Pejović, Danilo (1980) „Proizvodan i neproizvodan rad“ u: Rodin, Davor (ur.) Znanost, tehnika, društvo.

Zagreb: Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu i Izdavački servis Sveučilišne naklade Liber, str. 63-79.

________________________________________________ str. 63 Kao što postoje zajednice gdje rad uopće nije izvor bogatstva ni temelj života nego pljačka prirodnoga bogatstva susjeda i osvajački rat (Hegelov „orijantalni svijet“ i Marxov „azijatski način proizvodnje“), tako se mogu naći i zajednice u kojima rad doduše igra značajnu ulogu, ali se nipošto ne smatra slobodna čovjeka dostojnom, a kamoli najvišom delatnošću (grčko-rimska antika i feudalni srednji vek). Tek u novome vijeku u Evropi nastaje takva nova prirodna znanost koja mehanički rad ili energiju kao kapacitet prirode za rad počinje smatrati modelom zbivanja celokupne prirode, rukotvorni ili manualni rad čovjeka izvorom društvenog bogatstva, a materijalno bogatstvo najvišom svrhom života. Još prije izuma parostroja, životinje, ljudi i anorganska priroda postrojeni su u naprave ili mašine (Descartes, Bacon). Ekonomsko i socijalno zbivanje toga razdoblja obuhvaća se pojmovima kapitalizma i građanskog društva, i tek onda kada svaka ljudska delatnost konačno poprimi karakter rada u konkretnom i apstraktnom vidu, pojedinačnom i općem smislu, iskrsava najzad pitanje koja je vrsta, koji je oblik ili način rada za opstanak cjeline društva fundamentalan, tj. proizvodi samo bogatstvo, a koji to nije, nego samo neproizvodno troši drugdje stvorenu vrijednost, nagomilani rad ili kapital. Tako se u toj tipično novovjekovnoj povijesnoj konstelaciji zapravo prvi put postavlja pitanje proizvodna i neproizvodna rada kao znanstveni problem ekonomske znanosti kapitalizma, klasične političke ekonomije. Razlikovanje proizvodna i neproizvodna rada u ekonomskoj teoriji od bitna je značenja za cijelu znanost, od presudne je važnosti za sam pojam rada i određenje njegove proizvodnosti kao str. 64 izvora društvenoga bogatstva, te se reflektira u svim fundamentalnim ekonomskim kategorijama kao što su vrijednost, višak vrijednosti, postojani i promjenljivi kapital, proizvodna cijena, profit, nadnica, kamata, renta itd. Znanstveno-ekonomsko razmatranje pojma proizvodna rada pak u određenom trenutku mora prerasti u povijesno i filozofsko-kritičko, pri čemu će se pokazati da povijesne i ontološke granice pojma rada u isti mah označuju i granice pojma proizvodna rada. Napokon, nikada nije suvišno istaknuti kako naš napor iziskuje da pri tome neka popularna i naivna mnjenja kao lažne predrasude ostavimo po strani, navlastito neke privatne simpatije ili antipatije bilo spram materijalnoga (fizičkog, tehničkog, manualnog) bilo duhovnoga

(intelektualnog, umnog) rada. Već sam bitak stroja njihovu opreku čini sve apstraktnijom i postepeno zamenjujući ljudski rad pruža mogućnost da čovjek u budućoj zajednici bude sve slobodniji i celovitiji. Samo u toj perspektivi društvenopovjesni čin dobija svoj puno smisao. 1. Opći pojam proizvodna rada

Kako već spomenusmo, pojam proizvodna rada najuže je povezan s općim pojmom rada u svakoj političkoj ekonomiji, što bi se lijepo moglo pokazati i historijskim osvrtom na problem kako se on javlja u fiziokrata, merkantilista, zastupnika manufakturnog kapitalizma i tvorničkog sistema. Za našu svrhu, međutim, dostatno je da se osvrnemo na pojam proizvodna rada velikog predstavnika klasične političke ekonomije Adama Smita i Marxovu kritiku teorija o proizvodnom i neproizvodnom radu Smitha i Smithovih kritičara: “Ima jedna vrsta rada što dodaje vrijednost predmetu na kojem se vrši, i ima jedna druga vrsta što nema takav učin. Prva se, budući da proizvodi neku vrijednost, može nazvati proizvodnim, druga – neproizvodnim radom.”1 Podsjetimo, zatim, da i sam Marx razlikuje dva pojma rada i proizvodna rada: jedan širi opći “nezavisno od ma kojeg određenog društvenog oblika“ kao svršnu dijelatnost radi izrađivanja upotrebnih vrijednosti za ljudske potrebe što se javlja kao “vječiti prirodni uvijet za život ljudi”2; i jedan posebni, uži, povijesno određeni p. 65 pojam rada i proizvodna rada karakterističan za jedno povijesno razdoblje, naime novi vijek, kapitalistički način proizvodnje, rad “koji proizvodi višak vrijednosti za kapitalista”. Sebi svojstvenim sarkazmom Marx jednim primerom ilustrira srž svoje kritike kapitalističke teorije o proizvodnom radu: „Ako nam je slobodno izabrati primjer izvan materijalne proizvodnje, onda je neki učitelj proizvodni radnik kad ne radi samo na obradi dječijih glava, nego kad se i sam muči radi bogaćenja poduzetnika. Ovaj se odnos ni u čemu ne mijenja time što je kapital plasiran u tvornicu znanja umjesto u tvornicu kobasica. Prema tome se u pojmu proizvodna radnika nikako ne sadržava samo odnos između djelatnosti i korisna učinka, između rada i proizvodna rada, nego i specifičan društveni odnos proizvodnje nastao u povijesti, koji radniku daje obilježje neposrednog sredstva za oplođavanje kapitala. Zbog toga nije nikakva sreća, već je nesreća biti proizvodan radnik.”3 Na istom mestu Marks najavljuje četvrtu knjigu Kapitala u kojoj će biti prikazana povijest teorije, napose teorija o proizvodnu radu klasične političke ekonomije. Ona je nastala između 1862. i 1863., pojavila se tek nakon smrti Marksa I Engelsa 1905 – 1910. U redakciji

1 2

A. Smith “The Wealth of Nations”, Pelican Classics 1979, p. 429-430. K. Marx, “Kapital I”, preveo M. Pijade, Zagreb 1947, str. 134, 135, 137, 140. 3 Ibid., str. 442. Potcrtao D. P.

Kautskog pod nazivom Teorije o višku vrijednosti te u tri sveska donosi povijest teorije od A. Smita do Ricarda i vulgarne ekonomije.4 U tom spisu koji je ostao u rukopisu Marx nastavlja svoju kritiku političke ekonomije što započinje još 1844. U Ekonomsko-filozofskim rukopisima i sistematski razvija u Kapitalu I-III, da bi se ovdje usredotočila na povijesni razvitak središnjih ekonomskih kategorija od kojih je zacijelo najvažnija višak vrijednosti, po kome je djelo dobilo i naslov, au tom sklopu najznačajnije je njegovo razmatranje teorija o proizvodnu i neproizvodnu radu. Svojom teorijom o jednom posebnom obliku rada kao proizvodnom naspram svih ostalih, naime poljodjelstvu, fiziokrati su utrli put općoj teoriji proizvodna rada, rada kao rada, što ju je postavio Adam Smit u svom kapitalnom djelu Istraživanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda (I-II, London 1776). U Smithovoj znanosti uopće, a napose u njegovoj teoriji o proizvodnom radu Marx nalazi čist, nepatvoreni i ciničan izraz kapitalizma na usponu, te u tom sklopu, nastavljajući na tijek misli u Kapitalu određuje i opći pojam p. 65 proizvodna rada u kapitalizmu kao najamni rad koji proizvodi višak vrijednosti: Proizvodni rad u smislu kapitalističke proizvodnje jeste najamni rad koji u razmjeni spram promenjiva djela kapitala… ne reproducira samo taj dio kapitala (ili vrijednost svoje vlastite radne sposobnosti), nego osim toga proizvodi i višak vrijednosti za kapitalista.”5 Svi Smithovi stavovi, na jedan ili drugi način, govore u tom smislu. Proizvoditi višak vrijednosti za kapitalista pak znači proizvoditi kapital, pa je prema tome “samo rad koji proizvodi kapital proizvodni rad”.6 Marx podvlači da je Smith time “stvar pojmovno iscrpio”, “čavao udario u glavu”, i smatra to jednom od njegovih velikih zasluga u znanosti, jer “kako je Malthus ispravno primijetio”, to kritičko razlikovanje između proizvodna i neproizvodna rada ostaje osnovicom cijele političke ekonomije. No pri tom nipošto nije riječ o bilo kakvoj sadržajnoj ili tvarnoj određenosti rada kao konkretna rada, ta određenja proizvodna i neproizvodna rada nisu uzeta iz prirode proizvoda, nego “iz određenoga društvenog oblika, društvenih proizvodnih odnosa”,7 u kojima se rad realizira. Opći pojam proizvodna rada u kapitalizmu prema tome nije ograničen ni svojim predmetnim sadržajem, ni svojim oblikom, on može biti tjelesni ili duhovni rad – ma kakav, bilo da je riječ o pisanju romana ili krpljenju hlača. O proizvodnosti svakog rada odlučuje samo jedno: da se povisuje vrijednost stvari koja je obrađena i tako pri-vređuje, tj. vraća više nego što se predujmilo, da se uradak kao proizvedeni proizvod proda skuplje nego sam rad (radna snaga,
“Theorien uber den Mehwert”, “MEW” 26, 1, 2, 3, Berlin 1965; usp. prijevod M. Fran, K. Marx – F. Engels, “Delta”, tom 24, 25, 26, Beograd 1969. 5 “MEW” 23. 1, S. 126; prijevod, „Dela” 24, str. 98. 6 “MEW” 23. 1. S. 126; prijevod, str. 101. 7 Ibid., S. 127; prijevod, str. 102.
4

materijal) košta. Kriterij proizvodnosti rada dakle postavlja kapitalist, a ne radnik kao „neposredni proizvođač”, a kapitalistu je pri tom posve svejedno prave li se simfonije, portreti, ili šeširi – glavno je da kapital uložen u neki rad njemu donosi zaradu, višak vrijednosti koji se na tržištu realizira kao prosječni profit. Isti rad, bez obzira na svoj kvalitet i kvantitet, može biti proizvoda i neproizvodan, bez obzira da li je opredmećen u nekoj upotrebnoj vrijednosti ili je reč o usluzi, već prema tome obavlja li se u kapitalističkom poduzeću i poprima li time određenje kapitalistički proizvedene robe, a ne samo naprosto proizvedene robe. Puka robna određenost proizvedena proizvoda još nije dostatna da p. 67 bi u njemu opredmećeni rad poprimio kapitalističku supstancijalnu formu proizvodna rada. Tako je npr. „književnik proizvodan radnik, ne ukoliko proizvodi ideje, nego ukoliko obogaćuje knjižara koji se bavi nakladom njegovih spisa, ili ukoliko je najamni radnik nekog kapitalista”.8 Tradicionalni “elitni duhovni pozivi” u građanskom društvu dakle nipošto nisu pošteđeni sudbine svakoga njegova člana, jer razlikovanje neproizvodna i proizvodna rada proizilazi iz biti kapitalizma i nema nikakva posla sa stručnošću, naobrazbom, kvalifikacijom ili specijalnošću što se očituje u neponovljivu individualnom umijeću pravljenja posebnih upotrebnih vrijednosti. Tako je već Smith „bez pardona” razdjelio sve pripadnike građanskog društva na proizvodne i neproizvodne radnike, te Marx na više mjesta za ilustraciju navodi jedan Smithov stav koji jasno razotkriva domašaj pojma proizvodna rada klasične političke ekonomije i određene konzekvencije: “Rad nekih najuglednijih staleža društva, kao ni rad služinčadi, ne proizvodi nikakvu vrijednost… Tako primjerice vladar sa svim svojim pravosudnim činovnicima i oficirima koji pod njim služe, cijela vojska i mornarica, neproizvodni su radnici. Oni su sluge općinstva i izdržavaju se od jednoga dijela godišnjeg proizvoda radinosti drugih ljudi… Istoj klasi pripadaju… svećenici, pravnici, književnici i učenjaci svih vrsta; zatim glumci, lakrdijaši, glazbenici, operni pjevači, plesači, itd. “9 Smith je prvi klasik političke ekonomije (kapitalizma) i njegovoj je teoriji proizvodna rada Marx posvetio relativno najveći prostor u svojim istraživanjima. No i drugi veliki klasik, David Ricardo, nije protiv Smithova shvaćanja, samo to čini sa stajališta „razvijenih proizvodnih snaga” kapitalizma: “Ricardo u potpunosti prihvaća Smithovo razlikovanje proizvodna od neproizvodna rada… Ali više nema Smithove nježnosti za proizvodne radnike ni njegove iluzije o njima. Nevolja je to biti proizvodan radnik. Proizvodan radnik je radnik koji proizvodi tuđe

Ibid., S. 128; prijevod, str. 102. Ibid., S. 130 i 273; prijevod, str. 104 i 219-220; usp. A. Smith, “An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth Nations”, Two vols., London 1776. Marx citira i po izdanju J. R. McCullocha, Edinburgh 1828. Vol. II, p. 147: ed. Pelican Classics 1979, p. 430-431.
9

8

bogatstvo”10 – ironično komentira Marx i time upozoruje na ograničenost povijesnog horizonta kapitalizma kao društveno-ekonomske formacije i njezina razumevanja u znanosti. No ako su klasici političke ekonomije kao nauke o štednji radi bogaćenja, Smith i Ricardo, svojim teorijama jasno i nedvoumno znanstveno legitimirali kapitalizam na usponu, to se ne bi uvijek moglo reći i za cijelu diskusiju o proizvodnu i neproizvodnu radu što se vodila u znanosti nakon toga tijekom devetnaestoga stoljeća, u kojoj sve su sve više preotimali maha i predstavnici vulgarne ekonomije – sve do današnjega dana. Razvila se i polemika o pojmu proizvodna rada i u njoj su se s razvitkom kapitalizma sudjelovali svi značajni ekonomisti, te se s vremenom javljali i drugi tonovi. Među ostalim, predstavnicima tradicionalnih uglednih znanja – činovnicima, liječnicima, odvjetnicima itd. – nije baš bilo ugodno slušati, primjećuje Marx, da ih netko trpa u isti koš parazita zajedno sa služinčadi i parazitima, kamo ih je Smjestio Smith u „skorojevićkom razdoblju” buržoazije. Polemičari su protiv Smitha isticali „nužnost” i „korisnost” takvih zanimanja koja neposredno nisu proizvodna, ali svojom potrošnjom potiču veću proizvodnju, te su na taj posredan način i sama proizvodna. Stanovito dvojstvo u Smithovu shvaćanju proizvodna rada – a) kao rada koji zamenjuje kapital, i b) kao rada koji se realizira u robama – potaknula je i one glasove koji su smatrali da je svaki plaćeni rad, makar i neproizvodan, „koristan” i „nužan” (G. Garnier, Ch. Ganilh, itd.). Što se u međuvremenu zapravo dogodilo?

2.

Povijesna određenost proizvodna rada

Građansko društvo na svoj specifičan način, u svom posebnom obliku postepena poburžoazivanja, ponovo proizvodi sve ono protiv čega se u feudalizmu i apsolutizmu samo ograničeno borilo: potrebni su i njemu „viši staleži“, a time je zapravo proglašena „zavisnost ideoloških itd. klasa od kapitala“.11 Jer dok je za skorojevićki kapitalizam proizdvodnja radi proizvodnje najviša maksima, zrelije proizvodne snage nastale razvitkom industrije i znanosti smatraju da je njihov motiv rada potrošnja radi potrošnje,12 i tako su još u Marxovo doba dva kapitalistička modela razvitka ocrtana kao dvije faze jednog te istog povijesnog razdoblja. Oba su shvaćanja i danas u oštru sukobu, i tu nema kraja polemici, jer je riječ o p. 69 teoretskom izrazu sukoba interesa siromašnijeg i bogatijeg kapitalizma, različitih povijesnih faza, čas kapitalizma s pretkapitalitičkim strukturama, čas industrijskoga kapitalizma s konzumnim, svojim vlastitim zrelijim oblikom. Drugim riječima, svaka ekonomska teorija kao i svaka društvena znanost uopće, razmatrajući središnje kategorije svojeg predmetnog područja, nikada ne sme smetnuti s uma da u isti mah svagda razmatra svoj predmet kao povijesno dan i određen. Primjerice, klasična politička ekonomija Smitha i
10 11

“MEW” 26. 1, S. 196; prijevod, str. 158. Ibid., S. 146; prijevod, str. 116. 12 Ibid., S. 154-255; prijevod, str. 204-205.

Ricarda uzima manufakturni i industrijski kapitalizam, dakle jednu klasnu tvorbu evropske civilizacije novoga vijeka, kao „prirodni“ način proizvodnje uopće, paradigmu svakog razvitka, i tim ekonomskim poretkom, njegovim specifičnim, povijesno određenim kategorijama gospodarskog života, mjeri svaku proizvodnju dobara uopće, pa odatle koncipira i svoj klasičnoekonomski tj. buržoaski kapitalistički pojam proizvodna rada ovjekovečujući ga kao proizvodan rad uopće. Najzad, događa se nešto groteskno: kritičari Smitha kao što su Garnier, Ganlih, Storch i Nassau Senior potpuno nepovijesno pristupaju njegovu pojmu proizvodna rada i sve kategorije još više ideologiziraju, zamućuju odnos materijalne i duhovne proizvodnje, te napokon veličaju sve za buržoaziju korisne delatnosti, idući čak dotle da i duhovne proizvode i usluge legitimiraju kao materijalnu proizvodnju! Došla su druga vremena: mjesto užitka akumulacije hoće se akumulacija užitka! Kada Smith primjerice na mestu što smo ga ranije naveli iskaljuje svoj prezir spram neproizvodne dokonosti zemljišne aristokracije i parazitstva „ideoloških staleža“ koji je znanstveno legitimiraju, tražeći da se broj neproizvodnih radnika svede na minimum; kad on ekonomski izjednačuje „transcendentna zanimanja“ suverena, sudaca, odvjetnika, oficira, liječnika i duhovnika s njihovim služinčadi – onda on govori jezikom „revolucionarne buržoazije koja sebi još nije podvrgla cijelo društvo, državu itd.“13 Nasuprot tome, kritičari Smithova pojma proizvodna rada kao „preuskog“ i „jednostranog“ koji nastupaju u doba kada je buržoazija već pobedila, uviđaju potrebu „transcendentnih zanimanja“ i stoga mijenjaju svoj stav prema proizvodnom radu. Stupivši u kompromis sa starim nosiocima vlasti ili sama potpuno na vlasti, buržoazija sklapa kompromis i sa starim ideološkim staležima pretvarajući ih u svoje funkcionare: „Čim se ona p. 70 sama kao reprezent proizvodna rada više ne suprotstavlja ranijoj vladajućoj klasi, nego se protiv nje dižu pravi proizvodni radnici i podjednako kažu da ona živi od radinosti drugih ljudi: čim je ona dovoljno obrazovanja da se posve ne iscrpi u proizvodnji, nego također hoće 'obrazovano' komunicirati; čim se sve više duhovnih radova vrši u njenoj službi, stupa u službu kapitalističke proizvodnje, stvar se menja i ona pokušava da 'ekonomski' sa svog vlastitog stajališta opravda ono protiv čega se prije kritički borila.“14 Pokazuje se dakle da se klasičnoekonomski, tj. kapitalistički ili buržoaski pojam proizvodna rada prema potrebi može i proširivati, pa se prema tome i sam provijesno menja te čak i duhovnu proizvodnju priznaje proizvodnim radom! No to se tek zbiva onda kada naspram buržoazije nastupa nova povijesna snaga – radnička klasa, koja i nju pretvara u neproizvodno stanovništvo. S tehničkom i ekonomskom revolucijom u proizvodnji priprema se i socijalna i politička revolucija, svrgavanje buržoazije i konačno ukidanje svih klasa u slobodnoj zajednici budućnosti: zajedničko vlasništvo i zajedničko prisvajanje proizvoda udruženih radnika ponajpre svaki rad čine neposredno proizvodnim: što kvalificiraniji, to proizvodniji. No ako se pojam proizvodna rada menja unutar samog kapitalizma u klasičnoj političkoj ekonomiji, manje je čudno što se menja i sam pojam rada u evropskoj i svijetskoj povijesti, te se uopće može smatrati otvorenim ima li nečega takvog kao „proizvodan rad“ prije novog vijeka? U
13 14

Ibid., S. 173; prijevod, str. 220. Ibid., S. 274; prijevod, str. 220.

prednovovekovnim ili pretkapitalističkim razdobljima rad se smatra naprosto ropstvom, što posve jasno slijedi i iz same etimologije: rad < rab < rabota < robota < rob-stvo (Mažuranić), slobodna čovjeka i građanina države nedostojnim zanimanjem. No stoga je ASHOLIA, PONOS, rad za svakoga gospodara „prirodan“ za roba: ne usudivši se staviti svoj život na kocku u borbi na život i smrt sa drugim (Hegel) i podlegavši, on je osuđen da radi za drugoga tjelesno se trudeći u „materijalnoj proizvodnji“ kao rob ili kmet gospodara. Slobodnjacima pak dolikuje samo SHOLE, ne-radna djelatnost izvan „materijalne proizvodnje“, PRAXIS i THEORIA, etičko i političko djelovanje u miru i ratu, upravljanje državom i njezina odbrana, te slobodno bavljenje gimnastikom, filozofijom, umjetnošću (kasnije: artes liberales). Na taj način samo je slobodno tjelesno i duhovno djelovanje s oni stranu životne nužde pravi i istinski ljudski život, naime zato što p. 71 uopće nije rad. Proizvodnost takva djelovanja čisto je kvalitativna, za razliku od radne proizvodnosti kao kvantitativne; prva se izravno ne može, a druga se može ekonomski izraziti i brojno mjeriti i prividno, ali samo prividno, beskrajno rasti sve dotle dok jednom negdje ne naleti na „granice rasta“ (!). Pokušavajući pak da izrazi bilo kakvo pred-novovjekovno iskustvo svijeta, naš je jezik toliko novovjekovno određen te se zapleće i naprosto bode oči, no ipak nam dopušta da kažemo i to: pojam „proizvodna rada“ jednako kao i „duhovnoga rada“ prije kapitalizma naprosto je drevno željezo! Čak ni danas nitko ne može osporiti da je djelovanje s onu stranu rada jednako tako ne-ekonomsko kao i bezkorisno. No materijalno bogatstvo nije i ne mora za svako povijesno razdoblje biti jedino mjerilo bogatstva i „najviša vrijednost“: ima i „viših vrednosti“ no što može biti bilo kakva ekonomska vrijednost kao sinonim „proizvodna rada“! Iz navedenih primjera možemo zaključiti sledeće: ni ropski, ni kmetski, ni seljački, ni obrtnički, ni lječnički, ni pravnički- nikakav rad nije proizvoda u Smithovu smislu prije kapitalizma ni izvan kapitalističkoga pogona i poduzetništva u kapitalizmu. Jednako tako ni poslije kapitalizma, ukoliko se vrši pod uvjetima društvenoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i društvenog prisvajanja proizvoda. 3. Duhovna proizvodnja i kapitalizam

Kapitalizam nije samo društveno-ekonomska formacija i gospodarski poredak novovjekovnoga građanskog društva, nego i proizvod cijele evropske povijesti i njene civilizacije, evropskoga duha i njegovoga stava spram svijeta. U tom je sklopu najprijeporniji položaj duhovne proizvodnje, o čemu rečito svedoči i evropska kulturna povijest nakon prosvetiteljstva. U nizu Marxovih kritičkih razmatranja kritike Smithova pojma proizvodna rada u djelima Storcha i Nassua Seniora nalazimo nekoliko veoma značajnih misli o duhovnoj proizvodnji u kapitalizmu i njezinu odnosu spram proizvodna rada uopće, i kako nam se čini, presudnih za istinsko razumjevanje njegova mišljenja u cjelini. Dok Stroch kritizira Smitha što iz pojma proizvodna rada isključuje sve one koji ne doprinose stvaranju materijalnoga bogatstva, Marx napominje da Smitha ništa drugo nije ni zanimalo i dodaje: „U duhovnoj proizvodnji pojavljuje se proizvodnog druga

p. 71 vrsta rada“,15 no Smith je ne razmatra, jer to ne spada u krug njegova interesa. Iznad svega pak odnos materijalne i duhovne proizvodnje nije dan jednom za svagda nego se povijesno menja, i stoga taj odnos valja i povijesno razmatrati kao određeni povijesni odnos: „Tako primjerice kapitalističko načinu proizvodnje odgovara druga vrsta duhovne proizvodnje nego srednjovekovnom načinu proizvodnje. Ako se sama materijalna proizvodnja ne shvaća u svom specifičnom historijskom obliku, onda nije moguće shvatiti ni ono određeno u duhovnoj proizvodnji koja njoj odgovara, kao ni uzajamni odnos obiju.“16 Riječ je dakle uvijek o cjelini kategorijalne strukture nekog razdoblja, o jedinstvu i uzajamnom djelovanju materijalne i duhovne proizvodnje te odgovarajućim socijalnim funkcijama njihovih nosilaca, političkom i pravnom poretku; svaki element izdvojen iz te cjeline gubi svoje specifično značenje i određeni povijesni smisao. No budući da Storchu ostaje stran svaki povijesni pristup materijalnoj proizvodnji, „on time sam sebi izmiče tlo pod nogama na kojemu se jedino mogu pojmiti kako ideološki sastavni dijelovi vladajuće klase, tako i slobodna duhovna proizvodnja te dane društvene formacije“.17 Na ovom mjestu Marx posve jasno razlikuje dva aspekta duhovne proizvodnje: s jedne strane „ideološke sastavne dijelove vladajuće klase“ ili intelektualni rad, i s druge strane „slobodnu duhovnu proizvodnju“ nekog razdoblja. Što on razumije pod ideološkim aparatom duhovne proizvodnje, biva ponajpre jasno iz konteksta njegove persiflaže same potrebe Storchova dokazivanja „korisnosti“ duhovne proizvodnje za stvaranje materijalnoga bogatstva. Nadalje, još u ranim spisima, navlastito u Njemačkoj ideologiji (1846), pojam ideologije i ideološkog fenomena određen je kritički kao oznaka obrnuta refleksa zbiljnosti u svijesti, prividno istinskog tumačenja zbiljnosti, ali ne u službi teorijske istine nego praktičnog interesa njezina opravdavanja. Sva duhovna proizvodnja, najposle u kapitalizmu, uvjek je djelimično određena ideološki, ali drugim svojim djelom ostaje „slobodna duhovna proizvodnja“ koja se ne iscrpljuje u svojoj ideološkoj funkciji i ne može na nju reducip. 73 rati, jer je po svojoj bitnoj određenosti i nešto drugo, naime slobodna od „praktičnoga“ tj. tehničkoga, materijalnoga, ekonomskog interesa, jer to uopće nije međusobno do kraja svodljivo! Podsjetimo li se sada na Marxovo upozorenje da se u duhovnoj proizvodnji „druga vrsta rada pojavljuje proizvodnom“ nego u materijalnoj, onda odatle slijedi da su i sva ekonomska mjerila kvantitativne materijalne proizvodnosti posve neprikladna za poimanje i određenje biti duhovne proizvodnje i kvalitativne proizvodnosti kao međusobno nesvodljivih: kvantitativno
15 16

Ibid., S. 256; prijevod, str. 206. Ibid., S. 257; prijevod, str. 207. Potcrtao D. P. 17 Ibid.

pokazatelji kojima se meri bogatstvo . Imajući u vidu tu „okolnost“ da se duhovni bitak ni na koji način ne da i ne može kvantificirati, Marx ističe: „Primjerice, kapitalistička se proizvodnja neprijateljski odnosi spram stanovitih duhovnih grana proizvodnje, kao što su umjetnost i pjesništvo.“18 Zacijelo, jer umjetnost i pjesništvo kao takvi uopće ne uvećavaju materijalno bogatstvo, do čega je kapitalizmu jedino i stalo! No zašto Marx ovjde ne spominje znanost? – Iz jednostavna razloga što znanost, ukoliko je prirodna i tehnička- a ona je prije svega to i tek u izvedenu smislu društvena i duhovna znanost – na neposredan i posredan način tvori sastavni dio proizvodnih snaga (kao pojavnog oblika novovjekovne Tehnike u bitnom smislu), te utoliko krije u sebi i beskrajan ekonomski potencijal. Naprotiv, takva znanost, koja ima za predmet umjetnost i pjesništvo ili uopće nešto što spada u duhovni bitak, nije proizvodna, ekonomski je nerentabilna i, moglo bi se dodati, samo remeti ekonomski red, stvara zbrku u glavama i izaziva nesporazume…! U najužoj vezi sa time stoji i vulgarni pojam napretka naivno prosvetiteljski vjerujući da se sve stvari u svemiru razvijaju poput materijalna bogatstva: kvantitativno beskrajnim rastom! Tako bi onda i umjetnost morala rasti nalik ekonomiji i tehnici materijalne proizvodnje, i novi bi vijek svojom umjetnošću i pjesništvom morao nadmašivati srednji vek, klasičnu antiku itd.!? No upravo takav puki paralelizam između materijalne i duhovne proizvodnje Marx oštro stavlja u pitanje poričući svaku analogiju razvitka između ekonomije i tehnike rada na jednoj, i slobodne duhovne proizvodnje na drugoj stani: „Inače će doći do umišljaja Francuza osamnaestoga stoljeća, što ga je Lessing tako p. 74 lijepo persiflirao. Budući da smo u mehanici itd. dalje nego stari, zašto ne bismo mogli da napravimo ep? I Henriada mjesto Ilijade!“19 Očito je da Marx ovdje prihvata Lessingovu persiflažu Voltairea i prosvetiteljskog utilitarizma, a primjer što ga ovdje uzima potpuno je isti kao i onaj na poznatom mjestu u Uvodu Prilogu kritici političke ekonomije (1857), gdje razmatra „nejednak odnos razvitka materijalne proizvodnje prema primjerice umjetničkoj“20 te dokazuje povijesnu jednokratnost i neponovljivost oblika umjetnosti primjerom grčkog epa. Na drugom mjestu mi smo opširnije pokušali interpretirati to Marxovo shvaćanje blisko Hegelovoj nauci o prošlosti umjetnosti u sklopu oblika apsolutnog duha.21 U ovom našem
18 19

Ibid. Ibid. 20 „Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie” (Rohentwurf) 1857-1858; Berlin 1953, S. 29-31; usp. prijevod M. Pijade, „Kritika političke ekonomije”, Predgovor i Uvod”, Zagreb 1949, str. 43-46. 21 Usp. Danilo Pejović, „Sistem i egzistencija”, Zagreb 1970, str. 30-31.

razmatranju mogućnosti duhovne proizvodnje u kapitalizmu dostatno je što smo ukazali na nemogućnost primjene pojma kvantitativne proizvodnosti materijalne proizvodnje kao isključiv kriterij političke ekonomije na kvalitativnu proizvodnost slobodne duhovne proizvodnje, uprkos njezinoj djelomičnoj ideološkoj otuđenosti. Dokazivati dakle bilo kada i bilo kome „korisnost“ i „potrebu“ duhovne proizvodnje jednako je besmisleno i izlišno kao i s gluhim raspravljati o glazbi! U tom smislu kreće se i Marxova persiflaža Seniorova tumačenja Smithova pojma proizvodna rada. Ponajpre on navodi Seniorov stav: „Prema Smithu zakonodavac Židova bijaše neproizvodan radnik“, i podrugljivo ga komentira: „Bijaše li to Mojsije od Egipta ili Mojsije Mendelssohn? Mojsije bi se lepo zahvalio gospodinu Senioru na tom da bude 'proizvodan radnik' u Smithovu smislu. Ovi su ljudi toliko opsjednuti svojim buržoaskim fiksnim idejama da misle da bi Aristotela i Julija Cezara uvrijedili nazvavši ih 'neproizvodnim radnicima'. A ovi bi već i titulu 'travalleurs' smatrali uvredom.“22 Oštrina ove ocjene odgovara oštrini Marxove bitne misli, i zato je ovdje nepotrebno podvlačiti kako tu karakterizaciju valja razumjeti znanstveno-kritički a nipošto moralistički, protiv klasičp. 75 ne i vulgarne političke ekonomije kapitalizma, jer upravo ideološko sljepilo ove znanosti ide dotle da bismo mogli reći da ona ne zna ni što bi s dragim Bogom kada je stvarao svijet, pitajući se zabrinuto je li on u tom času bio proizvodan radnik…?! Da se takvo naopako shvaćanje ne može primijeniti na prošlost kada je riječ o slobodnoj duhovnoj proizvodnji koja svojom biti nadmašuje ideološku otuđenost i posve je neproizvodna u kapitalističkom smislu, ilustrira Marx nizom komičnih primjera ponavljajući da svaki rad u kapitalizmu može biti i proizvodan i neproizvodan. No povijesna određenost proizvodna rada (u kapitalizmu) nema nikakva posla s određenim sadržajem i oblikom rada, njegovom korisnošću ili upotrebljivom vrijednošću, nego samo s njegovom kapitalističkom upotrebom – da proizvodi višak vrednosti. Odakle onda, kako i čemu uopće bitkuje duhovna proizvodnja, slobodna od svake kapitalističke proizvodnosti? Marx na to pitanje daje odgovor navodeći jedan primjer iz povijesti engleskoga pjesništva: „Primjerice Milton, who did the Paradise Lost za pet funti sterlinga, bio je neproizvodan radnik. Naprotiv, književnik koji radi za nakladnika proizvodan je radnik. Milton

22

“MEW” 26. 1, S. 259-260; prijevod, str. 209.

je proizveo Paradise Lost iz istog razloga iz kojeg svilac proizvodi svilu. Bijaše to djelovanje njegove prirode. Kasnije je taj proizvod prodao za pet funti sterlinga.“23 Prema tome, još jednom, proizvodnost slobodne duhovne proizvodnje bitno nadmašuje svaku proizvodnost proizvodna rada koji se očituje u ekonomskoj sferi proizvodeći robu, novac, kapital, te duhovna proizvodnja ostaje slobodna od toga određenja. Tako shvaćena bitna sloboda duhovne proizvodnje spram materijalne i njezina mjerenja kvantitativnom proizvodnošću nije karakteristična samo primjerice za Miltona i novi vijek, nego je nešto daleko razumljivije za srednji i stari vjek u Evropi, a ništa manje i u „azijatskom načinu proizvodnje“ od starog Egipta do Kine, dakle obilježava sve pred-kapitalističke društvene formacije: jaz između prave EUPRAXIA-e i EUTEHNIA-e rada ničim se ne da premostiti. Najmanje pak kapitalističkom proizvodnošću konkurencije koja slobodu duhovne proizvodnje svodi na intelektualni najamni rad! Nije ovdje mjesto da raspravljamo o proizvodnosti svakovrsnih usluga (services, Dienstleistungen), intelektualnih usluga, obrtp. 76 ničkog i seljačkog rada itd. jer sve te djelatnosti također same po sebi nisu u Smithovu smislu proizvodne, ali to mogu postati kapitalističkom upotrebom koja čarobnim štapićem materijalnog interesa sve stvari na svijetu može uklopiti u proizvodan rad! No kad je tako u prošlosti, kako s time stoji danas, dva stoljeća nakon Smitha i stoljeće nakon Marxa u suvremenom svijetu, socijalizmu i budućnosti uopće?

4. Perspektive proizvodna rada Ako se pokazalo da je specifična kapitalistička proizvodnost rada kao proizvodnost viška vrijednosti karakteristika znanstvenog pojma rada političke ekonomije i svojstvena samo kapitalizmu, onda se iz te činjenice da ona ne postoji u pretkapitalističkim razdobljima analogijom može pretpostaviti da ona ne mora postojati ni u postkapitalističkim. Time se otvara nova stranica povijesti rada i proizvodna rada: „Uz pretpostavku da ne egzistira kapital, nego da radnik sam prisvaja svoj višak rada… onda bi se samo za taj rad moglo reći da je zaista proizvodan…“24 – teorijski anticipira Marx buduće društvo. U socijalizmu kao prijelaznom razdoblju karakteristično je dakle opće proširenje pojma proizvodna rada na sve društveno potrebne djelatnosti bez obzira vrše li se one u materijalnoj ili u duhovnoj proizvodnji. Za njihovu je opću proizvodnost presudno društveno prisvajanje viška rada. No duhovna i materijalna proizvodnja pomiruju se ponajpre tek apstraktno kao fizički i intelektualni rad u
23 24

“MEW” 26. 1, S. 377; prijevod, str. 306. Ibid., S. 123; prijevod, str. 99.

općem radu, što može ponekad pojmiti i groteskne oblike pukog obrtanja njihove vrijednosti i ranga: primjerice „kulturna revolucija“ u Kini suspendira sveučilišta i upućuje intelektualce, profesore i studente na „preodgajanje“ u poljoprivredne komune na selo!25 Ta riječ je o dugotrajnijem procesu što ga ubrzava, proširuje i produbljuje moderna tehnika, i stvar je u tome da se svemu dade ljudski smisao. S druge pak strane, moderna se ekonomija u svijetu uopće širi na sva područja ljudske djelatnosti jednako kao i moderna tehnika, te sve što se može tehnički napraviti mora se u isti mah ekonomičp. 77 no (ekonomski) raditi. Na taj način danas svaki rad, bez obzira na sadržaj, oblik ili upotrebnu vrijednost što je proizvodi, ukoliko se vrši ekonomski – veći učinak s manje sredstava – samim tim što donosi dohodak biva proizvodan, bilo da je reč o berbi jabuka, zračnom prometu, uslugama kompjutera ili televizijskom oglašavanju. Sve je to koristan rad koji se mjeri osobnih dohotkom, doprinosom narodnom dohotku i udjelom u društvenom brutto-proizvodu. U suvremenoj privredi pak sve više sudjeluje strojni i automatizirani rad svakovrsnih aparata zamjenjujući živi rad u materijalnoj proizvodnji, i shodno tome raste udio „tercijarnog sektora“ u stvaranju vrijednosti društvenog proizvoda – trgovine i prometa, a još više usluga – školstva, zdravstva, javne uprave, znanstvenog i tehnološkog istraživanja, na račun primarnog i sekundarnog sektora, poljoprivrede i industrije (privrede u užem smislu), s odgovarajućim promenama u strukturi i dislokaciji zaposlenih. Sve su to značajke suvremenog visoko razvijenog industrijskog društva što postepeno prelazi u postindustrijsko, i kome je pritom nelagodno, malo će postići time da ga naprosto eskamotira kao „potrošačko“. Utoliko više što i svi socijalistički sistemi u svijetu respektiraju i proklamiraju „visoki životni standard“ kao veoma značajan cilj razvitka. Napokon, jedna od nezaobilaznih značajki suvremenog razvitka zacijelo je rastuća uloga vojnog faktora i odbrane u proizvodnji i potrošnji svih zemalja svijeta, što ne može biti bez poslijedica i za pojam proizvodna rada danas. Što se onda od svega toga još dade razumjeti pomoću Smithova pojma proizvodna rada, stvorenog prije Francuske revolucije?! Utoliko je u najmanju ruku čudno kada u nekim našim ekonomskim priručnicima nalazimo i na takva shvaćanja proizvodna i neproizvodna rada za koja se čini da datiraju još iz doba prije Smitha. Primjerice: „Proizvodnim se naziva svaki ljudski rad koji se obavlja u sferi materijalne prozvodnje, a za rezultat ima neku materijalnu upotrebnu vrijednost […] Istaknuta definicija proizvodnoga rada odnosi se na sve načine proizvodnje u dosadašnjoj istoriji ljudskog društva […]“!
I sve to u zemlji s milijardu stanovnika, 80% seljaka I 139 – slovima: stotridesetdevet – dolara narodnog dohotka po stanovniku!
25

Po toj definiciji izlazi da je ručni zidar ili radnik na mješalici proizvodan radnik, a arhitekt nije, ložač u podrumu zgrade proizvodan, a kirurg u operacijskoj dvorani neproizvodan…! Koješta! Nakon svega toga što smo dosad izveli o pojmu proizvodna rada klasične ekonomije Smitha i Ricarda te Marxovoj kritici tog pojma, zacijelo nam ne treba zvati u pomoć Keynesa i Galbraip. 78 tha da uvidimo naivnost takvih shvaćanja, štoviše, njihovu antikvarnost!? Zar moderna tehnika strojnom i automatiziranom proizvodnjom već ne ukida tradicionalnu opreku manualnog i intelektualnog rada i oba sjedinjuje u apstraktnoj funkciji rukovanja sve složenijim strojem? Tehnički napredak donio je golemu ekonomsku korist, osobito razvijenim zemljama, izazvao revolucionarne promjene na svim područjima djelatnosti i svagdasnjeg života milijarde stanovnika Zemlje, ali ljudsku ličnost nije integrirao niti oplemenio dušu… Radije bi se moglo reći obratno, uprkos tome (ili možda zbog toga?) što je sav rad postao apsolutno proizvodan, ukoliko je još rad… Kamo onda ide proizvodan rad? U perspektivi, kako je nabacuje Marx, valja razlikovati bližu i dalju budućnost, nižu i višu fazu budućega „podruštvovljenog čovečanstva“, čitamo u Kritici Gotskog programa (1875). Riječ je o tome da se u tom slučaju temeljito mijenja pojam i karakter proizvodna rada: „U društvu koje počiva na zadružnim načelima, koje se bazira na zajedničkom vlasništvu sredstava za proizvodnju […] rad koji je utrošen na proizvode ne pojavljuje se ovdje kao vrednost tih proizvoda, kao neko materijalno sredstvo koje oni posjeduju, jer sad već, suprotno onom što imamo u kapitalističkom društvu, individualni radovi ne postoje okolišno, nego neposredno kao sastavni dijelovi cjelokupnog rada.“26 U socijalizmu dakle, jer o tome je u Marxa riječ kad govori o nižoj fazi i bliskoj budućnosti, time što svaki rad biva neposredno društven ili socijalan, on u isti mah biva i neposredno proizvodan samim činom proizvodnje (upotrebnih vrijednosti), dok je njegova proizvodnost u kapitalizmu bila posredovana oplođivanjem kapitala ili proizvodnjom proizvoda kao vrijednosti. U tom smislu pojam proizvodna rada postiže najveću moguću društvenost, relevantnost, ekstenzitet i općenitost tek u socijalizmu. No u tom trenutku započinje i povijesni eksperiment nadmašivanja (Aufheben) proizvodna rada, kada udruženi proizvođači slobodno združeni sami sobom upravljaju i združeno prisvajaju društveni proizvod. Tko se pri tom naziva „radnikom“, tko samo „radnim čovjekom“, a tko naprosto „građaninom“, manje je važno, ako se istinski ostvaruje ideja proporcionalne jednakosti ili distributivne pravednosti (iustitia distributiva): svatko prema svojim sposobnostima – svakome prema radu (zasluzi)!
26

“Kritika Gotskog programa”, prev. Z. Tkalec, Zagreb 1948, str. 22.

p. 79 U daljoj budućnosti pak Marx ima u vidu viši oblik društva, takve obilne reprodukcije društvena bogatstva kada sve zavisi ne više od dužine radnoga dana i nagomilanog viška rada, nego od njegove proizvodnosti, i sve svoje nade polaže u tehniku! Ona će postepeno skraćivati radno vrijeme, i tada će život zajednice udruženih proizvođaća i svakoga pojedinca sve manje biti određen radom, tj. nuždom i izvanjskom stvarnošću, i postepeno se obraćati u slobodnu samosvrhu. Tako će doseći oduvjek priželjkovano carstvo slobode „s onu sferu same materijalnosti proizvodnje“,27 pa prema tome i bilo kakva razlikovanja proizvodna i neproizvodna rada. Naime, proizvođenje (tvorenje, napravljanje, zgotovljavanje) što se pod stanovitim povjesnim uslovima obavlja kao rad, kao djelotovorna činidba ostaje određeno vanjskom svrhom i zato još nije djelovanje. Djelovanje pak (praksa, čin) određeno unutarnjom svrhom ili samosvrhom više nije rad, a čovjek se kao slobodan potvrđuje spram drugoga samo djelujući kao biće zajednice. Tek sadašnjost prava djelovanja otvara dimenziju slobode uzajamna priznavanja svih ljudi u mediju javnosti, ravnopravna su-djelovanja svakog pojedinca u javnom životu, općem odlučivanju o sudbini cijele zajednice.

27

“Kapital III/2, prev. M. Pijade, Zagreb 1948, str. 756.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful