P. 1
Anne i Serge Golon - Andjelika 04 - Andjelika neukrotiva.d…

Anne i Serge Golon - Andjelika 04 - Andjelika neukrotiva.d…

|Views: 2,109|Likes:
Published by marija78

More info:

Published by: marija78 on Jun 18, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/11/2014

pdf

text

original

Anne i Serge Golon ANðELIKA 4 NEUKROTIVA

??."*«

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON INDOMPTABLE ANGELIQUE ANNE I SERGE GOLON NEUKROTIVA S FRANCUSKOG PREVEO: ZLATA CEMELJIC UREDNIK: STANKO SKUNCA 1980. OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercišr. Distributer MORA VA FILM, Beograd © 2966 by Opera Munñi, Pariš Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays. PRVI DIO ODLAZAK DESGREZ ODBIJA ANðELIKu Kočija gospodina Desgreza, pomočnika šefa t^ licije, iziñe kroz kolni ulaz njegove kuče i polako zao-krene klateči se na kaldrmi ulice Commanderie u predgrañu Saint-Germain. Bila su to otmjena kola, nenapadna ali bogata,

izrañena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na često navučenim zavjesama, sa dva šarca, jednim kočijašem, jednim slugom; ukratko, tipična kočija za činovnika na visokom položaju, imučnijeg nego što je to želio da pokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen. Lijepom bi čovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, priličilo da uza se ima jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih kčeri iz otmjenih grañanskih krugova, koje krute majke i despotski očevi odgajaju u sjeni ovih istih obitavališta u predgrañu Saint-Germain. Ali se druževnom i podrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnih žena i sumnjivih lica na pragu njegove kuče miješalo s posjetiocima koji su nosili vrhunska meñu istaknutim imenima kraljevstva. Kočija malo zaškripi prelazeči jarak izlokan posred ulice, a konji upriješe sa sve četiri dok ih je kočijaš vračao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne večeri, krotko su se sklanjali, k zidu.

Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu čekala. Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz okno Sto je zbog žege bilo širom otvoreno. — Gospodine Desgreze — reče veselo — smijem li sjesti uz vas i zamoliti vas za mali razgovor? Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac se trgne, a lice mu istog časa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebno da neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna An-ñeliku. — Vi? — progumña bijesan. —- Zar vi zbilja ne razumijete francuski? Nisam li vam rekao da vas više ne želim vidjeti? — Da, znam, ali se radi o nečem vrlo, vrlo. va žnom, a vi mi jedini možete pomoči, Desgreze. Kole bala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila do istog zaključka: ne postoji osim vas nitko tko bi mi mogao pomoči. — Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti! — protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja mu inače nije bila svojstvena.

Bezočan i tvrd, uvijek je znao obuzdati evoje prve porive. Ali sad, neočekivano, nije više vladao sobom. Anñelika nije očekivala ovakvu provalu bijesa. Predviñala je, doduše, da če najprije odbiti, jer je ovim postupkom kršila napola dato obečanje da ga više neče uznemirivati. Ali ono što je doznala od kralja bilo je od izuzetne važnosti i potislo je sve obzire što ih je ona imala prema srcu tog tvrdokornog i u nju zaljubljenog policajca. Previše joj je bio potreban. Nije se začudila kad joj je u njegovoj kuči u dva navrata rečeno da gospodin pomočnik šefa policije nije tu i da ima malo izgleda da če ga zateči kad iduči put doñe. Stoga je vrebala pogodan trenutak da se s njim sretne, potpuno uvjerena da če je na kraju ipak s&uušati, da če na kraju ipak popustiti

— Stvar je vrlo važna, Desgreze! — preklinjala je poluglasno — moj muž je živ. — Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti — ponovi Desgrez po treči put. — Imate dovoljno prijatelja koji če se pozabaviti s vama i vašim mu žem, živim ili mrtvim. A sad pustite ta vrata, konji samo što nisu krenuli. — Ne, neču ih pustiti — reče Anñelika razjarena — vaši če me konji vuči po pločniku, ali vi -čete me na kraju ipak saslušati — Pustite ta vrata! Desgrezov je glas bio opak I oštar. Uzme Stap i njegovom ukrašenom jabukom snažno udari Anñe-liku po zgrčenim prstima. Mlada žena jaukne i olabavi prste. Kočija istog trena pojuri. Anñelika posrne. Trgovac vodom, koji je promatrao cijeli prizor i gledao kako ona od prašine čisti suknju, podrugljivo reče: — Večeras nemaS sreče, ljepotice moja, moraš se 8 tim pomiriti. Veliku je ribu teško upecati. Doduše, priča se da ovaj tu voli lijepe djevojke i gospoñe...! Treba priznati da si imala vraškog izgleda. Samo si izabrala krivi trenutak, to je sve. Hočeš li pehar v.oñe, da doñeš k sebi? Sparina je, grlo se čovjeku suši. Moja je voda čista i zdrava. Šest novčiča pehar. Anñelika se udalji bez rijeci Bila je duboko povrijeñena Desgrezovim nečuvenim ponašanjem. Razočarenje joj preñe u tugu. Muška sebičnost, reče sama sebi, prelazi sve granice. Naravno, on se htio zaštiti od ljubavnih patnji time što če je potpuno prepustiti zaboravu. A zar se nije mogao još jedanput

malko žrtvovati, sad kad je tako bespomočna i ne zna kome da se obrati, za što da se odluči? Desgrez joj je jedini mogao pomoči. Poznavao ju je još u doba Peyracove parnice u kojoj je kao odvjetnik uzeo učešča. A uz to je on bio policajac. Njegov bi neobično živ duh znao lučiti stvarnost od mašte, izvuči zaključke, odrediti polaznu tačku za istraživanje, tko zna, možda je i on sa.svoje strane otkrio koju pojedinost neobične pripovijesti Znao je toliko taj1 nih i zaboravljenih stvari. Čuvao ih je uredno razvrstane u svojoj podsvijesti ili pohranjene u obliku papira i izvještaja u kovčezima i škrinjama. Osim toga, osječala je neodoljivu potrebu — a to ni samoj sebi nije htjela priznati — da s Desgrezom podijeli užasan teret vlastite tajne, pa da ne bude više sama sa svojim ludim nadama i krhkim radostima koje sumnja razara kao Sto ledeni vjetar razara treperavi plamen. Govoriti s njim o prošlosti, o budučnosti, tom nepoznatom ponoru gdje možda na nju vreba sreča: „Ti dobro znaš da postoji nešto što te čeka tamo dolje, na dnu tvog života... Ti se toga nečeš odreči..." Upravo joj je Desgrez te riječi nekoč rekao, a sad ih se tako opako odrekao. Odmahne rukom u nemočnom bijesu. Hodala je brzo zahvaljujuči kratkoj suknji i ljetnom ogrtaču koje bijaše od Janine posudila da bi se lakše umiješala meñu svjetinu i bila neupadljiva dok bude čekala Desgreza pred njegovom kučom. Čekala je puna tri sata. A šta je dočekala! Noč se spuštala i pješaka je bilo sve manje po ulicama. Prelazeči preko Novog mosta, Anñelika se okrene. Trgne se neugodno iznenañena. Slijedila su je dva čovjeka koje prije nekoliko dana bijaše primijetila na prilazima svojoj palači. Slučajnost? Možda. Ali joj se ipak činilo čudnim što se onaj klipan crvena lica, koji je neprestano prodavao zjake u predjelu Beau-treillisa, morao baš danas, u ovo doba noči, šetati po Novom mostu i predgrañu Saint-Germain. „Tihi obožavalac, bez sumnje. Ali u svakom slučaju neugodan. Ako s ovim svojim majstorijama nastavi još koji dan, naložit ču Malbrantu Glavosjeku da ga neupadljivo obavijesti neka sreču potraži drugdje..." Kraj Palače pravde unajmi nosiljku i lučonošu. Zaustavi nosača na Obali Celestina, na nekoliko koraka od sporednog ulaza u svoju oranžeriju. Proñe 10 kroz staklenik gdje se širio opori miris 'još zelenih plodova što su u velikom broju, kao lopte, visili na granama nježnih stabala, zasañenih u srebrnim po

sudama. Prošla je pored srednjovjekovnog zdenca s kamenim nemanima i krišom se popela po stepeni cama. * U njenim je odajama kraj pisačeg stola od eba-novine i sedefa gorjela svetiljka. Tu sjedne i umorno uzdahne. Jednim se zamahom oslobodi cipela. Bose su joj noge gorjele. Bijaše se odvikla od hodanja po neravnom pločniku uličica, a gruba ju je.koža slu-škinjinih cipela uslijed vručine nažuljila. „Nisam tako izdržljiva .kao prije. A kad pomislim da mi predstoji naporno putovanje...". Mučila ju je pomisao na odlazak. Gledala je sebe po drumovima, bosonogu, kukavnu hodočasnicu ljubavi u potrazi za svojom izgubljenom srečom. Otputovati ...! Ali kuda? Tada bi se još više udubila u spise koje joj je dao kralj, u tih nekoliko listova od vremena uprljanih, sa žigovima i potpisima. Oni su jedina opipljiva istina o nevjerojatnom otkriču. Kad bi joj se učinilo da sanja, ponovo bi uranjala u njih i saznavala da je gospodinu Arnaudu de Calistereu, poručniku kraljevih mušketira, lično' kralj povjerio zadatak, a ovaj se zakleo da če sve ostati u največoj tajnosti. Odabrao je Šest drugova za pomočnike, sve same mušketire u puku njegova veličanstva, poznate po odanosti kralju i. po šutljivpj naravi. Nije im, kao u stara vremena, trebalo odrezati jezik; oni su i bez toga šutjeli kao zaliveni. Na drugom lističu, koji gospodin de Calistere bijaše sastavio kao prava cjepidlaka, nalazio se spisak troškova što ih je ovaj zadatak prouzročio: 20 livara za unajmljivanje krčme „Plavi vinogradi" ha dan smaknuča; 30 livara vlasniku krčme, gazdi Gilbertu, da o tome ne govori; 11 10 Urara mrtvačnici za leš koji je ipaljen umjesto osuñenika; 20 livara plačeno za šutnju dvojici mladiča koji su izručili tijelo; 50 livara krvniku za čuvanje tajne; 10 livara za barku natovarenu 'sijenom, koja je unajmljena za prevoz zatvorenika od luke St-Landry do izvan Pariza, 10 livara lañarima da šute; 5 livara za pse koji su unajmljeni radi traganja za zatvorenikom poslije njegova bjekstva... (Ovdje je Anñeliki srce stalo divlje udarati.) 10 livara zakupnicima koji su iznajmili pse i pomogli pri pretraživanju rijeke. Ukupno 165 livara. Anñelika odloži brojke brižljivog Arnauda de Ca-listerea i nadvije se nad izveštaj koji je ovaj sastavio pun strepnje:

„ ... Zaustavili smo se oko ponoči nizvodno od Nanterrea i tu uz liticu usidrili barku kojom smo prevozili zatvorenika. Svi smo pošli na počinak, a jednog sam stražara ostavio kraj zatvorenika. Otkako smo ga primili iz krvnikovih ruku, nije davao znake života. Morali smo ga nositi kroz podzemni hodnik od podruma krčme „Plavi vinogradi" do luke. Otada je ležao pod sijenom jedva dišuči..." Anñelika sebi dočara veliko, izmučeno tijelo, več zamotano u osuñenički bijeli plašt kao u mrtvačku ponjavu. „Prije nego što sam se predao snu, upitao sam ga da li mu što treba. Činilo se da me ne čuje." U stvari je gospodin de Calistere, dok se u svojoj kabanici »predavao snu", bio siguran da če svog zatvorenika sutradan zateči više mrtva nego živa. Meñutim, on ga uopče više sije zatekaol 12 Anñelika prasne u smijeh. Jof?rey de Peyrac pobijeñen, na samrti, mrtav, ta joj je slika uvijek izgledala lažna i neprilična. Nije joj uspijevalo da ga „vidi" takvog. Prije ga je zamišljala onakvog kakav mora da je ostao do kraja: oprezna i budna duha u iscrpljenom tijelu, nagonski se suprotstavljajuči smrti, riješen da se muški drži do zadnjeg časa. Čudesne li volje! Takav kakvog ga je poznavala, bio je nesumnjivo sposoban i za teže pothvate. Ujutro su ugledali samo udubak što ga je njegovo tijelo ostavilo u sijenu. Stražar je priznao da je smatrao suvišnim strog nadzor nad samrtnikom, pa se, onako umaran, i on predao boginji sna. „Nestanak zatvorenika nije time postao manje zagonetan. Kako se čovjek, koji više nije imao snage da oči otvori, mogao iskrastiL iz čamca, a da mi to nismo opazili? I šta se moglo dogoditi poslije toga? Ako se u takvom stanju, napola gol, i uspio dovuči do obale, nije mogao dospjeti daleko a da ne bude uočen." Odmah su se dali u potragu digavši na uzbunu seljake i njihove pse. Ovi su bezuspješno njuškali po obali. Iz toga je izveden zaključak da je zatvorenika, pošto se poslednjim, očajničkim naporom ižuljao iz barke, odnijela matica. Preslab da se dalje bori, utopio se. Meñutim, jedan se seljak kasnije požalio da mu je čamac te noči ukraden; poručnik mušketira nije prešao preko ove nove pojedinosti. Čamac je pronañen u blizini Pochevillea. Čitav je predio pročešljan, a mještani ispitivani nisu li možda naišli na mršavog šepavog skitnicu. Nekoliko potvrdnih odgovora uputilo je mušketire prema malom samostanu, skrivenom meñu topolama. Opat predstojnik je priznao da je prije tri dana pružio gostoprimstvo jednom od onih gubavaca kakvi još lutaju poljima

Bijaše to bijednik sav u ranama, a lice je, očito zato što je bilo suviše jezivo, skrivao prljavim krpama. Je li bio velik, šepav? Da... Možda. Redovnici nisu bili sigurni. Je 1S li govorio biranim riječima, neuobičajenim za siat-nicu? Ne, bio je nijem. Samo bi s vremena na vrijeme promuklo kriknuo, kako to čine gubavd. Predstojnik mu je saopčio da ga mora odvesti u najbližu bolnicu za gubavce. čovjek se nije protivio. Sjeo je u dvokolioe brata laika, ali je kasnije pobjegao. Kako je put vodio kroz šumu, izgubio mu se trag. Ponovo je viñen u blizini Saint-Denisa na prilazima Parizu. Je li to bio isti ili drugi gubavac? I opet je Arnaud de Calistere, koji je imao posebna ovlaščenja od kralja, digao na uzbunu čitavu parišku policiju. Pune tri sedmice po nestanku zatvorenika, za kojeg je poručnik bio odgovoran, nisu kroz vrata Pariza ušla ni kolica, a da nisu prekopana od vrha do dna, niti ijedan pješak ili konjanik, a da mu nisu izmjerene obje noge i proučena svaka crta lica. Spisi što ih je Anñelika listala, obilovali su izvještajima iz pera običnih, ali revnosnih podoficira koji su opisivali kako su „tog dana uhvatili starca nejednakih nogu, ali zdepastog i ne lijepog, a niti unaka-ženog... ili nekog maskiranog velikaša koji je, meñutim, masku nosio zato što je išao ljubavnici, i čije su noge bile jednake dužine", itd... Gubavu protuhu nisu našli. Ali bilo je znakova da je u Parizu. Zavladao je opči strah. ličio je na ñavola. Mora da mu je lice bilo jezivo, buduči da ga je uvijek pokrivao platnom ili čak nekom vrstom kukuljice. Jedne noči ga je uhvatio neki policajac, ali nije smogao hrabrosti da mu skine kukuljicu, a on je nestao prije nego što je uspio dozvati vojnike iz stra-žamice. Ovim svršavaju nagañanja u istrazi o gubavcu skitnici. Istovremeno je u Gassicourtu, u trščaku nizvodno od Mantesa, pronañen leš čovjeka koji se utopio otprilike mjesec dana ranije. Tijelo je več bilo u raspadanju, pa se moglo utvrditi samo da je čovjek bio visoka rasta. Poručnik de Calistere je u izvještaju kralju s olakšanjem primijetio da je jedino ovakav završe14 tak i predviñao. Bjegunac nije shvatio da ga je kralj pomilovao i u zadnji čas oteo plamenu. Bog ga je kaznio izručivši ga ledenoj rijeci. Sve je bilo u redu! Ne! Ne! — usprotivi se Anñelika. Užasnuta odgurne tužni završetak. Uhvatila se za

ono nekoliko riječi što ih je dodao sudac iz Gassi-courta koji je sačinio zapisnik o otkriču ovog tijela: „Nekoliko mu se dronjaka crne kabanice još lijepilo o ramena." Kad je pobjegao iz čamca, imao je na sebi samo bijelu košulju. Ali je Arnaud de Calistere u svom izvještaju podvukao: „Lični opis utopljenika tačno odgovara ličnom opisu našeg zatvorenika..." — A bijela košulja? — reče Anñelika glasno. Branila je svoju varavu nadu od sjenki sumnje. Neki strah se uvuče u nju. Možda su mušketiri po-gubljenku navukli crnu kabanicu prije nego što če ga kroz podzemni hodnik dovuči do čamca koji ga je imao odvesti izvan Pariza. Kad bih mogla pronači i ispitati tog Arnauda de Calisterea ili nekog od njegovih saučesnika, pomisli. Pokusa se prisjetiti. Nikad nije čula to ime dok je bila na dvoru. Ali bi bilo dosta lako saznati šta se zbilo s negdašnjim poručnikom kraljevih mušketira. Jedva je deset godina proteklo od ovih dogañaja. Deset godina! Naizgled malo, a u isto joj se vrijeme činilo kao da je otada proživjela nekoliko života, na-izmjenice u najcrnjoj bijedi i u največem blagostanju. Preudala se. Bila je gospodarica kraljeva srca. Sve je to minulo kao kakav san. Pismo gospoñe de Sevigne ležalo je otvoreno, kraj razbacanih papira, na spuštenoj polici pisačeg stola: „Uskoro če se navršiti dvije sedmice, mila moja, otkako vas ne vidimo u Versaillesu. Ne znamo šta da mislimo. Kralj je neraspoložen... Što se dogaña?" Anñelika slegne ramenima. 1S «P* Uistinu je napustila Versailles. Neče se u njega vratiti NIKADA. To je neopoziva odluka. Marionete če ubuduče igrati kolo bez nje. Več je i zaboravila da postoje. Sva se usredotočila na onu daleku viziju zimske noči i teretne brodice uz zaleñenu obalu. Ona joj je dala snage za novi život. Zaboravila je svoje tijelo koje su drugi posjedovali, svoje novo lice, to savršeno lice od kojeg je strepio kralj, i tragove života koje joj je okrutna sudbina utisnula. Učini joj se da je nekim čudom postala čista, samopouzdana i bezazlena kao u ranoj mladosti, sasvim nova žena, beskrajno nježna i privržena njemu...

Anñelika še namršti. Opet neki luñak! Pomisli na čovjeka koji je, čini se, slijedi več cijeli tjedan. — Kako izgleda? Malen, debeo, crvena lica? — Ne, bogme! Prije bih rekao da je baš lijep .momak. Ili bolje rečeno, teško je dati sud o njego vu izgledu. Nosi masku, šešir nabijen na čelo, a ogrtač navučen do nosa. Ali ako želite znati moje mišljenje, gospoño, to je pristojan čovjek. — Koji se u kuče uvlači noču preko krovova... ? No, dobro. Dovedite ga, Malbrante, ali budite sprem ni da dignete uzbunu. Unatoč svemu bila je znatiželjna, ali več na prvi pogled prepoznade priliku koja je ulazila.

Neki vas čovjek traži! Sijeda glava Malbranta Glavosjeka se čudno ocrtavala na zidu pred njom. — Neki vas čovjek traži — ponovi glas. Ona poskoči i malo zatetura. Mora da je zaspala, onako sjedeči na stoličici koljena obgrlivši rukama. Mačevalac ju je probudio kad je otvorio mala vrata skrivena tapiserijom. Preñe rukom preko 6el&. — Kako? Sta? Da... Neki čovjek? Kakav čov jek...? Koliko je sati? — Tri sa'a ujutro. — I vi tvrdite da me neki čovjek traži. .? — Da, gospoño. — I vratar ga je pustio u ovo doba noči? — Vratar, zapravo, nema s tim ništa. Čovjek nije ušao kroz vrata, nego kroz moj prozor. Ja ponekad ostavim prozorčič otvoren, a kako je ovaj gospodin došao po oluku... — Vi se Šalite, Malbrante! Sigurno neki proval nik, nadam se da ste ga brzo izbacili iz igre? — Zapravo... Ne, gospodin je mene izbacio iz igre. A onda je tvrdio da ga očekujete i uvjerio me u to. On je sigurno vaš prijatelj, gospoño; rekao mi je o vama stvari koje dokazuju. 10 —

Neukrotiv« AndeUka 17 n POLICAJČEVA OTKRIČA O JOFFREYU DE PEYRACU. SKRINJICA U KAPELI. — Vi! — E, da — odgovori Desgrezov glas. Anñelika dade znak Malhrantu. — Možete nas napustiti. Desgrez zabaci šešir, skine masku i ogrtač. — Uh! — reče. Priñe joj, uzme ruku koju mu ne bijaše pružila i poljubi joj vrške prstiju. — Želim vam se ispričati zbog današnje grubo sti. Nadam se da vas nisam baš jako pozlijedio? — Umalo mi niste polomili zglavke onim svojim žtapom, nevaljalČe...! Moram priznati da mi vaše ponašanje nije jasno, gospodine Desgreze. — Ni vaše nije mnogo jasnije, ni ljubaznije — odgovori Desgrez zabrinuto. Privuče stolicu i zajaše je. Nije imao periku ni besprijekorno odijelo kao obično. U iznošenoj kabanici, koju je još uvijek ponekad koristio za tajne pohode, sa svojom cekin javom kosom, opet je poprimio izgled policajca što se mota po pariškom podzemlju. I ona postade svjesna da tu pred njim sjedi u Janininoj odječi i bosih, prekrštenih nogu. — Zar ste me, zbilja, morali posjetiti u ovo doba noči? — upita. — Da, morao sam.

— Uvidjeli ste da ste se opako ponijeli i niste mogli dočekati dan da biste se ispričali? — Ne, nije baš tako. Pošto ste mi na sve moguče načine dali do znanja da morate hitno sa mnom raz govarati, nisam htio čekati do dana. Pokretom nagovijesti da se htio-nehtio morao pomiriti sa sudbinom. — ... buduči da nečete da shvatite kako mi vas je dosta, kako više ne želim slušati priče o vašoj bla

ženoj maloj osobi... morao sam bezuvjetno doči! — Stvar je vrlo važna, Desgreze. — Naravno, važna je. Ta poznam vas. Nema opa snosti da čete policiju uznemirivati zbog kakve tri čarije. S vama nema šale: netko hoče da vas ubije, ili ste pak pred samoubijstvom, ili ste odlučili da obaspete uvredama kraljevsku obitelj, da uzdrmate kra ljevstvo, da prkosite papi i tko zna šta još... ? — Ali, Desgreze, ja nikad nisam pretjerivala. — Baš to vam i zamjeram. Zar ne možete malo glumiti kao svaka dobra ženica koja drži do sebe? Dramu, da! Ali glumiti dramu! Kad ste vi u pitanju, meñutim, čovjeku ne preostaje drugo do da kao lud trči i Nebu se moli da ne stigne prekasno. Ukratko, došao sam... i, kako mi se čini, na vrijeme. — Desgreze, je li to moguče? Zar ste zaista volj ni da mi još jedanput pomognete? — Vidjet čemo — reče natmureno. — Prvo mi recite šta je na stvari. — Zašto ste ušli kroz prozor? — Zar zbilja ne shvačate? — upita on. — Niste primijetili da vas policija prati več tjedan dana? — Policija me prati? Mene! — Da. Znajte da se mora podnositi izvještaj za svaki korak gospoñe du Plessis-Belliere. Cim se samo maknete iz kuče u stopu vas prate dva ili tri anñela čuvara. Sva se vaša pisma kradom dižu i najpažljivije čitaju prije nego što se uruče naslovniku. Samo zbog vas su .pojačane straže na svim gradskim vratima. Kojim god pravcem pokušate iziči iz grada, bit čete zaustavljeni pirije nego što prijeñete sto metara. Znaj«• 19 te da je jedan vrlo visoki činovnik lično odgovoran da nečete napustiti glavni grad. — Tko je taj? — Pomočnik šefa policije de la Revniea, neki Desgrez. Čuli ste za njega, zar ne? Anñeliku je ovo dotuklo. — Htjedoste reči da ste dobili nalog da pazite na

mene i spriječite me da napustim grad? — Tačno. I sami uviñate kako mi je pod tim uvjetima bilo teško da se s vama javno sastanem. Ta nisam vas mogao primiti u svoju vlastitu kočiju upra vo na oči onih kojima sam naredio da vas u stopu prate. — A tko vam je povjerio taj prljavi zadatak? — Kralj. — Kralj ... ? A zašto? — Njegovo veličanstvo mi to nije objasnilo, ali vi sigurno slutite razlog, zar ne? Ja znam samo jed no: kralj ne želi da napustite Pariz i ja sam izdao na reñenja u skladu s tim. No izuzme li se to, šta mogu učiniti za vas? Sta očekujete od svoga sluge? Anñelika je rukama grčevito stiskala koljenu* Dakle, kralj je izgubio povjerenje u nju! Nije trpio? njenu neposlušnost. Silom če je zadržati uza se. Dok... dok je ne urazumi. Ali to se nikada dogoditi neče! Desgrez ju je promatrao. U jednostavnoj haljini i bosih nogu, ščučurena od zime, nemirna pogleda i upalih očiju koje traže izlaz, ličila mu je na zarobljenu pticu, obuzetu divljom čežnjom za daljinama. Zlatni kavez od skupocjenog namještaja i raskošnih zastora, u kojem je Živjela, nije više pristajao ovoj prirodnoj ženi. Bijaše se ostavila mondenog načina života, pa je u ovoj sredini, koju je sama stvorila s puno ukusa i žara, djelovala neobično i strano. Najedanput je opet postala bosonoga pastirica, usamljena i tako daleka, da se Desgrezu srce stislo. Doñe mu misao koju otjera pokretom glave. „Ona nikad i nije bila stvorena za. nas. To je zabluda!" — Sta je? Sta želite od svog sluge? — ponovi glasno. Anñelikin pogled zablista raznježeno. — Vi zaista hočete da mi pomognete? — upita. — Da, pod uvjetom da ne zloupotrebite svoj umiljati pogled i da ostanete na pristojnoj udalje nosti. Ostanite gdje ste — naredi on kad je pošla prema njemu. — Budite pametni. Ovaj naš susret baš nije najugodniji, a vi se potrudite da se ne pret vori u mučenje, nesnosna ñavolice. Desgrez uzme burmuticu, izvadi iz džepa na prsluku lulu i poče je polako nabijati.

— Deder, dijete moje, ispraznite vreču! Voljela je njegov suzdržljiv izgled ispovijednika. Sve joj se učini lako. — Moj muž je živ — reče. On ne trepnu. — Koji? Koliko znam, imali ste dva muža i obo jica su potpuno mrtvi, bar se tako čini. Jedan je spa ljen, a drugi je poginuo u ratu. Možda se još koji po javio na površinu? Anñelika odmahne glavom. — Ne pravite se kao da ne znate o čemu se radi, Desgreze. Moj muž je živ, on nije spaljen na trgu Greve, kako su ga suci bili osudili. Kralj ga je pomilovao u zadnji čas i udesio njegovu otmicu. Sam kralj mi je to priznao. Moj muž, grof de Pevrac, izbavijen s lomače, ali još uvijek smatran opasnim po sigurnost kraljevstva, imao je u tajnosti biti odveden u neki zatvor izvan Pariza. Ali on je utekao... Po gledajte, tu su spisi koji potvrñuju to nevjerojatno otkriče. Policajac zapali lulu. Povuče nekoliko dimova i brižljivo, natenane smota kresivo prije nego što če ravnodušnim pokretom odgurnuti spise koje mu je pružala. — Suvišno je da ih čitam! Poznati su mi. — Poznati su vam? — ponovi Anñelika zapre paštena. — Več ste imali u rukama ove papire? — Da. 21

— Kad? — Još prije nekoliko godina. Da... Zahvaljuju či pukoj znateželji koja me spopala. Bijah upravo ste kao zvanje policijskog činovnika pošto sam prije

toga udesio da se zaboravi na me. Ljudi se više nisu 'sječali bijednog advokata koji je kao luñak bio za peo da brani unaprijed osuñenog vješca. Na taj se slučaj zaboravilo, ali se ipak ponekad spominjao u mom prisustvu... Pričale su se čudne stvari. A ja sam pošao njihovim tragom. Kopao sam. Policajcu su rijetko koja vrata zatvorena. I konačno sam otkrio ove papire i pročitao ih. — I nikad mi o tome niste govorili — prošapče ona u jednom dahu. — Nisam! Iza vela od plavog dima gledao ju je poluotvorenim očima. Ponovo osjeti da ga mrzi, da joj je odvratan njegov izgled prepredene mačke koja preživa svoje tajne. Nije uopče bila istina da je voli. Nije imao nikakvih slabosti. Uvijek če biti jači od nje. — Sječate li se, draga — progovori napokon — one večeri kad ste se od mene oprostili u svo joj slastičarnici? Upravo ste mi bili saopčili da se udajete za markiza du Plessis-Bellierea. I u jednom od onih neobičnih nastupa povjerljivosti, koja je svojstvena samo ženama, vi ste mi rekli: „Zar nije čudno, Desgreze, Sto se ne mogu otresti nade da ču ga jednog dana opet vidjeti? Neki su ljudi tvrdili dav.. nije oa bio čovjek -koji je spaljen na trgu Greve...» w» Tada ste mi morali reči! — uzvikne ona. *- Čemu? — reče on tvrdo. — Sječate se! U tom trenutku spremali, da poberete plodove nadljudskih napora. Da biste postigli svoj cilj, niste štedjeli truda, nije vam nedostajalo hrabrosti, niste se žacali ucjenjivačkih smicalica najniže vrste, čak ste i svoju krepost žrtvovali. Sve ste bacili na. vagu svojih ambicija., Bili ste pred trijumfom. A da.sam progovorio,, bili biste sv$ uništili,... zbog nekakvog pri-tfñenja? Ona ga je jedva saslušala. — Trebali ste progovoriti — ponovi. — Sjetite se kako ste'užasan grijeh dozvolili da počinim udajuči se za drugog čovjeka dok mi je muž još bio živ! Desgrez slegne ramenima, — 2iv.... ? Bilo je vjerojatnije da je on onaj uto pljenik iz Gassicourta. Mrtav ovako ili onako, spaljen

ili se utopio, šta bi to za vas promijenilo na stvari? — Ne, ne, to je nemoguče! — Anñelika poviče digavši se uzbuñena. — Sta biste bili učini1! da sam progovorio? — navaljivao je Desgrez nemilosrdno. — Bili biste sve razorili kao .što se upravo sada spremate da sve ra zorite. Bili biste nesumce ispucali sve svoje karte, uništili sve šanse, svoju i sudbinu svoje djece. Bili •biste se kao luñakinja uputili u potragu za sjenom, za utvarom, kao što to u ovom trenutku smjerate. Priznajte, dakle — reče prijeteči — da vam se upravo to mota po glavi? otiči... otiči u potragu za mužem koji je nestao prije deset ili jedanaest godina! Digne se i stane tik pred nju. — Kuda? Kako? — upita. — I zašto? Ona poskoči na njegovu posljednju riječ. — Zašto? Policajac ju je promatrao svojim ispitivačkim pogledom kojim joj je prodirao do dna duše. — Bio je grof od Toulouse — reče... — Grof od Toulouse više ne postoji. Kraljevao je u jednoj palači... Palače više nema. Bio je najbogatiji vlaste lin u cijelom kraljevstvu. Bogatstvo mu je oduzeto. Bio je učenjak poznat u čitavu svijetu. Danas je za boravljen, a gdje da se i bavi svojom naukom... ? Sta je ostalo od onog što ste u njemu voljeli. .„ ? — Desgreze, vi nemate pojma o ljubavi koju čovjek kao on može pobuditi. — Mislim da ipak shvačam da je posjedovao čari kojima žensko srce nije moglo odoljeti. Ali kad je jedanput tih čari nestalo... ? 23

— Desgreze, ne mogu vjerovati da ste do te

mjere neiskusni Ali nemate pojma o tome kako žene vole. ?-— U svakom slučaju znam nešto malo o tome kako vi volite. Uhvati je za ramena i okrene je, kako bi se vidjela u visokom ovalnom zrcalu s okvirom od pozlačenog drveta. — Deset je godina života ostavilo tragove na vama, na vašoj puti, u vašim očima, u vašoj duši, na vašem tijelu. I kakav je to život bio! Svi oni ljubav nici kojima ste se podali... Istrgne mu se zažarenih obraza. Ali ga ipak nije prestala izazovno gledati. — Da, znam. Ali to nema ništa zajedničko s lju bavlju što je osječam za njega, što ču je uvijek osje čati za njega. Meñu nama rečeno, dragi gospodine Desgreze, što biste mislili o ženi koju je priroda ob darila nekim blagodatima, a koja ih, ostavši sama, na puštena od sviju, u krajnjoj bijedi, ne bi iskoristila da se izvuče iz neprilike? Rekli biste da je glupača i bili biste u pravu. Držat čete me bezočnom, ali ni danas ne bih u takvom slučaju oklijevala da za ostva renje svojih ciljeva iskoristim moč koju imam nad muškarcima. Sta su muškarci, svi muškarci koji su došli poslije njega, značili za mene? Ništa. Gledala ga je zlurado. — Ništa, razumijete }i? Staviše, danas osječam za sve njih nešto što liči na mržnju. Za sve njih. Desgrez je zamišljen promatrao svoje nokte. — Nisam uvjeren da ste baš tako bezočni — reče i duboko uzdahne... — Sječam se izvjesnog malog, zbunjenog pjesnika... A što se tiče lijepog markiza Filipa du Plessisa, zar nije s vaše strane postojalo... nešto prilično nježno, prilično snažno? Ona žestoko odmahne svojom bujnom kosom, — Ah, Desgtreze, vi to niste kadri razumjeti. M0rala sam se zavaravati, morala sam pokušati da živim ... Žena ima toliku potrebu da voli i da bude voljena... Ali je uspomena, čežnja za njim živjela u meni uvijek. Baci pogled na svoju ruku. ... On je stavio zlatni prsten na moj prst, u tu-} luškoj katedrali. To je možda jedino što je ostalo meñu nama, ali zar ta veza nema svoju snagu... ?

Ja sam njegova žena, a on je moj muž. Ja ču uvijek biti njegova, a on če uvijek biti moj. I zato ču ga tražiti... Zemlja je velika, ali ako živi igdje na njoj, ja ču ga pronači, pa makar morala hodati čitav život ... Dok mi ne bude sto godina! Glas je izdade, jer sebe vidje na užarenom drumu, svu ostarjelu i uništenu uzaludnom nadom. Desgrez joj se približi i uzme je u naručje. — No! No! — reče. — Opet sam s vama postu pao okrutno, mila moja, ali može se reči da ste mi vratili milo za drago. Tako ju je stisnuo da je zajatiknula, a onda se odmakao i ponovo počeo zamišljeno pušiti. — Dobro! — nastavi malo poslije — kad ste več odlučili činiti gluposti, uništiti svoj opstanak, izgubiti imetak i možda život, a niko vas od toga ne.može od vratiti, šta namjeravate činiti? — Ne .znam — reče Anñelika. Razmišljala je nekoliko trenutaka. — Držim — nastavi — da bi možda trebalo po kušati pronači onog Calistera, bivšeg poručnika mu šketira. On bi nam jedini, ako se još sječa, mogao pomoči da isključimo sumnju koja lebdi nad utopljeaikom iz Gassicourta. — To je učinjeno — reče Desgrez kratko — pro našao sam tog oficira, dobro ga kuhao i vješto oda brao pojedinosti kojima sam mu oživeo sječanje. Na kraju je priznao da mu je stvar s utopljenikom iz Gfassicourta došla baš u pravi čas: njome je zaklju3o tu neugodnu istragu, iako je utopljenik imao tek vrlo mutne sličnosti s odbjeglim uhapšenikom. — — 24 25 >— Oh, da! —: uzvikne Anñelika ustreptala oñ nañe. *— Onda bi trag gubave skitnice bio onaj pravi...? — Tko zna!

— Trebalo bi otiči u Pontoise i ispitati redovnike one male opatije u koju je bio svratio. — To je učinjeno. — Kako to? — Tako, eh... I Kad sam zbog jedne istrage bio u onom kraju, uz put sam pozvonio na vratima ma log samostana, — Oh! Desgreze, vi ste divan čovjek. — Ostanite na svom mjestu. — reče mrzovoljno. — Nišan; iz te posjete izvukao bogzna šta. Opat mi nije znao reči mnogo više od onog što je svojevre meno ispričao mušketirima koji su ga ispitivali. Ali se mali brat laik, samostanski bolničar, kojeg sam zatekao meñu njegovim ljekovitim biljem, sječao jed ne pojedinosti. Obuzet samilošču prema bijednom kukavcu, htio mu je staviti1 melem na rane, pa je otišao u sušu gdje je skitnica, onako iscrpljen, spavao kao zaklan. )fNije bio gubav", rekao mi je mali brat laik. „Otkrio sam mu lice. Nije bilo izjedeno, nego samo išarano dubokim brazgotinama." — To je, znači, bio on, zar ne, to je bio on! Ali zašto, je došao u Pontoise? Da se nije htio vratiti u Pariz? Kakva ludost! — To je vrsta ludosti koju je čovjek kao on u stanju počiniti zbog žene. kao što ste vi. — Ali trag mu se gubi na gradskim vratimau. Anñelika grozničavo prolista spise. — A ovdje stoji da je primiječen u Parizu. — To je nemoguče! Nije se mogao probiti u grad. Znajte da su u toku tri tjedna po njegovu bjekstvu svi izlazi b-li jpoñ najstrožim riadzoronv A onda su otkriče utopljenika iz Gassicourta i izjave Arnauda de Calisterea okončali neizvjesnost. Predmet je zaključen. Da bih umirio savjest, još sam malo kopao po arhivama. Nisam našao više ništa u vezi s ovom stvari. Mučna se tišina uvuče meñu njih. — Je li to sve što znate, Desgreze?

Policajac prošeče po sobi prije nego što če odgcv voriti: — Nije! Grickao je lulu i netremice se zagledao ispod sebe. Zatim procijedi kroza zube: — Tko zna? — Stanje? Govorite! — Pa dobro! Evo: prije... tri godine... a možda i nešto više, posjetio me nepoznat čovjek. Bio je to neki svečenik, mladič užarenih očiju na voštanom licu, pripadnik one vrste ljudi koji nemaju snage ni da pošteno dahnu, a sebi su utuvili u glavu da spašavaju svijet. Raspitivao se: da li sam zaista onaj odvjet nik Desgrez koji je 1661. godine bio postavljen za branioca optuženom grofu de Pevracu? Uzalud me je tražio meñu mojim kolegama u sudnici i jedva me prepoznao u neuglednom odijelu mračnog policijskog agenta. Pošto se uvjerio da sam zaista bivši odvjet nik Desgrez, rekao je tko je: otac Antoine, pripad nik lazarističkog reda koji je osnovao gospodin Vincent. Bio je zatvorski svečenik, i u tom. svojstvu pratio grofa de Pevraca na lomaču. Anñelika se odjedanput prisjeti spodobe malog svečenika kako pred krvnikovom lomačom sjedi kao ustrašeni cvrčak. — Poslije dugog me okolišanja upitao da li znam šta se d.ogodilo sa ženom grofa de Pevraca. Rekoh mu da znam, ali da bih i ja sa svoje strane volio čuti koga zanima ta žena čije su čak ime svi zaboravili. To ga je jako zbunilo. Njega samog zanima, reče. Cesto je mislio na tu napuštenu nesretnicu i molio se za nju. Nada se da joj se sudbina napokon ipak smi lovala. Ne znam zašto, ali mi je u njegovim riječima nešto zvučalo lažno. Čovjek mog zanata ima istan čana čula. Ipak sam mu rekao što sam znao. — Sta ste mu rekli, Desgreze? T~ Istinu: da ste se vrlo uspješno izvukli iz neprilika, da ste se pfeudali za markiza du Plessis-Bel-lierea i da ste, u ono vrijeme, bili na francuskom 30 dvoru jedna od žena kojima se najviše zavidi. Čudna stvar, umjesto da ga razvesele, ova su ga saznanja očito porazila. Možda se pobojao za spas vaše

duše, jer sam mu natuknuo da ste na putu da izgurate gospoñu de Montespan. Anñelika očajna krikne. — Oh! Zašto ste mu to rekli..>? Vi ste čudor vište! — Nije li to bila sušta istina? Vaš je drugi muž tada bio na životu, a vi ste tako javno uživali kralje vu blagonaklonost da su svi a tome govorili. Još me je pitao šta se dogodilo s vašim sinovima. Odgo vorio sam mu da su u dobrom zdravlju i takoñer u velikoj milosti na dvoru negove visosti prijestolo nasljednika. A kad je več bio na polasku, rekoh mu kao da mu stavljam nož pod grlo: „Mora da ste dobro upamtili ono pogubljenje. Takve sitne prevare nisu baš česte." On se trgnuo: „Sta hočete time da kažete?" „Da je osuñenik iščezao u zadnji čas, a da ste vi blagoslovili bezimeni leš. Bit če da ste se pri lično zbunili kad ste primijetili zamjenu?" „Prizna jem da je nisam odmah primijetio..." Na to sam mu se unio u lice, „A kada ste je primijetili, gospodine opata?" upitao sam. P^blijedio je kao krpa. „Ne razumijem o čemu vi to govorite", rekao je da bi se izvukao iz škripca. „Eh, razumijete vi to vrlo dobro. Vi kao i ja znate da grof de Peyrac nije umro na lomači, ali je malo ljudi koji to znaju. Vašu pak šutnju nije trebalo kupovati. Niste bili umiješani u taj slučaj. Ali vi znate. Tko vam je rekao...?" I dalje se pravio kao da ne razumije. Na kraju je otišao. — I pustili ste ga da ode...? Ali to niste smjeli učiniti, Desgreze! Trebalo ga je prisiliti da govori, zaprijetiti mu, staviti ga na muke, natjerati ga da kaže tko ga je. obavijestio, tko ga je poslao. Tko.... ? Tko...? — Sta bi to bilo promijenilo na-stvari? — upita Desgrez. — Ta, vi ste bili gospoña du Plessis-Belliere, zar ne? 28 Anñelika se uhvati za glavu. Desgrez joj ne bi bio ispričao taj dogañaj da ga je smatrao nevažnim. Desgrez je mislio kao i ona: iza neobičnog poduhvata

zatvorskog svečenika stajao je Anñelikin prvi muž. Ali odakle je poslao svog glasnika? Kako je došao u vezu s njim? — Treba uči u trag tom svečeniku — reče ona. — To neče biti teško. Sječam se da je pripadao redu... Desgrez se smješkao. — Bili biste odličan policajac — reče. — Još je danput ču vam prištedjeti trud. Svečenik se zove otac Antoine. Nije više u Parizu. Več je nekoliko godina galijaški duhovnik u Marselju. Anñelikino se lice razvedri. Sad zna odakle treba početi. Prvo če otiči u Marselj ocu Antoineu. Lako če ga pronači. Svečenik če joj sigurno povjeriti ime tajanstvene osobe koja ga bijaše poslala Desgrezu da se raspita za sudbinu gospoñe de Pey~ rac. Možda če znati gdje se nalazi taj neznanac... ? Razmišljala je blistavih očiju i griskala gornju usnu. Desgrez ju je podrugljivo gledao. — Pod uvjetom da uspijete iziči iz Pariza — reče odgovarajuči na njene misli koje su joj se tako jasn.o mogle pročitati na živahnom licu. — Desgreze, vi me nečete u tome spriječiti. — Drago moje dijete, ja imam nalog da vas utome spriječim. Zar ne znate da sam ja kad preuz mem neki zadatak, kao pas koji ne ispušta svoj pli jen? Spreman sam da vam dadem sva obavještenja koja bi vas mogla zanimati, ali zasigurno neču skrštenih ruku gledati kako hvatate maglu; s tim ne raihmajte. Anñelika se živo okrene prema policajcu. Njen pogled je vatreno preklinjao. — Desgreze! Prijatelju moj! lice mladog službenika osta neumoljivo. — Ja sam za vas jamčio kralju^ a takve obaveze ae uzimam olako, vjerujte mi. — I vi se nazivate mojim prijateljem! 28 — Ukoliko ne moram kršiti nareñenla njegova veličanstva.

Razočarenje je pustošilo Anñelikonv kao užarena lava. Mrzila je sada Desgreza> kao što ga je uvijek mrzila. Znala je da je uporan i savjestan u svom poslu i da če pred nju ispriječiti neprelazan zid. Poput lovačkog psa, uvijek bi na kraju uhvatio svoju žrtvu, a kao dobar tamničar,.znat če je čuvati. Njemu se nije moglo umači. — Kako ste mogli prihvatiti taj gnusni zada tak kad ste znali da se .tiče-rosne? To vam nikada neču oprostiti. -— Priznajem da sam bio prilično zadovoljan time. što ču vas onemogučiti da počinite glupost. — Ne miješajte se »u moj život! — poviče ona izvan sebe. — Mrzim iz dna duše vas i ljude vaše vrste, Gadite mi se svi, -svi koliko vas god ima: pro kleti policajci, lakrdijaši, cjepidlake, licemeri, puzavi lakeji koji jedva čekate da vam.gospodar dobaci kost. Desgrez se razvedri i prasne u smijeh. Najviše ju je volio ovakvu, s izrazom Markize anñela, tog tajnog poglavlja njena života, pokopanog ispod raskoši i ugleda. A te bi crte lica poprimala kad god bi se razbjesnila. — Slušajte, dijete moje.... Uhvati je za bradu i prisili da mu gleda u lice. — Mogao sam ne prihvatiti ovaj zadatak, premda mi ga je kralj povjerio zbog glasa koji uživam. On dobro zna da vas samo najbolji policajci Pariza mogu zadržati ako ste sebi zabili u glavu da pobjegnete. Mogao sam odbiti, ali mi je o vama govorio za brinuto, uzbuñeno, kao čovjek čovjeku... A ja sam sa svoje strane, kako sam. vam to več rekao, bio riješen da upotrijebim sva sredstva kako bih vas osu jetio da još jedanput uništite svoj život. Crte lica mu se ublaže i «neka duboka nježnost prožme mu ©ogled dok je promatrao, malo, zatvoreno lice koje je silojn držao u,svojiin, rukama. 80 „ — Ludice! Draga ludiceJ — prošapče. — Ne zamjerite svom prijatelju Desgrezu. Hoču da vas poštedim kobne, opasne pustolovine... Stavljate na kocku sve, bez izgleda da išta dobijete. A kraljev gnjev bit če strašan. Ne može mu se prkositi preko odreñene granice. Slušajte mala Anñeliko... jadna mala Anñeliko...

Nikad joj se ranije nije obračao s toliko ljubavi, kao djevojčici koju pod svaku cijenu treba braniti od nje same, i ona osjeti potrebu da mu nasloni čelo na rame i da zaplače sasvim tiho. — Obečajte mi — reče on — obečajte mi da čete biti razboriti, a ja vama obečaj em da ču učiniti sve da vam pomognem u vašim traganjima... Ali obe čajte mi! Ona odmahne glavom. Doñe joj želja da popusti, ali nije imala povjerenja u kralja, nije imala povjerenja u Desgreza. Oni če uvijek nastojati da je utamniče, da je zadrže. Htjeli bi da ona zaboravi i popusti. A ona nije imala povjerenja hi u samu sebe, bojala se malodušnosti i zamora koji če je jednog dana nagnati da se upita: a čemu? Kralj če joj se vratiti i-preklinjali je. Bila je sama, potpuno sama i nenaoružana nasuprot snagama koje su se udružile zato da joj onemoguče odlazak k ljubljenom čovjeku. — Obečajte mi — nije popuštao Desgrez. * Ona ponovo odmahne. — Magareča glavo! — reče on i pusti je uzdahnuvši. — Sada, dakle, počinje utakmica izmeñu nas dvoje. Vidjet čemo tko je jači. U redu, kako vam drago! Sretno vam bilo, Markizo anñela! Unatoč zori1, koja se bijelila kroz prozore, Anñe-lika legne u krevet, ali ne mogaše zaspati. Bila je kao u nekom polusnu, umrtvljenog tijela, ali živa duha. Pokušavala je slijediti tajanstvenu odiseju gubavog skitnice, zamišljajuči svog muža pod likom usamljenog i odbojnog stvora viñenog kako hramlje po drumovima He-de-Francea usmjerivši svoje korake pre31 ma Parizu. Ova posljednja pojedinost morala bi sama po sebi razodti svaku nadu. Kako bi odbjegli zatvorenik, izrazitog ličnog opisa i svjestan da je potjera za njim, imao hrabrosti da se vrati u Pariz, u taj osinjak? Joffrey de Peyrac ne bi nikad počinio takvu ludost Ali tko zna! Kad je dobro promislila, Anñelika zaključi da mu je baš ovakav postu-* pak svojstven. Pokušavala je pogoditi njegovu ma-misao. Da li bi se zbog nje bio vratio u Pariz... 1 Ali kakva smjelost! U Parizu, velikom gradu koji ga bijaše osudio, neče više nači ni prijatelja, ni svoje kuče... Zapečačen je bio njegov dom u četvrti Saint--Paul, lijepa palača Beautreillis koju je sagradio Anñeliki u čast. Sječala se kako je onda često putovao iz Languedosa u glavni grad zato da bi lično nadgledao radove. Da li se prognani Joffrev de Peyrac mogao baviti mišlju da se skloni u svom domu? Lišen svega, možda je smislio plan

da se domogne zlata i dragulja iz tajnog skrovišta za koje je samo on znao? Sto je više razmišljala, to joj se ova pretpostavka činila vjerojatnijom. Joffrev de Peyrac bio je nedvojbeno kadar da stavi na kocku sve3 zato da bi se domogao bar jednog dijela svog blaga. Zlato i novac če mu donijeti spas, dok je kao bijednik bez sredstava osuñen na lutanje, (bez izgleda da se izvuče. Seljaci če se nabacivati kamenjem na njega, te če ga prije ili kasnije izručiti policiji. A sa šakom bi zlata stekao slobodu! I on je znao gdje če to zlato nači: u svojoj palači Beautredllis gdje je poznavao svaki kutak. Anñeliki ,se činilo da ga čuje. Slijedila je tok njegovih misli, prapoznavala njegov pomalo prezriv na-* ?čin rasuñivanja: „Zlato može sve", govorio je. Samo je častoljublje jednog mladog kralja, jače od pohlepe, nanijelo poraz ovom načelu, ali opče pravilo važi i dalje: s malo zlata bijednik više nije bespomočan. On se uputio prema Parizu. I stigao je ovamo: sad je u to bila sigurna. To je očigledno. U ono vrijeme 'kralj još ne bijaše opljačkao sve njegovo bogatstvo. Palaču još nije bio ponudio princu de Condeu. Pustu 32 palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao. Anñeliki srce jače zalupa. Najedanput... našla je sigurnu nit. „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo poslije lomače. Cuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak ..." To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beautreillis. — „Tko ne bi prepoznao njegov korak ... ? Korak Velikog šepavca iz Languedoca ... ! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..." Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja. Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña marMza. — Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou". Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.

— Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan jako $tar, koji grabi vodu iz zdenca i nosi drva za loženje... Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo sve saznati. Vrati se poslije 33 Neukrotiva Anñdllca nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro-prije dvije godine. — Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. — Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sječanju. „Naslonio se o vrata kapelioe..." Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala od kordobske kože i malim oltarom od zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesñiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne. — Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te molim.... Nije znala šta .bi još rekla. On je bio tu jedine noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij? Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve što se tu nalazi, potječe od grofa de Pejrraca. Princ ñe Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio. Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao otkriti... Anñelika ustane 5 počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po

drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrañena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle! Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je bila prazna... Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju. — On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao. Ali poslije toga... ? Što se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači... ?

34 35

III FLORIMONDOVE LUDORIJE Kad je pošla u Sairit-Clouñ po Florimonda, An-ñelika shvati da se Desgrez, nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Penjuči se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana. rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz. — Kraljeva zapovijed, gospoño!

Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Revniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada. „Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti! Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi." Stisla je zube i šake, a kočijašu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrejr de Pevrac, sakat i progonjen, uspio je tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči...! 36 Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama, gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu. — Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram li se vratiti u VersaiUes? Ta u Saint-Cloudu sam se iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost. Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom. — Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra vog koji je tako nezgrapan. — Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga opat ñe Lesdiguieres. Anñelika odvrati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem crnomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrejr de Pevrac je poslao tajnog izaslanika da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je 'bio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvoliti da se čine takve stvari!

U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom i svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom 37

gnjevu neče usuditi da dime u maržalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove. „Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se vratiti..." Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče. — Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni. — Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de Lesdiguieresa: — Florimonde, ne smijete zbijati šale s tim stva rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za brinjava. Florimond je bezbrižno dalje pjevušio: — Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti — vi ste dražesni... — Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni... Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Henrija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela. I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru. 38

— Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña? Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se, za kaznu drži u Parizu? — Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u što se ti to miješaš! Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan. — Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz umiljat smiješak. Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?" Florimond se pravio važan i glumio sivu eminenciju. Dužnost velikog admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxu, a položaj ministra rata Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa. — Jeste li ozlovoljili kralja? Cime? Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom, koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna biča i da misle vlastitom glavom. Blago odgovori na Florimondovo pitanje: — Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije oprostio. Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na licima dvorana u nemilosti. — Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.

Gadura! — Florimonde, kakav je to rječnik? Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata. — Priča se da se spremate na put? — Tko priča? — Priča se. — To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju. — Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom? Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antoinea i u kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju. — Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u 40 Poitouu. Opat de Lesdiguieres če Vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti. Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimondu i uzme ga u zaštitu ako ustreba. Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva, on digne glavu i izjavi suho: — Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje mi drugo nego da poñem Cantorovim stopama. — Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti? — O ne! — rede dječak dobro raspoložen.

— Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom? — Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak draže krstarila po moru nego bubati latinski kod isu sovaca — Ali... Cantor je mrtav, Florimonde. Florimond samouvjereno odmahne glavom. — Ne, on je otišao mom ocu. Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum. — Sta... šta si to rekao? Florimond je pogleda pravo u lice. — Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...? Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije 0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja, 1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca. 4J

Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato što su znali. — Tko vam je rekao? Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice. Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i 'igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je. Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav. — Majčice moja ... ! — prošapče.

Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Pejrraca. — ?naš li da si jako sličan svom ocu? — Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao. — Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa znali ? — I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom životu To je bio čovjek koji je znao sve, čak da pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaod ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobječva on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ. — A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ. — Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime saopčio kao veliku tajnu: grof de Peyrac. Sječam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je problijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini... Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si novi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na

suhom. Zatim je Jdepetala i klepetala. Sto je to bilo smiješno... ! A bila je toliko glupa i povjerovala da nas se time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira: „Tko je naš otac, Barbo? Je li to nm, grof de Pevrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine drumski razbojnici... Anñelika užasnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUi:..!

42 43 nosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled. — Samo pjevanjem — promrmlja Florimond koji je slijedio svoju misao... Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan. „Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome što ih moja djeca čine...!" Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja. Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja. — Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni što je on naš otac i što je umakao zlobnicima... A onda je^ Cantor sebi uivrtio u glavu da mora otiči na more i tražiti ga. — Zašto na more? — Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu neodreñenim pokretom. Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasna predodžbu, ali je očito zamišljao da ono vodi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je shvačala.

— Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi Florimc-nñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi u njoj prepoznati i reči mi gdje je.. .„ Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom. — Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče Florimond. — Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li da je pronašao mog oca? Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno lice stisnutih usama kako lebdi u smaragdnoj prozrač44

IV PODZEMNI HODNIK Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz. — Mama — nastavi — je li kralj osudio mog oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu čilo, jer kralj je pravedan... Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče: — Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao. — Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. — Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoče li mu dati njegov raniji položaj? Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši. — To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad

ni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova mo po zlato. x. To je neosporno... a ipak se čini nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti? Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče: — Ti, ti znaš i to? — Znam. A onda joj šapne u uho: — Kroz podzemni hodnik zdenca! — Sta hočeš time da kažeš? Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih, Onda nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi. Pogledajte. — Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu. — Pričekajte. Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta.

47 IV PODZEMNI HODNIK Pošto j[e neko vrijeme šutio, Florimonñ podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz. — Mama — nastavi — je li kralj osudio mog oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu čilo, jer kralj je pravedan... Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče: — Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao. — Oh! Onda sam sretan — klikne Florimonñ. — Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoče li mu dati njegov raniji položaj? Anñelka uzdahne; teško joj je bilo pri duši. — To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad ni moj maK dječače. Donedavna sam i sama vjerovala da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova mo po zlato. x. To je neosporno... a. ipak se čini nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti? Vidje kako Florimonñ klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče: — Ti, ti znaš i to? — Znam. A onda joj šapne u uho: — Kroz podzemni hodnik zdenca! — Sta hočeš time da kažeš? Tajanstvena izgleda, Florimonñ se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno

sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimonñ. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi. Pogledajte. — Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu. — Pričekajte. Florimonñ stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta. 47 I — Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je završa vao u predgrañu Saint-Antoine gdje ulazi u stare katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne? — Kako saznati da U je podzemni hodnik jo* prohodan? — prošapče Anñelika. — Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo

dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Languedoca... Anñelika ispitivački pogleda svog sina. — Horimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi, ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac? — Jesmo! Jesmo! — odgovori Morimond nehaja no — i to više puta, uvjeravam vas. Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh. — Barba bi nas ovdje čekala moleči krunicu, unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče. — Ta je debela glupača znala sve! — Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal — To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete takvim opasnostima a da meni Bije rekla ni riječi.. — Gospo! Bojala se da čemo joj opet paliti ta bane. — Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko liko vručih šamara... ? palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao. Anñeliki srce jače zalupa. Najedanput... našla je sigurnu nit „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo poslije lomače, čuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak ..." To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beau-treillis. — „Tko ne bi prepoznao njegov korak ... ? Korak Velikog šepavca iz Languedoca ... ! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..." Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja.

Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña markiza. — Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou". Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve. — Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan jako star, koji grabi vodu iz zdenca i noei drva za loženje... Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo sve saznati. Vrati ae poslije

3 Neukrotiv« AnñeHfca 33 nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro prije dvije godine. — Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. — Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sječanju. „Naslonio se G vrata kapelice.. ." Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala oñ korñobske kože i malim oltarom oñ zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesdiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne. — Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te mo lim... Nije znala šta .bi još rekla.

On je bio tu jedne noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij? Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve Sto se tu nalazi, potječe od grofa de Peyraca. Princ de Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio. Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao otkriti... Anñelika ustane 34 i počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrañena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle! Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je bila prazna... Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju. — On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao. Ali poslije toga... ? Sto se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači... ? 35 ?*y III FLORIMONDOVE LUDORIJE Kad je pošla u Sairit-Cloud po Florimonña, An-ñelika shvati da se Desgrez. nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Perijuči se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana. rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek

što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz. — Kraljeva zapovijed, gospoño! Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Reyniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada. „Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti! Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi." Stisla je zube i šake, a kočijasu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrev de Pevrac, sakat i progonjen, uspio je tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči...! 36 Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu. — Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram li se vratiti u Versailles? Ta u Saint-Cloudu sam se iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost. Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom. — Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra vog koji je tako nezgrapan. — Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga opat de Lesdiguieres. Anñelika oñvfati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem cmomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrev de Pevrac je poslao tajnog izaslanika

da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je toio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvolila da se čine takve stvari! U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom j svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom 37 gnjevu neče usuditi da dirne u maršalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove. „Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se vratiti..." Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče. — Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni. — Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de Lesdiguieresa: — Florimonñe, ne smijete zbijati šale s tim stva rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za brinjava. Florimond je bezbrižno dalje pjevušio: — Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti — vi ste dražesni ... — Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni... Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Hernija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela. I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru. 38

— Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña? Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se, za kaznu drži u Parizu? — Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u što se ti to miješaš! Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan. — Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz umiljat smiješak. Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?" Florimond se pravio važan i glumio sivu.eminenciju. Dužnost velikog admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxui, a položaj ministra rata Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa. — Jeste li ozlovoljili kralja? Cime? Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom, koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna biča i da misle vlastitom glavom. Blago odgovori na Florimondovo pitanje: — Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije oprostio. Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na licima dvorana u nemilosti. — Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.

Gadura! — Florimonde, kakav je to rječnik? Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata. — Priča se da se spremate na put? — Tko priča? — Priča se. — To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju. — Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom? Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antodnea i u kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju. — Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u 40 Poitouu. Opat ñe Lesdiguieres če vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti. Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimotndu i uzme ga u zaštitu ako ustreba. Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva, on digne glavu i izjavi suho: — Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje mi drugo nego da poñem Cantorovim. stopama. — Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti? — O ne! — reče dječak dobro raspoložen.

— Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom? — Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak draže krstariti po moru nego bubati latinski kod isu sovaca. — Ali... Cantor je mrtav, Florimonde. Florimond samouvjereno odmahne glavom. — Ne, on je otišao mom ocu. Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum. — Sta... šta si to rekao? Florimond je pogleda pravo u lice. — Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...? Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije 0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja, 1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca. 41 L Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato Sto su znali. — Tko vam je rekao? Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice. Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je. Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav. — Majčice moja... ! — prošapče.

Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Peyraca. — ?naš li da si jako sličan svom ocu? — Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao. — Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa znali ? — I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom životu To je bio čovjek koji je znao sve, čak da 42 pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaoti. ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobječVa on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ. — A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ. — Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime saopčio kao veliku tajnu: grof de Pevrac. Sječam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je problijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini... Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si

novi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na suhom. Zatim je klepetala i klepetala. Sto je to bilo smiješno...! A bila je toliko glupa i povjerovala da nas se "time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira: „Tko je naš otac, Barbo? Je li to fm, grof de Peyrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine drumski razbojnici... Anñelika užñsnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUil.. I 43 Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja. — Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni što je on naš otac i što je umakao zlobnicima... A onda je^Camtor sebi uvrtio u glavu da mora otiči na more i tražiti ga. — Zašto na more? — Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu neodreñenim pokretom. Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasnu predodžbu, ali je očito zamišljao da ono voñi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je shvačala. — Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi Florimonñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi u njoj prepoznati i reči mi gdje je.. .„ Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom. — Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče Florimonñ. — Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba

je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li da je pronašao mog oca? Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno Hce stisnutih usana kako lebdi u smaragdnoj prozračnosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled. — Samo pjevanjem — promrmlja Florimonñ koji je slijedio svoju misao... Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan. „Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome Što ih moja djeca čine...!" Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja.

44 45

IV PODZEMNI HODNIK Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz. — Mama — nastavi — je li kralj osudio mog oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu čilo, jer kralj je pravedan... Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče: — Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po milovao. — Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. — Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoče li mu dati njegov raniji položaj?

Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši. — To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad ni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova mo po zlato. 4. To je neosporno... a ipak se čini nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti? Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče: — Ti, ti znaš i to? — Znam. A onda joj šapne u uho: — Kroz podzemni hodnik zdenca! — Šta hočeš lime da kažeš? Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku. — Doñi! U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva. — Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi. Pogledajte. — Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se nad crnu jamu. — Pričekajte.

Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta. 47 li ti I

— Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je zavrSavao u predgrañu Saint-Antoine gdje ulazi u stare katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne? — Kako saznati da li je podzemni hodnik jo$ prohodan? — prošapče Anñelika. — Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Langueñoca... Anñelika ispitivački pogleda svog sina. — Florimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi, ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac?

— Jesmo! Jesmo! — odgovori Florimond nehaja no — i to više puta, uvjeravam vas. Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh. — Barba bi nas ovdje čekala moleči krunicu, unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče. — Ta je debela glupača znala sve! — Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal — To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete takvim opasnostima a da meni sije rekla ni riječi... — Gospo! Bojala se da čemo Joj opet paliti ta bane — Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko liko vručih šamara... ? Florimond ne odgovori. Okači kabao o kuku 1 postavi svjetiljku na kamenu ogradu. U zdencu ponovo zavlada mrak i tajanstvenost Anñelika preñe rukom, preko lica pokušavajuči da sredi svoje misli. — Ne razumijem kako je mogao... — reče ona. Razmisli još malo. — Da. Kako je mogao sam iziči iz zdenca? Bez pomagača? — To nije teško. Male željezne kuke zabijene su u stijene u tu svrhu. Ali Pascalou nije htio da se nji ma služimo, jer smo mi bili još premali, a on pak več malo prestar. Prema tome, bili smo prisiljeni da tra žimo Barbinu pomoč i trpimo njene jadikovke. Kad je stari Pascalou osjetio da mu se bliži kraj, poslao je po mene u Versailles. Opat i ja bacili smo se u sedlo. Mama, tužno je gledati kako umire dobar slu ga. Držao sam mu ruku do zadnjeg trenutka. — Dobro si učinio, Florimonde moj. — A on mi je rekao: „Treba održavati zdenac za slučaj da se gospodar vrati." Ja sam mu to obečao Svaki put kad doñem u Pariz, silazim i provjeravam da li je ureñaj u redu. — Ti to radiš... sam? — Da. Dosta mi je Barbe. Sad sam dovoljno ve lik da se i sam mogu snači. — Silaziš po željeznim kukama? — Pa da! To je vrlo jednostavno, uvjeravam

vas. Potrebno je samo malo spretnosti. —. A opat se nikad nije usprotivio tvojim ludostima? — Opat ništa ne zna. On je spavao. Ne vjerujem da je ikad išta posumnjao. — Ah, moja djeca imaju jako dobre čuvare! — reče Anñelika gorko. — Dakle, noču se upuštaš u ove opasne pothvate? Zar... zar te nikad nije bilo strah, Florimonde, biti sam samcat noču u podzemnom hodniku? 49 4 Neukrotiva Anñelika

o6z o'qo n Dječak odmahne glavom. Ako se ponekad i bojao, on to ne bi nikad priznao. — Cuo sam da mi se otac bavio rudnicimp Možda se zbog toga volim zadržavati pod zemljom. Gledao ju je odozdo, polaskan divljenjem koje nije mogla sakriti, a ona je na mjesečinom obasjanom dječjem licu prepoznala podrugljivu boru na usni, iskru mračnog pogleda i onaj malko satanski izraz zadnjeg tuluškog grofa koji je toliko volio da sablažnjava, straši i zaprepaštava bojažljive grañane. — Ako hočete, majko, odvest ču vas u podzemni hodnik. 50 V MARSELJ Kraljevska je galija polako ulazila u marseljsku luku. Kao požar su se na glatkoj površini zaljeva odražavale njene zastave od grimizne svile i njihove vjetrom iskrivljene zlatne rese, plameni grbovi koji su na vrhu jarbola nosili admiralov znak, i barjak mornarice, takoñer crven i izvezen zlatnim ljiljanima. Na obali odmah nastade opče komešanje izazvano znatiželjom. Prodavačice ribe i cviječa zgrabiše svoje košare sa smokvama i mimozama, s dinjama ili karanfilima, s ribom ili školjkama. Glasno razmjenjujuči mišljenja, pohrle tamo gdje je lijepa laña imala da pristane. Otmjene gospoñe što su besposleno lunjale sa svojim psičima, i ribari u crvenim

kapama koji su krpali mreže, takoñer se upute prema pristaništu. Dva turska nosača u širokim zelenim i crvenim hlačama, čija su se kao mahagonij smeña poprsja kupala u znoju, ispuste goleme svežnjeve sušene ribe, sjednu na nju, izvuku iza pojasa dugačke lule i zapale ih. Dolazak galije dozvolio im je da povuku nekoliko dimova, jer je užurbana radinost u velikoj luci popuštala. Kapetani, koji su nadzirali ukrcaj u neki brod, trbušasti trgovci koji su trčali tamo-amo i za njima njihovi pisari i pomočnici, odlože vage i malo odahnu. Svijet je išao na galiju kao na predstavu, ne toliko da bi se divio skladnosti njenih oblika i njenim nakičenim oficirima, več više 51

zato da bi vidio robijaše koji če iz nje izači i proči gradom. Užasan prizor pred kojim su se žene križale iako ga se nikad nisu mogle zasititi. Anñelika ustane s topovskog postolja gdje je več nekoliko sati sjedila i čekala. Flipot poñe za njom. noseči joj torbu, i oboje se umiješaju meñu svjetinu. Tamo vani galija je upravo bila stigla do visine tornja Saint-Jean i činilo se kao da oklijeva. Bila je nalik na veliku žutocrvenu pticu, a pozlata se njenih kipova iskrila na suncu. Velikim zamasima svojih dvadeset četiriju vesa-la, bijelih i ukrašenih arabeskama, napokon otklizi prema obali. Pošto se potpuno okrenula, izložila je pučini dugačak, vitak kljun od ebanovine s divovskom sirenom od pozlačenog drveta, a svjetini na obali izrezbarenu krmu, ukrašenu grbovima i kipovima od pozlačenog drveta, na kojoj se izdizala kučica od crvenog i zlatnog brokata. Bio je to zapravo prostran, četvrtast šator koji se nazivao i tabernakul, a služio je oficirskom zboru kao prostorija za dnevni boravak. Malo prije nego što je galija konačno pristala, vesla su se podigla i ostala nepomična u zraku. Za-čuše se pištaljke veslačkih starješina i udarci o gong koji je obustavljao veslanje, a sve je to nadvikivao kapetan psujuči mornare koji su skupljali jedra. Na ogradi se, kraj pokretnih stepenica od pozlačenog drveta, pojavi nekoliko oficira u svečanim uniformama. Jedan se od njih nagne naprijed, skine šešir ukrašen perjem i stane mahati u Anñelikinom pravcu. Ona se okrene i s velikim olakšanjem opazi grupu mladih gospoña i gospode koji su upravo bili sišli s kočije. Očito je njih pozdravljao onaj oficir. Jedna od mladih žena, crnka dražesnog' lica koje je previše bilo načičkano umjetnim madežima, usklikne ushičena:

— Oh, taj divni Vivonne! Iako je admiral i u Marselju močniji njegova veličanstva, ostao je 52

od

tako ljubazan i jednostavan! Vidio nas je i nije mu bilo ispod časti da nam iskaže poštovanje. Cim je prepoznala vojvodu de Vivonnea, Anñelika se opet umiješa meñu svjetinu. Brat gospoñe de Montespan stane crvenom peticom na prljavi pločnik i ispruženih se ruku uputi pravo prema mladoj crnki. — Očaran sam što vas vidim na obali, lijepa Ariano. I vas, Cassandro. A nije li ono tamo naš dragi Calistro? Koje li radosti! Besposličari su otvorenih usta promatrali kako se admiral i njegovi prijatelji meñusobno klanjaju i pozdravljaju po svim pravilima lijepog ponašanja. Vojvoda de Vivonne je blistao u svojoj ulozi tako reči vicekralja. Preplanulo mu je lice dobro pristajalo uz plave oči i bujnu plavu kosu. Bio je visoka rasta mada pomalo gojazan, što je, poput savršena glumca, znao i te kako iskoristiti da bi se nametnuo drugima. Po-drugljivac, šaljivčina živa duha, imao je mnogo zajedničkog sa svojom blistavom sestrom, kraljevom milosnicom. — Puki je slučaj što sam danas ovdje pristao — objasnio je. — Za dva dana nastavljamo put za Kretu. Kvar na brodu uslijed nevremena i zdravstveno stanje posade prisilili su me^da skrenem u Marselj. Pošto sam vas tako lijepo zatekao na okupu, bit čete moji gosti. Dva čemo se cijela dana zabavljati do iz nemoglosti. Društvo se trgne od nekog odsječenog zvuka, sličnog prasku. Pucketajuči bičem, jedan je nadzornik robijaša tjerao svjetinu da se razmakne. — Hajdemo, ljepotice moje — reče gospodin de Vivonne i ruku u bijeloj kožnoj rukavici blago stavi mladoj ženi na rame. — Robijaši če odmah siči s ga lije. Dozvolio sam pedesetorici da odu do svog logora u zatonu Rocher i tamo pokopaju svog druga koji je tako glupo izdahnuo baš kad smo ulazili u luku. Uo stalom, zbog toga 6mo i zakasnili. Moj je prvi oficir predložio, a ja sam se složio, da se tijelo odmah baci u more, kao što se to radi kad je galija na pučini 53

Ali se svečenik tome suprotstavio. Rekao je da mu ne preostaje vremena za molitve i uobičajene obrede, da se s krščaninom ne može postupati kao sa crknutim psom, ukratko: da hoče da ga pokopa. Popustio sam, jer smo bili na domaku luke, a i zato što iz iskustva znam da ovaj mali otac lazarist uvijek na kraju postigne ono što hoče. Kad sebi nešto zabije u glavu, ne da se slomiti ni milom ni silom. Hajdemo, dakle. Sad vas vodim pravo k sladoledaru Scevoli na šerbe od pistacija i tursku kavu. Oni se udaljiše dok je na podnožju mosta nadglednik robijaša i dalje pucketao bičem. Ličio je na krotitelja koji stoji na ulazu u otvoreni kavez i požuruje zvijeri da izañu u arenu. Iza pozlačene ograde jezovito je odjekivalo povlačenje lanaca i promukli glasovi. Nastade žamor kad su se na vrhu mosta pojavili prvi robijaši i kad su se njihove crvene prilike, otežale od dugačkih lanaca, stale uspravljati. Lance su prebacili preko ramena ili ruku, jer su im na zemlji još više otežavali ionako nesiguran hod. Jedan za drugim teturali su preko daske koja je povezivala lañu s obalom. Po četvorica su bili vezani lancem. Prljavim dronjcima, omotanim oko ručnog zgloba koji je nosio kariku, pokušavali su zaštititi kožu, ali su ovi dronjci ipak na mnogo mjesta bili krvavi. Ljudi i žene su se križali kad su robijaši prolazili. Hodali su bosi, oborena pogleda, i češali se zbog gamadi. Njihova je odječa, crvena vunena košulja i hlače sa širokim, nekoč bijelim pojasom, bila natopljena morskom vodom i širila nepodnošljiv smrad. Večina ih je imala bradu. Zapuštenu im je kosu pokrivala crvena vunena kapa, nabijena na čelo. Neki su imali zelene kape. To su bili „doživotni". Prvi su prošli ravnodušni. Drugi su pružili očekivani prizor. Užarenih su očiju dobacivali ženama prostote i izvodili bestidne pokrete. Jedan je „doživotni" iskalio svoj bijes na mirnom grañaninu kojeg 54 je smatrao krivim samo zato što nije na njegovu mjestu. — To te zabavlja, je li? Mješino, vinska bačvo! Jedan nadglednik jume s uzdignutim bičem na njega i švigar od konoplje šibne po blijedoj koži, več otprije punoj modrica i rana. Žene samilosno kriknuše. Uto se pojavi nova grupa robijaša koji su kape držali u ruci. Usne su im se micale; mrmljali su molitve. Svjetinom zavlada svečana tišina. Dvojica su galijota nosila tijelo umotano u grubo platno. Iza njih je išao svečenik Sja je crna mantija odudarala od ove gomile crvenih dronjaka.

Anñelika ga je napeto promatrala. Nije bila sigurna da je to on. Deset je godina prošlo od susreta s njim, a okolnosti su bile takve da se njegova izgleda tek mutno sječala. Dok se žalosna povorka udaljavala uz zveket lanaca po pločniku, Anelika povuče Flipota za rukav. — Idi za onim svečenikom. Zove se otac Antoine. — Cim mu uzmogneš priči, reci mu... Slušaj dobro! Reci mu :„Gospoño de Peyrac je ovdje u Marselju" i želi se s vama sastati u gostioni kod „Zlat nog roga." I ;JSI e •(? ZO iOf, ~\JOA VT OTAC ANTOINE JE VIDIO GROFA DE PEYRACA. POLICIJA TRAGA ZA ANðELJKOM — Uñite, oče — reče Anñelika. Svečenik je neodlučno zastao na pragu sobe ugle-davži otmjenu gospoñu u skupocjenoj, ali jednostavnoj odječi. Bio je vidljivo zbunjen zbog svojih grubih cipela i iznošene mantije čiji su rukavi bili pre-kratki, pa su mu se vidjeli zglavci pocrvenjeti i ispucali od morske soli. — Oprostite što vas primam ovako u svojoj so bi — objasni mlada žena. — Ovdje boravim kriomice i htjela bih ostati nepoznata. Svečenik slegne ramenima dajuči na znanje da to shvača i da mu ove pojedinosti nisu važne. Sjedne na ponuñenu mu klupicu. Sad je tek u njemu prepoznala priliku što ju je one davne večeri vidjela ščučurenu ispred ognjišta pariškog krvnika. Imao je isti onaj izgled protrnulog cvrčka, a crne bi mu oči iznenada bljesnule kad bi podigao vjeñe. Ona sjedne na stolicu nasuprot njemu. — Sječate li me se? — upita ona. Stroge mu se usne načas razvuku u smiješak. — Sječam. Promatrao ju je pažljivo usporeñujuči ovu ženu s poplašenom, izobličenom, gotovo bezumnom prilikom koja je onog zimskog praskozorja lunjala oko ostataka lomače čiju je zadnju žeravicu vjetar rasplamsavao.

— Vi ste tada očekivali dijete — reče blago. — Šta se s njim dogodilo? — Bio je dječak — odgovori ona. — Rodio se iste noči. Rodio 6e... a več je umro. U dobi od de vet godina. Uzbuñena sječanjem na malog Cantora, okrene se prozoru. „Sredozemno more ga je progutalo", pomisli. Večer se spuštala. Iz. uličica, gdje su Turci, Španjolci, Grci, Arapi, Napolitanci, Crnci i Englezi počinjali da žive, dopirala je vika, pjesma i dozivanje. Javne kuče, i nočna zabavišta otvarala su svoja vrata posjetiocima. Negdje u blizini zabruje žice gitare, a muški glas zapjeva toplo i treperavo. Ali se more nametalo te se uza svu graju ulice čulo kako u podnožju grada zuji poput roja pčela. Otac je Antodne promatrao Anñeliku i razmišljao. Ova je žena izvanredne ljepote imala malo zajedničkog s mladim, očajnim stvorenjem čiju je sliku nosio u sebi Osječao je da je samopouzdana, promišljena i u izvjesnoj meri opasna. Zaprepastio se primjetivši još jednom poseban žig što ga život ostavlja na ljudskim bičima. On je ne bi prepoznao, niti mogao ustvrditi da je to ona, da nije s onako bolnim izrazom govorila o svom djetetu. Ona ga pogleda, i mali svečenik prekriži ruke na koljenima kao da se sprema za borbu. Najednom ga uhvati strah što če morati da govori. Ona če ga prisiliti da kaže sve, a time če se na njega svaliti velika odgovornost. — Oče — reče Anñeliika — nikad nisam znala, ali danas želim saznati koje su bile zadnje riječi mog muža na lomači... Na lomači — naglasila je. — U posljednjem času, kad je več-bio vezan za stup. Šta je rekao? Svečenik se namršti.

" WOMSXVA «*OfPI| ie«s se 57

Ji70*.

— To je jako zakasnjela želja, gospoño — po bunio se. — Oprostite, ali pamčenje me izdaje. Tolike su godine prošle i odonda sam, avaj, ispovjedio tolike druge na smrt osuñene. Vjerujte mi, nisam u stanju da vam dadem tačna obavještenja. — Pa dobro! Onda ču ih ja vama dati. On nije ništa rekao. On nije ništa rekao, jer je več bio mrtav. Mrtvaca su vezali za stup. Drugog mrtvaca. I dok su mog muža, živog, odvlačili kroz podzemni hodnik, vatra je pred očima svjetine izvršavala smrtnu pre sudu koja mu je nepravedno bila izrečena. Kralj mi je sve priznao. Očekivala je da če se svečenik iznenaditi, protusloviti. Ali on ostade miran. — Vi ste to znali, zar ne? — reče ona u jednom dahu. — Vi ste to oduvijek znali? — Ne, ne oduvijek. Zamjena je izvršena tako vješto da ništa nisam posumnjao... Na glavu su mu nabili kukuljicu. Tek kasnije.,. — Kasnije... Gdje? Kada? Otkada ste znali? Ona se nagne naprijed.. Dah joj je stao, a oči plamtjele. — Vi ste ga vidjeli, zar ne — reče tiho — vi ste ga vidjeli... poslije lomače? Promatrao ju je ispitivački. Sad ju je prepoznao. Nije se promijenila. — Da — reče. — Da, ja sam ga vidio. Slušajte. Onda ispriča svoju potresnu priču. Dogodilo se to u Parizu, koncem februara 1861. godine, iste one ledene noči kad je redovnik Becher, „savladan zlim duhovima", izdahnuo vičuči: „Milost, Peyrac... 1" Dok se otac Antoine molio u kapeli, jedan je brat laik došao i saopčio mu da bi neki siromah htio odmah razgovarati s njim. Siromah je bratu laiku turnuo u ruku zlatnik, i ovaj se nije usudio da ga izbaci. Otac Antoine se uputio u primaču sobu gdje 68 je siromah stajao oslonjen o grubu štaku, a slabo mu je svjetlo uljane svjetiljke bacalo gotovo bezobličnu sjenu na okrečene zidove. Bio je uredno odjeven. Na licu je imao masku od crnog čelika. Kad ju je skinuo, otac Antoine pade na koljena prekli-njuči Nebo da ga oslobodi užasnih

priviñenja, jer je pred njim stajao duh, duh vješca kojega je vlastitim očima vidio kako gori na trgu Greve. Duh se podrugljivo smješkao. Pokušavao je da govori, ali su mu iz usta izlazili samo hrapavi i nerazumljivi glasovi. Najedanput je avet iščezla. Dosta je dugo potrajalo dok je otac Antoine ustanovio da je nesretnik naprosto izgubio svijet i da leži na podu do .njegovih nogu. Onda je, potaknut samilošču, savladao strah i nagnuo se nad duhom. Ovaj je bio, doduše, živ, ali več potpuno oslabio i gotovo na umoru. Tijelo mu je ličilo na kostur. Ali se u njegovoj teškoj torbi nalazila zapanjujuča količina cekina i dragulja. Mnogo je dana duh lebdio izmeñu života i smrti. Otac Antoine ga je njegovao povjerivši svoju tajnu starješini samostanske zajednice. — Bio je iscrpljen do krajnjih granica. Bilo je nevjerojatno da je tijelo, koje je krvnik stavljao na muke, moglo podnijeti takav napor. Raščerečena na spravi za mučenje, jedna mu je noga, ona sakata, bila ispod koljena i na bedru pokrivena jezivim, otvorenim ranama. Pa ipak je u tom stanju več mjesec dana- neprestano tumarao. Takva volja služi na čast ljudskom robu, gospoño! Nekoč tako močan, grof de Pevrac je poniznom zatvorskom duhovniku govorio: „Vi ste mi sada jedini prijatelji!" Malog se svečenika sjetio onda kad mu se, pošto je skupio posljednje snage i vratio se u svoju palaču du Beautreillis, činilo da umire od iznemoglosti. Doči iz tolike daljine, pa umrijeti nadomak uspjehu! Iz palače je izišao kroz tajna vrtna vrata čiji je ključ posjedovao. Vukao se kroz Pariz i dovukao do doma lazarista, jer je znao da če tu nači oca Antoinea. 59 mam 1 NSiVA Sad je trebalo uñesiti bijeg. Grof nije mogao ostati u Francuskoj. U ono se vrijeme velečasni otac Antoine upravo spremao da u Marselj otprati skupinu galijota. Tamo je trebalo nastaviti svoj milosrdni poziv. — Joffrevu de Pevracu sinula je genijalna misao. Umiješao se meñu .robijaše i tako stigao u Marselj. Tamo je našao svog maurskog slugu po imenu KuasiBaa. Otac Antoine je u svojoj odječi sakrio zlato i dragulje. Vratio mu ih je kad su stigli u Marselj. Malo poslije toga su grof de Peyrac i njegov Maur

nestali, a njihov je bijeg u ribarskom Čamcu bio či tav dogañaj. — I vi ih nikad više niste vidjeli? — Nikad. •—» I nemate pojma što se dogodilo s grofom de Pevracom poslije njegova bijega? ?— Nemam pojma. Ona ga upitno pogleda. Gotovo bojažljivo reče: — Niste li prije nekoliko godina vi došli u Pariz da se raspitate za moju sudbinu...? Tko vas je po slao ...? —"Vidim da zrnate za moju posjetu odvjetniku Desgrezu. ?— On lično me je o njoj obavijestio. Napeto je čekala njegove rijeci, ali pošto je šutio, ona ponovi: — Tko vas je poslao? Svečenik uzdahne. — To zaista nikad nisam saznao. Bilo je to pri je nekoliko godina ovdje u Marselju gdje sam se posebno bavio bolnicom za galijote. Neki arapski tr govac, kakvi često prolaze kroz ovu veliku luku, došao je k meni i u velikoj tajnosti mi saopčio da „se želi" znati što se zbilo s groficom de Pevrac. Za moljen sam da odem u prijestonicu francuskog kralja., Željena če mi obavještenja vjerojatno dati neki' odvjetnik po imenu Desgrez, a isto tako nekoli ko drugih osoba čija su mi imena saopčena. Kao 60 protuuslugu prunio sam kesu s pozamašnom svotom. Pristao sam na to zbog mojih jadnih robijaša, ali sam od glasnika uzalud pokušavao izvuči nešto potanje o njegovu nalogodavcu. Samo mi je pokazao zlatni prsten sa topazom u kojem sam prepoznao jedan od dragulja de Pevraca, Otišao sam u Pariz da izvršim svoj zadatak. „Tamo sam saznao da se gospoña de Pevrac preudala za jednog maršala, markiza du Plessis-Bellie-rea, da je vrlo bogata i da skupa sa svojim sinovima uživa kraljevu blagonaklonost. — Bez sumnje ste se zaprepastili kad ste to čuli. Bila sam udata za drugoga dok mi je prvi muž još bio živ! Možda če se vaša svečenička savjest umi riti ako vam kažem da je maršal poginuo pri opsadi D61ea i da se otada smatram dvostrukom udovicom.

Oca Antoinea nije uvrijedio njen izljev gorčine. Čak se malo nasmiješio dajuči joj na znanje da je vidio več mnogo čudnih sudbina, ali da treba priznati da Proviñenje vodi Andeliku po jako krivudavim stazama. Duboko ju je sažaljevao. — Vratio sam se, dakle, u Marselj, a kad se trgovac ponovo pojavio, ispričao sam mu sve što sam saznao. Odonda o njemu više ništa nisam Čuo. To je sve što znam, gospoño, zaista sve. U Anñelikinom srcu miješali su se razni osječaji: kajanje, grižnja savjesti, očajanje. „On je htio znati šta se sa mnom dogodilo." — Ovaj Arapin — reče — šta znate o njemu? Odakle je dolazio? Sječate li se njegova imena...? Svečenik je napregnuto razmišljao. — Več se nekoliko trenutaka uzalud pokušavam sjetiti svih pojedinosti o njemu. Zvao se Mohamed Raki, ali >nije bio trgovac iz Arabije. To sam zaključio po njegovoj odječi. Arapski se trgovci s Crvenog mora obično odijevaju kao Turci. Arapi iz Berberije nose široke vunene ogrtače zvane burnus. Ovaj je čovjek bio iz kraljevine Alžira ili kraljevine Maroka. Ali ja o njemu ne znam ništa više, a ovo je zaista malo. Znam, meñutim, da sam s njim raz61

_.A JOA ueA afqo MOHS1VA

govarao o nekom njegovu ujaku čijeg se imena u-pravo prisječam: AliMehtub. Pričali smo o berber-skom robu kojeg sam poznavao s robijanja na galiji, a kojeg je otkupio njegov jako bogati ujak. Ali-Mehtub je uspješno trgovao biserima, spužvama i raznom sitnom robom. Živio je na Kreti i vjerojatno je još uvijek tamo. On možda zna nešto više o svom nečaku Mohamedu Rakiju. — Na Kreti? — prošapče Anñelika sanjalački. ** • Anñelika i Flipot uputili su se prema pristaništu u nadi da če nači brod koji če ih povesti na dugo putovanje do sredozemnih otoka. Anñelika

iznenada stane kao ukopana i protrlja oči misleči da sanja. Na nekoliko koraka opazi malog starca obučenog u crninu koja je izgledala još crnja pod blistavim svi-jetloplavim nebom. Stajao je nepomičan na rubu obale, utonuo u sanjarenje, i kao da nije primječivao ni prolaznike koji su se očešavali o njega, ni vjetrič koji mu je blago talasao bijelu bradu. Sjajna kapica, glomazni lornjon od kornjačevine, starinska čipkana ogrlica, kišobran od voštanog platna i do nogu brižljivo postavljena staklenka opletena vrbovim pru-čem — riječito su govorili da je to meštar Savarv, pariški ljekarnik iz ulice Bourg-Tibourg. — Meštre Savarv — poviče ona. On se tako žestoko trgnuo da umalo nije pao u vodu. Kad je prepoznao Anñeliku, oči mu zablista-ju od zadovoljstva. — Ah, tu ste, mala radoznalke! Pretpostavljao sam da ču vas ovdje sresti. — Zaista? Puki slučaj me je, meñutim, doveo ovamo. — Hm! Hm. Ljude sklone pustolovinama slučaj obično dovodi na ista mjesta. Poznajete il ijedan ku tak na zemlji koji bi čovjeka više mamio da krene na put ka neobičnim pustolovinama? Poduzetni kakvi jeste, morali ste prispjeti u Marselj. To vam piše na čelu. Osječate li opojan miris kojim je zasičena ova obala, onaj pravi miris sretnih putovanja? On raširi ruke od ushičenja. — Mirodije! Ah, mirodije! Osječate li miris tih profinjenih zavodnica koje su za sobom namamile najsmionije pomorce ... Odlučnim je tonom stao na prste nabrajati: ... ðumbir, cimet, šafran, paprika, klinčič, ko-rijandar, kardamom i kraljica svih mirodija — bi-ber! BIBER — ponovi zanesenjački. Ona ga pusti da sanjari o ovom plamtečem kraljevstvu, jer je Flipot pristigao u pratnji nekog ljudine s crvenom mornarskom kapom. — Vi, dakle, nudite čitav jedan imetak za prevoz do Krete? — poviče on pružajuči ruke k nebu. — Nevoljnice! Ja sam vas u najmanju ruku zamišljao kao staru ludu koja ima da izgubi samo još svoje kosti. Vi, znači, nemate muža koji bi vam ulio malo pameti u glavu. Ili vas želja za razvratom goni da završite život u haremu Velikog Turčina? — Rekla sam da hoču na Kretu, a ne u Cari

grad. — Ali na Kreti su Turci, mala moja. Otok je pun eunuha, crnih i bijelih, koji tamo kupuju krep ko meso za velikog gospodara. Moči čete govoriti o sreči ako uopče stignete dotamo, a da vas putem ne otmu gusari! — Ali vi u svakom slučaju idete na Kretu! — Ja idem, ja idem — gunñao je Marseljac — ja idem, jasno, ali nisam rekao da ču tamo i stiči. — Slušajuči vas, čovjek bi pomislio da Berberi čekaju u zasjedi več na izlazu iz luke. — Vi zaista imate pravo, srce moje. Još se pro šlog tjedna jedna turska galija muvala oko Hvereskih otoka. Naša flota nije dovoljno jaka, pa je se i ne boje. Budite sigurni da čete im ubrzo zapeti za oko i da če se svi trgovci robija na Sredozemlju, crni, toi— 62 Jeli ili smeñi, krščani, Turci ili Berberi jagmiti za vas kako bi vas za suho zlato prodali nekom starom sip-Ijivom paši. Eno, pogledajte! Da li bi vam bilo drago nači se u zagrljaju ovakve maškare... ? — upita on upiruči prstom u debelog turskog trgovca koji je u pratnji svojih ljudi silazio prema luci. Anñelika je znatiželjno promatrala povorku koja je Marseljcima bila obična stvar, dok je njoj taj prizor bio nešto sasvim novo. Ogromni turbani od zelenog ili narančastog muslina, veliki kao bundeve, koji su se klatili nad zagasitim licima Turaka, njihova odječa od svile koja se prelijevala, njihove papuče s vrhom povijenim naviše i ukrašenim biserima, suncobrani koje su dva mala crnca držala nad svojini gospodarima — sve je to više ličilo na ljupku komediju nego na opasnu najezdu. — Pa i ne izgledaju tako zli — reče .Anñelika zadirkujuči Marseljca — i vrlo su lijepo obučeni. <— Kako ne! Nije zlato sve što šija. Znaju oni dobro da ovdje, u stranoj zemlji, ne smiju raditi što ih je volja. Trgovci koji poslom dolaze u Marselj, ne škrtare sa naklonima i znaju se praviti slatki kao med. Ali kad proñu tvrñavu If, za njih postoji samo gusarstvo... i opet gusarstvo. Ne, gospoño, uzalud me gledate tim svojim očima. Ja vam neču pružiti ruku za ovakvu pustolovinu, Bogorodica mi to ne bi oprostila... — A mene, da li čete mene povesti? — upita Savarv.

— I vi hočete na Kretu? — Na Kretu i još dalje.. Da vam pravo kažem, idem u Perziju. Ali to je velika tajna. — Koliko nudite da vas prevezem? — Iskreno rečeno, nisam bogat. Dajem vam tri deset livara. Ali buduči da posjedujem tajnu koja vri jedi koliko sve zlato svijeta... — Dosta, dosta! Vidim o čemu se radi. Melkior Pannassave nabere svoje crne guste obrve.

— Zao mi je, ali ništa ne mogu učiniti za vas, ni za vas, gospoño. Za vas. djede, zato što nemate s čim otiči ni do Niče... — Trideset livara! — poviče starac ozlojeñen. ?— S obzirom na ono što. se stavlja na kocku, to je tričarija... A za vas, gospoño, ne mogu ništa učiniti zato što biste privukli Berbere na moj brod kao što strvina, da prostite, privlači ribu u mrežu, ako smijem tako reči. Skinuvši kapu veličanstvenim pokretom, Melkior Pannassave'uputi se prema svom jedrenjaku Jolietti koji je čekao uz obalu. — Svi su isti, ovi Marseljca! — poviče Savarv ljutito. — Gramzljivi i sitničavi kao Jermeni. Ne bi svoju kesu nimalo •odriješili za dobrobit nauke! — Več sam se ranije uzalud obračala kapetanima malih brodova — izjavi Anñelika. — Svi odmah go vore o haremu i ropstvu. Isploviti na pučinu, znači, po njihovu, dospjeti k Velikom Turčinu. — Ili k tuniskom begu, ili alžirskom, ili maro kanskom sultanu — nadopuni je susretljivo Savarjr — E da, upravo tako stvari najčešče i završavaju. Ali tko nije voljan da riskira, neka ne putuje...! Mlada žena mdahne. Od ranog jutra njena molba nailazi na isto podrugljivo čuñenje, isto slijeganje ramenima i isto odbijanje: Žena sama! Putovati na Kretu... ? Bezumlje. Trebalo 'bi imati za pratnju samu kraljevsku flotu. I Savarv je naišao na slične poteškoče zato što nije imao dovoljno novaca. — Udružimo se — predloži Anñelika. — Nañite mi brod, a ja ču platiti i vaš prevoz.

Dala mu je adresu gostionice u kojoj je odsjela, i dok se starac udaljavao, ona sjede na cijev novog topa da bi se malo odmorila. Ova artiljerijska oruña, koja su u velikom broju bila razbacana po luci i na koja je očito zaboravio kakav mornarički skladištar, izgledala su prije namijenjena besposličarima kao klupe, nego da zapucaju na berberske galije. I -S sef i eu

8 Neukrotiva 65

Blebetuše iz Avenije Canebiere su na njima sjedile i plele očekujuči povratak ribara, a trgovci su tu izlagali svoju robu. Anñeliku su boljele noge. Osječala je da je navukla i sunčanicu. Zavidljivo je promatrala žene kojima je obod velikog šešira od vezane slame štitio lijepa grčka lica na kojima su se isticale velike oči i čulne, prezirne usne. Veličanstvena držanja, nudile su prolaznicima karanfile ili školjke, topeči se od ljubaznosti i obasipljuči najljepšim željama one koji bi im se odazvali, a proklinjuči one koji se ne bi zaustavili pred njihovom tezgom. — Kupite mi ovu ribu — uporno je jedna od njih navaljivala na Anñeliku — to mi je posljednja u košari. Sjaji se kao srebrnjak...! — Ja nisam odavde i nemam je u čemu nositi. — Spremite je u svoj želudac. Neče vam naško diti. — Da je pojedem ovako sirovu? — Pripremite je na žaru kod kapucina... Evo vam struk majčine dušice, stavite joj ga u trbuh dok se bude istina pekla.

— Nemam tanjura. — Uzmite oblutak sa žala. — Nemam ni viljušku. — Vi pronalazite poteškoče tamo gdje ih nema, jadnice moja... A čemu vam služe vaši lijepi prsti? Da bi je se riješila, Anñelika na kraju kupi ribu. Držeči je za rep, Flipot se uputi prema zavoju na obali gdje su tri oca kapucina držala neku vrst kuhinje pod vedrim nebom. Iz velikog su lonca grabili riblju juhu i dijelili je siromasima, dok su mornarima za cijenu od nekoliko novčiča dozvoljavali da sami kuhaju na dvjema posudama sa žeravicom. Miris roštilja i riblje juhe bio je zamaman i Anñelika osjeti da je gladna. Brige kao da su se lasplinjavale kad je čovjek.nalazio vremena da se umiješa u lučki život Marselja. Upravo je bio čas kad su 68 i najčangrižljiviji grañani silazili na obalu da bi tu uživali u ovoj jednostavnoj atmosferi. U Anñelikinoj blizini neka otmjeno odjevena gospoña siñe s nosiljke; pratio ju je dječak koji je odmah počeo da baca zavidljive poglede na mangu-pčiče što su se po balama pamuka prebacivali preko glave. — Smijem li im se pridružiti, majko? — molja kao je. — Da se niste usudili. Anastase — zabranila je gospoña uvrijeñena. — To su male propalice. — Baš im je lijepo — reče dijete nabusito. Anñelika ga je promatrala suosječajno. Pomisli na Florimonda i Cantora. I ona je izleglo, pačiče. Nije bilo lako nagovoriti Florimonda da ne poñe s njom. To joj je uspjelo tek kad ga je uvjerila da če biti odsutna najviše tri sedmice, možda i dvije, ako bude imala sreče. Izračunavši vrijeme, koje joj je potrebno za putovanje diližansom do Iiona, za spuštanje niz Ronu teretnom lañom, za sastanak s duhovnikom galijota i za povratak, Anñelika se nadala da če se možda vratiti u Pariz i u svoju palaču prije nego što kraljeva policija uopče i nasluti njenu odsutnost. „To bi bila najbolja šala kojom sam vas i-kad nasamarila, gospodine Desgreze", pomisli. Dočarala je sebi, ,ne bez izvjesnog uzbuñenja, svoj romantični bijeg. Florimond je govorio istinu. Podzemni hodnik bio je prohodan. Srednjovjekovni če svodovi, koje je obnovila ruka vična gradnji rudničkih hodnika, još dugo vremena odoljevati razornom djelovanju vlage. Florimond je doveo svoju majku do napuštene, ruševne kapelice u vensanskoj šumi. Gospoña du Plessis-Belliere je tada odlučila da

če se po povratku pobrinuti da se kapelica obnovi. Kao Stari Paccalou, i ona je sada bila mišljenja da sve mora u ispravnom stanju čekati gospodarev povratak. Ali zašto se poslije toliko godina još nije vratio? Uzbuñena je zagrlila svog sina kad su se prvi sunčevi zraci počeli probijati kroz šumu. Kako je 67

3 n oj III :? f t ?

bih hrabar i kako je ona bila gorda što je znao čuvali tajnu! Rekla mu je prije nego što ga je napustila. Motrila je na preklopna vrata koja su se polako zatvorila nad kovrčavom glavom. Prije nego slio je spustio pločicu, Florimond joj je saučesnički namignuo. Sve je to za njega bila igra koja ga je opijala" i koja ga je u vlastitim očima činila jako važnim. Zatim je Anñelika, u pratilji Flipota koji joj je nosio torbu, pješice otišla do obližnjeg sela gdje je unajnila dvokolicu i oñvezla se do Nogenta. Odande je produžila diližansom. Stigla je do svog cilja: Marselja i sad se nazirala druga etapa: Kreta. Razgovor s duhovnikom u-pučivao je na nov trag, ali tako tegoban i nesiguran ... Dakle, iduča karika u lancu bio je arapski draguljar čiji je nečak zadnji vidio Joffreva de Pevraca živog. Pronači draguljara u Kreti, nije bila jedina poteškoča; hoče li joj pomoči da dopre do njegova nečaka? Ali Anñelika se tješila da je Kreta sretno znamenje. To je onaj sredozemni otok gdje je kupovinom stekla zvanje konzula Francuske. Meñutim, nije znala u kojoj če mjeri moči koristiti taj naslov, buduči da je u ovom trenutku grubo kršila kraljevu zapovijed. Zbog ovog, a i zbog mnogih drugih razloga smatrala je uputnim što prije napustiti Marselj i naročito izbjegavati susrete s pripadnicima svoga staleža. Flipota još nema. Zar mu je toliko vremena potrebno da ispeče jednu ribu? Očima potraži svog mladog slugu i opazi ga kako razgovara s nekim

čovjekom u' smeñem kaputu. Činilo se da ovaj postavlja pitanja, a FHpot je izgledao zbunjen. Držeči plo-štimice na ruci ribu koja se još pušila, skakao je s jedne noge na drugu, a njegovo je kreveljenje jasno pokazivalo da ga bolno peče. Ali čovjek se očito nije 63 žurio. Napokon, sumnjičavo vrteči glavom, udalji se i izgubi u gomili. Anñelika vidje Flipota kako šiisa tačno u protivnom pravcu od onog gdje se ona nalazila. Malo kasnije on se ponovo pojavi vješto i lukavo se šuljajuči kao da je želi izbječi, ali istovremeno i privuči njenu pažnju. Anñelika se digne i sustigne ga u mračnoj uličici gdje se sakrio iza stupa u jednom trijemu. Sta znači sve ovo? Tko je čovjek koji je maloprije s tobom razgovarao? — Ne znam... U početku mi nije bilo ništa sum njivo ... Evo vam vaše ribe, gospoño markizo. Nije mnogo ostalo, ispala mi je dva ili tri puta, toliko sam se tresao. — Šta te je pitao? — Tko sam. Odakle dolazim. Kod koga sam u službi. Na to sam odgovorio: „Ne znam." „Hajde, hajde, nečeš me valjda uvjeravati da ne znaš kako ti se zove gospodarica!" Samo po tome kako me je zaplotnjački ispitivao, s ciljem da me uhvati u laži, vi dio sam s kim imam posla: s policijom. Pa sam po navljao: „Ne, ne, ne znam..." A onda se prestao pra viti fin. „Da to nije slučajno markiza du Plessis-Belliere... U kojoj je gostionici oñsjela?" Sta je tre balo da mu odgovorim... ? — Šta si odgovorio? — Bubnuo sam nasumice jedno ime, ime gosti onice „Bijeli konj" koja se nalazi na drugom kraju grada. — Hajdemo brzo. Zureči strmim uličicama, Anñelika je pokušavala da shvati. Policija se za'nju zanimala? Zašto? Znači li to da je Desgrez več otkrio njen nestanak i da je poslao za njom svoje uhode... ? A onda je najedanput povjerovala da je riješila zagonetku. Gospodin de Vivonne ju je primijetio jučer meñu svijetinom kad je silazio s broda. Trenutačno se nije mogao sjetiti tko je bila žena čije mu lice nije bilo ne69

poznato, a onda je, pošto se prisjetio, naredio svojim slugama da je pronañu. Iz znatiželje? Iz pristojnosti? Iz želje da se dodvori kralju...? Njoj u svakom slučaju nije bilo stalo do susreta s njim, ali je nije niti uznemirilo njegovo zanimanje. Previše je Često boravio na ladanju, daleko od dvora, da bi mogao pratiti sve nijanse spletki. Vjerojatno je htio ukazati pažnju gospoñi du Plessis-Belliere, budučoj kraljevoj milosnici. Ona se umiri. To je posrijedi. Nema sumnje ... Ili je onog čovjeka poslao robijaški duhovnik koji jedini zna da je ona u Marselju? Možda je imao još neka obaviještenja o AliMektubu ili Mohamedu Rakiju... ? Ali on bi svog glasnika poslao u gostionicu „Zlatni rog" znajuči da je tamo odsjela... Stigla je u gostionicu sva u znoju. Srce joj je divlje udaralo. — Sta ste to napravili od sebe, kako ste nerazboriti 1 — uzvikne gazdarica. — Ah, te gospoñe iz Pariza znaju samo trčati! Doñite za mnom. Napravila sam vam ñuveč od patlidžana i rajčica i začinila ga tako da čete prste lizati. Anñelika dobro nabijena novčanika pobuñivala je kod nje gotovo materinske osječaje, poštovanje i razumijevanje za mladu usamljenu ženu. Nije ju prevarila Anñelikina oskudna prtljaga. Odmah je shvatila da se radi o velikoj gospoñi koja je navikla na četu slugu, ali koja ne želi biti uočena. Hajde, znamo Sta je ljubav...! —'Idite ovuda — reče — u onaj tihi kutak kraj prozora. Bit čete nesmetani za onim malim stolom, a moje če vas mušterije moči promatrati samo izda-ljega... Sta želite piti.... ? Čašu ružice iz Vara? Zamame oblike gospe Corinne obuzdavala je crvena svilena bluza, zelena suknja i crna vezena pregača. Pokrivena plitkom kapom, orna kao ugljen, nakovrčana i namazana, kosa joj se mrsila s dva dugačka koraljna privjeska s obje strane okruglog lica čija je koža bila čudesno bijela i čista. Stavila je pred Anñeliku kalajisani pehar i pocakljeni zemlje-ni vrč koji se maglio od svježine piča. TO Anñelika podiže pogled i na pragu male dvorane opazi Flipota koji joj je uzbuñeno davao znakove rukama. Iskoristivši to što se gospa Corinna okrenula, jednim skokom se stvori kod svoje gospodarice i prišapne joj: — Dolazi... 1 Zlobnik...! Gad...! Najgori od sviju- , Ona baci pogled kroz prozor. Laganim korakom, utegnut u kaput od ljubičaste svile, držeči štap sa 6rebrmom jabukom izmeñu ruku koje je

prekrižio na leñima, poprimivši izgled Šetača, gospodin Francois Desgrez penjao se ulicom. VII BIJEG KROZ MARSELJ. VOJVODA DE VTVONNE SE PREDAJE Anñelikina prva misao bila je da odgurne stolicu, da preskoči dvije stepenice koje su je dijelile od velike dvorane, pa kad ovu preleti kao munja, da potrči prema drvenom stepeništu koje vodi na prvi kat. — Slijedi me — reče Flipotu. Marseljka podiže ruke prema nebu. — Gospoño, šta se dogodilo A vaš ñuveč? — Doñite — naredi Anñelika — brzo doñite sa mnom u moju sobu. Imam s vama da govorim. Izraz lica i glas bili su joj tako zapovjednički da je gostioničarka pohitala za njom ne tražeči daljnja objašnjenja. Anñelika je povuče u sobu. Stisla joj je ruku i zarila nokte u salo. — Slušajte! Jedan čovjek samo što nije ušao u gostionicu. Ima ljubičasti kaput i štap sa srebrnom jabukom. — Možda je to onaj koji vam je jutros poslao poruku. — Koga to mislite? Gospa Corinna turi ruku u njedra i izvuče list grube pergamene. — Jedan deran je donio ovo za vas malo prije nego što ste se vratili. 73 Anñelika joj istrgne cedulju i razmota je. Bila je to poruka oca Antoinea. Javljao joj je da ga je posjetio bivši odvjetnik Desgrez s kojim se imao čast sastati u Parizu 1666. godine. Mislio je da pred njim ne mora tajiti boravak gospoñe du Plessis u Marse-lju ni njenu adresu. Ali on je ipak o tome obavještava. . Mlada žena zgužva pismo koje joj više nije bilo od koristi. — Ova me cedulja više ne zanima. Slušajte dob ro, gospa Corinno. Ako se spomenuti čovjek bude ras pitivao za mene, vi čete reči da me ne poznate, da me nikad niste vidjeli. Cim ode, javite mi. Držite, to je za vas.

Gurnula joj je u ruku tri zlatnika. To je proizvelo tako snažan dojam na gospu Corinnu, da nije smogla riječi, nego je samo znalački namignula svojim vatrenim okom i izašla oprezno kao kakav urotnik. Grizuči nokte, Anñelika počne grozničavo hodati po sobi. Elipot ju je gledao uznemiren. — Spremi stvari i zatvori torbu — reče mu. — A i ti budi spreman. Desgrez je radio brzo. Ali ona neče dozvoliti da je uhvati i odvede kralju, okovanu u lance kao robinju. Sad joj je još jedini izlaz bio more. Počelo se smrkavati, a po mračnim uličicama što su se izmeñu stepenasto nanizanih kuča spuštale sve do pristaništa, započeše gitare i provansalski glasovi, kao i sinoč, svoje pjesme o ljubavi. Anñelika če umaknuti i Desgrezu i Ižralju. More če je odvesti. Najzad zastane u uglu kraj prozora osluškujuči glasove u gostionici. Netko tiho pokuca. — Niste ni svjetlo zapalili — prošapče krupna žena ušuljavši se u sobu. Kresne upaljač i zapali svjetiljku. — Još je 'tu — nastavi. — Taj je uporan. Oh vrlo je uglañen, vrlo pristojan, ali kako li samo gle da! No ja se ne dam zbuniti, budite bez brige. „Kao

M izo JOAC •|A JOAO ueA alqo n i II NOMSJLVA Hi je A 3AO6OIU *'is se* i BN i

da ne znam tko mi je u kuči", rekla sam mu. „Gospoñu koju 6te mi opisali, sigurno bih bila zapazila da je kod mene! Zelene oči, kc»a takva i takva itd. Ta velim vam da nije ovamo ni privirila..." Napokon mi je povjerov3x> ili se samo pravio da vjeruje. Naručio je večeru. Činilo se da ga zanima baš ona mala prostorija gdje sam vama bila prostrla sto. Njuškao je po njoj i izgledao kao da nešto njuška svojim dugim nosom.

„Moj parfem", pomisli Anñelika. ' Desgirez če prepoznati njen parfem, tu mješavinu verbene i ružmarina, koji je isključivo za nju spravljala jedna poznata tvornica mirisa u predgrañu Saint-Honore. A Desgrez je taj miris poljskog cviječa, koji se tako fino stapao s njenim čarima lijepe biljke, udisao s njene vlastite kože, s tog tijela koje mu je) dozvolila da cjeliva i grli. Ah, neka je proklet život koji vas izručuje takvim ljudima! — I k tome još ono njegovo ñavolsko oko — na6tavi gostioničarka. — Odmah je otkrio zlatnike koje ste mi dali i koje sam još držala u stisnutoj šaci. ,,Oh! Oh! Imate zaista velikodušne mušterije, prijo..." Nije mi bilo ugodno... Taj je čovjek vaš muž, gospoño? — Nije — odgovori Anñelika zgranuta. Marseljka je nepovjerljivo vttila glavom. — Vi dim o čemu se radi — reče. A onda naperi uši. — Tko to dolazi? To nije nitko od mojih gostiju. Poznam im korak svima. Odškr'ne vrata i naglo ih opet zatvori. — On je u hodniku... Otvara vrata oñ soba. Podbočivši se, stane bjesnjeti. — Drznik! Sad ču ja njemu pokazati s kim ima posla, tom panduru. A onda se predomisli. — Kako da ne! Pa da onda stvar poñe naopako. Poznam ja njih, ljude iz policije. Čovjek im se u po četku može i odupirati, ali uvijek doñe trenutak kad če zajecati i sliniti u maramicu. Anñelika zgrabi svoju torbu. 74 — Gospo Corinno, moram odavde iziči... Mo ram ... Nisam učinila ništa zla. Pruži joj kesu punu zlata. — Doñite ovuda — prošapče gostioničarka. Ona povuče Anñeliku na mali balkon i makne rešetku.* — Skačite! Skačite! Da, na susjedni krov. Ne gledajte dolje. Tako. Sada čete na lijevoj strani nači ljestve. Kad doñete u dno vrta, pokucat čete. Reči čete Mariju Sicilijancu da vas ja šaljem i neka vas

odvede k Santi ju Korzikancu. Ne, još dalje: do Juanita, a onda u levantinsku četvrt... Ja ču se pozaba viti s onim radoznalcem, tako da čete dobiti na vre menu. Dodañe još nekoliko dobrih želja na provansal-skom, prekriži se i vrati u sobu. Bio je to bijeg koji je ličio na dječju igru mačke i miša ili skrivača. Anñelika i Flipot su bez predaha trčali kroz vrtove, padali u jame koje su se pred njima otvarale, prolazili kroz kuče gdje su porodice blaženo večeravale ne osvrčuči se na njih i ne dižuči pogled sa svojih tanjura, silazili po stepenicama; izbijali iz rimskog vodovoda u grčki hram koji su zaobišli, razmicali stotinu ružičastih i plavih košulja koje su se sušile na konopcima poprijecenim preko ulica, klizali se na kori oñ lubenica i ribljim otpacima"; ljudi su ih dozivali, podstrekivali, zagluši-vali na svim jezicima svijeta. Na kraju su se, pod vodstvom jednog Španjolca, našli zadihani na prilazu levantinskoj četvrti. Sad smo več daleko, rekao je, jako daleko od gostionice kod „Zlatnog roga". Da li gospoña možda ipak želi otiči još dalje? Španjolac i Santi Korzikanac gledali.su je znatiželjno. Ona obriše čelo maramicom. Crvenkasti sjaj sumraka, koji se sporo gasio, miješao se na zapadu sa svjetlima grada. Jednolična glazba neobičnog ritma prodirala je kroz zatvorena vrata i drvene kapke iza kojih su se skrivale kavane. U njima su arapski ili 75

turski nosači i trgovci nalazili mekane divane, nar-gilu i onaj crni napitak koji se na obalama Bospora pije iz malih srebrnih šolja. Nepoznat miomiris miješao se s teškim zadahom pečenja i češnjaka. — Hoču u admiralitet —.reče AnñeHka — k go spoñinu ñe Vivonneu. Možete li me tamo odvesti? Oba vodiča zatresu svojom kao ebanovjna crnom kosom i Matnim prstenovima koji su im ukrašavali desno uho. Četvrt u kojoj je smješten admiralitet, smatrali su očito opasnijom od smrdljivog labirinta kroz koji su vodili Anñeliku. Ipak joj, pošto je prema njima bila darežljiva, potanko opisaše put kojim ima da ide. ?—* Jesi li razumio? — upita Kipota.

Mladič zaniječe glavom. Bio se ukočio oñ straha. Nije poznavao zakone ove šarene lupeške bagre koja je vladala u Marselju i koja se, kako je slutio, ?brzo lačala noža. Ako mu napadnu gospodaricu, kako če je braniti? — Ne boj se ništa — reče ona. Stari joj se fokejski grad nije činio neprijateljskim. Desgrez valjda tu nije mogao, vedriti i oblačiti kao u srcu Pariza. Noč se sad več bila spustila, ali je prozračno nočno nebo obasjavalo, grad plavičastim svjetlom, pa su se tu i tamo mogli raspoznavati obrisi drvenih ostataka, kakav slomljen stup, rimski luk, razvaline meñu kojima-su se polugoli derani igrali tiho kao.mačke. Napokon su iza ugla spazili otmjenu, i jarko rasvijetljenu zgradu. Fijakeri i kočije su. neprestano stizali, a kroz otvorene prozore dopirali su zvuči lutnje i violine. Anñelika neodlučno zastane. Poravna nabore na haljini pitajuči se da li se takva može. pokazati. Neka se zdepasta prilika odvoji od jedne skupine. Čovjek poñe pravo k njoj, kao da ju je očekivao. Svjetlo mu je udarilo u leña pa nije mogla razabrati 76 crte lica. Došavši do nje, pogleda je pažljivo i skine šešir. — Gospoña ñu Plessis-Belliere, zar ne? Da, van svake sumnje. Dozvolite da se predstavim: Carroulet, policijski činovnik u Marselju. Moj vrlo dobar pri jatelj gospodin de La Reynie pisao mi je o vama i iz razio želju da" vam se nañem pri ruci dok boravite u našem gradu... Anñelika ga je'hrabro gledala pravo u oči. Imao je prostodušno lice dobrog čiče s velikom bradavicom na vrhu nosa. Glas mu se topio od miline. — Vidio sam i njegova pomočnika, gospodina Desgreza, koji je ovamo stigao jučer ujutro. Pretpo stavio je da čete možda posjetiti gospodina vojvodu de Vivonnea za kojeg zna da vam je prijatelj, pa mi je naredio da vas sačekam pred njegovom pala čom, kako nikakav žaljenja vrijedan nesporazum... Najedanput se njen strah pretvori u bijes. Desgrez je, dakle, poslao u potjeru za njom sve policajce graña uključivo gospodina Carrouleta, šefa marselj-ske policije, dobro poznatog po svojoj' čvrstoj ruci koja se krije iza ljubazne vanjštine. Ona naglo progovori: — Ne razumijem šta mi to pričate, gospoñine.

— Hm! Hm...!. — reče on popustljivo. — Gle dajte, gospoño, vaš lični opis je prilično tačan... Jedna se kočija zaleti na njih. Sef marseljske policije izmakne u stranu. Anñelika se, nUprotiv, baci doslovno konjima pod noge, pa se iskoristivši trenutak kad je kočijaš zauzdavao spregu, umiješa meñu skupine koje su ulazile u palaču vojvode de Vivonnea. Baklje u rukama nepomičnih slugu osvet-Ijavale su stepenice koje voñe u predvorje. Ona se sigurnim korakom popne s ostalima uzvanicama. Flipot ju je slijedio noseči joj torbu. Obazrivo, kao svaka gospoña kad osjeti da joj se razvezala podvezica, Anñelika strugne u mračni čošak velikog stepeništa. — Spašavaj se kako znaš — prišapne malom sluzi. — Sakrij se u krilu za poslugu, svejedno gdje, Tt samo pazi da te ne uhvate. Sastat čemo se sutra u-jutro u lud kraj kraljevske eskadre. Nastoj saznati vrijeme i mjesto s kojeg isplovljava. Ako te. ne bude, otputovat ču bez tebe. Evo ti novaca. Ona izañe iz svog skrovišta i istim se sigurnim korakom uputi jednim od mramornih stepeništa koja vode na gornje katove. Gore je bilo pusto, jer su se sluge muvale po salonima u prizemlju i po dvorištima. Tek što je stigla do prvog odmorišta, u predvorju se pojavi policajac kojeg se maloprije otarasila. Anñelikina znatiželja bila je jača od straha pa ga je motrila nagnuta prekc ograde, sigurna da on nju ne može vidjeti, jer je bila u tami. Gospodin Carroulet nije odavao zadovoljnog Čovjeka. Oslovio, je jednog elugu i postavio mu niz pitanja, čovjek je odrečno vrtio glavom. On se udalji, a odmah iza toga pojavi se vojvoda de Vivonne koji se još smijao nekoj šali. Sef policije ga zbunjeno pozdravi. Admiral kraljevske flote bio je uvažena ličnost. Uživao je kraljevu blagonaklonost i svi su znali da mu je sestra kraljeva milosnica. A kako je povrh toga slovio i kao vrlo razdražljiv gospodin, trebalo je s njim obazrivo postupati. — Sta mi tu pričate? — usklikne Vivonne svojim gromkim glasom. — Gospoña du Plessis-Belliere... meñu mojim gostima? Potražite je radije.u kraljevom krevetu... ako su vjerodostojni zadnji glasovi koji su do mene doprli iz Versaillesa... Gospodin je Carroulet nastavio navaljivati, objašnjavati. Vivonne izgubi strpljenje. — Ta vaša priča nema osnove.. •. I Ona je bila

ovdje, velite, a sad najedanput nije više ovdje... Za slijepilo vas je jako svijetlo, to je sve... Privida vam se... treba vas osloboditi toga. Policajac se pokunjeno povuče. Vivonne slegne ramenima. Uto mu priñe jedan prijatelj koji mora da se raspitivao za prepirku, jer je Anñelika čula mladog admirala gdje mrzovoljno odgovara: 78

— Ovaj je neotesanac tvrdio da sam u svoje sa lone pozvao lijepu Anñeliku, najnoviju kraljevu lju bav. — Gospoñu ñu Plesis-Belliere? — Nju lično! Neka me Bog čuva ove spletkarice i drolje i njena prisustva pod mojim krovom...! Moja sestra puca od jada zbog uvreda koje joj ova nanosi... Piše mi očajna pisma. Ako zelenooka za vodnica postigne svoj cilj, Athenaida se može pora žena povuči, a pripadnicima obitelji Mortemart zlo se piše. — To bi značilo da je u Marselju ta ljepotica o kojoj sanjarimo iako je znamo samo po čuvenju? Uvijek sam gorio od želje da je upoznam. — Gorjet čete uzalud. Ona je bezdušna namiguša. To dobro znaju obožavaoci koji uzalud trče za njom. Neče se ona zaboraviti i prepustiti osječajima ako pred sobom ima neki cilj. A taj cilj je kralj... Spletkarica, velim vam... Sestra mi u svom zad njem pismu kaže... Kraj rečenice više nije čula, jer su se dva čovjeka udaljila i vratila u salone. „Dragi moj, to češ mi platiti", pomisli Anñelika razjarena de Vivonneovim riječima. Ona se izgubi u mračnom hodniku. Pošto je neko vrijeme pipkala po zidovima, naiñe na jedna vrata i oprezno okrene kvaku. Soba je bila pusta i nikakva svjetiljka nije u njoj gorjela, samo ju je obasjavalo slabo svjetlo koje je kroz otvoren prozor dolazilo izvana. Na izmaku snaga, Anñelika se sruši na udoban istočnjački divan, pokriven čilimom i jastucima. Istog časa odjekne neki zvuk sličan gongu, a to je ona nogom bila udarila u neku

bakrenu posudu na podu. Osluhne ustrašena, a onda konačno nañe sviječnjak kojim je rasvijetlila prostoriju. Budoar, spavača soba i uz nju kupaonica — to mora da su odaje vojvode de Vivonnea, odaje pomorca koji ima bezbroj ljubavnih pustolovina kad je na kopnu. Ubrzo je u dar-maru dalekozora, mapa, planigloba i uni79 I 1

formi otkrila ormar s poštovanja vrijednom zbirkom ženskih haljina i prozračnih penjoara; Anñelika odabere jedan, od bijelog kineskog mu-sdina, ukrašenu vezom. Opere se u posudi gdje je za gospodara i njegovu ljubavnicu bila pripremljena voda zamifisana provansalskom lavandom. Zatim iščetka prašnjavu kosu. Uzdahnuvši zadovoljna; zamota se u mekanu odječu. Bosa se po debelim turskim čilimima vrati u budoar, posrčuči od umora. Još je neko vrijeme osluškivala prigušenu buku iz palače, a onda se srušila na divan. Baš je briga za budučnost i sve policajce svijeta! Ona če sad spavala. — Oh! Piskav krik probudi Anñeliku. Ona se uspravi i zaštiti rukom oči od zaslijepljujuče svjetlosti. — Oh! Mlada crnka, e. licem načičkanim umjetnim ma-ñežima, stajala je kraj nje i predstavljala živu sliku zaprepaštenosti i bijesa. Naglo se okrene i nekom prilijepi vruči šamar. — Prostače! To je, dakle, najavljeno iznenañe nje... Čestitam! Uspjelo je. Ovu vam ljutu uvredu neču nikad zaboraviti. Neču više za vas da znam! Bučno šuškajuči haljinom i mašuči lepezom, ona prekorači prag i nestane. Držeči se za obraz, vojvoda de Vivonne je naizmjenično zurio u vrata, u Anñeliku, i u svog slugu koji je nosio dva sviječnjaka. Sluga se.prvi pribrao. Stavi sviječnjake na stolič, nakloni se svom gospodaru pa, šta bilo da bilo, i Anñeliki, a onda se iskrade tiho zatvarajuči vrata. — Gospodine de Vivomne... strašno mi je neu godno — promrmlja Anñelika uz pokajnički srni-: ješak.

činilo se da je tek kad je začuo glas, shvatio da ima posla s bičem od krvi i mesa, a ne s duhom. — Dakle, istina je... to što je maloprije pričao onaj glupan... Vi ste u Marselju... pod mojim kro80 vom... Zar sam to mogao slutiti? Zašto se niste pokazali .. i ? — Nisam htjela da budem prepoznata. U neko liko sam navrata za dlaku izmakla hapšenju. .Mladi čovjek preñe rukom preko čela, pa ode do pisačeg stoliča od ebanovine i, spustivši mu policu, izvadi bočicu rakije i čašu. — Tako! Gospoñi du Plessis-Belliere je za peta ma čitava policija kraljevine...! Jeste li nekoga ubili? — Nisam! Nešto još gore...! Odbila sam da spa vam s kraljem. Dvoranin se začudi i upitno podigne obrve: — Zašto? — Zbog prijateljskih osječaja prema vašoj dra goj sestri, gospoñi de Montespan. S bočicom u ruci, Vivonne je nijemo zurio u nju, A onda mu se lice opusti i on prasne u smijeh. Natoči čašu i sjedne kraj nje. — Čini mi se da mi se rugate. — Malo... Ali ne toliko koliko mislite. Ona mu se i dalje bojažljivo smješkala. Još otežali od sna, kapci su joj polako treptali, tako da su joj zelene oči za trenutak ostajale zatvorene,, a trepavice bacale sjenu na glatke obraze. — Bila sam tako umorna — uzdahne. — Hodala sam sate i sate kroz ovaj grad, bila sam zalutala... Ovdje sam se osjetila kao u kakvom utočištu. Opro stite mi. Priznajem da sam bila vrlo indiskretna. Oku pala sam se u vašoj kupaonici i uzela ovaj haljetak iz vašeg ormara. Ona pokaže na muslin oko svog golog tijela. Ružičasti je odsjaj tek nagovještavao liniju bedara i bokova pod prozračnom bjelinom, Vivonne pogleda haljetak, pa odvrati pogled. Nadušak popije čašu rakije. — Vraški gadna pripovijest! — progunña. — Kralj je naredio potjeru za vama, a ja ču biti optužen kao vaš saučesnik. — Gospodine de Vivonne — usprotivi se Anñe

lika negodujuči. — Zar ste poludjeli? Mislila sam da 81 • Neukrotiva Anñelilca

I »N vam je više stalo do sreče svoje sestre... o kojoj pomalo i vaša ovisi. Zar biste zaista željeli da padnem u kraljeve ruke, a Athenalda u nemilost? — Ne, sigurno — zamuckivao je jadni Vivonne koji nije bio dorastao ovoj neobičnoj situaciji — ali ne bih htio ni da izazovem nezadovoljstvo njegova' veličanstva... Vama je na volju da mu uskratite svoju naklonost... ali zašto ste došli u Marselj ... ? i k meni... ? Ona nježno stavi ruku na njegovu, — Zato što bih htjela iči na Kretu. — Sta? On skoči kao da ga je osa ubola. — Vi sutra krečete, zar ne? — navalila je Anñelika. — Povedite me. — Sve ljepše i ljepše! Čini mi se da gubite ra zum. Na Kretu! Zbilja! Znate li uopče gdje je Kreta? — A vi? Znate li uopče da sam ja konzul Krete? Tamo imam vrlo važnih poslova i čini mi se da je upravo nastupio pogodan trenutak da ih lično posvršavam, dajuči kralju vremena da se smiri. Zar to nije sjajna misao? — To je bezumlje...! Kreta...! On podigne oči prema nebu odustavši od toga da joj objašnjava veličinu njene ludosti. — Da, znam, znam — reče Anñelika — harem Velikog Turčina, Berberi, gusari itñ... Ali s vama se ne bih ničega bojala. Sta mi se može dogoditi ako me prati francuska kraljevska eskañra? — Draga gospoño — izjavi Vivonne svečano — Ja sam vas uvijek bezgranično poštovao... — Možda previše — ubaci ona uz laskavi smi ješak.

Njena upadica izbaci iz kolotečine mladog admirala kojem se jezik pleo prije nego što je ponovo uhvatio nit svog izlaganja. — Pa žta...! Hm...! Kako bilo da bilo, ja sam vas iuvijeh smatrao pametnom, razboritom ženom. Ali na svoju veliku žalost moram priznati da .nemate mnogo više razuma od onih mladih osoba koje prvo 82 govore, a onda djeluju, i djeluju prije nego što promisle. — Kao što je ona lijepa crnka koja nas je ma loprije napustila. Htjela sam da se objasnim s vašom dražesnom ljubavnicom. Kako je bijesna, proširit če glas da sam ovdje. — Ne zna tko ste. — Lako če me opisati, a napasnici če prepoznati moj lični opis. Povedite me na Kretu. Vojvodi de Vivonneu se grlo osušilo. Od Anñeli-kinog pogleda mu se vrtjelo u glavi. Pogled mu se lagano zamuti. Požuri do svog pisačeg stola i natoči još jednu čašu. — Nikada! — odgovori najzad na njenu posljed nju molbu. — Ja imam zdravog razuma... Ako po stanem saučesnik u vašem bijegu, što bi se prije ili kasnije saznalo, navuči ču na sebe kraljev gnjev. — Zaboravljate svoju sestru koja bi vam na tome bila zahvalna. — Ali ja bih sigurno pao u nemilost. — Vi potcjenjujete Athenaidinu moč, dragi moj. No vi je poznate bolje nego ja. Ona ostaje sama po red kralja koji joj je... izrazito naklonjen. Ona je umjela da ga uza se veže pomoču hiljadu sitnica na koje se on i te kako navikao. Zar je ne smatrate do voljno jakom i spretnom da ponovo stekne premoč i da smjelo obnovi ono što sam ja u posljednje vri jeme, priznajem, možda malo pokvarila? Vivone je namršten pokušavao da prosudi. 1 — To da! — reče. Mora da je sebi dočarao sliku zanosne sestre i jeku njena zvonkog smijeha i jedinstvenog glasa, jer mu se lice najedanput razvedrilo. — To da! — ponovi. — U nju se čovjek može pouzdati. Klimnuo je glavom nekoliko puta.

— A vi — reče — vi gospoño... ^ Motrio ju je krišom. Svaki njegov plah pogled, koji je osjetila na sebij svjedočio joj je da mu sve više prodire u svijest činjenica da se tu kod njega, u •* 83

I"'!

ovo doba noči, nalazi žena koja je bila ukras "VJersa-illesa, za kojom je žudio kralj. S izvjesnim je čuñenjem raščlanjivao njenu savršenu ljepotu, kao da je vidi po prvi puta. A 'bila je zaista božanstvena. Imala je jedinstvenu put, zlatniju nego večina plavuša, a crne su joj zjenice još jače isticale svijetlo zelenu boju očiju. U svojim mu je dvorskim haljinama u Versaillesu izgledala kao idol koji je Montespanicu dovodio do bijesa. U ovom haljetku s mekim naborima djelovala je zastrašujuče ženstveno i živo. Prvi put u svom životu pomisli na kralja: „Jadan čovjek! Ako je istina da ga je odbila..." Anñelika namjerno nije narušavala tišinu koja ih je obavila. Bilo je prilično zabavno držati jednog Mortemarta u neizvjesnosti i predstavljalo uspjeh kojim se malo žena moglo podičiti. Vatrenosti i razdražljivosti nije, čini se, nedostajalo članovima ove obitelji. Čovjek ih je mogao samo mrziti ili obo žavati, uključivo najstariju sestru, predstojnicu opa tije Fontevrault, ženu božanske ljepote uokvirene re dovničkim ovratnicima i tamnim velovima, ženu koja je opčinila kralja i očarala dvorane. Posjedovala je vatreni duh, na latinskom čitala sve crkvene oce i vodila svoj samostan i podreñene joj opatice putem najuzvišenije vrline. Vivonne je bio nalik na svoje sestre koje je priroda obdarila najboljim osobinama i najgorim manama. Bio je mušičav i neusiljen, po našao se čas odbojno, čas krajnje ljubazno, bio je čas eušta ludost, čas genije... Takav kakav jest, uvijek

bi na kraju pobudio strahopoštovanje prema sebi, i kao što je neka vrsta privlačnosti — privlačnosti lunje i magneta — Anñeliku približila Atheriai'di, isto je tako prema vojvodi de Vivonneu uvijek osječala posebnu naklonost. U usporedbi s ostalim plemičima, koji su u stopu pratili monarha i živjeli od njegovih davanja, on joj se činio plemenitiji i otmjeniji. Ona ga je i dalje gledala onim svojim nenametljivim smiješkom koji ga je zbunjivao, i priznañe sama sebi da u suštini ipak voli ove užasno požudne 84 i luckaste i lijepe Mortemartove. Ona polako podigne ruku i podmetne je pod zabačenu glavu, a onda mladom čovjeku dobaci podrugljiv pogled. — Ali ja? — ponovi ona njegovo pitanje. — Da, vi, gospoño! Vi ste neobična žena. Zar ni ste sami priznali da ste nastojali istisnuti moju se stru ... ? A evo, sad se najedanput povlačite i pre dajete joj gotovo dobivenu igru... Šta vam je cilj? Kakvu korist možete izvuči iz ove komedije? — Nikakvu. Prije neugodnosti. — Onda? — Zar kao svaka druga žena nemam i ja prava na svoje hirove? — Svakako...! Ali birajte prikladnije žrtve. S kraljem vam to može donijeti neugodne posljedice. Anñelika napuči usne. — Bože blagi! Zar sam ja kriva što me ne pri vlače tako zatvoreni i osjetljivi ljudi koji se ne zna ju smijati i koji u intimnim časovima očituju takvo pomanjkanje profinjenosti da ono graniči s prostaštvom? — O kome to govorite? — O kralju. — I vi se usuñujete o njemu suditi na način... Vivonne je bio ozlojeñen. — Dragi moj, kad se radi o ložnicj, dozvolite nam da sudimo kao žene, a ne kao podanice. — Sve gospoñe, srečom, ne suñe kao vi. — Na volju im da trpe i da se dosañuju. Sve bih im oprostila, ali to ne mogu. Ni titule, ni ugled, ni

počasti ne čine mi se dovoljnom naknadom za tu vrstu ropstva i okova. Ja zaista sa zadovoljstvom sve to prepuštam Athena'idi. — Vi ste... grozni! — Sta čete, nije moja krivica što sam uvijek više voljela nasmijane mladiče, pune života... kao što ste vi, na primjer, galantne plemiče koji ne žale vreme na da se sa ženama i pozabave. Do ñavola neka idu 85.

i iuo»ieur »MSJ.V A e/io6eft PM se* i e

oni kojima se toliko žuri da se slijepo bacaju na cilj. Ja volim one koji znaju ukrasti cviječe što im se nañe na putu. Vojvoda de Vivonne odvrati pogled i nešto pro-gunña sebi u brk. — Jasno mi je šta je na stvari. Imate ljubavnika koji vas čeka na Kreti, malog mornaričkog zastavni ka s lijepim brkom, koji jedino zna milovati djevojke. — Grdno se varate. Nikad nisam bila na Kreti i nitko me tamo ne čeka. — Zašto onda hočete na taj gusarski otok? — Več sam vam rekla. Imam tamo posla. Isto vremeno ču kralju pružiti priliku da me zaboravi. — On vas neče zaboraviti! Zar mislite da ste žena koja se Iako zaboravlja? — upita Vivonne ko jem se grlo nekako čudno stislo. — On če me zaboraviti, ja vam kažem. Daleko od očiju, daleko oñ srca. Zar niste vi muškarci svi takvi? On če se sa zadovoljstvom vratiti svojoj Montespanici, svojoj pouzdanoj i neiscrpnoj čulnoj gozbi, i bit če sretan što če kod nje uvijek nači... postav ljen sto. On nije ni složen ni osječajan čovjek. Vojvoda de Vivonne prasne u gromoglasan smijeh.

— Kako ste meñusobno zlobne, vi žene! — Vjerujte mi, kralj če vam biti zahvalan što ste mu pomogli da zaboravi jednu beznadnu ljubav. Neče se morati ni ponijeti kao tiranin i baciti me u tamnicu. Dok se ja vratim, vrijeme če učiniti svoje. On če se sam smijati svojoj srdžbi, a Athenaiida če znati da cijeni to što ste je oslobodili nepoželjne su parnice. — A ako vas kralj ne zaboravi? — Pa onda još uvijek ima vremena da se iznañe neki izlaz. Mogu mu reči da sam promislila, spoznala svoju grešku. Kraljeva postojanost če me ganuti. Past ču mu u zagrljaj, postat ču njegova miljenica, i... neču ni vas zaboraviti. Vidite, dakle, time što čete mi pomoči, osiguravate sebi budučnost i s jednim ulogom agrate na dva stola, gospodine dvoranine. Posljednje riječi izgovorila je malo prezirnim tonom koji podbode plemiča. On sav pocrveni i usprotivi se oholo. — Zar mislite da sam kukavica, slugan? — To nisam nikad mislila. — Ali stvar nije u tome — nastavi mlañi admiral strogo. — Vi očito zaboravljate, gospoño, da sam za povjednik eskadre, i. da je zadatak, zbog kojeg če se kraljevska flota sutra otisnuti na more, vojnički za datak, što znači opasan. Nareñeno mi je da u ime kralja. Francuske zavedem red u anarhičnom Sredo zemlju. Imam najstrože zapovijesti: nikakvih putnika, još manje putnica. — Gospoñine de Vivonne... — Ne! — zagrmi on — upamtite da sam ja go spodar na brodui i da znam šta mi je posao. Krsta renje po Sredozemnom moru. nije šetnja po Velikom kanalu. Svjestan sam važnosti povjerene mi uloge i uvjeren sam da bi kralj na mom mjestu govorio i postupao kao što to ja činim. — Mislite... ? Ja sam, naprotiv, uvjerena da kralj ne bi odbio ono što vam nudim. Ona je govorila vrlo ozbiljno. Vivonne opet promijeni boju, a sljepoočice mu stadoše žestoko udarati. Promatrao ju je smeteno i upitno. U jednom mU

se trenutku, za njega beskrajnom, učini da se čitav život usredotočio u blagom podrhtavanju njenih ženstvenih grudiju pod čipkanim izrezom. Toliko se iznenadio, da se naprosto ukočio. Gospoña du Plessis slovila je kao ohola, bezosječajna žena, a sama je priznavala da je čudljiva. Pošto je u duši bio dvoranin, nije ni u snu sanjao da bi mu se moglo ponuditi ono što se uskratilo kralju. Najedanput osjeti da su mu se usne osušile, stru-si u sebe čašu i metne je pažljivo na policu pisačeg stola, kao da se bojao da če niu ispasti iz ruke. — Dajte da se razumijemo... — reče. — Ali... ja mislim da se razumijemo vrlo do bro — prošapče Anñelika. Gledala ga je u oči, napučivši usne, 87 Sav opčaran, napravi nekoliko koraka i pade na koljena pored divana. Ruke mu obujmiše tanak struk. Pokorno i strastveno sagne glavu i priljubi usne na svilenu put ispod vrata, tik do grudi, i ostade tako nagnut nad ovom tajnovitom sjenom odakle se širio opojan miris, miris Anñelikin. Ona nije davala nikakav otpor. Jedva primjetna drhtavica proñe joj tijelom, dok su joj se lijepe vjeñe načas sklopile nad blistavim očima. Zatim je osjetio kako se isprsila prepuštajuči se milovanju. Uhvati ga ludilo, glad za njenim mirisavim tijelom, jedrim i čvrstim kao krhki porculan-. Njegove su usne požudno klizile po njoj. On se digne i uzme je u zagrljaj tražea glatku okruglinu ramena i vratnu udubinu od čije ga je topline hvatala nesvjestica. Anñelika mu obujmi glavu, privuče je k sebi, a onda mu blago stavi ruku na obraz i prisili ga da je pogleda u oči. Smaragdnozelene oči susrele su se s plavim i tvrdim mortemartovskim očima, konačno pobijeñenim. U djeliču sekunde Vivonne je još dospio da pomisli kako nikad nije vidio slično biče, niti osjetio tako silan užitak. — Hočete li me povesti na Kretu? — upita ona. — Mislim... Mislim da ču morati — odgovori muklim glasom. VIII POBIJEDILA SAM, GOSPODINE DESGREZB! S ovim prolaznim ljubavnikom Anñelika je primijenila sve svoje umiječe. Zaklela se da če ga vezati uza se, a plemič, prezasičen razbludnik kakav je bio, ne bi se zadovoljio pasivnim zagrljajem.

Cas mazna i nestašna, pa iznenada kap zbunjena i malo plaha, ona se podavala, a onda je pred ponovnim zahtjevom uzmicala i on ju je morao tiho preklinjati, uvjeravati, umiruči od nestrpljenja. — Je li to razborito? — pitala bi ona. — A zašto bismo bili razboriti? —*Ne znam... Još jučer smo se jedva poznavali. — To nije tačno. Ja sam vam se uvijek divio i tiho vas obožavao. — Ja pak priznajem da sam vas smatrala samo zabavnim. Meni je kao da vas večeras prvi- put vi dim. Vi ste mnogo... uzbudljiviji nego što sam mi slila. Malo vas se i bojim. — Bojite se? — Oh, ti okrutni Mortemarti! Svašta se o njima govori. — Gluposti...! Zaboravite svoje nepovjerenje... Draga...! — Ne... gospodine vojvodo, oh! Pustite me da predahnem. Slušajte. Moje je načelo da ima stvari 89 koje se mogu činiti samo s davnašnjim, davnašnjim ljubavnikom. — Vi ste divni! Ali ja ču vas dovesti do toga da se odreknete svojih načela... Zar ne vjerujete da sam za to sposoban? — Možda... ništa više ne znam. šaputali su strastveno dok je u polutami podrhtavao plamen sviječe koja se gasila. Anñelika se prepusti, zastrašujučoj i slatkoj igri i bez pretvaranja poče da drhti u snažnim rukarna koje su je krotile i ukrotile, činilo joj se da ju je val tame, koja ih je obavila poslije posljednjeg plamsaja sviječe, povukao saučesnički sa sobom. I ona, slijepa i podatna, utone u ponor naslade, neprestano pun iznenañenja i nov za nju. Zaboravivši na sve, postala je iskrena u svojim uzdasima, u svojoj blaženoj i hrabroj borb? postala je dirljiva u priznanjima i jecajima koji je naslada u njoj izazivala. On je zaspao držeči je u zagrljaju. Ali se ona, iako umorna i tako malaksala od vrtoglavice da joj se činilo da tone u duboku vodu, uspjela odrvati snu. Jutro se bližilo, a ona je htjela biti budna kad on otvori oči. Nije imala povjerenja u muškarce, bojala se da on neče održati obečanje pošto je zadovoljio želje.

Ležala je otvorenih očiju i zurila u plavi zastor kojim ja noč zastrla otvoreni prozor, i slušala potmulu huku mora koja je dopirala sa žala. Ruka joj nesvjesno pomiluje mišičavo tijelo zaspalog čovjeka u čijim je zagrljajima osjetila žar potpunog predavanja za čim je uz Filipa uzalud čeznula. Dan se nazirao po crvenkastom sivilu koje se prelijevalo kao prsa u grlice i koje je, blago i fino kao sedef, prelazilo u bijelu, zatim u blijedozelenu boju. Netko pokuca na vrata. — Gospodine admirale, vrijeme je — začuje se slugin glas. Vivonne se hitro digne, kao ratnik navikao na uzbune. — Jesi li to ti, Giuseppe? — Da, gospodine vojvodo. Smijem li uči i po moči vam da se obučete? — Ne, sam ču. Samo reci mom Turčinu da mi spremi kavu. *• Dobacivši Anñeliki lukav smiješak, dodade: — Reci mu da stavi dvije šalice i kolače. Sluga se udalji. Anñelika uzvrati osmijeh de Vivonneu i rukom pomiluje lice svom ljubavniku. — Kako si lijep! — reče. Od njena tikanja obuze ga zanos koji je gra ničio s bunilom. Kralju je ona to uskratila! Zgrabi joj nježnu ruku i poljubi je. — I ti si lijepa. Čini mi se da sanjam! U osvitu dana izgledala je sa svojom dugom kosom gotovo kao dijete. — Hočeš li me povesti na Kretu? — prošapče. On poskoči. — Naravno! Zar me smatraš tolikim prostakom, te misliš da neču održati svoje obečanje kad si ti tako divno održala svoje? Ali moraš požuriti, jer za jedan sat dižemo sidro. Imaš li prtljage? Kamo treba da pošaljem po nju? — Jedan če me mali lakej s mojom torbom sa čekati na" obali. A dotada ču prekopati ovaj ormar koji je tako dobro snabdjeven svim što žena samo poželjeti može. Je li ovo odječa tvoje žene? — Nije — reče Vivonne smrkavši se. — Moja žena i ja ne živimo zajedno i ne viñamo se otkad me ta zmija prošle godine pokušala otrovati, da bi se

udala za svog ljubavnika. — Da, da, sječam ,se. O tome se na dvoru mnogo govorilo. Ona se nasmije ne sažalivši se. — Jadni dragi! Kakva nesreča! — Bio sam nasmrt bolestan. — — 00 SI — Srečom je sve dobro svršilo — reče ona umi ljato i pomiluje ga kako bi se razvedrio. — Ove ha ljine pripadaju, dakle, vašim ljubavnicama koje su, kako se priča, isto toliiko raznolike kolsko i brojne. Nemam prava da se na to žalim. Odabrat ču ono što mi je potrebno. Ona se opet nasmije. Ljubavna igra ostavila je na njenu tijelu neki izazovan miris i kad je prošla pored njega, on nagonski posegne za njom da bi je privukao k sebi. Ali ona se oslobodi smijuči se. — Ne, vaša visosti. 2uri nam se. Nadoknadit čemo to kasnije. — Jao! — reče on iskrivivši lice — ne možeš ni zamisliti koliko su galije neudobne. — Koješta! Več čemo tu i tamo nači priliku da se grlimo. Zar na Sredozemnom moru nema prista ništa? Zar nema otoka s plavim uvalicama i meka nim pješčanim žalom? On duboko uzdahne. — Umukni.! Poludjet ču. Zviždučuči je navukao svilene čarape, kratke hlače od plavog satena i došao na prag kupaonice. Ona je iz bakrenog vrča nasula vodu u mramorni lavor i užurbano se pljuskala. — Dozvoli mi da te bar gledam — zaklinjao je. Ona mu se preko mokrog ramena popustljivo osmjehne. — Kako si mlad!

— Mislim da nisam ništa mlañi od tebe. Cak bih rekao da sam stariji tri ili četiri godine. Ako me pam čenje ne vara, prvi put sam te vidio prilikom... da, siguran sam, prilikom kraljevog ulaska u Pariz. Ima la si oporu i plahu svježinu > dvadesetogodišnje žene... Ja sam tada imao dvadeset četiri i smatrao se vrlo iskusnim. A sad tek počinjem shvačati kako ništa ne znam. — Ali sam ja zato brže starila — reče Anñelika ovlaš. — Ja sam jako stara... Imam sto godina! 82 Turčin zlatnosmeñeg lica i sa zelenim turbanom na glavi unio je bakreni pladanj na kojem su se pu-Sile dvije šaličice s nekim crnim napitkom. Anñelika (prepozna piče koje je pila s perzijskim ambasadorom Bachtiaribegom i čiji je miris prožimao levantinsku četvrt u Marselju. Samo što je nakvasila usne, smu-či joj se na gorak ukus. Pošto mu je sluga natočio nekoliko šalica zaredom, Vivonne upita da li je sve spremno za polazak. Anñeliku ponovo uhvati panika. A šta ako policajci, u potrazi za njom, krstare po još usnulom grañu... Srečom je admiralova palača graničila s lučkim skladištima. Treba samo preči preko dvorišta, pa da se izbije ravno na gat. Galije su čekale vani na sidrištu. Jedan bijelo-zlatni čamac dolazio je prema obali. Anñelika je umirala od nestrpljenja promatrajuči ga kako se približava. U Marselju joj je gorjelo pod petama. Desgrez se mogao svakog časa pojaviti, osujetiti joj planove i razoriti nañe. Ona je uokolo gledala lukobrane, obale za utovar i istovar, gatove, luku i, tamo gore u maglici, grad koji je, sa svojim kučama nanizanim jedna poviše druge i crkvom na brežuljku, poprimao izgled ogromnog, pozlačenog i izrezbarenog kovčega. Vivonne je razgovarao s oficirima dok su sluge bacale prtljagu u" čamac koji je upravo bio pristao. — Tko to dolazi? Anñelika se okrene. Dvije su se spodobe bojažljivo pomolile meñu sanducima u skladištu i stale se približavati skupini. Mlada žena odahne pošto je prepoznala Flipota i Savaryja. — To je moja pratnja — predstavi ih. — Moj liječnik i moj lakej. — Neka se ukrcaju. I vi, gospoño. Čamac se ljuljao uz gat dok se čekalo na neop« ioñne mape koje je netko bio zaboravio uzeti.

Pristanište se budilo. Mornari su navlačili konope, silazili po ljestvicama i uskakali u svoje čamce. Drugi su napuštali barake koje su upravo usidrili, i ... 93 odlazili da podgriju jelo kod kapuciinske brače koja su namještala svoj kazan i roštilj. Pokrivena velom, jedna turska ili grčka prostitutka počela je ;plesati dižuči visoko ruke u kojima su blještale bakrene kastanjete. Ali to nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se muškarci mame... Možda je plesala danu koji se raña poslije gnusne noči proživljene meñu talogom ljudskog društva u istočnjač-i koj četvrti. I neobično je bilo čuti taj bojažljiv i jednoličan zveket kastanjeta na gotovo pustoj obali. Vesla admiralskog čamca podignu se žuboreči, a onda opet urone. Mornari su pokušavali izbječi raznovrsne otpatke koji su plutali po površini vode u luci. No čamac se ubrzo domogao zatalasane, bistre vode u kojoj se, pozlačen prvim sunčevim tracima, ogledao toranj Saint-Jean. Anñelika baci još jedan pogled iza sebe. Grad se sve više smanjivao. Ipak je razabrala kako se jedna muška prilika približavala gatu. Bio je previše daleko da bi mu mogla raspoznati crte lica, ali je bila uvjerena da je to Desgrez. Prekasno! „Pobijedila, sam gospodine Desgreze", pomisli likujuči. DRUGI DIO KRETA

94

IVA o6e(u

_. ..A i IX NA ADMIRALSKOJ GALIJI Anñelika je zamišljeno promatrala kako zlatne rese brodskih zastora uranjaju u valove i igraju se s pjenom vodene pruge.

Galije su, njih šest na broju, imale povoljan vjetar. Njihovi izduženi i ljupko izvijeni trupovi, čiji su bokovi bili raskošno ukrašeni, propinjali su se na plavim valovima. Kipiči od pozlačenog drveta na njihovim kljunovima veselo su sjekli zatalasano more, dok su na izrezbarenoj krmi tritoni dušuči u školjke, amori s ražinim vijencem i sirene sa grudima kao u Venere izranjali žuboreči i pršteči vodu na sve strane, prije nego što če se ponovo zagnjuriti pod valove. Na jarbolima su se veselo vijorili barjaci, zastavice i trake. Zavjese na šatoru bile su zabačene, a morski se; zrak miješao s mirtinim i mimozinim mirisom koji je dolazio s obližnje obale. Na istočnjački način, s čilimima, niskim sečija-ma i jastučičima, vojvoda de Vivonne je opremio raskošni šator, zvan i „tabernakul", koji je oficirima služio kao blagovaonica i salon. Anñelika se tu prilično udobno osječala i više se voljela zadržavati u njemu nego u tijesnoj, vlažnoj i mračnoj kabini u potpalublju. Huka što su je stvarali valovi udarajuči o brodski trup, i teški zastori prigušivali su ovdje gongove veslačkih starješina i mukla nareñenja nañgled-

JOAO6 IOAO6; *'qo n

T Neukrotiva Anñelika 97

riika robijaša. Čovjek bi gotovo povjerovao da se nalazi u pravom salonu. Na nekoliko koraka od nje drugi je oficir, gospodin de Millerand, promatrao obalu kroz dalekozor. Bio je vrlo mlad, gotovo još golobrad, velik i dobro grañen. Djed admiral ucijepio mu je ljubav i poštovanje prema kraljevskoj mornarici, pa je, tek izašao iz škole i kruto se pridržavajuči načela, bio žestoko protiv prisustva žene na brodu. Natmuren, stisnutih usana, hodao je oholo i izbjegavao oficirski zbor koji se u odreñene sate okupljao oko Anñelike. Manje strogi od njega, ostali su se članovi

admiralovog štaba veselili nazočnosti ovog ženskog putnika koji če bar razbiti dosadu na brodu. Obala na vidiku činila se kao zastor od purpurnih stijena iza kojih su se uzdizale planine pokrivene tamnozelenim žbunjem i suhim, mirišljivim biljkama. Usprkos ljepoti boja, kraj je djelovao negosto-ljubivo i pusto: ni jednog krova od crijepa, ni jedne barke uz obale plavih, dubokih uvalica, tako čarobnih i privlačnih pod vijencem rumenih grebena. Samo bi se s vremena na vrijeme ukazao poneki gradič opasan čvrstim zidinama. Vojvoda de Vivonne pojavi se nasmijan, u pratnji svog crnčiča koji je nosio zdjelu sa slatkišima. — Sta je s vama, draga? — upita. Poljubi mla doj ženi ruku i sjedne do nje. — Želite li kakvu istoč njačku poslasticu? Millerande, imate li o čemu važnom izvijestiti? — Nemam, vaša svjetlosti, osim da je obala pu sta. Ribari iz svojih osamljenih zaselaka bježe pred drskim Berberima koji čak ovamo dolaze u pljačka ške pohode po roblje. Priobalno se stanovništvo sklo nilo u gradove. — Čini mi se da smo upravo prošli Antibes. S malo sreče bit čemo večeras kod mog dobrog pri jatelja princa od Monaca. — Da, svjetlosti, pod uvjetom da nam se jedan: naš drugi prijatelj, mislim na Rescatora. ne ispri ječi na putu... 98 ..r-r Jeste li što primijetili? — upita Vivonne i naglo se digavši, uzme mu dalekozor iz ruke. —s Nisam, budite bez brige. Ali pošto ga tako dobro poznamo, upravo to me i čudi. Zamjenik admirala de Vivonnea, gospodin de La Brossard;ere, i dva druga oficira, grofovi de Saint--Ronan i de Lageneste, uñoše u šator, a za njima ljekarnik Savarv. Pojavi se i turski sluga koji uz pomoč mladog roba stane pripremati kavu dok su se gospoda zavaljivala, u jastuke. — Volite li kavu, gospoño? — upita gospodin de La Brossardiere Anñeliku. — Ne znam ni sama. Moram se na nju privik nuti. — Kad se čovjek na nju nauči, ne može bez nje.

— Kava zadržava sokove u želucu i ne da im da odlaze u glavu .-?- reče Savarv vrlo učeno. — Musli mani vole ovo piče ne toliko zbog njegovih korisnih svojstava, koliko zbog predanja koje kaže da ga je pronašao arhanñeo Gabriel zato da bi vratio snagu Muhamedu Neustrašivom. Prorok se sam hvalio da mu se nikad nije dogodilo da je popije a da istog tre na ne osjeti snagu kojom bi mogao oboriti četrde set ljudi i zadovoljiti najmanje četrdeset žena. ?— Onda pijmo kavu! — poviče veselo Vivonne dobacivši Anñeliki vatren pogled. Ovi su je mladi i snažni ljudi promatrali ne skrivajuči svoje divljenje. Bila je zaista prekrasna u haljini svijetloljubičaste boje koja joj je isticala svježu, zagasitu put i zlatnu kosu. Ljupko se smiješeči, primala je ove izraze nijemog obožavanja koje njihove oči nisu mogle sakriti. r— Sječam se da sam kavu pila s Bachtiari-be-gom, perzijskim ambasadorom — reče. Mladi rob podijelio je male damastne ubruse sa zlatnim resama. Turčin je natakao kavu u tanane porculanske šalice, dok je crnčič služio slatkiše iz dviju srebrnih zdjela; u jednoj su bili komadi bijelog šečera, a u drugoj kardamomovi orasi. — Uzmite Šečera —- preporuči La Brossardiere. '• 99

— Usitnite u kavu malo kardamoma — posavje tuje Saint-Ronan, — Pijte sasvim polako, ali oe čekajte da vam se napitak ohladi. — Kavu treba piti vrelu. Svi su pomalo pijuckali. Anñelika je činila sve Sto su joj savjetovali, i došla do zaključka da kava, iako joj se sama po sebi nije baš sviñala, u svakom slučaju ima divan miris. — Ovo je krstarenje započelo pod sretnim zna menjem — ustanovi La Brossarñiere zadovoljan — za pala nas je sreča da s nama plovi jedna od kraljica Versaillesa, a osim toga sam saznao da se Rescator nalazi na putu k svom ortaku Muli Ismailu, kralju

Maroka. Pošto njega nema, .Sredozemno če more biti miroljubivo. — Ali tko je zapravo taj Rescatof koji vas to liko zaokuplja? — upita Anñelika. — Jedan od onih razbojnika bez vjere i savjesti, koje moramo goniti i po mogučnosti zarobili — reče Vivonne smrknut. — On je, znači, turski gusar? — Gusar je sigurno a da li je Turčin, to ne znam. Neki misle da je brat marokanskog sultana, dok dru gi tvrde da je Francuz, jer odlično govori naš jezik. Ja bih sa svoje strane prije rekao da je Španjolac, Teško je znati nešto odreñenije o tom čovjeku kad Stalno nosi masku, kako to često čine odmetnici koji se i namjerno znaju osakatiti samo da ih se ne pre pozna. „Za njega se pak priča da je nijem. Navodno su mu iščupali jezik i odsjekli nos. Ali tko je to učinio? U toj se stvari razilaze u mišljenjima ljubitelji sitnih dogodovština na Sredozemlju. Oni koji misle da je Maur, i to anñaluzijski Maur, tvrñe da je žrtva španjolske inkvizicije. Oni pak, koji su uvjereni da je Španjolac, optužuju Maure. U svakom slučaju mora da je ružan, jer se nitko živ ne može pohvaliti da ga je vidio bez maske. 100

— Ali on uza sve to postiže izvjesne uspjehe kod žena — reče La Brossarñiere u smijehu. — Kažu da u svom haremu ima nekoliko bajoslovnih ljepotica za koje se na tržištu nadmetao sa samim carigrad skim sultanom. Onomadne je poglavar sultanovih bi jelih eunuha, vi ga znate, onaj lijepi Kavkazac Čamil-beg, bio sav očajan što je Rescatoru, koji je po nudio veču cijenu, morao prepustiti jednu plavokosu Cerkeskinju, pravi dragulj... I — Zazubice nam rastu od vašeg pripovijedanja — primijeti Vivonne. — Ali zar se takve stvari pri čaju pred gospoñama? — Ja ne slušam — javi se Anñelika. — Samo nastavite, molim vas, tu vašu sredozemnu rekla-kazala, gospodine.

La Brossarñiere je ispričao da je ove pojedinosti čuo od malteškog viteza talijanskog porijekla, Alfre-da di Vacouzoa, kojega je sreo u Marselju. Vitez se upravo vratio s Krete kamo je lično vodio robove, i, kaže, nikad neče zaboraviti nadmetanje u toku kojega je Rescator samo bacao kese srebrnjaka pred noge Cerkeskinji, tako da je na kraju do koljena bila zatrpana. — Jasno je da je pun para! — uzvikne Vivonne u nastupu one nagle srdžbe od koje bi uvijek pocr venio do ruba perike. — Nije bez razloga uzeo nadi mak Rescator. Vi ne znate šta ta riječ znači, gospoño? Anñelika zaniječe glavom. — Tako se na španjolskom zovu ljudi koji tr guju zabranjenim novcem, krivotvoritelji novca. Ne koč je reskatora bilo svuda, ali su to bili mali, bezo pasni zanatlije koji nikoga nisu uznemirivali. Sada postoji samo još jedan: Rescator. Sumorna izgleda utone u razmišljanje. Najzad se i mladi poručnik de Millerand, koji je po prirodi bio osječajan i bojažljiv, odvaži i sa zakašnjenjem umiješa u razgovor. — Rekli ste da se Rescator, unatoč- odsječenom nosu, sviña ženama; ah" gusari imaju samo kupljene, 101

a ponekad i silom otete robinje, pa se, mislim, o njihovoj zavodljivosti ne može suditi po broju njihovih žena. Navodim kao primjer alžirskog odmetnika Mez-zo-Mortea, tu debelu svinju, največeg trgovca robljem u Sredozemlju. Tko ga je ikad vidio, ne može vjerovati da bi mu se ijedna žena podala iz ljubavi, pa čak ni iz puke želje. — Poručnice, to što govorite, prividno je-logično — prihvati La Brossardiere — a ipak se varate, i to, dvostruko se varate. Prije svega, iako je-največi tr govac robljem u Sredozemlju, Mezzo Morte ne drži u svom haremu žene, jer više voli... mladiče. Priča se da ih u svojoj alžirskoj palači ima najmanje pede set. A s druge je strane i te kako istina da je Rescator veliki ljubimac žena. On ih kupuje mnogo, ali zadržava samo one koje same žele da ostanu kod njega. — Sta radi s ostalima?

— Pušta ih na slobodu. To mu je strast. On pušta na slobodu sve robove, muškarce i žene, kad mu se za to pruži prilika. Ne znam da li je to tačno, ali je u svakom slučaju i to sastavni dio legende o njemu. — Legende o njemu — progunña Vivonne s ga ñenjem i gorčinom. — Pa neka! Ta legenda je isti nita. On pušta robove na slobodu, svojim sam očima to vidio. — Možda se time misli iskupiti za svoje oñmetništvo? — izjavi Anñelika. — Ni to nije isključeno. Ali on time. prvenstveno tjera šegu... zezucka... sve redom! — rikne Vi vonne — zabavlja se, da, zabavlja se. Sječate li se, Gramonte, vi koji ste bili u sastavu moje eskadre u bici kod rta Passero, sječate li. se onih dviju galija koje je zarobio? Znate li šta je učinio sa četiri sto tine robijaša s tih galija? Skinuo im je okove i na prosto ih iskrcao na mletačkim obalama. Možete za misliti kako su nam Mlečani bili zahvalni na ovak vom daru! Ovaj dogañaj je izazvao diplomatski spor, a njegovo veličanstvo mi je podrugljivo primijetilo 102 da sam bar mogao za otmičara izabrati nekog običnog trgovca robljem, kad sam več pustio da mi zarobi galije. — Vaše .je pripovijedanje vrlo uzbudljivo —. reče Anñelika. — Čini mi se da Sredozemlje vrvi od ro mantičnih ličnosti. — Ne dao vam Bog da se s njima upoznate izbližeg! Svi oni, pustolovi ili odmetnici, trgovci robljem ili krijumčari, koji su se s nevjernicima udružili da bi podrovali moč malteških vitezova ili francuskog kralja, zaslužuju lomaču. Cut čete priče o Francuzu markizu d'Escrainvilleu, Dancu Ericu Jansenu, o več spomenutom Mezzo-Morteu, alžirskom admiralu, Q Španjolcima brači Salvador i o mnogima još koji se nisu toliko razmahali. Oni harače po Sredozemnom moru. Ali dosta razgovora o tom ološu. Vručina je njava, pa je baš zgodno vrijeme da vam pokažem ga liju. Odoh da vidim da li je sve na svom mjestu.

Dok se admiral udaljavao, oficiri su se oprostili s putnicom i vratili na svoje dužnosti. Tek tada Anñelika spazi Flipota. Mora da je mali sluga trkom pretrčao ono nekoliko brodskih stepenica. Bio je zadihan, blijed kao krpa, i zurio u svoju gospodaricu velikim, kao podivljalim očima. ?— Sta ti je? — poviče ona. — Tamo — promuca. — Vidio sam... Ona mu priñe i prodrma ga. — Šta? Šta si vidio...? Koga...? Sigurna da je pri napuštanju luke vidjela Des-greza na obali, povjerovala je da če sad na pred nju iskočiti kao ñavo iz svoje čizme... — Ta govori več jedanput! — Vidio sam... Vidio sam... robijaše. Ah, go spoño markizo....! To me se dojmilo... ne mogu, ne mogu vam reči kako... tamo... tamo dolje za ve slačkim klupama... Počelo mu se štucati i on trkom ode do ograde, pa tamo povrati. 103 Anñelika se razvedri. Jadan mladič pati od morske bolesti. Mora da su mu izgled galijota i zadah veslarnice pospješili mučninu. Anñelika naredi Turčinu da joj natoči šalicu kave. — Ostani ovdje — reče dječaku. — Svjež zrak če ti prijati. — Ahj dobri Bože, to vidjeti! — ponavljao je — to me je tako uzbudilo. Izgledao je očajno i samilosno. — Naviknut če-se — reče vojvoda de Vivonne Soji se upravo vratio. — Za koji če dan prkositi olu jama. Doñite, gospoño, da obiñete galiju na koju ste se tako lakomisleno ukrcali. PRIVIðENJE U VESLARNIC1 1 Zlatna ograda „tabernakula" i njegove zavjese-od grimiznog brokata dijelili-su raj od pakla. Cim je Anñelika izišla na stražnji dio krme, vjetar ju je zapahnuo ogavnim zadahom veslarnice. Ispod nje se crveno mnoštvo robijaša sagibalo i uspravljalo, polako, jednolično, i svojim joj ravnomjernim i beskonačnim klačenjem izazivalo vrtoglavicu.

Vojvoda de Vivonne pruži ruku svojoj gošči i pomogne joj da siñe niz ono nekoliko stepenica, a onda, pošavši ispred nje, stupi na mostič. To je bila malo uzdignuta, drvena staza koja se protezala gotovo čitavom dužinom broda. S obje su se strane redale robijaške klupe u zagañenim jamama. Tu više, nije bilo ni živih boja ni pozlate, nego samo gruba drvena sjedala na kojima su galijoti, po četvorica, bili lancima vezani. Podigavši lijepo izvajani list u crvenoj čarapi sa zlatnim prugama, mladi admiral odmjereno' zakorači i pažljivo stavi kitnjastu cipelu s crvenkastom petom na ulijepljen pod. Odijelo mu je bilo plavo i bogato izvezeno, s velikim crvenim posuvracima, teškim bijelim pašom sa zlatnim resama i orukvicama od skupocjene čipke. Šešir mu je bio tako nakičen perima, da je na vjetru bio nalik na gnijezdo puno ptica koje se spremaju da polete. Zaustavljao se i sve pomnjivo pregledavao. Stao je kod pripravljaonice — prostora

105 *

tia kojem se kuhalo za robijaše, a koji je bio smješten u sredini galije, na lijevoj strani. Iz dva velika kotla, okačena iznad malog ognjišta, pušila se mr-?ava juha od krtole i varivo od boba, svakidašnja robi jaška hrana. Vivonne okusi juhu i ustanovi da je odvratna. Andeliki je objasnio kako ie njegovom zaslugom pripravljaonica usavršena. — Stari je ureñaj težio stotinu pedeset centi. Bio je nestabilan pa se često dogañalo da se od jakog vala vrela tekučina prospe i ofuri najbliže robijaše. Po mom nareñenju smanjena je težina i cijeli ureñaj snižen. Anñelika mu je povlañivala neodreñenim pokretom glave. Nesnosan smrad veslarnice, s kojom se sada miješao ne baš privlačan miris juhe, izazivao je u njoj mučninu. Ali je Vivonne, presretan što je ona tu i ponosan na svoj brod, nije poštedio ničega. Morala se diviti ljepoti i čvrstini dvaju čamaca za spašavanje — lijepo oblikovanoj feluki1 i od nje manjoj šajkr*, te hvaliti dobar raspored malih topova po brodskim obodnicama. Vojnici su se za vrijeme plovidbe zadržavali samo na ovim uskim obodnicama pored svojih topova, iznad veslarnice. Mjesta je bilo malo, pa su čitav dan provodili u čučečem ili sjedečem stavu. Nisu se smjeli ni puno

micati kako ne bi poremetili ravnotežu teškog broda. Ovi ljudi nisu imali na raspolaganju druge zabave nego da vrijeñaju robijaše dolje u rupi ili da izazivaju robijaše nadglednike starješine veslača. Teško je bilo održavati disciplinu. Vivonne je nadalje objasnio da su veslači podijeljeni u tri skupine i da svakom upravlja po jedan starješina. Obično dvije skupine veslaju dok se treča odmara. Veslači se regrutuju iz redova kažnjenika i stranih zarobljenika. 1 Jedrenjak sličan galiji, samo manji e Mali jedrenjak s dva jarbola. 106 — Treba biti vrlo snažan, a ako je netko ubica ili kradljivac, to još ne znači da ima i potrebne mi šice. Osuñenici, koje nam šalju iz zatvora, umiru kao muhe. Zbog toga uzimamo Turke i Maure. U jednom nizu klupa Andeliki su pali u oči ljudi velikih plavih brada. Večina ih je oko vrata imala drvena raspela. — Oni tamo nimalo ne liče na Turke, a ono što im visi na prsima, nije polumjesec. — Oni su Turci samo zahvaljujuči turskom osva janju. U stvari su Rusi. Kupujemo ih od Turaka, iz vrsni su veslači. — A oni tamo sa crnim bradama i ogromnim no sovima? — To su ðurñijanci s Kavkaza, koje smo kupili od malteških vitezova. A ovi ovdje su pravi Turci. Oni su dobrovoljci. Zbog njihove izuzetne snage uzi mamo ih za starješine veslačima. Oni održavaju red za vrijeme veslan ja. Anñelika je promatrala kako se savijaju kičme pod crvenom odječom. Zatim bi ljudi zabacili gornji dio tijela pokazujuči svoja blijeda ili bradata lica s ustima otvorenim od napora. A još više nego teški i zagušljivi smrad znoja i izmeta, uznemirivali su je osuñenici koji su vučjim očima proždirali ovu ženu što je iznad njih lebdjela kao neko priviñenje. Njena se haljina proljetnih boja svjetlucala na suncu, a pera joj se velikog šešira gibala na povjetarcu. Jedan jači zapuh podigne joj suknju i njen teški izvezeni obrub udari ravno u lice jednom robijašu koji se nalazio tik uz mostič. On naglo pokrene glavu i zari je zube u tkaninu. Anñelika krikne prestravljena i povuče suknju. Robijaši prasnuše u divljački smijeh.

Jedan nadglednik jurne s podignutim bičem i sruči kišu udaraca na nesretnikovu glavu. Ali ovaj nije ispuštao plijen. Njegova čupava griva pod zelenom kapom „doživotnih" napola je zastirala sjaj crnih očiju kojima je Anñeliku proždirao, koje su isto107 vremeno bile drske i divlje i tako molečive da su je gotovo opčinile. Sva potresena, poblijedila je kao krpa. Taj požudan i podrugljiv vučji pogled nije joj bio nepoznat. Dva druga čuvara skoče u veslarnicu, zgrabe čovjeka, izudaraju mu lice toljagama, razbiju mu zube i konačno ga oblivenog krvlju bace natrag na njegovu klupu. — Oprostite, visosti! Oprostite, gospoño — po navljao je starješina odgovoran za ovu veslačku sku pinu. — On je najgori od sviju, kavgadžija i bundžija. Nikad se ne zna šta sprema. Vojvoda de Vivonne bio je izvan sebe od bijesa. — Svezat čete ga za jarbol na kljunu i neka tako ostane jedan sat. Kad nekoliko puta uroni u slanu vodu, umirit če se. Jednom rukom obuhvati mladu ženu oko struka. — -Doñite, draga. Jako mi je žao. — Nije to ništa — reče ona pribravši se. — Ustrašio me je. Sad je več dobro. Dok su se udaljavali, promukao zov odjekne iz veslarnice: — Markizo anñela i — Sta je rekao? — upita Vivonne. Anñelika se okrenula blijeda kao krpa. U razini mostiča dvije su okovane ruke skliznule kao kandže prema njoj. I u tom oteklom, odvratnom licu, koje se pomaljalo, najedanput je vidjela samo crne oči uskrsle iz davne, zaboravljene prošlosti. „Nikola!" Admiral de Vivonne ju je pridržavao dok nisu stigli pod zaštitnički šator na krmi. — Nisam se smio pouzdati u ove pse. Naravno, kad se promatra s mostiča galije, čovjek nije lijep. To nije prizor za gospoñe. A ipak moje lijepe ^prijateljice to požudno gledaju. Nisam mislio da si tako meka srca. 108 Nije to ništa — ponovi Anñelika slabim gte

som. Došlo joj je da povrati, kao Flipotu maloprije kad je, obuzet strahom i užasom, on koji je u ono vrijeme na Dvoru čuda bio još dijete, prepoznao Nikolu Calembredainea, čuvenog razbojnika s Novog mosta, za kojeg se poslije borbe na sajmu Saint-Ger-main vjerovalo da je mrtav, a koji, evo, več gotovo desetu godinu ispašta svoje zločine za galijotskom klupom. — Mila, premila moja,, &t& vam je? Izgledate tužni. Vojvoda de Vivonne joj se približio iskoristivši to što ju je našao samu na krmi. Zagledala se u sumrak koji se spuštao na more. Činila se tako daleka i odsutna duhom, da se prestrašio. Ona se okrene prema njemu i grčevito se uhvati za snažna ramena. — Poljubi me — prošapče. Osječala je potrebu za dodirom zdrava i snažna Čovjeka, kako bi odagnala slike bijede i poniženja koje su je več satima opsjedale. Neprekidni udari gonga, kojima su starješine odreñivale ritam veslanju, padali su joj na dušu kao teške kapi i budili u njoj odjek onog očaja, one neoprostive sudbine. — Poljubi me. On svoje usne položi na njene i ona se strastveno preda njegovim poljupcima. Htjela je da potone u njih, da zaboravi u njima. On ju je bez prestanka grlio, obuzet onim zanosom koji mu je uzburkao krv. Ruka mu sa struka sklizne prema grudima i on zadrhti dodirnuvši to savršenstvo kojega se još ne bijaše zasitio. Ona se pripije uz njega. — Ne... slušaj, draga — reče on oslobañajuči se zadihan. — Ne večeras, nemoguča je. Moramo svi biti na oprezu... More je opasno. 109 Ona se pokori i nasloni čelo na pozlačenu epoletu koja joj ogrebe kožu. Gotovo joj je godila ta sitna bol. — Opasno? — upita ona. — Sprema li se oluja? — Ne... Gusari se ovuda vrzmaju. Dok ne proñemo Maltu, moramo biti spremni na susret s njima. On je ponovo stisne u snažan zagrljaj. — Ne znam šta je to s tobom — reče. — Ti me... ti me zaluñuješ. Tako si'promjenljiva, tako zagonetna i iznenañujuča. Maloprije si sva blistala, sve si nas kao krotku janjad opčarala svojim očima i svojim osmijesima. A sad osječam kako si slaba, kao da te muči misao o nekoj opasnosti koja ti prijeti i od koje

bih te htio obraniti. To je čuvstvo koje nikad nisam doživio, znaš ... osim uz djecu. 2ene su zaista pokva rene! On je nježno odmakne od sebe i nalakti se na ogradu. Ponekad bi morska pjena prsnula do njega i smočila mu usne koje su gorjele od Anñelikinih poljubaca. Osječao je još njene usne na svojima, s njih se još širila slast po njemu. Ponovo ga uhvati glad za njima, želja da ih osjeti kako se, kao protiv volje i nasilu, otvaraju, a onda mu se ispod njih ispriječe glatki zubi koji su se stisli u smiješak i postavili kao prepreka njegovoj nestrpljivosti. Ta je obrana davala posebnu draž njenu popuštanju pr' kojemu bi ona, zabacivši glavu i sklopivši oči, napokon odgovorila na njegova milovanja. Ona je znala ljubiti... ! Od sveg srca, bez pretvaranja, znala je da se smije i da plače. Sviñalo mu se što je osječajna, ranjiva. Ali se istovremeno sječao kako je podmuklim i okrutnim sredstvima suparnice koja se bori na život i smrt, prisilila neukrotivu Athe-naiidu da savije kičmu. Ništa nije shvačao. To ga je zbunjivalo. Da bi je iskušao, reče blago: — Znam zašto si žalosna. Otkad sam te sreo, bo jim se trenutka u kojem češ mi o tome govoriti. Ti misliš na svog sina, zar ne, na dijete koje si mi povje rila, a koje je nestalo, utopilo se u toku jedne bitke? 110 Anñelika pokrije lice rukama. — Da, to je — reče prigušenim glasom. — Pa tim kad samo gledam ovo plavo, tako lijepo moče koje mi je otelo dijete. — I za tu nesreču je kriv prokleti Rescator. Oplovili smo rt Passero kad nas je napao taj morski orao. Nitko nije primijetio da se približava, tim više što je upotrijebio samo niska jedra. To mu je omo gučilo da, zahvaljujuči vrlo velikim valovima tog. dana, dugo ostane neopažen. Kad smo ga primijetili, bilo je več prekasno: jedna jedina salva iz njegovih dvanaest topova potopila nam je dvije galije i istoga su trena Rescatorovi janjičari več jurišali na Flamandu. Na tom su brodu bili moji lični dvorani meñu kojima i mali Cantor... Možda ga je uhvatila još veča panika kad je čuo krikove robijaša koji su se u veslarnici otimali iz lanca, ili kad je ugledao Maure naoružane dugačkim, svinutim sabljama...

Stitonoša Jean Gallet ga je čuo kako viče: „Oče Oče!" Jedan ga je vojnik s galije uzeo u naručje i pokušao zaštititi... — A onda? — Galija se prepolovila i ogromnom brzinom ne stala u valovima. I same je Maure, koji su se uspentrali na brod, povukla u more. Gusari su ih izvlačili, a mi smo spašavali naše koji su se dočepali olupina. Ali gotovo svi članovi moje pratnje su poginuli: moj svečenik, pjevači u mojoj kapeli, moja četiri poslu žitelja ... i to lijepo dijete sa slavujevim glasom. Tračak mjesečine, koji se uvukao kroz razmak izmeñu zavjesa, obasjao je Anñeliku i on vidje kako joj se obrazi svjetlucaju od suza. Volio ju je gledati gdje tako plače, nju, koja ima toliku moč nad mučkim srcima. Kakvu je tajnu mogla kriti? On se mutno sječao davnog skandala, pripovijesti o vješcu koji je spaljen na trgu Greve. — Tko mu je otac? Koga je tvoj sin dozivao? — upita iznebuha. — Čovjeka koji je nestao prije mnogo, mnogo vremena. lit

— Mrtav? — Bez sumnje. — Čudan je taj predosječaj da je kucnuo zadnji čas. Cak i dijete osječa da je smrt došla po njega. On duboko uzdahne. — Neobično sam ga volio, tog mladog paža... Ne zamjeraš mi odveč zbog-njega? Anñelika pokretom pokaže da ee pomirila sa sudbinom. — Zašto bih se na vas ljutila, gospodine de Vi vonne? Niste vi krivi. Kriv je rat, život... tako okru tan i tako besmislen! XI UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskañri največe počasti ukazao roñak savojskog vojvode, Anñeliki se učini da su se

mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajuči inače život olako, admiral de Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovljavala, on ju je motrio iz „tabernakula" na Royali. — Brossardiere, izdaj te joj nareñenje neka se smjesta vrati! — Ali, vaša svjetlosti, to če ostaviti vrlo loš. do jam na Talijane koji promatraju kako lijepo mane vriramo. — Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vi dim, a vi to, čini se, ne primječujete, da je DoupTiini pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spre mište prazno i da če se pri najmanjem vjetru galija prevrnuti... Pomočnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upljesnivUe, naročito bražno. — Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci.

112 8 Neukrotiva AnñeHka 113 La Brossardiere izvrši nareñenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku galija Fleur de Lys več je isplovila. — Brossardiere, signalizirajte im neka siedišna skupina jače zavesla. — To je nemoguče, admirale: ta znate da nju sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom brodu koji je prevozio krijumčareno srebro. — I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave ne prilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu. Neka im njihov starješina podijeli dvostruki čbrok bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdje-

lu vodu. — Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo osta viti na kopnu. — Neka ranarnik ne zabada nos u tuñe stvari. Nikad neču iskrcati Rescatorove ljude, a vi vrlo do bro znate zašto. Brossardiere je povlañivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne, Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našli na zemlji. Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrañivao novcem one koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u večoj mjeri nego ostali zarobljenici. — ... A sad čemo zaorati more — izjavi Vivonne pošto se svih šest galija udaljilo iz luke. Anñelika upita šta taj izraz znači i sazna da če isploviti na pučinu. — Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana što sam na brodu, več sam pomislila da galije mogu ploviti samo duž obale. — Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol — zapovjedi admiral. Naredba se prenosila s galije na galiju. Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lan-tine sa smotanim jedrima i raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao. 114 Anñelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Toskanska obala je iza njih več nestala s vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more. Tek oko podne voña palube poviče. — Kopno na vidiku! — To je otok Gorgonzola — objasni vojvoda de Vivonne Anñeliki. — Pogledat čemo da se na njemu ne kriju gusari. Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na tamnom nebeskom plavetnilu. Ali osim triju ñenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu. Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je

htio kupiti, ali je voña ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im mlijeko i sir jedina hrana. — Reci im — naredi Vivonne jednom od svojih podoficira koji je znao talijanski — neka nam bar donesu slatke vode. — Kažu da je nemal — Onda uhvatite koze. Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja. Vivonne pozove ribarskog voñu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi. Zlatnici i srebrnjaci stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke. — Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac, a mi čemo im kao naknadu za-njihove koze ostaviti nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Pre vedi to. Ribari nisu izgledali ni začuñeni ni ozlojeñeni. Anñeliku su njihova lica podsječala na stare, čañave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu r 115

koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju. — Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isklju čivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a oa če iz toga izvuči zaključak o pravcu u kojem naša eskadra plovi. — Ali izgledaju tako bezazleno... — Poznam ih ja, poznam ih ja — Izgovorio je Vivonne naglašavajuči riječi i rukom zaprijeti mir nim ribarima — to su potkazivači u službi svih raz bojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci 1 zlatnici nose Rescatorovu oznaku. — Vi vidite neprijatelja posvuda — reče Anñelika. — To spada u moj zanat lovca na gusare. La Brossardiere im priñe 1 upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su

polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše bezazlenim. — Za dva dana imat čemo jak južni vjetar. Bilo bi pametnije vratiti se bliže kopnu. — Nikad! — odgovori Vivonne. Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji ja, uza sva uvjeravanja o svojim prijateljskim osječajima prema Francuskoj, pružao u Livornu gostoprimstvo i Englezima i Holanñanima, trgovcima 1 ratnicima, a naročito Berberima. A baš je Livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova. Ako bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprosto zažmiriti. A pošto njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se zadovoljiti ulogom obične otočke policije. — Spustit čemo se ravno prema jugu, a gospoña du Plessis če se osvjedočiti da galija može uspješne broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noču i čak pod punim jedrima. No kad se noč spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba na vesla. Straže su is 116 predostrožnostl pojačane. Ali veslala, je svega jedna skupina galijota dok je blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali tamo-amo po mostiču. Ostali su robijaši legli učetve-ro na daske pod svojim klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih životinja. Na drugom kraju galije Andelika je pokušavala zaboraviti tko to pati tamo, na nekoliko koraka od nje. Nikad više neče stupiti na mostič. Nikola ne smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj stranici njena života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo koje ih je nekoč vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neče dozvoliti slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareči je, jer joj se žurilo na Kretu. Noč je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni spomenici veličine čovjeka, od pozlačenog drveta i venecijanskog stakla. U njima bi za jednu noč izgorjelo po dvanaest libri sviječa. Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se žalili što i noč provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u čučečem stavu, još su se i noču morali mučiti u tom neudobnom položaju.

— Na šta se Žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine. Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjeñečem stavu. Sve je stvar navike. Andelika poče razmještati jastučiče po divanu B namjerom da tu prilegne. Crnčič joj pritekne u pomoč. Izmučen morskom bolešču, Flipot je bio nesposoban da obavlja svoj posao. 117 Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka crnčiča koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu puna-šnost imao zahvaliti prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica. Grickajuči ušečerene orahe i rahatlokume, razmišljao je o. opasnostima kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noč, pozove glavnog tobdžiju. Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera. — Topniče, je li vam oružje spremno za borbu? — Izvršio sam vaša nareñenja, svjetlosti, oružje je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna I naboje dopremio sam iz spremišta na palubu. — U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossardiere, prijatelju moj... Trgavši se iza sna, pomočnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim. — Izvolite, gospodine? — Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de Clžansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno nareñenje kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne na njenu kraju. Na njegovom je brodu sva naša za liha baruta i tanadi, pa se mora nalaziti na takvom mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja puSkarskog slagališta. A kad se ovaj pojavio, nastavi: — Razdijelite puške, metke-i barut. Posebno pa zite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite da su nam oni i puške, buduči da na pramcu imamo svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju pre

pada. — Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom po sljednje smotre tačno je odreñeno mjesto svakom borcu. Uto gazda Savarv iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s lijekovima ovlažila, Sto znači promjenu vremena u iduča dvadeset četiri sata. — Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu sam — progunña Vivonne. — Ako vrijeme ima da se pokvari, to neče nastupiti odmah, a dotada se može još koješta dogoditi. — Da li ste htjeli reči da se bojite napada? — Ljekarnice, upamtite: oficir galije njegova veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hočete, znaj te da predviñam napad i vratite se svojim bočicama. — Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti, da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji za viječanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo... — Dobro, dobro, činite što vam drago. Vojvoda de Vivonne sjedne do Anñelike. — Obuzeo me neki nemir — reče — osječam da če se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam bio dijete, moji su se prsti za olujnih noči sami hva tali za predmete. Sta bih mogao učiniti da se smirim? Pošalje po jednog od svojih paževa koji doñe s lutnjom i gitarom. — Zapjevat čemo zvjezdanoj noči i ljubavi. Brat Athenai'de de Montespan imao je iijep, ponešto visok, ali zvonak glas. Imao je snažna pluča i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je prijatnije prolazilo i veliki se pješčani sat več dvaput okrenuo kad se nad posljednjim, zamiručim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan glas, zatim utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji su tekli, dizali se i spuštali. Anñeliku podiñoše ledeni srsi. — Slušajte — prošapče grof de Saint-Ronan — robijaši pjevaju! Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali pučinom. Zvučalo je to kao

••si I

118 112

§um iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskraj-' no dugo, i ponavljalo se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam zapjeva pripjev. Sječam se, govorila mi mati Ne budi divlje čudi Ne popuštaj svojoj strasti Pametan i dobar več budi Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajci Za nju bih svoj život dao. Pjesma -zamre. U ponovo zavladanoj tišini huka se valova Sto su se povlačili od trupa broda, činila jačom. Jedan mornar objavi: ?— Primječeno slabo svjetlo na pet milja, prva četvrt kruga s desne strane broda. — Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri stražara na osmatračnicu! Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje. —? Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi o barki koja noču mrežama lovi tune nagoneči ih meñu flotilu malih čamaca što vuku mreže. Da zaplovimo prema njima, pa da se osvjedočimo? — Ne. Korzika pripada ðenovi, a osim toga se Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na korzičkim obalama. Stanovnici su posebni i čudni ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; me ñu pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem po četnom planu i pohodimo otok Capraia koji pripada toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža uto

čište turskim gusarima. — Kada bismo imali stiči do njega? — U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Ču jete li nešto? Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda kao odrezano prestade. Vivonne opsuje. — To oni maurski psi urlaju na mjesec! La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavalac arapskih običaja, reče: — To oni urliču od radosti. To im je pobjedono sni poklič. — Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su ga lijota nočas vrlo uznemireni. Sa stražarskog mjesta na pramcu siñe podoficir. — Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da po gledate na svoj dalekozor; čini mi se da netko daje signale na onom istom mjestu od maloprije. Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled. — Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S pla nine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima ne sumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati. — Da, nesumnjivo — odgovori admiral ne baš uvjeren. Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s Dpuphine. Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anñeliki i povjeri joj veliku tajnu: = — Moja je mineralna mumija na sigurnom mje stu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se da če izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri na Dauphini najedanput počeli veseliti? Signalne vatre s obale su ih o nečem obavijestile. Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova kaputiča po modi Luja XIII. — Obavijestile su ih, o čemu? — To nisam u stanju reči, visosti, ne znam do govorenu šifru ovih signala. —

— 120 121 —r Što vas navodi na pomisao da su upučeni Ma« ttrima? — To su turske rakete, visosti! Primijetili sto •ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u •Carigradu; proizvodio sam mu ovakve rakete od baruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim bojama. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski svijet upotrebljava. Zbog toga sam pomislio da to samo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to opet samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i Arape do onih na vašim galijama ... — Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko, ljekarnice Savarv! —. razljuti se vojvoda. Približavala im se šajka osvijetljena s dva'fenje-ra. La Brossardiere joj dovikne neka pogasi pozicio-na svjetla, a jedan glas poviče iz tame: — Visosti, imamo poteškoča na Dcuphini. Maure iz središnje veslačke skupine uzbuñuju vatre s planine. —? Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj •feluki što je prevozila skriveno srebro? — Da, visosti. —> To sam slutio — procijedi admiral kroza ~ Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu, izvikujuči svoje čarolije. — Sta kaže? — Ne znam, visosti,.ne razumijem arapski — Znam ja — upadne Savarv — i čuo sam ga. "Vikao je: „Kucnuo je čas našeg osloboñenja!" I na taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim ?urlicima. — Uhvatite mi tog kolovoñu i pogubite ga! — Da ga objesimo, visosti? — Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi njegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo 122 razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more. Sajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska.

Anñelika se čvršče umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrič je iznenada zapuhao. Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu. — Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri ve slačke skupine. Ako budemo imali sreče, ujutro če mo se nači ispred otoka Capraie. Tamo čemo se op skrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pit kom vodom i narančama. Anñelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak san, jer najedanput opazi da sviče. U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini. Anñelika opazi da je sama u tabernakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa izañe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena predomišljala da li da se uputi mostičem, opazi je poručnik Millerand, vrlo ljubazno doñe po nju i doprati je na pramac. Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dogled. — Pogledajte, gospoño, kako je ovaj otok pri vlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da tamo nema ni daška vjetra i da čemo lako pristati. Anñeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi poigravali. — Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost 0 lijeve strane? — upita. — Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjet lo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se. Oficiri se zgledaše. Meštar Savarv reče mirno: — Opet signalna raketa. Očekuju vas... — Spremni za bitku — zagrmi Vivonne u svoj razglasnik. — Topnici, na svoja mjesta! Silom čemo se probiti. Ta mi smo čitava flota, do ñavola! Unatoč vjetru čuli su se leleci s galije Dauphi-ne koja je na malom odstojanju plovila ispred ad-miralske galije. — Utišajte tu bagru 1 Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove i svojim jednoličnim pjevanjem parao uši:

La lila, ha — illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali vali ula. Napokon opet zavlada tišina. Vojvoda de Vivonne je i dalje davao nareñenja. — Dajte znak za zbor. Rasporedit čemo se pre ma važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Broda rica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog streljiva. Ja ču takoñer biti u sredini, nedaleko od nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri ostale straga, u polukrugu. — Barjak na hridini — upozori stražar s jarbola. Vivonne uzme dalekozor. — Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska ruka. To znači objavu rata na krščanski način. Dru ga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njen am blem ... Čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne škare iz amblema Maroka*. To je... to je neču veno ...! —> Razumijem šta hočete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih amblema 124 istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo krščani. — Ja tu ništa ne razumijem — reče Vivonne zamišljen. — Pitam se s kojom vrstom neprijatelja imamo posla. Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skračenim jedrima, i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajuči pravac prema grebenu na ulazu u zaton. U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene jedrilice koje su, meñutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u krmu. Admiral doda dalekozor svom pomočniku. Pošto se njime poslužio, ponudi ga Anñeliki. Ali ona je več gledala kroz stari, dugački dogled prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje prtljage. — Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim cr naca i nekoliko gadnih mušketa — reče ona. — To je drzak izazov! Vivonne se odluči:

— Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka ih goni i potopi. Ovi luñaci nemaju ni topova! Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Cas zatim top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anñelika brzo vrati dogled Savarvju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši. Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini. Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na ?nišanu, opazivši da če im umači lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi nekoliko puta — Pogodak! Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. JZa nekoliko časaka čamac i posada potonuše. Crn« uglave nekolicine preživjelih izvirivale su iz valova 125 Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjek-stvo. — Odlično! — reče admiral. — Neka se ove tri galije vrate na pravac ulaza u zaljev! Lañe, koje su sada bile več prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz dosta poteškoča, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri svrstavanju u predviñeni borbeni poredak. U tom trenutku stražar s osmatračnice poviče: — Ratni šambek1 s desne strane broda. Ide pra vo na nas ... ! 1 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno je manevrisao i jedrio brže od svih jedrenjaka. 126 xn POMORSKA BITKA S RESCATOROM Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveči, prošao je kroz tjesnac izmeñu stijena. — Okrenite brod, pravac neprijatelj! — zagrmi Vivonne. — Vatra iz tri topa na moju zapovijest. Pali! Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiču. Miris baruta zagolica Anñeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se nižu kratka i jasna nareñenja. — Desni topovi, spremni za gañanje! — Sambek nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni

brod pod kut nišana. Pali...! Paljba prasne i pomiješa se s još bruječom jekom topova. Ali je šambek izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi. Savarv je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod povečalom ima muhu. — Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam go dina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog kralja na krmi i neki posebni znak — crven sa sre brnim štitom u sredini. — Znak njegove visosti Rescatora — reče Vi vonne zajedljivo. — Bio bih se kladio da je to on. 127 Anñeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji ja kriv za pogibiju njena sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva, čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujuči dojmove, Vivonne i Brossardiere su pažljivo pratili kretanje neprijatelja. — Taj satanski Rescator ima nov brod. Prekra sna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa ukupno. Sto mu gromova! Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje. Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: „Predajte se ili čemo vas potopiti." — Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog kralja samo tako dade zaplašiti? Predaleko je da bi nas mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro če ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu na pramcu i barjak s ljiljanovim cvijetom na krmi! Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i Concorda, vrativši se iz potjere za felu-kama koje su bile samo mamac, pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac.

— Promašaj! — ustanovi Vivonne bijesan i uz me iz svoje kutije nekoliko ušečerenih pistača. — A sad oprez. Vratit če se u napad i pokušat <5e nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu doñemo sučelice. Galija se okrene. Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca. A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na rijih, baš kao što je predvidio francuski admiral. 128 XI UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskadri največe počasti ukazao roñak savojskog vojvode, Anñeliki se učini da su se mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajuči inače život olako, admiral de Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovijavala, on ju je motrio iz „tabernakula" na Royali. — Brossardiere, izdajte joj nareñenje neka se smjesta vrati! — Ali, vaša svjetlosti, to če ostaviti vrlo loš. do jam na Talijane koji promatraju kako lijepo mane vriramo. — Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vi dim, a vi to, čini se, ne primječujete, da je Dauphini pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spre mište prazno i da če se pri najmanjem vjetru galija prevrnuti... Pomočnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upi jesni vile, naročito brašno. 113 — Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci. 8 Neukrotiva AnñeHka

La Brossardiere izvrši nareñenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku galija Fleur de Lys več je isplovila. — Brossardiere, signalizirajte im neka središna skupina jače zavesla. — To je nemoguče, admirale: ta znate da nju sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom brodu koji je prevozio krijumčareno srebro. — I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave ne prilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu. Neka im njihov starješina podijeli dvostruki obrok bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdjelu vodu. — Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo osta viti na kopnu. — Neka ranarnik ne zabada nos u tuñe stvari. Nikad neču iskrcati Rescatorove Jjude, a vi vrlo do bro znate zašto. Brossardiere je povlañivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne, Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našii na zemlji. Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrañivao novcem one koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u večoj mjeri nego ostali zarobljenici. — A sad čemo zaorati more — izjavi Vivonne pošto se svih šest galija udaljilo iz luke. Anñelika upita šta taj izraz znači i sazna da če isploviti na pučinu. — Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana što sam na brodu, več sam pomislila da galije mogu ploviti samo duž obale. — Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol — zapovjedi admiral. Naredba se prenosila s galije na galiju. Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lan-tine sa smotanim jedrima i raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao. 114 Anñelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Tcskanska obala je iza njih več nestala a vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more.

Tek oko podne voña palube poviče. — Kopno na vidiku! — To je otok Gorgonzola — objasni vojvoda de Vivonne AnñeliM. — Pogledat čemo da se na njemu ne kriju gusari. Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na tamnom nebeskom plavetnilu. Ali osim triju ñenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu. Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je htio kupiti, ali je voña ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im mlijeko i sir jedina hrana. — Reci im — naredi Vivonne jednom od svojih podoficira koji je znao talijanski — neka nam bar donesu slatke vode. — Kažu da je nema! — Onda uhvatite koze. Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja. Vivonne pozove ribarskog voñu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi. Zlatnid i srebrnjaci stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke. — Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac, a mi čemo im kao naknadu za-njihove koze ostaviti nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Pre vedi to. Ribari nisu izgledali ni začuñeni ni ozlojeñeni. Anñeliku su njihova lica podsječala na stare, čañave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu r 115 »«s,w*a?&kl koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju. — Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isklju čivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a on če iz toga izvuči zaključak o pravcu u kojem naša eskadra plovi. — Ali izgledaju tako bezazleno...

— Poznam ih ja, poznam ih ja — Izgovorio je Vivonne naglašavajuči riječi i rukom zaprijeti mir nim ribarima — to su potkazivači u službi svih raz bojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci i zlatnici nose Rescatorovu oznaku. — Vi vidite neprijatelja posvuda — reče An ñelika. — To spada u moj zanat lovca na gusare. La Brossardiere im priñe i upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše bezazlenim. — Za dva dana imat čemo Jak južni vjetar. Bilo bi pametnije vratiti se bliže kopnu. — Nikad! — odgovori Vivonne. Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji je, uza sva uvjeravanja o svojim prijateljskim osječajima prema Francuskoj, pružao u Livornu gostoprimstvo i Englezima i Holanñanima, trgovcima 1 ratnicima, a naročito Berberima. A baš je livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova. Ako bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprostc zažmiriti. A pošto njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se zadovoljiti ulogom obične otočke policije. — Spustit čemo se ravno prema jugu, a gospoña du Plessis če se osvjedočiti da galija može uspješne broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noču i čak pod punim jedrima. No kad se noč spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba na vesla. Straže su i: 116 predostrožnosti pojačane. Ali veslala, je svega jedna skupina galijota dok je blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali tamo-amo po mostiču. Ostali su robijaši legli učetve-ro na daske pod svojim klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih životinja. Na drugom kraju galije Anñelika je pokušavala zaboraviti tko to pati tamo, na nekoliko koraka od nje. Nikad više neče stupiti na mostič. Nikola ne smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj stranici njena života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo koje ih je nekoč vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neče dozvoliti

slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareči je, jer joj se žurilo na Kretu. Noč je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni spomenici veličine čovjeka, od pozlačenog drveta i venecijanskog stakla. U njima bi za jednu noč izgorjelo po dvanaest libri sviječa. Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se žalili što i noč provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u čučečem stavu, još su se i noču morali mučiti u tom neudobnom položaju. — Na šta se žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine. Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjeñečem stavu. Sve je stvar navike. Anñelika poče razmještati jastučiče po ñivanu B namjerom da tu prilegne. Crnčič joj pritekne u pomoč. Izmučen morskom bolešču, Flipot je bio nesposoban da obavlja svoj posao. 117

Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka crnčiča koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu puna-šnost imao zahvaliti prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica. Grickajuči ušečerene orahe i rahatlokume, razmišljao je Q opasnostima kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noč, pozove glavnog tobdžLju. Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera. — Topniče, je li vam oružje spremno za borbu? — Izvršio sam vaša nareñenja, svjetlosti, oružje je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna i naboje dopremio sam iz spremišta na palubu. — U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossardiere, prijatelju moj... Trgavši se iza sna, pomočnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim. — Izvolite, gospodine? — Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de C16-

ansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno nareñenje kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne na njenu kraju. Na njegovom je brodu sva naša za liha baruta i tanadi, pa se mora nalazili na takvom mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja puškarskog slagališta. A kad se ovaj pojavio, nastavi: — Razdijelite puške, metke, i barut Posebno pa rite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite da su nam oni i puške, buduči da na pramcu imamo svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju pre pada. — Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom po sljednje smotre tačno je odreñeno mjesto svakom borcu. Uto gazda Savarv iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s lijekovima ovlažila, što znači promjenu vremena u iduča dvadeset četiri sata. — Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu sam — progunña Vivonne. — Ako vrijeme ima da se pokvari, to neče nastupiti odmah, a dotada se može još koješta dogoditi. — Da li ste htjeli reči da se bojite napada? — Ljekarnice, upamtite: oficir galije njegova veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hočete, znaj te da predviñam napad i vratite se svojim bočicama. — Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti, da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji za viječanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo... — Dobro, dobro, činite što vam drago. Vojvoda de Vivonne sjedne do Anñelike. — Obuzeo me neki nemir — reče — osječam da če se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam bio dijete, moji su se prsti za olujnih noči sami hva tali za predmete. Sta bih mogao učiniti da se smirim? Pošalje po jednog od svojih paževa koji doñe s lutnjom i gitarom. — Zapjevat čemo zvjezdanoj noči i ljubavi.

Brat Athenaide de Montespan imao je lijep, ponešto visok, ali zvonak glas. Imao je snažna pluča i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je prijatnije prolazilo i veliki se pješčani sat več dvaput okrenuo kad se nad posljednjim, zamiručim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan glas, zatim utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji su tekli, dizali se i spuštali. Anñeliku podiñoše ledeni srsi. — Slušajte — prošapče grof de Saint-Ronan — robijaši pjevaju! Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali pučinom. Zvučalo je to kao

118 119 I . te?um iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskraj-' no dugo, i ponavljalo se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam zapjeva pripjev. Sječam se, govorila mi mati Ne budi divlje čudi Ne popuštaj svojoj strasti Pametan i dobar več budi Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajcl Za nju bih svoj život dao. Pjesma -zamre. U ponovo zavlañanoj tišini huka se valova Sto su se povlačili od trupa broda, činila jačom. Jedan mornar objavi: — Primječeno slabo svjetlo na pet milja, prva četvrt kruga s desne strane broda. — Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri straŽara na osmatračnicu! Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje. — Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi o barki koja noču mrežama lovi tune nagoneči ih

meñu flotilu malih čamaca što vuku mreže. Da za plovimo prema njima, pa da se osvjedočimo? — Ne. Korzika pripada ðenovi, a osim toga se Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na korzičkim obalama. Stanovnici su posebni i čudni ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; me ñu pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem po četnom planu i pohodimo otok Caprala koji pripada toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža uto čište turskim gusarima. — Kada bismo imali stiči do njega? — U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Ču jete li nešto? Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda kao odrezano prestade. Vivonne opsuje. — To oni maurski psi urlaju na mjesec! La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavalac arapskih običaja, reče: — To oni urliču od radosti. To im je pobjedono sni poklič. — Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su ga lijoti nočas vrlo uznemireni. Sa stfažarskog mjesta na pramcu siñe podoficir. — Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da po gledate na svoj dalekozor; čini mi ss da netko daje signale na onom istom mjestu od maloprije. Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled. — Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S pla nine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima ne sumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati. — Da, nesumnjivo — odgovori admiral ne baš uvjeren. Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s U&uphine. Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anñelikr i povjeri joj veliku tajnu: i. — Moja je mineralna mumija na sigurnom mje stu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se

da če izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri na Dau-phini najedanput počeli veseliti? Signalne vatre s obale su ih o nečem obavijestile. Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova kaputiča po modi Luja XIII-, — Obavijestile su ih, o čemu? — To nisam u stanju reči, visosti, ne znam do govorenu šifru ovih signala. — — 120 121

— Sto vas navodi na pomisao da su upučeni Ma« tirima? — To su turske rakete, visosti! Primijetili sto ?ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u •Carigradu; proizvodio sam mu ovakve rakete od ba ruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim boja ma. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski svijet upotrebljava. Zbog toga sam pomislio da to sa mo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to opet -samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i Arape do onih na vašim galijama ... — Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko, ljekarnice Savarv! — razljuti se vojvoda. Približavala im se šajka osvijetljena s dva'fenje-ra. La Brossardiere joj dovikne neka pogasi pozicio-na svjetla, a jedan glas poviče iz tame: — Visosti, imamo poteškoča na Dauphini. Maure iz središnje veslačke skupine uzbuñuju vatre s planine. —? Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj -feluki što je prevozila skriveno srebro? — Da, visosti. — To sam slutio — procijedi admiral kroza

-zube. — Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu, izvikujuči svoje čarolije. — Sta kaže? — Ne znam, visosti, ne razumijem arapski. — Znam ja — upadne Savarv — i čuo sam ga. 'Vikao je: „Kucnuo je čas našeg osloboñenja!" I na taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim "Urlicima. — Uhvatite mi tog kolovoñu i pogubite ga! — Da ga objesimo, visosti? — Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi ajegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more. Sajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska. Anñelika se čvršče umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrič je iznenada zapuhao. Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu. — Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri ve slačke skupine. Ako budemo imali sreče, ujutro če mo se nači ispred otoka Capraie. Tamo čemo se op skrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pit kom vodom i narančama. Anñelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak san, jer najedanput opazi da sviče. U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini. Anñelika opazi da je sama u tabemakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa izañe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena predomišljala da li da se uputi mostičem, opazi je poručnik Millerand, vrlo ljubazno doñe po nju i doprati je na pramac. Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dcgled. — Pogledajte, gospoño, kako je ovaj otok pri vlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da tamo nema ni daška vjetra i da čemo lako pristati.

Anñeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi poigravali.

122 123 — Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost js lijeve strane? — upita. — Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjet lo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se. Oficiri se zgledaše. Meštar Savarv reče mirno: — Opet signalna raketa. Očekuju vas... — Spremni za bitku — zagrmi Vivonne u svoj razglasnik. — Topnici, na svoja mjesta! Silom čemo se probiti. Ta mi smo čitava flota, do ñavola! Unatoč vjetru čuli su se leieci s galije Dauphi-ne koja je na malom odstojanju plovila ispred ad-miralske galije, — Utišajte tu bagru} Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove 1 svojim jednoličnim pjevanjem parao uši: La lila, ha — illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali- vali ula. Napokon opet zavlada tišina. Vojvoda de Vivonne je i dalje davao nareñenja. — Dajte znak za zbor. Rasporedit čemo se pre ma važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Broda rica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog streljiva. Ja ču takoñer biti u sredini, nedaleko od nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri ostale straga, u polukrugu. — Barjak na hridini — upozori stražar s jarbola, Vivonne uzme dalekozor. — Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska ruka. To znači objavu rata na krščanski način. Dru ga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njen am blem ... Čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne

škare iz amblema Maroka*. To je... to je neču veno ...! —. Razumijem šta hočete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih amblema 124 istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo krščani. — Ja tu ništa ne razumijem — reče Vivonne zamišljen. — Pitam se s kojom vrstom neprijatelja imamo posla. Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skračenim jedrima, i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajuči pravac prema grebenu na ulazu u zaton. U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene jedrilice koje su, meñutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u krmu. Admiral doda dalekozor svom pomočniku. Pošto se njime poslužio, ponudi ga Anñeliki. Ali ona je več gledala kroz stari, dugački dogled prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje prtljage. — Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim cr naca i nekoliko gadnih mušketa — reče ona. — To je drzak izazov! Vivonne se odluči: — Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka ih goni i potopi. Ovi luñaci nemaju ni topova! Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Cas zatim top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anñelika brzo vrati dogled Savarvju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši. Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini. Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na nišanu, opazivši da če im umači lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi nefcoliko puta — Pogodak! Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. .Za nekoliko časaka čamac i posada potonuše. Crne .glave nekolicine preživjelih izvirivale su iz valova 12S

Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjek-stvo. — Odlično! — reče admiral. — Neka se ove tri galije vrate na pravac ulaza u zaljev! Lañe, koje su sada bile več prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz dosta poteškoča, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri svrstavanju u predviñeni borbeni poredak. U tom trenutku stražar s osmatračniee poviče: — Ratni šambek1 s desne strane broda. Ide pra vo na nas ... ! 1 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno Je manevrisao i jedrio brže od svih jedrenjaka. 126 XII POMORSKA BITKA S RESCATOROM Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveči, prošao je kroz tjesnac izmeñu stijena. — Okrenite brod, pravac neprijatelj! — zagrmi Vivonne. — Vatra iz tri topa na moju zapovijest. Pali S Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiču. Miris baruta zagolica Anñeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se nižu kratka i jasna nareñenja. — Desni topovi, spremni za gañanje! — Šambek nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni brod pod kut nišana. Pali...! Paljba prasne i pomiješa se s još bruječom jekom topova. Ali je šambek izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi. Savarv je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod povečalom ima muhu. — Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam go dina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog kralja na krmi i neki posebni znak ?— crven sa sre brnim štitom u sredini. — Znak njegove visosti Rescatora — reče Vi vonne zajedljivo. — Bio bih se kladio da je to on, 127

1

Anñeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji je kriv za pogibiju njena sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva, čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujuči dojmove, Vivonne i Brossardiere su pažljivo pratili kretanje neprijatelja. — Taj satanski Rescator ima nov brod. Prekra sna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa ukupno. Sto mu gromova! Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje. Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: „Predajte se ili čemo vas potopiti." — Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog kralja samo tako dade zaplašiti? Predaleko je. da bi rias mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro če ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu na pramcu i barjak a Ijiljanovim cvijetom na krmi! Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i Coneorda, vrativši se iz potjere za felu-kama koje su bile samo mamac, pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac. — Promašaj! — ustanovi Vivonne bijesan i uz me iz svoje kutije nekoliko ušečerenih pistača. — A sad oprez. Vratit če se u napad i pokušat če nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu doñemo sučelice. Galija se okrene. Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca.

A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na njih, baš kao što je predvidio francuski admiral. 128 Projuri kao morski orao i, ponesen zaletom, nañe se na začelju čitave flote. Naglo se zaustavi i okrene jedra. — Vješto manevrira, taj prokleti gusar! — progunña La Brossardiere. — Šteta što je neprijatelj. — Čini.mi se da niste baš izabrali pravi trenu tak da se divite njegovoj vještini, gospodine La Bros sardiere — suho če Vivonne. — Topnici, jeste li po novo napunili svoje oružje? — Da, vaša svjetlosti. — Onda paljba na moju zapovijed. Naš je pramac upravljen u njegov bok. To je pogodan tre nutak. Ali ne zagrmi paljba iz admiralovih, nego iz dvanaest bočnih topova gusarskog broda. Učini se kao da je iz mora šiknuo gejzir sakrivši neprijatelja iza pjenušave zavjese. Krhotine svib. vrsta poletješe uvis, a zaglušujuči prasak se zaori. Zatim ogroman val zapljusne veslarnicu Royale, i nekoliko se desnih ve-sala polomi kao šibica. Potpuno mokra, Anñelika se grčevito držala za ogradu galije koja se polako uspravljala. Vojvoda de Vivonne, kojega je pritisak bacio na tlo, več je stajao na nogama. — Ništa se zlo nije dogodilo — reče. — PromaSio nas je. Moj dalekozor, Brossardiere! Mislim da sada... On zanijemi otvorenih usta, s izrazom zaprepaštenja na licu, ne vjerujuči svojim očima. Na mjestu gdje se maloprije nalazila brodarica, vidjela se još samo neka vrsta ponora čiji je kovitlac sa sobom odnosio krhotine polomljenih dasaka i ve-sala. Brodarica sa sto robijaša i posadom, sa četiršto tona topovskih zrna, naboja i granata bijaše otišla ravno na dno. 129 — Sva naša zaliha streljiva! — reče Vivonne bezbojnim glasom. — Razbojnik! Nasjeli smo. njegovoj varci. Njegov cilj nismo bili mi nego brodarica. « Neukrotiva Anñelika

Ostale su je galije, otišavši u potjeru za felukama, ostavile bez zaštite. Ali mi čemo ga potopiti... Mi čemo ga potopiti, da, i mi čemo njega potopiti. Igra još nije odigrana. Mladi admiral strgne s glave skroz mokar šešir i pokvašenu periku, te ih silovito baci na pod. — Neka Dauphine doñe na čelo flote. Ona još nije ni opalila. Zaliha streljiva joj je netaknuta. Neprijatelj je iz daljine vrebao i manevrirao na mjestu, čas izlažuči pramac koji je predstavljao slabu metu, a čas lijevi bok s napunjenim topovima, spremnim za paljbu. Dauphina brzo stiže na odreñeno joj mjesto. Anñelika se sjeti da se na tom brodu nalaze zarobljeni Rescatorovi saučesnici, oni koji su lelekali na arapskom i čiji je kolovoña pogubljen prošle noči, pa zaključi kako nije baš razborito zarobljenike koristiti pri složenim borbenim zahvatima. Još to nije pravo ni pomislila, kad opazi kako se dugačka vesla galijota iz središnje skupine podižu u zao Čas i meñusobno se zapliču. Dovršavajuči zaokret, Dauphina se zadrma, zakrzma načas, zadrhti kao ranjena ptica, najedanput se nagne i napola izvrne na lijevi bok. A onda se zaori zlokobna cika i škripa koju su nadjačali piskavi poklici Maura. — Neka sve galije spuste feluke i šajke i neka priteknu u pomoč! Zahvat se odvijao vrlo sporo. Anñelika se okrene i rukama pokrije oči. Nije više mogla gledati galiju kako se polako izvrče. Večina mornara i svi robijaši bili su osuñeni na smrt; ili če ih smrviti trup broda ili če se udaviti. U more odbačeni vojnici zvali su u pomoč i pokušavali se održati na površini, što su im otežavali teška oprema, sablje i pištolji. Kad je mlada žena smogla hrabrosti da ponovo otvori oči, opazi deset razvijenih bijelih jedara kako strše u nebo i nadimaju se na vjetru. Sambek je sada 130 bio jedva jedan kabel1 udaljen od añmiralske galije. Vidjelo se blistavo drvo njegova ispupčenog trupa koji je s lakočom plovio, i raspoznavala se crna lica Berbera, umotanih u velike bijele ogrtače s pojasima živih boja. Naoružani puškama, bili su poredani duž ograde oñ pramca do krme. Okruženi gardom janjičara sa zelenim turbanima i svinutim sabljama, dva su čovjeka stajala na pramcu. Nepomični; pažljivo su kroz dalekozore promatrali Royalu. Najprije 'Anñelika pomisli da su, -usprkos svom evropskom odijelu i.oni Mauri, jer su im lica izgledala tamna, ali onda razabere bijele ruke dvojice ljudi i shvati da su maskirani.

— Vidite — reče kraj nje Vivonne muklim glasom. — Onaj vizi, u crnom odijelu i bijelom ogrtaču, to je on, to je Rescator. Onaj drugi je njegov pomočnik i zove se, ili bolje rečeno, nadimak mu je kapetan Jason. Strašan pustolov, ali dobar pomorac. Mislim da je Francuz. Anñelika drhtavom rukom posegne za Savary-jevim dogledom. U mutnom krugu naprave učini joj se da se dva čovjeka meñusobno razlikuju više nego Sancho Pan-ca i Don Qujjote, ali ovako udruženi ulijevali su strah. Kapetan Jason bio je zdepast čovjek i imao na sebi, po vojnički, kabanicu sa zavracima i širokim, stegnutim opasačem. Ogromna sablja lupkala mu je po čizmama Čim bi.se maknuo. Bio je sušta protivnost dugačkoj i mršavoj prilici gusara zvanog Rescator, obučenog u crno, malo staromodno odijelo španjolskog kroja. Ovaj je nosio pripijene čizme s malim posuvracima s kojih su visile zlatne kičanke. Na glavi je imao crvenu maramu svezanu po gusarski i veliki crni šešir s crvenim perima. Ustupak islamskom svijetu bio je, meñutim, njegov širok ogrtač od bijele vune sa zlatnim vezom, koji je lepršao na vjetru. 1 Pomorska tfijera za dužinu — 185 jn. 131

Naježivši se, Anñelika pomisli kako liči na Me-fista. Ipak je'iz njega zračila neka vrsta privlačnosti. Da li je isto tako, nepomičan, hladan, promatrao kako pod valovima nestaje galija na kojoj je jedno; dijete pružalo ruke zazivajuči svog oca? — Ali šta čekamo, kad čemo ga več potopiti? -— poviče ona izgubivši živce. Zaokupljena gusarima, bila je zaboravila na stravičan prizor oko sebe, na ðauphinu koja je još uvijek bila nakrivljena. Nadljudskim su naporima mornari uspijevali održati je na boku, ali je bilo očigledno da je nikakav zahvat neče više uspraviti. Po-Sto je voda prodirala preko krme, ona je, unatoč crpkama koje su stalno radile, počela lagano da tone. Jedna se šajka spusti sa šambeka u more i Res-catorov pomočnik siñe u nju. — Traže pregovore — reče Vivonne iznenañen. Malo poslije čovjek se pope na galiju i pojavi se pred oficirima. Nakloni se duboko, po istočnjačkom običaju. — Pozdravljam vas, gospodine admirale — reče pravilnim francuskim jezikom.

— Ja ne pozdravljam otpadnike — odgovori Vi vonne. Ispod crne maske pojavi se neobičan smiješak 1 čovjek se prekriži. — Ja sam krščanin kao i vi, gospodine, a i moj gospodar, njegova visost Rescator, je takoñer krš čanin. — Krščani ne smiju zapovijedati posadama nev jernika! — Naše se posade sastoje od Arapa, Turaka i bijelaca. Tačno kao vaše, gospodine! — reče bacajuči pogled prema veslarnid — jedina je razlika u tome Što naše nisu okovane. — Dosta je razgovora! Sta predlažete? — Pustite nas da oslobodimo i uzmemo naše Maure koje držite na galiji Dauphini, a mi čemo se povuči bez borbe. Vivonne baci pogled na ugroženu galiju. J32

— Vašim Maurima je suñeno da poginu skupa s galijom kojoj nema spasa. — To nije tačno. Prihvačate li da je uspravimo? — To je nemoguče! — Mi to možemo. Naš je šambek brži od... od vaših nepokretnih galija — dovrši misao s prizvu kom prezira u glasu. — Ali odlučite se brzo, nema vremena za predomišljanje. Za nekoliko če časaka biti prekasno da se bilo šta poduzme. Vivonne se borio sa samim sobom. Znao je da ništa na vrijeme ne može učiniti za ðauphinu. Ako prihvati, spasit če divni brod i nekoliko stotina ljudi, ali i uzmaknuti pred malobrojnim neprijateljom. Buduči da je bio odgovoran za kraljevsku eska-dnij nije imao izbora. — Prihvačam — procijedi kroza zube. — Hvala vam, gospodine admirale. Ja vas poz dravljam. —• Izdajico! — Ime mi je Jason — podrugljivo če čovjek. Zatim se udalji u pravcu ljestvica. Vojvoda ñe Vivonne otpljune za njim.

— Kako ste mogli kao Francuz-, jer vi jeste Francuz, žto nedvojbeno dokazuje vaš govor... bijedniče... 1 Kako ste se mogli srozati tako nisko i odreči se svojih sunarodnjaka! Gusar se okrene. Oči mu sijevnuše. — Moji su se sunarodnici mene prvi odrekli •— reče. Odlučno pruži ruku prema veslarnici. — I ja sam, gospodine, nekoč veslao na kralje vim galijama, godine i godine, sve lijepe godine svo je mladosti. A nikakva zla nisam počiriioJ — Dakako... i Cun se udalji. Stisnutih pesnica, vojvoda de Vivonne dade oduška svom gnjevu. Dozvoliti da odbjegli robijaš nameče odluke, primati uvrede od bivšeg galijota! ,,A Rescator nas odande promatra i podrugljivo se cereka. On se zabavlja.., Ah! On se zabavlja!" 133 — Visosti, zar vjerujte na riječ bezbožniku? — Upita jedan poručnik drhteči od srdžbe. — Jedno je sigurno, a to je da vas nisam pitao za mišljenje, mladi glupane. Gusar ponekad više dr ži do svoje riječi nego princ. Sta vi mMite o tome, Brossardiere? — Ova je pogodba iznad .svakog očekivanja, vi sosti, ali potpuno u skladu s postupcima ovog mrač nog lakrdijala. Ne bih o tome tako govorio, kad bi smo imali posla s alžirskim admiralom Mezzo-Morteom ili s berberskim kapetanima koji su mahom podlaci. — Podignite svečane zastave i objavite primirje. Šambek se pokrene. Proñe na udaljenosti od nekoliko kabela, bezbrižno, kao da nije izložio čitav svoj desni bok. Doduše, istovremeno je uperio i svojih dvanaest topova. — Ide prebrzo, mimoiči če cilj, to je zamka — primijeti poručnik de Saint-Ronan uzbuñen. Neprijateljski brod iznenada obori jedra, što mu je smanjilo brzinu, promijenilo pravac i pod pravim ga kutom dovelo, zahvaljujuči početnom zaletu, tik iza ugrožene Dauphine; oko nje su feluke i šajke, konačno spuštene s galija u more, stale kupiti bro-dolomnike.

Na Rescatorovom brodu se užurbano radilo. Izvršavajuči nareñenja, Maturi svezaše konopce za podnožje središnjeg jarbola i privukoše vitlo. Na palubi Roydle oficirima je zastao dah, a vojnici i mornari stajali su nepomično, kao da su se okamenili. Rescator se bijaše pokrenuo iz svoje prezirne ne-pomičnosti. Vidjelo se kako se sa svojim pomočnikom potanko dogovara i pokretima opisuje predstoječi zahvat. Zatim na njegov mig pristupi jedan janjičar i oslobodi ga ogrtača i šešira. Drugi mu pruži kraj od višestruko omotanog užeta. On stavi smotak na 134 rame, gipko skoči na pramčanu obodnicu i priroñenom se lakočom uspne nekoliko koraka po jarbolu. U meñuvremenu se pomočnik putem glasnogovornika obratio kapetanu Dauphine. — On preporuča Tourneuveu neka olabavi pramčano sidro kako se brod ne bi mogao vrtjeti u času kad ga jedrenjak počne potezati., Savjetuje mu rieka sav moguči teret stavi na desnu stranu, a onda ga hit ro, čim se galija stane uspravljati, prebaci na lijevu kako se ne bi prevrnula na drugu stranu... — Zar mislite da onaj crni demon kani zavitlati konopac kao laso, po indijansku, i zakvačiti desni bok Dauphine? — Sve mi se čini da je tako. — Ali to je nemoguče! Ovi konopci mora da su strašno teški. Trebalo bi imati divovsku snagu za... —. Gledajte! Oštro se ocrtavajuči na nebeskom plavetnilu, dugačka se prilika naglo opustila i zamahnula rukom. Konopac zafijuče, a njegova petlja u padu zakvači izbočinu desnog boka Dauphine. Zanesen ovim zamahom, maskirani se čovjek zanjiše. Spuzne po jarbolu, ali ga s obje ruke ponovo ščepa i zajaši ga spretno kao majmun, a onda se uspravi. Bez žurbe je ispitivao da li se konopac dobfo zakačio. Zatim se, uspravan, istini nehajnim korakom, vrati na palubu šambeka. Na njegovu brodu nastade burno oduševljenje. Mauri su od veselja bacali puške uvis. La Brossardiere duboko uzdahne. — Ni pelivan s Novog mosta ne .bi to bolje.iz veo. — Divite se! Divite se, dragi moj — podrugne

se Vivonne ogorčen. — Eto vam nove poslastice za vašu malu sredozemnu kroniku. Ne bojte se, legenda. o njegovoj visosti Bescatoru uvijek če imati čime da se pothranjuje. 135

U meñuvremenu je Šenibek tako podesio jedra, da je polako plovio natrag. Crni i turski mornari dotrčali su na palubu i prihvatili se šest velikih vesala, te time potpomogli djelovanju vjetra. Konopac se zategne. Svi se ljudi na postradaloj galiji prebace na desnu stranu, i to na ono mjesto gdje je konopac bio pričvrščen. Potopljeni bok naglo i bučno izroni iz valova. Na Tourneuveovu zapovijed sva posada jume na lijevu stranu da bi se uspostavila ravnoteža. Ponovo uspravljena, Dauphina se snažno zaljulja na jednu pa na drugu stranu, a onda se umiri i ustali. Kao poklik spasenja pade posljednje nareñenje: — Svi na crpke! Tada se zaori klicanje i odobravanje s ostalih galija. Malo poslije šajka s gusarske lañe ponovo napusti svoj brod i uputi se prema Dauphird. — Nose sa sobom pokretnu kovačnicu i sav kovački alat. Sad če svojim zarobljenicima skinuti lance. Pothvat je potrajao prilično dugo. Konačno se pojaviše osloboñeni arapski galijoti, a za njima desetak najsnažnijih Turaka iz veslarnice. Vojvoda de Vivonne od bijesa pocrveni kao rak: — Izdajice, gusari, nevjernički psi! — zaurla u glasnogovornik. — Krišite dogovor... Govorili ste samo o tome da čete osloboditi svoje Maure... Ne mate prava odvoditi Turke. Kapetan Jason odgovori: — Uzimamo ih kao danak u krvi za onog Maura kojeg ste pogubili. — Gospodine, smirite se, treba vam pustiti krv — posavjetuje La Brossardiere svog pretpostavljenog — pozvat ču ranarnika. — Eanarnik ima pametnijeg posla nego da meni pušta krv — odgovori mladi admiral sumorno. — Ne

ka se prebroje mrtvi i ranjeni. U daljini gusarov je šambek punim jedrima nestajao s vidika. 136 XIII POBUNA GALIOTA ANðELIKA U NJIHOVIM RUKAMA POGIBIJA NIKOLE CALEMBREDAINEA Vojvoda de Vivonne siñe u čamac i pogleda gore smijuči se. — Do skorog viñenja, mila moja. Za nekoliko čemo se dana vidjeti na Malti. Molite se za pobjedu mog oružja. Nagnuta preko ograde, Anñelika se na silu osmjehne. Odriješi pojas od nebeskoplave svile za zlatnim resama i dobaci ga mladom čovjeku. — To je zalog za pobjedu vašeg mača. — Hvala! — poviče Vivonne dok se čamac uda ljavao. Poljubi tkanicu i sveže je oko svog mača. A onda još jedanput veselo mahne. Anñelika pomisli kako je glupo što jur je ovaj rastanak tako potištio. Vivonne je odlučio da goni Rescatora i da ga pokuša opkoliti u blizini Malte, gdje če mu pružiti pomoč galije viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Buduči da je admiralska galija Rovala bila preteška i neprikladna za pothvat ove vrste, prešao je na Luronnu, a svoju lañu i Anñeliku ostavio na čuvanje La Brossardiereu i nekolicini vojnika. Royala je imala da vozi polaganije prema La Valetti, kao i Dauphina kojoj je *io potreban-popravak. 137

Borbene se galije postroje i naglo iščeznu iza gu-«te kišne zavjese koja se velikom brzinom približavala s jugozapada. Anñelika se skloni pod tabernakul dok je kiša pljuštala po Royali koja se jako ljuljala. — Nisu bili dovoljni gusari, sad če nam i more dati jeda — reče La Brossardiere. — Je li to najavljena oluja? — Još nije, ali brzo če naiči. Kiša je prestala, ali je nebo ostalo sivo, a more vilo uzburkano. Zrak je Mio zagušljiv unatoč vlažnom vjetru ikoji je puhao na mahove.

I pored čavrljanja valjanog Savarvja i poručni-Jca ñe Milleranña, koji se malo otkravio otkad nije bilo Vivonnea na kojeg je bio ludo ljubomoran, Anñelika se nasmrt dosañivala. Po što sam došla na ovu galiju? — upita Sa-vaayja. I tužno sa osmjehne pomislivži na VersaUles, na Molierea i njegove lakrdije. Kad se noč spustila, gospoñin La Brossardiere je posavjetuje neka se zatvori u svoju kabinu pod palubom. Ali ona nije za to imala hrabrosti i reče da če siči samo ako na krmi ne bude više mogla izdržati. Galija se uz škripu propinjala i posrtala. To ju je uspavljivalo, pa je konačno, unatoč nadošlom vjetru i snažnim udarima valova o brod, utonula u dubok san. Probudi se kao iz kakve more. Bilo je mračno kao u rogu. Načas ostane poluuspravljena na ležaju. Imala je dojam da se dogaña nešto neuobičajeno. Galija je i dalje snažno posrtala, ali je vjetar utihnuo. Najedanput shvati šta ju je probudilo: tišina. Gongovi veslačkih starješina bijahu umukli. Savr138 žena je tišina vladala na brodu. Reklo bi se da je opustjela galija samo još olupina koju valovi valjaju po miloj volji. Mladu ženu uhvati paničan strah. — Gospodine La Brossardiere! — zazove ona. Nitko ne. odgovori. Ona se digne i, jedva se održavajuči na nogama, učini nekoliko nesigurnih koraka. Spotakne se o nešto mekano i umalo ne pade. Anñelika se prigne i napipa vez od uniforme. Sčepa za rame čovjeka opruženog na podu i snažno ga proñrma. — Gospodine la Brossardiere, probudite se! On je bio nekako čudno mlitav. Anñelikina ruka stade grozničavo pipati tražeči lice. Odskoči prestravljena od ledenog dodira. Ponovo se digne da potraži svoju torbu koju je uvijek držala na dohvat ruke, kraj ležaja. Nañe u njoj malu putnu svjetiljku, kresne upaljač i pokuša je upaliti. Ali.je pravi ñavolji vjetar triput ugasi. Napokon joj uspije, spustivši štitnik od crvenog stakla, sačuvati plamen i obazrijeti se oko sebe. Gospodin La Brossardiere ležao je skvrčen na zemlji. Oči su mu več bile staklaste, a na čelu jeziva rana iz koje se cijedila krv. Anñelika ga prekorači i približi se ulazu u šator. Tamo se opet spotakla o neko tijelo koje je ležalo

poprijeko. Mrtav vojnik, umlačen. Polako digne zastor i pogleda napolje. U tami je razabrala tračak svjetla koje je dopiralo iz veslarnice. Nekakve prilike su se kretale po mostiču, ali to više nisu bili nadglednici s dugačkim bičevimaJ Dok su do nje dopirali promukli povici, vidje kako crvene spodobe hodaju amo-tamo. Anñelika spusti zastor i povuče se u dno šatora ne obaziruči se na prskavicu koja ju je škropila na mahove, kad god bi jači val zapljusnuo krmu. Uhvati je samrtni strah. Sad je shvatila zašto su gongovi umukli. 139 Kad je do nje dopro šum bosih nogu po poñu, stane napeto osluškivati. Na pragu je stajao Nikola, uspravan, u crvenim robijaškim dronjcima. Na bradatom licu pod čupavom kosom prepoznala je onaj užasan pogled i cerekanje koje je bijehu ispunili užasom nekoč dok ju je motrio kroz prozor krčme. Kañ je progovorio, njegove nesuvisle i mahnite riječi pojačale su "stravu. — Markizo anñela... ljepotice moja... željo mo* ja... Tu sam! Zbog tebe sam pokidao lance... Uda rac po starješini... Udarac po nadgledniku... Ha! Ha! Na sve strane smo udarali... več dugo to spre mamo... Ali ti si sve pospješila... Gledati te, ta mo... živu! Nosio sam tvoju sliku u sebi svih ovih deset godina na galijama... A ti si pripadala drugo me, ha... Ljubila si ga, milovala... Poznajem te... t Ti si vodila svoj život, dok sam ja vodio svoj... I ti si pobijedila... Ali ne zauvijek. Točak se okreče. On te je opet doveo.i. On se približi pružajuči prema njoj zglavke išarane još svježim ožiljcima od okova koje je strpljivo podnosio mjesecima i mjesecima. Nikola Calembre-daine bijaše, dvaput pokušao bijeg u toku pustih g(^ dina svog robijanja. Treči put če biti .bolje sreče. On i njegovi drugovi poubijali su čitavu posadu, vojnike, oficire. Postali su gospodari galije. — Šutiš... bojiš se... ? A ipak sam te držao u naručju i u ono se vrijeme nisi baš mnogo bojala! Miinja propara nebo i grmljavina odjekne kroz noč. — Ne prepoznaješ me? — navaljivao je galijot. — To nije moguče... Siguran sam da si me još neki dan prepoznala.

Iz njegovih se drofijaka širio miris soli i znoja. Najedanput joj se smuči i ona krikne. — Ne dotiči me se! Ne dotiči me se! — Ah! Prepoznala si me. Reci, tko sam? — Ti si Calembredaine, razbojnik. — Ne, ja sam Nikola, tvoj gospodar iz kule Nesle... 140 Nagli val prelije se pre&o palube, poklopi ih oboje, i Anñelika se morala grčevito uhvatiti za ogradu da je voda, otičuči, ne otplavi u more. Vani je neka zlokobna lomljava odgovorila na mahnitanje gromova. Preplašen, mladi galijot se pojavi na pragu. — Šefe, glavni jarbol se slomio. Sta da radimo? Nikola psujuči istrese svoju mokru odječu. — Budaletine! — zasopče — zlobnici, ako ne zna te šta vam je činiti, zašto ste tražili da pokoljem sve mornare? Govorili ste da znate upravljati brodom. — Ali jedara više nema. — Krasno! Onda čemo veslati. Upregnut čemo ©ne koji su još okovani na klupama. Ti češ udarati u talambas. A ja ču se postarati da svi ti nevjernici i crni svojski zapnu! On izañe i malo poslije toga se opet začuje jednolični ritam gongova koji su nadjačali fijuk vjetra. U jednom trenutku, koji se činio beskrajnim, pobješnjela se galija nagnula na onu stranu gdje je ležao srušeni jarbol, ali je onda ponovo uhvatila ravnotežu pošto je Nikola s nekoliko udaraca sjekirom presjekao drvo kojim se.jarbol još pridržavao za svoje podnožje i pošto je snažan val povukao jarbol u more. Crpke su stavljene u pogon, a veslači uprli da usprave pramac. Sad kad je užas poprimio jasne oblika, Anñeliki se vratila hladnokrvnost. U životu joj se več dogañalo da umire od straha, ali kad bi napetost prevršila mjeru, onda bi u njoj prevladali bijes i borbeni duh. Mokra joj se halijna lijepila o noge i smetala joj. Dovuče se do svoje torbe, otvori je, izvadi odječu i, koristeči malo zatišje, uspije napokon, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, svuči mokru haljinu i rublje. Predviñajuči da bi putovanje moglo biti i burno, ponijela je za svaki slučaj muško odijelo od sivog suikna koje je sada uspjela kako-tako navuči. U pripijenim hlačama, u zakopčanom kaputu s ovratnikom 141

od bijelog platna, osječala se sposobnijom da se hvata ukoštac s brodolomima... i robijašima. Obu je čizme, splete čvrsto kosu i nabijie' je .pod sivi pusteni šešir. Bila je toliko prisebna, da je još jedanput otvorila svoju torbu, izvadila iz nje sve preostalo joj zlato i skrila ga skupa s mjenicama za pojas. Sve je to izvela teškom mukom, jer se brod ljuljao kao ljuljačka; na mahove se voña razlijevala po poñu, pa je tijelo nesretnog Brossardiera klizilo amo-tamo, uz klokotanje prljave voñe. — Anñeliko! — zaurla Nikola kad se ponovo pojavio. Ugledao je priliku 'mladiča i zurio u nju ne razumijevajuči ništa. — Ah, to si ti! — odlakne mu. — Več sam pomielio da te je voda otplavila. Nisam više vidio tvoje haljine... — Voda otplavila...? To če se i dogoditi ako ovaj ples još potraje. Zavjese se poñeraše i vjetar uz fijuk.provali u šator. — Zlo je progunña čovjek— imam osječaj da idemo pravo na obalu. Pratio ga je stari robijaš bijele brade i mračna pogleda. — Odavde se dobro vide — reče pogledavši pre ko krme u mahnitu noč — tamo... tamo dolje, raspoznaješ li treperava svjetla... To je luka, velim ti... Tamo se moramo skloniti... — Ti si poludio.. •! Da opet padnemo u šake nadglednicama! — To je mala ribarska luka... Zastrašit čemo žitelje, pa neče ni mrdnuti. Ostat čemo samo dok se more ne stiša .. Ako ne pokušamo tamo pristati, razbit čemo se o grebene kao triješče. — Ne slažem se. — Pa što onda predlažeš, šefe? 142

— Da se pokušamo održati na moru dok se olu ja ne stiša. — Ti si poludio, šefe, a ne. ja. Ova krntija neče izdržati. — Prijedlog čemo staviti na glasanje. Doñi —

reče uhvativši Anñeliku za mišicu. — Sklonit češ se pod palubu. Ovdje bi te val mogao odnijeti. Ne bih želio da te ribe pojedu. Ti pripadaš meni... U tami se darmar na obezglavljenoj galiji više slutio nego vidio. Veslarnica je bila napola pod vodom. Pod prijetečim bičevima svojih dojučerašnjih drugova luñački su veslali strani galijoti, Rusi, Mauri i Turci, kojima su se povremeno otimali očajnički i jezoviti krikovi. — Gdje je ljekarnik Savarv? Gdje je Flipot? Nikola se ponovo stvori kraj nje. — Svi hoče u onu luku koja se tamo prijeko vidi — dovikne joj. — Ja neču. S nekoliko drugih mo maka spustit ču feluku u more i kidaj. Hajde markizo. Ona mu pokuša umaknuti jer je jedini spas vidjela u ovoj pobunjenoj galiji koja je smjerala ka za-štitničkoj luci. Ali on je ščepa, podigne je na ruke i odnese u feluku. Kad se razdanilo, čamac je po krestama valova plesao kao ljuska od oraha. Nebo je bilo vedro. Oblaci bijahu nestali, ali je more bilo vrlo uzburkano i bjesomučno tjeralo prema obali ova bespomočna ljudska biča koja su se usudila satima prkositi njegovu gnjevu. — S božjom pomoči, neka se spašava kako tko umije! — poviče Nikola kad su pred njima prijeteči zastrašile crvene hridine. Robijaši poskakaše u vodu. — Znaš li plivati, markizo? — upita Nikola. — Ne. — Ipak češ sa mnom. 143

On se baci s njom u valove pazeči ña joj glava txstane izvan vode. Ona je progu ala toliko slane vode, da je pomislila da se davi. Jedan je val istrgne Nikoli i odnese Je brzinom pobjesnjelog konja prema obali. Osjeti tvrd udarac o stijenu i natčovječanskim se naporom uhvati za nju. More se povuče kao bujica. Anñelika se uspuže malo naviše. Luda trka se nastavi; hladna se voña prelijevala preko nje, napuštala je, ponovo je sustizala. Ali svaki put se uspjela odvuči malo dalje. Napokon osjeti da joj se tijelo, otežalo kao da je od olova, našlo na pješčanom žalu. Još! Još malo..,!

Konačno nañe nekakav zaklon od' pijeska i suhe trave i ščučuri se u nj. A onda se onesvijesti PrvaAnñelikina misao bila je djetinjasta. .Otvori oči, vidje plavo, tvrdo nebo, i užasnuta se prisjeti kako tokom cijele te stravične noči ni za tren nije pomislila na to da dušu preporuči Bogu. Ovaj je propust prenerazi kao da je u sebi otkrila neko skriveno zlo. Sva izmrcvarena, nije se usudila ispraviti taj propust i zahvali Proviñenju što joj je jutros poklonilo još jedan život. Teško se pridigne, s mučninom od sve one slane vode koje se na-gutala za brodoloma, i rastuži se. Zar Proviñenje zaslužuje njenu zahvalnost? Na nekoliko koraka upravo je bila opazila robijaše oko vatre na žalu. Sunce je več bilo visoko i njegov joj je žar osušio odječu, pa čak i kosu joj punu pijeska. Pekla ju je spržena koža na licu. Buke su joj bile izgrebene. Malo su joj pomalo čula proradila, prvo vid, pa onda sluh. Razabrala je hrapave glasove galijota. Bilo ih je desetak. Dvojica su nešto kuhala na vatri, dok" su ostali stajali u krugu, a po tonu njihova razgovora moglo se zaključiti da se svañaju. — Ne, to ne može, šefe! — vikao je visok, plavokos i klompav mladič. — Izvršavali smo sva tvoja 144 k nareñenja. Pokoravali smo se tvojoj volji. Sad je na tebi red.da se ti pokoriš našoj. — Mi smo je zaslužili kao i ti, admiralovu markizu — ustvrdi drugi otegnutim glasom i račlajuči, — Kako možeš govoriti da ona pripada samo tebi? Nikola je bio leñima okrenut Anñeliki, pa nije razumjela šta je odgovorio. Ali robijaši su mu se odlučno usprotivili. — To ti tvrdiš da ti je ranije pripadala! — U to nas nečeš uvjeriti... To je gospoña iz .otmjenog društva, šta bi ona s takvim probisvjetom kao što si ti? — Ti hočeš da nas skuhaš,- šefe, to nije pravo. — Pa čak i kad bi njegove priče bile istinite, za nas one ne znače ništa. Zakon Pariza je jedno, zakon galija drugo. Jedan stari kržljavac, bezub i -čelav, reče s uzdignutim kažiprstom.

— Ti znaš zakon Sredozemlja: „Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima." — Svima, svima! -r- derali su se ostali i pribli žavali se prijeteči svom voñi Anñelika pogleda prema vrhu litice. Mora se dočepati one ledine gore pa se sakriti u grmlje ili u šumice plutnjaka. Predio je sigurno naseljen. Ribari če ju uzeti u zaštitu. Oprezno se uspravi i klekne. Kad bi se robijaši potukli, dobila bi na vremenu. Ali činilo se da prepirka jenjava. Jedan glas prozbori: — Tako več može, pa da, na to se nema što pri govoriti. Ti si glava, tvoje je pravo da je prvi uz meš ... ali ostavi malo i drugima ... Na ove se riječi zaori prostački smijeh. Anñelika vidje Nikolu kako velikim koracima grabi prema njoj. Prije nego što joj je uspjelo da se makne, on stiže do nje i ščepa je za ruku. Oči su mu divlje Sijevale, usne se razvukle nad zubima pocrnjelim od 145 10 Neukrotiva Andelika duhana. Strast je toliko njim ovladala da nje ni primijetio njen otpor, pa.je gotovo trčeči povuče na strmi kozji put koji se uspinjao prema zaravanku. Za njima se orio smijeh i bestidna dobacivanja robijaša koji bijahu ostali na žalu. — Nemoj navrait-nanos, šefe, i ne zaboravi nas... I nama treba... — Kako da ne — gunñao je Nikola — baš ču je vama prepustiti... Ona pripada meni...! Ona pri pada meni...! Jurnuo je preko šljunka i suhog žbunja vukuči je za sobom. Snažan nalet vjetra baci Anñeliki kosu u lice kao kakvu zastavu, kao odljepljujuči svileni veo. — Stani! — poviče ona. Robijaš je dalje trčao. -r- Stani, ne mogu više! Napokon ju je čuo, zaustavio se i pogledao oko sebe kao da se upravo probudio. Trčali su po rubu stijene i sad se ispod njih prostiralo more, gotovo crno prema plavetnilu neba po kojem su galebovi šarali bijele arabeske. Oštar i mirisav zrak ih je, zbog nagle promjene, omamljivao i gušio.

Odbjegli robijaš kao da je najedanput postao svjestan ovog beskraja. — I sve je 4o — šaptao je — sve je to moje... Oslobodi Anñeliki ruku da bi protegnuo udove i udahnuo punim plučima> pri čemu su mu se več od veslanja razvijena prsa i ramena još više nadula. Ispod majice su mu izbijale kvrgave i tvrde mišice. Anñelika skoči u stranu i stane bježati. On rik-ne: — Vrati se! — i jurne za njom. Kad ju je sustigao, ona ga dočeka s isturenim pandžama kao bijesna mačka. — Ne približuj mi se... ne dotiči me se... Oči su joj tako sijevale da on stade kao ukopan. — Sta ti je? — progunña. — Zar nečeš da te za grlim? Poslije toliko vremena? Nečeš da te milu jem. .. ? — Ne. Čovjek se namršti. Reklo bi se da su mu riječi teško prodirale u svijest i da se trudio da ih shvati. Htjede je još jedanput privuči, ali mu ona izmakne. Bio je razočaran. — Šta ti je? To mi ne možeš učiniti, Anñeliko! Več deset godina ne znam što je žena, nisam je do taknuo, jedva da sam koju i vidio... I onda dolaziš ti, ti si tu, ti... Sve sam stavio na kocku da bih te dobio, da bih te oteo drugom... I da nemam prava da te dotaknem? — Ne. Crne su robijaševe oči zaplamtjele kao u iznenadnom nastupu ludila. Skoči- na nju, zgrabi je, ali ga ona tako divljački izgrebe, da je ponovo ispusti, promatrajuči tupava izgleda krvave pruge po svojoj ruci. — Sta ti je? — .ponovi. — Zar me više ne poznaš, zlato moje? Ti se, dakle, više ne sječaš... ? Spavala si pripijena uza me, u kuli Nesle... Uzimao sam te, ljubio sam te koliko god puta sam htto... To ja ni sam sanjao, to! To je bila stvarnost Reci: zar ni smo skupa odrasli, zar nisam želio samo tebe odu vijek ... a li mene na dan svog vjenčanja... To je eušta istina. Samo tebe sam uvijek volio... Zar se ne sječaš... ? Nikola, tvoj prijatelj Nikola koji ti je brao jagode... — Ne, ne! — poviče očajna. — Nikola je odavna ,

mrtav. Ti, ti si Calembredaine, razbojnik. Tebe mrzim! — Ali ja tebe volim! — zaurla on. Opet su jurili, on za njom preko žbunja i trnja za koje su u trku zapinjali. Anñelika se spotakne o panj i padne, ali se pridigne prije nego što ju je dohvatio. Morao ju je čvrsto držati dok se ona otimala udarajuči ga šakama po licu. — Ah" ja te ljubim — ponavljao je divlje. — Uvijek sam te želio, nikad mi nije dojadilo čekati... Godinama i godinama sam na onoj klupi krepavao

146 147 od želje... uvijek, uvijek sam iznova počinjao, uzimao te u snu... I sad više ne mogu čekati... Pokuša joj svuči odječu, ali mu je muško odijelo, koje je Anñelika imala na sebi, otežavalo posao. Ona se i dalje branila natčovječanskom snagom. Ipak mu uspije razderati joj ovratnik kaputa i razgoliti prsa. — Dopusti da te uzmem — preklinjao je. — Po kušaj shvatiti... Gladan sam... Umirem... Umirem od gladi za tobom. Bila je to luñačka i strašna borba usred žbunja borovice i mirte* pračena snažnim puhanjem vjetra. Iznenada neka nevidljiva sila digne robijaša sa zemlje i.baci ga, nekoliko koraka dalje. Jedan čovjek iskrsne iz grmlja. Kroz poderanu plavu uniformu vidjela su mu se izranjavana ramena i {prsa, nateklo mu je lice bilo išarano skorenom krvlju. Anñelika prepoznade mladog poručnika de Milleranda. I Nikola ga, dižuči se, prepozna. — Oh! Gos'n oficir — reče keseči se podrugljivo. — Niste, znači, bili po čefu ribama pošto smo vas ot premili s palube. Šteta što taj posao nisam sam obatalio. Sad ne. biste bili ovdje da nas zezate... — Bijednice —zareži mlañi čovjek — platit češ svoje zločine.

Nikola nasrne na njega, ali ga snažan udarac, pesnice obori na zemlju. Robijaš rikne od bijesa i ponovo preñe u napad. Nekoliko beskrajnih minuta padali su gusti i ubojiti udarci. Dva čovjeka bila su gotovo istog rasta i snagev U više navrata je i kraljev oficir pao na zemlju. Nekoliko puta Anñelika pomisli da se više neče diči, jer je Nikola klečao na njemu i udarao ga divljački. Ali se poručnik vještim pokretom oslobodi i udari protivnika nogom u želudac. Trenutak iza toga več je bio na nogama. Od drugog udarca, ovaj put u trbuh, Nikola probh'jedi ispod prljave brade i složi se kao vreča. —? Uhranjeni gade! -=- psovao je* — Ti si žderao jarebice dok sam ja kusao smrdljivu robijašku juhu. 148 Poručnik de Millerand ga nemilosrno lupi po licu. Nikola opet ustukne. A onda udarci stanu pljuštati kao kiša. Nikola se posrčuči povlačio natraške prema ivici hridine. — Ne! — poviče Anñelika. Najedanput Nikola izgubi tlo pod nogama. Zanjiše se unazad, prema nebeskom plavetnilu. Prodoran Anñelikin vrisak pratio je njegov pad kroz blještavo svjetlo i udar o purpurne obalne stijene. Poručnik de Millerand obriše čelo. — Pravda je izvršena — reče. — Mrtav je — vrisne Anñelika. — Oh! Ovaj je put zaista mrtav. Oh, Nikola! Oh, ovaj puta se više nečeš vratiti... — Da, mrtav je — ponovi oficir. — More ga več odnosi. Ošamučen od tek minule borbe, nije mogao shvatiti ni ove krikov*e ni ovu vrstu boli koja ju je izbezumila i uz rub ponora bacila na koljena. — Ne gledajte dolje, gospoño, nema smisla. Za ista je mrtav. Nemate se'.više čega bojati. Ali sad do ñite i budite tihi kao bubica, molim vas. Ne smijemo privuci pažnju ostalih razbojnika. Ona se digne uz njegovu pomoč i oboje se, korakom mjesečara, udalje od mjesta nesreče. 149 XIV PLJAČKAŠI OLUPINA

Pošto su dugo hodali duž puste obale, opaze napokon tamnu kulu dvorca koji je visoko stršio nad morem. — Hvala budi Bogu! — prošapče poručnik de Millerand. — Zamolit čemo gospodara zamka da nas primi. Mladi je oficir bio na izmaku snaga. Proživio je jezivu noč' koju je proplivao u ledenoj vodi boreči se protiv sna, boreči se protiv grča, protiv malodušnosti. U zoru je napokon spazio obalu i dočepao je se zadnjim snagama. Kad se osvijestio, pošao je u potragu za školjkama da utaži ljutu glad. Onda se uputio u unutrašnjost da zatraži pomoč. U tom je času začuo ženske krikove i potrčao prema mjestu gdje se Anñelika borila 6 Nikolom. Kad je ugledao razbojnika, voñu pobune koja je njegove drugove stajala života, gospodin de Millerand se toliko razjario, da je smogao dovoljno snage ña ih osveti, ali je u borbi zadobio nekoliko gadnih udaraca, pa je bio potpuno iznemogao. Ni Anñelika se nije osječala puno bolje. Oboje ih je morila užasna žeñ. Opazivši dvorac, razvedrili su se i pružili korak. Divlji i pust predio kao da je oživio. Na udaljenom žalu raspoznali su ljudske prilike, a na zavijutku sta150 ze pojavi se stado koza koje su miroljubivo pasle nisku travu. Poručnik de Millerand ih je pažljivo motrio. Najedanput ee namršti i gurne Anñeliku za stijenu dajuči joj znak da legne na zemlju. — Sta se dogodilo? — Ne znam... Ali ove su mi koze sumnjive. — Po čemu? — Ne bih se začudio kad bi mi netko rekao da im za olujnih noči vješaju fenjere o vrat i tako ih vodaju po obali. — Sta hočete time da kažete? On stavi prst na usta, zatim otpuže do ruba litice i pošto pogleda dolje, dade joj znak da ga slijedi. — Nisam se prevario — prošapče. — Gledajte. Pod njima je pukla široka uvala kojom je vladala tamna masa dvorca. Olupine smrskanog broda plutale su meñu stijenama koje su u ovo doba izvirivale iz vode. Na njenoj nemirnoj površini sudarili su se jarboli, vesla, jedra, komadi pozlačene ograde, burad nošena uzmakom valova, daske, i posvuda meñu njima ljudski leševi. Neki su bili odbačeni na stijene, pa se njihova sramna crvena odječa ogledala u mirnoj vodi lokava. Dok su morske

ptice kreštale i kružile nad njima, muškarci i žene na žalu hodali su amotamo i kukama privlačili sve što je plutalo. Drugi su na stijenama prevrtali utopljenike. Neki su se pak u malim barkama otisnuli van, prema velikom trupu razjapljenog broda koji je kao ražanj bio nataknut na šiljaste grebene na ulazu u zaljev. — To su obalni gusari, pljačkaši, koji nastupaju poslije brodoloma — prošapče oficir. — Oni noču vežu fenjere o vrat svojim kozama. Lañe u opasnosti povjeruju da to trepere svjetla neke luke, pa krenu u tom pravcu i onda se slupaju na stijenama tjesnaca. — Galijoti su nočas opazili svjetla i htjeli ovdje pristati. 151 — Oni su svoje platili. Ali šta če reči gospodin de Vivonne kad sazna za propast svoje añmiralske galije? Jadna Royala! — Šta čemo sad? Pošto se iza njih nečujno stvorilo desetak preplanulih ljudi, poručnik se više nije morao truditi da joj odgovori. Obalni im gusari svezaše ruke na leña. i odve-ñošeih gosparu Paolu ñe Viscontiju koji je iz svoje kule od vulkanske lave vladao ovim predjelom. Bio je on ðenovljanin, atletski razvijen, nabre-kao te se činilo da če mu se svileni prsluk rasprsnuti. Njegov varav smiješak i krvoločan pogled oda-vali su hajdučku dušu. Uostalom, na svojoj usamljenoj litici, meñu ovom šakom divljih i surovih korzič-kih vazala, on i nije bio ništa drugo do razbojnik. Silno se razveselio kad je ugledao dvojicu zarobljenika koje su mu doveli. Staru galiju i nekoliko bijednih robijaša smatrao je isuviše mršavim plijenom. — Oficir njegovog veličanstva kralja Francuske! — poviče mješavinom venecijanskog narječja i iskva renog francuskog jezika. — Ja mislio vi imate obi telj koja vas puno voli, signore, obitelj koja ima puno pare? Dio mio! Che bello ragazzo.. .* — poviče pru žajuči Anñeliki pod bradu svoju prljavu ruku pre trpanu prstenjem. Poručnik de Millerand je vrlo ukočen predstavi: — Gospoña ñu Plessis-Belliere. — To je žena! Madonna! Ma vidi kako je draže

sna! Che bella ragazza.. .* Ja mnogo volim mladiče, ali ja kažem sebi, jedna žena, to je rjeñe...! Od njega je poručnik de Millerand saznao da ih je oluja bacila na obalu Korzike, divljeg i obesprav-'Ijenog otoka, sada pod čizmom ðenovežana. 1 Bože moj! lijepog 11 mladiča... * Lijepe li djevojke... Iz poštovanja prema njihovim titulama Talijan. ih je pozvao na večeru. Njegova gozba bila je čudna mješavina raskoši i siromaštva. Čipkani stolnjaci na stolovima bili su sušta krasota, ali viljuškama ni traga, tek tu i tamo pokoja kositrena kašika za vañenje jela. Prstima se moralo jesti iz srebrne zdjele u kojoj je bio urezan znak čuvenog venecijanskog zlatara. Vojvoda de Visconti je dvojicu iznemoglih bro-dolomnika prvo poslužio odojkom na ražnju uz prilog od kestena i kopra. Zatim su sluge donijele, veliki kositreni lonac pun žute juhe koja je bila začinjena šafranom i po kojoj su plivali tjestenina i komadi pečenog sira* Iako sva ustrašena, Anñelika navali na jelo. ðe-novežanin ju je gutao svojim vatrenim očima. Pri tom joj je u pehar od pozlačenog srebra, bogato izrañen kao kalež, do vrha natakao crno, gusto vino od kojeg su joj se obrazi ubrzo zažarili. Kad se najela, stala je. poručnika de Milleranda bojažljivo pogledati. On je razumio šta je time htjela i pritekne. joj u pomoč. — Gospoña du Plessis je jako umorna. Zar ne bi bilo moguče da se na nekom tihom mjestu malo od mori? — Umorna? Signora je vaša dragana, signore? Mladi čovjek pocrveni do ušiju. — Nije. — Ah! Odahnuo sam — poviče ðenovežahin i stavi na srce-ruku lepezasto raširivši prste.— Ja ne htio vas mučiti. Ma... sve če biti dobro. On se okrene Anñeliki. — Umorna, signora? Razumijem. Ja nisam gru bi jan... ! Sad ču vas odvesti u vašu... na francu skom se to, mislim, kaže: odaju. Na samom vrhu kule, u prostoriji izloženoj propuhu, nalazio se krevet s poderanim plahtama i pokrivačima od brokata. Bilo je tu još i venecijanskih ogledala, francuskih satova njihalica, turskog oružja. 152

Anñelika pomisli kako to sve skupa liči na ono skro-vište s pokradenom robom u kuli Nesle. Mala korzikanska služavka navaljivala je da se Anñelika okupa i presvuče. Izvukla je prilično lijepu haljinu iz škrinje gdje je bilo 6loženo još mnogo drugih, bez sumnje opljačkanih iz prtljage previše smje-lih putnica. Anñelika se s užitkom zagnjuri u čabar pun tople vode i opusti otežale udove izranjavane od soli i sunca. Ali se onda požuri da opet obuče svoju vlastitu odječu, iako je bila izgužvana, isprljana i izderana. Uvjeri se da je pojas sa zlatom na svom mjestu. Ovo mtiško odijelo i ovo zlato pružali su joj izvjesnu mogučnost da se brani. Kad je legla, činilo joj se da krevet posrče'u svim pravcima, kao brod zahvačen olujom. To joj je mrcvarilo več ionako premorene živce. Nikolino lice. lica robijaša i signor Paola plesala su i kreveljila se oko nje dok je tonula u mučan san. Probudilo ju je kucanje na teško željezno okno koje je služilo kao vrata. Netko ju je dozivao prigušenim glasom: — Gospodarice! Gospodarice... ! To sam ja. Go spoño markizo, otvorite mi...! Ona pritisne rukama sljepoočnice. Ledeni vjetar zafijuče kroz sobu. — To sam ja, Flipot! — Ah, ti si tu! — reče ona. Ona se digne teturajuči, povuče zasun i, odškri-nuvši vrata, ugleda svog malog slugu koji je u ruci držao uljanu svjetiljku. — Kako ste, gospoño markizo? — upita uz smi ješak od kojeg su mu se usta razvukla od uha do uha. — Ali... — promuca ona — ali kako... Pamčenje joj se malo-pomalo vračalo. — Ali Flipote — poviče sva začuñena — odakle dolaziš? — Iz flote, kao i vi, gospoño markizo. Anñelika ga zgrabi za ramena i izljubi ga. 154

— Mali moj, tako 6am sretna! Mislila sam da su te galijoti ubili ili da si se utopio. — Nisam. Na galiji me Calembredaine bijaše prc; oznao. „To je jedan od naših", rekao je. Zamolio sam ga da poštedi život starom ljekarniku koji im ionako ne može nauditi. Zatvorili su nas u brodsko

skladište. A onda se gospodin Savarv dao na posao i provalio bravu. To je bilo noču, kad je oluja bila na vrhuncu. Momci su li veslarnici urlali. Oni koji nisu bili okovani hvatali su se za šta su stigli. Kad smo razabrali da niste više na brodu, gospodin Sava rv i ja smo naprosto spustili čamac za spašavanje u more. Odličan mornar, taj stari, to mu se mora pri znati! Ali to nas nije spasilo da ne padnemo u ruke divljacima gospodina Paola. No na kraju krajeva ostali smo živi i zdravi, a oni su nam ipak dali da nešto prigrizemo. Kad smo saznali da ste se i vi iz vukli, silno smo se obradovali. —Zaista, biti živ, to je več mnogo, ali naš položaj je unatoč tome vrlo neugodan, dobri moj Flipote! Pali smo u ruke okorjelim razbojnicima. — Zbog toga sam i došao k vama. Ima jedna barka koja če se otisnuti na pučinu... Da, jedan tr govac kojega je gospodin Paolo zadržao i koji poku šava kidnuti. On če nas čekati samo jedan sat, pa treba požuriti. Anñelika se nije morala mnogo predomišljati prije nego što če donijeti odluku. Ta sav je svoj imetak imala uza se. Ona pogleda po sobi, dosjeti se da bi joj jedan od bodeža, koji su okolo ležali, mogao dobro doči, pa ga gurne u rukav. — A može li se iziči iz zamka? — upita šapatom, — Pokušat čemo. Ljudi su se napili slaveči pro past galije. Našli su nekoliko bačava na brodu. NaIjoskali su se kao svinje! — A signor Paolo? 155

— Nisam ga vidio. Možda i on kunja u nekom čošku. Mlada se žena sjetila poručnika de Milleranda. Ali je Flipot obavijesti da je oficir zatvoren u dobro-čuvanoj tamničkoj čeliji, ,pa nema druge nego ga prepustiti njegovoj tužnoj sudbini. Spuštali su se niz beskrajno zavojito stepenište gdje je vjetar raspirivao plamen svjetiljki i poigra-* vao se s buktinjama pričvršenim za željezne karike.

U najdonjoj dvorani ðenovežanin se šetkao amo--tamo lagano se klateči. Opazio ih je, a njegov smiješak nije slutio na dobro. — Oh! Signora! Šta je? Došli ste mi praviti dru štvo? Baš mi je drago. Anñelika je pred sobom imala još nekoliko stepenica. Dovoljan joj je bio samo jedan pogled, pa da shvati položaj. Iznad signora Paola de Viscontija visio je okvir sa četiri teške šipke, a na svakoj od njih po jedna debela lojanica. Ovaj jednostavni sviječnjak pridržavalo je uz svod jedno" uže koje je teklo preko kotura i na kraju bilo zakvačeno za željeznu kuku na zidu u stepeništu. U tren oka Anñelika izvuče svoj nož i presiječe uže koje joj je bilo nadohvat ruke. Nikad nije saznala da li je naprava pala ðenp-vežaninu na glavu, jer su se sviječe ugasile još u padu.' Čuli su njegovo urlanje, koje zatomi tresak. Bilo je očito da je svakako u teškom stanju, ukoliko nije mrtav. Koristeči zbrku i tamu, Anñelika i Flipot uspjeli su doči do vrata. Bez muke preñoše preko dvorišta. Zgrada je bila napola u ruševinama. Dvojica su bjegunaca mislili dav se još nalaze unutar bedema, kad Flipot opazi stazu koja vodi na mjesto sastanka. Na nočnom su nebu oblaci brzo plovili i čas za-stirali, čas razotkrivali pun mjesec. — Ovuda — reče Flipot. Čulo se kako more zloslutno zapljuskuje mali pješčani žal. Prošuljaše se kroz grmlje i stigoše u dražicu gdje je nekoliko tamnih prilika čekalo kraj barke. — Jeste li vi oni koji ste naumili nahraniti ribe u vodama Korzike ili Sardinije? — upita glas s marseljskim narječjem. — Da, to sam ja — odgovori Anñelika. — Evo, to vam je nagrada. — O tome čemo razgovarati kasnije. Ukrcajte se. Nekoliko koraka dalje ljekarnik Savarv je, sli čan zlom duhu sipao psovke u noč i vjetar. — Vaša če vam gramzljivost donijeti nesreču, gnusni ucjenjivaču, odvratna krvopijo, pljačkašu svo jih bližnjih! Dajem vam sve što imam, a vi nečete da me povedete!

— Ja plačam za ovog gospodina — reče Anñe lika. — Bit če nas previše u čamcu — progunña vla snik. Zatim se smjesti na kormilo i pričini se kao da ne vidi starca gdje ulazi u barku sa svojom torbom, svojim suncobranom i svojom pletenkom. Od davnina sklon krijumčarima i bjeguncima na ovim obalama, mjesec je dugo ostao zastrt. Barka je imala dovoljno vremena da se po mraku provuče izmeñu hridina gdje su stražarili ðenovežaniriovi ljudi. Nije bilo opasnosti da če je ovi vidjeti. Kad je mjesec ponovo zasjao srebrnastim sjajem, plamen na vrhu gusarskog zamka bio je več daleko. Provansalac uzdahne s olakšanjem. — Tako — reče. — Sad možemo i zapjevati. Preuzmi kormilo, Mutcho. Iz kovčega izvuče gitaru i stane znalački prebirati po žicama. A onda se njegov dubok glas razlije kroz sredozemnu noč.

156 157 XV MELKIOR PANNASSAVE I NJEGOVA JOLIETTA — Dakle vi ste ona gospoña iz Marselja koja je htjela posjetiti harem Velikog Turčina? E da, mora se priznati da ste uporni. Lijepo ste me nasa marili! Pri jutarnjem svjetlu iznenañena Anñelika je u vlasniku barke Joliette prepoznala Marseljca koji ju je onda tako odlučno upozoravao na opasnosti putovanja. Zvao se Melkior Pannassave. Bio je čovjek četrdesetih godina, veseo i opaljen od sunca. Nosio je crveno-bijelu kapu po napuljski i crne hlače koje je pridržavao širok pojas, nekoliko puta omotan oko struka. Pošto je neko vrijeme grickao lulu cerekajuči se podrugljivo, okrene se svom mornaru i zaključi. — Pa ja kažem, ono što žena naumi... ni sam dobri Bog ne spriječi.

Mornar, bezubi starčič, suh kao trska, izgledao je toliko šutljiv koliko mu je gospodar bio brbljav. On otpljune u znak odobravanja. Treči član posade bio je mladi Grk po imenu Mutcho. — E pa šta se može, sad ste tu u mom čamcu, gospoño! — zaključi vlasnik brodiča — on nije baš jako prostran, pogotovu ne sa svim ovim teretom. Nisam mogao predvidjeti da ču meñu putnicima ima ti i jednu gospoñu, šta? 158 — - Da li biste bili ljubazni, pa da se pokušate sa mnom ophoditi kao s muškarcem? Zar, zaista, ne bih mogla proči za mladiča? — Možda ipak, na koncu konca. Ali ovdje smo svoji. Nema potrebe da glumimo. — Htjela sam da se naviknete i da takav postu pak prema meni djeluje prirodno. To samo za slučaj da nas napadnu nevjernici. — Jadna moja golubice, svaka vam čast, ali vi se varate. Tim ljudima je savršeno svejedno da li ste mladič ili djevojka. S ovim vašim ljepuškastim licem svakako ste nadrljali. Priupitajte malo Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote. Ha, ha, ha! On se razuzdano smijao i znalački namigivao svom ravnodušnom mornaru. Anñelika slegne ramenima. — Zaista je malo smiješno što vas toliko opsje da misao o nekom kobnom susretu s Berberima ili Velikim Turčinom. — To nisu opsesije, gospoño, oprostite... gospo dine! Ja, koji stojim tu pred vama, bio sam deset puta uhvačen. Pet puta sam gotovo odmah zamije njen, a ostalih pet puta stajalo me ukupno trinaest godina zarobljeništva. Morao sam saditi vinograd na Bosporu, a onda peči kruh za harem ne znam više kojeg paše koji je imao ladansku kuču kraj Cari grada. Možete me zamisliti, mene, kao pekara! Kak va muka... ! A tek one njihove ogavne pogače, tan ke poput rupčiča, koje se kao palačinke moraju hitnuti u pečnicu. Otkrio sam tajnu te vještine i tre balo je vidjeti kako to izvodim! No najgore od sve

ga bilo mi je to što sam stalno bio okružen eunusi ma ikoji su s isukanim sabljama pazili da ne bih kroz haremske rešetke virio u djevojke. — Prijatelju moj — reče Savarv — ne možete tvrditi da ste patili u zarobljeništvu, ako niste, kao ja, bili kod Marokanaca. Oni su najzagriženiji od svih muslimana. Nema šale kad se radi o njihovoj vjeri, pa je i veličina njihove mržnje prema krščanima srazmjerna tome. Bijelcima je zabranjen pristup u 159 gradove u unutrašnjosti, a to važi i za Turke koje smatraju previše mlitavim u vjerskom pogledu. Otpremili su me na rad u rudnike soli u pustinjskom gradu Tombuctu. Kad su vidjeli da nemam namjeru umrijeti, odveli su me u drugi grad, Maroko, gdje sam morao raditi na džamiji El Muasine i na džamiji sul-tanije Vahide. — He, he! Kažem ja, kad je čovjek tako škrt kao ti i putuje s bocom kiseliša kao jedinom prtljagom, onda i ne zaslužuje drugo nego da miješa zemlju s magarečom balegom i gradi njihove bogohulne dža mije, te bijedne gomile šečerlema. — Prijatelju moj, vi me vrijeñate. Vi niste vid jeli ni Es Sabatovu džamiju u Meknesu, ni Karauineovu i Bab Guisovu u Fezu, a najmanje kraljevsku palaču koja je veča od Versaillesa. — Gomile šečerlema, to vam velim ja, jedva pre vučene s malo sadre. A zašto ne govorite o Svetoj Sofiji ili o Dvorcu sa sedam kula u Carigradu. To su bile grañevine! Ali to su bile krščanske grañevine iz <ioba kad se Carigrad to jest Istambul zvao Bizant. Drhteči od srdžbe, ljekarnik Savarv je nekoliko puta uzastopce skinuo, obrisao i ponovo natakao svoje naočale. — U svakom slučaju ove marokanske šečerleme vrijede toliko koliko i one turske koje ste pekli za -svog istaknutog pašu. Sto se tiče moje pletenke s kiselišem, kako kažete, govorili biste o njoj s više poštovanja kad biste znali šta se u njoj nalazi. — Zar zbilja! Ako mi ponudite čašicu, možda ču opovrči svoje izjave i zamoliti vas za oproštenje, djedice.

Savarv se svečano digne, pažljivo kao dadilja izvadi čep koji je bio zapečačen crvenim voskom, i turne bocu Melkioru Pannassaveu pod nos. — Divite se ovom božanskom mirisu, kapetane. Samo za prevoz ove kraljevske tekučine perzijski bi vam kraljevi platili deset vreča zlata! — Pih! — učini Marseljac — pa to nije ni vino! To je droga? 160

— Cista mineralna mumija, izlučena iz svete sti jene perzijskog kralja. — Cuo sam arapske trgovce kako govore o ovom dragocjenom buñkurišu, ali ja baš nisam oduševljen što je ta mješavina na mom brodu. Marseljac je na pletenku škiljio s nepovjerenjem, ali i sa strahopoštovanjem. Zadovoljan polučenim učinkom, učenjak izvadi iz svojih džepova crveni vosak i kresivo. — Ponovo ču je zapečatiti, ali ču ipak otiči na vjetar, jer su i pare ovog minerala zapaljive. To znam iz pokusa što sam ih sam vršio. — Vi čete nas žive zapaliti! — poviče Pannassave. — Bogorodice Gardska, to mi je nagrada što sam se sažalio nad jadnim starcem koji mi se učinio bezazlen. Ja, zaista, ne znam zašto tu vašu nesretnu bocu več nisam bacio u more. On rukom zaprijeti u pravcu dragocjene pletenke. Savarv je zaštiti svojim tijelom, a kapetan se povuče keseči se. Anñelika se smijala. — Jeste li, zbilja, uspjeli spasiti svoju mumiju, gospodine Savarv? Vi ste divni. — Zar mislite da mi je to bio prvi brodolom? — reče starac trudeči se da izgleda ravnodušan iako je bio jako polaskan. Vrijeme se opet proljepšalo. Po nebu je plovilo tek nekoliko debelih, suncem obasjanih oblaka. Gonio ih je suh hučan vjetar koji je vrhove valova išarao bijelom pjenom. 161 — Sreča što se oluja stišala čim smo se udaljili od obale — prozbori Marseljac puneči lulu. — A sad

do Sicilije imamo pred sobom samo nebo i more. — A Berberi! — upita Savarv onako, ne obrača juči se izravno nikome. — Jedno ja ne razumijem — reče Anñelika — kako vi to svi skupa, poslije tolikih loših iskustava. U Neukrotiva Anñelika još smognete hrabrosti da se opet otisnete na pučinu. Zašto plovite? Sta vas to tjera, pitam se? — Gle! Ali... Čini se da vas je stvar zagolicala. To je dobar znak! Zašto plovimo? Sto se mene tiče, ja trgujem, gospoño. Vozim malo robe od luke do luke. Ono što tamo upravo vidite, to su mali omoti žalfije i boražine u staniolu. Pošao sam da ih na Le vantu zamijenim za sijamski čaj. Bilje za bilje, zar ne? — Caj nije ni iz porodice mirte, ni komorača — poduči ih Savarv. — To je list grma koji sliči oleanderu i koji, prokuhan u vodi, čisti mozak, bistri oči i odstranjuje vjetrove iz tijela. — To ne poričem — primijeti Marseljac podru gljivo — ali ja više volim tursku kavu. Caj vozim malteškim vitezovima koji ga dalje preprodaju sta novništvu Berberije, Alžircima, Tunižanima i Maro kancima. Svi su oni čajopije, kako se čini. Donijet ču i mali tovar koralja, a osim toga nekoliko lijepih bi sera iz Indijskog oceana koje ču brižljivo sakriti u pojas. Eto, to je sve ... ! Provansalac se protegne i pruži na .klupi obasja-"hoj suncem. Anñelika se na pramcu borila sa svojom kosom. Odlučila je da izañe na vjetar, pa joj je svileno, tam-aiozlatno runo lepršalo i mrsilo se. Kosa joj je lagano vukla glavu unazad i prisiljavala je da podigne lice i izloži ga žarkom sunčevom milovanju. Melkior Pannassave promatrao ju je poluzatvorenim očima. — He! Zašto plovim? — ponovi osmjehujuči se. — Zato što za dijete Marselja nema bolje stvari na svijetu nego da se u orahovoj ljusci klati izmeñu pla vog neba i plavog mora. A kad čovjek još k tome ima pred očima zgodnu djevojku kojoj kosa leprša na vjetru, onda... može reči da ...

— Trokutaste jedro s desne strane broda na vi diku — objavi stari mornar otvorivši napokon usta. — Šuti, brbljivče, ometaš me u sanjarenju. — To je arapski brod. 162 Istakni'barjak malteškog reda. Mlañi mornar ode i na krmi razvije crvenu zastavu s bijelim križem. Putnici malog jedrenjaka zabrinuto su gledali kakav če odgovor uslijediti s arapskog broda. — Udaljuju se — reče Pannassave zadovoljno i ponovo se opruzi. — Za sve što je tamnoputo i nosi polumjesec na Sredozemnom moru, nema boljeg pro tuotrova od barjaka ovih dobrih redovnika iz reda BV. Ivana Jeruzalemskog. Njih očito više nema ni u Jeruzalemu, ni na Cipru, pa čak ni na Hodosu. Ali još su na Malti. Več stolječima muslimani nemaju ljučeg neprijatelja. „Španjolci, Francuzi, ðenovežani pa čak i Mlečani — svi su oni samo prolazni neprijatelji. Ali red sv. Ivana, to je Neprijatelj, to je redovnik-ratnik. S bijelim križem na prsima, u svako je doba spreman da proburazi Saracena. Zbog toga sam ja, Melkior Pannassave, koji znam stvari ocijeniti, bez predomišljanja potrošio sto livara da mogu koristiti njihovu zastavu. Svota je velika, ali, kako vidite, dobro uložena. Imam osim toga francusku zastavu, barjačič toskanskog vojvode, nekakav papirič pomoču kojeg fbih se, uz malo sreče, mogao izvuči kod Španjolaca, i konačno jednu propusnicu za Marokance. Ova isprava vrijedi zlata. Malo je ljudi posjeduje. Ja je čuvam kao glavni adut. Vidite, gospoño, došli Berberi ili netko drugi, mi smo dobro naoružani 163 —

XVI NEUGODAN SUSRET Na malom provansalskom j-edrenjaku nije bilo ni kabine ni prostorije za posadu. Mali od palube Mutcho, objesi dvije mrežne le-žaljke i razmota nepromočivo platno da bi Andeliku malo zaštitio od slane, nočne prskavice. Vjetar je jenjao i stišao se, a onda ubrzo opet zapuhao mijenjajuči pravac.

Noč je bila gotovo potpuno mračna 1 mornari su imali pune ruke posla s jedrima. — Zar nečete zapaliti fenjer? — upita mlada žena. — Pa da nas lakše uoče! — Tko? — Nikad se ne zna! — reče Provansalac šireči nike prema tajanstvenom obzoru. Anñelika osluhne mrk žubor mora. Malo poslije mjesec izañe i prospe svoje srebrne zrake po njihovu putu. — Ah! Mislim da bismo mogli zapjevati reče Melkior Pannassave i, zadovoljan, posegne za gitarom. Anñelika je slušala treperave tonove napuljske pjesme koja se razlegla u morskoj tišini. Jedna joj se misao nametala. Na Sredozemnom moru svi pjevaju. Robijaši zaboravljaju svoje muke, mornari zaboravljaju opasnosti koje vrebaju na njih. Topao i pun glas oduyijek je bio odlika južnjačkih naroda. 164 ,,A zar je on, kojeg su nazivali Zlatnim glasom kraljevstva, pomisli Anñelika, mogao pjevati, a da se njegova slava ne pročuje preko mora i gora..." Potaknuta iznenadnom nadom, iskoristi trenutak kad je Pannassave uzimao predah, i upita ga da nije možda čuo kako se po Sredozemlju govori o nekom pjevaču s posebno lijepim i neodoljivim glasom. Mar-seljac razmisli, pa joj nabroji sve one koji su od Bo-sporskog primorja preko korzičkih i talijanskih pa sve do španjolskih obala poznati kao daroviti tenori, ali nijedan nije odgovarao ličnom opisu negdanjeg trubadura iz Languedoca. Ona zaspe razočarana. Kad se probudila, sunce se več diglo visoko na nebu. More je bilo lijepo. Čamac je jedrio osrednjom brzinom. Činilo se da vlasnik dremucka na kormilu. Stari se mornar odmarao žvačuči duhan. Anñelika vidje zgurenu Flipotovu priliku, a i Mutcho je takoñer spavao dok mu je razdrljena crvena košulja razotkrivala smeña prsa. Savarvju ni traga ni glasa, a ni njegovoj boci sa skupocjenom mumijom. Anñelika skoči i prodrma polubudnog vlasnika. — Sta ste učinili s ljekarnikom Savarvjem? Da ga niste možda po noči silom iskrcali? — Ako se i dalje mislite ovako uzbuñivati, mala

gospoño, bolje če biti da vas iskrcam. — Oh! Bili ste tako podli... ! Zato što nije imao novaca? Ta rekla sam da ču ja za njega platiti. — O-ho-ho! — reče blago. — Vi ste pravo čudo, časna riječ! Šta mislite, da brod može noču uploviti u luku kao u kakav oblak, zatim isploviti, a sve to nečujno i glatko, bez posjeta iz admiraliteta i zdrav stvene policije, ako je čovjek več imao toliko sreče da ne naiñe na gusare... ? Morali biste imati više nego tvrd san, pa da ništa od svega ne čujete. — Ali onda gdje je? — .poviče Anñelika očajna. — Je li pao u more? 165 I — Zaista je čudno — složi se iznenada Marseljac bacivši pogled oko sebe. Dokle je oko dopiralo, more je bilo plavo i blistavo. — Tu sam — začu se glas kao iz groba. Čovjek bi pomislio da se to javio sam bog mora. Lice kao u ugljenara pomoli se kroz otvor spremišta podižuči njegov poklopac. Stari se učenjak uspije izvuči iz rupe i stane jednom rukom brisati garavo čelo, dok je u drugoj ruci držao neki crni predmet i pažljivo ga ispitivao. Marseljac prasne u smijeh: — Ne mučite se uzalud, djede, „pinio" nečete skinuti. To vam je gore od hrastove šišarke. — Neobična tvar — reče učenjak. — Izgleda kao olovna rudača. Jedan ga val zaljulja, a grumen mu iz ruke pade na pod i odjekne teško i tupo. Melkior Panoassave se iznenada razbjesni. —. Zar ne možete malo pripaziti? Da je to palo u more, imao bih platiti tisuču Hvara odštete. —. Olovna je rudača jako poskupila u ovim krajevima — reče ljekarnik zamišljeno. Pannassave se umiri. Činilo se da je požalio svoje riječi. — Kazao sam to onako, nasumce. Nema zla u tome što se prevozi olovo, ali bih više volio da se

ponašate kao da ništa niste vidjeli Uostalom, šta ste radili u mom spremištu? — Htio sam čvršče ukopati svoju bocu. Ovdje joj na palubi prijeti opasnost da se otkotrlja u more ili da je tko nogom lupi. Imate li malo pitke vode da se operem, prijatelju? — I kad bih je imao napretek, ne bih vam je dao. Nema te vode ni sapuna koji bi tu pomogli. Po treban je limun ili vrlo jak ocat, ali ja toga na brodu nemam. Morate se strpjeti dok ne doñemo na kopno. — Neobična tvar — ponovi učenjak i sjedne u jedan čbšak pomirivši se s tim da če mu lice ostati čañavo. 166 Anñelika se smjesti na smotano jedro u dnu čamca gdje je donekle bila zaklonjena od vjetra. Bez teka je žvakala krišku usoljenog mesa, dvopek i papriku, obrok što ga je Pannassave podijelio svojim putnicima. Zurila je u onaj komad „pinija" koji je u njenu sječanju oživio davno zaboravljene stvari. Činilo se da Savarjr, uza svu svoju učenost, ne zna da „pinio" nije sirovo olovo, nego zgrudano, amalgamirano srebro u prahu, koje je namjerno bilo izloženo izgaranju sumpornih para, baš zato da bi potamnjelo i izgledalo slično zemlji. Taj je isti način kamufli-ranja grof de Peyrac nekoč primjenjivao za prebacivanje srebra iz svog aržantijerskog rudnika u Spansku i Englesku, .a ona bijaše čula da i krijumčari na Sredozemnom moru postupaju isto tako. Kad je Melkior Pannassave iza ručka pošao da otpočine i smjestio se na svojoj omiljenoj klupi, An-dclika sjedne kraj njega. — Gospodine Pannassave? — zazove ga upola glasa. — Da, lijepa moja gospoño. — Jedno malo pitanje. Da li vi to za Rescatorov račun prevozite ovo srebro? Marseljac je upravo razmatao veliku maramicu kojom je hito pokriti lice da bi ga zaštitio od žarkog sunca. On se naglo uspravi Veseo izraz bijaše iščezao s njegova lica. — Nisam dobro čuo Šta ste mi rekli, mala gospo ño — reče suho. — Opasno je govoriti o ovakvim stvarima, znate. Rescator je krščanski gusar u savez ništvu s Turcima i Berberima, što znači opasan čov

jek. Ja ga nikad nisam vidio i ne želim ga vidjeti. A ovo je olovo, ovo što prevozim u spremištu svog čamca. — U mojoj zemlji rudari to nazivaju „sirovom kovinom". Vi ovdje kažete „pinio". Ali sve je to isto: sirovo, kamuflirano srebro, ja ga dobro poznam. Mazge mog oca su ga nekoč prenosile do obala oceana gdje se neugledno, crno grumenje u brodove utova167 I ruje bez kraljevog žiga. Ja se ne varam. Slušajte, gospodine Pannassave, sve ču vam reči. I ona mu ispriča da traži ljubljenog čovjeka koji se nekoč bavio rudarstvom. — I vi mislite da bi on to još i danas mogao či niti? — Da. Baveči se trgovinom ove vrste, zar nije čuo za jednog vrlo učenog, šepavog čovjeka... ? unakažena lica? Melkior Pannassave zaniječe glavom i upita: — Kako se zove? — Ne znam. Mora da je bio prisiljen, promije niti ime. — I ne znate mu ni ime! — zaključi Marseljac. >— Ah! Ljubav je, zaista, slijepa i udara gdje joj se prohtije. On utone u duboko razmišljanje. Lice mu se razvedrilo, ali je ostao nepovjerljiv. — Slušajte, dijete moje.— nastavi konačno — ne mislim raspravljati o vašem ukusu, ni pitati vas zašto vam je toliko stalo do tog ljubavnika kad svijet vrvi od lijepih, uspravnih mladiča koji imaju besprije korne obraze, nos usred lica, i koji ponosno nose inae-lto im ga je dobri Bog i njihov roditelj podario na krštenju... Ne, nije moje da vam dijelim lekcije. Niste više šmrkavica, znate šta hočete. Ali se ne smi jete zavaravati. „Pinio" se po Sredozemnom moru uvijek prevozio i uvijek če se prevoziti. Nije trebalo

čekati da doñe vaš krivonogi ljubavnik, pa da tek onda počne taj posao. Hočete li da vam kažem: več je moj otac prevozio „pinio". I on je bio reskator, ka ko se govorilo... „Ali on je bio mali reskator u usporedbi s ovim. Ovaj je aždaja. Navodno je došao iz Južne AjJierike kamo ga je španjolski kralj poslao da počisti zlato i srebro iz riznice Inka. Vjerojatno mu se onda prohtjelo da radi za vlastiti račun. Cim se pojavio ovdje na Sredozemnom moru, progutao je sve male trgovce. Moralo se ili raditi za njega ili propasti. „Prigrabio je monopol, kako se kaže. Nije da se tužim na to Poslovi sada cvjetaju na Sredozemnom moru Lakše se dolazi do robe, može se disati! Ranije se teškom mukom moglo nači malo srebra na tržištu Vrlo škrto je pritjecalo i jedva da ga je i bilo u prometu Ako je trgovac htio na Istoku kupiti malo više svile ih druge robe, često mu nije preostajalo drugo nego da srebro nabavi po lihvarskoj cijeni kod novčara Jer Turci, naravno, nisu htjeli primati sumnjivu valutu A operacije ove vrste remetile su sve tečajeve Sada srebro pritječe u velikim količinama. Odakle dolazi? To nitko ne pita. Glavno je da ga ima. „Naravno, to baš svima nije bilo po čefu, prije svega ne onima koji su nekoč čvrsto držali blago i ispuštali ga iz ruku tek za peterostruku vrijednost To su kraljevstva, male države Španjolski kralj,, na primjer, koji je uvjeren da sva bogatstva Novog 6vijeta pripadaju njemu, pa onda oni manji ali isto toliko gramzljivi' toskanski vojvoda, mletački dužd, malteški vitezovi. Svi su oni prisiljeni da se pridržavaju opčevažečih tečajeva. — Sve u svemu, on je spasilac, taj vaš gazda! Marseljac se natmuri. — Nije on moj gazda. Neču da imam posla s tim prokletim gusarom. — Ipak. ako vi prevozite srebro, a on ima mo nopol — Slušajte, mala moja, dat ču vam jedan savjet. Čuvajte se da u ovim krajevima izvodite zaključke i ulazite u srž stvari. Nitko se ovdje ne trudi da ih vidi izbliza. Nema potrebe znati gdje počinje uže koje se drži u rukama, pa niti gdje svršava. Ja preuzmem teret u Cadixu ili drugde, ali gotovo uvijek u Špa njolskoj Ja ga vozim u kolonije na Levantu, ne uvi jek u ista mjesta. Ja isporučim robu i za nju dobijem ili drugu robu ili mjenicu koju mogu unovčiti svuda

u Sredozemlju, u Messini, u ðenovi, pa čak i u Alžiru ako me spopadne želja da se prošečem dotamo. Time je stvar svršena, a ti, Melkiore, opet natrag u Canebiere' — — 168 169

Poslije ovih riječi Marseijac razmota maramicu da bi nedvosmisleno pokazao kako je rekao sve što je imao reči. „Ne treba istraživati kamo vodi uže koje se drži u rukama..." Anñelika zatrese glavom. Ona se neče pokoravati zakonu ovih krajeva gdje se isprepleče previše strasti i suprotnih interesa iz kojih proizlazi nužnost da se sve lijepo zaboravi, da se ništa ne pamti. Tananu nit, koju je ščepala, neče ispustiti dok ne doñe do svog cilja. Ali se iia. mahove činilo kao da joj ta nit izmiče iz ruku, postaje nestvarna i rasplinjuje se u nebeskom plavetnilu. Kad se more bezbrižno zatalasa i sunce pripeče, stvarnost postaje legenda, nedostižan san. I shvatljivo je zašto su se baš na oyim obalama rodili antički mitovi. „Možda i ja slijedim samo mit... legendu o heroju kojeg više nema meñu živima... Pokušavam otkriti njegove tragove na ovom putu gdje se ne smije ulaziti u srž stvari, ali svaki čas zalutam." — ispričali ste mi vrlo zanimljive stvari, gospo dine Pannassave — reče glasno — zahvaljujem vam na tome. Marseijac se otmjeno nakloni prije nego što če se pružiti na svojoj klupi. — Ja ;sam to malo proučavao — reče popu stljivo. Uvečer je. na obzorju zaiskrio snježni vrh neke planine. — Vezuv — reče Savary. Mutcho, koji se uzverao na jarbolu, objavi da je jedro na vidiku. Oni pričekaše da se brod približi. Bio je to brigantin , vrlo lijep ratni brod. — Koja zastava? — Francuska — poviče Mutcho veselo.

— Istakni zastavu malteškog reda — naredi Pan nassave napeta lica. — Zašto ne podignemo stijeg s ljiljanovim cvi jetom kad su to naši sunarodnjaci — upita Anñelika. — Jer nemam povjerenja u sunarodnjake koji plove na španjolskim ratnim brodovima. Činilo se da galeon' namjerava presječi put Jo-lietti. Signalne zastavice se pojaviše po čitavom užetu. Melkior Pannassave proguta psovku. — Pa to sam vam i rekao! Postavili su zahtjev da pregledaju brod. To nije po propisu: oni su u napuljskim vodama, a Francuska nije u ratu s mal teškim redom. To je sigurno neki razbojnik kakvih ima mnogo i koji sramote našu zastavu. Pričekajrrto još malo. Galeon je manevrirao da bi se približio Jolietti. On skrati jedra. A onda Anñelika iznenada opazi kako se francuski stijeg spušta, i na njegovu mjestu pojavljuje sasvim nepoznata zastava. — Zastava toskanskog velikog vojvode — reče Savarv. *— To znači da brodom zapovijedaju Fran cuzi, ali da su kupili pravo da svoj plijen prodaju u Livornu, Palermu i Napulju. — Još nas nemaju, djeco moja — reče Marseijac upola glasa. — Pripremite se na paradu za slučaj da ne popuste. Iz oficirske kabine na krmi promatrao ih je kroz dalekozor plemič u crvenom kaputu i šeširu s perjem. Kad je napravu spustio, Anñelika je otkrila da nosi masku. — To je zlo — progunña Pannassave — kad ma skirani ljudi dolaze da pregledaju brod, to nisu čista posla. Čovjek zlikovačka lica, koji mora da je bio ple-mičev prvi oficir, pruži mu glasnogovornik.

1 Brigantin — jedrenjak s dva jarbola. Španjolski Jedrenjak, dug oko 15 m.

170 171 — Vaš teret? — poviče nasilnik na talijanskom. — Olovo iz Španjolske. za malteški red — odgo vori Pannassave na istom jeziku. — Ništa drugo? — prodere se na francuskom je dan nestrpljiv i drzak glas. — I čajno bilje — dopuni Marseljac takoñer na francuskom. Posada galeona, koja je nagnuta na ogradu pratila saslušanje, prasne u grohotan smijeh. Pannassave namigne svojima. — Dobro sam se dosjetio da spomenem bilje, to če im pokvariti volju! Ali poslije viječanja, sa svojim pomočnikom plemič ponovo uze glasnogovornik: — Spustite jedra i pripremite robne iskaze. Sad čemo. ih pregledati. Marseljac pocrveni i pomodri. — Sta on to sebi uobražava, taj slatkovodni gu sar? Da svoju volju može nametati poštenim ljudima? Sad ču mu ga ja pripremiti, dobit če on več svoj iskaz! S brigantina se spusti čamac u more. Posadu su sačinjavali mornari naoružani puškama, a vodstvo je preuzeo onaj pomočnik mračna pogleda koji je preko jednog oka imao crnu traku, što je upotpunjavalo njegovu odbojnu vanjštinu. — Mutcho, skrati jedra —reče kapetan. — Scaiano, budi spreman da preuzmeš krmeno veslo kad ti to budem rekao. Djede, vi koji ste lukaviji nego što izgledate, priñite mi neupadljivo: sigurno nas pro matraju. Okrenite im leña. Dobro. Evo vam ključ od sanduka s barutom. Izvadite i nekoliko tanadi kad okrenem brod, i oni ne budu vidjeli. Top je več nabi jen, ali možda če biti potrebno da ga se ponovo pu ni. Još ne skidajte zaštitno platno s topa. Moguče je

da ga nisu ni primijetili Jedra se tromo objesiše. Jolietta se, tjerana vjetrom, lagano kretala. Razbojnički čamac je veslao svom snagom nestajuči u dolinama valova da bi iz njih izronio svaki puta sve bliži Jolietti. 172 Melkjor Pannassave poviče svoj glasnogovornik: — Ne dozvoljavam da mi pregledate brod. Podrugljiv smijeh dopre do njega. — Sad je razdaljina najpovoljnija — prošapcie Marseljac. — Uzmite kormilo, djede. I več je strgnuo presvlaku sa svog malog topa. Zgrabi fitilj, prekine ga zubima, zapali i gurnu ga u stražnji deo topa. — S božjom pomoči! Potopite se, barabe! Prasak odjekne, a jedrenjak se tako strese, da njegova posada popada na pod. — Promašaj! Sacramento — opsuje Pannassave. U gustom oblaku, koji ga je obavio, pokušavao je naslijepo ponovo napuniti top. Pucanj je promašio napadača za nekoliko aršina i samo ga vodom poprskao. Poslije kratkotrajnog zaprepaštenja razbojnici se vidješe živi i zdravi. Stadoše kleti i puniti puške. Joliettu je i dalje tjerao vjetar i ona je predstavljala lak plijen za mnogo nadmočnijeg neprijatelja. — Krmeno veslo, Scalano, krmeno veslo! A vi, djede, pokušajte kormilariti u cikcak liniji. Pucnji iz pušaka uzvitlah' su vodu oko njih. Marseljac zastenje i uhvati se za desnu ruku. — Oh! Vi ste ranjeni — poviče Anñelika jurnuvši prema njemu. — Hulje! Sad če mi to platiti. Djede, možete li vi preuzeti na sebe brigu oko topa? — Ta ja sam bio vatrometar Soliman-paše. — Dobro; onda zatvorite stražnji dio topa i pri premite fitilj. Preuzmi kormilo, Mutcho. Čamac se sada več bio približio na svega pedesetak aršina izloživši ovog puta pramac. To je bio loš cilj More je bilo uzburkano, a od nepravilnih udara vjetra skakali su gore-dolje i jedrenjak i njegov napadač. — Predajte se, budale! — poviče čovjek s crnim povojem

173 J Još uvijek držeči svoju povrijeñenu ruku, Mel-kior se Pannassave okrene svojim drugovima. Kad mu dadoše odrečan znak, on poviče: — Još nikad niste od provansalskog mornara doživjeli i čuli ono što vas ide, vi i vaš gusarski ka petan! Zatim podigne kažiprst prema Savarvju i tiho zapovjedi: „Pali!" Brod se zatrese od ponovnog praska. Kad se dim razišao, vidjelo se kako plutaju vesla i olupine za koje su se ljudi hvatali. — Odlično! — prošapče Marseljac. — A sad razapni sva jedra! Pokušat čemo bijeg. Ali Jolietta zadrhti od muklog udara. Anñeliki se učini da joj se ograda, na koju je bila naslonjena, topi pod rukama, a vlažno i klizavo tlo izmiče pod nogama. Usta joj se napuniše slanom vodom. XVII ANðELIKA U RUKAMA MARKIZA D'ESCRAINVILLEA, BAUKA SREDOZEMNOG MORA Kapetan gusarske lañe bijaše skinuo masku. Lice mu je bilo još mlado, a preplanula put lijepo je pristajala uz sive oči i plavu kosu, ali su mu duboke bore davale izraz gorčine i zlobe. Jako naglašene ke-sice ispod očiju odavale su čovjeka neumjerena u svemu. Sljepoočice su mu se osule sjedinama On se približi prezrivo razvukavši usne. — U cijelom svom životu nisam vidio ovako bi jedan brodski tovar. Osim ovog marseljskog prilično snažnog klipana koji je dobio kuglu u rame, tu su samo još dva kao kostur mršava derana i dva krž ljava starca od kojih se jedan, iz nepoznatih razloga, nacrnio kao crnac. Priñe Savarvju i zlobno ga povuče za bradicu. — Zar si mislio da češ me time prevariti, stari jarce? Bio crnac ili ne, ja za taj tvoj kostur ne bih dao ni dvadeset cekina! Pomočnik, onaj s crnim ovojem preko oka, nisko, crnomanjasto čeljade, zdepasto kao čup za duhan, upre drhtavim prstom u starca. — On on je otpremio naš čamac na dno

Cvokotao je u svom mokrom odijelu. Izvukli su ga iz vode skupa s još trojicom preživjelih, ali je pet članova posade brigantina Hermesa našlo smrt kri-

174 17& vicom ove male jedrilice koja je izgledala tako bezazleno. — Zbilja? On je taj? — reče gusar i prostrijeli pogurenog starca hladnim, zmijskim pogledom; ali je ovaj izgledao tako jadno da kapetan posumnja u tvrdnju svog pomočnika. Slegne ramenima i okrene glavu od ne baš blistave skupine koju su sačinjavali Savarv, Flipot, mali od palube Mutcho i stari Sca'iano s čijih se dronjaka cijedila morska voda. Baci pogled na snažnog Mar-seljca koji je s licem zgrčenim od boli ležao na palubi. — Ovim provansalskim. budalama čovjek nikad ne smije vjerovati... Misliš da su bezopasni šaljivñžije, a kad tamo, ne boje se prkositi čitavoj jednoj floti. Glupane! Sta si dobio svojim junačenjem? Da sad tu ležiš ranjen i da ti je jedrenjak oštečen topov skim tanetom. Da se nije radilo o tako lijepom čam cu, bio bih ga pustio da potone. Ali kad se pokrpa, možda ču iz njega nešto i izvuči. A sad čemo se po?zabaviti s mladim vlastelinom koji mi izgleda jedina vrijedna roba u ovoj orahovoj ljusci. Nehajnim se korakom uputi prema Anñeliki koju bijaše odvojio od ostalih. I ona je cvokotala u mokrom odijelu, jer je sunce zapadalo i svjež vjetar zapuhao. Otežala od vode, kosa joj se objesila na Tamena. Kapetan ju je promatrao isto onako hladno i pažljivo, kao maloprije ostale brodolomnike. Mlada se žena nelagodno osječala pod tim ispitivačkim pogledom. Bila je svjesna činjenice da joj pripijena odječa odaje oblike tijela. Svijetle joj se guša-reve obrve približiše, a njegovo joj se oko, dok je usne razvlačio u opak smiješak, učini kao jeziva pukotina. —? Onda, mladiču — reče — tebi je drago putovati?

Naglo izvuče sablju i njen vrh upre u Anñelikina ?prsa, u izrez na vratu koji je ona nesvjesno pokušavala pokriti košuljom. Ona osjeti ubod čelika, ali ne trepne. 176 Hrabar? On pritisne malo jače. Anñeliki su živci bili napeti do krajnjih granica. Oštrica najedanput sklizn« u prorez njene bluze, odsječnim pokretom razmakn« tkaninu i otkrije bijele grudi. — Vidi, vidi, žena! Mornari, koji su prisustvovali ovom prizoru, uda-riše u smijeh i prostačku dernjavu. Anñelika brzo prekrije gola prsa poderanom odječom. Oči su joj plamtjele. Gusar se i dalje cerekao. — Žena! Danas je očito dan komedije na Her mesu. Starac prerušen u crnca, žena prerušena u muškarca, Marseljac prerušen u junaka, a naš je pak pomočnik Coriano izabrao ulogu Tritona. Mrzovoljno lice spomenutog Coriana, čovjeka, a crnim povojem, izazva još bučniji smijeh od malo-prijašnjeg. Anñelika pričeka da se graja stiša. — I prostačina prerušen u francuskog plemiča! — dobaci ona. On primi udarac i dalje se smiješeči. — Vidi! Vidi! Iznenañenja se nastavljaju. Žena koja umije brzo i duhovito odgovoriti... Ta je vrsta robe vrlo rijetka u turskim lukama na Levantu! Dan možda i neče biti tako loš za nas, gospodo! Odakle ste, ljepotice moja? Iz Provance, kao i vaši drugovi? Kako nije davala odgovora, on se približi i ne zbtinivši se njenim uzmakom, oduzme joj bodež i skine pojas. Znalački ga odvagne i otvori, a zlatnici mu potekoše u ruku. Ljudi se približiše blistavih očiju, ali ih on zapovjedničkim pogledom prisili da se povuku. Prekapajuči i dalje po pojasu, iščupa iz njega mjenicu koja je bila zaštičena navlakom od gumira-nog papira. Pošto ju je odgonetnuo, bio je vidljivo zbunjen. — Gospoña du Plessis-Belliere... — reče. A onda se odluči: 177 19 Neukrotiva Anñelika —

— Slobodan sam predstaviti se: markiz d'Escrainville. Način, na koji joj je iskazao poštovanje, govorio je da ima izvjestan odgoj. Njegovi plemički naslovi mora da su bili istiniti. Ona se ponada da če prema njoj, obzirom na njihov isti društveni položaj, bar donekle biti pažljiv. — Ja sam udovica francuskog maršala — reče — i pošla sam na Kretu gdje moj muž ima neka po traživanja. On se nasmiješi, ali mu oči ostadoše hladne. — Zovu me takoñer Bauk Sredozemnog mora — reče. Meñutim, pošto je malo promislio, naredi da je odvedu u kabinu koju je očigledno čuvao za ugledne putnike, osobito putnice. I ovdje je u starom, neurednom kožnom kovčegu ja zabijenim čavličima Anñelika našla evropske i turske haljine, koprene, lažni nakit, cipele i papuče. Nije se mogla odlučiti da skine odijelo. Nije se osječala sigurnom na ovom brodu. Činilo joj se da nečije oči svjetlucaju kroz pukotine izmeñu greda. Ali se odijelo pripilo uz nju kao ledeni mrtvački plašt i nikako nije mogla obuzdati cvokotanje. Napokon skupi snage i svuče se. S gañenjem obuče staromodnu, bijelu haljinu koja joj je po veličini odgovarala, samo što nije bila baš najčiščeg izgleda. Pomisli kako u njoj sigurno izgleda kao strašilo. Preko ramena prebaci španjolsku maramu i odmah se osjeti ugodnije. Skvrči se na ležaju i ostade dugo nepomična, zaokupljena sumornim mislima. Slijepljena joj je kosa, kao i vlažno drvo kabine, mirisala po morskoj vodi. Taj joj je slani miris izazivao mučninu. Osječala se sama usred mora, izgubljena i napuštena kao brodolomnik na splavi. Vlastitim je rukama porušila sve mostove koji su vodili u blistavi život, a na drugoj obali nitko nije čekao da joj pruži ruku ... Kako povezati pokidanu nit? Pa čak i pod pretpostavkom da če ovaj plemič-gusar biti voljan odvesti je na Kretu, šta bi ona tamo bez pre178 bijene pare? Imala je samo jedan jedini putokaz: arapskog trgovca AliMektuba... A onda se sjeti da se tamo vjerojatno nalazi jedan Francuz, čovjek koji obavlja njene konzularne poslove. Na njega se može obratiti. Pokuša se prisjetiti njegova imena: Ro-cher... Pocher? Pocha... ? Ne, ne zove se tako...

Iz obamrlosti je trgnu ženski krici i jecaji koji su dolazili iz velike blizine. Slabašne crvene zrake prodirale su kroz zidne daske, a kad je otvorila vrata, u lice joj udari purpurni odbljesak sutona. Poput vatrene lopte, sunce je tonulo u more. Anñelika zaštiti rukom oči. Dva su člana posade, na nekoliko koraka od nje, zgrabila jednu djevojku, gotovo još dijete, koja se otimala jaučuči. Jedan joj je čovjek držao ruke, dok ju je drugi grozničavo gladio cereči se. Anñeliki krv uzavre. — Pustite tu malu! — cikne. A kako se činilo da je ne čuju, ona pritrči i str-gne vunenu kapu onom koji je držao dijete. Ostavši bez kape koja je kod mornara, tako reči, srasla s njim isto kao i njegova čupava griva, čovjek popusti i pruži ruke. — Hej, moja kapa! — poviče. — Gledaj šta ču s njom učiniti, propalico! — odgovori Anñelika i baci je u more. Djevojka se hitro oslobodila. S izvjesne udaljenosti je napregnuta i zaprepaštena promatrala prizor... Ni dvojica ljudi nisu bili ništa manje iznenañeni. Pošto su se, blesavo zinuvši, okrenuli za kapom koja je plivala po valovima, pogled im klizne na Anñeliku, pa se stanu gurkati laktovima. — Oprez! — progunña jedan — tu smo ženu ma loprije izvukli iz vode. Žena s dukatima! Ako je naš markiz bacio oko na nju ».. Oni se bez prigovora udalje. Anñelika se okrene mladoj djevojci. Bila je starija nego što joj se to uči-' nilo u prvi mah. Mogla je imati dvadeset godina, sudeči po blijedom licu s velikim crnim očima. Kosa joj 12* 179

je bila tamna, gusta i kudrava. Ali je slabaško tijelo u bijeloj haljini odavalo još nesazrelu djevojku. — Kako se zoveš? — upita Anñelika iako nije očekivala da če je ova razumjeti. Začudi se kad dobi odgovor: — Ellis. Zatim djevojka klekne, zgrabi ruku svojoj spasiteljici i poljubi je. — Sta radiš na ovom brodu? — pitala je dalje Anñelika.

Ali ova iznenada skoči skokom preplašene mačke i skrije se u tamu koja se uvlačila u lañu. Anñelika se okrene. Markiz d'Escrainville promatrao ju je sa stepenica krmnice i ona shvati da on tamo več dugo stoji i da je vidio sve što se odigralo. On napusti svoju osmatračnicu i doñe k njoj. Sad kad je bio blizu, ona vidje kako mu oči sijevaju mržnjom. — Vidim što je na stvari — reče. — Gospoña markiza misli da je još uvijek okružena svojim slu gama. Izdajemo nareñenja, izigravamo veliku gospeñu. Ali ja ču se potruditi da shvatite da se nalazite na gusarskom brodu, draga moja! — Zaista? Uzmimo kao da to još nisam primije tila! — podsmijehne mu se ona. Oči markiza d'Escrainvillea bile su ledene kao čelik. — Okani se tih duhovitosti! Zar misliš da si u salonima Versaillesa, s ljudima koji gutaju skupo cjene riječi što ih blagoizvoljevaš izustiti... ? S lju dima koji pužu pred tobom . ? Koji te preklinju? Koji plaču . ? A ti se smiješ, rugaš im se? I kažeš: „Ah! Draga moja, kad biste samo znali kako je dosa dan, on me obožava..." A onda se pretvaraš, smišljaš sitna lukavstva, puštaš u promet svoje najlaskavije osmijehe. Hladno, proračunato vučeš konce i nago niš te svoje lutke da plešu kako ti sviraš. . ! Pomiluješ ovog, dobaciš pogled onom... A onog trečeg, koji mi više nije potreban, njega ču odbaciti. On očajava! Vrlo važno... On želi smrt. ? Oh, kako je 180 to zabavno... ! Oh! Oh...! Ali ja ču ušutkati taj smijeh namiguše, taj smijeh koji mi para uši. Digne ruku kao da če je udariti. Što je više govorio, to se više uzbuñivao, tako da je na koncu drhtao od bijesa. Anñelika je zabezeknuto zurila u njega. — Obori ofiL — reče — obori oči, bestiñnice..» Ovdje više nisi kraljica. Konačno češ naučiti da se pokoravaš svom gospodaru... Gotovo je s prenema-» ganjem i hirovima. Ja ču te ukrotiti, ja!

A pošto- ga je ona i dalje mirno gledala, on je snažno udari u lice. Anñelika krikne: — Ah! Nemate prava da ine tucete! On se cerio. — Ja imani sva prava, ovdje... Sva prava nañ svim ñjevojčurama tvoje vrste, koje treba podučiti kako se kičma savija... I ti češ ubrzo shvatiti; jo5 ove noči, ljepotice moja. Naučit češ jedanput zauvi jek tko si ti, a tko sam ja. On je uhvati za kosu i 'baci u kabinu. Zalupi vratima i -zaključa ih. Ubrzo se opet začuje zveket ključeva koji su najavljivali novu posjetu. Ona se uspravi, spremna na sve. Ali to je bio samo /pomočnik Coriano sa svjetiljkom u ruci i u pratnji crnčiča koji je nosio pladanj. On objesi svjetiljku na prozorčič, a crnčiču naredi da pladanj stavi na poñ. Zatim svojim jednim okom odmjeri zatvorenicu od glave dp pete, a onda upre u hranu sikvrčenim prstom koji je bio okičen prstenjem: — Jedite! Kad se povukao, Anñelika nije mogla odoljeti primamljivom mirisu koji se širio iz pladnja. Na njezinu su biti prženi rakovi, juha od školjki, naranče i.još k tome boca dobrog vina. Anñelika je smazala sve. Bila je na izmaku snaga, iznurena od umora i uzbuñenja. 181 Š...MU.. .. «,„.,

Kad je čula markiza d'Escrainvillea kako se laganim korakom približava po palubi, umalo nije ur-liknula. Gusar okrene ključ u bravi i uñe. Visoka rasta, morao se malo pognuti pod niskim stropom. Crveno-žuto svjetlo svjetiljke obasjavalo ga je odozdo. Gotovo je bio lijep s onim svojim posrebrenim sljepo-očicama, preplanula lica i bistrih očiju, da nije bilo onog okrutnog cerenja koje mu je izobličavalo usta. — Dakle — upita bacivši pogled na prazan pla danj — gospoña markiza je sve pokušala? Ona ništa ne odgovori, več mu okrene leña. On joj stavi ruku na golo rame. Ona se otme i pobjegne u čošak u dnu prostorije. Očima je potražila bilo kakvo oružje, ali ga ne nañe. On je vrebao poput krvoločne mačke. — Ne — reče — nečeš mi umači... Večeras ne. Večeras čemo se obračunati i večeras češ mi platiti

— Ali ja vam nisam ništa učinila — usprotivi se Anñelika. On se nasmije. — Ako nisi ti, onda su tvoje sestre... Hajdel Toliko si drugima učinila nažao da zaslužuješ sto struku kaznu. Reci, koliko ih je pred tobom puzalo! Reci mi, koliko? Prestravljena iskrom ludila i njegovim očima, pogledom je tražila neki izlaz. — Počinješ se bojati, ah? To mi se več više svi ña ... Nisi više gorda? Uskoro češ me moliti i preklinjati. Znam ja kako s tobom treba postupati On otkopča opasač i baci ga na ležaj skupa sa sabljom. Isto učini s remenom, a onda stane drsko i bez ikakvog stida raskopčavati odječu. Ona zgrabi klupicu koja joj je prva došla pod ruku, i baci je u njega. Ali on se pravovremeno izmakne, cereči se priñe mladoj ženi i ščepa je s obje ruke. Kako joj se pri tom unio u lice, ona ga ugrize za obraz. — Vučice! — poviče on. 182 Pomahnitao od bijesa, pograbi je i pokuša baciti na1 tlo. I opet nastade nijema i divlja borba u tijesnoj ikabini čiji su drveni zidovi odzvanjali od žestokih udaraca njihovih isprepletenih tijela. Anñelika osjeti kako je snaga brzo napušta. Pade. D'Escrainville je zadihan zadrži na tlu pritisnuvSi je svom svojom težinom. Promatrao je zadnje trzaje gnjeva svoje žrtve. Bila je gotova; osječala je kako je snaga napušta. Smogla je jedino snage da glavu okrene s jedne strane na drugu, da ne bi gledala ono posprdno lice jšto se nagnulo nad nju*. — Mir, golubice moja... Mir. T;ako, tako, ko načno si se. opametila... Dopusti da te izbližega gle dam. On joj razdere bluzu i, zadovoljno gunñajuči pritisne požudne usne na njenu put. Potaknuta osječajem gañenja, pokuša mu se oprijeti skvrčivši se, no on je još jače stegne, razmakne joj noge i malo-po-malo zagospodari njenim buntovnim tijelom. Trenutak prije no što če postati plijenom njegove požude, ona se po posljednji put opre čitavim svojim bičem. On opsuje i divljački je udari, a ona zaurla od boli Činilo joj se da je beskrajno dugo morala podnositi slijepu pomamu koja je po njoj pustošila, puštati ga da, sterijuči poput životinje u brlogu, utaži svoju glad na njoj.

Kad se konačno uspravio, ona je gorjela od stida. On je podigne i, vidjevši joj voštano lice, ponovo je odgurne, a ona mu poput kamena padne do nogu. — Takve mi se žene sviñaju — reče. — Sad još samo suze nedostaju. On poravna svoje odijelo od crvenog sukna i pripaze opasač. Anñelika se jednom rukom oslanjala o pod, dok je drugom kupila ostatke svoje haljine i njima se pokušavala pokriti. Plava joj je kosa pala poput vela na lice i otkrivala savijeni potiljak. D'Escrainville je još jedanput gurne nogom. — Plači, ta zaplači več jednom! 183 Li...**,. Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio A onaa joj poteče vrela bujica niz obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost. Poput paklenskog vrtuljka motale su JOJ se po glavi riječi starog galijota na žalu: „Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima." Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoči, tiho kucanje na vratima nije trglo iz očaja — Tko je? — Ja sam, Savarv XVIII KAKO SE KROTI ROBINJA — Mogu li uči? — prošapče starac i kroz odškri nuta vrata proturi lice nagaravljeno „pinijem". — Naravno — odgovori Anñelika pokušavajuči pokriti se. — Sreča što me ovaj nasilnik nije za ključao. — Hm! — izusti Savary bacivši pogled na rječit nered koji je vladao u kabini. On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči. — Avaj, gospoño! Otkad se nalazim na ovoj la ñi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što .pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim, za ©proštenje,

— Niste vi krivi, gospodine Savaiy! Anñelika odlučno obriše mokre obraze i digne glavu. — Sama sam 'kriva.. Dovoljno su me opominjali. Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam... Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a ta je glavno... Kako je jadni Pannassave? — Loše. Ima groznicu i bunca. — A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti time što ste došli k meni? — Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za jarbol, več prema raspoloženju našeg plemenitog markiza. — — 184 185 Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio A onaa joj poteče vrela bujica niz obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost. Poput paklenskog vrtuljka motale su JOJ se po glavi riječi starog galijota na žalu: „Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima." Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoči, tiho kucanje na vratima nije trglo iz očaja — Tko je? — Ja sam, Savarv xvm KAKO SE KROTI ROBINJA — Mogu li uči? — prošapče starac i kroz odškri nuta vrata proturi lice nagaravljeno „pinijem". — Naravno — odgovori Anñelika pokušavajuči pokriti se. — Sreča što me ovaj nasilnik Jiije za ključao. — Hm! — izusti Savarv bacivši pogled na rječit

nered koji je vladao u kabini. On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči. — Avaj, gospoño! Otkad se nalazim na ovoj la ñi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što »pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim za ©proštenje; — Niste vi krivi, gospodine Savary! Anñelika odlučno obriše mokre obraze i digne glavu. — Sama sam kriva.. Dovoljno su me opominjali. Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam... Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a to. je glavno... Kako je jadni Pannassave? — Loše. Ima groznicu i bunca. — A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti time što ste došli k meni? -— Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za jarbol, več prema raspoloženju našeg plemenitog mar-kiza.

184 185

Anñelika se naježL — Taj je čovjek grozan, Savary, sposoban za sve! — On uživa hašiš — reče stari ljekarnik zabri nut. — To sam odmah vidio po njegovu ponekad iz bezumljenu pogledu. Ova arapska biljka izaziva kod onih koji je uživaju prave nastupe ludila. Naš je po ložaj opasan... On protrlja svoje mršave bijele ruke. Anñeliki se srce stislo pri pomisli kako joj je sada jedini oslonac ovaj krhki, odrpani starčič sijede kose koja leprša oko njegova plavozelenog mrtvačkog lica. Gospodin Savarv je prigušenim glasom poče. bodriti uvjeravajuči je kako če im se za nekoliko dana pružiti prilika za bijeg.

— Bijeg! Ah! Zar mislite da je to moguče, go spodine Savarv? Ali kako ... — Pst! To, doduše, nije lak pothvat, ali ovaj put če nam pomoči to što je Pannassave Rescatorov čov jek. Vi ste to, uostalom, i slutili. On je jedan od mno gobrojnih moreplovaca, ribara i trgovaca koji mu po mažu u krijumčarenju. Pannassave mi je to podrobno objasnio. I onom zadnjem prevozniku „pinija", bio on musliman ili krščanin, udruženje jamči da neče trunuti u brodskim spremištima trgovaca robljem. Da bi mogao spašavati svoje ljude, Rescator se posvuda osigurao ortacima. Zahvaljujuči tome, mnogi ljudi i rade za njega. Savarv se prigne, a glas mu se pretvori u šapat. — Cak i ovdje, na ovom brodu, ima saučesnika. Tajanstvena propusnica koju je Marseljac imao na svom brodu skupa sa zastavama malteških vitezova I toskansk'og vojvode, poslužit če mu kao znak raspo znavanja na temelju kojeg če mu pružiti pomoč stražari što ga sad čuvaju. — Zar zbilja vjerujete da če stražari ovog groz nog Escrainvillea nešto učiniti za nas? Oni time stav ljaju na kocku svoj život. 186 — ... ali s velikim izgledima da se obogate! Čini se da ceh trgovaca srebrom basnoslovnim svotama nagrañuje one koji njegovim članovima pomognu pri bijegu. Tako je odlučio tajanstveni meštar, taj Res-r cator kojeg smo več imali čast upoznati. Ne zna se da li je Berber, Turčin ili Španjolac, je li krščanin ili otpadnik ili naprosto musliman, ali jedno je sigurno: nije u savezništvu s gusarima na Sredozemnom mo ru, ni bijelim ni crnim, koji su listom prodavači ro bova. On je svoje basnoslovno bogatstvo stekao krijumčareči i trgujuči srebrom. To dovodi do bijesa ostale kojima je još uvijek zagonetno kako se to gu sar može obogatiti a da ne trguje ljudskim mesom, Protiv njega su svi: Venecijanci, ðenovežani, mal teški vitezovi, Mezzo-Morteovi Alžirci ili turski tr

govci iz Bejruta. Ali on je svemočan, jer svi koji za ?njega rade, sjajno zarañuju. Na primjer, Pannassave, koji je uspio spasiti dio svog tereta, dobit če nagradu kojom bi se mogao kupiti bar tako lijep brod kao što je Jolietta. Ali treba sačekati da se naš jadni Marse ljac oporavi od zadobivene rane, pa se tek onda upu stiti u pustolovinu. — Samo da se to čekanje ne oduži. Oh, gospo ñine Savarv, kako da vam zahvalim što me niste na pustili sad kad vam više nisam ni od kakve koristi? — Zar mogu zaboraviti gospoño, koliko ste bili susretljivi, i žrtvovali se da biste mi pribavili mine ralnu mumiju koju je perzijski ambasador donio na dar našem kralju Luju XIV? Vi sve mnogo učinili za stvar nauke koja je meni jedina svrha života. Ali za mene još više od učinjene usluge znači vaša uviñavmost prema nauci,, gospoño, i ja vam na tome zahva ljujem. Žena, koja toliko poštuje znanost i tajanstve no djelo učenjaka, ne zaslužuje da svrši u labirintu nekog harema kao igračka bludnim muslimanima. Ja ču učiniti sve što je u mojoj moči da bih vas spasio •takve sudbine. —> Jeste li htjeli' reči da mi je takva sudbinu namijenio markiz d'Escrainville? — To me ne bi mnogo iznenadilo. 187 — Ali to nije moguče! On je nedvojbeno gadan pustolov, ali je Francuz kao i mi, a potječe iz stare plemičke obitelji. Isključeno je da bi mu se tako čudovišna namisao mogla roditi u glavi. — Taj je čovjek stalno živio u kolonijama na Levantu, gospoño. On je samo po svojoj vanjštini francuski plemič. Duša mu je, ako je uopče ima, istočnjačka. A tom se utjecaju teško odrvati — reče Savarv jedva se osmjehnuvši. — Na Istoku se prezir prema ženi udiše skupa s mirisom kave. D'Escrainville če vas ili prodati ili sačuvati za sebe. — Priznajem da me ni jedno ni drugo baš ne oduševljava.

— Nemojte se bez potrebe zabrinjavati. Dok stignemo do Messine, najbližeg tržišta robova, Pannassave če, nadam se, ozdraviti, a ini pripremiti svoje planove. Zahvaljujuči posjeti starog prijatelja, Anñelika je iduči dan dočekala ohrabrena. Iznenadila se kad je, probudivši se, svoje sivo odijelo zatekla na škrinji oprano, suho i čak izglačano, a svoje čizme u čošku očiščene i sjajne. Dok se oblačila, trudila se da misli na Savarvja i njegova obečanja, a zaboravi užas sinočnjeg doživljaja. Htjela je samu sebe uvjeriti da sve što se dogodilo, u stvari, je beznačajno. Ne smije pokazati da je dotučena, inače če postati žrtva koju če taj gusar s užitkom mučiti; prema tome, najbolje če učiniti bude li se pravila ravnodušnom. Kako je sunce počelo zagrijavati kabinu, ona se odšulja na palubu gdje na svu sreču nije bilo nikoga... Čvrsto je odlučila da če biti tiha kao bubica i da neče na sebe svračati pažnju. Ali je bolni jauci djeteta trgoše iz razmišljanja i pokolebaše njenu odluku. Postoji nešto što nijedna majka ne može podnijeti a da se u njoj ne probude iskonski i slijepi nagoni majčinstva: vapijuči i užasnuti krikovi djeteta u opasnosti. Kad je čula taj tanani glas, izbezumljen od 188 $trah&, koji je dopro do nje kroz užareni zrak, Anñe-1iku podiñoše ledeni srsi. Napravi nekoliko koraka i neodlučno zastane. Učini joj se da se s prestravljenim jecajima miješa surov muški smijeh, pa iznenada jurne i pretrči stepenice krmnice odakle je galama dolazila. U prvi mah nije mogla shvatiti smisao prizora koji je ugledala. U isturenoj ruci preko ograde, jedan je mornar držao trogodišnje ili četvorogodišnje dijete koje je cvililo. Bilo je dovoljno da ispusti ovratnik košuljice, pa da dječačiča nestane u moru. Markiz d'Escrain-ville je to promatrao sa smiješkom na usnama i okružen s nekoliko članova posade koja se, kao i on, odlično zabavljala. Nekoliko koraka dalje jedna se uplašena žena nijemo otimala dvojici mornara koji su je čvrsto držali. Escrainville joj se obrati na Anñeliki nepoznatom jeziku, vjerojatno grčkom. Žena stane na koljenima puzati prema njemu. Kad je stigla do gusarovih nogu, pogne glavu, ali onda iznenada zakrzma. Markiz dade nareñenje; mornar ispusti dječačiča, ali ga drugom rukom opet uhvati; dijete se deralo: — Mama! Mama!

Ženu uhvati užasna drhtavica. Ona se još malo prigne i usnama dotakne gusarove čizme. Ljudi su urlali od veselja. Mornar baci" dijete na tlo kao mače. Dok ga je majka polako uzimala u naručje, d'Escrainville se grohotom smijao. — E, to ti je pravi užitak kad ti žena čizme li že. Ha, ha... ! U Anñeliki se pobunio sav njen ponos, savjest i žensko dostojanstvo. Ona preñe preko kape tanskog mosta, priñe markizu d'Escrainvilleu i ošamari ga svom snagom. — He! — učini on hvatajuči se rukom za obraz. Prosto ne vjerujuči onome što se dogodilo, zurio je u mladog paža koji se iznenada pojavio sijevajuči očima. — Vi ste najgnusniji, najpodliji i najodvratniji stvor koji sam ikad vidjela — procijedi ona kroza zube. 189

JOAO6 JOAO6;

Gusaru udari krv u glavu. On zamahne svojim bičem kratkog drška od kojeg se nikad nije rastajao, i osine po drznici. Anñelika se zaštiti s obije ruke, a onda digne glavu i pljune na d'Escrainvillea. Pljuvačka ga pogodi usred lica. Ljudi umukoše. Nisu se usudili maknuti; po-nižavanje njihova gospodara istovremeno ih je prestravilo i zbunilo. Zar je smio dozvoliti da robinja s njim ovako postupa, i to pred vlastitom posadom... ! Markiz d'Escrainville polako izvuče maramicu i obriše lice. Bio je blijed kao krpa, te su mu se na licu jasno vidjeli crveni tragovi Anñelikinih prstiju i njena sinočnjeg ujeda. — Ah! Gospoña markiza opet diže glavu — reče muklim glasom koji kao da se gušio od bijesa. — Sinočna mala poduka nije bila dovoljna da smiri nje no ratničko raspoloženje? Ali ja, srečom, imam na zalihi još sredstava. Okrenuvši se svojim ljudima, rikne: — Šta čekate? Zašto je več niste ščepali? Odvucite je dolje u spremište!

Čvrsto je držeči, ljudi gurnuše Anñeliku na drvene ljestve koje vode u utrobu broda. Markiz d'Escrainville je išao za njima. Pošto su prošli kroz mračan hodnik, zaustave se pred jednim vratima. — Otvori! — reče gospodar mornaru koji je ču vao stražu u tami pri komadiču sviječe koja je dogorjevala. Čovjek uzme svežanj ključeva i otključa nekoliko brava. Niskim spremištem, koje je svoje bijedno osvjetljenje dobivalo kroz jedan jedini otvor, prolazio je donji dio glavnog jarbola. Ovaj središnji stup služio je kao potporanj mnogobrojnim karikama za koje su bili pričvrščeni lanci. Svuda okolo ležali su meñu pregradama ljudi koji se nesigurno podigoše. 190 —< Skini im okove — rekne markiz tamničaru. — Svima? — Da. — Vi znate, oni su opasni? — Tim bolje...! Čini što ti kažem. A zatim ne ka se postroje preda mnom. Tamničar otključa brave na željeznim obručima koje su zatvorenici nosili oko gležnja. Oni se dignu. Podmukli pogledi na kosmatim licima, niska čela pod vunenim kapama ili maramama svezanim po gusarski, nisu djelovali baš umirujuče. Meñu njima je bilo Francuza, Talijana, Arapa, pa i jedan ogroman crnac čija su prsa bila istetovirana barbarskim znakovima. Markiz d'Escrainville ih je dugo promatrao, a onda mu se usne razvukoše u okrutan cerek. On se okrene Anñeliki. — Po svemu izgleda da te jedan čovjek sam ne može ukrotiti. Ali više njih, tko zna? Dobro ih po gledaj! Zar nisu dražesni...? Ovo su moji momci, ali se previše jogune stoga ih moram s vremena na vrijeme baciti u lance; tako ih privikavam disciplini. Večina ovih ovdje je kažnjena zabranom izlaska, pa več mjesecima nisu uživali slasti koje pruža lučki grad. Vjerujem da ee ih tvoja posjeta oduševiti. On je grubo gurne meñu njih, a njena je zlato-kosa prilika u smrdljivoj polutami čelije djelovala kao priviñenje. — Madona! — progunña jedan zatvorenik. — Dajem vam je! — 2ena?

— Da. Činite s njom što vam drago! On zatvori vrata za sobom i Anñelika začuje kako se ključevi okreču u bravama. Ljudi su je promatrali nepomični i kao opčinjenu — Je li to, zbilja žena? — Jeste 191 Dvije ogromne ruke iznenada obujmiše mladi "ženu. Crnac joj se prišuljao iza leña i uhvatio je za grudi. Vikala je i otimala se, zgrozivši se crnih šapa koje su počivale na njoj. Crnčev dubok smijeh odjekne kao truba. Ostali se približiše gipkim skokovima grabežljivih zvijeri. — Pa to je, zaista, žena. Nema sumnje. Anñelika se ugne da bi izmakla bestidnim dodirima, i udari nogom ispred sebe. Čizma pogodi u nečije nasmijano lice. Čovjek drekne i uhvati se za nos Sad je po cijelom tijelu osječala šake koje su je sasvim stegle. Prekrižili su joj ruke i svezali konopac oko zglavaka. Prljavom krpom su joj začepili usta. Najedanput surovi kovitlac kao čarolijom presta-de. Pucketanje biča odjekivalo je kroz prostoriju poput praska puške. Razbarušene kose i izgužvane odječe, ali zdrava i čitava, Anñelika je stajala pred Corianom jednookim koji je vitlao bičem i prostake silio na uzmak. — Stavi im ponovo okove! Hajde, miči se — drekne na tamničara i udari ga nogom da bi ga po žurio. Buduči da zatvorenici nisu izgledah voljni da se pokore več su ratoborno gunñali, zapovjednikov pomočnik trgne dugački pištolj i opali u gomilu Jedan se čovjek sruši jaučuči. Markiz d'Escrainville se pojavi na pragu — Sta se ti tu miješaš, Coriano? Ja sam naredio da im se skinu okovi. Pomočnik se okrene oko sebe mnogo hitnja nego što bi to čovjek očekivao od tog krupnog trbonje — Jeste li poludjeli, šta li? — rikne — Vi ste im dali ovu ženu? — Samo ja izričem kazne neposlušnim robovima Coriano je ličio na vepra spremnog da napadne — Jeste li poludjeli? — ponovi on. — Ženu koja vrijedi čitavo bogatstvo dati ovoj bagri, ovom ološu, 192

ovom izmetu ljudskog društva! Nije vam dovoljno što su nam malteški vitezovi zarobili brigantin u vodama Tunisa....Nije vam dovoljno što je propao čitav teret streljiva i robe u vrijednosti od šest hiljada pijastera...? Nije vam. dovoljno što posada več Šest mjeseci nije dobila svoj dio plijena...? Zar da dirinčimo za bijedni džeparac, da se mučimo za bijedni starež, jedino što nam afričke obale i otoci mogu pružiti? Je li...? Sad još treba samo to da upropastite ovu ženu koju nam je sama sreča bacila u mrežu... Takva žena! Plavuša, bjeloputa, s očima boje mora, dobro grañena, ni visoka, ni sitna... Ni premlada, ni prezrela... upravo ono što se traži... Žena koja je imala dovoljno momaka da bi znala kako se ono radi, a da pri tom ipak nije ocvala... Zar ne znate da je „djevicama" pala cijena na tržištu...? Da je ona upravo to što se traži u Carigradu...? A vi ste je bacili kao krmu ovim divljacima...! Zar im niste pogledali gubice? Niste...? Ima ovdje i Ma-ura... A kad se oni razulare, onda se samo mecima mogu prisiliti da ispuste plijen...! Sječate li se u ikakvom je stanju bila mala Talijanka koju ste prošle godine izručili ovim vucibatinama...? Nije nam preostalo drugo nego da je bacimo u more...! Coriano zastane da bi malo predahnuo. .. .Vjerujte mi, gospodaru — nastavi mirnije — na tržištu robova na Kreti svi če se za nju trgati. Triput možemo običi svijet a da ne natrapamo na ovakvu ženku. On stane brojati na prste. ... Prvo: Francuskinja je. Tražena i rijetka roba. Drugo: dobro je odgojena, to joj se vidi po držanju. Treče: ima karaktera, za razliku od istočnjačkih meduza. Četvrto: plavuša je... 193 — To si več rekao — upadne d'Escrainville zlo voljno. — I konačno mi...! Mi smo je ulovili. Ne smije mo proigrati sreču što nas je zapala. Ja vam tvrdim U Neukrotiva Anñelika da čemo 2a nju dobiti deset hiljada pijastera, a možda i dvanaest. A s tim možemo kupiti čitav brod...! Gusar iskrivi lice. Razmišljao je; konačno se' okrene i udalji bez riječi. Coriano izvede Anñeliku iz ogavne jazbin'e. Popne se s njom čuvajuči je ljubomorno, i smjesti je u njenu kabinu. Ona je još uvijek drhtala. — Htjela bih vam se zahvaliti, gospodine — reče. — Nemate na čemu — progunña jednooki plaho•*- nisam to učinio zbog vas, nego zbog novca.. Z&d

mi je -da se dobra roba upropasti. 194 XIX GUSARSKA PRAVDA — Gospo! Lijepa gospo.,.! Hočeš li piti...? Blagi glas je bio uporan. Anñelika se pridigne 5 osloni o lakat. Glava ju je boljela, čelo joj je bilo kao od olova. — Pij! Žedna si. Mlada žena primakne usne pruženoj ea3i. Svježa Joj je voña godila. Da, bila je žedna, užasno žedna. — Ellis... — reče. Činilo joj se da sitno lice s velikim crnim očima mutno pleše pred njom. — Ti znaš francuski? — Gospodar me naučio. — Odakle si? ?— Ja sam Grkinja. — Sta radiš na ovom brodu? — Robinja sam. Prošlo je dvanaest uštapa otkajco me gospodar kupio. AU sad me se zasitio... Pušta da me njegovi ljudi muče... Neki dan, da nije bilo tebe... -~ Gdje smo sada? — U voñama Sicilije. U noči sam vidjela vatru vulkana. Dimi se, prokletnik. — Sicilije... — ponovi nesvjesno Anñelika. Pruži ruku i pogladi kovrčavu kosu. Godilo joj |e .gotovo sestrinsko ophoñenje ove žene. — Ostani malo kod mene, "* > 195 Grkinja se plašljivo obazre oko sefce. — Ne usuñujem se dugo ostati... ali vratit ču se. Služit ču te, jer si bila dobra prema meni... Ho češ li još piti? — Da, rado. Pomozi -mi da skinem odijelo. Pali mi kožu... Jesi li ga ti jučer osušila i izglačala? — Da.

Ellis je blagim pokretima pomogla Anñeliki da skine čizme, odijelo, hlače i košulju. Opazila je plave podočnjake na licu francuske zarobljenice i zagledala je plašljivim pogledima, Anñelika se umota u plahtu i sruši na ležaj. — Bilo mi je prevruče — reče. — Ovako je bolje. Nije čula kad se robinja iskrala. Uspavljivalo ju je pravilno ljuljanje broda koji je brzo plovio. S vremena na vrijeme razabrala bi kako vjetar šušti u nañutim jedrima. Brod je odmicao i Anñelika pomisli kako je more vodi k njenoj sudbini. Ona o tome sanja otkako joj je brat Josselin doviknuo: „Idem na more..." Laña je vodi k njenoj ljubavi... Ali ta ljubav uzmiče sve dalje i dalje... „Da li me se Joffrejr de Pevrac još sječa, da li me joS želi?" upita se ona naglo se razbudivši. „Ja sam se odrekla njegova imena, oa se odrekao uspomene na mene..." „Vulkanski pepeo pada odasvud. On pokriva putove kojima več dugo nitko nije prolazio... Njihovi se tragovi više neče otkriti... Umrijet ču pod tim pepelom, pomisli Anñelika. „Gušim se, tako mi je vruče, peče me po čitavu tijelu, ali sad znam da mi nitko neče priteči u pomoč..." Vrata se odškrinu i zapaljen fenjer razbije tamu u kabini, lice markiza d'Escrainvillea, žuto poput ispucale gline, pojavi se pred njom u dimljivom svjetlu. — Eh, dakle, lijepa furijo, jeste li promislili? Je ste li odlučili da pognete šiju? Ležala je na trbuhu i glavu obujmila rukama. Sa svojim sjajnobijelim ramenima i rasutom kosom li196 čila je u polutami na mramorni kip. Ali njena nepo-jničnost nije bila nepomičnost usnulog biča. On se namršti, hitro stavi fenjer na stolič i nagne se da bi je podigao. Anñelikino mu se tijelo prepusti bez otpora. Glava joj klone na gusarevo rame. Pokrivač spuzne i otkrije pozlačenu bjelinu njena lijepog poprsja,, išaranu mekim sjenama. Njena mu je put gorjela pod rukom. Gusar poskoči. Zabrinuvši se, htjede vidjeti kakvo joj je lice. Anñelikina glava padne unazad, kao da ju je povukla težina bujne kose. S usana, koje su se razvukle ?u zagonetan smiješak, naglo potekoše riječi: — Ljubavi moja! Ljubavi moja! Kroz poluotvorene vjeñe vidio se pogled bez svijesti.

Oči markiza d'Escrainvillea preñoše s napregnutog lica, na kojemu se snažno odražavala bol i nježnost na golo tijelo koje je poslušno ležalo na njegovim rukama. On se napokon uspravi, položi je na ležaj i pokrije. Vani mu se učini da je neka prilika strugnula ispred njega. On zazove: — Ellis! Ova se vrati i povuče veo na svoje velike, tamne oči. On rukom pokaže prema Anñeliki: — Ova je žena bolesna. Ti češ je njegovati Anñelika je bila kao u nekoj mori, sama u tami na brodu koji usred noči juri ka nepoznatom cilju. Čula je kako vjetar zviždi kroz užad, kako jedra šušte i valovi potmulo udaraju o drveni trup broda. Dašak zraka je pomiluje. Vrata kabine, koja su vodila na palubu, lupkala su amo-tamo. Vani se nije ništa vidjelo, jer je noč bila oblačna, ali je tračak svjetla prodirao odozgo kroz otvor, a stran je, prigušen napjev, nježan i — reklo bi se — pobožan, na mahove dopirao do nje. 197

Anñelika se uspravi. Osječala je. da je slaba; Morala je upotrijebiti svu svSju snagu- da bi došla do vrata. Ostala je oslonjena 6 dovratak i nesvjesno navlačila na svoje vlažno tijelo skutove dugačkog šala kojim se bijaše ogrnula. Kad je mjesec načas izvirio iza oblaka, ukaza joj se šetalište na palubi kao neki srebrni put i ona stane hodati, sretna što pod bosim nogama osječa joS mlake daske. Dvije sa sjene prolazile, a svinuta. maurska sar blja I puščana cijev zablještaše ispred.nje. — Čuvari — reče sama sebi. Pokušavala je shvatiti, ali su joj se misli osipale kao pijesak kroz prste. Mjesec je iščezao. Sva je bilo mračno i njoj se učini da opet tona u ništa vilo.. .Ali su joj čula ipak radila. Fenjer se klatio; pored stra-žara. Neki poklopac se. podiže. Crveno svjetlo, koje je dolazilo iz dubine,-, postade veče. i: otkrije rajza-pljenu utrobu broda škrto osvijetljenu uljanicama, i zbijena blijeda i smeña lica koja-su.se, natiskivala prema otvoru. Ogavan smrad ljudske gomile :širio. se odande.

„Takav Isti miris vladao.- je. u Dvorcu čudesa", pomisli Anñelika, ,,a i u veslarnici na galiji.-To su robovi, jadni robovi- •.-»" Ona nastavi svojim putem i proñe pored stražara koji se trgoše, zatim, približiše glave i stadoše ustra-šeno šaputati. Možda sii vjerovali da-to sablast brodom hoda?! Bijela pojava dolazila je Anñeliki u susret. Jedna joj ruka obgrli ramena. — Gdje si bila? Svuda sam te tražila. Oh, kako sam bila u brizi za tebe! Doñi da-legneš! Ne ostaj ©vdje, mjesec če ti naškoditi.- Doñi>! prijateljice moja.. Doñi, sestro moja... I Brod j.e bio usidren. Anñelika je to* osjetila po njegovu laganom i isprekidanom-ljuljanju. Ona se ?uspravi i nasloni umorna leña na drvenu stijenu. Sun* 198 ce je poput lopte stajalo nad otvorom. Njegov je žar probudio mladu ženu. Ona se pomakne u potrazi za hladovinom. Glasna i nejasna buka zamijenila je nočnu tišinu. Iznad sebe je čula tapkanje bosih nogu. Povici i zvižduci nadglasavali su šum... — Gdje sam ja? Rukama prijeñe preko lica pokušavajuči skinuti veo koji joj je zamagljivao misli. Vlastiti prsti su joj se činili prozračni, prozirni. Nije ih prepoznavala. Kosa joj je tekla preko ramena, svilena, meka, i čak malo mirisava. Reklo bi se da su je brižne ruke dugo četkale. Ona očima potraži svoju odječu i opazi je složenu i čistu na kovčegu. „To je Ellisino djelo. Ellis, ta mila robinja koja me zove: sestro moja." Ona se stane oblačiti i 'iznenadi se kad vidje koliko joj je kaput preširok. Ne našavši čizme, navuče papuče. A onda je dugo tražila svoj pojas. —• Oh, pa da! Gusar mi ga je oduzeo. Pamčenje joj se malo-pomalo vračalo. Digne se. Noge je nisu slušale. Pridržavajuči se zida, uspije iziči. Na palubi nije bilo nikoga. Galama je dolazila s pramca. Ona se odvuče još nekoliko koraka. Svjež zrak je ošamuti i ona stane posrtati: umalo ne pade. A onda oduševljena tiho klikne. Pred njom je bio otok iznad kojeg su se na zlatastom nebu ocrtavali bijeli i čisti obrisi malog antičkog hrama. Usamljeni je spomenik, poput bisera na vrhu dijademe, stršio s napola zelenog napola sivog brežuljka, istovremeno krševitog i bujnog. Od njegove je bjeline titrao zrak prezasičen svjetlošču. Izgledao je kao nestvarni brod spreman da se otisne ka spokojstvu elizejskih poljana. Mnogobrojni stupovi oko njega, uspravni kao ljiljani meñu

korovom, dozivali su u sječanje druge hramove, druge iščezle žrtvenike. Ruševine...! Anñelikin pogled spuzne s brežuljka na obalu i zapne za selo s nezgrapnim, četvrtastim kučama oko zvonika u istočnjačkom stilu. Muškarci i žene u crnini 199

oikupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i odigravao. U Anñelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izañe. Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo iz-blijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo, izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luñački gnjevi markiz d'Escrain-ville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i kad se ona borila protiv užasnog osječaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice podsječalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je najbolje um jela. Trgnuo ju je usklik u njenoj blizini. — Oh! Zbilja si ozdravila — poviče Ellis... — Zato si se nočas i digla... Je li ti bolje? — I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež? Mlada se Grkinja smrkne. — Jedan je rob nočas pobjegao, onaj starčič, tvoj prijatelj. — Savarv! — poviče Anñelika dok ju je obuzi mao neki osječaj praznine. — Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao ?do njega, zbog njegove učenosti. Anñelika htjede jurnuti na pramac odakle je galama dolazila. Ellis je zadrži. — Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitaol — Ali ja moram sve saznati. Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoče. One se približe koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa.

?Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i Šarena gomila ljudi, vjerojatno robovi koje je Anñelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladiča pa žak i staraca, svih predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeñih i crnih, a nosili su najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka 20a s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih ve-lova grčkih žena. D'Escrainville preñe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati Corianu koji se svojim teškin i mirnim korakom uspinjao k njemu — Vidiš čemu vodi popustljivost! — zaurla. — Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znai li šta je uradio? Kidnuo je. To je več drugi rob koj. je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda Meni se to ranije nikad nije dogañalo, meni, Baukv Sredozemnog mora! „Nišani bez razloga dobio taj nadimak A nasamario me bijedni kepec za kojeg u Livornu nišan-mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspic dovuči na ove nesretne otoke pod izgovorom da či se tu obogatiti pomoču nekog čudesnog proizvoda koj se ovdje samo zgrče lopatama. A ja sam mu povjerovao! Baš sam pravi pravca ti magarac! Nisam srnu smetnuti s uma da sam ga uhvatio s onim prokletiir Provansalcem koji je uspio oñmagliti sa svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome JE pokrpao zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A danas još i taj ljekarnik! — Sigurno je imao saučesnika meñu stražarima posadom ili robovima. — Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano jesu li svi na okupu? — Da, gospodine. — Onda čemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jed nog dana pronañem tog prokletog ljekarnika, prignječit ču ga kao stjenicu. Kako sam mogao zabo raviti da nam je baš taj stari ñavo potopio onu šajku. Naprijed! Svi! Svi su več tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajuči uznemireno prema kapetanskom mostu. — Nočas je jedan rob spustio u more čamac za spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u

nočnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istu201.

oikupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i odigravao. U Anñelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izañe. Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo iz-folijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo, izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luñački gnjev: markiz d'Escrain-ville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i ikad se ona borila protiv užasnog osječaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice podsječalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je najbolje um jela. Trgnuo ju je usklik u njenoj blizini. — Oh! Zbilja si ozdravila — poviče Ellis... — Zato si se nočas i digla... Je li ti bolje? — I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež? Mlada se Grkinja smrkne. — Jedan je rob nočas pobjegao, onaj starčič, tvoj (prijatelj. — Savarv! — poviče Anñelika dok ju je obuzi mao neki osječaj praznine. — Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao <Jo njega, zbog njegove učenosti. Anñelika htjede jurnuti na pramae odakle je galama dolazila. Ellis je zadrži. — Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitaoJ — Ali ja moram sve saznati. Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoče. One se približe koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa. ?Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i Šarena gomila ljudi, vjerojatno robovi koje je Anñelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladiča pa čak i staraca, svih predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeñih i crnih, a nosili su najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka 200 s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih ve-lova grčkih žena.

D'Escrainville preñe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati Corianu koji se svojim teškiir i mirnim korakom uspinjao k njemu — Vidiš čemu vodi popustljivost! — zaurla. — Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znai li šta je uradio? Kidnuo je. To je več drugi rob koj je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda Meni se to ranije nikad nije dogañalo, meni, Bauki Sredozemnog mora! „Nisam bez razloga dobio taj nadimak A nasamario me bijedni kepec za kojeg u Livornu nišan-mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspic dovuči na ove nesretne otoke pod izgovorom da či se tu obogatiti pomoču nekog čudesnog proizvoda koj se ovdje samo zgrče lopatama. A ja sam mu povjerovao! Baš sam pravi pravcati magarac! Nisam smit smetnuti s uma da sam ga uhvatio s onim prokletinr Provansalcem koji je uspio odmagliti sa svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome j? pokrpao zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A danas još i taj ljekarnik! — Sigurno je imao saučesnika meñu stražarima posadom ili robovima. — Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano jesu li svi na okupu? — Da, gospodine. — Onda čemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jed nog dana pronañem tog prokletog ljekarnika, prignječit ču ga kao stjenicu. Kako sam mogao zabo raviti da nam je baš taj stari ñavo potopio onu šajku. Naprijed! Svi! Svi su več tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajuči uznemireno prema kapetanskom mostu. — Nočas je jedan rob spustio u more čamac za spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u nočnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istu201.

pe. Javite se! 2ivct če vam biti poklonjen. Krivca ili krivce, ako se sami prijave, kaznit ču samo time što •ču. ih najuriti s mog broda i iskrcati na ovaj otok. Prijavite se prije nego što svoju izjavu dokrajčim na talijanskom, grčkom i turskom.

On svoj govor ponovi na tri jezika. Kapetan Metthieu, prevede ga na arapski. Nakon toga zavlada savršena tišina. Nekoliko je dojenčadi zakmečalo, ali su ih uplašene majke brzo ušutkale. Napokon istupi jedan robijaški nadglednik i nešto vikne. D'Escrainville i Coriano se očima sporazumješe. — Oni ništa ne znaju. Kao i uvijek. Pa dobro! Kad ste tako tvrdoglavi, gospodo moja, pripada vas uobičajena kazna. Stražari če bacati kocku. Tko iz<vuče pogodak, bit če obješen. Da počnemo! Ti ^amo i ti, istupite! Dvojica ljudi napuste svoja mjesta i popnu se na kapetanski most. Jedan je bio:crnoput* lijep čovjek, a drugi svjetlokos i preplanuo južnjak, vjerojatno Korzikanac ili Sardinac. Nijedan od njih nije zadrhtao. Gusari su običavali sudbini prepustiti da odluči tko če platiti za sve. Nitko se nije pokušavao izvuči. — Ovo je školjka za božji sud — reče d'Escrain ville.— Ppleñina školjke je glava, a udubina pismo. Glava znači smrt. Ti si prvi, Mustafa. Počnil Cmčeve usne su se micale. — Inch Alah! On uzme školjku i baci je u zrak. — Pismo. — Sad ti, Santario! Sardinac se prekriži i baci školjku. — Glava! Izraz neopisivog olakšanja pojavi se na crnčevom licu. Sardinac obori glavu. Escrainville se cerio. — Sudbina je tako htjela, Santario. A možda nisi ni kriv? Da si progovorio, bio bi ti život pošteñen, Ali sad je prekasno! Na- jarbol s njim! 202 Dva mornara priñu i ščepaju čovjeka. — Stanite — reče gusar — neče on tamo gore visiti sam. Sad su robovi na redu. Oni bjekstvo nisu ni čuli i, naravno, nitko neče ni slova reči. Ali i on. treba da plate, a sudbina če odrediti krivca meñu njima. Pošto je maloprijašnja osuda izrečena kršča ninu, to če ovaj put ždrebati samo muslimani.

Cim su ove riječi prevedene, nastade negodovanje u redovima maurskih i turskih zarobljenika. Jedan stariji čovjek s finim arapskim licem i riñom, kaniranom bradom odlučno se pobunio, a Cariano je preveo: — Kaže da božja pravda treba da bira i meñu vjernicima i meñu nevjernicima. D'Escrainville se podrugljivo smijao. — Dobro, dobro, djeco moja, i u zarobljeništvu se svañate oko toga tko je pravovjeran. Pa dobro! Neka ovaj stari mujezin baci školjku. Ako ispadne glava, onda če on odrediti žrtvu meñu svojom vjer skom bračom. Starac se okrene istoku, padne ničice i triput čelom dotakne tlo, a onda izgovori nekoliko riječi. — Kaže, ako je Bog odredio da muhamedanac ima da plati, onda on sam želi umrijeti, jer je mulah, to jest alžirski svečenik. — Može! Samo manje kerefeka. Baci več tu školjku, stari majmune! Svečenik posluša. — Pismo! — poviče d'Escrainville prasnuvši u histeričan smijeh. — Stari lakrdijašu! Imaš sreče, jeftino si se izvukao. Sad je na redu krščanski sveče nik. Hajde, krščani, pošaljite svog dušobrižnika. Sta? Nema svečenika? Nema svečenika .? — Nema svečenika? — urlao je d'Escrainville smi juči se suludo. Onda čemo se još malo zabavljati. Koc ku če vuči najstariji i najmlañi krščanski rob, ne ispod deset godina, naravno Ta ja nisam čudovište Prvo zavlada mrtvačka tišina, zatim žene zaku-kaše, a majke napraviše zid kojim su zaštitile svoje nedorasle sinove 203 •.3SI — Požurite! — derao se d'Escrainville — pravda na brodu mora biti brza. Istupite sami ili ču... Uto iz utrobe broda odjekne potmuo i snažan prasak od kojeg bjesomučniku zapne riječ u grlu. Poslije trenutka zaprepaštenosti jedan glas poviče: — Na oružje!

Bijeli dim izbijao je iz Hermesove krme na vir u-či polako kroz rešetkaste drvene otvore za zračenje. Val panike zahvati robove, ali ih bičevi čuvara ubrzo stjeraše u red. D'Escrainville sa svojim štabom pojuri na ikrmu. — Gdje je voña palube? — rikne. Nekoliko ustrašenih mornara priñe mu neodlučno. — Četiri čovjeka neka podignu poklopac, a dru ga četvorica neka siñu da vide šta se dogodilo! Dim dolazi-iz spremišta za hranu kraj kuhinje. Ali nitko ni prstom da mrdne. Činilo se da je nešto neobično skamenilo sve prisutne. — To je vatra samog Sotone, gospodine — pro muca jedan mornar. — Pogledajte ovaj dim, to nije prirodan, krščanski dim ... Debeli su se oblaci, koji su izbijali iz grotla, zbilja vukli po tlu, bijeli kao gust gvaš, a onda se naglo razilazili poput magle koja se diže iz udolina u vlažnim krajevima. Kao da je htio zagrabiti maglu d'Escrainville posegne u prazno, a onda ruku prinese nosu. — Miris je čudan. Ali se odmah snañe, trgne pištolj Corianu iz opa-sača i prodere se na mornare: — Pucat ču vam u stražnjicu ako smjesta ne siñete kako sam vam maloprije naredio. Najedanput se rešetkasti poklopac stane dizati usred para koje su i dalje izbijale. Očevici kriknuše, a i sam d'Escrainville ustukne. — Sablast! — Uskrsnuo mrtvac! Iz gustog oblaka izroni prilika umotana u bijelo mokro platno, a .prigušen glas progovori: ?04

— Molim vas, gospodine d'Escrainville, ne uznemiravajte se, nije to ništa... — Sto... što to znači? — promuca gusar zbu njen. — Nesretni alkemičar! Nije ti dosta što od ra nog jutra jurimo za tobom, nego si mi još i brod za palio? Konačno se prilika iščahurila. Savarvjeva se glava i bradica načas pojave, onda on kihne, zakašlje, opet se pokrije plastom, pa, izrazivši pokretima

uvjeravanje da nema razloga bojazni, uroni pod poklopac koji se zatvori nad utvarom. Anñelika i svi prisutni vjerovali su da je to bila čarolija. Meñutim se Savarv ubrzo opet pokazao, ali ovaj se put penjao po ljestvama koje vode na palubu. Izgledao je smiren i vrlo dobro raspoložen, iako još uvijek garav. Iz njegova se izgužvanog, prljavog i poderanog odijela širio sladunjav i otužan miris. On dostojanstveno objasni da se ne radi o požaru, nego da je ove pare i prasak izazvao „pokus koji daje največe nade nauci uopče, a posebno pomorstvu". Razbojnički ga voña bijesno premjeri od glave do pete. — Znači da nisi pobjegao? — Ja pobjegao? A zašto bih pobjegao? Meni je vrlo dobro na vašoj lañi, gospodine markiže. — Ali onda gdje je... šajka? Tko ju je skinuo s broda? Mlad, pjegav mornar šiljata nosa pojavi se na vanjskoj strani ograde. Popeo se po pletenoj ljestvici ?uz dok broda i zaustavio se iznenañen pred ovim skupom. — Pitate za šajku, gospodaru? Ja sam je jutros uzeo i otišao s njom na otok po vino. D'Escrainville se umiri dok se Coriano zadovoljno smijuljio. — Ho, ho, šefe! Otkako je nestao onaj prokleti Marseljac, vi svuda vidite bjegunce. Ja sam lično poslao jutros Pierrika po piče. — Glupane! 205 Pošto mu stvar više nije bila zanimljiva, gusar slegne ramenima i okrene se. Uto spazi Anñeliku. Napeto mu se lice opusti. Mora da je učinio veliki napor, jer je poprimio blaži, gotovo ljubazan izgled. — Ah, evo i naše ljupke markize! Konačno ste ipak ozdravili. Kako se osječate? Ona je ostala naslonjena na zid i gledala ga s n&+ kom mješavinom gañenja i nerazumijevanja. Napokon prošapče: — Oprostite, gospodine, ali ne znam šta se sa mnom dogañalo. Zar sam zaista bila tako dugo bo lesna? — Više od mjesec dana — progu'nña gusar.

— Mjesec dana? Oh, Bože moj! A gdje sam sada? Markiz rukom pokaže otok ovjenčan ruševinama. — Pred Keosom, draga gospoño, negdje usred CUdada, grčkog otočja. 206 XX ZORA NA CIKLADIMA Anñelika se sječala da je zaspala u voñama Sicilije, a evo gdje se mjesec dana kasnije probudila na kraju svijeta, usred ovih grčkih otoka, bogu za leñima, u rukama gusara i trgovca robljem. Sklonivši se opet u svoju tijesnu kabinu, ona se bezuspješno pokušavala prisjetiti šta se dogodilo. Sčučurena do njenih nogu, Ellis joj je ispričala kako su je Savarv i ona dan i noč njegovali i borili se protiv opake groznice koja ju je izjedala. Markiz d'Escrainville je ponekad dolazio. On je hladno promatrao besvjesno biče koje se bacalo po uskom ležaj u. Zatim bi im stisnutih zubi prijetio da če ih žive oderati ako puste da mu „ovakav zgoditak krepa". — Ja sam te zdušno njegovala, znaš, prijateljice moja... Kad sam vidjela da te glavobolja više ne muči, počela sam ti četkati kosu miriši javim prahom. Sad ti je vrlo lijepa. A uskoro češ i ti opet postati lijepa. — Daj mi zrcalo — reče Anñelika uznemirena. Kad se vidje, namršti se: obrazi su joj bili upali i blijedi, oči ogromne. Možda če gusar sada odustati od namjere da je proda. — Zar se ne osječaš nelagodno u tom muškom odijelu? — upita Ellis. — Ne. Mislim da je tako bolje. — Šteta! Mora da si neobično lijepa odjevena tkao Francuskinje o kojima se toliko govori. 20? Da t>i je obradovala, Anñelika joj opiše nekoliko Iialjina koje je nosila u Versaillesu. Ellis se očarano smijala i pljeskala rukama. Gledajuči joj mlado lice s blagim, tamnim očima, Anñelika se pitala kako se žena, koja je godinu dana živjela s čovjekom kao što je markiz d'Escrainville, mogla još tako prostodušno veseliti. Ona joj to i reče. Mlada Grkinja obori oči.

— Oh! Znaš... tamo gdje sam ranije bila, bilo je još gore... On i nije tako strašan. Darivao me je... Naučio me čitati, da. Naučio me francuski i ta lijanski ... Voljela sam njegov zagrljaj i njegova mi lovanja ... Ali on me se zasitio. Sad me više ne voli. — A koga voli? Na robinj inom se čelu ukaže srdita bora. — Svoju lulu za hašiš. Zatim uzdahne pokorivši se sudbini. — Puši zato što stalno misli na nešto nedostižno. Coriano jednoofci pojavio se s namješteno-ljuba- smiješkom na usnama koje su mu razotkrivale nekoliko preostalih pocrnjelih krnjaka. Izjavi da mlada gospoña treba da doñe na palubu; svjež zrak če pospješiti njeno ozdravljenje. Ellis prebaci Anñeliki preko leña laganu maramu i smjesti je na smotanu užad pokraj otvora spremišta odakle se pružao pogled na otok. Puhao je ugodan vjetrič i one ostadoše neko vrijeme zagledane u nebo i more koji su se prelijevali u duginim bojama. Poslije kračeg vremena priñe im markiz d'Escrainville. Bio je toliko pristojan, da svojoj zarobljenici nije uputio nijednu riječ, samo joj se duboko naklonio. Onda se postavi pokraj otvora spremišta da bi nadzirao ukrcaj „robe" Na otoku je vladala velika živost. Ponekad bi se začuo jedan, pa za njim više prodornih krikova koji bi opet naglo lumuknuli. Jedan čamac pristane uz Hermes. „Roba" se popne na brod. to su bili mladič od osamnaestak godina i desetogodišiji dječak, obojica lijepi kao slika. Put im je bila boje zrele breskve, a duga kosa crna i kovrčava. Imali su na sebi pastirske kožuhe od ovčje kože, a pogled im je bio pastirski nevin. Dijete je još uvijek držalo u ruci sviralu od trske, kojom je dozivalo svoje koze. Ono se očajno okrene i stane kukati pružajuči ruke prema svom otoku, ali ga jedan mornar zgrabi i odvuče u brod. Zatim je došla jedna žena. Bila je to ona ista žena što je čas prije vriskala da se čovjeku srce paralo. Činilo se da nije potpuno pri svijesti. Jedan je mornar povuče gore i ona se pognute glave sruši na palubu, a duga joj se tamna kosa razaspe po prljavom brodskom podu. Žene, koje su nailazile, spoticale su se o nju. Poslije njih pojavili su se muškarci i mnogo staraca. Posljednji, inače trgovac, donio je sa sobom košare crnog grožña Escrainvilleu na dar. Ovaj uze grozd i ponudi ga AnñelikL Mlada žena prezrivo odbije. — Griješite — reče gusar — to bi vašim obrazi ma vratilo boju. Grožñe s čarobnog Keosa je glaso

vito i vaš prijatelj Savarv tvrdi da ga treba jesti kako se ne bi dobio skorbut. Uostalom, gdje je opet taj stari majmun? Jedan mornar odgovori smješkajuči se: — Na otoku je, gospodine, češlja jarce. Markiz d'Escrainville se grohotom smijao. — Češlja jarce...! Ha, ha, ha! To je najbolja šala koju sam ikad čuo. A ipak me je uspio nasama riti uvjeravajuči me da ču se obogatiti ako počešljam sve jarce na grčkim otocima. Ha, ha, ha! Raspoloženost mu se najedanput prometne u bijes. — Ali neka ne misli da če me samo tako vuči za nos. Gdje je? Pronañite mi ga! Nemam namjere da ovdje nočim. — Eno ga! — reče netko. Na obali se nešto slično vražičku trčeči probijalo kroz crnu gomilu i u zadnji čas uskočilo u čamac koji se upravo otisnuo.

Vdl . \o6" OAO6

208 14 Neukrotiva Anñelika 209

Dok se, spretno kao majmun, pentrao uz ljestve od užeta, mali se ljekarnik obratio d'Escrainvilleu i bez predaha mu govorio: — Zadržavanje na ovom otoku, gospodine, zai sta če vas učiniti bogatašem! Sakupio sam više od sto unci ladanuma, ali imajte na umu da cijena čuvenom „crnom balzamu", koji se iz njega dobiva, iznosi ne koliko desetina livara po unci. Zahvaljujuči mirisi ma, koje čete njime proizvesti, imat čete u džepu sve evropske dvorove.

Stupivši na palubu, Savarv dostojanstveno tume raku u svoj prsluk... ali ova iz njega malo dalje izroni kroz rupu iz koje sklizne d lula starog učenjaka. On je htjede uhvatiti, ali je time nehotice baci u more. Njegovi zbunjeni pokreti uveseljavali su razbojnike. Starčeva iznošena odječa bila je sva premazana nekom vrstom tutkaia. Ulijepljena mu je bila i sijeda kosa koja je izvirivala ispod crne kapice. Mrtvačko su mu lice išarale neke čudne plave i zelene pruge, ali su mu se oči živo krijesile. Malom mornaru, koji ga je pratio, istrgne iz ruku pliticu i njen sadržaj gurne d'Escrainvilleu pod nos. — Pogledajte, to je pravi pravcati ladanum, vrlo skupocjena tvar. Ona se može mjeriti sa samim indiskim mošusom koji se tako teško dobavlja ... Gospo ño, ja vas pozdravljam, napokon ste ozdravili... Po gledajte ovo čudo. Kako rekoh, radi se o ladanumu, gumastoj smoli koju u obliku kapljica izlučuje lišče odreñeni grmova iz porodica Cistus ladaniferus. Ona se dobiva pročešljavanjem brade kozama i jarcima koji brste ovo grmlje. Kad se pretopi i prečisti, ova če masna tvar dati tekuči ladanum ili crni balzam koji ču spremiti u male, tanke epruvete. — I ti tvrdiš da ču namlatiti pare na ovom smrñežu? — upita d'Escrainville sumnjičavo. — Ja vam to jamčim. Upravo se ova tekučina dodaje najboljim parfemima zato da ne bi ishlapjeli. Francuski i talijanski proizvoñači parfema plačaju 210 je zlatom. I ja vam jamčim bogatu žetvu, naročite na Santorinu ... — Ja ne idem u Santorin, stari gavrane! — prodere se markiz-gusar opet se rasrdivši. — Voljan sam te odvesti još u Delos i Mikonos, ali onda moram na Kretu. Zar hočeš da propustim godišnji sajam? — Sta to znači u usporedbi s bogatstvom koje... — Dosta, nemoj me dražiti! Pokupi svoje drangulije i nestani! Još ču požaliti što i tebe nisam u Livornu prodao skupa s tvojim drugovima. Glumeči poniznost, gospodin Savarv užurbano pokupi svoju pliticu, dva velika drvena češlja i komad vreče. Onda se prigne kao da če izmigoljiti. — Znate — prošapče Anñeliki u prolazu — uspio sam „je" spasiti.

— Koga to? — Mineralnu mumiju. Jolietta nije potonula iako je bila teško oštečena. Ovaj ju je lupeški markiz di gao na brod, a ja sam se kasnije uspio ušuljati i uzeti svoju pletenku. — A Jolietta je sad daleko — reče Anñelika gorko. — Jadni Pannassave na žalost nije mogao čekati da ozdravite. Postojala je opasnost da ga prodaju kao roba ili da mu otkriju namjere prije nego što ih ostvari. Markiz je več u Livornu prodao čitavo mno štvo ljudi meñu kojima i vašeg malog slugu. — Jadni moj Flipot! Prodan! — Da, a ja sam se dobro namučio dok sam na§eg gospodara nagovorio da me zadrži za sebe. — Ah! Ti si još uvijek tu, vražji lakrdijašu — poviče d'Escrainville zaprijetivši mu rukom. Učenjak pobježe kao miš i netragom nestade. Ali kad se Anñelika vratila u svoju kabinu, on se ponovo pojavi — Htio bih s vama razgovarati, gospoño. Mala moja — obrati se Ellisi — idi van i čuvaj stražu da nas ne bi tko iznenadio. 14* 211 — I tako ste vi zbog mene ostali u ropstvu, go spodine Savarv? — upita Anñelika ganuta. — Zar sam vas mogao napustiti? —• reče starac jednostavno. — Bili ste jako bolesni, a ni sada joS dobro ne izgledate, ali sve če biti u redu. — Da niste i vi bili bolesni? Lice vam je puno modrica. — To je još uvijek „pinio", Pannassaveovo olo vo. Teško ga je skinuti Pokušao sam limunom, vin skom kiselinom -.. Mislim da če nestati zajedno s mo jom kožom — zaključi učenjak veselo — ali to nije važno. Važno je... da se riješimo ovih opasnih gu sara — prošapče i pogleda plašljivo oko sebe. Ali ja sam nešto smislio. Pstl

— Vjerujete li da markiz d'Escrainville ide .na Kretu? — Naravna Ta on vas namjerava prodati u batistanu. — Šta je to batistan? — Karavan-saraj gdje se vrši prodaja posebno vrijednih robova. Ostali se izlažu po bazarima ili na javnim mjestima. Kretski batistan je najznačajniji na Sredozemlju. Anñelika se naježi. — Ne gubite živce — nastavi Savarjr — jer ja sam smislio nešto novo. Zato sam, pod izgovorom da če se obogatiti na ovom rijetkom proizvodu koji je neophodan dodatak parfemima, i dovukao tog po hlepnog razbojnika na ovo otočje. -r- Zašto? — upita Anñelika. — Zato što nam trebaju saučesnici — I vi se nadate da čete ih nači na grčkim oto cima? — Tko zna — reče Savarjr tajanstveno. — Go spoño, smatrat čete me indiskretnim, ali pošto nas je sjedinio ovaj opaki slučaj, vi nečete zamjeriti svom starom prijatelju Sto če vam postaviti nekoliko pi tanja. Zašto ste se, sasvim sami, uputili na ovo opa sno putovanje? Sto se mene tiče, ja idem za svojom, „mumijom", ali vi? 212 Anñelika uzdahne. Poslije kratkog oklijevanja ona se povjeri starom učenjaku. Ispričala mu je kako je, pošto je tolike godine proživjela u uvjerenju da joj je muž grof de Peyrac mrtav, saznala da je on umakao krvniku. Zatim, da je istraživala što se dogodilo s nestalim čovjekom i da je naišla na trag koji vodi na Kretu. Savarv bez riječi zaklima bradicom. — Sigurno me smatrate ludom i besavjesnom kad sam sa samo tako mogla baciti u pustolovinu? — reče Anñelika. — Vi to i jeste. Ali ja ču vam oprostiti. I ja sam stara budala. Ostavio sam sve i nepromišljeno pošao

u susret največim opasnostima. Ja jurim tragom svo jih snova o „mumiji" kao što vi brzopleto činite naj gore gluposti zato što tamo dolje, ne znate zapravo ni gdje, sja vaša ljubav poput zvijezde u mračnoj pustinji. Ali jesmo li mi zaista ludi? Ne vjerujem. Van granica razuma postoji nagon koji nas vodi i potresa kao štc se trese ljeskov prut nad skrivenim izvorom. Jeste li ikad čuli z& grčku va?ru? — upita on iznenada mijenjajuči predmet razgovora. — Jed na ju je skupina učenjaka posjedovala u bizantsko vrijeme. Odakle ju je dobila? Prema mojim istraži vanjima na licu mjesta, ona potječe od Zaratustrinih obožavalaca vatre u predjelu Persepolisa na perzijsko-indijskoj granici. Zahvaljujuči toj tajni, Bizant je bio i ostao nepobjediv sve dok su bizantinski učenjaci znali čuvati formulu neugasive vatre. Ona se zagu bila oko 1203. godine prilikom provale križara u Bi zant. Ali ja sam siguran da se ova tajna krije u mi neralnoj mumiji Kad se jedanput zapali, ona se više ne gasi, a kad se s njom postupa na odreñen način, iz nje se oslobaña hlapljivo, lako zapaljivo, gotovo eksplozivno ulje. Ja sam taj pokus izvršio jutros na jednoj maloj čestici. Da, gospoño, ja sam ponovo ot krio tajnu grčke vatre! Od velikog uzbuñenja on bijaše podigao glas. Ona ga opomene r*a oprez. Podsjeti ga da su oboje samo siroti robovi u šakama nemilosrdnog nasilnika. 213 — Ništa se ne bojte — umiri je Savary. — Ja vam ne govorim o svojim otkričima zato što sam se zanio, nego zato što če nam ona pomoči da opefe steJaierao slobodu. Ja imam izvrsnu zamisao i jam čim, vam da ču je ostvariti ako nam uspije doči da otoka Santorina. — Zašto baš Santorina? —- Reči ču vam kad za to doñe vrijeme. Savarv iščezne isto onako nečujno kao što se i pojavio. Pred večer je brod opet postao bučan. Čuli stt se ženski krici pomiješani s muškim glasovima i psovkama; udarci, bojažljivo tapkanje bosih nogu kroz

hodnike broda, plač, zatim grčevito jecanje prigušeno muškim basovima i grohotnim smijehom. ' — Sta je sad ovo? — upita Anñelika svoju prijateljicu. — Ljudi krote nove zarobljenice — Sta rade s njima? Mlada Grkinja odvrati oSL — Ali to je užasno! — pobuni se Anñelika bez bojnim glasom — to je nepodnošljivo. Treba nešto učiniti. Tu sasvim blizu jedna je silovana žena cvilila i preklinjala. Ellis zadrži Anñeliku. — Ne idi tamo! Uvijek ta&o rade. To Jei njihovo pravo. — Njihovo pravo. Ellis blago objasni da gusar? Imaju pravo na dio plijena. Oni ga dobivaju ,<u robi", i u novcu poslije prodaje. Naročito lijepe žene ostavljaju se za nasladu bogatim mušterijama, dok se pretežan broj prodaje kao roblje, to jest kao tegleča marva koja se pridodaje brojnoj posluzi u karavan-sarajkna. Cijena se tim ženama na tržištu povečava eko u svojoj utrobi nose dijete, budučeg roba. Ljudi markiza d'Escrain-villea su sada, dakle, prionuli da povečaju vrijednost „robi". 214 Anñelika začepi uši i stane vikati da joj je do-s:a ovih divljaka, da hoče otiči odavde. Kad se pomočnik Coriano pojavio u pratnji dvaju malih crnaca koji su nosili pladanj s hranom, ona ga obaspe pogrdnim riječima i ne htjede uzeti ni zalogaja. — Ali morate jesti! — poviče jednooki zabrinu to. — Ta vi ste sama kost i koža. To je propast. — Neka prestanu mučiti te žene! Obustavite ovu orgiju! Ona nogom gurne pladanj i baci na zemlju edjelu. — Ne mogu više slušati ove krikove! Coriano odjuri van što je brže mogao na svojim kratkim nogama. Čulo se kako d'Escrainville bjesni. — Ah, bilo ti je drago što ona ima karaktera! Sada si, nadam se, dobio svoje! Zar da moja posada ne smije više ni na vlastitom brodu zadovoljavati svoje prohtjeve...!

Vidjela ga je kako sav opak grabi velikim koracima. — Čujem da odbijate hranu? — Možda mislite da mi ove vaše saturnalije otvaraju tek! ' Omr šav jela i nakostriješena u preširokom muškom kaputu, Anñelika je ličila na uzjogunjenog dječarca. Gusarove se usne razvukoše u jedva primjetan smiješak. — Dobro, dobro! Izdao sam odgovarajuča nare ñenja. Ali, pokažite i vi sa svoje strane malo dobre volje. Gospoño du Plessis-Belliere, biste li mi ukazali čast i sa mnom večerali u krmnici? 215

i XXI LEGENDA O RESCATORU Oko niskog stola bili su razmješteni jastuci Prvo su doneseno okrugle srebrne zdjelice s gustim kiselim mlijekom po kojem su plivale mirisave mesne loptice umotane u list vinove loze. Male Šalice s umakom od češnjaka, paprike i Šafrana istačkale su to zelenim, crvenim i žutim tačkama. — Probajte „dolmu" — reče Coriano nasuvši pu nu kutljaču u Anñelikin tanjur. — Ako vam se ne bude svidjela, dobit čete ribu. Gusarski je poglavar podrugljivo promatrao svog pomočnika. — Dobro ti pristaje uloga dadilje. Nema sum nje, roñen si za to. Coriano se naljuti. — Pa netko treba da popravi učinjenu štetu — prodere se. — Čudo što je još i živa. Ako je pustimo da i dalje slabi, možemo pokopati svoje nade. I markiz se sa svoje strane rasrdi. — Šta bi ti još htio oñ mene? — zaurla. — Tr pim njeno kočoperenje, pozivam je uz duboki naklon na večeru, svi hodamo na vršcima prstiju. Moji se ljudi moraju ponašati kao dječica iz crkvenog hora: u osam sati navečer u krevet... Anñelika prasne u smijeh. Razbojnici umuknu i blenu u nju. 21S

— Ona se smije! Corianovo se kosmato lice razvedri, — Madona! Kad bi se ovako smijala na sajmi štu, dobili bismo za nju dvije tisuče pijastera više. — Glupane! — reče d'Escrainville prezirno. — Rijetko si yidio koju da se na sajmu smije! Ova ovdje nikako ne spada u tu vrstu. Bit čemo. sretni i presretni ako samo bude mirna. Zašto se smijete, lijepa moja golubice? — Ne mogu neprestano plakati — odgovori ona. Anñelika je podlegla čarobnom dejstvu nočne tišine. Činilo se da otočič, poput broda iz snova, iščezava iza lagane magle skupa sa svojim hramom po kojemu je izlazeči Mjesec prosuo srebrne zrake. Slijedeči njen pogled, markiz d'Escrainville reče: — Apolon je u drevno doba imao šest hramova. Dan za danom se na ovom otoku plesalo ljepoti u čast — A sad, zahvaljujuči vama, vlada strah i trepet — Ne raznježujte ss previše. Ovi degenerirani Grci ipak moraju nečem poslužiti. — A černu služi otimati majkama djecu? — Ona su na ovim neplodnim otocima ionako osuñena na smrt od gladi, — A oni jadni, nemočni starci koje ste utrpali u svoj brod? — Oh, to je nešto drugo! Njima činim uslugu i samo ih zato uzimam. — Zaista? — primijeti ona podrugljivo. — Pa da! — Zamislite, na otoku Keosu vlada običaj prema kojem se stanovnici, kad navrše šez deset godina, moraju otrovati ili otiči u progonstvo Nema tamo starih ljudi koji čuče u zapečku. Promatrao ju je bezočno se smješkajuči. — Vi imate još mnogo toga da naučite o Sre dozemlju, lijepa gospo. Jedan rob priñe i stavi kraj njega vodenu tursku lulu. Zabacivši glavu, on stane pušiti. 217 — Pogledajte ovo zvjezdano nebo. Sutra čemo se

•u zoru približiti Kyourosu. Tamo pod oleanderima počiva bog Mars. Stanovnici otoka još ga nisu stukli u prah i načinili od njega vapno. Ja svaki put odlaaim tamo i promatram ga. Volite li vi kipove? — Da. Kralj je njima ukrasio vrtove u Versaiilesu.. Hram je sad izronio iz tame; izgledao je kao da lebdi na nebu. Anñelika reče tiho: — Bogovi sa mrtvi — Ali boginje nisu. Markiz d'Escrainville ju je promatrao poluotvorenim očima. — Ovo vam odijelo niti ne stoji tako loše. Ono .skriva ugodna iznenañenja, ali ih istovremeno daje i naslutiti. Anñelika se napravi kao da nije čula primjedbu. BijaSe počela jesti, jer od gladi više nije mogla izdržati, a i okus kiselog mlijeka joj se sviñao. — Jesmo li daleko od Krete? — upita ona. — Ne baš jako. Več bismo odavna bili tamo da •me taj vražji ljekarnik nije saletio svojim pričama, pa me sad vuče po ovim otocima gdje samo gubim vrijeme. Kad ga nema, dolazi mi želja da ga zgnje čim kao stjenicu, ali kad se pojavi, uhvati mi dugme od kaputa, pa me stane uvjeravati kako mi donosi sreču i bogatstvo, onda sam potpuno razoružah. AhJ Vrlo važno! To je blaženi Istok gdje vrijeme ne znači mnogo. On odbije nekoliko dimova. — Zar vam se toliko žuri na Kretu? — Žuri mi se da saznam kakva mi je sudbina namijenjena. Kako čujem, u Livornu ste prodali mog malog slugu? — Jesam, i čak sam napravio dobar posao. Ni sam očekivao da ču za njega toliko dobiti, ali sam 218 imao sreču i naletio na talijanskog plemiča koji je za svog sina tražio učitelja francuskog jezika. Tako sam mu mogao povisiti cijenu. — Flipot kao nastavnik francuskog! — poviče Anñelika i ponovo prasne u smijeh.

Jedva jojje uspjelo da se uozbilji. Poslije malog predaha upita trgovca robljem da li se sječa imena talijanskog plemiča kojem je Flipota prodao. Ona če, naime, otkupiti svog jadnog slugu. Sad se markiz d'Escrainville stane grohotom smijati. — Otkupit čete ga? Pa zar mislite da čete se vi sami ikad osloboditi? Upamtite, draga moja, da se iz harema ne može pobječi! Mlada žena ga je dugo gledala trudeči se da otkrije trag čovječnosti na njegovu licu koje, obasjano upravo upaljenim svjetionikom, izroni iz tame pred nju. — Vi čete to zbilja učiniti? — A zašto bih na svom brodu držao djevojčuru Jcao što ste vi? • — Slušajte — reče Anñelika u kojoj sa iznenada rodila nada — ako vam je stalo samo do novca, ja vam mogu dati otkupninu. Imam veliki imetak u Francuskoj. On zaklima glavom. — Ne. Neču da se petljam s Francuzima. Oni su suviše opasni. Po novac bih morao otiči u Marselj. To je nezgodno... i predugo traje. Ne moga čekati. Moram kupiti nov brod ... Imaš li ti dovoljno novaca za to? — Možda. Ali ona se sječala u kakvom su lošem stanju bili njeni poslovi kad je odlazila. Morala je založiti svoju lañu i njen buduči teret da bi podmirila svoje izdatke na dvoru. A zar nije još k tome i njen položaj u Francuskoj bio potpuno neizvjestan, pošto je na sebe navukla kraljev gnjev? 210 UMI Ona se očajna ugrize za usnu. — Vidiš — reče on — u mojim si rukama. Ja saro tvoj gospodar i uradit ču s tobom što mi se prohtije. Putovanje se nastavilo. Proklinjuči Savarvja. gusar je svaki dan bacao sidro pred drugim krševitim otokom punim bijelih pikova. Sa škrtog su tla stršile samo veličanstvene ruševine i vinova loza. Stanovnici su proizvodili jako vino i batom tucali antikni mramor. Njegovu su prašinu pekli i od nje pravili vapno za krečenje kuča. Ali ne može se živjeti samo od vina i kamenih bogova.

Ugroženi glañu, prodavali su svoja vina, svoje vapno, svoje žene i svoju djecu rijetkim brodovima koji su ovuda prolazili. Turski bi žandar, predstavnik carigradske vlasti na ovim siromašnim otocima, zatvarao oči pred trgovačkim poslovanjem krščanskog gusara. D'Escrainville bi ga pozivao na brod. Skupa bi pili kavu i pušili nargilu u krmnici. Pošto bi dobio nekoliko cekina, Turčin bi lično nadzirao ukrcaj svojih podanika u spremište za roblje. Prošli su pored Kitnosa, Sire, Mikonosa i Delosa. Unatoč Savaryjevim obečanjima, Anñelika je bila malodušna i Ellis ponekad nije znala kako da joj podigne duh. — Kakva šteta — poviče jednog dana — što je Rescator otišao u posjetu marokanskom kralju! On bi te sigurno kupio. Anñelika skoči. — Kakva korist preči iz ruku jednog u. ruke drugog gusara. — To bi ti bilo bolje nego da te zatvore u ša raj... Samo smrt ponovo otvara vrata onim jadnicaraa koje su eunusi jedanput uveli u nj. Cak ni kad ostare, ne stiču slobodu. Ja više volim gusare — reče Ellis vrlo ozbiljno. — A onaj o kojem ti govorim, ne postupa sa ženama kao ostali. Slušaj, sestro moja, ispričat ču ti doživljaj Talijanke Lucije koju su Ber220 beri uhvatili na toskanskim obalama. Čula sam ga kad sam bila u alžirskoj tamnici... od jedne žene koja je Luciju upoznala pošto ju je Eescator odveo u svoje carstvo. Kod njega, na njegovu utvrñenom otoku, ona je dobivala izvanrednu hranu, svaki dan slatkiše i mnogo ljubavi. Anñelika se morala nasmijati prostodušnosti mlade djevojke. — Ja ne volim ni slatkiše ni ljubav... Bar ne (pod takvim okolnostima. — Ali, Lucija ih je voljela. Ona se u svojoj siro mašnoj Toscani nikad nije do sita najela. Bila je li jepa poput boginje, te je vrlo rano upoznala čulni užitak. I tako su je radovali i slatkiši i ljubav. — Ali ja nisam Lucija i ne posjedujem ukus i sttdonosti odaliske. Ellis je izgledala razočarana. A onda se iznenada nečemu dosjeti i nastavi: — Slušaj dalje, sestro moja... Na Kreti je bila

Jermenka Marija. U batistanu se bacila na pod, tako da ju je dražbeni povjerenik Erivan morao držati za kosu, da bi joj mušterije vidjele lice... Zbog takvog vladanja niko je nije htio kupiti, iako je bila cijepa kao lijep dan... Rescator ju je kupio... Odveo ju je u svoju palaču u Milošu. Obasuo ju je darovima. Ali ništa je nije moglo trgnuti iz ravnodušnosti. Onda je Rescator otišao. Vratio se s dvoje male djece koja su bila prodana nekom Etiopljaninu. To bijahu djeca Jermenke Marije. Mlada Grkinja iznenada ustane i pokretima svojih tankih ruku poprati svoje opisivanje. — Kad ih je pogledala, zaurlala je kao životinja. Držala ih je na prsima čitav dan i nitko joj se nije smio približiti Ali kad se večer spustila i kad su dje ca zaspala, ona se digla, namirisala tijelo i okitila se nakitom koji joj Rescator bijaše poklonio. Popela se na njegovu terasu i pred njim zaplesala zato da bi je poželio... Oh! Shvačaš li, sestro moja . Shvačaš li kakav je to čovjek ... ? 221 I Izvijajuči rukama, ona se zavrti na bosim prstima i plesala je kao Jermenka Marija, kao što su nekoč plesale vestalke pod bijelim trijernovima na ovim otocima. Zatim se opet Ščučuri Anñeliki do nogu. — Razumiješ li šta hoču da ti objasnim? ~ Ne. Robinja reče sanjalački. — On sa svakom ženom govori drugim, njenim jezikom. On je čarobnjak. — Čarobnjak — reče markiz d'Escrainville gor ko. — To su brbljarije ove drolje! Ne treba mnogo da se takvima zavrti ptičji mozak. Nastran čovjek, da, to je on, taj prokleti Rescator. — I vi ga smatrate nastranim. Zažto? — Zato što je on jedini, čujete li, jedini gusar koji ne trguje robljem, a ipak je najbogatiji. Ima

odlično organiziranu trgovinu srebrom, remeti sve te čajeve i nas uništava. „Čarobnjak. . ? Da, da. On se uvijek stvori tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Nitko ne zna gdje mu je prebivalište. Dugo se zadržavao u Diñeliju kraj Alžira. Zatim je viñen na Rodosu. Poslije toga u Tri-polisu. Ja mislim da bi mu baza prije mogla biti na Cipru. On je opasan zato što se ne može ustanoviti iz kojih pobuda sve to radi. Mora da je malo lud. To se dogaña u našem zanatu. — Je li istina da ponekad pušta na slobodu či tave tovare robova sa zaplijenjenih laña? Escrainville zaškrguče zubima i slegne ramenima. — Ludjak! Pošto je dovoljno bogat, zabavlja se time što rastrojava tržište i uništava ostale. Trgovci i novčari u velikim gradovima duboko mu se klanjaju, tobože zato što je ustalio tečaj srebra. Svuda gospoda ri. Ali to tako neče ostati. Uzalud ga štiti njegova tje lesna garda; jednog če se dana ipak nači netko tko če na onaj svijet poslati tog tupana odrezana nosa, tu karnevalsku masku, tog nadričarobnjaka Čarobnjak sa Sredozemnog mora... Ha, ha! Ali ja sam Bauk Sredozemnog mora... Vidjet čemo...! Mrzim ga kao što ga mrze svi gusari, trgovci robljem: Mezzo-Morte, Simon Dansat, Fabrice Oligliero, brača Salvador, Pedro Garmantaz Španjolac, pa čak i malteški vitezovi, svi, svi... Kako je stekao blagonaklonost Mule Ismaila, marokanskog kralja to je zagonetka! Silni mu je sultan stavio na raspolaganje cvoju zastavu i Maure za tjelesnu gardu. Ali sad je dosta razgovora o tom klipanu. Hočete li probati kebab...? On joj pruži zdjelu s mesnom paštetom začinjenu kiselkastim sjemenkama tamarinde i isprženu na ovčjoj masti

222 223.

1

xxn PRED OČIMA EROSA Markiz d'Escrainville ju je svaki dan pozivao u krmnicu k sebi na večeru. Bio je pristojan koliko god je mogao, vjerojatno zbog toga što bi mu Coriano prethodno očitao bukvicu. Na mahove bi izbijala njegova narav, pa bi je tikao i govorio joj neugodne stvari. A onda bi se opet počeo ponašati kao dobro odgojen čovjek i tako bi lijepo vodio razgovor, da ga je mlada žena vrlo pažljivo i sa zanimanjem slušala. Otkrila je da je vrlo obrazovan, da zna sve istočnjačke jezike i da grčke klasike čita u originalu. Bio je zaista vrlo proturječna ličnost. Dok je u nastupima sadizma mučio svoje robove, prema drugima je bio gotovo očinski pažljiv. Često bi pred njih na kapetanski most dovodio desetak ljupkih crnčiča koje bijaše kupio u Tripolisu. Djeca bi se obazrivo spustila na tlo i prekrižila bose noge, dok su im bjeloočnice blistale u tami. — Zar nisu lijepi? — govorio je d'Escrainville gledajuči ih raznježenim očima. — Znate li da ti mali •divljaci iz Sudana vrijede onoliko zlata koliko teže? — Zbilja? — Oni su eunusi. — Jadni mališani! — Zašto jadni? — Zar nije užasno što su ih tako osakatili? — Koješta! Njihovi vrači to izvode vrlo vješto 1 brzo Potom se rana prelije kipučim uljem i djecu do 224 struka zakapaju u vreo pustinjski pijesak, te tako ostaju sve dok im rana ne zaraste. Postupak je sigurno dobar, jer plemenski poglavice, koji nam ih šalju na obalu, tvrde da ili svega dva posto umire od toga. — Jadni mališani! — ponovi mlada žena. Gusar slegne ramenima. — Vjerujte mi, vama je samilost bezrazložna. Zar ovi ljudožderski mladunci mogu poželjeti bolju sudbinu? Oni (potječu iz užasne zemlje gdje onaj tko umakne lavljim raljama, ne može uteči koplju svog neprijatelja koji če ga živog pojestL Kod kuče su se hranili korjenjem i štakorima. Sad se mogu do sita najesti A kako če tek uživati kod svog budučeg vla snika. Dok su mladi, neče raditi ništa drugo, nego na

stepenicama neke palače igrati triktrak i šah sa sul tanovim sinovima, ili ih pratiti u lov sa sokolovima. Kad odrastu, njihova uloga postaje prvorazredna. Zar se ne sječate iz povjesti da je nekoliko eunuha kru nisano za careve Bizanta? Mnogo njih — a ja ih znam — ima potpunu vlast nad gospodarom koji se sav predao, svoj im užicima. Čut čete za poglavara crnih eunuha kod sultana nad sultanima, za poglavara bije lih eunuha kod njegova brata Solimana, nekog Čatmil-bega, ili za Osmana Ferañija, velikog eunuha Mule Ismaila, marokanskog kralja. Taj je div gotovo hvat visok. Ljudina u svakom pogledu: svirep, pre preden, genijalan. On je i doveo Mulu Ismaila na prijesto pomogavši mu da poubija nekoliko desetaka pretendenata koji su mu stajali na putu. Iznenada mu sine zlobna misao; zastane i počne se smijati: — Da! Da! Vjerujem da čete se ubrzo i sami uvjeriti u moč eunuha na Istoku, lijepa zarobljenice. Anñelika se nasloni na napukli stup po kojem se iskrilo svjetlo Ciklada. U ruci je gnječila struk bosiljka. Maloprije, kad je prolazila kroz selo, u susret joj je došao pravoslavni pop s kamilavfcom i crnim, velom na glavi i 225 15 Neukrotiva Anñelika pružio joj u znak dobrodošlice ovu mirisavu grančicu. Jadan je bezazleni starac nastojao svoju pastvu zaštititi od gusarskog nasilja. Pokušavao je pobuditi razumijevanje ibar kod mladog, plavokosog gusara koji se na obalu iskrcao s mornarima zlikovačka izgleda. Možda če se on smilovati jadnim nesretnicima...? Escrainville ga je, meñutim, bez puno predomi-šljanja ščepao za bradu i bacio na tlo, a onda ga, psujuči na grčkom, još izudarao nogama. — Bogohulniče! — kriknula je Anñelika. Pop je pružao mršave ruke prema njoj i obasuo je bujicom riječi. MarMz se grohotom smijao. — Misli da ste mi sin i zaklinje vas ljubavlju što je gajim prema vama da se zauzmete za njegove dvije kčerke. Ha, ha, ha! Smješnije stvari još u svom životu nisam čuo. — A ako bih vas za to zamolila? On joj je preko starca dobacio dug, neodreñen pogled.

— Udaljite se — rekao je. — Ne miješajte se u ono što mi ovdje činimo. Ona se okrenula od žalosnog prizora kakvih se dosad več nagledala. Otkad je ozdravila, Coriano je zahtijevao da siñe s broda prilikom svakog pristajanja. Tvrdio je da če se na svježem zraku bolje oporaviti. Kao da ga nije bilo dovoljno na palubi broda! Ali je Coriano bio nepopustljiv. Tražio je da izlazi i da se kreče. Kad je prvi put bojažljivo stala na obalu, iznenadila se što pod nogama osječa čvrsto tlo. Bijaše se udaljila iz sela ostavivši razbojnike koji su se cjen-kali pri kupovini. U sjenci jednog hrama, meñu krhotinama snježnobijelih srušenih kipova, našla je toliko željenu samoču. Struk bosiljka odisao. je mirisom ove izmučene zemlje. Ovdje nije bilo ni stabla ni grma; sve samo siromaštvo, i pustoš, a ipak vječni sjaj. Nije bilo vode, ali je zato bilo u obilju pjesničkog nadahnuča zahva226 ljujuči kojem su legenda i bajka ovdje uhvatile korijena za vječna vremena. S uzvisina je odjekivalo piskavo dozivanje pastira, dok je Savarv, naoružan svojim drvenim, češlje-vima, veselo Skakutao poljem u potrazi za kozama i jarcima. Večeras če opet donijeti uobičajenu količinu ladanuma. Večeras če žene opet doči na obalu, plakat če, oupat če svoje sdijede kose i posipati se pepelom. Ona zatvori oči. Miris biljke ju je poticao na sanjarenje, a sunce joj je davalo volju za život... Na nekoliko koraka od nje stajao je marim d'Escrainviille i promatrao je. Oslonila se o taj bijeli stup ljupko i mladalački, lice malo spustila pod tajnom plavom kosom, usne priljubila uz zelenu grančicu, vjeñe sanjalački oborila, i on morade sebi priznati da nije ravnodušan prema dvostrukoj čari (koju joj. je podavalo muško odijelo što ga je tvrdoglavo nosila. Da je bila obučena u haljinu, previše bi ličila na „onu drugu". I on bi je na kraju morao ubiti. Jer, bila ibi. previše ženstvena, previše zavodljiva i povrh toga previše nezaštičena. Neizvještačena, u starom jahačem kaputu čiji ovratnik nije skrivao njen gipki vrat, posjedovala je posebnu, samo njoj svojstvenu draž što se uklapala u mrtvilo i čeznutljivost kojom su odisala ova mjesta gdje su nekoč dolazili efebi da se ljube. Anñelika osjeti na sebi pogled, podigne oči i nagonski uzmakne. On je pogleda zapovjednički. — Doñi.

Ona mu se približavala bez žurbe, kotrljajuči vrhom papuče kamenčiče na stazi. Ispod srebrne kopče, kojom su joj na koljenima hlače bile stisnute, vidjeli su se obli i pocrnjeli listovi. Corianova se upornost pokazala opravdanom. Zarobljenici su se obrazi zaokružili, a put opet postala svježa i zagasita. 15* 227

uoa(y >)euzo o6alu ezejj Escrainville je uhvati za mišicu i,-nagnuvši se nad nju, reče podrugljivo: — Veseli se, sine dragi! Popove kčerke, znaš... ? Ostavili smo ih u njihovoj neimaštini -.... Ona ga pogleda ne vjerujuči da govori ozbiljno. U sivim gusarovim očima, koje su bile sasvim blizu njenih, opazila je neuobičajen sjaj. Ona procijedi kroz zube: — .To mi je drago. Nije krio da je popove kčerke poštedio samo njoj za ljubav. Povukao ju je na stazu i penjao se s njom uz strmi brežuljak koji. je stršio nad morem. Ona je kroz rukav osječala kako mu;dilan gori, a on sav lagano drhti. — Što me gledaš kao da ču te pojesti! — reče on. — Zar me smatraš čudovištem? — Ne, nego onim što jeste. — A to je? — Baukom Sredozemnog mora. Činilo se da je zadovoljan ovim odgovorom, pa joj jače stisne mišicu. Bijahu stigli gotovo na sam vrh otoka odakle je usidreni Hermes na .blistavom morskom zrcalu izgledao kao lijepa igračka. —. Sad zatvori oči — reče Escrainville. Anñelika se naježi. Kakvu okrutnu igru sad opet smišlja? On se začudi njenu ustrašenom pogledu. — Zatvori oči, jogunice. Da bi bio sigurniji, pokrije joj rukom vjeñe. i povuče je još malo dalje. Zatim.makne ruku; Dok joj je njegova ruka klizila niz lice, imala je osječaj da je netko miluje. — Gledaj! — Oh! Stigli su <na zaravanak s kojeg su se uzdizale ruševine hrama.

Tri snježnobijele stepenice vodile su do trijema čije su 'raspucale pločice zarasle u nisko bilje. Ovdje, meñu grmovima divlje maline s žutim i ružičastim bobicama, puklo je pred očima čudo: dva dugačka niza. netaknutih kipova koji su se u svoj 228 svojoj neokaljanoj ljepoti vinuli s postolja uvis^ nepomičan ples kamena kojem je usijano nebesko plavetnilo udahnulo dušu. — Šta je to? — prošapče Anñelika — Boginje. On ju je laganim korakom vodio kroz mramornu aleju, pored nasmiješenih boginja koje su prema njima pružale svoje nježne ruke, pored sjetnog, božanskog skupa kojemu je, zaboravljenom na planini, miris maline zamjenjivao tamjan, a dah mora žrtvenu molitvu. U svom zanosu Anñelika nije ni opažala da njegova nuka još uvijek počiva na njenu ramenu. Na žrtveniku pri kraju aleje, pod udarom vjetrova, stajao je dječak, pobjedonosni mali bog s razapetim, lukom, ljupko djetešce od bijelog kamena i pozlate. — ETOS! — Kako je lijep! — klikne Anñelika. — To je bog ljubavi, zar ne? — Da li vas je kad pogodio svojom strelicom? Gusar se.bijaše odmaknuo od nje. Vrškom biča lupkao je nervozno po svojim čizmama. Anñelika osjeti kako se opčinjenost rasplinjuije. Ona ne odgovori, nego ode u potragu za sjenom i nasloni se na postolje vitke Afrodite. — Mora da ste neobično lijepi kad., ste- zalju bljeni — nastavi on poslije duge šutnje. Izgledao je satrven. Pogled mu odluta s boginja na Anñeliku, ali ona nije znala s njegova lica pročitati što ga muči. Šta je time htio postiči.,.? — Zar ti sebi umišljaš da si. mi svojom nadmenošču ulila strahopoštovanje i da te zato večerom ne dolazim krotiti kako to zaslužuješ? — reče zajedljivo. — Dovoljno si uobražena, da tako misliš, ali se grdno varaš. Nije to razlog. Ne postoji rob koji. bi mogao nametnuti svoju volju Bauku Sredozemnog mora. Stvar je u tome što mi je dosadilo slušati izraze tvoje mržnje i trpjeti ogrebotine tvojih noktiju. S vremena

na vrijeme to može pustolovini dati čari, ali kad dulje 229

SiVA o6a(u potraje, onda čovjeka umara. Zar se ne bi mogla sa mnom ophoditi malo ljubaznije? Ona mu dobaci leden pogled koji on nije vidio, jer je u meñuvremenu stao koračati amo-tamo. Čizme su mu odjekivale po mramornim pločama i njihov je ravnomjerni bat prigušivao piskut cvrčaka. — Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljublje ni — ponovi on muklo. — Kad samo pomislim kako vam je bilo lice one večeri kad ste zabačene glave i Patvorenih, očiju ležali na mojim rakama, a vaše po luotvorene usne šaptale: „Ljubavi moja!" Odgovarajuči na njen zbunjeni izraz lica, nastavi: — Vi se ne sječate. Bili ste bolesni, buncali ste. Ali ja neprestano mislim na to. Ono me lice opsjeda. Mora da ste neobično lijepi u zagrljaju čovjeka kojeg ljubite. On ise zaustavi i podiže pogled prema malom bogu Erosu, dok su mu oči blistale zanosom. — Htio bih biti taj čovjek — reče. — Htio bih da me volite ...! Anñelika je očekivala svaku drugu želju osim ove. — Vas voljeti? Vas! — cikne ona. To joj se učini toliko nemogučim da je prsnula u smijeh. Zar on ne zna da je gusar, zločinac, bezdu-šan mučitelj? I on želi biti voljen...! Njen smijeh se prospe i zatitra u tišini pustog mjesta. Dugo je odjekivao piskavo i podrugljivo, dok ga konačno vjetar nije odnio. ... Vas voljeti? Vas...? Markiz ñ'Escrainville bijaše pobijelio kao kamen. Priñe AnñellM i udari je. Mlada žena osjeti u ustima slankast okus krvi. On je ponovo izudara i ona mu pade do nogu. Iz uglova usana tekla joj je krv. — Taj smijeh! — zaurla on. Hvatao je ustima zrak 'kao da se gušio. — Droljo f Kako si se samo usudila! Gora si

od one druge! Gora od svih drugih! Prodat ču te! Prodat ču te razvratnom paši, bazarskom trgovcu, Mauru, grubijanu koji če te uništiti... I nikom više 230 nečeš pokazivati? zaljubljeno lice.. Ja ti to zabranjujem ... A sad se gubi! Gubi se! Neču da sebi natovarim na grbaču Coriana i svoje ljude Gubi se dok te nisam udavio...! Sutradan se brod usidrio pred Santorinom. Markiz ñ'Escrainville izañe iz svoje kabine gdje je več dva dana ležao satrven i obavljen dimom hašiša. — Ipak si me doveo kud si htio, prokleti žoha ru — vikao je pun mržnje na Savarvja. — Pitam se 'šta možeš nači na ovim grebenima, na ovom kame nju. Oči mi iispadoše gledajuči, ali ja ne vidim vdše koza nego drugdje, čak bih rekao da ih je i manje. Jao tebi ako si me varao, stara lisico! Gospodin je Savarv tvrdio da če žetva ladanuma prevaziči sva očekivanja, ali gusar ostade nepovjerljiv. — Pitam se kako ti tvoji jarci uopče mogu doči do te tvoje smjese. Dokle oko dopire, ne vidiš ni sta bla, ni grma. To je bilo tačno. Santorin, nekadašnja Thera, razlikovao se od ostalih otoka. Bio je čudo prirode, okomita litica, visoka tristo hvati, koja je tu stršila ?poput čaše raznobojnog napuljskog sladoleda i otkrivala tajnu svog postanka: kroz slojeve smeñih stijena, crne okamenjene lave i crvene zemlje tekle su bjeličaste žile plavučca i svjedočile da je ovaj čudni otok samo unutarnja strana vulkanskog kratera čije je žarište more poplavilo. Otok Therasia, što se dizao iz mora sučelice ovom sačinjavao je drugi dio tog kratera. Podvodni je vulkan, uostalom, još uvijek radio. Stanovnici su se žalili na česte potrese koji su im rušili kučerke od nepečene cigle i vapna, i naglo iz mora izbacivali vulkanske otočiče koji bi iduči udar opet zbrisao. S one strane nadsvoñenih kučica u luci stepena-sta je staza vodila na vrh otoka. Na njemu ise smjestila vjetrenjača s tankim crvenim i zelenim krilima, a pored nje ruševine. 231

Poslije krače šetnje Anñelika sjedne u hladovinu drevnog vježbališta grčkih mladiča, meñu mlade, nepomične plesače. Na zemlji pored nje, pomiješane sa šljunkom, ležale su jedna slomljena mišica i jedna šaka s

tankim prstima. Taj je ljupki predmet, ta dječačka ili mladička ruka bila teška kao da je na sebi nosila teret prohujalih stolječa. Anñelika je pokuša podiči, ali joj to ne poñe za rukom i ona sjedne u sjenu jednog bacača dMca. Još je na sebi osječala jučerašnje udarce. Tuga je potpuno svlada. Pomisli na pokušaj bjekstva u unutrašnjost, ali se odmah i obeshrabri pogledavši škrtu prirodu otoka. Malo zatim začuje zvonjavu praporaca, a na stazi se pojavi gospodin Savarv u pratnji svojih neizbježnih koza i jednog Grka s kojim je prijateljski čavrljao. Učenjakovo je lice blistalo. — Dozvolite da vam predstavim Vasosa Mifcolesa, gospoño! — reče on. — Sta mislite o ovom lije=pom momku? Anñelika nije pokazala koliko je razočarana. Ona se več često divila ljepoti grčikih muškaraca od kojih su neki naslijedili ljupkost i snagu efeba Što su tu oko nje plesali svoj kameni ples. Ali u ovog mladiča ni traga tim svojstvima, naprotiv, činio joj se izrazito zakržljao. Čak su mu lukavo lice, zaraslo u smeñut rijetku bradu, i mršava, malo pogurena leña imali neke sličnosti sa starim Savarvj em. Anñelikine oči blud jele su s jednog na drugog. — Da, da, pogodili ste — reče Savarv očaran — to mi je sin. — Vaš sin, gospodine Savarv! Zar vi imate djece? — Imam ih svuda po Levantu — odgovori starac raširivši ruke — He, he! Sta čete, kad sam se prije trideset godina po prvi put iskrcao na otok Santorin, bio sam mlañi i čiliji nego danas, mali Francuz kao i svi Francuzi: siromašan, ali sklon ljubavnim pusto lovinama. Ispričao je kako je, prošavši ovuda petnaestak godina "kasnije, sa zadovoljstvom ustanovio da mu potomak na CMadima postaje izvrstan ribar. Tako232 ñer je tada obitelji Mikoles, koja je svjetskom putniku iskazivala takvo strahopoštovanje kao da je glavom veliki Odisej, povjerio na čuvanje čitavo bure mineralne mumije koju je uz opasnost po život bio donio iz Perzije. — Možete li ocijeniti, gospoño, šta to znači? Čitavo bure! Sad smo spašeni. Anñeliki nije baš bilo jasno zašto i kako bi im slabašni izdanak malog pariškog ljekarnika mogao biti od velike pomoči u borbi protiv razbojničke

družine. Ali je Savarv bio pun pouzdanja. Bijaše našao saučesnike. Vasos i njegovi ujaci doči če za njima na Kretu i donijeti bure s „mumijom". A onda če se u kraljevstvu robova zbiti veliki dogañaji! 23? . llL xxin DOLAZAK NA KRETU U TAMNICI S OSTALIM ZAROBLJENICIMA Hermes se več nekoliko sati blago ljuljao pred Icretskom lukom. Svjetlo se (pojačalo. Drečave su 'boje stalno čovjeka podsječale da se nalazi na Istoku. Povjetarac je s kopna donosio zadah vrelog ulja i mladih naranača. Tlo se uz obalu i u udubinama uličica crvenjelo. Ružičasta prašina prekrivala je cijeli grad i mletačke zidine fcoje su nosile još svježe tragove zadnjih iborbi za Kretu, nekoč krščanski, sada muslimanski otok. Prisustvo njegovih trenutačnih gospodara očitovalo se u vitkim minaretima koje su poput velikih bijelih sviječa rasijali meñu zvonike i kupole grčkih i mletačkih crkava. Još čim su stigli, Escrainville bijaše uzeo čamac i otišao na kopno. Anñelika je s palube promatrala toliko željeni grad, cilj njena nerazboritog putovanja. Od drevne Krete, domovine Minotaura i strašnog labirinta, ostala je Kandija, nezasitan i bučan grad, moderan labirint gdje su se miješale sve rase, jer je, buduči na jednakoj udaljenosti od azijskih, afričkih i evropskih obala, bio njihov gordijski čvor. Meñutim, jedva da se vadio koji Turčin. Kad je gusarska fregata razvila zeleno-Jbijelu zastavu toskan-skog vojvode, s vrha jedne tvrñavo odgovoreno je 234 crvenom otomanñkom zastavom s bijelim polumjesecom. Time su (bile završene sve formalnosti oko posjete. Dvadesetak galija i ratnih laña, kao i nekoliko čamaca i jedrenjaka bilo je u luci na sidrištu ili vezano uz obalu. Anñelika primijeti kitnjastu, novu novcatu malu galiju s deset sjajnih topova. — Je li to francuska galija? — ponada se ona Sjedeči kraj nje s kišobranom meñu nogama, Sa-

vary rastreseno pogleda preko. — To je malteška galija, što možete zaključiti po zastavi s bijelim krtižem. Malteško je brodovlje meñu najljepšim na Sredozemnom moru. Kristovi su vitezovi vrlo bogati. Uostalom, šta biste vi, kao zaro bljenica, i mogli očekivati od Francuza na Kreti... ? On joj objasni da je Kreta, bila grčka, francuska, mletačka ili turska, uvijek ostala ono što je stolječima bila: pribježište krščanskih gusara kao što je Aleksandreta utočište otomanslklih, a Alžir berberskih. Osloboñeni plačanja carine turskom namjesniku, razbojnički Sšrodovi pod toskanskom, napuljskomi malteškom, sicilijanskom i portugalskom zastavom koja često štiti najgore primjerke krščanskog roda, uporno dolaze u Kandiju da bi tu trgovali. Anñelika je promatrala robu nabacanu na obali ili u čamcima: bilo je tu tkanina, ribe, bačava s uljem, brda lubenica i dinja, ali se ti. proizvodi ni po količini ni po raznovrsnosti nisu mogli usporediti s mnoštvom robe u svakoj drugoj trgovačkoj luci. Osim toga, činilo se da je robe premalo u odnosu na tolik broj brodova u luci. — To su večinom ratni brodovi — nastavi Anñeiika. — Šta rade ovdje? — A šta mi radimo ovdje? — reče Savarv dok su mu se oči fcrijesile. — Pogledajte malo bolje te lañe; spremišta su im zatvorena, dok ih trgovački brod, koji vozi pravu robu, mora obično otvoriti kad stigne u luku. Vidite li pojačanu stražu na palubama? Sta ona čuva? Najskupocjeniju robu. 235 Anñeldka nije mogla savladati drhtavicu. — Roblje? To su, znači, sve sami trgovci ro bljem ... ? Savary joj ne odgovora, jer je neki bijedni čamac upravo sebi krčio put do Hermesa. Evropljanin u šeširu, s otrcanim perjem i u prljavom odijelu stajao je na pramcu istakavši majušni barjačUč, ne veči od maramice: zlatne ljiljane na srebrnoj podlozi. —' Francuz! — poviče opet Anñelika koja se unatoč zajedljivim učenjakovim obavještenjima, nadala da če nači saveznike meñu svojim' sunarodnjacima. Putnik u čamcu ju je čuo i poslije izvjesnog pre-domišljanja dotakne šešir u znak pozdrava.

— Da li je Escrainville na brodu? — poviče. Pošto se nitko nije potrudio da mu odgovori, on se uspentra po visečoj ljestvici Malobrojni se mor-iiari na straži nisu ni osvrnuli na nezvanog gosta, nego su i dalje igrali karte i terskali sjemenke suncokreta kao da se ništa nije dogodilo. — Pitam da li1 vam je gospodar tu! — navalji vao je došljak i postavio se pred jednog stražara. — Možda čete ga nači u luci — odgovori mu drugi nehajno. — Je li ostavio kakve omote za mene? — Ja nisam brodski skladištar — odvrati mor nar, ispljune ljusku d opet se udubi u igru. Čovjek ljutito protrlja neobrijano lice. Ellis se pojavi iza neke pregrade. Ona mu se ljubazno nasmiješi, zatim ode do Anñelike i prišapne joj: — To je gospodin Rochat, francuski konzul. Zar ne bi s njim pokušala razgovarati? On bi ti mogao pomoči... Donijet ču vam_ francuskog vina. — Oh, sad se sječam! •*- reče Anñelka. — Go spodin Rochat! Taj čovjek vodi moje konzularne po slove u Kandiji! Možda če moči nešto učiniti za mene. U meñuvremenu se i gospodin Rochat približio pošto je razabrao da mladič na. krmi uopče nije mladič, nego žena u jahačem odijelu. 236

— Vdim da je mom starom drugaru Escrainvilleu sreča i dalje naklonjena. Dozvolite da se pred stavim, lijepa putnice: Rochat, konzul francuskog kralja na Kreti. — A ja sam — odgovori ona — markiza du Plessfe-Belliere, počasni konzul francuskog kralja na Kreti. Na licu gospodina Rochata odražavali su se najraznovrsniji osječaji, od zaprepaštenja i nevjerice do zabrinutosti i nepovjerljivosti. — Zar niste za mene čuli onda kad sam kupila to zvanje? — upita Anñelika blago. — Jesam, gospoño, aM mi ne smijete zamjeriti što sam se toliko iznenadio. Pod pretpostavkom da ste zaista markiza du Plessis-Belliere, šta vas je mo glo navesti da dolutate ovamo? Volio bih imati do

kaze za vaše tvrdnje. —• Morat čete se zadovoljiti mojom iiječjUj gospodine, Cim nas je zarobio, vaš mi je „drugar", mar-kiz d'Escrainville, oduzeo sve isprave, uključivo i potvrde o mom zvanju ... — Razumijem...! — reče diplomata jadnog iz gleda mjereči sad več drukčije nju i starog Savaryja — ukratko, vi ste... prisilni gosti mog dobrog prija telja d'Escrainvillea? — Da, a ovo tu je gospodin Savairv, moj dvorski upravitelj i savjetnik. Savary se odmah snašao. — Ne gubimo dragocjeno vrijeme! — izjavi on. — Gospodine, predlažemo vam zaključenje jednog posliča koji bi vam u najkračem roku mogao doni jeti sto livara. Rochat progunña da ne shvača kako bi zarobljenici mogli... — Ovi su zarobljenici u mogučnosti da vam u roku od tri daia priskrbe sto livara ako im sad od mah pružite malu, malu pomoč. Činilo se da se konzularni predstavnik bori sa svojom savješču. On poravna izgužvani čipkani na-prsnik. 237 Elis donese i stavi pred njih pladanj s vrčem i nekoliko čaša, zatim nestane poput savršene služavke. Dobivao se dojam da njeno držanje prema Anñe-liki učvrščuje kod Rochata vjerovanje da nema posla s običnom robinjom, nego s gospoñom iz gornjih staleža. Pošto su izmijenili nekoliko riječi o zajedničkim znancima, činovnik uopče više nije sumnjao u Anñelikine izjave — ali ga je to dovelo u vrlo nezgodan položaj. — Strašno mi je žao, gospoño. Pasti u ruke d'Escrainvilleu, to je najgore što vam se moglo dogoditi. On je ženomrzac i kad odluči da če se nekoj ženi osvetiti, nije ga lako od toga odvratiti. Ja lično ne mogu učiniti ništa. Trgovci robljem ovdje uižvaju grañanska prava i, kako poslovica kaže, „plijen pripada gusaru". A ja ne posjedujem nikakvu moč, ni novčanu ni upravnu. Ne očekujte od mene da ču se suprotstaviti namjerama markiza d'Esorainvillea, niti da ču staviti na kocku ono malo koristi što mi je donosi zvanje otpravnika konzularnih poslova. Ne praštajuči dotjerivati pohabanu odječu i gledati vrh ponošenih cipela, on prigušeno i uzbuñeno uze opravdavati svoj postupak. Bio je najmlañi sin u grofovskoj, ali siromašnoj obitelji de Rochat i, kad je navršio osam godina,

poslali su ga na „učenje jezika" u „koloniju" na Levantu. To je. bio zavod za siromašnu plemičku djecu koja su tu učila jezik i običaje zemlje, i osposobljavala se za zvanje konzularnog tumača. On je, dakle, odrastao u francuskoj četvrti Carigrada, pohañajuči povremeno tečajeve korana i igrajuči se sa sinovima paša. Tu je i upoznao Escrainvillea koji je isto tako „učio jezik". Skupa su završili školovanje. Mladi je EscrainviHe započeo kao kolonijalni činovnik i sjajno napredovao sve dok. se nije zaljubilo u prekrasnu ženu kraljevog ambasadora u Carigradu. Ova je imala ljubavnika koji se davio u dugovima. Da toi ih platila a da to ambasador ne sazna, namliguša Se obratila mladom d'Escrainvilleu i zamolila ga da krivotvori brojke na priznanicama. Očaran njome, on je to učinio. 238 Naravno, kad se stvar otkrila, platio je on. Ljepotica je sve poricala i tome još nadodala nekoliko sitnih kleveta kako bi ga dokraja upropastila. Bila je to otrcana, svakodnevna pripovijetka, ali je d'Escrainville ipak izgubio glavu. Prodao je svoje zvanje, kupio mali brod i počeo gusariti za vlastiti račun. No u usporedbi sa svoj ion vršnjakom čini se da je odabrao bolji put. Rochat se, naime, trudio da se uspne po diplomatskoj ljestvici, ali se zapetljao u šumi zvanja i položaja koje su dvorani u Versaillesu jedan drugom prodavali i preprodavali. Jedino je znao da ga pripadaju predstavnički troškovi u visini od dva i po posto od vrijednosti prometa francuske robe na Kreti. Meñutim, več četiri godine ni Trgovinskoj komori u Marseiju, ni ministru Colbertu ne pada na pamet da mu plate ove zaostatke koji vjerojatno idu u džep novom ili novoj korisnici zvanja. — Ne prikazujete li vi stvari namjerno gorima nego što jesu? — upita Anñelika. — Opasno je op tuživati kralja i ministra! Nepravedno je činiti ih odgovornim. Zašto niste uzeli čitav svoj predmet i otišli u Versailles? — Nisam imao sredstava za to. I još moram biti sretan što me Turci puštaju na miru. Ako mislite da pretjerujem, onda ču vam reči da se jedan mnogo viši činovnik i s boljim vezama od mene, naš amba sador u Turskoj markiz de la Haye, zbog dugova na lazi u carigradskom zatvoru, naprosto zato što ga več godinama ministar ne plača. Vidite, dakle, da se sam moram snalaziti. Imam ženu i djecu, do ñavolal On zaključi uzdahnuvši: — Ipak sam voljan izači vam u susret, ukoliko

se time neču zamjeriti, markizu. Šta mogu za vas učiniti? — Dvije stvari — izjavi Savarv. — Prvo: pro nači u ovom, vama dobro poznatom gradu arapskog trgovca Ali-Mehtuba koji ima nečaka po imenu Mohameda Rakija. Treba da ga zamolite neka se, ako želi učiniti Proroku ugodno djelo, nañe na kretskoj obali u času kad brod francuskog gusara bude iskr23$ \3S1

čavao tovar i vjerojatno na dražbi prodavao dio svojih robova. — To mogu- bez daljnjega —. prihvata Rochat 5 olakšanjem..—.Mislim da čak znam gdje taj trgo vac stanuje. Ali je mnogo mučnije bilo provesti drugi dio na-misli. Savarv je, naime, zatražio da mu kraljev predstavnik <tu na licu mjesta istrese svoju kesu ;s nekoliko bijednih cekina. Poslije izvjesnog opiranja, on je i na to pristao. -7- Nego recite mi kad če mi mojih četrdeset cekina donijeti sto Hvara... A kako zapravo stoji stvar s prodajom mojih spužvi u Mars. elju? JEscrainvaUe mi je osim toga bio obečao da če ma.-dopremiti bačvu banjulskog vina. Gdje je bačva? Anñelika i Savarv nisu o tome ništa znali — To mi je žao! Ali nemam vremena da čekam domačina. Kad ga vidite, recite mu da je njegov drug bio ovdje i da bi želio vidjeti novac od svojih spužvi i obečano burence banjulskog vina... ni ra dije ne, nemojte mu ništa govoriti. Bolje je da ga ne obavijestite o našem razgovoru. Nikad se ne zna.... — Na istoku desnica nikad ne smije znati što čini ljevica — pouči ih Savarv. — Da,.., A pogotovo ne smije naslutiti da sam vama, zarobljenicima, posudio novaca... Kakva mi je to briga! Pitam se neče li mi moja velikodušnost

još donijeti neprilike. Moj je položaj i bez toga več dosta zamršen i težak. Sta mogu.....! On ode ne ispivši vino, toliko su ga uznemirivale misli kojima se predao i opasnosti kojima se izlagao. Kad su navečer robovi iskrcani u luci, pored gata je čekao Arapin u dugačkoj haljini. AnñeMka je stupila na tlo u pratnji jednookog Coriana, a Savarv je udesio da ide tik iza njih. On iznenada turne šaku cekina Corianu u ruku. — Odakle ti taj novac, stari gade? — promrmlja razbojnik.

— Ako ti i kažem, nečeš se time obogatiti, a niti bi ti donijelo koristi da to ispričaš svom gazdi — prišapne mu ljekarnik. — Pusti me da pet minuta porazgovorim s onim Arapinom, a ja ču ti poslije dati još toliko novaca. — Misliš se s njim dogovoriti o bijegu? — Kad bi tako i bilo, od kakve ti je to važnosti? Nečeš od prodaje mog starog kostura dobiti ni tri deset cekina, koliko sam ti upravo dao. Coriano rukom odvagne novčiče, razmisli trenutak da li ljekarnik ispravno rasuñuje, zatim se okrene i svu svoju pažnju posveti razvrstavanju svoje robe: stari i nemočni u jedan čošak, snažni muškarci u drugi, mlade i lijepe žene posebno, i tako dalje.. Savairv bijaše dokaskao do Arapina. Malo poslije se vrati i prišulja Anñeliki. — Taj je čovjek zbilja Ali-Mehtub za kojeg ste čuli, i on zaista ima nečaka Mohameda Rakija, ali taj živi u Alžiru. Njegov se ujak, meñutim, sječa da mu je nečak u Marselj išao po nalogu nekog bijelca u čijoj je službi bio dugo vremena u Sudanu, a koji je bio učenjak i tamo proizvodio zlato. — A kakav je bio taj čovjek? Može li ga opisati? — Ne uzbuñujte se. Nisam ga na brzinu mogao pitati tolike ipojedinosti. Ali vidjet ču se s njim opet večeras ili sutra i onda čemo opširnije razgovarati. — Kako čete to izvesti? — To je moja stvar. Ništa ne brinite.

Coriano tih razdvoji. Anñeliku pod jakom pratnjom odvedoše u francusku četvrt grada. Noč se spuštala, a iz kavana koje su se otvarale na ulicu, dopirali su zvuči flaute i defa. Kuča, u koju su ušli, izgledala je kao mala tvrñava. Tamo ih je čekao Escrainville u poluevropskom ambijentu gdje su pored lijepog pokučstva i portreta u pozlačenim okvirima stajali dstočnjački divani i obavezna nargila. U prostoriji se osječao miris hašiša. On je pozove na kavu, po prvi puta poslije dogañaja na otoku boginja

240 16 Neukrotiva Anñelika 241

— Dakle, ljepotice moja, stigli smo u luku. Za nekoliko če se dana ljubitelja lijepih djevojaka, koji su riješili platiti svaku cijenu da bi došli u posjed rijetkog predmeta, moči diviti svim pojedinostima vaših oblika. A mi čemo im za to dati dovoljno vre mena, vjerujte mi! — Vi ste prostak — reče Anñelika prezrivo. — Ali mislim da ipak nečete imati toliko drskosti da me prodate... i to da me prodate golu! Gusar prasne u grohotan smijeh. — Sto više vaše golotinje pokažem, to ču vjerojat nije postiči cijenu od dvanaest tisuča pijastera. Anñelika poskoči, a oči joj sijevnuše. — Ne, to se neče dogoditi — poviče. — Nikad neču dozvoliti tu sramotu. Ja nisam robinja. Ja pri padam francuskoj plemičkoj obitelji Nikad, nikad to neču dozvoliti. Samo pokušajte sa mnom tako po stupati ... Stostruko ču vam se odužiti što ste na to samo i pomislili. — Bezobrazndce! — rikne on i zamahne bičem. I opet se umiješa jednooki pomočnik.

— Pustite je, gospodaru. Nagrdit čete je. Nema smisla da se uzbuñujete. Kratkotrajan boravak u če liji več če je naučiti pameti. Ali markiz d'Escrainville nije bio pristupačan razlozima, pa ga njegov pomočnik nemilice gurne, a bjesomučnik se sruši na, divan i ispusti bič koji pade na pod. Zatim Coriano htjede uhvatiti Anñeliku za mišicu, ali se ona istrgne rekavši da može i sama hodati. Nikad joj nije 'bio simpatičan ovaj tip dlakavih ruku, plavo istetoviranih kao u divljaka. Njegova je vanjština suviše rječito govorila tko je i što je: razbojnik najniže vrste, s onim svojim crnim povezom preko oka i crvenom, izblijedjelom maramom na masnoj kosi koja mu je u uvojcima padala niz neobri-jano lice. On slegne ramenima i povede je kroz hodnike i hodničiče stare kuče napola tvrñave, napola karavan-saraja. Pošto ju je potjerao niz kamene stepenice, on se zaustavi pred teškim srednjovjekovnim okovanim vratima, izvuče svežanj ključeva i otvori škripave brave. — Uñite! Mlada je žena neodlučno stajala na pragu mračne rupčage. On je gurne cereči se i zatvori za njom vrata. Sad je bila sama u tamnoj čeliji koja je svjetlo dobivala samo kroz mali prozorčič prekriven rešetkom od gustih, unakrsnih željeznih sipki. U ovom zatvoru nije bilo čak ni slame, a čitav se namještaj sastojao od tri debela lanca pričvrščena za zid i sa željeznim alkama po sebi. Taj je grubijari bar nije okovao. — Boje se da če me „nagrñiti". Ramena su joj gorjela tamo gdje je bič dohvatio. Ona se gpusti na nabijenu zemlju. Bar če moči razmišljati, ako ne okružena udobnostima, a ono bar u miru. Unutarnje spokojstvo prevladalo je u njoj zahvaljujuči dobroj vijesti koju joj Savary bijaše pri-šapnuo u vezi s arapskim trgovcem Ali-Mehtubom. Ovaj je imao nečaka Mohameda Rakija. Nečak je ujaku pričao o bijelcu koji je tražio zlato u Sudanu i po čijem nalogu bijaše .putovao u Marselj. Anñelika je u sebi doslovce ponavljala Savarvjevo izlaganje i iz njega crpila nadu. Nije se mogla varati. Iako su dogañaji poprimili najgori obrat, dobro je učinila što je došla na Kretu, jer se uhvačena nit nije prekinula, a nada na kraju, puta i dalje svijetlila. Meñutim, ne treba se suviše zanositi Na neki opipljiv ?uspjeh u svojim traganjima morat če još dugo čekati. Kada i gdje če se sastati s Ali-Mehtubovim nečakom? Nije znala čak ni kako bi se mogla dočepati slobode i da li joj, zaista, nije namijenjena užasna sudbina haremske robinje.

Unatoč brigama mora da je čvrsto Zaspala, jer je, kad se [probudila, kraj sebe našla bakreni pladanj s turskom kavom zamamna mirisa, ušečerenim pista-čima i medenim kolačem. Sve je to odavalo brižnu žensku ruku, a kad je otkrila dugačak smotak satkan.

242 243 od biljnog vlakna — hasuru slobodne robinjice Ellis, Anñelika shvati kome to duguje. Upravo je dovršila doručak kad. u podzemnom hodniku odjeknuše glasovi, koraci se približiše, zasun i ključ zaškripaše, a jednoolki čuvar robova grubo ugura dvije žene od kojih je jedna bila .pokrivena koprenom. Obadvije su prodorno vikale živo negodujuči na turskom. Njihov dm je tamničar uzvratio mnoštvom psovki na. istom jeziku, a kad je spustio zasun, čulo se kako se kunuči uñaljuje. Obje se žene ščučuriše u kutu čelije dobacujuči Anñeliki ustrašene poglede. Kad su razabrale da je to žena, one se kao dvije male glupače zasmijaše. Anñelika se u meñuvremenu več bila privikla na polumrak. "Vidje da žena s koprenom ima na sebi široke nabrane hlače, bluzu od crne svile i kaputič od baršuna. Na bujnoj joj je crnoj kosi, još tamnijoj zbog kaniranja, počivala plitka crvena baršunasta kapa koja joj je pridržavala veo preko lica. Ona ga podigne, pošto je sad več znala da ono tamo nije muškarac. Imala je oči poput gazelinih i dugačke trepavice. Bila bi krasotica da je nije kvario velik, stršeči nos. Oko vrata je nosila zlatni lančič. Posegne za zlatnim križičem koji je visio na njemu, poljubi ga i prekriži se s desna nalijevo. Pošto je (Dopratila učinak ovog svog pokreta na Anñeliku, ode i sjedne do nje, i na Anñelikino veliko iznenañenje stane govoriti francuski, doduše meko i nesigurno, ali potpuno ispravno. Bila je Jermenka iz Tiblisa s Kavkaza, pravoslavne vjere, a francuski je naučila od isusovca kojd je podučavao nju i njenu ibraču. Predstavila je i svoju plavokosu drugaricu, Moskovljanku koju su Turci zarobili kod Kijeva. Anñelika ih upita kako su pale u ruke markizu d'Escrainvilleu. One su ga jedva poznavale, jer su tek nedavno ovdje iskrcane, a došle su preko Erzeruma i Carigrada, te Bejruta u Siriji gdje su prilikom duljeg zadržavanja

mnogo toga pretrpjele. Obadvije su bile presretne što su na Kreti, jer su znale da se ovaj put neče s njima postupati kao sa stokom i da 244 neče biti gole izložene na javnom trgu, nego da če •kao „vrijedna roba" biti predmet nadmetanja iza zatvorenih vrata. Anñelika ju je zjbunjeno gledala i slušala. Ovu su gospoñicu, dakle, mjesecima i mjesecima vodili i golu izlagali po bazarima na Levantu, a da joj nitko nije skinuo teške zlatne grivne na njenim rukama i nogama, ni teški pojas načinjen od zlatnih cekina i dvaput ili triput omotan oko njena struka. Bilo je na njoj nekoliko libri zlata. Koliko ga je onda u ovoj zemlji trebalo imati, da bi se čovjek otkupio? Jermenka prasne u smijeh. To ovisi o okolnostima! Prema njenoj tvrdnji, ne radi se toliko o novcu, nego je važno steči naklonost čovjeka koji uživa ugled i poštovanje i koji če biti dobar zaštitnik. Ona je bila uvjerena da če takvog lakše nači ovdje, u ovom gradu koji je do jučer pripadao krščanima i koji je ostao pnibježište evropskih gusara i sklonište za trgovačke brodove Zapada. Ona je na ulici vidjela pravoslavne popove, i to joj je dalo još više nade. Slavenka je držala veče odstojanje, ili pak nije bila toliko brbljava. Činilo se da je vlastita sudbina uopče ne zanima. Bez puno pitanja se raširila na Anñelikinoj hasuri i gotovo odmah zaspala. — Ova tu nije opasan takmac — reče Jermenka namignuvši. — Lijepa je, ali se odmah vidi da joj nedostaje zavodnička crta. A što se vas tiče, nadam se da mi nečete oduzeti mogučnost da nañem dobrog gospodara. — Zar nikad niste pomišljali na bijeg? — upita Anñelika. — Na bijeg? A kuda bih išla? Put do Kav kaza, do moje kuče je dalek. On prolazi kroz ogrom no tursko carstvo. Zar nisu i Kretu, koja je bila krš čanska, nedavno osvojili Turci? Nemam ja više doma na Kavkazu: oni su i tamo! Zaklali su mi oca i stariju'braču, a mlañu su uškopili na moje oči i onda ih kao bijele eunuhe prodali paši u Karsu. Ne, ne, za mene je najbolje da potražim kakvog močnog gospo dara. 245

liti Zatim ona stane ispitivati Anñeliku. Da li možda dolazi s tržišta robova na Malti? U glasu joj se osječalo veliko poštovanje prema Anñeliki. — Zaa: je tolika čast biti robinja koju su uhvatili pobožni malteški vitezovi? — upita Anñelika podru gljivo. — Oni su najmočniji krščanski velikaši na Le vantu — reče Jermenka kolutajuči osjenčanim očima — čak ih se i Turci Iboje i ukazuju im poštovanje, jer je njihova trgovina jako razgranata, a oni neizmjerno bogati. Znate li da mjima pripada kretski batistan? A čula sam da je jedna njihova galija pristala ovdje uz samu obalu i da če robovski nadzornik njihova reda prisustvovati nadmetanju na kojem čemo biti prodane. Ali ja sam luda, ta vi ste Francuskinja, te sigurno i u vašoj zemlji postoje tržišta robova. Govori se da je Francuska vrlo močna. Pričajte mi o njoj. Sigurno nije veča od Malte? Anñelika joj objasni da u Francuskoj ne postoji trgovina robljem, i da je Francuska stoput veča od Malte. Jermenka joj se bezobrazno nasmije u brk. Zašto Francuskinja izmišlja priče koje su nevjerojat-nije od arapskih bajki? Ta poznato je da ne postoji veča (krščanska zemlja od Malte. Anñelika odustane od daljnjeg uvjeravanja. Reče da joj izgledi da če biti prodana u batistanu plemenitih vitezova, nije nikakva utjeha za gulbitak slobode, i da se nada da če joj bijeg uspjeti. Jermenka je sumnjičavo vrtjela glavom. Oma ne vjeruje da se može pobječi iz kandži tako značajnog trgovca robljem kao što je „francezij-ski gusar". Ona se več gotovo godinu dana nalazi u turskom ropstvu, ali još nikad nije čula da je neka žena "uspjela pobječi. Doduše bilo je žena koje su uspjele pobječi, ali su kasnije nañene izbodene nožem ili su im kosti ogiodali psi i mačke. — Mačke? — Neka muslimanska plemena obučavaju mač ke za čuvare zarobljenica. A mačka je krvoločnija i spretnija od psa. — Ja sam mislila da žene čuvaju eunusi? 246 Ona saznade da eunusi nadziru one žene koje su se uspjele uzdiči do harema. Ali uhvačene su robinje čuvale mačke i svinje kojima su ponekad bacane

buntovnice da 'ih žive požderu. Gnusne im životinje prvo ispiju oči i pojedu grudi. Anñelika se naježi. Nije se .bojala smrti, ali ovakve se grozila! Ogladnjele unatoč svemu, navale na Ellisine slatkiše i brzo ih utroje dokrajče, jer se i Slavenka u meñuvremenu probudila. Onda tih stane moriti žeñ. Iako je Jermenka vikala iz. sve snage, nitko se ne pojavi. Konačno im je nočna svježina olakšala muke, pa su čak i zaspale. Kad se razdanilo, ?uhvati ih još gora žeñ, ali nitko nije odgovarao na njihovo dozivanje. Viručina je kroz mali otvor prodirala duboko u njihov podrum. A zatvorenice su bile gladne i žedne. Vanjska svjetlost postade opet crvenkasta, pa ljubičasta, a onda se ugasi. Ponovo je nastupila noč, gora od prethodne. Anñeliku su leña boljela. Gusarov joj je bič rasjekao meso i odječa joj se prilijepila na ranu. Ujutro ih probudi zamaman miris. — To je kavkaski „šašlik" — ustanovi Jermenka šmrčuči nosom — na ražnju pečena ovčetina s kri škama slanine. I one obradovane začuju kako u hodniku zvecka metalno posuñe. — Stavite to ovamo — odjekne Esorainvilleov glas. Zasun odskoči, a u istom času trak svjetla bljesne u prostoriji. — Jesu Ji te, ljepotice moja, urazumili ovaj ma li post i ovo društvo koje jako dobro pozna prilike? Hočeš li se konačno ponašati kao pokorna 'robinja? Obori glavu i reci: „Da, gospodaru moj, činit ču sve što želite ..." Gusar je mirisao po vinu i drogi. ðio je ?neobri-jan. Buduči da je Anñelika šutjela, on opsuje i izjavi da mu je strpljenje na izmaku. 247

— Ta zar mogu pristupiti pregovorima o nad metanju, a da prethodno ine smekšani ovu drolju? Ona če me upropastiti! Ponavljaj za mnom, maga reča glavo: „Da, gospodaru moj..."

Anñelika stisne zube. Robovlasnik pljune od bijesa. I on. opet zamahne bičem, a jednooki se opet umiješa. Urazumivši se, gusar se pokuša savladati. — Nisam ti još dosad zgulio kožu s lica napro sto zato što bi to utjecalo na cijenu... On se obrati' mornarima koji su nosili zdjele: — Odvedite druge dvije zarobljenice u susjed nu čeliju i neka se tamo dobro najedu i napiju, ali ova mazga ovdje neka gladuje. Na AnñeliMno veliko čuñenje, Jermenka i njena drugarica Moskovljanka odbiše povlasticu ikoja je njoj bila uskračena. Uzajamno pomaganje u ropstvu bilo je nepisani zakon. Nasilnik pošalje fe vragu sve žene psujuči što ta pasmina uopče postoji na svijetu, i naredi' da se jelo opet iznese. 248 XXIV JEZIVA KUŠNJA — MAČKE. ANðELIKA JE SLOMLJENA Dan je nekako prošao. Ali je navečer glad postala neizdržljiva. Te noči Anñelika nije mogla zaspati. Zar još čitav jedan dan treba podnositi ove užasne patnje zato da bi konačno ipak svršila na dražbi čiju če glavnu tačku nesumnjivo predstavljati ova trojka? Savary bijaše obečao da če je spasiti tužne sudbine. Bez sredstava, i sam zarobljenik, oslanjajuči se jedino na nekoliko neukih Grka, Savarv je imao malo izgleda na uspjeh, u ovom opasnom osinjaku gdje su najmočniji predstavnici gusarskog zanata raspolagali svim potrebnim sredstvima da osiguraju unosno, stoljetno trgovanje robljem. Oko ponoči joj se učini da na prozorčiču svjetlucaju dva oka. — Mačka! — krikne Anñelika koju je stalno progonila Jermenkina priča. Ali to je, u stvari, bila uljana svjetiljka s dva fitilja. Netko je zastre i tiho zazove: — Gospoño Anñelika, ovdje je... Ellis. Ona posrčuči doñe do prozora i primi u ruke nešto hladno i ljepljivo, što užasnuta ispusti na pod, jer u prvi mah nije razabrala da su to tri krasna grozda. — Stari vam ljekarnik poručuje... da ne smije te očajavati ma šta se dogodilo. U zoru, kad začujete 249 prvi imujezinov pjev s velike džamije, on če biti <*vdje.

— Hvala ti, Ellis! Velika je tvoja dobrota....! Kakva se to buka čuje? Je li to podzemni vulkan? — Nije. To oluja vani bjesni. More je nočas vrlo uzburkano, a tako se jako čuje zato što se gospoda rova kuča. nalazi na samoj obali. Ona iščezne poput sjenke. Anñeliika navali na grožñe, a onda se posramljena sjeti da ga nije ponudila svojini supatnicama. Htjede ih probuditi, ali joj to ne poñe za rukom te im ostavi njihov dio, a svoj halapljivo pojede. Noč joj se užasno oduljila. Kad je donekle utažila glad, uhvati je san, ali je zbog Sa-varyja morala ostati budna. Pred jutro se huka po-bješnjelog mora stiša. Anñelika se naslonila na aid, tik uz prozorčič, i napokon ipak zaspala. — Gospoño du Plessis, morate napisati jedno pismo! Anñelika poskoči i prepozna starog ljekarnika Ikoji joj je kroz rešetku pokušavao doturiti list papira, tintarnicu i pero. — Ali ovdje je mračno, nemam stola... — Pa šta onda. Poslužite se zidom ili podom. Anñelika prisloni list papira na hrapavu stijenu. Savarv je držao rog sa crnilom. — Napisati pismo... ali kome? — upita Anñe lika koja se več bila pribrala. , — Vašem mužu. — Mom mužu ...? — Da ... Ponovo sam razgovarao s Ali-Mehtufoom. On je voljan da ode u Alžir svom nečaku i da ga o svemu ispita. Moglo bi se dogoditi da ga nečak odvede pravo u prebivalište vašeg muža. Kao dokaz da dolazi od vas, poslužit če mu riječi koje čete vi napisati svojom rukom. Amñeliki je ruka drhtala nad izgužvanim papirom. Pisati mužu! Duh se pretvara u živog čovjeka! Luñačkom joj se učini pomisao da bi njegove ruke 250 mogle dotaknuti ovo pismo, da bi ga njegove oči mogle čitati. Da li je uopče vjerovala u njegovo uskrsnuče, upita sama sebe. — Šta da mu kažem, gospodine Savarv? Ja ne znam... Šta treba da napišem? — Bilo "šta, važno je da vidi vaš rukopis. Od velikog uzbuñenja Anñelika je perom parala papir. Ona napisa:

„Sječajte se mene. Bila sam uaša žena i uvijek sam vas voljela. — Anñelika." — Je li potrebno da ga obavijestim o svom uža snom položaju, da mu naznačim mjesto gdje se na lazim? — Ali-Mehtub če mu to usmeno saopčiti. — Zar vi zbilja vjerujete da če ga pronači? — U.svakom če slučaju on sa svoje strane uči niti sve da to postigne. — Kaiko ste ga uspjeli skloniti da se za nas si rote robove bez igdje ičega upusti u takav pothvat — Morate znati — reče Savarv — da muslimani ne misle uvijek samo na zaradu. Vjerski propisi su im iznad svega, oni su svetinja. Trgovac Ali-Meh tub je vašu sudbinu i sudbinu vašeg supruga shvatio ikao prst Božji. U pogledu vas i njega Alah ima odre ñene namjere koje su za Ali-Mehtuba zapovijest Vaša je potraga sveto djelo i on vam sa svoje strane mora pomoči, jer če ga inače stiči Božja kazna. Za njega je ovo putovanje isto što i hodočašče u Meku I on če ga, naravno, obaviti na svoj trošak. Isto tako mi je dao sto Kvara koje sam obečao gospodinu Rochatu za njegove usluge. I unaprijed sam znao da če on to drage volje učiniti. — Možda je to zaista znak Božje milosti. Ali če ovo putovanje biti dugotrajno... Što če se u meñu vremenu sa mnom dogoditi? Jeste li čuli da me ubrzo Tcane dati na dražbu? — Jesam — reče Savarv zabrinut — ali ne gufoite hrabrost. Možda ču dotad biti gotov s pripre mama za bjekstvo. Ali bi ipak bilo dobro kad biste 251 bar za nekoliko dana mogli' odgoditi prodaju, da dobijemo na vremenu. Time bi nam se izgledi na uspjeh znatno povečali. — Ja sam več i sama razmišljala o tome, a i po-savjetovala se sa svojim drugaricama. One mi 'kažu da se zarobljenice znaju namjerno unakaziti ili nagr-diti zato da. izbjegnu prodaji. Ja toliko hrabrosti- nemam, ali sam se

dosjetila da bih mogla odrezati ikosu i tako zadati nemalo jada svojim tamničarima. Oni velike nade polažu u činjenicu što sam plavuša, što posjedujem osobinu koja je vrlo privlačna za istoč-njake. Bez kose ču mnogo manje vrijediti. Oni se neče usuditi da me takvu stave u prodaju i morat če sačekati dok mi kosa ponovo naraste. I tako čemo dobiti na vremenu. — Namisao nije loša. Jedino se bojim da bi on da onaj 'nitkov na vama iskalio svoj bijes. — Ne bojte se za mene. Polako se privikavam na sve. Ali škara nemam. — Pokušat ču vam ih doturiti Ne znam da li ču to sam moči, jer sam pod nadzorom, ali ču več nači nekoga tko če to izvesti. Budite hrabri! Inch Alah! Osvanulo je i treče jutro u tamnici. Anñelika je očekivala da če robovlasnik još pooštriti kaznene mjere. Osječala je laganu groznicu. Glava joj je bila prazna, a udovi malaksali. Kad je začula korake u hodniku pred njihovom čelijom, ona sva protrne. Na vratima se pojavi Ooriano, izvede je i bez riječi doprati u salon po kojem je Escrainville hodao gore-dolje, bijesan kao ris. On povede po Andeliki zloslutnim pogledom, a onda iz svog kaputa izvuče velike Škare. — Ovo je nañeno kod grčkog klipana koji se pokušao prišuljati prozorčiču čelije. To je bilo tebi namijenjeno, je li? Šta če ti to? Umjesto odgovora, Anñelika prezrivo okrene glavu. Njena je namisao, dakle, propala. 252

— Sigurno je spremala neku smicalicu — reče Coriano. — Ta vi znate da su kadre svašta izmi sliti da bi izbjegle prodaju ! Sječate se Sicilijanke koja se hotimice ipolila vitriolom [ one druge koja se bacila sa zidina. Čist gubitak. — Ne govori o nesrečama! — upozori ga gusar On ponovo stade hodati uzduž i poprijeko po sobi. Zatim priñe Andeliki i povuče je za kosu kako bi joj mogao gledati pravo u oči. — Ti si odlučila da ne ideš na prodaju, he? Ti češ učiniti sve samo da je izbjegneš? Ti češ vikati? Urlati? Otimati se...? Deset če te ljudi držati, jer

nečeš dopustiti da te svuku? On je pusti i nastavi svoju šetnju. — Več vidim. To če biti krasna bruka. Ni mal teški vitezovi, vlasnici batistana, ni ljubitelji krotkih djevojaka ne vole takve ispade. — A da joj damo kakvo opojno sredstvo? — Ti dobro znaš da to ne valja. Od droge otupe i omlitave, a takve nikoga ne oduševljavaju. Ali ja ipak moram doči do svojih dvanaest tisuča pijastera! On se zaustavi pred Anñelikom. — Ako se pokoriš, siguran sam da ču ih dobi ti... Ali ti se nečeš pokoriti i do zadnjeg časa čsš nam prkositi. To ti ja kažem, Coriano! I ja ču mo rati, na kraju, još i platiti da se otresem te drolje. Jednooki bijesno procijedi kroza zube: — Treba je slomiti! — Kako? Sve smo pokušali. — Nismo. Pomočnikove jedino oko bljesne. — Ona još nije vidjela čeliju u bedemima. Tamo če shvatiti šta je očekuje ako se ne predomisli. Krezuba su se usta odvratno cerila. D'Escrain-ville odgovori pogledom punim razumijevanja. — Zamisao ti je dobra, Coriano. Možemo poku šati još i to. On se približi zarobljenici. — Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako mi upropastiš posao? Želiš li čuti kakvu sam ti smrt 253

namijenio ako ne pcstigneš cijenu od dvanaest tisuča pijastera...? Aiko mi rastjeraš kupce ...? Držeči je za kosu, nagnuo se nad nju sav izobličen i ona u njegovu dahu osjeti sladunjav miris hašiša. — Jer smrt ti ne gine! Ne očekuj da ču se smi-

lovati... ! Ako ne postigneš dvanaest tisuča pijaste ra, povuči ču te iz prodaje i ti češ umrijeti. Želiš li znati kako...? Vrata nove čelije zatvore se za njom. Kao i prva, 'bila je vlažna i mračna, ali Anñeliika ne opazi ništa neobično u njoj. Pošto je dugo iprostajala, napokon sjedne na pregradu u čašku. Maricizu d'Escrainvilleu nije htjela pokazati da se boji, ali ona se i te kako bojala, ona je umirala od straha! Kad je zatvarao vrata čelije, ona se umalo nije bacila gusaru pred noge, preklinjala ga, obečala sve što se od nje traži... Ali ju je ponos po zadnji put zadržao. — Kako se užasno bojim — reče glasno. — Bo že moj, kako se užasno bojim... ! Živci su joj počeli popuštati od mučenja koje je trajalo več nekoliko dana. Ovdje je foila kao u grobu. Ona pokrije lice rukama i načuli uši. Učini joj se da je čula mufcli udar; (kao da je nešto palo tik do nje. A onda ponovo zavlada tišina. Ali ona više nije bila sama u čeliji. Neko se neobjašnjivo biče šunjalo oko nje, nečiji je pogled počivao na njoj. Ona sasvim polako proviri kroz prste i jedva se suzdrži da ne krikne od užasa. Iz sredine čelije zurila je u nju ogromna mačka. Njene su se oči krijesile u polutami Anñelika se skameni. Zatim se kroz rešetku provuče još jedna mačka i skoči nečujno na pod, a onda doñe treča, četvrta, peta. Sad je bila potpuno opkoljena -puzavim životinjama. U tami čelije vidjela je samo njihove svjetlucave, vrebajuče oči. Jedan joj se mačak prišunja i sklupčan spremi na skok. Imala je osječaj da cilja 254 na njene oči. Pokuša ga odgurnuti nogom. Životinja odgovori bijesnim mijaukanjem što ostale prihvatise u horu koji je ličio na neki ñavolji koncert. Anñelika skoči. Htjela se dočepati vrata. Uto osjeti neku težinu na ramenima, i dok su joj se jedne pandže zarivale u meso, druge su joj trgale odječu. Zaštitivši rukama oči, ona stane urlikati kao da je poludjela: — Ne .. ne to . ne to. U pomoč! U po moč ... ! Vrata se otvore i na pragu se pojavi Coriano. On stane kunuči udarati oko sebe bičem i jedva mu je uspjelo rastjerati ogavne, izgladnjele životinje. Izvuče Anñeliku u hodnik. Skvrčena na podu, dahtala je i urlala izbezumljena od straha.

D'Escrainville ju je promatrao tako dotučenu, konačno slomljenu, samo još pokornu ženu. Njeni krhki živci nisu izdržali mučenje. Njena je ženska slabost odnijela pobjedu nad njenom čudesnom voljom. Bila je samo još žena kao i sve ostale. Izraz patnje pojavi se na gusarovu licu. To je bEa njegova najljepša pobjeda... i najgorča. Doñe mu da zaurla od boli, ali se svlada i stisne zube. — Jesi li razumjela? — reče. — Hočeš li biti poslušna? Ona je jecajuči ponavljala: — Ne, samo to ne... Ne mačke! Ne mačke. ! O:a joj podigne glavu. — Hočeš li biti poslušna . ..? Pristaješ li iči na batistan? — Da, da. — Pristaješ da te se izloži, svuče do gola? — Da, da... Sve ... Sve što hočete... Samo ne mačke. Dva se razbojnika pogledaju. — Mislim da smo postigli što smo htjeli, gospo dara! — reče Coriano. On se nagne nad Anñeliku koja je smožñena bolno jecala, i pokaže na njeno povrijeñeno rame: 255

— Ušao sam čim je počela zapomagati, ali su ipak dospjele da je pošteno zaderu. Dražbeni če nas povjerenik Erivan i batistanski procjenjivač izgrditi na pasja (kola. Markiz d'Escrainville obriše znoj sa čela. — Kakvu ju je Bog dao, to je najmanje što nam se moglo dogoditi. Možemo biti sretni što nije pu stila da joj oči ispiju. — Imate pravo! Ovako žilavo stvorenje još ni sam vidio, madona! Dok budem živ, kud god budem išao po moru i po kraju, pričat ču o Francuskinji ze lenih očiju. XXV

KROZ KRETSKE ULICE. SAVARY KUJE UROTU Anñelika je poslije užasnog prizora živjela u nekom stanju otupijenosti i ravnodušnosti, ne pokušavajuči više ni da se sabere, ni da se opire. Njene se dvije drugarice pogledaše znalački kad su vidjele kako Francuskinja, maloprije još tako prkosna, satima leži i zuri u prazno. Gusar umije ukrotiti i najbuntovndje robinje. Bio je to čovjek s velikim iskustvom. Pobuñivao je u njima poštovanje i one su bile ponosne što su potpale pod njegovu vlast. Sutradan je maurski stražar sa Hermesa doveo dva debela crnca. Anñelika u prvi mah nije ništa posumnjala, jer su nosili mušku odječu, na glavi ogroman turski turban, a o pojasu sablju, Ali kad ih je vidjela izbližeg, učini joj se da su to žene pood-maklih godina... jer su im se uvenule grudi naslučivale ispod kaputiča od izvezenog baršuna, a na punim, masnim obrazima ni traga bradi. Starija se posadi pred Anñeliku i reče visokim glasom: — Hamam! Francuskinja upitno pogleda Jermenku. — Hamam? Nije li to perzijski izraz za kupelj? — Choch vakchi (na turskom: da, vrlo dobro) — potvrdi stara žena uz blistav smiješak, zatim se ok rene Moskovljanki i doda: „Bania" (na ruskom: ku pelj). Napokon upre narančasto obojenim prstom u svoje grudi i predstavi se— — 256 17,lfeukrcKtlva Anñelika 257 I — Hamamči! — To je glavni kupalištar — reče Jermenka vr lo uzbuñena. Ona objasni da su to eunusi koji če ih odvesti u tursko kupalište, te im tamo odstraniti dlake i odjenuti ih. Slavenka se konačno razbudila i stala vrlo

živo i ljubazno čeretati s odvratnim stvorenjima. Ona i njena drugarica bile su očito sretne i zadovoljne. Jermenka prevede Anñeliki sadržaj razgovora: — Kažu da u bazaru možemo odabrati najskup lje haljine i nakit. Ali, prethodno morate pokriti lice. Eunuh još veli da je nepristojno što nosite muško odijelo i da se stidi zbog vas. Eunusi ih odvedoše gore u kuču gdje ih je čekao doručak od uštipaka i mesa te sokovi od limuna i naranče. Anñelika poskoči kad joj je stari eunuh svoju ruku sa žutim noktima stavio na rame i maknuo kosu da bi vidio kakva su joj leña. Uto se na pragu pojavi marku: d'Escrainville. Eunuh mu se žestokim riječima obrati na turskom. Jermenka prišapne Anñeliki: — Pita ga nije li lud kad je tako lijepu ženu mogao izudarati neposredno pred prodaju. On ne jamči da če do večeri ukloniti tragove zlostavljanja. D'Escrainville na istom jeziku grubo odgovori na prijekore. Eunuh se poput uvrijeñene matrone ugrize za usnu i ušuti. Gusarove su oči bile zakrvavljene, usta bolno iskrivljena. Pogled mu je bludio, ali se nije zaustavljao na Anñeliki. Poslije nekoliko trenutaka izañe teškim korakom. Sluge donesoše ženama odječu za izlazak. Anñelika je preko glave morala navuči crnu feredžu s prorezom u visini očiju. Vani su odrpani derani držali za uzde nekoliko osamarenih magaraca. Jermenka primijeti da činjenica što jašu na magarcima, znači da im je tržna cijena porasla. Zatim se ona i njena drugarica na turskom upustiše u razgovor sa starim eunuhom, dok se Anñelika, koja nije razumjela ni riječi, držala po strani. Stari se eunuh pokazao kao vrlo susretljiv i brb-Jjiv čovjek. Prvo je kupio neke crvene i zelene pik-tijaste bonbončiče i ponudio žene objasnivši da je to rahat-lokum od maline i metvice, ali da ga prije kupanja nije dobro puno pojesti, Anñelika ustanovi da ovi slatkiši od vodenih biljki imaju otužan i gadan okus, pa ih ponudi deranu koji je vodio njena magarca, ali joj ili crnac oduzme i korbačem od volujske žile osine dječaka po listovima. Poslije toliko dana zatvora godio joj je svjež zrak. Oluja je bila prestala. More, koje bi se s vremena na vrijeme ukazalo u dnu kakve uličice, ostalo je ljubičasto i pjenušavo, ali je nebo bilo plavo i čisto, a sparina popuštala. Mala je povorka vrlo sporo odmicala, jer su ulice več u ranim jutarnjim satima bile preplavljene svjetinom. Isto kao u luci pripadnici svih sredozemnih rasa natiskivali su se u tijesnim prolazima izmeñu slijepih

zidova grčkih kuča ili pod ispupčenim balkonima malih venecijanskih palača. Grčki gorštaci, seljaci iz okolice, koje je lako bilo prepoznati po bijelim suknjicama i golim koljenima, miješali su se ovdje s arapskim trgovcima u smeñim ili izvezenim haljinama zvanim dželabama Zastupljeni u malom broju, Turci su se razlikovali po svojim ogromnim turbanima od bijelog muslina ili vatrenocrvene svile, koje je pridržavala kopča ukrašena draguljem, po širokim, nabranim hlačama L pojasima bezbroj puta omotanim oko struka. Mal-težani maslinaste puti išli su rame uz rame sa Sar-dincima i Talijanima u narodnim nošnjama. To su večinom biti svaštari koji su u barkama doplovili držeči se obala i otoka i pomalo trgujuči. Pošto su uspjeli umači gusarima, oni su u Kretu ulazili kao slobodni ljudi i ravnopravno trgovali sa dovezenom robom kao što bi to mogao i Melkior Pannassave, da ga je sreča bolje poslužila. Ovo su šarenilo dopunjavala i brojna evropska odijela, veliki šeširi 8 perima, čizme s posuvracima i cipele s potpeticama.

258 259 Mlll.il; Bila su to Više ili manje pohabana odijela, više ili manje izgužvani mundiri kolonijalnih činovnika, zaboravljenih na ovom dalekom otoku. Samo bi se tu i tamo vidjeli baršun, njegova pera i fina koža na kakvom talijanskom novčaru ili imučnom trgovcu. Mala je povorka na svakih sto koraka susretala bradatog popa u crnoj mantiji s ogromnim srebrnim, zlatnim ili izrezbarenim drvenim križem na prsima. Jermenka je od svakog pojedinog tražila blagoslov koji je ovaj rastreseno davao crtajuči po zraku znak križa. U krojačkoj je četvrti glavni eunuh obavio brojne kupovine; uzeo je čitave bale koprenaste tkanine najrazličitijih boja i odgovarajuči nakit. Zatim je predložio povratak kroz luku. Mala je karavana ponovo krenula i prošla kraj niza dučančiča od kojih su neki bili pod vedrim nebom, a neki nadsvoñeni i mračni kao na primjer kazandžijski u kojima se bakar obrañivao uz zaglušnu zvonjavu. Gungula se povečavala. Trgovci s pokretnim trgovinama na glavi probijali su se tako

vješto da nisu remetili ravnotežu svojih ogromnih drvenih pladnjeva koje su pridržavali djelimično turbanima, a djelimično drvenim stalkom pričvrščenim za rame. Svega je bilo na tim pladnjima: voča, oraha, slatkiša, čak i srebrnih kantica s kavom i neizostavna čaša vode, dragocjenog povrča na Istoku. Djeca svih boja, gola ili u šarenim dronjcima, po jarcima su naganjala pse. I djeca i psi bili su mršavi. Šarene mačke bile su, naprotiv, dobro uhranjene. Anñelika je s užasom promatrala te podmukle krznaše koji su se izležavali pod strehama dučana, u sjenama stupova i balkona. Na malom trgu jednog je čovjeka s visokom crvenom kapom i posudom sa sirovim ražnjičima na ramenima bio opkolio čitav mi-jaučuči zbor. To je trgovac ovčjom jetrom, po nareñenju gradskih vlasti, dijelio poslastice životinji-lju-bimcu otomanske civilizacije. Zatim je povorka magarčiča stigla na obalu popločanu velikim crnim kamenjem. Hrpe voča ležale 260 su po njoj: datulje, dinje, lubenice, naranče, limuni, smokve. Iza njih je stršila šuma brodskih jarbola i jedara. Na palubi male galije na kojoj je vijorila tum-ska zastava, dugokos i bradat gorostas u katranom isprljanim hlačama i crvenim kožnim čizmama bu-čao je kao da je sam bog mora. Eunusi zaustave magarce da bi uživali u prizoru, i sa zarobljenicama razmijene mišljenje o tome šta se tu dogaña. Jermenka je vrlo ljubazno prevodila Anñeliki. Objasnila je da je to danski odmetnik Eric Jansen koji je prije dvadeset godina prešao Berberima i naučio ih graditi oble brodove po uzoru na zapadnjačke. Nočas ga je, na putu za Albaniju, uhvatila oluja i on svoj pretovareni brod spasio time što je jedan dio tereta — oko stotinjak robova — bacio u more. Dok mu se plava brada pod crvenim turbanom lelujala na vjetru, stari je Viking praskajuči nadzirao prodaju preostalih robova koji su bili „oštečeni", jer su proveli užasnu noč u utrobi gotovo postrada-log broda. Povrijeñene muškarce, od straha polu-mršave žene i djecu davao je na kretskoj obali budzašto, a zadržavao samo najbolje primjerke iz svog zadnjeg lova na ljude. Zbog ovog poslovnog neuspjeha bio je loše volje i cikao kao lav, a robovski su nadglednici šibali bičevima na sve strane. Žalosno je stado bilo izloženo po naslaganim jarbolima ili bačvama, kako bi ga javnost dobro mogla vidjeti. Arapski članovi posade.u bijelim humusima glasno su hvalili robu. Mušterije su imale pravo da dotiču, opipavaju, da ženama skidaju velove s lica. Ove su gole drhtale na rubu

obale, izložene pogledima svih prisutnih. Neke su se pokušavale prekriti kosom, ali bi čuvari oštrim udarcima biča brzo presjekli njihove stidljive pokrete. Nisu bile drugo, nego stoka na prodaju. Morale su otvarati usta, kako bi se vidjelo da li su krezube. Anñeliku je ovaj prizor posramio. 281 L. „To nije moguče", reče sama sebi, „ne ja. ne to." Ona se obazre oko sebe tražeči pomoč. Osjeti na sebi nečiji pogled i opazi bijednog prodavača naranča odjevenog u široku dželabu. On joj neprimjetno dade znak i izgubi se u gomili. Jednu je otupjelu ženu ludjačka pogleda crni trgovac upravo odvojio od njene troje gole i rasplakane djece. — Eto tako su mojoj majci oteli moju braču — reče Jermenka rastužena. Saslušavši objašnjenja eunuha, ona nastavi: — Ova je žena kupljena za egipatski harem du boko u pustinji. Trgovac se ne može opteretiti s tako sitnom djecom; ona bi putem umrla. Anñelika ne odgovori. Bijaše je obuzela neka tupa ravnodušnost. — Ova če dječica biti kupljena za nekoliko pijastera — nastavi Jermenka — ili pak prepuštena kretskim ulicama gdje če lunjati sa psima i mačka ma. Prokletstvo! Proklet neka je dan kad su se ro dila! Mlada je orijentalka dugo mahala glavom. — Mi smo bolje sreče. Bar ne gladujemo. Zatim veselo zamoli eunuha da odjaše još malo dalje, kako bi se izlbliza mogla diviti dvjema malteškim galijama čije su crvene zastave s bijelim križem vijorile na vjetru. Ovdje je prodaja bila pri kraju. „Sluge oružja" — borci maltešikog reda — održavali su s kopljem u. ruci red i mir meñu okovanim sužnjima koje su njihovi novi vlasnici upravo odvodili. S čizmama na nogama i kacigama na glavama, ovi su se vojnici razlikovali od običnih najamnika po svojim crnim misnicama, koje su na prsima imale veliki bijeli križ s osam šiljaka. Mlada je Jermenka pravoslavka sva očarana gledala predstavnike največe krščanske flote.

Eunuh je morao odlučno nastupiti da bi je trgnuo iz zanosa. On bi, doduše, zarobijenicama, koje če sutra otputovati u daleke hareme, rado bio priu.262 štio da se po posljednji put nagledaju „tomascha", istočnjacima omiljenog uličnog prizora koji se ne smije uskratiti čak ni osuñenima na smrt, ali sad je več trebalo požuriti. Vrijeme prodaje se približavalo. — Hamam! Hamam! — ponavljao je požurujuči svoju družinu. Pred turskim kupalištem Anñelika ponovo opazi prosjaka s košaricom naranača. On se saplete baš o noge njena magarca i ona prepozna Savarvja. — Večeras — prišapne joj — kad budete izla zili iz batistana, budite spremni. Znak če biti plava raketa. Moj če vas sin Vasos voditi. Ako se ne uz mogne probiti do vas morat čete se sami snači i ne kako doči do križarske kule u luci. — To je nemoguče. Kako ču umaknuti čuva rima? — Mislim da če u tom trenutku vaši čuvari, tko bili da bili, imati, važnijeg posla nego da paze na vas — reče Savarv posprdno dok su mu oči iza stakla od naočala sijevale ñavoljim sjajem. — Budite spremni...! 283

JOAO6Z| a(qo n i XXVI BATISTAN. POSLEDNJI POKUŠAJ MALTEŠKIH VITEZOVA Sunce je več zapadalo kad su pred kretski bati-stan robovi dopremili tri žene u nosiljkama s navu-čenim zavjesama. Smješten na uzvisini, batistan je bio velika četvrtasta zgrada u bizantiskom stilu, u koju se ulazilo kroz velika rešetkasta vrata od kovanog željeza. Svjetina je opsjela prilaze, pa su zarobljenice, stalno pod nadzorom eunuha, pješice morale do ulaznih vrata gdje se jedna skupina natiskivala pred crnom pločom od neobrañenog mramora. Jedan čovjek po-tamnjele puti i šiljata nosa, u zlatom protkanom kaputu, ali bez turbana, brižljivo je ispisivao

obavijesti na dva jezika: na talijanskom i turskom. Anñelika je znala toliko talijanski da je mogla odgonetnuti njegove riječi. One su kazivale otprilike slijedečeGrčki raskolnici 50 zlatnih talira. Snažni Rusi 100 talira. Mauri i Turci 75 talira. Francuzi uñuture, za razmjenu 30 talira. Tečajevi za razmjenu: 1 Francuz — 3 Maura u Marselju. 1 Englez — 6 Maura u Tani. 1 Španjolac — 7 Maura u Monte Christiju (Agadir). 1 Holanñanin — 10 Maura u Livornu ili ðenovi. 264 Čuvari gurnuše Anñeliku koja je bila zastala, t mala skupina uñe u prostran dvorišni vrt popločan-skupocjenim četvrtastim pločicama od plave, vrlo stare maolike, i zasañen ružama, oleanderima i narančama. U središtu je žuborila fontana, pravi dragulj venecijanske umjetnosti. Gradska se buka gubila unutar debelih zidina ovog karavan-saraja gdje je poslovna užurbanost samo naglašavala sjaj i dostojanstvo ambijenta visoke trgovine. Jer ovo ovdje nije bio bazar. Oko čitavog se vrta protezao natkriveni peristil čiji su stupovi bili izvajani i ukrašeni bizantiskim freskama. Iz njega su vodila vrata u unutarnje dvorane gdje su se održavale dražbe. Pošto su prošli čitav vrt, hamamči ostavi svoje-ovčice pred peristilom i ode da se raspita koja ^e dvorana odreñena za njih. Anñelika se gušila pod gustim velovima kojima su je pokrili. Sve joj se to činilo kao ružan san. Zahvačena neumitnim tokom dogañaja, ona se več vidjela kako stoji u jednoj od ovih tržnica ljudskog mesa gdje če se pohotljiva pogleda ljudi svih rasa. svañati oko nje. Ona makne veo s lica, da bi došla do zraka. Mladi je eunuh odlučno upozori da se pokrije, ali ga ona ne posluša. Sumornim i ustrašenim pogledom pratila je dolazak turskih, arapskih i evropskih kupaca koji su prelazili vrt i ulazili pod trijem učtivo se pozdravljajuči. Najedanput spazi konzularnog otpravnika poslova Rochata. Ovaj je po svom običaju bio neobrijan i nosio pod miškom svežanj papira. Anñelika se naglo zaleti i trčeči preñe vrt. — Gospodine Rochate — oslovi ga zadihana — saslušajte me brzo. Vaš je podli drugar d'Escrainville-odlučio da me proda. Pokušajte mi pomoči, a ja ču vam se odužiti. Posjedujem veliko bogatstvo u Francuskoj, a ne

zaboravite ni to da vas nisam prevarila za onih stotinu li vara koje sam vam bila obečala. Znam da vi lično ništa ne možete, ali ne biste li na moju užasnu sudbinu mogli upozoriti krščanske2R5. A,,...., iupce, na primjer .malteške vitezove koji su ovdje tako utjecajni? Ježim se pri pomisli da bi me mogao musliman kupiti i odvesti u harem. Uvjerite vitezove da sam spremna platiti svaku otkupninu ako uspiju dobiti licitaciju i iščupati me iz kandži nevjernika. Oni. če se sigurno smilovati krščanki. Francuski je predstavnik u početku odavao čovjeka koji se dosañuje i koji če brzo izmigolijiti, ali, što je ona dulje govorila, to mu se lice više razve<lravalo. — To je odlična misao — reče on češuči se po potiljku ?— to je bez daljnjega ostvarivo. Večeras ?če nadmetanju prisustvovati povjernik za robove pri malteškom redu, Don Josč de Almada, rodom iz Castille, kao i još jedna vrlo visoka ličnost ovog reda, upravnik dobara Charles de La Marche, iz Auvergnea, naš sunarodnjak. Ja ču se potruditi da pobudim njihovo zanimanje za vaš slučaj. Uvjeren sam da ču u tome uspjeti. — Buduči, da se radi o ženi, neče li biti čudno što pripadnici vjerskog reda nastupaju kao kupci? Rochat podigne oči k nebu. — Jadno moje dijete, vidi se da niste odavde. Ovaj red oduvijek kupuje i prodaje kako muške ta ko i ženske robove. Nitko se na to ne obazire. Nala zimo se na Jstoku i imajmo na umu da ovi dobri vi tezovi polažu zavjet neženstva, ali ne i djevičanstva. U svakom im slučaju ta sitnica nije važna; njima je važna otkupnina. Redu je potreban novac da bi mo gao održavati močnu ratnu flotu. Ja ču im jamčiti da nosite plemičke naslove, da pripadate visokom staležu i da posjedujete imetak. Osim toga, vitezovi .koriste svaku priliku da ugode kralju Francuske, a ja sam čuo da ste vi u milosti kod njegovog veli čanstva Luja XIV. Sve če ih to ponukati da vam pruže pomoč.

— Oh, hvala vam, gospodine Rochate... ! Vi ste moj spasilac! Ona je zaboravila da je bijedan, zamazan i neo-brijan... On če za nju nešto učiniti, a to je jedino 266 važno. Ona mu srdačno stisne ruke. On odgovori ganut i zbunjen: — Ne zahvaljujte mi... Bit ču sretan ako vam uzmognem pomoči... Teško mi je bilo zbog vas, ali nisam dosad mogao ništa, vi to shvačate, zar ne? Ali sad, pouzdajte se u mene! Mladi je eunuh, koji je dotrčao do njih, kreštao kao morski orao. Konačno zgrabi Anñeliku za mišicu i prekine ovaj neumjesni razgovor udvoje. Rochat se brzo udalji. Osjetivši crne ruke na svojoj mišici, Anñelika se bijesno okrene i ošamari eunuha po mlohavom licu. Ovaj potegne sablju, ali neodlučno zastane, jer nije znao smije li upotrijebiti oružje protiv skupocjene robe koja mu je povjerena na čuvanje. Bio je to mlad eunuh, došao iz malog pokrajinskog saraja gdje je nadzirao samo krotke, ravnodušne žene. Još ga nisu podučili kako se postupa s jogunastim strankinjama. On napuči debele usne kao da če zaplakati. Kad je čuo za izgred, hamamči očajan ispruži ruke i sklopi ih nad glavom. Njemu se jedino žurilo da se riješi odgovornosti. Na njegovu se sreču pojavi markiz d'Escrainville. Dva mu eunuha opširno ispričaše kakve poteškoče imaju. Gusar s mržnjom pogleda pokrivenu ženu u kojoj je jedva prepoznao mladog plemiča s putovanja. Pod prozračnim naborima muslina i svile Anñelikina je ženstvenost dolazila do punog izražaja. Ljudi antike, koja je žensko tijelo obavila bogato nabranom odječom umjesto da ga utegne u steznike i pripijene haljine, znali su koliko draži daje tkanina koja mekano pada preko slobodnog i poželjnog tijela. D'Escrainville je škrgutao zubima. On tako snažno stisne Anñeliki mišicu, da ona poblijedi od boli. — Zar si več zaboravila, droljo, što sam ti obe čao ako ne budeš mirna? Još češ se večeras nači u rukama eunuha ili izručena na milost i nemilost mač kama ... Mačkama... lice mu se izobličilo u okrutnu grimasu. Njoj se učini da pred sobom vidi glavom samoga vraga. 267

On se pribere, jer je dvoredom dolazio jedan uzvanik, trbušasti venecijanski novčar, nakičen perjem, čipkama i pozlatom. — Gospodine markize d'Escrainville — poviče pridošlica glasno — drago mi je što vas opet vidim. Kako ste? — Loše ?<— odgovori plemič-gusar brišuči znoj sa čela. — Imam migrenu. Glava mi puca. A migre na mi neče proči sve dok se ne riješim djevojke koju tu vidite. — Je li lijepa? — Prosudite sami. Kretnjom trgovca konjima on makne Anñeliki veo s lica, a Talijan zazvižduče. — Phiiii...! Vi zaista imate sreče, gospodine d'Escrainville. Ovu čete ženu prodati za suho zlato. — I ja tako računam. Neču je dati ispod dva naest tisuča pijastera. Na novčarovom se licu s mlohavim, piktijastinv obrazima vidjelo da je razočaran. Vjerojatno je pomislio kako cijena lijepoj zarobljenici prelazi njegove mogučnosti. — Dvanaest tisuča pijastera... Sigurno, ona to liko vrijedi, ali vi ste malo suviše lakomi! — Ima ljubitelja koji če bez predomišljanja iči do te svote. Očekujem čerkeskog princa Rioma Mirzu, prijatelja velikog sultana kojem ima da pronañe najskupoojeniji dragulj; nadam se i Camil-begu, ve likom eunuhu paše Soliman-age, koji ne gleda na cijenu kad je u pitanju užitak njegova gospodara... Venecijanac duboko uzdahne. — Teško nam je iči ukorak s ovim basnoslovno bogatim istočnjacima. Ali ja ču ipak prisustvovati prodaji. Ako se ne varam, imat čemo biranu pred stavu. Sretno vam bilo, dragi prijatelju!

Prodajna je dvorana ličila na ogroman salon. Pod je bio pokriven skupocjenim čilimima, a duž zidova nizali su se niski divani. U dnu [prostorije izdizao se 263 podij na koji je vodilo nekoliko stepenica. Sa stropa su se od bezbrojnih kristalnih privjesaka na bogatim venecijanskim lusterima odbijala svjetla koja su malteške sluge upravo zapalile. Dvorana je več bila napola puna. Ljudi su stalno pridolazili. Turske sluge s dugim brkovima i šiljatim kapicama od zlatom ili srebrom prošarane tkanine užurbano su po niskim bakrenim ili srebrnim stoličima rasporeñivali šaličice s kavom i tanjuriče sa slatkišima. Onima koji su to tražili, donesene su neizostavne nargile čije se tiho klokotanje miješalo sa žamorom ljudskih glasova. Istočnjačka je odječa prevladavala. Ali je pored izvesnih kaftana bilo i desetak gusara bijelaca u katranom isprljanim hlačama. Neki su od njih kao markiz d'Escrainville, navukli ne baš previše izno-Šan kaput i stavili šešir s još dosta dobrim perima, ali su svi bili naoružani puštoljima ili bojnim sabljama. Umjesto nargile, ispod brkova im je stršila njena zapadnjačka sestra — holandska lula s malom glavom i dugačkom cijevi. Konačno se pojavio i bradati danski otpadnik Eric Jansen u pratnji trojice teniskih tjelohranitelja i gordo sjeo pokraj starog sudanskog trgovca. Ovaj crnac u odječi afričkih divljaka bijaše ugledna ličnost; zastupao je trgovce s Nila koji su preko sebe imali snabdijevanje harema Arabije i Etiopije, kao i harema svih vladara i vladarčiča u unutrašnjosti Afrike. Njegova je sijeda i kudrava kosa, koja je izvirivala ispod kapice prolivene biserima, odudarala od crne kože, malo ipožutjele na jagodicama i nosu. Tri pokrivene žene proñoše pod vodstvom eunuha čitavom dužinom dvorane. Kad su se po stepenicama popele na podij, gurnuše ih sasvim u dno, iza zastora koji ih je napola sakrio. Tamo je bilo jastučiča na kojima su se mogle odmoriti. 269

qo n i 3|6UB iuoafy >)BUZO S±VA ?\o6alu j BZBJJ

II II III II Društvu markiza d'Escrainvillea prišao je Jer-menac koji je maloprije na ulazu u batistan ispisivao tečajeve robova. To je bio Erivan, dražbeni povjerenik i cereiho-nijar. Nosio je široku smeñu haljinu, asirsku bradu s uredno počešljanim kovrčama, a i kosa mu je bila kovrčava i namirisana. Po njegovu se smirenom nastupu moglo naslutiti da če istim ovim usrdnim i umiljatim smiješkom odgovoriti na dražbenu groznicu, na plač robova i na zahtjeve vlasnika. On vrlo smjerno pozdravi Anñeliku na francuskom, a Slavenku i Jermenku na turskom i upita ih da li žele da im se donese kava i šerbe, ušečereno voče i kolači, kako bi im vrijeme brže prošlo. A onda se upusti u živu prepirku s d'Escrain-villeom. — Zašto joj podiči kosu — bunio Se markiz. — Vidjet čete da je to pravi zlatni plašt. — Znam ja šta radim — reče Erivan poluzatvor renih očiju. — Ne možemo odjedanput izigrati sve karte. Treba koje iznenañenje ostaviti i za kasnije. Pljeskom dozove dvije sluškinjice. One po njegovim uputama spletu AnñeliM kosu u tešku punñu koju podignu na zatiljak i. pričvrste bisernim priba-dačama. Zatim je ponovo obaviju koprenama. Anñelika se ravnodušno bila prepustila ovom činu. Sva je njena pažnja bila usredotočena na pojavu malteških vitezova čiju joj je pomoč Rochat obečao. Uzalud je buljila kroz prorez zastora; meñu kaf-tanima i kaputima nije bilo skromnih crnih ogrtača s bijelim križem — odječe ovog reda. Hladan je znoj oblije pri pomisli da Rochat možda nije uspio nači prave riječi kojima bi ove oprezne trgovce privolio da je kreditiraju. Nadmetanje započe. Prvo je prikazan Maur, iskusan pomorac. U tišini koja je odmah zavladala, kupci su procjenjivali vrijednost ovog bronzanog kipa čije je tijelo bilo brižljivo nauljeno, kako bi mu se istakli kvrgavi mišiči i herkulska graña. Zatim opču pažnju privukoše dva malteška viteza koji su upravo ušli. U svojim širokim crnim ogrtačima sa srebrnim križem oni proñoše dvoranom klanjajuči se carigradskim odličnicima, doñoše dc* podija i uputiše nekoliko riječi Erivanu. Ovaj im rukom pokaže na zarobljenice iza zastora. Anñelika skoči puna nade. Dva joj se viteza naklone držeči ruke na dršku od mača. Jedan je bio Španjolac, drugi Francuz, obojica pripadnici najotmjenijih evropskih obitelji, jer je za sticanje naslova viteza u največem krščanskom redu trebalo imati bar osam plemičkih predaka. Iako stroga i

jednostavna, odječa im je bila istovremeno i raskošna. Ispod ogrtača su nosili kratku crnu halju, sličnu misnici, koja je takoñer imala bijeli križ i bila navučena preko kaputa. Ali su im orukvice i kravate bile od venecijanske čipke, svilene čarape protkane srebrnom žicom, a obuča ukrašena srebrnim kopčama. — Jeste li vi ona francuska plemkinja o kojoj nas je gospodin Rochat upravo obavijestio? — upita stariji koji je po versajskoj modi nosio bijelu vlasulju. On se predstavi: — Upravnik dobara Charles de la Marche, Overnjanin. A ovo je Don Jose de Almada, rodom iz Castille, povjerenik za robove u malteškom redu. U tom se svojstvu on može zauzeti za vas. Kako sam čuo, vas je zarobilo markiz d'Escrainville, taj gnusni lešinar, kad ste se po nalogu francuskog kralja na lazili na putu za Kretu. Anñelika je u sebi blagoslivljala jadnog Rochata što je stvarima dao ovakvo tumačenje. Time joj je ukazao put koji ima slijediti. Ona odmah započe, kao osoba u prisnim odnosima s dvorom govoriti o kralju, nabrajati svoje najuglednije poznanike, od gospodina Colberta do gospoñe Montespan. Zatim je spomenula vojvodu de Vivonmea koji joj je stavio na raspolaganje svoju admiralsku galiju u pr%atnji kraljevske eskadre, i is-

270 271 pričala kako ih je napao Rescator i pobrkao im planove ... — Ah! Rescator...! — povikaše vitezovi i po put mučenika podigoše oči k nebu. Poslije toga je, nastavi Anñelika, pokušala pomoču malog jedrenjaka doči do cilja kako bi izvršila svoj zadatak. Ali je brod ubrzo postao plijen drugog gusara, maririza d'Escrainvillea. — To su žalosne posljedice nereda koji vlada na Sredozemnom moru otkako je zlbog prodora nevjer nika nestalo kršanske discipline — reče upravnik de

la Marche. Oni su je obojica slušali klimajuči glavama. Brzo su povjerovali da govori istinu. Ličnosti koje je imenovala, pojedinosti koje je navela o svom položaju na dvoru Francuske, otklonile su svaku sumnju. — To je žalosna pripovijest — priznade Španjo lac turobno. — Mi smo dužni zbog kralja Francuske, a i zbog vas, gospoño, pokušati sve da vas izvučemo iz ovog opasnog položaja. Ali mi, na žalost, više ni smo gospodari Krete! Meñutim, pošto smo vlasnici batistana, Turci nas moraju poštivati. Mi čemo su djelovati u nadmetanju. Ja sam povjerenik za robo ve i prema tome mogu po vlastitom nahoñenju raspo lagati sa svotom za koju imam jamstvo i pokriče. — D'Escrainville mnogo traži — primijeti upra vitelj de la Marche — on bi htio najmanje dvanaest "tisuča pijastera. — Ja vam kao otikupninu obečajem dvostruku svotu — reče Anñelika živo. — Prodat ču zemlju akc ustreba, prodat ču svoja zvanja i počasti, ali vi čete doči do svojih novaca, ja se na to obavezujem. Po božni redovnici neče požaliti što su me spasili užasna sudbine. Imajte na Umu da mi, ako budem odvedena u kakav šaraj u Turskoj, nitko više neče moči po moči, pa ni sam kralj Francuske. —- To je, na žalost, istina! Ali ne gubite hrabrost Mi čemo učiniti sve što je u našoj moči. Ali je Don Jose izgledao zabrinut •2*72

— Moramo biti spremni na visoke ponude. Na javljen je Riom Mirza, prijatelj Velikog Gospodara. Sultan mu je naredio da mu pronañe bijelu robinju izuzetne ljepote. Priča se da je več obišao tržište u Palermu i Alžiru, ali da nije našao ono što traži. Več se bio pomirio s tim da če se vratiti neobavljena po sla, kad je čuo za Francuskinju markiza d'Escrain villea. Nema sumnje da če tu zagristi ako ocijeni da gospoña du Plessis predstavlja ono savršenstvo za kojim je dosad uzalud tragao u želji da ugodi svom uzvišenom prijatelju.

— Kao moguči takmaci spominju se još čamil-beg i bogati arapski zlatar Naker-Ali. Dva se viteza malo odmaknu, a zatim se vrate, pošto su se poluglasno, ali rječito posavjetovali. — Mi čemo iči do osamnaest tisuča pijastera — reče Don Jose. — To je ogroman raspon, pa če se si gurno i naši najtvrdokorniji takmaci obeshrabreni povuči. Pouzdajte se u nas, gospoño. Ona osjeti malo olakšanje i zahvali im bezbojnim glasom. Srce joj se ledilo dok je gledala kako se uda-ljuju u svojim nabranim crnim ogrtačima s bijelim križem. Da li bi bili tako velikodušni da su znali kako je velika gospoña, koju žele spasiti, vlastitom voljom pala u nemilost kod kralja? Ali trebalo je otkloniti največu opasnost. Istina, robovlasnik jedan, robovlasnik drugi, no ona bi se svakako radije našla na strani križa nego na strani polumjeseca. 273 18 Neukrotiva AnñeUka. ?p I ? XXVII NEVIðENO NADMETANJE. ANðELIKA PRODANA ZA TRIDESET I PET TISUČA PIJASTERA Nadmetanje je teklo dalje dok su dva viteza razgovarala sa zarobljenicom. Dobitnikom Maura bio je proglašen talijanski gusar Fabricio Oligliero. Ovaj ga je kupio za člana posade. Zatim je na dražbu stavljen gorostasni Slaven plave kose i divnog mišičja. Don Jose de Almada se samo formalno upustio u nadmetanje sa Dancem iz Tunisa. Vidjevši se dosuñenim danskom odmetniku, on se baci na koljena i stane preklinjati. Osuñen je, dakle, vikao je, da čitav život vesla na berberskim galijama! Nikad više neče vidjeti svoju rodnu zemlju i njene sive ravnice po kojima briše hladni vjetar. Sluge Maltežani, koji su održavali red u batistanu, priñu mu, zgrabe ga i predaju stražarima njegova surovog vlasnika. Zatim na podij stupi skupina bijele dječice. Jer-menka zarije svoje prste u Anñelikino rame.

— Pogledaj, tamo kraj stupa, to je moj brat Arminak. — Reklo bi se da je djevojčica. Lice mu je narumenjeno. — On je eunuh, to sam ti več pričala, a ti vrlo dobro znaš da se kod nas i dječaci šminkaju. Nisam se nadala da ču ga ovdje vidjeti, ali tim bolje. To 274 dokazuje da če mu udariti visoku cijenu. Samo da mu se posreči, pa da ga kupi kakav veliki bogataš: kako je lukav, neče proči ni dvadeset godina, a on če se domoči imetka svog blesavog gospodara koji če od njega napraviti svog pouzdanika i vezira. Stari Sudanac pokaže svojim kaniranim prstom na mladiča i grlenim glasom izvikne jednu brojku. Turski namjesnik na Kreti odmah ponudi više. Redovnik u crnoj mantiji s bijelim križem priñe dvojici vitezova i sjede kraj njih. Bio je to kapelan malteškog reda. On uhvati dražbenog povjerenika za kaf-tan i prišapne mu nekoliko riječi. Ovaj neodlučno zastane, zatim upitno pogleda turskog namjesnika koji velikodušno klimne glavom u znak pristanka. Na to dječaci stanu pjevati. Kapelan Talijan poslušao je evakog posebno i iz skupine izdvojio petoricu meñu kojima i brata Anñelikine drugarice. — Tisuču pijastera za svu petoricu — ponudi Čovjek bijele puti s izvezenim turbanom, vjero jatno Čerkez, ustane i poviče: — Tisuču i pet stotina pijastera. Jermenka prošapče: — Koje li sreče! To je Camil-beg, poglavar bije lih eunuha kod Soliman-age. Ako moj brat dospije u taj ugledni šaraj, bogatstvo mu ne gine. — Dvije tisuče — povisi kapelan malteškog reda. On dobije skupinu. Jermenka se rasplače i krajem svoje koprene stane brisati vrele suze s očiju, namazanih crnilom. — Avaj! Jadni moj Arminak. Uzalud mu sve njegovo lukavstvo, nikad mu neče uspjeti da zavara ove oprezne redovnike koji se ne podaju čulnim uži cima i misle samo na to kako če što više zlata zgrnuti za svoje oružane snage. A sigurna sam da ga je sve čenik kupio zbog njegova uškopljeničkog glasa i da ga je namijenio za pjevača u katoličkoj crkvi. Koje

li sramote. Možda ce biti odveden i u Rim da pjeva pred papom. Pri posljednjoj riječi ona ljutito otpljune. 1(# 275 •. 3SI Nadmetanje se na podiju nastavilo. Ostala su samo još dva slabunjava dječaka koje nitko nije htio i koje je napokon ipak pristao u bescenje da uzme stari Sudanac, iako time, kako je izjavio, sam sebi krnji ugled koji uživa kao čovjek od ukusa i kao dobar trgovac. Malo zatim nastade u dvorani opči žamor. lični je izaslanik sultana svih vjernika upravo ulazio. Cer-keski je princ nosio astrahansku šubaru i crnu svilenu odoru. S prsa mu je na kratkim uzicama od crvene svile visilo mnoštvo zlatnih, iscizeliranih tuljčiča za barut, suženih u sliku koja je predstavljala prizor iz rata. Bodež i sablja bili su mu optočeni rubinima. Koračao je kroz dvoranu u pratnji svojih ličnih stra-žara, nehajno pozdravio turskog namjesnika i zaustavio se pred velikim eunuhom Čamil-begom s kojim se upustio u žustar razgovor. —. Prepiru se — šapne Jermenka — princ kaže da neče dozvoliti da Solimanov eunuh nastupi kao kupac lijepe zarobljenice, jer je ona namijenjena sultanu nad sultanima. Nadam se. da sam ja ta lijepa zarobljenica. Ona se isprsi i zanjiše bokovima Unatoč odluci da neče dopustiti osječajima da prevladaju razumom, Anñelika umalo ne udari u plač. Ovi muškarci, koji su došli da se za nju natječu, več su odredili njenu sudbinu. Uhvati je vrtoglavica. Samo je snagom volje ?uspjela čuti nastavak dogañaja: prodaju d'Escrainvilleovih crnčiča eunuha, zatim Ruskinje i napokon jadne Jermenke. Nikad nije saznala da li joj se ispunila želja da bude kupljena za prinčevski harem, ili je pak pala u ruke starom sudanskom posredniku ili čak kakvom gusaru koji če je, pošto je se zasiti, opet preprodati. Vječno nasmiješena lica pod nauljenim kovrča-ma, Erivan se nakloni pred njom. — Izvolite za mnom, lijepa gospo. Markiz. se ñ'Escrainville stvori iza njih i uhvati Anñeliku za rame. 276 — Ne zaboravi! — reče. — Mačke... Pomisao na užasnu smrt koja joj je prijetila, I

nada da če je spasiti malteški vitezovi, dale su Anñ&-liki snage da podnese stotine vatrenih pogleda koji su se upravili na nju čim se pojavila. Zavladala je napeta tišina. Več je tri dana glas o Francuskinji držao Kretu u groznici. Nagnuvši se naprijed, gledaoci su pokušavali odgonetnuti tajnu ovog biča pod koprenom koje je konačno izloženo njihovim pohotljivim očima. Erivan dade znak mladom, službujučem eunuhu koji priñe i skine zarobljenici veo s lica. Anñelika poskoči. Oči joj sijevnuše. U blještavom svjetlu lustera vidjela je napeta lica, ukočene i pažljive poglede mužjaka koji vrebaju. Od pomisli da če je sad odmah golu izložiti njihovoj požudi, njeno se pobunjeno tijelo ukoči i ona sva problijedi dok ju je hvatala nesavladiva drhtavica. Činilo se da su ovo divlje podrhtavanje, ohol i gotovo zapovjednički izraz njenih očiju boje mora naelektrizirali skup i trgli iz dotad nijemog iščekivanja. Iznenadno zanimanje i strast prostruji dvoranom i glave se zatalasaše. Erivan izvikne brojku: — Pet tisuča pijastera. ð'Escrainville poskoči u svom zaklonu iza zavjese. To je dvostruko više od svote koja je bila dogovorena kao početna cijena. Baš je lopov taj Erivan! On je več u prvom trenutku nanjušio kako se kod svih ovih muškaraca naglo budi ona slijepa pohota koja je spremna na svaku ludost. Ljudi če se predati dvostrukoj slasti: draži kocke i čulnog užitka. — Pet tisuča pijastera. — Sedam tisuča — poviče čerkeški princ. Poglavar bijelih eunuha promrmlja neku brojku. Po prirodi naprasit, a riješen da iz nadmetanja izañe kao pobjednik, Riom Mirza povisi: — Deset tisuča pijastera. Zatim nastade tajac. 277 Anñelika baci pogled na malteške vitezove koji još nisu izašli sa svojom ponudom. S jedva primjetnim smiješkom na strogim usnama Don Jose se nagne naprijed. — Prinče — reče -?• zadnji je imam Velikog Go spodara propovijedao krajnju štednju. Ja odajem po štovanje sultanovom imetku, ali zar deset tisuča pijastera nije cijena posade za jednu galiju? — Sultan nad sultanima može sebi priuštiti da žrtvuje jednu od svojih bezbrojnih galija ako se to

njegovoj uzvišenosti prohtije —• suho odgovori Kavkazac i pobjedonosno pogleda eunuha Camil-bega na čijem se debelom i blagom ženskom- licu odražavala duboka žalost. Kako bi Soliman-agin veliki eunuh bio ponosan da je ovu skupocjenu i neobičnu robinju mo gao dovesti svom glasovitom gospodaru, ali pošto je upravljao njegovim imetkom, sam je najbolje znao njegove mogučnosti i sebi predbacivao što ih je več dosad bio prekoračio. Tišina je i dalje vladala. Anñelika na svojim ramenima najedanput osjeti vješte ruke mladog eunuha. On spretno otkači tkaninu koja joj je pokrivala grudi, i ona ostade gola do bokova, blijeda u janta-rastom svjetlu sviječa. Od muke joj po koži izbiše sitne kuglice znoja i dadoše njenu tijelu sedefasti sjaj. Ona ustukne, ali je eunuh bio brži i več izvadio pribadače iz kose koja joj poput zlatnog slapa po-, teče niz ramena. Anñelika nagonski učini kretnju svojstvenu ženama kad osjete da im je punña na zatiljku olabavila: digne ruke da bi zadržala svilenu, kovrčavu bujicu, pa tim pokretom istakne svoje čvrste, savršene grudi i pruži intimnu i ljupku sliku žene koja njeguje svoje tijelo. Zamor prostruji dvoranom. Jedan talijanski gu sar glasno opsuje. Od uzbuñenja i slasti uskomešaše se zbijeni kaftani, evropska odijela, odore. 7 Eunuh Camil-beg ocijeni da če mu za /ljubav ovakvom blagu gospodar oprostiti što ga je doveo u novčane poteškoče, pa vikne: 278 Jedanaest, tisuča pijastera. Stari sudanski trgovac ustane i jednolično izgovori dugačku rečenicu. Eri van je prevede: Jedanaest i po tisuča pijastera nudi bijedni starac koji žrtvuje sav svoj imetak da bi dobio ovaj dragulj o čiju če se naklonost otimati šeici Arabije, rasovi Etiopije, kraljevi Sudana, pa čak i daleke afričke Kampare. Opet nastane zastoj. Anñelika se pobojala da če stari crnac iz dalekih krajeva svojom previsokom ponudom otjerati dva močna natjecatelja. Ali malteški vitez spusti vjeñe i reče: — Dvanaest tisuča pijastera. — Trinaest tisuča — poviče Riom Mirza. —

Španjolac se još jedanput naruga: Zar mislite da če vam sultan nad sultanima biti zahvalan što ste ga dokraja upropastili. Ta cijeli svijet zna da mu novčane prilike nisu baš sjajne. — Ja više ne nastupam za Sultana — odgovori čerkeski princ — ja tu ženu hoču za sebe. On nije skidao oči s Anñelike. Zar se u oba slučaja ne izlažete opasnosti da vam odrube glavu? — nije propuštao povjerenik za robove u malteškom redu. Umjesto odgovora, princ nestrpljivo ponovi: — Trinaest tisuča pijastera. Don Jose uzdahne. — Petnaest tisuča pijastera. — U dvorani opet nastane došaptavanje. Camil-beg je šutio boreči se sam sa sobom. Sto da radi: da popusti i time za mnogo mjeseci unaprijed poremeti svoj budžet, ili da se odrekne slave koja če ga pripa sti ako Soliman-agin šaraj ukrasi ovim rijetkim bi serom ... ? — Šesnaest tisuča — vikne Riom Mirza. Ali se činilo da i on več posustaje, jer je podigao astrahansku šubaru i brisao znoj sa čela. — Tko da više? — reče dražbeni povjerenik i svoje pitanje ponovi na nekoliko jezika. 279 Nitko ne.poremeti mučnu tišinu. Evropski gusari nisu dotad otvorili usta. Od samog početka im je bilo jasno da če ponude daleko preči granicu njihovih mogučnosti. Prokleti d'Escranville! Znao je uloviti pravu ribu. Od prodaje ove djevojke on če ne samo platiti sve svoje dugove, nego još i kupiti brod sa cjelokupnom posadom. — Tko nudi više? — ponovi Erivan pogledavši Don Josea. — Šesnaest i po tisuča — reče ovaj suho. Princ je ostao uporan. — Sedamnaest tisuča. Brojke su pljuštale kao meci. U Anñelikinoj su glavi odjekivali glasovi i riječi izgovorene čas na francuskom, čas na talijanskom ili grčkom jeziku.

Nije joj uspijevalo da prati njihov smisao. Bojala se. Vidjela je kako se zgrčilo zagasito lice Don Josea i kako se upravitelj dobara de la Marche natmurio. Drhtala je i pokušavala se pokriti kosom. Kada če doči kraj ovom mučenju? U dnu dvorane podigao se visok Arapin u bijelom burnusu i gipkim se korakom pantera uputio kroz dvoranu prema podiju klanjajuči se na sve strane. Anñelika je čula kako Erivan izgovara njegovo ime: Naker-AH, Pod crveno-bijelim prugastim turbanom iskrile su se kao ugljen crne oči na tamnoputom licu s orlovskim nosom i sjajnocrnom bradom. On čučne ne skidajuči oči s mlade žene, i uze iz prsnog džepa nekoliko sičušnih predmeta koje odmah zatim izloži na svom dlanu. To su bili najljepši primjerci odabrani meñu dragim kamenjem što ih je donio sa svog zadnjeg putovanja u Indiju: dva safira, rubin veličine lješnika, smaragd, plavi beril, više opala i tirkiza. Drugom rukom Naker-Ali izvuče malu zlatarsku vagu koja je imala bakreni tesič i umjesto poluge bodlju dikobraza. On je vagao jedan po jedan kamen. Nagnuvši se nad njega, Erivan je mičuči prstima i usnama izračunavao vrijednost što baš nije bio jednostavan posao. Napokon objavi slavodobitno: — Dvadeset tisuča pijastera! Anñelika dobaci užasnut pogled Don Joseu. Granica koju je malteški vitez sebi odredio, bila je prekoračena. Upravitelj de la Marche ga glasno zamoli: — Brate, pokušajmo još jedanput! Cerkeski je princ Riom Mirza doslovno škrgu-tao zubima. On je sa svoje strane več odustao od daljnjeg nadmetanja. Ali se ova veličanstvena Francuskinja ne smije prepustiti, doduše, bogatom ali prostom trgovcu s Crvenog mora čiji kramarski harem u drvenim kučicama Krete ili Aleksandrete mora da smrdi po užeglom ulju i pečenim skakavcima. On se obrati Don Joseu, ukori ga i pozove da se bez oklijevanja dalje nadmeče, a ako to ne učini, on če ga svojom rukom ubiti. Malteški je vitez, očiju upravljenih u strop, poprimio izgled mučenika na španjolskom oltaru. On sačeka da se graja stiša, zatim uzvikne: — Dvadeset jednu tisuču pijastera! Zlobno zažmirivši, turski namjesnik na Kretd izvadi nargilu iz usta okruženih sijedom bradom i prozbori blago • — Dvadeset jednu i po tisuču. Don Jose** ga prostrijeli otrovnim pogledom. On-je tačno znao da Turčin ne raspolaže tolikom svotom i da mu je cilj samo da pretekne suverenu

državu Maltu, snažnu krščansku državu. Za trenutak doñe u napast da se povuče iz nadmetanja, pa da vidi kako^ če stari paša lakrdijaš smoči dvadeset jednu i po tisuču pijastera da bi isplatio za svoju prelijepu robinju Ali ga gane Anñelikin očajnički izraz, iako se branio od toga da mu postupcima upravljaju osječaji Erivan, koji je isto tako znao da je posljednja namjesnikova ponuda samo šala, vješto je zavlačio prodaju kako bi ovom dao vremena da razmisli i odustane od daljnjeg nadmetanja Zatim se okrene povjereniku za robove prj malteškom redu i upita — Aracho (Tko nudi više)7

280 281 — Dvadeset dvije tisuče — odsiječe Don Jose de Almada. Ovog je puta neodlučna šutnja potrajala vrlo dugo. Ali Erivan još ne bijaše ispucao sve adute. On je iz iskustva znao da je strast kod muškaraca jača od njihova trgovačkog opreza. Don Jose de Almada, koji se u bitku upustio zbog „posla", nije se mogao natjecati tako uporno kao ovi ljudi zaslijepljeni posjedničkom strašču. Arapin Naker-Ali, koji je klečao uz podij, zurio je bunovno u bijelu zarobljenicu. Nježne su mu usne podrhtavale i na mahove je ruku prinosio džepu od haljine, ali bi svaki put u zadnji čas neodlučno zastao. Eunuh priñe i otvori kopču koja je pridržavala pojas na donjem velu. Lagana tkanina spuzne Anñe-liki niz noge. Ona opazi kako je žestoko uzbuñenje obuzelo muškarce kad su ugledali bijelu priliku, lijepu kao one statue koje se susreču pod oleanderima na grčkim otocima. Ali je ova statua bila živa. Ona je drhtala i svi su mogli vidjeti kako njeno lijepo, izmučeno tijelo podilazi jeza, taj razlog naslade, to obečanje zaborava i podavanja onog tko če je znati zavesti. Svi su sanjarili o mukotrpnom osvajanju i opojnoj pobjedi. Svi su se zamišljali kao gospodari koji če je svojim umiječem natjerati da malakše od naslade. Anñelika je najedanput sva gorjela, poslije osječaja samrtne hladnoče koji ju je bio obuzeo.

Buduči da više nije mogla podnijeti poglede koji su je proždirali, ona zagnjuri lice u ruku. Stid i očaj su je tako dotukli, da je oslijepila i ogluvjela za sve što se dosad oko nje dogañalo. Nije vidjela kako je Naker-Ali izvukao prilične velik bijeli dijamant prekrasnog sjaja i stavio ga na svoju vagu. — Dvadeset tri tisuče pijastera — poviče Erivan Don Jose okrene glavu. 282 — Arracho? Arracho? — prošapče Erivan i po segne za zvoncem kojim se objavljuje da je nadme tanje zaključeno. Cerkeski princ zaurla i zagrebe noktima po licu u znak očaja,. Arapinu su se oči smijuljile. Onda se digne Camil-beg, veliki bijeli eunuh. Zadnji dio nadmetanja dao mu je vremena da iz-mudruje razne novčane manipulacije pomoču kojih če srediti uzdrmano bogatstvo svog gospodara i začepiti onu veliku rupu. Hladan i ravnodušan, on procijedi kroza zube: — Dvadeset pet tisuča pijastera. Plamen u Naker-Alijevim očima se ugasi. On pokupi svoje drago kamenje, vrati ga u džep na prsima, poldko ustane i stane se udaljavati od podija, utone u sjenu i iščezne iz dražbene dvorane. Okrenut Camil-begu, Erivan polako podigne zvonce. A onda mu se ruka zaustavi kao da se ukočila, i više se ne pomače. Tajac je postao mučan i čudnovat, beskonačan... Toliko se otegnuo, da je i Anñelika postala svjesna savršene i neobične tišine, pa je nagonski podigla glavu. I tada je tek došao pravi šok, žestok, jedan od onih udaraca koji pomučuju razum i izazivaju sulude krikove. Velik i mračan čovjek stajao je uz podij kuda je stigao odmjerenim korakom prošavši kroz dvoranu bez žurbe, pračen zapanjenim pogledima. Crn od glave do pete. Crne su mu bile dugačke kožne rukavice ukrašene srebrnim čavličima, crna mu je bila kožna maska preko lica koje je uokvirivala tamna brada i podavala nešto stravično toj -iznenadnoj pojavi. U zdepastoj prilici koja ga je slijedila, ona prepozna kapetana Jasona. Erivan polako spusti ruku sa zvoncem. On još nije oglasio kraj nadmetanja. Nakloni se do zemlje i usrdno prošapče. — Ova je žena na prodaju. Da li vas zanima, mi lostivi gospodine Rescatoru? 283

Do koje svote je došla ponuda? Glas koji je dolazio ispod crne maske bio je dubok i promukao. — Dvadeset pet tisuča pijastera — odgovori Erivan. — Trideset pet tisuča! Jermenac zjne od čuda. Okrenuvši se skupu, kapetan Jason ponovi gromkim glasom. — Trideset pet tisuča pijastera za mog gospoda ra, njegovu visost Rescatora. Tko da više? Gamil-beg se bez riječi sruši na jastuke. Anñelika začuje sitnu zvonjavu. Ova tamna prilika, u koju je preplašeno zurila, sve je više rasla u njenjm očima, sve joj se više približavala, a onda osjeti toplinu teškog ogrtača od crnog baršuna, koji je Rescator prebacio sa svojih na njena ramena. Na-bori odječe spuštali su joj se do nogu. Ona je bijesnim pokretom omota oko sebe. Nikad, nikad za života neče zaboraviti sramotu koju je morala podnijeti. Nepoznate su je ruke i dalje čvrsto držale. Bile su to posjedničke ruke čija ju je snaga održavala u uspravnom položaju. Onda osjeti kako je noge izdaju i kako bi bila na koljena pala da nije bilo njegove pomoči. Mukli i hrapavi glas reče: — Ovo je lijepa večer za vas, Erivane! Francu skinja ... I to kakva! Tko je njen vlasnik? Markiz d'Escrainville se približi teturajuči kao pijan. Oči su mu buktjele, a lice pobijeljelo kao kreda. Drhtavim prstom upre u Anñeliku. — Djevojčura! — promuca sumorno. — Najgora djevojčura koju je svijet ikad vidio. Pazi se, prokleti vješče, ona če ti slomiti srce... Coriano, jednooki, koji je skriven iza zastave pratio nadmetanje, skoči na pozornicu i umiješa se u razgovor razvukavši krezuba usta u najponizniji smiješak:

— Ne slušajte ga, visosti, silna radost mu je po mutila razum. Ova je gospa dražesna.. Neobično dražesna, savršeno krotka i pristupačna. — Lažljivče! — odbrusi Rescator. On posegne u zlatom protkanu platnenu vrečicu koja mu je visila o pojasu, iz nje izvuče novčarku punu dukata i dobaci je Corianu čije se oči raskola-čiše. — Ali, visosti — promuca razbojnik — ja ču do

biti svoj dio plijena. — Uzmi to kao predujam. — Zašto? — Zato što hoču da se večeras svi vesele. — Vrlo dobro! Odlično! — derao se Coriano ba cajuči u zrak kapu. — Neka živi njegova visost Res cator! Ovaj zapovjednički podigne ruku: — Svečanost počinje. Kapetan Jason objavi poziv koji največi trgovac srebrom na Sredozemnom moru upučuje ovom otmjenom skupu. Sluge su otišle po plesačice, vino, kavu, svirače i po pečenu ovčetinu. Čitavi če volovi biti podijeljeni posadama gusarskih brodova usidrenih u lud, a iz trideset če se bačava na svim gradskim raskrščima točiti smirnsko vino i malvazija. 'Sluge če po ulicama nositi košare pune pogača i ražnjiča, a s krovova če padati kiša novčiča. Kreta če nočas pirovati Francuskinji u čast. To želi njegova visost Rescator. — El vivat! — čuli su se povici sa svih strana. — Pah, pah, pah! — učine Turci ponovo se za valjujuči na divane u dvorani koju su več htjeli na pustiti. Svi su se, i gusari i prinčevi, vračali na svoja mjesta spremni da se zabavljaju i vesele. Samo su dva malteška viteza pošla k vratima. Rescator ih lično pozove. — Caballeros! Caballeros! Zar nečete s nama? Don Jose ga prostrijeli pogledom i gordo se po vuče skupa sa upraviteljem da la Marcheom.

284 285 XXVIII NOVI GOSPODAR PO2AR KRETE Tek sada je Anñeliki prodrla u svijest činjenica da je prodana. Prodana gusaru koji je za nju platio cijenu čitavog jednog broda s posadom ' Shvati da je samo prešla iz ruku jednog gospodara u ruke drugog, da je to sudbina

koja če je odsad stalno pratiti, sudbina prelijepe, uvijek poželjne žene. Ote joj se prodoran krik kojim je konačno dala oduška očaju i užasu što se u njoj nakupio, kojim se pobunila protiv svog položaja žene uhvačene u zamku — Ne. Ne prodana! Ne prodana > Ona se baci prema živom, šarenom obruču koji se paklenski stezao oko nje, i upusti se u- borbu s Resca-torovim janjičarima koji je čvrsto uhvatiše i grubo baciše svom gospodaru do nogu. Ona je kao izbezumljena ponavljala — Ne, ne prodana — Je li u Francuskoj običaj da otmjene gospoñe odlaze iz društva ovako oskudno odjevene? Pričekaj te barem da vas obuku, gospoño. Mukli i podrugljivi Rescatorov glas dopre JOJ do svijesti: — Mogu vam ponuditi nekoliko haljina. Pogle dajte da li vam odgovaraju. Odaberite šta vam se sviña. Anñelikin pogled koji je odavao neshvačanje, proñe po ovoj dugačkoj crnoj prilici koja ju je nadvisivala, i zaustavi se na strašnoj, krutoj maski kroz 286 čije se proreze vidio samo bljesak podrugljivih očiju. On se stane smijati. — Ustanite — reče pružajuči joj ruku. A kad je ona poslušala, on joj iz lica odstrani razbarušenu kosu i pomiluje joj obraz kao jogunastom, djetetu. — Prodana... ? Ma ne. Večeras ste moja gošča, ništa drugo. A sad izaberite haljinu. On pokaže na tri crnčiča s crvenim turbanima. Svaki je od njih, kao u bajci, držao po raskošnu haljinu: jedna je bila od ružičastog tafta, druga od bijelog brokata, a treča od zeleno-plavog satena i ukrašena niskama indijskog sedefa koji se pod svjetlom prelijevao. — Vi se ne možete odlučiti... ? A koja bi se žena mogla... ? Ali pošto uzvanici samo na nas če kaju, ja ču biti tako slobodan i posavjetovati vas. Ja bih na vašem mjestu uzeo ovu — reče on pokazu juči haljinu ukrašenu sedefom. — Da vam pravo ka žem, ja sam je i izabrao za vas, jer sam čuo da Fran cuskinja ima oči boje mora. Izgledat čete u njoj kao sirena. To je gotovo simbolično. Lijepa markiza oteta vodama... !

A kako je ona i dalje šutjela, on nastavi: — Vidim šta vas zbunjuje. Kako se u ovoj zaba čenoj Kreti mogu nabaviti haljine po zadnjoj versajskoj modi? Ne razbijajte time svoju glavicu. Znam ja još puno drugih čarolija. Zar niste čuli da sam ča robnjak ... ? Bila je kao omañijana podrugljivom borom na njegovim ustima, osjenčenim kratkom saracenskom bradom. Na mahove bi smiješak razvedrio njegovo tmurno lice. Njegov je težak i polagan govor izazivao kod Anñelike nelagodnost koja je graničila sa strahom. Kad bi joj se obračao, podilazila bi je jeza. Osječala se potpuno malaksalom. Trgla se iz tuposti tek kad su se dvije robinjice, koje su je oblačile, zaplele u trake, uzice i grudnike na evropskoj haljini. Izazvana njihovom nespretnošču, ona živo utakne pribadače i sveže vrpce. Njene 287

fcretnje nisu izbjegle Rescatorovom oku. On morañe opet prigušiti smijeh od kojeg ga uhvati napad kašlja. — Rekao bih da ste vični ovim pokretima — reče on kad je opet došao do daha. — Cak kad se jednom nogom nañete u grobu, nečete dozvoliti da budete neuredno odjeveni, zar ne? Ah, te Francuskinje! A sad pogledajmo nakit. On se nagne nad kovčežič koji mu je donio paž, i izvuče prekrasnu ogrlicu od tri niske lazurnog kamena. On joj je sam stavi oko vrata. Kad joj je podigao kosu sa zatiljka da bi mogao skopčati ogrlicu, ona osjeti kako mu se prsti zadržavaju na ožiljku koji su joj preko leña ostavile kandže užasne mačke. Ali An-ñelikin novi vlasnik ne reče ni slova. Pomogao joj je da pričvrsti minñuše. Iza ograde od janjičara koji su čuvali stražu, skup je postajao sve bučniji. Plesačice i svirači upravo su bili stigli. A sluge su stalno donosile zdjele s vočem i kolačima. — Volite li slatkiše? — upita Rescator. — Želite li možda halve, poslasticu od oraha... ? Poznajete li

perzijski nugat? Ona je i dalje šutjela kao zalivena, a on nastavi. — Znam što biste željeli... U ovom vas trenut ku ne privlače ni šečerleme ni svi užici ovog svijeta. Vi imate samo jednu želju: da se isplačete. Anñeliki usne zadrhtaše, a grlo joj se stisne. — Ne — reče on — ne ovdje. Kad budete kod moje kuče, moči čete plakati do mile volje, ali ne ovdje, ne pred ovim nevjernicima. Vi niste robinja. Vi ste praunuka križara, do ñavola! Pogledajte me. Dva joj plamena oka uhvate pogled i prisile je da digne glavu. — Tako je več bolje. Pogledajte se u zrcalo... Vi ste kraljica večeri.... Kraljica Sredozemnog mora. Dajte mi ruku. Tako je Anñelika, odjevena poput princeze, položivši ruku na Rescatorovu, sišla po stepenicama- sramnog podija.. Kičme su se savijale dok je prolazila. .288 Rescator sjedne pored paše, koji je predstavljao vlast velikog sultana, a Anñeliku smjesti sebi s desna. Obavljene oblacima, koji su se dizali iz kadionica, plesačice su svojim dugačkim, prozračnim velovima vitlale po taktu bubnjeva i „nanova", malih, milozvučnih gitara s tri žice. — Pijmo dobru kretsku kavu — predloži Resca tor pružajuči joj majušnu porculansku šalicu s plad nja na niskom stoliču — nema boljeg sredstva da se razbije tuga i okrijepi duša. Udahnite ovaj fini miris, gospoño. Ona uze pruženu šalicu i stane pijuckati. Kavu je zavoljela još na Hermesu i sad je uživala u njenu mirisnom okusu. Oči strašnog gusara promatrale su je kroz izreske maski. To nije bila obična maska«koja se stavlja na hrbat nosa i koja dosiže tek do jagodica. Ona je pokrivala čitavo lice i spuštala se sve do usana. Cak je na njoj i nos s dvije rupice umjesto nozdrva bio oblikovan. Anñeliki se uporno nametala misao kako gnusno mora biti ovo lice koje se krije iza maske. Zar postoji žena koja može podnijeti da se nad nju nagne ovo kožnato lice, pogotovo kad zna da je ono užasno unakaženo. Ona protrne. — Da... ? — reče gusar kao da je primijetio taj drhtaj. — Recite mi kakve osječaje u vama pobuñu jem. ..

— Mislila sam da vam je i jezik odrezan? Rescator se zavalio u jastuke i slatko se smijao. 289 — Napokon sam — reče — čuo zvuk glasa. I šta sam saznao? Vi nalazite da moje nevolje još uvijek nisu dovoljno velike. Ah! Mojim neprijateljima nikad neče dosaditi da me slikaju crnjim nego što jesam. Bili bi sretni da sam bogalj, da su Mi noge uzete. A još sretniji da sam mrtav! Meni samom dovoljno je što sam izbrazdan ožiljcima $oput starog hrasta koji je čitav vijek prkosio gromovima i olujama. Ali neka je hvala Bogu, što mi je ostavio dar govora da mogu razgovarati s gospoñama. Priznajem da bi za mene 19 Neukrotiva Anñelika bila teška kazna kad se ne bih mogao koristiti govorom za zavoñenje divnih biča što ih je Gospod stvorio kao ukras ovoga svijeta. Nagnuvši se prema njoj, čavrljao je kao da oko njih nema nikoga, a ona je na sebi osječala ispitivački pogled njegovih vatrenih očiju. — Recite još nešto, gospoño. Imate čaroban glas... Priznajem da to za svoj ne mogu tvrditi. Moj se glas prelomio jednog dana kad sam zazivao nekoga tko je bio jako daleko. Dozivao sam i glas mi se skrhao... — Koga ste dozivali? — upita ona zabezeknuta. On upre prst u zadimljeni strop. — Alaha...! Alaha u raju. A raj je jako daleko. Glas mi se slomo. Ali je dopro do njega... Alah me je čuo i podario mi ono za što sam ga molio: život. Ona pomisli da joj se ruga i osjeti se malo uvrijeñena. Od kave je živnula. Napokon je počela da griska kolačič. — U svomu ču vam domu — primijeti on — ponuditi sve moguče vrste jela. Iz svake zemlje, u kojoj sam bio, doveo sam po jednog stručnjaka.za specijalitete njegova kraja. Prema tome, mogu udo voljiti najraznovrsnijim željama svojih gostiju. — Kod vas... ima li kod vas mačaka? Uprkos svim njenim naporima, glas joj zadrhti pri zadnjim riječima. U prvi mah se gusar začudi, ali onda odmah shvati o čemu se radi, i krvnički pogleda markiza d'Escrain-villea. — Ne, u mojoj kuči nema mačaka. Nema ničega

što bi vas plašilo ili vam se ne bi sviñalo. Ima ruža svjetla... prozora koji gledaju na pučinu. Hajde, oka nite se tog prestravljenog izgleda koji vam nikako ne pristaje. Mora da je moj- dobar prijatelj d'Escrainville s vama surovo postupao kad je od vas napravio ženu oborena pogleda, spremnu da liže čizme svom gospodara! 290 Anñelika poskoči kao podbodena, uspravi se i osine ga pogledom. On se ponovo nasmije, iskašlje se i napokon uzmogne govoriti. — Aha! Baš ono što sam očekivao. Ponovo posta jete ohola markiza, velika francuska gospoña, drska i čarobna. — Da H ču to ikad opet postati? — prošapče ona. — Ne vjerujem da Sredozemno more tako lako ispu šta svoj plijen. — listina je da Sredozemno more lišava ljude potrebe da se pretvaraju. Ono uništava slabiče, ali oplemenjene poput zlata izbacuje na obalu one koji su imali snage da mu prkose i da prozru njegove varke. Kako je mogao pogoditi da je ona-manje mislila na povratak u Francusku nego na svoju unutarnju nesposobnost da se ikad više preobrati u onu likujuču ženu koja je još prije nekoliko mjeseci, tamo pod raskošnim sviječnjacima Versaillesa, svima ulijevala strahopoštovanje... ? To joj se u usporedbi s čarima Istoka činilo daleko, nestvarno i kao izblijedjelo. Došao je trenutak kad je morala potražiti zagonetne gusareve oči, kako bi našla odgovor na to. Pitala se kakvu to moč posjeduje ovaj čovjek koji je iz nekoliko njenih riječi zaključio sve i pro-nikao joj u dušu. Danima je več živjela slomljena, progonjena, ponižavana. Rescator ju je najedanput izvukao s dna ponora. On ju je razdrmao, podbo, očarao i ona je, poput uvenule biljke koju je netko zalio, živnula i oslobodila se, poniženog držanja. Uspravila se. Misaona i vedra iskra života vratila se u njene oči. — Ponosni stvore —• reče on blago — takvu vas volim. Zurila je u njega kao da mu se moli, kao u boga kojeg zaklinje za život. I nije bila svjesna da joj u očima blista izgladnjeli izraz što ga upučujemo onima od kojih se nadamo svakom dobru.

I što je dulje Rescator pogledom prelijevao svoju snagu u.nju, to se.njeno uzburkano srce sve više 291 smirivalo. Oko nje se rasplirijavala slika glava pokrivenih turbanima, zadimljenih razbojničkih lica pod svilenim maramama, kao što se gubila buka glasova i svirke. Bila je kao u začaranom krugu, sama uz čovjeka koji joj je posvetio svu svoju pažnju. Osječala je istočnjački parfem koji je strujio iz gusarovog odijela, taj miomiris koji ju je podsječao na miris otoka i miješao se s mirisom skupocjene kože njegove maske, duhana iz njegove dugačke lule i vrele kave koju su im bez prestanka natakali. Iznenada je obuze užasna malaksalost, neki neizmjeran umor. Duboko uzdahne i zatvori oči. — Umorni ste — reče'on. — Spavat čete u mojoj palači izvan grada. Več jako dugo niste spavali. Ispružit čete se na terasi, pod zvijezdama... Moj če vam arapski liječnik pripremiti umirujuči čaj od ljekovi tih trava i vi čete spavati... spavat čete do mile vo lje. Uz šum mora... i uz zvuke harfe mog paža-glazbenika. Sviña li vam se ovaj prijedlog? Sta mislite o njemu? — Mislim — prošapče ona — da vi kao gospo dar nemate velikih zahtjeva. Gusarove oči obijesno zaiskriše. — Možda ču to jednog dana postati? Vašoj lje poti čovjek ne bi mogao dugo odolijevati... Ali to neče biti bez vašeg pristanka, ja vam to obečajem... Večeras vas molim samo za jednu stvar, meni od ne procjenjive vrijednosti... za jedan smiješak vaših usna... 2elim biti siguran da više niste tužni, ni ustrašeni... Nasmiješite mi se. Najedanput se prolomi neki neljudski urlik koji je nadglasao opču galamu. Poput crvene sablasti mar-kiz d'Escrainville je teturao prema njima, obavijen gustim dimom. Mahao je isukanom sabljom i nitko se nije usudio da mu priñe. — Ti češ je imati — hroptao je. — Tebi če ona,dakle, pokazati svoje zaljubljeno lice, prokleti vješče Sredozemnog mora... Meni nije htjela... Ja. sam. 292

samo Bauk... Čujete, li, čujete li vi svi, „Bauk... a ne vještac...! Ali nečeš je imati. Ubit ču;te... On nasrne sabljom. Jednim udarcem noge Resca-tor baci u njega pladanj s posuñem za kavu i dok je nasilnik posrtao, on skoči i isuče sablju. .Dva su se oružja ukrstila. Escrainville se luñački borio. Oba su se gusara kroz ñarmar od jastuka i. stoliča.provukli do podija na koji se markiz, natjeran u škripac, morao popeti, dok su se plesačice razbježale preplašeno vrišteči. Borba je bila na život i smrt. Crvena prilika protiv crne, ali oba borca majstori svog oružja: ubojitih sabalja. Malteški se službenici, koji su bili odgovorni za red i mir u batistanu, nisu usuñivali umiješati se, Kescator im je podijelio po dvadeset srebrnih cekina i po grumen američkog duhana... I tako su u svečanoj tišini gledaoci čekali ishod dvoboja. Napokon se Rescatorova sablja zarije u ruku bje-somučniku koji ispusti svoje oružje. D'Escrainville stane štucati, a bijela mu pjena izbije na usta. Eri-van hrabro .priskoči, uhvati ga i odvuče, da bi ga predao Corianu. —?? Šteta! — reče jednostavno Rescator vračajuči sablju u korice. Da se mali Jermenac nije- umiješao, leš markiza d'Escrainvillea bio bi sigurno prinesen kao žrtva za sve one. jadnike što ih je na tom istom mjestu prodao* Rescator podiže ruke. — Svečanost, je završena! —r objavi glasno. On se klanjao desno i lijevo, pozdravljajuči na turskom, talijanskom i španjolskom. Uz uobičajenu galamu učesnici ovog svjetskog skupa stadoše napuštati dvoranu. Rescator se vrati AnñeUki. On se ponovo nakloni, ovaj put tako duboko da je crnim perom syog šešira dotakao pod. — Hočete li me slijediti, gospoño? U tom bi ga trenutku bila sKjedila do nakraj svijeta. 293 Ona ne prepoznade vrt kroz koji je sa zebnjom u srcu prošla prije nekoliko sati. Gusar joj po drugi put preko ramena prebaci svoj bogati ogrtač. — Noč je svježa... ali kakav divan miris. Na trgu pred batistanom čitav se vo pekao na ogromnoj mangali čija je žeravica osvjetljavala zadovoljna lica članova brodskih posada i gradskih stanovnika koji su bili pozvani na gozbu. Iz kretskih je uličica dopirala pjesma .gusara koji su se raspištoljili od smirnskog vina.

Kad se Rescator pojavio, zaoriše povici „živio"! U istom se trenutku plava raketa vine u nebo i padne na zemlju u obliku vatrenog kišobrana. „Vidi, vatromet..." U kojem se trenutku izraz na licima ljudi promijenio, u kojem je trenutku užas s njih zbrisao radost i smijeh? Rescator je prvi osjetio da se dogaña nešto neobično. On se odvoji od Anñelike i potrči prema zidinama koje su nadvisivale grad. U istom se trenutku detonacije prolomiše kroz noč, a iz unutrašnjosti batistana se začuje lomljava stakla i lustera. Crveni kolobar osvijetli nebo. Neka nestalna svjetlost, koja je dolazila s dna grada, plesala je po crnim, skamenjenim licima ja-• njičara koji su takoñer jurnuli prema bedemima. Zvona su več naveliko zvonila. Prodoran se krik ponavljao na svim jezicima: — Požar...! Anñeliku najednom odbaci pritisak znatiželjne svjetine. Ona se povuče do pločnika i skloni se u dovratak neke veže. Jedna ruka iznenada zgrabi njenu. — Doñi! Doñi...! Ona opazi zlobno lice Vasosa Mikolesa i sjeti se Savarvjevih riječi: „Kad budete izlazili iz batistana, plava če raketa dati znak..." 294 Ona ga bijaše zamolila da je izbavi iz ruku novog kupca i da joj tako vrati slobodu, i, eto, održao je svoje obečanje. Stajala je kao kip, prestravljena do u dno duše, nesposobna da se makne, dok. je mali Grk ustrašeno navaljivao: — Doñi! Doñi! Konačno se ipak .pokrene i poñe za njim. Trčali su kroz uličice, nošeni močnom bujicom svjetine koja je silazila prema lud. Svuda je bila neopisiva, gužva. Ljudi su u panici gazili po djeci, mačke su nakostriješene i mijaučuči skakale s krovova na balkone, a njihovi su cmi obrisi u svjetlu plamena djelovali poput kakvih duhova s kandžama. Jedan se novi krik orio sa svih strana: — Brodovi.....! Kad je zajedno s Vasosom Mikolesom stigla do križarske kule na obali* Anñelika je sve shvatila. U luci je gorio brigantin markiza d'Escrainvillea; Hermes je plamtio kao buktinja. Od broda je ostao samo još jarko osvijetljen kostur. Vjetar je raspirivao ugljevlje koje je pljuštalo po usidrenim brodovima. Galija danskog odmetniJka več je bila u plamenu. Požar se munjevito širio i

u paklenskoj rasyjeti Anñelika prepoznade Rescatorov šambek. Vatra je izbila na pramcu. Stražari koji su ostali na brodu, ogorčeno su je pokušavali suzbiti; konačno su se morali povuči zbog neizdržljive vreline koja je dolazila s okolnih brodova. — Sayary! — Očekivao sam vas — reče Savary radosno. — Vi ne gledate na pravu stranu, gospoño, pogledajte u onom pravcu! On joj, u sjeni Križarskih vrata, koja su turski stražari napustili zbog požara, pokaže jednu barku koja je upravo dovršavala pripreme za odlazak. Tama ju je skrivala gotovo čitavu i samo su se na mahove, pri crvenom odsjaju požara, mcgla vidjeti uplašena lica odbjeglih robova koji.su se skupili u gomilu, i 2S5 grčkih mornara koji su razapinjali jedra. To je bila barka Vasosa Mikolesa i njegovih ujaka. :— Doñite brzo! — Ali ova vatra, Savarv, ova je vatra... — To je grčka vatra — prasne stari učenjak ska čuči od veselja. — Upalio sam neugasivu vatru. Ahl Ah! Neka je pokušaju suzbiti. To je tajna antike... Tajna Bizanta koju sam ja ponovno otkrio ...! Plesao je kao ñavolak uskrsnuo iz podzemlja. Va-sos Mikoles zgrabi svog uzvišenog oca i odvede ga do barke. Na obali neka žena priñe Anñeliki. — Ovaj je papir bio u pojasu koji ti je on bio oduzeo, zbogom, sestro moja, prijateljice moja. Neka te štite svi sveci! — Ellis! Zar nečeš s nama? Mlada Grkinja okrene glavu prema luci. Her-mesovi su se jarboli, slični prozračnim, zlatnim stupovima, rušili obavijeni kišom varnica. Markiz d'Escrainville je hodao kao lud. Gledao je prizor bunovnim očima. — Ne, ja ostajem s njim — krikne Ellis. I potrči prema paklenskom ognju. Anñelika se ukrca u barku koja se tiho odlijepi od obale. Ribari su se pokušavali držati sjene što ju je bacala uzvisina s rta, ali se požar bez prestanka širio, pa ih je njegov plamen na mahove obasjavao. Stoječi na krmi, Savarv se naslañivao gledajuči rasvijetljenu luku koja je vrvjela od ljudi. — Podmetnuo sam kučinu na više mjesta na Hermesu, u sam trup broda ^- objašnjavao je. — Dok smo obilazili otoke, ja sam svaki dan silazio u

spremišta i sve pripremio. A večeras sam mu pra-mac i iznutra i izvana polio ekstraktom moje mumije koja u takvom stanju još mnogo jače gori. Pošto su me vatrogasci pozvali, da im pomognem u nji296 novu poslu, s lakočom sam na prikladnom mjestu na palubi podmetnuo rakete koje sam sam napravio. Vatra se širila kao uragan... Anñelika najedanput postade nestrpljiva. Digne se ukočena pogleda, nesposobna da izusti riječ. Savarv zanijemi. On uzme iz pojasa svoj stari dalekozor i prinese ga očima. — Sta on to radi? Taj čovjek je lud! Na zadimljenoj krmnici Morskog orla prepoznali su Rescatorove obrise. Maurski su mornari pokidali sidra i šambek, po kojem se vatra širila, več se udaljavao od žarišta u luci. Plamen je buktao sve večom žestinom. Pram-čani jarbol se sruši. Zatim se začuje potmuo prasak. — Spremište za barut — prošapče Anñelika.— Nije. Savarv joj je svojim teškim cipelama gazio po nogama. Vasos Mikoles je svog uzvišenog oca bezuspješno uvjeravao kako treba da se smiri. — Kakav je to bijeli oblak na površini vode — poviče učenjak — šta je to? Sta je to...? Sa sredine plamtečeg šambeka dizao se nekakav žut i težak dim i „tekao" u more, a ubrzo zatim obavio čitav brod osim najvišeg jarbola. Vatra se ugasi, a šambek sa svojim oklopom od pare istovremeno utone u tamu. Još uvijek osvijetljena požarom, luka se sve više udaljavala. Grci su veslali svom snagom. Uskoro podigoše trokutasto jedro. Laña s bjeguncima poskakivala je po crnim valovima. Savarv spusti dalekozor. — Sta se dogodilo? Reklo bi se da je taj čovjek nekom čarolijom uspio ugasiti vatru na svom brodu. On utone u duboko razmišljanje pokušavajuči odgonetnuti tajnu.. Njegov sin to iskoristi i smjesti ga smjerno na dno lañe. I Anñelika je, ali iz drugih razloga, imala isti dojam kao i stari učenjak da je sve ovo nestvarno. Kreta se udaljavala. Dugo, dugo je njen crvenkasti odsjaj poigravao na valovima. 297 Anñelika tek sad postade svjesna da joj je Re-scatorov ogrtač' još uvijek na ramenima.

Onda je neka čudna bol stegne u grlu. Ona za-gnjuri lice u ruke i zajeca. Žena, koja je stajala kraj nje, lagano joj dodirne ruku. — Sta ti je? Zar nisi sretna što si opet' stekla slobodu? Govorila je grčki, ali ju je Anñelika razumjela. — Ne znam — reče grcajuči — ne znam. OhJ Ne anam više ništa! Poslije toga je naišla oluja. XXIX MALTA Dva se dana oluja opako poigravala s lañom i bjeguncima. Tek su se u zoru trečeg dana valovi malo smirili. Barka je još uvijek plutala. Njen razbijeni jarbol i kormilo bili su samo olupine. Kao nekim čudom, svi su putnici još bih" živi i na broju. Pobjesnjelo more nije nijedno dijete uspjelo iščupati iz majčinog, zagrljaja, ni otplaviti ijednog mornara s palube na kojoj su se ovi. očajnički borili da brod održe na valovima. Bila je to samo još šaka skroz-naskroz mokrih brodolomnika koji su cvokotali i od neba očekivali pomoč nemajuči pojma gdje se nalaze. More kao da je sasvim opustjelo. Napokon pred večer jedna malteška* galija opazi barku i pokupi brodolomnike. AnñeKka se nasloni na mramornu ogradu balkona. Crvene su zrake sa zapada ulazile u njenu sobu i odbijale se od crnih i bijelih pločica na podu. Na stoliču pored nje stajala, je košarica puna krasnog grožña koje joj je poslao vitez de Rochebrune. Ovaj se ljubazni plemič i na Malti pridržavao svih pravila lijepog (ponašanja kojim je još na dvoru stekao opče poštovanje.- Bio je neobično sretan što mu se, kao poglavaru francuskog ogranka malteškog reda, ukazala prilika da gospoñi du Plessis-BelUere pru?298 299 ži gostoprimstvo u svom domu. Ovaj je skroman naziv nosila veličanstvena palača koju je francuski Ogranak, poput ostalih, podigao za svoje sunarodnjake. Takvih palača bilo je ukupno osam, i simbolizirale su osam ogranaka križa, amblema ovih vitezova.

To su bih' ogranci: Provansa, Auvergne, Francuska, Italija, Aragon, Castilla, Njemačka i Engleska. Engleski je ogranak ukinut u doba crkvene reforme. Njegova je palača otad služila kao skladište. Anñelika uzme zrno muškata i utone u razmišljanje sišuči mu sok. Bila je zadovoljna što je dospjela u Maltu. Poslije onog zbrkanog i raspojasanog istočnjačkog vašara, uživala je u jednostavnoj, strogoj atmosferi močne krščanske države. Činilo se da su raskoš i isposništvo dvije protivurječne parole krščanskih kaluñera. Francuski je dom, taj prostrani i blistavi kara-van-saraj, ukrašen kipovima i ispresijecan loñama i trijemovima s venecijanskim staklom, pružao sve udobnosti francuske palače. Anñelika je u sobi imala ddne tapiserije, krevet sa stupovima i brokatnim baldahinom, .a u susjednoj prostoriji kupaonicu koja se mog]a mjeriti s versajskim. Ovi su apartmani na gornjim katovima bili namijenjeni otmjenim gostima. A u prizemlju su u čelijama s prostim krevetima od dasaka stanovali vitezovi, kapelani i brača laici. Ponekad bi Anñelika u prolazu opazila Francuze kako učetvero iz istog drvenog čanka jedu rao-našku juhu. Pristupajuči malteškom redu, najmlañi sinovi otmjenih obitelji nisu olako uzimali tri položena zavjeta poslušnost, lično siromaštvo i neženstvo. Oni su u neprestanoj borbi protiv nevjernika zadovoljavali svoje ratničke prohtjeve, nalazili vjerski ideal i sticali slavu kao pripadnici reda kojeg se svi boje i kojeg se imaju zašto bojati. Bogatstvo reda, sazda-no na čvrstim temeljima, omogučavalo im je da vode borbu na koju su se obavezali. Flota viteškog reda 300 spadala je u najmočnije evropske flote. Malteške su galije, uvijek spremne za napad i borbu, neprestano krstarile po Sredozemnom, moru i nametale islamskoj trgovini onu sudbinu koju je islam namijenio krščanstvu. Anñeliki je poslije zadnjih doživljaja posebno godila uljuñena čudorecindst koja je vladala na Malti. Za redovnike je u tom pogledu bila propisana stroga disciplina, pa ako bi se ponekad i dogodilo da za opasnih pothvata ili zanosnih pobjeda neki vitez trenutačno podlegne čarima kakve lijepe, bludne robinje, na samoj je Malti, uporištu vjere, vladala naj-doličnija suzdržljivost Tu nije bilo slobodnih žena, osim Maltežanki, otočkih seljanki u crnim velovima, a robinje su bile samo roba. Tek bi s vremena na vrijeme sa španjolskom, engleskom ili francuskom flotom u ratnom pohodu naišla pokoja prolazna gošča, najčešče u jprat-nji svog ljubavnika, a rjeñe muža.

Anñelikin je slučaj bio usamljen. Ona je, doduše, bila otmjena gospoña koja zaslužuje postupak u skladu s njenom staleškom pripadnošču, ali je s druge strane bila usred mora nañena sa šakom odbjeglih robova. Ona je bila nacistu da če se malteškom redu za učinjene joj usluge morati odužiti teškim zlatnicima. S francuskim, se rizničarom reda dogovorila da če Svom upravitelju dobara Molinesu pismeno dati nalog da predstojniku pariškog templarskog reda isplati odreñenu svotu kao brodolomničku otkupninu. Ali je bila ozlojeñena kad je, raspitujuči se što je učinjeno s „njenim" Grcima, ove otkrila zatočene skupa s robovima u nekom skladištu na otoku. S jadnim ribarima sa Santorina postupalo se isto kao sa zarobljenim nevjernicama. U velikoj su prostoriji muškarci, žene i djeca svih boja, s istini onim smirenim i pokornim pogledima kakve je viñala na kretskoj obali i u spremištima 301 d'Escrainvilleovog broda, ležeči na slami čekali da budu preprodani. Tu je zatekla Savarjrja, Vasosa Mikolesa i njegove ujake, njihove žene i djecu, koji se bijahu pridružili pothvatu, kao i nekoliko odbjeglih robova koje su oni primili na svoj brod. Svi su se stisli u jedan čošak i strpljivo griskali masline. Anñelika je rizničaru gospodinu de Sarmontiu, koji ju je pratio, otvoreno rekla što misli o neljudskom postupku tobožnjih Kristovih vojnika. Redovnik se zapanjio. — Sto želite time reči, gospoño? — Da ste najobičniji trgovci robljem kao i svi ostali. — U tome se očituje naša snaga ! — A ovo tu? — upita ona pokazujuči na go mile Grka, Turaka, Bugara, Maura, crnaca, Rusa, koji su dremuckali pod ukrašenim svodovima pro stranog skladišta — zar mislite da postoji velika razlika izmeñu vaše kaznionice i robijašnica na Kreti ili Alžiru? Koliko god se vi pozivali na svoj sveti zadatak, to je čisto gusarstvo! Rizničar nije popuštao. — Varate se, gospoño — reče suho. — Mi se ne bavimo lovom na ljude, mi samo plijenimo. — Ja tu ne vidim, nikakvu razliku.

— Htio sam reči da mi ne haračimo po oba lama Italije, Tripolitanije, ili čak Španjolske i Provanse zato da bismo došli do plijena „kao i svi ostali" gusari. Robovi, koji dospiju u naše ruke, potječu s neprijateljskih galija protiv kojih smo se borili. Mi zadržavamo samo Maure, Turke i crnce za naše veslarnice, ali isto tako svaki put puštamo na slobodu tisuče krščanskih robova koji bi inače do smrti robijali za nevjernike. Znate li da Tunis, Alžir i kraljevina Maroko ukupno imaju više od pedeset tisuča krščanskih zarobljenika, a da se i ne govori o broju turskih? 302

— Ja sam čula da ih vaš red, izmeñu Gpra, Iivorna, Krete i Malte, ima više od trideset pet ti suča! — To je moguče, ali mi ih ne izrabljujemo, mi ih ne koristimo za svoj lični užitak. Mi ih samo razmjenjujemo ili izvlačimo iz njih novac koji nam je potreban za održavanje flote. Zar ne znate da na Sredozemlju robovi predstavljaju jedinu dobru robu za razmjenu i unosnu trgovinu? Za oslo boñenje jednog krščana mi dajemo tri ili četiri mus limana. — Ali zašto ove jadne Grke, koji su pravoslav ni krščani i povrh toga brodolomci, zašto njih svr stavate meñu robove? — A šta bismo s njima činili? Nahranili smo ih, obukli, smjestili pod krov. Zar možda treba da ih ukrcamo na brod i ljubazno razvezemo jednog po jednog po njihovim, grčkim, otocima pod turskom vlašču... ? Mi nemamo toliko galija da bismo bes platno vračali u domovinu sve one robove koji lu taju po Sredozemnom moru. A odakle sredstva za održavanje naših brodova i naših posada? Anñelika morañe priznati da ovakvo rasuñivanje ima osnove. Ona zamoli da se njen liječnik Savarv smjesti u francusko svratiste, a. za ostale se

obaveže platiti otkupninu i -troškove, putovanja koje če uslijediti kad neki malteški brod bude išao u obilazak Srednjeg istoka. Sada joj nije preostajalo drugo nego da čeka odgovor na nalog koji je dala svom upravitelju Moli-nesu. Nije pokazivala koliko je zabrinuta. Zar pismo nije moglo na putu biti zadržano? A što ako joj je kralj u svom gnjevu zaplijenio imetak? U svakom joj se slučaju nije žurilo napustiti Maltu. Osječala se zaštičenom u ovom zadnjem križarskom uporištu. Ispod nje i oko nje, sagrañen od mramora koji je slana prskavica prevukla posebnom pa303 J iU umi

tinom, stari se grad Valetta poput zlatnog okvira uzdizao na pozadini od purpurnog neba i mora. Bio je to čudesan kup zvonika, kupola, palača uklesanih u stijene i obrambenih utvrñenja načičkanih topovima, kup koji se pružao sve do veličanstvene, prirodno zaštičene luke čije su se vode poput ticala hobotnice granale meñu otoke s mnoštvom razbacanih tvr-ñavica. „Grad koji su plemiči sagradili za plemiče", kako je rekao velikaš La Valetta, jedan od velikih meštara reda, koji ga je i osnovao u XVI stolječu kad su se zadnji vitezovi s Rodosa, skupa sa svojim relikvijama i galijama, sklonili ispred Turaka na ovu osamljenu hridinu izmeñu Sicilije i Tunisa. Uz pomoč buntovnih i surovih Maltežana on je od ovog otočiča napravio neosvojivu tvrñavu. I tako ju je prije pet godina carigradski sultan bezuspješno bio opkolio. Neobavljena se posla morao povuči s ostacima svog brodovlja koje nisu desefckovali samo tanad i jurišne galije vjere, nego i odabrana ronilačka skupina, taj čudesni odred ljudi-riba koji imaju posebno izvježbana pluča i koji su noču plivali do otomanske flote, te dizali u zrak i podmetali požare na neprijateljske brodove. Da, Anñelika se mogla osječati sigurnom. Od grofa je Rochebrunea saznala da malteške obrambene snage sačinjavaju: dva puka od po sedam ratnih laña, tristo galija, tisuču dvjesto odabranih strijelaca, stotinu tobdžija, tisuču dvjesto mornara za posluživanje topova, isto toliko vojnika milicije i nekih trista novaka.

Ratno stanje za malteški red traje neprekidno od onih davnih vremena kad milosrdna brača Sv. Ivana Jerusalemskog bijahu započela krstariti po drumovima Palestine, kako bi pomogla krščanima u nevolji. Osnovan za prihvat hodočasnika Svete Zemlje, ovaj je red bolničara ubrzo zamijenio žičanom košuljom i teškim mačem svoju posudu s toplom vodom koja je služila za pranje nogu putnicima. I tada je njegovim zavjetima dodan i četvrti: da če do zadnje kapi 304 krvi braniti Sveti Grob i znak Križa i da če tud nevjernike svuda gdje na njih naiñu. Protjerana iz Jerusalema u tvrñavu Margat, s otoka Cipra na otok Rodos, zatim na Maltu, bratovština, redovnika-ratnika pretvorila se silom prilika u ovu nezavisnu i vojničku državu koja bez predaha vodi borbu protiv Muhamedovih sljedbenika. Galija, koja je večeras polako uplovila u luku i na kojoj se vila crvena ratna zastava s bijelim križem, možda je prije nekoliko sati napala nekog ber-berskog gusara. Ona je sa sobom dovezla maurske zarobljenike koji če odsad veslati na krščanskim galijama, i osloboñene krščane koje če malteški red uputiti njihovim obiteljima, pošto utanači cijenu svojih usluga. Upravo takva je galija bila prihvatila Anñeliku i njene drugove brodolomce. Opazivši malu barku s polomljenim jarbolima, posada galije je prekrcala nesretne putnike, dala im pokrivače, okrijepila ih i ugrijala čašom vina iz Astija. Malo kasnije, kad se malo oporavila, Anñelika se predstavila zapovjedniku, njemačkom vitezu pedesetih godina, baronu Wolfu de Nesselhoodu, gorostasnom i plavokosom Germanu sijedih sljepoočnica koje su dobro pristajale uz njegovo opaljeno čelo s tri poprečne blijede bore. Uživao je glas izvrsnog pomorca i ratnika. Berberi su ga se bojali i smatrali ga svojim najljučim neprijateljem. Pričalo se da se alžirski admiral MezzoMorte zakleo da če ga raščerečiti ako ga se ikad dočepa. Pomočnik mu je bio Francuz tridesetih godina, vitez de Roguier, mladič prostodušna lica, na kojeg je, kako se činilo, Anñelika ostavila snažan dojam. Pošto je nabrojala svoje plemičke naslove, ispričala je dvojici vitezova svoje nedače. sos Kad ju je grof ñe Rochebrune, sunarodnjak i stari prijatelj iz Versaillesa, prihvatio u La Valetti i smjestio ikad uglednog, gosta, saznala je da vojvoda ñe Vivonne traga za njom. Francuska je eskadra dva tjedna boravila u La Valetti, tako da se francuskim SO Neukrotiva Anñelifca

80* vitezovima i plemičima pružila prilika da natenane pretresu sva gusarska nedjela. Vijest o brodolomu Royale na korzičkim obalama bila je za Vivonnea strašan udarac. U svojstvu kraljevog admirala bio je duboko pogoñen. A kao ljubavnik je — jer se istinski zaljubio u Anñeliku — očajavao pri pomisli na užasan kraj ove tako lijepe žene. Poslije sina, sada da strada i majka. On se optuživao da im je donio nesreču, krivio je sebe što su se utopili, pod gotovo istim, okolnostima, govorio o povoljnom znamenju koje se bilo ukazalo na nebu, o prokletoj sudbini... Ništa se nije moglo shvatiti iz njegova buncanja sve do časa kad je stigao glasnik poručnika de Milleranda koji je dospio u zarobljeništvo barona Paola de Viscontija. Poručnik je molio da se u Korziku hitno pošalje nemala svota od tisuču pijastera koju je ñenoveški razbojnik tražio kao otkupninu za njega. On je potvrdio propast Royale koju obalni gusari bijahu namamili na podvodne grebene, ali je javio i to da je marlriza du Plessis živa i zdrava. U meñuvremenu je neustrašiva putnica uspjela kidnuti njihovu tamničaru i sada na malom provansalskom kuteru po svoj prilici brodi prema Kreti. Vojvoda de Vivonne je bio tako sretan da je zaboravio sve ostale neugodnosti. Cim je u dokovima La Valette popravio svoje galije, i on je isplovio prema Kreti nadajuči se da če tamo nači lijepu markizu koja se pak nekoliko dana kasnije iskrcala na obali La Valette stežuči oko sebe i svoje prljave, morem ispržene haljine crni Rescatorov ogrtač. Kao da su se igrali skrivača! Anñelika se žalosno osmjehne: Vivonne, robijaši, sablasna pojava Nikole kao galijota, i njegova smrt — sve je to več bilo tako daleko. Je li ona to zaista doživjela? Dogañaji su se odvijali velikom brzinom. Njeno je tijelo več nosilo tragove strasnijih i novijih doživljaja. Tjedan dana po dolasku u Maltu, srela je prilikom jedne šetnje Don Josea de Almadu i upravitelja dobara de la Marchea koji su se upravo bili vratili. 306 Pretrpjevši toliko toga kao dvostruki brodolom-nik i trostruki bjegunac, Anñelika više nije bila kadra da pocrveni pred čovjekom koji ju je najoskudnije odjevenu vidio izloženu na podiju batistana, a iživjeli povjerenik za robove bijaše več odavna prešao stadij bespotrebne sramežljivosti. Oni se jednako ob-radovaše što se ponovo vide i pozdravile se kao stari prijatelji koji imaju što pitati i ispričati jedni drugima.

Iskreno obradovan što ju je zatekao živu i zdra-t vu, izvan gusarskih šaka, strogi se Španjolac malo oslobodio svoje ukočenosti. — Nadam se, gospoño, da nam ne zamjerate pre više što smo se morali povuči .pred nevjerojatnim po nudama ostalih natjecatelja. Nikad, ali baš nikad ni su na dražbi dostignute takve brojke... To je bez umlje. Ja sam išao najdalje što sam mogao. Anñelika im odade priznanje za njihove napore, i reče da če im, sad kada je uspjela umaknuti svojoj tužnoj sudbini, vječno iskazivati zahvalnost za njihovo posredovanje. — Neka vas Bog očuva od toga da još jedanput padnete u ruke Rescatoru! — uzdahne upravitelj de la Marche. — Vama nesumnjivo duguje svoj največi neu spjeh u životu: dozvoliti da iste noči, odmah po kup nji, pobjegne — pa makar zahvaljujuči požaru — ro binja za koju je platio besmislenu §votu od trideset pet tisuča pijastera... Dobro ste mu podvalili, go spoño. Ali čuvajte se! Oni joj ispričaše što se još one paklenske noči dogodilo u Kreti. Požar ee proširio na tursku četvrt gdje su etare drvene kuče plamsale kao baklje. U luci je mnogo brodova do kraja izgorjelo ili teško oštečeno. Markiz d'Escrainville je ostao kao gromom pogoñen kad je Hermes na njegove oči šišteči potonuo obavijen oblacima dima. Rescator je, naprotiv, spasio svoj šambek. Uspio je, pomoču nekog tajanstvenog postupka, ugasiti vatru na brodu. 307 Odsada stari Savary u domu Auvergne ili Cas-tille nije radio ništa drugo, nego ispitivao vitezove o ovom dogañaju: kako, pomoču čega, za koliko je vremena Rescator uspio ugušiti požar? Don Jose mu to nije znao reči. Upravitelj dobara 'bijaše čuo za neku arapsku tekučinu koja se u dodiru s vatrom pretvara u plin. Svima je poznato da su Arapi dobro upučeni u neku znanost po imenu kemija. Pošto je spasio svoj brod, Rescator je pomogao u gašenju ostalih žarišta. Ali šteta time nije umanjena, jer se vatra širila munjevitom brzinom. — He. he! U to ne sumnjam — cerio se Savarv, a oči mu iza naočala podrugljivo bljesnuše. — Grčka vatra... I Na kraju je izazvao podozrenje kod svojih sugovornika. — Da niste vi možda jedan od onih bijednika,

vjerojatno robova, koji su izazvali ovu groznu ne-, sreču? I mi smo u njoj izgubili jednu galiju. Savarv postade oprezan i povuče se. AnñeliM je povjerio koliko ga sve ovo zbunjuje. Kojim putem treba sada poči? Da li se vratiti u Pariz i tamo za Akademiju nauka napisati tezu o senzacionalnim otkričima i ishodu pokusa s mumijom? Ili se pak dati. u potragu za Rescatorom i iz njega izmamiti tajnu zagonetne, nezapaljive tvari? Hi nastaviti započeto putovanje koje je isto toliko ovisno o slučaju koliko je izloženo opasnostima, putovanje do perzijskih izvora gdje 'bi se snabdio novim zalihama mumije? Da, Savarv je bio malo kao izgubljen otkako, više nije imao na brizi svoju dragocjenu bocu. A gospoña du Plessis-Belliere, kojim pravcem ona misli udariti? Ona to ni sama nije znala. Neki joj je unutarnji glas govorio: „Ovo ti je dovoljno. Vrati se kuči. Zamoli kralja za milost. A zatim..." Ona je težila za takvom budučnošču. Ali joj je protiv njene volje pogled bludio pučinom tražeči neki drugi izlaz. 208 Sunce nestade s obzorja. Galije, čiji su tamni obrisi stršili sa zlatno-sjajne morske površine, ličile su sa svoja dvadeset četiri prislonjena vesla na ogromne nočne ptice sa spuštenim krilima. Maurski i turski galijoti stizali su prazni na spavanje u skladište, dok su ronioci nauljenih tijela silazili pod vodu, da bi preispitali lance i razapete mreže koje su zatvarale ulaz u luku. Zvona mnogobrojnih crkava stadoše zvoniti na večernju Zdravomariju. Bilo je ovdje više od stotinu crkava, svih veličina i vrsta. Kao pobožno su ih djelo, samo nedjeljom, gradile ruke vjerskih zanesenjaka. Istovremena zvonjava svih zvona prolamala bi se kao tutnjava grmljavine, a Malta se triput dnevno pretvarala u bruječe čudovište koje gromko objavljivaše slavu Djevice Marije, dok su morske ptice usplahireno klepetale krilima. Anñelika zatvori prozor i naglo se povuče. Od silne se buke ne bi čulo na dva koraka udaljenosti. Sjedeči na rubu 'kreveta, čekala je da buka prestane. Rescatorov je ogrtač bio tu, prebačen preko bro-katnog pokrivača. Ona nije zadržala haljinu ukrašenu niskama indijskog sedefa, koju je bura sasvim uništila. Ali se nije htjela rastati s teškim, baršunastim, ogrtačem, koji joj je one večeri u Kreti gusar prebacio preko ramena. Nije li to bila neka vrsta trofeja? Anñelika se iznenada baci na krevet i zagnjuri lice u nabore kaputa. Ni morski vjetar, ni njegova bjesomučna slana prskavica nisu uspjeli da ga liše onog prodornog mirisa. Bilo je dovoljno da ga udahne, pa da sebi dočara

zapovjedničku priliku. Ona je čula njegov pro-mukao, dubok glas i ponovo proživljavala one ču desne trenutke u Kreti, u onoj nestvarnoj atmosferi dima koji se dizao iz kadionica i nargila, mirisavih para crne kave i zvuka malih harfi s tri žice. Kroz proreze kožnate maske gledala su je dva plamena oka... 309 Ona zajeca pripijajuči uza se izgužvanu tkaninu, i tako je mahala glavom obuzeta žaljenjem koje nije htjela nazvati pravim imenom. Zvona utihnuše, odjek im se prostre na sve strane. Još jedan dubok ton velikog zvona odgovori na ovaj posljednji pjev. Tek tada Anñelika primijeti da netko opetovano kuca na vrata i da je ona to zbog buke prečula. — Naprijed! — poviče digavši se. Na pragu se pojavi paž u crnoj misnici. — Gospoño, oprostite što vam remetim odmor — reče podižuči glas da bi nadjačao posljednje brujanje zvona — ali neki vas Arapin traži. Kaže da se zove Mohamed Baki i da ga šalje vaš muž. 310 *• XXX SLUGA JOFFREYA DE PEYRACA Od časa kad je paž izgovorio ove nepojmljive riječi, Anñelika je postupala 'kao automat. Ona se šutke digla, prešla sobu, kao avet preletjela mramorno stepenište i trijem. Pod peristilom s venecijanskim stupovima stajao je neki čovjek. Imao je blijedu put svojstvenu berberskim plemenima. Bijeli platneni turban oko čela pridržavao mu je crvenu zaobljenu kapu. Odječa mu je jako ličila na odječu francuskog srednjovjekovnog seljaka. Sastojala se od hlača, iz-nošenih zašiljenih cipela i neke vrsti bluze s kapuljačom i s rukavima koji su imali prorez u visini lakta, tako da je podlaktica bila slobodna. Brada mu je bila rijetka i bezbojna. On se duboko nakloni dok ga je ona gledala, pre-križivši ruke, razrogačenim očima. — Vi se zovete Mohamed Raki? — Vaš sam sluga, gospoño. — Znate francuski? — Naučio sam ga od francuskog plemiča kojega

sam dugo služio. — Od grofa Joffreva de Pevraca? Arapin razvuče usne u smiješak. Reče da nikad nije naišao na čovjeka s čudnim, imenom koje je ona upravo izgovorila. — Ali onda... ? Mohamed Raki je pokuSa umiriti. Francuski plemič, kojeg bijaše služio, zove se Jefa-el-Kaldum. 311 — Tako glasi ime koje mu je islam dao. Ja sam uvijek znao da je Francuz i da je visokog roda. Pri znajem da ne znam koje naslove nosi, jer to nikad nikom nije povjerio. I kad me je prije četiri godine poslao u Marselj da tamo potražim, nekog oca lazarista i prenesem mu zadatak da se raspita za izvje snu gospoñu de Peyrac, ja sam se potrudio da i to ime zaboravim, kako bih ugodio onom koji mi je bio više prijatelj nego gospodar. Anñelika duboko udahne i osjeti kako joj noge klecaju. Dade znak Arapinu da je slijedi u salon gdje se spusti na jedan od mnogobrojnih divana koji su ga krasili. Čovjek ponizno čučne pored nje. — Opišite mi ga — reče Anñelika slabim glasom. Mohamed Raki spusti vjeñe i počne pričati je dnolično, polako, kao da govori naučenu lekciju. — On je visok čovjek, mršav, i liči na Španjolca. Lice mu je svo išarano veličanstvenim brazgotinama i ponekad mu izgled ima nešto zastrašujuče. Na li jevom mu obrazu povrede oblikuju šiljat znak, evo ovakav. Arapin je svojim narančasto obojenim prstom crtao slovo V po svom obrazu. — A sa sljapoočice mu se pruža druga crta i pre lazi preko oka. Alah ga je očuvao od sljepila, jer je bio obdaren za veliki zadatak. Kosa mu je tamna i bujna, poput grive nubijskog lava. Oči su mu crne i prostrijele vam dušu kao oči ptice grabljivice. Ok retan je i jak. Vrlo- je vješt rukovanju sabljom i u kročenju najplahovitijih atova, ali je još veča sna ga njegova uma kojim je zadivio liječnike škole u

Fezu, tom slavnom i zagonetnom gradu musliman skih medresa. Anñeliki krv ponovo prostruji žilama. — Da se moj muž, možda, odrekao vjere? — upi ta uplašena iako u istom trenutku pomisli kako je to zapravo svejedno. 312 Ali to je bila bogohulna i svetogrdna misao. Mohamed Raki zaniječe glavom. — Ne dogaña se često — reče — da se po kralje vini Maroku može slobodno kretati krščanin koji nije prihvatio našu vjeru. Ali je Jefa-el-Kaldum došao u Fez i Maroko ne kao rob, nego kao prijatelj vrlo poštovanog marabuta Abdel-el-Mehrata s kojim se več dugi niz godina dopisivao po pitanjima alkemije, njihove zajedničke strasti. Abd-el-Mehrat je kršča nina uzeo pod svoju zaštitu i zabranio da ga itko tak ne. Skupa su otišli u Sudan da prave zlato, i tom sam prilikom ja dodijeljen u službu velikom Francuzu. Ova su dva istraživača radila za jednog od sinova saharskog kralja. Čovjek zastane naboravši čelo, kao da se pokušava sjetiti neke važne pojedinosti. — Svuda ga je u stopu pratio crnac koji se oda zivao na ime Kuasi-Ba. Anñelika zagnjuri lice u ruke. Još je više nego tačan opis njena muža, ime vjernog maurskog sluge Kuasi-Baa skidalo koprenu s tajne i suočavalo je s blještavom stvarnošču. Trag koji je slijedila pipkajuči u mraku i podnoseči tolike patnje, zablistao je u punom svjetlu, luka je bila dostignuta, ukrsnuče se obistinilo, i ono što je bilo samo luñački san, postajalo je opipljivo, poprimalo oblik čovjeka kojeg če uskoro zagrh't. — Gdje je on — pitala je zaklinjuči — kada če doči? Zašto vas nije pratio? Blagim smiješkom Arapin odgovori na njeno nestrpljenje. Več su protekle gotovo dvije godine otkako je napustio službu kod Jefa-el-Kalduma. On, Mohamed Raki, se u to vrijeme oženio i otvorio mali dučan u Alžiru. Ali je ostao u stalnoj vezi sa svojim bivšim gospodarom koji je mnogo putovao, a onda se nastanio u Boni, gradu na afričkoj obali, gdje se i dalje bavi raznovrsnim naučnim radom.

— Znači, treba samo da odem u Bonu — reče Anñelika grozničavo. 313 — Naravno, gospoño. Ako budete imali sreče i on ne bude na putu, Iako čete ga nači, jer če vam svatko pokazati njegovo obitavalište. On je slavan u čitavoj Berberiji. Najradije bi bila klekla i zahvaljivala Bogu. Ali je trgne ravnomjerno metalno kucanje po kamenom podu, a onda opazi Savarvja koji je u hodu lupkao po mozaiku šiljkom svog ogromnog kišobrana od voštanog platna. Kad ga je ugledao, Mohamed Raki se digne i nakloni izražavajuči radost što je upoznao časnog starca o kojem mu je pričao njegov ujak. — Moj je muž živ! — reče Anñelika gušeči se u jecajima. — Ovaj mi čovjek to potvrñuje. Moj je muž ii Boni gdje ču mu se ubrzo pridružiti. Stari je ljekarnik preko ruba svojih naočala promatrao čovjeka ispitivački. — Vidi, vidi! — reče — nisam znao da je Ali-Mehtubov nečak Berberin. činilo se da je Mohameda Rakija ova primjedba začudila i oduševila. Njegova je majka, Ali-Mehtubo-va sestra, zaista Arapkinja, a otac Berber iz kabilij-skibt planina. On je slika i prilika svog oca. -*- Vidi, vidi! — ponovi Savarv — to je rijedak slučaj. Gotovo se nikad ne dogaña da se miješaju ove dvije rase koje se mrze: Arapin osvajač koji je došao iz Arabije, i Berber, porijeklom Evropljanin, kojeg je ovaj pobijedio. Posjetilac se smješkao. Časni je starac dobro poznavao islamski svijet. — Kako to da tvoj ujak nije došao s tobom? — Plovili smo za Kretu kad smo u susretu s jed nim brodom saznali da je francuska gospoña pobjeg la i da se nalazi na Malti. Moj je ujak nastavio put za Kretu kuda mu fie žurilo zbog.poslova, a ja sam se prekrcao na brod koji je išao u suprotnom pravcu. Kroz svoje guste trepavice on Savarvju dobaci napola slavodobitan, napola podrugljiv pogled. 314

— Novosti se po Sredozemnom moru munjevito šire, milostivi gospodine. One lete istom brzinom kao golubovi-pismonoše.

— Iz nabora svoje ñelabe on polako izvuče kož nu futrolu i iz nje izvadi savijen list papira na kojem Anñelika bijaše drhtavom rukom napisala u svom kretskom zatvoru: „Sječate li se mene koja sam bila vaša žena. Uvijek sam vas voljela — Anñelika." — Jeste li ovo pismo dali mom ujaku Ali-Mehtubu? Savarv namjesti naočale da bi bolje vidio. — To je, to je. Ah' zašto nije predano naslov niku? lice Mohameda Rakija poprimi tegoban izraz i on se cmizdravim i jednoličnim glasom požali što je Savarv posumnjao u njega: zar uvaženi starac ne zna da je Bona grad pod španjolskom vlašču, u rukama krščana, najzagriženijih katolika, i da dva sirota Ma-ura, dva Muhamedova sina, stavljaju život na kocku ako u nju stupe. — Ali na Maltu si ipak došao — primijeti Sa varv. Čovjek strpljivo objasni da, prije svega, Malta nije Španjolska, zatim da je koristio jedinstvenu priliku i uvukao se u pratnju reisa Ahmeta Sidija koji se uputio u Maltu da pregovara o otkupnini za brata adenskog kralja, princa Lai Louma, kojeg je viteški red nedavno zarobio. — Naša je galija prije jednog sata ušla u luku istakavši zastavu kojom se najavljuje otkup, i čim sam stupio na tlo, požurio sam u potragu za francu skom gospoñom. Dok pregovori za Lai Louma traju, meni od krščana ne prijeti nikakva opasnost. Savarv je prihvatio ovo obrazloženje. Sugovornik je očigledno otklonio sve njegove sumnje. — Zar nije moja dužnost da budem nepovjer ljiv? — reče AnñeliM pravdajuči svoju uzdržljivost. Najedanput mu sine nova misao i on upre kažiprst u Berbera. 315

— A tko mi jamči da si ti Mohamed Raki, ne čak mog prijatelja Ali-Mehtuba, i sluga francuskog

plemiča za kojim tragamo? Čovjek se opet namršti i usMpjevši od bijesa, spusti vjeñe. Ali se savlada. — Moj me je gospodar volio — reče muklo. — On mi je u znak lzjubavi nešto na rastanku poklonio. Iz iste futrole od safijanske kože izvuče srebrom optočen dragi kamen. Anñelika ga odmah prepor znade: topaz! To nije bio dragulj velike vrijednosti, ali ga je Joffrev de Pevrac neobično cijenio, jer je več stolječima bio u posjedu obitelji. Znao je govoriti kako mu ovaj kamen boje zlata i plamena nosi sreču. Viñala mu ga je oko vrata na srebrnom lančiču koji je visio preko baršunastog prsluka. Kasnije ga je upotrijebio kao znak raspoznavanja za velečasnog oca Antoinea u Marselju. Ona uzme dragulj iz Maurovih ruku i strastveno ga, zatvorivši oči, pritisne na svoje usne. Stari ju je Savarv šutke promatrao; — Sta namjeravate sada činiti? — upita on na pokon. — Idem u Bonu pod svaku cijenu. 316 XXXI VELIKI MEŠTAR BLAGOSILJA ANðELIKU Nije bilo lako nagovoriti malteške vitezove da mladu francusku markizu povedu na put sa svojom galijom i iskrcaju je u BonL Ona se obratila na grofa de Rochebrunea, na upravitelja de la Marchea, viteza de Roguiera, pa čak i na Don Josša de- Al-madu, i svi su je oni pokušavali odgovoriti od te bezumne namisH. Krščanka koja stupi na tlo Berberije, uvjeravali su je, izlaže se največim opasnostima. Berberija je obuhvačala cijelu sjevernu Afriku, to jest kraljevine Tripolitaniju, Tunis, Alžir i Maroko. Fanatici i gusari, pripadnici te tako rafinirane civilizacije kao Turci čije gospodstvo nisu trpjeli, Berberi su predstavljali najljuče neprijatelje malteških vitezova. 2ena je kod njih bila robinja koja je obavljala najniže poslove, ili odaliska zatvorena u haremu. Cak su se i Jevrejke kretale otkrivena lica i slobodno, ali, naravno, nisu prelazile granicu melaha, odreñene im četvrti. — Ali ja idem u Bonu koja je katoličko područje — navaljivala je Anñelika. To je bilo još gore. U ovim enklavama na afričkoj obali, za koje su se Španjolci prilijepili kao krpe317

Iji i dražili berberskog lava, bilo je svega i svačega, a naročito bijede. Sta bi ona, otmjena gospoña iz Francuske, u ovom šarenilu od sitnih, gramžljivih trgovaca koje čuva garnizon Andalužana, isto tako mračnih i divljih kao što su i sami Mauri u koje su sa zidina uperili svoje topove i kugle? Sta ona ima tražiti u ovom obespravljenom kutku zemlje, bez duše, bez srca, bez poštenja? Zar se želi ponovo izložiti bezbrojnim opasnostima kojima je milošču Božjom izbjegla... ? Anñelika se na kraju obratila lično velikom me-štru reda. To je bio Nikola Cotoner, Francuz engleskog porijekla, visoka roda i, kako glasi obrazac koji se izgovara prilikom njegovih javnih nastupa: „Milošču našeg Gospodina milosrdni brat ratničkog reda Sv. Ivana Jerusalemskog, čuvar Svetog Groba i ponizni skrbnih siromaha." Ovaj je princ u Rimu na zasjedanjima zauzimao počasno mjesto s papine desne strane. Osim toga je uživao povlasticu da sa svojim vitezovima drži stražu kardinalskom viječu, a kad je papa ustoličen, malteški je poslanik išao pred njim okičen odlikovanjima i noseči veliku crvenu zastavu s bijelim križem — stijeg koji se vije na galijama reda. Na Anñeliku je dubok dojam ostavio lijepi starac s bijelom perikom i zapovjedničkim pogledom. Ona mu je sve iskreno ispričala o svojoj potresnoj i romantičnoj ljubavi: kako joj se sada, pošto je deset godina oplakivala ljubljenog supruga, pruža prilika da ga vidi, buduči da je napokon saznala gdje živi. Da li onda previše traži kad moli njegovu preuzvi'-šenost da joj milostivo dozvoli da se ukrca na galiju koja odlazi u obilazak berberskih obala, i dade nalog da galija pristane u Bohi i tamo je iskrca? Veliki ju je meštar pažljivo slušao. S vremena bi na vrijeme ustajao, približavao se prozoru i kroz dalekozor promatrao pokrete brodova u lud. Preko odijela po francudkoj modi nosio je širok pojas malteškog reda na kojem su zlatom bili izvezeni prikazi iz stradanja Kristovog. 318 Dugo je šutio, a onda uzdahnuo. Mnoge su mu se stvari iz ove pripovijesti činile nevjerojatnim, a najviše od svega to što je tako veliki krščanski plemič, kakvim je opisala svog muža, našao utočište u bijednoj rupi kao što je Bona. — Kažete da je prije toga nesmetano putovao po berberskdm zemljama? — Da, tako mi je rečeno. — On je onda otpadnik koji živi po islamskim običajima, s haremom od pedeset žena. Ako odete k njemu, ugrozit čete svoju dušu i svoj život.

Anñeliku zazebe oko srca, ali ostade mirna. — Ja ne znam da li je siromašan, da li se od rekao vjere — reče. — Ja znam samo jedno: da je on pred Bogom moj muž i da ga želim pronači. Strogo se lice velikog meštra reda ublaži. — Blažen čovjek koji je u vama pobudio takvu ljubav! Ali on se još uvijek kolebao. — Ah, dijete moje, vaša me mladost i ljepota zabrinjavaju! Sta vam se sve ne može dogoditi na ovom Sredozemnom moru koje je nekoč bilo veliko krščansko jezero, a danas je izručeno islamu. Kakva nas tuga spopada, nas, jerusalemske vitezove, kad se sjetimo kako su daleko potisnute naše vojske! Nikad, nikad se nečemo moči dovoljno žestoko boriti protiv nevjernika. Mi moramo ponovo osvojiti ne samo sveta mjesta, nego i Carigrad, nekadašnji Bi zant, gdje je vladala velika Crkva, gdje se krščanstvo najprije raširilo pod kupolama Svete Sofije koja je sada pretvorena u džamiju. On sumoran utone u svoje mistične vizije. Anñelika iznebuha reče: — Ja znam zašto me ne puštate; zato što još niste primili novac na ime moje otkupnine. Veseo izraz pojavi se na licu crkvenog dostojanstvenika. — Priznajem da bih bio zadovoljan kad bih se mogao tim izgovorom poslužiti da vas odvratim od ludosti. Ali sam upravo posredstvom našeg novčara 319 •u Livornu saznao da je upravitelj vaših dobara dogovorenu svotu uručio našem predstojniku reda u Parizu. Oči mu pakosno zablistaše. — To je u redu, gospoño. Dopuštam da ljudsko biče koje je steklo slobodu, može po miloj volji tu slobodu koristiti za samouništenje. . Galija kojom zapovijeda barun de Nesselhoood, za tjedan če dana isploviti na krstarenje u vode Berberije. Ja vam da jem dozvolu da se ukrcate na taj brod.

A kako je Anñelikino lice zasjalo od radosti, on se smrkne. Skupivši svoje sijede obrve i uprijevši u nju prstom na kojem je blistao kardinalski prsten, poviče: — Ne zaboravite moja upozorenja: Berberi su okrutni, pohotni, nepristupačni fanatici. I sami ih se turski paše boje, jer svi gusari čak njima predba cuju da su u vjerskom pogledu suviše mlaki. Ako se vaš muž s njima sprijateljio, onda je morao postati kao oni. Bilo bi bolje za spas r/aše duše da ostanete na strani križa, gospoño. Zatim, vidjevši da je nije slomio, produži blažim glasom: — Kleknite, dijete moje, da vas blagoslovim. XXXII NA MALTEŠKOJ GALIJI. ZASJEDA NA OTOKU ČAMU Galija se udalji ostavljajuči za sobom Maltu s njenim zidinama boje jantara. Jeku zvonjave nadjačavao je šum valova i mukli udarci koji su dopirali s veslačkih klupa. Vitez-baron de Nesselhood hodao je po kapetanskom mostu samopouzdanim korakom pomorskog generala. U prostoriji ispod njega dva su francuska trgovca koraljima čavrljala s dostojanstvenim holandskim novčarom i mladim španjolskim studentom koji je išao u posjetu svom ocu oficiru u bonskom garnizonu. Uz Anñeliku i Savarvja oni su bili jedini civilni putnici na galiji. Razgovor se, naravno, vrtio oko toga koliki su njihovi zajednički izgledi da izbjegnu Berberima na ovom putovanju koje je, iako kratko, bilo puno opasnosti zbog sve veče drskosti gusara. Dva su se trgovca koraljima, stari afrički put~ nici, zabavljali izigravajuči pesimiste i plašeči svoje drugove kojima je ovo bilo vatreno krštenje. — Kad čovjek krene na more, neka zna da po stoje velike mogučnosti da se go golcat nañe na tr žištu u Alžiru. — Go golcat? — upita holandski novčar čiji fran cuski nije bio besprijekoran. — — 320 21 Neukrotiva Anñelima

321 — U Adamovom odijelu, gospodine. Upravo ta ko če nas prodati ako nas uhvate. Gledat če vam zube, opipavati mišice, tjerati- vas da malo trčite, kako bi utvrdili koliko vrijedite. Trbušasti se novčar nije mogao zamisliti u toj ulozi. — Oh, to se ne može dogoditi! Malteški su vi tezovi nepobjedivi, a za našeg se zapovjednika bro da, Germana barona de Nesselhooda priča da je ta kav ratnik, da sam glas o njemu tjera u bijeg i najsmjelije gusare. — Hm, hm! Nikad se ne zna. Stvar je u tome što gusari postaju sve drskiji. Svega prije nekih mjesec dana dvije su se alžirske galije navodno, pritajile u blizini tvrñave If pred Marseljom i za robile brod s pedesetak grañana meñu kojima je bilo i nekoliko otmjenih gospoña što se bijahu uputile na hodočašče u Svetu spilju. — Mogu zamisliti kako če njihovo hodočašče iz gledati kod Berbera — dopuni ga njegov drug dobacivši Anñeliki vragolast pogled. Inače tako razgovorljiv, gospodin Savarv nije sudjelovao u ovoj razmjeni mišljenja. On je brojao svoje kosti. Ne svoje vlastite, več kosti što ih je pažljivo vadio iz velike vreče kraj sebe. Njegovo je ukrcanje opet bilo povod tragikomičnom dogañaju. Brodsko je zvono več svom snagom oglašavalo polazak, kad se on pojavio noseči ogromnu vreču. Baruna de Nesselhood mu je strogo prišao i objasnio da več pretovarena galija neče podnijeti nikakav dodatni teret. — Dodatni teret? Pogledajte, milostivi gospodi ne viteže! : Poput lakrdijaša Savarv se zavrtio oko svoje osi držeči vreču s dva prsta. — To ne teži ni dvije libre. — Sta je unutra? — začudi se baron. — Slon. Pošto je neko vrijeme uživao u učinku svoje šale, on objasni svoju izjavu. Radi se, rekao je, o „okamenjenom surlašu", patuljastom slonu, vrlo rijetkom

primjerku koji potječe iz doba postanka svijeta, i koji se dosad, isto kao i jednorog, smatrao samo plodom bujne mašte. — Ksenofovo djelo Dvosmislice bilo mi je polazna tačka za ovu smjelu teoriju. Pročitavši ga, uvjerio sam se da se „surlaš", ako je zaista postojao, mora nači na tlu otoka Malte i Gozoa koji su nekoč sačinjavali cjelinu s Evropom i Grčkom. Ovo če mi otkriče sigurno otvoriti vrata u Akademiju znanosti, ako me Bog ostavi na životu. Malteška je galija bila prostranija od francuske kraljevske galije. Pod tabernakulom se nalazila kabina s grubim klupama gdje su putnici provodili dan. Anñelika je umirala od nestrpljenja i — zašto to sebi ne priznati — od zebnje. Da nije vidjela topaz, bila bi posumnjala čak i u glasnika koji joj ga je donio. Njegov joj se pogled činio neiskren. Uzalud je pokušavala iz njega izvuči još neke pojedinosti. Arapin je širio ruke smješkajuči se začuñeno i zagonetno. „Ja sam sve rekao." Prisječala se Desgrezovih mračnih proročanstava. Kako če je Joffrev de Pevrac primiti poslije toliko godina? Poslije pustih godina što su odonda prošle i ostavile svoj pečat, na njihovu mesu i u njihovim srcima? Svaki je od njih vodio svoje borbe, išao svojim putovima... imao svoje ljubavne doživljaje... Bit če to mučan susret...! Sijedi se pramen uvukao u njenu zlatnu kosu. A bila je u cvijetu mladosti, još ljepša negQ u vrijeme udaje, kad njene crte još ne bijahu poprimile svu svoju Lzražajnost, kad se njeno tijelo još ne bijaše potpuno rascvalo i kad njene kretnje još nisu . imale onaj kraljevski biljeg koji je ponekad ulije-i vao strah prisutnima. Ovaj se preobražaj odvijao da-; leko od oka i utjecaja Joffreva de Pevraca. Ruke su* rove sudbine oblikovale su je u njenim samočama,

322 81« 322 A on? Izvrgnut poniženjima i bezbrojnim nedačama, lišen svega, iščupan iz svog svijeta, iz svog rada, iz svog uporišta, šta je mogao sačuvati od svog negdanjeg „ja", od onog „ja" koje je ona voljela? — Bojim se ... ! — prošapče ona.

Bojala se da onaj čudesan trenutak nije zauvijek promašen, izgubljen, okaljan. Desgrez ju je na to upozorio. Ali nikad nije ni pomislila da bi jedan Joffrev de Pevrac mogao propasti. Sva se zgrčila od sumnje koja ju je nagrizala. Poput malog djeteta, ponavljala je sebi da hoče opet da vidi „njega", svoju ljubav, „svog" ljubavnika iz Palače radosnog znanja, a ne „onog drugog"- onog nepoznatog čovjeka na nepoznatom tlu. Htjela je čuti njegov zanosan glas. Ali Mohamed Raki nije rekao ni slova o tom čuvenom glasu. Može li se u Berberiji pjevati? Pod ovim nesmiljenim suncem? Meñu tamnoputim ljudima koji odsijecaju glave kao da kose snopove trave? Jedina pjesma koja se tu razliježe, mora da je zov mujezina s vrha minareta. Svaki drugi izraz radosti je svetogrñe. — Oh! Sta je on mogao postati... ? Ona je očajnički pokušavala da u svom sječanju uskrsne prošlost, upinjala se da pod svodovima Palače radosnog znanja vidi grofa iz Languedoca. Ali ta joj je slika izmicala. Onda se zaželi sna. San če raspršiti zemaljske koprene koje joj skrivaju njenu ljubav. Osječala se umornom... Jedan joj je glas šaputao: „Vi ste umorni... Kod mene čete spavati... Tamo ima ruža ... svjetla... prozora koji gledaju na pučinu ..." Ona se probudi oštro kriknuvši. Savarv se nagnuo nad nju i drmao je. — Gospoño du Plessis, probudite se. Uzbuni t čete čitavu galiju! Anñelika se uspravi na ležaju i nasloni na njegovu ogradu. Noč se bila spustila. Više se nije čulo 324 ono veslačko mukotrpno „no", jer je galija jedrila, a njena vesla dužine dvadeset hvati bila poredana uzduž mostiča. U toj neobičnoj tišini odjekivao je korak viteza-barona de Nesselhooda koji je hodao po mostu iznad njih. Ugašen veliki fenjer rječito je govorio da se ne želi privuči pažnja gusara koji nesumnjivo čekaju u zasjedi u ovom sredozemnom tjesnacu izmeñu Malte i sicilijanskih obala s desne i obala tuniskih Berbera s lijeve strane. Anñelika duboko uzdahne. — Jedan me vještac progonio u snu — pro šapče. — Kad bi to bilo samo u snu... ! — odgovori Savarv. Ona poskoči i u tami pokuša razabrati izraz njegova lica. — Sta hočete time reči? Sta mislite, gospodine

Savarjr? — Mislim da vas se tako smion gusar kao što je Rescator neče lako odreči i da če pokušati doči u posjed svog vlasništva. — Ja nisam njegovo vlasništvo — pobuni se Anñelika ozlojeñena. — On je za vas platio cijenu broda. — Moj če me muž odsad braniti — reče ona ne baš uvjerljivo. Savarv je šutio. Čulo se samo isprekidano hrkanje holandskog novčara. — Gospodine Savarv — šapne Anñelika — mi slite li da bi ono... moglo biti zamka ... ? Odmah sam vidjela da nemate povjerenja u tog Mohameda Rakija, a ipak, zar nije dokazao vjerodostojnost svo jih tvrdnji? — Jeste. — On je sigurno vidio svog ujaka Ali-Mehtuba, buduči da je posjedovao moje pismo. .A o mom mi je mužu dao pojedinosti koje sam samo ja mogla znati i koje sam gotovo bila zaboravila, ali sam ih se od mah prisjetila... On je, dakle, bio u tijesnom do325 diru s njim. Osim ako... Qh! Savary, vjerujte li da bih mogla 'biti žrtva njegovih čini, da mi je dočarao slike u kojima mi se, poput fata morgane, pri-vidjelo ono što najviše na svijetu želim, da me je opčinio kako bi me lakše namamio u klopku? On! Savarv, bojim se ... ! — Ovakve su pojave moguče — reče stari lje karnik — ali ne vjerujem da je to ovdje slučaj. Tu je posrijedi nešto drugo. Klopka, možda — progunña — ali ne čarolija. Ovaj nam Mohamed Raki taji istinu. Sačekajmo dok ne doñemo na cilj. Onda čemo več vidjeti. On je dugo žličioom nešto miješao u kositrenom peharu. — Popijte ovaj lijek. Mirnije čete spavati. — Je li to mumija? — Vi dobro znate da nemam više mumije — reče tužno Savary. — Sve sam do zadnje kapi upo trijebio za potpaljivanje Krete. — Savary, zašto ste zahtijevali da me pratite

na putovanju kad ne odobravate ovaj moj korak. — Zar sam vas mogao napustiti? — reče starac kao da razmišlja o nekom teškom naučnom pitanju. — Ne, ne vjerujem. Iči ču, dakle, u Alžir. — U Bonu. — To je isto. — Ali krščani su tu ipak izloženi manjim opa snostima nego u Alžiru. — Tko zna? — reče Savary mašuči glavom po put vrača koji gleda u budučnost. Sutradan se putovanje na Zapad usporilo, jer su, pošto je vjetar pao, pokretačka snaga bila samo vesla galijota. Malteška je galija susrela mnoge brodove, meñu kojima veliki konvoj holandskih trgovačkih brodova u pratnji dviju ratnih laña sa po pedeset do šezdeset topova. Na takav su način po Sredozemnom moru trgovali zapadni narodi — Englezi, Nizozemci i drugi. 326 Oni su tu prodirali silom, pomoču prave prav-cate, zaštičene flote, pa su gusari zazirali od njih. Oko podne je vjetar bio povoljniji, pa su dva jedra podignuta. Daleko se naprijed ocrtavao brdoviti otok. Vitez de Roguier upozori Anñeliku: — To je Pantelerija koja pripada toskanskom vojvodi. Oni su tu mogli pristati, ali ratna je laña uvijek morala skrivati svoje namjere i pravac kretanja, kako bi osujetila nevjerničkog neprijatelja da joj postavi zasjedu. Bolje je bilo izbjegavati sve, pa čak i prijatelje, prije nego što se stigne na odredište: u Bonu. Vjetar je nadimao jedra. — Ako i dalje budemo ovako dobro napredova li, stiči čemo u Bonu preksutra — reče mladi vitez. Odsad se samo plavo, tek malo zatalasano morsko prostranstvo, širilo pred malteškom lañom. Pred večer se zbio nemio dogañaj. Otkrilo se da je zločinačka ruka probušila brodski rezervdar za slatku vodu. Prilikom istrage jedan je kuharski pomočnik, mladi Španjolac, potegao nož na nadlednika kad ga je ovaj malo jače pritisnuo. A članovima posade je bilo zabranjeno da uza se imaju nož. Sad je mladič, prema običaju svih mornarica svijeta, podvrgnut svirepoj kazni ikoja čeka svakog prekršioca ovog propisa: ruka če mu se

prikovati za veliki jarbol, i to istim nožem kojim je djelo počinjeno, pri čemu trajanje kazne ovisi o težini izgreda. Vitez de Roguier je Anñeliku obavijestio o dogañaju. — To je sve skupa glupost, ali čemo zbog nje zakasniti, jer sada moram pristati u Panteleriji, da bismo se opskrbili slatkom vodom. Ova nezgoda do kazuje da na Sredozemnom moru uvijek treba biti krajnje oprezan i ne previše velikodušan. Ovog smo mladiča poštedjeli veslarnice samo zbog toga što je tako mlad. Puštali smo ga da se slobodno kreče. A danas nam je zauzvrat prosvrdlao rupu u rezervo aru za slatku vodu. 327 — Zašto je to učinio? — upita Anñelika zastra šena. Vitez slegne ramenima i ne odgovori. Galija bijaše, naglo promijenila pravac. Više nije išla na sjeverozapad nego na jugozapad, što se moglo lako zaključiti po položaju zalazečeg sunca. Putnici su dobili obrok stolnog vina kojeg je bilo na zalihama, ali su posada i robovi u veslarnici zabrundavali, jer se hrana nije mogla pripremiti. Taj je vruči dan napokon prošao. Anñelika nije mogla spavati. Oko ponoči se popne na palubu da bi se nadisala svježeg zraka. Tama je bila neprozirna, jer nisu bila upaljena ni oskudna svjetla kao prethodne noči. Samo su daleke zvijezde bacale svoj slabašni sjaj na brod koji je plovio sa skračenim jedrima i uz pomoč jednog jedinog veslačkog odjeljenja, buduči da su se ostala dva odmarala. Čulo se disanje galijota koji su spavali u svojim smrdljivim jarcima, ali se vidjelo nije ništa. Anñelika se uputi prema mostiču, jer je mislila da če na pramcu nači dvojicu vitezova s kojima je htjela razgovarati. Ali je neki šumovi zadrže. Jedan je prigušen glas kao u bunilu mrmljao na arapskom jadikovku u kojoj se često ponavljala riječ Alah. Onda je glas utihnuo, pa počeo iznova Ona više nasluti nego što vidje priliku mladog ot-padnika, čija je ruka nožem bila prikovana za veliki jarbol. Mora da je užasno trpio i od boli i od žeñi. Ona nije imala više vina, ali je sačuvala krišku lubenice, pa ode po nju. Kad je htjela priči velikom jarbolu, jedan joj se stražar ispriječi. — Pustite me — reče ona. — Vi ste mornari i ratnici. Ja ne donosim sud o vašim postupcima Ali ja sam žena i imam sina gotovo njegovih godina

Čovjek se ukloni. Tako reči pipkajuči, ona uspije ugurati komadiče lubenice meñu grozničave usne mladog Španjolca. Imao je kao i Florimond kovrča-vu kosu. Mučenička mu se ruka snažno grčila, ispru-gana usirenom krvlju „Zamolit ču barona de Nesselhooda da obustavi kaznu, jer ovo je zaista previše!" pomisli Anñelika slomljena srca. Najedanput pučinu obsja neka riña svjetlost koja nekoliko puta promijeni boju i na kraju se rascvjeta u šarenu prskavicu. — Raketa! I mladi je Maur bijaše opazio. — Alah mobaresh!1 Opča zbrka nastane na obamrlom brodu. Redov-nici-ratnici i mornari trčali su amo-tamo uzbuñeno se dozivajuči: Nekoliko se fenjera upali, ali im je svjetlo bilo prigušeno. Anñelika probudi Savarvja. Ovaj ju je prizor suviše podsječao na okolnosti koje su prethodile borbi s Rescatorovim šambekom. Savary, vjerujete li da čemo se opet sukobiti s tim gusarom? — Gospoño, vi se na mene obračate kao da sam kakav veliki vojskovoña koji još osim toga posjedu je čarobnu moč da se istovremeno nalazi na malte škoj galiji i na brodu svog protivnika. .Turska raketa ne mora najavljivati baš Rescatora, vašeg vlasnika. Ona isto tako može značiti da nam se sprema alžir ska, -tuniska ili marokanska zasjeda. — Reklo bi se da je izbačena sa same naše galije. — Onda se na brodu nalazi izdajica. Ne budeči ostale putnike, oni se popeše na palubu. Galija je plovila u cikcak liniji, očito zato da bi zavarala neprijatelja koji se mogao kriti u tami. Anñelika začuje glas viteza de Roguiera koji je s njemačkim vitezom dolazio s pramca. — Brate, je li došao čas da navučemo svoje gri mizne oklope? — Još nije, brate. — Da li tragate za izdajicom koji je izbacio ra ketu s vašeg broda? — upita ih ona. 1 Alah je velik.

328 329 — Da, ali dosad bezuspješno. U svakom slu čaju izvršenje pravde treba odložiti za kasnije. Pogle dajte tamo dolje! Daleko ispred pramca vidio se lanac svjetlosti. „Kopno ili otok", pomisli ona. Ali se činilo da se ta obala ljulja i talasa. Svjetla su treperila i približavala se u ravnoj liniji, zatim u polukrugu. — Napadačko brodovlje pred nama. Uzbuna! — poviče gromkim glasom vitez de Nesselhood. Svi brzo žauzeše svoja mjesta i počeše podizati „arambadu", ogradu visoku šest stopa, koja služi za napad na brodove s višim nadgrañem. Anñelika je uspjela izbrojati tridesetak svjetala na vodi. — Berberi! — reče poluglasno. To je čuo vitez de Roguier koji je pored nje prolazio. — Da, ali umirite se, to je samo flotila malih čamaca koji se sigurno neče usuditi da. nas napadnu ako u svom sastavu nemaju i ratne jedinice. Meñu tim nedvojbeno se radi o klopki. Da li je namijenje na nama? Raketa bi mogla ukazati na to... U svakom slučaju, svoje streljivo -nečemo trošiti na čarkanje, kad im lako možemo pobječi. Sami ste čuli da naš zapovjednik smatra da još nije nastupio tre nutak da obučemo svoju 'borbenu odoru: crvenu ži čanu košulju malteških vitezova. Mi je smijemo sta viti, tek u trenutku kad bitka započne, kako nas naši ljudi ne bi u borbi izgubili iz vida. Baron de Nessel hood je žestok ratnik, ali dok pred sobom ne vidi najmanje tri galije, on ne smatra neprijatelja do voljno značajnim, da bi izložio opasnosti svoje ljude i svoj brod. Unatoč uvjeravanjima .mladog čovjeka da ove muslimanske barke ne idu u napad na njih, Anñeliki je bilo jasno da se one približavaju teškoj, pretovarenoj galiji. Ova razvije sva svoja jedra, stavi u pogon sva tri veslačka odjeljenja, potpuno se okrene

330 i zaleti se premž Još širokom otvoru u neprijateljskom zaokruženju. Uskoro se svjetla flotile udaljiše i iščezoše. Malo kasnije se pred pramcem ukaže tamna masa brdovitog otoka. Pod svjetlom fenjera dva se viteza nadvise nad brodsku mapu. — To je otok Cam — reče njemački baron — Ulaz u zaton je vrlo uzak, ali mi čemo s Božjom pomoči pokušati sreču. Tamo čemo se opskrbiti slatkom vodom i skloniti se .od bizertskih ili tuniskih galija koje če se, bez sumnje, ubrzo pridružiti flotili koju smo sreli. Stanovništvo sačinjava nekoliko bijednih ribara koji nas, naravno, neče spriječiti da pristanemo, a inače ovdje nema nikakvih utvrda, pa čak niti jedne jedine puške. Vidjevši na nekoliko koraka Anñeliku kako. stoji nepomično i nijemo, vitez de .Nesselhood doda osornim glasom: —? Nemojte misliti, gospoño, da malteški vitezovi uvijek ovako izbjegavaju borbu. Ali meni je stalo do toga da vas odvedem u Bonu, tim više što me je naš veliki meštar za to zamolio. Mi čemo svoje protivnike goniti kad se budemo vračali. Ona mu se zahvali dok ju je u grlu nešto davilo. Jedro je poñvezano, a njemački se vitez smjesti na krmi i preuzme ulogu kormilara. Izmeñu grebena, koji su stršili nad morem i za-Sjenjivali treperavi sjaj noči, tama je bila neprozirna. Anñelika je osječala kao da joj neki teret pritišče srce, i bila je puna mračnih predosječaja iako je bijeg uspio i izvor se kao čudom našao na njihovu putu, a sve to zahvaljujuči redovniku-admiralu koji je bio vješt pomorac. Ona je, doduše, vrlo dobro znala da se na Sredozemnom moru nikad ne stiže pravo na cilj, ali je u datim okolnostima i najmanje zakašnjenje za nju bilo muka i činilo joj se da joj živci to neče izdržati. Zaokupljena Savaryjevim primjedbama,, pomišljala je na najgore. Očima je pretraživala crne stijene boječi se da iza njih ne izleti još jedna blistava, izdajnička raketa. Ali se.ništa slično 331 ne dogodi: sjajno se nočno nebo opet ukaže, a galija zaplovi mirnom vodom na čijoj se površini vidio treperavi odbljesak zvijezda. U dnu zaljeva vidjeli su se obrisi malog žala s nekoliko kučeraka pokrivenih slamom i redovima palmi i maslina koje su dale naslutiti izvor. Nebo je počelo blijedjeti. Anñelika ostade na palubi. „Ne bih više imala hrabrosti da zaspem prije Bone", reče sama sebi. S razloga predostrožnosti galija je ostala na ulazu u tjesnac i čekala da po danu proñe kroza nj. Ba-ron de Nesselhood je ispitivao okolicu i što se

jutarnja magla više dizala i otkrivala nove dijelove krajolika, to je njegovo plavo oko oštrije šibalo po grmlju i grebenima. Uzdignute glave i oprezna lica, djelovao je kao nezgrapan pas čuvar, sumnjičav, koji ništa ne prepušta slučaju. Njegova je nepomičnost opčinila Anñeliku. Da li če se ikad pokrenuti, progovori, kad če s njegovih tankih i stisnutih usana poteči umirujuče riječi? Mrdao je nosnicama. Očito je njušio. Kasnije se Anñelika uvjerila da bijaše nešto namirisao prije nego što je išta vidio. Vitezova se usta napuče, a očni kapci stisnu u tanak prorez. On se okrene Henriku de Roguieru i obojica se naglo vrate u tabernakul. Iz njega iziñoše obučeni u crvenu žičanu košulju. T- Sto se dogaña? — krikne Anñelika. Svijetle oči Germana bile su kao taljeni čelik. On izvuče svoj mač i stari, stoljetni poklič njegova reda prolomi se iz njegovih grudi: — Saraceni! Na oružje, bračo! Istog trenutka s uzvisina zapljušti kiša metaka na pramac i pokosi kljun broda koji zastrši napola smrvljen. Več se bilo razdanilo. Sad se moglo razabrati kako meñu žbunjem svjetluca šest nagnutih cijevi, uperenih na galiju. Usred grmljavine topova vitez izdade nareñenje da se brod okrene i da pokuša izači kroz tjesnac na pučinu. 332 U dnu ovog zaljeva, kao u mišolovci, galiji je bilo suñeno da se pretvori u prah i pepeo i da, bez mogučnosti da se brani, potone pod ubitačnom vatrom maurskog oružja. Dok se pothvat uz velike napore provodio, topnički su poslužitelji dovlačili na palubu male pokretne mužare. Ostali su borci, naoružani puškama, odgovarali na paljbu kako su najbolje umjeli, ali nisu imali nikakvog zaklona i meci su ih kosili. Paluba je več bila pokrivena ranjenicima i mrtvacima. Zapomaganje se orilo iz veslarnice gdje su dva hica razni-jela čitavu jednu klupu. U meñuvremenu je jedan malteški mužar pažljivo nišanio na jedan top i pogodio ga. Jedan se crnac zaljulja i s vrha litice sruši u more. Jedan malteški borac punim pogotkom obori dvojicu poslužitelja drugog topa koji je bio postavljen u dnu zaljeva. — Još su četvorica ostala — zagrmi vitez de Roguier; — Razoružajmo ih. Kad ne budu više imali iz.čega pucati, bit čemo opet jači. Ali se okolni vrhovi načičkaše tamnim glavama umotanim u bijele turbane ili pokrivene crvenim kapama. Grozan urlik odekivao je meñu grebenima.

Brebre, mena perros!* A izlaz iz tjesnaca zakrčile su pridošle barke, male feluke koje su nočas, napravivši lanac, natjerale maltešku galiju u pripremljenu klopku. Cim su prvi hici odjeknuli, Savary- je Anñeliku povukao dolje, ali ona ostade pored vrata kabine odakle je kao u bunilu pratila ovu zbrkanu i neravnu borbu. Muslimani su bili pet ili šest puta brojniji, a nadmoč Maltežana u teškom oružju nije, osim nekoliko sretnih pogodaka, bila od koristi, jer se pomoču dvadeset četiri čvrsto ugrañena topa moglo pucati 1 Predajte se, psi! 333 samo u vodoravnom pravcu, a ne i uvis. Strijelci su činili čuda i svojim punim pogocima iz pušaka uglavnom desetkovali berberske zapovjednike i poglavare koje je lako bilo prepoznati po šiljastim šljemovima, ali. su se izjalovile njihove nade da če na taj način unijeti rasulo u neprijateljske redove. A gusari kao da su se samo množili. U svojoj osvajačkoj mahnitosti, crne su se mase bacale u vodu i plivale prema galiji, ne čekajuči da se napravi ponton. Više se več barki bilo uvuklo u zaton, te su i one slale jata plivača koji su na turbanima nosili buktinje od zapaljene smole. Odabrani malteški strijelci ospu paljbu i naprave pokolj meñu njima; voda se zacrveni. AH što ih je više nestajalo, to se više novih pojavljivalo. I unatoč puškama i mužarima, uskoro je oko galije sve vrvjelo od plovečih ili prevrnutih barki s kojih je nezadrživo navirala ljudska bujica, urlajuči i vitlajuči bakljama, bodežima, sabljama i puškama. Malteška je galija ličila na ogromnog, ranjenog galeba kojeg je poplavila rijeka mravi. Mauri su jurišali uz povike: — Va Alah! Alah! — Živjela prava vjera! — odgovori vitez de Nesselhood i svojim mačem probode prvog, polugo log Arapina koji stade nogom na palubu. Ali su stalno dolazili novi i novi. Dva su se viteza, okruženi šakom reñovnika-ratnika zvekčuči mačevima povukli do podnožja velikog jarbola na kojem je, poput bezoblične mase, još uvijek visio mladi kažnjeni Maur. Svuda se vodila borba prsa u prsa. Nitko od napadača nije ni pomišljao na pljačku, nego samo kako če pobiti što više onih koji su im se suprotstavljali. Prestravljena Anñelika vidje kako se jedan od trgovaca koraljima bori s dvojicom mladih Maura. Meñusobno spleteni, oni su se samo ujedali i davili, čovjek bi pomislio da se to pobješnjeni psi tuku.

Samo na malom prostoru uz podnožje velikog jarbola vladao je primjeran red: dva su se viteza 334 borila kao lavovi. Pred svakim se stvorila praznina u obliku polumjeseca oivičena šarenim zidom od nagomilanih leševa. Da bi im mogli priči, napadači bi morali najprije raskrčiti ta tijela. Najhrabriji su se počeli povlačiti pred njihovim ogorčenim otporom, kad li metak jednog strijelca, koji je s krme pažljivo nišanio, pogodi i obori viteza de Nesselhooda. Roguler pruži ruku prema njemu. Jedna mu krivošija od-Biječe prste. Trgovac koraljima, koji bijaše utekao dvojici mladih bjesomučnika, preskoči, stepenice i gurne An-ñeliku u unutrašnjost kabine gdje su se nalazili njegov drug, Savary, holandski novčar i sin španjolskog oficira. — Ovaj puta je gotovo — reče — oba viteza su pala. Nas če zarobiti. Krajnje je vrijeme da pobacamo svoje isprave u more i da se presvučemo kako bismo nove gospodare obmanuli u pogledu svog društvenog položaja. Vi, mladiču, naročito — reče obračajuči se Španjolcu; — Molite se Djevici da ne naslute da ste sin oficira u bonskom garnizonu, jer če vas inače zadržati kao taoca i čim prvi Maur bude pogoñen metkom sa španjolskih zidina, oni če vašem ocu poslati na dar vašu glavu i uz nju još nešto. Ne obaziruči se na prisustvo žene, sva su se ova gospoña užurbano svlačila, smatala odječu u zavežljaj skupa sa svojim papirima i bacala je kroz okno u more, a zatim navlačili na sebe nakazne prnje pronañene u nekom kovčegu. — Ovdje nema nijedne ženske haljine — reče zabezeknuto jedan od trgovaca. — Gospoño, ovi če lopovi po vašoj odječi odmah vidjeti da pripadate visokom staležu. Oni če čitav imetak tražiti kao ot kupninu za vas! — Meni ništa nije potrebno — reče Sayary koji je potpuno' miran, sa svojim kišobranom, čekao raz voj dogañaja, pošto je brižljivo svezao uzice na vre či s okamenjenim kostima. — Mene i bez toga svi „oni" redovito odmah žele baciti u more, toliko im se kao plijen činim bijedan. 335

— Sta da radim sa svojim satom, sa svojim zlatom i talirima? — upita holandski novčar koji se neugodno osječao u prnjama koje su trebale zavarati otimače u pogledu njegova bogatstva. _ Učinite kao i mi. Pojedite sve što možete — reče jedan od trgovaca. Njegov je drug več gutao, krevelječi se i stuca-juči sadržaj svoje kese, zlatnik po zlatnik. Da ne bi zaostao, španjolski je student progutao svoje prstenje. Oprezni je nizozemski novčar nevoljko promatrao ovu zarazu „proždrljivosti". — Ja ču ih radije baciti u more! _ Griješite. Ako ih bacite u more, nečete ih više nikad nači. Meñutim, ako ih progutate, moči čete opet doči do njih. — Kako to? Pitanje je ostalo bez odgovora, jer se na vrhu stepenica pojavio ogroman crnac i svojim očima koje su ličile na loptice od slonovače, kolutao isto tako stravično kao što je mlatarao svojom dugačkom i savijenom sabljom. Novčara je ulovio sa zlatom u ruci, tako da mu prerušeni izgled nije više bio ni od kakve koristi. XXXIII U RUKAMA BERBERA Galamu je zamijenila tišina koju su narušavali samo jauci ranjenika. Zarobljeni putnici otjerani su na palubu. Kroz tjesnac su se u zaljev probijale četiri vrlo niske galije, naoružane topovima. Nosile su zelene ratne barjake i crveno-bijele alžirske zastave. Na krmi prve galije stajao je reis-baša, zapovjednik male flote. Nosio je šljem s dugačkim šiljkom poput Saracena koji su vojevali protiv križara. Odjeven u široku, izvezenu ñelabu od fine bijele vunene tkanine, popeo se na maltešku galiju u pratnji svojih oficira: reis-el-asa svog pomočnika, khopa ili pisara, va-ohtoñija ili topničkog zapovjednika koji je imao zadatak da utvrdi štetu na malteškoj galiji, i reis-raču-nara ili intendanta koji se bijaše smrkao, jer mu se činilo da su fanatici iz busije suviše oštetili lijepu galiju. Misleči ogorčeno na to, on izdade nareñenje da se izvrši sistematski popis zaplijenjenog blaga. Galijoti iz veslarnice, koji su bili porijeklom iz alžirske pokrajine, pušteni su na slobodu, a ostali prebačeni na alžirske galije. Malteška je posada bačena u okove. Anñelika je vidjela kako obliven krvlju i s lisicama na rukama prolazi Henrik de Rogu-ier. Zatim su tri gorostasa pronijela viteza de Nes-selhooda, i njega okovanog, iako je sav bio u jezivim ranama iz kpjih je krv bez prestanka tekla.

"336 tt Neukrotiva AnñelJJca 337 Poslije toga popne se na brod jedan vod joldaka ili janjičara koji zamijene posadu. Konačno su putnici predvoñeni pred reisa koji se zvao Ali-Hadži. Nimalo ganut njihovim tužnim licima, on im je brižljivo ispitivao ruke da bi vidio da li njihov izgled odgovara zanimanjima koja su za sebe naveli. Sigurno, novčarove ruke. nisu bile ruke krojača za kojeg se izdavao. Uostalom, več je sam zlatan sat optočen malim dijamantima, koji su članovi berberskog štaba s velikim poštovanjem dodavali jedan drugom, mnogo obečavao u pogledu njegovih mogučnosti otkupa. Činjenica što je odlučno odbio da kaže svoje ime, prebivalište i narodnost, nije izazvala naročitu srdžbu. To če on več istresti kad se primijene odgovarajuča sredstva. Trgovci su s najiskrenijim licem na svijetu tvrdili da su „lovci na boga'stvo", čime su htjeli reči da ne posjeduju nigdje ništa. Savarvjev je izgled izazivao na berberskim licima naizmjenice duboku razočaranost i največu veselost. Opipavali su mu rebra, pregledavali pohabano, do potke izlizano odijelo. Sadržaj vreče koju je pri-vinuo na srve, izazvao je zabunu s primjesom praznovjernog straha. Onda jedan šaljivdžija primijeti da bi se i vreča i njen vlasnik mogli spremiti za mršave alžirske pse. Konačno ga maknuše u stranu kao staro željezo. Na kraju se otmičari pozabaviše Anñelikom. Tamne su je oči alžirskih oficira mjerile sa znatiželjom u kojoj je bilo i poštovanja pa čak i divljenja. Oni meñusobno ižmijeniše nekoliko kratkih riječi, a reis Ali-Hañži je migom pozove da priñe. Svi oni koji se upuštaju u putovanja po Sredozemnom moru, računaju da bi ih Berberi mogli zarobiti, pa je i Anñelika pomišljala na tu mogučnost. Ona več bijaše skovala plan i donijela odluku. Neče tajiti istinu. Ni svoje bogatstvo ni trenutačan položaj supruge koja txaži supruga, i tako pokušati, šta stajalo da stajalo, opet steči slobodu. Alžirci nisu razulareni pljačkaši koji iz čistih ratničkih strasti ili 338 iz. užitka napadaju, pale, siluju. Njihov je gusarski zanat počivao na strogim propisima. Plijen se morao dijeliti i sve se, od najmanjeg jedra do

zapovjednika zaplijenjenog broda, popisivalo, a onda pretvaralo u zvečeči novac. Sto se tiče žena, naročito bijelih Evro-pljanki, rjeñeg i vrlo vrijednog plijena, tu bi gramzljivost opčenito prevagnula nad pohotom. Anñelika izgovori svoje ime, to ime koje je več godinama krila. Rekla je da je žena visokog francuskog plemiča, Joffreva de Pevraca, koji je očekuje u Boni i koji če sigurno platiti otkupninu za nju. On joj bijaše poslao glasnika, njihova brata po vjeri, Mohameda Rakija, koji mora da se nalazi meñu zarobljenicima i koji če potvrditi njene izjave. Tumač je to preveo, ali je reis ostao hladan. Naredi da se dovedu uhvačeni muslimani. Anñelika je strahovala da Mohamed Raki nije možda ranjen ili ubijen u toku bitke, ali onda ga opazi i pokaže koji je, nakon čega Ali-Hadži naredi da ga odvoje od ostalih. Zatim je došao red na krščanske zarobljenike. Njih ukrcaše na berbersku galiju i satjeraše na krmu gdje su več bih' nabacani ranjeni članovi malteške posade. Dva su viteza sjedila na palubi oslonivši se leñima o ogradu. lica su im bila iznakažena ranama i skorenom krvlju. Sunce koje je sada bilo dostiglo najvišu tačku, okrutno ih je pržilo. Anñelika pozove crnca koji ih je čuvao i pokretima mu objasni da umire od žeñi. Ovaj prenese dalje njenu molbu, našto joj reis Ali-Hadži odmah pošalje vrč vode. Ne obaziruči se na moguče posljedice svog postupka. Anñelika klekne kraj barona de Nesselhooda, napoji ga, nježno mu opere lice izbo-deno krivošijom, dok je i vitez de Roguier sa svoje strane gasio žeñ. Reis to nije spriječio. Krščanski rob, koji bijaše donio vrč, prigne se i prošapče: — Ako vam to može biti od koristi, gospodo vitezovi, reči ču vam da se zovem Jean Dillois i da sam Francuz iz Martiguesa. Več sam deset godina u al339 žirskom ropstvu. Ovdje imaju povjerenja u mene pa sam tako i mogao saznati da je alžirski admiral Mezzo-Morte bio obaviješten da Mete u Bonu, pa .je postavio zasjedu U koju ste i upali, — On to nije mogao zrnati- — reče njemački pjemič jedva pomičuči rasječenim usnama. — On je to znao, gospodine viteže. Izdao vas je netko od vaših. Udarac plosnatom stranom krivošije po ramenima ušutka ga i on uze vrč i povuče se. — Netko nas je izdao. Sjetite se toga, brate, kad

ponovo ugledate Maltu — prošapče vitez de Nesselhood. On <upravi modre oči u zagasitoplavo nebo. — Ja Maltu više nikad- neču vidjeti. — Ne govorite tako, brate — usprotivi se Henrik de Roguier. — Ima dosta vitezova koji su robi jali na galijama nevjernika, ali su se opet oslobo dili, a njihovi krvnici su dospjeli u veslarnicu. Sreča je u borbi promjenljiva. — Ja znam da če mi se Mezzo-Morte osvetiti. Zakleo se da če me raščerečiti pomoču četiri galije. Izraz užasa preñe preko lica mladog viteza. Ba-ron ñe Nesselhooñ položi svoju okovanu ruku na njegovu. — Sječate se i obaveze, brate, koju ste na sebe primili kad ste pod malteškom zastavom položili svo je zavjete. Dočekati kraj na nekom pokrajinskom dobru, mirnom utočištu za umorne ratnike, nije smrt koju bi vitez mogao poželjeti. Ljepše je pasti s ma čem u ruci na paluibi svog broda. Ali prava viteška smrt je mučenička smrt...! zina. Samo su veslački starješine, crnci ili Mauri, trčali po mostiču šibajuči bičevima po kičmama krščanskih robijaša. Sad su blijedoliki sjedili u veslarnici, a tamnoputi ih nadzirali, ali to je bila samo posljedica promjenljive sreče na moru. Keis Hadži-Ali je stalno pogledao Anñeliku. Nije razumjela šta govori sa svojim pisarom, ali je slutila da pričaju o njoj. Stari joj se Savarv uspije prišuljati. — Ne znam da li če Mohamed Kaki potvrditi moje izjave — reče mu. — A šta če moj muž misliti o svem ovom? Je li on u mogučnosti da me otkupi? Hoče li mi priteči u pomoč? Pošla sam k njemu, a sad vidim da ništa o njemu ne znam. Ako je dugo živio u. Berberiji, onda če bolje nego itko drugi moči posredovati kod naših otmičara. Jesam li dobro uči nila što sam zauzela ovakav stav? — Nema sumnje. Vaš položaj je bio isuviše slo žen a da biste ga smjeli još više zamrsiti. Svojom ste izjavom stekli bar tu prednost da čete izbječi „najtežu sramotu", samo ako ñospijete u ruke islam

skim pravnicima. Koran, naime, zabranjuje svojim sljedbenicima 'da uzmu ženu koja ima živog muža, jer se brakolomstvo strogo osuñuje. Osim toga, čuo sam šta je reis rekao kañ ste mu predveñeni: „Je li to ona?" — „Da, to je ona. Mi smo, dakle, svoj zadatak izvršili. Mezzo-Morte i Osman Ferañi če biti zado voljni." — Sta to znači, Savarv? Starac slegne ramenima.

Mala je flota napustila krvavi zaljev, prošla kroz: tjesnac i zaplovila pučinom. Alžirske galije, brze poput trkačih konja, grañene tako ña mogu letjeti kroz zelene udubine valova kao lisica kroz Udoline, bile su niske i široke. Ali se nitko na njima nije smio micati, jer bi se poremetila ravnoteža i ugrozila br340 Sunce je unatoč vjetru neizdrživo peklo. Neudobno sjedeči na golom podu galije, Anñelika je pokušavala da bar lice zakloni od užarenih zraka. To mora da je samo ružan san! Nije moguče da je zarobljena tako blizu cilja. To bi bila suviše velika nepravda! Da je sad, na domaku muža koji je uskrsnuo pošto ga je toliko oplakivala, neka ñavolska sudbina 341 opet skrene s puta — ne, to je nezamislivo. To je KSlo na onu uzaludnu i iscrpljujuču jurnjavu koja se samo u snu doživljava, U toku noči alžirske su galije prošle pored Bone. Anñelika, koja nije mogla spavati očima je brodila po nebeskom svodu i slutila da je to tako. Zle li je kobi! Pa to je bio vrhunac nevolje, upasti Berberima u ruke gotovo pred samim ciljem. A onda se u njoj ponovo rodi nada. Na kraju krajeva, ništa nije izgubljeno, nego naprosto odgoñeno. Berberski admiral u Alžiru, taj glasoviti Mezzo-Morte odmetnik je talijanskog porijekla. Ona če se 6 njim objasniti, a njen če muž pohitati da je oslobodi, jer on je nesumnjivo vrlo utjecajan ako ne i bogat. Ona zaspe i u snu začuje kako njegov šepavi korak odjekuje po pločicama dugačkog, pustog predvorja. Ali joj se neravnomjeran korak nije približa-.vao. Uzalud je čulila uši, on se udaljavao, on se sva više udaljavao dok mu se korak nije izgubio u hučanju mora.

TREČI DIO VELIKI EUNUH 342

XXXIV JUTRO NAD ALŽIROM, BIJELIM GRADOM Budi se Alžir, bijeli grad. Sunce pozlačuje dva stara španjolska tornja, svjedoke iberske vlasti koju je u XVI stolječu srušio nadmočni azijatski Turčin. Zrake obasjavaju nježnozelene ili sive minarete, visoke, četvorougaone, nezgrapne grañevine koje nemaju ništa zajedničko s onim ogromnim sviječama na Istoku. Sali Hasan, paša Visoke Porte, opet misli na to kako ne voli te alžirski minarete. Oni liče na ove sirove, nepouzdane i nepokorne Alžirce, a još više na ove otpadnike reise koji dokolicu, toliko omiljelu istočnjacima, narušavaju poduzetnošču, ra-dinošču i gramzljivošču, tim osobinama krščana i sjevernjačkih rasa. Neka su prokleti Endži, Ali-Kalabrežanin, i Ali Bitchin Mlečanin, i Flamanac Uver, i Soliman iz La Rochellea, i Danci Simon Dantsat i Eric Jansen, i Englezi Šansom i Edward, i onaj najgori od sviju, onaj Mezzo-Morte, koji je takoñer sin Kalabrije. Oni, otpadnici, oni su od nepokretnih i nehajnih muslimana napravili grabežljive i neumorne morske orlove, pa čak i same janjičare zarazili strašču za gusarenjem. Umalo nisu prošle godine i njega, Sali Hasana, alžirskog pašu, ubili njegovi vlastiti vojnici zato što ih je nagovarao da se zadovolje sa svojom plačom. Morao je popustiti i dozvoliti da se za vlastiti račun ukrcaju i potraže sreču. Sali Hasan paša, izaslanik velikog turskog sultana u ovoj divljoj tvrñavi Alžiru, tješi se činjenicom 345, da je s druge strane, upravo njihovom zaslugom, zaslugom otpadnika, Alžir postao veliko središte pomorskog rasbojništva. A zar paša nema pravo na osminu opljačkanih dobara? On je do pašaluka došao po cijenu skupih darova. U kratkom, trogodišnjem roku koji mu stoji na raspolaganju, on mora i izvuči svoje pare i obogatiti se. Ako ga dotada ne ubiju ili ne otruju, vratiti če se u Carigrad, vratit če se raskoši i dokolici. Dobro je što MezzoMorte neprestano naoružava i podstrekava reise, podbada svoje vojnike i mornare. Grad i živi samo od njih. U Alžiru nema ni zanatstva ni trgovine. Kad bi pljačke nestalo, stanovništvo bi doslovno umrlo od gladi. Li-' een svojih glavnih prihoda, paša ne bi mogao više plačati ni janjičare; došlo bi

do pobune koja bi završila ubijstvom suverenog potkralja i njegovih savjetnika, obaranjem turske vlasti. Samo o gusarstvu ovisi red i život stanovništva koje broji sto tisuča duša, opstanak sviju^ od zadnjeg felaha do vrhovnog poglavara države. Zbog toga treba pljačkati i dalje, stalno, vječno. Da li če i na današnji dan u luku uploviti koji pobjednički brod? Sali Hasan paša se oblizuje, jer misli na veliki napuljski galeon koji je Mezzo-Morte zarobio prošlog tjedna. Plijen je bio bogat: žito, deset tisuča pari svilenih čarapa, dvadeset sanduka zlatne niti, deset sanduka brokata, sedamdeset Šest topova, deset tisuča tanadi i sto trideset zarobljenika, večinom plemiča koji če dati basnoslovne svote za svoj otkup. Ali takvih zgoditaka nema svaki dart. Meñutim, treba uvijek živjeti u nadi. U tome se i sastoji privlačnost gusarenja: u igri na sreču, u draži kocke. Paša sjedi pred prozorom svoje palače s koje puca širok pogled na more. I dok mu paževi ometaju uzvišenu glavu nebrojenim aršinima zelenog muslina, on uzima svoj pomorski dalekozor od ebano-vine sa zlatnim obručima i pretražuje obzorje. S vrhova minareta, s kojih su mujezini otpjevali svoju jednoličnu jutarnju molitvu, sunce je sišlo na ravne krovove koji se nižu u obliku terasa. 346 Sada se na njima protežu vitke bijele prilike. 2ene su tu spavale, jer ih je iz stanova istjerala nesnosna žega. One su legle pod zvijezde i znatiželjno osluškivale šumove grada i mora, lavež mršavih pasa i bučnu prepirku čiji su odjeci dopirali iz kaznionica za krščanske robove. Sad je več dan. Uvijek budni eunusi tjeraju svoje ovčice natrag u tor, to jest u rešetkama ograñene i prohladne hareme u središtu kuča bogatih alžirskih grañana. Ove se kuče nalaze pored mora, u zapadnom dijelu grada.. To je četvrt mornarice, leno taife, močnog udruženja reisa, predio koji carigradski paša s vrha svog brežuljka ne promatra baš sasvim mirno. Tamo stanuju alžirski admiral i veliki reisi, oni koji još uvijek krstare morem i oni koji su se povukli pošto su se več dovoljno obogatili. U susjedstvu im žive vazali: njihove posade i svi oni stanovnici koji žive od mora, a to su užari, brodograditelji, proizvoñači katrana i smole, trgovci dvopeka i usoljene ribe. Malo podalje su se nastanili trgovci robljem i preprodavači zaplijenjenog tereta, i Jevre-ji, mjenjači novca, koji po turski čuče za svojim stoličima, gdje su naslagane hrpe para, pijastera, srebrnjaka i zlatnika. Jedna se sunčana zraka provukla kroz uzani pro-zorčič u pašinu tamnicu, u Bejlikovu tamnicu iza janjičarskih nastambi ili u Ali-Arabadžijevu, kraj džamije. Robovi se bude na svojim hasurama od ro-gožine ili na ležajima istesanim od grubog drveta. Oni su sanjali o sivom nebu Engleske ili

Normandije, o crvenoj španjolskoj zemlji, o maslinicima Italije. Oni otvaraju oči i vide hladnu i golu čeliju tamnice. Riječ tamnica potječe od španjolskog izraza za kupaonicu „bano".1 Naime, prvobitno su se robovi zatvarali u osamljene kupališne zgrade, ali s vremenom 1 U romanskim jezicima izrazi za kupaonicu i tamnicu potječu od istog korijena. Na francuskom: „baba" I ,.bagne". 347 su kupaonice pojedinaca postale pretijesne za sve veči broj robova pa. su za tu svrhu podignute posebne zgrade kojima je, meñutim, ostalo staro ime. Unutrašnjost tamnice ne razlikuje se mnogo od rasporeda u alžirskim kučama: unutarnje dvorište okruženo hodnikom nad kojim se nalazi jedan kat. On je pregradama podijeljen na sobe u koje stane, petnaest do dvadeset, osoba. Tu nema nikakvog namještaja osim prostirki i, ležajeva koje su zarobljenici sami napravili, ni ikakvih drugih predmeta osim nekoliko zemljanih čupova i zdjelica za držanje vode i pripremanje jela; Vlasnik se slabo brine za hranu roba^ Ovaj ima na' raspolaganju dva sata dnevno da je priskrbi. Čuvar, zvan basa, požuruje robove da krenu na rad. Ovaj je neophodni službenik obično otpadnik koji govori mnoge jezike. O to se mjesto svi otimlju, jer je unosno i ne jako naporno. On ima nekoliko pomočnika. U njegov djelokrug rada spada održavanje reda- u samoj tamnici, te briga da se sobe i hodnici čiste i jedanput tjedno kreče. On je takoñer odgovoran da svi zarobljenici budu »a broju u trenutku kad se zatvaraju gradske kapije. Osim toga, čim se odaberu posade za gusarski pohod, on dijeli veslarnicu na odjeljenja i svakom pojedincu odreñuje mjisto i dužnost na brodu. Prije toga ih brižljivo pregledava da bi ustanovio da netko od njih ne boluje od zarazne bolesti Osim toga se brine da se prije odlaska temeljito operu i obriju. Istovremeno im dijeli po pet aršina pjatna od kojeg če sami sebi napraviti robijaške hlače i košulju: jedino se u takvim prilikam vlasnik brine za odječu svojim robovima. U alžirskim se tamnicama mogu sresti predstavnici svih naroda: spretan i prepreden Talijan leži uz grubog i tvrdog Moskovljanina. Ohol i osvetoljubiv Španjolac prezire Engleza koji se lako prepušta sjeti. Ovdje su se sakupili katolici, luterani, kalvini-sti, puritanci, raskolnici i sljedbenici sv. Nikole, zaštitnika Rusije, svi ogranci krščanskog stabla, prin348

čevi i sluge, vojnici i trgovci. Vunene kape i od pakline prljave, izgužvane hlače miješaju se s mantijama i odjelima od čohe, s izvezenim, šarenim halje-cima i kaputičima Albanije ili Italije. Dan sve više prodire u srce graña. Prikrada se kapiji Bab-Azum i otkriva visok zid. Po čitavoj njegovoj dužini nalaze se ogromne kuke u obliku udica, sa šiljcima koji strše uvis. To je Alžirdma najmilije stratište. Žrtvu nasumce bacaju s vrha bedema na ove kuke i ona se naboñe na njih bilo kojim dijelom tijela. Ovog se vedrog jutra dva tijela probode-nih trbuha rastaju s dušom. Danas je več treči dan kako ih sunce biču je svojim užarenim zrakama dok oko njih kriješte proždrljivi galebovi koji su im več ispili oči. XXXV STARA ROBINJA MIREILLA PROVANSALKA Galije koje su dolazile s pučine, najedanput su naišle na potpunu tišinu. Čula se samo još škripa pramčane stative nad vodom koja se malo-pomalo smirivala. Anñelika protegne ukočenu šiju. Vidje kako je baron de Nesselhood okrenuo lice prema pramcu. — Alžir — prošapče. I najedanput začuju grad. Zapljusnuo ih je svojim bučnim žamorom, bruječim valom sastavljenim od tisuča glasova. Izmeñu dva gata koji su završavali tornjevima, grad se pojavio bijel, spržen. Zapovjednikova galija uñe u luku vukuči za sobom kroz valove stijeg reda sv. Ivana Jerusalemskog. Zlatom protkan barjak reisa Ali-Hadžija vijorio se na vrhu jarbola skupa s mnogobrojnim zastavicama. Osim toga, podignuti su crveno-bijeli barjak i zelena zastava s polumjesecom. Prva galija ispali" hitac, a odgovore joj topovi s alžirskih tvrñava. Svjetina se skupi na obali vrišteči od veselja. Zarobljenici su iskrcani na obalu, i to prvo malteški vitezovi u svojim crvenim žicanim košuljama, mornari i vojnici, a na kraju putnici. Anñeliku su od skupine odvojili naoružani janjičari. Ostale je, vezane dvojicu po dvojicu, berberska posada potjerala duž gata i onda ih trijumfalno po350 vela prema Jemini, pašinom obitavalištu. Prvo su ih morali pokazati paši, jer je njegovo pravo bilo da prije svih odabere svoj dio. Svjetina ih je gurala sa svih strana. Piskavi, prodorni krici orili su se iz ove mase bijelih kostura sa smeñih lica na kojima su kolutale užasne oči. S njima su se miješala blijeda lica bradatih i odrpanih krščanskih robova što su

na svim jezicima izvikivali svoja imena u nadi da če se meñu novim zarobljenicima nači sunarodnjaci koji bi im mogli nešto reči o njihovim obiteljima. — Ja sam Jean Paraguz iz Colliure... Poznate 11 moje? — Ja sam Robert Toutain iz Sete... U svojim vojničkim kapama okičenim . perima turski su janjičari poluzatvorenih očiju vitlali nasumce bičevima od volujske žile, dok je afričko sunce prevlačilo preko berberskog Alžira svoj veo od zlatne svile.. Čim je stigla u batistan, Anñelika je odvedena u neku mračnu, okrečenu sobicu. Ona se ščučuri u čošku slušajuči sulude glasove koji su dolazili izvana. Malo se poslije podigne zastor i pojavi stara muslimanka, tamna i smežurana kao mušmula. — Ime mi je Fatima — reče milo se smiješeči — ali me zarobljenici zovu Mireillom Provansalkom. Ona donese -dva medenjaka, malo zaslañene octene vode i čipkanu maramu kojom Anñelika treba da zaštiti lice od užarenih zraka. Mjera opreza koja je došla s malim zakašnjenjem. Anñeliku je sunce več bilo opalilo i osječala je kako joj koža na čelu gori. Čeznula je takoñer za tim da se opere. Haljina joj je bila izgužvana od slane prskavice i umrljana katranom koji se topio na brodskom podu. — Odvest ču te na kupanje kad svrši prodaja ostalih robova — reče stara žena. — Treba malo pri čekati, jer se to ne može prije molitve Ed-Dohora. Govorila je žargonom franko, tim arapsko-nor-jnanskim govorom kojim se služe robovi i koji je 351 mješavina, španjolskih, talijanskih, francuskih, turskih i arapskih riječi. Ali se malcHpomalo vračala na čisti francuski, svoj maternji jezik. Ispričala je da je roñena u okolici Aix-en-Provencea. Sa šesnaest je godina stupila u službu kod jedne otmjene gospoñe u Marselju. Jednom prilikom kad je pratila svoju gospodaricu koja je išla k svom mužu u Napulj, pala je u ruke Berberima. Malu, neuglednu služavku kupio je za nekoliko cekina siromašan musliman, dok je plem-kinja dospjela u kraljevski harem. Pošto-je- ostarjela i obudovjela, sad je Mireilla-Fatima zarañivala nekoliko pijastera time što je u batistanu dotjerivala nove zarobljenice. U želji da roba koju izlažu bude što privlačnija, trgovci su je pozivali i tražili njene usluge. I

ona je prala, češljala, tješila nesretnice koje su često bile dotučene užasnim putovanjem i strahom od onoga što če slijediti. — Kako sam ponosna — klikne ona — što su me odredili da se brinem o tebi! Ti si ona Francu skinja koju je gusar Rescator kupio za trideset i pet tisuča pijastera i koja mu je odmah utekla. Mezzo~Morte>se zakleo da če te oteti prije nego što te se dočepa njegov suparnik. Anñelika ju je gledala užasnuta. — To nije moguče — promuca. — Zar je Mezzo-Morte znao gdje se nalazim? ~ Oh! On je sveznajuči. On svuda ima uhode. Skupa s velikim eunuhom marokanskog sultana, Osmanom Ferañijem, koji je na obalu došao u potragu za bijelim ženama, opremio je brodove i poslao ih da te uhvate. — Ali zašto? — Jer te bije glas najljepše bijele zarobljenice na Sredozemnom moru. — Oh! Htjela bih da sam ružna — poviče An ñelika kršeči ruke — nakazna, odvratna grdoba... — Poput mene — reče stara Provansalka. — Kad su mene zarobili, ja im nisam mogla pružiti ništa drugo do svojih osamnaest godina i velikih grudi. 352 Malo sam i šepala. Moj kupac, moj muž, bio je pošten zanatlija, grnčar, koji je cijeli svoj život ostao siromah i nikad nije smogao novaca da kupi priležhicu. Teglila sam kao životinja, ali mi je i to bilo draže nego dijeliti muža s drugim ženama. Mi krš-čanke to ne volimo. Anñelika preñe rukom preko bolnog čela. — Ne razumijem ja to. Kako su nas. mogli na mamiti u klopku? — Čula sam da ti je Mezžo-Morte u Maltu po slao svog povjerljivog savjetnika Amara-Abbasa da te nagovori da kreneš u odreñenom pravcu, tamo gdje im je zgodno da izvrše prepad. Anñelika je nijekala glavom; bojala se pogledati istini u oči. — Ne... Ja nisam nikoga primila... Samo neg dašnjeg slugu svog muža, po imenu Mohameda Ra kija ... — To je bio on, Amar Abbas.

— Ne, nemoguče! — Nije li čovjek kojeg si primila bio Berber s bezbojnom bradicom... ? Anñeliki zastane riječ u grlu. ... Čekaj — nastavi stara robinja — upravo sam se nečemu dosjetila. Maloprije sam u unutarnjem dvorištu batistana vidjela Amara-Abbasa kako razgovara s ulikom, Sadi Hasanom. Idem da vidim, pa ako je još tamo, pokazat ču ti ga. Ona se vrati poslije nekoliko trenutaka noseči na rukama veliki veo. — Omotaj se njime. Sakrij lice. Ostavi slobodne samo oči. Ona je povede natkrivenim hodnikom koji je okruživao čitav kat. Odatle su imale pregled nad Četvrtastim dvorištem batistana. Prodaja bijaše započela. Novi su robovi Evropljani bili goli. Njihova su blijeda, dlakava tijela, satjerana u gomilu, odudarala od onog skupa bijelih 353 SS neukrotiva Andellka ñelaba, narančastih, svijetloružičastih ili poput Nila zelenih kaftana, od žutkastobijelih turbana stegnutih nad maurskim licima koja su podsječala na bron-zane kolajne, i od velikih muslimanskih bundeva koje su stršile na glavama Turaka. Na desnoj su se strani vidjeli zavaljeni • u raskošne jastuke poglavari taife i čauši, a takoñer i bivši gusari Mauri ili odmetnici koji su imali dovoljno sretnih pothvata, pa su sad uživali blagodati stečenog bogatstva u svojim haremima koje su stalno obnavljali novim robinjama, u svojim ladanjskim kučama u čijim su vrtovima stotine robova uzgajale ? masline, naranče i oleandere. ?Okružen crnčičima koji su ga blago hladili velikim lepezama ha dugim dršcima, sjedio je jedan od pašinih miljenika, njegov ulik, to jest otpravnik po-elova. On, imučni grañani i oficiri taife bili su ovdje najugledniji posjetioci. — Pogledaj — reče stara Mireilla — čovjeka koji se nalazi kraj njega i koji govori... Anlelika. se nagne i prepozna Mohameda Rakija. — To je on — potvrdi. — Da, to je zaista Amar-Abbas, Mezzo-Morteov savjetnik. — Ne, ne! — krikne Andelika očajna. — Ta on mi je pokazao topaz i pismo!

U nočnoj tišini islama samo je jedno mjesto bilo crveno, glasno, zvučno. Njegova je graja dopirala sve do batistana. Fatima-Mireilla bijaše legla na svoju prostirku pored divana na kojem je Andelika pokušavala zaspati. Ona podiže naborano lice i reče: — To je tamnička krčma. Da bi uspavala svoju zatvorenicu, ona joj je pričala o ovom jedinstvenom mjestu, krčmi alžirske tamnice gdje su vino i rakija tekli potocima. Tu su dolazili robovi da popiju ono što su ušičarili za malo hrane, ovamo su dolazili bolesni i ranjeni da se liječe. A kad bi u zoru uljane svjetiljke počele da se dime i pucketaju, onda bi se tamo čule najljepše pripovijesti svijeta. Danci i Hamburžani pričali bi kako su lovili kitove na Grenlandu, kad sunce tamo izlazi i kad svršava šestomjesečna noč na Islandu, Holanñani bi govorili o istočnoj Indiji, o Japanu i o Kini, Španjolci bi maštali o meksičkom raju i peruanskim bogatstvima, a Francuzi opisivali Nevvfound-land, Kanadu ili Virginiju. Jer gotovo svi su robovi bili pomorci.

Čitav je dan ležala kao omamljena i pokušavala shvatiti šta se zapravo" dogodilo. Zar Savarv nije s pravom posumnjao u.berberskog glasnika? Gdje je Savarv? Ona se nije sjetila da ga okom potraži medu bijednim robovima koji su bili izloženi na prodaju. Znala je samo to da tamo nije vidjela dvojicu vitezova. Buka se. u batistanu malo-pomalo stiša vala. Kupci su otišli kučama, odvodeči svoje nove robove. Da li če holandski novčar večeras u dvorištu kakvog fe-laha naučiti kako se izvlači vedro iz bunara... ? Noč se spuštala na Alžir, bijeli grad. 354 355 XXXVI MEZZO-MORTEOV SMIJEH Sutradan su Anñeliku ponovo izveli i dopratili je do pristanišnog ? gata. Tamo je zatekla reis-bašu Ali-Hadžija okruženog čoporom dječaka koji su bili odjeveni u neku vrst pregače od žute svile u čiji je čvor bio utaknut nož. Na glavi su imali turban iste boje. To su pretežno bili Mauri ili crnci, ali je bilo i takvih koji su svoju tamnoputost imali zahvaliti samo sunčevim zrakama, a.jednom su se na licu boje pečenog kruha čak plavile oči sjevernjaka.

Promatrali su zarobljenicu s izrazom u kojem su se miješali prezir, nadmenost i hladna mržnja. Ona Je imala- dojam da je okružena lavičima, ili, bolje rečeno, mladim, krvoločnim tigrovima pored kojih je arapski gusar, čovjek u najboljoj snazi, izgledao umiljat i ljubak. Uz gat se ljuljala šajka. Deset okovanih, plavokosih i riñih galijota, koji su bez sumnje bili Rusi, držalo je vesla, a jedan je turski čauš s velikim bičem čekao nepomičan, prekriživši svoje snažne, mišičave ruke. Jedan dječak hitro skoči na krmu i preuzme kormilo. . Anñelika se smjesti, pračena drskim pogledima ove noževima naoružane djece koja su poput morskih gavrana posjedala po oplati broda. .Kuda ide ova šajka? Ne prema obali. Ona se uputi prema pučini, zaobiñe gat i punim veslima po356 juri van Alžira, prema brdovitom rtu. Odande se začuje potmula puščana paljba pomiješana s odsječnim pucnjima pištolja. — Kuda idemo? — upita ona. Nitko joj ne odgovori. Jedan dječak otpljune prema njoj, ali je ne pogodi. Kad ga je reis oštro opomenuo, samo se bezobrazno zacerekao. Ovi se mangupi, izgleda, nikog nisu bojali. Nekoliko je puščanih metaka opet zapljuštalo oko njih. Anñelika se nervozno trgne i stane redom promatrati osobe u šajki. Reisbaša nije ni trepnuo, ali kad vidje upitni pogled svoje zarobljenice, usta mu se razvukoše u prijazan osmijeh i on joj se uslužno nakloni kao da je poziva da pogleda neku biranu predstavu. Iza izbočine rta pojave se dvije skupine: jedna feluka s dva jarbola čija se posada sastojala od bradatih krščana naoružanih sabljama i puškama, i čopor mladih plivača u žutim turbanima, koji su se bacili u more s nekoliko udaljenih čamaca, stigli fe-Juku plivajuči i počeli jurišati na nju. Ronili su ispod broda i onda se pojavljivali na slabije branjenim, mjestima, pentrali se uz trup kao majmuni, sjekli užad i borili se goloruki protiv robova vješto izmičuči njihovim sabljama, i konačno nametnuli borba prsa u prsa. Jedan čovjek u kratkoj ñelabi ? žutom turbanu, okružen dvojicom napirlitanih paževa, upravljao je s krmnice ovom borbenom vježbom. S vremena bi na vrijeme uzeo svoj glasnogovornik i na arapskom, talijanskom i franko-govoru sasuo kišu psovki na one nespretne kadete koji su se dali otpremiti s broda u more, i na one koji su se, ranjeni i krajnje iscrpljeni, ustručavali da dalje jurišaju.

Gledajuči bitku, mladi lavovi na šajki gotovo su pomahnitali. Goreči od nestrpljenja da se i oni priključe vježbi, kao žabe poskakaše u vodu i hitro za-plivaše prema felufci. Zaokupljeni prizorom, galijoti 357' Jaspbriše veslanje, ali ih udarac bičem ubrzo pozove na red. Sajka naglo krene naprijed i približi se krmi broda. — Ja sam Mezzo-Morte glavom — reče čovjek na francuskom jeziku s jakim talijanskim nagla skom. On se isprsi u svojoj crvenoj, svilenoj ñelabi u kojoj je ličio na srednjovjekovnog grañanina. Dugačke kožne papuče, protkane zlatom i srebrom, pojačavale su taj dojam. Bio je prilično zdepast, a mnogobrojni dragulji na rukama i dijamanti koji su blistali na njegovu turbanu,, nisu mogli sakriti njegovo nisko porijeklo. Pod odječom princa iz Tisuču i jedne noči • naslučivao se siromašni kalabreški ribar, neotesan, izgladnio, gramzljiv, kakav je i u mladosti bio. Ali crne su mu oči bile pronicave i podrugljive. Iz vremena kad je bio siromašan kalabreški ribar, sačuvao je u uhu malu zlatnu rinčicu. Andelika se na vrijeme prisjetila da se to pred njom nalazi veliki alžirski admiral, poglavar taife i strašne gusarske flote Sredozemnog mora. On je mogao nareñivati samom paši i čitav je grad ovisio o njemu. Ona se pokloni, što se uzvišene ličnosti očito vrlo ugodno dojmilo. On ju je promatrao s izrazom dubokog zadovoljstva, a onda se reisu Agi-Hadžiju obrati bujicom riječi. Iz njihova izraza lica i kretnji, kao i iz-nekoliko arapskih riječi koje je uspjela razumjeti, Andelika je shvatila da mu čestita što je tako savršeno izvršio svoj zadatak. Nju zazebe oko srca, jer joj se njegovo lukavo namigivanje činilo opasnijim od znalačkog pogleda kojim trgovac robljem inače mjerka novu zarobljenicu. — Admirale — reče ona počastivši ga naslovom koji mu čak i krščanski svijet priznaje — biste li bili tako ljubazni, pa mi kazali šta če sa mnom biti? Uzmite u obzir da se vašim ljudima nisam ni pokušala predstaviti pod nekim izmišljenim imenom, 35R niti im kriti da posjedujem imetak u Francuskoj, te da sam krenula na put zato da se sastanem sa svojim mužem koji živi u Boni i koji me može otkupiti. Mezzo-Morte ju je slušao i potvrdno klimao glavom. Ali mu se

onda oči stadoše sve više i više zatvarati i na njeno veliko čuñenje on se najedanput zaceni od nečujnog smijeha. — To je potpuno tačno, gospoño — reče — po^ što je opet došao do daha. — Ja sam neobično za dovoljan što za pregovore o vašoj otkupnini ne mo ramo iči dalje od Bone. Ali jeste li vi potpuno si gurni u svoju izjavu? Andelika živo ustvrdi da ona ne laže, tim više što joj to ne bi bilo ni od kakve koristi. Ako joj se ne vjeruje, neka upita muslimana Mohameda Rakija koji je s njom putovao na malteškoj galiji. On je glasnik što joj ga je njen muž poslao iz Bone. — Znam, znam — progunña Mezzo-Morte dok mu je podrugljiv bljesak u očima pojačavao i po primao nešto okrutno. —. Možda poznate mog muža? — upita Andelika. — Muhamedanci ga zovu Jefa-el-Kalñum. Odpadnik neodreñeno zaklima glavom, ne dajuči ni potvrdan ni odrečan odgovor. Zatim opet prasne u smijeh kojem se pridružiše njegova dva paža obučena u svilu boje pistača i maline. On im dobaci kratku zapovijest. Dva dječarca skoče i donesu kutiju punu rahat-lokuma. Mezzo-Morte natrpa usta zatim neprobojna lica ponovo stane pratiti borbu koja se još uvijek vodila na palubi, i to, stalno žva-čuči slatkiše. To im je bila zajednička mana, njemu i njegovu kolegi na protivničkoj strani, velikom admiralu francuske flote vojvodi de Vivonneu. — Admirale —. navaljivala je Andelika ne gu beči nadu — zaklinjem vas, recite mi istinu! Poznate li mog muža? Mezzo-Morte je mračno pogleda. —-Ne! — odgovori grubo. — Zabranjujem vam da sa mnom razgovarate tim tonom! Vi ste zarobljenica, ne zaboravite to! Zarobili smo vas na galiji koja 359 je pripadala najljučem neprijatelju islama, i kojom je zapovijedao moj najljuči neprijatelj, baron de Nesselhood. On mi je dosad potopio tisuču i pedeset čamaca, trideset jednu galiju, jedanaest brodova, jedanaest tisuča članova posade, i pustio na slobodu petnaest tisuča zarobljenika. Danas je za mene blagdan. Jednim smo udarcem ubili dvije muhe. Tako se to kaže na francuskom, zar ne?

Iako s jakim stranim paglaskom, govorio je francuski rječito i brzo. Jedva .ga je mogla slijediti. Ona se vrlo odlučno usprotivi, navodeči da je u Maltu dospjela sticajem okolnosti, zato što ju je slučajno baš galija viteškog reda spasila u trenutku kad je prijetio brodolom onom brodu s kojim je plovila iz Krete. — Vi ste putovali iz Krete? Šta ste tamo radili?— Otprilike isto što i ovdje — odgovori Anñe lika gorko. — Zarobio me jedan krščanski gusar, pa sam bila prodana u roblje. Ali sam uspjela pobječi — završi ona gledajuči ga izazovno. — Onda ste zaista vi ona francuska robinja za koju je Rescator platio basnoslovnu cijenu i koja mu je umakla iste večeri? — Da, to sam uistinu ja. Mezzo-Morte naglo prasne u grohotan smijeh. Poskakivao je i pljeskao se po bedrima, a ovom se bučnom plesu priključiše njegova dva mališana piskavo potcikujuči. Malo se smirivši, pn upita kako je to izvela, kalio je pobjegla čarobnjaku Sredozemnog mora. — Zapalila sam luku — odgovori Anñelika ne pretjerujuči baš mnogo. — Onda je istinit taj požar zbog kojeg su svi oni kukali? Mezzo-Morteu su se oči krijesile od neke unutarnje radosti koju je jedva obuzdavao. Još ju je upitao je li tačno da ju je Rescator preoteo carigradskom sultanu i malteškom redu koji je sa svojom ponudom išao do dvadeset pet tisuča pijastera. 360

— A zašto niste ostali da uživate slasti koje bi vam pružio taj prokleti čarobnjak? Zar vam nije tvrdio da če vas obasuti blagom i dragocjenostima? — Meni nije stalo do bogatstva — odgovori Anñelika. — Ja se nisam na Sredozemno more oti snula zato da svršim kao odaliska kod krščanskih ili muslimanskih gusara, nego zato da pronañem svog supruga kojega nisam vidjela več deset godina i ko jeg sam dugo smatrala mrtvim.

Mezzo-Morte se ponovo stao previjati od smijeha, a Anñeliku uhvati bijes. Je li ovaj čovjek lud? Ili se pak njoj muti razum? Odmetnik se nikako nije mogao umiriti suze su mu tekle od smijeha. S vremena na vrijeme njegov bi se hihot malo stišao, a onda, kao da se sjetio neke posebno smiješne pojedinosti iz onoga što je čuo, on ponovo prasne. — Ona je — mucao je — čuješ li, Ali-Hadži, ona je... ! Iako diskretnije, arapski se reis takoñer smijao. Anñelika strpljivo ponovi ono što je več izložila 1 ono što bi, kako se nadala, ove ljude moglo urazumiti: ona je bogata i mogla bi iz francuske prebaciti novac za svoj otkup. Mezzo-Morte bi dobio-bogatu • odštetu za troškove koje je imao oko postavljanja zamke i prepada na otoku Čamu Talijan se naglo prestane smijati, a glas mu postade zajedljiv. — Vi, dakle, smatrate da je to bila zamka? Ona potvrdno kimne. Mezzo-Morte digne prst i reče da je ona od svih žena što ih je sreo u svojoj dugotrajnoj karijeri pomorca i gusara, jedina koja sigurno rasuñuje i koja postojano ostaje pri svom mišljenju unatoč uzbuñenju i zabuni koje zarobljeništvo izaziva. — To je, zaista, ona, Ali-Hadži; ona Francuski nja koja je izludila onog glupana d'Escrainvillea, pa,, kako se čini, nije mogao izači s njom na kraj, ona je robinja za koju je Rescator platio neviñenu cijenu i 361,

odmah je izgubio... zato što je potpalila luku. Ha, ha! Oštro je promatrao Anñeliku, pojedinačno mjer-kajuči njeno tijelo u izgužvanoj haljini, njeno lice pocrvenjelo od sunca, njenu kosu koju je vjetar raščupao, a koju nije mogla počešljati. Ona neustrašivo izdrži njegov pogled. Mezzo-Morte je bio prostak, ali mu je Gospod, uz nepogrešiv njuh pomorca, podarilo i moč da čita ljude, uslijed čega je i vladao svojom okolinom. Bijedan izgled njegove zarobljenice nije ga mogao obmanuti. Njegove Iupeške kala-breSke oči zasjaše poput crnog jantara, a izmeñu usana koje se razvukoše u okrutan cerek, ukazaše se bijeli zubi. — Sad shvačam — reče poluglasno. — To je zbilja ona, Ali-Hadži, i ona iz pisma i ona koju je „on" kupio u Kreti. To je zaista prelijepo, to je

neočekivano! Sad ga imam u šakama, Rescatora, sad mu ne ostaje drugo do da se ponizi i da skrušeno moli. Otkrio sam mu slabu tačku; slabost svih tih budala je „žena". Ah, on nam je nametao svoju volju! Ah, zabavljalo ga je da nam upropaštava trgovinu robljem! Ah, mislio je da je sa svojim neiscrpnim količinama srebra gazda Sredozemnog mora! Da nema njega, ja bih več bio sultanov veliki admiral, jer on :.ie ja ocrnio kod Velikog gospodara. On se uvukao svuda i, pošto se razbacuje zlatom i srebrom, svi su od Maroka do Carigrada listom njegovi saveznici. Ali sad ču ga ja natjerati da poklekne. Morat če napustiti Sredozemno more, čuješ li, AliHadži. On če napustiti Sredozemno more i nikad se više neče vratiti. On u zanosu raširi ruke. — A onda ču ja biti gazda. Pobijedit ču svog najljučeg neprijatelja, Rescatora... Svog najljučeg neprijatelja. — Čini mi se da imate mnogo ljutih neprijate lja — naruga mu se Anñelika. Njen zajedljiv ton trgne odmetnika iz zanosa. — Da, imam ih mnogo — odgovori ledeno — i uskoro čete vidjeti kako s njim postupam. Per 362 Bacco1, sad počinjem shvačati kako ste doveli na rub pameti onog jadnog d'Escrainviliea koji ionako več nije imao baš jako bistru glavu. A sad sjedite! Anñelika se više srušila neglo sjela na dušek od zelenog baršuna. Ništa joj više nije bilo jasno. Alžirski admiral sjedne na turski način pored nje, uzme kutiju s rahat-lukumom i ponudi je. Kako je bila iscrpljena i gladna, Anñelika se poveseli ovim slatkišima od vodenih biljki, koji su joj u Kreti bili tako odvratni. Pruži ruku, ali je odmah povuče osjetivši oštru bol. Četiri se krvave pruge pojave na njenoj koži. Crveni su je nokti admiralovog paža opako isgrebli. Ova upadica vrati Mezzo-Morteu njegovo dobro raspoloženje. — Ah, ah, ti mali jaganjci! — reče grohotom se smijučL — Pobudili ste njihovu ljubomoru. Oni nisu navikli da gledaju kako me neka žena zanima do te mjere, da s njom čak dijelim poslastice koje su njima namijenjene. Zaista neobičan slučaj. Žene ni blizu! Na tom načelu i počiva moč velikih voña i velik'h eunuha. Žena znači nered, slabost, pomučene misli, a zaluñena glava na kraju počinja največe gluposti što ih može počiniti čovjek koji

inače ima sve uvjete za potpunu pobjedu. Ali mi se način na koji se eunusi brane od ove opasnosti, čini previše surovim. Ja to drugačije radim. On se i dalje smijao gledajuči kuštravu kosu svog divljeg mezimca, mladog našminkanog crnca. Drugi njegov miljenik bijaše bijelac crnih očiju, vjerojatno Spanjolčič. I on je takoñer bio naličen. Ta su djeca, ugrabljena na sredozemnim obalama, milom ili silom postojala otpadnici. Služeči se sad nježnostima sad prijetnjama, njihov bi gospodar uvijek na kraju dobio njihovu suglasnost, jer njihova je privola bila neophodna; nitko se nije mogao obrezati prije nego što bi izgovorio svete riječi: „Nema Boga osim Boga, a Muhamed je njegov prorok." Novi su vjernici po1 Talijanski — boga mi! 363 slije toga postajali ljubimci i pouzdanici velikih reisa i paša. — Ova su djeca fanatici. Privržena su mi du šom i tijelom. Kad bih im naredio, rastrgali bi vas kao vukovi. Vidite li kako vas očima strijeljaju. Kad budu jurišali na kakvu krščansku barku, napit če se krščanske krvi. Oni, naime, ne dobivaju vina, šta čete...! Anñelika je bila suviše umorna, da bi pokazala koliko joj se sve to gadi. Mezzo-Morte je mračno pogleda. Maloprije ga je smrtno uvrijedila, a on takve stvari, nije praštao. — Vi ste ponosni — reče on. — A ja mrzim ponosne žene kao što mrzim ponosne krščane. On iznebuha prasne u smijeh, u divljački, beskonačni smijeh. — Zašto se smijete? — upita Anñelika. — Zato što ste ponosni, nadmeni, i zato što ja jedini znam što če se s vama dogoditi. Eto od toga me spopada taj nezadrživ smijeh, shvačate li? — Priznajem da ne shvačam. — Vrlo važno! Ubrzo čete shvatiti. 364 XXXVII IZVRŠENJE SMRTNE KAZNE NAD MALTEŠKIM VITEZOM Tu je noč Anñelika prospavala na Mezzo-Morte-ovoj galiji usidrenoj u luci. Fatima-Mireilla je došla da je služi. Anñelika joj dade jednu od svojih narukvica i zamoli je da s njom provede noč. Smetalo ju je prisustvo

pakosnih i ljubomornih pitomaca sa žutim turbanima, koji su čuvali brod. Stara se smjesti na rogožinu, po širini vrata. Anñelika je bila iznemogla od umora. Spavala je kao zaklana. Sutradan je stara otišla na kopno i vraT tila se, vrlo uzbuñena, tek navečer. Grad je mahnitao od veselja. Tog je jutra iskrslo dvadesetak okruglih brodova za koje se mislilo da su zauvijek nestali pod valovima oceana. Oni su preostali od ogromne flote koja se prije dvije godine bijaše otisnula iz Alžira na debelo more, ono more u koje se stiže kad se pod vatrom Španjolaca proñe tjesnacem izmeñu Ceute i Gibraltara. Berberi se, očito, bijahu potopili u ogromnim oceanskim prostranstvima, a kad tamo, evo ih, vratili se, a u očima nose čudesne vizije, slike zemlje obavijene maglom koja se diže nad zamrznutim planinama. Opisivali su svijet vječnog leda i snijega gdje sunce s plavim i ružičastim kolobarima triput napravi krug u toku beskrajne noči. Mnogo je brodova stradalo u bjesomučnim olujama u kojima se- udružuju 365 svi zli vjetrovi i razbijaju lañe kao orahe. Ali je preživjeli dio ekspedicije doveo sa sobom osamsto robova, čitavu islandsku koloniju koju je tamo naselio danski kralj. Čitav je Alžir išao da vidi ova biča sa Sjevera, čija je put bijela kao snijeg, a kosa blijeda kao mjesečeve zrake. Gole žene na obali, sa svojom nestvarnom kosom koja je lepršala nad morskim plavetnilom, ličile su na prognane morske vile. Ali je stara Provansalka vrtjela glavom: nos im je spljošten, govorila je, nemaju ni obrva ni trepavica, krmeljive im oči, izgleda, ne mogu podnijeti blještavilo afričkog sunca, a od užasa pretrpljenih na putovanju pretvorile su se u žive kosture. Kad proñe prva znatiželja kod kupaca, neče im cijena biti ni tristo pijastera. Njoj nije išlo u glavu da če ti dobri, pomalo praznovjerni muslimani, uzeti k sebi u postelju neku od onih smrznutih i tupih sablasti. Sljedbenicima islama bijahu drage ugojene žene, vrele krvi, jakih mišica, nezasitnog temperamenta, nikad umorne od rada i ljubavi, kakva je i ona sama, Fatima, bila u svojoj mladosti. Alah je svjedok da je njen muž jedva uspijevao da je zadovolji, te nije imao volje da trči za priležnicama. Ona ih je dobro upoznala, te muslimanske mužjake. Oni žude za .bijelim i plavokosim ženama koje, meñutim, ne smiju biti ni previše bijele ni previše svjetlokose. Anñelika je u dlaku odgovarala njihovu pojmu savršenstva. Zbog toga je, nesumnjivo, i uživala poseban postupak, što umalo nije dovelo do poremečaja u odnosima izmeñu turske vlade i alžirske taife. Ali su smioni moreplovci, koji su prispjeli s Islanda, odvratili opču pažnju s Anñelike. Stara se Fatima pitala kojoj ju je visokoj ličnosti MezzoMorte namijenio.

— Ja neču biti prodana, jer ču platiti otkupninu — ustvrdi Anñelika. — Jedno ne isključuje drugo — primijeti poslo vično stara otpadnica. Alžir se pripremao za veliku sutrašnju svečanost. Možda če joj i počasna zarobljenica moči prisustvovati? Anñelika je postajala nestrpljiva, jer se veliki alžirski admiral više nije pojavljivao, a ona je jedva čekala da čuje nešto odreñeno o svojoj sudbini. Na ovom brodu-palači bila je u stvari više odvojena od svijeta i pod strožijim nadzorom nego u zatvoru na kopnu. Mezzo-Morte se hvalio da je ova laña napravljena po njegovoj zamisli: od venecijanske male galije uzeo je jako naoružanje i topništvo, od antičke galije osam pari vesala, a od alžirskog, šambeka ispupčen i nizak trup s dva jarbola. Još više nego ploveča palača, to je bio močan ratni brod kojem je pripadala i školska feluka. Oba je broda dan i noč čuvala pojačana straža krvoločnih janjičarskih pitomaca u žutim turbanima. Oni su se nalazili u stanju stalne uzbune i bili spremni da u slučaju kakvih nemira u gradu isplove u roku od nekoliko minuta. Naime, uvijek je moglo doči do-ustanka trideset tisuča krščanskih robova ili do vojnog udara taife, udruženja alžirskih reisa, kojima bi veliki admiral jednog dana mogao dojaditi. Isto tako nije bila isključena ni pobuna turskih janjičara, pripadnika okupacionog garnizona, tih strašnih jolda-ka, koji su več mnogo puta, kratkim postupkom na licu mjesta, poubijali i predstavnika turske vlasti i pašu i reisa-admirala, da bi izborili povečanje plača ili pravo na dio plijena. Mezzo-Morte je kraljevao sjedeči na vulkanu, i on je to znao. Zbog toga je, uostalom, i kraljevao. I sve predvidio. Lukobran koji je u XVI stolječu podigao čuveni Barbarosa, bio je po njegovu nareñenju miniran i u slučaju uzbune njegovi su stražari imali zadatak da ga dignu u zrak, a on bi sa svojim brodovima i blagom istovremeno zaplovio u susret novoj sudbini. Drugi krak škara, u koje je Anñelika bila ukliještena, predstavljao je poluotok mornajice s čijih

366 367

su zidina stršili topovi i vojnici, brdovit poluotok koji je čitav bio tvrñava. U njoj je tog jutra vladala velika užurbanost i zaposlenost. Povorke robova u pratnji čuvara dovlačile su grede, jarbole i daske, i gradile neku vrst tribine Ikao da če netko s vrha zidina promatrati jedriličarske utakmice koje če se održavati u samoj alžirskoj luci. I na samom brodu na kojem je bila zatočena, Anñelika je primijetila uzbuñenje koje prethodi svečanosti. Svi su pitomci obukli svečanu odoru: svije-tložuti svileni turban i hlače iste boje, zeleni kapu-tič, crvene papuče, a za pas za takli bodež ili sablju umjesto običnog noža. Stariji su se uz to naoružali i puškama čiji su kundaci bili obloženi zlatom i srebrom. Nekoliko je mladih ratnika razmijenilo podrugljive primjedbe na račun dva mala pontona koji su se upravo usidrili usred luke i s kojih se izdizao po jedan jarbol, a oba su meñusobno bila povezana motkom. To je predstavljalo kostur neke plivajuče kapije ili slavoluka ispod kojeg bi tri barke jedna pored druge, doduše, mogle proči, ali feluka nikako Anñelika se pitala koga to namjeravaju provesti u tako skromnom brodu. Pogledi mladih pitomaca nisu obečavali ništa dobro. Napokon vidje kako se njena stara robinja sva blažena penje po brodskim ljestva-ma. Oči su joj se pod crnom pečom iskrile od uzbuñenja. Kako je i slutila, „počasna zarobljenica" če takoñer biti dopračena da vidi prizor. Uostalom, pozvani su bili svi zarobljenici, čak če biti dovedeni i Tobijaši iz podzemnog zatvora, od kojih če neki u ovoj prilici po prvi puta poslije pustih godina ugledati svjetlo dana. S njom su došla dva roba koji su nosili velik svežanj. U njemu je Anñelika ugledala svoje haljine koje bijaše kupila u Malti, i još mnogo drugih, ljepših, koje sigurno potječu iz otimačine na moru. Malo kasnije sjedila je na počasnom mjestu na tribini koja je bila pokrivena sagovima i koju je jutros gledala kako se podiže na vrhu tvrñave. Pored nje se smjestio dvorski crnac, kraljevski obučen, sličan mudracu sa šarenih slika. Niz široka ramena u naborima mu se spuštala dugačka toga od devine dlake, tkana i izvezena geometrijskim šarama izrazitih boja, pri čemu su na bijeloj potki prevladavale crvena, zelena i crna. Ispod ovog čudesnog ogrtača, koji je bio vrhunac ukusa i jednostavnosti, vidio mu se blijedoružičasti kaftan, zakopčan do vrata malim dugmetima i ukrašen arabeskama od zlatne niti. Ova je boja još tamnijim činila njegovo plavka-sto-crno lice, čvrstouokvireno bijelim svilenim turbanom što je prvo prolazio ispod brade, a onda se pružao u visoku kapu i na vrhu bio skupljen zlatnom trakom koja je izgledala kao diadema. Kad je primijetio koliko je Anñeliku opčarao, veličanstveni se crnac digne i duboko nakloni. Imao je semitski orlov-.ski nos i malo upale obraze na nježnoj okosnici.

— Čini mi se da se divite mom ogrtaču — re če on. Ona se iznenañena trgne kad ga je čula kako, doduše, malo zapinjuči, govori francuski, ali je njegov ugodan, svijetao glas djelovao umirujuče na mladu. ženu. — Da — odgovori ona. — Lči na križarsku za stavu. Pametno se lice velikog crnca, zgrči, a zaobljena mu se usta razvuku u lagani smiješak. On ponovo sjedne na jastuke prekrižavši noge na turski način, i započne ljubazno: — Mnogo je vremena prošlo otakako nisam go vorio francuski i vi čete mi oprostiti, uvažena gospo ño... Tačnije, otkad je umro moj jadni profesor, glasovit i naobražen isusovac kojeg mi je sam Alah poslao za dobrobit mog duha... Nama su draži 'francuski krščani od španjolskih fanatika. Njihov je razum bliži vedroj mudrosti koju želi Alah... Liči na križarsku zastavu, rekli ste za moju skromnu ñe-

368 24 Neukrotiva Anñelika 369 labu. Nju mi je satkala moja poštovana majka, na gornjem Nilu, u Sudanu. Osam dana poslije mog roñenja ona je splela prvu nit i započela ogrtač koji ču nositi kad postanem zreo čovjek. A sudanske žene vezu ovakve šare od pamtivijeka. Očarani njihovom izvanrednom ljepotom, vaši su ih krščanski križari zaista precrtali na. svoju zastavu. Anñelika sagne glavu. Nije bila raspoložena da se upusti u raspravu o porijeklu zapadnjačkih i istočnjačkih veziva, ali ju je privlačila crnčeva ličnost. Nije bio ni posebno lijep ni upadljivo ružan. Pogled mu je bio otvoren i blag, a povrh toga prožet dubokom mudrošču i nekom vrsti dobrohotnosti koja nije bila lišena smisla za šalu. Nije ga htjela oneraspoložiti, pa se ograničila na to da mu oda priznanje što tako dobro govori francuski. — Uvijek sam volio razgovarati s Francuzima

— reče. — Oni su zabavni i ugodni ljudi, ali im je velika pogreška što su krščani. Anñelika odgovori da su krščani uvjereni da su, naprotiv, neznabošci, Jevreji i muslimani, u velikoj bludnji što nisu krščani, ali da je ona žena pa joj ne priliči da o vjerskim pitanjima donosi sudove. Mudrac je pohvali za pokazanu skromnost. Božja nauka nije područje u koje bi krhki ženski duh crnio nepromišljeno ulaziti. — Moja je želja bila da postanem svečenik — priznade on — ali Alah je drugačije odlučio. On mi je povjerio stado koje je teže voditi nego ovce koje sam čuvao u djetinjstvu. — Nekoč ste bili pastir? — Da, lijepa Firuzo. Anñelika protrne. Zar je crnac vidovnjak? Kako je mogao pogoditi da ju je jedan prezijski princ nekoč nazvao firiizom — tirkizom? Ovaj naziv koji je u njoj budio sječanje na Versailles i kraljevu lju-ix>moru na ministra perzijskog šaha, pokazao je An-deliki koliki je ponor dijeli od života što ga je još nedavno provodila. Koliko se robova meñu onima koji su se skupljali tamo dolje na obalama Alžira, 370 moglo pohvaliti sličnim uspomenama? Bjelokosa se i riñokosa gomila, istačkana tamnim licima, u užarenoj zapari dizala i nadimala poput plime, a pred njom se pružao blijedi lanac robijaša u dronjcima, od kojih su neki vukli za sobom verige. Krovovi kuča bili su načičkani ljudima isto kao i puškarnice na tvrñavi. Nastade tišina. Jedan debeli dostojanstveni Ma-ur, raskošno odjeven, sjedne na tribinu, pošto se jedva izvukao iz nosiljke. Pratila su ga dva čovjeka koji su na sebi imali smo crveni omotač oko bede-ra i dugačku crnu traku preko ramena i prsa. — To je njegova ekselencija turski namjesnik Alžira — reče veliki crnac nagnuvši se prijateljski prema Anñeliki. — On je u rodu s carigradskim sul tanom i uživa izvanrednu povlasticu da je za tjelo hranitelje dobio dvojicu „nijemih iz saraja", pripad nike čuvene čete davitelja. — Zašto davitelja? Sta rade? — Oni dave — reče crnac jedva se nasmiješivšl — taj im je posao životna svrha. — A tko su njihove žrtve?

— Nitko to ne zna, jer su nijemi. Jezik im je iščupan. Oni su korisni sluge. Moj ih gospodar ta koñer ima nekoliko. Anñelika zaključi da je crnac sigurno neki visoki berberski diplomata, možda poslanik Sudana koji je u razgovoru spomenuo. Namjesnik mu se duboko pokloni, a Mezzo-Morte, prinoseči ruku turbanu, učini to isto kad se pojavio ispred paše Sali Hasana koji je bjesnio zbog njegove drskosti. Tri se gospodara Alžira smjeste meñu odrede joldaka u grimiznim kaputičima i turbanima, meñu pripadnike gradske straže, meñu čauše i njihove oficire. Bogati grañani, časni trgovci robljem, najugledniji reisi takoñer su zauzeli svoja mjesta. U tom trenutku odjekne zaglušujuča galama. Sve se glave okrenuše prema dnu zaljeva gdje je upra2„. 371 L. ._ vo prispjela pratnja od naoružanih turskih konjanika, a ispred njih skupina turskih gardista koji su više ličili na trhonoše; poprsja i noge bili su im goli, a obrijane lubanje pokrivene crvenim kapicama. Potpuno ga opkolivši, vodili su krščanskog zarobljenika koji je bio nag i sav u lancima. Andeliku podiñe jeza kad joj je grozno saznanje prodrlo u svijest. Unatoč udaljenosti bila je sigurna da je onaj okovani jadnik vitez de Nesselhood, admiral malteškog reda. Jedna velika šajka prihvati zatvorenika, njegova četiri tamničara, ljude iz pratnje i još dva galijota natovarena konopcima. Sajka zavesla prema pontonima u središtu zaljeva gdje se svi njeni putnici iskrcaše. Istovremeno se četiri galije izdvoje iz reda brodova usidrenih duž obale i lukobrana, i klizeči lagano po valovima, približe se pontonima poput morskih pasa koji vrebaju svoj plijen. Tada se Anñelika sjeti riječi koje je germanski vitez izgovorio onog jutra poslije prepada: „Mezzo-Morte se zakleo da če me raščerečiti pomoču četiri galije" i „Ne zaboravite, brate, da je prava viteška smrt mučenička Bmrt." Ove su riječi iznenada poprimile zastrašujuče značenje. A isto tako i Mezzo-Morteove: „Ja ču vam. ubrzo pokazati kako postupam sa svojim neprijateljima." U njenim se očima, koje su sad počivale na odmetniku, čitao užas. Ovaj ju je pažljivo promatrao i iz njegova je pogleda zračilo demonsko zadovoljstvo. Ona je ovamo dovedena zato da prisustvuje izvršenju jedne od najstrašnijih smrtnih kazni, i to nad čovjekom kojeg je cijenila i koji predstavlja jednu od

najistaknutijih ličnosti krščanskog svijeta. Ona se ukoči i zakune da neče dati užitka tim nevjernicima. Od užasa bi najradije bila vrisnula i pobjegla, ali je bila okružena stražarima i smještena tako da joj ne može izbječi nijedna pojedinost od onoga što če se ubrzo odigrati u središtu plave pozornice. 372 Teškim, ali besprijekorno izvedenim manevrom četiri su se galije okrenule i svoje krme upravile prema pontonima, te se zaustavile na tridesetak hvati od njih. Sad je vitez de Nesselhood visio kao živ pajac sa sredine grede, na užetu za koje ga je pridržavao kožnati pojas. A s njegovih su se ručnih i nožnih zglobova zrakasto, poput paukove mreže, širili ko-nopci koji su ga vezivali za krme četiriju galija. Gledaocima je zastao dah; bila je to histerična gomila pod okrughim okom topova uperenih s tvrñave. — La lila Ha illa la...! Piskavi zov odjekne pod užarenim nebom. Anñelika pokrije lice rukama. Žene i djeca urlali su po taktu pljeskajuči se po ustima, a njihov se lelek prolamao zrakom sa tisuču raznih mjesta. — Zbor paklenih cvrčaka — začuje Anñelika glas velikog vrača. On se smiješio. Gledaoci pomahnitaše, zaneseni, razulareni. Za njih je to više bila utakmica nego izvršenje smrtne kazne. Oni su napeto očekivali tko če pobijediti, koja če galija prva uspjeti da iščupa ud iz daščučeg tijela, i tako nadmašiti ostale. Veslački su starješine kao razjareni bumbari trčali po brodu, urlali, udarali bičevima po golim i krvavim galijotskim leñima. Večeras če se po veslarnicima prebrojavati mrtvi. Gromoglasni urlici, koji ^u prigušivali promukle krikove osuñenikove, nisu prestajali. — Bože! Bože! Smiluj se...! — La Illa Ha illa la ...! — Bože moj — preklinjala je Anñelika. — Bože moj, ti koji si stvorio čovjeka! Glas što se činio da dolazi iz velike daljine, upita je: 373 — Zar krščanski nauk ne obečaje raj onima ko

ji poginu za vjeru? Veliki je vrač jedini ostao miran usred uzavrele strasti koja je zagospodarila ljudima oko njega. Pažljivo je promatrao surovu borbu galija, a onda opet ispod oka pogledao krščansku zarobljenicu pored sebe. Nije drhtala, nije pala u nesvijest. On joj je vidio samo nagnuto čelo i bujnu kosu koja se rasula po ramenima, tako da ga je njeno držanje podsi^-'i/* na biblijske narikače koje idolopoklonički krščani slikaju u svojim molitvenicima, misalima, čiji mu je jedan primjerak isusovac ostavio za uspomenu. Meñutim, kad se zaorio pobjedonosni poklič, prvo jedan, pa drugi, on vidje kako je ponosno digla glavu i naoči svih nevjernika nad glavom i grudima načinila znak križa. Dva su je Mezzo-Morteova pi-tomca u tom času promatrala. Skočiše kao vukovi, s pjenom na ustima, ali im se veliki crnac ispriječi ?itavim svojim visokim stasom, izvuče bodež i, sijevajuči očima, naredi da se povuku. Anñelika nije bila svjesna ove kratke upadice. Po sumornoj i kao malaksaloj tišini koja se širila nad gomilom, ona je znala da je sve svršeno. Četiri su galije jurile prema pučini vukuči u svojoj krvavoj brazdi dijelove tijela viteza-mučenika. One če upriličiti neku vrst pobjedonosne vožnje u pravcu izlazečeg sunca, u pravcu Meke, hodočasničkog mjesta za vjernike, zatim če- se vratiti onog časa kad mujezinova molitva s vrha minareta bude pozivala islamski svijet da padne ničice i da klanja. Otpadnik Mezzo-Morte posadi se pred Anñeliku. Ona se pravila kao da ga ne vidi zureči u galije koje SU se udaljavale. Bila je samo blijeda, a on je pucao od bijesa što nije izgledala potresena i dotučena. Usta mu se iskrive u okrutnu grimasu. — Sad ste vi na redu, gospoño — reče. XXXVIII MEZZO-MORTE OTKRIVA SVOJU ZAMKU. ANðELIKA BJE2I Mala se povorka penjala po putu koji iz mornaričke četvrti vodi do jedne od gradskih kapija. S jedne strane protezali su se gradski bedemi, a s druge trošne kučerine ispresijecane poprečnim uličicama koje su ličile na ponore i u koje se sumrak več bio uvukao. Anñelika je hodala spotičuči se o oštro kamenje. Pred njom je išao Mezzo-Morte kojeg je po običaju pratila tjelesna garda. Oni se zaustave kod kapije Bad-Azum. Oficiri izañu iz stra-žarnica i poklone se velikom admiralu koji je često vršio ovakve obilaske. Ali večeras mu to nije bio cilj. Činilo se da nekog čeka. Malo potom iz jedne ulice iskrsne konjanik u pratnji crnačkog odreda kopljanika. Po raznobojnom

kaputu Anñelika pre-poznade crnca, svog susjeda s tribine. On sjaše, pozdravi Mezzo-Mortea koji mu otpozdravi još dubljim naklonom. Činilo se da strašni Talijan gaji veliko poštovanje prema tamnom princu koji ga je nadvisivao za tri glave. Oni razmijene selam-alejkume i brojne izraze prijateljstva na arapskom. Onda se, i dalje se klanjajuči, okrenu zarobljenici. Ispruživši ruku i ok-renuvši dlanove prema nebu, crnac ju je opetovano pozdravljao. Mezzo-Morteove oči caklile su se zlurado. 374 — Zaboravio sam! — poviče. — Zaboravio sam pravila lijepog ponašanja koja vladaju na dvoru francuskog kralja. Nisam vam, gospoño, predstavio svog prijatelja, njegovu ekselenciju Osmana Ferañija, velikog eunuha njegova veličanstva marokan skog sultana Mule Ismaila. Anñelika dobaci gorostasnom crncu više iznenañen nego ustrašen pogled. Eunuh? Pa da, to je mogla več i sama pretpostaviti. Ona je semitskom porijeklu pripisivala njegove ženstvene crte i milozvučan glas. To što je bio golobrad, nije moralo ništa značiti, jer crncima brada počinje rasti vrlo kasno. A varao je i njegov visok stas, jer je ostavljao dojam snage i veličanstvenosti, pa je crnac izgledao manje ?debeo nego što su to opčenito eunusi kojima obješeni obrazi i podvoljak daju mrzovoljan izgled četrdesetogodišnjih žena. Takvi su u svakom slučaju bili šestorica crnaca iz njegove tjelesne straže. To je, dakle, bio on, Osman Ferañi, veliki eunuh marokanskog sultana. Ona je o njemu mnogo čula, ali nije više znala ni gdje ni od koga. Bila je do te mjere iznurena, da nije imala snage da razmisli i potraži odgovor na ta pitanja. — Moramo još nekoga sačekati — objasni joj Mezzo-Morte. Bio je odlično raspoložen, i ostavljao utisak čovjeka koji se veseli što če režirati komediju gdje če svaki glumac igrati ulogu koju mu je on odredio. — Ah, evo ga! Bio je to Mohamed Raki kojeg Anñelika nije vidjela od onog dana kad se vodila borba na otoku Čamu. Arapin je niti ne pogleda, nego pade ničice pred alžirskim admiralom. — Hajdemo sada.

Oni izañu iz grada. Vani, s one strane zidina, udari im u lice crveno večernje sunce koje je zapadalo za rujne i ljubičaste brežuljke. Staza koja se 376 od šljunka jedva raspoznavala, tekla je izmeñu gradskih bedema s lijeve strane i dosta strmog obronka s desne strane. Padina je završavala okomitim klancem koji je, obasjan purpurom sunčevog zalaska, ličio na ponor pakla. Mjesto je izgledalo kao prokleto, a taj su -dojam pojačavali galebovi, gavrani i leši-nari koji su neprestano kružili i kreštali. Njihovi žalosni krici orili su se nebom i što se više smrkavalo* 6travičnost se pojačavala. — Tamo! Mezzo-Morte pokaže prstom prema gomili kamenja i šljunka na kosini niže dolje. Anñelika pogleda u tom. pravcu ne shvačajuči šta on hoče. — Tamo! — ponovi otpadnik zapovjednički. Onda konačno raspozna kako iz hrpe željeza strši ljudska ruka, bijela ruka. — Ovdje počiva drugi vitez koji je zapovijedao vašom galijom, Francuz kao i vi, Henrik de Roguier. Mauri su ga ovamo doveli i kamenovali u vrijeme mo litve El Dharpc. Anñelika se prekriži. Prestanite s tim svojim prenemaganjem — zaurla otpadnik. — Navuči čete nesreču na grad. Povorka na čelu s njim krene dalje, ali joj ovaj put on ne skrenu pažnju na još jednu hrpu bijelog kamenja. Tamo je ležalo izmrcvareno tijelo mladog Španjolca, putnika s galije. Mezzo-Morte nije bio dokraja odgovoran za ova dva smaknuča. To su za osvetom zavapili španjolski Mauri koji bijahu pobješ-njeli čuvši da je inkvizicija u Grenadi spalila na lomači šest muslimanskih obitelji. I onda su im izručene dvije žrtve: jedan Španjolac i jedan malteški vitez. Time je za španjolskog studenta i za Henrika de Roguiera, negdanjeg paža na francuskom dvoru, bezbrižnog obiteljskog mezimca, započeo mukotrpan križni put kroz grad. Pred njima su išli gospodari koji ih večer prije toga bijahu kupili i koji su, uz zvuke divljačke glazbe, skupljali priloge da bi došli do svojih para, a za njima urlajuča svjetina. Goli do pojasa, ruku sve37? zanih na leñima, kukavci su se, pod kišom psovki i udaraca, polako kretali prema kapiji Babel-Ued. Stigavši na odredište izvan gradskih zidina, oni

više nisu ličili na ljudska biča. Kosa im je bila iščupana, Jice unakaženo udarcima i pokriveno blatom i izmetima, tijelo načičkano šiljatim grančicama trske koje su im djeca, za svoju zabavu, pobola u meso. Nesretnici su bili izručeni surovoj gomili koju je opila vlastita krvoločnost. Kamenovanje im je okončalo muke. Anñelika to .nije znala, ali je slutila. Da li to ona sad kreče na svoj križni put? Napokon se povorka zaustavi pred visokom stijenom gradske tvrñave. U zid su odozgo do dolje ti nepravilnim razmacima, bile ugrañene kuke u obliku udica. To je bilo stratište. S vrha su bedema bacali osuñenike koji bi se u padu zakačili i onda umirali danima. Dva su nabodena tijela, koja su ptice grabljivice več napola pojele, još uvijek tamo visila. Od njih su se vidjele još samo jezive krpe koje su bacale svoju krvavu sjenu na zid pozlačen zadnjim zrakama sunca. Satrvena tolikim užasima, Anñelika okrene glavu. A onda Mezzo-Morte navali sladunjavim glasom: — Dobro ih pogledajte! — Zašto? T)a li ste i meni namijenili takvu sud binu? — Ne — odgovori otpadnik smijuči se — bilo ;bi vas šteta. Ja nisam baš veliki poznavalac žena, ali ljepotica kao što ste vi treba da služi drugoj svr si, a ne da krasi alžirske zidine na isključivo zado voljstvo morskih gavrana. Ali ipak pogledajte do bro. Vi poznate jednog od njih! Anñeliku obuze strašna sumnja: Savarv? Koliko god joj je to bilo odvratno, ona baci pogled na bedem, i vidje da su oba mrtvaca Mauri. — Oprostite — reče podrugljivo — ali ja nisam, kao vi, navikla da promatram leševe. Ovi ovdje me ne podsječaju ni na kog poznatog. 378 — Onda ču vam ja reči njihova imena. Onaj'li jevi je Ali-Mehtub, arapski zlatar s Krete kojem ste dali pismo za svog muža... Ah, vidim da vas „moji" leševi počinju zanimati! Želite li znati i ime dru goga? Ona ga pogleda. Poigravao se s njom kao mačka 6 mišem. Samo što se nije oblizivao. — Drugi? No, to je Mohamed Raki, njegov

nečak. Anñelika krikne i okrene se čovjeku koji je bijaše posjetio u francuskom domu na Malti. — Vidim šta mislite — reče Mezzo-Morte — alf stvar je prosta da prostija ne može biti. Ovaj ovdje je uhod kojeg sam vam ja poslao, moj savjetnik Amar-Abbas, lažni Mohamed Raki. Pravi je tamo gore. Anñelika jednostavno upita: — Zašto? — Kako su žene znatiželjne...! Tražite obja šnjenje? Ja sam princ iz bajke, pa ču vam ga dati. Nečemo gubiti vrijeme na okolnosti zahvaljujuči ko jima je k meni 'dospjelo pismo što ga je Ali-Mehtub nosio. Važno je da je u mojim rukama. Ja ga čitam. Iz njega saznajem da se otmjena francuska gospoña nalazi u potrazi za svojim mužem koji je nestao pri je mnogo godina, da je ona spremna da učini sve i da ode bilo kamo, samo da bi s s njim sastala. To saznanje mi ne da mira. Pitam Ali-Mehtuba: — Je li ta žena lijepa, bogata? — Da. — Donosim odluku. Ja ču je zarobiti. Treba je navuči u klopku, a muz <5e poslužiti kao mamac. Ispitujem nečaka, Mohameda Rakija. On pozna tog čovjeka i služio ga je dugo godina u Tetuanu gdje ovoga bijaše kupio stan nau čen jak alkemist i onda ga unaprijedio u svog pomoč nika i tako reči nasljednika. Lični opis se lako pam ti: lice puno brazgotina, čovjek je visok, mršav, crnomanjast. Posebno sretna okolnost bila je ta što je vjernom sluzi Mohamedu Rakiju poklonio svoj lični dragulj koji njegova žena mora prepoznati. Moj uho da sve pažljivo sluša i uzima dragulj. Ali najteže je 379 sad pronači ženu koja je u meñuvremenu na Kreti več" mogla biti prodana. No ja ubrzo dobivamobavještenje. Ona je u Malti. Prije toga je pobjegla Rescatoru koji ju je kupio za trideset pet tisuča pijastera... — Zar vam nisam ja prva ispričala ovu pojedi nost? — Ne, ona mi je bila poznata. Ali me ona toliko

veseli, da je se ne mogu naslušati... ah! toliko! Po slije je sve bilo lako. Poslao sam na Maltu svog uho du pod imenom Mohameda Rakija, a mi smo pripre mili klopku na otoku Čamu, koja je u potpunosti uspjela zahvaljujuči saučesnicima što ih je moj uho da pridobio na brodu. Izmeñu ostalih i jednog mla dog brodskog pomočnika muslimana. Čim sam, pu tem goluba pismonoše, saznao da. je klopka uspjela, naredio sam da se smaknu Ali-Mehtub i njegov nečak. — Zašto? — opet upita Anñelika bezbojnim glasom. — Samo mrtvi ne govore — reče Mezzo-Morte bezočno se smiješeči. Anñelika zadrhti. Toliko ga je prezirala i mrzila da ga se više nije ni bojala. — Vi ste nitkov — poče ona — a prije svega lažljivac...! Vaša priča nije uvjerljiva! — poviče. — Zar vi to mene hočete uvjeriti da ste, samo zato da biste uhvatili ženu koju nikad niste vidjeli i ni ste imali pojma koliku otkupninu možete za nju do biti, stavili u pokret flotu od šest galija, trideset feluka i šajki, i žrtvovali najmanje dvije posade u bici na Čamu? K tome treba još dodati streljivo, dvade set, hiljada pijastera reise koje ste koristili i platili za ovaj jedinstveni pothvat, pedeset hiljada pijastera. Trošak od najmanje sto hiljada pijastera za jednu jedinu zarobljenicu! Uvjerena sam da ste gramžljivi, ali ne glupi! , Mezzo-Morte ju je slušao pažljivo, poluzatvorenih očiju. — Odakle znate sve te brojke? — Znam računati. To je sve. 380

— Bili biste dobar brodovlasnik. — Ja i jesam brodovlasnik... Posjedujem lañu i trgujem sa zapadnom Indijom. Oh! Molim vas — produži ona živo — saslušajte me. Ja sam vrlo bo gata i mogu, da... mogu, doduše ne sasvim lako, ali

mogu vam platiti ogromnu otkupninu. Zar možete nešto više očekivati od mog zarobljavanja koje je možda bilo zabuna s vaše strane i koje ste možda več požalili? — Ne — reče Mezzo-Morte blago klimajuči gla vom — nije zabuna i ja ništa ne žalim... Naprotiv, ja sam vrlo zadovoljan. — Kažem vam da vam ne vjerujem! — ponovi Anñelika razjarivši se. — Ako ste u ovom pothvatu i zarobili dvojicu malteških, vitezova, svojih najlju čih neprijatelja, to još ne opravdava sva ona lukav stva koja ste upotrijebili da biste se mene dočepalL Niste čak bili ni sigurni da ču se ukrcati na malte.gku galiju. A kako to da vam nije palo na pamet da prethodno stupite u vezu s mojim mužem, pa da vam klopka bude dokraja sigurna? Imali ste sreču da sam bila tako glupa i prihvatila neuvjerljive dokaze važeg uhode. Trebalo je da posumnjam, da zahtijevam nepobitan dokaz, pismo napisano rukom mog muža. — Mislio sam ja na to, ali je bilo nemoguče pri baviti ga. — Zašto? — Zato što je on mrtav — reče muklo Mezzo-Mbrte. — Da, vaš je muž, ili bar osoba za koju vje-. rujemo da je on, umro od kuge prije tri godine. Bilo je tada u Tetuanu više od deset tisuča žrtava. Tada je završio svoj život i gospodar Mohameda Rakija, taj krčanski naučenjak zvan Jefa-el-Kaldum. — Ne vjerujem vam — odgovori ona — ne vje rujem vam. Ne vjerujem vam. Ona mu je to vikala u lice zato da bi time, kao nekom ogradom, zaštitila svoju nadu od očajanja koje ju je obuzimalo od ovih nekoliko riječi. „Ako sad zaplačem, izgubljena sam", pomisli. 381 Pošto nikad još nitko nije s njihovim poglavarom razgovarao na ovakav način, admiralovi se pi-tomci uzmuvaše i uzbudiše držeči ruku na dršku bodeža. Eunusi se, za svaki slučaj, odlučno i smireno umiješaju medu njih. Bio je to jedinstven prizor: žena koja viče, okružena gardom crnih eunuha i

žutih turbana, dok plavo-ljubičasti sumrak s mora postepeno osvaja i vrh zlokobnog zida gdje se još zadržalo nekoliko slabašnih crvenih zraka. — Vi mi niste sve rekli... ! — Možda, ali neču vam reči ništa više. — Pustite me na slobodu. Platit ču otkupninu. — Ne...! Ni za sve blago svijeta, čujete li, ni za sve.blago svijeta to ne bih učinio. Ja tražim više nego bogatstvo, ja hoču: moč. A zahvaljujuči vama, postiči ču taj cilj. Upravo zbog toga nisam žalio tro škove na vaše zarobljavanje... Nije važno da li to razumijete ili ne. Anñelika pogleda zidinu. Večer je zamaglila sliku, obavila tamom kuke i njihovo mrtvačko breme. Taj je Mohamed Raki, arapski draguljar, Ali-Mehtubov nečak, bio jedini čovjek za kojeg je bila sigurna da je poznavao Joffreva de Pevraca u drugoj fazi njegova života. A on je zauvijek ušutio! „Kad bih otišla u Teutan, možda bih našla ljude koji su ga poznavali... Ali za to bih morala biti slobodna..." — Htjeli ste znati kakvu sam vam sudbinu na mijenio — reče Mezzo-Morte. — Pošto ste zaista tako lijepi kao što se to o vama pričalo, ja ču vas prido dati darovima koje po njegovoj ekselenciji Osmanu Ferañiju šaljem svom uzvišenom prijatelju sultanu Muli Ismailu. Ja vas predajem njegovoj ekselenciji. Kod njega čete naučiti da se držite manje gordo. Sa mo eunusi znaju krotiti žene. Tu bi korisnu institu ciju Evropa morala preuzeti. Anñelika ga je jedva slušala. Shvatila je smisao njegovih riječi tek kad ga je vidjela kako se udaljuje sa svojom pratnjom i kad se crna ruka velikog eunuha spustila na njeno rame. 382 — Izvolite me slijediti, plemenita gospoño.. i „Ako sad zaplačem, izgubljena sam... Ako* viknem, oprem se, izgubljena sam... zatvorena u harem..." Ona ne reče ni riječi i ne trepnu. Mirno i poslušno slijedila je crnce koji su se vračali prema kapiji Bab-el-Ued. „Za nekoliko če časaka pasti noč... to je trenutak ... Ako ga propustim, izgubljena sam..." Pod svodom kapije Bab-el-Ueñ uljanice još nisu bile zapaljene. Skupina utone u mračan prolaz. Anñelika klisne poput jegulje, skoči, nestane u uličici

gdje je bilo isto tako mračno kao pod svodovljem. Trčala je kao da je vile nose. Iz puste uličice izbije na širu i prometniju saobračaj niču; tu uspori korak, jer se morala probijati izmeñu vunenih ñelaba, zakukuljenih žena, magarčiča natovarenih košarama. Zasad ju je mrak štitio,, ali če ova zarobljenica nepokrivena lica i preplašena izgleda ubrzo pasti u oči. Ona skrene lijevo u tijesan prolaz i zaustavi se da predahne..Kuda da ide? Od koga da zatraži pomoč? Uspjela je po drugi put pobječi, ali ovdje nije kao u Kreti bilo saučesnika koji bi je prihvatili. Nije imala pojma šta se dogodilo sa Savarvjem. Najedanput joj se učini da čuje glasove koji su joj se sve više približavali. To je potjera za njom. Ona nastavi svoju ludu trku. Uličica se stepenastospuštala prema moru. Bila je oivičena slijepim zidovima na kojima su u velikim razmacima bila ugrañena crna vratašca u obliku potkovice. Jedna se od tih vrata iznenada otvoriše. Anñelika se zabuši u roba koji je izlazio s glinenim vrčem na ramenima. Vrč pade na zemlju i razbije se u paramparčad. Ona začuje jedno francusko zvučno „Do ñavola!" i kišu psovki koje su nedvojbeno odavale hrabrog vojnika njegova veličanstva Luja XIV. Anñelika poñe za njim. S8J — Gospodine — reče zadihana — vi ste Francuz? 'Gospodine, tako vam boga, spasite me! Buka se približavala. Rob je gotovo nesvjesno gurne kroz odškrinuta vrata i zatvori ih za njom. Bat bosih nogu i papuča prohuji kraj njih uz urnebesnu viku. Anñelika se grčevito uhvati robu za ramena. Čelo joj klone na snažna prsa u prljavoj, pohabanoj bluzi. Na trenutak joj se zacrni pred očima. Glasovi crnih hajkača izgubiše se u alžirskim ulicama. Onda odahne. — Gotovo je — prošapče — prošli su. — Jadno moje dijete, što ste učinili! Pokušali ste uteči? — Da. — Nesretnice! Izbičevat če vas do krvi i možda unakazrt za čitav život... — Ali oni me neče uhvatiti. Vi čete me sakriti. Vi čete me spasiti. Govorila je priljubivši se u potpunoj tami uz neznanca o kojem ništa nije znala, osim da je njen sunarodnjak, i ona je naslučivala da je mlad i mio, kao što je i on po oblicima tijela koje se pripijalo uz njega, mogao osjetiti da je ova žena mlada i-lijepa.

— Nečete me napustiti? Mladi čovjek duboko uzdahne. — Naš je položaj užasan! Ovdje ste kod mog go spodara, Mohameda Celibija Oigata, alžirskog trgov ca. Okruženi smo muslimanima. Zašto ste pobjegli? — Zašto? Zato što neču da me zatvore u harem. — Avaj! To je sudbina svih zarobljenica. — Zar smatrate da se samo tako treba s tim po miriti? — Ni sudbina muškaraca nije bolja. Zar mislite da je meni zabavno, meni, grofu de Lomenieu, več pet godina dovlačiti vrčeve s vodom i snopove trno vitog granja u kuhinju moje gospodarice? Kakve su mi ruke! Sto bi na to rekla moja nježna pariška lju384 bavnica, lijepa Suzanna ñe Raigneau, koja več odavna mora da me je nadomjestila drugim! — Grof de Lomenie? Poznam vašeg roñaka go spodina de Breinnea. — Oh! Kakva sretna slučajnost! Gdje.ste se s njim sreli? — Na dvoru. — Zaista? Smijem li znati kako se zovete, go spoño? — Ja sam markiza du Plessis-Belliere — reče Anñelika poslije kračeg oklijevanja (sjetila se da joj predstavljanje pod imenom grofice de Pejrrac nije donijelo sreče). Lomenie se prisječao. — Nisam imao to zadovoljstvo da vas sretnem u Versaillesu, ali ja več pet godina živim u ropstvu i mnogo toga mora da se tamo promijenilo. No sve jedno! Vi poznate mog roñaka i možda čete mi moči objasniti zašto se moja obitelj oglušuje na moje po zive. Opetovano sam traž'o da me otkupe, ali uza lud. Zadnje sam pismo povjerio očima redemptoristima koji su prošlog mjeseca bili u Alžiru. Nadajmo se da če ono konačno stiči na cilj. Ali šta bih mogao učiniti za vas? Ah! Mislim da sam se dosjetio...

Oprez, netko dolazi. Upaljena se svjetiljka približavala iz dubine dvorišta po kojem se širio zadah ovčjeg loja i mlake krupice. Grof de Lomenie stane, pred Anñeliku i sakrije je iza sebe u očekivanju da vidi tko to dolazi. — To je moja gospodarica — prošapče s olak šanjem. — Dobra i časna žena. Mislim da je možemo zamoliti za pomoč. Slaba je prema meni... Muslimanka visoko podigne uljanicu, kako bi vidjela tko to šapuče u predvorju. Pošto se nalazila u vlastitom domu, nije nosila veo preko lica. Bila je to zrela i debela žena s velikim nacrnjenim očima. Lako je bilo pogoditi kakvu ulogu kod nje igra krščanski rob, lijep, ljubak i snažan mladič, na kojeg je još u batistanu bacila oko. 385 ?5 Neukrotiva Anñelika Mali trgovac Mohamed Celibi Oigat nije bio tako bogat, da bi sebi mogao priuštiti eunuha koji bi mu čuvao tri ili četiri žene. On je svojoj prvoj supruzi prepustio brigu i upravljanje kučom. Uviñao je da joj je za obavljanje grubih poslova potreban krščanski rob, ali dalje o tom nije razmišljao, Žena je opazila Anñeliku. Grof de Lomenie stane joj tiho govoriti na arapskom. Žena je vrtjela glavom, durila se i slijegala ramenima. Sve su njene kretnje izražavale uvjerenje da je Anñelikin slučaj beznadan i da bi bolje bilo odmah je izbaciti na ulicu. Napokon popusti pred navaljivanjima svog miljenika i udalji se, ali se odmah potom vrati s velom u rukama i Anñeliki kretnjama pokaže neka se njime omota. A peču joj pričvrsti ona vlastoručno, zatim otvori vrata, proviri u uličicu, dade znak robu i odbjegloj zarobljenici da izañu. U trenutku kad su prelazili prag, ona iznenada saspe bujicu pogrda. — Sta joj je? — tiho upita Anñelika. — Da se nije predomislila? Neče li nas upropastiti? — Ne, nego je vidjela krhotine vrča, pa mi je iskresala šta o tom misli. Uostalom, moram priznati da nikad nisam bio baš jako spretan i da sam joj po razbijao dosta suda. Pa neka! Ja je znam udobrovo ljiti, i to ču brzo i učiniti. Ne idemo daleko. Poslije nekoliko koraka stigoše do drugih željeznih vratašca i mladi čovjek pokuca dva ili tri puta, što je očito bio dogovoren znak. Svjetlo probije kroz pukotine, a jedan glas prošapče: — Jeste li to vi, gospodine grofe?

— Ja sam, Lucase. Vrata se otvore, a Anñelika grčevito uhvati ruku svog druga, kad je opazila Arapina u ñelabi i turbanu. Ovaj je visoko držao sviječu. — Ne bojte se — reče grof gurnuvši mladu ženu unutra — to je Lucas, moj negdanji sobar. Skupa smo zarobljeni na ratnom brodu kojim sam se bio uputio na svoju novu vojničku dužnost u ðenovu. Još dok je bio kod mene u službi, razvio se u pra vog prepredenjakoviča, a alžirski mešetari cijene tak386 ve osobine. Njegov ga je gospodar natjerao da preñe na islam, kako bi mu mogao povjeriti svoje poslove; i sada je velika ličnost u trgovačkom svijetu. Ispod ne baš spretno omotanog turbana, oči bivšeg sluge gledale su nepovjerljivo. Nos mu je bio pr-čast, a lice pjegavo. — Koga mi to dovodite, gospodine grofe? — Jednu sunarodnjakinju, Lucase, Francusku zarobljenicu koja je upravo kidnula svom kupcu. Lucas je reagirao isto kao i maloprije njegov bivši gospodar. — Gospode Bože? Zašto je to učinila? Grof de Lomenie nehajno zapucketa prstima. — Ženski hir, Lucase. Ali šta je, tu je. Ti če| je sakriti. — Zar ja, gospodine grofe? — Da, ti! Ti vrlo dobro znaš da sam ja samo st» romašan rob koji svoju hasuru dijeli s dva psa ču vara i koji nema čak ni svoj vlastiti čošak u dvo rištu. A ti si, naprotiv, ugledan čovjek. Tebi ne pri jeti nikakva opasnost. — Osim lomače, križa, nabijanja na kolac, kuka na zidinama, i mogučnosti da me živog zakopajul Za obračenike koji skrivaju krščane, postoji bogat izbor smrtnih kazni. — Ti odbijaš? — Da, odbijam! — Onda ti od mene ne ginu dobre batine! Lucas se dostojanstveno umota u svoju ñelabu. — Zar gospodin grof zaboravlja da krščanski rob nema prava dignuti ruku na muslimana? — Čekaj samo dok se vratimo kuči. Dat ču ti

nogom u stražnjicu i kao nevjernika te predati in kviziciji da te živog spali... Lucase, jesi li mi spre mio kakvu poslasticu? Ništa nisam jeo od jutros kad sam u želudac spremio šaku datulja i pehar obične vode. A niti ne znam da li se ova gospoña danas ičim drugim hranila osim uzbuñenjima. — U redu, gospodine grofe, predviñao sam va žu posjetu i pripremio sam vam... ah, pogodite, vi «• 387 ste to nekoč toliko voljeli... paštetu od lisnatog tijesta. — Paštetu od lisnatog tijesta! — klikne siroma šni rob, a oči mu pohlepno zasjaše. — Pst... ! Vi sjedite, a ja ču doči čim otpremim svog pomočnika i zatvorim dučan. On odloži sviječu i malo poslije se vrati noseči bocu vina i srebrni kotlič iz kojeg se širio zamaman miris. — Ja sam lično napravio tijesto s devinim ma slacem, gospodine grofe, i umak s magarečim mlije kom. Naravno da ovo jelo nije tako dobro kao s krav ljim mlijekom i pravim maslacem, ali čovjek se mo ra zadovoljiti s onim što mu je dostupno. Nisam mo gao dobiti štuke ni gljive, ali mislim da če vam pri jati i jastozi u palminom lišču. Ako bi gospoña markiza bila tako ljubazna i poslužila se... — Ovaj je Lucas —. reče grof raznježen — je dinstven sluga. On zna sve. Čuvena je tvoja pašteta od lisnatog tijesta. Za to ču ti dati sto talira, mla diču moj, kad se vratimo kuči. — Gospodin grof je zaista velikodušan. — Da nije njega, bio bih več mrtav, gospoño! Ne kažem da je moj gazda, Mohamed Celibi Oigat, loš čovjek, a moja gazdarica još manje, ali ona je malo poškrta i ti ljudi žive tako reči od zraka. Ali to ne može izdržati čovjek koji obavlja teške poslove. Ne govorim samo o vukljanju vode i drva... musli manke imaju merak na krščane. Trebalo je da Koran to predvidi... S druge strane to donosi sa sobom mnoge prednosti. Anñelika navali na jelo. Bivši sobar očepi bocu.

— Malvazija! Odvojio sam nekoliko kapljica iz mnoštva bačava koje je Osman Ferañi kod mene kupio za harem marokanskog sultana. Kad samo po mislim, gospodine grofe, da smo obojica iz Touraine i da bi nas htjeli prisiliti da pijemo čistu vodu iii čaj od metvice... ! Kako smo se nisko spustili! Nadam se da mi naša mala pijanka neče donijeti neugodno sti s velikim eunuhom. Kakvo oko ima taj čovjek. 388 Napokon, kad. kažem taj čovjek, ne mislim doslovno muškarca... Nikako se ne mogu priviknuti na ove primjerke ljudskog roda kojima vrvi ova zemlja. Kad govori, doñe mi da ga oslovim: gospoño! Ali njegovo oko, vjerujte mi, oko sokolovo! Njega ne možete prevariti ni u pogledu količine ni kakvoče robe. Kad se spomenulo ime Osmana Ferañija, Anñe-liku proñe volja za jelom. Ona odloži srebrnu šalicu. Strah se vračao. Grof de Lomenie se digne rekavši da če njegova gospodarica več biti nestrpljiva. Njegova prljava, poderana bluza odudarala je od njegovog mladog, kiooškog lica koje je ostalo svježe unatoč nevoljama zarobljeništva i afričkom suncu. On se okrene Anñeliki i vidjevši je bolje tek sada u svjetlu sviječe, uzvikne: — Ali vi ste lijepi kao slika! On s njena čela blago odstrani plavu kovrdžu. — Jadno dijete! — prošapče rastužen. Anñelika mu reče da bi trebalo pronači njena prijatelja Savarvja. Taj bi spretan i iskusan starac sigurno našao neki izlaz. Ona opiše i njega i putnike s malteške galije: holandskog novčara i dvojicu francuskih trgovaca koraljima. Grof nestane unaprijed več pognuvši leña na koja če se sručiti prijekori njegove naprašite i ljubomorne gospodarice. — Neka se gospoña markiza izvoli ugodno osje čati — reče Lucas odnoseči posuñe. Anñelikina je napetost malo popustila zahvaljujuči prisustvu: dobro uvježbanog sluge koji ju je nazivao „gospoño markizo". Ona opere ruke i lice u zaml-risanoj. vodi koju joj je donio skupa s ručnikom, i onda se ispruži na jastucima. Lucas je hodao gore-dolje stružuči papučama po podu i zapličuči se u svoju dugačku arapsku ñelabu. — Ah, jadna moja gospo! — uzdahne — šta sve čovjek ne doživi kad se uputi na more! Kog smo vraga bili tako glupi, moj gospodar i ja, pa se ukr

cali na tu galiju! — Da, zašto? — uzdahne Anñelika koja je mi slila na vlastitu lako,umnost S89 Upozorenje Melkiora Pannassavea smatrala je za južnjačko pretjerivanje. On joj još u Marselju bijaše predskazao da če svršiti u haremu Velikog Turčina. Sad se obistinjuje zlokobno proročanstvo i ona bi možda radije izabrala čak i Velikog Turčina nego Mulu Ismaila, divljeg suverena marokanskog kraljevstva. — Vidite, gospoño, dokle me to dovelo. Ja, po štenjak, koji sam se uvijek dobro slagao s Blaženom Djevicom i svim svecima, ja sam postao otpadnik od vjere... ! Naravno, ja to nisam htio, ali kad vas izbatinaju, kad vam spale tabane, zaprijete da če vas živog oderati, da če vam odrezati izvjesne dijelove tijela i zakopati vas u pijesak pa vam onda kame njem smrskati glavu, šta se tu može...? Čovjek ima samo jedan život i jedan... napokon, vi me razu mijete. Kako ste uspjeli pobječi? 2ene, koje su pro dane za velike hareme, nitko nikad više ne vidi, a. vas kad čovjek samo pogleda, odmah mu je jasno da ste namijenjeni nekoj visokoj ličnosti. — Marokanskom sultanu — objasni Anñelika. I to joj se učini tako šaljivo, da iznebuha prasne a smijeh. Malvazija je počinjala djelovati. — Sta — upita Lucas koji ovo saopčenje nije nalazio tako smiješnim. — Da li ste htjeli reči da ste sastavni dio pošiljke od tisuču i jednog dara koje Mezzo-Morte namjerava poslati u Meknes, da bi ste kao naklonost sultana Mule Ismaila? — Tako otprilike, ako sam dobro shvatila. — Kako ste uspjeli pobječi? — ponovi on. Anñelika mu ispriča svoj bijeg za koji je iskoristila jedan mračan čošak i nepažnju eunuha iz tjelesne straže Osmana Ferañija. — I ta vam je osoba za petama? Smiluj se Bože! — Vi s njim trgujete? — Da, da, ali kakva je to muka! Pokušao sam mu utrpati nekoliko čupova užeglog ulja, kako- je to uobičajeno pri ovako velikoj narudžbini od petsto

komada. Zamislite! On se vratio ovamo s robovima koji su donijeli upravo tih deset čupova i umalo mi 390 nije odrubio glavu. To je, uostalom, učinio s jednim mojim drugom' koji mu je prodao malo ucrvanu krupicu. — Govorimo li mi o istom čovjeku? — upita Anñelika zamišljeno. — Ja sam ga ocijenila kao vi soku ličnost i on mi se učinio ljubazan i uglañen, i gotovo bojažljiv. — On i jeste visoka ličnost, gospoño, on je lju bazan i uglañen, to je istina. Ali to mu ne smeta da odsijeca glave... uglañeno. Morate shvatiti da ta bi ča nemaju duše. Njima je svejedno da li golu ženu gledaju ili je režu na komade. Zbog toga su opasni. Kad pomislim da ste njemu napravili tu šalu, da ste njemu kidnuli ispred nosa ... ! Sad se Anñelika sjeti tko joj je pričao o Osmanu Ferañiju: markiz d'Escrainville. Ovako je govorio: „Velik čovjek u svakom pogledu: mudar, prepreden, krvoločan. On je pomogao Muli Ismailu da se domogne kraljevstva..." — Šta bi uradio kad bi me uhvatio? — Jadna moja gospo, bolje bi za vas bilo da od mah popijete otrov. U usporedbi s Marokancima Alžirci su prava pravcata janjad. Ali ne uzrujavajte se bez potrebe. Nastojat čemo da vas izbavimo iz škrip ca. Ja, doduše, u ovom trenutku još ne znam kako! Grof de Lomenie je sutradan opet došao. U jednom čošku dvorišta svog bivšeg sluge ostavio je breme drva. Nije uspio uči u trag Savarvju. Trgovci koraljima, zatočeni u tamnici Jennina kao robovi koji čekaju da budu otkupljeni, nisu ništa anali o starčiču. — Mora da su ga kupili seljaci i odveli u unutrašnjost ... Naprotiv, Lomenie je čuo kako se priča o bjek-stvu prelijepe francuske zarobljenice koja je bila namijenjena haremu marokanskog sultana. Od šest cr-ftaca iz tjelesne straže velikog eunuha, koji su pozvani na odgovornost zbog ovog bijega, petorica su 391 smaknuti, a šesti je pomilovan, jer mu je uzeta u obzir olakšavaj uča okolnost što ga je Osman Ferañi tek nedavno uzeo u službu. Bijesan zbog

sramote koja je nanesena njegovu gostu, Mezzo-Morte je sa svoje strane naredio potjeru i janjičari več redom pretražuju sve kuče. Prate ih eunusi koji brižljivo zagledaju svakoj ženi pod koprenu. — Hoče li posumnjati u tebe, Lucase? — Ne znam. Na nesreču sam u četvrti gdje se pretpostavlja da je odbjegla robinja mogla nači uto čište. Da li če vaša gospodarica šutjeti, gospodine gi-ofe? — Sve dok pažnja koju poklanjam svojoj zemlja kinji u njoj ne pobudi ljubomoru. Dva Francuza nisu nikako hinila strah. Anñe-lika ih je čula kako se tiho dogovaraju. Tek prošlog mjeseca bili su ovdje ori redemptoristi, ti neustrašivi redovnici koji su se odlučno hvatali ukoštac s največim poteškočama, samo da bi otkupili kojeg zarobljenika. Njihova je mala skupina otputovala odvo-deči jedva četrdesetak robova. Uostalom, njihovo zauzimanje za Anñeliku ne bi bilo ni od kakve koristi, pošto se kod nje ne radi o otkupnini. A kako bi bilo da je pokušaju ukrcati na neki francuski, slobodan trgovački brod? Ta bi misao zaokupila i mnoge dru~ ge zarobljenike čim bi se u luci zalelujala jedra neke slobodne lañe njihove narodnosti. Neki bi se bacili u more i zaplivali, drugi bi se vezali za dasku i veslali rukama u nastojanju da se domognu nepovredivog utočišta. Ali su Alžirci budno pazili, četvrt mornarice i gatovi vrvjeli su od stražara, a izvidnič-ke su feluke neprekidno krstarile. A po najnovijem je svaku takvu lañu prije odlaska temeljito pregledavao odred janjičara ili čauša, tako da su ova „bjek-stva na brod" postala gotovo neizvediva. Dakle, ovu je mogučnost trebalo odbaciti. Još je teže bilo pobječi kopnom. Da bi se došlo do Orana, druge španjolske enklave, najbližeg mjesta koje drži krščanska vojska, trebalo je tjednima hodati kroz nepoznatu, neprijateljski raspoloženu j 392 pustinjsku zemlju. Pri tom bi se čovjek još izložio opasnosti da zaluta ili da ga rastrgnu divlje zvijeri. Nikom se još od onih koji su se odvažili na ovu pustolovinu, nije posrečilo da stignu na cilj. Vračali bi ih i podvrgavali batinanju ili stavljali na muke,, ako su pri bijegu izvršili i najmanje nasilje nad čuvarima. Lomenie je spomenuo Mallorcu. Balearski otoci zaista nisu jako udaljeni. Dobra je barka taj put mogla prevaliti za oko dvadeset i četiri sata, a neustrašivi su se otočani več dva stolječa uspješno bavili oslobañanjem

robova. Imali su lagane brodove, grañene gotovo samo za tu svrhu. Oni su i sami često dospijevali u zarobljeništvo, pa su odlično poznavali put. Organizatori bijega su stavljali život na kocku. Kad bi ih uhvatili, spalili bi ih žive. Ali je taj zanat bio unosan, a večina je smjelih pomoraca, koji su se njim bavili, s majčinim mlijekom usisala mržnju prema muslimanima, bliskim susjedima njihovih katoličkih otočiča. I tako se uvijek mogao nači brod koji je spreman da se izloži svim opasnostima, samo da bi Alžircima oteo nekoliko krščanskih robova. Putem uhoda stupah" su u vezu sa zarobljenicima koji su se odlučili na bijeg i koji su sakupili potrebnu svotu. Zatim bi ugovorili znak i lozinku te utanačili dan i sat bijega, pri čemu se birala noč bez mjesečine. Brod bi se spasilac, koji je preko dana imao spuštene jarbole i držao se prilično daleko od obale da ne bi bio opažen, u datom trenutku oprezno približio odreñenom mjestu. Za to vrijeme bi se zarobljenici, koji su več ranije udesili da ih zaposle na obrañivanju vrtova izvan grada, posakrivali po obali i nestrpljivo čekali čas odlaska. Napokon bi barka bešumno prišla veslajuči s podmazanim i omotanim veslima. Lozinke bi se izmijenile, putnici ukrcali tiho i brzo, a onda bi barka krenula na pučinu. Ali uz kolike opasnosti! Bili su izloženi na milost i nemilost kakvom zakašnjelom ribarskom čamcu, i pogledu nekog obalnog stanovnika koji pati od ne393 sanice, a mogao je zalajati i pas čuvar. Onda bi odmah odjeknuo povik: „Krščani! Krščani!" Straže na gradskim kapijama digle bi uzbunu, patrolne bi galije, uvijek naoružane i spremne, izlazile največom brzinom iz luke. A sad bi se to pogotovo lako moglo dogoditi, jer je zbog nedavno podignutih tvrñava pristup obali bio još opasniji! I tako je svatko pokušavao sam da se snañe. Lucas je pričao o lutanjima Yossef-le-Candiotea koji se otisnuo na čamčiču što ga je sam sagradio od trske i voštandg platna. Zatim o petorici Engleza koji su dospjeli do Mallorke u platnenoj jedrilici, i o dvojici pustolova iz Bresta, što su uspjeli skrenuti smjer feluki na kojoj su bili zaposleni kao mornari, i dovesti je u Civita-Vecchiju. Ali eto, takva vrsta podviga ne dolazi u obzir za mladu gožpoñu! Uostalom, svijet još nije čuo da bi se žena upustila u bijeg...! Napokon se grof ñe Lomenie digne rekavši da če potražiti Alfereza s Mallorke, vlasnika tamničke taverne, kojem se u Alžiru toliko svidjelo, da se nije htio vratiti kuči, ali koji podržava izvjesne veze sa svojim sunarodnjacima.

Grof se vratio pred večer, ovaj put s ohrabrujučim vijestima. Našao se s Alferezom i ovaj mu je u velikom povjerenju rekao da se upravo priprema bijeg i da $g skupini može pridružiti još jedan zarobljenik, buduči da je jedan od predviñenih sudionika, u meñuvremenu umro. — Nisam rekao da se radi p ženi, a pogotovo ne 0 vama — izjavi Lomenie — jer je vaše bjekstvo več 1 tako izazvalo previše buke i obečana je velika na grada onom tko vas prokaže. Ali dajte mi neki zalog, pa če mi biti saopčeno mjesto i vrijeme sastanka, i ja ču vas onda tamo odvesti. Anñelika mu dade narukvice i nekoliko zlatnika koje je sačuvala u unutarnjem džepu svoje široke podsuknje. — Ali zašto vi, gospodine de Lomenie, ne kori stite ovu priliku? Zašto ne bježite? 394 Plemič je izgledao začuñen. On nikad nije ni pomišljao da se upusti u takav rizik. Tu je noč Anñelika spavala u zagušljivoj sobici gdje ju je vjerni Lucas smjestio. Kao i mnogi zarobljenici, koji ne podnose žegu i uvijek vedro nebo Afrike, ona je sanjala o hladnoj noči, o božičnoj snježnoj noči. Stigla je u crkvu čija su zvona zvonila, i pomislila kako nikad nije čula nešto ljepše od bru-janja ovih katoličkih zvona. U crkvi je vidjela i jasle s lijepo poredanim likovima na mahovini: Djevicu Mariju, sv. Josipa, malog Isusa, pastire i Sveta tri kralja. Kralj Baltazar imao je čudesan ogrtač i visok zlatni turban koji je ličio na dijedemu. Anñelika se pomakne i pomisli da se tek sada budi. Ali ona je več nekoliko trenutaka imala oči otvorene i gledala ga. Osman Ferañi, veliki eunuh, stajao je pred njom« 395 XXXIX VELIKI EUNUH I FRANCUSKA ZAROBLJENICA Nočna tišina. Prozorska je rešetka bacala čipkastu sjenu na pod obasjan mjesečinom. Zrak je odi-sao mirisom metvice i zelenog čaja. Anñelika se trgne iz obamrlosti i uspravi na ležaju. Savršeni je mir s vremena na vrijeme remetio dugačak, piskav udaljen krik. Ona zna tko to urliče kao životinja uhvačena u zamku: jedna od dviju Islanñanki koje če veliki eunuh s ostalim darovima dopremiti svom gospodaru.

Ona, Anñelika, nije vikala. Bez otpora se bijaše prepustila svojim gospodarima; dva su je eunuha pridržavala do nosiljke u koju su je smjestili i koju je pratila straža od deset eunuha. Ali je u prolazu ipak razabrala kako zapomaže jadni grof de Lomenie kojega je njegov gospodar Muhamed Celibi Oigat nemilosrdno batinao. Nije znala šta se dogodilo sa slugom Lucasom i tko ih je izdao. Možda njegov pomočnik, možda ljubomorna muslimanka ...? Ali to sad više nije bilo važno. Ona je bila odijeljena od svijeta, „zatvorena u haremu", a osama u kojoj su je držali otkako su je ponovo uhvatili, nije slutila na dobro. Bila je satrvena manje strahom nego osječajem da je doživjela potpun poraz. Otkrivši joj svoju podmuklu zamku, Mezzo-Morte joj je oduzeo gotovo svaku volju da se bod. Ništa nije bilo istina od 396 onoga što ju je držalo 1 davalo joj hrabrosti. Vjerovanje da se nalazi u muževljevoj blizini, što ju je nekoliko dana čvrsto držalo, bilo je samo obmana Iza nje nije postojalo ništa. On nije bio u Boni, on nije bio nigdje! On je možda mrtav, a možda i živ, ali Mohamed Raki je mrtav sigurno. Krhki putokaz, koji je vodio prema francuskom bjeguncu, gubio se, rasplinjavao. A Anñelika je pala u ropstvo ni za šta. Ona bijaše slijepo srnula u besmislenu i žalosnu propast koja je čekala mnoge lakomislene putnice onog doba. Mišolovka je škljocnula. Zatvorio se zaklopac ukrašen prekrasnim arabeskama od kovanog željeza. Kao i inače kad bi je vlastita naglost dovela u bezizlazan položaj, ona je bješnjela na samu sebe, a pomisao šta bi rekla gospoña de Montespan kad bi saznala za sudbinu svoje suparnice, pekla ju je kao užareno željezo. „Gospoña du Plessis-Belliere Jeste li čuli? Ha, ha, ha! Zarobili su je Berberi ! Ha, ha, ha! Priča se da ju je veliki alžirski admiral ponudio na dar sultanu Maroka, ha, ha! Kako je to smiješno! Jadnica ...!" Podrugljiv smijeh lijepe Athenaide zvonio JOJ ]§ u ušima. Anñelika se digne i pogledom potraži nešto čime bi tresnula o pod. Ali ne opazi ništa prikladno. Nalazila se u golom sobičku koji bi sa svojim okre-čenim zidovima djelovao kao isposnička čelija, da nije bilo udobnog divana, ukrašenog jastucima, na koji je kao kakav omot bijahu bacili. Bez prozora samo ta prokleta rešetka od kovanog željeza! Anñelika se baci na rešetku i stane je drmati. I na njeno veliko iznenañenje, ona popusti pri prvom jačem udaru. Mlada žena neodlučno zakorači, a onda potrči hodnikom koji se pružio pred njom. Tamna prilika jednog eunuha izroni iz sjene i poñe za njom. Jedan se drugi nalazio na vrhu stepeništa s kopljem u ruci koje podigne da bi joj preprečio put. Ali ona u sebi osjeti neku rušilačku snagu i

samo ga odgurne ramenom. On je zgrabi za ruku. Njoj se najedanput vrati sva ona umješnost, kojom je nekoč, kao 397 krčmarica, izbacivala pijance iz „Crvene maske". Ona pljesne stražara po mlohavim obrazima, zgrabi ga za ovratnik i baci na zemlju. Dva su eunuha štektala ko majmuni dok je Anñelika preskakala stepenice. Dolje je naletjela na druga tri crnca koji su sa svoje strane takoñer urlali. Ali njima se bezuspješno otimala dok su njihovi piskavi glasovi odzvanjali nad njom. Borila se kao tigrica, ali je oni brzo savladaše. Na to im priñe krupan čovjek vitlajuči volujskom žilom načičkanom uzlovima. Ali ga Os-man Ferañi, kojega su hitno pozvali, umiri jednim jedinim pogledom. Nije imao na sebi ni veličanstveni ogrtač ni svečani turban, nego samo neku vrstu prsluka od grimiznog satena i dugačke nabrane hlače koje je pridržavao pojas od plemenite kovine. Turban mu je bio prikopčan bisernom iglom i čvrsto stegnut oko glave. U ovoj se kučnoj odječi jače isticala njegova dvospolnost. Glatke i oble ruke, u-krašene narukvicama, i prsti puni prstenja, isto su tako. mogli pripadati i kakvoj vrlo lijepoj crnkinji On veselo pogleda raščupanu Anñeliku i svojim milozvučnim glasom reče na francuskom: — Hočete li čaja? Ili limunadu? Hočete li da vam donesu ražnjiče od ovčetine? Kosano golubinje meso sa cimetom? Ili roščiče od bademovog tijesta? Mora da ste gladni i žedni! — Hoču na svjež zrak — poviče Anñelika. — Hoču da vidim nebo, hoču da izañem iz ovog za tvora. — Zar samo to? — reče blago veliki eunuh. — Molim vas, izvolite me slijediti. Iako je poziv bio tako ljubazan, stražari nisu ispuštali mladu ženu koja ih je kao mora mučila otkako je njen bijeg povukao u smrt petoricu njihovih drugova. Ona se popne po uskom stubištu, zatim još po jednom, i iznenada se nañe na terasastom krovu, a nad njom beskrajni, zvijezdani nebeski svod. Mjesečina je prožela svježu maglicu koja se isparavala s mora i koja je svojim plavičastim sjajem obavila sve, 398 dajuči nestvaran izgled čak i glomaznoj kupoli obližnje džamije. Njen se visoki minaret, protkan mjesečevim zrakama, činio prozračnim, gledan u toj

magli modrog svjetla, izazivao je vrtoglavicu, ostavljajuči dojam da raste do nemogučih razmjera i da lebdi u zraku. Tišinu je prekidao samo pasji lavež koji ]e mlak nočni vjetrič donosio skupa s hukom mora. Galama iz tamničke krčme nije dopirala do ove četvrti, okružene lijepim vrtovima u kojima su se nalazili saraji alžirskih aristokrata. Tu su carevale tihe muslimanske noči, možda životvornije i plodonosnije nego dan, jer noču se spletke pletu, urote kuju, nijemi eunusi dave svoje žrtve, a zatočene žene smiju da sanjare pred beskrajem zabranjenog im svijeta. Po krovovima se naslučuju njihove bijele prilike koje leže na divanima i jastucima, ili se polako šetaju. Lice im je otkriveno i one konačno mogu udisati slani povjetarac s mora. Sumoru valova odgovarao je šapat njihovih glasova koji su čavrljali i hihotali uz zveckanje srebrnih pehara i osvježavajuči miris čaja od metvice i kolača. S vremena bi se na vrijeme podigao po jedan eunuh čuvar i izvršio obilazak duž ivica krovova i po dvorištima kuča. Tamne prilike obasjane mjesečinom hodale su polako, budna oka, i pretraživale svaki čošak u kojem se mogao sakriti smioni ljubavnik, ali nisu branile da susjede meñusobno razmijene pozdrav i osmijeh. Čuvari bijahu ispustili Anñeliku. Ona se okrene i ugleda more koje je ličilo na ogroman pokrivač od ametista, ispresijecan srebrnim brazdama. Teško je bilo zamisliti da se one strane vilinskog carstva postoje evropske obale i visoke kuče od smeñeg ili sivog kamena, koje imaju tisuče otvora za radoznale oči, ali čiji su krovovi zatvoreni prema nebu. Anñelika sjedne na ogradu. Na ovoj je terasi bilo još žena. Nijemo su se ščučurile na jastucima, a čak su se i služavke, koje su im sipale čaj i dodavale pladanj s kolačima, bojažljivo ophodile, jer su 399 sve one bile robinje koje je veliki eunuh tek kupio ili Mezzo-Morte poklonio, pa se još nisu meñusobno poznavale. Osman Ferañi je Anñeliku promatrao vrlo pažljivo. Kao da se iznenada nečemu dosjetio, on reče: — Hočete li tursku kavu? Anñeliki nosnice zatrepere. Najedanput joj sine da joj upravo turska kava najviše nedostaje otkako je u Alžiru! Ne, čekajuči njen odgovor, Osman Ferañi za-plješče rukama i izdade kratka nareñenja. Za nekoliko se trenutaka stvori čilim, brojni jastuci, nizak stolič s kojeg se pušio mirisavi napitak. Osman Ferañi dade sluškinjama znak da se udalje. Prekriživši svoje duge noge, on je sjedio na sagu i lično služio francusku zarobljenicu. Doda joj šečer i ponudi samljeveni biber i

liker od kajsija, što odbije. Pila je kavu samo malo zašečerenu. Obuze je silna čežnja i ona sklopi oči. „Kava me podsječa na Kretu... i na prodajnu dvoranu gdje se njen miomiris miješao s duhanskim dimom... i ja bih se voljela vratiti u Kretu, i još jedanput doživjeti onaj trenutak kad mi je jedna ruka podigla glavu... kava je zamamno mirisala. Bila sam sretna u Kreti..." Ona otpije nekoliko gutljaja i napokon brižne u plač; grudi su joj podrhtavale od snažnih jecaja koje je uzalud pokušavala obuzdati. Nije htjela pokazati svoju slabost, priznati svoj poraz pred velikim eunuhom, to tim više što su joj se vlastiti osječaji činili čudni i besmisleni. U Kreti je bila samo nesretna, zlostavljana robinja, izložena na prodaju u batistanu. Ali. u Kreti je još imala nade, postojao je neki cilj! Tamo je bio i njen stari prijatelj, snalažljivi Savarv, koji se brinuo za nju, hrabrio, vodio je, kroz zatvorsku rešetku doturao papir i pero, ili joj, obučen u prosjačke prnje, davao tajanstvene znakove. Gdje je jadni Savarv? Možda su mu iskopali oči da bi umjesto magarca okretao dolap na bunaru? Možda su ga bacili u more ili psima...? Oni su za sve sposobni...! 400

— Ne razumijem — začuje blagi glas .Osmans Ferañija — zašto vi plačete, borite se i toliko uzru javate ... — Ah, zaista! — odgovori Anñelika izmeñu dva jecaja. — Ne shvačate kako može plakati žena koju su odvojili od njenih i zatvorili u tamnicu! Čini mi sa da nisam jedina. Poslušajte onu dolje kako urla. — Ali vi niste isto što i ona. On podiže ruku i lepezasto raširi svoje dugačke prste s crvenim noktima i brojnim prstenjem, te stane nabrajati. — 2ena koja je zaludila markiza d'Escrainvillea, Bauka Sredozemnog mora, koja je natjerala Don Josea de Almadu, najopreznijeg trgovca što ga ja po* znam, da na dražbi ponudi dvadeset pet tičuča pijastera za robu s kojom ne bi znao šta da uradi, žena koja je utekla nepobjedivom Rescatoru, koja je s Mezzo-Morteom razgovarala tonom kakav se ni jedan njegov neprijatelj ne bi usudio upotrijebiti. I još bih dodao: prva žena koja je pobjegla iz ruku

velikog eunuha Osmana Ferañija! To vam je priba vilo veliku slavu. Takva žena, gospoño, ne plače i ne doživljava živčane slomove...! Anñelika potraži maramicu i nañušak ispije šalicu več ohlañene kave. Hvalospjevi Osmana Ferañija ne padoše na jalovo tlo; oni podbodoše njenu samosvijest i borbenost. ,,A zašto, konačno, ne bih bila i prva žena koja če pobječi iz harema?" pomisli. Njene zelene oči počivale su na velikom eunuhu. U njoj se ponovo probudi simpatija i poštovanje koje je kod nje spontano izazvao kad je sjela kraj njega na dan smaknuča njemačkog viteza. Obasjano mjesečinom, njegovo je bronzano lice djelovalo prenje-žno za muškarca, ali su mu guste obrve podavale strog i ozbiljan izraz kad se ne bi smješio. Ali se veliki eunuh smiješio. Mislio je na to kako zelene šarenice ove žene liče na oči pantere. Ona je i pripadala istoj vrsti, ,a njen je plač bio samo izraz 402 SS Neukrotiva Anñelika bijesa zbog doživljenog poraza. On če iskoristiti njeno častoljublje. — Ne — reče on mašuči glavom — dok sam ja živ, vi nečete pobječi! Hočete li probati pistače? Na bavljeni su u Carigradu. Sviñaju li vam se? Anñelika zagrize i izjavi da je več jela i bolje pistače. — Gdje to? — upita Osman Eerañi najedanput se uznemirivši. — Jeste li zapamtili ime i adresu trgovca ? On joj povjeri koliko muke ima s brojnim Mula-Ismailovim izbirljivim ženama. Zlatna se brda očekuju od njegova putovanja u Alžir gdje je došao da se opskrbi grčkim vinima i istočnjačkim slatkišima. Zahvaljujuči njemu, Mula Ismailovi su haremi najbolje snabdjeveni u čitavoj Berberiji. Kad doñe u Meknes, i sama če se uvjeriti u to... Anñelika skoči poput mačke spremne za napad. — Ja ne idem u Meknes. Hoču svoju slobodu. — Sta biste s njom? Pitanje je imalo prizvuk blagog čuñenja, tako da je Anñelikin prkos odmah splasnuo kao probu-Šen balon. Mogla je reči da hoče da se vrati k svojima, da opet vidi svoju zemlju, ali najedanput zaista više nije znala da li to želi, i njen joj se život učini kao poruga. Ništa je više, osim dvojice mladih sinova, nije vezalo s prošlošču, a zar nije i njih več uvukla u vrtlog svojih besmislenih pothvata!

— Svejedno da li ovdje ili ondje — progunña veliki eunuh — uživajmo životne radosti tamo gdje se po Alahovoj volji nalazimo. Žene se vrlo lako prilagoñavaju. Vi se bojite zato što je naša koža crna ili smeña, a naš vam jezik nepoznat; ali koji vas to naš običaj toliko plaši? — Zar mislite da prizori kao što je pogubljenje malteškog viteza kojem smo nedavno prisustvovali, izazivaju kod mene ljubav prema muslimanskim običajima? Osman Ferañi se iskreno začudi 402

— Zar kod vas ne postoji običaj da se osuñenik' veže za repove konja? O tome su mi pričali sami Francuzi. — Istina je — priznade Anñelika. — Ali... ne svaki dan. Tom se pogibijom kažnjavaju samo ubo jice kralja. — I smaknuče malteškog viteza je rijedak do gañaj. Ovakav postupak znači da neprijatelju pri znajemo njegovu vrijednost, da priznajemo da smo ga se bojali i da nam je nanio velike štete. To ja za njega bila velika čast. Vi se bojite, gospoño, zato što ste neupučeni kao i ostali krščani koji neče da znaju za islam. Oni uobražavaju da smo mi divljaci. Zadi vit če vas gradovi Magreba, zemlje na krajnjem za padu; kao vatra crveni Maroko u podnožju planine Atlasa na čijim se vrhovima snijeg svjetluca poput dijamanata, Fez čije ime znači zlato, i Meknes sulta nova prijestonica, koji izgleda kao da je sagrañen od slonove kosti. Naši su gradovi ljepši i bogatiji oñ vaših. — Ne, to je nemoguče. Ne znate šta govorite. Ne možete s Parizom usporeñivati ovu gomilu bijelih kocaka... Ona pokaže na usnuli Alžir ispod njih, a onda se zaustavi. Čudesan svijet, van vremena, kao kakav san.

Dolje pored mora boje ametista, dizao se, pod mjesečinom, grad kao iz bajke; kuče od prozračnog porculana; svijet snova; pod lažnim sjajem gusarskog grada tinjao je lijeni duh sklon razmišljanju, duh islama, — Strah vam ne pristaje dobro k licu — reče Ošman Ferañi mašuči glavom. — Budite poslušni i neče vam se dogoditi ništa zla. Dat ču vam vremena da se priviknete na naše islamske običaje. — Ne znam da li ču se ikad priviči na vaš pre zir prema ljudskom životu. — Zar je ljudski život vrijedan tolikih uzrujavanja? Istina je da se krščani stravično boje smrti i 89° 403 mučenja. Vaša vas vjera, čini se, slabo priprema za onaj čas kad čete stupiti pred lice Božje. — Mezzo-Morte mi je več nešto slično rekao. — On je samo otpadnik, „Turčin po zanimanju" — primijeti veliki eunuh ne skrivajuči prezir — aU 6e ipak nadam da ga k nama nije privuklo samo .ča stohleplje i koristoljubivost, nego i ona sloboda mi šljenja koja nam daje jednaku volju i za život i za smrt, a ne strah od jednog i drugog kao što je to kod vas krščana. — Zaista je šteta što niste postali marabut, Osman-beže. Izvrstan ste propovijednik. Da me ne mislite obratiti? — Nemate drugog izbora. Postat čete musliman ka kad postanete jedan od žena našeg velikog go spodara Mule Ismaila. Anñelika stisne zube da joj ne bi izletio nepoželjan odgovor. Samo pomisli: „Ne budi tako siguran u to!" Srečom je marokanski bauk, kojeg su Joj namijenili za gospodara, bio još jako daleko! Dotada treba da nañe načina za bijeg. I ona če ga nači, Osman Ferañi je dobro učinio što Joj je dao kavu... i «04 XL SAVARY I NJEGOV SLON. OSMAN FERAðI I NJEGOVE TRGOVAČKE BRIGE

Prije svega, pronašla je Savarvja, Siguran znak da je Nebo Štiti. Karavan-saraj, v kojem su Marokand uživali alžirsko gostoprimstvo, bio je grañevina veča od kretskog batistana. Kao i ovaj, obuhvačao je prostorije 2a stanovanje i skladišta. I raspored je u opčim crtama bio isti: ogroman dvokatni pravokutnik, poput okvira slike, sa sobama koje su gledale na prostrano unutarnje dvorište sa stupovima i na vrt s tri vodoskoka, oleanderima, limunima i narančama. Postojala su samo jedna ulazna vrata koja je Čuvala četa naoružanih čuvara. Nijedan prozor nije gledao na ulicu. Svi su vanjski zidovi bili slijepi, krovovi ravni, sa puškarnicama na krovnim vijencima i rubovima gdje su se dan i noč zadržavali stražari. Pedesetak prostorija ove veličanstvene grañevine, prave tvrñave u srcu Alžira, bilo je natrpano ljudima i životinjama. Brojne prostorije u prizemlju služile su kao štale za jahače konje, magarce i deve. Tamo je Anñelika vidjela jednu čudnu, pjegavu životinju, duga, zmijolika vrata, i glavice s velikim tužnim očima i majušnim ušima. Životinja nije izgledala zla; zadovoljavala se time da pruža svoj dugački vrat kroz razmak izmeñu dvorišnih stupova, 405 kako bi dosegla i brstila lišče oleandera. Anñelika ju je promatrala sa zanimanjem kad joj jedan glas na francuskom objasni: — To je žirafa. Iz hrpe slame pomoli se pogurena I odrpana prilika njena starog prijatelja ljekarnika. — Savary, oh! Dragi moj Savarv — prošapče savladavajuči se da ne klikne od radosti. — Kako ste dospjeli ovamo? — Kad sam saznao da ste u rukama velikog eu nuha, Osmana Ferañija, poduzeo sam sve da se probijem do vas. Slučaj mi je pomogao. Bio me kupio turski trhonoša čija je dužnost da čisti janjičarsko dvorište. Ali kako je njemu ispod časti uzimati metlu u ruke, to je pribavio roba koji če za njega obav ljati taj posao. A čuvar ovog zvjerinjaka mu je pri jatelj. Kad sam čuo da se slon razbolio, ponudio sam se da ču ga izliječiti, što mi je i uspjelo. Čuvar me otkupio od trhonoše i tako sam, eto, ovdje. — Savarv, šta če biti s nama? Hoče da me od vedu u Maroko, u harem Mule Ismaila.

— Ne očajavajte. Maroko je vrlo zanimljiva ze mlja, i ja več dugo čekam priliku da ga opet vidim. Imam tamo dobre veze. — Možda još jednog sina? — upita Anñelika je dva se nasmiješivši. — Ne, dvojicu! Jedan je sin Jevrejke. Samo ss u krvni rod mogu pouzdati kad.se radi o kovanju zavjere. Moram vam na svoju veliku žalost priznati da u Alžiru nemam potomaka, što znatno umanjuje mogučnosti za bijeg. Ta sami ste vidjeli kako je završio vaš pokušaj bjekstva... — Čuli ste za moj bijeg? — Ovdje se stvari vrlo brzo pročuju. Odbjegla francuska robinja koja se ne može pronači: to ste mogli bi samo vi. Nadam se da kazna nija bila pre stroga? — Nije. Osman Ferañi je vrlo pažljiv prema meni. — Čudno. Budite sretni Sto je taka 406 — Cak sam i prilično slobodna. Smijem se kre tati po kuči i čak napuštati ženske odaje. Ukratko, to još nije pravi harem, Savarv. More je blizu. Zar trenutak nije pogodan da se ponovo pokuša bijeg? Savarv uzdahne, uzme četku iz kabla i stane žustro timariti žirafu. Napokon upita- šta se zbilo s Mohamedom Rakijem. Anñelika mu ispriča što joj je Mezzo-Morte otkrio. Sve su joj nade propale. Ona je željela samo još jedno: pobječi, doči do Francuske. — Čovjek stalno želi nekuda pobječi — ustvrdi Savarv — a poslije se kaje. U tome se sastoji ma gično djelovanje islama. Vidjet čete. Ali upustimo se u ime Božje u bijeg, jer to su prvi znaci ove bolesti. Navečer je Osman Ferañi posjetio Anñeliku 1 učtivo je upitao da li joj je stari krščanski rob, koji čisti konjušnice, otac, ujak ili neki drugi roñak. Anñelika pocrveni. Pitanje je bilo dokaz da je, protivno svom uvjerenju, još uvijek pod budnim nadzorom. Ona živo odgovori da je taj čovjek njen saputnik prema kojem gaji prijateljske osječaje, i da je osim toga veliki učenjak, ali su mu muslimani dali da mete balegu. Tako oni ponižavaju

krščane: sluge uzdižu na položaj gospodara, a velike duhove bacaju u blato. Osman Ferañi je popustljivo saslušao provalu bijesa ozlojeñene djevojčice. — U zabludi ste, kao i svi krščani. Jer Koran kaže: „Na sudnji če dan učenjakovo pero prevagnuti nad ratnikovim mačem." Da li je časni starac liječnik? Kad je Anñelika to potvrdila, lice se velikog eunuha razvedri. Dva su se skupocjena poklona alžirskog admirala sultana, Islanñanka i slon, teško razboljela, pa je bilo strašno i pomisliti da bi ovi darovi morali krenuti na put u tako žalosnom stanju. Savarv je imao sreče. Pošlo mu je za rukom da oba bolesnika oslobodi groznice, i to pomoču lijeka koji je sam pripremio. Anñelika se čudila kako je unatoč tolikim neprijateljima uspio u dnu svojih pro407 gupljenih džepova sačuvati svoje praške, svoje pilule, svoje ljekovite trave, čiju je tajnu on jedini poznavao. Veliki eunuh mu je poslije toga dao pristojnu ñelabu i uzeo ga k sebi u službu. — Eto — bijaše zaključio Savarv. — Mene uvijek u početku hoče da bace u more ili psima, a onda ubrzo više ne mogu bez mene. Anñelika se sad više nije osječala tako osamljena. I stara se krščanska robinja Fatima trudila da je, svojim dječjim francuskim govorom, što bolje upozna s jezikom i običajima ovog tuñeg svijeta. Kad je od velikog eunuha zatražila dozvolu da staru Fatimu uzme k sebi u službu, Osman Ferañi je bio mišljenja da ona neče pristati da ide u kraljevinu Maroko gdje ne postoje privatni vlasnici robova i gdje je kralj jedini vlasnik svih krščanskih robova, njih oko četrdeset tisuča! Doduše, stara se Fatima može slobodno kretati po svim islamskim zemljama, iako ona samu sebe uporno smatra robinjom. Ali ona bi se sigurno bojala živjeti meñu Arapima koji govore drugim narječjem i koje Alžirci unatoč formalnoj uglañenosti smatraju divljacima. AH protiv svakog očekivanja, Fatima je izjavila da osječa da joj se bliži kraj, pa buduči da u Alžiru i tako nema nikoga, odlučila je da umre pod zaštitom sunarodnjakinje koja je markiza kao i njena bivša gospodarica iz vremena kad se zvala Mireilla. — To je dokaz — objasni Osman Ferañi — da stara vještica vidi sretno znamenje oko vas i da vam proriče da če „sjena Mule Ismaila pasti na vas", te da čete uživati onu milost koju vaša ljepota i vaša inteligencija zaslužuju. Anñelika ne odgovori, da ga ne bi razočarala. Uvjeravala je sebe kako jedino od poglavara harema može očekivati koliko-toliko ljudski postupak, za razliku od ostalih svemočnika koje je upoznala u ovoj neprijateljskoj

zemlji: Mezzo-Mortea i njegovih mladih vukova, alžirskog namjesnika i njegovih „mutavaca" iz saraja, i njihove taife — sve samih gusarskih i razbojničkih udruženja. Veliki je crnac, naprotiv, prema njoj popustljiv, što mu inače nije običaj, jer su disciplina i red kod njega neprikosnoveni. Po njegovu je nareñenju izbičevana mala Cerkeskinja Matriamti, jer se otkrivena pojavila u unutarnjem dvorištu kad su se tamo nalazili goniči kamila. A Anñelika je silazila u to isto dvorište ne samo otkrivena, nego u svojoj „nepristojnoj" evropskoj haljini, a da je on zbog toga nije niti ukorio. Tražio je od nje da stavi koprenu na lice samo kad bi je vodio van u kupovinu. Dok je boravila na plovečoj Mezzo-Morteovoj palači, uvriježio se u njoj silan strah od muslimanskih derana. Osim pitomaca sa žutim turbanima čopori su dječaka ubacivali komade razbijenog stakla kroz tamničke prozorčiče ili zabadali trnje u leña okovanim krščanskim galijotima. Lako je zamisliti kakva sudbina inače čeka progonjenu robinju kad je hajkači uhvate. Ona je, dakle, izmakla onom najgorem! Ali zabrinula ju je najezda djece u njen kara-van-^saraj. Bilo ih je sada na stotine na tratini i oko vodoskoka i činilo se da nemaju drugog posla nego da krčkaju lješnjake i žvaču uštipke i slatkiše. Upitala je Osman-bega o čemu se radi i dobila objašnjenje. — Oni su dio darova koje se moj slavni gospodar, kralj Maroka, udostojio primiti od ovih alžirskih pasa. Kralj obožava mladiče- ma iz kog kraja svijeta dolazili: iz dalekog Kavkaza ili iz Egipta, iz Turske ili južne Afrike, iz Grčke ili Italije. Od ovih če paževa napraviti jurišnike. Jer se Mula Ismail ne služi dječacima za svoj bludni užitak, nego ih voli zato što če postati vrsni ratnici. Ne zaboravite da ga zovu „Mač islama". On zna što mu je dužnost prema Alahu. Kod nas veliki post, Ramazan, traje dva mjeseca, a ne samo jedan kao kod ovih alžirskih mlitavaca. Mi moramo dvostruko više trpjeti zbog vjerske mlakosti ovdašnjih nazovi muslimana. Istina, oni se dosta dobro bore protiv krščana, ali su previše nepošteni u poslovima i zaziru od rada. Gdje su im 409 grañevine? Kod nas se u Maroku mnogo grañi. Ja sam predložio sultanu da osnuje odrede osvajača koji če istovremeno biti i ratnici i graditelji. Petnaest tisuča crnačke djece prvo uče grañevinarstvo i izrañuje cigle. To traje dvije godine. Poslije toga, opet dvije godine barataju s konjima i čuvaju stada. Sa šesnaest godina postaju vojnici i učestvuju u bitkama. Društvo velikog eunuha i razgovori s njim bili su uvijek zanimljivi. Činilo se da prema

francuskoj zarobljenici gaji posebno poštovanje koje joj je laskalo, iako to sebi nije htjela priznati. Pitala se u kojoj joj je mjeri ovaj crnac hladnog razuma mogao postati saveznik. U tom je trenutku ona potpuno ovisila o njemu. Ostale su ga se žene, krščanske robinje meñu kojima je bilo desetak lijepih Kabilki i crnih Etiopljanki, užasno bojale. Cim bi na podu ugledale dugu sjenu Osmana Feriñija, one bi se ukrutile, prigušile smijeh i poprimale izraz djevojčica uhvačenih na nekom zabranjenom poslu. Kraljevski pogled velikog crnca klizio bi preko tog neposlušnog i prijetvornog stada. Nijedna mu sitnica ne bi izmakla i on bi ih korio, ali nikad grubo i osorno. Tog joj se dana -učini zabrinut. On joj na kraju .povjeri svoje jade. Zar otmjena francuska zarobljenica, koju če imati čast da vodi u šaraj marokanskog kralja, nije jednog dana pričala kako je trgovala za svoj račun?~Uostalom, čudan je to običaj da se velike gospode bave onim što se opčenito smatra poslom niske vrste. To je, doduše, potpuno krivo, jer je sam Muhamed, u svojoj velikoj mudrosti koju mu je Bog osobno podario, uvijek propovijedao da je svaki posao dostojan pravog vjernika, i podsječao da je od četrdeset apostola koje islam priznaje, Adam bio ratar, Isus tesar, Job prosjak, Salamon kralj, a mnogi drugi trgovci. Francuskinja se, dakle, ne mora ništa stidjeti što se nekoč, nesumnjivo prije nego što je došla do visokog naslova markize, bavila trgovinom. Kad je tomu tako, ona mora da se razumjela u sukno, tu specifično krščansku tkaninu čiji kvalitet dobar 410 musliman slabo zna ocijeniti. Da li je ona još uvijek u tome vješta? Anñelika je saslušala trgovačke jadikovke velikog eunuha. Izjavi da če mu rado pomoči i on joj pokaže dvije bale zelenog i grimiznog sukna. To baš nije bila njena struka,-ali ju je Colbert, onda davno, uputio u svojstva i vrste sukna jer je ono' igralo važnu ulogu u robnoj razmjeni s muslimanskim zemljama. Ona opipa izgužvani krajičak i pogleda ga na svjetlu. — Ta dva sukna ne vrijede mnogo... Ovo cr veno je, doduše, izrañeno od vune, ali ne od strižene kako bi trebalo, nego od „mrtve", što znači od ovčjeg runa koje je ostalo po žbunju i trnju i koje se onda poslije poskidalo. Osim toga, nije bojeno bročikom, nego nečim meni nepoznatim; sigurna sam da če na suncu izblijediti. — A druga bala? — upita Osman-beg čija je uobičajena vedrina prelazila u nespokojstvo koje je jedva uspijevao prikriti.

Anñelika opipa zelenu, krutu tkaninu. — To je škart! Na izgled, doduše, bolja vuna, ali miješana s pamučnom niti i previše gusto tkana; kad se smoči, izgužvat če se, skupiti i izgubiti polo vicu težine. Veliki eunuh posivi kao pepeo. Nesigurnim glasom zamoli svoju zarobljenicu da dade mišljenje o još dvije bale sukna. Anñelika izjavi da su odlične ?kvalitete. Pošto je malo razmislila, doñade: — Pretpostavljam da su vam ove dvije bale pokazali kao uzorak da bi vas naveli da naručite veču količinu? Lice Osmana Ferañija zablista. — Pogodili ste, gospoño Firuzo. Sam vas je Alah meni poslao. Inače bih se osramotio pred kraljem Maroka i upravljačima Alžira i Tunisa. A prgava bi kraljica, sultanija Lejla Ajša, uživala što me može ocrniti kod mog gospodara. Ah! Zaista je sam Alah ukočio moju ruku kad sam, razgnjevljen vašim bije411 gom, odlučio da vas pred očima ostalih robinja stavim na muke, kako bi im vaša kazna bila za pouku. A onda da vam odrubim glavu svojom vlastitom sabljom koju sam posebno za to naoštrio. Ali mi je gama Božja mudrost zaustavila ruku, a moja je sablja spala na to da rña u ovoj štakorskoj jazbini, Alžiru, tom gnusnom gnjezdu prevarantskih trgovaca. Ah, sabljo moja, tješi se! Ipak je došao čas da te za korisno i pravedno djelo oslobodim mučnog nerada. Posljednju je rečenicu izgovorio na arapskom, ali Anñelika lako shvati smisao vidjevši kako gorostas Osman Ferañi teatralnom gestom poteže svoju krivošiju koja zablista na suncu. Sluškinje dotrčaše i zaogrnuše zarobljenicu bogatim svilenim velom, smjestiše je u nosiljku i ona u pratnji velikog eunuha i naoružanih stražara stiže u dučan trgovca varalice. Ovaj ja več pao ničice na zemlju. Vrlo dobro raspoložen, Marokanac zamoli Anñeliku da ponovi sud koji je dala o suknima. Bale su donesene i raz-motane. Jedan je francuski rob, trgovački pomočnik, prevodio zamuckujuči i škilječi u sablju koju je veliki eunuh držao u ruci. Alžirski je trgovac žestoko branio svoje poštenje. Očito se radi o nesporazumu. On nikad sebi ne bi dozvolio da svjesno vara izaslanika velikog marokanskog sultana. On če sad lično otiči u skladište i probrati •

sve uzorke iz narudžbe poštovanog i uzvišenog vezira kralja Mule Ismaila. Pognuvši kičmu, on strugne u mračni sobičak iza dučana. Osman Ferañi je Anñeliku promatrao zadovoljno se smiješeči, Oči su mi se krijesile i skupile kao u mačke koja se sprema da zaskoči miša. On namigne u pravcu sobička. Uto se iz njega začuju užasni krici, a na pragu se pojavi trgovac kojeg su čvrsto držala tri stražara crnca; uhvatili su ga u času kad je pokušao pobječi kroz stražnji izlaz. Naredaše mu da klekne i položi glavu na balu sukna. 412 — Ne, vi mu nečete odrubiti glavu! — krikne Anñelika. Njen krik zaustavio je več podignutu ruku velikog eunuha. — Zar nije moja dužnost da uništim ovu smrd ljivu gnjidu? — upita on. — Ne, ne — bunila se mlada žena užasnuta. Poglavar Mula Ismailovog saraja nije mogao shvatiti zašto se ona u ovo miješa. Ali je imao svoje razloge zbog kojih nije htio povrijediti osječajnost francuske zarobljenice. Uzdišuči odustane od kazne nad trgovcem koji ga umalo nije obrukao, njega, opreznog upravitelja ogromne kuče marokanskog kralja. On če mu samo odsječi ruku, kao što se to čini s kradljivcima. To odmah i učini, jednim jedinim kratkim udarom, kao da odsijeca šibljiku šečerne trske. — Več je krajnje vrijeme da napustimo ovaj grad i ovu zemlju kradljivaca — reče poslije neko liko dana Osman Ferañi. Anñelika poskoči. Nije ga čula kako se približava. Pratila su ga tri crnčiča; jedan je nosio kavu, drugi neku veliku knjigu, svitak papira, crnilo i držalo od trske, a treči žeravicu i naramak triješča. Anñelika je ostala u stavu iščekivanja; Ta od ove se čudne osobe mogla svemu nadati! Nije li to bio pribor za neko posebno rafinirano mučenje? Veliki se eunuh smiješio. On izvuče iz svoje ñe-labe veliku maramicu s crvenim i crnim kockama, razveže joj čvor i izvadi iz nje prsten. — Ovo je moj lični poklon vama: prsten. On je, doduše, malen, jer, iako sam jako bogat, ostavljam kralju, svom gospodaru, povlasticu da vas obasiplje darovima velike vrijednostL Ja vam ovo predajem u znak sklopljenog savezništva. A sad čemo početi s učenjem arapskog jezika. — A... ova vatra? — upita Anñelika.

— Ona služi za oplemenjivanje zraka oko Korana koji čete proučavati. Ne zaboravite da ste još uvijek krščanka i da, prema tome, oskvrnjujete sve što vas 413 okružuje. Sva mjesta, kojima čete prolaziti u toku putovanja, morat ču posvečivati vršenjem vjerskih obreda, a.često i vatrom. A to je vrlo neugodno, vjerujte mi... On se pokazao kao ljubazan, strpljiv i obrazovan učitelj. Anñelika je ubrzo počela da uživa u njegovoj poduči. To ju. je zabavljalo. Znanje arapskog moglo joj je samo koristiti; omogučit če joj da lakše pridobije saučesnike i da jednog dana pobjegne. Kako? Kada? I kuda? O tome nije imala pojma. Samo je sebi ponavljala da če, ako ostane na životu i pri zdravoj pameti, uspjeti da pobjegne! Izmeñu ostalih je stvari morala naučiti da pojam vremena na Istoku ne postoji. I tako je Anñelika, pošto joj je veliki eunuh nekoliko puta ponovio „da evo putuju" za Maroko, najprije tu tvrdnju shvatila doslovno. Ona je svaki dan očekivala da zajaše na devu i da krene u karavani. Ali dani su prolazili. Osman Ferañi je stalno kudio lijene i lupeške Alžir-ce „od kojih su kradljiviji samo Jevreji i krščani". Meñutim, nije bilo vidljivih priprema za put. Naprotiv, jednog je dana Francuskinji donio odrezak veencijanskog baršuna da bi čuo njeno mišljenje, drugi put je zatražio njen savjet pri izboru kože za izradu sedala. Obavijestio ju je da očekuje pošiljku mošusa iz Arabije, te pistače i kajsije iz Perzije, i što je najvažnije, perzijsku „giazu", taj izvrsni nugat; alžirski i kairski nugat je, naime, samo smrdljiva patvorina. On ju je protiv njene volje pridobio ovim škrtim izljevima povjerenja i ona mu je ispričala da joj je Perzijanac Bachtiari-beg dao tačan naputak za sprav-Ijanje pravog nugata. On se pravi od meda, badema i nekog posebnog brašna koje nije ništa drugo nego pustinjska mana, to jest šečerni kristali koje pustinjsko šiblje izlučuje u prilično velikim količinama i koji ponekad, kad vjetar ponese njihove pahuljice, tvore prave snježne nanose. Tijesto se mijesi u mramornim posudama i nadijeva pistačima i lješnjacima. 414 Strogi crnac zaplješče rukama kao dijete, a onda odmah stade istraživati kako bi došao do mane, te osobitosti biblijskih pustinja. Od toga se moglo očekivati beskrajno produženje boravka. Anñelika nije znala da li da se tome veseli. Dokle god joj je more pod nosom, mogla je samu sebe zavaravati da

je bijeg moguč. No tu je nadu pokopala činjenica što je ovdje bilo na tisuče sužnjeva od kojih su neki robijali več preko dvadeset godina. Alžir je grad iz kojeg se ne bježi. Onda Anñeiiki pade na pamet da bi karavana mogla djelomično putovati i morem. Čitavu je jednu noč sebe uvjeravala kako če malteški vitezovi ili krščanski gusari neizostavno naiči i pregledati marokanske brodove. Bila je tako sigurna u to, da je sva blistala dok je za vrijeme učenja arapskog jezika veliki eunuh nije razuvjerio. Govorio je kao da pogaña njene misli i na kraju zaključio: — Kad na moru ne bi bilo te proklete malteške flote, ja bih vas za manje od dvadeset dana predstavio vašem gospodaru, močnom poglavaru vjernika, Muli Ismailu. On malo zažmiri a onda gotovo potpuno sklopi evoje crnačke semitske oči, tako da je samo ostao prorez kroz koji je zračio njegov prodoran pogled. Mlada je žena več znala da se tim načinom služi kad je želi izazvati da kaže svoje mišljenje, pa čak i svoj tajni savjet, a ponekad joj je ovom pozom davao na znanje kako ju je prozreo. Činilo se kako je poglavar saraja konačno dokraja sastavio svoju veličanstvenu karavanu. Svaki dan se moralo računati s polaskom. Ali se svaki dan, iz nekih zagonetnih razloga — ako su razlozi uopče po-etpjali — nareñenje za polazak poništavalo, a Osman eFrañi bi nastavio s iščekivanjem nekog novog, nepredviñenog dogañaja. Jedan od razloga odgañanja bilo je još uvijek nezadovoljavajuče zdravstveno stanje patuljastog slona. Tako skupocjena i rijetka životinja, koja če njegovo veličanstvo oduševiti, nije se smjela povlačiti bolesna po brdskim i pustinjskim stazama. Mula Is-mail je strastveni ljubitelj životinja. U svojim ko-njušnicama ima tisuču konja i u svojim vrtovima četrdeset mačaka, i sve se te životinje odazivaju na neko ime. Trebalo je sačekati da se slon potpuno oporavi. Svakodnevno se od njegova liječnika, starog roba Savarvja, tražio iscrpan stručni nalaz. Zatim je trebalo pričekati dok Tripolitanci zarobe brod za koji se znalo da vozi teret najbolje malvazije. I u vezi s tim je Anñelika upitana za savjet Šta misli o slatkim francuskim, portugalskim, španjolskim i talijanskim vinima? Da li su to blaga vina koja se mogu služiti haremskim gospoñama, ili ih treba smatrati žestokim, pa prema tome po islamskoj vjeri zabranjenim pičima? Anñelika mu uz podrugljiv prizvuk u glasu preporuči da se po tom osjetljivom pitanju obrati ko-ranskim mudracima za savjet. Eunuha je očarao

njen odgovor koji je svjedočio kako je pametna njegova učenica i kako je dobro shvatila njegovo tumačenje riječi islam koja znači „privržen Bogu". Muhamed je dozvolio da se pije malvazija, pa se sad čekalo da odnekud prispije. Veliki bi eunuh bio vrlo žalostan kad bi se u svoju zemlju morao vratiti bez tog rijetkog, slasnog piča za one hanume koje iza haremskih rešetaka stalno iščekuju sve nove poslastice. U početku svog boravka u Alžiru on bijaše kupio više bačava nekog navodno glasovitog vina. Kad mu je Anñelika otkrila da je to odvratan bučkuriš, spoznao je da se još jedanput mogao obrukati. Ovaj put ništa nije moglo zadržati njegovu osvetničku sablju da ne pokosi lupeža koji mu je prodao spomenute bačve i koji se još osim toga usudio pozivati se na svoje negdanje hodočašče u Meku i svoj naslov hadžije. Anñelika je strpljivo slušala ove brbljarije koje se nisu mnogo razlikovale od ženskih ogovaranja. Ponekad se čudila kako je crnca u početku mogla smatrati istinskim potomkom mudraca s Istoka. Sad 416 joj se činio sitničav kao piljarica, brbljaviji i muši-čaviji od žena. Dobivao se dojam da se stalno vrti u krugu i da pipkajuči traži put: ? — Ne obmanjujte se, gospoño — reče joj stari Savarv klimajuči glavom kad mu je povjerila svoje mišljenje. — On, Osman Ferañi je Mulu Ismaila napravio sultanom Maroka, a u ovom trenutku upire sve sile da ga čitavom islamskom svijetu, pa čak možda i Evropi, nametne za vrhovnog poglavara. Čuvajte ga se, gospoño, i molite Boga da nas izbavi iz njegovih, ruku, jer to Bog jedini može. Anñelika slegne ramenima. Savarv je govorio kao i onaj luñak d'EscrainviHe. Možda mu um več pomalo gubi bistrinu? Ne bi ni bilo čudo poslije tolikih pustolovina. Činjenica što se stari ljekarnik, koji je dotad uvijek bio snalažljiv, sada iznenada predaje u ruke Božje, značila je da se više ne nalazi u svom normalnom duševnom stanju ili da položaj smatra bezizlaznim... Savarv se u svojstvu „mukanga", što na sudanskom znači liječnik ili vrač, mogao slobodno kretati po gradu. Tako je švrljao po sajmištima i bazarima u potrazi za travama i kemijskim proizvodima koji su mu bili potrebni za spravljanje lijekova. Vračao bi se s obiljem vijesti koje bi uz put napabirčio kod nedavno uhvačenih robova. U Alžiru, gdje su se stekli stanovnici svih krajeva Evrope, ljudi su bili možda bolje obaviješteni o najnovijim dogañajima nego francuski, engleski ili španjolski kralj. Več se saznalo da je Rakosci postao kralj Mañarske i da Luj XIV vojuje protiv Holandije.

Ove su se novosti Anñeliki činile smiješnim i nemogučim. Da li je ovaj kralj Francuske, koji je započeo bitiku protiv Evrope, isti onaj koji ju je držao u ?zagrljaju i sasvim tiho preklinjao da ne bude okrutna prema njemu? A kad bi ga ona pozvala u pomoč, bi li zagrmio iz svojih topova zato da je oslo>-bodi? Ona o tome još nije donijela sud, ali' odbije od sebe tu misao, jer ne htjede priznati svoj poraz. Nijedan od bezbrojnih robova, koji su dolazili iz svih 417 *7 Neukrotiva Anñelika krajeva svijeta, nikad nije spomenuo ime unakaže-nog i šepavog čovjeka koji se zove Joffrev de Pey-rac. Ona je sa sigurnošču ustanovila da je na Sredozemno more svojevremeno došao, ali mu se trag, kako se činilo, zameo još prije nekoliko godina. Da li treba prihvatiti Mezzo-Morteovo tumačenje da je grof umro od kuge prije dugo vremena? Od ove misli, koja joj se malopomalo nametala, osjetila je neku vrstu olakšanja. Neizvjesnost je ponekad gora od najoreg mučenja. Bolje je ravno nožem u otvorenu ranu. „Predugo sam jurila tragom svoje nade..." Ponekad joj se činilo da Savarvja bolje shvača. On je godinama živio samo za svoju „mineralnu mumiju". Njegovo junačko djelo, potpaljivan je Krete, bilo je samo znanstveni pokus. A sada je tapkao. Kostur patuljastog slona i snage koje je rasipao na •njegova živučeg potomka, ne predstavlja grañu koja bi mogla zadovoljiti njegov istraživački duh. I mjega je, kao i nju, neka slijepa sudbina uvijek tjerala nekuda dalje. Zar i čitav život, u osnovi, nije bio besciljno tapkanje? Ne, ona neče dozvoliti da joj duh umrtvi žega i da je raznježi briga i pažnja kojom je okružuju u ovom zatvoru s pozlačenim rešetkama. Ona mora pobječi, a to je več samo po sebi neki cilj! S novim se žarom nagne nad pergamenu po kojoj je pisala arapske znakove. I sva protrne, jer je pronicljiv pogled Osmana Ferañija počivao na njoj. Ona bijaše sasvim zaboravila na njegovo prisustvo. A sad joj se učini kao da je oduvijek bio tu, zagonetan kao svetac, sa svojim dugačkim nogama koje je prekrižio pod naborana bijele vunene ñelabe. Imao je na sebi plavkastosivi kaf tan i visoku .crnu. kapu; čiji je crveni vez bio iste boje kao i njegovi nokti. — Volja je čarobno i opasno oružje — reče on. Anñelika ga pogleda naglo se raabijesnivši kao i uvijek kad bi osjetila da ju je pročitao. — Hočete reči da je bolje prepustiti se da vas život i dogañaji nose kao što valovi bacaju crknutog psa?

418

— Naša sudbina nije u nagim-rukama, i ono Sto je zapisano, zapisano je. — Hočete redi da čovjek ne može utjecati na tok svoje sudbine? — Ne, može — reče ozbiljno. — Svi ljudi imaju donekle mogučnosti da se opra sudbini. To se postiže samo snagom volje. Zato sam i rekao da je volja jedan oblik čarolije; ona potčinjava prirodu. Rekao sam i da je opasna, jer se posljedice skupo plačaju i one donose velika životna iskušenja. Zbog toga krš čani, koji' ličnu volju koriste u svakoj prilici i za ni ske ciljeve, stalno dolaze u sukob sa svojom sudbi nom i stalno ih biju nedače zbog kojih tako često kukaju. Anñeliika zatrese glavom. — Ne razumijem vas, Osman-beže. Mi pripada mo različitim svjetovima. — Mudrost se ne može steči za jedan dan, po gotovo kad je netko odrastao u ludostima i dušev nom neskladu. A pošto ste pametni i lijepi, ja ču vas očuvati zala kojima' čete podleči ako i dalje budete tvrdoglavo silovali sudbinu u onom pravcu kako to vama odgovara, a ne znate koje vam je putove i ci ljeve Alah odredio. Anñelika bi mu najradije bila s visoka odgovorila da se koranski nauk ne može usporeñivati s bogatstvima grčko-latinske civilizacije. Meñutim, nije joj polazilo za rukom da se iskreno naljuti. Unairu-juče'je djelovalo na nju to što je prati i čuva vidovit i bistar ura koji je znao unijeti svjetla u još gustu tamu koja je obavijala njenu sudbinu. — Osman-beže, jeste li vi čarobnjak? Smiješak koji se pojavio na usnama velikog eu nuha, zračio je dobrotom. — Ne, ja sam samo ljudsko biče osloboñeno zaslijepljujučih strasti. I ja bih htio, Firu!ao, da dobro zapamtiS ovo: Alah uvijek usliši želju ako je molitva pravedna ž ako se ona upučuje svakodnevno. 17*

419 XLI KARAVANA Karavana se razvukla poput ogromne gusjenice i talasala se kroz rujni krajolik pod zagasitomodrim nebom, penjuči se .polako i nezadrživo uz obronke srednjeg Atlasa. „Safari" se sastojao od dvjesto deva, isto toliko konja i tristo magaraca. Naravno, tu su bili i patuljasti slon i žirafa. Po jedan odred naoružanih konjanika, večinom crnaca, bio je na čelu i začelju, dok su bočno razmješteni vodovi čuvara. Stotinjak pješaka hodalo je u skupinama, tvoreči lanac uzduž ogromne karavane, „najznačajnije u zadnjih pedeset godina", kako je ponosno govorio voña safari ja, veliki eunuh Osman Ferañi. Iz prethodnice su se stalno izdvajali jahači na devama ili konjanici, te bržim kasom odlazili u izviñanje uvijek kad bi se na putu ukazao klanac koji je mogao kriti opasnu zasjedu. Izviñači bi se postavili na vrhove brda odakle su mogli vidjeti pljačkaše, i hicem iz puške" upozoravali na njih, dok su p ostalim pojedinostima obavještavali znakovima pomoču sunčanih ogledala. Anñelika se smjestila u nosiljci meñu grbama dlakave deve. To je bila posebna čast za nju, jer su mnoge žene, čak i one koje su bile namijenjene ža harem, išle pješice ili jahale na magarcima. 420 Put je išao preko planina, čas ogoljelih, čas obraslih cedrovima i bagremima. Nosači su pretežno bili Arapi, dok su crnci, naprotiv, čak i desetgodišnja djeca, svi bili naoružani i na konjima. Isti oni dječaci, što su se Anñeliki u Alžiru učinili nehajni, proždrljivi i podmukli, pokazali su se na putu odmah kao neumorni pratioci, nasmijani, suzdržljivi i disciplinirani. Činilo se da ih muči jedino to što nej mogu bez prestanka da gone razbojnike i da stalno izvode jahačke podvige, kao na primjer da u trku, sabljama, odsijecaju grane stabala. U opreci s ovom nestašnom mladeži, odrasli crnci iz pratnje jahali su dostojanstveno i mirno. Bili su naoružani puškama i kopljima, i odjeveni u crvenu svilenu odoru i crvene turbane. To su bili strašni „buakeri", pripadnici elitnog korpusa marokanskog sultana. Pored njih su turski janjičari što su ih alžirski paša i Mezzo-Morte pridodali karavani svog uglednog gosta kao pratnju kros srednje Atlasko gorje, izgledali kao siromašna rodbina. Osman Ferañi je bio neosporan pastir ovog stada koje je polako napredovalo u oblaku zlatnožute prašine.

Jašuči na bijelom konju, on je.bez prestanka obilazio kolonu, održavao vezu s oficirima, nadzirao nestašne pitomce, brkiuo se da mu najvažnije zarobljenice stalno dobivaju osvježujuča piča. Imao je na sebi svoj sudanski ogrtač živih boja, a visoki mu se turban od zlatom protkane svile svjetlucao na suncu kad bi se uspravio u sedlu da bi bolje osmotrio obzorje ili okrenuo glavu da bi izdao kakvo nareñenje svojim ugodnim ženskim glasom koji js tako čudno odskakao od njegove isposničfce, divovske pojave. On je lično pregovarao s razbojničkim voñama kad bi puškaranje prijetilo da se pretvori u ozbiljnu boribu. Pljačkaša je bilo toliko, da je trebalo potrošiti ogromne količine streljiva za njihovo potpuno uništenje. Cesto se bolje isplatilo kupiti pravo prolaza s nekoliko vreča zlata i žita. Ovi su razbojnici 421 pretežno bili Berberi, Kabilci gotovo bijele puti, obučeni u plavo, brdska ili ratarska plemena, koja je bijeda natjerala da pljačkaju karavane. Naoružani lukovima i strijelama, nisu bili dorasli da se bore protiv pušaka marokanskog kralja. — Po ovom možete ocijeniti kakav nered upravljači Alžira i Tunisa trpe u svojim zemljama — govorio je Osman Ferañi prezrivo. — Evo kako skupo islam plača što je dopustio da njime upravljaju zapadni otpadnici koji misle samo na neposrednu korist. Vidjet čete da če se stvari promijeniti kad stignemo u Maroko. Plemenski poglavice svojom glavom jamče da putniku na njihovu području neče biti otet ni najmanji predmet. Na taj su način drumovi sigurniji nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu! Osmanu Ferañiju se žurilo da preñe granicu svog zavičajnog kraljevstva. Veličina karavane i bogatstvo koje je prenosila, mamili su razbojnike kao što med privlači pčele. Fatima je do u tančine opisala listu darova koje alžirski admiral šalje svom močnom suverenu Muli Ismailu. Dragim kamenjem ukrašen zlatni prijesto koji ima svoju povijest. MezzoMorte ga je oteo venecijanskoj galiji, a ova gusarskom brodu koji je dolazio iz Bejruta, gdje je prijesto ukraden perzijskom šahu pošao u obilazak svojih šijitskih i ismailskih plemena.. Samo je zlato na njemu vrijedilo osamdeset tisuča pijastera. Bila su tu i dva primjerka Korana optočena dragim kamenjem. Bogato izvezen zastor s kapije Kazbe. Tri sablje ukrašene draguljima, kupaonica čijih je sedamdeset devet sastavnih dijelova bilo od čistog zlata, tisuču komada muslina za turbane, dva tovara najfinije perzijske i petsto tovara običnije venecijanske svile.

Stotinu dječaka, dvadeset crnih eunuha iz Somalije, Libije i Sudana, deset etiopskih crnaca i sedam bijelaca, pripadnika takozvane kaldejske rase, šezdeset arapskih konja od kojih je sedam prvih bilo osedlano. Povrh toga, hamovi ukrašeni zlatom, abajlije izvezene biserima, mali patuljasti slon iz Sudana pokriven grimizom, žirafa iz Bahr el Ghazela na gornjem Nilu, i dvadeset pet tovara druških pušaka. I dvadeset najljepših žena sviju rasa... Osoba naučena na raskoš ne može odoliti a da neke stvari ne procijeni i ne cijeni. Vrijednost ovog blaga nije bila mnogo manja od dva milijuna livara, sudila je Anñelika duboko impresionirana. To je jako podizalo ugled kalabreškom otpadniku s kojim se tako drsko ophodila. Da, Mezzo-Morte je bio močan! Ali ona mu je prkosila. A ona če prkositi i tom Muli Ismailii, koliko god da je strašan! Tada Anñelfku podiñe jeza i ona se trgne iz mrtvih u koje ju je uljuljao jednoličan hod životinje koji se nastavljao več danima i izazivao mučninu. Navečer bi se podizali šatori i dim logorskih vatri bi zamutio vedro, crvenkastožuto nebo. Osman Ferañi bi tada haremskim ženama za razonodu slao žonglere, krotitelja zmija s frulom prodornog zvuka, derviša koji je gutao škorpione i kaktuse, plesača koji je uz zvuke defa izvodio vratolomne skokove. Bio je tu i slijepi pjevač koji je prebirao žice majušne gitare. Čučeči ispred šatora, podigavši ijubiČa-stomoñro lice k nebu, on bi raspredao beskonačne slavopojke Muli Ismailu, a Anñelika je sad več znala toliko arapski, da ga je mogla slijediti: „On je lijep i mlad i neobično snažan. Često mijenja boju, več prema strasti koja ga obuzme. Od radosti gotovo pobijeli. Od gnjeva porcni, a oči mu se zakrvave. Živa je i budna duha. Pogaña misli onih koji mu se obračaju. Lukav je i prepreden, i uvijek doñe do cilja koji je sebi postavio. Zna preduhitriti opasnosti i uvijek je spreman za borbu. Neustrašiv je i hrabar u časovima opasnosti i čudesno postojan i čvrst u nesreči... Ponosniji je od pokojnog kalifa Harana al Rašida i čedniji od zadnjeg šugavog prosjaka. Velik je u svemu, jer sam Prorok govori iz njega."

422 423 Anñeliku je obuzimao drijemež od njegova piska-vog i jednoličnog glasa, pa ga je tek napola čula. Ona je sjedila na ulazu u udoban šator s mnogo

mekanih jastuka. Dijelila ga je s dražesnom i sjetnom mladom Cerfceskinjom koja je neprekidno plakala misleči na svoj kraj i svoje roditelje. Jahanje na devi dalo je Anñeliki priliku da spozna koliko je svrsishodna turska ženska odječa koju je u Kreti povremeno nosila. Dimije od lagane tkanine, muslinska košulja s dugim rukavima, kaputič široka kroja, ukrašen vezom. Kruti povezi oko bokova, grudnjaci i steznici zaista nisu bili prikladni za život u pustinjskoj karavani. Anñelika je griskala pistače pržene , na ovčjoj masti i uvaljane u grubi šečer, i sebi govorila kako če se uz sve nesreče još i užasno ugojiti... Pjevač je jednolično nastavljao: „On je pobijedio svoje neprijatelje i vlada sam. „Kolikim se nevjernicima večeras glava rastavila od trupa! Koliki još hropcu dok ih vuku po zemlji! „Kolike vratove naši bodeži krase poput ogrlica! Kolika su se koplja zabola u neprijateljske grudi! „Koliki zarobljenici, koliki mrtvaci leže na zemlji! Koliko ranjenika koji krvare! „Ptice grabljivice prolaze i napajaju se njiho-, vom krvlju. „Čitavu se noč šakali njom hrane. „Šakali i lešinari kažu: „Mula Ismail je tuda prošao. „Ujutro su mu vojnici bili omamljeni i pijani, a da nisu pili prevrela piča. „Njegov mu je pomočnik Ahmet poslao iz Ta.fi-laleta šest tisuča odrubljenih glava u dvojim kolima. Pri dolasku u Meknes, deset je glava nedostajalo. Mula Ismail je isukao svoju sablju i odsjekao deset glava aljkavih stražara ..." Visoka se ramena Osmana Ferañija pognu pored Anñelike i veliki se eunuh ljubazno raspita: 424

— Da li znate toliko arapski, da možete slije diti pjesnikove riječi? — Da, dovoljno da se sledim. Vaš mi se Mula Ismail prije svega čini krvožedan divljak! Osman Ferañi ne odgovori odmah. S tri prsta uzme šaličicu u kojoj mu je rob poslužio vrelu kavu. — Koje carstvo jie počiva na ubistvu, ratovima i krvi? — reče. — Mula Ismail je tek okončao ljutu borbu sa svojim bratom Mulom Aršijem. On preko

svog oca potječe od Muhameda. Majka mu je bila su danska crnkinja. — Osmaae Ferañi, ne mislite me valjda svom ?kralju predati kao jednu od bezbrojnih priležnica? — Ne,, nego kao treču ženu i priznatu miljenicu. Anñelika je odlučila da se posluži lukavstvom na koje se nijedna žena na svijetu ne odlučuje laka srca. Namjeravala je svojim stvarnim godinama dodati pet... ne, sedam... ili, još bolje, čitavih deset godina. Ona izjavi poglavaru šaraj a da se približava četrdesetoj. Kako može i pomišljati da tako izbirljivom vladaru ponudi kao miljenicu ocvalu ženu; tim više što joj je sam nedavno povjerio kolike mu brige zadaje izdržavanje napuštenih priležnica koje smješta u zabačene kazibe, dok se harem neprekidno obnavlja svježim djevicama izmeñu petnaeste i dvadesete godine? *Osman Ferañi ju je slušao .podrugljivo se smiješeči krajičkom usana. — Vi ste, dakle, vrlo stari.— reče. — Da, vrlo — potvrdi Anñelika. — To neče smetati mom gospodaru. On zna ci jeniti duh, mudrosti i iskustvo starije žene, pogotovo kad se taj duh krije u tijelu koje je sačuvalo svu mladalačku zavodljivost. On ju je i dalje podrugljivo gledao pravo u lice. — Tijelo mlade djevojke, pogled zrele žene, lju bavna čežnja i vještina, a možda i razvratnost žene na vrhuncu svog procvata, sve se to steklo u tebi; sve ove suprotnosti pune draži, oduševit če mog go425 spodara. On če ih naslutiti na prvi pogled, jer je pronicljiv i vidovit unatoč mladosti i pohotljivoj prirodi koju ima zahvaliti svom crnačkom porijeklu. Mogao bi sagorjeti u plamenu 'Strasti, u vatri koju stalno raspaljuju sve nove i nove draži. Mogao bi rasipati vrijeme i snagu na zamornu borbu za zadovoljenje svojih želja. Ali se on več očituje, kao genijalan čovjek. On se pokazuje tjelesno i duševno nadmočan iskušenjima i naporima. Ne zapuštajuči svoje dražesne priležnice, ili, bolje rečeno, znajuči kad ih treba napustiti, on je u stanju da se veže za jednu jedinu ženu ako u njoj zaista otkrije odbljesak svoje vlastite moralne snage. Znaš li koliko godina ima njegova prva žena, njegova miljenica, kojoj dolazi po savjete? Najmanje četrdeset... ali stvarnih četrdeset Ogromna je, veča od njega za čitavu glavu,

od njega koji je visoka rasta... I crna kao čañavi kotao. Kad je čovjek gleda, pita se čime je to mogla osvojiti njegovo srce i steči toliku moč nad njim. „Njegova druga žena, naprotiv, nema mnogo više, od dvadeset. Ona je Engleskinja koju su gusari iz Sala1 zarobili na putu za Tanger, gdje joj otac služi u tamošnjem garnizonu. Ona je plavokosa i ružičasta i neobično ljupka. Ona bi mogla zagospodariti srcem Mule Ismaila, ali... — Ali? —• AH1' ju je Lejla Ajša, prva žena, uzala pod svoju vlast i ova ništa bez njene dozvole ne čini. Ni^ sam uspio da je odgojim i da je otrgnem tom utjecaju. Mala Daisy, koja se zove Valina otkako je prešla na islam, nije glupa, ali je sultanija" Lejla Ajša ne ispušta iz ruku. — Zar vi niste vjerni sluga svoje vlañarice Lejle Ajše? — upita Anñelika. Veliki se eunuh nekoliko puta nakloni, preko ramena prinoseči ruku k čelu, i živo potvrdi da je duboko odan sultaniji nad sultanijama. 1 Sal je Mo glavna luka marokanskih gusara ina-lazio se u bliaini današnjeg Rabata. 426 — A treča žena? Osman Ferañi skupi oči na svoj uobičajen način. — Treča če žena biti oštroumna i častoljubiva kao Lejla Ajša, a imat če snježnobijelo i zlatno ti jelo kao Engleskinja. U njenu če zagrljaju moj go spodar okusiti tolike naslade da neče poželjeti dru ge žene. — I ona če slijepo slušati savjete velikog eunu ha, poglavara saraja? — To če biti vrlo dobro i za nju i za mog gospo dara i za kraljevinu Maroko isto tako. — Zato mi u Alžiru niste odrubili glavu? — Naravno. — Zato me niste dali' izbičevati do krvi, kako su mi svi predskazali? — Ti mi to nikad ne bi oprostila! Nikakva ri ječ, nikakvo obečanje, nikakva pažnja ne bi. mogla utažiti tvoju žeñ za osvetom, zar ne, mala Firuzo? Dok su razgovarali, noč je pala, a crvene se vatre razbuktale tu i tamo. Karavana se okupila za noč i brujala od zbrkanih glasova, piskavih zvukova

flaute i bubnjeva. Ponekad bi se zaorili odvratni krici deva, rzanje konja, blejanje ovaca kojih je bilo čitavo stado, jer se svake večeri klala po jedna. Na svim se vatrama kuhala u kotličima zamaš-čena krupica. Arapi, nosači, ratnici, robovi takoñer, polako su srkali vrelu juhu, zamirisanu korijandarom i začinjenu nekim nadomjestkom za ulje, slatku kao krema. Meso su jeli samo gospodari. Vručina više nije dolazila s neba, ali je zračila iz zemlje i miješala se sa zadahom prženog loja i mesa i mirisom svježe metvice. Najedanput snažan glas zapjeva i nadjača jednoličnu i piskavu muslimansku glazbu. To se jednom napuljskom robu srce razigralo od beskraja pustinje pod zvjezdanim nebom. On je zaboravio na svoje ropstvo. Najedanput se osjetio ponesen čarima ovog 427 lutajučeg života, utjelovljenja slobode čak i za onog koji hoda u lancima. A pošto osjeti da i njoj prijeti isto iskušenje, iskušenje da se. pomiri s ropstvom, Anñelika živo reče: — Ne računajte na mene, Osmane Ferañi! Sud bina mu nije dosudila život odaliske sultana polucrnca. Veliki se eunuh nije zbunio. — Šta ti o njoj znaš? Zar je život, koji si osta vila za sobom, vrijeñan žaljenja...? „Gdje bi ti uopče htjela živjeti? Za kakav si svijet stvorena, Anñeliko, sestro moja?" govorio joj je njen brat Ravmond gledajuči je svojim pronicljivim isusovačkim očima. — U haremu velikog sultana Mule Ismaila imat češ sve što žena poželjeti može: moč, sladostrast, bo gatstvo ... — Sam kralj Francuske mi je položio pred no ge svo svoje bogatstvo i svu svoju moč, a ja sam sve to odbila! Ipak joj je uspjelo da ga zbuni. — Je li to moguče? Ti si odbila svog kralja on da kad te je on žarko želio? Ti si, znači, neosjetljiva za ljubavne radosti? To je nemoguče. Ti imaš slo bodan, siguran nastup kao sve žene koje se ugodno osječaju meñu muškarcima. Ti posjeduješ životni elan, izazovan smiješak i zavodnički pogled roñene kurtizane. Ja se ne varam...

— A ipak je tako — uporno je tvrdila Anñelika presretna što ga vidi zabrinutog. — Svi su se moji ljubavnici prevarili u meni, a kad sam obuñovjela, povukla sam se u miran život, lišen svih onih jada koje zadaju ljubavne spletke. Moja je hladnoča do očaja dovodila kralja Luja XIV, to je istina, ali šta ja tu mogu? I on bi se ubrzo bio razočarao i skupo mi to naplatio, jer prezreti monarha znači isto što i uvrijediti ga. Da li če vam vaš Mula Ismail biti zahvalan kad mu u krevet stavite ravnodušnu lju bavnicu? 428 Osman Ferañi se digne u svoj svojoj veličini, trljajuči zbunjeno svoje duge, prinčevske ruke. Jedva je skrivao duboko nezadovoljstvo koje su izazvala njena obavještenja. Istorsla je nepredviñena zapreka u njegovu tako dobro smišljenom planu. Sta uraditi s bajoslovno lijepom, robinjom koja je svojim izgledom obečavala da če svojom vatrenošču zadovoljiti prohtjeve razbludnog Mule Ismaila, a koja če se u njegovu zagrljaju pokazati hladna i nespretna? Nesreča je i pomisliti na to! Osmana Ferañija je več sada oblijevao hladan znoj. Činilo mu se da čuje kako Mula Ismail bjesni. Zar se nije tužio kako ga umaraju bljutave djevice, lijepe ali nespretne i glupe! One iskusnije bile su več ocvale. Veliki se eunuh uputio na dugo i mukotrpno putovanje do šuma u srcu Afrike gdje živi sekta „tchi-combi", i doveo več podučene djevice, one koje su vrači uputili u sve tajne. Ali Mula Ismail se samo narogušio. Dosta mu je bilo crnkinja. Htio je bijele žene. Veliki eunuh bijaše otputovao u Alžir. Sve što je vodio sa sobom, osim Anñelike, unaprijed je znao da neče zadovoljiti sultana. Njegov je veliki eunuh meñu bezbrojnim robinjama odabirao najljepše, ali su sve bile sirove i nezrele. Islanñanka s plavom kosom i očima, kao u pržene ribe mogla mu se prikazati samo kao rijetkost. Ništa je neče pokrenuti iz mrtvila i ona če, uostalom, brzo i umrijeti. On je, dakle, sve stavio na ovu ženu tirkiznih očiju, koja je znala i naglo planuti poput vatrene tigrice, i neočekivano se veseliti poput djeteta. Sredozemlje je govorilo o njoj. Tek na nagovor velikog eunuha, MezzoMorte se odlučio da je otme, i, suprotno onom što je Anñelika mislila, ona nije bila jedan od darova, nego ju je Osman Ferañi za skupe pare zapravo kupio od kalabreškog odmetnika, jer om je sam platio troškove pothvata na otoku Čamu.

A sad mu je priznala manu, nedopustivu za kraljevsku milosnicu koju ja htio uzdiči na rang priznate ljubimice i koja je snagom svog uma i dražima 429 svog tijela imala zagospodariti strastima Mule Isma-ila. On se odjednom uznemiri sjetivši se da je, još kad ju je puštao da se slobodno kreče po karavan-saraju, primijetio kako nikad nije pokušavala privuči muškarce. Nisu je zbunjivali izazovni pogledi konjušara ili ratnika i nikad nije, 'kao druge žene, škiljila u mišičave noge ili vitke bokove kakvog lir jepog muškarca. On je znao da su krščanke sa Zapada često hladne i nevjeste u ljubavnim stvarima kojima, čini. se, prilaze sa strahom i stidom. On se izdade viknuvši glasno na arapskom: — Šta da uradim s tobom? Anñelika odmah shvati da joj se pruža neočekivana prilika da dobije na vremenu. — Ne pokazujte me Muli Ismailu. Mogla bih se u tom haremu, gdje, kako kažete, ima oko osamsto žena, držati po strani, umiješati meñu sluškinje. Iz bjegavat ču svaku priliku koja bi me mogla dovesti pred sultanovo lice. Nosit ču uvijek veo, a vi mo žete svima reči kako sam bijednica koju je unakazila neka kožna bolest... Osman Ferañi ljutito prekine ovo 'besmisleno izlaganje. Reče da če razmisliti. Anñelika ga je podrugljivo gledala kako se udaljava. U dnu duše osjeti grižnju savjesti što ga je toliko rastužila... XLII LJUBAVNI PLES Cim su stupili na tlo Maroka, vidjele su se velike promjene. Razbojnici su nestali s obzorja. Umjesto njih stršile su nezgrapne kazbe od grubog kamena, koje su po Mula I-mailovom nareñenju njegove legije sagradile na svim granicama kraljevstva. Pripadnici garnizona, crnci s crvenim turbanima, kasah' su ispred karavane. Logorovalo se u blizini beduinskih čergi čiji su poglavice odmah donosile živad, mlijeko i ovce. Po odlasku karavane oni bi palili snopove trske i lišča, kako bi raskužili tlo koje su oskvr-nuli krščanski robovi. Bila je to ozbiljna i pobožna zemlja. Ubrzo stigoše i vijesti. Mula Ismail je ratovao sa svojim nečakom Abdel-Malekom koji je digao na ustanak više plemena i ušančio se u gradu Fezu. Ali več se slavila pobjeda velikog sultana. Os-manu Ferañiju je njegov suveren po glasniku poželio dobrodošlicu i izrazio radost što mu se vrača njegov najbolji prijatelj i

savjetnik. Fez je upravo pao u njegove ruke, a crni su buakeri svojim krivošijama sasijecali sve one koje su zaticali s oružjem u ruci. Safari je sad bio udaljen dva dana hoda od Feza i utaborio se pred visokom tvrñavom sa četvrtastim načičkanim puškarnicama. Njen zapovjednik, poglavar Alizin, odlučio je da priredi veliku svečanost u čast ovih pobjeda i u čast posjete velikog eunuha i vezira Osmana Ferañija

430 431

Dugačke su puške pucale i njihova se vatra miješala s prugama koje su po nebu išarale izbačene strijele. Konjanici- u žutim, zelenim i crvenim burnusima kao da su letjeli izvodeči jahačke podvige na prekrasnim vrancima i bjelašima. Anñelika je zamoljena da prisustvuje svečanoj gozbi. Ona se nije usuñivala odbiti poziv što je poprimio oblik nareñenja kad joj ga je prenio veliM eunuh, koji je, uostalom, več nekoliko dana bio stalno namršten. Podno uporišta bio je podignut ogroman šator od devinog krzna i sagova, a kroz njegov se otvor mogla vidjeti znatiželjna svjetina obasjana suncem. Jela su se redala sve do večeri: pečena ovčetina, gulaš od golufcinjeg mesa s bobom i bademima, kolači od lisnatog tijesta, a sve začinjeno biberom koji je palio usta. Bila je večer, sat plesa i pjesme. Dvije velike vatre nadomještale su sunčevo svjetlo i obasjavale crveni zid kazbe, kulisu pozornice. Uz piskave zvuke frule i udaranje bubnjeva, u tijesnim, raznobojnim suknjama, plesačice su se digle, zauzele svoja mjesta, zveckajuči zlatnim narukvicama, lice im je bilo otkriveno, išarano plavim znakovima. Čvrsto stisnute jedna uz drugu, oblikovale su polukrug. Iza njih su se sakupili ljudi, zatim konjanici. Ples započe. Bio je to ples ljubavi, „ahidu". Plesačice su sve grčevitije trzale trbusima pod gustom tkaninom, a svirači su trčeči tamo-amo kao

vragovi, svojim glazbalima stalno podsticali taj grozničavi zov. To potraja dugo, u sve bržem ritmu. Plesačice su se kupale u znoju. Njihova su lica sa zatvorenim očima i poluotvorenim usnama odavala potajnu čežnju. Iako netaknute, one su gorjele od želje i pružale gladnim pogledima napetih, požudnih muškaraca zagonetno lice opijene žene ikoja nesvjesno pokazuje radost i bol, zanos i strah. Pogoñene nevidljivom munjom, koju je u njima oslobodio ples, one su malaksale i držale 432 se uspravno jedino još zato što su bile čvrsto stisnute jedna uz drugu, rame uz rame. Nije bio daleko trenutak kad če se, nudeči se, srušiti na zemlju. Putenost, koja se širila iz ove gomile, tako je pri-tiskala dušu da Anñelika obori oči. I nju je zarazila ova ljubavna groznica. Na nekoliko koraka od nje jedan je Arapin ukočeno zurio u njeno nepokriveno lice. To je bio jedan od poglavarovih oficira, njegov nečak Abd-el-Karam. Još dok je sa smiješkom odgovorio na pozdrav Osma-na Ferañija, Anñelika je primijetila da Je lijep kao slika i da mu na licu boje palisandrovine blistaju dva tamna oka i snježnobijeli zubi. Sad se više nije smiješio. Njegov je pogled bio prikovan za francusku zarobljenicu čije se bijelo lice tako iznenañujuče svijetlilo u polutami. Anñelika nije mogla odoljeti snazi tog pogleda te napokon okrene glavu i zadrhti od poziva koji su joj upučivale njegove velike, strastvene crne oči. Vidjela je kako mu podrhtavaju mesnate usne i obrijana brada, lijepo izvajana poput rimskih bronzi. Anñelika se osvrne za Osmanom Ferañijem. Da li je veliki eunuh primijetio koliku je pažnju izazvala njegova zarobljenica...? Ali on se upravo udaljio i možda je baš njegovo odsustvo dalo mladom princu hrabrosti da je tako gleda. Umiruče su vatre, čije su purpurne mrlje malo--pomalo nestajale u tami, bacale još pokoju, zadnju orijašku sjenu na zid. Činilo se da trzaji plamena prate trzaje tijela i glasova koji su se podizali samo zato da bi konačno zanijemili, da bi se od promuklog krika pre-tvoiili u mukli šapat, u neartikulirani hropac, da bi se ponovo vinuli... ponovo pali. U tišini koja se rañala, čulo se kako plesačice neumorno topoču po pijesku. Kad topot utihne, kad se zadnji plamičak ugasi, silna če žudnja meñusobno privuči skupine muškaraca i žena. 433 28 Neukrotiva Ančtelltea

Nesavladiv nagon tjerao je Anñeliku da baca pogled na nepomično lice mladog princa koji je stajao kao opčinjen. I drugi su muškarci zurili u nju, ali ovaj ju je želio tako žarko, gotovo zastrašujuče, kao što je bijaše poželio Naker-Ali. I njoj doñe želja da odgovori na ovaj strastveni poziv. Ona osjeti onu glad koja iznenada prodire sve do utrobe. Osjeti da je slaba i da je hvata vrtoglavica. Htjede oboriti oči, ali ga je i dalje gledala. Mora da joj je izraz lica bio rječit, jer se usne mladog čovjeka razvukoše u pobjedonosni smiješak. On joj dade jedva primjetan znak. Anñelika brzo okrene glavu i navuče veo na lice. Sve se više smrkavalo. U toj saučesničkoj tami pokreti plesačica su bivali sve sporiji. Jedna za drugom .padale su na zemlju, a muškarci su im se prikradali krišom, nečujnim skokovima, poput lovaca koji su dugo vrebali svoj plijen. Poslije beskonačnog čekanja da završe plesovi i obredi, nastupao je završni trenutak, posljednji obred. Glazbala bijahu zanijemila. Vatra je zaplamsala po posljednji put Eunusi, su zarobljenicu doveli po mrklom mraku u njen šator i gurnuli je na svilom pokriven divan, a onda nestali. Ulazni zastor spusti se za njima. Ona zazove svoju drugaricu Cerkeskinju, ali nje večeras nije bilo. Anñelika se nañe sama samcata, oči u oči sa svojim uskomešanim osječajima. Vani su eunusi, kojih se nije doimala erotska groznica što je zarazila logor, ponovo preuzeli nadzor nad ženama namijenjenim haremu. Anñelika je teško disala. Noč je bila sparna, činilo se da su svi zvukovi utihnuli, osim izdajničkih šumovaneobuzdanog, neumornog parenja, koje je bje-šnjelo tamo vani, na goloj zemlji. Osječala se bolesnom i stidjela se svog uzbuñenja, dok"su joj živci 'bili do kraja napeti. 434 Nije čula tihi sušanj kad je bodež prorezao tkaninu- stražnjeg krila, ni opazila kako se gipko tijelo ušuljalo u šator. Tek kad joj se jedna hladna, čvrsta ruka spustila na užareno meso, ona poskoči nasmrt uplašena. U odbljesku nekog neodreñenog svjetla ona pre-poznade likujuče i preobraženo lice koje se nagnulo nad nju. — Vi ste ludi! Kroz muslin svoje košulje osječala je kako je miluje i traži, a smiješak princa Abd-el-Karama učini joj se kao bljesak mjesečine nad njom. Ona se naglo uspravi i klekne na jastuke. Arapske riječi su joj bježale iz sječanja, ali ipak uspije sastaviti rečenicu: — Odlazi! Odlazi! Život stavljaš na kocku.

On odgovori: — Znam. Ali ne marim! Treba... Ovo je noč ljubavi. I on je bio na koljenima pored nje. Njegove su mišičave ruke poput čeličnog obruča obujmile njen struk. Onda ona vidje da je došao polunag, obučen samo u neku vrstu pregače, Spreman za ljubav. Njegovo se glatko tijelo oštra mirisa pripijalo uz njeno. Ona ga pokuša nečujno odgurnuti, ali on ju je več potčimo divljom snagom koja se rañala iz požude. On. je polako obori, a ona klone i prepusti se nepoznatom, neodoljivom i silovitom sladostrašču. Smrtna opasnost što je lebdjela nad njihovim glavama pojačavala je napetost njegova tijela. Zastrašujuča tišina pratila je njihove istovremeno odmjerene i strastvene pokrete, i pridodala njr-hovoj nasladi čar zabranjenog voča. Najedanput se eunusi stvoriše tu i okružiše ih poput čopora crnih vragova. Anñelika ih je opazila, prije svog ljubavnika kojeg sladostrast bijaše potpuno zanijela. Ona prodorno krikne,.. 28* 435 Oni ščepaše čovjeka, odvojiše ih i njega odvukoše van... Ujutro je karavana prošla pored crvenih zidina tvrñave. Anñelika je jahala na konju. Na grani atare, srebrnaste masline opazila je čovjeka obješena za noge. Na zemlji ispod njega dimili su se ostaci vatre koja mu je spršila glavu i ramena. Anñelika povuče uzde. Nije mogla skinuti oči s jezivog prizora. Bila je sigurna da je to leš lijepog, bron-zagon boga koji ju je nočas posjetio. Veliki eunuh na bijelom konju dojaše do "nje. Anñelika mu se polako okrene. — Vi ste to učinili namjerno. Osman-beže — reče ona isprekidanim glasom. — Vi ste to učinili namjerno, zar ne... ? Zbog toga Cerkeskinja i nije bila u šatora. Vi. ste znali da če on pokušati da doñe k meni... Vi ste ga pustili da se ušulja, da se uvuče k meni. Ja vas mrzim, Osman-beže... mrzim vas...! Njen divlji pogled naiñe na mirne, neprobojne egipatske oči Osmana Ferañija. On Joj odgovori smiješkom. — Znaš li šta je rekao prije smrti. Da si vatre na i strastvena, i da smrt ne znači ništa za čovjeka koji je okusio slast tvog zagrljaja... Ti si mi laga la, Firuao! Ti nisi ravnodušna ni neiskusna u ljubav

nim stvarima. — Mrzim vas — ponovi Anñelika. Bojala se. Počela je shvačati da mu nije dorasla. Pred Fezom su se vidjeli tragovi borbi koje su ise tu nedavno vodile: mrtvi konji, tijela razbacana po ulegnučima ružičastog i sivkastog tla. Lešinari su (kružili oko oblaka koji je zasjenio grad. Na zidinama boje zlata krvarilo je tri tisuče glava nabijenih na željezne kuke koje su bile napravljene za ovakve jezovite izložbe, a dvadesetak je drvenih križeva, u skupinama po tri, na kojima su se s daškom rastajala 436 vezana i iznakažena tijela, davalo okolnim brežuljcima izgled Golgote. Smrad leševa bio je toliki da Osman Ferañi ne htjede uči u grad, nego se utabori na njegovim prilazima. Sutradan su se pojavili glasnici koji su velikom eunuhu prenijeli izraze dobrodošlice njegova kralja i radosnu vijest da je vjerolomni nečak Abd-elMa-lek uhvačen i da EU ga čete janjičara dovele živog. Mula Ismail je pobijeñenom lično pošao u susret sa dvije tisuča konja i tisuču pješaka, četrdeset krščanskih robova koji su nosili velik kotao, kvintal katrana i isto toliko loja i ulja. Za njima su išla puna kola drva i šest krvnika s noževima u ruci. Kad se približila Meknesu, karavana se podijelila: neke su se skupine uputile prema gradu, druge su se ulogorile, a Osman Ferañi je ofeo sebe okupio nekoliko konjanika, Mezzo-Morteove dječake takoñer na konjima, i tri najljepše žene koje je smjestio na po jednu bijelu, sivu i riñu devu. Njegovu če skupinu slijediti nosači i robovi sa nekoliko probranih darova alžirskog admirala. Veliki eunuh priñe An-ñeliki koja se sa svojim konjem držala po strani. — Čvrsto se umotaj u svoju vunenu feredžu ako nečeš da te Mula Ismail još danas uoči — preporuči joj suho. Mlada ga žena odmah posluša. Njena joj pratilica Fatima pomogne da se što bolje zakukulji. Ona bi više voljela da ju je poglavar saraja ostavio u logoru ili je uputio u grad, ali je gospodar očito htio da bude uz njega. Francusku su zarobljenicu pratila tri eunuha koje je Osman Ferañi upozorio da šute kao zaliveni, i koji su imali zadatak da obračunaju s mogučim znatiželjnicima. Ona je morala vidjeti a da sama ne bude viñena. Uostalom, bilo je ubrzo očito da če se gomili što se skupljala pod užarenim nebom, pružiti prizor koji če sasvim zaokupiti njenu znatiželju. 437

XLIII MULA ISMAIL Izbivši na mali krševiti proplanak, Anñelika otkrije Mula Ismailovu konjicu koja je u punom trku, uz pucnjavu, izvodila svoje vještine. Činilo se da prekrasni konji kao u nekom bestežinskom statnju lete kroz usijani zrak i da su s njima upravo srasli jahači čiji su se bumusi nadimali od vjetra i juriša. Za-vijorenih griva i repova oni su jezdili poljanom, daš-čuči polijetali i naglo se zaustavljali kao ukopani. Odudarajuči od ove slike živih boja i vatreno-sti, na lijevoj se strani pojavila skupina krščanskih robova oblivenih znojem i pokrivenih prašinom, raščupanih brada i kosa; odrpane su im i posu vračene hlače otkrivale bedra izbrazdana masnicama od biča. Stenjuči su nosili ogroman liveni kazan za koji bi se reklo da potječe s nekog'ognjišta u paklu. Taj prostrani čabar, u kojem su se dva čovjeka mogla kuhati kao piliči, bio je prvotno namijenjen nekoj pecari ruma preko oceana, ali je dopao u ruke sal-skim gusarima i ovi ga poslaše na dar svom suve-ocenu. PošavM iz Meknesa, robovi su ga nosili več četiri milje, pa su se u strahu pitali koliko če još trajati ta šetnja. Stigli su na raskršče gdje su uz rub zdenca rasle kržljave palme. Kola s krvnicima i drvima bijahu upravo stigla. Pored njih smjestila se pre-krštenih nogu na grimiznom sjedištu neka u žuto od438 jevena ličnost koju su lepezama hladila -dva crnčiča. Sišavši s konja, Osman Ferañi se uputi prema njoj presavijajuči se u struku u znak pozdrava, dok konačno nije pao ničLce u prašinu. Čovjek u žutom, bez sumnje neki odličnik visokog ranga, odgovori na ukazanu počast time što je dotakao svoje čelo, pa rame, i onda ruku spustio na glavu Osmanu Ferañi ju. Zatim se digne, a onda to isto učini i veliki eunuh pored kojeg su svi ljudi izgledali sičušni. Odličnik, koji je bio večeg rasta od osrednjeg, dosezao mu je do ramena. Odječa mu je bila jednostavna: široka haljina sa zavrnutim rukavima i burnus žuči od haljine, sa kukuljicom koja je završavala crnom kitom. Pogolem turban od blije-dožutog muslina pokrivao mu je glavu. Kad se približio, Anñelika vidje da je mlad, da su mu crte lica negroidne, ali da na tamnoj puti bliješte, poput svijetlog drveta, bijeli otočiči na jagodicama, čelu i mo-su. Nosio je kratku crnu bradu. On se veselo stane smijati kad opazi kako mu se približuje sedam Fe-rañijevih konjovodaca koji su za uzde držali divne osedlane konje što ih je MezzoMorte slao marokanskom sultanu na dar. Crnci padoše ničice.

Anñelika se nagne prema jednom od eunuha, nezgrapnom debeljku Rafau, i tiho ga upita na arapskom: — Tko je taj čovjek? Cmčeve oči zablistaju. — To je on... Mula Ismail, naš vladar... Kolutajuči očima koje su ličile na kuglice od ahata, dodade: — On se smije, a mi strepimo; obukao se u žu to, u boju gnjeva. Zarobljenici, koji su padali pod težinom svog tereta, započeše stenjati u jedan glas. — Sta da radimo s kazanom, gospodaru? Mula Ismail im naredi da ga stave na veliku vatru koja je upravo zapaljena. Oni baciše unutra smolu, ulje i loj. Idučih nekoliko sati proñe u prikazivanju prvih alžirskih darova. 439 U krznu se katran počeo pušiti. Uto zaglušuju-če treštanje bubnjeva, pušeanih prasaka i prodornih krikova najavi dolazak pobijeñenog buntovnika. Sultanov nečak Abd-el-Malek bio je istih godina kao i njegov ujak protiv kojega se digao, to jest vrlo mlañ. Jahao je na mazgi, ruku vezanih na leñima. Njegov pomočnik Muhamed-el-Hamet išao je za njim, takoñer vezan na muli, a čitavu su mu pratnju i mnogobrojnu porodicu ispred njega gonili janjičari koji ih bijahu uhvatili na bijegu. Žene su greble liee noktima i divljački urlale. Mula Ismail dade znak da mu privedu vranca i onda skoči u sedlo. Činilo se da iznenada mijenja oblik, da narasta, nadima se vinuvši se u svom burnusu boje sunca i podbadajuči svog konja vatrenih očiju. Pod nebeskim plavetnilom njegovo je lice poprimalo bronzan odsjaj prelijevajuči se kao rastalje-ni čelik išaran svijetlim i tamnim mrljama. Oči mu pod crnim i gustim obrvama postadoše probojne i strašne. On zamahne kopljem, zaleti se u trku i naglo se zaustavi na nekoliko koraka od svojih okovanih neprijatelja. Sjahavši s mazg?, Abd-el-Malek se baci na zemlju i nekoliiko puta čelom dotakne prašinu. Kralj mu upre koplje u trbuh. Nesretni je princ pogledavao kotao s uzavrelom smolom i krvnike naoružane noževima, te ga poče hvatati užas. On se nije bojao smrti, ali je llula Ismail bio poznat po okrutnosti kojom je kažnjavao svoje neprijatelje. Abd-el-Malek i Mula Ismail odrasli š*u skupa u istom haremu. Pripadali su istoj strašnoj rulji koju su sačinjavala djeca plemičkog porijekla, čoporu okrutnih vučica kojima se nitko nije

usudio prigovoriti i čija se najnevinija zabava sastojala u tome da strelicama gañaju krščanske robove na radu. Istog dana bijahu po prvi put stavili nogu u stremen, skupa ubili kopljem svog prvog lava i skupa učestvovali u vojnom pohodu na Tafilalet Voljeli su se kao brača sve do dana kad su se plemena s Juga i iz Atlaskog gorja okrenula prema Abd-el-Maleku i upoaorila ga da ima 440 veče pravo na marokanski prijesto od sina sudanske priležnice. Abd-elMalek, čistokrvan Maur kabilske loze, bijaše se odazvao molbi svog naroda. U početku je imao daleko veče izglede na pobjedu od svog ujaka. Ali je zahvaljujuči žilavosti, ratnoj vještini, neodoljivoj moči koju je imao nad ljudima, Mula Ismail na kraju ipak pobijedio. Abd-el-Malek poviče: — Za ljubav Alahovu, ne zaboravi da sam ti rod! — Ti si to i te kako zaboravio, baš ti, šugavo pseto! — Sjeti se da smo bili kao brača, Mula Ismaile...! — Šestoro sam svoja brače vlastitom rukom po ubijao i još desetoricu dao smaknuti, šta me onda briga za tebe, za običnog nečaka! — Za ljubav Muhamedovu, oprosti mi. Kralj mu ne odgovori. Migom naredi da ga bace na kola. Dva se stražara smjeste pored njega. Sče-paše ga za desnu ruku, jedan za lakat, drugi za šaku, i položiše mu zglavak na mesarski panj... Kralj pozove krvnika i naredi mu da pristupi izvršenju kazne. Maur je oklijevao. Pripadao je onima koji su potajno priželjkivali Abd-el-Malekovu pobjedu. Ovaj je mladi princ bio oličenje težnji svih onih plemena koja su žudjela za dinastijom plemičkog porijekla kao što su dinastije Almoravida ili Almohada. S njegovom če smrču umrijeti i te nade. Namršteni je krvnik skrivao svoje osječaje, ali ga je oštro Mula Ismailovo oko prozrelo. Krvnik poñe kao da če se popeti, zatim se zaustavi i, povukavši se korak unazad, reče da nikad ne bi odsjekao ruku tako visokom plemiču, nečaku svog vladara, pa neka radije njemu odrube glavu. — Neka onda bude tako! — poviče Mula Ismail, isuče sablju i prereze •mu vrat jednim jedinim, tačno odmjerenim zamahom, što je posvjedočilo da ima veliko iskustvo u ovom okrutnom poslu. 441

u k. čovjek se sruši, glava se otkotrlja, krv se razlije po užarenom pijesku. Ustrašen ovim primjerom, drugi se izabrani krvnik popne posrčuči u kola. Dok se penjao, kralj naredi djed, ženama i roñacima Afod-el-Maleka da se približe, a zatim im reče: — Gledajte kako če odrezati ruku svom nitkovu koji se usudio da se digne na oružje protiv svog kra lja, i gledajte kako če odrezati ovu nogu koja se usu dila kročiti protiv njega! Očajničko • lelekanje razliježe se kroz pregrijani zrak i zagluši ulrik princa kojem je krvnik upravo odsjekao ruku. Zatim mu odreže nogu. Sultan dojaše i reče mu: — Da li me sad priznaješ za svog kralja? Dosad nisi znao kakav sam? Abd-el-Malek je šutke gledao kako krv teče iz njegovih žila. Konj se propinjao i vrtio na mjestu, a Mula Lsmail podigne prema nebu svoje strašno, uzbuñeno lice od kojeg se svi promatrači slediše. On neočekivano trgne koplje i izravnim udarcem u srce ubije krvnika koji bijaše izvršio kaznu. Vidjevši to, njegov bivši suparnik, ogrezao u vlastitoj, krvi, poviče: — Vidite li ovu junačinu, vidite li njegovo ju naštvo! Ubio je onog koji ga je poslušao, ubio je onog koji ga nije poslušao. Uzalud mu je sve što čini.. Alah je pravedan. Alah je velik! Mula lsmail stane urlikati da bi nadglasao svoju žrtvu. Vikao je da je kotao bio namijenio za stra-tište izdajici; ali pošto je on plemenit i velikodušan, da če ova krvnička smola, naprotiv, poslužiti za spasenje vjerolomniku; da je postupio onako kako povrijeñen kralj treba da postupa, ali da prepušta Alahu odluku da li Abd-el-Malek ima živjeti ili umrijeti. Prema tome, neče se govoriti da je on ubio svog brata s kojim ga previše toga veže i zbog kojeg je danas upoznao največu bol u svom životu. Dobivao se dojam kao da je mesarski nož i njemu odrezao ruku i nogu. A ipalk, nastavljao je Mula lsmail, Abd-ei442 -Malek nije ništa drugo do izdajica koji bi ga vlastitim rukama bio zadavio da ga je pobijedio. On je to znao. I unatoč tome mu se smilovao... !

On naredi da se batrljci njegova nečaka, onaj na ruci i onaj na nozi, umoče u kipuči katran, kako bi se zaustavilo krvarenje. Zatim naredi opču paljbu, a četiri poglavice zaduži da Abd-el-Maleka živog dovedu u Meknes. Oficiri ga upitaše kakvu je sudbinu namijenio pomočniku Muhamedu-elHametu. Mula lsmail ga izruči svojim pitomcima, crnčičima izmeñu dvanaest i petnaest godina. Oni odvu-kože šeika pod gradske zidine. Ne zna se šta su s njim radili, ali kad su ga u predvečerje doveli natrag, bio je mrtav i tako iznakažen, da ga nitko od njegovih ne bi 'bio prepoznao... Mula lsmail sa svojom pratnjom i Osman Fera-ñi sa svojom smeñom i raznobojnom karavanom stigoše u Meknes o zalasku sunca, u času kad su se zastave dizale na pozlačene vrhove minareta i kad je zapovjednički i žalobni zov mujezina lebdio nad gradom boje slonovače, koji se protegao na krševitoj uz-vfsini pod užarenim, purpurnim nebom. Kao kakvo crno grotlo, teška su ratna vrata gutala užurbane prilike, propuštale ratnike i konjanike, robove i prinčeve, deve i magarce, tik prije nego što se noč spustila nad afričku pustinju. Grad je unutar zidina brujao od svih mogučih ljudskih glasova, od krikova i plača, groznice i strasti. Anñelika odvrati oči od Nove kapije ispod koje su prolazili. Jedan je divovski rob, gol golcat, bio prikovan rukama za dovratak. Sa svojom plavom, kuštravom kosom na klonuloj glavi ličio je na mrtvog Krista. •?43 XLIV MEKNESKI HAREM. CRNKINJA I ENGLESKINJA Anñelika začepi uši. Iz obližnjih prostorija palače več je satima do nje dopirao lelek Abd-el-Male-ikovih žena, parao joj uši, otezao se kao jednolična tužbalica, isprekidana samo histeričnim kricima. Mučila ju je glavobolja od koje su joj sljepooči-ce pucale. Groznica ju je tresla. Fatima ju je uzalud nagovarala da se posluži toplim ili ledenim pičima, vočem ili kolačima. Sam pogled na ove šečerleme, kojima su se odaliske tješile, izazivao je u njoj gañenje. Kupovi ružičastih i zelenih, zamirisanih slatkiša, svi ti sladunjavi parfemi i pomade kojima su je maurske služavke trljale da bi je osvježile poslije napornog putovanja, samo su je podsječali na njen užasan položaj: da je zatvorena u haremu najokrutnijeg vladara koji je ikad ugledao svijet.

— Bojim se. Hoču da odem odavde — ponavljala je kao dijete, Eatrvenim glasom. Stara provansalska robinja nije shvačala razloge ove iznenadna potištenñsti. Ta sad su konačno stigle na cilj svog dugotrajnog putovanja u toku kojeg je njena gospodarica hrabro podnosila sve udarce neizbježne sudbine. Fatima-Mireilla se u svakom slučaju dobro osječala u ovom karavan-saraju gdje je zahvaljujuči gvozdenoj ruci velikog eunuha vladala primjerna disciplina. Unatoč neredu koji su iza444 zvali nedavni dogañaji, uzbuñenosti koja je obuzela grad, zebnje što ju je u sva srca usadio bijes Mule Ismaila kojeg je njegov nečak izvrgao ruglu, unatoč tome što je kralj odmah zadržao velikog eunuha, da bi poslije dugog vremena s njim o svemu porazgo-vorio i posavjetovao se — sve su pridošlice i pripadnici karavane naišli na dobro organiziran i raskošan prijem. Kupaonice sultani ja bile su spremne, para se pu-šila u hamamima obloženim zelenim i plavim mozaikom, gdje je spremna čekala čitava vojska mladih eunuha i služavki. Staroj su Mireilli odmah dodijeljene tri odrasle crnkinje i isto toliko crnčiča i crnkinjica. Bila joj je potrebna njihova pomoč da bi pribavila bezbroj stvari koje obavezno nedostaju u svakom novom boravištu, pa makar ono bilo i kraljevsko. Kuhinje su bez prestanka izdavale pladnje-ve s mirisnim jelima. Svaka je žena dobila svoje odaje, ureñene več prema njenoj vrijednosti, dok su mladiči smješteni u velike spavaonice gdje su učitelji s ravnalom u ruci več počinjali da uče redu te nestašne dječake. Več su bili odreñeni i lakrñijaši koji če ih zabavljati u početku dok se ne srede sa stanjem oko sebe. Konji su odvedeni u divne štale gdje če biti istimareni i očiščeni. Bilo je poznato da Mula Ismail strasnije voli svoje konje nego. svoje žene. Patuljasti je slon proždirao brda suhe, mirisave trave, žirafa je uživala u toru zasañenom bana-inama, a nojevima se u uzornoj nastambi pružala prilika da se upoznaju sa svojim srodnicima koji su došli s dalekog Juga. Da, bila je to dobro ureñena kuča, taj šaraj ve-" likog eunuha. Fatima je uživala u spoznaji da je dospjela u sigurno sklonište poslije teških godina koje je, polako stareči i živeči od šake smokava i nekoliko gutljaja obične vode, provela u smrdljivoj alžirskoj kazbi ne pustivši korijenja u njoj. Ovdje je bilo mnogo starih žena koje su na svim jezicima prepričavale svoje doživljaje i razne rakla-kazala; to su bile robinje koje su se uzdigle do stupnja služav445

ki ili gazdarica u visokoj kuči, ili pak bivše prile-žnice kraljeve i njegova prethodnika. Ove posljednje su, ne uživajuči sultanijsko pravo da ostatak života udobno provedu u kakvoj udaljenoj tvrñavi, unosile svoje ogorčenje i sklonost za spletkarenje u redove posluge. Pošto su bile odgovorne za svaku pojedinu milosnicu ili ljubimicu, za njihovu odječu, nakit, ljepotu, imale su pune ruke poslai one su. ih šminkale, odstranjivale dlake, češljale, savjetovale, udovoljavale njihovim hirovima, upučivale ih u ljubavne tajne, a sve to da bi sačuvale naklonost svog gospodara. Fatima se osječala u svom elementu. Več je čula i za jednu sobaricu sultaniju Lejle Ajše; ova je bila Marseljka i njena je gospodarica mnogo držala do nje. Osim toga ovdje su eunusi opčenito .bili vrlo uglañeni, što nije slučaj u svim haremima. Osman Ferañi nikako nije potcjenjivao utjecaj starih služavki na njegove pitomice; znao ih je vezati uza se i od njih napraviti izvrsne tamničarke. Sto je više razmišljala o svom šaraju, to mu je više prednosti nalazila. Cak je povjerovala da ga ni harem velikog sultana u Carigradu ne prevazilazi po bogatstvu i rafiniranosti. Jedina tamna mrlja na ovoj rajskoj slici bilo je ponašanje francuske zarobljenice. Činilo se da svakog trenutka može briznuti u plač, pa onda jaukati i grepsti lice kao uroñe-ničke žene Abd-el-Maleka u susjednoj prostoriji, ili kao mala Čerkeskinja koja je za tu večer bila namijenjena kraljevom krevetu i koja je Urlala od straha dok su je eunusi vodili kroz labirint hodnika i dvorišta. Kad žene, kojih ima na okupu više od tisuče, počnu gubiti živce, onda se mogu predviñati velike gužve i nemili ispadi. U Alžiru je Fatima vi-. dala kako se zarobljenice bacaju s visokih balkona i kako ostaju smrskane lubanje na dvorišnoj kaldrmi. Ponekad bi strankinje obuzimala čudna čežnja. Anñelika joj se činila kao da če se prepustiti onom svom opasnom i mračnom raspoloženju. Fatima više nije znala gdje joj je glava. Pošto nije 446 htjela sama više da snosi odgovornost, ona se obra*-ti za savjet drugom eunuhu, desnoj ruci Osmana Fe-rañija, dežmekastom Rafaju. Ovaj odredi da joj Se kao i Cerkeskinji dade umirujuči napitak. Preplašena i otupjela, s užasnom glavoboljom, Anñelika je zurila u njih kao da su sablasti. Mrzila je staru otpadnicu, prostodušne crničiče izbečenih očiju, a više od svih podmuklog Rafaja s njegovim lažnim izgledom dobre, ucviljene dadilje. Upravo on je uvijek izdavao nareñenja da se bičuju neposlušne žene. Nikad se nije rastajao od svog korbača. Sve ih je mrzila Oštar miris cedrovine pojačavao joj je

migrenu. Najedanput je piskavi, udaljeni krikovi nisu više toliko mučili koliko ženski hihot koji je, pomiješan s mirisom metvice i zelenog čaja, prodirao kroz rešetkasti otvor. Ona utone u nemiran san, a kad se usred noči probudila, ugleda iznad sebe nepoznato crno lice za koje u prvi mah pomisli da je eunuško. Ali po načinu na koji je bio zastro i po plavom znaku na čelu, znaku Muhamedove kčeri Fatme, ona shvati da je to debela, ogromna žena preko čijih je velikih crnačkih grudi padao bogato naborani tamnoplavi muslin. Nadvila je nad Anñeliku svoje lice s mesnatim usnama i pronicljivim, pametnim očima. U ruci je držala uljanu svjetiljku koja je svojim žutim kolobarom obuhvatala ne samo njenu sablasnu pojavu, nego i priliku jednog anñela, prozračnog kao zora, ružičaste puti i kose boje meda pod prozirnim muslinom. Dvije su žene, bjelkinja i crnkinja, tiho razgovarale arapski. — Lijepa je — govorio je ružičasti anñeo. — Prelijepa — odgovorio je crni demon. — Misliš li da če ga opčarati? — Ona posjeduje sve što je za to potrebno. Neka je proklet Osman-beg, taj podmukli tigar! — Sta češ učiniti, Lejlo? 447 — Čekat ču. Može se dogoditi da se ipak ne svi di kralju. Možda neče biti dovoljno vesta da ga veže -užase. — A ako joj to ipak uspije? — Onda ču od nje napraviti svoje oružje. — A ako ostane privržena Osmanu Ferañiju? — Ima solne kiseline, ima vitriola kojim se mogu unakaziti prelijepa lica, i svilenih gajtana, pomoču kojih se može presječi dah onim suviše blistavim. Anñeliki se ote prodoran krik, krik prestravljene muslimanke, krik poput onih koji eu se i dalje dizali iz dubina palače. Anñeo i demon se rasplinuše u noči. Anñelika skoči. Plamtjela je od neke unutarnje vatre koja ju je poñsticala i davala joj luñačku snagu. Vikala je bez prestanka. Fatima sva smušena, elužavke i crnčiči trčali su amo-tamo, spoticali se o jastuke. Starica upali sve svjetiljke kako bi joj položaj bio jasniji. Osman Ferañi se pojavi. Njegova divovska sjena ocrta se na poñu i sama ta pojava, kao i uvijek, umiri Anñeliku. Bio je veHk i vedar, neumoljiv, mudar kao svijet. Ta ona nije bila zatvorena sa samim demonima, kad je u ovom

haremu postojao taj čovjek. Ona se spusti na koljena, zagnjuri lice u ñelabu mudraca s Istoka, i zajeca ponavljajuči: — Bojim se! Bojim se! Veliki se eunuh prigne da bi joj mogao pomilovati kosu. — Čega se imaš bojati, Firuzo, ti koja se nisi plašila Mezzo-Morteovog bijesa i koja si imala hra brosti pobječi u Alžiru? — Bojim se krvoločnog čudovišta, vašeg Mule Ismaila, bojim se ovih žena koje su 'došle k meni i ioje hoče da me zadave. — Ti bulazniš, Firuzo. Kad groznica popusti, ne češ se više bojati. ? On naredi sluškinjama da je polože u krevet, da je dobro pokriju i donesu napitak protiv groznice. Zavijena u jastuke, Anñelika je teško disala. Zamorno putovanje, pripeka, užasni prizori kojima je morala prisustvovati i takoñer kužan zadah'leše-va, izazvali su joj novi napadaj one sredozemne groznice koja je bijaše oborila dok se nalazila na d'Es-crainvilleovom jedrenjaku. Veliki se eunuh ščučuri pored njena ležaja. Ona proštenje: — Osman-beže, zašto ste htjeli da prisustvujem ovom iskušenju? On ne upita kojem. Unaprijed je znao da če pravda Mule Ismaila Anñeliku snažno potresti, jer več odavna bijaše primijetio da se krščanke sa Zapada više uzbuñuju kad vide krv nego Maurkinje ili krščanke istočnjačkog porijekla. Samo još nije bio nacistu da li se ona to pretvara ili joj se prizor zaista zgadio. Zar žene nisu u biti dremljive pantere koje se oblizuju i naslañuju gledajuči tuñe patnje? Zar njegove pitomice, sve listom, od zatvorenih Mo-skovljanki do razuzdanih malih crnkinja, ne uživaju više u mučenju krščana nego u svim cirkusima, plesovima i gozbama koje prireñuje njima za razonodu? Samo je. Engleskinja Daisy-Valina, več deset godina muslimanka i zaljubljena u kralja, i dalje uporno stavljala veo na oči ili virila kroz prste kad bi prizor postao suviše krvav. Treba imati strpljenja. Ova ovdje, pametnija, brzo če se ostaviti jalovog prenemaganja. On ju je promatrao kako je ostala čvrsta pred lesom čovjeka koji joj je — iako samo za trenutak — bio ljubavnik. I zato se čudio što je se tako duboko dojmilo kasapljenje princa Abd-el-Maleka koji joj nije bio nitko i ništa i kojeg nikada nije vidjela. On zbunjeno prošapče: — Smatrao sam potrebnim da ti u punom sja

ju i snazi prikazem gospodara kojeg sam ti oda brao ... i kojeg češ ti potčiniti sebi.

448 tt Neukrotiva Anñelika 449 Anñelika se stane razñraženo smijati, ali se odmah zaustavi i rukama pritisne sljepoočice. Svaki joj je trzaj izazivao bol. Pokoriti jednog Mulu Ismaila! Ona ga je u mislima gledala kako podbada konja, kako se od bijesa i boli nadima u svom ogrtaču žute boje, boje njegova gnjeva, i kako jednim zamahom odsijeca glavu crnom krvniku. — Ne znam da li ste dobro shvatili- smisao fran cuske riječi „potčiniti" koju ste maloprije upotrije bili, Osman-beže? Vaš mi se Mula Ismail ne čini saz dan od tako podatne grañe, da bi ga jedna žena mo gla mijesiti po miloj volji. — Mula Ismail je vladar razorne snage. On je pronicljiv i dalekovidan. Djeluje brzo i u pravi čas. Ali on je nezasitan bik. On ne može bez žena, i stal no je izložen opasnosti da padne pod utjecaj kakvog krhkog i sičušnog mozga. Treba mu žena koja če znati obuzdati njegov nemiran duh i mišičave ispa de. . koja če mu razgaliti osamljeno srce... koja če podržati njegove osvajačke snove. Onda če on biti velik vladar. Moči če težiti za naslovom Emira-el-Mumenina, vrhovnog poglavara svih vjernika ... Veliki je eunuh govorio polako i isprekidano. On još nije bio siguran u ovu ženu koju je poslije dugog traženja konačno našao, putem koje je Muli Ismailu želio ucijepiti svoje vlastite ambicije. Bilo mu je jasno da je utučena, ali je iznenada osjetio kako mu je izmigoljila, kako je otišla daleko, daleko, iako mu se, poput djeteta, grčevito držala za skutove. 2ene su zagonetna biča. I kad su najteže pogoñene, one nañu snage da se opet pridignu. I Osman Ferañi, veliki eunuh u šaraju njegova veličanstva marokanskog sultana, opet zahvali Svevišnjem što su ga sudbina i vješta ruka sudanskog

vrača još u ranoj mladosti lišili robovanja prirodnim nagonin a koji čovjeka uzvišena duha ponekad pretvaraju u smiješnu igračku u rukama ovih mušičavih lutaka. 450 ' — Zar ne nalaziš da je lijep i mlad? — upita blago. — I da nesumnjivo ima na duši više zločina ne go godina života. Koliko je ubistava počinio vlasti tom rukom? — Ali kolikim je napadima pak on izbjegao? Sva velika carstva počivaju na zločinima, to sam ti več rekao, Firuzo. To je zemaljski zakon. Inč Alah! Htio bih, Firuzo — slušaj me pažljivo, jer to je volja moja — htio bih da Muli Ismailu ubrizgaš onaj fini otrov koji samo ti posjeduješ, koji u muška srca usa ñuje neuništivu čežnju, neutaživu žeñ za tobom, pla men od kojeg izgara onaj prevrtljivac gusar d'Escrainville, ali i tvoj veliki vladar, franački kralj, kojeg si smrtno ranila. Ti vrlo dobro znaš da te tvoj kralj ne može zaboraviti. On te je pustio da umakneš i sad pogiba od čežnje za tobom. Ja hoču da nad Mu lom Ismailom upotrijebiš svoju moč. Hoču da mu u srce zabodeš mač svoje ljepote... Ali ja, ja te neču pustiti da pobjegneš — dodade tiše. Anñelika je sklopljenih očiju slušala ovaj svijetao i topao glas koji je francuski govorio laganim djetinjim naglaskom i koji je mirne duše mogao pripadati kakvoj mladoj prijateljici, pa se začudila kad je, podigavši bolne vjeñe ugledala crno, ozbiljno lice koje Je odražavalo vjekovnu mudrost velikih afričkih naroda. — Slušaj me, Firuzo. I umiri se. Ja ču tvojoj groznici i strahu ostaviti vremena da se stišaju, tvom umu ču dati vremena da shvati, a tvom tijelu da ga obuzme želja. Neču te zasad spominjati svom vla daru. On neče znati za tebe sve do dana kad ču mu te uz tvoj pristanak predstaviti. Anñelika iznenada osjeti veliko olakšanje. Dobila je prvu rundu! U ovoj če haremskoj gužvi biti bolje skrivena nego igla u stogu sijena. A vrijeme če iskoristiti da pronañe put i način za bijeg. Ona upita: *• 451 :

— A brbljarije? Zar ne postoji opasnost da dopru do Mule Ismaila, pa da tako sazna za mene? — Ja ču izdati odgovarajuča nareñenja. Moja je vlast nad sarajem neograničena, čak su moja nare ñenja starija od kraljevih. Svi im se moraju poko ravati. .. Pa čak i kraljica Lejla Ajša. Ona če šutje ti, jer če to njoj samoj biti od koristi. Ubrzo če te se i pribojavati. — Ona več hoče da me polije vitriolom ili da me zadavi — šapne Anñelika. — To je početak. Osman Ferañi mirnom kretnjom otkloni ove otrcane prijetnje: — Sve se žene, koje žele steči ili zadržati naklo nost istog gospodara, meñusobno mrze i bore. Zar su krščanke drugačije? Zar nikad nisi opazila suparnice u okolini kralja svih Franaka? Anñelika s mukom proguta pljuvačku. — Pa jasno da jesam — reče pomislivši na ne pobjedivu gospoñu Montespan. Ovdje ili tamo, svejedno gdje, život je samo borba, neispunjeni sni, pogubne obmane. Bila je nasmrt umorna. Osman Ferañi je promatrao njeno blijedo lice, ispijeno od groznice. Ova ga maska nije mogla zavarati i bio je daleko od toga da njenu iscrpljenost pripisuje nekoj spoznaji o porazu. Cak je štaviše, otkrio ono što su Anñelikin živahan izraz i njeni zaobljeni obrazi ponekad prikrivali: skladno grañene kosti koje su odavale nesalomljivu volju. Crte neiv-krotivog karaktera bile su vidljive na njenoj nježnoj koži. Kao da ju je gledao onakvu kakva če biti kasnije, u starosti. Ona neče oronuti, obrazi joj neče omlohaviti, ispod očiju neče biti ružnih kesica, nego, naprotiv, lice če joj se profiniti. Koža če joj se skupiti, ali če ostati zategnuta preko savršeno rasporeñenih kostiju. Starjet če kao slonovača, oplemenit če se kao samosvjesne, genijalne žene koje napokon zablistaju u punom svom sjaju i zagonetnosti. Ona če dugo ostati vrlo lijepa, čak i kad bude izbrazdana 452

borama, čak i pod krunom sijede kose. Bljesak njena pogleda ugasit če se tek u samrtnom času. S godinama če njene oči biti još sjajnije, njihova tirkizna boja če postati prozračnija, a predvečerje života podarit če im neizmjernu bistrinu, magnetsku moč. Ta žena treba da sjedne pored Mule Ismaila, jer ako ona to bude htjela, on če je zauvijek zadržati uza se. Osman je Ferañi znao kakve sumnje ponekad obuzimaju despota. Provale bijesa, za kojih je udarima sablje kosio glave, često su bile izraz vrtoglavice koja ga je hvatala pred ljudskom glupošču, pred veličinom zadatka koji mu se nametao, i spoznajom vlastite slabosti ili zamki koje ga očekuju. Tada bi ga uhvatila neka demonska potreba da sebi samom i drugima dokazuje svoju snagu. Ako kod strasne i pažljive žene nañe pravo utočište, on ga se nikad neče zasititi! Ona bi mu bila uporište, oslonac koji bi mu dao poleta da se pod zelenom Prorokovom zastavom vine u osvajanje svijeta. On prošapče na arapskom: — Ti, ti možeš sve... Anñelika ga je čula u polusnu. Ona je često kod drugih ostavljala dojam da je nepobjediva, a u stvari se osječala tako slaba. Vi možete sve", govorio joj je stari Savarv kad ju je molio da kod kralja Luja XIV pribavi dragocjenu mineralnu mumiju. I ona je zaista uspjela. Kako je daleko ono vrijeme! Da li žali za njim? Gospoña de Montespan ju je htjela otrovati, upravo kao Lejla Ajša i Engleskinja.. — Hočete li da vam pošaljem onog starog roba koji zna spravljati lijekove i s kojim rado čavrljate? — upita Osman Ferañi. — Da, da! Oh! Tako čeznem da opet vidim svog starog Savarvja. Zar čete ga pustiti u harem? — Ja ču mu dati posebnu dozvolu. Njegova dob, veliko zvanje i vrline daju mu pravo na to. Nitko se neče sablažnjavati što ga ovdje vidi, jer on posje duje sve osobine i izgled muhamedanskog isposni453 ka. Da nije krščanin, došao bih-ti iskušenje da ga smatram jednim od onih biča kojima iskazujemo duboko poštovanje jer su prožeta Alahovim duhom. Čini mi se da se na putovanju bavio čarobnjačkim pokusima, jer su se čudne pare dizale iz kotliča u kojem je kuhao svoje „bilongose", i vidio sam dva crnca kako im se vid i sluh pomutio od udisanja ovih para. Da li ti je otkrio tajne svog čarobnjačkog umiječa? — upita veliki eunuh radoznalo.

Anñelika zaniječe glavom. — Ja sam samo žena — reče znajuči da če ovaj skroman odgovor kod Osmana Ferañija podiči ugled Savarvju, njegovu znanju i tajanstvenoj nauci. 454 SAVARY OTKRIO „MUMIJU" PONOVO PRIPREMANJE BIJEGA Jedva ga je prepoznala. Sa crvenosmeñom bradom izgledao je kao marokanski pustinjak. Ovaj utisak pojačavala je neka vrst riñe ñelabe od devine dlake, u kojoj se njegovo sičušno tijelo potpuno izgubilo. Činilo se da je u dobrom tjelesnom stanju, Mko suh kao stari panj vinove loze i potamnio kao orah. Prepoznala ga je po debelim naočarima iza kojih su mu oči blistale. — Sve je u redu — prošapče prekriživši noge i sjedajuči pored nje — nikad nisam ni slutio da če se dogañaji tako povoljno razvijati. Alah... hm! htio sam reči: Bog nas je vodio. — Našli ste saučesnike, mogučnost za bijeg? — Bijeg...? Ah, Da, to če doči u svoje vrijeme, budite strpljivi. Ali pogledajte ovamo. Iz nabora svog ogrtača on izvuče neku vrst suknene torbice i, smiješeči se blaženo, stane iz nje vaditi grumenje crne, smolaste tvari. Anñelika umorno reče da joj groznicom izmučene oči ne razabiru šta joj on to pokazuje. — Pa dobro! Ako ne vidite, pomirišite — reče Savarv turajuči joj bezimenu tvar pod nos. Anñelika poskoči i nehotice se nasmiješi. — Oh! Savarv... Mumijo... / 4SS — Da, mumija — reče Savary razdragan. — Mi neralna mumija, ona ista koja teče iz svetih stijena u Perziji, ali ovaj put u čvrstom stanju. — Ali... kako je to moguče...! — Sve ču vam ispričaj — reče stari ljekarnik još više joj se približivši. Krišom je pogledajuči, glasom je proroka izvijesti o svom otkriču. To se dogodilo 'u toku dugotrajnog putovanja karavane, pri prelazu preko područja slanih jezera, Chotts Naama, na alžirsko-marokan-skoj granici. — Sječate li se izduženih, neplodnih pojaseva, pokrivenih prevlakom soli koja se caklila na suncu?

Činilo se da se ništa značajno ne krije u ovim pu stim krajevima. Pa ipak... pogodite šta se tamo dogodilo! — Čudo, bez sumnje — odgovori Anñelika ga«uta tolikom prostodušnošču. — Da, čudo. Vi ste tu riječ izgovorili, draga markizo — poviče Savary ushičen. — Da sam fana tik, nazvao bih ga „devinim čudom"... Slušajte... On bijaSe primijetio šugavu devu koja je ličila na stijenu obraslu žutom mahovinom i kojoj je uslijed bolesti mjestimice poispadala dlaka. Jedne večeri, prilikom odmora, ta je deva stala njušiti zemlju. Mora da je osjetila neki miris jer je zašla dublje u pustinju, onjuškujuči s vremena na vrijeme pješčano tlo. Savarv nije spavao te se uputio za njom u želji da odlutalu životinju vrati njenu goniču koji če roba za to nagraditi dodatnim obrokom krupice. Ili ga je možda tjerao neki predosječaj, prst Alahov... ha... prst Božji. Stražari, koji su ga često držali Arapinom ili Jevrejom, nisu uopče obračali pažnju na njega. Večina ih je dremuckala, jer ovdje nije bilo opasnosti od razbojničkih napada, a još manje se trebalo bojati da če krščanski robovi pokušati bijeg u ovim predjelima gdje se danima i danima moglo hodati a da se ne naiñe na tragove hrane i pitke vode. 456 Deva je išla sve dalje i dalje, preko sipina gdje Savarvja umalo- nije progutao živi pijesak, zatim je-izbila na tvrñe tlo, od skorene zemlje i soli. Svojim čudnim nogama, koje nemaju kopita nego nešto kao elastični ñon, deva je počela razbijati ovu koru, zatim gubicom, odstranjivati komade i bušiti rupu. — Svojim sam vlastitim očima vidio kako je no gama koje čak ni dodir kamena ne podnose, te ko ljenima i zubima iskopala rupu. Vi mi ne vjerujete? — upita Savai'j gledajuči Anñeliku sumnjičavo. — Ma da... — Mislite da sam sanjao? — Ali ne. — ... Na kraju je životinja iskopala ovu smeñu zemlju koju ste i vi odmah prepoznali po mirisu. Gubicom je izbacila čitave korpe ovog grumenja i nagomilala ga u obliku jastuka na samoj ivici rupe. A onda se za val jala i trljala po njemu. — I kao čudom ozdravila od šuge?

— Da, ozdravila je, ali trebalo bi da znate da u tome nema ništa čudesno — ispravi je Savarv. — Vi šte, kao i ja, več ustanovili da mumija liječi kožnebolesti. Meñutim, kad sam se snabdio ovim grumenjem nisam jpš ni slutio da ono ima ista svojstva kao i božanska perzijska tekučina, nego sam ga uzeos namjerom da ga koristim kao lijek za svoje bole snike. Kad odjednom prepoznadoh mumiju! I isto vremeno sam došao do izvanrednog naučnog otkriča. — Ah! Dp još nekog? Do kojeg? — Do slijedečeg, gospoño. Sol prati mineralnu mumiju. To je potpuno isto kao u Perziji. I sad višene moram iči u Perziju. Sad znam da na alžirskom. Jugu uvijek mogu nači, možda čak i ogromne, na slage dragocjene tvari, koje imaju bar tu prednost što ih nitko ne čuva dok one u Perziji pripadaju šahu. Do ovih mogu slobodno iči. Anñelika uzdahne. 45T — Nalazišta se možda ne nadziru kao u Perziji, • ali u Maroku nadziru vas, dragi moj Savarv. Da li to mijenja šta na stvari? Ona se odmah pokaja što je izrazila toliko nepovjerenja prema svom jedinom prijatelju, pa da bi to popravila, srdačno čestita Savarvju na uspjehu, a ovaj se topio od zadovoljstva i odmah predložio da če donijeti naramak šiblja i bakrenu ili zemljanu pliticu. — A šta če vam to, zaboga? — Izlučit ču vam tu tvar. Napravio sam pokus «a sagorjevanjem u zatvorenoj zemljanoj posudi i eksplodiralo je kao topovski prasak. Anñelika ga odgovori od namjere da pokus ponovi usred harema. Glavobolja je jenjavala pod djelovanjem čajeva koje joj je prepisao veliki eunuh. Cijelo joj se tijelo počelo žestoko znojiti. — Vaša groznica popušta — reče joj Savarv pažljivo je pogledavši preko ruba naočala. Anñeliki se glava zaista razbistrila. — Mislite li da bi nam vaša mumija opet na neki način mogla poslužiti za bijeg? — Vi, dakle, još uvijek sanjate o bijegu? — upi

ta Savarv ravnodušnim glasom, brižljivo vračajuči u vrečicu komade smolastog pijeska. — Više nego ikad — poviče Anñelika naljutivši se. — I ja — reče Savarv. — Neču vam kriti da mi ee sada strašno žuri u Pariz da bih se posvetio rado vima koje iziskuje moje nedavno otkriče. Samo ta mo, u svom laboratoriju, imam kotlove za destila ciju i prikladne retorte za daljnje naučno ispitivanje ovog zapaljivog minerala koji če čitavo čovječanstvo, ja to predosječam, povesti velikim koracima napri jed... Ne mogavši se savladati, ponovo uze grumen zemlje i štavi ga pod povečalo od kornjačevine i eba-novine. Jedna od Savarvjevih vještina sastojala se u tome da je uvijek kad bi se našao u krajnjoj bijedi, uza se imao najraznovrsnija, 2a trenutačnu svrhu neophodna pomagala koja kao da je, poput kakvog čarobnjaka, stvarao ni iz čega. Anñelika ga upita odakle mu ta lupa. — Moj mi ju je zet poklonio. — Nisam je prije nikad kod vas vidjela. — Posjedujem je tek nekoliko sati. Kad je opa zio moje pohlepne poglede, moj mi ju je zet, taj di van mladič, predao u znak dobrodošlice. — Ali... tko je vaš zet? — upita Anñelika uvje rena da starac bulazni, Savarv preklopi majušnu lupu i skrije u nabore svoje odječe. — Jedan Jevrej iz geta u Meknesu — prošapče — mjenjač plemenitih kovina, što mu je i otac bio. Istina, nisam imao prilike da vas o tome obavijestim, ali ja sam prilično korisno upotrijebio onih nekoliko sati koji su protekli od našeg dolaska u ovaj lijepi grad. Meknes se mnogo promijenio od vremena Mu le Aršija. Mula Ismail uvelike gradi; svuda nailazite na skele kao u Versaillesu. — Da... a vaš zet? — Sad dolazim na njega. Pričao sam vam da sam u doba svog prvog zarobljeništva u Maroku imao dvije ljubavne pustolovine. — I dva sina.

— Tako je, samo što mi se to u sječanju malo pobrkalo, jer mi je Rpbeka Maimoran podarila kčer ku, a ne sina. I danas sam pronašao tu kčerku u cvi jetu mladosti, udatu za mjenjača Samuela Kajana koji je bio tako ljubazan i dao mi ovo povečalo... — ...U znak dobrodošlice. Oh, Savarv! — reče Anñelika ne mogavši suspregnuti slabašan osmijeh — vi ste tako tipičan Francuz, da mi godi slušati vas. Kad izgovorite riječ „Pariz" ili „Versailles", čini mi se kao da nestaje ovaj neobičan miris cedrovine, sandalovine i metvice, i da sam opet markiza du Plessis-Belliere.

458 459

— Zar vi to zaista želite opet postati? Vi zaista želite pobječi? — Ta ja sam vam to več nekoliko puta rekla 1 — poviče Anñelika naglo se razljutivši. — Zbog čega vam tu izjavu moram stalno ponavljati? — Zato što treba da znate kolikim se opasnosti ma izlažete. Imat čete prilike da pedeset puta umre te prije nego što čete se nači samo izvan saraja, da dvadeset puta umrete prije nego što čete preči prag palače Mule Ismaila, da deset puta umrete prije nego što čete napustiti Meknes, da petnaest puta umrete prije nego što čete se dočepati Santa-Kruza, da triput umrete prije nego što čete se probiti u ovu ili onu krščansku tvrñavu .. — Vi znači, mislite, da su moji izgledi na uspjeh u ovakvom pothvatu dva prema sto?

— Da. — Ja ču ipak uspjeti, gospodine Savarvl Stari je ljekarnik zabrinuto vrtio glavom. — Ponekad mi se čini da ste ipak previše tvrdo glavi. Do te mjere silovati sudbinu, vrlo je opasno. — Ohl Vi sad govorite kao Osman Ferañi — reče Anñelika prigušenim glasom. — Imajte na umu da ste u Alžiru silom htjeli pobječi, na što se ne odvažuju ni najstariji robovi, oni koji imaju za sobom po petnaest i dvadeset go dina -mukotrpnog zarobljeništva. I na jedvite sam vas jade uspio urazumiti. Pa dobro! Recite sami, zar ni smo za to nagrañeni Ja sam pronašao „mumiju" na putovima pustinje i ropstva! I tako, ponekad mislim da bi, ako vam ovaj kraljevski šaraj odgovara, ako vam ličnost velikog Mule Ismaila nije baS tako odvratna... da bi najjednostavnije bilo... OM Ništa nisam rekao, ništa' nisam rekao, umirite se... On joj uze ruku i potapša je nježno. Nizašto na svijetu on neče rasplakati ovu veliku gospoñu koja se prema njemu uvijek odnosila kao najbolja prijateljica, koja je uvijek strpljivo slušala njegova na-UČna izlaganja i koja je iz ruku Luja XIV za njega primila bocu s dragocjenom perzijskom tekučinom. Zašto ova svemočna/ mlada žena nije postala kraljeva milosnica? Ah, da! Po srijedi je priča o onom mužu kojim se Mezzo-Morte poslužio kao mamcem da bi je navukao u klopku. Bilo bi joj pametnije da na to više ne misli. — Pobječi čemo — reče popustljivo — pobječi čemo, to je gotova stvar! On joj izloži da su u Meknesu izgledi na uspješan podvig ipak povoljniji nego u Alžiru. Svi listom u kraljevim rukama, robovi su tvorili neku vrst kaste koja je počela da se organizira. Za voñu su izabrali Colina Paturela, Normana iz Saint-Valery--en-Cauxa, koji je u ropstvu več dvanaest godina i Ikoji je stekao veliki upliv nad svojim supatnicima. Po prvi put u povijesti ropstva razne krščanske vjere meñusobno se ne mrze i ne kolju; krščani su osnovali neku vrst zajedničkog savjeta u kojem po jedan Moskovljanin i Krečanin predstavljaju pravoslavce, po jedan Englez i Holanñanin protestante, po jedan Španjolac i Talijan katolike. On, Francuz, izricao je pravdu i rješavao sporove. Imao je toliko smionosti, da se obrača Muli Ismailu kojem se gotovo nitko nije usudio pristupiti, jer se time stavljao život na kocku. Ne zna se na ikoji

je način uspio doprijeti do tiranina i pridobiti ga. Iako još uvijek užasan i naizgled beznadan, položaj se robova zahvaljujuči toj činjenici ipak poboljšao. Iz zajedničke su se blagajne, koja je osnovana od zajedničkih sredstava, plačali saučesnici. Bivši bankovni činovnik Piccinino Venecijanac raspolagao je i bio odgovoran za ovu tajnu riznicu. Pošto ih je mamila velika zarada, Mauri su prihvačali da bjeguncima služe kao vodiči. Zvali su ih matadorima. Pod njihovim je okriljem prošli mjesec organizirano šest pokušaja bijega. Jedan je uspio. Kralj robova, Colin Paturel, proglašen je odgovornim i osuñen da upravo danas bude rukama prikovan za gradsku ka-

460 461 piju i da ostane tako obješen sve dok ne izdahne. Zarobljenici su se pobunili protiv te presude koja ih lišava voñe. Prvo štapovima, a onda i kopljima crni su čuvari rastjerali robove i nagnali ih u njihove logore, kad se najedanput pojavio Colin Paturel pozivajuči svoju bracu da se umire. Poslije dvanaestsatnog mučenja, čavli su mu proparali ruke i on je pao živ u podnožje kapije. Umjesto da pobjegne, on se miroljubivo vratio u grad i zatražio prijem kod kralja. Mula Ismail je gotovo povjerovao da je Colih Alahov štičenik. Bojao se i poštivao normanskog diva, a zabavljao ga je i razgovor s njim. — Ovo sve vam pričam, gospoño, da bih vam razjasnio kako je neusporedivo bolje biti rob u kra ljevini Maroku nego u onom smrdljivom gnijezdu koje se zove Alžir. Ovdje se živi napeto, razumi jete li? — I isto tako umire! Stari Savarv održi veličanstveno slovo: — To je isto. Glavno je za roba, gospoño, da se nekako probija, a kad čovjek svakodnevno toliko trpi, da naveče uvijek ponovo sebi čestita što je još na životu, onda je on u dobroj kondiciji. Kralj Ma roka je sebi pribavio čitavu vojsku rebova za grad nju palača, ali to če mu se uskoro pretvoriti u živu ranu na vlastitom tijelu. Šuška se da je Norman upravo zatražio od kralja da u cilju otkupa zaro

bljenika pozove oce Reda sv. trojstva, kako se to radi u ostalim berberskim državama. I ja sam se nečemu dosjetio. Ako ikad neka misija prispije u Meknes, zašto po njoj ne biste poslali pismo njegovu ve ličanstvu kralju Francuske i izložili mu svoj žalostan položaj ? Anñelika pocrveni i ponovo osjeti kako joj groznica čekiča po sljepoočicama. — Zar mislite da bi kralj Francuske digao voj sku zato da bi meni došao u pomoč?

— Možda se Mula Ismail ne bi oglušio na nje govu intervenciju i proteste. On se divi ovom vla daru kojeg bi htio oponašati u svemu, a prvenstveno u njegovoj graditeljskoj djelatnosti. — Nisam baš siguran da je njegovu veličan stvu toliko stalo da me izvuče iz ovog gadnog po ložaja. — Tko zna... ? Stari je ljekarnik govorio jezikom razuma, ali Anñelika bi više voljela podnijeti smrt tisuču puta nego ovakvo poniženje jedanput. U njenoj su se glavi pojmovi brkali. Savarvjev se glas udalji i ona čvrsto zaspe, dok je nova zora pucala nad Meknesom.

462 460 XLVI PREDSTAVA U LAVLJOJ JAMI — Iči čemo na predstavu! Iči čemo na pred stavu ! — cvrkutale su male priležnice zveckajuči narukvicama. — Čekajte, moje gospoñe, malo tiše — opominjao ih je Osman Ferañi dostojanstveno. On proñe izmeñu dva reda zakukuljenih prilika, strogo provjeravajuči odječu i nakit svake pojedine. Pažljivo je pregledavao da li su dobro

prikopčane svilene i muslinske feredže koje su ostavljale slobodna samo dva oka, ovdje tamna, ondje svijetla, ali uvijek blistava od uzbuñenja. Dotjeravši se za šetnju, sve su ove žene ličile jedna na drugu i izgledale kao hrpa tkanina nabacanih tako da su imale oblik kruške, ispod kojih su virile papučice od žute ili crvene kože. To su bile samo miljenice, njih stotinjak, meñu kojima je Mula Ismail najradije birao, i to na taj način što je držao u ruci maramicu i ispuštao je pred onom na koju se odlučio za taj dan, odnosno noč. Cuo je da tako postupa veliki carigradski gospodar u svom šaraju. Kad kralj dulje vremena ne bi obratio pažnju na neku ženu, Osman Ferañi bi je povlačio iz ovog kruga i premještao u druge katove ili slao na druge poslove. A to je bila najgora kazna: ne biti meñu „ponuñenim" ženama. Ove su izgubile svaku nadu da če im ikad više biti dopušteno da osjete užitak u 464 sultanovu zagrljaju. To je bio početak zaborava, starosti, okrutno progonstvo na nekoliko koraka od mjesta blaženstva. Veliki je eunuh neprikosnoveno odlučivao o ovim degradacijama i unapreñenjima, te na taj način ucjenjivao one tvrdokorne. One koje se više nisu nalazile meñu „ponuñenim" ženama, bile su lišene mnogih povlastica, kao na primjer šetnji, predstava, brojnih putovanja i ljetovanja kuda je Osman Ferañi vodio najuglednije pripadnice harema. Čuvši kako puščana paljba i graja svjetine nagovještavaju svečanost, napuštenice su tog dana gorko zajecale i zalelekale. Osman Ferañi je lično otišao da ih umiri. Kralju je več dosadilo slušati jadikovke u svom šaraju. Zar hoče da dozive sudbinu Abd-el-Malekovih žena i kčeri? Dogañaj se nedavno zbio, pa ga se jamačno i one još dobro sječaju! Po njegovoj smrti, koja je nastupila od gangrene osam dana poslije kasaplje-nja, njegove su žene nastavile da se deru i kukaju, pa im je kralj zaprijetio da če smaknuti sve one čiji mu plač dopre do ušiju. Nekoliko su dana, dok je kralj boravio u palači, prigušivale jecaje, ali čim je izašao, lelek se nastavio. Onda je kralj naredio da se četiri od njih zadave na njegove oči. Kad su čule ovu poučnu priču, napuštenice utih-nuše kao bubice i stadoše tražiti neki izlaz, neku rupicu kroz koju bi se provukle na terasu odakle bi mogle vidjeti predstavu. Veliki eunuh na povratku proñe pored Anñeli-kinih odaja. Njene su služavke upravo stavile zadnji veo na nju. Ali nju poglavar saraja nije slao na priredbu zato što bi zaridala od tuge da ju je ostavio kod kuče, nego je koristio svaku priliku, pa tako i ovu, da buduča ljubavnica upozna svog budučeg gospodara, a da on nju pri tora ne vidi.

U skladu s tim Anñelika se redovito morala pridružiti skupinama žena koje su pratile sultana kad bi išao u šetnju ili prisustvovao javnim priredbama. Da je tiranin ne bi primijetio suviše pažljivim pogledom prelazeči preko gomile bijelih, ružičastih i 465 38 Neukrotiv* Anñelika zelenih ličinki iz svoje pratnje, tri su uvijek budna eunuha bila zadužena da prikriju mladu ženu ili je prema potrebi sasvim odstrane. Osman Ferañi je s pravom pretpostavljao da če najbrže savladati An-delikinu odbojnost i najbolje je uputiti u svoje dužnosti time što če je privikavati na prisustvo i karakter Mule Ismaila. Naravno, postojala je opasnost da svako njegovo nasilje bude novi udarac za nju. Ali več če se malo-pomalo prilagoditi. Jer ona je potpuno svjesno morala prihvatiti gospodara onakvog kakav jest, i ulogu koju joj je on, veliki eunuh, odredio. Anñelika se, dakle, morala priključiti skupini žena koje su silazile prema vrtovima. Engleskinja ružičaste puti došla je otkrivena, vodeči za ruku dvije prekrasne plavokose mulatkinje, s kožom boje jantara, bliznakinje, sultanove kčerke čijim je roñenjem izgubila položaj prve žene. Taj je naslov morala prepustiti Lejli Ajši, majci sultanovog muškog potomka U skladu sa svojim dostojanstvom, Lejla Ajša se pojavila zadnja. I ona je bila bez koprene, a spustila ee iz svojih odaja posebnim, ne zajedničkim stepenicama. Pratili su je njeni lični eunusi, a sablju, koja je bila znak njene vlasti, nosila je ispred nje jedna služavka. Oko njena impozantnog tijela lepršali su crveni i šareni velovi. Dvije su žene nepokrivenih lica davale na znanje Osmanu Ferañiju da se više ne osječaju strogo podreñene njemu. Lejla Ajša se več dugo bavila mišlju da za glavnog eunuha saraja unaprijedi šefa svoje lične garde, Raminana, osobu svog povjerenja, kao ugljen crnog eunuha, plavo Istetoviranih sljepoočica, koji je potjecao iz plemena Ludaisa, dok je Osman Ferañi, naprotiv bio porijeklom Harar Mali rat, koji se potajno vodio u haremu, nije bio ništa drugo nego tinjajuči nastavak vjekovnih afričkih borbi za prevlast. Mali je princ Zidan slijedio svoju majku. Zahvaljujuči svom dvostrukom crnačkom porijeklu, imao je okruglo lice boje čokolade koje se jedva vidjelo 466 ispod bogatog turbana od svijetložutog muslina. Odje? ča mu je bila od satena boje lješnika i svile boje pistača i maline. Anñelika, koja se zabavljala gledajuči ga, dala mu je nadimak „princ Bonbon", iako mu čud baš nije obečavala da če biti tako sladak. Tog je dana navršio šest godina i promatrao

pravu, čeličnu sablju koju mu je otac upravo poklonio. To više nije bila drvena igračka, i on če konačno odrubiti glavu Mathieuu i Jeanu Badiguetu, dvojici malih francuskih robova koji su mu bili drugovi u igri. On če se u toj vještini ogledati još danas, čim svrši predstava. Dvije su ljubimice prekrile lice tek kad su pro-žle kroz zadnja vrata koja izlaze u vrtove palače. Otkako je Mula Ismail ovdje započeo graditi dža-r miju, kupalište, amfiteatar i jezero stalno je posto*-jala opasnost od susreta s robovima. Ali danas su radilišta bila pusta, alat, ljestve i grañevni materijal ležali su meñu započetim zidovima i srebrnastim stablima maslina. Zaglušna buka dopirala je iz pravca prednjih zidova palače. Teško bi se mogli preči svi dijelovi ovog ogromnog obitavališta koje Mula Ismail gradi za svoje carsko dostojanstvo, svoje žene, svoje pri-ležnice i svoje robove. Dovršene su samo glavna grañevina koja obuhvača četrdeset pet paviljona sa zasebnim dvorištima i vodoskocima, i ogromne, raskošne konjušnice za dvanaest tisuča grla. Tu se nar stavlja čitav labirint dvorišta, spremnica, džamija, vrtova od kojih su jedni ograñeni zidovima, a drugi izlaze u gradska predgraña. Buka je i dolazila odatle, a i iz zarobljeničkog logora gdje je svaki imao svoju pregradu od blata i trske, a svaka nacija svoju četvrt pod upravom jednog poglavara i jednog savjeta. Nad skupinom žena oko kojih su eunusi napravili obruč brigu preuzeše kraljevi konjanici. Oni su se sudarili sa članovima kraljevske povorke koja je pristizala. Mula Ismail išao je pješice, pod suncobranom koji su držala dva crnčiča. Okružili su ga pomočnici i savjetnici-ljubimci: Jevrej Samuel Baitt* 487 I. doran, Španjolac Juan di Alfero, nazvan Sidi Mu-hadi kad je prešao na islam, i francuski otpadnik Roitiain de Montfleur, zvan Rodani, koji je preko sebe imao ratna skladišta. Kad vidje Osmana Ferañija, sultan mu dade znak i on se priključi odličnicima. Medu arapskim pukom nastade komešanje, a odnekle dopru snažni povici i priguše pjev svirala i bubnjanje bubnjeva koji su pokušavali nadglasati halabuku. Oni koji su ispuštali te krikove, pojave se iznenada, u času kad je povorka izbila na glavni trg Meknesa. Pošto je svjetina u bijelim burnusima rastjerana, na trgu ostade siva i bljedolika masa, vrtlog dronjaka, talasanje olovnih, bradatih lica koja su divljački vikala.

Slični prokletnicima iz Danteovog „Pakla", krščanski su zarobljenici, koje su crnački štapovi i podignuti bičevi držali na pristojnoj udaljenosti, pružali ruke prema Muli Ismailu. Iz njihovih se krikova na svim evropskim jezicima jasno razabiralo samo jedno ime: — Norman! Norman! Milost za Colina Normana 1 Mula Ismail se zaustavi sa smiješkom na usnama. Po njegovu blaženom izrazu lica reklo bi se da mu zahvaljuju i plješču, a ne da ga mole i preklinju. On ne učini više ni koraka, nego se zadrži na izvjesnoj udaljenosti od uzburkane mase robova. Zatim se sa svojom pratnjom popne na mali podij. Njegove se žene smjestiše u prve redove. Tada Anñe-lika vidje šta kralja i njegovu pratnju odvaja od ro-bovskog skupa. U središtu trga nalazila se četverokutna prostrana duboka rupa, veličine oko dvadeset stopa. Dno joj je bilo pokriveno slojem bijelog pijeska. Tu 1 tamo nabacane stijene i nekoliko pustinjskih biljki davale su joj izgled vrta. Oštar miris zvjerinjaka dizao se iz nje u pregrijani zrak: lavlja jama! Po čogkovima dijelovi kostura. U dnu su dvoja pomična drvena vrata zaklanjala prolaz u hodnike koji vode do kaveza za zvijeri. Mula Ismail dade znak. Nevidljiva ruka otkoči zaklopac i on spuzne i oslobodi ulaz. Robovi se pokrenuše kao da ih je potjerala neka neodoljiva sila i oni iz prvih redova umalo ne padoše u lavlju jamu. Ovi se baciše na koljena i pridržaše se rukama za rub, a vratove istegnuše prema razjapljenom otvoru što je pod sunčanim zrakama izgledao kao crni pravokutnik. Jedna prilika polako izroni iz tame. Bio je to' rob s teškim lancima na rukama i nogama. Preklo-pac se zatvori za njim. Rob zažmiri, jer ga je srne-; talo blještavo svjetlo. S podija se moglo razabrati da je to čovjek izvanredne snage i rasta. Košulja i kratke hlače — robovska odječa —otkrivale su mišičave ruke i noge, široka prsa, dlakava kao u medvjeda, na kojima je blistala ikonica. Zapuštena brada i kosa bile su mu plave. Čupava griva boje slame pokrila-mu je obraze, pa su se vidjela samo dva mala plava oka koja su se lukavo krijesila. Izbliza se moglo vidjeti da mu je vikinška kosa posrebrena na sljepooči-cama i da mu je brada prošarana sijedim nitima. Imao je četrdeset godina, od toga u ropstvu več dvanaest. Masom prostruji šapat koji ponovo preraste u povike: — Colin! Colin Paturel! Colin Norman! Nagnuvši se prema njemu, mršav, riñ mladič vikne na francuskom: — Coline, druže moj, bori se. Ubij, udaraj, ali ne umri, ne umri!

Rob u lavljoj jami podiže snažne ruke umiruju-čom gestom. Anñelika u tom trenutku opazi krvave rupe na njegovim dlanovima i sjeti se da je on onaj čovjek koji je bio raspet na Novoj kapiji. Mirnim korakom, lagano se gegajuči, doñe do središta jame i digne glavu prema Muli Ismailu. — Pozdravljam te, gospodaru — reče na arap skom zvonkim, sigurnim glasom. — Kako si? 469 — Bolje nego ti, šugavo pseto — odgovori sul tan. — Jesi li konačno shvatio da je došao dan kad češ mi platiti za sve one drskosti kojima me več godinama obasiplješ? Još jučer si imao smjelosti da mi puniš uši i da me moliš da pozovem popove u svoje kraljevstvo, pa da im prodajem svoje vlastite robove... Ali ja neču da prodajem svoje robove —; poviče Mula Ismail digavši se u svojoj bijeloj halji ni. — Moji robovi pripadaju meni. Ja nisam ni Alžirac ni Tunižanin. Ja neču da oponašam te trule tr govce koji zaboravljaju svoj dug Alahu i misle samo na svoju vlastitu korist... Ti si iscrpio moje str pljenje. Ali ne u onom smislu kako si se ti to nadao. Kad sam jučer prema tebi bio dobar, da li si i slutio da češ se danas nači u lavljoj jami? Ha! Ha! Jesi li pomišljao na to? — Nisam, gospodaru — odgovori Norman po nizno. — Ha! Ha! Nego si likovao i hvalio se svojima kako me motaš po miloj volji! Coline Paturele, ti češ umrijeti. — Da, gospodaru. Mula Ismail, natmuren, ponovo sjede. Iz redova robova krici se zaoriše, a crni čuvari podigoše puške prema njima. I sultan pogleda u tom pravcu. Lice mu se smrklo. — Nije mi drago što te sudim na smrt, Coline Paturele. Ja sam se s tim pomirio več više puta i poslije uvijek bio sretan kad sam te vidio kako živ i zdrav izlaziš iz mučilišta što ti bijah odredio kao grobnicu. Ali ovaj puta, budi u to siguran, neču dati zlim duhovima priliku da te izbave. Ja ču napustiti ovo mjesto tek kad ti zvijeri ogloñu zadnju kost. A

ipak me ne veseli gledati te kako pogibaš! Pogotovo kad pomislim da umireš kao krivovjernik i da češ biti proklet za vječna vremena. Ja ti još mogu podi jeliti milost. Postani Maur! — To je nemoguče, gospodaru. — Nije to nemoguče — rikne Mula Ismail — za Čovjeka koji zna na arapskom izgovoriti ove riječi: 470 „Nema Boga osim Boga, a Muhamed je njegov prorok". Kad bih to izgovorio, bio bih Maur. A ti bi to grdno požalio, gospodaru. Jer zašto se ne veseliš mojoj smrti i zašto želiš da mi sačuvaš život? Naprosto zato što sam voña tvojih robova u Meknesu, zato što samo zahvaljujuči meni oni zdušno i poslušno grade tvoje palače i tvoje džamije, pa ti je neophodno moje prisustvo meñu njima. Ali ako postanem Maur, postat ču istovremeno i otpadnik, a onda mi nije mjesto meñu krščanskim robovima... Ovit ču glavu turbanom, iči ču u džamiju i više neču baratati zidarskom žlicom tebi na korist. Ako postanem otpadnik, izgubit češ me zahvaljujuči svojoj milosti, ako ostanem krščanin, izgubit češ me zahvaljujuči svojim lavovima. — Sugavo pseto, tvoj otrovni jezik mi je dosta puta zavrtio glavu. A sad umri več jedanput! Mučna tišina zavlada svjetinom, jer se, dok je rob govorio, još jedan zaklopac iza njega otvorio. Veličanstven nubijski lav polako izroni iz sjene. Dizao je svoju tešku glavu okrunjenu crnom grivom i približavao se mekim, tromim hodom divlje zvijeri. Iza njega se pojavi lavica, nježnija od njega, zatim još jedan lav s Atlasa, dlake boje pustinjskog pijeska i gotovo riñe grive. U nekoliko skokova oni se nečujno nañoše pored roba koji ni ne trepnu. Nubijski lav stane bijesno mahati repom, ali se činilo da ga mnogo više razdražuju požudni pogledi tamo gore, nego prisustvo nepomičnog čovjeka u njihovu brlogu. On zareži prelazeči neustrašivim očima preko svjetine, zatim najedanput stane rikati istegnuvši vrat. Anñelika zagnjuri lice u feredžu. Kad je začula šapat koji je prostrujio svjetinom, ona ponovo pogleda. Ogañen tolikom znatiželjom čiji je on predmet, lav krene laganim korakom, proñe pored zarobljenika savršeno ravnodušno, gotovo ga pogladivši svojim mačjim krznom, i konačno legne u sjenu pod stijenom. 471

Razočarana arapska svjetina stane histerično vikati, bacati kamenje i grude zemlje, kako bi razdra-žila zvijeri. Ove riknu u zboru, okrenu se oko sebe i legnu ispred zatvorenih preklopaca, očitujuči na taj način želju da se vrate i nastave odmaranje na nekom mirnijem mjestu. Mula Ismail iskolači oči. — Njemu je Alah sklon — promuca nekoliko puta uzastopce. On se digne i u svom se uzbuñenju sasvim približi rubu jame. — Coline Paturele, lavovi neče da ti učine na žao. U čemu se sastoji tvoja tajna? Reci mi je, pa čui ti pokloniti život. — Prvo mi pokloni život, a onda ču ti reči svoju tajnu. — Neka bude tako! Neka bude tako! — kralj če ljuti to. Na njegov znak sluge povuku preklopce. Lavovi se zijevajuči dignu i iščeznu, a vratnice se spuste za njima. Gromoglasno se klicanje zaori iz potištenih robovskih srdaca. Krščani su se grlili plačuči. Voña im je spašen! — Govori! Govori! — poviče Mula Ismail ne strpljivo. — Još jednu milost, gospodaru. Dozvoli da re dovnici Sv. trojstva doñu u Meknes radi otkupa ro bova. — Taj se pas očito zakleo da če mi pokloniti svoj život! Donesite mi moju pušku da ga ubijem vlasti tom rukom! — Ponijet ču u grob svoju tajnu. — Poštedit ču te još ovaj put! Pozovite te pro klete popove. Vidjet čemo koliko če me zadužiti svo jim darovima. A sad izañi odatle, Coline Paturele. Unatoč teškim lancima, herkul se hitro popne po stepenicama usječenim u prednju stranu jame On izroni meñu pakosne i razočarane Arape, ali se ovi ne usudiše ni da ga ñarnu ni da ga vrijeñaju 472 Krščanski se rob baci ničice pred prijestolje Mule Ismaila. Mesnate tiraninove usne skupiše se u neku vrst neodreñenog smiješka i on upre svoju papuču u kvrgavu kičma. — Digni se, prokleto pseto!

Norman se uspravi u svoj svojoj veličini. Anñe-lika je pretiv svoj« volja napregnuto zurila u dva čovjeka koji su stajali jedan prema drugom. Bila im je tako blizu da se nije usudila ni trepnuti pa čak ni disati. Jedan od njih bio je svemočan, drugi okovan lancima, ali se ispostavilo da kralj i rob, musliman i krščanin, priznaju zajedničkog protivnika: Azraela, anñela smrti. Pred takvim se ljudima Azrael zbunjen povlačio. On je odlazio drugdje, uzimao slabiče, kosio korov i zakržljale biljke... Ali če doči onaj neumitni dan kad če i njima iščupati dušu, Muli Ismailu usprkos oklopu koji stalno nosi pod burnusom, Colinu Pa-turelu usprkos njegovim lukavstvima, samo što če njihov otpor anñelu biti krvav i Azrael neče tako brzo likovati. Trebalo ih je samo pogledati, jednog i drugog...! — Govori več jednom — reče Mula Ismail. — Kakvom si čarolijom umirio lavove? — Ne radi se o čaroliji, gospodaru. Kad si od redio da pogmem onom smrču, zaboravio si da sam dugo radio u kavezima i da još i sad često pomažem krotiteljima. Lavovi me, dakle, poznaju. Ja sam več puno puta izašao iz njihovih kaveza živ \ zdrav. Upravo jučer sam se ponudio da ču ja umjesto slugu nahraniti zvijeri kojima sam dao dvostruki obrok. Dvostruk...} Sta sam rekao! Trostruk obrok. Ove tri životinje, koje si kao najkrvoločnije odabrao da me rastrgnu, ušle su u jamu nakljukana do guše. Malo je reči da nisu bile gladne, 2eludac im se di zao od samog pogleda na meso ili krv, tim više što sam im u hranu dodao travu koja ima uspavljujuče djelovanje. Mula Ismail pozeleni od bijesa. 473 — Bezočno pseto! Imaš drskosti da pred mojim narodom pričaš kako si me namagarčio! Sad ču ti odrubiti glavu. On skoči i isuče sablju. Kralj robova ga zaustavi riječima: — Rekao sam ti svoju tajnu, gospodaru. Ispunio sam obečanje. Ti sloviš kao kralj koji drži svoja. Du žan si da mi za danas poštediš život. Osim toga, obe čao si da češ pozvati redovnike Sv. trojstva da nas otkupe.

— Ne puni mi opet uši! — zaurla tiranin vrteči po zraku svojom- krivošijom. Ali je vrati u korice brundajuči: — Za danas! Da, za danas...! Uto povorka slugu donese na velikoj bakrenoj plitici kraljevo jelo. Mula Ismail bijaše naredio da mu se objed posluži na licu mjesta, jer je predviñao da če, gledajuči proždrljive lavove, i on ogladniti. Sluge umalo ne padoše na leña kad vidješe kako „lavlji obrok" stoji pored njihova gospodara. Kralj se zavali u jastuke i okupi oko sebe svoje odličnike s kojima podijeli obrok. On još upita: — Kako si pogodio da te namjeravam baciti u lavlju jamu? Ja o tome nikom nisam rekao ni riječi sve dok pijevac nije zakukurikao. Naprotiv, po pa lači se raširio glas da sam te blagonaklono saslušao. Plave se zarobljenikove oči napola zatvoriše. — Poznajem te, gospodaru, poznajem te! — Zar si htio reči da su moja lukavstva pro zirna i da ne znam zavarati sugovornika? — Ti si lukav kao lisica, ali ja sam Norman. Bijeli sultanovi zubi bljesnuše na mračnom mu licu. On se smijao. To izazva veselost kod robova meñu kojima je kolala „tajna" Colina Paturela. — Volim Normane — reče Mula Ismail dobro čudno. — Dat ču nalog salskim gusarima neka prokrstare oko Honfleura i Le Havrea, kako bi mi ih doveli čitav čopor. Jedna jedina stvar mi se kod tebe 474 ne sviña, Coline Paturele. Ti si zaista velik. Viši si rastom od mene, a takvu drskost ne mogu podnijeti. — Ima više načina da tome doskočiš, gospodaru. Možeš mi odrubiti glavu, ili me pak posjesti kraj sebe. Na taj češ način svojim turbanom biti veči on mene. Neka bude tako — reče kralj odlučivši po slije kratkog razmišljanja da se neče ljutiti. — Sjedi!

Rob prekriži dugačke noge i sjedne na svilu i kadifu pored strašnog sultana koji mu pruži pečenog goluba. Doglavnici i.odličnici iz kraljeve pratnje, te i obje kraljice, Lejla Ajša i Daisy Valina, bijesno su negodovali. Mula Ismail preñe pogledom preko skupa oko sebe. — Sta gunñate? Niste U i vi posluženi mesom? Jedan od vezira, španjolski otpadnik Sidi Ahmet, odgovori zlovoljno. — Nije nama krivo što smrdljivi rob jede, go spodaru, nego što kraj tebe sjedi. Kraljeve su oči sijevale. — A znate li zašto sam prisiljen da postupam sa smrdljivim robom kao sa sebi ravnim? — upita on. — Odmah ču vam reči. Zato što nijedan moj mi nistar neče da razgovara s prljavim zarobljenicima. Ako me imaju za što zamoliti, moraju se obračati iz ravno meni," a ja onda ne mogu a da ih ne kaznim zbog njihove drskosti, i tako svaki put vašom kriv njom izgubim po jednog roba. Zar ne bi bila vaša dužnost da posredujete izmeñu njih i mene, a prven stveno tvoja, Sidi Ahmete Muhadi, i tvoja, Rodani, koji ste nekoč bili krščani? Zašto se ti, Ahmete, nisi potrudio da me zamoliš za odobrenje da se pozovu popovi? Zar nemaš samilosti prema svojoj bivšoj brači? Sto je više govorio, Mula Ismail se više raspaljivao. Ali se Španjolac nije zbunio. Znao je kako su mu čvrste pozicije kod sultana. Bio je glavni kraljev pomočnik u vojni protiv pobunjenih plemena. Ber475 beri su ga zarobili kad se kao oficir njegovog veličanstva Filipa IV bijaše uputio u osvajački pohod u južnu Ameriku. Sultan je u toku jednog povlačenja u srednje Atlasko gorje imao prilike da utvrdi koliko je to vješt strateg. Otišavši kao rob, Juan di Al-fero se vratio na čelu odreda janjičara. Mula Ismail, *oji ga je po svaku cijenu htio vezati uza se, prisilio ga je mučenjima da prigrli Muhamedovu vjeru. Prezrivo pogledavši krščanske robove, on na žestoke sultanove prigovore odgovori: — Odrekao sam se gospodara. Ne znam zašto bih se morao brinuti za sluge!

476 XLVII COLIN PATUREL, KRALJ ROBOVA — Mogu li jesti, gospodaru? — upita ponizno Colin Paturel držeči još uvijek goluba u ruci. To čekanje bilo je za njega kazna kakve je Mula Ismail uspješno izmišljao za svoju zabavu, jer takva sreča več godinama nije zapala Paturelov izgladnio že ludac. Ovo pitanje izazva kod kralja novu provalu bijesa. Tek je tada opazio da su ministri počeli jesti ne čekajuči njega, i on ih obaspe psovkama. — Jedi! — zaurla na Normana — a vi, proždr ljiva, prestanite žderati kao da ste izgladnjeli ro bovi što žive na kruhu i vodi, i kao da ne plivate u svom onom zlatu što ste. mi ga pokrali. On naredi svojim crncima da im oduzmu jelo i da ostatak smjesta odnesu robovima. Ministri htje-doše zadržati bar kraljevo posuñe uz obrazloženje da su krščani nedostojni da jedu s gospodarovog pladnja. Ali on im ga pošalje netaknutog, pretrpanog piličima, golubovima i rižom začinjenom šafranom. Zarobljenici navale na kraljevsko jelo. Borili su se i otimali kao pobješnjeli psiči oko kostiju. Anñelika je samilosno promatrala ove bijednike koje je ljuto i beznadno ropstvo tako ponizilo. Sigurno meñu njima ima plemiča, čuvenih imena, svečenika, otmjenih ljudi, ali ih je bijeda sve prevukla istim sivilom, istim dronjcima. Ona opazi kako su 477 mršavi i pomisli na Savarvja čiji su joj se prsti učinili suhi i tvrdi kao štapiči. Jadan je čovjek doslovno umirao od gladi, a ona se nije sjetila da mu ponudi bar kolačič...! Sa svog je mjesta čula razgovor izmeñu kralja i Normana, i shvatila mu smisao. Ona spoznade da je snažna, uvijek živa ličnost Mule Ismaila istovremeno privlači i zbunjuje. Ukrotiti takvog čovjeka, značilo bi pripitomiti divlju životinju koja če uvijek ostati zvijer i sačuvati svoje zvjerske nagone, svoju žeñ za krvlju. Mala se Čerkeskinja, ovijena velovima od zelene svile, nasloni na njeno rame. Nije skidala oči sa sultanovog lica. Na svom nevjestom arapskom jeziku ona je Anñeliki tek natuknula nešto o svojim osječajima, ali su njeni čeznutljivi pokreti i izraz lica upotpunili oskudne riječi. — On nije strašan, znaš... Nastojao je da me

nasmije i da mi osuši suze... Poklonio mi je naruk vicu. Nježno mi je položio ruku na rame. Prsa su mu kao srebrni štit... Nisam bila žena, a sada to jesam I svake noči upoznajem nove užitke. — Čerkeskinja se sviña Muli Ismailu — rekao je nedavno Osman Ferañi. — Ona ga zabavlja i pri vlači kao umiljata mačkica. To je vrlo dobro. To mi daje vremena da mu pripremim tigricu. Anñelika je slijegala ramenima. Ona je uporno odbijala, ali je svakim danom sve teže podnosila podmuklu borbu, začinjenu kolačičima od badema i uše-černim vočem, težnjom za poljepšavanjem i prepri-čavanjima ljubavnih tajni meñu priležnicima koje su gorjele od želje da privuku gospodarovu pažnju. U haremu su sva osjetila, brižljivo pothranjivana, bila prenapregnuta i bludila samo oko svemočne i nevidljive osobe Mule Ismaila. On je svuda bio prisutan. Sve su bile opsjednute tom mišlju. Anñelika se noču trzala iza sna, uvjerena da ga gleda kako se pomalja iz mraka. Bila je zadovoljna, kad bi ga, kao sada, imala prilike vidjeti u stvarnosti, živog, od krvi i mesa. 478 Tada bi opet poprimio ograničene oblike i grañu, postojao bi čovjek odreñene veličine i prestajao biti nestvaran, gotovo božanski mit. Anñeliku još nikad muškarac nije zbunio. Ona če odvagnuti ovoga ovdje kao što je to činila i sa svim ostalim, a onda onda čemo več vidjeti. — Kad češ pozvati oce redovnike? — pitao je Colin Paturel jeduči halapljivo. Zapeo je prema svom cilju kao sivonja. — Neka doñu kad god zažele. Poruči im da ču s njima lijepo postupati. Norman predloži da se odmah pošalju dva pisma; jedno da napiše kralj poglavaru Aliju, Abdu-lahovom sinu, koji drži pod opsadom španjolski grad Ceutu, i koji bi imao započeti pregovore, a drugo da se posredstvom francuskih trgovaca u Cadixu dostavi redovnicima Sy. trojstva. Kako su obojica bili brzi na poslu, Mula Ismail smjesta stavi pero u ruku svom čati, a Colin Paturel dozove svog pisara, mršavog riñokosog čovjeka, koji ga maloprije bijaše bodrio: „Ubij. Ne umri!" Zvali eu ga Jean-Jean iz Pariza. Bio je jedan od rijetkih zarobljenika rodom iz glavnog grada Francuske. U svojstvu sudskog činovnika pratio je svog gospodara koji je poslovno putovao u Englesku. Brod je zahvačen olujom skrenuo s puta, u

više navrata se umalo nije razbio o bretonsku obalu, i konačno se našao u Gaskonjskom zalivu gdje su ga berberski gusari zarobili. Colin Paturel mu izdiktira pismo za velečasnog oca predstojnika kojeg zamoli da osnuje misiju za otkup mekneskih zarobljenika što su dosad bili znatno zapostavljeni u odnosu na engleske i tuniske. Pre-i poručio je neka ponesu bogate darove da bi udobrovoljili kralja, i to naročito satove njihalice, da, vrlo velike satove njihalice sa zlatnim klatnom, Sultanove su se oči krijesile. Najedanput mu se strašno žurilo da otpremi glasnika 479 iiiiu,. i fct : Robovski blagajnik Piccinino Venecijanac odvoji od zajedničkog novca četiri dukata i dade ih cati koji je napisao pismo za poglavara Alija. List je posut pijeskom, zapečačen, stavljen u štitnik koji če glasnik brižljivo spremiti pod pazuhe. Jedna je briga još morila Ismaila. — Ovi se popovi zovu oci Sv. trojstva, zar ne? — Da, gospodaru. Ti zavjetovani redovnici kr stare našom zemljom i kod pobožnih ljudi sakupljaju priloge za otkup zarobljenika koji nemaju vlastitog imetka. Sultanova je zabrinutost bila druge prirode. — Trojstvo? Nije li to ona dogma koju vi ispo vijedate o djeljivosti Boga u tri lica? To nije istina Nema Boga do Boga jedinoga. Ja neču u svoje kra ljevstvo pozvati one nevjernike koji propovijedaju tako bogohulnu vjeru. — Pa dobro! Uputimo moje pismo očima redemptoristima — reče pomirljivo Norman ispravlja juči naslov. Glasnik konačno odjaše uzvitlavši oblak crvenkaste prašine, a Mula Ismail nastavi sa svojim optužbama. — Vi krščani tvrdite da postoji Otac, Sin i Duh sveti. Vi time vrijeñate Boga. Ja vjerujem da je Isus bio Glas Božji. Ja vjerujem da je on bio jedan od največih proroka, jer Koran kaže: „Svaki čovjek ko ji se rodi iz utrobe svoje majke, zadojen je zlom Sataninim, osim Isusa i njegove Majke" Ali ne vjeru

jem da je on bio sam Bog, jer kad bih u to vjero vao ... Kad bih u to vjerovao, zgromio bih sve Jevreje u svom kraljevstvu — rikne pružajuči šaku prema Samuelu Baidoranu. Jevrejski ministar savije kičmu. Mula Ismailovo srce bilo je šikara snažnih vjerskih osječaja kojima je slijepo robovao. Večina je njegovih postupaka proizlazila iz uvjerenja da glupost nevjernika vrijeña, izvrgava ruglu i ponizuje Boga kojem on, poglavar vjernika, mora pribaviti poštovanje. Sultan duboko uzdahne.

— Htio bih s tobom razgovarati o Zakonu, Coline Paturele. Kako čovjek zdravog razuma može pri hvačati zlo koje sa sobom donosi vječno prokletstvo? — Ja nisam baš dobar teolog — odgovori ColLn Paturel gloñuči krilo goluba — ali šta ti, gospodaru, podrazumijevaš pod pojmovima Dobro i Zlo? Ubiti svog bližnjeg, za nas znači zločin. — Glupani! Vi ste glupani- koji zemaljske triča rije brkate s velikim istinama. Zlo... ! Jedino neo prostivo zlo je odbiti svoj spas, odbiti Istinu! A taj zločin vi krščani počmjate svaki dan i time sami od sebe stvarate grešnike, a još su veči krivci Jevreji koji su prvi primili Istinu... Jevreji i krščani su oskvrnuli naše svete knjige, Knjigu Mojsijevu, Psal me Davidove, Evanñelje... i dali im smisao koji one nikad nisu imale. Kalk© možeš živjeti ovako u zablu di? Živjeti ovako u grijehu? Odgovori, kopile! — Ne mogu ti odgovoriti. Ja sam samo siroma šan normandijski ribar rodom iz Saint-Valery-en-Cauxa. Ali poslat ču ti Renauña de Marmondina, malteškog viteza, koji je izvanredno upučen u Božju nauku. — Gdje ti je taj tvoj vitez? Dovedi mi ga. — Nije u Meknesu. Još je ranom zorom otišao s kolonom u oazu Ued da pobire šljunak za malter, Ove riječi iznenada oslobodiše Mulu Ismaila njegovih metafizičkih briga. Graditeljska mu krv uzavre pri spoznaji da jedan dio njegovih robova več te sata ljenčari. — Otkud onim psima tamo pravo da se kljuka-

ju ostacima s moje trpeze? — zaurla. — Ja sam ih sazvao da prisustvuju tvom smaknuču, a ne da se vesele poniženjima koja sam doživio od tebe. Skla njaj mi se ispred očiju, nedostojna svinjo! Pomilo vao sam te za danas. Ali sutra... Čuvaj se...! Su tra...] I OE odredi po stotinu batina svim francuskim zarobljenicima koji su jutros izostali s posla zato da bi vidjeli kako umire Colin Paturel.

480 31 Neutootiva Anñelika 481 XLVIII MEKNESKI VRTOVI. POGUBLJENJE ROBINJA Mefcneški su vrtovi bili prekrasni. Anñelika„ je tamo često odlazila s nekoliko drugih žena ili u dvo-Kolici koju su vukle dvije mazge. Navučeni zastori su je zaklanjali od znatiželjnih pogleda, a ona je mogla gledati i uživati u ljepoti cviječa i drveča koje se kupalo u blještavom sunčevom svjetlu. Ona je ponekad zazdrala od ovih šetnji boječi se da diplomatski plan velikog eunuha nije iza zavoja kakvog drvoreda predvidio iznenadan susret s gospodarom. A to se često dogañalo, buduči da je Mula Ismail \rolio šetnje po vrtovima istim onim žarom kao i Luj XIV koji mu je bio uzor. On je lično htio da vidi i prati kako radovi napreduju. Ti su časovi, u kojima je ispoljavao svoje najljepše osobine, bili najpogodniji za molioce, pogotovo kad bi, hodajuči odmjerenim korakom kroz sjenovite drvorede, u pratnji nekolicine visokih dvorskih ličnosti, još u naručju držao i jednog od svojih najmlañih sinova ili jednu od svojih mačaka. Svi su znali da mu u takvim trenucima treba upučivati mučne i škakljive molbe. Tada se Mula Ismail nikad nije ljutio, iz straha da ne uzbuni smeñu, nacifranu lutkicu koju je držao na grudima, ili debelog mačka kojeg je gladio. Njegova ljubav prema bebama i životinjama zbunjivala je ljude isto toliko koliko ih je zaprepaštavala njegova divljačka surovost prema bližnjima. Vrtovi i palače vr422

vjeli su od rijetkih životinja. Po drveču, dvorištima, na tratinama, pod cviječem, bilo je najraznovrsnijih mačaka za koje se brinula vojska slugu. Ležale su posvuda, u svojim raskošnim sivim, bijelim, crnim ili tačkastim krznima, a svojim modrozelenim očima, zjenicama poput rastaijenog zlata, pratile iz prikrajka šetače. Ti baršunasti, nevidljivi svjedoci posječivali su vrtove poput zaštitničkih duhova i udahnjivali im sanjalačku, zagonetnu dušu. Mačke nisu, kao na Istoku, bile obučene za čuvanje robova ili blaga. Uzgajali su ih zbog njih samih; zahvaljujuči tome, bile su umiljate i zadovoljne. Životinje su kod Mule Ismaila bile sretne. Konji, životinjska vrsta koju je uz mačke najviše volioj imali su veličanstvene štale s mramornim svodovima, a vodoskoci i pojila po hodnicima bili su od zelenog i plavog mozaika. U pličacima jedne bare bezbrižno su se prača-kali flamingosi, ibisi i pelikani. Zelenilo je mjestimično bilo tako gusto, masline i eukaliptusi tako vješto zasañeni, da je čovjek dobivao dojam velike šume i zaboravljao da se iza njih nalaze zidine načičkane željeznim šiljcima. Eunusi su redovito pratili žene na šetnjama, jer je zbog grañevinskih radova suviše sumnjivih ljudi ulazilo u ogroman obruč. Slobodno su 6e mogle kretati samo po unutarnjim dvorištima koja eu bila ukrašena vodoskocima i oleanderima. Tog je jutra Anñelika naumila otiči do patuljastog slona. Nadala se da če tamo sresti Savarvja, glavnog liječnika skupocjene životinje. Pridružile su joj se mala Čerkeskinja i još dvije Mula Ismailove priležnice: velika, vesela Etiopljanka Mujra i jedna Sudanka iz-plemena Peula, ravnodušna lica boje limunova stabla. One se uputiže prema zvjerinjaku, u pratnji trojice eunuha meñu kojima je bio i zapovjednik kraljičine garde Ramidan. On je na rukama nosio malog «* 483 princa Zidana koji je, čuvši da se govori o slonu, udario u dreku i zahtijevao da ga povedu. Anñelikina se predviñanja obistiniše. Zatekla je Savarvja kako drži ogromnu olovnu štrcaljku i sprema se da uz pomoč još dvojice robova dade klistir svom pacijentu koji se bijaše prejeo gujava. Mali mu je princ odmah dao još ovih plodova, a liječnik je smatrao uputnim, ne protiviti se ovakvim prinčevskim mušicama. Nekoliko gujava više ili manje neče bitno utjecati na zdravstveno stanje debelokošca, i u svakom slučaju je bilo važnije ne navlačiti na sebe mržnju kraljevskog crnčiča.

Anñelika iskoristi priliku i Savarvju tutne u ruku dva bijela krušeiča koje bijaše skrila pod veo. Dežmekasti je- Rafaj vidje, ali ne reče ni riječi. On je imao sasvim odreñena uputstva u pogledu francuske zarobljenice. Bilo je zabranjeno izazivati je sitničavim pozivanjem na red. Anñelika prošapče: — Da li več imate kakav plan za naš bijeg? Stari ljekarnik uznemireno pogleda oko sebe i procijedi kroza zube: — Moj je zet, Jevrej Samuel Kajan, taj divan mladič, voljan da mi posudi novac da platimo matadore koji če nam poslužiti kao vodiči. Colin Paturel poznaje nekolicinu koji su več uspješno izveli bijeg. — Jesu li sigurni? — On jamči za njih. — A zašto onda on sam još nije pobjegao? — Jer je stalno u lancima.... Njegov je bijeg u najmanju ruku tako teško ostvariv kao i vaš. Kaže da još nikad žena nije pokušala pobječi... bar ne koliko se zna. Ja mislim da čete bolje učiniti ako sa čekate dolazak očeva redemptorista i zatražite inter venciju njegovog veličanstva kralja Francuske. Anñelika mu se htjede odlučno suprotstaviti, ali Rafaj zabrunda i time dade na znanje da je tajni razgovor, od kojeg ni rijeci nije razumio, več i tako predugo trajao. 484 Tada čuvari narede da se šetnja nastavi. Žene poslušaše, ali je muka bila s princom Bombonom. Ramidan ga ponovo morade uzeti u naručje. Bijes mu se stišao tek kad je uz drvored ugledao starog, čelavog roba Jean-Baptistea Caloensa, porijeklom Flamanca, koji je kupio otpalo lišče. Dijete poviče da če mu odrubiti glavu, jer je čelav i ne služi više ničemu. Prijetnja je bila tako ozbiljna da eunusi po-savjetovaše roba neka se sruši čim osjeti oružje. Mali princ podiže svoju majušnu krivošiju i udari iz sve snage. Starac se pusti na zemlju i napravi se kao da je mrtav. Na ruci mu se ukaže duboka ogrebotina. Kad ugleda krv, dražesni se dječak razvedri i veselo nastavi šetnju. Proñoše prostranim vrtom koji je bio zasañen djetelinom za dvorske konje. Tratina je bila ograñena. Malo dalje se nastavljala šumica od stabala na-ranača i ruža. Taj je nasad u cijelom parku imao najviše čari, a bio je napravljen po nacrtu nekog španjolskog vrtlara. U njemu se nije samo živo

zelenilo drveča okičenog plamtečim naračanstim plodovima stapalo sa slikovitim ružinim grmovima u skladnu cjelinu, nego se i miomiris voča i cviječa miješao 'U božanstven parfem. Dva su roba tu radila. Anñelika dh je u prolazu čula kako govore francuski. Ona se okrene da ih bolje osmotri. Jedan od njih, lijep, kršan momak finog lica koje se lako moglo zamisliti uokvireno vlasuljom i čipkastom ogrlicom, namigne joj veselo. Francuz mora biti potpuno dotučen jarmom ropstva, pa da se ne nasmiješi zagonetnim, zakoprenjendm ljepoticama koje kraj njega prolaze, pa makar ga to stajalo i života. Mala čerkeski-nja najedanput poviče: — Hoču onu lijepu naranču. Recite robovima neka mi je uberu. U stvari, ona bijaše primijetila lijepog mladiča, a voče je bilo sšmo izgovor da bi se mogla zaustaviti i promotriti ga. Ljubavno iskustvo, stečeno u zagrljaju pohotnog Ismaila, napravilo je od neupučene djevojčice znatiželjnu ženu koja je dobila volju da 485 isproba kakav če učinak njene draži imati na druge muškarce. Ove je ovdje, izgladnjele i odrpane, prve srela olikako joj je kralj otkrio pravila istančane i slatke igre koja od postanka svijeta privlači i zbližava Evu i Adama. Njene su krasne oči ispod maslinskog vela požudno ispitivale robove bijele kože. Kako su mišičavi i kosmati...! Krupan mladič s anñeoskim smiješkom imao je plave dlake, meke poput svile. Mora da je uzbudljivo nači se gola u njegovu zagrljaju. Kakvi su krščani kao ljubavnici... ? Priča se da nisu obrezani... — Hoču da mi se ubere ona tamo lijepa naranča — navaljivala je uporno. Debeli je Rafaj strogo upozori da nema prava zahtijevati voče koje je isključivo vlasništvo kralja. Mala se razljuti i odgovori da ono što pripada kralju, pripada i njoj. To joj je on sam rekao. Ona če se potužiti kralju na drskost eunuha i pobrinuti se da budu kažnjeni Dva su roba krizom pratila raspravu. Plavokosi se mladič, markiz de Vaucluse, zarobljenik tek nekoliko mjeseci, smiješio blaženo. Bio je sretan što čuje kapriciozan, ženski glas. Ali ga njegov drug, Eretonac Yan le Goen, rob s dvadesetogodišnjim iskustvom u Maroku, tiho i odlučno posavjetuje neka okrene glavu i udubi se u posao, jer je robovima pod prijetnjom smrti zabranjeno da gledaju kraljeve žene. Markiz slegne ramenima. Zgodna je ta mala, bar po onom što se može nazrijeti. Sta ona zapravo hoče? — Hoče da joj se ubere naranča — prevede mu Bretonac. — Zar se to može odbiti tako lijepoj djevojci?

— reče markiz de Vaucluse, ispusti kosirič, uspravi se pokazujuči svoj vitak stas pod otrcanim prslukom, i pruži ruku prema narančinom stablu. On ubere plod i naklonivS se Cerkeskinji kao da je to glavom gospoña de Montespan, predade joj naranču. 486 Ono što se zatim na njih. sručilo, dogodilo se munjevitom brzinom. Nešto zazviždi kroz zrak i vrh se koplja, bačenog ia neposredne blizine, zabode u grudi markiza de Vauclusea koji se sruši na zemlju. Uspravan na svom bjelašu, lica zgrčenog od gnjeva, Mula Ismail se pojavio na rubu travnate staze. On mamuzama podbode životinju da bi se približio, iščupa svoje koplje iz mrtvog tijela i okrene se drugom robu htijuči i njega probosti. Ali se Bretonac bacio konju pod noge i zakukao na arapskom: — Milost, gospodaru, milost za volju tvog sve tog konja, hodočasnika u Meku. Mula Ismail ga pokuša dohvatiti pod trbuhom životinje, ali zarobljenik nije napuštao svoj zaklon, iako ga je uznemiren konj lako mogao zgaziti kopitima. Neki su Mule Ismaila konji slovili kao sveti, naročito oni koji su bili u Meki i nosili naziv hadžije. Yan Le Goen je pravovremeno, prepoznao najmiliju sultanovu životinju. Mula Ismail na kraju popusti, za ljubav Laniloru. — Dobro je — reče robu — što bar poznaš naše svete običaje. Ali skloni mi se s očiju, gnusni crve, i da nikad više nisam čuo za tebe! Bretonac izleti ispod konja kao strijela, preskoči tijelo svog mrtvog druga i punim trkom pobjegne kroz rascvjetanu i mirisavu šumicu. Mula Ismail se okrene s uzdignutim kopljem. Mjerkao je kojeg bi eunuha prvog probo da ih kazni zbog nehata, ali Ramidan nañe načina da ga udobrovolji; pruži mu malog Zidana koji je bio očaran cijelim ovim prizorom. — Za ljubav tvog sina, gospodaru, za ljubav tvog sina...! Eunuh rječito ispriča kako se čerkeskinja hvalila da če kod kralja isposlovati kaznu za njih. A gospodar je uvijek s punim povjerenjem prepuštao svojim eunusima da ukročuju neposlušnice. Ona je zahtijevala naranču! Tvrdila je da ono što pripada kralju, pripada i njoj! 487

Mula Ismail se-smrkne kao noč, a onda se podrugljivo nasmije. — Sve ovo ovdje pripada meni, samo meni. To češ iskusiti na vlastitoj koži, Marrvamti — reče prijeteči. Okrenuvši konja, on odjuri u galopu. 2ene su odvedene u harem. Čitav je dan vladala atmosfera straha u odajama i dvorištima gdje su pri-ležnice dokono pile čaj i šaputale. Mala je Cerkeskinja bila blijeda kao krpa. Ogromne su joj oči bludjele po licima njenih drugarica pokušavajuči s njih pročitati svoju osudu. Mula Ismail če je pogubiti. Nije bilo sumnje da če užasna kazna biti izrečena. Kad je od Ramidana saznala za dogañaj, crnkinja Lejla Ajša je vlastoručno skuhala napitak od samo njoj poznatih trava i poslala ga po dvjema služavkama Cerkeskinji. Neka ga dijete odmah popije: zaspat če i bezbolno umrijeti! Tako če izbječi okrutne muke koje joj je gospodar namijenio kao kaznu za njenu drskost. Kad je konačno shvatila što joj se savjetuje, Cerkeskinja užasnuta krikne i odgurne pehar s otrovom koji se prevrne i prolije. Lejla Ajša se uvrijedi Ona je ovako postupila iz čiste dobrote — govorila je. Pa dobro! Neka sudbina ide svojim tokom... U meñuvremenu je jedna mačka polokala razli-venu tekučinu i na mjestu ostala mrtva. Ustrašene je žene tajno pokopaše. Trebalo je još satno to da kralj sazna za pogibiju svoje omiljene životinje. Mala se Cerkeskinja utekla Anñeliki u krilo. Nije plakala. Drhtala je kao progonjena životinja. Grobna se tišina spustila. Miris cviječa prodirao je sa sumrakom koji je nebo nad dvorištima obojio bojom nefrita. A duh sadističkog i nevidljivog lovca lebdio je nad njegovim plijenom i unio u sjenovite odaje muk i potištenost 488 Anñelika je gladila Manrvamtinu kosu kojoj je noč dala plavkasti odbljesak. Ona sastavi nekoliko arapskih rečenica da bi je utješila. — Zbog jedne naranče... ! Nije moguče da če te tako okrutno kazniti... Možda če te samo izbičevati. A to bi onda več bio i izvršio... Ništa se ne če dogoditi. Umiri se...! Ali se ona sama nije mogla umiriti. Osječala je kako nesretnici srce nepravilno tuče. Cerkeskinja iznebuha zaurla. Hodnikom su dolazili eunusi. Na čelu je stupao Osman Ferañi. Prekrižili su ruke na prsluku od crvenog satena. Haljinu iste crvene boje stegnuo im je u struku crni pojas s kojeg je visila krivošija. Nisu nosili turbane, pa im se

vidjela obrijana lubanja s tankim pramenom ikose koji je na zatiljku bio spleten u pletenicu. Približavali su se mračni i nijemi, bezizražajnih, debelih lica. 2ene se razbježaše. Znale su da je to odječa za smaknuče. Mlada se djevojka okrene oko sebe kao unezvi-jerena životinja i očima potraži izlaz. Zatim se ponovo ba"ci Anñeliki na koljena i grčevito se pripije uz nju. Nije vikala, ali je njen izbezumljen pogled 'očajnički dozivao u pomoč. Osman Ferañi lično odvoji nježne prste od An-ñelikine haljine. — Sto če se s njom dogoditi? — upita Atiñelika na francuskom, sva zadihana. — Nije moguča da če joj se učiniti nešto nažao... zbog jedne naranče! Neosjetljiv, veliki je eunuh ne udostoji odgovora. On žrtvu predade dvojici drugih stražara koji je odvukoše. Sada je vikala, na materinjem jeziku, zazivajuči oca i majku koje su „Turci ubili, preklinjuči svetu djevicu tiflisku da je spasi. Užas joj je udesetostručio snage. Morali su je vuči po pločicama. Tako su je več jedanput vodili U ljubav. Večeras je vode li smrt 489 Anñelika ostade sama. Bila je na izmaku snaga. Živjela je kao u nekoj mori. Blagi, savršeni žu-bor vodoskoka izazva u njoj životinjski strah poput nekog nevidljivog čudovišta. Ona vidje Etiopljauku kako je s gornje galerije, zadovoljno se smješkajuči, mahanjem poziva da doñe. Ona se pridruži skupini žena koje su se nagnule preko ograde. — Odavde se sve čuje! Prodoran se krik vine u nebo, zatim još nekoliko, još mnogo njih. Anñelika začepi uši i odvrati pogled kao od kakvog iskušenja. Ovi samrtni krici i neljudske patnje, koje je sadistički despot izazivao u tijelu male robinje čija se krivnja sastojala samo u tome što je ubrala jednu naranču, istovremeno su je privlačili i užasavali; taj osječaj nije doživjela od svog najranijeg djetinjstva. I ukaza joj se dojilja kako, s plamenom u svojim maurskim očima, njoj i njenim sestrama priča o mučenjima koja je Gilles. de Retz vršio- nad nevinašcima što ih je ugrabio za sotonu... Besciljno je lutala hodnicima. — Treba nešto poduzeti! Ta ovo se ne može do zvoliti! Ali je i ona sama bila tek robinja zatvorena u haremu; i njen je život bio u pitanju.

Ona opazi ženu koja se nagnula i naperila uši prema kraljevim odajama. Dugačke, plave pletenice visile su joj niz ramena: Engleskinja Daisy. Anñelika joj priñe. Usred ovog kupa tamnih orijentalki, Spanjolki i Talijanki, ona joj se činila bliskom i srodnom. Bila je tu jedina plavuša, osim jadne Islan-ñanke koja nije bila nizašto i koja je jedva životarila. One još nikad nisu razgovarale jedna s drugom. Meñutim, kad joj je prišla, Engleskinja je zagrli. Ruka joj je bila ledena. I ovamo su dopirali jezoviti krici. Na jedan posebno neljudski urlik Anñelika odgovori muklim jecajem. Engleskinja je jače stisne i prošapče na francuskom: 490 — Oh! Zašto, zašto nije popila otrov koji joj je Lejla Ajša poslala? Ne mogu se priviknuti na te stvari! Govorila je francuski sa stranim naglaskom, ali tečno. Učila je jezike da bi se nečim bavila, ne hti-jucl ee, kao ostale kurtizane, prepustiti intelektualnom mrtvilu. Dugo je Osman Ferañi igrao na ovu hladnu nordijsku krščanku, ali mu je Lejla Ajša preotela. Njene svijetle oči potražiSe Anñelikino lice. — On vam ulijeva strah u kosti, zar ne... ? A ipak ste tvrdi kao čelik. Lejla Ajša kaže da joj se, kad vas pogleda, čini da vam iz očiju vire noževi... Cerkeskinja je zauzela mjesto koje je Osman Ferañi vama namijenio... A vas se užasno doima njeno smaknuče... ? — A šta rade s njom? — Oh! Gospodar ima mašte za izmišljanje rafi niranih kazni. Znate li kakvu je smrt priuštio Mini Varadoff, lijepoj Moskovljanki koja je bila drska s njim? Dva su se. krvnika svom svojom težinom mo rala navaliti na poklopac kovčega kojim su joj zgnje čili grudi. A nije ona jedina žena koju je tako mu čio... Pogledajte samo moje noge. Ona podigne skut svoje haljine. Po stopalima i gležnjima crvenjele su se otekline, tragovi jezivih opekotina. — Umočili su mi noge u kipuče ulje kako bi me prisilili da se odreknem vjera Imala sam tada svega petnaest godina. Popustila sam... I rekla bih ña me je dvostruko više volio zato što sam mu pružila ot

por. U njegovu sam zagrljaju upoznala neizrecivu nasladu... — Da li vi to govorite o ovom čudovištu? — On uživa u tuñim patnjama. To je jedan ob lik zadovoljavanja pohote ... Pst! Lejla Ajša nas pro matra. Ogromna je crnkinja stajala na pragu. — Jedina žena koju on voli — prošapče Daisy s prizvukom zavisti i divljenja u glasu. — Treba sta49] ti na njenu stranu. Onda vam se ništa zlo neče dogoditi ... Ali čuvajte se velikog eunuha, tog sladunjavog i nesmiljenog tigra. Anñelika pobjegne, pračena pogledima dviju žena. Ona se skloni u svoje odaje. Fatima i služavke su joj uzalud nudile kolače i kavu. Ona ih je stalno slala po novosti: da li je Čerkeskinja konačno izdahnula? Nije Mula Ismail se nije mogao nagledati zlostavljanja i odgovarajuče mjere bijahu podiizete samo da smrt ne uslijedi prebrzo. — Oh! Kad bi grom udario u ove vragove! — govorila je Anñelika. — Ali ona ti nije ni kčerka ni sestra — čudile su se služavke. Konačno se satrvena baci na divan, začepi uši i zagnjuri lice pod jastuke. Kad se ponovo digla, mjesečina je obasjavala sobu. Grobna tišina ležala je nad sarajem. Učini joj se da veliki eunuh prolazi hodnikom, vršeči svoj uobičajeni obilazak. Ona mu potrči u susret. — Ona je mrtva, zar ne — poviče. — Ah! Za ljubav Božju, recite mi da je mrtva! Osman Ferañi zbunjen pogleda ruke koje su se kršile, lice izobličeno užasom. — Da, mrtva je — reče. — upravo je izdah nula ... Anñeliki se ote uzdah olakšanja koji je ličio na jecaj. — Zbog jedne naranče! Zbog jedne naranče! Takvu ste sudbinu i meni namijenili, Osman-beže. Htjeli biste da postanem njegova ljubimica koju če za najmanji prekršaj kazniti mučeničkom smrču. — Ne, tebi se to ne može dogoditi Ja ču te šti titi. — Vi ne možete ništa protiv volje tiranina!

— Ja mogu mnogo.... Gotovo sve. — Zašto onda niste nju zaštitili? Zašto je niste obranili? 492 ' Izraz čuñenja pojavi se na licu velikog eunuha. — Ali... ona je bila beznačajna, Firuzo. Bila je ograničeno stvorenje. Imala je, doduše, lijepo ti jelo i priroñen, več nastran dar za ljubavne stvari. Time je i vezala uza se Mulu Ismaila. Bio je na putu da joj se suviše prikloni. On je toga bio svjestan i zato se ljutio na nju. Njegov mu je bijes bio dobar savjetnik. Današnje ga je smaknuče oslobodilo poni žavajuče napasti... i lupraznilo mjesto za tebe...! Anñelika se povuče na svoj ležaj i stavi dlan na usne. ^ — Vi ste čudovište — reče upola glasa. — Svi ste čudovišta. Grozim vas se! Ona se baci na jastuke tresuči se grčevito. Malo kasnije se Fatima-Mireilla pojavi sa šalicom umirujučeg čaja koji je veliki eunuh poslao. Skupa s vrelim napitkom ona je iz kuhinje donijela najnovije pojedinosti o mučenjima kojima je Čerkeskinja bila podvrgnuta, i gorjela od želje da svojoj gospodarici ispriča jezivu priču. Ali je ova več kod prvih riječi ošamari i dobije živčani slom s kojim stara Provansalka nikako nije mogla izači na kraj. 49: I XLIX NOČ NAD HAREMOM Slušala je šumove noči. U unutrašnjosti harema glasovi su utihnuli Sve su se žene morale vratiti u svoje paviljone ili odaje. Dok su se po danu prilično slobodno kretale, odlazile iz jedinog dvorišta u drugo, posječivale se meñusobno, noči su morale provoditi izmeñu svoja četiri zida, pod stražom eunuha i crnih služavki Tko bi ss usudio prekršiti ovo nareñenje? Noču je pantera Alchadi puštana s lanca. Ako bi slučajno i uspjele izmaknuti uvijek budnim čuvarima, lakomislenice su morale računati s tim da če se najedanput nači oči u oči s ogromnom mačkom koja je izdresirana da skače na ženske prilike.

Kolike su maurske sluškinje, koje su njihove gospodarice noču slale u kuhinju po ovu ili onu poslasticu, priklane na taj način! Dva su eunuha, panterini krotitelji, svako jutro krstarili palačom u potrazi za divljom mačkom. Kad bi je konačno uhvatili, truba bi oglasila: „Alchadi je na lancu". Tek onda bi sve žene odahnule i harem živnuo. Jedna je jedina žena bila u milosti kod pantere: Lejla Ajša. čarobnica. Velika se crnkinja nije bojala ni divljih životinja, ni kralja, ni svojih suparnica. Bojala se samo Osmana Ferañija, velikog eunuha. Uzalud je sazivala svoje vješce i nareñivala im da čaraju i gataju. Velikom se eunuhu nije moglo naškoditi, jer je i on bio upučen u tajne nevidljivog. 494 Anñelika je sa svog balkona promatrala čemprese koji su se poput zagasitog plamena ocrtavali na blijedim zidovima. Rasli su u malom unutarnjem dvorištu iz kojeg se dizao njihov gorkast miris, pomiješan s miomirisom ruža i žuborom vodoskoka. Njen če vidik odsad biti ograničen na ovo zatvoreno dvorište! S druge su strane, tamo gdje je bujao život i sloboda, zidovi bili slijepi. Bili su to zidovi zatvora. Konačno je pozavidjela čak i robovima, ljudima koji su, doduše, izgladnjeli i izmučeni teškim radovima, ali se kreču s druge strane ovog zida. Oni su se, pak, žalili da žive pod teškom prisilom, da im je zabranjeno napuštati Meknes i odlaziti u unutrašnjost zemlje. Anñel'ki se činilo da bi bijeg bio sitnica, samo kad bi uspjela prekoračiti haremski zid. Ovako zatvorenoj bilo joj je prije evega nemoguče nači saučesnike vani. Samo je zahvaljujuči čudu, ili bolje rečeno, proračunatoj popustljivosti velikog eunuha, uspjela dvaput razgovarati sa Savarvjem. On bi mogao organizirati bijeg vani, ali bi se ona sama, vlastitim snagama, morala probiti iz Jia-rema. I upravo tu je njen pronalazački duh zakazao i ona se sukobila s podmuklim preprekama. U početku je sve ogledalo lako. A u stvari je sve bilo teško i opasno. Noču: pantera. Danju i noču: hladni i nijemj) eunusi, koji su, obasjani mjesečinom, sa svojim kopljima, stajali na vratima ili s jataganima u ruci vršili obilazak po terasama. Nepodmitljivi! Neumoljivi! A služavke, pitala se Anñelika. Stara ju je Fa-tima mnogo voljela i bila joj duboko odana. Ali ta ljubav nije išla tako daleko, da bi svojoj gospodarici pomogla u pustolovini zbog koje bi i ona, ako se ne posreči, izgubila život, i koju je, uostalom, smatrala velikom glupošču. Anñelika je jednog dana od nje zatražila da doturi ceduljicu Savarvju. Stara se rukama i nogama branila. Ako je uhvate s lističem što ga kraljeva priležnica šalje krščanskom robu, ba-

495 cit če je u vatru kao stari panj. To je najmanje što bi joj se moglo dogoditi! A što se tiče krščanske robinje, ona se ne usuñuje ni pomisliti kakva bi je sudbina snašla. Boječi se za Savarvja, Anñelika nije više navaljivala. I sad nije anala šta da radi. Ponekad, da bi sama sebi podigla duh, zazivala je ona dva mala, tako daleka krščanska dječaka: Florimonda i Charlesa Henrija, ali to više nije bilo dovoljno da joj podstak-ne volju i borbenost. Ona nije bila u stanju da savlada sve ove prepreke koje su je dijelile od njih! Pomisli kako je miris ruža divan i kako je bojažljiva melodija, kojom maurska robinjica prebiruči po žicama uspavljuje svoju gospodaricu, sam glas ove čiste noči. Zašto se boriti? Sutra če biti „bestiUle" poslastice od finog, lisnatog tijesta koje u sebi krije sjeckano golubinje meso začinjeno biberom, cimetom i šečerom... Ona žarko zaželi šalicu kave. Znala je da treba samo pljesnuti rukama, pa da stara Pro-vansalka ili njena pomočnica crnkinja potaknu žera-r vicu u mangali i uzavru uvijek spremnu vodu u blistavom kotliču. Miris crnog napitka raspršio bi strah i kao u spokojnom snu dočarao joj jedan čudesan sat koji je proživjela u Kreti. Anñelika je stavila ru!ke pod zatiljak i sanjarila ... Po plavom moru plovi bijeli brod nagnut kao galeb na vjetru... Jedan čovjek je bijaše kupio za basnoslovnu cijenu čitavog broda! Gdje je sada taj čovjek koji ju je tako ludo želio? Da li se još sječa lijepe zarobljenice koja mu je utekla? Zašto je pobjegla? pitala se sada. Jasno, on je bio gusar, ali i njen sunarodnjak. Jasno, on- je bio uzbudljiv čovjek, možda odvratan ispod meske, ali on joj uopče nije ulijevao strah... U trenutku kad je njegov taman, magnetski pogled uhvatio njen, njoj je sinulo da nije došao da je ugrabi nego da je spasi. A sad zna od čega: od njene vlastite lakomislenosti, od naivnog vjerovanja da u Sredozemlju žena može slobodno 496 odlučivati o svojoj sudbini. Onda je bar slobodno mogla izabrati svog gospodara. A zato što je odbila onog tamo, pala je u ruke drugog, mnogo nesmilje-nijeg. Anñelika prolije gorke suze osječajuči da je dvostruk rob: ikao žena i kao zarobljenica. — Popij malo kave — prošapče Provansalka — bit če ti bolje. A sutra ču ta donijeti vruče bestille. Kuhari več prave tijesto... Nebo je iznad crnih vrhova čempresa poprimilo zelenkastu boju. Lebdeči na krilima zore, mujezinov je žalobni glas s vrha minareta pozivao vjernike

na molitvu, a po haremskim hodnicima trčali su eunusi dozivajuči panteru Alchadi. 497 3a Neukrotiva AnñeUfca TRG ROBOVA. DOLAZAK OČEVA REDEMPTORISTA Jednog dana Anñelika je u blizini svoje sobe ot-crila mali, izboanom skriveni otvor u slijepom zidu toji je gledao na grad. Bio je to prozor u obliku ključanice, preuzak daj Di se kroz njega mogla nagnuti, previsok da bi nekog ?nogla dozvati, ali se s njega vidio prostran trg kojim ie prolazilo mnoštvo svijeta. Sada je tu provodila po nekoliko sati dnevno. Ddavde je promatrala krščanske robove kako kuluče la grañevinama Mule Ismaila. On je gradio i gradio. Činilo se da to čini zato da bi uživao u rušenju i u ponovnom podizanju. Posebni su grañevinarski postupci omogučavali vrlo brzo izvoñenje. Po njegovu se nareñenju malter pravio od šljunkovite zemlje, kreča i malo vode. Ta se masa čvrsto nabijala izmeñu dviju dasaka čiji je razmak odgovarao debljini željenog zida. Cigla i kamen upotrebljavali su se samo za temelje i dovratnike. Anñelika se vrlo brzo srodila s ovim prizorom koji joj je otkrivao tek krajičak gradilišta na rubu trga. Štapovi crnih čauša prijeteči su stajali nad kičmama zarobljenika koji su bez predaha dirinčili pod nesmiljenim suncem. Mula Ismail se često pojavljivao, iskrsavajuči na konju ili pješice, pod suncobranom, u pratnji svojih doglavnika. 498 Tada bi sumorna slika oživjela. A Anñelika bi podlegla iskušenju i popustila znatiželji koju je u njoj rañalo prisilno besposličarenje. Cim bi se Mula Ismail pojavio, nešto bi se dogodilo. Jedanput je povod bio Colin Paturel koji ga je zamolio za dopuštenje da se sutradan slavi Uskrs, na što mu je sultan na licu mjesta odredio stotinu batina. Drugi put je udarcem kundaka oborio roba koji ga ne bijaše opazio, pa se malo odmarao. Zatim je naredio da ga bace s vrha zidina visokih trideset stopa. Treči put je vlastitom rukom odrubio glavu dvojici ili trojici crnih čuvara, proglasivši ih odgovornima što radovi polako napreduju. Ona nije čula ni glasove ni riječi. Kazalište koje je gledala kroz mali otvor, prikazivalo je za nju kratke, nijeme prizore, tragične i burleskne pantomime. Izvodile su ih marionete koje su padale, bježale, pre-klinjale, udarale, koje su se verale po ljestvama i skelama i zaustavljale se tek pod tamnim okriljem večeri.

U to doba su se muslimani na bijelom trgu bacali ničice u prašinu, okrenuti prema Meki, gradu u kojem počiva Prorok. Robovi su se vračali u svoje četvrti ili u podzemne zatvore. Anñelika je s vremenom nekolicinu dobro upoznala. Ne znajuči im imena, razlikovala je rase. Francuzi su batine primali sa smiješkom i često se upuštali u prepirke sa svojim crnim tamničarima koji bi, očito zbunjeni predočenim razlozima, puštali robove da rade što hoče: da se malo odmore, da popuše lulu duhana u hladovini pod zidom. Talijani su znali pjevati. Pjevati u oštroj prašini od živog vapna i grañevnog kamena. Dobro se vidjelo da pjevaju, jer su njihovi drugovi prekidali posao i slušali ih. Talijani su često bili i naprašiti, ne mareči što time stavljaju život na kocku. Španjolci su padali u oči po nehajnom i gordom baratanju zidarskom žlicom. Oni se nikad nisu žalili »2« 499 na pripeku, ni na glad, ni na žed. Holanñani su, naprotiv, revnosno obavljali svoj' posao držeči se po strani od ostalih i ne miješajuči se u njihove svañe. Protestante je prepoznavala po istom takvom spo-kojstvu i trezvenosti. Katolici i raskolnici su se iskreno mrzili i upuštali se u prave bitke, poput bijesnih pasa, pa su ih štapovi čauša jedva rastavljali. Ponekad su čuvari bili prisiljeni da pozovu Colina Patu-rela čiji je ugled brzo uspostavljao red i mir. Norman je uvijek bio u lancima. Cesto su mu ruke i leña bili pokriveni krvavim ranama. One su potjecale od bičevanja i batinanja koja su mu pribavili njegovi neustrašivi zahtjevi za pravdom. Ali je on unatoč tome na svoja herkulovska ramena natovario teške vreče s vapnom i tako se, uz zibanje teških lanaca, penjao po Ijestvama sve do vrha grañevine. Rasterečivao je one najslabije i nitko mu se nije usudio prigovoriti ni riječi. Jednog dana, pridr-žavši jednom rukom lance sa zglavaka, on je isprebijao crnca koji se bio oborio na nejakog Jean-Jeana iz Pariza. Čuvari su dotrčali sa sabljama u rukama, aM. se odmah i povukli, jer je to bio Colin Norman! Samo je kralj imao pravo da ga kazni. Kad bi u predvečerje dolazio da obiñe radove, Mula Ismail bi upro koplje robu u prsa. Anñeliki se činilo kao da čuje sudbonosne riječi: — Postani Maur! Cblin Paturel je nijekao glavom. Da li če se sad srušiti, izdahnuti konačno, nepobjedivi plavokosi div, izvrgnut godina zlostavljanju od kojeg je več stoput trebalo umrijeti? Da li če Azrael napokon ščepati svoju žrtvu?

Anñelika bi zarila zube u šake. Dolazila bi joj volja da mu na francuskom dovikne neka se odrekne vjere: Nije shvačala tu vrstu upornosti koja je ovog čovjeka još držala uspravnim pred njegovim krvožednim mučiteljem. Napokon bi Mula Ismail ljutito bacio koplje u stranu. Anñelika je kasnije saznala da je pri tom izjavio: 500 „Taj pas, dakle, silom hoče da bude proklet!" Tvrdoglava želja Colina Paturela da vječno gori li paklu i uporno odbijanje da doñe u raj vjernika, izazivali su kod kralja Maroka gorčinu koja je graničila s tugom. Anñelika bi s olakšanjem odahnula i otišla da popije šalicu kave radi osvježenja. Razmišljala je i čudila se tisučama zarobljenika, večinom poštenih malih ljudi, pomoraca iz svih krajeva svijeta, koji su nalazili hrabrosti da prkose smrti ili podnose dugogodišnje zarobljeništvo za ljubav jednog Boga koji mora da im nije mnogo značio ni u vrijeme kad su bili još slobodni ljudi. Ako se ovakav izgladnjeli, izmučeni, očajni bijednik odrekao vjere, odmah je imao dovoljno jela, udoban život, pristojan položaj i onoliko žena koliko ih Muhamed dozvoljava svojim vjernicima. Bilo je, jamačno, mnogo otpadnika u Meknesu i cijeloj Berberiji. Ali taj broj nije značio ništa u usporedbi sa stotinama hiljada zarobljenika koji iz generacije u generaciju strpljivo podnose jaram marokanskih sultana. Anñelika je s visine svog otvora razmišljala o tome kako čovjek može bolje iskoristiti svoje bijedno, izmučeno tijelo. Oni čak ni to nisu znali! Oni su kulučili, patili, nadali se... Kroz prozor vidje kako prolazi povorka novila robova koje su kralju darovali salski gusari. Oni su gladovali več osam dana. Njihova izgužvana i isprljana odječa još nije dospjela da se poistovijeti s odrpanom robovskom odorom. Tu i tamo su se vidjele pozlate na odijelu visokog plemiča ili prugasti mornarski prsluk. Uskoro če svi oni biti brača: krščanski zarobljenici u BerberijL Neki su morali nositi glave svojih drugova koji su putem umrli; to su zahtijevali čuvari, jer su se bojali da bi u protivnom slučaju bili optuženi da su manjkajuče robove prodali za svoj račun. Usred istog ovog trga, na koji je usijano sunce bacalo modrikaste, guste sjene, i koji je bio stvoren 501 za fata-morgane, Anñelika je jednog jutra spazila osobu koju je najmanje očekivala^ da če tu vidjeti, osobu koja je najviše upadala u oči i najmanje je bila u skladu s ovom okolinom: čovjeka u evropskom odijelu i s vlasuljom

na glavi. Njegove cipele s kopčama i visokim potpeticama svjedočile su da nije mnogo pješačio; manžete su mu bile čiste. Tek kad mu se jedan doglavnik približio duboko se klanjajuči, ona se uvjerila da ne sanja. Bez daha odjuri u svoju sobu s namjerom da pošalje sluškinju da se raspita o čemu se radi. Ali se pravovremeno sjeti da bi time odala svoju osma-tračnicu. Morala je, prema tome, sačekati da se vijest sama od sebe raširi... što se ulbrzo i dogodilo. Dostojanstvenik s perikom bio je samo časni francuski trgovac iz Sala, gospodin Bertrand, koji je, kao bivši namjesnik u marokanskom priobalnom području, preuzeo na sebe zadatak da u Meknesu objavi dolazak toliko traženih očeva redemptorista. Kao dobar krščanin, koji želi pomoči svojoj nesretnoj brači, tjrgovac je sve svoje znanje o zemlji i Marokancima stavio u službu redemptorista koji po prvi put stupaju na tlo ljubomorno čuvanog 'kraljevstva Mule Ismañla. Redovnici su putovali u malim etapama, jašuči na magarcima i noseči svoje darove i pismene preporuke. Meñu zarobljenicima odmah nastade komešanje. Kao pomorci, od kojih su neki več više puta pali u alžirsko ili tunisko zarobljeništvo i oslobodili se upravo posredovanjem redemptorista, oni su voljeli ove redovnike koje su nazivali i trinitarcima ili bračom na magarcima, jer su hrabro odlazili u unutrašnjost pojedinih zemalja, do najudaljenijih arapskih čergi, sve zbog otkupa zarobljenika. Ali pristup u Maroko bio im je zabranjen več petnaest godina. Nije malu pobjedu izvojevao Colin Paturel, jer samo zahvaljujuči njemu kralj je popustio u ovom pitanju na koje je tako osjetljiv Oni su stizali. Stari Caloens, jedan od najstarijih zarobljenika, sa svojih sedamdeset godina života i dvadeset godina robijanja, pade na koljena i zahvali nebu. Konačno mu se ukazuje slobodaj Njegovi su se drugovi čudili, jer je stari Caloens, kraljev vrtlar ?koji je s ljubavlju njegovao njegove tratine, uvijek izgledao vrlo zadovoljan svojom sudbinom. On izjavi da je to taono i da če prolijevati gorke suze kad bude napuštao marokansku zemlju, ali da mora otiči zato što naglo čelavi. A kralj ne voli čelavce. Kad bi kojeg opazio, nasrnuo bi na njega i smrskao mu lubanju bakrenom jabučicom svog velikog štapa. A Caloens, koliko god da je star, još nije imao želju da umre, naročito ne na ovaj način. Brača na magarcima su stigla u grad. Kralj je svim robovima dozvolio da im odu u susret, s pai-movim grančicama u znak dobrodošlice.

Anñelika više nije mogla izdržati. Po prvi put ona velikog eunuha zamoli za uslugu: da joj omoguči da prisustvuje prijemu koji če Mula Ismail prirediti francuskim redovnicima. Osman Ferañi napola zatvori svoje mačje oči, razmisli trenutak šta bi se moglo 'kriti iza ove molbe, i onda dade pristanak. Misija je bila smještena u jevrejskoj četvrti i tamo ostala zatvorena tjedan dana, pod izgovorom da očima nije dozvoljeno da bilo koga posjete prije nego što ah kralj primi. Doglavnici, ministri, otpadnici na visokim položajima, došli su da vide darove siromašnih redovnika i da ispipaju koliko bi novaca mogli oJ njih izvuči. Napokon jednog jutra francuska zarobljenica dobije obavijest da se spremi za šetnju. Osman Ferañi je doprati do njene dvokolice s crvenim zavjesama, u koju je bila upregnuta mazga i koju su pratili bud-

502 303 ni čuvari. Vozilo je prošlo kroz kapije mnogih bedema. VeliM eunuh ga zaustavi pred vratima koja su izlazila na proplanak u parku. Anñelika je mogla sve vidjeti kroz mali razmak izmeñu zastora. Kralj je več sjedio na zemlji, bosih, prekrštenih nogu obuvenih u žute papuče. Tog su mu dana odječa i turban bili zeleni, što je značilo da je izvrsno raspoložen. Usta je pokrio krajičkom burnusa. Oči su mu se krijesile. I njega je zanimalo da izbliza vidi krščanske svečenike, kao i njihove darove. Otpadnik Rodani mu je rekao da se meñu poklonima nalaze i dva sata njihalice. Ali je Mula Ismail zasad bio zaokupljen napadom koji je pripremio. Kad bi na pravu vjeru obratio ove ipopove, imame krščanske vjere, to bi bila nečuvena pobjeda za Alaha! On je dobro pripremio svoj govor, vatren i uvjerljiv, kakav se i sam osječao u ovom trenutku. Imao je uza se samo tridesetak crnih čuvara naoružanih dugačkim puškama sa srebrnim kundacima. Iza njega su stajala dva crnčiča: jedan je mahao lepezom, a drugi držao suncobran. Oko njega su sjedili doglavnici i otpadnici u svečanim odorama, koje su sačinjavah" turbani s bisernim pribadačama i odječa protkana zlatom.

Oci redemptoristi približavali su se trgom u pratnji dvanaestorice robova koji su nosili njihove darove. Kralju su ih predstavili francuski otpadnik Rodani, Jevrej Zaharija i doglavnik Ben Mesaud. Oci redemptoristi su u svojim redovima vrlo pažljivo izvršili izbor članova ove izvanredne misije za koju su godinama bezuspješno pokušavali ishoditi privolu kraljevu. Bilo ih je šest od kojih su trojica govorila arapski, a svi španjolski; svaki je od njih več izvršio najmanje tri otkupničke misije u Alžiru i Tunisu; sva šestorica su bili poznati po svom velikom poznavanju islamskog svijeta. Voña misije bio je velečasni otac de Valombreuze, najmlañi sin otmjene berišonske porodice, koji je doktorirao na Sorboni. On je pregovorima pristupao seljački lukavo, ali se držao dostojanstveno poput visokog ple504 miča. Nije se mogao nači čovjek koji bi bio dorastao Muli Ismailu kao on. Njihove bijele redovničke halje s crvenim krizom na prsima i njihove brade ostavile su dobar utisak na kralja. Ličili su na pobožne pustinjake nazvane kaluñerima* koje muslimani tako duboko poštuju. Kralj je prvi progovorio, poželivši im dobrodošlicu i pohvalivši njihov svečenički žar i milosrñe koji su ih doveli njihovoj udaljenoj brači. Zatim je izrekao hvalospjev velikom kralju Francuske. Velečasni otac de Valombreuze, koji je dobro stajao na dvoru u Versaillesu, mogao mu je po tom pitanju dati iscrpan odgovor; on ga je obavijestio da kralj Luj XIV, po svojoj velikodušnosti i veličanstvenim djelima, predstavlja največeg kralja krščanskog svijeta. Mula Ismail se s tim složi, a onda započe slovo u čast i slavu velikog Proroka i njegova zakona. Pošto je bila prilično udaljena, Anñelika nije mogla pratiti ovaj dugačak govor, ali je vidjela kako se Mula Ismail sve više zanosi. Njegovo bi se lice s vremena na vrijeme ozarilo kao olujni oblaci preko kojih za trenutak bijesnu sunčeve zrake. Zahvaljujuči igri svjetla, njegovo je lice čudesno mijenjalo boju; bilo je--čas crno čas kao pozlačeno. Pružajuči stisnute pesnice, pozivao je svoje sugovornike da spoznaju svoju zabludu i da napokon uvide da je Mu-hamedova vjera jedina istinita, jedina čista, vjera koju su objavili i propovijedali svi proroci- još od Adama. Naravno, on im ne nareñuje da se odreknu svoje vjere, jer su ovdje u svojstvu izaslanika a ne robova, nego ih samo opominje, jer bi pred Bogom morao odgovarati da to nije učinio. On užasno pati što po njegovu tlu kroče biča tako zaslijepljena i ogrezla u grijehu. Sreča što još ne pripadaju bogohulnom redu Svetog trojstva koji se usuñuje tvrditi da u Bogu postoje tri boga!

— ... Naravno, Bog je Jedini, i toliko uzvišen da ne može imati sina. Isus je sličan Adamu kojeg je stvorio od zemlje. On je samo Božji izaslanik, a 505 njegova Riječ je duh Njegov kojim je nadahnuo Mariju, kčerku Avrama. On nije zadojen zlom Satani-nim, a ni ona. Vjerujte, dakle, u Boga i u njegova Proroka i ne govorite da Bog ima tri lica! Tako čete postiči blaženstvo ... Hrabri su oci redemptoristi strpljivo saslušali ovu dugačku propovijed, kaznu za sve one koje su oni održali drugima. Jako su pazili da kralj ne sazna da je njihov red u stvari red otaca Svetog trojstva, koji prema prilikama i potrebi nosi i drugi naslov: „Oci redemptoristi". Colin Paturel im je u svom pismu toplo preporučio da se predstave pod ovim nazivom, a oni su tek sad shvatili zašto. Oni se zahvališe kralju na njegovu srdačnom zalaganju da ih spasi grijeha. Rekoše da su u skladu s krščanskim načelima došli iz tako dalekog svijeta zato da bi oslobodili svoju braču, pa da unatoč žarkoj želji da mu ugode, ne mogu napustiti svoju vjeru, buduči da je otkup krščanskih zarobljenika je•dini cilj njihova mukotrpnog putovanja. Kralj usvoji njihove razloge i prisili se da ne pokaže koliko je razočaran. Robovi bijahu razvezali konope na sanducima s darovima i digli poklopce. Redovnici predadoše .kralju nekoliko raskošnih tkanina iz Cambraia i Bretagne, složenih u pozlačene kutije. Zatim mu, bez ikakvog omota, uručiše tri prstena i tri ogrlice. Mula Ismail stavi prstenje sebi na prste, a ogrlice položi do sebe na zemlju. S vremena ih je na vrijeme uzimao i ispitivački promatrao. Na kraju su odmotani satovi njihalice. Brojčanici im nisu bili oštečeni od dugog putovanja. Veči je imao zlatno klatno koje je predstavljalo sunce, a brojke su bile od plavog emaj-Ja i ukrašene zlatom. Kad ih je ugledao, Ismail se razveselio kao dijete. Izjavi da če blagonaklono saslušati molbu redovnika i da če im vratiti dvije stotine robova. Nikad se nitko ne bi ni usudio da se pomada ovom broju ...! I Da bi iskazali svoju radost i zahvalnost kralju, robovi još iste večeri doñoše do kanala koji je oivi-čavao vrt i prirediše veliki vatromet; Jean Davias iz Pouliguena i Joseph Thomas iz Saintongea bili su pravi vatrometari i oni upriličiše prizor kakav Mauri još nikad nisu'vidjeli. Mula Ismail je sa svoje strane promatrao ovu divotu. Bio je ganut. Reče da jedino robove zaista voli, jer njegovi i njegov narod, umjesto da mu

zahvale za učinjena im dobročinstva, uvijek zahtijevaju još veče ustupke, dok se krščanski zarobljenici tako iskreno raduju i time ga oduševljavaju. Još je istog dana naredio da mu se sašije odijelo od zelenog bretanjskog sukna koje mu se izvanredno svidjelo. 507 LI ANðELIKINA PORUKA LUJU XIV Anñelika i njene drugarice takoñer su iz daljine promatrale vatromet. Poslije dugog oklijevanja, vidjevši da je klima povoljna, Anñelika zamoli velikog eunuha ña.joj dozvoli razgovor s jednim ocem iz misije. Potrebna joj je svečenička utjeha. Osman Fe-rañi nije vidio nikakve zapreke za ovakav susret. Dva su eunuha poslana u jevrejsku kuču u kojoj su oci bili smješteni i gdje su ih neprekidno posječivali zarobljenici. Svi su ih molili da budu stavljeni na spisak onih dvjesto Francuza koji če biti otkupljeni. Velečasni otac de Valombreuza je zamoljen da slijedi crne stražare: jedna od Mula Ismailovih žena želi s njim razgovarati. Na ulazu u harem svezali su mu oči. On se nañe pred rešetkom od kovanog željeza iza koje je čekala žena pokrivena gustim velovima. On se nemalo začudi čuvši je kako govori francuski. — Verujem da ste zadovoljni svojom misijom oče? — upita Anñelika. Otac suzdržljivo primijeti tia sve još nije gotovo. Kraljevo se raspoloženje može promijeniti. Iskazi zarobljenika, koji ga stalno posječuju, nisu baš umirujuči. On čezne za tim da se što prije nañe u Ca-dixu, skupa sa svojim jadnim zarobljenicima čija se duša, pod gospodstvom ovog krvoločnog kralja, nalazi u velikoj opasnosti. 508

— A pošto ste i vi bili krščanka, gospoño, što sudim po vašem govoru, molio bih vas da se kod kralja, vašeg gospodara, založite da zadrži svoju bla gonaklonost i susretljivost prema nama. — Ali ja nisam otpadnica — usprotivi se Anñe lika. — Ja sam krščanka. Otac de Valombreuze zbunjeno pogladi svoju dugačku bradu. On je čuo da se sve sultanove žene i priležnice smatraju muslimankama i da javno moraju ispovijedati Muhamedovu vjeru. One imaju i svoju džamiju u unutrašnjosti palače.

— Mene su zarobili — naglasi Anñelika — ja nisam svojevoljno ovdje. — Uto ne sumnjam, dijete moje — promrmlja svečenik pomirljivo. — I moja je duša u velikoj opasnosti — reče Anñelika uhvativši se u iznenadnom naletu očaja grčevito za rešetku — ali to je vama svejedno. Nitko neče pokušati da me spasi, nitko neče pokušati da me otkupi. Zato što sam samo žena... Nije joj polazilo za rukom da izrazi svoje osječaje, da kaže da se više nego svih mučenja pribojava ovog vala pozlačene putenosti koji zapljuskuje harem, polaganog raspadanja njene duše u koju se poput otrova postepeno uvlači lijenost, pohota -i okrutnost. Upravo to je htio Osman Ferañi. On zna šta u svakoj ženi tinja i pozna način kako da to rasplamsa. Redovnik začuje kako zakoprenjena žena plače. On sažaljivo mahne glavom. — Podnesite svoju sudbinu strpljivo, kčeri moja! Vi bar ne trpite glad i ne ubijate se na radu kao vaša brača. Ženska je duša čak i za dobrog oca značila manje od muške. Ne toliko zbog toga što ju je potcje-njivao, nego zato što je mislio da žena, zahvaljujuči svojoj naravi i pomanjkanju odgovornosti, može od Boga očekivati veču blagost i oprost od grijeha. Anñelika se pribere. Skide s prsta veliki dijamantni prsten u koji je s unutarnje strane bilo ure509 zano geslo i ime Plessis-Belliereovih. Malo zastane, jer joj je bilo neugodno prisustvo velikog eunuha koji je bdio nad njom. Bijaše dobro razmislila. Znala je da se bliži čas kad če je Osman Ferañi odvesti u odaje Mule Ismaila. On joj bijaše dao vremena da shvati kako treba slušati njegove savjete. Izgubit če njegovu naklonost ako ga razočara, razbjesnit če kralja ako mu bude prkosila, ona če ovdje ostaviti svoj život i poginuti u mukama. Užasnuta se pitala da možda ne žudi za tim trenutkom, trenutkom kad če odjeknuti njen konačni poraz; i to je bolje nego da se tješi lažnim nadama. Nitko joj ne može pomoči, ni unutra ni vani. Spretni Savarv je samo siromašan rob koji je precijenio svoje snage. Sa sultanom Mulom Ismailom nema šale. A ako se krščanski zarobljenici i odvaže na taj nemoguči bijeg na koji nekoliko najhrabrijih pomišlja, oni se neče opteretiti ženskim bjeguncima. JSIz harema se ne bježi" Ali je bar mogla pokušati da tu ne ostavi svoje kosti. Postoji samo jedan jedini čovjek koji je u stanju da

podigne svoj glas i da utječe na nepristupačnog Ismaila do te mjere da ovaj ispusti svoj plijen. Ona proturi prsten kroz rešetku. — Oče moj, usrdno vas molim... Zaklinjem vas da posjetite Versailles čim se vratite. Zatražite pri jem kod kralja i predajte mu ovaj prsten. On če na njemu vidjeti moje ime. Onda mu ispričajte sve, da me bijahu zarobili, da sam zatvorenica. Reči čete mu.. ?. Ona priguši glas i nastavi šapatom: — ... Reči čete mu da ga molim za oprošten je i da ga zovem u pomoč. Pregovori, na nesreču, još nisu bili završeni kad je Mula Ismail od jednog francuskog otpadnika saznao da se iza naslova redemptorista krije red Svetog trojstva. Njegova je srdžba bila strašna. — Opet si me prevario svojim otrovnim jezikom, lukavi Normane ?*- reče Colinu Paturelu. — Ali ovaj puta nečeš dokraja izvesti svoju šalu. On mu barutom napuni bradu, nos i uši, s namjerom da ga zapali. Zatim se predomisli. Neka Još ne umre. Zadovoljio se time da ga golog veže za križ na trgu i tako ga ostavi na suncu koje je nesmiljeno peklo, pod stražom dvojice crnaca naoružanih puškama; ovi su imali da pucaju na lešinare koji bi pokušali da mu ispi ju oči. Okinuvši nespretno, jedan od čuvara rani krščanina u rame. Kad je za to saznao, kralj doñe i jednim zamahom sablje odrubi stražaru glavu. Drhteči kao prut, ail ne mogavši skinuti oči s ovog užasnog mučilišta, Anñelika priljubi obraz uz svoj prozorčič. Vidjela je kako zarobljenik napinje mišice i pokušava osloboditi bolne udove od pritiska oštrog konopca. Velika mu je glava s dugom plavom kosom padala na prsa. Ali se vrlo brzo uspravi. Polako je okretao lice s jedne strane na drugu i gledac u nebo. Neprestano se micao, kao da je htio pospješiti kolanje krvi u svojim izmučenim udovima. Zahvaljujuči svom izvanrednom tjelesnom ustrojstvu, nije podlegao zlostavljanju. Kad su ga navečer skinuli s križa, ne samo što nije bio mrtav, nego se još uspravio svjež i čio čim je popio vrelu, začinjenu juhu koju mu je kralj poslao. I njegovi ga drugovi, koji su ga več oplakivali, vidješe kako ide prema njima uzdignute glave, unatoč krvavim ranama Novosti su se vrlo brzo širile. Živjelo se u strahovitoj napetosti. Kralj je u svom bijesu popljuvao redovničke darove. Ogrlice i prstenje poklonio je

crnčičima. Odijelo od zelenog sukna je razderao. Ali je satove njihalice ipak poštedio. Zaprepašteni redovnici dobili su nareñenje da smjesta napuste Meknes. U protivnom slučaju bit če živi spaljeni u svojim kučama. Oni se posavjetovaše šta da rade. Dva hrabra sal-ska trgovca, gospoda Bertrand i Chappe-de-Laine

510 513 koji nisu dobili izgon, izjaviše da če zamoliti prijem kod kralja i zatražiti objašnjenje. A redovnici, da ne bi još više izazivali njegovu mušičavu i naprasnu čud, pokupiše svoje stvari i uzjahaše na magarce. Ali, predviñajuči ovakve prepreke, Colin Patu-rel bijaše upalio duhove na drugoj strani, osiguravši na taj način neku vrst moralne protuteže kraljevoj samovolji. Pred sam dolazak redovnika, on bijaše posjetio obitelji maurskih zarobljenika na francuskim galijama i saopčio im da če se voditi pregovori o razmjeni, pa neka se nadaju da če im se njihovi mili i dragi uskoro vratiti. Vidjevši sada da zbog kraljeve mušičavosti pregovarači odlaze neobavljena posla, Mauri u rulji na-srnuše na palaču, naizmjenično vrijeñajuči i prekli-njuči kralja da ne propusti ovu priliku koja mu se, po prvi put, pruža da svoje muslimane oslobodi robovanja krščanima. Mula Ismail bi prisiljen da popusti. Njegovi konjanici trkom sustignu redovnike i narede im da se, pod prijetnjom smrtne kazne, imaju vratiti u Meknes. Pregovori se nastaviše, vrlo burni1, i potraj aše tri tjedna. Konačno redovnici dobiju dvanaest zarobljenika umjesto obečanih dvjesto. A za svakog od njih kralj je zahtijevao po tri Maura i po tristo pijastera. Redovnici če ih odvesti u Ceutu gdje če sačekati da se razmjena ostvari. Kralj je lično odabrao dvanaest najstarijih i naj-nemočnijih robova. Da bi bio siguran da se nije prevario, naredi im da prošeču ispred njega. Oni se, naravno, potrudiše da izgledaju što jadnija Mula ismail protrlja ruke i reče zadovoljno: — Zaista su jadni i bijedni... Čuvar se složi:

— Dobro kažeš, gospodaru! Kralj se okrene svom čati, pa i njega za svaku sigurnost upita za mišljenje. Ovaj potvrdi: 512 — Dobro si rekao, gospodara, kad si rekao da su jadni i bijedni. Kad se prišlo sastavljanju spiska, jedan se šepavi zarobljenik iznenada pojavi i upozori da stari Caloens nije Francuz, pošto je zarobljen na brodu pod engleskom zastavom. Stvar je bila stara dvadeset godina, a sad nije bilo vremena za nekakva dugotrajna provjeravanja. Stari se Caloens ponovo nade na vratima dvora, kao na ulazu u neki zemaljski raj. Sepavac zauze njegovo mjesto. Očima se žurilo da odu, jer im je svaki dan donosio nove neprilike. Zavidni i ogorčeni zarobljenici obasipali su ih svojim žalopojkama. Doglavnici i otpadnici zahtijevali su novac i darove, tvrdeči da su im i oni sa svoje strane izlazili u susret. Oni napustiše Meknes pod kišom zvižduka i kamenja. Jednako su bili raspoloženi i muslimani i krščani kojima su propale sve nade u spas. Stari je Caloens plakao. — Ah! Kad če se vratiti brača na magarcima ... ! Ja sam izgubljen! Činilo mu se da na svojoj čelavoj glavi več osječa jabučicu kraljevog štapa. On ode u vrt i objesi se o palmu. Colin Paturel stiže na vrijeme da ga spasi. — Ne očajavaj, djede — reče — pokušali smo sve da poboljšamo svoj život. Sada nam preostaje samo jedno: bijeg. Ja treba da odem. Dani su mi odbrojani. Vitez Renuad de Marmondin če zauzeti moje mjesto. Ako se ne osječaš suviše starim, povest čemo te sa sobom. Colin Paturel nije bez razloga zahtijevao od redovnika da donesu satove njihalice. Poslije petnaest dana oni su stali. Ženevski se urar Martin Camisart ponudio da če ih popraviti. Za to mu je bilo potrebno mnoštvo sitnog pribora: kliješta, turpije, pince-te... A kad su satovi ponovo proradili, bilo je skriveno dovoljno alata da se Colin Paturel u danom trenutku može osloboditi svojih lanaca. 513 On če razbiti i lance Pariianina Jean-Jeana, zarobljeničkog čate. Pored njih dvojice, desetgodišnjih

33 Neukrotiva Anñelifca nerazdvojnih drugova, u pothvatu ce učestvovati Piccinino Venecijanac, markiz de Kermoeur, breton-ski plemič, Francis Bargus zvan Arležanin, rodom iz Martiguesa, Jean' d'Harrostegui, Bask iz Hendavea. Oni su bili najuporniji momci u ovoj tamnici, svi dovoljno hrabri da se stoput izlože smrti prige nego što če se nači na krščanskoj zemlji. Njima če se pridružiti jadni Caloens, čelavi osuñenik, i stari ljekarnik po imenu Savarv koji ih je obasipao najluñim namislima i predlagao najnezgrapnije načine da se umakne Muli Ismailu, i koji ih je konačno uspio uvjeriti da je nemoguče postalo moguče LII STARI SAVARY, ŽRTVA OKRUTNOG SULTANA Kako je moglo izgledati Mula Ismailovo lice kad bi se nagnuo nad željenu ženu? To lice boje pozlačene bronze, uzbudljivo kao lice afričkog kumira kojem je vješt palac starog kipara dao tvrde, uglačane crte? Crnačke usne i nozdrve, mačje oči. Ne oči tigra, nego lava koji gleda pravo u sunce i kojeg vanjski izgled stvari ne može obmanuti. Kakav je izraz moglo imati lice osvajača u času kad je osvajanje privedeno kraju ? Anñelika je osječala kako se ponovo hvata u zamku. Nije mogla odoljeti da ne razmišlja o Muli Ismailu. Kad bi lutala kroz drvorede prekrasnih vrtova, malo-pomalo bi je hvatala vrtoglavica od toga što je pokušavala odgonetnuti prirodu tvorca ovog božanstvenog djela, vrtlog burnih strasti koje su raz-dirale gospodara. Zarobljenike je bacao u lavlju jamu, izmišljao tako okrutna mučenja, da je samoubijstvo u usporedbi s njima bilo blaženi spas, ali je volio rijetko cviječe, žubor vode, ptice i životinje, i svim svojim srcem vjerovao u Alahovo milosrñe. Naslijedivši hladnu, bezgraničnu srčanost Prorokovu, mogao je kao i Muhamed priznati: „Uvijek sam volio žene, mirise i molitvu. Ali samo je molitva zadovoljila moju dušu ..."

514 33515

Oko nje su priležnice šaputale, sanjarile, splet-karile. Sve ove žene, kojima je godilo izležavanje po jastucima, prepuštale su se životinjskim nagonima svojih lijepih tijela, posvečenih ljubavi. Glatke i mazne, namirisane, nacifrane, sa svojim podatnim oblinama, bile su kao stvorene za zagrljaj zapovjedničkog gospodara. Nisu imale druge životne svrhe i provodile su vrijeme u iščekivanju užitka koji če im on pružiti, bijesne zbog dosadne i prisilne umjerenosti. Jer samo je mali broj od ovih nekoliko stotina žena zapadala kraljevska čast. Vatrene hurije1, namijenjene pohoti jednog jedinog čovjeka, ubijale su dosadu kujuči podmukle zavjere. Bile su ljubomorne na Engleskinju Daisy i tamnu Lejlu Ajšu, jedine žene koje su, čini se, otkrile tajnu njegova zagonetnog srca. One su mu služile jelo. On ih je ponekad pitao za savjet. Ali one druge nisu zaboravljale da Koran vjerniku dozvoljava četiri zakonite žene. Koja če, dakle, postati treča? Stara se Fatima ljutila što njena gospodarica, koja se zahvaljujuči njenoj brizi stalno proljepšava-la, još nije predstavljena kralju i još nije postala njegova miljenica. Ah' to če se ubrzo dogoditi. Kralj treba samo da je vidi. U haremu nema ljepše žene od Francuskinje. U sjenovitim odajama put joj se oplemenila. Na vatrenom licu zelene su joj oči blistale natprirodnim sjajem. Fatima joj je potamnila trepavice i obrve mješavinom plave kane i krečne vode. To im je dalo mekoču najfinijeg baršuna. Njenu bujnu kosu je, naprotiv, posvijetlila ispiranjem u čaju od posebnih biljki i svaki je pramen bio po-datljiv i sjajan kao svila. Od kupki s dodatkom ba-demovog ili ružinog ulja koža joj je poprimila sede-fasti sjaj Bila je spremna, mislila je Fatima Pa šta se onda čeka? Mitske djevojke muslimanskog raja Provansalka saopči Anñeliki svoje sumnje i nestrpljivost. Osječala se kao umjetnik čije se djelo potcjenjuje. Čemu biti tako lijepa? Trenutak je bio pogodan da je predstave despotu i nametnu mu je kao treču ženu. Kad to postane, neče više biti straha od starosti, od toga da če je zatvoriti u kakav zabačeni pokrajinski karavan-saraj, ili je, što je još gore, poslati u kuhinju da do kraja života bude služavka. Veliki je eunuh ostavljao Anñeliku u stanju mučnog iščekivanja koje je možda pogodovalo njegovim planovima, ali koje on prvobitno nije predviñao. Da li je primječivao kako dani lete? Opet se činilo kao da vreba na neko znamenje dok je zamišljeno promatrao novu odalisku koju je on stvorio, lijepu kao bogohulne slike talijanskih slikara. Zabrinuto je mahao

glavom. „Pročitao sam u zvijezdama ...", mrmljao je. To što je pročitao i o čemu nije govorio, činilo ga je neodlučnim. Noči i noči je provodio na vrhu četvrtaste kule i pomoču svojih optičkih sprava ispitivao nebo. Posjedovao je najljepše i najsavršenije instrumente čitavog civiliziranog svijeta. Veliki je eunuh bio strastveni kolekcionar. Da bi došao do najboljih optičkih instrumenata, nije putovao samo u Veneciju i Veronu, nego čak u Sasku čija je proizvodnja stakla postala glasovita po preciznim sočivima. Pored toga je sakupljao perzijske pernice od sedefa i emajla i posjedovao vrlo skupocjene primjerke. Volio je i kornjače. Uzgajao je najrazličitije vrste u vrtovima planinskih ljetnikovaca u koje je Mula Ismail smještao napuštene priležnice. Jadne žene nisu bile samo udaljene zauvijek iz Meknesa, nego su do smrti morale živjeti u društvu ovih simpatičnih gmizavih čudovišta, od onih najsičušnijih do onih divovskog rasta. Povrh toga su imale na vratu još i strašnog Osmana Ferañija koji je svoje kornjače često obilazio. Veliki je čovjek, čini se, posjedovao i dar sveprisutnosti. Haremske pitomice su znale da če se pojaviti baš onda kad im najviše smeta. Uz bok Muli

516 517 Ismailu stvorio bi se svaki put kad bi vladar iznenada zaželio da čuje mišljenje svog velikog eunuha o nekoj zamisli što mu je tog trenutka pala na pamet. On je često posječivao ministre, svakodnevno primao izvještaje brojnih uhoda, mnogo putovao, a ipak se činilo kao da dane provodi u razmišljanju o savršenosti perzijskog emajla, a noči u astronomskim proučavanjima. Uza sve to je pobožno obavljao muslimanske obrede i pet .puta dnevno klanjao. — Prorok je rekao: Radite za ovaj svijet kao da čete vječno u njemu živjeti, a za onaj svijet radite kao da čete' sutra umrijeti — običavao je ponavljati veliki eunuh. Činilo se da je njegova misao u stalnoj, nevidljivoj vezi s osobama koje su mu podreñene. Poput vrebajučeg pauka, spleo je od sebe do njih mrežu koje se oni nikad neče osloboditi.

— Zar te ne mori želja, Firuzo? — upita je jed nog dana. — Zar ne čezneš za zanosom strasti? Več dugo nisi imala muškarca ... Anñeilka odvrati oči. Prije bi se dala rezati na komade, nego priznati da se noču budi iz nemirnog sna, grozničava, uzbuñena, i da sasvim tiho zaziva: Muškarca! Bilo kojeg muškarca...! Osman Ferañi nije popuštao... —? Zar tvoje žensko tijelo, koje se ne boji muškarca, koje ga želi, koje se ne plaši njegovih silovitosti kao mnoge neiskusne djevojke, zar ono ne izgara od želje da se ponovo s njim sretne? Mula Ismail če te usrečiti... Zaboravi svoje brige i misli samo na užitak... Hočeš li da te konačno predstavim ... ? Sjedio je pored nje na niskoj stoličicL Kao i uvijek privukao je na sebe svu Anñelikinu pažnju. Sa-njalački je promatrala tog velikog prognanika ljubavi ...» Izazivao je u njoj raznovrsne osječaje, istovremeno i odvratnost i poštivanje, a neka čudna tuga bi je obuzimala kad bi obratila pažnju na vanjske oznake njegova stanja: podbradak, glatke i su518 više lijepe ruke i pod satenskim prslukom razvijene grudi koje eunusi ponekad dobivaju u zrelim godinama. — Osman-beže — reče iznebuha — kako mo žete govoriti o tim stvarima? Zar nikad niste zaža lili što su vam one uskračene? Osman Ferañi podiže obrve; on se nasmiješi blago, gotovo veselo. — Ne može se tugovati za nečim što se ne po zna, Firuzo! Da li zavidiš luñaku koji prelazi ulicu smijuči se prikazama svog pomučenog duha? A on je na svoj način sretan, taj luñak, zadovoljan sa svo jim priviñenjima. Ali ti ne bi s njim htjela dijeliti njegovo blaženstvo i zahvaljuješ Alahu što nisi na njegovu mjestu. Takvim mi se čine postupci do ko jih dovodi robovanje pohoti. Ono može od čovjeka zdravog razuma napraviti jarca koji mekeče za naj glupljom kozom. I ja sam zahvalan Alahu što me nije izložio toj opasnosti. Ali ne poričem da ovaj praiskonski nagon ima i jednu dobru stranu i ja ga po kušavam usmijeriti prema svom cilju, a to je veličina kraljevine Maroka i očiščenje islama!

Anñelika se napola uspravi. Najedanput je obuzme zanos vojskovoñe koji prekraja svijet po svojoj volji. — Osman-beže, priča se da ste vi doveli Mulu Ismaila na vlast, da ste mu vi odredili koga u tu svrhu treba da smakne ili dade smaknuti. Ali jedno ubijstvo ste propustili počiniti. Propustili ste njega ubiti! Zašto da takav mahniti sadista ostane na pri jestolju Maroka? Zar ne biste vi bili bolji vladar od njega? Bez vas bi on bio samo pustolov koga su nje govi neprijatelji nadjačali i maknuli. Vi ste njegovo lukavstvo, njegova mudrost i njegova potajna zašti ta. Zašto ne zauzeti njegovo mjesto... ? Vi biste to mogli. Zar eunusi, nekoč, nisu bili okrunjeni za ca reve Bizanta? Veliki se eunuh još uvijek smiješio. — Ja sam ti neobično zahvalan, Firuzo, na tako visokom mišljenju o meni. Ali ja neču ubiti Mulu 519 Ismaila. On je pravi čovjek za marokanski prijesto! On posjeduje vatr'enost roñenog osvajača. Šta može stvoriti onaj tko nije sposoban za oplodnju... ? Krv Mule Ismaila je užarena lava. Moja je ledena kao voda planinskog izvor a.. I dobro je što je tako! On je mač Božji. I ja sam na njega prenio svoju mudrost i svoje lukavstvo. Ja sam ga počeo odgajati i podučavati još kad je bio mali, nepoznat plemič, izgubljen meñu sto pedeset sinova Mule Aršija koji se nije puno brinuo za njihov odgoj. On se bavio samo MulomHametom i Abd-Ahmetom. Ali sam se zato ja pozabavio Mulom Ismailom. I on je pobijedio ovu dvojicu. Mula Ismail je više moj sin nego sin Mule Aršija koji ga je stvorio... Ja ga, prema tome, ne mogu uništiti. On nije mahniti sadista kako ga tvoj uzak krščanski duh sudi. On je mač Božji! Zar nikad nisi čula da je Bog poslao vatru na grešne gradove Sodomu i Gfomoru... ? Mula Ismail suzbija sramne proroke kojima se odaju toliki Alžirci i Tu-nižani, on nikad nije uzeo ženu koja ima živog muža, jer Zakon zabranjuje preljub, i on produžuje ramazanski post za čitav mjesec dana... Kad budeš njegova treča žena, ti. češ obuzdavati ispade njegove vatrene prirode... Moje če djelo biti dovršeno. Hočeš li da te najavim Muli Ismailu? — Neču — odgovori ona uzbuñena — ne... još ne. — Pustimo onda neka sudbina ide svojim to kom ...!

Kocka je pala jednog bistrog, svježeg jutra, kad se Anñelika u svojoj dvokolici s navučenim zavjesama odvezla u nasad palmi. Savarv joj bijaše po Fa-timi poslao pisamce u kojem ju je pozvao da doñe u palmik do vrtlarske kučice. Vrtlareva žena, francuska robinja, gospa Badiguet, če je uputiti do njena starog prijatelja. Pod svodolikim granjem palmi svjetlucale su bojom jantara zrele datule. Robovi su ih brali. Kod 520 vrtlarske kučice gospa Badiguet priñe vozilu čije je zastore Anñelika jedva razmaknula. Ova je robinja uhvačena kad je sa svojim mužem išla iz Saintes-Ma-riesa u Cadix. Njene su dvije sestre, zarobljene skupa s njom, dospjele u Abd-el-Ahmetov harem, dok je ona smjela ostati uz svog muža, jer Mula Ismail poštuje Zakon koji zabranjuje preljub i on nikad ne bi rastavio ženu od muža. U ropstvu je rodila četiri dječaka koji su bili drugovi u igri princu Zidanu. Ona se krišom obazre oko sebe i prišapne An-ñeliki da stari Savarv radi nedaleko odatle, na drugom kraju palmika. Pobire otpale datule koje če biti dodatak užeglom robovskom kruhu. Treči drvored lijevo... Da li je sigurna u dvojicu eunuha koji upravljaju spregom? Da. Ta su dva mlada čuvara, srečom, znala samo za jedno: da im je Osman Fe-rañi naredio da ispunjavaju želje francuskoj zarobljenici. Ona, dakle, naredi da se krene u pravcu označenog joj drvoreda i ubrzo spazi Savarv ja, smeñeg patuljka, koji je pod smaragdnim i zlatnim odsjajem palmi veselo kupio sebi hranu. Mjesto je bilo pusto. Čulo se samo zujanje muha koje su oblijetale oko slatkih plodova. Savarv se približi. Eunusi htjedoše posredovati. — Odstupite, djeco moja! — reče im ljubazno starac. — Pustite me da pozdravim ovu gospu. — On mi je otac — umiješa se Anñelika — i vi vrlo dobro znate da mi Osman-beg dozvoljava da se s njim viñam . Oni popustiše. — Sve se dobro razvija — prošapče Savarv, dok su mu oči iza naočala blistale. — Jeste li pronašli još koju naslagu mineralne mumije? — upita Anñelika sumorno se nasmiješivši. Ona ga je raznježeno gledala. Poprimao je sve veču sličnost s onim bradatim i vragolastim vilenjacima koji dolaze da plešu oko kamenih stolova po poljima Poitoua. Gotovo je povjerovala da Savarv

521 i nije ništa drugo do dobar duh iz njena djetinjstva, na koji je satima znala vrebati sakrivena u rosnoj travi, i koji ju je vjerno pratio i štitio. — Šest se robova sprema na bijeg. Namisao im je savršena. Neče se povezati 9 matadorima jer ovi vrlo često izdaju one koje bi trebali odvesti u krš čansku zemlju. Oni su pokupili sva moguča obavje štenja od robova koji su ponovo zarobljeni nakon uspjelog bijega. Več znaju kako če stiči do Ceute, kojim putovima treba iči, a koje treba izbjegavati. Vrijeme povoljno za bijeg nastupit če za mjesec-dva dana. To je doba ravnodnevnice kad Mauri ne spa vaju u polju, jer nema više ni žita ni voča za čuva nje. Putovat če se samo noču. Ja sam ih nagovarao da sa sobom povedu jednu ženu. Nisu htjeli. Svijet još nije čuo da se žena upustila u bijeg. Ja sam ih upozorio da čete im upravo vi korisno poslužiti, jer če obzirom na prisustvo žene svatko pomisliti da se radi o trgovcima, a ne o krščanskim zarobljenicima. Anñelika mu toplo stisne ruku. — Oh, dragi moj Savarv! A. ja sam vas optuži vala da ste me prepustili mojoj tužnoj sudbini! —' Ja sam spleo svoju mrežu — reče stari ljekarnik — ali time još nije sve učinjeno. Vi treba da izañete iz tvrñave. Ispitao sam sve izlaze koji iz harema vode u grad; na sjevernoj strani, na fasadi koja gleda na smetlište nedaleko jevrejskog groblja, postoje vratašca koja nisu pod stalnom stražom. Raspi* tao sam se kod služavki. Ona vode u dvorište nazvano „dvorište tajni" gdje se nalazi stepenište povezano s haremom. Tuda biste mogli izači. Jedan od zavjerenika če vas noču vani sačekati. A sad, treba imati na umu da se ova vratašca mogu otvoriti samo izvana i da samo dvije osobe posjeduju ključ: veliki eunuh i Lejla Ajša. To im omogučava da se iznenada pojave u haremu, onda kad ih nitko ne očekuje, pošto su viñeni kako svečano izlaze na glavna vrata... Vama če več nekako uspjeti da im ukradete taj ključ i da ga doturite nekom od naših koji če doči da vam otvori vratašca... 522

— Savarv! — uzdahne Anñelika. — Vi znate pokretati i brda, pa vam sve izgleda jednostavno.

Ukrasti ključ velikom eunuhu, nad se oči u oči s pan terom ... ! — Imate li pouzdanu sluškinju? — Zapravo ... ne znam ni sama ... Savarv iznenada stavi prst na usta. On nestane poput lasice noseči pod miškom košaricu s datulama. Anñelika začuje konjski topot koji se sve više približavao. Mula Ismail u pratnji dvojice doglavnika iskrsne iza poprečne aleje. Žuti mu je burnus lepršao na vjetru. On se zaustavi kad meñu drvečem opazi kočiju s crvenim zastorima. Savarv ispusti košaricu usred drvoreda i udari u kuknjavu. Time privuče sultanovu pažnju. Mula Ismail polako dojaše do njega. Hinjena nespretnost i strah starog roba izazvali su njegov neodoljivi sadistički nagon. — Oh! Nije li to mali krščanski isposnik Osmana Ferañija? 0 tebi se pričaju čuda, stari vješče. Izvrsno njeguješ mog slona i moju žirafu. — Neka ti Bog plati za tvoju dobrotu, gospodaru — meketao je Savarv badvši se na zemlju. — Digni se. Takav ponižavajuči položaj ne pri liči isposniku, svetom biču iz kojeg govori sam Bog. Savarv ustane i uzme košaricu. — ... Pričekaj... ! Ne sviña mi se što te nazi vaju isposnikom, tebe koji si ostao u zabludi svoje sramne vjere. Ako posjeduješ čarobnjačku moč, ona može potjecati samo od sotone. Postani Maur i ja ču te uzeti sebi za tumača snova. — Razmislit ču o tome, gospodaru — odgovori Savarv. Ali je Mula Ismail bio loše volje. On podigne koplje i skvrči ruku, spreman da udari. — Postani Maur — ponovi prijeteči. — Maur . .. ! Maur... ! Rob se napravi kao da nije čuo. Kralj nasrne prvi put. 523 Stari Savarv zatetura i uhvati se za bok s kojeg se cijedila krv. Drugom, drhtavom rukom poravna naočale, a onda pogleda sultana očima koje su sijevale od srdžbe:

— Da preñeni na islam... ? Čovjek kao što sam ja? Za šta me držiš, gospodaru ... ? — Ti vrijeñaš Alahovu vjeru! — rikne Mula Ismail zarivši mu koplje u trbuh. Savarv iščupa željezo iz svog tijela i pokuša se uspraviti u namjeri da pobjegne. Teturajuči napravi nekoliko koraka, ali ga je Mula Ismail na konju slijedio ponavljajuči „Maur! Maur!" i pri tom zabadao koplja u Savarvjevo tijelo. Starac se sruši. Anñelika je užasnuta promatrala kroz zastore ovaj jezivi prizor. Grizla je prste da ne bi vikala. Ne! Ona nije mogla dozvoliti da se njen stari prijatelj ovako kasapi. Izleti iz kočije, jurne poput luñakinje i uhvati se Mula Ismailu za sedlo. — Stani, gospodaru, stani! — molila je na arap skom. — Milost, on je moj otac...! Koplje se zaustavi u zraku. Sultana je zbunila pojava ove božanstvene i nepoznate žene čija se raspletena kosa blistala na suncu kao svileni veo. On spusti ruku. Anñelika ustrašena pritrči Savarjrju. Podigne starčiča koji je bio tako slabašan da ona gotovo i ne osjeti nikakvu težinu, odvuče ga do najbližeg stabla i prisloni ga na nj. Njegova je stara odječa bila umaljana krvlju. Naočale su mu bile razbijene. Ona. mu ih pažljivo skine. Crvene su se mrlje povečavale, natapale otrcanu tkaninu i Anñelika zaprepaštena vidje da je starčevo lice, na kojem je stršila crvenkasta bradica obojena kanom, poblijedjelo kao vosak. — Oh! Savarv — reče isprekidanim glasom — oh, dragi moj stari Savarv, vi ne cr-Jjets umrijeti! Gospa Badiguet, koja je iz daljine promatrala dramu, jurne u svoju kuču po lijek. Savarvjeva drhtava ruka izvuče iz nabora odječe grumenčič crne, ljepljive zemlje. Njegove pomučene oči spaziše Anñeliku. — Mumija...! — prozbori. — Avaj! Gospoño, nitko neče saznati tajnu ove zemlje... Samo ja sam je znao... a ja odlazim... ja odlazim. Njegove vjeñe poprimiše olovnu boju. Vrtlarova je žena prispjela noseči napitak od sjemenki tamarisa, cimeta i bibera. Anñelika ga prinese starčevim usnama. Činilo se da udiše vrele pare. Smiješak mu zaigra na licu

— Ah! Mirodije! — prošapče — miris sretnih putovanja... Isuse, Marijo, primite me... To su bile posljednje riječi starog ljekarnika iz ulice Bourg-Tibourg. Njegova sijeda glava klone i on ispusti dušu. Anñelika je u svojim rukama držala mlitave, le-cLene ruke. — To nije moguče — ponavljala je unezvijerena — to nije moguče! Je li to onaj poduzetni i nepobjedivi Savarv ležao ovdje u smaragdnozelenom odsjaju palmi, poput jadnog, razbijenog pajaca! Ne! To je samo ružan san! Jedna nova -šala genijalnog lakrdijaša! On če se opet pojaviti i Šaptati joj: „Sve se razvija dobro, gospoño." Ali on je mrtav, izboden kopljem. I tada osjeti kako se neka užasna težina svalila na nju. Težina pogleda koji ju je fiksirao. Ona pored sebe u pijesku opazi nepomična konjska kopita i P°-ñigne glavu. Sjena Mule Ismaila ležala je na njoj.

524 525 Uli VELIKI EUNUH PREDSTAVLJA ANDELIKU MULI ISMAILU Osman Ferañi uñe u hamam gdje su služavke upravo pomagale Anñeliki da izañe iz velike mramorne kade u koju se silazilo po stepenicama od mozaika. Od plavog, zelenog i zlatnog mozaika, složenog u arabeske, bili su i svodovi hamama za koji se pričalo da je napravljen po uzoru na turske kupke u Carigradu. Jedan je arhitekt, pravoslavac, koji je dugo radio u Turskoj, podigao ovu čudesnu grañevinu za užitak i udobnost Mula Ismailovih žena. Pare, koje su mirisale po izmirni i ružama, zamagljivale su obrise zlatom ukrašenih stupova i stvarale utisak palače snova iz istočnjačkih bajki. Kad opazi velikog eunuha, Anñelika se nagonski obazre za nekim velom. Još se uvijek nije priu-čila na to da je eunusi peru i oblače, a najmanje je u tim trenucima podnosila prisustvo visoke ličnosti poglavara saraja. Lice Osmana Ferañi ja bilo je nepronično. Pratila su ga dva eunuha jedrih obraza, koji su nosili bale ružičastog muslina protkanog srebrnim nitima. Osman Ferañi suho naredi sluškinjama da odmotaju jednu po jednu.

— Je li svih sedam velova na broju? — Da, gospodaru. 526 Ispitivačkim okom promatrao je Anñelikino-skladno tijelo. Po prvi put u svom životu ona se neugodno osječala što je žena i što je lijepa. Izgledala je sebi kao umjetnina kojoj kolekcionar ispituje svojstva, originalnost, procjenjuje vrijednost i usporeñuje. Bio je to odvratan, nesnosan osječaj, kao da joj vade dušu ... ! Stara Fatima smjerno obavije bokove mlade žene prvim velom koji je dosezao do gležanja i kror koji su se nazirale lijepo oblikovane noge, glatke kao porculan, obla bedra i nježne sjene na trbuhu. Dva su joj druga vela, isto tako besramno, pokrila ramena i poprsje. Jedan veči joj je zaogrnuo ruke. Peti' je bio dug kao plašt. Onda su joj pokrili kosu dohva-tivši je krajem vela koji je bio veči od svih ostalih. Zadnja je bila feredža koju če joj odmah staviti na lice i koja če ostaviti slobodne samo njene zelene oči. Ovima su njeni uzburkani osječaji, koje je pokušavala zatomiti, podarili čudesan bljesak. Anñeliku odvedoše u njene odaje. Osman Ferañi opet doñe k njoj. Nañe da njegova crna koža« danas ima plavičast sjaj. Ona pak mora da je prilično blijeda ispod šminke. Pogleda ga pravo u lice. — Za kakvu me to pomirbenu ceremoniju pri premate, Osman-beže? — upita sigurnim glasom. — Ti to vrlo dobro znaš, Firuzo. Moram te pred staviti Muli Ismailu. — Ne — reče Anñelika — to se neče dogoditi!1 Nosnice su joj podrhtavale. Morade podignuti glavu da bi mogla gledati u lice velikom eunuhu. Njegove se zjenice suzdše, postadoše oštre i sjaj. ne kao sječivo mača. — Ti si mu se sama pokazala, Firuzo On te je vidio! Imao sam muke dok sam mu objasnio zaštosam te tako dugo skrivao. Prihvatio je moje razloge Ali sada hoče da te vidi u svoj tvojoj ljepoti koja ga je zabliještila. Glas mu postade tih i dalek. . A ti još nikad nisi bila tako lijepa kao danas, Firuzo! Očarat češ ga, budi bez brige On če samo 52?

za tebe imati oči i samo tebe željeti. Ti posjeduješ sve osobine koje su potrebne da bi mu se svidjela. Tvoja bijela put, tvoja pozlačena kosa, tvoj pogled! I tvoja če gordost biti osvježenje njegovu duhu koji je okružen slabičima i puzavcima. Pa i tvoja če mu stidljivost, koja je tako neobična kod žene iskusne u ljubavi i koje se ne možeš otresti ni preda mnom, goditi i razgaliti mu srce. Ja ga poznam. Znam kakva ga žeñ mori. Ti možeš biti njegov izvor. Ti ga jedina možeš naučiti šta je.bol. Ti ga jedina možeš naučiti šta je strah... Ti možeš držati njegovu sudbinu u svojim krhkim rukama... Ti možeš sve, Fi-ruzo! Anñelika klone na divan. — Ne — reče.— ne, to se neče dogoditi! Ona se smjesti toliko udobno i neusiljeno, koliko su joj to dozvoljavali brojni velovi kojima je bila omotana. — Vi u svojoj zbirci jamačno još niste imali Francuskinju, Osman-beže? Sad čete na vlastitu šte tu naučiti od kakve su grañe tkane... I tada Osman Ferañi prinese ruke sljepoočicama i stane uzdisati klateči se kao plačljiva žena. — Joj! Joj! Oh! Sta sam skrivio Alahu da sam naišao na ovakvu magareču glavu! — Sta vam je? — Pa zar ti, nesretnice, ne shvačaS da ni u snu ne smiješ pomisliti da se uskratiš Muli Ismailu? Malo se u početku nečkati, ako baš hočeš Lagani otpor če mu se čak i sviñati. Ali ti ga moraš prihvatiti za gospodara. Ako ne, on če te ubiti, ti češ izdahnuti u mukama. — Pa neka! Utoliko gore — reče Anñelika — umrijet ču. Izdahnut ču u mukama! Veliki eunuh podiže ruke prema nebu. Zatim promijeni taktiku i nagne se prema njoj. ...Firuzo, zar nisi željna muškog zagrljaja? Plamen žudnje te razdire... Ti znaš da je Mula Ismail izvanredan mužjak. On je stvoren za ljubav kao što je stvoren za lov i rat, jer u njegovim žilama teče 528 crna krv... On može zadovoljiti ženu sedam puta u toku jedine noči... Dat ču ti napitak koji če razbuktati tvoju ljubavnu groznicu ... Upoznat češ takve naslade, da češ živjeti samo još u očekivanju da se one ponove.,. Užarena lica Anñelika ga odgurne. "Ona ustane i uputi se hodnikom. On poñe za njom poput strpljive mačke i začudi se kad je nañe kako nijemo stoji

pred prozorčičem koji gleda na trg gdje robovi rade. I on se upita kakav je to prizor mogao njenu licu, još maloprije tako uzbuñenom od želje, podariti taj izraz savršenog mira. — Svakog dana — tiho je govorila Anñelika — u Maknesu umiru krščanski zarobljenici, mučenici vjere. Oni radije prihvačaju rad, glad, udarce, muke, nego da se njoj iznevjere... A ipak su to večinom jednostavni pomorci, neuk, običan puk. Pa zar da ja, Anñelika de Sance de Monteloup, koja potječem od kraljeva i križara, nisam u stanju da slijedim njihov primjer? Meni sigurno nitko nije stavio koplje pod grlo govoreči mi: „Postani Maurka". Meni se, napro tiv kaže: „Podaj se. Muli Ismailu, mučitelju krščana, onom koji je pogubio tvog starog Savarvja!" A to je isto kao da se od mene traži da se odreknem svoje vjere. Ja se neču odreči svoje vjere, Osmane Ferañi! — Umrijet češ u najstrašnijim mukama! — Pa neka! Utoliko gore! Bog i moji preci če biti uza me! Osman Ferañi uzdahne. Zasad je iscrpio sve svoje argumente. Ali je dobro znao da če je na kraju prisiliti da popusti. Kad joj pokaže krvnikov alat i opiše joj nekoliko načina mučenja koja je Mula Ismail izmislio za svoje žene, njena če borbenost splasnuti! Ali vremena više nema... Sultan čeka nestrpljivo. — Slušaj — reče na francuskom. — Zar nisam prema tebi postupao kao prijatelj? Nikad nisam prekršio zadanu riječ i da nije tvog nepromišljenog postupka, Mula Ismail ne bi danas, zahtijevao da do ñeš k njemu. Zar ne bi onda, iz obzira prema me ni, mogla prihvatiti samo to da te predstavim? Mu529 34 Neukrotiva Anñelika la Ismail nas čeka. Ja više ne znam nikakav izgovor1 pod kojim bih stvar mogao dalje odgañati. Čak če i meni odrubiti glavu. A predstavljanje ne obavezuje ni na šta... Tko zna, možda mu se čak nečeš ni svidjeti? Zar to ne bi bilo najbolje rješenje? Upozorio sam sultana da si vrlo plaha. Mogao bih ga nagovoriti da se strpi još neko vrijeme.

Još neko vrijeme! Čemu ono treba da posluži? Da se strah u nju uvuče? Da se obeshrabri? Ali možda, mislila je Anñelika, možda če joj ono dati i mogučnosti za bijeg... — Prihvačam... zbog vas — odgovori ona. Meñutim, bijesno je odbila pratnju od deset eu nuha. — Neču da me vode kao zarobljenicu ili kao ov cu na klanje! Spreman na svaku pogodbu, Osman Ferañi popusti. On če je sam pratiti, a jedan mali eunuh če prihvatiti velove koje če poglavar saraja skidati jedan po jedan. Mula Ismail je čekao u maloj prostoriji kuda se rado povlačio i u samoči razmišljao. Iz bakrene kadionice širili su se miomirisi po sobi. Anñeliki se činilo kao da se to po prvi put nalazi u njegovoj blizini. Ništa, je više nije zaklanjalo njegovu pogledu. Danas je zvijer vidi. On je ustao kad su oni ušli. Veliki eunuh i njegov mali pomočnik bace se na zemlju. Zatim se Osman Ferañi digne, ode Anñeliki iza leña i, blago je uhvativši za ramena, dovede pred sultana. Ovaj je napeto promatrao zakoprenjenu priliku. Zlatnosmeñe kraljeve oči sretoše se sa Anñelikinim. Ona spusti vjeñe. Po prvi put poslije nekoliko mjeseci jedan ju je muškarac gledao kao poželjnu ženu. Ona je znala da če i njega, kad ugleda njeno lice koje je ruka velikog eunuha upravo otkrila, zahvatiti ona mješavina iznenañenja i očaranosti videči njene savršene crte, njene nabubrene i malo podrugljive 530 usne kao što je zahvatila več mnoge muškarce. Ona je znala da če široke Mula Ismailove nozdrve zatre-periti kad vidi njenu jedinstvenu kosu koja poput zlatne svile pada na ramena. Kuke Osmana Ferañi ja prelazile su prelio nje. Tvrdoglavo je držala vjeñe spuštene i nije vidjela, nije htjela vidjeti ništa drugo do ples ovih crnih, dugačkih ruku s crvenim noktima i briljantnim prstenjem. Čudno! Nikad nije primijetila da su im dlanovi tako blijedi, gotovo bezbojni, kao uvela ruža... Silila, se da misli na desete stvari, kako bi mogla podnijeti mučenje što je za nju predstavljao ispitivački pogled nabusitog gospodara kojem je bila namijenjena. Pa ipak je nehotice protrnula kad je osjetila da su joj mišice gole. Ona osjeti lagan pritisak ruku na svojoj koži. To ju je Osman Ferañi opominjao na opasnost... On prinese ruku šestom velu koji če ogoliti njene

grudi i otkriti njen vitki struk, njena leña, gipfca i dugačka kao u mlade djevojke. Kralj mu na arapskom reče: Pusti... Nemoj je gnjaviti. Slutim da je vrlo lijepa! On ustane s divana i doñe do nje. Ženo — reče na francuskom muklim glasom koji je znao biti tako divljački — ženo... pokaži mi... tvoje oči ! On to izreče takvim tonom, da ona ne odoli, nego upravi svoj pogled na zastrašujuče lice. Ona vidje istetoviran znak kraj usana i pore na njegovoj čudnoj žuto-crnoj koži. Mesnate mu se usne razvuku u lagan smiješak. — Takve oči još nikad nisam vidio! — reče Osmanu Ferañiju na arapskom. — Mora da su jedine na svijetu. — Ti si to rekao, gospodaru — potvrdi veliki eunuh. On ponovo ovije Anñeliku brojnim velovima. Tiho je posavjetuje na francuskom: 84« 531 — Nakloni se pred kraljem. To če mu še svidjeti. Anñel'ka se ne pomače. Ako i nije znao puno francuski, Mula Ismail je bio dovoljno pronicljiv da shvati izraz njena lica. On se ponovo nasmiješi, a njegove oči bljesnuše veselo i divlje. Kod ove jedinstvene žene, kojom ga je veliki eunuh iznenadio, bio ja unaprijed spreman na strpljenje, na obzire. Ona je obečavala tolike čudesne slasti, da čak nije osjetio želju da ih odmah spozna. Bila je kao nepoznata zemlja koja se otkriva tek malo-pomalo, kao neprijateljska kula koju treba osvojiti, protivnik kojeg treba savladati Utvrñen grad kojem treba pronači slabu tačku. Raspitat če se kod velikog eunuha koji je dobro pozna. Da li ova žena voli darove? Da li voli nježnost ili grubost? Da li voli ljubav? Da. Njeno bistro oko odaje uzbuñenje; vatreni zanos se krije iza hladnoče njena snježnobijelog tijela. Nije to ona od straha drhtala. Ta žena nije anala za strah, ali njeno je lice, koje se pokušavalo izmaknuti snažnom kraljevom pogledu, več poprimalo onaj malaksao i pobijeñen izraz koji mora da je imala poslije ljubavnog čina. Ona više nije mogla izdržati... ! Htjela se osloboditi svih okova i poput opčinjene ptice

tražila je izlaz, ali se ukočila izmeñu ova dva okrutna čovjeka koji su svu svoju pažnju usredotočili na njeno uzbuñenje. Mula Ismail se i dalje smiješio 532 LTV ZAMKA STRASTI Anñelika je odvedena u druge odaje, prostranije S bogatije od njenih dosadašnjih. — Zašto me ne vode u moju sobu? Eunusi i sluškinje nisu odgovarali. Ukočena lica, kojim je pokušavala sakriti svoje zadovoljstvo, Fatima joj je služila objed, ali ga ona ni ne taknu. Napeto je očekivala da se pojavi Osman Ferañi. Ali on nije dolazio. Ona posla po njega. Eunuh se vrati s porukom da če gospodar šaraj a odmah doči, ali i iduči časovi protekoše, a da se on ne pokaza. Ona se potuži da joj težak miris plemenitog drveta, kojim je soba bila obložena, izaziva glavobolju. Fatima u jednoj tavi zapali malo tamjana i miris postade još otužniji. U stanju mrtvila Anñelika dočeka noč. Obasjano upravo upaljenim svjetiljkama, lice stare robinje ličilo je na lice vještice Melusine koja je nekoč, u nielskoj šumi palila travu da bi dozvala ñavola. Vještica Melusina spadala je u one stanovnice Poitoua, koje, zahvaljujuči kapljici arapske krvi, imaju garave i divlje oči. Cak dotamo, nekoč, bijaše dopro val osvajača sa savijenim sabljama i zelenim zastavama...! Izmučena Anñelika zagnjuri lice u jastuke; progonio ju je osječaj stida otkako je pogled Mule Isma-ila u njoj razbuktao praiskonski nagon. Držao ju je pod okom kao što če je držati u zagrljaju, a možda 533 očekuje,da mu se sama ponudi. Ona neče moči odoljeti dodiru njegova silovitog tijela. „Nisam tome dorasla", pomisli, ,,oh! Ja sam samo žena... Šta da radim?" Ona poput djeteta zaspe u suzama. San joj je bio nemiran. Izgarala je od želje. Slušala je promukao, strastven glas Mule Ismaila: ,,2eno! 2eno..." Bio je to vječni zov! Usrdna molitva ... ! Stvorio se tu, nagnut nad njom, obavijen parama tamjana, sa svojim ogromnim očima, nedokučivim kao pustinja, i svojim nabubrenim usnama koje su podsječale na usne afričkog kumira. Ona osjeti njegova meka usta na svom ramenu, težinu njegova tijela na svom. Ona osjeti čaroban pritisak njegova zagrljaja koji ju je uzbuñivao, sjedinjavao s glatkim, mišičavim

prsima. I tada, malaksala, ona obgrli nucama njegovo tijelo koje se postepeno od sna pretvaralo u javu. Njeni su prsti klizili po koži koja je mirisala po mošusu, milovali čvrste bokove, opasane u struku čeličnim pojasom. Tada njeni prsti napipaše neki čoš-kast, hladan predmet: držak bodeža. Njena ga ruka nagonski obuhvati i najedanput uskrsne davno pokopano sječanje na negdanji život: Markisx> anñela! Markizo anñela! Pamtiš li bodež Rodogonea Egip-čanina, kojim si ubila Velikog Coesrea... ? Kako si onda vješto baratala bodežom...! A ona ga je i sada držala, taj bodež. Njeni prsti ga stisnuše, a hladnoča kovine prodirala je u nju i trgla je iz mrtvila. Svom snagom ga povuče van i zamahne rukom... Mulu Ismaila spasili su njegovi čelični mišiči. U trenutku kad je osjetio da mu je oštrica dotakla grlo, on se hitro izmaknuo, poput tigra s munjevitim refleksima. On ostade pognut prema naprijed, izbečenih očiju, neizmjerno zaprepašten. Osjetio je kako mu krv teče niz grudi i shvati da je za dlaku izbjegao smrti... Ne ispuštajuči Anñeliku iz oka — iako sad više ništa nije mogla — on ode do zida i udari o gong. Osman Ferañi, koji očito nije bio daleko, bane u sobu. Jedan mu je pogled bio dovoljan da shvati šta se zbilo. Ančelika napola pridignuta na ležaju, s bodežom u ruci. Mula Ismail krvav, izbezumljen od bijesa, iskolačenih očiju, nesposoban da govori. Veliki eunuh dade znak. Četvorica crnaca dotr-čaše u sobu, zgrabiše mladu ženu za ruke, odvukoše je s ležaja i baciše sultanu pred noge, s licem okrenutim na pod... Kralj napokon prasne; rikao je kao bik. Da ga Alah nije zaštitio, ležao bi sada prerezana grkljana zahvaljujuči ovoj prokletoj krščanki koja ga je htjela zaklati njegovim vlastitim bodežom. On če joj priuštiti smrt u strašnim, mukama. I to na licu mjesta... Na licu mjesta... ! Odmah neka se dovedu zarobljenici, oni najtvrdokorniji...! Prvenstveno Franci. Oni če gledati kako ispašta njihova zemljakinja. Oni če vidjeti kako pogiba drznica koja se usudila diči ruku na svetu ličnost poglavara svih vjernika ...

534 535

LV ANðELIKA NA MUKAMA. VELIKI EUNUH ClTA IZ ZVIJEZDA NJENU SUDBINU Sad su se stvari odvijale vrlo brzo; lanac dogañaja bio je pokrenut. Više nije bilo potrebe da se postavljaju pitanja. Anñeliki su svezali ruke, podigli ih uvis i pričvrstili za jedan od stupova u dvorani. Leña su joj bila gola. Udarce biča osječala je kao plamičke koji su pljuštali i pretvarali se u intenzivnu paljevinu. Ona pomisli: „Nekoč sam to gledala na lijepim slikama u svojoj knjizi o svetim mučenicima crkve..." A sad je ona vezana za stup. Leña su je sve više i više pekla. Osjeti kako joj niz noge curi mlaka krv. Tada pomisli: „Pa i nije tako strašno...!" Ali to još nije sve...! Pa šta! Dogañaji su se pokrenuli ...! Ona ih više nije mogla zaustaviti. Ona je samo kamenčič koji bujica nosi sa sobom. Ugleda gorske brzace u Pirinejima, koje je upoznala kad se prvi put udala. Morila ju je užasna žeñ i pogled joj se mutio... Bičevanje prestade i u tom se zatišju bol poput zraka raširila po cijelom tijelu i postala nepodnošljiva. Odvezaše joj ruke, ali samo zato da bi je okrenuli licem prema dvorani i ponovo je svezali za stup. Kroz maglicu koja joj je titrala pred očima, opazi krvnika s njegovom mangalom punom žeravice, i jezivim alatom koji je odložio na dasku. Bio je to 536 debeo eunuh, majmunskog lica. Još nekoliko eunuha, stajalo je oko njega. Nisu dospjeli da obuku odječir za smaknuča. Samo su skinuli turbane... Mula Ismail je sjedio s lijeve strane. Odbio je da mu se rana, uostalom samo površinska, previje. Htio je da se vidi krv koja se več zgrušavala. Htio je da svi dobro shvate kakvo je svetogrñe počinjeno. A u dnu prostorije okupilo se dvadesetak francuskih robova. Colin Paturel sa svojim lancima, mali riñokosi Jean-Jean iz Pariza, sav slomljen, markiz Kermoeur, i drugi koji su užasnuti i zabezeknuti gledali kako ispašta ova tako bijela, polugola žena. S bičevima i sabljama u rukama, čuvari su ih držali na, potrebnoj udaljenosti. Osman Ferañi se nagne prema Anñeliki. Govorio je arapski, vrlo razgovijetno: — Slušaj. Veliki je kralj Maroka spreman da ti oprosti tvoje bezumno djelo. Pokori mu se i on če te

pomilovati. Pristaješ li? Crno lice Osmana Ferañija plesalo je pred njom, rasplinjavalo se. Ona pomisli da je to posljednje lice koje vidi na ovom svijetu. I dobro je što je tako... Osman Ferañi je tako velik! A večina je bila tako-sičušna, tako jadna. Zatim se pored velikog eunuha pojavi plavokipsa glava Colina Paturela. — Jadna moja mala... On me moli ña vas na našem jeziku privolim da pristanete... Ta nečete valjda dopustiti da vas ovako mrcvare... Jadna mo ja mala.,.! A zašto ste se vi dali razapeti na križ, Coline-Paturele? poželi da ga upita. Ali njene su usne uspijele izgovoriti samo jednu-jedinu riječ: — Ne! — Zdrobit če ti grudi! Čup at če ti meso užare nim kliještima — reče Osman Ferañi. Anñelikine se oči sklopiše. Željela je ostati sama sa sobom i svojom boli. Ljudske prilike su se maglile-i nestajale. Bile su več jako daleko... Hoče li to dugo potrajati... ? 53?' ....... iti Ona začuje glasove zarobljenika u divu dvorane i naježi se. Sta priprema krvnik ... ? Poslije beskrajnog čekanja odvezaše joj ruke, a ?ona spuzne niz stup, i ode jako daleko, jako daleko, i to potraja jako dugo... Kad se ponovo osvijestila, s obrazom na svilenom jastuku, ležala je na boku, a ruke Osmana Ferañija počivale su nepomične nedaleko od nje. Anñelika se prisjeti. U svom se bunilu grčevito bijaše uhvatila za ove gospodske ruke čiji su nokti crveniji od rubina na njihovim prstima. Ona se malo pomakne. Sad se več svega sječala i najedanput je obuzme ona posebna radost koju je uvijek osjetila u trenutku kad bi rañanje njene djece Mio završeno i kad bi shvatila da su bolovi prestali, a. ona izvršila nešto čudesno. — Je li gotovo? — upita. — Jesu li me zlostav ljali? Jesam li se dobro držala? — Jesam li mrtva? — oponašao ju je Osman Ferañi podrugljivo. — Mala, glupa buntovnica! Alah zaista nije milostiv prema meni kad mi je tebe po slao. A sad znaj: još si živa i, osim nekoliko udaraca bičem, ništa ti se zla nije dogodilo samo zahvaljujuči

tome što sam Muli Ismailu rekao da si pristala. Ali pošto u tom trenutku nisi bila u stanju da dokažes ?svoju pokornost, on je dozvolio da te odvedemo i njegujemo. Tri si dana bila u groznici i tek o slije dečem uštapu bit češ mu ponovo predvedena. Anñelikine se oči napuniše suzama. — Znači, sve ima početi iznova? Oh! Zašto ste to učinili, Osmane Ferañi? Zašto me niste pustili da umrem. Nemam više hrabrosti da sve počnem iz po četka. -— Hočeš li popustiti? — Neču. Vi vrlo dobro znate da neču. — A sad, ne plači, Firuzo. Do idučeg uštapa imaš vremena da se pripremiš za svoje novo nručenñStvo — reče veliki eunuh podrugljivo. 538 On je ponovo obiñe iste večeri. Ona se več bijaše malo oporavila i mogla donekle nasloniti na jastuke svoja leña pokrivena oblozima. — Oteli ste mi smrti, Osmane Ferañi — reče ona. — Ali sa čekanjem nečete ništa dobiti. Ja nikad neču biti treča žena, pa čak ni milosnica Mule Isinaila, i ja ču mu to u lice reči čim mi se pruži prili ka... I... sve če početi iznova! Ja se ne bojim. Isti na je da mučenici uživaju milost Božju. A na kraju krajeva, ni bičevanje nije tako strašno. Veliki eunuh zabaci glavu i stane se smijati, što se dogañalo -vrlo rijetko. — Ne bih se s tim složio — reče. — Znaš M, ludo, da Ima više vrsta bičevanja? Udarci izvedeni na od reñen način trgaju komade mesa, dok drugi, kao što je to kod tebe bio slučaj, samo okrznu kožu, ali iza zivaju krvarenje, pa se sutradan čini da su bili jezi vi. Ali bičevi se mogu prethodno umočiti u narkotik koji umrtvljuje bolne rane i ošamuti žrtvu. Nije bi lo strašno... ? Naravno! Kad sam ja dao nareñenje da te štede. Shvativši da je prevarena, Anñelika uskipi. Ali na kraju, u vrtlogu njenih osječaja, pobjedu nad bijesom odnese zadivljenost. — Oh! Zašto ste to za mene učinili, Osmane-beže? — upita vrlo ozbiljno. — Ta ja sam vas razoča

rala. Zar se- nadate da ču se predomisliti? Neču se predomisliti nikad! Ne. Neču popustiti nikad. Vi do bro znate da je to nemoguče! — Naravno, ja to znam — reče veliki eunuh gorko. Njegovo se svečeničko lice ukoči i za trenutak poprimi majmunsko tužni izraz .koji crnci imaju kad dozive udarac sudbine. — Osjetio sam snagu tvog karaktera... Ti si kao dijamant. Ništa te neče slomiti. — Zašto onda. / ? Zašlto me onda ne prepustite mojoj tužnoj sudbini? On stade vrtjeti glavom sve brže i brže. 539 — Ne mogu... Nikad neču moči gledati kako te Ismail zlostavlja. Tebe, najljepšu i najsavršeniju od svih žena. Ne vjerujem da je Alah stvorio još takvih biča. Ti si žena, uistinu. Konačno sam te našao po slije toliko traženja po svim tržištima svijeta...! Neču dozvoliti da te Mula Ismail uništi! Andelika je zbunjeno griskala usne. On vidje njen nepovjerljiv pogled i nastavi smiješeči se: — Ovakve riječi ti dz mojih usta čudno zvuče. Ja te ne mogu poželjeti, ali ti se mogu diviti A mož da si nadahnula moje srce... Srce? On koji je šeika Abñ-el-Kharmia objesio nad vatru i koji je, ne trepnuvši, poveo, malu Čer-keskinju na stratište... ? On nastavi polako i zamišljeno: — To je tako. Volim sklad izmeñu tvoje ljepote i tvog duha... Kako tvoje tijelo savršeno odražava tvoju dušu! Ti si plemenito i neobično stvorenje... Ti se razumiješ u ženske zamke, ti posjeduješ žen sku okrutnost i šiljate nokte, a ipa!: si u sebi sačuvala osječaj majčinske nježnosti...! Ti si promjenljiva kao obzorje i nepromjenljiva kao sunce... Čini se da se svemu prilagoñavaš, a u stvari tvoja volja, u skladu sa tvojom prostodušnom latinskom prirodom, ostaje usmjerena ka jednom jedinom cilju... Ti si nalik na sve žene i nisi nalik ni na jednu... Volim tajne koje se kriju, iza tvog pametnog čela, tajne koje če se ras

cvjetati u tvojoj starosti... — Volim i to što si ludo poželjela Mulu Ismaila, pohotno kao kraljica Jezabel, što si ga pokušala ubi ti kao što je Judita ubila Holoferma. Ti si skupocjena posuda u koju je Stvoritelj, čini. se, sasuo sva blaga ženskog roda... On zaključi: ... Ne mogu ñozvoMti da te unište. Bog bi me ?kaznio! Andelika ga je.slušala s umornim smiješkom na poblijedjelim usnama. „Ako me jednog dana netko upita", pomisli ona, „od koga sam dobila najljepšu ljubavnu izjavu u ži540 votu, odgovorit ču: od velikog eunuha Osmana Fe-rañija, poglavara harema njegova veličanstva marokanskog sultana." Neizmjerna se nada rodi u njoj. Umalo ga ne zamoli da joj pomogne pri bijegu. Ali je neki nagonski oprez zadrži. Suviše je dobro poznala neumoljive zakone saraja i znala da je saučesništvo velikog eunuha utopija. Trebalo je biti latinski pro-stodušan, kako je rekao, pa da se takva odluka do^ nese. — Onda, šta če biti... ? — upita ona. Crnčeve su oči gledale u daljinu, kroz zid. — Tri tjedna imamo na raspolaganju prije no vog uštapa. — Sta se može dogoditi prije novog uštapa? — Kako si nestrpljiva! Zar se u tri tjedna ne može dogoditi na tisuče stvari, kad Alah jednim pr stom može uništiti svijet več i u idučem trenutku ...! Firuzo, da li bi voljeda udisati svjež nočni zrak na vrhu kule Mazagreb..? Da. Onda me slijedi, poka zat ču ti zvijezde. Zvijezdarnica velikog eunuha na vrhu kule Mazagreb bila je viša od zidina, ali niža od minareta. Izmeñu njihovih šiljaka svjetlucala se pod mjesečinom afrička pustinja, istačkana krošnjama maslina, a tamo dalje gola i kamenita. Snažni astronomski dalekozor, kutomjer, busole i ostali lijepi precizni instrumenti od uglačanog bakra upijali su u sebe mjesečeve zrake i treperavo svjetlo zvijezda koje su čudesno blistale na vedrom tamnom nebu. Jedan turski učenjak, kojeg Osman Ferañi bijaše doveo iz Carigrada, služio je kao pomočnik. Taj se krhki starčič rušio pod težinom svog turbana i na nosu ;mao ogromne naočale. Kad bi se zanimao astrologijom, Osman

Ferañi je volio oblačiti svoj sudanski ogrtač i turban od zlatom protkane svile. Ostavljajuči na taj način još snažniji utisak, on je 541 rastao, raspaljivao se pod ogromnom kupolom, nebeskog svoda posutog zvijezdama i samo je srebrnast trak odvajao negov crni profil od nočne tame. Postajao je bestjelesan. Anñelika se, ustrašena, smjesti malo podalje na jastuke. Vrh kule Mazagreb izgledao je kao svetište duha. „Ženska noga ne bi smjela nikad u nju kročiti", pomisli. Ali veliki eunuh nije, poput pravih muškaraca, potcjenjivao ženski um. Nezaslijepljen čul-inošču, on ih je mjerio različitim mjerilima, pažljivo i nepristrano, udaljavao glupače, ali se približavao onima čiji je duh bio dostojan njegova zanimanja i ?koje su mu u tom pogledu mogle nešto pružiti. Od Anñelike je mnogo toga naučio, ne samo o francuskom suknu i perzijskom nugatu, nego i o karakteru Evropljana, a naročito o velikom kralju Luju XIV. Sva njena obavještenja korisno če mu poslužiti onog dana kad Mula Ismail pošalje svoje diplomate ver-sajskom samodršcu. Tvrditi da se Osman Ferañi zauvijek odrekao težnje da od Anñelike napravi treču ženu Mule Is-maila, značilo bi stvari suviše pojednostavljivati. Ostvarenje te izvanredne zamisli se samo odgañalo. povlačilo se v. prostor, kao one čudesne planete koje se za života samo jednom vide, ali koje unatoč tome upravljaju ljudskim sudbinama. Tajni odnosi meñu nebeskim tijelima još se jasno ne razabira. Da li se svemirska maglica zgušnjava ili razrjeñuje... ? U očima Latina položaj je bio tragičan, bezizlazan. Ali Osman Ferañi je čekao... Zvijezde mu bijahu prve otkrile da ide u susret gorkoj nesreči. Sudbina Francuskinje se samo za tren križa sa Mula Ismailovom. Ona se udaljuje kao zvijezda repatica. Da li ona to odlazi u smrt... ? Od znamenja, koje mu se ukazalo, podiñe ga jeza. Ono mu je pritiskalo dušu kao da je vidio samog Azraela, anñela smrti. Bio je do te mjere potišten da je sa zebnjom dodirivao hladnu kovinu optičke sprave. Večeras je Nebu htio izmamiti najdublje tajne. Stoga je ovamo doveo ženu čiju je sudbinu želeo znati. Htio je pojačati 542 privlačnu siagu koja zrači iz ljudskih biča i struji ka prirodnim tokovima stvari u Svemiru. Nevidljiva snaga, koju je posjedovala Anñelika, bila je iznimna. On u početku nije shvatio kako čarobno djelovanje ima njena ličnost. Danas je sebi priznao da je ona jedno od rijetkih biča koja nije znao od prve tačno

procijeniti. Ovu tešku zabludu objašnjavao je šarao njenom zagonetnom ženskošču koja je obmanjivačkim plastom zaodjenula jednu Nevidljivu Snagu. Dogañaji su ga prisilili da se uvjeri da njena ženska ljepota zastire neočekivan karakter i izuzetnu sudbinu, čega ni sama nije bila svjesna. I dalje gledajuči kroz svoju u nebo uperenu spravu, pitao se da nije nasjeo obmani. Anñelika je promatrala zvijezde prostim okom-Više ih je voljela ovako sitne i treperave poput dragulja na crnom baršunu, nego uvečane lečom dalekozora. Šta je Osman Ferañi zapravo tražio u ovom skupu beskrajnih svjetova? Njen se razum nije osječao dorastao tako teško pristupačnoj nauci. Zvjezdano nebo nad vrhom kule dozivalo joj je u pamet daleke tuluške noči, i ona se sjeti da ju je i njen muž, učenjak grof de Peyrac, ponekad uvodio u svoj laboratorij i trudio se da joj objasni svoje istraživačke radove. Sada bi mu se sigurno činila glupom. Bolje je što je nije ponovo sreo! Njena je duša tako umorna i tako gorko razo čarana Život ju je spustio na razinu s koje se uza lud htjela podiči: bila je obična žena. Žena koja nije imala drugog izbora nego da popusti pred Mulom Ismailom, ili da umre glupo, iz puke tvrdoglavosti. Da se poda kralju Francuske ili da bude prognana? Da se proda da ne bi bila prodana? Da nasrne da ne bi bila uništena... ? Zar nema takvog izlaza da naprosto dalje živi? Živjeti... ! Ona zabaci lice i zagleda se u slobodu nebeskog beskraja. 543 Živjeti, Gospode.,.! A ne životariti izmeñu poniženja i smrti...! Samo kad bi' joj zarobljenici pomogli da pobjegne? Ali sad kad Savarvja više nema, njih neče biti. briga za nju;, neče valjda sebi na vrat naprtiti ženu. Ipak, kad bi se uspjela dočepati ključa od malih vrata i izači iz prvog haremskog obruča, da li bi Colin Paturel odbio da je povede...? Ona bi ga na koljenima molila. Kako se domoči ključa koji posjeduju samo veliki eunuh i Lejla Ajša...? — Zašto si pobjegla...? Anñelika protrne. Ona bijaše zaboravila na prisustvo velikog eunuha i njegovu zastrašujuču moč da čita misli. Otvori usta, ali ne reče ništa, jer je on nije promatrao. On bijaše govorio samom sebi, dok mu se pogled gubio u zvijezdama. — Zašto si pobjegla s Krete?

On je zamišljeno uhvati za bradu i zatvora oči. — Zašto si napustila onog krščanskog gusara koji te je kupio, onog Rescatora? Glas mu je bio tako čudan, tako uznemiren, da je Anñelika, zaprepaštena, uzalud tražila odgovor. — Govori! Zašto si pobjegla? Zar nisi osjetila da se sudbina tog čovjeka i tvoja ukrštaju? Odgo vori ...! Zar to nisi osjetila? Sad ju je gledao, a glas mu bijaše poprimio zapovjedni prizvuk. Ona smjerno promuca:' — Da, osjetila sam. — Oh, Firuzo! — poviče gotovo bolno — sječaš li se šta sam ti jedanput rekao? „Ne treba izazivati sudbinu, a kad ti znamenje nešto objavi, to ne smi ješ potcijeniti." Karakterističan znak tog čovjeka pre sijeca tvoj put i... ne mogu sve da vidim, Firuzo. Trebalo bi da izvršim beskrajna izračunavanja, pa da iz zvijezda tačno razaberem najneobičniju povi jest koju sam u njima ikad pročitao. Znam pouzda no da je taj čovjek iste rase kao i ti... 544 — Hočete da kažete da je Francuz? — upita ona bojažljivo. — Priča se da je Španjolac ili Maroka nac ... —. To ne znam... — Hoču da kažem... On pripada još neoblikovanoj rasi, kao i ti... Njegove ruke u prostoru ocrtaše zagonetne obrise. ... Samostalna spirala... koja sustiže drugu i... On stane govoriti brzo na arapskom. Stari je efendija pisao, a na glavi mu se ljuljao težak turban od zelenog muslina. Potpuno smetena, Anñelika je pokušavala shvatiti smisao njihova razgovora, i s njihovih lica i iz njihova rukovanja busolom i globusom pročitati značenje presude o kojoj je ovisio njen život. Još maloprije nije ni pomišljala na Rescatora. Gotovo zaboravljen lik koju žestina njena otpora Muli Ismailu bijaše potpuno zasjenila. A sad je najedanput, kao da ju je netko uhvatio za grlo, obuze sječanje na pojavu s crnom maskom. Vidjevši kako se Osman Ferañi sprema da svoju optičku napravu ponovo uperi u nebo, ona se usudi da ga prekine.

— Jeste li ga poznavali, Osman-beže? On je ča robnjak kao i vi, zar ne? On lagano pokrene glavu. — Možda, ali njegova čarobnjačka moč potječe iz drugog izvora... No ja sam ga zaista sreo, tog krščanina. Govori arapski i još nekoliko jezika, ali se njegove riječi teško sjedinjuju s mojom mišlju. Ja pred njim stojim kao čovjek prošlosti pred putnikom koji je uskrsnuo s obzorja i koji gleda u budučnost, Tko ga, dakle, može razumjeti? Nitko ga još stvarno ne može shvatiti... — Ali on je samo običan gusar — poviče ona ljutito — prljavi trgovac srebrom... — On traži svoj put u svijetu koji ga ne prihvača. On če tako lutati sve do dana dok ne naiñe na suñe no mu mjesto. Žar ne možeš to shvatiti, ti koja si 545 *6 Neukrotiva AnñeUlca proživjela več toliko oprečnih života i koja uzalud pokušavaš nači put do svog pravog biča? Anñelika stane drhtati od glave do pete. Ne! To nije istina! Veliki eunuh nije mogao poznavati njen život. Nije. moguče da je pročitao u zvijezdama... Užasnuta je ispitivala tamno nebo. Noč je bila čista i mirisava. Pustinjski je vjetrič sa sobom donosio miomiris mekneskih vrtova. Noč ista kao i sve ostale, ali je na vrhu kule Mazagreb postajala napeta i uznemirujuča. Anñelika bi najradije bila pobjegla i prepustila čudesnim instrumentima i crnog vrača i njegova pisara s naočalima, koji je poput vrijednog mrava drljao zagonetne znakove. Ništa više neče da zna! Umorna je. Ali je ostala nepomična, nesposobna da skine oči s leče koja se. uperena u nebeski svod, lagano okretala. Tajna nauka Osmana Ferañija podigla je krajičak zavjese s Nevidljivog. Sta če još objaviti...? Učini joj se da mu je put poprimila plavkasto-sivu boju, koja je kod njega značila bljedilo, a on se najedanput, užasnuta izraza, zagleda u nju, kao da vidi propast kojoj je sam dao maha. — Osman-beže — poviče ona — oh! Sta ste pro čitali u zvijezdama ...? Muk potraja dugo. Veliki eunuh bijaše spustio vjeñe. — Zašto si pobjegla Rescatoru? — prošapče na pokon. — Taj je čovjek jedini dovoljno jak da se

s tobom sjedini... a možda i Mula Ismail, ali... ne znam... možda bi to bio prevelik rizik! Ljudima ko ji se vežu za tebe, donosiš smrt... Evo! Ona samrtnički krikne i stane ga sklopljenim rukama preklinjati: — Ne, Osman-beže, ne, ne govorite to...! Bilo joj je kao da je optužuje da je digla ruku na ljubljenog supruga. Ona pogne glavu kao grešni-ca i sklopi oči kako bi otjerala likove koji su izranjali iz prošlosti. — Ti im donosiš smrt ili propast, ili nemir koji če im oduzeti životne radosti. Treba imati izvan546. rednu snagu, pa da se tome izbjegne. A sve to zato što tvrdoglavo ideš tamo gdje te nitko ne može slijediti ... One koji su preslabi, ostavljaš na putu. Snaga, koju ti je Stvoritelj podario, neče ti dozvoliti da se skrasiš prije nego što prispiješ na mjesto za kojim žudiš. — Koje je to mjesto, Osman-beže? — Ne znam. Ali dok ga ne dostigneš, uništavat češ na svom putu sve, pa čak i svoj vlastiti život... Ja sam htio zarobiti ovu snagu, i prevario sam se, jer on& se ne da sputati. Ni ti je sama nisi potpuno svjesna. Ali to ne umanjuje tvoju opasnost... Na rubu živaca, Anñelika brižne u plač. — Oh! Osman-beže, jasno mi je da se sad kajeta žto me niste pustili da umrem pod Mula Ismailovim mukama. Oh! Zašto ste večeras gledali zvijezde? Zažto...? Bili ste ml prijatelj, a sad mi govorite užasne stvari! Glas velikog eunuha se ublaži. Ali ona ostade zabrinuta i kao ovijena velom duboke zebnje. — Ne plači, Firuzo! Nisi ti kriva. To je izvan tvoje moči. Ti ne donosiš nesreču. Ti nosiš sreču. Ali neka su biča preslaba da bi mogla podnijeti teret od reñenog bogatstva. Utoliko gore po njih! Avaj! Da, ja ču ti uvijek ostati prijatelj. Utoliko gore po mene! Opasno bi bilo preuzeti na sebe odgovornost za tvo ju smrt, a kad sam je spriječio, istovremeno sam Mulu Ismaila htio poštedjeti kazne Nevidljivog. Ali sad meni predstoji da izvršim nešto strašno, nešto nadljudsko: moram se boriti protiv onog što je napi

sano. Boriti se protiv sudbine da ti ne bi bila jača od mene ... 88* 54? LVI ANðELIKA SE UDRUŽUJE S LEJLOM AJŠOM. ONA IZMIČE PANTERI.:. I VELIKOM EUNUHU. Skupina žena proñe kroz dvorište gdje su se golubovi veselo poigravali. Rob koji je popravljao me-" hanizam vodoskoka ,reče tiho: — Francuskinja...! Čuvši ga, Anñelika uspori korak i zaostane za svojim drugaricama. Nisu ih pratili eunusi, jer su se nalazile u unutarnjem dvorištu. Kako je francuski rob ovdje mogao nekažnjeno raditi? Ako ga eunuh vidi, izgubit če glavu. Nagnut nad vijak koji je odvrtao, prošapče: — Jeste li vi francuska zarobljenica? — Jesam, ali budite oprezni. Muškarcima je za branjen ulaz u ovaj pojas. — Ne brinite za mene — promrmlja. — Imam dozvolu da se po haremu slobodno krečem. Dok vam budem govorio, pravite se kao da se zanimate golu bovima ... Colin Paturel me Šalje k vama. — Da? — Jeste li još uvijek riješeni da bježite? — Jesam. — Mula Ismail vas je poštedio zato što ste mu se pokorili... Anñelika nije imala vremena da mu objašnjava lukavstvo velikog eunuha. 548

— Nisam se pokorila, nikad mu se neču pokori ti. Hoču da pobjegnem. Pomozite mi! — Učinit čemo to zbog starog Savarvja koji je sebi zabio u glavu da vas izvede odavde. Koliko znam, on vam je bio otac. Ne možemo vas ostaviti iako se prisustvom žene opasnost znatno povečava. Pa dobro. Jedne če vas večeri, čiji če datum tek biti utvrñen, Colin Paturel ili netko drugi sačekati na sjevernim vratašcima koja izlaze na smetlište. Ako se slučajno

tamo nañe stražar, on če ga ubiti. Zatim če otključati vrata koja se otvaraju samo izvana, vi čete stajati iza ?njih, on če vas prihvatiti i izvesti. A na vama je da nabavite taj ključ. — Navodno glavni eunuh posjeduje jedan, a Crnkinja Lejla Ajša drugi. — Hm! To baš nije zgodno. Ali bez tog ključa nema rješenja. Prema tome, morate nešto smisliti. Možda bi trebalo potplatiti služavke. Kad ga se doče pate, predat čete ga meni.. Ja stalno ovuda švrljam. Sad upravo pregledavam vodoskoke u svim harem skim dvorištima. Sutra radim u dvorištu sultanije Abeši. Ona je bezazlena gospoña i dobro me poznaje; ona če nas pustiti da slobodno razgovaramo. — Kako da doñem do tog ključa? — Tu se morate sami snači, dijete moje! U sva kom slučaju imate pred sobom još nekoliko dana. Za bijeg čekamo noč bez mjesečine. Neka vam je sa ?srečom! Kad budete htjeli sa mnom razgovarati, upi tajte za Esprita Cavaillaca iz Frontignana, inžinjera njegovog veličanstva •.. On pokupi svoj alat i pozdravi je ohrabrujučim smiješkom. Ona če sve o njemu saznati tek od brbljave sultanije Abeši. Da bi ga prisilio da preñe na islam, Mula Ismail ga je podvrgao zvjerskom mučenju; konopcem mu je svezao dio tijela koji se ne može imenovati, i iščupao mu ga zaletom svog konja. Zahvaljujuči njezi svojih drugova, Esprit Cavaillac je preživio ovo užasno kasapljenje. Ovako osakačen imao je slobodan pristup u unutrašnjost saraja i mo549 gao poslužiti kao veza izmeñu Anñelike i zavjerenika vani. Susret s njim podigao je duh mladoj ženi. Oni nisu na nju zaboravili! Oni još misle na nju! Njen bijeg su držali mogučim On če se i ostvariti! Zar Osman Ferañi nije rekao da ona posjeduje snagu vulkana? Onda kad se osječala tako slabom, bolesnom, kad su joj leña bila izranjavana, njegove su joj se riječi činile kao poruga. Sad je tek postala svjesna koliko je bila odvažna i kako su smjeli bili pothvati što ih je izvela u nekoliko zadnjih godina, i sada nije vidjela razloga — ne, nije vidjela — zašto joj ne bi pošla za rukom i ova nevjerojatna pustolovina: bijeg iz harema!

Ona živahno zaobiñe dvorište, uputi se laganim korakom kroz dugačak hodnik, preñe preko vrta s bazenom u sjeni dviju smokava, izbije u drugo dvorište, a odatle u nadsvoñen trijem koji je vodio u sjenovita predvorja kraljičinih odaja. Poglavar lične garde sultanije Lejle Ajše pojavi se pred njom. — Htjela bih razgovarati s tvojom gospodaricom — reče mu Anñelika. Hladno ju je crnčevo oko promatralo ispitivački. Bio je neodlučan. Sta hoče ta neugodna suparnica, osoba velikog eunuha, zbog koje Lejla AjSa i Daisy--Valina več osam dana sazivaju svoje vješce i izvode zle čini? Vlastoljubiva Sudanka je znala kakve če posljedice imati Anñelikino bičevanje. Njen je otpor najsigurniji način da uza se veže Mulu Ismaila. Vrh bodeža, koji mu je buntovnica zarila u grlo, može samo podbosti njegovu želju. Dražilo ga je da kroti ovu tigricu, da je dovede do toga da guče kao golubica. To je sam priznao Lejli Ajši. Rekao je da ta žena ne može odoljeti ljubavi. Da nije toliko neoprezan i držao bodež u pojasu, Francuskinja bi več ležala u njegovu zagrljaju malaksala od sladostrasti. Ali on če se pobrinuti da je sputa okovima žudnje. On če uspavati njen duh i zarobiti njeno tijelo. Po prvi put je Mula Ismail podlegao nevjerojatnom častoljublju da pridobije jednu ženu, i bio spreman na sve da bi 550 joj izmamio smiješak i jedan jedini pokret podavanja. Promučurne se crnkinje snažno dojmila ova promjena. Srdžba i strah prodirali su u nju poput crne bujice. Koliko god bila nespretna, Francuskinja če tirana zauvijek vezati uza se, ona če ga voditi na uzici kao pripitomljenog geparda, onako kako to Lejla Ajša čini s panterom Alchadi. ðavolski Osman Ferañi igra igru strankinje. Razglasio je da je Francuskinja na umoru. Sultan se bez prestanka raspituje kako joj je. Htio ju je posjetiti. Veliki se eunuh tome suprotstavio. Bolesnica je još uplašena, pa bi joj pojava njena gospodara ponovo mogla izazvati napad groznice. Meñutim se nasmiješila kad je primila dar koji joj je Mula Ismail poslao: smaragdnu ogrlicu, opljačkanu s talijanske galije. Francuskinja, dakle, veli nakit...! Sultan je smjesta k sebi pozvao sve draguljare grada i pod povečalom ispitivao njihove najljepše primjerke. Sve su ove ludosti uznemirivale Lejlu Ajšu i Daisy. One su promotrile najrazličitija rješenja, a prije svega ono najjednostavnije, buduči da je njihova neugodna suparnica bila na samrti: da pomoču čaja od odgovarajučih trava pospješe prirodni tok stvari. Ali su svi pokušaji najsnalažljivijih služavki i najprepredenijih vrača da doture „lijek", propali zbog pojačane budnosti Ferañijevih stražara.

A sad se Francuskinja pojavila ovdje, očito u odličnom zdravlju, i tražila razgovor s onom koja je progoni svojim kletvama i mržnjom. Pošto je razmislio, Ramidan je zamoli da pričeka. Princ Bombon u bijeloj haljini i turbanu boje maline igrao se ovdje i drvenom sabljom odsijecao zamišljene glave. Oduzeli su mu njegovu čeličnu sablju kojom bijaše prouzrokovao previše rana oko sebe. Eunuh se vrati i uvede Anñeliku u prostoriju gdje je ogromna crnkinja kraljevala usred gomile mangala i bakrenih kotliča u kojima su se kuhale mirisne trave. Daisy-Valina bila je kraj nje. Na dva 551 niska stola nalazile su se čaše od brušenog češkog stakla, iz kojih su sultanije pile čaj od metvice, i veliki broj bakrenih kutija s čajem, slatkišima i duhanom. Prva žena Mule Ismaila izvadi iz usta svoj dugački čibuk i hukne dim prema stropu od cedrovine. Taj je porok krila od sultana koji je osuñivao pušenje i piče, jer to brani Muhamed. On je pio samo vodu i nikad još nije usnama prinio nargilu, kako to čine pokvareni Turci koji uživaju život ne vodeči računa o veličini i slavi Boga. Duhan i rakiju su Lejli Ajši pribavljali krščanski robovi koji su to jedini mogli kupovati i trošiti Anñelika napravi nekoliko koraka, zatim ponizno klekne na skupocjene čilime i ostade tako, pognute glave, pred dvjema ženama koje su je šutke promatrale. Zatim skine s prsta tirkizni prsten koji joj je nekoč poklonio perzijski ambasador Bahtiari-beg, i stavi ga pred Lejlu Ajšu. — Primi moj dar — reče na arapskom. — Ne mogu ti ništa bolje dati, jer ne posjedujem ništa drugo. Crnkinjine oči planuše. — Ne primam tvoj dar! Ti si lažljivica. Posje duješ smaragdnu ogrlicu koju si dobila od sultana. Anñelika odmahne glavom i na francuskom reče Engleskinji: — Nisam htjela primiti smaragdnu ogrlicu. Ne želim biti miljenica Mule Ismaila, i nikad to neču postati... ako mi vi pomognete. Engleskinja prevede, a crnkinja se iznenada, pohlepnom i pažljivom kretnjom, nagne prema An-ñeliki. — Sta hočeš time da kažeš? — Da postoji bolji način da me se riješite. Umje

sto da me pokušavate otrovati ili mi sasuti vitriol u lice, pomozite mi da pobjegnem. 552 Razgovarale su tiho i dugo, urotnički. Anñelika je u svoju korist okrenula mržnju svojih suparnica. Ta one u ovoj pustolovini ništa ne stavljaju na kocku! Ili če Anñeliki bijeg uspjeti i one je više nikad neče vidjeti;.ili če biti uhvačena i pogubljena užasnom smrču. U svakom slučaju, nitko neče moči za njen nestanak optužiti dvije sultanije, kao što bi se to dogodilo kad bi je našli otrovanu. One nisu odgovorne za harem, pa to ne bi mogle biti ni za bijeg jedne priležnice. — Nikad još nijedna žena nije pobjegla iz hare ma — reče Lejla Ajša. — Veliki če eunuh ostati za glavu krači! Žučkaste oči podli vene krvlju, zasjaše crvenim plamenom. — Sad shvačam. Sve se u redu odvija... Moj mi je astrolog dobro u zvijezdama pročitao da češ ti toiti uzrok smrti Osmana Ferañija... Anñeliku podiñe jeza. „I Ferañi je to nesumnjivo pročitao", pomisli ona. „Zato me je i gledao tako čudno." — „Sad se moram boriti protiv sudbine, Firuzo, da ti ne bi bila jača od mene...!" Tjeskoba, koju je osjetila na vrhu kule Maza-greb, obuze je ponovo. Gušio ju je miris trava, čaja i duhana. Sljepoočice joj se ovlažiše. Ali se i dalje žilavo borila i popustila tek kad joj je Lejla Ajša konačno, poslije dugog natezanja, uručila ključič od sjevernih vrata. Ova je otpor pružila samo iz običaja i iz ljubavi prema dugim govorancijama. U stvari se več poslije prvih Anñelikinih riječi oduševila njenim prijedlogom. On če je osloboditi opasne suparnice i povuči u propast njena neprijatelja, velikog eunuha; osim toga neče navuči na sebe gnjev Mule Ismaila koji joj ne bi oprostio kad bi učinila nešto nažao njegovoj najnovijoj ljubavi. Ona če se potruditi da od Anñelike sazna plan bijega i pobrinuti se da bjegunci budu uhvačeni, što če učvrstiti njen ugled kod gospodara i još jedanput mu posvje553 dočiti koliko je vidovita. One utanačiše da če odreñene noči Lejla lično pratiti Anñeliku i provesti je kroz harem do malog stepeništa koje izlazi u tajno dvorište gdje se nalaze skrivena vrata. Tako če je zaštititi od pantere koja vreba iz kakvog ugla. Ona zna jezik životinje, a osim toga če joj

donijeti poslasticu, i time je primiriti. A čuvari če propustiti sul-taniju nad sultanijama, jer se boje njene osvetolju-1 bivosti i urokljivog oka. — Treba se čuvati samo velikog eunuha — pri mijeti Daisy. — Jedini je on opasan. Sta češ mu reči ako te upita zašto si nas posjetila? — Reči ču mu da sam čula koliko ste gnjevne na mene, pa sam vam, hineči pokornost, htjela po laskati. Dvije žene to odobriše. — Možda ti i povjeruje. Da, tebi, tebi če povje rovati! Popodne Anñelika ode u posjetu sultaniji Abe-ši, debeloj muslimanki španjolskog porijekla, kojoj je kralj još iskazivao izvjesno poštovanje. Umalo je nije bio uzeo za treču ženu. Anñelika vidje Esprita Cavaillaca i doturi mu ključ. — Zar več! — reče zabezeknut — može se reči da vam'je to brzo uspjelo! Pravo je imao stari Savary kad je rekao da ste prepredeni i hrabri i da se na vas može računati kao na muškarca. Reči ču to i ostalima; neka znaju da ne vode sa sobom nekakvu plačljivu mazu. Dobro, a sad treba samo da čekate. Ja ču vas obavijestiti kad dan bijega bude odreñen. Ovo je čekanje bilo najokrutnije mrcvarenje i največa mora koju je Anñelika ikad proživjela. Izručena na milost i nemilost dvjema otrovnim i podmuklim ženama, na oku budnom i pronicljivom velikom eunuhu, Anñelika se stalno morala pretvarati i zatomljivati vlastito nestrpljenje. S54 Leña su joj zacjeljivala. Ona se krotko prepuštala njezi stare Fatime. Ova se ponadala da se njena gospodarica konačno okanila prkošenja. Sve neugodnosti koje je morala podnositi, počevši od masti i ljekova do izguljene i izranjavane kože, jamačno su je uvjerile ña u ovoj borbi ona ne može pobijediti. Čemu onda inat? U meñuvremenu se pročulo da veliki eunuh odlazi na put u posjetu kornjačama i starim sultann jama. Doduše, on neče dugo izbivati, ali Anñelika je ipak odahnula kad je za to čula. Njegovu odsutnost treba bezuvjetno koristiti za bijeg. Na taj se način stvari pojednostavljuju, a veliki eunuh neče biti odgovoran kad ga nema ovdje. Ona nije htjela ni misliti na mogučnost da on to plati glavom. Uvjeravala je sebe kako veliki crnac i suviše dobro stoji kod svog gospodara a da bi

nestanak jedne robinje mogao na njega navuči Ismailov bijes, ali ju je istovremeno progonilo proročanstvo astrologa Lejle Ajše: „On je pročitao u zvijezdama da češ ti biti uzrok smrji Osmana Ferañija..." To po svaku cijenu treba spriječiti! Za to se pruža pogodna prilika: njegov odlazak. Veliki eunuh bijaše došao da se s njom oprosti i da joj preporuči krajnji oprez. Svi znaju da je ona još jako bolesna i ustrašena, prema tome če se Mula Ismail strpiti. Pravo čudo! Pa neka sad ona sama ne pokvari svoje šanse pridružujuči se Lejli Ajši koja samo nastoji da joj naškodi...! On če se brzo vratiti i onda če se sve srediti. Neka se samo pouzda u njega. — Ja se i pouzdajem u vas, Osman-beže — odgovori ona. Kad je otputovao, ona posredstvom Esprita Cavaillaca stade nagovarati zarobljenike da požure s bijegom. Colin Paturel joj poruči da treba sačekati noč bez mjesečine. Ali dotada bi se veliki eunuh mogao vratiti, odgovori mu ona. Od muke i nemoči 555 izgrizla je prste do krvi. Da li če im moči utuviti u glavu, tim barbarskim krščanima, da se ona to utrkuje s vremenom, s neumitnim hodom Sudbine? Da vodi čudovišnu borbu protiv proročanstva koje kaže da če ona biti povod smrti Osmana Ferañija! Orija-šku bitku protiv zvijezda! I ona je u svojim teškim snovima, vidjela kako se zvjezdano nebo ruši na nju i satire je. Napokon joj Esprit.Cavaillac reče da je kralj zarobljenika usvojio njene razloge. Zaista je bolje da bježi dok, je poglavar saraja odsutan. Za druge če mjesečina značiti povečanu opasnost, ali šta se može! Osloboñen okova, Colin Paturel če poubijati stražare i probiti se u vanjski, zatim u unutrašnji pojas palače. Morat če proči i kroz šumicu od narančinih stabala i krozdvorište koje vodi do malih vrata. Sad pre-ostaje samo još moliti Boga da te noči oblacima zastre zadnju mjesečevu četvrt. Datum je konačno-odreñen. Te večeri joj Lejla Ajša posla prašak koji ima usuti u piče svojim služavkama-čuvaricama. Anñelika ponudi kavom Rafaja koji bijaše došao da se raspita za njeno zdravlje. On je u odsutnosti velikog eunuha bio odgovoran za šaraj. Debeljko se, oponašajuči velikog eunuha, volio sa svojim pi-tomcima ophoditi prisno i očinski. Takvo držanje, u savršenom skladu s kraljevskom ličnošču Osmana Ferañija, nikako nije pristajalo zdepastom Rafaju. Cesto je morao progutati zajedljive i podrugljive primjedbe dokonih žena, pa ga je Anñelikina prijaz-nost tim više oduševila i on do dna popije šalicu kave koju mu je ponudila., Poslije toga ode i zahrče skupa sa služavkama koje su spavale na podu.

Anñelika pričeka neko vrijeme koje joj se učini beskonačno. Kad konačno razabra zov nočne ptice, ona se na vršcima prstiju išulja u dvorište. Lejla Ajša je več bila tamo, a pored nje krhka prilika Daisy» 556 Engleskinja je držala uljanicu. Svjetlo je zasad bilo nepotrebno, jer je s potpuno vedrog neba mjesečina sjala poput trouglastog jedra koje se blista na nočnom oceanu. Tri žene preñoše mali vrt i uputiše se dugačkim, nads voñenim hodnikom. Iz snažnih grudi ju Lejle Ajše povremeno su izlazili neki čudni zvukovi, slični gukanju, i Anñelika konačno shvati da ona to doziva panteru. One bez zapreka stigoše na kraj nadsvoñenog prolaza. Zatim produžiše hodnicima sa stupovljem, uz vrt iz kojeg se širio blagi dah ruža. Crnkinja se najednom zaustavi. — Eno je tamo! — šapne Daisy zgrabivsi Anñeliku za mišicu. Životinja izroni iz žbunja, ispružena tijela i pognute glave, poput ogromne mačke koja samo što nije skočila na miša. Crna joj sultani ja pruži mrtvog goluba L dalje joj se umiljavajuči divljačkim gukanjem. Pantera se umiri. Ona se približi, a Lejla Ajša joj zakvači lanac za ogrlicu. — Slijedite me na dva koraka — reče dvjema bjelkinjama. One produžiše prema svom cilju. Anñelika se čudila što ne sreču više eunuha, ali Lejla Ajša- bijaše mudro izabrala put kroz četvrt napuštenih priležnica koje nikad nisu bile pod strogim nadzorom. A sad su eunusi koristili još i odsutnost čvrste ruke poglavara saraja; okupili su se i neumorno časkali ili igrali šah. Vidjevši ih kako prolaze, dremovne su se služavke samo klanjale pred sultanijom nad sultani-jama. Sada su se penjale po stepeništu koje vodi na zidine. To je bilo najteže mjesto! One se upute patrolnom stazom po vrhu bedema. Ovaj se visoko izdizao iznad tamne mase vrtova koji su okruživali džamiju i njen svjetlucavi zeleni krov, a s druge strane je 557 vladao pustim, pjeskovitim trgom gdje su se ponekad održavali unutarnji sajmovi ovog utvrñenog zamka. Mula Ismail bijaše svoju palaču sagradio

tako da u njoj može mjesecima odolijevati pobuni koja bi mogla izbiti u gradu oko njega. Na kraju patrolne staze, na zidnom kruništu, stajao je stražar, leñima okrenut, s kopljem uperenim, prema zvijezdama. On je nadzirao cijelu okolicu. Tri se žene približe i prošuljaju se zaštičene sjenom kruništa. Na nekoliko koraka od nepomičnog eunuha Lejla Ajša napravi nešto sasvim neočekivano. Ona prema njemu baci' mrtvog goluba kojeg još ne bijaše dala panteri. 2ivotinja skoči da bi uhvatila zalogaj. Čuvar se Okrene. Kad vidje kako zvijer ide prema njemu, on prestravljen krikne, zaljulja se i sunovrati u ponor. Još se začu tupi udar njegova tijela o podnožje zidina, a onda nastade muk. 2ene zaustaviše dah i pričekaše. Da li če ostale čuvare privuči krik njihova druga? Ali ništa se ne pomače. Lejla Ajša umiri panteru na isti način kao maloprije i ponovo se dočepa njena lanca. Zatim izbiše u drugu stambenu četvrt, potpuno iseljenu. Bila je predviñena T.& rušenje, kako bi se na njenu mjestu podigla druga grañevina. Sultanije odvedoše Anñeliku na vrh 'malog, strmog stepeništa. Mračno se dvorište odozgo činilo kao dubok bunar. — To je tu — reče crnkinja. — Ovuda češ siči! Vidjet češ dvorište i otvorena vrata. Ako slučajno ne budu otključana, pričekaj. Tvoj saučesnik mora ubrzo stiči. Reči češ mu neka ključ ostavi u maloj zidnoj udubini na desnoj strani vrata. Sutra ču poslati Ramidana po njega. Sad idi! Anñelika se stane spuštati. Još jedanput pogleda gore, jer se smatrala obaveznom da kaže „hvala", i pomisli kako još nikad nije vidjela tako avetinjski prizor kakav pružaju ove dvije žene koje je, nagnu-, te rame uz rame preko ograde, gledaju kako se uda558 ljuje: bjeloputa Engleskinja s visoko uzdignutom uljanom svjetiljkom i tamna crnkinja s rukom na ogrlici neukrotive pantere Alchadi. Ona siñe. Svjetiljka joj više nije obasjavala put. Ona malo zakrzma na zadnjim stepenicama, ali u mjesečevom svjetlu odmah opazi obrise vrata u obliku ključanice. Otvorena su...! Več! Zarobljenik je došao prije vremena ... Anñelika se bojažljivo približi. Nagonski ustukne kad je trebalo napraviti posljednje korake. Ona tiho zazove na francuskom: — Jeste li to vi?

Jedna se ljudska prilika pogne, stane se provlačiti kroz uzak otvor, i tako ga ispuni, da Anñelika u trenutačno nastalom mraku nije odmah uspjela razabrati tko to ulazi. Ona ga prepoznade tek kad se uspravio i kad je njegov visoki turban od zlatom protkane svile zablistao na mjesečini. Veliki eunuh Osman Ferañi stajao je pred njom. — Kuda ideš, Firuzo? — upita svojim blagim glasom. Anñelika se zabezeknuta osloni o zid. Najradije bi bila utonula u njega. Činilo joj se to kao ružan san. — Kuda ideš Firuzo? Trebalo je to pretpostaviti. On je bio tu. Na izmaku snaga, ona stane drhtati. — Zašto ste tu — reče — oh! Zašto ste tu? Ta. bili ste na putu. — Vratio sam se prije dva dana, ali nisam sma trao potrebnim da to razglasim. Taj ñavolski Osman Ferañi! Sladak i nesmiljen tigar. Stajao je izmeñu nje i vrata njena spasa. Očajna je kršila ruke. — Pustite me da pobjegnem — preklinjala j& zadihana. — Oh! Pustite me da pobjegnem, Osmanbeže. Vi to jedini možete. Vi ste svemoguči. Pustite me da pobjegnem! Veliki je eunuh pogleda tako uvrijeñeno, kao da je izgovorila nešto bogohulno — Nikad žena nije pobjegla iz harema čiji sam ^a čuvar — izjavi plaho. — Onda ne govorite da me hočete spasiti! — po viče Anñelika ljutito. — Ne govorite da ste mi pri jatelj. Vi vrlo dobro znate da ovdje ne mogu oče kivati drugo nego smrt! — Zar te nisam molio da se pouzdaš u mene...? Poslušaj me, mala buntovnice, ja nisam otišao na put zato da obiñem kornjače, nego da potražim tvog bivšeg gospodara. — Mog bivšeg gospodara? — ponovi Anñelika ne shvačajuči. — Rescatora, onog krščanskog gusara koji te je u Kreti kupio za trideset pet tisuča pijastera.

Anñeliki se zavrti u glavi. Kao i uvijek kad bi joj se ovo ime spomenulo, ona osjeti uzbuñenje koje je bilo mješavina nade, čežnje i žaljenja, i ne znade šta da o tom misli. — Uspio sam pronači jedan njegov brod usidren u Agadiru, a pošto mi je kapetan saopčio mjesto njegova trenutačnog boravka, razmijenio sam s njim, putem goluba listonoša, dva pisma... On dolazi... *0n dolazi po tebe! — On dolazi po mene? — upita Anñelika ne vje rujuči. I malo-pomalo nestajao je teret koji joj je pritiskao dušu. On dolazi po nju... On je nesumnjivo gusar, ali je ipak njen sunarodnjak. Onda, u Kreti, nije ga se plašila. Treba samo da se pojavi, crn i mršav, da stavi svoju ruku na njenu poniženu glavu, pa da joj se vrati životni zanos. Ona če ga slijediti i upitati: „Zašto ste me u Kreti kupili za trideset pet tisuča pijastera? Jesam li vam se učinila tako lijepa ili ste, pak, kao Osman Ferañi, u zvijezdama pročitali da smo stvoreni jedno za drugo...?" Šta bi on odgovorio? Sječala se njegova mučnog načina govora i promuklog glasa od kojeg ju je obuzimala drhtavica. Iako je bio neznanac, ona se vidjela kako plače na njegovu srcu pošto je bijaše 560 odveo daleko odavde, daleko. Tko je- on? On je putnik koji je uskrsnuo s obzorja, i koji gleda u budučnost. On če je odvesti... — To je nemoguče, Osman-beže. Vi se šalite sa mnom! Mula Ismail to nikad neče dopustiti! On ne ispušta lako svoj plijen. Da li če Rescator opet mo rati za mene platiti cijenu broda? Veliki eunuh odmahne glavom. On se nasmiješi, a ona mu u očima spazi onaj izraz vedrine i dobrote koji bijaše u njima pročitala onda kad ga je prvi put Srela i usporedila ga s mudracem s Istoka. — Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, go spoño Tirkizo — reče razdragano. — Znaj da zvije zde ne lažu. Mula Ismail če imati dovoljno razloga da udovolji Rescatorovoj molbi. Oni se poznaju i mnogo su zadužili jedan drugoga. Riznica kraljev stva ovisi o krščanskom gusaru koji je stalno snab dijeva srebrom u zamjenu za koje koristi zastavu Maroka. Ali postoji još nešto. Naš sultan, koji tako

strogo poštuje zakone, morat če se pokoriti i ovom. Jer tu se umiješao prst Alahov, Firuzo! Slušaj. Taj je čovjek nekoč bio On zastane i zagrcne se. Anñelika vidje kako mu oči rastu, kako poprimaju izraz čuñenja i užasa kojim ju je gledao one večeri, na vrhu kule Mazagreb. On se ponovo zagrcne. Najedanput mu iz usta šikne mlaz krvi i poprska Anñelikinu haljinu. Onda se sruši bez glasa, prekriženih ruku, licem prema zemlji. Iza njega se pojavi odrpan i bradat plavokosi div. U ruci je držao bodež kojim je upravo bio nasrnuo. 561 — Jesi li spremna, mala? — upita Colin PatureL 38 Neukrotiva Anñelika LVII U VRTOVIMA OTPADNIKA Ustrašena Anñelika prekorači leš velikog eunuha. Ona proñe kroz vrata koja zarobljenik brižljivo zatvori kao da im je on čuvar. Trenutak ostadoše nepomični u sjeni bedema. Pred njima se prostirao bijeli trg koji je trebalo preči. Colin Paturel uhvati mladu ženu za mišicu, snažno je povuče i zaleti se s njom kao da skače u vodu. U nekoliko se skokova nadu na drugoj strani, ponovo pod okriljem tamne sjene. Pričekaše. Ništa se ne pomaknu. Jedini stražar, koji ih je mogao vidjeti, bio je onaj što se maloprije srušio s vrha zidina. Proñoše kroz nadsvoñenu kapiju. Anñelika se spotakne o nešto mekano: o mrtvo tijelo drugog strazara, onog kojega je zarobljenik probo kad se probijao u zadnji obruč. Zatim ih zapljusne odvratan zadah. Brežuljak od izmetina na prilazima palači. Slijedeči svog vodiča, Anñelika morade u njega zagaziti. On promrmlja: — Ništa bolje da se zametu tragovi... da se unište mirisi za slučaj da sutra pošalju u potjeru pse... Anñelika nije tražila objašnjenja. Odlučivši se na bijeg, ona je unaprijed bila spremna na sve moguče neugodnosti. Colin Paturel se spusti u ljepljiv jarak gdje je voda tekla, ali nije uspijevala otplaviti smeče. Bolje 562 I

ja što se ništa ne vidi S mukom su gacali gušeči ee od smrada, napredujuči korak po korak. Anñelika se nekoliko puta poskliznula i hvatala za zarobljenikove dronjke. Ovaj bi je jednim potezom vračao na noge. Dok ju je pridržavao, osječala se lagana kao pero. Sjeti se da je kralj robova čuven po svojoj snazi. Neke su ga haremske žene jedanput vidjele •kako u neravnoj borbi koju mu je Mula Ismail nametnuo, goloruk zavrče šiju snažnom biku. — To je tu, mislim — prošapče. On utone u noč i ona ostade sama. — Gdje ste? — poviče. — Tu gore. Pružite mi ruku. Anñelika podigne ruku, a onda osjeti kako ju je zgrabio, podigao u zrak i posadio na granu velikog drveta. — I ovo je dobar način da se zametu tragovi, zar ne, mala? A sad pazi! On izvede zahvat u kojem je Anñelika odigrala prilično neugodnu ulogu omota koji je dignut uvis i zamahom prebačen preko zida na drugu stranu. Tek malo ugruvana, ona se nañe u gustoj, svježoj travi. Colin Paturel bijaše priskočio. — Da li te boli, mala? — Ne. Gdje smo? — U vrtovima Sidija Rodanija. — On je vaš saučesnik? — Nije, naprotiv. Ali ja poznajem ovaj predio. Gradio sam Rodanijevo prebivalište. Ono što svjetlu ca kroz lišče, to je njegova terasa. Kroz ove vrtove skračujemo put, ne moramo prolaziti kroz pola grada. Anñeliku spopade mučnina od smrada kojim joj je odječa bila natopljena. Na vršcima prstiju oni se prošuljaše ispod maslina uza zid u dnu vrta. Najedanput se iz kuče razliježe lavež. Colin Paturel se zaustavi. Lavež se pojača. Psi su se uznemirili nanjušivši uljeze. Kroz granje se nije mogla vidjeti strka oko kuče. koju su psi svojom uzbunom izazvali, ali su •8* 563 se razabirala nova svjetla, buktinje koje su sluge nosile. Čulo se i dozivanje na arapskom. — Reklo bi se... reklo bi se da spremaju haj'ku — prošapče Anñelika. — To se moglo očekivati.

: —

— Oh! Sta čemo uraditi? Ne bojte se ništa, mala. U tom trenutku Anñelika shvati kako je Norman Colin Paturel stekao toliki upliv nad hiljadama zarobljenika svih narodnosti i svih staleža, koji su robijali u mekneskoj tamnici. Njegov glas! Njegov uvjerljiv i smiren glas, malo hrapav, glas koji se ničega ne boji, vjeran odraz njegove tjelesne grañe. Taj čovjek nije znao za paniku, za unutarnje uzbuñenje od kojeg se crijeva grče i živci napinju. On se nije morao svladavati. On nije mogao zadrhtati. Otkucaji njegova srca u njegovim snažnim grudima bili su uvijek ravnomjerni. Rijetko bi mu krv brže potekla žilama. Ta je izvanredna ravnoteža izmeñu snažnog tijela i čednog, neustrašivog duha zbunjivala i samu smrt. Čovjeku se sama od sebe nametala usporedba s neuništivom stijenom. Ali je položaj ipak bio tragičan. Sluge su vodile na lancu dva crna psa koji bijahu podigli uzbunu Nahuškani od kučedomačina i mnogobrojnih slugu, koji su nosili buktinje, oni su trčali kroz drvorede. Išli su pravo prema mjestu gdje su se nalazili bjegunci. Ovi su čuli kako se glasovi približavaju, pa čak i kako smola u buktinjama pucketa. Njihov je drhtav plamen, obavijen iskrama, svjetlucao kroz lišče — Izgubljeni smo! — šapne Anñelika. — Ništa se ne bojte, mala. Prekrijte lice velom, i što god se dogodilo, vi šutite kao zaliveni! On je digne na ruke i vrlo pristojno i nježno je polegne na mahovinu. On joj svojim tijelom zakloni svjetlo kojim su buktinje obasjavale unutrašnjost šumice, a uzbuñenje koje je osjetila od dodira s ovim mišičavim prsima i bradatim licem, rasprši joj strah. 564 Colin Paturel je čvršče stegne. Meñu njegovim sa •kvrgavim mišicama osječala kao ptica koju bi prstom mogao prignječiti. Gušeči se, ona zabaci glavu da bi došla do zraka, i ne mogaše zatomiti jecaj. Iznad njih se pomiješaše uzvici. Psovke gospodara i cerekanje slugu. Gospodar je nogama udarao Colina Paturela koji se pridigne i stane glumiti: — Oh! Josephe Gaillarde — poviče na francu skom — zar nečeš biti uviñavan prema siromašnim ljubavnicima? Bog mi je svjedok da nemam deset žena kao ti. Sidi Rodani, koji nije bio drugo do Joseph Gail-larñ, francuski otpadnik u službi marokanskog sultana, mijenjao je boje. On bijesan zaprijeti šakom.

— Kaurska propalico! Ja ču te naučiti kako se čini blud u mojim vrtovima! Kad češ platiti svoju neizmjernu drskost, Coline Paturele? Ti zaboravljaš da si rob, da si... — Ja sam čovjek kao ostali i ja sam Francuz kao ti....! — reče Norman dobročudno. — Hajñ, hajd, prijatelju, nisi ti od onih koji če mi praviti ne prilike zbog nekakve djevojke tko zna koje boje, meni, siromašnom robul — Potužit ču se kralju odmah sutra. — Ti, dakle, hočeš da moji čuvari izgube glavu? Kralj mi neče dati više od dvadeset batina. On. me pozna. On mi ponekad sam dodjeljuje posebni do datak ove vrste; on zna da me za dobro obavljen posao ne može bolje nagraditi nego da mi pošalje koju isluženu Maurkinju. A ja ne smijem biti izbir ljiv. Slažeš li se s mojim mišljenjem... ? — Ali zašto u mojim vrtovima? — upita Sidi Rodani uvrijeñeno. — Trava je u njima mekana, a osim toga ne iza zivam ljubomoru kod drugova. Otpadnik slegne ramenima. — Drugova? Da li ti to mene hočeš uvjeriti da taeñu ovim gladnim iznurenim ljudima ima i takvih 565 u kojima se javlja želja za ženom. To samo ti, koji si neuništiv, još tražiš pustolovine. — To si ti rekao, prijatelju. Župnik u mom eelu mi je govorio još kad sam ulazio u šesnaestu godinu: „Coline, sine moj, ako ništa drugo, ali ašikovanje če te sigurno upropastiti!" Sječaš li se, mangup&no, šta smo izveli kad smo bili usidreni u Cadixu i kad.. — Ne, ne sječam se — zaurla otpadnik — i zah tijevam da smjesta nestaneš odavde. U mojim vrto vima ... Kako si ušao? — Kroz vratašca u dnu. Brava nije za mene taj na. Ja sam je i postavio. — Razbojnice! Promijenit ču je odmah sutra.

Kiša udaraca pratila je Colina Paturela 1 Anñeliku do malih vrata. Ona su bila zatvorena, ali sluge, kojima je izgred postajao neugodan jer je mogao pokrenuti i pitanje njihove budnosti, nisu pokušavale rasvijetliti tajnu. Oni otvoriše vrata i grubo iz-baciše zarobljenika i njegovu drugaricu. Ulica je bila mračna. Colin Paturel je išao nekoliko koraka ispred nje. Proñoše kroz splet uskih uličica koje Anñeliku podsjetiše na njen vrtoglavi bijeg kroz Alžir. Njen je vodič išao sigurnim korakom. Ali se činilo da labirintu nema kraja. — Kad čemo več izači iz grada — prošapče. — Nečemo izači iz grada. On se zaustavi i pokuca na jedna vrata pored prozora s crvenim rešetkama, osvijetljenog fenjerom. Pošto je izgovorio nekoliko riječi kroz rupicu na vratima, čovjek im otvori. Nosio je dugačak kaput i crnu kapicu ispod koje su ih gledale velike, blage oči. — To je Samuel Maimoran, zet starog Savarvja — predstavi ga Colin Paturel. — Nalazimo se u melahu, jevrejskoj četvrti. Ostali su bjegunci več čekali u sobi: markiz de Kermoeur, Francis Arležanin, Jean d'Harrostegui, stari Caloens i Jean-Jean iz Pariza. U svjetlu neobičnih venecijanskih svjetiljki od obojenog stakla, koje su podvlačile ne baš umiljat izraz njihovih bli566 jedih i bradatih lica, svi se oni Anñeliki učiniše kao najgori primjerci ljudskog roda. Teško je bilo vjerovati da govore francuski. Ona ostade naslonjena pored vrata dok je Norman drugovima opisivao svoj pothvat. Čula je kako su prasnuli u smijeh kad im je ispričao šta se dogodilo u vrtovima Sidi ja Roda-nija. — Kad opaze da si ugrabio miljenicu Mule Ismaila...! Onda im probaj ustvrditi, Coline-bludniče, •da ti daju samo islužene robinje..! Sad tek obratiše pažnju na Anñeliku i njihova se vesela lica najedanput skameniše. Jean-Jean iz Pariza zazvižduče: — Oho! Izgleda da je bilo burno! Je li ranjena? — Nije. To je krv velikog demona kojeg sam odostrag proparao. Oborivši oči, Anñelika vidje da je isprljana krvlju i blatom.

U sobu uñe mlada Jevrejka, lijepa, otkrivena lica, uokvirena ukrasima koji su bili upleteni u kosu. Ona uze Anñeliku za ruku i odvede je u susjednu 6obu. Čabar tople vode se pušio. Anñelika se poče svlačiti. Jevrejka joj htjede pomoči, ali ona odbije. Bila je na izmaku snaga. Pritisne zakrvavljenu odječu na svoje srce, i vidje ogromno mrtvo tijelo velikog mudraca. „Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, gospoño Tirkizo. Znaj da zvijezde ne lažu... !" Njeni živci popustiše. Zajeca, i nepresušne suze su tekle dok je svoj veo prala od krvi velikog eunuha Osmana Ferañija. 567 o G o Lvm ČEKANJE U MEKNESKOM MELAHU Colin Paturel je smislio lukav, ali smion plan — najopasniji što se ikad rodio u mašti bjegunca. Dok ih stražari budu progonili po putovima prema sjeveru i zapadu, bjegunci če tri dana biti skriveni usred melaha, na nekoliko koraka od svojih mučitelja. A onda če krenuti na jug. Zajednička sudbina progonjene manjine zbližila je Jevreje i krščane. Stari je Savarjr uspostavio vezu. Bio je jednako obljubljen u sjenovitom melahu gdje je njegov zet Samuel Maimoran, „taj dražesni mladič", pincetorh stavljao smaragde i rubine na dra-guljarsku vagu, kao i u smrdljivim tamnicama i robovskim logorima kojima je prolazio s izgledom užurbana i prezaposlena čovjeka. Tako mu je uspjelo uskladiti razne novčane interese i slična stremljenja, i sklopiti vječna prijateljstva. Piccinina VenedL-janca bijaše upoznao s ocem svog zeta, onim Mai-moranom koji tako dobro stoji na dvoru i s kojim se Mula Ismail svakodnevno savjetuje. Maimoran je financirao sve njegove ratne pothvate. Bezbrižnom po prirodi, često rasipnom i pretjerano darežljivom, Arapinu nema opstanka bez zajmodavaca i mjenjača. Muslimanski grad ne bi mogao živjeti bez tog kao kuge omrznutog privjeska — melaha — neiscrpnog spremišta namirnica i novca čak i onda kad su glad i propast prijetili ostalom stanovništvu. Kako 571 su unutar istih zidina živjeli cvrčci i mravi, bila je prava zagonetka.

Arapin je znao da svijet pripada njemu. Osvajanje i pljačka napunit če njegove škrinje kad se isprazne. Da bi preživio, Jevrej nije imao drugog izlaza nego da štedi, a predosječajuči crne dane morao je na sve da misli, sve da predvidi, da se unaprijed opskrbi. Dok su se Afrikanci bavili tek primitivnom robnom razmjenom, on je dobro poznavao burzovne tečajeve i, neprekidno putujuči, bio stalno u toku svih kolebanja promjena u svjetskoj trgovini. Izmeñu ova dva oprečna svijeta, koje je nužda natjerala da skupa žive, sukob je bio žestok, borba o prevlast neumitna, podmukla i strašna. Suprotnosti su tinjale. One su se zaoštravale. Jednog če dana prsnuti. S krivošijama u rukama muslimani če provaliti u melah. Snaga sablje pobijedit če moč novca... i sve če početi iznova. Za Jevreja je bilo opasno nači se, kad padne mrak, u arapskom dijelu grada. A ni za muslimana nije bilo preporučljivo noč dočekati u melahu. Skloriivši se ovdje, sedam se krščana našlo pod zaštitom nepropusne ograde koju su podigle vjekovna mržnja i surove borbe. Mekneški su Jevreji dotjerali -dotle da su, unatoč krvavim progonima koje su doživljavali po jedan ili dva puta u toku jedne generacije, bili vlasnici največih bogatstava u gradu i držali u šahu Mulu Ismaila obavezavši ga na razne načine. Išli su tako daleko, da su mislili da mogu sebi dozvoliti sve, pa čak i davati utočište odbjeglim robovima. To je bila lična zadovoljština. Zahariji Maimoranu, uglednom Mula Ismailovom suradniku. On je odlazio u palaču, bacao se ničice pred sultana i s užitkom ga slušao kako, pjeneči se od bijesa, govori o Colinu Paturelu i njegovim odbjeglim drugovima: on je poslao potjeru u svim pravcima, njegovi če ih stražari več dovesti okovane i oni če umrijeti 572 u najgroznijim mukama. A Maimoran je samo gladio svoju dugu bradu i klimao glavom. — Pravo zboriš, gospodaru! Shvačam tvoju srdžbu. Mula Ismail je imao prodoran pogled, pogled vidovnjaka, ali on je znao da nikad neče pročitati misli ovog Jevreja koji je več njegovu ocu Muli Aršiju osigurao blagostanje. On je bio njegova mora, povod prigušivanog gnjeva koji- je, kao klica tragedije, bujao u dnu njegova uskomešanog srca. „Jednog dana... !" kleo se okrenut prema zidovima melaha, „jednog dana...!" Tri su beskonačna, mučna dana zarobljenici proveli u stanu Zaharijinog sina Samuela. Uvečer drugog dana "nastade veliko komešanje u uskoj uličici, a onda jahači projezdiše uz tresak i zaglušnu jeku konjskih kopita.

Samuelova žena Rahela proviri kroz crvenu rešetku i prošapče na jednom govoru koji je bio mješavina francuskog i arapskog: — To su dva crnca iz sultanove tjelesne straže. Idu k Jakobu i'Aronu, usoljivačima glava... Stražari su otišli da obavijeste ove savjesne zanatlije neka pripreme burad s rasolom. U svom bijesu zbog bijega zarobljenika, kralj je vlastoručno odrubio glave dvadesetorici čuvara. Zaustavio se kod dvadeset prvog, jer mu je ponestalo snage. Glave če biti izložene na gradskim raskrščima pošto ih Jakov i Aron prepariraju. Jedan je susjed šapatom ispričao zadnje novosti. Vojnici, koji su poslani u potjeru za bjeguncima, još se nisu vratili. Očito ih je bilo strah pojaviti se neobavljena posla pred kraljem. Po svemu sudeči, još se nije pročuo bijeg robinje-iz harema ni ubijstvo velikog eunuha. Kako če sultan tek onda bjesnjeti...! Bit če posla za Jakova i Arona Leiona. Anñelika je vrijeme provodila u društvu blistavih Jevrejki: bliještao je njihov nakit od suhog zlata i dragulja, prelijevali se njihovi prugasti velovi i haljine od poput jabuke zelene, crvene, narančaste i žute svile, a najbogatijim sjajem sjale su njihove 573 I crne ©fi i put boje jantara. Pored muškaraca, što su u svojim crnim kaftanima djelovali kao mršave mačke, one su bOe utjelovljenje raskoši i obilja, isto kao i čudesno lijepa i' nježna djeca koja su takoñer bila obučena u šarenu odječu. Sara, majka, Rahela i Rut, kčerke, Agar snaha, mali Joas, Jozua i dražesna be-bica Abigaela. S Anñelikom su podijelile beskvasnu pogaču, rižu začinjenu šafranom, portugalski bakalar i' slane krastavce. Ali krastavci i bakalar joj nisu išli. Njenu su pažnju privukli uzvici u uličici, škripanje kola koja su dovozila glave. — Belek! Belek! Fisa! (Pažnja! Brzo!) Čuvari su se žurili. Ni njima nije bilo drago da ih mrak uhvati, u melahu. Napokon se udaljiše. Sutra če ponovo doči, s drugim glavama... Rahela prijateljski pogladi Anñeliku po ruci i nasmiješi joj se. Zašto se ti ljudi i te žene izlažu tolikoj opasnosti? pitala se. Jer mač, koji visi. nad njenom vlastitom glavom, visi i nad Jevrejima, nad crnom kapicom miroljubivog draguljara, nad kovrča-vom kosom male Abigaele zaspale na majčinom koljenima, pri čemu su zlatni privjesci njenih minñuša milovali bucmaste obraze dvogodišnjeg djeteta.

Sve je dobro — reče Rahela. To su bile gotovo jedine francuske riječi koje je znala. Dok ih je izgovarala, veseli bljesak u njenim očima i njen fini smiješak najedanput podsjetiše Anñeliku da je ova čudna žena Savarvjeva kčerka. Anñelika, zaista, nije imala mnogo vremena da oplakuje starog Savarvja. I sad opazi da joj njegova smrt nije prodrla u svijest i da ga još uvijek očekuje. Nije mogla zamisliti da če lutati po drumovima, a da pored nje ne kaska njen stari prijatelj neumorno se za nju brinuči i po zraku njuškajuči „miris sretnih putovanja". — Proklet bio Mula Ismail! — poviče na arap skom. — Proklet! Proklet bio sto puta Mula Ismail! — prihvatiše Jevrejke mrmljajuči kao da se mole. 574 Druge večeri doñe zanatlija Cavaillac u pratnji jednog drugog zarobljenika, malteškog viteza gospodina de Mericourta. Oni ispričaše kako cio Meknes pritišče mora, zatišje pred neizbježnu buru. Konačno je pukla neočekivana bruka: jedna je zarobljenica pobjegla iz sultanovog harema! Nañeno je tijelo ubijenog velikog eunuha. Sta je govorio, šta je činio Mula Ismail? Ostajao je prostrt na zemlji, s čelom uprtim u pod. — Imao sam samo dva prava prijatelja — po navljao je. — Osmana Ferañija i Colina Normana. U jednom sam danu izgubio obojicu! 0 ženi nije govorio. Njegova mu arapska stidljivost to nije dozvoljavala. Ali nitko nije sumnjao da če njegova bol uroditi užasnim 'posljedicama. Kak vim če djelima, kakvim če pokoljima pokušati ubla žiti očaj svog čudnog srca... ? — Ovdje moramo ostati još jedan dan — reče Colin Paturel. Ostali su se preznojavali. Neizdržljivo im je postalo beskrajno čekanje u tišini melaha. Činilo im se da ih Mula Ismailovo oštro oko vidi kroz nepropusne zidove. — Još jedan jedini dan — ponovi Norman svo jim umirujučim glasom. 1 mir se vračao u njihova srca. Normanova sna ga obuzdavala je izljeve očaja isto kao što je hladnokrvnost Jevreja Maimorana, njegova izvanredna nad moč, obmanjivala njuh krvavog gospodara. On ih je

tražio po putovima prema Mazagranu i slao seoskim šeicima glasnike s porukom da če mu glavom platiti ako bjegunce brzo ne uhvate. Zatim je Anñelika čula kako kralj zarobljenika razgovara s malteškim vitezom gospodinom de Me-ricourtom. Ovaj je pedesetogodišnjak imao poslije Cc— linovog bijega da preuzme ulogu koju je Norman vršio meñu zarobljenicima: da održava red, da sudi, izriče pravdu, rješava sporove. 575— Možeš se osloniti na ovog — govorio je Co-lin Paturel — čuvaj se onog. Raskolnike i katolike nikad ne ostavljaj skupa... Cavaillac i gospodin de Mericourt vratiše. se potom u zarobljenički logor. Oni bijahu izmislili neki posao u jevrejskoj četvrti, ali bi predugo izbivanje lako moglo .izazvati sumnju. Obečali su da če opet doči i donijeti najnovije vijesti onog dana kad bjegunci -budu odlazili na put Još je jedan dan protekao. Sutradan ujutro, kad je Anñelika bila sama u sobi za žene, jedan od njenih budučih drugova na bijegu, markiz de Kermoeur, doñe k njoj i zamoli je da mu iz samovara natoči kipuče vode u zdjelicu. Koristio je prisilno besposliča-renje da bi se obrijao. Ta vrsta njege, koju je obavljao pomoču krhotina od stakla, bila mu je u toku šest godina zarobljeništva vrlo rijetko pristupačna. — Sretni ste, drago moje dijete, što ne znate za takve brige! — reče pogladivši je vrškom prsta po obrazu. — Bože, kako vam je koža nježna! Anñelika ga zamoli da svoju zdjelicu pridrži -s obje ruke, kako se ne bi opekao dok mu nalijeva vodu. Bretonski ju je plemič promatrao sa zanimanjem. — Kakav užitak napokon vidjeti ovakvo milo francusko djevojče! Ah! Ljepotice moja, neutješan •sam što vam se predstavljam u tako jadnoj odječi. Ali strpljenja! Cim doñemo u Pariz, sašit ču hlače do koljena od crvenog satena, upravo onakve kakve me več i u snu progone. Anñelika prasne u smijeh. — Osobe koje drže do svog izgleda, več dugo me nose hlače do koljena, gospodine! — Ah! A šta se nosi? — Hlače malo stisnute preko koljena i kaput do te visine, koji se prema dolje zrakasto širi. — Opišite mi to podrobnije — zamoli markiz

sjedajuči pored nje na dušeke. 576 Ona mu drage volje ispriča pojedinosti. Da ima vlasulju, pomisli ona, ličio bi na vojvodu de Lau-zuna. Na Lauzuna u robijaškoj košulji, koji bi često na svojoj kičmi osjetio čauške štapove. — Dajte m" ruku, mala moja — reče iznebuha. Ona mu je pruži, a on je poljubi. Zatim iznena ñen pogleda mladu ženu. — Ali vi ste nesumnjivo bili na dvoru — poviče. — Samo netko tko je primio na tisuče rukoljuba u Velikoj galeriji, može ovaj pokret izvesti tako neusiljeno. Kladio b'h se da ste čak predstavljeni i kra lju. Zar nije tako? — Gospodine, to sad nije važno! — Zagonetna ljepotice, kako se zovete? Kojim ste čudnim slučajem pali u ruke ovim gusarima? — A vi, gospodine? — Markiže... ! Glas Colina Paturela ih prekide. Div je stajao na pragu sobe pokušavajuči polutamu probiti svojim plavim očima, koje su pod gustim obrvama pametno i bistro sjale. Kermoeur odgovori: — Da, veličanstvo. On to nije rekao podrugljivo. Zarobljenici se bijahu navikli da tako nazivaju čovjeka čijom je zaslugom več godinama vladao red u njihovu nemirnom i surovom životu. Svi su se s tim naslovom sa-živjeli i on je bio izraz ljubavi kod onih koji su mu se divili, a izraz straha kod onih koji su ga se bojali. Osječali su potrebu da im netko zapovijeda, da ih bodri, i sam Bog je svjedok da su u Colinu Paturelu imali neustrašivog tumača svojih osječaja! On im je isposlovao bolnicu u kojoj su ranarnici njegovali bolesnike, izborio poboljšanje hrane, vino, rakiju i duhan, praznovanje četiri velika krščanska blagdana... i dolazak očeva redemptorista. Ovaj posljednji pothvat nije u potpunosti uspio, ali je ostavio otvorena vrata za daljnje pregovore. Markiz de Kermoeur se 577 87 Neukrotiva Anñelllca iskreno divio Colinu Paturelu. S posebnim je zadovoljstvom izvršavao njegova nareñenja, jer ga je smatrao pametnim voñom, na kakve nije baš

uvijek nailazio u svojoj karijeri oficira kraljevske mornarice. Dospjevši u zarobljeništvo kao dvadesetdvogo-dišnji potporučnik, „služio" je u tjelesnoj straži kralja robova, jer je taj plemeniti kavgadžija baratao mačem i rapirom kao nitko u čitavoj tamnici, a Co-lin mu bijaše ishodio dozvolu da preko svoje robovske odječe može nositi mač. Kad je saznao da njegov glavar poduzima po treči put bijeg, on mu se pridružio. Colin Norman odlazio je, dakle, sa čitavim .svojim štabom. Okrenuvši se prema susjednoj sobi, on zazove: — Drugovi, doñite ovamo! Zarobljenici uñoše i postrojiše se pred njim. Kermoeur im se pridruži. ... Drugovi, sutra navečer krečemo. Kasnije ču vam dati zadnje upute, a sad bih vam htio reči nešto drugo. Bit če nas sedmorica bjegunaca, šest muškaraca ... i jedna žena. Ta nam je žena teret, ali ona je, na koncu konca, zaista zaslužila da joj pomognemo da opet stekne slobodu. Samo pazite: ako hočemo da nam pohvat uspije, moramo biti jedinstveni i složni. Nužno čemo trpjeti glad, žeñ, umor, pustinjsko sunce i strah. Ali zato ne smije biti mržnje meñu nama... One mržnje što se raña meñu ljudima koji su -prisiljeni da skupa žive i koji priželjkuju istu stvar... Vi ste me razumjeli, nadam se... Ništa takvoga, prijatelji, inače smo svi izgubljeni! Ova žena ovdje — reče upiruči prstom u Anñeliku — nije ni za jednog od nas, ona ne pripada nikom ... Ona stavlja svoj život na kocku isto kao i mi. To je sve. Ona u našim očima nije žena, več drug. Onog koji joj prvi pokuša udvarati ili joj ne ukaže dužno poštovanje, ja ču vlastoručno kazniti, a vama je dobro poznato kako — reče pokazujuči svoje kvrgave šake. — A ako taj pokušaj ponovi, sudit čemo mu po našim zakonima i on če poslužiti kao hrana pustinjskim strvinarima •... „Kako dobro govori i kako je tvrd!" pomisli Anñelika. Ona je Colina Paturela tako često promatrala sa svog prozorčiča, da ga je poznavala bolje nego on nju. Bio joj je postao blizak, ali sad kad je stajao pred njom, podilazili su je trnci od njegove snažne ličnosti i plašila se tragova mučeništva na njegovu tijelu, crnih i dubokih opekotina po nogama i rukama, još svježih ožiljaka od okova na njegovim zglav-cima i gležnjima, a najviše od