You are on page 1of 11

Azra Abadi Navaey

Predodbe o Turcima u hrvatskoj nastavi povijesti


Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati. Edward H. Carr Stvaranje prvih kolektivnih predodbi o Turcima u hrvatskoj sredini kronoloki se poklapa s periodom tursko-osmanskih osvajanja europskoga jugoistoka. U hrvatskoj kulturnoj javnosti vrijednosne stereotipe o Turcima kroz povijest najveim su dijelom oblikovali tekstovi hrvatske ranonovovjekovne knjievnosti. Kako je slika o njima uvelike bila uvjetovana onodobnim politikim prilikama, to su i Turci u spomenutoj literaturi prikazivani uglavnom negativno, kroz prizmu ratnih sukoba, pa su u domaim razmjerima i ostali zapameni prvenstveno po svojim osvajakim podvizima[1]. Mitologizirana predodba o njima kao 'ljutim neprijateljima', 'nasilnim osvajaima' i 'opasnim ruiteljima civilizirane kranske Europe' sauvala se tako putem usmene predaje junake epike, ali i bogate pisane kulturne batine, u kolektivnoj svijesti veine junoslavenskih naroda. Povlaenjem Turaka Osmanlija na istok i slabljenjem njihova politikog utjecaja jenjava i zanimanje javnosti za njih. Od 18. stoljea Turci se vie ne doivljavaju kao neposredna prijetnja i postaju tek 'nemila epizoda' iz prolosti te su, shodno tome, sve rjee predmetom interesa u knjievnim krugovima, a sve vie u onima povjesniara. Kljunu ulogu u konstrukciji slike o Turcima tako je s vremenom, gotovo u cijelosti, preuzela historiografija. Ova promjena anra unutar kojega se kasnije najveim dijelom obraivala turska tema, odnosno pomak iz knjievno-fikcionalnog diskursa u onaj povijesni, u bitnom je utjecala i na sve kasnije predodbe domae javnosti o njima. Sve do dananjih dana situacija je u bitnom ostala neizmijenjena. Budui da je u suvremenom medijskom prostoru turska tematika marginalno zastupljena, a turkoloki znanstveni radovi zanemariva odjeka u iroj kulturnoj javnosti, danas se o Turskoj i turskom narodu sustavnije moe informirati jo jedino u okrilju povijesti[2]. Sudei prema recepcijskom uinku, od posebnog su znaaja popularno pisani povijesni pregledi i povijesno-pedagoka literatura za osnovnu i srednju kolu. Pritom, meutim, valja napomenuti kako se u ovom prilino etnocentrinom programu povijesti pokazuje vrlo slab interes za Turke kao narod; za njih se posebno zanima u kontekstu nacionalne povijesti, to onda obuhvaa period najintenzivnijih doticaja s Osmanlijama na hrvatskom tlu i, u manjoj mjeri, susjedske odnose sve do osmanskog povlaenja s Balkana. Modernoj povijesti Republike Turske posveeno je tek neto prostora u sklopu povijesnih zbivanja na meunarodnoj sceni. Stoga i ne treba previe uditi injenica da su u kolektivnom domaem imaginariju Turci, ak i kada vie nije rije o Osmanlijama, i dalje uglavnom prisutni u kontekstu prolosti. Potaknuta injenicom da je dobar dio suvremenih predodbi o Turcima jo uvijek uvjetovan slikom naslijeenom iz prolosti, zanimalo me je na koji je nain turska tema uklopljena u povijesni diskurs hrvatskih udbenika novije generacije, odnosno koji su izvanjski faktori utjecali na formiranje istog. S obzirom na znaajne obrate u hrvatskoj historiografiji koncem prologa stoljea, analiza historiografske literature, posebno one zakonom propisane, nadaje se ponajprije kao pokuaj propitivanja eventualnih promjena u vladajuoj drutvenoj ideologiji. Ovi zaokreti u nainu

vienja prolosti bili su izazvani, s jedne strane, teorijskim strujanjima u svjetskoj historiografiji[3], a s druge pak u mnogo veoj mjeri - regionalnim politikim dogaanjima devedesetih koja su i potaknula nova pisanja nacionalnih povijesti.[4] U prilog praktinim dometima ovog revizionistikog vala u nas svjedoi prava bujica novih udbenikih izdanja koja su sredinom devedesetih svojom raznovrsnom ponudom pretvorila neko homogeno trite pedagoke literature u pravo poprite borbe oko znaenja. Udbenici su stoga zanimljiv objekt istraivanja i kao svojevrsno ogledalo drutva koje ih proizvodi: dobar su vodi kroz njegove vrijednosti[5] i poticajna graa za analizu kolektivnih predodbi o drugima. S namjerom da se ispita u kojoj je mjeri nova povijesna znanost, roena 90-ih u Hrvatskoj, napravila zaokret u interpretativnom pristupu i je li barem pokuala iz dominantnog diskursa odagnati onaj 'vjekovni turski mrak' kojega se, i dalje, grozi naa kulturna javnost, kritikom je ispitivanju podvrgnuto nekoliko udbenika povijesti napisanih u razdoblju od 1986. do 2006. godine. Pritom su odvojeno analizirana danas zastarjela udbenika izdanja, napisana do 1991. godine i koja su izala iz upotrebe, i ona koja su nastala kao rezultat povijesne revizije na prijelazu stoljea. Kako se turska problematika najvie obrauje u programu estog razreda osnovne, odnosno drugog razreda srednje kole (gimnazije), to je i nastavni materijal samo tih razreda bio predmetom ove analize.

Turci Osmanlije: fanatini osvajai i nasilnici


Turska je tema ula u domae udbenike na vrata nacionalne povijesti u ijem su nastavnom programu pak sredinji dio zauzeli opisi hrvatsko-turskih sukoba. Stoga je ve i ovako suena perspektiva iz koje se govori o Turcima dijelom pogodovala stvaranju jedne openito negativne slike o njima. Sami tekstovi u kojima se tematiziraju sukobi s Turcima prilino su saeti i informativni, zasnovani uglavnom na pripovijedanju dogaaja, s pomnom kronologijom turskih osvajanja i svih vanijih bitaka. Svojim tonom ustraju na neutralnosti i nepristranosti to se objanjava zahtjevima odgojno-obrazovnog anra. Pa ipak, i pored naelne znanstvenike objektivnosti i suzdranosti ova literatura posjeduje zanimljivu imagoloku grau u kojoj je, pri pomnijem itanju, mogue zamijetiti elemente jednog neznanstvenog i esto ideologiziranog diskursa. Meu brojnim stereotipnim ulogama koje se pripisuju Turcima u danas zastarjeloj povijesnopedagokoj literaturi, posebno se izdvajaju slijedee: oni su najee 'nepoeljni osvajai europskih teritorija', 'nasilnici', 'uzronici svekolikog zaostajanja u razvoju naih krajeva' i 'fanatini borci za vjeru'. Kakav e status u povijesnom kontekstu pripasti nekom narodu, dade se naslutiti ve i na temelju pomno odabranog leksika u naslovu kojime se on uvodi u nastavnu grau. I dok se, primjerice, neki narodi pojavljuju ili miroljubivo dolaze kako bi osnovali i utemeljili[6] svoje drave na odreenom teritoriju Europe, Turci u nju nasilno provaljuju i prodiru[7]. Od nekadanjih naslova o Prodoru Turaka na Balkan[8], pa sve do onih recentnijih o Turskim provalama u Hrvatsku[9], i spominjanja njihovih nemilosrdnih navala[10], nema bitnih pomaka: predodba o Turcima kao nepoeljnim osvajaima europskih teritorija, kako u zastarjelim tako i u onim recentnim udbenikim izdanjima, ukazuje se kao konstanta i jedna od prevladavajuih slika na kojoj se i dalje sustavno inzistira. Stereotip o turskom nasilnitvu jo je donedavno bio nezaobilazan dio nastavne grae o osmanskim Turcima. Njihova je pojava u kontekstu nacionalne povijesti iskljuivo negativno atribuirana, i to uglavnom na narativnoj razini kroz uestalo navoenje i opise njihovih zlodjela: nasilno su uzimali kransku djecu, klali su krane ili ih odvodili u ropstvo, narodi su nekoliko stoljea pod turskom vlau grubo izrabljivani, prilikom provala Turci su palili sela, pljakali stoku i razna materijalna dobra te odvodili ljude u roblje[11], i tome

sl. itav je dojam bio zaokruen popratnim ilustracijama koje jo vie osnauju dominantne stereotipe; uz nekoliko ilustracija turskih vojnikih redova, svoje su mjesto u udbenicima pronale i slika Turaka koji odvoze glave ubijenih krana, ona koja prikazuje ljude nabijene na kolac te prikaz Turaka koji odvode roblje[12]. Osim podrobnih opisa 'turskog nasilnitva', svi su povijesni udbenici bili sloni u vrlo jednostranom i negativnom vrednovanju posljedica turskih osvajanja. Sudei prema njihovim prikazima tih osvajanja, nijedan od protivnikih naroda u hrvatskoj novovjekovnoj povijesti nije nanio toliko tete hrvatskom narodu kao to su to uinili Turci. Meu openitim posljedicama turskih osvajanja, a koje su sve odreda vrednovane negativno, sa posebnim se aljenjem spominju ekonomski i kulturni zastoj[13] kao i injenica da je dio pokorenog stanovnitva primio islam[14]. Stoga se i dolazak Turaka u nae krajeve u pravilu doaravao vrlo ivopisnim i emotivnim stilom - gotovo kao da je rije o ulomku knjievne fikcije: Nailazila su vremena 'turskih nevolja'-sela su nestajala u ognju, izubijani zarobljenici teturali su iza turskih jahaa vezani za repove njihovih konja, a ume su vrvjele izbjeglicama koje su neko 'pri sviah i pri zvizdah' bjeale naputajui ognjita otaca i djedova. Nai narodi proivljavali su jednu od najveih katastrofa. U tim borbama narod je branio dom, obitelj, rodnu grudu i slobodu. Malo je utjehe to su Turci na naem tlu izgubili dah za daljnji prodor u srce Evrope. Dok e nai narodi ivotariti pod njihovom surovom vlau, evropski e narodi velikim koracima odmicati u svom razvoju.[15] Pored viestruko opetovanog motiva turskog nasilnitva i nevolja koje su donijeli u nae krajeve, u domaoj se historiografiji o Turcima provlaio jo jedan kliej: 'vjersko objanjenje' njihovih osvajanja. Iako su novovjekovnom povijesnom pozornicom prodefilirali mnogobrojni ratnici, ipak su osvajaki pohodi samo jednog naroda bili opisivani kao fanatini i vjerski oni Turaka Osmanlija. Govorei o usponu Osmanskoga Carstva te uspjesima njegove vojske, autorski dvojac jednog udbenika iz ranih devedesetih objanjenje za to pronalazi u vjerskom ustroju islama: Jedni i drugi (janjiari i spahije) bili su odgajani u islamskoj vjeri koja je od njih traila da se bore protiv nevjernika krana, obeavajui im nakon smrti vjeno blaenstvo. Zato su oni nastupali kao vjerski zanesenjaci (fanatici), a kako su vjerovali i u sudbinu (fatalisti), mislili su da ni u ratu, ma koliko bio estok i opasan, nee poginuti, ako im to sudbinom nije odreeno.[16] I neto kasnije se, u istoj knjizi, ponavljaju sad ve etablirane 'povijesne istine' o karakteru islamskih vojski; u osvrtu na dravno ureenje Osmanskoga Carstva, saeto stoji: Osmanska je drava imala jaku sredinju vlast i stalnu stajau vojsku proetu fanatizmom islamske religije (kurziv moj).[17] Fanatizam je tako ostao rezerviran samo za muslimanske borce bez obzira na stoljee i na mogue drukije tumaenje njihovih vojnih uspjeha. Problem poiva u pokuaju da se pojmom islama posluilo kao univerzalnim interpretativnim naelom razliitih povijesnih dogaaja. Previdjela se, naime, injenica da su 'islam' i izrazi izvedeni iz njega 'ideoloki tipovi' koji se trebaju koristiti suptilno, s velikim zadrkama i prilagodbama znaenja, () ako se (ve) koriste kao naela za objanjavanje povijesti.[18] Previdjela se takoer i injenica da se samo neki segmenti intelektualne i kulturne povijesti mogu objasniti u okvirima islama[19], te da su za tumaenje politiko-ekonomskih prilika neke druge odrednice mnogo korisnije i relevantnije od onih vjerskih. Kao svjetonazor i sistem

vjerovanja, on je tek pripomo u interpretaciji povijesti, ali nikako ne prua sve elemente nune da se shvati dinamika povijesnih mijena. Pripadajua povijesna itanka, kao dopunska lektira ovom udbeniku, imala je za zadau kako se istie proiriti spoznaje dobivene uenjem iz udbenika. Izborom tekstova koji svojim tonom nimalo ne zaostaju za jednom junako-epskom retorikom, ona samo potvruje njegovo ideoloko polazite. Svi tekstovi u njoj odreda istiu silovitost Turaka, njihove osvajake napade, trgovanje robljem, govore o tome kako su Turci arili i palili, otkidali od Hrvatske jedan kraj za drugim i sveli je na ostatke ostataka nekad slavnog kraljevstva. U nastavku se govori o turskome zulumu, o Turcima kao ugnjetaima bijedne raje, o tome kako su nasilnici ljude nabijali na kolac, te kako je u vrijeme njihovih osvajanja hrvatski narod proivljavao upravo potresnu, najveu nesreu u itavoj svojoj povijesti[20]. Vrhunac je ovog protuturskog 'pjevanja' predstavljao dramatini ulomak o danku u krvi iz Andrieva romana Na Drini uprija. Nema nikakve dvojbe u to kakav je uinak na mlade ljude morao proizvesti ovaj knjievno-fikcionalni odlomak, prepun fraza o preplaenim licima ugrabljenih djeaka, suznim oima majki to su raspameene jaukale, urlale i planim glasom djecu dozivale: sine, nemoj majke zaboravit'[21] Odabrani tekstovi u itanci - najee preuzeti iz starih kronika, putopisa i knjievnih zapisa mogu biti izuzetno poticajni kada im se pristupa s distance nune pri radu s ovakvim tipom povijesnih izvora. Meutim, popraeni pitanjima koja sugeriraju jednoznane odgovore, poput onih - Na koga vas podsjea postupanje Turaka s ratnim zarobljenicima i robovima?, ili pak to su roditelji inili da svoju djecu spase? Opiite oaj majki ija su djeca odvedena.[22] - odabrani odlomci ne potiu na kritiko razmiljanje i osvjeivanje ideolokog balasta u povijesnim izvorima ve, naprotiv, ustrajavaju na iskljuivosti u interpretiranju povijesnih dogaanja.

I nakon revizije - po starom


Prema onome to ilustriraju gore navedeni primjeri, dolazak Turaka u jugoistonu i srednju Europu u ranijim je povijesnim pregledima openito prikazivan vrlo jednostrano i negativno. Meutim, ako su ve ranije generacije i gradile svoju percepciju Turaka na temelju emotivno nabijenih tekstova o ostacima ostataka, predziu i danku u krvi, iznenauje podatak da ni neka recentnija izdanja nisu napravila znaajniji otklon u pristupu ovoj temi. Suprotno oekivanjima, udbenici imagoloki najveeg potencijala po pitanju turske teme upravo su neki od izdanaka suvremene hrvatske historiografije (izdanja iz 1999., 2001, 2003.)[23]. Usprkos provedenim revizijama njihovi su autori od svojih prethodnika naslijedili gotovo sve dominantne predodbe o osmanskim Turcima. Tako su i kolarci najnovije generacije, ba kao i njihovi prethodnici, stjecali svoja (uglavnom) prva saznanja o Turcima kroz poglavlje naslovljeno Doba turskih nevolja[24]. Njime se ve navjeuje jedna dramatina i kitnjasta retorika koja e se provlaiti itavom nastavnom jedinicom. Da ona vie prilii tonu hrvatskih kronika ranog novovjekovlja negoli neutralnom diskursu jednog kolskog udbenika, zorno ilustriraju sljedei navodi. Stoljea turskih nevolja bit e tako patetino predstavljena kao tragino, ali junako doba[25], kada je Hrvatska preivljavala u paklu poara i okraja[26], kada su turske akindijske skupine upadale u sela i inile strahote, kako bi djeicu trgali s majinih prsa, ene pred oima mueva oskvrnuli, djevojke grabili iz majina zagrljaja, stare roditelje naoigled sinova sjekli[27], pljakali, palili i klali, a zarobljenike svezane za konjske repove odvodili u prodaju[28], te kako bi hrvatskim vitezovima poslije ljute bitke svima koji su leali na polju, i poginulima i ranjenima, rezali nosove i trpali ih u vree[29];

ubojitost turske vojske uzbunila je Europu[30], a kako je svaki rat za nju bio dihad sveti rat protiv nevjernika, turska je vojska, () bila zastraujua snaga[31]. Zaareno nebo iznad zapaljenih sela nadaleko je izazivalo paniku te se stanovnitvo sklanjalo u ume ili bjealo iz zemlje.[32] Bila su to dva emerna stoljea hrvatske povijesti[33], kad Turci nalegoe na jezik hrvatski[34] i kada su mnogi pak, ne vjerujui u ivot pod Turcima, naputali djedovska ognjita i nou 'pri sviah i pri zvizdah' bjeali u sigurnije krajeve.[35] Svi su stereotipni motivi ovdje na broju: od vrlo podrobnih i uestalih nabrajanja turskih osvajanja i pustoenja, inzistiranja na zlodjelima, nasilju, ubijanju i otimaini uz neizostavno spominjanje povorke robova, do definiranja rata kao vjerskog rata tako da je ak i pri nasuminom listanju nemogue previdjeti tematsku slinost i ideoloku bliskost s nekima od najranijih, vrlo stereotipnih tekstova turske tematike u starijoj hrvatskoj knjievnosti[36]. Pristranosti udbenikih tekstova pridonose, izmeu ostalog, i odreeni postupci na narativnoj razini. Tako se, primjerice, faktografski nain pripovijedanja nekog povijesnog dogaaja esto prekida ulomcima preuzetim iz povijesnih vrela, koji se tretiraju kao samorazumljivi i objektivni povijesni iskazi, kao oigledne injenice. Takoer, valja napomenuti da se vrlo rijetko navode izvori iz kojih se preuzimaju odreeni citati, to onda dovodi do mijeanja faktografskog i fikcionalnog pripovjednog anra, pri emu istu 'teinu' imaju tvrdnje jednog suvremenog povjesniara i nekog nepoznatog (ljeto)pisca otprije nekoliko stoljea. Budui da se od takvih navoda autori udbenika ne ograuju popratnim komentarima ve ih, naprotiv, integriraju u znanstveno-popularni diskurs povijesnog udbenika, oni na taj nain preuzimaju i idejno-vrijednosne sudove dotinih izvornika. To je posebno sluaj s frazama snanog ideolokog predznaka, kovanicama onodobnog politikog ozraja - poput one o predziu kranstva (antemurale christianitatis) ili pak ostacima ostataka - a koje, premda izvorno pripadaju jednom drugom diskursu i vremenu, i dalje suvereno vladaju domaom povijesnopedagokom literaturom. Osim tekstualnog dijela, jednako vanu ulogu u stvaranju odreenog tipa diskursa u udbeniku imaju i neverbalni elementi, kao to su grafiki prilozi i popratne ilustracije. Za ovu su analizu posebno zanimljivi bili oni udbeniki primjerci u kojima se uoava stanovito razilaenje i nesklad izmeu verbalnog i ikonografskog diskursa. Iako su autori nekih udbenika novijeg datuma krajnje oprezni u svom nastojanju da to neutralnije predstave zajedniku hrvatsko-tursku epizodu iz prolosti, teko je ne zamijetiti orijentalizam koji im se potkrao u ilustracijama. Jedan od grafiki atraktivnijih udbenika[37], i pored vrijednosno neutralnog tona izlaganja, istie se tako vrlo tendencioznim odabirom slikovnog materijala. Ako je, dakle, suditi prema slikama koje prate tekst s ciljem da to bolje doaraju odreeno razdoblje, dolazak Turaka u ove prostore znaio je pravu katastrofu. Veina ih je posveena sukobima, traumatinim prikazima ratovanja i otimaine, i kroz njih je ona negativna predodba o 'bijesnim islamskim osvajaima', 'preprodavaima roblja' i 'nasilnim otimaima kranske eljadi' doivjela svoj puni zamah. Kako se uz ilustracije veinom ne navodi ni vrijeme nastanka niti autorstvo, one su na taj nain liene povijesnoga konteksta u kojem su nastale, te svojim nijemim slikovnim jezikom odailju nerijetko vrlo rjeite i jednoznane poruke. Pri tome se posve previa da su svjedoanstva to nam o prolosti pruaju slike posebno one drugih kultura - prije nain vienja 'drugih', esto prepun netonosti i predrasuda, negoli realistian prikaz stvarnosti[38]. Popratne legende i podnaslovi, kao to su: Turci odvode krane u roblje, Sukob turske i kranske vojske, ili ve na sljedeoj stranici, opet - Turci otimaju krane za roblje, Borbe krana s Osmanlijama[39], i tako u vie navrata svojim tonom prije svega nastoje jedan povijesni sukob politikoga predznaka protumaiti u svjetlu sukoba dviju civilizacija.

Kada je rije o novijim izdanjima povijesnih itanki, svojim sadrajem u bitnom ne zaostaju za udbenikim predlocima, to je i razumljivo jer ih u pravilu sastavljaju isti autori. Vie su panje i ovaj put privukle upravo one itanke i prirunici koji se sve donedavno nisu uspjeli osloboditi ideolokog balasta starije historiografije[40]. Glavnina odabranih tekstova u njima posveena je iskljuivo hrvatsko-turskom ratovanju (budui da se neki drugi aspekti susreta ovih dvaju naroda niti ne spominju), stereotipnim lamentacijama o turskome nasilju i nevjernitvu (Kud prooe, nesreu posijae[41]) i stilski se izvrsno uklapa u retoriku matinog udbenika. Onu ulogu koju je imao nekad nezaobilazni Andriev odlomak o danku u krvi (a koji je u novim povijesnim itankama izostao iz posve drugih razloga), u itankama na prijelazu stoljea preuzeli su ulomci iz djela starih hrvatskih kroniara i putopisaca, poput odlomka iz Zapisa popa Martinca - teksta s kraja 15. stoljea, paradigmatina po svojoj stereotipnosti, ili pak odlomka o turskoj trgovini robljem, hrvatskoga putopisca B. Georgijevia.[42]. Popratna potpitanja, ba kao i u ranijim izdanjima, namjesto kritike distance grade sentimentalne mostove, nastojei vratiti itatelje u vrijeme nekadanjih sukoba: Opiite postupke Turaka prema kranima[43], Razmiljaj o plau popa Martinca. to ti danas osjea za ljude onog vremena koji su doivjeli veliku tragediju?[44], ili pak zadatak uz jednu ilustraciju bitke: Moe li povezati Turke koji sijeku Hrvatima glave sa sindromom Kraljevia Marka? Zapii u biljenicu tri nasilnike pojave kojih se Hrvati najvie boje.[45]. Upravo je ovakav nekritiki pristup povijesnim izvorima i doveo do toga da se diskurs suvremene akademske zajednice o Turcima Osmanlijama u bitnom ne razlikuje od diskursa starih izvora s turskom tematikom otprije nekoliko stoljea. tovie, neki tekstovi hrvatskih pisaca ranog novovjekovlja i pored izrazite protuturske angairanosti sadre znaajan udio vrijednosno neutralnog, pa ak i afirmativnog govora o turskoj kulturi[46], to se ba i ne bi moglo rei za dobar dio domae povijesno-pedagoke literature recentnijeg datuma. Neki su udbenici, za razliku od starijih izvora, ak i mnogo koherentniji u svom openito negativnom, jednostranom i stereotipnom vrednovanju Turaka, a samim tim i prilino daleko od kriterija suvremene povijesne znanosti.

Povijesna naracija u slubi nacije


Kao mogue objanjenje za ovo uplitanje knjievnoga narativa u jedan znanstveno-popularni anr mogla bi nam posluiti teza o tome kako kulturni stereotipi o drugima igraju vanu ulogu u procesu konstituiranja nacionalnog identiteta[47]. Naime, u aru nacionalnog zanosa, u Hrvatskoj se sredinom devedesetih javila potreba za jasnim definiranjem vlastite nacionalne prie, pri emu je odluujua uloga pripala (re)konstrukciji nacionalne povijesti. A kako se svaka 'drugost' i 'tue iskustvo' (dakle, sve ono to 'mi' nismo)[48] ubrajaju meu konstitutivne elemente u tvorbi nacionalnog identiteta, tako je i hrvatski nacionalni narativ isprian dobrim dijelom kroz negativnu sliku o Turcima. U tom su kontekstu i sve one prie o antemurale christianitatis, titu hrvatstva i istonome neprijatelju koji je vjekovima jezdio i prijetio domovini, bile i vie nego dobrodole. Za tvrdnju da je openiti animozitet naspram Turaka u popularnoj historiografiji dobrim dijelom uvjetovan potrebom nacionalnog samoodreenja, mogue je pronai brojne potvrde u domaim udbenicima povijesti. Tako se kroz priu o masovnom egzodusu starosjedilakog hrvatskog stanovnitva pred neposrednom turskom opasnou[49], o naputanju domaeg ognjita (koje) izaziva tragediju hrvatskog naroda i ostavlja duboke posljedice u kasnijem povijesnom razdoblju[50], o pogubnim posljedicama turskih pustoenja na daljnji gospodarski, kulturni i politiki razvoj[51], posljedicama toliko pogubnim da se neki dijelovi Hrvatske nisu ni do dananjih dana oporavili od turskog pustoenja (!)[52] - motivi 'tragine prolosti' vjeto stavljaju u slubu modernih nacionalnih mitova. Naglaavanje vanosti obrambenih ratova, zatim prie o Hrvatima prognanicima i izbjeglicama, kao i

isticanje da hrvatski prostor na koji dolazi tuinac mijenja etniki i vjerski karakter[53] umnogome podsjea na domae medijske napise iz ratne svakodnevice s poetka devedesetih. Ovakva projekcija prolosti na ogledalo sadanjosti je, uostalom, jedna od vanih komponenti svih nacionalnih pripovijesti[54]. Istoj svrsi to jasnijem omeivanju nacionalnog identiteta slue i brojni drugi komentari, vjeto utkani u povijesnu naraciju, a upravo prezasieni domoljubnim patosom: posebno oni o simbolici rastrganog hrvatskog bia koje od doba turskog straha do danas tei prema svjetlu, o najjadnijoj i osamljenoj Hrvatskoj koja je imala snage da u turskom okruenju () iskae otpor i prosvjeduje protiv nepravedne Europe koja ju je napustila, zatim strukturalne analize straha dalmatinskog stanovnitva u doba osmanske navale, ili pak poticaji na razmiljanje o traginom vremenu oko 1500. godine, o tragediji hrvatskog naroda kao i nunosti obnove i pruanja duhovnog otpora silama razaranja[55]. Gotovo kao pravilo nadaje se zakljuak: to se udbenik vie smatra mjestom nacionalnog samopotvrivanja, to su i u njemu prikazane/interpretirane turske provale, pustoenja i zlodjela pogubnija i vea kao svojevrsna protutea nacionalnoj otpornosti i ilavosti. Gledano iz perspektive Carrove tvrdnje iz podnaslova, da je svako djelo povjesniara u odreenoj mjeri ogledalo drutva u kojemu djeluje[56], svi navedeni prikazi hrvatsko-turskih sukoba, osim to slue kao ilustracija kolektivnih predodbi o Turcima, pruaju istovremeno i dobar uvid u domae suvremene drutveno-politike prilike. U potrebi zidanja vrstog predzia i jasnog ograivanja od tursko-osmanskoga elementa mogue je proitati i politiku sklonost da se hrvatski nacionalni element pozicionira u kontekst pa makar i periferni zapadno-europske civilizacije [57]. Kao jedan od ciljeva u programu hrvatske povijesti se, izmeu ostalog, i istie upravo razvoj uenike svijesti o injenici da je Hrvatska doista bila i ostat e dio europske kulture[58]. Budui da su Turci stoljeima doivljavani kao 'vjekovni istoni neprijatelji' i 'opozicija svemu zapadnjakom', njima je tako pripala uloga glavnog 'krivca' za deeuropeizaciju drave i ire regije. U tako zacrtanom kurikulumu nacionalne povijesti, svako jasno definiranje nacionalnog identiteta podrazumijevalo je odluno iskljuivanje Hrvatske od bilo kakvih istonih elemenata i dokazivanje njezine 'prirodne' pripadnosti jedino zapadnoeuropskome kulturno-povijesnom kontekstu.

Prvi pomaci u pravom smjeru


Da postoje, ipak, svojevrsni otkloni od ovakva predstavljanja Turaka u povijesno-pedagokoj literaturi, svjedoe tek pokoji, jo uvijek malobrojni primjeri[59]: rije je o uglavnom nepristranim i neutralnim prikazima tursko-osmanskih osvajanja, s naglaskom na njihovoj vojnoj sili i snazi. Osim toga, u njima se sve ee nastoji pruiti pogled i s one 'druge strane', pa povijesne itanke pored domaih izvora, citiraju i djela stranih kroniara. Izuzev ovih prigovora upuenih pojedinanim udbenicima, postoji i jedan zakljuni koji bi se mogao protegnuti na sva povijesno-pedagoka izdanja: naime, niti zastarjela, niti suvremena izdanja udbenika povijesti nisu, unato spomenutim razlikama u retorici, napravila znaajniji pomak u perspektivi iz koje govore o Turcima. Multiperspektivnost je i dalje ono to im najvie nedostaje. I pored toga to se osmanski Turci obrauju u nekoliko nastavnih jedinica, o njihovoj se povijesti i kulturnim dostignuima openito vrlo malo zna. Ratni sukobi i njihove posljedice, odnosno, vojno-politika povijest i dalje predstavlja iskljuivi kut gledanja i vrednovanja uloge Turaka u povijesnome kontekstu. O nekim drugim, primjerice kulturnim aspektima tursko-hrvatskih dodira gotovo da i nema spomena, to u bitnom osiromauje, ali i onemoguuje bolju prosudbu nekih segmenata nacionalne povijesti, a time i pitanje vlastitoga naslijea. I premda je veina materijalne ostavtine iz doba Osmanlija u Hrvatskoj s

vremenom iezla, teko je i zamisliti da orijentalno-turska kultura, prisutna tijekom dva i pol stoljea na prostorima Turske Hrvatske, nije ba ni na koji nain obiljeila ove krajeve. Meutim, na temelju sadraja koje podastiru udbenici stjee se upravo takav dojam. Shodno ranije spomenutoj tenji svrstavanja unutar zapadnoeuropsko-kranskoga svijeta, hrvatska se kultura nastojala ograditi od svega istonog, a to je uglavnom radila sustavnim potiskivanjem i preuivanjem orijentalnih elemenata u vlastitoj kulturi. Prvi, jo uvijek sporadini pokuaji da se i ti elementi ugrade u korpus nacionalnog datiraju tek odnedavno. Meu njima se svakako istiu: navoenje nekih kulturnih posljedica osmansko-turskih osvajanja, posebno uoljivih u hrvatskome jeziku (u vidu posuenica)[60], kao i spominjanje materijalnih sakralnih spomenika preostalih iz doba Osmanlija (rije je o nekadanjim damijama, kasnije prenamijenjenima u crkve)[61]. Poticajno potpitanje koje potom slijedi: Razmisli, jesu li i ti spomenici dio nae povijesti?[62] svjedoi o vrlo vanom pokuaju da se i ovi, do juer 'neprijateljski' elementi prihvate kao ravnopravni doprinosi hrvatskoj kulturi i kao jedan segment njezine batine. Meutim, ne uine li se u skorijoj budunosti odluniji zaokreti po pitanju tumaenja prolosti i prijelaz s retorike 'predzia' na onu 'prihvaanja' drugih kulturnih utjecaja, jo e zadugo u domaem kolektivnom imaginariju sve one stereotipne prie o danku u krvi, nabijanju na kolac i turskome zulumu imati primat nad primjerice brojnim, nezamjenjivim turcizmima u hrvatskome jeziku kojima se turska kultura upisala u nae krajeve. Za takvo je to prije svega nuan pomak od povijesti kao rivalstva ka povijesti meukulturnog proimanja i zajednikog naslijea. Konano, na taj bi se nain mogle osvijestiti, pa ak i prevladati neke stereotipne, esto iskrivljene predodbe o Turcima koje su ve stoljeima u opticaju u kolektivnom nacionalnom pamenju. No, dokle god nacionalnu povijest ispisuje pet stotina godina stara knjievna naracija, dotle e i sve one prie o alternativnim pogledima koje otvara novo pisanje povijesti, ostati ipak samo - pripovijesti.

LITERATURA: Burke, P., Oevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza, preveo M. Gregori, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003. Carr, E. H., to je povijest?, preveo D. Vojak, Srednja Europa, Zagreb, 2004. Duki, D., Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja, Thema, Zadar, 2004. Feher, I. M., Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: predrasude kao uvjeti razumijevanja, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, uredili Orai Toli, D. i Szabo, E. K., FF Press, Zagreb, 2006. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, uredili Orai Toli, D. i Szabo, E. K., FF Press, Zagreb, 2006. Klio na Balkanu: usmjerenja i pristupi u nastavi povijesti, urednica M. Najbar-Agii, preveli D. Kei, S. Devald, Srednja Europa, Zagreb, 2005. Said, E. W., Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999. Said, E. W., Krivotvorenje islama, V.B.Z., Zagreb, 2003. Walia, S., Edward Said i pisanje historije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. Analizirani udbenici:

Birin, A., arlija, T., Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea, udbenik povijesti za II. razred gimnazije, Zagreb, Alfa, 2003. Birin, A., arlija, T., Povijest VI, udbenik za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004. Brdal, ., Maduni, M., Povijest 6, udbenik za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 2001. Budak, N., Mogorovi Crljenko, M., Povijest 6, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Profil, Zagreb, 2006. Budak, N., Posavec, V., Raanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Profil, Zagreb, 1998. Drakovi, B., ovjek u svom vremenu, povijesna itanka za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 1991. Kargain, Lj., Povijesna itanka 1, kolska knjiga, Zagreb, 1990. Makek, I., Povijest 6, udbenik za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 1999. Makek, I., Adamek, J., ovjek u svom vremenu, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 1987. Makek, I., Kampu, I., Povijesna itanka: za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 1998. Matkovi, H., Drakovi, B., Povijest 2, udbenik za srednje kole, kolska knjiga, Zagreb, 1991. Miroevi, F., anjek, F., Mijatovi, A., Povijest za drugi razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 2001. Petri, H. Ravani, G., Povijest 6, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Meridijani, Samobor, 2003. Petri, H. Ravani, G., Povijest 2, udbenik povijesti za II. razred gimnazije, Meridijani, Samobor, 2003. Petri, H. Ravani, G., Povijesna itanka, za VI. razred osnovne kole, Meridijani, Samobor, 2004. Posavec, V., Povijest srednjega i ranoga novog vijeka, za VI. razred osnovne kole, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. Posavec, V., Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole, Profil international, Zagreb, 1997. Posavec, V., Medi, T., Stvaranje europske civilizacije i kulture: V. XVIII. stoljee, udbenik za II. razred gimnazije, Profil international, Zagreb, 2005. Rendi-Mioevi, I., Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije, Profil, 2000. Sabali, F., Povijest: za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 1996. Samarija, Z., Povijest 2, udbenik za II. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 2005. [1] O dominantnim stereotipnim ulogama koje Turci zaposjedaju u hrvatskoj knjievnoj kulturi ranog
novovjekovlja vid. iscrpnu studiju D. Dukia. Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja. Thema, Zadar, 2004. [2] Ovaj je rad pisan prije nezapamene medijske popularnosti koju je turska tematika zadobila u hrvatskom i irem balkanskom prostoru nakon to je poelo emitiranje turskih televizijskih serija (1001 no, Ezel, Asi, Strasti Orijenta i druge). U samo nekoliko mjeseci gotovo sve novine pisale su o Turskoj i nekom aspektu turske suvremene kulture. Pa ipak, rije je o novinarskim i uglavnom popularnim analizama jednog televizijskog fenomena koji je prije svega kratkog daha. U cijeloj prii mnogo vie iznenauje pristup koji su mnogi novinari i kritiari zauzeli prilikom analize ovog kulturnog fenomena: svi su odreda sapunicama pristupali kao stvarnoj slici turskog drutva, zanemarujui pritom injenicu da nije rije o dokumentarnom, ve fiktivnom anru namijenjenom prije svega razonodi, i stoga pogodnom za stvaranje novih uopavanja, stereotipa i povrnih uvida u tursku kulturu i svakodnevicu.

[3] Primjena knjievno-teorijskih pristupa na povijesne tekstove probudila je svijest o literarnosti i


imaginativnom karakteru povijesti, ali i potakla na preispitivanje otrih disciplinarnih granica izmeu povijesti i knjievnosti. To je pak izazvalo nova i pomna itanja ve kanoniziranih povijesnih 'istina' koja su imala pridonijeti rekonstrukciji i destabiliziranju homogenih historijskih prikaza, te potaknuti stvaranje novih, kritiki promiljenih interpretacija povijesti. [4] O problemima kritikog preispitivanja povijesti u zemljama Jugoistone Europe kao i naina na koji se ona pouava u kolama, zadnjih se godina intenzivno raspravlja u sklopu projekta Southeast European Joint History Project. Neki od najzanimljivijih radova sa znanstvenih skupova odranih u sklopu ovog projekta objavljeni su i kod nas, u zborniku pod imenom Klio na Balkanu: usmjerenja i pristupi u nastavi povijesti. Srednja Europa, Zagreb, 2005. [5] C. Koulouri, u : Klio na Balkanu, str. 25. [6] O naseljavanju veine naroda i formiranju njihovih drava na tlu srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe izvjetava se uglavnom neutralnim tonom, npr: Uspon Franake Drave , Postanak Papinske Drave, Dolazak Maara i postanak Maarske drave, Bugarsko Carstvo. Tek se uz Mongole i Turke eksplicitno vezuje nasilnitvo i osvajanje; str. 14-39, H. Matkovi, B. Drakovi. Povijest 2: udbenik za srednje kole. kolska knjiga, Zagreb, 1991. [7] H. Matkovi, B. Drakovi, n. dj., str. 38-39. [8] I. Makek, J. Adamek. ovjek u svom vremenu: udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 1987., str. 124. [9] A. Birin, T. arlija. Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea: udbenik povijesti za II. razred gimnazije. Alfa, Zagreb, 2003., str. 100. [10] I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka-problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije. Profil, Zagreb, 2000., str. 65 70. [11] I. Makek, J. Adamek, n. dj., str. 124, 125, 132, 153, 158. [12] Isto, str. 190, 191. [13] H. Matkovi, B. Drakovi, n. dj., str. 168. [14] Isto. [15] I. Makek, J. Adamek, n.dj., str 124. [16] H. Matkovi, B. Drakovi, n.dj., str. 155. [17] Isto, str. 308. [18] E. W. Said. Krivotvorenje islama. V.B.Z., Zagreb, 2003., str.45. [19] Isto. [20] B. Drakovi. ovjek u svom vremenu: itanka za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 1991., str. 123, 152. [21] Isto, str. 153. [22] Isto, str. 107, 154. [23] Izdanja kolske knjige za osnovnu kolu i gimnaziju iz 1999. i 2001.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka - problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije. Profil, Zagreb, 2000.; A. Birin, T. arlija. Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea. Alfa, Zagreb, 2003. [24] I.Makek. Povijest 6: udbenik za 6. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 1999., str. 90. [25] Isto, str. 117. [26] Isto, str. 120. [27] Isto., str. 91. [28] Isto, str. 125. [29] Isto, str. 90. [30] Isto, str. 72. [31] Isto. [32] Isto, str. 125. [33] Isto, str. 122 [34] F. Sabali. Povijest: za VI. razred osnovne kole. Alfa, Zagreb, 1996., str. 31. [35] I. Makek, n. dj., str. 126. [36] Primjerice, slinost sa Zapisom popa Martinca, jednim od prvih zapisa s turskom temom u hrvatskoj knjievnosti u kojem se Turci izrazito sotoniziraju. Vid. D. Duki. Sultanova djeca, str. 42.

[37] H. Petri, G. Ravani. Povijest 2: udbenik povijesti za II. razred gimnazije i Povijest 6: udbenik za VI. r.
osnovne kole. Meridijani, Zagreb, 2003. [38] P. Burke. Oevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza. Prijevod Marko Gregori, Antibarbarus, Zagreb, 2003., str. 131-146. [39] Svi su primjeri ilustracija preuzeti iz udbenika: H. Petri, G. Ravani. Povijest 2 i Povijest 6, Meridijani, Zagreb, 2003. [40] U tome svakako prednjae dvije: I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 1998.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije. Profil, 2000. Pritom posebno udi to to je jedan od ideoloki najoptereenijih prirunika povijesti izaao upravo u izdavakoj kui Profil, koja se meu prvima na tritu kolskih udbenika istaknula alternativnim i kritiki osvijetenim interpretacijama povijesti. [41]I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 1998, str. 79. [42] Ovi se odlomci susreu u vie izdanja: I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, 1998.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije. Profil, 2000.; H. Petri, G. Ravani. Povijest : udbenik za VI. razred osnovne kole. Meridijani, 2003. [43] I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka, str. 80 [44] I. Rendi-Mioevi, isto, str. 57. [45] Isto, str. 66. [46] Primjerice, izvjesna uravnoteenost pri opisu Turaka susree se kod nekih autora starije hrv. knjievnosti, vid. D. Duki, n. dj., str. 22, 37, 120, 156 i dr. [47] I. M. Feher. Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima. Uredili D. Orai Toli, E.K. Szabo, FF press, Zagreb, 2006., str. 60. [48] Isto. [49] F. Miroevi, F. anjek, A. Mijatovi. Povijest za drugi razred gimnazije. kolska knjiga, Zagreb, 2001., str. 182. [50] Isto, str. 183 [51] . Brdal, M Maduni. Povijest: udbenik za VI. razred osnovne kole. kolska knjiga, Zagreb, 2001., str. 119. [52] N. Budak, V. Posavec. Raanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma. Profil, Zagreb, 1998., str. 107. [53] Isto, str. 183. [54] C. Koulouri, isto, str. 19. [55] Svi su citati preuzeti iz prirunika Poruke predaka, I. Rendi-Mioevi, str. 65, 69, 70, 72. [56] E. H. Carr. to je povijest? Preveo D. Vojak, Srednja Europa, Zagreb, 2004., str. 34, 35. [57] H. Karge. Izmeu euforije, trezvenog shvaanja i izolacije. Europa u udbenicima povijesti zemalja bive Jugoslavije, u: Klio na Balkanu, str. 93, 94. [58] Isto. [59] Radi se o najnovijim izdanjima povijesnih udbenika: Z. Samarija. Povijest 2: udbenik povijesti za II. razred gimnazije. kolska knjiga, Zagreb, 2005.; N. Budak, M. Mogorovi Crljenko. Povijest 6: udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole. Profil, Zagreb, 2006. [60] Tek jedan od dvadesetak udbenika konzultiranih za potrebe ovog rada govori neto opirnije i o kulturnim posljedicama turskih osvajanja: Z. Samarija, n.dj., str. 237. [61] N. Budak, M. Mogorovi Crljenko, n.dj., str. 154. [62] Isto.