You are on page 1of 561

Anne i Serge Golon ANðELIKA

4

NEUKROTIVA

??."*«

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON INDOMPTABLE ANGELIQUE

ANNE I SERGE GOLON

NEUKROTIVA

S FRANCUSKOG PREVEO:

ZLATA CEMELJIC

UREDNIK:

STANKO SKUNCA

1980.

OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercišr. Distributer MORA VA FILM, Beograd

© 2966 by Opera Munñi, Pariš

Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays.

PRVI DIO

ODLAZAK

DESGREZ ODBIJA ANðELIKu Kočija gospodina Desgreza, pomočnika šefa t^ licije, iziñe kroz kolni ulaz njegove kuče i polako zao-krene klateči se na kaldrmi ulice Commanderie u predgrañu Saint-Germain. Bila su to otmjena kola, nenapadna ali bogata,

izrañena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na često navučenim zavjesama, sa dva šarca, jednim kočijašem, jednim slugom; ukratko, tipična kočija za činovnika na visokom položaju, imučnijeg nego što je to želio da pokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen. Lijepom bi čovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, priličilo da uza se ima jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih kčeri iz otmjenih grañanskih krugova, koje krute majke i despotski očevi odgajaju u sjeni ovih istih obitavališta u predgrañu Saint-Germain. Ali se druževnom i podrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnih žena i sumnjivih lica na pragu njegove kuče miješalo s posjetiocima koji su nosili vrhunska meñu istaknutim imenima kraljevstva. Kočija malo zaškripi prelazeči jarak izlokan posred ulice, a konji upriješe sa sve četiri dok ih je kočijaš vračao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne večeri, krotko su se sklanjali, k zidu.

Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu čekala. Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz okno Sto je zbog žege bilo širom otvoreno. — Gospodine Desgreze — reče veselo — smijem li sjesti uz vas i

zamoliti vas za mali razgovor? Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac se trgne, a lice mu istog časa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebno da neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna An-ñeliku.

— Vi? — progumña bijesan. —- Zar vi zbilja ne razumijete francuski? Nisam li vam rekao da vas više ne želim vidjeti?

— Da, znam, ali se radi o nečem vrlo, vrlo. va

žnom, a vi mi jedini možete pomoči, Desgreze. Kole bala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila do

istog zaključka: ne postoji osim vas nitko tko bi mi mogao pomoči.

— Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti!

— protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja mu

inače nije bila svojstvena.

Bezočan i tvrd, uvijek je znao obuzdati evoje prve porive. Ali sad, neočekivano, nije više vladao sobom. Anñelika nije očekivala ovakvu provalu bijesa. Predviñala je, doduše, da če najprije odbiti, jer je ovim postupkom kršila napola dato obečanje da ga više neče uznemirivati. Ali ono što je doznala od kralja bilo je od izuzetne važnosti i potislo je sve obzire što ih je ona imala prema srcu tog tvrdokornog i u nju zaljubljenog policajca. Previše joj je bio potreban. Nije se začudila kad joj je u njegovoj kuči u dva navrata rečeno da gospodin pomočnik šefa policije nije tu i da ima malo izgleda da če ga zateči kad iduči put doñe. Stoga je vrebala pogodan trenutak da se s njim sretne, potpuno uvjerena da če je na kraju ipak s&uušati, da če na kraju ipak popustiti

— Stvar je vrlo važna, Desgreze! — preklinjala je poluglasno — moj muž je živ. — Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti

— ponovi Desgrez po treči put. — Imate dovoljno

prijatelja koji če se pozabaviti s vama i vašim mu žem, živim ili mrtvim. A sad pustite ta vrata, konji samo što nisu krenuli.

— Ne, neču ih pustiti — reče Anñelika razjarena

— vaši če me konji vuči po pločniku, ali vi -čete me na kraju ipak saslušati

— Pustite ta vrata! Desgrezov je glas bio opak I oštar. Uzme Stap i njegovom ukrašenom jabukom snažno udari Anñe-liku po zgrčenim prstima. Mlada žena jaukne i olabavi prste. Kočija istog trena pojuri. Anñelika posrne. Trgovac vodom, koji je promatrao cijeli prizor i gledao kako ona od prašine čisti suknju, podrugljivo reče:

— Večeras nemaS sreče, ljepotice moja, moraš se 8 tim pomiriti. Veliku je ribu teško upecati. Doduše, priča se da ovaj tu voli lijepe djevojke i gospoñe ! Treba priznati da si imala vraškog izgleda. Samo si izabrala krivi trenutak, to je sve. Hočeš li pehar v.oñe, da doñeš k sebi? Sparina je, grlo se čovjeku suši. Moja je voda čista i zdrava. Šest novčiča pehar. Anñelika se udalji bez rijeci Bila je duboko povrijeñena Desgrezovim nečuvenim ponašanjem. Razočarenje joj preñe u tugu. Muška sebičnost, reče sama sebi, prelazi sve granice. Naravno, on se htio zaštiti od ljubavnih patnji time što če je potpuno prepustiti zaboravu. A zar se nije mogao još jedanput

malko žrtvovati, sad kad je tako bespomočna i ne zna kome da se obrati, za što da se odluči? Desgrez joj je jedini mogao pomoči. Poznavao ju je još u doba Peyracove parnice u kojoj je kao odvjetnik uzeo učča. A uz to je on bio policajac. Njegov bi neobično živ duh znao lučiti stvarnost od mašte,

izvuči zaključke, odrediti polaznu tačku za istraživanje, tko zna, možda je i on sa.svoje strane otkrio koju pojedinost neobične pripovijesti Znao je toliko

taj-

1

nih i zaboravljenih stvari. Čuvao ih je uredno razvrstane u svojoj podsvijesti ili pohranjene u obliku papira i izvještaja u kovčezima i škrinjama. Osim toga, osječala je neodoljivu potrebu — a to ni samoj sebi nije htjela priznati — da s Desgrezom podijeli užasan teret vlastite tajne, pa da ne bude više sama sa svojim ludim nadama i krhkim radostima koje sumnja razara kao Sto ledeni vjetar razara treperavi plamen. Govoriti s njim o prošlosti, o budučnosti, tom nepoznatom ponoru gdje možda na nju vreba sreča: „Ti

dobro znaš da postoji nešto što te čeka tamo dolje, na dnu tvog života

toga nečeš odreči " Upravo joj je Desgrez te riječi nekoč rekao, a sad ih se tako opako odrekao. Odmahne rukom u nemočnom bijesu. Hodala je brzo zahvaljujuči kratkoj suknji i ljetnom ogrtaču koje bijaše od Janine posudila da bi se lakše umiješala meñu svjetinu i bila neupadljiva dok bude čekala Desgreza pred

njegovom kučom. Čekala je puna tri sata. A šta je dočekala! Noč se spuštala i pješaka je bilo sve manje po ulicama. Prelazeči preko Novog mosta,

Anñelika se okrene. Trgne se neugodno iznenañena. Slijedila su je dva čovjeka koje prije nekoliko dana bijaše primijetila na prilazima svojoj palači. Slučajnost? Možda. Ali joj se ipak činilo čudnim što se onaj klipan crvena lica, koji je neprestano prodavao zjake u predjelu Beau-treillisa, morao baš danas, u ovo doba noči, šetati po Novom mostu i predgrañu Saint-Germain. „Tihi obožavalac, bez sumnje. Ali u svakom slučaju neugodan. Ako s ovim svojim majstorijama nastavi još koji dan, naložit ču Malbrantu Glavosjeku da ga neupadljivo obavijesti neka sreču potraži drugdje " Kraj Palače pravde unajmi nosiljku i lučonošu. Zaustavi nosača na Obali Celestina, na nekoliko koraka od sporednog ulaza u svoju oranžeriju. Proñe

Ti se

10

kroz staklenik gdje se širio opori miris 'još zelenih plodova što su u velikom broju, kao lopte, visili na granama nježnih stabala, zasañenih u srebrnim po

sudama. Prošla je pored srednjovjekovnog zdenca s kamenim nemanima i krišom se popela po stepeni cama. * U njenim je odajama kraj pisačeg stola od eba-novine i sedefa gorjela svetiljka. Tu sjedne i umorno uzdahne. Jednim se zamahom oslobodi cipela. Bose su joj noge gorjele. Bijaše se odvikla od hodanja po neravnom

pločniku uličica, a gruba ju je.koža slu-škinjinih cipela uslijed vručine nažuljila. „Nisam tako izdržljiva .kao prije. A kad pomislim da mi predstoji naporno putovanje Mučila ju je pomisao na odlazak. Gledala je sebe po drumovima, bosonogu, kukavnu hodočasnicu ljubavi u potrazi za svojom izgubljenom

srečom. Otputovati

je dao kralj, u tih nekoliko listova od vremena uprljanih, sa žigovima i potpisima. Oni su jedina opipljiva istina o nevjerojatnom otkriču. Kad bi joj se učinilo da sanja, ponovo bi uranjala u njih i saznavala da je gospodinu Arnaudu de Calistereu, poručniku kraljevih mušketira, lično' kralj povjerio zadatak, a ovaj se zakleo da če sve ostati u največoj tajnosti. Odabrao je Šest drugova za pomočnike, sve same mušketire u puku njegova veličanstva, poznate po odanosti kralju i. po šutljivpj naravi. Nije im, kao u stara vremena, trebalo odrezati jezik; oni su i bez toga šutjeli kao zaliveni. Na drugom lističu, koji gospodin de Calistere bijaše sastavio kao prava cjepidlaka, nalazio se spisak troškova što ih je ovaj zadatak prouzročio:

! Ali kuda? Tada bi se još više udubila u spise koje joj

20

livara za unajmljivanje krčme „Plavi vinogradi" ha dan smaknuča;

30

livara vlasniku krčme, gazdi Gilbertu, da o tome ne govori;

11

10

Urara mrtvačnici za leš koji je ipaljen umjesto osuñenika;

20

livara plačeno za šutnju dvojici mladiča koji su izručili tijelo;

50

livara krvniku za čuvanje tajne;

10 livara za barku natovarenu 'sijenom, koja je unajmljena za prevoz zatvorenika od luke St-Landry do izvan Pariza,

10 livara lañarima da šute;

5 livara za pse koji su unajmljeni radi traganja za zatvorenikom poslije

njegova bjekstva

(Ovdje je Anñeliki srce stalo divlje udarati.)

10 livara zakupnicima koji su iznajmili pse

i pomogli pri pretraživanju rijeke. Ukupno 165 livara. Anñelika odloži brojke brižljivog Arnauda de Ca-listerea i nadvije se nad izveštaj koji je ovaj sastavio pun strepnje:

„ usidrili barku kojom smo prevozili zatvorenika. Svi smo pošli na počinak, a jednog sam stražara ostavio kraj zatvorenika. Otkako smo ga primili iz krvnikovih ruku, nije davao znake života. Morali smo ga nositi kroz podzemni hodnik od podruma krčme „Plavi vinogradi" do luke. Otada je ležao pod sijenom jedva dišuči " Anñelika sebi dočara veliko, izmučeno tijelo, več zamotano u osuñenički bijeli plašt kao u mrtvačku ponjavu. „Prije nego što sam se predao snu, upitao sam ga da li mu što treba. Činilo se da me ne čuje." U stvari je gospodin de Calistere, dok se u svojoj kabanici »predavao snu", bio siguran da če svog zatvorenika sutradan zateči više mrtva nego živa. Meñutim, on ga uopče više sije zatekaol

Zaustavili smo se oko ponoči nizvodno od Nanterrea i tu uz liticu

12

Anñelika prasne u smijeh. Jof?rey de Peyrac pobijeñen, na samrti, mrtav, ta joj je slika uvijek izgledala lažna i neprilična. Nije joj uspijevalo da ga „vidi" takvog. Prije ga je zamišljala onakvog kakav mora da je ostao do kraja:

oprezna i budna duha u iscrpljenom tijelu, nagonski se suprotstavljajuči smrti, riješen da se muški drži do zadnjeg časa. Čudesne li volje! Takav kakvog ga je poznavala, bio je nesumnjivo sposoban i za teže pothvate. Ujutro su ugledali samo udubak što ga je njegovo tijelo ostavilo u sijenu. Stražar je priznao da je smatrao suvišnim strog nadzor nad samrtnikom, pa se, onako umaran, i on predao boginji sna. „Nestanak zatvorenika nije time postao manje zagonetan. Kako se čovjek, koji više nije imao snage da oči otvori, mogao iskrastiL iz čamca, a da mi to nismo opazili? I šta se moglo dogoditi poslije toga? Ako se u takvom stanju, napola gol, i uspio dovuči do obale, nije mogao dospjeti daleko a da ne bude uočen." Odmah su se dali u potragu digavši na uzbunu seljake i njihove pse. Ovi su bezuspješno njuškali po obali. Iz toga je izveden zaključak da je zatvorenika, pošto se poslednjim, očajničkim naporom ižuljao iz barke, odnijela matica. Preslab da se dalje bori, utopio se. Meñutim, jedan se seljak kasnije požalio da mu je čamac te noči ukraden; poručnik mušketira nije prešao preko ove nove pojedinosti. Čamac je pronañen u blizini Pochevillea. Čitav je predio pročešljan, a mještani ispitivani nisu li možda naišli na mršavog šepavog skitnicu. Nekoliko potvrdnih odgovora uputilo je mušketire prema malom samostanu, skrivenom meñu topolama. Opat predstojnik je priznao da je prije tri dana pružio gostoprimstvo jednom od onih gubavaca kakvi još lutaju poljima

Bijaše to bijednik sav u ranama, a lice je, očito zato što je bilo suviše jezivo,

skrivao prljavim krpama. Je li bio velik, šepav? Da bili sigurni. Je

Možda. Redovnici nisu

1S

li govorio biranim riječima, neuobičajenim za siat-nicu? Ne, bio je nijem.

Samo bi s vremena na vrijeme promuklo kriknuo, kako to čine gubavd. Predstojnik mu je saopčio da ga mora odvesti u najbližu bolnicu za gubavce.

čovjek se nije protivio. Sjeo je u dvokolioe brata laika, ali je kasnije pobjegao. Kako je put vodio kroz šumu, izgubio mu se trag. Ponovo je viñen

u blizini Saint-Denisa na prilazima Parizu. Je li to bio isti ili drugi gubavac?

I opet je Arnaud de Calistere, koji je imao posebna ovlaščenja od kralja, digao na uzbunu čitavu parišku policiju. Pune tri sedmice po nestanku zatvorenika, za kojeg je poručnik bio odgovoran, nisu kroz vrata Pariza ušla

ni kolica, a da nisu prekopana od vrha do dna, niti ijedan pješak ili konjanik,

a da mu nisu izmjerene obje noge i proučena svaka crta lica. Spisi što ih je Anñelika listala, obilovali su izvještajima iz pera običnih,

ali revnosnih podoficira koji su opisivali kako su „tog dana uhvatili starca

ili nekog

maskiranog velikaša koji je, meñutim, masku nosio zato što je išao ljubavnici, i čije su noge bile jednake dužine", itd Gubavu protuhu nisu našli. Ali bilo je znakova da je u Parizu. Zavladao je

opči strah. ličio je na ñavola. Mora da mu je lice bilo jezivo, buduči da ga je uvijek pokrivao platnom ili čak nekom vrstom kukuljice. Jedne noči ga je uhvatio neki policajac, ali nije smogao hrabrosti da mu skine kukuljicu, a on

je nestao prije nego što je uspio dozvati vojnike iz stra-žamice.

Ovim svršavaju nagañanja u istrazi o gubavcu skitnici. Istovremeno je u Gassicourtu, u trščaku nizvodno od Mantesa, pronañen leš čovjeka koji se

utopio otprilike mjesec dana ranije. Tijelo je več bilo u raspadanju, pa se moglo utvrditi samo da je čovjek bio visoka rasta. Poručnik de Calistere je u izvještaju kralju s olakšanjem primijetio da je jedino ovakav završe-

nejednakih nogu, ali zdepastog i ne lijepog, a niti unaka-ženog

14

tak i predviñao. Bjegunac nije shvatio da ga je kralj pomilovao i u zadnji čas oteo plamenu. Bog ga je kaznio izručivši ga ledenoj rijeci. Sve je bilo u

redu!

-

Ne! Ne! — usprotivi se Anñelika.

Užasnuta odgurne tužni završetak. Uhvatila se za

ono nekoliko riječi što ih je dodao sudac iz Gassi-courta koji je sačinio zapisnik o otkriču ovog tijela: „Nekoliko mu se dronjaka crne kabanice još lijepilo o ramena." Kad je pobjegao iz čamca, imao je na sebi samo bijelu košulju. Ali je Arnaud de Calistere u svom izvještaju podvukao: „Lični opis utopljenika tačno odgovara ličnom opisu našeg zatvorenika "

— A bijela košulja? — reče Anñelika glasno.

Branila je svoju varavu nadu od sjenki sumnje. Neki strah se uvuče u nju. Možda su mušketiri po-gubljenku navukli crnu

kabanicu prije nego što če ga kroz podzemni hodnik dovuči do čamca koji ga je imao odvesti izvan Pariza. Kad bih mogla pronači i ispitati tog Arnauda de Calisterea ili nekog od njegovih saučesnika, pomisli.

Pokusa se prisjetiti. Nikad nije čula to ime dok je bila na dvoru. Ali bi bilo dosta lako saznati šta se zbilo s negdašnjim poručnikom kraljevih mušketira. Jedva je deset godina proteklo od ovih dogañaja. Deset godina! Naizgled malo, a u isto joj se vrijeme činilo kao da je otada proživjela nekoliko života, na-izmjenice u najcrnjoj bijedi i u največem blagostanju. Preudala se. Bila je gospodarica kraljeva srca. Sve je to minulo kao kakav san. Pismo gospoñe de Sevigne ležalo je otvoreno, kraj razbacanih papira, na spuštenoj polici pisačeg stola:

„Uskoro če se navršiti dvije sedmice, mila moja, otkako vas ne vidimo u

Što se

Versaillesu. Ne znamo šta da mislimo. Kralj je neraspoložen dogaña?" Anñelika slegne ramenima.

1S

«P*

Uistinu je napustila Versailles. Neče se u njega vratiti NIKADA. To je neopoziva odluka. Marionete če ubuduče igrati kolo bez nje. Več je i zaboravila da postoje. Sva se usredotočila na onu daleku viziju zimske noči i teretne brodice uz zaleñenu obalu. Ona joj je dala snage za novi život. Zaboravila je svoje tijelo koje su drugi posjedovali, svoje novo lice, to savršeno lice od kojeg je strepio kralj, i tragove života koje joj je okrutna sudbina utisnula. Učini joj se da je nekim čudom postala čista, samopouzdana i bezazlena kao u ranoj mladosti, sasvim nova žena, beskrajno nježna i privržena njemu

Anñelika še namršti. Opet neki luñak! Pomisli na čovjeka koji je, čini se, slijedi več cijeli tjedan.

— Kako izgleda? Malen, debeo, crvena lica?

— Ne, bogme! Prije bih rekao da je baš lijep

.momak. Ili bolje rečeno, teško je dati sud o njego vu izgledu. Nosi masku, šešir nabijen na čelo, a ogrtač navučen do nosa. Ali ako želite znati moje mišljenje, gospoño, to je pristojan čovjek.

— Koji se u kuče uvlači noču preko krovova

?

No, dobro. Dovedite ga, Malbrante, ali budite sprem ni da dignete uzbunu. Unatoč svemu bila je znatiželjna, ali več na prvi pogled prepoznade priliku koja je ulazila.

— Neki vas čovjek traži! Sijeda glava Malbranta Glavosjeka se čudno ocrtavala na zidu pred njom.

— Neki vas čovjek traži — ponovi glas. Ona poskoči i malo zatetura. Mora da je zaspala, onako sjedeči na stoličici koljena obgrlivši rukama. Mačevalac ju je probudio kad je otvorio mala vrata skrivena tapiserijom. Preñe rukom preko 6el&.

— Kako? Sta?

Da

Neki čovjek? Kakav čov

jek

?

Koliko je sati?

 

Tri sa'a ujutro.

I vi tvrdite da me neki čovjek

traži.

.?

Da, gospoño.

I vratar ga je pustio u ovo doba noči?

 

— Vratar, zapravo, nema s tim ništa. Čovjek nije

ušao kroz vrata, nego kroz moj prozor. Ja ponekad

ostavim prozorčič otvoren, a kako je ovaj gospodin došao po oluku

— Vi se Šalite, Malbrante! Sigurno neki proval

nik, nadam se da ste ga brzo izbacili iz igre?

— Zapravo

Ne, gospodin je mene izbacio iz

igre. A onda je tvrdio da ga očekujete i uvjerio me u to. On je sigurno vaš prijatelj, gospoño; rekao mi

je o vama stvari koje dokazuju.

10

Neukrotiv« AndeUka

17

n

POLICAJČEVA OTKRIČA O

JOFFREYU DE PEYRACU. SKRINJICA U KAPELI.

— Vi!

— E, da — odgovori Desgrezov glas. Anñelika dade znak Malhrantu.

— Možete nas napustiti.

Desgrez zabaci šešir, skine masku i ogrtač.

— Uh! — reče. Priñe joj, uzme ruku koju mu ne bijaše pružila i poljubi joj vrške prstiju.

— Želim vam se ispričati zbog današnje grubo

sti. Nadam se da vas nisam baš jako pozlijedio?

— Umalo mi niste polomili zglavke onim svojim

žtapom, nevaljalČe

ponašanje nije jasno, gospodine Desgreze.

!

Moram priznati da mi vaše

— Ni vaše nije mnogo jasnije, ni ljubaznije —

odgovori Desgrez zabrinuto. Privuče stolicu i zajaše je. Nije imao periku ni besprijekorno odijelo kao

obično. U iznošenoj kabanici, koju je još uvijek ponekad koristio za tajne pohode, sa svojom cekin javom kosom, opet je poprimio izgled policajca što se mota po pariškom podzemlju. I ona postade svjesna da tu pred njim sjedi u Janininoj odječi i bosih, prekrštenih nogu.

— Zar ste me, zbilja, morali posjetiti u ovo doba noči? — upita.

— Da, morao sam.

— Uvidjeli ste da ste se opako ponijeli i niste

mogli dočekati dan da biste se ispričali?

— Ne, nije baš tako. Pošto ste mi na sve moguče

načine dali do znanja da morate hitno sa mnom raz

govarati, nisam htio čekati do dana.

Pokretom nagovijesti da se htio-nehtio morao pomiriti sa sudbinom.

— buduči da nečete da shvatite kako mi vas je dosta, kako više ne želim slušati priče o vašoj bla

ženoj maloj osobi

— Stvar je vrlo važna, Desgreze.

morao sam bezuvjetno doči!

— Naravno, važna je. Ta poznam vas. Nema opa

snosti da čete policiju uznemirivati zbog kakve tri

čarije. S vama nema šale: netko hoče da vas ubije, ili ste pak pred samoubijstvom, ili ste odlučili da oba- spete uvredama kraljevsku obitelj, da uzdrmate kra

ljevstvo, da prkosite papi i tko zna šta još

— Ali, Desgreze, ja nikad nisam pretjerivala.

?

— Baš to vam i zamjeram. Zar ne možete malo

glumiti kao svaka dobra ženica koja drži do sebe?

Dramu, da! Ali glumiti dramu! Kad ste vi u pitanju, meñutim, čovjeku ne preostaje drugo do da kao lud trči i Nebu se moli da ne stigne prekasno. Ukratko,

došao sam

i, kako mi se čini, na vrijeme.

— Desgreze, je li to moguče? Zar ste zaista volj

ni da mi još jedanput pomognete?

— Vidjet čemo — reče natmureno. — Prvo mi

recite šta je na stvari.

— Zašto ste ušli kroz prozor?

— Zar zbilja ne shvačate? — upita on. — Niste

primijetili da vas policija prati več tjedan dana?

— Policija me prati? Mene!

— Da. Znajte da se mora podnositi izvještaj za

svaki korak gospoñe du Plessis-Belliere. Cim se samo maknete iz kuče u stopu vas prate dva ili tri anñela čuvara. Sva se vaša pisma kradom dižu i najpažljivije čitaju prije nego što se uruče naslovniku. Samo zbog vas su .pojačane straže na svim gradskim vratima. Kojim god pravcem pokušate iziči iz grada, bit čete zaustavljeni pirije nego što prijeñete sto metara. Znaj-

«•

19

te da je jedan vrlo visoki činovnik lično odgovoran da nečete napustiti glavni grad.

— Tko je taj?

— Pomočnik šefa policije de la Revniea, neki Desgrez. Čuli ste za njega, zar ne? Anñeliku je ovo dotuklo. — Htjedoste reči da ste dobili nalog da pazite na

mene i spriječite me da napustim grad?

— Tačno. I sami uviñate kako mi je pod tim uvjetima bilo teško da se s vama javno sastanem. Ta nisam vas mogao primiti u svoju vlastitu kočiju upra vo na oči onih kojima sam naredio da vas u stopu prate.

— A tko vam je povjerio taj prljavi zadatak?

— Kralj.

Kralj

— ? A zašto?

— Njegovo veličanstvo mi to nije objasnilo, ali

vi sigurno slutite razlog, zar ne? Ja znam samo jed

no: kralj ne želi da napustite Pariz i ja sam izdao na reñenja u skladu s tim. No izuzme li se to, šta mogu

učiniti za vas? Sta očekujete od svoga sluge? Anñelika je rukama grčevito stiskala koljenu* Dakle, kralj je izgubio povjerenje u nju! Nije trpio? njenu neposlušnost. Silom če je zadržati uza se.

Dok

dok je ne urazumi. Ali to se nikada dogoditi neče!

Desgrez ju je promatrao. U jednostavnoj haljini i bosih nogu, ščučurena od zime, nemirna pogleda i upalih očiju koje traže izlaz, ličila mu je na zarobljenu pticu, obuzetu divljom čežnjom za daljinama. Zlatni kavez od skupocjenog namještaja i raskošnih zastora, u kojem je Živjela, nije više

pristajao ovoj prirodnoj ženi. Bijaše se ostavila mondenog načina života, pa

je u ovoj sredini, koju je sama stvorila s puno ukusa i žara, djelovala

neobično i strano. Najedanput je opet postala bosonoga pastirica, usamljena i tako daleka, da se Desgrezu srce stislo. Doñe mu misao koju otjera pokretom glave. „Ona nikad i nije bila stvorena za. nas. To je zabluda!"

— Sta je? Sta želite od svog sluge? — ponovi glasno.

Anñelikin pogled zablista raznježeno.

— Vi zaista hočete da mi pomognete? — upita.

— Da, pod uvjetom da ne

zloupotrebite svoj

umiljati pogled i da ostanete na pristojnoj udalje nosti. Ostanite gdje ste — naredi on kad je pošla prema njemu. — Budite pametni. Ovaj naš susret baš nije najugodniji, a vi se potrudite da se ne pret vori u mučenje, nesnosna ñavolice. Desgrez uzme burmuticu, izvadi iz džepa na prsluku lulu i poče je polako nabijati.

— Deder, dijete moje, ispraznite vreču!

Voljela je njegov suzdržljiv izgled ispovijednika.

Sve joj se učini lako.

— Moj muž je živ — reče.

On ne trepnu.

— Koji? Koliko znam, imali ste dva muža i obo

jica su potpuno mrtvi, bar se tako čini. Jedan je spa ljen, a drugi je poginuo u ratu. Možda se još koji po javio na površinu? Anñelika odmahne glavom.

— Ne pravite se kao da ne znate o čemu se radi,

Desgreze. Moj muž je živ, on nije spaljen na trgu

Greve, kako su ga suci bili osudili.

pomilovao u zadnji čas i udesio njegovu otmicu. Sam kralj mi je to priznao. Moj muž, grof de Pevrac, iz- bavijen s lomače, ali još uvijek smatran opasnim po

sigurnost kraljevstva, imao je u tajnosti biti odveden

u neki zatvor izvan Pariza. Ali on je utekao

gledajte, tu su spisi koji potvrñuju to nevjerojatno otkriče. Policajac zapali lulu. Povuče nekoliko dimova i brižljivo, natenane smota kresivo prije nego što če ravnodušnim pokretom odgurnuti spise koje mu je pružala.

— Suvišno je da ih čitam! Poznati su mi.

Kralj ga je

Po

— Poznati su vam? — ponovi Anñelika zapre

paštena. — Več ste imali u rukama ove papire?

— Da.

21

— Kad?

— Još prije nekoliko godina. Da

Zahvaljuju

či pukoj znateželji koja me spopala. Bijah upravo ste

kao zvanje policijskog činovnika

pošto sam

prije

toga udesio da se zaboravi na me. Ljudi se više nisu 'sječali bijednog advokata koji je kao luñak bio za peo da brani unaprijed osuñenog vješca. Na taj se slučaj zaboravilo, ali se ipak ponekad spominjao u

mom prisustvu

sam pošao njihovim tragom. Kopao sam. Policajcu su

rijetko koja vrata zatvorena. I konačno sam otkrio ove papire i pročitao ih.

Pričale su se čudne stvari. A ja

— I nikad mi o tome niste govorili — prošapče

ona u jednom dahu. — Nisam! Iza vela od plavog dima gledao ju je poluotvorenim očima. Ponovo osjeti da ga mrzi, da joj je odvratan njegov izgled prepredene mačke koja preživa

svoje tajne. Nije uopče bila istina da je voli. Nije imao nikakvih slabosti. Uvijek če biti jači od nje.

— Sječate li se, draga — progovori napokon —

one večeri kad ste se od mene oprostili u svo joj slastičarnici? Upravo ste mi bili saopčili da se udajete za markiza du Plessis-Bellierea. I u jednom od onih neobičnih nastupa povjerljivosti, koja je svojstvena samo ženama, vi ste mi rekli: „Zar nije čudno, Desgreze, Sto se ne mogu otresti nade da ču ga jednog dana opet vidjeti? Neki su ljudi tvrdili

dav nije oa bio čovjek -koji je spaljen na trgu Greve »

w» Tada ste mi morali reči! — uzvikne ona. *- Čemu? — reče on tvrdo. — Sječate se! U tom trenutku spremali, da poberete plodove nadljudskih napora. Da biste postigli svoj cilj, niste štedjeli truda, nije vam nedostajalo hrabrosti, niste se žacali ucjenjivačkih smicalica najniže vrste, čak ste i svoju krepost žrtvovali. Sve ste bacili na. vagu svojih ambicija., Bili ste pred trijumfom. A da.sam progovorio,, bili biste sv$

uništili,

zbog nekakvog pri-tfñenja?

Ona ga je jedva saslušala.

— Trebali ste progovoriti — ponovi. — Sjetite

se kako ste'užasan grijeh dozvolili da počinim uda-

juči se za drugog čovjeka dok mi je muž još bio živ! Desgrez slegne ramenima,

— 2iv

? Bilo je vjerojatnije da je on onaj uto

pljenik iz Gassicourta. Mrtav ovako ili onako, spaljen

ili se utopio, šta bi to za vas promijenilo na stvari?

— Ne, ne, to je nemoguče! — Anñelika poviče

digavši se uzbuñena.

— Sta biste bili učini1! da sam progovorio? —

navaljivao je Desgrez nemilosrdno. — Bili biste sve razorili kao .što se upravo sada spremate da sve ra

zorite. Bili biste

uništili sve šanse, svoju i sudbinu svoje djece. Bili •biste se kao luñakinja uputili u potragu za sjenom,

za utvarom, kao što to u ovom trenutku smjerate.

Priznajte, dakle — reče prijeteči — da vam se upravo

to mota po glavi? otiči

koji je nestao prije deset ili jedanaest godina!

Digne se i stane tik pred nju.

— Kuda? Kako? — upita. — I zašto?

Ona poskoči na njegovu posljednju riječ.

— Zašto?

nesumce ispucali sve svoje karte,

otiči u potragu za mužem

Policajac ju je

promatrao

svojim

ispitivačkim pogledom kojim joj je

prodirao do dna duše.

— Bio je grof od Toulouse — reče

— Grof

od Toulouse više ne postoji. Kraljevao je u jednoj

palači

lin u cijelom kraljevstvu. Bogatstvo mu je oduzeto.

Bio je učenjak poznat u čitavu svijetu. Danas je za

boravljen, a gdje da se i bavi svojom naukom

Sta je ostalo od onog što ste u njemu

o ljubavi koju

čovjek kao on može pobuditi.

Palače više nema. Bio je najbogatiji vlaste

vi nemate pojma

voljeli.

?

.„ ?

— Desgreze,

— Mislim da ipak shvačam da je posjedovao čari

kojima žensko srce nije moglo odoljeti. Ali kad je

jedanput tih čari nestalo

23

?

— Desgreze, ne mogu vjerovati da ste do te

mjere neiskusni Ali nemate pojma o tome kako žene vole. ?-— U svakom slučaju znam nešto malo o tome kako vi volite. Uhvati je za ramena i okrene je, kako bi se vidjela u visokom ovalnom zrcalu s okvirom od pozlačenog drveta.

— Deset je godina života ostavilo tragove na

vama, na vašoj puti, u vašim očima, u vašoj duši, na vašem tijelu. I kakav je to život bio! Svi oni ljubav nici kojima ste se podali Istrgne mu se zažarenih obraza. Ali ga ipak nije prestala izazovno gledati.

— Da, znam. Ali to nema ništa zajedničko s lju

bavlju što je osječam za njega, što ču je uvijek osje čati za njega. Meñu nama rečeno, dragi gospodine Desgreze, što biste mislili o ženi koju je priroda ob darila nekim blagodatima, a koja ih, ostavši sama, na puštena od sviju, u krajnjoj bijedi, ne bi iskoristila da se izvuče iz neprilike? Rekli biste da je glupača

i bili biste u pravu. Držat čete me bezočnom, ali ni danas ne bih u takvom slučaju oklijevala da za ostva renje svojih ciljeva iskoristim moč koju imam nad muškarcima. Sta su muškarci, svi muškarci koji su došli poslije njega, značili za mene? Ništa. Gledala ga je zlurado.

— Ništa, razumijete }i? Staviše, danas osječam

za sve njih nešto što liči na mržnju. Za sve njih.

Desgrez je zamišljen promatrao svoje nokte.

— Nisam uvjeren da ste baš tako bezočni — reče

i duboko uzdahne

zbunjenog pjesnika

Filipa du Plessisa, zar nije s vaše strane postojalo

nešto prilično nježno, prilično snažno? Ona žestoko odmahne svojom bujnom kosom,

— Sječam se izvjesnog malog, A što se tiče lijepog markiza

— Ah, Desgtreze, vi to niste kadri razumjeti. M0-

rala sam se zavaravati, morala sam pokušati da ži-

vim

čežnja za njim živjela u meni uvijek. Baci pogled na svoju ruku. On je stavio zlatni prsten na moj prst, u tu-} luškoj katedrali. To je

?

Ali je uspomena,

Žena ima toliku potrebu da voli i da bude voljena

možda jedino što je ostalo meñu nama, ali zar ta veza nema svoju snagu

Ja sam njegova žena, a on je moj muž. Ja ču uvijek biti njegova, a on če

uvijek biti moj. I zato ču ga tražiti

njoj, ja ču ga pronači, pa makar morala hodati čitav život sto godina!

Glas je izdade, jer sebe vidje na užarenom drumu, svu ostarjelu i uništenu uzaludnom nadom. Desgrez joj se približi i uzme je u naručje.

Dok mi ne bude

Zemlja je velika, ali ako živi igdje na

— No! No! — reče. — Opet sam s vama postu

pao okrutno, mila moja, ali može se reči da ste mi

vratili milo za drago.

Tako ju je stisnuo da je zajatiknula, a onda se odmakao i ponovo počeo zamišljeno pušiti.

— Dobro! — nastavi malo poslije — kad ste več

odlučili činiti gluposti, uništiti svoj opstanak, izgubiti imetak i možda život, a niko vas od toga ne.može od vratiti, šta namjeravate činiti?

— Ne .znam — reče Anñelika.

Razmišljala je nekoliko trenutaka.

— Držim — nastavi — da bi možda trebalo po

kušati pronači onog Calistera, bivšeg poručnika mu šketira. On bi nam jedini, ako se još sječa, mogao pomoči da isključimo sumnju koja lebdi nad utoplje- aikom iz Gassicourta.

— To je učinjeno — reče Desgrez kratko — pro

našao sam tog oficira, dobro ga kuhao i vješto oda

brao pojedinosti kojima sam mu oživeo sječanje. Na kraju je priznao da mu je stvar s utopljenikom iz Gfassicourta došla baš u pravi čas: njome je zaklju- 3o tu neugodnu istragu, iako je utopljenik imao tek vrlo mutne sličnosti s odbjeglim uhapšenikom.

24

25

>— Oh, da! —: uzvikne Anñelika ustreptala oñ nañe. *— Onda bi trag

gubave skitnice bio onaj pravi — Tko zna!

?

— Trebalo bi otiči u Pontoise i ispitati redovnike one male opatije u koju je bio svratio.

— To je učinjeno.

— Kako to?

— Tako, eh

I Kad sam zbog jedne istrage bio

u onom kraju, uz put sam pozvonio na vratima ma

log samostana,

— Oh! Desgreze, vi ste divan čovjek.

— Ostanite na svom mjestu. — reče mrzovoljno.

— Nišan; iz te posjete izvukao bogzna šta. Opat mi

nije znao reči mnogo više od onog što je svojevre

meno ispričao mušketirima koji su ga ispitivali. Ali

se mali brat laik, samostanski bolničar,

zatekao meñu njegovim ljekovitim biljem, sječao jed

ne pojedinosti.

kukavcu, htio mu je staviti1 melem na rane, pa je otišao u sušu gdje je skitnica, onako iscrpljen, spavao kao zaklan. )fNije bio gubav", rekao mi je mali brat

laik. „Otkrio sam mu lice. Nije bilo izjedeno, nego samo išarano dubokim brazgotinama."

kojeg

sam

Obuzet samilošču

prema bijednom

— To je, znači, bio on, zar ne, to je bio on! Ali

zašto, je došao u Pontoise? Da se nije htio vratiti u Pariz? Kakva ludost!

— To je vrsta ludosti koju je čovjek kao on u stanju počiniti zbog žene. kao što ste vi.

— Ali trag mu se gubi na gradskim vratimau. Anñelika grozničavo prolista spise.

— A ovdje stoji da je primiječen u Parizu.

— To je nemoguče! Nije se mogao

probiti

u

grad. Znajte da su u toku tri tjedna po njegovu bjekstvu svi izlazi b-li jpoñ najstrožim riadzoronv A onda su otkriče utopljenika iz Gassicourta i izjave Arnauda de Calisterea okončali neizvjesnost. Predmet

je zaključen. Da bih umirio savjest, još

sam malo

kopao po arhivama. Nisam našao više ništa u vezi

s ovom stvari.

Mučna se tišina uvuče meñu njih.

— Je li to sve što znate, Desgreze?

Policajac prošeče po sobi prije nego što če odgcv voriti:

— Nije! Grickao je lulu i netremice se zagledao ispod sebe. Zatim procijedi kroza zube: — Tko zna?

— Stanje? Govorite! — Pa dobro! Evo: prije

i nešto više, posjetio me nepoznat čovjek. Bio je to neki svečenik, mladič užarenih očiju na voštanom licu, pripadnik one vrste ljudi koji nemaju snage ni da pošteno dahnu, a sebi su utuvili u glavu da spašavaju svijet. Raspitivao se: da li sam zaista onaj odvjet nik Desgrez koji je 1661. godine bio postavljen za branioca optuženom grofu de Pevracu? Uzalud me je tražio meñu mojim kolegama u sudnici i jedva me prepoznao u neuglednom odijelu mračnog policijskog agenta. Pošto se uvjerio da sam zaista bivši odvjet nik Desgrez, rekao je tko je: otac Antoine, pripad nik lazarističkog reda koji je osnovao gospodin Vin- cent. Bio je zatvorski svečenik, i u tom. svojstvu pratio grofa de Pevraca na lomaču. Anñelika se odjedanput prisjeti spodobe malog svečenika kako pred krvnikovom lomačom sjedi kao ustrašeni cvrčak. — Poslije dugog me okolišanja upitao da li znam

šta se d.ogodilo sa ženom grofa de Pevraca. Rekoh mu da znam, ali da bih i ja sa svoje strane volio čuti koga zanima ta žena čije su čak ime svi zaboravili. To ga je jako zbunilo. Njega samog zanima, reče. Cesto je mislio na tu napuštenu nesretnicu i molio se za nju. Nada se da joj se sudbina napokon ipak smi lovala. Ne znam zašto, ali mi je u njegovim riječima

nešto zvučalo lažno.

čana čula. Ipak sam mu rekao što sam znao.

— Sta ste mu rekli, Desgreze?

T~ Istinu: da ste se vrlo uspješno izvukli iz neprilika, da ste se pfeudali za markiza du Plessis-Bel-lierea i da ste, u ono vrijeme, bili na francuskom

tri godine

a možda

Čovjek mog zanata ima istan

30

dvoru jedna od žena kojima se najviše zavidi. Čudna stvar, umjesto da ga razvesele, ova su ga saznanja očito porazila. Možda se pobojao za spas vaše

duše, jer sam mu natuknuo da ste na putu da izgurate gospoñu de Montespan. Anñelika očajna krikne.

— Oh! Zašto ste mu to rekli

vište!

>? Vi ste čudor

— Nije li to bila sušta istina? Vaš je drugi muž

tada bio na životu, a vi ste tako javno uživali kralje vu blagonaklonost da su svi a tome govorili. Još me je pitao šta se dogodilo s vašim sinovima. Odgo

vorio sam mu da su u dobrom zdravlju i takoñer u velikoj milosti na dvoru negove visosti prijestolo nasljednika. A kad je več bio na polasku, rekoh mu kao da mu stavljam nož pod grlo: „Mora da ste dobro upamtili ono pogubljenje. Takve sitne prevare nisu baš česte." On se trgnuo: „Sta hočete time da kažete?" „Da je osuñenik iščezao u zadnji čas, a da ste vi blagoslovili bezimeni leš. Bit če da ste se pri lično zbunili kad ste primijetili zamjenu?" „Prizna "

se unio u lice, „A kada ste je primijetili, gospodine opata?" upitao sam. P^blijedio je kao krpa. „Ne razumijem o čemu vi to govorite", rekao je da bi se izvukao iz škripca. „Eh, razumijete vi to vrlo dobro. Vi kao i ja znate

jem da je nisam odmah primijetio

Na to sam mu

da grof de Peyrac nije umro na lomači, ali je malo ljudi koji to znaju. Vašu pak šutnju nije trebalo kupovati. Niste bili umiješani u taj slučaj. Ali vi

I dalje se pravio kao da ne razumije. Na kraju je

znate. Tko vam je rekao otišao.

?"

— I pustili ste ga da ode

?

Ali to niste smjeli

učiniti, Desgreze! Trebalo ga je prisiliti da govori,

zaprijetiti mu, staviti ga na muke, natjerati ga da kaže tko ga je. obavijestio, tko ga je poslao. Tko Tko ?

?

— Sta bi to bilo promijenilo na-stvari? — upita

Desgrez. — Ta, vi ste bili gospoña du Plessis-Belliere,

zar ne?

28

Anñelika se uhvati za glavu. Desgrez joj ne bi bio ispričao taj dogañaj da ga je smatrao nevažnim. Desgrez je mislio kao i ona: iza neobičnog poduhvata

zatvorskog svečenika stajao je Anñelikin prvi muž. Ali odakle je poslao svog glasnika? Kako je došao u vezu s njim?

— Treba uči u trag tom svečeniku — reče ona. — To neče biti teško. Sječam se da je pripadao redu Desgrez se smješkao.

— Bili biste odličan policajac — reče. — Još je danput ču vam prištedjeti trud. Svečenik se zove otac Antoine. Nije više u Parizu. Več je nekoliko godina galijaški duhovnik u Marselju. Anñelikino se lice razvedri. Sad zna odakle treba početi. Prvo če otiči u Marselj ocu Antoineu. Lako če ga pronači. Svečenik če joj sigurno povjeriti ime tajanstvene

osobe koja ga bijaše poslala Desgrezu da se raspita za sudbinu gospoñe de

? Razmišljala je

Pey~ rac. Možda če znati gdje se nalazi taj neznanac blistavih očiju i griskala gornju usnu. Desgrez ju je podrugljivo gledao.

— Pod uvjetom da uspijete iziči iz Pariza — reče

odgovarajuči na njene misli koje su joj se tako jasn.o mogle pročitati na živahnom licu. — Desgreze, vi me nečete u tome spriječiti.

— Drago moje dijete, ja imam nalog da vas u-

tome spriječim. Zar ne znate da sam ja kad preuz mem neki zadatak, kao pas koji ne ispušta svoj pli jen? Spreman sam da vam dadem sva obavještenja

koja bi vas mogla zanimati, ali zasigurno neču skr- štenih ruku gledati kako hvatate maglu; s tim ne ra- ihmajte.

Anñelika

se

živo

okrene

prema

policajcu.

Njen

pogled

je

vatreno

preklinjao.

— Desgreze! Prijatelju moj!

lice mladog službenika osta neumoljivo.

— Ja sam za vas jamčio kralju^ a takve obaveze ae uzimam olako, vjerujte mi. — I vi se nazivate mojim prijateljem!

28

— Ukoliko ne moram kršiti nareñenla njegova veličanstva.

Razočarenje je pustošilo Anñelikonv kao užarena lava. Mrzila je sada Desgreza> kao što ga je uvijek mrzila. Znala je da je uporan i savjestan u svom poslu i da če pred nju ispriječiti neprelazan zid. Poput lovačkog psa, uvijek bi na kraju uhvatio svoju žrtvu, a kao dobar tamničar,.znat če je čuvati. Njemu se nije moglo umači.

— Kako ste mogli prihvatiti taj gnusni zada

tak kad ste znali da se .tiče-rosne? To vam nikada neču oprostiti. -— Priznajem da sam bio prilično zadovoljan time. što ču vas onemogučiti da počinite glupost.

— Ne miješajte se »u moj život! — poviče ona

izvan sebe. — Mrzim iz dna duše vas i ljude vaše vrste, Gadite mi se svi, -svi koliko vas god ima: pro kleti policajci, lakrdijaši, cjepidlake, licemeri, pu- zavi lakeji koji jedva čekate da vam.gospodar dobaci kost. Desgrez se razvedri i prasne u smijeh. Najviše ju je volio ovakvu, s izrazom Markize anñela, tog tajnog poglavlja njena života, pokopanog ispod raskoši i ugleda. A te bi crte lica poprimala kad god bi se razbjesnila.

— Slušajte, dijete moje

Uhvati je za bradu i prisili da mu gleda u lice.

— Mogao sam ne prihvatiti ovaj zadatak, prem-

da mi ga je kralj povjerio zbog glasa koji uživam.

On dobro zna da vas samo najbolji policajci Pariza mogu zadržati ako ste sebi zabili u glavu da pobjeg- nete. Mogao sam odbiti, ali mi je o vama govorio za

brinuto, uzbuñeno, kao čovjek čovjeku

sa svoje strane, kako sam. vam to več rekao, bio riješen da upotrijebim sva sredstva kako bih vas osu

jetio da još jedanput uništite svoj život. Crte lica mu se ublaže i «neka duboka nježnost prožme mu ©ogled dok je promatrao, malo, zatvoreno lice koje je silojn držao u,svojiin, rukama.

A ja sam

80

„ — Ludice! Draga ludiceJ — prošapče. — Ne zamjerite svom prijatelju

Stavljate na

kocku sve, bez izgleda da išta dobijete. A kraljev gnjev bit če strašan. Ne

može mu se prkositi preko odreñene granice. Slušajte mala Anñeliko mala Anñeliko

jadna

Desgrezu. Hoču da vas poštedim kobne, opasne pustolovine

Nikad joj se ranije nije obračao s toliko ljubavi, kao djevojčici koju pod svaku cijenu treba braniti od nje same, i ona osjeti potrebu da mu nasloni čelo na rame i da zaplače sasvim tiho.

— Obečajte mi — reče on — obečajte mi da čete

biti razboriti, a ja vama obečaj em da ču učiniti sve

da vam pomognem u vašim traganjima

Ali obe

čajte mi! Ona odmahne glavom. Doñe joj želja da popusti, ali nije imala povjerenja

u kralja, nije imala povjerenja u Desgreza. Oni če uvijek nastojati da je

utamniče, da je zadrže. Htjeli bi da ona zaboravi i popusti. A ona nije imala povjerenja hi u samu sebe, bojala se malodušnosti i zamora koji če je jednog

dana nagnati da se upita: a čemu? Kralj če joj se vratiti i-preklinjali je. Bila

je sama, potpuno sama i nenaoružana nasuprot snagama koje su se udružile

zato da joj onemoguče odlazak k ljubljenom čovjeku.

— Obečajte mi — nije popuštao Desgrez.

* Ona ponovo odmahne.

— Magareča glavo! — reče on i pusti je uzdah-

nuvši. — Sada, dakle, počinje utakmica izmeñu nas dvoje. Vidjet čemo tko je jači. U redu, kako vam drago! Sretno vam bilo, Markizo anñela! Unatoč zori1, koja se bijelila kroz prozore, Anñe-lika legne u krevet, ali ne mogaše zaspati. Bila je kao u nekom polusnu, umrtvljenog tijela, ali živa

duha. Pokušavala je slijediti tajanstvenu odiseju gubavog skitnice, zamišljajuči svog muža pod likom usamljenog i odbojnog stvora viñenog kako hramlje po drumovima He-de-Francea usmjerivši svoje korake pre-

31

ma Parizu. Ova posljednja pojedinost morala bi sama po sebi razodti svaku nadu. Kako bi odbjegli zatvorenik, izrazitog ličnog opisa i svjestan da je

potjera za njim, imao hrabrosti da se vrati u Pariz, u taj osinjak? Joffrey de Peyrac ne bi nikad počinio takvu ludost Ali tko zna! Kad je dobro promislila, Anñelika zaključi da mu je baš ovakav postu-* pak svojstven. Pokušavala je pogoditi njegovu ma-misao. Da li bi se zbog nje bio vratio u

Pariz

Zapečačen je bio njegov dom u

četvrti Saint--Paul, lijepa palača Beautreillis koju je sagradio Anñeliki u čast. Sječala se kako je onda često putovao iz Languedosa u glavni grad zato da bi lično nadgledao radove. Da li se prognani Joffrev de Peyrac mogao baviti mišlju da se skloni u svom domu? Lišen svega, možda je smislio plan

neče više nači ni prijatelja, ni svoje kuče

1 Ali kakva smjelost! U Parizu, velikom gradu koji ga bijaše osudio,

da se domogne zlata i dragulja iz tajnog skrovišta za koje je samo on znao? Sto je više razmišljala, to joj se ova pretpostavka činila vjerojatnijom. Joffrev de Peyrac bio je nedvojbeno kadar da stavi na kocku sve3 zato da bi se domogao bar jednog dijela svog blaga. Zlato i novac če mu donijeti spas,

dok je kao bijednik bez sredstava osuñen na lutanje, (bez izgleda da se izvuče. Seljaci če se nabacivati kamenjem na njega, te če ga prije ili kasnije izručiti policiji. A sa šakom bi zlata stekao slobodu! I on je znao gdje če to zlato nači: u svojoj palači Beautredllis gdje je poznavao svaki kutak. Anñeliki ,se činilo da ga čuje. Slijedila je tok njegovih misli, prapoznavala njegov pomalo prezriv na-* ?čin rasuñivanja: „Zlato može sve", govorio je. Samo je častoljublje jednog mladog kralja, jače od pohlepe, nanijelo poraz ovom načelu, ali opče pravilo važi i dalje: s malo zlata bijednik više nije bespomočan. On se uputio prema Parizu. I stigao je ovamo: sad je u to bila sigurna. To je očigledno. U ono vrijeme 'kralj još ne bijaše opljačkao sve njegovo bogatstvo. Palaču još nije bio ponudio princu de Condeu. Pustu

32

palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao. Anñeliki srce jače zalupa.

Da, vidio sam ga u

donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo "

To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beautreillis.

? Korak Velikog šepavca iz

! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u

Prepoznao sam ga

kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je "

Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje

jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja. Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña marMza.

Najedanput

našla je sigurnu nit. „Ja sam ga vidio

poslije lomače. Cuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak

— „Tko ne bi prepoznao njegov korak

Languedoca

hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom

masku

Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio

— Smjesta mi dovedi starog slugu

Kako se

ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou". Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.

— Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan

jako $tar, koji grabi vodu iz zdenca i nosi drva za loženje Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo

sve saznati. Vrati se poslije

33

Neukrotiva Anñdllca

nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro-prije dvije godine. — Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. — Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sječanju. „Naslonio se o vrata kapelioe " Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala od kordobske kože i malim oltarom od zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesñiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne. — Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te molim Nije znala šta .bi još rekla. On je bio tu jedine noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij? Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve što se tu nalazi, potječe od grofa de Pejrraca. Princ ñe Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio. Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao

otkriti

Anñelika ustane

5 počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po

drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrañena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle!

Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je bila prazna Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju. — On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao.

Ali poslije toga

Što se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači

?

?

34

35

III

FLORIMONDOVE LUDORIJE Kad je pošla u Sairit-Clouñ po Florimonda, An-ñelika shvati da se Desgrez, nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Penjuči se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana.

rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz. — Kraljeva zapovijed, gospoño!

Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Revniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada. „Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti! Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi." Stisla je zube i šake, a kočijašu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je

rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrejr de Pevrac, sakat i progonjen, uspio

je

tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči

!

36

Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama, gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.

— Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita

Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram

li se vratiti u VersaiUes? Ta u Saint-Cloudu sam se

iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost. Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom. — Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra vog koji je tako nezgrapan. — Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga opat ñe Lesdiguieres. Anñelika odvrati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem crnomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrejr de Pevrac je poslao tajnog izaslanika da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je 'bio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvoliti da se čine takve stvari!

U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom i svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom

37

gnjevu neče usuditi da dime u maržalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove. „Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se vratiti " Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.

— Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni.

— Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi

ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve

čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de Lesdiguieresa:

— Florimonde, ne smijete zbijati šale s tim stva

rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za

brinjava. Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:

— Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti —

vi ste dražesni

— Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni

Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose

glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Henrija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela. I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru.

38

— Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña?

Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se,

za kaznu drži u Parizu?

— Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u

što se ti to miješaš! Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao

izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.

— Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz

umiljat smiješak. Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?" Florimond se pravio važan i glumio sivu eminenciju. Dužnost velikog admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxu, a položaj ministra rata

Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa.

— Jeste li ozlovoljili kralja? Cime?

Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom,

koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u

rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna biča i da misle vlastitom glavom. Blago odgovori na Florimondovo pitanje:

— Da, ozlovoljila sam kralja i on

mi

to

nije

oprostio. Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na

licima dvorana u nemilosti. — Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.

Gadura!

— Florimonde, kakav je to rječnik? Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata.

— Priča se da se spremate na put?

— Tko priča?

— Priča se.

— To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju.

— Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali

bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom? Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antoinea i u kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju.

— Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre

man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u

40

Poitouu. Opat de Lesdiguieres če Vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti. Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimondu i uzme ga u zaštitu ako ustreba. Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo

mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva,

on

digne glavu i izjavi suho:

Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje

mi

drugo nego da poñem Cantorovim stopama.

— Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po

tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti?

— O ne! — rede dječak dobro raspoložen.

— Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom?

— Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak

draže krstarila po moru nego bubati latinski kod isu

sovaca

— Ali

Cantor je mrtav, Florimonde.

Florimond samouvjereno odmahne glavom. — Ne, on je otišao mom ocu.

Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.

— Sta

Florimond je pogleda pravo u lice.

šta si to rekao?

— Da! Mom ocu

!

Onom

vi

znate

?

Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije

0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a

sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo

morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja,

1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.

4J

Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato što su znali.

— Tko vam je rekao? Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice. Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i 'igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je. Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav.

— Majčice moja

! — prošapče.

Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Pejrraca.

— ?naš li da si jako sličan svom ocu?

— Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao.

— Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa znali ?

— I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra

veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek

je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još

izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom

životu

To je bio čovjek koji je znao sve, čak da

pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaod ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobječva on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ.

— A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ. — Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime saopčio kao veliku tajnu: grof de Peyrac. Sječam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro- blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si novi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na

suhom. Zatim je Jdepetala i klepetala. Sto je to bilo

smiješno

nas se time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira:

„Tko je naš otac, Barbo? Je li to nm, grof de Pevrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine drumski razbojnici Anñelika užasnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUi: !

! A bila je toliko glupa i povjerovala da

42

43

nosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled. — Samo pjevanjem — promrmlja Florimond koji je slijedio svoju misao Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan. „Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome što ih moja djeca čine !" Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja. Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja.

Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni

što je on naš otac i što je umakao zlobnicima

onda je^ Cantor sebi uivrtio u glavu da mora otiči na more i tražiti ga. — Zašto na more?

A

— Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu

neodreñenim pokretom. Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasna predodžbu, ali je očito zamišljao da ono vodi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je shvačala.

— Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi

Florimc-nñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila

je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi u njoj prepoznati i reči mi gdje je

.„ Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom.

— Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče

Florimond. — Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u "

Mama, vjerujete li

glavu, gori je od svoje majke

da je pronašao mog oca? Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom

platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno lice stisnutih usama kako lebdi u smaragdnoj

prozrač-

44

IV

PODZEMNI HODNIK Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz.

— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog

oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu

čilo, jer kralj je pravedan Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:

— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao.

— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. —

Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on

vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoče li mu dati njegov raniji položaj? Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.

— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad

ni

moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala

da

je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da

sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova

mo po zlato. x. To je neosporno

nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti?

a ipak se čini

Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:

— Ti, ti znaš i to?

— Znam.

A onda joj šapne u uho:

— Kroz podzemni hodnik zdenca!

— Sta hočeš time da kažeš? Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su

na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da

bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih, Onda

nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi. Pogledajte. — Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu.

— Pričekajte. Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage.

Dječak zaustavi lanac na pola puta.

47

IV

PODZEMNI HODNIK Pošto j[e neko vrijeme šutio, Florimonñ podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz.

— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog

oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu čilo, jer kralj je pravedan Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:

— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao.

— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimonñ. —

Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao.

Hoče li mu dati njegov raniji položaj? Anñelka uzdahne; teško joj je bilo pri duši.

— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad

ni

moj maK dječače. Donedavna sam i sama vjerovala

da

je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da

sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova

mo po zlato. x. To je neosporno

nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju

probiti?

a. ipak se čini

Vidje kako Florimonñ klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:

— Ti, ti znaš i to?

— Znam.

A onda joj šapne u uho:

— Kroz podzemni hodnik zdenca!

— Sta hočeš time da kažeš? Tajanstvena izgleda, Florimonñ se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno

sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimonñ. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi.

Pogledajte. — Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu. — Pričekajte. Florimonñ stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta.

47

I

— Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza

brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno

na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je završa

vao u predgrañu Saint-Antoine gdje

katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u

jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne?

ulazi

u

stare

— Kako saznati da U je podzemni hodnik jo*

prohodan? — prošapče Anñelika.

— Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri

žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo

dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Languedoca Anñelika ispitivački pogleda svog sina.

— Horimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi,

ti i Cantor

— Jesmo! Jesmo! — odgovori Morimond nehaja no — i to više puta, uvjeravam vas.

Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.

da ste silazili u ovaj zdenac?

— Barba bi nas ovdje čekala moleči

krunicu,

unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče. — Ta je debela glupača znala sve! — Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal

— To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete

takvim opasnostima a da meni Bije rekla ni riječi

Gospo! Bojala se da čemo joj opet paliti ta

bane.

Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko

liko vručih šamara

?

palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao. Anñeliki srce jače zalupa.

Da, vidio sam ga u

donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo

poslije lomače, čuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu

srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beau-treillis.

? Korak Velikog šepavca iz

Languedoca

Prepoznao sam ga

hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom

! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u

Najedanput

našla je sigurnu nit „Ja sam ga vidio

"

— „Tko ne bi prepoznao njegov korak

kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je

masku

Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja.

Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio

"

Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña markiza.

— Smjesta mi dovedi starog slugu

Kako se

ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou".

Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.

— Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan

jako star, koji grabi vodu iz zdenca i noei drva za loženje Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo sve saznati. Vrati ae poslije

3 Neukrotiv« AnñeHfca

33

nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro prije dvije godine.

— Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. —

Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju

tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sječanju.

„Naslonio se G vrata kapelice

Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala oñ korñobske kože i malim oltarom oñ zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesdiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne.

."

— Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam

griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te mo lim

Nije znala šta .bi još rekla.

On je bio tu jedne noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij? Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve Sto se tu nalazi, potječe od grofa de Peyraca. Princ de Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio. Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao

otkriti

Anñelika ustane

34

i počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrañena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle! Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je bila prazna Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju. — On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao.

Ali poslije toga

Sto se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom

do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači

35

?

?

?*y

III

FLORIMONDOVE LUDORIJE Kad je pošla u Sairit-Cloud po Florimonña, An-ñelika shvati da se Desgrez. nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Perijuči se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana. rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek

što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz. — Kraljeva zapovijed, gospoño! Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Reyniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada. „Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti! Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi." Stisla je zube i šake, a kočijasu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrev de Pevrac, sakat i progonjen, uspio

je

tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči

!

36

Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog

odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.

— Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita

Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram

li se vratiti u Versailles? Ta u Saint-Cloudu sam se

iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost. Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom. — Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra vog koji je tako nezgrapan. — Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga opat de Lesdiguieres. Anñelika oñvfati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem cmomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrev de Pevrac je poslao tajnog izaslanika

da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je toio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvolila da se čine takve stvari! U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom j svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom

37

gnjevu neče usuditi da dirne u maršalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove. „Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se vratiti " Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.

— Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni.

— Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi

ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve

čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de Lesdiguieresa:

— Florimonñe, ne smijete zbijati šale s tim stva rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za brinjava. Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:

— Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti —

vi ste dražesni

— Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni

Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose

glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Hernija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela. I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru.

38

— Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña?

Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se,

za kaznu drži u Parizu?

— Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u

što se ti to miješaš! Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao

izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.

— Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz

umiljat smiješak. Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?" Florimond se pravio važan i glumio sivu.eminenciju. Dužnost velikog admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxui, a položaj ministra rata

Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa.

— Jeste li ozlovoljili kralja? Cime?

Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom,

koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u

rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna biča i da misle vlastitom glavom. Blago odgovori na Florimondovo pitanje:

— Da, ozlovoljila sam kralja i on

mi

to

nije

oprostio. Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na

licima dvorana u nemilosti. — Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.

Gadura!

— Florimonde, kakav je to rječnik? Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga

filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata.

— Priča se da se spremate na put?

— Tko priča?

— Priča se. — To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju. — Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom? Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antodnea i u kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju.

— Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u

40

Poitouu. Opat ñe Lesdiguieres če vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti. Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimotndu i uzme ga u zaštitu ako ustreba. Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo

mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva,

on digne glavu i izjavi suho:

— Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje

mi drugo nego da poñem Cantorovim. stopama.

— Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti?

— O ne! — reče dječak dobro raspoložen.

— Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom? — Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak draže krstariti po moru nego bubati latinski kod isu sovaca.

— Ali

Florimond samouvjereno odmahne glavom. — Ne, on je otišao mom ocu.

Cantor je mrtav, Florimonde.

Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.

— Sta

Florimond je pogleda pravo u lice.

šta si to rekao?

— Da! Mom ocu

!

Onom

vi

znate

?

Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije

0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a

sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo

morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja,

1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.

41

L

Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato Sto su znali.

— Tko vam je rekao? Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice.

Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je. Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav.

— Majčice moja

! — prošapče.

Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Peyraca.

— ?naš li da si jako sličan svom ocu?

— Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao.

— Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa znali ?

— I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra

veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek

je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još

izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom

životu

To je bio čovjek koji je znao sve, čak da

42

pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaoti. ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobječVa on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je

govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ.

— A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ.

— Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam

je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime saopčio kao veliku tajnu: grof de Pevrac. Sječam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro- blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si

novi?"

suhom. Zatim je klepetala i klepetala. Sto je to bilo

smiješno

nas se "time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira:

„Tko je naš otac, Barbo? Je li to fm, grof de Peyrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna

o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine drumski razbojnici

Barba je ostala

otvorenih usta kao riba na

!

A bila je toliko glupa i povjerovala da

Anñelika užñsnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani

koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUil

43

I

Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja. — Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni

što je on naš otac i što je umakao zlobnicima

onda je^Camtor sebi uvrtio u glavu da mora otiči na more i tražiti ga. — Zašto na more? — Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu neodreñenim pokretom. Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasnu predodžbu, ali je očito

zamišljao da ono voñi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je shvačala.

A

— Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi

Florimonñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila

je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi

u njoj prepoznati i reči mi gdje je

Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom.

.„

— Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče

Florimonñ. — Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba

je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u "

glavu, gori je od svoje majke

da je pronašao mog oca? Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti

podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno Hce stisnutih usana kako lebdi u smaragdnoj

prozrač-

Mama, vjerujete li

nosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled.

— Samo pjevanjem — promrmlja Florimonñ koji je slijedio svoju

misao Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan. „Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome Što ih moja djeca čine !" Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja.

44

45

IV

PODZEMNI HODNIK Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice

poprimi tjeskoban i tužan izraz.

— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog

oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu

čilo, jer kralj je pravedan

Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:

— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao.

— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. —

Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao.

Hoče li mu dati njegov raniji položaj?

Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.

— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad

ni

moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala

da

je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da

sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova

mo po zlato. 4. To je neosporno

nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti?

a ipak se čini

Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:

— Ti, ti znaš i to?

— Znam.

A onda joj šapne u uho:

— Kroz podzemni hodnik zdenca!

— Šta hočeš lime da kažeš?

Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno

sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da

bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda

nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi. Pogledajte.

— Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu.

— Pričekajte.

Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta.

47

li

ti

I

 

Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza

brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno

na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su

sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je zavrSa-

vao u predgrañu Saint-Antoine gdje

katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u

jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne?

ulazi

u

stare

— Kako saznati da li je podzemni hodnik jo$

prohodan? — prošapče Anñelika.

— Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri

žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra

ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Langueñoca Anñelika ispitivački pogleda svog sina.

— Florimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi,

ti i Cantor

da ste silazili u ovaj zdenac?

— Jesmo! Jesmo! — odgovori Florimond nehaja no — i to više puta, uvjeravam vas.

Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.

— Barba bi nas ovdje čekala

moleči krunicu,

unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče.

— Ta je debela glupača znala sve!

— Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal

— To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete

takvim opasnostima a da meni sije rekla ni riječi

— Gospo! Bojala se da čemo Joj opet paliti ta

bane

Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko liko vručih šamara

?

Florimond ne odgovori. Okači kabao o kuku 1 postavi svjetiljku na kamenu ogradu. U zdencu ponovo zavlada mrak i tajanstvenost Anñelika preñe rukom, preko lica pokušavajuči da sredi svoje misli.

— Ne razumijem kako je mogao

Razmisli još malo.

— reče ona.

— Da. Kako je mogao sam iziči iz zdenca? Bez

pomagača?

— To nije teško. Male željezne kuke zabijene su

u stijene u tu svrhu. Ali Pascalou nije htio da se nji

ma služimo, jer smo mi bili još premali, a on pak več malo prestar. Prema tome, bili smo prisiljeni da tra

žimo Barbinu pomoč i trpimo njene jadikovke. Kad je stari Pascalou osjetio da mu se bliži kraj, poslao je po mene u Versailles. Opat i ja bacili smo se u sedlo. Mama, tužno je gledati kako umire dobar slu ga. Držao sam mu ruku do zadnjeg trenutka.

— Dobro si učinio, Florimonde moj.

— A on mi je rekao: „Treba održavati zdenac za

slučaj da se gospodar vrati." Ja sam mu to obečao Svaki put kad doñem u Pariz, silazim i provjeravam da li je ureñaj u redu.

— Ti to radiš

— Da. Dosta mi je Barbe. Sad sam dovoljno ve lik da se i sam mogu snači.

— Silaziš po željeznim kukama?

sam?

— Pa da! To je

vrlo jednostavno,

uvjeravam

vas. Potrebno je samo malo spretnosti. —. A opat se nikad nije usprotivio tvojim ludostima? — Opat ništa ne zna. On je spavao. Ne vjerujem da je ikad išta posumnjao. — Ah, moja djeca imaju jako dobre čuvare! — reče Anñelika gorko. — Dakle, noču se upuštaš u ove

opasne pothvate? Zar

Florimonde, biti sam samcat noču u podzemnom

hodniku?

49

4 Neukrotiva Anñelika

zar te nikad nije bilo strah,

o6z

o'qo n

Dječak odmahne glavom. Ako se ponekad i bojao, on to ne bi nikad priznao.

— Cuo sam da mi se otac bavio rudnicimp

Možda se zbog toga volim zadržavati pod zemljom. Gledao ju je odozdo, polaskan divljenjem koje nije mogla sakriti, a ona je

na mjesečinom obasjanom dječjem licu prepoznala podrugljivu boru na usni, iskru mračnog pogleda i onaj malko satanski izraz zadnjeg tuluškog grofa

koji je toliko volio da sablažnjava, straši i zaprepaštava bojažljive grañane.

— Ako hočete, majko, odvest ču vas u podzemni hodnik.

50

V

MARSELJ

Kraljevska je galija polako ulazila u marseljsku luku. Kao požar su se na glatkoj površini zaljeva odražavale njene zastave od grimizne svile i njihove vjetrom iskrivljene zlatne rese, plameni grbovi koji su na vrhu jarbola nosili admiralov znak, i barjak mornarice, takoñer crven i izvezen zlatnim ljiljanima. Na obali odmah nastade opče komešanje izazvano znatiželjom. Prodavačice ribe i cviječa zgrabiše svoje košare sa smokvama i mimozama, s dinjama ili karanfilima, s ribom ili školjkama. Glasno razmjenjujuči mišljenja, pohrle tamo gdje je lijepa laña imala da pristane. Otmjene

gospoñe što su besposleno lunjale sa svojim psičima, i ribari u crvenim

kapama koji su krpali mreže, takoñer se upute prema pristaništu. Dva turska nosača u širokim zelenim i crvenim hlačama, čija su se kao mahagonij smeña poprsja kupala u znoju, ispuste goleme svežnjeve sušene ribe, sjednu na nju, izvuku iza pojasa dugačke lule i zapale ih. Dolazak galije dozvolio im je da povuku nekoliko dimova, jer je užurbana radinost u velikoj luci popuštala. Kapetani, koji su nadzirali ukrcaj u neki brod, trbušasti trgovci

koji su trčali tamo-amo i za njima njihovi pisari i pomočnici, odlože vage i malo odahnu. Svijet je išao na galiju kao na predstavu, ne toliko da bi se divio skladnosti njenih oblika i njenim nakičenim oficirima, več više