You are on page 1of 50

Tihomir Duvnjak: Porculansko lice Tihomir Duvnjak 2013. Studio TiM 2013. izdava [studio TiM] V.

V. Babi 2, Rijeka tel. (fax) 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modri, Studio TiM oblikovanje naslovnice/fotografija na naslovnici Tihomir Duvnjak/Tamara Modri tisak web2tisak, Zagreb CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Sveuiline knjinice Rijeka pod brojem 130204093 ISBN 978-953-7780-16-6

Tihomir Duvnjak

Porculansko lice

[studio TiM] Rijeka, 2013.

stojimo na liniji dralovi, zmajevi lavovi i ljudi bojim se okrenuti glavu znam da su tamo stojimo na liniji dralovi, zmajevi lavovi i ljudi Agati i Marijani T. D.

NEPOZNATI

Zagreb, maglovito jutro. Ponovo sam zatvorio oi i polako se poeo buditi. Sat je zvonio ve trei put. Teko mi je bilo pomisliti i da otvorim oi, a kamoli da ustanem... Ipak, pogledam kroz prozor. Sivi horizont je odavao da dan nee biti nita drugo nego maglovit i mokar... Sranje, pomislih. Nakon brzinskog jutarnjeg ureivanja izaao sam iz stana. Hodnik je bio uronjen u mrak. Upalio sam svjetlo i dodir hladne glatke plastike upozorio me na to da je stvarno hladno. Zbog toga sam odluio krenuti stubitem i usput se razgibati, premda mi se ego, potaknut lijenou, bunio pogledavajui prema vratima lifta. Odluno krenem prema dolje. Izmeu treeg i drugog kata obuzela me zla slutnja koja je bila vezana uz ovjeka koji je leao potrbuke. ula su mi probudila alarm, u trenu sam se zaustavio i pokrenuo uspavani mozak. Jedino to mi je palo na pamet bilo je da ga nekako zaobiem. Po mojoj procjeni, ovjek je bio mrtav ve dva-tri sata. Zadnje godine u Zagrebu donijele su puno obrauna te nisu zaobile ni moj, inae miran kvart. Odluio sam da bi mi bilo najbolje da se nekako izvuem, jednostavno produim, jer ovjeku vie nisam mogao pomoi. I dok sam prolazio kraj lea, uhvatila me bezimeno kruta i nitavna hladnoa koja mi je naglo bistrila sjeanja na protekli rat. Ubrzao sam elei to prije izii iz ove nadasve neugodne situacije. Tada se zaulo okretanje brave na vratima stana koji je pripadao gospoi Dragici iji je mu, kao vojno lice, pobjegao negdje u Bosnu jo devedesetih. Otvorivi paljivo vrata, Dragica poviri nosom u hodnik.
5

Sranje, sranje, sranje, pomislih Dobro jutro, gospodine Lovro. Moj jedini pribrani odgovor bio je: Zovite policiju! U hodniku lei mrtav ovjek! Aaaaaaaaaaa! vrisne Dragica. to se dogodilo? Pojma nemam, priberite se i zovite policiju. Usplahirena gospoa Dragica je utrala u hodnik stana i drhtavim rukama dohvatila telefon. Ja nipoto nisam htio da ih zovem sa svog telefona. ekajui u hodniku, bilo mi je jasno da hladno, maglovito jutro moe biti jo puno gore. Odluio sam iskoristiti predah i nazvati svog partnera. Telefon je dugo zvonio kad naposljetku zaujem glas: Mmm, ta je? Majku mu, pa ja jo spavam... Ajde, stari grintave, sluaj, ima da se nacrta u 8.00 u antikvarijatu, hitno je, upao sam u neko sranje, a sada nemam vremena. Kad se vidimo na kavi, sve u ti ispriati. I, molim te, pouri, zna da doktorica Tranfi dolazi u 9.00. Moda kupi Raia, to nam je ansa jer otkada je kriza, slabo prodajemo. U biti, da ne duljim, obuci se i crta! Ajde, bog. Ej, javi se Jakov s druge strane. Zna da sam doao kui u jedan sat, ali ako je lova u pitanju, kreem iz ovih stopa. He, he, ajde, vidimo se. Vai, ajde, ajde, odgovorio sam stisnuvi dugme na svojoj Nokiji koja je ve imala nekoliko godina. Razgovor s Jakovom mi je godio i dao vremena da se malo priberem te pripremim za neugodan dan koji je slijedio. Uglavnom utei, gospoa Dragica i ja ekali smo policiju koja je, zaudo, dola uistinu brzo. Stubitem je odjekivao bat koraka grupe policajaca. Dobro jutro.
6

Dobro jutro, odgovorimo uglas gospoa Dragica i ja. Ja sam inspektor Zlatko. to se dogodilo? upitao je ne mogavi prikriti dijalekt imotske krajine. Bio je omanji, ali irokih lea, proelave velike glave iza koje su virile debele masne crvene ui, da bi se konano moj pogled zaustavio na malenim oima koje su svojom sivkastozelenom bojom odavale prepredenost nadreenog. Pa, gospodine Zlatko, to da vam kaem... Ba sam krenuo na posao i na stepenicama zatekao ovoga ovjeka, uto je izala i gospoa Dragica i ostalo vrijeme proveli smo ekajui vas. To je sve to vam mogu rei. Dobro, dobro... promrmlja zamiljeno inspektor Zlatko te se obrati policajcima: Osigurajte mjesto zloina. U redu, inspektore, odgovori mladi visoki policajac te, okrenuvi se, da znak rukom drugima. Uto se inspektor okrene i, prodorno me pogledavi, ree: Gospodine Dukan, vi i gospoa Dragica morate poi u policijsku postaju kako biste dali detaljni izvjetaj. Ok, zlovoljno sam odgovorio ne elei ulaziti ni u kakve rasprave. Premda bih bio najzadovoljniji da smo to mogli obaviti ovdje. Ali to se moe, morao sam suraivati, a najgore od svega je bilo to u ostati bez svoje jutarnje kave. I dok sam tako ekao, pojavila se Dragica odjevena u stilu ex-yu mode, s punom, kilo pudera, crveno naminkanim usnama i velikom niskom plastinih bisera oko vrata koji su padali na Varteksov vuneni kaput iz 80-ih godina. Unato svemu, nije mogla prikriti tipian izgled oficirue. Pa da krenemo, oglasi se inspektor Zlatko. A vi, pamet u glavu, nemojte da se tko mota oko mjesta zloina. Je li jasno? obrati se policajcima. U redu, efe. Ne brinite, pazit emo. Idemo, gospodo.
7

Zadnje smo metre propuzali slijedei ritam gospoe Dragice. Kad smo izali u maglovito jutro, pred zgradom je ve bilo uurbano te se okupio prilian broj policajaca. Ispred ulaza su nas doekala dva policajca iz specijalne postrojbe pod punom opremom. Dobro jutro, efe. Dobro jutro, odsutno je odvratio inspektor Zlatko i rukom nam pokazao prema policijskoj kodi. Izvolite, obratio se gospoi Dragici otvorivi prednja vrata. Zatim je i sam uao u auto. koda je zabrundala i mi smo krenuli laganom vonjom prema policijskoj postaji. Dok smo se vozili, inspektor Zlatko je zapoeo razgovor propitkujui gospou Dragicu o svemu i svaemu, elei saznati o njezinu osobnom ivotu, muu, stanu, penziji... ista radoznalost. Pitanja su padala kao proljetna trava pod kosom likoga kosca. Meni je taj predah dobro doao, kao i injenica to mi je inspektor uskraivao mogunost komuniciranja jer me stavio u drugi plan, pa sam mogao gledati kroz magloviti prozor snene prolaznike i na tren se opustiti, ne misliti ni na to. Tako sam u utnji proveo cijeli put. To sam, izmeu ostalog, mogao zahvaliti i prostranosti kode koja mi je omoguila da izbjegnem nekontrolirana i dosadna pitanja inspektora Zlatka.

INSPEKTOR VILKO

Doavi u postaju, inspektor Zlatko me odveo do poluprazne kancelarije te mi pokazao stolicu od smee umjetne koe s drvenim naslonom, iji se rukohvat ve izlizalo. Evo, izvolite sjesti, ree i izae iz kancelarije. Napokon, nakon dosadnih dvadeset minuta sjedenja, otvore se vrata i u prostoriju ue naoit visok ovjek plave kose, plavih oiju, svjee obrijana lica. Odjeven u tamnoplavu dolevitu i smee samterice. Cjelokupni dojam odavao je obrazovanog i razumnog ovjeka koji je vie sliio na srednjokolskog profesora nego na policijskog slubenika. Dobro jutro, gospodine Dukan. Ja sam inspektor Vilko Mandi, oprostite na ekanju, ali neto mi se isprijeilo. Dobro jutro... Nego, da ne odugovlaimo, prijeimo na stvar. I listajui neke papire, nastavi: Vi ste, gospodine, ujutro oko 8 sati i 10 minuta prvi vidjeli tog mrtvog ovjeka. Sada mi, molim vas, ispriajte tijek dogaaja poevi od jutra. Mmm... pa nita posebno. Nakon to sam ustao i obavio jutarnje ureivanje, obukao sam se, popio kavu i izaao... Ostalo sam sve rekao inspektoru Zlatku... Da, da, proitao sam i vidim da se izjave slau s izjavama potara i gospoe Sandre koja ivi preko puta vas... Ali imam jo nekih pitanja na koja bih elio uti va odgovor. Jeste li poznavali pokojnika? Osobno ili po vienju? Pokae mi fotografiju mladog ovjeka tridesetih godina, kratko oiane kose i crnih oiju iznad kojih su se u polukrunom luku izvijale crne obrve. Dugo sam gledao pokuavajui se sjetiti, naslutiti, ali nita.
9

Ne... ovog ovjeka nisam nikada vidio. Sigurni ste? upita inspektor. Sto posto siguran. Ali, vidite, ima jedan detalj koji vas dovodi u vezu s pokojnikom. To me jako iznenadilo. to ja imam s ovim... pomislim. Stvarno? Koji? Pa, vidite, zapone inspektor, pokojnik je u ruci drao stisnuti papiri na kojem je bilo napisano vae ime. to!!! Molim!!! ovo me uistinu zapanjilo. Moje ime?! To je nemogue... pa ja s ovim ovjekom nemam nikakve veze... Nevjerojatno! Vidim da ste iznenaeni, pretpostavio sam da ete tako reagirati. Ali, gospodine Vilko, to da vam kaem... to je sigurno neka zabuna... A tko je pokojnik, ako smijem znati? Da, da... naravno da smijete... Ovako, pokojnik je roen na Korzici pod imenom Mario Blanche, bez zanimanja, jedini je podatak da je dugo godina bio pripadnik Legije stranaca. Neoenjen, bez zaposlenja, nekanjavan, kod sebe je imao 7000 gotovine, francusku putovnicu, paketi vakaa, kutiju plavog Ronhilla i upalja... Ubijen je pitoljem kalibra 9 mm, a oruje je imalo priguiva. Moe li vam to moda pomoi? Ne, naprotiv, jo sam vie siguran da nemam nikakve veze s tim ovjekom i da ga nikada nisam susreo, a kamoli upoznao. Hmm... dobro. Ako je tako, to bi bilo sve. elite li da vam poaljem nekoga da vas odveze? Nema potrebe, mogu sam. U redu. Ali rekao bih vam jo neto... Ne smijete na-

10

putati grad bez da se javite u policiju. Znate, to je u interesu istrage i morate biti dostupni na telefon. U redu, vidim da je stvar ozbiljna. Naravno da u u potpunosti suraivati, budite bez brige. E, pa kad je tako, dovienja... gospodine Dukan. Dovienja, inspektore Vilko. Izlazei iz kancelarije, na dnu hodnika vidjeh gospou Dragicu i susjedu Sandru koje su neto uurbano raspravljale. Brzo sam se okrenuo i uputio se suprotnom stranom prema izlazu, ne elei upadati u razgovor. Vani je magla nestala i jutro je davalo znakove da bi dan jo mogao biti sunan i lijep. U tim sam mislima krenuo prema centru grada. Sputao sam se ulicama prema Tkalievoj u kojoj se nalazila moja staretinarnica, koju sam imao sree kupiti od prodaje jedne rokoko kutijice to sam je nabavio od korulanskog kapetana plemike krvi iji su korijeni sezali u 16. stoljee. Uz kutijicu, bilo je tu i obiteljskog nakita to mi ga je kapo prodao po vrijednosti grama, a kutijicu mi je poklonio. Poslije se ispostavilo da kutijica vrijedi vie od nakita, zasigurno sto puta. Tada sam o tome obavijestio kapetana koji se na to od srca nasmijao i rekao: Bolje da je tako nego da umren, a netko od mojih susida idiota to baci u oganj... Neka je tebi sa srion, prijatelju. Kako sam poslije saznao, kapetan je umro bez nasljednika, a grad mu je zbog neplaenih komunalija oduzeo imovinu koju su prepustili metkovikom tajkunu. Zato se rado sjetim kapetanovih rijei: Neka ti je sa srion. Koje su se i obistinile jer sam za tu kutijicu kupio derutni prostor od 35 kvadrata u Tkalievoj te otvorio staretinarnicu koja je sada jedna od poznatijih u Zagrebu, a i ime Kapetanova krinja bilo je znakovito. Tako zadubljen u svoje misli, stigao sam na Kvatri koji je vrvio uurbanim ljudima i onima koji su tu zbrku gledali kroz prozore zadimljenih birceva. Uao sam u kafi Mate i naruio kavu. Okreui se, ugledao sam
11

mjesto pored prozora koje je upravo oslobodio krupan ovjek velikih brkova i otre kose. Uope ne razmiljajui, dao sam se u lov za mjesto, elei preduhitriti neke momke koji su to isto mjesto pikirali s ulice, ali srea je bila na mojoj strani. Stolica je bila jo topla od onoga grmalja, a i ovla bacih pobjedniki pogled na mladu gospodu koja je u mene gledala kiselim licima gubitnika. Uto stigne i kava, mali espresso s aom vode u kojoj je led zazvonio, kao da me poziva da se pripremim na uitak.

12

PRVA KAVA

Izvolte, gospon, obrati mi se ljepukasta konobarica plavih oiju i okrugle glave, a osmjeh je odavao da joj ne bi bilo krivo kada bih je pozvao na veeru. Bravo... hvala. Odmah sam se bacio na pripremljenu kofeinsku dozu kidajui vrh papirnate vreice koji je na sebi nosio natpis Mate i sadraj sasuo na tamnosmeu kremu espressa. Odsutno mijeajui kavu, zurio sam kroz prozor u arenu mjeavinu suncobrana, ljudi, voa, povra. I u tom spletu boja i pokreta ugledah Jakova koji se pribliavao neprestano gledajui lijevo i desno, kao da neto trai. Zbog te svoje osobine bio mi je izuzetno drag. Kretao se kao pravi istarski goni, non-stop u potrazi za plijenom. U naem sluaju bili su to antikviteti, slike, bronca, nakit, povijesni dokumenti... u biti sve. Uz to je imao i veliko znanje to se tie zadnjih dvjesto godina, iako je bio strunjak za industrijske stvari s poetka stoljea, odnosno strojeve, plakate, plakete, reklame i sve ono to je ilo uz poetak industrijalizacije. Prva plastika i kobalt, to su bile njegove strasti. Di si, Jakove, kuo stara... Di si ti? Di je meni kava? zagrinta Jakov. Narui. Jakov je poeo davati znakove po zraku koje je konobarica trebala protumaiti kao jednu kavu s aom vode, ali je dolo do kurtzslusa pa je Jakov ipak morao otii do anka kako bi naruio kavu. Gledajui Jakova kako se objanjava s konobaricom, shvatio sam da ga poznajem ve dvadeset godina; od toga smo petnaest partneri. I mislim da sam imao sree naletjeti na takvog prijatelja. Koji nikada nije pomislio napraviti neto nekorektno. Ali
13

time se i mjeri partnerstvo! Dakle, Jakov je bio ovjek od iznimna povjerenja. I jesi uspija? Jedva... Mala me nije skuila. He, he, vidio sam. Nego, pusti to i reci ta je bilo, emu panika? I tako sam Jakovu sve ispriao, osim detalja da je onaj ovjek drao u ruci poruku s mojim imenom. To sam namjerno izostavio jer nisam htio unijeti nemir u ispijanje kave. Pa, jebate, pa di ba tebi da se to dogodi? ta nisi slua svoju linost i ia lifton? nadovee se Jakov. A ta nisan... Nisan, ta u sad, tko je zna... Nego, pusti to, evo da ti dam novce od gospoe Tranfi, odnijela je sliku. Brojei novac, upitah Jakova: A ostatak? Da, rekla je da e ostatak uplatit do kraja mjeseca. Super... Ok, proli misec je bija katastrofa, svit vie nema love... A jesi primijetija da idu samo skupe stvari? kaem Jakovu. Je, srednji sloj se pritajija, uvaju novce, boje se vee krize. I ba usred razgovora zazvoni mi telefon. Halo... javih se. Dobar dan, gospodine Dukan. Da... Inspektor Vilko pri telefonu. Znate, stvari su se malo zakomplicirale pa bih vas zamolio da doete u svoj stan... U moj stan?! Da, izgleda da se dogodila provala... Ali ne bih sada o
14

tome preko telefona... Pourite se, rekao je, a ja se zamiljeno okrenem prema Jakovu. Pa u piku materinu, ta je ovo danas? Jakove, moran i, izgleda da mi je netko provalija u stan. Na brzinu sam obukao jaknu i krenuo preko Kvatria, ostavljajui Jakova s napola popijenom kavom. Odluio sam krenuti pjeice jer su me do stana dijelile dvije postaje, a i mnogo sam puta znao doi kui prije tramvaja. Ubrzo sam izbio na istinu ispred zgrade. Uoivi da nema vie policijskih automobila, brzo sam se uspeo na peti kat protravi pored mjesta na kojem je prije tri sata leao le nepoznatog mukarca. Mjesto je bilo oieno. Bez kucanja sam odgurnuo poluzatvorena vrata i uao u predsoblje. Na mjestu sam se ukoio jer prizor je odavao ruilaku snagu i bezobzirnost provalnika koji je ispreturao sve po stanu. U dnevnom boravku scena je bila jo i gora, a posred tog kaosa stajao je inspektor Vilko. O, stigli ste, priekajte sekundu, odmah u ja. Zapisavi tako zabiljeku do kraja, doao je do mene i lagano me zagrlivi, izvede me iz stana na hodnik te mi se obrati poluaptom: Gospodine Dukan, kao to vidite, sve se svodi na to da imamo posla s profesionalcima. Dok se ovdje odvijala provala, cijela je zgrada bila puna policije. to nije pokolebalo provalnike. Izgleda da im se vraki uri. A moglo bi se zakljuiti da je to djelo vrhunskih profesionalaca, nema nikakvih tragova u cijeloj zgradi. to da vam kaem? Moda ste mi vi ipak zaboravili neto rei? Ta je reenica u meni izazvala gnjev, to je inspektor, kao iskusni policajac, odmah primijetio te se brzo pokuao nekako izvui. Dobro, dobro, gospodine Dukan, vidim da ni vama nije nita jasno i mislim da bismo sabrano trebali nastaviti istragu. Zato bih vas molio da uzmete neke osnovne stvari i
15

prespavate kod nekoga. Ili uzmite hotelsku sobu. Ovaj me sluaj stvarno potaknuo pa bih zato i volio sve pretraiti, jer koliko bili profesionalni, morali su ostaviti neki trag... Naravno, samo ako se vi s time slaete. Slaem se, slaem, zamiljeno sam odgovorio. Imate moju punu podrku i panju, inspektore Vilko. Jo neto... Volio bih da vi to bre naete provalnike, jer ako meni padnu u ruke, jebat u im majku! Pa ti nisu potedjeli ni Murtia ni Jobov akvarel, sve je razbijeno i razbacano, godine truda... Uas! Brzo sam se pokrenuo i uzeo najpotrebnije iz stana te se ovoga puta uputio prema liftu.

16

BIJEG

kripajui i klopoui, lift se sputao prema prizemlju. Tada, negdje kod treeg kata, naglo sam se trgnuo jer mi se uinilo da sam uo pucnjeve. Poelio sam da je sve to samo privid. Ipak, oprezno sam povirio iz lifta i krenuo prema izlazu iz zgrade. Vani je sve bilo tiho, nikoga na vidiku. I ba kada sam se spustio sa zadnje stepenice na asfalt, zauo sam automobil koji se u punoj snazi od 400 konjskih snaga munjevito pribliavao. Uz kripu guma, crni Land Rover izveo je zaokret ispred zgrade. Malo sam ostao zateen, no u meni se pokrenuo uroeni oprez, snani nagon za preivljavanjem to sam ga razvijao u Domovinskom ratu kao pripadnik raznih dobrovoljakih odreda. I u trenu sam potrao koliko su me noge nosile, dok su oko mene zvidali meci iz automatskog pitolja. U piku materinu... sve se odvilo u sekundi. Za razmiljanje nisam imao vremena, svaki tren mogli su dotrati do ugla, ali koliko god da su bili profesionalci, ostavili su mi deset sekundi. Jer sam zauo da se terenac ponovo pokrenuo uz kripu guma. Znao sam, potjera poinje, i u sekundi odbacio torbu te potrao iz sve snage prema Donjem gradu, elei se domoi pjeake zone, ali izgleda da su to bile utopijske misli jer za to nije bilo ni vremena ni snage. Tada sam skrenuo i utrao u veu stare zgrade izgraene jo za vrijeme Austro-Ugarske, dok je iza ugla izbijao dip uz brujanje motora. Vremena nije bilo, grevito sam traio spas. Uvukao sam se u niski prostor ispod stepenica koji je smrdio na urin i ustajalu vodu. Bez razmiljanja sam legao na mokri cementni pod te navukao na sebe odbaeni stari smrdljivi madrac. Primirivi se, oslukivao sam, ali nita se nije dogaalo. Osim toga, smrad je bio nepodnoljiv. No, tih nekoliko sekundi dalo mi je vremena da se saberem i iskontroliram disanje. U
17

tom trenutku otvore se teka drvena vrata u art deco stilu i iznad sebe zaujem pucketanje sitnoga pijeska pod onovima cipela. Oprezno, vrlo oprezno, koraci su bili sve blii stepenicama. Tada su ula jo dvojica. Prvi je brzim korakom produio prema stranjim vratima, dok je drugi potrao stubitem. Tada se pokrenuo i ovjek koji je stajao povrh mene. Kreui se oprezno kao maka, doavi do podrumskih vrata, snano ih prodrma. Bila su zakljuana. Okrene se i krene prema meni. I dok je bio svega metar od madraca, zauje se trk onoga koji je izaao kroz stranja vrata. I poluglasna naredba: Idemo! Istrao je iz zgrade, druga dvojica su ga utke slijedila, da bih trenutak poslije uo jeku turbine snanog terenca. Pratio sam zvuk auta koji je nestajao u daljini. Pribravi se, osluhnuo sam u tiini otkucaje srca koje je bubnjalo, tjeralo krv i u uima stvaralo um. uh! uh! uh! Tada sam shvatio da leim u lokvi iji je zadah postao nepodnoljiv. Odluio sam se pomaknuti jer ako me ovi nisu uspjeli dokrajiti, smrad je bio na dobrom putu. Digavi se, osjetio sam da mi je voda pomijeana s urinom prodrla sve do koe. Stresao sam se od gaenja. Pojurio sam stepenicama prema izlazu. Vremena za razmiljanje nije bilo. Potrao sam prema uglu svoje zgrade. Ispred se opet okupilo mnotvo policijskih automobila. U tom trenu sam shvatio da se dogodilo neto strano. Okrenuo sam se i brzim korakom uputio prema gradu, ostavljajui iza sebe svoj kvart. Proao sam razne avanture i terene, ali ovako snanu blizinu smrti nisam osjetio. Ili sam u meuvremenu ostario. Poslije nekih desetak minuta hoda, dobro raspoloenje poelo mi se vraati, ako se to uope moe nazvati dobrim raspoloenjem. Nakon to sam prohodao nekoliko blokova i putem razmiljao, shvatio sam da je situacija vraki ozbiljna i komplicirana. Zato sam odluio nazvati
18

inspektora Vilka. On mi je jedini ulijevao povjerenje. Nakon duge zvonjave javi se automatska sekretarica pa opet i opet... Tada prekinem besmislene pozive i krenem prema parku. Mjesta gdje su se nalazili ljudi nisu dolazila u obzir, jer sam iza sebe ostavljao smrad ilegalnog pisoara. Ulazei sve dublje u park koji je mirisao na mokro lie i jesen koja je ve davno dobila bitku s ljetom i svojim platem zaogrnula grad, naao sam prikladnu klupu nasuprot malom jezeru po kojem su plivale patke. Trudio sam se izgledati kao ovjek koji se odmara i uiva u prirodi, dok je stvarnost bila komar misli i osjeaja. Sabravi se, poeo sam razmiljati. Trebao sam brze i tone zakljuke. Prvi zakljuak je bio nova odjea. Tada posegnem u unutarnji dep... Uh, novanik je jo bio tu pa prebrojim novce koje mi je jutros dao Jakov. 5000 kuna. Barem neto dobro, zakljuim. Tada me trgne zvonjava telefona, a na displeju se pojavi nepoznati broj. Halo? Halo, jel to Dukan? Da, a tko je tamo... Ovdje inspektor Zlatko. U velikim ste govnima, gospodine Dukan. Odmah da ste se nacrtali u postaju! prodere se inspektor Zlatko u slualicu. A meni tlak skoi na tristo. Ne da ne podnosim da se netko meni krivo obrati, a kamoli da se izdere kao slon. Eee... mladiu, smiri se. ta se dere ko majmun... to?! Majmun?! Vidjet e ti kad mi padne aka... ta je tebi, ovie, ako ne zna normalno razgovarat... onda odjebi! Nema normalno... ti si prvi osumnjienik za ubojstvo inspektora Vilka! Ubojstvo inspektora Vilka?! Ej, pa ti stvarno nisi normalan... Di si ti zavrija kolu za inspektora? U rodijaka? Kakav ti je to idiotski zakljuak?
19

Uhien si! Uhien si! derao se u slualicu inspektor Zlatko. Zna ta... rekoh. ta?! prodere se Zlatko. Pui kurac, majmune! i u trenu poklopim slualicu. Jer u ovome trenutku najmanje mi je trebalo sluati nerazumnog kretena koji je preko neke rodijake veze zavrio za inspektora, a o tome nema pojma. Iznerviran ljudskom glupou, odluio sam iskljuiti mobitel. Izgledalo je da sam postao traena roba u gradu. Znao sam da je velika stvar u igri i da od policije nemam koristi, ali o emu se radi, nisam znao. Jedno je bilo sigurno, a to je da moram izvui ivu glavu iz ove situacije. Nastavio sam svoje razmiljanje. Pod hitno mi je trebala odjea, a moda i neko mjesto gdje bih se pritajio dan-dva. U trenu sam brzim koracima grabio prema centru grada. Tako zamiljen, umalo ne odletjeh pod kotae crvene Opel Astre. upavi ovjek iz auta se prodere: Pazi! promrmljavi jo neto kao kreten. Tada obratim pozornost na ovjeka i auto kojem je prtljanik pak bio pretrpan slikarskim platnima. Platna!!! Tada mi se upalila lampica. Pa da, slikarska platna, atelijer gospodina Sinovljaka, da, idealno mjesto. Znao sam kako gospodin Sinovljak zimu provodi u rodnoj Rijeci i ponekad doe samo vikendom, a meni je povjerio atelijer ako treba napraviti neki paspartu ili okvir. Klju se nalazio iza velike gipsane lavlje glave koja je visjela nad ulaznim vratima. Pa da! Hvala! proderem se na upavog slikara iz Astre koji me u udu gledao.

20

PARKERICA I ATELIJER

Tada uletjeh u prvi butik koji je prodavao odjeu. Bila je to mjeavina kineske i turske robe pa se moj izbor sveo na crnu parkericu, neki plavi demper, smee samterice i donje rublje. Platio sam i izaao. Cilj mi je bio atelijer slikara Sinovljaka. Proavi blizu svoje staretinarnice, uao sam u labirnit sitnih teakih kuica koje su bile obavijene maglom to se sputala na grad. Doao sam do kuice u kojoj se nalazio atelijer te otvorio vrata i uao u mali vrt, koji je ve poeo spavati zimski san. I sjetih se ljeta kada bi vrti oivio, a pod hladom divlje loze okupljali bi se umjetnici. Pijuckajui i priajui do kasno u no. Pomaknuo sam glavu gipsanog lava i hladni klju padne mi u ruke. Osvrtao sam se prema ulici, ali nije bilo nikoga. Tada otkljuam vrata i uem u prostoriju koja je mirisala na uljane boje i terpentin. Kad sam zatvorio vrata, osjetio sam da sam siguran i zatien. Ovo je bilo savreno utoite. Jo sam jednom u mislima zahvalio upavom slikaru iz Astre. Znao sam da su umjetnici uvijek bili bliski moi, a kako je izgledalo, mo je bila na mojoj strani. Brzo sam skinuo smrdljivu robu i otuirao se. Osvjeen i u novoj odjei, poeo sam preturati po ormariima te sam naao aj od umskog voa. Brzo sam zakuhao vodu i drei alicu toploga aja u rukama, sjeo sam na stari otoman. Tek tada sam osjetio da mi cijelo tijelo trne od dananjih dogaaja, da su mi svi miii napeti i da mi bubnja u glavi. Nevjerojatno da se to meni dogaa, psihoza rata i rizine situacije bile su daleko iza mene. Tadanja elja za mirnim ivotom danas je bila razbijena, a dan se pretvorio u golu borbu za ivot, kao avet i prikaza iz prolosti koje sam odagnao, ponovo su se nadvile nada mnom i u svom tekom crnom platu nosile smrt i razaranje. Ali, kao i uvijek, u svakoj
21

borbi samo je jedan pobjednik. Zahvaljujui aju i toplom atelijeru, svladao me san. Koliko sam spavao, ne znam tono, ali kada sam otvorio oi, bio je potpuni mrak. Samo je crveno svjetlo zidnog sata treperilo u tami, a digitalne su kazaljke pokazivale 18.30. Do sata je visio kalendar Rijeke koji je ostao otvoren na osmom mjesecu. Tada mi se situacija uinila teom nego to sam oekivao. Morao sam hitno napustiti Zagreb na neko vrijeme, a za to mi je trebala lova, brdo love. Jedini izlaz pruao mi je kustos Mari. On je odavno elio kupiti srednjovjekovni kipi od alabastera koji je prikazivao trgovce koji se prepiru oko kupnje Torinskog platna u koje je bio umotan Isus. To djelo nepoznatog autora u sebi je sadravalo stoljetnu energiju koja je zraila iz samog dogaaja koji je odavao pohlepu, zavist, mrnju, ljubomoru i elju za moi i posjedovanjem. Tada sam obukao parkericu i izaao u no. Morao sam uspostaviti kontakt s Jakovom. Ali kako? Mogue je da su i policija i moji nepoznati progonitelji motrili na staretinarnicu. Sjetio sam se Jakova i njegove naravi. Znao sam kako u stupiti u kontakt s njime. Trebala mi je boica spreja. Uavi u trgovinu boja i lakova, kupio sam bijeli sprej. Uputio sam se prema kontejnerima koji su se nalazili u blizini Jakovljeve zgrade. I kao narueno, netko je odbacio staru policu na koju sam napisao poruku: ekam te tamo gdje je Cicero naen u 20.30. Pazi! Znao sam da e Jakov skopati jer je na tom ilegalnom odlagalitu naao Ciceronova djela, I., II. i III. dio iz 1734. godine, prekrasno ouvana i dosta vrijedna. Napisavi poruku, sklonio sam se u veu zgrade nasuprot te sam, skriven, odluio ekati Jakova koji je trebao naii svaki tren. No, tada u ulicu ue tamni automobil. Izala su dva tipa koji su se sakrili iza grmlja. Znao sam da ovi prate Jakova koji je na tren zastao pored kontejnera te nezainteresirano nastavio dalje. Bio sam siguran da je proitao poruku jer da nije, on bi vrljao oko odbaenih stvari i namjetaja. Nije bilo druge nego da se uputim prema dogovorenom mjestu i ekam. Poela
22

je padati lagana kiica. Stavio sam kapuljau parkerice koja mi je posluila kao idealna zatita od kie i pogleda. Po dolasku na ilegalno odlagalite, napisao sam jo jednu poruku: Ako dolazi sam, pokloni se. Zatim sam se sakrio u oblinji umarak koji je bio zatrpan raznoraznim otpadom. Odluio sam strpljivo ekati sat vremena. Napokon se pojavila ljudska figura koja se neprestano okretala lijevo-desno. Jakov! Doavi do poruke, jo se jednom okrene te se duboko nakloni. Pss... eee! poluglasno uzviknem. Jakov ubrzanim korakom krene prema meni i u mraku mi se obrati plaljivim glasom: Pa dobro, ta je ovo? Jebote, tebe trai policija, neki elavci koji, kao, ele kupiti sliku, oe razgovarat s vlasnikom... ta je? izgovori Jakov u jednom glasu. Ne znam... stvarno. Provala u stanu, potjera, izgleda da je neto zavrilo kod mene, znam samo da se ne smin pojavit jer su to opasni ljudi, pucali su bez razmiljanja... Nego, sad mi ti treba. Tu sam, reci ta god triba... Ok. Kao prvo, daj sat. Omegu?! Zlatnu?! Daj, ajde, ne zajebaj. Evo... skidajui s ruke prui mi svoj sat te mi umiljatim glasom kae: uvaj je. A... ovika. Normalno da u ga uvat. Od sada komuniciramo samo porukama, nikakav telefon, sastanci. Ja se nadan da ovo nee dugo trajat. Ok? Ok. A ka drugo, treba ugovorit prodaju kipia s kustosom Mariem, i to jo veeras, jer sutra e se saznat i svi e postavljat pitanja, pa bi se i Mari mogao povu. Treba mi gotovina, i to hitno, mislim napustit grad na neko vrijeme.
23

Di e? upita me zabrinuto Jakov. Ne znam, samo sam siguran da moram pobje... Najbolje je da sada odmah zove Maria. Gledajui me, Jakov pone tipkati po mobitelu. Dobra veer. Profesor Mari? Da... Ovdje Jakov iz antikvarijata Kapetanova krinja. Dobra veer, Jakove. Hmm... to je? upita profesor Mari. Znate... gospodin Dukan mi je jo ranije rekao da vas nazovem, ali eto, ja sam zaboravio obavijestiti vas pa se ispriavam zbog ovog iznenadnog poziva. U redu je. Recite, o emu se radi? Koliko sam ja shvatio, gospodin Dukan mi je rekao da ste vi zainteresirani za kipi od alabastera i da, ako mogu, ugovorim sastanak s vama. Naravno, gospodin Dukan se ispriava zbog naina na koji vas obavjetava o svemu, ali neto mu je iskrsnulo... O kipiu kaete! usklikne profesor Mari. Nema problema, sve je u redu. A gdje je sada gospodin Dukan? Tu u blizini, ima sastanak s nekim ljudima, valjda eli kupiti neke slike... slae Jakov. Odlino, onda obavijestite odmah gospodina Dukana. On zna da me u svakom trenutku moe kontaktirati. Ja sam spreman odmah isplatiti 17.000 . Moete to prenijeti gospodinu Dukanu. Oekujem vas jo veeras do 22.00 sata, vidno uzbuen izgovorio je profesor Mari u jednom dahu. Dobro, ja u mu tako rei. Vidimo se onda poslije. Da, da, oekujem vas u galeriji do deset. Dovienja. Dovienja. Uspilo je, sve je dogovoreno.
24

Kreemo, ti ide u antikvarijat po figuricu, a ja u krenit prema galeriji. ekam te tamo. Na tren zastanem i, pogledavi Jakova, kaem: Jakove, molim te, budi paljiv. Ok... kae Jakov i ode.

25

PRODAJA FIGURE OD ALABASTERA

Navuem kapuljau duboko na glavu i krenem u pravcu galerije. Izbijem tako iz tamnog i usnulog kvarta na osvijetljenu Ilicu koja je vrvjela ljudima. Zatien sjenom kapuljae, upadnem u razmiljanje kako sam jo juer bezbrino ispijao kave i etao ovom istom ulicom. to se odjednom dogodilo? Zato ja? Razna pitanja su mi se vrzmala glavom, ali odgovor nisam mogao naslutiti. Tako zamiljen doao sam do ulice u kojoj se nalazi galerija te produih korak u nadi da e Jakov obaviti posao bez problema. Nisam dugo ekao. Zagledao sam se u izlog trgovine koja je prodavala ortopedska pomagala. Tada ugledam Jakova kako s kutijom ispod pazuha ulazi u galeriju i kako mu profesor Mari rukom pokazuje neka ue. Priekao sam jo minutu. Zrak je bio ist. Tada i ja krenem prema vratima. Nisam uspio ni dotaknuti dugme mesinganog zvona na vratima galerije jer je profesor Mari ve otvarao vrata neskrivenom radou. O, gospodine Dukan, dobra veer, uite, uite... Dobra veer, profesore. Vidim, imate izlobu, rekoh osvrui se. Da, da, mladi neafirmirani slikar pred kojim stoji svijetla budunost... Rado bih zanemario slikara, nemojte mi zamjeriti na urbi, ali volio bih da odmah prijeemo na stvar. He, he... oteo mi se osmjeh. Pa naravno, imate pravo, nisam se vie elio igrati s Mariem koji je bio nestrpljiv poput djeteta. Evo izvolite, ovuda, pokae mi profesor rukom prema uredu koji je bio smjeten u zadnjoj prostoriji galerije. Uli smo u bijelu prostranu sobu u kojoj se nalazio veliki an26

tikni stol krcat hrane preostale od otvaranja izlobe. Tek sam sada osjetio glad. Izvolite, posluite se, kae mi profesor Mari. Hrana, hrana, osjetio sam neopisivu glad te, objesivi jaknu, priem stolu. I dok je Mari navlaio bijele pamune rukavice, ja sam s pladnja uzeo smotuljak pruta i gladno ga strpao u usta. Profesor Mari odsutno i fokusirano izvadi kipi iz kutije te se priblii lampi podiui kipi do razine oiju. Predivno, velianstveno, promrmlja. I tako, dok se profesor divio srednjovjekovnom radu, ja sam smazao jo nekoliko komada pruta i sira te si ulio iz karafa dec crnoga vina koje je mirisalo na borovnice, a okusom odavalo da se radi o nekom od otonih vina iznimne kvalitete i energije. Boanstven okus... pomislih nakon otpijenoga gutljaja. Predivno... nastavljao se diviti profesor Mari. Znate li da je ovo naslijee tamnog srednjeg vijeka u kojem je vladala jaka ruka? Bilo je to vrijeme u kojem su ljude plaili goruim paklom, vrijeme u kojem je ovjek bio bezvrijedna roba. ak su cijela sela spaljivana pod krinkom da su bogohulili. Vrijeme koje je Europi donosilo ratove i bolesti. Tada su vlastelini i crkva imali apsolutnu mo. ak je bilo sluajeva kada bi krivi pogled ili pokret vodio na lomau. I tada, u tom vremenu, napravljena je ova predivna skulptura od biranog komada alabastera. Ovo je dokaz da su ljudski duh i intelekt uvijek iznad pohlepe, ljubomore i elje da se kontrolira i vlada. Isto tako, ovo potvruje da ljepota, dobrota i umjetnost nadilaze granice vremena i ne ovise o ljudskoj mijeni, raspriao se profesor Mari kao da dri predavanja na fakultetu. Pa da, tako je, nadoda Jakov koji je izgledao odsutan i zabrinut te se inilo kao da nije sluao to Mari govori. Ah... da, trgne se profesor iz svog izlaganja te paljivo
27

spremajui kipi u spuvu izrezanu po profilu skulpture i zatvarajui kutiju, uputi se prema radnom stolu. Tek tada zamijetih masivni stol u art deco stilu od svijetla orahova furnira u ijoj se sredini nalazio veliki krug. Mora da stoji bogatstvo, pomislih. Prigibajui se, profesor Mari izvadi utu omotnicu te, pruajui je meni, kae: Izvolite, novci su tu... Na brzinu prebrojim novce te spremim omotnicu u stranji dep hlaa. Tada pogledam ozarenog profesora koji mi se ispruene ruke pribliavao obilazei stol. Stiui mi ruku, ree: Ja mislim da ste zadovoljni, gospodine Dukan, premda smo svjesni da je novac nitavan u usporedbi s ovakvim umjetnikim djelom. I moram jo nadodati kako sam vam beskrajno zahvalan da ste ba meni prodali ovo prekrasno djelo. Znam, ali morate mi dozvoliti slobodu da kaem kako je ovo veliki gubitak... za mene, ali sam siguran da je ovo remek-djelo u pravim rukama. A sada mi oprostite... morao bih krenuti... znate, obaveze... kaem i kiselo se osmjehnem. ao mi je da ne moete ostati due te sa mnom podijeliti radost... Ali znajte, ako budete togod trebali, ja sam va dunik. Dobro, ali sada bih stvarno trebao krenuti. Da, izvolite, pokae mi Mari rukom prema vratima te, otvarajui ih, jo mi jednom zahvali: Dovienja i jo jednom hvala, gospodine Dukan. Laku no i dovienja. Jakov i ja pozdravimo profesora pa izaemo u hladnu zagrebaku no. Zna, ao mi je.
28

Znam... Da san ja ima kipi, ne bi ga nikad proda... ta znai nikad? Sigurno si u velikin govnima kad si se odluija da ga proda. Stari, danas san za dlaku pobiga profesionalnim ubojicama... Opasnost je velika, da bar znam o emu se radi ili kome sam stao na ulj. A ova neizvjesnost je jo gora. Kako ti ja mogu pomo? Ti si mi ve pomoga, a to da ti mogu sve povjerit, neprocjenjiva je pomo, stari moj. Za to nema problema. Evo, ve sutra idem u tvoj stan da napravim selekciju. One vrednije eksponate nosim u bunker, do tvog povratka... A je li zna di e? Ne, samo znam da moram nestat neko vrijeme. Mi ostajemo u vezi, ako te buden triba, poslat u poruku, ti e je znat deifrirat. Dri se, idem sad. Zagrlivi se, potapam Jakova po ramenu. Dri se, faco, javi ako ta triba, kae mi Jakov. Navuem kapuljau i krenem prema centru. Nisam htio odmah ii u atelijer, nego sam odluio malo proetati. Usput sam kupio neki fast food. Na uglu Tkalieve trgne me glas kolportera koji je vikao: PUCNJAVA NA TRENJEVCI! ... UBIJEN POLICIJSKI INSPEKTOR! ... POLICIJA TRAGA ZA STARETINAROM DUKANOM! ... NAJNOVIJE VIJESTI! ... PRONEVJERA U H-u! Trgnuo sam se kao opeen. Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati! Pa mene su okrivili... sigurno ona gnjida od Zlatka. U trenu sam odluio da pod hitno moram napustiti grad, i to ilegalno. Mozak mi je tutnjio. Morao sam se sakriti to prije. Brzim korakom krenem prema atelijeru. Znao sam da to i nije neko rjeenje, ali tamo sam bio siguran sat29

-dva. Morao sam nai neko mjesto gdje bih prespavao. Na svoj auto nisam smio ni pomisliti. Tada, u komaru misli, iskristalizirala mi se jedna slika. Ljeto u Dalmaciji, prijatelj Pero koji je imao privatni kamp i iznajmljivao kampere... Pa da! Tako bih mogao biti pokretan, a imao bih gdje i prenoiti. To bi moglo biti rjeenje. Samo, kako da doem do Splita? Sigurno su sve postaje i putevi pod kontrolom. Tako razmiljajui, stigao sam do atelijera. Tiho se uvukavi, udobno sam se smjestio i skuhao aj. Sjedei i ispijajui aj, pogledavao sam po atelijeru te mi se pogled zaustavio na jednom nedovrenom platnu mog prijatelja slikara. Slika je prikazivala mediteransku vilu obasjanu podnevnim suncem, boje su bile iste, a kontrasti duboki i jaki. Ali ono to mi je privuklo panju bio je grb iznad vrata na kojemu je bilo ugravirano slovo C. Skoivi, priem blie tafelaju na kojem je bilo uvreno platno, a povrh je bila fotografija vile privrena pribadaom. Slabost me obuze te se tromo spustim na kau. Pa da, slovo C jedan je detalj koji mi je promaknuo i nisam mu do sada pridavao panju. Ali kako je to mogue? Mrtvac u mojoj zgradi na desnoj je ruci imao tetovau grba sa slovom C. Uvjeren da su grbovi identini, odluio sam nazvati Matu. Morao sam saznati neto vie o vili i vlasniku. Do sada mi je ovo bio jedini traak svjetlosti u tami. Brzo sam okrenuo Matin broj. Halo, zauo sam Matin poznati glas. Bog, Mate, ovdje Lovro Dukan... Bog, Lovre... i nakon krae stanke Mate ponovo progovori. Reci? Mate, upao sam u neke komplikacije pa u ti vie detalja ispriat kad budem imao vie vrimena. Zato bih sad trebao od tebe neke informacije, bez da ti objanjavam o emu se radi. Tribaju mi hitno podaci o vili ili kui koju si ostavio nedovrenu u atelijeru. Tko je vlasnik? Gdje se nalazi vila?
30

Zabrinjava me, ne znam zbog ega ti je tako urno... ali nema problema, sve u ti rei. Tu je sliku ovoga ljeta naruio gospodin uni-Basetti. On u Istri posjeduje vinograde i vinske podrume, a u posjedu je i jednog manjeg dvorca u blizini Motovuna. Koliko znam, taj mu je dvorac vraen 90-e, a oduzeli su mu ga partizani poslije Drugog svjetskog rata. Nakon toga su on i njegova familija bili u izbjeglitvu. On se vratio 90-e i ponovo pokrenuo proizvodnju vina. Mislim da je on ak i plemi. Bio sam na jednom banketu gdje su ga gosti oslovljavali s konte. I ba tada je on od mene naruio da izradim sliku te mi je rekao da je to poklon za njegova prijatelja Gianlucu Padovu koji posjeduje tu venecijansku vilu. To je sve to ti mogu rei. Hvala... mislim da si mi puno pomogao. I jo jednom oprosti to je sve ovako tajanstveno, ali obeajem da emo, kada se vidimo, imati o emu priati. Bog i pozdrav tvojima. Bog, bog, Lovre. Prvi sam put danas osjetio olakanje. Imao sam trag. Moda i krivi, ali o tome nisam htio ni misliti. Izgleda da mi se srea vratila. Situacija je poprimala neki oblik. Ohrabren novom odlunou, obukao sam se i, ugasivi svjetlo, izvukao se tiho iz atelijera. Sada sam bio siguran da je moje sljedee odredite Split.

31

KOD TEFA I PUT PREMA SPLITU

Morao sam rijeiti pitanje prijevoza jer legalni put nije dolazio u obzir. Znao sam da su postaje i kolodvori pod nadzorom. Morao sam, dakle, nai tajni put koji bi me odveo do Splita. Ve sam znao rjeenje problema. Bio je to restoran Kod tefa. Birc se nalazio na izlazu iz grada i bio je poznat po faolu s kobasicama. Tu su se veinom okupljali vozai tegljaa i lepera koji su za odredite imali Dalmaciju ili Hercegovinu. Zato, ako bih se uspio uvui u koji od lepera, mogao sam stvar smatrati rijeenom. Morao sam ubrzati korak jer je do birca bilo sigurno 5 kilometara. Izbjegavajui osvijetljene ulice, izbio sam na istinu ispred birca koji se nalazio nekih 300 metara od izlaza na autocestu. Parkiranih kamiona bilo je dvadesetak i bio sam siguran da jedan od njih vozi prema Dalmaciji. Uao sam u birc koji je zaudo u ovu kasnu uru bio dupkom pun. Ljudi su ivo razgovarali i amor je odavao ugodnu domainsku atmosferu. Nitko nije ni pogledao prema meni. Raskomotio sam se i prebacio jaknu preko barske stolice te, gladan, naruio porciju faola sa zagorskim kobasicama, dvostruku porciju kruha, a za pie Karlovako toeno. Nisam dugo ekao kada se pojavila mlada crnokosa konobarica dubokog dekoltea i napadno naminkana te mi je, uz smijeak, posluila jelo. Bez ekanja, gladnih sam oiju prepolovio kriku kruha te je umoio u grah. Mmm.... pa ovo je savreno. Faol je bio velianstven, pojeo sam gotovo ne diui, a ostacima kruha sam poistio duboki bijeli tanjur to ga je na rubu krasila tanka zelena linija. Nakon to sam popio pivo, dugo podrignem, to je bio znak da je faol sjeo. Rukom pozovem konobaricu koja mi se sada uinila ljepa i izazovnija. Hmm, mislim da sada, ispunjen dobrom i toplom hranom, stvari gledam drugaije.
32

Izvolte, gospon... Je li jelo prijalo? A da, bilo je izvrsno. A kako i nee kad mi ga je servirala tako lijepa cura. Hi, hi, hi... zahihoe se ona. Nego, daj, mala lijepa, donesi mi jo jedno malo Karlovako... I pita bi te neto, ako mi moe pomo? Pitajte, gospon, to god hoete, te zatrepee oima. Blink, blink. Zanimalo bi me kako je to birc pun u ove sate, dok grad ve spava i u njemu nema nikoga, zapitah je glupavo. Pa znate, gospon, ovdje vam se okupljaju vozai koji nou voze prema jugu, te neto pojedu prije puta i tak... to... znate. Ann... da, da... A je li zna moda koji di voze... ili te to ne zanima... Pa kak ne bi znala, gospon... pa tu delam dvije godine. Evo, na primjer, pedicija Lico transport vozi samo u Split. Lico transport? Da, to su vam oni deki u plavim jaknama. Vidi stvarno... ak im na jaknama pie Lico transport. Nego, donesi mi pivo i naplati. 80 kuna, gospon. Pruim joj novanicu od 100 kuna i kaem: U redu je... Na to se konobarica nasmijei i ode. Polako ispijem pivo te se obuem i izaem. Na kraju dugog pjeanog parkiralita nalazila su se dva bijela lepera na kojim je plavim slovima pisalo Lico transport. Osvrui se, krenem laganim korakom prema kamionima. Nakon promatranja iz duboke sjene, odaberem pravi trenutak te se uzverem na stranicu kamiona i uvuem ispod cerade.
33

Kamion je prevozio namjetaj, to je bilo dobro. Rasparam zatitnu foliju trosjeda i legnem na kau koji je mirisao na novu tkaninu te se, oslukujui, primirim. Nakon nekih dvadeset minuta zaujem razgovor vozaa koji su se pribliavali. Razaznao sam da priaju o mjestu sljedeeg sastanka. Sinj, restoran Alka. Pozdravivi se s kolegom, voza zauzme mjesto u kabini te u sekundi zabrunda snaan motor lepera. Kada smo krenuli, laknulo mi je i nakon nekog vremena oputeno utonem u san. Probudio sam se tek kada se kamion zaustavio. Znai, cijeli put sam prespavao. Noge su mi bile hladne i ukoene. Priekao sam da voza napusti kamion. Potom se tiho izvuem iz svoga skrovita trudei se da ostanem nezapaen. Tada uurbano krenem prema Sinju to su ga ve obasjavale jutarnje zrake sunca. U centru je bilo ivo i jutarnji su gosti po kafiima ve ispijali kave. Uao sam u jedan kafi te naruio kratku kavu i sjeo uz prozor. Kada mi je konobar donio kavu, zamolim ga za novine. Odmah otvorim crnu kroniku. U njoj je pisalo sve o pucnjavi, ali sreom nije bilo fotografije. Tada oputeno, bez straha, popijem kavu. Sunce koje je prodiralo kroz prozor poelo mi je grijati promrzle noge, to mi je godilo. Po potpuno istom plavom nebu dalo se zakljuiti da e dan biti topao i ugodan. Obukao sam se i izaao. Sunce je poprilino grijalo tako da sam jaknu ostavio otkopanu upijajui toplinu dalmatinskog sunca. Pomalo sam zavidio ljudima koji imaju priliku ivjeti u ovom lijepom gradiu. Nakon kratke etnje uao sam na trg koji je sluio kao trnica. Svratio sam do tanda na kojem je starija gospoa prodavala utipke. Kupivi jedan, polaganim korakom nastavim etnju po trnici. Jedna reklama privue mi panju. Na njoj je pisalo Sinj-Bike. Bez razmiljanja uem u trgovinu. Moju je prisutnost najavilo zvono na vratima te mi uurbano u susret krene visoki mladi pjegava lica i crvene kose. Obratio mi se sinjskim naglaskom:
34

Izvolte. Nita mi drugo i nije preostalo nego da kupim bicikl. Ideja nije loa, lijep je dan, a do Splita ima svega 30 kilometara. Hmm, zato ne? Doao sam kupiti bicikl. He, he... pa ode ste na pravon mistu, naruga mi se pjegavi. A ta mi vi kao strunjak preporuujete? Evo... ne mere nego taka, odgovori pokazujui na bicikl marke Scoot. Mauntinka, alu, 18 brzina... ne moe bolje. Svidio mi se pa sam ga kupio. I usput dao da mi ugradi blatobrane. Platio sam 1400 kuna i izaao na trg gurajui novi bicikl. Jo mi je trebao ruksak i hrana te sam bio spreman za put. Sve sam to nabavio na trnici. Zajahavi bicikl, krenem prema Splitu. Gutajui kilometre, procijenio sam da bih, ako nastavim ovim tempom, mogao stii za dva-tri sata. Vonja uz rijeku me oputala, a toplina sunca ugodno grijala. Tako iza sebe ostavih Trilj i Dugopolje te izbijem na prijevoj Klis Kose. Ispred mene se pruao boanstven pogled koji je oduzimao dah. Horizont koji se gubio u maglici boje zumbula, a lagani povjetarac donosio je miris mora i friskine. Tu sam se odmorio sunajui se i uivajui u prirodi. Napokon se natjeram da krenem te se strmoglavim cestom koja se uvijala liticama Klisa. Na biciklu nisam primjeivao nikakve znakove zamora. S lakoom sam okretao none pedale, a gume su veselo utale po hrapavom asfaltu klike ceste. Nakon desetak minuta ve sam proao Solin i doao do vora.

35

PERO I KATE

Uputio sam se u pravcu Omia i mjesta gdje se nalazio kamp mog prijatelja Pere. Prolazei kroz Omi, sjetio sam se ljeta kada je grad bio pun turista, arenila i djece, a sada, izvan sezone, sve je izgledalo sivo i pusto. Nadao sam se da e Pero biti kui, jer ipak dolazim nenajavljen. Moje brige su nestale kada sam ugledao Peru kako kosirom sjee ivicu. Maui mu, on se okrene i u udu me pogleda. Isuse, otkud ti? upita me u nevjerici. Di si, Pero, asu... Evo, navratija san na vansezonski odmor. Ajde, ulazi, kae mi Pero otvarajui plava ulazna vrata kampa. Kate! Kate! Doi vidi tko je doa. Iz kue izae visoka ena crvene kose i plavih, pomalo tunih oiju. Kate je bila izrazito lijepa i godine je nisu uinile starijom. Vitka i gipkog koraka koji se lagano lomio u bokovima, prie mi i prui toplu meku ruku. Lovre, otkud ti? Evo, naletio... Neka, ba mi je drago. Ajde, uite, skuhat u kavu... Uavi u dnevni boravak koji je bio obasjan suncem to je prodiralo kroz velika balkonska staklena vrata, sjeo sam na trosjed. Uto Kate donese kavu. Njih dvoje smjeste se meni nasuprot te, radoznalo gledajui, upitaju me: I... ta i... Ali ja ne smin do? odgovorih. Odluio sam kako je najbolje nita im ne govoriti. U novinama su sreom bili napisani samo inicijali pa mi je to
36

ilo na ruku. Tako sam na brzinu izmislio neku priu ne elei remetiti njihovu idilu. Znate ta... sve mi je pomalo dosadilo pa san donija odluku da uzmen odmor i provozan se malo po Dalmaciji. I evo me... Mislija san to napravit na ljeto, ali obaveze, posal... a i guva je ljeti. Zato san odluija do sada i evo me. Eto, Kate, to smo i mi planirali, ali uvik obaveze. To triba ovako, re iden i oti. Eee... Eee... nadoda Kate. A kad misli i? upita me Pero. Sada, danas, odma... odgovorim nasmijeivi se. Ali nee prispavat? Ne, nemam ivaca. Kako eli, auta su spremna, stavi bateriju i vozi. A kada ete vi u ir? promijenio sam temu. Zna, sad si mi da mislit, ba smo sad slobodni. Aaa, Kate? Zna da bi mogli, sa smijekom odvrati Kate. I tako smo se raspriali o ljetu, putovanjima, gostima. Nakon ugodnog razgovora Pero i ja izaemo da pogledamo vozila. Fiat, Ford ili Mercedes? Izbor je pao na Forda jer je on jedini imao nosa za bicikl. Auto je bio iz 2001. godine, 110.000 tisua kilometara, webasto, imao je grijanje, kuhinju, televizor, wc, tu. Boja je bila be s kariranim uzorkom. A prostrani zadnji dio u nekoliko se poteza mogao pretvoriti u udoban dvokrevetni leaj. I dok sam ja razgledavao, Pero je montirao akumulator i upalio Fordov dizelski motor. Super je... Nego, reci ti meni, Pero, koliko ja trebam platit za mjesec dana? Zna, u sezoni 500 tjedno, a van sezone duplo manje... znai 1000 za mjesec.
37

Ok, nema problema, izvadim tisuu te platim Peri. Ajmo sad neto pojist, sigurno je Kate neto spremila. Nakon ukusne kajgane s pancetom, uletim u kabinu kampera te radosno krenem zatrubivi u znak pozdrava. Izaavi na cestu, dodam gas, na to je Fordov motor reagirao snano brundajui. Rezervoar je bio pun te se bez zadravanja uputim preko Klisa. Naavi se na autocesti, krenem u pravcu Rijeke, dok je na radiju svirala neka funky glazba. Udubljen u misli, kilometri sive ceste nestajali su iza mene. Pritisak jueranjeg dana jo nije poputao, psiha je bila napeta traei odgovor. Velike sam nade polagao na trag koji je vodio u Veneciju. Nadao sam se da e vila donijeti neke odgovore u ovim za mene neoekivano udnim okolnostima. Razmiljanje o minulim dogaajima potaknulo je moju nelagodu pa sam odluio izai s autoceste i vonju nastaviti Jadranskom magistralom. Nakon naplatnih kuica krenuo sam u pravcu Senja. Prolazei kroz mjesta, stao sam u Novigradu i opskrbio se hranom koja je, po mojoj procjeni, trebala trajati najmanje sedam dana. Nakon duge vonje osjetim glad te se zaustavim u Senju. Parkirao sam na uzvisini kod luice te pristavio vodu za pagete. Legao sam na trosjed i zagledao se u tamnomodro more. utanje to je proizvodila kljuala voda padajui na vrele reetke plinskog kuhala, vrati me u stvarnost. Nakon obilne veere i tuiranja uvuem se u krevet ija je posteljina bila svjee promijenjena. Miris me podsjeti na djetinjstvo, kada bih se zimi zavukao u istu posteljinu. Utonuo sam u san. Probudio me mete i brundanje izvanbrodskih motora ribarskih brodova koji su se vraali s mora. Pogledam na sat. Bilo je 4.30. Pristavim vodu za kavu i izaem udiui duboko svjei zrak. Plua mi se ispune hladnim i istim morskim zrakom koji me u trenu razbudio. Odluio sam da, nakon ispijanja kave, nastavim put. Plan mi je bio prijei granicu rano ujutro kada je smjena i kada su policaj38

ci pospani, a kontrola manja. Brundajui, kamper je grabio kilometre prema granici. Iza mene su nestajali gradovi. Rijeka, Pula, Rovinj... Dan se poeo buditi i u daljini su svjetla granice gubila sjaj. Uzbuenje je raslo, ali znao sam da je to najbolje vrijeme. Kada mi je mladi policajac mahnuo rukom da nastavim vonju, moja je pretpostavka bila potvrena. Hrvatska je ostala iza mene. Barem vie nisam bio na dohvat policije. Ostaju za sada samo nepoznati progonitelji. Projurivi Sloveniju, naao sam se nadomak Trsta i skrenuo prema junom izlazu u pravcu Venecije. Promet na autocesti bio je srednje gustoe i mogao sam uivati u razgledavanju krajolika. Ovaj dio Italije izgledao je puno bolje nego okolina na koju sam bio navikao. Mislim da je razlog tome to je Hrvatska etrdeset godina provela u sastavu Jugoslavije koja nipoto nije bila kao zapadne razvijene zemlje. Italija kojom sam sada prolazio bila je prekrasna, ume hrasta i kestena proarane malim selima i vinogradima. Putovanje sam nastavio mirno i oputeno. Predgrae Venecije vrvjelo je velikim trgovakim centrima i brojnim poduzeima. Odluio sam stati i kupiti novu odjeu. Nigdje za to nije bilo bolje prilike. Po ulasku u ogromnu halu shvatio sam da to nee biti ba jednostavno. Naime, hala je svojom veliinom oduzimala dah. Skuter na baterije dobro bi mi doao, pomislih. Ali sreom, brzo sam naao to mi je bilo potrebno. Par koulja, demperi, traperice i neto donjeg rublja. Na blagajni je raun iznosio 213 , to me malo zaudilo jer sam oekivao manju cijenu. Ipak je ovo zemlja mode i dizajna! Na ulazu u grad bio sam usporen guvom. Odluio sam nai neko skrovito mjesto gdje bih mogao sakriti kamper, a da mi centar grada bude u blizini. Nakon lutanja po gradu naletio sam na veliki park koji je sa strane imao poploenu ulicu koja je jednim dijelom vodila do velikog spomenika, dok je desna strana bila slobodna za parkiranje. Ondje su se ve nalazili neki kamperi. Super, pomislih, mirno je i priroda je prekrasna, a nadam se da nou nee biti puno posjetite39

lja. Svidjelo mi se. Jednom rijeju, mjesto za pet. Naao sam slobodno mjesto ispod kronje velikoga hrasta. Stablo je stvaralo zatitu od kie i gradskih svjetala. Navukao sam zavjese i upalio beumni Hondin agregat, a unutranjost kampera obasjalo je svjetlo. Prvo to mi je palo na pamet bilo je staviti kuhati kavu. Zavalio sam se na kau i ukljuio televiziju. Mijenjajui talijanske programe, shvatio sam da je potrebno biti u tijeku dogaaja. Trebao sam internet. Sljedea investicija bio je laptop na kojem bih mogao itati novosti. Nakon to sam popio kavu i pojeo sendvi, preodjenuo sam se, sjeo na bicikl i krenuo u potragu za vilom.

40

VENECIJA

Na kopiji fotografije iz atelijera vidjelo se da se vila nalazila negdje uz kanal. Tko bi mi mogao dati odgovor na to? Pa da! A tko poznaje kanale grada bolje nego gondolijer? Vonja gradom bila je vrlo dinamina. Centar je bio prepun, mnotvo ljudi, auta, skutera koji su zujili u svim pravcima, nogostupi pretrpani ljudima, a djevojke... joj, prekrasne, toliko ljepote na jednom mjestu. To se ne moe opisati rijeima. Mirisi, moda, sjajne rasute kose, osmjesi. ivot u Veneciji je bujao. A kako i nee kada se energija ovih prekrasnih ena akumulira i pretvara u ljubav. To pak moe znaiti samo jedno bio je to grad ljubavi i Casanove. Sigurno su bake i djedovi ovih djevojaka bili isto tako lijepi. Ovo je stvar genetike. Kada bi mi netko postavio pitanje koja je od ovih djevojaka najljepa, mislim da bih se izgubio. Uz leprave misli o ljubavi i enskoj ljepoti, zamalo nisam uletio u kanal koji mi se naao na putu. Odloivi bicikl uz ogradu, pogledom sam traio gondolijere. Ugledao sam ih privezane uz male dokove. Strpljivo su ekali klijente. Moje raspitivanje i pokazivanje slike nije urodilo plodom. Potraga za vilom inila se teom nego to sam oekivao. Ve sam mislio odustati. Jedino je jo preostao mladi kovravi gondolijer s kratkim crnim briima i naunicama. Prilazei, pokaem mu sliku, a on, pogledavi me, odgovori: Si, si, signore. I pokae mi mjesto na karti. Odmah izvadim kemijsku i zaokruim kvart te zahvalim mladiu. Oznaeno mjesto na karti nalazilo se prilino daleko, a no samo to nije pala. Zato sam odluio svoju potragu nastaviti sutra. Nakon to sam pojeo sendvi i salatu od rajica, izvalio
41

sam se na pliani kau te upalio televiziju. RAI jedan emitirao je neki ou, kviz, to ve. Zurio sam u ekran na kojem su se izmjenjivale hostese i izvoai. Nisam se mogao smiriti te pomislim da bi mi etnja kvartom dobro dola. Obukao sam se i izaao u no. Park je bio vei nego to se inilo na prvi pogled, te se protezao preko kanala. Klupe su bile pune skupina mladih ljudi koji su ispijali pia i veselo se druili. etnja me odvela na drugu stranu parka i put mi je presijecala prometna ulica. Preavi je, naao sam se u kvartu koji je, sa sigurnou mogu rei, bio izgraen krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Prizemlja kua bila su visoka, s masivnim drvenim vratima i fasadama ukraenim tukaturom. Stanovi su zasigurno bili bogato i moderno ureeni, puni slika i antikviteta. Tada me obuzela nostalgija za mojim kvartom koji nije bio ovako sreen, ali je meni znaio sve. To me razmiljanje vratilo na protekli dan i iznova me preplavio nemir. Nervozno sam prekinuo etnju i vratio se u kamper. Razodjenuo sam se i uvukao u krevet. Duga i iscrpljujua vonja uinila je svoje te sam zaspao vrstim snom. Malo poslije est sati probudilo me brujanje motora puhalice. Grupa komunalaca istila je park skupljajui jesensko lie. Nakon jutarnje toalete, ae kozjeg mlijeka i obilnog omleta, pjeke sam se zaputio prema starom gradu. Pribliavajui se mjestu gdje se nalazila vila, nervoza je bivala sve intenzivnija, a pitanja su stala kruiti glavom. to ako je ovo lani alarm? to ako stvarno saznam neto? Ima li tada povratka u stari ivot? Predosjeaj da e se neto dogoditi rastao je svakim novim korakom. ula su vritala, aktivirao se oprez i traio budnost svakog trenutka. Godine mirnog ivota otupjele su moja ula, a do sada mi je oprez vie puta spasio ivot. Ostao sam naizgled miran, ali svaki mii bio mi je napet i u svakom sam trenu bio spreman na najgore. To me podsjetilo na godine provedene u ratu. Odluio sam se pritajiti te iz prikrajka neko vrijeme motriti
42

na kuu. Doavi do kanala, nasuprot se ukazao cilj moje potrage. To je bila vila impresivne ljepote, s urednim vrtom i vratima to ih je krasila stara kovana ograda koja je, po mojoj procjeni, vrijedila bogatstvo. Sredinom vrta prostirao se put poploen peenim ciglama te je vodio do verande pred vratima iznad koje su se izvijali grmovi divlje rue. Mir kojim je zraio vrt i proelje kue odavao je umijee gradnje starih renesansnih majstora. Proporcije vrata, vrta i kue tvorile su cjelinu iz koje se irio sklad i pozitivna energija boja, mirisa rua, agruma te vjetine arhitekata i zidara. Neto ljepe nisam odavno vidio. Oaran jednostavnou, zurio sam kao hipnotiziran. Tada mi jedan detalj upadne u oko. Grb povrh ulaznih vrata. Sada sam jo vie bio siguran da je mrtvac iz moje zgrade na ruci nosio upravo taj znak. Moje dugo i strpljivog promatranje urodilo je plodom. Negdje oko 10.30 iz vile je izaao mlad ovjek, nekih 35 godina, kratko oiane kose, visok 190 i atletske grae. Srce mi stane kucati kao ludo. Mladi je imao istu tetovau kao i ubijeni na mojem stubitu. Zbunio sam se potpuno rastresen tom spoznajom, ali mi je sljedei prizor razbistrio misli. Iza mladia izala je djevojka niskog rasta, crne bujne kose te gipkog hoda i pokreta. Mladi ju je bez rijei ispratio do vrata te je pozdravio kimanjem glave. To je bila moja prilika. Odluio sam pratiti djevojku i uspostaviti kontakt. Slijedei je kroz venecijanske kale koje su mi svojom ljepotom odvlaile pogled, morao sam se jako koncentrirati na tamne uvojke koji su poskakivali uslijed njezina sigurnog hoda. Tada iznenada, izmeu kanala i zida jedne kue, dojuri mali brzi gliser. Iz amca iskoe dva nabijena mladia bokserskih noseva s rukavicama. Zgrabie djevojku pokuavajui je dovui do mula gdje ih je trei ekao spreman u brodu. Potrao sam te u skoku, udarcem koljena u pleksus, oborio jednog koji je, iznenaen jainom udarca, pao bez glasa na pod. Otrgnuvi djevojku, povuem je iza sebe te stanem u
43

poloaj. Tada se negdje u blizini zauje sirena koja nam je sa sigurnou spasila ivot jer su napadai u rukama ve imali pitolje. Gomila znatieljnika i zvuk sirene drali su nekoliko sekundi napadae u ahu. Voza glisera tada neto uzvikne na udnom stranom jeziku te druga dvojica uskoe u gliser. Odjurili su kanalom podiui valove. Okrenuvi se, naem se nasuprot crnim snenim oima na bijelome licu kojim su dominirale velike pune crvene usne ije su pukotine i crtice svjetlucale na suncu. Bio sam zbunjen njezinom ljepotom i mnotvom okupljenih. Uhvatio sam djevojku pod ruku osjetivi da se trese jer je oigledno jo bila u oku. Povuem je prema maloj uskoj uliici ostavljajui iza sebe amor gomile. Obratim se djevojci na loem engleskom te joj objasnim da moramo nai neko sigurnije mjesto jer e se napadai sigurno vratiti. Ona odgovori da je razumjela i pokae rukom u smjeru zapada. U hodu izvadi mobitel te pokua birati brojeve. Zaustavivi je, napomenem joj da to nije pametno jer se moe utvrditi lokacija, a osim toga, oito je da je prate. Krivudajui kroz uske ulice, djevojka je sigurno slijedila neki svoj zamiljeni cilj. Izbivi u podnoje dugih stepenica, uhvati me za ruku te se stanemo penjati prema nekom bedemu ili utvrdi. Izbili smo na ljunanu zaravan bedema s kojeg se pruao boanstven pogled na Canal Grande i stoljetne krovove Venecije. Sjeli smo u sjenu velikog bora na drvenu klupu koja je bila obojena u tamnozeleno. Uhvativi me drhtavom rukom, obrati mi se po prvi put: Mi scusi, signore, ma chi e lei? Tada joj ispriam sve o napadima na mene, o putovanju, bijegu... o tome da sam u situaciji o kojoj ne znam nita. Na tren pomislim da je moda sve ovo klopka. Ali pogled na aneosko lice mlade Talijanke otkloni svaku sumnju. Upitam je kako se zove. Giuliana Verona.

44

GIANLUCA PADOVA

Nakon malene stanke objasnim joj da hitno trebam stupiti u kontakt s ovjekom koji je vlasnik vile. Ispriao sam joj detalje o mrtvacu, tetovai, grbu i fotografiji u atelijeru te sam napomenuo da bih trebao uspostaviti kontakt s Gianlucom Padovom. Mislio sam da bi mi mogao pomoi. To je moj ujak! odgovori uzbueno Giuliana. Stvarno? zaudim se iznenadnoj spoznaji. Kod ujaka ivim ve dugi niz godina ili, tonije, otkada su mi roditelji nastradali ronei u piljama kraj Pompeja. Njihova tijela nikada nisu pronaena. Od tada o meni vodi brigu ujak. Inae ivim u Rimu, a danas sam doputovala na poziv ujaka koji mi je povjerio da podignem neke njegove spise iz banke Bonnetti. Ja, naime, imam punomo na sve njegove bankovne sefove i raune. Trebala sam sada to ve obaviti. Znai, vi nemate pojma tko su vai napadai i to su eljeli od vas? Ne... samo znam da je batler moga ujaka elio poi sa mnom, to sam ja izriito odbila. On to nije ba najbolje prihvatio. Moda je neto znao ili sumnjao. Aaa, da... Kad sam dola na aerodrom, on mi je dao ujakovo pismo i rekao kako moram to proitati. Gdje je to pismo? Evo, tu je... posegnula je u torbu za omotnicom. Otvorivi je, izvadi pismo. Nekoliko je minuta itala u sebi te me udno pogledala. Potom je stala itati na engleskom. Draga Giuliana, kada bude itala ovo pismo, znaj da je do sada bilo mogue drati u tajnosti jedno otkrie za koje se veu tisue ivota, pa tako i tvoj i moj. Zato me shvati oz45

biljno, povuci se negdje na skrovito te se neopaeno uputi na mjesto naeg budueg sastanka. Sjeti se, Giuliana, gdje se jedu najbolji kolai od limuna u kojima si uivala kao dijete. Sjeam se toga kao da je bilo juer. Kada bi se ujutro probudila, posluga te pitala: to mlada dama eli za doruak?, a ti bi sneno odbrusila: Kola od limuna. Tamo u te ekati. Budi paljiva. P. S. U omotnici se nalazi klju bankovnog pretinca. U banci e te ekati Mario. Uzmi sve novce koji se ondje nalaze. Od sada nemoj nita plaati karticom. I jo neto vrlo vano: u malenoj kutijici se nalazi ogrlica s privjeskom koju mi je tvoj otac dao na uvanje dok ne odraste. Molim te da je uva. Tvome je ocu bila vrlo vrijedna. Tvoj ujak, Gianluca. Sranje! rekao sam. Stvari su se zakomplicirale. Nadao sam se rjeenju situacije kada doem u Veneciju. Iz razmiljanja me trgne Giulianin glas: Ali... ja imam ugovorene koncerte. I ovo mi je prva sezona poslije studija ela. To mi je iznimno vano... U meni proradi zatitniki nagon. Zagrlivi je, tiho joj kaem: Giuliana, znam da je teko prihvatiti glupe i nelogine okolnosti u kojima ne postoji drugi nain osim bijega u kojem se spaava goli ivot. Kao to i sami vidite, i ja se nalazim u istoj situaciji. Zato se moramo usredotoiti na to da izvuemo ivu glavu iz ovoga kaosa. Ostale su stvari nebitne. Morate to shvatiti... inae se situacija moe pogorati. S naim progoniteljima nema ale. Izgleda da su nam se putevi povezali. Siguran sam da va ujak ima spremne odgovore za oboje. Zato, udruimo snage kako bismo sigurno doli do vaeg ujaka. U redu... Osjeaj mi govori da mogu imati povjerenja u vas.
46

BIJEG IZ VENECIJE

Put do banke Bonnetti proli smo utei. Udubili smo se u svoje misli ne znajui kojom temom da zaponemo razgovor. Otvorivi vrata, propustim Giulianu te uemo u klimatizirano predvorje banke. Priavi alteru, Giuliana se predstavi, na to mlada slubenica pozove Marija. Dobro jutro, signorina Giuliana. Gospodine... obrati nam se bankar pruajui mi ruku. Ovuda, gospodo, izvolite... Nakon kratke etnje bankom doli smo do trezora. Tu nas je Mario prepustio slubenici koja nas je odvela do pretinca broj 5272 te nas, dovezavi stol, ostavila same. Giuliana, otkljuate pretinac i izvadite sve na stol. Bilo je tu novaca u raznim valutama, euri, dolari, vicarski franci uredno sloeni i zalijepljeni trakom. Po mojoj procjeni, iznos se kretao izmeu 30.000 i 50.000 . Giuliana spremi novac u torbu te otvori malu crnu plianu kutiju. Pogledom na sadraj kutijice srce mi luaki zalupa. Ondje se nalazio privjesak od tamnoga kamena proaran svijetloplavim ilicama. Na trenutak me privue neopisivom snagom. Upitao sam Giulianu zna li togod o tom privjesku. Ne... sve to znam pie u pismu, a privjesak mi je ostavio tata. Te krene staviti i kutijicu u torbu. Zaustavim je i predloim da ogrlicu stavi oko vrata. Tu e biti najsigurnija. Hvala... nasmijei mi se po prvi put i pokae nisku sjajnih zuba. Proli su me trnci od tog nadasve obinog osmjeha, a ujedno punog senzibilnosti i erotike. Uslijed
47

svega toga proradila je kemija. Dlanovi su mi se poeli znojiti, a krv uzavrije praena snanim otkucajima srca. Hmm... hmm... proistih grlo. Budite toliko ljubazni... kae pruajui mi lani koji sam tek sada bolje promotrio. Runi rad vrhunskog majstora od bijelog zlata visoke kakvoe, vjerojatno 22 karata, sigurno vrijedan 10.000 . Giuliana se okrene i zbaci kosu. Do mene dopre miris njezina parfema. Ukae se bijeli vrat to ga je obrubljivala crvena svilena koulja. Brzo okaim lani da ne bi primijetila moje od uzbuenja drhtave ruke. Tada Giuliana da rukom znak mladoj slubenici koja se uputila prema nama. Treba li vam jo neto? Ne... Molim vas da nas ispratite, odgovori Giuliana obrativi se pomalo hladno djevojci. Da, izvolite... Otpratila nas je do vrata koje portir otvori uz smijeak. Odmah po izlazu iz banke nali smo se u prepunoj ulici. To mnotvo me tjeralo na brzo razmiljanje. Kuda? Pogledavi Giulianu, izvadim iz depa plan grada te joj pokaem mjesto gdje mi je bio parkiran kamper, na to ona odvrati upitnim pogledom. Objasnio sam joj da tamo imam spreman prijevoz. Genijalno! obradovala se Giuliana. To nam ba treba... i mahne mi rukom da je pratim. Ubrzo smo jurili uliicama staroga grada. Giuliana se kretala kao prava Venecijanka zaobilazei grupe turista. Skrenuvi desno iz jedne uliice, nali smo se na velikom mostu koji se protezao preko kanala to su ga presijecale brojne brodice i gondole. Tada na drugoj strani mosta ugledam tipove koji su pokuali oteti Giulianu. Povukavi je lagano za podlakticu, dao sam joj znak neka uti te se neprimjetno vratimo u uliicu. Ali to je most preko kojeg moramo prijei...
48

Sada ne. Nemamo anse, primijetili bi nas. Moramo smisliti neto drugo. Moemo iznajmiti gondolu, ree Giuliana. Bravo! Dolo mi je da poljubim tu pametnu glavicu. Prolo je dobrih dvadeset minuta dok nismo nali slobodnu gondolu. Uli smo napokon u jednu tamne boje ija je unutranjost bila obloena crvenim velurom. Brzim smo pokretima navukli teke crvene zavjese. Giuliana je sigurno navodila gondolijera dajui mu kratke upute, te smo u irokom luku zaobili most na kojem su nas ekali napadai. Konano smo predahnuli oputajui se zavueni u skrovitoj kabini gondole. Iskoristio sam trenutak te upitao Giulianu zna li neto vie o medaljonu. Naalost, ne... Samo znam da je mojem pokojnom ocu i ujaku mnogo znaio, to sam mogla zakljuiti po uputama u pismu. Znate, moj ujak po prirodi ne dri mnogo do materijalnih vrijednosti, uvijek su mu vanije bile one duhovne. Moda bih po tome mogla zakljuiti da je vrijedan kao uspomena... Nakon toga kratko zastane, a oi joj se zasuze. Brzo prekrivi lice rukama, tiho zajeca. Kroz mene proleti val samilosti. Privuem je lagano u zagrljaj osjetivi njezino krhko tijelo koje se grilo od nekontroliranih tihih jecaja. Ostali smo tako zagrljeni sve dok se Giuliana nije umirila. Pogledavi me suznim oima, udijeli mi poljubac suhim toplim usnama. Time mi je dala do znanja da mi je zahvalna, to u meni izazove osjeaj hrabrosti i ponosa. Duboko udahnuvi, usmjerim pogled na Canal Grande i modrinu vode koju su presijecali bezbrojni brodovi. Gondola se sigurno probijala kroz guvu. Jo malo pa smo stigli... trgne nas mladi mornar pokazujui rukom udaljeni dok. Pomisao na to da me dijeli jo malo do kampera, probudi u meni divlju glad i shvatim da nisam jeo cijeli dan. Da ne bih mislio na jelo, usredoto49

im se na kanal i panoramu Venecije. Iako nije bila sezona, grad je, usprkos tome, bio pun znatieljnih turista koji su svojim uurom ispunjavali uliice, mostove, kavane i galerije ovog za mene predivnog i jedinstvenog grada. Venecija je odisala mirisom mora i friskine, a tajanstvenost njezinih kaleta i vila budila je matu o zagonetnoj i burnoj prolosti. Godinama je Venecija bila dio i hrvatske povijesti. Mnogo je hrvatskih intelektualaca i trgovaca ostavilo traga u prolosti ovoga grada koji je, unato velikoj moi, strepio pred snagom hrvatskih gusara. Iz misli me trgne Giuliana koja mi je rukom pokazivala da upravo prolazimo kraj najpoznatijega gradskog trga. Lijepo, zar ne? ree Giuliana koja se potpuno smirila u mom zagrljaju. Mmm... odgovorim kimajui glavom. Zna da naputamo grad im doemo do... izustim. Znam... moramo, sjetno odgovori. Nastavivi vonju jo nekih deset minuta, gondola promijeni pravac. Evo, tu smo. To vam je dva bloka dalje... moda pet minuta hoda, obrati nam se gondolijer pristajui uz drveni mul. U redu, hvala. Giuliana mu plati ostavivi napojnicu. Ponovni dodir s vrstim tlom pomalo me rastui odnijevi mi sigurnost i ugodan osjeaj to ga je pruala kabina gondole. Zagrlio sam Giulianu te brzim koracima krenemo prema kamperu. Tih par stotina metara proli smo ne gubei vrijeme. Nakratko smo promotrili okolinu i uletjeli u kamper. Ve smo se u iduoj sekundi vozili kroz venecijanske ulice traei izlaz na autocestu. Jedina misao to mi se vrzmala glavom bila je to prije i tajnije napustiti grad. Intuitivno skrenem prema istonom izlazu te ugledavi tabelu autoceste, dodam gas, na to motor Forda spremno zabruji.
50