- SLIKARSTVO - TEHNOLOGIJA I TEHNIKE - Painting - Technologies And Techniques

1. UVOD U TEHNOLOGIJU
Slikarska tehnologija govori o slikarskim materijalima, njihovim svojstvima, načinu obrade, pripremi i upotrebi. Metode i postupci nastajanja likovnog djela bili su kroz povijest vezani uz majstorske radionice. Zanatska udruženja rimskih umjetnika nazivaju se collegia. Ona kasnije prelaze u cehovska udruženja.Kako je prema legendi sveti Luka naslikao prvu ikonu- prikaz bogorodice sa djetetom, zbog čega je postao patron slikarstva i umjetnosti, prva cehovska udruženja dobivaju ime po sv. Luki. Majstorske radionice su do 14. stoljeća vodili kipari. Prvi slikar koji je postavljen na čelo majstorske radionice bio je Giotto. Rubens (16.-17. stoljeće) je imao najbolje organiziranu majstorsku radionicu u kojoj je izrada slika bila organizirana u fazama. Na renesansnim gravurama mogu se vidjeti postupci pripreme materijala i faze nastajanja umjetničkog djela, kao što su : - trvenje (ribanje) boje - pravljenje crtaćih kreda - crtanje, podslikavanje, slikanje - lakiranje (verniranje) - pozlaćivanje Izbor tehnike i metodologija rada bio je karakterističan za određenu školu. Prepoznavanje autora (majstora) slike zasniva se na analizi gradnje slike, specifičnim metodama, materijalima karakterističnim za određene radionice (škole). Oblik, veličina, ujednačenost finoće zrna pigmenata, koje su u radionicama često sami slikari pripremali, pomaže da se i na osnovu takvih analiza može suditi o majstorskim radionicama i autorima slikanog djela. Na primjer, olovno bjelilo, jedini bijeli pigment koji se koristi do 19. stoljeća, proizvodio se različitim postupkom u Italiji i Nizozemskoj zbog čega se u analizama razlikuje. Leonardo da Vinci je osnivač prve slikarske škole-akademije. U Milanu je 1494. godine osnovao školu pod nazivom ACCADEMIA VINCIANA. Vasarijeva ACCADEMIA DI DISEGNO osnovana je u Firenci 1563. godine. U 17. stoljeću, umjesto majstorskih radionica edukaciju preuzimaju akademije. Trgovina slikarskim materijalom raste. Industrijska proizvodnja slikarskih materijala započinje tek krajem 18. stoljeća. William Perkin je 1856. godine slučajno, tržeći sintetski qinin- sintetizirao prvu umjetnu organsku boju -mauvein. Alizarin, boja koju sadrži korijen broća, proizveden je 1868. godine sintetskim putem. Od tada su proizvedeni mnogi sintetski materijali (pigmenti, veziva, smole proizvedene procesom polimerizacije) koji su zamijenili klasične materijale. Danas umjetnik sam traži slikarsku tehniku i specifičan likovni izraz, zato mora steći teoretsko i praktično znanje i iskustvo. Tehnološki postupci gradnje slike danas su olakšani novim materijalima i modernijom tehnologijom klasičnih materijala kao i mogućnošću nabave kvalitetnih gotovih slikarskih materijala. Poznate evropske tvornice slikarskih materijala su: WINSOR & NEWTON- Engleska , PELIKAN – Njemačka, TALENS – Holandija, LEFRANC & BOURGEOIS Francuska, FABRIANO – Italija, MAIMERI – Italija, KREMER – Njemačka, FABER CASTELL – Njemačka, LUKAS – Njemačka, HOLBEIN - Holandija

1

Slika se sastoji od podloge na koju je vezivom nanesena boja. Podloga se sastoji od nositelja slike i osnove ( preparacije, grunda). NOSITELJ slike + OSNOVA (preparacija) = PODLOGA

Površinu na kojoj se može slikati zovemo nositeljem slike. Stoljećima se pored zidne površine koristilo drvo, a u 16. stoljeću glavnu ulogu preuzima platno. Nositelji slike su različite vrste papira, metali , staklo, keramika, plastične mase itd. Najranija slikana djela na neobrađenim kamenim površinama spilja u sjevernoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj ostala su sačuvana i do danas jer su bila zaštićena od vremenskih i mehaničkih utjecaja. Želja za trajnim ukrašavanjem dovodila je do spoznaje da je potrebno pripremiti površinu za slikanje kako bi rad na njoj ostao duže sačuvan. Svi materijali podliježu promjenama zbog promjene temperature, djelovanja vlage, agresivnih plinova u zraku koji s vlagom stvaraju kiseline koje oštećuju materijale. Promjene temperature su postepene i uglavnom u području elastičnosti nositelja. Puno više djeluje različita vlažnost, i to različito na različitim materijalima. Drvo se na vlazi širi, platno se skuplja, metali korodiraju. Zbog različitog reagiranja i zaštite, potrebno je nositelje slike na adekvatan način pripremiti. Obrada površine nositelja u nekoliko slojeva zove se OSNOVA (preparacija, grund). Osnova fizički djeluje kao posrednik između nositelja i slikanog sloja i tako osigurava stabilnost sloja boje. Osnova štiti nositelja slike od vanjskih utjecaja, od veziva iz boje (naročito ulje s vremenom oštećuje nositelja slike), a ujedno omogućuje bolje i čvršće vezivanje slikanog sloja. Osnova ima i estetsku ulogu, oplemenjuje površinu nositelja i u optičkom smislu djeluje na oslikani sloj, utječe na teksturu i efekt boje na završenom djelu. Osnova se sastoji od punila (filera) i veziva. Koriste se četiri vrste veziva: tutkalo, ulje, emulzije (mješavine tutkala i ulja), a u današnje vrijeme disperzije akrilnih smola. U srednjovjekovnom slikarstvu u Italiji, kao punilo se koristio gips (tal. gesso=gips) koji je po sastavu kalcijev sulfat. U Nizozemskoj je to bila kreda koja je po sastavu kalcijev karbonat. Preparacija je bila pripremljena s tutkalom uz možda malu količinu bjelila zbog povećanja refleksije svjetla. Ova preparacija (gesso) bila je pogodna za dasku. U početku se koristila i za platno. Kako je bila nedovoljno elastična, manje je odgovarala fleksibilnom platnu. Debeli sloj ove preparacije omogućuje brušenje i poliranje kako bi se dobila glatka površina potrebna za nanošenje zlatnih listića. Bjelina podloge doprinosila je luminoznosti cijele slike. U 16. stoljeću počinju se koristiti tamne preparacije, obično crvene ili smeđe, koje zahtijevaju novu tehniku slikanja, svjetlo na tamnom umjesto tamnog na svijetloj podlozi. Boja preparacije imala je estetsku funkciju u području sjena ili polutonova koji su ostajali nepokriveni bojom ili lazurno obojeni, pa je boja preparacije utjecala na finalni izgled dijelova slike. Upotrebom platna kao nositelja slike počinje se koristiti elastičnija polu-uljena ili emulzijska preparacija. Danas se sve više koriste gotove preparacije na bazi smola disperziranih u vodi. Zbog tradicionalnih razloga često se prodaju pod nazivom gesso.

2

Podloga slike sa slojevima boje čini čvrstu cjelinu-sliku. PODLOGA + BOJA = SLIKA

Slika 1.1 .Pojednostavljena tehnološka gradnja slike 1 - lak 2 - bojeni sloj 3 - preparacija, 4 - impregnacija 5 - nositelj slike

Boja se sastoji od veziva i pigmenata. VEZIVO + PIGMENTI = BOJA

Boja je sastavljena od obojenih pigmenata povezanih vezivom. Konzistencija boje potrebna za slikanje prilagođuje se dodatkom isparljivih tekućina kao što su voda, terpentin, različiti slikarski mediji. Uzajamna svojstva ovih komponenata utječu na konačni izgled slike. Veziva djeluju kao sredstva koje prenosi pigmenate na određeno mjesto na slici, povezuje ih međusobno u film i s podlogom. Veziva su specifična za svaku slikarsku tehniku. U akvarelu je to gumiarabika, u temperi različite emulzije, u uljenoj tehnici sušivo ulje, u akriliku disperzija akrilne smole. Svojstva veziva utječu na karakter slike. Grci, Rimljani i druge drevne civilizacije koristili su vosak kao vezivo. Enkaustika je tehnika u kojoj je vosak vezivo. Pigmenti pomiješani arapskom gumom (gumiarabikom) ili tragant gumom i razrijeđeni vodom koriste se od davnih vremena za slikanje na papiru, svili, pergamentu. U srednjem vijeku koristi se jaje u tehnici jajčane tempere do 15. stoljeća, kada počinje upotreba lanenog ulja kao veziva u uljenoj tehnici. U naše doba koriste se sve više disperzije akrilne smole koje s različitim akrilnim medijima i punilima daju neograničene mogućnosti.

2. PLATNO

Proizvodnja tekstila, uvjetovana primarnim čovjekovim potrebama da se zaštiti od hladnoće, datira od početaka civilizacije. Pamuk, vuna, lan, svila upotrebljavaju se još u drevnom Egiptu. U Kini se proizvodnja svile spominje 3000 godina p. n. e., a slikanje na svili koristi se od početka 7. stoljeća. U srednjem vijeku koristi se dekorativno slikanje na platnu i konačno u 16. stoljeću platno postaje nositelj štafelajne slike. Razvojem uljenog slikarstva platno postaje najčešći nositelj slike. Platno kao nositelj slike u evropskom slikarstvu ulazi u upotrebu oko 1500. godine. Pored obrađene zidne površine do tada se najviše upotrebljavalo drvo. Živa struktura platna i refleksija svjetla na samom zrnu platna omogućuje

3

preparacijom se pažljivo prekriva struktura platna. a poprečne niti su potka. rastezljivosti. a posebno s teksturom kao riblja kost (često je bilo upotrebljeno čvršće konopljino tkanje). drvo se često prevlači tankim lanenim ili konopljinim platnom koje fizički odjeljuje slikani sloj od drva. elastičnosti. Kod mnogih slika slikanih na takvoj podlozi uočene su male pukotine uz niti zbog rada podloge.igru svjetla na neravnim površinama pa platno postaje nezamjenjiv element slike. Premazana površina dobivala je strukturu koja je opisana kao “popločavanje” -podna struktura. stoljeća. Veća upotreba platna od početka 16. Struktura. Čisto laneno tkanje fine strukture koristilo se do pojave gustog kosog tkanja paralelnih dijagonalnih linija koje je tipično za venecijansko slikarstvo 16. perlon) i poliakrilonitrilna vlakna u kombinaciji s biljnim vlaknima. stoljeća objašnjava se mogućnošću upotrebe većih formata i lakše pokretljivosti platna u odnosu na drvo. Zbog raspucavanja i krivljenja drvenih dasaka. otpornošću na svjetlo. i 19. U novije vrijeme koriste se platna od modernih sintetičkih vlakana. kemikalije. Finija i gušća platna koriste se od sredine 18. plijesni i insekte. Deblji materijal su posebno tražili i njemački ekspresionisti. Da bi površina dobila posebnu strukturu koristili su talijanski slikari 17. Zbog plijesni i ljuskanja slike su jako propale. U 19. oslikane na vrlo finom lanenom platnu ili na svili. Izrazito neravna struktura ovih tkanja korištena je za pastozno slikanje na obojenim preparacijama. Kad se platno nalazi na drvu kao nositelju slike. opisane su slike na finom lanenom platnu. stoljeću kod slikara na sjeveru Evrope. 1 . nego samo na vrhu. gustoće i zategnutosti niti pri tkanju preparacija na njima ne leži u međuprostorima između niti. dimenzionalnom stabilnošću. kao što su poliamidi (nylon. stoljeća platna tkana vrlo labavo (tkanja labavih čvorova) na koja su preparaturu nanosili slikarskom lopaticom. Preparacija se često odvaja ostavljajući male kvadratne rupe koje odgovaraju prostoru između niti.jednonitna pređa 3 . Koristili su i jutu koja je po kvaliteti lošiji materijal. Predenje je uvijanje vlasastih vlakana malih duljina uz istodobno istezanje u niti vrlo velike duljine. U upotrebi su platna tkana tvornički. određene čvrstoće. Tekstura tkanja je određena načinom veza. Struktura tkanja pomaže u datiranju i lokaliziranju slike. Na vrlo finom lanenom tkanju slikalo se tutkalnim bojama na slabim ili nikakvim preperacijama. Za neke škole i epohe utvrđene su specifične strukture.šesteronitna pređa Slika 2. 1. VRSTE TKANJA PREMA NAČINU VEZA Tkanine se sastoje od dva sustava niti međusobno isprepletenih pod pravim kutom po pravilima veza. Kroz povijesni razvoj slika na platnu.četveronitna pređa 5 . gustoćom niti pri tkanju (prozračnošću tkanja) i vrstom veza. odnosno način tkanja osjetno varira s epohama i školama. više nego drvo. što često uzrokuje propadanje slikanog sloja. Odlikuju se velikom čvrstoćom. stoljeća. Struktura je zavisila od recepta ateljea kojim se ističe zrno koje daje prepletanje niti. Predenjem najmanje tri vlakanca nastaje nit. Struktura je određena debljinom niti. 2. Tehnika slikanja bliska je tehnici koja se koristila za bojanje tekstila za zastave. vodu. što ovisi o vrsti i uvijenosti vlakana.vlakno 2 .1 Šesteronitna pređa (konac) 4 . Zbog načina predenja. stoljeću počinje upotreba pamučnog platna.dvonitna pređa 4 . Ova vrsta podloge sreće se i u 18. kao i slike vidljive s dvije strane. Struktura određuje karakter slikane površine. a končanjem dvije ili više niti konac (pređa). Uzdužne niti su osnova.

2. nego su složene od više niti (3.1. veće debljine.1. Poznata je lanena i konopljina jedrovina. Zbog manjeg broja prepleta platno je glađe. karakteristično zrnastu teksturu. Kod ovakvog načina veza platno se nejednolično steže i isteže. Niti osnove i potke nisu jednonitne. Slika 2. Ovaj način veza s velikim brojem prepleta izvrsno prima i veže preparaciju i daje čvrstu i stabilnu podlogu. Ovaj vez daje mirnu. Ako se pravilno izmjenjuju nizovi uzlaznog i silaznog dijagonalnog veza nastaje tekstura koja izgleda kao riblja kost .1. Varijante ovog veza su: Panama vez (rimsko tkanje) koji nastaje prepletanjem dviju niti osnove i dviju niti potke. Dijagonalni vez. Jedrovina je jako čvrsto tkanje. 2. koje se sastoje iz dvije niti tijesno povezane jedna uz drugu. Može biti i obrnuto.keper vez Keper vez nastaje kad niti osnove i potke pri prepletu čine pravilne preskoke pa nastaje gusto koso tkanje paralelnih dijagonalnih linija kod kojeg lice i naličje platna imaju različitu teksturu. konopljine a danas i pamučne pređe dugih vlakanaca jednostavnim prepletom niti potke i osnove.Najgušća tkanja dobivaju se iz čvrsto predenih niti čiste i odabrane lanene. 5 . Platneni vez Platneni vez ili ukršteni preplet je najstariji i osnovni način veza koji se sastoji u pravilnom prepletanju jedne niti osnove i jedne niti potke.4 i više) čvrsto smotanih u jednu. jednaku na licu i naličju platna. s nitima potke koje su sastavljene od jedne niti. Platna tkana ovim vezom imaju čvršću i grublju površinsku teksturu zbog koje su pogodna za slike većih dimenzija. a zrno tkanja šire i rjeđe.2 Ukršteni preplet na različitim vrstama lanenog platna 2. Zrnčasti vez nastaje prepletanjem niti osnove.

tali se i pretvara u smolu. emulziona tempera. Kiselinski 6 . ulje. Sitasta tkanja uzrokuju pojavu “zvjezdica” na tutkaljenom i prepariranom platnu. Takvo zrno pri slikanju kistom struže i nanos nije jednoličan. Osim celuloze biljna vlakna sadrže i lignin u drvenastim sastojcima vlakana.2. Svila je po sastavu bjelančevina. Sintetsko vlakno gori jakim plamenom. lan oko 12%.1. Otpuštanjem vlage vlakna se izdužuju. Sve primjese. Celulozna vlakna lako izgaraju i daju vrlo slab miris sličan zapaljenom papiru. I jednima i drugima treba vlaga. poliamidna vlakna 4. škrob.5%. kolofonij i sintetičke smole.2. razvojem mikroorganizama (bakterija i plijesni). osjetljivi na promjenu vlage. negativno utječu na trajnost platna. mijenjaju boju. Kao i svaka organska tvar platno pod utjecajem vlage trune i raspada se. npr. Bakterije razaraju celulozu u lužnatoj sredini. a time i platno. Preradom.Slika 2.5%. vosak. Do umora i starenja tkanja dolazi zbog neprekidnog mijenjanja napetosti uzrokovane istezanjem i utezanjem. 2. U vlažnom okruženju tutkalo i platno počinju bubriti i idealna su sredina za razvoj gljivica koje uništavaju vezivo u preparaciji i slojevima boje. Raspad celuloznih vlakana Uzrokovan je oksidacijom celuloze. Time se povećava kvaliteta platna. a temperatura 200C) različita je za različite vrste vlakana. Platno starenjem postaje manje elastično (manje pružno). pamuk 8. Najpodložniji su djelovanju mikroorganizama: tutkalo. Molekula celuloze je polisaharid u kojoj su ostaci molekula glukoze povezani vezom (-C-O-C-) koja nastaje prilikom povezivanja molekula glukoze uz oslobađanje vode. kazeinska tempera. brzo se ugasi ostavljajući sitne kuglice uz neugodan miris sličan zapaljenom perju. Ova eterska veza puca. Širenje i skupljanje izaziva u nitima napetost odnosno “rad”. bjelančevine. manje elastični. Celuloza ima svojstvo higroskopnosti. osim voska. Poznato nam je kako je teško odvezati vlažan uzao. Slojevi postaju porozni. šećer. upija i otpušta vlagu i prilagođuje je vlazi okoline. Mikroorganizmi najčešće napadaju sliku na platnu s poleđine i penetriraju u svaki sloj slike. Primanjem vlage vlakna postaju deblja (bubre). djelovanjem kiselina. ostataka glukoze/. jajčana tempera. Celuloza je po sastavu polisaharid (ugljikohidrat) formule (C6H10O5)n u kojoj su molekule D-glukoze (ostaci molekula) povezane u lance koji čine molekulu celuloze. Jedna molekula sadrži od 6000 do 12000 jedinica /C6H10O5. 2. damar. STARENJE PLATNA Sve vrste biljnih vlakana građene su od celuloze. keper vez-3 U dobrom slikarskom platnu zrno ima oblik malih jastučića koje čine niti osnove. Mikroorganizmi u vlazi napadaju i vezivo. Kod njih niti osnove podižu pri prepletu deblje ali mlohavije niti potke koje čine četvrtasto zrno. Lanci su u celuloznim vlaknima paralelno razmješteni i povezani vodikovim vezama što celuloznim vlaknima daje posebnu čvrstoću. češljanjem i ispiranjem uklanjaju se drvenasti sastojci kao i prirodne ljepljive materije.3 Vrste veza: platneni vez-1 i 2( zrnčasti vez). Suprotan proces je hidroliza koja se dešava u kiseloj sredini uz prisustvo vodikovih iona H+. a plijesni u kiseloj. Celuloza biljnim vlaknima daje svojstvo izgaranja. mastiks. Količina vlage u vlaknu u standardnoj atmosferi (relativna vlažnost zraka 65%. Više propada kad sadrži više drvenastih materija. Današnja strojna tvornička platna često su “sitasta” (rijetko tkana). platno postaje krto i lako se raspada. ali se skraćuju i platno se skuplja.

a kad je suho vrijeme s manjom relativnom vlažnošću zraka napnu se (nategnu). Raspadom celuloze tkanina postaje trošna. staro platno podliježe raspadu pod utjecajem ulja 2. bolus. Laneno platno je najotpornije na utjecaj ulja. kao i slabljenje niti zbog brušenja čvorova koji na vlazi bubre. kreda. Debele i guste niti pokazuju veću otpornost. Nepročišćena ulja. osnova se rasteže jer je sastavljena od tvari koje na vlazi bubre kao što su tutkalo. Ulje se suši godinu i više. posebno željeza. koji djeluju kao katalizatori u procesu raspadanja. lomljivu i izloženu 7 . Naročito ulje starenjem štetno djeluje na platno. oksidacijski utjecaj ima i elektromagnetsko zračenje vidljivog i ultraljubičastog dijela spektra koje dovodi do fotooksidacije. Vlakna koja su u dodiru s uljem postaju krta i tamna. mangana. olova) koji daju perokside koji su činitelji oksidacije.vlakana(lijevo) .oštećena celuloza naziva se hidroceluloza. Dok se platno djelovanjem vlage steže (tvorničko platno steže se više po dužini). Ispitivanja su pokazala da se neobrađeno platno porastom relativne vlažnosti od 20-95% utegne za oko 6. a starenjem zbog umrežavanja molekula postaje krto. platno se ponaša drugačije nego kad nije obrađeno. Ponašanje tekstilnih nositelja Kod velikih slika na platnu može se vidjeti da se za vlažnog vremena opuste (olabave). Pored atmosferskog kisika. mijenja njegovu snagu reagiranja.2. Impasto nanosi na kojima se prašina više taloži naročito su izloženi propadanju. Slikani sloj praktično je neosjetljiv na vlažnost za razliku od platna koje je jako osjetljivo. dok se platno impregnirano tutkalom (zbog bubrenja tutkala) isteže za 1. tvrđu i manje elastičnu od platna. o u prisustvu metala ubrzan je raspad cel.2. Dok kisik ulazi (penetrira) u sve dijelove slike.5%. Miješana platna su slabija i manje otporna. ulja dobivena toplim prešanjem i sporo sušiva ulja više oštećuju platno. Platno se od foto-oksidacije može zaštititi UV filtrima. Pripremljeno kao nosilac slike. ili sikativa (spojevi kobalta. Preparacija i bojeni sloj čine masu. Oksidacijom celuloze nastaje oksiceluloza koja pokazuje smanjenu čvrstoću. Hidroceluloza se sastoji od smjese više ili manje hidrolitički razgrađene celuloze. trajan je nosilac slike što dokazuju i platna starih majstora stara nekoliko stotina godina. Slobodne masne kiseline iz ulja dovode do razgradnje celuloze. Prašina apsorbira vlagu i pospješuje raspad tkanine i boje. gubi elastičnost i otpornost. Ako je platno impregniranjem i prepariranjem dobro zaštićeno od direktnog kontakta s uljem. Sama činjenica da je nategnuto na okvir i često u vlažnim uvjetima. Raspadaju se sama od sebe. Svaki ostatak glukoze u molekuli celuloze ima primarnu alkoholnu grupu -CH2OH koja se može oksidirati u karboksilnu grupu -COOH (karakterističnu za organske kiseline) iz koje se oslobađa vodikov ion H+ koji izaziva raspad molekula celuloze.5-5%. Što platno sadrži više drvenastih sastojaka to je manje otporno. tamni. UV i vidljivo svjetlo djeluju na vanjskoj površini. Oksidacija je brža u prisustvu tragova metala. sve više puca.

Vlakance lana je građeno od 10-20 stanica koje imaju oblik prizme.promjenama napona. Impregniranjem tutkalom (tutkaljenjem) smanjuje se utjecaj vlage na platno. Pravilnom pripremom platna za nositelja slike povećava se trajnost platna. Stabilnost se povećava odležavanjem prepariranog platna najmanje godinu dana prije slikanja. U sredini vlakanca je kanal. U normalnim okolnostima sadrži 12% vlage. Dužina lanenih vlakanaca je 40-70 cm. ova se suprotna ponašanja platna i osnove smanjuju. Pri upredanju novog vlakna u nit nastaju zadebljanja karakteristična za lan. kraća i čvršća. VRSTE TEKSTILNIH VLAKANA Tekstilna vlakna se razlikuju po građi i svojstvima. tutkaljenjem toplom tutkalnom otopinom (ne mlakom) da se tutkalo ukotvi u strukturu platna. Zbog ovih suprotnih ponašanja dolazi do napetosti i pucanja materijala. Glavni sastojak lanenog vlakna je celuloza zbog koje je platno higroskopno. a dužinu 2-4 cm. Pravilnim natezanjem platna. kao i nepropusne zidove na kojima se može pojaviti kondenzirana vlaga. Najčešće je zelenosive boje. Primanjem vlage vlakna postaju deblja. za platno 180C i 50-60 % relativne vlažnosti. Ova nepodudarnost svojstava zbog različite elastičnosti i higroskopnosti uzrok je brojnim oštećenjima na slici zbog gubljenjem snage ljepljivosti između slojeva slike. Otpuštanjem vlage istežu se i postaju duža. Linum usitatissimum). Mjere za usporavanje neizbježnog procesa starenja sastoje se u osiguravanju što povoljnijih i ravnomjernijih klimatskih uvjeta. nikada nisu spljoštene kao kod pamuka. 2. S druge strane preparacija i premazi boje se stežu.3. Najfinije vrste lanenog platna su svijetle srebrnastožute boje. Vlakna pamuka Vlakna lana Vlakna vune Vlakna svile Slika 2. Laneno platno je najelastičnije i najbolje podnosi “rad platna”. 8 . Treba izbjegavati vlažne zidove na kojima su slike obješene. bolje je prihvaćanje preparacije (osnove). Prepariranom platnu više šteti vrućina nego hladnoća.5 Izgled tekstilnih vlakana pod mikroskopom Lan Dobiva se iz stabljike lana. Stanice u vlaknu su međusobno povezane koljenicama. Za vrućeg vremena vlakna se istegnu i platno poveća površinu. pravilnim prepariranjem. Niti lana su okrugle. relativno mekano i elastično. Laneno vlakno je vrlo tanko. biljke iz porodice Linum (lat. Preradom se odvajaju duga lanena vlakanca od kratkih. a istovremeno se smanjuje oksidiranje tkanja (uzrokovano i djelovanjem ulja ako je bilo korišteno u preparaciji ili sloju boje).

Koristi se za manje formate. Kod miješanih tkanja osnova se sastoji od niti lana ili konoplje. Pamuk nema dovoljnu elastičnost. a niti pamuka čine potku. spljoštene i svrdlasto zavijene. Poznata je talijanska konoplja iz Bologne svijetlosive boje i sivozelena iz Ferrare. Konopljino platno je zato čvršće. a osim celuloze sadrži dosta lignina pa je vlakno drvenasto. puno dlačica i hrapavo. Platna srebrnaste boje su najkvalitetnija jer su najmekanija. ali manje elastično. Svila Svileno vlakno je proizvod dudovog svilca koji se hrani lišćem duda (bijele murve). drvenastije i dlakavije od lanenog. Muška konoplja bjelica daje mekše i elastičnije vlakno od ženske konoplje crnice. izdržljivije. Najkvalitetnije konopljino platno je srebrnastosive boje. Po sastavu je bjelančevina fibroin pa izgaranjem daje miris sličan zapaljenom perju. Dužina sjemenskih dlačica iznosi 20-50 mm. Žute i smeđe vrste su lošije kvalitete. Nije elastično. ili obratno. Vrlo je glatko i elastično. ostaje labavo. Canabis sativa) je dvodomna biljka. Pamuk Pamuk se dobiva iz sjemenskih dlačica biljke pamučike (lat. tvrdo. Tkana keper vezom. Danas se na inozemnom tržištu mogu nabaviti kvalitetna i čvrsta pamučna platna. a omotava se i do 1000 metara dugom niti slijepljenom sericinom koji se otapa u vrućoj vodi. lako se raspada. U evropskom slikarstvu se rijetko koristi. Po sastavu je skoro čista celuloza. Gossipium). a ne platno jer bijeljenjem platno postaje manje elastično. ova konopljina tkanja su čvršća od lanenih zbog čega su im Venecijanci davali prednost pred lanenim tkanjem.Konoplja Konoplja (lat. Kanal u sredini vlakna je širok i iznosi trećinu presjeka. Zbog nejednakog stezanja i rastezanja može doći do pucanja preparacije pa ovakva tkanja nisu pouzdani nositelji slike. Corchorus capsularis) koja uspijeva u vlažnim tropskim krajevima Indije. svilena pređa rolama sirovi lan u 9 . a sastoje se samo od jedne stanice. Konopljino vlakno je duže (1. Boja pamuka je svijetložućkasta ili bijela. zato se ne preparira preparacijama koje sadrže vodenu otopinu tutkala.Duljina vlakana je 2-3 m.5-2 m). Stanice koje izgrađuju konopljino vlakno su višekutnog oblika. brzo se istroši i raspada. Juta Dobiva se iz stabljike biljke jutovac (lat. Djelovanjem svjetlosti juta tamni. a smeđe vrste su najlošije. Nakon sušenja se istegne više nego preparacija pa dolazi do pucanja preparacije. postaje smeđe boje. Izbjeljuju se pamučna vlakna. Kad se istegne. zelenožute boje je srednje kvalitete.

Da platno ne bi nalijegalo na okvir za vrijeme pripreme (tutkaljenja.4. bukovo drvo). Čep jedne letvice ulazi u utor druge.7 Ugaoni sklop francuskog okvira (izgled s lica i naličja) 2. a u male usječke pri čepu i utoru ulažu se drveni klinovi. a klinovi održavaju čvrstoću kutnog sklopa. odležanog. Francuski okvir je idealan za okvire s letvicama do 70 cm dužine. Do 18.1. a vertikalne utore. Klinovi trebaju biti pravilno uloženi. pravilnih godova (jelovo ili omorikino drvo je najčešće).4. dozrelog drva.2. Napetost platna koja s vremenom slabi nije se mogla podešavati pa su uvedeni u upotrebu klinasti okviri. Klin hipotenuzom treba ležati na unutarnjem bridu priležeće letvice kako bi mogao prenijeti silu na čep letvice. Drveni klinovi se prave od tvrdih vrsta drva (orahovo. napetost platna se povećava. Spojeni okvir na licu ima dijagonalan spoj od 45O.4. sa stranicama dužim od 1 m.2. Okvir je građen na principu utora i čepa. a na naličju okvira spoj je pravokutan. letvice se na licu stanjuju za 3-4 mm ili se koristi zaobljeni okrajak koji se naziva istak. hrastovo. brušenja i prepariranja) i trajanja slike. zbog veće čvrstoće okvira koristi se puna debljina letvica pa se istak pravi posebno i spaja na vanjske bridove letvica. Kod okvira većih dimenzija. Zabijanjem klinova letvice se razmiču.6 Polaganje drvenih klinova u okvir (pravilno). OKVIRI Zbog nedovoljne čvrstoće i stabilnosti platno se uvijek mora nategnuti i pričvrstiti na drveni okvir. potisnuti ga iz utora i razmaknuti letvice. Sve četiri okvirne letvice trebaju biti rezane iz iste daske da jednako “rade”. kliješta za napinjanje platna 2. stoljeća okviri su pravljeni od četiriju letvice preklopljenih na krajevima i spojenih čavlima. Francuski klinasti okvir Horizontalne letvice na krajevima imaju čepove. Slika 2. Patentni klinasti okvir 10 . Vanjski i unutarnji bridovi moraju biti zaobljeni da ne oštete platno. Letvice su od mekanog. Slika 2.

Širina i debljina letvi ovisi o dimenzijama okvira. 2-utor. Slika 2.9 Ugaoni sklop dvojnog klinastog okvira Dimenzije okvirnih letvi (prema V. Spoj letvica na licu i naličju okvira čini kut od 450.4. Letvice se prave industrijski.5 do 7.0 do 16. 11 .2 2.0 7. Okvir će se izvitoperiti. Pogodan je za okvire većih dimenzija. Hudolinu) Dužina duže okvirne letve /cm do 60 od 60 do 100 od 100 do 160 od 160 i više Širina letve /cm 4.5 2. 4-istak) 2.0 do 9.0 Debljina letve /cm 2.0 12.5 do 3. Impregnacija platna disperznim premazom dovodi do manjeg zatezanja platna.8 Ugaoni sklop patentnog okvira (1-čep.0 do 4.Koristi se za srednje formate do 1 m. a svaka letvica ima na svom kraju utor i čep u koje ulazi čep i utor priležeće letvice. 3-usječci za klinove.2 2. Slika 2.5 4. Dvojni klinasti okvir Daje još čvršći okvirni sklop koji se sastoji od dvostrukog čepa i utora. 10 vidi se značaj pravilno odabranih dimenzija okvirnih letvi zbog skupljanja platna nakon tutkaljenja Nedovoljno široke i debele letve okvira ne mogu izdržati napetosti zbog skupljanja platna nakon sušenja tutkala. Zbog stabilnosti kod ovih okvira potrebne su dvije ukrštene pomoćne letvice ili pomoćne letvice svakih 70 cm u oba smjera.2 Na slici 2. Tutkaljenjem dolazi do napetosti u platnu koju okvir mora izdržati. Kod okvira s dužinom letvica do 1 m potrebna je središnja letvica koja će spriječiti uvijanje napetog okvira.3.

5 cm za prijevoj. Danas se za napinjanje platna češće koristi pištolj. 12 . Platno ne smije biti previše napeto da se ne pocijepa.4. Treba imati na umu da se tutkaljenjem i prepariranjem platno još zateže. Platno se reže tako da sa svake strane okvira ostane 3-3. Močenjem platna u vodi potrebno je ukloniti apreturu s platna. 10 Ravni i izvitopereni okvir nakon obrade platna Suvremeni okviri sa metalnom pomičnom konstrukcijom. Klinovi u ovoj fazi nisu u funkciji pa se vade. Mjerenjem dijagonala treba prekontrolirati jesu li okvirne letvice spojene pod pravim kutom. Spoj letvi se učvrsti kako se prilikom napinjanja platna okvir ne bi deformirao. bez klinova 2.Slika 2. a ulažu se kad je platno pripremljeno. Ne smiju se koristiti čavlići koji rđaju. 12 Otvoreni i prekriveni ugaoni prijevoj platna Pri napinjanju platna na okvir treba postići da platno bude jednolično napeto. Slika 2. a niti osnove i potke trebaju biti paralelne s okvirnim letvama.4. Slika 2. Napinjanje platna na okvir Platno za slikanje najčešće ima gramaturu 300-400 g/m2. Napinje se suho platno. 11 Faze napinjanja platna na okvir Za natezanje (napinjanje) platna koriste se tapetarski čavlići dugi oko 2 cm.

Sheme napinjanja platna na okvir Najčešće se koristi unakrsno napinjanje platna. natapa) najčešće otopinom životinjskog tutkala zbog čega se postupak naziva i tutkaljenje. platno se impregnira (prožima. u obliku tanke elastične membrane kako bi štitio niti platna. Na udaljenosti 3-4 cm (ovisno o veličini okvira) s lijeve i desne strane provizornog čavlića zakucavaju se čavlići po shemi.2. Slika 2. IMPREGNIRANJE PLATNA Poslije natezanja platna na okvir.4. 13 . Dodatkom alauna (stipse) ili formalina tutkalo postaje manje osjetljivo na vlagu. pobakreni čavlići širokom glavom kliješta za napinjanje platna 2. Tutkalo učvršćuje platno i smanjuje utjecaj vlage na platno jer se na vlazi ponaša suprotno od platna. Platno se učvrsti po sredini letvi provizornim čavlićima (ne do kraja zakucanim radi moguće korekcije). Tutkaljenjem se niti platna zaštićuju od djelovanja veziva koje prodire iz boje ili preparacije (ulje u direkrnom kontaktu s platnom najviše oštećuje platno). 13 Sheme faza napinjanja platna Pri napinjanju platna treba paziti da čavlići leže na istim nitima osnove i potke.8 cm ovisno o veličini okvira. Prijevoj platna se prilikom napinjanja zateže iz sredine platna ali istovremeno i prema kraju letve. Udaljenost čavlića je 4.5.4. Sloj tutkala mora biti zatvoren i gust.

prožima ih i štiti od utjecaja veziva iz boje i preparacije. Riblje tutkalo (lat. najčešće samo u jednom nanosu. platno se može prethodno navlažiti hladnom vodom. Koštano tutkalo se dobiva iskuhavanjem mljevenih odmaštenih kostiju.1. Kolagen je sastavni dio kože. Zadebljanja (čvorovi) se pažljivo odrežu žiletom. Niti platna prema naličju primaju sve manje tutkala jer se tutkalo razrjeđuje vodom koju platno sadrži. raskuhavanjem se razlaže u glutin. Kad se stegne. polipeptid) vlaknaste strukture kod kojeg su paralelni proteinski lanci povezani vodikovim vezama. Otopina tutkala hlađenjem prelazi u gel koji se otapa zagrijavanjem na 30-500C. Tutkali se 5 . Višak tutkala koji se pojavio na poleđini platna. Kod platna grublje strukture laganim brušenjem treba ukloniti završetke vlakana i drvenaste dlačice koji se nakon tutkaljenja podignu da pod opipom platno ne bi strugalo. Najbolje je dio želirane mase staviti na sredinu i kružnim potezima ići prema kraju. Hladno tutkaljenje prevlači platno tankim zaštitnim slojem i onemogućava prodiranje preparacije na naličje platna. U nabubrenom stanju se otapa u alkoholu pa se koristi za pripremu fiksativa. a prema svjetlu se vide neobrađene površine. ima najveću snagu ljepljivosti i vezivanja. zaobljenim plastičnim ili gumenim ravnalom uklanja se višak i tutkalo utiskuje u očice platna. 2. tvrđe i brže lijepi od kožnog tutkala pa se više koristi kao ljepilo u drvnoj industriji (danas je zamijenjeno disperzivnim ljepilimadrvofix). Platno se nanošenjem uteže. lakše se otapa. na “sitastim tkanjima” često se na nezatvorenim i neprekrivenim očicama pojavljuju “zvjezdice” koje se najčešće ni preparacijom ne mogu ispuniti. Kožna tutkala se dobivaju iz štavljene kože. Želirano tutkalo nanosi se kružnim potezima četkom od konjske strune. Platno na ovaj način ostaje elastičnije nego kod toplog tutkaljenja.5 % želiranim tutkalom koje se dobiva odležavanjem tople tutkalne otopine na hladnom mjestu. zadržava elastičnost. Najčistije je tutkalo želatina. Brže bubri. a posebno francuski proizvodi “colle Totin” i “colle de lapin extra”. Netopljiv je u vodi. Poznat je astrahanski riblji mjehur. Osnovna materija iz koje se tutkalo proizvodi je bjelančevina kolagen. Zbog visoke cijene koriste ga samo restauratori. Kad se koristi umjesto tutkala zbog jače snage vezivanja mora se malo smanjiti koncentracija želatine.Za tutkaljenje se koristi topla tutkalna otopina koncentracije 6-7% koja se nanosi ujednačenim potezima. Ako je tutkaljenje bilo nepažljivo ili nepotpuno. Nakon utezanja platna i nanošenja drugog nanosa. 14 . Na preparaciji bi se ovaj propust manifestirao u obliku plikova. Koristi se kao topla otopina koja stvara čvrsti film prelaskom u gel i isparavanjem vode uz veliko skupljanje. Prilikom nanošenja često se pojavi pjena koja nestaje sama od sebe. Tutkalo Tutkalo je protein (bjelančevina. Životinjska tutkala proizvode se iz otpadaka životinjskih koža i kostiju pa razlikujemo kožna i koštana tutkala. Na licu platna stvara se čvrsto ukotvljen i zatvoren sloj tutkala koji prema naličju postaje sve slabiji pa se platno manje ukruti. Za 1 m2 lanenog platna potrebno je 200-250 ml tople tutkalne otopine. Sve vrste životinjskih tutkala nazivaju se glutinska ljepila. Po sastavu je skoro čisti glutin. Cijenjeno je zečje tutkalo koje se dobiva iskuhavanjem zečjih kožica. Tutkalo se na sobnoj temperaturi otapa u dimetilformamidu.5. posebno jestiva želatina. a na licu je dovoljno zaštićeno. ichtyocolla) je osušeni mjehur nekih vrsta riba (jesetre). a u nabubrenom stanju lako se otapa u vrućoj vodi i stvara koloidnu otopinu koja ima svojstvo ljepljivosti. Zagrijana tutkalna otopina (ne više od 500C) zbog niže viskoznosti penetrira u niti platna. Da tutkalo ne bi potpuno namočilo niti platna i previše ih nakon sušenja ukrutilo. unutarnjim bridovima okvira i središnjih letvi treba vlažnom krpom očistiti i isprati.5. tetiva i organskog dijela kostiju. Odlikuju se elastičnošću i uvijek istom kvalitetom. na još mokro platno spužvom se nanosi vruća (oko 500C) otopina kvalitetnog kožnog tutkala nešto jače koncentracije (oko 9%). Tutkalo u hladnoj vodi bubri. Nanose se tri ukrštena nanosa jedan odmah iza drugog. Elastičnija su pa se više koriste u slikarskoj struci.

. Tutkalo je higroskopno. želatina u listovima – najčišće tutkalo 2. Tutkalo se štavi i postaje netopljivo u vodi.. brdska kreda). 500 ml ili Za pripremu 100 g (100 ml) 6%-tne otopine treba 6 g tutkala..... fenola itd.30 g ........ PREPARIRANJE PLATNA Preparacija se sastoji od veziva punila (filera) i bjelila.tutkala (5 x 6 g). krupice...... 3g ..... a za 500 ml 6%-tne otopine treba 5 puta više tutkala (30 g). Od djelovanja plijesni može se zaštititi dodatkom živinog klorida.Tutkalo dolazi u trgovinu u obliku ploča......vodom dopuniti do. kao i djelovanjem enzima.... djelovanjem vlage bubri i otapa se... Ne smije se otapati direktno na vatri jer bi moglo doći do gubitka vezivne snage tutkala. u količini od 10% u odnosu na količinu suhog tutkala... koji joj daju potrebnu gustoću... U vlažnoj atmosferi gljivice i plijesni napadaju i razaraju tutkalo.. Tutkalo se stavi u manju količinu hladne vode da bubri.. ljuski....alauna (stipse) (10% od 30 g)...... gips 15 .... Punila su: kreda (šampanjska kreda. Alaun se otopi u maloj količini vode i doda toploj tutkalnoj otopini koja se priprema u vodenoj kupelji. netopljivost i otpornost u vlažnoj sredini povećavaju se dodatkom alauna (stipse) koji je po sastavu kalijev-aluminijev sulfat... Nabubreno tutkalo otapa se na vodenoj kupelji na temperaturi 50600C u preostaloj količini vode.. bjelinu.. HgCl2.6. Formalin se koristi za špricanje osušenog tutkalnog sloja.... Trajnost tutkalnog nanosa. nabubreno tutkalo doda se u preostalu količinu vode.... zrnaca.. Priprema se tako da u manjoj količini vode bubri nekoliko sati (ovisno o kvaliteti i veličini zrnaca). Priprema tutkalne otopine: Za pripremu 500 ml 6%-tne otopine tutkala treba : . sposobnost upijanja i vezivanja boje.. Brzo se razgrađuje u kiselom i lužnatom mediju (3 > pH > 9). Upotrebljava se 5% otopina formalina koja se dobije rijeđenjem običnog formalina s šest dijelova vode.... Tutkalo postaje netopljivo i reakcijom s taninom koji je sastojak drva pa se koristilo za konsolidaciju drva..

bez dodatne obrade kojom se smanjuje upojnost. Može se koristiti i 3%-tna otopina tutkala ili otopina damar smole u lak benzinu (white spirit) u težinskom omjeru 1:6. Zadnji nanos se ne brusi jer bi preparacija postala još upojnija. Tutkalo-kredna preparacija brzo se suši. nije preporučljiva na platnu. Najbolje je smjesu punila i bjelila dodavati polako. Talijanski slikari su te dodatne slojeve crvene. kaolin. Elastična je i ne žuti. Uglavnom se koristi na dasci. bez miješanja punilo i bjelilo će pasti na dno. Veliki broj slika iz 19.mješavina hidrofilnog i hidrofobnog veziva). oprezno se obrusi. Niža temperatura dozvoljava manje punila pa će preparacija biti tvrđe vezana. a njenu pravu vrijednost će pokazati njeno trajanje. ali slabije vezana. sipanjem kroz sito. Poluuljena preparacija je zbog emulgiranog ulja manje upojna. Prema vezivu razlikuju se četiri vrste preparacija: tutkalno-kredna (vezivo je tutkalo). slabo tutkaljenje i prekomjerna upotreba sikativa zbog čega platno postaje krto i raspada se. litopon. poluuljena ili emulzijska (vezivo je emulzija .5%. Obično se nanose tri sloja. Priprema: Punilo i bjelilo se u suhom stanju dobro izmiješaju. Bolje je prilagođena uljenoj tehnici i platnu kao elastičnijem nositelju slike.(bolonjska kreda). ne žuti jer nema ulja koje dovodi do tamnjenja. ali obrano mlijeko s još pola dijela špirita. cinkovo bjelilo. Pri cijeđenju i nanošenju zna se zapjeniti pa su stari slikari dodavali nekuhano. 16 . Samo od sebe. Ako je temperatura veća. ali se koristi i za druge tehnike. koja se nanosi tamponom. do sada je pokazala dobra svojstva.5. upojnost se može smanjiti izoliranjem 2%-tnom otopinom želatine u poluželiranom stanju koja se nanosi mekanom spužvom da ostane vezana na površini u obliku tanke membrane. a može se koristiti i široki kist ili vuneni valjak. Otopina ove koncentracije daje tanke i jednolične nanose koji ne stežu suviše brzo.1. Obično se miješa 1 dio bjelila s 2 d. opraši. Vezivo daje specifična svojstva preparaciji. Tutkalo-kredna preparacija Najprikladnija koncentracija tutkala za preparaciju platna je 5 . Najbolje je prilagođena tehnici akrilika. Bjelila su: titanovo bjelilo. kružnim potezima. smeđe ili sivkaste tempera boje nazivali “imprimaturama”. stoljeća izvedenih na uljnim preparacijama brzo je počeo propadati. dok se na površini ne zadrži tanki sloj. Zbog ulja žuti i zahtijeva duže sušenje (barem 6 mjeseci). Za slikanje uljenom bojom može se na krednu preparaciju staviti tanki sloj razrijeđene tempera boje. olovno bjelilo. Ako slikar ne voli da mu “platno pije”. Nakon nanošenja prvog sloja platno se suši na zračnom mjestu. prilagođuje je tehnici slikanja i nositelju slike. ali zbog ulja zahtijeva dugo sušenje (čak do 3 godine) kojem se uglavnom ne posvećuje dovoljna pažnja pa je tehnolozi nazivaju “otrovom uljene slike”. a zatim se polako izmiješa i procijedi kroz gusto sito. otpornija je na djelovanje vlage i elastičnija je u odnosu na tutkalo-krednu preparaciju. Svaka od njih ima određene prednosti i nedostatke. Razlog brzom propadanju je nedovoljno sušenje preparacije. Prije stavljanja drugog nanosa. ali je manje elastična od ostalih preparacija. Upojna je i krta. Impresionisti slikaju na bijelom dodatnom sloju olovne bijele boje. uljena (vezivo je ulje) i disperzna (vezivo je disperzija akrilne smole u vodi). Preparacija treba pola sata mirovati da izađu mjehurići zraka. punila ( 1:9 ako je čisto titanovo bijelilo) . navlaži mokrom spužvom da ne upije vezivo iz drugog sloja i time ga oslabi. Temperatura tutkala ne smije biti veća od 450C. što je znak da je postignuta optimalna količina. Uljena preparacija je najbolje prilagođena uljenoj tehnici. Disperzna preparacija je novijeg datuma. primit će više punila pa će biti gušća. Za nanošenje preparacije najbolja je mala savijena četka od konjske grive.6. Potezi drugog sloja su ukršteni s potezima prvog. Treći nanos se nanosi nakon sušenja i laganog brušenja drugog sloja. 2.

koja se zbog žumanjka naziva tamperapreparacija. 2. Zbog velike količine ulja. Prije slikanja se previše masna i neupojna preparacija može odmastiti (opostiti) trljanjem čistom krpom namočenom čistim apotekarskim benzinom ili alkoholom dok ne nestane masni sloj. Dodavanjem ulja masa postaje gusta i žilava.Slika 2. tamni i žuti. Disperzivna preparacija 17 . Ako previše upija. često je suviše masna. vezivanja i prihvaćanja naročito emulzijskih i uljnih premaza. Uvijek je bolje staviti jedan tanji nanos žitkije preparacije više. Ako se ulje ipak pojavi. blagog voštanog sjaja. Važan je postupak emulgiranja koji zahtijeva stalno miješanje uz polagano dodavanje ulja. povoljne gustoće i upojnosti. kao i tutkalo-kredna. Preparacija se nanosi topla (stoji u vodenoj kupelji) u tri ukrštena nanosa.6. Ovako pripremljena preparacija je matiranog sjaja. Priprema: Kao bjelilo najbolja je mješavina istih količina olovnog i cinkovog bjelila. koje se mora emulgirati prije dodavanja nove količine.6. Platno koje nije dobro izolirano upija ulje i kroz kratko vrijeme postaje krto i lako se raspada. Može se dodati 1-2 kapi sikativa (kobalt-naftenata). još bolje. dijela krede i 1 vol. titanovo bjelilo je previše inertno. Laneno ulje bi trebalo biti malo ugušćeno (prosunčano) i razrijeđeno terpentinom u omjeru: 1 dio terpentina i 3 dijela ulja. Cinkov oksid je izrazito krt pa se sam ne koristi.3. Čak i tvornički preparirana platna s uljenom preparacijom često su premaštena pa slabije vežu nanose uljene boje. kao i tutkalo-kredna preparacija. s vremenom postaje staklasto tvrda pa se slojevi boje ponekad ljušte. Laneno ulje se može zamijeniti lanenim štand-uljem (ulje ugušćeno polimerizacijom). Olovno bjelilo daje izvrsnu plastičnost.6. Masa postaje jednolično glatka. koje manje žuti. Stabilnost emulzije treba ispitati jer je tutkalo slabi zaštitni koloid i ne daje uvijek stabilnu emulziju s uljem i pored intenzivnog miješanja. Danas se uljena preparacija malo koristi. Uljena preparacija Uljena preparacija se izvodi na brižno impregniraom platnu da ulje ne bi prošlo kroz sloj tutkala koji štiti niti platna. nego jedan nanos gušće preparacije manje. 2. Boje na njoj ne matiraju. Malo upija vezivo boje pa se na njoj ugodno slika. bjelilu i ulju također nastaje poluuljena preparacija. dijela) ona postaje tekuća. Uz stalno miješanje dodaje se postupno 5%-tne otopine tutkala tako da se dobije jednolično gusta masa. Dodavanjem tutkalne otopine (2-3 vol. Uljena preparacija je najsličnija slojevima uljene boje. stabilnost emulzije se može popraviti dodavanjem žumanjka koji se izmiješa s malim dijelom preparacije i doda ostatku. kredi.ovisi o snazi bjelila). Priprema: U emajlirani lonac stavlja se 2 vol. kojoj se uz miješanje dodaje do 1/2 vol. dio bjelila ( ili manje . Premazi moraju biti tako tanki da je boja platna gotovo providna.4. Platno bi trebalo odležati na svjetlu barem još godinu dana. može se izolirati. zamijenjena je dobro izvedenom poluuljenom preparacijom. 14 Potrebni pribor za prepariranje Uzorak sirovog i prepariranog lana 2.2. lanenog štand-ulja koje se prethodno razrijedi s rektificiranim terpentinom u količini od 1/4 težine štand ulja. dijela lanenog firnisa ili. Postoje i drugi recepti za pripremu poluuljene preparacije. Ona zbog ulja žuti pa se treba sušiti izložena svjetlu. Ako postane teška za miješanje. Dodavanjem žumanjka kao stabilizatora emulzije tutkalnoj otopini. opustit će se dodavanjem nekoliko kapi tutkalne otopine. Poluuljena (emulzijska) preparacija (bijela) Kod ove preparacije bitno je da se miješanjem postigne stabilna emulzija koja joj daje svojstvo dobrog oslikavanja. Proba stabilnosti emulzije vrši se kapanjem 2-3 kapi preparacije u čašu hladne vode. Nakon miješanja na površini vode se ne smije pojaviti tanki uljeni sloj. ali je otrovno.

Staro je pravilo “slično sa sličnim”. LIQUITEX GESSO. Poznato je da odležavanjem svaka preparacija sazrijeva i postaje kvalitetnija podloga slike. Ako preparacija ne upije vodu ili se ne može namočiti ni trljanjem s vodom. premaštena je i vrlo slabe upojnosti. Obojene preparacije Obojene. tonirane preparacije. Prema holandskoj tvornici “Talens” (iako to više nije mjerodavno zbog različitog pripremanja boje) namaz kobaltno plave uljene boje desetak dana se izloži sunčevoj svjetlosti. Gradnja slike je najkvalitetnija kad se koriste premazi na bazi istih ili srodnih veziva. 18 . ako je preparacija jače upojna. Preparacija se može pripremiti s akrilnom emulzijom koja se razrijedi vodom i pomiješa s bjelilom u omjeru: za temperu za ulje akrilna emulzija 1 1 voda 3 2 bjelilo i punilo (filer) 4 3 Akrilna preparacija je najbolja za akrilik tehniku. Često se koristi razrijeđena jajčana tempera. ). 3. Proba upojnosti preparacije: 1.Vezivo u ovoj preparaciji je disperzija akrilne smole u vodi. Zrno tkanja nakon prepariranja mora ostati uočljivo i “živo”. Tanki sloj sirovog lanenog ulja na preparaciji mora se upiti za 5 sati. 2.Talens. Veća površina zbog zrnate teksture omogućuje i čvršće povezivanje boje s podlogom.Lefranc itd. One manje reflektiraju svjetlo od bijelih preparacije pa ton ne smije biti taman. stručno se nazivaju gvaš preparacije (franc. 2. Preparacija ne smije prekriti strukturu platna.5.6. koja se naziva akrilna emulzija. Dobro izvedena preparacija mora umjereno upijati vezivo da bi se čvrsto vezala s bojanim slojevima slike. GESSO ACRYLIC -Talens. Naneseni sloj vode mora se upiti kroz 15 minuta. ali pokazuje dobra svojstva s temperom i uljem. Boja je osjetljiva na jače upijanje veziva zbog čega puca (nastaju krakelire). nego je bolje što svjetliji. gouache). Obojenost preparacije može se postići dodatkom obojenog sloja koji se nanosi na bijelu preparaciju.Zagreb) i inozemnih preparacija: (GESSO POLIMER . Na tržištu se nalazi dosta kvalitetnih domaćih (KARBON. Obojeni pigment ili smjesu pigmenata treba u istom vezivu preko noći namočiti i namočenog u dosta tekućem stanju polako dodavati bijeloj preparaciji. 2%-tna otopina želatine pojačana dodatkom jajčane tempere kao vezivo radi bržeg sušenja ili sloj razrijeđene uljene boje.

pjenjenjem preparacije ili upotrebom porozne krede koja nije namakanjem otpustila zračne mjehuriće.7. ili velike količine sredstava za štavljenje zbog čega ne dolazi do čvrstog povezivanja slojeva. prašine i čađe koje apsorbiraju agense iz zraka i doprinose propadanju platna.8. Ako se zvjezdice pojave i uz brižno tutkaljenje. Danas se najviše koristi lijepljenje čvrstog papira na poleđinu okvira ili čvrsti okvir s napetom gazom koji je uložen u žlijeb na unutarnjem rubu letvica okvira. tvrdo vezane preparacije. može biti uzrokovana prevrućom preparacijom. sumpornih plinova iz zraka koji s vlagom daju kiseline. Kroz povijest slikarstva koristile su se voštanosmolne smjese. 4. posebno kad se nanosi u debljim slojevima. zaštita naličja može se izvesti i pomoću lesonitnih ploča pričvršćenih vijcima na okvir 3. preparaciji se viskozitet poveća hlađenjem pa će nanošenjem ispuniti otvorene očice koje je tutkalo proželo i zaštitilo. Pri normalnim uvjetima ovo je zadovoljavajuća zaštita. premaz tutkalom. GREŠKE KOD PREPARACIJA 1. Zračni mjehurići sušenjem preparacije pucaju i ostavljaju sitne rupice. Zvjezdice na tutkalnom sloju nastaju na rijetko tkanim “sitastim tkanjima” nakon nepažljivog tutkaljenja. Boja pri slikanju kliže kao po staklastom sloju.2. 2. 3. prejako izolirana ili previše masna (kod uljene preparacije). šelakom ili nekom drugom smolom. PAPIR 19 . Klizanje boje nastaje kad je preparacija prejako tutkaljena. Raspucavanje i ljuštenje slojeva preparacije može biti posljedica prejakog tutkaljenja. Kroz otvorene očice preparacija izlazi na naličje platna. Rupičavost sloja preparacije. koja se manifestira kao igličasti ubodi na preparaciji. 2. ZAŠTITA PLATNA S NALIČJA Platno treba zaštititi i s naličja od djelovanja blage. Na nekim Tizianovim platnima naličje je obrađeno gustom tutkalno-krednom preparacijom.

gramature i kvalitete površine. Dobre vrste strojno 20 . stoljeća. godine. Papirna vlakanca pod mikroskopom detalji sita za papir sa vodenim pečatom Sušenjem se celulozna vlakna dobro vezuju uz pomoć dodataka. godine. Suvremena proizvodnja papira u kojoj je drvo glavna sirovina. Papirna masa na pokretnim sitima postepeno gubi vodu. pamuka. kad je uveden papir. pamuka. ručno proizvedeni papiri iz otpadaka lana. 3. ali i vodikovim vezama između molekula celuloze. Gubitkom vlage papirus postaje krt. Prolazom između valjaka.e. duda (kineski papiri). konoplje ili pamuka. Kvaliteta papira ovisi o čistoći celuloze i dužini celuloznih vlakanaca. konoplje. raskuhavanjem s natrijevim hidroksidom ili kalcijevim hidrogensulfitom. konopljine i pamučne krpe ili vlakana lana. punilima. sve dok neki kineski proizvođači papira nisu bili zarobljeni od strane muslimana i odvedeni u Samarkand. koji su na kraju procesa zagrijani.n. Pulpi se dodaje vezivo koje sprječava upijanje i razlijevanje boje i punila koja popunjavaju mikroskopski sitne međuprostore između celuloznih vlakana. pa se dobije natron celuloza ili sulfit celuloza. prešale. pigmentima) papirna masa se učvršćuje i formira u list papira određene širine. debljine. za proizvodnju lošijih vrsta papira služi i drvenjača. bambusa (japan papir). Rubens. Celuloza se odjeljuje od ostalih sastojaka kemijskom preradom drva. 30% lignina. a kao sirovina se koristi celuloza drva. Svoju vještinu proizvodnje papira čuvali su tajnom više od 700 godina. čiji su papiri i danas među najkvalitetnijima.2). konoplje. Karakteristike ručno proizvedenog papira su nejednaki i istanjeni rubovi kao i specifična struktura koja ovisi o vrsti sita na kojem se pulpa cijedi i prešanjem formira u list papira (slika 3. je papirus. smole i drugih primjesa. posebno za umjetničke svrhe. Prožimanjem dodacima (vezivom. Otkriće papira pripisuje se Kinezima nekoliko stoljeća prije nove ere. kemiceluloze.1. 3. a upotreba papira za pisanje datira od 2. Sirovine za najkvalitetnije vrste papira su lanene. ali i skuplji.Prethodnik papira. PAPIR KAO NOSITELJ SLIKE Papir spada u grupu lakih i elastičnih nositelja slike. Pulpa je papirna masa dobivena od različitih sirovina.2. godine kad je proizveden prvi papir iz drvne celuloze. po kojemu je papir i dobio ime. i drugi poznati slikari koristili papir za djela manjih formata. PROIZVODNJA PAPIRA Drvo sadrži oko 50% celuloze. Koristio se za različite svrhe. do 9. Stabljika biljke papirus rezala se u trake koje su se poprečno slagale. Papirus je preživio tisuće godina u suhoj atmosferi Egipta. Osim celuloze. Ti su papiri ručno proizvedeni od otpadaka lana. Današnji papiri proizvode se strojno. datira od 1846. primanjem vlage vraća mu se fleksibilnost. celulozna vlakna se isprepliću. kosti ili kamena. u Uzbekistan. koja se dobiva brušenjem drva u vodi koja otplavljuje masu drvnih vlakanaca. ručno proizvedeni papiri manje podliježu utjecaju vlage i trajniji su.tvornica Fabriano. Već su Rembrandt. stoljeća. Cijenjeni su. U Egiptu je papirus bio u širokoj upotrebi od oko 2000 godina p. Evropljani su konačno savladali vještinu izrade papira naučivši je od muslimana oko 1200. Biljka papirus je samoniklo uspijevala u dolini Nila. U odnosu na strojno proizvedene papire. Papiri od krpa su bolji. zbijaju i povezuju. sušile na suncu i polirale pomoću školjke. Prva tvornica papira u Evropi počinje s radom u Italiji 1276.

3.12 cm. Po gramaturi spada u polukartone (150-250 g/m2). zato se koristi čvrsti jači okvir. vezivo i punilo bubre što dovodi do istezanja u smjeru dužine i širine papira pa se papir nabora. reverzibilno ljepilo.1. Nastavlja se pritiskom na prijevoj suhom krpom od sredine prema krajevima bez zatezanja prijevoja.3 mm. 3. u vodi bubri i prelazi u viskoznu bezbojnu masu koja nije pokvarljiva). Odrežu se sva četiri ugla papira u dijagonalnom smjeru. lijepi ljepljivom trakom (pik papir) i pusti da se osuši. može se napeti na okvir kao i platno. nategnuti na okvir. ali toplu (40-450C) da bolje penetrira u papir i učvrsti ga. polegne na crtaću dasku nešto većih dimenzija od papira. Celulozna vlakna. Gramatura papira je 100-300 g/m2. Najčešće se koristi natron papir (nije bijeljen pa ima smeđu boju). Napinjanje papira na dasku Slika 3. 2. Deblji papiri koriste se za nositelje slike. kao kod akvarel papira. Sušenjem se papir skuplja i napinje. 1 Napinjanje papira na dasku Papir se navlaži spužvom ili se. položi u tacnu s vodom da se natopi. Čvrst je i žilav. Drugi premaz tutkala nanosi se ukrštenim potezima s prvim premazom čim se prvi premaz tutkala malo upije.1-0. sušenjem se skuplja i uteže pa se može. Za napinjanje papira koristi se čvrsti drveni okvir i do 150 cm širine. Impregniranje papira Za tutkaljenje papira bolje je koristiti otopinu tutkala niže koncentracije. oko 4%. Papir se reže za 8-10 cm više za prijevoj sa svake strane okvira. Posebno pažljivo treba postupati s papirom koji ima drvenjače jer se jačim vlaženjem lako raspada. Pažnju treba obratiti na dobro zalijepljene uglove.proizvedenih papira dobivaju se miješanjem celuloze drva i krpa lana. Napinjanje papira na okvir Celuloza papiru daje svojstvo higroskopnosti. Sušenjem se papir nateže. Papir se suši u vodoravnom položaju do sljedećeg dana. Na papir se postavi okvir.po sastavu je metilceluloza. Papir na vlazi bubri. Tutkalo se nanosi mekanom prirodnom spužvom u dva premaza. preparirati veća površina i rezati na potrebne formate.5-3 m dužine. Strana papira koja će se obrađivati okrene se prema gore i spužvom navlaži paralelnim potezima. 21 . Papir se pažljivo okrene. Debljina strojno proizvedenog papira je obično od 0. konoplje ili pamuka. ako je dovoljno čvrst. Papir se prilikom napinjanja i obrade steže više nego platno. širine letvi 10.3. Prelazi se na drugu dužu letvu pa na kraće letve okvira. Nakon vađenja se ocijedi. Lijepljenje počinje nanošenjem ljepila na poleđinu duže letve i priležeći prijevoj papira. zatim se navlaži i druga strana.2. U okviru većih dimenzija potrebna je središnja letva kako bi se spriječilo izvijanje okvira pri stezanju papira. pravilno okrenut prema papiru (istak ili zaobljeni krajevi okvira okrenu se prema papiru) i lijepi ljepilom topljivim u vodi (glutolin. Ako je dobro obrađen može biti dobar nositelj za skice i manje studije. Papir ne smije biti promočen.2. a širina 150 200 cm.

Veziva sprječavaju upijanje i razlijevanje boje (filtar papir ne sadrži vezivo). Prepariranje papira Uljena preparacija se ne koristi na papiru. vlakna postaju kraća. Na uglovima se papir izreže dijagonalno. zbog jednakih napetosti u materijalu. Prethodno je dobro drugi sloj lagano obrusiti i navlažiti. Visoko kvalitetni papir proizvodi se od celuloze drva koja je oslobođena lignina. Ploča se prekrije papirom i optereti dok se ne osuši. plijesni i insekata. Sa svake strane se odreže više papira za prijevoj. Propadanje papira Glavni sastojak papira je celuloza. 3. celulozna vlakna se razgrađuju i postaju krta pa papir propada.5. Djela na papiru čuvaju se u mapama zaštićena od svjetlosti ili u prostoru s umjerenom rasvjetom. Čista celuloza lana i pamuka je stabilna ako nije izložena djelovanju vlage. Papir dobiven od krpa ili prirodnih vlakana biljaka je zbog toga kvalitetniji i trajniji. Djelovanjem topline proces starenja i propadanja papira se ubrzava. zbog uklanjanja drvenastih materija kemijskom preradom drva. Najbolje je koristiti ljepilo na bazi istog ili sličnog veziva koje je i u papiru. U prostoru s relativnom vlagom ispod 40% papir postaje krt. oksidacijom i u kiselom mediju. Veziva se papiru dodaju da bolje povežu celulozna vlakna.3.2.2. koji dovode do hidrolize celuloze. Treći sloj se nanosi sljedeći dan. derivati celuloze topivi u vodi (metilceluloza). Obrađeni papir se odreže i objesi da odleži prije slikanja. a time i manje elastična. Da ne dođe do krivljenja kartona kašira se i poleđina ( “kontrakaš”) papirom iste gramature koji je kraći 2-3 cm sa svake strane. elastičnost i dimenzionalnu stabilnost.4. U papiru dobivenom iz drva prisutan je i lignin koji doprinosi kiselosti papira zbog aromatskih spojeva koji imaju -OH grupu vezanu na benzenovu jezgru (fenoli). koje uzrokuju kiselost papira i njegovo daljnje propadanje. Nanose se 3-4 tanja nanosa mekanom ocijeđenom četkom. Već je i temperatura od 250C kritična za papir.ljepenka ili lesonit. Danas se često koristi disperzna preparacija koja se kupuje gotova.6. U boljim vrstama papira veziva su škrob. Kad je papir oslikan. gubi otpornost na savijanje. postaje krt. Uvjeti za čuvanje papira su temperatura oko 200C i relativna vlaga od 55-60%. Poleđina papira i karton premažu se ljepilom i lijepe postepenim spuštanjem papira uz lagano pritiskanj da se istisnu zračni mjehurići i postigne dobro spajanje. Kaširani papir se opet mora zaštititi papirom i opteretiti da se dobro zalijepi. Propadanje papira uzrokuju oksidi sumpora i dušika koji nastaju izgaranjem različitih goriva. Lako se oksidira u obojene (žuto do smeđe) spojeve i kisele produkte. Oni s vlagom stvaraju kiseline. Kaširanje papira Oslikana strana papira okrene se prema dolje. Relativna vlaga iznad 70% omogućuje razvoj plijesni i mikroorganizama. Suši se nekoliko mjeseci. postaje manje elastičan jer se i molekule celuloze razgrađuju. 22 . Papir od drvne celuloze. Papir se može pomoću prijevoja zalijepiti na lesonit ploču. Prijevoji se zalijepe na karton. Drugi sloj preparacije može se nanijeti 2-3 sata nakon prvog sloja. Zalijepljeni papir se optereti. 3. skida se s ploče. Papir žuti. dekstrin. a zatim kašira (lijepi) na čvrstu podlogu kao što je karton. tutkalo. Za slikanje se odrezani i odležani papir pričvrsti na čvrstu podlogu -lesonit ploču (vlaknatica) ljepljivom trakom (pik papir na kojem je ljepilo dekstrin). Ljepilom se prijevoj zalijepi na poleđinu lesonit ploče. Celulozna vlakna daju papiru mehaničke osobine. ili tutkalo-kredna preparacija koja se priprema s 4-5%-tnom otopinom tutkala.2. Aluminijev ion Al3+ hidrolizira i daje vodikove ione koji uzrokuju razgradnju celuloze. Cijepanjem molekula celuloze u celuloznim vlaknima. Cijepanje molekula celuloze uzrokovano je oksidacijom kisikom iz zraka koja je potpomognuta djelovanjem vidljivog svjetla i UV zračenjem (fotooksidacija) zbog čega dolazi do pucanja molekula celuloze i gubitka elastičnosti i mehaničke otpornosti. Najlošije vezivo je kolofonij u obliku smolnog sapuna kojemu se dodaju aluminijevi spojevi da se smola istaloži (koagulira) na vlaknima.

H+ (aq) + OH.karbonat. škrob daje veću upojnost i manju elastičnost. Koriste se tonirani crtaći papiri. Papiri u slikarskim tehnikama Prema načinu proizvodnje papiri mogu biti ručno ili strojno proizvedeni. Papiri za akvarel najčešće pripadaju kartonima gramature 200-600 g/m2. Za uklanjanje kiselosti može se koristiti i barijev hidroksid ili magnezijev hidrogen. vidljiva grublja bambusova ili deblja svilena vlakanca što ih čini specifičnim.. Mnogi od njih imaju vodeni znak koji je utisnut. Japan papir ima specifičnu upojnost i strukturu od finih svilenih. Vezivo je i u ovim papirima najčešće tutkalo. 23 . Proizvedeni su od najfinijih sirovina.Kiselost papira (acidifikacija papira) uklanja se neutralizacijom papira vapnenom vodom Ca(OH)2 koja ima pH iznad 12. Naročito su cijenjeni ručno proizvedeni papiri od lanenih krpa.(aq) = H2O (l) Višak kalcijevog hidroksida s CO2 iz zraka prelazi u kalcijev karbonat CaCO3. Ca(OH)2 (aq) + CO2 (g) = CaCO3 (s) + H2O (l) U uvjetima novo nastale kiselosti. rižinih vlakanaca u kojoj su.) glatki. lavirani crtež. Papir za pastel mora imati grubo zrnatu strukturu pa često sadrži punilo naneseno na jednu stranu papira prilikom proizvodnje. više na gornjoj strani zbog upojnosti grafičke boje.crtež tušem. Vezivo je najčešće tutkalo. Umjesto satiniranja. Minimalnim dodatkom glicerina postiže se veća elastičnost. -hladno prešani papiri su zrnate strukture ( polu hrapavi i hrapavi). kod debljih japan papira. porozniji. Papir za gvaš je obično toniran. Grafički papiri moraju imati svojstvo dobrog upijanja vlage pa imaju malu količinu veziva (škrob ili dekstrin češće nego tutkalo).zahtijevaju papir glatke strukture. Mg(HCO3)2. dudovih.7. Hladno prešani papiri su grublji. brušenjem površine dobiva se baršunasta struktura. kalcijev karbonat uklanja kiselost jer prelazi u CO2 i vodu. a boja bi zbog veće upojnosti dobila zagasitiji ton. 3. često se označava kao H.3.P. ali i grublje zrnati lakši kartoni. slični su ručno proizvedenim papirima. Mokre tehnike crtanja . akvarel papir finijeg zrna. Kao punilo se koristi i do 40% krede. Satinirani papir prolazom između zagrijanih valjaka dobiva veću glatkoću i sjaj. velike dimenzionalne stabilnosti i smanjene upojnosti.2. U različitim tehnikama koriste se papiri koji moraju udovoljiti zahtjevima određene tehnike. U akvarel tehnici bjelina papira na nekim mjestima ostaje netaknuta ili zbog lazurnosti tehnike prosijava kroz slojeve boje. Površinski tutkaljen papir ne smije se savijati jer bi sloj tutkala ispucao. koji se precipitira (taloži) na i između celuloznih vlakana. a razlikuje se većom ili manjom prozirnošću od ostale površine papira. Prozračnost i intenzitet boje pojačava grubo zrnata površina papira.2). lanenih ili konopljinih vlakana. Crtaće tehnike ugljenom. kao što se vidi na slici 3. Vodeni znak pokazuje pravu stranu papira (slika 3. Prema površinskoj obradi papiri mogu biti: -vruće prešani (hot pressed paper. Često se papir i površinski tutkali kako bi se spriječilo razlijevanje boje. kredom ili krejonom zahtijevaju papir fino zrnate strukture.

2 Fabriano papiri za akvarel Slika 3. stoljeću. 24 .Paus papir je poluprozirni bezdrvni papir natopljen sušivim uljem koje jednako lomi svjetlo kao i papirna vlakanca. LJEPENKA Ljepenka je kao nositelj slike uvedena u 18. Slika 3.3. Dolazi u veličini 70x100 cm. 3 Ručna proizvodnja papira u Japanu 3. Ljepenka ima gramaturu veću od 600 g/m2. Proizvodi se lijepljenjem i prešanjem više tanjih listova papira ili lijevanjem i valjanjem do 5 mm debelog sloja papirne pulpe.

S oguljenih životinjskih koža odstranila se dlaka.p.Sirovine za proizvodnju ljepenke su neobrađena drvna celuloza.p. Depilirana koža napinjala se na drvene okvire i postupno sušila. naličju i rubovima. Obrada ljepenke Za tutkaljenje se koristi 7-8% topla tutkalna otopina.e . tempera. ovaca. jedan od faraona iz dinastije Ptolemejevića zabranio je izvoz papirusa iz Egipta. Što je pergament bio tanji to je bio cijenjeniji. sive ili smeđe boje. Nedostaci ljepenke Često listovi papira u ljepenci nisu dobro zalijepljeni pa se pri tutkaljenju znaju ljuštiti (kalati) na rubovima.Uvodić: U hvarskoj luci. Zbog dubljeg prodiranja bolje je koristiti 4 .5 x 69..e) izumio pergament kada plantaže papirusa više nisu mogle podmiriti potražnju za papirom. ulje / ljepenka.158. na tržište dolazi bijele.. i sušenje ulja s ciljem da se postigne odgovarajuća elastičnost. Ovisno o vrsti punila. Ako vanjski listovi nisu dobro zalijepljeni. Ljepenka većeg formata se savija i krivi. U bijeloj ljepenci punilo je mrtvi gips pa je poroznija i krtija od ostalih. naročito kad je mlaka ostaje vezana na površini kao staklasto tvrdi sloj na kojemu će preparacija biti slabo vezana. što je četvrtina normalnog formata. 49. kako bi spriječio razvoj "biblioteka" u drugim zemljama-to je primoralo korisnike papirusa da nađu alternativni materijal. Jača tutkalna otopina. preparira se na licu.n. Zadnja faza bila je natapanje ispeglane kože u ulju. a najkvalitetnija ljepenka proizvodi se od lanenih i konopljinih otpadaka.4. PERGAMENT Legenda kaže da je kralj Eumen II od Pergama (197. Da ljepenka ostane ravna i zaštićena od utjecaja vlage. p. A. 25 . Ljepenku je najbolje preparirati emulzijskom preparcijom u kojoj je koncentracija tutkala 5. U sivoj i smeđoj ljepenci punilo je glina. Kao pouzdani nositelj slike koristi se ljepenka veličine do 35 x 50 cm. bezdrvni papir. Sljedeća faza bilo je brušenje pomoću vulkanskog pijeska i glačanje uz pomoć kosti ili glatkim kamenom.e. Proces izrade bio je vrlo jednostavan.5%.Prema drugom tumačenju-oko 200. slama. Pergament se izrađivao preradom tankih koža najčešće mladih životinja: koza. a lošije vrste vodenim staklom ili smolnim ljepilom. koja se nanosi u dva nanosa. 1929. teladi.5%-tna vruću otopinu tutkala.n. nastaju plikovi prilikom tutkaljenja. Bolje vrste ljepenke lijepljene su tutkalom ili kazeinom.n. zatim se koža tretirala vapnom.8 cm 3.4.g. magaraca pa i zmija. Impregniraju se obje strane i bridovi.g.

. Središnji. Grci su najvrjednije radove na drvu skupljali u pinakotekama. kestena. bora).liko i kambij 4 .godovi Slika 4. srž ili jedrac je najčvršći i najotporniji pojas gustog drva. središte stabla. stoljeću. Ipak. Prve ikone u Sredozemlju javljaju se u 6. Leonardo da Vinci je često koristio orah. čelnom presjeku vidi se srce.kora 5 .Pergament je u Evropi bio najzastupljeniji materijal za pisanje dok nije otkrivena tajna proizvodnje papira oko 1200. Drvena daska se koristi kao nositelj štafelajne slike više od 4000 godina. PRESJECI DRVA Drvo je materijal nehomogene strukture koja se najbolje vidi na presjecima drva. orah u južnoj Francuskoj. koje je neotporni dio drva pa ga treba ukloniti. DRVENI NOSITELJI Drvo spada u čvršće i teže nositelje slike. Svaka od njih pored prednosti ima i nedostatke koje treba pravilnom pripremom svesti na najmanju mjeru. Zbog unakrsnog lijepljenja često su “mirnije”. Srednjovjekovno slikarstvo rađeno je na dasci. Na drvenim daskama slikali su i majstori sjeverne renesanse. poneki veoma važni dokumenti ispisuju se na pergamentu zbog njegove trajnosti i izuzetne čvrstoće ( Versajski ugovor. Osim masivne drvene daske. koji je izgrađen od mlađih i svjetlijih 26 .sržni traci 3 . 1 Poprečni presjek drva Na poprečnom.srce 2 . 4. manje “rade” od masivne drvene daske. Nobelova nagrada. 1 .1. danas se koriste drvene ploče dobivene lijepljenjem i prešanjem različitih proizvoda drva. Najčešće se koristi drvo koje je karakteristično za određeno područje. ). godine. 4. Oko srži prostire se pojas bjeljike. Faiyumski portreti su rađeni na dasci. U Italiji se najviše koristila topola. a dobivene daske slijepiti.bjeljika (bijelj) 7 . u Nizozemskoj hrast.srž (jedrac) 6 . lipa u Njemačkoj. kod nekih vrsta tamniji dio (zbog fizioloških i kemijskih promjena dolazi do tamnjenjakod hrasta. čak i danas.

Sržni traci se protežu radijalno od srži prema kori. radijalni presjek se koristi samo za posebne svrhe. što izaziva uvijanje daske na toj strani. širine oko 25 cm i debljine do 6 cm. Liko. 4-okorak. 6-osušena daska) Kod svake daske bočnice razlikujemo unutarnju stranu okrenutu prema srcu stabla. 2 Tangencijalni presjek drva (1-srčanica. svjetliji dio goda i jesenski tvrđi i tamniji dio. Na svakom godu razlikuje se proljetni mekši. Lijeva strana je uvijek mekša. Najčešće su duljine 4m. brže i ranije otpušta vlagu. Što je bočnica dalje od srca više se krivi. Na pojasu bjeljike vide se sržni traci. Za nositelja slike nisu prikladne jer se krive zbog nejednakog upijanja i otpuštanja vlage na lijevoj i desnoj strani. Radijalni presjek Daske dobivene radijalnim rezom nazivaju se blistače. Godovi su godišnji prirast drva. pa se i jače skuplja.godova. Tangencijalni (tetivni) presjek Daske dobivene ovim presjekom nazivaju se bočnice. Kod stabala crnogorice vidljive su sitne pore presječenih smolnih kanala koji teku paralelno s osi stabla. “desnu stranu” i prema kori okrenutu “lijevu stranu”. 2-srednjice. koje u toku rasta raspucava. kao najmlađi ali živi dio odvodi asimilate od krošnje prema korijenu. To su najkvalitetnije daske za nositelja slike. Kambijev sloj stvara drvno staničje. 27 . Godovi im leže okomito na širinu daske pa se ne krive. Kvaliteta bočnica prema kori je sve lošija. Slika 4. Kora je mrtvo tkivo. Zbog puno otpada. Daska srčanica i njoj priležeće dvije daske srednjice su kvalitetni nositelji slike. 5-svježe rezana daska srednjica. 3-bočnice. tzv. a imaju zadaću da bjeljiku opskrbljuju hranjivim sastojcima.

a drvo postalo stabilnije. Struktura drva Drvo se sastoji od drvne tvari i šupljina koje postoje u svim vrstama drva. Dijele se na potporno tkivo ili vlakna. 3 Radijalni presjek drva 4. Najkvalitetniji dio drva je onaj koji se proteže 130 cm od zemlje do 130 cm ispod krošnje. “rad” dasaka dobivenih različitim presjecima drva U radijalnom smjeru više se skuplja. 4 Skupljanje drva. Slika 4. Stanice drva su duguljastog oblika i idu u smjeru rasta drva (osim poprečnog parenhima 28 . 5-10% (slika 4. trajnije i mirnije. daske su lijepili i obrađivali.4). u širini daske skupljanje je najjače. U smjeru tetiva. Drvo se najmanje skuplja u pravcu osi stabla i to 0. Stanice drva imaju fiziološku i mehaničku funkciju. polakše upija vlagu pa ga i gljivice manje napadaju. šećera.2.5%. provodno tkivo ili sudove i rezervno tkivo ili parenhin. O pripremi drva ovisi i kasnija kvaliteta drva kao nositelja slike. Holandski slikari su koristili isprane hrastove daske starih brodskih podova ili daske dna pivskih bačava. Spojevi koji izgrađuju drvo su: celuloza. iako i tada polovina njegove težine otpada na vodu. kemiceluloze. lignin i manje količine smole.1-0. kad više ne raste u visinu. eteričnih ulja. Drvo se siječe zimi kad sadrži najmanje drvnih sokova. Cennino Cennini piše da daske za nositelje slike treba prethodno kuhati u vodi ili izlagati vodenim parama da bi se uklonili (“izlužili”) hidrofilni sastojci. Nakon višegodišnjeg sušenja na zraku. 3-5%. Daske dobivene presjecima drva trebaju se sušiti na zraku i nekoliko godina da bi se postotak vlage smanjio na 12-15%. trijeslovina (tanina) i mineralnih tvari.Slika 4. FIZIČKA SVOJSTVA DRVA Drvo se siječe kad je potpuno dozrelo. Pri sušenju dolazi do stezanja drva. Dozrelo drvo ima veću otpornost i čvrstoću.

Celuloza je uzrok bubrenju i skupljanju. Lignin čini drvo drvom. Godovi nisu markantni. svojstvo da upija i otpušta vlagu ovisno o vlažnosti okoline. Imaju određene zone pora koje se vide na presjeku po kojima se razlikuju: hrast je kolutičasto porozan. b) u ortogonalnoj projekciji Kod četinjara (crnogorice) je građa jednostavna. Nisu složene u pravilne redove. 3.1. Odlikuju se markantnošću godova. a hrast i bukva 8090%. jedva su vidljivi. Tako topola može sadržavati 200% vlage. sastavljena je uglavnom od sudova koji se nižu u relativno pravilnim radijalnim nizovima. “radu drva”. 2. s širokim godovima. Čim se posiječe. jablan i bukvu karakterizira difuzna poroznost.koji izgrađuje sržne trakove). tj. Celuloza izgrađuje stanice drva. Celuloza drvu daje svojstvo higroskopnost. 1. Crnogorica spada u mekše vrste drva. 5 Stanica drva u presjeku: a) u kosoj projekciji. s nešto smolnih kanala. manje gusto. krivljenju i pucanju drva. orah srednje kolutičasto. Ako rastu brzo prevladava proljetno drvo. godovi su tanki i drvo relativno gusto. Zbog jednostavnosti građe na presjeku su pravilno porozni. Najprije 29 . Drvo listača (bjelogorice) ima složeniju građu u kojoj su zastupljene sve stanice drva. To su celulozne materije kraćih molekula od celuloze. Lignin povezuje strukturne jedinice sastavljene od celuloze u čvrstu drvenu masu. Ovisno o klimi i brzini rasta varira količina pojedinih tkiva (proljetnog i jesenskog drva). Zbog nehomogene strukture svi dijelovi drva ne upijaju jednaku količinu vlage. drvo je mekše i sadrži više vode. Kad rastu sporo na velikim visinama. Sržni traci nisu uočljivi. Lignin je manje ili više amorfna tvar koja ima ulogu ljepila. Sastav drva SASTA DRVA Celuloza Kemiceluloze Lignin LISTAČE 50 % 26 % 24 % ČETINJARI 50 % 23 % 27 % 4. Živo drvo je puno vode (drvni sok) koja varira s gustoćom drva. četinjari 120-150%.2. Bjelogorica spada u tvrđe vrste drva. Tablica 1. Svaka vrsta drva ima karakterističnu građu vidljivu golim okom ili pod mikroskopom. Kemiceluloze su sporedne strukturne komponente. Slika 4. lipu. Što je gustoća drva manja. Vlaga Vlaga je u drvu definirana kao postotak vode u odnosu na težinu suhe drvene tvari. drvo se počinje sušiti.

Sušenjem drva pri konstantnim uvjetima. Ako se relativna vlažnost smanji na 40%. pri prosječnoj temperaturi i relativnoj vlažnosti zraka od 80%. Ako bi se relativna vlažnost ponovno digla na 80%. sadržaj vlage u drvu bi teoretski porastao opet na 16-17%. Zbog higroskopnosti. Skupljanje i širenje 30 . Ovu ćemo vrijednost označiti slovom u i izražavamo je u postocima. Količinu vode u supstanci drveta moguće je stoga izračunati prema formuli kako slijedi: drvo se mjeri u svježem stanju (kad još uvijek sadrži vlagu u sebi mu) a zatim se mjeri i u (tehnički) osušenom stanju.mo) predstavlja masu vode u stablu. Isparavanjem slobodne vode drvo gubi na težini. Sadržaj vlage odnosno vlaga stabla predstavlja onu vrijednost koju nazivamo vodom u stablu. Kad ispari slobodna voda drvo sadrži između 25 i 30% vlage (točka zasićenja vlakana). Od toga na jezgru drveta otpada količina od oko 35 – 50%. sadržaj vlage u drvu će pasti na 8%. Svježe posječena stabla nekad nazivamo i ''zelenim drvetom'' a to je donekle i opravdano jer takvo stablo sadrži otprilike jednak udio vlage u sebi kao i još ne posječeno stablo.2. sadržaj vlage pada ispod točke zasićenja vlakana. Svježe posječeno crnogorično stablo – za razliku od bjelogoričnih ili lisnatih stabala – u prosjeku sadrži oko 55 – 70% vode u usporedbi s tehnički (umjetno) osušenim drvetom. ali se ne skuplja. dolazi do skupljanja koje se nastavlja dok drvo ne izgubi svu vlagu. drvo dobiva ravnotežni sadržaj vlage u određenim uvjetima temperature i vlažnosti. Pri tome treba reći da se ukupni sadržaj vlage mijenja s obzirom na vrstu stabla kao i stanište odnosno uvjete okoliša u kojima se stablo razvija. Kad iz staničnih stijenki počne isparavati vezana voda. u uvjetima normalne vlažnosti drvo zadržava uvijek određenu količinu vode. na normalnim okolnostima (200C i 65% relativne vlage) oko 12%. U prostoru s centralnim grijanjem ono iznosi 6-8%. Vlaga drveta =Vlažno drvo (mu) – Masa suhog drveta (mo)/Masa suhog drveta (mo)x 100 U praksi su promjene sadržaja vlage u drvu relativno velike. drvo se suši do ravnotežnog sadržaja vlage od 16-17%. Međusobna razlika između ove dvije mase (mu . Na primjer.2. Voda odlazi difuzijom ili kapilarnošću u poprečnom i uzdužnom pravcu. Vlaga drveta daje nam potrebne podatke o odnosu količine vode mv u stablu i drvene mase bez sadržaja vlage mo(tehnički osušena drvena supstanca mo).odlazi slobodna voda iz šupljina. Ispod točke zasićenja drvo zbog higroskopnosti gubi ili prima vlagu. makro snimke nekih poroznijih i manje poroznih vrsta drva 4. Drvo se suši prema unutrašnjosti. Bjelogorična stabla u prosjeku u sebi sadrže oko 79 – 100% vlage u usporedbi s umjetno osušenim drvetom.

0. Velike razlike u specifičnoj gustoći pojedinih vrsta stabala temelje se upravo na ukupnom udjelu su stanične supstance drveta i unutarnjih pora (šupljina) u stablu. Razlike specifične gustoće u krugu jedne vrste stabala mogu se raspoznati prema širini unutarnjih prstena (godova). zbog čega se širi i skuplja. 0. 0. Tako je jasno vidljivo da je širina prstena. Okolna atmosfera 31 . 0.64 Bor 0. Debela daska se širi manje od tanke. četinjari.4% Radijalni pravac 0. 0. 3% 0. Kod tangencijalnog reza širina isječene daske ide u tangencijalnom pravcu. • Specifična gustoća (g/cm3) Smreka 0. 0. 0.3% .3. a debljina u tangencijalnom.43….2. Kao posljedica toga. Slična razlika u širini prstena kod stabala vidljiva je i kad je riječ o područjima s različitom nadmorskom visinom – što je nadmorska visina niža to su prsteni u stablu smreke širi. Skupljanje postaje u određenoj mjeri trajno.14 Kad bismo isušeno drvo tako prešali da u njemu ne ostane niti jedna praznina ili šupljina dogodilo bi se sljedeće: prešana drvena supstanca različitih vrsta stabala imala bi jednaku specifičnu gustoću.5 g/cm3 i predstavljala bi čistu gustoću supstance stanica drveta. stare drvene ploče stvaraju neku vrstu opne koja je prepreka za vlagu. 4.20% Promjene dimenzija ovise o pravcu u kojem je drvo sječeno.49….Otpuštanjem vezane vode počinje skupljanje drva i traje dok u drvu ima vode. I debljina drvene daske ima utjecaj na “rad” drva. Prodiranje vlage u šupljine nema nikakvog utjecaja. u skandinavskim zemljama u kojima je vegetativni period znatno kraći puno manja od prstena smreke koje su izrasle i razvile se u područjima Srednje Europe gdje period vegetacije ipak vremenski znatno dulje traje i gdje vladaju puno povoljniji klimatski uvjeti. porozni hrast i bukva ) Gusto drvo ( tvrda drva.0. koje sadrži više drvene tvari po jedinici volumena.2% .0.93 Bukva 0. 1. Kod radijalnog reza širina isječene daske ide u radijalnom pravcu. više se skuplja i širi.0. Njezina vrijednost kretala bi se oko 1. Stanice debelih staničnih stijenki širit će se i skupljati više nego stanice tankih staničnih stijenki. hrast i bukva imaju volumno skupljanje od 15-20%. prima i otpušta vlagu.30….15% 0. Te učestale promjene dimenzija nazivamo “rad drva”.39…. na primjer smreke.88 Bongossi (tropsko drvo) 0. Daska će se manje kriviti ako joj širina ida u radijalnom smjeru.15% .68…. breza i brijest ) Tangencijalni pravac 0. kao što su topola i četinjari.04….95…. gusti hrast i bukva. 0.49…. skupljanje varira od 10-15%. Kod poroznih vrsta drva. duži zimski uvjeti od uobičajenih i slično). Za vrijeme procesa skupljanja određene hidroksilne grupe (-OH) se vremenom povežu i ne mogu ponovno apsorbirati vodu.30….86 Hrast 0. zbog promjene vlažnosti.10% . Zbog gušće strukture drva. za razliku od onih godina u kojima vladaju nepovoljniji klimatski uvjeti (na primjer niže temperature tijekom godine. Drvo. Gusto drvo.0. Godine razvoja s povoljnijim klimatskim uvjetima također povoljno utječu na širinu prstena. a debljina u radijalnom. Što je drvo gušće više se skuplja. 1. Širenje drva je širenje materije drva.65…. Tablica 2 Srednja kontrakcija za promjenu relativne vlažnosti od 1% Vrste drva Porozno drvo ( svijetla drva.

U tablici 3 dana je količina vodene pare u gramima koju sadrži 1m3 zraka kad je potpuno zasićen vlagom (relativna vlažnost je 100%). pravci skupljanja i širenja nisu isti i nastaje odvajanje unutar slojeva. Truleži su greške u boji (bijela trulež. Izražava se brojem grama vodene pare u m3 vlažnog zraka. Dolazi do labavljenja sloja boje i preparacije uz odvajanje i ljuštenje slojeva.2 g vode po m3. ( 0 C ) Voda ( g/m3 ) 10 9. To je apsolutna vlažnost. vlaga u drvu padne do 6 ili 7%. Relativna vlažnost jednaka je omjeru apsolutne vlažnosti zraka prema maksimalnoj vlažnosti koju bi zrak mogao imati pri istoj temperaturi. Neobrađena strana sušenjem se skuplja znatno više pa se ploča krivi.2. preparacija) na površini drva teži smanjiti prijelaz vlage u drvo i iz drva. Oštećenja drva zbog živih organizama Drvo je zbog celuloze i higroskopnosti podložno napadu parazita koji ga mogu potpuno uništiti. 32 . ali vremenom zbog različitog ponašanja pri primanju i otpuštanju vlage. Jako je značajna pri konzervaciji muzejskih predmeta. Suha trulež drva je rezultat djelovanja različitih gljiva koje se sastoje od dugih cjevastih stabalaca. Indirektni utjecaj temperature zbog utjecaja na relativnu vlažnost je velik.0 90 423. pružaju određeni mehanički otpor koji stvara napetosti na licu slike.4 40 51.3 30 30. 4. crvena ili smeđa trulež. Kad relativna vlažnost padne na 30% i niže. Kod ploča sastavljenih od nekoliko dasaka. krivljenje može biti različito u pojedinim spojenim daskama. Temperatura ima relativno mali utjecaj na stabilnost drva koje je pravilno sušeno.. Pukotine u sloju boje i podloge. iako propuštaju vlagu. postaju naglašene kad se krivljenje poveća.) i konzistenciji drva zbog kemijske razgradnje lignina i celuloze. Svaki sloj (lak. Vlažnost je količina vode koja se kao para nalazi u zraku. U muzejskim prostorima slike na drvu su zimi izložene suhoj atmosferi zbog centralnog grijanja. Drvo sa sadržajem vlage ispod 18-20% praktično nije nikada napadnuto od gljiva.9 60 130. površina slike djeluje kao prepreka za vlagu i dovodi do asimetrične raspodjele vlage unutar ploče. relativna vlažnost je 50%. Tablica 3 Temp.4) x 100 = 50% Ako se temperatura zraka smanji relativna vlažnost će porasti uz istu apsolutnu vlažnost zraka. Kisik i vlaga su im potrebni za rast. ona je ravna..0 100 597.4 20 17.4.1 50 82. Kod oslikane daske. Često su spojene daske dobivene tangencijalnim ili radijalnim rezom ili rezom koji je između njih. Neobrađena daska reagira na promjene vlage s obje strane podjednako.1 70 198. a ljeti dosta vlažnoj atmosferi. (15.Dvije glavne karakteristike zraka su temperatura i relativna vlažnost. boja. Boja i preparacija. 1. Izražava se u postocima.0 Na primjer ako zrak temperature 30 0C sadrži 15. Doći će do kondenzacije vlage. boginjava trulež. Kad se ploča sastavi.2 / 30.

a larve prave u drvu hodnike kojih može biti toliko da unutrašnjost drva pretvore u neku vrstu saća. U slučaju raspucavanja drvene ploče. lako puca i lomi se.2. Prethodno se smola ukloni osapunjenjem s potašom (kalij karbonat) ili se otopi pomoću otapala. Tutkalna otopina je nešto jače koncentracije nego kod platna. oboreno. Daska srčanica ima obje desne strane pa je svejedno na kojoj strani će biti preparirana. priprema i obrada te nedostatke moraju svesti na najmanju mjeru. drvo napadnuto insektima izgled raznih vrsta drva 4. Preparacija na drvu nanosi se u 5-6 ukrštenih nanosa.3. Neki slikari u drugi sloj tutkala stavljaju kredu ili gašeni gips i tupkanjem ga nanose na nepotpuno suhi prvi sloj. tj. Njen izbor. Nakon sušenja prvog nanosa može se staviti još jedan.3. Insekti napadaju živo. Danas se drvo reže tangencijalnim rezom. Drvo koje ima smole slabije će vezati tutkalo i preparaciju. Daska se obradi blanjom da bi bila ravna. stranu srca sa stranom srca (slika 4. Na dobro osušeni sloj firnisa nanose sloj sivo tonirane uljene boje. Masivna drvena ploča (daska) Nedostatak masivne drvene daske je da se krivi i raspucava. a drugi put u poprečnom smjeru. Na drvu se mogu koristiti sve vrste preparacija. dok je još vruć. Ovaj način osiguravanja slike se i danas preporučuje. a zatim se na lijevoj strani nagrebe zupčastom blanjom da bi što bolje vezala tutkalnu otopinu (poveća se površina za vezivanje). Kukci polažu jaja u pukotinama drva. ali slabije koncentracije. Za tutkaljenje se koristi vruća 7%-tna tutkalna otopina. platno će sa slojem preparacije i boje ostati čitavo. Larve kukaca su glavni neprijatelji drva. a napadaju je i razni insekti. neobrađeno i obrađeno drvo. Samo su srčanica i njoj priležeće dvije daske srednjice pouzdani nositelji. Platno fizički odjeljuje slikani sloj od drva. naličje i sve bridove. naročito kod ploča većih formata 33 .1. naročito na udar. Zbog manje gustoće drva manje se i skupljaju. Na starim slikama na drvu često se može vidjeti da je drvo oblijepljeno tanjim lanenim platnom na kojem se nalazi preparacija. brusnim papirom ga utaru u smjeru žice drva. 6-7 %-tna. stranu kore sa stranom kore. lijevu stranu srednjice koja preparacijom i slojevima boje postaje određena prepreka za vlagu (Sigo Summerecker: “ Podloge štafelajske slike”). Drvo napadnuto crvotočinom ima manju mehaničku otpornost. Preparacija se stavlja na mekšu. Suhi obijeljeni sloj na licu i bridovima lagano se brusi i opraši.6). Nanosi se na lice. Kod daske srčanice treba ukloniti srce iz sredine daske i dobivene daske zalijepiti pravilno ali obrnuto od položaja kojeg su imale u stablu. Kao nositelji slike smatraju se kvalitetnije mekše vrste drva jer tutkalo u njih dublje prodire. Tutkaljena ploča suši se 2-3 dana u vodoravnom položaju na prozračnom mjestu. VRSTE DRVENIH PLOČA 4. Istim brojem nanosa zaštićuju se i bridovi ploče. Neki slikari na poleđinu nanose topli laneni firnis i.

Napeto platno ili čvršča gaza stavlja se na prvi sloj vlažne preparacije. U hidrauličnim sitastim prešama uklanja se voda. a horizontalne su slobodne pa omogućuju slobodniji rad drva. Nanosi se 5-6 slojeva preparacije. pazeći da ne ostanu zračni mjehuri i da se platno ne razvuče ukoso. niti raspucavaju. Ne idu preko cijele širine ploče nego najviše do 4/5 širine (slika 4. a prevoji platna se previju na poleđinu ploče.2-daska srčanica i 3.9). manje reagiraju na promjene vlažnosti od masivne drvene daske. koristili su se drveni leptiri koji leže upušteni na poleđini ploče između dva sastavljena dijela koja čvrsto spajaju.8).4-daska srednjica). užljebljene drvene letvice. naročito na starim ikonama. Vertikalne letvice lijepe se duž godova. Kad je preparacija suha. lijepljenje dasaka u veću dasku (5) Slika 4. Kod drvenih ploča koje su lijepljene iz više dijelova. a ploči ne dozvoljavaju skupljanje i širenje u vodoravnom smjeru (slika 4. Masa se miješa umjetnom smolom ili voštanim emulzijama i izlijeva na metalnu podlogu premazanu parafinom. Brušenje bi dovelo do nejednakog upijanja. Čvrstoća ploče ovisi i o dimenzijama ploče.3. Godovi utornih letvi moraju biti okomiti na širinu letve. U drugi sloj tutkala može se staviti malo krede. Ploče vlaknatice Ploče vlaknatice (lesonit ploče) proizvode se od otpadaka drva mokrim postupkom. Tutkali se s obje stran 7%-tnom otopinom tutkala. Odmašćuje se krpom namočenom acetonom ili smjesom 3/4 alkohola i 1/4 amonijaka. Slika 4. Krivljenje sastavljene drvene ploče sprječava se i postavljanjem parketaže (slika 4. Uočeno je da drveni leptiri raspucavaju pa se umjesto njih stavljaju pravokutni umeci drva. odrežu se na uglovima trokutasti dijelovi platna. 34 . Ovaj način zaštite omogućuje sastavljanje dasaka u ploču većih dimenzija. Tvrde ploče vlaknatice imaju jednu hrapavositastu. dobro ju je kitati emulzijskim kitom od krede. Preparacija se pravi sa 6%-tnom otopinom tutkala. Drveni otpaci se usitnjavaju i raskuhavaju vodenom parom da se drvena masa razvlakni. dobro se utisne gumenim valjkom preko čistog papira. Homogene su.lijepljenih iz više dijelova. Glatku parafiniranu stranu treba odmastiti da bi tutkalna otopina mogla čvrsto vezati. litopona. Ako se odabere hrapava strana za lice ploče. jače tutkalne otopine i lanenog firnisa. ne krive se. a drugu navoštenoglatku stranu. Ploče dužine stranica do 50 cm ostaju ravne. 6 Isijecanje središnjeg dijela daske da se dobije mirnija daska (1. Za sprječavanje krivljenja drvene ploče koriste se. Jedna letvica je užlijebljena s jednog a druga s drugog brida ploče. dok se ploče većih dimenzija zbog težine savijaju i treba ih lijepiti u čvrste drvene okvire Ploča se može obrađivati na jednoj i drugoj strani. koju čine unakrsno složene užlijebljene letvice u vertikalnom i horizontalnom smjeru.9).2. 7 Krivljenje različito spojenih dasaka (pravilno i nepravilno spojene daske ) 4. Preparacija se nanosi i na bridove i konačno na naličje da bi drvena ploča bila potpuno zaštićena. Kao slikarska podloga najbolje su ploče debljine 4 mm.

Slika 4.3. 8 Spajanje dasaka umetnutim leptirima i klinom Slika 4.5 mm. Trupac se okreće. zbog djelovanja vlage i napetosti koje ona izaziva u drvu i slikanom sloju. Ploče ljepljenice Šper-ploče Sastavljene su unakrsnim lijepljenjem listova furnira koji se proizvode rezanjem. I njih je potrebno lijepiti u čvrste okvire. Deblje ploče od barem 12 mm koriste se za formate veće od 1 m. Pri tutkaljenju i nanošenju preparacije pukotine nastale u procesu proizvodnje furnira bubre i raspucavaju. Plašt se namata na valjak i siječe u listove određene dužine. To su slaba mjesta koja vremenom pucaju.8-3. 9 Spajanje dasaka užljebljenim letvama i parketažom 4.3. a nož s njega ljušti “plašt” debljine 0. Furniri se najčešće dobivaju ljuštenjem. Kod ploče ljepljenice trebala bi biti vanjska strana vanjskih listova ploče i vanjska strana ljuštenog furnira. Unutarnja strana bi trebala biti okrenuta prema sredini ploče. Drvo se moči da bi omekšalo. 35 . Ljušteni furnir je najčešće raspucan na strani noža (unutarnjoj strani). Debljina ploča od 6 mm dovoljna je za manje formate. piljenjem ili ljuštenjem iz trupaca drva.

Bridovi se također moraju obraditi. Nakon brušenja tutkali se vrućom 8%-tnom otopinom tutkala i preparira. gaboon drvo. koji su manje porozni i manje ispucani. Preko čistog papira gumenim valjkom pritišće se i izravnava papir. Na poleđinu ploče odmah se lijepi (kašira) čvrsti papir kraći za 1 cm od formata ploče. previju na poleđinu ploče i lijepe. 36 . Nanosi se 8%-tna topla tutkalna otopina.1 . Zatim se tutkali s obje strane 6% otopinom tutkala i nakon toga preparira.desna strana 6 . kao što su: okume. koji se brusnim papirom dobro utaru u pore drva. Uglovi platna se dijagonalno režu. Ploču najprije treba obrusiti i ohrapaviti s obje strane. 10 Dobivanje ljuštenih i rezanih furnira Upotrebom rezanih i piljenih furnira.Ako je ploča kvalitetna. Najslabije ploče su iz bukovog drva.potisna poluga 3 .nož 2 . One se krive pa preparacija na njima raspucava.unutarnja strana plašta “strana noža” 5 . ploča postaje kvalitetnija. i prekomorskih vrsta.lijeva strana Slika 4. johino. Spojevi furnira i na tim pločama vremenom postaju mjesta na kojima počinje ljuštenje. Ploče iz mekanih vrsta drva kao što su: jasenovo. Napeto platno se utiskuje i izravnava na površinu ploče. Poleđina ploče zaštićuje se toplim lanenim firnisom i olovnom bijelom bojom. kvalitetnije su. brezovo. Panel-ploče su također ljepljenice debljine 20-30 mm čija je sredina sastavljena pravilnim lijepljenjem letvica mekog drva. Još vlažna ploča obrusi se brusnim papirom srednjeg zrna. obljepljivanje tankim platnom nije nužno. Furniri položeni okomito u odnosu na smjer letvica nalaze se s vanjskih strana. Kvaliteta ploča ljepljenica ovisi o vrsti drva iz kojeg su ljepljenice proizvedene i vrsti ljepila. Troslojne ploče (tripleks ploče) sa stranicama do 50 cm su najpouzdanije.vanjska strana plašta 4 . Oblijepljena ploča se optereti i suši nekoliko dana. Nanese se još jedan nanos tutkalne otopine. Nedostaci ploča ljepljenica mogu se smanjiti obljepljivanjem ploča ljepljenica tankim rijetkim platnom koje fizički odjeljuje sliku i osigurava joj trajnost. Ploča se mora sušiti 2-3 dana.

vlage. 37 . 11 Vrste drvenih ploča Vicenzo Foppa. dok stara hrđa ima sivu boju koja ide prema crnoj. CO2. Metali su podložni koroziji zbog djelovanja atmosferilija . METALNI NOSITELJI Metalnu površinu. i zaštita su od daljnjih propadanja. Ima manji volumen od svježe i sadrži manju količinu vode. Nastaje oksidacijom željeza u vlažnoj okolini s relativnom vlažnošću višom od 70%. kao i svaku drugu površinu na kojoj se slika treba pripremiti da bi mogla vezati preparaciju koja će osigurati stabilnost podloge i boje. Korozija počinje na površini pri čemu dolazi do promjene kemijskih i mehaničkih osobina metala. Metalne ploče su osjetljive na promjene temperature. zbog kojih se stežu i rastežu. u bogato rezbarenom okviru 5. koja nastaje zbog stvaranja lokalnih galvanskih članaka na pojedinim mjestima na površini metala uzrokuje oštećenja metalne podloge i propadanje slikanog sloja na njoj.Slika 4. naročito kad su većih dimenzija i kod većih temperaturnih promjena. tempera na dasci. Hrđa na željezu je nehomogena i krhka zbog čega željezo propada sve dublje. Hrđa je hidratizirani željezov oksid.kisika. Svježa hrđa je žutosmeđe do smeđe boje. Korozijske prevlake su kod velikog broja metala homogene i elastične. Elektrokemijska korozija. sumporovih oksida i drugih agresivnih plinova u zraku.

mora je očistiti da bude metalno čista. Metali se čiste mehanički: čeličnim četkama. U evropskom slikarstvu 16. Aluminij se stavlja na anodu. ulje na bakru U 14. ulje/bakar Jan van Kessel. a s uljem stvara olovni sapun koji djeluje antikorozijski. Pjeskarenjem se postiže hrapava površina koja bolje veže preparaciju. Kod ostalih metala to nije potrebno. i malo zapeći. Nakon toga se nanosi preparacija. ili bakrovog (II) sulfida (CuS). Nakon nekoliko dana sušenja nanosi se drugi sloj.Frans van Merris . Prije slikanja dobro je da se lagano obrusi kako bi bolje vezala uljenu boju. stoljeću Cennino Cennini piše da su željezni limovi nepodesni za slikanje jer djelovanjem kisika u vlažnim uvjetima korodiraju. koji sprječava daljnju koroziju. Aluminij se od korozije štiti eloksiranjem ili anodizacijom. što dovodi do odvajanja slikanog sloja i deformacije slike. a za par dana i treći. stoljeća koristio se bakar kao metalni nositelj. Posebno je to važno za glatke aluminijske ploče. Preparaciju je potrebno sušiti na svjetlu nekoliko mjeseci. U uvjetima veće vlažnosti. Kupljena uljena olovna bijela boja nije dobra za ovu svrhu jer je vezana s makovim uljem koje sporije suši i daje mekši film. pa se 38 . Masnoća se uklanja otapalom. Preparacija se nanosi tupkanjem okruglim kistom u tankom i prozirnom nanosu. U suhim uvjetima na površini bakra zbog oksidacije s kisikom iz zraka nastaje crveni oksid bakra (Cu2O. Preparacija se priprema od lanenog firnisa i olovnog bjelila koji daje pastu izvrsne plastičnosti. kao SO2 i CO2 djeluju korozivno na jednoj i drugoj strani bakrene ploče. Eloksiranje je elektrolitičko oksidiranje aluminija kojim se na površini aluminija stvara oksidni sloj koji dobro veže sve vrste preparacija. a proizvod korozije ima veći volumen od metalnog željeza. Metalna površina kao nositelj slike treba da ima debljinu najmanje 1 mm. stariji. Oni dovode do stvaranja tamnih mrlja i naslaga produkata korozije koje potječu od bakrovog (II) oksida (CuO). u zraku prisutni plinovi. Slikarstvo. Životinje. brusnim papirom i pjeskarenjem mlazom kvarcnog pijeska ili staklenim zrncima pod pritiskom. Prije bilo kakve obrade. Ploču ili lim od željeza ili čelika treba premazati tankim nanosom lanenog firnisa na poleđini i sa strane.

kao što su antikorozivni pigmenti. i završnog premaza s više smole koja daje sjaj i zaštitu od vanjskih utjecaja. Zbog toga se premazima dodaju inhibitori korozije. ipak su zbog mikro pora propusni za vlagu i kisik koji dovode do korozije. ulje na bakru 39 . n. pore nastalog Al2O3 otvorene su i izvrsno primaju boju koja ulazi u pore. Cinkov fosfat daje maksimalnu zaštitu od korozije.Čelik se zaštićuje stvaranjem željezovog i cinkovog fosfata. Tako se aluminij zaštićuje stvaranjem amorfnog aluminijevog kromata ili aluminijevog i kromovog fosfata. Općenito. a nakon zatvaranja pora ostaje u njima.morte. postupak zaštite metala sastoji se od temeljnog premaza koji ima manje veziva (smole) a dosta antikorozivnog pigmenta. Stvaranjem fosfatnog sloja na pocinčanom čeliku tretira se cink i čelik. Georg Flegel. Industrijska zaštita metala Koliko god se trudili da premazi na metalima budu kompaktni. Za zaštitu aluminija i obojenih metala koriste se reaktivni temelji koji zaštićuju i aktiviraju površinu metala da bolje veže završni premaz.postupak naziva i anodizacija. U slučaju da se on ošteti obojeni antikorozivni premaz će osigurati zaštitu. ili se metali obrađuju anorganskim kemijskim postupcima kojima se na površini metala stvara relativno čvrsti stabilni spoj koji osigurava da se obojeni premaz bolje poveže. Neposredno poslije eloksiranja.

e. stoljeća. U brončano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. zeleno itd. Doživljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i refleksijom svjetla.6. Egipatska plava je imala široku primjenu. Obojenost neke površine možemo shvatiti kao svojstvo materije da razlaže bijelu sunčevu svjetlost. Svjetlo je elektromagnetsko zračenje isto kao i radio ili TV valovi. umbra. Upotreba metalnog oruđa omogućila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih minerala i ruda. koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama. čvrstoću i trajnost . Boja plavog neba i večernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim kapljicama vode ili sitnim kapljicama prašine.. a kad su osvijetljeni. Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira određena slikarska tehnika. Kroz povijest slikarstva određena razdoblja bila su ograničena u izboru pigmenata. realgar. Vezivo pigmenata i podloga trebaju što manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici osigurali autentičnost. U slikarstvu boja je glavno sredstvo izražavanja i najvažniji element slike. vezivima i otapalima. netopljivi su u vodi. Crvena površina apsorbira valove svih boja spektra osim crvenih. stoljeća. označava fizikalne osobine svjetlosti. ali je nestala iz palete između 2. pokrivno ili transparentno. crna potpunu(ne apsolutnu. svjetlina boje) pigmenata. Sitne čestice pigmenata disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila čije su čestice topljive i toliko sitne da su nevidljive. transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. razlikujemo njihove boje. tj. Pigmenti otporni na alkalije (lužine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Gdje nema svjetlosti. crveno. crvenom i smeđom) koje su nalazili u svojoj okolini. šećer. Drugi pojam označava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari. Prvi. auripigment. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16. Snijeg.većinom žutom. stoljeća i titanovog bjelila početkom 20. 1nm= 10-9 m). ali ravnomjernu) apsorpciju. malahit.000 očica / cm2. bili su u upotrebi kreda. Svjetlosni titraji određene valne dužine izazivaju u našem oku podražaj koji osjećamo kao žuto. osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i snagu bojenja. optički pojam. cinober. svi nam se predmeti čine crni. valeur = vrijednost. i 7. Bijela boja površine znači potpunu (ne zrcalnu.n. n. PIGMENTI Riječ boja označava dva pojma. e ) koriste se azurit. zelena zemlja. Na primjer. Vezivo ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. koristili su se stoljećima. crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju. površine na koju je nanesena i povezivanja s njom.egipatsko plava i olovno bijela. Pigmenti su obojeni prah. ispiranjem i sedimentacijom. Prije 2ooo godina p. Najstariji pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su nađeni u zemlji. određene elektromagnetske valove apsorbira. Olovno bijela bila je jedini bijeli pigment u štafelajnom slikarstvu. kroma) koju vezivo mora što manje mijenjati. osjećaj kojega u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke površine. a druge reflektira i ti izazivaju u našem oku doživljaj boje. sve do otkrića cinkovog bjelila početkom 19.. Naše oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne dužine 400-700 nm (nm je oznaka za nanometar. Ovi minerali obrađeni usitnjavanjem. ali ravnomjernu) refleksiju. Boja je fizikalna mješavina veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja. Sunčeva svjetlost sastoji se od niza boja koje čine spektar. Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja. 40 . okeri. izgledaju nam bijelo jer se svjetlo disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje. U Egiptu su se proizvela prva dva sintetička anorganska pigmenta .

) “žuti arsenov blistavac”. kadmijevo žuta. U 19. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvažnije područje kemije.Pb(OH)2 uglavnom Ca3(PO4)2 ugljik ugljik ugljik 41 . Klasifikacija nekih drevnih pigmenata BOJA NAZIV bijela kreda. Samo su rimski senatori. kardinali i kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Ultramarin su također dobili alkemičari iz lazurnog kamena lapis lazuli koji služi kao ukras i spada u poludragulje. kraplak (iz korijena biljke broć) i vermilion kojeg su dobili alkemičari iz sumpora i žive.kromovo žuta. cinober minij realgar zelena malahit zelena zemlja verdigris (sintetički) plava azurit egipatsko plava (sintetička) bez pristupa zraka) MnO2 hidratizirani oksid željeza. Stoljećima je grimiz (purpur) smatran simbolom najveće moći i dostojanstva. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. i 1920. indigo. godine zamijenjuje olovno-kositreno žutu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala. Prirodni ultramarin je 1828. Među najznačajnije novo otkrivene pigmente spadaju kromovi.CaO.4SiO2 (?) KEMIJSKI SASTAV CaCO3 CaSO4.Cu(OH)2 CuO. stoljeću otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata.4 grama purpura. Poslije 14. Fe2O3 . n H20 As2S3 Fe2O3 HgS Pb3O4 AsS CuCO3. Kombinacijom žutih pigmenata s pariško plavom dobivala se zelena boja.2H2O Al2Si2O5(OH)4 2PbCO3.Rimljani su otkrili grimiz. oripiment. Od 12000 puževa dobiva se 1. U upotrebu dolaze organski pigmenti kao. Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. bjelilo gips kaolin. nakon čega je znatno proširena. kadmijevi i kobaltovi pigmenti. carevi. Purpur se dobivao iz sluzi što ih iz posebnih žlijezda izlučuje vrsta morskog puža s istočnih obala Sredozemnog mora. kobaltno žuta. god. uz od davnina poznati otrovni auripigment (engl. Cu(OH)2 Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i Mg bazični bakrov acetat različitog sastava 2CuCO3. Ova crvena boja imala je veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. godine. kobaltno plava. Napuljsko žuta 1750. stoljeća slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkrića pariško plave 1704. stoljeća. kineski kaolin olovna bijela koštano biijela (kalcinirane kosti životinja) crna iz ulja lampe biljno crna (drveni ugljen) životinjsko crna (iz slonove kosti zagrijavanjem piroluzit žuta oker (svjetlije boje) sijena (tamnije boje) auripigment crvena hematit vermilion. Viridijan je dobiven tek 1838. godine. Pariško plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. verdigris koji nastaje korozijom bakra. Kemija boja bila je između 1860.

kao i veliki broj značajnih organskih pigmenata kao hanza. kadmijeva crvena itd. Otpornost pigmenta prema svjetlu tvornice označavaju zvjezdicama. Površina izbruska sadrži sloj boje. god. naglim promjenama temperature. Otpornost prema kiselinama i lužinama U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to djelovanje. godine proizvedena je prva sintetička organska boja iz katrana kamenog ugljena. Otpornost prema atmosferlijama Odnosi se na postojanost prema vlazi. a 1868. Otkrivaju se razlike pigmenata. Ovlaženi mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen. lapis lazuli S2.ultramarin. Ultramarin. Kemijski sastav pigmenata.1. Netopljivost u vodi. U 20. otapalima. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti otporni na svjetlo jer ih nježno vezivo štiti manje nego u drugim tehnikama. ranije nanesene slojeve boje koje čak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. potpisi. kao i veličina pigmentnih čestica ( umjetnici su ih u starim vremenima često proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje čestice) daju uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentičnost. alizarin crvena. cement. vodeni znakovi itd. vezivima Netopljivost se ispituje miješanjem pigmenta određenim sredstvom i stavljanjem na filtar papir. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli kadmijev karbonat. U zidnim tehnikama vapno. natpisi. stoljeću otkrivene su titanova bijela. ftalocijanin. Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim površinama. vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe. a ne samo na slici. nego se može dobiti uvid u tehniku slikanog sloja. Boja se stavi u sintetičku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi.ion uklopljen u aluminosilikat 1856. Pariško plava u kontaktu s vapnom postaje smeđa. 4. kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju lužnato.. sumpornim plinovima u zraku i drugim činiteljima.Otpornost na svjetlost Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. 6. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. “izvlače” skice pod površinom. Talens i Lefranc koriste jednake oznake: +++ potpuna otpornost na svjetlo ++ vrlo dobra postojanost 42 . lazurit. 3. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine pigmentne čestice. nevidljive tinte. kao i kadmijeva žuta nisu otporni na kiseline. kinakridon i t d.5-1 mm (u 50-100 tisućinki grama boje današnjim metodama moderne instrumentalne analize može se dokazati prisutnost elemenata koji izgrađuju pigmente). Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0. SVOJSTVA PIGMENATA Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se: 1. pa pigmenti moraju biti otporni na lužine. 2.

..boja je lazurna .boja je pokrivna .53..00. Naročito u ulju gube pokrivnost.. manja je razlika u indeksu refrakciji između pigmenata i ulja pa boja postaje prozirnija. ali im je pokrivnost daleko manja jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva.7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz.+ o dovoljna postojanost loša (mala postojanost) 5. Tvornice pokrivnost označavaju na tubama: .polu lazurna 6.. Punila (kreda.34.48.2o-ak dijelova titanovog bjelila .polu pokrivna .1.. Kako ulje starenjem tamni i povećava indeks refrakcije...4 .60-ak dijelova cinkovog bjelila 43 ... Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto. svjetlost će se odbijati od većeg broja čestica i pokrivnost će biti veća.. ista siva nijansa može se dobiti tako da se pomiješa: 1 dio crne 1 dio crne 1 dio crne .44) a pigmenata 1. Pokrivnost pigmenata može se malo smanjiti dodatkom kaolina.... vosak 1. Moć pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu površinu učini što manje vidljivom... Ako je veličina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment će postati transparentan... sušiva ulja 1.. Što je veća razlika indeksa refrakcije (loma) IR između pigmenta i veziva. U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. vermilion). Moć bojenja Moć bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u što manjoj količini može promijeniti boju drugog pigmenta. kaolin. Na primjer. Čak i lazurni pigmenti kao što su kraplak i Indijsko žuta postaju pokrivni u odgovarajućoj koncentraciji..8. Pokrivnost ovisi o veličini čestica pigmenata..40-ak dijelova olovnog bjelila .. poluprozirni i neprozirni (pokrivni). bolja je pokrivna moć pigmenta.5-2.. lazurni).6 (zrak 1... jaje i tutkalo 1.. Što su čestice pigmenta manje. indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji pigmenata.55) imaju također bijelu boju. Moderni pigmenti imaju finije zrno veličine između 1/500 mm i 1/2000 mm.. Indeks refrakcije veziva je 1. na starim slikama se kroz gornje slojeve boje može naslutiti crtež ili tamnije podslikavanje. Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni.. prisutne posebno kod bijelih pigmenata. smole 1.. IR kaolina je 1. Veličina zrna varira između 1/50 mm (azurit. Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2. Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veličinu zrna. Nekada se vide i korekture (pentimenti)..0-2.. S veličinom zrna koja leži između 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu pokrivnost. Zbog te pojave.. Titanovo bjelilo ima još veći indeks refrakcije i zato ima najveću pokrivnost od svih bjelila. Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. smalt) i približno 1/1000 mm ( (olovno bijela.

supstrat. najčešće se pripremaju s makovim uljem koje se sporije suši. Stari majstori su ove pigmente nanosili svakog posebno i dobro zaštićivali lakom prije sljedećeg nanosa. 7. posebno kod uljene boje. Pigmenti koji zahtijevaju veću količinu ulja suše se sporije. Potrošak ulja je najmanja količina ulja koja je potrebna da potpuno namoči 100 g suhog pigmenta i opkoli svako zrnce pigmenta. Sušenje boje je ovisno i o svojstvima veziva. mangana. Ako se miješaju s vodenim vezivima (topivim u vodi). a nanese se na neprosušeni donji premaz boje koji je bogat uljem. Kompatibilnost je podnošljivost pigmenata s drugim pigmentima.2. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i veziva je manja. 6. 11. pariško plava. dodatke radi uljepšavanja tona ili radi cijene. U nekim slučajevima moraju se dodati primjese. katranskih. Moć bojenja ovisi o veličini zrna pigmenata. jer pigment zahtijeva dosta uja. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima smanjuje velika moć bojenja i prilagođuje se ostalim pigmentima. U akvarelu. dodatak služi kao tijelo pigmenta.2. titanova bijela-14%. a zatim se miješa vezivom. Što su čestice pigmenta sitnije. vermilion 25% itd. s uljem žuti. laku i akriliku boja se suši isparavanjem. Potrošak ulja kreće se od 15% do 150%. ftalocijanin plava itd. Ako gornji premaz boje sadrži malu količinu ulja. ne smiju sadržavati primjese. Titanova bijela je inertan pigment. veća je površina koju ulje mora obaviti. vezivom i nositeljem. pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju miješanjem s aktivnijim materijalima. 8.Moć bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku moć bojenja ima titanova bijela. 9. pigment se moči u terpentinu. pigment prethodno treba navlažiti špiritom (alkoholom). Sušivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta. nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka . kobalta. Ulje opkoli čestice pigmenata neprobojnim slojem i zaštiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz pigmenata i zraka. Do ove reakcije češće dolazi u vodenim vezivima nego u uljenim. Pigmenti veće gustoće trebaju manje ulja od pigmenata manje gustoće Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%. Što pigment ima finije zrno veća je njegova moć bojenja.. obliku i veličini čestica. Zbog različitog kemijskog sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini sušenja makar tvornice ujednačavaju ta svojstva. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici.1. specifičnoj težini (gustoći) pigmenata. Kod organskih pigmenata. koji ubrzavaju sušenje ulja (djeluju sikativirajuće). Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omogućuju da ulje a time i boja vremenom više žuti. VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske. U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. ocijediti i onda vezati vezivom. Sposobnost kvašenja Neki pigmenti se teško kvase s vezivom (plivaju na površini veziva). Sušenje može biti fizikalni ili kemijski proces. Kod ulja suši se oksidacijom i polimerizacijom. Čistoća pigmenata Pigmenti moraju biti potpuno čisti. siena. Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova. Kod miješanja s masnim vezivima. 6. daju elastičnije i pastoznije premaze. Pigmenti koji s uljem reagiraju i stvaraju sapune. Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti) 44 . crna od čađe. umbra. može doći do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mreže pukotina (krakelira). To ovisi o površinskoj napetosti veziva. 10. Sušivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osuši kroz određeno vrijeme. Pigmenti koji sadrže sumpor loše se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova (tamne jer nastaju sulfidi koji su najčešće tamne boje). punilo.

kaselsko smeđa (organski spojevi zemnog porijekla sa sadržajem željezo oksida). organski pigmenti jako su se razvili u posljednjih tridesetak godina zahvaljujući razvoju kemijske industrije. heliogen. sepija (životinjskog porijekla. barit. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila proizvedena u 19. Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti) Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog određenih bojenih karakteristika. Umjetni organski pigmenti (katranski) Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine. crveni bolus. To su komplicirani organski spojevi čija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se dobiva na tisuće vrsta bojila. sušenjem i mljevenjem prerađuju se u kvalitetne pigmente. karmin (životinjsko porijeklo. danas na tržište dolaze pod različitim nazivima. Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska žuta (životinjskog porijekla). stoljeća. dobivaju se i različiti bojeni tonovi pigmenata. permanent. kaolin. kinakridon boje i sl. naročito za štafelajno slikarstvo. zagrijavanjem na višim temperaturama.boje. Hansa žuti pigmenti su monoazo pigmenti. Bojila su. kromoksid zelena. stoljeću na osnovi anilina.4. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti.2.3. Zemljani pigmenti su: kreda. Pečena (paljena) siena je pokrivnija od nepečene (sirove). kao hansa. gubi se kristalna voda. za razliku od pigmenata topljiva u vodi. Azo-pigmenti sadrže u svojoj molekuli jednu ili više kromofornih azo-grupa (-N=N. drva itd. litopon. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv više nije pravilan. sušenja i selekcioniranja. cinkovo bjelilo. asfalt. umjetne svile. Umjetni organski pigmenti. Ovisno o temperaturi kalciniranja.boje. kraplak (biljnog porijekla. Od otkrića umjetnog kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. papira. krom žuta. Ovi se pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama. Ne mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. zelena zemlja itd. smeđi i crveni tonovi. povećava se pokrivnost. 45 .smeđa).Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Zemljani pigmenti imaju nešto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Sa sintetičkim medijima (disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine.transparentne su). indigo (biljnog porijekla. Preradom se pigmenti oslobađaju topljivih soli i organskih primjesa. napuljsko žuta. žute i crne boje na osnovi željezovog oksida. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Filtriranjem. kadmijeva crvena. barit žuta.boje.2. Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedeće grupe spojeva: 1.2. ispiranja. kadmijeva žuta. organska kemijska industrija je proizvela na tisuće različitih bojila za bojenje tekstila. od insekata. ultramarin. olovni minij. pompejansko crvena.crvena) itd. Imaju čistiju kromu.2. 6. otapalima i vezivima. Spadaju među najstarije slikarske materijale. gips. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne organske lak boje (manje su pokrivne. oker. umbra. bijeli bolus. Prirodni organski pigmenti (biljnog i životinjskog porijekla) Dobivaju se od životinjskih i biljnih organizama taloženjem bojila samostalno ili na supstrat. 6. netopljiv u vodi. među kojima prevladavaju žuti. terra di siena. titanovo bjelilo. dobru postojanost i moć pokrivanja. 6. Kalciniranjem. Zbog nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na supstrat. taloženja. pariško plava. uklanjaju se primjese. manganova plava itd. Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja. kredu i sl.) koje apsorbiraju svjetlost određene valne dužine.crvena). narančasti.plava). perzijsko crvena.težac.

PUNILA Prirodni bijeli pigmenti obično se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu moć bojenja i pokrivnost naročito s uljem. KREDA Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata. Kromov (IV) oksid. a ograničeni su na plavu i zelenu boju. organski pigmenti imaju veći izbor prijelaznih nijansi. što je njihova glavna odlika. cinktetraoksikromat.2. preparacija. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom. engl. minij). ali su skuplji. 3. ali su zato transparentni. Dobre su postojanosti i kompatibilnosti. čistiji ton. kao što je silikatni mineral. Među sintetskim sedefastim pigmentima najviše se traži pigment dobiven od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosač (supstrat). Kreda je nastala taloženjem i okamenjivanjem ljušturica sitnih morskih životinjica i raznih algi na morskom dnu.3. Sedefasti pigmenti (irizirajući-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni. pa se dobiva optički dojam sjaja iz dubine s prelijevajućim bojama.3. Magnetski pigmenti disperzirani u prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu od plastičnog materijala. izdašniji su.2. U usporedbi s anorganskim pigmentima. Sastavni su dijelovi kitova. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljušturama školjaka iz kojih se izoliraju.5. svijetleći) i zaštitni efekti (antikorozivni pigmenti. bakar ili mangan). već i s pigmentnih čestica iz unutrašnjosti materijala. supstrat za taloženje organskih boja. Obično se koristi čisti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata (najčešće s kadmijem) uz vrlo malu količinu aktivatora (srebro. Vapnenac i mramor su kristalne modifikacije kalcijevog karbonata. Daljnja prerada sastoji se u 46 . Koriste se kao ljubičasti i crveni pigmenti. CrO2 se već godinama koristi kao magnetski materijal za prenošenje i čuvanje informacija na magnetskim vrpcama.1. 6. CaCO3. Magnetski pigmenti služe kod prenošenja informacija. luster) sastoje se od vrlo tankih djelomično prozirnih listića koji snažno lome svjetlo. Općenito su organski pigmenti manje postojani na povišenim temperaturama i manje pokrivni od anorganskih pigmenata. Specijalni pigmenti Specijalnim se pigmentima postižu posebni optički (sedefasti. sitnije zrno. video i kompjutorskim vrpcama. Svjetlo se ne reflektira samo s površine. veću jakost krome i moć bojenja. Svijetleći pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zračenje kao posljedicu nekog netermalnog procesa. Bijeli pigmenti Ovu grupu čine umjetni i prirodni anorganski pigmenti. cink-fosfat. Magnetski pigmenti se koriste za prenošenje i čuvanje informacija na magnetskim tonskim. Geodinamskim pokretima naslage krede došle su na površinu zemlje. VRSTE PIGMENATA PO BOJI 6. Osnovna strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. 6. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno važno mjesto među organskim pigmentima. Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici.tinjac (mika).

2H2O. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini. Crveni bolus je glina prirodno obojena željeznim i manganovim spojevima. naročito na drvenim nositeljima. samo se melju i prosijavaju. jako gusta i malo upija. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je čvrsta i trajna. Najpoznatiji je kineski kaolin (engl.. Najviše se koristi u medicinske i kozmetičke svrhe. U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonješki gips). Na platnu nije preporučljiva upotreba bolonjske krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snažno upija vezivo boje. KAOLIN Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. kao šampanjska kreda. kao supstrat i punilo. Koristi se za kitove koji su nakon sušenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati. kvarc. Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat. Pored kalcijevog karbonata sadrži i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. gesso a dorare). a služi kao punilo preparacija.ispiranju i mljevenju. higroskopan (upija vlagu). China clay). miješa se s gorskom kredom. Na tržište ovakav gips dolazi kao alabaster. Sastoji se je od jednog grubljeg premaza. Šampanjska kreda ljubičaste etikete je najkvalitetnija.glinu. Odlikuje se bjelinom i mekoćom. građevinski ili štuko gips. silikati i sl. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili žućkastim nijansama. Kaolin je mekan. Može se koristiti u kombinaciji s kredom. Naziva se i bolus (grčki. relativno se sporo suši. kiparski ili modelarski gips. Pečenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije. poluhidrat koji prima vodu i prelazi u dihihrat. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat. Često sadrži primjese . gesso) Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. CO2. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) pečenjem. Koristi se za izradu žbuke. Sirovina je u industriji porculana. Ne može se koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljuštenje zbog mekoće i higroskopnosti. sušenjem se skuplja i puca. Koristi se za pripremu podloge za pozlatu (tal. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu. crtaćih kreda. Primjese u kredi.gesso sottile. Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadrže i oko 20% gline. ostaju kao talog. Pečenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo pečeni gips koji nema svojstvo vezivanja. silikate. bolus= grumen zemlje). mineral kalcit Taložna ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. st. Koristi se za pripremu pastela. Ako je premekana za slikarske svrhe. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije što čistije i mekše punilo. elastičnija je od drugih vrsta. kao glina. ali dobiva veliku čvrstoću. Dobiva se iz kiparskog gipsa taloženjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se može polirati. CaSO4. Pritom dolazi do vezivanja i gips očvrsne. Pri vlaženju daju karakterističan zadah po glini. podova i pregradnih zidova. kvarc) ove tvrđe krede se teže kvase u vodi. GIPS (tal. Već su slikari u 15. Ulje glini povećava lazurnost. mekog opipa. silikati.gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha.1/2H2O. gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. BARIT ili TEŽAC 47 . CaSO4. Kreda je mekani prah. Najkvalitetnije vrste. Kreda se otapa u kiselinama uz oslobađanje ugljikova (IV) oksida. Gesso je klasična gipsana preparacija. malo upijaju. spojeve željeza. ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastičnih nositelja. ali sediment bubri.

ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u sastavu imaju sumpora stvarajući tamni olovni sulfid. Sve do 19. blage lužine. a osušeni film nema zadovoljavajuću elastičnost. njem. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita. kiseline i lužine. sušenjem se skupljaju. zink weiss) Po sastavu je cinkov oksid. Poznato je još u srednjem vijeku.Po sastavu je barijev sulfat. elastičnosti osušenog premaza. njem. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. odlične moći pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila. st. stoljeća bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. Izuzetno je izražajan bijeli pigment. Po Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za određivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja. To je amorfni prah finog ujednačenog zrna. a slabije od titanovog bjelila). Olovno bjelilo (olovna bijela. suši se sporije. osjetljiv na kiseline. Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. koji ima bijelu boju. Još u antičkim vremenima proizvodio se umjetnim putem. To je mekani prah intenzivne bjeline. zato zahtijeva tanki premaz. što izaziva pucanje. Otporan je na svjetlo. Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat organskih pigmenata. Manje je pokrivan (lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se često kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom. otporan na svjetlo. Čisti se ispiranjem vodom. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela. 2PbCO3Pb(OH)2. S uljem se djelomično osapunjuje. Često se nalazi u prirodi pomiješan s kredom. Najviše se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim vezivima. U kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid. ali ne kao slikarski materijal. olovna bijela cink bijela. ZnS. U 19. Na ulje djeluje sikativirajuće. S vlagom i CO2 iz zraka prelazi u cinkov karbonat. Danas se proizvodi i umjetnim putem i takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. počinje se proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment. 48 . ubrzava sušenje. Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. PbS. Mogući sadržaj tešca ili blanc-fixa ostaje kao talog. Upijanjem vlage zrnca pigmenta bubre. BJELILA 1. djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od 700C. Upija vlagu i bubri što loše utječe na preparaciju u kojoj nije zaštićen uljnim omotačem. velike specifične težine. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i pigmenti koji kao primjese sadrže slobodni sumpor. već kao farmaceutski preparat. 2. Postojan je na svjetlu. prah Otrovan je pigment pa se zbog toga rjeđe koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina kao što su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastičnosti. Otapa su u razrjeđenoj nitratnoj kiselini. S uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate). ZnO. kremser weiss = kremška bijela) Olovno bjelilo je bazični olovni karbonat.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila: Proizvodi se u anatas i rutil formi.3. Cinkovo bjelilo djeluje antiseptički. U upotrebi je najčešće pod nazivom Kronos Standard T i sadrži 25% TiO2 i 75 % BaSO4. • • srebrni pečat je najkvalitetniji. kiseline i lužine. Anatas je osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutrašnje radove. sadrži 60% cink sulfida zeleni pečat sadrži 40% cink sulfida 4. zinkovim oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. Najviše se koristi u kombinaciji s uljima i emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga. Koristi se kao miješani pigment s barijevim sulfatom.2 Žuti pigmenti Auripigment ( “žuti arsenov blistavac” . Ima najveću snagu pokrivanja među bijelim pigmentima i veliku moć bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo. što boji daje glatkoću i sjaj. koji ima veća zrna i sivkastu nijansu. Jako je otrovan. Danas se više ne koristi. stoljeća. Titanovo bjelilo Po sastavu je titanov oksid. ujednačenog oblika zrna. Po sastavu je arsenov sulfid As2S3. kao i prema atmosferilijama. ZnS. orpiment. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat. 3. BaSO4 i cinkov sulfid. Podnosi se sa svim pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. anatas (lijevo) i rutil 6. TiO2. a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Litopon U upotrebu ulazi krajem 19. Najljepše vrste ovog pigmenta dolazile su iz Perzije. lužinama i sumpornim plinovima iz zraka. Po kvaliteti obojenosti i finoći zrna razlikuju se: • • • • bijeli pečat zeleni pečat crveni pečat plavi i sivi pečat Bijeli pečat je najkvalitetniji. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. naročito kad sadrži kobaltne spojeve koji ubrzavaju sušenje. Postojan je prema svjetlosti. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je podesan za radove u eksterijeru. U kontaktu s uljem ne ubrzava sušenje kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo. To je pigment vrlo intenzivne bjeline. Mora se čuvati u dobro zatvorenim posudama. engl.ZnCO3.) je davno poznati žuti pigment. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija. 49 .

otapa se. Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse miješanjem kadmijeve žute. Pb(SbO)2. Kao uljena boja usporava sušenje. iako je otporna na lužine. S uljem daje pastu izvrsne plastičnosti. 2. U kloridnoj kiselini se otapa bez bojenih ostataka. od svijetložutih (limun) do narančastih. Proizvodi se i umjetnim putem. Neotporna je u kiseloj sredini. Dobro pokriva. Po svojstvima je slična olovnom bjelilu. Reakcijom s gašenim vapnom stvara bijeli kadmijev karbonat. Suši se brzo zbog niske apsorpcije ulja i kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajuće ) zato se veže samo s makovim uljem. stoljeća. osim gašenim vapnom. Zahtijeva 40% veziva (srednja količina) uz dodatak 2% voska. Napuljska žuta Smatra se da je njena upotreba u keramici i žuto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisuća godina. CdCO3. Najviše se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu. Otrovna je zbog olova. Kadmijeva žuta Pronađena je početkom 19. Dobiva se taloženjem i žarenjem u više nijansi. 50 . ton boje varira od obojenosti slame do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk. Po sastavu je kadmijev sulfid. Talijanski slikari često su je koristili pod nazivom giallorino. cinkovog ili titanovog bjelila i okera. Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. bindheimit U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva.1. Podnosi se sa svim pigmentima i vezivima. Zahtijeva oko 15% ulja. Ne koristi se za slikanje u eksterijeru. Ovisno o sirovinama i temperaturi žarenja. Po kemijskom sastavu je olovni antimonijat. CdS.

4. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i življu nijansu. PbS. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo. Izložena svjetlosti potamni ili pozeleni. 5. Kromova žuta Otkrivena je krajem 18. Indijska žuta Spada u prirodne organske pigmente. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. Ne koristi se u fresco tehnici. Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Reakcijom nastaje olovni sulfid. PbCrO4. S uljem te nijanse postaju nečisto zelene. zlatnožute obojenosti. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja. stoljeća. Po kemijskom sastavu je olovni kromat. Kao i oker. raspadaju se na kromov oksid i olovo. 6. Upotrebljava se u akvarel tehnici. Ima zlatnožutu nijansu. Lazurna je. Češće se koristi u akvarelu nego za pripremu uljenih boja. Na temperaturi od 5000C žute nijanse koje sadrže do 90% željezovog hidroksida (hidratizirani željezov oksid) postaju blijedo crvene. stoljeća. Izrazito je transparentna. i mars žuta se upotrebljava u svim tehnikama. kao i svi organski pigmenti. Dolazi u svijetložutim do tamno žuto narančastim nijansama. Kobaltova žuta (aureolin) Spada među skupe pigmente.greenochite Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio korišten za dobivanje pigmenta 3. Mars žuta To je umjetno proizvedeni oker. osim s onima koji sadrže sumpor. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit. zbog kojeg dolazi do tamnjenja. ali i u ulju. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene lišćem mango drva. prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit Podnosi se sa svim pigmentima. 7. Danas se priprema umjetnim putem miješanjem raznih žutih pigmenata. Nikal-titan žuta 51 .

Korišteni su još u antičkom slikarstvu. Po sastavu su željezov hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline. Kao uljena boja zahtijeva 200% ulja pa je još prozirnija. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog čega često tamni naročito u donjim slojevima. kiseline. (tal.Po sastavu je nikaltitanat. Zbog prisustva manganovih spojeva ima zagasitiju žutu nijansu. Podnosi se sa svim vezivima. Žarenjem dobiva topli crvenkastosmeđi ton i postaje pokrivnija (pečena siena). Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog djelovanja. Smeđi pigmenti 1. lužine i atmosferilije. Zbog velike količine ulja brzo tamni. Koristi se u svim tehnikama. 52 .3. Najpoznatija i najviše cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosmeđi ton zbog prisustva željezovog silikata. Zbog prisustva mangana u uljenim bojama ubrzava sušenje. Kalciniranjem umbre dobije se pečena umbra smeđecrvenkastog tona. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Smeđim okerima ton daje prisustvo manganovog oksida. To je vrsta smeđeg okera. posebno fresko tehnikama. Kad sadrže kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lužnato vezivo. Željezov hidroksid otpušta vodu i prelazi u oksid koji ima crvenu boju. manganovih i kalcijevih spojeva. Okeri Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Umbra Umbra je prirodna smeđa zemlja. Zlatni okeri obično se dobivaju miješanjem s kromovom žutom. Za slikarske svrhe najbolji su francuski i rimski okeri. Izrazito je lazurna. Podnosi se sa svim pigmentima pa se može koristiti u svim slikarskim tehnikama. Najbolja siena dolazi iz Toskane u Italiji. vodu i lužine. grumen žutog okera Kvalitetne vrste čistih okera traženi su slikarski pigmenti. Razne kombinirane vrste okera dobivene miješanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.3. Osušeni premaz je postojan i elastičan. otporni na svjetlo. 8. Zbog primjesa manganovog oksida i željezovog oksida okeri dobivaju smeđe ili crvenkaste nijanse. Prema sadržanoj količini željezovog hidroksida i gline okeri dobivaju svijetložutu. 6. vodena otopina alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. zlatniju ili tamniju nijansu. Žutom okeru obojenost daje željezov hidroksid. S uljem daju polulazuran premaz. a osjetljivi na kiseline. a ako imaju veći sadržaj gline sporije se suše. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su čisti. Sijenska zemlja. Osim željezovog hidroksida sadrži i manganov hidroksid. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Otporna je na svjetlost.

tzv. Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadrže željezov oksid i aluminosilikate) dolaze na tržište kao željezo crvena. 6. Indiji i Perziji. upotrebljavaju se u svim tehnikama. Koristi se od kraja 17. Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaćivanje.) prožima okolne dijelove na slici smeđim tonom. Kadmijeva crvena Spada među najljepše i najpostojanije pigmente novijeg vremena. Kaselska zemlja Kaselska zemlja je mekani smeđi ugljen s humusom. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. Nalazišta su u Njemačkoj. crveni bolus. 4. U širu slikarsku upotrebu uvedena je početkom 20.3. englesko crvena. U upotrebu ulazi krajem 18. stoljeća. 3. Nositelj obojenosti je željezov oksid. pompejansko crvena. caput mortum. kad se asfalt najčešće koristio. 2. Crveni pigmenti realgar 1. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu.2. Sepija Sepija je prirodni organski pigment. Fe2O3. stoljeća. Asfalt Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. 53 . Zbog djelomične topljivosti u ulju i organskim otapalima (terpentin. Nalazišta su u blizini vulkanskih područja pa ih možemo smatrati prirodno pečenim žutim okerima. Ležišta prirodnih crvenih okera su u Italiji. Svi su otporni na svjetlu. Prirodni crveni okeri Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Po njima su i dobili nazive kao indijsko crvena. stoljeća. terra di pucoli itd.4. 3CdS 2CdSe.. venecijansko crvena. Španjolskoj. posljedica je njegove topivosti.. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke smeđa. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena za cinober. godine. od narančastih do duboko crvenih. venecijansko crvena.(hematit). Po sastavu je kadmijev sulfoselenid. Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta. benzin. dobiva se iz sipe. osim u fresko tehnici. Kadmijeve boje imaju široku skalu tonova. dosta su pokrivni. Rubens je kaselsku smeđu često miješao s okerima. crveni poliment. perzijsko crvena. osim što s uljem slabije pokrivaju. stoljeća. “Muzejska” patina na slikama 18.

Tjelešca sasušenih ženki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. S uljem zahtijeva veću količinu ulja pa se sporo suši. god. Grčkoj. Po kemijskom sastavu je živin sulfid. Karmin Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji žive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi. HgS.). koji je postojaniji pigment. Ima slična svojstva kao kromova žuta. koja pripada grupi organskih azo-pigmenata. Izrazito je transparentan. Bio je poznat još prije naše ere. Danas se proizvodi umjetnim putem. Činitelj obojenosti je karminska kiselina. Osjetljiv je na svjetlo. 4. 6. 5. Koristi se u Kini. Osjetljiva je na vapno pa nije preporučljiva u fresko tehnici. Dobro se 54 . Molibdat crvena Po sastavu je olovni molibdat miješan s olovnim kromatom. i 18. osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lužnatom mediju. Cinober (vermilion) Prirodni cinober: Ovaj intenzivno crveni pigment spada među najstarije poznate boje. Zamijenjen je sintetskim alizarinom. Nije otporan na svjetlo. uljenim bojama i akvarel bojama. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati bojama koje se suše brzo i koje nemaju dovoljnu elastičnost. To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem sunčeve svjetlosti. Veći značaj dobiva tek u 17.3. Egiptu. Alizarin Alizarin je izoliran iz korijena biljke broća taloženjem na glini. Žarko je crvene boje i jake pokrivne moći. Najnovija zamjena alizarina je naftol crvena. Koristi se u disperzijama. Otporan je prema kiselinama i lužinama. Kraplak Dobiva se iz korijena biljke broća (rubia tinctorum). Proizvodi se i umjetnim putem. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. 7. Koristi se u svim tehnikama. U prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. a nađen je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. stoljeću.

. Po postojanosti na svjetlu. U spoju s uljem je izrazito lazuran. 10. Čisti pigment je otporan na svjetlo i blage lužine. Minij crvena Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika). Najviše se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja. Zamjena je za cinober. toplini i otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente.Ime minij dobila je po rijeci Minius na sjeveru Španjolske.podnosi s vodenim i uljnim vezivima. Transparentni su. Ima dobru moć pokrivanja i bojenja. Plavi pigmenti 55 .Ubrzava sušenje ulja. otpornosti prema atmosferilijama.. 6.3. Podnosi se sa svim pigmentima. cocus cacti 8. Kinakridonski pigmenti Dolaze pod različitim nazivima. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol crvenom i alizarin sintetskim pigmentima. po sastavu je oksid olova. pravo crvena) Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom.5. Permanent crvena (helio crvena. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu.. minij 9.

Složenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu počeo koristiti tek u srednjem vijeku. Po sastavu je kalijevo staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva značaj tek početkom 17. Ultramarin Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli. U evropskom slikarstvu između 15. stoljeća. azurit u prirodi 1. kralj Ramzes III Smalt je nađen u plavo obojenom staklu ranih kultura. godine istovremeno su kemičari u Francuskoj i Njemačkoj proizveli pigment sličan prirodnom. stoljeća koristi se češće nego skuplji lapis lazuli . Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom. Slikari Egipta koristili su je već prije 4000 godina. lapis lazuli 56 . Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen u prirodi. i 17. Oko 1826. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. koji se još u starom Egiptu koristio za ukrasne svrhe.egipatsko plava smalt Egipatska plava spada među najstarije pigmente. Zamijenjena je kobaltovom plavom. Izrazito je transparentan.

Po sastavu je kompleksna sol. Dosta je skup pigment. Kao uljena boja zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Celinska plava ( ceruleum plava) Pronađena je početkom 19. Ograničene je moći bojanja. Kobaltova plava Po sastavu je kobaltov aluminat. Dosta je lazurna. kiseline i lužine pa se koristi u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom “bleu azural” (azurno plava). Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na svjetlu i u svim vezivima.Kobalt plavu možemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mješavine aluminijevog i kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta. po površini slike može se pojaviti bjeličasta prevlaka. Naročito je kvalitetan pigment za fresko slikanje. natrijevaluminijev silikat. Otporna je na atmosferilije. Proizvodi se žarenjem smjese kaolina. kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Upotrebom sulfata nastaje zeleni ultramarin. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. ploha oslikana celinsko plavom 4. milori plava) 57 . 5. Ubrzava sušenje pa se veže makovim uljem. koji žarenjem prelazi u plavi različitih nijansi. Dolazi u dvije nijanse. stoljeća. kvarca. Sve vrste su postojane na svjetlu. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Slobodne kiseline iz starog ulja. Pariško plava (prusko plava. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. veže se makovim uljem. berlinsko plava. Manganova plava (mangan celinska plava) Noviji je plavozeleni pigment življe nijanse. “ultramarinska bolest” koja se uklanja alkoholnim parama. svijetloj i tamnoj. Dobivanje kobalt plave u laboratoriju 3. Neke vrste nisu postojane u vapnu. Sadrži sumpor pa može aktivirati pigmente koji sadrže bakar ili olovo. 2.Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente. natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Zbog higroskopnosti ultramarina. Upotrebljava se u svim tehnikama. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar oksida). Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja.

Koristi se u svim tehnikama. baritom i kaolinom pa na tržište dolazi kao berlinsko plava. osim u pastelu. formule Fe4/Fe(CN)6/3 (“feri”-spojevi trovalentnog željeza. prusko plava. Djeluje ubrzavajuće na sušenje ulja. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog žućenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu. Nije otrovna. Otporna je na kiseline.3. Pariško plava se često miješa s gipsom. reakcijom ferferocijanida i željezo III klorida 6. osjetljiva na lužine-postaje smeđa. Dublje je obojenosti od kobaltnih pigmenata. 2. Ftalo plava (ftalocijanin plava) Po sastavu je ftalocijanin bakra. 58 . Monastral je engleski proizvod. Sve više se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom). pariško plava . Osjetljiva je i na vlagu. nije postojan na lužine. milori plava. Polulazuran je.6.Proizvedena je početkom 18. 1. Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se češće koristi. Ljubičasti pigmenti Najznačajniji ljubičasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana. Ima izuzetno jaku moć bojenja. stoljeća. “fero”-spojevi dvovalentnog željeza). Otporna je na svjetlo. Ima duboki tamni ton kao pariško plava i veliku moć bojenja pa se za slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Njemački proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Prilikom rada s kobalt ljubičastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mješavine pa mogu biti otrovne. pigmentni prah Dobivanje pariško plave kem. Kobaltova ljubičasta Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadrži arsen. Manganova ljubičasta Po sastavu je manganov amonijev fosfat. 6. kiseline i lužine. Postojana je na svjetlu. Po sastavu je feri-ferocijanid.

Nepostojan je. češće u temperi jer u ulju gubi obojenost. Tople smeđezelene nijanse češke i tirolske zemlje su manje cijenjene. Ima blijedoljubičastu nijansu. Najviše se koristi u zidnim tehnikama.Cu(OH)2. Nalazišta poznate tzv.3. veroneške zemlje (iz okoline Verone. što je uočeno na dijelovima slika oslikanih tom bojom. 6. Zelena zemlja (tal. Današnja emerald zelena proizvodi se od ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida. arsena i octene kiseline. Monte Baldo)) hladnog plavičastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Po sastavu je spoj bakra. U evropskom slikarstvu se koristio do 18 stoljeća. Malahit je prirodni mineral. stoljeća. bazični bakrov karbonat.3. Žarenjem zelena zemlja 59 . Otrovna je i danas nema nikakav značaj. Njemačka zelena zemlja ima sivozeleni ton. 4. Zeleni pigmenti 1. magnezija itd. služila je kao jedan od najvažnijih tonova za podslikavanje inkarnata. Po sastavu je bazični bakrov acetat. stoljeća. Ultramarin ljubičasta Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para. intenzivne zelenoplavičaste obojenosti. naročito majstorima jajčane tempere. Najljepše vrste danas dolaze s otoka Cipra. pa se morao odmah lakirati. Sklon je pucanju. Verdigris (vert de Grece. Zamijenjen je imitacijama prirodnog tona. Ranijim talijanskim slikarima. Mineral u prirodi-razne forme: 3. U slikarstvu se koristi još od antičkih vremena. grčka zelena) je stariji pigment. otrovan i izbačen iz upotrebe početkom 19. Najviše se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera) i fresko slikarstvu. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar.7. formule CuCO3. terra verde) Po sastavu je željezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija. 2. Tako se sprječavalo kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Švajnfurtska zelena (emerald zelena) Uvedena je u slikarsku upotrebu početkom 19.

1 2 3 Borna kiselina i potaša se homogeniziraju(1). Postojana je na svjetlu. Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide 60 . 6.Dobiveni krom III oksid se hidratizira i prelazi u živi zeleni ton(3).2H2O. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena. Cr2O3. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida. Najljepši je i najpostojaniji zeleni pigment. Zbog intenziviranja obojenosti često sadrži krom oksid ili krom hidroksid. 5. osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je slična okerima.dobiva crvenkasto-smeđi ton i veću pokrivnost. 7. otporna na kiseline i lužine. Kobalt zelena U upotrebu dolazi krajem 18. Pomiješan s kadmijevom žutom daje kadmijevu zelenu. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama. a danas titanovog oksida. Ako je pomiješan s tešcem dolazi pod nazivom permanentno zelena. stoljeća. U uljenim bojama daje transparentne filmove. Maslinasto je zeleni pigment. Po sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka . viridijan) Po sastavu je hidratizirani kromov oksid. Upotrebljava se u svim tehnikama. engl. stoljeća. Kao uljena boja ubrzava sušenje. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. Dobiva se taloženjem i žarenjem pa dolazi u više nijansi. visoke kvalitete. Otporna je na svjetlo i lužine. zagrijavaju 6h na 500 c(2). Cr2O3. Kromoksid zelena Po sastavu je kromov oksid. Ima plavozelenkasti ton. Poznata je još od početka 19.

Osušeni premaz je izrazito mekan. Usporava sušenje. 2. jezgrasta crna) To je organski pigment. stoljeća dobiva se od zemnog plina (plinska čađa). Ne koristi se u zidnom slikarstvu. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Dobiva se žarenjem životinjskih odmaštenih kostiju bez pristupa zraka. pokrivan. Trsna crna (lozova crna. otporan na kiseline. Za pripremu uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Čiste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same smole. Dobiva se žarenjem čokota vinove loze bez pristupa zraka. Čađa Crne boje od čađe dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Veoma je lagan i postojan pigment. lužine i kiseline. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja.8. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat. Ima odličnu pokrivnost. 10% ugljik.3. Crni pigmenti 1. dok nečiste vrste s vlažnom podlogom dovode do “cvjetanja boje” (eflorescencija) zbog natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na površinu i kristaliziraju. mora se navlažiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Od druge polovine 19.Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama 8. Kao uljena boja suši se sporo. dobro pokriva. 6% kalcijev karbonat. 6. lužine i svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama. Koštano crna (slonokosno crna) To je umjetno proizveden organski crni pigment. 3. Prije ribanja s vodenim vezivima. Otporna je na svjetlo. Lagani je prah pa je izdašan. Po sastavu je čisti ugljik s neznatnim rimjesama. Heliogen zelena Spada u grupu ftalocijanina. zbog male specifične težine. Crna boja dobivena od slonovače (elefantinum) bila je poznata još u grčkom slikarstvu. Njena upotreba počinje u dalekoj prošlosti i traje do danas. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. 61 . Kvalitetne vrste (čisti ugljik) mogu se koristiti u fresko tehnikama.

Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Manganova crna Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid. Veziva 62 . Ona je umjetno anorganski pigment. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. MnO2. Željezno oksidno crna (Mars crna) Po sastavu je željezov oksid. Otporna je na sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Podnosi se odlično sa svim vezivima i pigmentima. Fe3O4. Kao spoj mangana u ulju djeluje sikativirajuće. 5. a najviše u zidnim tehnikama.4. Odlično pokriva i boji.

Lescauxa i drugih spilja oslikana su zemljanim bojama vezanim krvlju. mogu se koristiti s dodatkom prirodnih i umjetnih smola. biljnim sokovima i sl.Klasične Tehnike Lakovi-Smole i Otpala Ljepila 7. voštanom temperom (“voskom na hladno”) / a ponekad i jajem /jajčana tempera/. 3. Emulzije: veziva od vodenih (hidrofilnih) i hidrofobnih tj. Uljna-lipofilna veziva: laneno ulje. Organska veziva su relativno brzo propala. pergament ribljim tutkalom. Veziva štite od vanjskih utjecaja pigmente i podlogu. smolom. sličnu onoj na kasnijim pravim freskama. koja je fiksirala pigment uz podlogu. Najranija slikana djela na vlažnim kamenim površinama Altamire. PODJELA VEZIVA Prema kemijskom sastavu veziva se dijele na: • • anorganska (mineralna) organska (prirodna i sintetska) Prema sastavnim dijelovima otopine veziva. čvrstu i trajnu površinu. lojem. stoljeću opisuje trvenje pigmenata lanenim ili orahovim uljem. THEOPHILIUS već u 12. U Egiptu se koristi mulj iz Nila. orahovo ulje. masti. kao i riblje tutkalo. Kitova mast ili kitovo ulje spominje se u sjevernim zemljama. Vodena (hidrofilna) veziva: 2. stoljeća opisan je proces bržeg sušenja ulja pomoću metalnih oksida. Premazi boje moraju s podlogom stvoriti kompaktnu. Tisućama godina nastajalo je trajnije vezivo prirodnim kapanjem vode koja je taložila na površinu slike otopljene minerale i stvarala tanku prozirnu karbonatnu prevlaku (skramu). Faiyumski portreti naslikani su enkaustikom (“voskom na vruće”). glina i sl. 63 . Želja za postojanim i trajnim ukrašavanjem dovodila je do upotrebe različitih veziva i pigmenata i obrade površine koja se oslikavala. Minimalna količina gline u pigmentima bila je mehaničko vezivo. dijele se na: 1. 7. Za obradu drva spominje se vosak. uljenih. Utječu i na optički učinak boje zbog specifične refleksije svjetlosti.1. Pigmenti su se miješali s prirodnim vezivima. a u manuskriptima 14. odnosno lakovnih dijelova. makovo ulje. VEZIVA Veziva povezuju čestice pigmenata međusobno u film i s podlogom. Platno se obrađuje voštanom bojom.

Tutkalna otopina je dvodijelno vezivo. Višedijelna veziva su mješavine jednodijelnih i dvodijelnih veziva. Emulzije su vezivo u temperama. 7. lakovi na bazi celuloznih estera. Veziva povezuju i opkoljuju pigmente. kazein. koja ih razlikuju od pravih otopina u kojima čestice otopljene tvari imaju veličinu manju od 1 nm. Molekule tutkala se u tim međuprostorima zadrže. polivinilacetatni. smola zaostaje u homogenom filmu čvrsto vezana na površini. Peptizacija je obrnuti proces. isparavanjem otapala. tzv.4. Lakovi. POMOĆNA SREDSTVA 64 . Tablica 1. Zbog dubinske refleksije svjetlosti pojavljuje se sjaj površine. To su prave otopine. Sastoje se od ulja i smolnih otopina. poliuretanski. Koloidne otopine imaju veličinu čestica 1-200 nm i zbog toga određena svojstva. Svjetlo se na česticama tutkala rasprši (površinska refleksija). Pregled vodenih veziva Naziv veziva gašeno vapno vodeno staklo tutkalo kazein gumiarabika glutolin disperzivna veziva Kemijski sastav kalcijev hidroksid vodena otopina alkalijskih silikata protein-kolagen fosforprotein polisaharid metilceluloza sintetički polimeri Prema broju sastojaka otopljenog veziva dijele se na: jednodijelna. Kad voda ishlapi. pa voda bez čestica veziva dolazi na površinu i hlapi. glutolin i gumiarabika mogu se emulgirati uljem ili nekim drugim hidrofobnim sastojkom. To je koloidna otopina. penetriraju u pore podloge. već samo u najjačim organskim otapalima. Slikarski mediji su višedijelna veziva. jajčana tempera. Lakovi su otopine smola u otapalima. Vezuju /suše/ kemijskim procesom. čestice tutkala zaostaju mikroskopski fino raspoređene između čestica pigmenata. što stvara mat efekt. akrilni. koji se više ne otapa u terpentinu. dvodijelna i višedijelna veziva. gumitempera i voštana tempera.2. kao da su se filtrirale. grunda). šelak. pa moraju biti u tekućem stanju. U slikarstvu se koristi kazeinska tempera. Jednodijelna veziva koriste se bez ikakvih dodataka. Ulja su na sobnoj temperaturi tekuća i mogu se koristiti kao samostalna veziva. koja hlađenjem iz stanja sola prelazi u stanje gela(tine) procesom koagulacije. Tutkalo. poliesterski lakovi itd. kao i između sloja boje i slikarske osnove (preparacije. oksidacijom i polimerizacijom te prelaze u sasvim novu tvar. kopal. Kad otapalo ishlapi. Suše se fizikalnim putem. oksin. Miješanjem hidrofilnih i hidrofobnih veziva nastaju emulzije. mastiks. Žumanjak je prirodna emulzija koja sadrži hidrofilnu bjelančevinu-albumin i žumanjkovo ulje. od prirodnih i umjetnih smola: damar. Vosak se može koristiti kao samostalno vezivo u enkaustici kad zagrijan veže pigmente hlađenjem i skrućivanjem Dvodijelna veziva su čvrste tvari koje se otapaju u vodi ili organskim otapalima kao prave otopine ili kao koloidne otopine (disperzije).

gube konzistentnu stabilnost. ali utječu na specifičnost vezivanja pojedinih veziva. blage alkalije za kazein sredstva za povećanje čvrstoće (otvrdnjavanje) alaun (stipsa).3. mirovati) mora biti i stabilna. Kvaliteta i trajnost slike ovise u prvom redu o poznavanju fizikalnih i kemijskih svojstava veziva. korištenju i kombiniranju veziva u slikarskim tehnikama. vodeno staklo. amonijak.voda.1. akrilni gelovi. kao i različiti nositelji slike.. To se događa kod nekih vrsta kromhidroksid zelenih. eterična ulja (klinčićevo.). bistrije i svjetlije laneno ulje i bezbojne smole. SVOJSTVA VEZIVA Vezivo utječe na kvalitetu. zbog čega je potrebna odgovarajuća priprema nositelja. ultramarina itd. trajnost i izgled boje. Konzistencija Boja u odgovarajućoj konzistenciji (lat. organska otapala. Od najranijih vremena do danas najveća pažnja se posvećuje svojstvima. Dodatkom 2% voska u ulje taj nedostatak se uklanja. zaštitni koloidi sredstva za kvašenje (smanjenje površinske napetosti): volovska žuč. formalin ubrzivači sušenja: sikativi emulgatori i sredstva za povezivanje: sapuni. cinkovog bjelila..). 2. staro ili čak pokvareno. ven. Viskoznost Viskoznost je vrsta unutrašnjeg trenja. pripremi.) 7. danas na tržište dolaze već pripremljeni. consistere =držati se zajedno. baze).Pomoćna sredstva su tvari koje nemaju svojstvo vezivanja. vinski ocat. Pojednostavljeno.terpentin. obično je i kvalitetnije. alkohol. Prema funkciji se dijele na: • • • • • • otapala ili razrjeđivači . 4. kao i pomoćno sredstvo ima karakterističan miris. Po mirisu se može odrediti kvaliteta veziva. Najbolje je kad je vezivo po svom kemijskom djelovanju neutralno... U slikarstvu se obično upotrebljavaju nisko. Što je vezivo svjetlije boje. 5. 7. Kemijska aktivnost veziva utječe na određene pigmente koji nisu jednako otporni na kiseline i lužine (alkalije. lavandino. Boja Svako čisto kvalitetno vezivo ima karakterističnu boju..3. Jedinica viskoznosti je Paskal sekunda /Pa s/. 3.Viskoznija veziva su npr. Kemijska i fizikalna svojstva veziva 1. štand ulje. Neki pigmenti vezani uljem odvajaju se od ulja. Kemijska aktivnost veziva Neka veziva djeluju lužnato (gašeno vapno. to je osobina tekućine da se lakše ili teže giba (teče) . To je svojstvo tekućine da se odupire gibanju susjednih slojeva. li je neko vezivo svježe. Za tradiciomalne slikarske svrhe je bolje što svjetlije tutkalo. Primjena veziva je više ili manje prepuštena slikaru. Oni poboljšavaju ili daju određena svojstva vezivima. karanfilovo. alkohol. Agepon (koristi se u fotografiji) sredstva za konzerviranje: boraks (Na2B4O7 · 10 H2O).. a isto tako i na nositelja slike. a neka kiselo (ulje kad je staro. 65 .viskozna veziva (otopine veziva u otapalima i razrjeđivačima) i srednjeviskozna veziva (ulja). voštana pasta. Miris Svako vezivo. Boje.

gvaš. Rezultat je mat karakter oslikane površine. Dubinska refleksija je poslijedica lazurnog karaktera veziva. što daje mat karakter-zamućenost. Sloj boje i sloj preparacije s velikom koncentracijom veziva sigurno će pucati ako nisu “usuglašeni”. Napetost ovisi i o koncentraciji veziva. zbog razlike u napetosti doći će do pucanja (nastaju krakelire). Nekad se odbijaju tek od podslikanog sloja osnove nositelja i dolaze u oko promatrača. dublji ton. Lomljivost starih premaza nije toliko opasna kao pucanje tijekom rada zbog nepravilnog nanošenja boje ili neprimjerene količine veziva. ali se i lome i prolaze kroz sloj lazurnog namaza do neprozirnih slojeva i tu se reflektiraju. jedan dio svjetlosnih zraka se apsorbira. a Slika 7. Kod nekih tehnika (pastel. Najveću elastičnost imaju jajčane emulzije. koji brže suši od donjeg sloja. lomljivi i pucaju.) na osušenu boju djeluje površinska svjetlost jer se zrake svjetlosti difuzno reflektiraju s (neprozirne. kompatibilnost sa svim materijalima upotrijebljenim pri gradnji slike. postaju krti i lomljivi. 7. Svako prelamanje svjetlosti u našem oku daje učinak gubitka svjetlosti i izaziva relativno tamnjenje. Najelastičnija su ulja. boja postaje intenzivnija. Vosak se približava tim zahtjevima. tamne. a preostali dio reflektira. Napetost Prilikom sušenja veziva u boji ili osnovi (preparaciji) dolazi do određenog zatezanja. ali i slojevi uljene boje vremenom postaju krti. Optički utjecaj veziva na boje Kad svjetlost padne na predmet. Postoji napetost i između pojedinih slojeva boje.1 (a) Dubinska refleksija. prelazi slojem boje razrijeđene smolnom otopinom. 66 . Nitrocelulozni lakovi su krti i moraju sadržavati sredstva za povećanje elastičnosti. koje se može manifestirati tako da boji daje zasićeniji.tamniji ton. budućnost će tek pokazati njenu pravu kvalitetu. tempera. napetosti u samom vezivu. Stari majstori su radili na više slika kako bi slikani sloj između pojedinih faza dobro osušio... Postojanost veziva Postojanost veziva podrazumijeva zadržavanje početnih osobina veziva.6. Vezivima se dodaju sredstva za povećanje elastičnosti. Danas se obično koristi glicerin (glicerol). nitrolakovi starenjem više ili manje žute. na kojima se svjetlo difuzno reflektira. 9. Kod drugih tehnika djeluje dubinska svjetlost. Idealnog veziva nema. 8. Lakiranjem slika dobije dubinski sjaj i zasićeniji. (b) površinska refleksija b Mat lakovi sadrže vosak ili raspršene sitne čestice amorfnog SiO2. akrilne emulzije itd. Zrake svjetlosti se reflektiraju s površine. pokrivne) površine boje na česticama veziva i pigmenta. dok još nije sasvim suha. Ulja. Elastičnost veziva Što je vezivo elastičnije manje je djelovanje napetosti za vrijeme sušenja. Akrilna smola daje dobre rezultate. Ako se preko zasićene uljene boje. Hidrofilnim vezivima se ranije dodavao med ili šećerni sirup. smole.

10. pigment postaje svjetliji.50) je svjetliji u praškastom stanju (IR zraka je 1. Lazurnost Lazurnost ili pokrivnost boje ovisi o samom pigmentu ali i o svojstvima veziva.Boja istog pigmenta vezanog s različitim vezivom može djelovati drugačije.Pigmenti u vezivima dobivaju dublji. Zbog lazurnosti uljena boja se miješa terpentinom ili lazurnim medijem. Tempera nakon sušenja posvijetli. Zbog veće sjajnosti miješa se lak-medijem (damar otopljen u terpentinu). Ilustracije loma svjetla pri prolazu kroz razne materije 67 .oo) nego u ulju (IR ulja= 1. Što je veća razlika indeksa refrakcije pigmenta i IR medija koji ga okružuje (veziva).48). Određene tehnike preferiraju isključivo lazurne (akvarel) ili pokrivajuće nanose boje (ulje).tamniji ton nego što ga imaju u suhom stanju. zato što veziva imaju veći indeks refrakcije (loma) IR od zraka(1). veća je i refleksija svjetlosti. Što je manja razlika indeksa refrakcije između pigmenata i veziva veća je lazurnost premaza. akrilne boje dobivaju tamniji ton. Na primjer. ultramarin (IR = 1.

Za potpuno brisanje manjih površina koristi se gnetilna guma. crtež se fiksira. od 00 do 5. Ugljene olovke. Ugljen se koristi za iscrtavanje kod fresko slikanja. vrbovih ili lipovih štapića dobivenih izgaranjem bez pristupa zraka proizvodi se u različitim debljinama. Danas se proizvode dvije vrste ugljena: Prirodni drveni ugljen od ljeskovih. akrilik ili neku drugi tehniku. Najfiniji drveni ugljen dobiven je od vinove loze. Šiljkom ugljena mogu se izvlačiti crte različite debljine i intenziteta. Za osvjetljavanje tonova. a nakon sušenja fiksativa ponovo se može crtati ugljenom. UGLJEN I OLOVKA 8.UGLJEN Ugljen je jedan od najstarijih crtaćih materijala. Kao sredstvo za studijsko crtanje koristi se ugljen u najstarijim majstorskim radionicama. pastelom ili nekim drugim materijalom. Obično se proizvodi u 7 različitih stupnjeva tvrdoće.KLASIČNE CRTAĆE I SLIKARSKE TEHNIKE 8. Ugljen se lako briše. razmazivanje ugljena i skidanje suvišnog praha koriste se mekane flanelne krpice ili vata. Karakteristika ugljena je njegova mekoća zbog prašnjave strukture materijala. tzv. Kao samostalna likovna tehnika javlja se tek u 19. Često se označava kao sibirski ugljen za crtanje. Završeni crtež ugljenom opet se fiksira. Za postizanje ploha različitih tonskih vrijednosti koristi se ugljen položen na podlogu širinom ili debljinom ugljenog štapića. Masni ugljen se dobije močenjem štapića drvenog ugljena nekoliko sati u lanenom ili makovom ulju dok se sasvim ne “napiju” ulja. crni krejoni izrađeni su od specijalno prešanog ugljena u obliku mine umetnute u drveni uložak.0.1. stoljeću. manje je lomljiv. Obično se proizvode u 4 stupnja tvrdoće (po engleskoj literaturi) • • • • ekstra soft soft medium hard 6B 4B 2B HB 68 . Tvrđi je i jače prianja uz papir. odnosno sintetski crtaći ugljen dobiva se prešanjem ugljene prašine dobivene pri proizvodnji svijetlećeg plina. Karboniziranim komadićima drva crtali su po zidovima stanovnici spilja. Najčešće sadrži i neko vezivo pa se teže briše. Masni ugljen daje sočniji i intenzivniji potez koji se zbog sadržanog ulja teže briše. Kad se ugljen više ne hvata za papir jer je prezasićen ugljenom. Samo neke jako tvrde vrste ostavljaju trag i poslije brisanja. Ugljen se često kombinira kredom. za preliminarne studije za ulje. Pruža mogućnost egzaktnog crteža i egzaktne gradacije plohe. dolazi u jednakomjerno debelim štapićima. Prešani. kao i mekani akvarelni kist.

špiritu (alkoholu nabavljenom u trgovini. 1 Prirodni drveni ugljen različitih debljina (1. Fiksativi se mogu pripremiti od sljedećih sastojaka: . Pogodan je i pakpapir. većinom u bocama pod pritiskom ili u običnim bočicama pa se nanose usnom ili ručnom fiksirkom. Glađi papir je pogodniji z+a prešani ugljen.2. Fiksativi moraju fiksirati crtež da se ne briše. kao i papirnati zidni tapeti. otopina kolofonija u benzinu najmanje mijenja obojenost crteža . komprimirani ugljen (6) Kao podloga za crteže ugljenom upotrebljavaju se hrapavije vrste bijelog ili toniranog papira i kartona. .3%-tna otopina kolofonija u benzinu. a također se koristi i među-fiksiranje da bi se novi sloj ugljena prihvatio na već zasićenu podlogu. ugljene olovke (4).otopina disperzije akrilne smole (akrilni medij) u vodi u omjeru 1:30.3). a ne u apotekarskom alkoholu) ili terpentinu.capon fiksativ pravi se od 1 dijela capon laka (nitrolaka). Danas na tržište dolaze gotovi fiksativi. 1 dijela amilacetata (nitrorazrijeđivač) i 1 dijela etera razne vrste ugljena i gumica za ugljen 69 . ne smiju mijenjati karakter površinske strukture crteža. akvarel papir.Slika 8. ne smiju bitno utjecati na obojenost crtaće površine. Sredstva za fiksiranje ugljena potrebna su da bi zaštitila ugljen od brisanja. ugljeni prah(5).5%-tna otopina narančastog šelaka u špiritu .

Iako danas postoji ogroman izbor raznih tipova olovaka u svim bojama. radi se uglavnom o raznim vrstama kreda i pastela u obliku olovke. 1900.Picasso autoportret.2. starac u fraku. 70 . OLOVKA Olovka.van Gogh.V. 8. monokromni medij. tamnijeg ili svjetlijeg traga. ili o akvarelinim bojama u ovakvom pakiranju. u užem smislu poimanja isključivo je crtaći materijal. linijskog karaktera. 1882. dakle kao i ugljen. P.

Mekoća i ton olovke ovise o odnosu gline i grafita – što je više gline olovka je tvrđa i ton svjetliji.Dodatnim fiksiranjem eliminira se mehanički nedostatak brisanja. slika prikazuje tzv. savršenu olovku . Jedan od navećih proizvođača olovaka svakako je i Faber Castell 71 .Tvrđe olovke dobre su za fino.sa integriranim šiljilom I gumicom u čepu Zbog kemijske inertnosti grafita crtež olovkom vrlo je otporan na utj.Ove pisaljke bile su preteča olovke od grafita i gline kakvu danas koristimo.tamnu i HB za polutvrdu.tj početkom 19 st.. tvrdu olovku a B za black tj. pa tako nastaju i oznake H(ili F.crtanjem.crteža.Grafit je jako mekan pa u početku nije korišten za pisanje već kao premaz za naličje papira. Nebrojene su mogućnosti upotrebe olovke kao crtaćeg-slikarskog materijala kao i kombinacije sa svim tehnikama-od pripremnog crteža do crtanja na osušenu ili u još mokru boju.Crtež vrlo mekom olovkom (iznad 4B) preporučljivo je fiksirati jer se lako prlja.Zbog toga su dobre i za skiciranje kompozicije u u akvarelu ali i općenito u drugim tehnikama jer ne zamaste papir što omogućuje dobro prianjanje boje. bakar sa posrebrenim vrhom) dosta korištena u renesansi(Leonardo.Brojevima je označena veća mekoća ili tvrdoća . razmazivanjem.B i HB.Kasnije je razvijen proces miješanja sa glinom i pečenja mina na 1200 c te impregniranja voskom radi boljeg vezanja.Durer. iako je grafit otkriven 200 godina ranije.Mekše olovke lako se razmazuju i lako pucaju pri oštrenju ali daju sočan trag i dobre su za snažne kontrastne i više slikarske crteže.. vlage i svjetla te spada u vrlo stabilne tehnike. pa je pogodan za dug rad Kako samo ime kaže-prvobitna olovka je antička pisaljka od olova koja ostavlja sivkasti trag. precizno crtanje i općenito omogućuju čišći rad jer se teže razmažu.trokutaski presjek namanje zamara ruku i lako se šilji kao i okrugli.Slično tome nastaje i metalna pisaljka srebrenka( ugl. šrafiranjem.H-za hard tj. crnu. a koja je patentirana tek u 18.Pisanello).Holbein.za prenošenje crteža. od firm).

D.D. 'slikarev pribor'' – olovka i ugljen J. Iz circusa.H.Hillberry 1998.Bedford ..J.1843. olovka i olovke u boji J. crtež olovkom Lautrec. portret djevojke 72 . 'Escherova noćna mora' Picasso .

Nalazi se ispod završnog sloja žbuke -intonaca. KREDA I PASTEL 9. Nastali novi oštri bridovi omogućuju izvlačenje tankih linija. tanke mine-olovke u boji).crveni bolus.0. Zbog prašnjave strukture i crteži kredom. Odlomljeni komadi prislonjeni cijelom površinom na papir koriste se za dobivanje većih površina različitih tonova. lako se lomi i mijenja svoj oblik.9. egipatskom slikarstvu. Posebna vrsta krede. Kreda kao crtaći materijal dobiva veliki značaj u vrijeme renesanse kad se prave i umjetne krede od pigmenata i bijele gline. na kojem se slika. Kreda se lako razmazuje po papiru.KREDA Kreda potječe sa otoka Krete gdje su poznata antička nalazišta krede. laneno ulje i slično. Po sastavu je kalcijev karbonat. Pompejima. retel (crvenosmeđa kreda) . daje kao i ugljen različite tonske gradacije. loj i čađu. koja ima važnu ulogu u fresko slikarstvu talijanske renesanse. koja se koristila u spiljama. kao i dužinom. litografska kreda sadrži vosak. gumiarabika. koristili su je i Rubens i drugi slikari.sinopia. Od prirodnih kreda najznačajnije su: . kao i crteži ugljenom. Kreda strukturom povezuje olovku i ugljen. sapun. gipsa i veziva (tragant guma. . tvrđe-pisaljke. Zašiljena kreda ostavlja trag sličan tragu mekane olovke.1. Od crvenih kreda najpoznatije su: .crna prirodna kreda. Masne krede sadrže i masne sastojke kao što su vosak. Umjetne crtaće krede na tržište danas dolaze u nizu različitih tipova ovisno o vezivu i vrsti pigmenata ( mekše-krejoni. Crtež sinopiom se jednostavno naziva “sinopia”. tutkalo). Položena na papir cijelom debljinom. koja se spominje kao “crna pisaljka” sa svojstvima ugljena za pisanje. Nijedan crtaći materijal ne može dočarati boju ljudske puti kao sanguine. 73 . moraju se fiksirati.sanguine.

kreda 74 .1883.conte crayon Prud'hon -crtež crnom i bijelom kredom Leonardo.Seurat . Jablani. studija..

. gumiarabika. Francuzi za pastel i gvaš proizvode čitav niz toniranih papira -canson papiri. Fiksira se od rubova slike prema središnjem dijelu s udaljenosti od najmanje 50 cm. ovisno o količini i vrsti veziva. Intenzivnost boje ovisi o količini bijele ili crne osnovne mase u određenom pastelu. Preparacija mramornim brašnom 1. Različiti tonovi pastela dobivaju se miješanjem pigmenata s osnovnom masom. ispunjavanje ploha odnosno slikanje..2.različitih tonova. Za razliku od običnih kreda koje su tvrđe. pored vlakana bezdrvne celuloze. Za grublje pastelne podloge koriste se i fini karborund papiri za brušenje lakiranih površina. Sva sredstva kojima se pastel fiksira mijenjaju karakter pastela. Trag pastela je mekan i baršunast. Pastelni štapići.još vlažnu toniranu preparaciju posuti ravnomjerno mramornim brašnom da se dobije odgovarajuća tekstura 3. Zbog prašnjave strukture. Boja se lagano skida krpicom. sočniji. Hrapava tekstura prihvaća više slojeva boje. Kod specijalnih papira za pastel papirna pulpa sadrži. . PASTEL Riječ pastel dolazi od talijanske riječi pastello što značii pasta. pastel se može razmazivati po podlozi. Meki pasteli su pogodni za tonske gradacije. Glatki papir ne podnosi puno slojeva. gips ili glina. Bojeni trag je puniji. capon fiksativ (prema K. dodati odgovarajuću količinu mramornog brašna. Wehlteu) 75 . promiješati i premazati podlogu 2. kao i o vrsti pigmenata. Podloga za pastel je svaki papir ili karton koji ima takvu teksturu da se trag poteza pastelnom bojom zadržava na površini. Od te paste oblikuje se pastel u štapićima.9.) i akromatske pigmente: bijeli ili crni pigment. U novije vrijeme proizvode se kolekcije uljenih i voštano-smolnih pastela kojima nije potreban nikakav fiksativ. osim kromatskog pigmenta. pasteli sadrže. što omogućuje miješanje boja na samoj podlozi i stvaranje bogatstva tonova. i minimalne količine veziva (tutkalo. brzo se zasiti.fiksirati Mramorno brašno se može dodati u bilo kojoj fazi slikanja i fiksirati pa nastaviti slikati. proizvode se u tri do četiri tvrdoće. . Može se fiksirati i postepeno u toku rada. Papir se može i u proizvodnji brusiti pa se dobije baršunasta tekstura karakteristična za francuske velour-papire. Pastel se može nanositi u nekoliko slojeva. i grublje čestice nekog punila nanesene na jednoj strani. Može se preparirati kredom razmućenom u blagoj otopini tutkala uz dodatak nekog pigmenta da se dobije tonirana podloga. Daju intenzivnije boje ali nemaju isti karakter mekoće kao suhi pasteli. Tvrđim pastelima izvode se konture ili čisti linearni crtež. Umjesto bijelog pigmenta može se koristiti talk.akrilik slikarsku boju određenog tona razrijediti vodom. vatom ili mekom gumicom. faber-castell pasteli u štapićima raznih boja Najpogodniji su fiksativi pripremljeni kao 2%-tne otopine smola u brzo hlapljivom otapalu.. celulozna veziva kao metilceluloza . sipkosti i mekoće.

dio capon laka -1 vol.Picasso 10.-1 vol. TUŠ 76 . dio etera E.Degas P. dio amilacetata -1 vol.

ne zaostaju za tuševima.npr guščjim). U tehniku tuša svrstavamo i crteže u sepiji. u popularnim 'kemijskim' olovkama pa treba biti svjestan mogućih nedostataka ovog jeftinog i praktičnog crtaćeg pribora. bolje svjetlostalnosti. pigmenata. dakle.Naknadno su se štapići trvili na keramičkoj posudici s vodom i stvarali tuš. kineski ili indijski tuš pravio se od čađe i otopine bilo kojeg vodotopivog veziva i modelirao u štapiće.Tinta tj 'mastilo' slabije je svjetlostajnosti od tuša i može imati razoran utj.Ovu boju koristio je Rembrandt.šelakovog sapuna. borovine. ili disperzijom npr. crtež perom Rubens. kao i mnogih org.Mana sepie. u vezivu. PELIKAN. organskog porijekla disp.Crtež tušom.Tuš može biti i u krutom stanju – tzv.Tuš je za razliku od ugljena. pastela ili olovke – 'mokra' crtaća tehnika. Čađa se dobivala izgaranjem rižine slame. Rembrandt . važno je napomenuti da su današnje tinte mnogo kvalitetnije i ugl. na podlogu uslijed oksidacije (taninska tinta željeza nagriza papir). Sa tehnološkog aspekta – tuš je VODENA DISPERZIJA često identična akvarelu – sadrži.drvcem. zaštitni koloid kako se čestice pigmenta ne bi odvajale od medija vode.. Fragonard. ROTRING.Među najvalitetnije tuševe danas ubraja se INIDAN INK. želatinom. Bitno je uočiti razliku izm.tuš dobiven od bukove čađe-uz dodatak malo azurita i crvene dobiva karakterističan ton . krede. pero i kist.No. crtež je izveden bojom u tekućem stanju-perom (metalnim ili klasičnim. Za kvalitetan tuš bitno je da su čestice pigmenta što finije(ne veće od 0. pigment ugl.U Evropi je poznata Bistra . tung ulje) u malim lampicama od terakote. smola a kasnije biljnih ulja (sezam. Poussin.Vezivo u tušu služi i kao tzv.05 tisućinki milimetra). polaganje Krista 77 . tuša i tinte koja je zapravo bojilo sa vezivom dok je tuš pigment disp.Tinta se nalazi npr.Pod ovim imenom dolaze i razne imitacije tona.neutralna akvarelna boja tamnosmeđe-žućkaste nijanse. što mu daje vodotpornost nakon sušenja. NAN KING INTENSE. a vjerojatno i renesansni slikari. slaba je otpornost na svjetlo.. trskom ili kistom. poput orahovog 'bajca'-močila. u vodi i vezan najčešće gumiarabikom.

To je slojevita tehnika slikanja. Bjelina papira i postojanost na svjetlo njegove su bitne karakteristike. Lazurnost i prozračnost akvarela pogodna je za slikanje pejzaža. Prozračnost i intenzitet boja pojačava zrnasta tekstura papira. i 19. Bijeli se pomoću vode i sunca. Također su dekorativne crteže rezane u kamenu popunjavali obojenim prahom i fiksirali vodenom otopinom gumiarabike. Akvarel kakav se danas radi razvio se tek početkom 19. stoljeću akvarel se koristi za prikazivanje arhitektonskih i gradskih veduta. Najkvalitetniji papir za akvarel proizvodi se od čistih lanenih krpa. U 18. bez upotrebe kemikalija.hladno prešani (not. a kod kvalitetnijih papira je i tutkaljena.Eugen Isabey .hot pressed) s relativno glatkom teksturom pogodnom za crtež perom i olovkom . stoljeća u okviru engleske slikarske škole. Već su stari Egipćani koristili određenu “vodenu” tehniku u kojoj je boja pravljena vodenom otopinom arapske gume. Kinezi su koristili slikanje vodenim vezivom na svili i papiru. lazurno ali i pokrivajuće. Najčešće se koriste tri standardizirana tipa papira: . kada je osnovano društvo slikara akvarelista. Ribarski čamci . od svijetlog prema tamnom. Engleski klasični akvarel je lazurna tehnika s vodenim bojama. AKVAREL Riječ akvarel dolazi od latinske riječi aqua. Intenzitet tonova postiže se razrjeđivanjem boje (ispiranjem) bez dodatka crne ili bijele boje. Podloga Najčešće se kao podloga u akvarelu koristi papir veće gramature čija je prava strana hrapavija. 11.nije vruće prešan) srednje hrapavi papir 78 . Podloga (bijela boja papira) ili jedna boja ispod druge prosijava transparentno kroz sljedeći lazurno naneseni sloj boje. U srednjem vijeku vodenim bojama se slikalo. što znači voda.1830.vruće prešani (HP.

Nakon sušenja slika se lako odlijepi od daske. polaganjem na dasku. Arches . Kod rada na vlažnom papiru boja djeluje svježije. Ova masa se dobro izriba. cijeđenjem. Za engleski klasični akvarel koriste se manje upojni papiri koji su često površinski tutkaljeni. organskih pigmenata znatno se proširio izbor. Akvarel papir mora biti oslobođen i minimalnih masnoća da bi se boja dobro razlijevala. Kod suhog načina pripreme papir se samo stavi na dasku i učvrsti ljepljivom trakom. površina se blago istrlja čistom vodom uz dodatak 2-3 kapi amonijaka ili goveđe žući.gumiarabika. Cinkovo bjelilo kao najlazurniji bijeli pigment može se koristiti u minimalnim količinama. Papiri gramature manje od 200 pripremaju se močenjem u vodi.). fino usitnjenih čestica. Moze se papir zalijepiti i slabim ljepilom. Sušenjem se papir nategne. otporni na svjetlo. 4%-tna otopina gumiarabike u vodi. Paleta boja u akvarelu nije velika. kao sto je tučeni bjeljanak.hrapavi-rough. no pojavom velikog broja umjetnih a naročito umj. mora biti zaštićen od krivljenja i nejednakog sušenja. Najzgodnije je papir navlažiti tako da stoji pod presom od mokrih papira ili tkanina. Papir se učvrsti na dasku. oznaka CP Armand . što je bitno u lazurnom slikanju. bilo suhim ili vlažnim postupkom. Akvarelne boje prave se od pigmenata namoćenih u destiliranoj ili prokuhanoj vodi u kojoj nema otopljenih soli koje onemogućuju jednoličan nanos boje. U akvarelu su pigmenti najmanje izmijenjeni prisustvom veziva i treba ih pažljivo odabrati. Zbog male količine veziva pigmenti su u akvarelu najmanje zaštićeni od vanjskih utjecaja pa trebaju biti postojani. transparentni. kao i pigmenti grubo kristalnih čestica nisu pogodni za akvarel. hladno prešani. Zbog boranja prilikom oslikavanja vodenim bojama koriste se papiri veće gramature od 150 g/m2 do 700 g/m2 pa i više. Kao vezivo se koriste gume ( tragant. Ovi listovi papira ne smiju se savijati jer bi se premaz tutkala oštetio i boja bi ulazila dublje u papirnu masu uzrokujući tamne mrlje. Prilikom slikanja daska s papirom stoji u horizontalnom položaju da se boja ne bi slijevala (osim kad to koristimo kao efekt u slici).. Pokrivajući pigmenti.. Malo goveđe žući smanjuje površinsku napetost i omogućuje jednolično nanošenje boje na papir.cold pressed. Najkvalitetnije vezivo je tragant guma. Ako papir zbog suviše masnoće ne prima boju na željeni način. s malo meda ili glicerina zbog održavanja vlažnosti i elastičnosti. homogenizira i stavi u tube izolirane capon lakom ili u staklene posude. 79 .hrapavi papir koji omogućuje bogatstvo nijansi refleksijom svjetlosti na svakom zrnu papira. Miješanjem boja dobiju se dodatni tonovi. Upotreba bijelog pigmenta nije danas tako strogo zabranjena. oznaka R Papir na kojem se radi akvarel. lijepljenjem ljepljivom trakom (pik papir). po cijeloj plohi.

Pored gume. U zadnje vrijeme koriste se akvarelne boje u tubama. a mala količina veziva djeluje više kao zaštitni koloid sprječavajući da se čestice pigmenta aglomeriraju. Cijeđenjem guste otopine uklanjaju se nečistoće i sluzave tvari kojih ima i u najkvalitetnijoj gumi. Arapska guma je staklasto krta. Što je više veziva u boji. skupljaju u pahuljice. Za povećanje elastičnosti gumi se dodaje malo glicerina (glicerola) ili glikola. Daniel Smith. namaz boje je mutniji. DaVinci. Pigmenti se vežu u velikoj mjeri adsorpcijom na papir. Upravo zato je kordofanska guma kvalitetnija jer sadrži manje netopljivih sluzastih sastojaka. Sljedeći dan se staklena posuda s gumom na vodenoj kupelji lagano zagrijava dok se guma ne otopi. višnje i šljive. Najbolje vrste su kordofanska i senegalska guma koje dolaze u bezbojnim i prozirnim grumenima. MaimeriBlu. Nečistoće i teže topivi sastojci padaju na dno. Neki slikari arapsku gumu otapaju u horizontalno položenoj i začepljenoj staklenci uz povremeno okretanje. Graham. M. Winsor & Newton test sušenja test 'ponovnog močenja' boje 80 . arapska guma mora biti još čistija pa se ovako priređena otopina gume pomiješa s jednakim volumenom bezvodnog “apsolutnog alkohola”. a gusta čista otopina oprezno se izlije. Schmincke. mogu se koristiti i lučevine domaćih vrsta drva: trešnje. Arapska guma se usitnjena otapa u hladnoj destiliranoj vodi u težinskom omjeru 1:2 dijela vode.ARAPSKA GUMA Gumiarabika je lučevina nekih vrsta akacija koje uspijevaju u Africi. Sve vrste guma otapanjem u vodi daju koloidne otopine koje služe kao hidrofilna veziva. akvareli u kockicama i tubama RAZNI TESTOVI AKVARELNIH BOJA POZNATIH PROIZVOĐAČA Kobalt plava-test snage bojenja i lazurnosti pigmenta :Rowney Artists. U zadnje vrijeme kao vezivo se koristi i vrlo blaga disperzija akrilne smole. Akvarelne boje dolaze na tržište u krutom stanju u obliku okruglih plosnatih pločica ili pločica pravokutnog oblika te u obliku malih paketića. Holbein. Voda će se spojiti s alkoholom. a intenzitet boje smanjen. a inače su i ljepila. Manje upojna podloga zahtijeva boju s većom količinom veziva. Kao vezivo za akvarel boje. Hladno otapanje gume traje obično 2-3 dana. a čista guma će se istaložiti na dnu posude.

lasice ili iz uha alpske teladi. kao što se vidi na slici 5. Boje lazurno prosijavaju i obogaćuju sliku novim tonovima koje ne bi mogli dobiti fizičkim miješanjem istih boja.efekti refleksije svjetla na vodi. Za postizanje različitih tekstura u akvarelu se. M. Holbein.. MaimeriBlu. smanjuje intenzitet boje. koriste različite spužve. Danas se kupuju fiksativi na bazi akrilnih smola koji minimalno mijenjaju karakter akvarela. Utrecht. Klasični engleski akvarel podrazumijeva gradnju slike u slojevima. Schmincke test poteza na papiru test sedimentacije. vata. Kistovi su označeni brojevima.test finoće pigmenta Za zaštitu akvarela od djelovanja agresivnih plinova iz zraka postoji više različitih fiksativa. Nakon upotrebe i pranja dlaku kistova treba pažljivo osušiti i oblikovati u prvobitno stanje. poluplosnati ili okrugli bez zašiljenog vrha. 81 . pored kistova.(vrh) Rowney Artists. Daniel Smith. Naša slikarica Slava Raškaj ovladala je engleskom tehnikom akvarela. Mogu biti plosnati. Al prima slikanjem (direct painting) takav efekt se ne može nikada postići. ali ni jedan nije sasvim preporučljiv jer svaki u određenoj mjeri mijenja karakter boje. Kistovi malih brojeva od dlake crvene kune sa šiljastim vrhom koriste se za izvlačenje preciznih detalja ili za izradu minijatura. repa vjeverice. mekan i specifično oblikovan. Kistovi Za slikanje akvarelom koriste se kistovi od dlake crvene kune. četkice. Široki kistovi koriste se za nanošenje većih obojenih ploha i za ispiranje boje. tvora.. Old Holland (cobalt blue deep). (dno) Winsor & Newton. Kist mora biti gust. Graham.Koristi se i vosak i masking fluid (sintetski) koji su vrlo korisni za maskiranje svijetlih akcenata npr. (sredina). vidre. krpice.

razmazivanje viška boje vlažnim kistom . 2 Kistovi za akvarel različitih oblika Osim klasičnog lazurnog slikanja u transparentnim slojevima.Slika 11.nanošenje boje perom ili trskom 82 . koriste se i suvremene tehnike kao što su: . 1 Akvarel kistovi različitih veličina Slika 11.nanošenje boje suhim kistom .ispiranje svježeg sloja boje vlažnim kistom .

uljenim pastelom. W.. ili tvrđom olovkom) . voskom.Da ne bi došlo do prljanja tona crtež se može izvoditi materijalom koji se ne otapa u akvarelu (tušem...Turner. flomasterom.nanošenje i oduzimanje boje spužvom .monotipijsko otiskivanje materijala različite teksture Akvarelna tehnika je najčešće kombinacija crteža i akvarela ili gvaša da bi se postigao željeni efekt. akvarel.nanošenje boje prskanjem (airbrush tehnikom) . Venezia 83 .

Gvaš je gust. stoljeću dobiva današnji karakter. plastičnim limenkama ili gvaš boje u prahu. Kao podloga za gvaš najčešće se koriste tonirani papiri veće gramature i kartoni. kolažom. kao i od dlake telećih ušiju. Bijeli dijelovi slike slikaju se bijelom bojom. odnosno. Kistovi za gvaš slikanje su malo tvrđi od akvarelnih kistova. bogatstvo tonova raskvašenog pastela u gvašu. Prave se od volovske ili jazavčeve dlake.vodena mrlja. Dodatak glicerina povećava elastičnost premaza. Pored papira može se kao podloga koristiti platno. Pogodni su i fini akvarelni kistovi od dlake soba. Dodavanjem bijele boje postiže se bogatstvo tonova. pa čak i pločice slonove kosti. od dlake vidrinog repa. kistovi od dlake kune. Gvaš je tehnika slikanja vodenim bojama koje se miješaju s gustom bijelom bojom. dekstrin. četkama. ton podloge utječe na karakter gvaša. 84 . kao u temperi i ulju. U Degasovim “pastelnim gvaševima” osjeća se prosijavanje tonirane podloge. ovisno o toniranoj podlozi.“impasto” nanošenje boje polusuhog karaktera nanošenje boje u slojevima (treba računati da sušenjem ton boje postaje svjetliji) nanošenje tekstura češljevima. Degas (1834-1917) kombinirao je gvaš i pastel. Boja se nanosi u polupokrivajućim. Gvaš boje sadrže bijele pigmente ili punila koji pigmentima daju veću pokrivnost i mat karakter zbog površinske refleksije svjetla. Za zaštitu gvaš boja koriste se gotovi fiksativi koji ne mijenjaju u većoj mjeri površinski karakter gvaš boje. Gvaš se koristi u kombinaciji s akvarelom. kao i gvaš boje u tubama. Gvaš boje se brzo suše. Velika koncentracija veziva može izazvati pucanje. gvaš podslikavanje. Boja je zasićenija nego u akvarelu. pastelom.pastilama. čak i lazurnim nanosima. Gvaš se koristio za iluminiranje rukopisa u srednjem vijeku. Rad je završavao suhim pastelom. kontrasniji nanos suhog pastela u plohama ili crtežu. Podloga je finijeg zrna nego kod akvarela. Na tržište dolaze kolekcije gvaš boja u čvrstom stanju . Gvaš boje se mogu nanositi na različite načine: • • • • • • • vlažni nanos boje s puno vode pastozan nanos boje. pokriva podlogu. u staklenkama. Idealan je za studijsko slikanje. a znači gust. a pripremaju se samo miješanjem vodom. E. pokrivajućim. neproziran. čak i ljepenka. Danas se najčešće koriste veziva na bazi celuloznih etera koja se sušenjem znatnije ne stežu.12. gumiarabika. koji je po karakteru najsličniji gvašu. spužvama nanošenje boje ispiranjem vodom struganje osušene boje Gvaš omogućuje rad od tamnog ka svijetlom. crtežom. U novije vrijeme upotrebom lakova gvašu se daje karakter ulja. a sušenjem posvijetle. U 18. Kao vezivo se koristilo pergamentno tutkalo. Bjelina papira u gvašu za razliku od akvarela nema značajnu ulogu. posebno kod debljih slojeva. drvo. Ove boje sadrže pigment i vezivo u prahu. Iako je gvaš pokrivna tehnika. ili talijanski guazzo. GVAŠ Riječ gouache je francuskog porijekla. iz srednjeg tona ka svjetlijim i tamnijim tonovima. Pastel je nanosio u mokri namaz gvaš boje i nastavljao s pastelom u polusuhi sloj.

stoljeću Cennino Cennini spominje različite vrste tempera. hidrofilan. a odnosi se na mlijeko koje je prirodna emulzija. žumanjkova.E.onaj koji odbija vodu) veziva. kao specifično lakše. Otopljeni u vodenoj ili uljenoj komponenti smjese. U 14. koje služe za vezivanje boje.onaj koji privlači vodu) i hidrofobnog ( fobija= strah.emulzija. Mućkanjem se ulje rasprši u vodi u obliku sitnih kapljica. To su stabilne smjese dviju tekućina koje se ne miješaju. hidrofoban. 13. Od bistrih tekućina nastaje mliječna. potrebno je dodati sredstvo koje sprječava udruživanje raspršenih čestica i odvajanje tekućina. neprozirna tekuća smjesa. već su u obliku sitnih čestica raspršene jedna u drugoj. gumitempera.1. odjeljuje od vode. što znači miješati. što znači izmusti. Danas se pod nazivom “tempera“ podrazumijeva višedijelno vezivo koje je sastavljeno od hidrofilnog (filius= prijatelj. Time dolazi do povećanja ukupne površine kojom se tekućine dodiruju. tutkalna tempera i voštana tempera. U srednjem vijeku “tempera” je naziv za složena vodena veziva s kojima se pripremala boja.VIDOVIĆ stare boje i kistovi – gvaš 13. Najjednostavnija emulzija je mješavina vode i ulja. EMULZIJE Riječ emulzija dolazi od latinske riječi emulgere. TEMPERA Naziv tempera potječe od latinske riječi temperare. 85 . Sredstva koja čine emulziju stabilnom su emulgatori. kao što su: jajčana. Ova emulzija nije stabilna i ulje se. okružuju tankim molekularnim slojem sve sitno raspršene čestice druge komponente i ne daju im da se odjeljuju. Da bi emulzija bila stabilna. Djelovanjem emulgatora ostaju trajno povezane jedna s drugom kao gusta mliječna stabilna smjesa.

tzv. Monomolekularnim slojem molekule sapuna okružuju i međusobno odjeljuju disperzirane čestice ulja. Ove se tvari.3 Koloidna micela želatine Slika 13. Micele hidrofobnih koloida na svoju površinu vežu ione kojih ima u otopini i tako postaju električki nabijene pa se međusobno odbijaju i emulzija ostaje stabilna.chem. 1 Shematski prikaz molekule sapuna Nepolarni ugljikovodični rep prodire u nepolarne kapljice ulja. Slika 13.pmf.4 Koloidne micele srebro-klorida 86 . škrob.pdf Drugi tip emulgatora su zaštitni koloidi čije molekule lebde u obliku micela raspršenih u vodenoj otopini. Koloidne micele su čestice koloidnih dimenzija izgrađene od većeg broja manjih iona ili molekula. Slika 13. hidratni ovoj koji sprječava slijevanje raspršenih kapljica druge komponente. micele.Kao emulgatori koriste se sapuni čije molekule imaju polarni hidrofilni dio koji privlači vodu (“glava”) i ugljikovodični nepolarni dio (“rep”) koji je hidrofoban (lipofilan) pa se okreće prema ulju. Kao zaštitni koloidi koriste se kazein. dakle. čija površina postaje polarna. 2 Proces emulgiranja sapunom http://eskola. metilceluloza. a polarna glava okreće se prema polarnim molekulama vode. Kod hidrofilnih koloida koloidne micele privlače vodu i imaju tzv. Na taj način razbiju se (disperziraju ) kapljice ulja u sitne kuglaste čestice. mogu emulgirati s uljem. ali ih i povezuju s drugom komponentom pa emulzija postaje stabilna. animalno tutkalo. Slika 13.hr/udzbenik/u40/19%20sapuni.

JAJČANA TEMPERA U svom djelu “Trattato della pittura”.1. Emulzijska boja se razrjeđuje vodom ili razrijeđenom emulzijom. Za razrjeđivanje emulzijske tempere odlučna je samo njena vanjska faza odnosno disperzno sredstvo. Njihove čestice jako bubre pri suspendiranju u vodi pa se zgušnjava vanjska faza. te kemijski. kao volovska žuč. a voda vanjska faza. zbog čega se čestice ulja mogu otežano slijevati. Kao stabilizatori se koriste bentonit. Čista jajčana tempera (prirodna jajčana tempera) 1. Kod UV-emulzija ulje je raspršeno u vodi. UV-emulzije su nakon sušenja uglavnom mat. Cennino Cennini piše o temperi cijelog jaja i žumanjkovoj temperi kao kvalitetnom vezivu za slikanje na zidu i dasci. disperzne faze ( unutarnje ili raspršene) i disperznog sredstva (vanjske ili omatajuće faze). Verrocchio. Ove su emulzije bogate uljem pa se i razrjeđuju uljem ili otopinom smole u otapalu ( eteričnom ulju -terpentinu). koju nazivaju cera colla. za razliku od tempera koje sadrže emulgirano ulje. škrobne tempere itd. povećava se njena viskoznost. Emulzije se suše fizikalnim putem. Film tih boja je vrlo postojan. Ulje je unutarnja. a vanjska faza je voda s otopljenim emulgatorom (tutkalo. oksidacijom i polimerizacijom ulja. 13. Kao konzervansi se koriste kamfor (otapa se u alkoholu). Danas se koriste i nove emulzije i disperzije na bazi sintetskih smola -akrilnih i polivinilacetatnih smola. soja-protein itd. 13. I danas jajčana tempera u različitim varijantama zauzima najznačajnije mjesto među temperama. arapska guma. gumaste tempere. Jajčana tempera od cijelog jaja 87 . timol. Pigmenti djeluju na stabilnost tempera boje jer zgušnjavanjem emulzije otežavaju razdvajanje. Bizantinske ikone na drvenoj dasci rađene su temperom.2. klinčićevo ulje itd. Boje vezane ovim temperama ne žute niti tamne. Kod emulzijske tempere unutarnja faza je ulje ili otopina smole u otapalu. škrob) pa razlikujemo kazeinske tempere. Vanjska faza je uvijek nosilac čestica pigmenta koje su samo u njoj suspendirane.Mrežasta sredstva. Fra Angelico. Şlikanje tempernim bojama koristili su već Egipćani. Konzervansi su sredstva koja štite od mikroorganizama. Stabilizatori su dodaci koji emulziju održavaju u upotrebljivom stanju za vrijeme odležavanja. Portreti mumija iz Faiyuma rađeni su enkaustikom. smanjuju površinsku napetost između vodenih i uljenih sastavnih dijelova pa poboljšavaju stabilnost emulzije. Vanjska faza je ulje i u ulju su suspendirane čestice pigmenta. žilav i po izgledu sličan filmu uljene boje s izrazitim sjajem. Kod VU-emulzija voda je raspršena u ulju. Ovom tehnikom slikali su talijanski majstori: Giotto.2. isparavanjem vode ili otapala. Emulzije se sastoje od dvije faze. Emulzije se u slikarstvu upotrebljavaju kao vezivo za tempera boje. Botticeli i mnogi drugi. kazein. Srednjovjekovno štafelajno slikarstvo je temperno. ali i voštanom temperom (osapunjeni vosak.

Slika 13. Nakon sušenja postaje otporno. Takav postupak slikanja nazivali su tadašnji talijanski slikari “trattegiaro”. Kasnije se umjesto smokvinog mlijeka dodavala mala količina vinskog octa koji je osim konzerviranja tempere bolje povezivao žumanjak s bjelanjkom. Žumanjkovo ulje je sporo sušivo (suši nekoliko mjeseci). a ukupno sadrži: • • • • 12% bjelančevine (albumina) 12% žumanjkovog ulja 74% vode male količine složenih tvari-lecitina i vitelina. zato se cijelo jaje češće emulgira s uljima i smolama. za razliku od nanošenja boje u vidu sitnih točkica. stoljeća izvodili su svoja najljepša djela. I danas se taj postupak koristi za kopiranje i restauriranje tako oslikanih djela. nije potrebno lakiranje slikanog djela. 2. ne tamni i ne mijenja se. i 15. Boja se zato nanosila u kosim crticama tankim i oštrim kistom. Dodavali su joj mliječni sok grančica smokve koji je konzervirao temperu i pojačavao prihvaćanje boje uz podlogu. brzo se suši i manje je elastična od žumanjkove tempere. a potpuno očvrsne tek nakon jedne i više godina. vodu i žumanjkovo ulje. kojeg su nazivali “puntegiaro”. Žumanjkova tempera Žumanjak sadrži: • 15% albumina 88 . 5 Trattegio odnosno trattegiaro (kao retuš) Vezivo od cijelog jaja dobije se miješanjem žumanjka i bjelanjka dok ne pređe u tekućinu jednoličnog izgleda. Kako boje vezane medijem čiste jajčane tempere ne tamne. Čista jajčana tempera se teško razmazuje i ne omogućuje direktno nanošenje tonova širokim kistom u širokim plohama. Za razliku od gvaš boja. čista jajčana tempera bojama daje svilenkasti sjaj. koji su izvrsni emulgatori Stara jajčana tempera koju Cennino Cennini naziva “tempera d’uovo” pripremala se samo od cijelog jaja ili žumanjka. Nakon određenog vremena sušenja može se poliranjem svilenom čistom krpom postići emajlu sličan izgled. Kokošje jaje se sastoji od bjelanjka i žumanjka.Kokošje jaje je prirodna emulzija jer sadrži bjelančevinu. Pigmenti navlaženi destiliranom vodom vežu se ovom prirodnom emulzijom. Tempera pripremljena od cijelog jaja teško se razmazuje. Ovim postupkom slikanja čistom jajčanom temperom talijanski slikari 14.

Žuti pigment lutein nije postojan na svjetlu. Žumanjkova kesica se zatim podigne uvis. borna kiselina. Količina luteina ovisi o prehrani. Drugi pigmente miješaju direktno s emulzijom. Već su stari slikari koristili vinski ocat koji se dodaje u maloj količini -pet kapi na jedan žumanjak. Žumanjak možemo ocijediti na papirnom ručniku Nježno ga dovedemo do ruba I probijemo opnu Dodamo oko žličicu vode Neki slikari pripremaju boju tako da suhi fino mljeveni pigment izmiješaju s vodom u gustu masu koju razrjeđuju s emulzijom. karanfilovo ulje i lavandino ulje. Danas se kao konzervansi koriste alkohol. Žumanjak pokazuje lužnatu reakciju. Pigmente koji se teško kvase s vodom treba nakapati s alkoholom. Brzo izblijedi i ne utječe na obojenost pigmenata. Daje jako elastične premaze.• 22% žumanjkovog ulja • 9% lecitina • oko 5O% vode • anorganske soli Žumanjak je izvrsna prirodna emulzija. Doda se konzervans i emulzija je gotova. Priprema žumanjkove tempere Za pripremu žumanjkove tempere žumanjak se mora odvojiti od bjelanjka. Najčešće se za slikanje i pripremanje boje koristi emulzija razrijeđena s vodom u odnosu 1:1. a žumanjak se iscijedi u posudu. probije iglom ili žiletom. a zatim se žumanjak stavi na dlan ruke i polako valja na dlan druge ruke da se oslobodi tragova bjelanjka. Brzo se kvari pa ga treba konzervirati. a ne čistom vodom jer bi ostale slabo vezane. pa već i Cennino Cennini spominje jaja gradskih kokoši koja imaju svjetliji žumanac. Ima svojstvo da se može dobro emulgirati s uljem. otopina timola u alkoholu (2O%-tna). odnosno lipofilnim (hidrofobnim) vezivima. Pri slikanju boje se razrjeđuju razrijeđenim žumanjkom. ultramarin). Veća količina octa može štetno djelovati na pigmente koji su osjetljivi na kiseline (npr. Napadaju ga plijesni i gljivice. 89 .

mrvi i puca.na traku prepariranog papira nanese se tanki premaz tempera boje . pod kistom neće biti dovoljno podatna ni otpustljiva i imat će mastan izgled. kad se papir savije. Testovi ispitivanja vezivne snage jajčane i žumanjkove tempere: . Bjelanjak se priprema tako da se pretvori u snijeg i čeka se dok ne pređe u tekućinu.na staklenu ploču se također nanese tanki premaz boje (slika 13) Poslije 24 sata sušenja. Boja se može popraviti. Sa stakla se mora ljuštiti kao koža. ako se rastrlja s malo vode i malo suhog pigmenta. potrebno je više veziva. Ako se boja briše. Ulja ima samo u tragovima. Bjelanjak se sastoji od: • • • • • 12% albumina 85% vode male količine ulja nešto sumpora (sušenjem prelazi u sumporovodik i ishlapljuje) vitelin Bjelanjak je slabije vezivo od žumanjka i cijelog jaja. Ako u boji ima malo žumanjka. Ako ima previše žumanjka. nemaju tako dobro svojstvo vezivanja i emulgiranja kao jaja kokoši koje se hrane prirodnom hranom. nakon sušenja će se brisati i postat će znatno svjetlija. Premaz bjelanjka je krt. Pastozniji premazi lako pucaju. 3. 6 Priprema žumanjkove tempere i testiranje kvalitete S temperom priređenom od žumanjka radi se tankim premazima. 90 .Dobra svojstva žumanjkove tempere ovise o ispravnoj količini žumanjka. Osušeni premaz je elastičan. ili je žumanjak od starog jaja ili ima previše veziva. boja ne bi smjela pucati.Slika 13. Ako je premaz boje i nakon 24 sata ljepljiv. izaziva pucanje i ljuštenje sloja boje s podloge. Danas više nema značajnu primjenu. ali i o svježini jaja. Današnja jaja. zbog umjetne prehrane kokoši.

....2.. tempera na drvu i pozlata 13........ umjesto vode.Simone Martini..2 dijela Mjera (vol.. cijelo jaje.. Navještenje...... Boja postaje manje masna.... cijelo jaje.....1 dio Mjera ( vol. Jajčano-uljena tempera (emulzijska tempera) Cijelo jaje i žumanjak mogu se emulgirati sušivim uljem.... dio) 91 ....... Recepti za pripremu emulzijske tempere od cijelog jaja: Sastojci 1......... ali i manje žuti........... Ulje se može zamijeniti štand uljem razrijeđenim terpentinom u omjeru 4:1......... umjesto dijela lanenog ulja dodaje se gusta otopina damar smole u terpentinskom ulju u omjeru 1:2...1 dio ugušćeno ulje.2.3/4 dijela voda... ali nekuhano mlijeko s kojim brže otvrdne i postaje manje osjetljiva prema vodi.1 dio ugušćeno ulje. kod pripremanja može dodati obrano. ali sporo otvrdne pa ostaje dulje vremena osjetljiva na djelovanje vode .. Jajčano-uljena tempera se brzo suši..... pa se dobije jajčano-uljena tempera (emulzijska tempera)...................1/2 dijela voda..... dio) Sastojci 2....Zbog toga se.. Kako emulzijske tempere zbog lanenog ulja s vremenom požute....1/2 dijela damar otopina.

. Stajanjem mlijeka bakterije mliječne kiseline počinju djelovati na mliječni šećer.. žumanjak..... damarsmolnim lakom (jednaki težinski dijelovi damar smole u izblijeđenom lanenom ulju s malim dodatkom terpentina) uz dodatak destilirane vode.1 dio 3.. zbog čega mlijeko postaje kiselo. Masnoća i kazein se izdvajaju jer su u vodi netopljivi.1 dio štand ulja....... žumanjak...........1/2 žličice damar laka.1dio laneno ulje..... žumanjak........ Žumanjak se može emulgirati lanenim uljem..3 dijel ugušćeno ulje.. eteričnim lakom (smola u otapalu)..........3..5% masti 3-5% kazeina (kalcij-kazeat) 4.1dio lavandino ulje..2 dijela Mjera (vol...... KAZEINSKA TEMPERA Kazein je bjelančevina životinjskog porijekla. 92 . dio) 13. Mlijeko je prirodna emulzija koja sadrži: • • • • • oko 5. Recepti za pripremu emulzijske tempere od žumanjka: Sastojci 1. dio) Sastojci 2.... Emulgiranje je bolje kad se miješaju odvojeno hidrofilni i hidrofobni sastojci..... veže se za kalcij i mliječna emulzija se raspada.9% mliječnog šećera (laktoza) do 3 % mliječne kiseline vodu U mlijeku je masnoća emulgirana otopinom kazeina...1 dio voda........ a s njom se ugodno slika.4 dijela laneno ulje.. Mliječna kiselina djeluje na kalcij-kazeat..3 dijela kopal lak (kopal:ulje=2:3)........ štand uljem.......... dio voda..... pretvaraju ga u mliječnu kiselinu. 1/2 žličice destilirane vode prema potrebi Mjera (vol. žumanjak . Dobiva se iz mlijeka.....................Žumanjkova-uljena tempera Danas se češće koristi žumanjkovo-uljena tempera koja se sušenjem malo mijenja. firnisom...10 kapljica na 1 žumanac 4..... Kazein je u mlijeku vezan za kalcij i na taj način koloidno otopljen...2/3 dijela vinski ocat.. Po sastavu je fosforprotein... a zatim se miješanjem dobro emulgiraju.........

Slika u tehnici caseinske tempere. Koriste se i organske lužine.. Za slikarsku upotrebu kazein smije imati O.. natrij karbonata (sode)..... Otapa se u vrućoj vodenoj otopini boraksa. ali se ne otapa... Najčešće se koristi boraks-kazein jer je najmanje lužnat. pomoću bakterija mliječne kiseline. Zato podloga mora biti čvrsta jer bi moglo doći do ljuštenja zbog popuštanja slabijih dijelova podloge. Djelovanjem ugljik (IV)oksida iz zraka na površini vode bi nastala tanka prevlaka kalcijevog karbonata.5-1% masnoće.. suvremeni am. amonij-karbonatu. bistru vapnenu vodu treba odliti. Vjerojatno neke inozemne tvornice kazeinsko vezivo pripremaju s morfolinom. Recept za boraks kazein kazein u prahu. a nakon sušenja je netopivo u vodi. Vapneni kazein je pokvarljiv. Već u srednjem vijeku bilo je poznato ljepilo pripremljeno od mladog sira i gašenog vapna koje ima izvanrednu snagu lijepljenja. Vapneni kazein priprema se od najmanje godinu dana odležanog gašenog vapna koje se s vodom razrjeđuje u gusto vapneno mlijeko koje treba procijediti. ali toplog mlijeka (oko 35 0 C) centrifugiranjem. Sve ove otopine djeluju lužnato (alkalično). u amonijaku....Za dobivanje kazeina koristi se obrano.. Zatim se ispire u toploj vodi nekoliko puta... Hlađenjem postaje znatno gušći. Izmiješa se 4-5 dijelova sira s jednim dijelom gašenog vapna u polugustu masu bez grudica koja se odmah razrijedi s trostrukom količinom vode. a onda se dodaje vruća otopina boraksa i miješa uz zagrijavanje na oko 600C sat i više dok se kazein potpuno ne otopi. a zatim se kazein miješa s vapnom. U 12. Treba se upotrijebiti u jednom danu. odnosno kisele surutke. Za štafelajno slikarstvo koristi se kiselinski kazein koji se dobiva iz potpuno odmaštenog. Kvalitetne vrste kazeina su bijeložučkaste boje. slikar Kazein prodire duboko u podlogu. i 13... a lošije vrste su žute boje. Kazein u vodi bubri. odmašteno i nekuhano mlijeko. Vapneni kazein se priprema od svježeg nemasnog sira (najbolje kravljeg). kao trietanolamin i morfolin. stoljeću vapneni kazein se koristio kao vezivo na zidu u “fresco secco” tehnici. Gašeno vapno se može čuvati u staklenoj posudi širokog grla tako da se doda malo svježe vode na koju se položi voštani papir da čuva vapno od karbonatizacije... koji otapaju u vodi močeni kazein. 40 g 93 . Kad se vapno slegne. amonij-bikarbonatu (ABC).... Kazein se mora močiti u vodi dok ne nabubri uz dodatak borne kiseline kao konzervansa...

..ulje i arišev terpentin prethodno treba razrijediti.. Osušeni premaz kazeina je tvrd. voštanim sapunom.. 125 ml Po receptu kojeg su koristili francuski slikari sitno mljeveni francuski kazein nije uopće potrebno močiti u vodi da nabubri. Ova sredstva se dodaju u količini od 15-2O% od volumena kazeina.. Kazeinska tempera pripremljena s lanenim uljem brzo požuti.. koja se suši mekše i sporije. Miješanje se nastavlja uz mali dodatak destilirane vode dok se pri pokusu na ljepljivost među prstima ne osjeti slaba ljepljivost kazeina... zato je najbolja tempera emulgirana žumancom..... koje se uspješno upotrebljavaju u reklamno-dekorativnom i štafelajnom slikanju.... Emulgiranje je bolje ako se emulgiraju guste tekuće tvari. Vezivna snaga i ove tempere je jača od ostalih tempera. pri čemu emulzija postaje sve gušća.. zato se danas za emulgiranje upotrebljavaju sušive alkidne smole modificirane sojinim ili nekim drugim nesušivim uljem koje im poboljšava elastičnost... već se suh miješa s praškastim boraksom i doda se toliko destilirane vode da se smjesa može lako miješati... ali je krt. Pri slikanju se koristi emulzija razrijeđena u omjeru 1:2 dijela vode.. dijelova pripremljenog gustog kazeina. Suvremeni kazein (francuski) je već čist. dodatkom nekoliko kapi destilirane vode emulgiranje će se moći nastaviti. Ljeti otopina kazeina može trajati najduže jedan dan. Za slikanje kazeinskom temperom slikari prethodno vodom namočeni pigment vežu s nerazrijeđenom emulzijom. a zimi do dva dana ako se drži na hladnom mjestu. Tvorničke kazeinske tempere. Obično se emulgira pa postaje mekši i elastičniji... 94 . smolnom otopinom.... Laneno štand... oslobođen masnoće i pomiješan s lužnatim sredstvom potrebnim za otapanje kazeina. Ako se previše ugusti..... Kazein je jako vezivo i veća je opasnost da će boje biti jako vezane... ugušćena ulja i viskoznije otopine smole.... Prema drugom načinu vezivanja... otporan na vodu. 125 ml boraks...... Kroz pola sata nastala pjena se slegne i kazein se može koristiti. dio žumanjka s 8 vol.. a za slikanje tih jače vezanih boja koriste emulziju razrijeđenu s tri dijela destilirane vode.. Kazeinska tempera Najčešće se kazein emulgira razrijeđenim lanenim štand-uljem. Obično se emulgira 1 vol. pigmenti se vežu emulzijom razrijeđenom u omjeru 1:3 dijela vode.... Smjesa ubrzo počinje pjeniti i tada joj se dodaje postepeno 4-5 kapi amonijaka. 16 g destilirana voda (vruća).. otopinom alkidne smole. Najbolje se emulgira u tarioniku miješanjem tučkom. ariševim terpentinom i žumanjkom.. Kazeinska tempera suši se brzo i vrlo tvrdo...destilirana voda (hladna). pripremljene su uglavnom s alkidnim smolama...

Kazeinska tempera na bazi boraksovog kazeina je ipak lužnata i zato se moraju koristiti čisti pigmenti koji su otporni na lužine.4. ali se sporije suši.Botticelli. iverice. ljepljenice ili vlaknatice. Prednost kazeinskih tempera pred drugim vrstama tempera je njihova izvanredna snaga vezivanja i netopivost u vodi. Karton je za kazeinsku temperu nedovoljno jaka podloga. Zbog nepoznavanja kazeina slikari ih danas sve manje pripremaju. Krist na Maslinskoj gori. Gumasta tempera se može pripremiti i s ugušćenim lanenim uljem i otopinom damar smole: 95 . boja gubi mekoću i podatnost. Takva tempera je elastičnija i manje žuti. GUMASTA TEMPERA (gumitempera) Za pripremu gumaste tempere najčešće se koristi otopina arapske gume koja se otapa u vodi u omjeru 1:2. Umjesto lanenog firnisa može se upotrijebiti makovo ili orahovo ulje s dodatkom najviše 2 % kobaltovog sikativa. Kazeinska tempera zahtijeva čvrstu podlogu: masivne drvene ploče. tempera na dasci Kod kazeinskih boja spremljenih u tube ili posudice često dolazi do ukočenosti boje. 13.S. a karakteristična je za koloidne otopine. Ova pojava se naziva tiskotropija . Takvu boju treba “probuditi” samo laganim miješanjem staklenim štapićem i odmah postaje mekana. Gumasta tampera se priprema emulgiranjem otopine gume s lanenim firnisom u količini 15-20 % od volumena otopine gume.

. Suše se sporije.... Po sastavu je smjesa dugolančanih ugljikovodika. Boje se pripremaju s gumastom emulzijom u vrlo mekanu pastu koja se čuva u dobro zatvorenim posudicama.. Zbog zasićene prirode ovih spojeva ostao je stoljećima kemijski nepromijenjen. Bijele boje dobiju neugodan staklasti sjaj... Najprikladnija podloga za sve vrste gumastih tempera je čvrsti papir obrađen svijetlo toniranom krednom ili poluuljenom osnovom... To je lučevina nekih astragalus grmova (tzv... koja se otapa u vrućoj vodi.. Nastaje mliječnobijela voštana emulzija koju do hlađenja treba lagano miješati. ali su osjetljivije na vlaženje.. Ne mogu postati netopive dodatkom alauna i prskanjem s 5%-tnom otopinom formalina... Gumasta tempera je pogodna za slikanje studija. Manje je krta....1 dio otopina damara. Boja za slikanje razrjeđuje se gustom ili razrijeđenom emulzijom.... U dobro zatvorenoj posudi može trajati najmanje šest mjeseci. otopi se u manjoj količini vode i doda u vruću otopinu voska. Trešnjeva guma daje viskoznije otopine od arapske gume pa se upotrebljava 10%-tna otopina gume. koje poliranjem mekom krpom dobiju voštani sjaj. VOŠTANA TEMPERA Pčelinji vosak je jedno od najpostojanijih veziva.......... pa se mogu miješati s uljem....oko 30 g čistog pčelinjeg voska otopi se u .. ali je tamnija. Otporan je na djelovanje kiselina.5 dijelova ugušćeno laneno ulje.... estera (masnih kiselina i viših alkohola) i slobodnih masnih kiselina kojih ima oko 12%.... jajem i žumanjkom..5. Recept za pripremu voštanog sapuna: ..8 g amonij-karbonata..... Smjesa se kuha cijeli sat dok se vosak potpuno ne osapuni.... Papir je dobro obostrano učvrstiti premazom 2%-tne otopine želatine s dodatkom alauna... 96 ...2 dl destilirane vode . Voštani sapun se koristi kao dodatak drugim vezivima pa nastaju voštane tempere.. S lužinama reagira tako da dolazi do saponifikacije pri čemu nastaje voštani sapun (saponificirani pčelinji vosak). Boje vezane gumastom temperom ipak naginju raspucavanju i zato nisu pogodne za pastozno slikanje. Za pripremu gumaste tempere može se koristiti i tragant guma.. koji uspijevaju u Siriji... Ovisno o količini ulja mogu se razijeđivati vodom ili terpentinom. U hladnoj vodi nije topiva...........1/4 dijela Emulzija od gume je postojana.... Sve vrste gumastih tempera ostaju trajno osjetljive na vodu.. koji je izvrstan emulgator i služi za pripremu voštanih tempera ili kao dodatak manje postojanim emulzijskim temperama. (NH4)2CO3........ 13. Dodatkom bijelog bolusa sjaj se može smanjiti... leguminoza).. Emulgira se tutkalnom otopinom. Voštani sapun se može dodati i akrilnim emulzijama (akrilnim bojama) kao emulgator.. Perziji i Indiji.. koja je dovoljno gusta za emulgiranje.... S njom se najljepše slika na navlaženom papiru koji mora biti dobro tutkaljen kako ne bi upio vezivo iz boje i boju oslabio.Recept za pripremu gumaste tempere: gusta otopina gume. samo bubri i prelazi u sluzastu masu..... Nije preporučljiva za izvođenje lakirane tempera slike kao i za podslikavanje u kombiniranoj tehnici.. gumiarabikom..1dio glicerin..

10 g pčelinjeg voska zagrijemo u . posebno ako su slojevi boje tanki.Vosak se može očistiti tako da se nastruže na tanke listiće koji se preliju u posudi s većom količinom hladne destilirane vode. Umjesto dubinske svjetlosti mokrih boja. Na donjoj strani su istaložene sve teže i netopive nečistoće koje se struganjem uklone. Nečistoće isplivaju na površinu voska u obliku pjene koju treba oprezno skinuti.... manje što je emulzija bogatija uljem. tzv. KARAKTERISTIKE TEMPERA BOJE Tempera je tehnika polulazurnog karaktera.. a slikanje nastaviti jajčanom temperom.... Nakon hlađenja vosak će se skrutiti u obliku okrugle ploče.. Obrnuti postupak nije dobar. kod slikanja u više slojeva.1 dio venecijanski terpentin..... mastiksa. a kemijski proces sušenja traje godinu i više. 13.5%tna otopina želatine koja se fiksira formalinom. Nisu sve vrste tempere pogodne za lakiranje.. -masa se kuha na vodenoj kupelji dok se ne dobije glatka pasta koja se hladi uz miješanje. kao i njihova kombinacija (jajčana boja se razrjeđuje kazeinskom emulzijom ili kazeinska boja jajčanom emulzijom)..1/4 dijela Poliranjem mekom krpom voštana tempera dobije mat sjaj. Ista boja će u ulju ili akriliku djelovati zagasitije. Temperna boja nakon sušenja posvijetli.ili .. Čisti vosak se ne lijepi za zube..25 ml destilirane vode. pliva na vodi..6.. Na dodir se suši brzo. kao specifično lakši. Boja lakiranjem izmijeni izgled. tako da se osjeća crtež i podslikavanje... Sljedeći sloj boje može se nanositi već nakon nekoliko minuta.. Najpogodnije su jajčana i kazeinska tempera. Površinska svjetlost se zbog prisustva laka mijenja u dubinsku pa boje dobivaju dublji i intenzivniji ton. mogu se koristiti međulakovi od damara.. Recept za voštanu temperau: voštani sapun.0. 97 . Čistoća voska može se ustanoviti žvakanjem..... Čista temperna tehnika ne dozvoljava pastozan nanos boje.. nastaje površinska svjetlost zbog čega osušena tempera ima mat karakter. Deblji nanosi boje pucaju ili se ljušte. Takve promjene se moraju predvidjeti za vrijeme slikanja. Kako slika nakon nanošenja laka postaje prozirnija.. dijela 5% otopina tutkala. čak i lojem.. Dobro je podslikavati kazeinskom temperom... parafinom.. Čišćenje voska Danas se pčelinji vosak često miješa sa stearinom. Dobar međulak je 0.4 g potaše (kalij karbonata) .....1/3 dijela arapska ili trešnjeva guma..Da bi se zbog lakiranja izbjegle nagle promjene tonova.... do izražaja dolazi i preparacija pa mora biti i dobro pripremljena.. Laganim zagrijavanjem vosak se otopi i. na prijelomu prima poteze krede. -kad se vosak otopi postepeno se dodaje uz miješanje . Otvorena faza sušenja ovisi o količini hidrofilnog i lipofilnog veziva.... koja je mekša i elastičnija... Za pripremu voštane tempere vosak mora biti čist i nepatvoren. kao tvrđom i jačom. Uz podlogu prianja izvanredno..2 vol. jer kazeinska tempera jače veže pa bi dolazilo do pucanja boje.. venecijanskog terpentina razrijeđenog 1:1 s terpentinom. impasto... Slojevi boje nanose se gotovo polulazurno do završetka slike.

crteža i tempere.Temperom se mogu postići različite strukture što se danas koristi kod novih metoda tehnološke i likovne gradnje slike.Martini 13. prskanjem itd. Zbog prosijavanja zelenkastog tona. Tempera boja se može strugati . gris= sivo) podslikavanje izvodilo se bijelom i crnom tempera bojom iznad kojeg se nanose lazurni i pastozniji premazi uljene boje. tonovi inkarnata dobivaju nježne ružičaste tonove. lazurnim uljenim premazima. U kombiniranoj tehnici temperna tehnika se koristi samo za podslikavanje. 98 . Klasični majstori slikarstva koristili su različite metode kombinirane temperno-uljene slike.7. Al prima slikanje je direktno slikanje bez podslikavanja. S. Slikari sjeverne renesanse su često radili grisaille tehnikom. Grisaille (franc. bizantski majstori su koristili zelenkastosivo podslikavanje koje se naziva proplasmos. polusuhim tvrdim kistovima. a slikanje se nastavlja uljenom tehnikom. zatim lakirala lakom (međulakom) i nastavljala slikanjem u uljenoj tehnici. U ovom načinu slikanja često je bitna kombinacija crteža i tempere ili kombinacija kolaža. Majstori sienske škole podslikavanje zovu verdaccio. a za sjajne ulje. Slikanje se nastavljalo u tempernoj tehnici. skidati ili specifično nanositi slikarskim noževima. Slika se najčešće započinjala temperom.. KOMBINIRANE KLASIČNE TEHNIKE Kod klasične temperne slike kojom su slikane ikone. Za matirane površine koristi temperu. a ima sivkastozelenkasti ton. Van Eyck (13701426) je poznat po kombinacijama tempernih i uljenih dijelova na istoj slici.

Zadržavaju poteze kista zbog čega se dobro nanose slikarskim lopaticama.8. ULJENA TEMPERA Kod uljene tempere vezivo je uljena emulzija. 13. Po sastavu su polipeptidi velike relativne molekulske mase (od 104 do više od 106). smanjenje topljivosti tutkala i ostalih veziva. Hidrolizom nekom kiselinom ili bazom razgrađuju se na svoje sastavne dijelove . kazein i tutkalo spadaju u proteine. Uljena tempera može se dobiti tako da se gotova uljena boja iz tube “oposti” miješanjem s gotovom tempera bojom. Starenjem i proteini podlježu promjenama. SVOJSTVA PROTEINSKIH VEZIVA Jaje. ali je rad s njima teži nego s čistom uljenom bojom. uljem ili blagom otopinom damar smole u terpentinu. Proteini izgrađuju životinjski svijet. S. kao i do razvoja bakterija i gljivica koje ih razgrađuju.Botticelli 14. Tako pripremljenu bijelu boju miješaju na paleti s ostalim uljenim bojama. Proteini su stabilni prema oksidaciji i kemijskim promjenama u normalnim uvjetima temperature i vlažnosti.13. Ne mogu se razrjeđivati vodom ili razrijeđenom emulzijom. Po vrsti i količini pojedinih amino kiselina može se identificirati prisutnost određenih proteina u premazima i ljepilima. Proteini se sastoje od amino kiselina povezanih peptidnim vezama. odnosno hidrofilna komponenta. raspršena u ulju. ULJE 99 . nego terpentinom. kao što celuloza izgrađuje biljni.9. u kojoj je voda.emulzija. VU. Količina ulja može biti dvostuko veća od hidrofilnog veziva.amino kiseline. Vlaga je njihov glavni neprijatelj jer dovodi do hidrolize i cijepanja peptidnog lanca. Neki slikari bijelu uljenu boju miješaju s bijelom tempera bojom u omjeru 1:1. Nisu rastezljive kao obične uljene boje. kao što je na primjer. Uljne tempere su slične uljenim bojama.

kao što su oleinska (jedna dvostruka veza). Ove pore kasnije omogućuju dublji pristup kisiku i napredovanje sušenja. svjetlost. polusušiva i nesušiva.1). suncokretovo ulje. dakle. gdje je ulje u direktnom dodiru s kisikom iz zraka. Donji sloj će upiti ulje iz gornjeg sloja i time će ga oslabiti. ali je nedovoljno tvrd. ulje pomiješano s pigmentom koji je stabilan sam po sebi otpornije je od čistog ulja. molekule se međusobno povezuju i umrežavaju polimerizacijom. Što su kiseline više nezasićene (što imaju više dvostrukih kovalentnih veza). Ako su dvostruke veze konjugirane ulje će se brže sušiti i manje će biti podložno žućenju. kao što su ricinusovo ulje ili maslinovo ulje. Oksidacijom nastaju hidroperoksidi. Proces sušenja počinje na površini. Slika 14. nemaju nikakvih sušivih osobina. Tung ulje ima konjugirane dvostruke veze. kao i sikativi.1. “nahrane” i vrate tonu njegovu pravu vrijednost. koji nije viskozan. Za razliku od masti. Polusušiva ulja su: pamučno ulje. Na sušenje utječe vlaga. povezuju i izoliraju čestice pigmenata i na taj način ih zaštićuju od djelovanja vanjskih činilaca. donji premaz će upiti svježe ulje i nabubriti. 1 Umrežavanje molekula ulja procesom oksidacije i polimerizacije 100 . Sušiva ulja su: laneno ulje. što daje čvrstoću osušenom filmu ulja. Ovo objašnjava pojavu matiranja. kad se slika preko premaza koji još nije kompaktno očvrsnuo. SVOJSTVA I SUŠENJE ULJA Ulja (masna oksidirajuća ulja) su esteri trovalentnog alkohola glicerola i masnih kiselina koje mogu biti jednake. Sušenje ulja je kemijski proces oksidacije i polimerizacije. Najčešće se sastoje od 18 atoma ugljika. nanesemo novi premaz. Dakle. Polusušiva ulja ostaju trajno ljepljiva i ne mogu se koristiti kao samostalna veziva. Dok se ulje učvršćuje po površini. ulja se dijele na sušiva.14. Veziva. formira se plin koji buši pore i izlazi kroz pramaz ulja. Pigmenti također imaju zaštitno djelovanje na vezivo jer usporavaju proces razgradnje osušenih ulja. makovo ulje. Nezasićeni trigliceridi u procesu sušenja reagiraju s kisikom na dvostrukim vezama nezasićenih masnih kiselina. koje su pri sobnoj temperaturi krute i obično su životinjskog porijekla. Nesušiva ulja. Prema sposobnosti sušenja. zrak. U daljnjem procesu sušenja hidroperoksidi se razgrađuju. Ako preko ovakvog uljenog premaza. koje ima nekonjugirane. temperatura. sojino ulje. Izlazak plina čini. Sušiva ulja u tankom premazu prosuše se na zraku za određeno vrijeme. a kod ulja nezasićene. orahovo ulje. Retuš lakovi imaju svojstvo da se infiltriraju u sloj boje i tako ga zasite. ulje će brže sušiti. a naročito ulja. linolna (dvije dvostruke veze) i linolenska (tri dvostruke veze). ulja su tekući trigliceridi. zato suši brže od lanenog. Obično su biljnog porijekla. Kod masti prevladavaju zasićene masne kiseline. Iz istog razloga nastaju ubrzo na nekim premazima prskanja ako su postavljeni bez prethodnog nanošenja laka za retuširanje. Obično se nazivaju trigliceridi. premaz poroznim. ali i različite. tung ulje. Ulje sušenjem postaje jedna velika molekula (slika 14.

. osim voska.. benzinu. Ulje se dobiva hladnim ili toplim prešanjem sjemenki lana. Inertnost pigmenata prema ulju (titanovo bjelilo) izaziva jače tamnjenje. Hladnim prešanjem se dobije manja količina ulja. Već Cennino Cennini navodi postupak ugušćivanja ulja. Reakcija žućenja se pojavljuje i u prisustvu proteina i odgovorna je za žućenje uljeno-emulzijskih medija. To je spora površinska reakcija i naročito je izražena u početku sušenja. Tvorničkim uljenim bojama dodaju se. Ako moja slika ne izgleda tako dobro kao što je bila kada je završena. period površinskog očvršćivanja (ulje se ne lijepi na dodir) kod sušivih ulja traje 3-5 dana. koji reagiraju sa slobodnim masnim kiselinama i stvaraju sapune.2. začepimo i mućkamo 20-ak minuta. imat će i bolju sušivost. dobro zatvorenim posudama da bi se spriječila oksidacija. može se ulju dodati do 2% voska. Hidroliza nastaje djelovanjem vode uz prisustvo mineralnih kiselina kao katalizatora. Hidrolizom ulja. dobiti sapuni i glicerol. Ako je ulje u olovnoj posudi. Žućenje je jače u tami.Kod normalnih. odvoji se od vode i osuši zagrijavanjem na 120 0C. Ulje se često kemijskim putem bijeli. Ovaj način se preporučuje i danas. Topljiv je samo u jačim (polarnijim) organskim otapalima. S pigmentima koji se aktivno odnose prema ulju. Zbog prisustva esterskih grupa. daje elastičnije i pastoznije premaze. Laneno ulje se podnosi sa svim pigmentima. Ulje se podvrgava daljnjoj preradi sedimentacijom krutih i sluzavih materija koje lebde u ulju.. gdje je uljena preparacija (nastale slobodne masne kiseline) reagirala s bakrom. iz ulja se mogu. Smatra se da je bolje ulje iz hladnijih područja jer sadrži veću količinu nezasićenih masnih kiselina koje su vezane u trigliceridima.. Ostaci vode mogu se ukloniti i alkoholom jer on brzo ishlapi. Jače tamne i pigmenti koji zahtijevaju veću količinu ulja. petroleju. i drugi stabilizatori. Žućenje se objašnjava prisustvom nečistoća u ulju koje oksidacijom prelaze u spojeve žute boje (amini. stavi laneno ulje u sud od bronce ili bakra i za vrijeme ljetne žege izloži ga suncu da se smanji na polovinu. Neka ulja starenjem žute više od drugih. procesom saponifikacije s alkalijama. Nastaje i djelovanjem same vode na višim temperaturama kroz duži vremenski period. 14. kao što su aluminijevi i cinkovi stearati ili palmitati i aluminijev hidroksid. To je jedini način da se slici vrati svježina”. srednjih temperatura i umjerene vlažnosti. godine Rubens moli da otvore kutiju u kojoj se nalazi njegova slika da bi se utvrdilo je li potamnila i piše: “To se često dešava sa svježim bojama. kao što je slučaj s olovnim bjelilom. Laneno ulje se drži u tamnim. neutralizira i filtrira. Rubens napominje da se proces mora ponoviti ako kasnije dođe do ponovnog tamnjenja.). Ulje se može čistiti vodom ili snijegom.. dolazi do raspada ulja na slobodne masne kiseline i glicerol. Ne otapa ga terpentin ni white spirit. kao što je laneno ulje. Laneno ulje može se ugustiti oksidacijom ili polimerizacijom. trebalo bi je staviti na sunce. ali i slobodne masne kiseline zbog kojih ulje može biti kiselo. Masna cvjetanja (pojava različitih soli na površini materijala) se nekada pojavljuju i na površini slika. VRSTE ULJA Laneno ulje Laneno ulje dobiva se iz dozrelih sjemenki lana. ako su zapakovane u kutiji i nisu izložene svjetlu i zraku. Ovako pročišćeno laneno ulje je “rafinirano”. Otapa se u svim blažim otapalima: terpentinu. Nakon što se izbistri. Postupak žućenja i izbjeljivanja može se ponoviti više puta. ali je kvalitetnije (ima manje slobodnih masnih kiselina). Povezivanje molekula nastavlja se kroz dugi vremenski period zbog čega premazi uljene boje postaju krti i pucaju. Vodu i ulje u odnosu 1:1 stavimo u bocu. Razgradnja ulja Starenjem. Poznato je da je žućenju sklonije ulje s velikim sadržajem linolenske kiseline. Laneno ulje ima 80-90% nezasićenih triglicerida. Za poboljšanje stabilnosti nekih pigmenata u ulju (da se pigment ne bi odvajao od ulja). Izlaganjem svjetlu vrlo brzo dolazi do gubitka tamne obojenosti. diketoni. Tek nakon dvadesetak dana i deblji nanos uljene boje neće biti mekan. U jednom pismu iz 1629. Prisustvo bakterija proces razgradnje ubrzava.. Ova pojava objašnjava prisustvo zelenih soli bakra na bakrenim pločama. 101 . Na tržište dolazi kao “bijeljeno laneno ulje” svijetložute boje. Ostatak čine trigliceridi zasićenih kiselina palmitinske i stearinske. ulje postaje kiselo jer se oslobađaju masne kiseline koje su vezane kao esteri. posebno kad se drže u tami. Osušeni premaz lanenog ulja je linoksin. U nekim bojama se nalaze i sikativi s kojima se ujednačava “otvorena faza” određene kolekcije uljenih boja. Bit će savršeno za slikanje.

. a kobaltovog najviše 0... manganov sikativ i kobaltov sikativ.srednjeviskozna (normalno) .. nego polimerizacijom. Štand ulje žuti manje od lanenog ulja. kao i pigmenata koji bi se zbog kemijskog sastava (olovni... manganovog do 1%.. Stari majstori Italije.. Sličnog je sastava kao i laneno ulje......... umbra. Obično se preporučuje 2% olovnog sikativa na težinu ulja.........rezinate (smolni sikativi)... Ugušćena ulja se koriste i kao lak ulja.. sposobnost razlijevanja.. Ne suši se oksidacijom kao ostala ulja. Ulje s manganovim sikativom suši se za 10-12 sati. ..laneno uljni sapuni . pa razlikujemo: ... POVIJESNI PREGLED UPOTREBE ULJA U SLIKARSTVU 102 .5%.naftenski sapuni Ovisno o vrsti metalnih soli...... Po sastavu su većinom kobaltne..smolni sapuni . Nizozemske i Njemačke su ga upotrebljavali zbog bržeg sušenja od makovog ulja. Svijetle je boje. Zbog manjeg sadržaja linolenske kiseline.. ali pojačavaju tamnjenje i krtost premaza. SIKATIVI Već su stari majstori uočili da pigmenti. elastičnost i otpornost prema vanjskim utjecajima “Propuhano štand ulje” je ugušćeno oksidacijom i polimerizacijom.naftenate ...... kobaltni. Manje žuti od lanenog ulja. daje veći sjaj. manganovi) brzo sušili Tung ulje Tung ulje (drvno ulje) dobiva se iz sjemenki tungovog drva (u Kini). Makovo ulje Dobiva se hladnim prešanjem sjemenki maka.. svjetlosti.ubrzavaju sušenje ulja. zato se koristi za vezivanje tvorničkih bijelih pigmenata. Sikativi ubrzavaju sušenje ulja..Industrijski se ulje ugušćuje oksidacijom. olovne i manganove soli (sapuni) s organskim kiselinama iz ulja...... suši se sporije od lanenog (8-10 dana)..4.... a s olovnim za 24 sata.. Polimerizirano ulje je ugušćeno zagrijavanjem na 250 0C bez pristupa zraka.. koriste se olovni sikativ.linoleate (uljeni sikativi). Djelovanje sikativa ovisi o vlažnosti. zato se dodaju u malim količinama.niskoviskozna ulja (rijetko tekuća) . Prema stupnju zgusnutosti razlikuju se: .. minij.3. prozirno je kao voda. Kobaltov sikativ se najbrže suši (5-6 sati) i ne izaziva značajnije promjene boje... Polimerizirana ulja se nazivaju “štand ulja”.....visokoviskozna (gusto tekuća) Orahovo ulje Dobiva se hladnim prešanjem orahovih jezgri. 14. zagrijavanjem ulja uz pristup zraka...... toplini.. Ne sadrži linolensku kiselini pa suši sporije od lanenog i orahovog ulja (oko 15 dana)... Sikativi su dodaci koji ubrzavaju sušenje ulja. pa i to treba uzeti u obzir pri upotrebi sikativa. ali brže od makovog ulja... 14.. a kad je bijeljeno. kao olovna gleđ PbO. Makovo ulje najmanje žuti. smola i s naftenskom kiselinom. Ulje koje sadrži sikative naziva se firnis...

Slika se od nanosa siromašnijim uljem prema uljem bogatijim slojevima. Proces sušenja traje godinama.5. stoljeća rađa se veliko flamansko slikarstvo čiji je glavni predstavnik Rubens (1577-1640). čisto ili s dodatkom smole. U 14. pastozno. Sa sigurnošću se može tvrditi samo da su flamanski slikari krajem 14. KARAKTERISTIKE ULJENE BOJE Vezivo uljenih boja je ulje (laneno. postaje ne samo otporna na vodu. stoljeća počeli koristiti ulje na način koji je tek djelomično sličan suvremenoj tehnici uljenog slikanja.” Tehnika slikanja braće van Eyck je kombinacija klasične temperne tehnike i ulja koja je obogaćena dubinskom svjetlošću uljenog bojenog sloja na mjestima gdje je to potrebno. stoljeću za temperne boje. “masno preko posnog”. Poštivajući to pravilo. suši se sporije od tempere pa se s uljem mogu postići fini prijelazi i polutonovi koji se utapaju jedni u druge. balzama i otapala. krakelire. Donji porozni premaz upije vezivo iz gornjeg premaza boje zbog čega izgubi sjaj. Upotreba ulja dolazi u Italiju i već Tizian (14901576) transformira temperno slikarstvo u uljeno. Vasari koji je prenio iskustva o uljenom slikanju u Italiju u biografiji Antonella da Messine piše:” Laneno i orahovo ulje najbrže suše od svih isprobanih. orahovo.Sušiva ulja koja se najviše upotrebljavaju u zapadno-evropskom slikarstvu su laneno. voska. Ulje boji daje dublji ton i sjaj. Opća upotreba lanenog ulja pripisuje se šesnaestom stoljeću. 103 . Miješanjem boja s ovim vrstama ulja. Za ulje je karakteristična dubinska svjetlost. Dodatak sikativa u deblje premaze može izazvati pucanje boje jer se ona suši puno brže na površini nego u unutrašnjosti. 14. i početkom 15. Velika količina sikativa izaziva pucanje premaza. Laneno ulje je bilo poznato starim Egipćanima. nastavljajući tradiciju tempernog podslikavanja. Ovaj način rada u 18. a ako nisu pravilno građeni. Prilikom slikanja moraju se poštivati pravila da se slika debljim nanosima boje preko tanjih. nikada na poluosušenu boju. “znojenja”. Ulje se suši odozgo prema unutra. ispucaju. Slika se. Analize pokazuju da se laneno ulje upotrebljava u Sjevernoj Evropi od 13. Krajem 16. sjajno ili mat. ali se ne spominje njihova upotreba u slikarstvu. tzv. Ulje daje pastu potrebne razmazivosti. Rad nastavlja kontrasnijim slikanjem uz nanošenje lazura. Otkriće ulja kao veziva za pripremu boja pripisuje se flamanskom slikaru Jan van Eycku (1370-1426). tamne. S uljem se može raditi lazurno. Theophilius piše o upotrebi ulja u 12. Uljeni premazi s vremenom postaju krti. kao i do mrtvila boje (boja postaje mat). U Italiji se u 15. stoljeću više koristi orahovo ulje. Pojavljuju se pukotine. Rubens započinje na bijeloj preparaciji toniranoj sivom lazurom. stoljeća. Ulje se koristilo za pripremu boja kojima su se izvodili uglavnom dekorativni radovi ili kao sredstvo za otapanje smola i lakiranje slika. Smatra se da dolazi do putovanja veziva na površinu. Kod jako debelih premaza može doći do smežuravanja boje zbog stezanja ulja prilikom sušenja. pokrivajuće. boje ne mijenjaju izgled. stoljeću spominje ugušćivanje ulja za lakiranje slika. dobije se izdržljivija smjesa koja. nego boji daje takvu snagu i sjaj sama od sebe i bez laka. orahovo i makovo ulje. Dok venecijanski majstori rade na crvenim preparacijama. Sikative treba oprezno koristiti. ili na osušene (na dodir) slojeve boje. Tizian je više mjeseci čekao da nastavi rad na istom platnu. ali i transparentniji pa se na nekim starijim slikama čak vidi i crtež koji je bio prekriven (pentimenti). ali nema podataka da se ikada koristilo za slikanje. Rembrandt (1606-1669) sliku gradi kombinirajući pokrivajuće poteze boje i lazure. zbog čega se javlja jača dubinska svjetlost. kada se osuši. Uglavnom koristi platno kao nositelja slike. Starenjem svi tonovi uljenih boja postaju dublji. Ako slika nije pravilno građenana može doći do pucanja i ljuštenja slojeva slike. Od klasičnih vremena orahovo i makovo ulje poznato je u Grčkoj i Rimu. makovo). Još divnije izgledalo mu je što su se boje spajale daleko bolje nego kod tempere. “mokro na mokro”. U procesu sušenja. Vrijeme kad se ulje prvi put upotrijebilo u slikarstvu nije sasvim poznato. Sikativi se dodaju lazurama i tankim slojevima boje. stoljeću postaje “akademska metoda” koju napuštaju impresionisti svojim direktnim al prima slikanjem.

2.. Velika količina sikativa uzrokuje tamnjenje i pucanje premaza... Brzo sušeći damarov medij: 104 . Velika količina smola i balzama također dovodi do tamnjenja.1vol.1 vol.... voskovi i otapala.... pa mediji za brže sušenje uljene boje sadrže terpentin umjesto white spirita. Razrjeđivanje uljene boje samo terpentinom nije dobro jer dolazi do matiranja boje (mrtvilo boje).... Za lazurno slikanje na osušenim premazima koriste se viskozniji mediji. Medij za lazure (univerzalni): • • • 1 dio otopine kopala 1 dio lanenog ulja 1 dio terpentina Sporo sušeći mediji: makovo ulje Sporosušeći medij.. koji se suše brzo i kompaktno.... Materijali koji se koriste za pripremu medija su: ulja. Ovisno o željenom izgledu slike. balzami.1 vol... medij se priprema “masnije” ili “posnije”.. 1... odnosno kao sporo ili brže sušeći medij. Mediji su veziva s kojima se boja razrjeđuje da bi se lakše nanosila na podlogu... pastoznosti i drugih efekata... Brzo sušeći mediji Ovi mediji sadrže smole. ugušćena ulja. više otapala..makovo ulje.... Velika količina terpentina oslabljuje vezivo i oštećuje preparaturu.. za dobivanje sjaja.. 1.. Balzami uljenoj boji daju specifičan sjaj. Sikativi se dodaju medijima jedino kad se slika tankim premazima. Koriste se i radi lazurnosti premaza... dio -test benzin (white spirit)... dijela . MEDIJI U ULJENOM SLIKARSTVU Za uljeno slikanje potrebna je manja ili veća količina medija.1/2 vol dijela ... dio Terpentin u medijima za uljeno slikanje ubrzava proces sušenja ulja.damar u test benzinu.makovo ulje... što je karakteristika uljene tehnike.. utapanje jedne boje u drugu ali usporavaju sušenje. dio .. plastičnost.. pa se dodaje štand ulje umjesto dijela lanenog ulja.6. Ulja i smole nisu najbolji mediji kad su jedini sastojak medija... sadrži sporije sušivo makovo ulje. (sjajni medij) ... na konzistenciju boje i na proces sušenja. za slikanje “ mokro u mokro”. Prevelika količina ulja u mediju usporava sušenje i dovodi do žućenja..test benzin. tamnjenja boja. Njihove mješavine uz dodatak otapala su kvalitetni mediji..2 vol. manje ulja ili sasvim bez ulja... Svojim sastavom utječu na optički izgled boje.14.... pa ulje prodire u platno..... smole.... Uljena boja najčešće se nanosi medijem koji zadržava sjaj oslikane površine.. balzame.

. dio 2.... dio .. dio Univerzalni mediji: 1. Damar medij za lazure sastavljen od: 9 dijelova damar laka. .1 vol..... 2 dijela venecijanskog terpentina (balzam) Srednje sušeći mediji: 1..... 2 Damar lak kao medij (1 dio damara i 4 dijela terpentina) 2.........makovo ulje......rektificirani terpentin.. 4 dijela štand ulja...1 vol... dio .1 dio . 3.damar u terpentinu... dio .1 vol...Slika 14........ (tamniji) ......2 dijela 105 ....ugušćeno laneno ulje...........otopina damara u terpentinu . Damar medij za lazure: Slika 14...........1 vol. (svjetliji) ......laneno ulje..2 vol.rektificirani terpentin.. dijela .1 vol..damar u terpentinu 1:3. 9 dijelova terpentina...

..............7.......1 vol..........otopina damara........ dio -kobalt naftenat. PbO................( priprema se kuhanjem) ..........1 dio .......5 l Ljeti. GRADNJA ULJENE SLIKE 106 .......... Pariz 1935.... pastozni Becićev autoportret... -laneno ulje.....impasto... 4 detalj .............................1 vol....20 kapi / o...pčelinji vosak.olovni oksid...terpentin....laneneno ulje....terpentin.... dio -terpentin.. kad je sušenje brže..........10 dijelova ....... količina terpentina se može povećati......... terpentinu) ili punski vosak (vosak osapunjen potašom)....................5 kapi/ dl 2......pročišćeno laneno ulje.........4 dijela ....... Impasto medij (Rubensov)..... 1 dio 3....2 dijela ........... makrosnimak ......kobalt sikativ .1/16 dijela ( djeluje kao sikativ) Slika 14........ Mediju se može dodati minimalna količina bijeljenog voska ili parafina. Za postizanje mat karaktera uljenoj boji se može dodati voštana pasta (vosak otopljen u test benzinu...1 dio . 14... ..........

Vermeer na nekim mjestima iste slike. inače podslikavanje nema svrhe. stoljeća zbog upojnosti na krednu preparaciju nanosili dodatni sloj crvene.Osnovne faze gradnje klasične uljene slike su: preparacija. Sloj boje iznad podslikanog sloja mora biti lazuran. U ranoj renesansi koristi se svijetložućkasta preparacija. Ovi dodatni slojevi nazivaju se imprimatura (lat. Može biti komplementarna ili kontrastna s gornjim slojevima lazurnih nanosa boje. Obično se podslikava temperom. Često se koristi imprimatura boje inkarnata. lazurno slikanje u slojevima. Podslikavanje može imati strukturu (pastozno i reljefno). koji zrače kroz slojeve boje. Za crtež se koriste različiti crtaći materijali: kreda. Krta i upojna tutkalno kredna preparacija na dasci zamijenjena je u 17. monokromno ali često i polikromno radi kolorističkih efekata. U likovnom smislu imprimatura određuje srednji ton iz kojeg će slikar graditi sliku. imprimere=utisnuti. koristi dvije imprimature. obojeni krejoni. otisnuti). smeđe ili sivkaste tempera boje. 107 . koja je bolje prilagođena platnu i uljenom slikanju. Gornja slika prikazuje samo ideju podslikavanja u tonu umbre. a u novije doba i akrilikom. Vermeer koristi podslikavanje . podslikavanje. Impresionisti radije slikaju na bijelom dodatnom sloju olovne bijele boje. Poznato je da su slikari 17. kao i crtanje kistom rijetkom uljenom bojom. Imprimatura kao i podslikavanje prosijava kroz sljedeće slojeve boje. Rembrandt je često koristio i dvije imprimaturecrvenkastu a iznad svijetlosivu. Za Venecijance su karakteristične tamne uljene imprimature. jednu preko druge ili jednu pored druge. ugljen. Imprimatura se nanosi da bi se upojna osnova prilagodila uljenom slikanju. crtež. a mogu se koristiti i kombinacije. Mljekarica. Vermeer van Delft. i 18. stoljeću elastičnijom emulzijskom (poluuljenom) preparacijom. Kod Leonarda je pomalo ružičasta od crvenog bolusa.samo podslikavanje kod vermeera uglavnom nije tako detaljno kao završni slojevi Podslikavanjem se stvaraju bogati kontrasti.

. utiranje... Westminster. Sastoje se od čvrste umjetne smole (polimera). Boje se nanose kapanjem. Često se bijela boja ne koristi.....monomer . Impresionistički način al prima slikanja koristi poteze kista crticama.Kod klasične gradnje uljene slike u slojevima koristi se lazurno slikanje.. Al prima slikanje (tal. direktnim slikanjem. fino raspršene u vodi. Monet .voda.. točkicama (pointilizam).. bez podslikavanja.2-5 dijelova 108 .. slične su emulzijama.. Dobivaju se polimerizacijom određenih monomera u vodi kao disperznom sredstvu. prskanjem ili cijeđenjem.. jer svojom pokrivnošću osiromašuje bogatstvo tonova koji prosijavaju iz donjih slojeva.. eng.... zbog disperzije svjetlosti na česticama smole... Slika se mokro u mokro. Driping tehnikom (eng. direct painting) je način slikanja kod kojeg se boja nanosi na podlogu slike u jednom namazu... Po bjeličasto mliječnom izgledu. Osnovni sastav disperzije (emulzije) : ... Čisto disperzivno vezivo često se naziva emulzija.100 dijelova .emulgator. primjer al prima slikarstva 15. -od prve.... struganje. drip=kapanje) se radi s bojama koje brzo suše. tufanje. To su “bezuljne emulzije”.. Veliki majstor lazura je Rembrandt... DISPERZIVNA VEZIVA Disperzivna veziva su veziva na bazi sintetičkih smola disperziranih u vodi.. lijevanjem. postepenog slikanja i lazura.....180 dijelova .

kao i na visokim temperaturama kada se zbog naglog sušenja čestice ne mogu povezati u kontinuirani film. drvena strugotin.. Vrijeme sušenja (otvorena faza) je relativno kratko. koji se sušenjem mijenja i postaje tamniji. polimer mora biti dovoljno mekan da se razlijeva. nego za jako glatku površinu kao što su staklo. 109 . aceton ili amilacetat. isparavanjem vode.metilceluloze (ljepilo za zidne tapete) . Sušenjem se disperzirane čestice smole povezuju u film. Uljem se može slikati na akrilnom premazu ili akrilnim bojama na osušenom premazu uljene boje.0.. Disperzije umjetnih smola se zbog toga ne smiju koristiti na niskim. Kao slikarsko vezivo najprije ga koriste slikari murala (lat. kao što su emulgatori.. Osušeni filmovi bez posljedica podnose niže temperature. kao natrijkarboksimetil celuloza i sapuni ili poliakrilna kiselina. Otapa se samo u jačim organskim otapalima. ili ionski. ali slabi kvalitetu filma . Vezivna snaga akrilne disperzije je tako velika da se ne skida čak ni jako razrijeđena boja. Svježoj boji daje svjetliji. Viskoznost disperzija ne ovisi o molekularnoj težini disperziranog polimera.medijem za usporavanje sušenja (retarding medij) Svježa disperzija razrjeđuje se vodom.. Emulgatori mogu biti neutralni. Mogu se nanositi i u debljim slojevima bez opasnosti od krakeliranja. Nakon sušenja postaje netopljiva u vodi. kao što je voštani sapun moguće ih ja miješati i s uljima.. može nanositi novi sloj boje bez opasnosti od pucanja.. Podloga ne smije biti masna.. u odnosu na otopine istih polimera koje se koriste u lakovima. Polivinil acetati se više koriste kao ljepila (adhezivi). Ovo otežava korištenje proizvoda različitih proizvođača i njihovo međusobno miješanje. kao što je amonijak može izazvati oštećenje materijala. Sitne čestice smole povezuju čestice pigmenta međusobno i s podlogom.. mramorni prah.1. terpentinu i white spiritu) može se kombinirati s drugim vezivima. Disperzivna veziva prianjaju na različite materijale.. Akrilne boje suše se fizikalnim putem. kao što je polivinil alkohol i celulozni eteri. piljevina itd.. isparljivost aditiva. Tek osušena boja može se ukloniti vrućom vodom. kao što su ksilen. Učvršćivanjem (sušenjem) postaje prozirna. pastelniji ton. usporivači sušenja itd. Akrilna emulzija je mliječnobijela tekućina. Aditivi ostaju u filmu i nakon sušenja i potencijalni su izvor slabljenja i razgradnje premaza. Sušenjem ne dolazi do deformacije boje pa se kod debelih slojeva.5 dijelova Za slikarske svrhe obično se koriste disperzivna veziva na bazi estera akrilne kiseline. Zbog relativno velike koncentracije smole moguća su i veća razrjeđenja. Dodatkom emulgatora. AKRILIK Akrilik je slikarska tehnika u kojoj je vezivo disperzija akrilne smole. Svojstva disperzivnih premaza ovise o dodacima (aditivima). tzv. Visoki postotak polimera (50-70%) u disperzijama daje stabilne disperzije s malom viskoznošću pogodnom za nanošenje premaza. U tradicionalnom slikarstvu veziva se miješaju samo s pigmentima. 15.. koji su za slikanje lošija disperzivna veziva.. Otvorena faza može se produžiti dodatkom: . Zbog ireverzibilnosti (nakon sušenja premaz je netopljiv u vodi. S disperzivnim vezivima mogu se miješati i različita punila (filer) kao što su pijesak. Akrilno vezivo puno bolje prianja za poroznu podlogu. sredstva za vlaženje.inicijator. akrilati i polivinil acetati.. metal i slično. Akrilne disperzije koriste se u širokim razmjerima oko 1950.. koja se naziva akrilna emulzija. Mogu se koristiti na svim podlogama koje nisu zamašćene ili previše glatke. Jako glatke površine se ohrapave laganim brušenjem.1-0.. Da bi se čestice smole dobro povezale u kontinuirani film. stabilizatori. Akrilni film ima veliku elastičnost. Ne miješaju se s uljem i masnim emulzijama (nisu kompatibilne s uljima). a preparacija se nanosi tupkanjem. Ako se radi na zidu. zbog velike poroznosti treba zid impregnirati disperzijom akrilne smole (akrilnom emulzijom) ili akrilik medijem. šljunak. Kiselost ili lužnatost disperzija.. 2-5 %. godine zbog velike otpornosti na žućenje u odnosu na polivinilacetatne disperzije. ovisno o debljini filma traje 5 do 50 minuta. korozivne soli. na samo površinski osušeni sloj. murus= zid).

Akrilne paste za modeliranje (Modeling paste) su smjese akrilik medija i inertnog punila različite gustoće (g/cm3). Malo usporava sušenje. tekstura. kao vezivo za kolaž. Dodaje se u manjim količinama. mat izgled. MEDIJI ZA AKRILNE BOJE Akrilne boje se razrjeđuju s vodom. ali pastozni efekt. Nakon sušenja mogu se bojati akrilnim bojama. ili se mogu naknadno bojati. Preparacija se može pripremiti pomoću akrilne emulzije razrijeđene vodom. struktura. Svi mediji su kompatibilni i mogu se kombinirati za postizanje željenog efekta. Obično se miješa u impasto za dobivanje tekstura. Ima mliječnobijele boju. Količina punila može biti i do 80%. punilom i bjelilom u omjeru: akrilna emulzija 1 1 voda 3 2 bjelilo i punilo (filer) 4 3 za temperu za ulje Na tržištu ima kvalitetnih inozemnih preparacija. Ugušćivač može vezati i različita punila radi pastoznosti koja ni u debelim slojevima ne ispucaju. Paste se mogu kombinirati akrilnim bojama i gel medijem koji povećava elastičnost. Talens) je želatinozna gusta disperzija. upojnost. Usporivač (retarding medium) produžuje proces sušenja. prah kamena plovučca (Lipari pumice). Osnovni medij ( akrilik medij. Mogu se dodavati bojama.Kod klasičnog slikanja preparacijom se zaštićuje nositelj ( celuloza u drvu. za restauriranje štukatura. Sjaj se može postići nanošenjem sjajnog laka ili naknadnim lazurnim slikanjem akrilnim bojama i sjajnim medijem.LIQUITEX GESSO (Lefranc. papiru. uljem itd. Koriste se i kao cementna podloga za mozaik. akrilna emulzija) je disperzija akrilne smole. bijele su ili bezbojne. Ne preporučuje se dodavanje u količini većoj od 10%. Pastoznije su od gela. platnu) od djelovanja veziva iz boje. To je vezivo u tvornički pripremljenim bojama i preparaciji. proziran i sjajan. Ugušćeni medij (Tickener polymer. zato se ovaj osnovni medij naziva i sjajni medij. Sušenjem postaje tvrd.GESSO POLYMER (Talens) . Kao punilo može se koristiti papirna pulpa izmiješana akrilnim medijem (mache papir). kao što su: . Produžuje sušenje boje. kaolin. 15.2. Impregniranjem i prepariranjem nositelja postiže se određena obojenost. temperni. Koristi se za pripremu preparacija. koji podsjeća na temperu. Boja razrijeđena akrilnim medijem ima veći sjaj nego kad je razrijeđena vodom. Proizvode se i akrilne žbuke za posebne teksture na zidu. pijesak. Lazurne teksture dobiju se miješanjem malo boje i puno gel medija. Za platno i papir je bolje umjesto akrilik medija. porculanskih predmeta itd. Boji daje veću gustoću. temperom. američka licenca) Nakon nekoliko sati sušenja na njima se može slikati. koristiti 6%-tnu otopinu kožnog tutkala koja sušenjem jače zategne i učvrsti podlogu. akrilik vezivno sredstvo. Mediji se koriste za posebne efekte. U pasti se nalaze punila kao mramorni prah. Akrilno vezivo ne oštećuje celulozu pa nije neophodna preparacija ni impregnacija. Mat medij zbog površinske refleksije svjetlosti daje mat karakter boji. kao fiksativ.GESSO ACRYLIC (Talens) . 110 . Impregnira se prozirnim akrilik medijem (bolji je mat). Gel medij je gust. razrijeđenim vodom u omjeru 1:1 da se postigne odgovarajuća upojnost i stabilnost.

konopci. vlakna. podslikavanja i lazura mogu se postići efekti. kao u klasičnoj temperi.). 111 . Akrilik medijem za postizanje sjaja. posebno su pogodne za dobivanje tekstura. akvarel na akrilik). zbog jednostavne primjene i razrjeđivanja vodom. nastavlja crtati u mokro. Slikanjem u slojevima. dodavanjem bijele boje koriste se za gvaš. kod miješanih tehnika treba se pridržavati pravila da se samo na suhi sloj boje pripremljene jednom vrstom veziva nanosi boja pripremljena drugim vezivom. Pokrivne akrilne boje. 15.. Crtež se nanosi pastelom. tekstil itd. Disperzivna veziva. 1 Pasta za modeliranje Lakovi na bazi akrilnih smola su bistre otopine akrilne smole u organskom otapalu (white spiritu. a kasnije na suho. Kao fiksativ može se koristiti mat medij razrijeđen vodom u omjeru 1:3. Akrilne boje koje sadrže lazurnije pigmente razrijeđene vodom ili akrilik medijem koriste se za akvarelno slikanje.. polože se na svježe prepariranu podlogu i slika se različitim medijima i akrilnom bojom. Miješane tehnike (mixed media). staklo.3. Upotrebom medija za usporavanje sušenja može se slikati mokro u mokro. AKRILIK TEHNIKE Akrilne boje imaju velike mogućnosti upotrebe. Akrilnim lakom postižu se sjajne lazure karakteristične za ulje. toluenu. keramiku. gel medijem i pastom za modeliranje mogu se dobiti zanimljivi efekti. Logičnije je za podslikavanje koristiti akrilne boje koje se brzo suše. fiksira mat akrilik medijem. Akrilno vezivo se koristi za fiksiranje različitih materijala na podlogu u tehnici kolaža. korištenjem imprimatura. Može se kombinirati akrilik i pastel. a nastaviti drugim tehnikama (ulje na akrilik. Kao lakovi mogu se koristiti i disperzije akrilne smole( sjajni ili mat mediji za slikanje) jer slici daju briljantan sjaj. Prema potrebi se razrjeđuju vodom.15. drvo moraju se namočiti u akrilnoj emulziji. Grublja i finija platna. koriste se kao “hobi boje” za drvo.

. 112 . . Podloga se pripremala od tri sloja. Smatra se da potječu iz perioda oko 1500 godina p. U okviru zidnih tehnika razmotriti ćemo i vitraj i općenito poglavlje o slikanju na staklu.zgrafito. posljednji sloj bio je od čistog vapna. ZIDNO SLIKANJE Klasične zidne slikarske tehnike su: .mozaik. .n.fresko tehnike (fresco buono i fresco secco).suvremene zidne tehnike na bazi disperzivnih premaza akrilne i polivinilacetatne smole. . mineralna crna i egipatska plava.enkaustika (topla i hladna).primjer pastozne teksture akrilne boje-ultramarin i zlatna na polikromnom podsliku 16. Osnovne boje bile su žuti i crveni oker.Keimova tehnika (vezivo je vodeno staklo) . U Knososu na Kreti nalaze se najstariji primjeri slikanja na žbuci. e.

i 1.e. Prvi sloj žbuke priprema se od vapna i usitnjene opeke. Podloga se pripremala sa sjeckanom kudeljom. naročito na prijelazu iz stare u novu eru (1 st. Tipičan primjer ovog fresko slikarstva je slikarstvo Pompeja (sačuvano erupcijom Vezuva 79. sinopia). arricciato) izvodio se crtež crvenom bojom (tal. p. ) na teritoriju Rima koristi veći dodatak pucolanske zemlje (crveni cement) zbog vlažnosti katakombi. i 2. intonaco) fine završne žbuke pripremljen je s mramornim prahom.U helenističkom periodu rimske umjetnosti zidno slikarstvo doživljava procvat. Tradicionalna podloga s gašenim vapnom i pijeskom koristi se i u renesansi. nove ere). Capella Brancaci. Pripremalo se onoliko žbuke koliko se moglo oslikati dok se podloga ne osuši. Ranokršćansko fresco slikarstvo u katakombama (nastaje u 3. e. Pigmenti koji nisu otporni na vapno (lapis lazuli) vezani su temperom na izoliranu podlogu. Žbuka se na kraju polirala. godine n. pljevom.n.). st. VITRUVIJE je dao najviše podataka o materijalima i metodi slikanja tog vremena. dok su dva ili tri gornja sloja sadržavala mramorno brašno. Bizant također prihvaća tehniku slikanja na vlažnoj žbuci. st. Firenze 113 . čekinjama umjesto dijela pijeska ili čak bez pijeska. i 4. Slikalo se pigmentima miješanim s vapnenom vodom ili vapnenim mlijekom. Masaccio. Gornji sloj (tal. Na predzadnjem sloju žbuke (tal. drugi je napravljen s pijeskom. fresco buono.

Vapno kao vezivo može primiti i neizbrisivo vezati svega 10% boje. loja ili otpadnih ulja da se smanji alkaličnost osapunjenjem i ubrza vezivanje. djeluju svježe i lijepog su sjaja. CaO uz oslobađanje CO2. U vapnu ne smije biti magnezijevih spojeva i gipsa iznad 5%. debljina sloja te odnos veziva i agregata.1. Slika može biti lazurnog karaktera ili pokrivajućeg ako boju vežemo vapnenim mlijekom ili vapneno uljnim sapunom. a koristi se i kao bijela boja. filera). Također. Stajanjem vapnene vode na površini se stvara tanka prevlaka kalcijevog karbonata koja je od životne važnosti u fresko slikarstvu. ne smije sadržavati nečistoće od zemlje. odnosno žbuke pri sušenju. vapnene boje su lazurne.16. gline i organskih tvari koje bi štetno djelovale na slikani sloj u obliku tamnih mrlja različite upojnosti. veže s CO2 iz zraka i prelazi u kalcijev karbonat. “masni” karakter pod opipom. U kontaktu s vodom živo vapno prelazi u gašeno vapno. Gašeno vapno je zračno vezivo.1. Zbog brzine sušenja žbuke (5-6 sati) i bijeljenja (vapno prelazi iz kalcijevog hidroksida u kalcijev karbonat) zahtijeva se brzo i sustavno slikanje od svijetlog u tamno. Ca(OH)2 + CO2 → CaCO3 + H2O Vapno se gasi vodom u omjeru 1:4. Vapnena voda je bistra tekućina koja ostaje kad vapneno mlijeko miruje i istaloži se na dno. FRESKO TEHNIKE 16. CaCO3 pečenjem na temperaturi 900-10000C. Ca(OH)2. Dobiva se iz vapnenca. buon fresco= prava freska) je vrsta slikanja koja se izvodi se na svježoj žbuci. zgrafito tehnici. Po sastavu je kalcijev hidroksid. U vapnenoj vodi ima otopljenog kalcijevog hidroksida.1. zbog čega pokazuje lužnata svojstva. fresco= svježe. Djeluje lužnato (pH je iznad 12). Koristi se za vezivanje pigmenata u fresco buono tehnici. 114 . jedan dio vapna i četiri dijela vode. Fresco buono Fresco buono (tal.CaCO3. ugljena. Vapneno mlijeko dobiva se rijeđenjem vapnene kaše hladnom vodom. što bi dovodilo do pucanja boje. vrsta i kvaliteta pijeska kao agregata (punila. Zbog nepokrivnosti. Gašeno vapno bez grudica i primjesa mora odležati u jami najmanje godinu dana da dobije snježnobijeli. Prilikom gašenja može se vapnu dodati masti. Kvalitetu fresko žbuke određuje vrsta i kvaliteta vapna kao veziva. način pripreme i nanošenja žbuke. Gašeno vapno Gašeno vapno je vezivo mineralnog karaktera. Vapnenac prelazi u živo vapno koje je po sastavu kalcijev oksid. Vezivo je u fresko žbuci.

Vapno bi bez pijeska zbog sušenja ispucalo. Na zid se nabacuje zidarskom žlicom bez zaglađivanja kako bi se omogućilo što bolje prianjanje drugog sloja. nastaju pukotine. U dodiru sa zrakom čestice kalcijevog hidroksida očvrsnu između i preko zrnaca pigmenata. radi sinopia – pripremna studija. a manje vapna.Voda isparavajući nosi sa sobom otopljene čestice kalcijevog hidroksida iz gašenog vapna u žbuci.0. Tek nakon miješanja dodaje se voda. Druga žbuka (arriccio) se nanosi nakon pola sata. usitnjeni mramor) mora biti oštar. Prvi sloj žbuke debljine jednog centimetra se sastoji od tri dijela krupnijeg pijeska i jednog dijela vapna. Kod fresco buono tehnike zadnja žbuka se polaže sistemom dnevnica. Granulacija pijeska treba biti različita: 5. a u gornje sve sitniji. Zrnca pigmenata povezuju se međusobno i s podlogom u okamenjenu cjelinu. Pukotine nastale nakon sušenja ne mogu se popraviti. Pijesak čini žbuku poroznom za zrak koji je potreban za sušenje i vezivanje žbuke. Ako je žbuka suviše mokra. držeći se pravila da se u donji sloj stavlja krupniji pijesak . Fresko žbuka se nanosi obično u tri sloja. Voda sprječava da vapno opkoli mokra zrnca pijeska pa pijesak kasnije ispada iz žbuke. Pretvaranje vapna u karbonat traje decenijima. koliko se u jednom danu može oslikati u vremenu 5-6 sati dok žbuka ne počne bijeljeti sušenjem i gubiti upojnost. Pukotine koje nastaju u toku rada uklanjaju se tako da se namoče vapnenim mlijekom i ispune pritiskom ruke. treći sloj (intonaco ili glet) debljine svega par milimetara. Nanosi se na dobro navlažen arriccio . 115 . Spajaju se gusto vapno i suhi pijesak. Fresko žbuka je mješavina vapna i pijeska.5 mm. U donje slojeve stavlja se više pijeska. Stabilnost zida je osigurana tankom prevlakom koja nastaje na početku sušenja. a masa ne bi imala dovoljnu čvrstoću.Dobro se zagladi utiskivanjem i poliranjem pomoću ravnalice i gladilice. silikatni agregat. U fresco buono tehnici vezivo boje naknadno nastaje sušenjem fresko žbuke. ako je potrebno. suh i čist. zbog velikog isparavanja vode. Pijesak (riječni pijesak. Sastavljena je od dva dijela sitnijeg pijeska i jednog dijela vapna. Pukotine mogu nastati i od nečistog pijeska ili ako se žbuka nanosi u jednom debelom sloju.Lagano je hrapava i na njoj se . Zadnji. sastoji se od jednog dijela pijeska (granulacije do 1 mm) i jednog dijela vapna. nakon sušenja.

iscvjetavanja. upit će vodu iz žbuke. topljivih soli doći će do tzv. Voda neće ići prema vani i neće nastati prevlaka kalcijevog karbonata kao veziva boje. Ako u zidu ima vlažnih ili nezdravih opeka. Mora biti zdrav jer o njemu ovisi trajnost fresko slike. Boja će biti slabo vezana. 116 . brisat će se sa slike. detalj iz kapele Brancaci.Masolino. Zid se prije nanošenja žbuke moči čistom vodom dok se ne zasiti. izlučivanja bijelog praha po površini slike u vidu soli i plijesni. Nezdravi dijelovi zida moraju se ukloniti i zamijeniti zdravima. Ako zid nije zasićen vodom. Firenze Zid je nositelj fresko žbuke.

. Svaki dan se priprema novi kazein jer je pokvarljiv.2. Boje vezane vapnenom vodom sušenjem daju svijetli prozračni film. Na nju se može nanositi bijela kazeinskotemperna boja.). 16. Prenosi se i preko perforiranog predloška od papira pomoću pigmenata u gazi ili na neki drugi način. ili njihovim kombinacijama u količini 15-20% od količine kazeina. Emulzionim vezivima slika se na potpuno prosušenoj i izoliranoj podlozi. dodaje se vode. Drugi sloj se poravna i zagladi kao i kod buon fresco. venecijanskim terpentinom itd. Suha. najmanje u odnosu 1:1 jer bi inače brzo prešao u tvrdo želirano stanje.2. Vapneni kazein je najbolje vezivo za fresco secco tehniku (vidi sve o kazeinu kod kazeinske tempere. voštanim sapunom. a ako se ljuska. do 18. Najbolje vezivo za slikanje secco tehnikom je kazein. Slika izvedena na ovako pripremljenoj podlozi pigmentima vezanim razrijeđenim kazeinom najbliža je pravoj freski. Nakon pripreme (otapanja u otopini boraksa) mora se razrijediti vodom. oprezno da se ne ošteti površina žbuke. Kazein se može emulgirati štand uljem (sirovo laneno ulje uzrokuje žućenje. Prvi služi kao armatura. 3. voskom otopljenim u terpentinu u odnosu 1:1. Miješaju se destiliranom vodom ili vapnenom vodom. treba dodati još veziva. Vapnenim kazeinom kojeg je najbolje koristiti bez emulgiranja s uljima i smolama jer gubi na kvaliteti. Ova tehnika slikanja može se 117 . Podloga se priprema od dva sloja žbuke. stoljeća (grčko-bizantsko-pravoslavna ikonografska škola) za slikanje ikona i zidnih životopisa. a ako se prije slikanja navlaži vapnenim mlijekom.1. Slika se sljedećim vezivima: 1. Sam je izuzetno trajno i kvalitetno secco vezivo. Ako se osušena boja otire. koji je tonski svjetliji od svježe (mokre) boje. tamnjenje i pucanje boje). Nakon sušenja kopira se crtež i slika. 2. Boje se mogu nanositi pokrivnije nego u buon fresco tehnici.Otprilike jedan sat nakon nanošenja posljednjeg sloja žbuke.. Sušenje žbuke traje 10-ak dana. Destilirana ili prokuhana voda oslobođene su raznih topljivih soli koje bi mogle štetno djelovati na slikani sloj.. 16. uljno smolnim lakom. a može sadržavati i cement. S vezivom se veže cinkovo bijela ili titanova bijela i nanese u tankom sloju. Pigmenti u fresco buono tehnici moraju biti otporni na alkalije. Boje disperzirane samo u vodi su lazurnije. Fresco secco Fresco secco slika izvodi se na osušenoj žbuci pigmentima vezanim nekim vezivom. Podloga je upojna. dobit će vezivnu snagu i izolaciju. zdrava i zaglađena žbuka izolira se tankim slojem vapnenog mlijeka. Boraks kazein priprema se od 1 dijela kazeina i približno 8 dijelova vode. prenosi se (pausira) crtež prema kartonu ili mjerilu. JAJČANO-ULJENA TEMPERA NA ZIDU (srednjovjekovna tempera) To je stara provjerena tehnika zidnog i štafelajnog slikanja koju su koristili na gori Athosu od 8. Kao bijela boja služi intonaco žbuka. koja sušenjem pobijeli. Može se prenositi projektorom i odmah iscrtavati ili urezivati.

Nakon sušenja mogu se lagano prati vodom i spužvom uz mali dodatak blagog tekućeg deterđenta. ali daleko osjetljivije na makro utjecaje i vlagu od poliakrilnih boja. a nakon sušenja boje. što znači grepsti. Boja ima dobru fakturu (vidljivost poteza). Otporne su na lužnate betonske podloge i vapnene žbuke.) u manjim količinama ako se želi grublja faktura. stoljeću. 118 . Kvalitetne poliakrilne disperzije otporne su na smrzavanje i odmrzavanje. mramorno brašno itd. slikanje se nastavlja srednjovjekovnom jajčanom temperom. 5. 16. PVAc (polivinil-acetatne ) disperzije su sličnih svojstava. Počinje se kazeinskom temperom kao jačom. Nove lužnate žbuke treba prethodno neutraliziratii kiselim fluatima. Smatralo se da je za pročelja zgrada trajnija od freske pa se koristila po cijeloj Europi. magnezija. Suvremene boje na bazi akrilne smole imaju sljedeća svojstva: 1. kao zidna tehnika. prskanjem kompresorom (razrijeđena vodom u omjeru 1:1). ZGRAFITO Zgrafito dolazi od talijanske riječi sgraffiare. Stabilne su na mikro i makro utjecaje. Postoje boje za vanjske i unutrašnje radove. olova) heksafluoro-silikatne kiseline. 3. ali je bolje slikati u tanjim namazima. SINTETČKE TEMPERE NA BAZI DISPERZIVNIH PREMAZA Kao najbolje vezivo kod sintetskih disperzija pokazala se akrilna smola. Film poliakrilne boje na zidu “diše” i dozvoljava normalni režim mikro i makro vlage i temperature zbog intermolekularnih pora u filmu. Veliku adheziju zbog koje se čvrsto vežu i bez da dublje prodiru u podlogu. 11. 8. 10. H2SiF6. Služe za unutarnje radove. Kod starijih žbuka koriste se neutralni fluati koji žbuku učvršćuju i neutraliziraju. To je zidna tehnika nastala u Italiji u 15. lopaticom. Fluati su soli (cinka. Mogu se nanositi i u debljim slojevevima. Priprema podloge je vrlo jednostavna. valjkom. Podloga se obrađuje s jednim do dva premaza bijele temeljne boje ili nepigmentiranom gotovom podlogom (emulzijom) koju prema uputama proizvođača treba razrijediti vodom. a može se miješati s raznim agregatima (kvarcni pijesak. 6. 16.3. Ne tamne i ne žute.kombinirati s kazeinskom temperom na zidu. 7. Boja se nanosi kistom. temperature i vlažnosti zraka. 4.4. 2. 9. i 16. aluminija. Suše se brzo (od 30 minuta do 2 sata) isparavanjem vode. zavisno od debljine nanosa. Zahtijevaju čvrste i zdrave podloge koje nisu masne.

tako da se jedva vide ivice i međuprostori između njih.5. stakla ili glaziranih odlomaka keramike. gornji sloj u drugoj. Zgrafito zapravo nije slika nego reljef sastavljen od ploha i slojeva različito obojene žbuke. obojenog stakla. Kockice se utiskuju u podlogu svježe žbuke. MOZAIK Mozaik je slikarska tehnika izvedena slaganjem raznobojnih malih komadića. Zgrafito se izvodi na dva sloja žbuke. Zlatno razdoblje mozaik je doživio u Grčkoj. a zidni mogu biti i od drugih materijala. primjer zgrafita kao fasadne tehnike 16.opus tesselatum je sastavljen od kamenih kockica koje nisu uvijek istih dimenzija. ljepila za keramičke pločice. Poznate su talijanske mozaičke kockice (tesere) proizvodene u muranskim staklarnicama u više dimenzija i velikom broju različitih boja i tonova. najčešće pravilnih ili nepravilnih kockica kamena. glazirane keramike. Voda bi se inače zadržavala.d) . međusobno tijesno povezanih. za otprilike jedan sat. naročito u vrijeme renesanse i baroka koristi inkrustiranje točno obrađenih komada kamena. Donji sloj žbuke je u jednoj boji. Prve ikone rađene su u tehnici mozaika. Gornji sloj žbuke nanosi se čim donji sloj provene. kliještima i t. . Dobiveni kamenčići biraju se prema obliku i dorađuju odgovarajućim alatkama. a između kockica vidljiv je vezivni materijal. Krupnije kamenje se zavije u papir i zdrobi čekićem na sitnije komade. a izrađene su od skupocjenog kamena.opus vermiculatum je od sitnijih kockica. podovi ili svodovi. zimi smrzavala i oštećivala zgrafito. Pravi mozaik se od davnine izvodio na dva načina: . Venecijanski mozaik. Rimu i Bizantu. Podni mozaici su uglavnom od kamenčića. poliesterske smole i slično. Crtež na vanjskim zidovima treba isjecati tako da je rez sa strane ukošen zbog lakšeg otjecanja vode i manjeg otpadanja žbuke. Kad se gornji sloj stegne. Od poliesterske smole mogu se praviti i tesere. Kockice su uglavnom iste veličine. cementa. počinje se rezati prema crtežu. Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem različitih vrsta obojenog kamena alatkama (čekićem. Mozaikom se oslikavaju zidovi. mase na bazi disperzije umjetne smole.Postupak pripremanja žbuke za zgrafito sličan je postupku za fresko žbuku. 119 .

papir se navlaži vodom i skine. iako se u enkaustici ništa ne spaljuje. Složeni mozaik ili dijelove mozaika premažemo cementnom pastom pripremljenom od cementa i vode u omjeru 1:1. pripremi se okvir dimenzija mozaika. Kad se radi s tanjim kockicama.ljepilo za zidne tapete. očisti od papira i ljepila toplom vodom i četkom. što bi dovelo do pucanja. prema Pliniju. bez sitnih detalja jer se oni u mozaiku ne mogu izvesti. na čijoj je unutarnjoj strani razapeta žičana mreža. Mozaik se utisne u svježu cementnu žbuku. u debljini većoj od debljine mozaičkih kamenčića. 120 . kao vezivo se može koristiti i keramičko ljepilo. koristilo za graviranje u kosti zagrijanim metalnim šiljkom. Kod ugrađivanja mozaika na zid potrebno je zid nagrepsti i nanijeti cementno vezivo pripremljeno od cementa i suhog pijeska u omjeru 1:3. 16. a tek sutradan ispire se četkama i vrše se korekture.6. Pripremljeni mozaik treba prethodno navlažiti da ne bi oduzeo vodu iz veziva i time ga oslabio. Odgovarajuća mozaička kockica se svojom najpovoljnijom obrađenom stranom lijepi na određeno mjesto slike ljepilom topivim u vodi (metilceluloza. Između kockica se ostavljaju razmaci do 1 mm u koje će kasnije ući vezivo. Kad se slaganje završi. Suhi mozaik se može polirati voštanom pastom.). Voda se dodaje dok se ne dobije masa koja je toliko mokra da se na površini izlučuje tanak sloj vode ako je tučemo zidarskom žlicom. Kad se vezivo stvrdne mozaik se okrene. ENKAUSTIKA Enkaustika dolazi od grčke riječi enkaiein. Kao vezivo mozaičkih kockica obično se koristi cementna pasta od 2 dijela opranog suhog pijeska i 1 dijela cementa. Slika na kartonu mora biti stilizirana. tutkalo. Vezivom se mozaik prelije do visine okvira.. Spaljivanje se.. a u nastala udubljenja utiskivala se boja pripremljena voskom.Izvođenje mozaika počinje kad je skica u boji prenijeta na karton. Kad je cijeli mozaik postavljen na zid. koja služi kao armatura. što znači paliti. s letvicama višim od debljine kockica za jedan centimetar.

niti puca. platnu.. Mogu mu se vosku dodati smole i smolni lakovi zbog povećanja tvrdoće. Tehnikom enkaustike slikane su ikone. Čvrstoća voska je različita. Voštani zgrafito je moderna enkaustička tehnika kod koje se na ohlađenu enkaustičku boju. može se zaparati noktom. pa onda ruski. mramornih skulptura. pod imenom Ganosis. urezuje i sl. tutkala. Da bi boja ostala što duže u tekućem stanju nanosi se na zagrijanu podlogu. To je tehnika premazivanja rastopljenim voskom koji se kasnije polira. Enkaustika dobiva veći značaj i u novije doba primjenom suvremenih električnih uređaja. jaja i sl. struže. Vosak je jako postojan kad je čist. poklopcima sarkofaga slikali pokojnika u tehnici enkaustike tehnici voštane tempere). U enkaustici je vosak vezivo boja. n. već pod toplinom ruke omekšava. Ako je visoka. Po jednom starom načinu rada koristio se metalni zagrijani alat kojim se na odgovarajućoj podlozi više modeliralo nego slikalo. Slika se na kraju polirala mekanom krpom da bi dobila sjaj. ne oksidira. Vosak se otapa u terpentinu i prelazi u mekanu pastu u koju se umiješaju pigmenti. pa je premaz voska odlična zaštita protiv vlage. na Poznato Fajuma. papiru. vosak će se razdvajati od boje.e. Ugrijanim noževima i raznim šiljcima (cestrum) vršile su se naknadne korekcije. ne žuti. Vosak se koristio za zaštitu zidnih dekoracija. a pigmenti neotporni prema zagrijavanju (oker) promijenit će ton. zatim grčki. ne povećava volumen. portrete (ali i u i prve javlja se Poznate rađene u Vosak je amorfna tvar. Najčvršći je egipatski vosak. a u tekuće stanje prelazi na oko 650C. Na drvenim pločama koristila se i tutkalno kredna preparacija. Enkaustika se može izvoditi na svim podlogama: dasci. Enkaustikom se je slikalo na slonovači i glinenim pločicama. Prije slikanja. čim se vosak stegne. Danas se koriste papiri gramature iznad 200 g/m2 koji su u pulpi zasićeni tutkalom. a voštani sapun emulgirati tutkalom. 121 . U hladnoj vodi se ne otapa. zidu. može se podloga jednakomjerno prekriti voskom ili se može slikati direktno bez pripreme podloge. Tvrdoća voska nije velika. Vosak se može osapuniti. Kao samostalna tehnika u četvrtom stoljeću p. metalnim pločama. Drvo se može premazati disperzivnom impregnacijom i preparacijom. Kako je topli način enkaustike kompliciran. slika izrađenih vezivom od gume. jajem itd. je da su stanovnici mjesta El današnjeg sjevernog Egipta. Hlađenjem ponovo očvrsne. Enkaustičke boje se suše. gumiarabikom. niti u njoj bubri kao premazi ulja.660 C i miješa s pigmentima direktno na slici ili se oblikuje u kockice ili kuglice koje se zagrijavaju na potrebnu viskoznost na metalnoj paleti. Svojstva voska ovise o biljkama i cvjetnim sokovima kojima se pčele hrane. U pravoj enkaustici vezivo je vosak koji se tali na temperaturi 64 . su zidne slike u Pompejima enkaustici.Enkaustika je jedna od najstarijih slikarskih tehnika. nanesenu u više slojeva. Temperaturu treba regulirati. slika se i voskom u hladnom stanju.

sastavljenih od raznobojnih staklenih pločica povezanih olovnim okvirima kao armaturom.7. stoljeću omogućilo je proizvodnju šupljih staklenih upotrebnih predmeta. Njemačke. doseže svoj vrhunac u 13. a otkriće staklarske lule u 1. Nakon propasti Rimskog carstva staklarska se proizvodnja premješta u Bizant gdje se njeguje izrada mozaika.16. još od začetaka civilizacije. stoljeću. Staklo je amorfna bistra tvar sa čije površine se svjetlo reflektira. KEMIJSKI SASTAV STAKLA 122 . optičkim i izražajnim mogućnostima. Kada moć Bizanta počinje slabiti početkom 13. STAKLO – VITRAJ I SLIKANJE NA STAKLU Staklo. neprozirno i obojeno staklo. a zatim Engleske i Francuske. stoljeća primat u proizvodnji i oblikovanju stakla preuzima Venecija. Krajem stare ere vještina staklarstva prelazi u Rim i rimske provincije. Potpuno prozirno i bezbojno kalijevo staklo prvi je put proizvedeno u 16. st. fascinira čovjeka svojim oblikovnim. a teško olovno staklo u Engleskoj. Otok Murano kraj Venecije i danas je poznat po umjetničkom oblikovanju i proizvodnji stakla. ulazi u njegovu unutrašnjost lomeći se. zastaje o grešku ili prepreku nastalu oblikovanjem da bi zablistalo i razlilo se ovisno o kutu upada i promatranja staklenog predmeta. jedan od temeljnih materijala moderne arhitekture. Bilo je to mutno. Ukrašavanje prozora gotičkih katedrala vitrajima. I prije nekoliko milenija stari narodi oko Nila i Eufrata i Tigrisa koristili su staklo za ukras i nakit. Početkom srednjeg vijeka staklo se proizvodilo na području Češke. u Češkim radionicama.

utiskivanjem. Mrežotvorci . Staklo je dakle pothlađena tekućina. Oni smanjuju viskoznost. Ispod 700 0C staklo je previše viskozno da bi se moglo lako oblikovati. Poboljšavaju preradbena i upotrebna svojstva stakla. koji se raspadaju u odgovarajuće okside i reakcijom prelaze u silikate. 3. Kristalno staklo nastaje zamjenom CaO iz kalijskog kalcijskog stakla olovnim oksidom U boro silikatnim i alumino silikatnim staklima dio kvarca je zamjenjen sa borovim oksidom (B2O3) ili aluminij oksidom (Al2O3). savijanjem. tzv. Sredstva za bistrenje su kalij nitrat (KNO3). Prisustvo aluminijevog oksida poboljšava kemijsku otpornost stakla koja je potrebna za ambalažu. Uvijek pred užarenom staklenom masom zastajemo zadivljeni spretnošću staklara koji iz užarene kaplje istezanjem. Omekšavanje odnosno skrućivanje događa se u širem temperaturnom području koje se koristi za oblikovanje stakla. Osnovnu strukturu stakla čine SiO4 tetraedri koji nemaju pravilan i periodičan raspored koji je karakterističan za kristalne tvari. "konce". jer mjenjaju strukturu mreže. Na nižim temperaturama taljevina prelazi iz žilavog i plastičnog stanja u čvrsto i postaje staklom u kojem je fiksiran trenutno zatečeni raspored tetraedara. olova. Staklo nastaje hlađenjem i skrućivanjem taljevine bez kristalizacije. Stvaranje užarene staklene mase i njen prijelaz u staklo još nam se čini čudnovatijim kad saznamo da staklo nastaje u peći iz kremenog pijeska kao kiselog oksida. otporna na termički šok. pepela ili sode i krede ili vapnenca. Olovno staklo nastaje dodatkom olovnog oksida. pa se SiO4 tetraedri zbog slabe pokretljivosti nemaju vremena svrstati u kristalno stanje. Tako je prozorsko staklo po sastavu natrijevkalcijev silikat.. Zato se dodaju sredstva za bistrenje koja oslobađaju velike količine plinova i povlače za sobom mjehuriće zaostalih plinova. Ovisno o sastavu temperatura oblikovanja stakla je od 700-1000 0C . Taljevina je mekana i plastična pa se može oblikovati puhanjem. CaO. a u domaćinstvu štednjake koji imaju grijaću ploču od staklokeramike koja se vrlo lako čisti. prešanjem itd. Implantati od staklokeramike zamjenjuju dijelove ljudskih kostiju. valjanjem. Najvažniji je silicij. Modifikatori mreže . Borosilikatno staklo ima mali koeficijent toplinskog rastezanja pa izdrži nagle promjene temperature. cinka.Staklo se sastoji od oksida koji se dijele na: 1. Viskoznost taljevine hlađenjem naglo poraste. miješaju i homogeniziraju staklenu masu. ugrađuju se u nju. 123 . s malim toplinskim koeficijentom rastezanja. temperaturu omekšanja.su oksidi koji čine trodimenzionalnu strukturu stakla (mreže). Intermedijari .tanka i uska područja taline različite gustoće. Smanjenjem udjela pojedinih oksida i zamjenom s nekim drugim dobiju se stakla različitih svojstava. Prozorsko staklo (ambalažno) je natrijevo kalcijevo staklo u kojem su Na2O. a iznad 1000 0C je previše tekuće. svojstva taljevine se počinju vidljivo mijenjati. a zatim bor. Da bi staklo bilo kruto najmanje moraju nastati dvostruki silikati. natrij sulfat (Na2SO4) i arsen oksid (As2O3). Udio ostalih oksida je manji. Njegova struktura je metastabilna i nastoji prijeći u energetski stabilniju formu stvaranjem kristala.su oksidi alkalijakih i zemnoalkalijskih spojeva. urezivanjem uz okretanje ili puhanjem oblikuju staklo u najrazličitije oblike.su oksidi aluminija. Djeluju kao mrežotvorci i modifikatori. Kad viskoznost taljevine toliko poraste da se ograniči pokretljivost SiO4 tetraedara. Polikristaliničan materijal je staklokeramika. Ovo staklo ima veliki indeks loma pa se koristi kao kristalno i optičko staklo. Nakon taljenja staklena masa nije homogena jer sadrži fino raspršene sitne mjehuriće zaostale nakon taljenja. Vatrostalne zdjele ( PAYREX) rađene su s dodatkom borovog oksida. 2. Nesređeni raspored čestica karakterističan je za tekućine. SiO2 u omjeru 1:1:6. izvlačenjem.

odnosno vodena para iz zraka u kojoj uvijek ima otopljenog ugljičnog dioksida. Za dugotrajnu zaštitu stakla potrebno je izbjegavati vlagu. Voda. koji boju pečenjem vežu za staklo pa se pranjem ne skida. 17. Za toplo bojenje za koje je potrebno pečenje na temperaturi od 600-7000C.Rastaljeno staklo otapa male količine metalnih oksida s kojima se postiže obojenost stakla u masi. stvaraju na površini sulfate kalcija i kalija. Kisele kiše. boje na bazi umjetnih smola u otapalu ili disperzivni premazi na bazi akrilne smole. Atmosferilije djeluju na loše izrađeno staklo. koje sadrže otopljene okside sumpora i dušika nastalih u industrijskim i gradskim sredinama. Fe2O3 žuto smeđu. vremenom se djelomično rastakljuje. Kako je staklo pothlađena tekućina. Lijepo dizajnirani . Za hladno bojenje. LAKOVI 17. djeluje na loše izrađeno staklo na čijoj se površini stvara tanka prevlaka kalcijevog karbonata pa staklo gubi sjaj i postaje mutno. koji se manifestiraju kao bijeli slojevi na prozorskim staklima. bistri ili obojeni stakleni predmeti uvijek su predmet divljenja. Mn2O3 ljubičastu boju. Bistrina stakla postiže se dodatkom sredstva za bistrenje. boja se sastoji od pigmenata otpornih na visoke temperature i topitelja ( lako taljiva stakla. bez pečenja. U suhim uvjetima staklo se je dobro sačuvalo tisućama godina. koriste se uljene boje. Površinski se staklo može bojati hladnim i toplim postupkom. a kromov oksid Cr2O3 daje zelenu boju. Staklo se nakon oblikovanja hladi polagano i kontrolirano da se izbjegne nehomogenost strukture i pojava mehaničkih naprezanja. koji s vremenom postaju veći. koja se očituje u lošijim mehaničkim i optičkim svojstvima.1. najčešće olovna). vitrum=staklo). CaO daje plavu. devitrificira (lat. Tako FeO daje zelenu do zeleno plavu boju. zbog centara kristalizacije nastalih u proizvodnji. kobaltov oksid plavu itd. Staklo se može matirati pjeskarenjem kvarcnim pijeskom pod pritiskom ili kemijskim putem. SVOJSTVA LAKOVA I LAKIRANJE 124 . pa se stara stakla mrve u tankim ljuskama. kao što se i zamućenost može postići određenim dodacima koji se u staklu ne otapaju već ostaju raspršeni i na njihovim česticama se svjetlo difuzno reflektira. Veliki vitraji sa prozora katedrala zbog propadanja stakla restauriraju se da bi se učvrstili sintetičkim smolama koje se nanose na jednu ili obje strane.

ostat će na površini laka i uzrokovat će mat efekt. Sljedeći sloj se nanosi na suhi sloj laka. ketonske smole.2. i ostali derivati celuloze koriste se početkom 20. Svojstva lakova .mora se brzo sušiti da se ne lijepi prašina . ta svojstva treba da trajno zadrži . Trgovina smolama i korištenje destilacije u kasnom 15. Ima vrlo malo podataka o upotrebi uljnih lakova u ranom slikarstvu. VRSTE LAKOVA 17.Lakovi su viskozne otopine smola u uljima i otapalima. Lak se nanosi kistom i prskalicom. Lakovi na bazi sintetskih smola ne pokazuju plavu maglicu. Lako se otapaju u otapalima (white spirit. preporučuje se temperatura od 23 0C. stoljeću.. bez propuha zbog dizanja prašine.) i mehaničkih oštećenja. Terpentin kao otapalo poznat je od početka 16. kao i drugih materijala. stoljeću. Uljni lakovi Do upotrebe sintetičkih materijala u 40-im i 50-im godinama 20. Mat lakove prije upotrebe treba zagrijati jer se vosak obično taloži. stoljeća. raznih zračenja (svjetla.. celulozni nitrat. Sušenjem laka zbog isparavanja otapala hladi se film laka pa se vlaga iz okolnog zraka kondenzira na laku. Također su se koristili i kao slikarski lakovi. Prije lakiranja sliku treba očistiti od prašine. Svi potezi kista pri nanošenju mat laka moraju biti u istom smjeru kako bi se postigao jednolični sjaj. proziran i elastičan. ali samo u slučaju da otapalo ne hlapi brzo.. stoljeća uljni lakovi su se koristili za vanjsku i unutarnju zaštitu drva. Lakiranjem se intenzivira boja slike ispod laka.2. Samo se suha slika smije lakirati. ambra) koje su se otapale u sušivom ulju ili su se koristile kao zagrijani balzami. može se obrisati mekanom krpicom ovlaženom destiliranom vodom. Uljena slika prije lakiranja mora “odležati” oko godinu dana. Uvijek je kod lakiranja bolje nanijeti 2-3 tanja sloja. Sastojci uljnih lakova su: 125 . nego jedan debeli sloj jer je lak tada jednoličniji. ksilen.lak mora biti bezbojan.mora imati prikladnu viskoznost da se može lako nanositi . stoljeća. stoljeću proširili su upotrebu smola. vlage. mastiks i sandarak) ili fosilne smole (kopal. Osnovni sastojak lakova su smole. Lakiranjem se sloj boje štiti od vanjskih utjecaja.mora biti topljiv u otapalima koja ne štete sloju boje ispod laka Lakiranje Upotreba lakova za zaštitu i učvršćivanje slike na različitim vrstama podloga datira od davnih vremena. Zrak u prostoriji mora biti suh. mat lak se nanosi samo u jednom sloju. Temperatura prostorije mora ostati ista dok se lak ne osuši. Ako nije topiva u laku. Lakira se u toploj prostoriji. Upotreba damar smole za pripremu lakova pripisuje se ranom 19. Slika oslikana akrilnim ili alkidnim bojama suha je najduže za dan ili par dana.) koje spadaju u grupu polimera. Za lakiranje lakovima od prirodnih smola (mastiks i damar) potrebno je sliku zagrijavati jedan do dva sata na suncu ili kraj nekog drugog izvora topline da ispari vlaga iz nje.) i daju kvalitetne lakove. Parafinski vosak se koristi u kasnom 19. bloom) ili plavu maglicu. a može se nanositi i spužvastim valjkom. I najmanje prisustvo vlage može izazvati “cvjetanje“ (eng. polivinil acetatne. Prvi sintetički polimer. UV-zračenja i sl. kao i kist ili prskalica.mora močiti površinu i ući u svaku poru boje . Danas se koristi veliki broj sintetičkih smola (akrilne smole. uključujući i metale. Zagrijava se i lak. Do otkrića sintetičkih polimera polovinom dvadesetog stoljeća koristile su se prirodne recentne smole (kolofonij. Kod nanošenja kistom. Kondenzirana vlaga može se otapati u otopini laka ili može otopiti prisutne nećistoće u smolama što rezultira bijelim cvjetanjem ili plavetnilom filma. toluen.1. terpentin. a ako treba. 17..

posebno ako je boja slike ispod njega slična.. jaka polarna otapala mogu oštetiti boju ispod laka.. koji otapaju određenu vrstu lakova...29% -cink sulfat.15% -olovo oksid (PbO). Nezasićena priroda terpena i ulja dovodi do umrežavanja polimernih molekula pa starenjem lak postaje jedna velika molekula netopljiva u otapalima... stoljeću uljni lakovi se počinju razrjeđivati terpentinom.. koje se dobivaju isključivo iz stabala kao damar i mastiks.... Kemijski su nezasićeni i zbog toga reaktivni... Zbog velike viskoznosti omekšava se zagrijavanjem na vodenoj kupelji.. Stari lakovi (ne svježi) žućkaste boje jako fluoresciraju. Imaju karakterističan ugodan miris. alkoholu.. Već su u upotrebi odgovarajući sapuni pripremljeni s odgovarajućim enzimima. Kao što se vidi iz sljedećeg recepta.. Fluorescencija se gubi kad je lak uklonjen.2.10% -laneno ulje.... 17. Ulje postaje u filmu laka inkorporirano fizički i kemijski. kolofonij. Slika se može kontrolirano čistiti.. Međutim..... kopal) otopljenih u alkoholu. Ovi procesi se ubrzavaju prisustvom sikativa (spojevi mangana. a ne oštećuju sloj boje.. ali im je zajedničko da se sastoje od spojeva poznatih kao terpeni s formulom C10H16. sandarak. formira se čvrsti film laka. PbO) .0. koji se kao lak za lakiranje slika prvi put spominje početkom 19. poboljšavaju sjaj... white spiritu.sušivo ulje uz dodatak smole (uljno smolni lakovi) U talijanskom slikarstvu četrnaestog stoljeća lakovi su se pripremali od smola i ulja.....) Prije upotrebe damarnog laka. dok se ulje ne ugusti predpolimerizacijom.0. To je moguće upotrebom UV lampe. Smolni se lakovi suše brže od lakova pripremljenih od smola otopljenih u ulju. kao i smole koje pripadaju sintetskim polimerima otapaju se u lako hlapljivim otapalima ( terpentinu. Zbog niže viskoznosti.. Za uklanjanje uljnih lakova potrebne su specijalne metode ovisno o sastavu i starosti laka. ksilenu. -smola... Oni se sastoje od smola (mastiks. Terpenski ugljikovodici su polimeri izoprena C5H8 od kojeg je izgrađena i prirodna guma.. Struktura terpena se sastoji od dvije ili više izoprenskih jedinica. Kemijski sastav prirodnih smola je različit.sušivo ulje koje se ugušćuje izlaganjem suncu .60% Smole doprinose većoj čvrstoći filma.... molekule otapala difundiraju u film laka i uzrokuju bubrenje laka...... acetonu.. Otkrićem destilacije u 15.. toluenu. .. ali je fleksibilnost nešto smanjena.... kuhanjem nekoliko sati uz dodatak sredstava za ubrzavanje sušenja.... 126 . Terpeni mogu biti ravnolančani ili prstenasti (ciklički)...... Smolni lakovi Smolni lakovi se dobivaju otapanjem smola u odgovarajućem otapalu. stoljeća koristili su se alkoholni lakovi.3% -olovo acetat. olova ili kobalta)..sušivo ulje sa sikativima (olovna gleđ... Proces sušenja uljnih lakova je fizikalni (isparavanje otapala) i kemijski proces (polimerizacija i oksidacija s kisikom iz zraka). U ranim stoljećima venecijanski terpentin (balzam) koristio se kao sastojak laka uz smole ili sušiva ulja.. ovi lakovi se nanose u znatno tanjem premazu.15% -terpentinsko ulje... uljni lakovi sadrže veliki postotak ulja u odnosu na smolu..2.. koji se tako omekšan može pažljivo uklanjati.. Nakon što otapalo ishlapi.... Djelovanjem jakih polarnih otapala. Prostim okom nije lako odrediti je li lak potpuno uklonjen..0. Prirodne smole....

) i lakše se uklanjaju sa slike od uljnih lakova. što omekšava premaz. Polarne tvari otapaju se u polarnim otapalima. Sušenjem ulje postaje polarnije zbog procesa sušenja oksidacijom s kisikom iz zraka i povećanja sadržaja kisika u osušenom sloju ulja. a otapaju vosak. a ne otapa vosak koji je nepolaran. Jaka polarna otapala otapaju i boju ispod laka i oštećuju sliku. 162). Ulje je nepolarno pa se otapa u nepolarnim otapalima: benzinu. alkohol. koja neće oštetiti sloj boje ispod. postaju netopljive u otapalima. terpentinu. ili jačim. prilikom nastajanja filma laka. koje spadaju u grupu termoplastičnih polimera. Triterpeni su prisutni u damaru. smanjuje reverzibilnost. akrilne smole.. aceton. mastiksu i elemi smoli. Jaka polarna otapala mogu do određene mjere izazvati bubrenje. Termoreaktivne smole.3. Sintetičke smole koje se danas koriste u proizvodnji lakova su ketonske smole (policikloheksanon). voskove) i razrjeđuju premaze. kao što je white spirit. dugolančane strukture (vidi str. Otapaju se u odgovarajućim otapalima i daju reverzibilne lakove kroz duži vremenski period. a ne otapa se u alkoholu ili vodi. zbog postupne oksidacije i umrežavanja molekula. kao polarno otapalo otapa šelak koji je polaran. polivinil acetatne.. pa su za uklanjanje laka potrebna jača polarna otapala. Lakovi se mogu ukloniti otapanjem u odgovarajućem otapalu. terpentin. zbog umrežavanja molekula polimerizacijom. Prilikom čišćenja ili restauracije smolni lakovi starenjem ostaju topljivi u otapalima (slabijim.Terpentinsko ulje (u tekstu .. nakon čega se mehanički uklanja. kao što su toluen. Tako etanol. Otapala koja su po sastavu ugljikovodici (nepolarna otapala) ne otapaju šelak. OTAPALA (RAZRJEĐIVAČI) Otapala su lako hlapljivi spojevi koji otapaju sirovine (ulja. kao što je poliesterska smola. Često se starenjem laka. Zato se osušeni premaz ulja ne može otopiti u otapalima s kojima se ulje razrjeđuje i otapa. koji su polarni.terpentin) je smjesa monoterpena. 17. petroleju. 127 . nego u jačim (polarnijim) otapalima koja uljeni premaz nabubre. Kolofonij se sastoji od diterpena. a nepolarne tvari u nepolarnim otapalima. smole. Voda je najjače polarno otapalo pa otapa polarne spojeve (sve ionske spojeve). Kod reverzibilnih lakova za uklanjanje starog laka koriste se ista otapala koja su se koristila i za pripremu laka.. Staro je pravilo: “slično otapa slično”.

white spirit. ketoni (aceton. Najčešća otapala za lakiranje slika su: terpentinsko ulje. što znači da film laka ostaje topljiv u istom otapalu. U upotrebi su sljedeće grupe otapala: 1. toluen i dietil benzen. smole. voskove i ostale komponente koje se koriste u proizvodnji lakova. ) 6.1. teški benzini (mineralni razrjeđivači). sva ostala otapala su zapaljiva.) Osim kloriranih ugljikovidika.Za proizvodnju lakova treba birati otapala koja ne oštećuju boju ispod laka. Upotrebom jačih polarnijih otapala otapa se (oštećuje se) premaz boje ispod laka. ksilen. odnosno boji.1 prikazane su sile između molekula: a) metana (nepolarna molekula simetrične građe s disperznim silama između molekula. Razrjeđivači smanjuju sadržaj krute tvari u premazu. metiletil keton itd. toluen.) 2. diklormetan. propanol itd. glikoleter itd. terpenski ugljikovodici (terpetinsko ulje i druga eterična ulja) 3. aromatski ugljikovodici (benzen. etanol. polarne i vodikove veze zbog kojih su molekule asocirane). boja i medija. s disperznim i polarnim silama između molekula) i c) metanola (između molekula djeluju disperzne. Ove grupe otapala otapaju sva ulja. amilacetat itd. klorirani ugljikovodici (trikloretilen.) 4.3. alifatski ugljikovodici (benzin. razlikuju se nepolarna otapala kod kojih između molekula postoje samo slabe međumolekularne Londonove privlačne sile. b) klormetana (dipolna molekula s dodatnim elektrostatskim privlačenjima. ksilen itd. Otapala kod kojih se između molekula stvaraju vodikove veze (kad je atom vodika direktno vezan na kisik ili dišik) najpolarnija su. 17. kao i ona koja daju reverzibilne filmove laka. Kod polarnih otapala postoje i dodatna elektrostatska privlačenja zbog nejednake raspodjele elektronskog naboja i stvaranja dipola. ) 7. Ovisno o tipu veze između molekula otapala. Alkoholi i jače polarna otapala uglavnom se ne koriste jer mogu djelovati na sloj boje. potrolej itd. tetraklormetan itd. alkoholi (metanol.) 8. eteri (eter. Podjela otapala prema polarnosti Prema polarnosti otapala se mogu podijeliti u tri grupe. Na slici 16. esteri (butilacetat. disperzne sile).) 5. Pod otapalima u užem smislu podrazumijevamo organska otapala koja se koriste za otapanje smola u proizvodnji lakova. 128 .

9 je snažnije otapalo za uljene premaze od etanola i može ih više oštetiti. esteri. eter-alkoholi) 3. otapala srednje polarnosti (klorirani ugljikovodici. 1 Sile između molekula Najčešće korištena otapala za pripremu lakova se prema polarnosti dijele na: 1.Slika 16. Na primjer. Teas je razvio trostrani dijagram parametara topljivosti koji prikazuje odnos parcijalnih intermolekularnih privlačnih sila u vezivima i otapalima.9. Parametri topljivisti mješavine otapala mogu se naći grafički i računski. 1 Udio nepolarnih disperznih sila. ugljikovodici: alifatski (white spirit) i aromatski) 2. prikazan je udio u parametru topljivosti svake od tri komponente međumolekularnih sila za različita otapala. polarnih dipolnih sila i vodikovih veza u parametru topljivosti otapala Parametri topljivosti najvažnijih otapala White spirit Terpentin Etilbenzen Ksilen fd 90 77 87 83 fp 4 18 3 5 fh 6 5 10 12 129 . kao kloroform čiji je parametar topljivosti 9. otapala velike polarnosti (alkoholi) U tablici 1. odnosno gustoću kohezijske energije. kao white spirit s parametrom topljivosti 7. Tablica 16. polarne dipolne sile (fp) i vodikove veze (fh). ketoni.7.5 pa će otapala čiji je parametar topljivosti u ovim granicama ili blizu njih. pokazivat će znatno manji efekt bubrenja uljene boje. parametar topljivosti osušenih premaza uljene boje je 9.3 ili metilen klorid s parametrom topljivosti 9. Otapala s većom razlikom parametra topljivosti. U ovom dijagramu mogu se naći područja koja odgovaraju različitim medijima.7. kao nepolarne disperzne sile (fd). jako bubriti uljeni premaz.6 ili etanol na drugoj strani s parametrom topljivosti 12. Toluen s parametrom topljivosti 8. Prezentira zbroj privlačnih sila. kao i točke koje odgovaraju svakom otapalu ili smjesi otapala koje mogu otopiti određena veziva. nepolarna otapala ( terpentin. Parametar topljivosti (δ ) je mjera međumolekularnih privlačnih sila.3 .

Toluen Etil acetat Benzen Diaceton alkohol Kloroform Trikloretilen Metilenklorid Cikloheksanon Aceton Izoproplil alkohol Dimetilformamid Etanol Metanol Voda

80 51 78 45 67 68 62 55 47 41 41 36 30 18

7 18 8 24 11 12 26 28 32 18 32 18 22 28

13 31 14 31 22 20 12 17 21 41 27 46 48 54

Što je otapalo bliže mediju veća je vjerojatnost da će otopiti medij. Parametri mješavine otapala nalaze se tako da se parametri svakog sastojka pomnože njegovom koncentracijom u mješavini, rezultati se zbroje i u dijagramu trebaju biti u području odgovarajućeg veziva. Kao primjer uzeta je smjesa otapala koja se sastoji od 50% white spirita i 50% izopropanola. Parametari topljivosti smjese izračunaju se na sljedeći način: fd
white spirit izopropanol 90 41

fp
4 18

fh
6 41

Parametri pomnoženi koncentracijama: white spirit (50%) izopropanol (50%) white spirit (50%) izopropanol (50%) Zbroj parametara smjese: 90 x 50 / 100 41 x 50 / 100 45 20.5 65.5 4 x 50 / 100 18 x 50 / 100 2 9 11 6 x 50 / 100 41 x 50 / 100 3 20.5 23.5

U trostranom dijagramu ova mješavina otapala je smještena u području smola zbog čega će bubriti i otapati smolne premaze. Grafički se parametar smjese otapala nađe tako da se točke koje odgovaraju svakom otapalu spoje. Ovisno o udjelu otapala u smjesi na spojenoj liniji se pronađe točka koja odgovara parametru smjese.

130

Grafičko određivanje parametra smjese white spirita i izopropanola u omjerima 50 :50 Narančasto je ws, zeleno izoprop. a crveno je označen parametar smjese

Ako se otapalu dodaju kisele ili lužnate komponente, topiva svojstva mješavine ne mogu se procijeniti, već se moraju uzeti u obzir moguće kemijske reakcije vodikovih ili hidroksidnih iona.

Smjese otapala koje se koriste za uklanjanje lakova: Toluen + izopropanol Izooktan + etanol + dietil eter 50 + 50 ml 80 + 20 + 10 ml

Smjese otapala za uklanjanje uljnih premaza: Izopropanol + amonijak + voda Dimetilformamid + toluen Dimetilformamid + etil-acetat 90 + 10 + 10 ml 25 + 75 ml 50 +50 ml

Premazi na bazi proteina mogu se ukloniti: Diklormetan + etilen formijat + mravlja kiselina 50 + 50 + 2 ml

131

Trostrani dijagram: Plavo- proteini, polisaharidi; Zeleno- voskovi; Žuto- smole; Crveno- osušena ulja Narančasto, 90-4-6 je prikazan White spirit

Položaj otapala u trostranom diagramu

17.3.2. Fizikalna svojstva otapala

132

kondenzirat će se na površini uzrokujući zamućenost i smanjenje sjaja. a uzrokuje postepeno skupljanje i promjene u svojstvima kroz određeni period. Nisko vrelište otapala rezultat je slabih veza među molekulama i male relativne molekulske mase otapala. toluen. Ako je kondenzirana voda topljiva u otopini ili se u njoj otapaju sastojci smole. Što su sile među molekulama otapala jače otapalo ima više vrelište. Otapala s dipolnim karakterom zadržavaju se duže od otapala čije su molekule nepolarne. Otapala male molekularne težine brže penetriraju. toplina isparavanja.3. White spirit je nepolarno otapalo pa najmanje oštećuje uljenu boju prilikom nanošenja i uklanjanja laka.Za svako otapalo karakteristično je vrelište.19) Odabiranje otapala za pripremu lakova ovisi i o metodi aplikacije. relativne molekulske mase smole i viskoznošću otapala.metilen klorid 6. Što je vrelište niže. Brzina isparavanja otapala je važna kod upotrebe otapala u proizvodnji lakova i u konzervaciji kod čišćenja predmeta. Bubrenje je preduvjet otapanju smola. Ostatak otapala može uzrokovati kemijsku nestabilnost u filmu. Dobro otapalo omogućuje dobro razlijevanje (liveliranje) laka i kod visoke koncentracije smole. Upravo zato je p-ksilen bolji od toluena. kao i ireverzibilnost laka. Linearne.46 ) c. pojavit će se cvjetanje ili rumenilo u premazu. visokoisparljiva otapala >1. Brzina isparavanja ovisi o mnogim faktorima.4. metanol 4.4 (ksilen-0.4 ( voda 0. Potpuno uklanjanje male količine otapala iz suhog filma je teško.75. što utječe na kvalitetu filma laka. izopropilni alkohol-2.5 (dietileter-11.8. a ne laki benzin koji brzo isparava. Zato alkoholi. Jedinica viskoznosti je Paskal sekunda (Pa s). zbog povezivanja molekula vodikovom vezom imaju viša vrelišta od ugljikovodika približno iste relativne molekulske mase. aceton-7. kao što su: napon para. Smole u otapalima formiraju viskozne otopine. Tablica 16.etanol-2. visoko isparljiva otapala isparavaju između prskalice i površine i povećavaju viskoznost laka. Zaostali terpentin. Prema brzini isparavanja otapala se dijele na: a.2 ) b. bubre smolu i otapaju je. butanol-0. što je važno u posljednjem stadiju sušenja.27. Otapalo iz premaza obično brzo isparava. kao i za razrjeđivanje premaza. čak i više godina. Upravo zato terpentin se u proizvodnji lakova zamjenjuje white spiritom. koje ovisi o relativnoj molekulskoj masi i silama među molekulama. otapalo obično brže isparava. Zato otapala čije molekule imaju razgranatu strukturu treba izbjegavati. Kod nanošenja laka prskanjem. Vrelište aproksimativno daje uvid u brzinu isparavanja otapala. U pripremi lakova. white spirit-0. Lakovi za nanošenje kistom imat će veći udio nisko isparljivih otapala (visokog vrelišta) da bi mogli biti tekući kroz duži period potreban za nanošenje. nerazgranate molekule otapala lakše prolaze između molekula polimera (smola) od kojih je lak pripremljen. Viskoznost otopine raste s porastom koncentracije. 2 Viskoznosti za neke tekućine pri različitim temperaturama 133 . zbog manje brzine isparavanja koristi se teški benzin (white spirit).2. Isparavanjem se troši toplina što snižava temperaturu otopine uzrokujući kondenzaciju vlage iz zraka. Voda na oba kraja molekule može činiti vodikovu vezu s drugim molekulama pa ima još više vrelište. Ako je voda netopljiva u otopini.8. kao nezasićeni spoj. prisustvo otopljene tvari itd.5-0. Miješanjem otapala mogu se dobiti smjese koje isparavaju ravnomjernije. vremenom se osmoljava zbog oksidacije i polimerizacije i povećava ireverzibilnost laka. niskoisparljiva otapala < 0.4. srednjeisparljiva otapala 1.

Kapnut na list papira mora ishlapiti za desetak minuta bez ikakvog ostatka.395 0. Istraživanja su pokazala da. niske viskoznosti. Taj sjaj je smolasti ostatak. čime se uklanjaju ostaci smole. Mogu se. lak će duže vremena biti ljepljiv za prašinu. a nekima i kožne alergije. ostaci otapala ostaju zadržani u laku i više od mjesec dana. voskove. Za razliku od mineralnih ulja. rektificirani terpentin) Dobiva se destilacijom smole crnogoričnih vrsta drva (bor. za razliku od većine drugih otapala. Dobiva se višekratnom destilacijom.650 1. Ako se osmoljeni terpentin koristi za pripremu laka. ili se dužim stajanjem laka terpentin osmolio. Najznačajnija otapala Terpetinsko ulje (terpentin.246 0.0 20 oC 1.3. koja se suše samo isparavanjem. potpuno prozirna tekućina. Rektificirani terpentin je čista. Mnogi ljudi su alergični na pare terpentina. osobito ako se ne radi sa svježim terpentinom. bitumen itd. koje im izazivaju glavobolju. smatrati teže hlapljivim-teškim benzinima ili krajnje pročišćenim petrolejima. Terpentin utječe na požućivanje laka (damar i mastiks lakova). terpentin se suši i oksidacijom.0 η /mPa s 50 oC 0. Polarnije je otapalo od white spirita. gdje počinje oksidacija i osmoljavanje.701 - 17. Stajanjem terpentin oksidira i osmoljava se.190 1499. Posebno su značajni oni s vrelištem između 140 i 200 0 C.780 12 000.3.436 0. Zato se čuva u dobro začepljenim. Osušene premaze lanenog ulja (linoksin) ne bubri niti otapa. otapa većinu mekih prirodnih smola. pa se koristi za pripremu slikarskih medija i lakova. iako je lak suh na dodir i prašinu za manje od jednog sata. Terpentin je izbačen iz najboljih restauratorskih radionica u svijetu jer se zbog oksidacije osmoljava i utječe na diskoloraciju premaza.789 0. jela) kao tekući destilat. Terpentin razrjeđuje sva biljna ulja koja se koriste u slikarstvu.910 1.VISKOZNOST TEKUĆINA voda aceton benzen etanol glicerol 0 oC 1. Mineralni razrjeđivači Pod tim nazivom se općenito podrazumijevaju destilati nafte.005 0. dakle. Danas se u restauraciji i slikarstvu sve više zamjenjuje s mineralnim razrjeđivačima (white spirit).322 0. Ako se papir pogleda prema svjetlu terpentin ipak ostavlja sjajni trag. koji su teže hlapljivi i masniji. kao i retuš medija.550 0. Oni su na granici između lakše hlapljivih benzina i petroleja. Zbog toga se koristi kao sastavni dio mnogih slikarskih medija. do vrha napunjenim tamnim bocama. a) Teški benzin ( white spirit) 134 . pa kod sušivih ulja ubrzava sušenje.

Snaga otapanja im je nešto manja nego kod terpentina jer su manje polarni ( npr. Manje su otrovni od terpentina. Na sljedećoj tabeli prikazana su neka industrijska mineralna otapala i njihov sastav: Komercijalni naziv Shellsol T (Shell) Shellsol B (Shell) White spirit (Esso) Shellsol E (Shell) Shellsol A (Shell) Parafinski ugljikovodici (%) 100 89 81 15 1 Nafteni (%) Aromatski uglj. Osim alifatskih ugljikovodika. bez primjesa aromatskih ugljikovodika. jače snage od mineralnih razrjeđivača i terpentina. Hlapljivi su bez ostatka.(%) _ 11 3 3 _ _ _ 16 82 99 Vrelište( C0) 180-190 140-160 180-200 160-185 160-180 Ksilen (ksilol. essence de petrole. Dolazi na tržište najčešće kao white spirit. Za slikarske i restauratorske svrhe mineralni razrjeđivači moraju biti potpuno pročišćeni. Dietilbenzen 135 . dimetilbenzen) Ksilen dolazi kao smjesa orto. Nije jako otrovan.Teški benzin je najpoznatiji mineralni razrjeđivač. varnish makers and printers spirit). Teži naftni destilati od teških benzina su petroleji. može se bez opasnosti koristiti za lakiranje slika. Nepolarno je otapalo. acetona. Kako brzo isparava i nije prejako otapalo. ne otapaju mastiks. Vrelište mu je na 139 0 C pa sporije hlapi i lak se može nanositi kistom. sadrži često i aromatske ugljikovodike pa postaje nešto polarniji s jačom snagom otapanja. Toluen (toluol. Na većim formatima lak je bolje nanositi prskalicom. Vrelište toluena je na 110 0C pa brže hlapi i zato se lak nanosi samo prskalicom. sangajol ili test benzin. gotovo bezbojni. brže ishlapljuju. a damar otapaju potpuno). bolje i dublje prodiru u mikroskopske pore boje od terpentina. b) Ostali mineralni razrjeđivači Brže hlapljivi benzini od teških benzina dolaze na tržište pod nazivom VM & P spirit (engl. Po otrovnosti je sličan toluenu. Nečisti su i masni za korištenje u slikarstvu. mineral spirit (mineralni špirit). metilbenzen) Izvrsno je otapalo. essence minerale. Pri nanošenju kistom ostali bi vidljivi tragovi poteza kista. meta i para-ksilena. Teški benzini su kvalitetna zamjena za terpentin. ne osmoljavaju se. itd. Nešto je slabije jakosti otapanja od toluena.

Kako sporo hlapi pa produžava vrijeme penetrirenja. Miješa se s vodom. otrovnost mu je slična. pa se može koristiti i kao dobar emulgator s otapalima koja se međusobno ne miješaju. naročito ako se pretjera s acetonom. bjelanjku.2. dok se viši alkoholi slabo ili nikako ne miješaju s vodom i rijetko se koriste u lakiranju. Glicerol (1. butilni alkohol (1-butanol) ima vrelište na 117 0C. Bezopasan je za zdravlje ako se prostorija dobro provjetrava. pa se bez opasnosti za bojeni sloj može koristiti za lakiranje slika. Ove primjese čine ga neupotrebljivim za piće i jačim otapalom. smolne lakove i linoksin (osušeno laneno ulje). acetonom. Manje je otrovan. Alkoholi male relativne molekulske mase (metanol. Alkoholi su relativno jaka otapala za uljenu boju i ostarjele lak filmove. etanolom i raznim organskim otapalima. Na osušeni sloj laka djeluje isto kao etilni alkohol. Brzo hlape pa se mogu koristiti za lakiranje slika bez opasnosti za bojeni sloj. posebno denaturirani alkoholi (denaturirani alkohol sadrži nećistoće zbog kojih je jače otapalo). Pare su mu zapaljive. Propilni alkohol (1-propanol) ima vrelište na 97 0C.3-propantriol) je trovalentni alkohol. Polarno je otapalo. Aceton (dimetil keton. tutkalu. Vrelište mu je na 182 0C. većinom organskih otapala i ulja. Destilira se na temperaturi između 130 i 1800 C. Pod relativno dužim djelovanjem acetona osušena uljena boja bubri. Nešto je blaže otapalo od toluena i ksilena. Lak može malo porumenjeti jer zbog prebrzog isparavanja otapala dolazi do hlađenja površine slike i kondenziranja vlage u filmu. Higroskopan je pa se često dodaje kao plastifikator hidrofilnim vezivima. etanol ) bubre osušeni film uljene boje. Diaceton alkohol Diaceton alkohol je bezbojna tekućina s mirisom mente. Kako brzo hlapi. Otrovan je. Alkoholi Alkohol se već davno koristio za pripremu alkoholnih lakova. propanon) Aceton je bezbojna tekućina s vrelištem na 56 0C. biljnim gumama (gumiarabika). Denaturirani alkohol je onečišćen piridinom. izopropilni alkohol (2-propanol) ima vrelište na 82 0C. što omogućuje bolje liveliranje laka i jači sjaj. ali samo ako se lak prska u tankom sloju. daleko jače od toluena. nema vremena za djelovanje. metanolom. npr. Otapa mnoge smole. 136 . Ne miješa se s ugljikovodicima. benzenom itd. Miješa se s vodom. Etanol (etilni alkohol) ima vrelište na 78 0C. Može se dodavati otapalima koja brzo hlape da bi se omogućilo bolje liveliranje i penetriranje laka. ali se miješa s vodom i većinom organskih otapala. Koristi se za usporavanje sušenja filma Paraloid B72. miješaju se s vodom.Dietilbenzen je sporo hlapljivo otapalo. metanol etanol Metanol (metilni alkohol) ima vrelište na 65 0C. koristi se s Paraloidom B-72 za konsolidaciju materijala.

58 0. fd fp fh Alifatski ugljikovodici Mineralni špiriti Bezmirisni mineralni špiriti V.S) 100(S) 100 100(N) 6.M.3 0.43 100(N) 137 .19 500 470 41 21 12 -11 4 30 15 >32 90 98 94 78 80 83 87 77 59 4 1 3 8 7 5 3 18 21 6 1 3 14 13 12 10 5 20 5.63 0. iskrenja (0C) Parcijalni parametri toplj.68 10(C) 100(N.4 2.65 0.& P nafta Aromatski ugljikovodici Benzen Toluen Ksilen Etilbenzen Terpeni Terpentin Klorirana otapala Diklormetan (metilenklorid) 150-196 92-127 118-139 80 110 138 136 150-180 40 0.Vrste i svojstva otapala: Naziv Vrelište (0C) Brzina isparavanja Viskoznost (mPa.s) Toksičnost (ppm) Temp.75 0.4 0.

2 0.6 0.1 2.C) 150 750 (N) 200 (N) 25 (N) 200(N.73 0.61 12 2.8 4.25 4.7 0.57 0. C je oznaka za kronično djelovanje uključujući i kancerogeno.C) 50 (N.4 2.1 1.57 0.35 0.S) 50 5 100 10(C.C.C) 400 (N) 50 (S) 5 (C) 200 400(N. Ova koncentracija izražava se u mg/m3 zraka ili dijelovima na milijun (parts per million=ppm).S) -40 42 37 -10 -4 25 -17 -1 43 11 12 12 65 60 36 58 67 68 64 42 39 45 51 60 47 53 55 30 36 38 45 12 12 13 20 22 36 18 13 32 30 28 22 18 17 24 21 20 23 38 39 19 31 17 21 17 17 48 46 45 31 0. Prema transportnim pravilima sve tekućine s točkom iskrenja ispod 500C su potencijalno opasne.4 10(N. Posebno se mora paziti kod čišćenja slika kad su djelatnici izloženi dugotrajnijem djelovanju para otapala.3 1 7.S) 1000 (N) 400 (N. Točka iskrenja je temperatura iznad koje se mješavina para otapala i zraka može zapaliti vatrom ili iskrom. Oznaka N u tablici otapala znači da otapalo djeluje narkotički.42 2.66 0.Kloroform Trikloretilen Eteri Dietil-eter 2-Etoksietanol 2-Metoksietanol Esteri Metil-acetat Etil-acetat n-Butil-acetat Ketoni Aceton Metil-etil-keton (MEK) Cikloheksanon Alkoholi Metanol (Metil alkohol) Etanol (Etil alkohol) 2-Propanol Diaceton alkohol Etilen glikol Spojevi dušika Nitrometan Dimetilformamid Voda 61 87 35 135 125 57 77 126 56 80 157 65 78 82 168 198 101 155 100 4.9 11 0.32 0.2 0. 138 . Zapaljivost otapala procjenjuje se točkom iskrenja otapala.9 4. Otapala čiji je TLV manji od 200 ppm treba izbjegavati ili koristiti s odgovarajućim oprezom.51 6. Opasnost otapala najbolje se procijenjuje prema maksimalno dozvoljenoj koncentraciji u zraku.25 2.38 0. S je oznaka za apsorpciju preko kože.92 0.45 0.27 1.0 40 41 18 47 32 28 13 27 54 Većina otapala je toksična i zato se treba pridržavati mjera opreza pri radu s otapalima. odnosno graničnom pragu (threshold limit values= TLV) koji je dozvoljen zdravstvenim normama.

Najpovoljniji alkohol za esterifikaciju je glicerol. Tg. od kojih su jako značajne akrilne smole su esteri. kopal i ambra. Nakon isparavanja vode oni postaju netopljivi u vodi pa služe kao vezivo. To su svježe ili recentne smole.iz drveća koje je mrtvo više stotina tisuća godina. Kolofonijski sapun je vezivo u lošijim vrstama papira. Ambra je vrlo stara fosilna smola. Esterifikacija je reakcija između kiselina i alkohola.vrlo su skupe. Esterifikacijom smole smanjuje se kiselost smole. Kao što se ulja i voskovi pomoću lužnatog sredstva mogu saponificirati da bi se mogli miješati s vodom. Rjeđe se koriste smole drveća koje je duže vremena mrtvo. Većina prirodnih smola koje se koriste u slikarstvu su lučevine (eksudati) živog drveća. Fosilne smole. sandarak. Sandarak smola u starijim recepturama često zamjenjuje ambru. i smolni sapuni imaju veliki značaj. što je važno zbog pigmenata osjetljivih na kiseline. I neke sintetske smole. a povećava se temperatura omekšavanja. koje se otapaju u uljima. kao što su kopal smole. topljiva u alkoholu.čišćenje slike – uklanjanje starog laka 17.4. Osušeni premazi sandaraka su krti i starenjem tamne. Danas se ne koristi u proizvodnji lakova. 139 . prava ambra je dosta skupa i malo je danas korištena no postoji trend obnavljanja upotrebe ambre za pripremu brzosušivih medija za uljene boje i za lakove. Prirodne smole se često esterificiraju zbog prisustva smolnih kiselina. Smolni esteri imaju široku primjenu kao dodaci modificiranim smolama zbog poboljšanja kvalitete. To je recentna smola. a spadaju u grupu recentno-fosilnih smola. kao što je ambra ili jantar. SMOLE PRIRODNE SMOLE Smole se po porijeklu dijele na prirodne i sintetske.

17.1. žute. Kolofonij Kolofonij je recentna smola. Čisti apotekarski alkohol otapa sporije od alkohola kupljenog u trgovinama. Na tržište dolazi u obliku grumenja različite žute i tamnosmeđe boje. Zbog prisustva abietinske kiseline.4. žućenje i osjetljivost na vodu. 2-metoksietanolu. građena uglavnom od diterpena. Šelak Šelak je smola koju izlučeje vrsta insekata (Laccifer lacca) da bi zaštitili jaja. kanadski balzam su guste viskozne tekućine slične medu. Balzami Balzami. Brza oksidacija smole uzrokuje gubitak sjaja. Bijeli šelak dobiven bijeljenjem manje je elastičan od prirodnog šelaka. a osušeni premaz nema dovoljnu elastičnost. Najčešće se koristi za pripremu fiksativa. kao kruti ostatak.17. Šelak se otapa u alkoholu i jačim organskim otapalima. U ranijim stoljećima venecijanski terpentin se koristio kao sastojak laka uz smole ili sušiva ulja. a žive na grančicama nekih vrsta tropskog drveća u Istočnoj Indiji. terpentinu i jačim organskim otapalima. 17. kolofonij se može esterificirati ili prevesti u smolni sapun. Koristi se kao fiksativ i za izolaciju podloga (8-10 %-tna otopina).4. Zbog male relativne molekulske mase. Preradom se dobije šelak u listićima prozirne limun do rubin crvene boje. kao venecijanski terpentin. Kao fiksativ se koristi 3%-tna otopina kolofonija u benzinu ili 8%-tna otopina kolofonija u špiritu (denaturiranom alkoholu). Može se otopiti u piridinu. vrlo je krta pa se ne koristi za lakiranje. Zbog obojenosti i krtosti šelak se ne koristi za lakiranje slika. S alkalijama daje šelakov sapun. Kad je dodan u malim količinama poboljšava plastičnost materijala. Otapa se u alkoholu.4. Sami balzami se ne mogu upotrijebiti kao lak jer dugo ostaju ljepljivi. strazburški terpentin.4. Mastiks 140 . Za politure se koristi otopina veće koncentracije (30 g šelaka u 100 ml alkohola-špirita). Vremenom postaje netopljiv u alkoholu jer dolazi do umrežavanja molekula.4. Dobiva se destilacijom balzama terpentina.2. razne vrste balzama 17. kao što je aceton. benzinu.3.

žvakanje). Kad se otopina damara suši u prostoru velike relativne vlažnosti na površini laka se pojavljuje plava maglica od malih kristala amonijevog sulfata. U slikarstvu se koristi isključivo mastiks s grčkog otoka Kios. Damar je po površini prekriven lakim bjeličastim prahom. Za nanošenje kistom preporučuje se 16%-tna (m/v) otopina. potpomognuto visokim indeksom refrakcije damara čini da pigmenti dobiju veće zasićenje boje. mastiks je građen od triterpena. manjeg okruglastog ili suzastog zrna. Krtost damar premaza smanjuje se dodatkom sušivih ulja. Tragovi otapala zaostaju u damar laku i do šest mjeseci i za to vrijeme povećava se postepeno tvrdoća i krtost laka.5. Brzo omekšava na nižim temperaturama. zagrijanim uljima. Za nanošenje sprejem preporučuje se 11%-tna (m/v) otopina. Može se posvijetliti ako se izloži velikoj količini svjetlosti (fotooksidacija). stavi u tkaninu. Damar sadrži oko 10% damar voska koji se otapa samo u ugljikovodicima. Ovo svojstvo damara. pa ovaj završni lak ne umanjuje zasićenost boja koje je postigao damar. stoljeća.. krta smola. Svijetložućkaste je boje . Damar s vremenom žuti zbog termooksidacije. ali se mogu pripremiti s većim sadržajem smole. Mastiks žuti puno više i brže od damara i zato se sve manje koristi za restauratorske svrhe. zbog čega se je koristila kao neka vrsta gume za žvakanje pa je po tome i dobila naziv (masticatio. Najraniji podaci o upotrebi damara kao slikarskog materijala potječu iz 18. koja se dobije razrijeđenjem 1 dijela osnovne otopine s 2 dijela otapala (objašnjenje koncentracije vidi u dodatku na stranici 188). Zbog fotooksidacije ovako izblijeđeni lakovi krakeliraju i postaju teže reverzibilni. mineralnim razrjeđivačima (white spirit).4. zaveže vrpcom. (Svaka molekula damara apsorbira oko dvije molekule kisika za vrijeme izlaganja UV zrakama i zato raste polarnost otapala potrebnih za otapanje laka.. Mutnost se može izbistriti malim dodatkom metanola ili acetona. male fleksibilnosti (fleksibilnija je od ketonskih smola koje danas zamjenjuju damar). što može oštetiti sloj boje). Damar je topljiv u terpentinu (ali se terpentin sve manje koristi jer pojačava žućenje i smanjuje reverzibilnost laka starenjem). a veća upotreba damar lakova počinje petnaestak godina kasnije. transparentan. uroni u otapalo donjom polovinom zamotuljka i pričvrsti). Topljiv je u terpentinu. Kao lak smola prvi put je upotrijebljena oko 1829. godine. alkoholima. Damar lak će duže trajati ako se nanese u tankom sloju i ako se zaštiti od zraka. toluenu.. (Zbog mogućih nečistoća smola se otapa na način da se izmrvi. što je bilo poznato još u povijesti slikarstva. Mastiks zahtijeva polarnije otapalo od white spitita. Najčešće se za osnovnu otopinu damara pravi 33%-tna (m/v) otopina. Damar lak je nekada zamućen. a da imaju povoljnu viskoznost za nanošenje premaza. ksilenu. Zbog foto-oksidacije i apsorpcije kisika premazi postaju starenjem polarniji i zahtijevaju jača otapala za uklanjanje. 17. premazi imaju i manju elastičnost. Kao i damar smola. Mala molekularna težina damara omogućuje i kod većeg sadržaja smole u laku dobro liveliranje laka u odnosu na sintetske smole koje imaju veliku molekularnu težinu. Omekšava u ustima. 141 . ksilenu. Na prijelomu je čist. toluenu. mijenja mu se reverzibilnost. Damar Damar je recentna smola nekih vrsta stabala iz porodice Dipterocarpaceae iz jugoistočne Azije. ali nikada ne postaje netopljiv. neznatne žućkaste obojenosti. ali je osušeni premaz bistar.. Mastiks je mirišljava. dosta krta smola. Najkvalitetnije vrste su Singapur oznake A i Batavija damar. zagađenja i vlage. ali to povećava polarnost premaza.Mastiks je smola grmlja Pistacia lentiscus koje raste u mediteranskim zemljama. koja se dobije razrijeđenjem 1 dijela osnovne otopine s 1 dijelom otapala. Lak koji je u direktnom kontaktu s bojenim slojem ima glavni utjecaj na zasićenje boja.. To je tvrda. Mastiks lakovi imaju tendenciju da mjestimično dobiju plavu maglicu. najbolje Paraloidom B-72 ili voštanim završnim slojem. Zbog male relativne molekulske mase.

Ketonska smola ima malu viskoznost. Damar se u slikarstvu koristi i kao sastojak medija. Zaštitni sloj Paraloida B-72 daje dobru zaštitu ketonskim lakovima. mijenja se izgled (postaje mat) i smanjuje djelovanje voska kao najbolje barijere za vlagu i plinove. Prednost voska u laku je da i kad ostari.osnovna lak otopina . Pri povećanoj toplini prašina se može zalijepiti u voštani završni sloj.white spirit 1 dio 1/10 dijela 5 dijelova Potpuno ohlađena pasta nanosi se mekanim kistom tanko i jednolično koliko god se može. Blaga otopina damara u lako hlapljivom otapalu (white spirit) u koncentraciji najviše do 2% koristi se kao fiksativ.white spirit .odgovara određenim starim tempera slikama ili slikama oslikanim tutkalnim bojama. Vosak i prljavština se uvijek mogu ukloniti white spiritom bez djelovanja na smolni lak koji se nalazi ispod. Razrijeđena mat lak otopina je samo blago mat.zbog čega ima najbolje optičke karakteristike. Otopina sadrži: . Dodavanjem voska u smolni lak. Cosmolloid 80 H ) u white spiritu: . Smola ima malu molekularnu težinu što doprinosi njenoj krtosti koja se smanjuje dodatkom plastifikatora.osnovna lak otopina 1 dio 3 dijela 142 .mat lak otopine . Rukovanje i izgled ketonskih lakova su isto kao i kod damara. Voštani završni sloj je jako dobra zaštita. Zbog male molekularne težine smole daju se dobro izlivelirati i dozvoljavaju veću koncentraciju otopljene smole.Voštani završni lak pravi se otapanjem u vodenoj kupelji (loncu s dvostrukim dnom) bijeljenog pčelinjeg voska i karnauba voska (ili tvrdog sintetskog voska umjesto pčelinjeg.Cosmolloid vosak 80 H 150 ml 18 ml 7g Vosak se otopi u zagrijanom white spiritu i dodaje se otopini laka uz mješanje dok se skoro ne ohladi. Vosak u njoj ima više ulogu plastifikatora nego sredstva za matiranje). Ketonske smole se otapaju u white spiritu u koncentraciji između 40 i 50 % (osnovna lak otopina) Mat lak otopina . pa zahtijevaju jaka polarna otapala za uklanjanje laka. Pravi se od: .6. Nedostatak ketonskih lakova je u tome što su previše tvrdi i krti. Nakon jednosatnog sušenja polira se mekim kistom (ili baršunom ako se želi jači sjaj). ostaje lakše reverzibilan i pri nanošenju se lakše postiže jednoličnost sjaja. npr. U posljednje vrijeme ketonski lakovi zamjenjuju damar lakove.karnauba voska . visoki indeks refrakcije. Ketonske smole Ketonske smole su kondenzacijski produkti cikloheksanona i/ili metil-cikloheksanona Oko šest cikloheksanon molekula povezano je u jednu molekulu. Prljavština se s voštanog laka može ukloniti pamukom blago navlaženim vodom u kojoj ima nekoliko kapi amonijaka. s blago smanjenim intenzitetom boja. Starenjem gube elastičnost i oksidiraju. UMJETNE SMOLE 17.pčelinjeg voska . Damar s primjesom voska treba tjedne da bi očvrsnuo što povećava opasnost da se lijepi prašina.4.

Poli(alkil) akrilat Poli(alkil) metakrilat Ako je kao alkil skupina (-R) vezana metil skupina (-CH3). Akrilat / metakrilat kopolimeri (Paraloid B-72 i B -48 ) Paraloid B-72 spada među najstabilnije smole koje se koriste za pripravu lakova za lakiranje slika. Novi tip Paraloida B-72 je u obliku prozirnih kuglica bez mirisa. Polibutil metakrilati su topljivi u white spiritu. 1. Gotove disperzije (emulzije) akrilnih smola u vodi Od velikog broja akrilnih smola koje imaju razne primjene samo se neke od njih koriste za lakiranje slika.Sve svjetske tvornice slikarskog materijala danas proizvode gotove otopine ketonskih smola. Može se koristiti i kao fiksativ za crtež kad je otapalo benzin. odnosno polimetil metakrilat). dodatkom vrlo malih količina otapala uz polagano miješanje da se ne stvore balunčići koji teško izlaze iz guste otopine. 17. a butil skupina -C4H7. Polibutil-metakrilati (Paraloid-67) Početkom tridesetih godina akrilne smole se počinju koristiti za lakiranje slika. Počeo se proizvoditi pedesetih godina u obliku bijelih nepravilnih grudica blagog mirisa po akrilatu. 143 . Akrilne smole Akrilne smole nastaju polimerizacijom estera akrilne kiseline i metakrilne kiseline. terpentinskom ulju. Može se čuvati kao suha smola (bijeli praškasti materijal) ili najbolje kao 30% otopina smole u mineralnom razrjeđivaču.7. To je tvrda smola veće molekularne težine od mekih smola. propilnom alkoholu. To je kopolimer metil-akrilata i etil. Polibutil akrilati su zbog dužeg bočnog lanca butil skupine manje polarni od polimetil akrilata. ksilenu. akrilna smola je polimetil akrilat).4. Etil skupina je -C2H5. Lakove na bazi ketonskih smola smatraju svojim najboljim lakovima. Daje elastične lakove velike površinske tvrdoće i otpornosti na prašinu (Tg 400 C). Otopina se može nanositi kistom (ako je otapalo teški benzin) ili prskalicom. tako da B-67 spada u A klasu Fellerovog standarda. 2. toluenu. Smolne otopine koje se dobiju otapanjem čvrstih smola u organskim otapalima 2. acetonu. Akrilne smole se koriste na dva načina: 1. pa se otapaju u blažim otapalima. koji jako usporava povezivanje molekularnih lanaca i gubitak reverzibilnosti. U trgovinu dolazi kao gusta sirupasta 45%-tna otopina koja se prije upotrebe mora razrijediti.metakrilata. Viskoznost Paraloida B-67 je niža od viskoznosti Paralioda B-72 i zato kao finalni lak daje bolju liveliranost laka i jači intenzitet boja. Paraloid B-67 je poliizobutil-metakrilat s inhibitorom. Sve polibutil-metakrilat smole spadaju u Fellerovu B klasu jer starenjem postaju teže reverzibilne. Razrjeđuje se postepeno.

djelomično u ksilenu. butil alkoholu. 4 Svojstva komercijalnih akrilnih smola koje se koriste u konzervaciji Proizvod Paraloid B-44 B-67 B-72 Elvacite 2043 2044 2045 2046 Plexigum P24 M345 Plexisol P550 B782 Proizvođač Rohm & Haas Sastav monomera MMA/? (iBMA) (EMA/MA 70/30) Tg(0C) 60 50 40 65 15 55 35 Mr Topljivost toluen white spirit. a za nanošenje prskalicom 7. Otapa se u toluenu. diaceton alkoholu.. Tablica 16. 2-propanol white spirit.5-10%-tna. ali je najbolji lak za metale. posebno B. Jako dobro prianja. Netopljiv je u mineralnim razrjeđivačima. Teže se otapa u ksilenu. Za kist se može koristiti 12-20 %tna otopina. Njegova najčešća upotreba u restauriranju slika je konsolidacija boje koja otpada s metalnog nositelja...Lakovi mogu biti od mat do vrlo sjajnih. acetonu. Otapanje u ovim otapalima traje i nekoliko dana.. etanolu. Nije topljiv u mineralnim razrjeđivačima. 2-propanol white spirit.. bronci i cinku. fleksibilan je. uz mućkanje boce. Kao sredstvo za matiranje dodaje se mikrokristalični vosak .67 za proizvodnju svojih lakova i emulzija. Toplina ubrzava otapanje. otapalu i metodi aplikacije. Mnoge svjetske tvornice slikarskog materijala koriste spomenute smole. Otapa se u toluenu. Paraloid B-72 je topljiv u relativno jakim otapalima koja mogu djelovati na lazure. Za postizanje jačeg intenziteta boja na slici može se dodati 10 % diaceton alkohola u razrijeđenu otopinu za rad. dietilbenzenu. stabilan i trajan. zato se preporučuje nanošenje prskalicom. kao i za lakiranje pozlata. Paraloid B-48 N Ne koristi se kao lak za slike. agensu za matiranje. ovisno o aditivima. 2-propanol Rohm iBMA MMA nBMA/? white spirit 144 . Najbolji je na bakru. acetonu. Najzgodnije je imati 30 % otopinu u toluenu ili ksilenu ( para-ksilen je najbolji). 2-propanol toluen Du Pont EMA/? nBMA iBMA nBMA/iBMA 50/50 niska visoka visoka visoka srednja srednja niska toluen white spirit.

Polivinil acetatne smole u proizvodnji lakova i medija za restauraciju u slikarstvu koriste se od 1937. U molekuli celuloze svaki ostatak glukoze sadrži tri slobodne hidroksilne skupine. Čim voda ispari. osobito Perspex (polimetil-metakrilat. može se ukloniti da se preko PVAC laka nanese neki drugi lak visokog Tg. Za nanošenje kistom koristi se 16 %-tna otopina.9. a za sprej 10%-tna. Ne daju dovoljno briljantne lakove kad se koriste završni lakovi. Gustav Berger proizvodi retuš PVAC lak koji se razrjeđuje u etanolu koji je prikladan za gvaš i temperu. pri čemu nastaju esteri. Akrilne emulzije se ne koriste za lakiranje umjetničkih slika jer su porozne i nisu kvalitetna zaštita. PVAC emulzije su disperzije PVAC smole u vodi. 17. kao fiksativi i lakovi za dizajnerske boje. Polivinil acetati (PVAC) Polivinil acetatna smola nastaje polimerizacijom vinil acetata. što se može označiti u formuli /C6H7(OH)3/n. godine. kao 40 %-tna otopina. Za otapanje zahtijevaju jača otapala (toluen je najslabije otapalo). Priprema laka: PVAC se najčešće otapa u toluenu ili alkoholu. Neke akrilne emulzije. Imaju niski Tg i puno višu relativnu molekulsku masu od lakova mekih smola koji jače intenziviraju boju.3. Akrilne emulzije se koriste za razrjeđivanje akrilnih boja. Akrilne lak emulzije se razlikuju od akrilnih lak otopina. poznate su po statičkom elektricitetu kojim navlače prašinu na sebe. građena je od ostataka molekula glukoze. Vezivo su mnogih ljepila kao što su Drvofiks (ljepilo za drvo) i Librokol (ljepilo za papir). osobito kad je potrebno više fiksativa. uz dodatak 5-8% vode da se otopina izbistri. koji ima otapalo koje neće djelovati na lak (najbolje B-72 otopljen u ksilenu). Te alkoholne hidroksilne skupine mogu reagirati s kiselinama. Celulozni esteri Celuloza je polisaharid. Polivinil acetati često se nazivaju PVA. 145 . U oba slučaja treba dodati u razrijeđenu otopinu 15 % diaceton alkohola. 17. da uspori isparavanje otapala i omogući bolje liveliranje laka. stvara se čvrsti film koji može biti sjajni ili mat.4. nego disperziraju.8. Monomerni dio polivinil acetata (PVAC-a) Prihvatljivost prašine zbog niskog Tg. PMMA). što se koristi i za polivinil alkohole. a premazi im često nisu potpuno bistri.4. PVAC ima najniži indeks refrakcije od svih lakova za slike pa je zbog toga dobar za fiksativ. Emulzije se sastoje od sićušnih čestica akrilnih polimera (akrilne smole) koji se u vodi ne otapaju. Imaju relativno malu relativnu molekulsku masu i niski Tg (oko sobne temperature).

Suše se. Dodatkom kamfora postaje elastičnija. kao i obična veziva sa sušivim uljima. Zbog brzog sušenja najčešće se nanose prskanjem. kao što su olovo. CA (acetilceluloza) koji se dobiva djelovanjem anhidrida octene kiseline na celulozu. pod djelovanjem svjetla i kiselih nečistoća. Modificirane silikonskim smolama (tzv. 17.Esterifikacijom s nitratnom kiselinom dobiva se nitroceluloza (pravilan naziv je celulozni nitrat. Capon lakovi su poznati nitrocelulozni lakovi za metal. što daje mogućnost velikog broja modificiranih alkidnih smola različitih svojstava. U polumasnim smolama količina ulja iznosi 45. Kamfor odjeljuje molekule i omogućuje im klizanje jedne preko druge. Capon lakovi se sastoje od CN otopljene u u amil acetatu. Ugljikovodične smole 146 . Masne alkidne smole imaju više od 60% ulja. Talens proizvodi “Decorfin” lak na bazi alkidnih smola. modificirane kamforom. Na sobnoj temperaturi. Starenjem. Alkidne smole sušive na zraku modificirane su sušivim i polusušivim uljima (laneno. Sve alkidne boje suše jednako brzo i brže od uljenih boja. Danas su alkidne smole jedna od najvažnijih grupa sintetskih veziva pa su po proizvodnji na prvom mjestu među sintetskim smolama. Nitroceluloza se otapa u mnogim esterima i ketonima. koji s vremenom žuti i odmah postaje nereverzibilan (netopljiv). osobito za izradu antikorozivnih temeljnih boja.4. 17. Veći postotak ulja omogućuje bolje razlijevanje. tvrd je i krt materijal. što je razlog da se iz prije korištenih olovnih tuba nije mogla kod dugog stajanja istisnuti. silikonizirane alkidne smole) pokazuju dobru trajnost i zadržavanje sjaja gotovih proizvoda. S metalnim oksidima. akrilati.60%. Alkidne smole pokazale su se kao dobro vezivo i za slikarske boje. kože itd. isparavanjem otapala.. alcohols and acids).4. razgradnju i žućenje. Kompatibilne su s uljenim bojama. što uzrokuje krtost materijala.. Elastičnije su pa manje krakeliraju i manje žute nego uljene boje. kamfor isparava. djelovanjem kisika iz zraka uz prisustvo sikativa. Sušenje nekih tipova polumasnih alkidnih smola (45-50% ulja) može se malim povećanjem temperature znatno ubrzati pa se koriste kao veziva za lakiranje u industriji automobila. Smola poboljšava otpornost na oksidaciju. epoksidi i slično. Naziv alkidna smola dolazi od sastojaka (eng. koristi se i celulozni acetat. metala. sojino.11. trajnu elastičnost i otpornost na atmosferske utjecaje. formira netopljivi gel. dolazi do oksidacije i hidrolize zbog čega se oslobađa nitratna kiselina. osobito pri nanošenju kistom. ricinusovo itd.) ili masnim kiselinama. Nitroceluloza starenjem žuti. bakar. Nitrocelulozni lakovi i boje suše se fzikalnim putem. Alkidne smole Dobivaju se polikondenzacijom viševalentnih alkohola i dikarboksilnih kiselina.CN). Kao plastifikatori koriste se i trifenil-fosfat i trifenil-ftalat. Upotrebljena bez plastifikatora. ali su se pokazali vrlo nestabilni pa se više ne koriste. umrežavanje. suncokretovo. Količina ulja može biti različita. uljni razrjeđivač itd). Zbog dobre podnošljivosti s pigmentima koriste se za industrijske lakove i boje. Otapaju se u ugljikovodicima (white spirit. Za proizvodnju lakova za umjetničke svrhe još nisu dovoljno usavršene. Nitrocelulozni lakovi (nitro lakovi) počeli su se koristiti za lakiranje slika tridesetih godina ovog stoljeća. Nitroceluloza je vezivo u lakovima i bojama koje se koriste za zaštitu drva. Osim celuloznog nitrata.10. cink. Većinom su naknadno modificirane masnim kiselinama na koje se mogu vezati i druge molekule..

uz dodatak 5% plastifikatora. male mol. godine. posebno kao kvalitetni lakovi . mase . i za EVA-u. povoljnog Tg-a itd. Ranih 1990-ih Berger počinje testirati uporabu Escoreza kao smole za lakiranje. etanolu i acetonu. i to kao zamjena za prirodne smole (za lakiranje se koristi 20 – 40 %-tna otopina smole). Nepolarne smole se ne otapaju u polarnim otapalima kao što su etanol i aceton jer ne sadrže karbonilne i hidroksilne skupine. toluenu. a ne otapa se u izo-propanolu. Topljiv je u white spiritima. Kao i Arkon. stabilnosti i otpornosti. pa film laka zahtjeva polarnija otapala za uklanjanje. Kako se potpuno otapa u alifatskim ugljikovodicima (dakle otapalima 147 . Sve su ove smole izrazito stabilne. Početkom 1990. ali ne “jača” od. a na tržište dolaze kao bezbojne prozirne kuglice kupolastog oblika (eng. U industrijskoj su se proizvodnji koristile kao modifikatori sjaja u bojama i ugušćivaći u ljepilima. primjerice. ksilenu i toluenu. Arkon smole su razvijene za upotrebu kao ugušćivaći za ljepila koja lijepe pod pritiskom. zbog topljivosti u nepolarnim otapalima. a od nedavno ulazi u upotrebu kao primarni sastojak Gamvar laka za slike. Arkon P-90 (potpuno zasićen aliciklični ugljikovodik. terpentinu. Dobro zasićuje boje i može postići visok sjaj (nalik je mastiksu). Regalrez na tržište dolazi u formi krutih bezbojnih prozirnih ljuskica i bijelog praška. 100% hidrogenirana ugljikovodična smola) također pripada skupini novijih nisko-molekularnih smolnih lakova. Regalrez 1094 (kemijski naziv: hidrogenirani oligomer stirena i alfa-metil stirena. u formi hidrogeniranog polistirena. no kako su jos nedovoljno testirane u praksi nismo ih naveli kao standardne smole za lakove u restauraciji. suha smola formira velike grude. Ova lak-otopina daje deblje premaze visokog sjaja. Za lakiranje se obično koristi 25%-tna otopina smole. Koristi se na uljenim. C9 hidrogenirana ugljikovodična smola) Pripada skupini novijih nisko-molekularnih smolnih lakova. što ukazuje na to da ima niski Tg odnosno da je relativno meka (ne-krta) smola. terpentinu. akrilnim i alkidnim slikama. ksilenu. U restauraciji se počinje koristiti kao lak od 1991. Prvo se koristio kao ugušćivač u taljivim ljepilima. Čuva li se duži period u skladištu. Ova 100% hidrogenirana ugljikovodična smola se otapa u svim white spiritima. i Escorez je u početku bio korišten kao ugušćivač za razna ljepila. Proizvode se u Japanu.Ugljikovodične smole imaju izvanredne osobine. između ostalih. ali ipak manje od Arkona i Regalreza. sudeći prema osobinama slijedećih smola trebalo bi očekivati da će se vrlo brzo nametnuti kao logičan izbor. domeshaped pellets). smjese toluena i cikloheksana (50/50). otporne na UV zračenje i atmosfersku oksidaciju. Testovi starenja pokazuju da je lak-film ove smole stabilan. No. Na tržište ga plasira kao 30%-tnu otopinu u niskoaromatičnim ugljikovodicima.. počinju se primjenjivati u restauraciji slika. te topljive u alifatskim i aromatskim ugljikovodicima. Polarnost sintetskih nisko-molekularnih smola starenjem se povećava kao poslijedica stvaranja vrsta koje sadrže ketonske i hidroksilne skupine te skupine karboksilne kiseline. Escorez 5380 … je ciklo-alifatska ugljikovodična smola.

Zbog topljivosti koja raste zagrijavanjem. Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i lijevanje. Vosak se koristi i kao sredstvo za matiranje. Starenjem vosak ne oksidira niti polimerizira.5 VOSKOVI Voskovi se sastoje od dugih lanaca ugljikovodika. u impregnaciji krhkih materijala ili u tretmanu nabubrenog drva. estera dugolančanih kiselina i viših alkohola ili smjese ovih spojeva. Mikrokristalični vosak je netopljiv u hladnim otapalima pa se koristi kao agens za matiranje. etanolu i acetonu. 3. Poliranjem se molekule voska pokreću i mehanički slažu. pa se može koristiti kao među-lak kada se retuš izvodi bojama koje kao vezivo sadrže PVAc. vosak penetrira u materijal i ne može se potpuno ukloniti. U konzervaciji se smatra da '' zatvara vrata za sve mogućnosti”. koji se otapa u vodi. Meka voštana pasta. Tg raznih vrsta regalreza varira od smola tekućih na sobnoj temperaturi (Tg na -22 oC) do onih koje omekšavaju tek na 84 oC.koja ne sadrže aromate). Za lakiranje slika voskovi se koriste na sljedeće načine: 1. Za tu svrhu su najpogodniji karnauba vosak i tvrdi mikrokristalični voskovi. kiselina. Starenjem ne žuti. 17. što rezultira njegovom kemijskom stabilnošću i postojanošću. alkohola. Nažalost. Kao dodatak smolnoj otopini gdje djeluju kao plastifikatori jer usporavaju hlapljenje otapala i produžuju vrijeme otvrdnjavanja laka. za zaštitu i poliranje. kao sastojak slikarskih medija. dopušta i nanošenje kistom. ali bez dodavanja stabilizatora postaje krt/krhak. Sastojci voska su u najvećoj mjeri zasićeni spojevi. Voskove izgrađuju zasićeni spojevi što rezultira njihovom kemijskom stabilnošću. U starom Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje. zaštite i trajnosti. komponenta voštanosmolnih masa za dubliranje u restauraciji. voskovi su iznimno kvalitetan materijal za površinsku zaštitu slika. Paraloid B-72 i sl. smole. Grci i Rimljani ga također koriste kao vodonepromočivi materijal. čime se postiže sjajna površina karakterističnog voštanog sjaja. Predviđa se da će stabilizirani Regalrez biti jedan od najstabilnijih proizvoda u današnjoj konzervaciji (stabilniji je od Arkona). 2. Koristi se i kao sredstvo za izolaciju kalupa. pa sprječava upotrebu drugih materijala. 148 . Lak od karnauba voska je malo sjajniji od mikrokristaličnog voska. Kao voštane paste (vosak + otapalo -white spirit) koje slikari rado koriste. Najpoznatija njegova upotreba je kao vezivo poznatih Fayumskih portreta u Egiptu iz rimskog perioda. Stari procesom fotokemijski izazvane autooksidacije. Nepolaran je i ne prihvaća druge materijale koji su polarniji od njega. Nije topljiv u polarnim otapalima: izo-propilnom alkoholu. s voskom kao što je polietilenglikol. Vosak se diperzira u laku laganim zagrijavanjem otopine. Vosak se koristi od najranijih vremena. za površinsku zaštitu bojenih premaza i skulptura i u gradnji brodova.

Talište mu je na 84-900C. Vosak je izvrsna zaštita za vlagu i plinove. VRSTE VOSKOVA Voskovi se po porijeklu dijele na mineralne..imaju tališta od 60-950C. Mikrokristalinični vosak se ne otapa u hladnim otapalima pa se koristi kao agens za matiranje u lakovima. S voskom se malo smanjuje sjaj ketonskog laka i ujednačava sjaj slike.5.5. Englezi proizvode Cosmolloid mikrokristalične voskove raznih stupnjeva tvrdoće. Zbog većih molekularnih težina ugljikovodika. stabilni i inertni. a sastoji se od: 100 g Cosmolloid 80H 25 g parafin vosak ili PE vosak 300 ml alifatskih ugljikovodika Tvrđa pasta može se dobiti zagrijavanjem zajedno: 90 g Cosmolloid 80H 30 g Ketonske smole 149 . 2.2 dijela pčelinjeg ili mikrokristaličnog voska . životinjske i sintetske polimer voskove. male jakosti. relativno su transparentni. petroleju i drugim benzinskim frakcijama. jake snage lijepljenja pa se koriste kao konsolidanti (učvršćuju krhke materijale). Topljivi su u masnim otapalima i svim otapalima koja se miješaju s uljem. Vosak se također koristi i za zaštitu laka (iznad damar laka i njegovih sintetskih zamjena-ketonskih smola). 17. Uglavnom se sastoje od visoko razgranatih ugljikovodika.1. Nešto su pokrivniji od parafinskih voskova i manje su sjajni. Mikrokristalični voskovi. Zagrijavanjem na vodenoj kupelji otapanje je brže i potpunije.po sastavu su ugljikovodici parafinskog niza. 17. Osim u white spiritu ovi voskovi se otapaju u terpentinu. biljne. Imaju široku primjenu jer su vrlo otporni.1 dio voska (mikrokristaličnog ili pčelinjeg) na vodenoj kupelji otopi se u . Krti su. Razlikuju se po tvrdoći. boji itd. kristaliziraju u većim kristalima od mikrokristaličnih voskova. Jako su otporni i elastični. Smjesa mikrokristaličnog i parafin voska pripremljena kao pasta u ugljikovodičnim otapalima preporučuje se za poliranje.1 dio karnauba voska . Za intenziviranje boje odgovoran je lak koji je u direktnom kontaktu s bojom. Za lakiranje se najčešće koristi Cosmolloid 80 H. Tališta su im na 52-570C. krtosti.2 dijela white spirita Tvrda voštana pasta: .6 dijelova white spirita 4. Mineralni voskovi Ekstrakcijom iz nafte dobivaju se: 1. ljepljivosti. Parafin voskovi. sjaju. Miješanjem voskova mogu se dobiti određena svojstva ovisno o potrebi.

Žutosmeđe je boje. 17. estera i slobodnih kiselina kojih ima 12%. Starenjem postaju sve tvrđi.tališta su im između 76 i 920C. 5. Proizvodi se umjetno bijeljen jer su i najfinije vrste dosta tamne. Vrlo je otporan. e) Esparto vosak. Tvrdi su i tamni pa se ne koriste u lakiranju.5. vrlo je sličan karnauba vosku. Ekstrakcijom iz raznih vrsta ugljena. Karnauba vosak se sastoji od triterpena i estera dugih lanaca alkohola i kiselina ( maksimalni broj atoma ugljika je 56). treseta i bitumena dobivaju se: 3. Dobiva se iz palmi u Brazilu. 4. Biljni voskovi 1) Kandelila vosak (kandila). Cerezin voskovi -tališta si im na 44-770C.5. 2) Karnauba vosak. karnauba vosak 17. d) Japan vosak luče stabla Rhus vernicifera na plodovima kao zelenkasti pramaz. Punski vosak kojeg spominje Plinije bio je zapravo esparto vosak. ali ima i tvrdih kao gips.2. dobiva se iz trske Europhorbia cerifera koja raste uglavnom u Meksiku i Teksasu. sjaj. smanji ljepljivost na prašinu i tendenciju da ih mraz kristalizira. Pčelinji vosak se sastoji od ugljikovodika s 25-35 atoma ugljika u molekuli. Boja im također varira od svijetložute do vrlo tamne. osim kao manji dodatak. sličan karnauba vosku. white spirit itd.3. ali nije toliko tvrd kao karnauba.tališta su im na 80-1000C. Osobine su im gotovo iste. Voskovi životinjskog porijekla 1) Pčelinji vosak ima talište na oko 64oC. kao što su terpentin. Najkvalitetniji pčelinji vosak je onaj od mladog saća u kojeg pčele još nisu stavile med. Tali se na 82-860C. otpornost. Proizvođači im danas dodaju čak do 80% parafina ili kolofonij da bi izgledali kao pčelinji vosak. Ozokerit voskovi . Temperatura taljenja starenjem ostaje konstantna i bila je jedna od značajnih karakteristika u ranim analizama muzejskih materijala. c) Ouricury vosak.200 ml otapala Miješa se dok se smjesa ne ohladi. poveća tvrdoću. Otapa se potpuno u kloroformu CHCl3 i tetraklormetanu CCl4. Često se prodaje pod nazivom karnauba. Dodaje se drugim voskovima da im povisi talište. Porastom temperature raste mu topljivost i u drugim otapalima. Vrlo je tvrd i dosta sjajan. dobiva se od esparto trave Stipa tenacissima. 150 . dobiva se iz lišća brazilske palme Copernicia prunifera. Mogu biti dosta mekani . Montan voskovi.

ali i u lakiranju. izbijeljen je kemijskim putem. Sintetske tvari slične voskovima 1. u restauriranju kožnih predmeta. 151 . sušiti i ponovo rastaliti.Od prljavštine se vosak čisti tako da se u sitnim komadićima stavi u posudu s većom količinom vode i zagrijava na temperaturu ne višu od 700C dok se ne otopi. Vosak se vadi i danima izlaže rosi i suncu. Pčelinji vosak je skup pa ga često miješaju s lojem. 2) Stearin se proizvodi hidrolizom uglavnom životinjskih masti i raznih ulja. Nakon izbjeljivanja potrebno je vosak ispirati vodom. Polietilen je slabo topljiv na sobnoj temperaturi. Patvorina se može otkriti kad se vosak reže hladnim nožem. Bijeljeni pčelinji vosak.5. Inertan je na mnoga organska otapala i vodene otopine kemikalija. nalikuju voskovima. kolofonijem ili parafinom.) Polietilen ( PE) voskovi su niskomolekularna vrsta polietilena. ali se po osobinama razlikuje. Bijel je. Otapa se zagrijavanjem (70oC) u ugljikovodicima i kloriranim otapalima.) Polietilen glikoli su polimeri etilen glikola. Slični su parafinu i polietilen glikolima. Ovim postupkom se vosak izbijeli.4. mastan na dodir. Topljivi su u vodi. Najviše se koriste u konzerviranju drva koje je stradalo od vode. Po sastavu je smjesa masnih kiselina. umrežavanju i razgradnji. posebno kad im se želi smanjiti ljepljivost. 2. Polietilen glikoli manje molekularne težine su tekućine poput glicerola. U manjim količinama može se dodati drugim voskovima. Zbog mogućih ostataka ovih sredstava može kasnije doći do oštećenja boje. Posuda se trese da vosak u kapljicama padne na dno. Nakon hlađenja na površini se stvori voštana kora. ali postaje tvrđi. Podliježe fotooksidaciji. Nema ljepljivosti. lužinama ili kiselinama. 17. dok će se patvorina lijepiti sa strane. Izgledom je sličan biljnim i životinjskim voskovima. koji se kupuje u trgovini. Jedan stari način bijeljenja bez upotrebe kemijskih sredstava je da se vosak pretopi u vrlo tanak sloj i drži na suncu. rosi. Čisti pčelinji vosak se lijepi samo za oštricu noža. Stari recept izbjeljivanja voska je da se vosak rastali na vodenoj kupelji i rastaljen ukapava u posudu napunjenu zasićenom otopinom stipse. Postupak čišćenja se može ponoviti više puta. zraku jedan do dva mjeseca. Sve nečistoće koje su bile u vosku padnu na dno ili se prilijepe odozdo i struganjem uklone. Uglavnom se koristi u proizvodnji svijeća i u kozmetici.

tabelarni prikaz voskova ( M.metode slikanja i mterijali) 152 .Slikarstvo.sintetski voskovi .K.Hozo.

Gubitak plastifikatora dovodi do krtosti materijala.To se događa kad su veze između polimernih molekula i molekula otapala jednake ili jače nego između polimernih molekula. Sve smole koje se koriste za proizvodnju lakova otapaju su u otapalima koja ne oštećuju osušene filmove boje. uzrokuju bubrenje i otapanje smole (b) 153 . a to su otapala niske polarnosti. Slika 16. FIZIKALNA SVOJSTVA SMOLA I LAKOVA 18. otapaju se u toluenu. TOPLJIVOST Topljivost smole u određenom otapalu znači da se smola u njemu lako otapa i da daje bistru otopinu. Ako može samo mala količina otapala penetrirati u polimer. u teškim benzinima (white spirit). takva otapala djeluju kao plastifikatori. uzrokuju bubrenje. 3 Proces otapanja smole. ona će se zamutiti ili će se smola istaložiti. butilmetakrilati (Paraloidi B-67 i F-10) mogu se otopiti u otapalima najniže polarnosti.1. Metakrilati. Apsorpcija takvih molekula otapala uzrokuje bubrenje materijala koji onda postaje fleksibilniji. Polivinilacetati također zahtijevaju jača otapala (obično se koristi toluen). ksilenu ili dietil benzenu.18. Damar smola i njeni sintetski supstituenti-ketonske smole. kao što je Paraloid B-72. Netopljivost znači da se smola u otapalu neće otopiti ili će se otopiti vrlo malo. molekule otapala penetriraju između molekula smole. Ako se mala količina takvog otapala doda gotovoj otopini smole. odjeljuju molekule jednu od druge i dovode do otapanja smole (slika 2). Nijedna smola ne zahtijeva otapalo jače polarnosti od toluena. Otapanjem moraju puknuti veze između molekula polimera (smole). Molekule otapala penetriraju u polimer.

Tablica 16. 3

Topljivost smola u otapalima

Etanol Šelak PVB Mastiks Ketonske smole

Izopropanol Šelak Mastiks Ketonske smole PnBMA Paraloid B-67

Aceton PMMA PEMA PBMA PVAC CA CN

1,1,1, Trikloretan Damar Mastiks PEMA PBMA PVAC Ketonske smole Pčelinji vosak EVA

Toluen Damar Mastiks PMMA PEMA PBMA PVAC

White spirit Damar PBMA

Topljivi nylon >400C

PE >82 0C

PE>660C

Pčelinji vosak i PE (zagrijani)

Objašnjenje: CA= celulozni acetat, CN=celulozni nitrat, EVA= etilen/vinil acetat kopolimer, PBMA=polibutil metakrilat, PE=polietilen, PEMA=polietil metakrilat, PVAC=polivinil acetat, PVB=polivinil butiral

Smola se može otapati u većem broju otapala. Za određenu primjenu biraju se najpogodnija otapala. Obično su napisana kraj smole najčešća i najbolja otapala. Tako se npr. Paraloid B-72 otapa u toluenu (za lakove), u acetonu ( kad se koristi kao konsolidant za kamen), u nitrorazrjeđivaču, etil alkoholu, dietil benzenu itd. Smole s višim relativnim molekulskim masama tj. viskoznije smole, zadržavaju tragove otapala duže, čak po nekoliko mjeseci, od smola s manjom relativnom molekulskom masom. Dugo djelovanje većine otapala nagriza vezivo u boji. Slika se zato ne natapa lakom u kojem ima malo smole (retuš lakovi sadrže manje smole).

18.2. Viskoznost
Viskoznost je otpor kojeg tekućina pruža gibanju susjednih slojeva. Viskoznost je mjera za unutrašnje trenje. Za tekućine koje su relativno nepokretljive kaže se da su viskozne. Što je relativna molekulska masa smole manja, manja je i njena viskoznost. Ako su molekule u tekućini dugačke i razgranate teže se gibaju pa viskoznost raste. Pojednostavljeno, to je osobina otopine da bude u manjoj ili većoj mjeri tekuća u određenom otapalu pri danoj temperaturi. Pri određenoj temperaturi i koncentraciji smole u laku, više će biti tekuća otopina smole koja ima malu viskoznost, pa će se lak bolje izlivelirati. Stvorit će se mikroskopski ravnija (glađa) površina na lakiranoj slici, što će rezultirati jačim zasićenjem boja i jačim sjajem. Viskoznije smole mogu se bolje izlivelirati ako se koriste sporo hlapljiva otapala. Na primjer, upotrebom dietilbenzena koji sporije isparava, Paraloid B 72 će se bolje livelirati i intezivirati boje, isto kao damar i njegove sintetske zamjene- ketonski lakovi.

18.3. Tvrdoća
Lak mora biti tvrd jer štiti sliku od mehaničkog oštećenja. Neki lakovi su tvrdi, ali krti, nisu dovoljno elastični i pucaju. - tvrde lakove daju: Paraloid B-67, Paraloid B-72 - vrlo tvrde lakove daju: damar i ketonske smole

154

18.4. Tg ( glass transition temperature)
To je temperatura iznad koje smolni film prelazi iz tvrdog staklastog u manje tvrdo i malo ljepljivo (za prašinu) stanje. Što je Tg neke smole viši od sobne temperature, veća je i tvrdoća filma. Za toplijeg vremena prašina će se lijepiti na lak kojeg je Tg smole manji od 30oC . Tg / 0 C smola - damar.........................................................daleko iznad sobne temperature - AV 2 (ketonska smola).............................daleko iznad sobne temperature - PVA- AYAC (polivinil acetatna smola)...................16 - Paraloid B - 67.......................................................50 - Paraloid B - 72.......................................................40

18.5. Krtost ( elastičnost)
Elastičnost je sposobnost laka da odolijeva stresu, sili rastezanja i tlačenja. -elastični su ...................Paraloidi B- 72, Paraloid B- 67 - srednje elastični...........polivinil acetatni lakovi - krti su ..........................ketonski lakovi, damar, mastiks Dodatkom plastifikatora povečava se elastičnost laka.

18.6. Relativna molekulska masa
Općenito, što je relativna molekulska masa veća, veća je viskoznost, površinska tvrdoća, elastičnost i Tg. Damar i mastiks i ketonski smole, zbog male relativne molekulske mase i manje viskoznosti smola dozvoljavaju veći sadržaj smole u otopini i veću mobilnost molekula potrebnu za liveliranje laka. Zbog male relativne molekulske mase njihovi lakovi su manje elastični od smola s velikom relativnom molekulskom masom, kao što su akrilne smole.

18.7. Sposobnost zasićivanja (intenziviranja boje)
Veliki sjaj slike i zasićenost boje nisu uvijek neophodni. Sjaj površine ovisi o njenoj glatkoći. Glatke površine su sjajne zbog refleksije. Zato glatko oslikane površine imaju intenzivnije boje. Na hrapavim površinama dolazi do difuzne refleksije što smanjuje sjaj, površina postaje mat, a intenzitet boje je manji. Na slikanom sloju hrapavost uzrokuju čestice pigmenta koje strše iz površine boje. Kod starih slika koje su često čišćene, zbog ispiranja veziva između čestica pigmenta hrapavost je povećana. Indeks refrakcije Damar ima visoki indeks refrakcije pa će pigmenti dobiti veće zasićenje boje. Paraloid B 72 ima manji indeks refrakcije od damara i ne daje dovoljno dubine i luminiscencije slici. Zbog niskog indeksa refrakcije polivinilacetatna smola malo mijenja zasićenost boje. Indeksi refrakcije veziva - laneno ulje (svježe )................1,48

155

- laneno ulje ostarjelo ...............1,57 - damar..................................... 1,536 - ketonska smola AW 2.............1,52 - Paraloid B 72.........................1,487 - polivinil acetatna smola...........1,467

Konačni izgled laka ovisi o izboru otapala, veličini molekula otopljene smole,viskoznosti laka, aditivima (plastifikatori i sredstva za matiranje), metodi aplikacije,. Niska viskoznost dozvoljava bolje liveliranje filma, daje mu glađu površinu, smanjuje rasipanje svjetlosti i na taj način pojačava intenzitet boja. Mala veličina molekula omogućuje kapilarnu penetraciju u film boje, popunjavanje mikroskopskih šupljina i na taj način jače zasićenje, osobito na tamnim, posnim ili ispranim mjestima. Izbor otapala je značajan jer otapala koja sporije hlape omogućuju bolje liveliranje i penetraciju laka. Upotrebom jako hlapljivih otapala hladi se površina laka i okolni zrak, na površini se kondenzira vodena para u kojoj smola nije topljiva i film laka postaje zamućen. Metoda aplikacije, koja je vezana uz izbor otapala može najviše utjecati na izgled laka. Nanošenje kistom zahtijeva sporije hlapljiva otapala i daje jača zasićenja nego nanošenje prskanjem. Smanjivanje sjaja prilikom nanošenja laka kistom izvodi se brisanjem (otiranjem) laka kistom ili lupkajući ga dok se “steže”. Na ovaj način može se postići tanka i polusjajna površina. Kod ketonskih lakova i kod Paraloid B 72 mora se stati pije nego lak postane ljepljiv. Nanošenjem prskalicom može se postići raspon od sjajnog do mat. Sprejanje pod većim tlakom, s veće udaljenosti, s bržim pomicanjem prskalice i otapalima koja brzo hlape daje više mat izgled slike i manji intenzitet boja. Završni film s blagim sjajem “kao ljuska od jaja” može se postići prskanjem dvaju tankih filmova laka tako da se drugi film naprska samo nekoliko minuta nakon prvog, i to sa smanjenim protokom laka. Mlaz laka koji u sitnim kapljicama lagano pada na površinu slike uzrokuje mat izgled. Plastifikatori su dodaci koji lak čine elastičnijim, a ponovno otapanje laka lakšim. U tu svrhu se koristi manji dodatak nekog nekrtog voska, mekše lak smole ili mali dodatak ulja (najčešće i najbolje makovog ili ugušćenog lanenog).

18.8. Stabilnost laka
Stabilnost laka se očituje kroz tri faktora:1. Stabilnost boje znači da film laka ostaje bistar i bezbojan, da ne žuti. Od lakova koji se danas koriste, damar starenjem najjače požuti, posebno ako se kao otapalo koristi terpentin. Mastiks žuti brže i jače od damara i danas se zbog toga gotovo ne koristi, posebno u restauratorskoj struci. Ketonske smole su njihove sintetske zamjene i žute daleko manje. Paraloid B 72 i PVAC smole ne žute.

diskoloracija i deformacija laka

156

2. Stabilnost reverzibilnosti Ostarjeli lak mora biti reverzibilan. Mora zadržati sposobnost otapanja u otapalima s kojima je bio pripremljen (blaga otapala koja neće oštetiti sloj boje kod eventualnog uklanjanja laka prilikom restauracije slike). Naročito su lazure osjetljive na otapala. U mediju za slikanje lazura, često je dio ulja zamijenjen lakom (damar ili mastiks) jer laneno ulje žuti, a time se postiže i veća prozirnost i dubina lazura. Umjesto dijela lanenog ulja u medij se često dodavalo makovo ulje, koje manje žuti, ali daje manje čvrst i manje otporan film. Dakle, lazure su često vrlo osjetljive na otapalo koje se koristi za skidanje laka pa treba koristiti samo blaža otapala koja ne oštećuju boju. Reverzibilnost laka je prvi uvjet kojega smola mora ispunjavati da bi se uopće mogla koristiti u slikarstvu i restauriranju. Tako paraloid B-72 zadržava reverzibilnost i ostaje nepromijenjen 200 i više godina. 3. Kemijski procesi Kemijski procesi koji dovode do promjena u strukturi su oksidacija koja može izazvati pucanje molekularnih lanaca (naročito sporednih lanaca), što dovodi do slabljenje laka, ili povezivanje molekularnih lanaca umrežavanjem, što uzrokuje krtost i sve težu topljivost. Zbog oksidacije primjesa u smolama dolazi do promjene boje. Lakovi postaju žuti. Damar i mastiks starenjem rapidno oksidiraju i zahtijevaju za uklanjanje jača polarna otapala, koja štete sloju boje, kao što su toluen, ksilen, aceton ili alkoholi koji u dužem kontaktu s bojenim slojem mogu uzrokovati otapanje sloja boje. Materijali se po stabilnosti boje, reverzibilnosti i strukturnoj stabilnosti klasificiraju po Felleru u klase: A klasa - materijali koji zadržavaju sve svoje osobine duže od 100 godina (Paraloid B- 72 i PVAC). B klasa- materijali koji zadržavaju sve svoje osobine 20-100 godina (butilmetakrilati, damar i ketonske smole ). C klasa- materijali kod kojih se zapaze promjene za manje od 20 godina (damar otopljen u terpentinu, mastiks, šelak).

Svjetlost, posebno, ultraljubičaste zraka koje su energijom bogatije, oštećuju lakove. Stabilizatori su dodaci koji poboljšavaju stabilnost laka i produžuju mu vijek trajanja. Djeluju kao inhibitori, antioksidansi i UV apsorberi. U lakovima se koriste samo bezbojna sredstva..

Sredstva za matiranje dodaju se lakovima da bi se smanjio sjaj, a time i zasićenost boja. Danas se najviše koriste mikrokristalični voskovi (Cosmolloid 80 H ) ili aerosol silica (SiO2 ) u malim količinama. Kad se za matiranje koristi prirodni pčelinji vosak, treba mu dodati malo karnauba voska ili nekog drugog tvrdog voska, najbolje mikrokristaličnog, kako bi se povisio Tg, tvrdoća i smanjila ljepljivost na prašinu. Vosak se može dodati u količini do 47% u odnosu na suhu smolu. Aerosol silica se obično dodaje u količini 1-2% na količinu laka (maksimalno do 18% na ukupnu čvrstu tvar u laku). Vosak usporava stvrdnjavanje laka jer usporava hlapljenje otapala, koje ostaje duže u kontaktu sa slojem boje i može otapati vezivo bojenog sloja.

157

jos jedan primjer tamnjenja laka i očišćene površine

18.9. Povijesni pregled upotrebe lakova
( sažetak prema D.Vokiću)

Egipat- korišteni su balzami stabala i smole rastaljene ulju. Na nekim predmetima i lijesu iz 1300. g. pne. nađen je lak sa malim dodatkom voska, lako topiv u alkoholu i bez oštećenja podloge- vjerojatno se radi o prirodnom balzamu koji je vrlo vruć nanesen na boju. Na ljesovima iz 1000 g. pne. Nađen je lak od mastiksa u ulju. Radi se o cedrovom ulju jer nije još bilo poznato laneno ulje. Stari, uljni lakovi zbog gustoće morali su se nanositi zagrijani, na suncu, često su utrljavani dlanom. U Perziji, Kini, Indiji a kasnije i u Japanu nalazimo na slične lakove. Posebno je zanimljiv čuveni kineski lak koji se koristi već oko 1100. g. pne. Radi se o izlučevini tzv. Lak stabla. Ovaj lak suši se i u vlažnoj atmosferi pri 20 ℅ (oksidacijom enzima) kao i na 200 ℅ (oksidacijom) . Suši kroz 5-6 sati, a nanosio se i u do 60 slojeva ( u Japanskoj umj.).Dodatkom tung ulja (20%) smanjuje mu se krtost, lakše se polira. Ovaj lak je vrlo otporan i imao je raznu upotrebu, ali nedostatak mu je nereverzibilnost i tamni ton. U 18. st. Dolazi u Evropu, često zamijenjen kombinacijom kopala i lanenog ulja sa dodatkom terpentina ( ili alkohola).

158

Nadalje, Plinije spominje grčkog slikara Apellesa koji stavlja na svoje slike sloj tzv. atramentuma, neku vrstu tamnijeg laka kojim postiže izvanredne efekte dubinskog svjetla. Pretpostavlja se da je riječ o asfaltu ( fos. smola, loše svojstvo joj je omekšavanje pod utj. topline, zbog čega ima nepoželjnu tendenciju prodiranja tj. širenja kroz slojeve slike kojima daje tamno smeđi ton) , otopljenom u terpentinu ili petroleju. Zanimljivo je da je terpentin i petrolej poznat već 460 g. prije Krista pa ipak do 18.st uglavnom nailazimo na upotrebu uljenih lakova?! Plinije također spominje mastiks i terebint. Lucca manuscript iz 8. st. navodi slijedeći vrlo komplicirani recept za lak: - laneno ulje - smola bora - galban, perzijska smola - cvijet topole - guma badema - smola jele i ariša - frankincese, smola iz Afrike ili Azije - mirha, tropska smola - mastiks - sandarak ili još bolje jantar - trešnjina guma Sve smrvi u ulje, zagrij na peći bez plamena ( da ne kipi! ) 12.st. Teophilus spominje tzv. 'fornis' od sandaraka ( recentna smola od čempresa iz sjev. Afrike ili borovice iunisperus ) i dva načina pripreme: 1. smola i ulje otapaju se skupa 2. prvo rastali smolu pa ulij u vrelo ulje- ovaj način je bolji 'fornis' se miješa i tuče dok se postupno hladi. Sandarak sliči na mastiks ali je crvenkast, jako tamni ali manje od kolofonija. Ime luke u sjev. Africi – Berenice, vjerojatno skriva porijeklo riječi vernice = vernis, firnis, naziv za lak . Od 12. – 15. st. uglavnom se koristio mastiks ili sandarak rastaljen u lan. ulju sa dodacima kolofonija, ol. bijele ili žute ( sikativno djel. ), nastruganog olova(! ukuha se ili ostavi u laku ), orahovog ulja, raznih balzama, zatim jantar i kopalne smole, bjelanjak kao lak… Kolofonij- dugo drži otapalo pa je ljepljiv za prašinu i loše djeluje na sloj boje ispod laka zbog prisustva otapala, brzo tamni, krt je Kopali : recentni, meki-Manila i tvrdi fosilni-Zanzibar. Rastale se i dodaju u vrelo ulje kao i sandarak.Od 16.st uobičajen je dodatak otapala radi lakše razmazivosti laka.

159

no od 9. Zato je lakše restaurirati nehomogeni lak.st.bjelanjak se istuče u pjenu (doda se 5% šećera ili glicerola kao plastifikatora ) i ostavi 24 sata da se pjena otopi.st. U 16. ugljikovodične. silikonske… Lak štiti sliku od dodira i vlage. U dvadesetom stoljeću od 30-ih godina počinje upotreba akrilnih i pvac smola.. st. venecij. aldehidne.Vosak u obliku voštane paste odlična je zaštita kako za slikani sloj.st. Čak i u 19. mikrokristaličnog voska. jedna od najvažnijih prirodnih smola za lakove uz mastiks. Nekad je ovaj sloj ostao ispod smolnog laka i narušio izgled slike. 19.kuhaj pola sata 16. i 19. st. te kao privremena zaštita. terpentin. zamuti se i posivi kroz par mjeseci.: homogeni i nehomogeni s obzirom na to da li iste smole koriste u slikanju i lakiranju ili različite. terpentin. i 17. vodeni lakovi. dva dana prije nanošenja laka kako bi se smanjio stres stezanja laka. Bolonjski manuscript : -2 dijela junipera ( sandarak-iunisperus) -2 dijela ulja lana . prvi put se spominje Benzoj. netopiv ni u rog. s jedne strane dok istovremeno se koriste i prozirni bezbojni lakovi. Kod homogenog lakše je oštetiti smolu u lazuri kad se skida lak i slika je sklonija krakeliranju. a preporučuje se i davanje tankog pripremnog namaza lanenog ulja sa malo lavandinog. otapalima. prašina i lako se polira zbog kristaličnosti.lak matira. navedimo ipak recept: . st. a estetski daje slici ujednačen sjaj ili matira te intenzivira boju. gumiarabike. do danas korišten. rijetko se spominje a do 19. De Mayerne daje više od 60 recepata. 18. ima još upotrebe balzama i kolofonija u lakiranju slika. (ili mastiks) + par kapi ulja za jači sjaj i elastičnost Također se koriste i vodeni lakovi.Retuš lak je u principu običan lak ali manje koncentracije.Vosak kao dodatak laku. zatim ketonske. npr. sandarak. 1829. tako i za lak sam (naročito za damar) jer stvara dodatni zaštitni sloj od vlage i agresivnih plinova (sumpornih). Armanini već u 3 od 5 recepata ne spominje ulje kao lak već smole i balzame u otapalima.lakovi su na bazi bjelanjka. bjelanjka i guma. može se nanijeti kao pasta od pčelinjeg voska sa dodatkom karnauba voska ili samo od cosmoloid h80 tj. zračenja i plinova. ne koriste se voštani lakovi.Tzv.terp. Ukoliko se ne zamjeni svako tri tjedna postaje nereverzibilan.. Važno je spomenuti i vosak koji je korišten za slikanje još u starom vijeku i antici( pa i za zidno slikanje!).st. do 16 st. raste upotreba terpentina u slikanju i lakiranju. navedimo samo dva primjera: lavandino ulje. Leonardo dodaje sjeme gorušice (senf?) u lak. česta upotreba bjelanjka kao privremenog laka. a koristi se za ujednačavanje sjaja matiranih dijelova npr. tamna smola sa Sumatre otopljena u alkoholu.st. obilježava pomodnost imitiranja starih majstora i upotreba toniranih tamnih lakova radi stvaranja patine. nitrocelulozne. guma trešnje i badema… 15. mješavina smolno-uljnih lakova i otapala. alkohol i petrolej. plastificira. strasburški terpentinski balzam otopljen u petroleju. Jedno je rješenje ostavljanje tankog sloja homogenog laka koji će biti trajni a zatim stavljanje nehomogenog sloja koji će se restaurirati. razrijedi se sa vodom ( s alkoholom 1:1 ) da bude elastičniji. najčešće kao privremeni lakovi od tutkala . 160 .Cosmoloid h80 tvrđi je od pčelinjeg voska pa u njemu ne ostaje trag prsta. Nailazimo na dva pristupa lakiranju u 19. Karnauba se također može samo lagano zagrijati i nanositi na sliku trljanjem. je godina kad se počeo koristiti damar. balzam jele tj. koristi se i lavandino ulje. mastiks ven. alkidne.

a ne koliko je moguće. Kod oštećenja objekta treba puknuti ljepljeni spoj. Ljepilo mora imati veliku adheziju prema materijalu kojega lijepi i veliku koheziju između vlastitih molekula. površinskom napetošću tekućine. pa se viskoznost smanjuje. Ljepilo se nakon očvršćivanja treba što manje stezati. istisnuti zrak i druge apsorbirane materijale i penetrirati u materijal kojega lijepi. Prilikom nanošenja ljepilo mora imati malu viskoznost. Da bi ljepilo močilo površine na koje se nanosi. njegova površinska napetost mora biti manja od materijala kojega lijepi. Zato je za močenje svake površine pri ljepljenju potrebno postići neki optimum napetosti površine ljepila. Tekućina je pokretljivija što ima manju viskoznost.19. Za postizanje dobre penetracije objekta poželjne su tekućine veće površinske napetosti i niske viskoznosti. Aceton ima malu napetost površine i razlit će se po svakoj površini. a to je kugla (kapljice kiše). nego između vode i masti. masnoće da se ljepilo razlije po njoj). Napetost površine je otpor tekućine koji ona pruža povećanju površine. koji omogućava maksimalno kapilarno djelovanje. Voda ima veliku površinsku napetost kao i veziva koja se otapaju u vodi (na bazi vode). Ova pojava naziva se kapilarno djelovanje. Ljepila koja sadrže organska otapala. Viskoznost tekućine je mjera njene pokretljivosti. mora biti tekuće kako bi moglo močiti površinu. Za smanjenje površinske napetosti dodaju se tenzidi. Mora biti reverzibilno da bi zadržalo svojstvo uklanjanja bez oštećenja objekta. Tada su privlačne sile između ljepila i materijala kojega lijepi veće od privlačnih sila između molekula ljepila. Sloj ljepila treba da je što tanji. pori ili pukotini Visina do koje tekućina penetrira u kapilarama određena je viskoznošću. Po čistoj staklenoj površini voda će se razliti jer staklo ima puno veću površinsku napetost od vode. Površinu za ljepljenje treba pripremiti ( očistiti od prljavštine. 161 . Tekućine koje moče stijenke posude u kapilarnoj se cijevi dižu iznad razine tekućine u posudi u koju je cijev uronjena. U restauraciji i konzervaciji materijala ljepila moraju zadovoljavati posebne uvjete. Površinska napetost ljepila reducira se koliko je potrebno. prekriti je. Ljepilo mora močiti površinu materijala u kapilarama i dizati se u kapilari. Ljepilo ne smije izazvati kemijske ni fizičke promjene objekta. Privlačne sile između molekula vode i stakla jače su nego između samih molekula vode pa voda moči staklo. LJEPILA Lijepljenje je postupak povezivanja dva tijela uz uporabu ljepljivih materija. čija je površinska napetost relativno niska lako se razlijevaju i penetriraju u materijal veće površinske napetosti kojega spajaju ili učvršćuju. Kad se voda prolije po masnom staklu stvarat će kuglice jer su privlačne sile u vodi veće. kao i kapilarnim djelovanjem. prašine. Adhezija i kohezija bazirane su na vezama između molekula. Veze između polarnih materijala jače su nego između nepolarnih. Zato ljepila imaju jake polarne grupe u svojim molekulama. Zbog napetosti površine svaka se površina nastoji izgraditi sa što manjim utroškom energije. Ljepila popunjavaju praznine između tijela i povezuju ih dovoljno jakom vezom koja ne smije biti čvršća od materijala koji se lijepe. odnosno sa što manjom mogućom površinom. Ljepilo bolje prijanja na hrapavu nego na glatku površinu jer je veća raspoloživa površina na kojoj ljepilo djeluje. Porastom temperature slabe sile između molekula. a ne sam objekt.

Polimerizacija se odvija mehanizmom slobodnih radikala. poly = mnogo. ljepila na bazi bjelančevina životinjskog porijekla. dubliranje 19. Pojednostavljeni prikaz polimerizacije vinil klorida je: 162 . kazein. 1.). Adiciona polimerizacija moguća je kod nezasićenih spojeva koji u molekuli imaju dvostruku kovalentnu vezu. polimetakrilne smole.monomera u makromolekulu polimer. organski peroksid) koji se pri povišenim temperaturama spontano raspadaju u radikale. dekstrin. Radikali dovode do cijepanja dvostruke veze u molekuli monomera i počinje rast lanca. Polimeri nastaju adicionom i kondenzacionom polimerizacijom. meros = dio) su visoko molekularni organski spojevi koji nastaju procesom polimerizacije. lateks kaučuka. Za ljepljenje se od najstarijih vremena koristi kolofonij. Monomerima se doda mala količina inicijatora (na primjer. celulozni esteri. škrob.1.1 Odvajanje slojeva slike Ljepljenje je jedan od najstarijih načina spajanja. poliuretanske smole itd. celulozni eteri. POLIMERI Polimeri (grč. Polimerizacija je proces povezivanja velikog broja malih molekula .Slika 19. Lanac raste kao polimer radikal. Reakcija se može zaustaviti spajanjem dvaju polimer radikala ili na drugi način zbog ometanja daljnjeg rasta lanca. polivinil acetatne smole. Najnovija ljepila proizvedena su sintetičkim putem procesom polimerizacije ( fenol formaldehidne smole. poliesterske smole. epoksi smole.

ali daju bolju zaštitu od vanjskih utjecaja. Polietilen proizveden istim postupkom.1. kao i na mehaničke osobine polimera. Odlikuju se izvanredno dobrim mehaničkim osobinama i relativno visokim talištem. o međumolekularnim silama. koja se tali na 760C.1. Što je veći stupanj kristalnosti sporije se otapaju u otapalima. izvrstan je izolator. Polimeri imaju nepravilnu. tvar je slična vosku. o stereoregularnosti (prostornom rasporedu ponavljajućih grupa ili atoma i učestalosti monomera u kopolimerima). Melinex film je otporan na djelovanje topline i otapala koja se koriste u restauraciji). Kopolimer etilena i vinil acetata poznato je ljepilo pod nazivom EVA. odnosno stupnju kristalnosti. a tali se tek na 1120C. Ugradnjom molekula koje povećavaju razmak između susjednih lanaca makromolekula smanjuju se veze između njih. u stanje s orjentiranim tj. nesređenu. o stupnju umrežanosti. o sređenosti makromolekula. pa ih nazivamo djelomično kristalnim. To je značajno kod upotrebe polimera za lakove i ljepila. U ovu grupu polimera spadaju zasićena poliesterska vlakna i filmovi (primjerice. obliku makromolekula. Kristalni polimeri polietilen (PE) zasićeni poliesteri celuloza celulozni acetat (CA) poliamidi (nylon) Amorfni polimeri polimetilmetakrilat (PMMA) i kopolimeri polivinilacetat-polietilen kopolimeri (PVAC-PE) polistiren (PS) svi termoreaktivni polimeri Ugradnjom u makromolekulu određenih grupa procesom kopolimerizacije mogu se mijenjati svojstva polimera. ali prosječno s 1300 članova u lancu. Odlikuju se velikom žilavošću. amorfnu građu. Molekule ovakvih polimera se teže slažu. povećava se pokretljivost pojedinih segmenata lanaca i fleksibilnost polimera. Svojstva polimera ovise o nizu faktora: kemijskom sastavu makromolekula. 19. Prema molekularnoj strukturi polimeri se dijele na dugolančane (linearni i razgranati) i umrežane.n CH2=CHCI vinil klorid →− (CH2 -CHCI)− n polivinil klorid ( PVC) Veličina molekula ovisi o stupnju polimerizacije kojega je moguće regulirati. Nepolarne grupe u ograncima lanaca daju fleksibilnije polimere. Omekšavaju i prelaze u viskozno stanje na nižim temperaturama od kristalnih polimera. Kopolimeri su “legure” u kemiji umjetnih tvari. O veličini makromolekula ovise i svojstva sintetičkih tvari. 163 . polietilen čije su molekule prosječne duljine od samo 75 povezanih molekula etilena. veličini (relativnoj molekulskoj masi) molekula koja ovisi o stupnju polimerizacije. Primjerice. sređenim molekulama koje je karakteristično za kristalne tvari. Stupanj kristalnosti utječe na svojstva polimera prema ponašanju na povišenoj temperaturi. Kod velikog broja polimera postoje prijelazni oblici kada su u amorfnom polimeru samo pojedina područja pravilno orjentirana. Ugradnjom manje ili više polarnih grupa može se utjecati na polarnost polimera i mogućnost otapanja u blažim ili jačim otapalima. Kopolimerizacija je polimerizacija dva ili više monomera. Za njih kažemo da imaju “kristalnu građu”. žilav je i elastičan materijal. Razgranati polimeri sastoje se od lanaca koji na manjoj ili većoj udaljenosti imaju ogranke. Dugolančani polimeri Linearni polimeri sastoje se od nitastih opruženih ili klupčastih molekula koje se istezanjem lako slažu.

Pri povišenim temperaturama veze toliko oslabe da omogućuju promjenu stanja termoplasta. 2 Shematski prikaz stanja termoplasta 19. reakcijom između fenola i formaldehida. U odnosu na kemijske veze puno su slabije zbog čega molekule mogu lako kliziti jedna preko druge. Temperatura na kojoj se ovo dešava je temperatura prijelaza u staklasto stanje (Tg). Kod amorfnih materijala do promjene osobina dolazi u kraćem ili dužem temperaturnom intervalu koji se zove područje omekšanja. Umrežavanje se događa međusobnim povezivanjem adicionom polimerizacijom zbog prisustva dvostruke veza u dugolančanim molekulama polimera.Slika 18. Djelomično kristalni polimeri zagrijavanjem omekšavaju. prilikom povezivanja dvaju različitih monomera. najčešće molekula vode. Termoplastični polimeri (termoplasti) građeni su od dugolančanih molekula koje su međusobno povezane međumolekularnim vezama. čvršći ali i krtiji. izdvaja se mala molekula nekog spoja. Fenol-formaldehidne smole nastaju kondenzacionom polimerizacijom. materijal postaje tvrđi. Ovaj temperaturni interval naziva se termoelastično područje u kojem je promjena oblika reverzibilna (savijanje plastičnih masa zagrijavanjem).3. Daljnjim zagrijavanjem materijal omekšava. kao i oksidacijom u procesu starenja smolnih lakova i ulja. dolazi do prijelaza iz čvrstog u tekuće stanje. pa ih dijelimo na termoplastične i termoreaktivne. Drugi način nastajanja umrežanih polimera je kondenzaciona polimerizacija. vulkaniziranog kaučuka. te se mogu oblikovati u željeni oblik. Hlađenjem postaju krući. U procesu kondenzacione polimerizacije.1. Polimer poletilen (PE) prirodni kaučuk Tg (0C) -35 do -90 -75 164 . Poliesterska vlakna i filmovi (Melinex) nastaju kondenzacionom polimerizacijom. Ovakav način umrežavanja događa se kod poliesterske smole. na temperaturi tališta. u proteinima (kolagenu). Zbog različite strukture polimera proizlaze i njihova različita svojstva. postaje sličan gumi. a ponovnim zagrijavanjem omekšavaju. a na još višoj temperaturi postaju plastični. Umrežani polimeri Umrežani polimeri sastoje se od linearnih ili razgranatih lanaca. Ove veze uzrokuju koheziju materijala i ponašanje prema mehaničkim i termičkim utjecajima. Termoplastični materijali zagrijavanjem postaju mekši. epoksi smole. Zagrijavanjem iznad ovog područja dolazi se do termoplastičnog stanja kad materijal prelazi u viskoznu tekućinu. Termoplastični i termoreaktivni polimeri Tvari u čvrstom stanju dijele se na kristalne i amorfne. fleksibilan je i elastičan. a onda naglo kod Tg zbog taljenja kristala prelaze u taljevinu. koji su kemijskim vezama povezani u mreže. Povećanjem temperature iznad temperature tećenja Tf dolazi do temperaturnog raspada materijala. Što je stupanj umrežavanja veći. 19.1. Kod kristalnih tvari.2.

Termoreaktivni polimeri sastoje se od mreže u kojoj je čitava struktura jedna velika molekula. Prema starom pravilu “slično otapa slično”. Količina dodataka varira. kao što se laneno ulje zbog oksidacije i umrežavanja molekula suši u uljnom pramazu.nylon 6 polivinilklorid (PVC) polimetilmetakrilat (PMMA) celulozni acetat (CA) 50 85 105 105 Termoplastični materijali otapaju se u određenim otapalima. pa nema klizanja molekula. Kemijski kompatibilne tekućine mogu penetrirati do nekog stupnja i proizvesti bubrenje koje omekša materijal. a umrežani su termoreaktivni. Ovo se koristi za uklanjanje starih materijala i premaza koji s vremenom zbog oksidacije umrežavaju i postaju ireverzibilni. U noj postoje samo kemijske veze. a može biti do 75% kao što je slučaj kod poliesterske smole ojačane staklenom armaturom. stabilizatori itd. Molekule otapala penetriraju u polimer i odjeljuju polimerne molekule. preuzeto iz priručnog kemijskog repetitorija Svojstva polimera mogu se poboljšavati dodatkom aditiva (plastifikatori. kao što su poliesterska i epoksi smola. Dugolančani polimeri su termoplastični. Oni zagrijavanjem ne omekšavaju. Termoreaktivne smole koje se koriste u konzervaciji materijala. a na višoj temperaturi se razgrađuju. Netopljivi su u otapalima. 165 . molekule otapala s polarnim grupama penetriraju i otapaju polimere s polarnim grupama.) pigmenata ili različitih punila. očvrsnu umrežavanjem nakon kemijske reakcije između pomiješanih komponenata. Veze između molekula pucaju ako su veze između polimernih molekula i otapala jače.

Zbog povećanja čvrstoće voskovima se dodavao polietilen koji im je sličan. koji se koristi direktno ili nakon razrijeđenja s vodom. Kako su ovi materijali nepolarni imaju malu adheziju i koheziju. aktiviraju se zagrijavanjem. koji su topljivi. BEVA ljepilo posebno prilagođeno za restauracije u slikarstvu varijanta je taljivih ljepila nazvanih ljepila za vruće pečaćenje. izopropilnim alkoholom ili etanolom. Intermolekularne veze između molekula voskova su slabe. U ovu grupu ljepila spadaju: pčelinji vosak. Za učvršćivanje (podljepljivanje) bojenih slojeva koristi se 5-10 %-tna otopina u toluenu. Ova ljepila su reverzibilna. kao i za uklanjanje ljepila.F.F. Danas se više koriste kopolimeri etilena i vinil acetata.1. pa ne dolazi do oštećenja koja bi mogla nastati zbog isparavanja otapala za vrijeme primjene. Gustav Bergerova originalna formula 371 je novijeg datuma. Otapanjem u ugljikovodičnim otapalima. Nakon potpunog sušenja prelazi u ljepilo za vruće pečaćenje s temperaturom aktiviranja 60-650C. a bolje u izopropilnom alkoholu. Posuda je prekrivena ali ne zatvorena. pčelinji vosak. Na istoj temperaturi se i uklanja uz prethodno prskanje benzinom. BEVA O. Zbog kristaliničnosti ne otapa se lako u voskovima. pa su u čvrstom stanju mekani. Beva 371 (patentirao ga je Gustav A. Gustav Berger je proizveo i BEVA O. 371 FILM je novi proizvod. toluenom. Ne sadrži otapala. Može se ukloniti upotrebom heksana ili acetona koji ne otapaju film već ga samo bubre. Berger) priprema se zagrijavanjem oko 90 minuta na vodenoj kupelji dok sve komponente ne omekšaju. pa je kao ljepilo i u kitovima zamijenjen s novim polarnijim materijalima. pa je zamijenjen kopolimerima etilena i vinilacetata (EVA). kao što je toluen može se upotrijebiti za konsolidaciju ili za lakove. BEVA ljepila su smjese voska i dugolančanog polimera (kopolimer etilen-vinilacetat i kratkolančanih polimera (ugljikovodične ili ketonske smole). Ljepilo se nakon bubrenja lako uklanja. Za osiguranje slikanih slojeva koristi se kao 8-10%-tna otopina u benzinu ili toluenu. PODJELA LJEPILA 19. a osim toga imaju visoku viskoznost u rastaljenom stanju. Taljiva ljepila Taljiva ljepila zagrijavanjem prelaze iz čvrstog stanja u taljevinu koja hlađenjem ponovo očvrsne.19. amorfni i kompatibilni s parafinom i drugim voskovima. Polarna grupa C=O iz vinil acetata doprinosi porastu adhezije. pa je pogodan za upotrebu gdje nije poželjna primjena topline.2. Ljepilo hlađenjem prelazi u krutu masu koja se može aktivirati i ukloniti zagrijavanjm. Na sobnoj temperaturi postaju neljepljiva. što se koristi za toplo ljepljenje uz upotrebu vakuuma. Starenjem postaje manje topljiv u toluenu. Ljepilo se može aktivirati zagrijavanjem na 650C i reverzibilno ukloniti. Nakon sušenja aktivira se zagrijavanjem na 50-550C. 166 . Uklanja se prskanjem benzinom uz lagano zagrijavanje dvije do tri minute preko Melinex folije ili prekrivanjem površine novinskim papirom dobro namočenim benzinom. Taljiva ljepila moraju biti termoplastična.2. Koristi se kao 25%. GEL kao vodenu disperziju etilen vinilacetata i akrilnih smola. kao i sintetički voskovi (parafin i mikrokristalični vosak) nalaze primjenu u podljepljivanju i impregnaciji slika. Ljepilo se nanosi na obje podloge prskanjem ili kistom. U konzervaciji je uzrečica “ vosak zatvara vrata za sve mogućnosti”. amorfna. Kad je djelomično suh prelazi u kontaktno ljepilo. smjese kolofonija i voska uz dodatak balzama (venecijanski terpentin ili elemi balzam djeluju kao plastifokatori). ali ima duže molekule. moraju se taliti kod relativno niskih temperatura da ne dođe do oštećenja objekta i moraju brzo zalijepiti. Nekad su se koristile za dubliranje platnenih nositelja. Beva gel se može ukloniti vodom. Dolazi kao film između Melinex folija obrađenih silikonom. ksilenom. Priprema se zagrijavanjem na vodenoj kupelji uz miješanje dok se ne dobije bistra tekuća otopina.37%-tna otopina u benzinu ili ksilenu (za sporije sušenje) ili smjesi ovih otapala. Kolofonij. Vosak je nepolaran i ne prihvaća materijale koji su polarniji od njega. Film se aktivira zagrijavanjem na 650C. Smola zagrijavanjem prelazi u taljevinu niske viskoznosti u kojoj se kopolimer otapa. pa se teško nanose.

venecijanski terpentin . pa se octena kiselina dodaje tutkalu za pripremu ljepila poznatog pod nazivom colletta. Otapalo isparava nakon nanošenja ljepila. kao što je sjeme žitarica (pšenica. Škrob je bijeli amorfni prah netopljiv u hladnoj vodi. Škrob se kuhanjem s razrijeđenom kiselinom razlaže hidrolizom u niz međuprodukata sve manjih molekula koji se nazivaju dekstrini. Nedostatak im je što se skupljaju kad otapalo ishlapi i starenjem postaju krta.kožno tutkalo .19. a u vrućoj prelazi u ljepljivu koloidnu otopinu (škrobno ljepilo).2. daje otopinu koja hlađenjem prelazi u gel. Najmanje bubri oko pH= 4. raž.pšenični škrob . Škrob se sastoji od amiloze koja je linearni polimer i od amilopektina koji ima razgranatu strukturu. Gusta smjesa dekstrina s vodom služi kao ljepilo.) i u gomoljima krumpira.2. iako imaju isti kemijski sastav.voda . Colleta: . Melasa u ljepilu povećava elastičnost. Škrob se često miješao s tutkalom po receptu: . kukuruz. U toploj vodi bubri. Recept za škrobno ljepilo: . Otapajuća ljepila Ova ljepila dobivaju se otapanjem polimera u odgovarajućem otapalu da se postigne potrebna viskoznost.tutkalo . goveđa žuč smanjuje površinsku napetost. Prednost ovih ljepila je lako nanošenje zbog niske viskoznosti i lako uklanjanje. Veći postotak amiloze. U ovu grupu ljepila spadaju: škrobna ljepila. a ponovnim zagrijavanjem u tekuće stanje-sol. šelak koji se otapa u alkoholu.8. kao u kukuruznom i pšeničnom škrobu.raženo brašno . Hlađenjem prelazi u gel. Količina amiloze i amilopektina različita je u škrobu različitih biljaka. Škrobno ljepilo napravljeno od brašna koristi se od davnih vremena.bijeli ocat 1000 g 1000 g 500 g 167 . ljepila na bazi celuloze kao i disperzije smola u vodi ili organskim otapalima (paste).pšenično brašno . Više amilopektina omogućava dugotrajniju disperziju visoko viskozne otopine. riža itd. Umjesto melase može se koristiti med. nagomilan u obliku mikroskopski sitnih zrnaca. Bubri u hladnoj vodi i tako nabubreno otapa se u vrućoj vodi. Nastali gel ili pasta prije upotrebe razrijeđuje se prokuhanom vodom radi sterilizacije (200 g paste s 1 litrom vode).voda 400 g 1150 ml Škrob se zamiješa s malom količinom vode u gustu pastu i kuha jedan sat s preostalom količinom vode na vodenoj kupelji uz miješanje. Škrobna ljepila Škrob je polisaharid kao i celuloza. Škrob se nalazi u dijelovima biljaka. Molekule škroba su razgranate zbog čega se po svojstvima razlikuje od celuloze.fenol (konzervans) Tutkalo 375 g 188 g 94 g 67 g 8g Tutkalo je protein. gumiarabika otopljena u vodi.

aceton. etanola i butilacetata. pa pripremljene otopine mogu dugo trajati.3. uz prisustvo sumporne kiseline kao katalizatora. manje je stabilan od CA. Zbog pucanja molekularnih lanaca gubi na čvrstoći i postaje krtiji. Ako stupanj supstitucije raste prema 3. Ljepila se pripremaju s CN koji ima stupanj supstitucije 2. pod nazivom Klucel.. Kao 2%-tna otopina u etanolu koristi se za konsolidaciju pigmenata gdje se ne smije upotrijebiti voda. Otapa se u vodi i prelazi u viskoznu tekućinu. Nestabilan je materijal. Razgradnja polimera povećava se zbog tragova kiselog katalizatora iz procesa esterikacije. uz prisustvo sumporne kiseline kao katalizatora. Ako je stupanj supstitucije alkoholnih skupina oko 2. Na sobnoj temperaturi.goveđa žuč . Zbog visokog Tg celuloznog nitrata dodaju se plastifikatori (kamfor. izopropilni alkohol. Esterifikacijom s dušičnom kiselinom (nitratnom kiselinom). topiva je u vodi do 400C. Takav slučaj je kod slika na kojima su veziva tutkalo ili gume. Zagrijavanjem peglicom preko Melinex folije slikani slojevi se zalijepe. Njena glavna upotreba u konzervaciji je u tome što prilikom čišćenja sprječava prijelaz deterdženata ili otapala u druge slojeve slike. glutolin). Koristi se i rastaljen kod vrućeg laminiranja papira.4 (sekundarni acetat) polimer je topljiv u acetonu i sličnim polarnim otapalima. Dodaje se škrobnim ljepilima i polimernim disperzijama zbog poboljšanja radnih svojstava. Građena je od ostataka molekula glukoze. Koristi se za brzo i reverzibilno lijepljenje. Celulozni eteri se koriste kao veziva i ljepila u konzervaciji slika i u zidnom slikarstvu.melasa . CA se oksidira kod sobne temperature.konzervans 20 g 250 g 5g Tutkalo se koristi kao 2. Celulozni eteri Celulozni eteri nastaju zamjenom atoma vodika u hidroksilnim (-OH) skupinama u celulozi s radikalom koji može biti metil (-CH3). Mikroorganizmi ih manje napadaju nego proteinska tutkala. CN se brzo suši u čvrsti film koji se starenjem skuplja i žuti. oslobađa se nitratna kiselina. Suši se bez skupljanja. Otapa se u polarnim otapalima kao što su etanol. Hidroksipropil celuloza (HPC). CA otopljen u acetonu u upotrebi je od prvog svjetskog rata. Celulozni esteri Celuloza je polisaharid formule /C6H7(OH)3/n. 20% CN i 75% otapala. zbog oksidacije i hidrolize koje su katalizirane prisustvom nećistoća i potpomognute djelovanjem svjetla. Ljepilo se obično sastoji od 5% plastifikatora. nastaje celulozni acetat. koje se mogu esterificirati s kiselinama. Obično se u ljepilima kao otapalo koriste smjese acetona. a svaki ostatak sadrži tri hidroksilne skupine (-OH). Karboksimetil celuloza (CMC) koristi se kao natrijeva sol topljiva u vodi.5 . kao i drugi celulozni polimeri ne uzrokuje ozbiljnije tamnjenje pigmenata. Polivinil alkohol (PVAL) 168 . cijepaju se lanci molekula što dovodi do krtosti i slabljenja materijala. za osiguranje slojeva japan papirom. pa nastaju esteri. Otapanjem prelazi u gel.0-2.2.5%-tna otopina za podljepljivanje slikanih slojeva. a kod nestabilnih slojeva slike nanosi se preko japan papira. Stupanj supstitucije može biti različit pa se svaki od etera pojavljuje u više vrsta s različitim svojstvima. polimer zahtijeva manje polarna otapala. karboksimetil (-CH2COOH) ili hidroksietil (-CH2CH2OH). nastaje celulozni nitrat (CN). Na većoj temperaturi se ne otapa. trifenil fosfat i dibutilftalat). HPC. CA (acetil celuloza). Metil celuloza (MC) je poznata kao celulozno ljepilo (celulozno tutkalo. za podljepljivanje slojeva uz dodatak akrilnih disperzija. Zagrijavanjem celuloze s anhidridom octene kiseline.

ljepilo za drvo i Librokol-ljepilo za papir). Skladištenjem se oslobađa octena kiselina koja može štetno djelovati na objekte. butanolu itd. U malim koncentracijama (1-2%) koristi se za lijepljenje bojenih slojeva. Ovi dodaci povećavaju osjetljivost na oksidaciju. dolazi do umrežavanja molekula.PVAL se ne može dobiti iz monomera vinil alkohola jer je on nestabilan. Obično se koriste i stabilizatori (polivinil alkohol). ksilenu. Akrilne smole otopljene u organskim otapalima koriste se: kao lakovi. za konsolidaciju kamena. za konsolidaciju drva. Koristi se i kao izolator za kalupe prilikom lijevanja poliestera i drugih materijala. Flexbond itd. Dobiva se iz polivinil acetata zamjenom acetatne grupe hidroksilnom grupom (-OH). pa im se dodaju fungicidi i baktericidi. Starenjem. Emulzija PVAC dobivena miješanjem otopine PVAC u toluenu s vodenom otopinom deterđenta koristi se za konsolidaciju mokrih i suhih arheoloških materijala. U restauraciji se sve više koriste kopolimeri vinil acetata kao što je kopolimer etilen-vinil acetata. Disperzije kopolimera vinil acetata s vinilnim monomerima kao i s butil akrilatom (BA) uz dodatak plastifikatora (DOP ili dibutil maleat) dolaze pod nazivima Mowilith. acetonu. pa postaje netopljiv u vodi. PVAC-i se koriste kao otopine smole u organskim otapalima ili kao disperzije smole (emulzije) u vodi. Akrilne smole Akrilne smole nastaju polimerizacijom akrilne i metakrilne kiseline i njihovih estera. ljepilo se može ukloniti.. EVA. umrežavanje i netopljivost. Paraloid B 72 se otapa u toluenu. Kad otapalo ishlapi. kao što su kosti. Kao ljepila češće se koriste vodene disperzije PVAC-a zbog njihove odlične adhezije prema različitim materijalima. Elvace. Ako je udio alkoholnih grupa u polimeru manji od 80%. Plexisol P550 je butil metakrilat otopljen u white spiritu. Skladište se u hladnijim uvjetima. Disperzije PVAC-a zahtijevaju relativno visoku temperaturu za formiranje filma (oko 20 0C). odvojeni slojevi slike zalijepe se zagrijavanjem i pritiskom. PVAL služi kao ljepilo za učvršćivanje bojenih slojeva i za podljepljivanje japan papirom. esterima. Upotreba im je ograničena za interijere. koji imaju minimalnu temperaturu formiranja filma ispod 5 0C. Ako ostaje topljivo. Za pripremu ljepila obično se koriste aceton i etanol. Suši se bez značajnijeg skupljanja. Polivinil acetat (PVAC) PVAC nastaje polimerizacijom vinil acetata sa širokim rasponom relativnih molekulskih masa. Za bolje penetritanje potreban je dodatak alkohola. zbog djelovanja svjetla. Smola se otapa u mnogim organskim otapalima. U nas su u širokoj primjeni disperzivna ljepila na bazi polivinil acetata ( Drvofiks. kao i za dubliranje slika na platnu. polimer se otapa u hladnoj vodi. Dodatkom plastifikatora dibutilftalata (DBP-a) povećava se mobilnosti molekula i omogućava formiranje kontinuiranog sloja ljepila nakon što voda ispari. PVAC ljepila su zbog hidrofilnog stabilizatora osjetljiva na vlagu nakon sušenja. Nakon roka upotrebe kvaliteta im postaje sumnjiva. 169 . u konzervaciji bojenih slojeva. Koriste se kao ljepila za pričvršćivanje prilikom prenošenja fresaka. u mješavini etanola i vode. Dodatkom tenzida (agens za poboljšanje močenja površine) bolje penetriraju u pukotine materijala. Vinamul. Posljednjih godina PVAC ljepila u restauraciji sve više zamjenjuju akrilni polimeri s većim svojstvima reverzibilnosti.

Uklanja se mekšanjem polimera toluenom i ljuštenjem ljepila.10-0. Primal. Plextol B 500 se koristi u mokrom stanju za hladno ljepljenje ili kao taljivi film. Ljepilo se nanosi gumenom lopaticom na platno “NAP-BOND” sistemom preko rupičastog zastora od najlona. Acronal. Neki posjeduju ljepljivost kod sobne temperature i lijepe uz lagani pritisak i blago zagrijavanje-kontaktna ljepila (Plextol D 360).8 Kruta tvar % 46 46 46 55 55 50 Viskoznost (Pa.DUBLIRANJE SLIKA NA PLATNU Za dubliranje slika sve se više koriste sintetička termoplastična ljepila.5 Tg (0C) 16 16 7 (MMA(65)/EA(35) (?BA) (EA(65)/MMA(35)/EMA(?)) (EA(60)/MMA(40)/EMA(?)) 9. 1. Na ovaj način smanjuje se količina ljepila i vlage na poleđini slike.-40 <29 Polimeri su u disperzijama vrlo sličnog sastava.2 9. Primal AC-33 koristi se u zidnom slikarstvu. Mogu se razrijeđivati s vodom do omjera 1:6 ovisno o potrebnoj snazi ljepljenog spoja. Prodajni nazivi disperzija su Plextol. Tablica Svojstva nekih komercijalnih akrilnih disperzija koje se koriste u konzervaciji Produkt Primal AC-33 Primal AC-61 Primal AC-634 Primal N-560 Texicryl 13-002 Plextol B 500 Sastav (EA(60)/MMA(40)/EMA(?)) pH 9. Filmovi akrilnih disperzija otporniji su na žućenje u odnosu na PVAC disperzije. Ljepilo na platnu ostaje kao serija točkica.s) 6 0. Lijepljenje je omogućeno pri niskom ujednačenom tlaku na cijeloj površini slike. ali su svojstva formiranih filmova ovih disperzija različita po otpornosti na žućenje.Dubliranje na vakuum stolu Danas u restauraciji imaju značajnu ulogu disperzije akrilnih smola. a drugi samo u vrućem stanju (Plextol D 489). djelovanje topline i topljivosti u otapalima. Ljepilo se aktivira sprejanjem blagim otapalima nakon čega omekša i prelazi u viskozno stanje. uglavnom su kopolimeri metilmetakrilata i etilakrilata (MMA/EA).2 9. za impregnaciju platna i vezivo u preparaciji platna.13 0.5 c. Na tržištu ima različitih vrsta Plextola.75 1.1-4.06 1. PLEXTOL omogućava mokro i suho (aktivira se otapalima) dubliranje metodom hladnog dubliranja bez upotrebe topline.8 8 9.2 0. Proces dubliranja vrši se na niskotlačnom stolu koji dopušta isparavanje male količina vlage ili otapala koja se nalazi u ljepilu. 170 . dodatak.

Po sastavu je kopolimer etilakrilata i metil metakrilata. Dubliranje BEVA ljepilom Beva spada u taljiva ljepila. Pogodan je za mokro i suho nanošenje. Ovisnost svojstava polimera o kemijskom sastavu: 171 . Ljepilo se nanosi na novo platno. BEVA se može koristiti i za podljepljivanje pri čemu se mora također zagrijati i razrijediti toluenom ili white spiritom.. a više će ga ostati na površini. shellsol A). Ako se nanosi hladni BEVA manje će prodirati u platno. Nakon nanošenja i sušenja BEVA filma slika se položi na platno pripremljeno ljepilom. PLEXTOL B 500 u kombinaciji s 1-2% natrosola (hidroksietil celuloza) koji služi za ugušćivanje disperzije u kremastu masu nakon 10-ak minuta. Nakon sušenja film ljepila se aktivira sprejanjem s toluenom. 2. Preko silikonskog papira se peglanjem prevede u termoplastično stanje (viskozno). BEVA film Daje tanak film jednolične debljine pa je i adhezija između dva platna na svim dijelovima jednaka. PLEXTOL 498 HV je vodena disperzija u obliku gela. Prednost filma je što se u sliku ne unosi voda niti otapalo. Proces omekšavanja ljepila otapalom traje 10-20 minuta.2. Nanosi se topla i tekuća preko japan papira. zaštitu bojanog sloja. Nanosi se na površinu oštećenja i pusti da se osuši isparavanjem otapala. PLEXTOL B 500 može se ugustiti i akrilnom kiselinom. Čvrstoća spoja je manja nego kod Plextola B 500 a elastičnost je veća (niži Tg).4. BEVA se koristi i za facing. Nekada je potrebno da BEVA djeluje kao konsolidant slike pa se na poleđinu slike u tom slučaju nanosi vruća otopina. Obično se nanosi samo na novo platno. PLEXTOL B 500 ugušćen toluenom (15% toluena) Toluen kao ugušćivač je dobar za slike koje su prethodno bile dublirane metodom vosak/smola ili kod slika s deformacijama na slikanom sloju.2. Na stolu s niskotlačnim usisom izvrši se dubliranje.1. BEVA se aktivira toplinom peglanjem kako bi postala viskozna. ali nekada zbog slabe adhezije sa slikom (npr zaostali vosak) nanosi se i na staro platno. Hlađenjem BEVA stvrdnjava i veže. 1. 1. Aktivira se prskanjem ksilenom da omekša.3 . Na stolu sa niskotlačnim usisom izvrši se dubliranje slike. Zatim se na ljepilo položi slika. Beva film se također aktivira zagrijavanjem toplinom na 650 C. Suši jedan dan.5. 2. 1.1. Japan papir se uklanja prskanjem otapalom (white spirit. Pritiskom pegle i hlađenjem proces dubliranja završava. Ljepilo penetrira kroz oštećenja i konsolidira ih. Priprema se zagrijavanjem i otapanjem u otapalu. 1. 1. BEVA gel se priprema za upotrebu na toploj vodenoj kupelji uz dodatak toluena u omjeru 1:1. Metoda je dobra za slike koje nisu osjetljive na vlagu.PLEXTOL B 500 je disperzivno ljepilo. PLEXTOL D je također vodena disperzija. 2. Pripremljena smjesa nanosi se na napeto tutkaljeno platno u nekoliko slojeva u razmaku od jednog dana da prethodni sloj osuši. Po sastavu je kopolimer butilakrilata i metilmetakrilata.

Paraloid B 72 -

sastav: kopolimer : metilakrilat / etilmetakrilat otapalo: toluen, ksilen Tg: 400C

Plexisol P 550 - sastav: polibutilmetakrilat otapalo: white spirit (16/18 aromata) Tg: 340C (mekan)

Paraloid B 67-

sastav: poli i-butilmetakrilat otapalo: white spirit (minimalno 5% aromata) Tg: 500C (nije elastičan, krt)

Kopolimer 550 / 675

sastav: kopolimer :

butilmetakrilata (Plexisol 550) / i-butilmetakrilat (Paraloid B 67) Tg: 400C ............kao paraloid B 72 otapalo: white spirit (16/18 aromata) Kopolimerizacijim se dobije proizvod koji ima svojstva jednog i drugog polimera. Topiv je u white spiritu, a daje lak dobre kvalitete kao Paraloid B 72.

19.2.3. Reakcijska ljepila
Reakcijska ljepila se sastoje od dviju ili više tekućih komponenti koje se izmiješaju u određenom omjeru i kemijskom reakcijom prelaze u čvrsto ljepilo. U ovu grupu ljepila spadaju epoksi ljepila i poliesterska ljepila. Cijanoakrilati su jednokomponentna ljepila, reagiraju s vlagom na površini objekta i prelaze u čvrsto stanje. Nedostatak reakcijskih ljepila je njihova ireverzibilnost. Epoksidna ljepila Epoksidna ljepila nastaju in situ kemijskom reakcijom između dvije komponente. Jedna je dugolančani polimer koja sadrži epoksidnu grupu, a druga reagira s epoksidima, umrežava molekule i djeluje kao otvrđivać. Za očvršćivanje na sobnoj temperaturi koriste se amini ili amidi. Toksični su i neugodnog mirisa. Smole sadrže i reaktivne nečistoće koje dovode do žućenja. Stajanjem smole dolazi do kemijskih promjena, što se može usporiti ako se skladišti na nižoj temperaturi. Dok se komponente kemijski ne spoje topljive su u ketonima, esterima, aromatskim i kloriranim ugljikovodicima. Mijenjanjem vrste epoksida i otvrđivaća može se dobiti veliki broj epoksi polimera s različitim svojstvima. Tako su alifatski epoksidi manje osjetljivi na žućenje od aromatskih.

172

Epoksidna ljepila daju spoj velike čvrstoće. Imaju veliku adheziju prema svim marerijalima. Neznatno se skupljaju. Dodatkom punila postiže se veća čvrstoća i tvrdoća, a skupljanje je još manje, pa se koriste kao mase za učvršćivanje i nadomještanje drvene građe. Nakon očvršćivanja su ireverzibilne i vrlo teško se uklanjaju. Diklormetan (metilenklorid) polako difundira u smolu i izaziva bubrenje. Na tržište dolaze kao Epolox, Epoxin, Araldit itd. Cijanoakrilati Cijanoakrilati imaju cijano grupu -C≡N vezanu na glavni lanac atoma ugljika u molekuli akrilne kiseline. Jednokomponentna su ljepila novijeg datuma. Polimeriziraju in situ iz monomera koji sadrži stabilizator da ne dođe do polimerizacije i očvršćivanja ljepila u tubi. Reakcija polimerizacije počinje s vlagom na površini objekta, a ovisi o prirodi površine i relativnoj vlažnosti zraka. Jaka veza nastaje u nekoliko sekundi, a potpuno očvršćivanje traje nekoliko sati. U tom periodu ljepilo se može ukloniti acetonom koji ga bubri. Nakon vezivanja je ireverzibilno. Teško se otapa u dimetilformamidu ili nitrometanu. Poliesterska smola Poliesterska smola spada u grupu nezasićenih poliestera. To je trokomponentna smola. Stiren, koji se nalazi i tekućoj smoli, reagira s nezasićenom grupom u poliesterskoj komponenti uz dodatak peroksida kao inicijatora polimerizacije. Ubrzivač je obično kobalt naftenat. Kad se dodaje u količini većoj od 2% dovodi do promjene boje. Inicijator i ubrzivač stvaraju eksplozivnu smjesu pa se dodaju odvojeno. Smola najprije prelazi u gel, a daljnjim očvršćivanjem u čvrsto stanje. Prilikom polimerizacije oslobađa se toplina, dolazi do skupljanja smole i do 8%. Skupljanje je manje što je porast temperature manji, a to znači što je reakcija sporija. Smoli se mogu dodati različita praškasta ili vlaknasta punila koja povećavaju čvrstoću i smanjuju krtost smole. Kad smola postane čvrsta prelazi u umrežani polimer i postaje netopljiva u organskim otapalima. Bubrenje smole izazivaju aceton, dilkormetan, dimetilformamid itd. Poliesterska smola se može lijevati u kalupe. Najpogodniji su kalupi od silikonske gume. Gipsani kalupi se trebaju izolirati voštanom pastom ili nekim drugim sredstvom. Poliuretani Uretanska veza nastaje kao produkt reakcije izocijanat grupe i alkoholne grupe. Ovisno o vrsti izocijanata i alkohola mogu se dobiti proizvodi različitih svojstava. Svi izocijanati su vrlo toksični. Izocijanati mogu reagirati s hidroksil ( -OH) grupama. Kad su jednokomponentni, reagiraju s vlagom na površini objekta i stvaraju kemijske veze s -OH grupama na površini materijala kojega lijepe. Pokazuju vrlo dobru adheziju prema tekstilu i koži. Kod dvokomponentnih poliuretana, nakon miješanja komponenata, dolazi do polimerizacije između izocijanata i polivalentnih alkohola. Silikoni Silikoni su grupa polimernih spojeva u kojima su silicijevi atomi djelomično vezani s reaktivnim grupama, kao što su metoksi grupa (-OCH3), etoksi grupa (-OC2H5), acetatna grupa itd., a ostatak valencija je zasićen radikalima. Nomenklatura silikona izvodi se iz silana, SiH4. Trimetoksimetilsilan (TMMS) je tipičan primjer monomera u organosilanima.

173

Polimerizacija monomera, inicirana tragovima vode, je hidroliza i kondenzacija u kojoj se voda troši i nastaje. Umrežavanjem polimera pretvara se veza Si-O-C u vezu Si-O-Si uz kondenzaciju nuzprodukata. Ovisno o reaktivnim grupama u monomeru nuzprodukti mogu biti metanol, etanol i octena kiselina. Veza Si-O-Si je kemijski stabilna, zato su silikoni otporni na temperaturi od -600C do 2500C. Posebne vrste silikona otporne su i na puno višu temperaturu. Silikoni su hidrofobni i otporni na oksidacijske i atmosferske utjecaje. Anorganski dio (Si-O-Si)) silikonske molekule lagano je polaran pa se okreće prema materijalu kojega lijepi ili konsolidira. Organski dio koji je nepolaran, hidrofoban ili vodootporan, okreće se prema zraku. Voda ne može prodrijeti kroz silikonsku prepreku. U restauraciji se koriste silikonizirane poliesterske folije i silikonizirani papir (silikon papir). Silikon papir se koristi kao podloga za film ljepila i kao odjeljujući hidrofobni sloj između materijala. Organosilani imaju nisku viskoznost pa lako penetriraju u pore materijala u kojima se nastavlja polimerizacija uz isparavanje produkata kondenzacije (metanola, etanola). Koriste se za dubinsku i površinsku konsolidaciju kamena. Silikoni reagiraju s hidroksilnim (-OH) grupama na površini objekta (celuloza, glina, staklo, kamen) i stvaraju s njim kemijske veze. Mnoge jednokomponentne silikonske gume vulkaniziraju na sobnoj temperaturi (RTV silikoni) reakcijom kondenzacije, zbog difuzije vodene pare u tekući silikon. Zbog isparavanja hlapljivih sastojaka koji nastaju kondenzacijom dolazi do skupljanja polimera oko 2%, a starenjem postaje i veće. Iako je octena kiselina nuzprodukt kod mnogih RTV silikona, ne čini se da izaziva koroziju. Mnoge silikonske gume zbog povećanja čvrstoće sadrže punilo ili se modificiraju s akrilnim ili epoksi smolama. Neka silikonska ljepila mogu se razrijediti s toluenom ili cikloheksanom koji će zbog isparavanja za određeno vrijeme, onemogućiti kontakt s vlagom kao inicijatorom polimerizacije. Razrijeđenom ljepilu mogu se dodati i pigmenti. Na tržištu postoji veliki broj silikona, jednokomponentnih i dvokomponentnih s dodatkom učvršćivača. Silikoni se koriste kao silikonska ulja, silikonske smole i silikonske gume koje se koriste za izradu kalupa za lijevanje skulptura.

20. POZLATA
Zlato se valjanjem može istanjiti u vrlo tanke listiće, debljine do 0.00011 mm. Ovako tanki zlatni listići na kojima se vidi svaka neravnina zahtijevaju posebnu pripremu podloge koja se sastoji u impregniranju, prepariranju, brušenju i poliranju. Pozlata zlatnim listićima izvodi se na dva načina: pozlata na polimentu (bolusu) koja se može polirati pa se naziva i sjajno zlato i pozlata na mikstionu koja se naziva i uljna pozlata.

174

a ne da ostane na površini. Natapanje tutkalom mora se izvesti brzo da tutkalo uđe u materijal.20.Jastuk za pozlaćivanje napravljen je od meke spužve umotane u jelenju kožicu. U svijetu je poznat armenski bolus. Osušeni poliment se može brusiti brusnim papirom vrlo finog zrna ( 1500) i polirati malim jastučićem od svilene ili pamučne tkanine. Na poliment se nanosi samo pravo zlato. Preslabo tutkalo izaziva nejednako upijanje slojeva preparacije. Bolus se nanosi kistom od najfinije dlake u što tanjem premazu. Za tvrđe vrste drva koje manje upijaju koristi se u prvom premazu niža koncentracija tutkala da dublje penetrira u drvo. Za vanjske radove koristi se 23 ili 24 karatno zlato. Brusi se finim brusnim papirom. Polira se alatkama od ahata. Močenjem poliment bubri i veže listiće. Preparacija se priprema od sive gorske krede s 8%-tnom otopinom tutkala. Kist je dobro provući kroz kosu jer masnoća privlači listić na kist. Nož za pozlatu je ravan. Na veće površine listići se nanose tako da rubovi prekriju jedan drugog. Sljedeći slojevi bijele preparacije pripremaju se od bolonjske ili šampanjske krede vezane nešto jačom 10%-tnom otopinom tutkala. Višak zlata koji se nije zalijepio ukljanja se kistom ili komadićem vate. a kad bubri previše prodire kroz listiće i stvara mrlje.1. Nakon sušenja nanosi se poliment. Debeli sloj tutkala. Zlatni listići se podižu specijalnim kistom. na vrhu je zaokružen. listići neće biti dobro vezani na bolus. Brušenje je sljedeća vrlo važna operacija s kojim se postiže glatka površina. Svaki listić nalazi se između dva lista papira. Zlato može biti i manje karatno. Može se nanositi i kao gusta pasta koja se razmazuje slikarskim nožem. Zbog zračnih gibanja sa tri strane ima “vjetrobran”. Listići se kistom prenose na jastuk za pozlaćivanje i režu na odgovarajuću veličinu. Nakon sušenja nanosi se još jedan sloj sive preparacije. Premazuje se u razmacima nekoliko puta. ona se može izolirati 3%-tnom otopinom tutkala. Dok je vlažan poliment ima svojstvo vezivanja zlatnih listića. Trljanjem navlažene podloge jagodicom prsta ili dlanom može se postići polirana površina. Ako poliment nedovoljno bubri. dugačak i naoštren. Poliment je fini tutkalom (4-5 %-tnim) vezani specijalno pripremljeni kaolin (bolus) obojen crveno. Prvi sloj tople preparacije dobro je nanijeti tupkanjem. Nakon brušenja podloga se polira još finijim brusnim papirom. Preparacija se nanosi na impregniranu suhu površinu daske. Zlatni listići dolaze složeni u malim knjižicama od svilenog papira. Pozlata na polimentu Izvodi se na drvu koje mora biti suho da bi bilo što stabilnije. Čim donji premaz matira može se nanijeti sljedeći. Ako je suh mora se navlažiti otopinom alkohola i vode u omjeru 1:2 ili rakijom. dva gusta nanosa i treći tekući kako bi se preparacija na površini fino razlila. Kad se tutkalo osuši nanosi se drugi sloj. Drvo se najprije izbrusi i impregnira toplom 7-10%tnom otopinom tutkala. Zlato se može polirati tri sata nakon nanošenja. Kistovi za pozlatu su od devinih dlaka. Nakon poliranja spojena mjesta nisu uočljiva. 175 . kao i prejako tutkalo dovode do ljuštenja zlatnih listića. Kako bi se zbog mogućeg onečišćenja preparacije zlato bolje prihvatilo. žuto ili sivo. Najbolje je kombinirano nanošenje. Ova bijela preparacija nanosi se poluvruća u tankom sloju. Listići od pravog zlata najčešće su izrezani u kvadrate sa stranicom od 8 cm. nanose se na navlaženu površinu i lagano pritisnu mekanim kistom. Za polaganje srebrnih listića bolji je sivi bolus.

Na mikstionu se mogu nanositi i listići srebra. Dobiva se i miješanjem štand lanenog ulja. štand drvnog ulja. Može se posipati na mikstion ili miješati s njim. Kao podloga u klasičnom smislu koristi se daska preparirana tutkalno-krednom preparacijom s bolonjskom kredom kao punilom. Voštana patina je i idealna zaštita pozlate. white spirita i sikativa. Mikstion se obično pomiješa s malom količinom svijetlog okera. Uljna pozlata se ne može polirati. Pozlatu s umjetnim tehničkim zlatom treba zaštititi od oksidacije s 12%-tnom otopinom šelaka ili nekim drugim zaštitnim lakom. Mikstion se nanosi mekanim finim kistom jednakomjerno po površini. Patina se može dobiti skidanjem pozlate čeličnom vatom ili nekim drugim sredstvom. Najkvalitetniji mikstion proizvod je tvornice Lefranc. Mikstion se dobiva kuhanjem kopalne smole u lanenom ulju uz različite dodatke koji reguliraju vrijeme sušenja. smole i vosak. aluminija. Oni su mliječno bijele boje kao i sve disperzije polimera. Za slikanje se može miješati s bilo kojim vezivom kao što je bjelanjak. ali po ljepoti zaostaje za polimentnom pozlatom. Desno-gore: pozlata na pastigli. Vezivo zlatnih listića je posebno pripremljeno ulje koje se naziva mikstion. Sušivost se provjerava laganim dodirom prstom pri čemu se lijepi ali ne ostaje na prstu. 6 i 12 sati. kao i na premazima uljenih boja na slici. Zlatni listići se lijepe samo za mjesta na kojima je mikstion. gumiarabika. U odnosu na polimentnu pozlatu izgleda mat. Najčešće je 3. a može se obojiti i dodatkom malo žute ili crvene uljene boje. Greške se popravljaju ponovnim nanošenjem mikstiona i listića.2. kao i listići tehničkog zlata. ulje. Pri dodiru se osjeća lagano škripanje.20. Zlatni prah čistog zlata ili “zlatne bronce” koristi se kao pigment. žumanjak. 2004. Vrijeme sušenja nakon kojega se mogu aplicirati zlatni listići označeno je na etiketi. UMAS. Jeftinija je i jednostavnija u izvedbi. U upotrebi su danas ljepila za zlatne listiće na bazi disperzivnih veziva s vrlo kratkim vremenom sušenja (svega petnaestak minuta). Pozlata na ulju Pozlata na ulju može se izvoditi na svakoj glatkoj i minimalno upojnoj podlozi. Pozlata se može i patinirati da se dobiju dublji tonovi i svilenkasti sjaj na istaknutim mjestima. Za vrijeme renesanse i rokokoa uvijek se je izvodila polimentna pozlata. Na obojenom mikstionu zlato ima topliju nijansu. Slikati se može i na zlatnoj podlozi gdje metalni sjaj prosijava kroz lazurne slojeve boje. Danas se više koristi pozlata na mikstionu iz razloga što se na nju može nanositi i umjetno zlato. Preparirana podloga se fino obrusi i izolira 12%-tnom otopinom šelaka do zasićenja. izvedena umjetnim zlatom na vodenom mixtionu ( studentski rad. ) 176 . Idućeg dana uklanja se višak zlata.

BEVA (1 dio BEVA i 2 dijela krede). strukturi.21. Sastoje se od veziva. Poslije kitanja kitirana mjesta se izoliraju kako bi se spriječilo da kit ne upije vezivo iz retuša. 16 % otopina u vodi). Kit se nanosi špatulom u jedan ili više slojeva. 177 . adheziji sa susjednim slojevima. biti će nepropustan i lako će pucati. ulje. Kvaliteta kita ovisi o njegovoj elastičnosti. Kao punila koriste se šampanjska ili bolonjska kreda. 3. stabilnosti boje. vosak-smole. snazi upijanja. KITOVI I RETUŠIRANJE 21. Može se nanijeti volovska žuć ili otopina etilnog alkohola da se smanji površinska napetost i omogući bolja adhezija. dobro ga je zapeglati preko melinex folije da se postigne dobra adhezija. Razlikuju se po sastavu i svojstvima pa se kit za drvo razlikuje od kita za platno ili metal. otopine prirodnih smola ( damar u white spiritu. Slijedeći sloj se nanosi na prethodno suhi sloj kita. sintetičke smole. Ako kit ima previše punila poslije sušenja će se ljuštiti ili će jako upiti vezivo iz retuša. Takav kit će trebati jaču izolaciju. Koriste se i veziva kao tutkalo (s ili bez tenzida) ili otopina šelaka u alkoholu kad je prije bio korišten vosak ili voštanosmolno vezivo. pucaju ili su zbog nekog razloga nestabilni treba konsolidirati. Ne smiju se sušenjem znatnije skupljati. Prije kitanja potrebno je pripremiti površinu uklanjanjem prljavštine i ostataka starog kita čišćenjem mehanički ili otapalom. ali i druga praškasta punila.1. ketonske smole-LAROPAL u white spiritu ). Slojeve koji se ljušte. polivinilalkohol (Mowiol. Kao veziva koriste se: tutkalo (7-10% otopina). celulozni eteri (Klucel otopljen u vodi ili alkoholu kao gusta masa i zatim razrijeđen). reverzibilnosti. 1. Veziva za izolaciju mogu biti: tutkalo. 5-6% otopina šelaka u alkoholu. jednog ili više punila i pigmenata ako su obojeni. Ako se nanosi tutkalno kredni kit na voštano-smolnu podlogu. Trebaju biti u obliku paste da se mogu nanijeti na oštećena mjesta. mastiks u alkoholu. Od pigmenata je oker najčešći. disperzije sintetičkih smola Plextol B 500). Količina veziva i punila je važna jer o njima ovise svojstva kita. KITOVI Kitovi se koriste za uklanjanje oštećenja na preparaciji i slikanom sloju. Ako ima puno veziva. 2. Očišćena mjesta se moraju pripremiti da bi se stvorila dobra adhezija između oštećenih dijelova i kita.

nećemo ništa izolirati već naprotiv.regulirati upojnost podloge Za reguliranje upojnosti često se koristi termin 'izolacija' koji ne oslikava svrhu postupka – ostvariti dobru vezu kita i podloge. Ako je podloga previše upojna možemo je zasititi vezivom. kod drvenih nosioca) kako bi se nastala udubljenja dovelo u razinu okolnog dijela slike te prema potrebi omogućilo daljnje retuširanje.čišćenje prašine i ev.povezati. Prema konzinstenciji kita možemo napraviti podjelu na: -tekući -pastozni -čvrsti ( termoplastični) Okolni slikani sloj može biti gladak ( iako je najčešće strukturiran ) pa tako i kitove dijelimo prema izgledu na glatke i strukturirane kitove. brusi i strukturira da mu možemo jednostavno kontrolirati upojnost da je reverzibilan i stabilan da reagira na klimatske promjene slično kao i okolno područje (slike) Kako se svaki kit sastoji od veziva. punila i ev. Dakle poželjna svojstva kita su: da prianja da se što manje skuplja da se lako oblikuje.npr. Prije kitiranja treba pripremiti oštećeno područje : .podlijepiti grund ako se odvaja . šelakom ili tutkalom .U svakom slučaju. u drugoj situaciji ako je podloga neupojna poboljšati ćemo prionljivost pomoću goveđe žući. ostataka starog kita . voštano-smolni beva 371 pvac 178 . pigmenta možemo ih sistematizirati i prema vezivu : tutkalni uljeni emulzijski voštani.Slijedeći pasus je sažetak poglavlja o kitovima iz knjige Knut Nicolaus: The restoration of paintings: KITOVANJE Kitiranje je u suštini zapunjavanje manjih ili većih oštećenja u slikanom sloju ili grundu pa i na samom nosiocu slike ( npr.

ali lakše se obrađuju.špatulom kojom se i nanosi.- acryl polyvinil alkohol cel. Mowilith Polivinilacetatna smola koristi se kao disperzija. kao ni za mat površine.Ranije kolofonij. dodaje se i med. Sušenjem i naknadno 'izolacijom' mijenja se ton kita i to treba imati u vidu posebno kod pigmentiranih kitova. Voštani Voštani tj voštano smolni kitovi kombinacije su pčelinjeg ili mikrokristaličnog voska sa smolama da bi im se pojačala ljepljivost.imaju dubinsku svjetlost i loše primaju potpuno mat -vodene retuše.Mogu biti mekši ili tvrđi zavisno o kol. Acryl Kao i pvac. posebno zbog dodatka olovne bijele koja sa uljem tvori sapune i stvara vrlo čvrsti film. odvajati ni krakelirati. Beva 371 Beva i kreda u omjeru 1:2 koriste se kao kit u obliku meke paste koja suši isparavanjem i obradiva je 20-ak minuta.Također je dobro i zapeglati kit naknadno. Glatki kitovi mogu se nivelirati vlažnim plutom ili pamučnim tamponom pa nema opasnosti od laganog preklapanja kita sa okolnim područjem. Uljeni kitovi Vrlo se teško uklanjaju-samo skalpelom. danas damar dodaje se u odnosu 3:1 + kreda kao punilo i ev. kao i za utiskivanje vrućih strukturnih kalupa. zatim brzo stvrdnjavanje i činjenica da se kroz njih u sliku ne unosi nikakva otapala kao ni vlagu. pigment.Kitovi se nanose u jednom ili više slojeva ali nikad u jednom debelom sloju. no kod hrapavih . radi elastičnosti.kit se ne smije prašiti. punila.Kao tutkalo. zbog nereverzibilnosti. Ako su na podlozi kita voštano-smolni ostaci izolacija slabim šelakom poboljšati će prianjanje kita.metil celuloza Tutkalni odnosno tutkalno kredni kitovi Količina veziva odrđuje se sistemom proba.Koristi se dosta Plextol D498. teško se brusi. ili kao tvrda pasta koja se aktivira el. stukturiranih slika treba biti posebno oprezan i nikako ne prelaziti rub kitiranog područja.Nije reverzibilan u vodi. 179 .Osim kvalitete termoplastičnosti koja je povoljna za utiskivanje tekstura.Do skupljanja kita dolazi ovisno o vrsti veziva.Zbog ovih svojstava danas se ugl.eter: klucel. koristi se najbolje riblje tutkalo(7%). ne koriste. Mekši su bolji za male rupice( mogu se zagrijati i prstima). količini punila i debljini sloja.Manje steže. prednosti su ovih kitova mogućnost nanošenja u jednom sloju –debelo. Ovi kitovi nisu pogodni za kitiranje većih površina. Mowiol Polivynil alcohol ima dobra svojstva i može se koristiti slično kao i tutkalo.

utiskivanje platna) c. 180 . kad se kit osuši. na suhom kitu sa kistom i strukturnim kitom. S druge strane npr. često sa iste slike. zubarskim . Kalupi se rade od silikona ( siliconized inidan rubber) ili araldita pa i PVC-a.Kod nanošenja i obrade kita koristimo se špatulama. Kod neutralnog retuša nije obavezno strukturiranje kita bez obzira na strukturiranost površine. utiskivanjem u svježi kit pozitvnih* i neg. što bi oštetilo teksturu tj strukturu površine.pastigliom b. električnim zaglađuje se plutom ili tamponom kistovima kalupima. za vrijeme nanošenja kita b. a s druge strane kako se ne bi još vlažan podigao djelomično sa kalupom. araldit ne uzima tako dobar otisak jer je viskozniji a nakon stvrdnjavanja tvrd je i neelastičan pa se teže odvaja i postoji veća opasnost oštećenja površine na koju otiskujemo. otiscima negativnih i pozitivnih formi odlijevima za intarziju strukture Tehnike strukturiranja mogu biti sa kitom: a. brušenjem i grebanjem - na kitu: a. Pozitivne i negativne forme mnogo se jednostavnije utiskuju u termoplastični kit nego u npr.Mana im je i to što ulaze u krakelire i tamo ostaju nakon odvajanja kalupa. zagrijanim špatulama.Utiskivanje se vrši kad je kit dovoljno suh da se na zalijepi i dovoljno vlažan i mekan da primi otisak. formi( npr. Silikoni ne polimeriziraju potpuno pa ostavljaju trag na površini sa koje uzimamo otisak.Podizanje mora biti pravovremeno kako se ne bi kit previše osušio i čvrsto vezao kalup. ugrađivanjem strukturnih intarzija u podnivelirani kit *Pozitivne forme su odlijevi struktura dobiveni uzimanjem kalupa sa odgovarjućih površina . tutkalno kredni kod kojega treba odrediti pravi trenutak utiskivanja i podizanja kalupa.

Smolni retuš Suši brže od uljnog retuša pa omogućuje brže retuširanje.2. Za retuš se biraju stabilni materijali. Retuš vodenim bojama je stabilan. 3. Smolno-uljni retuš Brže suši od uljnog. Osobine veziva dolaze do izražaja i kod određene vrste retuša. Za provjeru boje koju će retuširana mjesta dobiti nakon lakiranja nanosi se white spirit. RETUŠ Retušom se oslikavaju oštećeni dijelovi na umjetnini. vremenom se manje mijenja nego retuš od smola i ulja. Uljni retuš Sporo suši. povećavaju sjaj i transparentnost. Obično se koristi za podslikavanje. Vodenim retušom je teško postići boju originala koja okružuje retuš.21. žuti. Gvaš bojama se može postići i struktura slikanog sloja. 4. 1. Retuš se priprema miješanjem pigmenata s vezivom koje mu daje određena svojstva. koji se ne mijenjaju starenjem. Priprema se miješanjem uljene boje sa smolnim lakom. nije reverzibilan 2. gvašem se postižu glađe teksture a akrilom oštrije teksture poteza 181 . a elastičniji je od smolnog. Retuš s vodenim vezivima (akvarel. i koji su reverzibilni. Smole imaju veći IR od sušivih ulja i vodenih veziva pa bolje intenziviraju boju. Starenjem žute i postaju krte do različitog stupnja. gvaš) Ove boje poslije sušenja ostaju topive u vodi. Više žuti i postaje teže topljiv nego smolni retuš. On boju otprilike intenzivira kao lak. Postaje svjetliji nakon sušenja.

Razrijedi sve sa istom količinom destilirane vode i kapljicom octa kao konzervansa 6.tempere vrlo malo se mijenja i dobro se može podražavati obojenost i karakt.Lakiranje će pojačati boju .Previše razrijeđeno vezivo => mat karakter kad se osuši. iz Knut Nicolaus: The restoration of paintings Stara retuš tehnika. Na paleti smiješaj tako dobiveno vezivo sa pigmentom upotrebivši kist.se može koristiti kao vezivo za retuš. slojeva moze se nanijeti tanki lak nakon što se pojedini sloj osušio-to ovisi i o rel. SASTAV: Ima dosta recepata za jajč.Može se pomoći i malim fenom za kosu-to dosta pomaže i ubrzava rad. Razbij jaje i odvoji žumanjak od bjelanjka 2. Retuš jajčanom temperom Str 278-280. Otopi nešto bijeljenog voska(pčelinjeg) u white spiritu u omjeru otprilike 1:3.Npr. Sa špatulicom zamiješaj žumanjak sa mrvicu vošt.vijeku Talijani koriste žumanjak kao slik. Ako se tome doda boja i sušivo ulje ili vosak rezultat je jajčana tempera. izbjegavaju. i o aditivima samom jaju.strukturu starog slikanog sloja.vlazi u radionici. Kad se retušira vezivo se može razrijediti vodom. izgladi prije lakiranja boja se lagano pojača 4.Ako se krivo konstr.=> krakelira kad se osuši.Za bolje prianjanje(adheziju) može se dodati spoj kao što je oxgall. medij. Hoće li se moći. Mješavinu i bjelanjce stavi u čašu sa poklopcem i snažno promućkaj 5.Male grudice izgladi sa finom zubarsko špatulicom i zamiješaj. 182 . Poliranjem površine pojavljuje se karakteristični sjaj jajčane tempere. retuša je problematična i zahtijeva mnogo iskustva jer boja nije ista zamiješana na paleti i kad dođe na sliku.posebno koristi se u 19.u principu izbjegavati komplicirane emulzije koje više mijenjaju izgled.paste(veličine graška) 4. ako se doda malo pčelinjeg voska ili ako je retuš nanesen na sloj laka-moći će se čak i nakon dugo vremena skinuti otapalom ili skalpelom bez opasnosti da oštetimo sliku.Tu su 4 stupnja promjena: 1. Evo jedne primjerene: 1. snažno se veže i ne može se više skinuti-zato je danas rest.da bi boje bile što bliže originalu.Kad se brusi.tako da dobiješ voštanu pastu 3. Retuš se gradi u slojevima a izm.Žuti vrlo malo. retuš jajčanom temperom je superioran svim drugim tehnikama restauracije starih majstora koje danas znamo.Razlika u boji na paleti i boji apliciranoj na punilo 2. ili ne.Po mome mišljenju.U sr. skinuti tempera retuš ovisi samo o tome kako je konstr. lako ga je strukturirati i nadasve izgleda pout stare slike.Retuš jajč. st. temperu. Sve to valja imati na umu kad se nanosi retuš.Miješan sa bjelanjcem takodj.Sušenjem retuš posvijetli 3. premalo razrj. Konstr.5.

Retuširanjem uljanih slika s ovim vezivima ne može se postići sjajnost i intenzivnost boja originala zato se podslikava nekoliko tonova svjetlije od originalnih dijelova slike. Stabilnost im ovisi o kemijskom sastavu. Otopi se 6 g Mowilita 20 u 95 ml otapala. Mowilith 20 je polivinilacetatna smola. Tako je Paraloid B 72 najstabilnija smola. Obično imaju veći postotak smole nego završni retuš lakovi jer oni intenziviraju boju a završni lakovi daju zaštitu. topivosti veziva u podsliku biramo vrstu laka.6. Etilenglikol monoetileter se može dodati da bi na paleti boja sporije isparavala. Imaju niski Tg pa se moraju lakirati tvrđim lakom kao što je damar ili Paraloid B 72. Obično se koristi 6% otopina Mowilita 20 u etanolu uz dodatak acetona.. Retuš polivinilacetatnim smolama PVAc smole koriste se kao i akrilne u otopini ili disperziji. 7. Ako su neka mjesta matirala ili su prečišćena treba ih također međulakom zasititi. tempere mogu negativno djelovati na neke pigmente pa i to čini ovu tehniku donekle nepogodno za retuš. Kako se za retuš koriste što je moguće stabilniji materijali obično se podslik radi u gvašu ili temperi koji se starenjem ne mijenjaju. Disperzije akrilne smole koriste se kao vezivo u akrilik retušu. Nanošenjem laka kistom postiže se bolje liveliranje laka. poput drvene ploče. Ponekad je lak potrebno nanijeti sprejanjem da ne bi otopio podslik (npr podslik akrilnim bojama topiv je u ksilenu i toluenu). Za slikanje se aktiviraju butanolom. Za retuš se preferiraju otopine. Otapa se u etanolu. Relativno brzo suše ali brzo suše i na paleti. Otapalo se priprema od 70% etanola i 30% acetona Kao disperzije kvalitetne su PVAc smole stabilizirane polivinilalkoholom. koncentraciju smole u laku. Paraloid B 67 otopljen u white spiritu je manje stabilna pa žuti i na svjetlu postaje slabije topiv. Što otapalo sporije isparava lak će se bolje livelirati i zasititi slikani sloj. Ovisno o sjajnosti i intenzitetu boja slikanog sloja. 9. Po stabilnosti su odmah iza Paraloida B 72.Veže čvrsto i veća je opasnost od prevelike koncentracije veziva nego od slabog vezivanja. Retuš kazeinskom temperom Kazeinska tempera pogodna je za retuš samo na manje elastičnim čvrstim podlogama.Lužine koje se koriste u pripremi kaz. Međulakovi (izolacijski lakovi) Međulakovi i fizički odjeljuju završni retuš od podslika što je korisno za slijedeće restauracije. nisu ni nakon duže vremena vodootporne pa ih treba uzeti sa rezervom.Prava kazeinska tempera nakon sušenja netopiva je u vodi no kupovne tempere. Retuš akrilnim smolama Akrilne smole se koriste kao otopine smole u otapalu i disperzije smole u vodi. 183 . Nakon sušenja pigmenti se vežu s Canada balzanom i stave na paletu. vrstu otapala prema brzini isparavanja kao i metodu nanošenja laka.S druge strane prednost joj je što brzo suši. iako dolaze u prodaju pod nazivom kazeinske.Tvrdo i krto veže pa se emulgira sa štand uljem ili žumanjkom. Da bi se podslik približio što više originalu u sjajnosti i dubini tonova nanosi se međulak. 8. Paraloid B 72 otopljenom u ksilenu kao 20% m/v otopina može se koristiti uz dodatak 10% diaceton alkohola koji usporava sušenje i omogućava bolje liveliranje laka. Canada balzam za lazurni retuš Pigmenti natopljeni white spiritom ili shellsolom T usitnjavaju se u vrlo fini prah trvenjem “staklenom gljivom” na matiranoj staklenoj ploči i do nekoliko sati.

.Zbog visokog IR damar lak najviše intenzivira boju i zasiti površinu. Aditivni način koristi se samo ukoliko su ispunjena tri uvijeta: sama slika slikana je aditivnim postupkom oštećenja su vrlo male površine slika nema patinu (slika je recentna. posebno lazure. poglavlja o retušu RETUŠ Dva su osnovna tipa retuša retuš boje ( pozadine) retuš forme i boje Retuširanje je potrebno u slučaju oštećenja na slici. starosti djela. ** slijedi prijevod-sažetak iz Knutt Nicolausa. a rijeđe aditivno ( fizičkim miješanjem boja na paleti). optičkim miješanjem boja. nije još ostarila dovoljno) Prema vezivnom sistemu retuše dijelimo na retuš - akvarelom gvašem temperom uljem 184 . važnosti djela. Stavovi o pristupu odnosno izvedbi i izgledu retuša jako su podijeljeni. tj. kako bi se slika koloristički reintegrirala. ipak. a sa okolnim područjem slike u smislu integracije u estetski skladnu cjelinu. čisti estetski luksuz jer nema ulogu konzervacije a loše izveden retuš može i pogoršati stanje. Retuš je povezan sa kitiranjem u smislu usklađene konstrukcije. Kad se Paraloid B 72 koristi kao završni lak iznad retuša otapa se u toluenu (10% otopina m/v) koji brzo hlapi i više daje mat efekt završnom laku. veličine i karaktera oštećenja. koja mogu imati razne stupnjeve i uzroke. Završni lak se nanosi sprejanjem u više slojeva dok se površina slike ne ujednači. a principi tehnološke konstrukcije i tehničke izvedbe ovise o više činilaca poput tehnike u kojoj je slika nastala. Važno je naglasiti da je polaganje boje kod retuša najčešće uvjetovano substraktivnim postupkom( lazurno ili pointilistički). željama naručioca itd. hitnosti intervencije. Nakon međulaka dolazi završni retuš a onda i završni lak. Retuširanje je. posebno ako je nereverzibilan..Često i pri prejakom čišćenju slike strada slikani sloj. Nanosi se širokim kistom kao 16% otopina (m/v) u white spiritu. Umjesto toluena može se koristiti za otapanje smole i shellsol A koji ima veliki postotak aromata.

posive i stvaraju vrlo vidljive mrlje na slikanom sloju.Također. Neki pigmenti poput azurita moraju biti grubo mljeveni jer finije mljeveni gube boju. ali može se dogoditi i suprotno 2. Potrošnja veziva ovisi o veličini čestica i specifičnoj težini –m/v čestica. s prevelikom potrošnjom veziva ( retuš bi više žutio). retuš treba biti malo hladniji i svjetliji od originala -starenjem retuš u principu postaje topliji i tamniji. Osim akvarela rest.zemlja. nestabilni na svjetlu. Izbor pigmenata jako je bitan činilac retuša. siena. mogu sami raditi boje od pigm. To ne znači da ćemo koristiti iste pigmente kao i slikar. zatim količini ulja u boji. ovisi o IR pigmenta i o veličini čestica kao i o koncentraciji pigmenta i mediju. retuši sa titan bijelom imaju neobično svojstvo da nakon nekog vremena posvijetle. Žućenje ulja ovisi dakle o vrsti. prir.Pokrivnost.Terpentin ubrzava sušenje ulja i povećava uniformnost sušenja u dubinu. koštano crna. Ulje Zbog visokog sadržaja lanolne(45%!) i linolenske kiseline brže suši ali i žuti i tamni. diskoloracije) kako ne bi došlo do sve većeg širenja retuširanog područja.Orahovo ulje sadrži samo 15% lanolne kis. lako uklonjiv i da se ne mijenja tj.. vermilion i ultramarin. a makovo ulje je nema. i vlazi u atmosferi. oslobađa zrak i voda .- uljno-smolni smolni . Pokrivnost je bitna za donji sloj retuša a lazurnost za gornje slojeve. umbra. 185 . Ipak.0. debljini sloja. pa svi vodeni retuši postaju pokrivniji i svjetliji sušenjem. Retuš treba podražavati pigmentaciju (boju). pariško plava.Stari pigmenti često su pregrubih čestica. krakelire i patinu. ograničen na oštećenu zonu ( teško.Npr. Veliku potrošnju veziva 100-175% imaju redom zel. najslabija karika retuša je vezivo. i veziva sa dodacima. nekad i nemoguće zbog ostataka prašine i laka te starih kitova i retuša.nepokrivni .Isparavanjem vode medij postaje zrak koji ima namjanj IR=1. reverzibilan i stabilan.vezivu u kojem se nalazi. važno je obratiti pažnju na međusobnu kompatibilnost pigmenata. strukturu bojanog sloja. ali je već završila donekle proces starenja odnosno ima nekih 100. podsjetimo se. i može varirati od 12% do 175% ! Malu potrošnju veziva 12-37% imaju redom olovno bijela. u maloj količini i povećava sjaj boje.Također mogu se koristiti i kupovne kvalitetne boje koje se mogu po potrebi opostiti ili obogatiti vezivom.što je najteže postići Jedan od najvećih problema u kontrukciji retuša je što on mora podražavati izgled okolne slike koja je stara i ima patinu. smola Uglavnom za sve tehnike vrijedi nekoliko temeljnih principa: 1.čestog kod višekratnog retuširanja 3. trvenjem dobije se finji pigment. i umj. titan b. 200 godina više od retuša kojemu tek predstoji to razdoblje starenja.

Također. malim potezima –crticam i točkicama. brzo suše i matiraju.retuš na kitiranoj podlozi mora se vlažiti pjuvačkom ili otopinom g.može se nanositi lazurno u slojevima ili mokro u mokro. cel. metilceluloza.. odličan za mat slike (nelakirane). 186 .akrilne i pvac sa dodatkom mowiola kao stabilizatora. žuči . kao i to što se ne može raditi reljefne strukture.u vodi c) u vodi kao otopine : . .Kada se nanosi u više slojeva stavlja se međulak kao i lak na zadnji sloj što ga na koncu opet čini sve manje reverzibilnim u vodi i pretvara ga u smolni retuš.Može se koristiti malo sušilo za ubrzavanje sušenja kao i vlaženje wh. otapalima kao otopine : mowilith 20 (pvac) 8% u etanolu(+ ethlenglycolether ili diaceton alkohol ako želimo sporije sušenje) paraloid b72 u obliku 'bombončića' na paleti koji se aktiviraju alkoholom i acetonom.mowiol (polyvinyl alcohol). vrlo je stabilan. osjetljivi na svjetlo što uzrokuje fotooksidaciju .spiritom radi mijenjanja tona tijekom retuširanja. čvrst i elastičan.klucel.osim boje i forme može emulirati i strukturu ( mekanu). Smole prirodne ( sa otapalima) Ugl. -vezivo je gumiarabika. ovdje spada i retuš canada balsamom koji zbog IR ima odlična svojstva za lazurno retuširanje. Mana mu je i osjetljivost na svjetlo u odnosu na retuš gvašem ili uljem . trešnjina guma i sl. koriste se damar i mastiks zbog sjaja i transparencije te dobre stabilnosti i reverzibilnosti. ketonska smola u wh. oštre teksture. Umjetne smole a) u org.eteri opć.elastična) b) u vodi kao disperzije : . tragant guma. nereverz.spiritu( žuti i nije dov.Uljeni retuš kao i smolno-uljeni retuš nereverzibilan je i danas se rijetko koristi. Gvaš . dobar kao vezivo za akvarelni i gvaš retuš Vodeni retuši Akvarel .

Retuš se može nanositi kistovim od polyamida(nylon.neutralni ton nanosi se plošno na kitiranim oštećenim područjima. Tratteggio retuš tankih linija ima više varijanti. i dijagonalno usmjerenom mrežom poteza sa unapred određenim kombinacijam boja – npr.uglavnom se ne retuširaju osim ev. pokrivan ili polupokrivan. vertikalnim potezima . žuta-crvena-zelena-plva . jedinstven za cijelu sliku. potezi tratteggia prate kretanje forme ili kista na slici Standardni retuš 187 . ili u nekoliko tonova zavisno od svjetlijih i tamnijih dijelova slike. perlon) no kvalitetniji su kistovi od prirodnih vlakana koja imaju grublju mikrostrukturu pa zato bolje drže boju i daju ljepše poteze( Kolinski-dlaka sibirske kune) Fragmentirane slike. retuš prati formu. neutralnim retušima Neutralni retuš . žućkastu boju laka također treba uračunati jer dubinsku boju laka ne možemo imitirati žućkastim retuširanjem već samo lazurnim slojem iznad retuša. pa je pogodniji kod slikarstva koje je i samo vezano uz plohu.Ovaj koncept stvara plošnu dominaciju i ruši iluzorni prostor slike tj dubini.eter ili polovinil alkohl(stabilnije) Tempera Odlična svojstva ako je pravilno izveden retuš jer malo žuti i dopušta strukturiranje. unakrsnim vert-horiz. Na retuš se stavlja smolna lazura.apstrahiranje boja. duža reverzibilnost) Metode izvedbe retuša s obzirom na estetsko-etički aspekt integracije sa cjelinom umjetnine Retuš je svjetliji bez krakelira koje najčešće naknadno nanosimo pa treba imati u vidu da će retuš nakon imitacije krakelira biti tamniji.Za dobar retuš bitna je pravilna izolacija podloge tj. od kojih su ostali samo fragmenti.rigattino.selekcija boja . jako oštećene. ne krakelira ni u debljim slojevima i ne mijenja boju . žući za bolje nanošenje.-stabilan.npr. jednostavnost pripreme.Dodaje se malo voštane paste za bolju reverzibilnost i malo g. .vezivo kao u akvarelu ili cel.(Vezivo-najblja je žumanjkova tempera – elastičnost. kita.

jednostavnim ucrtavanjem mreže krakelira na retušu. 188 . boje krakelira. korekcije.. mrljica i struktura koji se dosta približava izgledu originalne teksture slike.retuš slobodnih poteza. gustoći gornjeg 'laka' te vremenu nanošenja tj prosušenosti i debljini donjeg laka.totalna imitacija i gubljenje granica retuša za običnog pa i pažljivog promatrača Krakeliranje se može izvesti .Stezanjem donjeg laka gornji sloj koji je već prosušio puca i stvara krakelire čija dubina i širina ovise o debljini nanošenja. Pigment se prvo natopi Shellsolom T. no. Tvornički pripremljeni pigmenti dodatno se usitnjavaju na hrapavoj staklenoj ploči uz pomoć staklene "gljive".prednost je što su veće mogućnosti variranja poteza kao i određivanja tona tj. urezivanjem u retuš (svjetlije ili tamnije krakelire.potrebno je fiksirati grafit prije nanošenja laka ili ucrtavati u još svježi lak. Nastale krakelire mogu se ispuniti prahom pigmenta ili ugljene prašine da bi dobile željeni ton. na bazi vode i škroba ili gumiarabike) nanosi se na zasićenu.Iako su lkkše ev. vidljiv iz blizine iako nevidljiv za promatrača sa veće udaljenosti Totalni retuš . ili na lak pa naknadno fiksirati -kistom.. potrebna je veća vještina restauratora. lakiranu površinu još nepotpuno prosušenog laka na bazi smole.lak koji brže suši i dosta se steže (ugl. . ovisno o boji kita ili donjeg sloja retuša i dubini urezivanja) -krakelir lakom.na kitu urezivanjem ili utiskivanjem kalupa prenesenog sa slično strukturiranih površina(za dublje krakelire).daje vrlo žive teksture -olovkom.ne vidi se osim pomoću povećala odnosno mikroskopa.utiskivanjem .

Usitnjeni pigment se prenosi na čistu. suhu staklenu ploču. Potom se pigment ostavi nekoliko sati da se osuši. sve dok se ne dobije finija struktura zrnaca pigmenta. 189 . Staklenom "gljivom" započnemo trvenje pigmenta. Trvenje pigmenta može trajati i do nekoliko sati. Pigment se rasprostrani po staklenoj ploči. Trvenje je gotovo kada zrnca više nisu vidljiva u lazurnom nanosu pigmenta.Špatulicom ga izmiješamo i rasprostremo po ploči.

Pigment je potpuno osušen kada iz njega ispari Shellsol T. pripremljenoj boji dodamo par kapi Shellsola T. 190 . Kako bi je lakše nanijeli na paletu. Špatulicom ga sakupimo na hrpu. Vezivanje pigmenta i Canada balzama gotovo je kad dobijemo kompaktnu sjajnu masu. Pigment dobro izmiješamo sa Canada balzamom. U njega ukapamo nekoliko kapi Canada balzama.

U otopini dio je otopljena tvar koja može biti čvrsta ili tekuća. Na primjer. Kad se koncentracija izražava u postotku važno je da se naznači vrsta postotka (t/t. Postotak je općenito (dio / ukupno) x 100.20 = 80 g vode (80 ml vode). treba izmjeriti 20 g NaCl i otopiti ga u 100 . a ne na samo otapalo. DODATAK Koncentracija otopina Otopina se sastoji od otopljene tvari i otapala. Masena koncentracija definirana je masom otopljene tvari i volumena otopine. za 100 g 20%-tne otopine NaCl. Maseni udio izražen u postocima jednak je masi otopljene tvari na 100 g otopine. 191 . online časopisa studenata konzervacije-restauracije UMAS-a 22. 2.Boju pažljivo pomoću špatulice nanesemo na paletu. Izražava se u gramima na litru otopine ( g/L). t/v) jer se vrijednosti mijenjaju kad se prelazi s jedne vrste postotka na drugi. v/v. Paleta boja za retuš. Otapalo je ona tvar koje ima više.e-insitu. Vrlo često se koncentracija izražava u postocima koji mogu biti maseni ili volumni. 1. Sastav otopine izražava se koncentracijom. Preuzeto sa www. Označava se (m/m %) ili po starim oznakama (t/t %). Pripremljene boje reaktiviraju se butilnim alkoholom.com . a ukupno se odnosi na otopinu.

Tada se umjesto 100 g otopine dobiva 120 g otopine.0 = 11 dijelova 33%-tne otopine ↑ 33-11= 22 dijela white spirita Kad se dobiveni rezultati podijele s 11 dobije se: 192 . 20%-tna otopina pravi tako da se 20 g tvari otopi u 100 ml vode (otapala). dobije se otapanjem 1 volumnog dijela damara s 2 volumna dijela terpentina. Dobivena otopina neće biti 20%-tna (m/m). Ovako pripremljenu 20%-tnu otopinu označavamo (m/v %) ili po starijoj oznaci (t/v %). To se može lako izračunati pomoću pravila zvijezde. Na primjer. znači da je 1 dio acetona pomiješan s 3 dijela vode. od 33%-tne (m/v) otopine damara u white spiritu razrjeđenjem s white spiritom potrebno je dobiti 11%tnu (m/v) otopinu damara. Koncentracija acetona je (1 / 4)x100 = 25% (v/v) Otopina damara u terpantinu pripremljena u omjeru 1:3. Preračunato u volumne postotke to je (1/3)x100. Koncentracija se može izražavati i pomoću razmjera. aceton je otopljen u vodi u omjeru 1:4. Pravilo zvijezde: Oduzima se u dijagonali od većeg broja manji broj. Oznaka volumnog postotka je (v/v%). Još je veća greška ako se na primjer. 33%-tna otopina damara (koncentracija 0%) white spirit 11%-tna otopina ↑ 11. nego nešto manje. .6 %.U praksi se često 20%-tna otopina priprema tako da se 20 g tvari stavi u odmjernu posudu i nadopuni do 100 ml otopine. što daje 33%-tnu (v/v) otopinu damara. a njen maseni postotak je 16. Na primjer.33%-tna (m/v) otopina damara sadrži 33 g damara u 100 ml otopine. radi toga što je dodano više od 80 ml vode.6% Volumni udio izražen u postocima pokazuje koliko se volumnih dijelova neke tvari nalazi u 100 volumnih dijelova otopine. Izražavanje koncentracije volumnim postotkom koristi se kod miješanja tekućina. Razrjeđenje otopina Ako se želi od otopine veće koncentracije dobiti otopinu manje koncentracije. potrebno je izračunati s kojom količinom otapala treba napraviti razrjeđenje. x = (20 / 120) x 100 x = 16.

hr/index.com. http://www.com/. Andrejević: Priručnik za predmet slikarske tehnike C.toz. Kod razrjeđenja otopine otapalom omjer 1 : 2 znači da se je 1 dio otopine razrijedio (pomiješao) s 2 dijela otapala. www.com. Könemann.1 volumni dio 33%-tne otopine 2 volumna dijela otapala Miješanjem 1 volumnog dijela 33%-tne otopine smole s 2 volumna dijela white spirita dobiju se 3 volumna dijela 11%-tne otopine damara.amberalchemy.artpapa. Cologne 1999. Literatura: • • • • • • • • • • • • Metka Krajger-Hozo: Slikarstvo-Metode slikanja i materijali S. Matijević Ž.com/. MLADEN ČULIĆ SKRIPTA . www. www.webexhibits. http://www. Vokić: Suvremeni lakovi za lakiranje umj. prijevod K.artsstudio.html. Tehnike emulzione tempere Knut Nicolaus.com/. Hraste. The Restoration of Paintings. http://www. slika.V.Adhesives and Coating John S Mills and Raymond White: The organic Chemistry of Museum Objects Colin Hayes: Painting and Drawing Techniqves and Materials D. . *** Preuzeto od: prof.com.uz zahvalnost za odabir na jednom mjestu mnoštva relevantnih informacija 193 . Internet: http://www.An Introduction to Materials • Volume 2. ŽINA PUNDA i prof.SLIKARSKA TEHNOLOGIJA I SLIKARSKE TEHNIKE.Cleaning • Volume 3. J.lavendera. Cennino Cennini : Knjiga o umjetnosti.tel.kremerpigmente. Horie: Materials for Conservation Science for Conservators: • Volume 1. Sumerecker: Podloge štafelajne slike. Turinski: Slikarska tehnologija K.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful