gostionice i onda punim trkom tjera prema gradu da stigne Nauma. Na putu u dvorac Malin sreli su barunica i de Grebenović momka s Jadrankinim pismom. Hedviga se usplahirila, a Tamar zabrinu: - To će biti katastrofalno za njega! Ne usuđujem mu se na oči... - Taj luđak, uistinu, nema ukusa. Kako se može zagledati u prostakinju koja nema nikakve kulture za ljubav? Ova budala! ... Ne boj se. Ja ću gospodina otpratiti u vinograd, započeti malo koketno s njime i brzo će zaboraviti ovo jadno glupo čeljade. Larsen čeka u dubokom uvjerenju da mu barunica vodi Jadranku. S njome će zajedno u kuću, uzeti južinu, a onda barunica mora otići, tobože, na prijem. Tamar iza nje, oboje će nepri384 mjetno odjahati, a on ostati s Jadrankom sam. Uživio se u taj prizor, kadli opazi barunicu i Tamara bez djevojke. Valjda je ona krenula nekuda kroz šumu? Ogledava se... Barunica dođe bliže i saopći sadržaj pisma. Tamar opazi kako je Larsen zagrizao u donju usnu. Barunica mu počne ljupko pripovijedati da će ona sutra sve to sama urediti - a kod južine će sve ugovoriti... No, barun je prekine: Molim, oprostite barunice, što sam vas smetao. Gospo dine Tamaru, otpratiti gospođu kući i odmah se vratite k meni... Larsen udari ostrugom konja u trbuh takvom žestinom da je životinja zadrhtala i poskočila. Ovaj je savršeno lud! - ljuti se barunica i krene opet u grad, a Larsen u vinogradarsku kuću. Danas ne želi vidjeti nikoga od svojih namještenika, najmanje bratića Franza. U jurećem trku dostigne Vjeran Nauma i Jadrankinu kočiju još prije kapelice u Novoj Vesi. Cijeli su daljnji put jahali usporedo i pripovijedali sve do Oršićeve palače. Tu je i Jadranka sišla, oprostila se s guvernantom, koju opet kočija odveze natrag, dok je Naum pošao s Vjeranom u palaču. Gore u predvorju zaustavi Vjeran djevojku: Sada vam moram kazati istinu. Vaša kuma nije u palači. Ali danas prije podne na putu ona se predomislila i mene poslala natrag u Zagreb s molbom barunici Hollenbach, koja sutra putu je također grofici Erdodv da uzme sa sobom i vas. Ja sam se vratio i pošao u palaču da vam to javim. Pošto vas nisam našao, odem za vama k Tonici. Ona je morala priznati kad sam došao u ime Oršićke - i tako sam pohitio na Ksaver, tamo sam se poslu žio neistinom da se kuma vratila.jer sam htio spriječiti vaš sas tanak s Kristijanom u vinogradu. Učinio sam to za Ljubomira i uštedio prigovore barunice Hollenbach jer se morate spremiti za put. - Sutra moram putovati u Banjske Dvore na oči Mirti? pita ona, a da se nije ni osvrnula na to što se poslužio neistinom. - Kuma vas čeka u dvorcu Opeka. To je, doduše, blizu Banjskih Dvora, ali nije ipak naočigled kontesi. - To je želio Ljubomir, ali time će brže uslijediti ono što Ljubomir ne želi. Uz te riječi ona pozdravi i ode u svoju sobu. Tu Jadranku čekaju Hajdićka, Tonica s tetkom i guvernanta barunice Hollenbach koja joj predaje poruku da se sutra spremi s njima na put. Gospođa Hajdić, Tonica i njezina tetka saopćuju Jadranki da su se nakon Vjeranove potrage za njom počeli bojati da je Jadranka u nekoj opasnosti. Isplatila bi se svaka pogibelj. Evo, što sam postigla - i pokaže izjavu potpisanu od Larsena. U ZAGORSKOM DVORCU OPEKA

U starom perivoju jednokatni dvorac. Po zidovima zelene penjalice. Oko zgrade prostire se stari perivoj s ribnjakom. Sunce se već zaustavilo na zapadnom kraju perivoja. Na terasi sjedi grofica Oršić. Uz nju stoji starija ključarica dvorca i prima naloge. Na Mirtinu želju ukonačeni su moja kći i sin u Banjskim Dvorima, a ja sam odlučila proboraviti ovdje. Danas dolaze još Hollenbachovi s kćerkom i sinom. Ovdje kod mene u lijevom kri lu smjestite mog štićenika grofa Vjerana Keglevića. Moj odvjet nik gospodin Kućetić neka bude u istom lijevom krilu, prizemno. Zatim će doći i moje kumče gospođica Jadranka. Oršićka se ovdje po želji prijateljice grofice Bombelles smatra domaćicom, budući da se vlasnica dvorca nalazi u Beču. Ključarica javi da su stigli putnici iz Zagreba. Sama im je izišla u susret, pozdravlja se s obitelji Hollenbach, onda s Vjera-nom pa naposlijetku s Jadrankom. Posljednji je dolazio odvjetnik Kučetić. Njegova visoka, vrlo stasita, snažna pojava, osobito se ističe na konju. Gospođa Hollenbach primijeti: - Pruža pravu junačku sliku, zar ne, Julijo? - Gospodin je odviše umišljen. Ne sluteći što o njemu govore, on pozdravlja, skidajući šešir i približi se k Oršićki: - Evo me po želji vaše milosti i molim daljnje zapovijedi. - Trebam vrlo važnih savjeta. Vjerojatno ćemo sklapati ženidbeni ugovor, ali o tome sutra. U Banjskim Dvorima bit će i Renata pa se nećete ljutiti što sam vas pozvala? Ona se nijemo pokloni i šuti. Ključarica odvede goste u njihove sobe, U blagovaonici našli su se svi na večeri. Poslije se raspleo razgovor o ženidbama koje čekaju prisutne mladiće, ali je usred debate Oršićka naglo ustala i pozvala društvo na počinak da sutradan osvježeni krenu u Banjske Dvore grofici Erdodv. Jad-ranku je iznenadio neobično hladan prijem njezine kume. Cijele večeri nije je oslovila - kao da i ne postoji. To je više i pozornije djevojka posmatrala razgovore, držanja i poglede. Nije joj umaknuo ni Vjeranov pogled kad je govorio o nekoj ženi koja bi mogla promijeniti njegovu odluku da ostane neženja. Gledao je baš lijepu Oršićku, a nešto u njezinu kćer. "Zašto je kuma prema meni tako hladna? - pita se djevojka. - Zašto me je pozvala ako ima razloga za takav doček? Lju-bomir joj, prema njihovu ugovoru, nije mogao ništa reći, ili se nešto desilo?" Sjela je kod otvorenog prozora uzane sobice, nimalo se ne brinući što stanuje uporedo s ključaricom. Sva je zaokupljena pitanjem: zašto ju je kuma naknadno pozvala ovamo i zašto gotovo prelazi preko nje kao da i nije prisutna? Nije li je putem spopala pojačana sumnja o njezinim vezama s tajnirri redarstvenicima pa je toliko izgubila pouzdanje u nju da je želi imati na oku? Što dalje razmišlja o Oršićkinu držanju, to je više uvjerena da se ne vara. Kuma bi joj svaki drugi razlog bacila ravno u lice, ovde je kriva sumnja. Neće dulje čekati: Ne želi provesti besanu noć i odluči: ide odmah k njoj, pokazat će joj izjavu baruna Larsena i onu Hajdićke i neka zna da je nedužna. Polagano otvori vrata. Izlazi. Pred njome se pruža dugi prostor. To joj označuje mala svjetiljka u dnu prostrana hodnika. Da ne bi koga probudila ili izazvala pozornost, korača na prstima. Cijeli niz vrata lijevo i desno. Zna, kumini su prozori otvoreni u perivoj. Dakle, dobro je pošla. Tiho će pokucati i tiho je zamoliti neka joj dopusti mali razgovor. Ona ionako ne spava dugo u noć. To je čula od Hajdićke. Ako je tome kriva ona, još će ove noći tvrdo zaspati. Došla je pred vrata i stane. Osluhne. Kuma s nekim razgovara. Sigurno s ključaricom dvora. To će valjda brzo svršiti. Malo se sagne k vratima da bi bolje čula može li pokucati ili bi još pričekala. Iza sobe dolaze poluglasne, prigušene, ali uzbuđene Oršićkine riječi: - Na sva usta ste danas govorili o ženi koja bi jedino mogla promijeniti vašu odluku da se ne ženite, ali od nje vas dijeli sjeverni pol i tada ste ravno gledali u mene. Kako ste to mogli učiniti Vjerane? Sto je to? - Strašno sam pogriješio, nesvjesno, ali evo, priznajem: mis lim da sam od prvog dana, kad sam ugledao vašu milost zaljubljen u vas. - Oh, pa vi vi ste dražesna luda ... koju moram ... Jadranka poleti na šiljcima cipela duž hodnika suzdržavajući dah, zatvori vrata svoje sobe, potrča k stolu na kojemu gori svijeća i utrne svjetlo. Još uvijek sluša riječi s one strane vrata... i srce joj udara. Ne misli ništa. U mraku dirne stolac i sjedne, a ruke složi u krilo, što je to čula? Sjeća se, Hajdićka se jednom ljutila. A ipak, istina je: on ljubi nju... "Zašto sam otišla k njoj? Prisluškivala sam, a htjela sam samo čuti hoće li ključarica još dugo ostati kod nje. Mislila sam, ona je tamo, a onda je progovorio on... Sto bi kuma rekla kad bi slutila da sam čula ... osluškivala? Čega se bojim? Neće oni nikad saznati što sam to čula." Uzalud se ispričava pred sobom, sve više je sapinje u prsima. "Nepristojno sam učinila, provalila u njezinu tajnu s Vje-ranom." "Da, on ljubi nju - opetuje u sebi i predočuje sebi kuminu pojavu kako je izgledala večeras. "Lijepa je, vrlo lijepa i duhovita, mora je ljubiti. Pa to je razumljivo. Samo da nisam osluškivala! Kako se stidim sama sebe."

386 25* 387 U tmini ide k prozoru. Otvoren je u perivoj. Vani mrak. Stabla se u mraku pričinjaju kao sablasti, a široke krošnje kao tamna krila. Lahor prolazi lišćem. S jezera se čuje neko praćakanje. Jadranka se makne. Zdesna pada neka svjetlost na krošnje. Očito sa prozora prvoga kata. To je kumin prozor. Jest... On je tamo... On ljubi nju. Kako je ne bi ljubio kad je tako lijepa i duhovita?! Dolje, pod prozorima, po šljunku nečiji koraci. Netko izlazi iz dvora u mračne sjene drveća. Koraci snažni, čvrsti. Čiji? Gleda dolje. Ništa ne može vidjeti u mraku. I nikoga... Samo čuje kako netko odlazi između granja. Dugo je mir. Zatim opet škripa šljunka. Isti se koraci vraćaju, sve polaganije, i prelaze tratinu. Onaj se dolje zaustavio i dugo vrlo dugo stoji ili sjedi. Svakako je muškarac. To se razabralo po koracima. Onda se odjednom makne, približava dvorcu i ulazi. Tko je otišao u noći i opet se vratio? Nastaje tišina. Perivoj spava. Svjetlost s drveća nestaje. Ugašena je svjetiljka. Zar je kuma ugasila? On je od nje otišao? U perivoju duboki mrak. Ali nije više tiho. Vjetrić šušti gustim krošnjama. Jadranka sjedi naslonjena o prozor. Nešto joj obuzima dušu - žalobno, bolno, beznadno... San joj neće na oči. U dvorcu tišina. Svi snivaju. Kada će san svladati neznane nemire njezine mlade duše? Zagledana u mrak, osluškuje tišinu po kojoj lišće tiho šapuće s vjetrićem. Ujutro se Jadranka probudi vrlo rano, obuče svagdašnju modru haljinu, jedinu koju je donijela sobom, a zatim ide kumi. Ona je dočeka, ne samo hladno, nego i mrko: - Nisi li jučer nakon večere bila pred mojim vratima? - Jesam. Bila mi je nakana zamoliti razgovor, ali sam čula da je netko kod vas pa sam otišla. - što si htjela od mene? - Predložiti vam ovo ... Kuma se čudi, uzimajući dva spisa. Prvi od Larsena, a zatim od Hajdićke. Morala je pročitati dva puta. Začuđena je. To dokazuje Jadranki da Vjeran nije jučer ništa govorio kumi o toj stvari. I kako bi dospio? Mislio je samo na svoju ljubav. Prestrašila se da joj kuma ne bi pročitala s lica misli i obori oči. - Ishodio mi je Norvežanin Kristijan. - Taj tvoj tajanstveni kavalir? Lijepo! Ovo je svakako važno, ne samo za tebe, nego i za mene. Napokon se to riješilo. Jesi li po kazala Vjeranu? - Jesam, jučer. Dakle, ni riječi nije joj rekao o sastanku kod "Slavuja". To bolje - ustanovi Jadranka i započne: Dopustite mi, kumo, još nešto. Ovaj gospodski život nikako ne pristaje zanatu koji me čeka. Stoga sam odlučila kumi izreći 388 svoju zahvalnost i stupiti kod Hajdićke kao naučnica. Kao takva imala bih stan i jelo, a kad budem kalfa, i plaću... - Dakle, tebi je dodijalo živjeti pod stegom i nadzorom svo je kume? Želiš biti slobodna? - Slobodna ću biti kad izučim zanat, a sada bih prešla ispod vašeg nadzora pod nadzor majstorice. - A na udaju nisi ni pomislila? - Jučer me je zapitao gospodin Kristijan smije li me kod vas zaprositi. Rekla sam da smije. Odluku prepuštam vama, ku mo ... - Ti ne ljubiš tog Norvežanina, to je sigurno?! - Ne znam što je ljubav, ali on ljubi mene. Uzima me ova kvu kakva jesam, miraz i opremu prezire, mene samu smatra blagom koje mu se poklanja - sam je tako rekao. Time može djevojka biti i prezadovoljna ... - Svakako taj lijepi Norvežanin divno udvara. Šta bi ti uči nila da ne pristanem na taj brak? - Pošla bih u zanat, kako sam rekla. - Ne služi li taj Kristijan samo tome da izazoveš ljubornor drugoga? - Nema nikoga koga bih željela ili htjela izazivati... - Dakle, nema nikoga. Dobro! Onda ću sutra odmah kod objeda u Banjskim Dvorima proglasiti da te je Kristijan ispro sio. - Presvijetlu kumu molim neka to odgodi do Zagreba.

- Meni ide u prilog da objavim sutra... - Obratno, to je na vašu štetu... - Htjela bih da mi razjasniš ovu zagonetku. - Drage volje. Pošto sam se vratila iz Beča, Ljubomir mi je jednog dana rekao da me ljubi i želi vjenčati... Kuma je morala sjesti. Djevojka joj saopći sve što je jučer kazala Vjeranu samo još opširnije da sam "Špekulirala" na Lju-bomira. I time ste mi činili krivo. Već sam davno odlučila da vam sve kažem! Dugo Oršićka ne može naći snage da nešto kaže. Kao da će je udariti kap. Već samo govorkanje o tome teško je pogodilo njezine živce. Prava je istina poništava, baca u očaj. Još uvijek ne vjeruje da Jadranka ne želi steći Ljubomira i pita: - Kad bih ja danas pristala da se Ljubomir vjenča s tobom? - Zahvalila bih se vašoj dobroti i - otklonila. Na to se ku nem! U času se grofica promijenila. Lice joj odražava ganuće, prilazi k Jadranki i uzima joj ruke: Dijete moje, svi smo te krivo sudili. Najviše ja. Ti si po šteno stvorenje koje nikad nije zaslužilo naše sumnje. Tvoj nena dani povratak u Zagreb, tvoja čežnja da vidiš Zagreb, udarila te nesrećom. Svi su znaci pokazivali protiv tebe, baš svil Znam, ipak me ne biste bili sumnjičili da nisam sirota. To je ono što me je grizlo i činilo prkosnom. Moj je otac izgubio i svoj imetak za domovinu, njegova kći ima pravo da njegovo ime sačuva čisto. Jadrankin glas zadršće. Sasvim se slažem s tobom, ali sada nema druge nego da mi oprostiš pa da sklopimo prijateljstvo. Daj mi ruku. Grofica joj pruži ruku koju djevojka poljubi. - Hvala, Jadranko. Zahvalna sam ti što si mi rekla i što mi nisi otela sina. Ne radi se tu samo o imetku. Ljubomir je htio od nekoga novac uzajmiti da isplati dugove, ali se tu radi o čitavom životu imena Oršić. Želim se osvetiti neprijateljima i Bachovim ulizicama i svoju obitelj povezati s najuglednijim velikaškim ime nima. 2elim da me vide još na vrhuncu. Uništili su sve, ali neće Oršiće! Hvala ti, Jadranko, i, ako se želiš udati za Kristijana, uči nit ću sve što mogu za tebe. A sada ti velim: Ljubomir mi je jučer, čim smo krenuli iz Zagreba, spočitavao da smo te ostavili kod ku će. To je tako podjarilo moju sumnju da se on ne izjašnjava Mir ti radi tebe - da sam odmah poslala natrag laka ja neka te presvijetla Hollenbach pozove sobom da te ispitam što kaniš s nji me. Tvoje priznanje sve mi je otkrilo. A sada te molim: nemoj doći sa mnom na objed u Banjske Dvore - radi Mirte i njezine majke. Kazat ću da se loše osjećaš. Učini mi to da Mirta ne bude ljubomorna. - Nisam ponijela sobom drugo do ove svagdašnje haljine koju imam na sebi i jahaće odijelo, dakle, nemam haljine za sve čano društvo. - Gle, ovako zbilja ne možeš u društvo. Ovo je vrlo dobro. Ali što ćeš raditi sama ovdje? - Bit će mi najljepše ako mi dopustite uzeti konja i obići divni perivoj. To mi je najveći užitak. - Možeš jahati koliko te tolja. Kazat ću ključarici da ti ser vira objed zasebno u tvojoj sobi, a onda neka ti osedlaju konja. Sada lijepo idi i reci odvjetniku Kučetiću da ga očekujem. Malo zatim pojavi se na vratima Kučetić. Visok, stasit, tamnokos s kratko podrezanom bradom, gustim brcima, oštrim i nešto grubim crtama lica. Oči su mu tamne, plamene. Mrki pogled upire u Oršićku, premda se poklonio vrlo uljudno. Ona mu okrene svoju lijepu glavu, i glas joj zvuči nekako namjerno nehajno: - Htjela bih znati tko je taj gospodin koji je bio kod vas s Ljubomirom i nudio mu zajam da uredi naše dugove. - On je vašoj milosti vrlo blizu... I odviše ... - Opet su mi prisili novog obožavatelja? - Ovaj put nisu krivi ljudi. Vaša ga presvjetlost javno ističe, drži u svojoj najbližoj blizini i ovdje, u ovom dvorcu. - Dakle, Vjeran? Nije loše. Lijep mladić. Ali zašto je on Ljubomiru nudio zajam kako ste mi jučer rekli? 390 Da se što uže sveže sa ženom koju tako ljubi da bi radi nje osrao neženja...

Ona prelazi preko ove primjedbe ravnodušno i odlučno naglasi: - Primite do znanja da moj sin nije punoljetan, dakle, ne može bez mene učiniti nikakvih utanačenja ni s kime, a osobito neću dopustiti da zajmodavac bude Vjeran. Isključeno. To ste morali odmah odbiti kad su došli k vama. - Onda još nisam bio siguran da je Vjeran tako bliz vašoj presvjetlosti. Tek prošle noći sam se o tome uvjerio ... - Kako ste prošle noći dobili ove dokaze? - pita Oršićka nešto podrugljivo. - Sasvim sam nehotice doznao da je sproveo do pola noći kod vaše milosti! - Sasvim ste nehotice bili pred mojim vratima? Krasno! No, koliko mi je poznato, moj privatni život nisam povjerila vašem pravnom savjetu. U tom pogledu sam posve ovisna o svojoj volji. Ako mi život ima još nešto pružiti - a očito sam još dosta mlada - neću nikoga pitati, ni onda ako se odlučim, iako mi nije ni na kraj pameti da svoje ime izmijenim s drugim. - Prema tome, jasno je zašto Vjeran kani ostati neženja... - Zar nije lijepo biti neženja - uživati i ljubiti bezbrižno? Barem ste ovo vi iskusili - i ona se nasmije. - Moram priznati, bilo je sasvim zgodno. Ali sada se - že nim! - Vidite, kako je pametno malo dulje čekati! Tako, sada do lazi velika nagrada: lijepa i bogata! Jožica je već u Zagrebu na pustila svaku nadu da bi je Vjeran htio uzeti. - Naravno, već je one subote svatko morao vidjeti kako mu oči plamte kad gleda u vaše lice. - Imam pravo na sve što hoću. Ali - sada se moram odje nuti za svečani objed. Zbilja, još nešto. Vaš nečak Vlatko neka se okani da udvara mojoj kćeri. Za nju se otimlje mladi Hollen bach, a ja ne kanim ovo promijeniti! Netko pokuca na viata. Ona se odazove. U sobu stupi Vjeran, pogleda nešto smeteno Kućetića, a zatim nju. Ovo je nasmije i primijeti: No, mladi moj prijatelju, vi se vladate stidljivo kao mla da nevjesta ... Piamen rumenila udari u lice Kučetića. Nakloni se i pita: - Smijem li otići. - Obojica ćete me pratiti u Banjske Dvore. Moram se obući: Vjerane, dakle, malo me ostavite i vi... Primjedba zatjera Vjeranu krv u lice, ali mirno odgovori: Svatko me je dosele držao starijim nego što jesam, a pu noljetan sam već cijelu godinu dana. 391 - Ipak se tako lakoumno razmećete svojom baštinom. Oršićka ne prima ničiji zajam - a vjerovnici su svi u mojoj ruci! ... Dakle, ne mogu činiti po vašoj ni Ljubomirovoj želji. Ako on kani oženiti Jadranku, onda će biti prosjak! To mu izvolite kazati. - Molim vas, ne govorite Oršićki o Jadranki, nemojte je uznemiravati. To ću već sve ja osobno iznijeti gospođi... - Vi se pouzdajete u svoju moć? Eh, mlad, snažan ... i du hovit - dodaje brzo pa se ispravi: - A duhom se kod nje može postići vrlo mnogo. Nisam slutio da ste tako dobar prijatelj Ljubomiru.. Otkad? - Prijateljstvo, očito, nastaje kao i ljubav: čovjek nije od mah svjestan! - Evo, ide Jadranka - veli odvjetnik i odlazi. Jadranka je morala proći pokraj Vjerana, noseći punu pregršt cvijeća. - Vi se još ne spremate za svečani objed - začudi se Vje ran. - Nemam haljine pa ću ostati ovdje u tom rajskom perivoju i projahati okolinom. Zapanjeji njezinim riječima i ravnodušnim glasom spočitava joj: - Niste smjeli to učiniti Ljubomiru. Upravo sam bio kod njega u Banjskim Dvorima. Jedva čeka da vas vidi. Ponudio sam mu da ću poslije objeda, kad odemo u vrt, zaokupiti kontesu Mir tu da on može s vama razgovarati na samu. - Vaša je prijateljska vjernost ovdje uzaludna. Sve je svrše

no. Ljubomir će uzeti Mirtu, a ja Kristijana. - Kuma je pristala da se udate za njega? - Pristala je. Samo čekam dok me zaprosi. - Ovo ne smijete javiti Ljubomiru! Nikako! - Idem staviti cvijeće u vodu - veli ona i nesta u dvorcu. A Vjerana muči u duši: "Nesretni Ljubomir! Zar mu baš sve mora poći krivo? I taj Kučetić! U njega sam se toliko pouzdavao, a kako se danas hladno stavio protiv. Kako će to bolno djelovati na njega. Jadranka nije donijela svečanu haljinu. Zar namjerava, samo da ne mora biti u društvu? Možda ipak ljubi Kristijana, a neće priznati? Sto da tu učinim? Moram spriječiti ovu "ženidbu." Oko podne sastali se na "terasi obitelj Hollenbach, Elvira, njezin mlađi brat, odvjetnik Kučetić i Vjeran. Oršićka se opet pojavila posljednja, u biranoj haljini od modre svile, sva ukrašena volanima porubljenim baršunastim crnim uzanim vrpcama. Oko bijela vrata prebacila je šal od bijelih čipaka. Samo barunica zagledala se začuđena u svoju znanicu. Naša se Oršićka pomlađuje i poljepšava! - primijeti ba runica Hollenbach Kučetiću. 392 - Izgleda kao nevjesta koja slavi medene dane - veli on i pogleda Vjerana ispod oka, a zjenice mu sipaju tajnu mržnju. No, Vjeran se zagledao u ženu što dolazi. Sišli su i sjeli u dvije kočije. Jadranka stoji uz bok i kuma joj nalaže kako ima provesti poslijepodne u jahaćoj šetnji i ljubazno se oprašta. U perivoju dvora Opeka Jadranka upravlja konja stazama između drveća, široko granje spušta se do zemlje. Obilazi stazama okolo tijeloga perivoja koji izgleda kao šuma zasađena rukom vještaka botaničara. Misli su joj zabavljene prizorom od sinoć kada je iza onih vrata čula Vjeranove riječi: "Mislim da sam od prvog dana zaljubljen u vas..." A grofica Oršić na to je odgovorila: "Vi ste dražesna luda ... koju moram ..." Sto je dalje govorila, nije smjela slušati, nije ... Kod jezera se Jadranka zaustavlja. Tu mladi sluga baca ribama hranu, a one se na površini prikupljaju i veselo je hvataju. "Blago ovim stvorovima prirode. One ne znaju što su žalosti osamljenih ..." Onda se ona uputi s momkom u razgovor. Pita ga o njegovu životu, o domu, obitelji, vjerenici, a on vedro odgovara lijepoj prijaznoj djevojci dok ona ne krene stazom u dubinu perivoja. Kad je sve obišla, iziđe na čistinu. Pred njom široka polja zasijane pšenice, bijela cesta, što vodi prema brežuljcima, selima i kapelicama, čiji se tornjevi bijele usred bujnog brežuljkastog zelenila okoline. "Kakve je ljepote puna ova zemlja! Zašto nije život svima tako lijep? Zašto je tako tužno i samotno u toj ljepoti?" Ljepota djevojka promatra ljepotu prirodu i u proljeće života samuje ... Ispod gustog drveća iskrsnuše pred nju dva mlada jahača. Obojica uljudno skidaju šešire na pozdrav. - Molimo za oproštenje vašu milost - u dvorcu nam rekoše da je vaša milost odjahala perivojem. - Zacijelo ste se pobunili. Ja nisam iz ovoga dvorca. Koga tražite? - Nije li vaša milost gospođica Jadranka Marušić? - Jesam - odgovara i ljubopitno pogleda obojicu nepozna te gospode. - Vi ste došli iz Banjskih Dvora? - Ne, plemenita gospođice, nego iz Zagreba. Mi smo ovamo jahali u društvu gospodina Olafa Kristijana. On nas je zamolio za uslugu odnijeti vam poruku: ćcka vas tamo na cesti i moli da biste se potrudili do njega. - Recite gospodinu Kristijanu da mu nije potrebno da se skriva. Neka samo izvoli ravno u dvorac, bit će u moje kume pri mljen vrlo ljubazno. - Nešto vam ima važno priopćiti - i ne bi htio da čuju dru gi - tako mi je kazao. - Dobro, ali gospodin Kristijan neće tražiti da idem k nje mu kad mu saopćite da mu je dopušteno doći ovamo. Muškarac je već sasvim blizu djevojke. Trenutak pogleda svog pratioca i - uhvati njezine ruke, a ovaj drugi uzde na njezinu konju. Izveli su to prije nego se Jadranka mogla snaći. Tek kad je razabrala napadaj, zavikne iz svega glasa: - Razbojnici! ... U pomoć! ... U pomoć! ... Razbojnici! - Šutite ako ne kanite dobiti hitac u usta - zaprijeti se onaj drugi pa izvuče samokres i uperi ga u nju. Prestala je vikati, skuplja svu srčanost, svladava se i veli: - Uzalud bih vikala, ali barem kažite što hoćete: novce, ot kupninu? - Želimo vas odvesti do kočije što čeka na cesti pol sata ja hanja odavle. Putujemo Olafu Kristijanu jer ne može živjeti bez vas. - Lažete! Kristijan vas nije poslao. Nikada!

Sad opazi trećeg jahača koji dade rukom znak da mogu izaći na cestu. - - Hoćete li dobrovoljno s nama - zapita? Sudbina je moja u vašim rukama. Glupo bi bilo otimati se - odgovori ona mirno. Uza sve to što se ona pokorava, vode njezina konja, ipak joj ne vjeruju. - Čekajte, Vilime, cestom bismo morali proći baš pored Banjskih Dvora. Zato sam kočiju ostavio južnije od dvora pa mo ramo dvorac obići livadama. Bilo bi dobro da joj sada damo injekciju. - Kad bismo nosili na rukama uspavanu jahačicu, pobudili bismo opasnu pozornost, a pošto se sama predaje, nije potrebno. Jedan neka jaše naprijed, jedan otraga, a ja vodim njezina konja. Za slabu djevojku i previše straže. Sad Jadranka zna svoju sudbinu i voli poslušati sve odredbe, nego dopustiti da je uspavaju. Potjerali su konje. Jadranka se drži za sedlo jer uzde konja imaju oni u rukama. Negdje je čeka kočija koja će je odvesti u Zagreb. U svakom je slučaju mnogo bolje da se nikako ne otima. Ali kad bi se njezin konj poplašio i pojurio? Da ga ona nadraži ostrugama? Potjerali bi sva trojica za njome, uhvatili je, i samo bi još pogoršala svoju sudbinu. "Neka bude što ima biti" - odluči ona i prepusti se usudu. Njima je jasno da ona pokorno sjedi u sedlu, ali ipak paze na svaku njezinu kretnju i oprezno nastavljaju put. 394 U velikoj dvorani Banjskih Dvora društvo dovršava beskonačni redoslijed najbiranijih jela. Muškarci su već malo zagrijani raznim vrstama domaćih i stranih desertnih vina. Mlada gospoda sjede zajedno s jedne strane stola, nasuprot mladim djevojkama. Ljubomira su posjeli prvoga u redu, nasuprot Mirti. Djevojka je u sjaju ljepote svoje mladosti u okviru prekrasne ružičaste haljine, a izgleda kao proljeće. Njezine su oči pune velikih nada. Lju-bomir je također nešto zagrijan vinom, što je njegovo umiljato mlado lice osulo rumenilom i lijepe tamne oči osvijetlilo žarom. Ljubomir će joj danas kazati riječ koju već odavna čeka. Nrijednom je u blagovaonicu ušao upravitelj imanja vrlo uzrujan. Domaćica ga odmah pita što je, a on odvraća glasnije nego što je htio: Ribar iz Opeke dojašio je s viješću da su gospođicu Jadranku silom odvela tri jahača. Ona je vikala u pomoć, ali ribar ne bi mogao ništa sam, nego je došao javiti. Pokazao mi je s prozora salona kako gospođicu vode preko polja. U trenutku su mlada gospoda na nogama i polaze u salon. Domaćica se obraća Oršićki: - Odmah ću poslati u pomoć. Gospodine upravitelju, odredi te neka sluge odu za otimačima. Učinite što je potrebno. - Nesretno dijete! Što je skrivila ovim lupežima! - uzbuđuje se Oršićka. - Iz salona kroz gusto granje dvorca, razabiru se na dalekoj poljani jahači. Domaćica ide s gospođama da vidi što se događa. Djevojke ih ljubopitno slijede. Cijelo se društvo razvrglo. Svatko pita: tko otima Jadranku? I radi čega? Domaćica im odgovara: - Ne znam, ali moj je upravitelj poslao sve muške sluge za njima. Onda se domaćica instiktivno ogleda za svojom kćeri i šapne joj: - Ne boj se, Mirta to neće nimalo pokvariti tvoju vrtnu igru. Samo u prvi čas takva otmica zanima, za nekoliko časaka senzaci ja će uminuti. - Možda to i nije otmica - veli Jožica. - Ne znam iz kakva bi razloga netko otimao baš Jadranku. To je fantazija ribara iz Opeke. Ovaj jadnik nema pojma da tako bijednu djevojku zbilja nema tko otimati - a još manje otkuplji vati. - Ako niste napakostili meni, onda bi se takva sablazan ispla tila. - Draga, ipak je Jadranka preneznatna da se time nanese sa blazan vama. Lopovi su htjeli otkupninu i u zabuni oteli Jadranku. Sto je? Opet se tamo gospoda uzrujavaju? To zbilja nije ukusno! I ona pogleda prema balkonu gdje su se sakupljena gospoda neobično uzbunila. Da vidimo što je! 395 Oršićka pođe prema balkonu, a domaćica je s gospođama slijedi. Daleko iza dvorca, širokom poljanom, skokovima jure na hitrim konjima Ljubomir i Vjeran. U općem uzbuđenju nitko nije opazio kako su nestali iz dvorane, spustili se niz stube ravno u staju, uzeli slugama iz ruku konje koje su sedlali za sebe i udarili u potjeru za trojicom jahača što su jahali, ne sluteći da bi ih netko mogao opaziti.

Obojica, i Ljubomir, i Vjeran, nastoje iskoristiti svu svoju vještinu u jahanju. Gosti u Banjskim Dvorima imaju izglede na dramatski prizor u sukobu s otmičarima. Između otimača i dvorca su zasijane oranice i porasla su gusta stabla. Nisu, dakle, ni opazili krov Banjskih Dvora koji sakriva gusto grmlje. Kad su ovuda uzimali smjer, nije bilo razloga strahu da će ih tko opaziti u toj pustoši, ali nisu ni slutili da je u perivoju Jadrankinu viku čuo ribar, požalio prijaznu gospođicu i otišao javati u dvorac. Nitko ne veli ništa. Domaćica je zaprepaštena. Jožica opazi zlovolju domaćice pa će Oršićki: Možda se baš nije sasvim pristojalo Ljubomiru da se ovako izlaže za djevojku koja čak nije ni u rangu guvernante! Mogao je pustiti Vjerana. On ima plebejske krvi, njemu ova uloga sasvim pristaje! ... U tom času smatra Oršićka ovu primjedbu neukusnom i odvraća: Vjeranu je također na srcu ugled mojeg imena. Vidite, upravitelj i sluge su daleko zaostali! Oršićka brani obojicu, premda u duši nije zadovoljna što je Ljubomir ovim svojim činom izazvao negodovanje Mirte a ona to ne može prikriti. I Oršićka razjašnjava Mirti kako je ona poslala oba mladića da spriječe sablazan koju su joj htjeli iz zlobe skrojiti njezini nepomirljivi neprijatelji, ravnatelj Premru i Tu-šak. Jer otimači su sigurno žandari. Čim su čuli da putujemo, odmah su nešto zasnovali! Slu tila sam i zato pozvala naknadno Jadranku ovamo, a, eto, oni su vrebali da mi ovako napakoste! Oršićka je istinski zabrinuta za Jadranku, ali je uznemiruju i posljedice koje bi mogle nastati što je Ljubomir pohitao u pomoć. Poljanom vode Jadrankma konja i udaraju ga bičem. Ona se prepušta, naoko mirna, ali u njoj sve trepće. Zna, iza njihovih se leđa, zaklonjeni gustom šumicom. Banjski Dvori. Hoće li tko s onih prozora ugledati po dalekoj poljani jahače i prepoznati nju? Kad bi se barem mogla malo okrenuti? Držeći se za sedlo, učini kao da popravlja široku jahaću suknju i s jurećeg konja gleda natrag. Iza golemih drveća vire zidine dvorca. 396 "Tamo je sve veselo i sretno! Tko će i pogledati u polja?" Pa ipak je nešto uzbuđuje, privlači joj poglede unatrag. Ne želi probuditi pozornost otimača, a ipak malo se obazre. Pričini joj se da su straga neki jahači. Tko su? Kamo i zašto dolaze istim smjerom? Obuzima je neizvjesna nada: netko će ipak stići pa će viknuti u pomoć. Vidjela je muškarca kako je polegao na konju i tjera ga divljom brzinom a ne čuje se ništa jer su trava i zemlja mekani. Ostrugama dirne konja u trbuh... Ovaj se propne uvis. Sve jače mu zabada ostruge" u tijelo. Konj skače, okreće se, propinje. Policajcu se uzde otkliznule, ispale. Strelimice ih Jadranka pograbi, nategne, okrene konja i udari natrag ... Djevojka tjera konja, svu snagu divlje želje da utekne, ulijeva u vranca što je nosi ususret dvojici koji dolaze u divljem trku. Prepoznaje ih, ili joj se tako samo čini, ne zna. Svejedno. Bili tko mu drago, samo da je oslobode! Otimači, na čelu im Larsenov Vilim, kunu, proklinju, udaraju svoje konje. Jadrankin je konj mlad, dobro njegovani trkač, a ona smiona jahačica. A tamo na balkonu i prozorima Banjskih Dvora gledaju gosti. Gospoda nalaze užitak u uzbudljivoj borbi. Oršićki su živci napeti. Djevojke zavidno gledaju što je Jadranka središte sveg zanimanja. Nju gledaju svi, njezino tijelo što se previja na sedlu, vještinu kojom upravlja konja, mladost, ljepotu - sve to sada gledaju muškarci koji nisu smatrali potrebnim ni obazrijeti se na neznatnu djevojku bez imetka, bez imena, bez ikakvih društvenih prednosti. Ove misli očituju se u ženskim očima, u crtama lica, u prezirno nakrivljenim usnama. Od svih je najteže pogođena Mirta. Ljubomir, koji bi sada morao stajati uz nju i možda s prezirom promatrati Vjeranovu trku za otmičarima najneznatnije djevojke pod suncem - on se sada otima za slavu da spasi nju. Kad barem ne bi to ljudi gledali svojim očima? Ovo joj uspiruje ljutinu, osjeća se ponižena, povrijeđena. Onaj o kome već svi govore da će je vjeriti poput luđaka juri u susret Jadranki koja se nastoji spasiti vlastitom snagom, vještinom, dosjetkom. Senzacionalna djevojka! - kliču muški na balkonu dvorca. . - Kakva vještina! Otima im se poput lavice. - Vjeran je legao na konja kao na utrci, samo da što brže stigne. - Gle Ljubomira! Juri kao da spašava kraljicu srca svojeg. - Gospoda zaboravljaju gdje se nalaze - opominje ljutito Jožica. - Nasamu se možete šaliti koliko vas volja, ovdje smo i mi prisutne ... - Oprostite, presvijetla, to je bila loša prispodoba - okre ne se kućni liječnik Pisačić k Jožici. Tamo na poljani vode boj dva jahača kako bi se domogli Ja-irankinih uzda prije nego što se približe Vjeran i Ljubomir. 397 Vilime, udari je iglom i svršeno! ...

Zatreptala je od tog povika. Oni naprijed još su odviše udaljeni da bi je mogli dostići. Otimač već davno drži u desnici iglu. Ona mu ponovo izmakne, ali je ipak uspije ubosti, pograbi je k sebi na konja i pojuri svom brzinom. Vjeran se već prilično približio, pa u strahu da Jadranku nisu otrovali, trgne samokres, ispali hitac u noge konju otimača i za vikne: Stani, ako želiš živjeti! Tako zaprijeti čovjeku na čijoj ruci leži Jadranka. Ovaj se zaustavio jer je konj pao na prednje noge. Ustrijelit ću vas - prijeti Vjeran, dojahavši u kasu -ako se maknete ili djevojci nešto učinite! Ljubomir trže uzde otimaču i uperi u njega svoj pištolj. Vjeran uhvati Jadranku i digne je s njegova sedla na svoje pa zapita otimača: - Sta ste joj učinili? - Samo sam je uspavao. A vi pazite da ne biste ovo skupo platili - reče Vilim i već pojuri naprijed. Ne smije se upustiti u borbu s Vjeranom, moglo bi koje tane ubiti ili raniti Jadranku, a onda bi ga Larsen dao smaknuti. Noseći na rukama Jadranku, Vjeran vješto upravlja konjem, a Ljubomir kao zaštita budno pazi da se otimači ne bi ponovo otkud pojavili. Međutim, ovi već davno zamakoše za šumicu, a Vjeran i Ljubomir nesmetano dođoše u Banjske Dvore. Nitko ih nije dočekao, Ljubomir skoči sa sedla, a Vjeran mu položi na ruke Jadranku. On je ponese uza stube gdje ih dočeka muž srednje dobi i reče: Ja sam ovdje kućni liječnik, donesite gospođicu u ovu so bicu. Ljubomir i Vjeran polože Jadranku na divan pa izađu na hodnik. Brzo Ljubomir povuče Vjerana u sobu gdje su ga ukona-čili. Obojica se gledaju. Blijedi su, kuštravi i znojni od uzbuđenja i trke. - Vjerane, zašto su je ugrabili? Tko su otmičari? - Larsenovi ljudi. Prepoznao sam svojeg progonitelja po gla su, premda je uzeo drugu masku. Sada je najvažnije što će biti s njom. Saberite se da majka ne opazi vaše uzbuđenje. Čujete li, kucaju. - To je ona. Pita, može li ući. Stanite pred zrcalo da ne opazi vaše blijedo lice. Brzo Vjeran otvori vrata. Oršićka kao da i ne opaža Ljubo-mira koji se u kutu češljao, pripovijeda Vjeranu: Liječnik veli da nije ništa opasno. Jadranka će spavati do zore. Zato ću je poslati u Opeku jer su ovdje zaposleni zabavom. Tamo imaju vremena brinuti se za nju. Liječnik gospodin Pisačić veli da će je pratiti. Već je izdao zapovijed neka upregnu kola. 398 - Dopustite mi primijetiti: što onda ako otmičari zatraže od družine u Opeki da ih puste u dvorište? Oni će od straha to učiniti, a Larsenovi ljudi gospođicu uzeti bez ikakve neprilike. Netko mora u Opeki biti na straži. Imam tamo svog bistrog mom ka Miška. Dopustite mi otpratiti gospodina liječnika s gospođicom pa ću sam Miška uputiti u sve, a onda možete biti mirni da se gospođici neće ništa dogoditi. - Vi ste dražesni Vjerane. Kao da ste mi želje pročitali. Idi te! Učinite kako ste rekli. Predajte zapovjedništvo dvorca svome Mišku. A ti, Ljubomire, slušaj: kad uđeš u salon, ne spomeni ni šta. Ne dirajte u žeravicu. Domaćica i kći upravo su uvrijeđene. Napokon, Ljubomir je s Jadrankom odrastao, a Jožica, naravno, ima građe prigovarati da radi "nekakve plebejke" nije trebalo mladićima podići toliko buke. Sada se uredite, kuštravi ste, ne uredni, i požurite opet u salon. Vi, Vjerane, ostavite društvo neopaženo. Za pol sata bit ćete natrag. Ona je izašla. Mladi ljudi ostali su sami, brzo su imali lice i uredili kosu. Ljubomir je zabrinut: - Strašna je pomisao da će Jadranka ostati tamo sama me đu stranom družinom. Pobjeći ću za vrijeme predstave u Opeku da vidim kako se tamo brinu za nju. - Time biste svojoj majci priredili strahovitu situaciju a Jadranki isto tako. Danas se ne smijete pokazati u Opeki, to bih smio učiniti, samo ja jer imam dobru izliku i razlog. Evo, kako: sada ću otpratiti Jadranku i liječnika Pisačića, a nakon jedan sat poslat ću pismo da su dvorac Opeku opsjeli Larsenovi tajni agen ti i vrebaju na mene, uslijed toga ne smijem iz dvorca. Je li tako dobro? - Izvrsno! Jadranka će biti zaštićena od novog napadaja. Ka ko da vam zahvalim za ovu žrtvu, Vjerane? - Nije to žrtva, nego blagodat da ne moram zabavljati dru

ge. Ovo će mi biti odmor. Nastojte s Miškom govoriti nasamu. Donijet će pismo i za vas gdje ću javiti kako je Jadranki. - Kako ste pažljivi dragi, vjerni prijatelju! - Sretan sam što imam druga koji zaslužuje da mu budem odan. Sada su gosti već sišli u vrt. To je najbolje vrijeme da ode te dolje, a ja ću u dvorištu pričekati kočiju. Ljubomir stisne ruku Vjeranu i iziđe s njime. On krene u perivoj, a Vjeran u dvorište. Tu su upregli kočiju, donijeli uspavanu Jadranku i položili na jastuke. Uz nju je sjeo liječnik. Vjeran ga izvijesti: - Meni je moja pokroviteljica naredila neka vas otpratim da bih tamo u dvorcu odredio stražu. Lupeži bi se mogli vratiti i družinu zastrašiti. - Već sam se jako začudio što nitko i ne misli na to. Kao da je to siromašno stvorenje svima na putu! 399 Vjeran ne reče ništa i sjedne u kola. Gosti se okupili u gustom hladovitom perivoju gdje se mladež sprema na veselu igru koju je Mirta pripravila kao osobito iznenađenje za goste, a ponajviše za Ljubomira. A njega to najmanje zanima. Sve su mu misli uz Jadranku. Konačno je na ljetnoj pozornici započela igra. NA STRAŽI ONESVIJESTENE U uskoj sobici leži Jadranka, nepomična, blijeda uspavana. Kraj nje sjedi liječnik. Prosjeda mu se glava sagnula. Promatra njezino disanje i drži joj ruke, nadzirući njezino bilo. Ključarica stoji pokraj postelje, zlovoljna lica: Ove guvernante sebi danas dozvoljavaju koješta! Jahati mogu samo baronese i kontese koje imaju pratnju gospode i slu gu, a ne ovakva sirota. Liječnik je promjeri ljutito i pita oštro: - Jeste li kazali Kegleviću neka dođe ovamo? - Poslala sam mu poruku u njegovu sobu. Tamo preslušava sluge. Toliko komedije smio bi podići radi kakve kontese, a ne za ovakvu prosjakinju! - Sramite se! - razbijesni se doktor. - Gori ste od nadutih grofica! Tiho, oprezno otvaraju se vrata. Ulazi Vjeran. Zabrinuto gleda blijedo lice u postelji. - Sto je, gospodine doktore? - Morali bismo gospođicu otpremiti u kakvu drugu sobu, ovdje je zagušljivo. Trebala bi dva normalna prozora da joj pri lazi što više zraka, a ključarica veli da nema druge sobe! - Valjda joj neću dati kontesinu! - upada ona uvrijeđeno. - Onda je prenesite u moju sobu, a ja ću se preseliti ova mo - odluči Vjeran. - Ali, presvjetlosti. - Ostavite "presvjetlosti" i vršite čovječansku dužnost! "Kako se taj usuđuje ovdje zapovijedati! Vidi se da nije čistokrvan gospodin"! ljuti se u mislima žena pa nevoljko ode izvršiti nalog. Vjeran se okrene k liječniku: - Umjesto da baš ovi mali zagovaraju siromašne i društve no manje, oni ih preziru kao da žele uvijek biti poniženi robovi. - Naše stoljeće mnogo propovijeda socijalnu jednakost, a radi tako da se socijalna jednakost sastoji u tome da jednako di jele plijen, a ne rad i slobodu. 400 Ulaze djevojke. Vjeran se pomakne k prozoru. Trgne ga doktorov povik. Dvije su djevojke spustile Jadranku i gotovo im je pala na pod, ali je Pisačić pridrži i obrati se Vjeranu: Molim, odnesite je vi. Poslušao je. Uzme uspavanu djevojku, prenese je u svoju sobu i položi na postelju. Po cijeloj jastučnici raspala se crna kosa poput crne koprene. Uto jave Vjeranu da ga čeka Miško. Otišao je iz sobe. Liječnik sjedne sam uz postelju, uzima Jadrankinu ruku i neprestano nadzire njezino bilo. Zamalo se Vjeran vrati. - Sto je? - pita liječnik. - Ono što sam predmnijevao. Oko perivoja obilaze tri stran ca. Zvali su Miška i stali ispitivati o gospođici, o meni, tko je u dvorcu i kako će dugo ostati liječnik i Keglević. On mi je rekao da ne zna. Zatim sjedne, napiše dva pisma i uputi se odmah u hodnik gdje čeka Miško. - Ovo ćeš pismo predati presvijetloj Oršićki, ovo drugo čuvaj dok ne dođe mladi. Samo njemu to smiješ dati da nitko ne vidi, osobito ne smije vidjeti grofica. Lijepo i pametno to uradi i vrati se odmah. Ako te

tko što pita, reci: cijeli je dvorac opsjednut sakrivenim agentima bečke ekselencije koji vrebaju na mene. Ori da su te ispitivali samo za moju osobu, o gospođici Ja-dranki nisu rekli ništa. I žuri natrag! Vrativši se u sobu, priđe Vjeran k postelji. Jadranka leži nepomično. Postariji gospodin sjedi uz nju i očinski je gleda, onda reče tiho: - Odlučio sam ostati ovdje dok se ona ne probudi pa molim da me kod domaćice u Banjskim Dvorima ispričate. Ona zna da Pisačić neće Jadranku ostaviti samu! - Oprostite, gospodine doktore, ni ja se ne vraćam na za bavu. Gospodin okrene k Vjerinu svoje simpatično mirno lice, obraslo tamnom prosijedom bradom. Smeđe mu oči gledaju mladića upitljivo: - Vi kanite ostati ovdje? - Otimači se mogu vratiti, to smo već ustanovili... - Dopustite, meni je zagonetka ova žrtva koju prinosite go spođici Jadranki. - Nije to zagonetka niti žrtva, nego dužnost. Tako? Onda molim razjašnjenje? Na to imam pravo po svom najužem prijateljskom odnosu prema njezinim roditeljima ... Moja obitelj i ja bili smo svakodnevni posjetioci kući pokoj nog Marušića i kad je njega zadesila tragična smrt, htio sam Ja dranku uzeti u kuću i othraniti je. U tome me predusrela Oršićka i tražila malu za sebe jer je kuma djetetu. Radi toga sam s njo me neprijateljski raskrstio. Uvijek sam vjerovao da bi Jadranka bila sretnija u kući s građanskim životom nego u dvoru velikaša. Izgleda, nisam se prevario... Danas sam se odazvao prvi put pozivu gospodarice Banjskih Dvora samo za to da vidim Jadranku. To sam vam rekao da biste znali kome stojite nasuprot i pitam vas s nekim pravom: otkud vam takva samilost za Jadranku Ja ostavljate veselo društvo? - Odgovorit ću vam istinu. Došao sam da budem ovdje na straži po želji mladog čovjeka koji gospođicu ljubi, a onda po je dnoj mojoj spoznaji: da krivica što gospođica sada ovdje leži bez svijesti pada na mene ... - Na - vas? Ovo bih htio čuti potanje. Molim, budite ljubazni i sjednite. Moja je pripovijest duga. Vjeran je ostao stajati pred gospodinom Pisačićem koji je imao zamijeniti Jadrankina oca pa mu ispripovijedio sve od svojeg prvog susreta s Jadrankom, svoje prijateljstvo s Bardovićem, njegovu izdaju, Jadrankino svjedočanstvo za izdajicu, svoje sumnje i želju da raskrinka njezine veze s Larsenovim redarstvom - sve do gostionice "K slavuju i lijepome hladu" i pruženih mu dokaza o njezinoj nedužnosti. - Spomenuli ste mi kako je Jadranka kazala da bi bila po šla na taj sastanak i da je Kristijan tražio nečasnu naplatu da može pokazati svoju nedužnost - vama. Recite nije li vam to ne obično: žrtvovala bi i život i čast samo da dokaže kako ona nije ono što vi toliko prezirete? - Zašto me to pitate? - Ne krije li se u toj okciuosti da bi žrtvovala sve - samo da dokaže svoju nedužnost vama - neka tajna njezina srca. - Tajna? Srca? Ne shvaćam! - i on gleda u oči starom go spodinu ukočeno i nešto uplašeno, a ovaj mu razjašnjava: - Da sam ja na vašem mjestu - ova bi me njezina izjava opunovlastila posumnjati da Jadranka ljubi - mene! Vjeran je skočio sa stolice zaprepašten i žestoko prosvjeduje: - Sasvim nemoguće! Sasvim isključivo! Ne! Ne, nemcguće! - Vi ste se toga strahovito preplašili! - Gospodine doktore! Ja sam jednom svojem prijatelju, vri jednom čovjeku, ponudio i svoju materijalnu i moralnu potporu da može oženiti Jadranku. Ja ću to izvesti i učiniti - a mene ima ona razloga samo mrziti ili me barem smatrati svojom nesre ćom, jer to i jesam. Moj povratak u domovinu sukobio se s njezi nim dolaskom u pravu tragediju njezina mladog života. - A tragedija bi bila to veća kad bi se moja sumnja ostvari la. Nadam se da Jadranka gaji za vas samo neprijateljstvo. I mo lim, zaboravite zauvijek moje predmijevanje o njezinoj sklonosti prema vama. Po svemu, međutim, što ste mi rekli o njoj, prepo znajem u Jadranki značaj njezina oca. Ponos je njega natjerao u smrt... - Kako? U smrt? - Potrošio je sve za domorodni pokret i onda ostao bez sve ga. I, umjesto da potraži pomoć u svojih prijatelja, utekao se sa-

402 mokresu. Ni meni se nije povjerio. Molim, to je zaboravljeno, ona valjda to i ne zna, ali nosi u duši očev ponos. Sad mi je jasno! Sada razumijem! Jurnula je u pandže vuku da dokaže svoju nedužnost... Sada shvaćam sve! Osjeća kao da mu se na dušu zavalilo golema pećina. Spuštene glave sjedi mladić i zuri u pod. Liječnik potiho korača po sagu i zamišljeno gleda preda se. Cijelo poslijepodne proveo je Vjeran u razgovoru sa starim liječnikom. Raspravljali su o Jadranki, o svemu što je bilo s njome u vezi. Vjeran se uz Pisačića osjeća voljko. Gospodin mu je bivao sve draži i bio je vrlo sretan što je u njemu otkrio prijatelja Jadrankinih roditelja. Kao da je sada smatrao Jadranku sigurnijom, zaštićenijom od Kristijana jer se i Pisačić izjavio protiv Jadrankine udaje za tog stranca. U više su navrata počeli razgovori o tome i opet potanko raspravljali. Smatram - naglasio je Pisaćić - da Jadranka ne bi ima la sreće ni uz Oršića. Osjećala bi se uvijek u podređenom polo žaju. No, ja sam vrlo zadovoljan što ona uči zanat. Vjerujte, jedi no tu će ona postići svoju sreću. Ako pak uspijete onemogućiti tog Kristijana - to bi bila prava sreća za nju. Noć je. Gosti u Banjskim Dvorima promatraju u perivoju mali vatromet. Mladež je porazdijeljena u parove. Ljubomir uz Mirtu. Priča joj, zabavlja je veselim riječima da tako prikrije lutanje svojih misli u Opeku, što više mu misli odlijeću k Jadranki, to je rječitiji, izdržljiviji u zabavi. Gospodarica dvorca vodi Oršićku pod ruku stazama perivoja i pripovijeda joj kako su vlasnici Opeka Bombellesi otišli u Beč za sinom. - Jedva sam to dočekala jer se mladi Bombelles i odviše za nima za Mirtu, dok nju opet srce vuče drugom... Ona je odviše pjesnik - dodaje domaćica. - Onda se ona posve slaže s mojim Ljubomirom. Prije dva tjedna sam ga opomenula: "Budeš li dugo pjesnikovao, zakrčit će tvoj put onaj koji je bliže i tvojoj će pjesmi biti tužni kraj!" A on mi odgovori: "Dopustite mi, majko, nauživati se one ljepote koju pruža razvitak simpatije u ljubav, a kad budem posve pijan od ljubavi, onda ću doći i kazati: ženim se!" To je razlog da sam ga ostavila da uživa u ljepoti vaše Mirte dok je ne okruni mirtovim vijencem... - Posve se slažem s njime, a sigurno tako osjeća i moja Mir ta. Neka im, dakle, srca uživaju. - U jesen ćemo onda proslaviti zaruke - bude li vama tako pravo. - Slažem se s vama. A, konačno, moramo govoriti i o stvar nosti. Mirti pripada sve moje i nadam se da će dostojno uokviriti Ani 26* sjaj imena što će joj ga dati vaš sin. Ali počelo se govorkati da se tu plete vaša Jadranka i nastoji Ljubomira osvojiti za sebe... - Sve je to skrivila lutrija gospodina Nauma i ništa drugo. Jadranka već ima prosca. Ona, štoviše, želi poći za njega. Evo, primila sam njegovo pismo kojim se najavio da će sutra doći u Opeku da zaprosi Jadranku i za osam dana se vjenčati. Ja ću pristati. - Onda je Mirta, uistinu, bila na posve krivu putu kad je povjerovala ludim glasinama - zadovoljno će majka. I ugovor među ženama je sklopljen. BUĐENJE Lahor se šulja kroz lišće perivoja. Tiho žubori jezerce. Dvorac tone u noćnoj tišini. Kraj Jadrankine postelje u naslonjaču sjedi Pisačić. Odložio je kaput i tako usnuo. Nešto ga probudi. Ogleda se. U bakrenom svijećnjaku plamte svijeće. Već su izgorjele preko polovice. Vrata su zatvorena. Nikog nema u sobi, a njemu se čini da mu netko govori. Očito je sanjao. Pogleda Jadranku. Ona govori. Primakne uho bliže Jadrankinim usnama. Jest, nešto šapće. Oči su zatvorene, usne poluotvorene. Polagano slaže riječ po riječ: On - ljubi - nju -... Pisačić se digne, otvori vrata, izlazi u hodnik, prilazi k jednim vratima i osluhne. Nekoliko brzih koraka s one strane već je Vjeran otvorio vrata. Bio je potpuno odjeven. - Sto je, gospodine doktore? - Ništa, htio sam samo vidjeti da li ste spavali. - čitao sam, čekajući Oršićku, ali, eto, ostala je spavati u Banjskim Dvorima. Kako je Jadranki? - Već se polagano oslobađa, već sanja u snu. Hoćete li da malo pripovijedamo? Dođite!

Odveo ga je u sobu bolesnice i stao govoriti o Juliji Oršić, o njezinu životu i djevojaštvu. Poluglasne riječi zaustavile su im razgovor. - To govori Jadranka! - upozori stari gospodin. Obojica okrenu lica k postelji s koje se čuje šapat: - On - ljubi - nju! ... Vjeran pogleda liječnika, sagne se malo k postelji i promatra Jadrankino lice. Pisačić mu tumači: Sada je ona u nekom pijanom stanju poput čovjeka koji je uživao odviše pića i govori o onome Što, dakako, u trijeznom stanju ne bi rekao ... Neizrecivi nemir obuzme Vjerana. Okrenuo se prema svijećama i gleda njihove plamičke kao da tamo traži razjašnjenje. Ponovo se čuje mukli govor: - On - ljubi - nju! - Smijem li odgovoriti? - pita Vjeran Pisačića. - To bi bilo dobro da vidim koliko je pri svijesti. Vjeran se približi i poluglasno odgovara: - Ne, ne, on ne ljubi nju - nego vas, Jadranko! Šutnja... Samo je malo maknula glavu, usne joj se miču. Pisačić i Vjeran čekaju nekih pet časaka. Opet njezine usne šapću: Ljubi - njul On - ljubi - nju! Varate se! Vas ljubi - gospođice Jadranko! I samo će vas uzeti, nikada Mirtu ... Tišina, Jadranka je nepomična. - Ne čuje vas - veli liječnik - još duboko spava. Ali o oso bi o kojoj se radi ne vlada između vas i Jadranke sklad. Ona mi sli drugoga,a vi drugoga ... - Koga? Molim - recite ... - Vi je uvjeravate da je ljubi Oršić, a ona očito ima u duši bol za nekim drugim - koji ljubi neku drugu. - Ne, ne, nikako! Ona mi je sama rekla: od svih mladića koje pozna najviše joj je drag Ljubomir. I pazite: ona je pristala uz Kristijana, ne samo zato da je kuma ne bi mrzila kad bi pošla za Ljubomira, nego, eto - ona misli da on možda i ljubi Mirtu. Ljubomir je ipak udvarao Mirti - To nije nikako u skladu. Na krivom ste putu. - Pokušajte je, doktore, sutra pitati, možda će vam priznati. - Ako je očeva značaja, nikad neće priznati. Razumijete li? Pokopat će u sebi i najtežu ranu, umirati i tajiti! - On - ljubi - nju! šapću opet usne uspavane djevojke. - Ovu je misao sigurno stalno opetovao njezin mozak prije nego što su je lupeži uspavali pa to sada u buđenju reproducira. - Onda mi je dužnost napustiti sobu. Bilo bi veoma ružno ovako se dočepati njezinih tajna, doktore. - Bojite se doznati: možda ipak ne ljubi prijatelja Oršića, već drugoga? - Ali, gospodine doktore, uvjeren sam, ona će poći za njega. - Uostalom, njoj doskora predstoji buđenje, a vama je vri jeme leći. Skoro će zora. - Gospodine doktore, po onom što je vidio moj sluga Miško oko perivoja, čini se da je za nama stigao i taj Kristijan ili Larsen. Ako bi došao ovamo, molim vas, ne dopustite mu da vidi Ja dranku. Recite da joj to može naškoditi. Bude li Jadranku zapro sio, kazat ću mu da ga držim varalicom. I Vjeran se oprosti s Pisačićem pa ide u svoju sobu.

.404, AflS Sutradan prije podne Vjeran je dočekao Ljubomira koji je dojašio u Opeku. Sad mu više ne smije ništa tajiti. Prijatelj mu mora saznati što smjera Kristijan u kojemu nazrijeva zloglasnog policijskog Bachova pomoćnika. Mladi su ljudi jašili izvan perivoja. Ljubomira su nove vijesti učinile očajnim. - Ako on ipak nije Larsen, moja će majka Jadranku udati za njega, samo zato da mene otkine od nje. To joj neće uspjeti. Odmah ću joj kazati odluku.

- A ja neću mirovati dok ne budem imao dokaze da je on Larsen i nitko drugi. Ovaj neće dobiti Jadranku, tako mi časti, Ljubomire. Odlučni za borbu, vraćaju se u dvorac. Dolje su našli odvjetnika Kučetića. On navijesti Ljubomiru da je stigla majka i želi govoriti s njime. Požuri k njoj. Dočekala ga je veselo, ali mu ne da do riječi, već naglasi: - Htjela sam ti saopćiti da sam se sporazum jela s groficom Erdodv. Ostaviti ćemo vremena tebi i Mirti da ispitate svoje osje ćaje. Sačekat ćemo do jeseni kako si ti želio. U nedjelju putuješ i ti sa mnom kući. - Morao bih s tobom razgovarati o vrlo važnoj okolnosti moje sudbine... - Ostavi to dok se vratimo u Zagreb. Majka želi odgoditi razjašnjenje pa se mora pokoriti. Prije podne najavio se Olaf Kristijan. Oršićka ga odmah primi. Pošto je liječnik odlučno izjavio da se do Jadranke ne može, zamolila je ona posjetnika da to uzme k znanju. Nakon pola sata izišao je Larsen blistava lica i brzo sišao u perivoj, smješkajući se od zadovoljstva. Dolie ga čeka Vjeran. Vi-deći ga u tako ružičastom raspoloženju, bilo mu je jasno da je grofica prihvatila upros. Vjeran priđe k Larsenu. - Gospodine Kristijane! Vi ste Jadranku slijedili i ovamo? - Bio sam da je zaprosim. U nedjelju će biti opet u Zagre bu, a ja se žurim prirediti svatove. - Vi ste svoju svadbu pripravili za prošlu srijedu. Iznajmili ste kuću Tamarove rođakinje, dakle, barunica nije imala moguć nosti pozvati tamo društvo. Očito sam vam zagorčio medene ča sove što ste ih spremili u vinogradu. Odgovorite, ako ste pošten čovjek. Umjetničkim pretvaranjem izdržao je Larsen Vjeranove strelice. Smiješi se dobroćudno i veselo odgovara: - Ovom bi šalom mladi gospodin želio pokolebati povjere nje moje vjerenice? Ne, to vam je posve uzaludan napor. A sada idem pripraviti svatove. - Gospodine, da ste Kristijan, ne biste se usudili otići pri pravljati svatove, drhtali biste od straha da vam Larsen ne otme djevojku. Ali Kristijan se ne treba bojati Larsena jer je to jedna osoba!... 406. - Gle, vi ste me upozorili da držim na oku Larsenove lopo ve. Hvala vam na savjetu! Savjetovao bih vam da se spremite jer za tri tjedna slavit ćete i vi neku slavu - i doći ću vam u go ste... - Doći ćete mi oteti baštinu - spise i nacrte, barune Lar senu? - Želim vam, dobro zdravlje, mladi gospodine! Vi ste vrlo bolesni, očito i vas hvata groznica s plavog Jadrana! Prekasno! Tu sam ja, Kristijan! I već je bio na sedlu i odjašio, smijući se. Vjeran se pita: zašto mu želi dobro zdravlje? Ne krije li se tu neka prijetnja? "Valjda me ne kani otrovati? Ne može u mojoj kući kupiti izdajnika!" Larsen, jašući, razmišlja: "Da se, lopove,"nisi pleo između mene i Jadranke, ostavio bih te živjeti ova tri tjedna koja ti dopušta otrov u tvom tijelu. Pošto mi otimaš Jadranku, eh, onda nećeš živjeti ni tri dana!" U njegovu je oku upisana nova smrtna osuda... S prozora gleda Ljubomir kako Kristijan odlazi i šalje mu na put crnu mržnju mlade duše. Onda spazi Vjerana i produži k njemu. Kad je sišao, razabra da odvjetnik Kučetić o nečemu razgovara s Vjeranom, a onda ga ostavlja crven u licu. - Sto se dogodilo s Kučetićem? - pita Ljubomir. - Rekao sam vam da se od jučer iznenada počeo prema me ni vladati grubo. Sada sam ga morao pozvati na dvoboj. - Što vam je rekao? - To vam ne mogu kazati. Bit ćete mi svjedok. Sada sam još sigurniji da je onaj Kristijan - Larsen. Kad to dokažem, bit će Jadranka vaša! - Vi ste najidealniji prijatelj na svijetu - ushićeno će Lju bomir. Dok su se u subotu poslijepodne svi spremali na put, odlučio je Pisačić pred odlazak razgovarati s Jadrankom i rekao Oršićki da je želi točno pregledati. Ostavši nasamo s njome, iskoristi ove časove da otkrije Jadranki potanko stare veze s njezinim roditeljima. - Sjećate li se, gospođice, dvorca vašeg oca kamo je dolazio

gospodin tamne brade, na konju, i uvijek malu Jadranku s div nim, velikim, zelenkastomodrim očima uzeo preda se na konja, a ona je klicala od radosti. - Vidim to kroz maglu, ali još danas osjećam radost kad sam smjela dirnuti uzde što ih je držao gospodin. - Taj čovjek stoji pred vama ... Casak promatra i pruža mu ruke: - Zato ste se jučer žrtvovali za mene? 4(17 što se čini od srca, nije žrtva? I stade joj pripovijedati o roditeljima vedrim riječima da je uspomene ne bi odviše rastužile. Jadranka sluša, gleda u njega, osjeća se sve bliže ovom starom gospodinu koji nosi u sebi dah njezine djetinje sreće i njezinih roditelja. Zelenkastomodre oči ispunile se suzom. Spustila je vjeđe da prikrije ganuće. Na svršetku njegove priče naslonila je na njegovu ruku svoje usne, cjeliva je i šapće: - Čini mi se kao da je iz grobova mojih roditelja nešto us krsnulo. Time ne kanim umanjiti dobrotu moje kiime. Bila mi je uvijek brižna i plemenita. Da sam baštinila kakav miraz, koji bi omogućio udaju, ona bi me i čestito opremila. Ovako ne može. Hvala joj na svemu, ali sam vrlo sretna što sam našla vas ... - Vi ste svojoj kumi, u znak zahvalnosti, ostavili sina. Svaka druga bi objeručke prihvatila i čvrsto držala jednog Oršića za ko jim se otimaju najuglednije obitelji. Žrtvovali ste ljubav svoju? - Ne? Ljubav nikako! Ali svakako dobrog čovjeka viteška srca. - Jadranko! Dijete moje! Vidite, ove noći, kad ste se počeli buditi iz mrtva sna, šaptali ste više puta: "On - ljubi - nju". Vjeran Keglević vam je tada odgovorio: "Ne, ne, Ljubomir ljubi samo vas gospođice - ne nju". Nije rekla ništa i gleda pred sebe. - Vaše se riječi nisu odnosile na Ljubomira? - pita je li ječnik. - Ne, nisu! Ljubomir mi je drag kao brat. - Mila moja Jadranko, ako nekoga ljubite, ne tajite mi. Po mogao bih vam do sreće. Povjerite se meni! Oštro je zanijekala crnokosom glavom i odgovorila: - Ne poznam ljubav! I neću je upoznati. Buncala sam još koješta? - Stalno ove iste riječi. - Ne sjećam se i ne znam na koga bih mogla te riječi pri mijeniti. - Dakle, nećete mi otkriti tajnu svog srca? - pita je Pisačić toplo. - Nemam nikakve tajne. Barem - ne znam ... - Možda ipak - ali vaš ponos. - Ne! Moje srce nema nikakve tajne, - opet će Jadranka. - Ne vidim je. Vjerujte - vama bih kazala istinu. Evo - ne znam ništa o tome. - Zašto polazite za onog stranca Kristijana? - Obećala sam se u času prkosa. - Kome ste htjeli prkositi? - Svima - svima! - Što su vam skrivili? - Obasuli me sumnjama. 408 - To je učinio sam Vjeran Keglević. - Da, i on, i kuma - svi... - On je bio cijelo poslijepodne i čitavu noć ovdje uz vas da opet ne bi došli Larsenovi ljudi. Molio sam ga da pripovijeda što zna o vama jer imam pravo saznati. I on mi je ispunio želju. Sa da znam sve. Htjeli ste dokazati svoju nedužnost - njemu? Zar ne? - Najprije njemu, a onda svima. Bilo je u meni duboko ogor čenje zbog podređenosti mog siromaštva. Bunila sam se protiv toga i obećala se Kristijanu... - Sada žalite?

- Ne, ne žalim. - A ja znam: vi želite, samo nećete priznati. To je u vama otac. Ne pođite za ovog stranca, molim vas u ime roditelja! I u predvečerje njihova putovanja opet su Jadranka i Pisačić dugo razgovarali. Ona se osjetila lagodno i svježe. Stari gospodin shvati da je zauzeo mjesto u njezinoj duši. To je i želio. - Ako ustrebate prijatelja, oca, evo mene, moje žene, mog doma. Molim vas Jadranko, u ime vaših roditelja, pouzdajte se u mene. - Hvala, dobri moj doktore! Otkako sam upoznala vas, više se ne osjećam tako osamljena kao dosele. Eto, nevolja, koju sam doživjela ovdje, donijela mi je sreću - dobila sam vas! I poljubi mu ruku s dubokim osjećajem. Sutra, u nedjelju, još prije izlaska sunca, krenuše svi zajedno na put u Zagreb, u pratnji naoružane muške mladeži i momčadi. Putnici se približuju gradu. Na sjeveru se plavi Zagrebačka gora. Zapad se žari u rumenilu. Vreli grad čeka večernje struje s Medvednice da ga rashladi. Kočije pune prašine uspinju se Me-sničkom ulicom. Prate ih jahači. Gore su gospođe domahivale na pozdrav i svaka kočija krene svojim putem. Oršićkina se kola zaustavila pred širokom vežom palače. - Sada, djeco, brzo se uredite za kardinalovu svečanost. Bit će ugodno na noćnom zraku - odredi gospodarica. Odavna se pronosile gradom vijesti o pripremama za Hauliko-vu dobrotvornu zabavu u korist "Pjestovališta". Danomice su gospođe spremale i radile, među prvima i Oršićka. No, u srijedu je prekinula svoj rad i otputovala u Banjske Dvore, a zbog Jadran-kine otmice odluči da pošalje na svečanost samo Vjerana i Ljubomira. 409 Točno u osam sati zaposjele su svoja mjesta gospođe, djevojke, uz njih očevi i rođaci. Straga sjedi čitav niz mladića, među svima se ističe snažna pojava Nikice Halpera. Ljubomir i Vjeran sjedoše k njemu. Izmijenili su nekoliko riječi o boravku u Banjskim Dvorima, kad Nikica opazi kako dolazi Larsen. - Gle! I ovaj dolazi ovamo? - Vi poznate ovog gospodina? - tiho pita Vjeran. - Tko je? - Dao sam riječ da ću šutjeti, inače bih rado priznao gdje sam se s njim upoznao. Gledali su za Larsenom koji je na srebrni pladanj položio ulaznicu od cijele hiljadarke, pobudivši time veliku pozornost. Dolazi kardinal Haulik. Tada započe predstava. Od prikazivača najveće je priznanje zadobila Neda deklamacijom pjesama Ljiljane Bu-banović. Onda je kardinal s gospođama ustao. Jedva je pošao nekoliko koraka, dođe pred njega Larsen u otmjenom večernjem odijelu i duboko skine šešir: - Vaša uzoritosti, izvolite primiti moj doprinos vašoj dobrotvornosti. I, molim, prikažite me gospođama. Ovdje sam pod svo jim novim imenom: Olaf Kristijan iz Norveške koji je dulje bo ravio u Beču. Zloglasno ime Larsen je službeno, a Olaf Kristijan ima mi služiti u privatne svrhe pa uzimam slobodu zamoliti da me glede toga primite. - Poslijepodne, visosti - šapne kardinal i povede ga gospo đama. Svi su veoma iznenađeni kad vide da kardinal pozna Kristijana. A Larsen upravlja razgovor tako da može kazati ove značajne riječi: Prvi put sam vidio njegovu uzoritost na jednoj svečanosti na carskom dvoru ... Kardinal to nije mogao poreći jer je više nego sigurno da ga je tamo vidio, ali te riječi Olafa Kristijana pronijele se munjevitom brzinom. To iskoristi Tamar de Grebenović. Duboko se nakloni tobožnjem Kristijanu, noseći u ruci pjesme što mu ih je štampao Larsen: Gospodine Kristijane, evo, prodajem svoje pjesme u dobro tvorne svrhe. Smjesta Kristijan kupi više knjiga i pokloni ih gospođama. U jednom dijelu vrta uz šarenu svjetiljku stoji Ljiljana Buba-nović s Nedom i čitaju pjesme Tamara de Grebenovića - "Gabri-jelusa". Ljiljanu u grudima sapinje i Neda je uzbuđena. De Grebenović se približava djevojkama. Neda plane, pođe mu u susret: - Oprostite, gospodine, nije li se među vaše pjesme u tiskari pomiješao rukopis što ga je spjevala Ljiljana? - Gospođice, ovo je komično. No, ako me vaša prijateljica potvara krađom, ja ću je predati sudu i ako bjelodano sa svjedoci ma ne dokaže da sam kriv, tada će biti zatvorena. 410 Sva krv poleti djevojci u lice i približi se k njemu: Vi ste Ljiljanine pjesme jednostavno preradili i sada obje lodanili. To znamo sve mi oko nje. A sada možete tužiti mene. Ukrali ste pjesme. U Ljiljaninu stanu, na tavanu. Vi ste običan tat!

Okrene se i ostavi Tamara, pa se vrati natrag, a onda zamole tetku neka ih odvede kući. Tamar de Grebenović se zadovoljno smije: "Malo me briga što ona veli kad nitko nije čuo. Ova guska Ljiljana neće imati odvažnosti da me optužuje - ali moram se i protiv toga osigurati. Tum-pićeva je obitelj uvijek bila protiv njihovih ekselencija, one već i javno psuju na vladu, pokazat ću i toj domorodnoj bandi zube!" Svečanost je rano svršila. Vjeran se postavi na zgodnom mjestu i pozdravi Haulika. Ovaj se ljubazno nasmiješi, a mladić iskoristi taj čas: - Vaša uzoritosti, taj gospodin Kristijan zaustavio me je ne davno na bijelom mostiću Alagovićeva perivoja i prikazao se kao barun Larsen. Sada se prikazuje kao Kristijan. - Vezan sam šutnjom, mladiću. - Ali time će stradati Jadranka koju je Kristijan zaprosio i već se osam dana želi s njome vjenčati. Oršićka misli da se radi o dobroj ženidbi i pristaje. Vašu uzoritost usrdno molim smilujte se, neka djevojka ne bude prevarena. - Vidjet ćemo što je na stvari, a sada se odmah oprostite dok nas on ne opazi. "I kardinal se boji tog čovjeka!" - čudi se Vjeran. Sa zabave kod Haulika vratio se Larsen u hotel i pozvao Jareca: - Na zabavu nije došla Oršićka, valjda zato da ne mora po vesti Jadranku. Onaj glupi Vilimov otiničarski neuspjeh primorat će me na fiktivni brak. - Vaše visokorođe, žandari i Vilim točno, su dokazali da je otmicu spriječio sam Keglević. Pucao je i prostrijelio nogu Vilimovu konju i držao sebe i Oršića tako blizu Jadranke da nisu smjeli pucati, a da ne pogode djevojku. Keglević je založio glavu da spriječi otmicu. - S tim Keglevičem bi već bio obračunao da je vaša ljubav nica izvršila svoj posao tetke, ali sad ... - Dopustite, vaše visokorođe, upravo sam htio da izvijestim. Noć prije nego što je Keglević putovao s Oršićkom, povukao se rano spavati. Milka je znala da će sigurno proučavati skrivene pergamente. Točno u pola noći poslala je svoju Terkicu tamo u spavaćici na njegova vrata. Bila su opet zaključana. Ona počne stenjati: - "Jao, u pomoć - u pomoć." Na to on skoči, otključa, a djevojka reče: "Ljubim te, tvoja sam, uzmi me". Mladić joj od411 govori grubo da s guvernantom svoje tetke neće imati odnošaj pa je silom odnese iz sobe, ali je djevojka dobro vidjela: sagovi su bili dignuti - i parketi. - Mi smo parkete pregledali onu noć s vama? - Ipak su ondje, kraj zida, ležale daske i pergamenti. Ona će nam točno pokazati gdje su, valjda ipak u zidinama. - Dajte svojoj ljubavnici onu šarenu čašu i otrov... - Dobio je u ciparskom vinu kapljice od kojih će za deset dana biti mrtav. - Ne čekam ni dana dulje. Dajte mu onaj naš stari otrov. Neka mu "tetka" kapne kapljice u šarenu čašu sutra u podne kod objeda, a prekosutra bit će on mrtav, a pergamenti u mojoj ruci. Dakle, sutra o podne. Međutim, ove noći pazite budno na Keglevića da ne bi otišao iz kuće. Odmah mi ujutro javite svaki pokret u dvorcu Keglevića, a isto tako u palači Oršića. Larsen je teško čekao sutradan. VELIKI DOGAĐAJ U ponedjeljak ujutro zamolila je Jadranka kumu da joj dopusti otići k Hajdićki kako bi joj pomogla svršiti lanac za uru i narukvicu. Osim toga je, s dozvolom kume, pozvana na objed u Nedine tetke, gospođe Tumpić. Kuma pogađa: Diskretna je Jadranka sve tako uredila da ostavi Ljubomira s njome nasamu. Jer mu je već jučer naglasila da bi sutra htjela s njime dogovoriti razna važna pitanja. Stoga joj kuma određuje u pratnju guvernantu i dopušta da ostane kod Nedine tetke do večeri. Međutim je Ljubomir ovog jutra otišao vrlo rano s Vjeranom na dvoboj s Kučetićem. To nije nitko znao i Or-šićka je zabrinuta iščekivala sina da s njime ugovori Jadrankinu udaju s Kristijanom. Međutim, Jadranka je rano stigla u dućan i s Hajdićkom odmah započela hitni posao. Oko deset sati vlasnica radnje ode k prozoru da ondje izloži jedan privjesak. Ali se odmah trgne natrag i obavijesti Jadranku: Opet onaj carevac što je naručio kod mene lančić, a s njim i tajnik. Sigurno opet vas traže. Djevojka se digne, uhvati zastor malog spremišta u zidu i zamoli: Molim, recite im, ako pitaju za mene, da sam izašla u su

sjedstvo, tamo ima nešto popraviti na jednom nakitu pa me neće biti natrag do podne. U trenutku je bila onkraj zastora u komorici - sjela na škrinju i ostala mirna. Još je Hajdićka dospjela sakriti njezin posao i sama sjela uz pletivo, kad Jarec otvori vrata i uđe u pratnji Larsenova tajnika. Pošto su vrlo uljudno pozdravili, Jarec upita: - Gdje je gospođica Jadranka? Jutros sam je vidio kako je ušla u dućan... - Otišla je u susjedstvo jednoj gospođi da joj popravi na kit, ostat će tamo do podne. - Onda, molim, idite odmah po nju. - Ali - oprostite - ne mogu ostaviti radnju, čekam vrlo unosnog kupca... - Onda ću ga primiti ja s ovim gospodinom ovdje. Ili valjda ne sumnjate da će vam policija njegove ekselencije nešto ukra sti? - Ah, ne, ne, molim oprostite - samo sam mislila da će vam biti neprilično ovdje čekati. - Naprotiv, malo ćemo se odmoriti, a vi odmah dovedite gospođicu, bezuvjetno moramo govoriti s njome. Neka smjesta dođe, poziv je služben i hitan! Osjetila je svu nepriličnost situacije. Pošto se Jadranka sklo-nula, a ona je izvijestila redarstvenika da je u susjedstvu, djevojka se ne može pokazati. Dakle, sad je na Hajdićki da dosjetljivo i spretno izvuče iz neugodnosti i Jadranku i sebe. I ona ponudi gospodi dvije stolice pa obeća: Bit ću odmah ovdje, gospodo! Samo se malo strpite! I izlazi iz dućana u strahu hoće li Jadranki uspjeti da iza zastora ostane neprimijećena te se uputi u susjednu kuću. U dućanu su ostali Jarec i tajnik Heinrich. Ovaj nije htio sjesti, već stade hodati po sobi: - Kad ste vidjeli da djevojka nije u radnji, mogli ste lijepo otići sa mnom i kazati barunu da je nema. Uopće, čemu vučete mene sobom? Zašto moram još i ja ovdje sudjelovati? - Zato što ste vi ljubazniji i učtiviji s djevojkom, a barun želi saznati da li se Keglević nalazi kod Oršića, je li tamo spavao jer ove noći nije bio kod kuće, niti je dosele stigao! Barunu je vrlo sumnjivo nije li on one noći uspio prevariti sve naše špijune i svoje pergamente prenio Oršićki ili kome drugome. - Kod kuće ima bolje sklonište! Terka je vidjela zaklonište. Uostalom, za deset dana će biti ionako mrtav od indijskih kaplji ca u ciparskom vinu. - Čujte, barun Larsen ne čeka niti tih deset dana. Odredio je da mu Milka danas o podne dade na dar šarenu čašu s otro vom kako bi uvečer bio mrtav, a onda bismo već u noći imali u ruci njegove pergamente. - No, dobro, a što se onda toliko uzrujavate i mene gnja vite? 412 -.. i .413 Zato što barun Larsen želi da preslušavam Jadranku u vašoj prisutnosti. Ona je sigurno čula u Oršićevoj kući gdje se nalazi Keglević. Budem li jako grub - ublažavajte moja pitanja. Obojica začuđeno gledaju na vrata. Tamo stoji Hajdićka, ali sama i objašnjava: Molim oprostite, vaše blagorođe, što tako dugo ne dola zim, nije bilo kod kuće ni kućedomaćina, ni Jadranke. Kućna dje vojka mi veli da su otišle u grad kupovati neki pribor za posao pa je Jadranka ostavila glas da dolazi k meni tek poslijepodne. Vijest razljuti Jareca, dok se Heinrich odmah oprašta: - Prema tome, nemamo razloga dalje čekati. Hvala vam, go spođo, na trudu. - Ako bi se ipak gospođica Jadranka javila, recite joj da ću je potražiti poslijepodne kod vas ili u palači Oršić. Dužna je čekati na mene po nalogu baruna Larsena. - Službenica! - nakloni se Hajdićka i dok su odlazili, gle

da za njima, a sva trne od sreće što je Jadranka ostala neotkrive na. Kad je vidjela da su obojica daleko, okrene se k zastoru i ša pne: - Otišli su. Izađite! Nitko se ne odazove. Začuđena odrine zastor i uđe. Na škrinji sjedi Jadranka, smrtno blijeda i zuri preda se sa pogledom užasa. - Jadranko, što vam je? Bojali ste se? Ah, kako sam bila zabrinuta! No, otišli su, dođite k sebi! - Prestrašila sam se jer su govorili svakojake prijetnje. Sa da se moram oporaviti. Malo vode, molim ... Svaka riječ doprla je kroz zastor k Jadranki i pred njome se razotkrio stravični zločin s kojim je carsko redarstvo odlučilo dobiti u ruke Keglevićevu tajnu baštinu. U nekoliko njihovih izreka razabrala je sve što se zbilo i što se još ima zbivati. Bez daha je slušala, ukočena od prepasti i ostala tako dok je nije našla Hajdićka. Ni jednom riječju nije htjela odati tajnu, već primi Hajdićkinu ponudu i pođe s njome u prvi kat u njezin stan. Tu se okrijepi toplim pićem, a zatim šapće majstorici: - Imam na vas veliku molbu. Biste li mi htjeli posuditi svo je odijelo i kukuljicu da me ljudi na ulici ne bi prepoznali. Mo ram nekako otići. - A što će na to vaša kuma? - Ona ne smije ništa saznati, a ja sada moram odmah do Andraša Fabijančića. Malo se nećkala, a onda ipak postupi i učini sve što je Jadranka željela, to prije što je znala da će biti na objedu kodTum-pićevih. Ali ja ću vas otpratiti k Andrašu - odluči Hajdićka - da budem mirna. 414 - Hvala, to primam vrlo rado! Hajdićka je bila uvjerena da je Jadranka morala čuti nešto strašno, ali kad joj neće kazati, odustane od dalnjeg ispitivanja. Zazvonilo je podne. U Vjeranovoj je kući Milka vrlo uzbuđeno čekala svoju žrtvu. Primila je od Jarecova prosjaka čašu, pismo i upute kako i što ima učiniti danas o podne. Nije joj bilo jasno zašto mora još jednom dati smrtonosni napitak tobožnjem nećaku, ali kako je nalog bio tako odlučan i strog, obuze je strah od neuspjeha. Napokon je javila Jarecu da joj se Vjeranovo vladanje čini sumnjivim, da joj taji kamo odlazi, šulja se često u noći iz kuće s Videkom, a noćas uopće nije spavao kod kuće. Pola sata živi tako u strahu, kad se na vratima njezine sobe pojavi Matilda i javi: Mladi gospodin čeka u blagovaonici. Porumenila je od sretnog uzbuđenja. Sad je tu i neće joj pobjeći. I njoj je već dosta čekanja u neprestanom strahovanju da bi odnekud možda mogla doći prava tetka, a tko zna bi li joj tada Larsen isplatio obećanu nagradu. Brzo uredi kosu, uzme krasnu bojadisanu čašu i kapne na dno određeni broj kapljica otrova. U bojama oslikanoj čaši ne vidi se ništa i ona je stavi na srebrni poslužavnik pa ide hodnikom i nosi Vjeranu sigurnu i brzu smrt. Kad je otvorila vrata blagovaonice, stade se smješiti. Dižući poslužavnik uvis, kliče radosno: - Gle, gle, moj dragi nećak se klati okolo, a sirota stara te tića se sprema na odlazak. - Ah, to nećete učiniti! - odgovori Vjeran uljudno. - Dosta sam ti na teret, ali sada sjednimo odmah k objedu pa da ti nešto pokažem. Kod nas u obitelji je običaj da ženski članovi darivaju muške čašom iz koje oni uvijek piju. To će biti sada tvoja čaša! I postavi je uz njegov pribor, dok je onu drugu čašu stavila na stranu, a uz to pripovijeda: Dugo te nisam vidjela! Čitava tri dana! Kad si stigao? Ne kako si ousutan mislima? Zahvalio se na čaši rastreseno. Da, malo sam rastresen zbog neke neprilike, ali to nije za vas. Izvolite, tetko, k stolu. Već Miško nosi juhu i javlja Vjeranu: - Molim, Videk je stigao. - Oprostite, tetko, nije uljudno ustajati od stola, ali očeku jem vrlo važnu vijest. Začas sam natrag. Izišao je na hodnik i pita Videka: Što veli liječnik? 415 - Da budete mirni, rana gospodina Kučetića je sasvim ne opasna, to vam poručuje i OrŠić. Gospodin Kučetić bit će za dva tjedna zdrav i čio. Ne uzbuđujte se, on je kriv za dvoboj, a vi ste

ga bogme štedjeli. Vidio sam ja! - Samo da brzo ozdravi - veli Vjeran pa hoće da se vrati u sobu. - Molim, tu je AndraS Fabijančić. Rekao sam da sada sje date k stolu, ali on hitno mora govoriti s gospodinom još prije objeda. - Onda neka dođe! Videk otvori vrata svoje sobice odakle izlazi Andraš Fabijančić: Moram govoriti s vama u četiri oka, mladi gospodine. Vjeran se povuče s Fabijančićem u hodnik. Tu mu Andraš nešto šapne u uho, što Vjerana žestoko pokrene i on vikne Vi-deku: Izvuci mog konja iz staje što brže možeš. Odlazim. Ne, neću sada objedovati. Vjeran ode u blagovaonicu i navijesti Milki: - Tetko, oprostite, moram otići, za pola sata bit ću natrag. Izvolite objedovati, nešto je neodgodivo, vraćam se brzo. - Valjda me nećeš ostaviti ovako? - Moram - vratit ću se brzo. I ne čekajući što će ona kazati, požuri niz stube i sam pomaže uređivati sedlo. Kad su mu otvorili vežu, brzim kasom potjera konja. Odmah opazi da ga Videk slijedi na svom konju, premda ga nije zvao, ali zna: momak se ne bi dao poslati natrag. Vjeran krene u Vlašku ulicu. Videk ga ne pušta s oka. Tako brzo otići od objeda i sam sam-cat? Ne, to ipak ne može dopustiti. Tko zna što se tu opet plete oko njegova obožavanog mladića? Videk brzo razabire da se Vjeran zaustavlja pred Andraševom kućom. Momak uzme čuvati Vjeranova i svojega konja. Andraševa žena Kata dočeka Vjerana na pragu i otvori mu vrata sobe: Izjvolite ući. Neće vas nitko smetati. Ja ću ostati u ku hinji. Na drvenom stolcu kraj stola sjedi Jadranka. On je pozdravi nešto zabrinuto jer njezino lice odaje bljedilo i strah. Gospođice! Evo me, po vašoj sam želji došao odmah. Re cite što vam se dogodilo. Zašto ste me zvali tako hitno i poručili da ne smijem okusiti ni kap vode? Crne guste trepavice pale su po zelenkastom modrilu njezinih očiju. Kao da je spustila vjeđe od tjelesne slabosti. Onda ga opet pogleda. Taj ga ukočeni pogled uplaši i on ponavlja pitanja. 416, Tihim glasom, punim drhtanja, stade mu pričati kako se danas sakrila od Larsenovih posjetnika, a Hajdićka je otišla. Jedva smože daha dok mu saopćuje: - A kad su ostali sami - govorili su... - Saznali ste tko je Larsen? - Zar - zar ne znate da ona - žena u vašoj kući glumi vašu tetku. Riječi joj dolaze na usta isprekidano: Poslana je - od - Larsena - da vam dade - indijske kapljice... "Zar je Jadranka poludjela?" - pita se Vjeran i približi joj se da bi zagledao u njezine oči. što vam je., gospođice? - pita blago. Ona nastavlja svoju misao: - Je li vam ta zločinka dala "indijske kapljice" - je li vam dala ciparsko vino? - Otkuda znate za to vino? - Larsenov se tajnik svađao s onim drugim, razabrala sam sve. Poslali su lažnu tetku, a njezina Terka je vidjela spise kad je... On se uspravi i zadršće... Tjeskoba ga obuzima, sagiblje se k Jadranki, pitajući: Sto su kazali o tom ciparskom vinu? Jeste li dobro razu mjeli? Molim doslovce, ako vam nije teško. Kazuje mu riječ po riječ, a njegovo lice blijedi, oči mu se smanjile... Sad mu je jasna slika njegova stanja Polagano se spušta na stolac. - Sve je to istina, čula sam svaku riječ. - U sebi nosim smrt koja polagano dolazi. U meni se šulja smrt - u krvi, u mišicama, u kostima čeka smrt na mene... "2iv - mrtav!" - veli sam sebi. "Čekati polaganu smrt iz dana u dan?..." Osjeti užas u duši. Ne! To ne može! Oslobodit će se ove strahote. Osloboditi jednim hicem! "Da sam to znao prije nekoliko sati, dopustio bih da me Kučetić ubije. Maknuo bih sablju i pustio da me probode" ...

Djevojka sjedi skamenjena. Nekoliko trenutaka Vjeran se teško bori sa slabošću što mu ulijeva spoznaja da je u ciparskom vinu ispio smrt. Ne! Pred ovom djevojkom ne smije izgledati kukavica. Ali niti pred samim sobom. "Kad mi je umrijeti, neka to bude dostojna smrt, ali neka donese i koristi onima koje ostavljam ... Unatoč duhovnoj jakosti koju mu nameću misli, osjeća tjelesnu slabost. Sjedi i dalje, boji se - ne bi mogao koračati odlučno ... "Koliko mi je još dana živjeti? Kada mi je dala ciparsko vino ona?... Tko? Jarecova ljubavnica. Sada nema pomoći, Vjera-ne! Neki nepoznati otrov rastvara tvoju mladost, zdravlje i životi 417 27 Jadranka Budi hrabar!... Otkrit ćeš svoju tajnu baštinu poštenu čovjeku - predati mu sve spise i nacrte - a onda - ne budeš li mogao snositi muke polaganog umiranja, posegnut ćeš za jednim dobro nišanjenim metkom. To je sve što mogu učiniti sam za sebe. Sve. Meni spasenja nema. Moj mladi život ide kraju. Još ga nisam ni započeo... Zar i ja moram tako rano za majkom i ocem? Zovu li me k sebi? 0, zašto sam tako oduševljeno čeznuo da stvaram velika djela za braću, dom svoj, ^a sve dobre, za one koji su mi dragi, koje ljubim i koje ću ljubiti. Kako sam se radovao ovoj divnoj gori tamo u zaleđu Zagreba... Radovao se suncu što će posipati sjaj nad otkrivenim zlatom, a sada u sebi nosim smrtnu kosu što će presjeći moj život, moju radost, nad srećom što je želim dati domu. 2elio sam užiti sreću da budem na korist domo vini. I bit ću - ali radost neću uživati, čeka me smrt - za deset dana. živote moj mladi, neproživljeni - nepoznati - neutaženi - željeni - ljubljeni - pogubljeni! ... U prsima mu se razlilo more žalosti... Duša roni nevidljive suze. Tuguje mladost nad svojim svršetkom! Glava mu počiva na rukama položenim na stolu... Netko se dotiče njegova vrata, digne mu glavu. Gleda u oči zamagljene od bola. - Tko ste vi? što želite? - pita Vjeran, gledajući u mlado muško lice. - Zar ne poznate Nikicu Halpera? Baš sam pošao k vrtlaru Korbleru u susjedstvo, a gospođica Jadranka me pozvala - kaže da vam je zlo ... Videk stoji kraj mladog gospodara, zabrinut je. - Gospođica Jadranka je istrčala iz kuće i... - Gospođica Jadranka - i skrene pogled tamo gdje je bila ona. Tonući u žalosti, on i ne zna dokle je tu sjedio spuštene glave, a Jadranka je istrčala k Videku i opazila Nikicu Halpera. Vjeran se digne. Prikuplja snage i pristupa k njima: - Sve uzaludno! Pomoći nema! 2rtva sam njihova! - A on je u tom vinu pio svoju smrt - dovrši Jadranka sa općenje Nikici. - Možda se može pomoći ako dozovete liječnika. Popio je otrov u vinu ... Zaprepašteni Videkov poklik prekine Jadrankine riječi. Ja sam kriv - ja sam to vino donio! Ja natočio - i mo mak zahvati u gustu smeđu kosu kao da će je iščupati. Ubijte me, gospodaru, moj dobri - mili druže! Tukli su me, a vi ste me branili - a ja sam donio vino - ja ... Plač guši Videkove grudi. - Nisi kriv, Videk! Nisi - tješi ga Vjeran. - Ja, samo ja! Sve ću priznati. Sve! - Već znam, ona ti je žena dala bocu, ona zločinka... Ali kako je mogla u onu bocu kapnuti otrov, kako je mo glo to biti, kada je bila zatvorena starim čepom - a ja sam oprao i ruke... Muka sapinje Videkovo grlo. Daha mu ponestaje, a mukli jecaj lomi njegove grudi. Vjeran duboko potresen ne može misliti, samo opetuje iste riječi: - Nisi, Videk, kriv! Nisi! ... - Znam kako je bilo, i mama zna. Priznat ću! Jadranka skida Videkove ruke s njegova zaplakana lica i odlučno pita: Sto znate o tome Videk? Suzdržite suze - brzo recite što imate priznati. Pogledao je suznim očima. Htio bi govoriti, a guši ga. Jadranka istrči iz sobe u kuhinju gdje se stisla Kata, uzme vode i vrati se u sobu. Evo gutnite, Videk, i recite što znate vi i vaša mama. Ispričajte!

Nagnuo je čašu, ispio. Peče ga u prsima. Muči se. Jadranka mu prilaz, umiruje ga, njezina mu ruka pogladi lice: - Dakle, što je bilo s tim vinom? Što? - Mama je donijela dolje bocu, čep omotan sa zlatnim omo tom, sa strane šarena vinjeta, rekla je: "Milostiva je teta donijela ciparsko vino za Vjerana". Stavio sam ga da se hladi. Beznadno sjedi Vjeran i odvraća pogled od očajnog momka koji jecajući priča: Kad je bilo vrijeme za kolačiće, uzeo sam bocu, metnuo na pladanj pa idem iz kuhinje u prizemni hodnik. Onda, jao me ni... - No, onda? što onda? Ne bojte se, niste krivi. Govorite moli Jadranka. - Samo sam ja kriv. Išao sam trijemom da ću gore na stu be. Tada je pozvonilo. - Gdje je pozvonilo? - Na velikoj veži. Kočijaš je baš bio kod zdenca i velim mu: "Pogledaj i pitaj tko je", ali on me ne sluša , nego otvori vrata, ravno - širom otvori... - A tko je došao? - pita Jadranka. - Gospođice - na vratima je u mraku stajao... - Ta recite, ne bojte se, tko je stajao? - Bijeli fratar... - što on ima posla s tim? - usklikne Jadranka. - Ima, ima, ja sam ga vidio kod vas - i onda ... - I...? Kažite - što onda? Nikica i Jadranka uhvate Videkove ruke. Plačući, zavapi Videk: fivo, kriv sam! Prestrašio sam se bijelog fratra - boca je pala s pladnja i...

418 27* 419 - No, što je bilo s bocom? - Pukla na polovicu... - A ciparsko vino? - Otišlo k vragu! 2estoko skoči Vjeran kao da se probudio od strašna sna. Nikica i Jadranka pitaju: - Dalje! Sto je bilo, Videk, dalje - dalje? - Kočijaš je također vidio bijelog fratra i zalupio vrata. Ma ma je donijela sviječu. Vidjevši što sam učinio, smišljao sam ka ko bih se sada mogao gospodinu ispričati, a da mu ne govorim o bijelom fratru jer mi je zabranio o njemu pričati, a nešto mo ram donijeti gore. Onda se majka dosjetila da je kupila slatko vi no - malagu. I mi se odmah dogovorili. Uzeo sam pozlačeni omot čepa, metnuo razbijeni komad boce s vinjetom u toplu vodu da se papir odlijepi, i ovaj sa ciparskog vina prilijepim na bocu malage. Propisno sam sve omotao ubrusom i tako spremljeno od nio gore... i točio. - I ovu si malagu točio gospodinu? - pitaju Nikica i Ja dranka. - Jesam! Ja, nesretnik, ne sluteći da bi u njemu bile kakve. otrovne kapi. Znoj oblije Vjerana. Krv mu prostruji tijelom. Shvaća. Skoči k Videku: - Plaćeš što ću ostati živ? Videk! Ne buncaj! U ciparskom je vinu bio otrov, u onom vinu što se prolilo... - U - o-no-me? - Ne, u - malagi? - Ne, u ciparskom vinu, razumijete li? - uvjerava očajnog mladića Jadranka. - Baš time što ste bocu razbili, spašen je vaš gospodar! - Zar je razbijena boca spasila dragog dječaka koji me nije dao tući?! Zavrtjelo se Videku u glavi. I diže ruke u vis i kliče: O, tko sve tako r