You are on page 1of 412

Anne i Serge Golon ANðELIKA

BUNTOVNICA

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON


ANGELIQUE SE REVOLTE

ANNE I SERGE GOLON

BUNTOVNICA
S FRANCUSKOG PREVEO:
IVAN VUKOV

UREDNIK:
STANKO ŠKUNCA

1980.
OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA,


u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer
MORA VA FILM, Beograd
© 2966 by Opera Mundi, Pariš
Toute reproduction, traduction ou adaptation sous
quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite
dans tous les pays.

PRVI DIO
POBUNA TINJA

DIJETE PUSTINJE
Stigavši u Marselj, gospodin de Breteuil, izaslanik kralja Francuske koji je
u Ceuti uhapsio Anñeliku, dade je zatvoriti u tvrñavi admi-raliteta,
•Dogod su boravili u ovom gradu u kome je nedavno markiza du Plessis-
Belliere tako sjajno nasamarila kraljevsku policiju, plemič se nije osječao
sigurnim. U tamnoj i strašnoj čeliji, nekadašnja zarobljenica Berbera, koja je
uspjela uz cijenu strahovitih patnja pobječi iz harema Mule Ismaila, osjeti sa
sigurnošču da očekuje dijete. Ova joj misao sine sutradan po svom
utamničenju u tvrñavi, probudivši se, jasnije osjeti svoj položaj ponovo
uhvačene životinje u zamku. Tamnica admiraliteta bila je bez najosnovnijeg
komfora. Iako je kroz četvrtaste gvozdene rešetke visoko smještenog
prozora mogla vidjeti dio plavog neba, Anñeliku spo-padne strašan osječaj
gušenja. Svu se noč borila protiv užasnog osječaja da je živa zakopana, koji
bi ju zahvatio čim bi joj se sklopili očni kapci, a njezini živci koji su dotle
vrlo dobro izdržali, u zoru popustiše.
Zahvačena panikom pojuri na vrata, stane lupati rukama po tvrdom drvu,
bez glasa, ali snagom koju joj je ulijevao očaj.

Bože! Bože! Svježeg zraka! Zatvorili su je u ovu grobnicu, nju, koja je


živjela samo u beskrajnom i začaranom krugu pustinje. Ta ju je tjeskoba
mučila i dovodila do samrtnog straha. I kao prestrašena ptica u svojoj krleci,
ona se obarala na onu nesmiljenu zapreku od drva i gvožñi, te lupala, lupala
bez glasa.
Njezine prozirne ruke, na kojima su se još opažali tragovi pretrpljenih
patnja u pustinji, nisu pravile na čvrstim vratima veču buku, nego što je
podiže ptica klepetanjem svojih krila. Kad bi osjetila bol u oguljenim
dlanovima, prestala bi lupati, pa bi teturajuči uzmicala k zidu i na nj se
naslanjala.
Njezine su oči bludile od vrata do prozorči-ča s rešetkama. Modrina neba
pričinjala joj se kao bistra voda za kojom je toliko žeñala.
Ali Osam Feradži neče više dolaziti po nju da je vodi po ravnim
krovovima, odakle če napajati oči varljivim osječajem prostora.
Sad su je okruživali stranci tmurna pogleda, čije su duše bile obavijene
sumnjama. Vojvoda de Vivonne, koji se htio iskupiti za svoje pogreške u
prošlosti, izdade iz Pariza najstrože naredbe protiv nje. Admiralitet u
Marselju bio je dužan da ukaže svaku pomoč gospodinu de Breteuilu. Svaki
pokušaj da nekog pridobije bio bi joj uzaludan, a uostalom Anñelika je
osječala da nije u stanju poslužiti se svojim oružjem. Strahovit umor ju je
šatro, činilo joj se da takvog još nikad nije osjetila, čak ni na putovima Rifa.
Putovanje morem od Ceute do Marselja s pristajanjem u Cadixu bilo je
pravo mučenje, u kome je ona svakog dana gubila ponešto od svoje
hrabrosti. Uhapsivši je u ime kralja, je li gospodin de Breteuil uspio slomiti
njezin polet, koji bi joj omogučio da se ponovo vrati u život?
8
Ona se dovuče do svog ležaja. To je bila vrlo tvrda slamnjača, ali Anñelika
se nije na to žalila. Ona je na njoj spavala bolje nego na mekanom krevetu, a
jedini krevet, koga je željela da na njemu odmori svoje umorne udove bio ie
komadič zemlje na ravnoj tratini pod cedrovima.
Njezine su oči ponovo zurile u vrata. Kolika zatvorena vrata se ispriječila
pred njom u toku njena života, razmišljala je ona, vrata svaki put sve
glomaznija, sve mračnija. Da li se sudbina njome poigravala, da je kazni što
je kao dijete Monteloupa jurila bosonoga po stazama gajeva i šuma i što je
bila tako strastveno zaljubljena u slobodu, da su seljaci vjerovali da je vila?
„Nečeš proči", govorila su joj vrata.
Svaki put kad bi uspjela pobječi iz jednog zatvora, druga su se vrata, još
nesmiljenija, brzo stvarala pred njom. Najprije su se za njom zatvorila vrata
bijede, pa ona francuskog kralja, pa rešetke harema Mule Ismaila, i sada opet
ona francuskog kralja. Hoče ova biti tako strašna?
Ona se tada sjeti Fouqueta, markiza de Var-desa, vatrenog i suludog
Lauzuna, koji su isto tako tamnovali u nedalekoj tvrñavi Pignerol, sjeti se
svih onih, koji su godinama ispaštali iza tamničkih vrata za manje krivice,
nego što ih je ona počinila.
Spopade je osječaj samoče i slabosti. Stu-pivši ponovno na tlo Francuske,
ona je zašla u zemlju, u kojoj su ljudi djelovali dvjema pobudama gonjeni:
strahom od kralja ili ljubavlju prema njemu. Tu je vladao samo zakon prvog
gospodara.
Na ovim obalama fizička i moralna snaga jednog Colina Paturela, njegova
neizmjerna dobrota, njegova rijetka inteligencija nisu ništa značile. Svaki
tupavi ljubavnik, ako je samo nosio orukvice i vlasulju, mogao ga je
prezirali.
9

Na ovim obalama, Colin Paturel bio je bez moči. Bio je samo siromašni
mornar. Njegova uspomena nije bila ni od kakve koristi Anñeli-ki. Nestao je
za nju nepovratno, kao da je umro.
Ona ga poluglasno zazove: „Coline, Coline, brate moj!"
Tako je bila slaba, da ju je oblio hladan znoj i potpuno klone.
A tada joj sune misao da je možda s njim zanijela.
U Ceuti je smatrala da joj je redovito mjesečno čiščenje prestalo zbog
narušenog zdravlja, kao posljedica pretrpljenih nadljudskih napora. Ali sada,
pošto je več toliko vremena prošlo, nije moglo više biti sumnje.
Bila je u drugom stanju.
Nosila je dijete Colina Paturela! Dijete pustinje! Ležala je nepomično
zgrčena na svom ležaju, puštajuči da se sumnja pretvori u sigurnost, a
nevjerojatno otkriče da napreduje i da je posve obuzme.
Najprije se začudi, zatim njome zavlada neobičan mir, a na kraju radost.
To je moglo za nju postati nova briga, sramota, povečanje malodušnosti,
meñutim ona se tome veselila.
Još je bila previše bliska pustinji i svom burnusu pobjegle robinje a da bi
se potpuno saživjela s ulogom visoke francuske gospoñe. Još je znatan dio
njezina biča bio privezan uz srce Normandijca, u onim slikovitim nočima
obrubljenim zlatom, u kojima je snaga ljubavi, koja ih je tjerala jednog k
drugome, imala okus smrti i nježnosti.
Pod haljinama izrañenim po francuskoj modi, pod vezenim ogrtačima, pod
nakitima koje je našla u Ceuti, koža joj je još uvijek bila hrapava, još ne
bijaše nestao dubok ožiljak na iz-
10

gorenoj nozi, a na izbičevanim leñima ožiljci su malo-pomalo nestajali.


Na njezinim nogama u elegantnim cipelama, još su se vidjeli tvrdi žuljevi,
što ih je dobila dok se bosa penjala kamenitim stazama Rifa.
Ona stane zanosno misliti, kako če dijete, što če ga roditi učiniti
neizbrisivim trag njezine nevjerojatne odiseje. Ono če biti plavokoso,
plečato, jako. Ništa zato što če biti nezakonito. Plemenitost onoga, koji je
bio „kralj" sužanja, spajala se svojim vrlinama s plemenitošču križanih, čija
je krv tekla u žilama Anñelike de Sance iz Monteloupa.
Njezin sin imat če njegove oči i snagu. Bit če on mali bog Herkul, koji
rukuje buzdovanom, davi zmije, a obasjavat če ga sunčanñ aureola cijelog
Sredozemlja.
Bit če lijep kao prvo dijete roñeno na zemlji. Ona ga je več vidjela i divila
se njegovu životu. Za njega i po njemu ona če opet steči svoju snagu i borit
če se da mu pribavi slobodu.
Dugo je tako stajala prepuštajuči se tom ponešto ludom snatrenju,
zaboravivši zidove tvrñave i govoreči kadikad poluglasno.
„Uzalud češ bježati od mene, Coline", govorila je. „Uzalud češ me prezreti
i odbaciti. Ipak češ, makar i djelomično, ostati sa mnom, Coline, druže moj,
prijatelju moj."
Nekoliko dana kasnije neka kočija s rešetkama na vratima i spuštenim
crnim zavjesama napustila je Marselj i krenula cestom za Avig-non.
Osiguravala ju je solidna vojnička pratnja od deset mušketira. Gospodin de
Breteuil sjedio je u unutrašnjosti kočije kod Anñelike i požurivao je vožnju.
Toliko su mu pričali o sposobnosti i lukavosti gospoñe du Plessis-Belliere,
da je neprestano očekivao, kako če mu izmigoljiti izmeñu prstiju, pa je stoga
imao samo jednu želju: da što prije završi svoju misiju.
U

Uznemiravala ga je činjenica što se mlada žena brzo oporavljala. A kako.


se držala ponosno, a katkad i drsko prema njemu, bojao se najgorega. Da se
nije ona možda nadala pomoči od svojih sukrivaca?
Na svakom odmorištu spavao je poprijeko iza njezinih vrata i samo na
jedno oko.
Prije no što bi ušli u neku šumu, gdje je smatrao, da bi ih mogla napasti
neka banda zato da oslobodi zarobljenicu, tvrdoglavo je tražio od guvernera
najbližeg grada da mu da još izvjestan broj vojnika kao pojačanje. Tako je
cijela stvar poprimila izgled vojničke ekspedicije. To je potaklo besposličare
da se sakupljaju na trgu gradova, u nastojanju da vide ličnost zbog koje je
bila potrebna tolika pratnja. To je do bjesnila dovodilo gospodina de Brete-
uila, pa je plačao vojnike da udarcima koplja rastjeraju svjetinu, što je još
više podsticalo znatiželju i sakupljanje.
Zbog nespavanja i mučen stalnim nemirom gospodin de Breteuil vidio je u
što bržoj vožnji jedini izlaz iz tih muka. Tek u noči bi se, zaustavljali
nekoliko sati u nekoj gostionici, odakle bi odstranili sve goste, a gostioničare
držali pod okom. Preko dana, konji su jurili beiz odmora, stoga su ih stalno
izmjenjivali svježim konjima, koje bi kurir unaprijed naručio fako da nisu
morali gubiti vrijeme kad bi povorka stigla do stanice za mijenjanje konja.
Izmučena drmusanjem kočije po neralvnom putu, srvana luñačkom
vožnjom, Anñelika se bunila:
— Vi hočete da me usmrtite, gospodine! Zaustavimo se nekoliko sati da se
odmorimo. Ja ne mogu više izdržati.
Gospodin de Breteuil podrugljivo je odgovarao: »Vi ste previše nježni,
gospoño. Zar niste upoznali i veče napore u kraljevini Mauoko?"
12

Nije se usudila kazati mu da je u drugom stanju.


Prilijepljena uz klupu ili vrata, gušena prašinom molila se Bogu samo da
več jednom završi to pakleno putovanje.
Jedne večeri, pri kraju napornog dana, kočija u brzoj vožnji uleti u jednu
okuku na podnožju brežuljka, te se nagne na dva točka i prevrne.
Predosječajuči da če doči do nesreče, kočijaš je uspio nekako zaustaviti
konje. Udar je zbog toga bio nešto blaži, ali kočija sleti sa strane u jarak, te
Anñelika prignječena istrgnutom klupom, odmah shvati, što joj se dogodilo.
Izvukoše je brzo iz kočije i polegdše na travu na ivici ceste.
Sav blijed, gospodin de Breteuil se nagne nad njom. Znao je, ako gospoña
du Plessis umre, da mu kralj to neče nikada oprostiti, odmah je shvatio da
mu je glava u opasnosti i več je osječao hladnoču krvnikove sjekire na svom
vratu.
— Gospoño — zaklinjao je on — da li ste se
ozlijedili? Nije vam ništa, zar ne? Ta udarac
je bio beznačajan.
Ona mu poviče izmijenjenim, očajnim, divljim glasom:
— Vi ste za ovo krivi, glupane. Zbog te pro
klete vožnje! Sve ste mi oteli! Vašom krivnjom
sam sve izgubila! Bijednice!
Ispruživši ruke, zarije mu nokte u lice. Vojnici preniješe Anñeliku na
improviziranoj nosiljci do obližnjeg trgovišta. Vidjevši kako se krv razlijeva
po njezinoj haljini, svi su mislili da je Anñelika ozbiljno ranjena. Ali
pozvani hirurg, pošto ju je pregledao, izjavi da ovaj slučaj ne spada u njegov
djelokrug, več neka pozovu primalju. Anñelika je ležala u kuči predsjednika
opčine.
13

Osječala je kako joj se život gasi zajedno sa životom što se bijaše začeo u
njoj.
Miris kupusne čorbe širio se u velikoj grañanskoj kuči, povečavajuči
njezino gañenje, njezinu odvratnost prema svemu. S vremena na vrijeme
ugledala bi primaljino lice, crveno i znojno, pokriveno seljačkim rupcem, od
čega su je boljele oči kao od sunca na zalazu. Cijelu se noč ta dobra žena
predano borila da spasi ovo neobično i skoro bestjelesno stvorenje, kose žute
poput meda, mjesečevog sjaja, ispruženo na jastuku, a lica neobično zagasite
boje. Vručica joj smeñim mrljama prekrije voštanu put, dok joj očni kapci
dobiše olovnu boju, a koluti sljezove boje prekriše kutove usnica. Primalja
prepozna znakove smrti.
— Ne, dijete moje — šaptala je polubesvje-
snoj Anñeliki — ne...
Anñelika je potpuno ravnodušno gledala, kako se sjene motaju oko nje.
Podigli su je, prostrli pod njom svježe plahte, dok se bakreni disk grijalice
okretao u toplom i blistavom plesu.
Ona se odmah bolje osjetilač polako je nestajalo hladnoče što joj je ledila
udove. Pošto su je istrljali, dali su joj da popije veliku šalicu vručeg vina
začinjenog mirodijama.
— Popijte ovo, mala moja, treba obnoviti
krv, mnogo ste je izgubili.
Ona osjeti opori miris vina, miris cimeta i ñumbira.
Ah! Miris mirodija... miris sretnih putovanja! S tim riječima na usni umro
je stari Sa-vary.
Anñelika ponovo otvori oči. Pred njom je bio veliki prozor izmeñu teških
zavjesa, iza prozorskih stakala, gusta, dimljiva magla.
— Kad če svanuti dan? — prošapta.
14

Žena crvenih obraza, koja je bila uz njezino uzglavlje, zadovoljno ju je


promatrala.
— Več davno je nastao dan — reče ona ve
selo. — Ono tamo nije noč, več magla, koja se
s rijeke digla. Hladno je danas. Po ovakvom
vremenu bolje je ostati u krevetu nego juriti
drumovima. Baš ste dobro potrefili. Sad pošto
ste se izvukli iz neprilike, može se reči, da je
ovaj nesretni slučaj bio za vas sreča. Bar ste se
riješili brige!
Opazivši Anñelikine bijesne oči, ona iznenañeno nastavi:
— Nego šta! Za veliku gospoñu vašeg polo
žaja dijete nije nikad dobrodošlo. Pustite, znam
ja o tome štošta. Kolike mi dolaze da ih oslo
bodim ploda njihovih ljubavi! A kod vas je to
več gotovo, i bez velike nevolje, iako ste mi
zadali veliki strah ..
Zbunjena mučaljivošču svoje pacijentice, nastavi:
— Vjerujte mi, mala moja gospoño, ne tre
ba za tim žaliti. Djeca nam samo otežavaju
život. Ako ih ne volimo, ona nam smetaju, ako
ih volimo, stvaraju od nas slabiče.
I zaključi slegnuvši ramenima:
— Vrlo važno! Ako vas to tako žalosti, neče
vam biti teško dobiti drugo dijete, buduči da
ste tako lijepi.
Anñelika je stiskala čeljusti od bola.
Dijete Colina Paturela neče se više roditi.
Sad je zaista osječala, da su je potpuno opljačkali.
Oteli su joj sve! Žestok osječaj, srodan mržnji javio se u njoj i spasio je od
očaja. I taj osječaj nalik podivljaloj bujici, koja još nije našla svoj tok, ulio
joj je volju da se bori. U
15

njoj se stvori bjesomučna želja da preživi sve, da se osveti za sve što su joj
napravili.
Usprkos svemu što je doživjela, bila je svjesna da velika opasnost još
uvijek ugrožava njezinu slobodu. Naskoro, okružena oružanim vojnicima, po
naredbi gospodara kraljevstva, kao najvjerolomnija podanica, ona če ponovo
nastaviti ovo putovanje, nakon čega je čeka tko zna koja konačna kazna i
kakva tamnica?

II
kRALJEV ULTIMATUM
Drhtavi zov začuje se u noči, lebdio je časkom, a zatim se ugasio kao da se
iscrpio.
„Šumska sova", pomisli Anñelika. „Traži plijen." Ponovno se začuje blagi,
ptičji krik, slab i udaljen, koji kao da je gušio gustu maglu što se prelijevala
na mjesečini.
Anñelika se odupre o lakat. Blizu strunjače na kojoj je spavala, vidjela je
kako se sjaje mramorne crne i bijele pločice u kojima se odražavalo
pokučstvo.
Na kraju sobe neka mekana, mliječna svjetlost prodirala je kroz otvoren
prozor, i, šireči se i bujajuči kroz mrak, unosila je u sobu sav čar proljetne
noči.
Privučena tom svjetlošču, mlada se žena digne, uspije da se uspravi i
nesigurnim korakom, poput lutajuče duše, pokroči prema srebrnoj zraci.
Obasjana punim mjesecom, koji se uto pojavio, ona klone i morala se
nasloniti o dovratak vratiju.
Pred njom, pod nočnim nebom, sjena je poput kakve hridine presijecala
mnoštvo nepomičnih stabala guste krošnje, vitkih grana neobičnih oblika,
pokrivenih liščem poput kraljevske odječe, čvrstih debla, čiji su stupovi
podupirali ovaj mračan hram, koji se pojavio na kraju čistine obasjane
mjesecom. „Ti!" šapne ona.

16
t Anñelika buntovnik

17

S obližnjeg hrasta začuje se opet krik sove, ali jasan, prodiruči, koji kao da
joj je donosio pozdrav šume Nieul.
„Ti to", ponovi ona, „ti! Sumo moja! Ti, gaju moj!"
Pirio je tihi vjetrič, neosjetan i neprispodobive nježnosti, a lagane kretnje
njegova pire-nja mogle su se katkad osjetiti samo po jačem mirisu
procvjetalog gloga. Anñelika udahne. Njezina suha pluča žedno su upijala
spasonosnu vlagu, koja je dopirala do nje u širokim izljevima i ovlažena
dahom svih izvora i tamja<-nom novih sokova.
Slabost je napusti, ona uspije da se udalji od svog oslonca i da se ogleda
oko sebe. U drvenom, pozlačenom okviru, mladi olimpijski bog bacakao se
izmeñu boginja, povrh ložnice. Ona je bila u Plessisu! Ovo je bila zaista ona
ista soba, u kojoj je nekada, bilo je to vrlo davno, imala je šesnaest godina,
ona, Anñelika, mala znatiželjna divljakuša, vrebala ljubavne izljeve princa
de Condea i vojvotkinje de Beaufort.
Na ovim istim crnim i bijelim pločicama, u kojima se odrazuje lijepo
pokučstvo, ona je ležala, kao i danas, tužna, iznemogla, pobijeñena, dok se
kroz hodnike dvorca nesigurnim korakom udaljavao lijepi Filip, njezin drugi
suprug, koji je onako okrutno proslavio svoju prvu bračnu noč.
Baš tu je ona provela dosadne dane svog drugog udovištva, prije nego što
je, očarana, popustila zavodljivostima Versaillesa.
Anñelika se ponovno nasloni na svoj ležaj, ispruži se na nj nalazeči u
tvrdoči poda užitak, koji joj je donosio odmor. Kad se obavila pokrivačem
kao nekim burnusom, zgrčila se poput životinje, kao što je običavala u
pustinji činiti Duboko spokojstvo je sad zamjenjivalo tjeskobu, koja je nije
prestajala mučiti, dok je bila u polusvjesnom stanju za vrijeme bolesti.
18

»Kod svoje sam kuče", pomisli „opet se nalazim u svojoj kuči. Sve je, dakle,
moguče."
Kad se probudila, sunce je smijenilo mjesec, a služavka Barba, svojim
kukajučim glasom, jadala se po običaju.
— Pogledajte, tamo, jadnu gospoñu! Svakog dana se s njom isto dogaña!
Strašno li je to. Na podu, kao pašče! Svaku večer muku mučim, dok je
utjeram u krevet, ali čim se udaljim, ona nalazi snage da svoju strunjaču
povuče na pod i da se na njoj sklupča poput bolesne životinje. „Da znaš,
Barbo, kako je ugodno spavati na podu", kaže mi „da znaš samo kako je to
ugodno." Koje li bijede! Ona, koja je toliko voljela udobnost, kojoj nije
nikad bilo dovoljno perina, da se u njih zarije, toliko je bila zimogrozna.
Nevjerojatno je, što su s njom učinili ti ljudi iz Berberije u manje od godinu
dana. Vi treba da kažete kralju, gospodo! Što se dogodilo od moje tako
lijepe, tako profinjene gospoñe. Vi ste je ne bas tako davno vidjeli u
Versaillesu, gospodo, a pogledajte je danas, zar čovjek da ne zaplače nad
time? Ne bih vjerovala da je to ona, kad ne bi i danas još uvijek sve radila po
svojoj volji, usprkos svemu što joj se kaže. Ali divljaci, kao što su oni u
Ber~ beriji, ne zaslužuju da žive. Trebao bi ih kralj kazniti, gospodo!
Oko Anñelikinog ležaja poredaše se tri para ukrašenih cipela i jedan par
čizama. Ona je znala da vezene cipele s crvenom petom i pozlačenim
kopčama pripadaju gospodinu de Brete-uilu, ali ostale su joj bile nepoznate.
Podigne oči. čizme je nosila neka trbušasta ličnost, stegnuta u modru
oficirsku kabanicu nad kojom se kočilo crveno, brkato lice, riñe kose.
19

Vezene cipele od dabrovine sa srebrnim kopčama, stroge koliko je


potrebno, iz kojih su izrasli mršavi, crni listovi, bile bi odale ličnost odanu
dvoru, da nije Anñelika odmah prepoznala njihova vlasnika, markiza de
Solignaca.
četvrta ličnost, takoñer u cipelama crvenih peta i s dijamantnim kopčama,
nosila je veliki, čipkasti ovratnik, pomalo izvan mode, povrh koga se isticalo
kruto i fino lice velikaša vojnika, dok je čuperak sijedih dlaka na bradici
ispod donje usne, još više isticao njegovu strogost. Naklonivši se mladoj
gospoñi, koja je ležala pred njihovim nogama, ovaj joj se obrati:
— Gospoño, da vam se predstavim. Ja sam
markiz de Marillac, guverner Poitoua. Njegovo
me veličanstvo zadužilo, da vam prenesem nje
gove naredbe i odluke, koje se odnose na vas.
— Da li biste, gospodine, mogli glasnije go
voriti — reče mu Anñelika ističuči još više svo
ju malaksalost — ne čujem što govorite.
Gospodin de Marillac bio je prisiljen da klekne blizu Anñelike, kako bi ga
ona mogla čuti, a njegovi pratioci morali su se povesti za njim. Iza
poluzatvorenih trepavica, Anñelika je uživala gledajuči ove četiri smiješne
prilike kako kleče jednim koljenom na podu oko nje, a njezina se radost još
poveča, kad je opazila da se na licu de Breteuillea još vide crveni i naduti
tragovi njezinih nokata. Nakon što je skinuo voštane pečate s pergamene, on
je razvije pa, nakašljavši se, stane čitati:
•jGospoñi du Plessis-Belhere, našoj podanici, koja je kriva za opasnu
pobunu protiv nas, što je izavalo Naš gnjev, Mi, kralj Francuske, morali smo
joj napisati ove retke, kako bi joj saopčili Naše osječaje, za koje bi ona
mogla tvrditi da joj nisu poznati, a koji če joj ujedno biti putokazom u
izražavanju svoje pokornosti.
„Gospoño.

„Naša je bol bila velika unazad nekoliko mjeseci, kad ste na Naša
dobročinstva, koja smo se udostojili ukazati vama i članovima vaše obitelji,
odgovorili nezahvalnošču i nepokornošču. Iako ste dobili nareñenje da ne
napuštate Pariz, vi ste ga ipak napustili. Meñutim, poznavajuči vašu naglu
prirodu, Mi smo izdali to nareñenje potaknuti željom da vas sačuvamo od
vas same i od nepromišljenih djela koja biste mo-<žda mogli učiniti. Vi ste
ih ipak učinili, sami sebe ste izložili opasnostima i razočaranjima od kojih
smo željeli da vas sačuvamo. Zbog toga vas je stigla teška kazna. Vi ste
Nam uputili očajnu molbu preko starješine otaca Otkupljenja Kristova, R. P.
de Valombreusea, vrativši se iz Maroka obavijestio Nas je o žalosnom
stanju, u koje ste zapali zbog svojih zabluda. Kao zarobljenica Berbera, vi
ste počeli shvačati do čega su vas dovele vaše zablude, pa ste se običajnom
nesvjesnošču osoba vašeg spola obratili Vladaru, kojeg ste izvrgli ruglu, da
vam ukaže pomoč.
„Iz obzira prema velikom imenu koje nosite i prijateljstvu, koje Nas je
vezivalo s maršalom du Plessisom, a na kraju i iz samilosti prema vama, jer
ste ipak ostali za Nas Naša ljubljena podanica, Mi nismo dopustili da snosite
svu težinu kazne prepuštajuči vas tim okrutnim barbarima, pa smo se
odazvali vašoj molbi.
„Eto vas danas žive i zdrave na tlu Francuske. Mi se tome veselimo.
„Meñutim pravedno je, da javno priznate svoj zločin prema Nama.
„Mi smo mogli narediti da provedete odre-' ñeno vrijeme u tišini nekog
samostana u potrebnom razmišljanju. Ali pomisao na patnje, koje ste
podnijeli, potakla Nas je da odbacimo ovu namjeru. Mi smo vas radije
poslali na Vaše imanje, znajuči da vam rodni kraj može postati najbolji
savjetnik. Vi niste u progonstvu. Tamo
21

čete ostati samo do onog dana, koga čete sami odrediti, a onda čete krenuti
za Versailles, gdje čete nam iskazati svoju pokornost. Očekujuči taj dan, a
Naša je želja da on bude uskoro, jedan oficir, koga če odrediti gospodin de
Ma-rillac, guverner pokrajine, bit če dužan da vas nadzire."
Tu gospodin de Marillac prekine čitanje i pokazavši na debelog oficira,
reče:
— Predstavljam vam, gospoño, kapetana Montadoura, kome sam predao
čast da vas nadzire.
Kapetan je upravo pokušao da se premjesti s jednog koljena na drugo, jer
ga je zaboljelo stoječi u tom položaju na koji njegova trbuša-sta osoba nije
bila navikla. Skoro se srušio, ali se ipak uspije održati i gromkim glasom
izjavi, da mu je čast što če služiti markizi du Plessis.
To je učinio iz svoje pobude. Anñelika, koja je cijelo vrijeme ležala
zgrčena pod pokrivačem, držala je oči zatvorene, kao da spava.
Gospodin de Marillac hrabro nastavi s čitanjem:
„Mi čemo ovdje ukratko iznijeti na koji če način gospoña du Plessis-
Belliere izvršiti čin pokornosti. Buntovnost članova njezine porodice, čiji se
jedan član nedavno spustio čak do zločina uvrede Veličanstva, previše je
poznata, pa če njena pokora navesti mnoga lica koja bi mogla potaknuta
ovakvim žalosnim primjerima doči do ruba pobune, da prije toga dobro
razmisle.
„Pošto Nas je gospoña du Plessis javno uvrijedila, morat če nam i javno da
dade zadovoljštinu.
„Ona če se uputiti u Versailles u kočiji od crnog šiblja. Kočija če ostati
izvan rešetkastih vrata i neče imati pravo da ude u počasno dvorište.

Gospoña du Plessis nosit če skromnu haljinu tamne boje.


,,U prisustvu cijelog Dvora, ona če se uputiti prema Kralju, kleknuti pred
njim, poljubiti njegovu ruku i obnoviti prisegu i kao podložna žena i kao
vazalka.
„Osim toga darovat če Kruni jedno od svojih lenskih dobara u Tureni.
Isprave i ugovori o ovom ustupanju morat če biti predani Našem velikom
komorniku u toku ove ceremonije u znak pokornosti i javnog priznanja svoje
greške.
„Odsada če se gospoña du Plessis-Belliere truditi, da služi svome vladaru
vjerno i bez zadnjih misli. Ona če boraviti u Versaillesu, prihvatit če sve
naslove i časti, koje čemo smat-pati potrebnim da joj podijelimo, što če biti
teže za njezin ponos, to dobro znamo, nego da ne primi nikakve dužnosti,
ona če izvršavati sve obaveze savjesno, ukratko, morat če nastojati da odano
služi Kralju, na bilo kojem mjestu u Njegovu kraljevstvu, na Njegovu
dvoru..."
— ... Ili u njegovu krevetu — upadne An
ñelika.
Gospodin de Marillac zadrhta. Malo prije toga je bio uvjeren o
besmislenosti čitanja te poslanice upučene jednoj nesretnici, koja je ležala
polumrtva u beznadnoj bolesti.
Anñelikina upadica i podrugljiv pogled koji se nazirao meñu njezinim
vjeñama, dokazivali su mu, da je ona vrlo pomnjivo slušala i da nije tako
iznemogla, kakvom se prikazivala. Njegovi obrazi, slični pergameni,
zarumeniše se i on hladno reče:
— To nije napisano u pismu njegova veli
čanstva.
— Da, ali to se podrazumijeva — odvrati ti
ho Anñelika.

22

Gospodin de Marillac počeša se po vratu i nakon kratkog mumljanja uspio


je opet nastaviti prekinuto čitanje. „ na njegovu dvoru ili na nekom drugom
mjestu, koje če njegovo veličanstvo odrediti, da ona tu vrši njegovu službu
"
— Gospodine, ne biste li završili, jako sam
umorna.
— I mi smo — reče uvrijeñeno plemič. —
Zar ne vidite, gospoño, u koji ste nas položaj
natjerali da bismo vam mogli pročitati ovo pi
smo?
— Gospodine, ja sam na umoru.
Na licu velikaša pojavi se zločest i sladunjav izraz.
— Ja bih vam preporučio da ne duljite pre
više, gospoño, jer nemojte misliti da če blagost
njegova veličanstva prema vama trajati vje
čno — I doista, ovim upozorenjem on i završa
va pismo. — Treba da znate, gospoño, da vam
kralj svojom dobrotom daje mogučnost, da ne
koliko mjeseci o tome razmišljate, prije nego
vas zauvijek bude smatrao nepopravljivom bun
tovnicom. Ali kad proñe taj rok, on če biti ne
umoljiv. Sada je mjesec maj, gospoño. Kralj zna
da ste bolesni, utučeni. On je odlučio da se ustr-
pi, ali ako od početka oktobra ne budete postu
pili onako kako vam je naredio da dobijete nje
gov oproštaj, on če smatrati vaše ustezanje dje
lom pobune.
— Sto če se u tom slučaju dogoditi?
Gospodin de Marillac ponovno razvije pismo
svog vladara:
„ Tada če gospoña du Plessis biti uhapšena i odvedena u neku tvrñavu ili
samostan, koji čemo mi izabrati. Njezina obitavališta bit če zapečačena,
njezini dvorci, palače i zemlje bit če prodane. Samo dvorac Plessis ostat če
kao leno i kao nasljedno imanje zajedno s okolnim neposrednim zemljama,
koje če biti predane
24

Charlesu Henriju du Plessis, sinu maršala i našem kumčetu, a čije čemo


skrbništvo osigurati več unaprijed."
— A moj sin Florimond? — zapita sva bli
jeda Anñelika.
— Ovdje nije spomenut.
Nastane muk u kojem Anñelika osjeti kake su u nju upereni zadovoljni
pogledi ovih ljudi koje je jedva poznavala, kojima ona nije nikakvo zlo
nanijela, a ipak su se vidljivo radovali njezinu porazu, toliko ljudska zloba
želi da vidi pad ljepote i poniženje onoga koji neče da gmiže.
Izdaleka gospoña du Plessis neče moči uspraviti svoju malu, ponosnu
glavu, neče moči svojim smaragdnim očima podignuti ogradu izmeñu kralja
i onih koji su uzaludno nastojal] utjecati na njega. Ona če se pojaviti u
Versail-lesu samo zato da doživi žalosno iskušenje koje če zauvijek poniziti
njezinu gordost. Ona bi u tom slučaju zauvijek izgubila svoju neukrotivu
snagu, postala bi kao i svi drugič postala bi poslušno oruñe onih koji
upravljaju ljudima i njihovom sudbinom. Zar nisu vješto djelovah", kad su
kralju preporučili da bude nepopustljiv?
Gospodin de Solignac prvi prekine muk svojim ganutljivim i muklim
glasom. Za nj nije predstavljalo muku ovo dugo klečanje, jer je bio naviknut
da se moli bez kraja i konca u svojoj tajnoj sobi, u kojoj je molio Boga da
mu udijeli snagu da nastavi svojim teškim i tajnim radom, da nametne
Njegov božanski zakon pokvarenom svijetu. On izjavi da mu se čini da je
sada baš pogodno vrijeme, da bi gospoña du Plessis-Belliere razmislila o
svojim zabludama u prošlosti i da iskoristi vrijeme, koje joj blagost kraljeva
ostavlja, kako bi sakupila dokaze o svom nedvojbenom pokajanju. Zar joj
kralj
25
ne bi zauvijek oprostio, kad bi mu ona kao zalog donijela obračenje svojega
kraja: Poitoua.
— Vama je poznato, gospoño, da vjera koja
tvrdi za se da je reformirana, proživljuje sada
svoje zadnje dane. Njezine pristalice masovno
se obračaju i vračaju u krilo matere crkve, ka
toličke, i apostolske. Poneki tvrdoglava su još
uvijek ustrajni, osobito u ovom udaljenom i
divljem kraju, odakle vi potječete i u kome
imate svoja imanja. Kapetanu Montadouru, je
dnom od naših najrevnijih propovjednika koji
je unazad nekoliko mjeseci poslan ovamo s tim
zadatkom, nekako ne polazi za rukom uvjeriti
hugenote u vašim selima da napuste svoja be
sramna vjerovanja. Mi smo, gospoño, promislili
da biste mu vi mogli pomoči u tom svetom
poslu. Vi poznajete seljake u ovom kraju, nji
hov govor. Vi ste njihov lenski gospodar. Vi
imate više mogučnosti da prisilite svoje kmeto
ve hugenote, da napuste svoje kažnjivo krivo
vjerje. Vidite li, gospoño, kakav plemenit zada
tak vas očekuje i mislite o tome koliko bi vam
kralj, koga ste uvrijedili, bio zahvalan da ste
mu pomogli na tom djelu ujedinjavanja nje
gova kraljevstva, što ga je on poduzeo za veču
slavu Božju.
Ono što gospodin Marillac nije postigao čitanjem pisma, uspio je svojim
goyorom postiči gospodin de Solignac. Anñelika napusti svoju hinjenu
obamrlost, naglo sjedne i stade zuriti u njih svojim otvorenim velikim i
vatrenim očima, koje su se sjajile na njenu ispijenom licu.
— Da li i taj uvjet, to jest da potpomognem
obračenje svoga kraja spada u zahtjeve njego
va veličanstva?
Sarkastičan osmijeh otkrije požutjele zube gospodina de Marillaca.
— Ne, gospoño — odgovori on — ali se to
podrazumijeva
26

Istodobno gospoda de Marillac, Solignac i Breteuil nagnuše se nad njom.


Montadour je htio učiniti isto, ali ga je u tome spriječio njegov trbuh. Ipak
je, meñutim, nastojao da se što više nagne. Nije njemu bilo do toga da
privoli Anñeliku da se prihvati svetog poziva da obrača hugenote. Druge su
njega brige morile. Otkrio je, da je ova polumrtva žena, koja je stjr gla u
dvorac prije nekoliko dana i koju samo što nisu ušili u mrtvački plašt, bila
ñavolski lijepa.
Lica četvorice ljudi, koja su joj se približila podsječala su Anñeliku na
grozne sne što su je znali mučiti na Sredozemlju, dok bi joj njezin
osloboñeni duh u snu donosio još bliska sječanja na francuski dvor i na tešku
atmosferu Ver-saillesa, punu zavjera i prijetnji, u kojoj su se neobično
ispreplitali strah od trovača, koji su se u tajnim prostorijama bavili
spletkama i vršili obrede crnih misa kadeči tamjanom i škro-peči
blagoslovljenom vodom poput fanatičnih bezumnika. Zlo od kojega bijaše
pobjegla i koje bijaše zauvijek odbacila ponovno se javljalo, dobivalo novu
snaguč ona je osječala njegovu otrovnu, njegovu tvrdokornu i podlu moč.
— Gospoño — prošapta Marillac — dajte nam dokaze vaše revnosti i mi
čemo vas pošte-djeti od najgoreg. Znat čemo probuditi kraljevu milost
prema vama. Mi ga možemo nagovoriti, na primjer, da ublaži strogost
pokore, koju vam je odredio. Mi čemo možda uspjeti da izbjegnete kočiju
van ograde, crno ruho, izjavu vazalske poslušnosti...
On nije bio nevješt. Znao je da su za jednu ženu, kao što je Anñelika, teža
ova pojedinačna poniženja, nego da ustupi neko svoje lensko dobro kruni.
Oni su več očekivali njezina obečanja i spremnost da se založi i spremali se
da u skladu s time postupe.
Ali ona ponovno uzmakne.
27

— Da li ste završili, gospodo? Guverner stisne usne.


— Ne, nismo još završili, gospoño. Imam
još da vam predam ličnu poruku njegova ve
ličanstva. Evo je!
Pošto je raskinula crveni pečat, Andelika prepozna kraljevo pismo.
„Mala "moja, moja Bagatello, moja nezaboravna ...
Slova zaigraše pred njezinim očimač ona spusti ruku ne htijuči dalje čitati.
Sad kraljevi izaslanici ustanu i povuku se. Gospodin de Marillac baci
pogled na njezin ispruženi lik, zatim slegne ramenima. On če uvjeriti kralja,
da je ova žena šenula umom. Leži na podu, a bila je nekad kraljica Ver-
saillesa. To je žalosno! Pogriješio je što je poslušao Solignaca i što se
umiješao u ovaj zadatak. Ništa u tome svemu nema zanimljivog ni za kralja,
ni za njega, ni za Družbu svetog sakramenta. Jasno je kao dan da če ona
umrijeti.
— Gospodo! — poviče Andelika.
Oni se ukočiše pred vratima. Kad se ona uspravila, njena joj je neuredna
kosa tvorila neku vrst blijede aureole oko glave i tako još više isticala sjaj
njena ponešto divljeg pogleda.
— Gospodo, reči čete kralju, da nema pravo
da bude dobar prema meni.
— Sto znači to, gospoño — upita iznenañeni
Marillac — smatrate li se možda nedostojnom
.kraljeve dobrote?
— Ne, hoču da kažem da dobroti nema mje
sta meñu nama. Njegova me ljubav vrijeña. Jer
mi smo neprijatelji, zar ne? Meñu nama može
biti samo rat!
Guvernerovo lice posta kao zemlja crno. Spopade ga vrtoglavica pri
pomisli da mu valja te riječi ponoviti kralju.
Tri plemiča izañoše zabrinuta lica.
28

- Luda, luda žena, eto što ste — poviče Barba — i pojuri k uzglavlju svoje
gospodarice. — Kakvo vas je ludilo spopalo, da sve ništite, nesretnice! Kako
ste mogli predbaciti sve to u lice takvim uvaženim velikašima, koje je kralj
poslao da urede stvar. Ah! Nema šta, znate kako treba moliti oproštenje!
— Barbo, ti si, dakle, prisluškivala iza vrata?
Barba je dalje praskala sva obuzeta svetim
gnjevom.
— Nije vam dosta što izgledate kao olupina,
što ste jadna i bez snage. Spasili ste čudom
svoj život, a sada se opet njim lakoumno poi
gravate.
— Barbo, ti si u mome odsustvu poprimila
neke autoritativne načine u ophoñenju, koje mi
se nimalo ne sviñaju.
— Morala sam ipak da se branim zajedno
s našim malim Charlesom Henrijem. Vi ste nas
ostavili, gospoño, a žandarmerija je stalno do
lazilač ti prokleti policajci su nas ispitivali, pre
traživali spise, otvarali pokučstvo. Zatim su nas
ostavili na miru. Trebalo je samo čekati. Ne
čini li vam se čudno da netko čeka zrnajuči
krunicu, i dočeka vas naposljetku jednog dana
mršavijom, ogrebenom i divljijom od skitničke
mačke. A sada su vojnici u parku, debeli kape
tan kroji zakone pod vašim krovom, ždere re
zervnu hranu, zadirkuje vaše sluškinje. Silom
prilika sam morala naučiti da vičem i da se bra
nim, zar ne?
Žestina njezine vjerne pratilice pokoleba Anñeliku.
— Sta bi ti, dakle, htjela da uradim? —
prošapta slabim glasom.
— Poñite kralju — šapne Barba, a u njoj
oživi nada. — Tada če sve biti kao i prije. Vi
29

čete opet postati najmočnija osoba u kraljevstvu, vašoj kuči i vašem sinu bit
če svuda ukazivana čast. Poñite kralju, gospoño. Vratite se u Versailles!
Nagnuta nad Anñelikom, ona je vrebala hoče li na njoj opaziti znakove
poraza.
Ali pod utučenim vjeñama pojavi se neumoljiv sjaj zelenih očiju.
— Ti nisi svjesna svojih riječi. Poči kralju!
U svojoj naivnosti ti misliš, da ne postoji ništa
ljepše nego živjeti na dvoru. Ali ja nešto više
0 tome znam. Zar nisam več živjela na njemu?
Živjeti na dvoru! Kakve li poruge! Crknuti u
njemu, to se može! Od dosade, od odvratnosti
1 na kraju od otrova neke suparnice. Živjeti na
dvoru! To ti je kao da plešeš na živom pije
sku. Ne bih mogla nikad više živjeti meñu
njima!

— Kralj vas ljubi! Vaša moč nad njim je


velika.
— On me ne ljubi. On me samo hoče. To ne
može biti. Slušaj, Barbo. Postoji nešto što ti ne
znaš. Kralj Francuske je svemočan, ali ja sam
utekla iz harema Mule Ismaila. Ti ne možeš
zamisliti, što to znači. Nijedna žena nije nikad
uspjela u tome. To je bilo nemoguče, nezami
sliva stvar. Zašto onda ne bih mogla držati u
škripcu francuskoga kralja?
— Zar je to vaš cilj?
— Da, mislim . .. Mislim da mi drugo i ne
preostaje da učinim!
— Ah! Luda, luda, ženo! Neka vas Bog za
štiti — jecala je Barba pokrivši lice rukama i
odlazeči.
30

in
ANðELIKA POD NADZOROM
Kapetan Montadour jeo je u velikoj blagovaonici dvorca. Anñelika ga je s
praga promatrala. On nije jeo, on je žderao. Nepokretnih očiju na
punokrvnom licu oživljenom riñim brkovima, on se sav posvetio zadatku da
smaže čitavu zdjelu svračaka, što je, okružena povečim brojem lonaca, preda
nj bila postavljena. Vještom rukom uzimao je svračka, dugo ga vrtio u
zdjelici umaka, a zatim ga progutao jednim zalogajem. Hrskao je kosti,
bučno ih sisao i brisao ruke o ubrus koji mu je visio na prsima, jednim
krajem provučen kroz zapučak.
— Zovu ga Gargantua — šapne mala služavka, koja je iza Anñelikinih
leña promatrala taj prizor.
Oficir je izdavao naredbe slugama, kao da su to osobe u njegovoj vlastitoj
kuči. Jedan sluga nije bio dovoljno brz, kapetan ga nazva buntovnikom i
baci mu tanjur u noge.
Anñelika se nečujno povuče. Nije mogla vjerovati da joj je kralj to svinjče
poslao u kuču. Sigurno je da kralj nije ni znao za taj izbor što ga je učinio
nakon zrelog razmišljanja gospodin de Marillac. Ali uza sve to on nije bio
31

manje odgovoran za poniženje kojemu je ona bila izložena. Kralj je


prepustio svojim službenicima brigu o tome da markizu de Plessis urazume.
Što je bila bliže ozdravljenju, Anñeliki je bivalo sve jasnije da je upala u
dvostruku zamku: u isto je vrijeme bila prepuštena na milost i nemilost
kralju i onih koji su nastojali da potajno upravljaju kraljevstvom. Dok se
nalazila u zaklonu svoje sobe nije imala jasnu sliku o svom vlastitom
položaju. Odlazila je k prozoru da crpi nove snage promatrajuči obližnju
šumu. Bujno lišče, svježina, hladovina svaki put su je ispunjavali zanosom.
Mislila je pri tom kako je još uvijek živa, kako se njene kosti ne bjela-saju
na pustinjskoj stazi i kako zahvaljujuči nevjerojatnom čudu opet vidi svoju
zemlju. Bezbroj puta joj se slučilo da snatri o hladovini šume Nieul, dok se
suhih usta i okrvavljenih nogu, jedva vukla za tragom Colina Patu-rela, te joj
se činilo sve jednostavnim i lakim, pošto ih je opet pronašla.
Malo-pomalo ona je popustila pred navaljivanjima Barbe, pristala je da
jede, da spava u krevetu. Jednog dana je čak i haljinu na sebe navukla. Barba
joj je pronašla u nekom kovčegu jednu od nekadašnjih njenih haljinač one
novije su joj bile preširoke.
Obilazeči svoju kuču Anñelika je otkrila i naličje svog povratka. Vojnici
su stražarili na vratima. Bilo ih je posvuda. Neki su logoro-vali iza ograda.
Cuo se gromki glas Montadoura.
Hodajuči nesigurnim korakom rekovales-centa, Anñelika nije bila sasvim
sigurna da neče odjednom postati žrtvom novih mora. Pričinjalo joj se. kao
da su poznata lica njene posluge došla iz nekog minulog, nestalog svijeta,
koji joj je donosio dronjke jedne njoj neshvatljive stvarnosti.
32

U mali salon došli su naizmjenice da je pozdrave i da joj izraze svoje


zadovoljstvo što je opet zdrava: Lin Poiroux, kuhar sa svojom ženom,
Tourageauxovi veselih lica, koji su služili u Plessisu več petnaest godina
iako su se žalili što moraju živjeti meñu ovim divljacima iz Poi-toua,
nekadašnji lakej Filipov, La Violette (gle, ona je mislila da ga je otjerala),
šef štenare Joseph, šef staje Janicou, kočijaš Hadrien, Mal-brant Glavosijek,
njen učitelj jahanja, sijede kose koji se, izgleda, odlično prilagodio seoskom
životu. Pušio je lulu, tapšao konje, a da bi opravdao svoje prisustvo
poučavao je osnovnim vještinama mačevanja i jahanja mladog Charlesa-
Henrija.
— Mali nije tako nadaren kao stariji mu
brat — govorio je. — Ah! Zašto je Florimond
zatvoren u koledžu, dok izvrsni mačevi ovdje
rña ju bez posla!
Jedino Malbrant, čovjek pun odlučnosti, nekadašnji mušketir, koji je
mnogo toga proživio, izgleda da se osječao ugodno. Kod svih ostalih opažao
se neki nemir, neko nejasno predbaciva-nje. Dok je ona bila odsutna, oni su
se osječali okrutno napušteni. Zalili su joj se. Vojnici su ih mučili, rugali im
se, postupali s njima kao da su u osvojenoj zemlji. Sva je posluga duboko
osječala sramotu nanesenu velikaškom len-skom dobru, koje je moralo
ukonačivati vojsku na isti način kao seljaci ili grañani. - Anñelika ih je
slušala bez riječi, njezine zelene oči su ih promatrale, a lagan osmijeh raz-
vuče se na njenim još blijedim usnama.
— Zašto se ne branite, zar niste više iz Poi-
toua? Zar nemate više svojih noževa, svojih sje
kira, svojih batina, svojih toljaga od tvrdog
drva, a ti Lin Poiroux, gdje su ti ražnjevi?
Služinčad se preneraženo gledala. Zubi Mal-branta Glavosijeka veselo se
iskesiše. Janicou, kočijaš, promuca:
33
S Anñelika buntovnik

— Dakako da imamo, gospoño markizo, ali


se nikako ne usuñujemo. To su kraljevi vojnici.
— »U noči sve su mačke sive", glasi poslo
vica. I kraljev vojnik može izvuči batine baš
kao i pobunjeni seljak.
Nastade muk. Klimali su glavom, dok su im se lukave oči mreškale. Ove
sluge, još bliski svom seljačkom porijetlu, shvačali su takav govor.
— Pa jest, gospoño markizo — progunña
Janicou — ako ste vi sporazumni i mi smo ta
koñer.
Gledali su se i razumjeli.
Imali su, dakle, pravo što su se povjerili svojoj gospodarici. Ona neče
dozvoliti da je tek tako dotuku. Neče dugo proči, a debeli če oficir bježati
glavom bez obzira. Odsada če kraljevim vojnicima život po selima postati
mukotrpan. Poput djece ili prostodušne čeljadi, naviknuti da idu za
sudbinom jednog jedinog gospodara, smatrali su, da povratak markize du
Plessis označuje prestanak nemirnog razdoblja koje bijaše zaprijetilo njihovu
opstanku.
Za Anñeliku, meñutim, nije sve bilo tako jednostavno. Praveči se dobro
raspoloženom, ona je nastojala da prouči situaciju, prije nego počne
djelovati. Ali što joj je situacija bila jasnija, manje je znala što joj je činiti.
Sklonivši se u jedan salon prizemlja, koji je osobito voljela, ona je puštala
da se prošlost, klimavim i nesigurnim mostom poveže sa sa-dašnjošču.
U ovom se istom salonu ona nekad suprotstavila razjarenom princu de
Condeu. Slavni velikaš bijaše došao u Poitou da sakupi vojsku protiv
Mazarina i kraljice majke i da potajno organizira trovanje malog kralja i
njegova brata.
Vidjela je kako diže prema svjetlosti zelenu ampulu, koju mu je dao opat
Exili i kako raz-
34

glaba o prednostima što če ih postiči njegovo častoljublje nestankom


mladoga Luja XIV.
Prinčevska posla! Danas, meñutim, Conde vuče svoju kostobolju i igra
piket svake večeri s kraljicom pod ukrašenim plafonima Versail-Iesa. Mali je
kralj bio jači.
Ali zar se opori miris spletaka i pobune ne osječa još u ovom bijelom
dvorcu, koji se odrazu je u svom jezeru na rubu šume, u srcu daleke
pokrajine?
Anñelika je gledala kroz prozor. Ona spazi kut parka dosta slabo ureñen.
Raskošni kesteni, sa svojim plamenom, ružičastim i visokim cvjetovima nisu
mogli sakriti zapuštenu tratinu, na kojoj su ljudi Montadoura pasli svoje
konje. Na desnoj strani sjajilo se jezero, dva su labuda žurila prema obali.
Sigurno su opazili Charlesa Henrija, koji je šetao s Barbom, kako se sprema
da im baca kruha.
Anñeliki se učini da u toj atmosferi ružnog sna ljepota malog Charlesa
Henrija nije bila potpuno istinita.
Barba joj ga dovede. Uskoro če mu biti pet godina. Vjerna guvernanta
oblačila ga je stalno u svilu i saten, kao da če več slijedečeg sata biti
predstavljen na dvoru. Odječa mu je bila uvijek čista. Stajao je pred
Anñelikom bez riječič uzalud je ona pokušavala, govoreči mu tiho, da izvuče
iz njega koju riječ.
— Ali kad hoče vrlo je živahan — reče Bar
ba, kojoj bijaše dosadio muk njena štičenika.
— Treba ga samo čuti, kad ga legnem uvečer
i kad mu dam medaljon, u kome je vaša slika.
On joj govori, kaže joj mnoge stvari. Ali možda
vas ne prepoznaje, jer izgledate sasvim druga
nego na slici.
— Da li sam se mnogo izmijenila? — zapita
Anñelika, koja se i protiv svoje volje uznemiri.
— Vi ste sada čak i ljepši nego prije — reče
Barba s primjesom zavisti. — Ima nečeg ne-
•? _.. 35

prirodnog u tome jer kad vas čovjek izbliza zagleda onda vidi da je vaša
kosa u žalosnom stanju, a put vam zaista jadno izgleda! Usprkos tome, ima
trenutaka kad izgledate kao da vam je dvadeset godina, ne znam zašto, a ima
trenutaka kad vam se oči tako čudno sjaje. Reklo bi se dolazite s drugog
svijeta!
— Imaš donekle pravo.
— Da li ste ljepši? Ne znam — ponovi slu
žavka klimajuči svojom bijelom kapom — ali
znam, osječam, da ste vi još opasniji sada za
ljude, nego prije.
— Pusti ljude na miru — odgovori Anñe-
lika slegnuvši ramenima.
Ona pogleda svoje ruke.
— Nokti mi se još uvijek lome. Ne znam
kako da ih njegujem, pa da budu opet jaki.
Uzdahne i pogleda svilene plave uvojke djetetove. Svojim ogromnim
plavim očima, svojim gustim trepavicama, svojom bijelom i ružičastom puti,
svojim odlučnim i punim obrazima stavio bi na kušnju i flamanske slikare.
Njegova ljepota joj je stezala srce. Gledajuči ga nije mogla da se ne sjeti
Filipa, svog drugog muža, da se ne sjeti svoje užasne sudbine koju je izazvao
glasnik Joffreva de Pevraca pošto se več bila preudala. U ono doba ona nije
birala sredstva samo da bi se udala za hladnog Filipa i tako je svojim rukama
iskopala jamu koja ju je zauvijek rastavila od njene prve ljubavi.
— Ah! Zašto se uvijek igraš sudbinom —
govorio joj je Osman Ferañi.
Ona uzdahne, skrene pogled i padne u duboko snatrenje. Dijete se malo
poslije toga bojažljivo povuče. Barem za njega neče biti u brizi. Charlesa
Henrija du Plessis, sina maršala, kraljevo kumče neče opljačkati zbog
zločina njegove majke, ali zar sudbina njena starijeg sina, ponosnog
Florimonda, koji se rodio kao
36

zakoniti nasljednik slavnih grofova tuluških, koji je pripadao najvišem


plemičkom rodu i koji je bio bogatiji od svih Plessisa zajedno, zar njegova
sudbina nije bila nesigurna i mračna kao sudbina kakva kopileta?
Cim je stigla kuči, ona se htjela s njim sastati i vrlo teškim, slomljenim
glasom od iscrpljenosti, izdiktirala je pismo gospodinu Moli-nesu za svog
brata R. P. de Sancea. Ona nije znala da je to pismo pobudilo sumnju
kapetana Montadoura. Pošto je njegovo obrazovanje bilo slabo, on je dao da
mu sadržaj pročita intendant, a zatim, pošto je razmislio o svojoj
odgovornosti, poslao ga je gospodinu de Marillacu. Pismo je ipak dospjelo
na odredište. Anñelika je baš tog dana primila odgovor svog brata jezuita.

Doznala je tako da je R. P. de Sanceu kralj naredio da drži mladog


Florimonda de Morens u koledžu, sve dotle dok njegovo veličanstvo ne bude
smatralo da ga se može povratiti majci. R. P. de Sance odobravao je namjere
sumnjičavog vladara da sačuva najmanjeg od svojih podanika. Florimond
ništa ne bi dobio, kad bi ponovo došao pod utjecaj žene čije vladanje je bilo
nezahvalno i lakoumno. Kad pruži dokaze da se pokajala i kad zadobije
milost kraljevu, ona može ponovo vidjeti svog sina, ako prestane da bude
žalostan primjer pobune i lakoum-nosti. U svakom slučaju za dječaka od
dvanaest godina bolje je da bude u koledžu, nego u blizini majke koja je
uvijek bila labave i nestalne čudi. Ulazio je u mladičko doba. Njegov je stric
priznavao da je vrlo nadaren za studij, ali da je lijen i nepristupačan usprkos
svom otvorenom, ali i prevrtljivom ponašanju. Stalnim nastojanjem moglo
bi se možda stvoriti od njega dobrog oficira.
Ravmond de Sance završavao je pismo proročanskim riječima koje su
odavale njegovu
37

gorčinu. Pisao je da mu je več dosta toga, što mora na svojim leñima osječati
posljedice grešaka svoje brače i sestara i sam se boriti da spase ime de Sance
de Monteloup od kraljeve nemilosti. Naskoro če i na nj doči red da snosi
teške posljedice te nemilosti, iako je bio i htio ostati vjeran kraljev podanik.
A kako da ne navuče kraljevo nezadovoljstvo, kad se več godinama mora
zauzimati za krivce, čije je postojano ustrajanje u greškama nepojmljivo kao
i njihova nevjerojatna lakomislenost. čak ni teške posljedice nisu mogle
ukrotiti Anñeliku. Zar je on nije neprestano upozoravao, kao i Gontrana,
Denisa, Alberta? Na žalost, ni opomene ni upozorenja nisu koristili. Njihova
divlja i nedisciplinirana krv bila je uvijek jača.
Jednog dana če prestati da se zauzimlje za njih.
Ovaj odgovor ogorči Anñeliku više od svega drugog. Na taj su joj način
oduzimali i Flori-monda, a to je bilo podlo. Florimond, sirotan, pripadao je
njoj. Samo njoj. On je bio za nju prijatelj, drug.
Jedini i živi dokaz njene izgubljene ljubavi Florimond i Cantor, njezina
dva prva sina postali su joj vrlo bliski nakon njena putovanja po
Sredozemlju.
činilo joj se da je opet zadobila Cantorovu ljubav slijedeči ga u njegovu
luñačkom traganju dijeleči potajna maštanja maloga paža. Postali su bili
pomalo saučesnici, ona i on, umrlo dijete i njegova majka uhvačeni u istoj
zamci, te ga je ona sada osječala, kao da je manje odsutan, manje „nestao"
Ali njoj je bio potreban stariji sin, Florimond, na čijim je crtama vidjela
kako ponovo oživljuje lice njegova oca, lice koje prošlost bi jaše zbrisala.
38

Ona ponovo pročita pismo. Drhtala je od nemočna bijesa. Zatim joj


bratovljeve izjave po-budiše pažnju. Zašto se, dakle, sada tužio na sve
članove obitelji, mjesto da kao obično, smatra samo nju, Anñeliku,
odgovornom za sve njihove jade. U djetinjstvu je uvijek bila kriva Anñelika,
kad bi ih zadesila kakva nesreča. Ovaj je .put, meñutim, govorio u množini.
Stade razmišljati. Sjeti se jedne rečenice gospodina de Marillaca: „
nedisciplina jedne obitelji, čiji su me neki članovi teško uvrijedila", ili slično
tome. Ona se nije tačnije sječala izraza, jer tada nije na to obratila pažnju.
Usporeñujuči te riječi s onima što ih je napisao Ravmond, ona se stala pitati
ne radi li se tu o nekom dogañaju koji je njoj bio nepoznat. Stajala je tako
udubljena u tim razmišljanjima, dok nije sluga ušao i javio joj da ju barun
Sance de Monteloup želi vidjeti.
39

rv
TRAGIčNA SUDBINA SLIKARA GONTRANA
Anñelikin otac, barun de Sance, umro je prošle godine u toku zime, dakle
smrt ga je zadesila prije njena putovanja u Marselj. Kad joj je najavljena
posjeta, Anñelika se uspravi u svom naslonjaču, ne vjerujuči svojim ušima.
čovjek koji se uspinjao stepenicama terase, u zagasitom odijelu i velikim
blatnim cipelama, imao je isti hod kao i njen otac. Ona je gledala kako
prolazi hodnikom, prepozna mučaljivo i mrko lice de Sanceovih dječaka.
Jedan od njene brače? Gontran? Ne. Denis?
— Jesi li ti to, Denis?
: — Dobar dan — odgovori on.
Kad ga je posljednji put vidjela bio je vojnik, na vrlo lijepom položaju, u
jednom garnizonu u okolici Pariza. A sad ga odjednom vidi kao ladanjskog
plemiča, koji je svojim teškim hodom i zabrinutim licem podsječa na baruna
Armanda. Vrtio je meñu prstima pismo i izgledao je zbunjen.
— Evo. Primio sam pismo od gospodina de
Marillaca, namjesnika provincije.
— Nareñuje mi da te posjetim. Zato sam i
došao.
— Zaista, u našoj se obitelji radi samo po
nareñenju. To je dražesno!
40

— Prokletstvo, situacija je teška.


— Sto se, dakle, dogañalo?
— I to pitaš ti, koja se na vrat naprtila ci
jelu policiju kraljevstva i koju su sproveli ova
mo pod pratnjom kao kakvog zločinca! Cijela
zemlja o tome govori!
— To mi je poznato, ali što se drugo do
godilo?
Denis sjedne sav satrven.
— Da, istina je, ti ne znaš i moram ti reči,
jer me baš radi toga gospodin de Marillac po
slao k tebi, kako bi „te ovo privelo k zdravom
razmišljanju". To su njegove riječi.
— Šta je, dakle?
— Ne budi nestrpljiva. Doznat češ još uvi
jek dosta rano. Užasno! Sramota satire našu
obitelj. Ah! Anñeliko, zašto si otputovala?
— Nisu se valjda usudili udariti na moju
obitelj, zato što mi se svidjelo otputovati ne
pitajuči .kralja za odobrenje?
— Ne. Nije direktno zbog toga. Ali da si ti
tamo bila! Dogañaj se zbio nekoliko mjeseci
nakon tvog odlaska. Nije se tačno znalo zašto
si otputovala, ali kralj je bio strahovite volje.
Ja to nisam shvačao tragično. Govorio sam se
bi: „Anñelika se več izvukla i iz drugih nepri
lika. Ako je počinila neku glupost, ona če svo
jom ljepotom stvar lako izgladiti. Najviše mi je
smetalo, priznajem, što nisam znao gdje da te
nañem, da mi uzajmiš novaca. Upravo sam bio
odlučio da kupim upražnjeni položaj u gardij
skom puku Versaillesa. Računao sam na tebe,
da mi pomogneš svojim utjecajem i... svojim
novcima. Pošto je posao bio več mnogo odma
kao,, potražio sam Alberta, jer sam znao da je
prokrčio sebi put na Gospodinovu dvoru. Moje
pretpostavke su bile tačne. Našao sam svog ma
log Alberta bogatog kao kneza. Rekao mi je, da
je Gospodin lud za njim i da ga obasiplje do
bročinstvima : darovima, položajima, a tih se
41

dana upravo dočepao i prihoda naše opatije Ni-eul. Te je planove nosio dugo
u glavi taj často-ljubnik. Time se taj lukavac do smrti osigurao od
siromaštva! Tako mi je mogao dati nekoliko stotina livara, meni siromašnom
vojniku, koji nisam imao ni glavu, ni dara da se svidim ljudima. Nije ga
trebalo za to mnogo moliti. Kupio sam svoj položaj. Logorovao sam u
Versail-lesu. Za naš oficire bilo je ljepše nego u Melu-nu, ali je bila veča
disciplina. Morali smo stalno biti u paradi, da ugodimo kralju. Ali ipak bilo
je svečanosti, kockanja, življelo se na dvoru. Bilo je i koječega još, manje
ugodnih zgoda, u koje su nas, po mom, mišljenju, previše miješali: smirivati
nezadovoljstvo zidara i zanatlija. Tada su u Versaillesu bili veliki radovi u
toku, sječaš li se?
— Sječam se.
Monotoni glas mladog čovjeka nanovo je oživljavao zaboravljeni dekor:
sjaj kamenja nagomilanog u blokove, koje je škripalo pod ogromnim pilama,
podizanje skela na dva krila dvorca, buka sa gradilišta brujala je neprestano i
dopirala do otmjenih šetača, na kraju parka: vika, udaranje čekiča, škripanje
kolica, struganje lopata čitava vojska radnika vrvila je posvuda.
— Pogriješilo se što se mobiliziralo mnogo
radne snage, kao za vojsku. Smjestili ih tamo,
na samom mjestu. Nisu im dopuštali da posje
čuju svoje obitelji, iz straha da se potom ne
vrate. Mnogi su postali nezadovoljni. Stanje se
još više pogoršalo ljeti, kad je kralj odlučio
da se iskopa jezero prema šumi, tačno prema
velikom stubištu, koje dominira Oranžerijom.
Vručina je bila strahovita. Komarči su grizli,
proširila se groznica. Ljudi su pogibali kao mu
he... Odredili su nas da ih zakapamo. A zatim
jednog dana.
??%

Denis poče opisivati iznenadni nemir koji je zahvatio robove. Poslovoñe su


pobacali sa skela. Horda u prnjama, s dlijetima i čekičima u ruci provali u
vrtove i divljački pobi Švicarce. Srečom, jedan puk je vježbao na vojnom
vježbalištu. Smjesta su raspodijelili vojnike u bojni red, te ih uputiše prema
dvorcu. Za dva sata je svladana pobuna. Dva sata zaglušeni praska-njem
mušketa, vručinom, kricima mržnje i umiručih. Jadnici su suzbijeni, pa se
nanovo utvr-diše po skelama, odakle su bacali blokove kamenja sa visine
četvrtog kata, a vojnici su umirali zgnječeni kao stjenice. Ali muškete su
gañale tačno. Bezbrojna tjelesa prekrihu bijeli pijesak.
Na balkonima, okrenutim prema jugu gospoña Montespan i njezine
družbenice promatrale su prizor, užasnute.
Napokon se radnici predadoše. Sutradan u zoru, odveli su kolovoñe do
ivice šume, tačno prema dvorcu, blizu započetog jezera, da ih po-vješaju.
Baš tada, dok su mu stavljali konop oko vrata. Denis ga je prepoznao:
Gontrana. Gontrana, njihova brata! Krvavog čela, divljeg pogleda, u jadnoj,
poderanoj odječi, zamazan bojom, žuljevitih ruku, nagrizenih od kiselina,
Gontran de Sance de Monteloup, njihov brat — zanatlija!
Mladi oficir zaurla: „Ne njega!" Bacio se na starijeg brata, pokrivši ga
svojim tijelom. Nije se smjelo počiniti takvo svetogrñe: objesiti jednog
Sancea de Monteloup!
Ljudi su mislili, da je poludio. Na usnama Gontrana titrao je čudan
osmijeh, podrugljiv i umoran.
Poñoše po pukovnika. Denis mu je velikom mukom, sav zadihan,
pokušavao objasniti, da je taj buntovnik, vezanih ruku na leñima, njegova
imena i plemena, njegov vlastiti brat, roñen od istog oca i majke, a ujedno i
brat mar-
43

kize du Plessis-Belliere. To glasovito ime, pa očita sličnost dvoje brače, a


možda i drsko, gordo držanje osuñenika, držanje pravog plemiča, uvjeriše
pukovnika, i on odluči da odgodi izvršenje kazne.
Meñutim, nije se moglo prekršiti naredbu, koja je glasila da prije zapada
sunca svi buntovnici moraju okajati svoje luñačko djelo. De-nis je imao
vremena samo do večeri, da izmoli kraljevu milost.
Ali kako če on, neznatan oficir, doprijeti do kralja! Nije nikog poznavao.
— Da si barem tada bila tamo, Anñeliko!
Dva mjeseca prije bila si na dvoru, kralj je ra
dio ono što si htjela, dovoljno je bilo da kažeš
samo jednu riječ. Ali zašto, zašto si baš onda
nestala, na vrhuncu svoje moči i slave! Ah! Da
si onda bila tamo! Još jednom se Denis sjetio
Alberta, brata, čija mu se sreča činila najsigur
nijom. Da bi dopro do jezuita Ravmonda, tre
balo je izgubiti mnogo vremena, a osim toga je
zuiti, mada imaju veliku moč, ne vole se njom
služiti na brzinu. Meñutim, pukovnik je rekao:
do zapada sunca. Denis je uzagrepce odjurio do
Saint-Clouda. Gospodin je bio u lovu i, narav
no, pratio ga je njegov ljubimac. Denis je na
kraju pojurio za lovačkom družinom. Prošlo je
dosta vremena dok je stigao do Albertač več je
bilo podne. Trebalo je moliti Gospodina, da ne
ko vrijeme bude bez svoga druga, vrijeme je
naprosto jurilo.
— Nažao sam Alberta, kako se smješka, ka
ko se ulaguje, gore od neke žene. Gledao sam
ga kako namiguje i poigrava svojim čipkastim
orukvicama i pri tom mislio na Gontrana veza
nog kraj stabla. Ti znaš, da mi se Albert gadi,
ali moram priznati nije bio kukavica. Sve što
je bilo u njegovoj moči, sve je učinio. U Ver-
saillesu, gdje smo predvečer stigli pokucao je
na sva vrata. Pristupao je svakome. Ničega se
44

nije ustručavao, ni da uznemiruje, ni da zaklinje, ni da laska, ni da bude


grubo odbijen. Ali trebalo je obijati tuñe pragove, čekati ovdje, čekati ondje.
Gledao sam, kako se sunce spušta. Napokon je gospodin de Brienne pristao
da nas sasluša. On se zatim časkom udalji, a onda se vrati i reče nam, da
čemo možda imati priliku da pristupimo kralju kad izañe iz svog kabineta,
gdje je primio gradske suce Pariza. čekali smo pored kurtizana u Salonu rata,
na kraju Velike galerije, mislim da su ti poznata ta mjesta?
— Da, poznata su mi.
— Kad su se vrata otvorila, kralj je izgle
dao ozbiljan, veličanstven. Cim se pojavio pre-
stade šaptanje, čela se sagnuše, gospoñe se po-
kloniše, dok je na njima šuštala svila.
Mladi Albert problijedi, naglo padne na koljena i dramatično uzvikne: —
Milost, veličanstvo, milost za mog brata Gontrana de Sancea!
Kraljev je pogled bio hladan. On je več znao za dva mlada čovjeka, zašto
tu stoje i za što ga mole. Ipak je upitao: — Što je učinio? — Oni prignuše
glavu.
— Veličanstvo, nalazio se meñu ljudima,
koji su se jučer pobunili i nekoliko sati divlja
li u vašoj palači.
Kralj se ironično nakesi:
— Jedan Sance de Monteloup, jedan ple
mič od prastare loze meñu zidarima! Kakvu mi
to priču pričate?
— Na žalost, veličanstvo, istina je. Naš brat
je imao uvijek čudne ludosti u glavu. Da bi
mogao slikati i uprkos bijesu našeg oca, koji
ga je zbog toga lišio nasljedstva, on je postao
zanatlija.
— Zaista, čudno ludilo!
— Naša ga je obitelj izgubila iz vida. Tek
kad su ga imali vješati moj brat Denis ga je
prepoznao!
45

— I vi ste prekršili naredbu o- izvršenju


smrtne kazne? — zapita kralj, okrenuvši se
prema oficiru.
— Veličanstvo ... brat mi je!
Kralj je ostao hladan. Svatko je znao da jedna utvara prolazi meñu
učesnicima ove drame, svatko je znao za njeno ime, mada ga nitko nije
spomenuo, svatko je znao i gordu siluetu žene, ukras Versaillesa, koja je
nestala, pobjegla ostavivši kralja utučenog, ranjenog. On nije to mogao
oprostiti. Napokon je progovorio muklim glasom:
— Gospodo, vi ste članovi buntovne i ohole
obitelji, a mi ne smatramo srečom što ste meñu
nama. U vašim žilama teče krv velikih feuda
laca punih oholosti, koji su više puta uzdrmali
naše kraljevstvo. Vi ste od onih, koji su često
skloni da razmišljaju treba li ili ne treba se
pokoravati kralju i koji ponekad odluče da se
ne pokoravaju. Mi poznajemo čovjeka za koga
molite milost. To je stvor opasan, naprasit, taj
se stvor spustio do prostih ljudi da bi ih mogao
lakše nagovoriti na zlo i bunu. Mi smo se več
obavijestili o njemu. Kad smo doznali za nje
govo ime i porijeklo, kakvo li je bilo naše za
prepaštenje! Vi kažete da je on jedan Sance
de Monteloup? Cime je to dokazao? Da li je
služio u našim armijama? Da li je platio porez
u krvi, koji su svi ljudi koji potječu od ple
menitog roda dužni kraljevstvu? Ne, on je pre-
zreo mač, a uzeo kist slikara i dlijeto zanatlije,
ponizio se, odbacio odgovornosti što ih duguje
svome imenu, odrekao se svojih predaka i osra
motio se pridruživši se prostacima, koje je vi
še volio nego svoj stalež? Evo što je izjavio: da
više voli razgovarati s prostim zidarom, nego
otmjenim princom. Da smo stekli uvjerenje da
je taj čovjek neshvatljive sudbine bolestan, ne
močan stvor, koji pati od neke mane, koja ga
dovodi do ispada, do skitnje Takvih ima i u
46

najboljim obiteljima... Ali ne... Mi smo saslušali. Htjeli smo ga saslušati.


Vidjeli smo da je oštrouman, svjestan, zadahnut neobičnom mržnjom. Mi
smo prepoznali taj gordi ton, pun mržnje, koji prkosi kralju .. .
Luj XIV tu prekine govor. Usprkos njegovoj nadmočnosti, u njegovu se
izrazu osječalo nešto neopisivo, što ulijeva strah. Duboka bol. Sive oči
Alberta de Sancea koje su poprimile zeleni sjaj kad bi ih raskolačio,
podsječale su ga na pogled drugog biča. On potmulo reče:
— Ponio se kao luñak, treba da plati za
svoje ludilo. Neka umre sramotnom smrču, kao
što i dolikuje fukari. Obješen! Nije li se on
zanosio drskim sanjama da ga se čuje i u sa
boru koji je želio potaknuti da nam nametne
radnički ostracizam, kao što je nekada Etienne
Marcel nametnuo silom i bunom ostracizam
korporacija našem pretku Karlu V?
Ove su riječi bile namijenjene gradskim sucima Pariza, koji su mu tog
dana došli i podnijeli mu narodne zahtjeve, na koje on nije htio pristati.
Kralj dotakne rukom zlatnu jabuku svog štapa od ebanovine.
Uto mladi Albert povikne u zanosu nadahnuča:
— Veličanstvo, podignite oči. Vidjet čete na
stropu Versaillesa remek-djelo mog brata za
natlije. Izradio ga je u vašu slavu.
Crvena sunčeva zraka prodrijevši kroz prozor obasja na tavanici naslikan
lik boga Marsa u kolima, koja vuku vuci. Kralj je stajao nepomično i snatrio.
Izražena ljepota u kojoj je on uživao, mora da ga je načas približila
pobunjeniku žuljevitih ruku, koji mu se prkosno odupro, ali mu, eto,
otkrivao nepoznati svijet u kojem je ljudska plemenitost poprimala druge
vidove. A zatim njegov praktičan duh se naglo uzbunio da iščezne radnik
koji je sposoban
47
stvarati takve divote. Pravi umjetnici, to jest oni koji su pošli dalje od onog
što su naučili, bili su rijetki. Zašto ga gospodin Perraut, koji je bio
odgovoran za radove u Versaillesu nije pbavijestio o nadarenosti tog
čovjeka, koji je osuñen bez suñenja? U užasu što ga je izazvala pobuna nitko
se nije usudio kod razljučenog kralja posredovati za buntovnika. Kralj naglo
reče:
— Treba odgoditi smrtnu kaznu. Moramo
ispitati slučaj ovog čovjeka.
Okrene se prema gospodinu de Brienneu i izdiktira mu naredbu o
pomilovanju.
Dva brata, još na koljenima, čuli su njegov komentar.
— Trebalo bi da radi u ateljeima gospodina
Le Bruna.
Dva brata pojuriše kroz zamračene perivoje k jezercu, s kojega se dizalo
smrtonosno is-paravanje, a zatim do ivice šume, gdje su se njihali obješeni.
Stigoše prekasno. Gontran de Sance de Mon-teloup umro je obješen na
hrastovoj grani, sučelice versajskom dvorcu, koji se kao postojana litica
bjelasao u sutonu.
Čulo se, kako žabe krekeču.
Brača su skinula tijelo. Albert poñe da potraži kočiju, svog slugu i
kočijaša. U zoru se družina uputila cestom prema Poitouu. Jahali su ne
zaustavljajuči se nigdje, jahali su pod užarenim ljetnim suncem, jahali u
plavoj nočnoj svjetlosti, gonjeni željom da što prije polože u zemlju svojih
predaka veliko oboreno tijelo, s rukama nepokretnim i bespomočnim kao da
je zemlja njihova kraja jedina mogla izliječiti njegove rane, ublažiti njegovu
gorku tugu, koja se opažala na otečenom mu licu.
Gontran zanatlija! Gontran umjetnik! Koji je opažao malike u bakrenim
loncima u Monte-

loupu, koji je gnječio crvene školjke i žutu zemlju da bi mazao zidove, koji
se opijao zelenilom lišča kao opojnim pičem?
Gontran i njegova divlja duša, divna u potaji.
Plačuči poput dvoje djece Albert i Denis su ga sahranili kod seoske crkve
Monteloupa, u porodičnoj grobnici.
— A zatim sam došao u zamak — reče Denis. — Sve je bilo tiho. Ni
najmanje buke, ni jednog djeteta. Samo je u kuhinji bila dojilja Fantina, oči
joj kao dvije žeravice i tetka Marta, uvijek ista, gojazna, grbava, pred
svojom vječnom tapiserijom. Dvije stare vile koje su ljuštile grašak
mrmljajuči. Tada sam ostao. Ti znaš da je naš otac u svojoj oporuci napisao:
„Nasljedstvo če pripasti onom sinu, koji ostane na imanju." Zašto to ne bih
ja bio? Preuzeo sam mazge, obišao zakupnike, a zatim sam se oženio s
Terezom de La Mailleraie. Nije imala miraza, ali je uživala dobar glas i
ljupka je. Imat čemo dijete o berbi jabuka. Eto — zaključi novi barun de
Monteloup — što je gospodin de Marillac zahtijevao od mene da ti kažem.
Ne o mojoj ženidbi, več ono o Gontranu. I to zato da bi razmislila i bolje
shvatila koliko si dužna kralju poslije svih uvreda što si mu ih ti nanijela, ti i
naša obitelj. Ali ja molim...
Promatrao je lice svoje sestre. Ona je takoñer bila starija od njega, a on se
oduvijek pomalo plašio njene ljepote, smjelosti i njenih uzastopnih tajnih
nestajanja. I danas je opet tu, opet drugačija, čudna. Nježne kosti njene
čeljusti opažale su se pod finim linijama obraza. Bila je blijeda i ukočena,
ganuta dogañajem što joj ga je brat ispričao. Denis se istodobno veselio i
strepio.

48

« AnñeUlca buntovnik

49

Anñelika če ostati uvijek ista, mislio je on i sigurno joj neče donijeti mira
dani kojima je išla u susret.
— Gospodin de Marillac te vrlo slabo pozna — prošapta. — Ako te je
htio pokoriti, napravio je veliku pogrešku, otkrivši ti da je jedan de Sance
obješen u ime kralja.
MOLINES NAGOVARA ANðELIKU DA SE POKORI.
Molines, upravitelj imanja, posječivao je Anñeliku nakon njena povratka.
Stari je čovjek, s knjigama računa pod miškom, lagano hodao velikom
alejom, koja je vodila od njegove kuče od opeka s krovom od škriljevca, do
dvorca. Nezavisan, skoro svoj gospodar kao nekada, obogativši se svojim
ličnim poslovima, gazda Molines bio je uza sve to vrlo vjeran sluga obitelji
du Plessis-Belliere. To je trebalo zahvaliti društvenim razlozima pod čijom
se zaštitom mogao, za svog dugog i radinog života, baviti svojom vlastitom
trgovinom. Anñelika, a još manje markiz Filip, nikada nisu tačno znali čime
se on bavi. Znali su samo jedno: da je uvijek bio ondje gdje im je bio
potreban: u Parizu, kad su se nalazili na dvoru, u Ples-sisu, kad bi ih slučaj
ili kakva nesreča dovukla na svoja imanja.
Tako je upravitelj Molineš svoje lice strogih i tvrdih crta, na kome je
starost utisnula pečat prastare mudrosti, meñu prvima nagnuo nad blijedo
stvorenje, koje su dva mušketira izvlačila iz kočije, dok je gospodin de
Breteuil skoro radosnim glasom vikao dotrčaloj služin-čadi.

50

51

— Dovodim vam gospoñu du Plessis. Ona umire. Možda če poživjeti


nekoliko dana...
Nikakvo uzbuñenje nije se pojavilo na Mo-linesovu licu. Pozdravio je
Anñeliku isto tako ravnodušno, kao kad je dolazila iz Versaillesa, da tu
provede kratko vrijeme radi ubiranja zakupnine, da ugovori prodaju nekog
zemljišta, kako bi isplatila kartaške dugove. Slušajuči ga, kako je
dostojanstveno izvješčuje da če ove godine žetva biti vrlo slaba, ona je
počela shvačati gdje se nalazi, osjetila je kako joj sigurnost rodnog kraja i
njena prošlost prodire u iznemogle udove.
Nije joj ništa spočitavao, a niti joj je postavljao pitanja. Dugotrajna veza,
koja ih je spajala i posebna uloga, koju je on imao nekada u odgoju djece
Monteloupa, davali su mu prava na to. Ali nije rekao ništa. Nije spomenuo
ni smetnje ni uznemirenja, koje mu je prouzrokovao Anñelikin odlazak, ni
mjere koje je morao aktivno i neumoljivo poduzimati kako bi spasio
najuspješnije poslove, kojima je zaprijetio vjetar uništenja. Ne najavljuje ii
dah nesreče početak propasti? Štakori, gavrani i gmizavi crvi koji su
napuštali ugrožena mjesta več su se skupljali. Molines je uspostavio red u
tome, davao garancije, uzimao obaveze. Gospoña du Plessis je na putovanju,
govorio je. Ona če se vratiti. Nema nikakve likvidacije na vidiku.
A kralj? odgovarali su oni. A kraljev gnjev? To je svima poznato. Zar se
ne govori da če biti uhapšena i u tamnicu bačena?
Molines bi slijegao ramenima, uvjeravao je da če pamtiti prijatelje, a
pošto je često dao dokaza o svojoj osvetljivosti i lukavstvu, bura se stišala.
Vjerovnici su pristali da čekaju. Tokom te cijele duge godine, u kojoj je
Anñeli-kina neizvjesna sudbina uznemirivala duhove, upravitelj je
gvozdenom rukom sačuvao soci-
52

jalnu i financijsku okosnicu, na kojoj se osnivalo bogatstvo pobjegle markize


i njena nasljednika, malog Charlesa Henrija. Zahvaljujuči njemu, služinčad
je ostala na svom mjestu, i ona u dvorcu, i ona u Parizu, to jest u palači u
ulici Beautreillis, i u palači u predgrañu Sa--int-Antoine.
Sada je Molines slao na sve strane pisma, kojima je obavještavao stranke o
povratku markize. Nije spominjao nadzor nad njom, jedino je navodio
prijateljstvo što joj ga je ukazivao kralj i javljao im, da če uskoro ona sama
voditi svoje poslove onim autoritetom i poznavanjem stvari, čime je i stekla
poštovanje gospodina Colberta. To je bilo namijenjeno pariškim trgovcima i
brodograditeljima L'Havrea, s kojima je Anñelika održavala poslovne veze.
On je i dalje vodio brigu o imanju. S istom tačnošču kao i prije obilazio je
zakupe i majure, vršio obračune, nadzirao usjeve i radove. Obilazio je
protestante isto tako kao i katolike. Tada su mu oni pokazivali vojnike, koji
su im jeli sir i šunku, odvodili konje da pasu novu zob. To su bili
„obračenici" gospodina de Marillaca. Gazda Molines nije se upuštao u
komentare. Ograničio se samo da podsjeti zakupnika na dužnu zakupninu i
bilježio neke brojke u svoje knjige.
— Gazda Molines, što da radimo? Zar niste
i vi kao i mi Kalvinove vjere? — govorili su
seljaci hugenoti, koji su stajali pred njim, dr
žeči svoje velike crne šešire na trbuhu, tmur
nog i fanatičnog pogleda. — Moramo li se od
reči vjere da bismo spasili imanje ili pristati
da propadnemo?
— Budite strpljivi — odgovarao im je on.
I kod njega su se smjestili draguni, koji su mu opljačkali bogatu kuču blizu
parka, spalili
53

mu sto funti lojanica, lupali u lonce dva dana i dvije noči, sprečavajuči da ga
spava i vikali mu:
— Odreci se krivovjerja, stari lišče, odreci
se ...
To se dogodilo prije Anñelikina dolaska. Kad se Montadour smjestio u
dvorcu i uzeo dužnost čuvara jedne od najljepših u kraljevstvu — gospoñe
du Plessis, koja nije pripadala reformiranoj vjeri, Marillac je smatrao
mudrim da naredi da ostave njezinu čeljad na miru. Kad su vojnici napuštali
njegovu kuču Mo-lines poče tačno posječivati dvorac, a Montadour, koji ga
je smatrao jednim od najgorih hu-genota radi njegova utjecaja na seljake,
vikao mu je:
— Dokle če trajati tvoje vjerovanje, stari
krivovjerce?
Kad je vidio prvi put Anñeliku kako sjedi u salonu princa Condea i na
njenim obrazima zdravu boju, upravitelj uzdahne. Njegovi blijedi očni kapci
se spustiše i njoj se načas učini da zahvaljuje Bogu. To je bilo tako
neuobičajeno kod njega da je taj gest umjesto da je gane, pobudio nejasni
nemir.
Tog dana Molines joj je prvi put govorio o neredima i o gladi, koji su
prijetili ovom kraju, otkada je gospodin de Marillac htio pošto--poto obratiti
pokrajinu Poitou.
— Našoj je pokrajini suñeno da posluži kao
pokusno polje za propagandiste, gospoño. Ako
se ovdje pokaže uspješnom i brzom metoda da
se zauvijek svrši s protestantima, bit če proši
rena na cijelu kraljevinu. Usprkos Nanteskom
ediktu protestantizam če biti iskorijenjen u
Francuskoj.
— Baš me briga! — odgovori Anñelika gle
dajuči kroz otvoren prozor.
— Treba da se zabrinete — odvrati hladno
Molines.
54

Otvorivši još jednom knjige računa, bez truda joj dokaže, da su njena
imanja, večinom zakupljena od protestanata, več imala teške gubitke.
Zabranjuje im se da idu u polja, da uzgajaju stoku. Zahvaljujuči brojkama on
je zainteresira.
— Treba se žaliti kralju. Zar vaši predstav
nici ne mogu najviše mjesto podsjetiti ,na Nan-
teski edikt?
— AH kome da se obratimo? Ta guverner
je podstrekač ove zloupotrebe. Sto se tiče kra
lja on sluša one savjetnike, koji ga uspiju uvje
riti. čekao sam da se vratite, gospoño, jer vi
možete mnogo pomoči da prestanu ovi neredi.
Vi čete poči kralju, gospoño. To je jedini put
da spasite sebe, provinciju, a možda i kraljev
stvo.
Na to je, dakle, Molines ciljao.
Anñelika je zurila u Molinesa svojim tužnim očima. Usta su joj bila puna
riječi koje ona nije mogla izgovoriti te su joj zatvorene usne samo
podrhtavale. On požuri da kaže još koju prije nego ona progovori, jer je več
nekoliko dana nagnut nad njenim bolesnim licem, vodio s njom ganutljiv
razgovor bez riječi. Otkada je poznavao ovu čudnu djevojku Poitoua, čije se-
dječje i ljupke dražesti sječao iz susreta po razrovanim putovima, kad bi ga
ona pogledala istodobno drsko i divlje — nikada još nije osjetio da je tako
čudna, kao nakon ovog povratka. Nije bio siguran da če ga poslušati.
Govorio je isto onako tvrdo, kratko, kao i onog dana sad se ona pojavila u
njegovoj kuči da ga pita za savjet treba li da se uda za grofa de Peyraca.
Danas joj je govorio:
— Poñite kralju!
Ali sve razlčge koje je iznosio Anñelika je više puta odbacivala niječno
odmahujuči glavom.
55

— Poznat mi je vaš ponos — ustrajao je/ upravitelj — ali i vaš zdrav


razum. Zaboravite' svoje srdnje. Niste li se več obratili kralju, dok ste bili
zarobljenica Berbera i nije li vam on pomogao? Vi možete još sve postiči,
ako budete vješti. čak biste mogli još veču moč steči nad tim čovjekom
kome ste prkosili, zato što vas je tako dugo želio.
Anñelika je samo odmahivala glavom. Ponovo je vidjela Mezzo-Mortea,
admirala alžirske flote u njegovu zlatom išaranom ogrtaču, ponovo je čula
njegov prljavi smijeh homoseksualca, dok je govorio: „Spomenuti Jaff-el-
Kal-dum umro je od kuge prije tri godine." Shvatila je da je od toga časa
počela gubiti nadu. Vidjela je takoñer obješeno tijelo, kako se njiše u
polumraku versajskog sutona. Vidjela je zatim, okrenutog prema sebi, svog
drugog muža, Filipa du Plessis-Belliera, sjetnog i divnog, kako je gleda
onim svojim pogledom kojim ju je motrio zadnje večeri, prije nego je
svojevoljno poginuo jumuvši na neprijateljske topove.
Zbogom srce moje, zbogom moja draga, Buduči da nam je služiti kralja
Rastati se moramo jedan od drugoga ...
- i.
Kralj joj je sve oduzeo.
Ona je odmahivala glavom, a njena buntovna kosa koju nije uspijevala
dobro počešljati, podsječala ga je, usprkos njenu kraljevski gordom licu, na
dijete s razrovanih putova, koje je nekada na pitanja Molinesa, tako gordo
uskračivalo odgovore.
Napokon ona progovori. Pričala mu je o svom putu, o svom odlasku. Ali
nije spominjala prave razloge, več je slučajno u nekim rečenicama
spomenula „njega".
56
— Nisam ga našla, shvačate li, Molines? A
možda je zaista umro od kuge ili od čega dru
gog. Lako se umire u Sredozemlju.
Zastane časkom kao da je razmišljala, a onda podigne glavu i nastavi tiše:
— A i uskrsne isto tako lako. Nije važno.
Nisam uspjela. Sada sam zarobljenica.
Svoju prozirnu ruku bez prstenja, jer joj je prstenje postalo preširoko, stavi
ispred očiju, kao da želi otjerati neko uporno priviñenje.
— Sigurno je da nikad neču zaboraviti is
lamski svijet. Sve ono što sam proživjela stalno
mi se vrti pred očima. Kao na nekom velikom
istočnjačkom sagu izrañenom od mnogobroj
nih boja, po kome je tako ugodno hodati bosih
nogu. Mogu li pristati na sve ono što kralj tra
ži od mene? Ne? Mogu li se vratiti u Versail-
les? Ne! Sama pomisao na to izaziva u meni
gañenje. Da se opet spustim do ispraznih brb
ljarija, do smutnji, zavjera? Vi ne znate što od
mene tražite, Molines! Više nema nikakve veze
izmeñu onog što sam, što osječam i života u
koji biste me vi htjeli gurnuti.
— Vi, meñutim, nemate drugog izbora: ili
se pokoriti ili pobuniti!
— Ja se pokoriti neču.
— Znači na pobunu pomišljate — reče on
ironično. — A gdje vam je vojska? Gdje vam
je oružje?
— Ipak ima stvari kojih se i kralj boji, iako
je močan: suparništva velikaša, neprijateljski
raspoloženih pokrajina.
— Ove stvari pogañaju kraljeve tek nakon
mnogo prolivene krvi. Ne znam vaše namjere,
ali mi se čini da poslije boravka meñu Berbe
rima prilično prezirete život.
— Naprotiv, vjerujem da sam shvatila nje
govu pravu vrijednost.
57

Ona se stane smijati, kao da se nečega sjetila


— Mula Ismail je svakog jutra rado od
rubio dvije glave, da bi dobio apetit. Život i
smrt su se tako usko isprepletali, da se čovjek
svakog dana pitao, što je uistinu vrijedno: živ
jeti ili umrijeti? Tako čovjek sebe upozna.
Stari upravitelj je više put k njoj sagibao svoju glavu. Da, ona je upoznala
sebe, i to ga je bas bacalo u očaj. Sve dok neka žena sumnja u sebe, može je
se još privesti pameti. Ali kad postane zrela, kad sama sebi postane
gospodarom, od nje se možeš najgoremu nadati. Jer ona se tada podvrgava
samo svojim zakonima.
Imao je uvijek predosječaj da se bezbroj vidova krije u Anñelikinoj
ličnosti i da če se ti vidovi javljati jedan za drugim, kao valovi, crpeči snagu
u stalnim potresima njena života. Htio je zadržati hod sudbine, nezadrživ
polet koji je stalno sve dalje nosio njen život a on je na svoj užas vidio da
mu se Anñelika prepušta s onom podatljivošču žena, koje se ne trude da
mnogo upoznaju sebe i koje pristaju da svakog dana budu drukčije.
Nije li mogla i dalje živjeti u Versaillesu, pitao se uznemiren. Ta več je sve
bila osvojila. Ona je tada bila pristupačna, potpuna, sebična, ona je tada
zagrizla u plodove vlasti, bogatstva, uživanja. Sad ju je val njene tajnovite
odiseje bacio s druge strane privida. Ona se više neče zadovoljiti iluzijama.
Njena, snaga je izvirala iz njene ravnodušnosti, ali je nemoč u tome, što se
više neče moči saživiti s oporim i sebičnim društvom, koje je kralj
Francuske gradio svom strogošču.
— Kako me dobro poznajete, Molines — re
če ona, pogañajuči njegove misli takvom sigur
nošču da je on zadrhtao.

„Bog zna, kakvu je izvanrednu vidovitost ona stekla u onim divljim i


tajanstvenim predjelima", mislio je sve više uznemiren.
— Istina je, nisam smjela otputovati. Tada bi sve bilo jednostavnije i bila
bih i dalje živjela na dvoru sa zavojem na očima. Dvor! Živjeti na dvoru.
Sve se može na dvoru, samo ne živjeti. Možda sam počela stariti, ali ne bih
se više mogla zadovoljiti tim sjajnim igračkama, koje uznemiravaju tolike
lutke! Ah! Dobiti klupicu pred kraljem. Kakav uspjeh! Sjediti pri
kraljičinom stolu i igrati s njom karte, kakvog li užitka] To su tako bijedne i
neplodne strasti, koje vas na kraju potpuno osvoje i uguše kao zmije: igra,
vino, nakit,, časti. Možda sam voljela samo ples i ljepotu perivoja, ali sam to
morala plačati time što sam postala rob podlih nagodaba, pohotljivih
glupana, kojima sam na kraju podavala... iz dosade svoje tijelo, rob osmijeha
koje moraš dijeliti ogavnim bolesnicima, ogavnijim zato što im bolest
nazireš u dubini očiju, očiju koje te okružuju, a ne po licima kao što je slučaj
kod gubavaca koje sam vidjela na Orijentu. Mislite li zbilja, gospodi-dine
Molines, da sam spasila život uz cijenu tolikih bolova, te je pravo čudo što
sam ostala na životu, zato da bih opet tako nisko pala? Ne! Ne! To bi značilo
da nisam ništa naučila u pustinji ...
Promatrajuči je, onako još slabu, s tragovima mučeništva, koji su poput
neke koprene zastrli njenu ljepotu, pod kojom su se nazira-le plemenite crte
lica, kruti Molines je osječao, kako ga istodobno zahvača- i poštovanje i
malodušnost. Anñelikino rasuñivanje, usprkos njegovim pokušajima, bilo je
nepogrešivo, ali na žalost, ona se uticala tom rasuñivanju da bi se
nepomirljivom gorčinom oborila na besramnosti vremena. Molines nije
mogao zadržati uz-
59

dah. U borbi koju je vodio nije toliko nastojao da je uvjeri, koliko da je


spasi.
Osječao je kako se približuje nezapamčena katastrofa, u toku koje če se
srušiti sve ono što je predstavljalo uspjeh njegova života. Propast če ne samo
njegovo bogatstvo, za koje se nadao, s obzirom da je potjecalo iz više raznih
izvora, da če uvijek nešto od njega spasiti, nego i sve ono drugo što mu je
bilo više na srcu: slava i veličina du Plessis-Belliereovih, bogatstvo
provincije, svake godine sve veči broj reformiranih koji su davali zemlji
najradinije i najsposobnije seljake.
Anñelika je svojim utjecajem što ga je stekla nad svemočnim kraljem
predstavljala onaj krhak, oslonac, na kome je počivala ravnoteža snaga, koju
je on tako strpljivo gradio, a koju bi njena ravnodušnost mogla gurnuti niz
ivicu propasti.
— A vaši sinovi? — reče on.
Mlada žena odgovori nervoznim pokretom i okrene k prozoru pogled koji
kao da je iz šume crpio pomoč i u njoj nalazio odgovor svojim bojaznima.
Njene osjenčane vjeñe nervozno zatrepere dok su joj misli teškom mukom
potiskivale "Molinesove razloge.
— Znam ... Moji sinovi... Oni me sile da
se potčinim. Njihovi mladi životi me paralizi
raju.
Ona ga pogleda oštro i ironično.
— Kojeg li paradoksa, Molines, eto, krepost
se služi mojim sinovima, da bi me gurnula u
kraljev krevet. Ali tako se dogaña u vremenu
u kojem živimo.
Upravitelj hugenot nije protuslovio. Nije se moglo nijekati osnovanost tog
oštroumnog cinizma.
— Sam bog zna, koliko sam se borila za
svoje sinove, dok su bili mali i nemočni — pri
hvati ona. — Sredozemlje mi je oduzelo Can-

tora, kralj i jezuiti Florimonñač "uostalom njemu je več dvanaest godina,


doba kad plemič može sam upravljati svojom sudbinom. Nasljedstvo du
Plessis-Bellierea štiti Charlesa Henri-ja. Kralj ga neče nikad lišiti
nasljedstva. Prema tome, zar nisam slobodna da raspolažem sama sobom?
— Nečete da preuzmete na sebe odgovor
nost prema svojim sinovima, da biste mogli
slobodno uništiti svoj opstanak — vikne on.
— Slobodna prije svega zato da ne robujem
odvratnim tlapnjama.
On. promijeni taktiku.
— Ukratko, gospoño, vi smatrate da nemi
novno morate žrtvovati kralju svoju krepost?
U stvari, od vas se traži da se jasno, pred čita
vim dvorom potčinite tako da vaše pomilova
nje ne bi izgledalo kap djelo vladareve slabosti.
Kad jednom sačuvate prestiž, čini mi se, da
jedna žena, žena poput vas, gospoño, posjeduje
dovoljno spretnosti i lukavosti da izbjegne...
— S kraljem? — reče ona i naglo zadrhta.
— To je nemoguče. S obzirom na odnose koji
sada vladaju meñu nama, on mi neče dati mira,
a i ja sama...
Ona je grčevito sklapala i rastavljala ruke. Molines je vidio da je ona
mnogo nervoznija nego što je prije bila. A opet, s druge strane, spokojnija.
Kanjivija, ali ju je i teže bilo napasti.
Anñelika pokuša razmisliti kako stupa dugom galerijom, obučena u crno,
dok je dvorja-nici prate oštrim i podrugljivim pogledima, pokuša zamisliti
uspravnog kralja, njegovo dostojanstvo, nadmočno držanje, svojstveno
njegovu mramornom licu, njegovu oštrom pogledu. Zatim: klečanje, izjave
vazalske pokornosti, poljubac roba. A onda, kad bude opet sama s njim i kad
joj pristupi kao neprijatelj da s njom podijeli megdan koji je več unaprijed
61

bio odlučen, čime bi mu se ona mogla suprotstaviti.


Ona više nema ni onaj glupi, mladenački ponos, oklop skovan od
neupučenosti, koji često drži u škripcu utjecaj čutila.
Ali ona je imala iza sebe isuviše veliko puteno iskustvo, a da ne bi osjetila
u njegovim bezbrojnim varijantama, tajni sklad ljubavnog osvajanja, i ona bi
podlegla suptilnom pristanku, onoj čežnji za jarmom, koja tjera ženu u
naručje čovjeka, koji ju je pobijedio.
Tolika proživljena milovanja, tolike želje i ljubavne borbe za njeno lijepo
tijelo, stvorile su od nje stopostotnu ženku.
Takvu da je ona bila kadra osjetiti užitak u poniženju.
Luju XIV, tome taktičaru duša, nesumnjivo je to bilo dobro poznato.
Da bi privezao za se svoju divnu buntovnicu, on bi je obilježio svojim
plamenim žigom, kao što osuñenike žigošu ljiljanovim cvijetom. Iz stida nije
rekla Molinesu ništa o tim priviñenjima što su je uznemirivala.
— Kralj nije budala — reče ona osmjehujuči se. — Teško vam to mogu
razjasniti, Moli-nes. Ako stupim pred kralja, ona se stvar ima obaviti, a ja je
ne smijem obaviti. Vi znate zašto, Molines. — čovjek koga sam ljubila,
velikaš koji me izabrao za ženu, uz koga sam mogla provesti svoj život...
Tada moj život ne bi bio niz bolju obilježenih dana, uzaludnih nada, radosti
u korijenu uništenih, tjeskoba, a nakon djetinjaste i opasne tlapnje čovjek
naglo dolazi do saznanja da ima stvari koje se ne mogu više popraviti. Bio
on mrtav ili živ, pošao je protivnim putem od moga. Ljubio je druge žene,
kao što sam ja ljubila druge ljude. Mi smo izdali jedan drugoga. Naš
zajednički život, koji je tek bio započeo, uništen je zauvijek. To uništenje
prouzrokovao je kralj. To mu ne mogu
62 ''.'.'.. _ .__.

oprostiti. Ne mogu to zaboraviti. Ne smijem, jer bi to bilo krajnje izdajstvo,


zbog koga bi izgubila i posljednje mogučnosti.
— Kakve mogučnosti? — zapita on odrešito.
Ona smetenim pokretom ruke prijeñe preko
čela.
— Ne znam... Neka nada, koja usprkos
svemu neče da iščezne. Uostalom...
Onda nastavi živo:— Uostalom, vi govorite
0 mojoj koristi. Sastoji li se ona u tome, da opet
pružim svoj pehar gospoñi Montespan, da mi
ga nalije otrovom? Znate vrlo dobro da me je
pokušala umoriti, mene i mog sina Florimonda.
— Vi ste vrlo jaki, gospoño, i vrlo vješti
1 lako joj se možete oduprijeti. Več se govori,
da je njezin utjecaj poprilično uzdrman. Kra-
iju je dojadila njena zloba. Govori se da se sada
dugo zadržava s drugom opasnom smutljivicom,
gospoñom Scarron, koja je na nesreču prije is
povijedala reformiranu vjeru. Gorljivošču obra-
čenice, ona če ga nagovoriti da vodi glupu i ja
lovu borbu protiv njenih nekadašnjih istovjer-
nika.
— Gospoña Scarron? — čudila se Anñelika.
— Ta ona je guvernanta njegove djece?
— Tako je. Ali kralj vodi računa i o njenu
obračenju koje nije bez cara.
Anñelika slegne ramenima. Zatim se sjeti da je bijedna Francoisa bila član
velikaške obitelji Aubigne i da su je svi velikaši, koji su uzalud nastojali
iskoristiti njenu bijedu da bi je osvojili, s nekom primjesom udivljenja i
mržnje, nazvali „Lijepa Indijanka" A sjeti se uz to da je rijetko kada uhvatila
gazdu Molinesa da govori, a da time ne kaže ništa.
On uporno nastavi:
— Ovo vam govorim zato da vidite kako
gospoña de Montespan nije više opasna, kako
izgleda. Vi ste je več držali u procijepu, još on-
63

da, kad je bila na vrhuncu svoje moči. Izbaciti je iz sedla danas bi bila puka
igrarija.
— Prodati se — prošapta Anñelika. — Voditi groznu podzemnu borbu
koju tako dobro poznajem. Fuj! Radije ču voditi drugu — reče ona, dok su
joj iz. očiju sipale varnice. — Ako ne budem mogla izbječi borbu, vodit ču
je o-tvoreno, na svojoj zemlji. čini mi se da je to jedina istinita stvar u ovom
kaosu. Biti ovdje, gdje se osječam i zlo i dobro. Zlo, jer vidim da sam
promašila. Dobro, jer me neodoljiva želja vukla da ponovo vidim svoj kraj.
Da, ja sam se morala povratiti pa ma šta se dogodilo. čudno. čini mi se da mi
je bilo suñeno još onog dana, kad sam prvi put napustila obzorje Monteloupa
— sječate li se Molines, bilo mi je sedamnaest godina kad su me kola grofa
Pevraca odvela na Jug — da ču se nakon dugog puta vratiti u zemlju svog
djetinjstva da tu zaigram svoju posljednju kartu.
Nakon tih riječi njom ponovo ovlada iznenañenje, zbunjenost i nemir.
Napusti Molinesa i lagano se penjuči po stepenicama stiže do tor-njiča,
odakle je mogla promatrati horizont. Zar je drobonja Montadour, čijeg bi
prostačkog lika ponekad vidjela sjenu na pijesku vrta, mislio da če ona ostati
cijelo prolječe i ljeto meñu zidovima svoga dvorca i čekati jesen i kraljeve
ljude da je uhapse i odvedu u neku drugu tamnicu?
Sto se danas ne usuñuje čak ni da se spusti u svoje perivoje, to je zato, što
je znala da če, kad doñe vrijeme, po svojoj volji otrčati prema šumi, a da o
tome debeli čuvar riñih brkova ništa neče znati, več če i dalje važno
stražariti kraj začaranog dvorca, iz kojeg je umakla princeza.
64

Glupan, koji ne zna ništa o životu na selu, koji ne zna da svaka jazbina ima
dva izlaza. Ako bude potrebno, ona če potražiti zaklon u šumi Bocage.
Ali prije no što je stanu ganjati i prije no što se zelenim liščem i granjem
bude skri-.vala pred lovcem, morat če sve baciti na vagu.
„Moju posljednju kartu ..."
Da još jedanput osvoji slobodu, izgledalo je teže, nego bijeg iz harema
Mule Ismaila, a možda i nemoguče. U prvom pothvatu pomogla joj je njena
ženskost. Skliznuti u mrak, povjeriti se noči, tišini, primjenjivati obranu
slabih životinja, koje poprime boju zemlje da bi ih neprijatelj što teže otkrio,
nači saveznika u prirodi, sve su to bile lukavštine koje u sadašnjem slučaju
ne bi postigle svoj cilj. Da bi se uništila strašna i silna moč francuskog kralja
potreban je prasak, buka, izazov, muževna i surova snaga.
Jerihonske trube bi bile nemočne za taj podvig. Ali gdje da se nañe u ovom
kraljevstvu potčinjenom jednom jedinom gospodaru, onoga koji bi ponio
barjak ustanka.
Gospoña du Plessis-Belliere vidjela je da nema prijatelja u svom krugu, u
svom staležu, meñu svojim velikašima. Nije se mogla nadati da če
prijateljstvom ili strašču steči suradnike, a niti je mogla računati da če joj tko
priči radi častoljublja. Mladi je kralj vrlo vješto okupio oko sebe sve one koji
su nešto značili. Nema ni jednog ponosnog plemiča, koji se ne klanja pred
njim. Ona se sjeti njihovih imena, kao nekih utvara: Brienne, Cavois,
Louvois, Saint-Aignon. Lauzun je u tamnici. Ostat če u njoj dugo godina,
izači če iz nje kao starac, bez radosti.
Stoječi uspravno na uskom kockastom podnožju bijelog kamena, Anñelika
je ispitivala obzorje. ,,O moj kraju, hočeš li me ti braniti?"
S Anñelika buntovnik gg

u-
Ploče šiljastih tornjiča sjajile su se na suncu metalnim sjajem. Ali vjetar
koji je duhao sa močvara donosio je vlažan zrak i pokretao škripave
vjetrokaze. Na vedrom nebu kružio je soko raširenih krila.
Suma je započinjala iza Plessisa. Sprijeda se vidjelo zelenilo parka, zatim
zelenilo polja, a na lijevoj strani vrlo daleko, lebdeči izmeñu neba i zemlje,
poput poluoblaka i polusna, nazirao se početak poatevenskih močvara.
Sa svog tornjiča Anñelika nije primijetila nikakvog znaka života. Jer
Bocage sa svojim skrivenim poljima, koja zakriljuju stabla, pruža očima što
je promatraju isti talasast izgled lisnatih svodova, obasjanih svjetlošču, što je
bitna oznaka šume. Majuri skriveni pod svodom kestenovih stabala, sela
tako zabačena da ni zvuk njihovih zvona ne može probiti gusti zid stabala,
Cak i u onom dijelu gdje se odvijao seoski život, nazirala se samo zelena
pustinja izbrazdana crnim vijugama, to jest, velikim hridinastim Usjecima
kojima protiču hladne rijeke: Vienne, Vendee, Serres.
Ružičaste litice, otvorene rane u tijelu zemlje, i izdubene spilje u kojima se
u svjetlu baklje pojavljuju okeraste ili crne siluete, za koje se pričalo da su ih
geniji naslikali. Još kao dijete Gontran ih je nekada poznavao. Njegova
sestra, Anñelika, vila ovih začaranih mjesta pokazala mu ih je. Ali on ih je
želio sam promatrati, te je otjerao malu djevojčicu. Kivna zbog toga,
Anñelika više nije nikome odavala svojih otkriča.
Kroz nevidljivu ravnicu, područje žita i put invazija, prolazila je stara
rimska cesta. Preko njena sivog zmijolikog tijela, oklopljenog bru-šenim
pločicama, išli su osvajači i jurišali na ovu čvrstu tvrñavu, koja je nekada
zatvarala prilaz galskoj zemlji Poktona, koja se dugo opirala Cezarovim
legijama.
66 ........

Na sjeveru, na šume Nieula, nastavljale su se šume Fonteraulta, Scevollea,


Lancloitrea, Chatelleraulta, a izmeñu rijeka Vienne i Cre-use, šuma La
Guerchea, Chantemerlea, a na istoku i jugu močvare Brumea, šarantaske
močvare, zatim, osamljeno šipražje, nepristupačan šumski zid, pa vlažne i
muljevite zemlje ...
Zašto ju je sudbina opet dovela u ovaj dragi kraj stabala i šume, koji je
oblikovao njenu dušu?
Zato da nauči nešto što ona nije htjela shvatiti.
Da joj otkrije istinu za kojom je u svom djetinjstvu tragala, istinu
zakopanu u njedrima ove starinske zemlje, ovog plavog zaljeva
0 koji su udarali valovi raznih civilizacija?
Dolmeni, starinske kamene ploče, sagrañene bogapitaj zašto, dizali su se u
njedrima šumač menhiri su se redali na pustarama, mračne crkvice
podignute na svim raskrižjima u čast nekog lokalnog sveca u blizini ruševina
rimskih hramova, protiv čijih su logora došle da se bore.
Baš ove dvije nepristupačne stvari: šume
1 močvare, zaustavile su godine 732. razvijene
zastave arapskih hordi, a konjanike izgladnje
log Engleza, za vrijeme stogodišnjeg rata.
Zemlja načičkana crnim kulama, koje su sagradili čarobnjaci ih' vitezi, i
opatije u kojima su tjerali ñavola: Liguge, Airvault, Nieul, Maillezais.
Zemlja vjerskih ratova. Nije daleko prokleto polje La Chataignerie, gdje je
katolička vojska zaklala stotinjak ljudi, žena i djece, koji su se sakupili da
slušaju protestantsku prodiku, a u blizini Parthenava još se spominje
protestantski konjanik Puvvault, koji je spravljao paprikaš od ušiju
katoličkih fratara.
Zemlja pobuna, i razbojnika, Bruscambille, a za Richelieuove vlade
„bosonogi", koji su po-
6# 67

bili skupljače poreza, a u Mazarinovo vrijeme kraljevi vojnici su


bezuspješno proganjali ljude močvara, „koji bi im kliznuli, poput jegulja, u
kanalu".
Dok je Anñelika bila dijete, bila je uvjerena da su svi oni koji dolaze iz
drugih mjesta, stranci, skoro neprijatelji. Osječala je prema njima neko
sumnjičavo nepovjerenje. Bojala se da nešto ne odnesu iz kraja njena
djetinjstva i tako ne poremete onaj tajni, ugodni red koji je bio znan njoj i
njenima.
I danas joj se nametalo isto osječanje. Zemlja što se protezala pred njenim
očima, ne može je izdati, neče pustiti kraljeve izaslanike da je uhapse.
Vojnici, koji su stražarili u podnožju dvorca i rastreseno sitnili smo'tke
duhanskog lišča da bi napunili svoje lule, bili su malobrojni. Na dani znak
uništit če ih svijet iz Poitoua, a zajedno s njima i one koji su u odredima
odlazili da progone protestante. Več je po jarcima bilo vojnika zaklanih
nožem, a žene iz sela Marvava i Mellesa, nisu dopuštale da ih odvlače na
misu, več su na vojnike bacale pepeo i prašinu. Zaslijepljeni, morali su se
povuči i kukavno se povratiti u svoje konačište u Plessis.
Vojvoda Samuel de la Moriniere i njegova dva brata Hugues i Loneelot,
hugenotski velikaši, sklonili su se u velike spilje kod prijelaza Santis, nakon
što su ubili poručnika draguna, koji je htio zaposjesti njihov dvorac. Tako su
se počeli obistinjavati oni neumitni zaključci u pričama dojilje Fantine:
„Pošto su vojnici pravili veliku štetu, stanovnici ovog kraja sklanjali su se u
šume", ili pak: „Siromašni vitez, koji je htio izbječi kraljevoj osveti,
povukao se u močvaru u kojoj je živio dvije godine hra-neci se jeguljama i
divljim patkama."
Kad bi pala noč, kroz šumu je prodirao zov lovačkog roga. To nije bio
znak o završetku
68

lova, več izmjenjivanje tajnih poruka izmeñu opkoljenog hugenota i


njegovih istovjerni-ka. Jedan od njih, barun Isaac de Rambourg, stanovao je
u starom, ruševnom dvorcu nedaleko Plessisa, a njegova se kula ocrtavala na
zarumenjenom nebu. Daleka truba odgovarala je na njegove dozive iz
daljine, a katkad se čulo dolje u dvorištu kako Montadour uznemiren psuje.
Otkada je onaj prokleti, krivovjerni patrijarh, La Moriniere, pobjegao u
šumu, obračenja postadoše rjeña. Bio bi se okladio da su se, usprkos
zatvorenim i zapečačenim hramovima, ti prokleti nočni leptiri, hvatali šume
i odlazili na nepristupačna mjesta da pjevaju svoje Crkvene pjesme.
Da bi ih iznenadio, Montadour je htio svoje ljude natjerati u šumu. Ali
vojnici su se bojali šupnskog labirinta. Uzaludan mu bio trud da potkupi
kojeg katoličkog zvjerokradicu da im bude vodičem.
Jedno priviñenje mučilo je Anñeliku: da neki konjanik u galopu ne dojuri
do dvorca, ne kucne na vrata i kralj se pred njom ne pojavi u svom liku. A
onda je ne zgrabi šapčuči joj ono što nije nikada napisao nijednoj ženi:
„Moja nezaboravna."
Hvala Bogu, više nije ono doba, kad je kralj mogao uzjahati konja i u
punom galopu dojuriti do svoje ljubljene, kao što je učinio onda kad je bio
zaljubljen u Mariju Mancini.
Sada je i sam postao zarobljenikom svoje veličanstvenosti i morao je
čekati da ona doñe i pred noge mu se baci, pa je uzalud kod gospodina de
Breuteuila tražio da mu dade neki tračak nade.
— Da li če ona doči, gospodine?
Dvorjanik se klanjao prikrivajuči porugljiv
osmijeh.
— Veličanstvo, gospoña du Plessis je još
vrlo slaba od strahovitih patnja na putu.
69

— Zar vam nije mogla predati neko pismo?


Gaji li još prema našoj osobi onakvu slijepu
mržnju?
— Na žalost, veličanstvo, bojim se da je
tako.
Kralj zatomi uzdah, a pogled mu je bludio po dalekoj svjetlucavosti velike
galerije. Hoče li doživjeti dan da slomljena i pokajnički kroči prema njemu?
Sumnjao je. Neka slutnja vračala mu je sliku ljepotice koja u lancima čami
na vrhu kule, koju zaštičuju crna stabla i uspavane vode.

VI
VRAčARA MčLUSINA
Anñelika je trčala po šumi. Skinula je cipele i čarape, uživala je da bosa
trči po mahovini. Katkad se zaustavljala, pa bi pažljivo i napeto osluškivala.
Kad bi munja proparala mrak, prepoznala bi put, pa bi iznova pojurila.
Pijanstvo slobode! Tiho se smijala. Bilo je vrlo lako spustiti se u podrum
dvorca i izmeñu vinskih bačava pronači mala vrata, koja su vodila u
podzemni hodnik, kojih je uvijek bilo u svim gospodskim dvorovima.
Podzemni hodnik Plessisa bio je bijedna rupa u poreñenju s čudnim
podzemnim hodnikom palače Beautreillis u Parizu, kojim se iz. jednog
bunara moglo nadsvoñenim hodnikom spojenim s kanalima stiči u predgrañe
Vincen-nes. U Plessisu je to bio samo vlažan i smradan otvor kojim se ona
morala četvoronoške vuči. Izišavši napolje u šumi, izmeñu grana, opazi
dvorac i vojnike u crvenim kabanicama, na straži oko dvorca. Ona je,
meñutim, bila zaštičena od njihovih pogleda, a ti stražari nisu ni mogli
sumnjati da se ona, koju su morali čuvati, nalazi samo nekoliko koraka
podalje i promatra ih. Potom se ona tiho udaljila, razmak-nuvši isprepletene
grane šikare.
Pošto se probila kroz grmlje: šibljak, malinu i šipak, koji su tvorili ivicu
šume, nañe se

70

71

u pravoj, prostranoj, zelenoj katedrali s bezbrojnim stupovima hrasta i


kestena.
Kucanje se Anñelikinog srca smiri i zanesena svojim uspjelim bijegom,
udari u razdraganu trku. Snaga joj se povratila. Nakon teškog iskustva, koje
je stekla hodajuči po stazama Maroka, činilo joj se djetinjskom igrom
uspinjati se na hridine obrasle mahovinom ili se strmim stazama spuštati do
potoka zakri-ljenih tamnim liščem. Šuma se preko neke vododerine čas
spuštala da se spoji s dolinom, čas se uzdizala do visoravni na kojoj je rastao
kratki vrijesak. Anñelika se sigurno kretala kroz tu mješavinu svjetlosti i
sjene, suhoče i vlage, pljesnivih zadaha, koji su dopirali iz dubina planinskih
potoka i opojnih, skoro južnjačkih mirisa koji su se udisali na visini, tamo
gdje su kosti kraja u obliku oštrih litica probijale tanku zemlju, išaranu
cviječem.
Anñelika se opet zaustavi. Vilinski kamen ležao je tamo na čistini izmeñu
druidskih hrastova, ogroman dolmen s vrlo dugom pločom ispruženom na
četiri potpornja, koju su vjeko-vi duboko utisnuli u tlo.
Ona ga zaobiñe, da bi se orjentirala. Sad je bila sigurna da neče zalutati.
Ovaj dio šume s Vilinskim kamenom, Vučjom dolinom, Vrelom
Troussepoil, Raskrščem triju sova, gdje su postavili fenjer, bio je u doba
njena djetinjstva, poprište njenih podviga. Napregnuvši uši, čula je mukle
udarce drvosječa nošene vjetrom. Ti su drvosječe dolazili iz zaseoka
Gerbier, te bi se ljeti sa svojim dugim sjekirama nastanili u šumi. Prema
istoku živjeli su ugljenari u svojim pocrnjelim kolibama, kojima je ona
katkad odlazila da jede sira i da traži duge komade drvenog uglja za
Gontrana.
Ali ona je tamo odlazila putovima koji su vodili iz Monteloupa. Staze
prema Plessisu bile su joj manje poznate, iako je često švrljala bli-
72

zu imanja svojih snova, nastoječi da spazi bijeli dvorac i jezero nad kojima
je danas gospodaricom bila.
Na ovom istom mjestu ona je onim istim nekadašnjim kretnjama stresla sa
svoje suknje od parheta iverje, uredila kosu, koju joj je vjetar dok je trčala
zamrsio i po ramenima ra-suo. Osmjehne se, što još uvijek daje istu važnost
tim obrednim pokretima od kojih nekada ne bi bila odustala nizašto na
svijetu, a zatim opreznim i sporijim korakom napusti čistinu i počne se
spuštati po stepenicama urezanim u litici, pokrivenim sada zemljom crnicom
i ilovačom. Posjet koji je imala obaviti, zahtijevao je izvjesno dostojanstvo.
Anñelika nije nikada stupila na ovu istu stazu svojim golim nogama
divljakuše a da je ne bi spopala neka bojažljivost, nimalo u skladu s njenom
naravi. Njena tetka Pulcherie je sigurno ne bi prepoznala u tom trenutku.
Samo mračni duhovi šume su imah' priliku da prate njene kretnje male
pametne djevojčice.
Staza se brzo spuštala izmeñu sivo-zelenih udubina. Nekoliko izvora teklo
je niz bok brda, okruženih visokim pustikarama grimizne boje. A zatim i
njih nestane. Na gustom sagu lišča, koje se pretvorilo u mulj, mogle su rasti
samo gljive, čiji su ljepljivi klobuci, narančaste ili Sjajno ljubičaste boje,
osvjetljavali unutrašnjost šume, kao neke svjetiljke u mračnom kraju. Ta su
mjesta obilovala: strahom, svetim uzbuñenjem pomiješanim s gašenjem,
znatiželjom i sigurnošču da tu počinje drugi svijet, svijet čarolija, koji daje
moč i ugled. Anñelika se morala pridržavati stabala, toliko je padina bila
opasna. Kosa joj padne na oči. Ona je nestrpljivo zabaci. Bila je potpuno
zaboravila da je to mjesto bilo tako daleko i nepristupačno. Naposljetku
olakšano uzdahne, primijetivši svjetlost što se s druge strane litice probijala
kroz zele-
73

no lišče. Bila je to sunčana svjetlost. Rukom je pipala po mraku tražeči kroz


mahovinu čvrstu podlogu litice, stane puziti i malo se ogrebe na uskom
nasipu koji je ponešto nadvisivao rijeku, čiji je žubor dopirao do nje.
Stalno se pridržavajuči, ona se nagne, podigne jednom rukom zastor od
bršljana i otkrije ulaz u spilju. Ona se više nije sječala koju je riječ bilo
potrebno izgovoriti. Uzalud je naprezala sječanje. Meñutim, čula je neko
kretanje u unutrašnjosti spilje. Netko je vukao noge, a zatim mršava ruka
klizne po zidu i pojavi se lice vrlo stare žene u blijedom polumraku.
Svojom tamnom i smežuranom kosom sličila je osušenoj mušmuli, ali
obilna kosa snježne bjeline razvlačila je skup mrtvih čupera-ka oko nje.
Njene su oči žmirkale ispitujuči do-šljakinju. Anñelika u narječju zapita:
— Jesi li ti vračara, Melusina?
— Ja sam. Što hočeš, djevojko?
— Došla sam da ti ovo predam.
Ona pruži starici omot, u kome je bilo duhana za šmrkanje, komad šunke,
kesica soli, ke-sica šečera, komad slanine i kesa puna zlata.
Starica je pomnjivo pregledala stvari, zatim, okrenuvši svoja okrugla leña
mršave mačke, ponovo uñe u unutrašnjost spilje. Anñelika poñe za njom.
Došli su do okruglog prostora, s podom od pijeska, a slaba svjetlost dopirala
je s nekog otvora u visini zaklonjenog trijema. Kroz taj otvor izlazio je dim s
ognjišta, na čijoj je žeravici bio postavljen željezni kotlič. Mlada žena sjedne
na ravan kamen i počeka. Tako je radila i nekad kad je dolazila da potraži
savjeta u vračare Melusine. Ova vračara nije bila Melusina koja je bila još
starija i crnja, a seljaci su je objesili na hrastovoj grani optuživši je da je
kriva za smrt njihove djece. Kad su doznali da se nova vračara dovukla u
74

spilju Hauts-de-Merg, iz navike su je nazvali Melusinom.


Odakle dolaze šumske vračare? Kakvi ih to putovi nesreče i prokletstva
dovode na ista mjesta, na kojima se udružuju s mjesecom, sovom i biljkama?
Govorilo se da je ova vještica najvještija i najopasnija u čitavu kraju. Pričalo
se uz to da liječi groznicu napitkom od zmije otrovnice, kostobolju
plinovitom solju od žabe babure, a gluhoču mravljim uljem. Isto tako se
pričalo da je kadra ñavla iz najodabra-nije legije pakla nabiti u lješnakovu
ljusku. Kad bi kome uspjelo da mu neprijatelj zagrize u voče,, što mu ga je
ona dala, mogao se do mile volje nauživati gledajuči kako ovaj ñipa sve do
stropa. Jedino se hodočaščem do crkve naše gospoñe od Milosrña, u
Gatinesu, u čijem čivotu, se nalazi jedna vlas i jedan nokat Blažene djevice,
mogao osloboditi tog uroka.
Mlade djevojke koje su posrnule, poznavale su dobro put do njene spilje, a
isto tako su ga dobro poznavali nasljednici, kojima se nije čekalo da im stric
umre prirodnom smrču.
Anñelika koja je več čula ta naklapanja, promatrala je sa zanimanjem
neobično stvorenje.
— Sto hočeš, djevojko? — zapita napokon
vračara dubokim i napuklim glasom. — Hočeš
li da ti otkrijem sudbinu? Ili da ti pomognem
da uza se još jače vežeš onoga koga ljubiš? Ho
češ li da ti spremim čajeve koji če ti povratiti
zdravlje, narušeno na tvojim dugim putova
njima?
— Sto znaš ti o mojim dugim putovanjima?
— prošapta Anñelika.
— Vidim prostor oko tebe, i užareno sunce.
Daj mi ruku, da ti iz nje sudbinu pročitam.
Mlada žena odbije njen prijedlog.
— Došla sam k tebi s mnogo jednostavni
jom molbom. Ti koja poznaješ sve stanovnike
75

šume, bi li mi mogla kazati gdje se kriju ljudi, koji se katkad sastaju da se


mole i da pjevaju crkvene pjesme sa seljacima iz okolnih zaselaka? Prijeti
im pogibelj. Želim ih upozoriti, ali ne znam mjesto njihovih sastanaka.
Vračara se uznemiri. Ona se napola podigne i žestoko mašuči nakaznim
rukama, reče:
— Zašto bi htjela odvratiti opasnost od tih
ljudi, tmine, ti, kčeri svjetla? Pusti, dakle, ga
vrane neka lebde nad tvorovima.
— Ti, dakle, znaš gdje se sastaju?
— Da li znam? Kako ne bih znala, kad mi
lome grane, upropaščuju zamke i gaze moje
biljke. Ako se ovo nastavi, neču više nijednu
latieu osušiti za svoje napitke, kojima liječim.
Dolaze u sve večem broju, šunjaju se nepri
mjetno poput vukova i čim se skupe počnu pje
vati. Životinje se prestraše, ptice umuknu, hri
dine se tresu, a i ja moram bježati, toliku mi
muku te njihove pjesme zadaju, razumiješ li,
djevojko? Zašto ti ljudi dolaze u šumu?
— Gone ih. Kraljevi vojnici ih proganjaju.
— Imaju tri voñe. Tri lovca. Najstariji je
i najcrnji, tvrd je kao bronca. On je glavni vo
ña. Malo govori, ali kad govori kao da bode
žom vrat košuti reže. Uvijek govori o krvi i o
Svevišnjem. Slušaj me ...
Ona se toliko približi, da je njen dah okrznuo Anñeliki lice.
— Slušaj, mala. Jedne večeri sakrila sam se
meñu stabla i promatrala tu skupljenu čeljad.
Nastojala sam dokučiti što tu rade. Voña se
ustobočio pod jednim hrastom i održao govor.
Skrenuo je pogled prema meni. Ne znam je li
me opazio. Ali sam osjetila da su mu oči pla
mene, jer su me moje počele odjednom peči
kao da su opržene, pa sam pobjegla, ja, koja
netremice gledam u oči i vepru i vuku. U tome
je njegova moč. Zato drugi dolaze da ga sluša
ju i spremni su da izvršavaju njegove naloge.
76

Ima veliku bradu. Sliči na medvjeda, koji je dolazio na vrelo Troussepoil da


opere svoje okrvavljene dlake, pošto je proždro mlade djevojčice.
— To je vojvoda La Moriniere — reče An-
ñelika zadržavajuči osmijeh — protestantski
velikaš.
Melusina nije ništa od svega toga shvačala. Ona ga je i dalje smatrala
medvjedom. Meñutim, malo-pomalo njeno se raspoloženje izmijeni i na
kraju čak neki smiješak razvuče njene sive usne nad bezubim desnima.
Preostali su joj zubi bili široki i jaki, vrlo bijeli, kao da ih je njegovala. Oni
su joj licu davali neki čudan izraz.
— Zašto da te ne odvedem k njemu? — reče
najednom. — Tebe neče prisiliti da spustiš oči.
Ti si lijepa, a on ...
Ona se dugo cerila.
— Muško je i muško ostaje — reče ona po
učno.
Anñeliki nije bilo do toga da isposničkog vojvodu La Morinierea, koga su
svi nazivali patrijarhom, povuče u propast. Njene brige bile su druge vrste.
Morala je raditi brzo.
— Iči ču, iči ču — mrmljala je Melusina,
koja je najednom oživljela. — Odvest ču te,
mala djevojko! Tvoja sudbina je tako strasna,
nasilna i tako lijepa. Daj mi tvoju ruku ...
Sto je pročitala? Odbacila je, najzad, Anñe-likinu ruku kao u nekom
bunilu. Sive su joj oči sjale bljeskom plamene zlobe .. .
— Došla si, ti! Donijela si mi soli i duhana,
ti si moja sestra, moja kči! Ah! Kako je tvoja
moč velika!
Davnašnja vračara je isto tako govorila Anñeliki, dok je bila dijete i
ponešto plašljivo sjedila na tom istom mjestu. Služila se istim riječima da bi
dala maha svom čuñenju nad tolikim dogañajima urezanim u dlan mlade že-

ne. Strah i zanimanje vračara uvijek su ispunjavale Anñeliku nekim naivnim


ponosom. Kad je bila mala, ona je bila sigurna da če jednog dana postiči sve
što bude zaželjela: sreču, ljepotu, bogatstvo. A danas? Danas kad je znala da
se to sve može imati, a ipak ne biti sretan, kakve su dojmove pobuñivala u
njoj obečanja o moči? Ona pogleda svoju ruku.
— Reci mi... Reci mi još nešto, Melusino..
Hoču li pobijediti kralja? Hoču li umači nje
govu gonjenju? Reci mi, hoču li nači svoju
ljubav?
Ovoga se puta vračara pokuša izvuči.
— Sve što bih ti mogla reči ti ionako osje
čaš u dubini svog srca!
— Nečeš da mi kažeš što si vidjela na dlanu
moje ruke zato da me ne obeshrabriš.
— Doñi, doñi, dakle! čovjek crne brade mo
ra čekati — cerila se vračara.
Prije nego se izvukla iz spilje, potraži malu vrečicu i predade je Ahñeliki.
— To su biljke. Svake večeri moči ih u vrlo
vručoj vodi, izloži ih zatim na mjesečini, a te
kučinu pij u zoru kad sunce izañe. Povratit če
ti snagu u udove i tijelo, a tvoja prsa če na
breknuti kao da u njih navire mlijeko. Neče ti
grudi nabreknuti od mlijeka več od snage tvo
je mladosti.
Hodale su jedna za drugom, pošto su- izašle iz jaruge. Vračara nije išla
običnom stazom. Ona je raspoznavala tragove na stazi po nekim nevidljivim
znakovima.
Nebo je počelo tamniti iza stabala.
Anñelika se sjeti svog čuvara, Montadoura. Hoče li opaziti njen nestanak?
Za to je bilo malo mogučnosti. Svako jutro je dolazio da je pozdravi. To mu
je bila dužnost koju su mu preporučivali gospoda de Marillac i de Solignac.
Nije smio da joj dosañuje često, ali nije smio ni da propusti svoj dnevni
nadzor. čini se da
78

debeli kapetan nije ni tražio drugo do da što češče obavlja tu dužnost. Ali ga
zbunjivala gor-dost Anñelike. Njezin ledeni pogled brzo bi prekinuo svaki
njegov pokušaj da se upusti u razgovor ili šalu. Vidjela je kako guta svoje
glupe komplimente grickajuči pri tom riñi brk. Zatim bi se udaljio
izjavljujuči da mora poči protiv krivo vjernika, što mu je bila druga dužnost.
Svako poslijepodne skočio bi na svog zelenka i pračen odredom konjanika
odlazio da prisustvuje obračenjima krivovjernika u susjednim selima.
Katkad bi dovukao nekog osobito upornog protestanta i pokušavao ga
obratiti na pravu vjeru. Tada bi se u dvorcu čuli udarci i mukli krikovi:
— Odreci se, odreci se!
Ako se nadao da če svojom gorljivošču u borbi za vjeru pobuditi udivljenje
markize du Plessis, onda se kapetan Montadour teško varao. On ju je
ispunjao grozom. Uzalud je on pokušavao kod nje pobuditi zanimanje za
svoj rad. Ali kad joj je jutros počeo govoriti o nekom pastoru koji je stigao iz
Zeneve i koga bi, zahvaljujuči svojim uhodama, mogao navečer uhapsiti u
dvorcu Grandhier čiji su ga gospodari primili na konak, ona napne uši.
— Kažete da je neki pastor došao iz Zene
ve? S kojim ciljem?
— Da podstiče ove bezbožnike na ustanak.
Srečom su me o tome obavijestili. Večeras
če napustiti šumu, u kojoj je imao sastanak s
prokletim La Moriniereom. Postavio sam mu
zasjedu kod dvorca Grandhier. Možda če ga i
vojvoda pratiti. Uhapsit ču i njega. Ah! Gospo
din de Marillac je pametno postupio kad me
imenovao za voñu ovog pothvata. Vjerujte mi.
gospoño, slijedeče godine neče biti nijednog
protestanta u Poitouu.
Ona je pozvala La Voilettea, nekadašnjeg Slugu Filipova.
79

— Ti si reformirane vjere. Znaš U gdje se


luije vojvoda La Moriniere i njegovi sljedbe
nici? Treba ih upozoriti da im spremaju za
sjedu.
Sluga nije znao ništa. Nakon dugog oklijevanja, izjavi da mu vojvoda šalje
upute pomoču sokola, izvježbanog da nosi pisma. On, pak, protestantskim
pobunjenicima šalje podatke koje doznaje od vojnika. Ali to nisu obavijesti
veče važnosti, jer Montadour nije tako glup, kao što izgleda i uprkos svojoj
brbljivosti, malo govori.
— Stavio bih ruku u vatru da o ovoj priči o
protestantskom pastoru, koju ste vi doznali, sa
mi vojnici nemaju pojma. Oni če o tome do
znati tek u zadnji čas, jer je kapetan oprezan
i podmukao.
Anñelika je poslala La Violettea do dvorca Grandhier da upozori njegove
vlasnike. Meñutim, ni ovi nisu znali tačno na kojem se mjestu u šumi sastaju
bjegunci, koji su često mijenjali mjesto sastanka.
Gospodar Grandhiera pokušao se uputiti prema šumi, ali su ga draguni
zaustavili, hineči da su tu slučajno zabasali patrolirajuči u blizini njegova
dvorca.
Tada se Anñelika sjetila vračare Melusine.
— Poči ču i sigurno ču ih pronači.
Več je dugo Anñelika smišljala taj bijeg. Odlučila je da istegne malko
konopac kojim je bila vezana. Izgledalo je da če pothvat uspjeti.
Vračara se zaustavila i digla koščat kažiprst.
— Slušaj!
S mračne ivice neke litice dopirao je kroz Lišče neki šum. U prvi mah
mislili su da to vjetar huji, ali što su se više približavali, jasnije
BO

su razabirali sumorne melodije, duge žalbe: pjevanje psalama.


Protestanti su se sakupili blizu rijeke Ven-dee, na kraju klanca zvanog
Klanac divova, gdje je, pričalo se, Gargantua jednim udarom leña srušio
ogromne litice koje ga zatvaraju.
Crvenkasto svjetlo vatre probijalo je mrak sutona, koji je zahvatio prisutne.
Jedva su se razaznavale pomiješane meñu širokim pustenim šeširima
hugenotskih seljaka, kapice žena, koje su se tu molile.
Zatim se neki čovjek približi ognjištu. Po opisu vračare Anñelika sasvim
lako prepozna vojvodu Samuela. Svojim izgledom bradatog lovca on je
ostavljao snažan dojam. Omrznuo je Luju .XIV od onog dana kad je vojvoda
došao u Versailles s namjerom da u dvorskim spletkama odigra ulogu što ju
je admiral Coli-gny odigrao prošlog vijeka. Pošto je pao u nemilost, živio je
povučeno na svom imanju.
U visokim čizmama koje su mu dopirale do polovine bedara, u svom
prsluku od crnog sukna, stegnut teškim opasačem, o kome je visio bodež i
remen za mač, glave pokrivene ravnim, staromodnim šeširom, kakve su
nosili provincijski hugenoti, a koji su ih činili sličnim bilo Kalvinu, bilo
Luteru, več prema uzrastu, vojvoda La Moriniere je svojom pojavom
ulijevao strah. Izgledalo je da ne spada u ovo vrijeme, da potječe iz epohe
surovih običaja, nasilja, neprijateljski raspoložene prema prefinjenostima.
Njegovo mjesto je bilo u ovom divljem dekoru hridina i noči i kad se njegov
glas digao, jeka sa litica pretvorila ga u neki još niži, brončani, teški i opori
glas od koga Anñelika zadrhta.
— Bračo moja, sinovi moji, naše se mirovanje bliži kraju, približio se dan
kad čemo podignuti glave i svojim djelima pokazati da služimo Gospodu.
Otvorite Knjigu nad knjigama. Sto ste našli u njoj?
31
• Anñelika buntovnik

— Svevišnji poput junaka kroči. On bodri


sebe i svoj žar kao pravi ratnik. Diže svoj glas.
Viče...
„Očituje svoju snagu protiv svojih neprijatelja. Dugo sam šutio, kaže on.
Dosad sam šutio, suzdržavao se... Ali sada ču opustošiti brda i brežuljke.
Izgorit ču zelen. Uzmaknut če, i pomutit če se razum onima, koji se klanjaju
drvenim kumirima, koji govore kumirima od livenog željeza: „Vi ste naši
bogovi!"
Njegov je glas odjekivao. Anñelika je osjetila kako joj neka jeza gmiže
šijom. Htjela se okrenuti prema vračari, ali se ova nečujno udaljila.
Meñu vrhovima grana nebo je još bilo sede-fasto bijele boje, ali u mraku
Klanca divova ljudi su bili gnjevni.
Nečiji glas se javi:
— Što možemo mi protiv ^kraljevih voj
nika?
— Sve. Nas ima više nego kraljevih vojni
ka i Bog je na našoj strani.
— Kralj je svemočan.
— Kralj je daleko i što on može protiv cije
le pokrajine koja je odlučila da se brani?
— Katolici če nas izdati.
— Katolici se boje draguna kao i mi. Porezi
ih upropaštavaju i još vam jedanput kažem,
njih ima manje nego nas. U našim su rukama
najplodnije zemlje.
Sova je dvaput uzastopce huknula negdje vrlo blizu.
Anñelika se trgne. Učini joj se da je nastao muk u Klancu Vukova. Kad je
opet pogledala, opazi da je hugenotski velikaš skrenuo pogled prema njoj.
Njegove užarene oči, duboko upale pod crnim obrvama plamtile su crvenim
sjajem.
„Njegov plamena pogled", govorila je vještica, „ti možeš izdržati".
82

Opet ze začuje blago i tužno hukanje sove. Nije li to bio znak uzbune?
Upozorenje na neku opasnost koja prijeti prisutnima? Anñelika se ugrize za
usne. „Moram to učiniti", reče u sebi. „Ovo je moja posljednja karta!"
Ona poñe naprijed i zapinjuči odjednom o bodljikave grane, spusti se
prema sakupljenim hugenotima.
Odlazeči u Klanac divova, da spasi ženevskog pastora, Anñeliki je bilo
jasno da je odabrala put koji neče moči tako lako napustiti. v Samuel La
Moriniere je bio jedini koji je mogao uništiti vjeru u monarhiju u srcima
vjernih protestantskih podanika.
La Moriniere-patrijarh, bio je čovjek pedesetih godina. Udovac, otac triju
djevojčica, zbog čega se osječao nesretnim, živio je na svom imanju sa svoja
dva brata Hughesom i Lance-lotom, koji su takoñer bili oženjeni i očevi
mnogobrojne djece. Cijela je obitelj živjela pod surovom strogošču
patrijarha i posvetila se molitvi i lovu. Prošlo je vrijeme kad se u raskošnom
dekoru njihova zamka zabavljalo. U zamku su žene govorile tiho i nisu znale
za smijeh. Djecu su odgajali mnogobrojni učitelji, koji su ih več u
najranijem djetinjstvu poučavali u grčkom i latinskom jeziku i u proučavanju
Svetog pisma. Dječake su vježbali u baratanju kopljem i bodežom.
Je li La Moriniere bio svjestan kad je prvi put susreo Anñeliku, ženu koja
se pojavila iz mraka s kukuljicom prebačenom preko zlatne joj kose,
bosonoga, uglañena govora velike gospoñe, je li on znao da i u njoj bukti
ista neza-dovoljena strast, ista mržnja, koja je u akciji tražila oduška i koja
če je navesti da se poslušno prepusti njegovim sugestijama?
83

VII
SAMUEL LA MORINIERE, VOðA PROGONJENIH HUGENOTA
čovjek koji je uvečer duvao u lovački rog, privremeno je ostao pošteñen od
progona Mon-tadoura. Možda i zato što je plemički dvorac Rambourg bio
blizu Plessisa, pa je kapetan bio siguran, da može u svako doba spustiti svoju
tešku šapu na tog blijedog, drhtavog hugeno-ta, koji se tjeran očajem, našao
u ulozi progonjena čovjeka.
U svom djetinjstvu Anñelika i njene sestre često su se rugale ustrašenom
dječaku kojemu je na vratu stršila Adamova jabuka, a koga su susretale
prigodom seoskih sabora ili na sajmovima u trgovištima. S godinama, barun
de Rambourg je stekao duge brkove, koji su tužno vi-sili, ženu koja je stalno
bila u drugom stanju i čitav roj malih, blijedih hugenota, koji su se vješali o
skutove njegova kaputa. Protivno od večine njegovih istovjernika bio je
siromašan. Seoska čeljad je pričala da je njegova kuča od devete generacije
prokleta, jer je neki vitez iz njihove obitelji pokušao zagrliti neku vilu koja
je spavala u dvorcu na obali rijeke Sevre. Prokletstvo se, naravno, još i
pojačalo, kad je Rambourg prigrlio Kalvinovu vjeru. Zadnji tog roda, Isac,
živio je u sjeni svog tornja obraslog

bršljanom i čitava se njegova darovitost i posao svodio na to da duše u rog.


Svi su se čudili snazi daha koji je izbijao iz njegovih mršavih prsiju. Iz
čitava kraja pozivali su ga da sudjeluje u lovu, jer je znao da izvija različite
dozive, otegnute i divne zvukove, koji su ushi-čivali lovce, lovačke pse i
divljač. Ali od prošle godine ti lovački sastanci postajali su sve rjeñi.
Katolički ili protestantski ladanjski plemiči živjeli su povučeno, očekujuči
prestanak nemira koje su prouzrokovan vojnici. Barun Rambourg je bio
prisiljen odazvati se pozivima vojvode La Moriniere, jer je bilo teško
suprotstaviti se njegovim odlukama.
Anñeliki je to postalo još jasnije kad je vidjela voñu hugenota kako prelazi
ledinu i upučuje se k njoj, u svom velikom crnom plastu koji je lepršao na
vjetru. Bio je još impozantni j i sa zlatno-modrim nebom u pozadini, nego u
mraku u Klancu divova. Pratila su ga njegova brača.
Na ivici šume, mjesto sastanka je sa strme litice dominiralo okolinom. Na
tom rubu zemlje gdje je rasla žutilovka, nekada je bio zimski tabor. Mali
hram posvečen Veneri ležao je tu polusrušen, obrastao cjetovima
kraljevskog koplja.
Na rubu prokletog zaljeva i opasne galske šume, nisu li se Rimljani molili
svojoj božici, da im sačuva znakove muškosti ugrožene od divljih Pikta, koji
se nisu ustezali prinašati svojim bogovima užasne trofeje? Ostale su samo
ruševine, neka vrst kamenog trijema sačinjenog od dva stupa i kamene plohe
položene preko njih, a na kojoj je nešto pisalo na latinskom. Anñelika sjedne
u njegovu sjenu. Vojvoda sjedne prema njoj na veliki četvrtasti kameni blok.
Dva brata stajala su postrance. Rimski tabor je bilo jedno od tolikih mjesta
gdje su se sastajali. Seljaci su u hramu skrivali hra-
85

nu i oružje za progonjene protestante. S ovog mjesta mogli su nadzirati čitav


kraj bez opasnosti da netko iznenada na njih navali.
Vojvoda počne govoriti i još jednom joj zahvali za ono što je učinila za
ženevskog pastora. Njeno je djelo dokazivalo da se vjerski zid može
preskočiti ako se ljudi, ogorčeni zbog ne-pravda, slože da bi držali u škripcu
moč tiranskih vladara. Poznato mu je dobro koliko je pretrpila od kralja.
Uostalom, zar ju nije čuvao kao zatvorenicu?
Kako je gospoña du Plessis uspjela doči do njih? Ona mu reče da je izišla
kroz podzemni hodnik. Montadour ništa nije sumnjao.
Teško je bilo ne odgovoriti vojvodi Morini-eru, kad bi postavio neko
pitanje. Njegov za-povjedajuči glas silio je sugovornika da odmah da
objašnjenje. Njegove oči, duboko upale pod guste, orne obrve, napregnuto
su promatrale, kao dvije zlatne tačke. Njihov oštar sjaj je u-marao. Anñelika
skrene svoj pogled. Sjeti se vračare, koja se bojala ovog mračnog sluge
Božjeg.
Zbog današnjeg sastanka ona je obukla haljinu dostojnu njena ranga, vrlo
raskošnu haljinu od tamnog satena, i nije bilo lako provlačiti se kroz uski
podzemni prolaz, koji je vo^ dio u šumu, u stezniku koji joj je stezao struk i
pod teretom triju sukanja. Pratio ju je sluga La Violette noseči njezin ogrtač.
Stajao je nekoliko koraka dalje, nepomičan i smjernog držanja. Anñelika je
htjela da ovaj sastanak bude svečan, kako bi mogla govoriti vojvodi kao
jednak jednakome.
Sjedila je ispod zimskog trijema, na koji su vijekovi utisli svoju patnjuč
njene noge u crvenim cipelama virile su ispod ruba haljine šljivine boje, dok
je njenu kosu, pomnjivo počešljanu vjetar malo-pomalo lagano mrsio.
Slušala je duboki glas, slušala ga je stisnutog srca,
86

privučena, a ipak uznemirena. činilo joj se da se pred njom otvara neki


ponor. Trebalo bi ga preskočiti zavezanih nogu.
— Sto ste htjeli od mene, gospodine?
— Da sklopimo savez. Vi ste katolkinja, ja
protestant, ali mi se možemo udružiti, sklopiti
savez progonjenih, savez slobodnih duhova.
Montadour živi pod vašim krovom — uhodite
ga i obavještavajte nas. A zatim, vaši katolič
ki seljaci...
Sagnuo se, spustio glas, kao da je želi što snažnije prožeti svojom
zapovjedničkom voljom.
— Nastojte im objasniti da im njihovi inte
resi nalažu da stanu na stranu naših seljaka,
žitelja Poitoua kao što su i sami, da im je za
jednički neprijatelj kraljev vojnik koji im plja
čka žetvu. Podsjetite ih na ubirače poreza, na
namet, na glavarinu. Zar im ne bi bilo bolje da
njima upravljaju samo njihovi velikaši kao ne
kada, nego da se muče za dalekog kralja koji
im zauzvrat šalje čitave armije stranaca koje
moraju hraniti.
I dok joj je tako govorio podbočen rukama u kožnatim rukavicama,
kakvim se služe soko-lari, o snažna bedra, ona nije mogla s njega skrenuti
pogleda. On joj je ulijevao svoje duboko vjerovanje u očajničku pustolovinu,
koja je bila nalik samrtnom pokušaju vezanog diva da rastrgne svoje okove.
Ona je u duhu gledala veliki narod seljaka, od koga i ona potječe, kako se
diže, kako se napinje u nadljudskom naporu da bi se oteo smrtonosnom
propadanju u koje ga je guralo robovanje onome, koji je' nekad bio samo
velikaš Ile-de-Francea.
Novac izvučen iz brazda Bocagea, potrošen je na uživanja u Versaillesu,
na beskrajne ratove na granicama Lorene i Pikardije. Visoki plemiči Poitoua
postali su kraljeve sluge sretni kad im se pruži prilika da mu dodaju ko-
«7

šulju ili sviječnjak, dok su njihova imanja dospjela u ruke nepoštenih


upraviteljač drugi su osiromašili i žive na svojim imanjima, koje im državna
blagajna oduzimlje komad po komad, prezreni od onih plemiča koji su
umjeli da se dodvore kralju. Poput gladnih zmija, danas propast i glad gmižu
ovim krajem, a sve je kriva vojska koju su poslali, bez obzira na pravdu i
zdrav razum, da dovede do očaja one koji uz»-gajaju pšenicu, pasu stoku,
beru voče, seljake žuljavih ruku, pod velikim tamnim šeširima, bili oni
hugenoti ili katolici.
Anñeliki je sve to bilo dobro znano. Napeto je slušala. Vjetar je jačao.
Tijelom joj proñe studen dok je uklanjala uvojak kose koji joj je stalno
padao na lice. La Violette se približi i pruži joj ogrtač. Ona se ogrne
odlučnom kretnjom. Najednom zalomi rukama i bolnim se pogledom
unoseči u oči Samuelu de La Morinie-reu, reče:
— U redu, pomoči ču vam, ali onda, onda vaša borba mora biti otvorena i
strašna. čemu se nadate od pjevanja običnih molitava po jarugama? Treba da
osvajate gradove, da postanete gospodari cesta, da pokrajinu pretvorite u
utvrñenu kulu prije no što im stignu pojačanjač treba da letite s juga na
sjever, da zatvorite sve prilaze. Morate podjariti ustanak i u drugim
pokrajinama: Normandiji, Bretanji, Saintongeu, Berriju, treba da se jednog
dana kralj ponaša prema vama kao sa sebi ravnim, prisiljen da primi vaše
uvjete ...
Ta žestina iznenadi vojvodu La Moriniera On se uspravi. Njegovo se lice
prelije crveno-mrkom bojom, iz očiju su mu sijevale munje Nije bio
naviknut, da mu neka žena govori na takav način. Ali se svlada. Neko je
vrijeme šutio, gužvajuči vršak svoje duge brade. Vidio je da se može osloniti
na divlju snagu tog bezna-
88

čajnog stvora, o kojemu je prije tog mislio kao i o svim drugim ženama.
Sjetio se, meñutim, nekih mudrih izreka što ih je katkad ponavljao jedan od
njegovih stričeva koji je bio kod Ri-chelieua u službi. Ovaj je upotrebljavao
žene u bezbrojnim poslovima, u špijunaži ili politici. „Snaga jedne žene je
dvostruko veča od snage muškarca kad je potrebno da se potkopaju temelji
nekog grada. Žene se nikad ne smatraju pobijeñenima, pa makar to na sav
glas priznavale. Treba imati dobre rukavice, da bi se moglo rukovati oštrim
oružjem, lukavstvom žene, od kojega ne poznajem oštrije .. ." Tako je
govorio Richelieu.
Od duboko uzdahne.
— Gospoño, vaše su riječi tačne. Istina je da je to cilj koji treba postiči. A
ako nismo odlučni da ga postignemo, onda je bolje da smjesta položimo
oružje. Budite strpljivi. Pomažite nam. To če se dogoditi jednog dana, ja
vam jamčim!

VIII PRETPOSTAVKE O POBUNI


Broj se zločina i čarkanja otada počeo povečavati, a mržnja se na crvene
dragune proširi poput hiljada ogranaka nekog izvora u travi. To je započelo,
kad se na raskrižju Triju sova pronašlo četiri obješena draguna, a na svakom
je bio po jedan natpis: palikuča, pljačkaš, glad, propast. Njihovi drugovi nisu
se usuduli skinuti ih jer se to mjesto nalazilo blizu šume, a znalo se več da se
u njoj kriju protestantske bande. Zloslutne, grimizne sablasti dugo su se još
lagano njihale, podsječajuči prolaznike da im prijete nevolje, koje vojnici
šire po provinciji: palež, pljačka, glad, propast. Gusto ljetno lišče stvaralo im
je kao neki smaragdni hram, raskošnu crkvicu, u čijoj sredini su izgledali još
mrtvijim i groznijim.
Pjeneči se od bijesa Montadour odluči da zada hugenotima velik udarac.
Stavio je na muke jednog protestanta, da bi priznao na kome se mjestu
sklanja La Moriniere, te sa svojim najhrabrijim ljudima prodre u šumu. Ali
poslije nekoliko sati hodanja, tišina i mrak, nevjerojatna gustoča granja i
lišča, neobično velika stabla s kojih se na njih spuštao čitav splet
isprepletenih grana, te žile stabala u koje su se izdajnički saplitale njihove
cipele, pobi-
90

jediše njihovu hrabrost. Njihov poraz pospješi hukanje sove, koja se naglo
probudila.
— To je njihov znak, kapetane. Oni su tu, skriveni meñu stablima. Udarit
če na nas.
Draguni su se povlačili u neredu, tražeči neki proplanak, slobodno nebo,
poznati put, zapletu se u šikari, zablude i kad su o sumraku prepoznali
svršetak šume i obrañena polja, toliko im je laknulo da su neki pali na
koljena i obečali da če darovati voštanu sviječu najbližoj Bogorodičinoj
crkvi.
Ne bi li bili, možda, izvršili do kraja svoj zadatak da nisu bili loše sreče?
Voñe hugenota bile su več obaviještene.
Montadour ni u snu nije pomišljao da bi mogla postojati neka veza izmeñu
njegovih neuspjeha i iznenadne prijaznosti, koju mu je iskazivala njegova
zatvorenica. Prije tako gorda i skoro nevidljiva sada mu je pristupala, pa se
on usudio da je čak pozove za „svoj" stol. Mislio je da se ona dosañuje i da
su njegova dobro poznata dražest, kao i njegovo dosadašnje uporno
udvaranje urodili plodom. On se rastapao od susretljivosti. Te velike
gospoñe ne mogu se osvojiti na prost, dragunski način. Treba se više
pomučiti. Montadour je otkrio draž dugom osvajanju i postao je pjesnički
raspoložen. Samo da nije bik* tih prokletih krivovjeraca koji su mu trovali
tako ugodan boravak. Napiše pisma gospodinu de Marillacu i zatraži
pojačanje. Upozoravao je da ne može istodobno čuvati markizu du Plessis i
baviti se poslovima obračenja koji su se sve više proširivali. Poslan mu je
jedan odjel, kojemu je nareñeno da se smjesti u predjelu Saint-Maiscenta.
Komandant toga odjela, gospodin de Ronce, poruči mu da se nije mogao
utaboriti-na tom mjestu, jer su oružani hugenoti držali stari dvorac, koji je
dominirao cestom i rijekom Sevre. Što da radi, da li da ga osvoji?
91

Montadour je kleo na pasja kola. Sto se to dogaña? Znači li to da


protestanti ne dozvoljavaju više da ih se terorizira? Taj Ronce se u-opče ne
snalazi. Montadouru bi dosta bilo da se pojavi..
— Zar me več napuštate, kapetane? — upi
tala je Anñelika ljupko.
Sjedila je prema njemu. Donijeli su joj košaru prvih trešanja. Ona ih je
pohlepno jela. Sjaj njenih mladih bijelih zubi miješao se sa crvenim sjajem
trešanja.
Montadour odluči da se gospodin de Ronce snañe kako zna i da se smjesti
nešto dalje u predjelu Parthenava. On je ionako bio mnogo zaposlen, sa svih
strana okružen opčim neprijateljstvom stanovništva. Več su sijali čavle pod
kopita njihovih konja. Pobunjeni seljaci su svi isti, bilo hugenoti ili katolici.
Po podrumima skrivaju lonce pune škuda, a uza sve to neče da u miru žive.
Posvuda vide sjajne oči svoja tri vjekovna neprijatelja: vuka, vojnika i
sakupljača poreza.
Pošto bi se požar sa protestantske njive katkad proširio i na katoličke
usjeve i ove je hvatao strah. Ali nijedan od tih katoličkih zemljoradnika nije
bio voljan da žrtvuje ni tri klasa za pobjedu svoje vjere. Treba ih strpati sve
u istu vreču, sve ove Poatevence arapskih očiju, koji im prijete šakom čim
im okrenu leña.
— Pošaljite mi te usijane glave — reče An
ñelika, ja ču ih ukoriti.
To je dovelo do življeg kretanja u dvorcu. Anñelika je primila neke
susjede s katoličkih imanja. Gospodin du Croissec, još gojazniji no što je
prije bio, nije se dugo ustezao da sudjeluje u njenim planovima i da prihvati
njene smjernice, jer su one dolazile iz ustiju, koje je on več godinama
potajno obožavao. Gospodin i gospoña de Favmoron, Mermenaulti, Sa-iint-
Aubini, Mazieresi. Neka vrsta mondenog
92

života stvarala se izmeñu izagnanice i povučenih obitelji Bocagea.


Montadour je gledao ove posjete raznježena srca. On javi gospodinu de
Marillacu da gospoña du Plessis gorljivo surañuje s njim u njegovu teškom
zadatku i gospoda Družbe svetog sakramenta sigurno su se tome potajno
veselila.
Kapetan se sve teže mogao oteti utjecaju njene osobe čiju je privlačnu
snagu svakog dana sve snažnije osječao. Lijepa, u svojim elegantnim
haljinama koje je ponovo vrlo rado oblačila, Anñelika je ponovo postala
gospodar na svom imanju.
Da li je novi sjaj njene puti i kose bio posljedica tajnog napitka, koji joj je
pripremila vračara? Ona je postala svjesna svoje snage, strast joj je osvojila
dušu. U njoj se pojavio opojan osječaj da je nepobjediva, koji ju je često
osvajao, kad je poduzimala neki teški zadatak. Sigurno je da ju je taj osječaj
katkad prevario. Pod njenim koracima je tlo bilo nesigurno, nemir se
povečavao, oluja se obarala i u julu, kad su se nagomilale silne oblačine na
modrom užarenom nebu.
Bilo je ljeto. Kosila se trava. Vrlo često su se radovi prekidali. „Draguni su
vukli žene za kosu i tako ih vodili na misuč ako bi koja odbila da
prisustvuje, palili su joj tabane i silovali je . . ." Ali u više navrata seljaci
naoružani svojim mlatilima za žito, dočekivali su pljačkaše ili one koji su
dolazili da ih obračaiu Nemir je sve više rastao.
93

IX
MONTADOUR KUCA NA VRATA ANðELIKINE SOBE
Vojvoda de La Moriniere održavao je vezu s Anñelikom pomoču
izvježbanog sokola koji se spuštao na ruku La Violettea. Ptica je nosila
peruku na kojem če se mjestu održati sastanak: u rimskom taboru, kod
Meñaša, na nekom raskršču, blizu Kristova raspela ili fenjera posvečenog
mrtvima, blizu nekog izvora ili u nekoj spilji. Anñelika je odlazila na
sastanke sama. Ne samo da se nije plašila nego je i uživala u tim nočnim
šetnjama.
Bi li Montadour prepoznao svoju elegantnu zarobljenicu, u ženi sa
suknjom od parheta, koja iz podzemnog hodnika nestaje u šikari, kad mjesec
iziñe?
Za kratkog puta, Anñelika je uživala da hoda u polumraku. Na bezbrojnom
lišču bukava sjajili su se dijamanti, blistali na vanjskoj strani kestena, a
hrastovi su sličili srebrnim vezovima
Nikada je nije bilo strah divljih zvijeri kojih je bilo u šumi: vepra, vuka, pa
čak ni medvjeda, kojih je po opčem kazivanju takoñer bilo u tom kraju.
Šume se bojala manje nego ljudskog društva, koje opasnije ranjava, te je
imala dojam da je ponovo obuzima onaj osje-
94

čaj nevinosti koji je osječala u pustinji i za kojom ju je morila čežnja.


Kad bi stigla do mjesta sastanka, osječaj sreče ju je napuštao. Stala bi
prisluškivati približavanje hugenota nekom mješavinom nestrpljivosti i
zebnje. Njihovi su koraci več izdaleka odzvanjali u šumskoj tišinič čula su se
šaputanja, dok ne bi meñu stablima zasjale baklje.
Vojvoda La Moriniere dolazio je u pratnji svoje brače, zatim je sve češče
dolazio sam, što ju je počelo uznemirivati.
Kad je dolazio sam, nije nosio baklju. Mogao je da vidi i u noči i da
prepoznaje najmanju šumsku stazu. Kad bi se njegova crna prilika u teškim
bakandžama koje su lomile iver-je pojavila i prelazila preko proplanka
obasjanog mjesečinom, nju je hvatala neka jeza koju sebi nije uspijevala
objasniti. Patrijarhov glas bio je žestok i vrlo dubok, skoro mukao, njegove
užarene oči kao da su je htjele proniknuti do duše. Ona je u njima opažala
neki grubi prezir. U tom je čovjeku bilo nečeg što ju je sasvim smučivalo.
Mula Ismail joj se činio manje opasan. Bio je krvoločan gospodar, ali ona ga
se kao žena nije bojala.
Mula Ismail je volio žene i trudio se da im ugodi. Bio je osjetljiv na
njihove čari, ljepotu, lukavstvo i zavodljivost. Mala, vješta ruka mogla je
držati na uzdi tog pustinjskog lava.
Naprotiv, vojvoda La Moriniere, dijelio je žene u dvije kategorije: u
griješnice i u kreposne. Njegove anateme u Versaillesu protiv lijepih
zavodnica bile su glasovite. On sigurno nije nikad primijetio da mu je žena
ružna i ne-primamljiva. Ostavši udovcem, nije se više oženio. Da li su mu
njegov isposnički život, lov, pokora pomogli da svlada strast svoje krvi?
Mrzio je ženu, to nečisto biče i sigurno je žalio što je i ona bila djelo
Stvoritelja.
....._. 95

Anñelika je to osječala, i to ju je vrijeñalo. Meñutim, njoj je bila potrebna


njegova snaga, jer joj je dopuštala da se digne protiv kralja. On če iči do
kraja!
Ipak joj se činilo da je sklopivši savez s hu-genotom sagriješila i Bogu i
Bogorodici.
Sukob je izmeñu njih izbio jedne noči, dok su se oboje šuljali grebenastim
putem da bi doprli do močvare. Neki pastor, koji je došao iz Niorta, prošao
je kroz kanal i očekivao je vojvodu. Anñelika mu se ponudi da mu bude
vodičem. Suma je postala svjetlija. Jaka i blijeda mjesečeva svjetlost prodrla
je kroz granje i najednom iza uskog prolaza opaze kako se iznad njih sjaje
hramovi od ametista i prozračni tor-njiči.
Pod njihovim nogama uzdizalo se svetište izrezbareno u čistom srebru:
zgrada od sjene i svjetlosti, na kojoj je crni vijenac slijedio bijeli obris
dvorišta u čijoj se sredini nalazio divno izrañeni zdenac. Opatija Nieul!
Anñelika zadrži dah! Oh, Divote. Opatija je stajala jasna, ograñena,
obavijena šaputavim molitvama svojih fratara. Anñelika se sjeti jedne noči
što ju je još kao dijete provela u opatiji, sjeti se fratra Ivana, koji ju je
istrgnuo sumnjivom tetošenju debelog brata Tome. Odveo ju je u svoju
čeliju, da bi tamo bila sigurna. Gledao ju je nekom nadahnutom nježnošču.
— Vi se zovete Anñelika . .. Anñelika, kčerka anñela... ! — On joj pokaže
modrice na svom tijelu, žaleči se: „Pogledajte! Pogledajte, što mi je sotona
učinio."
Car te mistične noči dopre joj do srca.
Uto začuje glas vojvode La Moriniera, glas prepun mržnje: „Prokleti da su
ovi razvratni fratri što se klanjaju idolima! Jednog dana vatra s neba spalit če
ove zidove i neče ostati kamena na kamenu. I zemlja če biti pročiščena!"
Anñelika na to plane sva izvan sebe
96

— Šutite, krivovjerce! Krivovjerce! Mrzim


vašu nedostojnu sektu!
Jeka vrati njen krik. Njom naglo ovlada po-tištenost, i sva se naježi od
nemočnog bijesa i strepnje. Vojvoda joj se približi. Cuia je kako teško diše.
On spusti svoju tešku šaku na njena leña, a njegovi kožnati prsti stisnuše je
kao kliještima. Osječala je da se guši. Htjela se osloboditi njegova jarma, ali
nije mogla. Bio joj je preblizu, svojim je tijelom sakrio svijetle obrise
opatije. Morala je stajati nepomično, nije se mogla micati. Bila je gotovo
ošamučena njegovim mirisom ratnika i lovca.
— Sto ste to rekli — upita zadihano. — Vi
nas mrzite? Ništa za to. Usprkos tome, vi čete
nam i dalje pomagati.
Zatim nastavi: ^ — Vi nas nečete izdati.
— Nikad nikog nisam izdala — ona odbije
gordo njegove sumnje. Noge su joj drhtale, bo
jala se da se ne onesvijesti, da se ne sruši na nj.
Pokuša se osloboditi ruke koja ju je stezala.
— Pustite me — reče ona jedva čujnim gla
som. — Ja vas se bojim.
Stisak njegovih prstiju popusti i on lagano povuče svoju ruku.
Anñelika ponovo krene. Srce joj je snažno tuklo. Bojala se. Ne samo njega
nego i same sebe. Bojala se svog šuljanja u nepoznatom mraku, u kojem
šumsko granje kao da raspiruje žudnje. U zoru, koja se javi najprije siva, a
zatim je meñu stablima poprimila boju rñe stigli su do nastambe ugljenara.
— Hej seljaci — zaviče vojvoda. — Imate li
juhe, kruha, sira?
U pocrnjeloj kolibi sjedoše na klimave klupe uza stol, na koji im
ugljenareva žena postavi lonac mlijeka. Donese potom još tanjur vručeg
graha začinjenog slaninom i crnim lukom. Dj|eca polugola i do, očiju cma s
udivljenjem
97
7 Anñelika buntovnik

su gledala ove dvije osobe, koje su šuteči jele. Zurili su u čovjeka crne brade
i u ženu zlatne i od rose vlažne kose, koja joj je padala na ramena. Maloprije
su ih opazili kako se kao nočne utvare pojavljuju iz jutarnje magle, a zatim
prelaze preko polja posutog pepelom.
Anñelika je kradom promatrala vojvodu La Moriniera. Osječala je da je
nešto privlači k njemu, sigurno ona čvrsta pleča koja su je podsječala na
Colina Paturela. Ali Colin Patu-rel je bio Adam, divan čovjek iz izgubljenog
raja, dok je ovaj ovdje bio čovjek grijeha, čovjek tmine.
Kad se vratila u Plessis, mala služavka joj je šapnula:
— Došao je do vrata vaše sobe.
i — Tko to?
— Gargantua! Grebao je, kucao, zvao.
Ali vi niste odgovorili.
„A zašto i bih", pomisli Anñelika. Slijedeče je noči kapetan Montadour
opet došao. Zvao je:
— Markizo! Markizo!
Njegove su ruke klizile po zatvorenim vratima. Čula je kako dugmad
njegove uniforme na debelom mu trbuhu stružu o vrata. Slušala je
podignuvši se na lakat. Montadour kojega je mučila žudnja, Montadour što
je drhtao u noči iza njenih vrata, zadavao joj je više briga nego straha.
U stvari, on se počeo bojati. Vladao je čudan mrak u noči iza tih vrata.
Gotovo je počeo vjerovati pričama slugu koji su pripovijedali da se njihova
gospodarica noču pretvara u košutu i da trči po šumi...
Jabuke su rumenile na stablima. Iznenada tri brata La Moriniere na
konjima počeše krstariti pokrajinom. Od Tiffaugesa na sjeveru, pa do
Moncontoura na istoku protestantski pokret otpora poprimi neočekivane
razmjere.
98
„Ostanite na istom mjestu"', pisao je Maril-lac kapetanu Montadouru.
„Predjel u kom se nalazite predstavlja zariste pobune. Nastojte ?pohvatati
voñe."
Nadoda mu na kraju pisma:
„Strogo vodite nadzor nad osobom, koja vam je povjerena na čuvanje.
Vidim da se nemir sve više širi, a možda je i ona umiješala u to svoje prste."
Zatim se guverner na čelu svojih kopljanika uputi na sjever Poitoua. četiri
protestantska sela, koja su se oprla vojnicima, kojima je nareñeno da ih
okupiraju, bila su spaljena. Ljude koje su uspjeli uhvatiti, objesiše. Ostali se
pridružiše četama što ih je organizirao La Moriniere. Vojska je sakupila žene
i djecu, i otjerala ih na cestu, pošto je objavljen slijedeči proglas:
„Nitko ne smije raskolničkim ženama iz sela Noireterre, Pierrefitte,
Quinge, Arbec, dati savjeta, pružiti utjehu i pomoč, primiti u kuču, dati
hrane, vatre ili vode, ni bilo koju dragu humanu uslugu."
Guvernerova vojska je zatim prodrla u u-nutrašnjost Poitoua radi progona
protestantskih bandi. Meñutim, obaviještena da su tri brata La Moriniere
uspjeli koncentrirati znatne snage, vojska zatraži pomoč milicije iz Bres-
suirea. Taj pretežno protestantski grad poslao je malo ljudi. Gospodin de
Marillac je doznao odmah zatim, da je mala armija La Morinierea krenula na
Bressuire, koji je ostao bez obrane i razlila se po opustjelim ulicama, vičuči:
„Grad je osvojen! Grad je osvojen!" te je opljačkala skladište oružja.
Gospodin de Marillac nije htio ponovo osvajati grad. Nije još htio priznati
da ta čarkanja poprimaju izgled vjerskog rata, da se ne kaže
* 99

grañanskog rata. On se uputi u Plessis da se posavjetuje s Montadourom.


S ogranka gorske kose iznad šume Nieul hugenotski pobunjenici gledali su
kako se rimskom cestom kreče siva zmijolika kolona vojske, u stisnutoj
formaciji kopljanika. Vojska se sutradan povuče ostavivši samo malo
pojačanje Montodourovim dragunima.
Neprijateljstvo stanovništva, čak i katoličkog, koje je odbilo da daje kruh i
vino vojnicima i koje ih je dočekalo kamenicama, ozlojedi guvernera. Nije
mogao ostaviti svu tu vojsku u tom kraju, a da ne izazove još veči metež. On
povuče svoje vojnike na drugu stranu Poitier-sa i otputuje u Pariz da se
porazgovori s ministrom Louvoisom o mjerama koje bi trebalo poduzeti.

X
OPASNA STRAST PROTESTANTSKOG
VOðE.
SLUGE JE BRANE OD PODIVLJALOG MONTADOURA
Anñelika je kao luda trčala kroz šikaru i kad bi se zaplela ljutito je
povlačila ogrtač da se oslobodi, ne obaziruči se na granje, koje ju je šibalo
po licu.
— Pogazili ste dogovor — vikne Samuelu
La Moriniereu, čim ga je opazila.
On je stajao uspravljen blizu Vilinskog kamena, crn kao neko
prethistorijsko čudovište. Mrzila je tu sliku i priliku zla. Što ju je više
ispunjao užasom, to je bivala goropadnija.
— Vi ste izdali! Vi ste me prevarili. Tražili
ste savez katolika da biste ih zatim bolje uni
štili. Vi ste čovjek bez časti.
Najednom se prekine. Gušila se, u glavi joj je zujalo, činilo joj se da je
okrugli mjesec, koji je plovio nad vrhovima hrastova oko proplanka, počeo
plesati, da poskakuje na sve strane. Morala se osloniti na dolmen, da ne bi
pala. Dodir s kamenom privede je k svijesti.
— Vi ste me udarili! — reče ona prigušeno.
On skine rukavice i udari je golom rukom
po licu.
— Vi ste me udarili!
Zvjerski osmijeh osvijetli crnu, patrijarhovu bradu.

100

101

— Tako se postupa sa bezobraznim i slabim


ženama! Nikada se nijedna nije usudila da mi
govori takvim tonom!
To poniženje sasvim je uzburkalo Anñeliki-nu dušu. Uspjela je odapeti
jedinu strijelu kadru da pogodi tog fanatika.
— Žene! Budite sigurni da one više cijene
Satanino štovanje, negoli vaše!
Odmah požali svoje riječi kad je vidjela njihov učinak. On je zgrabi za
obje ruke i stade je žestoko drmati, mumljajuči:
— Moje štovanje! Moje štovanje! Tko go
vori o štovanju! Podlo, grešno stvorenje! Zlo
kobno stvorenje! — Stisnuo ju je k sebi luñač
kom snagom i njegov vruči dah zapahne joj
lice. Shvatila je zašto ga se bojala. Sigurno je
nesvijesno predosječala da če poginuti od nje
gove ruke. Ugušit če je ili zaklati. To bi lako
mogao izvesti u ovom zabačenom kutu šumeč
žrtveni kamen je več tu stajao.
Uza sve to ona se bijesno otimala. Izranila se o kopču njegova opasača, o
grubo sukno njegova prsluka u svom nastojanju da mu se istr-gne. Snaga
njena protivnika polako ju je svladavala. Njen strah popusti, pritiskivan
drugim osječajem u kom je bilo praiskonske žudnje tijela, slijepe i požudne.
Erotična groznica koja je, čini se, spopala čovjeka, paralizirala je njen otpor,
oduzimala joj snagu usprkos njenoj volji da ne popusti.
Nañe se na zemlji, bez glasa pod njegovim snažnim dahom, očiju
zaslijepljenih mjesečevom svjetlošču, koja joj je udarala ravno u lice.
Kretnje joj postadoše nesigurne.
Ona je izgubila sječanje o tome tko je i što je.
Glava joj klone natrag i ona osjeti hladnoču zemlje pod svojim golim
krstima.
Ali baš kad se htjela sasvim prepustiti, u mozgu joj iznenada iskrsnu
luñačka priviñenja
102

u kojima su se miješali uroci ñruidskog žrtvenika i proročanstva vračare.


Zaviče.
Luñačkim se trzajem oslobodi stiska, savije se po zemlji, skoči na noge i
izgubi se u šumi,
Dugo je trčala, gonjena užasom. Nagon ju je vodio tim mračnim putovima,
koje toliko puta bijaše prešla u toku posljednjih mjeseci. Nije zalutala.
Katkad bi se zaustavila, naslonila čelo o stablo i lila suze pod naletima
nervne ra-strojenosti. Obuzimala ju je želja da zamrzi šumu, tu neustrašivu
vladaricu koja ravnodušno krije molitve fratara, pjevanje psalama
progonjenih hugenota, zločine, zvjerokradica, parenje vukova i poganske
obrede vračara. Osječala je rane, kao dijete koje nema više utočišta na ovom
svijetu, rane od udaraca kojima ju je život bio. Bila je još duboka noč kad je
stigla do prvih zidova dvorca Plessis.
Ona prinese sklopljene ruke usnama i dvaput hukne, baš kao sova. Sluge
su još bdjele. Odgovor je došao s vrha tornjiča. Malbrant Gla-vosijek bio je
u podrumu. On ju je s komadičem sviječe u ruci čekao na ulazu podzemnog
hodnika.
— Ovakav život ne možete dalje provoditi,
gospoño — reče. — Trčati noču šumom, to je
prava ludost. Slijedeči put ču vas ja pratiti.
Bit če da je stari sluga opazio neurednost njene haljine i kose, da joj na
obrazu opazio tragove još neosušenih suza. Ona se uspravi nastoječi licu dati
običan izgled, dok je tražila rubac u džepu svog ogrtača.
— Da, slijedeči put čete me pratiti vi ili još
bolje La Violette, jer je šuma previše vlažna
za vaše boljetice. A uz to ne gajim baš preve
liko povjerenje u tu osobu — nadoda uzdahnuv-
ši. — U koga da se pouzdam? — šaptala je na
kraju.
103

Iz podruma se popeše u stan, u kome je vladala mrtva tišina. Ona se


neusiljeno osmjehne.
— Spava li onaj prožñrljivac? — zapita pokazujuči rukom na sobu
kapetana Montadoura.
Stigavši u svo'ju sob'u, svuče rastrgane haljine, a zatim se dugo prala u
obližnjoj kupaonici. Imala je osječaj da joj stisci hugenotskog voñe još pale
hrptenicu, da joj njegove hrapave i vruče ruke još dodiruju tijelo.
Uzme vrč svježe vode i izlije ga na golo tijelo. Zatim se umota u kučnu
haljinu i počešlja kosu punu iverja.
Još je osječala groznu bol. Pomisao na ono što joj se dogodilo te noči u
šumi, nikako je nije napuštala. To ju je podsječalo na gorko iskustvo kojim
ju je obogatio onaj histerični luñak, d'Escrainville. „Vjerujem, meñutim, da
sam doživjela i gorih stvari", pomisli.
Povrati se u svoju sobu i postavi sviječu blizu ogledala.
Nagnuvši se, promatrala je svoje lice. Velike su promjene nastale na njemu
u nekoliko sedmica. Obrazi su joj opet bili okrugli i glatki. Oči su joj manje
udubljene, u usne joj je ponovo navrla krvč postale su ružičaste i sjajne kao
meso divljih jagoda.

Samo joj se pod jagodice usjekla nova sjena, nešto tragična, koju joj je
utisnula patnja. Ta je sjena njenu mladenačkom licu davala ponosit izgled
zrele žene.
Nije bila više milosnica, več kraljica.
»A ako je najgore još morala proživjeti!?"
Htjela je ublažiti onaj još donekle divlji izraz na svom licu. Kako li bi to
njeno, novo, lice izgledalo pod šminkom Versaillesa? pitala se.
104 -..
Ona otvori poklopac toaletne kutije i izvadi iz nje svoje kreme i pudere što
ih je držala u lončičima od oniksa. Tu je, takoñer, bila i mala škrinjica od
sandalovog drveta, ukrašena sedefomč ne razmišljajuči, privuče je k sebi i
otvori...
Načas je promatrala te ostatke, ta utjelovljenja pojedinih dijelova svog
nemirnog života: pero Stihoklepca, bodež Rodogonea Egipčanina, drveno
jaje malog Cantora, ogrlicu gospoña du Plessis-Belliere, onu koju nisu
mogle staviti oko vrata „a da ne snatre o ratu ili o frondi..." Dva tirkiza jedan
pored drugog, onaj princa Baštiari-Bega i onaj Osmana Ferañija. „Ne boj se
ničega, Firuze, jer zvijezde pričaju najljepšu priču svijeta." Manjkao je samo
zlatni prsten, vjenčani prsten njena prvog muža. Izgubila ga je na Dvoru
čudesa. Sigurno joj ga je ukrao onaj probisvijet Nikola jedne noči dok je
spavala.
Težak je bio njen životni putč sjaj i ponori su se izmjenjivali otkad je
kraljevom voljom postala udovica bez imena, bez prava i bez utočišta. Njoj
je onda bilo samo dvadeset godina. Kasnije, nakon svog vjenčanja s Filipom,
pa sve do svog odlaska na Kretu, godine što ih je proživjela u dvorskom
sjaju bile su mirne godine njena života. Jest, ako se pri tom misli samo na
likujuči, bogati život velike gospoñe koja ima svoju palaču u Parizu, svoj
stan u Versaillesu, i koja juri od jedne svečanosti na drugu. Ali ne ako se
imaju na umu spletke u koje. je bila umiješana i zamke što su joj ih posvuda
postavljali. Ali tamo je barem živjela po utvrñenom rasporedu, meñu
silnicima ovog svijeta.
Raskid s kraljem ponovo ju je bacio u haos. Sto joj još bijaše prorekao
veliki vrač, Osman Ferañi?
105

»Snaga koju je Stvoritelj ulio u tebe, neče ti dozvoliti da se zaustaviš dok


ne stigneš u mjesto u koje moraš stiči!"
»Koje je to mjesto, Osman-beže?"
„Nije mi poznato. Ali sve dok ne stigneš do njega, opustošit češ sve na
svom putu pa čak i svoj vlastiti život..."
Ona če se ponovo sresti sa Samuelom de La Moriniereom. Morala je! Ona
ga stane proklinjati u sebi, razdražena nezdravim nemirom, koga je još
osječala u sebi i koji če joj se ponovo nametnuti kad se opet nañe u njegovoj
prisutnosti. Taj je čovjek bio najmanje dvadeset godina stariji od nječ Bio je
heretik bez duha, tmuran i okrutan. Ali nju je progonila misao na nj i ona se
pitala, pobuñena znatiželjom, da li on uistinu ima tu nadnaravnu moč koja ju
je tako snažno prestrašila. Dok se ona prisječala nekih trenutaka njihove
borbe, grlo joj se steglo.
Ona uzme iz lončiča vrškom prsta nešto ružičaste kreme i počne lagano
trljati sljepoočice. Ogledalo, bistro kao šumska voda, odražavalo je sjaj
njene kose. Uto spazi neku priliku, nejasnu, kao kakvu moru, nesigurnog
hoda i koja je malo-porhalo poprimala riñu boju usred lica. To su bili brkovi
kapetana Montadoura! Došu-ljavši se do njene sobe poput vuka, okrene
ručicu na vratima i na svoje iznenañenje utvrdi da se vrata bez po muke
otvaraju. Nakon prvog pobjedonosnog osječaja zahvati ga strah i, ponešto
zadihan, nagne se da vidi što se zbiva u polumraku sobe, gdje je gorjela
samo jedna vo-štanica. Opazio je Anñeliku pred ogledalom.
Ne sprema li se to da se pretvori u košutu?
Kroz dugu, prozirnu kučnu haljinu nazirali su se savršeni oblici njena
tijela. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima kao kakav plašt toplog
sjaja. Sagnula bijaše glavu, a pod njenim prstima na obrazima su joj se
stvarali ružičasti cvjetovi.
106

Anñelika se okrene, skamenjena.


— Vi?
— Niste li vi sami bili tako dobri, pa osta
vili otvorena vrata, o najljepša ženo?
Obilno se znojio, a oči su mu gotovo nestale iza jabučica okruglih poput
loptica. Zaudarao je po vinu, a ispružene su mu ruke drhtale.
— Hajde, ljepotice, pustili ste me da dugo
čeznem. Pa i vi ste, sigurno, željeli, tako mlada
i lijepa! Zar nas dvoje ne bismo mogli lijepo
provoditi vrijeme?
Nije bio vješt, i on je to znao. Ali njegov nespretni jezik umjesto madrigala
kojim se mislio iskazati, isfrfljap je nekakve neoprostive »budalaštine."
Stoga se htiede iskazati na djelu te sa obadvije ruke zagrli mladu ženu.
Osjetivši njegovu meku trbušinu spopane je gañenje i ona odskoči nazad,
prevali oniksov lončič koji se razbije na podu.
Muške ruke, posvuda se te muške ruke pružaju za njom. Kraljeve ruke,
vojničke, protestantske, bezbroj muških ruku, uvijek te ruke i muška tijela
žude i grabe za njom...
Iz škrinjice zgrabi oštar bodež Rodogonea Egipčanina i brzom kretnjom,
kojoj ju je naučila Poljakinja, pruži ga preda se da se obrani.
— Udaljite se ili ču vas kao svinju zaklati!
Kapetan uzmakne dva koraka i izbuljenih
očiju gledao je nevjerojatan prizor.
— Što... kako ... ? — mucao je. — Ali ona
bi to zaista učinila!
Njegove nepovjerljive oči promatrale su čas sjajnu oštricu noža, čas još
sjajnije oči žene koja ga je držala.
— Hajde! Hajde! Nismo se razumjeli...
Zatim se okrene i spazi sluge, koji su se
skupili u mračnom dijelu sobe i zakrčili vrata. Malbranta s izvučenim
mačem, lakeje, sluge, nekoga s batinom u ruci, nekoga s nožem i na kraju
Lina Poirouxa, kuhara u bijeloj kuhar-
107

skoj kapi, te njegove pomočnike koji su bili naoružani ražnjevima.


— Možemo li vas čime poslužiti, gospodine
kapetane? — upita konjušar glasom iz kojega je
izbijala prijetnja.
Montadour pogleda otvoren prozor, zatim vrata. Što su svi oni tu radili, sa
tim svojim divljim pogledima?
— Mičite mi se s očiju? — zagunña.
— Mi primamo naredbe samo od svoje go
spoñe — odvrati ironično Malbrant.
La Violette se tiho došulja do prozora i zatvori ga. Montadour nije više
mogao zvati. Shvatio je da ih ništa ne bi moglo spriječiti da ga ubiju s
nekoliko udaraca mačem ili ražnjem. Njegovi ljudi logorovali su vani, a
uostalom, samo četvorica su bila na imanju, pošto ostale bijaše poslao u
neko selo, u kome su se pojavile protestantske bande.
Hladan znoj mu probije sljepoočice i klizio meñu nabore njegova crvenog
vrata. Potaknut vojničkim refleksom ruka mu poleti k maču. On odluči da
skupo proda svoju kožu.
— Pustite ga da proñe — reče Anñelika
svojim ljudima.
Zatim doda, ledeno se osmjehujuči:
— Kapetan Montadour je moj gost. Ako se
bude vladao uljudno, nikakvo ga zlo neče snači
pod mojim krovom...
On iziñe nepovjerljiv i potresen. Naredi vojnicima da uñu u dvorac. Nije se
više osječao sgiurnim u ovom zabačenom imanju. To je gnijezdo razbojnika,
koji slušaju zapovijedi opasne ženske, eto u kakav, je osinjak on upao...
Tišina u parku, u kome su letjele sove, ledila mu je- srce. Postavi vojnika
da stražari na vratima njegove sobe.
108
XI
POVRATAK FLORIMONDA I OPATA LESDIGUIERESA
Dvije mlade prilike se pojave, vitke i obučene u crno, na vratima obasjane
suncem.
— Florimond! — usklikne Anñelika.
Ona preneraženo ponovi:
— Florimond! Gospodin opat de LesdigUi-
eres!
Oni stupiše naprijed osmjehujuči se. Florimond klekne na jedno koljeno i
poljubi majčinu ruku. Opat učini to isto.
— Ali zašto? Tko? Kako se to dogodilo?
Tvoj stric mi je javio ...
Pitanja su navirala na njene usne. Nakon prvotnog iznenañenja, zahvati je
strah.
Opat joj objasni da je prekasno doznao za njen povratak u Francusku. Još
Je imao jneke obaveze prema gospodinu maršalu oružanih snaga, kod koga
je bio stupio u službu kao pomočni duhovnik, nakon Anñelikinog odlaska.
čim mu se ukazala mogučnost, pošao je na put i uz put je svratio u koledž
Clermont, da vidi što je s Florimondom. Dakle, otac Ravmond de Sance
odmah mu je predao njegova bivšeg ñaka.
— Ali zašto? Zašto? — ponavljala je An
ñelika, moj brat mi je bio pisao da...
109

Opat od Lesdiguierea spusti svoje duge trepavice, sav smeten.


— Mislim da ih Florimond nije zadovoljio
— prošapta on — pa su ga poslali natrag.
Anñelika je čas gledala ljubazno lice mladog opata, čas lice svog sina. Ona
ga je s mukom prepoznala. Meñutim, bio je uistinu on. Ali tako je narastao,
mršav poput čavla, u crnom kaputu gimnaziste. Stas stisnut opasačem, o
kojem je visio roščič tinte i kutija za percač bio je nježan poput neke žene.
Dvanaest godina! Skoro če joj biti do ramena. Opazi slobodnu i živu kretnju
kojom je zabacio natrag uvojak. svoje duge kose koji mu je smetao, ona je
shvatila odakle njen nemir što ga je osjetila, čim ga je vidjela. Sve više i više
sličio je svome ocu. Iz njegovih dječjih crta pojavljivao se kao iz nekog
ovoja, čisti obris, obraz malo udubljen, usne pune i podrugljiveč lice
Joffreva de Pey-raca koje se naziralo usprkos njegovim nesretnim ožiljcima.
Florimondova kosa bila je sad još bujnija i izvanredno crna. U njegovim
zjenicama nazirala se neka živa ironija, koja je bila u suprotnosti s njegovim
mirnim ponašanjem dobrog ñaka.
Sto se dogodilo? Ona ga nije zagrlila, nije ga stisla na svoje srce. Ali ni on
joj se nije objesio o vrat kao nekada.
— Pokriveni ste prašinom — reče ona. —
Sigurno ste umorni.
— Iznemogli, zapravo — reče opat. — Za
lutali smo, pa smo prevalili najmanje dvadeset
milja više. Htjeli smo izbječi oružane bande
krivovjernika, koji obilaze čitavim krajem. U
blizini Champñeniersa zaustavili su nas huge-
noti. Htjeli su mi skinuti moje svečeničko odi
jelo. Čim je Florimond spomenuo vaše ime, oni
su se smirili i pustili da nastavimo svojim pu
tem. Zatim su nas napale neke bosonoge skit
nice, koji su naprosto htjeli naš novac. Srečom,
110

sam imao mač. Stekao sam dojam da je provincija jako uznemirena...


— Doñite jesti — navaljivala je ona ponešto
smirenija.
Sluge su se užurbale, sretni što opet vide dječaka koji je dugo boravio u
Plessisu sa svojim bratom Cantorom. Donesoše brzo užinu: voča i mliječne
proizvode.
— Možda se čudite što nosim mač — započ
ne opet opat čiji joj se ugodan i blag glas či
nio nestvaran. — Ali gospodin maršal oružanih
snaga ne podnosi da plemič ne nosi mač, pa bio
on i svečenik. Isposlovao je kod pariškog nad
biskupa da njegovi svečenici plemičkog roda
imaju pravo da ga nose.
On ispriča još, rukujuči obzirno svojom crvenom žlicom, da maršal kad
ide na vojnu hoče da sluša misu s istim sjajem kao i u kapeli svog dvorca. To
je katkad stvaralo živopisne prizore: svečenik govori misu pod zidovima
opsjednutog grada, pa bi se dim tamjana miješao s dimom prvih topovskih
hitaca.
„Sveti Kovčeg pod zidovima Jerihona", govorio je zaneseno maršal. Takav
je bio gospodar koga je opat de Lesdiguieres služio u odsutnosti one koju se
nije nadao da če opet vidjeti, a koju je ipak danas vidio, pa je bio neizrecivo
sretan.
Dok su se dva došljaka krijepila jelom. Anñelika se udalji do prozora, da
pročita pismo, koje joj je predao učitelj njena sina. Brat jezuit joj je pisao o
Florimondu. Isticao je da su se pokazali uzaludni njihovi napori. Ne voli
intelektualni rad, a možda, u krajnjoj liniji nije ni inteligentan... Imao je rñav
običaj da se za sata mačevanja sakrije da bi proučavao globus i astronomske
sprave, ih' da odjaše na konju, kad bi nastavnik matematike ulazio u njegov
razred. Ukratko, nedostajala mu je najosnov-nija školska disciplina i, što je
još žalosnije, izgleda da ga to nimalo ne uzbuñuje. Pismo je
111

završavalo tim pesimističkim mišljenjem, bez drugih objašnjenja. Anñelika


promisli: „Znam, što to sve znači." Podigavši oči, opazi da je lišče u parku
požutjelo i da je gaj divljih trešanja u nekoliko dana poprimio tamnu boju
krvi.
Stigla je jesen.
Sve te riječi bile su samo izgovor. Flori-mond ne bi mogao napustiti
koledž bez kraljevog odobrenja. Ona se grozničavo opet povrati k njima.
— Treba da odmah otputujete — reče ona opatu. — Niste smjeli doči, ni
dovesti Flori-monda.
Dolazak Malbranta Glavosijeka, prekine zbunjeni prosvjed malog
svečenika.
— Dakle, sinci! Sto ste učinili sa svojim
lijepim mačevimač vi ste zarñali kao i oni uče
či razne budalaštine. Ali mi čemo opet početi
s vježbanjem, Drž'te! Evo izabrao sam tri naj
bolja mača i naoštrio ih za vas. Osječao sam
da čete naskoro doči.
— Gospoño, što vi to kažete — šaptao je
opat. — Zar ne možete iskoristiti moje sposob
nosti? Mogu nastaviti s podučavanjem Flori-
monda u latinskom, mogu početi s podučava-,
njem u čitanju i pisanju vašeg najmlañeg sina.
Ja sam postao svečenikč mogu svaki dan govo
riti misu u vašoj kapeli, ispovijedati vašu slu-
žinčad...
Bio je nesvijesno zbunjen. Iz njegovih nježnih očiju vidjelo se koliko je
obožava, koliko je suza prolio u potaji misleči da je zauvijek nestala, kakva
ga je radost potresla, kad ju je opet ugledao živu.
Zar on ne vidi do koje se mjere ona izmijenila, da je žigosana i potpuno
okružena nesrečama?
112
Zar ne osječa opasnost od nereda, napetost u čitavom kraju? Pa čak i ovdje,
u ovom dvorcu, zar nije osjetio atmosferu putenosti, mržnje, krvi?
— Govorite o misi! Vi ste ludi... Vojnici
oskrvnjuju moju kuču. Zarobljenica sam, po
nižena, a i ja sama... ja sama... sam pro
kleta ...
Ona je cijelo vrijeme nesvjesno govorila niskim, ponešto preplašenim
glasom, očiju prikovanih za oči mladog čovjeka djetinjeg lica, kao da traži
sklonište u njegovoj nevinosti. Ozbiljna se strast prelije lijepim licem opata
Lesdi-guieresa.
— To je razlog više da se održi misa — reče
on nježno.
Uzme Anñelikinu ruku, stisne je žestoko, dok je neka neizreciva blagost
izbijala iz njegovih lijepih očiju.
Ona skrene oči, naglo osjeti neku slaboču, potrese više puta glavom kao da
hoče da ukloni neki veo, koji je pritiskuje, onda popusti i reče: — Pa dobro!
Ostanite... i kažite svoju misu, moj mali opate. Na koncu konca možda če se
svi osječati bolje.
To je bilo doba povratka. Dva dana poslije toga vratio se iz Italije Flipot,
pošto je osnovnim pojmovima šatrovačkog jezika naučio sina talijanskog
velikaša koji ga bijaše kupio u Li-vornu. Jašuči na mazgi trebalo mu je šest
mjeseci, dok je prevalio brda i doline. Služeči u divno grañenim palačama,
na obalama Jadrana poprimio je držanje sluge iz komedije, brb-ljivog i
okretnog. Na putovanju po alpskim snježnim klancima, po prašnjavim
putovima francuskih polja put mu preplanula, a leña mu postadoše šira.
Postao "je čovjek, lakrdijaškog i lukavog izgleda, lijep mladič, dobar
govornik koji bi se odlično snašao u svom ambijentu, meñu skitriicama s
Novog mosta.
113
8 Anñelika buntovnik

— Zar te nije vukla želja, da se radije po


vratiš u Pariz? — zapita ga Anñelika.
— Bio sam u njemu da se raspitam o vama.
Kad su mi rekli da ste na svom imanju, ponovo
sam otputovao i evo me sad ovdje.
— Zašto nisi ostao u Pariz? — navaljivala
je ona. — Svojom spretnošču bio bi našao u
njemu dobro mjesto.
— Više mi se sviña kod vas, gospoño mar-
kizo.
— Kod mene, ništa nije sigurno. U kralje
voj sam nemilostič ti si pariško dijete, bolje bi
ti bilo tamo.
— Kamo da idem, gospoño markizo? — reče
nekadašnji deran s Dvora čudesa, žalosno iskri-
vivši lice. — Vi ste čitava moja obitelj. Bili ste
mi skoro majka poslije kule Nesle, gdje ste me
branili od onih koji su me tukli. Znam sebe.
Ako se vratim na Novi most, opet ču postati
džepar.
— Nadam se da si napustio taj rñavi običaj.
— To — reče Flipot — to je več druga stvar.
Moram pripaziti na ruku, iako je to moje re-
mek-djelo, a od čega bih bio živio za tako du
gog putovanja? Ali ako se živi samo od tog
zanata, on brzo postaje opasan. Kad smo bili
još dječaci na Dvoru čudesa, bio je neki starac,
mislim da je to bio čiča Urlikako, koji bi nam
svakog jutra ponavljao: „Moji dječaci, sjetite
se, da ste se rodili, da budete obješeni." Meni,
to nije ništa značilo. Nije mi nikad značilo. Ba
viti se time s vremena na vrijeme još ide, ali
radije ču kod vas služiti...
— Kad je tako, rado ču te zadržati, Flipoteč
ti i ja ionako imamo mnogo zajedničkih uspo
mena.
Iste večeri neki se torbar penjao prema dvorcu. Jedna služavka javi
Anñeliki da je neki čovjek traži, koji joj ima da preda poruku »njena brata
Gontrana." Ona problijedi i zatraži
114

da joj ponovi više puta to ime. čovjek je bio u kuhinjič pred njim je bila
otvorena torba i nudio je pohlepnim slugama svoju robu: vrpce, igle, šarene
slike, lijekove. Imao je takoñer i čitav slikarski pribor.
— Jeste li, zaista, rekli da dolazite od mog
brata Gontrana? — zapita Anñelika.
— Tako je, gospoño markizo! Monsinjor vaš
brat, koji je naš drug, stavio mi je u dužnost
da vam predam neke stvari što mi ih je dao kad
sam otputovao da obiñem Francusku. On mi je
tad rekao: „Kad proñeš kroz Poitou, poñi do
dvorca Plessis-Belliere u predjelu Fontenava.
Obrati se gospodarici dvorca i predaj joj ovo sa
strane njena brata Gontrana."
— Koliko več vremena niste vidjeli mog
brata?
— Više od godinu dana.
Stvar je bila jasna. Dok je on propovijedao o svojem dugom putešestviju
po pokrajinama Burgonji, Provansi, Rousillonu, o svojim dugim boravcima
u Pirinejima i na obalama sinjeg oceana, pretraživao je u kožnatoj torbi i na
kraju izvuče svitak brižljivo umotan u voštano platno.
Anñelika uze predmet i preporuči svojoj čeljadi da vode brigu o zanatliji i
izjavi mu da može ostati pod njenim krovom, koliko mu bude drago. U
svojoj sobi ona izvadi iz svitka sliku na platnu i kad ju je razvila ugleda
čudesno živ portret svoja tri sina. Cantor je bio sprijeda sa svojom gitarom, u
zelenom odijelu, iste boje kao i zjenice mu. Slikar je znao oživjeti njihov
tako poseban izraz, katkad sanjarski i nasmijan. Bio je baš on, nestali dječak,
tolika je životna snaga izbijala iz njega da se nije moglo vjerovati da je
mrtav. „Živjet ču uvijek", kao da je govorio.
Flirimond je bio u crvenom odijelu. Gon-tran — kojom li to vidovitošču
— bijaše mu
r 115

dao sadašnje mladenačko liee: nježno, inteligentno, strasno. Njegova se crna


kosa naročito isticala meñu živim bojama ovog dražesnog djela i još je više
isticala zelene, crvene i ružičaste boje djetinjih lica, sjajno zlato uvojaka
malog Charlesa Henrija. Stajao je izmeñu dva starija brata, djetešce još u
dugoj bijeloj haljini, i bio nalik anñelu. Pružao je svoje punačke ručice da se
dotakne ruku Cantora i Florimon-da, ali ova kao da to ne opažaju. U njihovu
ukručenom držanju bilo je neke simbolike, nešto od čega se stiskalo
Anñelikino srce, kao da je slikar, ah! tko bi ikad mogao prozreti duboke
slutnje ove umjetničke duše, htio istaknuti različito porijeklo rasa: dva
starija, sinovi grof de Pevraca sprijeda, odvažni i kao obasjani životnim
zrakama, a najmlañi, sin maršala Filipa du Plešsisa, malo unatrag, vrlo
divan, ali sam.
Radi tog dojma, koji joj je stišao srce, An-ñelika nije odmah proučila lik
najmlañega. „Znam kome sliči", sine joj iznenada. „Mojoj sestri Madeloni."
A ipak je to bio portret Charlesa Henrija. Fini potezi nadahnutog kista davali
su pričin života nepomičnim likovima. Ruka koja je držala taj kist bila je
nepokretna. Smrt. Život. Propast i vječnost. Zaborav. Uskrsnuče.
Stoječi pred tom slikom, Anñeliki se činilo da vidi kako se, poput
promjena na prizmi, poput sjene oblaka što prolaze povrh nekog predjela,
izmjenjuju sumorna i divna lica u njenu životu predosječajuči kako su joj još
mnoge stvari ostale sakrivene.
Florimond nije ništa pitao. On je prihvatio bez komentara prisutnost
vojnika u parku i kapetana u kuči svoje majke.
116

Poslije one noči, kad mu je čeljad Plešsisa zaprijetila Montadourovo


vladanje postalo je mješavina nemočnog bijesa, razularene drskosti i tmurnih
razmišljanja. Ostavljajuči svog poručnika da pazi na dvorac, po čitave dane
je odlazio u potjeru za hugenotima. Ali ovi bi nestajali u šumi, a na
putovima su pronalaženi leševi draguna. Tada bi Montadour objesio prvog
seljaka, koji bi mu dopao šaka, poslije bi se ustanovilo da je taj bio katolik.
Gdje god bi se pojavio, svi su ga proklinjali.
Bio je često pijan. Tada se njegov nejasan strah stapao s oštrom žudnjom
koja ga je mučila, te se pretvarao u pomahnitali bijes. Teturajuči kroz
predvorje, razmahivao je oko sebe sabljom i udarao po mramornoj ogradi, ili
po pozlačenim drvenim okvirima iz kojih su preci Plessis-Bellierea gledali
nekim gordim zaprepaštenjem kako ta pijana svinja mahnita. Njegovi su se
ljudi sklanjali pred njim kad bi bio u takvom stanju. On je osječao kako se
kroz pritvorena vrata sjaje oči sakrivene služinčadi, a katkad bi u svom
bunilu čuo zvonki smijeh mladog Charlesa Henrija, kome je Barba
pokazivala taj zabavni prizor. Tada bi počeo kleti. Vikao je da su ga
napustili, da je pušten na milost i nemilost demona i jedne vračare. Jadao se
na svoju sudbinu, a onda bi ponovo zapadao u bjesnilo:
— Kurvo! — urlikao je, iskrečuči gubicu gore prema stubištu, nastoječi
uzalud da uko-rači na prvu stepenicu. — Znam ja dobro, da se noču skitaš
po šumi... u potrazi za mužjakom !
Anñelika se nije osječala potpuno sigurnom. Kako je on mogao doznati da
noču ona ide po šumi? Te svoje bljezgarije završavao je nesuvislim
optužbama iz kojih su se pomaljale brbljarije o košuti i čarolijama. Jednog
dana, dok je tako galamio, osjeti žestok ubod u zadnjem di-
117

jelu tijela. Okrenuvši se, spazi Florimonda, koji ga je bez okolišanja, ubo u
mesnatu stražnjicu.
— Da vi ne spominjete možda moju majku,
kapetane? — upita on. — Ako je tako, morate
mi dati zadovoljštinu.
Montadour opsuje i pokuša se obraniti od udaraca brzog mača. Njegov je
smučeni pogled vidio samo gustu, crnu grivu kako se kao čigra vrti oko
njega. Vučica je poslala svog vučiča! Iz ranjene mu ruke ispadne oružje.
Vikao je i pozivao svoje ljude u pomoč. Ovi dotrčaše. Flo-rimond pobjegne i
isplazi im jezik.
Kad se otrijeznio i pošto su mu povili ranu, zaprijeti da če ih sve
potamaniti. Ali je morao čekati pojačanja. Situacija je bila kritična. Bio je
odrezan od gospodina de Gormata, a pisma što ih je slao gospodinu de
Marillacu sigurno su bila uhvačena.
Bez obzira na tu zgodu, čini se da Florimond nije bio potpuno svjestan u
kakvom su položaju bili. Borio se mačem sa svojim mačevao-cem i
učiteljem u beskrajnim dvobojima, lovio je vjeverice i čitave je sate nestajao
ne zna se gdje. Nosio je na ramenima Charlesa Henrija i trčao s njim kroz
hodnike. Bilo je čudno slušati njihov zvonki smijeh. Osedlao bi svog konja,
stavio bi Charlesa Henrija sebi u sedlo i odjahao u polje ne obaziruči se na
stražara, koji ga je pokušavao zaustaviti i koji bi ga na kraju opet pustio,
pošto nije tačno znao, koje mjere može poduzimati protiv ovog mladog
katoličkog velikaša.
Jednog dana Anñelika zateče Florimonda u kutu dvoraneč pred njim je
stajao Charles Henri kao ñače koje ispituju. Stariji je vadio iz nekih malih
kesica, na koje bijahu brižljivo nalijepljene etikete, neke praškove i stavljao
ih na tanjure, pred sobom.
— Kako se zove ova žuta tvar?
118

~ To je sumpor.
— A ova siva?
— To je kalijeva so ili čilska salitra, u kri
stalima.
— Vrlo dobro, gospodine. Vidim da ste pa
žljiv.
— A ova crna prašina?
— To je drveni ugalj koji si ti prosijao kroz
svilu.
— Vrlo dobro, ali vi ne smijete govoriti „ti"
svome profesoru.
Jedne večeri, bilo je več dosta kasno, začuše neku detonaciju blizu terase,
a zatim nešto sjajno poleti u mrak i opet padne poput snopa na ledinu.
Vojnici jurnuše k oružju, vičuči: „Uzbuna!" Montadoura nije bilo. Prozori se
o-tvoriše. Opaziše Florimonda crnog lica i ruku od čañe, kako stoji ispred
neke čudne sprave, koju je sam napravio i Charlesa Henrija u dugoj nočnoj
košulji, kako oduševljeno viče zbog uspješno ispaljene rakete, koju je njegov
„profesor" tako vješto uspio načiniti.
Svi su se počeli smijati, pa i sami vojnici. Anñelika se smijala, kako več
dugo nije, nekim smijehom, od kojega joj je bilo lakše pri duši, i od kojeg su
joj navirale suze na oči.
— Ah, Derani! — uzdisala je Barba. — Ne date čovjeku mira.
Izgledalo je kao da prokletstvo napušta dvorac. Možda su i mise opata
Lesdiguieresa pridonijele tome. ..
Sutradan jedan soko proleti preko tornjiča i Florimond ga uhvati poput
vještog sokolara. Pračen od opata Lesdiguieresa on odnese svojoj majci
pismo što je bilo okačeno o nogu ptice. Anñelika porumeni, uzimajuči
kutijicu. Svojim malim nožičem izvadi iz nje pisamce. Samuel de La
Moriniere ju je pozvao na sastanak slije-
119

deče noči kod Vilinskog kamena. Ona stisne zube. Kod Vilinskog kamena!
Bezobrazluk! Kako je prezrivo postupao s njom, a uza sve to usudio se
poslati joj takvu poruku! Takvu naredbu! Zar misli da je ona njegov rob?
Ona neče otiči. Više ih neče pomagati. Ali to može učiniti jedino ako bude
izbjegavala patrijarha. Ali nači se s njim opet zajedno u svodničkoj šumi,
zasičenoj jesenskim mirisima, a magla se diže sa rijeka, to je bilo nemoguče.
Ako se usudi da je opet takne, što če učiniti? Hoče li njen strah nadvladati
čudnu omamu kojom joj prizor one noči ispunio žile? Uzalud je nastojala da
se ra-strese. Mračna prikaza se nadvijala nad njom u snu i ona se budila
stenjuči.
Nije znala šta bi, razdirana izmeñu šume, snage skrivene pod stablima koja
ju je zvala poput rike jelena u dubini šume i želje da ostane gdje je, da se
povuče.
Jesen je stigla, a ona se nije pokorila kralju. Ali izaslanici što ih je on
trebao poslati da je uhapse ne bi više ni mogli probiti gvozdeni i vatreni
obruč koji je patrijarh več zatvorio na prilazima Poitoua. S druge strane
parka, gdje su se igrali njeni sinovi, tukli su žene, palili usjeve, a seljaci su se
šuljali, spremni na sve.
Florimond i opat Lesdiguieres su je promatrali. Kudgod bi okrenula,
osječala je na sebi njihove bistre i upitne oči. Kralj je dobro znao što radi
kad joj je poslao Florimonda.
„Djeca su uvijek suvišna", govorila je ona primalja, „ako ih ne volimo na
smetnju su nam, a ako ih volimo, stvaraju od nas slabiče."
Srce joj je bilo izranjeno od mnogih primljenih udaraca, pa je radi toga
posrtala. Mediteran je ranio Anñeliku. Baš kad je mislila da je otvrdnula,
svoju patnju je osječala s deset-put večom snagom pod zaoštrenim pritiskom
svojih misli. Sve joj je zadavalo bol. Ali razularene snage su je privlačile
usprkos njenoj vo-
120

lji. I kad je večer poprimila bakrenu boju, povrh rujne šume razlegne se zov
lovačkog roga Išaca de Rambourga. Dogovorili su šifru prema važnosti
poruka. Taj lovački zov značio je poziv u pomoč!
— Gospoño — treba vam poči — zaklinjao je La Voilette zadihan, jer je
trčao do susjednog plemičkog dvorca. — U pitanju su žene. Protestantske
žene iz sela Gatine... One koje su prije nekoliko dana istjerali na cestu te su
bile bez ikakve pomoči. Sklonile su se kod gospodina de Rambourga. Ako to
dozna Monta-dour, njima nema spasa. Pitaju savjet šta da rade...
Anñelika se provuče kroz podzemni hodnik. Zatim preñe šumu i doñe do
travnatih vrtova koji su okruživali dvorac Rambourg podignut na brežuljku.
U dvorištu, u podnožju kule sjedile su iscrpljene žene sa svojom mršavom
djecom u naručju. Pogledi su im bili sjetni, kape prašnjave i zgužvane. One
su pričale Barunici Rambourg o svom besciljnom putovanju kroz
neprijateljska katolička sela, koja su se pod utjecajem župnika strogo držala
zakona, koji im je branio da tim ženama ukazu ljudsku pomoč, da im dadu
komad kruha.
Hranile su se repom, koju su noču vadile u poljima i dugo su živjele blizu
šume. Na njih su huškali pse. Vojničke su se patrole iznenadno pojavljivale i
uznemirivale ih, a te su patrole kružile oko sela njihove vjeroispovijesti i
pazile da bi se poštivao zakon. One su hodale pod nesmiljenim ljetnim
suncem, pod kišom žestokih oluja. Na kraju su odlučile da poñu do La
Rochellea, nekadašnjeg glavnog protestantskog uporišta, u kome su
protestanti bili još vrlo brojni, pa su mogli prekršiti zakon i primiti ih.
Nekoliko su dana prolazile krajem koji su pod sobom držale čete Samuela de
La Mori-nierea i tako su se mogle odmoriti na imanjima
121
svojih istovjerenika. Ali seljaci su bili siromašni. a hrana rijetka. Trebalo je
poči dalje. Kad su došle do predjela rijeke Vendee, susrele su crvene
dragune Montadoura. Prestraše se i sakriju podalje od ceste. Dospjele su
tako u ovu rupu bez izlaza i doznale da je tu udario svoj tabor jedan od
najgorih protestantskih mučitelja. Posljednjim snagama popeše se do dvorca.
Ram-bourg, ria koga su ih uputili.
Smrkava Rambourgova djeca promatrala su otvorenih usta došljakinje.
Anñelika spazi Flo-rimonda kod starijeg Rambourgova sina Natha-naela.
Zabrinuta, ona se obrecnu na nj.
— Sta radiš ovdje? Što se ti miješaš u ove
protestantske nevolje?
Florimond se osmjehne. Več u koledžu je stekao običaj da ne odgovara
kad mu se nešto predbacuje. To je bilo očajno.
Barunica de Rambourg, koja je bila u sedmom mjesecu devetog začeča,
dijelila je ženama komade kruha, starog i crnog. Jedna joj je kčer pomagala,
noseči košaru.
— Sto da radimo, gospoño? — upita ona
Anñeliku. — Mi ne možemo čuvati ovdje ove
žene, a još manje ih hraniti.
Došao je i barun Rambourg s lovačkim rogom1 o ramenu.
— Pustimo li ih na cestu, one če propasti.
Prije nego bi i uspjele stiči do Secondignvja,
zaobilazeči šumu, Montadour bi ih uhvatio.
— Ne — reče Anñelika, koja je o tome več
razmišljala. — Treba da stignu do mlina Ablet-
tes, koji se nalazi u močvari. Odatle če ih čamci
prebaciti do imanja gospodina Aubinea gdje
če biti sigurne. Pod vodstvom vrtlarica malo-
-pomalo če vodenim putom stiči do okolice La
Rochellea. Odatle do samoga grada nema više
od dvije ili tri milje, i to sve stranputicom i pre-
čacima.
— Ali kako če stiči do mlina Ablettes?
122

— Neka udare ravno kroz šumu. Nema više


od dva ili tri sata hoda.
Protestant natmuri lice.
— Tko če ih voditi?
— Ja.
Pošto su izašle iz šume, njihove su noge počele upadati u spužvastu
mahovinu. Tu su po-čimale močvare. Sličile su na livade. Žene bi bile pošle
dalje izmeñu joha i jasika, da nisu opazile čamce, takozvane „plitvice",
privezane lancima za obalu, po čemu su zaključile da je tu voda. Anñelika je
povela tri mlade sluge, da pomognu pri ukrcaju u čamce. Mladiči su bili iz
tog kraja i oni su sumnjali, da če taj pothvat uspjeti.
— Nečemo se tako lako ukrcati, gospoño
markizo. Kod mlina Ablettes mlinar nadzire
obalu i on naplačuje pristojbinu svakome tko
hoče preko močvare, a pravi svakojake smetnje
reformiranima, jer ih mrzi. On drži ključeve
čamaca. Mnogi ljudi iz zaseoka daleko zaobila
ze, samo da ne moraju prelaziti blizu njegova
mlina.
— Nemamo za to vremena. To nam je jedini
izlaz. Ja ču nagovoriti mlinara — reče Anñelika.
Uputiše se dobrano prije zalaska sunca noseči sviječe koje če upaliti kad
mrak zahvati šumu. Djeca su bila umorna. Put je bio dug. Kad su stigli do
mlina Ablettes, sunce bijaše več zapalo. Kreketanje žaba i kreštanje ptica
paralo je mrak. Sitna magla pokrila je zemljuč od nje je prodirala hladnoča i
ujedala za grlo, dok se nisu malo-pomalo pojavili plavozagasiti obrisi
stabala, koja su rasla iz vode.
Naheren mlin se još razaznavao na lijevoj strani. Još su se vidjeli zupci
njegova točka u razini mirne voñe po kojoj su polegli cvjetovi bijelog
lokvanja.
123

— Ostanite tu — reče Anñelika ženama,


koje su se drščuči stisle jedna uz drugu.
Djeca su kašljala i promatrala taj predio uznemirenih očiju.
Anñelika se gacajuči dovuče do mlina. Pronañe istrošen most i odmah
zatim dobro poznat uzak mostič povrh jaza. Ruka joj pronañe hrapav zid, na
kome se raširio slak.
Vrata su. bila otvorena. Mlinar je brojio škude pri svjetlosti lojanice. Bio je
to čovjek niskog čela. čuperak guste kose, koji mu je padao na obrve, još je
više isticao njegov izraz ograničene tvrdoglavosti. U sivom odijelu, kao sva
čeljad njegova zanata, s okruglim šeširom od dabrovine, ostavljao je dojam
imučnog čovjeka. Nosio je crvene čarape i cipele sa čeličnim kopčama.
Govorilo se da je taj mlinar vrlo bogat, škrt i drzak.
Anñelika povede pogledom po grubom pokučstvu pokrivenom sitnim
brašnom. Nekoliko vreča bilo je naslagano uza zid i osječao se miris
pšeničnog brašna. Ona se osmjehne videči da se u sobi nije ništa izmijenilo.
Stupivši naprijed, ona reče:
— Valentine, ja sam. Dobro večel
124

XII
EKSPEDICIJA U MOčVARE
čamci su napredovali kroz dugi tamni prolaz. S njihovih pramaca žuto
svjetlo fenjera teško je probijalo noč sa svih strana okruženu gustim
stablima. Visoki se gazda Valentin morao kadikad naginjati. Davao je
naredbe u narječju, pa su se po njima i upravljale i voñe drugih čamaca.
Žene se više nisu bojale. One su se smirile, čuo se prigušen smijeh djece.
Nakon toliko burnih dana mir se vračao u srca bjegunaca: mir nepovredivih
močvara. Zar nije dobri kralj Henrik IV pisao svojoj prijateljici o
poatevenskim močvarama: „čovjek se u njima osječa ugodno u miru, a
sigurno u ratu." Koji bi se neprijatelj usudio tu progoniti svog protivnika?
Da je htio, mogao je Montadour ukrcati nešto vojnika na „plitvice", ali bi ih
ubrzo vidio kako se vračaju promrzli, blatnjavi,, pošto su bez koristi plovili
izmeñu kanaliča i vodenih jaruga, pristajali uz obalu, gdje bi im noge
propadale u mulj, vrtili se u labirintu zelenih ili požutjelih zidova, več prema
godišnjoj dobi, meñu preprekama smrznutih grana zimi, da se na kraju nañu
na istom mjestu odakle su pošli. Još bi bili sretni kad bi se povratili živi. Ti
beskrajni prostori, taj svijet tišine mogao ih je zauvijek progutati. Mnogo ne-
125

poznatih lešina leži na dnu močvare, pod zelenim velom potočarki.


Gazda Valentin se podigao kad ga je Anñe-lika zazvala. Kao da nije bio
iznenañen što je vidi. Pod tupim, crtama lica, ona je prepoznala nekadašnjeg
tvrdoglavog i mučaljivog derana, koji bi dogurao čamac da bi odveo
gospoñicu de Sance u svoje područje močvara i tu je Iju™ bomorno krio od
pastira Nikole, koji ju je zvonko dozivao: „Anñeliko! Anñeliko!" Mašuči
svojim pastirskim štapom, pastir je trčao livadom ukorak sa svojim psom
dok su ovce trčale za njima.
Zaklonjeni trstikom, Anñelika i Valentin, krišom su se smijali, a zatim bi
otplovili dalje, dok bi pastirovi dozivi zamirali meñii granama joha,
brijestova, jasena, vrba i visokih topola. Valentin je trgao grane biljke
anñelike i naizmjence je sisao i mirisao. „Da osvojim tvoju dušu", govorio je
Valentin.
Nije bio brbljiv kao Nikola. Brzo bi se zacrvenio i još brže razljutio.
Strašno je mrzio protestante, ne zna se zašto. On i Anñelika postavili bi se u
zasjedu na raskrižju i kad bi se hu-genotska djeca vračala iz škole, bacao je
na njih krunice, dok ne bi čuo kako viču: „Evo vraga!" Te su uspomene
navirale u Anñelikinu dušu, dok je čamac uz lagano pljuskanje vesa-la
pramcem probijao zeleni sag potočnicač
Valentin nije nikad volio protestante, ali je bio. osjetljiv na zlatne talire,
koje mu je dala markiza du Plessis-Belliere. On uzme ključeve od čamca i
ukrca žene i djecu u „plitvice".
Po jačem pirenju vjetra osjetili su da se vodeni put proširuje. Prvi brod
udari u kopno. Nad stablima se ukaže mjesec, okružen kolutom dugine boje.
Opaze osamljen dvorac velikaša
126

Aubignea, okružen vrbama, meñu kojim su se sterale livade obrasle visokom


travom. Dvorac je bio sagrañen na jednom od mnogobrojnih otoka
nekadašnjeg poatenskog zatona, o čije su hridine nekada udarali valovi
oceana. Zimi je voda dopirala do prvog velikog kamenog stubišta. Bio je to
dvorac u stilu renesanse. Sagradio ga je majstor potaknut željom da odrazi
bijelo kamenje u nedokučivom ogledalu vode, a možda i radi nepristupačnog
prilaza do tog mjesta. Pravi zavjerenički dvorac!
Psi su lajali.
Mnogi se iz dvorca uputiše prema došljacima, a gospoñica de Coesmes
roñakinja starog markiza, pojavi se podignuvši visoko svječnjak. Strogog
lica, ona sasluša Anñeliku, koja joj ispriča o jadnom stanju siromašnih žena,
večinom udovica, koje je dovela dotle u nadi da če se tu za njih pobrinuti i
pomoči im da stignu do La Rochellea. Ona nije odobravala miješanje u
poslove reformiranih, jedne tako sumnjive katolkinje, kao što je gospoña du
Plessis. Zar njena razuzdanost na dvoru nije bila isuviše poznata? Meñutim,
ona je uvede u dvorac i dok su drugi vodili seljakinje u kuhinju, ona je
pažljivo promatrala Anñelikinu haljinu od par-heta, koju je nosila pod
ogrtačem na svojim nočnim putovanjima, njene plitke i prašnjave cipele i
četverouglasti rubac od crnog satena, kojim je privezala kosu.
Stara djevojka nanovo stisne usne i davši svom licu mučenički izgled
upozori Anñeliku:
— Vojvoda de la Moriniere nalazi se ov
dje. Želite li ga vidjeti?
Anñeliku zbuni ta vijest. Ona pocrveni i reče da ne bi htjela uznemiriti
vojvodu.
— Došao je ovamo sav krvav — šapne go
spoñica de Coesmes, koju su, usprkos svemu,
uzbuñivali svi ti dogañaji. — Sukobio se s dra-
- . . . . 127

gunima ozloglašenog Montadoura, nije se mogao izvuči, nego se sklonio u


močvare. Njegov brat Hughes, čini se, zauzeo je Pouzauges. Gospodin La
Moriniere je mnogo žalio što vam se nije mogao pridružiti na ovom putu.
— Ali, ako je ranjen...
— Dozvolite da ga obavijestim.
Ona je drščuči čekala, ali kad su koraci hu-genotskog partrijarha odjeknuli
na pločicama pod trijemom ona se uspravi i dok se on spuštao stepenicama
pogledala ga je smjelo i kruto. On joj se približi.
Duboka se rana vidjela na njegovu čeluč oteklina još ne bijaše zacijelila.
Ta otvorena rana nije davala blaži izgled njegovu licu. Njoj se učini da je on
još veči, teži i crnji no što je ikad bio.
—r Gospoño — reče on — ja vas pozdravljam. — Napola joj pruži svoju
golu ruku.
— Da li čete poštivati savez?
Anñelika odvoji oči od njegova pogleda. Rukom pokaže prema kuhinji,
kroz čija se poluotvorena vrata probijala svjetlost vatre i smireni glasovi
protestantskih žena.
— Ta vidite.
Ona nije nikad mogla pretpostaviti da če joj se onaj dogañaj kod Vilinskog
kamena nametnuti tolikom žestinom, da če je istodobno ispuniti i patnjom i
nemirom. Da li je ona pala pod utjecaj te ličnosti o kojoj su neki suvremenici
izjavili da opčarava mada je sama po sebi bila neugodna? Njegova brača,
njegova supruga, žene njegove brače, njegove kčerke, njegovi unuci,
njegova čeljad, njegovi vojnici svi su mu se, pokoravali. Trebalo je samo da
se pojavi. „Iako je bio blizu Boga, u njemu je bilo neke sotonske snage",
napisano je o protestantskom velikašu, koji se u ono doba kratko vrijeme, ali
okrutno podigao protiv Luja' XIV. Nije joj se
128

ispričao. Da li je njegov pretjerani ponos bio povrijeñen što se ona nije


dvaput odazvala njegovu pozivu?
— Pouzauges, Bressuire — reče on napokon.
— Grañani' su nam skloni. Zarobili smo oružje
u tim gradovima i naoružali čete iz naših sela.
Vojska, koju je gospodin de Marillac ostavio
na sjeveru, povukla se prema istoku i mi smo
odmah zaposjeli njihove položaje u Gatineu. Od
redi gospode Gormata i Montadoura su odreza
ni, ne mogu dobiti pojačanja, a oni još pojma
nemaju o tome.
Ona ga je živo gledala, oduševljenog lica.
— Je li to moguče? Nisam znala za to.
-^ Kako ste i mogli znati, kad se niste javljali?
— Onda — šapne Anñelika poluglasno kao
da govori samoj sebi — kralj, kralj me više ne
može uhvatiti. r
— Za nekoliko dana napustit ču močvare i
otjerati Montadoura s vašeg imanja.
Ona izdrža njegov pogled.
— Zahvaljujem vam, gospodine La Mori
niere.
— Jeste li mi oprostili?
Mora da je u te riječi uložio nadljudski napor, jer čelo mu nabrekne i krv
lizne na rubu rane.
— Ne znam — reče ona, okrenuvši glavu.
Anñelika poñe prema vratima, šapčuči:
— Moram natrag u Plessis.
Na stubama pred zgradom on poñe za njom i približi joj se. Kad se ona
uputila alejom prema pristaništu, on je iznenada zgrabi grčevitom i
nezadrživom kretnjom.
— Molim vas, pogledajte me, gospoño!
— Pazite — šapne ona i pokaže prema mje
stu, gdje ju je čekao gazda Valentin sa svojim
čamcem.
129
* Anñelika buntovnik

On je gurne iza vrbe i iza zastora oñ lišča zagrli je svojim mišičavim


rukama.
U njoj se, kao i zadnji put, pojavi i odvratnost prema njemu i želja da mu
se poda. Da. ljubav s •patrijarhom mora da je užasna, neobična stvar. Tijelo
joj je otkazalo poslušnost. Zgrčenim rukama ona je stezala hugenotova
ramena, ne znajuči da li ga time odbija od sebe ili se pak za njega hvata kao
za neku nepobjedivu hridinu, za kojom je njen ugrožen život osječao
potrebu.
— Zašto? — dahtala je ona. — Zašto kvari
ti savez?
— Jer morate biti moja.
— Ali tko ste vi? — stenjala je ona. — Ni
šta više ne razumijem. Ne opisuju li vas kap
pobožnog čovjeka, puritanskog načina života.
Govori se da vi mrzite žene!
— Žene? Da. Ali vi... Pod zimskim trije
mom vi ste bili Venera. Shvatio sam. Oh, ka
kav mi je veo pao s očiju. čekao sam tako dugo,
čitav jedan život, da bih shvatio što je ljepota
jedne žene...
— Ali što sam govorila? Što sam učinila
onog dana? Zar nismo govorili samo o vašoj
borbi za vašu vjeru?
— Toga dana sunce vas je obasjavalo, vašu
put, vašu kosu. Nisam znao dotad, i odjednom
sam shvatio što je ljepota žene...
-On je malo udalji od sebe.
— Zar i vas ispunjam strahom? Žene su me
se uvijek plašile. Nešto ču vam priznati, go
spoño, što osječam u sebi kao neki krvavi sram.
Kad bih došao k svojoj supruzi, ona me je
sklopljenim rukama molila, da je se ne doti
čem. Ipak me je odano služila i rodila mi je
tri kčerke, ali dobro znam da sam za nju bio
neko užasno biče. Zašto?
130 _ ? ? r .

Ona je znala zašto. Ironija slučaja ili nasljedstva stvorila je od ovog potomka
jedne rase, u kojoj je možda teklo i nešto maurske krvi, od ovog
protestantskog fanatika, ljubavnika opterečenog strašnim kompleksima.
Anñelika je bila za nj porazno otkriče. Postojalo je, dakle, i drugo lice
života, čija draž bi mu mogla biti pristupačna. Pošto mu se ona učinila slaba
i bez obrane, usprkos snazi svoje ljepote, demon pohote se razulario u
njemu.
On je iskorištavao svoju nadmoč nad njom, bojao se njena pogleda, ali joj
je ipak zapovijedao. To je bila iscrpljujuča borba po žestini osječaja, što ih
bijahu zahvatili. Saučesništvo u pobuni ih je zbližavalo. Nešto ih je gonilo
da ostvare svoju nemirnu strast kao što ih je gonila potreba da unište kraljeve
vojnike ili da prkose gospodaru kraljevstva.
— Bit čete moja — ponavljao je potmulo —
postat čete moja.
Isto zaklinjanje kao i kraljevo. Isti zapovjednički postupak.
— Možda jednog dana — promuca ona. —
Ne budite grubi.
— Nisam grub — reče on drhtavim glasom.
— Vi ne govorite kao i druge žene, koje me se
boje. Znam da me se vi nečete bojati. čekat ču.
Učinit ču sve što hočete. Ali odazovite se mo
jim pozivima i doñite na sastanak kod Vilin
skog kamena.
Sjedeči na dnu čamca na slami, ona se osječala praznom, malaksalom, kao
da je uistinu i u potpunosti doživjela mahnitu ljubav s njim. Sto bi se
dogodilo, kad bi ona na to pristala? Anñelika je odmahivala glavom kao da
hoče otjerati neke nesnosne misli: onu noč u šumi kad je postala žrtvom
crnog lovca, koji ju je prikovao na mahovinu, pritiskujuči je svojim
»* .. . _ 131

•f

ogromnim, nezgrapnim tijelom. Ona se otimala njegovim rukama, njegovoj


gustoj bradi sve do onog čarobnog trenutka-kad joj je usplamtjelo tijelo
zaboravilo sve tjeskobe i osjetilo čulni užitak. Potpuni zaborav, dahtanje,
krikovi...
Ona baci glavu unazad umornim pokretom. Sitna kišica joj je močila kosu.
Meñutim nije padala kiša. Iza broda, pojavila se neka brazda poput crnog
mramora, koja je lagano nestajala u mliječnoj zagasitosti sitnih združenih
biljki.
Mjesec, kao ogroman biser mliječne dugine boje, bacao je slabu svjetlost
pod grane, i lik gazde Valentina, koji je na krmi stajao uspravno i gurao
čamac motkom, izgledao je gotovo isto tako neobičan kao i one johe, koje su
se nadvile nad njihovim vodenim putom.
Prodoran miris mente najavljivao je blizinu druge obale. Katkad bi se o nju
okrznuli i grane su strugale o čamac, ali se mlinar i bez svjetiljke snalazio u
tom labirintu. Anñelika počne govoriti, da bi pobjegla svojim razbludnim
mislima.
— Sječate li se, gazda Valentine? Vi ste
več bili gospodar močvara kad ste me vodili
u lov na jegulje.
— Da, jest.
— Postoji li još uvijek ona koliba u koju
smo odlazili da u njoj kuhamo jegulje i da se
gostimo.
— Još uvijek.
Anñelika nastavi kako bi izbjegla šutnju.
— Jedanput sam pala u vodu. Vi ste me iz
nje izvukli, pokrivenu aglama, i kad sam se
vratila- u Monteloup strogo su me kaznili. Za
branili su mi da dalje navračam u močvare, a
malo potom poslali su me u samostan. Nismo se
više vidjeli.
— Ipak jesmo. Na vjenčanju kčerke čiče
Sauliera.

— Ah! Da! — Ona se sjeti. — Ti si imao li


jepo sukneno odijelo — reče ona smijuči se —
i vezeni prsluk. Držao si se sasvim ukočeno i
nisi se usudio da plešeš.
Zatim joj se u duhu pojavi ambar u kojemu je spavala pošto se umorila od
plesanja faran-dole, a za njom se zatim dovukao Valentin. Bijaše joj stavio
ruku na prsa koja su joj tek bubrila. Ovaj krupni mladič, malo priprost,
pobudio je prvu žudnju u Markizi anñela. U njoj probudi, nelagodu ta davna
uspomena.
— A zatim — nastavi mlinar tihim glasom,
kao da je slijedio tok njenih misli — ja sam se
razbolio. Otac mi je rekao: „To če te naučiti,
da više ne miluješ vile." Odveo me u crkvu
Naše Gospe od Milosti, gdje su mi čitali molitve
nad glavom da me oslobode uroka.
— Kojeg uroka? — upita Anñelika uzbuñeno.
— Imao je pravo, zar ne? Vi ste vila.
Anñelika ne reče ni da, ni ne. To ju je ras-
položilo, ali glas gazde Valentina ostao je i dalje ozbiljan.
— Ozdravio sam. Ali je bolest dugo trajala.
Nisam se oženio. Živio sam samo sa služavkom.
Od vilinske se bolesti ne oporavlja tako lako.
Ne trpi tijelo koliko duša. Od neke čežnje. Mo
žda duša ostaje i dalje bolesna.
On umukne i mekani šum odbačenih algi ispuni tišinu u kojoj se najednom
začuje kreke-tanje žabe.
— Nije više daleko, stižemo — reče čovjek.
čamac udari o obalu. Miris šume i zemlje
dopre do njih. Iza njih, ostali čamci, kojima su upravljali mladi sluge redom
su pristajali.
— Ne biste li navratili u mlin, gospoño mar-
kizo, da popijete čašu?
— Ne, hvala, Valentine. Još dug je put pre
da mnom.
On ih otprati do ivice šume, držeči šešir u ruci.

132

133

— Tu, blizu ovog -starog hrasta, pastir Ni


kola vas je čekao sa šumskim jagodama.pore
danim na zelenom listu.
Bijaše još čudno što odjek jednog glasa može opet da oživi dječje srce u
tijelu žene koja je proživjela mnoge i različite sudbine i da pred njom uskrisi
lik dječaka crne i kovrdžave kose, blistavih očiju koji je u jednoj ruci držao
svoj štap, a u.drugoj mirisavo voče i čekao je na ulazu svog carstva: na
livadi i u šumi.
Ona se otrese tog priviñenja od života uprljanog.
— Znaš li ti što je bilo s Nikolom? — upi
ta ona.
— Postao je razbojnik i poslali su ga na ga
liju da ispašta svoje zločine. U toku jedne po
bune, koju je on vodio, jedan ga je oficir bacio
u more.
A kako je Valentin šutio, ona nastavi:
— Zar vam nije čudno, gazda Valentine, da,
znam tako mnogo o Nikoli Merlotu koji je prije
mnogo godina nestao iz ovog kraja?
On kimne glavom.
— Ne, vjere mi, samo vi možete poznavati
prošlost, kao i budučnost, zar ne? Ta zna se
dobro tko ste vi i odakle dolazite!

XIII
ICI ČETE KRALJU — REKAO JE MOLINES ANðELIKA PIŠE LUJU
XIV
Zidovi u Plessisu su se tresli od Montañou-rove vike. AnñeUka ju je več
čula u podrumu.
— Da nije možda primijetio da me nema?
— pitala se ona, ukočivši se.
Zatim se oprezno popne do trijema.
— Odreci se! Odreci se!
Neko biče gotovo presamičeno nañvoje, s rukama na licu, izleti iz dvorane
i sruši se do Anñelikinih nogu. Bijaše to neki seljak otečenog i krvavog lica.
— Gospoño naša — zastenje. — Vi ste bili
uvijek dobri prema reformiranim. Milost! Mi
lost!
Ona položi svoju ruku na veliku, čupavu glavu, a čovjek stane jecati poput
djetetač suze su mu kapale po odijelu.
— Sve ču ih pobiti! urlao je Montañour,
pojavivši se na pragu dvorane. — Zgniječit ču
ih kao stjenke i potamanit ču sve katolike koji
im pomažu!
— Kako se slične stvari mogu dogañati poñ
našim nebom! — uskh'kne Anñelika izvan sebe
od bijesa. — Kao da smo u Meknesu. Vi niste
ništa bolji od fanatičnih Maura koji muče za
robljene krščane uO3erberiji!
v 135

Kapetan slegne ramenima. Nije ga se ticala sudbina zarobljenih krščana u


Berberiji. Jedva da je i znao da postoji ta zemlja.
Anñelika se poluglasno obrati izmučenom čovjeku. Šapčuči mu reče na
narječju:
— Uzmi svoju kosu i pridruži se La Morini-
ereovim četama. Neka i ostali, koji mogu, učine
to isto. Poñite do raskrižja Triju sova. Tamo če
vam vojvoda poslati naredbe i oružje. Za dva
dana, a možda i prije, Montadour če biti potje
ran s mojih zemalja. Znam sigurno da mu se
to sprema.
— Vjerujem vam, gospoño markizo — reče
on živnuvši, a oči mu zablistaju nadom.
A zatim prevagne u njemu njegova seljačka lukavština, te reče:
— A sad idem potpisati odricanje. Glavno
je da me puste da na miru odem. Za ta dva
dana Gospod če mi oprostiti. činim to radi nje
ga i njegove slave. Ali skupo če mi Montadour
platiti svoje vjerovanje.
Treči dan iza toga, dok su Montadour i njegovi ljudi bili u patroli,
ostavivši samo nekoliko vojnika da čuvaju dvorac, opaze nekog konjanika
kako juri alejom, slegnut na oblučju svog sedla. To je bio ranjeni dragun.
Najednom se zanjiše na konju i strovali na šljunak u vrtu. Uspio je samo
viknuti drugovima: »Zasjeda! Bande dolaze!"
Nejasna buka začuje se pod hrastovima. Uto se pojave vojvoda La
Moriniere i njegov brat Lancelot, s isukanim mačevima u ruci, a za njima
vojska naoružanih seljaka u zbijenim redovima. Vojnici pojuriše do
sporedne zgrade da zgrabe svoje mušketeč u trku jedan od njih ispali svoj
pištolj na vojvodu, ali promaši. Protestanti ih pohvataše i divljački poklaše.
Vukli su ih po šljunku sve do dvorišta plemičke ku-
136

če, koju su oni oskvrnuli i vojvoda La Moriniere naredi svojim ljudima da


bace njihove lešine Anñeliki do nogu.
— Poči čete kralju!
— Molines ju je rukama čvrsto stezao za
ručne zgbolove.
— Poči .čete kralju i pokorit čete mu se.
Samo vi možete zaustaviti ovo klanje...
— Pustite me, gospoñine Molines! — reče
Anñelika blago.
Ona protrlja svoje utrnule zglobove. Mir koji se opet nadvio nad dvorcem i
parkom, u kome nisu više frkali konji draguna, a niti se čuli njihovi 'surovi
glasovi, bio je neobičan i nije donio smirenje srcima.
— Obavijestili su me — nastavi opet uprav
nik — da je ministar rata Louvois poslao voj
sku na Poitou. Odmazda če biti užasna. Kad
zarobe ili ubiju vojvodu La Moriniera, istrije-
bit če protestante pod izlikom da je ustanak bio
organiziran. Sto se vas tiče...
Anñelika je šutila. Sjedila je pred svojim izrezbarenim stolom. Svjesna
vremena što promiče, sat po sat i kao mora pritišče divan jesenji dan prožet
mirisom uvelog lišča, dan koji je prodirao kroz otvoreni prozor, lebdio kao
nad nekim ponorom, izmeñu dviju sudbina, dviju neizbježnih katastrofa.
— čete gospoñina La Morinierea biti če do
nogu potučene — nastavi Molines. — Uzalud se
zanašate, da če se čitav Poitou složno dignuti
na ustanak. Katolici če propustiti vojsku nešto
iz straha, a nešto zbog toga što ne vole prote
stante i što žele da prisvoje njihova imanja.
Tada čemo opet vidjeti, a več i sada vidimo,
užase vjerskog rata: spaljene žetve, nabadanje
djece na koplja. čitava če pokrajina stenjati
pod strašnim jarmom dugi niz godina, odbače-
137

na od cijelog kraljevstva. Eto, što čete postiči, gorda i luda ženo!


Ona ga pogleda sumornim i tajanstvenim pogledom, ali ne reče ništa.
—? Vi ste sve ovo htjeli — navaljivao je tvrdoglavo stari Molines. —
Pružila vam se mogučnost da birate, i vi ste popustili željama svoje prirode,
popustili ste svom iskonskom nagonu. Stopili ste se na snagama jedne
zemlje, čije utjelovljenje ste uvijek bili. Stoga vam i nije bilo teško podjariti
težnje ni brače La Mori-niere, tih surovih fanatika, a niti praznovjernih
seljaka« Dovoljno je da se pojavite, pa da padnu u zanos.
— A zar sam ja kriva, što ljudi ne mogu gle
dati kako prolazi neka žena, a da im se krv ne
raspali? Vi pretjerujete, Molines! Godinama
sam upravljala ovim imanjem pa čak sam" i ži
vjela na njemu u vrijeme udovišta, to jest po
slije maršalove smrti, ali nisam nikakav nemir
izazvala u ovom kraju.
— Vi ste tada bili dvorska gospoña, žena
kao i sve druge. Vi niste svjesni što radite da
nas, niste svjesni učinka jednog jedinog pogle
da svojih očiju. Vi ste donijeli sa Istoka neku
vrstu začarujuče moči, tajnovitosti, čega li...,
ali slušam budalaštine koje se šire po kolibama,
u'kojima se odjednom sječaju da ste nekad bili
malik, da su vas vidjeli i amo i tamo, na više
mjesta istodobno, da tamo gdje vi proñete žet
va postaje bolja, a sve zato što ste za sobom
vukli nekoliko seljačiča koji nisu bili skloni
radu i bili bi za vama pošli na kraj svijeta i da
ste se sada, dok noču obilazite šumom, povra
tili da oslobodite Poitou njegove bijede i da mu
podate blagostanje pomoču svoje čarobne moči.
— Vi govorite kao i mlinar Valentin.
— Samo nam je on nedostajao — zaškrguta
Molines. — Taj škrtac bez duha. Ta i on je je
dan od onih blesana, koje ste privukli u svoje
133 .._.,„

vrzino kolo kod Vilinskog kamena, kad vam je bilo deset godina. Siguran
sam da vaše čari ni danas nisu izgubile svoju moč. Poslije mlinara, koga sebi
mislite uzeti za ljubavnika, gospoño du Plessis?
— Gospodine Molines, vi ste prevršili mje
ru — reče Anñelika uspravivši se dostojan
stveno.
On je očekivap, da če ona pobjesnitič umjesto toga lice joj se ublaži i
osmijeh se pojavi na njenim usnama.
— Ne, ne pokušavajte probuditi _ grižnju
moje nastrane savjesti, oživljujuči moju proš
lost pokvarene djevojčice. Bila sam tada nevina
djevojčica. Vi to dobro znate. Vi ste me još
netaknutu prodali grofu Pevracu i... vi u to
niste ni načas posumnjali, inače ne biste bili
nikad sklopili taj posao. Oh! Molines, volila bih
da nisam nikad živjela. Da mi je opet uživati
u onim jednostavnim radostima, imati miran
život i divan okretan duh... Ali ne možemo
se povratiti u svoje djetinjstvo, kao što se vra
čamo svojoj kuči. Djetinjstvo je jedini kraj u
koji se ne možemo više nikad povratiti. Kitica
potočnica, koje mi'je brao Valentin, divlje ja
gode koje mi je donosio Nikola, naši plesovi
oko Vilinskog kamena, dok se mjesec pojavlji
vao meñu stablima, sve je to bilo tako nevino
I neizrecivo lijepo. Nikakva zla nije bilo u sve
mu tome. Ali- kasnije nisam mogla stupiti no
gom na ta mjesta, a da ih ne okaljam krvlju,
smrču i požudama. Da li sam bila luda? Mislila
sam da če me moja. zemlja braniti...
— Zemlja je kao ženka. Ona služi onima,
koji je- zaštičuju i oploñuju, a ne onima, koji
ju bacaju u metež. Slušajte, dijete moje...
— Nisam vaše dijete...
— Jeste... donekle... Vi čete iči kralju i
nastat če opet mir.
139

— Vi ste reformiran, a zahtijevate od me


ne da izdam ljude vaše sekte kojima sam obe
čala pomoč...?
— Nečete ih izdati, več čete ih spasiti. Tu
ste na svom imanju, ali več sada ne biste mo
gli izbrojiti sve one koji se obješeni klate po
hrastovim granama u cijelom kraju. Okrutne
zvijeri u ljudskoj spodobi siluju žene, djecu ba
caju u vatru. Na mnogim mjestima je žetva
uništena. Uzrujanost raste, jer se vojnici boje.
Ali kad im stignu pojačanja, oni če još više po-
divljati, da se osvete za pretrpljeni strah. Nji
hovi če zločini biti još jeziviji jer če ostati ne
poznati ostalim dijelovima kraljevstva, pa čak
i kralju. Vješti članovi Družbe svetog sakra
menta izvodit če ih krišom, a pošto oni okru
žuju kralja neče mu dati mogučnost da vidi kr
vave tragove, nego samo imena obračenika na
spiskovima, koji če biti sve duži i duži. Samo
ih vi možete spasiti. Samo vi možete govoriti
kralju, upozoriti ga što se snuje protiv njegovih
podanika. Vas, vas če poslušati. On če vam vje
rovati. Samo vama. I to zato što ste ga usprkos
svojim manama i nedisciplini znali nadahnuti
prekomjernim pouzdanjem. I radi toga vas on
takoñe hoče. Vi čete postati svemočna... Vi
biste mogli od njega postiči sve.
On se nagne k njoj: — Postiči čete da Mon-tadour svrši na vješalima i da
gospodin de Ma-rillac padne u nemilost. Kralja čete istrgnuti ispod utjecaja
nepomirljivih bogomoljaca.... i mir če se, pravda i rad opet vratiti u sela...
— Molines — zastenje ona. — Vi me navo
dite u užasnu napast. U najgoru...
Gledala ga je kao nekada, kad ju je uvjerio, da se radi spašavanja svoje
obitelji, mora udati za nepoznatog plemiča, o kome se pričalo da je bogalj
samoj sotoni nalik.
140

— Bit čete svemočni — ponavljao je on. —


Mislite i na vrijeme što če nastupiti poslije va
šeg potčinjavanja kraljevim željama. I sami
dobro znate, da kraljeve riječi neče biti okrutne.
„Bagatelle moja, moje nesnosno dijete, moja nezaboravna..." U polumraku
versajske zore, na izmaku noči u kojoj bi se iza njenih usana zaustavili
krikovi pobune, ili bi se piskavo probili kao vapaj zločinca mučena usijanim
gvo-žñem, kralj bi se nagnuo nad njom. A ona bi još utonula u dubine snova
i zasičena — ah, kako je poznavala dobro ono tromo i čudno mrtvilo tijela,
ono beskrajno prepuštanje — uživala u raskoši u svom ponovnom sjaju. Pod
milovanjem, ona bi se napola probudila i, prevrčuči se meñu čipkama,
prožeta putenim željama, naglo bi otvorila svoje velike zjenice zelene kao
proljetna šuma. Spazivši ga, prestala bi mu se opiratič na kraju bi čula
poslije toliko godina bježanja, zarobljena, sputana, kako joj on poluglasno
ponavlja ispotiha, kao kakvu naredbu, kao kakav poziv: „Anñeliko, vi i ja
zajedno... mi smo nepobjedivi..."
Ona potpuno smučena trgne glavom.
— To je užasno — zastenje ona. — Kao da
tražite od mene da umrem ili da izgubim sva
ku nañu.
Učini joj se da je ovaj prizor s Molinesom več doživljela u prošlosti i pred
očima joj sine Osman Ferañi, kako je nagovara da se poda Muli-Ismailu. Ali
ona nije popustila Muli-Isma-ilu. A na to su pogubili sve Židove u melahu i
nabili na kolac nekoliko robova.
Tako posvuda, na svakom mjestu, bilo je tiranskih gospodara koji su zbog
svojih hirova zlostavljali podjarmljene narode. To je bio ne-izbježiv zakon.
Vani je počela padati lagana kiša, lišče u šumi je šuštalo i odjednom se
začula vika Flo-
141

rimonda i Charlesa Henrija, koji su se spašavali od pljuska. Upravnik poñe


do pisačeg stola, uzme list papira, držalo i tintarnicu i postavi ih ispred
Anñelike.
— Pišite".., Pišite kralju. Ja ču otputovati
večeras. Odnijet ču mu pismo.
— Sto ču mu pisati?
— Istinu. Da se obračate njemu da mu iska-
žete svoju podaničku vjernostč da to ne radite
ni iz kajanja, ni iz grizodušja, več zato što oko
vas nepravedno muče njegove najvjernije po
danikeč da vi nečete poči u Versailles sve dok
ne budu povučeni draguni gospodina de Maril-
laca i dok ne bude opozvana vojska ministra
Louvoisač da čete mu se ponizno podvrgnuti
u. roku što ga je njegovo veličanstvo odredilo,
jer vi poznajete njegovu pravednost, dobrotu
i strpljenje...
Ona je grozničavo pisala, zanesena optužbom protiv mučitelja Poitoua.
Navela je sve nesnosne i okrutne mjere protiv žitelja kako ih je pijana
soldateska mučila pod njenim krovom, spomene Montadoura i gospodina de
Marilla-ca, gospodina de Solignaca i Louvoisa, dala je tačne podatke o
sadašnjem smještaju kraljevskih pukova, govorila je o ustanku seljaka. koji
se sve više širi i postaje neizbježiv, molila je milost za njih. Dok je pisala u
duhu je vidjela lice mladog kralja, njegove ozbiljne i pažljive oči, u nočnoj
tišini njegove radne sobe.
— On sigurno nije htio da se ovo dogodi —
reče ona Molinesu.
— Možda je i htio, ali nesvjesno. On hoče
da obrati protestante, jer smatra da če time ot
kupiti svoje grijehe, pa s toga razloga zatvara
oči i uši. Vi čete ga prisiliti da ih otvori. Dobro
je ono što činite...
Kad je završila pismo, osječala se satrvenom, ali i smirenom. Molines
posuši pismo i zapečati ga pečatnim voskom.
142

Anñelika ga otprati do njegove kuče. Ona više nije znala gdje se nalazi.
Tišina u okolici bila joj je sumnjiva. Na mahove, vjetar je donosio miris
paljevine.
— To još gore usjevi — reče Molines, smje-
stivši se na svom ko.nju. — Montadour i njegovi
ljudi utvrdili su se kod Secondignvja, ali su
prije toga sve popalili na svom putu. Lancelot
de la Moriniere drži ih u škripcu, ali ako nje
gove čete popuste... Patrijarh se morao vra
titi u Gatine, da suzbije vojsku Louvoisa.
— Hočete li se probiti, Molines?
— Naoružan sam — reče on,, pokazujuči joj
ispod ogrtača kundak pištolja. Pratio ga je nje
gov stari sluga, jašuči na mazgi. Oni se udaljiše.
Ispod dvorca Florimond je skakutao na jednoj nozi i gurao komade
šljunka. On doñe k An-ñeliki i reče joj živo, kao da se radi o nekoj radosnoj
novosti.
— Majko, sad treba da otputujemoč
— Otputujemo? A kamo?
— Daleko, vrlo daleko — reče dječačič po
kazujuči joj rukom horizont. — U neku drugu
zemlju. Mi ne možemo ostati ovdje. Vojnici če
se, možda, povratiti, a mi nemamo ništa, čime
bismo se mogli obraniti. Pogledao sam stare
topove, koji se nalaze tamo gore na bedemima.
To su igračke, a još k tome zarñale. Iz njih nije
moguče izbaciti ni najmanju kuglu. Svojski sam
se trudio da ih osposobim, ali malo da nisam
i sam nastradao. Prema tome, i sami dobro vi
dite, treba dignuti sidro.

— Ti si lud. Kako ti padaju na pamet tak


ve misli?
— Ali... gledam oko sebe — reče dječak,
slegnuvši ramenima. — To je rat, vjerujem da
on počinje.
— Da li te strah rata?
On pocrveni i ona spazi u njegovim crnim očima izraz čuñenja i prezira.
143

— Nije me strah borbe ako ste na to mislili,


majko, ali evo, ne znam protiv koga se treba
boriti. Da li protiv protestanata, koji neče da se
pokore kralju i obrate se... ? Ili protiv kra
ljevih vojnika, koji vas vrijeñaju u vašoj vla
stitoj kuči. Ja to ne znam. To nije dobar rat.
Radi toga i hoču da otputujem.
Otkako se vratio nije nikad čula da tako dugo govori. Mislila je da je
njemu svejedno što se tu dogaña.
— Ne brini, Florimonde — reče ona. — Ja
mislim da če se stvari izgladiti. Slušaj, da li —
teškom mukom reče — bi se rado vratio na
dvor?
— Vjere mi, ne — reče dječak spontano. —
Tamo ih je bilo mnogo koji su mi se približa
vali i mrzili me samo zato što vas je kralj
ljubio. A sada me mnogi mrze zato što vas više
ne ljubi. Meni je toga dosta. Radije bih otpu
tovao. Osim toga, ja se dosañujem u ovom kra
ju. Ne volim ga. Ne volim ništa ovdje. Volim
samo Charlesa Henrija.
»A mene?" umalo nije kriknula obuzeta tugom.
Evo, sad joj se osvečuje svjesno zato što ga je maloprije pozlijedila, a
nesvjesno zato što ga je dovukla na put koji nema izlaza.
»Bog mi je svjedok da sam se borila za svoje sinove i da sam se žrtvovala
za njih. I sada se ponovo žrtvujem." Ne odgovorivši ni riječi poñe do terase.
Pismo što ga je napisala kralju uzbudilo joj je živce. Ona nije smogla snage
da se smiri, da bi razvedrila svog sina.
„Začudo, kako nam djeca izmaknu iz ruku" pomisli ona. „Mislimo da smo
ih napokon upoznali, da smo stekli njihovo prijateljstvo... A dovoljno je
samo da se malo' udaljimo..."
Prije njena odlaska na Sredozemlje, on ne bi reagirao na ovakav način, nije
u nju
144

sumnjao. Ali sad je stupio u doba kad djeca počinju razmišljati o svojoj
sudbini. Ako je nju iskustvo što ga je stekla u dodiru s islamom sasvim
preobrazilo, zašto Florimonda ne bi izmijenila ta godina dana što ju je
proveo kod jezuita? Pred ljudskom se dušom nañu mnoga raskršča i kad
jednom krene nekim putom nije ju moguče vratiti natrag.
Čula je, kako je Florimond dotrčao. On stavi svoju ruku na njenu i
navaljujuči, opet reče:
— Majko, treba otputovati!
— Ali kamo bi krenuo, dijete moje?
— Ima dosta mjesta u koja se može otiči.
S Natanaelom sam se več dogovorio o odlasku.
Povest ču i Charlesa Henrija...
— Nathanaelom de Rambourgom?
— Da, prijatelji smo. Bili smo uvijek za
jedno, dok sam živio u Plessisu, .pnje nego sam
dospio u službu na dvoru.
— O tome mi nisi nikad govorio.
On izvije obrve u neodreñeni izvoz.
Bilo je dosta toga što joj on nikad nije rekao.
— Ako nečete s nama, gore za vas! Ali ja
ču odvesti Charlesa Henrija.
— Ti bulazniš, Florimonde. Charles Henri
ne može napustiti ovo imanje, čiji je nasljed
nik. Dvorac, park, šuma, polja, sve mu to pri
pada i naslijedit če sve to kad postane puno
ljetan.
— A ja, što ja posjedujem?
Njoj se od muke srce stislo.
— Ti, ti ne posjeduješ ništa. Sine moj, moj
lijepi, ponosni sine!
— Ja, dakle, ništa ne posjedujem?
Glas mu upitno zazvuči. Usprkos svemu on se još uvijek nadao. Ona je
šutjela, a on je njenu šutnju osječao kao strašno breme, kao osudu koje se
več odavno bojao.
145
10 Anñelika buntovnik
— Ti češ naslijediti ono što sam ja uložila
u svoje trgovačke poslove ...
— Ali moje ime, moja imanja, moje nasljed
stvo, gdje se nalaze?
— Ti znaš vrlo dobro — započne ona.
On se osorno okrene, dok mu je pogled blu-dio daleko.
— Baš zato i hoču da odem.
Ona ga zagrli i oni se polako vratiše u dvorac.
„Poči ču kralju", snatrila je ona „ponovo ču proči kroz Veliku galeriju,
obučena u crno, pračena podrugljivim i zadivljenim pogledima dvorjanika ...
Kleknut ču ... Podat ču se kralju ... Ali poslije ču isposlovati da ti vrate tvoje
naslove, sine mojč htjela sam obraniti svoje žensko dostojanstvo. Ali nisam
uspjela ..." Ona ga snažno stisne. On je zbunjeno pogleda i prvi put nakon
njegova dolaska, oni se nježno osmjehnuše jedan drugome.
— Doñi, odigrat čemo partiju šaha.
Dječak je bio strastveni igrač. Smjestiše se
blizu prozora ispred velike šahovske ploče sa četvorinama od crnog i bijelog
mramora. Bio je to dar Henrika II, jednom od gospodara Ples-sisa. Figure su
bile od slonove i od obične kosti. Florimond ih pažljivo rasporedi.
Dotle je Anñelika promatrala kroz prozor zgaženu tratinu, egzotična
stabla, koja su dra-guni kao pravi Vandali, posjekli radi loženja vatre, iako
im je šikara bila par koraka dalje.
Njen život je sličio ovom opustošenom parku. Ona nije uspjela. Neobične
su strasti harale njom, te je na kraju postala njihovom žrtvom. Promatrajuči
ovog svog sina, koga nitko nije zaštičivao, ona je osjetila koliko je slaba i
nemočna ostavši bez muža, bez svoje obrane. Nekada je ona bila kadra da
poduzme i učini sve da bi pobijedila. Danas joj je to „sve" ostavljalo okus
žuči u ustima. Upoznala je bijedu ljud-

ske taštine. Islam ju je naučio da se jedino usavršavanjem svog biča postiže


spokojnost duše. Poči če i podat če se kralju. Djelo gore od izdaje sebe same,
svoje prošlosti, čovjeka koga nije mogla zaboraviti.
— Sad vi vučete potez, majko — reče Flo
rimond. — Ja bih vam savjetovao da igrate kra
ljicom.
Anñelika se osmjehne i pomakne kraljicu.
Florimond je razmišljao o nekom kompliciranom potezu, a pošto ga je
povukao, podigne oči.
— Znam dobro, da nije sasvim vaša krivica
— reče blagim glasom. — Znam da vam nije
lako ponovo se nači meñu svim onim ljudima
koji vas mrze zato što ste lijepi. Stoga sam mi
šljenja da treba krenuti na put prije no što bude
kasno.
— Dragi moj, nije sve tako jednostavno, kao
što si i ti sam upravo kazao. Kamo da odemo?
Nedavno sam bila na dugom putovanju, Flo-
rimonde. Prošla sam kroz strašne opasnosti: uza
sve to morala sam se vratiti a da nisam našla
ono što sam tražila...
— Ali ja ču ga nači — reče Florimond vat
reno.
— Ne budi umišljen! Ta se mana skupo plača.
— Ja vaš više ne prepoznajem — reče on
ozbiljno. — Pitam se jesam li zaista vas vodio
kroz podzemni hodnik, kad ste pošli na put da
potražite moga oca?
Anñelika prasne u smijeh.
— Oh! Florimonde, volim tvoju snagu. Ti
imaš pravo da me grdiš, uglavnom, ali vi
diš li...
— Da sam to znao, bio bih vas pratio, umje
sto što sam dopustio da me zatvore u onaj nji
hov prokleti koledž. Nas dvoje bili bismo
uspjeli!
— Baš si uobražen — ponovi ona nježno.


146

10*

147

UL«
Okrutno joj se Sredozemlje pojavilo pred očima, sa svojim malim
uškopljenim robovima, olujama, bitkama, stalnim sajmovima ljudskog mesa.
Hvala Bogu da nije odvela na put i Flo-rimonda. Koliko je puta samu sebe
prekorila što je onako nepromišljeno Cantora povjerila vojvodi de Vivonneu,
kad je ovaj s flotom krenuo protiv Turaka.
— Ti nisi svjestan pogibelji i poteškoča tak
vog putovanja. Ti si još mlad. Treba svakog
dana jesti, tražiti zaklon pod krovom, treba ima
ti svježe konje i mnoge druge stvari. Treba ima
ti novaca da bi se sve to platilo!
— Štedio sam te mi je kesa dobro nabijena.
— Zbilja? A kad se kesa isprazni? Ljudi su
tvrdog srca, Florimonde. Oni ne daju ništa ba
dava, sjeti se toga!
— Dobro — reče Florimond vidljivo ogorčen.
— Shvatio sam. Neču odvesti Charlesa Henrija,
jer je doista još vrlo mlad da bi mogao izdržati
sve napore puta. Osim toga, on je nasljednik
imanja. Nisam razmišljao o svemu tome. Ali ja
idem da pronañem svog oca i Cantora. Znam
gdje se nalaze.
Anñelika ga, iznenañena, pogleda, dok je u ruci držala šahovsku figuru.
— Sto to kažeš?
— Da, ja to znam, jer sam ih nočas vidio u
snu. Oni se nalaze u zemlji punoj duga. čudna
zemlja. Posvuda se u njoj miješaju oblaci i
kad se izmiješaju iz njih izbijaju sve boje pri
zme. U sredini obojenih magli, opazio sam svog
oca. Slabo se razaznavao. Izgledao je kao neka
avet, ali ja sam znao da je to on. Htio sam poči
k njemu, ali me obavila magla. I odjednom sam
opazio, da su mi noge u vodi. To je bilo more.
Ja još nikad nisam vidio more, ali sam ga pre
poznao po njegovu kretanju, po njegovoj pje
ni, koja je bez prestanka nadolazila i prskala mi
noge. Valovi su postajali sve viši i viši. Na kra-
148
ju sam spazio ogroman val, a na njegovu vrhu nalazio se Cantor, koji se
smijao i vikao:
— Doñi k meni, da samo znaš kako je ova
igra zabavna!
Anñelika se uspravi, odgurnuvši stolicu. Osjeti kako joj kičmom struji
ledena jeza. Kao da su Florimondove riječi sa sigurnošču utvrñivale ono u
što ona nije nikad htjela vjerovati: smrt. Smrt dvaju biča koje je ona ljubila i
koja sada lutaju u carstvu tmine.
— Š.uti! — tiho mu naredi — inače ču se
razboljeti.
Odjuri u svoju sobu i sjedne pred pisači stol i pokrije lice rukama. Malo
kasnije se kvaka na vratima lagano okrene i Florimond se uvuče u sobu kroz
pritvorena vrata.
~ Promislio sam, majko, mislim da treba da se ukrcam na drugom moru!
Znate, postoji i drugo more, a ne samo Sredozemno. To sam naučio kod
jezuita. To je zapadni ocean, koga zovu Atlantski, jer se prostire nad
nekadašnjim kopnom Atlantide, što je jednog dana potonulo i tako su se
spojile vode Sjevera i Juga. Arapi su ga zvali More tmine, ali danas se zna
da se tim morem stiže do Zapadne Indije. Možda tamo...
— Florimonde — reče ona na kraju — mo
lim te, o tome čemo govoriti kasnije, ali sada
me pusti na miru, inače, inače ču biti prisiljena
da ti opalim par šamara.
Dječačič je bio nezadovoljan. Iziñe i žestoko za sobom zalupi vratima.
Anñelika nekoliko ča-saka nije znala šta da radi. Da ne bi zaplakala, na kraju
otvori ladicu i izvadi kraljevo pismo, ono pismo, koje nije htjela pročitati.
»Moja nezaboravna, ne slušajte ludosti svog srca. Vratite se k meni,
Anñeliko. U strašnoj nevolji u kojoj ste se nalazili, vi ste me, preko
posrednika R. P. Valombreuzea, molili da vam oprostim. Htio bih se uvjeriti
u iskrenost vaše
148

molbe i čuti to iz vaših ustiju. Vi ste strašni, lijepa Anñeliko. Vi mi se


opirete, neprijateljski ste raspoloženi prema meni. Hočete li doči i položiti
svoje ruke u moje? Ja sam osamljen kralj koji vas čeka. Sva ču vam prava
vratiti i neču nikome dopustiti da vas krivo pogleda. Ništa se ne bojte. Znam
da vi možete biti iskrena prijateljica, kao i otvorena neprijate-ljica." On je u
tom tonu nastavljao, a ona je bila zadovoljna što nije nastojao da je prevari i
da je podmuklo navuče u neku zamku... Pisao je: „Bit čete moja
gospodaricač samo vi čete to biti u punom značenju te riječi. Pouzdajem se u
vašu iskrenost, pa imajte i vi povjerenja u moju... Govorite mi, ja ču vas
slušati... Pokoravajte mi se, ja ču vam se pokoravati ..."
Ona zatvori oči, umorna i skršena. Bolje da popusti. Nepravda če ustupiti
mjesto pravdi. Ona če sve svoje snage uložiti da to postigne.
Florimond je lutao po velikoj aleji s pračkom u ruci i nastojao pogoditi
vjeverice.
Anñelika se sažali na nj, stoga siñe da ga utješi. Htjela mu je govoriti o
kralju, htjela mu je u blještavoj slici prikazati naslove koje če mu vratiti i
položaje na koje če ga postaviti. Ali, kad je došla u perivoj, Florimondu ni
traga ni glasa.
Ona spazi samo Charlesa Henrija, koji je stajao blizu jezera i promatrao
labudove. Njegovo odijelo od bijelog satena bilo je divno kao i perje lijepih
ptica, a njegova kosa isto tako blistava i plava kao vrbine grane, povrh
njegove kose.
Tri su labuda mirno čekala ispred obale. Njihovo držanje uznemiri
Anñeliku. Znala je da su te životinje vrlo zločeste i da mogu povuči dijete u
vodu gdje bi se udavilo. Ona mu se brzo približi i uhvati ga za ruku.
150

— Ne stoj tako blizu vode, dragi. Labudovi


su vrlo zločesti.
— Zločesti? — zapita on i podigne svoje pla
ve oči. — A ipak su tako lijepi, tako bijeli...
Svoju okruglu ručicu držao je u njenoj, nježno i povjerljivo. Hodao je
lagano uz nju i neprestano je gledao.
Ona je uvijek .mislila, da sliči samo Filipu, ali Gontran je imao pravo. U
njegovu ružičastom licu, ona zamijeti nešto što ju je podsječalo na Cantora:
izraz, svinuta brada kao u njene brače: Josselina, Gontrana, Denisa, Made-
lone...
„Ali i ti si moj sin", promisli ona ,,i ti takoñer, drago moje, malo dijete."
Ona sjedne na mramornu klupu i stavi ga na koljena. Gladeči mu kosu,
pitala ga je da li je bio dobar, da li se igrao s Florimondom i da li se zna
popeti na magarca.
On odgovori:
— Da, majko. Da, majko — ganutim i zvon
kim glasom.
Da li je bio glup? Ne, bez dvojbe. Njegove oči u sjeni gustih trepavica
imale su zagonetan i pomalo melanholičan izraz svog oca. Bio je, kao što je
bio i Filip: mali, osamljeni velikaš u dvorcu koji če naslijediti jednog dana.
Ona ga privuče k sebi. Mislila je na Cantora koga je tako malo mazila, a
koga više nema. Život je prolaizo u žestokim spletkama odraslih i ona nije
imala vremena čak ni da bude dobra majka. Nekad, kad su živjeli u
siromaštvu, ona se igrala s Florimondom i s Cantorom u maloj kuči u Ulici
poštenih grañana. Ali poslije, ona je često zanemarivala Charlesa Henrija, a
to je bilo zlo, jer nije mogla zanijekati ljubav što ju je osječala za Filipa:
drukčija ljubav, doduše, od one kojom je bila vezana za svog prvog supruga,
ali uza sve to ipak ljubav,
151

u kojoj su se izmiješali razdraganost mladenačkog snatrenja, zanos osvajanja


i kao neki bratski odnos proistekao iz njihova djetinjstva i zajedničkog im
kraja.
Ona privuče njegovo okruglo lice i zagrli ga nježno više puta.
— Mnogo te volim, moj mali, ti to znaš...
Mirno je stajao, poput zarobljene ptičice u
krleci. Začuñeni osmijeh zasja na poluotvorenim usnama, povrh bijelih
zubiča. Florimond se opet pojavi meñu stablima i približi im se skačuči na
jednoj nozi:
— Znate li, djeco, što čemo sutra učiniti?
— reče Anñelika. — Obuči čemo najstarija odi
jela i sva trojica čemo krenuti u šumu da lovi
mo rakove.
— Bravo! Bravissimo! Evviva la mamina!
— zaviče Florimond kojega je Flipot poučavao
u talijanskom jeziku.
152

XIV SRETNI JESENJI DAN


Bio je to divan dan, u kome kao da su oni zaboravih' na poteškoče
današnjice i na prijetnje koje im je donosila budučnost. Pod žutim krošnjama
vladala je u šumi potpuna tišina« Sunce je sjaloč njegove su se zrake
odražavale na riñoj boji hrastova, na grimizu bukava i bakrenom sjaju
kestena. Kestenje je padalo na mahovinu, kora je pucala, te bi iz nje iskočio
plod tamnosjajan i savršena oblika. Charles Henri je veselo klicao tolikom
obiljuč kestene je trpao u džepove svojih hlačica od ružičastog sukna, što če
reči Barba? Usprkos Anñelikinim preporukama ona ga je obukla kao za neku
šetnju u Tuileries. U početku gledao je zabrinuto svoje lijepo odijelo
uprljano zelenkastim mrljama. Videči zatim da Anñelika ne vodi brigu o
tome osmjelio se te se uze penjati na stabla: pred njim se otvarao raj
zaslugom njegove majke. On je uvijek osječao da je u njoj sva njegova sreča
i baš je zato uveče tako dugo promatrao njenu sliku.
Flipot i opat Lesdiguieres su ih pratili. Anñelika se osječala ponosnom što
je promatraju Florimond, Flipot i opat, uživala je videči da joj se dive dok ih
je sve dublje vodila u šumu skoro nevidljivim stazama i što im je otkrivala
153

tajne potoka. Ona se njima, koji su je upoznali na dvoru, sad ukazivala u


neobičnom i novom vidu, te nisu znali što da o njoj misle.
Brzo se prepustiše igri, zahvati ih strast za lovomč gacali su revno po
jarugama punim vode i motrili, ležeči na mahovini, kako se rakovi lagano
približuju zaronjenim košarama, u koje su stavili strvinu kao meku.
Florimond je bio pomalo-ljut, što nije uspijevao da ih uhvati rukom, kako je
to više puta uspjelo Anñeliki.
Ona se smijala gledajuči njegovo razočarano lice, a njeno se srce ispuni
radošču pri pomisli da opet stiče Florimondovo povjerenje,
Prelazeči preko jedne čistine susretnu vračaru Melusinu. Starica je brala
gljive, pretražujuči tlo svojim, čvorugavim prstima.
Lišče s crvene bukve lagano je padalo oko nje, a vjetar ga je zatim
pokretao u neki gotovo obredni ples, kao u počast zlokobnom duhu šume,
utjelovljenom u crnom i grbavom biču bijele kose, sjajnije od snijega.
Anñelika je pozove:
— Melusino! Hej!
Starica se uspravi i vidje da joj se oni približuju, ali umjesto da se obraduje
susretu s ženom koju je smatrala obdarenom močima sličnima- njenim, na
njenu se licu pojavi izraz užasa. Vračara ispruži naprijed svoju mršavu ruku
da je zaustavi:
— Odlazi! Odlazi! Ti si prokleta majka!
Zatim odjuri u šikaru i pobjegne.
Malo iza toga poče padati kiša i malo se društvance skloni pod ploču
Vilinskog kamena. U unutrašnjosti megalitske grobnice zemlja je bila
pokrivena borovim iglicama, pa su mogli sjediti u suhom.
Na stijeni, koja je podupirala zaoštreni kraj ploče bili su urezani prastarim
dlijetom klasovi žita, znak izobilja.
154

U polumraku ispunjenom mirisom smole i vrijesa, Florimond, uz smijeh,


izjavi da ga ovo podsječa na njegove izlete u podzemne hodnike samo sta u
Ovom nije tako lijepo.
— Volim podzemne hodnike — reče. — Htio
bih upoznati tajne zemlje, hridine koje su ne
stale i koje bivstvuju izvan naših pogleda. Jed
nom, u koledžu, pošao sam u podrum i iskopao
pijukom rupu u kojoj sam pronašao neki vrlo
važan nalaz.
Ispričao je zatim neobičnu zgodu u vezi s tim nalazom na kojemu su bili
zapisi na latinskom jeziku i kemijske formule. On je s tim nalazom htio
eksperimentirati da iskuša nema li možda-eksplozivnu moč.
— Eksplodiralo je mnogo retorti u labora
toriju koledža, pa su me za to kaznili. Meñutim,
majko, uvjeravam vas, baš sam bio na putu, da
pronañem izvanredno otkriče, koje bi iz teme
lja izmijenilo nauku. Več ču vam to objasniti.
Vjerujem, da ste samo vi kadri to shvatiti...
— Kad pomislim da su jezuiti uvjereni, da
nije inteligentan — reče Anñelika opatu Lesdi-
guieresu kao da ga poziva za svjedoka. — Pi
tam se kakvim su to zaslugama stekli glas do
brih odgojitelja.
— Florimond nema smisla za klasiku, i to je
njih sasvim zbunilo.
— Ako nisu sposobni da razviju njegove
umne sposobnosti, nije pravo niti da ih guše!
Poslat ču te na studije u Italiju — reče ona
okrenuvši se Florimondu. — Na obalama Sredo
zemlja možeš se uputiti u sve znanosti. Nauka
u arapskom svijetu bit če pogodna za tvoja
istraživanja. Riječ ,,al-kemija" je arapskog po
rijekla. A u tajnama koje su doprle iz Kine,
ti češ koješta otkriti.
Po prvi put, ona mu je pričala o svom putovanju po otocima Levanta.
/ 155

Charles Henri sa.sav sretan odmarao u njenu krilu.


Kiša koja. je bubnjala po lišču pračena olujnim vjetrom, stvarala je oko
njih buku kao da su na moru.
Anñelika je zatim govorila o svojoj neposlušnosti prema kralju.
— Njegovo veličanstvo mi je bilo zabranilo
da napustim Pariz. Ti sam znaš kako sam po
bjegla. Sada če se sve urediti. Kralj mi oprašta.
Pozvao me da se vratim na dvor. Poslala sam
Molinesa, da mu odnese moju poruku. Vojnici,
koji su nas vrijeñali i zlostavljali, bit če ubrzo
kažnjeni i zavladat če ponovo mir.
Florimond ju je slušao napregnutom pažnjom.
— Vi se, dakle, ne nalazite u opasnosti? Ni
Charles Henri?
— Ne, uvjeravam te — reče ona pokušava
juči se osloboditi tuge, koja joj je i protiv vo
lje ispunjala srce. Ona če osigurati budučnost
svojih sinova, oni na to imaju pravo.
— Tome se mnogo radujem — reče on s uz
dahom olakšanja.
— Ne želiš više otputovati?
— Ne, ne, kad vi kažete da če se sve urediti.
Povratiše se vrlo kasno. Barba je bila vrlo
uznemirena. U to godišnje doba nije baš dobro previše se šetati šumom:
može se nabasati na vukove. -Zamrla bijaše od straha. U kakvom je tek
stanju bilo odijelo Charlesa Henrija! Jadan mališan nije više mogao stajati na
nogama. Nije bio naviknut da ide tako kasno spavati.
— Hajde — reče Anñelika Barbi — umiri
se. Tvoj anñelak se prejeo dudova i kneževski
se pozabavio. Ima još vremena da se naspava
Noč još nije završila ...
Ne. Još nije bila završila ta noč, užasna noč Plessisa!
156

XV
STRASNA NOC U PLESSISU
Kad se Anñelika počela svlačiti, učini joj se da čuje kako neki konj trči
blizu dvorca. Prestane sa svlačenjem i napne uši. Svezavši ponov.o vrpcu na
bluzi, proñe do trijema, otvori prozor i nagne se napolje.
Zvonki topot konja, koji se sve brže i brže udaljavao polako je zamirao i
silueta nekog konjanika, koju ona nije uspjela prepoznati, zao-bišavši jezero,
nestane u mraku velike aleje.
»Tko bi to mogao biti?" mislila je ona.
Ponovo zatvori prozor, malo se zamisli i u-puti se stubištem do trpezarije,
u kojoj je možda još neki sluga bdio. Najednom se predomisli, ponovo se
vrati i poñe do vrata Florimon-dove sobe. Polako odškrinu vrata.
— Spavaš li?--
Te večeri, prije nego ju je napustio, zaželio joj je laku noč, razdragano ju
je zagrlio i rekao:
— Majko, o majko! Divan li je bio današnji
dan! Kako vas volim!
Dražesnom kretnjom, kao nekada, naslonio je na njeno rame svoju bujnu,
čupavu kosu punu borovih iglica i mirisa jeseni. Ona ga, smijuči se, poljubi
u lic.e, na kome je bila neka ogrebotina.
157

— Dobro spavaj, sine I Vidjet češ, sve če se


urediti.
Ona ude u sobu i poñe ka krevetu. Nije bio raščinjen. Na čipkastom
jastuku nije ležala uspavana glava malog dječaka, umornog od izleta u šumi.
Anñelika pogleda oko sebe, opazi da nema ni dječakove odječe, ni mača, ni
ogrtača i pojuri u susjednu sobu, u kojoj je spavao opat Lesdiguieres.
— Gdje je Florimond?
Mladič je zurio u nju zapanjen, još napola snen.
— Ama... u svojoj sobi!
— Ne, nema ga u njoj. Brzo, ustajte, treba
ga potražiti!
Probudiše Lina Poirouxa i njegovu ženu, koji su hrkali' u sobici do
kuhinje. Oni nisu ništa ni vidjeli, ni čuli, a, uostalom, zar nije bila več prošla
ponoč?
Anñelika prebaci ogrtač preko ramena i u pratnji nekoliko slugu, koji su se
u meñuvremenu brzo obukli, potrči do konjušnice. čupav, mali sluga
pjevuckao je blizu fenjera, grickajuči ušečerene bademe. Imao ih je punu
kesicu, koja je pred njim stajala na klupčici.
— Tko ti je dao ovo? — zaviče ona, shva
tivši sve.
— Milostivi gospodin Florimond.
— Ti si mu pomogao osedlati konja? On je
odjahao.
, — Jest, gospoño.
— Glupane! — cikne ona i opali mu šamar.
— Brzo, gospodine opate, uzjašite konja i uhva
tite ga!
Opat je bio bez cipela i ogrtača. Potrči do dvorca, dok je Anñelika
požurivala malog slugu da osedla drugog konja.
Sluga se odmah prihvati posla, a ona izañe, pojuri do velike aleje, čuleči
uši ne bi li čula
158 -.-...• ^

topot konjskih kopita u daljini. Ali čula je samo hujanje vjetra koji je
pokretao osušeno lišče. Stane dozivati:
— Florimonde! Florimonde!
— Njen zov zamro je u vlažnoj noči. Suma
je ostala gluha.
Cim je stigao opat, uze ga zaklinjati: — Poñite brzo! Cim izañete iz parka,
priljubite uho uz zemlju da doznate u kom je smjeru krenuo!
Ostade sama, neodlučna da li da osedla konja i poñe u drugom pravcu u
potjeru za Flori-mondom.
Uto odjekne kroz noč snažan i turoban zov iz lovačkog roga Isaaca de
Rambourga. Zvuči su dozivanja bivali odreñeniji, ti bakreni zvuči što lutaju
kroz noč kao zračni mjehuri koji se trude da se probiju kroz mračnu vodu.
Halali!1)
Zov se ponovi, bolno, ponovo se javi, pa još jednom. Jeka nije imala
vremena da zamre. Suma se ispuni tragičnim odjecima.
Anñelika se sledi.
Mislila je na Florimonda koji je možda po-č šao tamo gore da se pridruži
Nathanaelu.
Neki konjanik, čije približavanje nije ni čula, pojavi se u krugu svjetla, što
je š velikog Eenjera od kovanog željeza obasjavao predvra-?e dvorca.
Opat sav zadihan, poviče:
— Draguni dolaze!
— Jeste li našli Florimonda?
— Ne. Vojnici su mi zakrčili put te sam se
morao vratiti. Ima ih mnogo, nastupaju u sti
snutoj formaciji. Zapovijeda im Montadour.
Penju se prema dvorcu Rambourg.
Halali se nastavljao, očajno, zaglušujuči, kao 3a -se čovjek, koji je duhao u
rog, napinjao iz sve snage.
*) Lovački znak trubom da je jelen oboren.
159

Anñeliki je bilo jasno što se tamo dogaña. Bit če da su opkoljeni kraljevi


draguni uspjeli probiti slab obruč protestantskih četa te na-hrupiše u kraj koji
im je bio bolje poznat, ali ih je i očaj kinjio jer su znali da idu u susret šumi i
močvarama.
— Moramo odmah tamo — reče ona. —
Rambourgovi zovu u pomoč.
U mislima se stalno navračala na Florimon-da koji je zbog svojih ludih
ideja upao u taj osinjak.
U društvu mladog svečenika, ona se poče penjati na brežuljak, na kojem je
bio protestantski dvorac. Najednom opaze nekakvu svjetlost meñu stablima,
a do njih dopru nejasni šumovi. Na pola puta sretnu skupinu žena, koje su
jecale. Bili su to gospoña Rambourg, njena djeca i njene služavke.
— Gospoño du Plessis pošli smo k vama da
se kod vas sklonimo. Stigli su draguni s baklja
ma. Izgledaju pijani i bijesni. Zapalili su spo
redne zgrade. Vjerujem da če opljačkati dvorac.
— Je li Florimond sa Nathanaelom?
— Florimond? Kako da to znam? Ne znam
ni gdje je Nathanael.
Okrenuvši se svojoj djeci, ona zastenja:
— Gdje je Natnanael? Gdje je Rebeka. Mi
slila sam da je vodiš za ruku, Josipe ...
— Vodim Saru.
— Ona je, dakle, ostala tamo, jadna mala.
Moram se vratiti po nju. A vaš otac.. .?
Jadna je žena posrtala, držeči rukama golemi trbuh. Za nekoliko dana je
imala roditi.
— Poñite k meni — odlučno če Anñelika.
— Gospodin opat če vas povesti. Ja ču se pope
ti gore da vidim što se dogaña.
Ona se dovuče do vrha uzvisine, sakrije se iza zidina stare kule i osta tu
nepomična. Sa
160

životinjskim urlanjem draguna, koji su provalili u dvorac, izmiješali su se


stravični krikovi ljudi koje su mučili i još stravičniji krikovi silovanih žena.
Lovački rog je umuknuo.
Anñelika je oprezno išla* duž lijevog krila, zaštičena sjenom. Odjednom
se spotakne, o nešto ispruženo po zemlji, o nečije tijelo koje bijaše obavila
nekakva zlatolika zmijurina. To je bio barun de Rambourg sa svojim
lovačkim rogom oko ramena. Nagnuvši se nada nj, ona opazi da je proboden
kopljem s kraja na kraj, kao divljač koju su goniči pasa dotukli.
Nekoliko ljudi protrči u blizini. Anñelika pojuri u šumu i skloni se meñu
stabla.
Pojave se draguni igrajuči poput crvenih vragova bezumno kolo pljačke.
Mukli krik, prožet radošču izvije im se i2 grudi dok su podizali svoja duga
koplja prema zidu:
— Na koplja! Na koplja!
S jednog od najviših prozora dvorca silovito poleti kroz zrak nekakva sitna
stvar, neka lutka: Rebeka!
Anñelika pokrije lice rukama.
Obuzeta užasom, ona se brzo povuče kro2 šumu i vrati u Plessis.
Služinčad se okupila u vrtu i promatrala susjednu kulu iz koje su izbijali
ogromni plameni jezici.
— Jeste li našli Rebeku? — zapita gospoña
de Rambourg. — A baruna?
Anñelika se morala savladati da joj se ništa ne opazi na licu.
— Oni su se... sklonili u šumu. Moramo
učiniti isto. Brzo, momci, uzmite ogrtače i hra
ne! Gdje je Barba? Poñite i probudite je. Neka
odmah obuče Charlesa Henrija!
— Gospoño — reče La Violette — pogledaj
te tamo
161
11 Andelika buntovnik

u?
On prstom pokaže na mnogobrojne svijetle-če tačke koje su šumom
dolazile prema njima: baklje draguna.
— Dolaze ovamo iz Rambourga!
— Evo ih, stižu — poviče neki sluga.
Na kraju velike aleje pojavio se čitav bokor drugih baklji. Draguni su se
bez žurbe penjali prema dvorcu. Samo su im glasove čulič dozivali su se u
daljini.
— Uñimo u kuču i zatvorimo sve izlaze —
odluči Anñelika. — Sve, čujte me dobro!
Ona je lično pregledala da li su dobro postavljene pregrade na glavnim
vratima, jesu li zasuni navučeni, jesu li zatvoreni veliki drveni kapci na
prozorima u prizemlju. Na mnogima su se od tih prozora nalazile željezne
šipke. Samo dva prozora na pročelju zgrade, s jedne i s druge strane velikih
vrata, bila su nezaštičena.
— Uzmite oružje i smjestite se kod ovih
prozora!
Opat Lesdiguieres mirno izvuče svoj mač. Malbrant se vrati naramka
punog mušketa i pištolja.
— Odakle ste izvukli toliko oružja?
'— Stvorio sam malu zalihu zbog nemira u ovom kraju.
— Hvala, Malbrante, hvala!
Učitelj jahanja podijeli muškete momcima, dok je nekoliko pištolja tutnuo
u ruke služavkama, koje su s užasom promatrale teške pištolje.
— Ako ne znate pucati, uzmite ih za cijev i
udarajte po lubanjama, drage moje curice!
Gospoña de Rambourg se sklonila u salon sa svojom djecom i svojim
mutnim pogledom pratila Anñeliku.
— Što se dogodilo s mojom malom. Rebe-
kom?: I s mojim mužem? Vi znate nešto o nji
ma, zar ne, gospoño?
162

.— Gospoño, molim vas, budite mirni! Hočete li da vam pomognem


smjestiti djecu da se. mogu odmoriti? Ne treba ih plašiti!
Barunica de Rambourg klekne i sklopi ruke:
— Oh! Djeco moja, pomolimo se! Sad sam
shvatila. Došao je onaj tužni dan o kome je
Gospod rekao: napustit ču svoje, prepustit ču
ih opakima da iskušam njihova srca!"
— Gospoño! Draguni... !
Kroz odškrinuti prozor služinčad je uznemireno gledala napolje. Na nasipu
koji se crvenio od svjetlosti baklji, opazili su Monta-doura, koji je
stražnjicom pritisnuo svog snažnog konja zelenka. Anñeliki se kapetan
pričini još deblji i glomazniji. Njegova riña brada osam dana riebrijana,
davala je njegovu licu još suroviji izraz. Kap da je napravljen od crvene
gline ili od slabo osušene opeke.
Iza njega se natisli konjanici i pješaci, tko s mušketom tko s kopljem i kao
da su se dogovorili što če poduzeti.
Kuča je zatvorena! Ali iza obojenih okana oivičenih olovom, nazirale su se
neke sjene u zasjedi.
— Otvarajte! — prodere se Montadour —
ili ču razvaliti vrata!
Nitko se ni ne pomače. Uto sa strane Rambourga izbiše iz šume drugi
draguni i pridruže se prvima. Bijes ih je spopao čim su opazili mjesto odakle
su bili otjerani i vrata pred koja je La Moriniere, nema tome ni tjedan dana,
naredio da se bace leševi četvorice njihovih drugova.
Na kapetanov mig, dva se vojnika približe naoružani ogromnim sjekirama.
Prvi mukli udarci, koji su pali na izrezbarena drvena vrata, potresoše kuču.
Jedno od Rambourgove djece zaplače, ali se odmah smiri i umjesto plača
163

zažamori šapat molitve kojom su se djeca obračala Nebu ugledavši se na


svoju majku.
— Malbrante! — šapne Anñelika.
Učitelj jahanja lagano podigne svoje oružje i provuče cijev kroz otvor
prozora. Prasne pucanj! Jedan od vojnika što su sa sjekirama navalili na
vrata sruši se na stube pred zgradom. Drugi pucanj! I drugi se vojnik sruši.
Draguni bijesno zaurlaše. Tri čovjeka s rau-šketima jurnuše i podignutim
kundacima stadoše mlatiti po vratima.
Malbrant napuni mušketu. S drugog prozora La Violette smišljeno opali
jedan, pa drugi hitac. Dva čovjeka padoše, a Malbrant se pobrine za trečeg.
— Natrag, glupani, zaurla Montadour — po
bit če vas sve, jednog po jednog!
Vojnici se povuku poput gladnih vukova. Na odreñenoj udaljenosti
Montadour poreda svoje ljude naoružane mušketama i naredi paljbu.. Okna
prsnuše, a hiljade raznobojnih komadiča razleti se po pločniku. La Violette,
koji se nije na vrijeme sagnuo, padne.

Opat Lesdiguieres dohvati oružje što je ispalo iz ruku sluge i zauzme


njegovo mjesto kod oštečenog prozora. Kroz iskrivljene olovne rešetke
vidjeli su kako se draguni divljih lica pri-bližuju. U meñuvremenu se oficiri
stadoše dogovarati. Valjalo je promijeniti plan napada, jer su u dotadašnjim
pokušajima da kroz glavna vrata prodru u dvorac več izgubili pet ljudi.
Puzeči na koljenima Anñelika se dovuče do la Violettea, uhvati ga za
ramena i odvuče do jednog ugla u trijemu. Bio je ranjen u prsač na njegovoj
livreji obitelji du Plessis-Belliere modro-žute boje pojavi se široka krvava
mrlja.
Mlada žena odjuri u kuhinju po rakiju i zavoje. Bila je. iznenañena
spaživši gospu Aure-liju, kuharovu ženu, kako blizu ognjišta pomnjivo gleda
u kotao i upita je:
164

— Što radiš tu? Kuhaš li juhu?


— Ne, gospoño markizo! Kuham ulje, da im
ga saspem na glavu, kao u stara dobra vremena!
Na žalost, dvorac du Plessis nije, kao njegovi prethodnici u srednjem
vijeku, bio sagrañen kao kula da odoljeva jurišima vojske. Gospoña Aurelija
naglo napne uši:
— Tu su, iza kapaka! čujem ih kako grebu,
prokletnici!
Vojnici su, zaista, zaobilazili i navalili na debele drvene daske kuhinjskog
zida. Cas zatim odjeknuše prvi udarci sjekira. Jedan sluga se popne na
kuhinjski izljev da vidi da li se može kroz kapke pucati u vojnike. Ali to je
bilo teško.
— Popnite se na prvi kat — preporuči An
ñelika trojici momaka koji su bili naoružani pi
štoljima — i pucajte s prozora po njima!
— Ja imam samo svoj luk — reče stari An-
toine. — Ali vjerujte mi, gospoño markizo, dob
ra je to naprava. Idem da ove mangupe pretvo
rim u jastučiča za igle.
Anñelika se vrati La Violetteu noseči komad platna. Kroz trijem se širio
gusti dim, koji je štipao za oči.
Kleknuvši do njega, odmah joj je bilo jasno da če svi njeni napori biti
uzaludni. Sluga je umirao.
— Go ... poño markizo — mucao je on, dok
mu je krv navirala na usta — htio sam vam
reči... Jednom prilikom sam vas nosio na ruka
ma, i to je bila najljepša uspomena u mom ži
votu.
— Što to trabunjaš, jadni mladiču? — reče,
a zatim pomisli, „bulazni".
— Da, da, kad me gospodin maršal poslao da
vas ugrabim. Morao sam tada staviti ruke na
vas, morao sam vam malko stisnuti vrat da bih
vas svladao. Poslije sam vas nosio i promatrao,
1R5

i to je najljepša uspomena u morri životu, jer ne postoji jedna žena ,.. tako
lijepa...
Njegov glas je bivao sve tiši. On završi u jednom dahu, koji je njegovim
riječima podavao značenje neke tajne:
— Kao vi...
Još je samo disao. Ona ga uzme za ruku: — Opraštam ti što si učinio one
noči. Hočeš li da pozovem opata Lesdiguieresa da ti da blagoslov?
čovjek se trgne, kao da se želi od nečega obraniti:
— Ne, ne, hoču da umrem u svojoj vjeri,
ja... — reče.
— Istina je, ti si protestant, sasvim sam za
boravila na to... — i pomiluje ga po nabora
nom čelu.
?— Jadnice! Jadno napačeno čovječanstvo! Eh! Dobro, idi, idi sada! Nek
te Bog primi!
La Violette je umro. Neka mala ranjena služavka stajala je u kutu. Lice
Malbranta Glavo-sijeka bilo je crno od baruta. Sluge su nosile municiju
izmeñu dva kata.
„Treba nešto učiniti. Zaustaviti ovo", pomisli Anñelika.
Ona se popne na prvi kat. Odlučno otvori jedan prozor.
— Kapetane Montadour!
Njen jasan glas zatitra u noči zasičenoj oporim dimom.
Kapetan draguna trgne natrag svog konja da bi je bolje vidio. On je
prepozna i obuzme ga osječaj straha i pobjedničke radosti. Pala je u stupicu!
Došlo je vrijeme da joj se osveti!
— Kapetane, kojim pravom se usuñuješ na
padati katoličku kuču? Žalit ču se kralju!
— Vaša katolička kuča je gnijezdo huge-
nota. Predajte nam heretičku vučicu i njen
166

okot, pa čemo vas pustiti na miru s vašim sinovima!


— Zar ste vi zato ovdje da se bavite sa že
nama i s djecom? Bilo bi bolje da poñete u po
tjeru za La Moriniereovim bandama.
— Vašim saučesnikom! — zaurla Monta
dour. — Mislite li da nisam jasno progledao? Vi
ste nas izdali, prodali ste se ñavolu, vještice!
Dok sam se ja borio za našu vjeru, vi ste odla
zili u šumu, da nas prodate onim razbojnicima.
Prisilio sam jednog vašeg ljubavnika da pro
govori ...
— Zalit ču se za to kralju — poviče Anñe
lika isto tako snažnim glasom kao i on. — Go^
spodin de Marillac če biti obaviješten o vašim
nedjelima. U spletkama izmeñu velikaša, naj
prije stradaju previše revne sluge... imajte to
na umu!
Montadour je časkom oklijevao. Bilo je istine u onom što je ona rekla.
Upadajuči iz jedne zasjede u drugu, ne dobivajuči nareñenja od svojih
pretpostavljenih, zapovijedajuči obeshrabrenim i mrzovoljnim vojnicima,
mogao je več sada biti siguran da ga neče pohvaliti 'bog načina kako je
vodio operacije obračenja Poi-toua. Ali njegovim vojnicima su bila potrebna
umorstva i pljačka da bi opet stekli pouzdanje u sebe. Osim toga, nikad više
mu se neče pružiti ovakva prilika da zadobije nju, tu ženu koja ga je več
mjesecima mučila i vukla ga za nos kao običnu budalu. Njega, Montadoura!
Najprije je mora dobiti u svoje šake, da urla, da je ponizi. Poslije neka bude
što ima biti.
— Prodimite mi ovu jazbinu! — zamumlja
dostojanstveno. I podigavši se u stremenu, okre
ne se prema Anñeliki i prasne u silovit i pro
stački smijeh koji je odzvanjao mržnjom i po
hotom.
Anñelika se povuče. Bilo joj je jasno da pregovorima ništa neče polučiti.
Počeo se osječati
167

miris nekog dima koji se sasvim razlikovao od mirisa baruta. Oštar glas
gospe Aurelije urlao je u prizemlju.
— Zapalili su kapke na prozorima.
Kroz odškrinuta vrata Barba proturi svoju još sanenu glavu:
— Kakva je to dreka, gospoño? Probudit če
mi mališana!
— Draguni su napali na dvorac. Brzo, uzmi
Charlesa Henrija, umotaj ga u pokrivač i siñi
u podrum. Vidjet ču, je li put slobodan.
Podzemni hodnik! Zadnja nada! Kroza nj če se provuči djeca i žene, samo
ako su svi draguni napustili šumicu u kojoj če izači iz hodnika.
Ona pojuri u podrum. Provlačeči se meñu bačvama, začuje mukle udarce i
šum glasova blizu vrata podzemnog hodnika, te joj pred očima sine užasna
stvarnost. Pronašli su izlazč bez dvojbe im ga je odao čovjek koga su
podvrgli mukama, pa je progovorio.
Anñelika je stajala kao da je šenula umom. Držeči u ruci nočnu svjetiljku,
gledala je drveni, polugnjili poklopac, koji je popuštao pod udarcima, kao da
ga gura neka strašna snaga.
Popne se i povuče zasun.
— Ostani tu — reče Linu Poirouxu vidjevši
ga kako stoji s ražnjem — i probodi svaku
smrdljivu životinju koja se pokuša provuči kroz
ovu rupu!
?— Požar! Požar! — vikala je gospoña Au-relija povlačeči se.
Draguni su uza zid postavili svežnjeve granja i zapalili ih. Vatra je odmah
zahvatila teške drvene kapke na prozorima, koji su praskali dok se dim
uvlačio kroz sve otvore u dvorac. Momci siñoše s prvog kata. Više nisu
mogli vidjeti napadače, a osim toga ponestalo im je municije:
Zurili su u Anñeliku, a u njihovim je pogledima rastao užas.
168

— Gospoño! Gospoño! Sto da radimo?


— Treba zatražiti pomoč — reče netko.
— Kakvu pomoč? — poviče ona.
Uto se začuje potresno i tugaljivo pjevanjer
„Primi nas u svoj raj, Gospode.
Mi smo ti vjerno služili u svom dugom životu."
To su pjevali njene sluge hugenoti zajedno s djecom Rambourga, koji su
se stisli uz svoju majku i, začudo, strah, koji je izobličio njihova jadna, mala
lica nestajao je, a pojavljivala se vedra nada.
Anñeliki se koša nakostriješi.
č— Ne, ne, ne — ponovi više puta.
Još se jednom, poput luñakinje, popne gore do tornjiča. Iziñe na usku
terasu i ogleda se na sve strane. Posvuda oko nje je vladao gusti mrak
zasičen užasnim mirisom lomače.
— Kakvu pomoč? Kakvu pomoč? — vikala
je neprestano.
Ona nije čak ni znala gdje se nalaze čete Samuela de la Morinierea.
U unutrašnjosti dvorca odjekne mukla eksplozija. Mislila je da se ruši neki
zid, a u stvari to su se krikovi svih onih nesretnika dolje stopili u jedinstveni,
luñački urlik, kada su se pojavili prvi draguni. Anñelika opet siñe i nagne se
nad ogradu stubišta. Prizemlje je bilo poprište užasne borbe. Krikovi,
krikovi... krikovi služinčadi, koja se očajno borila, krikovi progonjenih žena,
krikovi djece koju su surove ruke grabile i rastavljale jednu od druge.
Krikovi vojnika,, koje je gospa Aurelija zalila kuhanim uljem. Klečeči u
sredini dvorane barunica de Rambourg je preklinjala vojnike ispruženim i
sklopljenim rukama.
Malbrant Glavosijek zgrabio je za noge stolicu s teškim naslonom i njome
je mlatnuo po
169-

glavi svakog tko mu se pokušao približiti. Krikovi silovanih, krikovi boli,


krikovi umiručih ... i krikovi pljačkaša: „Na koplja!"
Anñelika spazi nekog draguna, kako se penje po stubama držeči rukom
jedno Rambour-govo dijete. Poleti u pomoč djetetu i spotakne se o
napuštenu mušketu. Kesica s barutom stajala je blizu zajedno s ognjilom.
Ona zgrabi oružje i stane ga udešavati u nekom hipnotič-kom stanju. Nije
znala kako se rukuje muške-tom. Meñutim, kad je podigla teško oružje i kad
je pritisla obarač, vojnik koga je gañala zavrti se poput lutke i sruši se na
leña s crnom rupom umjesto lica. Nasloni se na ogradu i nastavi pucati po
crvenim kabanicama sve dok je nije nekoliko ruku od ostraga ščepalo i sna-
šno je prikovalo. Njene su oči primijetile još tri lika. Vidjela je kako Barba
trči pritisnuvši Charlesa Henrija na svoje grudi i rasplakano lice svoje
služavke Bertille, koju su tri vojnika svlačila bez srama i stida. Vidjela je
otvorene prozore kroz koje su u noč bacili nekoliko tje-lesa. Zatim iz svijesti
nesta sve što se oko nje zbivalo i zaokupi je sasvim nagonska briga za
vlastitu sudbinu. Nikad nije vidjela toliku gomilu zvijeri. Ni kada su je u
Meknesu prive-žali za stup da je muče. Tada se njen duh izdigao iznad ljudi
i života, smrti.
Ove noči je ona očajno, slijepo nastojala, da izbjegne onom, što se
neminovno imalo dogoditi. I što se više otimala, sve ju je veči strah
spopadao od svoje nemoči.
Sjeti se zgode kad su je plemiči u krčmi „Crvena krinka" bacili na stol da
je siluju. Tada joj je pas Sorbona priskočio u pomoč.
Nočas joj nitko neče pomoči. Demoni če se osvetiti nepobjedivoj ženi,
koja im je vrlo često pomrsila račune. Nadolazili su odasvuda sa svojim
rogatim krinkama, u svom paklenom crvenom ruhu, sa svojim dlakavim
rukama. Nočas
170

če uništiti nju i njen čaroban napitak koji ju je čuvao od svih prljavština. Ona
je vrlo često gorjela u plamenu grijeha a da nije izgorjela. Obeščastit če je
kao i druge. Nikad im se više neče rugati svojim divnim ljubavnim čarima.
Osječala je smradne zadahe na svojim ponosnim ustima, pritisak gnusnih
njuški na svojim usnama, njihovo odvratno silovanje prigušivalo je njene
krikove, njihovi su joj prsti poput puževa gmizali po tijelu, dok su joj derali
haljinu.
Raščerečili su joj tijelo, dok su njihove tvrde ruke, kao željeni koluti,
pritiskale o tle njene krhke gležnjeve. Ovladali su njenim tijelom. Njihovi
krikovi- odjekivali su u njenoj svijesti, dok se ona gušila poput utopljenice
na dnu tamne vode, prignječena životinjskim silovanjem.
To je za ?nju bilo gore od smrtonosnog udarca bodežom. Njeno tijelo više
nije bilo njeno, več plijen sramote. Neizdrživi joj bolovi zahvar te cijelo
biče, sve do onog milostivog časa, kada je izgubila svijest.
171

Žena Što je u blijedoj svjetlosti dana upela sve svoje snage da se podigne,
što oslonjena o zid zagleda smeteno oko sebe, neče biti nikada više ona koja
se borila, koja se nadala, koja se neprestano preporañala za nove zadatke, za
nove ljubavi, s bezobzirnom snagom lijepe biljke, koja se rastvara i buja na
najmanji dodir sunčeve topline.

XVI
ANðELIKA NOSI U NARUčJU ZADAVLJENOG SINA
NJENA OSVETA
Anñelika se upola podigne. Ležala je licem položenim na hladni pločnik.
Jutarnja magla pomiješana s dimom obavijala je okolinu. Izbezumljenim
očima je zurila u svoje oguljene i nagorene ruke. To su bile posljedice
rukovanja mušketom. Onda nije ništa osječala. Vračalo joj se sječanje.
Pokušala se podignuti. Za-stenje. Ostade na koljenima, naslonivši se na ruke
daščuči od bolova. Kosa joj je pala preko natučenog lica, dok ju je njen
trenutačni položaj neobično podsječao na onu zgodu kad se iznemogla
srušila na šljunkovitu stazu Riffa.
Ah! Mislila si da si pobjegla demonima, nepobjediva i previše lijepa ženo!
Ali demoni su te dostigli tamo gdje si mislila da si najsigurnija, u kraju svog
djetinjstva, meñu svojima. Najgore te očekivalo baš tu. Nisi se smjela nadati
da češ uvijek gledati život tim svojim pogledom koji se rugao svima i
vrijeñao ojañene duše. Doživjela si ono najgore. Više se nečeš uzdiči! Ti još
ne znaš sve. Ti još ne znaš kakvu su ti neizlječivu ranu zadali ove noči.
Anñeliko, gorda Anñeliko! Kukavne se duše mogu veseliti tome!
172
Rukom je pipala oko sebe i nesvjesno se trudila da navuče na sebe svoju
razderanu haljinu. Sjetivši se onog što joj se dogodilo, muklo jaukne,
preplavi je osječaj gañenja, osjeti smrdljiva usta i besramne dodire zvijeri.
Njeno ju je tijelo ispunjalo grozom. Oko nje su ležala nekakva tjelesa. Meñu
njima bilo je dra-guna u crvenim uniformama. Nije znala da su mrtvi. Strah,
da če se netko od njih probuditi potjera je k stubištu. Ukočenih udova, počne
silaziti. Spazi Barbu kako leži preko stepenica, čvrsto zagrlivši Charlesa
Henrija.
Dijete je ležalo u naručju mrtve Barbe. An-ñeliku obuzme luñačka radost.
Nagne se nada nj ne vjerujuči svojim očima. čudo se bilo dogodilo! Spavao
je, kao što samo dijete može spavati usred uništenog svijeta, s dugim trepar-
vicama preko zatvorenih vjeña, trepavicama koje su mu bacale sjenu po
obrazu, usana raz-i vučenih u blagi osmijeh.
— Probudi se — reče mu ona poluglasno — probudi se, mali moj Charles
Henri.
Ali on se nije budio. Ona ga nježno pomakne, da bi otvorio oči. Tada mu
glavu klone unatrag, poput glave zaklane golubice i ona opazi na vratu
otvorenu ranu kroz koju se njegov život ugasio.
Anñelika s mukom razmaknu ruke mrtve služavke i uzme svoje dijete.
činilo joj se da joj je lakše kad je osjetila na svom ramenu nje-
173

govo klonulo tijelo. Prošla je kroz prizemlje i ne gledajuči poprište pokolja,


izbjegavajuči lešine, kao što bi izbjegavala bilo koju drugu zapreku, izañe u
vrt.
Sunce se u blistavim iskrama osulo po površini jezera. Anñelika je hodala,
nije osječala ništa, ni bolove u svom tijelu, ni težinu djeteta. Samo ga je
promatrala.
-,Najljepše dijete meñu djecom ljudi..."
Nije se više sječala gdje je čula ovu izreku.
„Najljepše..."
Na svoj neizrecivi užas, ona je počela opažati njegovu neporaičnost,
njegovu odsutnost, voštano bljedilo njegova okruglog lica, boje ljiljana, kao
što je bila i njegova duga košuljica u koju je bio obučen.
„Moj anñele... Doñi... Odvest ču te vrlo daleko. Otputovat čemo zajedno...
Bit češ zadovoljan, zar ne...? Igrat ču se s tobom..."
Sunce je obasjavalo svilenu, zlatnu kosu rasutu po njegovu ramenu te
činilo kao da je oživjela kad ju je lagani povjetarac počeo micati.
„Jadni mali dječače! Jadni mali gospodine!"
Neki seljaci, koji su se bojažljivo približava-vali velikom alejom, opaze
kako im ona ide u susret. Uzeše joj iz ruku njeno breme. Odve-doše je do
kuče upravnika Molinesa koju su draguni opljačkali, ali je nisu zapalili.
Iznijeli su stolice u dvorište na koju posadiše Anñeliku. Ona ne htjede uči u
kuču. Uspjeli su je jedino nagovoriti da popije malo rakiječ stajala je tu, bez
riječi, s rukama na koljenima.
Čitav kraj, svi seljaci, koji su još ostali po majurima i zaseocima, penjali su
se prema Ples-sisu. Začuñeno su gledali lagani oblak dima, koji se vukao
nad šumom. čitavo desno krilo dvorca, gdje su bile kuhinje, bijaše izgorjelo.
Požar se ugasio ne zna se kako, i to je preživ->
174

jele spasilo od smrti u plamenu. Vratiše k svijesti Malbranta Glavosijeka


koji se čudom spasio sakrivši se iza pokučstva, te tri služavke, koje su.
vojnici samo silovali. One su plakale rukama sakrivši lice.
— Hajde, hajde! — korile su ih starice. —
Nije to tako strašno. Kojoj se od nas to nije do
godilo bar jednom u životu? Glavno je da niste
poginule. Uostalom, kako došlo, tako i prošlo.
Tako to treba primiti!
Sredinom jutra pojavio se Flipot sa svojim nosom kao u vjeverice. Uspio
se spasiti kroz prozor s jednim malim slugom i sakriti se -u šumi.
Nečija se ranjena glava oslanjala o Anñeli-kina koljena, dok su se krhka
ramena trzala od jecanja: bio je to opat de Lesdiguieres kome je čelo bilo
omotano krvavim zavojem.
— Oh! Gospoño, gospoño, to je užasno! Ra
nili su me. Nisam vas mogao braniti do kra
ja... kao ni ovog jadnog mališana...
Draguni su ga, sigurno, poštedjeli videči na njemu svečeničko odijelo.
Anñelika ga odgurne, grozeči se sebe a ne njega.
— Ne dotičite me se, ne, ne dotičite!
Zatim odmah zapita:
— Gdje je Florimond?
— Ne znam. U Rambourgu ga nisu našli, a
ni mladog Nathanaela...
Ona to kao da nije ni čula, kao da je ponovo zapala u preñašnje tupo
stanje. Pred očima joj iskrsne Florimond, kako se smije sa Charle-som
Henrijem, dok je Gontran pravio njihov portret.
»Mali anñele s osmijehom kerubina — vi ste ljupki.
Mali zločesti palčiču — vi ste ljupki."
— Jadna gospoña, poludjela je — šapne
jedna žena, koja je stajala blizu Anñelike i
promatrala je.
175

— Ne, moli, šapuče litanije.


— Kakva je to buka što se čuje blizu parka?
— zapita Anñelika izišavši iz svoje obamrlosti.
— Gospoño, to su lopate grobara, zakapaju
mrtve...
— Idem tamo.
Ona se s mukom uspravi.
Opat Lesdiguieres je pridrži. Na ivici šume, blizu ograde, bilo je več
iskopano nekoliko grobova. U njih spustiše mrtvace. U travi su još ležala
tijela kuhara Lina Poirouxa i njegove žene gospe Aurelije. Odlučili su ih
zakopati posljednje zato što su oboje bili vrlo krupni.
— Tamo smo pokopali malog gospodina —
reče jedan seljak, pokazujuči na humak maho
vine po strani. Grob mu je več bio okičen polj
skim cviječem.
Kao da se opravdava pred skamenjenim An-ñelikinim licem, čovjek reče
poluglasno:
— Morali smo obaviti ono što je bilo najhit
nije. Poslije čemo ga uz počasti prenijeti u ka
pelicu. Ali kapelica je izgorjela...
— Slušajte — reče Anñelika — slušajte me!
Njen slabi glas odjednom posta sigurniji, gotovo strastven.
— Slušajte, seljaci! — poviče. — Slušajte!
Vojnici su ubili posljednjeg du Plessis-Bellie-
rea... Loza je propala! Ubili su ga. Ubili su
vašeg gospodara! Vi nemate više gospodara..
Seljaci kriknuše bolno i tužno, a jecaji žena se podvostruče.
— Taj su zločin izvršili kraljevi vojnici. Pla
čamo vojsku za to da zlostavlja ljude u provin
ciji, da upropaštava vašu žetvu... To su pljač
kaši, lupeži, koji znaju samo ubijati i silovati. To
su stranci, koji jedu naš kruh i ubijaju našu

djecu! Hočete li dopustiti da njihovi zločini ostanu nekažnjeni...? Dosta nam


je razbojnika koji u kraljevo ime vrše nasilja nad nama. Sam kralj bi ih
povješao. Ali mi čemo se sami pobrinuti za to. Seljaci, vi ih nečete pustiti da
pobjegnu iz našeg kraja, zar ne? Zgrabite svoje oružje! Poñite u potjeru za
njima...! Moramo osvetiti malog gospodina!
Cijelog dana su išli za Montadourovim dra-gunima. Seljaci su lako
razaznavali njihove tragove i pri kraju dana obuzme ih neka vrsta divlje
radosti kad su primijetili da vojnici nisu uspjeli preči preko rijeke i nanovo
se povuči u unutrašnjost. Jesu li znali da su progonjeni? Ne, bez sumnje. Ali
su na svom putu naišli na opustjela sela i ovaj kraj, utonuo^u šutnju svojih
šuma, počinjao ih je užasavati.
Pala je noč, pojavio se mjesec. Seljaci su nastupali po zabitnim stazama.
Nisu bili umorni. Nagonski su osječali da se lov primiče kraju. Sag opalog
lišča prigušivao je buku njihovih glomaznih cokula. Ta nezgrapna biča
nečujno su se i oprezno kretala, kao pravi prav-cati potomci zvjerokradica,
Anñelika je prva začula zvuk podbradaca na žvalama konja, koji su pasli.
Stoga im dade znak da se zaustave. Popevši se uz obronak uze viriti kroz
granje. Na malko nagnutom polju, obasjani blijedom mjesečinom, spavali su
draguni, stisnuti jedan uz drugog, umorni od orgija prošle noči i od
nemirnog i bezuspješnog marša. Jedan stražar je dremuckao kraj vatre,
odakle se dim lagano dizao prema nebu osutom zvijezdama.
Martin Genet, jedan od napoličara, koji je preuzeo vodstvo nad seljacima
odmah shvati situaciju. Nareñenja u dijalektu poñu šapatom od jednog do
drugog seljaka, te se jedan dio

1S Anñelika buntovnite

177

odmah odvoji ne praveči veču buku no što je podiže lišče kad šušti.
Malo kasnije, sa strane uvalice, razlegne se drhtav krik sove kome se
odazove drugi krik.
Stražar se uznemireno pomakne, a potom ponovo nastavi kunjati.
Sa sve četiri strane polja, mnogobrojne sjene krišom jurnuše. Nije se čuo
nijedan krik, več samo neko muklo gunñanje ljudi, koji se bude, pa opet
zaspu.
Sutradan, poručnik Gormat prodre u ovaj kraj s odjelom od šezdeset
vojnika u namjeri da se pridruži Montadouru. Tražio je dragune. Našao ih je
usred polja, zaklane. Izgledalo je kao da spavaju. Poklani su udarcima kosa i
kosira. Montadoura su prepoznali samo po njegovoj trbušini. Glave mu
nigdje i nikad ne pronañoše.
To je polje poslije nazvano Poljem dragu-na. Nikad na njemu nije više
ništa raslo, osim korova i kupine.
Tako je započeo veliki ustanak u Poitouu.

II DIO
HONORINA

178

XVII POBUNA POITOUA


Uzalud je kralj smijenio gospoñina de Ma-rillaca sa uprave provincije i
zamijenio ga sa Bavilleom.
Posredničko pismo što ga je nosio stari upravnik Molines, kojega je po
njegovu dolasku u Versailles kralj odmah lično primio, stiglo je prekasno.
Dok je njegovo veličanstvo psovalo Louvoi-sa, saučesnika Marillaca,
čovjeka licemjerna i dosadna, da se obavijesti o stvarnom stanju i damu izda
naredbe, u Poitouu bukne ustanak.
Nitko nije znao da je uzrok zbog kojega je planuo ovaj nagli požar, bilo
odvratno ubistvo malog dječaka zlatnih uvojaka. Situacija je odmah postala
vrlo nejasna te se uništenje dvorca Plessis i nestanak markize i njenih sinova
dugo vremena pripisivalo razbojništvu protestanata. Ništa nije bilo
jednostavnije nego okriviti heretike za sve zločine. Ali prve čete koje su
pokušale prodrijeti u Gatine sukobile su se, na njihovo veliko čuñenje, s
katolicima kojima je zapovijedao Gordon de La Lande, staro ime, ali malo
poznato, kao i svih plemiča, koji su tada živjeli na svojim imanjima.
Meñutim, na jugu Bocagea, Samuel La Mo-liniere, hugenot, prešao je opet
u ofanzivu.
181

Kraljevski su se pukovi povukli na liniju koja je išla od Louduna do Niorta


prelazeči preko Parthenava. Zima je ubrzo prodrla sa svojim sivim maglama
kroz ogoljela stablač započelo je gerilsko ratovanje, strašno zbog svojih
grozota, tajanstvenosti i neukrotivih karaktera onih koje je trebalo upokoriti.
Kao da se ratovalo protiv sjena. Naizgled, sav taj kraj je ostavljao dojam
kraja napučenog stanovnicima koje nitko nije vidio, kraja zatvorenog,
sličnog pustinji. S kime da se pregovara? Što je prouzrokovalo takvu naglu
žestinu? Koga su mrzili? Kralja, vojsku ili skupljače poreza? Zašto su se
tukli? Iz vjerskih, provincijskih ili lokalnih razloga? Koji su cilj htjeli postiči
ti okrutni seljaci i ladanjski plemiči, koji tako brzo planu? Kraljevi savjetnici
su smatrali otmjenim da dižu ruke prema nebu i da se gube u raznim
pretpostavkama. Uglavnom, nitko nije bio u stanju da otvoreno kaže ono što
se znalo, ono što se osječalo. Nitko nije htio priznati da je onaj krik, ono
muklo mumljanje opkoljene divljači, koja se budi ranjena u dnu šume,
odlučna i da se bori do smrti, u stvari trzaj jednog naroda, koji neče da bude
rob.
Zima je u Poitouu počela s oskudicom. Pokušaj gospodina de Marillaca da
protestante obrati uništavajuči im žetvu survao je, zbog golemih poreza i
slabe prošlogodišnje ljetine, u katastrofu opče stanje ionako več poljuljane
ravnoteže. Dok je Montadour. palio žito blizu protestantskih hramova,
poreznici su kraj katoličkih zvonika čak rušili kuče i prodavali grede iz njih.
Plijenili su za porez: krevete, odječu, tegleču stoku, pa čak i kruh, one
okrugle mirisave glave, velike kao točak, naslagane po policama za zimske
mjesece. Zar da nekoga boli glava zbog jednog upropaštenog čovjeka? Ali
kad ih je mnogo, to su onda napuštena sela,
182

to su onda bijednici koji se u jesen pojavljuju na cestama, to su onda ispijeni


ljudi koji se boje gladi, koji hoče da otmu onima koji su njima oteli.
Seljaci su sasvim opljačkali bezbrojne komore koje su iz Nantesa vozile
snabdijevanje za vojsku.
Baš onda kad je nebo bilo vedro, sunce vruče i kad se od ljeta moglo sve
očekivati, neredi su uništili zadnju nadu i nastala je glad.
Malo-pomalo se doznalo za ulogu što ju je jedna žena odigrala u ovom.
velikom požaru mržnje i kako je ona uspjela složiti u jednom cilju
protestante i katolike, plemiče i seljake, pa čak i grañane malih gradova.
Neki su se na dvoru podsmjehivali legendi o ovoj ženi.
Drugi su u nju vjerovali! Vrijeme lijepih pripadnica fronde nije tako davno
prošlo i svakome je u Francuskoj bilo vrlo dobro znano da je iz njihove
zemlje nekad potekla neka žena Jehane koja je vodila konjanike u borbu.
Ova pak nije bila seljakinja, jer ju je plemstvo slušalo. Malo-pomalo
nepoznati ladanjski plemiči uglednih imena, kojima su se u Versaillesu.
podrugivali, jer su bili siromašniji od prosjaka, nekim su se čudom složili i
naoružali svoju čeljad svakojakim oružjem poskidanim sa. zidova povrh
ognjišta: mušketama, kopljima, helebar-dama, starim kremenjačama na
kotačič i na fi-tilj, „lansquenettama", to jest, kratkim mačevima s
dvostrukom oštricom, koji su podsječali na njemačke plačenike iz vjerskih
ratova, bradate, okičene perjem, obučene u prnje i koji su bili strah i trepet
stanovnika. Njihov ratnički duh preselio se sada u seljake kojima su se u
rukama našli njihovi mačevi, pokupljeni nekad po poljima poslije bitaka.
Bilo je čak ljudi naoružanih lukom i strijelom. To je bilo strahovito
183

oružje kad se našlo u rukama strijelca sakrivenog meñu liščem nekog hrasta
povrh ceste. Kraljevi vojnici su ubrzo zažalili za nekadašnjim oklopima.
Govorilo se, osim toga, da je ta žena bila lijepa i mlada i da ima veliku
moč nad voñama ustanka. Ona je poput Amazonke jahala na konju u
tamnom ogrtaču, čija je široka kukuljica zakljanjala njenu plavu kosu.
Anñelika je obišla sve dvorce i sve zamkove. I one najopasnije, sagrañene
na brežuljcima i opkoljene jarcima punim ustajale vode, i one sagrañene na
liticama iznad rijeka radi obrane. Obišla je visoke kule koje više nikoga nisu
bile u stanju braniti, a gdje je ona zaticala promr-zle obitelji blizu slabe
vatreč obišla je dvorce renesanse, stvorene za svečanosti, čije su ogromne
dvorane zjapile prazne, nastanjene jedino miševima. U njima je bilo vrlo
hladno.
Vlastelini su u. tom kraju bili vrlo siromašni ili su imali sina na dvoru u
Versaillesu, koji je rasipao nasljedstvo. Obišla je dvorce sagrañene od
velikog kamenja, udobnije zato što su bili jednostavniji, u kojima su,
meñutim, njihovi vlasnici živjeli oskudno i sanjarili da se izvuku iz bijede,
što nikako nisu uspjeli ostvariti.
Anñelika je lako nalazila riječi da uvjeri te ljude. Ona ih je podsječala na
imena, na slavu njihovih predaka i na današnja poniženja.
Ti plemiči bi potom sakupili seljake u dvorištu dvorca ili na osamljenoj
ledini. Kada bi se ona pojavila na svom konju ili na vrhu sivog stubišta,
gorda, u svom tamnom ogrtaču i kad bi počela govoriti sigurnim i mirnim
glasom, koji se čuo daleko u hladnom zraku, taj bi pri-
184

mitivan svijet odjednom zahvatilo neko posebno čuvstvo te su pažljivo


pratili njena izlaganja.
Ona im je otkrivala ono, što je več odavna stvaralo ranu u njihovim
potlačenim srcima. Ona ih je podsječala na dvije strašne godine 1662. i
1663. kad su jeli sijeno i travu, koru sa stabala, korijenje kupusa i drugih
biljki, kad su čak mljeli ljuske oraha pa to miješali sa zadnjim pregrštima
raži ili zobi. Ona ih je podsječala na njihovu pomrlu djecu, na iseljavanje u
gradove, na onu godinu kad su Nikola i drugi gladni "seljaci prodrli u Pariz
poput vukova. A te iste godine, održavao se veliki karneval u Parizu, na
kome su se pojavili kralj, njegov brat i prinčevi okičeni blistavim dragulj
ama.
A slijedeče godine, kad su počele zacjeljivati njihove rane, ministar
Colbert je opet uveo porez na so, onaj masovan „za lonac i soljenku" i onaj
„za soljenje namirnica i za stoku", to jest, obavezu za svakog da kupuje u
državnoj prodaji i uz cijenu zlata taj prijeko potreban začin.
Podsječajuči na sve to, ona je doticala bolno mjesto svih francuskih
seljaka. Pod lavinom, katastrofa, koje su bile na pomolu, nezaposleni su
seljaci, strepeči pred zimom koja se primicala, u njenu pozivu na ustanak
vidjeli ponajprije mogučnost da neko vrijeme ne plate porez. Buduči da je
ustanak zahvatio čitavu pokrajinu, mogli bi poreznika baciti u bunar ili ga
protjerati udarcima vila. Kako bi bilo divno kad bi ono malo roda mogli
sačuvati za sebet
Ona im je govorila:
— Vlastela u ovom kraju je prava vlastela.
Kad ste vi gladni i ona je gladna. Koliko je
puta platila desetinu za rat, glavarinu, deseti
nu, namet na neplemičke zemlje, koje se na
laze na njenu lenskom dobru? Ona to čini da
bi vas zaštitila od grabežljivih ruku.
— Istina je... pravo zbori... — mrmljali
su seljaci.
185

— Poñite za njima. Oni če vam donijeti blagostanje u novoj pravdi.


Vrijeme je da se oslobodite bijede!
Navodila je razne brojke: rasipanje koje je ona vidjela na dvoru,
podmitljivost prigodom dobivanja položaja, poslove velikih financijera, sve
ono što je sililo državu da svake godine sve više i više novaca uzimlje na
izvoru, to jest, iz seljačke zdjele.
Massoni de la Guvonniere, Goilardi d'Am-boise, Chesbroni de La
Fouliere, Aubery d'As-premont, Grosboisi, Guinefoli i drugi plemiči
neznatnijeg roda digoše se na oružje.
Neki gradovi kao Parthenav, Monterrav, La Roche, koji su oklijevali
pridružili su se, na kraju, pobuni bilo silom, bilo uslijed pobjede
protestantskih četa ili što je uspjelo da ih se uvjeri. I meñu grañanima je bilo
mnogo onih koji su imali dovoljno razloga da budu nezadovoljni s kraljem.
Anñelika je s njima govorila jezikom škuda i poslova, jezikom koji su oni
dobro razumjeli.
Rezerve u gradovima su bile ravnomjerno podijeljene pri čemu se imalo na
umu mogučnost da glad potraje godinu dana. Meñutim, ni sve te mjere ni
pljačkanje vojnih komora ne bi bile dovoljne da spase ovaj narod koji se
odijelio od kraljevstva, da se narod s altantske obale nije svrstao na stranu
svoje brače iz Bocagea.
To je bio kraj pretežno protestantski, ali je to bila i zemlja soli, središte
oštre i skoro vjekovne borbe izmeñu naroda i krune. Neki krijumčar soli iz
Sabiesa, po imenu Ponce-le-Pa-lud povukao je za sobom ljude svog staleža.
Odsada je preko nepoznatih obala, preko malih tajnih rijeka hrana pristizala
u Poitou. Zlatom je za nju plačano. Neki grañanin iz Fontenav--le-Comtea
objasnio je ljudima svog staleža da
186

im zlato neče biti ni od kakve koristi kad od gladi pocrkaju.


Vlast je pažljivo pratila dogañaje u Poitouu. Ali zima je bila za nju zapreka
isto tako jaka kao i ustanak. Vlast je čekala da prestanu hladnoča i magle,
snijeg i led, pa da onda prodre u ovu tvrñavu i prebroji mrtvace. Ali ljudi u
Poitouu nisu umiralič
Za svih onih hladnih mjeseci, Anñelika se kratko zadržavala na istom
mjestu. Najviše se zadržavala po seljačkim kučama. Posječivala je one, koji
su joj bili potrebni, sjedila je blizu ognjišta u nekom starom dvorcu, ili ispred
kotliča, na nekom majuru, ili u stražnjem dijelu dučana utjecajnog trgovca u
kakvu trgovštinu. Nije joj bilo neprijatno dolaziti u dodir s toliko različitih
osoba, a njihova spremnost da je slušaju, još ju je više utvrñivala u njena
uvjerenju. Svi su osječali da če se nešto dogoditi!
Ali njen pravi stan, njeno omiljeno mjesto bila je cesta na kojoj su
odjekivala kopita njena konja i konja njene pratnje. Pratio ju je barun de
Croissec. Kod njega je najprije zatražila gostoprimstvo nakon one noči.
Poslije toga ju je taj krupni čovjek pratio svuda s nekoliko svojih slugu.
Sto se tiče Anñelikine čeljadi, protestanti su se pridružili četama La
Morinierea. Ostali, pod vodstvom napoličara Martina Goneta, stvorili su
neku vrst samostalne jediniceč svaki je član živio kod svoje kuče, ali svi su
bili spremni na najmanji znak zgrabiti oružje.
Uz Anñeliku su stalno bili njene sluge koje su preživjele jezivu noč u
Plessisu: konjušar Alain, pomočnik kuhara Camille, stari Antoine sa svojom
kremenjačom, Flipot, pariški mangup, Malbrant Glavosijek, koji je brundao,
ali je bio sretan što opet živi surovim ratnim životom. Od samog početka
opat Lesdiguieres je bio
187

stalno uz nju.. čim je ne bi vidio, odlazio je da ju traži. Bojao se onog što je


bilo sakriveno iza njena glatkog, ledenog lica i iza njena nepomičnog
pogleda. Mučila ga je tjeskoba, bojao se da se ona ne ubije.
Za vrijeme odmora, padala je u duboki mukč činilo se da ne vidi nikoga od
ljudi što je okružuju. Sjedila je kod vatre u velikoj dvorani, po čijim su
zidovima visili oružje i gobleni. To ju je podsječalo na njeno djetinjstvo.
Vani je vjetar zavijao i drmao rasklimane prozorske kapke, vjetrokazi su
škripali na vrhu oštrih tornjeva. Osim pucketanja vatre često bi se čulo
jednolično udaranje cipela vojvode de La Morinierea po pločicama. Bio je i
on tu, hodao je uzduž 'i poprijeko, a njegova golema sjena proigravala je
uslijed titranja plamena. S vremena na vrijeme zaustavio bi se i bacio na
ognjište .svežanj granja. Njoj je bilo hladno, trebalo ju je ugrijati. Zatim bi
nastavljao da hoda poput zvijeri u kavezu. Katkad bi mu pogled pao na
Anñeliku, koja je sjedila potpuno odsutna duhom i na nježno tijelo opata
Lesdi-guieresa, koji je malo unazad sjedio na klupi, a glava mu kimala od
umora. Mumljao je u bradu riječi nemoči i bijesa. Ne toliko na malog opata,
mada mu nije bilo savim pravo što se nalazio tu. Zapreka, koja se stvorila
izmeñu njega i ove žene, za kojom je žudio svakog dana sve luñom strašču,
bila je druge vrste i mnogo jača od prisutnosti njena paža, očiju kao u
djevojčice. On bi ga uklonio jednim okretom ruke, ali bilo je tu nešto drugo
što ni njegova neumoljiva volja, ni njegova ljubavna strast nije mogla
ukloniti.
Danas mu je ona zauvijek izmakla.
Cim je doznao za napad na dvorac Plessis, vratio se usiljenim maršem u taj
kraj. Nekoliko dana je tražio nestalu gospodaricu dvorca i ponovo je
pronašao. Bjesnilu Samuela de La
188 -

Morinierea zbog zločina Montadourovih vojnika pridružio se i neki osječaj,


koji mu je do tada bio nepoznat, i taj mu je osječaj zadavao bol. Pomisao, da
su mu obesčastili ovu ženu, tjerala ga je u ludilo. Dok ju je tražio više puta
se pokušao baciti na svoj mač, da se oslobodi patnje, koja mu je izgrizla i
tijelo i dušu. Nije mogao više podnijeti ni da se spomene Gospodnje ime, ni
da mu se obrača.
Jedne večeri, na stepenicama nekog križnog puta, na raskrižju, gdje je
duhao vjetar, pod nebom na kome su jurili oblaci, taj grozan čovjek osjeti
kako mu srce krvari, a suze naviru na oči.. On ju je ljubio. Za nj se
Anñelikin lik okruži odjednom sjajem zanosnog otkriča: ljubavlju.
Kad ju je našao, skoro je pred njom pao na koljena, da poljubi rub njene
haljine. Ona je mirno gledala, a tamni podočnjaci još su više isticali
tajnovitost njenih očiju. Njena ranjena, odsutna ljepota sasvim ga smuti,
podjari u njemu groznicu, koju su njegovi snovi samo povečali. čim se našao
s njom nasamo, htio ju je zagrliti.
Ona problijedi i uzmakne, lica izobličena od užasa.
— Ne približujte mi se, neču da mi se približite!
Njen užas dovodio ga do ludila. Htio je poljubiti te usne, koje su drugi
pozlijedili, da na njima izbriše njihove tragove, da je učini svojom, da je
pročisti od ljage. Spopadne ga neshvatljivo ludilo, u kom su se izmiješali
očaj, nesnosna ljubav, želja da je osvoji. On prečuje njenu molbu i strastveno
je zagrli. Ali kad ju je vidio zgrčenu, blijedu od mramora, zatvorenih očiju,
on se smiri. Izgubila je svijest. Drščuči, sav prestravljen, položi je na pod.
Opat Lesdiguieres dojuri i od serafina pretvori se u arkanñela osvete.
189

— Bijednice! Kako ste se usudili dotak


nuti je!
Sklanjao je sa Anñelike njegove jake, dlakave ruke i borio se s Goliatom.
— Kako ste se usudili? Vi, dakle, ne shva
čate? Ona ne može više podnijeti dodir muš
karčeve ruke. Bijednice!
Gotovo čitav sat im je trebalo da je osvijeste.
Za tih mjeseci gerilskog ratovanja vojvoda La Moriniere i Anñelika su se
ponovo sastali kod svojih pristaša. Za tih dugih večeri domačini, uznemireni
nejasnim strahom, ostavljali su nasamo hugenota i katolkinju. Muk, šum
koraka, poigravanje plamena... Tako je prolazilo vrijeme u toj neizraženoj i
bolnoj drami.

su doznali da se tu nalazi žena što je pobunila Poitou. Na njenu je glavu


raspisana ucjena, iako nisu znali za njeno ime i ličnost. Polje draguna bilo je
u blizini i sječanje na nj gonila je vojnike u potjeru za njom. Anñelika umalo
nije upala u jednu zasjedu. Spasio ju je mlinar Valentin, a potom i nju i opata
Lesdiguieresa, koji je tom prilikom ranjen, sklonio u svoju mlinicu. Da ju
sačuva od eventualnih potjera, Valentin ju je odveo dublje u močvare, gdje
je nitko nije mogao progoniti.

Nekako u veljači Anñelika se opet nalazila u predjelu Plessisa. Nije htjela


da vidi ruševine nekadašnjeg dvorca, več je svratila u plemički dvorac
Guemenee vlasništvo de Croisseca. Debeli barun kao da je u svojoj
postojanoj privrženosti prema Anñelikinoj borbi nalazio neko opravdanje što
kuburi životom neoženjenog ladanjskog plemiča. On se više izmučio u ova
četiri mjeseca, nego u čitavom svom životu. Osječao se istinskim
Anñelikinim prijateljem, na koga se ona mogla osloniti u svakoj prigodi.
Zaista, on joj nije bio na smetnju. Tri brata La Moriniere i druge
zavjereničke voñe sastali su se tu da raspravljaju o situaciji. Predviñali su da
če u prolječe kraljevske čete poduzeti napad sa svih strana. Sjever je bio vrlo
slabo branjen. Da li su mogli računati na Bretonce, koji su, uostalom, bili
Bretonci samo napola, jer su bili s ove strane Loire?
Nešto poslije začele su se vrlo oštre borbe u okolici. Ovaj kraj je bio meta
kraljevskih četa, jer je baš ovdje započeo ustanak. Sigurno
190

191

XVIII UŽASNO OTKRIČE ***?•??.


Anñelika je proživjela više sedmica u Va-lentinovoj kučici. Niska, trošna
kuča u razini vode, sa svojim pocrnjelim slamnatim krovom, koji je ličio na
krznenu kapu, bila je udobna. Posebna žbuka koja je bila tajna „graditelja
koliba", napravljena od modrikaste gline, slame i ñubra pokrivala je
unutarnje zidove, kao neka vrst pusta, koji je upijao vlagu i štitio od
hladnoče. U njoj je bilo toplo i suho i dok su komadi treseta gorjeli na
ognjištu kratkim, ljubičastim plamenom, toliko je ta toplina bila ugodna, da
se skoro zaboravljalo na taj jezerski kraj, zasičen vodom, koja je u sve
probijala. U njoj je bila samo jedna niska prostorija, a do nje neka vrsta šupe,
pola staja, a pola podrum, odakle se čulo brecanje zvončiča na kozi, koju je
Valentin doveo na svoju „plitvi-cu", da bi imao svakog dana mlijeka i sira.
Bila je tu i jedna kamenica u kojoj su se vr-tile crne jegulje za „riblju čorbu",
te zaliha boba i crnog luka, glave kruha na niskim policama i bačva crnog
vina. Pokučstvo je bilo •čudno. Krevet, na kome je strunjača napunjena s
paprati ležala na ograñenim daskama, bijaše vrlo jednostavan. Gazda
Valentin nije zaboravio da u svoju kolibu u močvari donese ikonu

Djevice Marije, tako dragu vandejskim srcima. Govorilo se da je ikona


vlasnika Abletskog mlina ljepša od svih ostalih. To je čudno djelo bilo, u
stvari, stakleno zvono u kojemu je Bogorodi-čina slika bila okružena
cvjetovima od školjki ili bisera, te vrpcama, obojenim kamenčičima i pravim
talirima rasporeñenim u obliku aureole oko slike. Anñeliki je to zvono s
Bogorodiči-nim likom bilo znano, te joj se činilo, gledajuči ga, da se vrača u
prošlost. Načas se vrijeme zaustavilo i ona se sjeti kako mu se ona kao dijete
nevino divila. Zatim joj je naglo, ponovo iskrsavalo u svijesti njeno
izranjeno tijelo i njena izranjena duša, njene odrasle patnje koje su se
komešale u njoj kao jegulje u kamenici. Kao pakleno kolo, tmurno i ogavno,
javljale su se u njoj misli od kojih ju je ponekad vrtoglavica spopadala. Tada
se naslanjala o zid. činilo joj se da se neki ponor otvara pod njenim nogama.
Njena podsvijest ju je upozoravala na užasnu pogibelj koja je gmizala oko
nje ili u njoj. Zatim bi sve prestalo i u njenu bi se dušu ponovo vračao
izvjestan mir.
Ovdje ona nije osječala potrebu da neprestano bježi od sebe same, kao kad
se nalazila na čvrstom tlu, gdje ju je bez prestanka nešto tjeralo da podiže
brane izmeñu sebe i kralja Francuske. Strah od njega postao je njena fiksna
ideja. Kraljevi se vojnici ne usuñuju da je tu progone. Ona odluči počekati
neko vrijeme. Napustit če močvare u prolječe kad započnu borbe. Tada ona
mora biti tamo, da ohrabri klonule, da ih podsjeti na svrhu za koju se bore.
Valentin joj je donosio novosti. U čitavu kraju vlada mir. Sve je na ratnoj
nozi, ali mirno. I dalje se skupljalo vojsku, a posebice se vodila borba protiv
gladi. Zahvaljujuči ustanku, narod je sačuvao ono malo hrane, koju

192

'S Anñellka buntovnik

193

bi, inače, kao bunar bez dna, progutale rekvizicije i porezi. Tako je i Poitou
bio dovoljan sam sebi i ljudi su se smatrali sretnima.
„Sve je bolje, kad se ljudi snalaze kako znadu."
Da li če znati odbraniti slobodu, koja im je tako potrebna? Svi su se
spremali za to.
Gazda Valentin je dolazio skoro svaki dan. Da li je ostali dio vremena
provodio u mlinu? Da li se bavio ribolovom ili lovom u trščaku? Cesto je
dolazio s punim vršama ribe ili je donosio ptice šarenog perja, privezane za
štap s glavama nadolje.
Stanovnici kučice malo su govorili. Bolesni opat spavao je gore na sjeniku.
Njegova rana na boku zacijelila je zahvaljujuči oblo-zima od trava. Ali je
često.imao groznicu. Bio je kao bolna i nježna sjena meñu drugim dvjema
sjenama: podjednako utonulim u svoje snove. To su bila tri različita biča:
jedna lijepa i tragična žena, mučaljiv mlinar, trome i čudne čudi i mali,
blijedi i drhtavi dvorski opatč svi troje zarobljenici tihe i ustajale vode.
Anñelika je spavala na krevetu od- paprati i pokrivala se teškom ovčjom
kožom. Spavala je kao zaklana, bez snova, spavala je kao nikad prije. čini se
da drama nije ostavila tragova na njenu tijelu. Kad bi se probudila, slušala bi
romon kiše, koja je padajuči po mirnoj površini močvare postostručila svoj
tihi žu-bor. Ili bi slušala kreketanje žaba, oštre krikove vodenih štakora, zov
nočnih ptica i ostale zvukove te vodene džungle. To ju je donekle smirivalo.
Kada bi Valentin bio tu, ona bi vidjela kako noču sjedi u svom naslonjaču od
slame i sjajnog drva. Sjedio bi otvorenih očiju, a modrikasti odsjevi.
plamena odražavali su se na njegovim grubim crtama lica, sumornim i
bezizražajnim. Za trenutak bi blje-
194

snula neka svjetlost u dubini njegovih očnih šupljina. Imala je dojam da je


promatra. Tada bi zatvorila oči i ponovo zaspala.
Gazda Valentin je za nju bio samo prijatelj iz prošlosti, koji ju je služio.
Lomio je komade treseta za vatru, muzao kozu, stavljao mlijeko da se usiri u
sanduk pod kamen ispod ognjišta, pripremao juhu i ribu, palio vinske pare
da ne bi umak pečenja bio gorak. Bio je kuhar dostojan da služi pod velikim
Vatelom. Katkad joj je donosio pune košare pletenica i pogača pripremljenih
sa sirom, pogača kakve prave u tom kraju o Uskrsu, kora im je crna, a
iznutra su zlatne boje. Anñelika je naglo i halapljivo jela. Bila je uvijek
gladna. Neki sjaj, nalik pomalo na osmijeh, pojavio bi se u neustrašivim
očima čovjeka, dok bi gledao kako svojim bijelim zubima zagriza u pogaču.
Tada bi ona prestala jesti osječajuči neku nelagodnost, stoga bi izašla iz sobe
da izbjegne njegovu pogledu.
Kad je ona stigla na mali otok usred močvare, još je vladala zima, a na
poplavljenoj zemlji se nanovo oblikovao zaljev, kao u davna vremena. Po
slanom su se mulju kotrljali morski ježevi, mekušci i okamenjene školjke.
Neke morske ptice još su dolazile da prave gnijezda meñu trskom. Visoke
topole, što su ih donijeli Holanñani za vrijeme Henrika IV preobrazile su
ovaj morski pejzaž. Johe, ja-sike i jaseni, su pri prozračnoj, porculanskoj
svjetlosti izgledali kao nacrtani do najmanjih sitnica nekom crnom bojom,
iznad sjajne vode i lake izmaglice. Gore visoko kričali su gavranovi, lebdeči
nad opustjelim krajem. Stoječi uspravno meñu trskama, Anñelika je dugo
promatrala taj splet grana i grančica, visoka debla stabala, tu nerazmrsivu
arhitekturu močvare. Taj crno-bijeli bakrorez očarao je
"* 195

I
lijeno zdvojno srce i odjednom joj se pričini da vidi kako u magli prolaze
Florimond, Charles Henri i Cantor držeči se za ruku. Tada je ona, lomeči
ruke, vikala:
— O sinovi moji! Sinovi moji!
Vikala je, a njen se glas gubio u beskraju sve dok posrčuči po blatu, ne bi
došao opat Lesdiguieres, uzeo je za ruku i polako odveo kuči.
„Ti si žrtvovala svoje sinove", govorio je u njoj neki mukli glas.
„Nevaljala, bezumna Ženo! Nisi smjela nikad napustiti Versailles, nikad nisi
smjela poči u zemlje Istoka, koje su te izopačile. Morala si se podvrči kralju.
Morala si leči s kraljem..." Tada bi je potresli grozni jecaji, te bi ih dozivala
tihim glasom zaklinjujuči ih da joj oproste.
Prolječe je došlo rano i bujno, te prekrilo smaragdima široka prostranstva,
preobrazilo taj pusti kraj u divnu raskoš, dugim potočar-kama vratilo njihovu
sivozelenu tajanstvenost. Bijeli lokvanji, mireči na vosak i med, ponovo su
procvjetali. Vretenca su počela da krstare Bvojim laganim letom spuštajuči
se na žbu-nove potočnica i metvice. U barama bacakale su se divlje patke,
pupavci s krunom, debele, sive guske, oprezne čaplje. Iza spuštenih grana
tiho su prolazili čamci. Život je bio različit i bujan u tim naizgled pustim
močvarama i šumama. Stanovnici koliba, koji su potjecali od plemena
Collibert predstavljali su i nezavisnu republiku. »U močvarama ima zločeste
čeljadi, koja ne plača porez ni kralju, ni biskupu", pričala je nekada dojilja.
Bio je mjesec mart, ali je vrijeme bilo izvanredno blago.
— Zima nije bila oštra — reče Anñelika
jedne večeri gazdi Valentinu — Dobri su dusi
198

3 nama, vjerujem. Naskoro ču se vratiti na kopno.


Mlinar položi na stol vrč kuhanog vina i nekoliko zdjelica. Večera je bila
svršila. Opat Lesdiguieres se popne i legne na svoju balu sijena na sjeniku.
To je bilo vrijeme kad su Anñelika i Valentin sjedili ispred ognjišta, pili
vruče vino, koje je mirisalo na razne trave i cimet. Valentin je posluži, zatim
sjedne na klupu i bučno srkne piče. Ona ga pogleda, kao da ga vidi prvi put i
začudi se njegovoj zaokruženoj i snažnoj kičmi pod kaputom od sive tkanine
i njegovim glomaznim cipelama s metalnim kopčama. Ni grañanin, ni seljak.
Gazda Valentin, mlinar u Abletskom mlinu. Neznano biče, koje se uvijek
nalazilo tu.
Pogleda je preko ruba svoje zdjelice. Oči su mu bile sive.
— Ti češ otputovati?
Govorio je narječjem, a ona mu je isto tako odgovarala.
— Da, treba da vidim što rade naši. Ovog
če ljeta biti rata.
On otpije gutljaj, pa još jedan. Bučno je disao.
Zatim stavi zdjelicu na stol i ustoboči se ispred Anñelike, opustivši ruke
niz tijelo i pažljivo je motreči.
Sledivši se od njegova pogleda, ona mu pruži posudu koju je ispraznila.
— Stavi na stol!
On posluša i opet se zagleda u nju. Imao je kozičavo rumeno lice, a iza
poluotvorenih usana pokvarene zube. Osamljenost tog mjesta, koja prije nije
djelovala na Anñeliku, večeras ju je tištila. Ona je nervozno stiskala naslon
naslonjača na kom je sjedila.
— Idem spavati — reče.
On stupi korak naprijed.
197

Stavio sam potpuno svježu paprat, koju sam ubrao u šumi, da bi krevet
bio mekši.
Nagne se na(j nju> uzme je za ruku i zaklinjuči je očima, reče:
Doñi sa mnom na paprat.
Anñelika naglo povuče svoju ruku, kao da se opekla.
Sta te je spopalo? Zar si poludio? Ona skoči, gledajuči ga puna strepnje.
Užas KOJI je onu njoj pobuñivao, koji su u njoj pobuñivali sada svi ljudi,
spriječio ju je da se brani onako kao što je željela. Srce joj je lu-ñacki lupai0
u grudima. Ako je on dotakne, onesvijestit če se kao onda s vojvodom La
Mo-rmiereom. Silan ju je strah spopao sjetivši se oštrog grča koji je umalo
nije zagušio onog dana, dok je sječanje na onu noč u Plessisu ponovo
oživljelo u duši i ispunilo ju užasom. U mhnarevim očima opazi žestok i
nesiguran sjaj, kojega se ustrašila.
Valentine, ne dotiči me se! . Stajao je kraj nje nadvisujuči je svojim
visokim stasom, malko pogrbljen, obješene donje usne, ist0g onog glupog
izraza lica kao nekada, izraza koji je u njoj izazivao želju da se smije.
~ A zašto ne ja? —> reče on s mukom. — u i- te liub*m» kome je cijeli
život propao zbog ljubavi kojom si mi ranila srce... Predugo sam očekivao
ovaj čas... mislio sam da je to nemoguče, ali sada znam, da češ biti moja...
*T-, "?a» Nikola!" mislila je ona smučena. „Kao .Nikola!
ftatram te otkad si ovdje. Vidim
kako debljaš poput lijepe, oploñene ovce. .Ta
da mi je sreča ispunila srce, jer sam shvatio
da nisi vila da te mogu milovati a da me ne
urekneš.,, 6
198
Ona je slušala, ne shvačajuči njegove besmislene riječi, promumljane na
muklom, ali uza sve to dragom narječju njihova kraja.
— Doñi mila moja, lijepa moja. doñi na
paprat.
On joj se približi i privuče je k sebi. Svojom je rukom stane milovati po
ramenima.
Ona se uspije svladati i svom ga snagom tresne po licu.
— Pusti me, prostačino!
Valentin zadrhta i uzmakne pred uvredom. On se ponovo pretvori u
mlinara Ablettesa, čije se oštre i naprašite čudi bojao cijeli kraj.
— Kao onaj put — režao je — kao onaj put
u ambaru, u noči chaudauta1). Nisi se izmijeni
la, ali nije važno. Večeras me nije strah, jer
nisi vila. Platit češ mi. Nočas češ biti moja! —
To reče odlučnim i strašnim izrazom na licu.
Zatim se okrene, teškim se korakom dovuče do stola i nalije svoju čašu.
— Imam ja vremena, ali sjeti se da se ne
može nekažnjivo uvrijediti gazdu Valentina.
Srce si mi prožderala, platit češ mi za to!
Ona pokuša smiriti ovog bjesomučnika.
— Shvati me, Valentine — reče ona slom
ljenim glasom — ja te ne prezirem. Ali da si
čak i kralj, ja bih te odbila. Ne mogu podnijeti
da me neki čovjek dirne. To je tako. To je kao
neka bolest, razumij me...
Valetin ju je pomnjivo slušao promatrajuči je zlobnim pogledom. Zatim
nadlanicom ruke otare mokra usta od vina.
— Nije istina. Ti lažeš. Ti se bacaš smijuči
se u zagrljaje mnogih. Morao te dirnuti onaj
koji ti je stavio tvog bucu u trbuh.
') Običaj da se mladence za prve bračne noči počasti vručim vinom:
199

Izraz je poticao iz jugozapada, ali su ga katkad više upotrebljavali na


sjeveru. Bucof Dijete!
— Kakvog bucu? — upita ona gledajuči ga kao netko tko zaista ne
shvača, tako da ga je to zaista zbunilo.
— Do ñavola! Onog što nosiš u sebi. Pa
tome sam i zaključio da nisi vila. Za vile se go
vori da ne mogu imati djece s ljudima. To mi
je rekao neki čarobnjak. Prave vile ne mogu
imati djece.
— O kakvom to djetetu bulazniš? — poviče
ona oštro.
Ponor se otvorio pred njom. Prijetnja se pojavila s ruba podsvijesti,
nabujala je, nametnula se. Odjednom joj bi jasno da je vrtoglavica, koju je
ona pripisivala nekoj vrsti slabosti, poticala od laganog kretanja zametka u.
njoj.
,— Nečeš valjda tvrditi da to nisi znala — objašnjavao je mlinar, dalekim,
prigušenim glasom. — Več je pet ili šest mjeseci da ga nosiš..
Pet ili šest mjeseci! Ali to je nemoguče. Poslije Colina Paturela ona nije
ljubila nijednog, čovjeka. Nije ni sa jednim bila ...
Pet ili šest mjeseci... ! Jesen... ! Krvava noč u Plessisu, pucnjava, krv,
požar, jecanje izgubljene djece, urlikanje žena, nesnosni pri-2ori, draguni s
otkopčanim hlačama... Borba i bol, luñačko poniženje, a pet mjeseci potom
grozna istina.
Poput ranjene zvijeri, ona bolno zaurla:
— Ne, ne! Ne to!
čitavo vrijeme, dok je jahala po Poitouu,. težeči samo za jednim ciljem,
nije nimalo vodila računa o sebi, stoga i ne bijaše ništa primijetila. Htjela je
zaboraviti na svoje tijelo, te se nije ni brinula za razne anomalije, koje je
pripisivala pretrpljenim patnjama i naporima svojih putovanja.
200

Sad se sjetila svega, stvarnost je bila tu. Grozni se plod več razvio. On je
napinjao rublje pod njenim prslučetom. Stas joj je izgubio^ vitkost. Pred
njenim luñačkim pogledom Valentin je izgledao zbunjen. Nastane muk,
začuje se, kako je ispred kuče neka mala riba skočila iz mirne vode.
— To nije važno — prihvati opet mlinar —
ti si još ljepša...
On joj se ponovo primakne. Ona je bježala ispred njegovih ispruženih
ruku, sakrivala se po mračnim uglovima sobe, a užas ju je priječio da viče.
Na kraju njemu poñe za rukom da je uhvati i,zagrli.
U taj čas žestoki udarac potrese vrata, drvena kvaka na vratima poleti, a
visoki stas Sa-muela de La Morinierea se sagne i uñe u kučicu. Preleti
pogledom po sobi i zamumlja spazivši ih.
Otkad je Anñelika nestala, njega je izjedala nestrpljivost. Cuo je da je
postala zarobljenica prokletog mlinara, koji ju je svojim čaranjem zadržavao
u močvari. Ali što da čovjek misli o tom blesavom praznovjerju. Bila je,
meñutim, istina da je taj papistički mlinar bio sumnjiv i opasan. Zašto je ta
velika gospoña pošla k njemu? Zašto se ne vrača? Ne mogavši više izdržati i
ne obavijestivši nikoga, našao je vodiča da ga. odvede do nje.
Kad je stigao, spazio ju je u zagrljaju te tupe živine.
— Prerezat ču ti grkljan, seljačino! — rikne
on vadeči svoj bodež.
Gazda Valentin izbjegne udarac. Sagne se i. pojuri u drugi kraj prostorije,
da se tamo skloni. Od bijesa i razočaranja lice mu se izobličilo, kao što je i
hugenotovo bilo.
— Nečete je imati — sav zadihan reče svo
jim lijenim glasom. — Ona je moja!
201

— Mrcino, svinjo, prosut ču ti crijeva!


Mlinar je bio snažan i golem kao i hugenotskl
velikaš. Ali je bio bez oružja. Povukao se iza stola i pažljivo vrebao pokrete
došljaka. Ovaj se tresao od bezumne ljubomore i nastojao iskoristiti trenutak
mlinarove nepažnje da bi ga zaklao. Vatra se na ognjištu počela gasiti, te se
u uglove prostorije stao uvlačiti mrak.
Valentinu je opet bio cilj da se dočepa velike sjekire koja je bila iza
škrinje.
Anñelika poleti prema ljestvama, koje su vodile na tavan, spotakne se o
sijeno i nagnuvši se nad malim Lesdiguieresom, stane ga svom snagom
drmati.
— Opate! Tuku se... Oni se tuku zbog
mene!
Još sanen, pri svjetlosti starog fenjera koji je visio o gredi, mladi je čovjek
začuñeno promatrao tu ženu raskolačenih očiju, koja je od •straha cvokotala
zubima.
On ispruži ruke:
— Ne bojte se ničega, gospoño, tu sam.
Odozdo dopre grozan urlik i mukli pad jed
nog tijela.
— Slušajte ...
— Ne bojte se ničega — ponovi on.
Dohvati svoj mač, koji je bio blizu njega i
spusti se po ljestvama iza Anñelike. Kao gromom ošinuto, ležalo je tijelo
hugenotskog patrijarha, licem okrenuto prema zemlji. Lubanja mu je prsla, a
meñu čupavom kosom zjapila je krvava i široka rana.
Valentin je stajao blizu stola i pio vino iz vrča. Okrvavljena sjekira ležala
je kraj njega. Njegovo sivo odijelo bilo je krvavo. U očima mu se odražavalo
ludilo.

XIX ZLOčIN U MOCVAKAMA


On spazi Anñeliku, položi vrč na sto i pri tom zadovoljno uzrigne.
— Da bi se zadobilo princezu, treba se uvi
jek boriti protiv zmajeva — reče on petljajuči
jezikom. — Zmaj je došao i ja sam ga ubio.
Evo, gotovo je. Jesam li te zaslužio, a? Više mi
nečeš umači!
Pošao je prema njoj posrčuči, pijan od vina, naprasitosti i razdraženih
želja. Spretnim skokom opat, koga mlinar nije dotada vidio, klizne kraj
Anñelike i štavi se ispred nje s isukanim mačem.
—• Natrag, mlinaru! — reče mirnim glasom.
Pojava nježnog svečenika zbuni mlinara. Ali se brzo sabra. Obuzet strašču
nije bio više u stanju da posluša glas razuma.
— Uklonite se, opate — progunña. — Ove
vas se stvari ne tiču. Vi ste nevini. Udaljite se!
— Ostavi ovu ženu na miru.
— Ona mi pripada.
—? Ona pripada samo Bogu! Povuci se, ostavi ovu kuču. Pazi da ne
izgubiš svoju dušu zauvijek!
— Poštedi me propovijedi, opate, pusti me
da proñem!

202

203

— U ime Krista i Djevice Marije, nareñu


jem ti da se povučeš!
— Zgazit ču vas kao stjenicu!
Jedna varnica s poluugašenog ognjišta za-iskri na vrhu ispruženog mača.
— Ne primici se, mlinaru — prošapta opat.
— Ne primici se, zaklinjem te!
Valentin nasrne na nj ... Andelika sakri lice objema rukama.
Mlinar uzmakne, pritiskujuči rukama slabine. Sruši se na ognjište.
Odjednom stane urlati:
— Odriješite me, opate, odriješite me! Umri
jet ču. Neču da umrem u smrtnom grijehu. Spa
site me! Spasite me pakla, umrijet ču!
Njegovi neljudski krikovi ispunjavali šu kučicu.
Zatim krikovi oslabiše, presječeni jadikov-kama i smrtnim hroptanjima, s
kojima se miješalo šaptanje umiručeg.
Naposljetku sve zamukne.
Andelika je bila nesposobna da se makne. Opat je morao sam odvuči dvije
lešine, ukrcati ih u „plitvicu", malko se udaljiti i baciti u tamnu vodu.
Vrativši se, ustanovi da je mlada žena stajala ukipljena na istom mjestu.
On pažljivo zatvori vrata, poñe do ognjišta, složi treset i drva i raspali vatru.
Zatim Anñeliku primi za ruku.
— Sjednite, gospoño — reče poluglasno. —
Ogrijte se.
A kad mu se učinilo da ona dolazi k sebi, reče:
— čovjek što je vojvodu doveo ovamo, po
bjegao je. Cuo sam šum njegova čuna. Sigurno
jedan od Collibertovih. Taj neče pričati.
Anñeliku spopadne drhtavica.
— To je užasno! To je užasno!
20#

— Da, užasno! Dva mrtva čovjeka.


— Ne, nije to užasno več ono što mi je pri
je rekao ...
Ona ga je netremice gledala:
— Rekao mi je da ču dobiti dijete!
Mladi čovjek sagne glavu, crveneči se.
Andelika ga ljutito prodrma za krhka ra
mena.
— Vi ste to znali, a niste mi ništa rekli.
— Ali, gospoño — mucao je on — ja sam
mislio...
— Luda, luda sam bila. Kako je moglo pro
či toliko a da ja to ne primijetim!
Ona je zaista imala dojam da če šenuti razumom. Opat Lesdiguieres htio
joj je uzeti ruku, ali mu se ona otme, jer je osjetila da se ono neizrecivo nešto
počelo micati u njoj. To je za nju bilo gore nego da je ljuta zvijer živu
raskomada.
Izvijala se, čupala kosu, htjela se utopiti u močvari. On ju je zaklinjao,
zadržavao, a ona ga je tjerala od sebe, prepustivši se užasnoj mahnitosti, dok
joj je on uzaludno govorio nježnim i ozbiljnim glasom o Bogu, o životu, o
molitvama i šaptao joj plačuči ljubavne riječi.
Ona se napokon smiri, a dušu joj malo-po-malo preplavi ono isto vedro
raspoloženje u kojem je živjela u zadnje vrijeme. Prisili sebe da mu se
osmjehne.
— Poñite spavati, moj mali dječače, vi ne
možete više izdržati.
Njena ruka je sažalno gladila njegovu zagasitu kosu, što mu je okruživala
nježno, mladenačko lice s vrlo lijepim očima, u kojima je ona čitala vatreni
izraz boli i obožavanja.
— Svaka od nevolja što vas pogodi, gospo
ño, postaje kalvarija za moje srce.
— Znam, jadni moj dječače.
Ona ga privine na prsa, osječajuči utjehu u njegovoj blizini, jer bio je
nevin i ljubio ju je,
205

jer je bio jedino drago biče koje joj je ostalo na tom svijetu.
— Moj jadni anñele čuvaru. Poñite spavati.
On joj poljubi ruku i nerado se udalji, uznemiren, ali toliko iscrpljen da ga
je ona čula kako se spotakao o prečagu Ijestava i kako se teško srušio na
krevet...
Ona je mnoge sate proboravila stoječi nepomično poput kipa. Kad se
pojavila zora, ona se nečujno digne, omota se ogrtačem i izañe iz kučice.
Mlinarov čamac je čekao pred kučicom privezan lancem za prsten,
učvrščen za zid napravljen od ilovače i slame.
Ona odriješi čamac i dohvativši drvenu lopaticu, lakšu za rukovanje od
motke, gurne čamac u zelenu vodu kanala. Još se ne bijaše sasvim razdanilo.
Čamac je prolazio pračen kri-ještarijem divljih ptica, koje su se probudile.
Anñelika pomisli na malog opata. Kad se probudi, on če je očajno
dozivati. Ali je neče dostiči i neče je spriječiti u njenu naumu. U podrumu se
nalazio čun, te se mogao njime poslužiti da dopre do ljudi koji nastavaju
kolibe u močvari.
Sunce se pojavi na obzoru i pretvori vrlo tanku maglu u zlatnu koprenu.
Bivalo je sve toplije. Anñelika načas zaluta po kanalima boje pelina ili
bisera. Ali sredinom jutra pristane uz čvrsto kopno.
206

XX
NOČ PATNJE KOD VILINSKOG KAMENA
— Učinit češ to. Melusino, učinit češ to ili
ču te prokleti!
Anñelika je rukama stiskala koščata staričina ramena.
Njen strašan pogled sukobio se s vračari-nim. Izgledale su kao dvije furije
koje se bore i da ih je tko spazio u polumraku spilje, raspletenih kosa i
sijevajučih očiju, bio bi od straha pobjegao.
— Moje prokletstvo je jače od tvoga — za-
sikče Melusina.
— Nije! Mrtva ču biti jača od tebe. Ako mi
ne pomogneš, ja ču umrijeti, a kad umrem li
šit ču te tvoje moči. Zarit ču bodež sebi u tr
buh, da ga ubijem!
— U redu. — reče starica, popustivši odjed
nom. — Pusti me, dakle.
Ona prodrma svoja stara ukočena leña pokrivena dronjcima. Zima
provedena u vlažnoj spilji nastavila je njenu sporu preobrazbu od ljudskog u
nekakvo biljno i životinjsko biče, te je njeno tijelo postalo nalik starom,
krčka-vom panju, kosa joj je poprimila oblik drvenastih biljki ili konaca što
ih pauci tku, dok su joj oči bile kao u lisice skrivene u cestaru.
207

Ona došepesa do svog kotla, podozrivim se pogledom zagleda u kipuču


vodu, a onda, kao da se odjednom odlučila, uze u nju bacati čitave pregršti
trava, lišča i praškova.
— To što sam ti rekla, bilo je za tvoje dob
ro. Sad je vrlo kasno. Ti si u šestom mjesecu
trudnoče. Ako popiješ ovo sredstvo, mogla bi
lako umrijeti!
— Nije važno! Moram se osloboditi ploda.
— Tvrdoglava si kao mazga ... Eh! Neka,
umrijet češ, ali ne mojom krivnjom. Nečeš,
?dakle, doči s onog svijeta da me mučiš?
— Obečavam ti!
— Ne bi bilo dobro, da ja budem uzrok
tvojoj smrti — mrmljala je starica. — Jer ti je
suñeno da dugo živiš. Nije dobro prkositi sud
bini koja je odlučila da živiš a ne da umreš.
Ti si krepka i snažna. Možda češ izdržati. Sad
ču pokušati vračanjem umoliti sudbinu da ti
bude sklona. Kad ispiješ napitak što ču ti ga
dati, poči češ do Vilinskog kamena i tamo češ
leči. To je mjesto osamljeno. Duhovi če ti po
moči.
Napitak je bio gotov tek u sumrak. Melusi-na napuni drvenu zdjelu nekim
crnkastim uvar-kom i pruži ga Anñeliki, koja ga odlučno ispije do zadnje
kapi. Njegov okus nije bio neugodan. Ona olakšano uzdahnu, usprkos
zebnji, koja ju je mučila pri pomisli na ono što če potom uslijediti. Ali se
tješila time da če se osloboditi trudnoče. Zlo če izači iz nje. Samo treba da
bude hrabra i izdrži kušnju. Ona se digne u namjeri da poñe do čistine gdje
se nalazio Vilinski kamen. Vračara je ispotiha dugo bajala. Naposljetku joj
dade neku vrst oraha.
— Budeš li mnogo trpila, pregrizi jednog ili
?dva. Bol če popustiti. Kad dijete izañe iz tebe,
ostavit češ ga na druidskom kamenu. Naberi bi
jele imele i njom mu pokri tijelo!
208

Anñelika je hodala stazom na kojoj se mlada trava probijala kroz sagnjilo


lišče. Vlati trave su bile naizgled vrlo krhke, ali njihovu krepku snagu nije
mogla zaustaviti težina humusa. Sve je bilo zeleno, sve je treperilo. Ona
doñe do brežuljka, a dolmen je stajao tu, nasukan poput morskog psa, u
ljubičastoj sjeni večeri. Lišče je pucketalo pod njenim nogama, ona prepozna
miris hrastova koji su se poput velikana poredali oko čistine, prepozna
njihove glomazne panjeve pokrivene mahovinom, prepozna široke
sviječnjake njihovih ukrštenih grana. Ona se ispruži po kamenu ugrijanom
od sunca, jer je toga dana bilo toplo kao da je ljeto. Tijelo joj je bilo još
mirno. Ispruži ruke u križ, a oči upre u lijepo i još svijetlo nebo na kojemu je
treperila samo jedna mala, majušna zvijezda.
Na tu je čistinu ona dolazila da pleše sa seoskom djecom. Pjevali su čudne
i zabranjene pjer srne, da bi privukli vile il malike, željni da ih bar jedan
jedini put vide. Ona je čula njihove ponešto oštre glasove i tapkanje njihovih
malih cokula po palom žiru ili po suhom vrijesu. A zatim su uzbuñeno
vikali: „Tamo, vidio sam ga... vidio sam ñavolka... Verao se po hrastu ... To
je bio miš. — To je bio ñavolak. ..!"
Svjetlost je ustuknula pred mrakom, pala je noč. Iza stabala pojavi se
mjesec, najprije crven, zatim sumporaste i plave boje, a na kraju zasja povrh
čistine svojim srebrnastim sjajem.
Anñelika se previjala na sivom kamenu. Bolovi joj zahvate utrobu i nisu
joj više dali mira.
Dahtala je i mislila pri tom hoče li biti u stanju izdržati još jedan napadaj.
„Treba da ovo več jednom svrši!" — mislila je. Ali bolovi nisu prestajali.
Znoj joj je curio niz sljepoočice, a mjesečina je smetala njenim očima punim
suza. Mjesec je miljio po nebu neizmjernom sporošču. Ona zaurla, napeta i
opustošena, a uznjihane grane,oživljavahu aveti
14 Anñelika buntovnik 209

koje su se naginjale nad njom. Ono crno deblo bio je Nikola, razbojnikč
drugo Valentin sa svojom sjekirom, a treče što je išlo naprijed i lomilo grane
bio je crni, bradati hugenot s očima poput dvije upaljene sviječe, s lubanjom
otvorenom kao raspuknuti šipak. Sad je pak vidjela braču ñavolčiče, kako se
penju i spuštaju po deblima vrtoglavom brzinom, vidjela je crne mačke,- čije
su pandže ostavljale fosforescentne tragove, dok su joj sove, slijepi miševi i
nočni leptiri, ti stari drugO/i na posijelima vještica lepršali oko glave.
Groznica ju je tresla. Osjetivši novi i još jači napadaj grča sjeti se oraha što
ih joj je dala vračara. Izvadi iz džepa jednog i pojede ga. Malo potom
popuste bolovi, ne, doduše, sasvim ali ih je sada osječala kao daleku,
prigušenu patnju. Halapljivo je jela orahe iz straha da se oštra i okrutna bol
opet ne pojavi. Malo-pomalo utone u san sličan smrti.
Kad se probudila, šuma više nije izgledala opasna. Neka je ptica pjevala na
vrhu grane pod sivim, bisernim nebom s nijansom ružičaste boje.
„Gotovo je", pomisli Anñelika. „Spašena sam!"
Sva izlomljena ni ne pokuša u početku da se pomakne, a kad se najzad
pridigla, činilo joj se da joj je tijelo od olova. Ona je i dalje sjedila
podupiruči se objema rukamač gledala je i prepoznala mirni kraj. Misli su joj
bile nejasne, ali se osječala sretnom.
„Slobodna si! Slobodna kao prije što si bila!"
Ali ona ne primijeti nikakvih tragova drame kojoj se nadala: duhovi su ih
poništili.
Polako je dolazila k svijesti. Nešto ipak nije shvačala.
„Šta se dogodilo?"
210

Odgovor dobi kad je u sebi osjetila lagani trzaj. Začudi se, zaprepasti i
odjednom shvati.
„Ništa se nije dogodilo. Uzalud sam trpjela. Prokletstvo! Prokletstvo!"
Sram se nije otkinuo od nje. Spodade je silan bijes, tukla se šakama,
udarala čelom o kamen kao da je poludjela. Skočivši sa dolmena pojuri k
Melusininoj spilji. Umalo u tom svom bijesu nije udavila staru vračaru.
— Daj mi još onog napitka!
Da bi spasla svoj jadni život, vračara pribjegne lukavim razlaganjima.
— Zašto hočeš da se oslobodiš svog ploda
kad ionako več svi znaju za tvoj grijeh? čekaj,
dakle, još dva ili tri mjeseca. čekaj svoje vri
jeme. Dijete če svakako izači -iz tebe, htjela ti
ili ne. I nečeš se nači u pogibelji da umreš,
kao što je danas bilo. Doči češ k meni. Ja ču ti
pomoči. Poslije češ učiniti s njim što te volja.
Možeš ga baciti u rijeku Vandee sa litice Klan
ca divova, ili češ ga ostaviti na pragu nečijih
vrata, u gradu ...
Anñelika je na kraju posluša.
— Neču smoči snage da još čekam — zaie-
ca. Ali joj je ipak bilo jasno da vračara ima
pravo.
Ona napusti šumu i pridruži se brači vojvode La Morinierea. Nañe ih u
dvorcu Roncay, blizu Bressuirea. Reče im, da je patrijarh umro, ali da oni
moraju nastaviti njegovo djelo. Nije im bilo zgodno ispitivati je za okolnosti
pod kojima je umro visoki protestantski velikaš. An-ñelikino držanje ledilo
je i one najsmjelije. Njeno je materinstvo sada bilo vidljivo i ona to više nije
krila. Bilo je nešto u njoj što je zatvaralo svačija usta. Dva brata La
Moriniere i dalje su joj iskazivali največe poštovanje. Misliii su da je dijete
Samuela La Moriniera.
"* 211

li

Poslije se ponovo sastala s opatom Lesdigu-leresom. Nisu nijednom riječi


spomenuli ono što se dogodilo, i mladi svečenik zauze opet svoje mjesto u
skitničkoj pratnji Buntovnice Poi-toua...
S prolječa isti nemir zahvati i prirodu i ljude. Vrijeme borbe se
približavalo. Okršaji su postajali sve češči, počinjalo je doba borbe.
Jedna je neumorna žena jahala kroz provinciju u pratnji svojih pristaša.
Pričalo se da če pobjeda nripasti njenim pristašama gdje se god pojavil...
Početkom jula se vratila u predjel Nieula gdje je potom iščezla na neko
vrijeme.
Njeni drugovi i njene sluge su je u početku tražili pitajuči se što li se s
njom zbilo, ali su svi odjednom shvatali zašto se ona odijelila i udaljila od
njih.
Puni tjeskobe, okupljali su se oko vatre i čekali da se vrati. Ona če se
vratiti, nema sumnje, blijeda, izmijenjena, s istim tajanstvenim pogledom u
dubini svojih zelenih zjenica. Nitko se neče usuditi da gleda njeno tijelo,
odjednom ponovo vitko.
Nisu napuštali čistinu, gdje ih'je ostavila i gdje če ih najlakše pronači.
Na žalost, nisu joj mogli nimalo pomoči. Nisu joj mogli olakšati bol i
agoniju u dubini šume. Oni su bili muškarci, a ona je bila žena. Bila je lijepa,
ponosna i visoka roda, ali i ona je bila ukleta kao i sve žene. Nisu se usudili
misliti na nju, samu u šumi, i stidjeli su se što su muškarci.
212

XXI
RAðANJE U ŠUMI
Anñelika je jahala kao luda do šume Nieul. Svog konja ostavi na nekom
majuru, gdje je živjela neka žena koja ju je obožavala: zatim poñe u šumu.
Sva se zapuhala probijajuči se kroz grmlje. U šumi se bolje osječala, samo
što je još dugi put trebalo prevaliti. Strah ju je mučio, da neče prevaliti strmu
stazu, koja je vodila do Melusinog boravišta. Kad je napokon stigla, sruši se
kao ranjena zvijer na pijesak spilje.
Vračara je nježnošču stare brižne majke podigne i položi je na krevet od
paprati, pa je svojim cakljastim prstima milovala njenu mokru, znojnu kosu.
Dadne joj na kraju da popije neko umiru-juče piče i stavi joj obloge, koji
su joj olakšali bolove. Dijete doñe vrlo brzo na svijet. Anñelika se uspravi i
sa strahom se zagleda u to novo biče, u taj plod zločina. Ona je uvijek sa
strepnjom pomišljala na nj i bila je uvjerena da če roditi nakazu i bogalja, jer
dijete začeto kao što je začeto ovo i nije moglo biti zdravo.
Odjednom zaviče, užasnuta:
— Oh, Melusino, pogledaj... To je naka-za... Nema spola...
213

Vračara je zbunjeno pogleda ispod pramena sijedih vlasi i reče:


— Eh, gospoño, ta žensko je.
Anñelika padne na leña i stane se luñački smijati.
— Oh, kako sam glupa, nisam na to mislila.
Oh, ne.. djevojčica! Kčerkica! Oh, nisam na
to. mislila. Nisam navikla... shvačaš li... Ni
sam navikla... Rañala sam samo mušku dje
cu ... Da, tri dječaka... tri sina. Ali sada ne
mogu više. Niti jednog! Kčerkica! Oh, to je
vrlo smiješno ...
Njen se smijeh pretvori u nesuzdržljive jecaje koji su njom pustošili kao
olujna kiša.
Još onako uplakana padne u dubok san. Okružena svijetlom kosom, lice joj
u snu dobi bezazlen izraz.
Kad se probudila, osječala se mirnom. Bijaše to, doduše, tjelesni mir, ah'
taj joj je mir i izmučenu dušu smirio. Pridigavši se na lakat, baci pogled
prema ulazu spilje i odjednom spazi čaroban prizor. Na zelenoj pozadini
lišča pa-sla je košuta, a za njom je išlo njeno lane. Mora da joj je pristup u
spilju bio dobro poznat, jer se na njoj nije opažalo ono nemirno podrhtavanje
što ga osječaju životinje u blizini ljudi. Ona ih je dugo promatrala suzdržana
daha, a kad su dražesne životinje nestale s ulaza, ona se ispruži na paprat s
uzdahom olakšanja. Bilo je mirno tu kod Melusine. Shvatila je kako je
žensko srce izranjeno od mnogih udaraca, moglo nači utjehu u šumskoj
samoči i u njoj se zauvijek skloniti. Tako i nastaju šumske vračare.
U predvečerje je probudi neki šumi ona se odmah uspravi, zahvačena
strepnjom: čula je slabašan i prigušen krik, krik koji nije. potjecao od
životinje.
— Žedna je — reče vračara i uputi, se pre
ma kraju spilje gdje nešto uzme. Vrati se noseči
•214

nekakav omot umotan u komad crvene krpe, odakle su dopirali krikovi.


Anñelika pogleda vračaru s nevjericom na licu.
— Kako! 2iva je... ! A meni se učinilo da
nije vikala kad se rodila.
— Imaš pravo, ali sada viče. Žedna je.
Melusina htjede položiti dijete na njedra
mlade porodilje, ali se cijelo njeno biče uzbuni. Zjenice joj sijevnu.
— Ne — poviče divljački — ne to nikad ... !
Dala sam joj svoju krv, ali joj neču dati svoje
mlijeko! Ono je za male velikaše, a ne za voj
ničko kopile. Odnesi je, Melusino! Odnesi je,
neču da je gledam! Daj joj vode ili bilo što da
se umiri, ali ne stavljaj je blizu mene. Sutra
ču je odnijeti u grad...
Tu noč Anñelika uze bulazniti. Ne bijaše čvrsto zaspala več samo pala u
polusan. Raspričala se o svemu što je vidjela u Plessisu one noči kad su je
draguni prikovali za zemlju i zaklali njena najmlañeg sina, o svemu što je
vidjela dok je prolazila opustošenim dvorcem, noseči na srcu mrtvo dijete.
Prizori zauvijek utisnuti u njenoj zjenici, prizori koje nikad neče zaboraviti.
— Da, da, sječam se sada — mrmljala je
vračara koja je stajala blizu vatre. — Kad sam
te jesenas susrela na čistini, vidjela sam znak
smrti povrh glavice plavog dječaka...
Sutradan se digne. Žurilo joj se. Htjela se što prije osloboditi djevojčice.
Dijete se deralo bez prestanka. Anñeliki se činilo da če šenuti umom.
Obuje se, pokrije kosu maramom od crnog satena i baci na rame svoj
ogrtač.
— Dodaj mi je — reče ona čvrstim glasom.
215

Melusina joj pruži novoroñenče, koje se de-ralo umotano u crvenoj krpi.


Anñelika je uzme i uputi se čvrstim korakom prema izlazu spilje.
Melusina je dostigne.
— Poslušaj me, kčerko, poslušaj moj savjet.
čvrsto joj je stisla ruku svojim crnim ča-
porcima.
— Poslušaj me, kčeri ... Dijete ne smiješ
ubiti!
— I neču — odgovori s naporom. — Budi
bez brige, to neču učiniti!
— Ona je obilježena posebnim znakom. Po
gledaj.
Stara je bila uporna i prisili Anñeliku da svrne oči na mrski znak u obliku
zvijezde što je bio utisnut na nejakom djetetovom ramenu.
— Djecu obilježenu tim znakom zaštičuju
zvjezdana božanstva.
Stisnuvši zube, Anñelika odmakne u stranu vračaru, kako bi mogla proči.
Melusin" je opet dostigne.
— Mogu d čak reči i ime ovog rijetkog zna
ka, to je Neptunov znak.
— Neptunov?
— More — reče vračara, dok su joj oči sja
le nekim čudnim sjajem.
Mlada žena slegne ramenima i ode, Uprkos svojoj slabosti, ona se uspne bez
napora do vrha brežuljka. Imala je snažnu volju i htjela je dovršiti što je
naumila. Preñe čistinu kod Vilinskog kamena i zaokrene desno prema izlazu
iz šume Nieul, preko raskrižja gdje se nalazio fenjer za pokojnike. To je
raskrižje inače bilo nazvano Fenjer golubice, radi bijele ptice, koja bijaše
uklesana u njegovu vrhu. Cesta, koja je vodila prema Fontenay-le-Com-teu
bila je blizu.
Poslije dva sata hoda Anñelika se zaustavila u kolibi nekog prostolara da
se odmori. Bila je iscrpljena. Znoj'joj je orosio sljepoočice. Mo-
216

žda ju je taj postolar i poznavao, ali to je njoj bilo od male koristi, jer je bio
gluhonijem. Tu je živio stalno sa svojim desetogodišnjim sinom, koji je
takoñer bio gluhonijem.
Anñelika zamoli zdjelicu mlijeka i komad kruha.
Ona umoči komadič kruha u mlijeko i stavi ga djetetu meñu usne. Dijete se
smiri. Naposljetku, i ona popije nekoliko gutljaja mlijeka. Pošto se odmorila,
napusti kolibu i naskoro doñe do ceste. Sretne neka stara kola i zamoli
kočijaša da je poveze. Nije išao do Fontenay-le--Comtea, ali joj reče da če je
dovesti gotovo do samog grada. Pri kraju putovanja dijete se ponovo
rasplače.
Daj joj da pije — reče joj seljak ljutito.
— Nemam mlijeka? — odgovori mu ona hladno.
On je doveze do odreñenog mjesta. Vrhom svog biča joj pokaže daleke
bedeme i zvonike grada.
Fontenay-le-Comte bio je u rukama pobunjenika. Ona nije željela da
grañani u seljaki-nji, koja je došla u grad da tu napusti svoje dijete,
prepoznaju ženu, koju su nazivali Buntovnica Poitoua i čije su odluke bile
zakonom za bogate grañane Fontenaya, kad je o Božiču bila u njemu. Zato
odluči da sačeka noč, te da onda uñe u grad.
Okruglu glavicu novoroñenčeta osječaše u svom naručju kao komad olova.
Jedva je vukla noge. Sa živcima je bila pri kraju. Spopadala ju je želja da
uguši djetetov prodoran plač, da mu zavrne vratom. Željela je da uništi, da
zauvijek zbriše ono što se dogodilo. Zaustavi se, prestrašena tim svojim
željama.
„Trebalo bi se pomoliti", pomisli.
Meñutim, nije bila u stanju. Bog je nestao iz njena srca i ona se katkad
pitala, nije li čak i na nj več zamrzila.
217
Najzad se uputi prema gradu koji je počeo obavijati sumrak.
Pod bedemima je dugo oklijevala i šuljala se poput šumske životinje, koja
se plaši gradske vreve.
Kad je opazila nočne stražare, kako se spremaju da zatvore vrata, ona
stvori odluku i uñe u grad kroz vrata zvana Žitni toranj. Po uskim uličicama
stanovnici su se još bavili svojim poslom. Uživali su udišuči mirisavi zrak
prekrasnog ranog prolječa, koje kao da bijaše takvo da bi ih obeštetilo za
njihove patnje. Ljudi se nisu žurili svojim kučama, več su veselo časkali na
pragovima svojih dučana.
Anñelika je znala da se Ured za nahočad nalazi na" trgu gdje se nalazio
stup sramote, blizu gradske viječnice. Broj napuštene djece je bio tako velik
da ih samostani više nisu mogfi primati, pa su u doba gospodina Vincenta
osnovana i grañanska nahodišta. Rodilište u Fonte-nayu bijaše nekada, u
srednjem vijeku, skladište žitač poslije je pretvoreno u sirotište. Njegovo
pročelje s izbočenim gredicama bilo je ukrašeno drvenim kipovima.
Anñelika se nije usudila približiti, da krikovi njena djeteta ne privuku pažnju
primalja. Lutala je obližnjim uličicama i čekala da padne duboka noč, kad ne
bude nikog u blizini. Iduči tako otkrila je iza zgrade ono što je tražila:
„ormarič za nahočad".
Opče milosrñe postavilo ga je u tamnu i neprijatnu uličicu, da bi prikrilo
sramotu nesretnica koje su tu dolazile. To je mjesto osvjetljavala slaba
svjetlost uljenice postavljene "blizu kipa malog Isusa što se nalazio povrh
ormariča, u kojemu je bilo nešto slame. Anñelika tu položi dijete. Zatim
povuče konopčič zvonca na desnoj strani, koje potom dugo odjekivaše.
Ona se povuče u mrak na drugoj strani uličice. Drhtala je poput lista. činilo
joj se da če krikovi djeteta uzbuniti čitavo susjedstvo.
218

Napokon nešto zaškripi iza vrata. „Ormarič" se pokrene i malo-pomalo


vrisak novoroñenčeta oslabi i prestane. Anñelika se nasloni o zid. činilo joj
se da če se srušiti. Osječala je neizrecivo olakšanje, ali i ogromnu tjeskobu,
koja ju je odvukla više godina unazad. Ovaj ju je dogañaj na vrlo bolan
način sjetio grozne atmosfere što je vladala na Dvoru čudesa, atmosfere koju
ona, bila se zaklela, nikad više neče doživjeti. Zar nije život samo pakleno
kolo, koje nas baca iz jedne u drugu krajnost?
Sporim korakom napusti uličicu. Silila se da. podigne glavu. Trebalo je
zaboraviti. Trebalo je umači samoči koja muči griješnu ženu. trebalo je
umači anonimnosti pod kojom se skrivala.
Šibala je svoj vlastiti ponos: „Ti si Anñelika du Plessis-Belliere, ti si ona
koja si čitavu pokrajinu digla na ustanak protiv kralja!"
219

XXII SVETI HONORE SE UPLEO


Kapela svetog Honorea, sagrañena da ohrabri putnike, bila je slika i prilika
mjesta kojemu je bila namijenjena da štiti: mračna kao kakva spilja, kusasta
poput hrasta, obrasla u životinjsku i šumsku bujnost, koju su predstavljali
mnogobrojni kipovi što su krasili pročelje na kojem su se vidjeli, pod oštrim
poput trnja tornjičima, likovi dugih brada i očiju kao u puža, kako dave
apokaliptičke nemani.
Nalazila se na vrhu duge, puste i opasne ceste obrasle korovom na granici
Gatine i Bo-cagea.
Na tom je mjestu Anñelika održala sastanak s najglavnijim zavjereničkim
voñama, da u sporazumu s njima odredi smjernice za voñenje ljetnih borbi.
Uspjela je još jednom uvjeriti katolike i "protestante da moraju napustiti
vjerske svañe radi postignuča uzvišenijeg cilja. Pobjeda se može postiči
jedino slogom.
Ostali su tri dana na brežuljcima Gatinea, paleči vatre u noči oko kapele
svetog Honorea, i spavajuči pod hrastovima u šuštavoj toplini.
Sveti Honore, koji se objema rukama držao za glavu, kao da ih je
blagoslivljao. Katolici su u njegovoj zaštiti vidjeli dobar znak za ishod
njihove borbe.
220

Sveti Honore je bio čestit trgovac volovima, koji je živio u XII vijeku, a
ubili su ga lopovi. Le Berri, predjel u kom se on rodio i Poitou, gdje je bio
umoren, dugo vremena su se svañali zbog njegovih relikvija.
Poitou je na kraju uspio sačuvati za sebe glavu svetog trgovca.
Ljudi su odlazili na izvor da zamoče svoje oružje u blagoslovljenoj vodi,
koja je izbijala iz jedne litice i tekla u kameno korito.
Anñelika je krišom umakala u izvor svoj veo da njime rashladi svoje
užareno čelo. Groznica joj je tukla u sljepoočicama i očima joj davala
abnormalan sjaj. Usprkos vračarinoj njezi, ona se slabo oporavljala od svog
tajnog porodač Cim se vratila iz Fontenay-le-Comtea, htjela je otputovati u
Gatine. Htjela je zanijekati sve- ono što se dogodilo, ali priroda je bila tu da
je podsjeti na prokletstvo kojim je Bog obilježio Evine kčeri.
Naročito je patila noču. Kad bi legla, njena je razdraženost, poticana ratom
i željom za osvetom, popuštala te bi u svojoj podsvijesti osječala neku
nelagodnost i čula bi cviljenje novoroñenčeta. Jedne noči joj se u snu prikaže
sveti Honore, koji je rukama držao glavu.
— Sto si učinila s djevojčicom? — reče joj. — Potraži je prije nego umre.
Anñelika se probudi. Svuda oko nje magla. Sveti Honore je stajao na svom
mjestu, na portalu kapele. Svitalo je. Bilo je hladno, a ipak se ona kupala u
znoju. Diže se i poñe k izvoru da se napije i osvježi.
„Kad ostanem bez mlijeka, prestat ču misliti na dijete", pomisli u sebi.
Sredinom jutra stražari koji su bili u zasjedi, javili su da krivudavom
cestom dolazi neka kočija. Dotad je cestom prošao samo neki konjanik,
nesumnjivo tvrgovac, na kome se zapažao veliki strah kad je prolazio ovim
pustim kra-
221

jem i koji je odmah pobjegao u galopu, čim je meñu stablima opazio neka
sumnjiva lica.
Pobunjenici nestanu meñu stablima, ali njihov se logor mogao lako uočiti,
pa Anñelika pošalje Martina Geneta i još nekoliko svojih ljudi da zaustave
kočiju, kad stigne na vrh brežuljka. Morali su se čuvati putnika, koji su išli iz
jednog kraja u drugi. Ti su za novac mogli odati njihove pokrete kraljevskim
vojnicima, koji su bili ulogoreni u okolici.
čula je kako se pred zaustavljenom kočijom ljudi grohotom smiju, a kako
njihov razgovor nije nikako prestajao, Anñelika poñe da vidi što se dogaña.
Opazi kukavna kola koja je vuklo isto tako kukavno kljuse. Kočijaš,
bezubi starac, toliko je drhtao od straha da nije mogao ni riječi progovoriti.
Pod zakrpljenim tendom, u smradnom zraku skutrile se tri debele, crvene i
znojne žene i čitav skup sitne dječice, koji su kao zečiči gmizali po prljavoj
slami.
— Gospodo razbojnici, nemojte nam praviti
zla — preklinjale su dojilje na koljenima.
— Kamo idete?
— U Poitiers. . . . Pošli smo ovom cestom
preko Parthenava, jer su nam rekli da na cesti
koja vodi preko Saint-Maiscanta ima vojnika.
Tada smo se mi, jadne žene, prepale tih bludni
ka, pa smo odlučile da ih zaobiñemo i udarimo
nekom mirnom cestom ... da smo znale ..
— Odakle dolazite? — upita Anñelika.
— Iz Fontenay-le-Comtea.
Opazivši ženu, najdebljoj se razvezao jezik.
— Mi smo doljilje u rodilištu u Fontenavu,
u Uredu za zbrinjavanje djece. Poslali su nas
s ovom dječicom u Poitiers, jer ih kod nas u
Fontanavu previše ima. Mi smo poštene osobe,
gospoño, zaprisegnute... da gospoño.. .
222

— Pustimo ih da proñu — reče Malbrant


Glavosijek. — One osim mlijeka ništa drugo i
nemaju, a vjere mi, sudeči po broju dječurlije,
one ga sigurno nemaju dovoljno za svih.
— Baš je tako kao što kažete, dobri moj go
spodine — poviče dojilja prostački se smijuči.
— Ne znaju što rade oni što su samo nas tri
odredile na dvadeset dječice. Bar polovinu če
mo hraniti s ovim ovdje.
Ona pokaže krčag u kome se močio kruh u vodi izmiješanoj s vinom.
— A da i ne spominjem one koje čemo osta
viti uz put. Jedno dijete je skoro mrtvo. Morat
čemo se zaustaviti u slijedečem selu da ga pre
damo župniku radi ukopa.
Ona im pred oči prinese nešto što je izgledalo kao oguljen nepomičan
zečič, umotan u crvenoj krpi.
— čovjeku doñe da zaplače! Gledajte, moja
draga gospoño.
Ljudima se iskrive usta od gañenja.
— Dobro je. Možete sad iči. Ali kad siñete u
ravnicu držite jezik za zubima. Ne pričajte što
ste vidjele u planini.
Žene cmizdravo obečaše da če postupiti po njihovoj želji.
— Osini, koči jašu! — poviče Malbrant mlat-
nuvši po mršavim leñima jadnog konja.
— Ne, čekajte!
Anñelikino lice je bilo mrtvački blijedo.
čim je dojilja rekla da dolaze iz Fontenav--le-Comtea, njoj je odmah bilo
jasno, zašto joj: se te noči prikazivao sveti Honore.
Stajala je kao ukopanač kretnje su joj bile spore. Uza sve to, ona se sagne i
dohvati dijete št° joj ga dojilja bijaše pružila.
— Poñite sada!
— Što čete s djetetom učiniti, lijepa moja
gospoño? Ta kažem vam, jedva da je i duhato
22a
— Odlazite — ponovi Andelika i tako ih
oštro pogleda da su se dobre žene povukle i za-
šutjele.
Añelika se brzo udalji. Blizu izvora noge joj otkazu poslušnost te se
morala spustiti na rub kamena.
Odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Dvije tamne zjenice, pune
prijateljske ozbiljnosti, tražile su njene. Opat Lesdiguieres je pošao za njom.
Nagnuo se nad njom, podržao je, obavio je plamenom svoje sučuti. Trudio
se da nade objašnjenje u njenim očima.
— To je vaša djevojčica, zar ne?
— Ona odgovori gotovo neprimjetnim, ali
potvrdnim kimanje mglave.
— Jeste li sasvim sigurni da je vaša?
— Prepoznala sam je po ovom znaku na ra
menu i po crvenoj krpi u koju je umotana.
— Je li krštena prije no što ste je napustili?
— Nije.
— Tko zna jesu li to učinili u sirotištu. U
naše doba ima mnogo aljkavosti i bezbožnih
srca. Gospoño, treba je krstiti!
— Ona je več mrtva!
— Nije još. Koje ime hočete da joj se da?
— Nije važno! On se ogleda oko sebe.
— Sveti Honore vam ju je vratio. Dat čemo
joj ime Honorina.
On gurne ruku u izvor, zagrabi nešto vode i poškropi djetetovo čelo
šapčuči pri tom molitve odreñene za taj obred. A kako su te riječi bile
namijenjene bijednom stvorenju, koje je ona začela u sramoti nju su te riječi
pogañale zasljepljujučom žestinom, tako da je kao okamenjena stajala.
— Budi svjetlost, Honorina, u ovom svijetu
mraka u koji si pozvana da živiš. Neka se tvoje
oči otvore na sve što je lijepo, na sve što je
dobro.
224

— Ne, ne — poviče Andelika. — Ja joj ni


sam majka. Ne može se to od mene zahtije
vati ...
Ona se zñvojno zagleda u opata Lesdiguiere-sa koji se bio sagnuo nad
njom. Pročitala je svoju osudu u njegovim nevinim očima.
— Ne prezrite život koji je Stvoritelj dao-
— Ne -tražite to od mene!
— Samo je vi možete spasiti. Vi ste joj
majka,
—. Ne, ne to nikako ne. Vidje kako se njena bol oñrazuje u tamnim očima
opata, koji ju je zaklinjao.
— Ani Bože! — uzviknu on. — Bože, zašto
si stvorio ovaj svijet?
On potrči prema kapeli, čula je kako se glasno moli, čelom naslonjenim na
vrata.
U Anñelikinim se rukama dijete malko pomaknu. Tada ga ona pritisne na
svoje grudi.
225
15 Andcttfca buntovnik

XXIII
ANðELIKA PREKLINJE OPATA LESDIGUIERESA DA JE NAPUSTI
Kad su izašli iz klanca, konji zañoše u šumu. Opalo lišče pucketalo je pod
njihovim kopitima, koja su odbacivala laganič pozlačeni pokrivač, što je
poput pjene pokrivao jarugu. Meñu ogoljenim granama naziralo se nebo
olovne boje. Poslednje lišče je lagano i postepeno padalo sa stabala.
Anñelika uze sa svog ogrtača list narančaste boje u obliku zvijezde, koja je
pala na nj i snatreči uze promatrati to malo remek-djelo prirode išarano
tankim žilicama.
Još jedna jesen! Još jedna zima! Mlakost sunca nije varala. Ljuta se zima
nazirala u dalekim maglama, u kojima je blijedila boja zlata i šafrana,
ustupajuči mjesto sljezovoj i sivoj boji novembra.
Anñelika svrati pažnju na opata Lesdiguie-resa, koji joj je jahao uz bok i,
okrenuvši se prema njemu, reče:
— Da li je tko kada vidio smješniji prizor, oče? Vojskovoña se pretvorio u
dojilju, a vojni svečenik u zibačicu.
Mladi čovjek prasne u smijeh, milo je pogleda i odgovori:
226

— Vrlo važno! Uza sve to, vaša je vojska odnijela pobjedu, gospoño.
Gotovo bi čovjek povjerovao da nam je dijete donijelo sreču.
Ponosno je promatrao Honorinu, koja je spavala u njegovu naručju,
zaklonjena njegovom crnom svečeničkom mantijom. Kolijevka Ho-norine je
bio obluk konja i naručaj ljudi, koji su je dodavali jedan drugome sve dok se
ne bi zaustavili da se odmore. Tada se Anñelika sklanjala u stranu da je
nahrani. čim ju je stavila na svoje grudi, dijete se vratilo u život. Njena je
savjest bila mirna. Uza sve to, žrtva nije bila manje okrutna, a poniženje
manje gorko. Prepustila je ljudima svoje pratnje brigu da nose tu nepriličnu
životinjicu od koje je sudbina nije htjela osloboditi.
Prelazeči s konja opata Lesdiguieresa na konja Malbranta Glavosijeka pa
na Flipotova i starog Antoinea, Honorina je upoznala sve vrsti kasa i galopa.
Pa čak ju je i čestiti i debeli barun Croissec uzimao i ljuljuškao u svom
širokom krilu. Ali čim bi pala noč, ma gdje se nalazila, ona bi počela plakati
i ne bi se smirila sve dok je Anñelika ne bi uzela u naručaj. Tako je Anñelika
bila prisiljena da bude uz nju.
— Ovo je zaista smiješno — ponova ona. —
Pitam se, kako mi se u ovakvim prilikama moji
ljudi još uvijek pokoravaju.
— Vi ste stekli veliki utjecaj na njih, gospo
ño. A postignuti uspjesi samo su učvrstili nji
hovo povjerenje prema vama.
Anñelikino lice postade tmurno.
— Uspjesi? Pobjeda? Ne smijemo se tome
prerano veseliti. Još nije pala odluka. Kraljev
ska vojska nije, doduše, uspjela slomiti obranu
Poitoua^ ali mi smo još uvijek opkoljeni. A evo
i zima se približuje. Največi dio zemlje je neo
brañen, žetva je nedovoljna. Glad če posijati
malodušnost. A kralj baš na to i računa.
227

— Ako izdržimo do ljeta, naša je pobjeda


Sigurna. Morate u to uvjeriti svoje ljude. Kralj
ne smije dopustiti da čitava jedna pokrajina
ustraje u ustanku. Zemlja se nalazi u velikim
ekonomskim neprilikama. Kralj mora stupiti
u pregovore ili ugušiti ustanak u krvi. Nas, me
ñutim, zaštičuju šume. Vojnici se ne usuñuju
prodrijeti u njih ...
— Vi govorite kao pravi pravcati vojskovo
ña, pa me to pomalo i uznemiruje. Što bi rekle
vaše crkvene starješine, kad bi vas čule?
— Sjetile bi se da u mojim žilama kola krv
staroga Lesdiguieresa, velikog dofineskog huge-
nota, koji se dugo borio protiv kraljevske moči.
Iako se moja obitelj obratila, moje je ime ipak
pobuñivalo sumnju kod mojih starješina, kad
sam bio u sjemeništu. Možda i nisu imali krivo?
I dalje se veselo smijao. Povjetarac je njihao uvojke njegove kose nad
pocrnjelim mu obrazima. Prašina i vremenske nepogode sasvim su mu
uništili kabanicu, šešir sa srebrnim kopčama, ovratnik i odijelo.
Poplašivši se žile nekog stabla, opatov konj poskoči u stranu i pojuri
naprijed. Anñelika je neko vrijeme gledala za njim, potom podbode konja i
dostigne ga.
— Gospodine opate — reče ozbiljno. — Slu
šajte me. Vi ne smijete ostati sa mnom. Grije
šim što sam vas uvukla u jednu pustolovinu,
koja nije u skladu ni s vašim zvanjem, ni s va
šim položajem. Vratite se meñu svoje. Biskup
de Condom vas je zagovarao i mnoge je nañe
polagao u vaše sposobnosti. On če vam nači
neko "bolje mjesto na dvoru. Ukoliko vas po
novo uzme k sebi gospodin de La Force... Me
ñutim, ne smije se znati da ste bili sa mnom
Ne smijete o tome govoriti..
Njene riječi žestoko uzbude i zbune mladog čovjeka.
228

— Zar me tjerate, gospoño?


— Ne, dijete moje. Vi to dobro znate. Ali
naša borba podliježe kazni, a vama nije mjesto
meñu otpadnicima.
— A zašto ne bi bilo? — prošapta opat. —
Gospoño, ako se bojite da me samo moja pri
vrženost vašoj osobi drži uz vas, onda vas mo
ram lazuvjeriti. Jest, moj život... pripada va
ma, ali postoji još nešto što me uz vas veže.
Osječam... osječam, da -vi imate pravo, gospo
ño. T. ja sam živio na dvoru. Kako da vas da
nas ne slušaju oni koji su gladni i žedni pravde?
Sječam se svega, 1 anoje mi srce ponavlja da vi
imate pravo.
Anñelika stisne zube, a prsti joj stegnu konjske uzde.
— JTe tražite opravdanja za moja djela —
reče ona tvrdo. ?— Meni se ne može oprostiti. Ja
sam puna mržnje, ja ne vidim dna svojoj mr-
žnjk..
On je poglefla svojim velikim očima punini užasa.
Nije li vas strah, da neko prokletstvo ne
a^afnetf
"l'e rijeei nemaju za me više značenja. Znam Isamo jeflno, a to je da bez
velikog plamena nažnje, Ikoji nosim u dubini srca ne bih mofpa živjeti.
Sanjati o bitkama i o kraljevu porñSsu daje mi hrabrosti da preživim, I
jedino to me -još veseli.
Opazivši njegovo rastuženo lioe, ona nastavi: ?—> Zašto ee grozite nad
mojom sudbinom, opate? Nisam nikad mogla živjeti u sjaju Ver-saillesa,
nisam se mogla priviči na počasti, nisu mi prijale. Uvijek sam bila
neposlušno i divlje stvorenje, naviknuta 4a bosonogo hoda po te-soovitom.
putu. Dok ^atn bila dijete, moj brat Gontran, onaj gto ga je kralj objesio>
naslikao Se moj portretč prikazao me kao voñu čcazboj-B& On je uvijek
bio vrlo dalekovidan. Ja sam

živjela u pariškom podzemlju, meñu razbojnicima i lopovima. Zar nikad


niste čuli Flipota kako priča o onom vremenu kad sam se susretala s Velikim
Coesreom, kraljem skitnica i lupeža? Prošla sam svim cestama, svim
putovima, upoznala sve nevolje, sve zatvore, na oguljenim sam se
koljenima, u prnjama, vukla stranputicama Rifa. Takva je moja sudbina i ne
volim da imam krov nad glavom. Ništa me neče spasiti, sada to znam. Ne
žalostite se, dragi moj opate. I prepustite me mojoj sudbini.
Na kraju doda tihim glasom:
— Donosim nesreču onima, koji me ljube.
On ništa ne odgovori. Anñelika, meñutim, primijeti kako mu duge
trepavice naglo trep-ču i kako mu usne podrhtavaju.
Konji su se spuštali po kamenitom boku strmog brežuljka.
Na vidiku se pojavi dvorac obitelji Gordon de la Grande, poduprt sa četiri
kule, okružen mrkocrvenim tonovima parka.
Putnici nisu morali znakovima najaviti svoj dolazak. Nisu se morali bojati
zasjede u toj kuči daleko na osami, izgubljenoj u dubini Bo-cagea.
Tu se zaboravljalo krajeve opustošene ratom, okrutne borbe po pustarama
ili još strasnije zasjede na kraju uskih klanaca, borbe bez milosti. Sela na
granici provincije bila su pusta. U unutrašnjosti su seljaci proveli ljeto držeči
jednom rukom ručicu pluga, a drugom mu-šketu. Krajem septembra jedan
puk kraljevske vojske je duboko prodro u unutrašnjost ni-šteči sve na svom
putu. Stanovnici kao da su bez traga iščezli ispred njega. Vojnici su povje-
šali ono malo ljudi što su hi pronašli i sve popalili: zaseoke, trgovišta, žetvu.
U Versaillesu se več govorilo o sigurnoj predaji ustrasenih seljaka, sve dok
vojska nije stigla u okolicu Pouzau-gesa. Odjednom kao da je u zemlju
propala. Ni-
230

kakve vijesti o njojf nisu stizale. Kraj ih je obuhvatio kao neka ogromna
kliješta.
Neki preživjeli vojnici, koji su od šikare do šikare uspjeli doprijeti i priječi
preko Loire pričali su s užasom o sjenama, koje su ih u noči napale, o
blistavim kosama kojim su ih ubijali,
0 skupinama ljudi koji su se s grana bacali na
njih kad su se tome najmanje nadali i oštre im
noževe zarivali u pleča prije nego što su mogli
kriknuti. Bili su uništeni usprkos svom oružju
1 oficirima, Poitou ih je neumoljivo gutao jed
nog po jednog. Zavlada zaprepaštenje. Nakon
te kobne vojne, vojska i visoko vojno rukovod
stvo su bili u stanju iščekivanja. Dolazila je
zima. Uzalud bi bilo nagovarati vojsku da po
duzme nove napade. Obadvije su se strane po
vukle u zimovnike.
Anñelika je provela tri mjeseca u dvorcu La Grande. Tu je primila neke
zavjereničke voñe, kao i načelnike nekih gradova, koji su došli da joj
povjere svoje strepnje. Tužili su se da je svima opao dohodak. Trgovina je
bila paralizirana, svuda počinju da mrmljaju. Na sreču, zima nije bila
preoštra.
U martu je Anñelika opet počela na konju krstariti provincijom. Prestala je
dojiti djevojčicu te je htjede ostaviti u dvorcu, gdje se našla čestita služavka
koja je zavoljela dijete. Ali opat Lesdiguieres je odgovori od tog nauma.
— Ne napuštajte je, gospoño, Umrijet če da
leko od vas.
-T- Doči ču opet po nju, kad dogañaji...
— Ne — reče on gledajuči je u oči. — Vi
nečete doči po nju.
— Je li pametno sitno dijete vuči preko brda
i dolina?
— Njoj taj život prija, jer ste vi, njena
majka, uz nju ...
231

On Honorinu zamota, u topli pokrivač i popne se u sedlo, privinuvši je


ljubomorno na svoje grudi.
U to vrijeme Anñeliku je mučila neka sumnja, dok bi promatrala svoju
kčerku. Bijaše to kao strah od neke neodreñene prijetnje, neka sumnja, neka
slutnja, koja se malo-pomalo pretvarala u sigurnost.
Nalazili su se u opasnom kraju u koji su se zalijetali kraljevi vojnici. Da ne
bi upali u zasjedu, Anñelika se sa svojom pratnjom svaku noč sklanjala u
spilje kojih je bilo na tisuče u liticama doline -Sevresa. Seljakanje iz
susjednih zaseoka, običavale su se navečer tu sastajati da predu i pletu. One
su se tu skupljale, jer je u njima bilo toplije, pa su mogli zaštedjeti ogrev.
Poslije večere su dolazile s preslicom, noseči kučinu, kuñelju te žeravnicom
za grijanje nogu, koju su napunili jseravom prije no što su napuštali svoje
domove. One pokazaše Anñeliki najprostraniju od onih prirodnih prostorija,
gdje se mala četa odmarala zaštičena od hladnoče prvih proljetnih noči.
U jednu rupu u stijeni spilje bilo je utaknuto primitivno svjetlo, to jest
struk lopuha natopljen u orahovo ulje.
Anñelika je promatrala djevojčicu koja se valjala po tlu i pokušavala da
puže. Imala je deset mjeseci i izgledala snažna. Da li je riña svjetlost luči
davala njenim kratkim kovrdža-ma bakreni oñsjev? U kontrastu s kosom oči
su joj bile crne i uske i širile su se prema slje-poočicama, kada bi se smijala.
Tada se činilo da joj se jagodice sakrivaju, a njen izraz... njen izraz kao da
nije bio nepoznat Anñeliki podsječao ju je na nečiju fizionomiju, ali
izobličenu, bludnu. Tako se žestoko trgla unazad da je glavom udarila o zid
spilje.
Montañour! Njegovo okruglo, riñe, svinjsko lice!

Znoj joj. oblije sljepoočice. Ta to nije mo» guče...


Mržnja, koju majka može da osječa prema svom nezakonitom djetetu vrlo
često je samo odraz mržnje, kojom je nadahnjuje onaj što je tu mržnju i
pobudio u njoj.
Osječala bi ljubav za dijete Colina Paturela. Ali pomisao da ona, Anñelika
de Sance dijeli odgovornost za jedno ljudsko biče s vojničinom najgore
vrste, stvarao je u njoj dojam da je sukrivac u ljigavom, gadljivom razvratu,
u jednoj sramoti, na koju ju je sudbina htjela prisiliti. Nikad, ona ne bi na to
pristala. Život je samo grozna, odvratna komedija, koju stvara neki lijepi i
sadistički bog.
Na njen krik dotrči opat Lesdiguieres.
— Nosite je odavle! — .zaviče sva zadihana. — Nosite mi je s očiju! U
stanju sam da je ubijem...
Več je bila ponoč, a spilja je još odjekivala od Honorinine dernjave.
Ispružena na svom Ieža5u od sijena, Anñelika se očajno okretala sad na
jednu sad na drugu stranu.
„Naravno, oni su 30J zaboravili dati struk paprati."
Honorina »Ije mogla zaspati, bez stručka paprati u ruci, bez te svoje
omiljene igračke, čiji zupci kao da su je činili sretnom.
Na kraju Anñelika nije mogla više izdržati. Poñe u glavnu prostoriju, gdje
su, okupljeni oko vatre, opat, učitelj jahanja, sluge i barun, več bil iscrpli sve
teme svog razgovora. Pogledavši ih oštrim, prezrivim pogledom, oduzme im
dijete, koje kao čudom odmah umukne, i odnese ga u svoje skrovište.
Naravno, mala je bila ttiokra, promrzla i balava. Anñelika je vještom i
sigurnom rukom osuši, umota Je u svoj vuneni

šal i strpa je u sijeno do očiju. Zatim izañe napolje, poñe do ivice šume,
ubere paprat i otkine nekoliko lističa na dnu stabljike. Honori-na ih čvrsto,
zgrabi šakomč zaneseno je promatrala goleme sjene prethistorijskih nemani
što ih je dlakavi list stvarao na zidovima spilje.
Kad se smirila stavi palac u usta i svojim sitnim stisnutim očima iskosa
pogleda Anñeli-ku sretna što je vidi.
„Ta ti me poznaješ", kao da je govorila, „kad sam s tobom, onda sam
mima..."
„Da, poznajem te," prošapta Anñelika. „Da, ne možemo ništa tu učiniti...
ni ti, ni ja, zar ne?"
Poduprijevši rukom obraz, Anñelika je vrlo pažljivo promatrala kčerkicu.
Blaženi izraz na djetetovu licu raščini bolni grč što joj bijaše stegnuo srce.
Ni prošlost, ni sutrašnjica. Trenutak tišine u njedrima zemlje. U njoj su se
javljale slike više nego riječi, kao nježne i kratkotrajne sjene, koje su je
smirivale.
„ ... Ti si ničije dijete... Ti si mala šumska djevojčica... samo mala šumska
djevojčica. Kosa ti je riña kao šumsko lišče! Zjenice crne kao kupine na
grmu. Koža bijela, sedefasta, kao pijesak u spilji... ti si utjelovljenje šume ...
ti si malik... vragoljan ... Ništa drugo. Ti si ničije dijete ... Spavaj, spavaj,
mirno."
234

XXIV
LJUBAV MLADOG OPATA čARKANJE S KRALJEVIM TRUPAMA
Opat Lesdiguieres izañe iz šikare s punini rukama gljiva.
— Ovo su slatkiši za tebe, Honorino.
Ona se uputi k njemu, teturajuči.
Tog je ljeta navršila godinu dana, baš u trenutku kad su kraljevi vojnici
opkolili majur, gdje se Anñelika sklonila zajedno sa svojima.
Zatvoreni kao zečevi u svom brlogu baš se htjedoše predati, ali uto im
dojuri u pomoč Hughes de La Mbriniere sa svojim protestantima i oslobodi
ih. Anñelika je napustila majur spotičuči se o lešine poginulih vojnika.
Honori-na je kašljala. Miris baruta i požara postali su dijelom njena života,
kao i buka eksplozija, krv, znoj na licima obješenih, bježanje u galopu i
mračne noči u dubini šume.
Svoje prve korake načinila je u Parthenavu, dok je zvono zvonilo na
uzbunu u malom opkoljenom gradu. Napadači su bili odbijeni i povukli se,
ali grad iscrpljen mnogim nevoljama bio je bez snage i života. Anñelika nije
Hono-rinu našla na stolici u sobi u" kojoj ju je bila ostavila. Našla ju je na
ulici. Tako su doznali da je prohodala i da čak silazi po stepenicama.
235

Auli

Svoju prvu riječ izgovorila je onog dana kad je Lancelot de la Moriniere


ubijen u toku žestoke bitke u pustarama Machecoul. Njena prva riječ je
pogodila Anñeliku u srce kao kugla iz muškete.
Bekla je „krv", opazivši divlji mak. Smiješno je mrštila svoj nosič i
kreveljila lice u bolnu grimasu kao što je vidjela da rade ranjenici.
Ponosno je ponavljala „krv... krv..." pokazujuči cvijet. To je bio njen
osnovni motiv čitave večeri. Anñelika je mislila da če poludjeti. Izmorila ju
je žestina borbi tog ljeta. U srce joj se počeo uvlačiti strah. Kralj se nije
povlačio, a Poitouje več posrtao. Hughes dela Moriniere, bez ostala dva
brata, bio je kao tifelo bez glave. Nikad nije bio u stanju da sam misli. Nije
više bilo Lancelota, koji je podržavao i^jfegovu vjeru u Anñeliku te je u
njemu počelo t*2fenati maha puritanško nepovjerenje prema žSaama. A nije
bilo ni Samuela, koji je znao podnositi njegov ponos vazala koji se digao
protfv la-alja. Svršetak ljeta mogao bi otkloniti neminovnu propast. Zbunjeni
žestokim otporom, pobunjenika, vojni komandanti nisu znali što Bi
poduzeli. Kralj je bio mišljenja da če se ustanici umoriti, a onda če ih dotuči
glad, bijetla i pomanjkanje municije. Njegovi su minsfete^ naprotiv, -tražili
da se protiv ustanika posaj|e^©g-romna vojska koju če sam kralj voditi 3
predlagali su krvavu odmazdu koja je imala zastrašiti i'sve ostale provincije.
U prilog tona. svom zahtevu navodili su kako su se i Akvitanija, Provansa i
Bretanja počele buniti, a ni nedavno upokdrene provincije Pikardija,
RusiJOon i druge nisu još sasvim sigurne.
Anñelika nije znala za ta odgañanja. Ona je nagañala da "bi to moglo bili
tako, ali Bez dokaza nije mogla u to uvjeriti svoje iscrpljene borce.
Meñutim, jedino ih je ona još podsječala da za njih ne postoji drugi izbor več
ili

borba do pobjede ili ropstvo. I tako se poslije grčevitih borbi za vručih


ljetnjih dana povukla s velikašem La Grangeom i s njegovim ljudima na sam
kraj klanca Merveut. Logorovali su u dubini stogodišnje šume, koja se na
sjeveru nastavljala na šumu Nteul. Tu su se oporavljali i liječili svoje rane.
Opat Lesdiguieres je napabirčio suhih grančica i potom kresivom zapalio
vatru. Htio je Honorini pripremiti gljive što ih bijaše ubrao. Svoju pušku,
koju nije više ostavljao, položio je na travu, preporučio djetetu da je ne
dotiče. Ona mu je znakovima dala do znanja da več odavna nema povjerenja
u taj predmet koji se dimi i praska.
Sjedeči nešto podalje na litici obrasloj mahovinom, Anñelika ih je
promatrala.
Opat je imao na sebigrub prsluk od jagnje-čeg krzna. Svoj šešir sa
srebrnim, kopčama zamijenio je s golemim, izblijedjelim šeširom, kakvog
nose seljaci u tom kraju. Nije više nosio svečenički naprsnik, a kroz ovratnik
njegove istrošene košulje vidjele su mu se pocrnjele mlade grudi, na kojima
se sjajio zlatni križ obješen o izblijedjelu vrpcu. I tako je ona uglañenog i
profinjenog odgojitelja svoje djece pretvorila u šumskog čovjeka. Nije više
sličio na mladiča iz Versaillesa ili iz Saint-Clouda, koji je podnosio
dirljivom uglañenošču zlobno ruganje dvorskih gospoña i njihove izazovne
poglede i koji je znao tako lijepo saviti nogu, kad bi pozdravljao velikaše
iskvarenih navika. Ramena su mu sad bila šira te su još više isticala njegov
vitak stas. Više nije bio krhko i slabašno biče, ali mu je pogled i dalje bio
mio i blag kao u košute. Koliko je godina mogao imati? Dvadeset i dvije?
Anñelika ga iznenada zovneč on joj priñe svojom običajnom hitnjom,
punom poštovanja, koja ju je sjetila mnogobroj-
237

ne služinčadi u njenoj nekadašnjoj raskošnoj palači.


— Gospoño?
— Gospodine opate, više puta sam vas pre-
klinjala da otputujete, da nas napustite. Sada
to morate uraditi. Progone nas. Ne znam. kakve
nas nevolje očekuju. Vratite se k svojima. Za-
klinjem vas, učinite to radi mene. Ne bih mogla
podnijeti misao da sam odgovorna za vašu pro
past.
Kao svaki put kad bi se ona dotakla tog razgovora, on bi poblijedio i stavio
ruku na srce.
— To je nemoguče, gospoño. Ne bih mo
gao živjeti daleko od vas ...
— Ali zašto?
On ju je netremice gledao svojim vatrenim očima koje su izražavale više
nego bilo kakve riječi. Nju to ne uvrijedi, naprotiv, gane je do suza. Ona
skrene oči, puna tjeskobe.
— Ne, moje drago dijete — zaklinjala je
ona tiho — ne, ne smijete... Ja sam . . .
On je prekine:
— Znam tko ste... Vi ste žena koju obo
žavam . . . Žena koju ljubim takvom ljubavlju
da sam zahvaljujuči toj ljubavi shvatio kako
se čak i na Boga može zaboraviti zbog usana
neke žene.
— Ne govorite tako!
Kako je bila ispružila ruku prema njemu, on je uzme i zadrža u svojoj. Nije
se usuñivala da je povuče, toliko ju je njegov stisak iznenadio svojom
svježinom i snagom.
— Dopustite mi da vam se ... makar samo
jedanput ispovijedim — reče on prigušenim gla
samo. — Vi ste ispunili moj život zemaljskim i
životvornim osječajem, što mi nije žao. Vaš
je pogled očarao moje biče i svaka vaša riječ . ..
—. Pa ipak, vama su poznati moji grijesi.
— Po njima ste postali još draži mom srcu,
jer ste sad slabašno ljudsko stvorenje. Htio
238

bih vas .. ..zagrliti i braniti vas od vaših neprijatelja i od vas same... Htio bih
vas zaštititi svim svojim snagama...
Ta snaga, na koju se pozivao, izbijala je iz njega neodoljivom žestinom
njegove mladosti. Po prvi put, poslije toliko mjeseci, ona je osjetila to
strujanje života, zbijeno, prodorno koje kao da ju je htjelo privuči i.istrgnuti
iz kandži dubokog očaja.
Ona je znala da on uvečer ide u šumu i da se na koljenima dugo moli. Ali
dokle če u njegovu srcu biti mjesta za ljubav prema Bogu i za ljubav što ju je
osječao- prema prokletoj ženi?
Nemočna da govori, ona povuče ruku i pro-tmuvši od hladnoče još se jače
umota u svoj ogrtač.
— Ne bojte se mene — reče joj on nježno.
— Ja bih vas obožavao da ste se samo udosto-
jili da me pogledate. Da ste mi samo dali znak,
bio bih se izgubio u vama... Neka vas ove
moje reci ne uvrijede, gospoño. Vaš sam po
nizni sluga... Znam da vas od mene dijeli naj-
nepremostivija zapreka...
— Vaše zvanje?
— Ne, vi sami ste zapreka... Taj užas, koji
osječate prema ljudima i njihovim željama, ot
kad ... Tu zapreku ja u svom neznanju nisam
kadar savladati...
— Šutite... Vi ne znate što govorite...
Bol je dao oštar i tvrd izraz crtama njegova lica.
?— Znam... Uništili su vas ... Mnoga ste zla doživjeli. I bolest je vaše duše
zahvatila i vaše tijelo ... ! Da je bilo drukčije, bio bih do-puzao do vaših
koljena... i zaklinjao vas da me ljubite ... Pustite me, da vam to kažem,
molim vas. Več mnogo godina vas pratim na vašim putovanjima i vaš mi je
lik postao pri-
239

jeko potreban, kao i zrak koga dišem Da niste postali tako neranjiva, sve bi
bilo drugačije .
On ušuti.
— Kad več ne može drukčije da bude — na
stavi on tiho — onda je bolje ovako. Ta zapre
ka me sili da ostanem vjeran Bogu. Nikada
neču biti vaš ljubavnik.. Taj san.
I nadljudskim naporom, dometne: — Barem ču vas spasiti. .. !
U njegovim divnim očima javi se božanski sjaj.
— Ja ču vas spasiti. Učinit ču za vas više
no što su učinili oni koji su vas držali u svom
zagrljaju. Povratit ču vam sve ono što ste iz
gubili: vašu dušu, vaše srce, vašu ženskost, sve
ono što su vam oduzeli. Zasada ne mogu uči
niti ništa, ali umrijet ču za vas i samo onog
dana.. Onog dana, kad prodrem do Božjeg
svjetla steči ču moč da vas spasim. Onog dana
kad umrem. . Ah! Da bi bar taj dan što pri
je osvanuo!
On sklopi ruke na grudima i zanosno us-klikne:
— Ah! Smrti! Požuri da je mogu spa
siti . . . !
Prečuli su sovin zov. Najednom se na ulazu u klanac pojavi konjanik s
velikim čipkanim ovratnikom i s perjanicom, koju je vjetar vi-jao, a za njim
ljudi u crvenim kabanicama, naoružani kopljima.
Anñelika skoči do Honorine. Opat zgrabi mušket da zaštiti njeno
povlačenje. Anñelika se zaleti prema stablima i uze se penjati uz bok litice s
djetetom na leñima, koje se grčevito držalo o njenu vratu. Kamenje se
odronjavalo pod nogama ustanika koji su se penjali uz skli-zavu stranu.
240

—- Oficir se prvi snašao:


— Tu sut — zaviče. — Otkrili smo njihovo
razbojničko skrovište! Hej, djeco, naprijed, za
vukovima!
Vojnici sjahaše i počeše se penjati uz brijeg. Anñelika i njeni drugovi pratili
su zadihani njihovo približavanje.
— Penji se...
— čekajte još malo. Popnimo se još više...
Kad su vojnici stigli no najstrmijeg, gotovo
okomitog mjesta, ona zaviče:
— Kotrljaj kamenje! Gromañe!
Mukla grmljavina ispuni mračni klanac. Seljaci su zakotrljali ogromno
kamenje, čitave komade litica. Lavina se sručila na vojnike rušeči, ih na
nesigurnom putu. Pod naletom kamenica su prskala vojnička čela, vojnička
prsa, te se vojnici stanu povlačiti obarajuči, jedni .druge.
Seljaci šu ramenima odvaljivali iz glinenog ležišta okrugle granitne kugle,
koje su več vjekovima visjele nad ponorom. Najprije su se kotrljale sporo, a
zatim sve brže i brže. Uz put su se odbijale od debala, koja su muklo
odzvanjala u skokovima se rušile na vojnike u podnožju litice gnječeči ih
kao stjenke.
Oficir naredi da se zatrubi zbor. Oprezno noseči svoje ranjenike i
napustivši mrtve, voj-.nici se počeše povlačiti.
Sunce je svojim grimiznim zrakama obasjalo njihove uniforme. Vireči
kroz granje. Anñelika ih je promatrala. Odmah je prepoznala oficira. Bio je
to gospodin de Brienne, jedan od nekadašnjih njenih udvarača u Versaillesu.
Njegova pojava ju je sjetila puta što ga je prevalila od one njene kratkotrajne
slave u Versaillesu do danas i kako ju je ponor dublji od provalije što se pod
njom otvarala, odijelio zauvijek od njena nekadašnjeg svijeta.
Nagnuvši se, poviče podrugljivim glasom, koji je dugo odjekivao:
16 Anñelika buntovnik 241

— Pozdravljam vas, gospodine de Brienne, Poñite njegovom veličanstvu i


podsjetite ga na Bagatellu. . . !
Kad su njene riječi saopčili kralju, on pro-blijedi. Na nekoliko se sati
zatvori u svoju radnu sobu, zarivši lice u dlanove. Zatim je pozvao ministra
rata i naredio mu da poduzme sve što je potrebno da se ustanak u Poitouu
uguši prije prolječa ...

XXV PRED VRATIMA OPATIJE NIEUL


Meñu pukovima koje je kralj poslao u Poi-tou 1673. godine, bio je i I. puk
iz Auvergnea i pet najslavnijih četa iz Ardennesa. Kralj je čuo o
praznovjernom strahu vojnika od zasjeda u šumama Poitoua, stoga je
naredio da se tamo pošalju sinovi Auvergnea i Ardennesa, u tu svrhu
posebno odabrani, koji su živjeli u šumi, koji su od djetinjstva bili naviknuti
na tamu i na očaranost šume, na veprove, vukove, na hridine, koji su bili
vješti u čitanju nevidljivih tragovač sve su to bili sinovi cokulara, drvosječa
ili ugljenara. Nisu više bili obučeni u crveno kao draguni, nego u crno i
njihova uniforma podsječala je na zlokobne Španjolce, što su na glavi imali
čelične šljemove, s visokom, oštrom perjanicom, a njihove uske čizme
dopirale su im do bedara. Sa sobom su vodili lovačke pse, snažne i
krvožedne doge. Tamburanje njihovih visokih bubnjeva dugo je odjekivalo
po opustjelim i užasnutim selima?
Zajedno s njima prodirao je i užas u Poi-tou. Tri hiljade pješaka, hiljadu
pet stotina konjanika, dvije hiljade posluživača, dodijeljenih konjici,
intendanturi i artiljeriji. Vukli su i topove za osvajanje gradova... Kralj je
rekao: Prije prolječa! Zima nije zaustavila rat.

242

16«
243

U pr0lječe ostala je nepokorena još samo tvrñava. Ona, odakle je i započeo


ustanak, kraj izmeñu Chataigneraie i močvara, u kome su se utvrdili
posljednji buntovnici. Okrutno prolječe! Hladnoča je i dalje trajala i- još
krajem marta poleñena zemlja bila je nemilostiva. Kroz uzak prozor dvorca,
Anñelika je vrebala na povratak Flipota.
On. uñe mršav, sama kost i koža, kao izgladnjeli vuk. Ni glad, ni zima, ni
život progonjene zvijeri nisu mogli uništiti njegovu veselu čud.
— Uspio sam vas pronači, — reče on. —? Mi
slili su da ste mrtvi ili da ste uhvačeni. Pričao
sam im kako ste se usred noči uspjeli probiti iz
dvorca Fougeroux. Nikad ne bih povjerovao da
su čak tamo došli da vas traže! Sigurno nas je
netko izdao, prodao. Sad 'posvuda ima izda
jica!
Krišom pogleda seljakinju i njena starog oca, koji su sjedili ispred ognjišta,
otare rukavom svoj crveni nos i nastavi nižim glasom:
— Vidio sam opata, Malbranta Glavosijeka,
gospodina baruna, Martina Geneta. Svi su spo
razumni, Treba napustiti zemlju. Sada je na
stao lov na čovjeka kako se kaže ili tačnije na
ženu. Vas traže, gospoño markizo. Vaša je glava
ucijenjena sa pet stotina livara. Sigurni su da
če se nači netko, tko če vas prodati. Dakle, evo
što su odlučili. Večeras čemo poči do Fenjera
golubiceč kad se tamo svi okupimo, kroz šumu
čemo krenuti prema močvarama, a zatim k oba
li. Ponce-le-Palud, koga još nisu uspjeli da
uhvate, pomoči če nam da se sakrijemo... ili
da se ukrcamo.
— Da se ukrcamo — ponovi Anñelika.,
Ta riječ je značila njen poraz. U toku te jezive zime, ona je malo-pomalo
izgubila osječaj za borbu što ju je vodila.
Gonjeni od mjesta do mjesta jedina im je briga bila izvuči živu glavu i
sastati se navečer
244

na okupu. Nikakvog drugog izlaza više nije bilo, osim bijega.


— Sastanak nisam zakazao — šapne joj Fli-
pot — jer se ne pouzdajem u ovu čeljad. Znadu
tko ste i kao svuda, smatraju vas odgovornom
za svoje nesreče.
Seljaci su mrmljali, gledajuči ih mračnim pogledom. Muž seljakinje
poginuo je u borbi protiv kraljeve vojske. Vojnici su im na prolazu oduzeli
sve: kruh, stoku, žito i na kraju sa sobom odveli njihovu stariju kčer. Nisu
znali što se s njom poslije dogodilo.
Na kraju sobe, gdje se nalazio veliki van-dejski krevet, ispod poderanih
pokrivača virile su četiri male njuškice. Držali su djecu cijelog dana u
krevetu, da" im bude toplije i da manje osječaju glad.
Nekoliko časaka potom stari djed izmijeni neke znakove sa svojom
snahom, a onda se digne, obuče svoju prostranu kabanicu^ uze svoju sjekiru
i reče da ide u šumarak nasječi drva,
— Vjere mi, otišao je obavijestiti vojnike —
šapne Flipot. — Bit če bolje da odmah pobjeg
nemo.
Anñelika je bila istog mišljenja. Seljakinja ih je iz neshvatljivih razloga
nastojala zadržati. Anñelika požuri s odlaskom. Uzme okrajak kruha i sira za
Honorinu, dok se žena derala na nju:
•— Idite! Idite! Otiñite što dalje! Vi i ta vaša prokleta djevojčica. Vi ste
me zavadili s domačima. Otkad ste došli, ne čujem ih više da grebu u zidu.
Ako nas domači napuste, što če se s nama dogoditi?
To što se njeni obiteljski duhovi nisu više javljali izgledalo joj je teže,
nego sve nevolje koje je dotada pretrpila.
Anñelika se uputi jašuči i:a mršavoj mazgi koja se jedva vukla. Flipot ju je
vodio za uzdu.
245

Prošli su kroz popaljena sela. U svakom su, na trgu, vidjeli tužne prizore.
O granama brestova njihala su se tjelesa obješenih ljudi.
Več se spustila noč, kad su stigli do Fenjera golubiceč Bio je upaljen.
Fenjeri mrtvih su svjetionici'Bocagea. Ti fenjeri su, u stvari, neka vrst
kamenih lojanica sa stepenastim podnožjem, podignuti na raskržjima putova
da pokazuju put nočnim putnicima koji često zalutaju zbog neprozirne tame.
Osim toga, tu su i zato da primame lutajuče duše i spriječe ih da muče žive
ljude dok spavaju. Usprkos pomanjkanju ulja i masti pri kraju zime, pobožne
ruke su se trudile da ti fenjeri budu uvijek upaljeni. Blizu Fenjera golubice
živio je neki cokular, koji je svaku večer kresivom palio fitilj od konoplje što
se nalazio unutar kamenog fenjerčiča.
Anñelika siñe s mazge i sjedne na kamene stepenice obrasle mahovinom.
— Nema nikog — reče ona. — Ako budemo čekali ovdje više sati s
Honorinom, prijeti nam opasnost da se smrznemo. Flipote popni se na
mazgu i poñi u susret ostalima. Kaži im da požure ili da pronañu neki ambar
gdje čemo provesti noč.
Flipot se udalji, a umorno udaranje mazgi-nih kopita po stvrdnutom tlu,
dugo je odjekivalo u suhom zraku. Smrznuta su stabla pucketala poput stakla
kad se lomi. Studen je stezala sve jače, oštra, reska, studen koja je skroz
naskroz probijala tijelo. Anñelika je nepomično sjedila: promrzla je do srži.
Dah joj se zgušnjavao u ledenu paru. Mada zaštičeni ogrtačem, Honorinini
obrazi su bili hladni. U nejasnoj svjetlosti fenjera Anñelika uhvati djetetov
pogled, njene crne i pažljive oči, koje su kao oči vjeverice zirkale u noč.
Njene ručice koje su čvrsto držale komad sira i kruha, bile su crvene od
hladnoče. Anñelika više nije imala dovoljno topline u naručju da je ugrije.
246

„Prokleto dijete?" — Dakle, tako je zovu.


Njene su usne zadrhtale od ljutine. . — A što se miješaju u to, ovi prostaci?
Ja jedina mogu znati jesi li prokleta ili nisi...
Još jedanput svojim ukočenim prstima izravna krajeve šala oko djetetova
tijela.
Napne uši, nadajuči se stalno da če čuti galop u daljini. Šuštanje i
pucketanje grančica privuku njenu pažnju.
— Tko je? — zaviče glasno.
Napne oči da vidi što se to miče u šumi.
Odjednom, u noči odjekne dugo zavijanje. Ona skoči: srce joj je zamrlo u
grudima. Vukovi! Ta trebalo se nadati tome.
Drskost tih gladnih zvijeri, koje je duga zima tjerala iz šume stavila je nju i
njenu pratnju više puta u nezgodan položaj u toku zadnjih mjeseci. čopori su
jurili čak za skupinama konjanika. Lutali su oko logorske vatre i morali su
na njih bacati zapaljene glavnje. Svjetlost Fenjera mrtvih ne bi bila dovoljna
.da ih udalji. Anñelika je imala, o pojasu pištolj. Mogla bi ih pucnjem
preplašiti, ali samo za kratko vrijeme.
Sjeti se cokulareve kučice, koja se nalazila nešto poviše. Morala je stiči do
nje prije nego joj se vukovi sasvim približe i dok se još nešto vidjelo pod
neobično vedrim nebom, vedrim zbog studeni. Krene. Znala je da je vukovi
slijede jer je čula njihove mukle skokove u šikari.
Kad bi se okrenula, vidjela bi kako im se u mraku sjaje zjenice. Ne
usporavajuči hoda sa-ginjala se za kamenjem da bi ga potom bacala na njih
kao na pobješnjele pse. Morala je dobro paziti da ne posrne i ne padne. Kad
je ugledala crveni prozor kolibe skutrene pod stablima, njoj se ote uzdah
olakšanja. Dugo je morala žestoko drmati vratima dok joj gluhonijemi cokl
nije otvorio. Anñelika mu znakovima ras-
247

tumači da je gone vukovi i da se moraju dobro utvrditi.


Da bi smirila tog bijednog čovjeka i njegova sina bogalja, ona stavi na stol
jedan zlatnik, sve što joj je još ostalo od novca koji joj nedavno bijaše dao u
zajam barun Croissec. U to gladno vrijeme cokularu bi bio draži pršut od
zlatnika. Ipak je on, svojim rukama pocrnjelim od soka sirovog drva uzeo
zlatnik, dugo ga okretao i na kraju ga stavio za opasač.
Anñelika sjedne blizu ognjišta. Tu je barem bilo toplo. Gluhonijemi
momčič baci na žeravu šaku triješčica. Anñelika primakne vatri Ho-norinine
nožice, stane ih nježno trljati da u njima pospješi kolanje krvi. Kad se
djevojčica ugrijala, povrati joj se boja, stane jesti svoj sir, a uz to je svojim
uobičajenim oštroumnim pogledom promatrala novu okolinu. Osobito su je
zanimale cokule, koje su kao grozdovi visile o gredi. Anñelika je pažljivo
slušala, jer se nadala da če čuti pucnjeve mušketa njenih drugova, koji če se
sigurno domisliti da je zbog vukova morala napustiti mjesto sastanka. Tada
če ona izači na prag kolibe i ispaliti hitac iz pištolja. Ali ništa nije čula.
Premorena, ona naposljetku legne s Honorinom na niski krevet koji joj je
rukom pokazao cokular. Ležaj od suhom lišča bio je udoban. Nije se htjela
pokriti prilično prljavim pokrivačemč bila joj je draža gruba ovčja koža.
Osječala se neobično mirnom. Uspjela je odspavati nekoliko sati, bez
snova. Več odavno je prestala prekapati u mislima o prošlosti, o onom što je
moglo ili što nije moglo biti, o dramatičnim zapletima u koje se zaplela u
svom relativno kratkom životu.
Ta sama je sebi naprtila na leña brige i nesreče! Htjela je živjeti van
zakona i suprotstavljajuči se svemu što su je učili. Nije li njen prvi muž
skupo platio taj isti zločin? Mjesto da
248

se opameti, ona je nastavila da se buni protiv ustaljenog poretka stvari. Nije


se više, kao nekad, čudom čudila što je postala žrtvom tog poretka. Borba' za
život postala je sastavnim dijelom njena biča. Iz povlaštenog, pitomog
svijeta prešla je u svijet dviljih zvijeri, koje se moraju danomice boriti za
svoj opstanak i braniti se od hiljade pogibelji.
Oko ponoči se probudi i opazi cokulara kako viri kroz uski prozor. Ona mu
se primakne i opazi na čistini vukove, kako se šunjaju. Največi meñu njima
je, podvinuvši stražnje noge, često i dugo zavijao. Koza u štalici je trzala
konopcem i prestrašeno meketala.
Anñelika ponovo legne kraj Honorine. Dodirom joj prsta popravi riñe
uvojke koji joj bijahu pali na čelo, pri tom promatrajuči njeno smireno i
usnulo lice.
Zloslutno zavijanje vuka kao da je potvrñivalo slutnje njena srca.
„Ovo je početak kraja", mislila je u sebi.
Ujutro je padao snijeg, koji je nekim sitnim prahom prekrio čitavu okolinu.
Snijeg se nečujnim korakom prikrao i uništio nade o skorom prolječu.
Osuñena zemlja nikako da oživi.
Anñelika je uzalud tražila u kolibi komad papira i pero. Na kraju uzme
komad platna i drvenim ugljenom napiše na njemu poruku. Zatim je morala
dugo i strpljivo objašnjavati cokularovom sinu gdje se nalazi majur Favet,
kamo ga je naumila poslati s porukom.
Napokon se momčič uputi po snježnom putu, stiskajuči na prsima
Anñelikino pismo, kojim je ona pokušala obavijestiti opata Lesdi-guieresa o
svom skloništu.
Momčič se tek sutradan povratio. Pomoču znakova joj objasnio da je našao
neke njene drugove i da su joj zakazali sastanak kod Vi-
249

linskog kamena, pa joj je cokular vrlo uspješno nacrtao to mjesto na ploči od


stola.
Zašto oni nisu došli ovamo? Zašto opat Les-diguieres nije gluhonijemome
dječaku dao neko pismo? Pošto od domačina nije mogla ništa više saznati,
ona odluči da poñe na čistinu gdje se nalazio dolmen. Bilo je vrlo vjerojatno
da je tamo čekaju.
Ona poñe žaleči što nije obučena u muško odijelo, jer su joj suknje smetale
pri hodanju po snijegu. Srečom imala je na sebi seljačku suknju koja joj je
dopirala samo do gležanja.
Kad je stigla blizu Doline vukova, opazi visoke smetove snijega i pokoleba
se. Ako poñe tim putem preko grebena, izgubit če mnogo više vremena.
Odluči da preñe jarugu, ali joj je Ho-norina smetala. Stavi je stoga pod jedno
stah.-lo pod čijim je isprepletenim granama bilo suho, veže je za deblo stabla
svojim pojasom i preporuči joj da bude mirna. Po nju če doči kasnije opat i
Flipot. Honorina je bila naviknuta na takve postupke. često je tako u zala-
znici očekivala završetak nekog sukoba ili izviñanja.
Anñelika se strahovito mučila da preñe jarugu. Više puta je pala, upadajuči
cijelim tijelom u. snijeg. Kad se dovukla do vrha, učini joj se da su se s
lijeve strane pojavili neki.ljudi i misleči da su to njeni drugovi, htjela ih je
več dozvati, kad joj krik zamre u grlu.
Nekoliko vojnika izbije iz šume.
Nisu je opazili i išli su dalje ivicom šume desnom stranom dolinice.
Pocrnjeli i mršavi, sa svojim blistavim šljemovima, svojim kopljima
uperenim u sivo nebo izgledali su poput krvoločnih i podmuklil vukova.
Paralizirana od užasa Anñelika je čekala da nestanu, a onda krene dalje.
Odakle su došli ti vojnici? Što su radili u ovim zabačenim šumskim
predjelima? Što su tražili?
250

Usporivši hod, ona se vukla prema Vilinskom kamenu. Od tjeskobe joj je


gotovo ponestalo daha. Stigavši na početak čistine, bi joj odmah jasno da je
prekasno stigla.
Na hrastovim granama oko dolmena njihala su se tjelesa obješenih ljudi. U
prvome na koje joj je pao pogled prepozna Flipota.
Jadni Flipot! Još jučer je bio tako pun života! Nije ga .mogla istrgnuti
njegovoj sudbini. Roñen je bio da bude obješen i umro je obješen. Tada ona
prepozna i ostale, jednog za drugim, opata Lesdiguieresa, Malbranta
Galvosije-ka, Martina Goneta, konjušara Allaina, baruna Croisseca... Ti
obješeni ljudi, tu na čistini, ta draga lica, izgledali su kao da su živi i malo da
im nije viknula:
.,Napokon, našla sam vas, prijatelji dragi... " Morala se nasloniti o stablo. —
Proklet bio, kralju Francuske! — prošapta. — Proklet bio!
Zaprepaštena je zurila preda se ne vjerujuči svojim očima. U kakvu su
zasjedu upali? Tko ih je prodao? Vojnici što ih je maloprije vidjela? Sigurno
su oni izvršili ovaj grozan zločin...
Luda nada da još nisu umrli i da če možda nekoga od njih oživjeti, natjera
je da se popne na kamenč pokuša osloboditi opata Lesdiguieresa. Ona uspije
u tome i njegovo tijelo lagano klizne na tlo. Usprkos hladnoči još nije bilo
ukočeno. Kleknuvši do njega, Anñelika pokuša utvrditi da li mu srce još
kuca, tražila je neki znak života. Ali smrt je napravila svoje.
Privinula ga je na svoje srce i ljubila mu nevino čelo.
»O, moj dragi anñele čuvaru ... ! Drago moje dijete...! Evo, mrtvi ste...
Mrtvi zbog mene... Sto če biti sa mnom bez vas ...?"
Srce joj se kidalo od bola dok je promatrala njegove lijepe oči koje je više
nisu vidjele. Nježno zatvori njegove vjeñe i otečena usta.
251

Jtull
Slabi krik, koji odjekne u ledenom zraku, uspravi je. Honorina!
Anñelika se otrgne iz tuposti što bijaše njom ovladala. Treba požuriti u
pomoč djetetu...
Honorina je stalno bila pod stablom. Nije plakala, ali nosič joj je bio crven
poput bobice božikovine. Da iskaže svoju radost što je ugledala majku,
naveliko se razmahala rukama po zraku. Anñelika je odriješi i uzme je na
ruke. Odjednom je imala dojam da nečiji pogled počiva na njoj. Okrene se i
spazi s druge strane Doline vukova vojnika, kako je promatra.
Kad je vidio da če Anñelika udariti u bijeg, on stane vikati.
Anñelika se brzo uspentra uz obronak i pojuri u šumu. Mokra i .teška
suknja joj je smetala, ali užas je gonio da sve brže juri.
Iz daljine do nje dopre zvučni lavež pasa. Nisu li to vojnici pošli u potjeru
za njom sa svojim psima? Dahtala je, ruke su joj utrnule od djetetove težine.
Sad više nije bilo sumnje: gonili su je. Lavež se približavao i ona je čula
kako se vojnici glasno dozivlju, Mora da su držali pse na uzdi. Tragovi
Anñelikinih nogu jasno su se vidjeli u vlažnom snijegu. Iako je skretala sad
desno, sad lijevo, pribjegavajuči lukavstvu progonjene zvijeri, psi su je lako
pronalazili i sa sigurnošču joj se sve više približavali.
Spustio se mrak. Olovno nebo kao da je pri-tislo zemlju dolaskom noči.
Anñelika osjeti na svojim obrazima mekani dodir lepršavih pahuljica, koje
su sve brže i gušče padale. Naskoro se probijala kao kroz neki neprozirni,
pokretni zastor, ali je barem snijeg pokrivao njene tragove ...
I zaista, izgledalo je, da se potjera zaustavila. Nije više čula lavež pasa, ni
drugu buku. Hodala je u grobnoj tišini napučenoj snijegom
252

koji je naglo padao. Znojno joj je lice bilo pa-' ralizirano od- hladnoče.
Nekoliko puta je žestoko udarila o debla drveča. Najzad se zaustavi. Bila je
gluha noč. Nije znala gdje se nalazi. Snijeg ju je polako pokrivao. Spopala ju
je želja, da barem trenutak sjedne. Uguši i tu želju jer je znala, da se više ne
bi digla. Dijete se malko pomakne u njenu naručju.
— Ne boj se — reče Anñelika poluglasno,
teškom mukom mičuči usne. — Ne boj se, znaš,
ja dobro poznam šumu...
Najednom se ponovo javi pasji lavež! Nisu napuštali potjeru. Ona opet
požuri. Odjednom posrne, ali se nekim, čudom održi na nogama. Pod
nogama joj je nestalo tlo. Bit če da se nalazi na rubu nekog grebena ili neke
strme padine. Osjetila je prazninu, neke nove prostore u noči gdje više nije
bilo zagušljivog pritiska šume. Dok je nepomično stajala, dopre do nje
isprekidana zvonjava nekog zvona. Učini joj se da je njegovi brecavi zvuči
zovu i da joj nude utočište.
Ispunjena nadom, počne se oprezno spuštati niz padinu, i naskoro razazna
ispod sebe visoke zidove opatije Nieul. Snažno potegne za konop na
vratima. U zaklonu samostanskih vrata osječala se bolječ odjednom se
raščinila u njoj teška i ledena strava što ju je dotad pritiskala.
Netko je podigao kapak na malom otvoru, nečiji se glas javi:
— Blagoslovljen budi Bog! Što želite?
— Zalutala sam sa svojim djetetom u šumi.
Dajte mi utočište.
— Ne primamo žene u opatiji. Produžite još
pedeset koraka nalijevo i nači čete gostionicu:
tamo če vas ukonačiti.
— Ne... vojnici me gone... Moram se sklo
niti pod zaštitu vaših zidova.
— Poñite u gostionicu! — ponovi isti glas.
253

JLu

Osjetila je da če se okance zatvoriti. Krikne van sebe:


— Ja sam sestra vašeg dobročinitelja Al-
berta de Sancea od Monteloupa. Za ljubav Bo
žju, otvorite mi».. otvorite mi...
Učini joj se da čovjek s druge strane vrata oklijeva. Zatim okance lupne, a
odmah potom zaškripi ključ u bravi i netko povuče zasun. Ona poput oluje
sune kroz odškrinuta vrata, a za njom navali snježna vijavica.
Dva mala fratra bijele kose promatrala su je zbunjenim očima.
— Zatvorite vrata — preklinjala je — i ni
kako ih ne otvarajte ako vojnici stanu lupati
o njih.
Oni je poslušaše. Anñelika je odahnula tek kad je vidjela da se jaki drveni
zasun spustio preko vratiju.
— Rekli ste da ste sestra dobročinitelja opa
tije, gospodina de Sancea? — upita jedan .fratar.
— Istina.
— čekajte tu — reče fratar pokazavši joj
neku vrst sobe za razgovore, gdje je gorjela de
bela voštanica u bakrenom sviječnjaku. Pod
kamenitim svodovima bilo je možda nešto mala
toplije nego vani.
Anñelika je cvokotala zubima, čitavo joj se tijelo treslo od hladnoče. Nije
osječala svoje ukočene ruke, koje su držale Honorinu, isto tako promrzlu i
cvokotavu.
Napokon opazi druga dva fratra koji su dolazili iz samostanskog dvorišta..
Jedan je držao uljenicu. Bili su odjeveni u bijele habite, što je značilo da su
starješine.
Uñoše u sobu za razgovore i stadoše ispred nje. Mlañi se još više približi,
podigne visoko svoju sviječu, da bolje osvijetli ženino lice.
— Jest, to je baš ona — reče napokon. —
Zaista je ona, moja sestra Anñelika de Sance ...
— Alberte! — šapne Anñelika.
254

XXVI
UTOčIŠTE! UTOčIŠTE!
Zvonce na ulaznim vratima žestoko je odjeknulo. Fratar-vratar, došao ih je
obavijestiti, da nekakvi ljudi pod oružjem traže da ih se pusti u samostan.
?— Nemojte im otvoriti — zaklinjala je Anñelika. — Inače sam propala.
Oni mene gone!
— Buntovnicu Poitoua — reče poluglasno
Albert.
Ona ih prestrašeno pogleda. Dosta dobro je poznavala ljudsku opačinu,
stoga je i sada gledajuči te fratre ledenog pogleda, vidjela u njima samo
neprijatelje. Oni če je sigurno izručiti vojnicima.
Padne na koljena zureči u mramorno lice opatač njene su usne živo
ponavljale stari krik srednjeg vijeka, koji je toliko vijekova zaustavljao na
pragu crkava krvoločne borce na ljude.
— Utočište! Utočište!
Opat joj dade rukom znak da se smiri i u svojoj bijeloj mantiji, poput neke
utvare, poñe c!o svoda crkvenog predvorja. Malo potom se M*ati. Bit če da
je vojnike poslao u gostionicu. Umorni od potjere po snijegu, oni i nisu bili a
stanju navaliti na zidine opatije koja je doživjela i nadživjela mnoge napade i
ratove. Stoga su
255

Lu
se, manje-više, bez prigovora udaljili, tim prije što im je otac vratar
doviknuo kao če se u gostionici okrijepiti dobrim vinom iz Charentesa,
rijetkom robom u tim nemirnim vremenima.
Tišina je opet zavladala u unutrašnjosti samostana. Anñelika je još uvijek
klečala, potpuno iznemogla. Albert se sagne i uzme joj iz ruku malo drhtavo
biče, crnih i živih očiju, kao u neke šumske zvjerčice, što ga je stiskala na
•prsima.
— Dignite se, gospoño!
Otac opat joj. pruži ruku. Mršavu, ali neo-ibično snažnu. Ona se uspravi.
— Malo ima udobnosti u opatiji, gospoño!
Imao je dubok, jednoličan gluhi glas, glas
:naviknut na pjevanje monotonih psalama.
— Možemo vam staviti na raspolaganje sa
mo dva donekle udobna mjesta: kuhinju, da
se u njoj okrijepite i staju, da u njoj spavate.
Sigurno je opazio na Anñelikinom, poput mramora ledenom, licu izraz
ushičenja kad je čula za ta dva skromna mjesta, jer mu se grimasa nalik na
smijeh pojavila na isposnič-Tcom licu.
— Poñite u miru — reče na kraju. — Vaš
"brat če vas odvesti gdje treba.

Srušila se u sijeno i smjesta zaspala, kao da se onesvijestila. Albert Sance je


malu Honori-nu položio u jasle, u tu grubu kolijevku, koju je dobro napunio
slamom i sijenom. Prije nego se udaljio nabacao je još sijena oko usnule
tf6.
Vani je i dalje lagano padao snijeg. Bijeli plašt je pokrio opatiju,
nepomičnu šumu, bijeli mrtvački plašt je pokrio Anñelikine drugove
obješene kod Vilinskog kamena...

Dok joj je iz otežale mokre haljine izbijala para, Anñelika je, smjestivši se
kraj velike vatre u kuhinji, trljala Honorini prozeble nožice. Potom joj dade
šalicu vručeg mlijeka, a na kraju je svuče i umota u vruči pokrivač. Brača
laici, u crnoj mantiji, posluživali su ju bez riječi kao što su im propisi
nalagali. Čulo se samo lagano škripanje njihovih sandala i pucketanje vatre,
na koju su bacili dva krupna snopa granja. Anñelikina odječa je bila ubrzo
suha, ali ona sama je toliko bila iscrpljena da nije čak ni.glad osječala.
256
17 Anñelika buntovnik

257

XXVII OPATIJA NIEUL


U noči se Anñelika probudila. Čula je zvuk zvona. Krave koje su počivale
u svojim pregradama iza razdvojnog zidiča katkad bi se pomakle snažno
otpuhujuči zrak kroz nozdrve. Negdje u daljini titralo je tiho, jednolično
pjevanje molitava, te se činilo kao da to nevin anñeoski zbor pjeva.
Ona pruži ruku i trgne se. Dotakla se nečeg vručeg. Brzo skine veliki
fenjer koji je visio o čavlu blizu vrata i pri njegovoj žučkastoj svjetlosti
opazi da je Honorina crvena i da joj je disanje kratko i ubrzano.
čitava tri dana je bila kao prikovana uz djetetovo uzglavlje. Brat bolničar
je često dolazio. Imao je sijedu kosu i oči blijedoljubičaste, kao što su bili
cjetovi što ih je brao u šumi da od njih spravlja čajeve.
— Ako umre — govorila je u bijesu Anñe
lika — poči ču i vlastitim ču rukama pobiti
vojnike koji su nas gonili.
— Hajde, hajde, bolje bi bilo da se pomolite
Bogorodici, majci kao što ste i vi — blago je
odgovarao fratar.
Jednog se jutra probudi i opazi Honorinu, kako se ozbiljno igra klasom žita

Sva sretna pozove brata laika, koji je mu-zao krave nekoliko pregrada dalje.
— Fra Anselmo! Doñite da vidite! čini mi
se da je ozdravila.
Debeli fra Anselmo i dva fratriča, koji su mu pomagali, okružiše
Honorinu. Djevojčica je smršavila, veliki podočnjaci su joj okružili oči, ali
joj je pogled bio bistar dok se zabavljala svojim klasom. Uzevši mlijeko i
slušajuči radosna čestitanja fratara, ona se držala dostojanstveno kao što se
kraljica drži prema uzbuñenim paževima.
— Ovaj mali Isus nas neče napustiti — reče
razdragano fra Anselmo.
Zatim če oporim glasom, obračajuči se An-ñeliki:
— Zahvalite, dakle, Gospodu i slavite ga,
bezbožna ženo! Otkad ste ovdje, još nisam vi
dio da ste se prekrižili.
Albert de Sancč je došao da posjeti svoju sestru, noseči u ruci kovčežič od
crvene kože išaran zlatnim arabeskama. čudno, ali Anñeliki se činilo da
fratarski habit od grubog sukna bolje pristaje njenu bratu oñ najfinije svile u
koju se oblačio u doba kad je živio na dvoru. činilo se, uz to, da je njegovu
blijedom i mršavom licu bilo suñeno da se odriče užitaka i vrši pokoru.
Obrijano tjeme okruženo gustom kosom bolje mu je pristajalo od vlasulje.
Na-bori na habitu, te široki rukavi isticali su njegove odmjerene kretnje, koje
su nekad išle čovjeku na živce. ? Nekada je davao dojam pomalo izopačenog
prevejanca, a sad se to lukavstvo pretvorilo u vedrinu i strpljenje. Boležljiv
izgled njegove previše bijele puti, upadao je u oči meñu dobro uhranjenim
mladičima na dvoru, dok je ovdje davao dojam asketske prozir-» nosti.

258

17"

259

— Sječaš li se, Anñeliko— reče joj on — nekad sam ti često ponavljao:


jednog dana dobit ču opatiju Nieul. I evo, postigao sam svoj cilj.
Promatrajuči njegov visok i nježan lik obilježen bičevanjem, taj lik ,u
kojemu bi rijetki prepoznali nekadašnjeg milosnika kraljevog brata,
Anñelika je pomislila u sebi:
*Po mom mišljenju, prije če biti da je opatija dobila tebe."
Oni nisu govorili o dogañaju koji je izazvao temeljitu promjenu u
mladičevu životu, nisu govorili o ljutoj boli i tjeskobi koja ga je, pošto
ječukopao brata Gontrana, tjerala ulicama grada pa seoskim cestama, njega
zaplakanih očiju koje je brisao čipkastim rukavima, njega milosnika,
pokvarenjaka, nisu govorili o mirisu procvjetalog bijelog gloga što ga je u
mislima vračao djetinjstvu, lutanju koje ga je dovelo pred vrata opatije
Nieul. Kad je Albert Sancž bio dijete, dolazio je često u opatiju da uči
latinski. I baš na tim satovima učenja, draž opatije se uvukla u kutak njegova
srca, kao neka neprolazna, suptilna nostalgija, koju ni uživanje u kraljevskoj
palači i Saint-Cloudu nisu ni^ kad mogla ugušiti.
Toga je dana potegao za zvono na vratima i vrata su mu se otvorila...
— Na tavanima opatije nañe se čudnih stvari — reče on Anñeliki. — U
toku vijekova, nije tu vladala uvijek isposnička strogost. Ostalo je nekih
predmeta iz tih vremena. Otac nastojnik je pomislio da bi ti neka od tih
stvarčica mogla poslužiti. Ovlastio me da ti predam ovo.
Kad je otvorila kožni kovčežič, našla je u njemu toaletni neseserč a
predmeti su bili izrañeni od sedefa i zlata.
260

Kad je ostala sama, Anñelika je dugo četkala svoju kosu, držeči.u jednoj ruci
okruglo ogledalo, jasno kao sunce, a u drugoj skupocjenu i, vrlo tešku, ali
mekanu četku. Očarana, Hono-rina se pomače u svojim jaslama tražeči od
majke svoj dio. Anñelika joj dade drugu, manju četku i pomagalo za
obuvanje cipela takoñer od sedefa i zlata.
Koja je dama iz plemičkog roda Richeville, senzualna i mistična, ostavila
meñu ovim zidovima te predmete taštine?
Bivši starješina opatije, čije su plave oči nekada zanosile groficu de
Richeville, bio je epi-kurejac, koji je uživao u učenim raspravama ali i u
manje eteričnim zadovoljstvima. Anñelika se sad sjeti da je u dnu podruma
vidjela ostatke visokog kreveta s baldakinom, koji bi fratri namještali čim bi
lijepa gospoña dolazila u opatiju da tu traži odmor i zaborav.
Njegov nasljednik obračunao je u samostanu s tim razuzdanim navikama.
Govorilo se o njemu da je krut i nepristupačan.
Usprkos tome, Anñelika zatraži, da je on primi, da bi mu se zahvalila. Ona
je opet poprimila ljudski izgled, pa je željela da je nastojnik samostana vidi i
uvjeri se da ona nije ono jadno, slomljeno biče, kome je morao pru-žuti ruku
da bi je podigao.
Haljina, koju je ona oprala i izglačala nije bila elegantna, ali. je zato pustila
da joj kosa, oprana i počešljana, slobodno pada po ramenima. Nagnuta nad
ogledalom promatrala je sebe nekom nemirnom sumnjom. Nisu li duge
sunčane pruge u toplim tonovima njenih uvojaka bile novi pramenovi sijede
kose, koji su se nedavno pojavili? Ona je sijedilñ odjednom, a nije joj kosa
postepeno postajala siva. Imala je samo trideset i, tri godine, ali je več
osječala da se bliži dan, kad če njeno glatko lice, još ukrašeno svim dražima
mladosti,, biti okrunjeno bijelom

MlJ

aureolom. Starost ju je več doticala svojom snježnom rukom, a ona još nije
pravo ni živjela. Dok se ženi ne ispune želje, život joj prolazi u stalnoj nadi...
Ona proñe' samostanskim trijemom, a zatim, pošto se popela stubištem čije
su stepenice bile izlizane od mnogih procesija, poñe otvorenom galerijom
koja je podsječala na opločano dvorište unutar arapskih kuča. Kroz otvor
pod polukružnim lukom koji je počivao na zdepastim stupovima, ona ugleda
dvorište, zdenac iz kojega je brat Anselmo grabio vodu te Honorinu kako
čuči na petama.
Hodnici su bili pusti. Sum njenih koraka sjetio ju je ponosite gospoñe de
Richeville, te joj se učini da je vidi kako glave umotane u crni svileni rubac
prolazi kraj začuñene Anñelike, koja je u ono vrijeme bila još djevojčica.
Nastojnik samostana ju je čekao u prostranoj biblioteci, u kojoj su zidovi
bili prekriveni neprocjenjenim bogatstvom. Vrlo rijetki prvotisci iz prvih
štamparija, hiljade uvezanih knjiga svih oblika i svih debljina sjajile su se
svojom izblijedjelom zlatnom bojom u polumraku hladne dvorane, u kojoj se
osječao miris skupocjenih knjiga uvezanih u kožu, miris .perga-mene,
štamparske boje, pultova od ebanovine na kojima su ležali golemi otvoreni
misali, ukrašeni slikama. Sjedio je pod oslikanim crkvenim prozorom, u
gotskoj stolici, a ukručenost njegova bijelog lika davala je još impresivriiju
živost njegovim očima koje su se činile crne, a u stvari su bile tamne kao
bronca ili čelik i nisu imale dobi, baš kao oči mnogih asketa. Izraz njegovih
tankih, strogih usana sledi Anñe-liku i ona zauze odbrambeni stav. Pošto je
najprije klekla preda nj, ona se podigne i sjedne na stolac bez naslona koji je
več prije tu bio po-
262

stavljen. Uvukavši ruke u duge rukave od grubog sukna, on ju je promatrao


nekom pretjeranom pažnjom i ona je bila prisiljena da prva progovori, kako
bi prekinula taj muk koji ju je ispunjavao nelagodriošču.
— Oče, htjela bih vam bezbroj puta zahva
liti što ste me primili pod krov samostana. Da
su me oni vojnici uhvatili, bila bih izgublje
na... Sudbina koja me očekivala ...
On se malo nakloni.
— Znam to. Vaša je glava ucijenjena... Vi
ste Buntovnica Poitoua.
Nešto u njegovom glasu uznemiri Anñeliku. Prikriveno neprijateljstvo što
ga je osjetila prema njemu odjednom bukne:
— Osuñujete li moj postupak? — reče ona
gordo. — Kojim pravom? Sto možete vi znati
u osami svog samostana o nevoljama, vani u
svijetu i o uzrocima koji mogu natjerati neku
ženu da se lati oružja da bi branila svoju slo
bodu?
Izazivala ga je. Slabo bi se bio proveo taj redovnik da ju je podsjetio da se
žena mora podvrgavati. Bila bi mu u lice dobacila kraljeve zahtjeve.
— Znam o tome podosta, jer vidim kako vam
iz očiju viri odvratno lice Nečastivog.
Ona se zajedljivo osmjehne.
— Mogla sam i očekivati da ču ovdje čuti
ovakvu vrst gluposti. Naskoro čete mi reči da
je sam vrag ovladao sa mnom.
— Postoji li u vašem srcu makar jedan osje
čaj a da nije ispunjen mržnjom?
Ona je šutjela, a on nastavi svojim monotonim i potresnim glasom:
— Nečastivi je mržnja. Nečastivi je onaj koji
više ne zna za ljubav. To je drugo, protivno
lice, to je ono lice u kojemu, da se tako izrazim,
nema ni truna ljubavič to je mržnja. To je otro-
263

van cvijet koji nečastivi sije. Plemenita srca su sklonija mržnji od ostalih.
Zar ne znate da se nečastivi hrani krvlju, bolovima i porazima...?
Neočekivani izraz gotovo fizičke patnje izo-bliči mu lice. On poviče s
neizrecivom tugom u glasu:
— Iskoristili ste moč svoje ljepote da biste
odvukli ljude na put mržnje, zločina i ustan
ka... A zovete se Anñelika... kčerka anñela I
Odjednom ga ona prepozna.
— Brate Ivane...! Brate Ivane...! Oh! Ni
ste li me, možda, vi nekoč ... jedne noči odveli
u svoju čeliju da biste me zaštitili od zla...?
Oh! To ste vi! To ste baš vi! Prepoznajem vaše
sjajne oči...
Potvrdio je šuteči. činilo mu se da opet vidi djevojčicu kojoj svijetla kosa,
okružuje draže-sno, nevino lice, kao što je lice djetinjstva, lice prepredeno
kao što je lice odrasle žene i čije ga oči boje prolječa znatiželjno promatraju.
— Nevina djevojčice — šapne on — što se
6 vama dogodilo?
Nešto se slomilo u Anñelikinu srcu.
— Uvrijedili su me i ponizili — promuca
ona. — Oh, da znate, brate Ivane, kako je život
bio opak sa mnom!
On svrne pogled na ogromno raspelo što je visilo na suprotnom zidu:
— A on, a što sve on nije pretrpio?
Te noči ona nije mogla zaspati. Mir u samostanu je, kao nekada, raskinuo
varljivi veo i otkrio prisutnost Duha tmine. Tihi zvuk zvona koje je
otkucavalo nočne sate i vrijeme jutarnje molitve sječalo ju je vječne borbe.
Sa Sviječama u ruci fratri su dugim trijemovima odlazili u crkvu.
264

„Molite se, molite, fratri", mislila je ona, „i treba da se molite dok tmina
vlada nad usnulom-zemljom."
Tu je Duh zla otkrivao svoje grozno lice. Kad bi zatvorila oči, činilo joj se
da čuje kako-krv teče. Tada bi ona ispružila ruku da bi takla ručicu usnule
Honorine. Nevinost njene kčerke činila joj se jedinim bedemom iza kojega
se mogla zaštititi od užasa te beskonačne noči. Tek u zoru, kad je pijetao
zapjevao, ona je uspjela zaspati.
Meñutim, ona se nije tek tako predavala.. Zatraži da opet .vidi oca
nastojnika.
— Sto bi bilo od mene da nije bilo mržnje?
— reče mu ona. — Da se nisam mržnjom bra
nila, bila bih crkla od očaja, bila bih se ubila,
bila bih poludjela. Duh osvete koji vlada mno
me je kao neki oklop koji mi omogučava da
živim i da sam svjesna toga, vjerujte mi.
— Ne sumnjam u to. Postoje trenuci u ži
votu koje ne bismo doživjeli bez pomoči duha
snažnijeg od svojeg. Ljudski duh nije otporan.
TJ trenucima sreče je dovoljan sam sebi za po
moč, ali u nesreči mora se obratiti za pomoč ili
Bogu ili vragu...
— Vi, dakle, ne potcjenjujete snagu osječa
ja kome sam se prepustila?
— Neču nikad potcijeniti moč i duhovnu
snagu gospara Lucifera. Previše ga dobro po
znajem.
— Ah! Vi se uvijek gubite u prilično gru
bim vizijama. Ne shvačate naprosto ništa od
onog što se zbiva na zemlji.
Ona se ushodala gore-dolje ispred njega, ponosna, s kosom rasutom po
ramenima, visoko dignute glave, sijevajučih očiju nimalo ne mareči za svoj
izgled u tom trenutku, jer je sve svoje snage upregla u borbu što se u njenoj
nutrini vodila.
265-
Nepomičniji i beščutniji od kamenog kipa, otac nastojnik je promatrao
kako prolazi ispred njega. Naposljetku mu na usnama zatitra podrugljiv i
jedva primjetljiv osmijeh.
— Uzalud vam nijekati, kčerko, da vrag nije
ovladao vašim duhom. I neiskusnim očima je
jasno da bi vaš nemir trebalo smiriti s nekoliko
kapi blagoslovljene vode.
— Vi me tjerate u očaj! — poviče ona. —
Nervozna sam, jer hoču da se opravdam, a za
pustila sam naviku da razmišljam o ovim pita
njima. Osveta zbog koje me korite a koja me
natjerala da se s oružjem dignem protiv pretje
rane tiranije, zar ta osveta nije bliža duhu prav
de, koju je Krist propovijedao negoli rušilač-
kom zlu?
Izgledalo je kao da on razmišlja o tome.
— Vi niste lak protivnik — dopusti on. —
Govorite, dakle, izložite sve što imate reči...
Godinama je šutjela pa joj je sada bilo teško govoriti. Riječi su joj se
gomilale na usnama, rečenice joj se lomile u ustima kao istrgnute iz srca bez
ikakva reda i veze što ju je strašno ljutilo. Pričala je o kralju, lomači, o
Colinu Patu-relu i gospodinu de Breteuilu, o sirotinji iz pariškog podzemlja,
o svom zaklanom djetetu, o korupciji, porezima...
Šta je on mogao razumjeti od čitave te zbrke? Ništa! Mogao joj je držati
propovijedi. Obuzeta žarom izlaganja s vremena na vrijeme je zabacivala
kosu koja je padala po obrazima. Stalno je hodala i govorila. Katkad se
oslanjala objema rukama na.naslon stolice, naginjala se nada nj, kao da mu
hoče bolje predočiti svoju istinu.
— Vi me smatrate odgovornom za krv pro
livenu po mojim naredbama. A da li je krv pro
livena u Božje ime manje crvena, manje krimi
nalna?

On je njenoj srdžbi i mržnji suprotstavio kameno lice, svoj pogled koji je


odjednom postao Madan i neprobojan.
— Da, znam što mislite — nastavi ona gro
zničavo. — Krv protestantske djece, koju voj
nici dočekuju na koplja, razumije se, nije čista,
dok su, naprotiv, kraljeve želje sveteč patnje na
roda su pravedne i opravdane, pa čak i zasluže
ne... Nisu smjeli da se rode kao bijednici...
Pokoravati se velikima, smrviti slabe... Takav
je zakon ...
Najzad je zašutjela gotovo potpuno iscrpljena, niz čelo joj je curio znoj,
osječala je prazninu u sebi.
On se digne, podsjetivši je da se približuje vrijeme čitanja brevijara. Ona
ga je gledala kako se udaljuje uz samostanski trijem, s rukama u rukavima
habita, s kapuljačom prebačenom preko glave, nalik na dugu voštanicu. Nije
ništa shvatio. Bio je miran i vedar.
Te noči, meñutim, Anñelika je bolje spavala i kad se probudila, kao da je
pao s nje ogroman teret.
Otac nastojnik pošalje po nju. Da joj nije mislio održati neku svečanu
propovijed kojoj je bio cilj da je ukroti? Veselila se što če s njim ukrstiti
oružje. Uñe spuštene glave i začudi se videči kako se on grohotom smije.
— Izgleda mi, gospoño, da se spremate za
borbu. Zar" sam, dakle, tako opasan neprijatelj
da je Buntovnica Poitoua odlučila na me uda
riti svim svojim oružjem?
— Molim vas, ne zovite me više tako —
zamoli ga ona donekle smetena.
— Mislio sam da se ponosite tim imenom.
Ona skrene pogled u stranu, osjetivši naglo
da je nasmrt umorna.
— Ne kajem se nimalo i nikad se neču po-
kajati za ono što sam učinila!

266

2B7

— Ali vi se same sebe bojite.


Anñelika se ugrize za donju usnu.
— Kako vidim, vi ništa ne shvačate, oče... I

— To je moguče. Ali osječam da patite, a


nadasve vidim mračnu aureolu koja vas okru
žuje ...
— Aureola — reče ona sanjarski — Musli
manski sveci o njoj govore. Da li je moja aure
ola mračna,, oče?
— Vi drhtite od same pomisli da zagledate
u svoju dušu. Zašto se bojite? Sta mislite da
čete vidjeti u njoj?
Ona ga je netremice gledala.
Njegove zjenice koje su se sjale poput žive, prodirale, su joj do dna duše.
Nije bila kadra da svoje oči odvoji od njih.
— Oslobodite se — navaljivao je on — ina
če, nikad više nečete ponovo živjeti.
— Ponovo živjeti! Ponovo živjeti! Ali zašto
da ponovo živim? Nije mi stalo do života.
Ona je u zanosu vikala, uhvativši se objema rukama za vrat, kao da se
guši...
— A što če mi život? Gadi mi se, mrzim ga,
sve mi je uzeo. On je od mene stvorio ženu,
koje... da... istina je... koje se bojim ...
Ona se bez snage sruši na stolicu.
— Vi to ne možete shvatati, ali ja bih rado
umrla.
— To nije istina. Vi ne želite umrijeti.
— OhJ Želim, vjerujte mi.
— To je samo posljedica umora. Ali znajte
da želja za smrču, volja za smrču, dolazi samo
onima koji su u svom dugom ili kratkom ži
votu proživjeli ono što su željeli da prožive.
Sjetite se pjesme starca Simeona: »Moje su oči
vidjele Otkupitelja svijeta, sad mogu da uni*
rem." Ali sve dok neko biče to nije ispunilo,
sve dok luta daleko od svog cilja, sve dok po
znaje samo poraze... ono ne želi da umre ...
Zaborav, san, ništavilo... da. Umor od života?
26a

To nije smrt. Smrt, to je blago koje nam je Bog dao sa životom, to je


neizrecivo obečanje... Anñelika se sjeti opata Lesdiguieresa, njegova mladog
zanesenog lica. »O smrti, požuri", govorio je on. Mislila je na Colina
Paturela, koji je toliko puta-bio predan krvnicima i na ono što je sama
osječala dok su je, privezanu za stup, gledale krvoločne oči Mule Ismaila.
Tada bi bila mirne duše umrla, jer je osječala da odlazi prema uzvišenosti.
Ali nikako danas.
— Imate pravo — reče ona zahvačena ne
nadanim stranom. — Ne mogu sad umrijeti, to
bi bila prevara.
On se nasmije.
— Volim te nagle prelaze vaših raspolože
nja. Da, gospoño. Vi morate živjeti. Da umrete
poražena, kakva bi to za vas bila poruga. Naj
gora ...
Borila se. Bojala se da ga pogleda, da se sretne sa pogledom njegovih
tamnih očiju.
— Vi vrebate na mene — reče ona — kao
na neku žrtvu.
— Htio bih da se oslobodite bremena- koje
vas je pritislo, htio bih da živite slobodno.
— Ali kakvog to bremena da se oslobodim?
— poviče ona ljutito.
— Onog nevidljivog bremena koje vas pri
ječi da živite u miru sa samom sobom i sa svo
jim životom.
— Nikad neču oprostiti!
— To od vas nitko i ne traži!
Anñelika se borila, u sebi.
I on je bio na mukama videči je kako naglo diše i kako tjeskoba muči
njeno lijepo lice.
Kako, zašto, koga je dana otišla k njemu 1 pred njega klekla?
Ona je grčila ruke na njegovom bijelom ha-bitu, a napor kojim se
svladavala, opažao se u njenim svijetlim očima.
269

JllU U

— Slušajte me . .. brate Ivane ... Slušajte


me. Jeste li čuli što o pokolju na Polju draguna.
On potvrdi kimanjem glave.
— Ja sam naredila da se pokolj izvrši.
— Mi to znamo.
— To nije sve... Slušajte, i to je za me
bilo... neizrecivo zadovoljstvo. Htjela sam op
rati ruke u njegovoj krvi.
Redovnik zatvori oči.
— Od te se noči — šapne Anñelika — bo
jim i izbjegavam da zavirim u svoju nutrinu.
— Pakleni su vas ponori privukli. Želite li
se zauvijek osloboditi tih uspomena?
— Cijelom svojom dušom.
U njenim očima bljesne nada.
— Možete li to vi učiniti?
— Vi ste potpuno izgubili vjeru Isto ste je
u djetinjstvu imali, ako sumnjate u to.
— Bog zna sve, zar je onda potrebno da pri
znam svoje grijehe na ispovijedi?
— Bog zna sve, ali bez vašeg priznanja i po
kajanja, ni On sam ne može poništiti vaš gri
jeh. U tome se i sastoji ljudska sloboda.
Pobijedio ju je.
Pošto je dobila odriješenje, činilo joj se da joj je pri duši bolje. Gledajuči
svoje raširene prste, reče:
— A hoče li nestati krvi s ovih ruku?
— Ne radi se o tome da se izbriše ono što
se zbilo, ni da izbjegnete posljedice za svoja
djela, več se radi o tome da ponovo oživite. Go
dinama ste bili utjelovljenje mržnje, odsada bu
dite samo ljubavi. To je cijena za vaše uskr
snuče.
Ona se razočarano nasmije.
— Taj mi program ne odgovara, moja borba
nije završena.
— To je unutarnja stvar.
Ona se naruga svom uzbuñenju i strese izazovno svoju bujnu kosu.
270

— Koliko riječi za jednu odrezanu glavu t


Mula Ismail je svakog dana žrtvovao dvije ili-
tri da ugodi Bogu. Vidite li, vrlo je teško de
finirati što je Dobro ili Zlo, kad čovjek mnogo
putuje i koješta vidi na svojim putovanjima.
Te riječi kao da su mnogo razveselile oca na-stojnika. Osmijeh, nalik
blijesku sunčane zrake na snijegu, kao da je razbio ukočenu i strogu masku
na njegovu licu, i sad je ono sjalo lju-baznošču i nevjerojatnom mladošču.
Obično mu je izraz lica bio ukočen i hladan. činilo se da ga ništa nije moglo
smekšati. Meñutim, u toku razgovora, bezbrojna su se čuvstva smjenjivala
na njemu: radost, bol, srdžba, simpatija. Kad je Anñelika mislila na nj,
uvijek joj je pred oči iskrsavao njegov strog i nepristupačan lik. U stvari, u
njega je bilo vrlo pokretno i uvijek budno lice.
U početku, prije nego što je opazila ta njegova svojstva i prije no što se
ogrijala na njegovoj životnoj toplini, ona ga se bijaše prestrašila.
Odgovarajuči na njenu dosjetku, koja se odnosila na Mulu Ismaila, reče:
— Zlo je ono što osječate da šteti vašem mo
ralnom zdravlju. Dobro je ono što zadovoljava
vaš lični osječaj pravde.
— Ali, oče, dozvolite mi da vas upitam, ne
mirišu li te vaše tvrdnje ponešto na herezu?
— Ja ih iskazujem samo pred onima koji
to mogu da shvate.
— Zar, dakle, toliko povjerenja imate u
mene?
On ju je dugo posmatrao.
— Jest, imam. Vaša sudbina nije obična. Vi
se morate boriti izvan utrtih putova.
Mnogo ju je ispitivao o islamu. Ona mu je pričala o onome što je vidjela i
čula. Pričala mu je o arapskim običajima, o njihovoj tvrdoj i okrutnoj vjeri,
što je na njega učinilo snažan do-
271

jam. Ona se nije žacala da mu otkrije svoje divljenje i nostalgiju prema toj
vjeri.
Prelistaše skupa ogromne knjižurine u kojima je, što minijaturama u boji, a
što riječima, bila opisana povijest arapskih invazija., u kojima je bilo
izneseno naučavanja Muhamedovo, a tumačenje su tog naučavanja dali
Crkveni oci. To su za Anñeliku bili nezaboravni trenuci. Ona je na sve
zaboravljala dok je on prevrtao stranice rukom, tako dugom, mršavom i
prozračnom, da je izgledala kao ženska. Kopirajuči mnogo primitivce i
razmišljajuči o njima, on je sam stekao neku prozračnu ljupkost.
Jedno poslijepodne, dok ga je čekala, An--ñelika u jednoj minijaturi
primijeti anñela sa zelenim očima na licu koje joj se činilo poznato. Taj se
anñeo pojavljivao više puta u misalu, negdje tužnog, a negdje sjajnog
pogleda, spuštenih vjeña, svijetle kose, negdje nasmijan, a negdje ozbiljan.
— Da nije možda brat Ivan, novak u opati
ji Nieula, ukrasio nekada ovu knjigu? — upita
ona osmjehujuči se, kad je otac nastojnik opet
ušao.
— Kako bih mogao zaboraviti djevojčicu
one noči, izvanrednu ljepotu, koja je izbijala iz
nje? Svježina, ljepota, želja za životom, sva su
ta bogatstva izbijala iz nje kroz njene zelene
oči. činilo mi se da ju je Bog poslao u samo
stan, da bi me podsjetio na ljepotu onog što
je stvorio.
— A sada sam stara i ružna.
Opat prasne u grohotan smijeh.
— Kako vam mogu pasti na pamet takve
budalaštine? Kako tako lijepa usta mogu izgo
voriti tako gorke riječi. Vi ste mladi! Oh, Kako
?ste mladi — ponovi on gledajuči je gorljivo. —
Vi ste sačuvali u sebi životnu bujnost, a to je
pravo čudo. Vi ste, zaista, mnogo proživjeli, ali
ja vam kažem da je vaš pravi život pred vama

— Počela mi je kosa sijediti


— Još jedan ukras više — reče on podruglji-
"im glasom
I po prvi put nakon dugih mjeseci ona kao da je našla sebe u očima koje su
je netremice promatrale i u kojima kao da je vidjela svoj lik. Osječala je
snagu svog tijela, koju je stekla zahvaljujuči šumskom zraku i stalnom
jahanju. Stas joj nije bio vitak kao prije, ramena su joj bila razvijenija, put
joj je ponovo dobila ruži-často-zlačene tonove, dok su podočnjaci bili ne
samo znakom prolivenih suza, več su davali sjetu njenu pogledu i još više
isticali sjaj njenih očiju
Bijaše se sasvim odvikla da misli o svom szgledu, i gotovo je bila u
neprilici otkrivši ponovo svoje tijelo, te nesvjesno pokrije grudi krajem svog
ogrtača
— Uzalud me pokušavate ohrabriti — reče
ona odmahnuvši glavom. — Vi to ne možete
shvatiti Izgledam tako živa Ali se osje
čam tako iscrpljena
— Ne može se u jednom jedinom danu
ozdraviti od teške bolesti.
Svojim laganim korakom, kao da kliže po kamenim pločicama, opat poñe
do svoje stolice i pošto je opet na nju sjeo, zamišljeno ju je promatrao
— Ipak ozdravljenje je u toku. Velika se
razlika opaža na vama od one noči kad ste sa
svojim djetetom potražili utočište u opatiji. Bu
dite strpljivi Okrenite se k svjetlu, a ne tmi
nama i ozdravit če vam i duša i tijelo
Ona se začudi
— I tijelo? Ta ja nisam bolesna!
— Vi se bojite i mrzite čovjeka. To je vaša
bolest ili bolje rečeno „anomalija" od koje mo
rate ozdraviti. Inače če vam ona ugušiti dušu.
jer ste vi stvoreni za ljubav


272

"8 AndeUka buntovnik

273

Anñelika je bila zapanjena, a onda odjednom plane.


— O čemu vi to govorite? — poviče krešta-
vim glasom. — U što se vi to miješate? Što vi
znate o patnjama žene koju proganjaju ljudi
svojim željama? Sto vi znate o užasu što ga ona
na kraju osječa i prema njima i prema sebi?
Sta vi znate o padu u koji ljubav može da od
vuče? Osim toga, niste li vi prvi uprli prstom
u avet pohote i povikali: pokora!?
On se osmjehivao kao da nije bio potresen žestinom njena napada.
— Zašto se osmjehujete?
— Pa eto, što vas više gledam, sve sam više
uvjeren da ste stvoreni da spavate u muškar
čevu zagrljaju.
Ta ju je predodžba istodobno i uznemirila i umirila.
On mirno nastavi:
— Nisam govorio u množini. Rekao sam:
muškarčevu. Previše ste puteni da biste mogli
živjeti bez ljubavi. Nastojte ozdraviti za onoga
koji mora doči, onaj...
— Da, za muža... koga čestita djevica oče
kuje sa sviječom u ruci. Navlas moj slučaj...
Bezgranična joj tuga obuze dušu. Mislila je:
»Muž...! Imala sam ga. Obasipao me ljubavlju, ali su ga istrgli iz mog
zagrljaja."
^— Morate svoj pogled okrenuti prema budučnosti. Treba da prepoznate
onog, koji če doči. Treba da se pripremite, da ga dočekate. Zar ne mislite
osloboditi svoju dušu bremena svojih grijeha? Ne budite gordi na svoje
tijelo. Ono nije zavri jedilo da mislite o njegovoj sramoti. Prolječe uvijek
dolazi iza zime. Krv i tijelo se obnavljaju. Izgleda da ste dobrog zdravlja...!
Sto joj je on otvoreno govorio o tajnom zlu koje ju je izjedalo, nju je i
zbunilo i utješilo u isto vrijeme.
274

— To neče biti lako — odgovori ona. — Vidi


se da vi niste onaj, koji.
— Luda glavo Izbjegavajte sve ono što
vas muči. Naučite to več jednom. Evo, poslije
mnogih ružnih dana, pojavilo se sunce. Uzmite
svoju kčerkicu za ruku i poñite s njom u park,
šetajte se i razmišljajte o svojoj nadi.
Ona nije bila baš sigurna da želi budučnost boju joj je on proricao.
Postoji li na svijetu čovjek koji bi bio sposoban da je ponovo osvoji? Rana
je bila previše duboka. Meñutim, kad je razmišljala o nagonu, koji je njeno
srce, željno utjehe, okretalo prema n&stojniku nielskog samostana, morala je
priznati da je njena duša počela kopniti. On ju je privukao strpljivošču
ptičara. Ali draž njegove muževne ličnosti, iscrpljene pokorama, ipak je pri
tom odigrala znatnu ulogu.
Da, imao je pravo: ona je bila žena i to je ostala..
— Sto mi se, dakle, dogodilo u opatiji? —
zapita ona. — Imam katkad osječaj da sam iz
gubljena, da lebdim u zraku.
— Vi se nalazite u stanju koje matematičari
nazivaju „prelaz u beskraj".
— Sto ste htjeli time kazati?
— Učeči matematiku, doznajemo da sva rje
šenja nekog problema ne moraju biti izračun-
ljiva, to jest da proizlaze jedna iz drugih i da
se svedu na pozitivan rezultat.
Nekoliko prostih primjera: rješenje jedne matematičke jednadžbe, mi ne
znamo da li je „pozitivno" ili „negativno". Drukčije rečeno da li se dobilo ili
izgubilo. Obično vañenje drugog korijena stavlja nas pred filozofski problem
od znatne važnosti, pred neizračunljiv problem, to jest, pred problem da
izračunamo korijen negativnog broja. Pred vrtoglavicom, pred nemoči duha
da riješi taj problem, mi se mirimo izjavljujuči da je problem
„zamišljen", ili gs
275

pretvaramo u trigonometrijsku liniju. A to znači da više ne znamo što se


dogaña, jer'smo prešli na drugi plan fizičke strukture. To se onda zove, radi
lijenosti duha, ,5prelaz na rješenje kontinuiteta" ili „prelaz u beskrajnost".
Shvačate li?
— Mislim da shvačam. Osječam tu vrst tre
nutačnog nestajanja problema.
— Dubok li je ponor taj beskraj, pa makar
samo u čistoj matematici! Ali on je uvijek pri
sutan i u našem običnom životu. I kad naš duh
ne nalazi više nikakvog „planskog" rješenja,
prelaz u beskraj, ili iracionalnost ili u nadna^
ravnost — nameče se samo po sebi. Mi tad ispli
vamo na površinu, da bismo zaplivali običajnim
tokom ali u stvari, rješenje je več nañeno...
— Mogu li usprkos svemu ponovo usposta
viti vezu sa životom? Moj su život rastrgle bez
brojne proturječnosti.
— Vi ste jedna oñ onih žena, kojima je bor
ba potrebna da bi osjetila samu sebe i da...
Oh! i toga ima... da bi ostala mlada i lijepa.
Sto vam više odgovara: običan život s preslicom
u ruci ili lakouman život?
— Ne znam više. Katkad mi se činilo da
sam stvorena za običan seoski život: želja m!
je bila da imam muža kojega bih voljela, djecu
oko stola kojima bih mijesila kolače. Sve žene
nose tu odliku u jednom kutu svog srqa, čak i
one što su nisko pale, čak i bludnice. A isto tako
kao i sve žene željela sam steči bogatstvo,
zbog uživanja, što nam ih ono pruža: nakit,
divljenje ljudi... Ali brzo sam opazila da mi
je bogatstvo omogučilo lagodan život, ali mi
nije donijelo sreču. Sve to nije bilo u skladu
sa željama. Meñutim, strastveno sam se tiživjela
u ulogu vojskovoñe. Vi čete mi reči: žena nije
stvorena da prolijeva krv, to je neprirodno. Ali,
ja volim rat. Lagala bih kañ bih to poricala.
Volim voditi bitke, očekivati pobjede, skupljati
276

raštrkane snage, nadahnuti ih nekim ciljem, a volim čak i strah, tjeskobu,


nadu da se spasi očajna situacija. Mnogo sam toga prepatila za dvije protekle
godine, ali se nisam nikad dosañivala.
— Priča se da je za čovjeka, a naročito za
ženu, jedan od bitnih uslova da bude sretan: da
se ne dosañuje.
— Nisu li vas sablaznila moja priznanja?
Kako tumačite ova moja protivurječja?
— Ljudsko biče je sposobno za mnoge stva
ri. To je srž njegova života u kome se ispre
pleču i dobro i zlo, bunt i podložnost, blagost
i nasilje.
Saptao je dalje:
— Sve se zbiva u svoje vrijeme, sve pod ka
pom nebeskom: postoji vrijeme kad se rañamo
i vrijeme kad umiremo, vrijeme kad se ubija
mo i vrijeme kad se liječimo, vrijeme kad pla
čemo i vrijeme kad se smijemo, vrijeme kad
jadikujemo i vrijeme kad plešemo, vrijeme kad
grlimo i vrijeme kad se uklanjamo zagrljaji
ma .. vrijeme kad šutimo i vrijeme kad govo
rimo, vrijeme kod mrzimo i vrijeme kad lju
bimo .. .
— Tko je to rekao?
— Jedan od velikih biblijskih mudraca! Ek-
lezijast.
— Dakle, moja pobuna nije bila samo skup
ružnih i odvratnih djela?
— Dakako da nije.
Anñelikino se lice razvedri.
— Vaša blagost mnogo me više tješi nego
vaša strogost. Vi ste bili u početku tako kruti
prema meni
— Ustrašio sam vas da bih vas iščupao iz
kaljuže u koju ste sve dublje upadah'. Osim
toga, htio sam vas navesti da govorite. Sretan
sam da sam u tome uspio. Zatvoreno srce se na
kraju pokvari
277

Poduprijevši bradu rukom, duboko se zamislio, kao da rješava neki mučan


problem.
— Vi biste morali napustiti ovu zemlju —•
reče on napokon.
— Htjeli ste reči da moram umrijeti? ~
uzvikne ona zahvačena nenadanim užasom.
— Ne, sto puta ne, draga dušo. Ta vi ste
utjelovljenje života! Htio sara reči da biste mo
rali napustiti ovu zemlju, zemlju svog djetinj
stva i takoñer... ovo kraljevstvo u kojemu je
raspisana ucjena na vašu glavu. Treba da osta
vite ovaj uzburkani kraj, koji zbog svoje krat-
kovijeke krščanske kulture ne uspijeva da se
oslobodi osnovnog sukoba: sukoba izmeñu Bo
ga i Sotone. Vi ste bliži prirodi. Vaša pravič
nost, vaša ravnoteža ne mogu se zadovoljiti
krajnjim i u neku ruku protuprirodnim osječa
jima. Vi sasvim drugačije sudite o problemima
koji vas zanimaju, stoga čete uvijek biti u
srazu s onima koji vas okružuju. Vi ste poma
lo, zamišljam tako, nalik prvoj ženi koju je
Bog stvorio i koja se čudila voču u raju ze
maljskom. Vi biste morali otiči nekamo...
— Kamo?
— Ne znam. Sagraditi nov svijet, zemalj-
skiji, snošljiviji...
On skrene pogled prema prozoru.
— Snijega je nestalo, sunce sja. Stiglo je
prolječe. Jeste li to opazili?
Plavetnilo neba odražavalo se na krivini romantičnog svoda, a na njegovoj
ivici gukale su pripitomljene grlice.
— Raspitao sam se. Vojnici su napustili ovo
područje. Kraj je miran, mada još nije upoko-
ren. Mogli biste bez zapreke doči do Maillezai-
sa u području močvara, a zatim do obale. Ne
biste li mogli potražiti nekoga od svojih pri
staša?
-r- Hočete da kažete, da moram otputovati? — šapne ona.
27«

— Vrijeme je
činilo joj se da več vidi neprijateljski raspoložen svijet kako je čeka na
vratima opatije, meñu koji se morala zaputiti sama i progonjena sa svojim
kopiletom u naručju.
Anñelika padne pred nastojnikom na koljena.
— Nemojte me tjerati. Ovdje mi je dobro
Ovdje je utočište Božje.
— Cijeli svijet je utočište Božje za one ko
ji vjeruju u njegovo milosrñe.
Zatvorila je oči, a ispod dugih trepavica tekle su joj suze tvoreči sjajne
brazde na njenim obrazima. On je vidio crni krug nesreče oko njena lika. Još
nije bila izvan pogibelji, ali več je on bio siguran da če ona na kraju
pobijediti. Njegova je dužnost bila da je preda cesti i vjetru.
Otac Ivan ispruži ruku i ona na svojoj kosi osjeti neizrecivo nježan dodir
njegove mršave ruke.
— Hrabro, draga dušo, i neka vas Bog bla
goslovi.
Sutradan ju je brat vratar potražio. Osed-lao joj je mazgu kao što je molila.
Poslat če im je natrag preko fratara iz Maillezausa. Stavio je na životinju
dvije košare namirnica i jedan pokrivač. Anñelika brižljivo zamota glavu
svoje kčerke. Ako nije mogla sakriti boju svojih očiju, mogla je barem
sakriti kčerinu kosu Ona je dobro znala da su oni, koji su je tražili znali njen
opis: žena zelenih očiju, koja u naručju nosi dijete riñe kose. Imala je baš
peh što je Honorina upadala u oko.
Držeči ruku na mazginom vratu, ona se časkom pokoleba. Ne bi li još
jednom pozdravila oca nastojnika i svoga brata? Vratar odmahne
279

glavom. Velika sedmica je bila na domaku* Fratri su se več povukli u


svoje čelije.
Težak muk pritisnuo opatiju, teži no obično. Ljudi posvečeni Bogu su se
okupljali rad?1 strašnog hodočašča koje prethodi Uskrsu. Žena se morala
udaljiti.
Još se nešto trzalo u Anñelikinu srcu, ono je još bolno krvarilo. Ali nije li
ta patnja što ju je osječala, nije li ona bila znak njena uskrsnuča?
Ona zajaše mazgu na muškarački, podigne k sebi Honorinu i proñe kroz
samostanska vrata.
Dok se uspinjala stazom što je vodila u šumu, dopre do nje škripanje vrata
koja su se za njom zatvarala, a skoro odmah zatim oglasi se zvono sa tri
jasna zvuka.
Koliko se več vratiju zatvorilo za njom, zatvarajuči joj svaki put prolaz,
kao hajkači progonjenoj divljači!
Svaki put su se smanjivale mogučnosti da umakne svojoj sudbini i naskoro
če joj ostati jedan jedini put: njen vlastiti put. Koji je to put? Ona još nije
znala. Samo ga je predosječala. Počela je shvačati da su je nepremostive
nesreče i zapreke svaki put nemilosrdno skre-tale sa njenih stramputica
prema jednom jedinom, njenu nevidljivom cilju. I ovaj put, zadnji put, ona je
prolazila kroz šumu. Nije se usudila da po danu ide cestom. Kroz šumu, a
zatim preko močvara, ona če stiči bez zapreka do opatije Maillezais.
Kad je došla do Vučje doline, sunce se več diglo visoko na nebo. Njegove
su zrake okomito obasjavale dolinu. Anñelika se zaustavi i nije se mogla
načuditi. Ne bijahu još ni dva tjedna prošla što je na tom mjestu posrtala u
snijegu, što ju je tu davila oštra zima, i čitavo joj tijelo drhtalo kao prut na
vjetru. Danas je

dolina bila sva zelena, a potok koji je duboka drijemao ispod debelog leda,
sad je poskakivao dražesno poput mladog kozliča, dok su ljubice krasile
korijenje stabala. Kukavica se glasala svojim pjevom, punim obečanja.
Najavljivala je toplinu, cvijetanje, ustoličavala je prolječe
Anñelikin se pogled zamagli pred svim tim divotama. Ponekad nas priroda
i život iznenade svojom blagošču. Duga i oštra zima posto-stručila je
bogatstvo trava i cviječa. Iz gnusnog zločina, iz bezimenog užasa niknuo je
ovaj dra-žestan cvijet, okrugao, bijel, okrunjen plamenom, vedar, koji je ona
držala usnuo na svojim prsima: Honorina.
Crni gavrani nisu više kružili, zlokobni i gladni povrh Vilinske čistine.
Reklo bi se da smrt nije nikad pohodila ove krajeve.
Opat Lesdiguieres, opat Ivan! Ta dva arhari-ñela su je izvukli iz ponora, u
koji je bila upala. Ta dva nevina redovnika najzad su izbrisali u njoj
zlokobnu uspomenu na fratra Bechera.
Bilo je pravo i potrebno da ostane na životu, mislila je.

280

28*

XXVIII
ZASJEDA TRGOVACA OBILJEŽENA LJILJANOVIM CVIJETOM
Sutradan je stigla u Mailleazis, veličanstvenu opatiju sagrañenu na otoku,
izmeñu ustajalih voda i vrba. U noči ti se činilo da čuješ šum valova, koji su
u XII vijeku udarali u temelje •opatije. Fratri su provodili miran, pastirski
život loveči žabe i jegulje, vodili manje računa o brevijaru, negoli o
podnevnom počinku i čuvajuči Rabelaisovu tradiciju, koji je meñu ovim
zidovima napisao svog Gargantua. Tu nije bilo traga onoj pobožnoj
atmosferi što je vladala u Nieulu. Fratri su se bojali protestanata. Jer je taj
kraj sve do obale bio nastanjen uglavnom protestantima.
Kraljeve su trupe malo-pomalo uspostavljale red. Preporučena od nielskog
opata — zaista svet čovjek, govorio je prior Maillezaisa uzdišuči —
Anñeliku su dobro primili i dali su joj vodiča, koji ju je odveo do okolice
Sables d'Olonne.
Noseči na leñima Honorinu, ona se sada spuštala pjeskovitim i blatnim
putom pod svodom patuljastih hrastova i lijeska. Pala je kiša. Pročiščen
uzduh imao je čudan okus. Ona se
282

zaustavi da nabere lješnjaka za Hononnu i da joj ih zubima lomi. Latice


šipka, mokre od kiše, napadale su na njenu ruku.
Neobičan šum dopirao je iza živice
To je bila zadnja etapa njena puta.
Sum je bivao sve jači. Anñelika je išla dalje, poput vuka opreznoč napokon
opazi more.
To nije bio Mediteran, plavi i zlatni, več ocean, more tmina, provalija
Atlanata..
Ono se penjalo sivo, plavo, zeleno na horizontu, koji se u magli spajao s
nebom.
Iduči dalje, Anñelika spazi ljubičasti žal •razdijeljen srebrnastim spletom
barica, zatim četvrtasta polja solana, bijele čunjeve nagomilane soli, koje je
nagli sumrak obojio nježnom ružičastom bojom.
Ni lijevoj strani nalazila se trošna kučica
Tu se Anñelika imala sastati sa Ponce-le--Paludom. potestantskim
krijumčarom, koji je postao njen sljedbenik odmah na početku ustanka.
Ali Ponce-le-Palud je bio uhvačen dan prije toga, i pogubljen zbog
dvostruke krivice: kao krijumčar i kao pobunjenik protiv kralja.
Preživjeli drugovi životarili su od pljačke, sakriveni u malim obalnim
šumama. Anñelika je stupila s njima u pregovore, da joj omoguče da se
brodom prebaci u Bretanju: tamo bi se možda mogla dugo kriti. Najvažnije
je bilo izbječi patrolama.
Stanovnici obale, koji su ostali vjerni kralju ili su mu se ponovo pokorili,
nisu se ustručavali da izdaju sad ovog sad onog samo da steknu milost
svojom revnošču. Pobijeñeni nemaju saveznika. Osječajuči se neugodno
meñu ovim žučljivim protestantima, koji su znali za veličinu njena poraza i
njene bijede, Anñelika je bila uznemirena. Bilo joj je do toga da što prije
otplovi odatle. Samo more joj se činilo sigurno, samo ono če je prijazno
orimiti
283

Trečeg dana ispijeni i odrpani ljudi cotrčali su u šumu vičuči da se skupina


trgovaca približuje. Dolazili su iz Maransa i prevozili žito i vino. Več
mjesecima se nije vidjelo ni čulo za takav dogañaj. Ostali se odmah okupiše
i stadoše skupljati svoje oružje: duge šiljaste mačeve, obične mačeve,
štapove. Nisu imali više baruta, ni kugli za svoje muškete.
— Ne činite to, zaklinjem vas — molila ib
je Anñelika. — Navuči čete na sebe žandarme
riju, pa če doči da pretraže ovu šumu...
— Treba ipak od nečega živjeti — progun-
ña voña.
Meñu rijetkim stablima več se čula zvonjava praporaca na mazgama i
škripanje teretnih kola. Zatim se začu vika i zveket oružja.
Anñelika više nije znala kome svecu da se prikloni. Trebalo je, meñutim,
spriječiti ove progonjene ljude da izvrše razbojničko djelo koje če na njih
navuči vojnike i finance. Na žalost, ona ih je malo vremena poznavala i nije
mogla na njih utjecati. Nije čak razumjela ni njihova narječja. Ona pri veže
Honorinu za stablo i potrči prema bojnom polju. Možda če spasiti ljudske
živote, sporazumjeti se s trgovcima.
Ali ovi, umjesto da se prestraše, odlučili su več na početku napada da se
brane. Imali su pištolje i pucali su zaklonjeni svojim kolima. Mnogobrojni
ranjenici pokrili su cestu.
Anñelika se dovuče do voñe krijumčara, koji je stajao iza jednog grma.
— Povucite se — zaklinjala ga je.
— Prekasno je sada. Treba nam njihova
roba, a naročito njihovi životi, da nas ne bi
odali.
On skoči na jedna kola. Hitac iz pištolja smjesta ga zaustavi i on se sruši.
Nakon toga nastade potpuna pometnja. Sluteči da su raz-
284

bojnici demoralizirani, četvorica trgovaca lakoče iz zaklona i bace se na njih.


Udarajuči štapovima snagom kojoj se čovjek nikad ne bi nadao od mirnih
trgovaca, nekima su polomili udove a nekima lubanje. Anñelika primi žestok
udarac pri dnu zatiljka. Sve joj se zavrtjelo, ali imala je još vremena da vidi
onoga koji ju je udario. Bio je obučen u crno, bez dvojbe protestant, vrlo
krupan, bistrih očiju, ne baš ljutitih, ali zato odlučnih. Sveti Honore, trgovac,
mora da mu je bio sličan. Drugi udarac je primila po sljepoočici i
onesvijestila se. Do--šla je k sebi pod uticajem daleke i užasne uspomene.
Florimond je bio u rukama Velikog Co-esrea, a Cantora su ugrabili Cigani.
Anñelika je trčala za njima zajedno sa Poljakinjom po prašnoj cesti
Charentona, nakon što je utekla iz strašne tamnice Chateleta. Ona otvori oči.
Bila je u zatvoru. Sama, ispružena na trulo] slamnjači.
Udarac koji je primila bio je jači od njenih osječaja. Nije više imala snage
ni da proklinje neoprezne krijumčare, kobnu sudbinu, svoju nesreču. Za
nekoliko sati bila bi se ukrcala u brod jer se več bila sporazumjela da je pre-
vezu do bretonske obale. Prepustila se nekom pasivnom snatrenju, ni ne
misleči u koji gradič su je odvukli. Les Sables ili Talmont? Ni da li su je
prepoznali, ni kakva je kazna očekuje. Zatiljak ju je jako bolio, osječala se
umornom i bolesnom. Ležala je tako satrvena, kadli je odjednom munjevita
misao probode i ona poskoči na svom ležaju: Honorina!
Strava joj ukoči tijelo.
Sto se dogodilo s djetetom nakon one kobne strke?
Anñelika ju je ostavila privezanu za stablo Da li su je krijumčari, koji su
pobjegli, opazili? Da li su se oni pobrinuli za nju? Ali ako nitko
285
...„ luli

nije primijetio dijete? Ako se djevojčica još nalazi tamo sama u šumi?
čistina je bila podalje od ceste. Da li če čuti njene krikove?
Hladan znoj oblije Anñeliku. Večer se spuštala? Iza rešetaka podrumskog
prozora crvenkasta svjetlost najavljivala je sumrak. Anñelika je udarala po
vratima podruma, ali nitko se nije pojavio, a ni odgovorio na njene dozive.
Vrati se k prozoru i grčevito se uhvati za rešetke. Otvor je bio u razini sa
zemljom. Nejasni šum joj je dopirao do ušiju: more nije daleko. Zvala je i
zvala, ali uzalud. Noč se bližila ravnodušna prema zatvorenicima, koji živi
zazidani, nisu mogli do jutra ništa očekivati od svojih bližnjih.
Neko vrijeme bila je izvan sebe, vrtila se u krugu i vikala kao bjesomučna.
Lagani šum dovede je k svijesti. Vani je začula korake. Anñelika se ponovo
grčevito primi hladnog željeza prozorskih rešetki. Koraci su se približavali.
Dvije se cipele pojave na drugoj strani otvora.
— Za ljubav Božju, vi koji prolazite, zau
stavite se! Slušajte me •— poviče Anñelika.
Prolaznik se zaustavi.
— Za ljubav Božju — ponovi ona živo —
smilujte se mojoj molbi.
Nitko nije odgovarao, ali prolaznik se nije udaljavao.
— Moja djevojčica je ostala u šumi — na
stavi ona. — Nastradati če ako joj nitko ne
pomogne. Umrijet če od zime i gladi. Proždri-
jet če je lisice. Prolaznice, smilujte joj se!
Trebalo je označiti mjesto. Ona nije znala imena mjesta u tom tuñem kraju.
— Nedaleko ceste, gdje su razbojnici na
pali trgovce, koji su prevozili žito ...
Da li je to bilo jučer ili danas, pitala se dok joj se u glavi sve vrtjelo.
286

— Od ceste se odvaja jedna staza... tamo se nalazi miljokaz (sjetila se te


pojedinosti). Da, ako poñete tamo stazom doči čete do jedne čistine... Ona je
tu privezana za jedno stablo... To je moja djevojčica. Nema joj ni dvije pune
godine.
Ncge prolaznika se pomakoše. Otišao je. Da U je bar čuo buncanje što je
izlazilo iz dubine zatvora? Možda je smatrao da to trabunja okovana
luñakinjač ima svakakvih žena po tamnicama.
Ona se trgne iz groznog sna, u kom je neprestano čula plač svog djeteta.
Ugleda pred sobom tamničara i dva naoružana stražara, koji su joj surovo
naredili da ustane i da ih slijedi.
Vodili su je preko nekih kamenitih, zavojitih stepenica, a onda su je uveli
u zasvoñenu dvoranu, čiji su zidovi bili vlažni i nagrizeni od soli. Na
mangali je tinjala vatra, ali je vrlo slabo grijala prostoriju. Uostalom,
mangala nije bila tu samo da ublaži temperaturu sred-njevjekovne kripte.
Anñelika je to shvatila, čim je opazila snažnog čovjeka, golih ruku, u kratkoj
crvenoj majici. Nagnut nad mangalom pažljivo je okretao meñu ugljevljem
dugu gvozdenu šipku.
U dnu dvorane, pod nekom vrsti plavog baldahina u obliku vrlo
izblijedjelog ljiljanovog cvijeta, stajao je sudac u dugoj, crnoj togi i vlasulji s
uvojcima i razgovarao s jednim od onih trgovaca, i to baš s onim koji je
Anñeliku udario štapom po glavi. Mirno su razgovarali. Nisu čak smatrali
potrebnim da prekinu razgovor kad su oružani ljudi dovukli Anñeliku, bacili
je na koljena pred krvnika i htjeli joj skinuti suknju i prslučac.
Anñelika je vikala, otimala se poput samog nečastivog. Ali jake su je šake
zadržale. Od-
28?

jednom z^Uje kako su joj razderali haljinu na leñima. M>veno svjeti0 zatitra
pred njenim oči-
bjesomugna.
ma 1 dola^ilo sve bliže, sve "-Ona
Miris
Miris Wg0renog mesa dopre joj do nozñrva.
UDuzeta *eijom da se osiobodi ruku, koje su
je čvrsto drž | • j^^ nije ništa ni
prijatelju promrmlja stražar _ t hl b. k vojske da se
fijl
učenici. a^k ka^ . pustili osjeti groznu opeklinu na dvojim leñima, svome
Dd°^ro' Prelju T< promrmlja stražar
ova
Iz
p^line bol joj ge girila u glayu> u Xi]evu lukusve dQ vrhova noktiju. još
je klečala i tmo jecai^ Krvnik je spremao natrag, na njeno mjesto^ spravu za
mučenje, tu dugu ručku na crjem kraju bijage Okovan žig u obliku ljiljana,
zig say p0crnj0 0(j mnogobrojne upo-
Sudac j trgovac { daije su razgovarali... W]inove \ijQQ odjekivale su
visoko pod svo-
• ~~ri ne dijelim vaš pesimizan — govorio je sudac. ^_ Nage stan^e je
.Qg vrlo ñobro • ni-e
u
istina da kralj žel- istrijebčti protestante u svom KraljevStvu. On, naprotiv,
cijeni poštenje x skromne^ naših istovjernika. vidite li, ovdje, u bawesi|}
i,atolici su tako malobrojni da na .^hirana suca dolazi samo po jedan ka-i.
i\ak0 je on stalno u lovu na patke, naj-cesce mi rjegavamo sporove meñu
katolicima. Jebalo bi da ste bili u Poitouu. Vidio sam neK^ stvarj ko,-e su
ostavile vrlo snažan dojam na, mene/
,u3gaetaji u Poitouu? To je jednostavna, premda zajOsna provokacija,
priznajem. Još jednom su s e naga ^ra^a da^a zavesti od ambicioznih, razd
raženih velikaša, kao što su La Mori-mereovi.

Sudac se spusti sa podija po stepenicama i približi Anñeliki, koja je još


uvijek stajala na koljenima.
— Pa dobro, djevojko, jeste li izvukli pou
ku iz svega ovoga što vam se dogodilo? Osobe
dobrog glasa se ne skicu po šumama s razboj
nicima i krijumčarima. Odsada, gdjegod pošli
pripadate kraljevoj pravdi. Zigosani ste ljilja-
novim cvijetom. Po tome če svatko znati da ste
bili u rukama krvnika, da ne spadate u čestite
osobe. Nadam se da če sve ovo utjecati na vas
i da čete biti oprezniji i razboritiji trgujuči sa
svojim dražima.
Ona je uporno gledala u pod. Pošto je nisu prepoznali, nije im htjela dati
prilike da je iz-bližeg promotre. Od svega onog što je sudac govorio ona je
čula jedino: „Vi ste zigosani Iji-ljanovim cvijetom."
Na svom je tijelu osječala sramotan žig, koji ju je učinio doživotnim
zločincem . . . Odsada če pripadati krdu izgubljenih žena, blud-nicama,
kradljivkama, skitnicama... Ali sad je sve to nju malo zanimalo. Njoj je bilo
jedino do toga da iziñe iz tamnice i da dozna što se dogodilo s Honorinom.
Pustila je da je sudac opominje i kori što je donekle ličilo na dušobrizničke
propovijedi. Tek na kraju napela je uši da čuje njegov zaključak.
— Smatram da moram biti blag prema va
ma, jer pripadate reformiranoj vjeroispovijesti,
te vas neču ni zadržavati meñu ovim zidovi
ma ... Ali ja sam dužan da bdijem nad vašim
duševnim zdravljem i da vam stvorim moguč
nost da ne upadnete ponovo u svoje greške.
Najbolje što mogu za vas učiniti jest da vas
povjerim obitelji, čiji če vas odgojni primjeri
dovesti na put dobra i do upoznavanja vaših
dužnosti prema Bogu. Ovdje prisutni gazda Ga-
briel Berne rekao mi je da traži služavku koja

288

» Anñelika buntovnik

289

če se baviti njegovom kučom i djecom. On vam predlaže da stupite u


njegovu službu i time on na/uvrede odvrača oproštenjem, kako nam je i
preporučio Krist. Dignite se, obucite se i poñite s njim.
Anñelika nije pustila da joj se to dvaput kaže.
U uličici gde su se gurali ribari, prodavačice školjki, radnici solana, koji su
se svojim^ ogromnim grabljama na leñima vračali sa žala, Anñelika je
vrebala zgodu da pobjegne trgovcu kojemu je dugovala svoje osloboñenje.
Njoj nije bilo ni na kraju pameti da poslušno poñe s njim, kako joj je to bio
preporučio sudac
Gazda Gabriel je vjerojatno pogañao njene misli, jer ju je držao za ruku.
Sjetila se da on ima čvrstu šaku i da dobro tuče štapom. Na licu mu se u isto
vrijeme odražavao i blag i oštar izraz.
U gostionici ,,K lijepoj soli", pokaže joj njenu sobu.
— Otputovat čemo zarana sutra ujutro. Sta
nujem u La Rochelleu, ali putem moram obi
či neke mušterije, tako da mojoj kuči nečemo
stiči prije večeri. Ali moram biti siguran
da li ste voljni ostati u mojoj službi, jer sam
sucu jamčio da nečete pobječi iz moje kuče i da
nečete opet nastaviti sa svojim neurednim ži
votom.
čekao je da mu odgovori. Znala je da če ga vrlo brzo smiriti s par riječi o
svojoj dobroj volji. Ali spazivši njegov slobodan, pošten pogled, nije našla
hrabrosti za to. Naprotiv, njezin zao duh ju je natjerao da mu se odmah su-
prostavi.
— Ne računajte na to. Ništa me ne bi mo
glo zadržati u vašoj službi*
— Pa zar ni ovo?

I on joj pokaže krevet, visoko postavljen po seljački, na pomičnom sanduku.


Anñelika nije shvatila što je time htio ka-zati.
— Približite mu se — reče gazda Gabriel.
Ona napravi par koraka i ukoči se. Na jastuku je spazila riñu kosu.
Pokrivena do pod-bratka, držeči palac u ustima, Honorina je spavala
dubokim snom.
Anñeliki se činilo da sanja i da je i ovo jedno u beskrajnom nizu luñačkih
priviñenja koja su je mučila. Zagledala se u gazdu Gabriela s nevjericom.
Zatim spusti oči i uze promatrati trgovčeve cipele.
—? To ste vi bili! — šapne.
— Da, bio sam ja. Pošto sam završio razgo
vor sa sucem, uputio sam se napolje preko tam-
ničkog dvorišta. Uto me neki glas zaustavi. Ne
ka žena me zaklinjala da joj spasim dijete. Uz-
jahao sam konja. Mada mi se nije mililo da po
novo obiñem mjesto, gdje su nas napali, ipak
sam otišao. Imao sam sreču, stigao sam prije
noči. Našao sam djevojčicu u podnožju stab
la. Spavala je, vjerojatno izmorena od plača i
vike. Nije joj bilo hladno. Uvio sam je u svoj
ogrtač i donio je ovamo. Na moje traženje jed
na je služavka pristala da je okrijepi.
Anñeliki se učini da nikad nije osjetila zanosniji osječaj olakšanja. Sav joj
se život činio jednostavnim sad kad je skinula taj užasni teret sa svog srca.
Sva su čudesa, dakle, moguča, kad se ovako čudo dogodilo. Ljudi su dobri,
svijet je lijep...
— Budite blagosloveni — reče ona slom
ljenim glasom. — Gazda Gabriele, nikad neču
zaboraviti što ste učinili za mene i moju kčer.
Možete računati na moju privrženost. Vaša sam
služavka.

290

291
mDio PROTESTANTI LA ROCHELLEA

liui

XXIX
DOLAZAK U LA ROCHELLE OSAMLJEN DJEčAK'
Večer se spuštala, kad su kola gazde Gabriela Bernea ulazila u La
Rochelle. Nebo zagasito tamnoplave boje, još prožeto danjom svjetlošču,
širilo se nad izbušenim zvonicima i napola porušenim bedemima, ostacima
utvrñenja koja je razorio Richelieu.
Ulične svjetiljke gorjele su na svakom uglu. Grad je ostavljao dojam
čistoče i sigurnosti. Nije bilo vidjeti ni pijanaca, ni prolaznika ispačenih lica.
Svijet se šetao, premda je več bilo kasno. Gazda se Gabriel najprije
zaustavio pred nekim otvorenim predvorjem.
— Tu su moja skladišta. Okrenuta su pre
ma licu. Ali ja više volim da vreče istovarim
otraga, daleko od radoznalih pogleda.
Propustio je ispred sebe mazge i dvoja teretna kola, pa pošto je izdao
naredbe pomočnicima, koji su dotrčali, ponovo se popne u kola koja krenuše
poskakujuči po okrugloj kaldrmi kojom je uličica bila popločana i na kojoj
je katkad konj poskliznuo, pa bi frknule iskre ispod njegovih kopita.
— Naša četvrt oko bedema je vrlo mirna
— objašnjavao je trgovac, na kome se vidjelo,
da je vrlo zadovoljan što se vratio kuči. — A
295

ipak smo samo par koraka udaljeni od pristaništa i...


Htio je da objasni još nešto, hvaleči bez dvojbe prednost što mu je kuča i
blizu prometne luke, a opet zaštičena od njene buke, kadli na zaokretu ulice
opazi jaka svjetla i začuje bučne glasove, koji su opovrgli njegove pre-
ñašnje tvrdnje.
Stražari naoružani kopljima i bakljama stalno su dolazili i odlazili. Njihove
baklje su oštro osvjetljivale bijelu fasadu visoke kuče. Na sredini kuče
nalazio se kolni ulaz na kojemu su vrata bila širom otvorena.
— Stražari u mom dvorištu — gunñao je
gazda Gabriel. — Sta se tu dogaña?
Ipak, siñe s kola bez uzbuñenja.
— Slijedite me, vi i vaša kčerčica. Nema ni
kakvog razloga da ostanete vani — reče on kad
je vidio da Anñelika oklijeva da uñe.
Ona je, naprotiv, imala i previše dobrih razloga da ne poñe za njim. Ali iz
bojazni da nekome ne upadne u oko, ukoliko se pokuša udaljiti, bila je
prisiljena da poñe za svojim novim gospodarom.
Stražari su ukrstili svoja koplja. Susjedi ne mogu ulaziti. Nareñeno je da
rasturimo svako sakupljanje.
— Ja nisam susjed, ja sam gospodar ove
kuče.
— Ah, dobro! Onda uñite!
Pošto je prešao dvorište, gazda Gabriel se popne nekoliko stepenica i uñe u
tamno predsoblje niskog stropa po čijim su zidovima vi-sili teški sagovi i
slike. Sviječnjak sa šest krakova gorio je na stolu.
Neki mladič žurno je silazio niza stubište, preskačuči po dvije stepenice
odjednom.
— Brzo, oče, doñite! Papisti hoče da odvedu
strica na misu.
2S6

— Osamdeset i šest mu je godina i ne može


hodati. Pa to je sigurno neka šala — reče gazda
Gabriel mirnim glasom.
Na vrhu stubišta stajao je čovjek otmjeno obučen u odijelo od smeñeg
baršuna. Orukvice, kravata i vrlo dotjerana vlasulja odavali su čovjeka
visokog položaja. On se nehajnim korakom približi, nabadajuči visokim
petama po podu.
— Moj dragi Berne, radujem se od srca što
ste stigli. Bilo mi je žao što me zapala nemila
dužnost da provalim u vašu kuču u vašoj od
sutnosti, ali radilo se o izvanrednom slučaju .
— Gospodine namjesnice, vrlo sam počaš
čen vašim posjetom — reče trgovac duboko se
klanjajuči — ali mogu li vas zamoliti da mi ob
jasnite o čemu se, u stvari, radi?
— Vi znate da nove naredbe, kojih se mo
ramo pridržavati, odreñuju da svakog čovjeka
na samrti, koji je pripadao takozvanoj reformi
ranoj vjeri, mora posjetiti katolički svečenik
da bi, ukoliko je to moguče, napustio ovaj svi
jet u pravoj vjeri, a ne u otpañničkoj koja ga
lišava vječnog spasenja. Neki gorljiv kapucin,
otac Germain, čuo je da je vaš stric, gospodin
Lazar Berne, na samrti, pa je smatrao svojom
svetom dužnošču da potraži i obavijesti žup
nika najbliže župe, koji je došao u pratnji sud
skog službenika. Ovu gospodu su žene u vašoj
kuči vrlo loše dočekale — ah, te žene, dragi
moj prijatelju — tako da oni nisu mogli izvršiti
svoj zadatak. Ali znajuči za moju sklonost pre
ma vama, zamolili su me za pomoč, zamolili su
me da umirim vaše žene. Obradovao sam se to
me, jer vaš jadni stric prije smrti...
— Zar je umro?
— Preostalo mu je malo života. Pred pribli
žavanjem vječnosti vašeg je strica napokon
obasjala božja milost i on je zatražio da primi
svete sakramente. ?..
297

Odjednom neka^tijevojčica zaurla piskavim, histeričnim glasom: — Ne, to


ne u kuči naših predaka!
Namjesnik zgrabi malu mršavu djevojčicu i rukom punom prstenja joj
začepi usta.
— Gazda Berne, je li to vaša kči? —zapita
vrlo hladno. Odjednom zaurla: — Ova me dje
vo jcura ugrizla!
Nastade paklena larma i vika u kuči:
— U! U! Napolje odavde!
Neka sitna starica slična vještici pojavi se na hodniku i uze gañati stražare
glavicama luka, koje su joj se našle pod rukom. Neki od slugu su. svojim
teškim cipelama lupali po pločicama trijema. Samo je gazda Gabriel sačuvao
hladnokrvnost. Vrlo čvrstim glasom naredi kčeri da šuti.
Meñutim, namjesnik priñe prozoru i mahne rukom nekome vani. Odmah
se potom pojavi nekoliko vojnika. Njihova pojava smiri razdra-žene
ukučane, koji se, radoznali što če dalje biti, okupe na vratima jedne sobe.
Anñelika nejasno opazi glavu nekog starca položenu na jastuk. Izgledalo je
da starac, zaista, umire, ukoliko več nije bio mrtav.
Svečenik je pristupio starcu i rekao:
— Sine moj, donosim vam našeg gospodina
Isusa Krista!
Te riječi proizvedoše neobičan učinak.
Starac naglo otvori oštro i živo oko, a njegova se glava uspravi na kraju
dugog i mršavog vrata.
— Ne vjerujem da je to u vašoj moči.
— Maloprije ste drugačije zborili.
— Ne sječam se toga.
— Nije se moglo drukčije protumačiti mica
nje vaših usana.
— Bio sam žedan, to je sve. Ali sjetite se,
gospodine župniče, da sam za vrijeme opsade
La Rochellea jeo kuhanu kožu i juhu od stric-
298

ka. Neču valjda pedeset godina poslije toga zanijekati vjeru za koju je
položilo svoje živote dvadeset i tri hiljade od dvadeset osam hiljada
stanovnika moga'grada.
— Vi bulaznite!
— Možda, ali vi me nečete prisiliti da bu
laznim drugačije.
— Vi čete brzo umrijeti...
— Baš-neču!
I starac poviče neobičnim, napuklim, ali veselim glasom:
— Neka mi donesu čašu vina iz Borderiesa!
Kučna čeljad prasne u grohotan smijeh.
Stric je oživio. Razjareni kapucin je zahtijevao da šute. Vikao je da bi
trebalo kazniti ove bezobrazne heretike. Kad bi okusili zatvor, bili bi
pristojniji, a nije važno da li iskreno ili samo prividno. Uostalom, donijeta ja
posebna uredba protiv onih koji svojim vanjskim držanjem potiču na
sablazan.
Uto miris zagorenog jela dopre do Anñeli-kinog nosa i natjera je da
napusti tu raspru, koja nije.mogla donijeti ništa dobro ni njoj, ni drugima, te
se uputi u kuhinju.
Našla se u širokoj prostoriji, toploj, dobro namještenoj, koja joj je odmah
postala simpatična. Ona žurno položi Honorinu u naslonjač blizu ognjišta,
podigne poklopac s jednog lonca i opazi da su čičoke zagorile, ali da ih se
još može spasiti. Ona baci u lonac kutlaču vode, smanji vatru, pa ogledavši
se oko sebe, odluči prostrijeti dugi stol što se nalazio u sredini kuhinje.
Svaña če ipak završiti, a ona je bila služavka i dužnost joj je spremiti
večeru.
Bila je zbunjena i neobično uzbuñena zbog čudnog prizora pri dolasku.
Protestantska kuča možda nije idealno sklonište. Ali ovaj je trgovac s njom
čovječno postupao i čini se da ga uopče nisu mučile sumnje u pogledu njene
lič-
299

111 ..U

nosti. Zametnut če joj se trag. Tko da posumnja u služavku hugenotskog


trgovca u La Roche-lleu? Ona otvori vrata tamne i hladne smočnice i nañe u
njoj što je tražila. Namirnice su bile pomnjivo razvrstane i obilježene.
— Da li je ovo vaša služavka? — zapita na
mjesnik.
— Da, vaša visosti.
— Pripada li i ona reformiranoj vjeroispo
vijesti?
— Pripada.
— A dijete? Njena kči? Bez dvojbe nezako
nita. U tom slučaju ona mora biti odgojena u
katoličkoj vjeri. Da li je krštena?
Anñelika je bila stalno okrenuta leñima. Pravila se da stavlja u red jabuke.
Srce joj je jako udaralo. čula je kako gazda Gabriel odgovara da je nedavno
zaposlio tu služavku, ali da če se nedvojbeno raspitati za njen položaj i
položaj njene kčerke, te če je uputiti što joj je raditi u vezi sa zakonskim
propisima.
— A vaša kčerka, gospodine Berne, koliko
ima godina?
— Dvanaest.
— Tačno. Nedavno donesena uredba ovlaš
čuje djevojčice odgojene u reformiranoj vjeri
da mogu čim navrše dvanaest godina izabrati
same vjeru, kojoj žele pripadati.
— Mislim da je moja kči več izabrala —
prošapta gazda Gabriel —r- vi ste se i sami malo
prije mogli u to uvjeriti.
— Moj dragi prijatelju — reče namjesnik
oporim glasom — žalim što vi moje upute pri
mate s nekom duhovitošču, ponešto zajedljivom
da ne kažem podrugljivom. Zao mi je što mo
ram i dalje da vas uvjeravam. Sve ovo je vrlo
ozbiljno. Mogu vam dati samo jedan savjet:
odrecite se vjere, odrecite se, vjerujte mi, pri
je nego bude prekasno, zaštedit čete sebi hilja
du jada, hiljadu neugodnosti.
300

Anñelika bi bila sretna da je gospodin de Bardagne otišao na neko drugo


mjesto da uvjerava i opominje. Umorila se držeči stalno okrenuta leña i
potičuči vatru, kako bi izgledalo da je prezaposlena.
Napokon se namjesnikov glas izgubi na stubištu. Malo potom čula se buka
cipela i konjskih kopita, zatim škripanje dvorišnih i kučnih vrata, a onda su
članovi obitelji počeli jedan za drugim ulaziti u kuhinju da se poredaju oko
stola. Stara služavka, koja je bacala glavice luka, dovuče se poput miša do
ognjišta i olakšano uzdahne kad je opazila da večera, na koju je ona bila
potpuno zaboravila u groznici dogañaja, nije upropaštena.
— Hvala, ljepotice moja — šapne joj ona.
— Da nije vas bilo, naš bi me gospodar sad gad
no izgrdio.
Pošto je položila zdjelu na stol, stara služavka Rebeka sjedne na vrh stola,
a pastor Beaucaire održi kratak govor, a možda je to bila i neka molitva,
sazivljuči Gospoda da blagoslovi skromnu večeru. Zatim svi posjedaše.
Anñelika se osječala neugodno stoječi kraj ognjišta. Gazda Gabriel joj se
obrati:
— Gospoño Anñeliko, približite se i zauz
mite mjesto. Naša služinčad je bila uvijek sa
stavni dio obitelji. I vaše dijete če nas poča
stiti svojim prisustvom. Nevinost privlači Božji
blagoslov na-kuču. Treba nači stolicu prema
njenu uzrastu.
Mladič Martial, skoči i vrati se naskoro noseči stoličicu, koju su pohranili
na tavan, otkad je mezimac kuče, dječačič od sedam godina, obukao prvi put
hlače do koljena. Anñelika posadi na nju Honorinu, koja povede po
prisutnima svojim ponosnim očima.
Pri žutoj svjetlosti lojanih sviječa, kao da je s največom pažnjom
promatrala gradska lica koja su se pojavila iz tame, okružena ubru-
301

sima i čistim ovratnicima. Crna boja njihove odječe gubila se u sjeni. Bijela
krila ženskih kapa, kao nesigurne ptice, okretala su se prema njoj. Zatim se
njen pogled zaustavi na pastoru Beaucaireu koji je sjedio na drugom kraju
stola i vrlo mu se dražesno nasmiješi izražajnom mimikom, pa izreče
nekoliko nerazumljivih riječi kojih je namjena očito bila ljubazna. Taj
osječaj koji ju je naveo da se obrati najuvaženijoj ličnosti u društvu, očara
sve prisutne.
— Gospode, kako je lijepa! — usklikne mla
da Abigaela, pastorova kčerka.
— Kako je mila! — reče Severina.
— Kosa joj je crvena kao bakar naših ta
va — poviče Martial.
Svi su se smijali, bili su ushičeni, sretni, dok je Honorina i dalje promatrala
pastora, nekim smjernim divljenjem. Starac je bio dirnut, a i polaskan što je
uspio nadahnuti takav poseban osječaj toj djevojčici te zamoli da je prvu
posluže.
— Djeca su kao kraljevi meñu nama. Go
spodin ih je rado zvao k sebi.
Pastor im zatim ispriča zgodu o djetetu što ga je Isus stavio meñu odrasle
naprasna i nemirna duha i rekao im: „Ako ne postanete kao ovo malo dijete,
nečete uči u kraljevstvo nebesko."
Lica svih prisutnih postadoše ozbiljna, a najstariji sin digne se i poče
posluživati, prema običaju" u grañanskim kučama.
— Oče — upita Severina, kčerka od dva
naest godina, strastvenim glasom — što biste
bili učinili, da su papisti prisilili strica Lazara
da se pričesti? Sto biste bili učinili?
— Ne može se nekog silom prisiliti da se
pričesti, kčerko. I sami papisti bi to smatrali
svetogrñem bezvrijednim pred Bogom.
302

— Ali da su to ipak pokušali, što biste bili


vi uradili? Da li biste ih ubili?
Imala je crne, plamene oči, koje su se isticale na malom blijedom licu,
kome je njena kapica, slična kapicama seljanki, davala stariji izgled.
— Nasilje, kčeri moja... — započne gazda
Gabriel. Ona se naceri svojim velikim, ružnim
ustima.
— Naravno, vi biste ih pustili da to učine,
a sramota bi pala na našu kuču.
— Djeca ne mogu suditi o takvim stvari
ma — zagrmi gazda Gabriel, kojega njene ri
ječi naljute.
On je bio naizgled vrlo miran čovjek i svatko ga je smatrao dobričinom
vesele čudi. Meñutim, usprkos svojoj gojaznosti i blagosti svojih plavih
očiju, on baš nimalo nije bio blag. Kad ga je bolje upoznala, Anñelika je
primijetila da i on i ostali grañani La Rochellea pod opnom mlakog egoizma
kriju ledenu krutost. Tada bi se munjevito sjetila kako ju je on sam izudarao
štapom na cesti blizu Sablesa d'Olon-nesa. Mada bi bilo priličnije vidjeti ga
da se za stolom gosti slasnim mesom pečenim na ražnju, on se ipak
zadovoljavao s komadom kruha i glavicom bijelog luka kao dobri kralj Hen-
rik, koji je dugo vremena živio kao gost u La Rochelleu, prije nego je otišao
u Pariz da sluša misu.
Kad se obitelj povukla u drugu sobu da čita bibliju, Anñelika je ostala
sama sa starom služavkom i osječala se duboko potištenom.
— Ne znam da li je vama, uistinu, dovolj
na ova večera — reče ona — ali moja djevoj
čica nije dovoljno jela. čak i u šumi se bolje
hranila nego u ovoj kuči, čiji su gospodari, iz
gleda, bogati grañani. Zar se glad i bijeda Poi-
toua čaK dovde protegla?
303

— Sto to vi pričate — javi se stara uvrije


ñeno. — La Rochelle je najbogatiji grad u či
tavu kraljevstvu. Meñutim, mi se vrlo dobro
sječamo onog što je bilo. Poslije opsade ne biste
bili u Rochelleu ni rotkvicu našli. A poñite sa
da i povirite u skladišta po pristaništima. Sve
ga ima u izobilju: robe, vina, soli, namirnica.
— Pa zašto onda ovako škrtare?
— Ah! Vidi se da niste iz našeg kraja. Tre
ba da znate da je nakon opsade kod nas ostao
običaj da se jedna haringa dijeli na četiri di
jela i da brojimo krumpire. Trebalo bi da ste
vidjeli oca gospodina Gabriela. Ah, divnog li
čovjeka! Mogla sam staviti preda nj, tanjur pun
šljuka a da to ne bi opazio. Ali što se tiče vina
s njim je bilo poteškoča. Tu dolje u našem po
drumu uvijek je bilo u izobilju najboljih vina
iz Charentesa — nadoda ona udarajuči cipe
lom po pločicama kuhinje.
Tako u razgovoru ona je pokupila suñe i počela ga prati u zdjeli punoj
tople vode. An-ñelika ju je promatrala opustivši ruke niz tijelo. Osječala se
kukavnom služavkom, i uz to još gladnom. Hladni srsi su joj prolazili
tijelom, kao da če se razboljeti. Opekotina na leñima joj se ognojila i lijepila
se za prslučič. Svaki pokret ju je sječao sramotnog trenutka, straha, muke,,
tjeskobe, tih nedavnih zgoda i ču-stava koja je osječala na sebi kao ledenu
sjenu.
Ona podiže Honorinu u naručaj. Mala nije ništa tražila. Ona nikada ništa
nije tražila. Kao da joj je utočište u majčinom naručju bilo dovoljno. Ona je
možda bila kao i ovi protestanti: zadovoljavaju se s bitnim, za drugo ih nije
briga. Kako su se maloprije smiješili djetetu... Prokletom djetetu ...! Treba li
da ostane i dalje pod ovim krovom? Treba li da otiñe odavde? Ali gdje da
nañe drugo sklonište?
304

— Evo kiselog mlijeka i kruha za malu —


reče stara služavka stavljajuči ogroman obrok
na kraj stola.
— Ali, ako vaši gospodari...
— Ništa neče reči, osobito ako se radi o dje
vojčici. Poznam ih dobro. Poslije čete je spre
miti na spavanje tamo.
Stara pokaže prostran, vrlo visok krevet, pokriven perinama smješten u
kutu kuhinje.
— A nije li to krevet na kojemu obično vi
spavate?
— Ne, ja spavam na naslonjači, dolje, blizu
skladišta. Spavam tamo, jer moram paziti na
lopove.
Kad je Anñelika nahranila i legla dijete, vrati se k ognjištu. Nije imala
hrabrosti da legne i pokuša usnuti. Radije če se zadržati sa starom Rebekom
koja je rado brbljala. Možda če joj stara dati neki savjet koji če joj biti od
koristi u toj kuči. Starica žaračem podjari ugljevlje.
— Sjednite ovdje, ljepotice — reče poka
zavši na klupicu prema sebi. —• Skinut čemo
sada jednu rakovicu, a onda čemo je zaliti sa
malo vina iz Saint-Martin de Re. To če Vas
okrijepiti te če te se poslije osječati kao kod
svoje kuče.
Rakoviqi što ju je izvukla iz malog ribnjaka napravljenog u smočnici bila
je poput pladnja velika. Dok se micala, njena ljubičasta boja prelazila je u
ružičastu, a onda u crvenu. Re-beka ju je vješto okretala žaračem. Onda je
spretno prelomi i dade, polovicu Anñeliki.
— Radite kao što ja radim, držite nož ova
ko. Ništa ne ostavljajte. Sve je na rakovici do
bro, sve osim oklopa.
Meso izvañeno iz štipaljki, imalo je okus mora, sasvim različit od okusa
što ga imaju proizvodi zemlje i polja. Taj okus pobuñuje čežnju za dalekim
krajevima, za morskom obalom.
305
20 Anñelika buntovnik

— Kušajte ovo vino — navaljivala je Rebe-


ka. — Miriše na haluge.
Odjednom uznemireno napne uši.
— Vjere mi da gospa Ana doñe ovamo zi-
nula bi u čudu.
Meñutim, u velikoj je kuči vladao mir. Poslije pjevanja psalama svi su
pošli na spavanje. Uljenica je gorjela blizu bolesnog starca. U prizemlju je
gazda Gabriel sreñivao svoje račune. U kuhinji je pucketala vatra. Iza
zatvorenih prozorskih kapaka dopirao je slabi šum mora.
— Ne, sigurno niste iz našeg kraja — pri
hvati opet starica. — S takvim očima, možda
dolazite iz Bretanje?
— Ne, nisam. Dolazim iz Poitoua — reče
Anñelika i odmah se pokaja što je to rekla.
Kad če več jednom naučiti da ovaj svijet smatra neprijateljskom utvrdom
punom zamki?
— Tamo su se dogañale gadne stvari — re
če starica značajno. — Pričajte mi o tome
nešto.
Njene su oči sjale radoznalošču. Buduči da je Anñelika i dalje šutjela, ona
nastavi:
— Ah! Shvačam u čemu je stvar. Vi ste
toliko toga vidjeli, da se ne usuñujete o tome
govoriti. Vi ste kao Jeanne ili kao Madelaine,
roñakinje pekara ili kao ova debela Šarah iz
sela Vernon, koja umalo nije poludjela. Dakle,
ne gledajte me tako, ništa nisam rekla. Radije
jedite. Sve opet doñe na svoje mjesto, hajde!
Svaka se smatra najnesretnijom, ali uvijek se
nañe neka koja če vam još strasnije nevolje
ispričati. Rat, opsade, glad što vam mogu do
nijeti, kad jednom navale ria svijet? Samo
nesreču. A zašto bi baš vas te nesreče mimo-
išle. Nema razloga. „Kad vojska dojaše, dje
vojka gubi čast", kaže poslovica. Ja sam pro-
306

živjela opsadu i troje mi je djece umrlo od gladi. Več ču vam pričati o


tome...
Ponešto uvrijeñena njenim jednostavnim zaključivanjem. Anñelika je
mislia: „Da, ali ja sam bila markiza du Plessis-Belliere."
Pod visokom kapom u obliku stošca i širokim obodima staroj su se Rebeki
smijuljile oči na naboranom licu. Pa čak i onda kad je ozbiljna izgleda
pričala o tragičnim zbivanjima, iz očiju joj je izbijao nasmjesljiv sjaj.
— Ja sam — reče Anñelika tako glasno
da se sama začudila — držala na rukama svo
je zaklano dijete.
I pri tom zadrhta.
— Da, shvačam vas, ljepotice moja. Kad
majka izgubi dijete, počinje živjeti u drugom
nekom svijetu. Više nije slična drugima. Ja sam
izgubila troje, kažem, troje nevine djece, koje
sam položila u grob za vrijeme opsade. Pro
živjela sam opsadu, da moja kčerko, imala sam
tada dvadeset i pet godina, bila sam majka
troje djece, od kojih je najstarije imalo sedam
godina. Prvi je umroč mislila sam da spava i
nisam ga htjela buditi, jer sam smatrala kad
spava da manje osječa glad. Ali uvečer kad
sam vidjela da se ne miče, osjetih nelagodu.
Što sam se više približavala njegovu krevetu,
to sam bila sigurnija u groznu istinu. Umro je
još tog jutra. Umro je od gladi! Rekla sam vam
več da ratovi i opsade ne donose sreču.
— Ali zašto niste pokušali iziči iz grada?
— reče ozlojeñeno Anñelika. — Zar je to bilo
nemoguče?
— Van grada su bili vojnici gospodina de
Richelieua. Svakog dana očekivalo se Engleze.
Ali Englezi su došli i otišli, a gospodin Riche-
lieu je sagradio jedan nasip. Svakog dana smo
se nadali da če se nešto dogoditi? Ali šta se
zapravo moglo dogoditi? Vojnici su umirali
od gladi na bedemima. Moj je čovjek odlazio
307

protiv volje. On nije-' imao više snage ni da drži koplje i vidjela sam kako se
naslanja na zid. Kad se jedne večeri više nije vratio, shvatila sam. Od
nemoči je umro na bedemima i bacili su ga u zajedničku jamu. Nisu htjeli
bacati lešine preko bedema, kako kraljevi vojnici ne bi vidjeli da naskoro
više neče biti nikoga da brani grad.
Glad se ne može opisati, niti može znati što o njoj onaj, tko je sam nije
osjetio. Osobito ako dugo traje. Kad smo izlazili na ulicu, nadali smo se
svaki put da čemo nešto nači. Nešto se mora nači. Tražili smo posvuda, iza
svakog kamena, ispod svake stepenice, na svakom zidu, kao da se meñu
kamenjem može nešto nači za jelo. Malo trave. Kad bih čula da se miš miče
ispod poda, kakva li je to sreča bila! čitave sate bih protratila u lovu na nj, a
moj stariji sin ih je vrlo vješto hvatao. Neki flamanski trgovac prodao je
kože stare šest ili sedam godina. To je za grad bila prava blagodat. Grad je
kupio 800 komada tih koža i razdijelio ih za hranu vojnicima i stanovnicima
sposobnim za borbu. Od njihove juhe su pravili dobru hladetinu. Uspjela
sam nešto dobiti za svoje dvoje još žive djece. Ništa se nije zbilo, samo smo
svakog dana osječali sve veču nemoč. Po ulicama su se vidjeli samo kosturi
zemljane boje, nepokopana tjelesa ljudi, koja i jesu i nisu odvlačili na
groblje. Muž je nosio na leñima ženu, kao komad slanine. Dvije djevojčice
su nosile .na nosiljkama starog oca, .majka je nosila na rukama sina, kao da
ga nosi na krštenje...
— Zar niste mogli napustiti grad? Spasiti se
od gladi?
— Izvan bedema čekali, su nas kraljevi voj
nici. Muškarce su vješali, sa ženama su činili
što ih je bilo volja, a s djecom? Tko može znati
što su radili s djecom? A ostaviti" grad se nije
308

moglo. To bi značilo priznati se pobijeñenim. Ima stvari koje se ne mogu


učiniti. Ne zna se zašto... Trebalo je umrijeti s gradom ili... Ne sječam se
više kad mi je drugi sin umro. Sječam se samo da je još bio živ moj najmlañi
sin kad su izaslanici pošli da padnu na koljena pred kraljem Lujem XIII
noseči mu na jastuku ključeve La Rochellea. Ljudi su hitali, vikali: „Pred
vratima su kola s kruhom!" I ja sam trčala... to jest, mislila sam da trčim, a u
stvari vukla sam se kao i ostali kao utvara, iduči od jednog od drugog zida.
Svi su izgledali kao utvare. Gledala sam malog, njegove crne velike oči na
ispijenom licu i mislila: »Gotovo je, zastupnici su ponudili predaju. Kralj
ulazi u grad, kruh ulazi u grad! Svršeno je, grad je položio- oružje, ali če ti
bar ovo dijete ostati. Barem ovo." Predaja je uslijedila baš u posljednji čas za
mog mališana! Još koji dan ostala bi potpuno sama na svijetu. Slava Bogu!
Tako sam mislila, a znate li što se potom dogodilo?
— Ne — odgovori Anñelika, gledajuči je
prestravljenim očima i ne misleči da stara slu
žavka priča o opsadi koja se zbila prije četr
deset i četiri godine.
— Pa dobro! Otpijte malko, prije no što se
ugrije. Vino s otoka Re treba piti hladno. Eh
dobro! Pred gradskim su vratima vojnici dije
lili još vruči kruh dovučen iz vojničkih pekara.
Imali su naredbu da dobro postupaju s hra
brim Rošeljanima. I vojnici su, kad ih se ne
huška, ljudi kao i drugič vidjela sam: neki su
plakali gledajuči nas... Dobila sam kruha i
počela jesti. I mališan je moj jeo držeči kruh
objema rukama poput vjeverice. A zatim je
odjednom umro. Umro je zato što je isuviše
brzo jeo. Glava mu je klonula na rame, bio je
gotov. Zakopala sam ga kao i prvu dvojicu.
Sto mislite, što se poslije sa mnom dogodilo?
309

Jasno, bila sam luda, gotovo luda. Eh, kčeri moja, upamtite što ču vam reči.
Ma što proživjeti, ma što pretrpjeti, život je kao pauk, on ponovo obnavlja
sve prekinute niti, brže nego što se i misli i ništa ga u tome ne može
spriječiti...
Ona se načas zaustavi da bi nožem okretno ostrugala koru rakovice.
— U početku sam nalazila utjehu u jelu.
Sve ono u čemu smo tako dugo oskudijevali
sad mi je bilo pred nosom, i to je za mene
predstavljalo veliko zadovoljstvo. "6" tim sam
trenucima na sve zaboravljala. Poslije sam
utjehu nalazila promatrajuči more. Odlazila
sam na morsku obalu i dugo se na njoj zadr
žavala. Slušala sam udaranje pijuka, koji su
rušili bedeme i kule La Rochellea — našeg po
nosnog grada. Ali more je bilo tu i nitko mi
ga nije mogao oteti. Evo što me tješilo, kčeri
moja... A zatim zaljubio se u me neki čovjek,
papist. Tada ih je bilo mnogo u La Rochelleu.
činilo se da iz zemlje niču. Ali ovaj je znao
tako lijepo govoriti o ljubavi, a to je»sve što
sam tražila od njega. Mogli smo se vjenčati,
ali ja nisam htjela napustiti svoju vjeru. Otpu
tovao je brodom u Saint-Malo, gdje su mu
živjeli roditelji i gdje je imao baštinu. Nisam
ga nikad više vidjela... Pa što sam mogla?
S njim sam začela, dobila sam sinčiča... I eto,
morala sam opet živjeti, zar ne... ? Djeca nam
daju snage.
Kad je završila svoju priču, Rebeka ustane i strese sa svoje pregače
komadiče ljuske rakovice. Odjednom pažljivo napne uši.
— Ne slušam more kako huči. čini mi se
da se ljuti. Hajde da ga gledamo.
Na kraju kuhinje, gdje se nalazio krevet, ona potegne prozorsko krilo i
otvori prozor obrubljen olovom. Vjetar nahrupi unutra prožet opojnim
mirisom algi i solič šum valova
310

odbijao se o bedemeč trebalo je glasno govoriti. Oblaci su jurili nebom.


Prelijevali su se u neobičnim tonovima dok su prolazili ispod mjeseca: u
tonovima rastaljenom olova, dima što suklja iz vulkana, tkanica tmastih kao
mastilo. U polutami oluje noči, nazirala se nepomična, crna masa bedema.
Na lijevoj strani crnila se kula, koju je nadvisivala visoka, gotska piramida
na čijem je vrhu gorio fenjer. To je bio svjetionik za brodove koji su plovili
morske struje Pertuisa, izmeñu otoka. Na kuli se nazirao obris stražara s
kopljem. On je pognutih ramena hodao protiv vjetra. Pošto je oživio plamen,
koji je poigravao izmeñu šiljaka tor-njiča vojnik siñe niza zavojite stepenice
i skloni se u stražarnicu.
Kuču gazde Gabriela dijelila je od bedema samo uska uličica. Okretan bi
dječak kao od šale skočio s prozora na bedem. Rebeka ispriča Anñeliki da
pozna sve vojnike, koji stražare danju i noču na svjetioniku. Ona je pri
otvorenom prozoru ljuštila grašak ili krpala čarape ukučana, a vojnici su
prolazili zijevajuči te su rado s njom čavrljali. Ona bi prva zapazila svaku
promjenu u luci, jer su stražari na tor-nju-svjetioniku morali signalizirati
dolazak brodova sa solju ili vinom, koji su stizali iz Holandrje, Flandrije,
Španjolske, Engleske ili Amerike, ili pak dolazak svakog ratnog ili
trgovačkog broda, stranog ili domačeg. Cim bi se pojavilo bijelo jedro na
horizontu,, ispod otoka Oberon ili Re, stražar bi prinosio k ustima trubu.
Zatim bi na ulazu luke zvono dugo zvonilo. Tada bi zavladalo uzbuñenje
meñu mešetarima, trgovcima i brodovlasnicima. U La Rochelleu nikad ni ja
bilo dosadno jer su svakog dana mnogobrojni brodovi iskrcavali
311

na njegovu pristaništu proizvode iz svih strana svijeta.


Nekada je dolazak brodova objavljivan s tornja svetog Nikole, ali otkad je
taj tako lijepi toranj skoro napola srušen, čast je pripala svjetioniku.
To je bila sreča za kuču gazde Gabriela. Rebeka je mogla zahvaliti
Gospodu što ju je odveo u tu kuču da služi.
Ona ponovo zatvori prozor i potegne drvene kapke. Pošto su se naslušale
buke olujne noči, učini im se da u kuhinji sad vlada još veča tišina. Anñelika
prijeñe jezikom preko usana: Bile su svježe i slane.
Opazila je da se Honorina probudila. Us-pravljena na krevetu, sa sjajnom
kosom rasutom po sitnim i golim ramenima, bila je nalik maloj sireni koja je
čula dozive valova. Oči su joj bile pune nekog čudnog snivanja. Anñelika je
nanovo legne i pokrije. Pri tom se sjetila da je Honorina obilježena
Neptunovim znakom.
Sedmogodišnji momčič sjedio je na zadnjoj stepenici stubišta što je vodilo
na gornje katove. Sakriven u polumraku sigurno je željno slušao priče stare
služavke.
Ona proñe ispred njega klimajuči više puta glavom.
—• Došavši na svijet, svojoj je majci oduzeo život. Nitko ga ne mazi!
Ona stane silaziti, mrmljajuči:
— Siročad što pati, majke što plaču, tako
je... Neče tako brzo presahnuti suze, ja vam
to kažem...
Njena bijela kapa nestane u mraku.
— Treba da legneš — reče Anñelika dje
čaku.
On poslušno ustane. Imao je boležljivo lice. Iz nosa mu je curilo.
Cekinjava kosa još više je isticala njegov kukavni izgled.
312

— Kako se zoveš — zapita ga ona.


Nije odgovorio, več se stao penjati uza stube, taruči se uza zid. Sličio je
bojažljivom mišu. Kad je več bio na gornjem katu, Añelika primijeti da nije
ponio sviječu, pa živo poleti za njim.
— Mali, počekaj, tu se ništa ne vidi, mogao
bi pasti.
Ona ga uhvati za ruku, hladnu i slabašnu šapicu, i osjeti kao da ju je nešto
ubolo u srce. To ju je sjetilo neizmjerno nježne kretnje kojoj je nekad bila
vična.
On se stalno penjao, a ona je išla za njim. Njegov joj se sitan lik što ju je
za sobom vukao činio kao bestjelesna tajanstvena sjena. Reklo bi se da je on
sada nju držao za ruku.
— Da li ovdje spavaš?
On potvrdi klimanjem bradeč gledao ju Je kao da ne vjeruje da je ona tu
kraj njega. Na tavanu je naišla na krevet, koji je više sličio na neki bijedni
ležaj Slamaricu, sigurno, več odavna nije nitko protreso, plahte su bile
prljave, a pokrivač previše lagan za to godišnje doba. Bit če da je tu zimi
bilo hladno kao u ledani. Kroz okruglu tavansku vidjelicu mjesec je katkad
pokazivao svoje blijedo lice i osvjetljavao, pod ukrštenim debelim gredama
čitave gomile raznovrsnih predmeta, sanduke, rashodovano pokučstvo.
Tačno nasuprot krevetu nalazilo se napuknuto, veliko ogledalo.
— Da li ti se sviña ovdje? — zapita ona
dijete. — Nije li ti hladno? Da li te strah čega?
Miče li se ovdje štogod?
Ona opazi njegov prestravljeni pogled.
»Sigurno ima štakora", pomisli ona, ,,i strah ga je."
Stane ga svlačiti. Njegova mršava ramena sjetila su je slabašnog tijela
Florimondova kad
313

_ Ili..U.

je bio malen, njegove zatvorene usne na Can-torove, koji je malo govorio,


ali je u samoči pjevao, nostalgija u njegovu pogledu, na malog Charlesa
Henrija, kad je snatrio o svojoj majci.
Kao da se čudio što mu ona pomaže da se svuče. Htio se sam svuči.
Največom pažnjom složio je odječu na jednu klupu. U svojoj bijeloj-košulji
izgledao je još mršaviji.
„Ovo dijete umire od gladi."
Ona ga zagrli i snažno ga privine k sebi. Iz očiju su joj tekle suze, a da nije
ni primijete-la. Predbacivala je sebi da je bila vrlo loša majka. Ona je štitila
svoj porod kao divlja zvijer od hladnoče i gladi, ali nikad nije upoznala niti
se trudila da upozna radost da ih stisne na svoje srce, da oči ispuni njihovim
likovima, da živi njihovim životom. Postala je svjesna veza što su je
vezivale za njene nestale sinove tek onda kad ih je strašna sudbina otgrla od
nje. Živa rana je i dalje krvarila, a bol ju je razdirala pri pomisli što je mogla
biti za njih, a što je ona propustila da bude.
č,0 sinovi moji! Sinovi moji!"
Došli su previše rano. Život su joj učinili teškim. Ponekad je bila bijesna
na njih zato što su je prisiljavali da briga o njima umjesto da se za svoju
vlastitu sudbinu brine. Nije u to vrijeme još bila kadra da osjeti radost te
vrste. Žena treba da sazrije prije no što če postati majkom.
Ona dobro pokrije dječaka u krevetu i nasmiješi mu se da se ne bi čudio
njenim suzama. Pošto ga je poljubila ona ponovo siñe.
U sobi do kuhinje svuče prslučac, a zatim stane dugo četkati kosu. Ne, sad
više neče otiči. Kuča pored bedema, ispred mora, postala je za nju kuča nañe
! pružit če joj zaštitu.
314

XXX
ANðELIKA SLUŽAVKA
LICE NJENA GOSPODARA NIJE JOJ
NEPOZNATO
Sutradan joj je gospoña Ana, ponešto svečano i sa nekoliko biranih riječi,
predala bibliju uvezanu u crnu kožu.
— Opazila sam, moja kčerko, da ne dolazite na molitve. Nema sumnje, vi
ste pustili da vam vjera oslabi. Evo vam knjige nad knjigama iz koje se
svaka žena, koja vjeruje, može učiti pokornosti, vjernosti i požrtvovnosti što
sve i spada u njene dužnosti.
Kad je-Anñelika ostala sama, uze okretati bibliju meñu rukama, a onda
odluči da potraži gazdu Gabriela. Jedan od slugu joj reče da se nalazi u
prizemlju, u skladištu u kome je držao svoje računske knjige.
Preko dvorišta se dolazilo do dvije ili tri velike prostorije gdje trgovac
bijaše uskladi-štio svoju najskuplju robu, a meñu tom robom bilo je uzorka
vina iz Charentesa i uzoraka rakije kojom je on naveliko snabdijevao Ho-
landiju i Englesku. Upravo se neki engleski kapetan opraštao od gazde pešto
je predao narudžbu i vjerojatno kušao robu. Osječao se miris rakije, a mušice
su se vrzle oko staklenih čaša iz kojih su pili.
315

.. I.IUU

Engleski kapetan proñe ukočeno kraj Anñe-like, ali ipak iskoristi tu priliku
da svojim pustenim šeširom pozdravi „charming vvife"1 gazde Gabrijela,
našto ga ovaj ne dignuvši očiju sa svojih knjiga suho ispravi:
— Not my wife: servant.. ?
— Aoh! Yes — reče Englez, pozdravivši je
ponovo sav očaran.
Anñelika nije znala engleski pa nije pratila razgovor, a niti je nastojala da
ga shvati. Bila je zabrinuta. Bojala se da gazda Gabriel ne reagira grubo na
njeno priznanje.
Skupivši svu hrabrost reče:
— Gazda Gabrijele, moram vam objasniti
jedan nesporazum. Morala sam to ranije uči
niti. Ne pripadam reformiranoj vjeri, kako iz
gleda da ste vi i vaši mislili. Ja... ja sam ka-
tolikinja.
Trgovac se trgnuo i kao da mu nije bilo baš po volji to što čuje.
— Ali zašto ste onda pustili da vas žigošu
ljiljanovim cvijetom? -— uzviknu on. — Vi ste
to morali odmah priznati. Bili biste sebi ušte
djeli ono grozno mučenje. Zakon je jasan:
„Svaka žena koja pripada reformiranoj vjeri,
ako je kriva za bilo koji zločin, mora biti ži-
gosana ljiljanovim cvijetom i išibana." Zahva
ljujuči sucu protestantu kojeg smo zatekli u
Sablesu, spasio sam vas šiba. Ali nije mogao
preči.preko drugog dijela kazne, jer ste uhva
čeni u društvu opasnih zločinaca. Znate li da
su trojica obješena, a ostali osuñeni na robiju
na galijama?
— To nisam znala. Jadna čeljad!
— Izgleda da vas njihova sudbina nije pre
više ganula! A ipak, bili su vam drugovi...
— Jedva sam ih poznavala.
1 Krasna žena (engleski)
* Or^ nije moja žena, več služavka (engleski)
316
Gazda Gabriel jako mahne rukom, a velika mrlja crnila padne na njegove
račune.
— Zašto, dakle, sve to niste blagovremeno
iznijeli, -nesretnice?
On pomnjivo osuši mrlju i otare pero.
— Kad katolikinju žigošu ljiljanovim cvi
jetom, to znači da je počinila neki grozan zlo
čin: ubojstvo, prostituciju, krañe. Ako vas ot
kriju, mogli bi vas zatvoriti ili vas poslati kao
„djevojku za koloniste" u Kanadu. Zašto niste
govorili na vrijeme?
On ju je pažljivo promatrao, a zatim če tiho:
— Možda niste željeli da vam postavljaju
mnoga pitanja!
— Pogodili ste, gazda Gabriele. Nisam že
ljela da me previše ispituju. U onom sam tre
nutku mislila samo na svoju kčer. Nisam znala
da ste je vi bili več spasili? Nisam ništa podu
zimala jer nisam shvačala što če mi se dogodi
ti. Sad je prekasno. Zigosana sam za cijeli ži
vot. Ali to samo vi znate, gazda Gabriele, i ako
me ne izdate...
— Primio sam vas u svoju kuču. Možete
biti sigurni da vas nitko neče dirati dok bude
te pod mojim krovom. Takav je stari zakon go
stoprimstva.
— Vi me, dakle, ne tjerate?
— Zašto bih vas tjerao?
— Nastojat ču da zaslužim vaše povjerenje,
gazda Gabriele, meñutim, moram vam odmah
reči...
— Znam, što mi želite reči — progunña on.
— Da ne mislite mijenjati svoju vjeru. Meñu
tim, ništa vas. ne priječi da čitate bibliju. Otvo
rite je svakog dana na bilo kojoj stranici. Sva
ki put čete nači odgovor koji vam je potreban.
čitajuči je, sjetit čete se zaboravljene zemlje i
srce če vam postati plemenitije.
317
I preñade joj bibliju. Sunce, južno sunce blistalo je u dvorištu, usred kojeg
je rasla palma dlakavog debla, raširivši svoje šiljaste grane u obliku kotača
prema plavom i jasnom nebu.
Uzduž zida, blizu klupe, rasli su španjolski jorgovanij zatim lijeha sljeza
velikih kao kupus, a u starinskim čupovima grmiči smeñih šeboja.
U jednom kutu, pod svodom u obliku školjke, smjestio se basen sa
vodoskokom, čiji šum kao da je još više isticao egzotičan izgled tog
dvorišta, napola dvorišta, a napola vrta. Visoka su vrata .sve tištila svojim
zaštitničkim krilima.
Anñelika pažljivo pokupi čaše sa stola da ih opere u kuhinji.
— Gazda Gabriele, oprostite što vam pono
vo-smetam. Da li je gospoña Ana odgovorna za
kuču? Da li. se njoj moram obračati za na
redbe?.
— Moja tetka nije nikad znala razlikovati
lonac od šešira — progunña on. — Kad se ona
u što umiješa, sve krene naopačke, a, uosta
lom, nju sve to i ne zanima.
— Pa tko onda da upravlja kučanstvom?
— Vi, zašto da ne — reče on, gledajuči je
iznad naočala. — Imam dojam da ste vi iskusna
žena. Glavno je da se nešto kuha u loncu i da'
nema prašine po pokučstvuč to je sve što tra
žim. Za potrebne nabavke novac čete dobiti od
mene. Držite, evo vam več sada nešto sitniša.
I on joj dade kesu s novcem. Kao i večina muškaraca ni on nije volio
voditi brigu o kučnim sitnicama.
— Pazite, ja tražim tačne račune. Znate li
pisati i računati?
— Da, gospoñine — odgovori Anñelika.
Uveče pošto je pod zbunjenim pogledom
tetke Ane,, Anñelika poslužila ukučane juhom
318

od kupusa pojačanu slaninom, ribom pečenom na roš:ilju začinjenu


mirodijama i maslacem, raznom salatom i kolačem od jabuka i pošto je
osvjetlala bakrene kuhinjske lonce, skinula prašinu s lijepog sobnog
pokučstva, pošto je izmamila osmijeh malom Laurieru ispričavši mu priču o
Pepeljugi, Anñelika se osječala slomljenom, ali i smirenom, svjesna da je
sklopila novi ugovor sa životom. Važno pitanje da li če umači gonjenju
kraljevih zbira potisnula je u pozadinu. Više ju je sad mučila briga da li če
dječak mirno prespavati noč.
Više se puta popela na tavan da ga vidi. Mazila ga je, pričala mu priče,
malo ga karala, ali svaki put kad bi se tiho došuljala u nadi da če ga nači
kako spava, sjedio je u kreveti-ču i bacao bojažljivi pogled na svoj lik u
ogledalu.
Popevši se četvrti put na tavan, zatekla je mališana u istom položaju. Sad
je i njoj bilo dosta. Več vrlo dugo, možda več godinama, taj dječak nije
spavao kako treba. Spavao je na mahove, trzao se iza sna kad bi štakori
grebli, promatrao sjene nagomilanih predmeta na tavanu i pri tom mislio na
sve ono što nije shvačao: na tužne psalme koje je morao pjevati, na riječi Što
su ih ukučani izgovarali dok bi ga gledali: »Ovo je dijete majci oduzelo
život..."
Mora da je svaka noč za nj bila prava i beskonačna muka, mora da je za nj
onako samog i prezrenog svaka noč bila strašno i hladno putovanje koje se
završavalo tek u zoru, kad bi se svjetlo kroz vidjelicu uvuklo u njegovo
tavansko prebivalište. Tek onda bi smireno zaspao. Ali spavati nije mogao
dugo, jer je tetka Ana budila sve ukučane najkasnije u pet sati.
Anñelika je otvorila ormar, uzela par plahti i pošla u nekakav sobičak u
kojemu, čini se, nitko nije prebivao. Tu če Laurier spokojno spavati, smiren
blizinom kuhinje, nočnim ka-
319

šljem strica Lazara što če za nj biti znak da se nalazi blizu živih ljudi, te
tiktakanjem zidnog sata u trijemu. Anñelika če nekoliko prvih noči ostaviti u
sobi uljenicu da mifgori.
Ona brzo napravi krevet, napola navuče zastore od lijepe, izvezene
holandske svile. Odmah je uočila vrijednost svega što se nalazilo u toj kuči,
sigurno bolje od .njenih domačina koji kao da su istodobno i cijenili i
prezirali to bogatstvo.
U kuhinji skine sa zida grijalicu, otvori je i baci u nju nešto žerave. Kad se
vratila, primijetila je da su vrata što su povezivala sobičak sa sobom gazde
Bernea, bila otvorena.
On je stajao na pragu i držao prst meñu stranicama molitvenika.
— Sto tražite još ovdje, gospoño Anñelika?
Ponoč je več prošla. Vaša služba ne traži da
bdijete do tako kasnog sata.
Pod uglañenim tonom osječala se izvjesna ljutnja. Kad bi gazda Berne
završio svoje račune, povukao bi se u svoju sobu da razmišlja o Svetom
pismu. Tada je želio da oko njega vlada tišina, a ne da se žene vrzmaju amo-
ta-mo po kuči.
Anñelika više puta proñe grijalicom izmeñu hladnih plahti.
— Oprostite mi, gazda Gabriele, zapamtit
ču vašu primjedbu i nastojat ču da je se držim.
Ali htjela sam ovaj krevet u kojemu nitko ne
spava .pripremiti za malog Lauriera koji ima
gore na tavanu vrlo loš smještaj.
Osjetila je, vidjeti nije mogla zato što mu je bila okrenuta leñima, kako je
ljutina blje-snula u sivim, trgovčevim očima.
— U ovoj sobi ne smije nitko spavatič Ovo
je soba moje pokojne supruge.
Ona se okrene, Gazda Berne je izgledao iznenañen, čak bijesan. Ona
umiljato reče:
S20

— Shvačam, ali nisam mogla nači drugu


sobu da ga smjestim.
Gazda Gabriel kao da je tražio rješenje mučnog problema.
— Koga to?
— Lauriera.
— A zašto ga želite smjestiti ovdje?
— Spava na tavanu potpuno sam. Strah ga
je te ne može usnuti. Pomislila sam, ako ga
smjestim ovdje, bit če mnogo mirniji.
— Kakva je to ludost! Treba da otvrdne. Vi
biste od njega stvorili slabiča. I ja sam spavao
na tavanu kad sam bio dijete.
— I niste se bojali štakora?
.— Dakako da sam se bojao. Ali sam se navikao.
— Ali on se nikako ne može naviknuti. Sva
ke noči slabo spava, malo ili nikako. I to je je
dan od uzroka što je tako mršav 'i bolešljiv.
— Nikad se nije žalio.
— Djeca se rijetko žale, naročito ako ih nit
ko neče da čuje — reče hladno Anñelika.
— Dječak mora otvrdnuti. Vi govorite kao
žena.
— Ne, nego kao majka — reče ona gledaju
či ga ozbiljno.
Njegov se pogled zamagli. Iz grudi mu se ote dubok uzdah.
— Zarekao sam se da nikad nijedna druga
osoba neče spavati u krevetu u kojemu je ona
izdahnula.
— Postojanost vaših osječaja služi vam na
čast, gazda Gabriele. Ne mislite li da bi se od
srca radovala kad bi njeno dijete spavalo u
njenu krevetu?
Trgovac ponovo uzdahne:
— Ah! Ne znam više... Vi ste cijelu kuču
naglavce postavili. Mislio sam da mali spava sa
starijim bratom. Istina, tavan je... i ja o nje-
321
Jl Anñelika buntovnik

mu imam loših uspomena, priznajem. Neka! Učinite što ste naumili.


Anñelika je dobro poznavala put do tavana, pa joj nije bila potrebna
sviječa.
Preskakivala je po četiri stepenice odjednom.
— Došla sam po tebe — reče Laurieru, koji
je sjedio budan poput sove.
— Kamo me vodite?
— Tamo gdje če ti biti dobro. Spavat češ
blizu svog oca.
Ona siñe oprezno ga noseči. Laurier je zaneseno gledao toplu sobu, svog
oca, osječao je prisni miris kuče. Iz svog kreveta, mogao je promatrati, s
druge strane trijema, odsjev vatre u velikoj kuhinji. Toliko je bio iznenañen
da je čak razgovorljiv postao.
— Spavat ču ovdje? Svake večeri?
— Da, tvoj je otac promislio, da si sada ve
lik pa ti je i velik krevet potreban.
— Oh! Hvala, oče!
Anñelika se udalji da pripremi uljenicu. Kad se vratila noseči crvenu,
staklenu čašu, Laurier je več spavao. Njegova sitna glava počivala je na
jastuku. Gotovo ga nije bilo vidjeti na prostranom krevetu.
Stoječi uz njegovo uzglavlje, gazda Gabriel ga je zamišljeno promatrao.
.Anñelika se nagne i blago pomiluje dijete po blijedom čelu.
— Mali čovjek! — reče nježno.
Zatim pogleda trgovca.
— Nemojte mi zamjeriti. Nisam mogla pod
nijeti, videči ga da pati.
— Ne brinite se, gospoño Anñeliko. Mislim
da je sad sve u redu.
Nakon kratkog oklijevanja, nastavi:
— Pa ipak nije. Večeras dok sam čitao Sve
to pismo i razmišljao o onom što sam pročitao,
prekorio sam sebe što sam bio nepravedan. Na
ime, morao sam vam dati predujam na vašu
plaču.
Š22

— Vi niste dužni to učiniti, gazda Gabrieleč


znam da služavka mora čekati mjesec dana i
zadovoljiti svoje gospodare prije nego primi
plaču.
^— Ali vi ste došli u moju kuču bez ičega. A u bibliji piše: „Ne smiješ
ugnjetavati siromašnog najamnika, pa bio on jedan od tvoje brače ili
stranaca, koji živi U tvojoj zemlji, u tvojoj kuči. Dat češ mu zaradu za taj
dan prije zalaska sunca, jer je on siromašan i teško mu je čekati. Evo vam,
dakle, ono što sam bio odlučio da vam dam.
Iz džepa izvadi kesu i dade joj ju je.
— Doduše, več je zašlo sunce — reče on.
Ponekad bi duhovita riječ razbila ozbiljnost
njegova lika. Anñelika pomisli kako bi taj čovjek da je kojim slučajem bio
druge vjere i da je živio u drugom gradu bio duhovit epikure-jac, kao na
primer vitez de Mere.
— Ja se ne osječam potlačenom u vašoj ku
či, gazda Gabriele — reče osmjehujuči se. —
Budite mirni, neču zazivati Svevišnjega protiv
vas. Nikad neču zaboraviti vašu dobrotu!
^Udaljujuči se, Anñelika je počela shvačati zašto se odmah izmeñu nje i
.trgovca stvorila neka vrst prisnosti, razumijevanja, koja nastaje meñu
osobama, koje su se več susrele u drugim prilikama. Ali gdje? Kada? Kojom
zgodom ju je on prvi put pogledao mirnim i plemenitim pogledom, koji se
katkad pojavljivao na njegovu hladnom i zatvorenom licu?
323

., .lulk

XXXI
ANðELIKA I HONORINA
Pomisao da ju je gazda Gabriel negdje susreo u prošlosti dugo ju je mučila.
Na kraju je prestala misliti o tome.
Uvečer, kad bi se tetka Ana i ostali ukučani, nakon molitve, povlačili na
spavanje gazda Gabriel se prepuštao dobročudnim navikama. Otišao bi u
svoju sobu, izabrao na zidu dugu holandsku lulu, kojih je imao čitavu zbirku.
Brižljivo bi ju napunio duhanom, pa bi.se vratio u kuhinju i zapalio je
žeravom.
Tada se naslanjao na dovratak, pušio bi 1 poluzatvorenim očima pomatrao
kroz dim, veliku obiteljsku dvoranu, dolaženje i odlaženje služavki, djece i
dvije kučne mačke. Tih večeri djeca su znala da je on izvrsne volje, pa su se
usuñivala -da mu postavljaju pitanja i da razgovaraju s njim, o svojim
poslovima. Od nekog vremena sudjelovao je u tome i Laurier. On se
promijenio, dobio prepreden izgled i parirao Martialovim zajedljivim
šalama.
Jedne večeri dok je Laurier sjedio na An-ñelikinim koljenima i dok.ga je
ona nježno milovala po kosi, ona spazi kroz plave kolutove dima zamišljen
trgovčev pogled. Osječajuči da če je obasuti prekorima, ona ga preduhitri.
— Smatrate li da ga previše mazim buduči da je dječak? Meñutim,
pogledajte kako je ojačao. Obrazi su mu postali ružičastiji. Djeci su
324

potrebna milovanja da bi mogla rasti, kao što je cviječu potrebna voda . .


— Ja vam to ne zamjeram, gospoño Anñe-
Liko. Vidim da če vaša briga stvoriti lijepo di
jete od ovog malog kržljavca, koga sam prije
poprijeko gledao, priznajem . Griješio sam jer
sam bio nepravedan, ali i iz neznanja. Mnogo
sam vještiji da po mirisu ocijenim kakvoču
neke dobre rakije ili nekog krzna iz Kanade,
nego da znam što je sve potrebno djetetu. Ali
me zabrinjava to što malo ljubavi pokazujete
prema svojoj djevojčici Ne kažem da se vi
ne brinete za nju, ali nikad vas nisam vidio da
ste je zagrlili, da ste joj se osmjehnuli, da ste
je stisli na svoja prsa.
— Ja? Zar sam to činila? — uzvikne po-
crvenivši u licu
Pažljivo se zagleda u Honorinu, koja je sjedila uza stol, dok je pred njom
bio tanjur kaše. Ostavili su je samu za stolom zato što je vrlo polako jela. On
nekog vremena čitave sate je držala žlicu u ruci i stalno je zurila u prazno.
Anñelika je smatrala da je djevojčica izgubila apetit, zato što je sada živjela
uvijek u kuči, a bila je naučena da živi slobodno u prirodi.
Da li je Honorina patila što ju je majka zanemarila? Kakvim se
usporedbama prepuštala iza svojih malih, oštroumnih i sjajnih očiju? Cesto
bi se razljutila, što je Anñeliki išlo prilično na živce. Anñelika se čudila i
ljutila otkrivši da Honorina ima svoju volju i da se ta volja stalno
sukobljavala s njenom. „Zločesta!" vikala bi joj mrgodna Honorina.
Anñelika bi je tada legla ili predala Rebeki, kojoj je mala bila neobično
privržena. Anñelika je zavoljela Lauriera. U njemu je ona opet našla svoje
dječake, svoju pravu djecu. Honorina još nije bila njeno pravo dijete.
„Gazda Gabriel ima pravo," mislila je Anñelika. „Svoju sam kčerku uvela
u svoj život,
326

ali ne mogu reči da je ljubim. On, ne smije to znati. To je nemoguče. Kad bi


znao,, shvatio bi..."
— Vi ste prvrženi mome sinu — govorio je gazda Gabfiel osmjehujuči se
— a ja vašoj kčeri. Neču nikad zaboraviti malo napušteno stvorenje što je
spavalo podno stabla i pružilo prema meni ruku kad sam ga probudio.
Odmah mi je otcvrkutalo svoju žalosnu priču.
Anñelikino lice stegne tako potresan izraz da je gazda Gabriel prokleo
sebe što joj je to rekao. Postiñen, uzbuñen i zbunjen, on kašljuc-ne, pa kao
da se sjetio nekog važnog posla, izañe napolje. Laurier poñe za njim. Gazda
Gabriel mu je dopustio da navečer švrlja meñu robom po skladištima.
Anñelika je ostala sama s Honorinom. Ona je proživljavala neobičan,
odlučan trenutak. Tjeskoba ju je pritisla kao da če orio što če sad učiniti, ili
neče učiniti, odlučiti o njenu životu. čudno joj je bilo da je uzrok njena
stanja bio »mali stvor", kako se izrazio gazda Gabriel, što je sad sjedio s
izrazom zanosa i ponosa na sitnom lišcu. činilo joj se da ponovo vidi svoju
sestru Hortenziju, nesnosnu brbljavicu, koja se, usprkos svojoj ružnoči i
zloči, uvijek držala kao da je princeza. Sjedeči u svojoj visokoj stolici,
uspravna i ne žaleči se ni na šta Honorina je oživljavala izblijedjeli lik svoje
tetke. Isto kretanje vratom, isto gordo držanje glave. Hortenzija je uvijek, i
kao dijete, bila mršava. Honorina je, naprotiv, bila okrugla, plečata, dobro
grañena. Ali u držanju jedne i druge, u pogledu istih crnih očiju, razvučenih i
oštrih, srodstvo je bilo očito. Ali mjesto da je to naljuti, Anñelika osjeti u
sebi olakšanje. Pruži ruke prema Honorini:
326
— Doñi!
Honorina se trgne iz svojih snatrenja, zamišljeno pogleda majku, a zatim
joj osmijeh raz-vuče usta do ušiju.
— Neču — reče i sakrije se pod stol.
— Doñi, hajde, doñi ovamo!
— Neču.
Anñelika ju je morala izvuči iz njena skro-višta i podigne je s dosta muke.
— Teška si kao olovo, vjere mi...
Promatrala je kčerkino lice nekom bolnom
napregnutošču.
— Ti si riñokosa, ali si lijepa ... dijete mo
je ...! Htjela ja ili ne, ja sam te ipak rodila.
Ti si tu! Vezana si za mene onim istim uža
som što sam ga osječala dok sam te nosila, ve
zana si za me našim zajedničkim slabostima,
koje su se svim snagama borile da se otmu svom
ogromnom udesu, neumoljivoj, slijepoj sudbini
koja je htjela da budemo majka i kči. Srce
moje!
Anñelika pritisne svoje usne na Honorinin svježi obraz. Djetetov ju je
miris podsječao na miris šume za vrijeme ustanka u Poitouu. Taj se miris
pretočio u nju da bi rastvorio snagu njene mržnje. Za onih pokolja i zasjeda
imala je uza se Honorinu i njene male noge koje je grijala uz ognjište.
Honorinu koja je otvarala svoje pametne oči na rukama opata Lesdiguie-
resa, Honorinu koja ju je iz šume dozivala i tako je istrgla, zaprepaštenu i
opčinjenu s čistine na kojoj su visili njeni drugovi.
Vezivala ih je bijeda spilje u kojoj je .Honorina prvi put kriknula i
škripanje „ormariča za nahočad" koji ju je odvukao u mrak si-rotišta.
,,Oh! Sva ta djeca napuštena na pragu tuñih vrata, koje je kupio gospodin
Vincent! Kako se može napustiti svoje dijete? Ja sam napustila svoju vlastitu
kčerku. Neka je blago-
327

slovljena Providnost koja mi ju je vratila. Ima li teže boli nego osječati u


dubini svog srca žalosni teret zbog izgubljenog djeteta? Gdje si, meso mojeg
mesa? Kamo si krenula sa svojim malim ispruženim rukama, kao slijepa, u
nepoznato, u koje sam te survala? Kako bih te prepoznala u smrti? Da li bih
imala pravo da te vidim na drugom svijetu, ja, tvoja majka, koja te je
napustila... ?"
Anñelika se trgne kao da se probudila iza sna. Ona se nalazila u kuhinji
gazde Gabriela u La Rochelleu, sjedila je blizu vatre koja se več gasila s
Honorinom na koljenima i žestoko je stiskala na svoja prsa.
»Moj živote!"
Val ljubavi dugo potiskivan, gotovo nepoznat, izbije snagom izvora koji se
napokon probio pročiščen iz zemljine tame.
— Nisam znala da te toliko ljubim... Za
što te ne bih ljubila, zašto?
Njen razum je tražio uzroke, ali više ih nije nalazio. Uistinu, ništa joj nije
ostalo od prohu-jalog života. Sve se srušilo u neki mračni ponor. Honorinina
nevina ljupkost, životna snaga što je zračila s njena okruglog lišča,
blaženstvo njena osmijeha u času kad bi vidjela da se saginje nad nju da je
poljubi ona koja je predstavljala sav njen svijet, te osječaj Anñe-likin da joj
Honorina tjelesno pripada: ^Ti imaš samo mene, ja imam samo tebe", sve je
to brisalo, kao iza nekog neprozirnog zastora-razloge, zbog kojih je ona u
početku mrzila ovo malo biče.
— Kako duh brzo zaboravlja!
Tijelo sporije zaboravlja.
Anñelika je katkad u svojim tlapnjama čula rog Isaka Rambourga, osječala
je takoñer na svojim zglavcima i na gležnjevima gvozdeni
328

stisak surovih ruku, koje su je prikovale na zemlju.


Ali kad bi se probudila, vidjela bi kako na zidu ispred nje.pleše svjetlost
vatre, zapaljene na vrhu svjetionika, koji je pokazivao put brodovima.
Honorina je spavala pored nje. Anñelika bi je dugo promatrala, pa bi se
smirila i divila blagu koje joj je ostalo i u kojem je nalazila opcavdanje za
svoj jadan, uništen i progonjen život.
— Spavaj, srce malo, spavaj, dijete moje,
moj živote... Ti si kod svoje majke. Ničega se
više ne boj...
Otkad je saznala da je Anñelika papistkinja, Severina ju je promatrala
nekim svetim užasom ...
— Ovu je služavku smjestila kod nas Dru
žba svetog sakramenta da nas špijunira, sigur
na sam u to — tvrdila je na sva usta.
Tetka Ana je odobravala.
— Doista, moglo bi to biti vrlo lako, jadno
moje dijete. Molimo Gospoda, da nas sačuva od
njenih pothvata.
„čangrizavih li žena", mislila je Anñelika, čije je strpljenje došlo u tešku
kušnju.
Severina ju je nadzirala ne bi li je zatekla u krivnji. Pravila se pretjerano
strogom, u čemu ju je njena tetka oponašala, a ponekad bi podrugljivim
glasom pjevala:
Pokvarenom čovjeku, nepravednom
čovjeku
Laž je u ustima. Škilji očima, govori nogom Dogovara se prstima.. .*
, — Nije li tako, tetko?
Tako je Anñelika doznala da joj te žene zamjeraju što je živa i neposredna.
— Da si bila na kraljevom dvoru. Severi-
no -=- reče joj jednog dana — ti bi znala da
S29

valja biti ukočen poput štapa kao što si ti, znala bi da se ukočene kretnje kao
u lutaka smatra znakom slabog odgoja. Trebalo bi da stek-neš prirodno
držanje.
— Dvor je mjesto propasti — odgovori Se-
verina uvrijeñena.
Anñelika prasne u smijeh. Velika djevojčica se udalji crvena od ljutine.
Meñutim, i ona je bila ranjiva. Privlačila su je djeca kao i sve mlade
djevojke njene dobi. 2eljela je steči Honorininu naklonost, stoga je stalno
pokušavala da je uzme u naručje, svuda je za njom išla, trudila se da joj
pomogne pri jelu i oblačenju.
— Pusti! Pusti! — bijesno je vikala Hono-
rina kao uvrijeñena carica.
Anñeliki je bilo žao Severine koja bi se -ponizno udaljila, a nikako nije
mogla nagovoriti svoju razdražljivu kčer da bude ljubaznija. Ho-norina je
svoje simpatije i antipatije jasno izražavala. Opčenito, svi predstavnici
muškog spola uživali su njenu naklonost. Prema Lauri-eru je bila vrlo
obzirna i u svemu mu se pokoravala. Gazda Gabriel bio je njen idol kome se
divila i koga je poštivala. Paster Beaucaire je i nadalje bio glavna ličnost
svaki put kad bi se pojavio. Ali nadasve je voljela Martiala. On joj je svojim
nožem napravio malu škrinjicu u koju je ona pohranjivala svoje
dragocjenosti: puceta, bisere, kamenčiče i pijevčevo perje. Djevojčica je
imala majčinu maniju. Gledajuči kako se seta svojom škrinjicom ispod
pazuha i s malom mačkom ispod drugog, Anñelika se sjeti svoje škrinje
obložene sedefom, u kojoj je nekada držala svoje uspomene, koje bijaše
sakupila u toku svog mučnog života.
Odnosi Honorine sa ženskim spolom bili su kompliciraniji. One koje su
prešle četrdesetu ona je obasipala nježnošču. Rebeki i svima bakama se
uvijek osmjehivala. Prema ženama
230

srednje dobi držala se stroge neutralnosti. Živjela je u sasvim lošim


odnosima s djevojkama i djevojčicama svoje dobi. Vjerojatno ih je smatrala
suparriicama, stoga ih je od sveg srca mrzila. Maloj Rut, djevojčici od tri
godine, najmlañoj kčeri advokata Carrerea umalo nije iskopala oči. Sve u
svemu, ova okrugla lutka, Honorina, koja se odlučnog izgleda gegala po
kuči, unosila je veliku živost u kuču gazde Ga-briela.
Cesto bi neobično kriknula. Na kraju je Anñelika uspjela odgonetnuti
značenje njenih ,,krikova. To je, u stvari, značilo da je Honorini dojadilo biti
u kuči i da je poželjela da vidi more. Na morskom žalu čitav se svijet za nju
sveo na igru valova, na morske trave i divne školjke. Slična bundevi, svojom
zadignutom suknjom gacala je po žalu. Anñelika je išla za njom,
izmjenjujuči koju riječ sa sakupljačica-ma dagnjL Za vrijeme oseke voda se
daleko povlačila ostavljajuči za sobom gradske zidine i bezbrojne hridi
prekrivene algama, rupama punim čiste vode u kojoj su se skrivali sitni
morski račiči. čitava četa derana navalila bi na njih zajedno s galebovima.
Meñu njima nalazio se češče nego što je bilo potrebno mladi Martial, koji bi
tih dana izostajao iz škole. Martial je zadavao mnogo brige svome ocu. Iako
je volio školu, još više je volio da se ski-ta sa klap.om svojih prijatelja, meñu
kojima su se nalazili vjetrogonje četvrti, kao što su bili dva starija sina
advokata Carrerea, Ivan i Toma i liječnikov sin Josip.
Gazda Gabriel je želio da mladič upozna strogu zavodsku disciplinu stoga
je odlučio da ga pošalje u Holandiju. Barem če tamo naučiti kako se dobro
vodi trgovina.«
Anñelika se žalostila sve više što se više približavao dan kobnog odlaska.
Martial ju je mnogim svojim osobinama podsječao na Flori-
S3)

monña. Ona je iza mladičeve nasmijane neusi-ljenosti primijetila njegov


nemir. On je osječao da stupa po nesigurnom tlu, a uz to je još otkrio da u
svijetu u kojemu je bio prisiljen živjeti nema više mjesta za nj. Baš to strašno
otkriče potaklo je Florimonda da napusti svoju majku, da pobjegne i da
potraži neki kut na zemlji, gdje če moči slobodno živjeti, ne osječajuči na
sebi teret dvostrukog prokletstva svojih roditelja.
I Martial če jednog dana pobječi, i svi ovi mladiči koje je nevjerojatna
sljepoča njihovih starijih još zadržavala na osuñenoj obali.
Jednoga dana sjedili su na jednoj hridini, nagnuti jedni prema drugima i
toliko zadubljeni da nisu čuli kako im se ona približuje. Vjetar im je mrsio
dugu kosu i igrao se s razdrljenim košuljama što su im pokrivale mlade
grudi. Spopadne je tjeskoba pri pomisli, da je stroj, koji če ih smrviti več bio
smješten poput neke nemani u srcu samog grada.
Martial je čitao pažljivim glasom:
„Američki otoci ne znaju za hladnoču. Led je potpuno nepoznat i desilo bi
se čudo kad bi se pojavio. Nema četiri različitih doba kao u Evropi, več
samo dva. Jedno traje od aprila do novembra: tada kiše padaju vrlo često, a
drugo je 'doba velike suše. Uza sve to zemlja je pokrivena ugodnim
zelenilom i gotovo preko čitave godine cviječe cvjeta i voče zrije..."
— A ima li tamo vinove loze? — prekine ga
deran koje je imao kosu slamnate boje — jer
moj je otac izbjeglica iz Charentesa, vinogra
dar. Ta šta bismo mi radili u zemlji, u kojoj
nema vinove loze?
— Da, ima vinove loze — slavodobitno pot
vrdi Martial. — Slušaj nastavak: „Loza raste
vrlo dobro na ovim otocimač osim neke vrste
divlje loze, koja, naravno, raste u šumama i ko
ja daje lijepe i velike grozdove, vidjeti je na
332

mnogim mjestima vinograde, koji se obrañuju* kao u Francuskoj, ali rode


dvaput godišnje, a katkad i češče..."
U tom geografskom traktatu govorilo se zatim o krušnom stablu, a
stablima papaje, na čijim granama raste neka vrst dinja, o kokosovu orahu sa
ukusnim biljnim mlijekom ... „Sapunar pravi tekuči sapun, koji pere i bijeli
rublje, kotlar pravi suñe i kuhinjsko posuñe..."
— A kakve su boje stanovnici tih toplih
otoka? Crveni sa perjem, kao oni u Novoj
Francuskoj?
Martial prolista malu knjigu i izjavi da ne može nači podatke za to.
Svi su se sporazumno obratili Anñeliki koja je sjedila blizu njih, s
Honorinom na koljenima.
— Znate li vi koje su boje ovi otočanij go
spoño Anñeliko?
— Mislim da su crne — odgovori ona — jer
več odavno na ove otoke dovode robove iz
Afrike.
— Ali stanovnici Karipskih otoka nisu crn
ci — primijeti mladi Toma Carrere, koji je slu
šao pričanja mornara u luci...
Martial prekine raspravu:
— Pitat čemo to pastora Rocheforta, kad ga
budemo vidjeli.
— Pastora Rocheforta, kažeš?
Anñelika se trgnula.
— Govoriš li ti o onom velikom putopiscu
koji je napisao knjigu o američkim otocima?
— Evo baš je čitam svojim drugovima. Po
gledajte! — I pokaže novo izdanje, nedavno
uvezano i nastavi poluglasno:
— Ako knjigu pronañu kod vas, mogu vas
kazniti s pedeset livara globe i zatvorom, jer
izgleda da potiče protestante na iseljavanje.
Moramo, dakle, biti vrlo oprezni...
Anñelika je okretala stranice, na kojima su priprosti crteži prikazivali
stabla i životinje dalekih krajeva.
333

, lit. u.

Iz ništavila prošlosti iskrsla je zaboravljena vizija koja joj se oduvijek


činila neobjašnjivom, ali je na sebi imala pečat sudbine: posjet pastora
Rocheforta Monteloupuč njoj je tada bilo deset godina.
Osamljeni konjanik, koji je stigao u Monte-loup jedne olujne noči, pričao
je o nepoznatim i neobičnim stvarima, o crvenim ljudima sa perima u kosi, o
krajevima koji nikad nisu bili obrañivani i u kojima žive drevne nemani...
Ali u ono doba — prošlo je odonda više od dvadeset godina — neobičnost
njegova posjeta nije bila ni u njegovoj čudnoj pojavi, ni u egzotici njegovog
pričanja. Ne. Pastor je bio glasnik Sudbine, strašne i slabo razumljive, kao
što je bio i poziv što ga je on donio iz daljine. Na taj poziv, koji je stigao s
drugog kraja svijeta, njegov stariji brat Josselin odmah je odgovorio.
Napustio je svoju obitelj i svoju zemlju i nitko nije nikad doznao što se. s
njim dogodilo.
— Ali taj je pastor sigurno več umro! —
reče nečiji glas koji se njoj učini slabim i ne
sigurnim.
— Nije! On je vrlo star, ali još uvijek pu
tuje.
Mlañi momak nastavi tiše:
— Sada se nalazi u La Rochelleu. Nitko ne
smije znati gdje se sakriva, jer bi ga- inače
smjesta uhapsili. .Da li biste ga htjeli vidjeti i
čuti, gospoño Anñeliko?
Buduči da je potvrdno kimnula glavom, dječak joj turnu neku stvarcu u
ruku.
— S ovom „ulaznicom" možete prisustvova
ti sastanku koji če se održati kod zaseoka Jo-
uvex — objasni joj Martial. — Tamo čete vid
jeti i čuti pastora Rocheforta. — On če održati
govor, jer je taj sastanak i sazvan zbog njega.
Prisustvovat če više od deset hiljada naših..

xxxn
SASTANAK U PUSTOŠI
Mladič bijaše pretjerao kad je rekao da če na „sastanku u pustoši"
prisustvovati deset hiljada gorljivih pristaša. I Anñelika je odlučila da poñe
na taj.sastanak.
Mnoge je strah zadržao, a na terenu osušene solane, okružene branama, na
kome su bile nagomilane još znatne hrpe soli, teško da se moglo smjestiti
više od par hiljada osoba. Na solanu je pao izbor jer se smjestila u usjeklini
zatvorenoj sa dva krševita grebena, koja su je sakrivala pogledu onih koji su
putovali močvarnom ravnicom oko La Rochellea. More je bilo blizu, pa se
njegov šum miješao s bukom glasova. Kako bi tko stigao, pozdravljao bi
susjede, smještao se i upuštao u razgovor s njima.
U sredini polukruga, sličnog jednostavnom amfiteatru, bio je postavljen
mali stol. Stoječi ispred njega, propovjednik je imao održati govor.
— Ovo je govornica, a stol što ga upravo donose, to je stol za pričest —
razjašnjavao joj je Martial.
Htio ju je pratiti, ponosan što ju je „zavrbovao". Anñelika je došla s njim u
pekarovim kolima. Pekarov sin bio je prijatelj mladog Bernea.
334

335

Tetka Ana i Severina došle su u drugim ko~ lima. Osim njih u tim su se
kolima dovezli na sastanak trgovac papirom, njegova žena i kčer. Kad su
tetka Ana i Severina opazile „papistki-nju" iznenañeno su se trgnule. Vidjelo
se izdaleka kako raspravljaju sa gazdom Gabrielom, koji ih je pratio jašuči
na konju. Sigurno su mu dokazivale kako njena prisutnost može biti opasna.
Trgovac je samo slijegao ramenima. Mnoštvo navali i zakrili skupinu.
Donesen je kositreni pladanj, pokriven bijelim platnom, pod kojim se
nazirala glava kruha i dva kosi-trena pehara. Podno stola je odložen čup
pješčenjak, takoñer prekriven platnom.
Anñelika se dugo dvoumila bi li pošla ili ne na sastanak. Izlagala se
strašnoj kazni, ali bi se što doznalo o tome. Ali svakoj od prisutnih osoba je
nešto prijetilo: nekome visoka globa, nekome zatvor, nekome čak i smrt, kao
na primjer onim „obračenicima" što su se, tužni i postiñeni, dovukli meñu
svoje nekadašnje istovjernike, jer ih je mučila savjest poslije njihova
obračenja.
Sva ta progonjena čeljad bila je obučena u odijelo crne ili tamne boje.
Jedan od največih brodovlasnika u La Rochelleu, Manigault, pojavio se,
naprotiv, u vrlo lijepom odijelu šljivine boje, u crnim bječvama i cipelama sa
srebrnim kopčama. Taj brodovlasnik je bio, po opčem sudu, vrlo lijep
čovjekč pratio ga je njegov crnac Siriki. Držao je za ruku sina Jeremiju. Otac
se mnogo ponosio tim dražesnim anñelčičem dugih, plavih uvojaka, kojemu
su njegove četiri sestre i majka laskale kao kakvom kraljeviču.
Obitelj advokata Carerea došla je takoñer u punom broju. Obujam tijela
gospoñe Carrere odavao je njenu bremenitost, jedanaestu po redu. Nekoliko
pravih plemiča moglo se raspo-

znati po njihovim mačevima. Oni su tvorili poseban skup i meñusobno su


nešto viječali.
— Mjesta, mjesta za gospoñu de RohanJ
Sluge su nosile u prvi red naslonjač obložen sagovima, u kome je sjedila
stara, autoritativna gospoña. Njeni su prsti slični kandžama stare sove,
stiskali srebrnu jabučicu štapa.
Navala mnoštva dosegla je vrhunac, ali sve se odvijalo u redu. Neki
mladiči išli su okolo noseči platnenu kesu, u koju su prisutni stavljali
doprinos za uzdržavanje svečenika. Velika večina ljudi posjedala je na tlo,
na prljave ostatke morske soli. Najbogatiji ili najdalekovidniji donijeli su
jastuke, vreče, a neki i grijalice na ugljen, jer je vrijeme bilo vrlo svježe i
vjetrovito.
Dječaci su čuvali konje, magarce i mazge, privezane za krhke tamarise.
Njima je takoñer povjeren zadatak da stražare i jave ako bi se slučajno
pojavili kraljevi draguni. Kola su sa dignutim rukunicama čekala da
svečanost završi.
Naskoro odjekne crkvena pjesma, koju mnoštvo prihvati muklo i snažno.
Tri ličnosti u crnim odijelima i ogromnim crnim šeširima upute se prema
sredini gdje su bili postavljeni stolovi.
Jedan od njih bio je* pastor Beaucaire. Anñelika se pohlepno zagleda u
najvišeg i najstarijeg meñu njima. Usprkos sijedoj kosi, koja je tvorila okvir
oko pocrnjelog i naboranog lica, ona je prepoznala »crnog čovjeka",
legendarnog putnika iz njena djetinjstva. Njegov nemiran život, opasnosti
kojima se izlagao na svojim mnogobrojnim putovanjima, kao da su održali
uspravnim njegovo suho i mršavo tijelo.
Treči pastor bio je zdepasta tijela i rumena lica, živog i odlučnog pogleda.
On uze govoriti jakim glasom koji je daleko odjekivao.

336

22 Anñelika buntovnik

337

ta«
— Bračo moja, Gospod me je oslobodio la
naca i ja sam neizmjerno sretan što vam se
mogu ponovo obratiti. Moja osoba nije ni od
kakve važnosti. Ja sam samo Božji sluga i me
ne satire ogroman zadatak: briga za moje sta
do, to jest, briga o svima reformiranim u La
Rochelleu, koji traže put spasenja meñu, sva
kim danom, sve opasnijim zasjedama.
Iz njegova govora, Anñelika je shvatila da je to pastor Tavenaz, odgovorno
lice za Kolokvij La Rochellea, to jest za udruženja protestantskih crkava
toga grada. Nedavno je izašao iz zatvora, u kome je odležao šest mjeseci.
— Neki od vas -bili su kod mene i pitali:
„Moramo li se i mi prihvatiti oružja kao što
su to nekada učinili naši očevi?" To pitanje
možda postavljaju potajno i mnogi dr-ugi, pre
puštajuči se tako opasnom iskušenju mržnje,
koja nije uvijek tako dobar savjetnik kao što
je opreznost. Ja ču vam odmah iznijeti svoj
sud: ja nisam za upotrebu sile. Daleko je od
mene pomisao da umanjim junaštvo" naših ota
ca koji su proživjeli strahovitu opsadu 1628.
godine. Ali da li je taj ogroman i gordi ustanak
uspio ojačati našu vjeru? Na žalost, nije! Ma
lo je falilo tada da hugenoti La Rochellea i nji
hova vjera nisu zauvijek izbrisani s lica zemlje.
Pastor Tavenaz je dugo govorio u tom smislu. On je podsjetio prisutne na
narodni crkveni sabor koji če se održati slijedeče godine u Montelimaru, na
kome če biti sastavljena predstavka o proganjanju francuskih hugenota sa
strane upravnih i drugih vlasti, da bi potom bila lično kralju uručena. Završio
je govor pozivajuči sve da imaju povjerenja i da sačuvaju mir, ugledajuči se
na nj i pastora Beaucairea.
U toku tog dugog govora stara je vojvotkinja Rohan u više navrata
pokazivala svoje nestrpljenje. Odmahivala je glavom, tuckala
338

štapom u tlo. Sigurno joj se nisu sviñali ti miroljubivi savjeti. Ali možda je
smatrala da je previše stara da se buni stoga je samo duboko uzdahnula.
Šapat odobravanja začuje se meñu prisutnima. Samo se jedan čovjek
digao, neki seljak s kosom popalom po čelu, sa šeširom koji je objema
rukama pritisnuo u bijelu košulju.
On reče: —
— Ja sam iz mjesta Jarans u Gatineu. Kra
ljevi su draguni upali u naše seoce. Zapalili su
nam hram. Zatim su mi oduzeli pršute, kruh,
dvije krave, magarca i ženu. Stoga vjerujem da
bi mi poprilično laknulo pri duši kad bih mogao
dograbiti sjekiru i sve ih pobiti s njom!
Dok je taj bijednik nabrajao sve što je izgubio negdje se začuje smijeh, ali
i odmah splasne.
Seljak je zvjerao oko sebe. Njegov pogled kao da je tražio objašnjenje.
— Moju su ženu odvukli za kosu na ce
stu ... Ono što su joj učinili ne mogu tako la
ko zaboraviti. Zatim su je bacili u bunar...
Njegov se glas izgubi u pjevanju nekog psalma koji se vinuo u nebo iz
tisuču grla.
Zatim je uzeo riječ pastor Roskefort. On je podsjetio vjernike na priču o
Iseljenju. Reče kako su Zidovi kad su vidjeli da ih Egipčani gone, zaklinjali
Mojsija: „Pusti nas radije da služimo Egipčanima, nego da pogi-nemo u
pustinji." Ali Svevišnji je pokazao svoju moč podavivši faraonovu vojsku u
valovima Crvenog mora te su Zidovi najzad stigli u zemlju Kanaan. Bili bi i
ranije u nju stigli da nisu posumnjali u dobrotu Svevišnjega, koji ih je poveo
u pustinju zato da bi ih otrgnuo od sramotnog ropstva, u kome im je prijetila
opasnost da zaborave vjeru svojih otaca.
339

.... i i,.u

Pastor Rochefort započne oduševljeno pjevati Mojsijevu pjesmu:


"Pjevat ču Svevišnjem. On je pokazao
svoju slavu, Survao je u more konja i njegova
konjanika
Svevišnji je moja snaga i njega neka
uznose moja usta, Jer on me je spasio..."
Njegov glas, ponešto oslabljen starošču, bio je još krepak. Ali je pjevao
skoro sam. Umorni, ukočeni od hladnoče, prisutni su mlitavo prihvačali
psalam koji kao da nisu dobro ni poznavali.
Zbunjen time starac prestane pjevati i pogledavši začuñeno prisutne,
nastavi kao da mu je hitnja:
— Moja bračo, zar niste shvatili smisao pri
če? Ako sviječu stavite pod lonac ona če se
ugasiti. Da su dalje živjeli u ropstvu, Zidovi bi
na kraju počeli obožavati egipatske bogove. Ta
vam opasnost svima prijeti. Maloprije su vas
pitali, želite li uzeti oružje i braniti se ili želite
krotko podnositi proganjanja. Uzeo sam riječ
da vam predložim treče rješenje: iseljenje! No
ve, ogromne zemlje nude vam utočište. To su
još netakunte zemlje. Mogli biste ih.unaprije
diti na slavu Božju i razgaliti dušu svoju ispo
vijedajuči slobodno svoju vjeru...
Njegove su se riječi gubile u graji koja obično nastaje na kraju sastanka.
Oko Anñelike neki su poluglasno govorili:
— Dakle, što je s vašom trgovinom broei-
kom u Languedocu?
— Kad bismo solili svježu morsku ribu, kao
što rade u Portugalu, mogli bismo prodati dvo
struko više ribe, ali eto poreske vlasti to za
branjuju ...

— Za ovako veliku svečanost mogao si ipak


obuči novo odijelo, Josiase Merlute.
— Kako da ne! I doči u ovo blato... !
Prijedlozi pastora Rocheforta, čini se da ni
koga nisu zanimali.
Neki mladi sluga čegrtaljkom uspostavi tišinu.
[ Pastor Tavenaz se zagleda u svog kolegu pogledom kojim kao da mu je
želio reči: ,,A što sam vam ja govorio?" i ponovo uze riječ.
Ljudi se nisu mogli raziči prije nego se dizanjem ruku ne izglasa odluka
koja je imala utvrditi njihovo držanje u budučnosti.
— Tko je za oružani otpor?
Nitko se nije ni pomaknuo.
— Tko je za iseljenje?

— Ja! Ja! — poviče desetak derana, koji su


sjedili u prvom redu.
— Ja — zaurliče Martial, uspravivši se bli
zu Anñelike.
Prosvjedi razljučenih roditelja ugušiše mladenačke glasove, a advokat
Carrere opali čušku najbližem sinu.
Gospodin Manigualt se uspravi u svoj svojoj visini i veličanstvenosti te
pruži ruku da smiri graju.
— Gospoñine pastore — reče on obračajuči
se s velikim poštovanjem starom i glasovitom
putniku — nama je bila velika čast, da vas ču
jemo, ali nemojte se čuditi što u La Rochelietf
ideja o iseljenju ima malo pristaša...
Stavivši ruku na srce, jakim glasom nastavi:
— La Roehelle je naša tvrñava, grad koga
su osnovali naši očevi i za koga su dali svoje
živote. Nijedan od nas ne može ga napustiti.
— Zar je bolje napustiti svoju vjeru? —
vikne stari pastor drščučim glasom.
— Niti u snu nam to ne pada na pamet. La
Rochelle pripada hugenotima i uvijek če osta-
34J

ti u njihovim rukama. Njegovu je dušu stvorila reforma. Ne može se


izmijeniti duša jednog grada.
Te rijeci sakupljeni pozdrave pljeskom odobravanja. Manigualt je govorio
jezikom koji je lako prodirao do srca njegovih sugrañana.
— Sto mogu protiv nas? — šaptali su. — U
našim je rukama novac.
— Očito je, sve bi otišlo do vraga bez nas.
— Izgleda da gospodin Colbert misli zatra
žiti pomoč protestanata da bi podigao proiz
vodnju.
Andelika je odsutno zurila u dio sivog oceana, poprskanog bjelinom, koji
se nazirao meñu pješčanim nanosima.
Nekoliko koraka dalje od nje, pastor Roche-fort je takoñer promatrao
more. Čula je kako mrmlja:
— Imaju oči, a ne vide. Imaju uši, a ne
čuju...
Sto je on nazirao svojim vidovitim pogledom? Da nije u toj gomili što se
udaljavala prebrojavao mučenike, otpadnike...? Da nije vidio kako su več svi
osuñeni...!
Strah koji ju je bio privremeno napustio, opet se uvukao u Anñelikino srce
„Treba otputovati." Obala nije sigurna. Plima če se sve više dizati i jednog
dana če je zahvatiti zajedno s Honorinom. Kad bi bila sama, i uz to umorna
možda bi joj bilo svejedno. Ali ona mora spasiti Honorinu. Znoj joj probije
čelo pri samoj pomisli, da bi je kraljevi draguni mogli jednog dana uhvatiti,
mučiti je svojim prostačkim smijehom... baciti je kroz prozor na koplja.
Stade žurno hodati da pronañe kčerku. Kiša je padala. U lokvama na cesti
odražavalo se blijedo nebo. Neki konjanik je prestigne i upola se okrene u
sedlu. Bijaše to gazda GabrieL
342

— Hočete li da vas primim na konjske sapi,


gospoño?
Ona osta načas kao ukopana! Učini joj se da vidi cestu punu rupa, da vidi
konjanika koji se okrenuo prema njoj a u tog je konjanika osmijeh sličan
osmijehu gazde Gabriela.
— Ne — odgovori nakon poduže stanke. —
Ja sam samo vaša služavka, gazda Gabriele.
Svijet bi počeo koješta govorkati...
— Istina je, ovdje nismo na prilazima Pa
riza, na cesti za Charenton.
Zastor se raskinuo. Poljakinja je stajala blizu nje. Imala je promrzle noge,
baš kao i danas. Kao i danas mučila ju je tjeskoba: sin joj je bio u opasnosti.
Cantora su bili ugrabili' Cigani. Neki su se konjanici zaustavili. Jedan od
njih uzeo ju je na konja i poveo u Pariz. To je bio mladi protestant, sin nekog
trgovca iz La Rochellea.
— Prepoznajete li me sada? — upita je tr
govac.
— Jest, vi ste onaj konjanik, koji mi je
pritekao u pomoč jedne zimske večeri prije
mnogo godina.
Stajala je kao skamenjena na kiši. Dvanaest je godina prohujalo. Dva su
prizora bila srodna, skoro ista. Imali su isti okus opasnosti, neizmjerne
osamljenosti. U potpunoj napušteno-sti, lice stranog čovjeka, osmijeh
sažaljenja, donosio joj je prolaznu utjehu.
Ono što ju je sad najviše pogodilo bila je nevjerojatna sličnost dviju
situacija, a meñu njima vrtoglavi usponi u časti i bogastvu na francuskom
dvoru.
„Tako" pomisli, „dvaput se morao oko tebe stegnuti pakleni obruč da
shvatiš! Da shvatiš da za tebe nema mjesta u ovom kraljevstvu i da ti valja
putovati... preči preko mora..."
343

S nekom mješavinom olakšanja i poniženja ona promisli: „Srečom, gazda


Gabriel me poznaje samo kao bijedno stvorenje."
Prvi put ju je sreo kao bijednicu sirotinjske pariške četvrti, a drugi put kao
drumsku razbojnicu. Te činjenice sigurno nisu ulijevale mnogo povjerenja.
Stoga je još vrednija divljenja bila plemenitost kojom ju je primio po4 svoj
krov. To se slabo slagalo s njegovim do krajnosti opreznim karakterom.
— Zašto ste to učinili? — reče ona u jed
nom dahu. — Htjela sam reči, kako ste mogli
imati povjerenja u mene i otvoriti mi svoju
kuču.
On je bez muke slijedio tok njenih neizre-čenih misli, stoga je odmah
shvatio suštinu nje-? na pitanja.
— Vjerujem u važnost nekih znakova — od
govorio je. — Lice, koje sam nazreo jedne zim
ske večeri, kao čaroban i ganutljiv simbol
okrutnog velikog grada, stalno me proganjalo
i u toku godina sam se uvjerio, da to lice nije
samo jednostavna uspomena, več da ima neki
drugi smisao, da je ovaj susret bio kao neka
opomena, kao udarac mrtvačkog zvona koje
zvoni negdje u vječnoj sudbini, udarac zvona
čiji se odjek gubi... Ali nešto se dogodi i mi
se sjetimo da smo več bili upozoreni... Kad
sam vas prepoznao za onog napada, nisam se
mnogo začudio. Valjda je bilo suñeno. Nešto
me tjeralo da se zauzmem za vas i za vaše di
jete. Osječao sam da mi je dužnost da poduz
mem sve da vas izvučem iz zatvora prije no
što bude prekasno. Iskoristio sam odsutnost ka
toličkog suca.
Pa sanjarski primijeti: — Zašto sam rekao: prije no što bude prekasno?
Istina je, bio sam uvjeren da vrijeme steže, da je za vas bilo pitanje sati.
Salijetale su me riječi biblije: „Oslo-
344

bodi one koji su osuñeni na smrt. Spasi one, koje hoče da pogube..."
Osječam da vaša prisutnost meñu nama ima veliko značenje, ali koje?
— Mislim da znam koje — reče Anñelika,
sama potaknuta neobičnom atmosferom tih
razgovora i ove tužne pustare na kojoj sad nije
bilo nikoga.
— To je, da ču ja jednog dana spasiti vas
i vaše kao što ste vi spasili mene...
345

, illlluik

XXXIII SUSRET S GOSPODINOM ROCHATOM


Netko ju prestigne i reče:
— Evo Francuskinje!
Anñelika se okrene. Neki se čovjek zaustavio i promatrao je razjapljenih
usta. Imao je na sebi odijelo na kome je vezivo zlatne boje bilo izblijedilo,
cipele s crvenim petama, na kojima se koža ogulila, i šešir s perom u jadnom
stanju. Žmirkao je očima kao sova na suncu.
— Francuskinja — ponovi on. — Francu
skinja zelenih očiju.
Anñelika je istodobno željela da pobjegne i da dozna tko je taj čovjek.
Nesvjesno poñe k njemu. On poskoči poput vjeverice.
— Ovog puta nema dvojbe. Zbilja ste vi.
Taj pogled! Ali...
Pažljivo je promatrao njeno skromno odijelo, njenu kapu tijesno
priljubljenu uz kosu.
— Ali... vi niste, dakle, markiza? Meñu
tim, to su tvrdili na Kreti... i vjerovao sam ...
Ipak sam vidio vaše isprave, do vraga! Sto ra
dite ovdje u tom odijelu?
Sada ga je prepoznala, osobito po njegovoj neobrijanoj bradi,
346

— Gospoñine Rochat...! Vi ste to... Je li


moguče? Uspjeli ste, dakle, napustiti kolonije
na Istoku, baš kao što ste željeli?
— A vi ste, dakle, uspjeli umaknuti Muli
Ismailu? Govorilo se da vas je pogubio na mu
kama.
— Kao što vidite, to nije istina.
— Neobično se radujem tome.
— I ja! Ah, dragi gospodine Rochat, koliko
mi je drago'"što vas opet vidim.
— I ja osječam to isto, draga gospoño.
Oni se srdačno rukovaše.
Nikad Anñelika ne bi bila vjerovala, ña e*e je susret sa smiješnom
ličnošču beznačajnog kolonijalnog namještenika ushititi do te mjere. Bili su
kao jedini preživljeli iz neke začarane zemlje.
Izražavajuči zajedničko im osječanje, Rochat uzvikne^-
— Ah! Napokon ...! Kakvog li divnog užit
ka što ču u ovoj sjevernjačkoj luci, bez duše,
bezbojnoj... porazgovarati s nekim tko je bio
„tamo dolje"...
Ponovo joj čvrsto stisne ruku, zatim se nat-muri.
— Ali... vi, dakle, niste markiza... ?
— Pst! — reče ona ogledavši se oko sebe.
?— Potražimo neko mirno mjestance da malko pročavrljamo. Sve ču vam
objasniti — prošapta Anñelika.
Rochat prezirno iskrivi usta i izjavi ña na žalost ne poznaje u La Rochelleu
nijedno mjesto gdje bi se mogla popiti prava turska kafa. Postoji gostionica
„Novoj Francuskoj", u kojoj poslužuju neko piče toga imena, ali to je
„njihova" kafa s otoka. Ona nema ništa zajedničkog sa zrnjem koje raste n,a
visoravnima Etiopije, koje valja pržiti prema tamošnjim obredima i kojega
se „tamo dolje" na Orijentu pije božanski sok. Ipak su pošli do spomenute
ku-
347

kavne gostionice i sjeli u uglu prema prozoru. Rochat odbije ponuñenu kafu.
— Iskreno vam kažem, ne mogu vam je
preporučiti. Rastopinu sladiča pomiješanu s u-
varkom žira, ovi ovdje nazivaju: kafa.
Naručiše stoga lagano vino iz Charentesa, uvijek prvorazredne kakvoče i
ugodna ukusa. Gazda ih uz to posluži punim tanjurom školjaka.
— Jedino što se u ovoj tužnoj zemlji može
jesti — reče Rochat — to su školjke, morski je
ževi, ostrige... njih se na jedem do guše...
Razočarana izraza se zagleda u križeve na brodskim jarbolima j konope
koji su zamračivali svijetlo nebo.
-— Kako je ovdje sve tužno! Gdje su malteške galije sa svojim zastavama,
ratne zastave krščanskih gusarskih brodova, mali magarci s košarama punim
narandži. Gdje je Simon Donsat i njegova crvena brada?
Anñelika mu htjede reči kako La Rochelle i nije baš na sjeveru, a ni tako
bez života, kako je on vjerovao.
— Zar se niste nekada žalili da propadate
na Orijentu? Zar niste samo sanjali o tome kad
čete se vratiti u prijestolnicu?
— Istina je. Zapeo sam bio i nogama i ru
kama da se vratim u Francusku. Sada kopam i
nogama i rukama da se vratim tamo dolje...
Kako li je dosadno u~Parizu! Pronašao sam bio,
doduše, malu birtiju tamo prema starom Tem-
pleu, gdje se mogla dobiti prava kafa i susresti
se s kojim malteškim vitezom ili pokojim Tur
činom ... Poslali su me ovamo sa zadatkom da
oduzmem protestantima monopol na osigura
nja. Iskoristio sam priliku da porazgovaram
s nekim trgovcima... Ovaj svijet iz La Rochel-
lea je pustio posvuda korijenje. Jedan od njih
šalje me opet na Kretu. Odlazim u utorak —
završi on sa^ radostan
348

— A vaša služba u kraljevoj administra


ciji?
Rochat fatalistički odmahne i reče:
— -Sta čete! Doñe vrijeme, kad pametan
čovjek opazi, da je pomalo budala, što služi
drugima, to jest državi. Uvijek sam bio nada
ren za trgovinu. Došlo je vrijeme da iskoristim
svoju sposobnost na tom polju. Kad se oboga
tim, dovest ču svoju obitelj...
Kad je saznala da on odlazi, mlada se žena uvelike smirila. Sada je mogla s
njim iskrenije govoriti.
— Gospodine, obečavate^li mi, da čete saču
vati tajnu što ču vam je povjeriti?
Ona mu reče da je uistinu markiza du Ples-sis-Belliere. Kad se vratila u
Francusku sukobila se s kraljem, koji je bio ljut na nju zato što je usprkos
njegovoj zabrani ona ipak otputovala na Kretu. Pala je u nemilost,
upropastila se i sada mora provoditi vrlo skroman život.
— Šteta! Šteta! — reče Rochat. — Na Isto-
.ku ne bi dopustili da propadnu tako sjajne spo
sobnosti, kao što su vaše...
Odjednom on se nagne k njoj: — Je li vam poznato da je on napustio
Sredozemlje?
— Tko to?
— Kako vi koja ste plovili onim morima
možete pitati „tko"? Ta Rescator!
Kako ga je ona uporno gledala, ne reagirajuči, on ljutito nastavi:
— Rescator! Onaj maskirani gusar, koji vas
je kupio za trideset i pet hiljada pjastara u kre-
tskom batistanu. Otkada je vijeka i svijeta ni
kad nitko nije onako grdno nekoga povukao za
nos. Reklo bi se da se uopče ne sječate da se
sve to vama.dogodilo!
— Napustio Sredozemlje? — najzad če ona.
— Pa, ipak, bio je vrlo močan tamo. Je li se
barem saznalo zašto?
— Govorilo se zbog vas?
349

— Zbog mene!
Ona se opet uznemiri, srce joj je neredovito kucalo.
— Da ga nije možda moj bijeg izvrgao to
likom ruglu da nije više mogao trpjeti zajed
ljive šale svojih drugova gusara?
— Ne, nije stvar u tome. Mada su njegovi
marokanski tjelohranitelji proživjeli strahovi
te trenutke kad je doznao za vaš bijeg...
Umalo ih nije sve do jednoga povješao. Ali to
mu nije u običaju. Na kraju se zadovoljio time
što ih je poslao natrag Muli Ismailu s porukom
da su nesposobni psi. Kladim se da bi tim jad
nicima bilo milije da ih je povješao. Ah! Mo
žete se zbilja pohvaliti, zbog vas je proliveno
more suza i krvi u Sredozemlju, gospoño! A
na kraju evo vas u La Rochelleu!
— Ali zašto zbog mene? —.navaljivala je
Anñelika.
— To je več druga priča i tiče se Mezzo-
-Mortea, njegova najgoreg neprijatelja. Sje
čate li se barem Mezzo-Mortea> alžirskog ad
mirala?
— Kako da ga se ne sječam kad me i on
poslije zarobio?
— Pa dobro! Mezzo-Morte se hvalio da če
zahvaljujuči vama zauvijek istjerati Rescatora
iz. Sredozemlja. Cim ste mu pali šaka, poslao
je jednog glasnika na Kretu... Ali_ prije toga
vam moram ispričati nešto drugo. Par dana na
kon vašeg bijega Rescator me pozvao k sebi.
— Vas?
— Da, mene. Zar sam, dakle, tako bijedna
ličnost, da ne bi smio dolaziti u dodir sa gusar
skim prinčevima? Ako nemate ništa protiv to
ga, mogu vam kazati da sam i prije posječi
vao njegovu visost Rescatora. Ta on je jedan
od najveselijih ljudi koje sam susreo u svom
životu, ali moram priznati da se ovaj put nje-*
govo duševno stanje, potpuno slagalo s njego-
350

vim mračnim izgledom. Sama njegova maska vrlo neugodno djeluje na


sugovornika, a kad vas, osim toga, njegov oštar i bijesan pogled šiba kroz
ona dva prozora, draže bi vam bilo da se nalazi na drugom mjestu. Bio se
povukao u svoju palaču na Milošu. Divna je to palača, puna rijetkosti. Požar
je oštetio njegov brod, te nije mogao krenuti u potjeru za vama. Osim toga,
ako me sječanje ne vara, na moru je baš u to vrijeme bjesnila strahovita
oluja. Nijedan brod nije mogao izači iz pristaništa... Rescator je doznao da
vas poznajem. On me dugo ispitivao o vama.
— O meni?
— A što se zaboga čudite! Ne može čovjek
izgubiti robinju za koju je platio trideset i pet
hiljada pjastara i još se uz to smiješiti. Rekao
sam mu što sam znao o vama. Ispričao sam mu
da ste velika francuska gospoña u milosti kod
Luja XIV, da ste neizmjerno bogati a da je to
tako dokazuje činjenica da ste bili vlasnica zva
nja konzula na Kreti. Zatim sam mu ispričao
kako sam vas pronašao na brodu d'Escrainvil-
lea, mog nekadašnjeg druga u školi za orijen
talne jezike u Carigradu. Rekao sam mu, da
kako, koliko sam se namučio dok sam uspio
nagovoriti malteške vitezove da vas oni kupe.
Vi ste svjedok, draga gospoño, da sam podu
zeo sve što sam mogao. Uostalom, zaista sam
primio pet stotina livara, koje ste mi poslali
s Malte. Baš po tome se doznalo da niste pogi
nuli u oluji, kako su svi pretpostavljali.
Rochat ispije gutljaj vina.
— Hm! Pretpostavljam da mi ne zamjera
te što sam smatrao potrebnim dao tome oba
vijestim monsinjora Rescatora... To je čovjek
kome sam usprkos svemu, mnogo dugovao ...
On je neobično darežljiv i uopče ne mari za
novac. A na kraju, bio je ipak vaš gospodar i
normalno je da treba pomoči vlasniku da spasi
351

svoje dobro. Zašto se osmjehujete? Zato što me smatrate Orijentalcem iako


tako ne izgledam, zar ne? Ali baš kad je htio brodom krenuti za Maltu,
stigao je glasnik Mezzo-Mortea... Zašto ste odjednom postali tako utučeni?
— Ako vam je išta poznato o Mezzo-Morteu,
onda če vam biti namah jasno da me spomen
njegova imena ne podsječa na ugodna vremena
— reče Anñelika koja je usprkos svom nastoja
nju da bude mirna bivala sve uzbuñenija.
— Rescator je dakle otputovao za Alžir. Ni
kad mi nismo doznali što se tamo dogodilo. Kad
kažem „mi", mislim sve one koji plove i trguju
po Sredozemlju. Malo je pojedinosti izbilo na
javu... Izgleda da se Mezzo-Morte poslužio ne
kom vrsti ucjene: ili Rescator neče nikad do
znati što se s vama dogodilo ili če mu otkriti
mjesto gdje ste se sklonili, ali uz uvjet da se
zakune da če zauvijek napustiti Sredozemlje,
kako bi on, Mezzo-Morte, alžirski admiral, sam
vladao njime. Mnogi su govorili da je glupo i
pretpostaviti da če Rescator svoju ogromnu
moč, svoje još ogromni je bogatstvo, svoj po
vlašteni položaj prodavača srebra, staviti na
vagu za običnu robinju, pa ma kako lijepa bi
la... Ali valja nam vjerovati da je Mezzo-Mor
te znao što radi, jer je taj ponosan i nepobjediv
Rescator, najzad, prihvatio taj sramotni jaram.
— Zar je pristao? — reče Anñelika jedva
čujno.
— Jest!
Ponešto kratkovidne oči nekadašnjeg kolonijalnog činovnika odsutno su
zurile u daljinu.
— Potpuno ludilo... Nitko ništa nije razu
mio. Mnogi pretpostavljaju da ste vi potaknuli
u njemu nešto više nego žudnju.... a to je lju
bav. Tko to može znati?
Anñelika je slušala kao bez daha. —• I onda?

— Onda? Sigurno mu je .Mezzo-Morte po


vjerio da vas je prodao marokanskom sultanu
i Rescator je doznao da vas je ovaj pogubio.
Drugi su pričali da ste utekli, ali da ste umrli
na putu. Sada vidim da ni prva, ni druga ver
zija nisu bile tačne, jer evo vas vi'dim živu i
zdravu u kraljevini Francuskoj!
Oči su mu se krijesile.
— Divnu priču ču ispričati kad doñem na
Kretu. Žena koja je uspjela uteči iz harema
Mule Ismaila... zarobljenica koja je uspjela
da se dovuče do krščanske zemlje... Ja jedini
to mogu posvjedočiti... Ja sam vas vidio!
— Gospodine, niste li obečali da čete saču
vati tajnu?
— Istina je — odgovori. Rochat vrlo razo
čarano.
Mrgodio je obrve dok je ispijao svoje vino. Več če nači načina da ispriča
tu zgodu a da ne spominje ni La Rochelle, ni druga imena.
— Zatim je Rescator — Rochat reče na kra
ju — napustio Sredozemlje. Mada vas nije mo
gao opet dobiti, morao je poštovati svečano obe
čanje, koje je dao Mezzo-Morteu, kao što je i
ovaj poštovao svoje. Vukovi meñu sobom drže
zadanu riječ. Ali prije toga pozvao je na dvoboj
Mezzo-Mortea. Admiral je kidnuo pred njim
i sakrio se u nekoj saharskoj oazi i čekao da
njegov neprijatelj otputuje. Rescator je prešao
Gibraltarski tjesnac. Otišao je na Atlantik. Nit
ko ne zna što se poslije dogodilo s njim — za
vrši Rochat turobnim glasom. — Sumorne li
priče! Kad se sjetim svega, doñe mi da za
plačem!
Anñelika ustane.
— Gospodine moram poči. Mogu li biti si
gurna da me nečete izdati i da nečete pričati
o našem susretu nikome, barem dok budete u
Francuskoj i u La Rochelleu?

352

23 Anñelika buntovnik

353

.Huli

— Možete biti u to potpuno sigurni — obe


ča Rochat. — Uostalom, kome bih mogao o to
me ovdje govoriti? Ta ovaj je svijet ovdje hla
dan kao mramor...
Na pragu joj poljubi ruku. Više nije bio činovnik. Započeo je novi život.
Njegova nejasna pjesnička i pustolovna ličnost, dotada zatvorena u uskoj
čahuri, počela se oslobañati.
— Lijepa zarobljenice zelenih očiju, neka
bog vjetrova odnese vaš čun daleko od nesret
ne sudbine koja vas sada proganja. Iako su va
še čari, kojima je nedavno cijela Kreta bila us
hičena, sada brižno skrivene, ipak ne zaslužuju
takav pad. Znate li što. vam želim? Da Resca-
tor baci sidro ispred La Rochellea i da vas opet
ugrabi.
Anñelika je osjetila želju da ga zagrli za te riječi, ali umjesto toga nehajno
odgovori:
— Veliki Bože, ne! Bojim se da bih skupo
platila za sve one brige što sam mu ih zadala.
Mora da me još i sad proklinje...
Da bi dobila na vremenu, poñe putem koji je vodio na bedeme. Sigurno se
kod kuče čude što je još nema. Juha za večeru neče biti na vrijeme gotova.
Sunce je skoro zapadalo, a hladan vjetar štipao joj je polugole ruke, jer je
jesensko poslijepodne bilo dosta toplo, pa je izašla bez ogrtača. Pod
svijetložutim nebom, more je imalo neku sivu, mutnu boju. Smirilo se, a
valovi su duž žala valjali morsku travu. S vremena ria vrijeme poveči bi
talas udario u podnožje zida, pa bi se rasprsnuo u. tisuče kapljica.
Zureči u horizont, Anñeliki se činilo da vidi kako se meñu ostalim
pojavljuje i njegov brod.
„Otišao je na Atlantik..."
354

Baš je luda. Sanjari kao neka mlada djevojka. Uzbudila se zato što ju je
odabrao tajanstveni morski princ, koji bi se za nju odrekao svega na svijetu.
Nije li ona razočarana žena, nije li ona proživjela dosta strahota? Nije li je
muška grubost zauvijek ranila?
Kada, dakle, žena prestaje da se zanosi ludim snovima? Njena sklonost za
divote i za velike nedostižne snove prestaje samo s njenom smrču.
— „Car te priče me fascinira", snatrila je ona.
Kako da zaboravi mekoču ogrtača od crnog
baršuna kojim ju je umotao? Kako da zaboravi njegov prigušen, pomalo
slomljen glas?
„U mojoj kuči ima ruža,.. U mojoj kuči vi čete spavati.. .**
Toliko se bijaše zanijela da se sudarila sa vojnikom Anselmom
Camisotom, koji joj je svojom kelebardom prepriječio put.
— Lijepa gospoño, pošto ste stupili na moj
teritorij, dužni ste mi poljubac.
— Gospodine Camosite, molim vas ~ za-
klinjala je Anñelika dražesno, ali odlučno.
— Ah! Ako me kraljica moli, kako da joj
se ne pokorim ja, kukavni stražar?
On se odmakne i pusti je da proñe.
Naslonjen o svoju kelebardu, pratio je melankoličnim pogledom tužnog
psa, njen lik odjeven u bijednu haljinu i njen kneževski hod, diveči se njenim
okruglim oblicima, jakim leñima, pravilnom zatiljku i profilu njena bijelog
lica okrenutog prema moru.
23
355

XXXIV
SMRT STRICA LAZARA
ANðELIKA KOD GOSPODINA DE BARDAGNEA
Jednog jutra nañoše u krevetu strica Lazara mrtvog. S lica mu je zračila
vedrina i spo-kojstvo. Gospoña Ana i Abigaela presvukoše i urediše mrtvaca
i umotaše ga u bijele plahte. Pastor Beaucaire je več bio tu sa svojim
nečakom. Trgovac papirom došao je nešto kasnije, a zatim su sve više i više
dolazili susjedi.
Sredinom jutra zazvoni zvonce na dvorišnim vratima. Anñelika siñe u
dvorište, otvori vrata i uvede nekog čovjeka, koji joj svojim strogim,
izgledom, crnim redingotom i bijelim ovratnikom nije ulijevao povjerenje i
koji se predstavio kao gospodin Baumier, predsjednik Kraljevske komisije
za vjerske poslove, pomočnik gospodina Nikole de Bardagnea.
Anñelika več bijaše čula za nj. Ona se ugrize za usne. Nije se začudila kad
je iza posjetioca ugledala četiri naoružana čovjeka, koji su ušli gegajuči i
odlučnog držanja, kao i neku osobu vrlo sumnjivog izgleda, na čijoj kabanici
su bili znakovi gradskog grba: brod sa dva jedra i tri ljiljanova cvijeta.
Prilagodivši svoje držanje situaciji, to jest držeči se tmurno, on se uputi
prema stubištu,
356

a za njim njegov pomočnik i ostali sumnjivi pratioci.


Kad su prisutni, koji su klečali, spazili došljake, poustajaše. Napetost je
naglo porasla.
Gospodin Baumier odmota jednu pergamenu i mrzovoljnim glasom stade
čitati:
„Buduči da je gospodin Berne Lazar, koji se obratio dana 16. maja,
ponovo pao u zločinačke greške i time zanemario brigu o svom vječnom
spasu, dao opasan primjer itd. — pro-glašuje se krivim za zločin povračaja u
herezu, pa če se kazna za isto izvršiti tako što če krvnik na jednoj Ijesi vuči
njegovu lešinu kroz pojedine dijelove i raskrižja grada i baciti je na gradsko
smetišteč osim toga osuñuje se da plati globu od tri hiljade livara u korist
kraljeve blagajne i još sto livara milodara u korist siromašnih zatvorenika u
zatvoru Palače pravde..."
Gazda Gabriel se umiješa. Bio je vrlo blijed. Stajao je izmeñu Baumiera i
kreveta, na kome je mrtvac, jedini od prisutnih, imao spokojno i ponešto
ironično lice.
— Gospodin de Bardagne nije mogao doni
jeti sličnu odluku što se tiče nas. On je lično
bio prisutan, kad je moj stric odbio da se obra
ti i predlažem da ga se potraži.
Baumier se cerio dok je savijao pergamenu.
— U redu — reče on, potpuno siguran da
ga nitko neče omesti u njegovu postupku —
potražite ga, dakle, ali ja ostajem tu. Imam
dovoljno vremena. Gospodin de Bardagne radi
sada na svetoj stvari, koja če na kraju prido
nijeti da se grad oslobodi opasnih zavjerenika.
Jer kako postoji zavjera zlih anñela protiv do
brih, tako postoji i zavjera loših kraljevih po
danika protiv dobrih, a u La Rochelleu se to
dvoje često isprepleče...
— Želite li time reči da smo mi izdajnici
kraljevstva? — upita gradski sudac Legoult, stu-
357

.,i...:„... _ (llL.it

pivši naprijed stisnutih nozdrva i namrštenih obrva.


Gazda se Gabriel umiješa izmeñu njih.
— Tko če poči da potraži gospodina de Bar-
dagnea?
— Ja ostajem ovdje zajedno sa svojim lju
dima — vikao je Baumier cinički se cereči.
— Onda idem ja — reče Anñelika.
Ona prebaci ogrtač preko ramena i stane silaziti niza stepenice.
— Trčite, samo trčite — podrugljivo se ce
rio Baumier.
Anñelika je tako jurila gradom da nije dospjela ni noge iskriviti po
okruglom kamenju kaldrme. U stanu gospodina de Bardagnea rekli su joj:
»Nalazi se u Palači pravde."
U Palači je dugo obilazila i na kraju ju je neki pisar obavijestio da se
gospodin de Bar-dagne nalazi u posjeti kod velikog brodovlasnika Jeana
Manigaulta.
Anñelika pojuri kao da je vjetar nosi. Bojala se da se u meñuvremenu ne
dogodi kakva nesreča u kuči kod bedema koja je mogla, nabijena strastima,
planuti strasnije od kakve barutane. Sarkazam Baumiera, prostakluk vojnika,
negodovanje i srdžba protestanata, ništa lakše nego da vrcne iskra. A ona je
tamo dolje zaboravila Honorinu! Koje li neopreznosti! Ona je več vidjela
pred sobom pustu kuču, zapečačena vrata, sve ukučane u zatvoru, tko zna
gdje... Bila je više mrtva nego živa, kad je s*tigla pred divnu palaču
Manigaultovu.
Gospodin de Bardagne je upravo bio za ručkom s obitelji Manigaulta, pod
pažljivim očima čitave dinastije brodovlasnika La Rochellea čiji su portreti
visili po zidovima. U sobi se osječao ugodan miris paprene čokolade, koju je
rob Siriki lijevao iz srebrnog pehara, dok se usred stola, u velikoj
porculanskoj zdjeli dizalo čitavo brdo egzotičnog voča ananasa, indij-
358
skih narandži izmiješanih s viticama vinove loze iz okoline. Anñelika nije ni
pogledala sve te divne stvari. Ona poleti sva zadihana prema kraljevom
namjesniku.
— Gospodine, zaklinjem vas, doñite brzo!
Gazda Gabriel zove vas u pomoč! Vi ste mu je
dina nada!
Gospodin de Bardagne se vrlo galantno digne impresioniran njenom
pojavom. Iz Anñeli-kinog lica rumenog od trčanja, iz njenih sjajnih očiju, iz
njenih uzbibanih grudi pod crnim prslučcom, izbijao je, iako ona toga nije
bila svjesna, neki grozničavi nemir.
Njeno uzbuñenje, njen zaklinjuči izraz s najljepšim pogledom na svijetu,
djelovali su odmah na gospodina de Bardagnea, inače vatrenog ljubitelja
nježnog spola. A ovo je bas bila zgodna prilika za nj.
— Gospoño, smirite se i objasnite mi sve
bez straha — reče on nježnim tonom i ublažuju-
juči sjaj svojih sivih očiju. — Vi ste mi nepo
znati, ali ču vas uza sve to saslušati s največom
pažnjom.
Anñelika se na brzinu pokloni gospodinu Mariigaultu i njegovoj debeloj
gospoñi i tako donekle popravi ono što je propustila učiniti čim je stupila u
njihovu kuču. Zatim isprekidanim glasom ispriča zadnje dogañaje, koji su se
dogodili u kuči gazde Gabriela Bernea... Grozne se stvari mogu dogoditi, a
možda su se več i dogodile... Ona stade jecati.
— Ali čekajte, čekajte, smirite se — ponovi
gospodin de Bardagne. — Zašto ova žena toli
ko to uzima k srcu? — reče on obračajuči se
Manigaulteu kao svjedoku — zbog toga se ne
vrijedi uzrujavati.
— To je još jedan način gazde Gabriela da
se uvali u nevolju — reče kiselo gospoña Ma-
nigault.
359

" — Ali, moja dobra Šarah, ta neče valjda dopustiti da mu strica vuku na
ljesi — usprotivi se brodovlasnik.
— Znam samo to da se ovakve stvari samo
njemu dogañaju — reče odlučno debela žena.
Zapljeska rukama i reče:
— Kčeri moje, obucite svoje kukuljice od
crnog baršuna, a Jeremija neka obuče svoje
sukneno odijelo. Moramo poči do bijednog La
zara, da ga svojim molitvama otpratimo do
vječnog boravišta.
— Istina je, nisu me ni obavijestili o nje
govoj smrti — reče Manigault koji se silno uz
budio.
— Moram vas preteči — reče veselo gospo
din de Bardagne — ovoj se gospoñi mnogo žu
ri da osigura moju prisutnost, stoga ne smi
jem zakasniti.
Reče Anñeliki da se popne u njegovu vlastitu kočiju koja je čekala vani
čuvana od dva redara.
— Moj Bože, samo da ne stignemo preka
sno — šaputala je Anñelika.
— Gospodine, naredite da požure!
— Kako ste nervozni, dijete moje. Okladio
bih se da vi niste iz La Rochellea.
— Ne, zaista nisam. Zašto? 5
— Jer biste inače več bili naviknuli na
ovakve dogañaje koji su, kako kaže gospoña
Šarah, vrlo česti u našem grañu. Na žalost, pri
siljen sam katkad da strogo postupam. Veliku
okorjelost u zlu treba kazniti. Meñutim, pri
znajem da Lazar Berne nije dodao svojoj tvr
doglavosti kojoj je posvetio osamdeset godina
kobnog vjerovanja, još i neoprostiv grijeh od
ricanja od svoje vjere...
— Vi, dakle, nečete dopustiti onom groznom
čiči da ga vuče po blatu?
360

Kraljev namjesnik prasne u smijeh, a pod njegovim kestenjastim brkovima


bljesnuše vrlo bijeli i lijepi zubi.
— Niste li time na Baumiera mislili? Pri
znajem da ste ga dobro opisali.
On se odjednom natmuri.
— Ne slažem se uvijek s njim o mjerama
koje treba poduzeti... Ali, oprostite mi, načas
mi se čini- da vas prvi put vidim, a odmah po
tom kao da sam vas več viñao. Ako je tako,
kako sam mogao zaboraviti ime tako dražesne
osobe...?
— Ja sam služavka gazde Gabriela Bernea.
On se odjednom sjeti. — Sad znam. Zaista
sam vas vidio kod gazde Bernea one čuvene večeri kad su me kapucini iz
samostana Mini-mes dovukli da obratimo jadnog Lazara, koji je tobože
umirao. Tada se gazda Gabriel baš vratio s putovanja, a vi ste ga pratili...
Strogim glasom doda: — Vi imate dijete, koje prema zakonima mora biti
odgojeno u katoličkoj vjeri.
— Sječam se, rekli ste tada, da je moja
kčerka bez dvojbe kopile —? reče Anñelika, ko
ja je odmah odlučila da igra otvorenim karta
ma, kako se vlast ne bi počela previše baviti
njom.-..
— E pa znajte imali ste pravo, ona je zaista
kopile.
Gospodin de Bardagne se trgne pred tim izljevom iskrenosti.
Oprostite mi ako sam vas uvrijedio, ali moja me dužnost u ovom gradu sili
da vodim brigu o vjerskom stanju svih njegovih stanovnika.
— Zaista je tako — reče Anñelika, slegnuv-
ši ramenima.
— Kad je netko lijep kao vi — reče kraljev
ski činovnik blago se osmjehujuči, onda se mo
že shvatiti da ljubav...
361

Anñelika ga prekine.
— Htjela sam vam samo kazati da ne mo
rate voditi brigu o njenu krštenju a ni o nje
nu vjerskom odgoju, jer je ona, u stvari, ka
tolkinja kao što sam i ja sama.
Gospodin de Bardagne je baš razmišljao kako ta mlada žena mora da je ili
obračenica ili odgojena u nekom katoličkom samostanu. Bio je sretan što je
imao tako dobar nos.
— Sad je sve jasno, ja sam baš i sumnjao
da bi to moglo biti kao što ste rekli. Ali kako
ste se usudili stupiti u službu u protestantsku
obitelj? To je vrlo opasno.
Anñelika je več imala spremljen odgovor. Sinula joj je jedna misao kojom
ju je indirektno nadahnulo Severinino neprijateljstvo.
— Gospodine — reče ona oborivši oči — ja
nisam uvijek živjela primjernim životom. To
ste i vi naslutili, na žalost, po priznanjima koje
sam več učinila. Ali sam imala sreču da sret
nem vrlo pobožnu osobu, koju ne mogu ime
novati iako živi u ovom gradu. Ta je osoba tra
žila od mene da iskupim svoje grijehe, i obja
snila mi kako ču to najbolje izvršiti. Tako sam
stupila u službu obitelji Berne koju svi gorlji
vi pristaše katoličke vjere žele jednog dana
ubrojiti meñu obračenike La Rochellea.
— Naravno, možete računati na moju pomoč.
Stao je razmišljati koja je gospoña iz Družbe svetog sakramenta mogla
namjestiti ovu djevojku kao špijunku kod Berneovih. Gospoña de
Berteville? Gospoña d'Armentieres? Neka! Svojoj radoznalosti ne može
udovoljiti. Teško je prodrijeti u tajne družbe. Znao je to dobro, jer je i sam
bio njenim članom.
Anñelika pogleda kroz prozor. Spazivši ulicu koja vodi do bedema, ponovo
oživi njen nemir.
— Gospodine, grozno mi je kad pomislim
da se ta čeljad u našoj odsutnosti mogla več
362

poklati. A ja sam tamo ostavila svoju kčer-kicu...


— Hajde, hajde, ne pretjerujmo!
Bila je vrlo lijepa onako blijeda i smetena, raskolačenih svijetlih zjenica
koje su čitavu njenom liku davale bolan i ganutljiv izgled. čovjeka bi
spopala želja, videči je takvu, da je zagrli i da joj se zakune kako če je uvijek
štititi. Pruživši joj ljubazno ruku, de Bardagne joj pomogne da,siñe s kočije.
Luj XIV je tražio od svojih velikaša da budu obzirni prema bijednim
sobaricama, pa su svi rado gubili iz vida njihov podreñeni položaj.
Gospodin de Bardagne se veselio u sebi. Sad kad je znao da je ona obična
služavka, bio je lud od veselja.
Njoj če nesumnjivo laskati što je privukla pažnju tako močne ličnosti kao
što je kraljev lični namjesnik u La Rochelleu. Osim toga, neče morati da se
bori s gotovo uroñenom krepoš-ču žena reformirane vjere, kojih je
uzdržljivost uzalud pokušavao svladati. U tome je bio izgubio svaku nadu,
čak i kod opore i pikantne Jenny, starije kčerke gazde Manigaulta.
Gledajuči ovu divnu ženu, on je bio siguran da su grijesi što ih je ona
željela okajati bili one vrste koje bi on, Nikola de Bardagne, rado odriješio,
osobito ako bi ti grijesi bili počinjeni zajedno s njim.
Njena nezakonita kči stavljala ju je u pot-činjeni položaj, što če on lako
iskoristiti.
Izvrstan posao, sjajan dan za njega!
Ulazeči u dvorište, on je pridrži za ruku. Anñelika je to jedva i primijetila,
mada joj je pomoč bila potrebna jer se jedva držala na nogama.
— Vidite li — reče gospodin de Bardagne umirujuči je — sve je mirno!
863

.... jdL.iL

U trijemu prizemlja ona četiri vojnika, krvnik i gospodin Baumier pili su


vino, a posluživala ih je stara Rebeka. Baumier je stajao nešto postrance, jer
bi mu.kao plemiču bila sramota da bude zajedno s krvnikom.
Opazivši svog starješinu, on se digne, duboko se pokloni, ali inače nije
izgledao zbunjen.
— čujete li? — reče i rezignirano podiže
oči prema^ gornjim katovima.
Otegnut i žaloban psalam u kojem se spominjala smrt i tjeskoba duše,
dopirao je iz sobe Lazara Bernea. Protestanti su čuvali, ugroženog mrtvaca,
? crpeči utjehu u molitvi.
— Eto — ponovi gospodin de Bardagne An-
ñeliki — što sam vam maloprije rekao? U La
Rochelleu smo u dobrom društvu. Sve se stva
ri ureñuju same od sebe.
Ona nije mogla slušati to daleko pjevanje a da ne zadrhti. Cut če ga uvijek
kako se otkida s ustiju njene služančadi i Rambo,urgove djece okupljene oko
majke u času kad su draguni sa isukanim mačevima prodrli u dvorac ...
Kraljev namjesnik je u meñuvremenu poluglasno nešto^šaptao s
predsjednikom Kraljevske komisije za vjerske poslove.
— Bojim se da u ovom slučaju postoji neki
nesporazum, gospodine Baumier. Nemoguče
nam je optužiti spomenutog Lazara Bernea za
zločin vračanja u herezu, jer se on nikad nije
ni obratio.
— Vi sami.ste mi kazali da mogu slobodno
po svom nahoñenju postupiti i voditi ovakve
poslove — prosvjedovao je ukočeni Baumier.
— Tačno, ali sam takoñer vjerovao da čete
povesti postupak na temelju sasvim tačnih po
dataka. Najmanja greška .u ovim osjetljivim
pitanjima može nas uvaliti u velike poteškoče.
Reformirani su vrlo osjetljivi i lako nas mogu
optužiti da se ne držimo zadane riječi.
364

Na licu činovnika zaduženog za obračenja pojavi se izraz, koji je značio, da


mu se čini da su te psihološke finese pretjerane.
— Gospoñine namjesnice, vi dajete previše
važnosti ovim bijednicima, u stvari, odmetni
cima od prave vjere. Treba da se s njima po
stupi sa strogošču, koja se primjenjuje prema
vojnicima koji su napustili bojno polje.
Uto stigne gospodin Manjgault vodeči za ruku svog mlañeg sina Jeremiju,
a za njim njegova žena i kčerke.
Kraljev namjesnik ga otprati gore. S mučeničkim osmijehom na svojim
tankim usnama Baumier poñe za njim. Bio se navikao da guta gorke pilule.
Ali uvjerenje da je na pravom putu, i duhovno i službeno, pomoglo mu je da
podnosi prolazna poniženja. On je slušao, a da nije ni trepnuo okom, kako se
Nikola de Bardagne skrušeno ispričava prisutnima zbog „nesporazuma" i
kako čak uvjerava gazdu Gabri-ela da če gradska vrata biti otvorena kako bi
se ukop mrtvaca mogao bez smetnji obaviti.
Time je spor bio izglañen.
Uto pred njih doskakuta malo okruglo stvorenje, s kapom zelene boje,
uputi se prema gospodinu Baumieru mašuči štapom i reče:
— Ti, ti si zločest... Mnogo zločest... Ja
ču te ubiti!
Honorina, na koju su svi bili zaboravili, odlučila je da .se umiješa, te se
uputila prema uzročniku te gužve. On je za nju bio zao duh, uklet čovjek u
ovom uznemirenom mnoštvu. Trebalo ga je istuči. Dosta je vremena
izgubila dok je u drvarnici odabrala štap. Baumier je jedva izbjegao udarcu
što ga sitne, ali snažne ruke male djevojčice bijahu njemu namijenile.
Gospodin de Bardagne prepozna Anñelikinu kčerkicu i prasnu u grohotan
smijeh.
— To je dakle ono dražesrio dijete.
365

Ni,. U
— Ah, vama je to smiješno? — zaškripa
zubima predsjednik ureda za obračenja. 1
vi dopuštate da me ova mala krivovjerka vrijeña?
— Evo još jedne vaše greške, moj dragi.
Ova mala je pravovaljana katolikinja, krštena
u našoj svetoj materi crkvi.
On mu povjerljivo namigne.
— Doñite, gospodine Baumier, ja ču vam
razjasniti ono što vaše kratkovidne oči nisu
kadre vidjeti.
Anñelika je zgrabila kčer jednom, a LaUri-era drugom rukom, pa se s
njima povukla u kuhinju. Honorina je bila grimizne boje, jer se strašno
naljutila. Smatrala je da je bila isu-više strpljiva tog dana s obzirom da su
odrasli manje marili za nju nego za kučnog mačka. Do mile volje se naigrala
kablom punim vode, izvrnula zdjelu mlijeka, pokušavajuči nasititi svoju
gladnu mačku, i lakomo pojela pola boce ušečerenog voča. Odrasli su se i
dalje mjerili prijekim pogledima i jedni drugima dobacivali zvonke riječi.
Zatim su s vremena na vrijeme pjevali.
Svoju majku čitav dan nije vidjela te se več neugodno počela osječati.
Prišla je odraslima da ih izbliže promatra. Baumier joj je odmah postao
antipatičan, jer je vidjela kako je iz džepa izvukao burmuticu, pe je dva-tri
prsto-veta duhana gurnuo u nos, a zatim je počeo bučno kihati. Te prostačke
navike mala je naročito mrzila. Odlučila je da uništi tog odvratnog čičicu.
— Ja ču ga ubiti — odlučno je ponavljala.
Anñelika ju je čvrsto držala za ruku i pri
tom primijetila, da se mala sva uprljala pekmezom. Uto mali, sedmogodišnji
Laurier poče povračati. To je bilo od uzbuñenja. Bojao se za svog oca mada
nije bio svjestan opasnosti koja mu je prijetila. Anñelika napuni kotao od li-
366

venog željeza vodom i objesi ga za kuku povrh ognjišta. Zatim potpiri vatru.
Ukučani su se morali oprati.
Severina uñe u pratnji tetke Ane. Ona je ponavljala razdraženim glasom:
— I onda teto Ano? Bili bi ga vukli po ras
križjima grada...
— Da, kčeri moja. Svjetina bi imala pravo
da ga vrijeña, da pljuje po njemu, da ga pre
krije izmetom...
— Smatrate li pametnim opisivati taj pri
zor koji se nije dogodio? — naglo upita Anñe
lika.
Iznenada Severina problijedi još više i samo klizne sa stolice na pod.
Anñelika odmah digne djevojčicu i odnese je u njenu sobu.
Pošto joj je izula cipele, stavi je u krevet. Severinine ruke bile su hladne
kao led.
Anñelika se vrati u kuhinju, uzme sud i napuni ga kipučom vodom.
Spremila je takoñer i grijalicu za krevet.
Tetka Ana primijeti gotovo uvrijeñenim glasom kako se čudi što je
Severina tako malo hrabra. Ta uvijek je bila energična i čvrsta, bez
nepotrebne osjetljivosti.
— A ja se čudim vašem čuñenju — odvrati
Anñelika. — Vi ste žena, čini mi se, i morali
biste imati na umu da je Severini dvanaest go
dina i da u toj dobi svakoj djevojčici treba po
svetiti potrebnu pažnju.
Ta primjedba kao da je povrijedila tetu Anu. Zaista te „papistkinje"
nemaju ni najo-snovnijeg stida.
Anñelika uspravi Severinu pomoču visokog jastuka i reče joj da uroni ruke
u vrelu vodu i da ih drži sve dok ne osjeti da joj je bolje, a sama se vrati u
kuhinju da .uzme grijalicu,
367

bočicu parfema i vrpce od bijelog baršuna, koje je kupila u ulici des


Merciers.
Sjedeči na rubu kreveta, Anñelika vješto splete djevojčici duge kose u
dvije smeñe pletenice i veže ih vrpcama.
— Tako, sad češ se bolje odmoriti.
Anñelika stavi nešto vode u umivaonik, izlije u nju nekoliko kapi parfema
i s dlanom protrlja Severinino čelo i sljepoočice. Ova joj se prepuštala
osječajuči se istodobno neugodno zbog svoje slabosti i ugodno jer više nije
osječala mučninu.
— Tetka Ana neče biti zadovoljna — pro
šapta.
— Ali zašto?
— Ona nije nikad bolesna. Ona kaže da tre
ba trapiti svoje tijelo.
— Idi s milim Bogom! Naše se tijelo iona
ko muči po čemu da ga još i mi mučimo — re
če Anñelika smijuči se.
Naslonjeno na jastuku Severinino lice joj se odjednom učini novo.
Plavkaste vjeñe davale su njenu pogledu izraz žudnje, a pod još
neizgrañenim i djetinjskim crtama njena lica naziralo se lice buduče žene.
Njene če oči s vremenom dobiti dubinu noči, a njena prevelika usta postat če
izrazito strasna.
Severina je bila čvrsta, mnogo čvršča od ostale brače, ali i njeno če tijelo
jednog dana upoznati iskonsku ranu, i ona če jednog dana nemočno klonuti u
zagrljaju muškarčevu. I ona če pokleknuti pred ljubavlju.
Anñelika je s njom nježno govorila da je smiri, kao što je nekada njena
majka s njom govorila.
Severini se malo-pomalo vračala boja u lice i njene su oči počele sijevati.
Oduvijek je. patila što je djevojčica, što nije muško kao njena dva brata.
Martialu se divila, a zaviñala Laurieru što je muško.

— Neču da budem žensko — izjavi ona va


treno. — To je užasno, ponižavajuče stanje.
— Kakve te to misli spopadaju? I ja sam
žena. Izgledam li tako nesretna?
— Oh! Vi ste nešto drugo — reče Severina.
— Prvo, vi se uvijek smijete, a osim toga vi ste
lijepi.
*— Ali i ti češ biti vrlo lijepa.
— Ah! Ne, nije mi do toga. Tetka Ana kaže
da ljepota žene zavodi muškarce na grijehe ko
je Bog mrzi!
Anñelika se nije mogla suzdržati a da se ne »asmije.
— Muškarci griješe, kadgod im se prohtije,
vjeruj ti meni. Zašto bi ženska ljepota bila
zamka, a ne slava Stvoritelju?
— Vaše riječi su opasne? — izjavi Severina
tonom tetke Ane.
Ali ona je več zijevala i njene su se vjeñe sklapale. Anñelika je dobro
pokrije i napustič radosna opazivši na njenu licu sretni djetinj-ski osmijeh,
kao nedavno na usnulom Laurie-rovu licu.

368
24 Anñelika buntovnik

369

M...U

XXXV
BERNEOVA DJECA U ZATVORU GOSPODIN DE BARDAGNE SE
ZALJUBIO
Nekoliko dana potom Martial se po noči ukrcao na neki holandski brod. Ali
brod su zaustavili i pregledali brodovi kraljevske mornarice u vodama otoka
Re. Mladi je putnik uhapšen, odveden na kopno i zatvoren u 'tvrñavi Louis.
Ta je vijest djelovala kao grom iz vedra neba. Sin gazde Bernea u zatvoru!
Jedna od najčasnijih porodica La Rochellea tako ponižena!
Gazda Berne poñe odmah i zatraži da ga primi gospodin de Bardagne, ali
ga ovaj nije mogao primiti tog prijepodneva. Susreo je Bau-miera, koji mu
se neprijateljski i podrugljivo cerio, a zatim je pošao da o čitavu slučaju
porazgovara s Manigaultom. Cijeli je dan izgubio u intervencijama, za koje
je mislio svaki put da če biti odlučne. Gabriel Berne se vratio uvečer umoran
i blijed. Anñelika se nije usudila obavijestiti ga da je ona raspravljala sa
zamjenikom šefa zakupa za Charentes koji je tog poslijepodneva došao da
odmah utjera dodatni porez nametnut reformiranim trgovcima. Jedna nesreča
ne dolazi nikad sama!
Gazda Berne ispriča da je vidio Nikolu de Bardagnea, ali se taj, na žalost,
pokazao vrlo
37ð

suzñržljiv. Tvrdio je da je bijeg iz zemlje zločin koji pada pod udar


drakonskih propisa. Zar nisu čak vješali, po kratkom postupku neke
protestante koji su se pokušah" skloniti u Zenevu? A bijeg u Holandiju teško
da če se smatrati manjim zločinom.
Gospodin de Bardagne reče da mora dobro razmisliti o tom slučaju s
obzirom na visoki društveni položaj dječakov. Dodao je na kraju da mu je
žao što se sve to slučilo.
To veče vladalo ju tužno raspoloženje u protestantskoj kuči. Negodovanju
i sramoti pridružio se još i strah. Advokat Carrere žalosnim glasom ispriča
da su neka protestantska djeca uhvačena u sličnim okolnostima odvedena u
nepoznatom pravcu. Poslije se govorkalo da su ih odveli na galije i da oni
najsnažniji nisu ni godinu dana izdržali na njima...
Gazda Gabriel je slijedeča dva dana sasvim batalio svoje poslove. Trčao je
od jednog do drugog trudeči se da oslobodi sina, ili da mu bar dozvole da ga
vidi.
Trečeg dana Severina poñe k nekoj staroj gospoñici u kvartu, koja ju je
poučavala u sviranju na lutnji, ali se o podne nije vratila. Javili su im, da je
kčerka gazde Bernea uhapšena za neka „sramotna djela" te je odvedena u
samostan uršulinki.
Mora je pritisla kuču.
Anñelika nije čitavu noč oka sklopila.
Sutradan ujutro Lauriera i Honorinu povjeri staroj Rebeki, a ona poñe u
Palaču pravde i zatraži sigurnim glasom da je primi kraljev namjesnik, grof
de Bardagne.
Ovome se lice razvedri kad ju je opazio na vratima. On se potajno nadao
da če ga ona posjetiti. To joj i reče:
— Da li vas vaš gospodar šalje? Treba da znate da je slučaj vrlo ozbiljan i
da se ne može ništa poduzeti.
*4' 371

— Nikako, došla sam iz vlastite pobude. v


— Tome se neobično radujem. Očekivao
sam da čete doči, jer ste vi vrlo oštroumni. Bu
duči da se dogañaji odvijaju velikom brzinom,
prijeko je potrebno da mi podnesete svoj izvje
štaj. A što vi mislite, je li Berne spreman da
popusti?
— Da popusti?
— Mislim, da li je spreman da se obrati?
Priznajem, postao sam strašno nestrpljiv. Za
pisao sam ovdje nekoliko imena koje sam iz
dvojio nakon godine strpljivog promatranja.
Desetak, ne više, ali sam uvjeren da če se be
demi hugenotskog grada sami od sebe srušiti,
ako ove uspijem obratiti.
U sobi je bilo toplo.
Podjarena vjetrom koji je puhao olujnom snagom, vatra je praskala u
kaminu ukrašenom krilatim životinjama i brodovima isklesanim u kamenu.
Anñelikini su obrazi brzo poprimili boju sazrele breskve, a misli gospodina
de Bar-dagnea prijatniji tok.
— Radije skinite svoj ogrtač. Ovdje smo za
klonjeni od svake nepogode.
On pomogne Anñeliki da svuče teški ogrtač s ramena. Ona je to nesvjesno
dopustila, misleči samo na to kako da otpočne svoj govor koji za tu priliku
bijaše pripremila u glavi. Došla je kao ponizna moliteljica i bila je odlučila
da padne na koljena pred kraljevim namjesnikom, ako to bude potrebno. No
uvidjela je da bi time bilo počinila največu grešku, jer su je smatrali
suradnicom, saučesnicom na poslu prisilnog obračivanja protestanata.
— Sjednite, molim vas — reče joj kraljev
predstavnik.
Naviknuta na mondenski život, ona sjedne dostojanstveno i neusiljeno. Još
uvijek je raz-
372

mišljala, pa nije ni primijetila da je Barñagne proždire očima.


„Ona je zaista vrlo lijepa", mislio je on u sebi.
Kad bi negdje ušla, kad bi je vidjeli onako skromno obučenu, s bijelom
kapom na glavi, svatko ju je u prvi mah smatrao za ono što je u lom trenutku
u stvari .i bila: za služavku. Ali več nakon nekoliko dasaka s njom se
ophodio kao s pravom gospoñom. Iz nje je zračila neka smirena sigurnost,
neka lakoča u kretnjama i u govoru, neka nepatvorena razboritost spojena s
jednostavnošču koja bi brzo osvojila njena sugovornika.
Ona je zaista posjedovala izvanrednu draž. Tome je, nesumnjivo, bila
uzrokom njena neobična ljepota, ili pak..,
Bilo je u njoj neke tajnovitosti. Grof je stajao pred njom na nogama. Tako
je mogao da promatra u izrezu marame od bijelog platna prsa nalik
mramoru, čiju oblinu nije mogao potpuno sakriti ni prsluk od parheta.
Vrat i nabubrele grudi ostavljali su dojam zdravlja. Njen izgled čvrste
seljanke je donekle bio u suprotnosti s nježnošču njenih crta lica, njihovom
čak malo tragičnom plemeni-tošču, kad bi se zamislila.
Gospodina de Bardagnea je neodoljivo vukao njen vrat, uleknuča na
glatkim i nježnim ramenima. Gorio je od želje da na njih pritisne svoje usne.
*Osječao je da mu je grlo suho, a ruke vlažne. Anñeliki odjednom bi jasno
zašto on šuti. Podigla je oči prema njemu, ali ih odmah obori, jer je u
njegovu pogledu primijetila iskreno divljenje njenoj ljepoti.
1 r— Ne, molim vas, ne spuštajte oči. Ta divna svijetlozelena boja može se
usporediti samo sa smaragdom. Njihovo sakrivanje je zločin.
373

— Zamijenila bi je rado s drugom nekom


bojom — reče Anñelika zlovoljno. — Ova mi
boja samo nevolje nosi.
— Vama kao da se ne sviñaju komplimen
ti? Vi kao da se plašite da vam se ljudi dive,
dok sve druge žene za tim čeznu.
— Ja ne, priznajem vam i zahvalna sam
vam, gospodine de Bardagne, što ste sami po
godili moje raspoloženje.
Kraljev predstavnik primi tu pouku grizeči se u sebi. Vidio je da neče ništa
postiči, bude li naprečac postupao. Sjedne na svoje mjesto za stolom i
okrene se šaliti:
— Da li vas je druženje sa reformiranima
tako zarazilo te tako zlovoljno primate moje
vrlo iskreno divljenje što ga u meni izazivlje
vaša ljepota? Zar nije normalno da se čovjek
zaustavi ispred nekog cvijeta, remek-djela pri
rode, čije sjajne boje kao da su stvorene zato
da razvesele naše oči?
— Mi ne znamo što misli cviječe — reče
Anñelika blijedo se osmjehujuči — i da li mu
katkad naše divljenje ne smeta. Gospodine gro-
fe, što čete učiniti za djecu gazde Bernea... ?
— Da, zbilja, gotovo zaboravih! — poviče
de Bardagne udarivši se rukom po čelu.
Slučaj u vezi s Barneovom djecom, koji mu več tri dana nije dao da spava,
kao da je naglo ishlapio iz njegova pamčenja. Nikad, nikad nijedna žena nije
u njemu izazvala tako silovito i naglo pohotne želje od kojih je njemu
samom bilo neugodno. Nešto slično tome osjetio je i prije nekoliko dana kad
se s njom vozio u kočiji. Zatim je to sječanje malo-pomalo izbli-ijedilo, a on
je na to nastavio da misli s osječanjem neke tihe sreče. Pri tom se zaricao dñ
mu se valja uskoro pozabaviti s tom lijepom služavkom. Ali čim se opet
pojavila, zahvatila ga je grozničava i neprilična strast. Obuzelo ga je pri tom
izvjesno čuvstvo smučenosti, nemi-
374

ra, gotovo poniženja. U svakom slučaju bio je vrlo uzbuñen. Ovog je puta
gospodin de Bardagne odlučio iskoristiti priliku što mu se pružala. Bilo mu
je jasno da čovjek ne susreče u životu dvaput ženu koja je sposobna da
ga.za-nese u tolikoj mjeri. Na nesreču morao je misliti na to kako da privede
kraju sve poslove u toku, morao se nositi s tim žilavim protestantima,
zavidnim kolegama koji su ga optuživali za slabost, visokim crkvenim
činovnicima kojima spiskovi obračenika nisu nikad dovoljno dugi.
Zaokupljen svim tim poslovima i problemima, kako da još smogne vremena
i za ljubavne užitke! Svijet više ne zna da živi.
Kao savjestan čovjek i u želji da uspije, on se trudio da vlada sobom i
svojom strašču.
— Gdje smo ono ostali? — ponovi on.
— Da li moj gospodar spada meñu one lič
nosti koje vi smatrate stupovima hugenotskog
otpora?
— Da li spada? — usklikne Bardagne ozlo
jeñeno, podignuvši ruke prema nebu. — Pa on
je jedan od najgorih. Radi potajno, a to je štet-
nije nego da propovijeda javno na trgu. Po
maže nepriznate pastore, izbjeglice, bogapitaj
koga sve ne pomaže! Vi ste mogli primijetiti ta
sumnjiva dolaženja i odlaženja...
—• Vidim gazda Gabriela kako se samo bavi svojim računima, i čita
bibliju. Nije on nikakav zavjerenik.
Dok je to govorila, sjetila se čitavog niza dojmova: nepoznatih lica na
brzinu primiječen nih kako kradom prelaze iz kuče gazde Bernea u kuču
trgovca papirom ili pastora Beaucaire, šaputanja na tajnim sastancima,
korake u noči...
Na sreču, kraljevog predstavnika kao da je pokolebala njena sigurnost.
— To mi je čudno... ili pak vi slabo pazite^
On udari rukom po debelom svežnju spisa.
375

— Ovdje su izvještajič nema nikakve .sum


nje da je njegova- djelatnost opasna i štetna.
Mnogo puta sam ga upozorio Izgledalo je kao
da shvača i prijateljski meamSao. činilo mi se
da je iskren, ali bijeg njegova sina me je upra
vo'okrutno iznenadio.
— Mladi Martial je htio otputovati u Ho-
landiju da tamo izuči trgovinu s konopima.
— Kako ste naivni! Njegov ga je otac po
slao jer je osječao da se mladič želi obratiti,
a on ga je pošto-poto htio zadržati u svojoj
vjeri.
— I ja sam, doduše, to čula — odvrati An-
ñelika pritisnuta osječajem tjeskobe. — Ja več
mnoge mjesece živim u toj obitelji i mogu vam
jamčiti da je namjera gazde Bernea bila da
upotpuni naobrazbu svog sina. Vama je, osim
toga, sigurno poznato da reformirani mnogo
putuju,
— I previše — reče hladno gospodin de Bar-
dagne. — Dobro bi bilo da izgube taj običaj.
Uostalom, naredbe su jasne u tom pogledu.
— Ja sam vas zamišljala u ljubaznijem
vidu.
Ta primjedba neobično pogodi kraljevog namjesnika.
— Sto ste htjeli time kazati... ? Ne odob
ravam nasilje i....
— Htjela sam kazati da svi ti inkvizitorski
pothvati nisu nimalo u skladu, meni se bar
tako čini, s vašim karakterom... koji je, rekla
bih, naročito naklonjen zemaljskim uživanji
ma.
On se veselo nasmije, polaskan njenim riječima.
Ona, znači, nije tako neosjetljiva i ravnodušna kao što izgleda.
— Da se dobro razumijemo —> nastavi on.
— Kao svaki dobar krščanin i ja želim steči
svoj kutak u nebu, ali vam priznajem da me
376

djelatnost o kojoj govorimo privlači nadasve po svojoj zemaljskoj strani.


Bavljenje vjerskim pitanjima, pruža danas državnom službeniku mogučnost,
da brzo napreduje u službi. S druge strane, ja mnogo cijenim gazdu Bernea,
htio bih mu pomoči, ali on je tvrdoglav i neče da shvati...
— A šta bi morao shvatiti?
— Da odgoj njegovo dvoje djece možemo
povjeriti samo nekoj katoličkoj obitelji. Zla je
več duboko prodrlo u one dvije mlade duše.
— Zašto su uhapsili njegovu kčer Seve-
rinu?
— Jer je več vrijeme da se izjasni koju je
vjeru odabrala.
— Te odluke potkopavaju autoritet oca obi
telji, koji je temelj našeg društva i zemlje.
— Nije važno ako je taj autoritet štetan.
Imam tu izvještaj koji...
On ponovo dohvati drugi svežanj spisa, ali je oklijevao da ga otvori.
— Ali... vi ih branite — reče on promat
rajuči je s nepovjerenjem.
Anñelika sebe žestoko prekori. Bila je nespretna. Previše je otkrila svoje
lično mišljenje. Osječala se nesposobnom da do kraja igra komediju, kao što
je to nekada radila. Onda se svakim lukavstvom vješto služila, lagala je kao
od šale. Možda je nekad bila manje osjetljiva.
Morala je ponovo zavladati situacijom.
— Ja ih ne branim, več vam samo želim
dokazati da znam što se dogaña u toj obitelji.
Vidim da vi postupate na temelju kojekakvih
naklapanja svojih doušnika što oni svečano na
zivlju „izvještajima" dok mene nitko ništa ne
pita.
— činjenica je da vi ništa ne javljate! Na
dao sam se da ču vašim posredstvom doči do
mnogih obavještenja. Meñutim, uzalud sam
čekao.
377

— Nisam vam imala što javiti.


— Meñutim, pustili ste da Martial Berne
pobjegne. Ništa mi niste javili o njegovoj na
mjeri da bježi mada o tome sigurno nešto
znate.
— Nije se radilo o bijegu, več o putovanju.
— Prevarili su vas.
— Znači da sam glupa!
Videči da se ona digla i da namjerava napustiti sobu, gospodin de
Barñagne se vrlo uznemiri. Velikim koracima obiñe oko stola da bi je
zadržao.
— Ta nečemo se valjda radi toga svañati!
Loše ste shvatili moje riječi. Vrlo mi je žao...
Pod izlikom da če je zadržati, rukama je uhvati za ramena. Pod platnenim
rukavom osjetio je njeno tvrdo meso. Opijao ga je miris njena zdravog tijela.
Anñelika je znala svoju moč. Osječala se neugodno, ali je smatrala svojom
dužnošču da iskoristi priliku, stoga se s mnogo obzira oslobodi njegovih
ruku.
— Vi ste me, zaista, uvrijedili!
i — Sasvim sam se smeo, kajem se.
— Mogu vam reči, da postupajuči tako s
gazdom Berneom, nečete nikad s njim iziči na
kraj. Prilično dobro sam ga upoznala. Postat
če tvrdoglav i bit če još nepopustljivije Ako
pak osjeti da ste prema njemu blagi i da mu
zaista želite pomoči, to če ga ganuti, pa če biti
pristupačniji za vaše dokaze.
— Zaista?
— Možda!
Kraljev predstavnik je opet bio na sto muka. Pogled mu je bludip po njenu
čarobnom vratu, pa se drugačije i nije mogao osječati. Želio joj je vjerovati,
imati u nju slijepo pouzdanje.
— Ali ipak, ne mogu mu vratiti njegovu
djecu — zastenja. — To je nemoguče. Uosta-

lom, mogu vam priznati da je taj prokleti Bau-mier skuhao svu tu poparu.
Sad se više ne mogu povuči, jer je postupak u toku, jer je zločin bijega
utvrñen, jer je djevojčica zadržana.
— Sto smjerate učiniti s njima?
— Momka čemo povjeriti jezuitima, a dje
vojčicu opaticama...
— ,,I više ih nikad nečemo vidjeti", pomi-
$& potresena Anñelika.
— Došla sam ovamo u namjeri da vam
predložim drugo rješenje, gospodine grofe. Ga
zda Berne neče imati pravo da se ljuti. On ima
sestru, koja se obratila. Udala se za oficira kra
ljevske mornarice i stanuje na otoku Re.
— Potpuno tačno, radi se o gospoñi Demu-
ris.
— Djeca bi se, dakle, mogla njoj povjeriti.
Rečeno mi je da se protestantska djeca, odu
zeta njihovim roditeljima, povjeravaju na pre-
odgajanje najbližoj katoličkoj rodbini. Uosta
lom, to je humana i potpuno razumna mjera.
— Ali kao se ranije nisam toga sjetio ...!
— usklikne radosno kraljev predstavnik. —
To je doista najbolje rješenječ ni sam Baumier
neče moči ništa prigovoriti, a mislim da če mi
i gazda Berne biti zahvalan. Vi ste divni. Vaša
dovitljivost ne zaostaje za vašom ljepotom.
— Ipak, čini mi se da ste vi u to bili po
sumnjali!
— Sto mi je učiniti da mi oprostite?
Ushičen, olakšan, očaran dražima koje je
sve više otkrivao u toj neobičnoj ženi, de Bar-dagne nije više mogao oñoliti
svom zanosu. Obujmi Anñeliku oko pasa »i pritisne svoje usne na njen
glatak vrat, čije nježne linije i kretnje pune dražesti nisu prestajale da ga
zanose za cijelo vrijeme razgovora.

378

379

Anñelika odskoči kao oparena. Tako se na-glo otrgla iz njegova zagrljaja


da je jadnik ostao kao ukopan.
— Je li moguče — promuca on — da sam vam toliko odvratan?
Oči su mu bile uznemirene, usne su mu drhtale. Iako kratak, taj mu je
dodir dokazao da su njegove pretpostavke bile 'tačne. Nikad ga nijedna žena
nije tako uzbudila. „Prokle-stvo", pomisli, „da nije i ona pretjerano čedna,
kao i sve one krivovjerke? Sretan sam kao pas u crkvi!"
380

XXXVI
ANðELIKA ODBIJA KRALJEVA NAMJESNIKA
Naslonjena o izrezbareni uredski stol, Anñelika nije znala kako da se
vlada. U stvari, on joj se čak sviñao. Bio je ljubazan. Imao je lijepe oči i
ruke, znalačke usne. Tko zna ne bi li u ono davno vrijeme, od kojega ju je
dijelila crna i neprelazna ograda, bila odgovorila na njegovo udvaranje? Ona
nije smjela zaboraviti da je ona skromna služavka, a on kraljev predstavnik u
La Rochelleu, to jest na društvenoj ljestvici najmočniji čovjek u gradu.
Srečom, on nije bio umišljen. On je Anñe-likino odbijanje primio prije kao
bolan udarac sudbine, nego kao uvredu. ič Ona osjeti da ga mora utješiti.
— Niste vi meni odvratni — odgovori
ona.., — Naprotiv. Smatram da ste vrlo Iju*
bazni, Ali... kako da vam to objasnim... Obe
čala sam svojoj visokoj zaštitnici... toj osobi,
koju ne mogu imenovati... da ču voditi kre-
postan život, kako bi iskupila grijehe svoje pro
šlosti.
— Kuga podavila te bogomoljke! — vikne
Nikola de Bardagne. — Kladim se da je ta
bogomoljka ružnija od sedam smrtnih grijeha.
381

Njoj nije jasno da tako lijepa žena ne može živjeti životom redovnice.
— Ali ako ja sama želim ostati kreposna,
gospodine grofe, zar me baš morate dovesti u
napast?
— Po mom mišljenju, to je dužnost svakog
normalnog čovjeka, kad se nalazi u vašem dru
štvu — odgovori on veselo. — Vi imate mnogo
duha... i iskustva, siguran sam, pa čete to
shvatiti i oprostiti mi.
On- joj pruži obje ruke.
— Zaboravimo sve, gospoño Anñeliko, i po
mirimo se.
Ne bi bilo ljubazno od nje ne odazvati se njegovu pozivu. On joj lako
poljubi vrhove prstiju, a ona nagoski htjede povuči ruku, hrapavu i grubu od
kučanskih poslova.
Nije se protivila da joj prebaci ogrtač na ramena. Otpratio ju je do vrata i
naklonio joj se smjernom nježnošču.
— Gospoño Anñeliko, znajte da u meni
imate prijatelja spremnog da vam pruži .pomoč
u svakoj prilici...
Okružio ju je pažnjom, a kako su več mnogi mjeseci prošli otkako je
nijedan čovjek nije okupio udvaranjem, to su je počele salijetati uspomene.
Toliki su se ljudi klanjali pred njom s istim vatrenim pogledom. Ona je
poznavala njihov način približavanja, uvijek isti, u isto doba i ponizan i
zapovjednički, njoj je bila znana dirljiva slabost u zamagljenim zjenicama, u
drhtavom glasu, te pažljiva nježnost, pod kojom se, kao pod rukavicom od
baršuna, krije grozno oružje osvajanja, koje kad stigne vrijeme, pretvara
molitelja u gospodara, a nepristupačnu boginju u nemočnu žrtvu.
Anñelika nije vjerovala da je još osjetljiva na suptilnosti te vječne igre koja
ju je muči-
382
la i u isto doba zadržavala kao neko podsječanje na atmosferu prisnosti.
Obrazi su joj se užarili, a glas joj je gotovo drhtao kad se opraštala s
kraljevim predstavnikom, kojega je njeno držanje dovodilo u pomutnju, ali i
srečom prožimalo.
Pomučenih misli, ne obaziruči se na ubojite poglede ostalih molitelja, koji
su čekali da budu primljeni, ona je gotovo protrčala kroz polu-prazno
predsoblje. Umorni od čekanja, neki su otišli na ručak. Bijaše prošlo podne.
Na ulici Anñeliku zahvate žestoki udari vjetrač zaštičena svojim ogrtačem s
mukom je išla naprijed. Nebo je bilo neobično modro. činilo joj se da oluja
razbija zimsku svjetlost dana u sitne plamenove koji su uz silnu buku izbijali
iz dubina uskih uličica.
Anñelika je išla dalje ne obaziruči se na razularene snage prirode jer joj je i
duh bio sasvim zaokupljen sastankom s kraljevim predstavnikom. Njome je
ovladao osječaj smetenosti pri pomisli na svoju nespretnost i glupost. Ah!
Prošlo je vrijeme, kad je nenadmašivim majstorstvom, zavela perzijskog
poslanika Bah-tiari-bega i odvela ga kao kakvo kučence k nogama Luja
XIV. To je bila visoka ženska strategija! A pri tome nije izgubila ni uncu
svoje kreposti...!
A danas se baš jadno ponijela... Drugo se i ne može reči. Mjesto da se
poveseli što se taj čovjek, koji joj je mogao biti od velike koristi upalio i
razmeketao oko nje kao jarac, njoj je to išlo na živce... Pogriješila je što ga je
zauvijek odbila od sebe dočekavši njegove ponešto smione izjave ljutito
poput kakve šiparice koja čje tek napustila časne sestre. Za ženu njenih
godina to je čak bilo smiješno...! Nekada bi ga ona^ila stavila na svoje
mjesto jednim osmijehom, ijednom zajedljivom riječju... Nepoznata
služavka u odječi od serža i parheta, izgu-
383

bijena u ulicama La Eochellea, sjeti se s poštovanjem sjajne žene, kakva je


ona sama bila prije nekoliko godina kad je s nenadmašivom vještinom
rukovala oružjem svog spola.
Izmeñu onih vremena i sadašnjih dana zbila se ona strašna noč u Plessisu.
Malo-pomalo ona je ponovo pustila korijenje, ona je ponovo počela živjeti.
Samo jedno čuvstvo, mislila je, više nikad osjetiti "neče. Ne postoji čovjek
koji bi u njoj mogao izvršiti čudo, koji bi, naime, probudio u njoj nekadašnje
ljubavno oduševljenje, vatrenu želju njena tijela za drugim tijelom,
tajanstveno buñenje strasti, slast izmorenog tijela.
„To bi mogao učiniti jedino neki čarobnjak", pomisli ona odjednom. I
nesvijesno svrati pogled na tamno i nemirno more na kojemu nije bilo
nijednog jedra.
384

XXXVII IZAZOV I DVOSTRUKO UBISTVO


Gospodin de Bardagne je održao svoju riječ. Veliki melem bijaše za
ranjenu Anñelikinu dušu kad je vidjela da usprkos njenoj nespretnosti zbog
koje se grizla, da je on udovoljio njenim željama poslušavši njen savjet. Več
sutradan su Martial i Severina bili- prebačeni na otok Re k svojoj tetki.
Anñelika je imala posla napretek u svom malom svijetu. Kučanski poslovi
nisu joj ostavljali vremena za razmišljanje.
Išla je isplahnuti rublje na gradsku česmu, veču no što je bila ona u
dvorištu. Sa sobom bi obično povela Honorinu. Baš dok je jednog jutra
slagala isplahnjeno rublje u košaru od pruča, začudi se opazivši da joj se
kčerkica igra s nekim svijetlim predmetom.
— Pokaži mi to — reče.
Honorina, koja je po prirodi bila nepovjerljiva, sakrije predmet iza leña, ali
je Anñelika ipak spazila vrlo lijepu igračku za grickanje1), rañenu u zlatu i
sa drškom od slonove kosti. Prava dragocjenost.
— Gdje si to našla? Honorino, ne smiješ
zadržati ono što nije tvoje.
Mala je grčevito stisnula igračku.
1 Igračka koja se daje djeci kad im zubi počnu izbijati.
15 Anñelika buntovnik 335

25*.
— Dao mi ju je onaj ljubazni gospodin.
— Koji ljubazni gospodin?
— Onaj tamo — reče Honorina i pokaže
neodreñenom kretnjom ruke prema kraju trga.
Da bi izbjegla prodorno kričanje pralja okupljenih oko djeteta, Anñelika
nije dalje navaljivala, več odluči da če tu stvar razjasniti kad se kuči vrate.
Stavi košaru pod ruku, drugom uze kčerinu ručicu i uputi se kuči.
U uskoj, slabo prometnoj uličici, pristupi joj čovjek i ukloni skut ogrtača,
kojim bijaše sakrio lice. Ona tiho krikne, a onda se smiri prepoznavši
kraljevog predstavnika, Nikolu de Bardagnea.
— Oh! Kako ste me prestrašili!
— Baš mi je žao!
Izgledao je vrlo uzbuñen zbog svog galantnog nestašluka.
— Usudio sam se zaci bez pratnje u ovu opa
snu četvrt i bilo bi poželjno u svakom pogledu
da me ne prepoznaju.
— To je onaj ljubazni gospodin — reče Ho
norina.
— Da, htio sam se pojaviti s jednim darom
pred ovom dražesnom djevojčicom.
Honorina ga je promatrala očima punim divljenja. Njoj se sviñala zlatna
igračka i baš u tome se očitavala njena ženska čud.
— Ne mogu primiti ovaj dar — reče Anñe
lika, — Ovaj predmet ima vrlo veliku vrijed
nost. Moram vam ga vratiti.
T— Ah! Vas nije lako raznježiti. Danju i noču sanjarim o .vama i
zamišljam vas s izrazom nježnosti i prepuštanja na licu. Ali čim sam se
pojavio, vi ste izmeñu nas podigli branu svojim pogledom. Mogu li vas
pratiti? Pri-vezao sam konja- za jedan kolut nedaleko odavde.
Polako se uputiše ulicom.. Gospodin de Bar-dagne je u očaju razmišljao
kako ga je ova že-
386 ... ?

na vukla k sebi nekim nepoznatim dražima. Strpljivi zaljubljenik, dok je u


daljini snatrio o njoj, gubio je sasvim vlast nad sobom qjm bi se našao kraj
nje. Možda je to bila neka abnormalna pojava, ah" bila je to. činjenica koju
je priznavao, koju je prihvačao, kojoj se potči-njavao. Bio je kadar baciti se
na koljena pred ovu ženu i da je preklinje...
Ona je imala snažne ruke služavke, crvene od hladne vode u kojoj je prala,
trepavice kao u djevojčice, usne kao u kraljice, koje su sada bile zabrinute i
lagano su podrhtavale.
Gospodine grofe, oprostite mi. Vi ste močna ličnost, a ja sam bijedna žena,
sama i bez branitelja. Nemojte se uvrijediti što ču vam reči, ali vi se ničemu
ne nadajte od mene. Ja ... to mi je nemoguče ...
— Ali zašto? — zastenje on. — Rekli ste mi
da vam nisam odvratan. Sumnjate li u moju
plemenitost? Samo se po sebi razumije da če
se izmijeniti vaše sadašnje stanje. Ako želite,
imat čete udobnu kuču u kojoj čete biti gospo
darica, imat čete sluge i kočiju, a život vaš i
vaše kčerke bit če osiguran.
— Šutite — reče ona oštro. — Sve to nije
važno.
On je prisili da se zaustavi u dubini jednih vrata i netremice je uze
promatrati.
— Vi me možda, smatrate ludim, ali treba
da vam kažem istinu. Nikad nijedna žena nije
u merii pobudila tako silnu strast. Trideset i
osam mi je godina. Moj život nije uvijek bio
primjeran, priznajem. Doživio sam mnoge pu
stolovine, mnoge koje mi ne služe na čast. Ali
otkad sam vas upoznao, shvatio sam da mi se
dogodilo ono čega se svaki čovjek boji i što u
isto vrijeme želi: poznanstvo sa ženom, koja
je kadra da ga okuje, da ga unesreči svojim
odbijanjem, da ga ushiti svojom sklonošču, a
387c

..i„U

on se dobrovoljno podvrgava njenu jarmu, njenim hirovima, radije nego da


je izgubi... Ja ne znam kako to da vi imate takvu moč nada mnom, ali počelo
mi se činiti da prije vas nisam upoznao nijednu ženu. Sve mi je prije bilo
bljutavo, bijedno zadovoljstvo. Samo bih uz vas mogao upoznati pravu
ljubav.
„Kad bi samo znao čije su mi još usne govorile slične riječi prije njega",
mislila je ona. „One kraljeve..."
— Zar čete me odbiti? — navaljivao je on,
— Ta to bi bilo kao da me života lišavate!
Njegovo ljubazno i blago lice vično uglañenom ponašanju bivalo je sve
tvrñe. Njegove turobne oči požudno su je promatrale. Pitao se kakve li je
boje njena kosa, koju je ona tako pomnjivo krila pod svojom platnenom
kapom: plave, kestenjaste, riñe kao u njene kčeri, možda tamne, kao što joj
je i put bila.
Usne su joj bile sedefne. Podsječale su na neupadljiv sjaj školjaka.
Da nije bilo Honorine, koja ih je promatrala, bio bi je silom zagrlio i
pokušao da i u njoč, raspali želje.
— Hajdemo — reče ona pristojno ga uda-
ljujuči. — Vi ste zaista ludi i ne vjerujem ni
jednoj jedinoj riječi koju ste rekli. Vi ste ne
sumnjivo upoznali zamamnije žene nego što
sam ja i vjerujem da se želite okoristiti mojom
naivnošču, gospodine namjesnice.
Nikola de Bardagne je išao za njom slomljene duše, svjestan i sam
bezumnosti svojih riječi. Ni on sam se nije mirio s tim, ali je vidio da je ipak
tako. Ljubio ju je do te mjere da bi za nju bio žrtvovao svoj život, izložio se
svakoj opasnosti, pa čak i svoju karijeru upropastio. Promatrajuči malu
djevojčicu, koju je majka vodila za ruku, sune mu druga misao.
38S

— Ako budete imali sina sa mnom — tvrdio


je — kunem vam se da ču ga priznati i da ču
voditi brigu o njegovu odgoju.
Anñelika se trgne. Nijedno drugo obečanje nije bilo prikladnije da ugasi
njene želje od ovog. On je to odmah primijetio.
— Vrlo sam nespretan — uzdahne on.
Kad su stigli pred kuču gazde Bernea, Anñelika položi košaru na zemlju i
iza pasa izvuče ključ koji je otvarao sporedna vrata.
Kraljev predstavnik je pratio njene kretnje osječajuči pri tom i oštru bol i
zanos. Ona je bila utjelovljenje dražesti. Ona bi bila ukras svake kuče.
— Vaša stidljivost me dovodi do ludila. Kad
bi bila prividna, ja bih vas več izliječio od nje,
ali, na žalost, osječam da je iskrena... Slušaj
te me, mislim ... da... mislim da ču se na kra
ju oženiti!
Ona usklikne:
— Ali... Vi ste sigurno oženjeni!
— Eh, ne, varate se. Neču vam kriti da mi
več petnaest godina bacaju u naručje sve mo
guče bogate nasljednice, ali uvijek sam se uspio
na vrijeme izvuči i čvrsto sam bio odlučio, da
svoj život završim kao neženja. Ali zbog vas
bih bio kadar i u bračne okove svršiti. Ako je
pomisao na život van božanskih zakona jedini
razlog koji vas udaljuje od mene, onda ču sru
šiti i tu zapreku.
Savivši koljeno, on joj se duboko pokloni.
— Gospoño Anñeliko, ne biste li mi ukazali
čast i uzeli me za muža?
Bila je razoružana. Dakako, nije mogla tek tako priječi preko njegove
ponude, inače bi ga teško uvrijedila. Odgovorila je da je isuviše potresena,
jer se ni u snu nije nadala takvoj časti, ali uvjerena je da če on, čim se nañe u
svojem raskošnom domu, gorko požaliti svoj bezumni
389

prijedlog koji, uostalom, ona ne može prihva-. titi.


Zapreku koja ju je dijelila od njega nije se moglo baš tako lako ukloniti.
— Shvatite me, gospodine de Bardagne. Te
ško mi je da vam objasnim uzroke onog što vi
nazivljete mojom neosjetljivošču. Mnogo sam
prepatila u svom životu... a tome su krivi mu
škarci. Njihova me surovost povrijedila i zau
vijek mi ogadila ljubavne užitke... Plašim ih
se i ne uživam u njima...
— Zar je samo to? — uzvikne on, — raz-
vedrivši se. — Ali, budalo mala, zbog čega biste
se plašili mene...? Ja dobro poznam žene i
ljubazno se odnosim prema njima. Nisam valj
da lučki, radnik ... Plemič vas moli da ga lju
bite, lijepa gospoño... Pouzdajte se u mene,
znat ču vas utješiti i vi čete ubrzo promijeniti
mišljenje o ljubavi i njenim užicima...
Anñelika je uspjela otvoriti vrata, progurati Honorinu kroza njih i položiti
košaru u dvorište. Željela je završiti taj razgovor.
— Obečajte mi da čete razmisliti o mojim
prijedlozima — navaljivao je kraljev predstav
nik, zadržavajuči je. — Ja ču sva svoja obeča
nja izvršiti. Vi izaberite ona koja vam se najvi
še sviñaju...
— Zahvaljujem vam, gospodine grofe. Raz
mislit ču o tome.
— Kažite mi barem, koje je boje vaša kosa?
' — zaklinjao ju je još.
— Bijele — odgovori ona i zatvori mu vra
ta pred nosom.
Gazda Gabriel je poslao Anñeliku s porukom do brodovlasnika Jeana
Manigaulta. Kad se vračala uličicom ispod bedema primijeti da je slijede
dva čovjeka.
390
Udubljenja u svoje misli, nije do toga trenutka ni obračala pažnju na svijet
oko sebe. Ali u toj pustoj uličici, osjeti iza sebe nečije korake koji su
odjekivali uvijek u istoj udaljenosti.
Bacivši pogled preko ramena, spazi dva tipa čiji joj se izgled nije svidio.
Nisu to bili ni mornari što besposleni lunjaju gradom, a ni ribari. Bili su vrlo
lijepo, gotovo elegantno, obučeni, ali odijelo im je bilo u opreci s
podmuklim i neobrijanim licima. Izgledalo je kao da su se prerušili.
Njeno prastaro iskustvo upozoravalo ju je da su to policajci...
Požuri. Oni joj se odmah približe i jedan od njih joj se obrati:
— Hej! Lijepa djevojko, nemojte bježati!
Ona još više ubrza korak, ali je oni brzo su-
stigoše. Jedan od njih je uhvati za ruku.
— Molim vas, gospodo, pustite me — reče
ona otrgnuvši se.
— He! Zašto? čini se da niste baš dobro
raspoloženi, pa če vam, možda, prijati naše
društvo.
Njihovi podmukli osmijesi nisu obečavali ništa dobro. Ako je ti
nametljivci prisile da ih dočeka šamarima, mogla bi svratiti na sebe pažnju.
Kad bi to bili mladiči iz bogatih grañanskih porodica, oni bi se možda
pomirili sa svojim neuspjehom, ali je ona osječala, ni sama nije znala zašto,
da se sad pod lijepim odijelima kriju opasnije ličnosti.
Oči su joj tražile pomoč po pročeljima kuča, ali grañani La Rochellea su
imali običaj, kao uostalom svi južnjaci, da iza ručka zatvaraju prozorske
kapke. Sunce je dobrano peklo, pa je tjeralo ljude na poslijepodnevni
počinak. Nikoga nije bilo ni na prozorima, ni na pragovi-,ma kuča. Srečom,
Anñelika opazi da nije daleko do skladišta gazde Bernea.
391

Umjesto da proslijedi do kuče, koja je još bila daleko i da trpi neugodnu


pratnju, sklonit če se tu. Znala je da če tu nači gazdu Gabrie-la i da če
trgovac dovesti razumu ove namet-ljivce.
Oni su nastavili da joj dobacuju komplimente i nepristojne šale. Možda su
ti mladiči samo malo više popili.
Ona skrenu nadesno i s olakšanjem prepozna ulazna vrata na kraju slijepog
zida. One večeri kad su stigli u La Rochelle, pred njima je gazda Gabriel
zaustavio kola da smjesti u skladište svoje žito. Još samo nekoliko koraka i
bila je izvan opasnosti. Uto je od dvojice snažniji, onaj u ogrtaču plave boje,
jednom rukom uhvati za ruku, a drugom je snažno obujmi oko pasa.
— Sad je dosta, ljepotice] Ne smijete se sr
diti na dva zgodna mladiča kao što smo mi. Ta
nama je samo do osmijeha i vatrenog poljupca.
Rekli su nam, da su djevojke La Rochellea umi
ljate i ljubazne sa. strancima. Dokažite nam da
je to istina!
Dok je govorio, on se saguno u nastojanju da svojim usnama dohvati
njene. Ona se izvije unazad i svom ga snagom odalami po gubici. On je
ispusti i uhvati se rukom za obraz. Ona skoči naprijed, ali je drugi momak
zgrabi oko pasa. Zloban i pobjedonosni osmijeh pojavi se na usnama
ošamarenog mladiča.
— Bravo Jeannot — poviče on. — Drž do
bro ... ! Zadiči čemo suknje ovoj lijepoj huge-
notkinji! Divan zalogajčič... Danas smo imali
sreču!
čvrsto su je držali izmeñu sebe. Udarac iza koljena i ona posrne. Anñelika
zaurla. Udarac po ustima. Muške joj ruke zaderaše vrpce na prslučeu.
Mislila je da če se onesvijestiti. Ipak smogne snage i stane se otimati kao
luda. Gre-bla je i grizla.
392

Nekako joj je uspjelo da ih se oslobodi te kao da je vile nose poleti prema


vratima, ali se spotakne o kamen i padne na koljena. Vukla se po zemlji i
vikala:
— U pomoč! U pomoč, gazda Gabriele...!
U pomoč ...!
Oni se nanovo oboriše na nju. Borila se kao u nekoj mori, kao što se borila
protiv Monta-dourovih.draguna, s istim osječajem nemoči i užasa.
Odjednom joj se učini da njeni napadači lete. Jedan je poletio prema zidu
kao da ga je odbacila neka nevidljiva sila. Oči mu dobiše staklasti sjaj.
Zaljuljao se i potom srušio na Anñeliku mlitavo poput lutke. Crvena krv
izbijala mu je na mahove iz sljepoočice. Ona je s užasom gurala od sebe to
krvavo breme iz kojeg je krv liptala kao iz izvora. Anñelika se nikako nije
mogla osloboditi njegova tijela koje ju je pritiskalo svojom težinom bez
života. Izbezumljena, otimala se i mučila. Najzad ga odgurne u stranu. Tada
spazi kako se čovjek u plavom redingotu bori sa gazdom Gabrielom.
Trgovac je. bio mnogo jači od svog protivnika i snagom i stasom. Njegove
su šake nemilosrdno udarale. čovjek u plavom ogrtaču je molio milost.
Dvaput je oboren na tlo. Odijelo mu je bilo neuredno, puno prašine, u očima
mu se opažao užas. Istrgnuta vlasulja poletjela je u jarak, a masna i prljava
kosa pala mu na oči.
— Dosta...! — reče daščuči. — Presta
nite ...!
Od žestokog udarca u želudac jaukne. Nasloni se o zid, dok mu se glava
ljuljala na sve strane.
— Prestanite, kažem vam... Pustite me...!
Gazda Gabriel mu se približi. Mora da je
čovjek u modrom ogrtaču nešto stražno pročitao na njegovu licu, jer mu se
oči najednom raskolačiše.
393

.— -Ne] — reče prigušenim glasom. — Ne .... milost... !


Novi udarac sruši ga na koljena.
— Ne ... Vi me nečete ubiti... Milost!
Trgovac se neumljivo nagne nad njim. Udajo ga je još nekoliko puta, a
onda ga je zgra-iip za vrat.
— Ne — hroptao je mladič.
On" pokuša podiči svoje pomodrele i nemoč-n'e ruke da bi odstranio dvije
čvorugave mišice, čvrste kao gvozdene Šipke, koje su ga zgrabile. Te
njegove ruke načas grčevito mlatnuše po zraku, a onda nemočno klonuše.
Nerazgovjetno krkljanje izbijaše iz prekomjerno otvorenih usta čovjeka u
plavom ogrtaču.
Palci gazde Gabriela žarili su mu se u vrat kao u komad gline. Izgledalo je
da se više neče odvojiti od njega. Skamenjena od užasa, Anñe-lika je vidjela
kako su se mišiči na trgovče-vim rukama napeli, dok su njegovi prsti poput
kliješta sve više stezali mladičev vrat. Začuje se hropot u tišini punoj groze.
Anñelika je zagrizla usne da ne bi zaurlala. Treba da taj grozan trenutak
svrši, svrši što prije. Neznančevo lice preplavi blijedomodra boja smrti.
Napokon prestane hropac. Raskolačenih očiju, jadnik je ležao s glavom
prevaljenom preko pločnika. Prije no što ga je ispustio, gazda Gabriel ga
pažljivo pogleda, a onda polako ustane.
Na njegovu licu, zgrčenom od napora, njegove svijetle oči sjale su
providnim sjajem. Približivši se tijelu drugog mladiča, prevrne ga, malo
protrese, a onda ga ponovo spusti u lokvu krvi.
— Umro je! — Udario je u ovaj čavao u zi
du. Tim bolje! — promrmlja. — Bar ga ja ne
moram dokrajčiti... Gospoño Anñeliko ... !
394

On podigne oči i zaustavi se namah. Neizrecivi mu nemir obuzeo dušu.


Mlada se žena uspravila, ali je bila pri kraju svojih snaga te se naslonila o
zid isto onako nemočno kao maloprije čovjek u plavom ogrtaču kad mu je
postalo jasno da če ga trgovac ubiti. Nije ju mogao prepoznati...
Anñelikine prestravljene oči zurile su u nepomična tijela dvojice napadača.
Tragedija kojoj je ona bila1 uzročnikom, razbudila je u njoj nekadašnji strah
i potpuno zagospodarila njenim progonjenim bičem. Njeno inače vedro i
ponosno lice poprimilo je izraz djeteta nasmrt prestrašenog.
Obuzeta užasom, ona nije ni primijetila šta su sve od nje napravila ona dva
bijednika. Pr-slučac joj je bio odriješen, košulja razderana. Razbarušena joj
je kosa pala po ramenima i po polugolim grudima. Sunčane zrake su njenim
dugim svijetlozlatnim pramenovima davale divan sjaj koji je još više isticao
njenu bijelu put na kojoj su se vidjeli tragovi krvi. čak joj je i suknja od
parheta bila umrljana krvlju. — Jeste li ranjeni?
Trgovčev glas bio je dubok i kao odsutan. On nije vidio samo tragove krvi
na njoj. Bludni su prsti ostavili modrice na njenoj sedefa-stoj puti, a možda
su i besramne usne oskrvnu-le njeno tijelo? Pri toj pomisli trgovac ponovo
osjeti ludu želju da ubija. To tijelo na koje nije htio misliti dok se ljupkim i
neusiljenim pokretima kretalo po njegovoj kuči, to tijelo koje se kretalo pod
teškim suknjama, a. prslučič mu skrivao zamamnu ljepotu, to tijelo su one
svinje htjele oskrvnuti.
Učinili su ono što se on ne bi čak ni mišlju usudio učiniti.
Razgolili su je, razotkrili njene divne zaobljene noge, kakve imaju samo
boginje isklesane u mramoru.
395

Nikad neče zaboraviti prizor što ga je ugledao s praga ulaznih vratač


Jednim jedinim pogledom je obuhvatio taj prizor nasilja i pohote: ženu koje
su se dočepala dva lupeža. A ta je žena bila baš ona!
— Jeste li ranjeni?
Glas mu je bio tako tvrd da je Anñelika na-mah došla k sebi. Snažno, tijelo
gazde Gabriela u crnom odijelu ispriječilo se izmeñu nje i za-sljepljujučeg
sunca, izmeñu nje i groznog prizora.
Ona mu se baci na grudi, sakrije lice na njegovu ramenu, osječajuči
neodoljivu potrebu za zaštitom i zaboravom.
— Oh! Gazfla Gabriele...! Vi ste ubili...
Vi ste- ubili dva čovjeka... zbog mene... što
če se dogoditi? Sto če s nama biti...?
On je čvrsto stisne.
— Ne plačite, gospoño Anñelika.... Vi ne...
— Ne plačem... Previše sam prestrašena
da bih mogla plakati...
Nije ni osječala da su joj suze same tekle iz očiju i kvasile ovratnik njena
tješitelja. Rukama i noktima se prilijepila uza nj.
On je ponovo upita:
— Vi mi niste odgovorili... Niste mi. rekli
da li ste ranjeni?
— Ne... ne vjerujem...
— A ova krv?
— Nije moja... To je... krv od onog
onamo"...
Zubi su joj cvokotali.
Trgovčeva ruka je milovala mekanu kosu zlatnog i rumenog sjaja.
— Hajde, hajde! Smirite se, prijateljice mo
ja, najmilija moja...
Smirivao ju je kao š^o se malo dijete smiruje... Slušajuči njegov strpljiv
glas njom ovlada zaboravljen i divan osječaj da je pod muškom zaštitom.
396

Netko se ipak postavio izmeñu nje i opasnosti, obranio ju je, ubio je zbog
nje. Bez sustezanja i plačuči klone na nepovrediv bedem koji ju je sjetio, ni
sama nije znala zašto, ramena policajca Desgreza. Užas što ga je netom
proživljavala polako se raščinjao. Tijelo.joj nisu više potresali trzaji izazvani
odvratnošču i strahom.. Nestalo je osječaja gušenja i disanje joj postane opet
normalno.
Odjednom, ona pomisli:
»U naručju sam čovjeka i nije me strah."
Učini joj se da u tome vidi znak ozdravljenja kojemu se više nije nadala.
U istom trenutku napadne je osječaj stida. Na svom golom tijelu osjeti
toplinu njegovih ruku, i tek sada primijeti u kako je žalosnom stanju bila
njena odječa.
Njene vlažne oči podignu se kradom i sretnu s očima gazde Gabriela.
Njegov izraz natjera joj krv u lice i ona se odvoji.
— Oh! Oprostite mi — prošapta. — Ja sam
luña.
On je nježno pusti.
Anñelika se grozničavo trudila da komadima razderanog prslučca pokrije
grudi i ramena, ali smučena svojim izgledom, nije uspijevala u tome, te joj je
on morao priteči u pomoč. On joj je namjestio naramenice koje *joj bijahu
skliznule, te potrgane vrpce i vezove. Nju sasvim obli rumen stida.
— Ne uzrujavajte .se. One su vas životinje
dozlaboga izmrcvarile — reče on. — Ovim se
krpama ne možete pokriti. Bit če bolje da ovaj
prslučac odbacite... A sad moramo požuriti...
Odjednom mu se glas sledi. Anñelika svrati oči u pravcu njegova pogleda i
spazi vojnika Anselma, stražara na svjetioniku, koji ih je promatrao s
visokog bedema.
397

Nakon nekoliko trenutaka, dugih poput vječnosti, kao ukopani su očekivali


što če sada biti. Na kraju se vojnik odlučio. Pokrenuo se i počeo je tromo
silaziti niz kamene stepenice.
Njegova glava slična veprovoj, ljuljala se pod čeličnom kacigom. On se
uputi prema njima. Udarajuči cipelama i kopljem po kaldrmi, on im se
bučno približi. Trgovac pogleda svoje gole ruke, kao da razmišlja hoče li biti
još dovoljno jake da unište ovog novog, naoružanog neprijatelja.
— Divan posao, prijatelju — gunñao je voj
nik promuklim glasom. — Vidio sam kraj. Ni
je mi namjera da vam laskam, ako kažem da
su u vas snažne šake, gazda Berne!
Vrhom svog koplja gurne lešine.
— Poznajem dobro ova dva gada.... Bau-
mier ih plača da izazivaju protestantske žene i
kčeri. Kad zatim muževi ili očevi posreduju,
stvori se gungula i eto ti lijepe zgode, da se
još nekolika protestanata nañe onakraj bra
ve... Ali ja se ne bavim takvim poslom.
Naslonjen o svoje oružje u prijateljskom tonu nastavi: — A zar sam ja
mogao učiniti nešto drugo nego odreči se vjere kad su me udarili na muke i
do krvi izbičevali? Bijedan sam vojnik i ovisim od njihove milosti. Ali to
nije razlog da izdam svoju nekadašnju braču. Hajde! Uklonite ove mrcine...
ja nisam ništa vidio...
Okrene im leña i sporim se koracima vrati na svoje stražarsko mjesto na
bedemima.
— Pogledajte ima li koga u dvorištu — na
redi gazda Gabriel Anñeliki. — Važno je da
moji namještenici ništa ne opaze. Ako nema
nikoga, otvorite skladište na lijevoj strani.
Srečom je dvorište bilo pusto. Anñelika otvori vrata spremišta koje joj je
on označio. Oštar miris salamure ujede je za grlo. Ona se
398

vrati do gazde Gabriela. On bijaše skinuo kaput sa udavljenog čovjeka i


njime umotao glavu onog drugog da bi upio krv što je ovome još uvijek
curila iz glave. Mada su lešine dvojice nitkova nosili vrlo oprezno opaze na
svoj užas da im cipele uprljane krvlju, ostavljaju crvene tragove po dvorištu.
— Zatrpat čemo ih u sol — šapne trgovac — nije mi prvi put. — Sol je
dobro skrovište, ona konzervira tjelesa. Poslije čemo čekati bolju priliku da
ih se oslobodilo.
Svuče svoj crni kaput, uzme lopatu i počne rušiti visoko bijelo brdo koje je
svjetlucalo u polumraku.
Anñelika mu je pomagala, kopajuči objema rukama. Gonjena željom da
što prije nestanu ta dva lica, koja su se grozno cerekala, toliko je žurila da
uopče nije osječala sol što joj je izgrizala oguljenu kožu.
Lešine su pokopali ispod velike hrpe i pomnjivo ih pokrili. Anñelika i
trgovac radili su tiho. Dok se trgovac trudio da skladište poprimi svoj
uobičajeni izgled, Anñelika poñe s vedrom do česme, napuni ga vodom, i
četkom uze čistiti krvave mrlje na dvorišnoj kaldrmi. Uto uñoše na druga
vrata dva trgovčeva pomočnika. Sa pristaništa su dovezli nekakvu burad.
Izdaleka su je opazili, ali nisu se začudili, kad su vidjeli da služavka gazde
Bernea temeljito pere dvorište, zato što je često dolazila u skladišta, pa iako
se bavila računskim knjigama, ipak je radila i prostije poslove. Srečom, dva
su momka znala da im je gospodar u blizini, pa joj se nisu ni približili, inače
bi se s pravom čudili videči je gotovo u dronjcima i s kosom rasutom u
neredu po ramenima.
Nestali su u skladištu vina i rakije.
Anñelika iziñe na ulicu. Muhe su več počele zujati oko lokvice krvi.
Kanalič za otjeca-
399

nje vode bio je crven sve do rupe na kraju uličice kroz koju je voda otjecala
u more.
Srečom, još nitko ne bijaše prošao onuda. Ona je prala i ispirala krv
klečeči na koljenima, dok joj je kosa padala preko lica. Smirila se tek kad je
bacila zadnje vedro vode i vidjela da u kanaliču teče voda nejasne ružičaste
boje, koja više nije mogla pobuditi ničiju sumnju.
Tada pažljivo zatvori dvorišna vrata, koja sat ranije gazda Gabriel umalo
nije iščupao iz šarki da bi joj pojurio u pomoč.
— Doñite u moj ured — reče joj trgovac
— sve je u redu, treba da se okrijepite.
Anñelika je posrtala. On je obujmi oko pasa pridržavajuči je, dovede je do
polumračne sobe, u kojoj su osim računskih knjiga i vaga svih vrsta bile
nagomilane kože iz Kanade, noževi iz Engleske i uzorci rakije iz
Charentesa..
Iz opreznosti, povuče zasun na vratima.
Anñelika se sruši na klupu, nasloni glavu na stol i obujmi je rukama.
Gazda Gabriel donese čašu vina.
—Gospoño Anñeliko, pijte... Morate se okrijepiti.
Kako se ona nije micala, sjedne do nje, podigne joj glavu i silom joj
prinese čašu usnama. Ona otpije nekoliko gutljaja i zakašlja. Boja joj se
povrati na obraze.
— Zašto se sve ovo dogodilo? — upita ona,
gledajuči oko sebe prestravljenim pogledom. —
Vračala sam se kuči... Počeli su me pratiti...
Pomislila sam, samo da mi je stiči ovamo, da
vas u pomoč zovnem. Bivali su sve drskiji...
a zatim, najednom...
— Pustite — reče on. — Nemate se više
čega bojati. Njih više nema!
Ona se grčevito strese.
— Mrtvi? Nije li to užasno...? Sami mrt
vaci na mom putu.
400

— Mora biti i mrtvih — reče naglo Berne,


čije su oči blistale neobičnim sjajem. — Smrt
izazivlje smrt, zločini izazivlju zločine. U Sve
tom pismu piše: „Dat češ život za život, oko za
oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu,
opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, modricu
za modricu..."
Anñelika se pomakne na klupi. Digne se i udalji od njega kao da je kraj
sebe opazila neprijatelja.
— Mrzim ljude — reče ona potmulim gla
som. — Mrzim ih sve koliko ih god ima, a i sa
mu sebe mrzim. Oh! Htjela bih da me nema!
Vi me gledate kao da sam luda. Vi možda že
lite da budem mirna, ali ja se više umiriti ne
mogu.
— Kako odjednom izgledate mladi i djeti
njasti! Vi uopče ne govorite kao razborita že
na koju sam dosad u vama poznavao.
— Vi, dakle, ne shvačate, gazda Gabriele...?
Demoni su prodrli u moj dvorac, zapalili ga,
poubijali su služinčad, zadavili mog najmlañeg
sina, a mene su... zbog te noči se i rodila Ho-
norina... razumijete li? Dijete zločina i sramo
te... A vi ste se čudili što je nisam mogla
voljeti...
Njemu se činilo da ona bulazni, a kad je shvatio da ona spominje prošle
dogañaje, reče joj: — Pustite na miru uspomene. Bili ste ih več zaboravili.
I on se digne i zakorači preko klupe. Ona je sa strahom gledala kako joj se
približuje. U isto vrijeme željela je da joj priñe blizu, sasvim blizu, željela se
uvjeriti da li se uistinu dogodilo čudo da bi se mogla još osječati sretnom p.
muškarčevom zagrljaju.
— Nedavno ste na sve bili zaboravili — po
novi on tihim glasom. — Nedavno... stisnuta
uz moje grudi.
401
88 AnñeUka buntovnik

*••
Rukom je obujmi oko pasa, a kako se ona nije branila, privuče je k sebi.
Od obostrane napetosti počeli su drhtati. Anñelika se nije opirala.
Bila je hladna i neosjetljiva kao djevica, koju siluju, ali radoznalost je
nadvladala. „Maloprije me nije bilo strah", pomisli. „Zaista... Ako me sada
poljubi, što če se dogoditi?"
Njegovo smučeno lice što se nagnulo nad njom nije ju odbijalo, podnosila
je bez ljutnje, što je svoje snažno tijelo, raspaljeno željom, privio uz nju.
Ličnost onoga koji ju je tako stiskao sasvim se rasplinula. Zaboravila i tko je
i što je. Za nju je sada on bio samo muškarac koji je drži u naručju i čiji je
silovit zov čutila ne osječajuči straha pri tom.
Osjeti neiskazano olakšanje. Tiho je disala na njegovim širokim prsima,
kao utopljenica, koja opet dolazi do daha. Još je, dakle, bila živa!
Glava joj klone.
Njegove žedne usne koje se još nisu usudile dodirnuti njene, gubile su se u
njenoj kosi. Osječala je milovanje njegove ruke, koja je drhtala na njenim
golim ramenima.
Jedna riječ čiji su opasni smisao samo oni mogli razumjeti, osvijesti
Anñeliku.
— Sol... Sol... — vikao je vani neki tr-
govčev pomočnik, udarajuči po zatvorenim vra
tima.
Anñelika se ukoči i naglo se istrgne iz svoje obamrlosti.
— Slušajte — reče mu ona — govore o so
li... Nešto su otkrili... !
Ne mičuči se, napeto su slušali.
— Treba li da krcamo sol, gospodaru? —
zapita opet pomočnik iza vrata.
402 . -

— Koju sol? — rikne gazda Gabriel i skoči.


Ali mu se hladnokrvnost smjesta povrati.
Letimično pogleda da li su odječa i naprsnik u redu.
Pomočnik je objašnjavao:
— Došli su zbog poreza. Traže vino i sol.
— Kladim se da je to Baumierovo maslo —
gunñao je trgovac.
Otvori vrata.
Na pragu, iza preplašenog pomočnika, stajali su porezni ovrhovoditelj, dva
njegova pisara i četiri naoružana žandarma. Doveli su i dvoja prazna kola da
ukrcaju porez u naturi.
— Ja sam več platio sav porez — izjavi
gazda Gabriel. — Mogu vam pokazati potvrdu.
— Pripadate li protestantskoj ispovijesti?
— Pripadam.
— Dakle, prema novim propisima, vi ste
dužni platiti naknadni porez koji odgovara
ukupnom iznosu več uplačenog poreza. Pogle
dajte radije što ovdje piše — nadoda pružaju
či mu jednu pergamenu.
— Nova nepravda koja nema nikakva oprav
danja!
— Šta čete, gazda Berne, vaši istovjernici
koji su se obratili, osloboñeni su za godinu da
na poreza, a za tri godine od ostalih nameta.
Taj manjak moramo nekako nadoknaditi na
drugoj strani. Tvrdoglavci, kao što ste vi, mo
raju platiti za druge. Uostalom, to vam iznosi
svega dvanaest bačava vina, sto pedeset livara
usoljene slanine i dvanaest mjerica soli. Pa to
i nije mnogo za tako bogatog trgovca kao što
ste vi.
Svaki put kad bi čula riječ »sol", Anñelika bi poblijedila.
Poreznik ju je drskim pogledom motrio.
— Vaša supruga? — upita on gazdu Ga-
briela.
403

Udubljen u čitanje poreske odluke, koju su mu predali, ne odgovori ništa.


— Doñite gospodo — reče izlazeči iz sobe
i uputivši se prema skladištima.
. Anñelika je čula kako ovrho voditelj podrugljivo govori svojim pisarima:
— I još nam ovi hugenoti sole pamet... A
ipak im to ne smeta da imaju priležnice kao
i svi drugi.

XXXVIII
OPASNOST PRIJETI ANðELIKI I HUGENOTIMA
TREBA OTPUTOVATI
Nastadoše za njih trenuci strpnje. Anñelika je svaki čas očekivala
katastrofu. Vrebala što se dogaña u dvorištu, činilo joj se da če uskoro začuti
viku i da če vidjeti kako žandari vode gazdu Gabriela. Iznenada odluči da
bježi onakva kakva je bila, razbarušene kose, da potraži Honorinu i da zatim
bježi s njom što je moguče dalje, uvijek sve dalje, dok se ne sruši od umora,
negdje u polju.
Odlazak poreznika spasio ju je od tog luñačkog koraka. Iz dvorišta su
izišla kola natovarena porezom u naturi. Vrata su se zatvorila za njima.
Prašina je lebdjela u ljubičastom zraku sutona. Gazda Berne prijeñe preko
dvorišta da bi se pridružio Anñeliki. Lice mu je bilo zabrinuto, ali mirno.
Ispije još jednu čašu rakije. Morao je paziti na svaki korak pisara, objasniti
radnicima s koje če strane načeti hrpu soli, a u isto doba izigrati sumnjičavu
pažnju ovrhovoditelja. Sve ga je to stavilo na ne baš malu kušnju.
— Nisam vam mogla pomoči — reče Anñelika.. — Bila bih se izdala.
Trgovac uz umornu kretnju ponovi:
405

— Ovo je Baumierovo maslo. Sad sam si


guran da je on poslao za vama ona dva lupe
ža... Posjet ovrhovoditelja imao je uslijediti
zato da bi se ustanovila svaña i otpor kraljev
skoj vlasti. Za koji sat počet če se pitati" što
smo uradili s njihovim uhodama. Stoga sam
otpremio pomočnike i nosače i zatvorio dučan.
Moramo što prije ukloniti lešine.
On pogleda prema pozlačenom pravokutniku vratiju.
— Naskoro če biti noč. Prihvatit čemo se
posla.
čekali su u mraku, ne govoreči ni riječi, ne nastoječi da se približe jedno
drugome. Predstoječa opasnost držala ih je na oprezu i zaokupila sve njihove
misli. Stajali su nepomični, poput ugroženih životinja koje dršču u dnu svoje
jazbine, svom posljednjem skrovištu.
U okviru vratiju nebo je poprimalo boju sedefa, a do njih je, zajedno s
dalekom bukom, dopirao i ritmički šum mora.
Spuštala se noč hladna, plava i tiha.
— Hajdemo, vrijeme je — reče trgovac.
Došli su do skladišta soli. Gazda Gabrifel
izvuče iz neke šupe drvene saonice. Ponovo su kopali sol koja im je izjedala
ruke.
Izvadili su lešine, natovarili ih na saonice, pokrili ih vrečama žita i
svežnjevima krzna.
Trgovac potegne za rukunice. Kad su izašli i bili iza kuče, on okrene
nekoliko puta ključ.
— Neču da itko ulazi ovamo dok se ja ne
vratim da sve još jednom pregledam.
On prihvati jednu rukunicu saonica, a Anñe-lika drugu. Drvene klizaljke
lagano su i bešum-no klizile po sitnim kanadskim oblucima, kojima su bile
popločane gradske ulice i uličice. Neki štedljivi načelnik, iskoristio je sitne
oblutke iz Svetog Laurenta u Novoj Francuskoj, koji su nekada
upotrebljavali kao balast za brodove bez
406

tereta te je njim popločao ulice grada. Zahvaljujuči tome saonice su bile


najprikladnije sredstvo za prijevoz robe. Teretne dvokolice s kotačima
obloženim gvožñem pravile bi paklensku buku. Vukuči svoj jezoviti teret,
An-ñelika i njen drug žurili su se poput dvijju sjena.
— Ovo je najpovoljnije vrijeme — šapne
joj gazda Gabriel. — Ulične svjetiljke još nisu
upaljene, a u četvrti gdje stanuju nepočudni
hugenoti pale ih kasnije da bi nas i na taj na
čin kaznili... I to ponekad može čovjeku biti
od koristi.
Eijetki prolaznici nisu ni vidjeli ni slutili što gazda Gabriel i njegova
služavka tu rade i što voze, jer je bilo mračno kao u rogu.
Trgovac kao da je znao kuda ide. Skretao je u uske uličice, obilazeči
naokolo vjerojatno s ciljem da izbjegne šire i posječenije ulice.
Anñelika je imala dojam da njihov put traje več satima, pa se nemalo
začudi kad je primijetila da se nalaze nedaleko kuče, pred vežom njihova
susjeda, trgovca papirom Jonasa Mercelota.
Anñelikin gospodar triput podiže brončani zvekir. Sam knjižar doñe da im
otvori.
Bio je to čovjek sijede kose, prijazan, vrlo obrazovan. Donedavna je bio
vlasnik gotovo svih radionica papira u Angounoisu. Porezi i zabrana da
zapošljava protestantske zanatlije upropastile su ga sasvim te mu je od čitava
bogatstva ostala samo vrlo lijepa kuča u La Rochelleu i vrlo mala trgovina
finog papira tajnu o proizvodnji kojega je samo on znao.
— Imam nešto za tvoj bunar — reče mu
Berne.
— Vrlo dobro! Uñite dakle, dragi prijatelji.
— On im je veselo pomagao da saonice s
njihovim groznim teretom doguraju do jednog
podruma, u kome se osječao miris svježih ja-
407
buka. On je visoko držao fenjer da bi osvijetlio put.
Trgovac je istovario krzna i žito. Pojave se lešine uprljane solju i krvlju.
Ljubazan ih je trgovac papirom promatrao ne pokazujuči nikakvo
iznenañenje.
— Kad bi gospoña Anñelika bila dobra da
drži fenjer, ja bih ti pomogao pri prenošenju
— reče on vrlo ljubazno.
Berne odmahne glavom.
— Ne, bolje je da nas ti vodiš? Ona ne po
znaje put.
— Tačno!
Anñelika je ponovo morala nositi dvije ukočene noge, koje su joj se činile
teške kao ka-. men. Obamrle su je ruke boljele. Trgovac papirom je hodao
pred njima i osvjetljavao im putč siñoše niz tri kamenite stepenice, koje su
vodile u neko skladište natrpano rizmama naslaganog papira, svežnjevima
starih krpa i velikim demižanama kiselina. Na kraju skladišta gazda
Mercelot s priličnim naporom odmakne ručni štamparski stroj starinskog
oblika, koji je pokrivao mala, crvotočna vrata. Ključ je bio sakriven u jednoj
udubini zida. Iza vrata nalazile su se zavojite stube, srečom vrlo kratke.
Ubrzo su se našli u velikoj podzemnoj dvorani vrlo niskog svoda
poduprtog širokim ro-mantičkim stupovima. Na sredini je bio bunar. Jonas
Mercelot otključa lokot na drvenom poklopcu. Začas potom šum valova koji
su nadolazili i povlačili se, ispuni dvoranu.
— Ovaj je bunar povezan s morem — ob
jasni gazda Gabriel Anñeliki.
Morao je pojačati glas da bi ga čula.
— Sve što se baci u nj, sve se smrska na
hridinama, a potom morska struja odvuče na
pučinu.
408

More kao da se bijaše oslobodilo zatvora, te je sad ječalo beskonačnom


rikom i grmljavinom. Zbog te silne huke njihovi su se pokreti doimali kao
pokreti u kakvom grozomornom snu. Nije se uopče čulo padanje tjelesa u
mračni bezdan. činilo im se kao da su nestala, ishlapila, rasplinula se pred
njihovim očima.
Stavili su opet poklopac i buka je prestala. Tada se Anñelika nasloni na
bunarsku ogradu i zatvori oči.
—' Ovo, na žalost, nije prvi put — bijaše kazao gazda Gabriel.
Potmuli šum koji joj je i dalje odzvanjao u ušima govorio joj je o tajnama
La Rochellea, tog grada u kome je odjekivala buka mora i pjevanje p'salama
kad su se u XVI vijeku u ovim podzemnim podrumima sastajale prve
pristaše kalvinističke sekte. To je bila jeka bespoštedne borbe, koju su vodili
meñu ovim zidovima dva protivnika, borbe koja bi se ras-plamtila za
vrijeme progona s istom žestinom i zločinima koje su opravdavali i jedna i
druga strana.
Kako da čovjek umakne krvi i strahu!
Honorina je ležala na trbuhu, ispruženih ruku čelom prislonjenim o hladan
pločnik, kao kakva životinjica koja je izgubila nadu i čeka na smrt.
— čitav dan vas je tražila — rekla joj je
Abigaela. — Kao da ju je spopala neka neo
bična strepnja. Zavirivala je pod pokučstvo, tra
žila je da joj se otvore prozori i vrata. Nije
vas zvala, ali bi ponekad tako kriknula da nam
se srce cijepalo.
— Davali smo joj slatkiša, ali ih nije htjela
ni dirnuti.
— Nudio sam joj svog drvenog konja —
objašnjavao je Laurier — ali ga ona nije htjela.
409

, — Možda je bolesna?
Svi su zabrinuta lica okružili to malo satr-veno biče. Njihovo se
preneraženje čak i povečalo kad su opazili u kakvom se stanju nalazi
Anñelika.
— Sto vam se dogodilo? — usklikne tetka
Ana.
— Ništa ozbiljno — odgovori Anñelika i
podignuvši svoju kčerkicu u naručje čvrsto je
privine na grudi. — Tu sam, srce moje malo.
„Honorina je osjetila da se nalazim u opasno
sti", pomisli, „zato je i bila uznemirena."
Honorina se rodila u opasnosti. Njen nagon joj je otkrivao približavanje
goleme i tamne zvijeri koja se potajno šulja. Mora da ju je još osječala u čeki
iza prozorskih stakala.
Prilijepivši se uz majčin vrat ona je zapovjedničkim glasom zahtijevala da
se povuku drveni kapci, i tako ih odvoje od tamne noči. Svi su žurno izvršili
njene želje. Tek tada je djevojčica olabavila stisak i malko se osmjehnula.
Njena je majka sada bila tu i u odrazu prozorskih stakala ona više nije
vidjela kako se pojavljuje tamno i grozno lice nesreče.
Postavili su je na stolicu i donijeli joj njenu kašu. Anñelika je pošla da
promijeni haljinu, da stavi platnenu, štirkanu pregaču i da pod novom kapom
sakrije svoju neurednu kosu.
Gazda Gabriel je poluglasno govorio s pastorom Beaucaireom i njegovim
nečakom, takoñer pastorom izbjeglicom iz Cevennesa. Stigao je jednog dana
vodeči za ruku svog malog, četverogodišnjeg dječaka, Nathanaela.
Dječak je i sada bio tu, a tu su bile i dvije bliznakinje, kčerke jednog
odvjetnika Carrerea kome se rodilo jedanaesto dijete te su susjedi zbog toga
uzeli k sebi preostalu desetoricu. Razdragana što je postala središte tako
brojnih udva^ača, Honorina se na kraju raspričala.
410

— Mama — reče ona kad se Anñelika vra


tila — gdje je onaj lijepi gospodin, koji mi je
dao zlatnu igračku?
— Koji lijepi gospodin? — upita gazda Ga
briel.
— Kakvu zlatnu igračku? — zapita sumnji
čavo tetka Ana.
Smatrajuči da bi bilo smiješno pretvarati se, Anñelika reče:
— Gospodin de Bardagne je bio ljubezan
pa je djevojčici dao jedan poklon.
U neugodnoj tišini koja je nastala, Honorina je pažljivo žlicom grabila
svoju kašu. Duboko se zamislila.
— Zeljejla bih imati takvog oca — reče na
pokon zanosno se osmjehnuvši.
Od nekog vremena očajnički je ^ebi tražila oca. Najprije je bacila oko na
pastora Beaucai-rea, ali ju je on jako razočarao.
— Moje drago dijete, volim te kao duhov
nu kčerku, ali ne mogu da lažem i da ti kažem
da sam tvoj otac.
Vodonoša, koga je takoñer voljela, isto tako je odbio da primi na se tu
odgovornostč Ona je sada očito ispitivala teren oko gospodina de Bardagnea,
ali sadašnji trenutak kao da nije bio baš pogodan za to.
Anñelika ju je odvela u sobu do kuhinje i položila je u krevet.
Ali je Honorina i dalje tjerala svoje:
On nije moj otac?
— Ne, draga!
— Gdje je onda moj otac?
— Daleko, vrlo daleko.
— Na moru?
— Da, na moru.
— Onda ču se ukrcati na brod — reče Ho
norina.
411

— Njeni kapci se sklopiše pod vizijom bajoslovnog putovanja i ona zaspa,


skrhana uzbuñenjima.
Anñelika poñe da spremi večeru. Prihvatila se dnevnih poslova da bi
nekako prigušila osječaj tjeskobe. Nije vidjela gospodina de Bardag-nea od
onog dana kad je bijaše zaprosio. U meñuvremenu mu se bijaše javila
jednim pisamcem, tek toliko da bi ga utješila.
Baš kad su posjedali za stol i počeli vaditi iz zdjele vrelu juhu od daganja,
zazvoni zvonce na ulaznim vratima.
Pri svjetlosti voštanica, svi su se zgranuta pogledali. Zvonce ponovo
zazvoni. Gazda Ga-briel se digne.
— Idem da vidim — reče. — Ako ne odgo
vorimo, moglo bi to pobuditi sumnju.
— Ne, ja ču poči — usprotivi se Anñelika.
— Pošaljimo slugu.
Ali se sluga bojao da poñe i sam ne znajuči zašto.
— Pustite da ja idem — navaljivala je An
ñelika uhvativši trgovca za ruku.
— Najnormalnije če biti da poñe otvoriti
vaša služavka. Najprije ču kroz otvor na vra
tima vidjeti tko je, pa ču vas potom obavije
stiti.
Neki glas upita kroz otvor: — Jeste li to vi, gospoño Anñeliko? Htio bih s
vama govoriti.
— Tko ste vi?
— Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nikola
de Bardagne, kraljev predstavnik.
— Vi?
— Anñeliki ponestane snage.
— Sto ste došli ovamo? Da me uhapsite...?
— Da vas uhapsim? — ponovi grof priguše
nim glasom.
412

Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je on došao sebi od iznenañenja.


— Dakle, vi me smatrate sposobnim samo
za to. Da samo hapsim ljude nasumce ...? Mno
go sam vam zahvalan za mišljenje što ga o me
ni imate. Znam da me oni tvrdoglavci meñu
kojima živite, rado predstavljaju kao vukodla
ka, ali usprkos tome ...
— Gospodine, uvrijedila sam vas, oprosti
te mi. Jeste li sami?
— Da li sam sam! Sigurno, drago moje di
jete. I uz to maskiran. I umotan u ogrtač sivi
poput zida. čovjek mog položaja koji je tako
lud da se upušta u galantne nestašluke voli da
bude sam i da ne privlači pažnju na sebe. Kad
bi me otkrili, bio bih zauvijek izvrgnut ruglu.
Moram svakako govoriti s vama. Stvar je vrlo
ozbiljna.
— Sto se dogodilo?
— Zaboga, dozvolite mi da se sklonim u
neki kut dvorišta ili vi iziñite na uličicu koja
je vrlo slabo prometna i koju su tako mudro
ostavili u tami:.. Boga mu, gospoño Anñeliko,
od kakvog ste materijala napravljeni? Kraljev
predstavnik, namjesnik La Rochellea dolazi po
tajno da vas odvoji od vaših peči i da vam uka
že svoje poštovanje, a vi ga dočekujete kao što
psa dočekuju u kuglarnici.
— Zao mi je, ali bili vi kraljev predstavnik
ili ne, vaš tajni posjet dovodi u opasnost moj
dobar glas.
—> Vi ste zaista tvrdoglavi, učinit čete da poludim. U stvari, vama uopče
nije stalo da me vidite!
— U sadašnjem trenutku, zaista se ne osje
čam ugodno. Vi i sami znate da je moj polo
žaj meñu ovim ljudima, koje moram slušati,
vrlo opasan, a kad bi oni oosumnjali,.,
413
— Došao sam baš radi toga da vas istrgnem
iz ovog gnijezda heretika u kome se izlažete
največoj pogibli.
— Što ste mislili time kazati?

— Otvorite mi ona vrata, pa čete doznati.


Anñelika je oklijevala.
— Dopustite da upozorim gazdu Gabriela.
— Samo bi to još trebalo!

— Neču vas uopče spomenuti, ali moram


dati neko objašnjenje da opravdam svoje od
sustvo, ma kako kratko bilo.
— Sasvim tačno. Ali požurite... Cuo sam
zvuk vašeg glasa i udisao miris vašeg daha, i
to mi je dovoljno da se osječam u trečem nebu.
Anñelika se vračala prema kuči, baš kad je gazda Berne, uznemiren njenim
izbivanjem, silazio niza stepenice.
— Tko je, dakle, zvonio?
Ona ga na brzinu obavijesti o posjeti i o zahtjevu gospodina de Bardagnea.
Trgovčeve zjenice opasno bljesnuše, isto onako opasno kao kad je navalio
na Baumie-rove uhode.
— Taj papistički brbljivac! Ja ču se s njim
objasniti. Naučit ču ga ja kako se napastuju
moje služavke pod mojim vlastitim krovom.
— Ne, nemojte se miješati. Izgleda da mi
ima saopčiti važne novosti.
— A kakve bi vrste, dakle, po vašem mi
šljenju mogle biti te novosti? Razmišljanja va
še nevine kčerke su to iznijele na vidjelo. Jav
na je tajna da je bacio svoje oko na vas i da
hoče da vas smjesti u gradu kao svoju ljubav
nicu. O tome se na sva usta priča po čitavom
La Rochelleu!
Anñelika je svom snagom zadržavala gazdu Gabriela, koji ju je mogao kao
slamku odgurnuti.
— Budite, dakle, mirni — zaklinjala ga je
ona strogo. — Vlast se nalazi u rukama gospo-
414 _ i

dina de Bardagnea. Nije vrijeme da prezremo njegovu pomoč, baš sada kad
je naš ionako ozbiljan položaj postao još ozbiljniji i kad vašoj glavi prijete
vješala.
Više negoli riječi, nježan stisak njene ruke smirio je ljutnju gazde
Gabriela.
— Tko zna što ste mu več dopustili? — gun
ñao je meñutim. — Dosada sam imao u vas
povjerenja, gospoño.
On ušuti jer mu je dušu ponovo grizao crv sumnje. Zbrkano su mu se
pojavili u sječanju mjeseci kučnog spokojstva, mjeseci provedeni pod
okriljem spretne služavke koja nije nikad ni kretnjom ni nekim izrazom
pokazala osobine žene namiguše. Bog mu je svjedok da bi on u tom slučaju
bio neumoljiv! Ali njegovo nepovjerenje, u početku živo, tokom vremena se
izgubilo.
A onda se dogodilo da mu se ona sva slomljena bacila u naručje, a on ju je
onako nemočnu i kao učaranu, lagano privukao k sebi. Da ga je onda
odgurnula, on bi se bio na vrijeme osvijestio. U to je bio siguran. Ali
Anñeliki na nemoč je probudila u njemu demona putenosti s kojim se on
nosio več od svoje mladosti. Sasvim je bio izgubio glavu. Tamo, u skladištu,
bijaše zario lice u njenu svilenu kosu i stavio ruku na njena polugola prsa, pa
mu se činilo, da još osječa u šupljini dlana sladostrasnu toplinu.
Pogled mu se izmijenio.
Anñelika se tužno osmjehne.
— Kažete, da ste prije imali povjerenja u
mene. A sada... smatrate me sposobnom za
svako sramotno djelo, jer sam u času pomutnje
dopustila da me uzbudite... Nije li to nepra
vedno?
Nikad prije nije primijetio koliko njen glas bijaše čulan i nježan. To je bilo
stoga što mu je ona govorila vrlo tiho, što mu je bila sasvim
d 415

blizu i što je osječao u ovom polumraku u kojem je nazirao kako joj se sjaje
zjenice i usne.
Ah! Kako je bilo bolno i zanosno otkriti iza običnog lica tajnu putenosti.
Govori li ona tako i u svojim ljubavnim nočima? Mrzio je sve ljude, koje je
ona dotada ljubila.
— Treba li da i ja vas osumnjičim za sve
grijehe ovog svijeta, gazda Gabriele, zato što
ste i vi u onom trenutku izgubili glavu?
On obori glavu kao krivac. I bio je sretan što se osječao krivcem.
— Zaboravimo sve, hočete li? — reče ona
dražesno. — Uostalom, i treba da zaboravimo.
Onda to nismo bili mi, ni vi ni ja. Proživlja
vali smo strašne trenutke. Moramo opet biti
kakvi smo prije bili.
Ona je, meñutim, dobro znala da je to bilo nemoguče. Uvijek če ih vezivati
saučesništvo u zločinu i onaj časak slabosti.
Usprkos tome ona je navaljivala:
— Treba da sačuvamo svoje snage za bor
bu i za svoj spas. Pustite me da govorim s go
spodinom de Bardagneom. Mogu vas uvjeriti,
da mu nisam nikad ništa dopustila.
Njemu se učinilo da je na to donekle podrugljivo dodala: — Svakako
manje nego vama.
— Dobro — reče on. — Poñite, ali požurite.
Anñelika se vrati k vratima iza kojih je gospodin de Bardagne, kraljev
predstavnik, kopkao nogom od nestrpljenja.
Cim ih je otvorila, odmah je zgrabe dvije lakome ruke.
— Napokon ste došli! Vi se sa mnom ru
gate! Što ste mu ispričali?
— Moj gospodar je sumnjičav i...
— On je vaš ljubavnik, zar ne? O tome ne
ma nikakve sumnje. Vi mu dozvoljavate svake
noči ono što meni uskračujete.
— Gospodine, vi me vrijeñate. -
416

— Koga biste mogli uvjeriti da to nije ta


ko? Udovac je. Živite več više mjeseci pod nje
govim krovom. Vidi vas neprestano kako dola
zite, odlazite, govorite, kako se smijete, pjeva
te... Nema sumnje, on je poludio za vama. To
je nepodnosivo, to se protivi svakom moralu!
To je skandal!
— A zar mislite da nije nepodnosivo i skan
dalozno dolaziti ovamo da me snubite usred
mračne noči?
— To nije isto. Ja vas ljubim.
On je privuče bliže k sebi, u udubljenje u ziñu. Noč je sprečavala Anñeliku
da mu vidi lice. Osječala je miris jorgovana njegova pudera, koji je
upotrebljavao za kosu. čitava je njegova pojava odisala profinjenošču. On je
spadao u ispravne ljude. Ničega se nije morao bojati. On se nije nalazio s
one strane ograde iza koje trpe prokletnici.
Zar se u naborima Anñelikine odječe nije još osječao miris soli i krvi?
Iako su je boljele od soli izgrižene ruke, ona se nije usuñivala da ih izvuče
iz njegovih.
— Vaš me lik dovodi do ludila — šaptao joj
je gospodin de Bardagne. — čini mi se da ne
biste bili tako okrutni sa mnom kad bih bio
odvažniji u ovom mraku. Naposljetku, zar me
nečete poljubiti?
Glas mu je bio ponizam. Anñelika pomisli kako se mora strpiti. Ne može
se kraljevskog činovnika toliko poniziti, a da se katkad ne pruži neku utjehu
njegovu samoljublju.
Bio je to dan iskustava. Da nije priroda, pošto je lišila Anñeliku njena
najboljeg oružja, odlučila, da joj ga vrati u ograničenoj mjeri?
— Oh! dobro, neka bude, poljubite me —
reče ona rezigniranim nimalo laskavim glasom.
Nikola de Bardagne nije zbog toga bio manje radostan.
417c
*7 Anñelika buntovnik

— Predraga moja ! — mucao je — napokon


ste moja.
— Gospodine, govorili smo samo o jednom
poljupcu!
— Zaboga! Obečavam vam da ču biti vrlo
pristojan.
Ali nije bilo baš lako održati obečanje. Ta teška pobjeda dala je neobičnu
slast njenim usnama, mada mu je bilo žao što su bile isu-više stisnute. Ali se
ipak uspio suzdržati.
— Ah! Kad biste mi se prepustili — uzdi
sao je on. — ja bih brzo otopio led vašeg srca!
— Gospodine, jeste li gotovi s povjerljivim
saopčenjima što ste mi željeli reči? Moram se
vratiti kuči.
— Ne, nisam završio ... Moram se, na žalost,
dotaknuti manje ugodnih problema. Moja pre-
mila, nije me samo ljubavna žudnja dovukla
ovamo večeras, nego i potreba da vas upozorim
što se snuje protiv vas. Vaša sudbina me zabri
njava. Ah! Zašto sam toliko zaljubljen u vas!
Upoznao sam nadu, zatim strepnju, a sada i
bol. Jer vi ste mi lagali, vi ste me namjerno
prevarili.
— Ja ...? To nije istina!
— Rekli ste mi da vas je ovdje smjestila
Družba svetog sakramenta. Ali to nije istina.
Baumier je o vama vodio istragu i bez ikakve
dvojbe je utvrdio da nijedna gospoña od Druž
be svetog sakramenta nije bila u dodiru s va
ma, a niti vas bilo koja od njih pozna.
— To samo dokazuje, da je gospodin Bau
mier slabo obaviješten...
— Ne!
Glas kraljevog predstavnika bio je zloko^ ban.
— To samo dokazuje, da vi lažete. Napro
tiv, onaj štakor Baumier je uvijek odlično oba
viješten. On zauzimlje visoki položaj u toj Dru
žbi, mnogo viši no što je moj. To me sili da
418

često budem obziran prema njemu. Žao mi je što njuška oko vas, ali ja ga ne
mogu spriječiti u tome. Jedan me moj' zbir obavijestio da je zaintačio i hoče
da zna tko ste i odakle ste ovamo stigli.
On joj se primakne i šapne:
— Kažite mi, tko ste vi?
Pokušao ju je ponovo poljubitič ali mu se ona opre. Bila je potištena.
— Tko sam ja? Vaše pitanje je besmisleno.
Ja sam obična...
— Oh! Ne. Vi i dalje lažete. Smatrate li me
glupanom? Znajte da u cijeloj Francuskoj ne
postoji takva služavka, koja bi bila kadra na
pisati onako lijepo i vješto sastavljeno pismo
kakvo ste mi vi nedavno napisali i poslali. To
me pismo u isto vrijeme i zaprepastilo i radoš
ču ispunilo, a uz to me utvrdilo u dojmu da vi
krijete sebe pod lažnim imenom i ruhom...
Cim vas je vidio, Baumier je posumnjao u vas.
Osječam da vam srce snažno kuca. Prestrašili
ste se. Bi li vam mogao nauditi ukoliko nešto
otkrije? Vidite, vi šutite... Zašto nemate po
vjerenja u mene, moj anñele? Učinit ču sve
da vas spasim. Najprije čete napustiti ove bi
jedne hugenote, čije društvo je štetno po vas.
Ako vas, onog dana kad doñu da ih pohapse,
nañu meñu njima, nečete izbječi policijsku is
tragu.. Dakle, treba da se prije toga sklonite.
Mogu vas odvesti s vašom kčerkom na svoje
imanje, u Berrvju. Kasnije, kad se sav taj vjer
ski metež smiri i kad se Baumier bude bavio
drugim poslovima, ponovo ču vas dovesti u La
Rochelle. Kao svoju ženu, dakako!
On je to posebice htio naglasiti jer se bojao da ona nije shvatila veličinu
njegove privrženosti.
— Ne znam tko ste, ali uza sve to ja se že
lim s vama oženiti.
«* 419

Anñelika nije bila u stanju jednu jedinu riječ izustiti. Otkriča te večeri,
probudila su u njoj užasan strah. Htjela se bez riječi udaljiti, ali je on načas
zadrži.
— Kamo čete? Zaista, vi ste čudna žena.
Niste mi čak ni odgovorili. Hočete li porazmi
sliti o mome prijedlogu?
— Dakako da ču porazmisliti.
— Več ste mi to jedanput obečali. Ali ne
premišljajte se predugo. Moram sutra u Pariz
na nekoliko dana. Kraljevsko me viječe pozva
lo. Ako hočete, povest ču vas sa sobom i smje-
stit ču vas u Berrvju.
— Ne mogu se odlučiti tako brzo.
— A mogu li bar kad se vratim računati
na vaš odgovor?
— Mislim da možete.
— Treba da vaš odgovor bude pozitivan!
Baumier je vješt i uporan, bojim se za vas!
Pokušao ju je opet zagrliti, ali se ona otme i zatvori vrata. Stajala je časak
nepomično u mračnom dvorištu, a onda poput luñakinje pojuri prema kuči.
Pri tom naleti na gazdu Gabriela, koji je uhvati za lakat.
— Sto vam je rekao? Zašto ste se zadržali
tako dugo? Nagovorio vas je da poñete s njim,
zar ne?
Ona se grubo oslobodi i htjede se popeti uza stepenice, ali je on zadrži
očajnom snagom:
— Odgovorite!
— Sto da vam odgovorim? Ah! Vi ste svi
ludi! Vi ljudi imate manje pameti od djece.
A smrt na nas vreba. Možda če vam več sutra
u posjete! Vaši neprijatelji več postavljaju zam
ke. Vi upadate u njih, koprcate se u zločinu i
denuncijacijama, a šta se vama mota po glavi?
Ljubomorni ste na suparnika, i mislite samo na
to da zagrlite jednu ženu...
420

— Da li vas je on zagrlio?
— Pa da me je i zagrlio, zar je to važno?
Sutra čemo svi biti u zatvoru, bit čemo manji
od tjelesa što leže pod nadgrobnim spomenikom
na kojemu su urezana njihova imena. Bit če
mo živi zakopani u nekom zatvoru. Vi ne zna
te što je zatvor... Ja, meñutim, to dobro znam.
Htjela se opet osloboditi. Morao ju je ponovo ščepati, obujmiti svojim
snažnim rukama da bi je zadržao.
Uljanica, koja je visila poviše njih, razlijevala je nejasnu svjetlost. U tom
polumraku smučenost je Anñelikinoj ljepoti davala profinjeni plemeniti
izraz te se činilo da je pobjegla iz nekog drugog, irealnog svijeta. Držao je u
rukama lutajuči avet, koja se pojavila pred ljudskim očima zahvaljujuči
čarolijama zlokobne noči. Ona više nije pripadala njima.
— Kamo trčite? Sve čete uznemiriti!
— Idem po svoju kčer i Lauriera. Moram
otputovati!
On je nije pitao kamo. Gledao ju je, kao da je dobro ne vidi, njen napeti
izraz, njene oči, u čijim se raskolačenim zjenicama zrcalio strah. Slična je
bila ženi koju je izudarao štapom na cesti kod Sablesa d'Olonnea i čije su ga
zelene oči, prije nego su potamnile, tako žalosno gledale. Slična je bila
bijednoj ženi, koja se naglo pojavila iza kišnog zastora na blatnoj cesti za
Charenton, i bila utjelovljenje bolne ljepote, izrugane nevinosti, osuñene
nemoči, onoj Ženi koja se tako često pojavljivala u njegovim snovima u toku
mnogih godina te ju je na kraju nazvao „žena sudbine" i pri pomisli na koju
se sa zebnjom pitao, što če mu reči jednog dana, kad njen glas dopre do
njega. U stvari, vidio je kako miče usnama, ali nije čuo što mu je htjela reči-
421

I evo, večeras je progovorila. Cuo je neumoljive riječi koje je sudbina več


odavna namijenila njegovim ušima: Moram otputovati!
— Sada, u ovoj mračnoj noči? Pa vi ste
ludi!
— Mislite li da ču ovdje čekati kraljeve
dragune da nas poubijaju? Da ču čekati da
Baumier doñe po mene da bi me predao kralje
vom sudu? Da ču čekati zato da bih vidjela
kako zaplakanog Lauriera odvoze, ne zna se
kamo, u jednim od onih kola u kojima huge-
notska djeca svaki dan napuštaju grad...? Vi
djela sam i previše djece kako plaču, viču i
zovu u pomoč.. Upoznala sam mnoge zatvo
re i čuvare, čekanja, nepravde. Ako vam je do
toga da ih i vi upoznate, na volju vam bilo!
Ali ja odlazim s djecom... Ja, odlazim na
more.
— Na more?
— Preko mora ima novih zemalja, zar ne?
Kraljevi ljudi me tamo ne mogu uhvatiti. Sa
mo tamo ču moči da gledam kako sjaji sunce
i kako raste cviječe. Pa makar ne postigla ni
šta drugo, to mi bar neče usf aliti...
— Vi bulaznite, jadno moje dijete...
Buduči da se nije ljutio, a glas mu je bio
pun nježnosti i Anñelikina napetost splasne.
Osječala se neizrecivo umorna, potpuno prazna.
— Današnji je dan bio strašan — nastavi
on. — Vi ste pri kraju svojih snaga.
— Sigurno, sasvim pri' kraju, — promrlja
ona. — Ali to nas čini pronicljivim, treba da
to znate, gazda Gabriele. Ja nisam luda. Na
prosto vidim da sam pri kraju. Za mnom se
natisnuo čitav čopor bijesnih pasač več su bli
zu. Ispred mene je more. Moram otputovati.
Moram spasiti djecu. Moram spasiti svoiu kčer.
Ne mogu podnijeti pomisao da če biti odvojena
422

od mene, prepuštena neosjetljivim ljudima, da če plakati i zvati me iz svoje


samoče kao kopile, ni od kog priznato. Shvačate li zašto ne smijem dopustiti
da me uhvate, zašto ja ne smijem umrijeti?
Ona nastavi, ponovo se otimajuči:
— Pustite me, pustite me, dakle. Moram
otrčati do luke.
— Do luke? Pa što čete tamo?
— Ukrcat ču se.
— Mislite li da je to tako lako? Tko če vas
primiti? A kako čete platiti prevoz?
— Ako bude potrebno, podat ču se kapeta
nu broda.
On je bijesno prodrma.
— Kako se usuñujete spomenuti tako be
sramne riječi?
— Zar bi vam bilo draže da se podam go
spodinu de Bardagneu? Ako več moram nekom
da se podam, onda ču se radije podati nekome
tko če me odvesti što je moguče dalje odavde.
— Zabranjujem vam da to učinite, čujete
li, ja vam to zabranjujem!
— Učinit ču što bilo, ali ču otputovati.
Vikala je, a jeka njena glasa odjekivala je
u staroj kuči po čijim su tapeciranim zidovima visili, u drvenim okvirima,
portreti brodograditelja i trgovaca blijedih ili crvenih lica. Nikad ta lica nisu
čula takvu viku ni tako proste riječi.
Pastor, Abigaela, gospoña Ana dotrče noseči u ruci voštanice i nagnu se
nad stubišnu
ogradu.
— Neka bude — reče gazda Gabriel — ot
putovat čete... Ali mi svi čemo otputovati.
— Svi? — ponovi Anñelika, ne vjerujuči
svojim očima.
Trgovčevo je lice bilo mračno i odlučno.
— Da, otputovat čemo. Napustit čemo kuču
svojih predaka, plod svog rada, svoj grad.
423

Poči čemo u daleku zemlju da u njoj steknemo pravo na život... Ne bojte se


više, gospoño An-ñeliko, moja predraga... moja prelijepa ... Vi imate zaista
pravo. Bezdan se razjapio ispod naših nogu, a mi smo podli i u nj vučemo
svoju djecu koja tek počinju da žive... Uzalud smo pokušavali zatvoriti oči.
Danas sam vidio otvoreni ponor... i uvidio da vas ne smijem izgubiti ...
Otputovat čemo!

XXXIX PLAN O POTAJNOM ODLASKU


Dvadeset puta na dan Anñelika je promatrala more. Gledala je preko
bedema kako se biba njegova siva površina.
— Odvedi me! Odvedi me! — tiho mu je šaputala.
Ali je morala čekati. Ona je znala da tako mora biti. Dva su dana prošla
otkad je zajedno s gazdom Gabrielom bacila u bunar trgovca Mercelota
unakažene lešine Baumireovih uhoda. 2ivot je naizgled tekao svojim
običajnim tokom. Nijedan policajac nije zazvonio na ulaznim vratima, niti je
učinio posjetu skladištima. Izgledalo je da se neče ništa dogoditi i da je
dovoljno sebe uvjeriti da se neče ni dogoditič da život mirno teče dalje, da se
bez brige moglo lonac objesiti nad vatrom ognjišta i u sunčano poslijepodne
mirno glačati rublje, koje je mirisalo na mažuranu. Uzalud je Honorina
svake večeri zahtijevala da se zatvaraju drveni kapci na prozorima. Kuči
time nije prijetila manja opasnost. Osječalo se, kao da je zajedno sa svim
svojim stanovnicima obilježena nevidljivim žigom. Grad ih je okruživao
poput zamke. Jer luka, to predvorje slobode, bila je pod strogom
prismotrom. Isto tako su i brodovi pažljivo pretresani. Pa čak da je tko i
uspio

124

sa razvijenim jedrima isploviti iz luke izmeñu svjetionika de la Chaine i sv.


Nikole, oploviti nasip Richelieu i bijele i strme litice, opet nije mogao
slobodno dahnuti. Brodovi kraljevske mornarice krstarili su u vodama otoka
Re da bi osuñene spriječili u bijegu.
Djeca su igrala kolo oko palmi. Njihovi oštri glasovi dopirali su do
Anñelike zajedno s bukom što su je pravile njihove male drvene cipele po
dvorišnom pločniku.
»U lov na dagnje:
Neču više da idem, majko
Dječaci iz Marennesa
Su mi ukrali košaru, majko."
Tu se nalazila čitava jata malih susjeda, koje su doveli njihovi roditelji,
pozvani na sastanak starih.
Vezene kapice djevojčica, pregače živih boja na njihovim teškim okruglim
suknjama, bile su kao šaroliko cviječe meñu tamnim odijelima dječaka.
Po njihovim ramenima padali su uvojci plave, crne ili riñe boje, obrazi su
im bili ružičasti, a oči nalik na zvijezde.
Svakog časa Anñelika je ostavljala glačalo i naginjala se kroz prozor da
pripazi na djecu.
Mislila je na to, kako se mogu svakog časa otvoriti ulazna vrata i uči ljudi
u crnim odijelima ili vojnici, zgrabiti za ruke djecu i zauvijek ih odvesti
nekamo.
Gospoña što bijahu došla na sastanak izaño-še na potrjemak. Pridružiše im
se i njihove žene, koje su dotada bile kod tetke Ane. Sišli su u grupicama
razgovarajuči šaptom, kao da je u kuči mrtvac.
Malo kasnije uñe gazda Gabriel u kuhinju. Dohvati sjedalicu i sjedne. Ali
nije svojom običajnom kretnjom posegao 2a dugom holand-
426

skom lulom da bi zatim, kao u mirnim trenucima, uživao ispuhujuči dim.


Uze govoriti i ne gledajuči Anñeliku.
— Otputovat čemo u San Domingo — reče
— Naša grupa se sastoji od desetak obitelji
koju prate dva pastora: Beaucaire i njegov ne
čak. Svi su odlučni da se upuste u tu pustolo
vinu i da pokušaju sreču u novoj zemlji. Za
neke pothvat neče biti lak: papirničar Merce-
lot i advokat Carrere hoče da putuju sa čopo
rom svoje djece. Ali što bi oni radili tamo, na
otocima? A ne znam da li če se ribari kao što
su Gasserton i Malire moči baviti svojim zana
tom, s obzirom na to da tamo svijet živi uglav
nom od proizvoda s plantaža, a to znači od še
černe trske, duhana i kakaoa.
— Kako — reče živo Anñelika — to me za
nima. Nekada sam se bavila pravljenjem čoko
lade i u stanju sam selekcionirati najbolje
vrste.
Ona se prepuštala snovima. Več je vidjela sebe kako se slobodno kreče, sa
velikim slamnatim šeširom na glavi, kako obilazi plantažu smaragdne boje, a
za njom idu Honorina i La-urier hvatajuči leptire safirnih i zlatnih krila.
Zelene joj se zjenice ispune blijeskom kao da su ih preplavili magični
odrazi Karipskog mora.
Gazda Gabriel ju je kradom melankolično promatrao.- U zadnje vrijeme je
pustio na volju želji da uživa u njenoj ljepoti koju on dotada nije htio ni da
vidi ni da cijeni. Iako je sebe zbog toga prekoravao, očima je stalno navračao
na njeno lice s kojega je zračio život tajanstven i pun smisla. „Ušla je u naš
život kao neka buktinja4*, mislio je u sebi. Svijetlila je, ali o njoj nije nitko
ništa znao. Danas je ona pažljivo glačala poškrobljene kape. Vruča para što
se dizala iz vlažnog rublja, zarumenila joj je obraze. Svoj posao, je obavljala
žustro i vje-
427

što, ali u njenim su se velikim očima nazirali nedokučivi ponori i dok ju je


on vrlo pažljivo promatrao nije ga k njoj vukla toliko želja, koliko njena
tajanstvena prošlost.
Riječi što ih je tu i tamo nehotice lanula, krčile su put u trgovčevu duhu i
on se trudio da poveže dijelove vrlo različitih vizija. Nije li mu ona rekla da
se bavila poslovima sa kakaom? U kojim prilikama? On je zapazio njeno
poznavanje trgovačkih poslova, osobito onih koji su se odnosili na morsku
trgovinu. Ali kako da dovede u vezu ovu ženu koju je vidio kako se pojavila,
poput bijednog anñela, na blatnjavoj cesti što vodi za Charenton i one, koja
mu je kao luda vikala: „Ušli su u moj dvorac i poklali moju služinčad?"
— To je pustolovka — rekla je za nju kategorički gospoña Manigault
dotaknuvši vrh svog nosa. — Moj me njuh nije nikad prevario!
Anñelika susretne pronicav pogled svog zaštitnika i osmjehnu mu se
ponešto zbunjeno. Zajedno su bili odlučili da če „zaboraviti" i da če do
oHlaska jedan prema drugome zadržati prvobitne odnose. Ona mu je bila
zahvalna što u tome uspijeva. Strogi hugenotski odgoj naučio je gazdu
Gabriela da svladava svoje strasti. Iako je bio naprašite i strastvene prirode,
zahvaljujuči molitvi i snažnoj volji, on je od sebe stvorio čovjeka razborita,
mirna i sklona asketskom životu, čovjeka koga su u la Ro-chelleu svi
poštivali, a donekle ga se i bojali. On nije dopuštao da drugi u času pogibelji
osjete posljedice krize koja ga je potresala. Imao je dovoljno zdravog
razuma pa je uvidio da bi izgubili pamet i kao ovce zahvačene paničnim
strahom, pojurili u vlastitu propast ukoliko bi nastavili putem kojim se
bijahu uputili. Zahvaljujuči njemu i njegovu beščutnom licu
428

prividni je mir opet zavladao u kuči. Anñelika se malo-pomalo smirila.


Trgovčeva moralna snaga prenosila se na nju te je lakše podnosila trenutke
tjeskobe. Ali katkad bi meñu njima zavladao težak muk.
— Kako čemo otputovati? — zapita ona.
Trgovčevo lice se razvedri.
— Zamislite, ovo izgleda kao neko čudo,
kako vi to kažete, vi papisti. Brodovlasnik Jean
Manigault, koji se uvijek najviše protivio sva
kom odlasku, odmah je pristao na naš prijed
log. Nevolja ga prisilila. Naime, ugrabili su mu
sina Jeremijuč dječak je neoprezno zastajkivao
promatrajuči neku procesiju. U „tome" su pa
pisti vidjeli njegovu želju da se obrati, a kako
mali ima više od sedam godina odveli su ga u
samostan male brače. Manigault je potrošio či
tavo bogatstvo da bi oslobodio sina, i to samo
privremeno. Iako je veliki bogataš, Manigault
sada strepi za svog sina. I on, dakle, putuje.
Njegovo pristajanje uz naš naum znatno če
nam olakšati bijeg. U San Domingu on ima
mnoge poslovnice, a otplovit čemo baš jednim
od njegovih brodova. Njegov mi se plan čini
dobar. Jedan njegov brod koji prevaža robove,
naskoro se vrača iz Afrike. Robovi če biti smje
šteni u lučka skladišta gdje če čekati odlazak
za američke otoke. Manigault če ih upisati u
brodski spisak, koji se predaje vlastima. Ali u
posljednjem trenutku ukrcat čemo se mi umje
sto robova. Ako ne bude naknadnih pretraga
na brodu od trenutka našeg odlaska sa prista
ništa i prolaza kroz tjesnac Antioche, bit čemo
spašeni.
— A što če biti s robovima?
— Ostavit čemo ih na kopnu zatvorene u
skladištima: prethodno čemo ih drogama uspa
vati, kako bi ih što kasnije otkrili.
— Dakle, velika habrost gospodina Mani-
gaulta sastoji se u tome da žrtvuje dobitak koji
429

bi mu donio tako skupocjeni teret? — reče An-ñelika.


— Ima mnogo toga što moramo napustiti —
odgovori zamišljeno Berne.
— Manigaulta ne treba previše žaliti. On
računa da če nastaviti trgovinu sa svojim na
sljednikom ovdje. Ukratko, stanovat če u San
Domingu umjesto u La Rochelleu, a to je za
njegovo poslovanje sasvim svejedno. On je sebi
osigurao leña. Pa i ja sam nešto novca prebacio
u Holandiju i u Englesku. Osim toga iskoristit
čemo dane koji nam još ostaju do odlaska da
pretvorimo veči dio svojih dobara u vreče zlat
nika koje ne zauzimlju mnogo prostora na
brodu.
— A neče li ti novčani poslovi pobuditi
sumnju?
— Mi radimo oprezno. Katolici s kojima ra
dimo znadu da su protestanti prisiljeni na pro
daju kako bi mogli platiti dvostruki porez.
Anñelika sad postavi pitanje koje joj je več odavno palilo usne.
— Kad čemo se ukrcati?
— Za dvije ili tri sedmice.
— Tri sedmice! — usklikne ona. — O, Bože,
kako je to dugo!
.Njen se sugovornik trgne i gotovo je s mržnjom pogleda.
— To izgleda vrlo kratko kad se napušta
zemlja svojih predaka — reče on muklo.
Udari šakom po stolu.
— Prokleti da su oni koji nas na to sile!
Ona ga je htjela zamoliti za oproštenje, ali
ne reče ništa, boječi se da ga još više ne rasrdi.
Anñeliki, koja je sve izgubila, nije išlo u glavu što je protestante još moglo
vezati uz taj mukotrpan, davljenički život.
Ali kao što se seljak prilijepio uz neplodnu zemlju koju obrañuje i bez
zavisti promatra tuñu plodnu dolinu, tako su se i protestanti pri-
430

Ejepili za svoju nestalnu sudbinu. Sama pomisao na te američke otoke, na


ono sunce, na obečavanu slobodu, rastužila bi ih.
Navika da plove po uzburkanom moru, da nakon svladane zapreke naiñu
odmah na novu, da se usidre, stvorila je od njih rasu koja je odolijevala svim
napadajima, koja se grčevito prilijepila za roñenu grudu. Več su dva vijeka
živjeli u atmosferi vjerskih progona. Napustiti svoj grad i svoj kraj njima je
sad izgledalo ne-snosnije nego podmukla borba na koju bijahu navikli.
Zar da više ne žive pod zelenoplavim nebom La Rochellea! Zar se moglo
zamisliti da njihova djeca neče više disati zrak njima drag i prožet mirisom
mora, da svojim nogama neče gaziti po tragovima svojih predaka! čitave
generacije rošeljskih dječaka bosih nogu, gazile su po pijesku, trčale po žalu,
vadile nožem školjke, otvarale kamenice i pile njihovu svježu i gorku vodu u
sjeni svjetionika, dok bi rujna plima prodirala u luku i njihala amo-tamo
bijela jedra trgovačkih brodova.
Sve to napustiti...
— Tri sedmice predstavljaju kratak vremenski period — uzdahne trgovac
— a meñutim ja znam da se pogibelj sve više nadnosi nad naše glave. Ali
treba iskoristiti svaku- mogučnost koja nam se pruža, stoga vrijedi čekati tri
sedmice i izložiti se opasnosti. Najviše za tri tjedna, holandska trgovačka
mornarica pristat če u La Rochelleu. Vi znate kao i ja da ta čeljad ne voli
plovit izolirano, kao Francuzi. Oni se grupiraju i dva puta godišnje čitava
flota trgovačkih brodova, zaštičena ratnim brodovima, napušta Amsterdam
ili Anvers. Uz to Manigault je osiguran u Holandiji. Od toga mu neke
prednostič meñu inim, ima pravo priključiti se njihovu konvoju i koristiti se
njegovom zaštitom. Valja nam, dakle, čekati
431
njihov dolazak. U luci če nastati ne samo život, več pravi metež što če iči na
ruku našem pothvatu. Kad jednom dignemo jedra, izmiješani s holandskim
brodovima, lakše čemo izbječi kontroli kraljevske mornarice koja bi imala
previše posla kad bi htjela pregledati svaki brod. Zahvaljujuči tome
posljednji pregled ličnih podataka neče biti prestrog. Kad jednom napustimo
luku — kladim se da tih dana službenici admiraliteta neče biti sitničavi —
mi čemo biti sigurni od potjera.
Anñelika kimne glavom. Ovaj plan je izgledao razuman i vrlo vješto
smišljen. Meñutim, ona se i dalje bojala. Ti tjedni čekanja činili su joj se
dugi kao čitava godina. Tko zna što Bau-mier sprema u potaji? Taj čovjek ne
napušta svoju žrtvu. Možda če iskoristiti boravak gospodina de Bardagnea u
Parizu i poduzeti korake s kojima se njegov starješina ne bi složio da je u La
Rochelleu?
Anñeliki se grčevito steglo srce, ali ona hrabro podigne glavu i reče:
— Neka vas Bog čuje, gazda Gabriele!

XL
GUSARI ANðELIKA OPAZILA RESCATORA
Put uz strmu morsku obalu vijugao je izmeñu trava, suhih i posoljenih. Uz
izbočenu obalu vodio je od La Rochellea duž mnogobrojnih dražica, malih
zaljeva i nazupčanih rtova sve do seoceta La Palice, sučelice otoku Re. Sivi
pijesak oteščavao je hod. Anñelika je sporo napredovala. To je nije mnogo
uznemirivalo. Imala je dosta vremena, pa iako bi joj bilo milije da je več
prevalila put i izvršila zadatak što ga je imala obaviti, ona je uživala u ovoj
nenadanoj šetnji. Honorina je junački kaskala uz nju. Od ubistva one dvojice
uhoda, Anñelika je više nije ostavljala samu. Uostalom, i ona sama je vrlo
malo izlazila, jer joj se nije mililo izlaziti iz kuče. Svuda je vidjela sumnjiva
lica i činilo joj se da zapaža. u očima prolaznika neku zagonetnu osudu.
Zamka se sve više stiskala, ona je u to bila sigurna!
Dani su mirno prolazili, ali za Anñeliku su ti dani bili kao pijesak koji
izmiče ispod čvrstih temelja. Pijesak če izmicati i odjednom če se sve srušiti.

432

88 Anñelika buntovnik

433
Zavjerenici koji su se odlučili za bijeg, spremali su se brzo, ali isto tako i
oprezno. Prividno se nije ništa izmijenilo u četvrti. Nikoga se nije moglo
optužiti da se priprema za put. Meñutim svake noči sumnjivi svežnjevi
stizali su u luku. Najraznovrsnije dragocjenosti ulazile su u brodsko
spremište „Svete Marije", broda koji je prevažao crnce, a nedavno se vratio s
obala Afrike. I siromah i bogataš nastojao je ponijeti sa sobom ono što mu je
bilo najdraže. Htjeli su otputovati, jest, ali su takoñer htjeli da im se na brodu
nañe jorgan od žutog satena, i lonac od livenog gvozda, onaj u kojem su
iskuhali mnoga slasna jela.
Brodovlasnik Manigault se naveliko prepi-rao sa svojom suprugom koja je
htjela sa sobom ponijeti divnu porculansku zbirku koja je krasila njene
kredence, a izradio je bijaše glasovit hugenot, koji se nekad bio,..sklonio u
La Rochelle: Bernard Palissv.
Brodovlasnik je psovao i nakon dugog natezanja dozvoljavao da se odnese
na brod pokoji tanjur ili zdjela za juhu. Meñutim, on sam nije se htio odreči
svojih u zlatu izrañenih bur-mutica.
U lučkim se skladištima živinski miris crnih robova sa gvinejske obale,
miješao s mirisima vanilije, papra i ñumbira. Robovi su u svojim sjetnim
pjesmama nalazili utjehu za svoje patnje. U unutrašnjosti broda „Sveta
Marija" kovači su pregledavali i popravljali lance koji su imali poslužiti
prigodom prijevoza robova do američkih otoka. Ništa nije pobuñivalo
sumnju da če sasvim druga vrst putnika zauzeti njihova mjesta.
Pomisao da če putovati u spremištu za robove jako je mučila tetku Anu.
— Tu se neče moči disati — govorila je ona — a osim toga sva če djeca
pomrijeti od skorbuta.
434

— Više puta na dan slagala Je knjige koje je željela odnijeti: bibliju,


raspravu o matematici, o astronomiji... Hrpa je bila uvijek prevelika, pa je
stara gospoñica uzdisala.
Anñelika je u nekakvu dučančiču što ga je držao neki Levantinac kupila za
djecu izvjesnu količinu suhih smokava i suhog grožña. Jed-* nom joj je
prilikom Savarv kazao da se tim1 vočem može izbječi skorbut, to jest bolest
od koje je oticalo tijelo, krvarile desni i najzad nastupala smrt.
Svi su bili zaokupljeni pripremama. Svi su se nadali da če im bijeg uspjeti.
U stvari, činilo se da je sve u redu. Anñelika je čas osječala mirno
pouzdanje, a čas opet nemir i tjeskobu. Nagon je nije varao. Osječala je da se
opasnost prikrada. Ali kako da je primijeti? Nije li bila čudna činjenica da se
gospodin de Bardagne još nije vratio iz Pariza, nije li još čudnija bila
činjenica da nestanak dva čovjeka, koji su bili u službi policije nije izazvao
nikakva govorkanja, a niti istragu u gradu? Nisu li, prema tome, to bili
znakovi opasnosti? Nije li nedavna naredba predstojnika policije, da se
zatvaraju gradska vrata i danju i noču i. da se pomnjivo pretraže oni koji
ulaze u grad ili iz njega izlaze, u stvari, predstavljala, mjeru da se hugenoti
još strože nadziru ili je, naprotiv, trebalo smatrati istinitim razlog koji je
vlast navela, to jest da se ta mjera poduzimlje zato što neki gusari švrljaju
obalom? U La Ro-chelleu se, meñutim, nisu bojali iznenadnog gusarskog
napada kakvi su se dogañali na Sredozemlju, ali su zato ovi dobri trgovci
znali čega su se morali bojati. Gusari bi bacili sidro negdje u okolici, pa bi se
u gradu pomiješali s prolaznicima te bi, s obzirom da nisu platili nikakvih
poreza za pravo uvoza i prodaje u gradu, prodavali u bescjenje opljačkanu
robu. Na-
M" 435

Sao se uvijek poneki trgovac koji je kupovao pokradenu robu, jer je dobitak
bio priličan baš zato što na tu robu nije plačena dažbina. Je li istina da su
zadnjih dana zapaženi neki tipovi zlikovačkog izgleda, koji su nudili na
prodaju krzna iz Kanade? Da li je samo zbog njih čitav puk draguna došao u
grad? Bilo kako bilo, vrata su odsada bila zatvorena i pod nadzorom.
S ovog razloga Anñeliku su zadužili da poñe po Martiala i Severinu na
otok Re. Gazda Ga-briel je u početku namjeravao sam poči po svoju stariju
djecu i dovesti ih kuči kad kucne čas odreñen za odlazak, ali protestantima
više nije bilo lako iziči iz grada. Bilježili su njihova imena, ispitivali ih
nadugo i široko, nadzirali njihov povratak i broj.
S druge strane vrijeme je stezalo. Potajni odlazak se približavao. Več je
najavljen dolazak nizozemske trgovačke flote. Koliko li je samo puta
Anñelika provirila na prozor prema bedemima i pitala Anselma Camisota:
— Da li su na pomolu Holanñani?
čuvar na svjetioniku niječno je odmahivao glavom.
— Nisu još. A što ste vi tako nestrpljivi, go
spoño Anñeliko? Da nemate možda dragana
meñu njima?
Pronosio se glas da su pristali u Brestu. Za dva-tri dana bit če ovdje.
Horizont če se. osuti jedrima. U nekoliko sati more če postati bijelo i živo,
kao žal na koji su se slegle ptice. U luku če se iskrcati krupne ljudine puti
kao šunka i hrapavih glasova.
Potom če se u mrkloj noči hrpica progonjenih ljudi, žena i djece žurno
ukrcati na brodč govorit če šaptom, a zaplakanu če djecu umirivati
njihanjem.
Stajat če tu, poput tajanstvenih sjena, bježeči iz grada, svog grada, iz grada
svojih pre-
436

ñaka. U mrkloj noči ponosna protestantska La Rochelle pobrat če plodove


svog poraza.
Na dnu brodskog spremišta sa strepnjom 66 čekati odlazak, napeto če
prisluškivati daleke naredbe, korake iznad svojih glava. Brod če zaškripati.
Cut če kako se trese, kako se valjanje mora pojačava. Poslije če doči
trenutak da iziñu iz smrdljivog skladišta. Oko sebe če spaziti morsku pustoš i
žuñenu slobodu na golom obzorju.
Anñelika udahne duboko zrak zasičen mirisom soli i gorkog pelina. Sitno
cviječe tamno-šute boje raslo je u udubinama duna. Honori-na ga je pažljivo
brala.
— Požuri, draga — reče joj Anñelika.
— Umorna sam.
— Eh! Dobro, ja ču te ponijeti.
Ona klekne da bi joj se dijete moglo popeti na leña. Bilo joj je ugodno
hodati po vjetru* osječajuči na sebi pritisak lakog tereta. Svilena Honorinina
kosa, mršena vjetrom, milovala ju je po obrazu. Slušala je kako se djevojčica
smije. Uživale su u tišini pustare koja se sastojala od bezbroj šumova, od
vjetra, od odbijanja valova o žalo u dnu hridina, uživale su u krikd ptice koja
je izletjela iz ševara. Anñelika je opazila, i pri tom bila uvjerena da to
mišljenje i Honorina dijeli, da one nisu stvorene za život u gradu. Izvan
bedema, odjednom su ponovo našle svoju omiljenu sredinu: pustolinu,
daleko obzorje i privlačivost što ju je krio kao kakvo obečanje.
Ovaj kraj je bio ravan, bez šume, gol, pod neopipljivim velom guste,
zelenkaste magle, koja je toga dana produživala u beskonačnost ravnicu,
sastaviienu od duna, močvara i neplodnih polja. U daljini, prema desnoj
strani, okupile su se bijedne kolibe seoceta Saint-Maurice.
437

Prema moru se protezao središnji dio nasipa Richelieu, obrastao


školjkama, a sa svake njegove strane istrunule grede su se rušile u more.
Anñelika sve to pogleda rastresenim pogledom. More Pertuis se otvaralo
pred njom. Unutarnje more izmeñu otoka Oleron i otoka Re, more u kojem
se več osječala čežnja uzburkanog oceana.
Honorina stegne jače svoje ručice oko njena vrata.
— Jesi li sretna? — upita ona majku bla
gom nježnošču svojstvenom samo razmaženoj
djeci.
— Da, sretna sam — odgovori Anñelika.
Bilo je to istina. Bližilo se vrijeme slobode.
Gledajuči ovaj još divlji kraj, neokaljan od ljudi i njihovih strasti, ona je bila
uvjerena da je more neče izdati. Otvorit če se nova stranica u njenu životu.
Ma na kave patnje naišla u njemu, živjet če novim srcem, jer če se
osloboditi jarma koji ju je pritiskao cijeloga života. Jedino blago što če ga
ostaviti u ovoj staroj zemlji i za kojim če tugovati jest mali grob na ivici
šume Nieula. blizu bijelog dvorca u ruševinama. Jedino blago što ga iznosi
iz ove stare zemlje je njena kči, milo dijete, njena prijateljica.
Još samo nekoliko sati i ona če uči u područje tišine, u kojem ptice
izmorene i pijane od oluje, puštaju da ih nose blage struje. Sreča se
približavala.
— Onda, ako si sretna, pjevaj mi neku pje
smu! — na kraju če Honorina.
Anñelika prasne u smijeh. Njena če kči uvijek na brzinu iskoristiti dobru
priliku.
Uze pjevuckati omiljenu Florimondovu pjesmu o Zelenom mlinu. U njoj
se govorilo o nekom mlinu pokrivenom smaragdima, o vragu koji ga se htio
domači, o gospodaru koji se branio. Priča je bila duga.
438

Pjevušeči tako, Anñelika se udaljila od ruba morske obale. Trebalo je sada


presječi pusto-linu, kako bi došla do kolnog puta, koji je vodio do male luke
La Palice čije su se trošne kuče več nazirale.
— Pogledaj tamo — reče Honorina — vidim vraga iz Zelenog mlina.
Njena se mati nesvjesno okrene prema onoj strani, koju je Honorina
pokazivala svojim malim prstom i dah joj zastane.
Gotovo na mjestu, gdje bi sada bila da je nastavila hodati stazom uz obalu,
pojavi se ljudski lik. Anñelika je bila previše daleko da bi mu mogla
razaznati crte lica. Vidjela je samo čovjeka visokog stasa, obučena u tamno
odijelo, s ogromnim crnim plaštem koji je vjetar širio.
Mefisto!
U isti čas dopre s mora na obalu oblak magle i Anñelika se nañe usred
irealnog sna u kome kao da je živjelo i treperilo samo crno krilo velikog
plašta.
Ona pomisli da je prestala živjeti ili bar da ju je duša iznenada napustila i
prešla u ovaj kraj, u kome se materijaliziraju tlapnje, gdje snovi postaju
stvarni, dok se istinski život gasi.
Mora da se tako osječa čovjek kad poludi.
Vjerojatno zbog toga što joj je često bila na misli izreka Rochata: „Želim
da Rescator baci sidro ispred La Rochellea", ona ga sada stvarno vidi.
Živjela je potpunoma u srcu svoje vlastite fantazmagorije.
Mislila je da je sišla s uma i silno se prestraši.
Odjednom se vlažni dah magle raziñe. Boje mora ponovo poprime svoj
puni živi sjaj. Sve je opet bilo čisto, oštro, kao odsječeno, pa i sama La
Rochelle bi vidljiva u daljini, bijela, čipkasta, kao vijenac od čitsog srebra.
Neobičan čovjek podigne ruke i prinese očima dale-
439

kozor, pa stane promatrati grad. Sad je poprimio ljudsku priliku i njegov lik,
crn poput mastila na rubu morske obale, iako se i dalje micao, nije više
izgledao ni sablasno, ni ñavolski.
čvrsto se ustobočivši u kožnatim čizmama, on je nastavio da promatra grad
i okolicu. Zatim spusti dalekozor i kao da je dao neki znak nevidljivim
osobama na žalu.
Anñelika se pribere. Okrenut če se i opazit če je. Iznenada se u njoj javi
dojam da taj čovjek i njegovi pratioci ne žele biti viñeni. Ona se ogleda oko
sebe i zajedno s kčerkom se žurno sakrije iza jednog tamarisa. Ispružena u
pje-skovitoj udubini, slabo je razaznavala što se podalje dogañalo. Dva
čovjeka priñoše prvome i upuste se s njim u razgovor.
Najednom ih nesta. Da nije priljubila uho uza zemlju i čula prigušene
ljudske glasove i udarce koji su se čuli u neredovitim razmacima, kao da
tesar čekinja, ona bi bila pomislila da sanja.
Zamah vjetra donese joj oštar i poznat miris rastopljene smole. S ruba
obale, koja je na tom mjestu bila duboko ugnuta i tvorila neku vrst dražice,
polako se dizao dim.
— Ne miči se — reče Anñelika Honorini. Ali Honorini nije bilo ni na kraj
pameti da se pomakne. Ščučuriti se u uleknutom terenu, poput zečiča u čeki,
odgovaralo je njenoj divljoj čudi i mora da ju je podsječalo na prvo vrijeme
njena djetinjstva. Anñelika se izvuče iz udu-bljenja i pužuči izmeñu trava
dospije do ivice obale.
Tada usred uvale spazi usidren brod. Imao je tri jarbola, ali zato nije imao
nikakve zastave, ni trgovačke, ni ratne. Dosta nizak i razmjerno širok mogao
je biti nizozemski ili engleski, ail nikako francuski. Ni u kom slučaju nije
pripadao rošeljskim ribarskim brodovima.
440

Ovi su imali najviše 180 tona, dok je ovaj imao najmanje 250 ako ne i više.
Sto je taj trgovački brod radio u uvalici udaljenoj jednu milju od La
Rochellea i neprikladnoj za sidrenje, jer je poznato da strma morska obala sa
kratkom uvalicom pruža loš zaklon, a dno joj je muljevito i plitko? U ovakve
uvalice sklanjali su se jedino ribarski brodovi.
Uostalom, da li je to bio trgovački brod. Anñelika se navikla na
Sredozemlju da prepozna kamuflirane brodove. Sada je bila sigurna da brod
u uvalici ima dvostruku palubu i bateriju topova i da se u umetnute otvore
gotovo nevidljive čak na maloj udaljenosti, mogu, ukoliko je potrebno,
ubaciti crna ždrijela petnaestak topova.
Na palubi blizu ograde, koja je bila naročito debela i visoka, naslagane
vreče nevinog izgleda bit če da su maskirale ručne topove. I po prisutnosti
straža, blizu vreča, moglo se naslutiti vrst broda.
Druge hrpe pokrivene ceradama, sigurno su sakrivale duge palice, kuke,
ljestve, koje služe na moru da se odbije napadaj drugog broda... ili da ga se
izvede.
čamac se odveže od broda i uputi se k obali. Anñelika ga izgubi iz vida,
kad je pristao.
Ona se vrlo tiho došulja još bliže.
Do nje dopriješe jasni glasovi. Uza sve to nikako nije razabirala jezik
kojim su govorili. Ispod sebe, na vatri, opazi kotao, u kome je polagano
kuhala švedska smola i paklina, koja služi za popravak brodova. Uokolo
vatre bile su neke bačvice. Neki mornari, kojima je ona vidjela samo leña i
glave u nekih čupave, a u nekih pokrivene vunenim kapama, umakali su
komade kučine u paklinu, stavljali ih u košare i odnosili u čamac. Posada
čamca je bila u najmanju ruku čudna. Reklo bi se da je svaki od četiri
čovjeka, koji su sačinjavali posadu, bio
441

druge rase i da su se okupili na nekoj pomorskoj svečanosti da prikažu


plesove iz sve četiri strane svijeta. Jedan od njih, vitak i okretan, imao je
tamnu put, velike oči sredozemne rase. Možda je bio Sicilijanac, Grk, ili
Maltežaninl Drugi, zdepast poput medvjeda, u krznenoj kapi, izgledao je da
se ne može micati, toliko su ga stegli kaput i čizme od tuljanove kože. Treči
je imao boju medenog kolača, a oči kose. Mišiči na njegovim krupnim golim
rukama na-peli bi se, kad bi bez vidljivog napora dizao na glavu poveliku
bačvu, u kojoj su bili komadi katrana. Nesumnjivo je bio Turčin. Zadnji,
visok i ogroman Maurin, nije sudjelovao u prostim poslovima ostale posade,
več je imao mu-šketu u rukama i nadzirao okolinu.
— Gusari!
Prema tome, navodi šefa okružne policije u vezi sa zatvaranjem gradskih
vrata nisu bili lažni. Gusari su stvarno postojali i nalazili su se tu! Njihova je
drskost bila nepojmljiva. Samo nekoliko dužina brodskog konopa dijelio ih
je od tvrñave svetog Luja, u La Rochelleu, a nešto više od svetog Martina de
Re, baze kraljevske mornarice!
Jedra su bila tako skupljena da ih se u tili čas moglo razviti. To je značilo
da se taj brod nalazi u zasjedi i da je mogao otploviti na prvi znak uzbune.
Bilo je čudno da su u takvim prilikama popravljali brod. Nema sumnje, to je
popravljanje trebalo prevariti one koji su iz daljine ili površno, bilo s kopna
ili s drugog broda, promatrali usidrenu lañu.
Nekakav šum u blizini prisili Anñeliku ña se još jače prilijepi uz zemlju.
Začuje se neko čudno i neočekivano groktanje, a zatim bolni krikovi, koji su
potjecali od dviju krupnih svinja, koje su njihovi vlasnici, seljaci iz seoceta
Saint-Maurice, tjerali da sespuste k obali. Mornar u krznenoj kapi uputi se
k seljacima i
442

uze se sa njima pogañati o cijeni. Očito je da su seljaci sklapali dobre


poslove s gusarima s broda usidrenog u njihovoj blizini. Uza sve to, ti su
gusari bili skup pustolova spremnih na sve. Oni su zaista bili stvarni. Ona ih
je gledala, slušala, skoro ticala. Ali čovjek s plaštem nije mogao biti pravi.
Bilo je nemoguče da se baš on usidrio pred La Rochelleom. Baš on! Zašto
baš on? Ona je sigurno sanjala. Uostalom, više ga nije vidjela. Osim
nepomičnih stražara, na brodu kao da više nikoga nije bilo. Brod se lagano
njihao, a pri svjetlosti sunca sjajile su se pozlačene, šare na krmenom
kaštelu, koji je iznenañivao svojim raskošnim izgledom. S njegovom se
krmom nije mogao takmičiti nijedan kraljev brod. Anñelika uspije pročitati
čudno ime urezano zlatnim slovima: Gouldsboro.
Stisak malene ruke povrati je u stvarnost Honorini je dojadilo to čekanje te
se dovukla do nje oprezno poput mačkice.
Kad ju je ugledala, Anñelika je shvatila da nisu smjele još ostati tu.
Sto bi s njima bilo da ih gusari tu iznenade? Ovi morski odmetnici ne
uživaju glas ljudi mekanog srca. Zbog opasnosti koja im je prijetila oni bi se
zasigurno pokazali nemilosrdni! A ako im je voña zaista onaj Rescator, za
koga joj se učinilo da ga je maloprije prepoznala, što bi ona dobila ako bi mu
opet pala u šake?
Šuljajuči se vrlo oprezno od jedne pješčane dune do druge, uspije se
provuči u unutrašnjost kopna. Kad je stigla do kolnog puta, ponovo uprti na
leña Honorinu i požuri prema seocetu La Palice. Kad je stigla, uñe u krčmu
gdje su ribari dolazili na čašu vina, nakon što su izvukli svoje mreže.
— Izgledate kao da ste vidjeli sotonu — reče joj krčmarica, donoseči joj
vrč vina sa otoka Re.
443

—A i jesmo, vidjeli smo ga — potvrdi Ho-norina.


— Bistra djevojčica — reče žena smijuči se.
Anñelika naruči mlijeka i krišku kruha s maslacem za Honorinu, a za sebe
vruču juhu. Usprkos upornom nastojanju krčmarice, ona odbije vino, koje bi
joj do kraja posjeklo noge. Nije smjela zaboraviti da je došla po Martiala i
Severinu na otok Re.
Dva sata potom ona je sišla u Saint-Martin, glavno mjesto otoka, u kome
su. ukrašeni gajtanima, blistali plavi ili crveni ogrtači kraljevskih oficira.
Raspita se i bez poteškoča pronañe kuču gospoñe Demuris, sestre gazde
Bernea. Još blijeda i ponešto rastresenog izgleda Anñelika je bila u savršenoj
formi da odigra namijenjenu joj ulogu. Ona izjavi da se gazda Gabriel naglo
razbolio, da se nalazi u vrlo teškom stanju i da želi vidjeti djecu prije smrti.
Gospoña Demuris nije imala srca da djecu zadrži. Uostalom, ona je
izgledala najviše utučena tom viješču. Nije ona bila loša žena. Obratila se jer
je bila ambiciozna i jer je bila dovoljno pametna da uvidi kako je kao
pripadnica reformirane vjere u ovim vremenima mogla doživjeti samo
poniženja i neugodnosti. Bila je najmlaña sestra gazde Gabriela i mnogo je
trpjela što je morala prekinuti odnose s bratom, koga je obožavala. Misleči
na predstoječu bratovu smrt, ona zaplače i pusti nečake što joj ih bijaše
povjerio na odgajanje kraljev predstavnik, zaboravivši da nečaci nisu smjeli
napustiti njenu kuču bez posebnog ovlaščenia.
Vlasnik čamca koji ih je prevozio na kopno gledao je kako se nebo pokriva
tamnim oblacima. Spremala se oluja. čamac se počeo ljuljati na mrkim
valovima išaranim bijelom pjenom. Kad su pristali, nalet sitne kiše ih
dočeka. Anñelika pronañe i unajmi kola pokrivena ce-
444

radom. Nije imala odvažnosti da pješke popri-ječi preko pustoline. Kočijaš,


hugenot, bio je sretan da može učiniti uslugu djeci gazde Bernea.
Vožnja je bila kratka. Brzo su stigli pod bedeme La Rochellea, blizu vrata
svetog Nikole. Tu se nalazio jedan stražar zaštičen kabanicom od voštanog
platna. On se ni ne pomače i pusti da proñu seljakova kola. Anñelika se več
pove-selila što se, zahvaljujuči oluji, tako sretno izvukla, kadli dva redara
izañu iz stražarnice.
Oni zaustave kola i povire u unutrašnjost kočije.
?— Tu je! — reče jedan od njih.
Anñelika prepozna onoga koji ju je pitao za ime i ostale podatke kad se
jutros prijavila da dobije dozvolu za izlaz iz grada.
— Jeste li vi gospoña Anñelika, služavka
kod gazde Gabriela Bernea, sta stanom na uglu
ulice Sous les Murs i trga La Marque au Beur-
re?
— Jest, ja sam!
Dva su se čovjeka nešto dogovarala. Jedan od njih se popne na sjedište do
kočijaša.
— Dobili smo nareñenje da vas sprovedemo
u Palaču pravde, kad se vratite.
445

xu
U RUKAMA GOSPODINA BAUMIERA. SVE JE IZGUBLJENO
Hugenot koji je vodio kola, problijeñi. Nije bilo dobro za pripadnika
reformirane vjere nalaziti se u društvu osoba koje odvede u Palaču pravde.
Ali je morao poči označenim mu putom. Izi-šavši iz kola ispred dugog
srednjevjekovnog zida čiji su žljebovi za odvod izlijevali čitave potoke vode,
Anñelika je vjerovala da je zovu u vezi s gusarima. Zatim pomisli da se
Nikola de Bardagne vratio i da se htio sastati s-njom.
Meñutim, nisu je poveli velikim stubištem nad kojim je bio strop
pozlačenih šara koji joj je več otprije bio poznat. Nju i troje djece gurali su
prema uredima, mračnim zbog ispupče-nih svodova. Voštanice su bile več
upaljene. U neredu papira, tintarnica i guščjih pera radili su neki pisari, dok
su drugi sjedili na malim stočičima. Izgledalo je da nemaju drugog posla
nego da grickaju nokte. Tu je vladao sumoran miris loja i prašine izmiješan s
vojničkim mirisom duhana i kože, koji je budio u An-ñeliki uznemirujuče
uspomene. Policijski miris. Neki čovjek ustane, uze je motriti drskošču po-
446

licajca najnižeg ranga, a zatim otvori vrata iza sebe.


— Uñi — reče joj gurajuči je.
U istom je trenutku uhvati za ruku i odijeli je od Honorine.
— Vi djeco, ostanite ovdje.
— Ali oni mogu poči sa mnom — bunila se
Anñelika.
— To je nemoguče. Gospodin Baumier te
mora preslušati!
Anñelika susretne poglede Martiala i Seve-rine. Usne su im bile
poluotvorene, a disanje ubrzano. Srca su im sigurno žestoko tukla. Oni su
več jednom bili tu, kad su ih prvi put uhapsili. Umalo im nije viknula: „Ni
riječi ne govorite ... Naime, bila je vrlo neoprezna jer im je .za vrijeme puta
od otoka Re do Palicea potiho govorila o odlasku u Ameriku.
Nije mogla učiniti drugo več preporučiti:
— Pazite dobro na Honorinu. Objasnite joj
da mora biti pametna i da mora šutjeti...
Zadnje su se riječi izgubile u Honorininoj dernjavi. Pobjesnila je vidječi da
je rastavljaju od majke. Vrata se zatvore i Anñelika je stajala zabrinuta u
sobi u koju su je uveli. Slušala je dernjavu svoje kčerke. Njeni su krikovi
nadjačali glasove osornih službenika koji su, vjerojatno u dobroj namjeri,
pokušavali da je umire. Galama se stiša vala. Djevojčicu su udaljili. Čulo se
kako se druga vrata zatvaraju, a onda opet zavlada tišina.
— Približite se. Sjednite.
Anñelika se trgne. U prvi mah nije ni primijetila Baumiera koji je sjedio za
svojim stolom. On joj pokaže malu stolicu s druge strane.
— Sjednite, gospoño Anñeliko.
Njoj se učini da njeno ime izgovara nekim čudnim naglaskom.
Pretvarao se da je ne gleda dok je sjedala. Prelistavao je po hrpi spisa,
češao se jednim
447

prstom po lubanji ukrašenoj prorijeñenom kosom. Mrvice duhana su mu


virile iz nosa. Pro-gunña više puta: „Dobro ... dobro ...", zatvori spise, pa se
uvali na visoki naslon svog naslonjača na kome je postava bila izlizana.
Baumier je imao vrlo zbližene oči, pogled uperen u istu tačku, ponešto
škiljav, živahan i prodoran, tipičan pogled mučitelja. Koliko Nikola de
Bardagne nije bio prikladan za položaj što ga je zauzimao, toliko je Baumier
bio kao stvoren za tu službu.
Anñelika to osjeti. Znala je da joj predstoji borba. Muk se produžavao. To
je bila Bau-mierova taktika. Na taj je način tjerao strah u kosti onima što ih
je preslušavao. Meñutim, Anñeliki je ta taktika dobro došla da pribere svoje
snage. Nije znala gdje i kako če on izvršiti napad. Možda ni on sam to nije
znao. Prelazio je jezikom preko svojih suhih usana, zadubljen u razmišljanje
što mu je davalo izgled okrutnog lisca. Napokon se odluči i nagne se,
sladunjavo joj se osmjehujuči.
— Kažite mi, ljepotice moja, što ste učinili
s tjelesima?
— S tjelesima? — ponovi Anñelika začu
ñeno.
— Ne izigravajte nevinašce. Vi ne biste bili
tako uzbuñeni, kad ne biste znali o čemu se
radi. Nije vam se ugodno sječati, zar ne, onih
tjelesa koje je trebalo prenositi... sakriti... ha?
Anñelika se trudila da na licu zadrži masku istinskog zaprepaščenja.
Baumier je gubio strpljenje.
— Ne gubimo vrijeme uzalud ... kako bilo
da bilo na kraju čete biti prisiljeni priznati. Ta
tjelesa... ti ljudi... kako da ne znate? Jedan
od njih je bio obučen u svijetlo-plavi ogrtač!
I dlanom udari po pisačem stolu.
— ... Nečete valjda ustvrditi da vam se
prije mjesec dana nije na ulici približio čovjek
448

u svijetloplavom ogrtaču i da vam nije dobacivao ljubavne riječi?


— Oprostite mi, gospodine — ona če i pri
tom se smeteno osmjehne — ne razumijem što
ste htjeli reči. Nemojte se ljutiti...
Predstojnik za vjerske poslove pocrveni i njegova se usta zlobno skupe.
'— Zar se ne sječate dvojice ljudi što sam ih spomenuo? Trečeg aprila,
sasvim, tačno, bio je sat poslije podne... Vi ste se vračali iz Mani-gaultovih
skladišta u luci... Ovi su ljudi išli za vama... Ulicom La Percfae, zatim
ulicom la Soura. Zar se zbilja toga ne sječate?
Glas mu je bio podrugljiv i siguran. Boječi se da je ne ulovi u laži, ona
promrmlja.
— Moguče je.
— Ah! Znači na pravom smo putu — reče
on zadovoljno.
Smjestivši se udobno u svom naslonjaču, promatrao ju je kao plijen, koji
mu više ne može umači.
— Pa onda, pričajte mi o tome!
Anñelika se usprotivi. Ako dopusti da je on-
svojom sotonskom sigurnošču zastraši, ona če se zaplesti u njegovu mrežu i
onda joj nema spasa.
— A što da pričam? — zapita ona namjerno
grublje no Sto bi se pristojalo. — Kao da je
malo onih koji mi pokušavaju priči na ulici.
La Rochelle je grad koji postaje sve zloglasniji,
budi uz put rečeno. Imam. ja drugih briga, a
ne da vodim računa o dangubama i o njihovim
plavim ili crvenim ogrtačima.
Baumier pokretom ruke obezvrijedi njen odgovor.
— Ali ovih se, siguran sam, sječate vrlo do
bro. Da vidimo, napregnite malko mozak. Išli
su za vama... a zatim?
.449
29 Anñelima buntovnik

— Vjere mi — reče ona zajedljivo — hu-


duči da vi uporno tvrdite da su me slijedili,
pretpostavljam da sam ih poslala do vraga.
— I zatim ste nastavili svojim putem?
— Sigurno.
— Vračajuči se rečenog trečeg aprila od go
spodina Manigualta, jeste li pošli ravno kuči
gazde Berneaj u ulici Pod bedemima?
Ona osjeti zamku te se zamisli kao da tobože duboko razmišlja.
— Trečeg aprila, kažete? Mislim da se tog
dana nisam odmah vratila kuči, nego da sam
najprije pošla da u skladištima potražim svog
gospodara što sam često činila kad sam mu ima
la isporučiti neku poruku gospodina Mani-
gaulta.
Baumier je izgledao zadovoljan. Osmijeh otkrije njegove žutkaste zube.
— Sreča za vas što ste se napokon sjetili
gdje ste sve bili tog dana. Da ste mi tvrdili dru
gačije, odmah bi mi bilo jasno da lažete. Znaj
te da sam ja te udvarače poslao za vama. Iz
jedne krčme u luci, gdje sam se nalazio kad ste
napustili Manigualta, vidio sam kako su poju
rili za vama. Drugi moj čovjek sa dva redara
čekao vas je blizu kuče gazde Bernea, u ulici
Pod bedemima. No taj tvrdi da čitav taj dan
nije vidio ni vas ni vaše lažne udvarače s ko
jima se po mom nalogu imao sastati. A oni
oni se više nisu nikad vratili.
— Ah! — uzdahne Anñelika, kao da ne
shvača prikrivenu misao predstojnika, čiji se
glas zloslutno snizio za čitav ton.
— Kažem vam, ne igrajte se nevinašceta —
poviče on, udarivši iznova rukom po stolu.
Bijesno je škripao zubima.
— Vi vrlo dobro znate zašto se nisu vratili
Zato što su ih ubili. Ali ja znam tko ih je ubio.
Buduči da vam je pamčenje slabo, ja ču vam
sada ispričati kako su se dogañaji odvijah'. Vi
450

ste stigli do skladišta svog tobožnjeg gospodara. Moji ljudi su htjeli izvršiti
nalog koji su rado prihvatili, priznajem, i pokušali od vas dobiti malu
nagradu. Tada se umiješao gazda Gfabriel sa svojim pomočnicima.. Došlo je
do tučnjave i moja su dva čovjeka podlegla jačoj sili i udarcima. Sada mi
recite kamo su nestala njihova tjelesa, eto to bih htio znati.
Anñelika je slušala tu priču očiju raskola-čenih od zaprepaštenja.
Baumierov je prikaz imao jedno ranjivo mjesto, ono o pomočnicima, što je
za nju bilo dokazom da on nije bio potpuno siguran u taj svoj prikaz.
— Veliki Bože! — poviče ona pretjerujuči
svoje zaprepaštenje — užasno je to što ste mi
ispričali. Ne'mogu vjerovati svojim ušima. Vi
optužujete mog gospodara za ubojstvo.
— Da, on je ubojica! — reče Baumier na
glašavajuči svoje riječi.
— Ali to je nemoguče, gospodine. To je vrlo
pobožan čovjek. Svaki dan čita bibliju.
— To ništa ne znači. Naprotiv, ovi su here
tici sposobni za sve. Ja sam plačen da to do
znam, vjerujte mi.
Anñelikina zaprepaštenost i hinjena prostodušnost kao da su ipak pokolebali
Baumiera. Ona nastavi:
— On ne bi ni mravu nažao učinio. To je
vrlo miran čovjek, vrlo dobar.
Na inkvizitorevim se usnama pojavi opak osmijeh.
— Ne sumnjam da vi znate cijeniti takva
svojstva, ljepotice moja.
— Moj gospodar nije...
— Vaš gospodar! Vaš gospodar! — gunñao
je Baumier. — Ne brkajmo uloge. On je mno
go manje vaš gospodar no što ste vi njegova
gospodarica.
Anñelika poprimi uvrijeñen izraz prije no što če izigrati kartu, smišljenu
odmah u po-
29«.
451

četku, jedinu koja če je, možda, izvuči iz gadnog položaja. Prostačka


Baumierova aluzija pružila joj je izliku.
— Gospodine — reče ona vrlo dostojanstve
no oborivši stidljivo oči — vi znate da mi je
gospodin de Bardagne ukazao čast tinte Što me
je zaprosio, usprkos mom skromnom položaju.
Ne vjerujem da če on odobriti sumnjive i uv
redljive optužbe koje iznosite protiv mene.
Izgledalo je da ga se njena primjedba nije isuviše dojmila. Naprotiv, on se
osmjehne onim svojini lisičjim osmijehom i napravi kretnju koja ispuni
Anñeliku muklim užasom. Iz pisačeg je stola izvukao guščje pero i stao ga
zamišljeno vrtiti meñu prstima. Ta ju je njegova kretnja, upravo do
odvratnosti, podsječala na strah od saslušavanja, strah što joj ga je
svojedobno utjerao u kosti strašan policajac Fran-cois Desgrez. I on je imao
običaj da se igra s guščijim perom kad se u potaji pripremao da je stavi na
muke.
Anñelika nije bila kadra odvojiti očiju od njegove nesvjesne kretnje što ju
je vršio njegov od duhana pocrnio palac.
— Sigurno je — reče Baumier s hinjenom
blagošču — da se gospodin de Bardagne neče
vize vratiti u La RocheUe. Na visokom mjestu
smatraju da nije dovoljno energično provañao
zadatak koji mu je bio povjeren.
Njegove se usne razvuku u prezriv osmijeh.
— Potrebne su bile brojke, a ne samo obe
čanja. Meñutim, pod njegovom blagom upra
vom, samo se povečala drskost hugenota, a za
ono malo obračenja što ih je u zadnje vrijeme
bilo, treba u prvom redu zahvaliti mojoj rev
nosti ...
I pruživši ruke ispred sebe, odjednom postane prisan, prava dobričina.
— Dakle, situacija je jasna, curice. Nema
više gospodina de Bardagnea da vas štiti i da
452

ga hvatate u svoje mreže. Odsada se morate sa jamom sporazumijevati.


Kladim se... da, da, da če nam to na kraju uspjeti!
I protiv njene volje, Anñeliki zadrhtaju usne.
— Neče se više vratiti... — prošapta ona
iskreno rastužeria.
— Neče... Ali, koješta! Iako ste od njega
imali ozbiljne koristi, ostaje vam ipak gazda
Berneč on predstavlja sigurnu vrijednost, soli
dan ulog. Imali ste pravo što ste bacili udicu
na tog udovca punog novaca...
— Gospodine, ne dozvoljavam vam...
— A ja vam ne dozvoljavam da me i nada
lje vučete za nos, prljava, mala licemjerko —
derao se Baumier, pretvarajuči se da je stra
šno srdit. — Kako... ? Vi niste njegova lju
bavnica ... ? A Što ste onda radili u uredu gaz
de Bernea, zloglasnog trečeg aprila, kad je
ovrhovoditelj Grommaire došao u skladišta ga
zde Bernea zbog poreza? On vas. je vidio. Prs-
lučac vam je bio rastvoren, a kosa vam u ne
redu pala po ramenima. Morao je tuči na vra
tima tko zna kako dugo dok mu onaj razvratni
bezbožnik nije otvorio. I vi se još usuñujete
kazati mi u oči da niste njegova ljubavnica... ?
Vi ste lažljivka i mutikaša!
Naglo se zaustavio. Uživao je videči da su se Anñelikini obrazi zažarili
A ona je opet bila bijesna na sebe što je po-rumenila. Kako da porekne?
Zahvaljujuči mraku u skladištu ovrhovoditelj barem nije vidio, da joj je
odječa bila razderana i krvlju uprljana. Ni po jada što je nered ti njenoj
odjeci pripisao ljubavnim nestašlucima. Njen je položaj bio neodrživ pa da
se našla pred najboljim čovjekom na svijetu.
— Ah! Kao da vam je splasnuo ponos — do
baci joj njen mučitelj.
453

Likovao je što ju je prisilio da ponikne očima. Drskost ovih žena


nadmašuje sve što se da zamisliti. Još malo i uvjerila bi ga da govori
gluposti.
— Dakle,, što mi imate reči?
— Gospodine, svatko može doživjeti tre
nutke slabosti...
Baumier nabra obrve. Na licu mu se javi sladunjav i opak izraz.
— Ohi Svakako! Trenuci slabosti u žene kao
što ste vi, koja privlači poglede ljudi i zna ka
ko...! Rekao bih, vjere mi, da vam je to za
nat. A što ste bacili oko na gazdu Bernea, to
je, naposljetku, vaša stvar. AU vi ste mi drsko
lagali i da vas nisam raskrinkao, vi biste i da
lje branili svoju tobože obeščaščenu čast. A kad
netko na tako bezočan način laže o jednoj stva
ri, lagat če i o svim drugim. Znam ja vas dobro,
ljepotice! Izmjerio sam vas. Vi ste vrlo jaki,
ali ja sam još jači!
Anñelika osjeti da je uvlače u neku vrlo gadnu petljaniju. Ovaj čovečuljak
koji je živio samo za crkvu i za, kancelarijske spise činio joj se, ukoliko ona
nije izgubila svoju nekadašnju moč zaključivanja, pravim prepredenjakom.
Plašila se njega više no što se nekad plašila Desgreza. Izmeñu Desgreza i
nje, čak i onog dana kad joj je izvrnuo prste da bi je prisilo da prizna svoju
krivicu u nekoj provali, postojalo je uvijek nešto, putena privlačnost, koja je
zanosom ispunjala njihovu surovu borbu.
Ali sama pomisao da bi se morala poslužiti svojim dražima da bi
neutralizirala zlobu ovog smrdljivog štakora izazivala je u njoj osječaj
gañenja. To je prelazilo ljudske snage, a svaki pothvat takve vrste sa
Baumierom bio je osuñen na neuspjeh. On je čak za čitavu stepenicu bio niži
od ljudi Solignaeova soja. Uživao je u tome da obavi neki osobito težak
zadatak, da
454

gleda slomljenog čovjeka kako moli milost, kako zaklinje pogledima, uživao
je u svom osječaju moči, da potezom pera može uništiti nečiji život.
Prekrižio je ruke na svom mršavom trbuhuč I taj položaj blaženstva,
svojstvena, obično, go-jaznim ljudima još jače je isticao njegov kukavan
izgled, pa je sličio nekoj staroj usidjelici,
— Hajde, ljepotice, budimo prijatelji. Reci
te, zašto ste se, do vraga, vezali za te krivovjer
ce? U druga su vremena Berne i njegovi zlat
nici mogli predstavljati neku prednost, to ne
poričem. Ali vi ste dovoljno pametni da shvar
tite kako je danas bogatstvo nekog protestanta
nestalno kao i vjetar. Dakako, ukoliko se ne
obrati. Tada bi to bila druga stvar. Da ste bili
lukaviji, mogli ste več odavno postiči obrače
nje Gabriela Bernea i njegove obitelji. A to bi
za vas bio veliki uspjeh. Umjesto toga, uvalili
ste ga u gadne neprilike: postali ste saučesnica
u umorstvu, saučesnica u pothvatima hugeno-
ta, čime gubite sve prednosti, koje imate kao
katolkinja. Moglo bi vas se optužiti da ste prič
stasa njihova krivovjerja, a to je več ozbiljan
zločin.
On ponovo zaviri u komadič papira.
— Župnik župe svetog Marcela, najbliže va
šem mjestu službovanja, kaže da vas nije nikad
vidio da prisustvujete službi božjoj, a niti vas
je vidio u ispovijedaonici. Sto to znači? Da se
odvajate od katoličke vjere?
— Ne, nikako ne — reče Anñelika trgnuvši
se tako, da se odmah vidjelo da govori iskreno.
Baumier to osjeti i pomalo se zbuni. Stvari se nisu odvijale kako je on
želio. Smrkne malo duhana, bučno kihne, a da se uopče nije ispričao, a
potom je dugo brisao nos upravo odvratnom pažljivošču.
Anñelika se sjeti prizora kad se Honorina pojavila crvena lica ispod zelene
kapice, očiju
455

koje su sijevale oñ mržnje, dižuči svoj štap na Baumiera i vičuči „Ovoga


hoču ubiti!"
Srce joj se ispuni ljubavlju prema, malom, neukrotivom biču, koje se, kao i
ona, dizalo protiv svega što je bilo podlo i nepošteno.
Mora iziči odavde, mora ponovo uzeti. Ho-norinu, iskoristiti ono nekoliko
sati koji su ih dijelili od bijega.
— A ovo — reče Baumier. — Što mislite o
ovome?
I pruži joj neke listove. To je -bio spisak imena. Na njemu je bilo ime
Gabriela Bernea i članova njegove obitelji, imena obitelji Mer-celot,
Carrere, Manigault i drugih. Anñelika ga dvaput pročita, znatiželjna i
uznemirena. Ona upitno pogleda Baumiera.
— Sva če ova čeljad biti sutra uhapšena —
reče široko se osmjehujuči. A zatim iznenada
doda: — Jer bi htjeli pobječi.
Tada Anñelika prepozna spisak. To je bio prijepis spiska što ga je sastavio
Manigault o potajnim putnicima Svete Mariječ svi su bili na njemu čak i
mali Rafael, najmlañi sin Car-rereov, onaj što su ga nazvali „kopile po
naredbi", jer pastori više nisu bili službenici, nisu imali pravo unašati lične
podatke u knjigu roñenih.
Njeno je ime takoñe bilo upisano iza članova obitelji Berne: gospoña
Anñelika, služavka.
— Sveta Marija neče otploviti — nastavi
Baumier — ona je pod najstrožim nadzorom.
Najrazličitija rješenja i stavovi izmjenjivali su
se u Anñellkmoj svijesti užasnom brzinom i isto
tako ih je napuštala jednog za drugim, ali ona
je istog trenutka shvačala na koji če ih način
Baumier iskoristiti protiv nje. Znao je mnoge
stvari. Sve je znao,, ali ona neče pustiti da je
on smota. Mora nešto reči, ma što uradila, bit
456

če bolje nego taj muk, koji če izgledati kao priznanje ako se još produži.
— Pobječi, a zašto? — upita ona.
— Svi bi ovi hugenoti htjeli spasiti svoje
bogatstvo. Eadije če priječi na stranu neprija
telja Francuske nego se pokoriti kralju.
— Nikad nisam čula da o tome govore,..
A zašto sam ja na tom spisku? Ja ne moram
bježati ni. zato što mi prijeti obračenje, a niti
moram spašavati svoje bogatstvo.
— Možda se bojite ostati u La Rochelleu.
Naposljetku, saučesnica ste u umorstvu.
— Ah, gospodine — uzviknu Anñelika hi
neči da je užasno prestravljena — zaklinjem
vas, ne ponavljate te optužbe. Kunem vam se
da nisu istinite. Mogla bih vam to i dokazati.
— Znate li nešto?
— Da, da. — Anñelika zarije lice u rubac.
— Gospodine, reči ču vam istinu.
— Ta več je i vrijeme — poviče Baumier,
čije lice pobjedonosno zasja. — Govorite, dijete
moje, ja vas slušam.
— Oni... oni ljudi, o kojima ste govorili
da ste ih poslali za mnom trečeg aprila, istina
je, sječam ih se vrlo dobro.
— Mislio sam da je tako.
— Osobito mladiča u plavom ogrtaču. Kako
da vam rastumačim, gospoñine, sram me neka
ko. U stvari, protivno nego što vi mislite, moj
je gospodar strog čovjek i u njegovoj kuči život
nije baš previše zabavan. Siromašna sam. dje
vojka i uz to s djetetom na brizi. Pristala sam
da služim kod tog hugenota, jer mi je ponudio
dobru plaču. Ali on je vrlo strog. Treba samo
raditi, raditi i čitati bibliju, to je sve. Onog da
na kad me je onaj ljubazan mladič oslovio u
ulici La Perche, uživala sam u tome da slušam
njegove riječi. Nemojte se ljutiti, gospodine.
457

— Ne ljutim se — progunña Baumier — to


što kažete dokazuje da je dobro vršio zanat za
kojim sam ga. plačao. A onda?
— Onda smo nastavili put u ugodnom raz
govoru i kad sam stigla do skladišta gazde Ber-
nea, kamo me je put vodio, mislim da sam mu
natuknula... da bih ga rado opet vidjela ka
snije ... u intimnijim prilikama. Sječam se, on
je nešto raspravljao sa svojim, drugom i rekao
mu otprilike ovo: „Stari nam je majmun na
punio džepove da obavimo ovaj posao..."
— Stari majmun? — trgne se Baumier.
— Ne znam o kome su govorili, gospodine,
sada pretpostavljam da se to možda na... vas
odnosilo.
— Nastavite — reče on bijesno.
— Da, čini mi se da su govorili kako imaju
dosta novaca.
Ona se mnogo istrčala, jer joj ta pojedinost nije bila poznata. Ali je ona
pretpostavljala da je'predsjednik kraljevske komisije snabdio s dovoljno
novca te svoje zavodnike da bi mogli po La Rochelleu napastovati žene.
Njen se zaključak pokazao ispravan, jer on nije ni okom trepnuo. Anñelika
se osmjeli te nastavi:
— Mladič u plavom ogrtaču zaista reče svom
drugu: „Naišli smo na ljepoticu koja nas nije
dočekala šamarima, treba, dakle, iskoristiti pri
liku. čekaj me u krčmi Sveti Nikola i popij
vrč vina na starkeljin račun... hm! A zatim
čemo razmisliti!
— Što je time htio kazati? — zapita Bau
mier, koji je jedva zadržavao bijes.
— Ne znam, gospodine. Priznajem da su mi
se druge misli motale po glavi. Bio je to vrlo
ljubazan mladič. Treba priznati, dobro ste oda
brali. Bio je vrlo smion. To mi nije bilo krivo,
uglavnom zato, kako sam vam več objasnila,
sto moj život kod ovih hugenota nije nimalo
458

zabavan, i §to več dugo nisam okusila neke... slasti, uiifcca je bila pusta...
.„gadila se sama sebi zato što je morala iz-mis_j3ati tu prostačku priču, ali
učinilo joj se da 3e ^aumier zagrizao. Bio je zaprepašten, a to 3e d&valo
poticaja Anñelikinoj mašti.
""- Cijeli nam je plan pokvario moj gospodar, gospodin Berne. Iznenadio
nas je. Naprašite je čUdi i strahovito se razjario. Inače je vrlo sr*ažan i moj
novi prijatelj nije bio u stanju ^ ?e s njim uhvati ukoštac. Milije mu je bilo
Poclbrusiti pete, a to je najpametnije što je moga0 Učiniti, zar ne?
"""? Kuga pomorila sve te vjetrogonje! Zašto su sv^ razdvojili? Ako sam
ih več poslao udvoje, znaci da sam imao razloga za to.
" Mene je moj gospodar odvukao u svoj ^ me izgrdi. Bio je, rekla sam vam
več, tij
j
"*"* Ljubomora! . ?> Možda — reče Anñelika koketno se os-m3eAujuči —
i kad me več htio izudarati šta-P°m» nadošao je ovrhovoditelj Grommaire, i
to me gasilo batina.
f^ier se uzrujao. Bilo je očito da ga je prikaz dogañaja zbunio. * Je li to
sve?
Ne, nije sve — šapne Anñelika, sagnuvši * glavu. ""-Što .još?
. *- S onim mladičem u plavom ogrtaču ja... Ja s^m se ponovo sastala.
. *"*• Gdje? Kada?
> Iste večeri. Nekako smo ipak uspjeli ugo-vor*ti sastanak blizu bedema.
Pa i sutradan .smo ses*stali...
. ^na je nastavljala vrlo oprezno. U nastoja- da što uvjerljivijom prikaže
svoju priču li time srušiti zgradu svojih laži?
459

-— A zatim ga više nisam vidjela. Pretpostavljala sam da je napustio grad,


jer je o tome nešto bio natuknuo. Bilo kako bilo, razočarao, me je.
Baumier slegne ramenima pokretom u kojem se osječala gorčina.
— Svi su isti! Ubije se čovjek dok ih nauči
zanatu, dok uvježbavaju ulogu, povjerava im se
zadatke od velike važnosti, a oni krišom pobjeg
nu, traže sreču na drugom mjestu. Ipak me ču
di da je to učinio Justin Medard. U koga čov
jek onda da se pouzda?
Anñelika mu nije dala vremena da se dugo čudi neshvatljivom postupku
nesretnog Justina Medarda, koji je svršio kao hrana rakovima zato što se
založio za pravednu stvar i što se pokazao savjestan u službi.
— A sada, gospodine — stane ga preklinja-
ti — s obzirom na to da sam vam sve priznala,
ne budite nemilosrdni prema meni. Obečavam,
več sutra ču napustiti ove hugenote. Služenje
kod njih je vezano uz prevelike neugodnosti.
Utoliko gore! Ne znam još gdje bih se djenula,
ali napustit ču ih, vjerujte mi!
— To nikako, vi ih nečete napustiti — us
protivi se ori. — Naprotiv, morate ostati kod
njih i obavještavati me o svemu što snuju. Da
vidimo, znate li što o njihovu bijegu na brodu
„Svetoj Mariji". I vi ste bili na spisku.
— A što ja mogu? Ne znam o čemu se ra
di, gospodine. Kad bi moj gospodar smjerao
otploviti, vjerujem da bi me o tome obavijestio
ili bi pak poduzeo neke pripreme za to.
— Zar niste ništa opazili?
— Ne.
Nastojala je da zadrži što neviniji izgled. Baumier je vrtio meñu prstima"
izdajnički spisak.
—• A ipak, izgleda da su moja obavještenja tačna.
460

— Ako ovi što vam ih dostavljaju zarañuju


svoj novac tako savjesno kao vaš Justin, Me
dard ... — naruga se Anñelika i prasne u
smijeh.
— Umuknite, vi! — zaurla Baumier. — Za
to što sam vas blagonaklono slušao, več ste di
gli glavu. Bezobraznice! Bestidnice! Zaslužili
biste da vas zatvorim u zavod za propale dje
vojke, jer ste u stvari, kurva najgore vrste. Ali
ako ste, zaista to,, onda čete mi koristiti više va
ni, nego unutra.
Pošto se ponovo smirio, promatrao ju je zamišljenom pažnjom.
— Ako ste zaista to — ponovi poluglasno.
Digne se i obiñe stol. Anñelika se pitala sa
zebnjom o čemu razmišlja. Nadala se da neče tražiti od nje da ga poljubi u
zamjeau za njeno osloboñenje. Ali umjesto toga on se skaku-tavim korakom
uputi k vratima.
— Gospodine, gospodine — molila ga je
sklopljenih ruku — recite mi da čete me oslo
boditi i da čete mi vratiti kčer. Nisam nikakvo
zlo počinila.
— Da, mislim da ču vas osloboditi — odlu
či on nekom veličanstvenom popustljivošču.
Ovaj čete put... pošto obavimo malo provje
ravanje ... biti slobodni.
On izañe.
Da nije bila onako uznemirena, bila bi osjetila zabrinut prizvuk u njegovu
glasu, kad je rekao »pošto obavimo malo provjeravanje". Ali ona je samo
njegovo obečanje „biti čete slobodni" imala pred očima. Njen joj je položaj
izgledao beznadan. Samo da joj vrate Berneovu djecu i Honorinu!
Ramena joj se saviše, a dvije neutješljive suze joj kliznuse niz obraze.
Zatim se vrata otvore, a netko uñe u sobu.
To je bio policajac Francois Desgrez.
461

XLII GOSPOðO BUDITE POZDRAVLJENI


Kad je spazila njegovu četvrtastu čeljust, mrk i uporan pogled, čvrsta
ramena* kad ga je vidjela utegnuta u ogrtač od smeñeg sukna, op-šiven
pažljivo zlatom na zapučku, kad ga je vidjela sa vezanom kravatom i
cipelama visokih peta i svim onim na njemu što je „odavalo" prijestolnicu,
Pariz i njegove kočije i njegove plave noči, bilo je to za nju takvo
iznenañenje da nije odmah shvatila šta sve za nju može značiti ova utvara iz
njene prošlosti. Ta če utvara otkriti identitet markize du Plessis-Belliere,
identitet buntovnice Poitoua, izazvat če njeno hapšenje u kraljevo ime zbog
zločina pobune, značit če zatvor, suñenje, Honorininu propast koja če kao i
Florimond zauvijek nestati iz njena života. Ta utvara če onemogučiti njen
bijeg za američke otoke.
Mozak joj je bio paraliziran, nesposoban da misli. Prepoznala ga je odmah
i, u stvari, bila zadovoljna što ga opet vidi. Desgrez! Bio je tako daleko... a
opet tako blizu!
On joj se nakloni, kao da ju je jučer napustio.
— Gospoño, budite pozdravljeni. Kako ste?
462

Ona zadrhta, kad je čula njegov glas. koji joj je donosio daleki odjek
njihovih prepiraka, mržnje i straha, što ih je proživjela njegovom krivnjom,
odjek ljubavnih i brutalnih trenutaka doživljenih u njegovu -zagrljaju.
Pratila ga je očima dok je prelazio preko sobe i sjeo za Baumierov pisači
stol. Nije nor sio vlasulju, što je davalo nekadašnju prisnost njegovu licu,
sjetilo je, usprkos njegovim oštrim crtama, lica siromašnog studenta bekrije,
kojega je upoznala prije no što bijaše stupio u policija. Naprotiv, njegovo
otmjeno odijelo i njegove sigurne kretnje, način na koji se smjestio u fotelji,
to jest kao čovjek naviknut na teške dužnosti, bili su joj strani.
Njegove crte lica bile su još markantnije, u uglovima očiju još se dublje
urezala podrugljiva brazda, dok mu se s obje strane ustiju opažala neka
polutužna i polunježna bora, koja se tu zadržala i kad se nije osmjehivao. On
joj se odmah prijazno osmjehne svojim zubima deračima.
— Onda, druga Markizo anñela, bilo je, dakle, suñeno da se opet vidimo
usprkos vašoj žurbi pri našem zadnjem susretu. Kad je to, dakle, bilo ... ?
Vrlo davno .. četiri... ne, pet godina! Več! Kako vrijeme prolazi! Za neke je
bilo bogato dogañajima, za vas, na primjer. To je sastavni dio vašeg genija
kojem nije suñeno da miruje. A za mene? Oh! Šta čete, moj .je život sigurno
mirniji, kad vi ne upadnete u nj. Bavim se običnim, svakodnevnim
poslovima. Nedavno sam uhapsio vašu susjedu... markizu de Brinvilliers. Ne
znam da li je se sječateč stanovala je nekoliko ulica podalje od vaše palače
Beautreillis. Ona je otrovala svu svoju obitelj i još nekoliko desetaka osoba.
Godinama sam slijedio njen trag, a vi ste mi pomogli da je uhapsim. Pa da.
Vi ste mi dali dragocjene podatke, zapravo ja sam vam ih prijazno iznu*
463

dio, sječate se ispitivanja u vezi s provalnom krañom koju su izvršili vaši


dobri prijatelji pripadnici Dvora čudesa. Zar se više toga ne sječate? Ne?
Vidi se da su se poslije toga dogodile mnoge stvari. Ah! Draga moja, truje se
mnogo danas u Parizu. Radim kao lud. I u Versaii-lesu ima mnoga trovača.
Ali tamo je istraživanje dosta teško... Pa dobro, vidim da vas sve ove
brbljarije nimalo ne zanimaju. Govorimo radije o drugim stvarima. Dobio
sam nalog da vas opet pronañem i da vas uhvatim. Mene uvijek zapadnu
neprijatni zadaci. Uhvatiti buntovnicu Poitoua! Nimalo ugodan posao! A
moja struka nije u tome da se skitam po provinciji kao što je vaša... Jadnoj
provinciji, bez života, opustošenoj, a u kojoj su ljudi nalik životinjama i
kojih se usta odmah zatvaraju čim se spomene vaše ime... t Morao sam
dignuti ruke i prepustiti stvar slučaju. Ovo njuškalo Bau-mier se, meñutim,
umiješao. Došao je u Pariz da podnese izvještaj o tim vječnim vjerskim
problemima i u isto doba da traži obavještenja o nekoj ženi koja... o nekoj
ženi što... Zašto sam utuvio sebi u glavu da ste ta žena vi? Ne znam ni sam.
Nakon nedavnog razgovora sa ljubaznim namjesnikom La Rocheltea,
gospodinom de Bardagneom moje zadnje sumnje su otpale. Navrat-nanos
sam pojurio da. vas opet vidim, predraga moja. I stvarno ste vi. Moj zadatak
je izvršen.-
„Znate li da ste se pomladili... ? Pa da, iznenadio sam se čim sam vas
vidio. Da E me ova vaša mala, skromna kapa podsječa na služavku gazde
Bourjusa, na vrijeme kad sam dolazio da popijem čašu bijelog vina iz
Suresnesa u krčmi „Crvena krinka"? Poslije me je vaše lice kraljeve
milosnice, okičeno draguljima, razočaralo. Vjerujte mi, na njemu sam počeo
za-pažati znakove kojima su obilježena lica mojih trovačica: lakomost,
ambicija, strah, želja za
464

osvetom. Sada, svega toga nema na vašem licu. Opet me gledaju nevine oči
mlade žene, ali i još nešto uz to: duboko iskustvo. Sto vas je tako očistilo,
ispralo? Od čega su vam obrazi postali glatki i djevičanski, a oči ogromne i
vapijuče za pomoču. Kad sam maloprije ušao u sobu, rekao sam sebi: Bože!
kako je mlada! Vrlo ugodno iznenañenje, treba priznati, poslije pet godina
što se ne vidimo. Možda su na mene djelovale suze na vašim obrazima...?
„Zar ih je taj stari štakor, Baumier, izazvao, draga? Zašto? Sto ste još
učiniili te ste ponovo dospjeli u crne kandže policije...? Kad čete več jednom
naučiti da budete oprezni ...? Hočete li mi napokon odgovoriti? Vaše su oči,
doduše, rječite, kao što su uvijek bile, ali to mi nije dovoljno. Htio bih čuti
zvuk vašeg glasa.
On se sagne naprijed, vrlo ozbiljan, upri-jevši svoje zjenice u njene.
Ona''je šutjela. Nije bila u stanju ni riječi progovoriti. Kao da je iz dubine
svog očajanja zaklinjala: „Desgrez, prijatelju moj Desgrez, u pomoč!"
Ali nikakav zvuk nije prešao preko njenih usana.
Desgrez ušuti. Dugo ju je promatrao. Crtu po crtu, pojedinost za
pojedinošču. Kao da je ponovo htio upoznati lice i oblik žene koja je bezbroj
puta uskomešala njegove snove.
On se nadao svemu, da če je vidjeti propalu, ostarjelu, drsku, žučljivu, ali
nikako nije očekivao vedru bol, nijemu i ganutljivu molbu u zelenim joj
zjenicama, koje su bile jasnije i bistrije no ikada.
„Vjerovao sam da ši lijepa", mislio je, „ali ti si još ljepša.. . ! Kakvim
čudom?"
On osjeti iskreno poštovanje prema toj ženi koja je dala takav dokaz o
svojoj snazi, zaštitila svoj duhovni integritet usprkos užasnim godinama,
ratu, porazu, koja je sačuvala svoj
465
88 Anñelika buntovnik

fivot zvjeri progonjene i u neprestanoj opasnosti. Nagne se i uozbilji.


— Gospoño, *kako da vam pomognem?
AnñeHka se strese kao da se probudila iz
hipnotičkog sna.
— Da mi pomognete! Vi biste pristali da mi
pomognete, Desgrez?
— A što sam drugo i radio otkad vas po
znam. Da, čak i kad sam pokušao da vas zau
stavim u Marselju, radio sam to samo zato da
vam pomognem. Što ne bih bio dao da sam
vas mogao spriječiti u onom kobnom bijegu
boga ste tako skupo platili?
— Ali... vi ste dobili nareñenje da me
uhapsite?
— Jasno... 1 to ne samo jednom več dva
put. Meñutim, ja vas neču uhapsiti.
On odmahne glavom.
— Jer ovaj put... to bi bilo5" užasno za vas.
Više se ne biste izvukli. Morao bih vas predati
vezanih nogu i ruku, jagnje moje. Ne znam
da li biste izvukli živu glavu, ali znam da bi
ste slobodu zauvijek izgubili. Nikad više ne bi
ste ugledali svjetlo dana.
— Vi riskirate svoju karijeru, Desgrez.
— Nije pametno s vaše strane da me na to
podsječate baš u času kad vam nudim svoju
pomoč. Ne mogu vas zamisliti osuñenu na do
životni zatvor, vas koji ste stvoreni za velike
prostore. Zbilja, je li istina da ste htjeli s tri
desetak protestanata otploviti na američke
otoke?
Nemarno je prelistavao . spisak putnika, »Svete Marije". Vidjela je kako
na papiru plešu prezimena: Manigault, Berne, Carrere, Mer-celot... i imena:
Martial, Severina, Laurier, Rebeka, Jeremija, Abigaela, RafaeL Načas je
oklijevala.
Svaki se policajac služi sa stotinu načina da iznudi priznanje. Da nisu
njegov siguran glas,
466

te zajedljive riječi s iznenadnim preljevima nježnosti imali za cilj


nepovjerenje ili da se on s njom na neki način sporazumi? Ona bi mogla
jednom jedinom riječju izdati svoje prijatelje, Dne koje je htjela na svaki
način zaštititi. Njene usne zadrhtaše. Odlučila je da igra otvorenim kartama.
— Jest, istina je — reče.
Desgrez se opet odbaci natrag i čudno, lagano uzdahne.
— Dobro je — reče — što niste posumnjali
u mene. Da ste to učinili, bio bih Vas možda
uhapsio. čudno je to u našem zanatu, da s go
dinama postajemo istodobno i tvrdi i osječaj-
niji, krvoločniji i nježniji. Odričemo se svega,
osim nekih malih stvari, koje zlata vrijede. I
što vrijeme više prolazi, sve nam dragocjenije
izgledaju. Vaše prijateljstvo predstavlja za me
ne takvu skupocjenu sitnicu. Rijetko se pre
puštam povjerljivostima, draga, a ovaj put to
činim zato što znam da vas nikad više neču
vidjeti ako vas ovaj puta pustim.
— Vi čete me, dakle pustiti?
— Pustit ču vas, ali meni se čini da vas ti
me nisam dovoljno zaštitio, jer se ovaj put na
lazite u zaista gadnoj kaši. Što več prije niste
otputovali za otoke? Bio je to najbolji izlaz. Ne
bih vas bio nikad više vidio i bio bih odahnuo.
Ovako se samo žderem. Ovaj Baumier vas je
pretekao brzinom. Svi če vaši saučesnici biti
odmah pohapšeni. Njihov brod je pod nadzo
rom. S te strane za vas ne mogu ništa poduze
ti... Kako vam je palo na pamet, lijepa moja
curice, da se uvučete meñu ove heretike baš u
trenutku kad ste imali tisuču valjanih razloga
da ne padnete nikome u oko? Danas se previše
bave njima, a da bi njihove kuče mogle pružiti
sigurno sklonište, a da i ne spominjem kako
nisu nimalo zabavni. Hladni ljudi, koji čak ne
znaju ni kako se ljubi. Razočarali ste me!
w 467

— Kažete da če ih pohapsiti? — upita An-


ñelika, koja je od svega onog što je kazao Samo
to čula. — Kada?
— Sutra ujutro.
— Sutra ujutro! — ponovi ona problijedivši.
Nitko nije ni u snu pomišljao na takvu mogučnost. Sutra ujutro če ljudi u
crnim odijelima provaliti u dvorište, u kome su procvjeta-li španjolski
jorgovani i šeboji i nači če djecu kako igraju kolo oko palme. Uhvatit če ih
za ruke i odvesti ih zauvijek. Zatim če okovati gazdu Bernea, gurat če staru
Rebeku i tetku Anu, koja če se buniti pritiščuči bibliju i matematičke knjige
na svojim mršavim prsima. Oni če joj istrgnuti knjige i bacit če ih u kanal.
I u uskim uličicama četvrti pod bedemima prolazit če žene u bijelim
kapama na glavi i na brzinu svezanim zamotuljcima u rukama, prolazit če
muškarci s okovanim rukama, us-trašena če djeca trčati iza velikih vojnika u
čizmama, koji če. ih odvuči tko zna kamo.
— Desgreze, rekli ste da čete mi pomoči...
— A vi čete to iskoristiti da upozorite one
ljude...? E to ne može, čedo moje malo. Do
sta je vaših gluposti? Dajem vam taman toliko
vremena da pod mojim nadzorom poñete po
svoje stvari, a onda ču vas izvuči iz ovog opas
nog, kruga u koji ste se nepromišljeno uvalili.
Vi vrlo brzo zaboravljate da i na vas čekaju
vješala i da vam baš nikakve koristi ne bi bilo
od toga što ste papistkinja, kad bi se netko
drugi, umjesto mene, malo bolje pozabavio va
šim slučajem i vašom ličnošču.
— Desgrez, poslušajte me.
— Ne.
— Dvadeset i četiri sata.,. Tražim samo
dvadeset i četiri sata odgode. Upotrijebite svoju
moč, isposlujte odgodu njihova hapšenja do
468 :

prekosutra ili u najgorem slučaju do sutra uveče.


— Do vraga, vi ste ludi — uzvikne Pesgrez.,
koji se ozbiljno naljutio. — Vi sve više tražite.
Muku mučim kako da spasim vašu glavu ucije
njenu na pet stotina livara, ali vama ni to nije
dosta.
— Dvadeset i četiri sata, Desgrez... dajte
mi samo dvadeset i četiri sata i spasit ču i se
be i njih!
— Vi tvrdite da čete prije sutrašnje večeri
uspjeti pedesetak osoba kojima prijeti hapše
nje tako daleko odvesti da ih više neče biti mo
guče uhapsiti?
— Jest, uspjet ču.
Desgrez ju je promatrao šutke nekoliko trenutaka.
— Kakva vam se to zvijezda upalila u oči
ma? — reče on potaknut nenadnom nježnošču.
— Oh! Prepoznao sam je. Nitko vas neče izmi
jeniti, Markizo anñela. Eh! Neka bude. Dat ču
vam odgodu koju s^e tražili. Radi onog osmi
jeha kad ste rekli: „Jest, uspjet ču!"
Ona se htjede dignuti, ali je on zaustavi.
— Znajte, samo dvadeset i četiri sata. Ni
minuta više. Kad bih i htio, ne bi više mogao
postiči Ovdje me uvažavaju, jer sam desna ru
ka gospodina Le Revniea, namjesnika kraljev
ske policije. Ovamo sam došao zbog posebnog
zadatka, zbog vas i ne bih se smio miješati u
provincijske poslove. Baumieru sigurno neče
biti pravo da se miješam u hapšenje »njegovih"
protestanata. Meñutim, nači ču neku izliku da
se hapšenje odgodi do sutra uveče. Ali duže od
toga je nemoguče. On je lija. Zna da <*e nasko
ro nizozemska flota upioviti u La Rochelle. Me
tež koji nastaje u takvim prilikama mogao bi
vrlo dobro doči onima na koje več dugo vreba
ju. Prije dolaska flote svi moraju biti u zat
voru.
469

f — Shvačam.
— Proñite ovuda — reče on, dirnuvši je u
lakat. Potom je povede k vratima što su se na
lazila iza stola — Ne volim da vas vide kako
izlazite. Izbjegnut ču tako radoznala pitanja
Anñelika se zaustavi
— A djeca? Ne mogu ih ostaviti!
— Več odavna sam ih poslao kuči — pro-
gunña on — Ona mala riña ñavolica, čini mi
se da je vaša kčerka. Razbila nam je bubnjiče
svojom dernjavom Reka© sam starijem dje
čaku „Poñite k ocu, ne govorite nikome ništa
i čekajte povratak gospoñe Anñelike" U me
ñuvremenu vas je Baumier preslušavao Ali ]a
sam znao da ču i ja poslije doči na red
— Oh1 Desgrez! — šapne — Kako ste dobri
Prošli su uskim i tamnim hodnikom, a onda
on otvori neka vrata Vani je več pao gusti mrak Sasvim blizu, iz jednog
oluka, izlijevali su se čitavi potoci vode Meñutim, kiša je bila prestala, ali
vlažan vjetar kao da je pobjesnio, na mahove je žestokim zapusima
provaljivao u uličicu
Desgrez se zaustavi na pragu On uzme An-ñeliku u naručje na onaj svoj
neusiljen i neodoljiv način kojemu se teško bilo oprijeti
— Ljubim vas — reče — Mogu vam to slo
bodno reči, sad više nije važno
Svojom čvrstom rukom pridrži njenu zabačenu glavu Njoj se učim da gubi
svijest, ne zbog stiska, več što ga zbog mraka i vjetra nije više ni vidjela, ni
čula Postao je nestvaran U njoj je još živjela samo želja zarobljene ptice da
zauvijek pobjegne
On shvati da u rukama drži samo odsutne tijelo, duh koji je lutao daljinom.
Za ovu progonjenu ženu on nije više bio on, živ i stvaran čovjek, več utvara
iz njene prošlosti koja se trudila da je povuče u svoj grob. Ona je jurila
47n

u susret svojoj sudbini, u kojoj njemu nije bilo mjesta.


„Stvorena za beskraj", pomisli on, „za slobodu".
Nagnut nad njenim usnama, on ih ni ne dotakne:
— Zbogom Markizo anñela! — šapne.
Vrlo nježno spusti svoje ruke. Ona se odmakne, učini nekoliko koraka, pa
kao da se predomislila, okrene se, ali je on više nije vidio. Začuje njen glas:
— Zbogom Desgrez, prijatelju moj.. . ! Hva
la! Hvala!
Anñelika je u noči trčala gradom. Vjetar joj je usne prevukao solju. Mora
da je tako trčala Lotova žena u ugroženoj Sodomi, dok su se povrh grada več
gomilale smrtonosne čestice, koje če ga uništiti.
Stigla je kuči bez daha.
Svi su bili na okupu: djeca, gazda Gabriel, stara Rebeka i tetka Ana,
Abigaela, stari pastor sa sinom i njegovim siročetom.
Opkole je, a zatim je uzeše grliti i obasipati pitanjima:
— Govorite — navaljivao je trgovac — za
ustavili su vas. Zašto? Sto se dogodilo?
— Ništa opasno.
čak je i tetka Ana ponavljala drhtavim glasom:
— Grdnog smo se straha zbog vas naužili.
Bojali smo se da su vas zatvorili.
— Nije ništa bilo.
Ona se silom osmjehivala da bi ih umirila. Videči ih tu, na okupu, sada je
bila sigurna da če ostvariti svoje planove i da če ih na kraju sve spasiti. Svi
su za njom pošli u kuhinju. Morala je sjesti, a Rebeka joj donese vina. Pitala
ju je koje najviše voli. Predlagala
471
je da če otvoriti više boca. Ionako svu zalihu vina ne mogu prenijeti na brod.
— Brod? — reče gazda Gabriel — zbog bro
da su vaSj zar ne i zaustavili? Da štogod ne
slute?
— Nije ništa opasno.
— Ponavljate da nije opasno, a meñutim,
ste blijedi kao krpa. Što je dakle? Govorite!
Treba li upozoriti Manigaulta?
Njega nije bilo lako prevariti. On stavi, ruku na Anñelikino rame.
— Več sam se spremao da potrčim do Pa
lače pravde.
— Bili biste učinili tešku pogrešku, gazda
Gabriele. Uvjerila sam se da ona gospoda ne
što sumnjaju, ali nemaju dokaza, a dok ih sku
pe, bit čemo daleka Pretpostavljam da Martial
i Severina nisu ništa govorili
— Srečom nas nisu ništa ni pitali — reče
Martial. — Neki nam je gospodin odmah pri
šao. Uzeo je Honorinu u naručje, da ne bi pla
kala i rekao nam: „Povratite se kuči, gospoña
Anñelika če doči poslije za vama." Drugima
kao da to nije bilo pravo, ali on nas je sam od
veo na ulicu.
— Mislim da je došao iz Pariza — primije
ti Severina sjajnih očiju. — Drugi su ga gledali
s poštovanjem.
Anñelika potvrdi:
— Taj je gospodin moj prijatelj i obečao mi
je da nočas bez brige možemo spavati.
— Zar imate prijatelje u pariškoj policiji,
gospoño Anñeliko? — upita osorno gazda Ga
briel.
Anñelika rukom preñe preko čela.
— Da. Puki slučaj, ali istinit. I kao što vi
dite može nam od koristi biti. Sutra ču vam
sve ispričati. Večeras sam umorna i mislim da
bi valjalo djecu,u krevet spremiti.
472
Meñutim, kad su se svi povukli, ona reče Abigaeli da ostane.
— Treba da s vama govorim.
Počekale su da se sve smiri u velikoj kuči i da Hortorina usne. Anñelika
poñe u sobu do kuhinje, u jednom uglu potraži kovčeg i iz njega izvadi
najtopliji ogrtač i vunenu maramu, koju čvrsto sveže pod bradu da joj drži
kapu.
Nisam htjela gazdi Berneu govoriti o svom planu — reče Abigaeli, jer bi
me on sigurno spriječio da ga izveden. Sad jedino ja mogu nešto poduzeti.
Meñutim treba da znate o čemu se radi.
Ona joj bez reda sve ispriča. Izdali su ih. Tko? Možda neki od
Manigaultovih namještenika. Možda netko od njihovih. To u stvari i nije
važno. Važno je da Baumier sve zna. Znao je njihova imena. Njegove uhode
i redari naa-ziru ih, nadziru skladišta i »Svetu Mariju". Njihove su kuče
obilježene. Crni anñeo propasti več je položio svoju nevidljivu ruku na
pročelja lijepih kuča ih' skromnih ñaščara u četvrti pod zidinama. Sutra če ih
sve pohapsiti.
Abigaela je slušala bez riječi. Više nego ikad, bila je nalik nekoj
flamanskoj gospi, s onim svojim dugim i nježnim licem, s blijedim obrvama
i s bijelom kapom. Ostala je mirna. Ona je imala dovoljno duševne snage da
se pomiri s onim što če se dogoditi, ali to joj je lako, mislila je Anñelika, jer
Abigaela nije znala za nevolje. Ona nije znala što je zatvor, što znači biti
progonjen kao divlja zvijer, što znači nemati ni kamena da se nasloni
umorna glava, što znači uzalud zvati ta pomoč.
— Ostaje nam samo još jedna mogučnost
— reče. — Moram pokušati. Baš zbog toga mo
ram još večeras izači.
Abigaela zadrhta.
— Večeras? Po ovoj oluji! Slušajte...
473

Vjetar je drmao prozorske kapke i stakla. Kiša je opet počela padati i buka
njena padanja miješala se s muklim šumom mora.
— Skrajnji je čas — reče Anñelika. — Mo
ramo do sutra svi biti na brodu, inače smo iz
gubljeni.
— Na brodu? A kako? Sami ste rekli da je
luka pod nadzorom, A nijedan brod neče na
more po ovakvom vremenu.
— Jedan je dovoljan — reče Anñelika upor
no. — Treba iskoristiti posljednju mogučnost.
Budite spremni, Abigaelo. Htjela bih da u mo
joj odsutnosti pripremite prtljagu. Vrlo malo
stvari. Ruhd za presvuči se i nešto rublja.
— Kad čete se vratiti?
— Ne znam. Možda u zoru. Ali budite sprem
ni... Nesumnjivo ču vam donijeti vijest da je
brod spreman za polazak i da treba požuriti.
Ona poñe k vratima, ali je nova misao zaustavi.
— Ako se ne vratim, Abigaelo, ma što se
dogodilo, nastojte zaštititi moju kčer Honori-
nu. Kako sam glupa...! Moram se vratiti. Ne
može drugačije biti!
Abigaela joj se primakne i rukom joj obujmi ramena.
— Što čete učiniti, Anñeliko?
— Nešto vrlo jednostavno. Idem, potražit
ču kapetana jednog broda. Poznam ga i zamo
lit ču ga da nas sve odvede.
Mlada je djevojka čvrsto privine k sebi i podigne oči. Anñeliku je
iznenadio ozaren izraz njena lica.
Naivna vizija iz njena djetinjstva pomiješa se s utjehom što ju je osjetila
otkrivši ovo prijateljstvo. Dok je bila mala, a oluja zavijala nad močvarama
Monteloupa, ona je zamišljala da se nalazi u zagrljaju Djevice Marije i strah
bi je odmah prošao. Ona nasloni svoje čelo riñ Abigaelino rame.
474

Ova joj poluglasno reče:


— Zašto nastojite da nas svih odvedete? To*
če samo povečati vaše poteškoče. Mogli ste se
sami spasiti, Anñeliko, osječam to...
— Ne. Ne bih to mogla — odgovori Anñe
lika, odmahnuvši glavom. — To bi bilo zaista
iznad mojih snaga. Vi ne možete shvatiti, moja
dobra Abigaelo, ali znam da nikada ne bih ot
kupila prolivenu krv, ni zablude svog života
kad ne bih pomogla vama i vašoj protestant
skoj brači da se spasite ...
Na kraju gotovo veselo doda:
— Večeras ili nikad! Evo, zato moram us
pjeti!
Abigaela je otprati do velikih ulaznih vrata. Iznenadni' zapuh ugasi
sviječu. Dvije se žene zagrliše u mraku. Anñelika se pripije uza zid, da bi se
bolje zaštitila od vjetra i klizne prema bedemima. Nije čula kad su se vrata
opet zatvorila.
Dok se ona bude borila, Abigaela če bdjeti poput upaljene sviječe.
Anñelika se neče osječati usamljenom. Gotovo na koljenima se vukla po
mokrim stepenicama koje su vodile do stražarnice. Stigavši navrh zagluši je
pobješ-ljelo dahtanje mora. čula je kako se o nasip razbijaju žestoki udarci
razbješnjelih valova. Pjena je prskala uvis, plavila sve i razlijevala se po
pločicama glatkim poput ogledala. Bila je več mokra kad je dospjela do
stražarnice
svjetionika.
Nekoliko je trenutaka stajala u zaklonu nekog stupa da bi došla do daha, a
zatim se digne na vrhove prstiju i kroz priječnicu pogleda u stražarnicu.
Spazi vojnika Anselma Camisota, koji je snuždeno sjedio blizu mangale, s
koje je žerava bacala crvenkaste odsjeve na njegovo okruglo, neobrijano
lice.
Srečom, Anñelika je poznavala bojažljivost svog čeznutljivog udvarača:
nijedan prizor ni-
475

je mogao biti neutješljivi od ovog osamljenog vojnika koga je spazila kroz


dvije ukrštene šipke, kako sjedi pod svodom sredhjevjekovne vježbaonice.
Ona, meñutim, nije imala drugog izlaza. Stade udarati po prečki.
Vojnik podigne oči i na licu mu se pojavi silno zaprepaštenje ugledavši
utvaru, koju mu je nočas poslao bog oluje. Protrlja više puta oči, skoči kao
lud, noge mu se zapletu o koplje, spotakne se o kacigu, položenu na zemlju,
od čega je odjeknuo cijeli svjetionik i napokon se dovuče do vrata i otvori
ili.
Anñelika se več bijaše ušuljala unutra. Ona zabaci Jia leña svoju mokru
kukuljicu i odahne s olakšanjem.
— Vi? Gospoño Anñeliko! — progovori An-
selmo, Camisot zadihano, kao da je trčao. — Vi!
Kod mene...!
Ovo „kod mene", što se odnosilo na mračnu i okruglu dvoranu, sJamnjaču
i skromnu večeru oñ rakova te crnog stražarskog kruha, zvučalo je vrlo
ganutljivo.
— Gospoñine Camisote, došla sam vas mo
liti da.mi učinite veliku uslugu. !Dceba da mi
otvorite mala vrata na uglu, jer moram iziči iz
grada.
Vojnik je razmišljao o toj molbi i na licu mu se javi izraz razočaranja i
strogosti.
— Treba... Moram... Samo to! Ali to je
zabranjeno, ljepotice moja.
— Baš radi toga se i obračam na vas. To
je jedini prolaz. Znam da vi imate ključeve.
Jadni Camisot je sve više mrštio svoje obrve kao u gorile.
— Ako je zato da biste se sastali s nekim
ljubavnikom, ne računajte na mene. Ja nisam
samo čuvar bedema, več i morala.
Anñelika slegne ramenima.
476

— Mislite li da je ovo prikladno vrijeme za


ljubavne sastanke na pustari?
Vojnik je slušao kako kiša bije i vjetar zavija i nasrče na svjetionik.
— Imate pravo — odgovori Camisot. — čak
i ovdje je bolje nego vani. Ali zašto onda ho
čete da iziñite iz grada?
Ona brzo smisli odgovor.
— Moram, odnijeti poruku nekomu tko se
krije u zaseoku Saint-Maurice... Nekome ko
me prijeti smrt... jednom pastoru...
— Razumijem — promrmlja Camisot — ali
budete li se miješali u ovakve poslove, svršit
čete u zatvoru. A meni ne prijete samo muke,
več vješala.
— Nitko neče riječ zucnuti... Obečala sam
da ču odnijeti poruku i odmah sam pomislila
na vas. Nikome nisam govorila o svojoj na
mjeri, ali ako me vi odbijete, kome bih se mo
gla obratiti s istim povjerenjem?
Ona nježno položi svoju ruku na njegovu veliku, dlakavu šapu i molečivo
ga pogleda. Jadni Anselmo Camisot se sasvim zbuni.
Iako joj je on ponekad, u prolazu, dobacio pokoju ljubaznu riječ, kao što če
uraditi svaki vojnik koji nešto do sebe drži, ipak, nikad baš nikad se ne bi
usudio čak ni pomisliti da če ga ona jednog dana gledati u lice, i to još na
takav način. On prijeñe rukom preko svoje brade misleči pri tom na svoje
čekinje i svoju ružnoču koja je oduvijek izazivala smijeh žena.
— Bit ču vam vrlo zahvalna, gospodine Ca
misote — navaljivala je Anñelika — vrlo, vrlo
zahvalna.
Vojnikova želja nije išla dalje od jednog poljupca, ali i sama pomisao da bi
te usne mogle biti milostive prema njemu, najbjednijem vojniku u
garnizonu, bila je dovoljna da mu pomuti pamet. Njegovi su drugovi često
govorili o hladnoči lijepe služavke obitelji Berne.
477

Koliko li če se iznenaditi, ako jednog dana ño-znañu da je on, Anselmo,


ruglo i metoda svačijeg smijeha, postigao ono što su največi kicoši meñu
njima smatrali nemogučom srečom! Ah! Imao bi i zašto da zapali sviječu u
nekoj papi-stičkoj crkvi! Tko zna što se još može dogoditi? Več unaprijed je
bio užasnut.
Na kraju promuca muklim glasom:
— Eh! Pa dobro! Na kraju krajeva nikome
tim ne škodim, hm! Gospodar sam na bede
mima i ako se ne izložim malo za takvu ženu
kao što ste vi, za koga bih se onda izložio?
On skine s klina svežanj ključeva.
— Kad se vratite, hočete li se malo zadrža
ti... kod mene?
— Hoču, zadržat ču se — reče ona, spremna
na svaki ustupak.
Ona mu se osmjehne, jer je pomislila, kako taj vojnik i nije loš mladič,
naime, nije bar zahtijevao, kao toliki drugi, da mu unaprijed plati. Anselmo
Camisot je izračunao da če do njena povratka imati dovoljno vremena da se
obrije, pri čemu če mu oklop poslužiti kao ogledalo i da iz tajnog skrovišta
svjetionika izvuče neke dragocjenosti za koje je jedino on znao: bocu bijelog
vina i nešto pršuta... Upriličit če pravu gozbu!
Anñelika je drhtala od nestrpljenja dok je za njim išla prema uglu bedema,
gdje je nekada, u malom podzemnom hodniku, stajala četa strijelaca koja je,
u slučaju opsade, imala zadatak da strelicama obasipa napadače. Kroz
drvena vrata izlazilo se na usko stubište kojim se stizalo do duna. Anñelika
prekorači prag i počne silaziti po klizavim stepenicama, izlažuči se opasnosti
da slomi vrat.
Stražar joj je odozgo osvjetljavao put, ali mu je vjetar nekoliko puta utrnuo
sviječu, pa je mlada žena morala čekati da se svijetlo po-
478
javi priljubivši se uza zid s kojega kao da ju je pobješnjela oluja htjela
otrgnuti i baciti u provaliju.
Napokon, osjeti pod nogama mekano i ras-kvašeno tlo. Bila je izvan grada.
Po buci razularenih valova, koji su se razbijali o žalo, ona nasluti put, koji
je vodio strmom morskom obalom i uputi se njime. Nije ga vidjela, več se
po pijesku kojim je put vodio ravnala pri hodu. Katkad bi zabasala u travu ili
bi udarila u neki grm tamarisa. Tada bi, tapkajuči nogom, opet tražila go i
čist prolaz staze. činilo joj se da se nikad prije nije probijala kroz tako gusti
mrak.
Nigdje nijedne sviječe, nigdje neke svjetlosti po kojoj bi se mogla ravnati
u ovom oceanu mraka. Hladna kiša neprestano je padala. Mokre su joj se
trepavice lijepile. Ponekad je hodala zatvorenih očiju. S lijeve strane
naslučivala je da se litica okomito ruši u ponor. Dovoljno je da malo posrne,
pa da se sruši u nj i da se smrska u podnožju tog vapnenastog zida.
Strah ju je sve više hvataoč malo-pomalo toliko nabuja da se nije usudila
hodati dalje. Uze puzati četveronoške, pipajuči rukama i koljenima po blatu
staze koju je kiša pretvorila u potok. Uskoro nije mogla dalje. Da bi se
oslobodila tjeskobe koja ju je mučila, odluči da se spusti do obale i da onda
nastavi žalom, jer i žalom je mogla stiči do cilja, ali se bar nije izlagala
opasnosti da se negdje surva. Po drvenom križu na rubu staze, koji bijaše
zapazila kad je s Honorinom prošla tuda, znala je gdje se nalazi. Nedaleko,
izmeñu nagomilanih litica, nalazio se prolaz kojim se stizalo do žala.
Ona ga nañe i stane silaziti. Odjednom zemlja popusti i ona se, povučena
golemom hrpom kamenja, oderana ali živa i zdrava, našla neštc
479

niže. Mora da su joj ruke krvarile i .da joj se haljina na koljenima razderala.
Na sreču nije se uganula. Ponovo se digne i nastavi dalje pridržavajuči se o
liticu.
Sad joj je more prepriječilo put svom svojom žestinom. Anñelikine oči,
navikle na mrak, spaziše bijele vrške valova i duge zapjenjene krakove koji
su nasrtali na nju. činilo joj se da je neka blijeda i prijeteči biča napadaju uz
paklenu buku. Neki su se valovi razbijali podalje od nje, a drugi, naprotiv,
kao da se ne mogu zaustaviti u svom naletu, dopirali su gipkom okrutnošču
zmije do njenih nogu.
U jednom trenutku, val koji je nadolazio pričini joj se tako visok da se
Anñelika, prestravljena, pripila uz liticu kao da se htjela za-rinuti u nju.
Talas se razbije nekoliko koraka podalje. U njegovu užasnom
zapljuskivanju ona osjeti, kako joj hladna voda obuhvata gležnjeve, a zatim
koljena. Novi val doprijet če joj do pasa!
Povlačeči se, voda je povuče takvom silinom da je pala. Ona se grčevito
hvatala svega čega je uzmogla.
Novi če je val odvuči daleko u more. .,Moram se popeti", pomisli.
Ali kako da se izvuče iz ove zamke. Stane trčati da bi izbjegla ? toj
opasnosti, jurišu raz-bješnjelih valova. Noge su joj se svijale na oblucima.
Na nekim mjestmia žalo se opasno sužavalo.
Samo jedna misao joj je bubnjala u mozgu: popeti se opet do pustoline. Bit
če da je plima bila u porastu. Ostane li na žalu, sigurno če se udaviti. Ruke
mlade žene zarivale su se u liticu nastoječi da se za nešto uhvate, ali na
180

tom je mjestu litica bila gotovo okomita. Meñutim, pužuči dalje, otkri
dražicu, gdje su katkad pristajali čamci, i na njenu kraju strmu stazu kojom
su se koristili ribari. Ona se popne i tako oslobodi paklenog obruča.
Kad se dohvatOa ivice obale, sruši se koliko je duga i široka. Bila je
iscrpljena te je dugo ležala s licem priljubljenim uz vlažnu zemlju.
Ovo putovanje na kraju noči mora da je bilo nalik na putovanje duše
poslije smrti: sporo i tjeskobno traženje u nepbznatnoj zemlji.
Osman Ferañi, veliki crni vrač, govoraše: «Ne zamječujemo uvijek smrt.
Neki se nañu, a da i ne znaju zašto u nepoznatim tminama i moraju tražiti
put služeči se svjetlom što su ga stekli za svog zemaljskog žitka. Ako nisu
ništa naučili na zemlji, oni če još jednom zalu-tati u Svijetlu duhova... Tako
govore mudraci s Istoka..."
Osman Ferañi! Vidjela ga je sada ispred sebe, crnog kao i noč. Govorio joj
je:
„Zašto si pobjegla od onog čovjeka? Tvoja se i njegova sudbina križaju i
ponovo če se ukrstiti!"
Anñelika se podigne na ruke. „Buduči da se njegova sudbina mora ukrižiti
s mojom", promrsi ona kroza zube „onda moram uspjetil"
Samo slučaj nije mogao dovesti Rescatora na ovu obalu. To je
nesumnjivo.nešto značilo. To je značilo da Anñelika mora stiči do njega.
Usprkos vjetru, moru, noči ona če doprijeti do njega. Neki mukao, neobično
blizak glas, šap-"teo joj je na uho: ,,U mojoj kuči čete spavati. U mojoj kuči
ima ruža." I čarolija s Kandije se ponovila, kao i onaj neobjašnjiv trenutak,
kad
481
31 AnñeliJca buntovnik
je stoječi kraj zakrinkanog čovjeka, koji ju je kupio, osjetila želju da
zauvijek ostane uza nj.
Anñelika se uspravi.
Opazi da je kiša prestala. Ali vjetar kao da je ojačao. Grabio ju je za
ramena, bacao naprijed, zatim se postavljao ispred nje i ona se morala boriti,
korak po korak, kao da je suzbija neka ljudska snaga.
Nakon nekoliko koraka se poboja da nije pošla krivim putem. Okrene se
oko sebe poput lutke, ali ni sada nije bila u stanju ustanoviti gdje se nalazi.
Napokon se nebo razvedri. Odjednom spazi na istoku crveni plamen
svjetionika. S druge strane drugo, manje svjetlo-, blistalo je na kraju otoka
Re.
Anñelika se oslobodi neizvjesnosti.
Napokon je nazrela ravan oko sebe, ravan koju je vjetar brisao. Sad je
jasno vidjela te je mogla brže hodati. Kad je stigla blizu uvale gdje je tog
poslijepodneva ugledala usidreni brod, uspori korake.
„A. ako je isplovio?" pomisli iznenada.
Zatim se smiri. Toliko se dramatičnih dogañaja zbilo — povratak djece,
njihovo hapšenje, Baumierovo saslušanje, pa Desgrezovo — da je ona imala
dojam da je u tih par sati proživjela čitave dane. Kad je opazila gusare, oni
su šuperili brod. To znači da im je trebalo popraviti ga te nisu mogli otploviti
u odmakloj noči i pred nadolazečom olujom.
Uostalom, sad vidi neko jače svjetlo, kao da se neka velika zvijezda
nadvila nad njom. Bi jpj jasno da je to fenjer na vrhu jarbola Gould-sboroa.
Usprkos svojoj želji da ostanu neprimječe-ni, gusari su ipak više voljeli da
bar donekle osvijetle uvalu u koju su se sklonili jer je ona bila slabo
zaštičena i brod je na sidrištu že-
482

stoko navlačio lance. Na palubi su se razazna-vali obrisi stražara koji su se


nastojali zaštititi što su bolje mogli.
Anñelika Je stajala duže vremena u iščekivanju na rubu obale.
Promatrala je, a da sama nije bila viñena, brod, koji se tek pojavio iz
mraka, obrise sablasnog broda s njegovim jarbolima na kojima su jedra bila
skupljena da ih ne bi vjetar zahvatio i koji se ljuljao na uskipjelom moru
kao> na dnu vještičinog lonca.

Kad je maloprije napustila La Rochelle, njoj se činilo da ne postoji nešto


jednostavnije do da pojuri i trči k ovom mjestu, kao, prema luci u kojoj ju je
čekala jedina moguča pomoč.
Sad joj je njena ludost'izgledala očita: hotimično pasti u šake ovih ljudi
izvan zakona, pojaviti se pred opasnim gusarom koga je uvrijedila i izvrgla
ruglu, zatražiti od njega pomoč ništa ne nudeči zauzvrat! Sva su je ta
bezumna djela mogla samo survati u propast. Ali propast se nalazila i iza
nje. Osim toga, bila je daleko odmakla, natrag se više nije moglo.
Ona spazi kako dolje ispod litice titra vatra zaštičena izbočinom litice. Kraj
vatre su mornari bili na straži.
Ona ista ruka, možda ruka Osmana Ferañi-ja, koja ju je maloprije podigla
sa zemlje, gurne je naprijed: „Poñi! Poñi! Tamo je tvoja sudbina!"
Nada i užas izmjenjivali su se u njenu srcu. Ali ona više nije oklijevala.
Pronašla je stazu kojom su tog poslijepodneva ribari iz Saint-Mauricea i
njihova stoka, sišli do obale, pa se ona uputi njom.
Dovuče se do žala. Noge su joj upadale u sedefasti pijesak stvoren od
milijuna smrvljenih školjki, te je jedva napredovala.
31*
483

Odjednom je odostrag zgrabe nečije ruke oko struka i za mišice tako da se


nije mogla maknuti. Lice joj bi osvijetljeno fenjerom. Gusari su oko nje
govorili jezikom njoj nepozna-•tim. Spazila je njihova mrka lica .pod
svilenim rupcima kao krv crvenim, njihove krvoločne zube i svjetlucanje
zlatnih koluta koje su neki nosili na ušima.
Tada ona poviče, izbacivši jedno ime ispred sebe poput štita: „Rescator"!
— Hoču da vidim vašeg voñu, monsinjora Rescatora... 1
484

XLIII SASTANAK S RESCATOROM


čekala je naslonjena o brodsku ogradu, dok se brod žestoko ljuljao.
Stražari koji su stajali na obali ukrcali su je u čamac, koga su valovi valjali
kao orahovu ljusku i Anñelika ni sama nije znala odakle je smogla snage da
se u mrkloj noči popne po ljestvama od konopa, koje su se ljuljale na boku
broda.
Stigla je na cilj. Uveli su je u neku vrst smočnice, u kuharevo kraljevstvo,
vjerojatno, jer se u njoj osječao plesnivi miris masti.
Dva čovjeka su je čuvala. Uto uñe treči maskiran pustenim šeširom s
pokislim perjem i ona odmah prepozna njegov zdepasti lik.
— Jeste li vi kapetan Jason?
činilo joj se da ga vidi na mostu galije ,,La Rovale". Kapetan Jason, drugi
oficir strašnog Rescatora, izdavao je naredbe vojvodi de Vi-vonneu, velikom
admiralu flote Luja XIV. Danas je možda izgledao manje gord, ali je
sačuvao sigurnost onoga, koji radi za gospodara čija je volja na kraju
najjača.
— Odakle me poznajete? — upita je nakon
kračeg iznenañenja.
Iza krinke, njegov zbunjen pogled promatrao je mokru seljakinju
razbarušenu i u krpama.
485

— Vidjela sam vas u Karidiji — odgovori


ona.
Na licu mu se pojavi čuñenje. Bilo je očito da je nije prepoznao.
— Kažite vašem voñi, monsinjoru Rescato-
ru da sam ja... ona žena, koju je kupio za tri
deset i pet hiljada pijastera u Kandiji, ima to
me četiri godine... one noči kad je buknuo
požar.
Kapetan Jason odskoči doslovce do stropa. Zapanjeno ju je promatrao par
trenutaka. Zatim više. puta opsuje na engleskom. Napokon, uzrujanošču koja
mu nije bila svojstvena, jer je naizgled bio čovjek mirne čudi, preporuči
dvojici mornara na njihovu jeziku da strogo paze zarobljenicu. Potom je ona
čula kako trči palubom.
Dva su čovjeka smatrala da moraju držati Anñeliku za mišice. Meñutim,
kako da sad pobjegne. Bila je u raljama vuka.
Dojam što ga je stvorila njena izjava, uznemirio ju je. Reklo bi se da je
nisu zaboravili. Sad če je suočiti s gospodarom. Uspomene je stanu salijetati.
Kandija osvijetljena bljeskom plave rakete, Kandija u plamenu, Hermes
gusara d'Escrainvillea se izdvojio, usijan kao spomenik od čistog zlata,
njegovi se jarboli ruše u snopu iskara. Rescator trči u oblacima, dima koji
obavijaju njegov brod, te onaj stari čarobnjak, Savarv, koji pleše na pramcu
grčkog čamca i viče: „Grčka vatra! Grčka vatra!"
Anñelika se stisne u svoj mokri ogrtač, koji je poput olova pritiskao njena
umorna leña. U vatrenoj noči Kandije dvije su se sudbine bile spojile, a
zatim su se munjevito udaljile, da bi se na sasvim drugom kraju zemlje opet
našle ove noči, protivno svakoj logici i volji samih bogova. Da li je to ono
što je Osman Fe-rañi pročitao u zvijedama na vrhu tornja Mo-zagreb?
486

Vani odjekne zvuk nečijih koraka. Anñelika se uspravi pripremivši se da ga


vidi. Ali pojavio se ponovo kapetan Jason. Dao je kratak znak i Anñeliku
povedoše. Prelazeči preko uskog mostiča, zahvati je opet oštar zamah vjetra
i čula je blisku riku valova. Morala se popeti uz drvene, stepenice.
Iza stakala krmenog kaštela blistala su crvena svjetla. Podsjetiše je na
nepomična, ñavolska svjetla koja sijaju u retortama alkemičara, tih slugu
sotone. Zašto je ta misao sinula u Anñelikinoj glavi dok su je pod zapuhom
vjetra gurali u unutrašnjost broda? Možda se sjetila da su gospodara ovog
broda nazivali čarobnjakom Sredozemnog mora!
Njen prvi dojam bio je kao da je položila nogu u gredicu od mahovine i
cviječa, i dok su iza nje zatvarali vrata, ona je osjetila blagotvornu toplinu
sobe. Poslije ledenih udara kiše i šibanja sjevernjaka, ona se gotovo nevoljko
osječala u njoj. Morala je napeti svu volju da ostane na nogama i da se ne
onesvijesti.
Malo-pomalo počela se oporavljati. N*jene su se oči prilagodile neobičnoj
svjetlosti. Ona spazi čovjeka, koji je stajao na nogama i kao da je čitav salon
ispunio svojom pojavom.
Bio je to čovjek koga je vidjela na pustoli-ni: Rescator. Bio je viši no što je
mislila. Glavom je dodirivao niski strop i uopče upadao u oči svojim
impozantnim držanjem. Sad joj se činio tvrd. Možda zato što je onda u
kretskom batistanu, dok je prilazio nehajnim i mačjim korakom, okružen
orijentalcima, ostavio na nju sasvim drugi dojam.
činio joj se isklesan iz komada crne litice. Imao je kršna ramena, pas
stegnut širokim opa-sačem od kože i čelika, o kome su visile futrole dvaju
ukrašenih pištolja. Dugi i mršavi mišiči bedara isticali su se pod kožnatim
hlačama. Raskoračenih nogu, da bi tijelo prilagodio lju-
487

ljanju broda, s rukama iza leña, ostavljao je dojam krvnika. Hladan


promatrač, nepovjerljiv.
Zauzeo je stav iščekivanja. Mnogo se razlikovao od nekadašnjeg vladara
Sredozemlja.
Na njemu je prepoznala samo uspravnu glavu, okruženu rupcem od
tamnog satena, vezanog na španjolski način, groznu kožnatu krinku s
modeliranim nosom, koja mu je dopirala do usana, crnu, korvčavu bradu,
koja je produža-vala njegovo mračno lice, a u otvorima krinke dva oka
sjajna poput dijamanata čiji neodreñen pogled nije mogla izdržati.
Bijaše to zaista on, Rescator, ali sada kao da je bio prožet nekom drugom
magijom, oceanskom. I dok je ona dugo maštala o zagonetnoj ličnosti, kao o
kakvom junaku iz hiljadu i jedne noči, sada je primijetila, da pred sobom
ima običnog gusara. Dva venecijanska fenjera, sa staklima crvene i zlatne
boje, obasjavali su ga, ali uza sve to njegov izgled nije bio manje
zastrašujuči.
More zaljulja brod. Anñelika posrne i pri tom se pridrži za vrata. Tada crni
Mp oživi. Kamena su mu se grčevito tresla, dok je glavu zabacio unazad.
Ona opazi da se Eescator smije nekim posebnim prigušenim smijehom,
koji je završavao napadom kašlja.
— Francuskinja iz Kandije! — poviče.
Njegov promukao i prigušen glas, s donekle drečavom intonacijom,
djelovao je na Anñeli-kine živce kao i nekada: ganutljivo i bolno. Bilo je u
tom glasu nečega što se nije moglo podnijeti, ali je u isto vrijeme u čovjeku
izazivao želju da ga opet čuje!
Vidje kako joj se primiče odmjerenim korakom. Njegovi su zubi tvorili
bijelu crtu u crnoj bradi.
488

Njegov ju je smijeh više dovodio u zabunu od njegovih uvreda.


— Zašto se smijete? — upita ona bezbojnim
glasom.
— Jer se pitam, kakvo je to čudo pretvorilo
najljepšu robinju Sredozemlja, za koju sam
platio čitavo bogatstvo, u sadašnju ženu, za ko
ju ne bih dao ni sto pijastera ... !
Nije mogao biti uvredljiviji i drskiji. Anñelika baci pogled po sobi i vidje
sebe mokru u poderanoj haljini, u tamnoj odječi žene iz naroda, prljavog lica
pod crnim i mokrim rupcem, s čupercima kose zalijepljenim za sljepo-očice:
prava vještica.
Ali umjesto da je utuku njegove riječi, one je podbodu i dadnu snage da
reagira.
— Oh! Uistinu — odgovori sarkastično. —
Utoliko bolje. Bar nečete više žaliti, ukoliko
ste ikad i žalili, što sam vam onako grdno pod
valila u Kandiji.
Naslonjena o vrata, spuštena čela i sjajnih očiju, ona je promatrala
zakrinkanog čovjeka. Osjeti odjednom da je on više ne ispunjava strahom.
Ona bijaše odlučila da če poduzeti sve da bi ih on spasio, jer su on i njegov
brod predstavljah' jedinu mogučnost da se spase. Trebalo ga je, dakle,
nadmudriti, taknuti ga u dušu. činio joj se nedokučiv i neprobojan, strahovito
dalek i ne sasvim stran, pojava napola san, a napola java. Muk je još više
pojačavao taj dojam.
Nadala se da če ponovo progovoriti. Zvuk njegova glasa pomagao joj je da
se otme uplivu njegova magnetskog pogleda.
— Vi ste poprilično drski, sječajuči me svo
jih podviga — reče on na kraju- — Kako ste
me samo uspjeli pronači?

— Danas poslije podne sam vas vidjela dok


sam prelazila preko pustoline. Nalazili ste se
na rubu obale i motrili grad.
Opazila je kako se trgnuo, kao da ga je netko taknuo u živac.
— Zaista se sudbina poigrava s nama — uz
vikne on. — Još jednom ste prošli pored mene,
a ja vas nisam vidio.
— Odmah sam se sakrila u grmlje.
— Pa ipak, morao sam vas vidjeti — reče
nekako ljutito. — Vi imate neku nevjerojatnu
sposobnost da se pojavite i iščeznete, da mi
kliznete izmeñu prstiju!
Ushoda se potom uzduž i poprijeko. Njoj je to bilo draže od njegove
neprijateljske nepo-mičnosti.
— Sigurno neču čestitati svojim ljudima na
tako budnom stražarenju — doda. — Jeste li
kome govorili da ste nas vidjeli, o tome da smo
ovdje.
Ona odmahne glavom.
— Bolje po vas... Dakle, opazili ste me i
pobjegli od mene, a zatim u ponoč dolazite ova
mo da me potražite. Zašto? Zašto ste došli?
— Došla sam vas zamoliti da ukrcate na
svoj brod neke osobe koje najkasnije sutra uju
tro moraju napustiti La Rochelle i otputovati
na američke otoke.
— Radi li se o putnicima?
Rescator se zaustavi. Kretao se izvanrednom lakočom, usprkos
neprestanom ljuljanju broda. Anñelika se sjeti kako je on vješto poput akro-
bata sa pramca svog jedrenjaka bacio sidro, koje je spasilo galiju Dauphine.
Tu, u tom brodskom salonu, jedan dio njene duše oživljavao je dogañaje
istrgnute iz prošlosti. To je bilo nalik na podzemno istraživanje, kojemu je
meta bio ovaj crni, očaravajuči čovjek. Kao i onda, kad joj se prvi put
približio u prodajnoj dvo-
490

rani batistana zaokupio je odmah svu njenu snagu i pažnju.


Povjerljiva saopčenja Ellise, mlade grčke robinje, zalepršaju joj sad u
sječanju poput čudnih leptira: „Sve žene... ! Sve žene zavada... nijedna ne
može umači njegovoj moči, draga moja prijateljice..." U istom trenutku čula
je svoj vlastiti glas kako jasno odgovara:
— Jest, putnici su. Dobro če vam platiti.
— Kakvog li su soja ti neobični putnici ko
jima je od velike potrebe gusarski brod. Sigur
no žele pobječi iz La Rochellea ...
— Pobječi je prava riječ, monšinjore. Radi
se o obiteljima koje pripadaju reformiranoj vje
ri. Francuski kralj neče da ima heretika u svom
kraljevstvu. Onima koji neče da se obrate, ne
ostaje drugo do da napuste zemlju, ukoliko ne
žele svršiti u zatvoru. Ali teško je kriomice izi
či iz luke jer je obala pod nadzorom.
— Rekli ste da se radi o obiteljima? Ima li
žena meñu njima?
— Ima...
— I djece... ?
— Jest i djece, njih najviše — reče Anñeli
ka bezbojnim glasom.
Ona ih je vidjela kako igraju kolo oko palme, ružičastih obraza i očiju
punih zvijezda. Bilo joj je kao da iza tutnjave oluje, čuje ritmičko udaranje
njihovih cipela.
Ona je 'znala da če njeno priznanje skoro sigurno izazvati njegovo
odbijanje. Kapetan teretnog broda vrlo teško uzimlje putnike na brod. Sto se
tiče žena i djece, to je roba, koja može da navuče razne neugodnosti. Oni se
samo tuže, umiru, ljudi se na brodu tuku zbog žena.
Anñelika je dosta dugo živjela u La Rochel-leu te je vrlo dobro znala kako
je besmislen bio njen zahtjev. Kako da se jednom gusaru govori o advokatu
Carreneu i o jedanaestero njegove djece? Hrabrost ju je napuštala.
491

— Sve bolje i bolje! — procijedi Rescator.


Glas mu je bio podrugljiv.
— A koliko ima tih vrlo zanimljivih pjeva
ča psalama, kojima biste htjeli zakrčiti brod
ska skladišta?
— Po prilici... četrdeset osoba.
Desetak ih je zatajila.
— Kako? Vi sa mnom tjerate šalu, ljepoti
ce. No bilo bi vrijeme da se okanite toga. Ipak
me nešto u svemu tome zanima. Kako to da se
markiza du Plessis-Belliere, čini mi se da ste
se tako zvali kad sam vas kupio, iznenada za
nima za sudbinu jedne šake blijedih nevjerni
ka? Da nemate slučajno meñu njima roñaka?
Možda ljubavnika... premda mi se čini da ta
kvo rješenje ne privlači nekadašnju odalisku.. .
ili pak, tko to zna, niste li meñu tim hereticima,
izabrali novog muža, jer bije vas glas da ih
uveliko mijenjate...
U njegovu zlobnom ruganju ona osjeti snažan prizvuk radoznalosti.
— Ništa od svega toga — odgovori ona.
— Pa što vam je onda toliko do njih stalo?
Kako da mu objasni zašto želi spasiti svoje
prijatelje protestante? Teško je bilo braniti taj stav pred gusarom, sigurno
bezbožnikom, a možda i Španjolcem, kako se pričalo. U tom slučaju on bi
svom bezboštvu dometnuo netrpeljivost svoje rase.
Nju su donekle uznemirile riječi kojima se on doticao dogañaja iz njena
života. Sigurno je bio dobro obaviješten o njoj. Po Sredozemlju se šire
vijesti vrlo brzo i tačne, mada često dosta pretjerane.
On nastavi podrugljivo:
— Udali ste se za nekog od ovih heretika,
zar ne? Zaista ste vrlo nisko pali.
Anñelika odmahne glavom. Podmukle aluzije, pune zlobe, nisu djelovale na
nju. Bila je zabrinuta videči da pregovori
492

ne teku onako kako je željela. Što da još kaže kakve razloge da iznese pa da
ga uvjeri?
— Ima meñu njima i brodovlasnika, koji su
dio svog bogatstva prenijeli na američke otoke.
Oni če vam se odužiti, ako im spasite život.
On prezirno odmahne rukom na njen prijedlog.
— Ma što mi oni ponudili ili dali ne bi iz
brisali nelagodnost što bih je osječao dok bi se
nalazili na brodu. Osim toga, nema ni dovoljno
mjesta na brodu za još četrdeset osoba, a nisam
ni siguran da ču napustiti sidrište i proči kroz
tjesnac bez neprilika. Lako se može desiti da
se sukobimo s prokletom kraljevskom mornari
com, koja bi mi mogla zapriječiti put. Na kraju
bih još dodao: američki otoci nisu na mom
putu.
— Ako ih ne uzmete na brod. sutra če svi
biti u zatvoru.
— Pa što! To je sudbina mnogih, mislim,
u ovom divnom kraljevstvu.
— Ne treba o takvim stvarima govoriti ola
ko, gospodine — reče ona sklopivši ruke pone
sena svojim očajem. — Kad biste znali, kako
je strašno u zatvoru.
— A tko vam kaže da ja to ne znam ... ?
Ona pomisli da je on sigurno bio osuñen i
odbačen od svoje zemlje čim živi na rubu zakona. Tko zna zbog čega?
— U ovo naše vrijeme mnogi svršavaju u
zatvoru. Bezbroj upropaštenih života! Neki više,
neki manje... Jedino na moru još vlada slo
boda i u nekim netaknutim predjelima Ame
rike . . . Ali vi mi niste još odgovorili na moje
pitanje. Zašto se markiza du Plessis-Belliere to
liko zanima za te heretike?
, — Jer neču da svrše u zatvoru.
— Dakle radi se o uzvišenim osječajima. Ne
vjerujem da takvih može biti u ženi vašeg
morala.
493

— Oh! Vjerujte što hočete — reče ona na


kraju. — Samo jedan vam uzrok mogu iznije
ti,, a taj je: hoču da ih sve spasim!
Tog je dana izmjerila ponor što dijeli ženino srce od muškarčevog. Poslije
Baumiera i Des-greza, Rescator! Ljudi puni svoje moči, kruti, neosjetljivi za
plač žena ili za jecaje izmučene djece. Baumier bi uživao u tome. Desgrez je
pristao da ih poštedi zbog nje jer ju je još ljubio. Ali pošto više nije bila
zamamna u Resca-torovim očima, on joj neče uslišiti molbe!
Odmakao se od nje i sjeo na veliki istočnjački divan. Na licu mu se opažao
izraz dosade, ili tačnije rečeno izraz obeshrabrenja. On ispruži ispred sebe
svoje duge noge uvučene u čizme.
— Ženske su ludosti svake fele, ali moram
priznati, da vi premašujete svaku mjeru u to
me. Da ukratko ponovimo: kad sam vas susreo
zadnji put, vi ste me napustili i za uspomenu
mi ostavili brod u plamenu i trideset i pet hi
ljada pijastera duga. četiri godine kasnije, vi
smatrate kao nešto najprirodnije na svijetu da
me potražite, ne boječi se kazne, i da me zamo
lite da vas ukrcam na brod sa četrdeset vaših
prijatelja. Vaš zahtjev prelazi svaku razumnu
granicu, priznajte!
Oštrim udarcem prsta on pokrene pješčanu uru koja se nalazila na
pomičnom stolu blizu njega. Zahvaljujuči teškom, brončanom postolju, koji
ju je držao na svom mjestu, ljuljanje broda nije utjecalo na ravnotežu sprave.
Pijesak je tekao poput malog, svijetlog i brzog potoka. Anñelika se
netremice zagleda u nj. Satovi su tekli i noč je bila na izmaku.
— Zaključimo — reče Rescator. — Vaš po
sao s prijevozom me nimalo ne zanima. A ni
vi sami! A kad ste več bili tako neoprezni da
sami uletite u šake gospodaru koji se stoput
zarekao da čete skupo platiti sve one brige što
494 ? *

ste mu ih zadali, ja ču vas zadržati na brodu. U Americi su žene na manjoj


cijeni nego u Sredozemlju, ah' ču ipak nadoknaditi dio gubitka kad vas tamo
prodam.
Iako je u sobi bilo toplo, Anñelika osjeti, kako joj hladnoča steže srce.
Mokra joj se odječa lijepila za tijelo, ali obuzeta brigom i razgovorom, ona
dosad nije na to obračala pažnju.
Počela se tresti.
— Vaš cinizam me ne impresionira — reče
ona promuklim glasom — znam da ...
Napad kašlja je prekine u govoru. To je dokrajčilo njen poraz. Njenu
žalosnom izgledu pridružio se još bolestan izgled žene koja je gubila dah.
Videči da je napušta snaga, on učini pokret, kome se ona nije nadala. Priñe
joj, rukom je uhvati za podbradak i prisili je da podigne glavu.
— Evo što ste zaradili u olujnoj noči trčeči
za gusarom po pustolini — prošapta.
Približio je svoje maskirano lice njenuč to nije bio dodir hladne, tvrde
kože, nego neki drugi, čudniji, a sjaj njegovih plamenih očiju ju je
paralizirao.
— Sto biste rekli o šalici dobre kafe, go
spoño?
Anñelika smjesta oživi.
— Kafe? Prave turske kafe?
— Jest, turske kafe, kakva se pije u Kan-
diji... Ali oslobodite se najprije ovog spužva-
stog ogrtača... Smočili ste mi sagove.
Ona sad primijeti jadno stanje mekanog istočnjačkog saga, po kome joj se
činilo da hoda kao po mahovini i cviječu.
Gusar joj svuče ogrtač i baci ga u jedan kut, kao kakvu krpu. S naslona
naslonjače uze svoj
ogrtač.
Jedan ogrtač mi več dugujete, onaj što
ste ga odnijeli na svojim ramenima u noči po-
495

žara. Ah! Nikad Rescator nije bio izvrgnut takvom ruglu.


Sad je osječala kao i one noči na Orijentu, dvije tople ruke na svom
ramenu, i tople i mirisave nabore raskošnog ogrtača od baršuna. Poveo ju je
k divanu držeči je čvrsto uza se. Kad. je sjela, on poñe u dno salona i ona
začuje kako vani odjekuje cilik zvonceta. Oluja se očito smirila, jer se brod
manje ljuljao.
Pijesak u lijepoj spravi za mjerenje vremena dalje je curio, svjetlucajuči pri
narančastom svjetlu venecijanskih svjetiljki.
Anñelika odjednom umakne iz stvarnosti. Nalazila se u spilji čarobnjaka ...
Na njegov poziv ušao je Maurin bosih nogu, u kratkom burnusu, u kratkim
mornarskim crvenim hlačama. Gipkim kretnjama svojstvenim njegovoj rasi
on klekne, gurne niski stolič prema divanu i položi na nj kožnu škrinjicu iz
Kordove, ukrašenu srebrom. Dvije spuštene strane škrinjice pretvorile su se
u dva pladnja, na kojima je bilo čvrsto pričvrščeno sve potrebno za
spremanje i uživanje kafe: srebrni samovar, pladanj od masivnog zlata sa
dvije kineske šalice i mali kineski vrč pun vode na kojoj je plivao komad
leda i tanjirič sa žutim šečerom.
Maurin izañe, pa se ponovo vrati noseči samovar vrele vode. Vrlo pažljivo
i ne prolivši ni kapi on skuha istočnjačko piče, čiji miris pobudi u Anñeliki
gotovo djetinju radost. Obrazi joj odmah poprime uobičajenu boju, dok je
pružala ruku prema srebrnom ibriku koji se nalazio uz kineske šalice.
Sjedeči blizu nje, Rescator je zagonetnim pogledom promatrao kako ona
sa dva prsta, prema muslimanskom običaju, uzimlje šalicu, ulijeva u nju par
kapi ledene vode da bi se sle-gao talog a zatim je prinosi ustima.
496

— Vidi se da ste bili gost u haremu Mule


Ismaila — reče on. Kakve li vještine! čovjek
bi pomislio da ste muslimanka. Usprkos svom
sadašnjem položaju, vi ste sačuvali neke lijepe
navade po kojima vas čovjek prepoznaje.
Maurin je bio izišao. Anñelika odloži šalicu u udubljenje na staklu,
napravljeno zato da se šalica ne izvrne i gusar se nagne, da bi je ponovo
poslužio. Pri tome opazi tragove krvi na ibriku.
— Odakle ova krv? Zar ste ranjeni?
Anñelika pokaže svoje oguljene dlanove.
— Nisam ni osjetila. Maloprije sam pala na
hridinama obale. Koješta! Vidjela sam go
rih stvari na putovima Rifa.
— Govorite li o svom bijegu? Znate li da
ste vi jedina robinja, kojoj je uspio takav pod
vig! Dugo sam bio uvjeren da vam kosti trunu
na pustinjskoj stazi.
Raskolačenih očiju Anñelika je ponovo proživljavala mukotrpnu
odisejadu.
— Je li istina da ste me tražili u Meknesu?
— zapita.
— Istina je! Uostalom to je bilo lako: osta
vili ste čitavu klanicu za sobom.
Umorni kapci mlade žene se zatvore. Na licu joj se pojavi užas. Zakrinkani
čovjek je šaptao dvosmisleno se smješkajuči:
— Kuda proñe Francuskinja zelenih očiju,
ostaju samo ruševine i leševi.
— Da nisu te riječi postale novom poslovi
com na Sredozemlju?
— Tako nekako.
Potištena, Anñelika je promatrala krv na svojim rukama.
On ponovo upita:
— Desetorica su krenula iz Meknesa. Koli
ko ih je stiglo u Ceutu?
— Dvoje.
— Tko je bio drugi?
497
S2 Anñelika buntovnik

— Colin Paturel, kralj zarobljenika.


Ponovo ju je pritisla tjeskoba, neka neodre
ñena opasnost.
Da je suzbije, ona se silila da ponovo susretne pogled svog subjesednika.
— Brojne nas uspomene vežu — reče ona
vrlo tiho.
On se nenadano nasmije onim svojim promuklim smijehom koji ju je
užasavao.
— Brojnije no što i mislite.
Odjednom joj pruži svoj rubac.
Obrišite ruke.
Ona nesvjesno posluša. Bol koju dotada nije osječala oživi, sol joj je pekla
rane.
— Spustila sam se na žalo da ne bih zalu
tala.
I ispriča mu kako je mislila da joj je kucnuo zadnji čas, kad je vidjela
kako,., nadolazi plima. Ni sama ne zna kako joj je uspjelo da se popne uz
strme morske litice.
— činilo mi se da se koprcam u krilu smr
ti... Ali na kraju sam ipak stigla do vas.
Pri izgovoru zadnjih riječi njen glas poprimi neki sanjarski, nježni prizvuk.
Ona ih je, uostalom, izgovorila nesvjesno „ipak sam stigla do vas". Pri
tajanstvenom svjetlu, ona je vidjela samo crno i nepomično lice. Tu su se
završavali svi njeni snovi.
Bilo je časova kad se Anñeliki činilo da če se baciti na čvrsta gusareva
prsa, i sakriti svoje lice u naborima njegova baršunastog kaputa. Taj baršun
nije bio crn, kako je ona mislila, več zelene, vrlo zagasite boje, kao
mahovina na stablima. Promatrala ga je i mislila: „Kako bi mi bilo ugodno
tamo."
Rescator pruži ruku. Ticao ju je po obrazu, ticao po bradi. Neshvatljivo je,
kako je on, čije su prodorne oči sve vidjele, imao kretnje nježne poput
slijepca koji se trudi da opipom prepozna ono što očima ne vidi. A zatim joj
pr-
498
stom lagano odveže sirotinjsku maramu koju je Anñelika nosila na glavi i
ukloni je. Kosa slijepljena i mrka od morske vode, padne po ramenima
mlade žene. Sijedi pramenovi u njoj tvorili su svijetle pruge. Anñelika ih je
htjela sakriti.
— Zašto ste. toliko željeli da stignete do
mene?
— Jer ste vi jedino biče, koje nas može spa
siti.
— Ah! Vi još mislite na onu čeljad tamo?
— uzvikne on zlovoljno.
— Kako da ih zaboravim?
Njene oči ponovo svrnuše na pijesak u pješčanoj uri. Sprava se u
odreñenim vremenskim razmacima izvrtala, a Rescator ju je nesvjesnom
kretnjom vračao u prijašnji položaj.
Honorina je spavala u velikom vandejskom krevetu u kuhinji, ah" njeno
spokojstvo kojemu se Anñelika toliko puta zanosno divila, bilo je narušeno.
Prevrtala se i plakala u snu. Tog su je dana okruživala prijeteča lica i ona je
osjetila strah što je mučio njenu majku. Abi-gaela ju je čuvala i sklopljenih
se ruku molila za Anñeliku. Laurier je možda bio budan kao i u vrijeme kad
je spavao na tavanu. Sad je vjerojatno slušao uznemiren hod svog oca u
susjednoj sobi.
— Kako da ih zaboravim? Vi ste mi malo
prije' rekli da iza sebe ostavljam samo ruše
vine ... Pa onda pomozite mi barem da spasim
njih, te ostatke.
— Ti ljudi, ti hugenoti, a šta oni rade . ?
Hoču da kažem, kojeg su zanimanja?
Postavljao joj je pitanja naprasito nervoznom rukom češuči bradu. Spazivši
zbunjenu kretnju tog čovjeka koga je u mnogim prilikama vidjela kako
gospodari sobom, ona je shvatila da je dobila partiju.
lice joj se razvedri.
?P 499

— Nemojte likovati — reče on —? iako se


čini da sam popustio vašim upornim molbama.
Na kraju pobjednik nečete biti vi.
— Baš me briga! Ako vi pristanete da ih
ukrcate na svoj brod i da ih spasite od tamnice
i smrti, sve drugo nije važno. Platit ču sto
puta!
— To su samo riječi!. Vi ne znate cijenu ko
ju ču zatražiti od vas. Vaše povjerenje u mene
graniči s naivnošču. Ja sam. morski gusar i vi
biste morali imati na umu da moj zanat nije
u tome da spašavam ljudske živote, več prije u
tome da ih uništavam. Žene kao vi, trebalo bi
da samo o ljubavi misle.
— Pa u ovom se slučaju radi o ljubavi.
— Ah! Nemojte filozofirati — uzvikne on
— ili ču vas ukrcati na brod samo zato da vas.
utopim na pučini. Bili ste manje brbljivi u
Kandiji i neizrecivo ugodniji! Odgovarajte na
moja pitanja. Kakva je to vrst ljudi, za koje
me molite da ih ukrcam, ne računajuči pobo
žne žene — one najgore vrste — i djecu što
kriče?
— Meñu njima je veliki brodovlasnik iz La
Rochellea, gospodin Manigault te nekoliko vje
štih trgovaca koji se bave prekomorskom trgo
vinom. Na američkim otocima posjeduju...
— Ima li u toj grupi zanatlija?
— Ima jedan tesar i njegov naučnik.
— E, to je več bolje ...
— Jedan pekar, dva ribara. To su nekada
šnji pomorci, koji su organizirali malu flotu,
da bi tržište u La Kochelleu snabdjeli ribom.
Oni se nadaju da če se na američkim otocima
ponovo baviti trgovinom. Osim toga, tu su još
i gospodin Merlot, tvorničar papira i gazda
Jonas, urar...
— Ti su beskorisni!
— Meštar Carrere, advokat.
500

— Sve ljepše i ljepše!


— Jedan liječnik...
— Ah! Dosta... Buduči da ih želite spasiti,
sve čemo ukrcati. Nisam još susreo tako upor
nu ženu. A sada, draga markizo, imate li neki
plan koji bi nam pomogao da se ostvare vaši
hirovi? Ne mislim vječno ostati u ovoj bari, u
koju sam se tako glupo zavukao. Mislio sam
dignuti sidra u zoru. čekat ču najdalje do sli
jedeče plime, do kraja jutra.
— Sastat čemo se na obali — reče ona. di'
žuči se radosno. — Idem po njihl
501

XLIV
BIJEG HUGENOTA RESCATOR SPAŠAVA HONORINU
Vojnik Anselmo Camisot, koji je proveo dio noči grijuči se nadom i
rajskim priviñenjima u podzemnom hodniku na kraju bedema, trgne se, kad
je čuo lagano kucanje na vratima bedema. Njegova se nada gasila, kao i
plamen goruče sviječe, jer je noč bila na izmaku i zora je naskoro morala
zaruditi. S mukom je pokrenuo svoje veliko tijelo, ukočeno od hladnoče.
— Jeste li vi to, gospoño Anñeliko? — šap
ne on.
— Jesam.
On okrene ključ, koji zaškripi i Anñelika se ušulja kroz odškrinuta vrata.
— Dugo ste ostali — uzdahne vojnik.
U isti čas čelični stisak ruke stegne mu vrat, dok je od udarca u bedro
izgubio ravnotežu. Žestoki udarac tačno u zatiljak, poslao ga je u zemlju
snova da tamo snatri o svojim idiličnim planovima.
— Jadan čovjek — promrmlja Anñelika
promatrajuči dugo, koščato tijelo Anselma Ca-
misota, kojemu su gusari nabili krpu u usta i
vezali ga kao komad salame.
502

— Drukčije se nije mdglo, gospoño — reče


mornar, koji ju je pratio.
Bilo ih je troje. Rescator ih je izabrao meñu posadom.
— Naredio sam im da vas prate u stopu i
da vas opet dovedu mrtvu ili živu.
U dvorištu Berneove kuče, gazda Gabriel je fenjerom osvijetlio Anñeliku i
njen ogrtač boje noči, optočen srebrom, te tri mornara razbojničkog izgleda
kojima bi savršeno pristajao nož meñu zubima. Oni polože na pločnik
ogroman omot, u kome trgovac prepozna, čvrsto vezanog stražara sa
svjetionika.
— Evo — reče Anñelika brzo — pronašla
sam kapetana jedne lañe koji pristaje da nas
sve ukrca. Otplovit če se za par sati. Ovi če
me ljudi pratiti, naime ja idem obavijestiti
druge. Treba im dati drugu odječu, da manje
upadaju u oči. Radi se o stranoj gusarskoj
lañi..
Ona je stidljivo izvrtala pravu identičnost gusara, koji nije pripadao
nijednom vladaru ni dizao drugu zastavu, osim glasovite crne zastave s
mrtvačkom glavom.
— Usidren je u dražici blizu zaseoka Saint-
-Maurice. Na tom se mjestu moramo svi sasta
ti. Svatko neka doñe tamo kako zna i može.
Sto se tiče vas i vaše obitelji, gazda Berne, pred
lažem da izañete iz grada kroz mala vrata na
bedemima. Pristup k njima je još čitava tri sa
ta slobodan, jer smjena straže se vrši u sedam
sati ujutro. Ako požure, i druge bi se obitelji
mogle poslužiti tim prolazom.
Gazda Gabriel je bio dovoljno pametan da ne traži objašnjenja. Abigaela
mu je sve ispričala. Buduči da je pred njima bila sigurna propast, on je znao
da treba brzo zgrabiti svaku priliku koja im se pruži da uzmognu iziči iz
grada i da se što brže otisnu na more. U još tamnoj noči ispunjenoj maglom,
tekli su sati
503

novog dana, koji če vidjeti ili njihovo iseljenje ili njihovu propast u
kraljevim tamnicama.
On pokaže gusarima podrum kazavši pri tom da u nj zatvore svezanog
vojnika, zatim se iza Anñelike stane uspinjati stubištem govoreči da ide
probuditi djecu i tetku Anu.
Poslije če njega poprilično mučiti misao u vezi s Anñelikinim čudnim
tjelesnim stražari-ma, puti nalik na koru izgorenog kruha, u sumnjivim
krznenim kapama te sva ta zbivanja koja su je mogla pretvoriti u njemu
nepoznatu ženu čije če naredbe morati da sluša.
Nejasno je osječao da je trenutak isuviše ozbiljan a da bi Anñelika glumila
ulogu važne ličnosti. Zora prožeta tjeskobom utjelovljavala ju je u ono što je
u tom času zaista bila. Ona je brigala o njima hladnokrvno i nesebično kao
što su velikaši nekad brigali o svojim podanicima i jedini način da njena
žrtva ne bude uzaludna bio je u tome da joj se brzo pokoravaju u svemu.
Abigaela je pripremila njihovu oskudnu prtljagu, kako joj je ona bila
preporučila. Pastor Beaucaire je več bio tu sa svojim unukom. Mali
Nathanael je i dalje spavao pokraj Honorine.
— Sad ču ih probuditi i obuči — reče Abi
gaela ne postavljajuči joj nikakva pitanja. —
a u meñuvremenu, Anñeliko, ugrijte se u ovom
čabru vruče vode koju sam spremila za vas i
preobucite se u suhu odječu.
— Vi ste zlatno stvorenje — reče Anñelika
i ne gubeči ni časa zatvori vrata koja su vodila
u kuhinju. Zatim se uvuče u sobičak u kojemu
ju je čekala vruča voda, baci na pod Rescatorov
ogrtač i svoje mokre prnje te uñe u vodu je-
žureči se od zadovoljstva. Bez ove okrepe bila,
bi se izložila opasnosti da sve upropasti, uza sve
to što ju je podržavao velik zanos. Svoj zada
tak još ne bijaše izvršila.
504

Gula je kako je Abigaela nježno probudila djecu pričajuči im o čudesnoj


zemlji punoj cviječa i slatkiša, u koju če morem otploviti. Mlada ih je
djevojka uspjela probuditi bez potresa, nastoječi da ne prenese na njih
tjeskobu trenutka u kome je svaki sekund bio težak kao olovo.
— Divim vam se, Abigaelo — reče joj An
ñelika iza svoga paravana. — Vi niste izgubili
glavu!
To je najmanje što mogu učiniti za vas — odgovori joj ona tako mirno i
brzo kao kad bi na preslici prela vunu. — Ali odakle dolazite? Izgledate kao
preobraženi.
— Ja?
Odjednom Anñelika spazi svoj goli lik u visokom čeličnom ogledalu, koje
je visilo na zidu i u kojem se inače običavala pogledati na brzinu, kad bi
ureñivala svoju kosu i kapu.
U munjevitom hipu prepozna svoje bijelo tijelo, lik razvijene žene tanahne
u pasu, visoke grudi, duga leña, skladne noge „najljepše noge Versaillesa"
crveni ožiljak koji je potjecao od noža kojim joj je Colin Paturel u Rifu
odrezao komad mesa da bi je spasio od ujeda zmije.
Zaboravljeno tijelo!
U ušima joj odjekne uvredljiv glas: „Žena za koju danas ne bih dao ni sto
pijastera."
Ona slegnu ramenima, nehajno i podrugljivo
„Sto bi on htio? Utoliko gore za njega."1
Anñelika obuče suhu košulju, koju joj je Abigaela stavila na sjedalicu na
dohvat ruke.
Izazovno zabaci svoje kose i ponovo one bljesnuše u svom osunčanog
sjaju.
„Kako da se to objasni? On je moj najgori neprijatelj i moj najbolji
prijatelj
505

? Bio je s njom. na mahove zloban, i ciničan. Rugao joj.se. Nije uopče


ozbiljno shvačao njenu neodrživu tjeskobu progonjene žene.
,,A sada* draga markizo, imate li neki plan, koji bi nam pomogao da se
ostvare vaši hirovi?" Kao dñ. njena želja da spasi više ljudskih života nije
drugo do besmisleno maštanje. Ali je ipak pristao da ih ukrca na svoj brod.
Rizik koji na se ne bi preuzeo nijedan kapetan dobro snabdjeven i živežom i
ostalim zalihama, on, čovjek van zakona, on ga je preuzeo.
Pa što da se onda obazire na njegove cinične riječi. Več je odavna oslabila
njena osjetljivost. Od nesreča joj je kičma postala savitljivija. Za nju su. bila
važna samo djela.
Njega je to iznenadilo i kad je odlazila s broda on joj je rekao:
— Vi imate strašan karakter, draga, to je
sigurno, a ipak se niste naljutili što sam bio
bezobrazan prema vama.
— Oh! Ima mnogo važnijih stvari od toga.
Spasite nas, poslije se možete prema meni od
nositi kako vam se svidi.
— Tako ču i uraditi.
Anñelika se uzdrži od smijeha. Abigaela ne bi od svega toga ništa
razumjela.
Anñeliku je podržavala pri tom zajednička suradnja protivnika, koji
osječaju da su podjednake snage i odgovorom ne ostaju dužni jedan drugom.
Ona izañe iz sobička, sveže vrpce na svojoj suknji, splete kose i pokrije ih
čistom kapom, pa se ogrne ogrtačem.
— Spremna sam.
— I mi smo svi spremni.
Ona baci pogled na lijepi zidni sat. Ni pola sata nije bilo prošlo od njena
povratka. Vrijeme je poprimilo elastične razmjere.
Odjevena u dvije suknje i umotana u ogrtač s kukuljicom, Honorina je
spavala na no-
506

gama. Anñelika je uzme na ruke, onako tešku od .sna.


Rebeka htjede isprazniti čabar vode, ali je Anñelika zadrži. Vrijeme je
jurilo. Nakon toga htjela je pospremiti kuču. Trebalo je još samo utrnuti
žeravu na ognjištu: Gazda Gabriel je pogasi gnječeči je petom.
Sišli su tiho osvjetljavajuči put voštanicom Svak je nosio u ruci košaru ili
omot.
U dvorištu gazda Gabriel upita što da urade s vezanim vojnikom u
podrumu. Ostaviti ga u kuči, u koju se nitko ne misli vratiti značilo je možda
prepustiti ga okrutnoj sudbini. An-selmo Camisot im je nedavno pomogao.
Stajao je neodlučan. Anñelika odgovori da če naoružani ljudi upasti navečer
u kuču da uhapse čitavu obitelj, dakako ukoliko nitko prije večeri ne
primijeti njihov bijeg. U tom slučaju če zateči praznu kuču, pretražit če je i
oslobodit če bijednog vojnika, ako se u meñuvremenu on sam ne oslobodi
veza.
— U redu. Pa poñimo onda — reče gazda
Gabriel.
Noč je blijedila kad su prešli prag i zatvorili teška, vrata za sobom.
Po gustoj magli došli su do bedema i naskoro stigoše do malih vrata.
Anñelika predade Honorinu Abigaeli.
Ne mogu vas dalje pratiti. Treba da oba
vijestim druge. Vi sad poñite do zaseoka Saint-
-Maurice. Kad se tamo svi sakupimo, poči čemo
na mjesto gdje se moramo ukrcati. Ribari iz
zaseoka ne smiju ništa znati o vašim namjera
ma. Kažite im da ste došli ukopati u pustolini
nekog svog istovjernika.
— Poznaješ li put, Martiale? — zapita gazda
Gabriel svoga sina. — Vodi žene do zaseoka
Ja moram ostati sa gospoñom Añelikom
— Ne — usprotivi se ova.
507

— Mislite li da ču vas ostaviti samu s ovim


stranim mornarima?
Anñelika je nekako uspjela uvjeriti ga da ostane uz svoju obitelj. Ona se
nije ničega bojala. Osječala je da se sasvim oslobodila straha, htjela je da ih
što više iziñe iz grada. To je bio prvi dio njena plana.
— Potreban je čovjek, kao. što ste vi, da
smiri čeljad, koju ču vam poslati u zaselak. Oni
če napustiti svoje kuče a da uopče neče ni raz
mišljati što čine, te bi ih lako mogao spopasti
strah kad stignu na mjesto sastanka.
Kad je napokon grupa koju su sačinjavali Berneovi, dva pastora i
Abigaela, koja je nosila Horiorinu, zamakla, Anñelika ponovo preuzme
žurno ulogu psa-pastira, koji sakuplja svoje stado.
Kod Mercelotovih se sve odvijalo mirno, njihova Tsčer Bertilla nije ni
tražila objašnjenja. Anñelika im je rekla da treba smjesta otputovati ili če
navečer spavati u zatvoru. Oni su se obukli. Gazda Mercelot uzane knjigu na
kojoj je več dugi niz godina radio. Knjiga je bila pisana na papiru na kome je
bio- utisnut vodeni znak kraljevog grba. Knjiga je imala naslov „Ljetopisi o
patnjama i žrtvama što su ih podnijeli grañani La Rochellea ljeta gospodnjih
od 1663. do 1676."
To je bilo njegovo životno djelo...
Bertilla upita što če biti sa stvarima koje su več smjestili na Svetoj Mariji.
— Tim čemo se pitanjem pozabaviti poslije.
Obitelj Mercelot uputi se prema bedemima,
a Anñelika poñe da probudi urarovu obitelj. Malo potom pokucala je na
vratima Carre-reovih. Ovaj advokat bez posla, otac jeñanae-storo djece,
predstavljao "je za Rescatora naj-nekorisniji dio njegova brodskog tovara.
On Anñeliku obaspe s bezbroj pitanja. Otputovati? Sada? A zašto? A. zašto
če doči da ih uhapse?
508

Kako je to ona doznala? Zar su joj rekli? Tko to? Ima li dokaza? Anñelika
nije odgovarala, nego je išla od sobe do sobe i budila sve ukučane. Na sreču,
majka je bila izvrsno odgojila djecu pa nisu pravila nikakvu buku i
pomutnju. Stariji su oblačili mlañe, a ovi su sami sredili svoje male lične
stvari. U nekoliko minuta svi su bili spremni, sobe ureñene i kreveti
pospremljeni. Advokat Čarrere je još tražio dokaze budučem hapšenju u
košulji i nočnoj kapici, dok su ga djeca čekala u trijemu, odjevena od pete do
glave.
— Mi želimo otputovati, oče — reče najsta
riji sin, mladič od šesnaest godina. — Mi ne že
limo svršiti u zatvoru. — Urarove su sinove od
veli i nikad se više nisu vratili.
— Hajde, doñi, Mathieu — reče mu žena. —
Buduči da smo se odlučili za put, svejedno je
da li čemo krenuti sada ili kasnije.
Ona preda najmlañe dijete Anñeliki, da bi hlače mogla dodati mužu. Pošto
ga je obukla kao da je dijete i izgrdila ga uz to, izgura ga napolje bez drugih
formalnosti.
— Gdje je moja burmutica?
• — Evo je.
Magla je postala prozirna. Dan koji se rañao ispunjavao ju je svjetlošču.
Osječalo se da se grad budi.
Anñelika i tri mornara njene pratnje pomogli su advokatovoj obitelji da
dopru do malih vrata. — Kad ih je spazila kako zaštičeni maglom hodaju
jedan za drugim po stazi na pu-stolini, Anñelika osjeti neiskazano olakšanje.
Još je morala obavijestiti tri ili četiri obitelji i Manigaultove, koji su
stanovali u nešto udaljenijoj četvrti.
U gradu odjekne zvonjava prigušena maglom. Zvona su objavljivala
„Zdravomariju" Počela se osječati buka u gradu. Zanatlije su otvarali
prozore na svojim dučančičima. Kad
509

se s pekarovom obitelji uputila prema stepenicama što vode na bedeme,


Anñelika stane kao ukopana.
Ugledala je ljude kako trče po bedemima i kako se dozivaju. Zatim se neki
vojnik u crvenoj uniformi nagne nad uličicu.
Magla se još nije bila toliko razišla da bi vojnici opazili bjegunce. Oni se
tiho povuku i pod susjednim ulaznim vratima stadoše viječati, što da rade.
— Smjena je nastupila dužnost na stražar-
skom mjestu i opazili su da nema stražara —
reče Anñelika. — Sigurno ga optužuju da je
utekao kroz podzemni hodnik na uglu. Na sva
ki način ili če zatvoriti vrata ili če tamo posta
viti stražara.
Sve se više i više danilo, a tamo gore se pojavilo, mnogo vojnika u
crvenim uniformama.
— Crvene kabanice, draguni — šapne pe
kar. — čemu tolika vojska?
— Možda zbog dolaska nizozemske flote.. .
Pekarova žena brižne u plač.
— Baš smo sretni! Da si se malo više požu
rio, Antoine, bilo bismo prošli. Kako čemo sad
iziči iz graña?
— Kroz neka od gradskih vrata — umiri je
Anñelika. — Bit če da su ih več otvorili.
Ona im objasni da neče privuči veču pažnju negoli drugi zanatlije ili
trgovci, koji rano idu u La Palice ili na otok Re.
— U gradu ne vlada opsadno stanje, a po
licija je za jedan dan odgodila naše hapšenje.
Proči čete noseči košare s kruhom. Ako vas
pitaju, recite im svoja imena.
Ona ih smiri i oni se udaljiše i pomiješaše meñu ostale prolaznike. Gazda
Romain se obilno snabdio zalihom kruha iz svoje peči u kojoj je posljednji
put ispekao kruh. Imat če bar nešto čza gristi dok budu čekali
510

Toga jutra, za ©ne koji su ga vidjeli kako prolazi ulicom, on je bio pekar iz
La Rochellea meñu svojim sugrañanima, a on se, iduči prema vratima
Svetog Nikole, več smatrao prognanikom.
Nagli odlazak donekle je oslabio njegovu bol On još nije potpuno u to
vjerovao.
Anñelika je našla Manigaultove okupljene u raskošnoj blagovaonici, dok
im je Siriki lijevao vruču čokoladu u šalice.
Ona je bila zadihana kao i onda kad je došla u ovu kuču da traži gospodina
de Bardagnea.
Sunce se bijaše več visoko diglo. Poslije nočne oluje, nastao je divan dan.
Magla se sasvim raščinila. U gradu je vrvio život. Noč im više nije
pomagala. Sad im je trebalo uhvatiti se u koštac s opasnostima pri danjem
svjetlu.
Što je mogla krače Anñelika ih obavijesti o zadnjim dogañajima. Njihova
zavjera je otkrivena, predstoji im neminovno hapšenje, ostao im je samo
jedan izlaz da se spase: smjesta se ukrcati na lañu koja je pristala da ih ukrca
i nalazi se usidrena u okolici La Rochellea. Poteškoča je bila u tome, kako
da iziñu iz grada, a da ne privuku pažnju. Manigaultovi su bili vrlo poznati i
nesumnjivo su več izdane naredbe u vezi s njima. Morat če izači u
odvojenim grupicama, pod lažnim imenima. Kad budu izvan grada, sastat če
se u zaseoku Saint-Maurice.
Gazda Manigault, njegova žena, četiri kčerke, njegov zet i mladi sin bili su
tako zaprepašteni da nisu ni uspjeli prinijeti šalicu do usta.
— Ali ova djevojka je luda -— uzvikne go
spoña Manigault. — Kako? Ona hoče da ini
ovako otputujemo u Ameriku? Da ostavimo či
tavu imovinu?
— Kako se zove brod? — upita strogo bro
dovlasnik.
513

— Gouldsboro.
— Ne poznajem ga. Ovi ljudi koji vas pra
te pripadaju li njegovoj posadi?
— Pripadaju.
— Ako je suditi po njihovim njuškama, to
mora da je brod koji nije za preporuku, čak i
gore, koji je vrlo sumnjiv.
— Imate potpuno pravo, ali pristaje da ukr
ca nas, koji smo takoñer sumnjivi. Gore za vas
ako umjesto njušaka ovih ovdje više volite nju
ške Baumierovih stražara koji če vas večeras
uhapsiti i baciti u tamnicu.
— Iz zatvora se može izači, ja sam vrlo
uplivan.
— Ne, gospodine Manigaulte, ovog puta ne
čete izači iz njega.
Jedan mornar iz pratnje povuče Anñeliku za ruku.
— Gospoño — reče on na lošem francuskom
jeziku — voña nam je preporučio da se ne za
državamo u gradu kad svane.
Anñelika je bijesno gledala kako ova obitelj mirno sjedi oko bogatog stola,
jeduči slatkiše, kao da se nebo ne sprema svakog časa da im se sruči na
glavu.
Ostaviti Manigaulta značilo je lišiti se spretnog trgovca, koji je u svojim
rukama držao največi dio bogatstva male protestantske zajednice. Ona je
obečala Rescatoru da če mu prijevoz biti plačen. Osim toga, tu je bio i ovaj
lijepi, plavokosi dječak, mali Jeremija, koji je sličio na Charlesa Henrija.
— Utoliko gore po vas i vašeg sina — reče
ona. — Žao mi je samo što sam stavila svoj
život na kocku da bih vas obavijestila. Da ni
sam trčala k vama, bila bih več u zaseoku Saint-
-Maurice. Svaki minut umanjuje našu moguč
nost bijega. U stvari, vi ste se odlučili za put,
ali tu svoju odluku ne pretvarate u djelo. Oče
kujete čudo koje bi vam omogučilo da sačuvate
512

sve što imate: položaj, novac, vjeru i svoj grad. Vi čitate Sveto pismo, te
biste morali znati da je Gospod Židovima u egipatskom ropstvu preporučio
da jedu pashu na nogama, opasani i sa štapom u ruci, spremni za odlazak,
tako da mogu bježati čim dobiju znak. .. prije nego faraon promijeni odluku.
Brodovlasnik Manigault ju je netremice gledao. On najprije jako pocrveni,
pa zatim postane skoro blijed.
— Prije nego faraon promijeni odluku —
mrmljao je. — Ove sam noči sanjao neobičan
san. Opasnosti što nas okružuju poprimile su
svoj oblik. Vidio sam kako se približuje ogrom
na zmija da udavi mene i moje. Njena je glava
bila.
On prekine izlaganje, ustane, i još uvijek ukočena pogleda otare polako
usta svojim ubrusom, a zatim ga stavi blizu netaknute šalice čokolade.
— Doñi Jeremija — reče sinu, uzevši ga za
ruku.
— Kamo čete? — poviče gospoña Manigault.
— Idemo se ukrcati.
— Zar ste povjerovali ludoj priči ove žene?
— Vjerujem joj jer znam da je istinita. Več
nekoliko dana sumnjam da su nas izdali. —
Obrativši se starom crncu, reče: — Donesi moj
i Jeremijin ogrtač i šešir.
— Ponesite zlata — šapne mu Anñelika —
koliko god možete natrpati u džepove.
Gospoña Manigault je udarila u kukanje:
— Izgubio je glavu! Kčerke moje, što če
s nama biti. . ?
Mlade djevojke gledale su čas oca, čas majku. Tada ustane oficir,
brodovlasnikov zet.
— Doñi, Jenny — reče, stavivši ruku na ra
me svoje mlade žene. Gledao ju je ozbiljno i
nježno. — Moramo otputovati.
513
33 Anñelika buntovnik
33'
— Kako to? Sada? — promuca ona izvan
sebe.
Ona se več prije bojala predviñenog putovanja na Svetoj Mariji, jer je
očekivala dijete.
— Spremila si malu prtljagu za put. Uzmi
je. Vrijeme je.
— Moram ponijeti jednu vreču — reče Ma-
nigault. — Dosta je velika, ali Siriki če je poni
jeti.
— Bolje da Siriki ne ide s nama — savje
tova ga Anñelika tihim glasom. — U gradu svi
znaju da je on vaš crnac. Otkrili bi vas veoma
tbrzo, jer ste pod strogom prismotrom.
— Da napustim Sirikija! — usprotivi se
brodovlasnik. — Ali to je nemoguče. Tko če se
brinuti za njega?
— Vaš poslovni drug, gospodin Tomas, čov
jek koji če voditi vaše poslove nakon vašeg
odlaska i koji če s vama održavati vezu, kad
budete na američkim otocima.
— Moj poslovni drug? — A baš on nas je
izdao. Sad sam u to siguran. Vjerojatno se želi
domoči sve moje imovine.
A zatim če mračna lica: — Zmija koju sam vidio u snu, imala je njegovu
glavu.
U "trijemu oh tužnim pogledom povede po čvrstom i ukrašenom
svodovlju. Staklena vrata gledala su na drvorede velikog vrta. Kroz druga se
izlazilo u' dvorište u kojem je bila zasañena palma. Manigault opet uzme
Jeremiju za ruku i popriječi preko dvorišta. Jedan je mornar išao za njim,
noseči njegovu vreču.
— Kamo čete? — kriještala je gospoña Ma
nigault. — Ja nisam još potpuno spremna- M
ram još spakirati dva ili tri najskupo^
pladnja one zbirke...
— Spakujte što hočete, Šarah, i doñite za
nama kad budete mogli, ali požurite več jedan
put — odgovori mirno brodovlasnik.
Mladi bračni par poñe za njim.
514
Uto jedna od njegovih kčeri potrči i stigne oca, prije nego je zakoračio na
ulicu.
— Oče, i ja želim s vama poči.
— Doñi, Deborah!
Ona je bila njegova miljenica, kao i Jere-mija.
On hrabro prijeñe prag i ulicu, a da se uopče nije osvrnuo za sobom.
Blizu vrata Svetog Nikole grupa koju sačinjavahu brodovlasnik, njegov sin
i kčerka, njegov zet sa ženom, te Anñelika i tri mornara s Gouldsboroa,
odluči da se odijeli.
Prvi proñe oficir Joseph Garret sa Jenny i Jeremijom, a zatim gospodin
Manigault, koji se umiješao meñu mornare. Na postavljeno pitanje jedan
mornar sa gusarske lañe odgovori engleski. Stražar nije znao ni jedne jedine
engleske riječi, ali je znao da je jedna engleska laña stigla uoči toga dana i
da se usidrila u luci. Kao da je sve razumio, on pusti strance da slobodno
poñu u šetnju izvan grada. Anñe-liku i Deborah je smatrao djevojkama koje
su s njima u društvu. čim su dobile odobrenje, one veselo proñu kroz vrata,
ne potrudivši se da kažu svoje ime i podatke, a vojnici ih nisu ni pitah'.
Grupica se udalji pračena pogledima vojnika punim razumijevanja.
— Najteže smo svladali — šapne Anñelika
Manigaultu. — Nisu vas prepoznali.
Svrstali su se u red, jedan iza drugog, da bi mogli brže hodati. Vjetar je
jako duhao. Oblaci su hitro letjeli, blistavi u svojoj bjelini, kao iščihano
perje.
Uvala je još bila uzburkana, poslije razularene oluje od prošle noči.
— A naša mati? — upita Deborah. — A
moje sestre?
— One če doči za nama ili pak neče doči.
Pogled im obuhvati ravnicu i več su se na-
zirale trošne kuče Saint-Mauricea.
515

Dočekani su poklicima.
— Napokon ste stigli!
Bjegunci su izlazili iz kuča, gdje su se bili smjestili blizu ognjišta i čekali.
Gazda Berne imao je muke da ih smiruje i da im ulijeva povjerenje.
Govorili su im o nekakvom brodu! A gdje je taj brod? Svatko je zaboravio
ponijeti nešto vrlo važno, neophodno.
— Zaboravili smo Rafaelov šal!
— A ja kesu i u njoj pet livara..-. !
Zahvaljujuči strogosti gazde Bernea, red je
nekako održan. Najprije su djeci dali mlijeka, a zatim je pastor Beaucaire
otpočeo molitvu. Stanovnici sela su im se pridružili, jer su svi bili hugenoti,
iako je katolički svetac bio zaštitnik njihova sela.
Pri prozivanju svi su se odazvali osim gospoñe Manigault i. njene dvije
starije kčerke.
— Hajdemo bez obzira na njih — odluči
mornar s Gouldsboroa, koji je govorio neobič
nim francuskim jezikom, a zvao se Nikola
Perrot. — Naskoro če plima. Mi čemo početi
s ukrcavanjem putnika. Jedan če moj drug
ostati ovdje da čekač dovest če one koji če još
stiči.
Skupiše djecu koja su se u meñuvremenu potpuno probudila i koja su se,
oduševljena ovim nepredviñenim izletom u prirodu-, več naveliko zabavljala
raznim igrama.
Grupirani po obiteljima htjedoše se uputiti stazom koju im je mornar koji
je govorio francuski pokazao, ali ih neki poziv što je dolazio iz pustoline
naglo zaustavi.
Nekakav narančasti plamen vrtoglavom je brzinom skakao od grma do
grma. Raspoznali su starog crnca Sirikija, koji je trčao poput gazele u svojoj
livreji grimizne boje, ukrašene zlatnim trakama.
— Moj gospodar? Gdje. je moj gospodar?
516

— Ah, sine moj! — uzvikne Manigault pri-


vukavši starog roba na svoja prsa.
Siriki je bio izuo cipele visokih peta da bi mogao brže trčati. Glava mu je
bila pokrivena bijelom, vunenom kapom. Klimao je glavom na sve strane, pa
su mu se na ušima tresli zlatni koluti.
— Ti nečeš otputovati bez mene, gospodaru
moj! Inače ja umrijeti.
— Što su ti rekli stražari pustivši te da pro-
ñeš? — upita ga Anñelika.
— Stražari ...? Ništa reči. Ja sam trčao, tr
čao! — I grohotom se nasmija pokazujuči svoje
bijele zube.
— Požurimo! — preporuči Anñelika gura
juči sad ovog sad onog na stazu koju im je mor
nar pokazivao.
Ona je opet uzela Honorinu na ruku. Prve grupe krenuše pustolinom. Do
prvih duna prema moru prostirao se dug, ravan i nezaštičeni prostor. Ravan
je izgledala ogromna i gola. Još su vrlo jasno mogli vidjeti La Rochelle,
njegove kule i bedeme. Anñelika je blia uznemirena. Rob Siriki, trčeči za
svojim gospodarom, sigurno je pobudio pažnju.
— Doñite — reče ona Manigaultu. — Ne
smijemo više ni časa izgubiti.
Ali on je zaostajao. Brodovlasnik je bio vidljivo razdiran izmeñu želje da
se več jednom oslobodi žene koja mu več dvadeset i pet godina zagorčava
život i tuge da je napusti zajedno sa dvije kčerke.
— Ona če se izvuči — tješio je sebe. — Ona
bi čak bila sposobna da drži na uzdi mog nepo
štenog poslovnog druga. Ali ako je bace u zat
vor, jadna Šarah, ona voli dobru hranu, te če
potpuno propasti. Uto se začuje buka točkova
na putu i gospoña Manigault se pojavi znojna
i zadihana, upregnuta poput magarca u ruku-
nice kolica, na kojima su bili nabačeni, bez re-
517

da, sagovi, brokati, odječa, škrinjice, i, dakako, glasovito posuñe Bernarda


Palissvja koje je cijenila više od svega. Njene dvije kčeri i jedna služavka
gurale su točkove.
Umor je nije slomio, naprotiv, čim je opazila muža stane ga žestoko grditi
i prigovarati mu.
— Sad je na vama red — reče ona, prepu
štajuči rukunice svome zetu. — A ti, lijenčino
— vikala je Sirikiju — zar me nisi mogao čeka
ti, umjesto što si poletio kao lastavica?
— Zar ste prošli kroz vrata Svetog Nikole
ovako opremljeni?
— Pa što onda?
— I nisu vam ništa rekli?
— Jesu, rekli su mi, ali sam odmah ušut
kala te prostake. Da su mi zapriječili prolaz,
bili bi me zapamtili.... !
— Pošto ste napokon došli, maknite se i po
žurite! — reče joj Anñelika obuzeta očajem.
Bit če da je debela Manigaultova supruga napravila čitav rusvaj na
gradskim vratima Svetog Nikole. I još uz to vukuči kolica kao kakva
ciganka! U svojoj ljutnji ona je bila kadra da im čak vikne da odlazi da se
ukrca, da se nikad više neče vratiti da joj dodijao i La Rochelle i svi njeni
stanovnici. To je i bila njena omiljena tema, jer je bila rodom iz An-goulema
i nikad se nije mogla naviknuti da živi u luci.
Noseči Honorinu na rukama, Anñelika je hodala putom koji je vodio uz
strmu morsku obalu. S vremena na vrijeme okretala bi se i vikala
Manigaultovima da požure. Oni su išli na začelju vukuči kolica i prepiruči
se.
A zatim bi pogledala prema gradu.
La Rochelle, izdužen, sav u blistavoj bjelini iznad niskog i sivog zemljišta
bio je nalik više no ikad kruni sa tisuču dragulja. Anñelika se odjednom
uznemiri spazivši oblačič prašine
518

u podnožju bedema u blizini vrata Svetog Nikole. Ona požuri i stigne


pekarovu obitelj.
— Manigaultovi su poveli kolica — reče kiv
no pekarova žena. — Da sam znala i ja bih na
tovarila svoja.
— Manigaultovi bi sa tim svojim kolicima
mogli biti krivi za našu propast — primijeti
hladno Anñelika.
Trčečim korakom projuri pored kolone i stigne do gazde Bemea.
— Pogledajte, tamo dolje, vidite li nešto? —
upita ona zadihano.
Trgovac, koji je žurno hodao vodeči za ruku Lauriera, pogleda u pravcu
koji mu je ona označila.
— Vidim prašinu, koju je podigla grupa ko
njanika — odgovori on.
Pošto je još malo gledao, doda: — Konjanici u crvenoj uniformi. Dolaze
ravno na nas.
Mornar koji je stupao na čelu kolone takoñer ih je opazio. Svakom rukom
zgrabi po jedno dijete i stane trčati požurujuči uz to odrasle, da se što prije
sklone iza duna.
Anñelika se vrati i zaviče Manigaultovima: — Požurite! Ostavite kolica.
Draguni nas gone!
Svi su trčali posrčuči po pjeskovitom putu. Ženama su suknje zapinjale za
bodljikave grmove. Začuje se muklo udaranje konjskih kopita.
— Brzo! Brzo! Ostavite kolica, za ljubav
Božju!
Manigault istrgne ženi rukunice iz ruku, a ona se borila da ih opet zgrabi.
Anñelika jednom rukom zgrabi Jeremiju, koji je, tjeran strahom, trčao
svom snagom svojih malih nogu. Josip je podržavao Jenny. Ona je bila na
izmaku snaga.
— Ne mogu više — stenjala je ona.
519

Kad su opazili bjegunce, draguni divljački riknu. Rečeno im je da tamo


dolje bježe huge-noti. To je bila samo pretpostavka, ali sad su ih spazili kako
raštrkano bježe prema moru, kao izbezumljeni zečevi. Sto mu jada! Neče
vala umači, hugenotska bagra, njima „misionarima u čizmama"! Koliko su
ih samo ucmekali u Poi-touu u Cevennesu!
Povadiše sablje, a poručnik izda nareñenje za juriš.
U prolazu je neki konjanik sabljom izvrnuo kolica gospoñe Manigault.
Tkanine se rasuše po zemlji, dok se lijepo posuñe od porculana, uz sjajan
blijesak lomilo pod konjskim kopitima.
Anñelika je čula taj strašan galop.
— Ovaj put nam nema spasa — pomisli ona.
Ovaj njen ludi bijeg podsjetio ju je na bje-
žanje sa Colinom Paturelom ispod zidina Ceute. Jeremija posrne, ona ga
povuče za ruku i uspije ga uspraviti. Honorina se derala i smijala kao luda,
oduševljena metežom. Anñelika se dovuče do duna i zakloni se iza
pjeskovitog uz-višenja.
_ Jadan je bio taj zaklon! Draguni su bili sasvim blizu. Još par koraka i
sručit če se na dva bračna para Manigault, koja bijahu zaostala.
Odjednom kad je več mislila da če se na nju i na djecu spustiti smrtonosni
udarci sabalja, začuje prasak iz mušketa. Miris baruta joj po-draži nosnice.
Opor dim se digne iznad njih.
Začuje se glas Nikole Perrota koji je vikao bjeguncima:
— Nemojte ostati tu! Polako se povucite do
ruba litice, potom čemo vam pomoči da siñete
na žalo.
Nečija joj ruka dotakne rame. To je bio onaj suncem opaljeni mornar, koji
je ostao uz nju kao zaštitnica, nesumnjivo po naredbi mornara koji je
govorio francuski. čudno, sad joj je
52n

sinulo kojoj je rasi pripadao taj mornar, iakp ju je taj problem mučio još od
jučer.
— Sad znam. On je s Malte!
Misao besmislena u tom trenutku. On joj je znakovima objašnjavao da i
ona treba da se povuče.
Anñelika malo podigne glavu iznad grma. Kroz dim primijeti nekoliko
konja, koji su rzali, a na zemlji nekoliko poginulih draguna u crvenim
uniformama.
Zaustavljeni u svom jurišu od smrtonosne vatre gusarskih mušketa
sakrivenih iza plitkih duna, draguni su uzmakli i sad su se nešto podalje
ponovo prestrojavali.
Srce joj se ispuni oduševljenjem. čak je mislio i na to da bi mogli biti
progonjeni! Postavio je svoje gusare iza svakog grma da bi obranih' pristup
do mjesta ukrcanja.
Ona se počne povlačiti, hrabreči djecu da idu za njom. Kad se okrenula,
spazila je brod u dražici s razapetim jedrima. Staza koja je vodila do žala
bila je blizu.
— Gospoño Anñeliko, da niste ranjeni?
Gazda Gabriel se dovuče do nje. U ruci je
imao pištolj. — Zašto ste tako zaostali?
— Radi onih tamo — reče ona, pokazujuči
ljutito na Manigaultove.
Oni su jedva izvlačili noge iz sipkog pijeska.
— Ranjena sam! Ranjena sam! — kukala je
gospoña Manigault.
Možda je to bila istina. Ona je padala naprijed svom svojom težinom, a
muž ju* je vukao i pridržavao, psujuči poput gusara.
— Gdje je Laurier? — upita Anñelika.
— Mornari su počeli krcati djecu u čamac.
Ali ja sam bio u brizi zbog vas. Zato sam se
i vratio. Hvala Bogu! Kapetan broda nas je za-
521

štitio oružjem. On je dolje na žalu i upravlja ukrcavanjem.


— On je tamo! — ponovi Anñelika. — Oh!
To je izvanredan čovjek, zar ne?
— O! Zakrinkan čovjek i po onom što sam
vidio i voña gusarske bande...
Odjekne prasak nove paljbe. Draguni, koji se u meñuvremenu bijahu
ponovo okupili pokušali su novi juriš, ali je njihov nalet i ovaj put. potpuno
slomljen.
Neki sjahaše s konja i počeše puzati prema dunama da bi se s protivnikom
borili prsa o prsa.
Mornari sa Gouldsboroa koji su tvorili izvidnicu na obali pokušavali su se
povuči i pridružiti se svojima.
Dok su god stajali na obali i zaštičivali ukrcavanje protestantskih
bjegunaca draguni su izvlačili krači kraj, čim su pokušali priči bliže. Ali kad
se gusari u zaštitnici povuku prema žalu, postojala je opasnost da ih kraljevi
vojnici pobiju s visokih hridina.
Več su neki počeli izvoditi obuhvatni pokret i na prilazima žalu pojavile su
se crvene uniforme. Na sreču, draguni su imali tek nekoliko mušketa, jer su
najviše bili naoružani pištoljima. Po naredbi poručnika dva najmahnitija
draguna skoče na žalo. Ali su pri tom polomili noge i njihovi bolni urlici
ohladili su oduševljenje njihovih drugova, pa su odustali od daljnih
pokušaja.
Jedini prilaz i dalje je čuvala i zaštičivala posada Gouldsboroa. Dotle su
drugi mornari dodavali jedan drugome djecu i žene, trpali ih u čamac, a onda
su mornari veslali svom snagom prema usidrenom brodu. Na križevima
jarbola stajali su mornari držeči konope, spremni da odriješe jedra i da ih
osposobe za plovidbu.
522

Gazda Gabriel i Anñelika, koja je držala Honorinu, lagano su se povlačili


natrag. Mal-težanin je vodio brigu o Jeremiji. I mušketiri s gusarske lañe su
se puzeči povlačili.
Poručnik se derao:
— Ne bojte se ništa, draguni! Kad se ovi razbojnici spuste dolje, odavde
čemo ih lako postrijeljati. A vi tamo, pucajte na čamac!
To je vikao vojnicima na desnom krilu, koji su uspjeli da dopru do ivice
obale, ali su ovi bili previše udaljeni da bi mogli gañati bjegunce i gusare,
dok su god ovi stajali u zaklonu strmih hridina.. Ali kad se čamac udalji od
obale i uputi k brodu, on če usprkos daljini postati meta vještim strijelcima.
I zaista tanad je zujila oko čamca, a iz grupe djece i žena prolome se krici
užasa. Pastor Beaucaire se uspravi, usprkos opomenama gusara. U toj
strašnoj buci, on svojim starim, promuklim glasom zapjeva neku crkvenu
pjesmu.
Mornari u čamcu su se trudili da što prije napuste opasnu zonu. Uspjelo im
je a da nitko u čamcu nije bio ranjen. Ali trebalo se vratiti po one što su
ostali na žalu.
Draguni su imali vremena da isprave svoje
gañanje.
— Sad su naši! Hrabro! Drugi put ih nečemo promašiti! Spremite se,
draguni! — urlao je poručnik.
Čulo se kako škljocaju kokoti na mušketama, zveket sipki, kojima su čistili
cijevi i lančiči privezani za rogove s barutom. Poneseni nadom u skori
uspjeh, nekoliko vojnika jurne naprijed da bi zaustavili bjegunce koji su se
još uvijek nalazili na litici.
Pred Anñeliku koja se več počela spuštati strmom stazom odjednom
iskrsne brkati dragun s isukanom sabljom. Gazda Gabriel, skoči pred nju,
opali,- a dragun se složi po tlu. Ali ga je zato posljednjim grčevitim
pokretom uspio do-
523

hvatiti sabljom. Rasječenog ramena i sljepooči-ce, trgovac posrne i bio bi se


srušio niz hridinu da ga Anñelika nije zadržala u zadnji čas. Ali težina
ogromnog i nepokretnog trgovčeva tijela vukla je Anñeliku prema ponoru.
Ona stade dozivati pomoč. Neki mornar s Gouldsboroa, pocrnjelog lica od
baruta, priskoči joj u pomoč. Pridržavajuči ranjenika, spuštali su se kojeka-
ko po kozjoj stazi.
Nečiji glas je vikao sa žala na engleskom jeziku. Nesumnjivo, neka
naredba o povlačenjuč jer su nakon toga gusari još sakriveni u dunama,
skočili poput majmuna i šmugnuli prema žalu da se spoje s ostalim
drugovima.
— Prolaz je slobodan! Naprijed naši derali
su se draguni skupljajuči se.
Anñelika stiže najzad na žalo. Za njom se runio šljunak dok je podržavala
okrvavljenu glavu gazde Bernea.
— Umro je! Umro je! O moj jadni prija
telju!
Dvije ruke je zgrabe oko pasa i prisile da se okrene. Bio je to Rescator.
— Napokon ste stigli! Naravno, posljednja!
Luda, mahnita ženo!
Bila bi se zaklela da se on pod krinkom smijao. Kao da trenutak nije bio
tragičan, kao da se on i njegovi mornari ne nalaze u očajnom položaju na
žalu kome se čamac više nije mogao približiti, jer su draguni stajali povrh
njihovih glava, kao da iz mnogobrojnih ranjenika nije tekla krv po žalu, kao
da im se nije primicao posljednji trenutak... ! On se, meñutim, smijao i
stiskao je k sebi kao da je zaljubljen, u nju, robinju kupljenu u Kandiji,
zaljubljen nekom divljom ljubavlju koju su uvrede i poteškoče još jače
rasplamsale.
Ali Anñeliku trgne strašna misao. Otimala se, okretala glavu na sve strane
kao da je poludjela,
524
i

— Honprma! Gdje je Honorina? Ispustila


sam je da bih pomogla gazdi Berneu kad je ra
njen ... sigurno je ostala tamo gore...
Htjela je pojuriti nazad. On je silom zadrži.
— Kamo čete? Ostanite ovdje, nesretnice!