Anne i Serge Golon ANðELIKA PUT U VERSAILLES

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON MARQUISE DES ANGES II LE CHEMIN DE VERSAILLES ANNE I SERGE GOLON PUT U VERSAILLES S FRANCUSKOG PREVEO: STANKO ŠKUNCA I UREDNIK: STANKO ŠKUNCA 1980. OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer MORA VA FILM, Beograd © 1966 by Opera Mundi, Pariš Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays. PRVI DIO DVOR ČUDESA PARIŠKA NOC Nočas se Parizom provlači mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i duž streha. Mjesec, mokar i žut, mrgodno motri oblake što prolaze ispred njega.

Na trgu Greve se na sladunjavoj mjesečini njiše novi obješenik. Sat na tornju Gradske viječ¬nice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodičinim ki¬pom uguranim izmeñu dvije šunke, kobasičar, za¬jedno sa ženom i djecom, niže devetnice, u svom dučanu. Štakori gloñu u zidovima ili kroz blatnjave uli¬ce bezglavo jure zaliječuči se u noge okašnjelim prolaznicima koji uz povik straha suču mačeve iz korica. Momak i djevojka, grañanskog porijekla, izla-r ze iz Palače de Bourgogne1 i zabrinuto zure u mrač¬ne ulice. Prilazi im džeparoš Zeba i nudi usluge svog fenjera. Zaradit če tako koji novčič prateči ih do trga Vosges. Dakako, ukoliko uz put ne sretne kojega od svojih drugova protuha. Tada če bez po muke ovaj grañanski par olakšati za kesu i ogrtače i poči zatim pod ruku do groblja Saints--Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj šatrovaca, zakazao zbor svojih podanika. 1 Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove priče neka vrst kazališta. U svom skloništu u predgrañu Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se uputi meñu svoje podanike. Njegov idiot Balonja, složio je u svoja kolica meke gospodske ogrtače što ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih krstarenja. Njegov vrhov¬ni savjetnik, Sjedobradi, obavještava ga da valja riješiti vrlo osjetljiv spor nastao izmeñu dvojice' prosjačkih voña: izmeñu Calembredainea koji na¬stava unutar nekadašnjih opkopa zamka Nesle i Rodogonea Ciganina, koji stanuje u predgrañu Saint--Denis. Calembradaine je jači jer je on svoju moč pružio nad svim pariškim mostovima, nad vratima univerzitetske četvrti i nad obalama Sene, ali i Rodogoneova je moč strašna jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i sve tamnopute gatare. Jezivi čovuljak Ivan Truli vrača se pustim uli¬cama držeči čvrsto uza se jedno dijete. Platio je za nj dvadeset groša jednoj dadilji u ,,La Couche", gradskom nahodištu iza Notre Dame. Djetetu nije više od šest, sedam mjeseci. Lako če mu unakaziti nožice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u prošnju s*nekom od „markiza". Ukoliko ga prije toga ne prodadu vraču Lesageu i njegovoj mamici La Vo-isin. Njima su potrebna djeca; kolju ih za svoje crne mise. Ima vremena da se o tome odluči... U posljednje vrijeme poslovi idu nešto bolje. Jest, upravo otkad je nestalo onog popa Vincenta koji je kupio djecu ispred vratiju kuča i slao ih bogzna gdje. Ivan Truli pospješi korak. Tu noč treba da se održi glavni sastanak podzemne bratije na gro¬blju Saints-Innocents. Mora pošto-poto zgrnuti što više novca. Kao da vremena nisu teška. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plača danak.

Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod drugim nekoliko mladiča pjeva serenadu. Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj četvrti Marais, stoje nalak-čene na prozore. U predgrañu Saint-Antoine, u palači Beauvais, Kate Čoravica, razgrče svoj krevet mladiču sna¬žnih mišiča, u kojega je tijelo glatko kao bjelcf-kost, a brada se tek osula svijetlim maskom. Baš kao što je i željela. Ona če več tog pjevčiča, što se nespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubav¬nika. A uz to nema ni velikih zahtjeva. Gospoña de Beauvais s tugom u srcu misli na vojvodu de Guisea koji joj je velike novce izmamio, pa i na markiza d'Olonea koji se prošlog mjeseca oženio. To ju je sjetilo okrutnog pamfleta „Povelja o me-zimčetu" što ga je o njoj napisao onaj prostak Bussy-Rabutin za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit.1 Izmeñu Olonea i Guisea nalazi se Str-vinac Beauvais. U tom gradiču, smještenu u neka¬kvoj jarugi, zbog čega u njemu vlada vječita polu¬tama, zgrade su vrlo ružne. Ne treba se čuditi što su se plemenite i zaslužene osobe zaustavile na tako neprivlačnu mjestu ako se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospoñe Ane, gdje se odvi¬jala sva trgovina dok se gradila Tvrñava Luj. Otkako je ova Tvrñava stekla svoja prava, upravu gradiča Beauvaisa nisu više imali u svo¬jim rukama značajnije osobe, več svijet niskog po¬rijekla i neznanci koje grad uzdržava, mada nisu vrijedni svih onih novaca što se na njih troše. Ali taj svijet se stara da pješadiju održi u najbo¬ljem stanju... Gospoñi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plača, a Luj XIV je poslao Bussv-Rabutina po treči put u Bastilju. Nešto podalje tvrñava Bastilja spava na dnu noči kao ogromna morska neman na dnu mora. Na bedemima vojnici zvučno šmrcaju dok se žuti mje¬sec zrcali u bronci malih topova. U zatvorima, za¬boravljenim zatvorenicima dolaze u posjete štakori Bussy-Kabutin (1618—1693) francuski pisac. 8

crvenih očiju. U svojoj čeliji gospodin de Bussy--Rabutin piše kralju poslanicu u stihovima moleči ga da mu oprosti, dok njemu njegova roñakinja gospoña de Sevigne piše iz svoje palače u Templeu: „Eto vas ponovo u zatvoru, dragi i jadni roñače. Danas sam vidjela vašu kčerku. U

dobrom je raspo¬loženju kao da vas vidi svakog dana, a mudra je kao" da vas nikada ne vidi..." U ulici Tourette Ninon de Lendos piše gospoñi de Sevigne da bd preporučila udovicu Scarron: „Ona je,vrlo skromna žena koju biste vi mogli u svojoj kuči upotrijebiti da prenosi nareñenja sobaricama i slugama. Na nesreču lijepa je kao anñeo, a duho¬vita da u čudu razjapite usta. Nijedna je žena neče iz bojazni da je svi ljudi ne požele..." Pošto je pečatniin voskom zapečatila svoju po¬ruku kurtizana se rasteže i zijeva. Neče li onaj strašni markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem obajsanim životnom radošču i svojom neuto-ljivom požudom uspio rasplamsati strasti u svim gospoñama, prezirno odbiti draži lijepe Ninon de Lenclos? Več je pozno, a on još nije stigao. Pa ipak, xado bi se bila prepustila toj silovitoj igri. Stigavši nedavno u Pariz, Saucourt je brzo izbio na glas zbog svog faunskog temperamenta. Mada zamuckuje, toliko je poduzetan u ložnici da ga se žene čak pribojavaju. Ninon podilaze srsi straha i naslade. „Ah!" uzdiše. „Samo da mi je okusiti novi užitak!" Prelazi u svoju kupaonicu gdje je čeka puna kada tople vode iz koje se širio miris naranče. Na mramornoj ploči stola sobarica je poslagala prašak sa Cipra, mirišljive masti iz Firenze i Rima, ličila iz Španjolske, mirise iz Niče i Genove, djevičansko mlijeko, kravlju mokraču, posude u kojima izga¬raju mirisi... Netko grebe dolje u dvorištu, na vratašcima. On je... Gospoña Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zaštitom bedema Templea. Okrene se i tiho 10 cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo §e trgne iza sna jer je u mraku čula cerekanje Scarro-na, bogalja. Zašto sada, kad je on mrtav, strepi sječajuči se njegovih milovanja"! Dok je bio živ, nije se bojala i nije joj bilo dosadno pored njega. Drugi su ljudi često vrlo dosadni. Ali otkako je umro svi je gledaju sa sažaljenjem i gañenjem zato što je bila ženom onoga čovjeka. Sjeti se kako ju je on ponekad vukao svom ležaju... Istina, nije se otimala, a nije bilo neugodnije no s mnogim dru¬gim muškarcima... Ali kako da pred očima svijeta zbriže tragove tih sječanja koje nitko ne pozna... Sutra če, čim svane, u crkvu, na misu, a po¬slije če krenuti u Louvre da kralju preda molbu. Kralj Luj XIV trči po krovovima Louvrea. A evo zašto: njegovo veličanstvo se htjelo pošto--poto izjednačiti s markizom de Saucourtom. Nije mu više dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podiže

na nj svoje modre zaljubljene oči, da mu gospoña de Soissons dobacuje plamteče poglede i da mu se gospoña d'Orleans, lukava Henrietta, dr¬sko osmjehuje. Kralj je bacio oko na gospoñicu La Mothe-Houñancourt, kraljičinu dvorsku gospo¬ñicu. Ali večeras, uputivši se svojoj dragani u oda¬je dvordrih gospoñica, Luj XIV se našao sučelice odlučnoj odbrani stroge gospoñe de Navailles. Pošto je bijedno udario u odstupanje, njegovo veličanstvo je u svom kabinetu sazvalo Veliki lju¬bavni savjet u čijem su se sastavu nalazili, vojvoda de Lauzun, markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar, Bontemps. De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka može stid jedino olukom, a poslije toga dimnjakom. — Nekako mi se ne sviñaju takve ljubavne vratolomije — uzdiše .kralj pomalo u neprilici. Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni savjet dospijeva na 11

krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proči nije ni širok ni siguran. — Ide sve kao po loju — primijeti kralj. — Ali za svaku sigurnost, ja ču izuti cipele i poni¬ jeti ih. Bontems cvili: — Oluci su vlažni pa če se njegovo veličanstvo prehladiti. — Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit čemo se prženim kruhom i vinom — odgovori kralj. — A sad se krovom, moramo probiti do dim¬ njaka — objašnjava de Guiche koji oprezno ide na¬ prijed i istražuje teren. — Do vraga! — mrmlja kralj dohvativši se dimnjaka. — Ali ono najgore tek predstoji — ceri se de Vardes koji več polako uvlači u dimnjak ljestvice spletene od konopa. — Naprijed, sire — Peguilin veselo bodri kra¬ lja — stigao je trenutak za juriš. Ja ču se prvi

probiti u tvrñavu. — U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao po¬ bjednik. — Ne bojte se, sire. čekat ču da se najprije vi ukonačite. — Ja ču ostati na bedemu tvrñave — kaže markiz de Vardes — neče biti previše dvojica da drže ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvačam te dužnosti. — Peguilin de Lauzun koji se gotovo več sasvim bijaše spustio u otvor dimnjaka, izviri napolje svo¬ jim gaskonjskim nosom. — Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons, ograničio se samo na tu tvrñavu. — Koja je svima otvorena — dometne kralj. Markiz de Verdes čeka da njegov preuzvišeni gospodar nestane kroz otvor da bi potom slegnuo ramenima. Uz Bontemsovu pomoč čvrsto drži lje¬stvice od konopa koje se tresu pod težinom onih što silaze. Mjeseq zašao za oblak te je dosta mračno. De Vardes podiže usne nad zube i naceri se kao pas kad hoče da ugrize. Radi se baš o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, za¬što ga proganja sječanje na onu drugu ženu, onu sa zelenim očima? Glupa pripovijest, zaista! U stvari, gospoñica La Mothe-Houdancourt nije očekivala posjetu Luja XIV, a još' manje je Pe-guilina očekivala jedna druga dvorska gospoñica kojoj čak ni imena nije znao. Ali ništa nije slañe od ljubavi i nitko se ne miri tako br^io sa sudbinom kao dvorske gospoñice. Gospoñica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadržala krik spazivši pred sobom svog kra¬ljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjičar. Nije čuti ni najmanjeg šuma, ne podiže se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo da s lijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospoñe de Navailles, a da su nadesno vrata kraljičine sobe. Kraljica leži sama u svom velikom krevetu, čeka kralja i trudi se da se odrve snu boji je sve više obuzima. Kralj često radi dokasna u noč. Infantkinji Mariji Terezi se čini da uvijek na nj čeka. Uza sve fo> on je uvijek vrlo pažljiv i-lijep da ljepšega ni u snu ne može poželjeti. Marija Tereza se podiže na lakat i promatra kako se u polumraku sobe vrzmaju dvije male pri¬like: njen patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i

nespretni, tužni i smiješni, i jedno pored drugog leže u nekom od kutova zajedno s njenim psičem. Kraljica zamoli patuljčicu da joj donese šalicu vrlo guste čokolade sa stučenim jajem i slamčicu uz to. Polako če srkati tu tekučinu i pri tom mislila na Španjolsku ... Kralj je u zagrljaju gospoñice La Mothe-Hou¬dancourt. Ljubi je u njeno mlado liče i svu je oga-ravi garom dimnjaka. Peguilin je, meñutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustrašene oči njegove dvorske gospoñice te njeno otimanje, odjednom ga zabrinuše. A nije li, možda, prvi što če uputiti u ljubavne tajne ovu 12 divnu saksonsku figuricu krhkih udova, koja se otimlje njegovu zagrljaju? — Recite mi, srečo moja — šapuče joj u uho — da niste možda još uvijek djevica? Nevinašce mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, več če se nekako sporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na krovu de Vardes i Bontems zijevaju i drhte od hladnoče pridržavajuči ljestvice od konopa i da je vrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do ñavola! Hm, več ide bolje. Curica je upravo divna. Čudno da je prije nikad ne bijaše primijetio. Uza sve to, ima dojam da je poznaje vrlo dobro, a njen mu smijeh zvuči prisno, poznato. — Recite mi svoje ime, čedo moje malo — moli je on prije no što če je napustiti. Ona ga lukavo gleda. — Prije mi vi recite svoje. — Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste prepoznali? Ona se ponova nasmije. — Peguilin, dimnjičar! A zatim i ona djetinjom ozbiljnošču pristaje da mu kaže svoje ime: — Zovem se Marija Agneza de Sance. U svojim odajama u Louvreu gospodin Maza-rin osječa da mu se primiče posljednji trenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palače u Novoj ulici na Malim poljanama, gdje je obišao divnu bi¬blioteku u kojoj je Gabriel Nause sakupio trideset i pet tisuča primjeraka dopremivši ih uz veliki tro¬šak iz Nizozemske, Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga odnijeli u njegove ogromne kc-njušnice kojima se stranci dive kao osmom čudu svijeta. On se smješkao gledajuči prekrasne podse-

dlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako čude¬sno izrañeni da su mu neki redovnici stalno dodi-javali ne bi li im ih on prepustio da njima ukrase oltare u svojim crkvama. Vrativši se u Louvre s te šetnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko, on to vrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga stajale tolikih napora i poniženja. Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar piše nešto na malom stoliču. Guščije pero škripi po papiru. Posljedni gosta što su se do kasna zadržali u apartmanima gospoñe de Soissons napustili su Tui-leries pošto su sviječe več gotovo dogorjele. Pijanci se vuku ulicama predgraña Saint-Honore. Uz put buče 1 udaraju po vratnicama dučana i gase ulična svjetla. A gospoña de Soissons kojoj svijest muti slat¬ka omaglica zbog popijenog vina, odlazi u svoju so¬bu. Zahvaljujuči njoj, Louvre je konačno blistao u raskoši i sreči. Svaki dan ples i svečanosti. A po noči... uživanje u ljubavi. Krevet Olvmpije Man-cini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza sve to, oblačiči sitnih briga ponekad prekriju čelo lijepe Talijanke. De Vardes? Hoče li je se za¬sititi ...? Pošto je morala prepustiti kralja čarima svoje nepodnošljive sestrice Marije, Olvmpija je bila ponosna što je uspjela osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerku okrutnog osmijeha ... Ali od nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Sku¬plja snagu. Nije više bio. previše osjetljiv na njena zabadanja i njene ljutnje. Mora poči do glasovite vračare La Voisin da se s njom malko posavjetuje. Ona če joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj ne¬ma života... Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona želi osvojiti kralja! Valjda se več zasitio svoje dosadne ženice, infantkinje ko¬ja još ni riječi nije znala kazati na francuskom i

14 15

koja slijepo sluša savjete svog jezuitskog ispovjed¬nika. Ta neče nikad imati nekog utjecaja na dvoru. Na dvoru Luja XIV vladat če njegova miljenica odreñenog trenutka. Ali tko li če biti ta milje¬nica? Vojvotkinja de Soissons proteže svoje lijepo ti¬jelo zlačastog preljeva po plahti kreveta ukrašenog grbom. Da, poči če do glasovite La Voisin. U nje ima droga kakvih god poželjeti možeš i ona če joj, nema sumnje, pribaviti ono što je potrebno da bi otklonila nezgode prekida mjesečnih čiščenja koja su več dva mjeseca zaredom izostala. Nema šta, te su droge prilično neugodna sredstva, ali je mnogo neugodnije nositi dijete devet mjeseci, osobito onda kad se ima ljubomorna muža i ludu želju za za¬bavom. A kakav bi bio život bez muškaraca i njiho¬vih zabava? Mada su, ako se dobro promisli, svi oni nalik jedan drugome i svi podjednako dosadni. Meñu svima njima samo jedan joj.je pribavio zaista nova uzbuñenja. A da li je to, u stvari, i bilo ljudsko biče? Bijaše to stvor tamne puti, šutljiv, mahnit kao bik, blag kao vjetar, slijep i silovit kao stihija'. Njegovi su zagrljaji u njoj budili bog¬zna kakva sve mitološka sječanja, užasna i zanosna u isto vrijeme. Vojvotkinju de Soissons prozirniju srsi od tih sječanja. Odjedared osječa kako su joj usta suha. Pridigne se na lakat i osluškuje. Ne, njen crni rob je u tamnici i više neče doči. Mračnim hodnicima' Louvrea neče više prola¬ziti šutljiva prilika crnčeva niti če bez šuma otva¬rati vrata i osvajačkim, prezrivim korakom kročiti prema bijeloj princezi koja ga čeka. Kralj, a za njim Pčguilin, izviruju iz dimnja¬ka. Obojica su vrlo dobro raspoloženi. Osobni kra¬ljev sobar Bontems i markiz de Vardes kišu i nisu baš najbolje volje. Kralj Luj XIV trči krovom Louvrea. Kralj šatrovaca, Veliki Coesre, ide na groblje Saints-Innocents da svojim podanicima kroji pravdu-. Noč je stvorena za uživanja prinčeva i za zlo¬čine prosjaka i drugih zločinaca. Stari prepreñenjaci i varalice sa sabljetinama o pasu, suhonjavi i bijedni likovi na štakama, obračenici s velikim krunicama od šimšira, mladiči u dronjcima modri od studeni, traljavci, varalice na kartama, kepeci, izlaze iz svojih smrdljivih jaz¬bina i pokušavaju se probiti u grad krišom da ih straže ne primijete. Ali stražarima i žbirima se ne ide na groblje Saints-Innocents. Čemu da tamo izlažu svoju vla¬stitu kožu kad mogu mirno (pušiti lulu u stražar-nici Chateleta.

Duž obala Sene lañari .i mornari, okupljeni oko vatara, vide kako obalom promiču tamne pri¬like. Ponekad se nečiji obris izgubi meñu tegleni¬cama. Prosjaci što su izabrali prebivalište u ugod¬noj toplini laña punih sijena bude se na zvuk ot-kueavanja ponoči sa sata oslikanog ljiljanima na tornju Palače pravde ili Gradske viječnice. Jer i zimi su čitava brda dobroga sijena, koje ljeti miriše, naslagana na obalama Sene. Mnogo je sijena potrebno da se sve one konje nahrani. Ima. više konja nego ljudi u Parizu, stoga se posvuda i osječa toplo dahtanje konja po štalama* Pučki se pjesnik pružio izmeñu konjskih kopi¬ta i trudi se da usne. Tačno rečeno izmeñu kopita brončanog konja Henrdka IV na Novom mostu. Nije mu baš toplo, ali kad kiši trbuh mu kraljevskog konja pruža dobar zaklon. Iz tog gnijezda Claude Le Petit promatra lupeže kako prelaze preko No¬vog mosta. Oni ga poznaju i puštaju ga na miru. Na Novom se mostu jate Prodavači melema i pomaña Vadizubi i novih pjesama pojci Knjižari, cjepidlake, i starih krpa trgovci.

16 2 Put u Versailles 17

Ali sad je noč i pojci su ustupili mjesto svi¬jetu nočnih protuha. Clauñe Le Petit opazi Calembredainea. Dronjav je i strašan. Lažna čekinja na glavi i ljubičasta ote-klina što ju je često lijepio na obraze daju mu jezovit izgled. Okružen je svojim pomočnicima i svojim savjetnicima, svojim „markizama". čuvaj¬te se, grañani, što ste se večeras kasno zatekli na ulicama Pariza! Nočni Pariz je sjajno razbojište grabežljivaca koji prolaznicima skidaju ogrtače, otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, nočni Pariz je sjajno razbojište razvratnika koji ispadaju iz krčama i javnih kuča držeči se za ruke i pjeva¬juči. Nočni Pariz je razbojište razbojnika, sretnih i slobodnih. Oni noču provaljuju kroz prozore, obi¬jaju brave i pokupe sve što im dopadne ruku.

Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadžija napada nenaoružana čovjeka. Drugi se sabljom bra¬ni sam od četvorice najmljenih ubojica. Le Petit, pjesnik s Novog mosta osluškuje i prepoznaje drage nočne šumove svoga grada: ši-štanje lopova, zveckanje mačeva, viku pijanaca, jauke nesretnih žrtava i njihovo dozivanje u po¬moč, osluškuje i smješka se svoj toj zbrci u koju se s vremena na vrijeme umiješa kreštavi glas pro¬davača oblatni ili duhana, neosjetljivi svjedok, a možda i sukrivac tih zločina. v Noč zaista nije topla. Sa Sene se podigao oštar vjetar. Clauñe Le Petit klizne iz svog za¬klona'. Odlazi pred vraita krčama i pečenjarnica da se naužije mirisa pečenog mesa. U ulici Dolina bijede se nalaze pečenjarnice. Iako je več kasno, ulica je dobro osvijetljena, a na ražnjeve nabodeni piliči uz pueketanje se okre¬ču u dnu svake pečenjarnice. Jedino posljednja u tom nizu pečenjarnica je zamračena i u njoj nema nikoga. Gospoña Bourjus, gazdarica, umrla je večeras od crnih kozica. Gazda Bourjus plače pored njena uzglavlja, u velikoj sobi 18 na katu. Nečak, Louis Chaillou, smušeno momče što je nedavno kod njega osvanulo iz Toulouse, gle¬da ga s drugog kraja stola gdje stoje dva sviječnja¬ka i grančica šimšira u sudu punom posvečene vode. No poñimo dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i pečenjarnice su zvijezde pariških no¬či, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se „Češer", a u Vlasuljarskoj ulici se smjestile krčme „Lavlja jazbina" i „Dobri dječaci", dok se u Ulici loših dječaka nalazi pečenjarnica „Bogati rad¬nik". Krčme „Tri čekiča", „Crna jelengljiva",. „Ze¬lena rešetka" i još neke nalaze se u Ulici zumbula, gdje se okupljaju kapucini, celestini i dominikanci, meñu koje se umiješao, vansebna izgleda, i fra¬tar Conan Becher. On se trudio da u vinu zaboravi plamen lomače. II DVOBOJ NA GROBLJU SAINTŠ-INNOCENTS Anñelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uopče ©bazirala na rasto¬pljeni snijeg što joj je s krova padao po ramenima. Stajala je. tu u gluhoj noči, pripijena uz prozor krčme „Zelena rešetka". Fratar je sjedio netremice se zagledavši u da¬ljinu i pijuckao iz kositrena vrča što je stajao pred njim. Anñelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutrašnjost krčme bijaše malko zadimljena. Fratri i svečenici, koji su predstavljali

glavne goste u „Zelenoj rešetki", nisu pušili lulu. Dolazili su ovamo da štogod gucnu, a nadasve da bi igrali, danru1 i da se kockaju. Mlada žena, uza sve to što je bilo vrlo hladno, nepomično i tvrdoglavo se držala svog mjesta u čeki. Odječa je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog parheta. Glavu joj je pokrivala lanena kapica. Meñutim, kad bi se vrata krčme otvorila i snopom svjetla obasjala prag, moglo se nazrijeti njeno profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo bli¬jedo, što je sve donekle bilo dokazom da je žena bila plemičkog porijekla. 1 Dama — vrsta igre; nešto kao šah. 20 Nije tome davno što je ova žena bila jedan od najljepših ukrasa raskošnog dvora mladoga kra¬lja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini, okružena blistavim pogledima obožavalaca privučenih njenom ljepotom. Zvala se Anñelika Sance de Moafceloup. Kad joj je bilo šesnaest godina, roditelji su je udali za znatnog velikaša iz Toulouse, grofa Joffreva de Pevraca. Koji su je to strašni i nepredvidivi putevi sud¬bine doveli tu, u ovu noč bijede, da nagnuta nad oknima jedne krčme vreba čovjeka na kojega se ustremila sva njena mržnja? Osmatrajuči crte lica zločudnog fratra Bechera, Anñelika je ponovo proživljavala križni put po¬sljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se mučila. Ponovo joj je iskrsavao pred oči grof de Pey-rac, njen muž, čovjek neobičan i privlačan uza sve to što je bio bogalj na jednu, nogu po čemu je i dobio nadimak: Veliki šepavac Languedoca. A bio je on, osim toga, i veliki učenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom riječi u svemu velik. Pobuñivao je u drugima sklonost i ljubav i njego¬va, u početku rogobatna, nježna ženica, poslije se strasno zaljubila u nj. Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Pevraca izazvalo tuñu zavist. Postao je žrtva zavjere koju je i sam kralj, boječi se močnoga vazala, podupro svojom močnom rukom. Optužen kao vještac, grof je naj¬prije bio zatvoren u Bastilju, a zatim od nepraved¬nih sudaca osuñen na lomaču, Anñelika je na trgu Greve vidjela ovoga fra¬tra kako na: lomači spaljuje čovjeka kojega je lju¬bila! Vidjela je kako se plamen s lomače miješa sa zlatom sunčanih zraka u kristalno čistom jutru zimskog dana. Uspomene su bile još svježe. 21

Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je suñeno da netragom nestane, ona i njena dva dje¬čaka. Drage njuškice Florimonña i Cantora sinuse joj pred očima. Vjeñe joj zatrepere. Načas joj po¬gled napusti okno i glava joj nemočno klone. Ne plače li Florimond u ovom trenutku? Mo¬žda, je doziva? Jadni anñelak! Nema više ni oca ni majke... Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije uspr¬kos njezinu vikanju. Gospoña Fallot, žena državnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj kuči dade zaklon potomstvu jedinoga vješca. Bila je izvan sebe i otjerala je AnñeHku sa svog praga. Na sreču tu je bila Barba, služavka velikodušna srca. Njoj če se smiliti jadni sirotani... Anñelika ponovo živne. Ne, ona nije sasvim pobijeñena. Jer još nešto je morala obaviti: fratar Becher mora umrijeti! Anñelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala ¦zašto redovnik Becher mora umrijeti. Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga što je Joffrev de Pevrac za čitava svoga života mrzio: ljudske glu¬posti, netrpeljivosti i ostataka srednjevjekovne so-fistike od koje Joffrev beskorisno branjaše nove nauke. Ali taj ograničen duh, koji se sasvim, izgu¬bio u mračnim i prapotopnim labirintima dijalekti¬ke, taj je duh slavio pobjedu. Joffrev de Pevrac je 'bio mrtav. Ali prije no što če umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuo Conanu Bčcheru: — Conane Becheru, za mjesec dana nači čemo se pred Božjim sudom! Mjesec je bio na izmaku. — Griješiš, curice, što nočas tako dugo stojiš na nogama. Zar nemaš novčič od pet franaka da ga potrošiš unutra? Anñelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijaše uputio te čudne riječi, ali nikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije izmeñu dva 22 oblaka i ona primijeti kraj svojih nogu zdepastu priliku patuljčiča. On prema njoj podigne dva pr¬sta ukrštena na neobičan način. Sjeti se da joj je crnac Kuasi-Ba jednoga dana pokazao taj isti znak kazavši joj: Ukrstim prste ovako, a moji mi prija¬telji vele: „Dobro, ti pripadaš našima!" Nesvjesno napravi znak što joj ga bijaše poka¬zao Kuasi-Ba. Široki osmijeh rascijepi patuljčičevo lice. — I ti si jedna od naših! Baš sam io i mislio. Ali ne sječam te se. Pripadaš li Roñogoneu Ciga¬

ninu, starom vojničini Ivanu Bezuhom, Modrome Marincu ili Gavranu? Anñelika ne odgovori več se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor u priliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nañe na iz-bofini prozora. Svjetlo koje se probijalo iz krčme osvijetli njegovu krupnu glavurdu prekrivenu do-zlaboda prljavom čekinjom. Ruke je imao okrugle i debeljkaste, a stopala vrlo mala. Na nogama je imao cipele od platna, baš kakve djeca nose. — Koga, dakle, gledaš tako netremice? — Onoga tamo, što sjedi u uglu. — Misliš li da če ti onaj stari kostur, ffije je¬ dno oko poprijeko gleda ono drugo, platiti mnogo za tvoj trud? Anñelika duboko uzdahne. Život je odjednom ponovo uzeo maha u njoj. Najzad je znala što joj je činiti. — Onog čovjeka tamo — reče — moram ubiti! Patuljak joj odmah hitrom rukom proñe oko pasa. — Pa ti uopče nemaš noža! Kako češ ga onda ubiti? Tek sada mlada žena pažljivo osmotri tog ču¬dnog prikana koji je izbio iz zemlje kao kakav šta¬kor, kao jedna od onih odvratnih životinja što su s nadolaskom noči sve više osvajale ulice Pariza. Anñelika je dugo lutala bez cilja mračnim i za-snježenim ulicama posrčuči kao da je pijana. Silan 23 nagon mržnje, nagon lovca doveo ju je pred krčmu „Zelena rešetka", u koju se fratar Becher uvukao potaknut željom da u piču zaboravi lomaiču što ju je sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala. — Doñi sa mnom, „markizo" — grulbo reče pa¬ tuljak skočivši na zemlju. — Hajdemo na groblje Saints-Irmooents. Tamo češ se sporazumjeti s dru¬ govima kako da se riješiš tog svog štakora. Ona bez oklijevanja poñe za njim. Kepec je išao naprijed gegajuči se. — Zovem se Barkarola1 — nakon časka šutnje — Zar ne, vrlo dražesno ime, isto tako dražesno kao i ja? Hu!Hu!Hu!

Patuljak je radosno huhufcao, potom je zanosno poskočio i okrenuo se u zraku, a onda umijesio gru¬du od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne kuče. — A sada magla, ljepotice moja — nastavi po¬ žurujuči — inače če nam se na glave srušiti sadržaj svih vrana dobrih grañana ikojima ne damo da' u miru knjavaju. Tek što je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anñelika skoči u stranu da bi izbjegla najavljenom kupanju. Patuljak odjednom iščezne. Anñelika je išla, pa išla. Stopala su joj upadala u blato, a haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osječala studeni. Tihi zvižduk privuče njenu pažnju prema ot¬voru kanalskog odvoda. Patuljak se pojavi izbivši napolje iz rupe. — Oprostite mi što sam vas napustio ne po¬ zdravivši vas, markiao. Otišao sam po svog prija¬ telja Ivica Drvoguza. Iza njega se izvukla iz otvora kanala još jedna sitna prilika. Ali pridošlica nije bio patuljak več bogalj, krnjadak, čovjek položen na veliku drvenu dasku; Cvorugavim je šakama stiskao drvene ru¬čice. Odupiruči se o njih kretao se naprijed. 1 Mornarska pjesma. 24 Ta nakaza podigne na Anñeliku svoj ispitljiv pogled'. Lice je njegovo imalo životinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu "brižljivo skupio na blistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sa¬stojalo od neke vrsti mundira od modroga sukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na ru¬kavima bili ukrašeni zlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao nekom oficiru plemiču. Visoki ovratnik i besprijekorna kravata upotpunjavali su izgled tog neobičnog tipa. Pošto je dugo mjerio mladu ženu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona ga začuñeno pogleda, a zatim upljuvak obriše grudom snijega. — U redu — primijeti bogalj zadovoljno. — Njoj je, dakako, jasno s kim govori. — S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki način govora! — poviče Barkarola. A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh: — Hu! Hu! Alaj sam duhovit! — Dodaj mi šešir — reče Ivič Drvoguz. Stavi na glavu svoj šešir ukrašen kicoški ude-

šenim perom, a zatim dohvati drvene ručke i stavi se u pokret. — Sto hoče? — upita poslije nekog vremena. — Htjela bi umlatiti nekog fratra. — U redu. A kome pripada? — To još nisam doznao... Krečuči polako naprijed, drugi su im se pripad¬nici podzemlja pridružili. Isprva su se čuli piskavi zvuči koji su dopirali s mračnih uglova ulica, s obala rijeke ili s kraja dvorišta. Potom se pojaviše pro¬sjaci dugih brada, bosonogi, u širokim dronjavim ogrtačima, starice nalik na svežnjeve prnja, vezane špagom i debelim, krunicama, slijepci i šepavci koji su svoje štake nosili na ramenima da bi što brže hodali, te grbavci koji nisu imali vremena da po¬skidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik i pokoji 25 i ¦pravi bogalj pomiješao se s tim mnoštvom lažnih prosjaka. Anñelika je teškom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih čudnih riječi. Na jednom im se uglu priključi grupica razbijača koji su osva¬jački micali brčičima. Njoj se u prvi mah učini da su to vojnici ili gradski stražari, ali se ubrzo uvje¬rila da su to prerušeni lupeži. Pred vučjim očima pridošlica Anñelika odjed¬nom uzmakne. Baci oko sebe pogled i vidje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima. — Kao da te je strah, ljepotice? — primijeti jedan od lupeža obuhvativši je rukom oko struka. Ona odgurne njegovu ruku. A kako je čovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne. Oko nje se stvorila mala gužva. Pitala se što li če joj se sada dogoditi. Nije ju bilo strah. Mržnja i bijes što su joj več dugo razdirali dušu zgusnuše se u strahovitu želju da grize, da šamara, da kopa oči. Dospijevši na samo dno provalije, ona se vrlo brzo prilagoñavala sredini, zvijerima koje su je okruživale. Ivič Drvoguz, onaj neobičan stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim rikanjem ubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neo¬bično dubok glas od kojega zadrhtaše svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj volji. Svojim žestokim riječima smiri svañu. Pogle¬davši razbijača što ju je izazvao, Anñelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom pritišče oči. Ostali su se smijali.

— Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu! Anñelika se zateče kako se i sama smije, iza¬zivački, što je nemalo iznenadi. Zar zbilja život nije bio mučniji na dnu pakla? Strah? Sta je strah? Osječaj koji ne postoji. Taj osječaj je jedino ispu¬njao dobre ipariške grañane koji drhte slušajuči kako pod prozorima prolaze protuhe na putu za 28 groblje Saints-Innocents gdje če vidjeti svoga vla¬dara, Velikog Coesrea. — A kome ona pripada — priupita još tkogod. — Nama! — zariče Drvoguz. — Imajte to na umu! On_ je išao ispred svih. Nijedan od svih tih pro¬tuha, ma kako brze noge imao nije pokušao da pretekne bogalja. A kako je uličica bila strma, dvo¬jica lažnih vojnika koje se u podzemlju nazivalo „vojničinama" požure i podignu .drveni podnožak na koji je Mo položen Drvoguz i ponesu ga. Vonj te četvrti je bivao sve prodorniji, sve mu¬čniji: meso i sirevi, te povrče trulilo je po kana¬lima. Otužan zadah raspadanja osječao se posvuda. Bijaše to četvrt tržnica nad kojom se nadvio stra¬šan mesožder: groblje SaintsInnocents. Anñelika još nikad nije bila na groblju Saints--Innocents, iako je to jezivo groblje bilo najpopu¬larnije mjesto Ijubavruh sastanaka Parižana. Tu su se čak sastajale i velike gospoñe što su dolazile da u knjižarama ili dučanima, smještenim ispod ko¬sturnica, kupe knjige ili rubeninu. Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospoñu i njihove ljubavnice kako šetaju ispod as-kada i vrhovima svojih štapova odmiču u stranu lubanje ili razbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajuči psalme. Noču su se na to povlašteno mjesto, gdje, .po tradiciji, nitko nije mogao biti uhičen, sklanjali va¬ralice, lupeži, a razvratnici su dolazili ovamo da s bludnicama uživaju u razvratu. Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruševan na više mjesta tako da je lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od zvonara odjeven u crnu dugačku halju ukrašenu mrtvačkim glaVama, ukriženim goljenicama i sre¬brenim suzama. Spazivši skupinu novodošlih pro¬tuha, ne uzbudivši se, reče: — Htio bih vas obavijestiti da je u Gvožñarskoj ulici umro neki čovjek i njegovi bi željeli da 27 sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Sva¬ki če dobiti deset novčiča, a uz to i kutu ili crni ogrtač.

— Poči čemo, poči — poviče nekoliko bezubih starica. I gotovo bi odmah bile i pošle da se postave pred kuču u Gvožñarskoj ulici, ali ih sa svih strana obasuše pogrdnim riječima, a Ivič Drvoguz po¬novo zariče i stane ih grditi na pasja kola. Do 'vraga, kako se usuñuju misliti na sebe i na svoje poslove dok ih Veliki Coesre čeka! Koji je vrag nanio te starice baš na njega! Kao da nestaju dobri stari običaji... Starice se zbune i obore glave tresuči svojim bradicama. Potom se svi, tko kroz ovu, a tko kroz onu rupu, uvukoše u groblje Najavljivač smrti se udalji drmusajuči zvonce-tom. Zaustavljao se na raskrščima i, dižuči lice prema Mjesecu, pjevuckaše žalobne pjesme: Probudi se, o usnuli svijete, I Bogu se moli za svoje mrtvace ... Razrogačenih očiju Anñelika je kročila ogrom¬nim prostorom napučenim mrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajedničke rake, več napola pune tjelesa ušivenih u mrtvačke ponjave. Rake su če¬kale nove pošiljke mrtvaca, čekale su da ih napune pa onda zatvore. Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje plo¬čica, postavljena u razini tla označavala grob po¬neke sretnije obitelji. Saints-Innoeents je bilo gro¬blje sirotinje. Bogate se pokapalo na groblju Saint--Paul. Mjesec koji je na 'koncu zagospodario na ve- drom nebu, osvjetljavao je sada tanak sloj snijega koji je -pokrivao krov crkve i okolnih zgrada. Studen je ublažavala odvratni zadah, na koji<se nitko nije obazirao. Cak i Anñeliki je bilo svejedno što je zrak bio zasičen kužnim isparavanjima. 28 Ono što je najviše privlačilo Anñelikin pogled i do te je mjere pogodilo da joj se činilo da sanja, bijahu četiri galerije koje su, polazeči od crkve, tvorile ogradni zid groblja. Prizemni dio tih zdanja, sagrañenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog trijema sa svodovima na lukove, gdje su, čim bi svanulo, piljari izlagali svoje proizvode u košarama. Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja po¬krivena krovnim crijepom. Ta su potkrovlja sa strane groblja počivala na drvenim stupovima i os¬tavljala prazne meñuprostore izmeñu krovišta i svo-dovlja. Sav taj prostor bijaše pun kostiju. Tisuče i tisuče mrtvačkih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile nabacane na hrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne žetve, nevjerojatne gomile lubanja što ih je propuh sušio, a vrijeme mrvilo u prah, predstavljale su izvanredan prizor za 'poglede i razmišljanja živih.

Svuda su se pored grobova vidjele hrpice ko¬stura ili jezive bijele kugle lubanja koje su grobari brižno sakupili da bi ih sutradan smjestili u ham-bare iznad trijema. — Sto je... što je ono? — promuca Anñelika kojoj se činilo da sve to što vidi ne pripada stvar¬ nosti te se poboja da nije šenula umom. Sjedeči na povišenom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sa zanimanjem promatrao. — Kosturnice — odgovori — kosturnice gro¬ blja Saints-Innocents. Najljepše kosturnice u Parizu. Poslije časka šutnje nadoda: — A ti, djevojko, odakle ti dolaziš? Ti, čini se, nikad ništa dosad nisi vidjela. Ona sjedne pored njega. Pošto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, „vojničini" noktima raskrvarila lice, svi su je puštali na miru i nitko joj se više riječju nije obratio. 29 A kad bi je koji znatiželjan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao nečiji glas i izvijestio: — Ivič Drvoguz kaže da pripada nama! Prste k sebi dječaci! Anñelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, još poluprazan kad su stigli, malo-pomalo pu¬nio odrpanom i strašnom gomilom. Kao opčinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tužan običaj skupljanja kostura bio karakterističan samo za Pariz. Sve velike crkve u glavnom, gradu nastojale su da se u tome tak¬miče sa Saints-Innocents. Anñeliki se taj običaj činio strašnim, dok ga je Barfcarola smatrao veli¬čanstvenim. On prošaputa. ... Smrt te na kraju izazove. A strašno je napustiti svijet i ne znati kamo češ stiči! Anñelika se polako okrene prema njemu. — Da nisi možda pjesnik? — Nisu to moje riječi več Stihoklepčeve. U njoj ponovo uskipi bijes. — Poznaš li ga? — Dakako da ga poznam! To je pjesnik s No¬ vog mosta!

— I njega moram ubiti! Patuljčič poskoči kraj nje poput žabe. — Sta? Ne pričaj koješta. On mi je drugar On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima i pri tom stavi prst na sljepoočice i usukne njime. — Sestrica je čaknuta! Ona bi sve potamanila! Odjednom se podiže urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustila neobičnu povorku. 30 Na čelu se nalazio vrlo visok i vrlo mršav stvor. Svojim bosim nogama je sitno kaskao po blatnja¬vom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po ramenima, ali lice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara žena. Možda, uostalom, i nije to bio muškarac iako je imao hlače na sebi i kabanicu svu u dronjcima. Ispupčenih jagodica, očiju sivka¬stih i sumornih na dnu udubljenih duplji, to je stvorenje sasvim izgubilo oznake spola, kao što ih kostur izgubi, a na živi je kostur i podsječao u tom turobnom prizoru. Nosio je dugo koplje s čijeg je vrha visila mrcina krepana psa. Pored njega je onizak čovjek, okrugla i čosava lica, vitlao metlom. Poslije ta dva čudnovata barjaktara išao je svirač vergla. On je žustro okretao ručicu svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oči po tome što je na glavi imao ogroman slamnati šešir koji ga je gotovo do ramena progutao. Ali on je na prednjoj strani probušio rupu kroz koju su se sjajila dva podrugljiva oka. U njegovoj je pratnji bio dječak koji je strahovitim udarcima mlatio po dnu bakrenog kotliča. — Hočeš li da ti. kažem imena ove trojice gla¬ sovitih velikaša? — upita Barkarola Anñeliku. I doda namignuvši joj: — Ti poznaš naš znak, ali ja vidim da ti nisi od naših. Oni što ih naprijed vidiš to su ti Veliki Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh več godinama ¦umire, a nikako da -umre. Mali Eunuh je čuvar žena Velikog Coesrea. On nosi oznake kralja Thunesa. — Zar metlu? — Suf! Ne smij se! Ona metla je dobra da se u čistoči održi ikuča. Dakle, iza ovih ide Thibault verglaš i njegov paž Linot. A naposljetku evo i milosnica kralja Thunesa.

Pod prljavim kapicama, na koje pokaza pr¬stom, imale su natečena lica i velike podočnjake kao bludnice. Neke su još uvijek bile lijepe, a sve 31 su drskim (pogledima gledale naokolo. Jedino je prva, djevojka, gotovo djevojčica, sačuvala izvjesnu svježinu: Usprkos studeni, ona je ponosno razgolila svoje mlañe i razvijene grudi. Žalim su nastupali bakljonoše, mušketiri s ma¬čevima, prosjaci i lažni hodočasnici svetog Jakova. Na 'kraju se, uz cviljenje točkova, pojave jedna ko¬lica koja je ispred sebe gurao orijaš mutaa pogleda i ispupčenih usnica. — Balonja, idiot Velikog Coesrea — primijeti patuljčič. Iza idiota, na kraju, povorke, išao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je imao crnu halju dže¬pova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu vi¬site tri šibe, rog za mastilo i nekoliko guščljih pera. — Ovo je Sjedobradi> desna aruka Velikog Co¬ esrea, onaj koji stvara zakone u kraljevstvu tunskom. — A gdje je Veliki Coesre? — U kolicima. — U kolicima? — ponovi Anñelika čudeči se. Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela. Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je vodilo nekoliko stepe¬nica, a odozgor bijaše natkriljen krovom u obliku piramide. Idiot Balonja se sagne i nešto uze u kolicima, a zatim poñe uza stepenice i sjedne na njihov vrh i .postavi nešto na koljena. — Bože, Bože! — promrmlja u čudu Anñelika. Konačno je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor je 'bio [prava nakaza: na grozan grudni koš na¬stavljale se slabašne i bijele nožice, ni duže ni snažnije no što su u djeteta od dvije godine. Sna¬žnu mu glavu pokrivaše crna i čekinjava kosa uvijena u prljavi ñronjak koji mu je skrivao gnojne kraste tpo glavi. Oči, duboko uvučene ispod čupavih obrva, blistaju okrutnim sjajan. Imao je pozamašne crne brkove na krajevima zavinute popuf kukice. — He! He! — cerekao es Barkarola uživajuči u Anñelikinu iznenañenju. — Vidjet češ, djevojčice, da kod nas mali vladaju velikima. Znaš li tko če najvjerojatnije postati Veliki Coesre kad Rolin ......

Klada otegne papke? I na uho joj šapne: — Drvoguz. Pa nastavi kimajuči glavom: — To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga da bi se vladalo nad podzemljem, a u dugonogih pa¬ meti nema. Sta ti misliš o tome, Brzonogi? Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijaše na rub jednog groba i jednom rukom pritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je još vrlo mlad. Izraz njegova lica bio je blag i priprost. Odgovori slaba¬šnim glasom: — Imaš pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu nego noge, jer ako te noge izdañu, ništa ti više ne ostane. Anñelika se u čudu zagleda u duge i mišičave noge mladičeve. On se tužno osmjehivao. — Oh! Još uvijek ih imam, ali jedva da još mogu njima micati. Nekad sam bio lakej kod go¬ spodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrčao preko dvadeset milja i srce mi je poslije toga po¬ pustilo. Odonda gotovo ni hodati više ne mogu. — Ti više ne možeš hodati zato što si previše trčao — poviče patuljak i.prevrne se u zraku. — Hu, hu, hu! Ala je to smiješno! — Zaveži, Barkarola! — zagrmi nečiji glas. — Ti nas zajebavaš. Jedna ruka dohvati patuljčiča za kabanicu i gume ga na gomilu kostiju. — Ovaj kržljavac je dozlaboga dosadian, zar ne, ljepotice? Čovjek što se umiješao na štetu Barkarole na¬gne se prema Anñeliki. Umorna od pustih naka-

32 s Put u VersaUl« znosti i grozota, pristalost pridošlice ugodno je dje¬lovala na mladu ženu. Nije dobro razabirala nje¬govo lice, sakriveno sjenom šešira ukrašenog tan¬kim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oči i usta

lijepo uobličena. Bio je to mladič u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je poči¬vala na dršku kratkog bodeža što mu je visio o pasu. — Kome pripadaš, lijepo moje čedo? — upita je umiljatim glasom u kojemu se osječao laki na¬glasak stranca. Ona ne odgovori več se prezirno zagleda u daljinu. Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijaškog idiota bi stavljen ba¬karni kotlič po kojemu je maloprije paž Linot ne¬milice bubinjao. A čeljad podzemlja je-išla k tom, kotliču, jedan po jedan, i u nj polagala danak što ga je njegov vladar od njih tražio. Svakome je bilo odreñeno da plati prema svo^ joj specijalnosti. Patuljak koji se ponovo približio Anñeliki potiho ju je obavještavao o naslovima svih tih prosjaka koji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosrña svojih bližnjih. Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno od¬jevene koji pružaju ruku kao da se tobože srame. Ovi pričaju prolaznicima kako su nekada bili časni ljudi, ali su im u ratu popaljene kuče, a imovina opljačkana. Mercandiers tvrde da su prije bili tr¬govci koje su drumski razbojnici opljačkali. Con-vertis skrušeno priznaju da ih je pogodila božja milost i žele se obratiti ma fcatoličku vjeru. A pošto prime nagradu za svoje obračenje, odlaze u drugu župu da se ponovo obrate. „Vojničine" i „podrugljiva", to jest nekada¬šnji vojnici, mole milostinju vrhovima svojih ma¬čeva, prijeteči i tjerajuči strah u kosti dobrim gra¬ñanima, dok siročad, djeca koja se drže za ruke i pri tom plaču od gladi, nastoje da ih ganu. 34 Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom. Oo-esreu zato što on održava red meñu protivničkim bandama. Novčiči, škude pa čak i zlatan novac je zvečio u kotliču. Čovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni časa Anñeliku puštao s oči¬ju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame, meñutim ona napravi pokret kao da če se povuči, te on brzo reče: — Ja sam Rodogone Egipčanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam tistuča osoba. Svi cigani koji ovuda proñu plačaju mi namet, a takoñer i sve tamnopute žene što iz dlana čitaju budučnost. Ne bi li htjela biti jedna od mojih djevojaka? Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad cr¬kvenog zvonika i iznad kosturnica. Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lažni bogalji, oni

koji su se sakatili namjerno da bi izazvali sučut i oni koji su navečer odbacivali štake i šarpije. Stoga su se njihove jazbine i zvale „Dvor čudesa". Stigavši na groblje iz Skitničke ulice, Kairskog prolaza, iz predgraña SaintDenis, Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija Egipatska, krastavi, onemočali, kukavni, izmučeni, ti tobožnji bolesnici Icoji su dvadeset puta na dan padali mrtvi kraj zaštitnog kamena na čošku kuče pošto su prije toga uzicom vezali ruku da bi zau¬stavili kucanje bila, sadla su bacali jedan za drugim svoj obol pred strašnog malog idola čijoj su se vlasti pokoravali. Rodiogone ponovo stavi ruku Anñeliki na rame. Ovaj put ona se ne usprotivi. Ruka je bila topla i živa, a njoj je bilo hladno! Čovjek je bio snažan, a ona slaba. Okrene oči prema njemu i u sjeni šešira potraži crte njegova lica koje nije u njoj izazivalo, gañenje. Vidjela je kako se sjaji bijela 35

pokost njegovih, dugih ciganskih očiju. On promrsi kletvu i teško se nasloni na nju. — A ne bi U. ti postala „markiza"? Jest, ja mislim da češ baš to postati! — Hočeš li mi pomoči da ubijem jednog čo¬ vjeka? — upita ona. Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrut¬nim i nečujnim smijehom. — Deset, dvadeset njih, ako budeš htjela. Sa¬ mo mi ga pokaži, a ja ti se ifcunem da ču mu još prije jutra utrobu rasuti po ulici. Rodogone pljune u ruku i potom joj je pruži. — Deder udri da se slažeš! Ali ona svoje ruke povuče Ta. leña, a glavom odmahne: — Ne još. Ciganin još jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne puštajuči je s očiju. — Baš si tvrdoglava. Ali ja te^ hoču... i imat čute! Anñelika proñe rukom preko čela. Tko joj je več kazao te riječi, i opake i pdžudne? Nije se više sječala. U meñuvremenu je izbila svaña izmeñu dva „vojnika". Pošto je završio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicati najgori lupeži glav¬nog grada. Osim džepara i kradljivaca ogrtača bilo je tu i

ubojica po narudžbi, razbojnika i obijača meñu koje su se umiješali propali studenti, lakeji, stari robijaši, te čitava gomila stranaca koje su tu izbacila ratna vremena: Španjolci, Irci, Nijemci,' i Švicarci, pa čak i Cigani. Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo više ljudi nego žena. Svi nisu bili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostra¬no, još uvijek je bilo premaleno da primi sve obes¬pravljene i"sve parije grada. Oñjedareñ pomočnici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima šiba kroz gomilu i poñu prema 36 grobu na koji je An&etUka bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su nju tražili tek kad je vidjela da su se li neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te je pomočnike predvodio Iveta Sjedobradi. — Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pri¬ pada? — upita Sjedobradi pokazavši prstom na nju. Rodogone odlučnim) pokretom rukom opaze mladu ženu. — Ne miči se — šapne joj — ja ču sve urediti. I povuče je prema podiju čvrsto je stegnuvši uza ¦se. On je drskim i sumnjičavim pogledima ši¬bao po gomili kao da se bojao neče li mu neki neprijatelj oteti plijen. Na nogama je imao čizme od odlične kože, a kabanica mu je bila bez zakrpa. Anñelika je sve te pojedinosti zapažala a da uopče nije bila svjesna toga. Taj čovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vičan da zapovijeda i da se bori. Anñelika se potčinila njegovoj moči kao žena koja ne može ži¬vjeti bez gospodara. Našavši se pred Velikim Coesreom, Egipčanin istegne vrat što je više mogao, zatim pljune i reče: — Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje za'markizu. I širokim zamahom ruke baci u kotlič punu kesu. — Ne može — javi se iza njih miran i grubi glas. Rodogone se naglo okrene . — Oalembredaine! Nekoliko koraka podalje, na mjesečini, stajao je čovjek čije lice bijaše obilježeno ljubičastom ote-klinom, onaj isti čovjek koji se več dvaput, cereči se, ispriječio Anñeliki na putu. Bio je visok kao i Rodogone, ali snažnije grañe. Kroz dronjke njegova odijela vidjele su se snažne mišice i dlakava prsa. Čvrsto ustofoočen na razma¬knutim nogama, palcima zadjenutim za kožnati opa-sač, netremice je

i izazivački promatrao Ciganina, Njegovo snažno tijelo je izgledalo mlañe od jezo37

vita lica, nad kojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi čuparak blistalo je jedino oko. Drugo je skrivao crni povez. Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovima kosturnica. ,,0h! Groznoga li mjesta!" pomisli Anñelika. „Groznoga li mjesta!" Ona se baci prema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom -trenutkiu obaspe čitavom bujicom uvreda beščutnog protivnika. — Pseto, feučkin sine, kopile ñavolje, strvi¬ no... ovo neče po tebe dobro završiti. Jedan od nas dvojice je suvišan ... — Zaveži! — odgovori Calembredaine i pljucne u pravcu Velikog Coesrea. Čini se da je to bio izraz poštivanja. Calembredaine potom baci u ko¬ tlič nešto težu kesu od one što ju je prije toga bacio Roñogone. Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljčiča što je sjedio na idiotovim koljenima. — Vraška želja me spopala da ovu ljepoticu stavim na licitaciju — poviče oštrim i kreštavim glasom. — Neka je svuku do gola kako bi joj mladiči mogli prosuditi draži. Zasad Calembredaine vodi. Na tebi je red, Rodogone. Prosjaci radosno vrisnuše. Grozne se ruke .pruže prema Anñeliki. Ali Egiipčanin je gurne iza sebe i trgne bodež. Uto se Calembredaine sagrie i okru¬glim predmetom pogodi protivnika u zglavafc. Taj se predmet otkotrlja i Anñelika na svoj užas opazi da je to ljudska lubanja. Egipčaninu ispadne bodež iz ruke. Calembre¬daine dohvata protivnika oko pasa. Dva se razboj¬nika stegnuše da su im kosti pucale, ali odmah se srušiše u blato. To je bio znak za opči ljuti boj. Predstavnici pet ili šest suparničkih pariških razbojničkih dru¬žina baciše se jedni na druge. Oni što su imali ma¬čeve ili

bodeže udariše nasumce i krv je šiknula. Drugi su se ugledali na Calembreñainea te grabili 38 sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte. Anñelika se skokom nañe u gužvi s namjerom da umakne. Ali snažne ruke je dograbe i odvedu pred .po¬dij gde su je držali pomočnici Velikog Coesrea koji je, okružen svojom tjelesnom stražom, frčuči svoje crne brkove beščutno promatrao tok bitke. I veta Sjedobrañi pokupi sa zemlje kotlič i čvr¬sto ga stegne uza se. Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su. se smijali. Thibault svirač vergla je okretao ručicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao. Gurane, gažene stare prosjakinje su siktale kao zmije. Anñelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snažnim udarcima svoje štake mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija čavle. Me¬ñutim ga jedan od protuha proburazi mačem i sta¬rac se sruši preko bogalja. Barkarola i žene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice odakle su, grabeči u og¬romnim zalihama mrtvačke lubanje, uzeli na nišan mjesto bojnog meteža. Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridružila su se sada. dozi van ja stanov¬nika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to vrzino kolo vještica. Oni su zazivali Bogorodi-čino ime i dozivali stražare. Mjesec se polako spuštao iza obzorja. Rodogone i Calembredaine su se još uvijek borili poput bijesnih pasa. Udarci su slijedili za udarcima. Bili stu podjednake snage. Iznenada se razli ježe uzvik čuñenja. Rodogone je nestao kao nekom čarolijom. Ta neobična pojava unese strah i pomutnju meñu gle¬daoce, sve same bezbožnike. Ali uto začuše kako Rodogone doziva. Calembredaine ga jednim udar¬cem bijaše otpremio na dno skupne grobnice. Do39 šavši k svijesti meñfo. lešinama, molio je da ga iz¬vuku odande. Grohotan se smijeh razliježe najprije meñu najbližim, gledaocima, a potom se kao val raširi na ostale. Zanatlije i radnici iz obližnjih ulica slušali su, oznojenih čela, taj urnebesan smijeh koji se nado¬vezao na ubojničko vriskanje. Žene po prozorima križale su se u strahu. Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zñravomairiju.

Strašna bujica grdnji i sramotnih riječi ispuni sivu noč nad grobljem, dok su sa svih crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici. Trebalo je bježati. Kao jejine ili zli duhovi koji se boje svjetla, svijet podzemlja je napuštao groblje Sadnt-Innocents. U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko na¬četoj kao sukrvica ružičastim mrljama, Calembre-daine je stajao pred Anñelikom i promatrao je smijuči se. — Tvoja je — reče Veliki Coesre. AnñeHka ponovo skoči i htjede- bježati prema ulazu u groblje. AH je silovite ruke dograbe i pri¬kriju na mjestu. Prljava joj krpa začepi usta. Oti¬mala se i otimala dok nije izgubila svijest III ANðELJKA U CALEMBREDAINEOVOJ VLASTI JEZIVA SMRT FRATRA BECHERA — Ničega se ne boj — reče Calembredaine. Sjedio je na jednom stocu pred njom, a og¬romnim se šakama odupro o koljena. Plamen svi¬ječe sa srebrnog sviječnjaka što je bio postavljen na pod borio se s blijedom svjetlošču dana. Anñelika se pomakne i opazi da leži na ležaj u krcatom ogromnim količinama ogrtača koji su se razlikovali i po kakvoči tkanine i po boji. Bilo ih je vrlo raskošnih, od baršuna, ukrašenih zlatom, pa do onih ikakve nose mladi gospodičiči kad s gi¬tarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa dru¬gih od teškog parheta, širokih kakve nose putnici ili trgovci. Anñeliko — ponovi — Ničega se ne boj razbojnik. Ona ga je gledala razrogačenim očima. Da nije možda poludjela? On je govorio narječjem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela. Čovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine ljubičastu izraslinu što mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti nervo¬zni krik. Ali on je več odbacio unazad prljavi šešir, a zajedno s njim i fiupavu periku. Na kraju razveže crni povez što ga je preko oka nosio. 40 Pred Anñelikom je stajao mladič tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu se kovrdžala na četvr¬tastom čelu. Uvučena pod guste obrve dva keste-njasta oka su je motrila pažljivo i s očitim izrazom tjeskobe.

Anñelika se rukom uhvati za grlo. Osječala je da se guši. Kao da joj je krik zaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo čeljade koje miče usnama, a ne čuje zvuk vlastitoga glasa: — Ni... ko... la. Laki osmijeh raširi mladičeve usne. ! — Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle? Ona baci pogled na prljavi svlak što je sada ležao na podu pored stoca: periku, crni povez... — Jesi li ti onaj što ga zovu ... Calembredaine? On se isprsi i snažno se uñarivši po prsima koja odjeknuše, poviče: — Jest, ja sam Calembredaine, glasoviti lola s Novog mosta. I ja sam postao netikor i nešto otkako smo se zadnji put vidjeli, a? Anñelika ga je šutke promatrala. Još uvijek je ležala ispružena na ležaju načinjenom od starih ogrtača; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta ma¬gla kao dim probijala se u prostoriju !kroz rešetke na prozoru u polakim kolutima. Možda joj se zbog toga to biče u dronjcima, taj Herkul odrpanac. crnog i neobrijanog lica koji se tukao u prsa i pri tom vikao: „Ja sam Nikola... Ja sam Calembre¬daine ..." činio kao neko priviñenje što ga je njena mašta stvorila. Imala je dojam da če se ponovo onesvijestiti. On se, meñutim, ušetao uzduž i poprijeko ne puštajuči je ni časa s očiju. — U šumama se može izdržati dosta dobro dok je toplo — ¦nastavio je on svoju priču. — Radio sam s ¦krijumčarima soli. Poslije sam naišao na jednu bandu u šumi Mercoeur. Banda se sasto¬ jala od nekadašnjih plačenika, od nekadašnjih se¬ ljaka sa Sjevera, odbjeglih robijaša. Bili su dobro 42 organizirani. Pridružio sam im se. Pljačkali smo namjernike na cesti što od Nantesa vodi za Pariz. Ali u šumi se može izdržati dok je toplo. Početkom zime treba se skloniti u grad. Nije to lako... Okrenuli smo na Tours, pa ma Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolike- li smo nevolje doživjeli sa ovim lovcima ria prosjake i razbojnike. Stalno" su ti za petama! Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali 'bi mu obrve i pola brade i onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje zapaljeno imanje, na svojaropustošena polja, na mjesta gdje si se dojučer borio. A mogao si dospjeti i u Opču bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u

džepovima imao komad kruha što ti ga je dala pekiarica, a dala ti ga je jer ti ga je morala dati. Ali ja sam pronašao putove da se uvučem u grad: pronašao sam podrume koji su od jedne kuče vodili u 'drugu, kanale koji svršavaju u jarcima, teglenice zaleñene duž čitave Sene, po¬čevši tamo od Saint-Clouda. S jedne teglenice na drugu... i tjeraj! Jedne smo noči, nečeš mi vje¬rovati, svi uspjeli uči u Pariz; kao štakori... Ona če nato neodreñeno: — Kako si mogao pasti na tako niske grane? On se nadnimi nada nju lica zgrčena od bijesa. — A ti? Anñelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Raspuštena i nepočešljana kosa virila joj je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokri¬vala glavu po uzoru na žene iz naroda. — Nije to isto — odgovori. Nikola zaškripi zubima i zareži kao razbje-šjrvjeli pas: — Ej, sada je... gotovo isto. Čuješ li... kučko! Mlada žena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekog osmijeha... Bio je to baš on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu ispruzivši prema njoj svoju ogromnu ručetinu punu šumskih jagoda. A na licu mu onaj isti opaki, 43 osvetljivi izraz... Malo-pomalo joj se vračao u sječanje. Tako se saginjao... Onaj Nikola kad bi bio .u neprilici, još seljak, ali več stvor koji ne pristaje u krasotu proljetnog šumarka... Silovit kao životinja kad se tjera. Pa ipak je stavio ruke iza leña da ne bi upao u iskušenje da je dograbi i siluje: „Kazat ču ti... Samo si ti postojala u mom živ<rtu... Ja sam kao netko tko nije na svom mje¬stu te se vrzma i amo i tamo ne znajuči ni sam zašto. Moje jedino mjesto si bila ti..." Prilično krasnorječiva ljubavna izjava za jednog seljaka. U stvari, njegovo pravo mjesto bilo je upravo ono na kojem se sada našao: strašan i bezočan voña razbojnika u glavnom gradu... Voña ništarija koji radije otimlju drugima nego da u znoju lica svoga zarañuju za život. To se moglo nazrijeti još u ono vrijeme kad je napuštao svoje stado da bi ukrao doručak drugim pasižrčičima. A Anñelika mu je bila pomočnik. Ona se jednim, trzajem uspravi na ležaju i ne¬tremice se unese svojim zelenim pogledom u nje¬gove oči: —7 Zabranjujem 11 da me vrijeñaš. Ja nikada nisam bila tvoja kučka! A sad mi donesi da nešto pojedem. Gladna sam! Zaista, nenadana glad joj je'zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima. Nikolu Oalembreñainea kao da je zbunio nje¬zin napad.

— Ne miči se — reče — odmah ču se pobrinuti za jelo. Dohvativši željeznu polugu, udari po gongu od biakra koji se poput sunca sjajio na zidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odškrinu¬tim se vratima pojavi čovjek začuñena lica. Nikola ga pokaže AnñeliM: — Predstavljam ti BI jezgara, jednoga od mojih džeparoša. No prije svega o njemu treba reči da je savršen glupan. Prošlog mu je mjeseca pošlo za rukom da ga pribiju na stup sramote. Stoga sam 44 ga zadržao ovdje da mi kuha dok mušterije, po tržnicama ne zaborave oblik njegova nosa. Poslije čemo mu staviti vlasulju i dati škarice A onda jao kesama! Sto imaš u loncu, ništarijo? Bljezgar ušmrkne, a zatim rukavom košulje obriše zabaljeni nos. — Svinjske nožice, šefe, i uz to kupusa. — Ti si svinja — zariče Nikola. — A što ti se čini, hoče li to jelo biti po volji jednoj •gospoñi, a? — Ne znam, šefe. — Neka donese — nestrpljivo se javi Anñelika. Gotovo se onesvijestila očutjevši miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad koja ju je spopa¬dala u najvažnijim i najdramatičnijim trenucima njena života. I što je u večoj nevolji bila, veču je glad osječala! Kad se Bljezgar vratio noseči drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred njim je kročio Bar-karola. Po svom običaju ovaj skoči uvreten, a po¬tom se ¦okrene k Anñeliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima što je, s obzirom na njegove okru¬gle nožice i ogroman mu šešir, bilo vrlo smiješno vidjeti. Njegovo užasno ružno lice zračilo je bi¬strinom uma, pa čak i izvjesnom ljepotom. Možda je zibog toga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao simpatičan. Anñeljki. — čini mi se da nisi baš previše zadovoljan svojom novom ljubavlju, Calembredaine — reče Barkarola i namigne mu. — Ali što li če na ovo kazati markizia Poljaka? — Zaveži gubicu, gnjido! — zareži šef. — Ko¬ jim pravom ti ulaziš u moju odaju? — S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio nagradu, šefe. Ne zaboravi da sam ti upravo ja doveo ovu lijepu djevojku 'koju si več odavna vre¬

bao po svim pariškim uglovima. — Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se možeš pohvaliti svojom lukavošču! Malo je trebalo 45 pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egip-čanin umalo mi je nije ispred nosa odnio. — Pa trebalo je da je nekako zaradiš — odgo¬ vori patuljčič Barkarola koji je morao sasvim za¬ baciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. — Kakvog bih ja šefa imao kad se on ne bi tukao za svoju markizu! Samo ne zaboravi da još nisi platio sav miraz. Nije li tako, ljepotice? Anñelilca nije ništa čula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno promatrao. — Najukusniji dio svinjske nožice su sitne ko¬ sti — ljubazno primijeti. — Čovjek ih s užitkom isisa, a potom ispljune. Osdm tih sitnih kostiju ostalo ne vrijedi bogzna koliko. — Sto si htio kazati tvrdnjom da miraz još nije plačen? — upita ga Calembredaine namrštivši obrve. — Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona hoče da ucmekamo! Na fratra razrokih očiju! Nikola se okrene k Anñeliki. — Je li to istina? Da li se ti slažeš s tom? Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u čita¬vom tijelu osječala neobičnu malaksalost, stoga se ponovo pruži po ogrtačima. Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih očiju. — Jest, treba ga ubiti! — I pravo je — poviče veselo patuljak — da krv poprska svadbenu noč prosjaka! Hu! Hu! TTatrova krv...! Patuljak tresne jezivu psovku, mašto mu se šef zaprijeti šakom te on strugnu uza stepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata. Nato se približi čudnovatom ležaju na kojemu se nalazila mlaña žena i podbočivši se šakama, dugo je promatraše. Naposljetku ona otvori oči. — Je li istina da si me dugo vremena slijedio po pariškim ulicama? — upita. — Odmah sam te pronašao. Ta možeš i zami¬

sliti, zahvaljujuči svojim ljudima, ja sam vrlo brao 46 obaviješten o svima došljacima i znam bolje od njih koliko dragulja posjeduju i kako se ulazi u njihovu palaču kad sat odbiija ponoč na tornju stra-žamice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici „Tri čekiča" ... — Prostače! — šapne ona i naježi se pri tom. — Zašto si se smijao gledajuči u mene...? — Jer mi se odjedared učinilo da češ ubrzo postati moja! Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala Nikole kao što se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila što je htjela. Bojati se mogla samo ljudi koje nije po¬znavala dok su bili djeca. San joj je zaklapao oči. Ponovo upita nesigurnim glasom: — Zašto... zašto si napustio Monteloup? — E ovo je da čovjek svisne — poviče on prekriživši ruke na prsima — Zašto? Zar misliš da sam ja umirao od želje da me stari GuiHaume nabode na koplje... poslije onog što je meñu nama bilo'? Napustio, sam Monteloup na dan tvoje svadbe. Zar si i to zaboravila? Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod spuštenim vjeña'ma naviralo je sada sječanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti težinu snažnoga Nikolina tijela na svojemu i ono mučno čuvstvo žurbe, i bijesa što su je prekinuli prije vremena. — Ah! — poviče on gorko. — Može se reči da ja za tebe nisam ništa značio. Prirodno, ti me se sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni načas sjetila, a? — Pa i nisam — odgovori ona nehajno. — Ta imala sam prečega posla no da mislim na slugu s očeva imanja. — Kučko! — poviče on izvan sebe. — Pazi dobro što govoriš. Sluga s imanja tvoga oca sada je tvoj gospodar. Ti mi pripadaš .. I dok je on dalje taiko vikao, ona je zaspala.. Njegov glas ne samo da joj nije smetao več je u 47

njoj budio čuvstvo grube, ali blagotvorne aaMte. On odjednom umukne. — Evo — izusti ispotiha — baš kao nekad... kad bi zaspala na mahovini usred naših svaña. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom slučaju, ti mi pripadaš. Je li ti hladno? Hočeš li da te pokrijem? Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjeña potvrdno odgovori. Nikola potraži vrlo raskošan plašt i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa strahom pomiluje po čelu. Ta neobična soba bijaše zaista vrlo čudnovata; Sagrañena od ogromnih stijena, kao stare kule, bi¬jaše okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo okance ispresijecano željeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazličitijih predmeta od vrlo finih ogledala uokvirenih ebanovinom ili bjeloko-šču, pa do starih zarñalih željeznih predmeta te alata kao što su čeMei.i pijuci, oružje... Anñelaka se protegne. Napola budna u čudu je gledala naokolo. Potom je ustala i dohvatila je¬dno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepo¬znate djevojke okrutnih i suviše upornih očiju, kao što su oči u opake mačke dok vreba na svoj plijen. Večernja svjetlost se u sumpornim prelje¬vima odražavala na njenoj nepočešljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo prestrašivši se. Ta žena lica kao u progonjena stvora, izgubljena izraza, nije bila ona...! Što se s njom dogañalo? Zašto su u toj okrugloj prostoriji bili svi ti predmeti? Mačevi, kuhinjsko posuñe, neseseri, kovčežiči puni marama, lepeza, rukavica, nakita, štapova, glazbenih instru¬menata, jedno grijalo za krevet, hrpe kosa, a nada¬sve ti plaštevi i ogrtači koji su, prebačeni jedni 48 preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala. Meñutim, jedan vrlo graciozan ormarič s pre¬tincima izrañen od egzotičnog drva s otoka kao da se čudio što se nalazi meñu tim vlažnim zidovima. Ona osjeti za pašom neki tvrdi predmet. Po¬tegne kožnati držak i izvuče napolje dug i šiljati bodež. Gdje li ga je več vidjela? U jezovitom i tfeskobnom snu, kad ee ono Mjesec poigravao mrtva¬čkim lubanjama. Čovjek tamne puti ga je držao u ruci. Zatim mu je bodež ispao i Anñelika ga je pokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i sru¬šili na zemlju. Držala je u ruci bodež Rodogonea Egipčanina. Ponovo ga gurne u prslučac. Trudila se da sredi zbrku u glavi. Nikola! Gde je Nikola? Potrči k prozoru. Izmeñu željeznih prečaga na oknu opazi Senu, njene lijene vode, boje apsinta pod naoblačenim nebom, opazi onaj neprestani po¬kret čamaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj več u- sumrak, prepozna sjene Louvrea i Tuleriesa.

Pogled na te grañevine izazva u njoj sječanje na njen bivši život, i to je se strašno kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola? Baci se k vratima i, našavši ih zatvorenim i zaključanim dvostrukim kračunima, stane po njima bijesno lupati. Urlajuči je dozivala Nikolu zarivši nokte u gnjilo drvo. Ključ zaškripi u bravi i pred njom se pojavi čovjek crvena (nosa. — Kog si se vraga tako razgalamila, markizo? — upita je Bljezgar. — Zašto su ova vrata bila zatvorena? — Ne znam. — Gdje je Nikola? — Ne znam. Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloži: 4Q 4 Put u Versaillee I

s — Doñi da vidiš prijatelje, to če te smiriti. Ona poñe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlažnim i mračnim. Sto je niže silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu djece. Najzad se nañe u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj upadne u oči Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad go¬vedine na tanjur. U dnu dvorane gorjela je va¬tra. Na kamenom ognjištu je sjedio Brzonogi i nadzirao lonac. Neka debela žena je čupala patku, dok je druga, mlaña, držala polugolo dijete meñu koljenima i biskala mu uši. Po slami na podu posvuda se pružili starci i starice, pokriveni dronj¬cima i prljava djeca koja su se s psima naganjala za otpatke hrane. Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starini bačvama koje su im služile umjesto stolica. Igrali su na karte ili pijuckali i pušili. Kad je Anñelika ušla, sve se oči okrenu k njoj, Nasta muk meñu tim bijednicima. — Doñi naprijed, djevojčice — pozove je Dr¬ voguz poprati vši svoje riječi svečanim pokretom. — Ti si družica našeg šefa Calembredainea. Prema to¬ me dugujemo ti poštovanje. Hej, vi tamo, brže se

dižite i dajte jednu stolicu markizi! Jedan što je pušio lulu laktom gurne susjeda. — Nema šta, djevojka je bez greške! Calembredaine je ovaj put dobro izabrao, gotovo bolje od tebe. Čovjek kojemu bijahu upučene te riječi pri¬bliži se Anñeliki i primi je za bradu umiljatim, i odlučnim pokretom u isti mah. —Ja sam Lijepi Dječak — reče. Ona mu bijesno skine ruiku. — Zavisi od ukusa. Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se učini vrlo duhovitim njen odgovor. — Ne zavisi — primijeti Drvoguz gušeči se od smijeha — rekao ti je svoje ime. Lijepi Dječak, tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da nešto popije. Bogami, meni se ona sviña. Staviše pred nju veliku čašu na kojoj bijaše utisnut grb nekog plemiča čiju je palaču vjerojat¬no posjetila Calembredaineova razbojnička dru¬žina u noči bez mjesečine. Bljezgar je napuni do vrha crnim, vinom, a uz put napuni i ostale čaše. — U tvoje zdravlje, markizo...! Kako se zoveš? — Anñelika. Grohotan i pijani smijeh družine ponovo od¬jekne ispod svodova. — Ovo je da crkneš od smijeha! Anñelika?! Ha! Ha! Ha! Nema šta, pravi pravcati anñeo! Ovoga kod nas još nije bild... A zašto i ne bi? Na koncu konca zašto i mi ne bismo bili anñeli? Buduči da je ona naša markiza... U tvoje zdra¬ vlje Markizo anñela! Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima što je proizvodilo zvuke slične jezovitom i zaglu¬šnom bubnjanju. — U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pij... pij, do vraga! No ona je sjedila nepomično, vodeči očima po pijanim i neobrijanim licima što su se nagi¬njali sa svih strana prema njoj. — Pij več jednom! — zaurla Drvoguz svojim stravičnim glasom. Ona se izazivački zagleda u nakaznog čove-čulj'ka ni ne zaustivšL

Zavlada tišina nabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastužena izgleda promatraše svoje drugove. — Neče da pije! Šta li joj je? — Šta li joj je? — ponavljali su ostali za njim. — Lijepi Dječače, ti se razumiješ u žene, pokušaj je udobrovoljiti. Lijepi Dječak slegne ramenima. — Gomilo glupana — prezrivo lane — zar ne vidite da od ove nikad ništa nečete vikom postiči?

50 51

I sjedine pokraj Anñelike i polako je pomiluje po leñima kao što se miluje dijete. — Ne boj se, nisu oni opaki, znaš. Prave se važni da bi prestrašili grañane. Mi smo te več zavoljeli. Ti si naša markiza. Markiza anñela! Zar ti se ne sviña? Markiza anñela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim lijepim očima. De, napij se, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bačva je na svojim vlastitim nogama došla od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to kod nas. Ovo je Dvor čudesa! Mladič joj primakne čašu usnama. Nju nekako potakne njegov muški i umiljati glas. Uze čašu i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj prostruji tijelom. Odjedared joj se sve učini jednostavnijim i manje strasnim. Popije još jednu čašu, a potom se laktom osloni o stol i stane pro¬matrati oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko čudovište nepokretno na dnu mora. Možda mu je nareñeno da jmotri na nju? Ali ona Tuje ni mislila bježati. A kamo bi i otišla? Navečer su se vračali u svoja skloništa pro¬sjaci .i prosjakinje koji su bili pod Calembredaino-vom zaštitom. Bilo je mnogo žena koje su u naru¬čju nosile bolesnu dječicu ili novoroñenčad umota¬nu u krpe. Ova su stalno potiho kmečala. Jedno od ove djece, kojemu je čitavo lice bilo u gnojnim mjehurima, bi izručeno ženi što je sjedila pored ognjišta. Ova spretnim i brzim trzajem poskida kraste s djetetova lica, mokrom krpom prijeñe pre¬ko

sitnog lišča koje sad bijaše glatko i zdravo. Na kraju mu majka pruži punu dojku. Anñelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim muklim glasom: — Kao što vidiš, kod nas se brzo ozdravlja. Ne moraš poči u procesiju da bi vidjela čudesa! Ovdje se dogañaju svakog dana. Vrlo je lako moguče da u ovom trenutku neka dobra i milosrdna gospoña priča: ,,Oh, draga, vidjela sam jedno dijete na No¬vom mostu. lice mu je sve sami gnojni mjehuri. Koje li bijede...! Jasno, dala sam milostinju bi¬jednoj mu majci!" I te su bogomoljke vrlo zado¬voljne. A djetetu nije bilo ništa. Majka mu je na lice zalijepila malo suhog kruha natopljenog me¬dom, da bi se privukle muhe... Gle, stigao je Mi-šlja Smrt. Možeš sada otiči... Iznenañena, Anñelika se upitno zagleda u nj, — Nije potrebno da razumiješ — promrmlja bogalj. — Mi smo se sporazumjeli s Calembredaineom. Mišja Smrt, koji je upravo ušao u tom tre¬nutku, bijaše sušieavi Španjolac. Bio je tako mršav da su mu zašiljena koljena probila hlače. Taj se bijedan otpadak s bojnih polja u Flandriji uza sve to pravio nebojša i razmetao svojim, dugim crnini brkom, perjem okičenim šeširom i sabljetinom što ju je nosio preko ramena, a na kojoj je bilo na-bodeno pet* ih" šest crknutih miševa. Za dana je Španjolac prodavao nekakav prašak za ubijanje glodavaca, dok je noču upotpunjavao svoje mr¬šave prihode stavljajuči u Calembredaonovu službu svoje znanje mačevaoca. On vrlo dostojanstveno pristane da popije čašu vina. Potom stane gristi komad repe dok su se neke starice svañale oko njegove lovine: prodavao je svakog miša za dva novčiča. Pošto je primio novac, Mišja Smrt dohvati svoju sablju i njome pozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice. — Spreman sam — reče u zanosu. — Odlazi — Drvoguz če Anñeliki. Zauzevši odbrambeni stav, ova htjede nešto upitati, no odmah odustane od te namjere. Uto i drugi muškarci poustaju, takozvani „vojničine", to jest bivši vojnici naviknuti na pljačku i bitke kojima je teško padao nerad mirnih vremena. Ona odjednom opazi da je sa svih strana okružuju ti zlikovački likovi. Na sebi su imali razderane uni53

forme na kojima su se još vidjeli porubi i pozlate, oznake regimenti u kojima su služili. Anñelika privuče ruku k boku, pa je zatim gurne pod prslučac gdje bijaše sakrila Egipčaninov bodež. Bijaše odlučila da če, ako baš bude morala, skupo prodati svoju kožu. Ali bodeža pod prslučoom ne nañe. Plane, a bijes joj još više raspali popijeno vino: — Gdje je moj nož? — Evo ga — javi se odmah Bljezgar svojim unjkavim glasom. I pruži joj nož nevina izraza na licu. Anñelika se zbuni: kako joj je mogao izvuči iz prslučca nož a da ona to uopče nije osjetila? Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka i razbojnika, smijeh koji če čitav život proganjati Anñeliku. — Sjajna lekcija, curice! — poviče Drvoguz. — Naučit češ da poštivaš Bljezgarove ruke. Svaki je njegov prst pravi čarobnjak. Propitaj se kod domačica na tržnici šta o tome misle. — Lijep je ovaj bodež — primijeti jedan od „vojnicama" dohvativši ga. Ali pošto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom: — Ta to je nož Rodogonea Egipčanina...! S mješavinom nemira i poštovanja svi se za¬gledaju u bodež koji se svjetlucao na svjetlu vo-štanica. Anñelika uze bodež i ponovo ga sakrije pod prslučac. Imala je dojam da je taj pokret posvečuje u očima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je ona došla do tog trofeja jednog od najopa¬snijih neprijatelja njihove družine. Tajna je djelo¬vala na njih: okružila ju je aureola slave. Ivič Drvoguz propišta: — Hej, ova naša Markiza anñela je jaza no što se čini. Ona iziñe pračena pogledima poštovanja i di¬vljenja. 54 Našavši se napolju, Anñelika vidje kako se u gotovo mrkloj noči koči urušena kula Nesle. Za¬ključi da se prostorija u koju je bijaše smjestio Nikola Calambredaine nalazila na samom vrhu i da je služila kao spremište za stvari što ih je nje¬gova banda krala. Jedan od „vojničina" joj ljuba¬zno objasni kako je Calembredaineu palo na pamet da se neki članovi bande

smjeste u staroj srednjo¬vjekovnoj kuli usred Pariza. Zaista je ta kula bila idealno sklonište za protuhe. Dvorane napola u ruševinama, bedemi u ra¬spadanju, klimavi tomjiči pružali su skloništa na kojima su im ostale bande po predgrañima uveliko zavidjele. Pralje, koje su dugo vremena sušile rublje po kruništima kule Nesle, morale su pobječi pred strašnom najezdom. Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupeže koji su vrebali na kočije iz predgraña Saint-Germatai skrivajuči se ispod mostiča što su, slični samarima, bili podignuti iznad nekadašnjih jaraka Svršilo se na tome da je svijet smatrao oko¬licu kule Nesle, u samom srcu Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina u Tuileries, s druge strane Sene, miješao sa zvukom gusala starog Urlikala ili s pripjevima Thibaulta vergla-ša uz čiju su svjrku prosjaci plesali i orgijali. U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule, lañari snize glas primije¬tivši na obali opasne prilike. Nije se više moglo izdržati na tom mjestu, go¬vorili su izmeñu sebe. Kad če več jednom gradski suci narediti da se poruše stari bedemi i otjera sav onaj ološ? 55 — Gospodo, da ste mi zdravo — pozdravi ih Mišja Smrt približivši im se. — Ne biste li bili dobri pa nas prevezli do obale Gesvres? — Imate li novaca? — Imamo ovo — odgovori Španjolac prislo¬ nivši mu na .trbuh vrh svoga mača. Čovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla s lupežima koji su se skrivali u lañama, krali robu i tražili da ih se pre¬važa na drugu stranu, i to badava, kao gospoda. Kad je lañara bilo više, izbijale su krvave gužve, u kojima su sijevali noževi, jer taj svijet što je živio na vodi nije baš bio obdaren vrlinom strplji¬vosti. Te večeri, meñutim, trojica mornara što su kraj upaljene vatre bdjeli pokraj teglenica, shvatiše da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladič na znak svoga gospodara diže i, ne baš sasvim uvjeren, odriješi jedan čamac na koji poskakaše Anñelika i njeni mrki drugovi. čamac proñe ispod lukova Novoga mosta i u blizini Mosta Notre Darne pristane uz obalu Gesvres. — Baš ti hvala, djetence — reče Mišja Smrt mladome lañaru. — Ne samo da smo ti zahvalni,

več te puštamo da se vratiš natrag, živ i zdrav ledino češ nam posuditi svoj fenjer. Vratit čemo ti ga kad se sjetimo... Ogroman luk na kome je počivala obala Ges¬vres tek je nedavno sagrañen. Bio je to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obrañenom kamenu. Prodrijevši unutra, Anñelika začuje šum obu¬zdane rijeke. Ona ju je svojim silovitim tokom pod¬sjetila na riku oceanskih valova. Buka kočija koje su prolazile iznad njih sličila je na daleku grmlja¬vinu i još više pojačavala taj dojam. Hladna i vla¬žna, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, čini se, bila navlas stvorena zato da posluži kao sklonište svim zločincima velikoga grada. 56 Lupeži proñoSe njome s kraja nakraj. Skačuči su se prebacili preko tri ili četiri mračna prije¬laza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici Stari fenjer poslužili kao kanali za otjecanje, i u kojima je ključala bujica krvi. Više naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepenice skrivene u zavojima kuča, na nasipe gdje su im stopala do gležanj a upadala u blato. Kad su se ponovo našli na pariškim ulicama, bijaše gluha noč. Anñelika nije bila kadra da kaže gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom če¬smom u sredini s koje se razlijegao mrmor vode. Odjedared se u blizini javi Nikolin glas. — Jeste li vi, mladiči? Je li i djevojka s vama? Jedan od „vojnika" okrene fenjer prema Anñeliki. — Evo je. Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razboj¬nika Calembredainea. Zatvori oči obuzeta užasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako prerušen u njoj pobuñivao strah. Šef rukom spusti fenjer. — Kog vraga nosaš tu „dimljivku"? Gospodinu je sada neophodno svjetlo da bi hodao! — Nisam htio svršiti u Senu na obali Gesvres! — bunio se čovjek što je nosio fenjer. Nikola zgrabi grubo Anñeliku za ruku. — Ne boj se, srdašce! Ti vrlo dobro znaš kako u stvari izgledam — podrugivao joj se. — Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice,

iza kamena meñaša. Ti, Martine, ostani sa mnom. Ti, Gofoerte, poñi tamo dolje. Ostali neka vrebaju na raskrščima. Barkarola, jesi li ti na svom mjestu? Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori: — Tu sam, šefe. Patuljak se bijaše ščučurio na tabli okačenoj nad jednim dučanom. 57 Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Ni¬kolom, Anñelika je mogla vidjeti usku uličicu u svoj njenoj duljini. Nekoliko fenjera, obješenih is¬pred bogatijih kuča, slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu središnji potočič pun otpadaka bio nalik na gadnu zmijurinu. Dučančiči zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svi¬jet je lijegao. Iza prozorskih su stakala promicali okrugli plamičci voštanica. Jedna žena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. Čulo se kako prijeti djetetu što je plakalo da če pozvati opata Bourrua. Bijaše to bauk onog vremena, bradati opat, pričalo se, koji je pro¬lazio svijetom s vrečom na leñima da bi u nju trpao zločestu djecu i odnosio ih. — Sad ču ja tebi pokloniti opata Bourrua! — promumlja Nikola. Potom nadoda napetim i tihim glasom: — Sad ču ti platiti miraz, Anñeliko. Takav ti je običaj kod nas prosjaka. Čovjek plača da, bi dobio svoju dragu. Isto kao kad se kupuje ono što se želi imati. — U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo — primifeti jedan od razbojnika i zacereka se. Nikola ga psovkom ušutka. Odnekud doprije šum koraka. Razbojnici umuknu i ukrute se. Polako izvuku mačeve iz korica. Neki čovjek se približavao skačuči s jedne kamene ploče na drugu trudeči se da u lokvicama na ulici ne zablata svoje cipelice visokih peta i mašnom okičene. — Nije on — šapne Nikola Calembredaine. Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje mačeve u korice. Prolaznik začuje zveckanje oružja, trgne se, te, primijetivši nekoliko prilika što su se micale pod trijemom, nagne u bijeg urlajuči: — Lopovi! Ubojice! Nočni razbojnici! Ubiše me ! — Prokleti idiot — gunñao je Zimovka vrlo neraspoložen s druge strane ulice. — Kad se jed¬ nom desi da nekoga pustiš da mirno proñe, pa mu

čak ni ogrtač ne skineš, onda ti se raznjače kao pravi magarac! Lud svijet! Lagani zvižduk doprije s druge strane i on ušuti. — Gledaj tamo, Anñeliko, gledaj tko dolazi! — šapne Nikola i snažno stisne ruku mlade žene. Smrznute, ništa ne osječajuči, pa ni snažan sti¬sak njegove ruke. Anñelika je čekala. Znala je što če se dogoditi. A to što če se dogoditi bilo je neu¬mitno. I npophodno da se dogodi. Njeno je srce moglo ponovo oživjeti tek „poslije toga". Jer u njoj je več sve bilo mrtvo i jedino je mržnja imala moč da sve to ponovo oživi. Pod žutim svjetlom ulične lampe ona opazi dva fratra kako idu držeči se pod ruku. Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi, debeljuškast i brbljiv, nešto je govorio na latin¬skom razmahujuči naveliko rukama. Mora da je bio malko naljoskan, jer je svaki čas vukao svog draga prema zidu kuča, a onda mu se ispričavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga da hoda blatnjavim potočičem. Anñelika začuje rezak glas alkemičarev. I on je govorio na latinskom, ali silovito, kao da prosvjeduje. Stigavši do trijema, stane se derati na francu¬skom kao da je poludio. — Dosta mi je, fra Amboise! Vaše teorije o krštavanju u masnoj juhi čisto su krivovjerje! Ni¬ jedan sakramenat ne može biti svet, ako je voda koja se pri tom upotrebljava izmiješana s nečistim elementima, kao što su, u ovom slučaju, životinjske masti. Krštavcti masnom čorbom! Kakvog li sve¬ togrña! A zašto da ne krštamo crnim vinom, kad ste več toliko zaintačili? Pa to bi bilo sjajno buduči da vam se, kako se čini, mnogo sviña. I cimnuvši žestoko, mršavi se franjevac oslo¬bodi ruke fra Ambodsea, koji se za nj bijaše kao čičak prilijepio.

58 59 I ðebeljkasti fratar mucaše -unjkavim glasom pijanca:

— Oče, ražalostili ste me... Jao! Baš sam vas želio uvjeriti... Odjedared oštro krikne: — Ah! Ah! Deus coeZi.'1 Gotovo u istom trenutku Anñelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio kraj njih ispod trijema.' — U vaše ga ruke predajem, prijatelji — šapne prebacivši se s najčišče latinštine na šatrovštinu. Conan Becher se okrene: — Sta se dogodilo? Ali mu riječ zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici. — Fra Amboise — zazove... — fra Amboise gdje ste? Njegovo mršavo vansebno lice kao da se udu¬bilo još više, oči mu iskočile iz duplji i čuli su kako teško diše iduči polako naprijed -i bacajuči oko sebe užasnute poglede. — Hu! Hu! Hu! Eto, to je patuljak Barkarola stupio na popri¬šte zlokobno se glasajuči poput nočne ptičurine. On se presavije preko metalne ploče na kojoj je bio ispisan naziv radnje i ona zaškripi. On se spretnim skokom ogromne žabetine stvori pred nogama fra¬tra Bechera. Ovaj se trgne i priljubi uza zid. — Hu! Hu! Hu! — ponovi paibuljčič huhukanje. Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti oko svoje žrtve. Skakao je oko njega uvreten, po¬zdravljao ga bečeči se i krevelječi, a sve je to pra¬tio besrambim pokretima. Smantao je fratra podi¬žuči oko njega pravu paklenu buku. Uto iz mraka iziñe još jedno užasno stvorenje cerekajuči se pri tom: nekakav grbonja krivih no¬gu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge Bože na nebesima. 60 i stopala bila isuviše raskrečena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i vrckanjem. Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo ado-nski lijepo prema užasnom mu licu. U stvari, na čelu je imao čudnu mesnatu izraslinu, koja se kla¬tila i bila crvene boje. Krkljanje što se otelo iz fratrova grla nije više imalo ničeg ljudskog. — Aaaaaah ...! Vragovi! — zaurla.

Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu. Oči mu iskočile, a lice mu postalo žuto kao vosak. Izmeñu njegovih usnica što mu ih je grozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba. Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne koštunjave ruke s ra2maknutim prstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti: — Milost... Pevrac! To ime izgovoreno usnama omraženog stvora, zarije se Anñeliki u srce poput bodeža. Ludilo što je prožimalo taj nestvaran prizor zahvati Anñeliku. Ona divljački zaurla: — Ubij ga! Ubij ga! Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga postupka. Nikola se oslobodi odgumuvši je, a potom iz korica isuče mesarski nož kojim bijaše oboružan. Ali se odjednom grobni mir uvuče u uličicu. Čulo se kako Barkarola govori: — šta je ovo sad? Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida. Eazbojnici se primaknu bliže. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu. Donja vilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tjeskobni pokret. Oči su mu več bile ukočene i zamučene. — Za nas tu više nema posla. Mrtav je! — reče Calembredaine. 61

A da ga nismo ni dotakli — dometne patu¬ ljak — zar ne, KJukmavče, da ga uopče nismo do¬ takli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali strah u kosti. — I tako dobro si to izveo da je crko... Crko od straha. — Baš smiješno — zaključi Barkarola. Jedan se .prozor otvori. Nečiji glas podrhtava¬ juči upita: — Šta se dogodilo? Tko to govori o vragovima? — Podbrusimo pete — naredi Calembredaine. — Tu za nas više nema posla. Kad su Parižani ujutro pronašli mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na njemu nije bilo znakova niti od udaraca niti rana, sjetiše se riječi vješca što

je živ spaljen na trgu Greve: „... Conane Be-cheru, za mjesec dana te pozivam na sud Božji..." Potražiše kalendare i utvrdiše da se mjesec na¬vršavao upravo tog dana. Bez prestanka se križa¬juči, stanovnici ulice Trešnjik, blizu Arsenala, pri¬čali su o čudnim krikovima što su ih te noči trgli iz prvoga sna. Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra. A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: „Ovdje počiva otac Conan Becher, obračeni franjevac, koji je izdahnuo mučen od nečistih sila posljednjega dana mjeseca marta 1661." Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga raz¬bojnika, provela je noč pijuči po krčmama. Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo izmeñu Arsenala i Novog mosta. Jatili su se oko jedne žene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali su je da pije. Noč više nije bila crna več crvena, crvena kao vino, plamsala je poput požara. Stolovi su se rušili, 62 vatre na ognjištima okretale su se oko svojih og¬njenih osovina, podovi su se podizali u susret tavanicama! Anñelika je bila pijana kao čep. Najzad po¬vrati. Čelo nasloni nia stol; u glavi joj se rodi misao, a zatim je dugo i očajno mučila: „Izgubljena sam! Izgubljena sam...! Odlučnim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatraše uznemiren i u čudu. — Zar ti je slabo? U stvari, još ništa ni popili nismo... Moramo proslaviti našu svadbu ... Opazivši, meñutim, da je sasvim klonula i za¬tvorila oči, on je podiže u naručaj i iziñe. Noč je bila hladna, ali toplina što je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona se osječala bolje. Ležeči izmeñu kopita brončanogai konja, pjesnik s Novog mosta opazi glasovitog razbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naručju nosi bijelu priliku raspuštenih kosa. Kad je Calembredaine kročio u prostranu dvo¬ranu prizemlja u kuli Nesle, jedan dio njegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijaše oko pucketave vatre. Jedna od žena skoči na noge i vi¬čuči kao da je pomahnitala, baci se na nj: — Izdajnice! Uzeo si drugu...! Prijatelji su mi to javili. A ja sam u meñuvremenu satirala svo¬

je zdravlje s bandom razvratnih mušketira.. Ali ja ču te kao svinju zaklati, a i nju takoñer! Nikola polako postavi na pod Anñeliku i pri¬sloni je uza zid da ne bi pala. A zatim izmahne svojom ručetinom i djevojka se složi kao klada. — A sad dobro otvorite uši — reče Nikola Ca¬ lembredaine — ova ovdje — i pri tom pokaže pr¬ stom Anñeliku — pripada meni i nikome drugome. Oni koji se usude da je dotaknu ili oni koji poku¬ šaju da joj bilo čime dojañuju, imat če sa mnom posla. Znate što to znači, zar ne? A što se tiče markize Poljaka ... 63 Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlučnim i prezrivim odgurne je prema skupini mladiča što su igrali na karte. — ... možete s njom raditi što vas volja. Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadašnji pastir, a sad vuk, likujuči okrene prema ženi koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina sada vratila. IV 2IV0T PROSJAKA U KULI NESLE Calembredaine uze ponovo Anñeliku na ruke i stane se uspinjali uza stepenice kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu se vina još uvijek maglilo u glavi. "Ta sporost je da¬vala svečani izgled njegovu uspinjanju. Anñelika se prepustila stisku njegovih močnih mišica, U glavi joj se malko vrtjelo zbog zavojitih stepenica. Stigavši -navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije gdje su se nalazile po¬kradene stvari. Zatim poñe k bijednom ležaju na¬pravljenom od ogrtača, spusti Anñeliku na nj kao kakav paket i uz to poviče: — Red je na nama dvojici sada. Pokiret i pobjednički smijeh što je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo u polumraku, trgoše Anñeliku iz pasivne ravnodušnosti koja bijaše njo¬me ovladala još dok su bili u posljednjoj krčmi. Pošto bijaše povratila, sasvim se otrijeznila i ona sada skoči i potrči prema prozoru zgrabivši za željezne motke a da ni sama nije bila svjesna onoga što radi. — A što si ti — poviče ianad ramena — što si mislio kazati onim svojim glupavim: „Red je na nama dvojici sada?"

G4 s Put u VersaiUes 65 I — Ja . .ali... htio sam reči — mucao je Ni¬ kola potpuno zbunjen. Ona mu se podrugljivo nasmije. — Da ne misliš možda postati mojim ljubav¬ nikom, ti, Nikola Merlote? On se stvori pored nje u par nečujnih koraka. Čelo mu se nabra od ljutine. — Ne mislim — odgovori suho — več sam siguran. — To čemo vidjeti! — Nema se tu šta vidjeti. Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre što su je lañari zapalili dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola duboko uzdahne. — Slušaj — otpoče muklim i prijetečim gla¬ som — obračam ti se zato što se o tebi radi i što treba da shvatiš. Ti nemaš >prava da mi uskratiš ono što od tebe tražim. Tukao sam se za tebe, ubio sam onoga tipa po tvojoj želji. Veliki Coesre te je meni izručio, prema tome, sve je u najboljem redu što se tiče zakona podzemlja. Ti mi pripadaš. — A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja? — Onda češ umrijeti — odgovori on i nešto kao blijesak sijevne u dnu njegovih očiju. — Od gladi ili od nečeg drugog. Ostavit češ kožu, ne obmanjuj se. Uostalom, ništa ti drugo i ne preostaje. Zar ne shvačaš — nastavi i prisloni svoju stisnutu šaku na sljepoočicu mlade žene — zar ti ovom tvojom malom grofovskom tikvicom nisi još shvatila što je izgorjelo na trgu Greve zajedno s vješcem, tvojim mužem? Sve što te je prije di¬ jelilo od mene! Sluga i grofica više ne postoje. Ja sam Calembredaine, a ti... ti više ništa nisi. Tvoji

su te napustili. Oni tamo na onoj strani... Ispruži ruku i pokaže na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i hodnike Louvrea u ko¬jima su žmirkala svjetla — Ni za one tamo više ne postojiš. Sad znaš zašto pripadaš podzemlju ... jer je podzemlje ñomovina napuštenih... Ovdje če se uvijek nači ne¬što da pojedeš. Bit češ zaštičena. Bit češ osvečena i- pružit če ti se pomoč. Ali ne misli na izdajstvo... Zašuti. Bio je malko zadihan. Osječala je na svome ramenu njegov vruči dah. Mada ju je jedva dodirivao, osječala je kako žar njegove želje u njoj raspaljuje neke mutne požare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje kako ih podiže da bi je zgrabio, i kako zatim uzmiče ne usuñujuči se da to učini. Uze tada da je moli šapatom na narječju nji¬hova sela. — Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Za¬ što si takva? A nije li, u stvari, sve vrlo jedno¬ stavno? Ovdje smo... sami ... kao nekoč. I siti smo i gasni. A što da drugo radimo do da se lju¬ bimo? Ne misliš mi, valjda, reči da me se bojiš! Anñelika prasne u smijeh i slegne ramenima. On nastavi: -<- Onda? Doñi...! Sječaš li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvoreni smo jedno za drugo, čedo moje malo. Ništa se ne može protiv nečega kao što je ovo... Znao sam da češ mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je, vidiš, stigao taj trenutak...! — ¦ Ne — otpovrne ona tvrdokorno odmahujuči svojom dugom kosom popadalom po ramenima. Odjednom on pomahnita: Čuvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi — bude volja... — Pokušaj. Oči ču ti iskopati noktima. •— Naredit ču svojim ljudima da te drže — zaurla. — Podlace! Obuzet očajem, on se uteče strašnim psovkama. Ali ona jedva da ga je i čula. Čela naslonjena na čvrste željezne šipke na prozoru, kao zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anñelika osjeti kako je svladava umor. „Tvoji su te napustili..." Kao od-

66 8* 67 jek na tu Nikolinu rečenicu, odjeknuše joj u sje¬čanju druge riječi, oštre kao krvnička sjekira: „Neču da o vama više išta čujem. Morate nestati. Nikakva naziva, bez imena, bez ičega." Pred njom uskrsne Hortenzija, kao zmija, sa sviječnjakom u ruci: — Odlazi! Odlazi! Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orijaš plahovite i divlje krvi, koji se iza njenih leña tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo srušiti i staro stijenje kule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali njegova je put, mo¬žda, ako je stisne žestoko, ako silovito zagrize u nju, imala nezaboravan ukus Monteloupa...! Odjednom se pomiri sa sudbinom, proñe ispred njega i stane driješiti prslučac stigavši pored ležaja. Potom otkopča suknju i pusti je da padne na pod. Bila je u košulji. Časak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali joj je glava gorjela. Skine na brzinu taj posljednji komad odječe i gola se pruži preko pokradenih ogrtača. — Doñi — pozove ga mirnim glasom. Šutio je kao bez daha. Njena mu se pokornost činila sumnjivom. Približi se motreči je s nevjeri-oom. Polako se poče oslobañati dronjaka što ih je imao na sebi. U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojat-nijih snova, Nikola, nekadašnje služinče, tresao se od uzbuñenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na obali Sene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu. — Doñi — ponovi ona — hladno mi je. I ona je, u stvari, drhtala, možda zbog studeni, a možda ju je njegovo ogromno tijelo, golo i za-stalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom. Vučjim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a uz to je ispuštao krikove izmiješane s riječima: 68 — Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja si! Nečeš mi više umači, moja si! Moja! Moja Moja!

— ponavljao je skandirajuči svoj muški delirij. Zahvačen žestinom, žudnje on ju je uzeo kao da je ubija. Nakon nekog vremena ona je čula kako uzdiše poput nasičena kera. — Anñeliko. — Šatro si me — tužila se ona. Zatim se umota u ogrtač i zaspe. Još ju je dvaput uzeo u toku noči. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da bi postala žrtvom tog mračnog stvora koji ju je grabio oiz puste psovke, a potom je silom uzimao muklo uzdišuči da bi zatim klonuo pored nje mumlajud riječi bez ikakva smisla. U zoru ga probudi šapat nečijih glasova. — Calembredaine, požuri'— govorio je Lijepi Dječak — moramo na dernek u Saint-Germain da izravnamo račune s vračarama Rodogonea Egipčanina, koje su prijavile starog Urlikala i staru Urlikalicu. — Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala još spava. — Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke nočas u staroj kuli Nesle! Štakori nisu mogli spavati. Nema šta, pošteno si zapeo! Smiješno je da ti ne možeš uživati u ljubavi a da se ne dereš? — Umukni! — gunñao je Calembredaine. — Markiza Poljaka ti i nije previše zamjerila. Moram ti priznati da sam na dlaku izvršio tvoje nareñenje... Čitavu sam je noč milovao zato ña je ne spopadne volja da vam doñe ovamo gore u po¬ sjetu s mesarskim nožem. Dokaz da se na tebe ne ljuti baš mnogo, jest u tome što te dolje čeka s pu¬ nom zdjelom kuhanog vina. — U redu, a sada izddri! Pošto je Lijepi Dječak otišao, Anñelika malko rastvori vjeñe. 69 Nikola je bio več na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od samih krpetina. Bio joj je okrenut leñima i nagnut nad jednom škrinjom u kojoj je nešto tražio. 2ena s imalo iskustva ot¬krila bi odmah zašto je on savio leña. On je očito bio u velikoj nedoumici. Najzad zatvori kovčeg i, stiščuči u ruci neki predmet, vrati se prema Anñeliki, koja se ponovo pravila da spava.

Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho: — Anñeliko, čuješ li me...? Moram poči. Ali bih ti prije htio kazati... Htio bih znati... Da li se mnogo ljutiš zbog onoga što se nočas dogodilo? Nije moja krivica. Bilo je jače od mene. Ti si tako lijepa...) Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat ču ti Velikog Matthieua s Novog mosta, hočeš li? Da te liječi? On položi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijaše pomolilo ispod ogrtača te ona nije mogla suspreči drhtaj. — Odgovori mi. Primijetio sam da ne spavaš. Gledaj što sam izabrao za tebe! Jedan prsten, pravi prsten. Odnio sam ga jednom trgovcu na Obali zla¬ tara da ga procijeni... Gledaj ga ... Nečeš ga? Evo, ostavit ču ga ovdje pored tebe ... Reci mi što bi ti se sviñalo. Hočeš li pršuta? Odličnog pršuta? Još je nenačet, jutros su ga donijeli. Digli su ga nekom kobasičaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao kako vješaju jednog od naših drugova ... Hočeš li novu haljinu? Imam ih nekoliko... Odgovori mi ili ču se naljutiti. Ona ga pogleda izmeñu razbarušene kose i od¬govori nabusito: — Hoču, kabao pun vruče vode. -r- Kabao? — ponovi on zatečen. Sumnjivo je promotri. — A što če ti voda? — Da se operem. — Dobro — odgovori on razuvjeren. — Polja¬ kinja če ti ga donijeti. Traži sve što želiš. Ako ti 70 štogod ne bude po volji, red češ mi kad se vratim. Prebit ču boga u njima. Zadovoljan što je ona ipak nešto poželjela, okrene se prema venecijanskom ogledalu naslonje¬nom na rub ognjišta i uze stavljati na obraz prišt od obojenog voska, koji mu je služio da nagrdi svoje lice. Anñelika naglo sjedne na ležaju. — E to ne može! — odlučno reče. — Zabra¬ njujem ti, Nikola Merlote, da se preda mnom po¬ javiš s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inače neču dopustiti da me još takneš. Njegovo tvrdo lice obilježeno zločinačkom ra¬botom osvijetli izraz djetinje radosti.

— A ako te poslušam... hočeš li mi onda dopustiti? Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jed¬nog ogrtača da bi sakrila uzbuñenje što ga je u njoj pobudio sjaj u očdma razbojnika Calembredainea. Jer on ju je gledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i nestalnog, u „koga nije loše srce" kako je o njemu govorila njegova jadna majka. Bio je to pogled Nikole koji se saginje nad tijelom svoje sestre koju su vojnici silovali. „Fran-cino, Francino...", dozivao ju je. — Hočeš li onda dopustiti da te još ljubim? — šaputao je. Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako čudan način susreli. — Možda. Nikola svečanim pokretom ispruži ruku i pljune na pod. Onda se kunem da me ti više nikad nečeš vidjeti pod likom Calembredainea makar me uhode uhvatile i oprale mi lice nasred Novog mosta. I on gurne u džep vlasulju i povez. —Prerušit ču se dolje. — Nikola — zazove Anñelika — noga mi je ozlijeñena. Gledaj. Možda bi mi je Veliki Matthieu, o kojemu si maloprije govorio, mogao izliječiti. 71 — Navratit ču do njega. I naglo dograbi rukama bijelu nožicu i po¬ljubi je. Kad je on izišao, ona se sklupča i pokuša po¬novo zaspati. Hladnoča ponovo stegne, ali ona je bila dobro pokrivena pa je nije osječala. Blijedo zimsko sunce lijepilo je u obliku, pravokutnika svoju svjetlost na zidove. Iako joj je čitavo tijelo bilo bolno i umorno, Anñeliku je u tom trenutku prožimao neki osječaj sreče. „Dobro je", mislila je. „Ovo je kao kad se utaži glad ili žeñ. Poslije ne razmišljaš ništa. Divno je ništa ne misliti". Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog če Nikolu uvijek za nos vuči! Kad se Anñelika kasnije prisječala toga vre¬mena što ga je provela meñu ološem pariškog pod¬zemlja, često je mrmljala odmahujuči glavom: „Bila sam luda!"

U stvari, samo zahvaljujuči tom svom ludilu mogla je živjeti u tom groznom i kukavnom svijetu. Ili još bolje, zahvaljujuči istupjelosti osječaja, nekoj vrsti životinjskog sna. Svi njeni pokreti i svi njeni čini pokoravali su se dnevnim potrebama; htjela je jesti, htjela je da joj bude toplo. Želja za zaštitom gonila ju je na tvrde Nikoline grudi, u njegove grube zagrljaje ko¬jima se poslušno prepuštala. Nekad je uživala u najfinijem rublju, u izve¬zenim pokrivačima, a sad je spavala na naslagama ukradenih ogrtača koji su bili prožeti vonjom svih muškaraca Pariza. Postala je plijenom jednog prostaka, čovjeka koji se iz sluge prometnuo u razbojnika, ljubomor¬nog primitivca koji se silno ponosio time što je postao njenim gospodarom. A njoj ne samo da se nije gadio, nego je i sama donekle uživala u silovi¬tim osječajima što ih je on gajio prema njoj. 72 Predmeti kojima se služila, hrana koju je jela, bili su plod kraña, a možda čak i zločina. Njeni su prijatelji bili ubojice i bijednici. Njena skrovišta bedemi, strme obale i duplje. Na kraju, njen jedini svijet strašno i gotovo nedostižno po¬dručje na kojemu se nalazio Dvor čudesa, gdje su se oficiri Chateleta i vojničke straže usudili jedino za dana obreti. Isuviše malobrojni u poreñenju sa strašnom vojskom obespravljenih koji su u ono vrijeme predstavljali jedinu petinu pariškog stanov¬ništva, prepuštali su ovima noč da za mraka rade što ih je volja. Uza sve to, pošto bi promrmljala: „Bila sam luda", Anñelika bi ponekad s nostalgijom mislila 0 onom vremenu kad je pored slavnog Calembredainea vladala nad starim bedemima i nad mosto¬ vima Pariza. Nikotina je, bila ideja da lupeži i protuhe njemu odani „okupiraju" ostatke starih bedema što ih je nekada August Filip podigao oko srednjevjekov-nog Pariza. Več četiri stolječa su kamene gradske zidine bile razrušene. Opkopi na lijevoj obali bijahu gotovo sasvim nestali, a oni na desnoj još su posto¬jali, u ruševinama, obrasli bršljanom, ali puni rupa 1 savršenih skrovišta. Da bi ih zaposjeo, Nikola Calembredaine je vodio dugu, tajnu i upornu bitku. Taktiku je izradio Drvoguz, njegov savjetnik, i to spretnošču dostoj¬nom nekog poštenijeg pothvata. Najprije su poslali u napad čopor djece pune buha. Ona su se utaborila ovdje-ondje zajedno sa svojim dronjavim i bijednim majkama, ženama koje

nijedan pandur nije bio u stanju otjerati a da ne izazove pobunu čitave četvrti. Poslije toga su na poprište izišli prosjaci. Starci i starice, bogalji, slijepci koji su se s ma¬lim zadovoljavali, nekom rupom u stijenama s ko¬jih je kapala voda, s kutom u podstepeništu, neka¬dašnjim udubljenjem za kipove, nekim kutkom u 73 ..i. podrumu. Najzad su „vojnici" sa sabljama i pu¬škama kratkih cijevi i punih zarñalim čavlima na silu zauzeli najbolja mjesta, kule i podzemne hodnike i prostrane dvorane još u dobrom stanju istjeravši iz njih u par sati obitelji zanatlija i rad¬nika koji se bijahu ponadali da su tu našli krov nad glavom uz jeftinu cijenu. Znajuči da nemaju sve papire čiste pred vlastima, ti se jadnici nisu usudili prijaviti ološ što ih je otjerao, več su bili sretni kad su mogli odvuči koji dio namještaja da pri tom nisu dobili sabljetinu u trbuh. Ti kratki ratni pohodi nisu uvijek bili jedno¬stavni. Bilo je meñu stanovnicima bedema goropad-nika, to jest članova drugih bandi podzemlja koji nisu htjeli prepustiti svoje brloge. Dolazilo je- do groznih sukoba, a dokazi o njihovoj žestini bili su vidljivi po lešinama u prnjama Što ih je Sena u zoru izbacivala na svoje obale. Najteže je bilo osvojiti staru kulu Nesle što se sa svojim stožerima, širokim kruništima dizala nad okukom Sene i nekadašnjim jarcima. Ali kad su se tu smjestili, koje li divote! Pravi pravca ti zamak ...! Calembredaine je tu udario svoje sjedište. Tada su drugi voñe podzemlja opazili da je taj pridošlica meñu „bračom" stavio pod svoj nadzor čitavu sve¬učilišnu četvrt, držao pod sobom okoliš starih vrata Saint-Germain, Saint-Michel i Saint-Victoir sve ta¬mo do obala Sene i palače Tournelle. Studenti koji su rado odlazili na Prč-au-Cleres1 da se tuku, grañani koji su u nedelju radosni od¬lazili da pecaju glavoče u nekadašnjim jarcima, li¬jepe gospoñe željne da posjete svoje prijateljice u četvrti Saint-Germain ili da odu na ispovijed u Val-de-Grace2 trebali su samo pripremiti svoje novčanike. Čitav čopor prosjaka bi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio kočije u 1 Livada na kojoj su se održavali dvoboji. 2 Glasoviti samostan u Parizu 74 uske prolaze vrata ili mostova podignutih nad jarcima.

Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, mo¬rali su platiti jednom uvozninu prijetečim „voj¬nicima" koji bi im se ispriječili kad su več dobrano ušli u Pariz. Ološ pod zapovjedništvom Nikole Ca-lembredainea oživio je gradske zidine nekadašnje tvrñave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teško probiti kao u vrijeme kad su se tu nalazili pokretni mostovi. Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramžljivo čudovište što je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Ro-lin Klada, nije se umiješao. Calembredaine je kne-ževski plačao. Njegov smisao za jasne poteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Drvoguz, čovjek genijalnih organizatorskih sposobno¬sti, činile su ga svakim danom sve močnijim. Jed¬nom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most, po¬vlašteno mjesto u Parizu, gdje se uvijek motalo mnoštvo veselih danguba kojima su džepari s tak¬vom lakočom rezali kese da se majstorima tog po¬sla kao što je bio Bljezgar gadilo stavljati ruku na njih. Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio je Calembredaine jer je on sa svojima držao sve uokolo. On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili stupove mosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u stvari su tu stražarili širom rastvorenih očiju. Bazajuči smjelo pariškim podzemljem u dru¬štvu Brzonogog, Barkarole ili Drvoguza., Anñelika je malo-pomalo otkrila čitavu mrežu prosjačkih i pljačkaških punktova što ih je njen nekadašnji drug u igri tako brižljivo organizirao. — Ti si lukaviji no što sam mislila — reče mu jednoga dana. — Ponekad se i neka dobra misao začme u tvojoj glavurdi. I rukom mu pogladi kosu. 75 J Ona se rijetko prepuštala takvim nježnostima, koje su njega neobično uzbuñivale. On je privuče i posadi sebi na koljena. — čudiš se... Nisi to očekivala od seljačine kao što sam ja? Ali ja seljačina nisam nikad bio, nikad nisam htio biti... I prezrivo pljune na pod. Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prosto¬riji pod kulom. Nesle. Tu su se okupljali Calembre-daineovi sljedbenici i gomila odrpanaca što su do¬lazili da se dodvoruju tom samodršcu prosjaka i protuha. Kao i svako veče taj se smrdljivi i bučan ološ vrzmao po prostoriji u kojoj je sve ječalo od dječje

dernjave, od podrigivanja, od psovki, od na-zdravljanja bakrenim čašama, u kojoj se osječao onaj nepodnosivi vonj starih prnja i vina. Taj skup je predstavljao najodabranije društvo meñu podanicima slavnog nevaljalca, koji je nasto¬jao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih baČava i mesa na ražnju. Te su podašnosti držale na uzdi najusijanije glave meñu njegovim ortacima. U stvari, kad kiša i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiču ne da u kazalište, a graña¬ninu u krčmu, što bi bolje mogao raditi „vojnik" praznog želuca do da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni. Dvoguz bi se postavio na stol drskošču čovjeka šefova povjerenja i zauzimao držanje neshvačenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakaše naokolo uvreten srdeči dozlaboga one koji su igrali nakarte. Mišja Smrt je prodavao izgladnjelim staricama svoj lov. Thibault, verglaš, ©kretao ručicu svoga ver-gla podgrugljivim pogledom vireči kroz pukotine na svom slamnatom šeširu na oči nabijenom, dok ga je Linot, dječačič anñeoski blagih očiju, pratio uda¬rajuči u jedan tanjur. Stara je Urlikalica plesala sa starim Urlikalom, a odsjev s vatre je bacao po zi¬dovima njihove teške i nezgrapne sjene. Taj pro76 sjački par, govorio je Barkarola.-.imao je u sve je¬dno oko i tri zuba. Stari Urlikalo je bio slijep i udarao je po nekakvoj kutiji preko koje bijahu nategnute dvije žice. On je taj svoj instrumenat nazivao violinom. Jednooka i zdepasta Urlikalica sa svojom sijedom kosom, gustom i zamršenom poput stupe, koja joj je bježala ispod prljavog turbana napravljenog od krpa, pucketala je •kastanjetama i skakutala debelim i natečenim nogama, umotanim u nekoliko pari čarapa. Barkarola je o njoj uz ostalo tvrdio da je si¬gurno nekad bila Španjolka... Zbog toga je ona i imala kastanjete. Užem krugu Calembredaineovih prijatelja pri¬padao je i uvijek zadihan Brzonogi, bivši lakej-tek-lič. A tom su krugu pripadali još i grbavac Tabelot; Bljezgar; džepar; Mudrica, plačljiv i bogobojazan, što mu nije smetalo da sudjeluje u svim provalama i pljačkama u tuñe kuče, Lijepi Dječak kojega su uzdržavale bludnice i koji bi, kad se lijepo dotjerao, i samog kralja zaveo u bludnju. Tu je bilo i neko¬liko bludnica od kojih su neke bile pokorne kao ži¬votinje, a druge oštre kao harpije, par pelivana, te nekoliko pokvarenih slugu koji su krah' svoje gospo¬dare i onda rasprodavali pokradeno. Propali stu¬denti koji su silom svog siromaštva dospjeli meñu podzemni ološ i u toj se sredini sasvim iskvarili. U zamjenu za sitne usluge oni su dolazili da se koc¬kaju s lupežima. Ti mladiči koji su govorili latinski nazivani su

madministrima i oni su sastavljali za¬kone za Velikog Coesrea. Jedan od njih je bio i Velika Vreča što je, prerušen u fratra, uvukao u stupicu Conana Bechera. Varalice koji su živjeli na načun tuñeg milo¬srña: bogalji, slijepci, oni što su padali po ulicama hineči da umiru, svi su se oni skrasili u palači Nesle. Stare zidine koje su bile svjedokom razvrat¬nih orgija kraljioe Margerite de Bourgogne i čule hropac mladiča udavljenih pošto bi ih se zasitila, na kraju su svog zlosretnog vijeka primile u svoja 77 1 njedra najgore otpatke postojanja. Bilo je tu i pra¬vih bogalja, idiota, poluludih stvorova, nakaza kao što je bio Kukmavac s onim svojim čeonim crvulj-kom koji je u Anñeliki izazivao osječaj gañenja, zbog čega je Calembredaine na kraju tog nesretnika otjerao. Prokleti svijet: djeca koja više nisu izgledala djeca, žene koje su se podavale ljudima na podu pokrivenom slamom, starci i starice u kojih su oči bludile kao u izgubljenih pasa. Uza ave to meñu tom je gomilom vladala prava pravcata nepatvo¬rena bezbrižnost i zadovoljstvo. Bijeda je podnošljiva samo onda ukoliko je potpuna i ukoliko pogaña one koji ne znaju za bolje življenje. Za taj svijet što je živio na Dvoru čudesa nije postojala ni prošlost ni budučnost. Mnogi mladiči zdravi, ali lijeni još se i ugoje od nerada. Glad i hladnoča su za slabiče, za one koji su na njih navikli. Zločin i prosjačenje jedini zadaci Nesigurna sutrašnjica nije nikoga zabrinja¬vala. Vrlo važno! Neprocjenjiva vrijednost te ne¬sigurnosti je sloboda, pravo da se tamani vlastite buhe sjedeči na suncu i kad ti je volja. Neka samo doñe uhoda zadužen da bdije nad sirotinjom! Neka samo grade bolnice i sirotišta velike gospoñe i nji¬hovi dušobrižnici...! Prosjaci neče-nikad u njih, je¬dino ako ih silom natjeraju, mada im tamo bijaše osiguran dnevni obrok. Kao da Calembredaineov stol, opskrbljivan od njegovih lupeža što su stalno oblijetali teretne bro¬dice na Seni, nije bio najbolji, oni su se motali oko dučana finih jestiva i oko mesnica i napadali se¬ljake koji su išli na tržnicu. ** * Pred pucketavom vatrom naloženom od ukra¬denog ogreva Anñelika se naslonila na Calembre-daineova tvrda bedra. U čitavu njegovu tijelu nije bilo ni za uncu sala. Nekadašnji dječak koji se penjao po stablima kao vjeverica postao je pravi Herkul, klupko snažnih i gustih mišiča. U njegovim

širokim leñima moglo se naslutiti seljačko porije¬klo, ali je isto tako bila istina da je on več odavno otresao ilovaču sa svojih cokula. Bio je on gradski vuk, spretan i hitar. Kad je svoje ruke stezao oko Anñelike, ona je imala dojam da ju je stegao čelični obruč koji ni¬jedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspolo¬ženju, ona se otimala ili je mačjom nježnošču pri¬anjala svoj obraz uz njegov neobrijani. Sviñalo joj se kad bi u njegovim očima divlje zvijeri opazila zasljepljujuči sjaj i dokaz o svojoj moči. On se pred njom nije usudio pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz Monteloupa su je potčinjavale njego¬voj vlasti više no što je i mislila. Kad bi- joj on šaputao, na narječju kojim su se kao djeca spora¬zumijevali, riječi što se šapuču pastiricama u slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijaše to za nju kao neko opojno sredstvo, nešto što je blažilo njene -duboke rane. Ponos što ga je taj čovjek osječao dok bi je uzimao, bio je" u isto vrijeme uvredljiv i potresan: — Bila si plemkinja ... Bila si mi nedostupna .. često je ponavljao — a ja sam govorio: „Imat ču je..." Znao sam da češ doči... Sad mi pripadaš. Ona ga je vrijeñala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba koje smo poznavali dok su bili djeca. Najteže se zaboravljaju zgode iz djetinjstva. Prisnost što ih je vezivala imala je isu-više duboke korijene. — Znaš li na što sam mislio? — reče Nikola — Svi planovi s kojima sam se nosio ovdje, u Pa¬ rizu, podsječaju me na naše pustolovine i pothvate što smo ih poduzimali. Pripremali smo ih dugo prije no što smo pristupili njihovu ostvarenju, sječaš li se? Ništa! Kad sam se dao na to da organiziram sve ovo, ponekad bih govorio.

78 79 Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlaži usne. Dječak imenom Flipot, sklupčan kraj njegovih nogu, pruži mu čašu viina. — Baš dobro — promrmlja Calembredaine vra¬ čajuči praznu čašu — pusti nas da razgovaramo. Vidiš — nastavio je — ponekad sam sebi govorio:

„Šta bi uradila Anñelika? Kako bi ona to riješila u svojoj maloj glavi?" I to mi je pomagalo... Za¬ što se smiješ? — Ne smijem se več se smiješim, i to zato što sam se sjetila našeg posljednjeg pohoda koji nije baš slavno završio. Kad se ono bijasmo uputili u Ameriku i nasukali se ravno u opatiji Nieul. — Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio poči s tobom ... Ponovo se zamisli. — Nisu u tebe bile baš sjajne ideje u ono vri¬jeme. Ti si rasla, izrastala u ženu. Ženama nedostaje zdrave pameti... Ah' zato one imaju nešto drugo — pridometne i bezobrazno se nasmije. Ustručavao se, a onda pokuša bojažljivo da je poirJ1uje promatrajuči je krajičkom oka. Anñeli-kina snaga je bila u tome što on nikada nije znao kako če biti dočekani njegovi ljubavni pokušaji. Ona mu je znala zbog jednog poljupca skočiti u oči zažagrenih zjenica kao u bijesne mačke, prijeteči da če se baciti s vrha visoke kule i vrijeñajuči ga pri tom jezikom piljarica, jezikom koji je vrlo brzo naučila. Čitave dane je bila naježena, hladna. Videči je takvu, Barkarola se uznemireno vrpoljio, a Lijepi Dječak zamuckivao. Calembredaine bi u takvim da¬nima okupljao svoju bandu. Svi su bili ustrašeni i pitali su se što bi mogao biti uzrok njene zlovolje U drugim je meñutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovo nježna. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek . ¦ Djevojčica Anñelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa puniiih slamčica, Anñelika koja je trčala nao¬kolo po puteljdma. A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, po¬koravajuči se svemu što je od nje tražio, ali tako ravnodušno da ju je on puštao, uznemiren i s ne¬kom nejasnom bojazni u duši. Čudna je zaista bila ta žena, Markiza anñela! U stvari, ona nije radila iz računa. Njeni uzdr¬mani živci 'bacali su je iz pustog očaja i užasa u šutljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njen joj je ženski nagon ukazivao jedini moguči način odbrane. Kao što je podjarmila seljačiča Merlota, sad je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio ¦.. čas prevelikom pokornošču, a čas grubošču izbjegavala je opasnost da postane 'njegova robinja i žrtva. Dr¬žala ga je u svojoj vlasti više milošču svojih pristanaka nego tvrdočom svojih odbijanja. Strast je Nikolu svaki dan sve više razdirala.

Taj opasan razbojnik čije su ruke bile krvave od mnogih zločina, tresao se od pomisli da bi joj se mogao ne militi. Tu večer, videči da Markiza anñela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana, stane je milovati nadtoiljuči se od ponosa. Ona se priljubila uz nje¬govo rame poput povijuše, preziruči krug pijanih i naoerenih vinopija oko sebe. Dopustila mu je da joj razmakne prslučac i da je žestoko ljubi u usta. Njen smaragdni pogled strujio je izmeñu vjeña, izazivački i dalek. Osječajuči u sebi svu dubinu svo¬ga pada, ona je uživala u tome da svima pokaže kako pripada opasnom gospodaru. Te su majstorije tjerale u strašan bijes Poljakinju. Bivša Calemlbredaineova ljubavnica nije se baš lako mirila s tim što je bila istisnuta, a utoliko se manje mirila što ju je Calembredaine, okrutan kao svi silnici, imenovao Anñeliikinom. sluškinjom. Ona je bila ta koja je morala svojoj suparnici nositi navrh 'bule toplu vodu da se opere, nevjerojatan običaj u podizemlj'Ui o (kojemu se govorilo sve do

80 6 Put u Versailles 81 predgraña Saiot-Denis. U svom bijesu Poljakinja je svaki put polovicu kipuče vode prolila po no¬gama. Ali takva je bila moč nekadašnjeg sluge nad njegovim podanicima da se ona nije usudila riječ reči u lice onoj koja ju je istisla iz srca njena ljubavnika. Anñelika je ravnodušno primala i usluge i bi¬jesne poglede crnomanjaste djevojke. Poljakinja je bila vojnička bludnica, jedna od onih koje vojnike prate u ratne pohode. Više je bitaka vidjela nego neki stari najamnik Švicarac. Mogla je pričati o to¬povima, arkebuzama i kopljima nadugo i naširoko jer je imala odnose sa svim vojničkim rodovima. Tvrdila je da je čak i oficirima odlazila, i to zbog njihovih lijepih očiju i ufitiljenih brčiča jer u te su ljubazne gospode džepovi najčešče bili prazniji nego u običnoga vojnika pljačkaša. Za jednog pohoda vladala je nad čitavom jednom pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak. Za pašom je nosila nožinu koju je potezala u svim mogučim prilikama. Pričalo se da se njom dosta dobro služi.

Navečer,' pošto bi istrusila par čaša vina, Polja¬kinja ibi se razveselila te stala pričati o pljačkama i požarima. — Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam vojnicima: „Vojsko, za poljupce ču vam biskati buhe..." Poslije toga je pjevala vojničke pjesme i grlila bivše vojnike. Svršilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada ibi, pod pljuskom i zimskim vjetrom, mar-kiza Poljaka trčala duž Sene i pružala ruke prema Louvreu nevidljivom u noči. — Hej! Veličanstvo! Hej! Kralju! — vikala je — kad češ nam dati rat? Divan rat! Šta radiš tamo, u svojoj rupi, lijenčino? Kakav si mi ti, do vraga, kralj bez bitaka! Kralj bez pobjeda...! Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloženja i mislila je samo na to 82 kako da ponovo sebi privuče Calembreñainea. Da bi to postigla, upinjala je svu domišljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatreni temperamenat. Po njenu mišljenju Calembredaine če se brzo zasititi djevojke koja se nikad ne smije i čije su oči ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu, bili su zemljaci. To stvara čvrste veze, ali ona je dobro poznavala Calembreñainea. Neče mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi se zadovoljila da ga dijele napola. Dvije žene nisu mnogo za jednoga čovjeka.-Veliki Coesre ih je imao šest! Sukob je bio neizbježiv i na kraju izbije. Bio je 'kratak, ali žestok. Jedne večeri Anñelika poñe u posjetu Drvo-guzu koji je nastavao nekakvu jazbinu blizu Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je bio jedini od čitave bande prema kojemu je po¬kazivala izvjesni obzir. S pažnjom se ophodila pre¬ma njemu što je on, uostalom, keseči svoju gubicu svadljiva buldoga, primao kao najprirodniju stvar na svijetu. Tu večer, pošto je sumnjivo onjušio kobasice, netremice promatraše Anñeliku i potom je upita: — Kamo češ sada? — U Nesle. — Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krč¬ mara Rameza na Novom mostu. Calembredaine se nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom. Počeka trenutak kao da joj je želio dati vre¬mena da razmisli o onom što joj bijaše kazao, a onda značajno doda:

— Jesi li shvatila što ti je raditi? — Ne. Spustila se bijaše prema njemu na koljena kao obično da bi bila u istoj visini s tim krnjatkom od čovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene zemlje. Jedini predmet u toj rupi bio je kožnati kovčeg u kojemu je Drvoguz držao svoja *' 83

Setiri odijela i tri šešira. On je veliku brigu posve-čLvao oblačenju svoje polovice tijela. Jazbinu je osvjetljavao žižak ukraden u crkvi i pričvrščen ma zid, krasan zlatarski rad u pozla¬čenom srebru. — Ud češ u krčmu — objašnjavao je Drvoguz profesorski je poučavajuči — a kad budeš vidjela što Calembreñaine i Poljakinja rade, uzet češ što ti dopadne šaka: neki sud, bocu i tresnut češ ga po glavi. — Koga? — Pa Calemlbredainea, do vraga? U takvim se slučajevima ne treba obazirati na djevojku. — Imam uza se nož — reče Anñelika. — Ne diraj ga, ne anaš se njim služiti. A osim toga, najbolja lekcija podzemnom štakoru koji vara svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi! — Baš me briga što me ona seljačina vara — odgovori Anñelika osmjehujuči se prezrivo. Oči Drvoguzove sijevnuše ispod čupavih obrva. Polako joj reče: — Nemaš (pravo... Kazat ču čak: ti nemaš izbora. Calembreñaine je močan meñu našima. Do¬ bio te je. Uzeo te je. Nemaš više prava da ga prezireš. Nemaš više prava da mu dozvoliš da te pre¬ zire: On-je tvoj čovjek. Anñeliku proñoše ježuri bijesa i nekog gluhog slañosteašča. U grlu ju je steglo. — Neču — procijedi promuklim glasom. Bogalj prasne u gorki smijeh. — Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu

topovsko zrno odnijelo obadvije noge. Nije me pi¬ talo za mišljenje. Ne može se vračati na takve stvari. Treba se prilagoditi, to je sve... Trebalo je naučiti kako se hoda na drvenom tanjuru... Na svjetlosti žiška Micale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza. Anñelika pomisli kako on liči ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i vlazi zemlje. — Nauči jednom i ti kako treba živjeti meñu prosjacima — nastavio je da je podbada tihim gla¬ som. — Učini kao što ti kažem, inače te smrt čeka. Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose. — Ne bojim se smrti. — Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela — gunñao je bogalj — nego o onoj drugoj, goroj, 0 unutarnjoj smrti... Odjedared bijesno plane: — Siliš me da govorim velike gluposti. Trudim se da te urazumim, do vraga! Nemaš prava pustiti da te jedna Poljakinja zgnječi! Nemaš prava... Ti ne. Jesi li razumjela? Zarije joj u lice platneni pogled. — Deder, ustani i poñi. No prije mi dodaj bocu 1 čašu. Tamo su u uglu. Pošto je čašu ražom napunio, reče: — Ispij ovo odjednom i onda odlazi... Udri snažno, ne ustručavaj se. Poznajem ja Calembredainea dobro. U njega je tvrda tikva...! Stigavši pred krčmetinu Ovemjanina Rameza, Anñelika se zaustavi na pragu. Unutra je bilo za¬dimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je čitav pro¬stor bio ispunjen gustim dimom. Nekoliko radnika nalakčeni na klimave stolove šutke je pilo. U dnu lokala, ispred ognjišta, Anñelika osmo¬tri četiri „vojnika", uobičajenu tjelesnu gardu Ca-lembredaineovu: Zimovku, Goberta, Eaqueta, Čara-para, a zatim Barkarolu, koji se bijaše popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku Vreču, Mišju Smrt i na kraju Nikolu na čijim je koljenima Po¬ljakinja pijanim glasom pjevala. Tog je Nikolu ona iz dna duše mrzila, tog Ni¬kolu s groznim prerušenim licem Calembredainea.

Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju što joj ga je dao Drvoguz da u njoj raspali želju za borbom. Brza joj ruka do¬hvati s jednog stola potezi sud od kositra i ona poñe prema skupini. Svi su bili isuviše pijani da bi

84 85

je vidjeli i prepoznali. Našavši se iza Nikole, skupi BVU snagu i udari naslijepo. Čulo se kako je Barkarola iz punih pluča izda¬hnuo ,,Hu". Zatim Nikola Calembredaine posrne i padne s glavom naprijed meñu cjepanice na ognji¬štu povukavši za sobom i Poljakinju koja se poče derati kao da je deru. Nasta neopisiva gužva. Ostali gosti poskakaše napolje. Čulo se kako viču: ubojstvo. „Vojnici" po-vadiše svoje mačeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i pokuša ga povuči s ognjišta. Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potrči na drugi kraj stola na kojemu se kočoperio, zgrabi po¬kal s vodom j istrese ga djevojci na glavu. Odjednom nečiji glas poviče: — Magla, bračo! Panduri...! Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Cha-teleta ee pojavi na pragu s pištoljem u ruci i vičuči: — Ruke uvis, razbojnici! Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio prilično na vremenu. Lupeži dohvate nepokretno tijelo svoga voñe, odvuku ga u stražnji dio krčme i kliznu na drugi izlaz. — Požuri, MarMzo anñela! — zaurla Velika Vreča. Ona skoči preko prevaljene klupe u nastojanju da im se priključi. Ali je nečija ruka čvrsto zgrabi, a jedan glas poviče: — Uhvatio sam drolju, narednice! U istom trenutku Anñelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bodež.

„Gotova sam", pomisli Anñelika u vrtlogu mi¬sli i slika. Sječivo sjevne kroz mrak. Pandur što je držao Anñeliku presavije se nadvoje i pade na tlo u hropcu. 66 Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bi¬jahu .pritrčali, gurne Anñeliku prema prozoru i obje iskoče kroz prozor na uličicu. Pucanj pištolja od¬jekne iza njihovih leña. Malo poslije toga dvije žene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u blizini Novoga mo¬sta. Bijahu se zaustavili da bi došli do daha. — Uf! — uzdahne Zimovka brišuči rukavom čelo — ne vjerujem da če iza nama u potjeru sve dovde, ali ovaj je blaženi Calembredaine skalupljen od olova, časna riječ! — Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Bar¬ karola? — Uvijek tu! Poljakinja objasni: — Bijahu ščepali Mark&zu anñela, ali ja sam ubila pandura. Udarila sam ga u trbuh. Ovaj ne prašta. I pokaže bodež zamrljan krvlju. Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se priključili svi drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdražeg mjesta. Vijest je išla od usta do usta. — Calembredaine, slavni lupež! Ranjen! Velika Vreča pokuša objasniti: — Markiza anñela ga je teškom posudom oda¬ lamila po glavi zato što je milovao Poljakinju. — I pravo je! — prihvatiše svi s odobrava¬ njem. Jedan predloži: — Idem po Velikog Matthieua. I u trku ga nestane. Kad su stigli u kulu Nesle, .polože Calembre-dainea na ñtol u velikoj dvorani. Anñelika mu se približi i strgnuvši HHU mrsku joj krinku, stane pregledavati ranu. Uznemirila se videči ga onako nepomična i oblivena krvlju. Nije imala dojam da ga je odviše snažno udarila. Pa i vlasulja ga je morala donekle zaštititi. Ali je dr-

67 I žag vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo pre¬ma sijepoočici. Osim toga, pao je u vatru i izgo¬rio čeloOna naredi: — Stavite vodu da se ugrije. Nekoliko dječaka požuri da izvrši nareñenje. Znali su svi za njenu maniju prema toploj vodi, a osim toga nije to (bio trenutak da joj se usprotive. Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svoje prijetnje. Uči¬nila je to nikome ništa ne govoreči, baš u pravi trenutak... I pravo je učinila... Svi su joj se divili i nitko nije žalio Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava Odjedared se napolju začuju zvuči glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta. Usprkos poznom satu on nije zanemario da se cMti nabranom ogrlicom, da na se natakne molare i doñe uz prataju cimbala i truba. VeliM Matthieu, kao i svi drugi šarlatani, s jed¬nom je nogom bio u pariškom podzemlju, a s dru¬gom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali jednaki pred 'kliještama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezdbzirniji plemič i naj-odvažniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljeko¬viti napiti, čudotvorni melemi stvorili su od Veli¬kog Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stiho-klepac sastavio pjesmicu koju su verglaši pjevali po uglovima ulica: ... Buduči da mu je znan uzrok svake boli, propisat če isti lijek i živini i ljudskom stvoru ... On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svoje uroñene ljubazno¬sti, a liječio je močne zbog časfolju'blja i .pohlepe. Mogao je napraviti munjevitu karijeru meñu veli88 kim gospoñania koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se prisnošeu odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i djevojčica¬ma. Ali on je proputovao čitavu Evropu i odlučio je da svoje dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neče otrgnuti. Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijuči pri tom svog zadovoljstva. — Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo! Jesi li ga ti ovako udesila? — upita on obrativši

se Anñeliki. Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu i ispitljivo joj se zagleda .u usta. — Niti jednog pokvarenog zuba — reče razo¬ čarano, — A da vidimo nešto niže. Jesi li trudnaj? I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula. — Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još niže... Anñelika izbjegne tom pregledu odskočivši u stranu. — ðavolji sljeparu! — zaurla bijesno. — Ni¬ smo te ovamo zvali zato da mene pipaš, več da se pobrineš za ovog čovjeka ovdje... — Ho! Ho! Ho! Markizo — kesio se Veliki Matthieu. — Ho! Ho! Ho! Ho! Ho! Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da če svojim smijehom srušiti ta¬vanicu pridržavajuči pri tom tripu s obadvije ruke. Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od narančastog i poput paunovog perja ažurnog satena. Ispod perom zaki¬čenog šešira nosio je periku. Kad je tako dotjeran silazio meñu svijet podzemlja, meñu sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce. Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti, da je Nikola Calembredaine došao k svijesti. Sjedeči na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod 89 žag vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo pre¬ma sljepoočici. Osim toga, pao je u vatru i izgo¬rio čeloOna naredi: — Stavite vodu da se ugrije. Nekoliko dječaka požuri da izvrši nareñenje. Znali su svi za njenu maniju prema toploj vodi, a osim toga nije to Ibio trenutak da joj se usprotive. Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svoje prijetnje. Uči¬nila je to nikome ništa ne govoreči, baš u pravi trenutak... I pravo je učinila... Svi su joj se divili i nitko nije žalio Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava. Odjedared se napolju začuju zvuči glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta. Usprkos poznom satu on nije zanemario da se okiti nabranom ogrlicom, da na se natakne molare i doñe uz pratnju cimbala i truba.

VeliM Matthieu, kao i svi drogi šarlatani, s jed¬nom je nogom bio .u pariškom podzemlju, a s dru¬gom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali jednaki pred kliještima vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezoibzirniji plemič i naj-odvažniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljeko¬viti napiti, čudotvorni melemi stvorili su od Veli¬kog Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stdho-klepac sastavio pjesmicu koju su verglaši pjevali po uglovima ulica: ... Buduči da mu je znan uzrok svake boli, propisat če isti lijek i živini i ljudskom stvoru... On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svoje uroñene ljubazno¬sti, a liječio je močne zbog častoljublja i .pohlepe. Mogao je napraviti munjevitu karijeru meñu velikim gospoñanfo koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se prisnošču odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i djevojčica¬ma. Ali on je proputovao čitavu Evropu i odlučio je da svoje dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neče otrgnuti. Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijuči pri tom svog zadovoljstva. — Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo! Jesi li ga ti ovako udesila? — upita on obrativši se Anñeliki. Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu i ispfitljivo joj se zagleda AI usta. — Niti jednog pokvarenog zuba — reče razo¬ čarano. — A da vidimo nešto niže. Jesi li trudna? I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula. — Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još niže... Anñelika izbjegne tom pregledu odskočivši u stranu. ðavolji sljeparu! — zaurla bijesno. — Ni¬ — smo te ovamo zvali zato da mene pipaš, več da se pdbrineš za ovog čovjeka ovdje... — Ho! Ho! Ho! Markizo — kesio se Veliki Matthieu. — Ho! Ho! Ho! Ho! Ho! Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da če svojim smijehom srušiti ta¬vanicu pridržavajuči pri tom tripu s obadvije ruke. Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od narančastog i poput paunovog perja ažurnog satena. Ispod perom

zaki¬čenog šešira nosio je periku. Kad je tako dotjeran silazio meñu svijet podzemlja, meñu sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce. Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine došao k svijesti. Sjedeči na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod 89 kojim se skrivala i neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Anñeliku. — Koga se vraga smijete, gomilo govana — promrmlja. — Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zago¬ rjelo meso. Ovde smrdi na pečeno svinjče— Koješta! Ti sam si pečeno svinjče — rikne Veliki Mattlneu brišuči s lica suze rupčičem na kockice. — I Poljakinja takoñer! Gledajte! Pola m<u je leña ispečeno. Ho, ho, ho ...! I stane se smijati još bučnije nego prije. Smijali su sie do sita te noči u (kuli Nesle, su¬čelice Louvceu. ANðELIKU PEOGONI POLICAJAC DESGREZ — Pogledaj načas ovamo — reče Božur Anñeliki — vidiš Ji onog čovjeka što hoda blizu vode, sa šeširom nabijenim, na oči i ogrnuta u plašt sve do brkova? Jesi li ga prepoznala...? A? Vidiš, to ti je uhoda. — Kako znaš? — Ne znam. Osječam. I „vojnik" počeša svoj mos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i grimizan te je po tome d prozvan Božurom. Anñelika se oslonila o ogradu señlastog mo-stiča podignutog nad jarkom pred kulom Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu što je več neko¬liko dana visila nad gradom. Suprotna obala ri¬jeke se još nije vidjela, ali u zraku se osječao blagi dah prolječa. Nekoliko odrpanih dječaka lovilo je ribu u jarcima, dok je na obali rijeke konjušar prao konje pošto ih je prije napojio. čovjek na kojega je Božur pokazao svojom lulom imao je izgled nekoga tko se mirno uputio u šetnju, grañanina koji je'htio protegnuti noge prije ručka šetajuči obalom Sene. Gledao je slugu kako tunari konje i s vremena na vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da ga zanima ta stara ruševina, taj ostatak iz negdašnjih, vremena.

90 91 — Znaš li koga traži? — ponovo se javi Božur zapuhnuvši Anñelikino lice dimom žestokog duhana. Ona se malko odmaikne. — Ne znam. — Tebe. — Mene? — Da, tebe, Markizo anñela. Anñeliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh. — 'Ti si maštovit. — Što... što sam ja? — Ništa, ništa. Htjela sam reči da tebi sva¬ šta pada na pamet. Nitko mene ne traži. Nitko na mene ne misli. Ja više i ne postojim. — Moguče da je tako kao što kažeš. Ali zasad sam mišljenja da vjerojatno pandur Martin više ne postoji... Sječaš li se, tamo kod Rameza Overnjanina, Velika Vreča ti je doviknuo: „Požuri Mar¬ kizo anñela!" Bit če da je to ostalo u ušima pandura kad su opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni su odmah.pomislili da ga je sigurno Markiza an¬ ñela ubila. I sad te traže. Ja to znam zato što se mi stari vojnici sretnemo pri čaši vina sa svojim starim ratnim drugovima koji su preuzeli službu u Chateletu. I tako koješta doznamo. — Neka! — iza njih se oglasi Calembredaine. — Ne moramo se zbog toga zabrinjavati. Da ho¬ čemo, lako bismo onog momčiča okupali u Seni. A šta nam mogu? Jedva ih je stotinjak, a nas... I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad. Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se šarlatana probijala kroz sumagiicu. Jedna kočija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali več pri kraju mosta konji posrnuše jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni Kr^ih, jedan od Calembredaineovih pro92

sjaka, starac sijede brade, smiješno makinñuren debelim čislima i školjkama. — Milost! — monotonim glasom zavapi — imajte milosti prema bijednom hodočasniku koji se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema više sredstava da nastavi svojim putem. Udijelite koji novčič, a ja ču se moliti za vas na grobu svetoga Jakova. Kojičaš ga žestoko oplete bičem. — Natrag, ñavolji prosjače! Gospoña proturi glavu kroz prozor. Plašt joj se rastvori i otkrije skupocjeni nakit oko njena vrata. — Lorraine, što se dogodilo? Potjerajte malo brže te svoje konje! Htjela bih prisustvovati večernjici u opatiji Sant-Garmaki-des-Pres. Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ručicu od vrata. — O pobožna gospoño — reče i skine izbušeni šešir — zar čete vi što idete na večernjicu odbiti milostinju ovom bijednom hodočasniku koji ide u daleku Španjolsku da se moli Bogu? Gospoña pogleda čekinjavo lice što se pred njom pojavilo u sumraku, odmjeri tog tipa kroz čiju su se podrpanu odječu vidjeli mišiči borca i koji je za pašom imao mesarski nož. Gospoña razjapi ogromna usta i udari u dreku: — U .pomoč! Uboji... Božur je več uperio mač u kočijašev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od dječaka što su dotad pecali u jarcima, zaustaviše konje. Mudrica je tr¬čeči pristizao. Calembredaine je uskočio u kočiju i grubom rukom gušio ženino dozivanje u pomoč. Odjednom .poviče Anñeliki: — Daj rubac! Hej, tvoj rubac! A da ni sama roje znala kako, Anñelika se nañe u kočiju, osjeti miris pudera, svile, lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama. Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospoñi u usta. 93 — Mudrioo, požuri! Skini prsten! Oñuzmi novac!

Žena se žestoko otimala. Mudrica se pošteno znojio i bio u velikoj neprilici dok je ženi poski¬dao dragulje, zlatni lančič, ogrlicu koja se sasto¬jala od zlatnog medaljona i priličnog broja krup¬nih dijamanata. — Pomozi mi, Markizo anñela — jadikovao je. — Ne snalazim se meñu svim tim stvarčicama. — Požuri, svršavaj več jednom — mumljao je Calembreñaine — izmiče mi, kao jegulja klizi! Anñelikine ruke brzo pronañu kopču. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je nekad nosila sličan nakit. — Osini, kočijašu! — Božur se razdera svojim podrugljivim glasom. Kočija se zakotrlja niz predgrañe Saint-Ger-main uz veliku škripu ikotača. Kočijaš je bio sre¬tan što se izvukao samo s nešto straha te je kao lud tjerao. Malo poslije toga plemenita je gospoña uspjela izvaditi zapušač iz usta te ponovo udari u dreku. Anñelikine ruke su bile pune zlata. — Donesi sviječu — poviče Calembreñaine. U prostoriji kule Nesle okupiše se oko velikog stola i promatrahu bljesak nakita što ga je Anñe-lika na nj položila. — Sjajan prepad! — Crni Kruh če dobiti svoj dio, on je prvi počeo. — Bilo je, meñutim, opasno — primijeti Mu¬ drica. — Još se vidjelo. — Prilika kao što je ova bila, znaj, ne smije se propustiti, idiote, nesposobnjakoviču. Nema šta, velika si šeprtlja. Da ti markiza nije priskočila u <pomoč... 94 I Nikola pogleda Anñeliku i pri tom se osmje¬hivao nekim čudnim, pobjedničkim smiješkom. — I ti češ dobiti dio — promrmlja. I dobaci joj zlatni lančič. Užasnuta, ona ga ne htjede. — Ipak — dometnuo je Mudrica — bilo je opasno. Buduči da se pandur nalazio tek par ko¬ raka daleko, nije sve skupa ispalo loše. — Bila je magla te nije ništa vidio. A ako je što čuo, onda sigurno još trči. A šta je i mogao učiniti? Samo jednoga od njih me je sfrah. Ali

njega več dugo vremena nije vidjeti. Nadajmo se da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. Šteta. Kado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu prokletom psu. — Ej! Pas! Pas! — poviče Mudrica razroga¬ či vši oči. — Ovdje me je več držao... I rukom se uhvati za grlo. Čovjek s psom — prošaputa Calembredaine — zatvorivši oči — sad'se sječam: jednoga dana sam te video u njegovu društvu blizu Malog mosta. Po¬ znaješ li ga? Primakne se Anñeliki i rastreseno je pogleda prije no što če se prijeteči naceriti. — Ti ga poznaš. To je sjajno. Sada si jedna od naših, te češ nam pomoči da ga ucmekamo, zar ne? — Napustio je Pariz. Neče se ovamo više vra¬ titi, u to sam sigurna — odgovori Anñelika bez¬ bojnim glasom. — Naprotiv, vratit če se... Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za njim. Božur je mrmljao tužnim tonom: — Čovjek s psom se uvijek vrača. — Hočeš li nam pomoči, a? Nikola uze sa stola zlatni lančič. — De, uzmi ga, lijepa moja. Zaslužila si ga. — Neču! — Zašto? 95 — Zato što mi se zlato ne sviña — otpovrne Anñelika osjetivši ikako joj tijelom, prolazi grčevit drhtaj — groza me hvata kad vidim zlato. I iziñe ne mogavši više podnijeti taj pakleni obruč. • * Napolju više nije bilo zbira. Anñelika poñe uzduž obale. Iz magle 'boje škiUjevca izbijale su žute tačke fenjera ovješenih na pramcima tegle¬nica. Čula je nekog lañara ikako udešava gitaru i pjevuši. Ubrzo se našla na kraju predgraña, gdje se osječao dah polja. Zaustavila se: magla i noč pri¬gušili su svaki zvuk. Čula je jedino šum vo4e, dolje ispod sebe, kako mrmori u trščaku udarajuči o čamce na vezu.

Poput djeteta prestrašena tišinom, reče ispod glasa: —¦ Desgrez! Nečiji glas je tiho zborio iz njedara noči i vode: „Kad se nad Pariz spusti noč, nas dvojica kre¬nemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo starim opkopima, provaljujemo u smrdljive jazbine u kojima se skri¬va ta gamad! Prosjaci i razbojnici..." Čovjek s psom če se vratiti... Čovjek s psom se uvijek vrača... A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstven glas, glas koji je, neokaljan besram-nošču ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k raz¬boru* misli svojih vjernika... Čovjek s psom če se vratiti... Čovjek s psom se uvijek vrača ... Anñelika ukriženim rukama snažno stisne svo¬ja ramena da bi prignječila krik koji joj je na¬dimao grudi: 96 Tišina joj odgovori, grobna tišina poput snje¬žne tišine u noči kad ju je Desgrez napustio. Tišina hladna kao smrt kojoj SOJ je svi prepu¬stih Napravi nekoliko koraka prema rijeci. (Mjed-nom joj stopala propadnu u mulj. Zatim joj zglav-ke zapljusne voda. Studen joj prostruji čitavim ta jelom Možda bi Barkarola kazao: „Jadna Mar-kiza anñela! Mora da joj se nije milila smrt u hladnoj vodi. njoj koja je bila luda za toplom vodom!" Nešto se pomače u trščaku. Neka životinja? Vjerojatno štakor? Čupa mokrih dlaka okrzne An-ñeliku po listovima Krik gañenja joj se ote iz grla Naglo uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu Pandže joj dohvate suknju. Štakor joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari ne bi li ga se oslobodila. Životinja se javi -kreštavim krioUtia. Anñelika odjednom osjeti oko vrata stisak dvije male smrznute ruke. Iznenañena, poviče— Sto je ovo? Štakor nije ' Putem za vuču laña prolazila su dva lañara noseči fenjer u ruci. Anñelika im se obrati' — Hej, lañari, posudite mi fenjer Dva se čovjeka zaustave i sumnjičavo je osmotre. — Lijepe li ženske! — reči če jedan. — Ne miči se — upozori ga drugi — to ti je Calembredaineova prijateljica. Budi miran, ako ne želiš da te zakolju kao svinjče. Na ovu je ljubo¬ moran Pravi Turčin — Uh! Ta ovo je opica — poviče Anñelika koja naposljetku razazna životinju što joj se uspela na

ramena. 97 Majmunčič ju je i dalje grčevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim rukama dok su je njegove crne i prestrašene oči gledale gotovo ljud¬skim izrazom. Iako je bio odjeven u hlačice od ružičaste svile, žestoko se tresao od hladnoče. ¦> Put u Versailles I — Ne pripada li možda vama ili nekom od .aših drugova? Lañari odmahnu glavom. — Ne, nikome od naših. No možda je vlasni¬ štvo nekog od onih šarlatana sa sajma na Saint-Germainu. — Našla sam je dolje, blizu rijeke. Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu što ga je ona pokazala. ! — Netko je tamo — reče. Primakoše se i otkriše ispruženo tijelo nekog čovjeka. Izgledalo je kao da spava. — Hej, čovječe! Prehladno je ovdje za spa¬ vanje! A kako se čovjek ne pomače, okrenuše ga i prestrašeno povikaše jer je čovjek preko lica imao krinku od crvenog baršuna. Po prsima mu polegla duga bijela brada. Stožasti šešir okičen crvenim vrpcama, izvezena torba, hlače od baršuna steg¬nute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama piipadali su talijanskom pelivanu, jednom od onih što dolaze iz Pijemonta i kolaju od sajma do sajma pokazujuči životinje i izvodeči razne vještine. Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu več puna mulja. Stalno se držeči Anñeliki oko vrata majmunčič je ispuštao bolne krikove. Mlada žena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokaže se staro i mršavo lice. Smrt mu je izranila tijelo. Oči staklaste. — Da ga bacimo u vodu? — Ne preostaje nam drugo — reče jedan od lañara. Ali drugi preko čela i prsiju napravi znak križa i reče da bi trebalo poči do opata u Saint--Germain-des-Pres i krščanski pogreb upriličiti jad¬nome tuñincu.

Anñelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisječajuči se. Prvi put je vidjela ubijenog starca u krčmi „Tri čekiča". Majmunčič je nasmijavao goste oponašajuči ih pri jelu i piču. A Gontran je 98 I kazao pokazavši sestri starog Talijana: „Gledaj ko¬je li divote, — crvena krinka i svjetlucava bra¬da .!" Sjeti se takoñer da je gospodar zvao majmun-čiča imenom Piccolo1 — Piccolo! Majmunčič tužno zakriješti i još se jače pri-vine uza nju. Tek mnogo kasnije Anñelika je primjetila da drži u ruci crvenu krinku. U meñuvremenu je gospodin Mazarin umro. Pošto se preselio u Vincennes, pošto je svoje bo¬gatstvo uručio kralju, koji taj poklon nije htio primiti, kardinal je napustio ovaj život kojemu je on znao pravu vrijednost jer je dobro upoznao razne njegove izglede. Strast koja ga je najviše čitava života zaokup¬ljala, tu vlast, predao je svom kraljevskom štiče¬niku. Prvi ministar podigne prema kralju svoje po-žutjelo lice i šapčuči mu prenese ključe apsolutne vlasti: — Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi je¬dini budite gospodar ... A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Ta¬lijan ispusti dušu. Westfalski mir s Njemačkom. Pirinejski sa Španjolskom, Sjeverni mir sklopljen pod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja. Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena gra¬ñanskog rata i inozemnih ratova, mali kralj čijoj su kruni nekoč zaprijetili močni velikaši dok je on lutao od grada do. grada, sad je več izgledao kao kralj nad kraljevima Talijanski: mali 99 I Luj XIV je naredio da se za kardinalovu dušu sav narod moli četrdeset sati. On je obukao korotu i sav se dvor morao ugledati na nj. Po čitavu su se kraljevstvu šaputale molitve pred oltarima za dušu omraženoga Talijana. Mrtvačka zvonjava je dva dana bez prekida odzvanjala pod nebom Pariza. Pošto je prolio posljednje suze iz svojih mladih očiju, kojima on više neče puštati na volju, Luj XIV se prihvatio posla.

Susrevši u predsoblju predsjednika Svečenič¬kog udruženja, koji ga je upitao kome če se ubu¬duče obračati kad se bude radilo o pitanjima koja je dotada obično rješavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: „Meni, gospodine nadbiskupe ..." „Nema više prvih ministara... nema više sve¬močnih ljubimaca... Država sam ja, gospodo!" Zaprepašteni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegova sklonost prema užicima bijaše pobudila nade u njihovim srcima. Kao potčirrjeni činovnici, oni su mu podnosili svoje spise. Dvor se skeptički smijuljio. Kralj je napravio program u koji je uključio, sat po sat, sve ono čime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve posao, intenzivan, stalan, savjestan. Svijet je od-mahiva* glavom. Neče to dugo potrajati. Potrajalo je pedeset godina. S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle preko Barkarolinih brb¬ljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao što če, obla¬čio na sebe odijelo dvorskih budala iz XVI stolječa, načičkao se zvončičima i perima, i tako nakinñuren otvarao vrata mušterijama jedne od najpoznatijih vračara pariških. — Poznajem sve lijepe gospoñe što skrivene pod krinkama i velovima dolaze k njoj... 100 I Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o nji¬ma. Anñelika ih je poznavala sve do jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kra¬ljeve blizine često navračala u sumnjivu jazbinu vračare. Ova se zvala Katarina Mauvoism, ah je bila bolje poznata pod nadimkom Voisin. Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Sčučuren poput žabe kraj svoga prijatelja Drvoguza, Barka¬rola je isprekidanim rečenicama otkrivao Anñeliki, na mahove znatiželjnoj a na mahove ustrašenoj, tajne spletke i užasan arsenal nevaljalštdna i mi-stifikadja pri kojima je bio prisutan. Zašto su se ti prinčevi i te velike gospoñe IS-kradali u sivim ogrtačima iz Louvrea, skriveni pod krinkama? Zašto su žurili kroz blatnjave uličice Pariza i kucah" na vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zašto su povjeravali svoje najintimnije tajne ušima jedne napola pijane že¬netine ... ? Zato što su željeli nešto što nisu mogli postiči novcem?

Željeli su ljubiti kao što mladost ljubi, zrele su žene željele zadržati ljubav svojih ljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zado¬voljne u svojoj ambiciji, htjele su se popeti još više, uvijek još više.. Tražili su od Katarine Voisin ljubavne na¬pitke koji su okivali srca, tražili su droge što za-luñuju polni nagon i čula. Drugi su tražili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli riješiti staroga muža, suparnika ili suparnice, djeteta ;koje se trebalo ro¬diti. Voisin je vršila pobačaj*, Voisin je bila tro-vačica i vračara, Voisin je mogla sve. Sta su još htjeli? Pronači blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je več umro, ubiti na daljinu posredstvom vračanja . Dosta je bilo oti¬či do Katarine Voisin. U pitanju je bila samo ci101 Jena, a Voisin če nači pomagače, učenjaka koji pravi otrove, lakeja ili služavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji čita crne mise1 pa čak i dijete potrebno za krvavu žrtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrat i onda mu pili krv. Dospjevši na Dvor čudesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude svoga muža krivo optuženog za vračanje, Anñelika je kroz Barkaro-lino pričanje otkrila da postoje osobe koje se zai¬sta bave vračanjem. On joj je razgrnuo zastor nad užasnim iskrivljivanjem vjerskih osječaja. Neka¬kav Ivan Truli prodavao je vračari Voisin djecu za žrtvovanje. Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u vračarinu kuču. Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, oz¬biljan, organiziran do u sitnice. Pri svakom susretu s tim groznim tipom An-ñelikiu su podilazili srsi groze. Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u ve¬liku dvoranu kule Nesle, taj čovuljak blijeda lica i zamučenih očiju kao u krepane ribe, ona bi se stala tresti kao prut na vodi. Ni zmije se ne bi više prestrašila. Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrañu Saint-Denis, baš u dijelu gra¬da gdje je bilo sjedište Velikog Coesrea, bio je ne¬kakav kučerak od blata o kojemu su čak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan i noč je iz tog kučerka dopirao plač nevine nejačadi. Nahočad i ukradena djeca su svršavala tu. Najmanjima bi iščašili ruke i noge i onda ih iznajmljivali prosja¬cima kojima su se ovi služili da bi izazvali sučut ljudi. Dječacima i djevojčicama ljupke spoljašno-sti poklanjana je velika briga da bi ih se još u nježnoj dobi prodalo bogadm razvratnicima koji su ih kupovali za svoje grozne užitke. Najsretniji su bili oni što su ih kupovale nerotkinje željne da čuju dječji smijeh uz svoje ognjište ili da za-

1 Služba u čast vraga. 102 dovolje uznemirena muža Drugi su opet htjei, tobožnjim potomstvom osigurati kakvo nasljed atvo. Pelivani i šarlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih naučili raznim vještinama S 6om bijednom robom odvijala se stalna v ogromna trgovina. Tih malih žrtava je umiralo na stotine, ali ih je još uvijek dosta bilo Ivan Truli je bio neumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao napuštenu djecu, pot¬plačivao sluškinje u dječjim obdaništima i siroti-štima, otimao male Savojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima, sa svojim dim-njičarskim alatom ili priborom za čiščenje čizama i tu zauvijek nestajali. Pariz ih je gutao kao što je gutao slabe, siro¬mašne, osamljene, nemočne, neizlječive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake što ih je rat otjerao s njihovih imanja, propale trgovce Podzemlje je sve njih primalo na svoje grozne grudi i svakome davalo vjekovima ozakonjena za¬nimanja i izvore prihoda. Jedni su postajali padavičari, drugi su se po¬svečivali krañama. Starci i starice su za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se odavale prostituciji, a majke su prodavale kčer¬ke. Ponekad bi neki velikaš pribjegao uslugama plačenih ubojica da bi se riješio kojega od svojih neprijatelja. Ili bi u dogovoru s Dvorom čudesa organizirali neku pobunu kojoj je bio cilj da pot¬pomogne neku spletku na kraljevu dvoru. Plačen da viče i da vrijeña, ološ se svim svojim snagama bacao u metež. Okružen sa svih strana prijetečim licima odrpanih protuha, mnogi ministar je mi slio da če sad-na biti bačen u Senu, te je, videa grad u plamenu pobune, popuštao pod pritiskom svojih neprijatelja. A u predvečerje velikih blagdana, naviješta-nih velikom zvonjavom, moglo se vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skro102 višta u gradu. Sutradan če gradskim ulicama proči moči ovoga ili onoga sveca. Kanonici tih svetaca su željeli da naručenim čudom pobude vjeru u gomilama. A gdje da nañu te čudom izliječene bogalje ako ne na Dvoru čudesa? Tobožnji slije¬pac, gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na mjesto kojim je imala proči procesija i odjed¬nom bi, lajuči suze radosnice, stao vikati da je ozdravio. Tko kaže da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadžili?

Nije li Lijepi Dječak muku mučio s čitavom plejadom prostitutki koje su mu, doduše, donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao održavati mir meñu njima i krañom pribavljati haljine po¬trebne im u njihovu poslu? Božur, Gobert i ostali „vojnici" često su se vračali u svoje jazbine bez ikakve lovine pošto bi čitavu noč proveli vani smrzavajuči se na studeni. Kolike li je sate treblalo provesti u čeki, koliko vike i neprilika doživjeti da bi se nekome skinuo ogrtač? A zar je zabavnije u nastupu tobožnje pada-vice usta zabalaviti pjenom od sapuna i previ jati se na zemlji pred besposlenim blesavcirna? A osobito kad vas na kraju tog puta čeka smrt, pusta smrt u trščaku pored rijeke ili, još gore, mučenje u zatvoru Chatelet, mučenje koje ti ra¬strga živce i izbeči oči, a na kraju vješala na trgu Greve, vješala koja u kraljevstvu Thunes nazivaju: „Penji se tužna srca." Pod zaštitom Calembredainea i zahvaljujuči prijateljstvu Drvoguza, Anñeilika se u kraljevstvu Thunes osječala i slobodnom i sigurnom. .Ona je bola nedodiriva. Platila je svoj danak postavši prijateljicom jednog razbojnika. Zakoni 104 podzemlja su oštri. Znalo se da Calembredakieova ljubomora neče oprostiti nikome te se Anñelika usred gluhe noči mogla nad pored grubih i opasnih ljudi, kao što su bili Božur i Gobert, sigurna da joj se ništa neugodno neče dogoditi. Ma kakve ona želje pobuñivala, dok šef nije skinuo zabranu, ona osim njemu nikome neče pripadati. I tako je njen život, bijedan naizgled, gotovo u potpunosti pro-ticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom. Za jelo se uvijek nešto našlo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla upaljenu vatru. Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi po¬nekad donosili pokoju lijepu haljinu od koje se širio miris bogiša i lavande. Ali joj nije bilo do toga Stalno je imala na sebi istu haljinu od sme-ñeg serža na kojoj se suknja počela krzati. A glavu je takoñer pokrivala istom platnenom kapicom. Po¬ljakinja joj je poklonila poseban pas da bi sakrila bodež što ga je nosila ispod prslučca — Ako hočeš, naučit ču te kako da se njime služiš — predložila joj je jednoga dana. Poslije onog dogañaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, izmeñu njih se uspostavio od¬nos poštivanja, gotovo prijateljstva Za dana je Anñelika rijetko izlazila i nije se udaljavala od kule Nagonski je prihvatila način života svojih novih drugova, kojima su grañani, trgovci i panduri, po prešutnom sporazumu, pre¬pustili noč

Takve se jedne noči prošlost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da umalo nije svisla Calembredaineova je banda opljačkala jednu kuču u predgrañu SaintGermain Noč je bila bez mjesečine, ulica jedva osvijetljena Kad je Razbibrava, dječak okretnih prstiju, uspio razbiti za¬sun na vratima za služinčad. ušli su u kuču ne vodeči mnogo brige o oprezu — Kuča je velika. U njoj stanuje samo jedan starac i jedna sobarica koja prebiva na gornjem 105 I

katu — objasni Nikola. — Kneževski čemo obaviti ovaj posao. Pošto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povuče ih za sobom u veliki salon. Crni Kruh koji je tu dolazio često prositi, dao mu je tačan raspo¬red prostorija. Anñelika je pošla s njima. Nije joj bilo prvi put što je sudjelovala u sličnim, pustolovinama. U početku je Nikola nije htio voditi upozorava¬juči je: — Mogao bi te tko udariti! Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krañe odlazila s njima, več zato su joj se sviñali mirisi uspavanih kuča: tapiserija, ulaštenog pokučstva, mirisi kuhinje i kolača. Dodirnula bi poneku sit¬nicu, a onda je ponovo vračala na njeno mjesto. Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj ka¬zao: „A šta ti radiš ovdje, AnñeMko de Pevrac?" Osim one noči kad je Calembredaine opljačkao kuču starog učenjaka Glazera, u predgrañu Saint--Germain. Te noči je Anñelika na jednoj konzoli primje-tila sviječnjak. Ona pripali sviječu na fenjeru lo¬pova koji su u meñuvremenu punili svoje vreče. Primijetivši zatim vratašca u dnu prostorije, po¬lako ih gurne pobuñena znatiželjom. — Sto mu muka! — šapčuči se javi Mudrica iza njenih leña — što li mu je ovo sada? Plamičak sa sviječe se odrazi na velikim sta¬klenim bocama dugih ispusta. Posebno su upadali u oči ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s latinskim napisima, obojene bočice svake ve¬ličine. — Sto li mu je ovo? — ponovi Mudrica za¬ prepašten.

— Ovo je laboratorij. Anñelika polako poñe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka na kojemu se nalazila jedna grijalica i jedna retorta. Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapečačen pečatnim voskom na kojemu pročita: Za gospodina de Saint-Croix Te u otvorenoj kutiji nekakav bijeli prašak. An-ñelikine nosnice zadršču Miris joj, nije bio nov — A ovo? — pitao je Mudrica. — Nije li ovo brašno? Mirisom podsječa na bijeli luk Uze prstima zeru tog praška i prinese ga usti¬ma. Nagonskim pokretom ona mu zadrži ruku Iskrsne joj pred očima lik Fritza Hauera kako viče „Gift, gnčdige Frau!"1 — Mudrico, pusti. To je otrov, arsen! Mudrica se ogleda oko sebe prestrašenim očima. — Otrov! — ponovi uznemireno. Uzmaknuvši, sruši jednu retortu koja uz kri¬ stalan zvuk prsne na tisuču komada Uljezi navrat-nanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Pošto su opljačkali što se opljačkati dalo, ostali su napustili kuču. Čulo se nabadanje štapa na gornjem katu. Starački se glas spusti niza stepenice. — Marrja, opet ste zaboravili zatvoriti mačke Pa to je nepodnošljivo. Moram siči da vidim. Nagnuvši se potom prema predvorju, poviče — Jeste li to vi, Saint-Croix? Došli ste po for¬ mulu? Anñelika i njen drug požure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz čija su razvaljena vratašca nestali lopovi. Pretrčavši dio puta, zau¬stave se u maloj uličici. — Uf — uzdahne Mudrica. — Gadno sam se prestrašio. Da smo znali da čemo upasti u kuču nekog vješca...! Samo da nam ne navuče nevolju na vrat! A gdje su drugi...? — Bit če da su krenuli drugom ulicom. — Pa mogli su nas i pričekati. Ne vidi se prst pred nosom 1 Otrov, milostiva gospoño.'

.106 10? — Zaboga, Mudrico, prestani več jednom s jadikovkama! Ljudi tvoga soja morali bi vidjeti noču kao danju. Ali on je zgrabi za ruku. — Slušaj! — Sta je? — Ne čuješ? Slušaj ... — ponovi on neopisivim užasom u glasu. Odjednom zakrklja: — Pas...! Pas...! I bacivši vreču na zemlju, udari u trk. „Ovom jadniku nisu svi kotači na mjestu", reče Anñelika u sebi i sagne se da pokupi lupe-žovu vreču s plijenom. Uto i ona začuje neki šum koji je dolazio s dna šutljivih uličica. Činilo joj se da čuje lak i brzi galop koji se sve vise primicao. Odjedared opazi psa na drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim skokovima. Obuzeta naizrecivim strahom, Anñe¬lika potrči što je noge nose. Trčala je kao luda. Nije marila za lošu kaldrmu koja joj je lomila stopala.*Bila je kao slijepa. Osječala se izgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz grla nikako da istisne glasa. Životinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato. Na leñima osjeti težinu, a na vratu pritisak vilice s poput čavala oštrim deračima. — Sorbona! — poviče. A patom tiše ponovi: — Sorbona! Na kraju polako, polako okrene glavu. Da¬kako, bila je Sorbona jer ju je odmah ispustila. Anñelika podiže ruku i pomiluje krupna glavu danske doge koja ju je u čudu njuškala. , — Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestrašila. Znaš, nije to od tebe lijepo. Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom. Anñelika se teškom mukom podigne. Pri padu se prilično ugruvala. 103

Odjednom začuje bat koraka. Krv joj se zau¬stavi u žilama. Sorbona. to je značilo Dezgrez. Nikad jedno bez drugog. Čovjek s psom se uvijek vrača .! Anñelika brzo skoči na noge. — Nemoj me odati — molila je tiho obrativši se psu. — Nemoj me odati! Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata Srce joj je tuklo kao da če prsnuti. Ludo je željela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao napustiti grad. Nije se mogao vra¬titi. Pripadao je pokopanoj prošlosti. Koraci odjeknuše sasvim blizu. Zaustave se — Hej, Sorbono — odjekne Desgrezov glas — što ti se dogodilo? Niši uspjela zgrabiti drolju? Anñeliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima. Taj poznati glas, glas njena odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstve¬ni glas, glas koji je, neokaljan besramnošču ljud¬skih djela. " Noč je bila gluha i mračna kao ponor. Ništa se nije vidjelo; samo par koraka ju je dijelilo od Desgreza. Ona je čula njegove pokrete, naslučivala njegovu zbunjenost. — Prokleta Markiza anñela — poviče oštro — nije rečeno da čemo je još dugo tražiti. Hajde, Sorbono, ponjušider, ovo, ponjuši. Drolja je pogo¬ dila kao nikfid kad je u kočiji ostavila svoj šal S ovim nam ne može pobječi. Doñi, vratimo se k vratima kule Nesle. Tamo joj počinje trag, si¬ guran sam u to. I udalji se zviždukom dozvavši psa koji bijaše zaostao. Anñeliki je znoj curio niza slijepoočnice, a noge su pod njom drhtale. Na kraju se odvaži i na¬pravi nekoliko koraka van svoga skrovišta. Ako se Desgrez sada mota oko vrata Neslea, bit če bolje da se tamo ne vrača 101 ¦,,..,_. Valja joj se probiti do duplje Drvoguza i za¬moliti ga da je primi na konak za tu noč. Usta su joj bila suha. Začuje žubor vode s neke česme. Mali trg na kome se nalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera obješenog iz¬nad dučana mješovite robe.

Anñelika se približila česmi i uroni u svježu vodu svoje od blata prljavo lice. Zatim uzdahne s olakšanjem. Dok se uspravljala, jedna je ruka čvrsto obu¬hvati oko pasa, a druga joj grubo začepi usta. — Tu smo, ljepotice! — javi se Desgrez. — Zar misliš da me se tako lako može zavarati? Anñelika se pokuša osloboditi, ali ju je on tako snažno stisnuo da je pri najmanjem pokretu kriknula od bola. — Ne, ne, droljice moja, nema ništa od bježanja! — primijeti Desgrez malko se smijuči. Zapljusne je poznat miris njegove iznošene odječe: kožnatog opasača, mastila i pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim noč¬nim licem! Klonula je mučena jednom jedinom mišlju: „Samo da me ne prepozna... Umirijet ču od sramote... Samo da mi je pobječi prije no što me prepozna!" Držeči je još uvijek samo jednom rukom, Des¬grez prinese zviždaljku k ustima. Odjeknuše tri prodorna zvižduka. Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili šest ljudi izbije iz obližnjih uličica. Čulo se zveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli mačevi. Bili su to panduri. — Mislim da sam uhvatio ptičicu — vikne Desgrez. — Bogami, plodna noč. Uhvatili smo dva lo¬ pova koji su bježali na onu stranu. Ako uz to pri¬ vedemo još i Markizu anñela, mogli bismo kazati, gospodine, da ste nas dobro vodili. Vidi se da dobro poznate jazbine. — Pas nas je vodio. Zahvaljujuči vratnoj ma¬ rami ove ptičice, on nas je morao dovesti na pravomjesto. Ali, ima nešto... što još nisam shvatio. Umalo mi nije umakla. Poznajete li vi ovu Mar¬ kizu anñela? — Ljubavnica je voñe bande Calembredainea. Ništa drugo o njoj ne znamo. Jedini naš čovjek koji. ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio stražar Martin. Ona ga je ubila u jednoj krčmi. Nema druge, treba strpati u zatvor curu što site je uhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospoña de Brinvillier če je prepoznati. Bio je još dan kad su lopovi napali njenu kočiju te je dobro vidjela djevojku koja se s njima nalazila. — Nema šta, ne fah' im odvažnosti! — pro-

mumlja jedan od stražara. — Ničega se više ne boje ti razbojnici. Napasti na kočiju šefa civilne policije usred bijela dana, usred Pariza! — Platit če oni to, ne boj se! Anñelika je slušala riječi što su joj oko ušiju zujile trudeči se da ostane nepokretna u nadi da če Desgrez olabaviti stisak. Onda če se ona u dva skoka nači pod zaštitom mrkle noči i nestati bez traga. Bila je sigurna da je Sorbona neče progo¬niti. A neče je valjda dostiči ti teški ljudi sapeti u svoje uniforme? Ali kao da bivši odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv vještom rukom stane je pretresati — Sto li je ovo? — poviče Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njena prslučca On kratko zviždne — Bodež, bogami, pravi pravcat bodež, vje¬ rujte mi, a ne tek običan nožič. U stvari, djevoj¬ čice moja, čini mi se da ti nisi baš krotke čudi Stavi bodež Rodogonea Egipčanina u džep i nastavi da je pretražuje Ona se trgne kad se njegova tvrda i topla ruka našla na njenoj dojki i časkom se zaustavila

110 111

— Kako li ti lupa srdašce! — rugao se Desgrez upola glasa. — Evo još jedne kojoj savjest nije čista. Odvedimo je pod fenjer dučana da vidimo kako izgleda. Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset željeznih ruku dohvati i po njoj zabubnja tuča udaraca. — Droljo! Hočeš da ponovo trčimo za tobom! Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi za kosu i iskrene joj unazad lice.

Anñelika zatvori oči. Možda je neče prepoz¬nati onako blatnjavu, poprskanu krvlju i zatvore¬nih očiju. Tako je snažno drhtala da su joj zubi zvokotali. Činilo joj se da su je vjekovima držali izlo¬ženu svjetlu uličnog fenjera. Na kraju je Desgrez ispusti uz razočarano mumljanje. — Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anñela. Stražari prokunu svi u isti mah. — Kako znate, gospodine? — usudi se jedan postaviti pitanje. — Več sam je vidio. Jednoga dana. su mi je pokazali na Novom mostu. Ova joj djevojka liči, ali nije ona. — Pa ipak, povedimo je sa sobom. Možda čemo od nje izvuči kakvo obavještenje. Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan. — Uostalom, bilo je u svemu ovome nešto što mi nije bilo jasno — javi se zamišljenim to¬ nom. — Sorbona se nikad ne prevari. U stvari, pas nije napao ovu djevojku, več ju je pustio na miru nekoliko koraka od sebe.. A to je si¬ guran znak da je ne smatra opasnom. Na kraju zaključi uz smiješak: — Ovdje smo izvisili, ali, na sreču, vi ste uhva¬tili dvojicu lupeža. Gdje su izvršili provalu? — U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekar¬ nika koji se zove Glazer — Vratimo se tamo, možda čemo nači neki trag. — A što čemo s djevojkom? Desgrez kao da je oklijevao: — Pitani se ne bi li bilo bolje pustimo li je da ode svojim putem. Sad kad sam. joj vidio lice, više ga neču zaboraviti. Možda če mi jednom biti od koristi. Bez prigovora stražari puste mladu ženu i nestanu u mraku zvekčuči ostrugama. Anñelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kuča. U mraku joj je bilo lakše pri duši. Uto razazna bijelu mrlju pored česme i za¬čuje Sorbonino laptanje. Pio je. Pored psa se na¬zirala Desgrezova sjenka.

Anñelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svoga ogrtača i nešto ba¬cio prema njoj. — Drži — reče bivši odvjetnik — vračam ti tvoj nož. Nisam nikad nijednu djevojku okrao. Osim toga, bodež bi mogao biti od koristi gospo¬ ñici koja se u ovaj sat seta naokolo. Pa, laku noč ljepotice. Buduči da je Anñelika šutjela, on dometne: — Nečeš da mi poželiš laku noč? Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva čujno šapne: — Laku noč! Slušala je kako po zvučnoj kaMrmi kuckaju krupne bakanče policajca Desgreza. Zatim se na¬slijepo uputi ulicama Pariza.

112 Put u VersaUles 113 VI JA SAM VJETAR... Zora ju je zatekla na meñi latinske četvrti, u blizini Bemardinske ulice. Iznad krovova mrkih škola i internata nebo se počelo bojiti ružičastim tonovima- U vidjelieama su treperili odsjevi svi¬ječa. Upalili su ih studenti koji su rano ustali. Uz put je susretala mladiče koji su se vračali kuči, zijevajuči, mutnih pogleda, pošto su napustili javne kuče gdje su milosrdne prostitutke nekoliko sati ljuljuškale njihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujuči joj bezobrazne riječi. Imali su prljave ovratnike, bijedna odijela od iznošenog ser-ža natopljenog vonjom mastila, te crne čarape koje su im plesale oko mršavih listova. Zvona s kapelica su se počela javljati. Anñelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U lice joj se urezao izraz tuposti. Dospjevši na obalu Toumelle, osjeti miris svje-žega sijena. Prvo proljetno sijeno. Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim mirišlji¬vim i lakim teretom. S njih je parišku zoru zaplju¬skivao topao čuh tamjana,

mirisi tisuča osušenih cvjetova, obečanje lijepih proljetnih dana koji su se več čutjeli u zraku. 114 Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje lañari su se grijali oko vatre te je nisu pri¬mijetili. Uñe u vodu i pope se na pramac jedne teglenice a zatim se s osječajem zadovoljstva uvu¬če u sijeno. Ispod cerade miris je bio još opojniji: vlažan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Oda¬kle li je došlo to rano sijeno? S tihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloženog suncu. To je sijeno podsječalo na prozračne krajolike vjetrom sušene, na svijetla nebesa i na tajnovite zatvorene doline koje pohranjuju toplinu i njome hrane zemlju. Anñelika se pruži po sijenu ukriživši ruke na prsima. Zatvorila je oči. Uronila je u sijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku prožetom krh¬kim i snažnim mirisima. Nije više osječala bolnoga tijela. Monteloup ju je zgrabio i nosio na svojim grudima. Zrak je imao okus cviječa, ukus rose. Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Napuštala je noč i njene užase. Sunce ju je milovalo. Več je davno nije nitko tako milovao. Bijaše postala plijenom divljega Calembredai-nea. Bila je družica vuku koji joj je ponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izma¬miti krik životinjskog sladostrašča, krkljanje mah¬nite zvijeri. Ali njeno je tijelo zaboravilo draži milovanja. Okrznuti cvijetom osjetljivost puti... Dugi srsi koji se šire i plave slasču prepušteno tijelo... Ona je plovila pirema Monteloupu i u sijenu osječala miris malina. Njene usijane obraze, njene suhe usne voda s potoka je plavila svojim svje¬žim proticanjem. Otvarala je usta i uzdisala: „Još!" U snu su suze tekle AnñeliM niz lice i gubile se u njenoj kosi Nisu to bile suze bola, več preve-Hke sreče. Protezala se i sva prepuštala ponovo nañenim užicima, prepuštala se uljuljkivana tihim glasovima polja i šuma koji su joj odzvanjali u ušima: •*¦ 115 „Ne plači Ne plači, draga. Nije to ni¬šta Zlo je prošlo. . Ne plači, jadnice! Anñelika otvori oči. U polumraku ispod cera¬de, ona opazi ispruženu u sijenu pored sebe nečiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala. Ona promuca: — Tko ste vi? Neznanac stavi prst preko usana.

— Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom s jednog dijela polja u Berrvju. Kad su kosili si¬ jeno, pokosili su i mene s njim . Gledaj i uvjeri se da sam zaista pokošen! On brzo klekne i izvrne svoje džepove. — Ni prebijene pare! Niti jednog novčiča! Potpuno pokošen! Zajedno sa sijenom. Stavili su me na teglenicu i evo me u Parizu. Čudna pusto¬ lovina za poljski povjetarac. — Ali... — zausti Anñelika i prijeñe jezikom preko usana kao da skuplja misli. Mladič je imao na sebi crno istrošeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko vrata je imao ovratnik od dronjava platna. Opasač njegova haljetka još više je isticao njegovu mršavost. Ali lice mu je bilo izražajno, gotovo lijepo uprkos blijedoči gladuša. Duga i uska usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i ničemu. Crte lica su mu bile stalno u po¬kretu. Kreveljio se, smijao, bečio na sve moguče načine. Pramen kose boje lana padao mu je na oči i njegovoj čudnoj fizionomiji davao izraz se¬ljačke naivnosti s kojom je bio u očitoj suprotno¬sti lukavi izraz njegovih očiju. Dok ga je Anñelika promatrala, on se raspri¬čao, nadugo i široko. — Sta če povjetarac kao ja raditi u Parizu? Ja koji sam navikao da pušem u živice, puhat ču u suknje gospoña i dobit ču pljusku . Popovima ču otpuhnuti šešire i bit ču izopčen iz crkve. Zatvo¬ rit če me u zvonike Notre Dame, a ja ču u nevri¬ jeme pokrenuti zvona Koje li sablazni! 116 — Ali... — ponovi Anñelika i pokuša se pridiči. On je brzim pokretom ruke opet polegne. — Ne miči če... Mir! „Sigurno neki malo luckasti student", pomisli Anñelika. On ponovo legne i, podigavši ruku, pomiluje ju po obrazu. — Ne plači više — šapne. — Ali ja ne plačem — odgovori Anñelika. Uto primijeti da joj je lice obliveno suzama. — I meni se sviña spavati u sijenu — dometne mladič. — Kad sam kliznuo pod ceradu, tu sam

tebe našao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te tada da bih te utješio, a ti si rekla: „Još!" — Ja? — Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da 6i vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu se uspo¬ rediti jedino školjke s morske obale. Znaš, one tako bijele i tako fine školjke da izgledaju prozirne. Tvoje su usne kao latice škrobuta, a vrat ti je oknigao i gladak... Anñelika je slušala kao u polusnu. Zaista, takvih riječi več dugo nije čula. Činilo joj se da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je mogao red da je lijepa kad se ona osječala sva izgužvana, prljava, okaljana zauvijek tom strašnom noči u kojoj je postala svjesna da više nikad neče moči pogledali u lice svjedoke svoje prošlosti. On nastavi da joj brzo šapče: — Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti. Tvoje su grudi toliko lijepe da se mogu jedino sa samima sobom usporediti. Reklo bi se da su gra¬ ñene tačno po udufoljenju muškarčeva dlana, a na vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se vide posvuda u prirodi kad osvane prolječe. Tvoja bedra imaju oblik vretena, tvoja bedra su glatka kao svila. Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet na koji bih rado položdo lice. 117 i „

— Baš bih rado znala. — reče Anñelika namrštivši obrve — kako ste došli do tih zaključaka? — Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio... — Drzniče! ðače pohotljivi! ðavolji, podanice! — Šuti! Ne viči tako jako! Zar zbilja hočeš da nas lañari bace u vodu ...? A što ste se toliko raz¬ gnjevili', lijepa gospo? Kad netko na dragulj naiñe na putu, zar je pravo da ga ne pogleda? Ta htio bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep kao što izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan da ga podigne ili je bolje da ga ostavi tamo gdje ga je našao? Rem passionis suae bene eligera prin-

cepa debet, mundum examinandum.1 — A da niste vi slučajno princ u koga su upr¬ te sve oči? — Anñelika če podrugljivo. Neznanac nabra vjeñe u iznenadnom čuñenju. — Ti, dakle, razumiješ latinski, mala lupe¬ že? — A vi ga govorite iako ste prosjačana... Student je grickao donju usnu. Očito, bio je zbunjen. — Tko si ti? — upita je blago. — Imaš krvava stopala. Mora da si dugo trčala? Tko te je toliko prestrašio? A buduči da ona nije ništa odgovorila, on do-metne: — Uza se imaš nož. Strašno je to oružje! Egi¬ patski bodež. A znaš li se njime služiti? Anñelika ga je kroz trepavice lukavo proma¬trala. — Možda — A tako! — poviče on i malko se odmakne od nje. Izvuče jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oči dobiše zamišljen izraz. Ubrzo je ona imala dojam da on više i ne misli na nju več da inu misli blude u nedostižnim predjelima. Tko zna, 1 Latinski: Princ mora pažljivo birati ono što mu se sviña, jer ga svi gledaju. 118 možda je mislio na zvonike Notre Dame gdje, reče, da bi ga mogli zasužnjiti? Ukručeno i od¬sutno njegovo isuviše blijedo lice izgledalo je sta¬rije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima nje¬govih vjeña. Samo bijeda ili razuzdanost mogu ta¬ko obilježiti čovjeka u punoj snazi. Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mršavo tijelo u isuvišs širokom ruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije privi¬ñenje te ga dirne u ruku. — A tko ste vi? — šapne. lice mu oživi i on okrene k njoj oči koje kao da i nisu stvorene za danju svjetlost. — Več sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti? — Ja sam lahor. On prasne u, smijeh i primi je za ramena. — Sta rade vjetar i lahor kad se sretnu?

On ju je polako pritisnuo. Anñelika primijeti da ponovo leži u sijenu a nad nju, sasvim blizu, nadnijela se njegova široka i čulna usta. Laki se pregib ocrtavao na njegovim usnama. Taj ju je izraz prestrašio, a da ni sama nije znala zašto. Bilo je u tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je neznančev bio blag i nasmijan. Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije., prva privučena tim zovom, napravila pokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je. Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i ponovo spoje. Za ogrubjela Anñelikina čuvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta. Oživio je nekadašnje užitke sasvim drugačije od grubog užitka što joj ga je pružao nekadašnji sluga — a ipak s koliko žara! — i kojemu je on naviknuo. „Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad više nisam. Moje mi tijelo više ne izgleda jadno i tužno. Nisam, dakle, potpuno umrla..." Malko se promeškolji u sijenu sretna što je u bubrežnoj šupljini osjetila snažno buñenje želje, bu¬ñenje koje če se ubrzo pretvoriti u oštro razdiranje. 119 Čovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra smiješeči se uz to Ona nije bila nestrpljiva, pažljivo je pratila strujanje topline koja joj se razlijevala tijelom Još malo i on če je ponovo poljubiti. Imali su vremena napretek, čitav božji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu imali nikakva posla Čudno — promrmlja on — ima u tebi pro¬ — finjenosti velikih gospoña što nekako nije u skladu s tvojim prnjama. Ona se osmjehne. — Zbilja? A vi, dakle posječujete velike gospo¬ ñe, gospodine nadiiodvjetniče? — Ponekad. I on je suhim cvijetom paškaklje po vrhu nosa, a zatim objasni — Kad mi u želucu previše krulji poñem k ga¬ zdi Georgesu, vlasniku kupki svetog Nikole da mu ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike go¬ spoñe da dometnu malko papra svojim ljubavnim pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao Lijepi Dječak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog kostura stoje manje od usluga dlakavog i snažnog nosača koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali dru¬

gačije strijele ja napinjem u svoj luk. Da, draga moja curice. Nitko u Parizu ne zna više od mene duhovitih pričica pikantnog sadržaja Mojim se gospama te pričice mnogo sviñaju zato što uzbu¬ ñuju i stvaraju dobro raspoloženje. Ja do suza znam nasmijati lijepe kurve Ženama se iznad svega sviña veselost. Hočeš li da ti ispričam zgodicu o če¬ kiču i nakovnju7 — Zaboga, ne, ne — poviče Anñelika — meni se ne sviñaju zgodice te vrste On je izgledao ganut — Ti sa srdašce! Čudno malo srdašce! Zaista neobično! Ja sam se več susretao s velikim gospo¬ jama koje su bile vise nalik na prostakuse, ali nikad još s prostakušama koje bi bile nalik na ve¬ like gospoñe Ti si prva Ti si lijepa kao san 120 Slušaj! Čuješ li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu...? Uskoro če podne. Hajdemo na Novi most, tamo čemo ukrasti nekoliko jabuka za ru¬čak, hočeš li? I rukovet cviječa u koji češ ti za-gnjuriti svoju lijepu njuškicu ...? Slušat čemo Ve¬likog Matthieua kako se razbacuje velikim riječima i gledat čemo verglaša kako podstače svog svisca da pleše... I rugat čemo se panduru koji me po¬svuda traži da bi me objesio. — A zašto bi vas objesili? — Ali... zar ti, dakle, ne znaš da me hoče objesiti? — upita je on čudeči se. ..Ovaj je' zaista lud, ali i zabavan", pomisli Anñelika. Ona se stane protezati. Željela je da je on po¬novo miluje, ali njega kao da su odjednom zaoku¬pile druge misli. — Sad se sječam — reče on iznenada — več sam te vidio na Novom mostu. Ne pripadaš li ti možda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog lupeža? — Istina je, pripadam Calembredaineu. On ustukne davši licu smiješan izraz straha. — Ajme! Ajme! U što sam se ovo opet uvalio, ja nepopravljivi ženskar? A da ti nisi slučajno ona Markiza anñela na koju je naš lupež onako ludoljubomoran?

— Jesam, ali... — Bože, kako su nesavjesne ove žene! — po¬ viče on potresno. — Nisi li mi to mogla kazati pri¬ je, bijednice? Zar ti je baš stalo da vidiš kak'o teče ova moja sukrvica što mi kola u žilama? AjmeJ Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sreče! Pronašao sam ženu koju sam čitav život tražio i ta onda pri¬ pada Calembredaineu ... No nije važno! Ipak je ži¬ vot od svih ljubavnica još uvijek ljubavnica koja je najvrednija obožavanja. Zbogom, ljepotice...! Dograbi stari stožasti šešir kakve su nosili uči¬telji i nabije ga na svoju plavu čupu, a zatim klizne ispod cerade. 121 — Budi dobra — šapne joj na odlasku smije¬šeči se — pa ne reci ništa svom gospodaru o mojoj drskosti... Da, ja več vidim da nečeš ništa red.. Ti si divna, Markizo anñela... Ja ču misliti na tebe do onog dana kad me objese... pa čak i poslije toga ... Zbogom! Čula je kako gaoa u blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod suncem trči obalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stožastim še¬širom, mršavih' nogu, izbušena ogrtača koji je vi¬jorio na vjetru, on je bio nalik nekoj neobičnoj ptičuririi. Lañari koji su ga primijetili kad je napuštao teglenicu stadoše za njim bacati kamenje. On okre¬ne prema njima svoje blijedo lice i prasne u gro¬hotan smijeh. Potom ga nestane kao da je u ze¬mlju propao. 122 VII ŠETNJA NA NOVOM MOSTU To fantastično priviñenje razvedrilo je Anñe-liku i potaslo u njoj sječanje na gorki susret što ga je u toku noči imala s Desgrezom. Bolje da više i ne misli na to. Poslije, kad se malko oslobo¬dila strašnog osječaja o svom dubokom padu, ona je ponovo razmišljala o Desgrezu te se pitala: „Da li me je nočas prepoznao? Sigurno nije. Ne bi mi bio vratio bodež... Ne bi mi bio govorio onim kraj¬nje prostačkim tonom... Ne, nije me prepoznao... Bila bih umrla od sramote!" Odmahne glavom i pročešlja prstima kosu da bi je očistila od suhih vlati trave. O tome če ka¬snije razmišljati. A zasad ne smije razbiti čar tre¬nutka. Ote joj se uzdah izvjesnog žaljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri Nikoli?

Markiza anñela slegne ramenima, a na usna¬ma joj se pojavi opaki osmijeh. Nije se moglo iz¬nevjeriti ljubavniku njegova kova. Ništa je nije ve¬zivalo za Nikolu osim bijede i ropstva. Pa načinu kako se onaj mladič maloprije povu¬kao još jednom je mogla izmjeriti moč zaštite ko¬jom ju je taj bandit okružio u svijetu pariškog pod¬zemlja. Bez njega i.bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala još na niže grane? Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savršeno tijelo za kojim je oduvijek žudio. 123 Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustručavanja bila s drugim uspustila u nježna milovanja kojih gotovo bijaše zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao; bilo je bolje da je tako završilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi Calembredainea ukoliko bi ovoga nož zauvijek umirio živahnog brbljivca. Andelika pričeka trenutak prije no što če i sa¬ma kliznuti s hrpe sijena. Dotakne vodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavši se oko sebe, zaslijepi je svjetlo. Bi joj jasno da je to prolječe A nije li onaj student pričao o cviječu i voču na Novom mostu? Andelika primijeti da je gra¬nulo prolječe kao udarcem čudotvornog štapiča. Zamagljeno nebo bijaše ružičastim velom pre¬kriveno. Sena se caklila u svom srebrenom oklopu. Lañe su plovile njenom glatkom i mirnom površi¬nom. Čulo se uranjanje vesala. Niže niz rijeku, pratljačama pralja odgovaralo je tiktakanje mli¬nova smještenih na lañama. Sakrivši se pogledu, Andelika se umije u hlad¬noj vodi koja joj razigra krv. Pošto se obukla, poñe obalom i stiže na Novi most. Neznančeve riječi su trgnule iz zimskog mrtvila Anñelikin duh. Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim njegovim divnim lukovi¬ma i onom njegovom samoniklom živošču, veselom i neumornom. Novi most je bio najljepši pariški most, i naj¬draži, jer je on najbrže povezivao dvije obale Sene s otokom na kojemu bijaše smješten Cite. Tu je vladala vječita graja, tu se miješala vika sitnih zanatlija, mamljenja šarlatana i vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane. moljaka¬nja prosjaka. Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vračala, uvijek se obnavljala u po¬slovnoj užurbanosti, znatiželjna, eto to je bio Novi most Andelika se umiješa meñu gomilu i poñe iz¬meñu dva reda dučana i izloga. Išla je bosonoga, razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose

pozlačene suncem rasule po ramenima. Ali sve to nije; bilo važno. Na Novom mostu su bose noge promicale pored krupnih bakandži zanatlija i crvenih potpetica gospode. Ona se zaustavi pred vodovodnim rezervoarom Samaritane da bi pogle¬dala „vješto načinjen sat" koji je pokazivao ne samo sate več dane i mjesece te je stavljao u po¬kret svu silu zvona koja konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboravio ugraditi. Na pročelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom Tuileries i Louvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanñelja: Samaritana kako daje piti Isusu kraj Jakovljeva zdenca. Andelika se potom zaustavi pred svakim duča¬nom, pred prodavačem igračaka, peradi, ptičica, mastila i boja, pred pokazivačem marioneta, strigačem pasa, varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove školjke, Mišju Smrt i njegov mač s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urlikalicu na uglu Samaritane. Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je baba kriještala neku ganutljivu priču u kojoj je bilo riječi o obje¬šenima, o lešinama kojima su gavrani kopali oči i kojekakvim još grozotama. Svijet je sve to slu¬šao sagnute glave i brišuči oči. Vješanja i procesije su bili najljepši prizori za pariški puk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se mogao uvjeriti da svaki čovjek ima i tijelo i dušu. Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno žara: Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad poñem "U opatiju „Penji se tužna srca" Za te ču da se molim U času kad isplazim jezik.

124 125

Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do sa¬mog joj ždrijela. Jedna joj je suza curila iz jedi¬noga oka i gubila se u borama njena lica. Bila je strašna, vrijedna divljenja... Kad je otpjevala pjesmicu, završivši posljednji stih još kreštavijim tonom, opljune debeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila čitav snop ispod pazuha, vičuči:

— Tko još nema svog obješenika? Stigavši do Anñelike, radosno povikne: — Hej, Urlifcalo, djevojka- je ovdje! Tvoj je čovjek sasvim poludio od jutros. Priča da te je onaj prokleti pas sigurno zadavio. Govori kako če povesti sve prosjake Pariza u juriš na Chatelet. A markiza mirno seta po Novom mostu ...! — A zašto da ne šetam? — bunila se Anñelika oholo. — A zar se vi ne skitate okolo? — Ja radim — odgovori starica. — Ti ne mo¬ žeš ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica. Stalno govorim Stihoklepcu: „Dajte mi obješenike!" Ni¬ šta se ne isplati bolje od obješenika. Drži, hočeš li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naša markiza. — Za vas če večeras biti kobasica u kuli Nesle — obeča joj Anñelika. I udalji se zajedno s drugim besposličarima či¬tajuči letak: Sad slušaj, svijete, Sto ti zborim Jednom kad poñem U opatiju „Penji se tužna srca" Za te ču da se molim U času kad isplazim jezik. U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona več otprije poznavala: Stihoklepac. Anñelika osje¬ti kako joj je srce uskipjelo starom mržnjom. Po¬gleda prema brončanu konju na bedemu jer bi¬jahu joj rekli da se Stihoklepac s Novog mosta ponekad uspinjao gore da bi spavao konju meñu kopitima. Lupeži su poštivali njegov san. A što 128 i ne bi kad ionako nije ništa imao. Bio je siroma¬šniji od najsiromašnijeg prosjaka, uvijek u skifc-nji, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman. da izazove sablazan koja se potom poput otrova širila Parizom. „Kako to da se još nije našao nitko da ga ubi¬je?" pomisli Anñelika. „Da ga sretnem, ja bili ga s užitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela ka¬zati razlog..." Zgužva letak i odbaci ga u potočič. Proñe jed¬na kočija. Ispred nje su jurili sluge koji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su veličanstveni u svojim svilenim livrejama i šeširima okičenim perjem. Gomila je pokušavala pogoditi tko se nalazi u kočiji. Anñelika je promatrala trkače i sjeti se Brzonogog.

Dobar brončani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad crvenim i ružičastim suncobranima ispod sebe. Čitav su bedem, u stva¬ri, zaposjeli trgovci naranača i cviječa. Jedan jedin¬stveni krik je nudio zlatne plodove: — Portugal! Portugal! Prodavačice cviječa na Novom mostu dolazile su ovamo več zarana i tu se smjestile. Spuštale su iz ulice Eukovet cviječa u samoj blizini Saint-Ju-lienIe-Pauvrea, gdje se nalazilo sjedište njihova ceha ili iz -ulice Suho drvo gdje su se cviječem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara. Noseči košarice pune tuberosa, ruža i jasmina, mlañe su se prodavačice kretale meñu mnoštvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cviječem, dok su starije čuvale štandove u zaklonu crvenog sun¬cobrana. Jedna od tih mamica zamoli Anñeliku da joj pomogne praviti kitice, a kako se Anñelika pri tom pokazala dosta vještom, prodavačica joj dade dva¬deset novčiča. — Za naučnicu mi izgledaš prestara — reče joj pošto je pogledom odmjerila nju i njenu bijeñ127 M.>k,kAt*L. nu haljinu — ah jednoj bi djevojčici trebalo dvije godine da nauči praviti kitice kao što ih ti praviš Ne bi li ti sa mnom radila? Lako čemo se složiti Anñelika odmahne glavom, stisne dvadeset novčiča u šaci i udalji se nekoliko puta pogleda¬vajuči onih nekoliko novčiča što joj ih je dala ¦prodavačica. Bio je to prvi novac što ga je sama zaradila Kupi dva uštipka i pojede ih. Zatim se umi¬ješa meñu besposličare koji su se na sva usta ce¬rili pred kolicima Velikog Matthieua. Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoličio se su¬čelice kralju Henriku IV čijega se ni osmijela ni veličajnosti nije bojao Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i s četiri kotača okružena priručjem mnoštvu se obračao gromovitim glasom koji je odjekivao s jed¬nog do drugog kraja Novog mosta Njegov poseban orkestar sastavljen od tri glaz¬benika: trubača, bubnjara i jednog cimbalista, pra¬tio je njegovu govoranciju i zaglušivao jauke ne¬sretnika kojima je vadio zube takvom grajom da je čovjeka od nje boljela glava Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, iz¬vanrednom čovi i snagom i spretnošču, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub. pa makar on mo¬rao

pokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim kliještima. Poslije toga je izmučenu žrtvu slao krčmaru da kod njega rakijom ispere usta Izmeñu jednog klijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za šešir, s dvo¬strukim nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom sabljom koja mu je tuckala po petama, pomicao s jednog kraja svojih kola do drugog hva¬leči svoje veliko znanje, izvrsnost svojih droga, prašaka, lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanih na tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja, voska i po¬koje neškodljive trave

— Vi vidite, gospoñe i gospodo, največu ličnost planete, virtuoza, feniksa u svojem zanatu, uzora medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika Hipokrara, istraživača prirode, biča svih univerzi¬ teta, vi vidite svojim vlastitim očima lječnika metodičnog, galenskog, hipokratskog, patološkog. kemijskog, spagirijskog, empirijskog. — Ja liječim vojnike radi svoje priroñene lju¬ baznosti, siromahe radi ljubavi Božje, a trgovce radi njihovog novca. — Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja pomada vrijedi isto toliko koliko i doktori i filozofi. Iskustvo znači više no znanje. Ovdje imam jednu pomadu od koje bijeli put: bijela je kao snijeg, mirisava kao balzam i mošus ... — Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti jer, slušajte me dobro, ljubavnici i ljubavnice, ova mast čuva one koji je upotrebljavaju od oštrih izdajničkih bodljika ljubavi. I podigavši ruku u poetskoj pozi stane reci¬tirati: Kupuj, svijete, brže-bolje čuvaj sebe od nevolje Ovaj prašak čuda čini Mudrost daje magarčini Čast lupežu, a nevinost krivcu Ljubavnika staroj ženi Zaljubljivom starcu ljubavnicu Znanje silno svakoj beni ... Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira za¬kolutavši očima. Anñelika prasne u smijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne. „Nasmijala sam se. A zašto sam se nasmijala?" pitala se Anñelika. „Ta nema ni glave ni repa ono što on govori!" Ali njoj je bilo do smijeha. U tom trenutku jedan čovjek prijeñe preko mosta i pridruži joj se.

128 8 Put u Versailles 123 I — Lijepa djevojko — reče JOJ — vidim da si vesele naravi, a osim toga ne čini mi se da živiš u lasti i masti. Ne bi td htjela zaraditi dvadeset livara? — A na koji način? — upita ona pošto ga je odmjerila. — Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljiv da upozna intimne draži Parižanka te mi je odmah naredio da mu pronañem veselu i lijepo grañenu družicu s kojom bi proveo noč. Došao sam na Novi most jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje odabrati. Dobit češ cipele, haljine, dobar vučak i dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije neki starac več mlad čovjek privlačna izgleda mada ponešto krupan. Sviña li ti se moj prijedlog? — Baš nimalo. — Hočeš li da se spor ažurnim s tvojim zaštit¬ nikom? Anñelika ispusti tihi zvižduk kao što rade čla¬novi podzemlja kad ih nešto zadivi. — Ti barem nisi stranac — Ne, nisam — reče sluga. — Ja sam baš iz Pariza. Ali sam več tri godine u službi jednoga Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne znam kako. Upravo sam se vratio i ovo mi je prvi ponovni susret s Novim mostom. I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju Anñelika iskoristi taj trenutak i uroni u gomilu.

Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privuče znatiželju prolaznika. — Doñite pogledati crvenog čovjeka. Najneobičniji prirodni fenomen. Čini vam se da ste vrlo mudri zato što ponekad sretnete čovjeka crne kože. Ali ima li nešto svakodnevnije od onih Marokanaoa kojima nas je Veliki Turčin preplavio? Ja ču vam, meñutim, pokazati nepoznatog čovjeka iz ne¬ poznatog svijeta, htio sam kazati iz Amerike, čud¬ novate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao 130 Riječ „Amerika" zadrži Anñeliku ispred po¬dija. Lakrdijaš s drvenom nogom bio je postariji čovjek, neobrijane brade, s crvenim rupoom na glavi. Čini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi šarlatani i nadriliječnici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova vrlo prljava ko¬šulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i isprekidan i slab, nisu privlačili gledaoce. Na jednom mu je uhu visio zlatni prstenčič. — Ja sam stari mornar, putovao sam svije¬ tom na kraljevskim lañama i mogao bih vam Ko¬ ješta ispričati o nepoznatim zemljama. Ali vidim, gospoñe i gospodo, da vam se žuri. Bilo kako bilo, ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene, več i ovaj neobičan fenomen koji sam ja sam za¬ robio tamo u Americi. Štapičem je pokazivao na neku vrst skloništa zatvorenog jednom ceradom, gdje se nalazio sav arsenal njegove demonstracije. — Crveni čovjek, gospoñe i gospodo, crveni čovjek! Anñelika baci nekoliko novčiča što joj bijahu preostali u drveni čanak ispred podija. Još se neki besposličari ugledaju na nju. Kad je bogalj ocijenio da je skup gledalaca dovoljno velik, teatralnim pokretom povuče ceradu. U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od cr¬vene opeke, kojemu su oko glave i bedara bila po¬bodena pera. Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nañe se na suncu. Svijet zažamori. Nema sumnje, bio je to čovjek. Imao je nos, usta, uši ukrašene kolutičima, dugoljaste oči koje povedoše po ljudi¬ma odsutan pogled, imao je ruke, noge. Put mu je bila boje prilično tamnog bakra, ali po mišlje¬nju gledalaca

ne baš tamnija no što je put u ponekih talijanskih ili španjolskih brñana. Ukrat¬ko, izuzev pera koja su mu izbijala iz bedara i gla»* 131

ve, na čovjeku crvene kože nije bilo ničeg posebice neobičnog. Pošto su ga dobro pogledali i pošto su izmije¬nili mišljenja o tom fenomenu, dangube se raziñu, a stari mornar naredi fenomenu da se povuče u zaklon. Potom bez žurbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga žvakati. Anñelika zastade kraj podija. Vjetar koji je duhao sa Sene i koji joj je poigravao kosom pojača iluziju o beskrajnim prostranstvima što ih je u njoj rastvarala riječ „Amerika". Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo kako podiže na nju svoj blistavi i'divlji pogled i šapče joj: „Ja odoh na more!" Jedne večeri je došao pastor Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance koja su se okupila oko njega zinuvši svojim začuñenim očima. Josse-lin ... Ravmond ... Hortenzija... Gontran ... An¬ñelika ... Madelon ... Denis ... Marija-Agneza ... Kako su bila lijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u neznanju što im je spremala sudbina! Slušali su stranca, a njegove su riječi oduševile njihova srca. „Ja sam samo putnik, znatiželjan sam da vi¬dim druge zemlje, goni me želja da upoznam mje¬sta gdje nitko ne trpi od gladi i žeñi i gdje se čovjek osječa slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, več je izobličuju. Gospod nije na¬redio da se ljudi ubijaju i uništavaju, več da se ljube!" Anñelika načas zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, opazi na par koraka od sebe, u gužvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreču, Božura, Goberta, Lijepog Dječaka i još neke kako je pro¬matraju. — Sestrice — pozdravi je Božur uzimajuči je za ruku — idem zapaliti sviječu Vječnom ocu od Saint-Pierre-iaux-Boeufs. Mislili smo da te više ni¬kad nečemo vidjeti. 132

— Bili smo sigurna da si dospjela u Chatelet ili u Opču bolnicu. — Ukoliko te nije prožñeralo ono pašče, pro¬ kleto bilo. — Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su

ih objesili na trgu Creve. Okružiše je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, slušala njihove pijane glasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo moguče razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala „dan lañe sa sijenom" ili „dan Novog mosta" ponikne u njoj kao neka nada. Nije još znala kakva. Ne izlazi se iz podze¬mlja tako lako kao što se u nj ulazi. Na kraju, i nije se osječala tako nesretnom. Nije bila gladna studen je nije ubijala, a uz to je prolječe bilo na pragu. Božur je govorio: — A sad čemo se proveseliti, ljepotice. Znaš li zašto usred bijela dana šetuckamo po Novom mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje remek-djelo kao džepar. Flipot, jedan od šmrkavih dječaka iz kule Ne-sle, s obzirom, na okolnost zamijenio je svoje dronj¬ke s odijelom od ljubičastog serža. Na nogama je imao cokule u kojima se dosta teško kretao. Imao je čak i ovratnik odi nabranog platoa te je, s torbom od pliša u kojoj su tobože bile knjige i pera, mogao s dosta vjerojatnosti proči za sina kakva zanatlije koji markira iz škole i zabavlja se pred kazalištem lutaka na Novom mostu. Bljezgar mu je davao posljednje upute. — Slušaj me dobro, dječačiču. Danas se ne radi samo o tome da prerežeš vrat kesi, kao dosad... Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvuči se iz gužve i kidnuti s ukradenim. Jesi li razumio? — Jesam — odgovori Flipot useknuvši se ner¬ vozno i pošto je nekoliko puta rukavom obrisao nos. Lopovi su pažljivo promatrali prolaznike. 133

— Pogledajder, tamo, onog lijepog gospodina s onom ljupkom gospom. Idu pješice. Prava sreča1 Vidiš li onog bogatuna što dolazi prema nama, Flipote? Zaustavili su se pred Velikim Matthieuom Sad je pravi trenutak! Uzimaj škarice, dječače i hajd u berbu. Svečanim pokretom ruke Bljezgar uruči dje¬čaku par brižljivo zašiljenih škarica i gurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagači več umiješali meñu gledaoce pred kolima Velikog Matthieua.

Bljezgar je pažljivim okom slijedio pokrete svoga učenika. Odjedared udari u dreku: Čuvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, od— rezaše vam kesu, monsinjore ! Neki prolaznici pogledaše u smjeru njegove ruke i uzeše trčati. Božur se derao kao da ga kolju: — Kneže, čuvajte se. Jedan vas dječak hoče da pokrade! Plemič segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka. — Džeparoš! — zaurla. Njegova družica krikne. Gužva se tu stvori učas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni druge hvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svo¬jim vikanjem i upozorenjima nastojali još veči metež stvoriti. — Uhvatio sam ga! — Tu je! — Hvataj ga! Bježi! — Eno ga tamo! — Ovamo narode! Izgažena djeca su plakala. Žene su padale u nesvijest, .Gomila je isprevrtala štandove. Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voča stadoše tuči jabukama i narančama, da bi se obranili. U gužvu se umiješaju psi dovedeni na šišanje strigačima. Njihove prilike kovrdžave dlake jurile 134 su svijetu meñu nogama režeči i s pjenom oko usta. Lijepi Dječak je letio od jadne žene do druge. Grabio je oko pasa grañanke, ljubio ih u usta i mi¬lovao na najbezočniji način pred ustrašenim očima njihovih muževa koji su uzalud pokušavali da ga dohvate. Udarci su, meñutim pogañali druge, a ovi se svetili trgajuči vlasulje obešcašoenim muževima. U tom razbješnjelom ljudskom uraganu Blje¬zgar i njegovi pomočnici sjekli su kese, praznili džepove, skidali ljudima ogrtače dok je Veliki Mat-thieu s vrha svojih kola uz drečavu i urnebesnu pratnju svog orkestra, mašuči svojom sabljetinom rikao: — Udrite, dječaci! Razgibajte se malko! Dobro je to za zdravlje! Anñelika se bijaše povukla na stepenice nasipa odakle je promatrala sav taj metež. Uhvativši se za ogradu, smijala se i smijala. Od smijeha su joj suze

izbile na oči. Dan je divno završavao. Baš je to i trebalo da dade oduška svojoj želji da se smije i da plače, želji koja ju je mučila otkako se probu¬dila u teglenici sa sijenom, pod neznančevim milo¬vanjima. Opazi staru Urlikalicu i starog Urlikala, kako čvrsto pripijeni jedno uz drugo, plutaju na razbje-šnjelim valovima bitke, kao ogroman čep prljavih dronjaka. Smijeh je u njoj sve jače bujao i gotovo je ¦gušio. Skoro joj je slabo bilo od tog smijanja. — Zar je ovo zaista tako smiješno, djevojko? — javi se lijeno nečiji glas iza nje. Jedna je ruka uhvate za zglavak. Zbira ne vidiš, ali ga zato osječaš rekao je Božur. Od one noči Anñelika je naučila da nanjuši s koje strane dolazi opasnost. I dalje se smijala, nešto manje, doduše, i nastoječi dati svom licu nevini izraz. — Pa zaista je smiješno. Tuku se kao ludi, ni sami ne znaju zašto. — Ali ti, možda, ipak znaš zašto, a ...? 135 Zamamno se smiješeči Anñelika se nagne prema žbirovu licu. Odjedared mu rukom snažno dohvati nos, iskrivi mu nosnu hrskavicu i dok je on zbog bola zabacjLo glavu unazad, ona ga sječivom dlana udari u Adamovu jabučicu koja mu bijaše iskočila napolje. Tom ju je grifu naučila Poljakinja. Od udarca zbir ne izgubi svijest, ali je udarac ipak bio do¬voljno snažan da zbir ispusti svoj plijen. Oslobodivši se, Anñelika poskoči i odjuri kao gazela. Svatko se svojim putem vračao u kulu Nesle. — Dobili smo kišu batina — reče Bljezgar — ali kojeg li cara, prijatelji dragi, kojeg li cara! Na stol su pljuštali mačevi, ogrtači, dragulji, zvečeče kese. Pun modrica kao božična guska, Flipot je ipak uspio sačuvati kesu gospodina kojega mu bijahu pokazali. Primio je mnoga čestitanja i jeo sa starijima za Calembredaineovim stolom. VIII ZELJA ZA AMERIKOM — Anñeliko — šaptao je Nikola — Anñeliko„ da te nisam pronašao... — Sta bi se dogodilo? — Ne znam.

Privuče je k sebi i stegne tako snažno da se činilo da če je zgnječiti na svojim snažnim grudima. — Oh! Molim te — uzdahne ona i izvuče se iz zagrljaja. Kročivši prema prozoru, nasloni čelo na nje¬gove željezne prečke. U mirnoj vodi Sene ljeskale su se zvijezde što su žmirkale u dubokoj modrini nebeskog svodši. Zrak je bio zasičen mirisima badema koji su cvjetali u vrtovima i ograñenim dvorištima pred¬graña Saint-Germain. Nikola joj se približi proždiruči je očima. Nju. gane postojanost njegove strasti. — Sta bi bio uradio da se nisam vratila? — Zavisi. Da su te uhvatili žbiri, sve bih svoje prosjake bio stavio u pokret. Stavio bih pod pri¬ smotru zatvore, bolnice... Omogučili bismo ti bijeg. Da te je pas zadavio, posvuda bih tražio psa i go¬ spodara mu i ubio bih i jednoga i drugoga . A da si. Glas mu postane promukao.

138 13T — A da si otišla s nekim pronašao bih te i onoga zadavio. Ona se osmjehne. U sječanju joj iskrsne bli¬jedo, podrugljivo lice. Ali Nikola je bio lukaviji no što je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to izoštrila nagon. — Ne misli da mi možeš lako umači — nastavi on prijetečim tonom. — Medu ološem nema ne¬ vjere kao u dobrom društvu, a ako se to dogodi, nevjera se plača životom. Nigdje se ne bi mogla skloniti. Brojni smo i močni. Pronašli bismo te pa sklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski dvor Dobro smo organizirani, dobro znaš. A ja uživam u organizovanju tučnjava. Rastvorivši poderanu košulju, pokaže joj mali ljubičasti znak pored lijeve sise.

— Gledaj, vidiš li ovo? Moja majka mi je uvijek govorila. „To je znak tvoga oca." Jer moj Dtac nije bio onaj debeli seljak, čiča Merlot. Ne Majka me je dobila prije no što se udala. Začela me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom po¬ ložaju. Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi ponekad grdila čiču Merlota kad bi me ovaj htio tuči: „Ne diraj ga. U njegovim žilama teče pleme¬ nita krv." Nisi ovo znala, zar ne? — Kopile nekog vojničine! Imaš se čime i po¬ nositi! — primijeti ona prezrivo On joj žestoko stisne ramena svojim herkui-?kim rukama — Ponekad bih te zdrobio kao lešnjak U sva¬ tom slučaju, obaviještena si. Ako mi se iznevjeriš. — Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji — Zašto si tako opaka? — Zar da tražim više? Morala bih biti od nekog posebnog materijala načinjena. Kad bi ti mogao biti bar malko nježniji' — Kako, ja da nisam nježan? — zariče Nikola 4- ja koji te obožavam' Poinovider još jednom da nisam nježan1 438 I prijeteči podigne ruku. Ona mu se unese u lice i oštro krikne: — Da me nisi dotakao, smrdljivče! Prostačino. Sjeti se Poljakinje. On polako spusti ruku. Nafco duboko uzdahne promatrajuči je srdita lica. — Oprosti mi. Uvijek si jača od mene, Anñeliko. Osmjehne joj se i nespretno pruži prema njoj svoje ruke: — Ipak doñi. Trudit ču se da budem nježan Ona pusti da je prevrne na ležaj i ravnodušna i pasivna prepusti se zagrljajima na koje se več bijaše navikla. Kad je ugasio želju, ostao je još neko vrijeme stisnut uz nju. Anñelika je osječala na svojem ob¬razu njegovu poput četke tvrdu kosu. On ju je kratko šišao zato da bi mogao nositi vlasulju. Najzad če reči muklim glasom: — Sad znam. Nikada ti nečeš biti moja. Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvoje srce htio.

— Ne možeš sve imati, dragi moj Nikola — otpovrne Anñelika sabranim glasom. — Nekad si imao dio moga srca, sad imaš čitavo moje tijelo. Nekad si bio moj prijatelj Nikola, sad si moj go¬ spodar Calembredaine. Ti si ubio čak i sječanje na ljubav koju sam nekad, kao dijete, osječala za tebe. Ali sam uza sve to vezana za te, na drugi način, zato što si snažan. Lupež se nakostriješi. Zatim progunña i uz¬dahne: — Pitam se neču li jednoga dana biti prisiljem da čak i tebe ubijem. Anñelika zijevne. San 'ju je hvatao. — Ne govori gluposti. Kroz prozor su zvijezde osule tačkicama povr¬šinu pokradenih ogledala. Jednoličan kreket žaba u jarcima podno kule nije ni načas prestajao. Iz dubina ruševina dopirali 139 su različiti šumovi, zlosretniji: daleki povici jed¬noga pijanca, plač djece, glodanje štakora. Prošlu su noč te grozne zvjerčice crvenih očaju nagrizli glavu jednom djetetu. — Nikola — odjednom če Anñelika. — Sta je? — Sječaš li se da smo htjeli otputovati u Ame¬ riku? — Sječam. — A kad bismo sada zaista krenuli? — Kamo? — U Ameriku? — Jesi li luda? — Nisam, budi bez brige... u zemlju gdje nema ni leda ni gladi. .. gdje je čovjek slobodan Te nastavi gorljivo: — Sta nas ovdje čeka? Tebe zatvor, mučenje na kotaču, robija ili vješala. A mene... A što mene čeka, mene koja ništa nemam, ako ti jednoga dana nestaneš . . ? — Kad čovjek dospije na Dvor čudesa, ne smije nikad misliti na ono što ga čeka! Sutrašnjica ne postoji.

— Tamo bismo možda dobili badava još neo. brañenu zemlju. Obradit čemo je svojim rukama Pomogla bih ti. — Ali jesi li ti poludjela? — grmne u nastupu ponovnog bijesa. — Maloprije sam ti objasnio kako ja nisam seljak. Zar misliš da bih ja otišao i pre¬ pustio Rodogoneu Egipčaninu klijentelu s derneka Saint-Germain ? Ona ne odgovori. Vrati, se u svoju bezvoljkost Gunñao je još neko vrijeme: — Ženske stvari! Kad im nešto padne na pamet. .: Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri. Jedan glas mu je stalno ponavljao. „Sta te čeka? „Penji se tužna srca"? Jest, pa šta onda? Gdje bi se još moglo živjeti, osim u Parizu ...?" U proljetnoj noči široka prsa Nikole Calembre-dainea su se napinjala od suzdržanih uzdaha. Gledao je usnulu Anñeliku. Mučen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se ona, u snu, smiješila. Sanjala je da plovi preko oceana na brodu pu¬nom sijena.

140 [41 IX IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM Jedne ljetne večeri Ivan Truli se uvuče u ja¬zbinu Nikole Calembredainea u kuli Nesle. Došao je u posjetu nekoj ženi koju su zvali Fani Nosilica. Imala je desetoro djece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. Živjela je uglavnom od te sine¬kure; prosjačenju se odavala jedino radi zabave, a prostituciji iz navike, što, dakako, nije bilo na štetu njenih sposobnosti da raña, naprotiv. Ivan Truli je došao da „rezervira" dijete što ga je ona očekivala Žena ga upozori kao prava trgovkinja — Za nj češ mi platiti više jer če biti šepav na jednu nogu.

— Kako znaš? — Onaj što ga je napravio bio je bangav. — Ova vrijedi para, ha, ha, ha — rugala se Poljakinja tresuči se od smijeha. — Baš si sretna kad znaš tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se nisi slučajno zbunila? — Ja, ja mogu birati — odgovori Nosilica dostojanstveno. I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radišna žena koja nije mogla stajati prekriženih ruku. Majmunčič Piccolo skoči na ramena Ivanu Tru¬lom i naglo mu iščupa čuperak kose — Prokleta beštijo! — poviče Truli braneči se šeširom. Anñelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio odvratnost što Ju je osječao prema toj krvopiji male djece. Ali buduči da je on bio opasan tip, u velikoj milosti Velikog Ooesrea s kojim je dijelio prebivalište, ona pozove k sebi majmunčiča. Ivan Truli je, češud lubanju, na pasja kola proklinjao majmunčiča. On je več dojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je čeljad bezobrazna i opasna. Vjeruju da su svemočni, ali prije ili poslije ostale glavešine podzemlja če se pobuniti protiv njih. A taj dan — Doñi, popij čašu vina — reče mu Poljakinja da bi ga udobrovoljila i zaimačom mu napuni čašu kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hla¬ dno, čak i usred ljeta. Mora da mu je u žilama tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oči i ljepljivu i hladnu kožu kao riba. Pošto je popio, grozan mu osmijeh razvuče usne iza kojih se pojavi niz pokvarenih zuba. U tom trenutku uñe Thibault, verglaš, u pratnji malog Linota. — Aha, evo lijepoga dječaka — poviče Ivan Truli trljajuči ruke. — Thibaulte, ovaj put je odlu¬ čeno, kupit ču ti ga i dat ču ti — dobro se drž' da r.? r>adn.eš od iznenañenja — dat ču ti pedeset livara. Čitav imetak! Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom šeširu. — A što bih ja uradio s tih tvojih pedeset livara? A osim toga, tko če mi svirati trubu kad

ga više ne budem imao? — Pa naučit češ drugog dječaka — Ovaj mi je unuk — Koješta. Zar mu ne želiš sreču? — odgovori omraženi čovjek predusretljivo se smješkajuči. — Pomisli, tvoj če unux hodati odjeven u baršun i čipke. Govorim ti istinu, Thibaulte, znam kome ču

142 143 ga prodati. Bit če miljenik jednog princa, a ako bude sretan, može dospjeti i do največih položaja. Ivan Truli pomiluje dječaka po kestenjastim kovrdžama njegove kose. — Da li bi ti se sviñalo, Linote, imati lijepa odijela, jesti do mile volje u zlatnim tanjurima i krčkati pečene bademe? — Ne znam — odgovori dječak iskrivivši usne. Nije nikako uspijevao zamisliti nešto tako di¬vno buduči da je, hodajuči za djedom, poznavao samo bijedu. Kroz poluotvorena vrata sunčana zraka osvi¬jetli njegovu zlatnu put. Imao je guste trepavice, oči crne i velike, usne crvene kao trešnje. Svoje prnje je nosio ne bez draži. Čovjek bi pomislio gledajuči ga da je to neki mali gospodičič prerusen u prosjačiča. Zbilja je bilo čudno da je na onom ñubrištu mogao izniknuti taj divan cvijet. —Hajde! Hajde! Nas dvojica čemo se brzo složiti — reče Ivan Truli i svojom bijelom rukom •ogrli dječaka oko ramena. — Doñi, lijepi moj dje¬čačiču, doñi, janješce! — Ali ja se s tim ne slažem — bunio se starac podrhtavajuči čitavim tijelom. — Nemaš prava uzeti mi unuka. — Neču ga uzeti, kupit ču ga. Pedeset livara, je li pravo ili nije? A osim toga, budi miran inače nečeš dobiti ništa, jesi li razumio? Odgurne starca i poñe prema vratima vukuči •za. sobom Linota. Pred vratima naiñe na Anñeliku. — Ne možeš ga odvesti sa sobom bez Calem-

bredaineova dopuštenja — reče mu ona vrlo mirno. I .uzevši za ruku dječaka, ponovo ga uvede unutra. Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta još bljeñe. Nekoliko trenutaka nije mogao doči do daha. — Tako dakle! Tako dakle! Uze stolac. 144

— Pa dobro, čekat cu Calembredainea! — Možeš ti čekati koliko te volja — primijeti Poljakinja — ali ako ona neče, nečeš dobiti dječaka. On čini sve što ona hoče — zaključi ona napola s mržnjom, a napola s divljenjem. Calembredaine i njegovi ljudi vrate se tek kad je pala noč. Najprije piče, a poslije če govoriti 0 poslovima. Dok je on obilato gasio žeñ, začuje se kucanje na vratima. U podzemlju nisu bili naučeni na takvu pristojnost. Svi se pogledaju. Božur izvuče sablju 1 poñe da otvori. Ženski glas upita izvana: — Je li tu Ivan Truli? — Uñite — reče Božur. Baklje od smole, zabodene u željezne prstenove na zidu, osvijetle ulazak djevojke umotane u plašt i jednoga sluge u crvenoj livreji koji je nosio fcorpicu. — Bili smo u predgrañu Saint-Denis i tamo te tražili — objasni djevojka obračajuči se Ivanu Trulom — ali su nam rekli da si kod Calembre¬ dainea. Zbog tebe smo se danas napješačili. A da i ne spominjem da su od Tuilleriesa do Neslea dva koraka, i da bismo ovamo začas bili došli. Dok je govorila, otvorila je ogrtač te poravnala čipke na svom prslučou na kojemu se blistao zlatni križič, obješen oko vrata na vrpci od crnog baršuna. Ljudi sijevnuše očima na pokrupnu djevojku kojoj je lijepa ikapica od čipaka jedva obuzdavala pla-meno-riñu kosu. Anñelika se povuče u mrak. Kapljice znoja joj orose sljepoočico. Prepoznala je Bertillu, sobaricu grofice de Soñsraoms. Bertilla je nekoliko mjeseci prije toga bila posrednikom pri prodaji Kuasi-Ba, — Imaš nešto za mene? — upita je Ivan Truli.

Izgleda punog obečmja, djevojka podigne tka¬ninu što je pokrivala liošaricu koju je lakej po¬stavio na stol i iz nje izvuče novoroñenče. 145 10 Put u VersailJe." 1 — Evo — reče. Ivan Truli je sumnjičavo promatrao novoro¬ñenče. — Debeljkast, dobro grañen — reče krevelje« se — Ne mogu ta zaista dati više od trideset livara. — Trideset livara! — poviče djevojka uvrije¬ ñena. — Čuješ li, Jacinthe? Trideset livara! Ali jesi li ga barem pogledao? Ti zaista nisi u stanju prorijenaTa robu koju sam ti donijela. Odmota povoje u koje dijete bijaše umotano i gologa prinese svjetlosti baklji. — Gledaj ga dobro. Dijete se jedva i micalo probuñeno iza sna. — Ovo je sin jednoga Maura — šapne djevojka — mješanac crno-bijeli. Znaš li kako postanu krasni rnulati, imaju put kao zlato. Rijetki su. Poslije kad mu bude šest ili sedam godina za skupe češ ga novce prodati kao paža. Djevojka se opako zacereka. — Tko zna, možda češ ga čak prodati njegovoj majci, grofici de Soissons! Oča Ivana Trulog zablistaše pohlepom. — U redu — odluči — daču ti sto livara. — Sto pedeset Truli digne ruke u zrak — Hočeš da me upropastiš. Ti i ne misliš ko¬ liko če me stajati novaca da ga odgojim, osobito ako treba da bude snažan i debeo ' Iza toga je slijedilo muklo prepiranje. Da bi dala što više maha svom jeziku Bertilla položi di¬jete na stol. Svi se s;atiše i promatrahu dijete ne bez izvjesnog straha. Nije bio drugačiji od bilo kojeg novoroñenčeta, jedino mu je put bila nešto crvenija — A tko mi jamči da je zaista mješanac? — upita Ivan Truli u pomanjkanju boljih argumenata.

— Kunem ti se da mu je otac bio crnji od stražnjice lonca. Fani Nosuica krikne od straha.

— Oh! Ja bih bila umrla od straha! Kako je mogla tvoja gospodarica ' — Ne priča li se da je crncu dovoljno ženu pogledati u oči pa da zanese? — upita Poljakinja Sobarica prasne u pohotan smijeh — Pa priča se Pa i ponavlja se od Tuileries do kraljeve palače otkako je primiječeno da je moja gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje do¬ spjelo čak u kraljevu sobu. Njegovo veličanstvo je reklo. „Zbilja? Onda mora da se crnac svojim okom duboko zagledao u nju!" Kad je poslije sreo moju gospodaricu u predsoblju, okrenuo joj je leña. Za¬ mislite kako li se razljutila de Soissons. Ona koja je uvijek gajila nadu da če ponovo staviti na nj svoju šapicu! Ali kralj je bijesan otkada sumnja da je čovjek crne kože zbog istih razloga kao i on ležao u njezinu krevetu. A za nesreču ni muž ni njen ljubavnik, ona sitna svinja markiz de Vardes, neče da na sebe uzmu očinstvo. Meñutim, moja se go¬ spodarica uvijek znala izvuči iz neprilika pa če i sada učiniti kraj tračevima. Prije svega službeno če roditi tek u decembru. Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujučim izrazom na licu. — Natoči mi jednu čašu, Poljakinjo, pa ču vam ispričati kako če se stvar odvijati. Evo. Ništa stra¬ šno. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio službu u februaru. Ako ona rodi u decembru, onda on ne može biti otac, je li jasno? Tada če ona malko proširiti haljinu i tužit če se: ,,0h, draga kako je ne¬ mirno ovo dijete. Ne mogu se maknuti. Ne znam da li ču večeras biti u stanju doči na kraljev ples!" Poslije u decembru uz veliki publicitet čemo roditi, u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imat češ priliku da nam prodaš dijete roñeno togia dana. Nije važno tko če mu biti. otac. Najvažnije je da se ukloni

sumnju na crnca. Svi- znaju da od prošlog februara vesla na kraljevim galijama. — A zašto je na galijama?

146 147 — Zbog neke prljave zgode vračanja. Bio je pomočnik nekom vješcu spaljenom na trgu Greve Iako je sobom potpuno vladala, Anñelika se nije mogla suzdržati a da ne baci pogled na Niikolu Ali on je ravnodušno jeo i pio. Ona se još više po¬vuče u mrak. Spopala ju je želja da napusti dvo¬ranu, ali ju je u isto vrijeme morila želja da što više čuje. — Dakako, prljava zgoda — nastavi Bertilla spustivši glas — taj crni vrag je znao čarati i zato su ga osudili. Zato vračara Voisin nije htjela nizašto na svijetu pomoči mojoj gospodarici da se oslo¬ bodi ploda, kad joj se obratila. Patuljak Barkarola skoči na stol tik kraj čaše sobaričine. — Vidio sam tvoju gospoñu pa i tebe sam vidio mnogo puta, lijepa moja kovrdžava mrkvo. Ja sam mali demon što otvara vrata kod slavne vračare. — Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobrazluku. — Voisin nije htjela da se miješa jer je znala da grofica u svojoj utrobi nosi crnčev© dijete. — Kako je to doznala? — Pa ona sve zna, ta vračara je. — Samo što joj je pogledala u dlan sve joj je kazala, sve do najmanjih sitnica — dometne so¬ barica prestrašena pogleda. — Da u sebi nosi za¬ metak izmiješane krvi, da je crni čovjek s kojim ga je začela poznavao tajne vračanja, da ga ne može ubiti jer to bi čak i njoj samoj donijelo ne¬ sreču, mada je bila vračara. Mojoj je gospodarici to bilo jako žao. „Sto čemo sada, Bertillo", pitala

me je. Strašno se razgnjevila, ali Voisin nije htjela popustiti. Reče mojoj gospodarici da če joj pomoči pri porodu kad doñe vrijeme i da nitko ništa neče doznati. Ali više od toga da ne može učiniti. Poro¬ ñaj se dogodio prošle noči u Fontainebleauu, gdje se čitav dvor- nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo došla s jednim od svojih ljudi, vračom Lesageom Moja gospodarica je rodila u kučici koja pripada 148 kčerci vračannoj, a nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela svoju gospodaricu na¬trag u dvorac, a nekoliko sati poslije toga, odje¬vena kao što treba i našminkana sve do očiju, ona se, kao što je običaj, pojavila kod kraljice, buduči da ona upravlja kraljičinim domačinstvom. Mnoge če osobe biti u nedoumici ovih dana jer očekuju da če se grofica nači u velikoj nevolji. Ali neče im preostati drugo do da prežvakavaju svoje tračeve. Gospoña de Soissons je još uvijek trudna, a rodit če tek u decembru bijelo dijete koje če gospodin de Soissons vjerojatno priznati za svoje. Urnebesan smijeh dočeka kraj te priče. Barka¬rola se baci uvreten i reče: — Cuo sam kad je moja gospodarica tiho šap¬ nula Lesageu kako taj slučaj s groficom Soissons vrijedi više od zlatnog rudnika. — Oh! Ona je strašno gramzljiva! — promrm¬ lja Bertilla kivnim tonom. — Ona je toliko muzla moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi zahvalila za moju pomoč, nije mogla ništa drugo pokloniti osim male ogrlice. Sobarica zaustavi zamišljen pogled na Barka-roli. — Ja mislim — reče odjedared — da bi ti mogao vrlo obradovati jednu osobu na najvišem mjestu koju ja poznam. — Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za visoke položaje — odgovori Barkarola ustobočivši se obijesno na svojim krivim nožicama. — Kraljičin patuljak je umro na veliku žalost kraljičinu kojoj je sve dosadno otkad se nalazi u drugom stanju. Paituljčica je očajna. Nikome ne uspijeva da je utješi. Njoj je potreban drug njezina uzrasta — Oh! Siguran sam da bih se svidio toj ple¬

menitoj gospoñi! — poviče Barkarola uhvativši se za sobaričinu suknju. — Povedi me sa sobom, lijepa mrkvo, odvedi me kraljici. Zar ja ne izgledam divno i zamamno? 149 i ..ik^kkU* — Pa nije valjda ružan, je li, Jacinthe? — pri¬ mijeti sobarica razdragana. — Zapravo, ja sam lijep — tvrdio je nakaradni patuljčič. — Da me je priroda obdarila samo s par centimetara još, bio bih najtraženiji ljubavnik u Parizu. Moj jezik se nikad ne umori šapučuči nje¬ žne rječce ženama, vjerujte mi. — Patuljčica govori samo španjolski — A ja govorim španjolski, njemački i tali¬ janski. — Treba da ga povedem sa sobom — poviče Bertilla i pljesne rukama. — Ovo je zaista sjajan posao kojim čemo se istaknuti u očima njegova veličanstva. Požurimo. Moramo ujutro biti u Fontainbleauu da nitko ne bi primijetio naše odsustvo Da te stavimo u košaricu maloga mješanca? — Vi mi se rugate, gospoño — bunio se Barkarola zauzevši več držanje velikog gospodina Svi su se smijali i čestitali mu. Barkarola kod kraljice...! Barkarola kod kraljice .! Calembredaine samo malko podigne nos iz čanka. — Ne zaboravi na drugove kad se obogatiš — reče i napravi značajan pokret palcem i kažiprstom, kao da njima pipa zlatnik — Crkao da bog da ako te zaboravim! — pro¬ svjedovao je patuljak koji je dobro poznavao ne¬ milosrdan zakon podzemlja Poskoči zatim prema kutu u kojemu se zgurila Anñelika Pred njom se sagne u veliki dvorski naklon — Do viñenja, najlepša ženo. do viñenja, se¬ strice, Markizo anñela.

Čudnovati čovječuljak je pogleda svojim živim očima, neobično vidovitim i nadoda oponašajuči dr¬žanje dvorskog kiooša: — Nadam se, najdraža, da čemo se ponovo vidjeti. Sastat čemo se kod kraljice1 150 ANðELIKA TRAŽI SVOJU DJECU Dvor se nalazio u Fontainebleau. U vrijeme žege nije bilo čarobnijeg mjesta od bijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se pračakali šarani, meñoi kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten Franje I Vode, cvi¬ječe, šumarci Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju išao u lov. Kralj je bio zaljubljen. Nježna Luisa La Valliere, uzbuñena je što je u njegovu kraljevskom srcu pobudila strast, gledala ga je svojim prekra¬snim modrosmeñim očima punim čežnje. Dvorani se natječu da sugestivnim alegorijama u kojima se Diana, trčeči kroz šumu, na kraju prepušta Endimionu, što večim slavljem okruže skromnu plavu djevojku kojoj je Luj XIV oteo cvijet nevinosti Bilo joj sedamnaest godina i tek se bila izvuklu ispod sirotinjskog krova brojne porodice u pokra jini. Osamljena meñu dvorskim gospoñicama kra ljičinim, nije li možda imala razloga da drhti, kac bi sve nimfe i svi fauni videča je kako na mjesečin. seta parkom Fontainebleaua, šaputali: „Evo milje niče!" Tako su se revno kupili oko nje da nije vise znala gdje bi sakrila snagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tančine me¬hanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja, preko nje se pletu spletke, do15) bivaju položaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, otežala od trudnoče, povukla u svoje odaje živeči pored svoje neutješljive patuljčice, na dvoru se u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu svečanosti i zabave. Za doručka upriličenog na jezeru, buduči da nije u čamcima bilo dovoljno mjesta za posluži¬telje, dvorani su se zabavljali promatrajuči kako princ Conde, umjesto da pobjeñuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje tanjure što mu ih pružaju iz obližnjeg čamca i poput uzornog sluge poslužuje kralja i njegovu milosnicu. Jedanaestog avgusta sve gospode sudjeluju u lovu na jelena, četrnaestog se održava ladanjski ples. Prerušen u pastira, kralj pleše s gospoñicom La Valliere. Osamnaestog je zabava u šumi za koju su se svirači, razasuti iza živica, natjecali u pjeva¬nju s ptičicama.

Dvadesetipetog bakljada... Ljubav je kolovoña plesa. Na obali Sene, Anñelika je promatrala kako, u smrdljivoj vručini Pariza, Notre Dame obavija sumrak. Iznad visokih četvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lañe nebo je bilo žuto i istačkano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka pti¬čica proletjela kraj Anñelike i gotovo očešala obalu uz oštar cvrkut S druge sirane rijeke, ispod kanoničMh kuča Notre Dame, dugi spust od ilovače označavao je mjesto gdje se nalazilo največe pojilo Pariza. U taj su sat na to pojilo konjušari ili kočijaši dovodili čitava stada konja da se napoje. Njihovo se naiz¬mjenično njišfcanje orilo u Čeznutljivoj večeri. Odjedared Anñelika skoči na noge. „Idem vidjeti svoje sinove", odluči. Jedan je lañar za dvadeset novčiča prebaci na dlrugu s.tranu u lučicu SaintLandrv. Anñelika uñe u Ulicu pakla na par koraka od kuča prokuratora Fallot de Sancea. Nije uopče pomišljala da se u sestrinoj kuči pojavi u stanju u kojemu je bila: u-suknji svoj u dronjcima, nepočešljane kose stegnute maramom, u cipelama iskrivljenih peta. Ali joj je palo na pamet da če, sakrije li se negdje u blizini, vidjeti svoju djecu. Več neko vrijeme ta ju je misao sve više zaokupljala, pretvarala se u potrebu koja se svakog dana sve jače očitovala u njoj. Florimon-dovo lišče je iskrsavalo iz provalije zaborava i tu¬posti u koju je zapala. Ponovo je vidjela njegove crne kovrdže ispod crvene kapice. Čula je kako cvr¬kuta. Koliko mu je sada godina? Nešto više od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala da ga zamisli. Ostavila ga je odmah pošto se rodio Naslonivšd se na zid blizu dučančiča jednog postolara, Anñelika uze promatrati pročelje kuče u kojoj je živjela u vrijeme dok je još bila bogata i poštovana. Prije godinu dana njena se kočija je¬dva kretala u uskoj uličici. Iz sestrina se stana uputila, raskošno odjevena, da prisustvuje kraljevu trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate Čoravica joj je tom prilikom u ime glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosan prijedlog: „Prihva¬tite, draga Zar nije bolje to nego izgubiti život?" Odbila je i sve izgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam život izgubila buduči da više nije imala imena, nije više imala pravo na život te je bila mrtva u svačijem srcu Vrijeme je prolazilo, ali na pročelju se kuče ništa nije micalo. Uza sve to iza prljavih stakala meštrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo^ rade Jedan od njih iziñe da upali fenjer Anñelika mu priñe. — Je li meštar Fallot de Sance ovdje ili je

otputovao na svoje imanje da na ladanju provede ljeto? Prije no što če odgovoriti pisar je promotri sumnjičavim pogledom — Več je prilično vremena prošlo što meštar Fallot de Sance ne stanuje ovdje — odgovori — 152 Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme jednog procesa u koji je bio umiješan netko od njegove obitelji. To mu je nani-ielo veliku štetu u njegovu poslu Preselio je u dru¬gu četvrt grada A ne znate u možda u koju četvrt? Ne znam — odgovori pisar grubo. — A da i znam. ne bih ti kazao Nisi ti klijent koji bi njemu bdo potreban Andelika je sasvim klonula duhom Več ne-icoliko je dana živjela u nadi da če bar načas vi¬djeti lica svojih sinova. Zamišljala je kako se vra¬čaju iz šetnje, Cantor Barbi u naručju, a Florimond kaskajuči veselo pored nje. A evo i oni su se zau¬vijek izgubili iz njezina vidokruga! Morala se prihvatiti za zid jer JOJ se u glavi <ve zavrtjelo Postolar koji je daskama zatvarao izlog svoje radnjioe bijaše čuo razgovor izmeñu nje i pisara te je upita — Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidiš meštra Fallota de Sancea? Treba ti zbog neke parnice? — Ne — odgovori Andelika trudeči da se svla¬ da - Htjela sam, zapravo, vidjeti jednu djevojku koja je kod njega bila u službi zvala se Barba. Zar nitko u ovoj četvrti ne zna novu adresu gospo¬ dina meštra' Sto se tiče meštra Fallota i njegove obitelji, ne mogu ti pružiti nikakvu obavijest. Ali za Barbu ti mogu reči da više ne živi kod meštra Fallota. Kad smo je posljednji put vidjeli, radila je kod jednog pečenjara u Ulici Dolina bijede Pečenjar¬ nica nosi naziv „Hrabrom pijevcu" Hvala vam1 Andelika je trčala več zamračenim ulicama Ulica Dolina bijede koja se nalazila iza zatvora ve¬likog Chateleta, bila je leno pečenjara. Dan i noč su se tu čuli krikovi klane peradi, dan i noč je tu vladala buka od ražnjeva koji su se vrtjeli pred velikim vatrama

Pečenjarnica „Hrabrom pijevcu" bila je po¬sljednja i ni po čemu se nije posebno isticala. Na¬protiv, reklo bi se, gledajuči je, da je počela kori¬zma, to jest vrijeme kad pečenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje mesnice, kad slastičari zijevaju od dosade Andelika uñe u prostoriju slabo osvijetljenu s par sviječa. Sjedeči pred vrčom vina, pokrupniji čovjek s prljavom kuharskom kapom na glavi, iz¬gledao je više zaposlen pičem nego posluživanjem gostiju. Ovi baš nisu bili brojni, uglavnom zanat¬lije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda Vukuči stopala, mladi je pomočnik u umaščenoj pregači stavljao pred njih tanjure s jelom kojemu je teško bilo razaznati sastav. Andelika se obrati masnom kuharu — Služi li kod vas djevojka po imenu Barba? Nehajnim pokretom čovjek pokaže na kuhinju Andelika spazi Barbu kako sjedeči ispred vatre čerupa jednog pijevca. — Barbo! Djevojka jSodiže glavu i prstom obriše čelo osuto znojem. — Šta hočeš, djevojko? — Barba upita umor¬ nim glasom. — Barbo! — ponovi Andelika. Djevojka je razrogačenim očima promatrala Anñeliku, a odmah zatim iz grla joj se ote prigu¬šeni krik: — Oh! Gospoño . ..! Neka mi gospoña oprosti! — Ne moraš me više zvati gospoñom, ta i sama vidiš — primijeti Andelika suhim glasom. Andelika se spusti na kamen ognjišta. Vručina ju je gušila — Barbo, gdje su moji sinovi? Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: činilo se da če ona svaki čas brižnu ti u plač. Proguta plju¬vačku i na kraju uspije red: — Kod dojilje su. . gospoño. Izvan Pariza, u jednom selu blizu Longchampa

»54 155

Moja ih sestra Hortenzaja nije .sadržala k.od sebe? — Gospoña Hortenzija ih je odmah poslala do¬ jilji. Otišla sam jedinom pn-ilikom do te žene da bih joj uručila novac što ste mi ga ostavili. Gospoña Hortenzija je tražila da joj predam taj novac; dala sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu. Poslije više nisam mogla iči k dojilji Napustila sam gospoñu Hortenziju Bila sam več na više mjesta u službi. Teško je danas zaraditi za život Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala An-ñeliku. Ova je razmišljala. Longchamp nije bio da¬leko. Dvorske gospoñe su tamo odlazile u šetnju, da bi prisustvovale službi božjoj u samostanu opa¬tica Barba je nervozno nastavila da peruša pi-jevca. Anñelika je imala dojam da je netko pa¬žljivo motri. Okrene se i vidje umaštenog kuhara kako je merka razvaljenih usta. Na licu mu se ocr¬tavao izraz koji je bjelodano dokazivao kakve je osječaje u njemu pobuñivala mlada žena u prnja¬ma. Anñelika je bila več navikla na te pohotne po¬glede ljtidi, ali sad se rasrdi. Namah ustane — Gdje stanuješ, Barbo? — U ovoj kuča, na tavanu. Uto se u Icuhinji pojavi gazda krčme „Hrabrom pijevcu" — Onda, kog vraga svi vi ovdje radite? — upita zamuckujučim glasom — Davide, gosti te zovu Barbo, je li to pile očiščeno? Časna riječ, možda bi trebalo da ja zasučem rukave, a vi da dignete sve četiri u zrak ' A ova drolja, šta če ona ovdje? Deder, kupi se odavde1 T nemoj da mi digneš kojeg kopuna! — Oh1 Gazda Bourjus' — prestrašeno poviče Barba. Ali te večeri Anñelika nije bila pomirljivo ra¬spoložena. Podbočivši se, osu gazdu Bourjusa palj¬bom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta — Zaveži gubicu, bačvetino1 Ni da mi ih na dar dadneš. ne bih htjela tih tvojih olinjalih pijevaca. A što se tebe tiče, neodoljivi krasnice, bilo bi bolje da ne gledaš previše s visoka i da ne otvaraš te tvoje laloke Inače bi mogao pobrati koju ša¬mar čini'.. — Zaboga, gospoño! — poviče Barba sve pre¬

strašeni] a. Anñelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te šapne djevojci. — Barbo, čekam te napolju, u dvorištu. Kad je malo potom Barba prošla sa sviječnja¬kom, Anñelika poñe po klimavim stepenicama za njom do sobička u potkrovlju koji gazda Bourjus bijaše iznajmio djevojci. — Bijedno je ovdje kod mene, gospoño — po¬ nizno če Barba — Neka te to ne smeta. I ja sam upoznala bijedu Anñelika skine cipele da bi uživala u svježini poda i sjedne na krevet, zapravo slamaricu bez za¬vjesa, postavljen na četiri nogara. — Treba da oprostite gazdi Bourjusu — na¬ stavljala je Barba. — Nije opak čovjek, ali otkako mu je umrla žena, izgubio je glavu te samo pije Kuhar mu je nečak. Doveo ga je iz pokrajine radi toga da mu bude od pomoči, ali nije ni hitre ruke ni hitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje. — Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da li bih mogla noč provesti ovdje, kod tebe? — upita Anñelika. — Sutra u zoru bih krenula da vidim svoje sinove. Mogu li s tobom podijeliti krevet? Učinila bi mi uslugu. — Učinit čete mi veliku čast, gospoño! Čast — uzvikne Anñelika gorko. — Gle¬ — daj me i ne govori više takve gluposti. Barba brižne u plač. — Oh! Gospoño... vaše divne kose — zamuc¬ kivala je — vaše tako lijepe kose. Tko vam ih sada češlja? — Ponekad se sama počešljam. Barbo, molim te, ne plači tako jako

156 157

Ako mj gospoda dozvoli — šapne služavka — imam ovdje češalj možda bih mogla iskoristiti priliku buduči da je gospoña ovdje — Ako ti se baš hoče Spretne Barbine ruke brzo su raščešljavale li¬jepe kovrdže koje su se prelijevale u toplim tono¬vima. Anñelika zatvori oči. Velika je moč svako¬dnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brižne ruke jedne dvorkinje da joj dozove u sječanje čitav jedan svijet zauvijek nestao. Barba je šmrcala i bri¬sala suze. — Ne plači, Barbo — ponavljala je Anñelika — Sve če ovo proči Vjerujem da če proči Ne odmah, ali sigurna sam da če doči i taj trenutak Ti ne možeš to shvatiti, Barbo. Oko mene se za¬ tvorio neki pakleni krug koji samo smrt može pro¬ biti. Ali počinjem vjerovati da ču se ipak oslobo¬ diti. Ne plači, Barbo, dobra moja djevojčice Spavale su jedna kraj druge Barba je počela obavljati svoje poslove s prvim tracima zore. Anñe¬lika poñe za njom u kuhinju pečenjarnice. Barba joj dade da se okrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolačiča Poslije toga Anñenka se nañe na cesti za Long-champ. Prošla je kroz gradska vrata Saint^Honore i pošto je ostavila za sobom pješčane livade koje su zvali Elizejskim poljanama stiže u selo Neuillv, gdje su se, kako joj reče Barba, nalazili dječaci. Još nije znala što če učiniti. Možda če ih iz daljine samo promatrati Ako joj Florimond u igri priñe blizu, pokušat če da ga kolačima k sebi privuče Zamolila je prolaznike da joj kažu gdje stanuje mamica Mavaut. Približivši se, primijeti više djece kako se u prašini igraju pod nadzorom jedne dje¬vojčice od otprilike trinaest godina. Djeca su bila prilično prljava i loše odjevena, ali izgledala su zdrava Ona se uzalud trudila da meñu tom djecom prepozna Florimonda Uto iz kuče ispadne neka žena u cokulama. Anñenka pretpostavi da je to vjerojaitno dojilja stoga odluči da uñe u dvorište. — Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je na brigu povjerila gospoda Fallot de Sance. Seljakinja, krupna žena smeñe kose i muška-račkog izgleda, nepovjerljivo ju je mjerila. — Jeste li donijeli novac?

— Znači li to da vam mjesečarima za djecu nije plačana redovito? — Da barem jest! — plane žena. — S onim što mi je gospoña Fallot dala, kad sam ih uzela, i što mi je poslije toga donijela njena služavka nisam ih mogla hraniti ni mjesec dana. Poslije toga više ni novčiča nisam vidjela. Otišla sam u Pariz da tražim novac^ ali gospoña Fallot je preselila. Takav postupak je svojstven tim odvjetničkim str¬ vinarima. — Ggdje su — upita Anñelika. — Tko? — Djeca! — A šta ja znam! — odgovori dojilja slegnuvši ramenima. — Imam dosta brige i s djecom onih koji plačaju. Djevojčica koja im se bijaše približila, poviče: — Manji je tamo. Sad ču vam pokazati. I povede Anñeliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave. Iza jasala, ona ot¬krije jedan sandučič u kojemu je, onako u mraku, Anñelika jedva uspjela razabrati dijete od otprilike šest mjeseci. Bilo je golo, samo mu je trbuščič bio umotan u prljavu krpu čiji je jedan kraj halapljivo sisalo. Anñelika Uze sandučič i dovuče ga nasred staje da bi bolje vidjela. — Stavila sam ga u staju jer je noču tu toplije nego u podrumu — šapne joj djevojčica, — Pun je krasti, ali nije mršav. Ja muzem krave ujutro i navečer tako da mu uvijek dam malo mlijeka.

158 159' I ,„>,,„,. Sva očajna Anñelika ]e promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti s činjenicom da je ta buba prekrivena gnojnim carevima i parazitima bio njen Cantor Osim toga, Cantor je imao plavu ko-sicu kad se rodio, a ovo dijete je

imalo smeñu. U tom trenutku dijete otvori oči i ona opazi svijetle, divne zjenice. — Ima zelene oči kao i vi — reče djevojčica — Da mu niste možda majka? — Jesam, ja sam mu majka — reče Anñelika ugaslim glasom. — A gdje se nalazi starije dijete. — Bit če da je u štenari. — Jasmina, ne upleči se u ono što te se ne tiče1 — poviče seljakinja. Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se ipak nije miješala Možda se nadala da joj je ta žena bijedna izgleda ipak donijela novac. U kučici se nalazilo pseto naizgled vrlo oštro Jasmina se morala poslužiti svom svojom zavodlji-vošču i obečanjima da bi ga izmamila napolje. — Skriva se uvijek iza Patua. Bojažljiv je — A čega se boji? Djevojčica se brzo obazre oko sebe — Batina Potom stane nešto vuči iz pasje kučice. Napolju se pojavi crna i nakofroena lopta — Zaboga, još jedan pas! — poviče Anñelika — Nije pas. Ovo su mu kose. — Pa da — šapne Anñelika. Dakako, takva je čupa mogla pripadati samo sinu Joffreva de Pevraca. Vidje da je djetetovo lice mršavo i blijedo. Na njemu su se sjale prepla¬šene oči. Mada je bilo vrlo vruče, dijete se nepre¬stano treslo. Sitne kosti stršile su mu kao šiljci, a put mu je bila hrapava i nečista. Anñelika se uspravi i poñe prema dojilji. — Vi ih morite glañu — reče polako i prije¬ teči — puštate ih da umru od gladi. Več mjese¬ cima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste un dali da neSto pojedu. Jedu jedino ono što psu ostane ili što je ova djevojčica sebi otimala od usta. Vi ste velika gadura! Seljanki šikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima. — Ovog čuda još nisam vidjela — poviče guseči se od bijesa. — Natovare me djecom a da ne daju niti novčiča, nestanu bez traga, a onda još treba da dozvolim nekakvoj uličarki, ciganki, jed¬ noj drolji. da me vrijeña!

Ne obaziruči se uopče na njenu viku, Anñelika uñe u kuču. Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognji¬šta i, uzevši Cantora, uprti ga sebi na leña pridrža¬vajuči ga krpom vezanom na prsima, baš kao što ciganke nose svoju djecu. — Sta to radite? — upita dojilja koja se za njom uputila u kuču. — Ne mislite ih valjda povesti odavde? Prije treba platiti! Anñelika potraži po džepovima i baci na tlo nekoliko škuda. Seljakinja se podrugljivo cerekala. — Deset livara! Mani se šale! Duguju mi više od tri stotine. Plati ili ču dozvati susjede i njihove pse da te otjeraju odavde. Visoka i krupna ustobočila se na vratima is¬pruženih ruku. Anñelika uvuče ruku u prslučac i izvuče bodež Rodogonea Egipčanina koji je blistao u polumraku istim zlokobnim sjajem kao i zelene oči žene u čijoj se ruci nalazio. — Miči se s vrata! — zareži Anñelika promu¬ klim glasom. — Miči se ili ču te zaklati! Seljakinja problijedi kao krpa. U pariškim je predgrañima bila na glasu smjelost djevojčura iz pariškog podzemlja i njihova spretnost u baratanju bodežem. Prestrašeno ustukne. Anñelika proñe kraj nje držeči oštricu bodeža okrenutu prema seljakinji, kao što ju je naučila Poljakinja. — Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni seljake, jao tebi ako se usudiš. Sutra če ti planuti

160 11 Put u Varsallles 16)

kuča .! A tebe če jutro zateči prerezana grklja¬na . Jesi li razumjela...? Stigavši nasred dvorišta, sakri bodež za pojas, zatim podigne Florimonda na ruke i brzim kora¬kom krene prema Parizu.

Daščuči se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih biča, gdje ona nije imala drugog skloništa za svoje napola mrtve sinove, osim ruše¬vina i zlosretnu naklonost prosjaka i razbojnika. S vremena na vrijeme bi naišla poneka kočija te su joj se oblaci podignute prašine ljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uopče osječala težinu svojih sinova. „Svršit če i ovo jednoga dana", mislila je, „pa i treba da svrši. Treba da se iščupam iz pandži podzemlja i da ih povedem k živima..." U kuli Nesle nañe Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg pijanstva i koja joj po¬mogne oko djece. I XI FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA Spazivši djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao što se Anñelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz. — Da nisi možda poludjela — reče on — da nisi poludjela dovukavši ovamo svoje sinove? Nisi li vidjela što ovdje rade s djecom? Možda ih želiš iznajmiti za prosjačenje? Ili želiš da ih štakori prožderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede...? Ražaloščena njegovim neočekivanim prijekori¬ma, ona se hvatala za nj. — Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj što su od njih napravili! Umalo nisu pomrli od gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese neko zlo, več da ih stavim pod tvoju zaštitu. Ti si snažan, Nikola. Stiskala se uza nj očajna, gledajuči ga kao što ga prije nikad nije gledala. Ali on to nije primje¬čivao več je odmahivao glavom i ponavljao: tu — Neču bit u stanju da uvijek štitim djecu plemenite krvi. Neču moči. — Zašto? Ti si snažan, boje te se. — Zapravo ja i nisam tako snažan. Ti si mi uništila srce. Kad se u život svijeta kao što smo mi umiješa srce, onda se prave gluposti. Sve onda ode do vraga. Ponekad se noču probudim i velim :„,

162 163 „Calembradaine, budi oprezan Opatija Penji se tužna srca nije više tako daleko ..." — Ne govori tako. Prvi put te nešto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi da spasim svoju djecu! Prozvali su ih anñelčičima. Okruženi bijedom i zločinom pod Calembredaineovom zaštitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke. Spavali su na me¬kim ogrtačima i u čistim plahtama u velikom san¬duku postavljenom kožom. Svakog su jutra dobi¬vali svježe mlijeko. Zbog njih je Rigobert ili Božur odlazio u lov na seljakinje što su odlazile na mli¬ječni trg, noseči na glavama bakrene kante pune mlijeka. Mljekarice na kraju ne htjedoše više pro¬laziti ulicom pored Sene te se moralo čak u Vau-girard zbog njih. Najzad su i one shvatile da je samo vrčem mlijeka trebalo platiti slobodu prolaza te „vojnici" više i nisu morali vaditi iz korica svoje mačeve. Anñelika se bacala svim žarom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i Florimonda. Po povratku iz Neuillva, povela ih je Velikom Matthieuu. Željela je da joj on da neku mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati život njegovu drhtavom, iscrpljenom tjelešcu koje se čak i pod majčinim milovanjima prestrašeno tr-zalo? Anñeliki se srce cijepalo dok bi ga držala na koljenima. — Kad sam ga napustila, več je govorio — go¬vorila je Poljakinja — a sada ne uspijeva riječi prozboriti. Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor koji je njegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uñu, kao da su velike gospoñe, u njegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svačega: ljudskih vilica sa zubima, supozitorija, kiruških nožiča, kutija punih peruni-kina praha, ibrika i nojevih jaja, pa čak i dva bal-zamirana krokodilčiča. Veliki meštar osobno, svojom vlastitom ru¬kom namaze Cantora jednom mašču svoje vla¬stite proizvodnje i uvjeri ih da če u roku od jednog tjedna kraste nestati: Obečanje se obistinilo: kra¬ste su otpale, a ispod njih se pojavi dijete punačno i mirno, bijele puti, kestenjastih kovrdža, odličnog zdravlja. Što se tiče Florimonda, Veliki Matthieu, nije baš bio previše siguran. Uze dijete pregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smješkao mu se, a

onda ga vrati Anñeliki, smeteno češuči bradu. Anñelika je bila više mrtva nego živa. — Sta mu je. — Sta. Treba da jede, u početku vrlo malo, a poslije sve što bude mogao i htio. Možda če tako kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad si ga napustila? — Dvadeset mjeseci, nešto manje od dvije godine. — Najgore doba za patnju — reče rastreseno Veliki Matthieu. — Patnju najbolje podnašamo od¬ mah čim se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore po¬ gaña mališane koji baš počinju razumijevati. Anñelika diže na Velikog Matthieua oči u ko¬jima su se sjajile zadržane suze. Pitala se kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari. — Hoče li umrijeti? — Možda neče. — Ipak mi dajte neki lijek — zamoli ga. Nadrilječnik usu u papirnatu vrečicu nekakav prašak od biljke i preporuči joj da svaki dan od toga napravi čaj i dadne ga djetetu da ga popije. — Dat če mu nešto snage — reče. Taj čovjek koji je nadugo i naširoko hvalio svoje lijekove, ne reče ništa suvišno. Pošto je časak pošutio, nastavi:

1R4 165 — Ono što je njemu potrebno jest da dugo vremena ne osjeti glad, da ne osjeti strah, da ne osjeti studen, da se ne osjeti napušten, da oko sebe gleda uvijek ista lica. .. Njemu je potreban jedan lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama: osječaj sreče. Jesi li me razumjela, djevojko? Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepaštena i smučena. Nikad joj nitko nije go¬vorio o sinovima na taj način. U svijetu u kojemu je

nekad živjela nije bilo uobičajeno. Ali možda je jednostavan svijet vidio jasnije neke stvari? Na podij se bijaše u meñuvremenu popela mu¬šterija natečena lica umotana u rubac. Orkestar je drečao podižuči zaglušnu buku. Veliki Matthieu iz¬vede napolje dvije žene ljubazno ih tapšuči po ra¬menima. — Trudite se da se smije! — poviče im još jednom prije no što če uhvatiti kliješta. Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i njegova Urlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni Kruh mu je davao da se igra s njegovim hodočasničkim školjkama. S Novog mosta su mu donosili naranče, slatkiše, mlinice od papira. Neki mali Overnjanin mu je pokazivao svoga svisca, a neki opet dječak sa sajmišta Saint-Germain došao je da mu pokaže svojih osam pripitomljenih miševa koji su plesali menuet uz zvuke violine. Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oči. Jedino ga je majmunčič Piccolo uspijevao za¬baviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na dje-čakove usne ne izmami osmijeh. Čast tog čuda pripala je Thibaultu, verglašu. Jednoga dana stari zasvira pjesmu o „Zelenom mli¬nu". Anñelika koja je Florimonda držala na kolje¬nima primijeti da se trgnuo. On na nju podigne sVoje oči. Usne su mu podrhtavale otkrivajuči zu-biče sitne kao zrnad riže. I on slabašnim, hrapavim glasičem koji kao da je dolazio iz daljine reče: — Mama! 166 XII BITKA NA SAJMIŠTU SAINT-GERMAIN Stigao je septembar, hladan i kišovit. — Evo, hladnoča se približava — jadao se Crni Kruh stiskajuči se uz vatru u svom mokrom odi¬jelu. Vlažna su drva cvrčala na ognjištu. Grañani i bogati trgovci nisu te godine čekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela i sebi pustili krv, kao što je preporučala higijena koja je tvrdila da se treba povjeriti kirurgu četiri puta godišnje, to jest na početku svakog godišnjeg doba. Ali plemiči i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim stvarima, a ne o kiši i hladnoči. Svi velikodostojnici dvorski i financij¬ski, bili su pogoñeni hapšenjem vrlo bogatog glav nog ravnatelja državne blagajne, gospodina Fouque-ta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pi tali kakav če tok poprimiti, u trenutku otvorenja sajmišta Saint-Germain borba izmeñu Calembredai nea n Rodogonea Egipčanina.

Hapšenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Nekoliko tjedana prije toga kralja i kraljicu majku, dočekao je u Vaux-leCom teu taj isti ministar koji je živio nevjerojatno ra skošno. Oni su se još jednom divili veličanstvenom dvorcu što ga bijaše sagradio arhitekt Vau, pro¬matrali su zidne slike slikara Le Bruna, kušali su Vatelova jela, prošetali prekrasnim vrtovima što ih je projektirao Le Notre, po vrtovima osvježenim vo167 dom što ju je inženjer Francini doveo u basene, vo¬doskoke, spilje i česme. Na kraju je čitav dvor mo¬gao u kazalištu, na otvorenom, pljeskati jednoj vrlo duhovitoj komediji: od mladog autora koji se zvao Moliere. Zatim su, pošto su pogašene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes zbog staleža Bre-tagne. Baš tamo je došlo do hapšenja gospodina Fouqueta. Naime jednog jutra se neki bezimeni mušketir pojavio pred Fouquetom kad je ovaj htio uči u svoju kočiju. — Nije potrebno da se tamo penjete — reče mušketir — ovdje vas čeka nosiljka s prozorima popriječenim željeznim prečagama, koju vidite tu na par koraka. — Sta? Sta to znači? — Znači da vas hapsim u kraljevo ime. — Nema sumnje, kralj je gospodar — pro¬ mrmlja glavni ravnatelj — ali bilo bi mi draže, radi njegove slave, da je otvorenije postupio. Strpljivost, prijetvornost, konačna odluka u či¬tavom tom dogañaju nosili su pečat Mazarinova učenika. Tačno prije godinu dana isto tako je uhap¬šen vrlo bogat grof de Pevrac iz Toulouse i potom kao vještac spaljen na trgu Greve. Ali u opčem zaprepaštenju i tjeskobi što ga je na dvoru izazvalo hapšenje glavnog ravnatelja kraljeve blagajne ni¬kome nije upala u oči potpuno ista taktika kojom se kralj poslužio u oba slučaja. Nitko o tome nije razmišljao. Znalo se jedino da če se u Foquetovim računima nači ne samo tragovi njegovih prone¬vjera, nego i imena svih onih gospoña i gospode čijim se uslugama koristio i plačao ih za to. Pričalo se čak i o kompromitirajučim dokumentima iz ko¬jih se očito vidi da su se neki znameniti velikaši, pa čak i prinčevi kraljevske krvi, za vrijeme fron-de, prodali lukavom novčaru. Ali nitko još nije prepoznao u ovom drugom još izvanrednijem i još munjevitijem hapšenju istu autoritativnu ruku.

Samo je Luj XIV, razbivši pečat na poruci kojom mu se javljalo da su u Languedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemič-po imenu d'Andijos, uzdahnuo: „Pa i vrijeme je!" Vjeverica,1 pogoñena na samom vrhu životnoga stabla, padala je dolje s grane na granu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno neče pobuniti radi njega kao što se Languedoc bunio radi onog drugog, radi onog čudnog čovjeka kojega je morao živoga spaliti na trgu Greve. Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neo¬bično široke ruke neče ga braniti od straha da ne doživi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva bogatstva vratit če se u državnu blagajnu, što je-bilo pravo i pošteno. Umjetnici Vau, Le Brun; Francini, Le N6tre, pa sve do veselog Molierea i Vatela, svi ti umjetnici što ih je Fouquet okupio oko sebe i uzdržavao zajedno s čitavim četama nji¬hovih crtača, slikara, radnika, vrtlara, glumaca, ku¬hara, ti umjetnici radit če odsada samo za jednog gospodara. Poslat če ih u Versailles, u onaj „mali dvorac od kartona", izgubljen meñu šumama i mo¬čvarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u za¬grljaj nježnu La Valliere. U čast te žarke, tajne lju¬bavi, izrast če tu najdivnije svjedočanstvo u slavu Kralja Suncai Sto se Fouqueta tiče, povest če se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle če vjeverica biti zatvorena u nekoj tvrñavi. I svi če zaboraviti na nju . Anñelika nije imala kad da se naslañuje tim novim dogañajima. Sudbina je htjela da pad onoga kojemu je grof Joffrev de Pevrac tajno bio žrtvo¬van uslijedi brzo iza njegove pobjede. Ali to je bilo isuviše kasno za Anñeliku. Ona nije ni pokušavala da obnovi sječanja, da shvati situaciju Močnici su prolazili, rovarili, izdajstva snovali, vračali se u milost i nestajali Mlad, beščutan i autoritativan Nadimak za Fouqueta 168 vladar poravnao je glave odlučnim udarcem srpa. Kovčežič s otvorima ostao je skriven u tornjiču dvorca Plessis-Belližre. Anñelika je sada bila samo žena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva sina i s užasom pomišljala na zimu koja se bližila. Dvor je ličio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa. Podzemlje je bilo u previranju očekujuči bitku na Sajmištu Saint-Germain, bitku koja je po svim znacima imala biti strašna. Kraljica i prodavačica cviječa na Novom mostu s nestrpljenjem su čekale da se rodi dauphin.1 Cigani su ulazili u Pariz.

Bitka na Sajmištu Saint-Germain koja je nato¬pila krvlju glasovito sajmište več prvog dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se trudili da joj otkriju uzroke. Lakeji su tukli studente, plemiči su na svoje mačeve nabadali pelivane, žene su silovane nasred trga, kočije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo prvu iskru. Jedan jedini čovjek nije se varao. Bio je to mlad čovjek po imenu Desgrez, čovjek obrazovan i ponešto burne prošlosti. Desgrez je baš bio po¬stavljen za zapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se počelo govoriti kao 0 jednom od najsposobnijih policajaca glavnog grada. Poslije se taj mladič osobito istakao strpavši u zatvor največu trovačicu tog vremena, markizu de Brinvilliers, kao što je 1678. prvi podigao zastor nad glasovitom dramom u vezi s trovanjima. Tom su prilikom razna otkriča zaprljala čak i ste¬ penice prijestolja. Opče je mišljenje bilo da su policajac Desgrez 1 njegov pas Sorbona najbolje poznavali sva skrovišta i sva živa stvorenja grada. Desgrez je več dulje vremena pratio razvoj ne¬prijateljstva izmeñu dvojice močnih šefova pari¬škog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egipčanina za prevlast nad teritorijom Sajmišta Saint--Germain. A isto tako je znao da su oni suparnici i neprijatelji zbog ljubavi prema nekoj ženi u koje su oči bile boje smaragda, a podzemlje ju je zvalo Markizom anñela Nešto prije no što se sajmište otvorilo, on je nanjušio strateško kretanje meñu šatrovcima Iako je bio policajac nižega ranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je uspio dobiti dozvolu da sve policijske snage glavnog grada rasporedi duž meña predgraña Saint-Germain. On nije mogao spriječiti izbijanje tučnjave koja je strahovitom br¬zinom i žestinom planula, ali ju je zato odmah i grubo prekinuo, pogasivši u isto vrijeme požare, organiziravši u odbranbene kvadrate plemiče oboru¬žane mačevima, što su se u trenutku izbijanja tuč¬njave zatekli na tom mjestu, pristupivši masovnim hapšenjima. U sam cik zore te krvave noči dvade¬set probranih zlikovaca izvedeno je van Pariza, do vješala u Montfauconu i obješeno. Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande pariških zlikovaca da se izmeñu sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim sajmištem u predgrañu Saint-Germain

Od oktobra do decembra i od februara do me¬sopusta sav je Pariz tuda prolazio. Cak se ni kralj nije libio da koju večer navrati ovamo zajedno s dvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtača i džepare predstavljalo to jato divnih ptica ne treba ni spominjati! U XTV stolječu, fratri samostana Saint-Germain-des-Pres, u Čijoj se nadležnosti sajmište i na¬ lazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima i stražom. Ali je ulaz bio slobodan, ništa se nije plačalo '* 1 Prijestolonasljednik. 170 171

Dvije velike drvene barake u kojima su sta¬novali trgovci i pelivani podignute su izmeñu Ulice peči, ulice Tournon, te Ulice četiri vjetra. Osim toga, u tom se ograñenom prostoru, od¬mah do ulice Robbiaia nalazilo neobrañeno zem¬ljište, ^mjesto odreñeno za marveni trg. Tu se osječao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu protežuči se preko brežuljaka na čijim su vrhovima bile podignute vjetrenjače. Unutar zidina nalazilo se četiristotine niša, od¬nosno dučančiča natkrivenih trijemovima ili stre¬hama, a poredanih na prilično velikom prostoru ispresijecanom ulicama. A svuda naokolo prosti¬rala se livada na kojoj se pod vedrim nebom mo¬glo postaviti stolove na nogarima, te je u isto vri¬jeme služila kao prolaz kočijama, nosiljkama i ko¬njima. No tu je uvijek bilo napretek svjetine tako da se čovjek jedva kretao. Svega i svačega se prodavalo na SajmiStu Saint--Germain. Trgovci iz velikih pokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu uzorke svoje robe. U ponekim otmjenim dučanima, svijet se pogañao za kučne haljine iz Marselja, dija¬mante iz Alengona, bombone iz Vedruna. Portugalac je tu prodavao sivi čilibar i fini porculan. Provansalac je nudio naranče i limune. Turčin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave vodice iz Carigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko, bio je to Novi most u daleko večim, svjetskim razmjerama, gdje je sve bučalo od urnebesnog jecanja praporaca, fla¬uta, dipala i tamburica.

Oni što su pokazivali životinje i neobičnu če¬ljad privlačili su gomilu, koja je grnula da vidi ples miševa uz pratnju violina i dvije muhe kako se slamkama tuku u dvoboju. Tu se lijepo obučen svijet češao o svijet u pr¬njama. Svi su dolazili na SajmiSte Saint-Germain ne samo da vide izložbu sjajnih i različitih pred¬meta več i da uživaju u slobodi vladanja i izraža172 vanja čemu se nisu mogli prepustiti ni na jednom drugom mjestu. Sve je tu bilo podešeno za radost čuvstvima. Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih jela, u lijepim kaba¬retima ukrašenim ogledalima i pozlatom te u ja¬zbinama gdje se naveliko kockalo. Svi mladiči i djevojke poticani ljubavnom stra¬šču mogli su je tu zadovoljiti. Ali u svim epohama Cigani su predstavljali ve¬liku zanimljivost Sajmišta Saint-Germain. Oni su bili njegovi prinčevi sa svojim akrobatima i svojim astrolozima. Več sredinom ljeta pristizale su njihove čerge u koje bijahu upregnute mršave rage opletenih griva. Te čerge su bile krcate žena i djece, kuhinj¬skog suda, ukradenih pršuta i kokoši. Ljudi, oholi i mučaljivi, dugih crnih kosa po¬krivenih šeširima okičenih perjem u čijim su se sjenama palile oči sjajne poput žeravice, nosili su na ramenima duge kremenjače. Parižani su ih promatrali s onom istom neza¬sitnom znatiželjom kojom su ih, po prvi put njihovi očevi 1427. promatrali kad su se pod pariškim zi¬dinama pojavili ti vječni lutaoci puti boje zimze¬lena. Prozvali su ih Egipčanima, ali i Ciganima ili Boemljanima.1 Bande pariških zlikovaca su pri¬znavale njihov utjecaj na zakone podzemlja, te je za svečanosti luñaka, vojvoda Egipčana stupao od¬mah uz kralja Thunesa, a velikodostojnici carevine Galileje išli su ispred ministra Velikog Coesrea Rodogone Egipčanin, i on ciganskog soja, mo¬gao je imati samo visoki položaj meñu kolovoñama pariškog podzemlja. Bilo je pravo što je htio za se osigurati područje u blizini onih čarobnih svetišta ukrašenih krstačama, kosturima i crnim mačka¬ma, koje su gatare, crne vještice, kako ih je svijet nazivao, podizale usred Sajma Saint-Germain. 1 Bohemie na francuskom Češka. Parižani su vje¬rovali da cigani potječu iz Češke. 173

Uza sve to Calembredaine, mada gospodar kule Nesle i Novog mosta, tražio je za sebe taj zalogaj. To suparništvo moglo se završiti samo smrču jednoga od njih dvojice. Posljednje dane prije otvorenja Sajmišta izbile su brojne tučnjave u četvrti. A dan prije otvaranja, Calembredaineove su se trupe morale povuči u ne¬redu i potražiti zaklon meñu ruševinama palače Nesle, dok je Rodogone Egipčanin organizirao neku vrst zaštitnog kordona oko nekadašnje tvrñave, duž jaraka i Sene. Calembredaineovi ljudi su se okupili u velikoj dvorani oko stola s kojega se Drvoguz derao kao pomahnitalo zvijere. — Več sam mjesecima opažao kako se pribli¬žava ova opasnost. A ti si za sve ovo kriv, Calem¬bredaine! Zbog svoje si markize sasvim izgubio glavu. Ne znaš se više tuči, voñe ostalih bandi su digli glavu. Osječaju da gubiš tlo pod nogama i pružit če ruku Rodogoneu da te obori. Preksinoč sam susreo Plavog Mornara... Stoječi ispred vatre prema kojoj je njegov sna¬žan lik poprimio crne obrise, Nikola je brisao oñ udarca noža okrvavljene grudi. On se derao još snažnije od Drvoguza: — Znamo mi dobro da si izdajnik bande, da se sastaješ sa svima voñama bandi, da ih posječu¬ ješ, da se pripremaš da zauzmeš njesto Velikog Coesrea. Ali čuvaj se! O svemu ču obavijestiti Rolina Kladu ... — Huljo! Ništa mi ne možeš učiniti... Anñeliku je podilazio užas pri pomisli da je to rikanje zvijeri moglo probuditi Florimonda i pre¬strašiti ga. Ona poleti u okruglu sobu. Ali anñelčiči su mirno spavali. Cantor je bio nalik kerubinu s fla¬manskih slika. Florimondu su se obrazi ponešto ispunili mesom. Sklopivši vjeñe nad tamnim pogle¬dom, u snu mu se vračao izraz djetinji i sretan. Strašna dernjava nije jenjavala. 174 „Ovo mora svršiti! Mora svršiti pa puklo kud puklo!" razmišljala je Anñelika zatvarajuči što je bolje mogla rasklimana vrata. Čula je promukli glas Drvoguza. — Ne zanašaj se, Calembredaine: ako uzmakneš, s tobom je gotovo! Rodcgone neče imati sami¬ losti. Nije njemu samo do sajmišta, več je njemu t do tvoje djevojke koju si mu oteo na groblju Šaints-

-Innocents. Njemu je do nje više nego do ičega A ne može je imati dok si ti tu. Dakle, ili ti ili on Nikola kao da se primirio. — A što da radim? Svi su se njegovi ljudi, ti prokleti Egipčani, smjestili tu napolju, ispred našeg nosa. Poslije batina što smo ih dobili, nema smisla ponovo se upuštati u bitku. Sve bi nas pobili. Anñelika se vrati u sobu, uze jedan ogrtač i preko očiju stavi krinku od crvenoga baršuna, koju je čuvala u jednoj kutiji s još nekim stvarčicama Udešena tako siñe u onu galamu. Svaña izmeñu Calembredainea i Drvoguza po¬primala je epske konture. Nikola je mogao bez po muke zgnječiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru, ali toliki je bio upliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije. Kad se pojavila Anñelika s crvenom krinkom preko lica, buka nešto utihne. — Kakav je ovo karneval? — gunñao je Ni¬ kola. — Kamo češ? — Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan sat mjesto če biti čisto, gospodo. Poslije če moči svatko u svoje sklonište. Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka — Ne čini li ti se da ona svakim danom postaje sve luña? — Pa čini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim mislima, pusti neka radi što je naumila. Svemu se čovjek može nadati od ove naše Markize anñela Njoj zahvaljujuči postao si krhotina, a sada neka barem popravi razbijeni lonac 176 Anñelika potrči u noč. Trčala je do vrata Saint--Jacques i tek tu pokuša priječi preko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana ispriječi joj se na putu. Ona mu na njemačkom natuknu neku vrlo zamr¬šenu priču prema kojoj je ona prodavačica na Saj¬mištu Saint-Germain i vrača se sada u svoju tezgu. Ovaj pusti da proñe ta žena pod krinkom, umotana u plašt ne posumnjavši nimalo u nju. Ona bez za¬ustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja, vla¬snika tri ogromna i strašna medvjeda. Anñelika je potpuno smantala ta tri medvjeda i njihova starog gospodara, a isto tako i dječaka koji je držao drveni čanak u ruci. Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujuči nje¬nim lijepim očima.

Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint--Germain-des-Pres kad su Rodogoneovi ljudi, koji su bili na straži duž starih jaraka, opazili kako prema njima nastupa ogromna mumlajuča prilika. Ciganin koji je pokušao utvrditi tko to hoče da probije njihov obruč dobi u prsa udarac šape koja mu s komadom kabanice iščupa i komad mesa. Ne čekajuči opširnija obavještenja, ostali po-skakaše na bedeme. Neki su potrčali prema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u zasjedi, ali i ovi naiñoše na dva neugodna su¬sreta. Več su mnogi banditi bili u vodi, i plivali prema drugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje opasnim mjestima. Tuči se, poklati se u ot¬vorenoj borbi s prosjacima i „vojnicima" nije pla¬šilo njihova odvažna srca, ali uhvatiti se ukoštac s medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge, bio dobra dva hvata visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo Anñelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je čitava četvrt potpuno oči¬ščena od nepoželjnih posjetilaca. Glavni štab Calembredainovog odreda poñe napolje da izvidi i mo rade priznati da je Markiza anñela rekla istinu Od muklog praska Drvoguzovog smijeha gra¬ñanke su drhtale iza svojih zavjesa. — Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anñela — smijao se — napravila čudo...! Ha! Ha Ha! Ali Nikoli nije bilo do smijeha. — Dogovorila si se s njima da nas izdaš — ponavljao je gnječeči Anñeliki zglavak — otišla si da se prodaš Rodogoneu Egipčaninu! Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispričati svoj pothvat. Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici okolnih kuča povirili na prozore i stali vikati da če siči dolje sa sabljama i helebardama i malo zapapriti tim lupežima koji poštenom svijetu ne daju da spava. Taj ljudski krnjadak se uopče nije obazirao na njihove prijetnje. Vukuči se po kamenim plo¬čama ulice, on proñe kroz čitava predgrañe Saint--Germain smijuči se na sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjačkim se veselicama pričalo o tri medvjeda Markize anñela ...! Ispričani manevar nije, meñutim, spriječio iz¬bijanje sukoba. Zapovjednik policije Chateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga oktobra pošao do gQspodina de Dreuxa d'Aubravsa, gospodara Offe-monta i Villiersa, redarstvenog časnika grada Pa¬riza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve

raspo¬ložive snage pariške policije dovesti u blizinu Saj¬mišta SaintGermain. Taj je dan, meñutim, prošao mirno. Calembre-daineovi su se ljudi kao gospodari kretali meñu sve guščim gomilama naroda. U sumrak stadoše pri¬stizati kočije visokog društva. Uz tisuče i tisuče upaljenih zublji pored sva¬kog dučana, izložba je poprimala izgled začaranog dvorca.

176 12 Put u Versailles 117 ¦ ..UlAJtii iW .

Anñelika se držala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu životinja: dvije doge protiv jednog vepra. Željna tih okrutnih prizora, svjetina se natisla oko ograde male arene. Anñelika je bila dobro raspoložena. Kod pro¬davača piča pila je muškata, cedrova soka i cime¬tove vode. Potrošila je ne vodeči mnogo računa 0 novcu jednu kesu što joj ju je Nikola poklonio. Kupila je za Florimonda lutaka i slatkiša. Nikola je pretpostavljao da če sajmište biti pod budnim nadzorom policije, te se obrijao i na se na¬vukao odijelo nešto pristojnijeg izgleda od onog u koje se obično oblačio, da bi što manje upao u oko. Natukavši na oči širok šešir koji mu je do¬nekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgle¬dom bio nalik siromašnom seljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, došao da se malo razveseli na sajmu. Anñelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odražavala u očima. Prisječali su se davnih 1 divnih sajmova po gradičima i selima njihova kraja. Nikola je provukao ruku Anñeliki oko pasa. Držao ju je .na neki poseban, svoj način. Ona je imala dojam da je steže jedan od onih željeznih prstenova kakvim se okivaju zatočenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj

njegovih ruku. Pa i tu večer, obuhvačena njegovim mišičavim stiskom, osječala se krhka i pokorna, slaba i zašti¬čena. Ruku punih slatkiša, igračaka i bočica ko¬lonjske vode, sve se više zagrijavala borbom živo¬tinja. Vikala je i lupala nogama zajedno s ostalim gledaocima kad je crn i podivljali vepar otresao s leña jednog napadača i svojim deračem odbacio u zrak rasporenog psa. Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilišta, baš sučelice njima, Rodogonea Egipčanina. Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zaši¬ljeni bodež. Nož zasikti iznad borilišta. Anñelika se baci u stranu i za sobom povuče Nikolu. Oštrica bodeža proleti par centimetara od Nikolina vrata 178 i zarije se u vrat prodavača ukrasnih stvarčica. Po¬goñen, čovjek u grču zalomi rukama raskrilivši jkutove šarenog plašta. Načas je naličio na ogro¬man leptir probeden iglom. Iz vrata mu brižne mlaz krvi i on se sruši na tlo. Na Sajmu Saint-Germain je počeo krvavi obračun. Oko pola noči Anñelika je zajedno s desetak djevojaka i žena, od kojih su dvije pripadale Ca-lembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu čeliju Chateleta. Iako su se za njom zatvorila vrata, činilo joj se da još uvijek čuje krikove izbezumljena svi¬jeta, dernjavu prosjaka i zločinaca guranih nemilo¬srdnim rašljama pandura i policajaca koji su ih u naletima odvodili sa Sajmišta Saint-Germain rav¬no u zatvor. — Nadrljale smo — reče jedna djevojka. — Baš sam roñena pod sretnom zvijezdom! Jednom poñem u skitnju izvan Glatignva, i eto me u čuzi. Oni su kadri da me posade na konjica1 zato što sam se udaljila iz mjesta odreñenog mi za boravak. — Je li gadno boli na tom konjicu — upita jedna djevojčica. — Oh, Gospoñe, još osječam da su mi mišiči i živci nategnuti kao bjeli sljez. Kad me je muči¬ telj stavio na nj; povikala sam: „Blagi Isuse! Prečista Djevice, budite milostivi prema meni!" — A meni je — javi se druga — krvnik ugurao^sve do dna grla šuplji rog i onda kroza nj usuo gotovo šest krčaga hladne voñe. Da je bar bilo vino! Mislila sam da ču se rasprsnuti kao praseči mjehur. Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili

pred veliku vatru da doñem k sebi. Anñelika je. slušala te glasove koji su dopipali iz smrdljive tame i bilježila u svijesti njihovo zna¬čenje, ali nimalo se ne zabrinjavajuči zbog ispriča¬nih pojedinosti. Pomisao da če sigurno biti pod¬vrgnuta mučenju za vrijeme preslušavanja, obaNeka vrst mučila. 179

veznog za sve optužene, nije joj dopirala do svi¬jesti. Jedna jedina misao joj se u glavi namatala: ,,A mališani? Što če od njih biti? Tko če se za njih brinuti? Neče li ih napustiti u kuli? Štakori če ih požderati.. Iako je u zatvoru vladala vlažna studen, njoj su se sljepoočice orosile znojem. Sčučurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivši rukama nastojala je da ne drhti i da nañe razloge umirenja. „Pa nači če se več neka žena koja če se za njih pobrinuti. Nemarne su, nesposobne, ali ipak brigaju da nečim nahrane svoje sinove... Pa na¬hranit če i moje. A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola če biti pažljiv..." Ali nije li i Nikola uhvačen? Anñelika se sjeti svog užasa kad je, trčeči iz ulice u ulicu da bi iz¬bjegla krvavom obračunavanju, svaki put naletila na obruč pandura i policajaca. Svi su prilazi sajmištu i četvrti Saint-Germain bili pod stražom te se činilo da se broj policajaca i pandura odjednom postostručio.1 Anñelika se pokuša sjetiti da li je Poljakinja mogla napustiti sajam prije opčeg meteža. Kad ju je posljednji put vidjela, bludnica je sa sobom vu¬kla mladog provincijalca, prestrašenog i sretnog u isti mah, prema obali Sene. Ali možda su se pri tom zadržali kod dučana, možda su bazali naokolo, možda su svratili da štogod popiju u kojoj od krčama. Anñelika uspije snagom svoje volje sebe uvje¬riti da Poljakinja nije dopala zatvora. Ta je po¬misao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su joj se na usnama, nagonski se vračale zaboravljene riječi molitve. „Budi im milostiva, zaštiti ih, Prečista Dje¬vice ... Zaklinjem se ...", ponavljala je u sebi, „da ču se iščupati iz besramnog života kojim živim, ako mi spasiš sinove... Napustit ču ovo društvo zloči-

naca i lupeža. Upet ču sve svoje snage da živim od svojih ruku ..." Sjeti se prodavačice cviječa i poče se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako brže proticalo. Ujutro se podigla velika buka od škripe brava i ključeva. Vrata se na čeliji otvore. Dežurni pan¬dur zubljom osvijetli unutrašnjost čelije. Danje svjetlo koje se probijalo kroz puškarnice, usječene u debele zidine, bilo je tako slabo da se unutra nije bogzna što vidjelo. — Tu su markize, dječaci — poviče stražar veselo. — Doñite brže ovamo. Žetva če biti sjajna. Još tri stražara uñu i zataknu zublju u jedan prsten w. zidu. — Zar ne, ptičice, bit čete mirne i mudre? Jedan od stražara izvuče ispod kabanice jedne škare. — Skini kapicu — reče ženi koja se nalazila blizu vrata. — Hm! imaš sijede kose. Neka, izvuči čemo takoñer neki novčič. Poznajem jednog vlasu¬ ljara blizu trga Saint-Michel koji pravi jeftine vlasulje za stare pisare. Odreže sijedu kosu, veže je komadom špage i baci u košaru. Njegovi su drugovi proučavali kosu na glavama drugih uhičenica. — Ja vam neču zadati truda — reče jedna od žena. — Ošišali ste me, nema tome dugo. — Gle, istinu veli — stražar če podrugljivo — prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! Čini mi se da ti se ovdje sviña! Jedan stražar pristupi Anñeliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava glavu. — Hej, prijatelji! — poviče. — Ovdje je dobra roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim. Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdžavu kosu koju je stražar oslobodio skinuvši Anñeliki kapicu. Čuo se zvižduk divljenja. — Prekrasno! Nema plavih tonova, doduše, ali se sva prelijeva. Prodat čemo je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu.

480 181

več na kakvoču. „Nosite ovo leglo gamadi", kaže mi svaki put kad mu donesem kosu zatvorenica, „ja ne pravim vlasulje od kose koju je več nagrizla gamad!" Ali ovaj put če me dočekati s manje prezira. Anñelika se rukama uhvati za kosu. Ta ne mogu joj odrezati kosu, to je bilo nezamislivo! — Ne, ne, ne radite toga! — preklinjala je. Ali joj čvrsta šaka skine ruke. — Ako ti je bilo toliko stalo do kose, ljepotice, onda si se morala čuvati Ch&teleta. Ta treba da i mi, zaboga, neku sitnicu zaradimo. Uz priličan zvek čelika škare su rezale crven-kasto-plave kovrdže što ih je Barba prije nekoliko dana češljala s beskrajnom samilosti u duši. Kad su stražari izišli, Anñelika prijeñe drhta¬vom rukom preko gole šije. Činilo joj se da joj je glava postala manja i isuviše laka. — Ne plači — reče joj jedna žena da je utješi — ponovo če narasti. Pod uvjetom da te ponovo ne uhvate. Stražari su čudni žeteoci. Pobogu, kose su u- Parizu skupe zahvaljujuči svim onim plemi¬ čima, prinčevima i mladičima koji nose vlasulje! Mlada žena šutke prikopča kapicu. Njene dru¬garice su mislile da plače jer ju je potresala snažna drhtavica. Ali je ta zgoda odmah izgubila svaku važnost. Jedino do čega joj je bilo stalo, bila je sudbina njene djece. XIII ANðELIKA U CHATELETU Vrijeme je odmicalo sporo, užasno sporo. Čelija u kojoj su žene bile zatvorene bila je tako malena da se u njoj jedva disalo. Jedna od žena reče da je dobar znak što su ih zatvorili u tu čeliju koja je bila poznata pod imenom: Izmeñu dvije noči. Tu su zatvarali one za koje se nije znalo da li če biti uhapšeni ili samo pritvoreni. — Kad su nas uhapsili, u stvari, nismo ništa loše radile — govorila je ista žena. — Bile smo na sajmu kao i svi drugi To što nas nisu pretresle zaprisegnute žene na službi u Chateletu, dokazom je da su svi otišli na sajam Saint-Germain, pa i one. — Pa na sajmu je bila i policija — s gorčinom posvjedoči druga djevojka. Anñelika pod haljinom opipa bodež Rodogonea Egipčanina: bodež sličan onome kojim je gañao Nikolu. — Prava je sreča što nas nisu pretresli — po¬

novi žena koja je možda skrivala pod odječom neki nož ili nečiju kesu s par škuda u njoj. — Budi bez brige, ima i za to vremena — od¬ govori jedna. Večina se žena nije nadala dobru od zatvora. Pričalo se o zatvorenicama koje su deset godina ostale u zatvor.u prije no što su ih se sjetili. A one

182 183 što su poznavale Chatelet, opisivale su zatvorske čelije te grozne tvrñave. U njoj je postojala čelija koja se zvala „Kraj lagodnu životu" Ta je čelija \>ila puna gmazova i nečisti, a zrak je u njoj bio tako kužan da ni sviječa nije mogla gorjeti. Zatim „Klaonica" nazvana tako zato što se u njoj udisalo smrdljivo isparavanje iz obližnje klaonice. „Okovi" je bila velika dvorana u kojoj su zatvorenici oko¬vima bili vezani jedni za druge. Druge su se zvale „Okrutnost", pa „Bunari", „Jarak"; ova zadnja je imala oblik izvrnutog stošca. Zatvorenici su u njoj nogama bili u vodi; niti su se mogli pružiti niti stajati na nogama. Obično bi umirali poslije, petna¬estak dana. Na kraju tihim se glasom spominjala čelija. „Zaboravljena". Bila je to podzemna čelija iz koje se nitko nije vračao u život. Siva se svjetlost probijala kroz duboki otvor na kojemu se nalazila željezna mreža. Nikako nisi mo¬gao znati koliko je sati. Jedna starica izuje iskriv¬ljene cipele, iz potplata iščupa čavle i ponovo ih zabije u potplat, ali u protivnom smjeru, sa šilj¬cima vani. To čudno oružje zatim pokaže drugaricama i posavjetuje ih da naprave to isto kako bi time mogle ubijati štokore koji če im doči u posjetu kad padne noč. Meñutim, oko ponoči vrata se uz štropot otvore i konjanici izvedu zatvorenice iz čelije i povedu ih, iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu obloženu modrom tapiserijom ukrašenu žutim ljiljanima. U dnu dvorane, na polukružnom podiju, na¬lazila se neka vrst katedre od izrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na križu. Poviše katedre i slike dizao se baldahin obložen tapiserijom. Za katedrom je sjedio čovjek u crnoj togi, s ov¬ratnikom ukrašenim bijelim vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio još jedan čovjek koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlSke policije, a drugi njegov pomočnik.

184 Podvornici, žbiri oboružani šibama, i vojnici kraljeve garde okružiše skupinu žena i djevojaka i gurnuše ih pred podij. Pri tom su morale proči kraj jednoga stola za kojim je sudski pisar zapi¬sivao njihova imena. Anñelika je od zaprepaštenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao kako se zove: ta ona više nije imala imena... Na kraju reče da se zove Ana Sauvert. Tako se zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono nenadano palo na pamet, Suñenje je bilo začas gotovo. Chatelet je toga dana bio kao šipak pun. Trebalo je brzo raditi. Pošto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih žena,. pomočnik pročita listu koju mu je pisar uručio i izjavi da su, „sve spomenute osobe osuñene da budu javno izbičevane, a potom odvedene u Opču bolnicu gdje če ih pobožne žene poučiti kako se krpa i Boga moli". — Ovaj put smo se jeftino izvukle — šapne jedna djevojka Anñeliki. — Opča bolnica nije zatvor, več sklonište za sirotinju. Silom nas tamo zatvore, ali nismo pod stražom. Ništa lakše nego kidnuti. Skupinu od dvadesetak žena stražari potom od-vedoše u prostranu dvoranu u prizemlju, a onda ih svrstaše duž zida. Uto se otvore vrata i uñe vojnik visoka i krupna rasta, crveno mu lice, popriječeno crnim brcima, okružila lijepa kestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko debelih ramena, visokim kožnatim opasačem koji mu je stezao trbušinu, sa širokim posuvracima na orukvi-cama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s ogrom¬nim naprsnikom koju su povezivale zlatne rojte, li¬čio je pomalo na Velikog Matthieua samo što mu lice nije zračilo dobrotom i vedrinom kao u nadri-liječnika. Oči udubljene ispod gustih mu trepavica bijahu sitne i okrutne. Na nogama je imao čizme s visokim potpeti¬cama koje su još jače isticale njegov snažan lik. 185 I — Ovo je zapovjednik straže — šapne Anñelikina susjeda. — Strašan je stoga su ga i prozvali Ljudožder. Ljudožder proñe ispred žena zveckajuči ostru-gama po podu. — Ha! Ha! Lijepe moje ptičice, sad čemo vas malo počešljati! Brzo, skidaj košulje! Da znate: one koje se budu isuviše derale, dobit če koji udarac

priñe. 2ene koje su več na svojoj koži iskusile kaznu bičevanja, poslušno stadoše skidati prslučac. One koje su imale košulje, skinu ih do pasa i prebace preko sukanja. Stražari su pristupali onim ženama koje su oklijevale i grubo su ih svlačili. Jedan od njih dohvati Anñeliku za prslučac i dopola joj ga razdrapa. Ona se poboja da joj ne pronañu bodež te brzo razgoliti leña. Zapovjednik straže poñe gore pa dolje proma¬trajuči žene poredane ispred sebe. Zaustavljao se pred onim mlañim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove praseče očice. Na kraju zapovjednik po¬kretom prsta pokaže na Anñeliku. Jedan od pandura zakvoca kao kokoš i naredi joj da iziñe iz reda. — Deder, vodite taj klatež — naredi zapovjed¬ nik — i da ste ih dobro počešali. Koliko ih ima? — Dvadesetak, gospodine. — Sad su četiri sata poslije podne. Treba da ste s njima gotovi do zalaska sunca. — U redu, gospodine. Stražari narede ženama da iziñu, Anñelika pri¬mijeti u dvorištu jedna kolica puna šiba. Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta odreñenog za javno kažnjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i Anñelika osta sama sa zapovjednikom straže. Ona baci na nj iznenañen i tjeskoban pogled. Zašto ona nije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne misli opet zatvoriti u čeliju? 186 Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, čije srednjevjekovne zidine probijaše vlaga. Iako je vani bio još dan, tu se več uvukao mrak te su stražari upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anñelika je ukrižila ruke preko prsiju, više zbog toga ña bi ih sakrila pred upornim pogledom Lju¬doždera nego da bi se zaštitila od hladnoče. Ljudožder joj se primakne teškim korakom i kašljucne. — Onda, košuto moja lijepa, zar zbilja umireš od želje da ti ogule ta tvoja lijepa ramena? A kako ona ništa ne odgovori, on nastavi: — Odgovori! Zar zbilja umireš od želje? Bilo je jasno da Anñelika nije željela da bude išibana, stoga ona niječno odmahne glavom. — Dobro, pokušat čemo urediti tu stvar — reče oficir sladunjavim glasom. — Zaista bi bila šteta upropastiti šibama ovakvo pilence. Možda nas dvoje pronañemo neki izlaz, a?

Stavi joj prst pod bradu i silom joj podjgne lice, a zatim ushičeno fičukne. — Sto mu jada! Imaš divne oči! Mora da ti je majka pila absint dok te je nosila! De, osmijehni mi sa malko! Uto njegovi debeli prsti stadoše milovati krhki joj vrat i okrugla ramena. Ona se povuče natrag ne uspijevši obuzdati osječaj gañenja. Ljudožder prasne u smijeh. Od silnoga mu je smijeha trbušina poskakivala dolje--gore. Netremice ga je motrila svojim zelenim oči¬ma. Na kraju, usprkos nadmoči svog položaja i rasta, on se poče nelagodno osječati. — Onda, složili smo se, zar ne? — ponovo če on. — Doči češ sa mnom u moj stan. Poslije češ dostiči druge, ali stražari čete pustiti na miru. Neče te izbičevati... Jesi li zadovoljna, pilence moje malo? Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privuče si¬gurnom rukom i stane je cmokati po licu halaplji¬vim i zvučnim poljupcima. 187 I Dodir njegove vlažne gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno vino, izazove u njoj ga¬ñenje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se iščupala iz njegova stiska. Opasač i gajtani Ljudo¬žderove uniforme grebli su je po prstima. Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navuče na sebe poderani prslučac. — šta je? — u čudu ju je pitao Ljudožder. — Sto ti bi? Tebi još nije jasno da sam te htio poštedjeti šiba? i— Velika vam hvala na tome — odgovori An-ñelika odlučnim tonom — ali ja bih radije otrpjela šibe. Ljudožder zine u čudu, crni mu se brci zatre-soše, a lice mu se nali krvlju kao da su ga odjednom vrpce ovratnika počele gušiti. — Sto...! Sto to kažeš...? — Radije ču podnijeti šibe — ponovi Anñelika. — Gospodin zapovjednik pariške policije me je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njego,voj pravdi. I odlučno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za šiju.

,,Oh, Bože sveti!" pomisli Anñelika. „Nikad više neču kokoš uhvatiti za vrat. To je grozan osječaj." Zapovjednik ju je pažljivo promatrao. — Ti si neka čudna drolja — reče ponešto za¬ dihan. — Za tvoje bih te riječi mogao, pljoštimice, sabljom tako istuči da bi kao mrtva ostala na ze¬ mlji. Ali neču da te mrcvarim. Lijepa si i lijepo gra¬ ñena. Sto te više gledam, više mi se sviñaš. Bilo bi zaista glupo da se ne složimo. Mogu ti pomoči. Slu¬ šaj, ne budi luda. Budi ljubazna prema meni, a kad dostigneš druge, dobro, moguče da če stražar koji če te pratiti okrenuti glavu na drugu stranu ... U jednom trenutku Anñelika nazre mogučnost da se izvuče. Pred očima joj zatrepere lišča Flori-monda i Cantora: Izbezumljena, opazi životinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njeno se tijelo bunilo. Nemoguče! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Opče 188 bolnice se moglo pobječi... A možda če joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u bolnicu ... — Radije ču u Opču bolnicu! — poviče izvan sebe. — Radije...! Ostatak se njenih riječi izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudožder je tako tresao njom da je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda. Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj. — Išibajte ovu kurvu da joj koža visi...! — rikne Ljudožder. Vrata prasnuše kao udarac groma. Anñelika se sruši meñu skupinu civilnih stra-žara koja je upravo prispjela da preuzme nočnu smjenu. Bili su to večinom zanatlije i miroljubivi trgovci koji su protiv volje obavljali tu službu na¬metnutu cehovima radi sigurnosti grada. Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugola djevojka. Zapovjed¬nik je nareñenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nije razumio. — Evo još jedne koju je naš hrabri zapovjed¬ nik dobrano udesio — reče jedan od njih. — Ne bi se moglo ustvrditi da ga ljubav čini nježnim. — Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noči nisu puste.

— Do vraga! Izvlači ih iz gomile zatvorenica i onda im da da biraju izmeñu zatvora i njegova kreveta. — Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro proveo! Anñelika se digne. Bila je sva izubijana. Stra-žari su je mirno promatrali puneči lule i miješajuči karte. Oklijevajuči, Anñelika poñe k pragu stražar-nice. Nitko je ne zadrža. Ubrzo se našla pod svodovima ulice Saint-Leu-froy koja je preko tvrñave Chatelet povezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjača, 189 I XIV CANTOR U CIGANSKOJ CERGI — Psssst! Markizo anñela...! Pazi se, ne idi naprijed — Poljakinjin glas zaustavi Anñeliku dok se približavala kuli Nesle. Anñelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih vrata, mahala ru¬kom. Ona joj priñe. — Eto ti na, jadna moja markizo — uzdahne Poljakinja — nadrljale smo do kraja. Na sreču, Lijepi Dječak je stigao. Jedan mu je „fratar" na¬ pravio tonzuru na tjemenu, te se poslije stražarima predstavio kao da je opat. Kad su ga potom preba¬ civali iz Chateleta u biskupski zatvor, uspio je pobječi. — Zašto si mi rekla da ne idem u kulu Nesle? — Do vraga! Tamo se ustoličio RodQgone Egipčanin sa svom svojom bandom. Anñelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi: — Trebalo je vidjeti kako su nas otjerali! Nisu nam dali vremena ni da svoje prnje pokupimo. "Uza sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovčežič i majmunčiča. Odnijela sam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u kuču gdje Lijepi Dječak ima prijatelja i gdje obita¬ vaju njegove žene. — Gdje su moji sinovi? — upita Anñelika. 190

— Nitko ne zna gdje je Calembredaine završio — nastavljala je Poljakinja brzorekom. — Uhap¬ šen...? Obješen...? Neki tvrde da su ga vidjeli kad se bacio u Senu. Možda se dokopao polja.. — Šta me briga za Calembreñaina — proci¬ jedi Anñelika kroz stisnute zube. Bijaše zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso. — Gdje su moji mališani? Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim očima kao Izgubljena. Na kraju spusti vjeñe. — Nisam ih htjela dati, uvjeravam te... ali drugi su bili jači... — Gdje su? — ponovi Anñelika bezbojnim glasom. — Odveo ih je Ivan Truli... zajedno sa svom djecom koju je uspio nači. — Odnio ih je dolje... u predgrañe Saint-Denis? — Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Cantora nije. Rekao je da je suviše debeo da bi ga iz¬ najmljivao prosjacima. — Što je s njim učinio? — Prodao... prodao ga je. Jest, za trideset novčiča ... nekim Ciganima koji su dijete kupili da bi poslije od njega napravili akrobata. — Gdje su ti Cigani? — Otkuda bih ja znala gdje su! — pobuni se Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. — Mačko, uvuci kandže, svu si me izgrebla... Sta da ti ka¬ žem ...? Došli tu neki Cigani i onda krenuli na put. Rusvaj od prošle noči im se nije nimalo svidio. Napustili su Pariz. — U kojem su pravcu otputovali? — Nema tome ni dva sata što su viñeni kako kreču prema vratima Saint-Antoine. Vratila sam se ovamo nekako sluteči da bih te mogla sresti. Ti si majka, a majke su kadre probiti zidove... Anñeliku je razdirala strahovita bol. Činilo joj, se da če poludjeti. 191

Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivlje majku ...! Cantor odveden zauvijek u nepoznato! — Treba poči u potjeru za Cantorom — reče ona — možda Cigani još nisu odmakli daleko od Pariza. — Sasvim si izgubila glavu, jadna moja markizo! Ali Anñelika je več grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja poñe za njom. — Naposljetku — reče pomirivši se s Anñelikinom odlukom — hajdemo. Imam par škuda, mo¬ žda če pristati da nam ga prodaju... ** * Tog je dana padala kiša. Zrak je bio vlažan i osječala se jesen. Kaldrma se svjetlucala. Dvije žene poñoše duž desne obale Sene i iziñu iz Pariza blizu Arsenala. Na obzorju nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, široku i dugu. S večera se podigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo prema mostu Charenton. Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Polja¬kinja je slijegala ramenima, ali je bez pogovora išla dalje za Anñelikom pokoravajuči se svom fa-talizmu, fatalizmu žene koja je mnogo pješačila i slijedila druge po svakom vremenu i po svaka¬kvom putu a da toga i nije bila svjesna. Kad su se približili mostu Charenton, primije¬tiše nekoliko upaljenih vatara, dolje ispod ceste Poljakinja se zaustavi. — To su oni — šapne — imale smo sreče. Poñoše prema ciganskom logoru. Sumarak de¬belih hrastova privukao je cigansko pleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do druge predstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kišovitoj noči. 2ene i djeca su sjedili oko 192 vatre. Pekli su ovna na debelom, ražnju. Po strani su mršavi konji pasli. Anñelika i njena drugarica priñoše bliže. — Nastoj da se ne ljutiš — tiho ju je opomi¬ njala Poljakinja. — Da samo znaš kako su opaki! Natakli bi nas obadvije na ražanj, zajedno s ovnom i nikome ništa. Pusti mene da ja s njima govorim.

Poznajem ponešto njihov jezik ... Neki dugajlija s šubarom na glavi odvoji se od ognja i poñe prema njima. Dvije žene prstima napraviše znak raspoznavanja kojim se služilo pod¬zemlje. Čovek im s visoka odgovori. Poslije toga Poljakinja uze objašnjavati razlog njihova dolaska. Anñelika nije razumjela ništa od onog što su go¬vorili. Trudila se da po Ciganinovu licu pogodi što misli, ali mrak je več bio pao te ona nije uspijevala razabrati mu crte. Poljakinja mu na kraju pruži kesu. Čovjek je izmjeri rukom, potom joj je vrati i udalji se u pravcu vatara. — Kaže da ide na razgovor s članovima plemena. Čekale su smrzavajuči se na vjetru što se po¬digao s ravnice. Ciganin se ubrzo vratio svojim mirnim i okretnim korakom. Reče nekoliko riječi. — Sta kaže? — upita Anñelika gotovo bez daha. — Kaže da neče vratiti dijete. Veli da je lijepo i ljupko. Več su ga zavoljeli! Kažu da je sve u redu. — Ali to nije moguče...! Hoču da mi vrate moga sina! — poviče Anñelika. Napravi pri tom pokret kao da če se baciti prema logoru, ali je Poljakinja zadrži snažnom rukom. Ciganin je izvukao sablju. Drugi im Cigani stadoše prilaziti. Prostitutka povuče drugaricu prema cesti. — Jesi li luda...? Hočeš da te zakolju...? 193 13 Put u versallles — Ali to je nemoguče! — ponavljala je Anñelika. — Nešto moramo poduzeti. Ne mogu odnijeti Cantora daleko ... daleko... — Ne uzbuñuj se, takav je život! Prije ili po¬ slije sinovi odlaze daleko... Svejedno da li če to biti danas ili sutra. I ja sam imala djece! A tko zna gdje su! Sa svim tim, evo me i žive i zdrave! Anñelika je tresla glavom samo da ne čuje njene riječi. Počela je padati kiša, gusta i sitna. Trebalo je nešto poduzeti...! — Nešto mi je palo ha pamet — izjavi. — Vratimo se u Pariz. — U redu, vratimo se u Pariz — složi se

Poljakinja. Ponovo staviše put pod noge posrčuči po blat¬njavim mlakama. Anñelika je na nogama imala loše cipele te su joj stopala krvarila. Vjetar joj je motao oko nogu mokru suknju. Hvatala ju je ne¬svjestica. Več dvadeset i četiri sata nije ništa okusila. — Ne mogu više — promrmlja zaustavivši se da bi došla do daha. — A ipak treba djelovati brzo ... što je brže moguče... — Čekaj, vidim fenjere nama iza leña. To su neki konjanici na putu za Pariz. Zamolit čemo ih da nas dignu u sedla. Poljakinja se smjelo zaustavi nasred ceste. Kad je skupina stigla do njih, povjče prema njima oštrim glasom u kojemu je uza^ sve to zazvučio umilan ton. — Hej! Ljubazna gospodo! Ne biste li pomogli dvjema lijepim djevojkama koje su se našle u ne¬ volji? Bit čemo vam vrlo zahvalne, i znat čemo vam se odužiti. Konjanici zaustave konje. Na njima se nije ra¬zabiralo ništa osim ogrtača s podignutim ovratni¬cima i nakvašenim šeširima. Izmijeniše nekoliko riječi na nekom tuñem jeziku. Potom se jedna ruka pruži prema Anñeliki i mladi glas progovori na francuskom: — Penjite se, ljepotice! Ruka je bila snažna i mlada je žena več sjedila udobno iza jahača. Konji ponovo krenuše. Poljakinja se smijala i opazivši da je čovjek koji ju je primio u sedlu bio stranac, poče s njim izmjenjivati šaljive riječi na nekom divljem, nje¬mačkom jeziku, naučenom po bojištima Evrope. Anñelikin drug reče ne okrečuči se: — Priljubite se čvrsto uza-me, djevojko. Moj konj ima težak kas, a i sedlo je usko, pa biste mogli pasti. Ona posluša te rukama obuhvati mladičevo ti¬jelo spojivši smrznute šake na njegovim toplim grudima. Njegova je toplina prožme-ugodnim osje¬čajem. Nasloni glavu neznancu na snažna leña i čas se tako odmarala. Znala je što joj je raditi, pa je to smiri. Iz razgovora dvojice konjanika shvati da su pripadali skupini protestanata koja se vra¬čala iz hrama u Charentonu. Nešto kasnije bili su u Parizu. Anñelikin drug plati i za nju cestarinu na vratima Saint-Antoine.

— Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? — upita je trudeči se da joj zagleda u lice. Ona se oslobodi obamrlosti što bijaše načas njom ovladala. — Ne "bih htjela iskoristiti vašu- dobrotu, go¬ spodine, ali napravili biste mi veliku uslugu kad biste me otpratili do Velikog Chateleta. — Otpratitču vas vrlo rado. — Anñeliko — poviče Poljakinja — ne čini gluposti. Budi oprezna! — Pusti me na miru... Radije mi pruži tvoju kesu. Mogla bi mi dobro doči. — Kako te volja... naposljetku — promrmlja djevojka slegnuvši ramenima. Skočila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemačkom svom konjaniku, koji, uostalom, i nije bio Nijemac več Holanñanin. Njega je, čini se, i ob¬radovala i zbunila Poljakinjina vesela ljubaznost.

194 195 Anñelikin drug podiže šešir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera konja širokom i neza-krčenom ulicom u predgrañu Saint-Antoine. Neko¬liko minuta poslije toga zaustavio se pred Chate-letom koji je Anñelika napustila prije par sati. Ona sjaše. Velike zublje zataknute ispod glav¬nog ulaza tvrñave osvetljavale su čitav trg. Na nji¬hovu crvenu svjetlu Anñelika je dosta jasno vidjela svog ljubaznog druga. Bio je mladič od dvadeset. do dvadeset i pet godina,-odjeven jednostavno ali u lijepo grañansko odijelo. Ona reče: — Zao mi je što ste se zbog mene odijelili oñ svojih prijatelja. — Ah, nije to nišla. One m'ladiče, u stvari, ja i ne poznajem, stranci su. Ja sam Francuz iz La Eochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je u Pariz da se izučim u trgovini. Te sam strance sreo u hramu u Charentonu, gdje smo prisustvovali pogrebu jednog člana naše vjere. Kao što vidite,

niste uopče omeli moje planove. — Zahvalna sam vam što ste mi sve tako lju¬ bazno ispričali, gospodine. Pruži mu ruku. On je uzme i Anñelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro i ozbiljno mla¬dičevo lice i osmjehuje joj se. — Veseli me da sam vam- napravio uslugu, draga prijateljice. Ona je gledala kako se mladič udaljuje meñu svjetinom i crvenim izlozima u ulici Velike klao¬nice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrošču mladu ženu. Odmah tzatim Anñelika odlučno proñe ispod glavnog ulaza i pojavi se na ulazu stražarnice. Stražar je zaustavi. — Htjela bih govoriti sa zapovjedničkom kra¬ ljevske straže. Stražar joj namigne kao da shvača. — S Ljudožderom? Buduči da ti se toliko sviña, ulazi, curice! 296 Dvorana je bila puna plavičastog dima što se oslobañao s lula. Ulazeči, Anñelika nesvjesnim po¬kretom pokuša poravnati mokru suknju. Primijeti da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osječaj stida sjetivši se svoje ošišane glave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i sveže ispod brade. Potom poñe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjišta isticao je crn i krupan lik zapo¬vjednika straže. On je svojim bučnim glasom ne¬što nadugo i naširoko razglabao držeči čibuk lule jednom, a čašu vina drugom rukom. Njegovi su ga potčinjeni slušali zalijevajuči i klateči se na svojim stolicama. Bili su več navikli na'njegova hvalisava razmetanja. — Gle, gle! Neka nam djevojčica dolazi u po¬ sjete — primijeti jedan od vojnika zadovoljan upadicom. Zapovjednik se žestoko trgne i pomodri od bi¬jesa prepoznavši Anñeliku. Ona mu ne dade da doñe k sebi več poviče: — Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici, molim vas da mi pomognete! Cigani su.mi oteli sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku ulogoreni kod mosta Charenton. Molim vas, doñite sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oni če se sigurno pokoriti nareñenju vojnika...

Nasta čas zaprepaštenja i šutnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u nesuzdrživ smijeh. — Ha! Ha! Ha! Ovako nešto smiješno još nikad nisam čuo! Hal Ha Ha! Jedna drolja dolazi zano¬ vijetati stražare zato što... Ha! Ha! Ala je ovo smiješno! Sta ti misliš, markizo, tko si ti? — Sanjala je i misli da je francuska kraljica! Od smijeha je odjekivala čitava prostorija. Ka¬mo god se okrenula, Anñelika je vidjela razjap¬ljena usta i ramena koja je potresao razulareni smijeh. Jedino se zapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao strašan izraz. 197 Zapovjeanik i trojica vojnika krenuše prema njima dok su ostala dvojica vršiti pokret zaokru-žavanja. Anñelika je ostala u mraku. Čula je kako Lju¬dožder, kuneči kao Turčin, nareñuje glavaru ple¬mena da se svi ljudi, žene i djeca imaju ispred njega svrstati u red. Zapisat če im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije krvoproliča koje se jučer odigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije če ih pustiti da mirno odu svojim putem. Primirivši se, nomadi poslušaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih mogučih policija. — Djevojko, doñi ovamo — rikne sada kape¬ tan obrativši se Anñeliki. Anñelika pritrči. — Je li meñu vama dijete ove žene? — upita kapetan. — Vratite joj ga ili čemo vas sve koliko vas ima na sablje ponabadati. U tom trenutku Anñelika opazi Cantora. Spa¬vao je na grudima jedne Ciganke. Riknuvši poput tigra, ona poskoči prema Ciganki i istrgne joj di¬jete koje udari u plač. Ciganka se pobuni, ali joj glavar oštrim glasom naredi da umukne. Pogledav¬ši konjanike čije su helebrade svjetlucale od pla¬mena vatara, bi mu jasno da bi im svaki otpor bio uzaludan. Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plačeno trideset novčiča. Anñelika mu ih dobaci. Njene se ruke strasno omotaše oko Cantorova tjelešca, glatkog i okruglog. Čini se da njemu nije bio baš po volji prilično grub prijelaz u stare vla¬sništvo. Bilo je očito da se, zahvaljujuči lakoči prilagoñavanja o čemu je od samog roñenja dao dovoljno dokaza, osječao sasvim dobro na Cigankinim grudama.

Kas konja, na kojemu se Anñelika ščučurila iza jednoga stražara, zipkao ga je i on je ponovo za¬spao, sa palcem u ustima. Čini se da mu nije bilo 200 hladno, iako je bio potpuno gol, baš kao> i drugi Cigančiči. Ona ga stavi na prsa, ispod prslučca, pridrža¬vajuči ga jednom rukom dok se drugom držala za kožnati pojas stražarev. U Parizu je proticala ista noč, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve dublju tamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao što potok izbija iz livade ili iz svog podzemnog nevidljivog toka. Pošten je svijet počeo zatvarati prozore i ga¬siti sviječe. Gospoda i grañani su odlazili u krčme ili u kazalište. Večere su se'produžavale uz pijuc-kanje rožolja i pokojeg galantnog poljupca. Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati. Anñelika skoči na zemlju i potrči k zapovjed¬niku. — Dopustite mi da smjestim na sigurno mje¬ sto svoje dijete — molila je. — Kunem vam se da ču se vratiti sutra na noč. On se tobože namršti. — Pazi da me ne prevariš? Požalit češ inače. — Kunem vam se! Ne znajuči kako da ga uvjeri u svoju iskre¬nost, ukriži dva prsta i pljune na zemlju. Tako su se prosjaci zaklinjali. — U redu — odgovori kapetan. — Rijetko se dogaña da netko pogazi tu zakletvu. Čekat ču te... ali nemoj da previše čeznem za tobom. A do¬ tle doñi načas i daj mi jedan poljubac na ime predujma. Ali ona odskoči i pobjegne u noč. Kako se usu¬dio da je dira dok je ona držala u zagrljaju svog skupocjenog malog dječaka! Ljudima nije ništa sveto! Ulica Dolina bijede nalazila se tačno iza Chate¬leta. Nekoliko koraka i bit če tamo. Ne usporivši korak, Anñelika stiže u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu", proñe kroz gostionicu i uñe u kuhinju. Barba je bila tamo i kao obično čerupala starog pijevca. Anñelika joj baci dijete u krilo. 201

Evo ti Cantora — reče zadihana — drži ga

i štiti. I obečaj mi da ga nečeš napustiti, ma šta se dogodilo! Mirna Barba privi na grudi istim pokretom ruku i pijevca i Cantora. — Kunem se, gospodo. — A ako se tvoj gospodar razbjesni...? — Pustit ču ga da viče, gospoño. Reči ču mu da je dijete moje, da sam ga začela s jednim mu¬ šketirom, — U redu... A sad, Barbo... — Sto je,, gospoño? — Uzmi krunicu. — Da, gospoño. — Moli se za mene Bogorodici... — Da, gospoño! — Barba, imaš li rakije? — Da, gospoño, tamo je na stolu ,. Anñelika dqhvati bocu, pritisne grlič na usta i pošteno otpije. Imala je dojam da če se srušiti na tlo, te se brzo prihvati stola. Ali malo potom svijest joj se razbistri i preplavi je osječaj blago¬tvorne topline. Barba ju je promatrala razrogačenim očima. — Gospoño ... gdje vam je kosa? — Kako da znam gdje mi je kosa — odgovori Anñelika ljutito. — Imam prečeg posla no da mislim o svojoj kosi. Odlučnim se korakom uputi prema vratima. — Kamo čete, gospoño? — Idem po Florimonda! XV DRAMATIČNA NOČ U JAZBINI VELIKOG COESREA Na uglu jedne kuče sagrañene od blata nala¬zio se kip Gospoda onih koji su govorili šatrovački: kip Svevišnjega ukraden u crkvi Saint-Pierre-aux-Boeufs. Psovke i razvratni prizori su bile molitve koje mu je upučivao njegov narod. Od tog mjesta kroz ružne i smrdljive uličice ulazilo se u kraljevstvo mraka i groze. Kip Svevi¬šnjega obilježavao je meñu koju policajac ili osa¬mljeni stražar nije smio priječi a da se ne izloži največoj opasnosti. A niti se pošten svijet nije usu¬dio zaci u taj kraj. A što da i traže u toj četvrti gdje su crne kuče napola u ruševinama, kolibe od blata, stare kočije i kolica, stare

vjetrenjače i tegle¬nice dovučeni ne zna se kako, služili kao obitavali-šta tisučima obitelji bez imena i bez korijena, bez ikakve zaštite i skloništa osim podzemne bratije? Po guščem mraku i po drugačijoj šutnji Anñe¬lika zaključi da je ušla u područje Velikog Coesrea. Pjesme iz krčama su se sve slabije čule. Ovdje više nije bilo ni krčmi, ni fenjera, ni pjesama. Ničeg drugog osim bijede u čistom stanju, sa njenim smečem, njenim štakorima, njenim skitnič-kim psima. Anñelika je jednom prilikom zajedno s Calem-bredaineom posjetila tu izuzetnu četvrt predgraña 203 Sairit-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno Velikog Coesrea, čudnu neku kuču na nekoliko ka¬tova, možda nekadašnji samostan, jer su male kule s tornjičima i ostaci trijema još odolijevali zubu vremena meñu naslagama zemlje crnice, starim da¬skama, kamenjem i motkama kojima su tu zgradu prekrili da se ne bi srušila. Poduprta sa svih stra¬na, kriva i klimava, pokazujuči otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i svojim lu¬kovima i ističuči oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palača prosjačkog kralja. Veliki Coesre je živio tu sa svojim dvorom, svojim ženama, svojim ministrima, svojim idiotom. A baš je na tom mjestu, pod močnom zaštitom svog velikog gospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, •ukradenu djecu, zakonitu ili nezakonitu. Prodrijevši u opasnu četvrt, Anñelika pokuša pronači kuču koju je tražila. Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mr,ak ju je štitio. Osobe što ih je susretala nisu marile za tu ženu u prnjama sličnu ostalim stanovnicima bijed¬nih stračara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se izvukla ničiju sumnju ne pobudivši. Poznavala je dosta dobro jezik i običaje šatrovaca. Zahvaljujuči samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je mogla nekažnjeno proči kroz taj pakao. Zar ju je ijedna drolja te večeri, videči je mo¬krih i poderanih haljina, kosa ošišanih kao u blud¬nica puštenih iz zatvora, lica što joj ga je izdu-bla tjeskoba i umori, mogla optužiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti krug ušla s neprijatelj¬skim namjerama? Pa ipak, morala se čuvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivne Calembredaineovoj obitavale su u toj četvrti.

Šta bi se dogodilo da se kojim slučajem pro¬širi vijest da se Markiza anñela vrzma u njihovu kraju? Nočni lov divljih zvjeri u gustišu šume manje je okrutan od lova u koji se bacaju ljudi 204 progoneči nekoga od svojih u mračnim podzemlji¬ma jednoga grada. Za veču sigurnost ona se sagne i blatom nama¬ze lice. U taj nočni sat kuča Velikog Coesrea se isti¬cala meñu drugima zato što je bila osvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice s nočnih žižaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijaše umočen komadič krpice. Skrivena iza jednog kolobrana, Anñelika je ča-sak promatrala kuču. Palača Velikog Coesrea bila je najbučnija. I tu se održavalo sijelo prosjaka i zločinaca kao donedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude. A kako je te noči bilo do¬sta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama. Anñelika na kraju odlučno priñe jednom od prozora i poviri unutra kroz pukotinu nastalu iz¬meñu dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Pre¬pozna nekoliko ljudi: Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom bradom, Ivana Truloga. Ovaj posljednji je pružio svoje bijele ruke pre¬ma plamenu i razgovarao sa Sjedobradim. — To je bio zaista divan pothvat, dragi moj meštre. Ne samo da nas policija nije uopče ometala, več nam je dapače pomogla da raspršimo bandu onog drznika, Calembradeinea. — Čini mi se da si ti prevršio mjeru tvrdeči da nas policija nije uopče ometala. Petnaestak je naših bez suda podignuto na vješala u Montfauconu! A nismo niti sigurni da li je meñu njima Calembredaine bio! — Neka! U svakom slučaju, razbili su mu gla¬ vu i mnogo če vremena proči dok ponovo zauzme svoje mjesto... ako se uopče vrati, u što ozbiljno sumnjam. Rodogone je zauzeo sve njegove položaje. Sjedobradi uzdahne. 205 — Znači da jednoga dana treba zametnuti boj s Rodogoneom. Kula Nesle koja gospodari Novim mostom i Sajmištem Saint-Germain ima važan stra¬

teški položaj. Nekad, dok sam predavao povijest pokojem bitangi u internatu Navarra... Ali ga Ivan Truli nije slušao. — Ne budi pesimist u pogledu budučnosti kule Nesle. Sto se mene tiče, ja bih bio prezadovoljan da s vremena na vrijeme doñe do slične gungule. Ka¬ kvu sam bogatu žetvu imao u kuli Nesle! Dvadesetoro djece prve klase za koju ču izvuči vreče zvečečeg novca. — A gdje si spremio te kerubinčiče? Ivan Truli upre kažiprstom u raspuklu tava¬nicu. — Gore, u moj osobni zatvor... Madeloine, kčeri moja, približi se i pokaži mi tvoje dojenče ... Debela žena slična govečetu odbije dijete s doj¬ke i pruži ga groznome stvoru koji ga uze i podiže diveči mu se. — Nije li lijep ovaj tamnoputi dječačič? Kad ponaraste, odjenut ču ga u plavo odjeke i poči ču s njim na dvor da ga tamo prodam. Uto jedan od prosjaka uze puhati u dvojnice, a dvojica drugih zaigraše neki seljački ples. Anñe-lika više nije mogla pratiti razgovor Ivana Truloga i Sjedobrañog. Ipak, sad je u nešto bila sigurna: djeca odve¬dena iz kule Nesle nalazila su se u toj kuči, u jed¬noj prostoriji, kako se čini, smještenoj nad glavnom prostorijom. Ona polako obiñe zidove i naiñe na jedan otvor kojim se dospijevalo do glavnih stepenica. Skine cipele i poñe naprijed bosonoga, da ne bi podizala buku. Poče se penjati okruglim stepeništem i stiže u jedan hodnik. Zidovi i pod bijahu prekriveni gli¬nom izmiješanom sa slamom. S lijeve strane ona spazi praznu sobu koju je osvjetljavao nočni žižak. Nekoliko je lanaca bilo učvrščeno u zidove. Koga 206 li su tu okivali? Koga su mučili? Sjeti se da se pričalo kako je Ivan Truli, za vrijeme grañanskih ratova, odvodio mladiče i seljake zatečene same na ulici i prodavao ih ljudima koji su novačili mla¬diče za vojsku... Stravična tišina je vladala u tom dijelu kuče. Anñelika poñe naprijed. Jedan je štakor okrzne. Jedva je prigušila krik gañenja. Učini joj se da u utrobi te kučerine zamječuje neki novi šum.

Bili su to jecaji, udaljeni plač, zvuči koji su svakim njenim korakom bivali sve jasniji. Srce joj je naglo tuklo: to su djeca plakala. Doñe joj pred oči Florimondovo lice, s onim njegovim očima, cr¬nim i užasnutim, s onim njegovim suzama koje su mu brazdale blijede obraze. Njega je bilo strah u mraku... Dozivao je... Ona poñe žustrije u smjeru plača. Pope se za još jedan kat, proñe kroz dvije sobe u kojima su takoñer gorjeli nočni žišci svojim prljavim svjetlom. Po zidovima primijeti nekoliko gongova od bakra koji su sačinjavali, uz hrpe slame rasute po podu i nekoliko zdjelica ba¬čenih tu i tamo, jedini namještaj tog zlosretnog mjesta. Napokon je bila sigurna da je stigla na cilj. Sad je jasno čula tužni koncert jecaja u koji su se miješali šapati utjehe. Anñelika uñe u jedan sobičak, lijevo od hod¬nika kojim je upravo prošla. Žižak je gorio u jed¬nom udubljenju, ali ni tu nije bilo nikoga. Ipak buka je odotamo dolazila. Na koncu u dnu spazi velika zabravljena vrata. To su bila prva vrata na koja je naišla u toj kuči. Sve su druge sobe bile prepuštene propuhu. Na vratima se nalazio otvorčič ispresijecan že¬ljeznom rešetkom. Unutra nije uspjela ništa vidjeti, ali se odmah uvjerila da su djeca zatvorena u tom grobu bez mraka i svjetla. Kako da privuče pažnju 207 mališana od dvije godine, a uz to još i prestraše¬nog? Mlada žena priljubi usne na rešetke otvora i polako zovne: — Florimonde! Florimonde!, Plač donekle utihne. Začuje šapat nečijeg glasa: — Jesi li ti, Markizo anñela? — A tko si ti? — Ja sam Linot. Ivan Truli nas je zajedno S Flipotom doveo ovamo. — Je li Florimond s vama? — Jest. — Plače? — Plakao je, ali ja sam mu kazao da če§ ti doči po njega. Ona je slutila da se dječačič okrenuo k nekome, a onda začuje kako ljubazno govori: — Vidiš li, Flo, mama je tu. — Budite strpljivi, brzo ču vas osloboditi — obeča Anñelika. Povuče se malko unazad i uze is¬

pitivati vrata. Brave su izgledale čvrste, ali je li bilo moguče osloboditi šarke ugrañene u trule zi¬ dove? Noktima zagrebe u meku žbuku. Uto iza sebe začuje neki čudan šum. Kao kad kokoš kvoca, najprije prigušeno, a potom sve jače dok se ne pretvori u smijeh. Anñelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea. * * Nakaza je sjedio u košarci postavljenoj na če¬tiri kotača. Nema sumnje, pomažuči se rukama po¬loženim na pod, on je na taj način kružio hodni¬cima svog opasnog labirinta. S praga sobe promatrao je netremice mladu ženu svojim okrutnim očima. A ona, skamenjena od straha, prepoznala je čudovišnu pojavu koju bi¬jaše vidjela na groblju Saint-Innocents. 208 On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje uslijed čega su mu se tresla, kržljava pr¬sa, produljena u dvije slabašne i mlohave nožice. Ne prestajuči da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjeno promatrala hod škripa-vih kolica. On ih ne upravi k njoj več ih skrene kraj nje. Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve več bijaše zamijetila u drugim sobama. Željezna šipka bila je položena na podu ispod gonga. Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov če se zov štrcati iz dubina kuče, pre¬ma Anñeliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zločinci, svi demoni tog pakla.. * * Oči zaklane zvijeri postajahu staklaste. — Oh! Ubila si ga! — javi se iza nje jedan glas. Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala je sada jedna djevoj¬ka, gotovo djevojčica, lica kao u Madone. Anñelika baci pogled na oštricu svoga bodeža crvenu od krvi. A zatim če tiho: — Ne viči ili ču biti prisiljena da i tebe ubijem. — Jao! Ne, neču vikati. Ja sam sretna što si ga ubila! Djevojčica se približi. — Nitko nije imao smjelosti da ga ubije — šapne. — Svi su se tresli od straha. A eto bio je

samo grozan čovječuljak. Zatim podigne na Anñeliku svoje crne oči: — Ali trebalo bi da sada bježiš! — Tko si ti? — Ja sam Rozina... posljednja žena Velikog Coesrea. 209 14 Put u VersaiUes Anñelika spremi bodež pod prslučac, a zatim pruži drhtavu ruku i njome prijeñe preko svježih i crvenih obraza djevojčinih. — Rozina, pomogni mi još samo časak. Moj je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga je zatvorio tu anutra. Treba da ga uzmem. — Drugi ključ od vrata je tamo — reče djevojiica. — Ivan Truli ga je povjerio Velikom Coesreu. Ključ je u kolicima. Nato se djevojčica sagne nad odvratnom i ne¬pomičnom lešinom. Anñelika okrene oči na drugu, stranu. Rozina se uspravi. — Evo ga. I sama uvuče ključeve u brave koje zaškripa-še. Vrata se otvore. Anñelika pojuri u zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot držao u naručju. Dijete nije plakalo, ni vikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snažno stisne svojim mršavim ručicama da je ostala bez daha. — A sad mi pomozi da se izvučem iz ove kuče — reče okrenuvši se Rozini. Linot i Flipot joj se grčevito uhvate za suknju. — Ne mogu vas povesti sve. I otrgne.se od sitnih prljavih ručica, ali dva su dječaka trčala za njom. — Markizo anñela! Markizo anñela! Nemoj nas pustiti ovdje! Odjedared Rozina koja ih je povela prema jed¬nim stepenicama stavi prst na usne. — Tiho! Netko se uspinje stubama. Nečiji težak korak odzvanjaše na donjem katu. — To je Balon ja, idiot. Doñite ovamo. I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anñelika pojuri za njom pračena dvojicom dječaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz du¬bine palače Velikog Coesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao

od boli pred lešinom kraljevske nakaze koju je tolike godine okruživao svojim pa¬žnjama. — Trk! Trk! — ponavljala je Rozina. 210 Dvije žene pračene dvojicom zadihanih dječaka protrčaše bez predaha kroz nekoliko mračnih ulica. Gole im noge najzad kliznuše po mokrim pločama gradskih ulica. Rozina uspori trčanje. — Evo fenjera — reče. — Ovo je ulica Saint-Martin. — Moramo što dalje odmaknuti. Mogli bi nas slijediti. — Balonja ne može govoriti. Nitko ga neče razumjeti. Još če možda povjerovati da ga je on ubio. Proglasit če novoga Velikog Coesrea. Ali ja se tamo više nikad neču vratiti. Ostat ču s tobom zato što si ga ubila. — A ako nas Ivan Truli pronañe? — upitat če Linot. — Neče vas pronači, ja ču vas sve braniti — reče Anñelika. Rozina pokaže na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala potiskivati sjaj fenjera. — Gledaj, noč je na izmaku. — Jest, noč je na izmaku — ponovi Anñelika surovo. U opatiji Saint-Martin-des-Champs duvne su svakog jutra dijelile juhu siromasima. Velike go¬spoñe koje su prisustvovale jutarnjoj službi božjoj pomagale su duvne u tom činu milosrña. Siromasi koji su ponekad proveli noč na zaštit¬nom kamenu na čošku kuče nalazili su časak smi¬renja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio zdjelicu tople juhe i okrugao kruh. U tu je opatiju dospjela Anñelika noseči u na¬ručju Florimonda i vodeči sa sobom Linota, Flipota i Rozinu. Bili su uplašeni i pokriti blatom i prljavštinom. Stjeraše ih u red u kojemu se več nalazila či¬tava gomila bijednika. Potom posjedaše za drveni sto. 211 Pojaviše se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe.

Miriš je bio dosta ukusan, ali Anñelika prije no što je nahranila sebe samu, htjede da najprije Florimond okusi jelo. Ona oprezno prinese zdjelicu mališanovim usnama. Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri neja¬snoj svjetlosti koja se uvlačila kroz prozore u dvo¬ranu. Imao je poluzatvorene oči i zašiljeni nosič... Disao je teško kao da njegovo srce, izmučeno stra¬hom, nije bilo kadro pronači normalne otkucaje. Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo usne. Ali ga- toplina tekučine oživi. Uhvati ga štucavica, a zatim proguta jedan gutljaj da bi na kraju sam pružio ruke prema zdjelici i počeo halapljivo piti. Anñelika je promatrala njegovo mršavo lišče skriveno pod crnom i zamršenom kosom. „Evo što si napravila od sina Joffreva de Pevraca, nasljednika tuluških grofova, djeteta Cvjetnih igara, roñenog za raskoš i radost...'' predbacivala je samoj sebi. Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozeči se nad užasom i ruševi¬nama svog vlastitog života. Evo, dakle, što je do¬zvolila da se dogodi s njenim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na čitav svijet uskomeša se poput plime. I tada umjesto da je ta strašna noč utuče i u njoj ubije volju za daljnu borbu, ona je, na¬protiv, prožme nekom čudnom snagom. „Nikad više ...", odluči u sebi, „nikad više neče osjetiti glad, nikad više neče osjetiti studen... Ni¬kad više neče osjetiti strah ... Zaklinjem se." A nisu li ih čekali pred vratima opatije glad, studen i strah? „Moram nešto napraviti, i to odmah." Anñelika pogleda oko sebe. Bila je jedna od onih bijednih majki, jedna od onih „siromašnih" kojima nitko ništa nije dugovao, a nad kojima su se lijepo odjevene gospoñe iz milosrña sagibale pri¬je no što če se vratiti da čeretaju u svojim salonima o književnosti ili da spletkare na dvoru. Prebacivši svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg bisera, pričvrstivši pri-badačama proste pregače na svilu i baršun svojih haljina, one su išle jedna drugoj. Za njima su ho¬dale dvorkinje noseči košarice iz kojih su gospoñe izvlačile kolače, voče, ponekad paštete ili pola pileta, ostatke s kneževskih stolova. — Oh! Draga — poviče jedna od njih — zaista ste odvažni dolazeči ovamo ranim jutrom da dijelite milostinju u tom svojem stanju. Bog če vas blago¬ sloviti. — Nadam se,da hoče, najdraža.

Ženin smijeh što se potom razlegao učini se poznat Anñeliki. Ona podiže oči i prepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pružala svileni ogrtač modre boje. Grofica se ogrne njim stresavši se od zime. — Bog je doista loše postupio sa ženama pri¬ silivši ih da u utrobi nose devet mjeseci plod jed¬ nog trenutka užitka — reče nadstojnici samostana koja ju je pratila k vratima. — A što bi radile opatice na ovom svijetu kad bi svaki trenutak bio samo radost? — upita nadstojnica smiješeči se. Anñelika naglo ustane i pruži sina Linotu. — Pazi na nj. Ali joj se Florimond urlajuči uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadržati uza se, a ostalima naredi: — Ostanite tu i ne mičite se. Jedna je kočija čekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons htjela u nju popeti, neka žena u bijednim haljinama, s djetetom u na¬ručju joj se približi i rekne:

312 213

— Gospoño, moj sin umire od gladi i hladnoče. Naredite da jedan od vaših slugu odnese, na mjesto koje ču mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu hrane, kruha, nekoliko pokrivača i odijela. Plemenita gospoña iznenañeno odmjeri prosja-kinju. — Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li jutros dobili zdjelicu hrane? — Nije mi dosta jedna zdjelica da bih živjela, gospoño. Ono što od vas tražim sitnica je prema va¬ šem bogatstvu. Kolica drva i nešto hrane dok se sama ne snañem nije zaista ništa. — Ovo je nečuveno! — poviče grofica. — Jesi

li čula. Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim danom sve veča! Pustite me na miru, ženo! Da me niste dodirnuli tim svojim prljavim rukama, ili ču narediti slugama da vas istuku. — Čuvajte se, gospoño — prišapne joj Anñelika sasvim tiho — čuvajte se, gospoño, pazite da ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba! Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se pdpela u kočiju, zasta s nogom u zraku. Anñelika nastavi: — U predgrañu Saint-Denis znam kuču gdje odgajaju sina jednog crnca... — Govorite tiše — šapne gospoña de Soissons bijesno, gurajuči Anñeliku u stranu. — Kakva je to priča? — upita zatim suho. Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo potrebno buduči da je popuhivao svježi povjetarac. Anñelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijaše otrnula ruka od njegove težine. — Poznajem sina jednog crnca koga odgaja¬ ju... Rodio se u Fontainbleauu dana koji mi je po¬ znat i uz pomoč i njegu jedne žene čije ime mogu kazati svakome koga to bude zanimalo. A ne bi li se dvor neobično obradovao kad bi se doznalo da je gospoña de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete u utrobi? — Oh, droljo! — poviče lijepa Olvmpija koja nije mogla svladati svoj južnjački temperamenat. Zagleda se netremice u Anñeliku trudeči se da je prepozna, ali je mlada žena oborila oči, uvjerena da u toj bijednoj ženi ne bi nitko prepoznao sjajnu gospoñu de Pevrac. — Sad mi je dosta — nastavi grofica de Sois¬ sons gnjevno. I brzo se vrati ka kočiji. — Zaslu¬ žili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne sviña da me netko vuče za nos. — Niti se kralju ne sviña da njega netko vuče za nos — šapne Anñelika pošavši za njom. Plemenita gospoña pocrveni kao rak i spusti se na sjedište tapecirano baršunom poravnavši pri tom svoju suknju. — Kralj...! Kralj ...! Kamo smo dospjeli kad

jedna drolja, koja ni košulje nema, spominje kra¬ ljevo ime! To je nepojmljivo! Pa što biste vi htjeli? — Več sam vam kazala, gospoño. Vrlo malo: kolica drva, toplo ruho za sebe i za svoju djecu od osam i deset godina i malo hrane... — Kojeg li poniženja slušati sve ovo! — cvilila je gospoña de Soissons raskidavši zubima svoj čip¬ kasti rupčič. — A onaj se idiot od šefa policije hvali na sva usta o svojem pothvatu na Sajmištu Saint-Germain tvrdeči da je zgnječio drskost zlo¬ činaca ... Sto čekate i ne zatvorite vrata, prosta¬ čine? — razdere se na sluge. Jedan od ovih skoči da izvrši gospodaričino na¬reñenje te pokuša udaljiti Anñeliku, ali se ova nije predavala več ponovo pristupi kočiji. — Mogu li se pojaviti u palači de Soissons u ulici Saint-Honore? — Možete — reče suho grofica. — Izdat čn potrebna nareñenja.

214 215 XVI UT0&5TE KOD GAZDE BOURJUSA I tako je gazda Bourjus, pečenjar u Ulici „Do¬lina Bijede", koji je načimao prvu oku vina sjetno namatajuči misli o veselim napjevima što ih je nekoč njegova žena u taj sat pjevala, opazio kako mu u dvorište ulazi neka čudna povorka. Družinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade žene i od tri djeteta predvodio je sobar, u livreji velikaške kuče, koji je vukao jedna kolica puna drva i odječe. Skupinu je upotpunjavao majmunčič, ščučuren na kolicima. Izgleda da ga je ta šetnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvo¬jice dječaka veselo je natezao žice na jednoj vijeli. Gazda Bourjus skoči, sočno opsuje, udari ša¬kom po stolu i stiže u kuhinju upravo u času kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke.

—*¦ Sto se tu dogaña? — mumljao je uvrijeñe¬no. — Da mi ne misliš ispričati kako je i ovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao poštenom dje¬vojkom! — Gazda Bourjus, čujte me .. — Ništa neču da čujem! Moju ste pečenjarnicu pretvorili u prosjačku jazbinu! Obeščastili ste me... Tresnuvši o zemlju svoju kuharsku kapu, izju¬ri iz krčme da bi pozvao stražare. — Drži u toplom dvoje mališana — preporuči Andelika Barbi. — Ja idem gore u tvoju sobu da naložim vatru. Sobar gospoñe de Soissons, zaprepašten i uvri¬jeñen, morade uz klimave stepenice odnijeti drva na šesti kat i složiti ih u jednom sobičku u kojem je bio krevet oko kojega čak ni zavjesa nije bilo. — Preporučit češ gospoñi grofici da mi sve ovo svaki dan šalje — reče Andelika otpuštajuči ga. — U redu, ljepotice, a ne bi li počula moje mi¬ šljenje — htjede sluga kazati svoju. — Ne znam što bih s tvojim savjetom, pro¬ stačino, a osim toga zabranjujem ti da mi daješ ti — zaključi Andelika tonom koji nije bio baš nimalo u skladu s njenim razderanim prslučcom i ošiša¬ nom kosom. Sluga siñe niza stepenice smatrajuči se, kao i gazda Bourjus, obeščaščenim. Nešto kasnije u sobicu se popne Barba noseči na rukama Florimonda i Cantora. Nañe Linota i i Flipota kako pusu do iznemoglosti u vatru što ju je Andelika zapalila. Gušili su se od vručine. Svi¬ma su se crvenjeli obrazi. Barba ispriča kako se pečenjar još uvijek ljuti i kako se ta njegova ljut¬nja osobito doima Florimonda. Ostavi sada djecu kod nas, buduči da je ovdje sada ugodno — reče Andelika — a ti idi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije žao što sam došla k tebi sa svojim mališanima? — Zaboga, gospoño, za mene je to veliki blagdan! — A treba da prihvatiš i ove ovdje — reče An¬ delika pokazujuči na Rozinu i dvojicu dječaka. — Da znaš odakle dolaze?! — Gospoño, svoju bijednu sobu vam stavljam na raspolaganje.

Iz dvorišta dopre do njih vikanje gazde Bour-jusa-

216 217 :+&*

— Baaarbo...! Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuču zaposjeli prosjaci, več je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je da izgori šest kopuna na ražnju... A kakav je ono slap iskara što kulja iz dimnjaka...? Iz dim¬njaka koji vatra nije več pet godina ugrijala! Sve če izgorjeti...! Koje li propasti! Oh! Zašu~ je gaz¬darica Bourjus umrla! Gospoña de Soissons je poslala lonac puti juhe, kuhane govedine i povrča, a uz to još i dvz kruha i vrč mlijeka. Rozina siñe da zagrabi vode u bunaru čvorišta, potom je dovuče gore i stavi na prijeklad da se ugrije. Anñelika opere sinove, umota ih u nove košulje i u tople pokrivače. Nikad vize ne smjju osjetiti glad i zimu! Cantor je grickao pileču kost što ju je našao u kuhinji i pri tom je cvrkutao i bacakao nošice po zraku. Florimond još ne bijaše sasvim došao k sebi. Usnuo bi, a zatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anñelika nije znala da li od ognjice ili straha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao po¬tom mirnim snom. Anñelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obično služio skromnoj slu-žavci1 u iste svrhe. — Kako si lijepa! — poviče Rozina. — Ne znam tko si, ali ti si sigurno jedna od žena Lijepog Dječaka. Anñelika je snažno trljala glavu i zaključi da je pravi užitak oprati kosu kad je sasvim kratka. — Ne, ja sam Markiza anñela. — Ti si Markiza anñela! — poviče djevojka diveči joj se. — Toliko sam o tebi čula. Je li istina da je Calembredaine obješen? — Nemam pojma, Rozino. Vidiš, nalazimo se u

jednostavnoj i čestitoj sobici. Na zidu visi križ, a tu je i mala škropionica s posvečenom vodom. Ne treba više govoriti o svemu tome. Navuče na se košulju od gruboga platna, te suknju i prslučac od tamnomodroga serža. Sve je to došlo u kolicama. Vitak Anñelikin stas se gubio u tom ruhu grubom i bez oblika, ali barem je bilo čisto, te ona osjeti olakšanje što se najzad riješila svojih starih prnja. Uze jedno ogledalo iz kovčežiča po koji je oti¬šla u Ulicu „Dolina ljubavi" zajedno s majmunči-čem Piccolom. Bijaše u tom kovčežiču sijaset za¬nimljivih stvarčica do kojih je njoj bilo stalo, oso¬bito do češlja od kornjačevine. Očešlja se. Njeno lice, okruženo kratkom kosom, učini joj se nepo¬znatim. — Stražari su ti ih odrezali, zar ne? — upita Rozina. — Da... nije važno! Narast če. Oh, Rozino, šta je ovo ovdje? — Gdje? — U kosi. Gledaj! Rozina pogleda. — čuperak sijede kose — odgovori. — Sijede kose! — ponovi Anñelika užasnuta. — Ali kako je to moguče? Tog sijedog čuperka ju¬ čer nije bilo, sigurna sam. — Odjednom si posijedila. Možda nočas! — Jes, bit če da je tako! Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet. — Rozino, da nisam možda ostarjela? Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj se zagleda u lice, a onda je pomiluje po obrazima. — Ne, bora nemaš, a put ti je sasvim glatka. Anñelika se počešlja što je bolje umjela na¬stoječi da sakrije onaj nesretni čuperak. Poslije toga poveže glavu crnim pamučnim rupcem. — Koliko ti je godina, Rozino? — Ne znam. Možda četrnaest, a možda pet¬ naest. — Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne noči na groblju Saints-Innocents. Kročila si u po-

218 219 vorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilo hladno na onoj zimi? Rozina podigne na Anñeliku svoje široke tamne oči u kojima ova opazi nejasan prijekor. — Ti sama si maloprije rekla: ne treba više o tome govoriti — promrmlja djevojčica. Uto Flipot i Linot pokucaše na vrata i uñoše u sobu»vrlo dobro raspoloženi. Barba im je krišom dala jedan tiganj, komad slanine i čup pun tijesta. Sad mogu ispeči uštipke. U čitavu Parizu nije te večeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici „Dolina bijede". Anñelika je pekla uštipke, dok je Linot svirao na vjeli svoga djeda Thibaulta, verglaša. Poljakinja je glazbalo pronašla kraj ugla jedne kuče i predala ga unuku staroga verglaša. Nije se znalo što se zbilo sa starcem poslije onog meteža. Nešto kasnije stiže Barba sa svojim sviječnja¬kom. Reče da te večeri nije bilo nijednog gosta u pečenjarnici i da je gazda Bourjus, ojañen, zatvo¬rio pečenjarnicu. A da nevolja bude još veča, netko mu je ukrao sat. Ukratko, Barba je bila slobodna prije vremena. Baš kad je bila pri kraju te svoje priče, pog'led joj padne na kup predmeta položenih na drvenu škrinju u kojoj je ona držala svoju odječu. Tu su ležale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko škuda, bilo je tu dugmadi, jedan otpi¬rač i usred toga ... — Ali ono... ono je sat gazde Bourjusa! — poviče. — Flipot! — prasne Anñelika. Dječak napravi snuždeno lice. — Jest, ja sam to učinio kad sam otišao u.ku¬ hinju po tijesto za uštipke. Anñelika ga pograbi za uho i žestoko mu ga nategne. — Ako ponovo počneš s krañama, otjerat <5u te, a ti se vrati Ivanu Trulom.

Rastužen, dječak se skupi u jednom uglu sobič¬ka, gdje je ubrzo, srvan umorom, zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina pruži preko slamarice. Mališani su mirno spavali. Klečeči ispred vatre, Anñelika i Barba su je¬dine još bile budne, sve je bilo tiho jer soba je gledala na dvorište, a ne na ulicu koju su u taj nočni sat počeli puci ti pijanci i kockari. — Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Chateleta — reče Barba. Anñelika podiže glavu, a odmah se zatim na¬glo digne. Barba se začudi primijetivši na njenu licu preplašeni izraz. Mlada žena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi k vratima. — Do viñenja, Barbo, do sutra — šapne. — Kamo čete, gospoño? — Moram obaviti još nešto — odgovori Anñe¬ lika. — Poslije, s ovim je gotovo. Novi život počinje.

220 221 XVII BLUDNA NOC U VELIKOM CHATELETU Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu „Do¬lina bijede" od zatvora Chateleta. Iz pečenjarnice „Hrabrom pijevcu" vidjeli su se zašiljeni krovovi nad kulama tvrñave. Iako je hodala vrlo polako, Anñelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim ulazom nad kojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane kočila po jedna kula. Kao i prethodne noči, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo. Anñelika poñe prema ulazu, zatim se povuče i uze bazati po obližnjim ulicama u nadi da če ne¬nadano čudo uništiti groznu tvrñavu čiji su čvrsti zidovi svim mogučim nedačama odoljevali več pola tuceta vjekova. Zgode i nezgode toga dana bijahu joj sasvim istisnule iz sječanja obečanje što ga je dala zapovjedniku straže. Ali ju je Barba svojim riječima podsjetila na nj. I, eto, došao je trenutak da održi svoju riječ. Uličice kojima je Anñelika prolazila bile su prožete neugodnim vonjevima. Bile su to Ulica ri¬bljeg kostura, Klaonička ulica, Ulica tripa. Štakori su se po njima otimali za razne otpatke.

„Naprijed", reče u sebi, „što imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram uči." Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred pogrebnom povorkom koja je iz zatvora izlazila. Na čelu je hodao čovjek s dimljivom zubljorr u ruci, a iza njega koračahu dva nosača s nosilima, iza kojih naiñoše još dvoja nosila. Zrak se ispuni smradom lešina, koji je potisnuo smrad što se ši¬rio iz obližnjih ulica. Po nareñenju šefa kriminalne policije na nosi¬lima su iznosili tri utopljenika koji su več više dana bili zatvoreni u najdubljim čelijama zatvora i kojima se nije mogao utvrditi identitet. Sad su ih odnosili par stotina koraka od Cha¬teleta, k milosrdnim sestrama svete Katarine, ko¬jima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju rupcem i zatim pokopaju u posebnu, za¬jedničku, grobnicu te bijedne ljudske lešine. Anñeliku podiñu ježuri te žurno uñe u stra-žarnicu. — Ha! Stigla si! — poviče ^Ljudožder. Sjedio je dignuvši noge na stol i pušio. — Nisam vjerovao da če doči — reče jedan od stražara. — Ja sam bio siguran — odlučno če Ljudožder — da če se vratiti. Sreo sam več dosta djevojaka koje nisu održale riječ, ali prostitutka me još ni¬ kada nije prevarila... Onda, curice? Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obra¬ze nabrekle od krvi. On, meñutim, pruži ruku i krepko je uštine za stražnjicu. — Sad češ liječniku da te ispere i da vidi nisi li bolesna. Ako jesi, mašču ču te namazati. Znaš, ja sam ti prilično tankočutan tip. De, požuri sada! Jedan stražar otprati Anñeliku do ambulante. Liječnik je baš udvarao jednoj od ključarica za¬tvora. Anñelika se morala pružiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom pregledu. — Reči češ zapovjedniku da je čista kao novi dukat i svježa kao ruža — poviče liječnik za stra-

222

223

žarom. — Rijetko čovjek nailazi na takve ovdje unutra! Poslije toga ključarica je odvede u zapovjed-nikovu sobu, koju su u zatvoru zvučno nazivali zapovjednikovim „odajama" Anñelika je ostala sama u toj sobi na čijim su prozorima bile rešetke kao na zatvorskim čelijama i čiji su debeli zidovi bili prekriveni ofucanim i istrošenim bergamskim tapiserijama. Sviječnjak položen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i razbijao mrak što se skupio ispod stropa. Osječao se vonj stare kože, duhana i vina. Anñelika osta stoječi kraj stola. Nije se vsudila ni sjesti ni bilo šta poduzeti. Preplavila ju je tjeskoba; što je vrijeme više odmicalo, to joj se čitavo tijelo sve više kočilo od vlažne studeni koja joj je probijala u kosti. Na kraju začuje u hodniku zapovjednikove ko¬rake. On uñe psujuči na pasja kola: — Banda lijenčina...! Nisu kadri da se snañu sami! Da mene nije tamo bilo ...! Baci sablju i pištolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruživši jednu nogu prema Anñeliki: — Skini mi čizme! Anñeliki krv navali u obraze. — Nisam ja vaša sluškinja. — Gle! Gle! — promumlja on i stavi ruke na koljena da bi je što bolje promotrio. Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo pod-sticati njegov bijes u trenutku kad je bila potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokuša da ublaži odgovor koji joj je sam od sebe navalio na usta. — Rado bih udovoljila vašoj želji, ali ja se za¬ ista ne razumijem u vojničko odijevanje. A osim toga, moje su ruke isuviše sitne za vaše ogromne čizme! Gledajte! — Istina, imaš male ruke — složi se on. — U tebe su ruke kao u vojvotkinje. — Pusti, bubice, sam ču — promulja on odgurnuvši je. Dohvati jednu od čizama i uze je navlačiti uvijajuči se i krevelječi se.

Na hodniku se začuju koraci. Nečiji glas zazove: — Kapetane! Kapetane! — Sta je? — Donijeli su jedan leš izvučen iz Sene blizu Malog mosta. — Stavite ga u mrtvačnicu. — U redu... ali ima ranu od noža u trbuhu. Trebalo bi da doñete i utvrdite činjenično stanje. Ljudožder uze psovati. Čovjek bi pomislio da če se od njegove dernjave srušiti zvonik obližnje crkve; na kraju izjuri napolje. Anñelika je morala ponovo čekati i čekajuči tako potpuno se smrzla. Uznadala se da če joj u če¬kanju noč proči ili zato što se Ljudožder više neče vratiti, ili, tko zna, zato što če ga možda tamo ne¬gdje tkogod umlatiti. Meñutim, uskoro u Chateletu odjekne njegov snažan glas. Jedan stražar ga je pratio. — Skini mi čizme — reče mu. — U redu, a sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevet umje¬ sto da tu kao sviječa stojiš i zubima cvokočeš. Anñelika se okrene i primakne krevetu. Po¬lako se stane svlačiti. Činilo joj se da joj je komad olova pritisnuo želudac. Pitala se da li da skine košulju, na kraju je zadrži na sebi. Popne se u kre¬vet i, usprkos gañenju, osjeti izvjesno zadovoljstvo uvlačeči se pod pokrivač. Strunjača je bila mekana i ona se, malo-pomalo, ugrije. Povukavši plahtu do brade, gledala je kapetana kako se svlači. On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krčkao je, puhao, stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila površinu čitavog zida. Skine veličanstvenu smeñu vlasulju i pažljivo je objesi o drvenu vješalicu. Zatim dobro procesa lubanju i sasvim se svuče. Onako bez čizama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednik zatvorske straže

224 15 Put u Versailles 225

nije baS ništa izgubio od svoje veličanstvenostL Malo zatim on se povuče. Anñelika ču kako se za¬pljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavi srame¬žljivo opasan ručnikom oko bedara. BaS u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata. — Kapetane! Kapetane! On poñe da otvori. — Kapetane, vratio se jedan stražar i izvjestio da su lopovi provalili u jednu kuču u Ulici mu¬ čenika i... — Krvi vam Isusove — zagrmi Ljudožder — hočete li več jednom shvatiti da sam ja mučenik? Ta i sami znate da me več više od tri sata topla, topla kokica čeka u krevetu? Zar mislite da ja sada imam vremena da se bavim vašim idiotarijama...? On zalupi vratima, sa štropotom povuče zasun i zastane načas, gol i ogroman, truseči sve moguče i nemoguče psovke. Potom se smiri, zaveže oko glave rubac, ali tako da su mu dva čuperka za¬vodljivo izvirivala na čelu. Naposljetku dohvati sviječnjak i pažljivo priñe krevetu. Navukavši pokrivače do brade, Anñelika je promatrala punokrvnog orijaša kako se približava krevetu. Ona dva čuperka što su mu stršila sa čela ocrtavala su se na stropu kao rogovi iznad njegove glave. Umotana u pokrivače, osječala je kako je pro¬žima toplina kreveta. Hvatala ju je tromost i san, meñutim ona sjena na stropu bila je toliko smije¬šna da se ona nije mogla suzdržati več prasne u smijeh. Ljudožder se zaustavi, iznenañeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepi gubicu. — Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E baš se tome nisam nadao! Bio sam siguran da ti znaš samo strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da znaš 226 i vesela biti! Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha! I poče se čovo smijati na sva usta, a bio je tako smiješan s rogovima i sviječnjakom da se An¬ñelika naprosto gušila u svom jastuku. Na kraju, očiju punih suza, uspije zaustaviti svoj ludi smi¬jeh. Bila je sad bijesna na samu sebe, jer se zare¬kla da če biti suzdržana, ravnodušna, da če dati samo ono što joj bude pitano, a eto je gdje se smi¬je kao drolja koja želi da raspoloži mušteriju.

— Sjajno, bebice, tako i treba — ponavljao je zapovjednik zadovoljan. — Pomaknider se tamo i napravi mi malko mjesta kraj sebe. Ono njegovo „malko mjesta" što je tražio uma¬lo nije u njoj izazvalo novu provalu smijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono što se imalo dogoditi. Dok se on penjao u krevet, ona se povuče na drugi kraj, skupi se i osta tako, zgrčena i nijema. Strunjača se splošti pod ogromnom težinom njegova tijela. Ljudožder usekne sviječu, zatim pru¬ži ruku i navuče zastore oko kreveta. U onoj vla¬žnoj tami zapljusne je nepodnošljiv i oštar vonj vina i duhana što se širio s njega, te vonj kože čizama. On je snažno disao i uz put nešto psovao. Svojom ogromnom šapom poñe po strunjači i na kraju dograbi Anñeliku, koja protrne od tog dodira. — Ovamo! Ovamo! — promumlja. — Ukrutila si se kao drvena lutka! Nije sada vrijeme za to. Ne želim biti grub s tobom. Bit ču, naprotiv, lju¬ bazan, zato što si ti posrijedi. Maloprije si me gle¬ dala kao da nisam veči od zrna graška, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili leči sa mnom. A zapravo sam ja lijep muškarac i uglavnom se sviñam ženama. Ali tko da shvati ženskinje! Jedno je, meñutim, sigurno, a to je da mi se sviñaš. Srce si! Nisi nimalo nalik na druga Stoput si ljepša od svih! Od jučer samo na tebe mislim... 227 I Njegovi krupni' prsti su je nježno štipuckaii i pipali. — Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali li¬jepa kao što si, mora da si upoznala več mnoge ljude. Jednom riječi, što se nas dvojice tiče, bit ču s tobom iskren. Kad sam te maloprije vidio u stra-žarnici, pomislio sam, zagledavši ti lice, da češ biti opaka sa mnom. Dogaña se to i najboljim ljudima. Znaš, tada sam naredio da mi pripreme oveči vrč vina s cimetom: da bih bio siguran da ču ti učiniti čast i da se pred tobom neču osramotiti. Jao i po-magaj! Od tog trenutka sručile su se na moju tikvu sve one zgode s lopovima i utopljenicima... Reklo bi se da se svijet namjerice ubija zato da bi mene zaje... Tri sata sam trčao od sudske pisarnice do mrtvačnice natopljen onim prokletim vinom s ci¬metom koje mi je palilo krv. A sad sam baš u

naj¬boljem raspoloženju, ne krijem ti. Nisam više u sta¬nju da te krotim milovanjima! Treba da se istre-sem. U svakom slučaju, za oboje bi bilo bolje da i ti pokažeš malo dobre volje! Sta misliš, djevojčice? Te riječi su djelovale umirujuče na Anñeliku. Njeni refleksi i njena reagiranja, pa čak i čisto fizička, bila su osjetljiva na rasuñivanje; po tome se ona razlikovala od velike večine žena. Ljudo¬žder nije bio glup, nagonski je osječao kako stvari u tom pogledu kod nje stoje. Nije on badava su¬djelovao u pljački mnogih gradova i u silovanju bezbrojnih žena i djevojaka svake rase i zemlje; iz svega toga je ponio neko iskustvo...! Bio je nagrañen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo tijelo koje se tiho i pokorno otvaralo njegovim željama. Rokčuči od zadovoljstva, on zagospodari njim. Anñelika nije imala vremena da osjeti ni od¬bojnost ni protivljenje. Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je, meñutim, osjetila da je slobodna. Eto, gotovo! — uzdahne čovjek. 228 Dlanom svoje široke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom kraju kreveta. — A sada spavaj, lijepa moja curice. Još jed¬nom čemo se pozabaviti sutra ujutro, a onda čemo biti kvit Cas zatim več je bučno hrkao. Anñelika se bojala da joj san neče lako na oči, ali izmorena naporima toga dana, te kapeta¬novom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i me¬kog kreveta ubrzo zaspala u dubok san. A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi. Kapetanovo je hrkanje bilo nešto blaže. Anñeliki je bilo vruče. Skinula je ko¬šulju jer joj je njeno grubo platno žuljalo nje¬žnu put. Nije više osječala straha, ali joj se u dušu uvu¬kao neki nemir. Razlog toj nelagodnosti nije ni u kom slučaju bilo ogromno tijelo Ljudoždera, več nešto sasvim drugo, nešto neodreñeno i mučno... Pokuša ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju načuli uši. Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, čini se, i probudila. Bili su to glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivši ton stalne i tugaljive recitacije. Zvukovi bi načas uti¬hnuli da bi se odmah zatim ponovo javili. Najed¬nom joj sine: bili su to zatvorenici. Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigušeni jauci, očajno zapomaganje nesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od

za¬tvorskih štakora, koji su se branili od voñe, od smrti. Zločinci su proklinjali Spasiteljevo ime, dok su ga nevini zazivali. Drugi su u hropcu krkljali, iscrpljeni mukama za vrijeme saslušanja, napola mrtvi od gladi i hladnoče. Eto odakle su dolazili zvuči, zlosretni i tajanstveni. Anñelika se strese. Činilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo težinom svojih stolječa i svojih užasa. Hoče li se ponovo obreti na slobodnom zra¬ku? Hoče li je Ljudožder pustiti da ode? On je 229 I m*m>~4+spavao. Bio je snažan i močan. Bio je gospodar U tom paklu. . Primakne se ogromnom tijelu Sto joj je hrkalo uz bok i začudi se, položivši ruku na nj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove čvrste kože. Kapetan se trže i, okrenuvši se, umalo je nije prignječio. — He! He! Mala se prepelica probudila — reče muklim glasom. Pruži vši ruku privuče je k sebi. Naprosto je ne¬stala u zagrljaju njegovih mišiča koji su mu po¬igravali ispod kože. Čovjek bučno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto svjetlo pomalja iza željeznih prečki prozora. — Uranila si, mačkice! — Kakva je to buka što se čuje? — To su zatvorenici. Do ñavola, ne zabavlja¬ ju se, valjda, kao mi! — Pate ... — Ta nisu tamo dospjeli zato da uživaju. Budi sretna Sto si se izvukla! Bolje ti je u mom krevetu nego na slami s druge strane zida, budi sigurna. Reci, nije li to istina? Anñelika potvrdno kimne glavom, Sto njega ispuni radošču. On dohvati vrč crnoga vina sa stoliča pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok je pio Adamova jabučica mu je skakala dolje-gore po snažnom vratu. Zatim pruži Anñeliki kositrenl vrč. — Nagnider sada ti.

Ona prihvati vrč jer je osječala da ju je od očaja meñu zlokobnim zidovima Chateleta moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti u putenom užitku. On ju je hrabrio: — Pij mačkice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino i okrijepit če tel 230 Kad se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, žestoka i opora tekučina pomutila joj je misli. Ni do čega joj nije bilo stalo, jedino još do života. On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se više nije bojala. Naprotiv, osjetila je izvjestan uži¬tak kad ju je pomilovao svojim širokim dlanom, ne baš previše nježno, ali sigurnim i iskusnim po¬kretom. Ta milovanja, više nalik gruboj masaži ne¬go dašku povjetarca, primala je sa stvarnim osje¬čanjem olakšanja. Obaspe je seljačkim poljupcima, halapljivim i cmokavim. Iznenañena, Anñelika sa¬mo što nije prasnula u smijeh. On je potom uze u dlakavi naručaj i polako je pruži preko kreveta. Bi joj jasno, da je ovaj put odlučio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklo¬pi oči. Anñelika se zaricala kako če zauvijek zabora¬viti sve ono što je imalo uslijediti, kao da se ni¬kad ni dogodilo nije. Ipak nije bilo strašno kao što je zamišljala u početku. Ljudožder nije bio opak. Doimao se poma¬lo kao čovjek koji nije svjestan svoje težine i sna¬ge. Usprkos činjenici da ju je gotovo zgnječio, u sebi je morala priznati kako ju je, postavši žrtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak done¬kle ponio osječaj sladostrašča. Poslije se osjetila lakom kao kamen plovučac. ** • Kapetan se oblačio i pri tom pjevuckao neku vojničku koračnicu. — Sto mu muka paklenih! — ponavljao je. — Užitak je s tobom leči u krevet! A prije toga sam te se bojao ...! Uto uñe u sobu kirurg-brijač Chateleta s pri¬borom za brijanje. Anñelika se- obuče dok je njenu jednonočnom ljubavniku brijač vezivao ručnik oko vrata i sa231 punao lice. Ljudožder je bio s njom zadovoljan, i to je stalno ponavljao. — Dobro si rekao, brijaču: svježa kao ruža! Anñelika nije znala kako da se oprosti. Odjed¬ nom Ljudožder baci kesu na stol.

— To je za tebe. — Več sam plačena. — Uzmi — rikne kapetan — i kidaj! Anñelika nije čekala da joj dvaput kaže. Kad se našla napolju, nije imala hrabrosti da 'se odmah vrati u Ulicu „Dolina bijede" koja se nalazila u blizini zatvora. Siñe prema Seni, gdje su žene lañara podigle nekakva „kupališta" za žene. Od pam-tiveka su Parižani i Parižanke provodili tri vruča godišnja mjeseca pljuskajuči se u Seni. A „kupa¬lište" se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki. Kupačke su se na tim „kupališti¬ma" pojavljivale u košuljama i kapicama. 2ena kojoj je Anñelika htjela platiti ulaznicu poviče: — Nisi valjda luda da češ se u ovaj sat kupati! Previše je hladno! — Nije važno! Voda je zaista bila vrlo hladna. Anñelika je neko vrijeme cvokotala zubima; poslije se sasvim ugodno osječala. Buduči da je bila sama, zapliva par puta izmeñu motki. Kad se obrisala i obukla, još je dugo šetala obalom, uživajuči na toplom je¬senjem suncu. „Gotovo je s ovim životom", mislila je u sebi. „Neču više da znam za bijedu. Ne smijem više doči u ovako strašan položaj u kojemu sam se našla kad sam bila prisiljena ubiti Velikog Coesrea, niti da se prodajem ljudima kao što je zapovjednik straže u Chateletu. Nije to za mene. Meni se sviña fino rublje, ja volim lijepe haljine. Neču da moji sinovi ikad više osjete glad i hladnoču. Treba da budu lijepo odjeveni i poštivani. Moram im vratiti ime. I sama moram ponovo postati biče s imenom... Moram ponovo postati velika gospoña ..." DRUGI DIO GOSTIONICA „CRVENA KRINKA" 232 xvin ANðELIKA SE UDRUŽUJE S GAZDOM BOURJUSOM, PEČENJAROM Dok se Anñelika trudila da se, što je moguče neopaženije, uvuče u pečenjarnicu „Hrabrom pi-jevcu", iziñe napolje gazda Bourjus, oboružan ku¬hačom i pojuri na nju. Ona kao da se tome i nadala, u pravi čas se skloni iza maloga bunara. Ganjali su se zatim obi¬lazeči oko kamene ograde bunara.

— Kupi se odavde, odrpanko, droljo...! — derao se pečenjar. — Sto sam ja skrivio Gospodu da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Opče bolnice ili Bicetrea... a možda i s nekog još zloglasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro što znači oši¬ šana glava kao što je tvoja...! Vrati se u Chatelet, odakle si i došla ili ču te ja tamo vratiti... Ne znam šta mi bi, te još sinoč nisam ovamo doveo stražara... Predobar sam, eto! Ah! Sta bi rekla moja bogobojazna žena da vidi kako mi pečenjar¬ nicu obeščaščuju na ovako bezočan način! Izmičuči udarcima kuhače, Anñelika uze da se dere na gazdu Bourjusa još jače nego on na nju? — A šta bi kazala vaša bogobojazna žena o jednom tako bezočnom mužu ... koji još prije zo¬ re poteže iz vrča...? Pečenjar se umah zaustavi. Anñelika iskori¬sti prednost. 235 — A što bi kazala o njegovoj pečenjarnici pre¬ krivenoj prašinom i o več šest dana izloženim i kao pergamena suhim pijevcima? Sto bi kazala o nje¬ govoj praznoj konobi, o njegovim prljavim stolovi¬ ma i klupama? — Pakla ti paklenog! — prasne pečenjar. — A što bi rekla o jednom mužu koji psuje? Jadna gospoña Bourjus koja s visine nebeske pro¬ matra sav ovaj nered! Mogu vas uvjeriti ne boječi se da ču pogriješiti: ona ne zna gdje da se sakrije od srama pred anñelima i svim svecima Božjim I Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve veča smučenost. Naposljetku se teško spusti na ogradu bunara. — Jao, jao! — tužio je. — Zašto je umrla? Bila je domišljata gospodarica, uvijek dobre volje i odlučna. Ne znam ni sam što me priječi da ne potražim zaborav na dnu ovoga bunara! — Ja ču vam kazati što vas priječi. Strah da če vas dočekati tamo dolje s riječima: „Aha, došao si gazda Pierre...! — Oprosti, nije gazda Pierre, več gazda

Jacques. — Aha, došao si, gazda Jacques! Ne radujem ti se baš previše. Uvijek sam govorila da se bez mene nečeš snači. Gori si od djeteta...! A to si i dokazao! Kad vidim što si napravio od one moje gostionice, uvijek čiste i sjajne.dok sam bila ži¬ va...! Kad vidim našu lijepu firmu svu u rñi i čujem kako za vjetrovitih noči škripi i ne da su¬ sjedima spavati...! I kad vidim svoje lonce, kad vidim svoje forme za kolače, te tignjeve za ribu istrugane jer ih onaj idiot od tvoga nečaka čisti pepelom umjesto da upotrebljava vrlo meku kredu koja se može kupiti u krugu Templea...! Pa kad vidim kako puštaš da te perušaju svi oni prodavači piliča i vina koji ti utrape pijevce bez kreste umje¬ sto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako on¬ da mogu uživati na nebu ja koja sam bila sveta i poštena žena...! 236 Anñelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa otstavi vrlo snažan dojam. — Istina je... — promumlja — istina je... Upravo bi to rekla. Bilo je tako... baš tako... Debeli mu obrazi zadršču. Ne vrijedi sada cmizdriti — oštro se okomi na nj Anñelika — nečete cmizdrenjem zaustaviti njenu metlu kojom vas čeka s onu stranu života! Več se treba prihvatiti posla! Barba je dobra dje¬vojka, ali spora, treba joj kazati što joj je raditi. Vaš mi nečak izgleda veliki smušenjak. A gosti ne vole pečenjarnicu gdje gazda na njih reži kao pas na lancu. — A tko to na njih reži? — upita gazda Bo¬ urjus uvlačeči ponovo prijetnju u ton svoga glasa. — Vi! — Ja? — Jest, vi! Vaša vesela ženica ne bi ni tri se¬ kunde trpjela zlovolju što vam se čita na licu dok sjedite pred čašom vina. — A ti misliš da bi otrpjela videči u svom dvo¬ rištu bušljivu bezobraznicu tvoje sorte?

Ja nisam bušljiva — odgovori Anñelika nabusito i pri tom se uspravi. — Moje rublje je či¬sto, gledajte. — A misliš li da bi trpjela videči kako joj se po kuhinji motaju oni tvoji dječaci, onaj porod lupeški? Iznenadio sam ih dok su se kljukali sla¬ ninom u mojoj ostavi, a siguran sam da su mi i sat ukrali. Nitko drugi več oni! — Evo vašega sata — drekne Anñelika vadeči iz džepa sat prezirnim pogledom. — Našla sam ga ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste se sinoč, kao čep pijan, penjali u svoju sobu na spavanje... I pružajuči preko bunara sat starom pečenjaru, nadoda: Kao što vidite, ne bavim se krañom. A mo¬ gla sam ga bez po muke za se zadržati. 237 — Nemoj da padne u bunar — zabrinuto joj se obrati. — Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim kuhače. Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhaču na tlo. Anñelika mu se primače s iz¬razom jogunice u očima. Osječala je kako ju je prošla noč što ju je provela sa zapovjednikom za¬tvorske straže naučila nekim sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni muškarci i kako treba iskesiti zube prostacima. Njeni su po¬kreti dobili novu neposrednost i slobodu koja če joj ubuduče biti od velike koristi. Nije požurila da vrati sat, več ga je razgledala 8 velikim zanimanjem. — Lijep sat, nema šta! Pečenjarevo lice zasja radošču. — Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokučarca iz Jura1, u jednog od onih brñana što zimu provedu u Parizu prodajuči po kučama svoju robu. Ne¬ procjenjive vrijednosti nose u svojim džepovima ... Ali ne guraju ih pod svačiji nos, pa često ni pod prinčevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju posla. — .Oni radije trguju s pravim trgovcima nego s glupanima... osobito kad se radi o sitnim meha¬ nizmima koji su prava umjetnička djela.

— Tako je kao što kažeš: prava umjetnička djela — ponovi pečenjar izlažuči srebrni oklop svo¬ ga sata sramežljivim zrakama sunca koje se pro¬ bijalo izmeñu dva oblaka. Zatim ga stavi u džepič, motreči pri tom broj¬ne lančiče i sitne bezvrijedne ukrase u svom za-pučku i ponovo se podozrivim pogledom unese An-ñeliki u oči. — Baš se pitam kako je ovaj sat mogao ispa¬ sti iz džepiča, kao što'se čini da bi ti htjela podva¬ liti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izra1 Pokrajina francuska prema Švicarskoj. žavaš riječima prave velike gospoñe, dok si nas neku večer zasula satrovačkim pogrdama od kojih se poštenu čovjeku kosa diže na glavi. Sve se bojim da me ti, kurvice svim mastima namazana, ne namagarčiš čime. To Anñeliku ne razoruža. — Nije nimalo zabavno s vama se upuštati u razgovor, gazda Jacques — otpovrne ona prijekor¬ nim glasom. — Vi isu više dobro poznajete žene. Pečenjar prekriži kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbušini, a očima divlje zakoluta: — I poznam. Zato i neču dopustiti da mi pod¬ vale rog za sviječu! Poslije toga poduže potraje mučna šutnja. Do¬bričina je neumoljivim pogledom strijeljao grešnicu koja je oborene glave stajala pred njim. — Onda? — ponovo se javi odlučnim tonom. Anñeliki, koja je bila viša od njega, on se činio vrlo smiješan, okrugao kao burence, sa svo¬jom kuharskom kapom na ušima i stroga izgleda. Ali odgovori poniznim riječima: — Uradit ču ono što mi vi naredite, gazda Bourjus. Ako me otjerate, otiči ču sa svoja dva mališana. Ali ne znam gdje da odem, kako da sklonim svoju djecu od hladnoče i kiše. Mislite li da bi nas vaša žena otjerala? Živim u Barbinoj sobi. Ne smetam vam. Gorim svoja drva i jedem svoju hranu. Dječaci i djevojka što su sa mnom do¬ šli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: do¬ nijeti vodu, pomesti pod. MaliSani bi bili gore.. — A zašto da budu gore? — zapita pečenjar. — Djeci nije mjesto u golubinjaku več u kuhinji,

pored ognjišta, gdje se mogu ugrijati i po volji se kretati. Žene su drolje...! Beštije imaju više lju¬ bavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inače ču se razgnjeviti! A da i ne spominjem da češ mi na kraju, ložeči vatru gore, zapaliti drveni crijep na krovu.. Anñelika se popne lako poput duha po stepeni¬štu do Barbine sobice na sedmom kata

238 239 Kuče su bile vrlo visoke i uske u toj trgovač¬koj četvrti i stisle se jedna uz drugu prisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na svakom katu su bile po dvije sobe, a vrlo često i samo jedna, poduprta zavojitim stubištem kojemu kao da je bio cilj da čovjeka odvede u samo nebo. Na jednom odmorištu Anñelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to David, nečak gazde Bourjusa. Pekarski se pomočnik stisne uza zid i osine je opakim pogledom. Anñelika se više nije sječala grubih riječi što mu ih je dobacila u lice kad je prvi put došla k Barbi u pečenjarnicu „Hra¬brom pijevcuK. Osmjehne mu se odlučivši da u toj kuči, u ko¬joj je htjela otpočeti častan život, stekne sebi pri¬jatelje. — Dobar dan, mali! — Mali? — prasne David poskočivši. — Imaj, meñutim, na umu da bih ti, po potrebi, mogao jesti kolačiče s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam navršio šesnaestu godinu. — Oh, oprostite, gosparu! Počinila sam veliku grešku. Ne bi li mi vaša ljubaznost mogla oprostiti? Pomočnik očito nije bio vičan takvim šalama, stoga nevjesto slegne ramenima i promuca: — Možda i bi. — Sjajno. Baš sam ganuta. A ne biste li se, bu¬ duči da ste dobro odgojeni, mogli jednoj časnoj gospoñi umjesto sa suviše prisnim ti, obratiti s vi?

Jadan je momak, čini se, bio na sto muka. S mršavog i blijedog lica visokog zvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bi¬jaše sasvim napustila. Anñelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi. — Sudeči po tvome naglasku, ti si sigurno s juga! — Jesam, gospoño. Ja sam iz Toulouse. — Iz Toulouse! — poviče ona. — Zdravo „brate iz mcg mjesta"! Ona mu skoči oko vrata i zagrli ga. — Toulousa! Dječak pocrveni kao paprika. Anñeiika mu re¬če nekoliko riječi na jeziku d'oc i sasvim smuti jadnoga Davida. — Znači da ste i vi odonud? — Gotovo da jesam. Osječala se sretnom zbog tog smiješnog susre¬ta. Koje li razlike! Nekad je bila jedna od prvih gospoña u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu samo zato što mu je govor imao onaj nagla¬sak sunca pomiješan s vonjom bijelog luka i miri¬som cviječa! Kuča joj se učini mračna i odvratna. — Divnog li grada! — šapne. — Zašto nisi ostao u Toulousi? David joj objasni: — Prije svega zato što mi je otac umro. Osim toga, njemu je uvijek bila želja da odem u Pariz gdje se sklapaju veliki poslovi, i da tu izučim kono¬ barski zanat. On je trgovao mirodijama. Radio sam s njim. Trebalo je baš da položim ispit da bih mo¬ gao prodavati vosak, tjesteninu, šečer i mirodije. Uto on umre. Tada sam krenuo za Pariz, gdje sam stigao tačno onog dana kad je moja tetka umrla od malih boginja. Nikad nisam imao sreče. Banem uvijek u nevrijeme. Zaustavi se jer mu je ponestalo sline. — Vratit če se, vratiti sreča — obeča mu An¬ ñelika i nastavi da se penje. U potkrovlju zatekne Rozinu. Cešala se po gla¬vi i svojim kravookim pogledom pratila igru Flo-rimonda i Cantora. Barba je bila u prizemlju, to jest na svom poslu u pečenjarnici. Dječaci su otišli «u šetnju". Na šatrovačkom to je značilo da su oti¬šli u prosjačenje.

— Neču da prose po ulicama — reče Anñelika odlučnim glasom. — Nečeš da kradu, nečeš da prose, a što bi onda, po tvome, trebalo da rade?

240 18 Put u VersaiUes 241 ij ,.11,,.!.

MMft — Neka rade. — Ali i prosjačenje je rad — djevojka če uvjereno. — Hajde, hajde, požuri! Pomozi mi da djecu snesem dolje u kuhinju. Ti češ paziti na njih i ur to pomoči Barbi. S veseljem je ostavila mališane u prostranoj kuhinji ispunjenoj toplinom i mirisima jela. Na ognjištu je gorjela vatra s obnovljenom snagom. „Nikad više ne smiju osjetiti ni glad ni hlad¬noču!" ponavljala je Anñelika. „Dovela sam ih u pečenjarnicu i sada vidim da ništa bolje nisam mo¬gla učiniti da bih svoju djecu sačuvala od tih ne¬volja." Florimond je sav bio umotan u odijelce od sme-ñesivog etamina, u prsluk od žutog serža i prega-čicu od zelenog serža. Na glavi je imao kapicu ta¬koñer od zelenog serža. Te su boje još više isticale boležljivost njegova lišča. Qna mu rukom dodirne čelo, zatim mu usnama dotakne dlan sitne ručice da vidi nema li možda ognjicu. Čini se da je bio-dobroga zdravlja, mada ponešto jogunast i čangri-zljiv. Cantoru je, meñutim, vrijeme od jutra pro¬lazilo u nastojanjima da se oslobodi povoja kojima ga je Rozina, istinu za volju treba reči, dosta ne¬spretno povezala. U košari u koju su ga položili odmah se uspravio, gol kao anñelčič, i htio je iziči gonjen željom da ručicama dohvati plamen. — Ovo dijete nije odgajano kako treba — pri¬ mijeti Barba. — Jesu li mu bar vezali nožice i ru¬

čice kako se to radi? Neče biti ravan, a moguče da če mu i grba izrasti. — Zasada se drži sasvim dobro za dijete od! devet mjeseci. — reče Anñelika diveči se sitnoj i okrugloj stražnjici djetetovoj. Ali Barbu to nije umirilo. Zabrinjavala ju je sloboda Cantorovih pokreta. — Cim ugrabim slobodan trenutak, izrezat čtt mu povoje od platna da bih ga čvrsto povezala. Jutros od toga nema ništa. Izgleda da je gazda Bourjus opsjednut nečastivim. Zamislite, naredio je da se oribaju podovi, da se operu stolovi, a osim toga, moram trknuti do Templea i tamo kupiti me¬kane krede da bih njom očistila posuñe. Ne znam gdje mi je glava ... — Zamoli Rozinu da ti pomogne. Pošto je svakoga postavila na svoje mjesto, An¬ñelika se veselo uputi prema Novom mostu. Cvjetarica je nije prepoznala. Anñelika joj je morala dati podrobnija objašnjenja o danu kad joj je pomogla praviti rukovete i kad ju je onako zdušno pohvalila. — Pa kako da te prepoznam? — poviče dobra žena. — Onoga si dana imala kose i bila si bez ci¬ pela, a danas imaš cipele, ali si zato bez kose. Ni¬ šta zato, nadam se da ti se prsti nisu promijenili.. .1 Doñi i sjedni tu kraj nas. Posla ima napretek, uskoro je blagdan Svisvetih, uskoro če crkve i groblja biti puna cviječa, a da se i ne govori o sli¬ kama pokojnika! Anñelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i spretno. Cviječe pozne jeseni rasulo se po nasipu u živoj i raščupanoj boji krizantema, u zlatnim vršcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u ozbiljnom izgledu tulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se Evropa zaljubila prošloga stolječa. Anñelika je udisala zrak Novog mosta s potajnom mješavinom zadovoljstva i straha. Vjetar što je popuhivao sa Sene milovao joj je usne svojim vlažnim daškom. Nabrekli su oblaci putovali nebom; ponekad bi kroz njih izvi¬rilo sunce, a na obojenom obzorju rijeke ocrtavao se čaroban profil Pariza. Zaista neobično, Anñelika je u njemu mogla pročitati kratku povijest svoga ži¬vota u glavnom gradu. Na desnoj obali rijeke vi¬djela je Louvre kake se oholo koči poput kakve tvrñave, na lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruševinama. Lañe, teglenice i

čamci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se čula pjesma lañara i kloporanje mlinica podignutih na

242 ie* 243 lañama. I tako je ista pjesma Sene ljuljuškala sta¬novnike Louvrea i kule Nesle. Anñelika je radije skrenula pogled prema bre¬žuljcima. Očima povede po gotskom tornju Saint--Germain d' Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila, zatim ih svrne prema mostu Saint-Michel nagruvanom mnoštvom kuča. Najzad ih zaustavi na Palači pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila Novi most i dozvala joj u sječanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada bilo važno? Zar je bilo važno što ju je svaki kamen na Novom mostu vidio kako prolazi tuda sad ohola sad bi¬jedna! Tu se ona osječala dobro, tu se oeječala sigurna kao u vlastitoj kuči. Istina je, dakle, da se čovjek uvijek vrača na Novi most kao što se-krv vrača u srce. Zapjevucka napjev što su ga verglaši ponavljali: Na Novom se mostu motaju prodavači melema i masti pjevači pomodnih kitica i svodnici gospoñica Tu se jate šatrovci i džepari ranarnici i vrači nadriliječnici, bogalji kockarit igrači... Slušajuči pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispriča kako se Stihoklepac nalazi u zatvoru i kako če ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvoj¬beno, na vješala podignuta u vrijeme gradnje No¬vog mosta na jednom njegovu kraju. — A i trebalo bi da ga objese baš tu, na mje¬ stu njegovih podviga. Cvjetaričina kčerka ušmrkne slinavi nos i ota-re oči. — Ona plače! Prirodno! — izdere se na nju majka. — Kao da nije vrijeme da se jedno mjesto kao stvoreno za trgovinu več jednom oslo244

bodi one zloguke ptičurine! Ali treba priznati da se taj u zaluñivanje djevojaka razumije kao i Ve¬liki Matthieu u vañenje zuba! Anñelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obično. Tako je doznala da se on u me¬ñuvremenu preselio na Sajmište Saint-Germain za¬jedno sa svojim kolima i svojim orkestrom. Novi most se povukao u pozadinu, prepustivši prvenstvo svojem veselom i opasnom bratu, Sajmi¬štu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manje besposličara, manje šarlatana, manje prosjaka. An¬ñelika se radovala što meñu probisvjetima što su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice. Nije li to možda značilo da je zauvijek uništena vlast Calembredainea, slavnog zlikovca s Novog mosta? Čini se da su policajci i njegova lupeška brača ujedinili svoje napore da bi ga uništili. Gdje je sada? Jesu li ga objesili? Je li se udavio? Pro¬matrala je guste valove Sene, olujne modrosive boje. Nije bila ganuta. Naprotiv, osječala je neku vrst olakšanja što nema više one željezne ruke koja ju je, doduše, branila, ali i čvrsto prikovala za dno života. Anñelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo stečena sloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se činila bes¬krajna. Korak po korak ponovo če se popeti uz padinu, dat če ime svojim sinovima. Više ih neče moriti ni glad ni hladnoča .. Cvjetarice su bučno razgovarale o velikom me¬težu na Sajmištu SaintGermain. Reklo bi se da su još brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba. Ali jednom se i policija pokazala na visini svog za¬datka. Od te glasovite večeri kroz ulice krcate svi¬jetom probijali su se panduri vodeči prosjake u Opču bolnicu, ili su se vidjeli robijaši koji su od¬lazili na galije. A osim toga svaka je zora svanji-vala s nekoliko obješenih na trgu Greve. — Drage gospoñe — uvjerljivo je tvrdila de¬bela prodavačica cviječa koja je, čini se, imala vi245 6oki položaj u cehu cvjetarica — vidjet čete da če nas naš mladi kralj osloboditi te kuge. Priča se da je odlučio izvesti mnoge promjene. Uskoro če svi prosjaci s uglova ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto svog prebivanja, biti pohva¬tani i silom strpani i zatvoreni u sirotišta. Kad sam odnijela pune košarice tuberoza i jasmina u pa¬laču gospoñe Seguier, njezina sobarica, inače moja nečakinja, ispričala mi je ono što čuje od svoje go¬spodarice. Mladi kralj radi po pet pa i šest sati na dan sa svojim ministrima, pa čak i onda kad se nalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kaže da če provesti mnoge reforme za dobro naroda. — Imamo kralja koji nam se sviña — poviče

lijepa djevojka koja je nosila košaricu punu ka¬ ranfila. — Lijep je! Jednoga dana sam ga prepo¬ znala dok je u kočiji prolazio Pekarskom ulicom. Povikala sam ,,2ivio kralj!" i dobacila mu kiticu cviječa. — Bezobraznice! — Kitica je pala u potočič, ali on je vidio moj pothvat i osmjehnuo se. Čini se da se zaljubio u jednu od kralji¬ — činih dvorskih gospoña, da ju je napravio ljubav¬ nicom i svu je prekrio draguljima. — Sve su to tračevi Stihoklepca, te male zmije otrovnice. Ne štedi čak ni svoga kralja! — Tetiče, a zašto kralj ne bi smio biti zaljub¬ ljen? Ima tako nježne, tako umiljate oči... — Umukni, Ninetto, ili ču te poslati na ispo¬ vijed. Ne smiješ tako govoriti o jednom čovjeku, pa makar to bio i sam kralj. Debela cvjetarica če reči skrušeno: — Sto mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi ne vrijede mnogo, ali ipak ja tvrdim da Stihokle¬ pac laže jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne bi učinili tako nešto svojim ženama baS u trenutku kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije, zna se, sve je moguče. Kolebljiva je ljudska pri246 roda. A tko zna koliko je ogledalaca upereno da bi privukli lijepog gardelina! — Mačeho, ponovit ču Stihoklepcu ono što ste kazali o kralju. — Uzalud oštriš jezik, lijepa moja curice. On je u zatvoru i ovaj mu put ne fale vješala. — Ne vjerujem da če ga objesiti. Uvijek se izvuče iz zatvora. A osim toga i treba da se vrati i napiše naše hvalospjeve kraljici. — Sačuvaj Bože! Onim svojim zagrižljivim pe¬ rom napisao bi svinjarije a da to mi i ne primi¬ jetimo. — Koga če nam vraga taj kolac pun zlobe —

jurišala je dalje debela cvjetarica kojoj Stihoklepac očito nije bio po volji. — Ima dosta i drugih pje¬ snika koji se pripremaju da napisu naše pjesme. Na osam če ih mjesta dijeliti čim top najavi roñenje. — Poslije ispaljenog dvadeset i četvrtog hica znat čemo da li je muško ili žensko. Dvadeset i četiri hica za princezu i sto za dauphina. — Oh! Kako sam nestrpljiva! — poviče mlada prodavačica skačuči radosno u zrak. — Prvi znak če biti dan s tornja Louvrea. Naj¬ veče zvono na tom tornju zvoni samo u takvim prilikama. Poslije če naša Samaritana prihvatiti veselim cilikanjem, a na kraju če grunuti topovi s Bastilje. — Hočemo li poči u Louvre pozdravit kraljicu? — Ja ču obuči suknju od scrža s porubima od crnog baršuna, kukuljicu od baršuna na četvorine, i stavit ču zlatno prstenje optočeno korneolom, i niz koralja. — A ja ču staviti haljinu od crvenog sukna, narukvice od bisera i ahata, zlatni lančič i naušnice. Cvjetarice i prodavačice naranača s Novog mosta živo su jedna drugoj objašnjavale čime če se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavačicama riba da se poklone mladoj kraljici-babinji i gospo¬dinu prijestolonasljedniku. 247

— A dotle — ponovo uze govoriti Anñelikina poslodavka — jedna me briga posebice mori: gdje bi naša družba dobrim zalogaj em mogla dostojno proslaviti blagdan svetog Valbonnea? Gazda gosti¬ onice „Dobri dječaci" prošle nas je godine opljačkao kao drumski razbojnik. Moj novčič više neče svr¬ šiti u njegove džepove. Anñelika koja je do tog trenutka slušala ne otvorivši usta, kao što se i pristoji skromnoj nauč¬nici, sad se umiješa u razgovor.

— Znam odličnu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede". Tamo nije skupo, a jela su vrlo ukusna i nova. Na brzinu spomene nekoliko jela nastoječi pri tom da se sjeti specijaliteta koji su se služili u njenoj palači u Toulousi, a pri čijem je pripremanju sama uzimala učešča. — Rakovi u tijestu, purani s komoračem, ja¬ nječe tripice u kastroli a da i ne govorim o tor¬ tama od bajama s pistačem, o kosanom mesu umo¬ tanom u tijesto, o saču u anisu. Ali, drage gospoñe, vi tamo možete jesti nešto što ni njegovo veličan¬ stvo Luj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male brioše, vruče i lagane, sa smrznutim guščjim je¬ trima. Kažem vam, prava poslastica! — Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih tvojih jela — povikaše cvjetarice zacrvenivši se od puste želje — a gdje ti stanuješ? — U pečenjarnici „Hrabrom pijevcu". Posljed¬ nja je u Ulici „Dolina bijede" tamo prema Kožar¬ skoj obali. — Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha. Moj čovjek radi u Velikoj klaonici, pa koji put tamo navrati da štogod založi, ali on kaže da je to tužno i neprivlačno mjesto. — Niste dobro obaviješteni, prijateljice draga. Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulouse nečak. Ovaj odlično kuha, a osim toga pravi je majstor u pri¬ premanju svih vrsta južnjačkih jela. Ne zaboravite da je Toulousa kraljica cviječa. Sveti Vaibonne če 248 biti sretan videči da ga se slavi u takvom ambi¬jentu. A u „Hrabrom pijevcu" čete sresti majmun-čiča koji se krevelji da čovjek puca od smijeha. Takoñer če tamo biti i svirač vijele koji zna sve pjesme što se pjevaju na Novom mostu. Ukratko, tamo čete nači sve što je potrebno društvu da se dobro zabavi. — Djevojko moja, čini mi se da je u tebe više dara za reklamu nego za vezivanje cviječa. Otpratit ču te do pečenjarnice. — Hm! Ne, danas ne. Tuluški kuhar je otišao

na selo da osobno izabere cvjetaču koju priprema s pohanim pršutom. Recept kako se priprema to jelo drži u velikoj tajnosti. Ali sutra navečer, čekat čemo vas i još dvije gospoñe iz vašega društva da raspravimo o meniju koji vam se najviše svidi. — A što ti radiš u toj pečenjarnici? — U rodu sam s gazdom Bourjusom — mirno otpovrne Anñelika. Sjetivši se da je prilično bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put vidjela, ona pokuša obja¬sniti: — Moj muž je po zanatu bio slastičar. Još ne bijaše položio pomočnički ispit kadli se prošle zime razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegove bo¬ lesti smo se zadužili preko glave kod ljekarnika. — Znamo mi dobro kako izgledaju računi kod ljekarnika! — požališe je dobre žene podigavši oči prema nebu. — Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju nevolju, pa mu zauzvrat pomažem u poslu. A bu¬ duči da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da drugamo zaradim koji novčič. — Kako se zoveš, draga? — Anñelika. Zatim se digne i reče da odlazi k pečenjaru da ga obavijesti Dok se brzim korakom vračala prema Ulici „Dolina bijede", čudila se svim onim budalaštinama što ih je ispričala u toku tog jutra. Nije uopče raz249 mišljala o razlozima koji su je naveli da pribavlja mušterije gazdi Bourjusu. Je li se time željela odu-žit pečenjaru što je nije otjerao iz svoje kuče? Je li se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni na što nije ona mislila. Prepuštala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovu pa onda onu stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaoštren na¬gon majke da brani svoje mališane. Poslužit če se svim mogučim sredstvima: la¬žima, lukavstvima, odvažnošču da bi se spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to. Na zavoju Kožarske obale pred njom se poja¬više kule Chateleta. Prošla joj se noč učini dalekom prošlošču. Odmahne rukom kao da baca kamenčič preko ramena. Tako je iza sebe odbacila i to sje¬čanje kao i mnoga druga. 250

XIX CVJETARICE NA VEČERI KOD GAZDE BOURJUSA Sutradan ujutro Anñelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu. Bilo je očito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anñelika preuzela na se da bi se priredio ručak za ceh cvjetarica. — Ta odspavajte još malko, gazdarice — do¬ baci joj Barba zijevajuči i taruči oči. — U vašoj obitelji nije bio običaj rano ustajati. — Griješiš, Barbo. Ja volim rano ustajati: ta¬ kav je običaj na selu. A što se moje obitelji tiče, ti je, Barbo, ne poznaš, izuzev moju sestru o kojoj radije ne bih govorila. Osim toga, prošlost je pro¬ šlost i ako mi želiš ugoditi, ne spominji mi je više. Barbu je sasvim smutila Anñelikina primjedba. Bučno obriše nos, a potom se poče ispričavati bra¬neči se od optužbe koja joj se učini opasnom. — Oh! Gospodo, ništa zlo nisam mislila! Poslije toga Anñelika nogom probudi Linota i Flipota koji su spavali na podu umotani u čebad. Linot se priključi prepirci: — I ja bih kazao svoju: zašto ona ljenčina David još spava i silazi u kuhinju tek onda kad je vatra upaljena, voda u loncu topla i čitava gostio¬ nica pometena? Zar se tako obavlja naukovanje? Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, tre¬ bala dobro prekoriti! 251 — Oprez, dječaci, ja više nisam Markiza an¬ ñela niti ste vi više prosjaci. Zasad smo sluge, po¬ služitelji i pomočnici, ali čemo ubrzo postati grañani. — Jarca mu rogatog! — poviče Flipot. — Meni se grañani ne sviñaju. Grañanima se dižu kese, kradu ogrtači. Neču da budem grañanin. — A kako da te zovemo ako više nisi Markiza anñela? — upita Linot. — Zovite me: gospoño i govorite mi vi — Ništa više? — naceri se Flipot. Ariñelika mu odalami šamarčinu po čemu on shva<ti da je život počinjao dobivati drugi tok. Dok je on cmizdrio, ona pregleda odijela dvojice dje¬čaka. Oni su na sebi imali pokrpana i gruba, ali

čista i pristojna odijela koja im je poslala grofica de Soissons. Osim toga, imali su čvrste i krupne bakanče, čavlima okovane, koje su izgledale kao da su uzete u najam, ali če im zato sačuvati topla stopala u toku čitave zime. — Flipote, ti češ pratiti Davida na tržnicu. Ti češ, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit češ vodu, drva, itd... Rozina če paziti na djecu i na ražnjeve u kuhinji. Snužden, Flipot uzdahne: — Nije baš zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci i džepari žive na velikoj nozi. Danas su, na primjer, puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne udave u vinu. Sutradan nemaju prebijene pare. Da ne bi osječali glad, skupe se u kojem uglu i spa¬ vaju do mile volje. Ovdje se, meñutim, samo argatuje i jede kuhana govedina. — Ako se želiš vratiti Velikom Coesreu, neču te valjda ja držati za kaput! Dvojica se dječaka uzeše buniti. — E to ne! Uostalom to više nije ni mogučeJ Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala najljepša! Anñelika uzdahne. — Nedostaju vam pustolovine, dječaci moji dragi! Shvačam vas. Ali na tom vas putu čeka ja vješala. Na ovom čemo putu, doduše, sporije puniti 252 džepove, ali čemo zauzvrat postati pošteni ljudi. Naprijed marš! Svi se bučeči spustiše niza zavojite stepenice. Anñelika se zaustavi niže na jednom od katova. Zatambura na vratima sobe mladoga Chailloua i na kraju uñe. — Na noge, naučnice! Mladič izvuče iz plahte začuñen i uvrijeñen izraz lica. Naposljetku če zamuckujuči: — Sta je ovo sada ...! Znate li... da ja nisam kučni sluga, a niti naučnik s obzirom da... da sam ja gazdin nečak i.. i sin moga oca, gospodina Chailloua iz Toulouse. — Ti vrlo zanimljivo zboriš — primijeti Anñe¬ lika. — Zamisli, svatko je sin ili kčerka svoga oca!

Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj učvrstio dojam da je biče bez ko¬rijena te čak nema prava da, kao ovaj tu mladič, ponosno spomene ime svoga oca ili svoga muža. Slegne ramenima i, prignuvši se, uhvati za ra¬mena dječaka, koji je spavao gol ispod pokrivača. — Ustaj, Davide Chaillou! — veselo je nareñi¬ vala. — Ne zaboravi da si, počevši od danas, gla¬ soviti kuhar čije bi recepte htio znati čitav Pariz. On se, meñutim, skvrčio ispod pokrivača i div¬lje ih stiskao. Šutio je kao zaliven. Anñelika nena¬dano primijeti kako je mladič najprije pocrvenio, a onda problijedio. — Sto ti je, Davide? Možda se loše osječaš? U tom slučaju treba te liječiti. Uza sve to, izgledaš mi jak i zdrav Sagne se još više nada nj i stavi mu ruku na čelo kao što bi je stavila Linotu ili Florimondu. Naučnikove se sljepoočice osuše znojem. Slijedeči pravac njegova pogleda, Anñelika primijeti da nje¬gove oči bulje u njene grudi koje su navalile u otvor prslučca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda stegne rubac na vratu. 253 — Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znači, poči ču u kuhinju bez tebe. — Ne! Ne! — poviče on brzo. — Poči ču s va¬ ma. Ali iziñite da bih se mogao izvuči iz kreveta i ustati. Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je išao za njom. Pustopašni dječak, značajno se krevelječi, pokazivao je na naučnika, a zatim se štipao po stražnjici, što je meñu probi¬svijetom podzemlja značilo otprilike ovo: „On se zatelebao u tebe!" Mlada žena se, na kraju, nasmije i odvede Fli¬pota sa sobom. „Neče biti baš lako raditi s tim juncem što se tjera", pomisli. „Gore po nj! Ako bude drzak, dobit če koji šamar. Uostalom, ne vje¬rujem da je glup kao što izgleda, barem što se tiče kuharskog zanata. A to i jest važno!" Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuñen i iznenañen Anñelikinom vlašču, pristane da joj dadne prilično nabijenu kesu. — Ako se bojite da ču vas pokrasti, možete doči sa mnom na tržnicu — reče mu ona — ali bolje biste učinili da ostanete ovdje te pripremitei ispečete kopune, purane i patke. Ta valjda vam.

je jasno da gospoñe koje če uskoro stiči ovamo treba da ovdje naiñu na atmosferu koja če im uliti povjerenje. Prazan izlog ili pun prašnjave živine, prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu, bijedan i nevoljki izgled sve su to stvari koje ne privlače svijet koji želi da se dobro najede. Uzalud bih im ja obečavala najbrižljivije jelovnike! Ne bi mi vjerovale. — Ali što češ jutros kupiti na tržnici? Ta one žene još nisu odlučile! — Idem da kupim dekoracije. — De... Sta to? — Kupit ču sve što je potrebno da bi vaša pe¬ čenjarnica dobila primamljiv izgled: kuniče, ribu, salamu, voče, svježe povrče. 254

— Ali ja ne držim gostionicu — jadikovao ]e debeljko — ja sam pečenjar. Hočeš li da mi natrpaS na vrat cehove kuhara i slastičara? — A šta vam oni mogu? — Žene ništa ne shvačaju od ovih ozbiljnih stvari — cičao je gazda Bourjus podigavši prema tavanici svoje kukaste ruke. — Zastupnici tih ce¬ hova če pokrenuti parnicu protiv mene, odvuči če me pred suce. Ukratko, ti češ me upropastiti! — Več ste upropašteni — odgovori mu Anñelika. — Ništa nečete izgubiti ako pokušate nešto drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokretnosti. Nataknite na ražanj živad, a onda poñite šet¬ njom do luke Greve. Čula sam telala kako viče da su iz Borgonje i Sampanje stigle bačve dobroga vina. Pariške su tržnice bile na glasu kao dobro op¬skrbljene uvijek osim, govorili su zločinci, „u vri¬jeme gladi, rata, kuge Ui pobune", što znači svega dva ili triput na godinu. Istini za volju, prava prav-cata nestašica bila je dosta rijetka, pa ako su u ta¬kvim prilikama bijednici, koji su predstavljali va¬žan društveni sloj, ugibali kao muhe, stolovi velike večine ostalih Parižana

bijahu dosta dobro snabdje¬veni. Trgovci, grañani, službenici a da se i ne govori o bankarima i prinčevima, mnogo su vodili računa 0 dobrom jelu. Može se slobodno reči, bez bojazni da če se pogriješiti, da je taj ratoboran i ponosan narod priznavao samo jednog gospodara- rafinira¬ nost nepca više nego potrebu želuca U vrijeme fronde u gradu se odmah počelo govoriti o predaji kad je jednoga lijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgraña zauzetog od kraljeve vojske Gradske tržnice su u obilju bile snabdjevene svim i svačim, što je u toj četvrti visokih, šiljastih 1 uskih kuča imalo za posljedicu neugodne mirise, nered, rasipanje koje sigurno nije išlo na ruku sit¬ noj trgovini, ali je zato podsticalo djelatnost kradljivaca 255 Kad je Anñelika stigla na centralnu tržnicu prije nje su tržnicom prošli kraljevi ekonomi i po¬brali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik več bijaše završio obilazak dučana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih ovlaštenja ili zato što su manje-više bili njegovo vlasništvo. Bilo je to najbolje vrijeme za marljive doma¬čice što rano ustaju. Anñelika je s užitkom doticala još toplu divljač, kuniče meke dlake, njušila sireve i dinje, prevrtala ribe što su se kao srebro prelije¬vale. Snažni konji trgovaca dopremali su ribu, za¬štičenu ledom, za manje od dva dana od najbližih obala Normandije. Kupujuči, vodila je računa da je ne opljačkaju samosvjesne prodavačice snažnih vratova, te prave kraljice tržnice, koje su svojim britkim i vještim jezicima te pomanjkanjem bilo kakvog obzira mo¬gle poslužiti za uzor šarlatanima na Novom mostu kako se skromnom kupcu podvaljuje pokvarena ili loša roba. Ono što je naučila na Dvoru čudesa bilo je od neprocjenjive koristi Anñeliki kad bi se našla u po¬ložaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispo¬četka se protiv volje upuštala u te žučljive, žestoke, surove i vrlo često osebujne raspre u kojima je pa¬riški puk osobito uživao. Vika mu je bila potrebna i bila je najboljim podmazivačem njegova sjajnog i buntovnog duha. Riječ više voli od djela. Riječ leti, a djelo ostaje, a baš to može biti neugodno. Malo-pomalo Anñelika se prepustila opojnoj izmjeni riječi, tvrdih i šarolikih kao obojene lopte. Pobijeñena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je po skupoj cijeni prodala svoj poraz. Pobjed¬nici takvih dvoboja rasla je

moč. Njezina pobjeda nije smjela biti skromna, jer je čitavo susjedstvo bilo pozvano, u doslovnom smislu riječi, da prati i ocijeni borbu. Anñelikin prolaz pored izložene robe na stolo¬vima i u dučanima izazvao je izvjesnu radoznalost meñu piljaricama. Ta žena bijedno odjevena, čiji 256 se rječnik lako bogatio izrazima šatrovačkog pori¬jekla i koja je uza sve to oholo išla naprijed izbir¬ljivo kupujuči samo najbolju robu, izazivala je ne¬povjerenje i podozrivost. Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A kako se gazda Bourjus u po¬sljednje vrijeme pokazao kao nepouzdan kupac i u isto vrijeme sve veči tvrdica, videči uz Anñeliku njegova nečaka, one su se još više učvrstile u svom lošem dojmu. Anñelika je manje-više uspjela kupiti ono što joj je trebalo. To njeno uvoñenje u njoj potpuno novi svijet, mladi je David otežavao stalno joj ponavljajuči: — Isuviše je lijepo! Isuviše je skupo! Sta če kazati moj stric...? — Zvekane! — dobaci mu ona na kraju — zar te nije sram, tebe sina gospodina Chailloua, da tako škrtim očima gledaš na ovaj svijet? Naučnik pocrveni. — Pa vi ste, znači, čuli za slavu moga oca? — upita je mladič prigušenim glasom. — Je li istina da ste iz Toulouse? Anñeliki nije bilo nakraj pameti da mu obja¬šnjava smisao svojih šala. Bilo je očito da mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameču i da ni najoštrije strijele nisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali riječ Toulouse je još jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila još gotovo djevojčica kad je čula o slavi svoga muža? U grlu je stegne. Život nije bio lak. Na putu uspona kojim je naumila krenuti da bi potpuno raskrstila s bijedom, zasjede su je čekale na svakom koraku. Primijeti da je naučnik čekao njen odgovor s nestrpljenjem. — Pa svakako — odgovori trudeči se da se sabere. — Tvoj otac... Ah! Pa da, njegovo mi ime nije nepoznato. A čime se on, u stvari, bavio? Bezvoljni David je izgledao razočaran kao di¬jete kojemu su oteli bombon iz usta. 257 17 Put u Versallles

Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je veliku drogeriju na trgu Garonne. Jedino su se kod njega mogle kupiti egzotične trave da bi se dao ukus jelima. — „U ono vrijeme ja nisam Ušla u kupovinu", pomisli Anñelika. — On je donio sa svojih putovanja mnoge ne¬ poznate stvari. Bio je kuhar na kraljevskim brodo¬ vima. Znate dobro on je imao namjeru lansirati kakao u Toulousi. Anñelika napregne misli da bi dozvala u sje¬čanje slučaj što ga je ta riječ u njoj probudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti se negodovanja jedne tuluške gospoñe. — Kakao .? Ali to je piče za Indijance! Davida kao da je uznemirilo njeno oklijevanje: Anñelikino mišljenje je počelo bivati od največe važnosti za nj. Približi joj se i reče da če joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca, povjeriti jednu tajnu koju još nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu. Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio kakao u mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili oñ sje¬menki uvezenih iz Meksika. I tako se mogao uvje¬riti, bilo u Španjolskoj, bilo u Italiji, pa čak i u Poljskoj, u izvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna teka, a osim toga je imao i ljekovita svojstva. Načevši to pitanje, mladi David više nije bio u stanju da se zaustavi. U želji da pobudi zanima¬nje gospodarice svojih misli, počeo je izlagati sve što je znao o toj stvari. — Hm! — reče Anñelika koja ga je slušala napola uha. — Nikad nisam okusila to piče, a i ne privlači me. Pričaju da kraljica, Španjolka, luduje za njim. Ali dvoru je čudna ta strast i svi joj se rugaju. — To je zato što ljudi na dvoru nisu navikli na kakao — tvrdio je ne baš bez veze mladi kuhar. — 258

Moj otac je razmišljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kralja da može prodavati taj novi pro¬izvod. Ali, na žalost, on je umro, a kako je i moja majka umrla još prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom dozvolom. Ali ja ne znam kako da počnem. Zato ni ne rekoh ništa stricu. Sve se bojim da se on ruga i meni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac bio lud. — Imaš li pri sebi tu pismenu dozvolu? — upita Anñelika položivši na zemlju košare i zagle¬ davši se u mladiča koji se zatelebao u nju. Njemu su gotovo noge otkazale poslušnost od sjaja njenih zelenih očiju. Kad su Anñelikine misli nečim bile sasvim zaokupljene, njene su oči popri¬male gotovo neodoljiv sjaj koji se uvijek snažno doimao sugovornika, utoliko snažnije što nitko nijč uspijevao objasniti razloge tome. Jadan je David bio več unaprijed sigurna žrtva tih očiju. On im nije mogao odoljeti. — Imaš li pri sebi pismenu dozvolu? — Anñe¬ lika ponovi pitanje. — Imam — šapne. — Kojeg je dana izdana? — 28. maja 1659. A ovlaštenje vrijedi dvadeset 1 devet godina. — Ukratko, dvadeset i devet godina imaš pravo proizvoditi i stavljati u promet taj egzotični proizvod? — Tako je. — Trebalo bi istražiti nije li taj kakao opasan po zdravlje — promrmlja Anñelika zamišljeno — i da li če ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti pio? — Jesam. — Pa što misliš? — Pa, čini mi se isuviše slatkast — odgovori David. — Ali ako se u nj pomiješa malo papra i cimeta, dobij a dosta dobar ukus. Ali pravo da kažem, radije ču popiti čašu dobroga vina — doda praveči se važan. «• 259 — Pazi na vodu! poviče nečiji glas iznad

njihovih glava. Taman su na vrijeme skočili u stranu da izbje¬gnu smrdljivom kupanju. Anñelika primi za ruku naučnika i osjeti da drhti. — Htio sam vam kazati — promuca ovaj na brzinu — da nisam nikad vidio jednu... jednu ženu kao vi lijepu. — Ma kako ne bi vidio, jadni moj dječače — reče ona ljutito. — Treba samo da se ogledaš oko sebe umjesto da grickaš nokte i da se vučeš kao krepana muha. U svakom slučaju, ako mi želiš ugo¬ diti, pričaj mi o tom svom kakaou umjesto da mi iskazuješ suvišne komplimente. Zatim, primijetivši njegovo rastuženo lice, po¬kuša ga utješiti prekorivši u isto vrijeme sebe što je bila previše oštra. Mogao je postati još i te kako interesantan s onom svojom dozvolom u džepu. Stoga če reči smijuči se: — Nisam ja, na žalost, djevojčica od petnaest godina, dječače moj dragi. Gledaj, več sam ostarila. Več imam sijedu kosu. I izvuče ispod kapice čuperak kose koja je na onako čudesan način postala sijeda za one strašne noči u predgrañu Saint-Denis. — Gdje je Flipot? — poviče ogledavajuči se oko sebe. — Nevaljalac, otišao u šetnju! Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bo¬jala se da on, jednom meñu gomilom svijeta, ne pokuša provesti u djelo učenje Bljezgara džeparoša. — Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog malog lupeža — reče David u nastupu žestoke lju¬ bomore. — Vidio sam kako se maloprije nekakvim znakovima sporazumijevao s krastavim prosjakom koji je tražio milostinju ispred crkve. A potom je odjurio zajedno sa svojom košarom. Moj če stric pobjesniti...! — Ti sve vidiš crno, jadni moj Davide. — Do vraga, nikad nisam imao sreče' 260 — Vratimo se natrag, sigurno čemo nači onog ugursuza. Ali uto je dječak več trkom jurio prema njima. Anñeliki se učini vrlo dražestan s onim svojim oči¬ma živim kao u pariškog vrapca, sa svojim

crvenim nosičem, dugom glatkom kosom, pod šeširom na¬bijenim na oči. Nekako je počeo da joj biva sve draži, a takoñer i mali Linot kojega je dvaput istr-gla iz kandži Ivana Trulog. Čekaj da ti kažem, Markizo anñela — da¬ — htao je Flipot smetnuvši potpuno s uma njena nareñenja da je ne zove Markiza anñela — znaš li tko je sada naš Veliki Coesre? Drvoguz, da draga moja, Drvoguz iz kule Nesle. Zatim spusti glas i doda šapatom: — Rekli su mi: „Čuvajte se dječaci, jer se krijete meñu suknjama jedne izdajnice!" Anñelika osjeti da joj se ledi krv. — Po tvom mišljenju, oni znaju da sam ja ubila Rolina Kladu? — Ništa mi o tome nisu rekli... Jest... Crni Kruh mi reče da si ti povela stražare na cigane. — Tko je jož bio s njim? — Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naših, i dva padavičara koji pripadaju drugoj bandi. Mlada žena i dječak su sve to jedan drugome rekli na šatrovačkom tako da David nije ništa ra¬zumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je riječ o strašnim stvarima. Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu ljubav zamječujuči tu ta¬janstvenu prisnost izmeñu nje i neuhvatljivog i svemočnog svijeta zločina koji je igrao značajnu ulogu u Parizu. Čitavim putem do pečenjarnice Anñelika je bila šutljiva, ali čim je prešla preko njena praga, odlučno je odbacila sve bojazni. „Djevojko moja", namatala je u mislima, „vrlo lako se može dogoditi da se jednoga dana probudiš s rasporenim grlom ili plivajuči na valovima Sene. To te zlo progoni več dugo vremena. Kad ti ne 261 prijete prinčevi, onda se na tebe okome prosjaci! Nije važno! Treba se boriti, pa makar ti danas sjao posljednji dan života. Nečeš se izvuči iz neprilika ako ih ne zgrabiš rukama za vrat i sama ne žrtvu¬ješ štogod ... Nije li mi gospodin Molines to ka¬zao jednoga dana...?" — Naprijed dječaci — reče naglas — treba da se one gospoñe iz ceha cviječa rastope kao maslac na suncu, kad prijeñu preko ovoga praga. ** * Te gospoñe bile su zaista očarane kad su, nešto poslije toga, sišle niz tri stepenice pečenjarnice „Hrabrom pijevcu". Ne samo da se u prostoriji

osječao zamaman miris kolača, več je bila vrlo ukusno udešena i posticala je tek. Velika vatra s ognjišta, pucketajuči, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomoč nekoliko sviječa postavljenih na obližnje stolove odsijevala je po kuhinjskom posudu i bakrenim predmetima ukusno razmještenim po spremnicama: posudama, vrčevi¬ma, zdjelama za ribu, i za kolače. Anñelika je, osim toga, izvukla srebrno posuñe što ga je gazda Bour-jus ljubomorno čuvao pohranjeno po svojim sandu¬cima, a to su bili dva vrča, posudica za ocat, dvije čašice za jaja i dvije zdjelice za pranje prstiju, koje su pune voča, grožña i krušaka, stavljene na stol pored boca crnog i bijelog vina na kojima je poigra¬vao odraz s vatre u crvenim i žutim tonovima ru¬bina i zlata. Baš te su pojedinosti najviše i upale u oči prodavačicama. Buduči da su, u povodu raznih svečanosti, če¬sto nosile cviječe u velike kneževske kuče, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posuña, voča i vina bilo nešto od one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska primanja, što je, dakako, go¬dilo njihovoj taštini. 262 Lukave trgovkinje ne htjedoše pokazati previ¬še otvoreno svoje zadovoljstvo, stoga su kritičkim očima motrile kunce, pršute okačene o gredu tava¬nice, sumnjičavo su mirisale predjela, hladne nare¬ske, ribu u zelenom umaku, iskusnim su prstom pipali perad. Starješinica ceha, kojoj bijaše ime Marjolaina, našla je na kraju zamjerku toj savrše¬noj slici. — Nešto ipak nedostaje: cviječe — reče. — Ova teleča glavica s dva karanfila u nozdrvama i jednim božurom meñu ušima, imala bi potpuno drugi izgled. — Gospoño, nismo ni pokušavali da se takmi¬ čimo, pa radilo se samo o stručku peršuna, sa spretnim prstima vas, kraljica cviječa — uglañeno joj odgovori gazda Bourjus. Zamoliše tri lukave gospoñe da sjednu pored vatre i ponudiše ih vrčem najboljeg vina što su ga imali u podrumu. Vrlo ljupki Linot, sjedeči na kamenu ognji¬šta, polako je okretao ručicu svoga vergla, a Flo-rimond se igrao s Piccolom. Sastav ručka bio je dogovoren u vrlo srdač¬nom raspoloženju. Dogovorili su se vrlo brzo i lako. — A sada — jadikovao je pečenjar pošto je uz bezbroj naklona otpratio cvjetarice do vrata — šta čemo uraditi sa svim ovim „lopovštinama" što nam

rese stolove? Sad če stiči zanatlije i radnici na ku¬ hanu govedinu. Dakako, oni neče ni pogledati sve ove delikatese, a kamoli ih okusiti. Čemu ovi suvi¬ šni troškovi? — Čudim vam se, gazda Bourjus — strogo otpovrne Anñelika. — Mislila sam da se mnogo više razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan trošak vam je omogučio da dobijete narudžbu na kojoj čete za¬ raditi deset puta više nego što ste potrošili. A da i ne spominjem kako se ne može znati koliko če one gospoñe potrošiti kad se jednom dobro raspolože. Navest čemo ih na pjesmu i ples, pa če i mno263 gi prolaznici, videči da se u našoj pečenjarnici go¬sti dobro zabavljaju, uči da se pridruže veselju. Mada se gazda Bourjus nije previše zanašao, ipak je dijelo Anñelikine nade. Harno se i sa zano¬som baci na pripremanje svečane večere za dan svetog Valbonnea i u tome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piču. Poskakujuči na svojim krat¬kim nogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog kuhara, svoju sigurnost u saobračaju s pro¬davačima, onu ljubaznost, i prirodnu i pomalo la¬skavu, svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe nešto drže. Buduči da ga je Anñelika uspjela uvje¬riti kako je izgled njegova osoblja važan za uspjeh u poslu, on je čak naručio dva nova pomočnička odijela, jedno za svoga nečaka, a jedno za. Fli-pota. Kape, bluze, hlače, pregače zajedno sa stolnja-cima i ubrusima poslaše praljama koje su svu tu robu vratile uštirkanu i kao snijeg bijelu. Ujutru velikog dana gazda Bourjus priñe Anñe-liki, osmjehujuči se i trljajuči ruke. — Mala moja djevojčice — reče joj prijatelj¬ski — u stvari, ti si unijela u moju kuču živost i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra žena bila u životu. U vezi s tim mi je nešto palo na pamet. Doñi sa mnom. Hrabreči je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona poñe za njim i popeše se zajedno uza za¬vojite stepenice na prvi kat. Ulazeči u bračnu sobu gazde Bourjusa, Anñeliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj pameti nije bila. Da se nije kojim slučajem pečenjar bavio mišlju da za¬traži od nje, koja je tako korisno počela zamjenji¬vati njegovu ženu, neka preuzme potpuno na sebe njenu delikatnu ulogu? Nasmiješen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata i tajanstvenim se kora¬kom uputio k ormaru, prilično ju je uznemirio.

Zahvačena strahom. Anñelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj nevolji. I Zar se, zbilja, mora odreči svojih lijepih pla¬nova, napustiti zaštitu tog gostoljubivog krova, još jednom poči u skitnju s dva sina u naručju, pra¬čena trojicom malih beskučnika? Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona oči¬ma punim tjeskobe povede po ložnici malog trgov-čiča, po krevetu oko kojega bijahu navučeni zastori od zelenog serža, po dvjema škripavim sje¬dalicama, po ormariču za umivanje od orahovine na kojemu se nalazio lavor i srebrni vrč. Iznad ognjišta nalazile su se dvije slike na ko¬jima su se vidjeli prizori Križnog puta i, prislo¬njeno o naslone, oružje, ponos svakog zanatlije i grañanina: dvije kratke puške, musketa, kremenja-ča, koplje, sablja sa srebrenim balčakom i ruko-branom. Gazda pečenjarnice „Hrabrom pijevcu" iako mekana srca u svakodnevnom životu, bio je vodnik u grañanskoj miliciji, što mu nije bilo krivo. Rado je odlazio u Chatelet, za razliku od mnogih svo¬jih kolega, kad je na njega dolazio red da čuva stražu. Anñelika je čula kako puše i bučno se kreče u pokraj nom sobičku. Najzad se pojavi gurajuči ispred sebe škrinju od pocrnjelog drva. — De mi pomogni, djevojko. Ona mu priskoči u pomoč te dovukoše škrinju usred sobe. Gazda Bourjus obriše znoj s čela. — Evo — reče — mislio sam... Jednom riječi, ti sama Si mi nekoliko puta ponovila kako se za tu večeru moramo svi uparaditi kao švicarski stražari. David, dvojica dječaka i ja bit čemo veličan¬ stveni. Ja ču obuči hlače od smeñe svile. Ali ti nam, jadna moja kčeri, nečeš služiti na čast uspr¬ kos svojoj lijepoj njuškici. Stoga sam mislio.. Prekine se, oklijevaše časak, a zatim otvori škrinju. Brižno poslagane i namirisane lavandom, bile su u škrinji poslagane suknje njegove pokojne

264 265

žene, prslučci, kapice, šalovi, lijepa kapa od crnoga sukna obložena svilenim kvadratičima. — Bila je nešto krupnija od tebe — dometne pečenjar gušeči se — ali s nekoliko pribradača.. Prstom obriše suze i zaurla: — Ne gledaj me, več izaberi! Anñelika podiže haljine pokojnice, skromne po kakvoči tkanine, ali kojih su porubi od baršuna, ukrasi živih boja, finoča rublja dokazivali da je gazdarica pečenjarnice „Hrabrom pijesku" bila jed¬na od najbogatijih trgovkinja te četvrti. Posjedova¬la je čak jedan muf od crvenog baršuna išaran zlat¬nim cvjetičima koji je Anñelika vrtjela oko zglavka ne skrivajuči pri tom svoje zadovoljstvo. — Prava ludost! — reče gazda Bourjus osmje¬ hujuči se s razumijevanjem. — Vidjela ga je u ga¬ leriji i probi mi uši ponavljajuči kako je lijep. Ja sam joj govorio: ,,A što češ uraditi s tim mufom, Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospo¬ ñi iz Maraisa1 koja odlazi u Tuileries ili Cours-la-Reine da se koketno šetucka na lijepom zimskom danu." „Kad je tako", odgovarala mi je ona, „poči ču da koketiram u Tuileries i Cours-la-Reine." To me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga pro¬ šloga Božiča. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada bio rekao da če poslije nekoliko dana... biti mr¬ tva ... Anñelika obuzda svoje uzbuñenje. — Uvjerena sam da če se radovati gore u nebu videči kako ste dobri i velikodušni. Neču uzeti ovaj muf jer je isuviše lijep za mene. Ali ja prihvačam vaš dar, gazda Bourjus. Vidjet ču što mi najviše odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu da mi pomogne preurediti ove haljine. Za nju je činjenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj svojih nogu bio prvi ko¬rak prema cilju što ga je sebi postavila. S ustima punim pribadača i sama Barba je to osječala te joj 1 Nekadašnja četvrt u Parizu. se svaki čas obračala s „gospoño", očito zadovoljna tone.

,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novčiča što su mi ih dale cvjetarice s Novog mo¬sta i od milostinje što mi je svaki dan šalje gro¬fica de Soissons", razdragano je razmišljala An¬ñelika. Izabrala je prslučac i suknju od zelenog serža s porubima od crne svile. Pregača od crne svile išarana zlatnim cvjetičima dopunjavala je njeno ruho bogate trgovkinje. U gospoñe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije potpuno pri jan jala uz Anñelikine čvrste i visoko podignute. Jednim rup¬cem ružičaste boje, sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suviše veliki otvor prslučca. U jednoj torbici pronañe vrlo jednostavan na¬kit gospoñe Amandine: tri zlatna prstena opto¬čena korneolom i turkizima, dva zlatna križiča, na¬ušnice i osam lijepih krunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a ostale od kristala. Ona siñe. Ispod uštirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su joj naušnice od ahata i bisera, a oko" vrata zlatni križič na vrpci od crnog baršuna. Dobar pečenjar ne sakri svoje radosti pred nje¬nom ljupkom pojavom. — Svetoga mi Nikole, ti upravo ličiš na kčerku kojoj smo se uvijek nadali, a koja nikad nije do¬ šla! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-šesnaest godina, govorili bismo. A bila bi odjevena upravo kao ti sada ... Hodala bi našom pečenjarni¬ com veselo se šaleči s gostima... — Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijeleči mi sve te komplimente. Na žalost, kao što jučer rekoh vašem nečaku, meni više nije ni petnaest ni šesna¬ est godina. Ja sam majka porodice... — Ja ne znam što si ti — ganuto odgovori odmahujuči svojom krupnom glavom crvenih obra¬ za — ali mi ne izgledaš sasvim stvarno biče. Ot¬ kako si počela poput kakva vihora juriti mojom

266 267 Kučom, čini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisam siguran nečeš li jednoga dana iznenada nestati kao

što si iznenada i došla Čini mi se da je več mnogo vremena proteklo od one večeri kad si izbila iz nočne mrkline, rasutih kosa po ramenima, i upi¬ tala me: „Nije U kod vas dvorkinja po imenu Bar¬ ba?" Te su mi riječi odjeknule u lubanji kao udarac zvona Možda je to bio znak da češ ti ovdje odi¬ grati neku ulogu. „Nadam se da je tako", pomisli Anñelika, ali je \pak prosvjedovala tonom ljubaznog prijekora: — Bili ste pijani, eto zašto su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona! Buduči da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mističke predosječaje, njoj se učini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom Bourjusom o materijalnoj naknadi koju se nadala izvuči.za sebe i svoju grupu iz te suradnje. Kad ljudi počnu snatrati o nečemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju oni često isuviše rado ispovijedaju. Anñelika odluči da iskoristi svu snalažljivost svoje neposredne prirode i da bez ijed-nog pogrešnog koraka nekoliko sati igra čarobnu ulogu kčerke gazde Bourjusa. Večera ceha cvjetarica na dan svetoga Val-bonnea uspjela je iznad svakog očekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo žao što se ne može utjelo¬viti i iskoristiti priliku da se provede. S tri korpe pune cviječa ukrasiše dvoranu. Ga¬zda Bourjus i Flipot klanjajuči se dočekivahu go¬šče i služahu kod stola. Rozina je pomagala Barbi a> kuhinji. Anñelika je nadzirala i jedne i druge, za¬virivala u zdjele i kontrolirala ražnjeve, spremno-odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i hra¬brila pohvalama i prijekorima darovitost Davida unaprijeñenog u velikog kuhara južnjačkih specija¬liteta. U stvari, ona se nije htjela kompromitirati predstavljajuči ga kao isuviše sposobnog kuhara. On je znao mnoge stvari, ali njegova lijenost i, mo¬žda, pomanjkanje prilika bijahu ga spriječili da ne 268 pokaže koliko vrijedi. Pod utjecajem Anñelikina poleta, zanesen njenim odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on je sam sebe nadmašio. Kad ga je smučenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetarice ga dočekaše klicanjem. Razveseljene dobrim vinom, ove su gospoñe zaključile da ima lijepe oči, te ga obasuše nečednim i smjelim pitanjima, počeše ga grliti, milovati, golicati...

Linot dohvati svoj verglec. Prodavačice zapje¬vaše držeči čaše u rukama, a poslije toga popucaše od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju tačku bez poštede oponašajuči hirove mamice Merjolaine i njenih drugarica. Uto jedna grupica mušketira koja je bazala Ulicom „Dolina bijede" u potrazi za zabavom, za¬čuje vesele ženske glasove i pojuri u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu" tražeči da ih se posluži „peče¬njem i vrčevima". Veselica je tada poprimila tok koji se zasigur¬no ne bi bio svidio svetom Valbonneu, tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da nije po prirodi gledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom sastanaka prodavačica cviječa i udvornih vojnika. Ne postoji li možda izreka da je tuga grijeh? A ako netko hoče da se .smije, da se od srca smije, ne postoji li bezbroj načina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih nači se u toploj prostoriji punoj raznih mirisa: vina, začina i cviječa gdje vas mali svirač vergla stalno poziva na ples i pjesmu, gdje vas mali majmunčič zabavlja, i gdje se nekoliko veselih, svježih i nimalo oholih žena prepušta vašim poljup¬cima pod milostivim i ohrabrujučim pogledima de¬belih mamica hitrih jezika. * * Anñelika je došla k sebi tek kad je sa zvo¬nika Svete Opportune zazvonila Zdravomarija. Cr269 venih obraza, teških vjeña, slomljenih ruku od pustih tanjura i vrčeva, zažarenih usana od poko¬jeg smjelog i brkatog poljupca, ona oživi ugle¬davši gazdu Bourjusa koji je lukavo se smješkajuči brojio žute cekine. Ona poviče: — Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse? — Dakako da jesmo, kčeri moja. Prilično je vremena prošlo što moja pečenjarnica nije doži¬ vjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu poka¬ zala tako lošim placima čega se bilo bojati s obzi¬ rom na njihova pera i njihove sabljetine. — Ne mislite li da če nam dovesti nove goste! — Moguče da i hoče. — A evo što vam ja predlažem — nenadano če Anñelika. — Ja ču vam pomagati sa svom mo¬ jom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i majmunčičem, a vi čete mi kao naknadu dati četvr¬ tinu zarade!

Pečenjar se namrgodi. Taj način pristupanja trgovačkim poslovima činio mu se vrlo neobičan. Nije baš bio siguran da jednoga dana neče imati neprilika s cehovima ili sa starješinom trgovaca. Ali veselo uživanje u vinu te noči prilično mu je mutilo misli te se tako našao bez odbrane pred Anñelikinom voljom. — Kod bilježnika čemo napraviti ugovor — nadoda ova — koji če ostati tajnom. Nije potrebno da o svojim poslovima pričate susjedima. Recite im da sam vam roñakinja te ste me primili u kuču i radimo kao jedna obitelj. Vidjet čete, gazda Jacques, pravit čemo sjajne poslove. Svi če u četvrti hvaliti vaše trgovačke sposobnosti i mnogi če vam biti zavidni. Več mi je stara Merjolaina govorila o večeri ceha prodavačica naranača s Novog mosta koja bi se trebala pripremiti za dan svetog Fiacrea. Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas držite uza se. Za ovaj put mi dugujete ovo. 270 Brzo izbroji dio što joj je pripadao i ode osta¬vivši dobričinu zbunjenog, ali uvjerenog u svoje trgovačke sposobnosti. Anñelika iziñe iz dvorišta da bi udahnula malo čistog jutarnjeg zraka. Snažno je pritisla na grudi šaku sa zlatnim cekinima, tim ključevima slobode. Ona nije okrala gazdu Bourjusa, dakako. Anñelika je računala da če svoju malu trupicu hraniti s onim što ostane iza ovakvih svečanih večera, te če sve što bude izvukla i što če se uvečavati u razmjeru s njihovim naporima, predstavljati malo-pomalo izvjesno blago. A onda če se upustiti u nešto dru¬go. Zašto se, na primjer, ne bi okoristila dozvolom, koju David Chaillou tvrdi da posjeduje, za pra¬vljenje egzotičnog piča poznatog pod imenom ka¬kao? Puk to piče sigurno ne bi prihvatio, ali če, možda, „kicoši" i „kačiperke", željni novina i ne¬običnosti, uvesti tu modu. Anñelika je več u svojim snatrenjima vidjela kako se kočije velikih gospoña i gospode zausta¬vljaju u Ulici „Dolina bijede". Strese glavom da bi raspršila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti previsoko. Život joj je bio još previše nestalan i nesiguran. Prije svega morala je skupljati, skupljati kao mrav. Bo¬gatstvo je ključ slobode, pravo da se ne umre, da ne vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj njena dobra nisu bila oduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreva. Ali mlada žena odmah otrese glavom. Na to više ne smije misliti, jer svaki put kad na

to misli, u žile joj se uvlači želja za smrču, želja da zauvijek usne, kao što se sniva na toku vode koja vas odnosi. Ne, neče na to više misliti. Ima drugih briga spasiti Florimonda i Cantora. Skupljat če, sku¬pljati...! Zatvorit če svoje zlato u drveni kovče-žič, dragocjeni ostatak iz groznog doba proživljelog u kuli Nesle, u koji če staviti bodež Rodogonea Egipčanina. Oko tog oružja, sad več nepotrebnog, gomilat če se zlato, oružje moči. 271

Andelika podigne oči prema vlažnom nebu na kojemu je zlatni odraz zore ustupao mjesto olov¬nom sivilu dana. Prodavač rakije izvikivao je ulicama svoju ro¬bu. Neki prosjak na ulazu u dvorište jednolično je moljakao milostinju. Zagledavši se u nj, ona prepo¬zna u njemu Crnog Kruha, Crnog Kruha u njego¬vim dronjcima, u njegovim ranama, nakinñurenog školjkama, tim znakovima vječnog hodočasnika bi¬jede. Obuzeta strahom, otrči u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i si¬jedih obrva. Nijedno od njih ne protisne riječi. XX PONOVO U LOUVREU SUSRET S BARKAROLOM Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posvečivala i zdjelama gazde Bourjusa i cviječu mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj priskoči u pomoč jer se primicao dan roñenja kra¬ljeva nasljednika te je posla bilo preko glave. Jednoga novembarskog dana, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornja Palače poče odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj čekič, a u daljini su se čuli mukli pucnji topa s Bastilje. Pariški puk kao da je poludio. — Kraljica je rodila! Kraljica je rodila! Suzdržana daha, gomila je brojila: — Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva... Pri dvadeset i trečem udarcu svijet se stade svañati. Neki su tvrdili da je to dvadeset i četvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurili naprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvo¬na i topa nastavili su da pljušte po Parizu u deli¬riju. Nije više bilo sumnje: bilo je muško.

— Dauphin! Dauphin! Živio dauphin! Živje¬ la kraljica! Živio kralj! Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu za-ori pjesma. Narod se uhvatio u kolo. Dučani i za-natlijske radnje zatvoriše vrata. Iz česama je ši-

L72 i« Put u Versailles 273

kljalo vino. Za velikim stolovima što su posta¬vili kraljevi konobari, narod je jeo kolače i gric¬kao bombone. Navečer se narod predavao oduševljenju pro¬matrajuči vatromete nad Senom, ispred Louvrea. Jedna je laña plovila rijekom okružena svjetluca¬vim morskim nemanima koje su predstavljale ne¬prijatelje Francuske. Lijepi neki vitez, jašuči na krilatom konju, izbije ispod krova Louvrea i svo¬jim kopljem poubija nemani. Iz njihovih utroba prsnuše bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa penjalo se kroz noč blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u nje¬mu, ispisano stotinama zvijezda, imena Luja i Ma¬rije Tereze. Anñelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vračala se kuči u društvu nekih susjeda. Razdragani i veseli žalili su mladu kraljicu: — Priča se da je dvadeset sati trpjela! — Bila je več na samrti! — Kralj nije napuštao njen krevet. Plakao je. — Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do Fontainebleaua nosio moči svete Margarete, za¬ štitnice babinja. — Čim su moči stavljene na stol, dauphin se rodio. Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo poznato djetinj¬stvo Luja XIII i Luja XIV, reče tresuči svojom lijepom čipkastom kapicom: — Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji.

Naš kralj je mlad i več ima sina. Ne moramo se bojati kraljevskih namjesništva, a ta namjesništva su velika nevolja za narod. A zatim doda: — Ali prilikom roñenja maloga Luja XIV, Luja Božidara kako su ga nazivali zato što se na nj če¬ kalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepši od ovih. Činilo se čovjeku da nebo silazi na zemlju kad su gospoda kraljevi inženjeri stavljali u po274 kret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna šio. — Polako! Polako! Muči! — ušutka je njena prijateljica. — Dobro smo se zabavile. Naš kralj je veliki kralj. Njegov znak je sunce...! Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i po¬novo se nastanila u Louvreu sa svojim kraljevskim novoroñenčetom, gradski su se cehovi pripremali da joj odnesu svoje darove. Stara Marjolaina reče Anñeliki koju je u meñu¬vremenu zavoljela: — Doči češ i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja ču te prijaviti kao svoju naučnicu, pa češ ponijeti moje košarice sa cviječem. Drago ti je, zar ne, što češ vidjeti kraljeve odaje u lijepoj palači Louvre? Priča se da su sobe više i prostranije od crkava! Anñelika se nije usudila odbiti. Velika je bila čast što joj ju je iskazivala ta dobra žena. Osim toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati boc¬ kala ju je znatiželja da ponovo vidi ona ista mjesta koja su za nju bila svjedocima mnogih dogañaja i tragedija. Hoče li sresti Veliku gospoñicu očiju natečenih od suza, besramnu groficu de Soissons, živahnoga Lauzuna, mračnoga de Guichea, de Vardesa...? Tko če ikada od tih gospoña i te velike gospode, prepoznati meñu cvjetaricama, ovu ženu koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjaj¬ nih očiju, u pratnji svog beščutnog crnca, jurila hodnicima Louvrea, trčala od jednog do drugoga, moleči nemoguču milost za svoga več osuñenoga supruga ?

Odreñenog dana, ona se našla u dvorištu palače gdje su cvjetarice, prodavačice naranača s Novog mosta, te prodavačice ribe s tržnice, izmiješale svo¬je suknje i svoje zvonke glasove. Pratila ih je nji¬hova roba, slična ljepotom, ali različita mirisima. Košare pune cviječa, košarice pune voča i bu-rad s haringama bit če poslagani pred gospodinom dauphinom i on če svojom sitnom ručicom dotači 1 prekrasne ruže i sjajne naranče i srebrnu ribu. 275

Dok su se, bučne i namirisane uspinjale ste¬penicama što su vodile ukraljeve odaje, prodava¬čice susretoše papinog poslanika koji je nosio opre¬mu zakonitom nasljedniku francuske krune, tradi¬cionalni dar kojim je papa „dokazivao da ga pri¬znaje prvoroñenim sinom crkve ..." U predsoblju gdje ih bijahu uveli da čekaju, dobre su žene oduševljeno promatrale divote izvu¬čene iz tri škrinje crkvenim baršunom postavljene i srebrnim bravama osigurane. Bijaše to zaista oprema za božanskog sina! A što su i mogle drugo do da zinu u čudu pred onim dugim povojima od srebrnog platna, pred engleskim tkaninama skr-letnih boja sa zlatnim pčelama po sebi ili bijele boje išarane srebrnim pčelama, pred plaštem od gri¬miznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastu¬kom od crvenog baršuna s grbom njegova veličan¬stva i na koji če monsinjor dauphin biti položen na dan svoga krštenja? Žene su se raznježile pokazujuči jedna drugoj lijepe košuljice od platna iz Cambraia, s ovratnici¬ma u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk; kapice sa ženevskim vezom; opršnjake i duge povoje od platna izvezene u bijeloj svili i sre¬bru, koji če omotati novoroñenče kao malu drago¬cjenu mumiju. A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zla¬tom, koji su se mogli otvoriti kao kovčezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja. U kraljičinoj sobi, u koju su potom uvedene, žene trgovačkih cehova klekoše i svaka svoj govor o.drža. Klečeči, kao i sve druge, na sagovima živih boja, Andelika opazi, u polumraku kreveta ukraše¬nog pozlačenim uresima, kraljicu gdje leži u rasko¬šnom ruhu. Imala je još uvijek onaj svoj pomalo hladan izraz koji se na njoj primiječivao u Saint--Jean-de-Luzu, pošto bijaše napustila svoju mračnu palaču u Madridu. Ali haljine i frizura po francu¬skoj modi nisu joj pristajali onako dobro kao nje¬no fantastično ruho infantkinje i njene kose umjet27S

no napuhane koje su nekad, u širokim obrednim linijama, uokvirivale njeno lice i njen lik mladog idola obečanog Kralju Suncu. Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj za¬ljubljenosti ohrabrena kraljevom pažnjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom počastiti grupu šarenu i strašnu što joj se uz uzglavlje na¬šla zajedno s apostolskim poslanstvom koje joj se ulagivački klanjalo. Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreve¬ta. On se takoñer ljubazno smješkao, ali iskrenije od svoje žene. Usprkos tome, Andelika ga gotovo nije prepoznala. Promjena se dogodila u njegovu držanju. Ljupkosti snažnoga mladiča što ga je vidjela u Sa-int-Jean-de-Luzu pridružila se sada ohola ljepota i uzdržljivost iza kojih se krila njegova snažna volja i hrabrost koje su sasvim opčinjale one što su ga okruživali i ispunjavale ih osječajem o njego¬voj izvanrednoj moči. U toku te godine Luj XIV je doživio Mazarinovu smrt, propast bogatog i moč¬nog podanika iz Landguedoca, bacio je u nemilost Fouqueta, zaveo gospoñicu La Valliere i položio te¬melje za gradnju Versaillesa. J^dna se riječ nametala onome tko ga je gle¬dao: veličanstvenost. Bio je to več onaj Luj XIV čiji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti zapanjili dvor i počeli zabrinjavati čitavu Evropu. Okrutno uzbuñenje što njom bijaše ovladalo kad se našla na koljenima pred kraljem, u društvu onih poniznih žena, sasvim ju je zaslijepilo i odu¬zelo joj svu snagu. Nikoga nije vidjela osim kralja. Nešto kasnije, kad je zajedno sa svojim druga-ricama napustila kraljeve odaje, rekoše joj da su u kraljičinoj sobi još bili kraljica majka, gospoña d'Orleans, gospoñica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea, te mnogi mladiči i djevojke iz njihove pratnje. 277 Ona nije nikoga vidjela. U onom mračnom i mučnom prizoru samo se kraljev lik isticao. Smiješeči se uspravljen na stepenicama velikog kraljičinog kreveta, on ju je ispunjavao, stravom. Nije ličio onom drugom, kralju što ju je primio u Tuileries i kojega bi ona baš rado bila primila za košulju i pošteno ga prodrmala. Stajali su tada jed¬no sučelice drugom, kao dva mlada stvora podjed¬nake snage koji su se divlje borili, svaki od njih siguran da ima pravo na pobjedu. Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom još ranjive osječajnosti krio kralj ponosna značaja koji za čitava svog života neče

dozvoliti "ni najmanji napad na svoju vlast! Več na samom početku je on bio kralj koji mora pobije¬diti, te je ona, Anñelika, zato što mu nije uočila bit, bila kao staklo razbijena. Išla je za skupinom naučnica prema izlazu iz palače. Starješinice ceha su ostale da bi prisustvo¬vale velikoj svečanosti. Naučnice nisu imale pravo na tu čast. Dok je prolazila mimo smočnica gdje su več spremne zdjele i nagomilani komadi mesa čekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anñelika začuje iza sebe zvižduk: dva kratka i jedan dugi fičuk. Prepoznala je znak Calembredainove bande. Misli¬la je da sanja čuvši taj znak, tu u Louvreu Lu-ja XIV. Okrene se. Kroz otvor jednih vrata nečiji si¬tan lik je pružio svoju sjenu po pločicama poda. — Barkarola! Potrči prema njemu iskreno mu se obradovav¬ši. Patuljčič se nadimao u svom ponosu i dosto¬janstvu. — Uñite, sestrice. Uñite najdraža markizo. Do¬ ñite, malo čemo počaskati o koječemu... Ona se nasmije. — Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se li¬ jepo izražavaš! 278 — Ta ja sam kraljičin patuljak — odgovori Barkarola tašto se kočopereči. Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokaže joj svoj svileni kaputič napola narančast, a napola žut, stegnut pojasom snabdjeven zvonči¬čima. On potom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti učinak svih onih zvončiča. S kosom ošišanom na šiji u visini širokog i uštirkanog ovrat¬nika i simpatičnim licem pomno obrijanim, patu¬ljak je izgledao sretan i kao drenovina zdrav. An¬ñelika mu reče da joj se čini mlañim. — Istini za volju, i ja se sam osječam tako otkako sam ovdje — skromno priznade Barkarola. — Život je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve zbrojim i odbijem, da sam omilio ovoj čeljadi na dvoru. Sretan sam što sam u ovim godinama došao navrh svoje karijere. — A koliko ti je godina, Barkarola? — Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti,

u naponu svih svojih moralnih i fizičkih snaga. Doñi, sestrice. Predstavit ču te jednoj plemenitoj gospoñi prema kojoj, ne krijem ti, osječam nježna čuvstva, a ona tim mojim osječajima ljubazno uz¬ vrača. Poprimivši izgled neodoljivog ljubavnika, pa¬tuljak vrlo tajanstveno povede Anñeliku kroz mra¬čan labirint nuzprostorija Louvrea. Uvede je naposljetku u mračnu sobicu gdje Anñelika primijeti za jednim stolom ženu od četr¬desetak godina, vrlo ružnu i tamnoputu, koja je nešto kuhala na malom kuhalu od majolike. — Dona Terezito, predstavljam vam donu An-ñelik«, najljepšu gospoñu Pariza — svečano obja¬vi Barkarola. 2ena upilji u Anñeliku svoj crn i prodoran po¬gled i odgovor; nešto na španjolskom. Anñelika u njezinu odgovoru razabere riječi „Markiza anñela", našto Barkarola namignu Anñeliki. 279 — Upitala je da li si ta Markiza anñela o ko¬ joj ja uvijek govorim. Vidiš li, sestrice, da ja ne zaboravljam svojih prijatelja. Obišli su oko stola i Anñelika primijeti da su sitne nožice done Terezite jedva prelazile rub sto¬lice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljičina patuljčica. Anñelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujuči na taj način poštovanje toj gospoñi visoka položaja. Pokretom glave patuljčica dade znak mladoj ženi da sjedne na drugu stolicu i nastavi polako mi¬ješati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoči na stol i dok je svojoj družici na španjolskom pričao nekakve zgode, tukao je lešnjake i jeo jezgre. Prekrasan bijeli hrt poñe prema Anñeliki, onjuši je i sklupča joj se kraj nogu. Životinje su na¬gonski voljele njeno društvo. — Ovo je Pistolet, kraljev hrt — predstavi ga Barkarola — a ovo su Dorinda i Mignonna. Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palače gdje se dvoje patuljčica sklanjalo da uživaju u svojoj ljubavi. Anñeliki je draškao nosnice miris što se širio iz zdjelice. Bio je to neki neodreñeni miris, ugodan, u kojemu se čutio miris cimeta i paprike, ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri načas primjese koje su se nalazile na stolu: lešnjake i bajame, snopič crvene paprike, vrč meda, kocke napola stučenog šečera, nekoliko čaša punih zrnja

anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva boba koji ona nikad ranije ne bijaše vidjela. Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljčica, čini se, nije bila raspoložena da se posveti gošči Barkaroline brbljarije još na kraju izmame smiješak na usne. — Rekao sam joj da sam se po tvom mišljenju pomladio i da to sigurno dugujem sreči kojoj je ona izvorom. Draga moja, divan li život provodim ovdje! U stvari, pograñančujem se, i to me done280 kle zabrinjava. Kraljica je dobra žena. Kad je jako tužna, zove me k sebi-, pogladi me po licu i onda mi kaže: „Ah! Jadni moj dječače! Jadni moj dječa¬če!" Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oči, meni, ovom Barkaroli što ga ispred sebe gledaš, — A zašto je kraljica tužna? — Do vraga, počinje joj biti jasno ña joj njen čovjek nabija rogove! — Znači, istina je ono što se priča, to jest da kralj ima milosnicu? — Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali če kraljica prije ili poslije doznati za nju. Jadna ženica! Nije baš lukava, i uopče ne pozna život. Znaš, sestrice, ako dobro pogledaš, život se prinčeva ne razlikuje mnogo od života njihovih poniznih podanika. Podmeču jedni drugima da je milina, i svañaju se izmeñu sebe "kao one naše drolje i drugovi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na¬ večer čeka povratak muža koji se za to vrijeme drma u zagrljaju druge. Ako postoji nešto na što mi Francuzi možemo biti ponosni, onda je to ljubav¬ na sposobnost našega gospodara. Draga moja, nema tome dugo što je njegovo veličanstvo od podne pa do četiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice. Šesnaest sati zaredpm! Šta kažeš? Kraljica ga je čekala ispred ognjišta, jedino u suknji i u društvu svoje dvorske družbeniče, gospoñe Chevreuse. Kad je kralj ušao: „Sta radite?" upita, ljutito. „Sire, če¬ kala sam vas", odgovori kraljica suznih očiju. „Če¬ kali ste me, čekali ste me... čini mi>se da vam se

to dogaña isuviše često." „Na žalost, Sire, to je baš istina!" „Na što se tužite, gospoño? Možda na to što ne spavam svake noči u vašim odajama?" „"U mojim odajama, jest", prekine ga kraljica ljutitim glasom, „ali..." „Razumio sam vas dobro.,. A što da se radi, gospoño, ta ni kraljevi ne mogu uvijek postiči sve što bi htjeli. Poñite, dakle, i od¬ morite tu svoju kratku pamet." Kraljica mu se po¬ tom bacila pred noge s ovim riječima: .„Ljubit ču 281 vas uvijek, ma šta vi uradili!" Kraljičina družbe-nica se neprimjetno udaljila. Naš je gospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljičine su želje do¬šle u nevrijeme, to jest pošto je kralj šesnaest sati proveo u sobi gospoñice La Valliere. Pet minuta nakon što je legao več je hrkao kao zvuk. A nju smo čuli kako tiho, tiho plače. — Vi, dakle, spavate u kraljičinoj sobi? — upi¬ ta Anñelika čudeči se. — Pa i psi tamo spavaju. A i šta smo mi ako ne domače životinje? Pa ipak ja se sa ovom svojom pameču u čudnom tjelešcu zabavljam mjereči du¬ binu srca svojih gospodara. Hočeš li da ti ispričam još koju zgodicu? — Brbljiv si kao pravi dvoranin. — Zbilja? A možeš mi vjerovati ako ti priznam da svog prijatelja Stihoklepca s Novog mosta sna¬ bdijevam mnogim pojedinostima kojima se van sva¬ ke mjere raduje. Ispričat ču ti, dakle, još jedan prizorčič: pred par dana je kraljica majka oštrim ri¬ ječima prekorila njegovo veličanstvo. Doznala je za njegovu bračnu vjerolomnost i boji se da se za Božič ne pričesti u smrtnom grijehu. Očitala mu je, dakle, dugu bukvicu. Kad je završila, kralj koji se nalazio kraj prozora, ostade još neko vrijeme tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode. Tada če kraljica majka reči gospoñi de Motteville: „Mislila sam da če biti nezahvalan i svojeglav, ali nisam vjerovala da če biti ovako tvrda srca!" I uda¬ ri u plač. Sakriven iza jednoga zastora, ja sam me¬ ñutim mislio: „Srce majke, srce žene, istim ritmom

tuče i pod kraljevskom krunom i pod običnom kapicom!" Bilo je očito da je sada cinik Barkarola po¬stao pobornikom neke ganutljive filozofije. Opazivši Anñelikin osmijeh, namigne joj. — Nije li ponekad ugodno, Markizo anñela, pobuniti u sebi dobre osječaje? Osječati se pošte¬ nim, dobrim, zarañujuči za život poštenim i na¬ pornim trudom? Ona ne odgovori jer joj se nije sviñao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenula razgovor na nešto drugo, upita: — Bi li mi mogao kazati šta ono dona Terezita tako pažljivo kuha na tihoj vatri? Ima neki čudan miris, kojemu ne uspijevam nači ime. — Ali t» je kraljičin kakao? Anñelika naglo skoči na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj nešto crnkasto, gusto, nešto što nije ba"š izazivalo tek. Uz pomoč Barka-role *se upusti u razgovor s patuljčicom. Ova joj reče da je za to remek-delo oko kojega se upravo trudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca meksičkoga papra, šačicu aniša, šest aleksan-drijskih ruža, mahuna kampeša, dvije drahme ci¬meta, dvanaest bajama, dvanaest lešnjaka i pola kocke šečera. — Taj mi se recept čini strašno kompliciran — reče Anñelika razočarano. — A da li je to bar dobro? Mogu li kušati? — Kušati kraljičin kakao! Bezbožnica, uličarka tvog kova? Kojeg li svetogrña! — poviši kepec to¬ bože se zgražajuči. Mada je patuljčica Anñelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj pruži na zlatnoj kašiki mal¬ko smjese, o kojoj je bila riječ. Ta je smjesa bila vruča i previše slatka. Anñe¬lika iz pristojnosti reče da je odlična. — Kraljica ne bi mogla bez kakoa — objasni Barkarola. — Popije poprilično tih čaša na dan. Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i čitav dvor smije njenoj strasti. U čitavom Louvreu jedino nje¬ govo veličanstvo i kraljica majka, takoñer Španjol¬ ka, piju tu tekučinu. — A gdje se može nabaviti Sjemenje kakaovca da bi se proizveo kakao?

— Kraljica ga dobavlja ravno iz Španjolske preko španjolskog poslanika na dvoru. Treba ga potoni pržiti, očistiti, oljuštiti.

282 283 A zatim nadoda ispotiha: — Ne razumijem čemu tolike neugodnosti zbog ove strahote! U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojči¬ca pitajuči tvrdoglavom brzinom na španjolskom da li je več gotov kakao za njegovo veličan¬stvo. Anñelika u njoj prepozna Filipu. Pričalo se da je ta djevojčica nezakonita kčerka Filipa IV, špa¬njolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza, našavši je kao napušteno novoroñenče u jednom hodniku Escoriala, postarala za njezin odgoj. Fi¬lipa je bila u infanktinjinoj pratnji kad je ova pre¬šla preko Bidassoe. Anñelika se digne i oprosti se od done Tere-zite. Kepec je otprati do vratašca što su vodila na obalu Sene. — Nisi me uopče upitao što sada radim — reče Anñelika. Odjedared je imala dojam da se patuljčič pre¬tvorio u bundevu, jer je na njegovu mjestu vidjela jedino veliki šešir narančaste boje. Barkarola je oborio oči i gledao u zemlju. ¦Anñelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oči. — Odgovori mi! — Znam što radiš. Napustila si Calembreñainea i prepuštaš se dobrim osječajima. — Reklo bi se da me za nešto optužuješ! Nisi li ništa čuo o bitki na Sajmištu Saint-Germain? Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u kulu Nesle. — Više nisi član podzemlja! — Pa ni ti nisi. — Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek ču nra pripadati. To je moje carstvo — reče Barkarola neobično svečanim glasom.

— — — 284

A tko ti je sve to kazao o meni? Drvoguz. Jesi li ga vidio?

— Pošao sam -da mu se poklonim. Sad je on naš Veliki Coesre. Vjerujem da ti je to poznato, zar ne? — Pa i jest. — Otišao sam i u lavorčič pljucnuo kesu kr¬ catu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, bio sam najbo¬ gatiji na skupu. Anñelika uze patuljka za ruku, neobičnu ručicu okruglu i punačku kao u djeteta. — Barkarola, vjeruješ li da mi smjeraju neko zlo? — Vjerujem da u Parizu ne postoji žena čija se lijepa koža drži manje tijela no što se drži tvoja. I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove riječi nisu bile tek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom. — Utoliko gore. Umrijet ču, ali natrag se ne mogu vratiti. Možeš to kazati Drvoguzii. Kraljičin patuljak prekrije oči tragičnim pokretom. — Ah! Strašno li je vidjeti ovako lijepu ženu s rasporenim grkljanom! Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njene suknje: — Rečeno-u povjerenju, bilo bi bolje da ti sama porazgovaraš s Drvoguzom. Kišilo je. Ubrzavši korak, Anñeliki se srce ipuni nekom neodreñenom tugom, dok je u ustima osječala gorak ukus kakoa. „Vjerujem", mislila je gledajuči rijeku koja je silovito proticala, „da ne postoji nijedna druga žena koja je u tako malo vremena doživjela tako mnogo nevolja. Pred nešto više od godine dana, kad sam otišla u Louvre, primila me je Velika gospoñica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi kraljičin patuljak čini čast primajuči me u svojem privatnom kutku." Ali kad je ušla u pečenjarnicu „Hrabrom pi-jevcu", gosti koji su sjedili za stolovima, dočekaše je s poklicima, lupajuči noževima po tanjurima. 285

— Lijepa Anñelika! Lijepa Anñelika! „Neka me Bog kazni ako sam previše ohola", pomisli ona, „ali draže mi je biti kraljica u mojoj pečenjarnici, nego služavka u Louvreu. Imaj na umu, lijepa moja Anñeliko, da onoga dana kad se ponovo pojaviš pred kraljem, mora biti bar pet milijuna livara dijamanata na tvojoj haljini!" Ta joj misao ozari lice smiješkom i ona se ve¬selo zaputi u kuhinju. XXI ANðELIKA. KOD DRVOGUZA Počevši od mjeseca decembra, Anñelika je sve svoje vrijeme posvetila poslovanju pečenjarnice. Gostiju je bivalo sve više. Zadovoljstvo cvjetarica je urodilo dobrim plodom. U „Hrabrom pijevcu" su se specijalizirali za proslave cehova. Svijet koji je pripadao raznim zanatima, sretan da okvasi grlo i da se do sita najede u društvu, a u čast svetaca zaštitnika, dolazio je ovamo na prijateljske večere pod svježe obojene tavanice, gdje se uvijek mogao nači bogati izbor divljači, kobasica i suhog mesa. Cak je i nepovredivi ceh mesara, najmočniji i najstariji ceh pariški, priredio tu svoju godišnju večeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije Božiča, dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval. Povorke luñaka su jurile gradom tresuči svo¬jim zvončičima. Vrhunac zabavljanja se odvijao baš u krčmama, gostionicama, pečenjarnicama, na svim onim mjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su se svi prepuštali u to vri¬jeme, a proždrljivost mali grijeh. Anñelika se posvetila tome da zasiti, grla i že¬luce izbirljivaca. kao što bi pojahala jogunasta ko¬nja koji bi jurio brzo i odveo je daleko. Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u „Hra¬brom pijevcu" su se počele viñati bande razuzda286 28T nika, raskalašenih i rafiniranih filozofa koji su pro¬povijedali pravo na svaki užitak, preziranje žene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbječi njihovim bezobzirnim rukama, a, osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako je Anñeliku ponekad plašio njihov cinizam, ipak je računala da če oni njezinoj pečenjarnici napraviti opravdanu propa¬gandu koja če joj privuči bolje goste. Dolazio je ovamo i svijet iz kazališta. Oni su, ne skidajuči crvenih lažnih nosova, dolazi u sku¬pinama da bi se divili podvizima majmunčiča Piccola.

— Ovo je majstor nad majstorima — govorili su. — Da se ova životinjica kojim slučajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona glumac bila! Oznojena čela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anñelika se bacala na posao ne misleči ni na šta drugo osim na taj trenutak. Smi¬jati se, izbaciti dovitljivu riječ, skinuti sa svoga ra¬mena nečiju isuviše smjelu ruku nije za nju pred¬stavljalo osobiti trud. Miješati umake, sječi povrče, pripremati jela, sve ju je to zabavljalo. Sjeti se da joj se sviñalo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala. Ali osobito se u Toulousi posvetila kuharskom umiječu pod vod¬stvom rafiniranog Joffreva de Pevraca, čiji je stol u Palači radosnog znanja bio glasovit u čitavom kraljevstvu. Sastavljati poneke recepte, dozivati u sječanje neke od nepovredivih nazora gastronomskog umi¬ječa, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radošču. Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla čuti da Florimond kašlje. Odmah ju je spo¬padao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona nije mogla zaštititi. On je bio suviše nježna zdravlja. Neče uspjeti da ga othrani. Prije ili poslije odnijet če to svoje blago na groblje Saints-Innocents. Susjede su joj to govorile, mašuči glavom gledajuči velike podočnjake djetetove. „Ne¬čete ga othraniti. Ja sam izgubila tri ja pet.. " Smrtnost djece je bila vrlo velika. Liječnici ne¬znalice ubijali su te male stvorove propisujuči im dva lijeka: puštanje krvi i čiščenje crijeva. Osim toga, puk nije bio dovoljno imučan da pozove lječ-nika. Majke su se upropaštavale kupujuči kod lje¬karnika neke trave, nazvane ljekovite, koje često nisu iziskivale od onih koji su ih pripremali drugog truda do da ih poberu šetajuči se svojim vrtovima. Djeca su umirala, a pogrebi su tužno promicali ulicama uz jednolično pjevanje psalama, dok su na prozorima u kuči malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelim cviječem, znakom nevinosti. „Bog ga dao, Bog ga uzeo!" Sitan svijet rad¬nika, zanatlija i malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, kroz vjekove napravila naj strpljiviji i najmarljiviji društveni sloj kraljevstva. Oni su jednostavno podnosili iskušenja, sudbinu često mučnu te je često radost njihovih priroda odnosila pobjedu te si ih čuo da pjevaju. „Da ljubim Boga, možda ne bih toliko trpjela slušajuči Florimondov kašalj", mislila je Anñelika. „Ako umre, srce če mi puči. Zamrzit ču na svijet i život!" S hladnočom Florimondu je počelo curiti iz nosa, uši mu Se zagnoje i on se kraju razboli.

Dvadeset puta na dan Anñelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se u trku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno ognjicom nastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primičuči se ležaju, a potom bi odahnula s olakšanjem "uvjerivši se da još diše. Polako je milovala široko ispupčeno čelo osuto sit¬nim kapljicama znoja. „Ljubljeni moj! Lijepi moj dječače! Bože, ostavi mi moje slabašno dijete ...! Bože, neču tražiti više ništa od života! Ponovo ču odlaziti u crkvu, platit ču misu . Ostavi mi moga dječaka. ..!"

188 i» Put u VeršaMes 289 Trečega dana Florimondove bolesti gazda Bour-jus kiselo „naredi" Anñeliki da' se preseli na prvi kat gdje on više nije spavao otkada mu je umrla žena. Kakav je to način da se dijete njeguje u pot¬krovlju ne mnogo večem od ormara i gdje se noču gura njih osmorica uključujuči majmunčiča? Takvi se postupci pristoje ciganki, djevojčuri bez imalo srca .! Florimond je ozdravio, ali Anñelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa svoja dva mališana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina je i dalje dijelila krevet s Barbom. — I htio bih — zaključi gazda Bourjus crven od Ijutine — da mi više nanosiš sramotu time što mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku ništariju kako pod nosom svih susjeda baca drva u moje dvorište. Ako se želiš ogrijati, otiñi u dr¬ varnicu i uzmi drva koliko ti treba. Anñelika je preko sluge odmah poručila grofici de Soissons da joj više nije potrebna njena pomoč i da joj zahvaljuje na milosrdnom činu. Kad je sluga posljednji put došao, ona mu podijeli napoj¬nicu. Ovaj> koji još ne bijaše došao k sebi od zapre¬paštenja što ga je doživio prvoga dana kad je An¬ñeliki dovezao drva, odmahne glavom. — Mogao bih mirne duše reči da sam bio pri¬ siljen koješta raditi u životu, ali nikad sretati se sa ženom kao što si ti! — U tome bi bilo tek pola zla — otpovrne

Anñelika — da i ja tebe nisam bila prisiljena vi¬ ñati svaki dan ... U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i ro¬bu što joj ju je slala gospoña de Soissons prosja¬cima i sirotinji što su se u sve večem broju okup¬ljali u blizini pečenjarnice „Hrabrom pijevcu". Me¬ñu ovima je vidjela mnoga poznata lica koja su je šutke i prijeteči motrila. Ona ih je darivala trudeči se da time predobije te neprijateljske snage. Šutke je ona od njih tražila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve više tražili. Plima nji290 novih dronjaka i njihovih štaka sve je jače zaplju¬skivala njezino sklonište. Pa i sami gosti pečenjar¬nice su se bunili protiv njihove navale govoreči kako je pred pečenjarnicom bilo više prosjaka nego pred crkvenim vratima. Vonj njihovih prnja i po¬gled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsticali tek. Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan. — Ti ih privlačiš kao što zibet privlači zmije i stonoge. Prestani več jednom da im dijeliš milo¬ stinju i oslobodi me te kuge inače češ me prisiliti da se rastanem od tebe. Ona je odgovarala: — Po čemu vi sudite, da vaš posao trpi više od prosjaka nego poslovi drugih? Niste li čuli gla¬ sove o nestašici, koji kolaju po čitavoj zemlji? Pri¬ ča se da izgladnjeli seljaci navaljuju u gradove kao vojska i da se bijednici strahovito množe-... Zima je tome uzrok, i nestašica.. . U stvari, nju je bilo strah. U velikoj i tihoj sobi u kojoj se čulo jedino disanje dvoje djece, ona je noču ustajala i s pro¬zora promatrala kako na mjesečini blista gusta voda Sene. Podno kuče je bila pjeskovita obala na koju su svršavali otpaci i ostaci iz pečenjarnice: perje, čaporci, iznutrice, ostaci koji više nizašto nisu bili. Psi i gladuši dolazili su i čeprkali ne bi li našli što¬god za staviti u usta. I sad ih je čula. Bio je to sat kad su zvižduci i krici zločinaca parali noč Pariza. Anñelika je znala da je na nekoliko koraka odatle, odmah iza Mosta mjenjača, počinjala obala Gesvres, pod čijim se zvučnim svodovima jati gradski ološ Ona se dobro sječala te vlažne i prostrane spilje v koju se slijevala krv s klaonica što su se nalazik u Ulici „Stari fenjer".

Anñelika nije više dijelila sudbinu tog prokle¬tog svijeta noči, več je pripadala onima koji su se u dobro zabravljenim kučama uticali znaku križa 291 kad su čuli hropac smrti što se penjao s mračnih uličica. To je več bilo previše. No neče li je breme prošlosti zaustaviti napola puta? Anñelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor. Florimondu su duge trepavice zasjenjivale se-defaste obraze. Kose su mu oko glave tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom koja je bivala sve gušča i veča. No ovoga su se uvojci prelijevali u kestenjastozlatnim tonovima dok su se Florimondovi crn jeli kao gavranovo krilo. Anñelika je opažala da je Cantor svojim izgle¬dom naginjao „njenoj strani". On je pripadao ro¬du, i rafiniranom i seljačkom, rodu de Sance od Monteloupa. Neče se isticati velikim srcem, ali če biti strastan, neče voljeti odgoj, več jednostav¬nost. Podsečao ju je na Josselina svojim tvrdogla¬vim čelom, na Ravmonda svojom mirnočom, na Gontrana svojom sklonošču prema samoči. Fizički ju je podsječao na Madelonu, samo što nije bio osjetljiv kao ona. Taj debeljuškasti mališan, svijetlih i pametnih očiju več je bio svijet za sebe, sve u svemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom raspolaže po svojoj volji, s njim neče imati briga. Kad ga je jednom prilikom Barba umotala u povoje i čvrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije nekoliko trenutaka čuñenja, strašno se raz¬gnjevio. Poslije dva sata zaglušeni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda. Barba je tvrdila da Anñelika ne mari mnogo za svog mlañeg sina več da više voli Florimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je svakom prilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti na miru, dok je Florimond bio osjetljiv i on je tražio da se oko njega bave, da se s njim razgovara, da se odgovara 292 na njegova pitanja. Trebalo mu je posvečivati mno¬go brige i pažnje. Izmeñu Anñelike i Cantora nisu bile potrebne ni riječi ni pokreti. Bili su iste rase. Koristeči tre¬nutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred vatre i uzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i punačkom ti¬jelu i rijetkoj snazi tog mališana koji još nije imao ni godinu dana i koji se poslije svog roñenja — pa čak i prije no što se rodio, mislila je — stalno borio da nadživi, tvrdoglavo se otimljuči smrti koja je isuviše često zaprijetila njegovu krhkome bitku.

Sisao je pileču kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oči, sasvim nalik njenima, zablistale bi veselim sjajem" i susretljivo. Cantor je bio njena snaga, Florimond njena lomnost i kao takvi predstavljali su dva suprotna pola njezine duše. Nestašica o kojoj je Anñelika govorila nije bila prazna riječ tek tako nabačena, več je počela tuči na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja. Žetva je bila vrlo mršava. Još su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je poreski sistem omoguča¬vao spekulantima da rade što ih je volja. Hapšenje gospodina Fouqueta uništilo je sistem bezobzirne pljačke, ali je odgovor gospodina Colberta bio pre¬više energičan. Ponegdje su zalihe bile paljene ili bacane u rijeku. Stigla je zima, a ambari su bili prazni. Velika se neimaština širila sa sve žeščom hladnočom. Ta je zima bila mračna, oštra "kao sablja, i kao stvorena upravo za to da izazove svaku vrst nevolje. U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo otežano. Zaštičeni od svojih udru¬ženja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom manje su trpjeli nestašicu od drugih. U pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek če se nači nešto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih poteškoča. Gosti su bili-sve rjeñi. Anñelika se ža¬lostila videči da joj sezona svečanih večera nije ño293 I nosila korist kojoj se nadala. Ali zahvaljujuči Bo¬žjoj providnosti, ona i njeni drugovi bili su u sigur¬nosti. Ponovo se radovala što se sklonila u peče¬njarnicu: inače bi zasigurno i ona i njeni sinovi bili pomrli od gladi za tih nekoliko tragičnih mjeseci. U Parizu je još jednom na puk navalila glad, još jednom je kuga, njena vječita družica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obračao Nebu za» pomoč izvlačeči iz crkava još jednom zlato močnika i crkvene barjake i noseči ih kroz smrznute ulice na kojima su se ljudi rušili pogañani epidemijom ili hladnočom. Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji raz¬dijeli uvezeno žito. To su žito zvali „kraljevim ži¬tom". Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vječito odrpanih te siromašnih koji su zbog stida tražili skrovita mjesta da umru, svakim je danom bivala sve veča. Neki je stranac pisao da je imao dojam da se stanovništvo Pariza sastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja pridružila ostalima. Pandurima je bilo nareñeno da grad oslobode te napasti, stoga su ih u grupama zatvarali u velika sirotišta Bicerte i Salpetriere.

U Ulicu „Dolina bijede" koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom, sklanjali su se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestašicu. Pošto je prošao prvi trenutak pomutnje, Anñe-lika odluči da iskoristi situaciju. Nije li bilo po¬šteno da ona lijepa gospoda plate poteškoče na koje se nailazi da bi se dobavilo perad i pečenku? Nije li im trebalo naplatiti opasnosti kojima se iz¬lagala u Davidovu društvu odlazeči čak u okolicu Meudona i Grenelle da bi krišom nabavila janjce i piliče? Oboružavali su se ražnjevima ako slučajno nalete na nepočudno društvo. Anñelika je ponovo ispod prslučca počela skrivati bodež Rodogonea Egipčanina. 294 Više puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujuči poznavanju šatrovačkog govora. Bili su prisiljeni nadugačko zaobilaziti da bi izbjegli pandure, plačanje cestarine pred gradskim vratima. Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su bogati, ali nisu mogli jesti svoje cekine, dok če se u pečenjara, mesara, sla¬stičara i pekara uvijek nači nešto za jelo. Bila su to tri strašna mjeseca. Studen je bivala sve žešča, nestašica je bivala sve žešča, sirotinja je bivala sve žešča i sve opasnija. Anñelika odluči da poñe u posjetu Drvoguzu. Več odavna je to trebala učiniti. Barkarola joj je to sa¬vjetovao, ali ponestajalo joj je snage pri pomisli da joj valja uči u kuču Velikog Coesrea. Još jednom se morala suzdržati, svladati nove poteškoče, dobiti još jednu bitku. Jedne mrke i hladne noči stiže u predgrañe Saint-Denis. Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kuče od blata, sjedeči na nekoj vrsti prijestolja, okružen dimom i čañom s uljanica. Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavor-čič od bakra. Ona baci u nj prilično tešku kesu, a pokloni još jedan dar: ogromno i još krvavo stegno bravetine i pogaču kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme. — Pa nije tako loše! — promrmlja Drvoguz. — Več je prilično dugo što te čekam, markizo. Znaš li da si se u opasnu igru bila upustila? — Znam da «amo tebi dugujem što sam još živa. Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova pri¬jestolja stajale su mračne ličnosti njegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim znakovima dvorskih lakrdijaša, metlom i vješalima na kojima je visio krepani pas, te Sjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim šibama, znako¬vima nekadašnjeg učitelja u navarskom koledžu.

Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan šešir s dva reda crvenih pera. 295 Anñelika se obavezala da če mu donijeti sama ili če mu poslati, svakog mjeseca istu svotu i obeča mu da na njegovu „stolu" nikad ničega neče nedo¬stajati. Ali je zauzvrat tražila da joj ne smetaju u njenu novom životu. Zatražila je takoñer da pro¬sjaci napuste prag „njene" pečenjarnice. Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postu¬pila kao što je trebalo i da je on bio zadovoljan. Opraštajuči se od njega, ona mu se duboko pokloni. ** * Anñelika se osječala laka i živa kao ptica. U Parizu je još uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su išli naopako, ali približavalo se prolječe. Da bi narodu razbio brige, kralj je upriličio viteški turnir koji je stajao koliko i brod pun žita. Ali tom računicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih onih nevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vješan ja i procesije, narod se još jedino zabavljao baveči se kraljem i njegovim dvo¬rom. Buduča stolječa koja če na pijedestal božan¬stva podiči plesače, majstore kista i pera, moči če napisati da su „zvijezde" onog vremena bili kralj i prinčevi. Njima su ljudi s ulice posvečivali svoje misli i svoje interesiranje. Pošto je naslutio profil njegova veličanstva u kočiji, postolar se veselije hvatao svog posla. Grañanin je s revnošču čitao „Gazetu" gdje su pojedinosti o kraljevim zabavama, o haljinama prin¬ceza i kraljevim zdravicama bile opisane u stiho¬vima, u ditirambima što ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik ulizica. Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Sai-nt-Cloud ili u Versailles da bi gledali Luja XIV kako sam jede pola srne, okružen zlatnim i srebr¬nim, posuñem. Kao i svi drugi i Anñelika se u Ulici Richelieu divila četvoroprezima koji su kretali na. trg smje¬šten izmeñu Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale održati trke. Na čelu, u rimskoj dvokolici, u žutocrvenoj li¬vreji, kralj je zaslepljivao poglede svojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju ukrašenu dijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni šljem, ukrašen dragim kamenjem i dijamantnim ružama, a na njemu se kočila perja¬nica plamene boje.

Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem. Poslije kralja išao je Gospodin u perzijanskom četveropregu, odjeven u crveno-bijelu livreju. Za¬tim je nastupao princ Conde u turskom četveropregu s turbanom na glavi i u ruhu posutom zlat¬nim polumjesecima. Američka četa vojvode de Guisea, koja je išla na kraju, pobrala je aplauze svjetine zbog svoje posebnosti i svog egzotizma. Svi su konji bili pokriveni panterskim kožama, a čela im krasili uspravni rogovi što im je davalo izgled apokaliptičkih životinja. A pratili su ih neki neobični stvorovi: bradati satiri okičeni vinovom lozom, crnci koji su za so¬bom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bo¬jama, s kapama na glavi načičkanim školjkama ili koraljima ili zakrinkani strašnim glavama dla¬kavih zmajeva. Tigrove kože ili svilene tkanine sinje boje s utisnutim likovima riba krasili su vitezove, oboružane sjekirama, lukovima i strije¬lama. Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop od zmajeve kože, pred¬stavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajno¬vitog carstva Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora. Pošto je vidjela taj mimohod iz tisuču i jedne noči, Anñelika se vrati u Ulicu „Dolina bijede"

296 297 Ispriča Florimondu o čudesima što ih je vid¬jela. Opis Indijanaca iz američke čete ga neobično oduševio i baš suprotno no što se bojala, nije po¬kazivao straha več su ga te priče privlačile kao i nju nekada. Navečer bi je znao zapitati svojim čeznutljivim glasičem: — Mama, kad čemo otputovati u Ameriku? 298 xxn GOSTIONICA „CRVENA KRINKA" POSTAJE GLASOVITA — Djevojko moja, neka me Bog kazni ako ikada još moja noga prijeñe preko praga krčme u kojoj se usuñuju na. ovako bezočan način varati najfinija nepca Pariza.

Začuvši tu svečanu izjavu, Barba potrči u ku¬hinju. Gost se potužio. Prvi se put potužio otkako je dolazio u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu" uvi¬jek sam, šutljiv, odjeven u svilu i nakinñuren vrp¬cama. Taj čovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbi¬ranijeg jela i jeo je skrušeno i plačao dvaput više no što je iznosio račun. Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je posvetiti pažnju. Stoga Anñelika požuri odmah k njemu. Čovjek je odmjeri od glave do pete. Izgledao je vrlo zlovo¬ljan, ali kao da je bio iznenañen ljepotom i otmjenošču koja je zračila iz mlade gostioničarke. Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi: — Djevojko draga, želim vas obavijestiti da neču više staviti nogu u vaš lokal, ako me se još jednom pokuša ovako nasamariti. Anñelika se trudila da svom držanju dade što pomzniji izraz dok ga je pitala što se, u stvari, dogodilo. 299 Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo ve¬likog uzbuñenja. Bio je crven u licu i ona ga htjede udariti po leñima pitajuči se nije li mu možda zastala pileča kost u grlu. Gospodin na kraju doñe do daha i riječi. — Vi, ljepotice moja, možete po mom izgledu zaključiti da u svojoj palači imam dosta slugu te, prema tome, ne dolazim od nevolje na doručak u vašu gostionicu. Prvi put sam ovamo zašao sasvim slučajno, privučen apsolutno božanskim mirisom koji je lebdio oko vaših vrata. Uhvatio sam se na nj i, na moje veliko iznenañenje, ovdje sam okusio jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetnik sa¬ bora, ne umijem pripremiti! Pošto je letimičan pogled bacila na stol, Anñe-lika se odmah uvjerila, opazivši tek načetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom čud¬novatog ponašanja savjetnikova. Suzdržavši želju da se nasmije, odgovori bezazlenim tonorrr — Gospodine, skromni gostioničari naše vrste još mnogo toga treba da nauče. Nisam, meñutim, znala, priznajem otvoreno, da je tako teško ugoditi savjetnicima sabora ...

Sav zaokupljen problemom omleta, gost je na¬stavio da iznosi svoje prigovore. Ukratko, omlet kojim je danas poslužen bio je sasvim drugog teka od omleta o kojemu je sačuvao božansku uspomenu. — Pa ipak, jaja su svježa... — usudi se pri¬ mijetiti Anñelika. Savjetnik sabora je prekine tragičnim pokre¬tom ruke: — Samo bi još to trebalo! Nije problem u to¬ me. Ja bijh želio znati tko je pripremio onaj omlet prije nekoliko dana jer, nečete me, valjda, uvjeriti da je ovaj omlet isti kao i onaj. Razmislivši, Anñelika se sjeti da je ona sama pripremila „glasoviti" omlet. — Raduje me što vam se svidio — reče ona — ali moram priznati da je donekle i puki slučaj što sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet treba prethodno naručiti kako bih se mogla, pobri¬nuti za sve sastojke koji u nj idu. Sjajom pohlepe zablistaju sitne praseče oči sa¬vjetnikove. Molečivim ju je glasom preklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila primorana da brani svoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi bila branila svoju krepost. Kao praktična žena, ona je odmah ocijenila tipa te odluči da stekne njegovu naklonost pomislivši odmah kako bi on mogao postati nepresušiv izvor zarade za pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu". Sasvim mirno rukama se podboči o bokove zauzevši držanje oprezne i prepredene gostioničarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro razumije u kuharsku vještinu, sigurno dobro po¬znato kako kuhari ne odaju svoje najvrednije re¬cepte tek tako, več traže da im se za njih dobro plati. Usprkos njegovom visokom društvenom polo¬žaju, debelom se gospodinu omaklo par zvučnih psovki, ali na kraju uzdahne i složi se da je njen zahtjev pošten i na mjestu. Razumije se, on če dobro platiti, ali uz uvjet da ona pripremi omlet koji če biti potpuno isti kao i onaj prvi. Obečao je uz to da če za tu priliku dovesti najizbirljivije sladokusce u Palači pravde i saboru da o tome prosude. Anñelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne gospode. Ona napo¬sljetku napiše recept i uruči ga savjetniku Bernavu, a u naknadu dobi poprilično tešku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga čitati drhtavim glasom, kao da se radilo o ljubavnom pismu. ,,U tuce stučenih jaja staviti štipak zelena luka, jednu ili dvije pržene kukme pijevca, tri ili četiri grančice bedrenika, tri ili četiri lističa volujka, isto toliko

kiseljače, jedan ili dva lističa majčine dušice, dva ili tri lista mekane ločike, malko mažurane, mi-

300 301 loduha, grbača. Sve to sasuti u tavu u koju je pret¬hodno usuto podjednako ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svježom kremom." Poslije čitanja nasta svečana tišina, a savjetnik če ozbiljno Anñeliki: — Gospoño, moram priznati da se nikad ne bih odlučio da upoznam druge s ovom tajnom dostoj¬ nom bogova, pa ni za svotu dvaput veču od one što smo vam je uručili. U vašem postupku slobo¬ dan sam prije svega vidjeti vašu želju da nam ugo¬ dite, a moji prijatelji i ja trudit čemo se da vam se odužimo posječujuči ovo gostoljubivo mjesto ... I tako je Anñelika privukla izbirljivu klijen¬telu „sladokusaca". U njenu su pečenjarnicu počeli navračati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz Villandrv. Za ovu je gospodu užitak što ga pruža stol nadilazio sve ostale užitke, pa čak i onaj što ga pruža ljubav. Kočije i nosiljke počele su se zaustavljati ispred pečenjarnice „Hrabrom pijevcu", baš kao što je nekad snatrila. Na njih su se ugledali grañani, književnici, liječnici. Najuporniji meñu ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, pričalo se, po dvjema te¬zama što ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus naturae imperfectum?1 i An quo salacior mu-lier eo fecundior?* Imao je navadu da bez kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela što su ih stavljali preda nj. — Preporučam vam ovaj komad srnetine pri¬ premljen kao ragu, gospodo — govorio je svojim prijateljima. — Pretpostavlja se da ova životinja svojim pokretima, svojom lakočom i živahnošču či¬ sti svoje meso od svega što je suvišno u njemu. A poslije ovoga ragua čime čete nas iznenaditi, ljepotice? 1 Je li žena nesavršeno djelo prirode? 2 Je li žena plodnija što je razbludnija.

— Pohanim rogovima jelena1 — odgovarala je Anñelika. — Priča se da se njima najbolje učvr¬ščuju rogovi ponekih muževa. Gazdu Bourjusa je poprilično uznemirila i smu-čivala navala te nove klijentele. Uspjeh što ga je postigla njegova pečenjarnica mogao ga je lako izložiti bezbrojnim opasnostima, a to je stavljalo na muke njegovu uroñenu lijenost. Pa ipak u mnogočemu, što se odnosilo na nje-gpv zanat, tom debeljkastom kuharu nije bilo ravna. Bio je pravi majstor da odabere i ispeče perad, sve vrsti mesa i divljač. Osim toga, znao je pečenje rezati i izvuci iz njega najbolje komade. Meñutim, s ribom nije imao veliko iskustvo, uglav¬nom zato što on kao pečenjar nije imao pravo na pripremanje ribe. Kad ju je trebao, morao ju je naručiti kod gostioničara ovlaštenog za ribu. Ali Anñelika preko nekih gostiju koji su se za nju za-Uzeli kod predstojnika trgovine, zatraži i dobi, po¬što je platila sto livara glavnoj cehovskoj blagajni, od potceha gostioničara ovlaštenje da može gostima služiti ribu, sir i kolače. Kao kuhar gazda Bourjus se držao onih grubih i u isto vrijeme kompliciranih jela što su se pripre¬mali posljednjih stoječa, to lest pripremanja mesa u tajanstvenim umacima u kojima ni nepce nije bilo kadro odgonetnuti porijeklo bezbrojnih doda¬taka nasumce bačenih u njih. A k tome se još kao pijan plota držao staromodnog običaja da stavlja mirise u jela. Anñelika je muku mučila da ga oduči da ne sipa čitave pregršti perunike u ragu i ružine vodice po peradi. Ona je pristajala da uzgajačima piliča plati skuplje jarebice hranjene majčinom dušicom i ma¬žuranom, kopune tovljene namoškanim mirodijama, ali se borila protiv svinjskog jezika u umaku od ñurñica, u ambrastim kremama, u marmeladi i na¬moškanim marcapanima. U ono se vrijeme naveliko U ono vrijeme vrlo cijenjeno jelo.

302 303 zloupotrebljavala ambra i mošus jer su ih smatrali afrodizijacima. Jednom riječju, Anñelika je sve svoje nade po¬lagala u Davida koji se savjesno držao njenih uputa i njenih savjeta.

Ona je gazdu Bourjusa nepazice izgurala iz kuhinje i prebacila ga u salu, gdje se njegovo ve¬selo lice sviñalo gostima pustivši mu slobodne ruke u pogledu vina i pripremanju uobičajenih jela koja su se sviñala puku: radnicima i zanatlijama; samo što su ovi pred nadiranjem čipkastih orukvica i še¬šira okičenih perjem sve više napuštali pečenjar¬nicu. Ali su ih ubrzo zamijenili gosti koji su u jed¬nu jedinu večer potrošili više nego skroman za¬natlija u čitav mjesec. Poslije „sladokusaca" i „proždrljivci" pronañoše Ulicu „Dolina bijede". Jednoga dana malo društvance gospode dočeka oduševljenim poklicima trbuškastog gospodina koji se pojavio na pragu „Hrabrog pijevca". Zvali su ga Montmaur. Bio je vrlo jednostavno odjeven, a lice je u njega bilo crveno i vesela izraza. Pošto je blagonaklono otpozdravio sladokusci¬ma, novi gost sjedne za poseban stol i naruči tako da su svi mogli čuti: — Jednoga kopuna na ra¬žnju, punjenog odojka, jednoga šarana s peršunom i šest golupčiča. U skupini rafiniranih epikurejaca nasta velika živost. Grof de Rochechouart ustane, poñe k stolu osamljenoga proždrljivca i nasloni se. — Ovaj naš dobričina Montmaur je, dakle, ne¬popravljiv? Vi ste se trebali pojaviti na ovome svi¬jetu u liku guske; u tom biste slučaju imali prilike da se nakljukate dok ne puknete. Otvorite usta! Baš me zanima da li vas je gospoña Priroda ODda-rila nepcem ...! Debeli žderonja polako je žvakao ogromnu ku¬glu od bijeloga kruha, maslaca i sira, kojom ga je grof de Rochechouart počastio kao predjelom, a zatim zakoluta svojim nevinim bjeloočnicama i na kraju izusti — E, pa šta? Svatko prema svom ukusu. — Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju! Odakle vam hrabrost da baš vi, učen i glasovit pro¬ fesor član francuskog Sveučilišta, da baš vi govorite 0 ukusu, vi koji ste kadri počiniti tri smrtna gri¬ jeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa? Učeni profesor progunña dobrostivo: — Baš ste sitničavi! Ja sam zadovoljan uku¬ som onoga što jedem i što ne vidim, sto mu jada, u čemu su ti tobožnji grijesi za koje me optužujete1 — Znajte onda, prije svega, da se ručak ne počinje sirom. To je prvi grijeh. Nezamišljivo je staviti peršun na šarana! To je drugi! I na kraju,

tko je još čuo da se riba jede poslije mesa i divljači! Ali sad, pošto sam dobro razmislio, nije to sve, jer ste počinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo važan grijeh! Tko bi mi znao kazati koji? Čitava se prostorija zamisli Mortemart uz¬dahne — Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje duha! Uostalom, ja vas i shvačam. U stvari, čovjek ne zna što bi mislio kad čuje jelovnik gospodina profesora Zao mi je da naša draga i plemenita prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgo¬ vori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske etikete. Zaboga, gospodo, ne gubite glave pred ovim debelim i barbarskim predstavnikom društva izje¬ lica' Tko pogaña ? — Ima li krčmarica pravo na riječ? — umiješa se Anñelika Mortemart se okrene na visokim potpeticama 1 obujmi je oko pasa — Običnoj krčmarici naše epikurejsko i sofističko društvance ne bi dalo riječ, ali vili kao što ste vi, dajemo sva prava — Pa evo, gospodo, u čemu je četvrti grijeh za koji optužujete gospodina Montmaura: on je unio u svoju listu golubove iako je Uskrs več prošao

304 »« Put u Versaliles 305 — Časti mi moje i vjere, ima pravo! — odu¬ ševljeno poviče savjetnik du Bernav. — U ovo vri¬ jeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo Svi burno zaplješču Anñeliki, a markiz Morte-mart je poljubi. Sitne zgode ovakve vrste utvrñivale su Anñe-likin ugled. Bila je prava rijetkost naiči na krčma¬ricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti baš ono što treba gospodi naučenoj na čeretanja kakva su se vodila na dvoru i u

ložnicama. Znali su da je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina ljubaznost i dobro raspoloženje liječilo rane razočaranih čeznutljivaca. Zahvaljujuči navikama što joj ih bijaše ucijepio nekadašnji njen ambijent, Anñelika je znala dati mjeru svojim dosjetkama Ponekad se u svojim hitrim odgovorima pozivala na mitološka božanstva, baš kao što su činile ,,kačiperke", ne boječi se da če time upasti u vul¬garnost. Neki su dolazili „Hrabrom pijevcu" da bi je upoznali. Ona se, meñutim, grdno prestrašila kad je medu novim gostima jednoga dana prepoznala vojvodu Lauzuna i nekoliko mladiča s dvora. Tog se dana pojavila pred gostima pod crvenom krinkom. Taj su njezin čin svi oduševljenim odobrava¬njem popratili, a jedan od mladiča je stihovima slavio „sjaj njenih očiju od smaragda u purpurnoj škrinji." Kadgod bi se, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato lice, stavljala je preko očiju krinku i svijet se malo-pomalo naučio da kaže kako ide vidjeti „Crvenu krinku". Mada se prilično zaokruglila, Anñelika je meñu sladokuscima i izjelicama gubila tek. Dogañalo joj se da je sanjala kako se guši komadima jela, kako se utapa u umacima. Nezasitljiva glad nekih njenih gostiju, upravo ju je strašila. — Ako čemo pravo — govorila im je ona — korizma če biti pravi lijek za vaše zdravlje. — Ne govorite nam o toj bijedi! — odgovarali su proždrljivci. Odredbe o poštivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme što ju je propovijedao Kal¬vin. Čini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi da je jednako grijeh jesti meso štuke kao i meso pileta. Odredbe su se množile kao gljive poslije kiše da bi se čitav jedan narod koji bi radije pristao da se raspne na križ nego da se liši mesa, prisilio na poštivanje posta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se spriječilo da četrdeset dana prije uskrsnuča Kristova ne okuse nikakva mesa Odredbe su dopuštale dva obroka na dan, od čega su se izuzimali jedino bolesnici i starci preko se¬damdeset godina. Pečenjare, prodavače i preprodavače piliča ka¬žnjavalo se velikim globama za najmanjeg kopuna Te godine su gazdu Gardvja, mesara iz Ulice „Stari fenjer", vezali za stup sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima telečeg mesa zato što nije poštivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbog onih komada mesa' što su im izazivali slinu u ustima.

Korizma je remetila društvene odnose u zemlji. Domačice su postajale čangrizave i neuljudne. Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odla¬zili u Charenton da bi se tamo, pod zaštitom pro¬testantskih sloboda nažderali pečenja. Ali največim dijelom svijetu je bilo stalo do vječnog spasenja Trpjelo se, dakle, mada ne uvijek šutke. Petnaest dana poslije početka korizme svima je več bilo preko glave ribe i povrča. Nesretni pro¬ždrljivci su se motah' oko pečenjarnica i mesnica, kao Jevreji oko Zida plača. Da bi ih ohrabrila, Anñelika se šalila s onim svojim gostima koji su najviše patili uslijed kori¬zme tvrdeči da odlično izgledaju i služila ih sala¬tama živih boja koje su ovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za čiščenje. Osim toga, činila je što je mogla da bi im pripremila što veči izbor vodenih životinja- vidre, žabe, kornjače

306 10« 307 Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i ne¬umitnoj sarki, nekoj vrsti debele divlje guske kojih je u to godišnje doba bilo u obilju na sjevernim morskim obalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom, polupticom, dospjela na listu dozvoljenih jela. Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva što je plutalo morem. Za te ostatke se ona držala kljunom dok se ne bi sasvima razvila. Poslije toga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod jednog stabla što je'raslo na Orknevskim otocima.1 Kad bi dozrio, plod je padao na zemlju i iz .njega je izlazila ptica sarka. Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio čitavo žalo prekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo koji krilati stvor normalan i... zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali odmah su ga poslali doktoru Hectoru Bocisu koji je svojim očima pro¬matrao kako se ta ptica spontano izliježe iz mor¬skih valova. „U stvari", pisao je taj doktor, „uz pori¬jeklo ove ptice vezane su najbesmislenije priče. Ograničit ču se da iznesem rezultate svojih vlastitih istraživanja. Evo tih rezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo če se na

tom drvu pojaviti crvi. Malo-pomalo ti če crvi dobiti glavu, noge, krila, perje. Na kraju narastu veliki kao guske i počinju letjeti." Zahvaljujuči njegovu ovlaštenom mišljenju svi¬jet je i dalje mirne savjesti jeo sarku u doba korizme. Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog želuca: I tako se stara krhotina broda u leteče patke mijenja. Otoci na sjeveru Škotske. O čudne h mijene! Nekad ;e bila drvo potom je broda, a prije toga gljive imala lik. Naposljetku kao ptica leti iznad morske pjene! Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo meso! 1663. godine Anñelika iskoristi prisilni korizme¬ni nerad da bi ostvarila tri zamisli koje su joj stalno bile na umu. Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviñao uzak i bučan stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se čuli krikovi ubijanih pijetlova, zaklanih životinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake vrste, gdje se širio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj četvrti Marais pronašla je kučicu s tri sobe na katu, koja joj se činila pravom palačom. Kučica se nalazila u Ulici „Poštenih grañana" nedaleko raskršča sa Starom ulicom hrama. Pod Henrikom IV neki je bankar počeo graditi lijepu palaču u kamenu i cigli, ali pošto je doživio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao je napustiti gradnju i tako je zdanje ostalo nedo¬vršeno. Završio je samo trijem s po jednom kuči¬com sa svake strane ispod velikog unutrašnjeg dvo¬rišta. Neka starica koja je, ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja, stanovala je u jednoj od tih dviju kučica, a drugu je iznajmila Anñeliki za skromnu stanarinu U prizemlju su dva prozora s čvrstim rešet¬kama osvetljavala mali hodnik koji je vodio u malu kuhinju i prostranu sobu gdje se bijaše smjestila Anñelika prepustivši sinovima sobe na prvom katu gdje su se smjestili zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja je napustila službu kod gazde Bour-jusa da bi ušla u službu kod gospoñe Morens To

308 309

je bilo novo Anñelikino ime. Možda jednoga dana tom imenu uspije dodati plemičku česticu ,,de" Tako če njeni sinovi nositi jedno od prezimena svoga oca: de Morens. Poslije če tražiti da im se vrate titule, a možda i nasljedstvo. Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve mo¬že. Nije li več uspjela doči do kučice za sebe i svoje sinove? Iako je ta kučica bila sagrañena za obitavalište vratara, kad se ulazilo u nju, gubio se taj dojam Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem, ali su zato skulpture bile dovršene: dvije ovnove glave meñu vijencima cviječa i voča. Ulaz u kučicu nalazio se ispod trijema. Barba je napustila pečenjarnicu bez žaljenja. Onaj joj se posao nije nimalo sviñao, dok je, na¬protiv, uživala baveči se „svojim mališanima" Od samog Anñelikina dolaska gazdi Bourjusu, ana se gotovo isključivo bavila njima. U kuhinju je Anñelika umjesto nje uzela dvije djevojke i jed¬nog sudopera. S Rozinom koja se razvila u svježu i vrijednu konobaricu, s Flipotom kao kuharskim pomočnikom i Linotom koji je imao posebnu du¬žnost da zabavlja goste, da prodaje perece, mesne valjuške i oblatne, osoblje „Hrabrog pijevca" ili bolje „Crvene krinke" bilo je dosta brojno. Anñelika je bila sretna što je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bučne atmosfere gostionice. Njemu se nisu sviñali galama i nasilnosti, a sam Bog zna najbolje da je toga bilo napretek meñu tim ljudima iz takozvanih dobrih obitelji; baš meñu njima. Plemiči su odlazili u gostionice da bi se oslobo¬dili etikete. Pod veselim utjecajem alkohola pone¬kad se veselje pretvaralo u tučnjavu: bacali su jedni drugima posuñe u glave, izvlačili se mačevi iz korica. Anñelika se odlučno bacala u gužvu. U tim prilikama osječala je da je prožima borbeni Poljakinjin duh i njeno je energično djelovanje pračeno oštrim jezikom djelovalo na razularene lju310 de. Nije to za nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njene svakodnevne borbe koju je odlučila voditi, ne uzmičuči, do konačnog cilja Pri pomisli da gore Florimond plače ili se trese od straha koji je ta buka izazivala u njemu, njezin se bijes dvostručio U novom če stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela i otpadaka, tamo če udisati svježe mirise što su strujali iz perivoja i vrtova koji su sa svih strana okruživali tu četvrt u kojoj je plemstvo, več od početka stolječa počelo graditi svoje palače.

Djeca su s Barbom odlazila da se prošetaju u perivoje Templea, gdje su pili kozje mlijeko, u pe¬rivoje kapucina ili palače de Guisea ili u vrtove celestina, poznate po voču i sjenicima pokrivenim zelenilom. Prve večeri kad se preselila u Ulicu „Poštenih grañana", Anñelika se, vrlo uzbuñena, penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namje¬štaja: po jedan krevet u svakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i nekoliko jastučiča od kadife za sjedenje. Ali je zato u kaminu plam¬sala vatra, a soba mirisala na palačinke U stvari palačinkama se slavilo ulazak u novi stan Patu, pas, mahao je repičem, a Jasmina, slu¬škinja, osmjehivala se Florimondu. a on joj uzvra¬čao osmijeh Anñelika je nedavno skočila do Neuillvja po Florimondove i Cantorove drugove iz vremena bi¬jede. Smjestivši se u Ulici „Poštenih grañana", ona je pomislila kako bi joj tu bio potreban pas čuvar Četvrt Marais je bila pusta i opasna po noči Bilo je tu mnogo neobrañena zemljišta, a osim toga kuče su bile vrtovima odijeljene jedna od druge Anñelika je, doduše, uživala Drvoguzovu zaštitu, ali u mraku lupeži se mogu lako zabuniti Tako se ona u dobar čas sjetila djevojčice, kojoj, nema sum¬nje, ima da zahvali za život svojih sinova, i živo¬tinje koja je štitila prestrašenoga Florimonda 31) Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anñelika stavila preko lica krinku, a dotamo je otišla u unajmljenoj kočiji. Za novac što joj ga je Anñelika ponudila, dobra se žena rastapala od os¬mijeha te pusti bez prigovora da djevojka, njena nečakinja, i pas napuste njenu kuču. Anñelika se pitala kako če Florimond reagirati, ali čini se da su mu djevojčica i pas ostali u dobroj uspomeni. Ali se zato Anñeliki, dok je promatrala Jasminu i Patua, srce cijepalo od boli sjetivši se kako je Florimonda pronašla u pasjoj kučici, te se ona po¬novo zaklinjala da njeni sinovi ne smiju više nikada osjetiti ni glaci ni hladnoču. Tu večer se bijaše bacila u luñačke troškove kupujuči im sve moguče igračke. Ne one vjetrenja¬če ili konjske glave nabijene na štapove što se za nekoliko novčiča mogu kupiti na Novom mostu, več igračke što su se prodavale u galeriji Palače za koje se tvrdilo da su izrañene u Niirnbergu: ko¬či jicu od pozlačenog drva s četiri lutke, tri psiča od stakla i zviždaljku od slonove kosti, a za Can-tora jaje od obojenoga drva u kojemu je bilo više manjih jaja. Gledajuči svoju obitelj, Anñelika je govorila Barbi: — Barba, ova dva dječaka če jednoga dana po¬ hañati Akademiju na Mont-Parnassu i predstavit

čemo ih na dvoru. Barba je odgovarala sklapajuči ruke: — Sigurna sam u to, gospoño. Uto ulicom proñe objavljivač umrlih. Slušajder, ,o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace Anñelika srdito pojuri prema prozoru i sasu mu vrč vode na glavu. Druga je zamisao Anñelikina bila da promijeni naziv pečenjarnice „Hrabrom pijevcu" koja je, za¬hvaljujuči njenu uspjehu, bivala sve poznatija pod imenom „Crvena krinka". Zelje mlade žene u tom pogledu su bile dosta velike. Osim jedne „grančice" od kovanog željeza postavljene tako da visi nad ulicom a na kojoj je imala biti naslikana crvena krinka, ona je željela i oslikanu firmu postaviti nad vratima gostionice. Jednoga'dana vračajuči se s tržnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovca oružjem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino iz svoga šljema, dok je čelik njegova koplja neobično blistao pored njega. „Ali ono je stari Guillaume!" poviče zaletivši se navrat-nanos u radnju. Vlasnik joj reče da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara Gontrana Sancea koji stanuje u četvrti Sain--Marcel. Anñelika potrči. Srce joj je snažno tuklo. Na trečem katu jedne kuče skromna izgleda otvori joj vrata mlada žena, crvena i nasmiješena. U ateljeu Anñelika primijeti Gontrana za sli¬karskim stalkom okruženog platnima i bojama: ažurnom, crvenosmeñom, pepeljastomodrom, tako¬zvanom mañarskom zelenom bojom ... Pušio je lulu i slikao golog anñelka, a kao model mu je pozirala djevojčica od nekoliko mjeseci, pružena na sagu od modrog baršuna. Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumačiti vlastite želje u pogledu firme. Zatim skine krinku i prasne u smijeh. Učini joj se da je Gontran zaista veseo što je vidi. Sve je više ličio ocu. Na isti je način stavljao ruke na koljena, kao posred¬nik, da sluša: Reče joj da je uspio dobiti radnju i da se oženio kčerkom svog nekadašnjeg gospo¬dara, Van Ossela

312 313 — Zaboga, oženio si se jednom grañankom! — poviče ona prestrašeno iskoristivši trenutak dok

se mlada Holanñanka nalazila u kuhinji. — A ti? Ako sam dobro čuo, vodiš nekakvu krčmu i poslužuješ pičem osobe koje su daleko ispod mene u pogledu društvenog položaja. Poslije trenutka šutnje ponovo progovori: — Dotrčala si da me vidiš, ne oklijevajuči, bez lažnog stida. A bi li isto tako otrčala da izneseš svoj položaj Ravmondu, koji je nedavno imenovan za ispovjednika kraljice majke, Mariji Agnezi, kra¬ ljičinoj dvorskoj gospoñici i kurvici u Louvreu, što je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevo¬ jaka, ili malom Albertu koji se nalazi kao paž u palači markiza de Rochanta? Anñelika prizna da se radije drži podalje od tog dijela svoje obitelji i upita što je bilo od Denisa. — On je svršio u vojsku. Naš otac je sretan Napokon jedan Sancž u kraljevskoj službi! Jean Marie, posljednji od brače nalazi se u Zavodu. Mo¬ žda mu Ravmond pribavi neki crkveni položaj jer je u odličnim odnosima s kraljevim ispovjednikom koji drži ključeve imenovanja. Na kraju čemo i mi imati biskupa u kuči! — Ne čini li ti se da smo mi neka čudna obitelj? — upita Anñelika tresuči glavom — Sancei su se rasporedili dužinom čitave društvene ljestvice — Hortenzija plovi izmeñu dviju voda sa svo¬ jim mužem prokuratorom. Održavaju mnoge dru¬ štvene veze, ali žive dosta jadno. Krivnjom one priče o otkupljivanju položaja država im evo več četvrtu godinu niti jednog novčiča nije dala — A da li ih vidiš koji put? — Pa vidim. A isto tako i Ravmonda i ostale Nitko od njih nije previše zadovoljan da me sretne ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim portret. Anñelika je časak oklijevala

— A kad se nañete... govorite li možda o meni?

— Nikad! — mrko odgovori slikar. — Ti si isuviše okrutno sječanje za nas, prava nesreča, pad koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo baš mnogo. Na sreču, malo je bilo takvih koji su znali da si nam sestra... ti, žena vješca, živa spaljena na trgu Greve! Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svo¬je, žuljevite i nagrizene od kiselina. Raširi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opažali tragovi opeklina od vatre i peči i položi na nj obraz u nastupu nježne ljubavi. Vrlo rijedak slučaj, po¬nekad doživljen dok su bili djeca. Anñeliku je toliko peklo grlo da je mislila da če sad briznuti u plač. Ali več je skoro zaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na oči prije Joffrevove smrti. Potpuno je batalila običaj da plače. Ona izvuče ruku iz njegovih i reče gotovo suho, gledajuči naokolo platna oslonjena o zid. — Vrlo lrjepe slike radiš, Gontran! — Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto uživaju da mi se obračaju s „ti", a grañani me oholo gledaju zato što ove lijepe stvari radim svo¬ jim rukama. Ili bi možda htjeli da ih radim no¬ gama? Ili se možda razmahivanje sabljom ne obav¬ lja rukom i manje je prezren posao od razmahi¬ vanja kistom? Odmahne glavom, a smiješak mu ozari lice. Že¬nidba ga učinila veselijim i čeretavim. — Ja vjerujem u život, sestrice. Jednoga čemo dana nas dvoje otiči na dvor, u Versailles, gdje kralj hoče da privuče mnoge umjetnike. Ja ču oslikati ta¬ vanice njegovih dvorana, napravit ču portrete prin¬ čeva i princeza, a kralj če reči: „Vi slikate divne stvari, gospodine." A tebi če reči: „Gospoño, vi ste najljepša žena Versaillesa!". Oboje prasnuše u smijeh.

314 315

XXIII KOMBINACIJE S ČOKOLADOM MAJORDOM AUDIGER UDVARA ANDELIKI Treča Anñelikina zamisao bijaše da u obla¬porno pariško društvo lansira ono egzotično piče koje su nazivali čokoladom. Ta je misao nije na¬puštala usprkos lošem dojmu što ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom čudnom smjesom. David joj je pokazao glasoviti dokumenat-ov-laščenje svoga oca. Mladoj se ženi učini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni, autentični. Na ov-laščenju je čak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim se potpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on može proizvoditi i prodava¬ti čokoladu na francuskom teritoriju; na kraju se navodilo da to ovlaščenje vrijedi dvadeset i devet godina. „Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio", pomisli Anñelika. „Treba svakako po¬kušati udahnuti vrijednost ovom komadiču pa¬pira." Upita mladiča da li je ikad imao priliku pro¬izvesti čokoladu svoga oca i čime je to radio. Mladi kuharski naučnik, presretan što mu se pružila prilika da na na taj način privuče pažnju svoje Dulčineje. objasni da čokolada potječe iz 316 Meksika i da ju je 1500. godine na španjolski dvor uveo Fernando Cortez. Odatle se to piče proširilo u Flandriju, potom se, u samom početku stolječa, njime oduševila Firenca i Italija, a onda njemački prinčevi, a sad se čak i u Poljskoj več pilo. — Moj mi je otac ponovio tu priču bezbroj puta još dok sam bio sasvim mali — objašnjavao je David pomalo zbunjen svojim nenadanim zna¬ njem. Pod Anñelikinim pažljivim pogledom, mladič je čas blijedio, čas crvenio. Ona ga ponešto odluč¬nijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje. Mladič joj povjeri da su još uvijek postajale u njegovoj roñenoj kuči u Toulousi, nekakve spra¬ve kojima se služio njegov otac da bi proizveo čokaladu. Te su sprave sada čuvali neki njegovi daleki roñaci. Proizvodnja čokolade bila je u isto vrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana. Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz Španjolske, a zatim ravno iz Martiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, Židov, po imenu Costa. Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previše. Taj se postupak obavljao u prolječe, dakle, u vrijeme umjerenih vručina.

Poslije.»fermentacije sjemenke se stavljalo su¬šiti, no ni u tome se nije smjelo pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljuštenja. Stoga ih je ponovo valjalo sušiti tako da pod tučkom po¬stanu krhke, ali ne previše, da ne bi izgubile svoju aromu. Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To se obavljalo na ko¬ljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i malko ugrijanom. Ta se naprava zove „metal". Ime su joj dali Azteki, crveni ljudi iz Amerike. — Jedanput sam vidjela na Novom mostu jed¬ noga od tih crvenokožaca — reče Anñelika. — Možda bi ga se moglo pronači i, tko zna, ne bi li čokolada bila ukusnija kad bi on tucao sjemenke. 317 — Moj otac nije bio crvene kože pa ipak je njegova čokolada bila na glasu kao vrlo ukusna — odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju. — Snači čemo se, dakle i bez Indijanaca. Za ku¬ hanje su potrebni veliki kotlovi od livenog željeza Ali prije toga valja rešetom odstraniti lupine, dlake i klice, a nadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju se stavlja odreñena količina šečera, mirodija i dru¬ gih sastojaka. — Pretpostavimo na kraju — htjede znati Anñelika — da dovučemo ovamo sprave tvoga oca i sjemenke, kaži mi, bi li ti znao pripremiti to piče? David se načas zbuni, ali pred Anñelikinim od¬lučnim pogledom, reče da bi, našto bude nagrañen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po obrazu. ** * Počevši od tog trenutka, Anñelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o svemu što se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piču. Stari neki ljekarnik, njen prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i rijetke trave reče joj da se čokolada smatra odličnim sredstvom protiv smetnji slezene. To njeno svojstvo otkrio je, u toku svojih još neobjavljenih ispitivanja glasoviti liječ¬nik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio liječeči maršala Gramonta, jednog od rijetkih uživalaca čokolade na dvoru. Anñelika je pomno bilježila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog liječnika

Stari ljekarnik stane kimati glavom gledajuči za njom dok se udaljavala. Upoznao je mnoge žene koje su pribjegavale svim mogučim i nemogučim sredstvima da bi pobacile. To ga iznenada sjeti strašnoga slučaja. Tiho krikne i brzo napusti pre318 kapnicu u kojoj je destilirao nekakav sirup i izju-rivšd na ulicu, potrči za mladom ženom. Naposli-jetku je dostigne jer se ova zaustavila čuvši iza sebe klackanje starčevih papuča. Kad je došao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i šapne joj u uho: — Kčeri moja, usprkos povoljnim obavješte¬ njima što sam ih uspio prikupiti o onom piču, mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode koje bi se mogle pojaviti. Sjetio sam se užasne vijesti u vezi s tim proizvodom. — Samo kažite, ljekarnice. — Zaboga, govorite tiše, djevojko! Dovest čete me inače u vrlo mučan položaj, jer ču vam odati gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici dužni poštivati isto tako kao i liječnici. A odat ču vam je u vašem interesu. Vama sigurno nije puznato da je naša mlada kraljica 18. oktobra 1662. donijela na svijet djevojčicu koja je poživjela samo mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila nakaza dlakava i crna kao sam vrag i da nisu znali gdje bi je sakrili. Liječnici su utvrdili da je ta nesreča zadesila kraljevsku obitelj zbog toga što je njegovo veličanstvo kraljica pila velike količine čokolade. Jeste li sada nacistu, kčeri moja! Čuvajte se toga piča. — Imat ču to na pameti, gospodine. Budite bez brige — odgovori Anñelika koju pričica ljekar¬ nika Lazara nije uopče prestrašila. Jednoga dana poñe u posjetu kraljičinoj pa-tuljčici. Ovaj put je kušala smjesu prije no što je zapaprena paprom i zaslañena i zgusnuta šečerom Njoj se učini vrlo ukusnom. Dona Terezita, pono¬sna na svoju tajnu, stane je uvjeravati da je vrlo malo bilo onih koji su znali pripremiti čokoladu, mada su neki došli iz inozemstva. Meñutim, onaj zlobnik Barkarola joj je pričao

da je čuo o mladiču grañanskog staleža koji je. tobože, otišao u Italiju da prouči način pripremanja i za čiju se čokoladu priča da je odličnog ukusa 319 Taj mladič, po imenu Audiger, nalazi se u službi grofa de Soissonsa kao majordom i samo što nije do¬bio ovlaščenje za proizvodnju čokolade u Francuskoj „Hm! To se ne smije dogoditi", zareče se Anñe-lika trgnuvši se. „Jedino ja imam isključivo pravo na proizvodnju!" Odlučila je da se potanje obavijesti o tom majordomu Audigeru. Bilo kako bilo, ta vijest je očito dokazivala da je ideja o čokoladi bila u zraku i da ju je valjalo ostvariti što prije kako je ne bi pre-tekli spretniji takmaci ili oni s močnijim zaleñem. Nekoliko dana poslije toga, jednog' poslijepod-neva, dok je zajedno s Linotom stavljala cviječe u vaze razmještene po stolovima, neki mladič ras¬košno odjeven, siñe niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj. — Zovem se Audiger, a majordom sam kod grofa de Soissonsa — reče. — Rečeno mi je da se bavite mišlju da proizvodite čokoladu, ali da ne¬ mate ovlaštenje. Ja ovlaštenje, meñutim, posjedu¬ jem i došao sam da vas na prijateljski način upo¬ zorim da nema smisla da se zanažate planovima koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh. — Od "srca vam zahvaljujem na vašoj pažnji, gospodine — otpovrne ona — ali ako ste vi tako sigurni da čete pobijediti, nije mi jasno zašto ste se potrudili do mene, zašto se izlažete opasnosti da mi otkrijete svoje oružje i, možda, ranjivost vaših planova Mladič se trgne pomalo smeten. Pažljivije osmotri Anñeliku. Smiješak mu razvuče usne istak¬nute tankim crnim brčičem. — Bože, kako ste lijepi, curice! — Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa ne znam kakvu ste bitku došli ovamo zametnuti — odgovori Anñelika ne uspijevajuči da potisne osmijeh Audiger baci ogrtač i šešir na stol i sjedne sučelice Anñeliki. Nakon par trenutaka bili su več gotovo prijatelji

Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarila njegov lijep izgled. Kao svi upravitelji i ekonomi u službi velike gospode i on je o pasu nosio mač i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu Ispriča kako su mu roditelji bili iz pokrajine i dosta imučni što mu je omogučilo da stekne izvjesnu naobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina bijaše stekao položaj ekonoma u vojsci, a uz put se zabavljao kuhanjem i dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svoje znanje, krenuo u Italiju da bi se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolača, kolačiča i bombona, te čokolade kao piča. — Pošto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreču da se svidim njegovu veličanstvu tako da je odsada moja budučnost osigurana. A evo zašto: dok sam prolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan grašak. Bio je ja¬nuar. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti nešto tog graška i staviti u sanduke. Petnaest dana na¬kon toga bio sam u Parizu i preko gospodina Bon-tempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice taj grašak. Jest, draga moja, ne morate me bog toga gledati razrogačenim očima. Bio sam na ava koraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom razgovarao. Čini mi se da su tom prilikom u kra¬ljevu društvu bili Gospodin, grof de Soissons, go¬spodin maršal de Gramont, markiz de Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva ta gospoda povikaše u jedan glas, opazivši moj gra¬šak, kako nikad ljepšega graška nisu vidjeli. Go¬spodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred kraljem, koji mi, pošto je izrazio svoje zado¬voljstvo, naredi da ga odnesem gospodinu Beau-doinu, majordomu odreñenom za hranu, s po¬rukom da se jedan tanjurič pripremi za kraljicu majku, jedan tanjurič za kraljicu i jedan za gospo¬dina kardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak neka pripreme za večeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo veličanstvo

320 21 Put u versaMes 321 naredi Bontempsu da mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je, meñutim, bio upo¬ran i reče uz to da če mi uslišiti molbu ako štogod ustrebam. Dvije godine poslije toga, pošto sam došao do nešto novca, predao

sam mu svoju molbu kojom sam tražio ovlaštenje za otvaranje slasti¬čarnice u kojoj bih uz to mogao i čokoladu pro¬davati. — A zašto je več niste otvorili? — Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari treba da sazriju. Ali čuvar kraljeva pečata, mini¬ star Seguier, pošto je ispitao ovlaštenje s kralje¬ vim potpisom, obečao mi je da če ga zaprimiti, potvrditi kraljevim pečatom i svojim potpisom da bi odmah bilo pravovaljano. Kao što vidite, lijepa moja prijateljice, kad jednom dobijem isključivo pravo na čokoladu, nečete me tako lako tuči, čak i kad biste dobili ovlaštenje kakvo ja več imam. Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetilac svojom iskrenošču, ona je ipak bila do¬nekle razočarana. Baš mu htjede oštro odgovoriti, da bi mu pot-kresala samouvjerenje, kako i ona, odnosno mladi Chaillou, posjeduje isključivo pravo na čokoladu, samo što je bila u prednosti jer je njeno ovlaštenje prije zaprimljeno, ali se suzdrži na vrijeme i tako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva doku¬menta možda nije bio ispravan. Morala se još raspitati kod cehova i predstojnika trgovaca. Buduči da se nije mnogo razumela u cehovske zavrzlame, odluči da bude vrlo oprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je bio bogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat. Pošto je duboko udahnula, kao da če zagnju-riti u vodu, spretno mu postavi zamku: — Pretpostavimo da se pojavite sa svojom čokoladom, kojemu cehu se mislite pridružiti? — Nijednome buduči da imam posebno kra¬ ljevo ovlaštenje. „Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno važe i za Davidovo ovlaštenje", pomisli mlada žena, koja če ponovo naglas reči majordomu Audigeru: — Gazda Bourjus, moj roñak, kojega ču vam predstaviti čim se vrati s tržnice, morao je kupiti ovlaštenje samo zato da bi mogao poslužiti ribom svoje goste u posne i mrsne dane. Stoga smo po¬ mišljali da čemo se nekako složiti s cehovima i dobiti od njih ovlaščenje za obavljanje tih zanata. Audiger podigne k nebu oči i ruke.

— Lijepa moja djevojko, time biste se u velike nevolje uvalili! Pa kad biste i imali dovoljno no¬ vaca da platite sve troškove oko toga, morali biste svaki put ponovo plačati kraljeve kontrolore. To bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijeme trčkarajuči od jednoga ureda do drugoga. — A što bi onda valjalo uraditi? — Ništa s obzirom na to da jedino ja imam ovlaštenje za prodaju čokolade. — E to je previše — poviče Anñelika lupnuvši nogama o pod. — Niste nimalo ljubazni, gospodine, ometajuči na taj način mušice jedne gospoñe. A ako baš ludo poželim da prodajem čokoladu i da se nañem meñu mladim gospoñama i poslužu¬ jem ih šalicama mirisavog piča . . — Onda je to najednostavnija stvar na svijetu. — Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to vrlo komplicirano, zapravo nemoguče! — Do vraga neka idu žene koje razmišljaju! Reklo bi se da posječujete salone gospoñice de Scuderv. Priznajem da s vremena na vrijeme rado navratim tamo, mada ne znam ništa što bi bilo neugodnije od tih žena koje umišljaju da imaju mozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi da ga nemaju. Ali vratimo se sebi samima. Ako vam je baš toliko stalo do čokolade, postoji ipak mogučnost da ostvarite te želje: udajte se za mene! U kuhinji odjekne prigušeni krik, a zatim štropot razbijenih tanjura. Vrata se otvore silovito

322 323 gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavra-čao rukave na mršave nadlaktice; Audigeru kao da nije bilo jasno što je htio taj kuhinjski momak. — Je li ovo vaš brat?

— Nije. Nečak je gazde Bourjusa. Odličan kuhar! — Nije dovoljno debeo za kuhara... a nije ni previše druževan. Zašto mi tako tvrdoglavo po¬ kazuje šake...? Audiger nehajno položi ruke na držak sablje. — Nemate, dakle, odvažnosti da se bijete samo šakama? — poviče David svojim kreštavim glasom. Ali majordom se i dalje nehajno smješkao. — Deder, Davide, dosta je gluposti! Sto se miješaš bez potrebe! — strogo ga prekori Andelika. Jadni dječak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog dječaka. Ali nikako da se odluči da ode, več promrmlja: — Mome se stricu ne sviñaju gosti koji ništa ne traže več samo oko njih čovjek troši vrijeme. — Imaš pravo, dječače. Pa donesi nam onda vrč dobroga vina. — Ovo nije krčma, ovamo se dolazi zbog jela. — U koje vrijeme? — Ne prije osam u ovo doba. — Drugim riječima, želiš me izbaciti napolje. U redu, nečemo se svañati. Vratit ču se. Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskošan ogrtač. Osmjehne se Anñeliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i lijepo oblikovane. — Vratit ču se, lijepa gostioničarko, po odgo¬ vor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujte mi! I dobro razmislite! Andelika se smješkala. — Kako možete biti tako neoprezan? Ta vi ništa ne znate o mojim kvalitetima domačice. — Znam da -ste prava čarobnica u kuhinji, što, uostalom, i nije toliko važno s obzirom da sam i 324 ja kuhar. A što se ostaloga tiče, vjerujem da bih se zadovoljio — odgovori on veselo i duboko joj se klanjajuči. Navečer je Andelika čekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu Bourjusa s Audigerovom posjetom. — Iako tvrdi da je več sve spremno, on ipak

još ne posjeduje pismeno ovlaštenje. Dobro sam razmislila i ne smijemo više ni časa časiti. Da li se slažete da... — Dakako da se slažem! — poviče pečenjar odmahnuvši svojim kratkim rukama. — Pa da se i ne slažem što bi se time promijenilo, u stvari? — Dopuštate li mi da radim po svom čefu? — Zar si ikada radila drugačije? Uradi, kčerce, uradi kako misliš da je najbolje. Ti dobro znaš da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju i zabrinjavaju. Osječam da če sve to vrlo loše svršiti. — Možda i nečemo uspjeti, ali neče biti ni štete ako pokušamo. — Pa ti onda pokušaj. A buduči da je na njega došao red da ide na stražu u Chatelet, ode po svoje oružje. Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u pečenjarnici, to jest u sobi u kojoj je stanovala prije no što se preselila u Ulicu „Poštenih grañana". Bilo je več kasno i osječala se isuviše umornom. sve — Dakako, samo ostani. Kuča je tvoja je ovdje tvoje. — Gazda Bourjus — primijeti Andelika rastužena — odgovarate mi kao da se srdite na mene i.. Pečenjar prasne u smijeh i uštine je za obraz. — Ti si sunce moje kuče, a ja sam čangrizavi čiča. Dobri Bože, ta trebala si me več upoznati! Ona ga pogleda i popustljivo mu se smiješila dok se udaljavao s helebardom u jednoj, a fenje¬rom u drugoj ruci. 325 Zatim zatvori vratnice, gurne kračune i uspne se na prvi kat. Pošto se na brzinu oprala i svukla, umorna i glavoboljom mučena, legne uzdahnuvši s olakšanjem. Upravo je bijaše počeo hvatati san kadli začuje škripanje stepenica. Vrata se sobe otvore i iza dugoljastog plamena sviječe pojavi se nezgrapan Davidov lik. — Gospoño Anñeliko? Gna sjedne u krevetu.

— Šta se dogodilo! Sto hočeš? Svjetlo je neobično podrhtavalo. David se tre¬sao kao list na vjetru. — Nije istina, zar ne da nije? Vi se nečete, vi se nečete udati za nj? Anñelika zijevne. — Ah! To li tebe muči, moj jadni Davide! Baš ništa nisi razumio, zvekane! Onaj gospodin je lijep, bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim riječima uspavati kako bi što lakše uspio u svome naumu. On ne gubi ništa čekanjem. Sutra čemo otiči zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se tačno obavijestimo kako stoje stvari s tim tvojim ovlaštenjem, a potom čemo zatražiti da mu se pri¬ zna prednost. — Znači da je... istina? Vi niste ništa ozbilj¬ no mislili? Onaj vam se mladič, dakle, nije svidio? Vi ste mu se tako smješkali...! — Ta morala sam uspavati njegove sumnje. Ali kojim se ti pravom miješaš u ono što te se ne tiče? Otkada sam ovdje, jesi li ikada primijetio da se upuštam u bilo kakve pustolovine? Pored posla u pečenjarnici i brige za svoju djecu, zar misliš da imam još i vremena za kojekakve gluposti...? Mladič se polako primakne krevetu i stavi sviječnjak na nočni ormarič. A zatim udahne kao čovjek koji je izronio iz vode. — Kako sam sretan! — reče u zanosu. — Od same pomisli da bi vas onaj čovjek mogao obujmiti oko pasa, meni se mrači pred očima. 326 Zatvori oči, zatim kao da je nešto tražio reče: Pet je na njoj divota u koje sam zaljubljen ja ponajprije u njene ruke pa u oka joj obadva a što se pete divote tiče treba biti i uglañen ibrz... — Davide, Davide! — poviče Anñelika gušeči se od smijeha. — Gdje se pokupio te salonske bezobraštine? — Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu. Želio sam kazati da vas volim pa sam ga zamolio da mi pomogne u tome. Ali vi se smijete — poviče jadan dječak kreštavim glasom — vi mi se rugate!

— Tiho! Probudit češ susjede! Smijem se jer si budalast. Ti znaš isto talfo dobro kao i svi drugi da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati se u svoj krevet. Ali David priñe još bliže i nagne se nada nju. Svjetlo s voštanice je izdubilo velike sjene u nje¬govu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivši sasvim svoj dječački izraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na košulji koja joj bijaše spuzla niz rame. — Ljubim vas — šapne on gustim i mukl'im glasom. — Nema od vas ljepše žene. Noču sanjam da stavljam ruku na vaše grudi, usne na vaše usne. Htio bih se nači u ovom krevetu s vama, stegnuti rukama vaše tijelo tako snažno da vičete, čini mi se da bi se tada dogodilo nešto tako divno da bih umro od sreče! „Nije ni tako loše", pomisli Anñelika. „Dapače dosta lijepo zvuči. Ne može se nijekati da je ove južnjake priroda obdarila prirodnim lirizmom ... Ali zar da se još tučem s ovim zvekanom od se¬damnaest godina?" 327 Uto se crte Davidova lica odjedared zgrče u plačljivu grimasu i pod navalom tjeskobe on jeca¬juči pade na rub kreveta. — Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam što mi je.. . Kao da sam poludio! Da nisam možda bolestan? Anñelika mu se osmijehne, pruži ruku i maj¬činskim pokretom pomiluje mladiča po čekinjavoj kosi. — Nisi ti bolestan. Sve je to više neg& nor¬ malno. Postao si čovjek. Možda ne još sasvim. Jesi li več bio s kojom ženom, Davide? Mladič okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anñelika ionako teško razabrala u onom polumraku. — Nisam — odgovori mrko — ja ne volim žene. One me ispunjuju strahom. — A ja? Ja koja te po čitav božji dan ganjam, ja koja te tjeram i vrijeñam, zar te i ja ispunjam strahom? — Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me poprijeko pogledate. Meñutim, imam dojam da vi

niste ni podrugljiva ni opaka... Otkako ste me poljubili... — Ja tebe poljubila? — Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam iz Toulouse. Da znate, onoga sam dana osjetio da ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli naučiti... — A čemu bih te to ja mogla naučiti, Davide? On puhne i raskol ačene mu se oči zaustave na njoj. — Pa, eto... onoj divnoj stvari.... — Ljubavi? Kao što sam te naučila kuhati? Ne, dječače moj dragi. Znaš, ti češ te stvari naučiti ili s djevojčicom svoje dobi ili sa ženom zrelih godina... Ukratko, ja nisam ni previše mlada ni previše stara za tu ulogu! — Nečete, dakle? — poviče on svojim kreštavim glasom. Anñelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost te njegove za nju nove i proste želje. U drugim prilikama se možda ne bi bila odrvala iskušenju da mu bude učiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako da objasni tom neiskusnom mladiču da u životu jedne žene postoje zlosretni dani za kojih je i najvatrenija milosnica prisiljena da se pokaže okrutnom. Jadnom je Da¬vidu sudbina još jednom bila protivna. — Slušaj — odluči najzad — sigurna sam da se ti poprilično varaš u pogledu osječaja kojima te ja nadahnjujem. U stvari, vrlo češ brzo primijetiti da su noču, u krevetu, kad se ugasi svjetlo, sve žene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravo saznanje u čemu su slične. Dodaj mi, dakle, moj ogrtač, tamo je na stolici, i dopusti da ustanem. Poñe zatim k stoliču, napiše nekoliko riječi na komadič papira, dometne pedeset škuda i sve to uruči Davidu. — Evo ti! A sad iziñi, preñi preko Mosta mje¬ njača i okreni u Ulicu Glatignv. Pokucaj na trečoj kuči s desne strane. Pred kučom visi crveni fenjer, a u blizini se nalazi sveti Nikola naslikan na drvu. Potraži tamo ženu koju nazivaju Poljakinja. Reci joj da te ja šaljem Ona ne zna čitati, ali če joj ovo

pisamce pročitati Lijepi Dječak, a ovih pedeset škuda dat če joj na znanje da s tobom mora po¬ stupati kao s gospodinom. Hajde, mladiču i ničega se ne boj. Trči! Hladno mi je i noge su mi promrzle. David je držao oborene oči dok ga je ona gu¬rala prema vratima. Buduči da joj se u svemu pokoravao, ona je čula kako je napustio kuču, a s prozora vidje kako prelazi preko Mosta mjenjača obasjanog mjesečinom. „Moj čin nije u skladu s čudoreñem", pomisli Anñelika liježuči ponovo u krevet — „ali je zato u skladu s milosrñem. A što se mene tiče, nemam baš vremena da trošim vrijeme na suvišne stvari, kao što bi kazala naša susjeda, tetka Alice"

328 32ð XXIV AUDIGER ZAPROSIO ANðELIKU U MLINICI U JA VELU Sutradan ujutro Anñelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladom Chaillouu. No pri¬mijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oči odavali da je te noči u Dolini ljubavi popio više no što je popio čitave godine. Kao što mu bijaše obečala, pode zajedno s njim do poglavarstva trgovačkih cehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-više prljava ovratnika. On im saopči da je pismeno ovlaštenje mladoga Chailloua pravovaljano pod uvjetom da plati riove pristojbe. Anñelika nato odgovori: — Za našu smo pečenjarnicu več namirili tro¬ škove koji se odnose na zvanje pečenjara, kuhara i. na kraju, gostioničara, da bismo mogli mi sami p^eči ribu. A zašto da sada još plačamo da bismo mogli prodavati jedno bezalkoholno piče? — Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me da vam valja platiti pristojbe ne samo cehu pro¬ davača mirodija, več i potcehovima prodavača piča. Ako vam, dakle, sve poñe kao po loju, imat čete privilegiju da platite za još dva dodatna ovlaštenja: cehu druge kategorije, to jest cehu mirodijara i

cehu treče kategorije, to jest cehu prodavača piča. Anñelika se teškom mukom suzdržavala da ne plane.

— I nema drugog izlaza? — Nema — odgovori čovjek sabrano. — Ni¬ sam, razumije se, spomenuo odreñene državne pri¬ stojbe, te pristojbe pregledavača, kontrolora težine i kakvoče ... — Ali kako možete tražiti da se pregleda taj proizvod kad ga, u stvari, i ne poznajete? — Problem nije u tome. Taj proizvod je roba, prema tome, svi cehovi od kojih zavisi moraju nad njim imati' kontrolu i dio koristi od njega. Buduči da ta vaša čokolada, kao što kažete, spada meñu mirodije, morate k sebi uzeti jednoga majstora za mirodije, a jednoga za piče, dati im dobru plaču, pobrinuti se za njihov smještaj, platiti pristojbe za novu trgovačku tvrtku svakom pojedinom cehu. A buduči da se po vašem izgledu ne bi reklo da ste skloni plačanju svih tih pristojbi, odmah vas upozoravam da čemo budno paziti da kod vas sve bude u redu. — A što to zapravo znači? — upita Anñelika natmurivši lice i podbočivši se. To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlañih je smatrao svojom dužnošču da joj objasni: — To znači da čete vi preko dvojice majstora što čete ih primiti na posao postati član udruženja, a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi proizvod mogu staviti u prodaju svi vaši kolege prodavači mirodije i piča, pod pretpostavkom da se taj čudni proizvod zaista svidi mušterijama. — Nema šta, gospodo, vi vrlo ohrabrujuče djelujete na čovjeka. Hvala! Znači mi bismo se morali izložiti svim mogučim i nemogučim troško¬ vima, morali bismo primiti na posao nove majstore i pobrinuti se za njihovu dječurliju, morali bismo trošiti za propagandu, osušiti zidove u novoj kuči, da bismo se na kraju ili upropastili ili podijelili

korist naših napora i naše tajne s onima koji nisu mrdnuK prstom da bi nam pomogli?

330 331 4 ,,-¦.¦•. ¦

— Koji su, naprotiv, učinili sve, lijepa moja, time što su vas prihvatili i dopustili vam da raz¬ vijate svoju trgovinu! — Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati neka vrst cestarine? Mladi je trgovac pokuša umiriti. — Ne smijete zaboraviti da je cehovima po¬ treban novac, svakim danom sve više. Buduči da ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom sva¬ kog novog rata, pobjede ili roñenja prijestolona¬ sljednika ili pak prinčeva, traži od nas da još jednom otkupimo svoja teškom mukom stečena prava. Osim toga, kralj nas upropaštava stvarajuči svakom prilikom, pa čak i bez potrebe, nove zanate i zvanja, pomalo nalik na ovo što ste nam ga pod¬ nijeli u ime nekakvoga gospodina Chailloua. — Gospodin Chaillou sam ja — umiješa se naučnik — ili je barem bio moj otac, gospodo. A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo ovlaštenje. — Zbilja, mladiču, vaši odnosi s nama nisu posve u redu. Prije svega vi niti jeste, a niti čete biti mirodijar i naše udruženje nije ništa utjeralo od vas. — Ali buduči da njegov otac pridonosi jedan pronalazak vašem udruženju — primijeti Anñelika. — Najprije nam to dokažite, a potom se obaT vežite da čemo od toga imati neku korist.

— Ali vaše udruženje nije ništa napravilo ni za ovog mladiča, ni za njegova oca. — Prema tome, ako ništa ne pridonesete, udru¬ ženje vas ne može niti prihvatiti. — A zar je to, n-aposletku, potrebno? — od¬ sječno če Anñelika. — Buduči da je kralj ovome mladiču podijelio isključivo pravo da proizvodi i prodaje robu o kojoj je riječ i buduči da smo njegov stric i ja odlučni da mu damo potrebna sredstva i da upravljamo čitavim poslom, ne vidim zašto bismo morali udovoljiti vašim zahtjevima! 332 L Po brzim pogledima što su predstavnici trgo¬vaca izmijenili izmeñu sebe, njoj bi jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruženja čije je zakone, koji su bili na snazi več gotovo četiri stolječa, kralj narušavao svojim „hirovima", kako oni to nazivaju. Mladi trgovac živo odgovori: — Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja, i ne mislite da čete nas nekažnjeno izazvati. Upozo¬ rit ču vas, osim toga, da čete našu zaštitu uživati i znatne prednosti imati ako postanete čan udruženja. — A koje prednosti? Možete li mi barem jam¬ čiti da se trgovci pičem neče usprotiviti .uvozu mojih sjemenki i mirodija i da neče tražiti svoj dio? Možete li mi jamčiti, ako podijelim s vama tajnu novog proizvoda, da se neče umiješati lje¬ karnici, ili liječnici, koji tvrde da je čokolada pro¬ izvod sa znatnim ljekovitim svojstvima? — Što se toga tiče, možete biti mirni, dje¬ vojko moja. Liječnici i ljekarnici se slažu kao rogovi u vreči... Uto se drugi trgovac umiješa: — Ja sam, meñutim, čuo da medicinski fakultet odobrava uživanje čokolade i da preporuča ljekar¬ nicima da se opskrbe tim proizvodom. — U tom slučaju, djevojko moja, vaša se stvar znatno komplicira, jer ceh mirodijara ne može na

sebe preuzeti prodaju lijekova. Anñelika je mislila da če joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvši, ona se oprosti i reče da če malko porazmisliti o zamršenim tajnama trgovač¬kih uprava koje če slijedeči put, sigurna je, pro¬nači sjajne razloge ne bi li je spriječili da poduze bilo šta novo. Na povratku kuči prekoravala je sebe što je pustila svojem bijesu na volju. Ali je odmah shva¬tila da ni s osmijesima ne bi bila više postigla od onih ljudi. Audiger je imao pravo tvrdeči da mu neče biti stalo do cehova i njihove zaštite kad jednom bude imao kraljevo ovlaštenje u džepu. 333 Ali on je bio bogat i imao je močne zaštitnike, dok su Anñelika i siromašni David bili nemočni pred eventualnim neprijateljstvom cehova. A da se obrate kralju s molbom da zaštiti prvo ovlaštenje odobreno prije pet godina, činilo joj se i vrlo teško izvodivo i vrlo delikatne prirode. Počela je razmišljati kako da se složi s Audi-gerom. Naposljetku, umjesto da se kolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao? Anñelika sa svojim ovlaštenjem i potreb¬nim materijalom, mogla je preuzeti zadatak da na¬bavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upo¬trebu, to jest za proizvodnju praha kojemu se po¬tom dodaje šečer i cimet ili vanilija. Audiger se pak mogao prihvatiti proizvodnje raznih piča i svakovrsnih kolača. Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladič nije ozbiljnije razmišljao o izvorima na¬bave. Nehajno je odgovarao da „ta stvar ne pred¬stavlja neku posebnu teškoču", da „ima vremena da se o tome razmisli", da „če od svojih prijatelja dobiti kakaa koliko bude htio". Anñelika je od kraljičine patuljčice dognala da je bilo potrebno obračati se diplomatskim predstav¬ništvima, mnogobrojnim posrednicima, da je tre¬balo imati veza na španjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi se nekako dovuklo u Fran¬cusku nekoliko vreča kakaa potrebnih kraljičinoj popašnosti. Jasno, ona nije mogla računati da če se tim putovima opskrbiti kakaom za tekuču potrošnju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio tim problemom. * * * Audiger je češče navračao u gostionicu „Crve¬na krinka". Kao i izjelica Montmaur i on je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajuči 334

druge goste. Poslije vrlo smjelog i veselog početka, on je odjedared postao šutljiv. Anñelika je bila čak ponešto i uvrijeñena što taj njen glasoviti kolega nijednom riječi nije hvalio njena jela. On je, uosta¬lom, nerado jeo, a s Anñelike nije skidao pogleda dok je išla amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i uporan pogled lijepoga mladiča, lijepo odjevenog i sigur¬nog u sebe počeo je plašiti Anñeiiku. Sa žaljenjem se sječala šaljivog tona njihova prvog razgovora. Nije znala kako da načme probleme koji su joj toliko ležali na srcu. Audiger se, bez sumnje, uvje¬rio da če nju biti teže ukloniti kao konkurenta nego što je u prvi mah mislio. U svakom slučaju, on ju je pažljivo motrio. On je tom svojom upornošču i pretjerao malko, Naime, više bi puta, za vrijeme nedjeljnih šetnji, kad je čitava Anñelikina obitelj odlazila van grada u šetnju, osvanuo na konju kraj njih i praveči se kao da ih je tobože slučajno sreo, ljubazno se pozi¬vao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga na sedlu izvlačio zečju paštetu i bocu šam-panja. Ili bi ga susreli na brodu što je rijekom plovio za Chaillot ili u diližansi na putu za Saint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo odijelo od skupocjenog štofa čudno doimali. Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od jedne milje, bile su pune ljudi. Jurili su u kočijama, na konju, pješice. Bježali su iz grada na čisti zrak, da uživaju u pla¬vetnilu neba. Jedni su odlazili u svoje ladanjske kuče, drugi su se raštrkali po okolnim selima. Išlo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod brijestom, pila su se bijela vina te ružica iz Vanvesa, d'Issvja i Suresnesa. A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vječ¬nu potrebu Parižana da bježe iz grada: 335

Za blagdana kad vrijeme je lijepo Parižanin ko bujica plavi okolne livade i selo i sjedi na zelenoj travi. Ciča BourjUs i sva njegova čeljad odlazili su nošeni opčom strujom. — U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novčič po osobi — vikali su lañari. Brod je prolazio ispred Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshommes. Nešto niže svijet se iskrcavao i odlazio u Bulonjsku šumu da doručkuje na travi.

Ponekad su lañe vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trčali u Versailles da gledaju kako kralj ruča. Ali Anñelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla se da če iči u Versailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se samoj sebi. A to je značilo da nikad neče vidjeti Versailles. Ona je ostajala na obali Sene sa svoja dva sinčiča opijena čistim zrakom. Večer se spustila. — U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novčič po osobi — vikali su lañari. David i Rozinin dragi, sin jednog pečenjara, za kojega se imala na jesen udati, na ramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnoštvo pijanaca. Sutradan poslije divnog izleta Audiger odje-dared napusti svoj suzdržani stav i reče Anñeliki: — Sto vas više promatram, to sam više u ne¬ doumici, lijepa moja prijateljice. Ima u vama ne¬ što što me zbunjuje ... — Nešto u vezi s čokoladom? — Ne... ili prije da... indirektno. U početku sam vjerovao da ste vi osječajno čeljade... dobre duše. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo prak¬ tična žena, gotovo sebična, i da nikad ne gubite glavu. „Nadam se da je tako", pomisli ona i osmjehne mu se što je zamamnije mogla. Zatim.reče: 336

— Znate, u životu postoje trenuci kad smo pri¬ siljeni baciti se svim svojim snagama na jednu stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav dominira, uglavnom onda kad se živi bez briga. U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj. Stoga vam neču kriti da je za mene sada najvažnija stvar na svijetu zaraditi što više novaca za svoje sinove kojima je koji su ostali bez oca! — Ne bih želio biti nametljiv, ali s obzirom na to da ste poveli riječ o svojim sinovima, mislite li da čete jednim tako napornim poslom kao što je ovaj, a nadasve tako malo u skladu s pravim obi¬ teljskim životom, uspjeti svoje sinove podiči na

noge i učiniti ih sretnim? — Nemam mogučnosti izbora — odgovori An¬ ñelika suho. — Uostalom, ne mogu se potužiti na gazdu Bourjusa. Kod njega sam našla nenadano uhljebljenje u skladu s mojim skromnim prili¬ kama. — A ako bih vam ja . pružio mogučnost izbora? — Sta time mislite reči? Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeñim očima izraz suzdržanog divljenja. Učini joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o čokoladi, — Da zbilja, jeste li dobili ovlaštenje? Audiger uzdahne. — Vidite i sami da samo mislite na korist, pa čak to i ne krijete. Pa neka, kazat ču vam istinu: na ovlaštenje još nije stavio pečat ministar pravde, a ne vjerujem da če ga staviti prije oktobra, jer se predsjednik Seguier za vručih ljetnih mjeseci povlači u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije če iči sve vrlo brzo jer sam o toj stvari razgovarao s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra Seguiera. Kao što vidite, uskoro nečete više imati baš nikakvih izgleda da postanete lijepa prodava¬ čica čokolade, ukoliko ne... — Da... ukoliko ne... — ponovi Anñelika. — Čujte što ču vam reči. 337 « Put u Versailles I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da posjeduje ovlaštenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti „neugodnosti" stoga bi bilo najbolje da se spora¬zume. Ona bi mogla proizvoditi čokoladu, a on bi je mogao pripremati. A da bi imala neku korist i od prodavaonice čokolade, ona če raditi u njoj i pomoči mu svojim kapitalom. — A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? — upita ona. — U četvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Sa¬ mo što vaše priče nemaju solidnu podlogu. — One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo

dobro znate. Četvrt Saint-Honore je kao stvorena za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palača takoñer. Ta prodavaonica ne bi smjela biti nalik na krčmu ili pečenjarnicu. Več vidim lijepi tarac od crnih i bijelih ploča, ogledala i pozlačenu drve¬ nariju, a iza lokala vrt sa sjenicima od vinove lo¬ ze kao u samostanu celestina . sjenice za ljubavne parove. Anñelikina objašnjenja su ozlovoljila major¬doma koji se tek pri njenim zadnjim riječima malko razvedrio. Čarobni ste kad pustite krila svojoj mašti, — draga prijateljice. Sviña mi se vaša veselost i vaš žar koji su uvijek u skladu s vašim skromnim držanjem. Pažljivo sam vas promatrao. U vas je jezik brz, ali vam je vladanje časno. To mi se sviña. Ono što me kod vas smeta, reči ču vam otvoreno, to je vaš suviše praktičan duh i što ste upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslo¬ vima na jednakoj nozi. Krhkost žene nekako se ne slaže s odlučnim i oštrim tonom. Žene treba da prepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je kratka pamet pa se sasvim izgube i smute. Anñelika prasne u smijeh. — A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu Bourjusa i Davida kako razgovaraju o ovim pita¬ njima!

— Tu ne radi se o njima. — A o čemu onda? Vi još niste shvatili da se ja sama moram braniti? — Pa tako je, vama je potreban zaštitnik. Anñelika se pravila kao da ne razumije. — Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari, vi ste ljubomoran zlobnik koji hoče da sam popije svu svoju čokoladu. A buduči da vam je neugodno čuti ono što ja govorim, vi se izvlačite pričama o krhkosti žena. Mislim, u stvari, da bi rješenje što ga ja predlažem bilo bolje nego čarkanje što ga beskorisno vodimo.

— Ja znam stoput bolje rješenje. Pred ozbiljnim mladičevim pogledom Anñelika se povuče. Uze ispred njega tanjur, očisti stol, i upita što želi kao meñujelo. Ali dok je išla prema kuhinji, on ustane i dostigne je u dva koraka. — Anñeliko, lijepa moja, ne budite okrutni — molio je. — Hajde da u nedjelju sami odemo u šetnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Mogli bismo poči do mlinice u Javelu. Naručit čemo da nam se pripremi riba na mornarski način, a potom čemo prošetati poljem. Hočete li? Bijaše joj stavio ruku na bok. Ona podigne oči privučena njegovim svježim licem, a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih brčiča. Mora da su te usne bile elastične pod poljupcima prije no što če se rastvoriti, mora da se nametnu, nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu Njome prostruji bujica sladostrašča. Nesigur¬nim glasom pristane da se u nedjelju sastanu kod mlinice u T *# * Utanačeni izlet uzbuñivao je Anñeliku više no što je željela. Uzalud je pokušavala da razborito

338 22« 339 razmišlja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana i njegove ruke na svom boku nju bi prošao sladak srh. Odavna več nije osjetila takvo čuvstvo. Porazmislivši, utvrdi da je poslije one pustolovine s kapetanom stražara u Chateletu, a to znači več gotovo dvije godine, nijedan čovjek nije dotakao. Dakako, to se tako kaže, jer njen se život od¬vijao u prije bi se reklo senzualnoj atmosferi kojoj se dosta teško odrvati. Ona nije uzimala u obzir poljupce i razbludna milovanja od kojih se šama¬rima morala braniti. Više puta ju je u dvorištu na¬pao poneki pijani grubijan te se morala braniti udarcima cokula ili zvati u pomoč. Sve je to, uklju¬čivši iskustvo s kapetanom zatvorskih stražara te grube zagrljaje Calembredaina, ostavilo u njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvim ohladio njena čutila.

Čudila se iznenadnom i nježnom buñenju svo¬jih čuvstva. Još prije par dana ni pomišljala nije na takvo što. A neče li taj Audiger iskoristiti taj nalet njena uzbuñenja te zatražiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima? „Neče", bila je sigurna Anñelika. „Užitak je jedno, a poslovi drugo... Jedan dan proveden u nečijem ugodnom društvu neče biti na štetu mojih budučih planova." Da bi ugušila grižnju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza, uvjerila je sebe da su je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njenih poslova. Uostalom, zar se zbilja nešto moralo do¬goditi? Audiger je dotada uvijek bio primjernog ponašanja. Stoječi pred ogledalom jednim je prstom rav¬nala svoje duge i tanke trepavice. Da li je još uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vručina kuhinje još više ošmugnula njenu po pri¬rodi več tamnu put? „Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pri¬staje. A bit če da se ljudima kao što je taj major¬dom sviñaju punačke žene." 340 Postidjela se zbog svojih od kuhinjskih po¬slova otvrdlih i pocrnjelih ruku. Krene stoga na Novi most da kod Velikog Matthieua kupi zdjelicu' pomade da bih ih njom pobijelila. Vračajuči se natrag pokraj Palače pravde, us-pne se do galerije s dučanima sitničara i kupi čip¬kasti ovratnik s normandijskim vezom. Sašit če ga oko izreza na svojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To če njoj koja je svojom odječom bila nalik na sluškinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz grañanskih krugova. K tome je još kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava ludost! Največu su joj brigu zadavale kose. Previše sporo su rasle mada valovitije i svijetlijih tonova. Sa žaljenjem se sječala teške svilene mase koja joj je pokrivala ramena. Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi ru¬bac od tamnomodre svile što je nekad pripadao ženi gazde Bourjusa. Na izrez prslučca stavi kamej od crvenog ahata, a za pas zadjene kesu optočenu biserjem što je takoñer naslijedila od jadne Bour-jusove žene. Anñelika počeka ispod trijema. Izgledalo je da če dan biti vrlo lijep. Nebo je izmeñu krovova bilo vedro. Kad se Audigerova kočija pojavila, ona pojuri k njoj poput učenice internata na dan slobodnog izlaska. Majordom je zaista bio veličanstven. Imao je na sebi žute hlače obrubljene crvenim trakama. Ispod prsluka od svijetložutog baršuna načičkanog, malim zlatnim gajtanima vidjela se naborana ko* šulja od najfinijeg lana. Čipke na prsima i orukvice; bile su fine kao paučina.

Anñelika ih dodirne zadivljena. — Irski vez — objasni mladič — platio satn čitav imetak za nj. On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice. 341 — Poslije čete i vi imati ovako lijepe čipke, draga. Čini mi se da vam ne fali ljupkosti za njih. Siguran sam da bi vam odlično stajale haljine od svile i satena. ,,I od zlatnog brokata", pomisli Anñelika stis¬nuvši zube. Ali več poslije nekoliko trenutaka, čim se kočija našla na obali Sene i pošla njenim tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloženje. Meñu stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle1 mlinica u Jevelu je dizala svoja velika krila nalik šišmiševim, čije blago tiktakanje su zaljubljeni pa¬rovi pratili poljupcima i obečanjima. U Javel se odlazilo krišom. Velika zgrada pretvorena u gostio¬nicu dočekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i znao je šutjeti. — Kad se ne bi šutjelo u jednoj kuči kao što je naša — govorio je — gadan bi rusvaj nastao. Čitav bismo grad uzbudili. Pored gostionice su prolazili magarci natova¬reni trbušastim vrečama. U zraku je lebdio miris brašna i toploga žita, riblje juhe i rakova. Anñelika je s užitkom udisala svježi zrak. Mali bijeli oblaci putovali su plavim nebom. Smješkala im se usporeñujuči ih s dobro istučenim bjelancima. S vremena na vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uživala u sitnim strasnim srsima što su je prožimali. Zar on zbilja neče pokušati da je poljubi? Izgledao je dosta ukručen u svojem lijepom odi¬jelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom gostionice koji se osječao počaščen njegovom po¬sjetom. U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slični njima. Što su se više praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo slo¬bodnije. Po gugutavom smijehu gospoña moglo se zaključiti da su i pokreti muškaraca postali Nekad selo kraj Pariza, sada pariška četvrt ¦ 342 smijeliji. Anñelika je pila da bi sakrila svoju uzbu-ñenost. Obrazi su joj gorjeli.

Auñiger uze pričati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravo nevjerojatnom tačno-šču iznosio ne ispuštajuči nijedan datum, nijednu razbijenu osovinu. — Kao što vidite, draga, moj položaj počiva na vrlo čvrstim temeljima. Nikakvih iznenañenja. Moji roditelji... — Oh! Iziñimo odavde — zamoli Anñelika po¬ što je odložila kašiku. — Vani je pasja vručina! — Ali ima i malo povjetarca... a osim toga tamo neče biti svijeta što se ljubi — doda polušapatom. Pod zasljepljujučim suncem Audiger se bunio tvrdeči da če joj pozliti i da če opržiti svoj ten. Skine stoga široki šešir ukrašen bijelim i žutim perjem i poviče kao kad ju je prvi put vidio: — Bože, kako ste lijepi, draga! Ali pošto su napravili nekoliko koraka putelj-kom uz Senu, on nastavi priču o svojoj karijeri. Kad posao s čokoladom krene, pričao je, počet če pisati knjigu o neobično važnom zvanju major¬doma. U toj če knjizi paževi i kuhari koji se žele usavršiti u svom umiječu nači sve potrebne upute Čitajuči tu knjigu, majordom če naučiti — kojim se redom služe jela i kako se stavljaju ta¬ njuri. Isto če tako naučiti kako valja složiti stolnjake i ubruse, kako se prave marmelade, bilo tvrde bilo tečne, i svaka vrsta kolača i drugih dobrih slastica. Majordom če naučiti da, u vrijeme obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji če po dužini složiti i potom ga staviti na rame. Upozorit ču ga da je ubrus opipljiv i poseban znak njegove moči Ja sam takav. Mogu služiti noseči sablju o pasu, s ogrtačem preko ramena, sa šeširom na glavi, ali ubrus mora biti stavljen kao što rekoh. Anñelika se podrugljivo osmjehivala 343 — A kad cjelivate žene, kako ga onda stav¬ ljate? Ali se odmah ispriča opazivši uvrijeñen i začu¬ñen izraz mladičev. — Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi se neobične misli motaju po glavi. Ali zašto ste

me na koljenima molili da doñem s vama u Javel. Da mi pričate o položaju ubrusa. .? — Ne rugajte mi se, Anñeliko. Ja vam pričam o svojim planovima, o svom zvanju. A to se upravo poklapa s namjerama što sam ih imao zamolivši vas da danas doñete sama sa mnom na izlet. Sje¬ čate li se, možda, riječi što sam vam ih kazao pr¬ vog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo u šali kazao: „Udajte se za mene!" Odonda sam mnogo razmišljao o tome i shvatio sam da ste vi zaista žena koju ... — Oh! — poviče ona. — Vidim stogove sijena. Poñimo tamo. Bit če nam bolje nego na suncu. Pridržavajuči rukom veliki šešir, ona udari u trk. Stigavši do stogova baci se bez daha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njen primjer te je smijuči se dostigne i sjedne kraj nje. — Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz kolotečine. Povjerujem načas da govorim lukavoj poslovnoj ženi, a onda otkrijem da je ta lukava žena leptir koji leti od cvijeta do cvijeta. — Jednom ne znači uvijek. Budite ljubazni, Audiger, pa skinite periku. Meni je postalo vruče od tog krzna što ga imate na glavi. Htjela bih vas pomilovati po pravoj kosi. On se malko trgne unazad. Pa ipak, pošto je dašak oklijevao, skine periku i s olakšanjem proñe prstima kroz kratku kestenjastu kosu. — Sad je na meni red — reče Anñelika i pruži ruku. Ali on je zadrži potpuno se zbunivši. — Anñeliko...! Sto vam je! Vas je obuzelo sotonsko raspoloženje...! A ja sam htio s vama govoriti o ozbiljnim stvarima! 344 On je svojom rukom držao zglavak mlade žene. Njoj se činilo da joj na tom mjestu ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbuñeno lice i sama se još više uzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a ruke bijele. Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi živeči kraj njega osjetila njegove čvrste, zdrave, gotovo bračne zagrljaje u kojima bi se

odmarala od posla i borbe svakodnevne. Zatim bi ležeči jedno kraj drugoga mogli govoriti o budučnosti i čo¬koladi. — Slušajte — šaputala je ona — slušajte mlin u Javelu. Njegov se ritam buni. Ne govori se o ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno je. Slušajte! Pogledajte nebo, plavo je. A-vi ste lijep, a ja, ja... Nije se usudila doreči svoju želju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim očima iz kojih su prskale zelene varnice. Njene polurastvorene usne, pomalo vlažne, žar njenih obraza, naglo bibanje njenih grudi koje on bijaše zamijetio u čipkastom prorezu, sve je to govorilo rječitije od riječi: „Že¬lim vas." On napravi pokret prema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao okrenut leñima. — Ne — reče na kraju jasnim glasom. — S vama ne. Več mi se, razumije se, dogodilo da sam se u sijenu zabavljao sa soldatušama ili sluš¬ kinjama. Ali vas ne mogu dirnuti. Vi ste žena koju sam izabrao. Bit čete moja na dan vjenčanja koje če svečenik blagosloviti. Zavjetovao sam se tako usred razuzdanih orgija. Poštovat ču onu koju izaberem kao ženu i kao majku svoje djece. A vi ste žena koju sam izabrao, Anñeliko gotovo u onom istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah odlučio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi ste me potpunoma zbunili svojim neobičnim pona¬ šanjem. Nadam se da nije u tome bit vaše prirode. Nije li možda pretjerano mišljenje da ste vi nepo¬ kvarena udovica? 345 Anñelika mlako odmahne glavom. Grickala je .suhi cvijet promatrajuči ga izmeñu poluzatvorenih vjeña. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu suprugu. Bila bi dobra grañanska ženica kojoj bi velike gospoñe blagonaklono otpozdravile na šeta¬lištu Cours-la-Reine kad bi se tamo odvezla u skromnoj kočiji postavljenoj zelenim plišem, i mo-nogramom na vratima, kočijašem u crnom odijelu i malim slugom. S godinama če Audiger odebljati, lice če mu postati crveno. A kad, tko zna po koji put, bude pričao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s graškom i njegovim veličanstvom, nju če spopasti volja da ga zadavi. — Razgovarao sam o vama s gazdom Bour-

jusom — nastavljao je Audiger zamišljeno — i on mi nije zatajio da vodite uzoran život i da ste neumoran radnik, ali mi je isto tako otkrio da su vaši vjerski osječaji vrlo labavi. Samo nedjeljom idete na misu, ali večernjicama nikad ne prisustvu¬ jete. Pobožnost je ženska vrlina u pravom smislu riječi: ona je oklop njene po prirodi slabe duše i zalog njena uzornog ponašanja. — A što biste vi htjeli? Ne može se u isto vrijeme bit pobožan i bistar, vjeri odan i logičan. — Ta šta vi zborite, jadna kčerce? Da niste kojim slučajem krivovjerka? Katolička vjeroispo¬ vijest ... — Oh! Molim vas — poviče ona planuvši odjedared — ne govorite mi o vjeri. Ljudi su po¬ kvarili čega su se god dotakli. Najsvetiji dar što im ga je Bog poklonio, vjeru, oni su ukaljali rato¬ vima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povra¬ čam, toliko mi se sve to gadi. U mladoj ženi kojoj je došla želja da se ljubi u ljetno poslijepodne, mislim da če Bog prepoznati djelo svoje stvaralačke moči, buduči da ju je stvorio baš takvom! — Anñeliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je da vas izvučem iz društva ljudi čije bogohulne raz¬ govore slušate. Vjerujem da vam je potreban ne 346 samo zaštitnik nego i čovjek koji če vam biti i gospodarom donekle i omogučiti vam da zauzmete svoje mjesto žene. Živeči izmeñu svoga strica i onog blesavca, njegova nečaka, vi mislite da vam je sve dozvoljeno. Previše su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti.. — Zar zbilja? — odgovori Anñelika zijevajuči I pruži se. Taj je razgovor dotukao njene putene želje Ugodno se pruži u sijeno, pošto je prije toga, pod-muklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke u slivenim čarapama — Gore po vas — doda. Nakon pet minuta je več spavala. Audigeru je srce snažno tuklo dok je promatrao gipko tijelo što se bijaše prepustilo sijenu. Prelazio je očima po divnim oblicima koji mu se bijahu usjekli u sječanje duboko kao litanija:

anñeosko čelo, izazi¬vačka usta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako skladno grañena da joj je lik izgledao viši. On joj nikad nije vidio zglavke, koji su mu sada dočaravali lijepo zaokrugljene noge što ih je činilo duljim no što su bile, lijepe ženske noge koje su sigurno grčevito stiskale tijelo koje bi njima zagospodarilo Oznojena čela, Audiger odluči da se udalji bježeči od iskušenja što ga je sve snažnije vuklo ** * Anñelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je ruka milovala, jedna joj je ruka šaputala: — Ne plači, ne plači! Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Spuštajuči se prema obzorju, sunce ju je ogrnulo svojom toplinom „Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim se u nestašnoj igri sa suncem", pomisli i pri tom uzdahne 347 Tijelom su joj još kolali ostaci žudnje Ona pomiluje svoje mazaste ruke. „Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po mjeri muškarčeve ruke Gdje je završila ona čudna ptica, čovjek kojega bijaše srela u lañi krcatoj sijenom? Govorio je za¬nosne riječi i odmah potom ih miješao s podrug¬ljivim Dugim joj je poljupcem pritisnuo usta Je li on uopče postajao7 Ustane, otrese slamke što su JOJ se uhvatile haljine i vrati se u gostionicu mlina i zlovoljno zamoli Audigera da je otprati natrag u Pariz XXV ANðELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA Za jesenjeg sutona Anñelika je šetala Novim mostom. Došla je da kupi cviječa te iskoristila priliku da luta od dučana do dučana. Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Mat-thieua i prene se. Veliki Matthieu je čupao zub nekom čovjeku koji je pred njim klečao. Pacijent je imao otvorena usta raširena uz to zubarskim kliještima. Anñelika prepozna kosu, žutu i rijetku kao čuperak kuku¬ruznog klipa, te crni poderani ogrtač. Bio je to onaj tip s lañe pune sijena. Mlada se žena laktovima progura u prvi red. Mada je bilo več dosta hladno, po čelu Velikog Matthieua su izbile krupne graške znoja. — Do vraga, ala je ovaj tvrd! Bože, kako je tvrd!

Načas prekine vañenje da bi obrisao znoj, sto¬ga izvadi kliješta iz mladičevih usta i upita ga: — Boli? Žrtva se okrene k publici i niječno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je on, njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene budale. — Gledajte, gospoñe i gospodo! — vikao je Veliki Matthieu. — Nije li ovo čudesno? Evo čov¬ jeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte 349 mi! A kojim to čudom ne trpi9 Zahvaljujuči ovom čudesnom melemu kojim sam mu namazao desni prije vañenja Ova mala bočica, gospoñe i gospodo sadrži zaborav svih bolova Pod mojom rukom se ne trpi. zahvaljujuči čudotvornom melemu Izva¬dim zub a da to i ne primijetite Hajde, prijatelju prihvatimo se ponovo posla Mladič spremno otvori usta Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo stane nositi s upornom vilicom Naposljetku, uz pobjednički usklik Veliki Mat-thieu podigne u zrak na vrhu kliješta tvrdoglavi kutnjak — Gotovo' Je li vas boljelo, dragi prijatelju9 Mladič se digne ne prestajuči da se smiješi Glavom dade znak da nije — Sta da još kažem' Evo čovjeka koji je pred vama udaren na muke i koji sada odlazi svjež i veseo Zahvaljujuči čudotvornom melemu koji ja jedini upotrebljavam medu pučkim Iječnicima nitko više neče oklijevati da baci do vraga smrd¬ ljive klinčiče koji obeščaščuju usta poštenog kršča¬ nina Svijet če dolaziti s osmijehom na usnama k zubaru. Ne oklijevajte više, gospoñe i gospodo Doñite! Bol više ne postoji! Bol je crko! Dotle je pacijent stavio stožasti šešir na glavu i sišao s kola Anñelika pode za njim Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoče li je on prepoznati. On pode obalom Morfondus, ispod Palače pra¬vde. Na nekoliko koraka ispred sebe Anñelika je vidjela kako u magli što se širila sa Sene lebdi njegova neobična i mršava silueta Ponovo joj se činio nestvarnim stvorom Išao je dosta polako zaustavljao se. potom ponovo nastavljao put

Odjednom ižčezne kao da je u zemlju propao Anñelika ispusti tihi krik Ali odmah se sjeti da je čovjek naprosto sišao niz tri ili četiri stepenice što su s obale vodile do vode. Bez razmišljanja poñe za njim i umalo ne udari u neznanca koji se bijašp 350 naslonio na potporni zid. Presavinut nadvoje, muklo je ječao. — Sta je? Sta vam je? — upita Anñelika — Da vam nije zlo? — Hm! Umirem — odgovori on ugaslim gla¬ som. — Ona mi životinja umalo nije otkinula glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iščašio Ispljune tanak mlaz krvi. — Ali rekli ste da vas ne boli! — Ništa ja nisam rekao! A kako da i kažem? Veliki Matthieu mi je dobro platio za onu malu komediju. Zakmeči i ponovo pljune. Njoj se učini da če izgubiti svijest. — Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na tako nešto. — Več tri dana nisam ništa okusio. Anñelika obujmi oko pasa neznancevu mršavu priliku. Bio je viši od nje, ali tako lagan da je ona imala dosta snage da pridrži njegov jadni kostur. — Doñite, večeras čete dobro jesti — obeča mu ona. — I ništa nečete platiti. Ni novčičem ni zubom. Vrativši se u gostionicu, potrči u kuhinju i po¬traži nešto čime bi okrijepila tu žrtvu gladi i puč¬kog zubara. Bilo je još juhe i dobar komad jezika s prilogom od krastavaca. Odnese mu sve što je našla, a tome dometne vrč vina i zdjelu sa goru¬šicom — Počnite s ovim, a poslije čemo vidjeti. Dugi nos jadnog spadala zadrhti. — O divni mirisu juhe — šapne neznanac uspravivši se kao da je uskrsnuo. — O blažena bitnosti vrtnih božanstava! Ona ga ostavi da se može najesti u miru. Po¬što je dala naloge i provjerila je li sve spremno za dolazak mušterija, poñe u sobičak iza kuhinje da pripremi jedan umak, gdje se obično povlačila kad je htjela pripraviti neko posebno jelo.

351 Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njena gosta. — Reci mi, ljepotice, nisi h ti mala skitnica što zna latinski? — I jesam i nisam — odgovori Anñeiika koja nije znala je li joj žao ili je zadovoljna što ju je prepoznao — Sad sam nečakinja gazde Bour jusa. vlasnika ove gostionice — To znači da više nisi pod sumnjivom vla¬ šču gospodina Calembredainea? — Bože me oslobodi' On klizne u sobičak, pnmakne JOJ se svojim lakim korakom i. uhvativši je oko pasa, poljubi je u usta — Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih — reče Anñeiika kad je došla do daha — Meni ne treba mnogo Več te dugo vre¬ mena tražim po čitavu Parizu, Markizo anñela — Pst! — ušutka ga ona prestrašeno se ogledavši oko sebe — Ne boj se! Nema policajaca u lokalu Nisam nijednoga primijetio,? možeš mi slobodno vjero¬ vati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako vidim tebi su znana dobra mjesta Dosta ti je bilo laña sa sijenom. Čovjek ostavi cvijetak, blijed, beskrvan i od blata prljav, koji u snu plače da bi poslije utvrdio kako se taj cvijetak pretvorio u punačku snagu, koja se uvalila u imučnu kuču Pa ipak, nema sumnje to si baš ti. Tvoje su usne još uvijek sočne, samo što sada imaju okus tre¬ šanja, a ne gorkih suza Doñi još — Zuri mi se — odgovori Anñeiika, otklanja¬ juči ruke koje su joj htjele zarobiti obraze. — Dva trenutka sreče vrijede više od dvije godine života. A osim toga, još me mori glad, znaš! — Hočete li da vam donesem palačinke ih kompot? — Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te gledam i da te diram Time hoču da se nasitim. Hoču tvoje usne boje trešnje, tvoje obraze boje

352 breskve. Sve je na tebi kao stvoreno za jelo. Nema "boljeg obroka za izgladnjela pjesnika... Tvoje meso je sočno. Spopada me volja da te grizena. izaziva u meni neutaživu glad...! — Baš ste nemoguči — korila ga ona nasto¬ ječi da se oslobodi. — Od tih vaših lirskih i pro¬ stačkih ljubavnih izjava mislim da ču poludjeti. — Pa to ja želim. De, ne cifraj se. Odlučnim pokretom koji je dokazivao da mu se povratila snaga on je stisne uza se i zabacivši joj glavu na svoju, mišicu uze je cjelivati. Odjedared ih udarac zaimače po stolu naglo odvoji. — Za svetoga Jakova! — bjesomučno je urlao gazda Bourjus. — Ovo prokleto piskaralo, ñavolji sluga, ovaj opadač, klevetnik, u mojoj kuči, u mojoj kuhinji, napastvuje moju kčerkicu! Napolje, bitango, ili ču te nogama u tur izbaciti na ulicu. — Imajte milosti, gosparu, imajte milosti pre¬ ma mojim hlačama! Toliko su dotrajale da če vaša preuzvišena noga biti uzrokom neugodnog za dame, — Napolje, nitkove, gubi se prokleto piska¬ ralo, grickalo noktiju! Sramotiš mi radnju svojini poderanim prnjama i tim svojim smiješnim šeši¬ rom ... Ali mladič se krveljio, smijao i držao rukom ugroženi tur. Najzad je pojurio prema vratima, izbekeljio se i nestao. Anñeiika pomalo kukavički- reče: — Onaj tip je ušao ovamo nikako da ga se oslobodim. — Hm! — gunñao je gazda Bourjus — hajde, hajde, ne pričaj, ovaj put .ti lice nije bilo mrzo¬ voljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije! Ne vičem ja zbog toga: malo maženja s vremena na vrijeme neče nauditi lijepoj djevojci. Ali, istini 2a volju, Anñeliko, razočarala si me. Zar u našu gostionicu ne navrača pošteni svijet? A kako da ti izbor padne na to prokleto škrabalo! 353 23 Put u Versailles

Kraljeva milosnica gospoñica La Valliere imala Je prevelika usta. I malko je šepala u hodu. Pri¬čalo se da joj to daje posebnu draž i da joj nije smetalo da odlično pleše. Ali činjenica je bila da je šepesala. Nije imala grudiju. Usporeñivali su je s Dia-nom, pričalo se stoga o čarima dvospolnih biča, ali činjenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila suha. Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; poniženja na dvoru, grižnje sav¬jesti, izdubile su joj oči. Postala je mržava i suha. Na kraju, pošto je po drugi put ostala u drugom stanju u ložnici je imala izvjesne smetnje čije po¬jedinosti su bile poznate .samo Luju XIV Ali i Stihoklepcu. I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njenim tjelesnim nedostacima, on je sastavio iz¬vrsnu rugalicu, punu duha, ali i užasnu po opako¬sti i oštrini tako da je ponešto stidljiviji grañani ne htjedoše pokazati svojim ženama, več su se ove morale obračati služavkama da bi došle do nje. Imajte šepavi hod i petnaest ljeta ' Grudi ravne ko daske i gotovo nikakvih čuvstva Roditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez iskustva V predsoblju rañajte djecu Vjere mi, ljubav čete kraljevu steči Pitajte La Valližre, ona če vam to isto reči. Ti su se leci mogli nači posvuda u Parizu: u palači Biron gdje je stanovala Luisa La Valliere, u Louvreu, pa čak i kod kraljice koja se čitajuči opis suparniČinih ljepota, radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je, radosna, trljala svoje male ruke. Ranjena, više mrtva nego živa od stida, gospo¬ñica La Valliere se bacila u prvu kočiju do koje 354 je došla i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti. Kralj joj, meñutim, naredi da se vrati i pokaže na dvoru. Po nju je poslao gospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeñenog osječaja ljubavi, a više bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato što mu se njegov narod usudio rugati; ali on se takoñer počeo pribojavati damu njegovi ljubavnica ne služi na čast. Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem. Ovaj put su svi bili sigurni da neče umaknuti vješalima. Anñelika se u svojoj sobi u Ulici „Poštenih grañana" spremala da legne. Jasmina se povukla pošto joj bijaše zaželjela laku noč. Djeca su več odavno spavala, Napolju se podigla buka od nečijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega što je te decembarske večeri počeo polako padati, prigušivao je korake.

Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anñeliksi navuče sobnu haljinu i požuri hodnikom k okancu na vratima. — Tko je? — Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori! Pasi Prije no što je i mogla razmisliti, Anñelika povuče zasune. Stihoklepac se spotakne o nju. U istom trenutku bijela masa izbije iz tame, skoči i nañe mu se za vratom. — Sorbono! — poviče-Anñelika. Ona se baci i ruka joj sretne vlažnu dlaku doge. — Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn! Nejasno se prisječala da je Desgrez izdavao psu nareñenja na njemačkom. Sorbona je režala čvrsto zarivši Čaporke u mladičev ovratnik. Ali odmah mu do sjetila stiže *S* 355 Anñelikin glas. Mahne repom i pusti svoju žrtvu režeči i dalje bijesno. Stihoklepac je dahtao. — Gotov sam! — Koješta! Ulazite, brzo! — Pas če ostati ispred vrata i Upozorit če po¬ licajca. — Ulazite kad vama kažem! Brzo ga gurne u kuču, a sama osta ispod tri¬jema, povukavši za sobom vrata. Čvrsto je držala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuču pri svijetlu uličnog fenj.era vidje kako snijeg vije. Naposljetku začuje prigušeni korak, korak koji je uvijek sli¬jedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza. Ona istupi naprijed. — Tražite li možda svoga psa, odvjetnice Desgrez? Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica. — Ne — odgovori Desgrez — tražim jedno škrabalo, pisca pogrdnih pjesmica — Sorbona je ovuda prolazila. Zamislite, jed¬ nom sam poznavala tog vašeg psa. Zazvala sam ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadržim. — Sigurno je bio sretan, gospoño. A vi ste se, valjda, hladila na kučnom pragu po ovom lijepom vremenu? — Baš sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo

u mraku, odvjetnice Desgrez, i sigurna sam da ne pogañate tko sam. — Ne pogañam, gospoño, več znam. Odavna več znam tko stanuje u ovoj kuči, a buduči da mi nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao sam prilike da vas vidim u „Crvenoj krinki". Zo¬ vete se gospoña Morens i imate dva sina od kojih je starijemu ime Florimond. — Vama ništa ne može izbječi. Buduči da znate tko sam, pitam se kako to da samo slučaju imamo zahvaliti što sada razgovaramo? 356 — Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obra¬ dovao, gospoño. Kad smo se posljednji put vidjeli, razišli smo se na prilično neugodan način. Anñelika se sjeti burne noči u predgrañu Saint--Germain. Činilo joj se da više ni kapi sline nema u ustima. Najzad če bezbojnim glasom: — Što ste htjeli reči? — Snježilo je baš kao i nočas, a pod nadsvoñenim ulazom u Temple bilo je mračno kao i pod ovim trijemom. Anñelika priguši uzdah olakšanja. — Naš rastanak i nije bio neugodan. Bili smo pobijeñeni, a to nije isto, odvjetnice Desgrez. — Ne trebate me više zvati odvjetnikom, go¬ spoño, jer sam prodao svoje ovlaštenje na odvjet¬ ničko zvanje buduči da su me prije toga isključili iz udruženja. Stoga sam ga prodao, i to dosta dobro, da bih potom kupio položaj kapetana policije, na temelju kojega sam se posvetio zadatku koji više nosi, a nije beskorisniji: gonjenju zločinaca i zlonamjernika. I tako sam s visokih dometa riječi sišao u šutljive sfere podzemlja. — Vi se uvijek lijepo izražavate, odvjetnice Desgrez. — Kad se pruži prilika, pustim da me ponesu govorničke fraze. Stoga sam i zadužen da pose¬

bice vodim brigu o ljudima neumjerenih riječi, bilo da ih pišu ili ne: o pjesnicima, novinarima, škrabalima svih mogučih vrsta. Pa i večeras sam bio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le Petitu, poznatijem pod imenom Stihoklepac. Taj če vam momak biti do groba zahvalan zbog vašeg susreta sa Sorbonom. — A zašto? — Jer ste nas zadržali baš dok smo bili na do¬ brom putu da ga uhvatimo, te je on u meñuvre¬ menu podbrusio pete i kidnuo. — Zaista mi je žao što sam vas zadržala. 357 — Neobično sam sretan što vas vidim mada salončič u kojemu me primate nije baš najugledniji. — Oprostite mi. Morate mi doči u posjetu, Desgrez. — Pa i hoču, gospoño. Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na pgrljak. Snježne pahuljice su padale sve gušče. Policajac podiže ovratnik svog ogrtača, napravi ko¬rak, i zatim se zaustavi. — Upravo sam se nečega sjetio — dometne. — Taj Stihoklepac je napisao okrutne stihove pune kleveta u vrijeme sudskog postupka protiv vašega muža; Čekajte: A lijepa gospoña de Peyrac moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag V Bastiji, groznom brlogu. — Oh, molim vas, šutite! — poviče Anñelika začepivši uši rukama. — Ne spominjite više te do¬ gañaje. Ničega se više ne sječam. Neču da se sje¬ čam ... — Znači da je prošlost umrla za vas, gospoño! — Jest! Prošlost je mrtva! — Najbolje što se može uraditi. Neču vam je više spominjati. Do viñenja, gospoño i.. .laka vam noč! Anñelika povuče zasune. Zubi su joj cvokotali. Do srži se smrzla stoječi vani na hladnoči odje¬vena jedino u kučnu haljinu. A hladnoči je tre¬balo nadodati neočekivani susret s Desgrezom i njegova otkriča.

Ušavši u sobu, zatvori vrata, čovjek plave kose. sjedio je na ognjišnom kamenu obuhvativši ru¬kama mršava koljena. Više je ličio cvrčku negO' čovjeku. Mlada žena se nasloni na vrata. Upita bezboj¬nim glasom: — Jeste li vi Stihoklepac? 358

— Jesam. — Jeste li vi napisali one bezobraštine na raČun gospoñice La Valliere? Sta vam smeta da se svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su učinili .sve što je bilo u njihovoj moči da sakriju svoju ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvrat¬ nim izrazima! Kraljevo je ponašanje za osudu, očito, ali on je mlad čovjek, žestok, a na silu je oženjen za princezu bez duha i ljepote. On se kesio. — Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj razvratnik nije zarobio srce? — Nije ali meni se gadi kad vidim da se po¬ teže po blatu tako častan i kraljevski osječaj. — Ne postoji na ovom svijetu ništa Što bi faHo časno i kraljevski. Anñelika proñe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjišta. Osječala se loše i bila uzrujana. Pje¬snik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu 11 očima poigravaju crveni vršci plamena. — Nisi dosad znala tko sam? — upita on. — Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam ga mogla pogoditi? Vaše pero je bezbožno i pr¬ ljavo, a vi... — A ja? — A vi ste mi se učinili i dobar i veseo. — Pa ja i jesam dobar sa djevojčicama što plaču u lañama sa sijenom, ali sam zločest s prin•čevima. Anñelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Gla¬vom napravi pokret prema vratima. — A sada morate iči. — Moram iči! — poviče on. — Da idem dok me

Sorbona čeka da me dograbi za hlače, a onaj pro1ñeti policajac da mi katance stavi na ruke? — Oni su otišli. — Otišli? Kakvi otišli! čekaju me u mraku. — Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem vam se. 359 — Kako da čovjek bude siguran? A zar ti ne znaš tu dvojicu prijatelja, ljepotice moja, ti koja si bila član Calembredainove bande? Ona mu dade znak da šuti. — Vidiš li? I ti sama osječaš da dolje u snijegu stoje u čeki! Uza sve to ti tražiš od mene da odem? — Jest, odlazite! — Tjeraš me. — Tjeram. — Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla. — Jeste. On ju je dugo promatrao, naposljetku pruži ruku prema njoj. — Onda se moramo pomiriti. Doñi. A kako se ona nije micala, on če: — Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva nam. korist od toga da se svañamo? Držao je ispruženu ruku. — Tvoje su oči postale tvrde i hladne kao smaragd. U njima nema više onog sunčanog sjaja. malog potočiča što teče ispod zelenih granali čini' ti se da kaže: „Voli me, grli me..." —. Da li potočič kaže sve to? — Tvoje oči kažu kad u meni ne vide nepri¬ jatelja. Doñi! Ona popusti i skvrči se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena. — Sva se treseš. Napustio te siguran izgled do¬ bre krčmarice. Nečega si se uplašila, neko ti sezlo slučilo. Da te nije pas napao? Policajac." — I pas mi je učinio nažao, i policajac, a i vi, gospodine Stihoklepče! — Prokleto trojstvo Pariza! — Vi što sve znate, recite mi što sam ja bila.

prije no što sam dospjela u Calembredaineovodruštvo? Njemu se javi dosa'da na licu. — Ne znam. Otkad sam te pronašao, naslutiosam manje-više kako si se izvukla iz lošeg društva1 i kako si povukla za nos onu dobričinu pečenjara. 360 Ali prije Calembreñainea, ne, kod njega se trag zaustavlja. — Draže mi je tako. — Ali bijesan sam zato što sam gotovo siguran da onaj ñavolji policajac, da on poznaje tvoju pro¬ šlost. — Vi konkurirate jedan drugome u pogledu obavijesti? — Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti. — U stvari vi mnogo sličite jedan drugome. — Pomalo. Ali postoji velika razlika izmeñu njega i mene. — Koja? — Ja njega ubiti ne mogu, a on mene može ravno u smrt odvuči. Da mi ti večeras nisi otvo¬ rila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi me on bio odveo. Veči bih bio porastao barem tri palca zahvaljujuči konjicu majstora Aubina, a su¬ tra u zoru več bi se njihao na tankom konopcu. — A zašto ste rekli da vi njega, meñutim, ne biste mogli ubiti? — Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata me mučnina. Ona se veselo smijala izrazu gañenja na nje¬govu licu. Žustra pjesnikova ruka pogladi je po vratu. — Kad se smiješ nalik si golupčiču. I nagne se nad njeno lice. U njegovu nježnu i podrugljivu osmijehu ona primijeti sjenu rupe što su mu je u ustima izdubla kliješta Velikog Matthieua. U njoj se javi želja da plače i da zagrli tog čovjeka. Sad je več sve dobro — šapne on — više to nije strah. Sve prolazi... Samo snijeg pada vani, a nama je ugodno ovdje u toploj sobi... Ne dešava mi se često da nočim u ovakvom lijepoj pa¬lači. ..!

Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest! osječam da je tako. Ne miči se, golupčiču... Ništa ne govori... 361 Njegova se ruka uvuče pod haljinu, poñe li¬nijom njena ramena, a zatim klizne naniže. On se smijao njenim trzajima. — Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo zime...! Poljubi je u usta. Potom se pruži ispred va¬tre i polako je privuče k sebi. * * Cuj me, molim te, i otvori oči Prodavač vani več rakiju toči. U mojoj tvrdnji šali nema traga Kažem li, kasno je, ljubavi draga .! Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtačem i na glavu posadio svoj veliki šešir. Zora osvanula snježna. U bjelini šutljive ulice prodavač rakije, sav zakukuljen hodao je nezgrapno poput med¬vjeda. Anñelika ga dozove. On natoči obojici, na pra¬gu, po čašicu alkohola. Kad se prodavač udaljio, oni se osmjehnuše jedno drugome. — Kamo čete sada? — Idem da obavijestim Pariz o još jednoj sa¬ blazni. Gospodin de Brienne je nočas zatekao svoju ženu s ljubavnikom. — Nočas? A kako vi to možete znati? — Ja sve znam. Zbogom, ljepotice. Ona ga uhvati za skut ogrtača i reče — Navratite još koji put. * * On je navračao. Dolazio je navečer, tiho kuc¬nuo o prozor ugovoreni znak. Ona je odlazila da mu otvori ne podižuči buku. U toplini male sobe. 362 pored tog druga sad brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se odmarala od napornog dana. On joj je pričao o skandalima što su se do¬gañali na dvoru i u gradu. To ju je zabavljalo jer je poznavala večinu ličnosti o kojima je pričao. — Ja sam bogat svim strahovima osoba koje me se boje — znao bi kazati. Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obuče. Poslije dobrog ručka koji je on prihvačao a da nije nikad posezao za svojom kesom, osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mršav, gladan,

nasmijan, uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Buduči da se tako dobro slagao sa svim pariškim ološem, nije li možda terevenčio s njegovim pri¬padnicima kad bi se pružila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli Nesle, pa ipak, buduči da je bio jedna od najvažnijih ličnosti Novog mosta, mjesto mu je bilo osigurano. A buduči da je znao sve tajne, mogao je mnoge natjerati da „propjevaju". — Zabavnije je natjerati ih da plaču i da škripe zubima — govorio je. Pomoč je primao jedino od žena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica, bludnica, služavka, pošto se prepuštala njegovu milovanju imala je pravo da ga malko mazi. Govorila mu je: „Jedi, dragi", i onda je očima punim nježnosti gledala kako jede. Poslije bi iščezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i sluškinja i Anñelika je osječala želju da ga zadrži. Pružena, u toplom krevetu, pored njegova dugog tijela čiji su zagrljaji bili iako živi i laki, ona bi mu provukla ruku oko vrata i privlačila ga k sebi. Ali on je več otvarao oči, zamječivao danju svjetlost iza malih stakala učvrščenih olovom, ska¬kao iz kreveta i na brzinu se oblačio. U stvari, nije imao mira. Njime bijaše ovla¬dala pomama dosta rijetka u ono vrijeme koja se oduvijek plačala skupo: pomama slobode. 363 XXVI MALI RAT ZBOG OBRTNICA Nije baš uvijek griješio što je bježao na taj način. Dosta često, dok bi se Anñelika oblačila, držeči prozor otvoren, nečija tamna sjena bi se pojavila iza gvozdenih šipaka. — Vi isuviše rano dolazite u posjete, gospo¬ dine policajce. — Ne dolazim u posjetu, gospoño. Tražim neko piskaralo. — I mislite da čete ga nači u ovom kraju? — nehajno je pitala Anñelika prebacujuči ogrtač preko ramena da bi krenula u gostionicu „Crvena krinka". — Tko zna? — odgovarao je Desgrez Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama punim snijega. Sorbona je skakala i trčala ispred njih. To je podsječalo Anñeliku na ono vrijeme kad su zajedno šetali Parizom. Desgrez ju je jed¬noga dana otpratio u Kupke Svetog Nikole. Drugi put je bandit Calembredaine iskočio pred njih

Sad su se sretali, a svaki je od njih čuvao za se ono što se s njima zbivalo posijednih godina Anñeliku nije bilo stid što on zna da ona radi u jednoj gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njena bogatstva te je mogao lako shvatiti nužnost koja ju je natjerala da zasuče rukave i svojim se vlastitim rukama prihvati poniznog kuhinjskog 364 posla. Znala je da je ne prezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu sječanje na život što ga je provela s Calembredaineom. Godine su odon¬da prošle. Calembredaine se nije pojavljivao. An¬ñelika je vjerovala da je uspio pobječi. Možda se pridružio drumskim razbojnicima? Ili je upao u ruke kakvom mešetaru koji je novačio za vojsku? Nagonski je osječala da ga više nikad neče vidjeti. Stoga je mogla uzdignute glave iči k svome cilju. Čovjek što je gipkim korakom hodao pored nje, naviknut na šutnju, nije uopče sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio je manje, a veselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bo¬jati. Iza najobičnijih riječi, dosta često se nazirala skrivena prijetnja. Ali Anñelika je imala dojam da joj Desgrez nikad ne bi naudio. Izgledao je manje siromašan. Na nogama je imao lijepe čizme. Cesto je nosio periku. Pred vratima gostionice policajac je vrlo sve¬čano pozdravljao Anñeliku i onda nastavljao svojim putem. Anñelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, što ju je živim bojama naslikao njen brat Gontran. Na njoj je bila prikazana žena umotana u plašt od crnog satena. Zelene su se oči sjale iza crvene krinke. Oko žene je slikar naslikao Ulicu „Dolina Bijede" s onim njenim čudnim i starim kučama koje su se dizale u zvjezdano nebo, i cr¬vena svjetla njenih pečenjarnica. Prodavač vina je izlazio rano jutrom iz go¬stionice sa svojim sudom u ruci. — Evo vina i čistog i zdravog! Trčite, dobre žene! Obruči na bačvama pucaju...! Na zvuk zvona čitav bi grad oživio. Navečer je Anñelika nizala jednu na drugu lijepe škude i pošto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vrečice, a odmah potom u gvozdenu blagajnu koju je na njen na¬govor kupio gazda Bourjus. Audiger je ponekad navračao i ponovo je nago¬varao da se uda za nj. Imajuči na umu njegove 365 planove o čokoladi, Anñelika ga je dočekivala s os* mijehom na usnama. — A što je s vašom obrtnicom? — Za nekoliko dana sve če biti gotovo!

Anñelika mu naposljetku reče: — Vi tu svoju obrtnicu nečete nikada dobiti! — Zbilja, gospoño pogañalice? A zašto? — Zato što vas je gospodinu Seguieru prepo¬ ručio gospodin de Guiche, njegov zet. Meñutimt vama nije poznato da je u obitelji gospodina de Guichea pravi pakao i da gospodin Seguier drži stranu svoje kčeri. Čuvar kraljeva pečata ne pro¬ pušta nijednu priliku da podvali svom zetu, stoga če i vašu obrtnicu pustiti da je prekrije plesan. Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvri¬jeñen njenim riječima, Audiger nadigne dreku. Re¬gistracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a kao dokaz da je tome tako neka posluži činjenica što je on več počeo ureñivati prodavaonicu u ulici Saint-Honor4. Kad je jednoga dana posjetila buduču proda¬vaonicu čokolade, Anñelika je utvrdila da je ma¬jordom poslušao njene savjete. Ogledalima je ukra¬sio salu i pozlačenom drvenarijom. — Vjerujem da če ova novost privuči svijet željan originalnosti — objašnjavao je Audiger sa¬ svim smetnuvši s uma čiji je bio dužnik za tu zamisao. — Potpuno novi proizvod zahtijeva i am¬ bijent nov. — A jeste li što poduzeli u pogledu nabavke sirovina? — Cim dobijem obrtnicu, sve če drugo iči ko po loju. Mlada je žena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno počela raspitivati o mo^ gučnosti uvoza večih količina kakaa u Francuskui Tada če Audiger biti prisiljen da se obrati njofl te je ona unaprijed uživala u tome kako če mit podvaliti. Ali David nije uspio pronači trag Židova 04 kojega je njegov otac nabavio prve pošiljke kakacfc s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to se vrijeme počelo mnogo govoriti, izmeñu krupnih trgovaca i financijera koji su pohañali njenu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za nju se zalagao i potpomagao je mi¬nistar Colbert pa čak i sam kralj koji se na tom polju htio uhvatiti u koštac s Holanñanima i En¬glezima. Jedne večeri Claud Le Petit joj je donio re¬klamni tekst što ga je po kraljevu nareñenju sa¬stavio jedan od šestorice članova Francuske aka¬demije. — Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Slušaj!

„Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada umjerena klima, a čudesna zemlja jedva čeka da je netko obradi. Tamo ima svega u obilju. Voda je izvrsna, voče božanstveno, na zlatne se žile nai¬lazi na svakom koraku duž planinskih padina. ,,A što da se tek kaže o stanovnicima! Dobro¬dušni, raspoloženi da prime Evanñelje,' sretni da vide na poslu krščane." Stihoklepac prekine čitanje da bi prokomenti¬rao pročitano: — Ovo sve treba otprilike ovako protumačiti: Ha tom se velikom otoku crkava od vručine i od nezdrave močvarne vode. Zemlja če prožderati sil¬ no zlato, a stanovnici su tako lijeni da če radije iči na misu i radije če gledati kako bijelci rade nego da sami zasuču rukave Anñelika ga potegne za kosu. — Buntovnice! Zašto se mora u svemu vidjeti neko zlo? Sigurno se neku korist može izvuči odotamo: šečer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj tekst je samo formalnost. A tamo se može slati vino, rakija, slano meso, sirevi... — Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo uno¬ san posao.

366 367 — Kralj je več uložio u taj posao pet milijuna tivara od osamnaest potrebnih. — Kralj nije glup. On se nada da če se duh njegovih podanika pod drugim nebom okrenuti k poslu. On je osobno zatražio od Charpentiera da doda ovaj pasus: „Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne oba¬zirite se na neuspjehe koje primječujete u svojoj zemlji. Francuzi se, u stvari, ubiše od truda da na¬pakoste jedni drugima, a njihova trgovačka društva su tako nestalna da najbolji poslovi propadnu u nji¬hovim rukama. Tome je, valjda, neka prirodna fa¬talnost kriva, a da toga nije, nitko im se oduprijeti ne bi mogao..."

Anñelika je neko vrijeme šutjela. Najzad uz¬dahne: — Kad dobro promislim, čini mi se da bih se mogla složiti s kraljem — reče. — Ali sad je isuviše kasno. Ne ostaje mi drugo do da.se borim. 368 XXVII KRVAVE ORGIJE U „CRVENOJ KRINKI" Anñelika stavi pero na stol i, zadovoljna, pre¬leti očima račun što ga bijaše pribilježila. Upravo se bijaše povratila iz „Crvene krinke", u koju je, prije no što je krenula kuči, uz ve¬liku buku upala družina mlade gospode čiji su joj se ovratnici od ženevske čipke te bogato ruho uči¬nili znakom da su u njih pune kese i rasipne ruke. Bili su zakrinkani, dakle, ioš jedan dokaz da su pripadali najvišem sloju. Poneke ličnosti s dvora nastojale su sačuvati u tajnosti svoje posjete go¬stoljubivim krčmama u koje su rado navračale da bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskoj etiketi. Mlada je žena, što se dosta često dogañalo, osta¬vila gazdi Bourjusu i Davidu i njihovim malim slugama zadatak da ih posluže. Sad kad je njihova gostionica bila na glasu, a David se usavršio u pri¬pravljanju kuharskih specijaliteta, ona se manje ubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini i financijskoj strani posla. 1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da je tko prije tri godine pokušao predvidjeti takav uspon pečenjar¬nice „Hrabrom pijevcu", čitava bi se ulica „Dolina bijede" valjala od pustog smijeha. Ali iako još ne 369 24 Put u VersaUles bijaše otkupila posao od gazde Bourjusa, što je u potaji smjerala, Anñelika je u neku ruku bila pra¬vom gospodaricom. Pečenjar je i dalje bio vlasnik, ali ona je preuzela sve troškove, te je u skladu s tim povečala i svoje vlastite prihode. Na kraju je gazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uosta¬lom on se smatrao zadovoljnim što se riješio svake brige i lijepo živio u svojoj vlastitoj gostionici stav¬ljajuči uz put dobru paru na stranu za staračke dane. Anñelika je gomilala novce koliko je samo poželjeti mogla. Gazda Bourjus je samo želio da ostane pod njenom zaštitom, da ga okružuje njena dalekovidna i nepobitna ljubav. Govoreči ponekad o njoj on bi kazao „moja kčerka" s takvim uvje¬renjem da su mnogi gosti „Crvene krinke" bili sigurni u njihov rod. Podložan sjetnom raspolo¬ženju i uvjeren u svoj skorašnji kraj, pričao je kako je svojom oporukom, ne oštetivši nečakove in¬terese, mislio

na Anñelikinu korist. Uostalom, Da¬vid i nije mogao prigovoriti odlukama svoga strica kad se radilo o ženi koja je potpuno gospodarila njim. On se u meñuvremenu razvio u vrlo lijepog mladiča. Svjestan toga i stekavši bogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da če jednoga dana postati ljubavnikom one koju je obožavao. Anñelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umiječu. Ona je taj napredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila mladičeva nezgrapnostj sad su poneki nje¬govi pogledi u njoj izazivali pomalo uznemirujuči užitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s mlañim bratom, ali je u isto vrijeme sebe preko-ravala što se ponekad prema njemu držala kao obična namiguša. Osmijesi i šale kojima su se znali prepustiti kraj ražnjeva nisu uvijek bili lišeni pec-kavih izazova koje čovjek i žena, privlačeči se uza¬jamno, izmjenjuju skrivajuči pod neviriim riječima manje nevin zov. IskrivivŠi lice u podrugljiv izraz, AnñeliKa se pitala neče li jednoga dana popustiti, potaknuta znatiželjom, njegovoj mladoj i uskomešanoj stra¬sti. Osim toga, David joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima je počivao uspjeh njenih budučih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila dva ili tri dučana na Sajmištu Saint-Ger-main, Davida če zapasti zadatak da imv osigura popularnost. Drugi stup je imao biti Audiger koje¬mu je namijenila ulogu u pogledu lansiranja čo¬kolade i drugih piča. I s njim se morala složiti. Trebalo je zadržati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijeg zaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a čija je sve očitija suzdržl.ii-vost bila znakom sve dubljih osječaja. Njega nije mogla držati na uzdi s pokojom ljubaznosti. Nema sumnje, David bi joj, za jednu noč u kojoj bi mu dozvolila da do mile volje dira njeno „božansko tijelo", bio bezgranično podložan. Sto se tiče Audi-gera, Anñelika se donekle plašila njegove upornosti odrasla čovjeka koji je več zaboravio hireve mlade¬načke dobi, a nikad niie upoznao hirove strasti. Taj miran grañanin, privržen sluga, vojnik po na¬cionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao što su drugi plavi ili crnomanjasti, neče dopustiti da ga se vuče za nos. Anñelika otrese pijesak s papira na koji bi¬jaše pribilježila svoje račune. Ona se blago osmje¬hivala. „Eto, uvalila sam se izmeñu tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema meni, a svaki zbog drugih razloga. Bit če da je njihovo zanimanje tome krivo... Od vručine pečnica njihova se srca rastapaju kao masni purani." Jasmina uñe i pomogne joj da se svuče i da joj iščetka kosu. — Sta se to čuje pred vratima? — upita An¬ ñelika.

— Ne znam. Izgleda da več podulje jedan miš gricka vrata.

370 24« 371 Sum je bivao sve jači. Mlada žena pode u pred¬soblje i ustanovi da grickanje ne dolazi iz dna vratiju, več od prozorčiča posred vrata. Otvori mala vratašca i ote joj se tih krik gañenja, jer se mala crna ručica uvukla odmah izmeñu rešetki na prozorčiču tragično se pruživši prema njoj. — Ta to je Piccolo! — poviče Jasmina. Anñelika povuče zasune, uvijek pažljivo zabravijene, otvori vrata i majmunčič joj skoči u naručaj. — Sta se dogodilo? Nikad sam nije došao ova¬ mo. Reklo bi se... zaista, reklo bi se da je razbio lanac. Ne znajuči $ta da misli, ponese životinjicu u svoju sobu i stavi je na stol. — Ha, ha, ha! — bučno se smijala služavka. — Kako li samo izgleda! Dlaka mu je ljepljiva i crvena. Mora da je pao u vino. Anñelika koja je milovala Piccola, odjednom povuče ruku uprljanu i crvenu. Prinese je nosu i odmah osjeti kako blijedi. — Nije vino — reče — več krv! — Je li ranjen? — Sad ču vidjeti. Skine mu izvezen prslučič i hlače, oboje na¬topljeno krvlju. Pa ipak na životinjici ne otkri nikakvu ranu iako joj se čitavo tijelo treslo u gr¬čevitim trzajima. — Sta ti je, Piccolo? — Anñelika ga upita ispotiha. — Sta se dogodilo mali moj prijatelju? Reci mi? Majmunčič ju je promatrao svojim živim i raskolačenim očima, zatim je skočio unazad, zgra¬bio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za pe¬čačenje i ozbiljno stade stupati mašuči ispred sebe malom kutijicom. — Ah, ovaj ugursuz! — poviče Jasmina pra-

snuvši u smijeh — najprije nas prestraši na mrtvo ime, a potom oponaša Linota i njegovu košaricu s oblatnama. Nije li sjajan, gospoño? Liči zaista Linotu kad, ozbiljan i ljubazan, nudi svoje oblatne. Ali životinjica, pošto je obišla oko stola dozvavši im u sječanje malog prodavača oblatni, po¬novo se uznemiri. Okretala se, ogledavala oko sebe i povlačila. Njuškica joj se naborala u prestrašen i jadan izraz. Dizala je lišče udesno, pa ulijevo. Činilo se kao da se obrača nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poče otimati, boriti. Odjedared baci kutiju, skupi ruke na trbuhu i sruši se nauznak uz kreštav krik. — Ali što mu je? Sto mu je? — mucala je Jasmina zgranuta. Anñelika, koja je pažljivo pratila majmunči-čeve pokrete, brzim korakom poñe prema ormaru, skine ogrtač i uzme krinku. Čini mi se da je neka nesreča zadesila Li¬ — nota — reče bezbojnim glasom. — Moram odmah tamo. — Pratit ču vas, gospoño. — Možeš ako baš hočeš. Ali odnesi prije majmunčiča Barbi, da ga opere, ugrije i da mu dadne mlijeka. Anñelikom sasvim ovlada predosječaj da se neka nesreča dogodila. Usprkos riječima utjehe što ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su žurile prema gostionici, ona nije ni časa sumnjala da je majmunčič prisustvovao nekom groznom prizoru. Bijahu upravo stigli na Obalu kožara kadli se ne¬čija prilika u trku gotovo zarije u njih. Bio je to Flipot, sav van sebe. Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoči da doñe k sebi. — Išao sam po tebe, Markizo anñela — pro¬ muca dječak. — Linota... Linota su ubili! — Ubili, a tko? — Oni ljudi, gosti! — A zašto? Sto se dogodilo?

372 373

I Jadan dječak proguta pljuvačku, a onda na* vrat-nanos stane pričati kao da recitira naučenu zadaču: — Iinot je bio na ulici sa svojom košaricom oblatni. „Oblatne! Oblatne! Tko zove prodavača oblatni?" pjevuckao je kao i svaku večer. Uto jedan, od gostiju što se nalazio u našoj gostionici, znate jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicima ukrašenim čipkom, reče: „Lijepog li glasa. Zaželio sam se oblatni. Zovite mi prodavača." Linot je došao. Tada gospodin reče: „Svetoga mi Dionizija, ovaj dječak ima čaroban glas, ali izgled mu je još čarobniji." Posjeo je Linota na koljena i stao ga ljubiti. Prišli su drugi te ga i oni htjedoše ljubiti. Bili su svi dozlaboga nakičeni... Na kraju zgrabiše Linota i htjedoše mu skinuti hlače... On ispusti košaricu s oblatnama, uze se derati i no¬ gama ritati. Ali gospodin što ga je prvi zvao, izvadi mač i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio još jedan od družine. Iinot je pao, a iz trbuha mu se razlila... — A zar mu gazda Bourjus nije priskočio u pomoč? — Priskočio je, ali njega su uškopili. — Šta? Sto si to kazao? Koga su uškopili? — Gazdu Bourjusa. — Ti si sasvim poludio. — Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno lañi. Kad je gazda Bourjus čuo Linota kako viče, dotrčao je iz kuhinje i stao govoriti: „Gospodo! Zaboga! Gospodo!" Ali oni su skočili na nj i udri po njemu da se sve prašilo. Uz to su vikali: „De¬ bela bačvo! Debelo burence!" Gotovo je i mene počelo to zabavljati. Uto jedan poviče: „Poznajem ga, to je stari iz „Hrabroga pijevca..." A drugi odmah prihvati: „Nije u tebe dovoljno hrabar izgled za pijevca, sad ču od tebe napraviti kopuna." Od¬ mah dohvati nožinu za rezanje mesa. Svi su sko¬ čili na gazdu Bourjusa.i odrezali mu...

374 Dječak je završio pričanje odrešitim pokretom koji je rječito i nedvojbeno govorio o groznom zločinu počinjenom nad jadnim pečenjarom. — Drao se kao magare. Sad ga se više ne čuje. I David se umiješao. Dobio je mačem pošteno po glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se razbježali" i David, i ja, i naučnici, i sluškinje i Suzana., Ulica „Dolina bijede", imala je neobičan iz¬gled. Ta je ulica u vrijeme karnevala uvijek bila vrlo bučna. Brojni gosti po pečenjarnicama derali su se i nazdravljali, ali na samom kraju ulice oku¬pilo se neobično mnogo bijelih prilika s visokim kapama na glavi. Obližnji pečenjari i njihovi po¬močnici oboružani ražnjevima uskomešali su se pred vratima gostionice „Crvena krinka". — Ne znamo što bismo poduzeli — poviče jedan od njih Anñeliki. — Oni su prokletnici klupe navalili na vrata. A imaju i pištolj. — Trebalo bi pozvati pandure. — David je več odjurio, ali.. Gazda „Operušanog kopuna", pečenjarnice što s<e nalazila u blizini „Crvene krinke", reče sniženim glasom: — Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa. Rekoše mu da oni gosti što se nalaze u tom tre¬ nutku u gostionici „Crvena krinka", pripadaju naj¬ višim plemičkim krugovima, sve sama gospoda iz kraljeve pratnje, te če se stražari nači na sto čuda ako Le umiješaju u tu zgodu. Usprkos tom upo¬ zorenju David je otišao u Chatelet, ali su lakeji več Tj>ili obavijestili stražare, te mu ovi rekoše da se gostiju riješi kako zna. tz gostionice „Crvena krinka" dopirala je stra¬šna buka: urnebesan smijeh, pijano pjevanje i divljački krici od kojih su se dobrim pečenjarima kostriješile kose ispod visokih kapa. I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo što se dogaña unutra, ali se čuo lom /razbijenih čaša i tanjura, a s vremena na vri-jemg odjeknuo bi prasak- pištolja kojemu su vjero375

jatno služile za cilj lijepe staklene boce od skupo¬cjenog stakla kojima Anñelika bijaše ukrasila sto¬love i pokrov nad ognjištem. Anñelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pre¬gača mu, a čelo mu bilo omotano zavojem na ko¬jemu se isticala krvava mrlja. On joj se približi i isprekidanim joj riječima ispriča sve što je vidio u toj groznoj pijanci. Go¬spoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su več bili u drugim lokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipuče juhe izručili na glavu jed¬nome naučniku. Mnogo su se namučili dok su ih izgurali iz kuhinje gdje su se pokušali domoči Su-zane, plijena ne baš najprivlačnijeg. Na kraju se zbila nesreča s Linotom, čiji je ljubak lik u tim životinjama izazvao grozne želje... — Doñi — reče Anñelika zgrabivši mladiča za mišicu — moramo vidjeti što se unutra zbiva. Proči ču kroz dvorište. Dvadesetak je ruku zadrža. — Ta nisi valjda poludjela...! Raznijet če te svojim mačevima! Vukovi su ono, a ne ljudi! — Možda još postoji mogučnost da spasimo Linota i gazdu Bourjusa — Poči čemo kad ih san počne svladavati... — Dotle če oni sve porazbijati, uništiti, spa¬ liti! Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadržati i, povukavši sa sobom Davida, uñe u dvorište, a po¬tom u kuhinju. Vrata što su vodila u lokal David je brižljivo zatvorio zasunom prije no što je kidnuo zajedno s drugim slugama. Anñeliki se ote uzdah olakšanja. I tako su velike količine najvažnijih namirnica bile pošteñene od razornog bijesa onih bijednika. Uz mladičevu pomoč dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor koji se nalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu. Dvorana je bila potpuno uništena; po podu je vidjela razasuto posuñe i tanjure, prljave stolnjake 376 i porazbijane čaše. Pršuti i zečevi što su još prije par sati visili okačeni o grede tavanice sad su takoñer bili porazbacani po podu. Pijana se družina spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udar¬cima nogu. Ona je jasno čula besramne riječi nji¬hovih pjesama, kletve i psovke. Večina se okupila oko jednoga stola kraj og¬njišta. Po njihovim pokretima i po pospanim glaso¬vima bilo je očito da če ubrzo popadati po podu. Pri

odsjaju vatre, njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno su se doimala. Njihova raskošna odijela bila su uprljana vinom i umacima, a možda i krvlju. Anñelika je tražila očima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala bilo mračno jer su i svi¬ječnjaci bili pobacani. — Koji je od njih prvi napao Linota? — upita Anñelika ispotiha. — Onaj mali, tamo, na čelu stola, s onim roza trakama po zelenom prsluku. Čini se da on uprav¬ lja tom družinom i da za sobom vuče sve druge. U tom trenutku čovjek, kojega je upravo David pokazao Anñeliki, s mukom ustane, drhtavom ru¬kom podigne čašu i svojim kreštavim glasom po¬viče' — Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea,1 prinčeva prijateljstva. — Oh! Taj glas! — protisne Anñelika povu¬ kavši se natrag. Prepoznala bi ga meñu tisuču glasova. Taj ju je glas još uvijek znao trgnuti iz tjeskobna sna. „Gospoño, vi čete umrijeti!" Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu li nečiste sile pakla izabrale baš njega da bude utjelovljenje njene zle kobi? — On je, zar ne, prvi mačem udario Linota? — Jest, a odmah poslije njega onaj visoki, tamo pozadi, u crvenim hlačama. Lica iz Lessageova djela Hromi Daha. 377 Ni on nije morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala. Kraljev brat i vitez ñe Lorraine! A bila je go¬tovo sigurna da je mogla staviti ime pod svako od onih zakrinkanih lica. Odjedared jedan od te pijane rulje stane ba¬cati u vatru stolice i stoce. Drugi je dohvatio bocu a zavitlao njome preko čitave dvorane. Boca pade u vatru i razbije se. Unutra je bila rakija. Ogro¬man plamen šikne i odmah zahvati namještaj. Pra¬vi pakleni oganj zavrtloži i zakrča u dimnjaku, a ugarci praskajuči prsnuše po podu. Andelika brzo siñe sa svoje osmatračnice. — Zapalit če kuču. Treba ih zaustaviti! Ali mladič je stisne drhtavim rukama. — Nečete tamo! Ubit če vas! Časak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostručili su Anñelikinu snagu. Oslobodila se i odgurnula Davida.

Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uop¬če nije bilo puno stalo da je prepoznaju. Odlučno povuče zasune i uz štropot rastvori kuhinjska vrata. Pojava na kuhinjskom pragu žene umotane U plašt i s čudnom crvenom krinkom preko lica, izazva u prvi čas zapanjenost meñu lolama. Pjesma i vika oslabi. — Hej! Crvena krinka! — Gospodo — prozbori Andelika uzbuñenim glasom — jeste li izgubili glavu? Zar se ne bojite kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest 0 vašim zločinima...? Po tupom muku koji je odmah potom uslije¬dio, ona shvati da je izrekla jedinu riječ koja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamra¬čenih mozgova i vratiti im iskru pameti: kralj! Iskoristivši njihovu pomutnju, ona smjelo poñe naprijed. Namjera joj je bila da stigne do ognjišta 1 iz vatre izvuče zapaljene stolice i da tako smanji mogučnost požara koji je prijetio kuči. Uto opazi pod stolom grozno iznakaženo tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega Linot, otvorena tr¬buha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao je kao da spava. Pred tim užasnim prizorom se načas ukruti. I kao što krotitelj koji, zahvačen strahom, načas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima, tako je i ona izgubila kontrolu nad čoporom koji ju je okruživao. To je bilo 'dovoljno da je zaskoče. — Žena! Žena! — Baš ono što nam treba! Nečija ju ruka grubo dohvati za vrat. A od¬mah potom snažan udarac je potrefi u sljepoočnicu. Na oči joj padne mrak, osječaj gañenja ju je gu¬šio. Potpuno je izgubila svijest o tome gdje se nalazi. Jedino je čula kako nečiji ženski glas nepre¬stano kriješti. Naposljetku postade svjesna da je to njen vla¬stiti glas. Položena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se do iznemoglosti. Željezne šake su joj čvrsto stegle zglavke na rukama i nožne gležnje. Na silu su joj podigli suknje. — Tko je na redu? Tko če da uživa u ovoj drolji?

Vikala je kao što se viče u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i očaja. Nečije se tijelo sruši na nju. Nečija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se za njena usta. Odjedared zavlada grobna šutnja, tako posve¬mašnja da je Andelika pomislila kako je zaista iz¬gubila svijest. Ali nije bilo tako. Njeni mučitelji su umukli i ukrutili se. Njihovi mutni i izbezum¬ljeni pogledi promatrali su nešto na podu, nešto što ona nije vidjela. Onaj što se čas prije bijaše popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo se povukao. Osje-

378 379 tivši da su joj ruke i noge slobodne, Anñelika se uspravi i brzo spusti duge suknje. Ništa nije shva¬čala. Činilo joj se da je netko čarobnim štapičem skamenio one bezumnike. Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sor¬bonu koja bijaše srušila na pod malog čovjeka u zelenom prsluku i čvrsto ga očnjacima držala za grlo. Doga je ušla kroz kuhinjska vrata, a na¬pala je svoju žrtvu brzo poput munje. Jedan od razvratnika propenta: — Pozovite psa... Gdje... gdje Je pištolj? — Da se niste pomakli — naredi Anñelika. — Ako se itko od vas pomakne, naredit ču psu da zadavi kraljeva brata. Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trčao, ali joj je zato glas bio neobično jasan. Zatim Anñelika nehajno napravi nekoliko ko¬raka. Vidjela je da Sorbona drži svoju žrtvu kao što je Desgrez bijaše naučio. Samo jedna riječ i njene bi čelične čeljusti napravile kašu od zadi¬hanog lica gospodina d'Orleansa kojemu je u grlu krkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo ljubičasto. — Warte1 — polako reče Anñelika. Sorbona mahne repom pokazujuči time da je razumjela i da čeka nareñenja. Oko njih su se vinovnici krvavih orgija ukrutili u položaju u kojemu ih je zatekla provala psa meñu njih. Svi su bili isuviše pijani a da bi shvatili što se za¬pravo dogaña. Vidjeli su jedino da je

Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost da bude udav-ljen, a to je bilo dovoljno da se nasmrt prestraše. Ne ispuštajuči ih s oka, Anñelika otvori ladicu stola, uze nož što se unutra nalazio i priñe čovjeku k°ji joj je bio najbliži. Videči kako se podiže nož, on se pokuša po¬vuči. 1 Čekaj na njemačkom. 380 L — Ne miči te se! — naredi ona oštro. — Ne bojte se, neču vas ubiti. Hoču samo da vidim kako izgleda ubojica prekriven čipkama. Nenadanim pokretom prereze vrpcu koja je pridržavala krinku viteza de Lorrainea. Pošto je pogledala njegovo lijepo lice obilježeno razvratom, to lice njoj isuviše dobro poznato, koje se bijaše nadvilo nad njom, u Louvreu, jedne noči koju ni¬kad neče zaboraviti, ona poñe prema drugima. Tupih lica, pijani da su se jedva držali na nogama, pustili su da im poskida krinke. Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de Guichea, njegova brata Louvignvja, i onoga što je, kad mu je skinula krinku uz pod¬rugljivu grimasu, promumljao: — Crna krinka protiv crvene krinke! Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je takoñer i de Saint-Thierryja i Frontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opružen po podu u lokvama vina i rigotina, glasno je hrkao. Anñeliki se usta napuniše gorčinom mržnje kad je raspoznala crte lica markiza de Vardesa. Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim perima, a sad se kao gostioničarka „Crvene krinke" užasavala nad pokvarenošču njihovih duša. Od čitave družine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, meñutim, izazvao mutna sječanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit. Bio je to mladič visok i lijepo grañen, sa pre¬krasnom plavom perikom zlatnih tonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji su podržavali salu i pravio se da čisti nokte. Kad mu se Anñelika približala, ne čekajuči da mu prereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim pokretom sam skine. Njegove blijedoplave oči gle¬dale su je hladnim i podrugljivim izrazom. To je smete. Nervna napetost koja joj je davala snagu, odjednom popusti i ona osjeti kako je veliki umor svladava. 381

Vručina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepoočice. Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak na-redivši mu da pusti svoju žrtvu. Nadala se da če se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama« meñu onim opasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin. — Dignite se, gospodine — reče ona umornim glasom. — Odlazite svi do jednoga! Dosta ste zla počinili! Posrčuči i vukuči tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladiči uñariše u bijeg pridržavajuči jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se morali mačevima braniti od ražnjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i buntovnu viku. Sorbona je osječala krv te je režala kezeči svoje crne labrde. Anñelika privuče k sebi lako tijelo prodavača oblatni i pomiluje ga po hladnom i čistom čelu. — Linote! Linote! Dragi moj dječače... malo moje i jadno sjeme bijede... Buka što se vani podigla trgne je iz njena bola. — Požar! Požar! Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kuče. Komadi drvlja stadoše padati kroz dimnjak na ognjište i gusti se dim raširi dvoranom. Noseči Linota, Anñelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred dana. Gosti i peče¬njari su s užasom pokazivali plamenu perjanica što je poput krune obavila krov stare kuče. Sno¬povi varnica pljuštali su po susjednim krovovima. Potrčaše k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kabtova i vedara. Ali požar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vuči kroz katove susjednih kuča, jer su se stepenice „Crvene krinke" u požaru rušile. Anñelika i David htjeñoše ponovo prodrijeti u dvoranu i izvuči napolje tijelo gazde Bourjusa, ali se oboje moralo povuči pred dimom koji ih je gušio. Tada su kroz dvorište prodrli u kuhinju i sta¬doše spašavati sve što se spasiti dalo. Uto su stigli i kapucini. Gomila ih bučno poz¬dravi. Narod je volio te redovnike kojima su pra¬vila njihova reda nalagala da priteknu u pomoč pogorjelcima, te su predstavljali jedinu zaštitu grada od požara. Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krup¬ne olovne štrcaljke kojima su mogli daleko dobaciti snažne mlazove vode. Cim su stigli na mjesto nesreče, zasukaše ru¬kave svojih habita i, ne plašeči se upaljenih kr¬hotina koje su im padale po glavama, uvukoše se u obližnje

kuče. Ubrzo su se pojavili na krovovima i počeli oko sebe rušiti snažno izmahujuči ku¬kama. Zahvaljujuči njihovoj krepkoj intervenciji, kuča u plamenu bi izdvojena, a kako nije bilo vjetra, požar se nije proširio na ostale kuče. Po¬stojala je bojazan da se ne desi jedna od onih velikih nesreča što su dva ili tri puta tokom jed¬nog stolječa ništile grad u kojemu je bilo dosta drvenih kuča. Na mjestu gdje se još jučer nalazila vesela gostionica „Crvena krinka" sad je zjapila rupa za¬krčena komadima nedogorenih greda i pepela. Po¬žar je bio ugašen Pocrnjelih obraza, Anñelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je stajala Sorbona. „Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza", mislila je Anñelika. „On če mi kazati što mi je sada raditi." Uze dogu za ogrljak — Vodi me k svom gospodaru. Nije morala daleko pješačiti. Na nekoliko me¬tara od mjesta nesreče, u sieni jednih vratiju, ona primijeti policajčev šešir i široki ogrtač. On je mirno sitnio duhan.

382 383 385 — Dobar dan — pozdravi je mirno. — Gadna noč, zar ne? — Bili ste ovdje! — poviče Anñelika gušeči se. — Dva koraka daleko? I niste došli? — A zašto sam morao doči? — Niste čuli kako vičem? — Nisam znao da ste to bili vi, gospoño. — Nije važno! Jedna je žena zapomagala. — Ne mogu juriti u pomoč svim ženama koje zapomažu — Desgrez če veselo. — Pa ipak, da sam znao da ste to bili vi, bio bih priskočio. Ona promrmlja: •— Sumnjam u to! Desgrez uzdahne.

. — Nisam li jednom več izložio i život i kari¬jeru zbog vas? Mogao sam ih još jednom izložiti. Vi ste, jao, loša navika mojega života, gospoño,' i zaista se bojim da ču, usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno nagrajsati. — Držali su me na stolu... Htjeli su me silovati. Desgrez je podrugljivo pogleda. — Samo to? Mogli su vam i štogod gore ura¬ diti! Anñelika prijeñe rukom preko čela. — Imate pravo. Mogli su i štogod gore uraditi. Laknulo mi je pri duši kad sam shvatila da su samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona... baš u pravi trenutak. — Uvijek sam imao povjerenja u njene ini¦cijative. — Znači li to da ste je vi poslali? — Očito. Mlada žena duboko uzdahne i spontanim po¬kretom slabosti i ispričavanja nasloni obraz na njegovo hrapavo rame. — Hvala. — Znate — preuze mladič svojim mirnim glasom koji ju je u isti mah i dražio i smirivao — ja samo prividno pripadam državnoj policiji. 384 Prije svega, ja sam u kraljevoj službi. Nije moja dužnost da ometam ugodne provode ovih pleme¬nitih mladiča. Zaboga, draga, previše ste toga" do¬živi jeli a da bi vam smio biti nepoznat svijet u kojemu živite. Tko se ne povodi za modom?- Pi¬janstvo se smatra šalom, razuzdanost koju su dotje¬rali do izopačenosti smatra se ljupkim hirom, a orgiju začinjenu zločinom, ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete, noču blud, kockarnice, krčme. Nije li to divno podešen život? Varate se, draga prijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali pro¬vodi nisu nimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, naj¬gori neprijatelj kraljevstva je onaj tko jednom riječju može ugroziti njihovu moč, a to su novi¬nari, škrabala, pamfletisti. Ja tragam za pamfle-tistima. — U redu, možete krenuti u potjeru — odgo¬ vori Anñelika odmaknuvši se i zaškripivši zubima. — Obečajem vam, imat čete pune ruke posla.

Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali mu ponovo pristupi. — Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena. Treba da mi ih pribavite. Policajac skine šešir i pokloni se. — Stojim vam na službi, gospoño — reče gla¬ som i osmijehom odvjetnika Desgreza. 25 Put u Versallles XXVIII TKO LI JE UBICA MALOG PRODAVAČA? Kao i prvi put kad ga je srela, Anñelika je pronašla Claudea Le Petita u lañi punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispri¬ča mu dogañaje od prošle noči. Sav njen trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni čipkama još su jednom opustošili njen živ.ot, baš kao što pljačka¬ška vojska pustoši kraj kojim prolazi. — Moraš me osvetiti — ponavljala je dok su joj se oči grozničavo sjajile. — Jedino ti me možeš osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori ne¬ prijatelj. Desgrez to kaže. Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeñe naprašene snom. — Čudna žena! — reče na kraju. — Sad mi od¬ jednom poče govoriti „ti". Zašto? Uhvati je oko pasa i htjede je privuči k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi. — Slušaj što ti govorim! — Za pet minuta češ me več zvati prostačinom. Nisi više mala droljica, več velika gospoña koja za¬ povijeda. U redu: na vašu zapovijest, markizo. Uo¬ stalom, sve sam shvatio. Od koga hočeš da poč¬ nem? Od Briennea? Sječam se da je udvarao go¬ spoñici La Valliere i da ju je želio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napra¬ vit čemo od Briennea umak za ručak njegovu veli¬ čanstvu. 386 Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rañalo sunce. — Jest, za" ručak, stvar je moguča. Štamparske mašine gazde Gilberta su uvijek spremne da se

stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut mojih zubi protiv močne vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuñen na robiju zbog nekog bogapitaj kakvog griješčiča? Krasna prilika za nas: Zar ne? I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati. Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju. Pred kraj jutra kralj iziñe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i proñe kroz predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primi¬jetio. Ali silazeči malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIV naiñe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu licu. — Sta je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen lišče po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim vas jedan. Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu. — Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmi¬ šljotine ... — Ah, znam več o čemu se radi — reče kralj nestrpljivo pruživši ruku — sigurno neka nova iz¬ mišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mo¬ sta koji kao jegulja klizi izmeñu prstiju pandura i ove bezpbraštme uspjeva proturiti u moju palaču i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi... Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja policije i gospodina predsjednika opčine, čestitajte im u moje ime ... Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice pripremljene u grožñu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na »• 387 XXVIII TKO LI JE UBICA MALOG PRODAVAČA? Kao i prvi put kad ga je srela, Anñelika je pronašla Claudea Le Petita u lañi punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispri¬ča mu dogañaje od prošle noči. Sav njen trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni

čipkama još su jednom opustošili njen živ.ot, baš kao što pljačka¬ška vojska pustoši kraj kojim prolazi. — Moraš me osvetiti — ponavljala je dok su joj se oči grozničavo sjajile. — Jedino ti me možeš osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori ne¬ prijatelj. Desgrez to kaže. Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeñe naprašene snom. Čudna žena! — reče na kraju. — Sad mi od¬ — jednom poče govoriti „ti". Zašto? Uhvati je oko pasa i htjede je privuči k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi. — Slušaj što ti govorim! — Za pet minuta češ me več zvati prostačinom. Nisi više mala droljica, več velika gospoña koja za¬ povijeda. U redu: na vašu zapovijest, markizo. Uo¬ stalom, sve sam shvatio. Od koga hočeš da poč¬ nem? Od Briennea? Sječam se da je udvarao go¬ spoñici La Valliere i da ju je želio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napra¬ vit čemo od Briennea umak za ručak njegovu veli¬ čanstvu. 386 Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rañalo sunce. — Jest, za- ručak, stvar je moguča. Štamparske mašine gazde Gilberta su uvijek spremne da se stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut mojih zubi protiv močne vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuñen na robiju zbog nekog bogapitaj kakvog griješčiča? Krasna prilika za nas: Zar ne? I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati. Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju. Pred kraj jutra kralj iziñe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i proñe kroz predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primi¬jetio. Ali silazeči malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIV naiñe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu licu.

— Sta je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen lišče po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim vas jedan. Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu. — Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmi¬ šljotine ... — Ah, znam več o čemu se radi — reče kralj nestrpljivo pruživši ruku — sigurno neka nova iz¬ mišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mo¬ sta koji kao jegulja klizi izmeñu prstiju pandura i ove bezobraštme uspjeva proturiti u moju palaču i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi... Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja policije i gospodina predsjednika opčine, čestitajte im u moje ime... Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice pripremljene u grožñu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na M* 387 čtol prljavi papirič još vlažan- oñ mastila koje mu je prljalo prste. Bio je velika izjelica, a več odavna je naučio da svladava svoju osjetljivost, te njegovu teku nije nimalo smetalo ono što je čitao. Ali kad je završio čitanje letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obično veselo čeretala s njim, i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena. Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim riječima, ipak su te riječi koje su več više od deset godina u očima čitavog Pariza predstavljale bunto¬van duh grada, pekle kao ubodi strelica. U letku su se opisivala junačka djela gospodina de Briennea, prvog kraljevog velikodostojnika, ono^ ga kojemu nije bilo dosta što je htio odnijeti" ,,nin-fu s mjesečevom kosom" gospodaru kojemu je sve ¦dugovao, kojemu nije bilo dosta što je svojim stal¬nim svañama sa ženom bio na sramotu i bruku dvo¬ra! Taj ljubazni mladi čovjek upao je prošlu noč zajedno sa svojim drugovima u jednu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede", gdje su najprije silovali, a onda mačevima izboli malog prodavača oblatni. Za¬tim su uškopili gazdu uslijed čega je i umro, sa¬bljama razbili glavu njegovu nečaku i kčer mu silovali. Naposljetku su to svoje zabavljanje zavr¬šili podmetanjem požara tako da je od kuče i pe¬čenjarnice ostao samo pepeo.

Htjeli bi nas uvjeriti da-su U zločini i pljačke Bijedna djela ljudi nepoznata roda Bilo ih je trinaest, sve sama dična gospoda AV su zato čudi bili zločinačke. Svakog čete dana jedno ime štiti i A ime onog što oštriju mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje če biti. Tko li je krvnik malog prodavača? — Svetoga mi Dionizija — reče kralj — ako je ovo istina, Brienne je zaslužio vješala. Je li tko od vas, gospodo, čuo štogod o ovim zločinima? 388 Dvorani su zamuckivali dodajuči da su im sla¬bo bili poznati dogañaji od prošle noči. Ujutro im je bila dužnost da prisustvuju kraljevu ustajanju, potom da ga prate do vrata gdje se održavalo sa¬vjetovanje, zatim su ga čekali u predsoblju da bi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi. Znači, imali su malo vremena da se obavijeste o novostima u gradu. Peguillin i de Vardes, mamur¬nih i umornih lica, izmijeniše poglede. Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti več izjavi da je zaista nešto dočuo o tome kako je tamo kod Mosta me-njača izbio požar. Opazivši malog paža koji je pomogao nabavlja-čima, kralj mu se obrati iznenadnim pitanjem: — A vi mi, dječače moj, vi sigurno zabadate svuda nos i sigurno ste znatiželjni kao svi dječaci vaših godina, ponovite mi što se jutros priča na No¬ vom mostu! Dječak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zb.univši se previše: — Sire, priča se da je istina sve ono što je Stihoklepac napisao, a sve da se dogodilo prošle noči u gostionici „Crvena krinka". Ja sam sa svo¬ jim drugovima sinoč igrao kolo i baš smo se vra¬ čali u dvor kad smo opazili vatru. Potrčali smo da vidimo požar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti. — A priča li se da su neki plemiči izazvali tu nesreču? — Priča se, ali nitko ne zna njihova imena jer su bili zakrinkani. — Sto još znate? Kralj je netremice promatrao paža. Mada je bio još dječak, u njemu je več snažno bio razvijen osječaj, dvoranina te se bojao da ne zucne neku riječ koja bi mu mogla nauditi. Ali se pokorio nalo¬gu kraljevih zapovijednih

očiju te oborivši glavu, promrmlia: — Sire, vidio sam malog prodavača oblatni. Bio je mrtav, a trbuh mu je bio otvoren. Jedna ga 389 je žena izvukla iz požara i stezala ga u naručju. Vi¬dio sam i gazdina nečaka. Oko čela je imao povoj. — A gazda gostionice? — Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapa¬ ljene kuče. Svijet je govorio... Paž se pokuša osmjehnuti u hvalevrijednoj na¬mjeri da razbije tmurnu atmosferu. — Svijet je govorio da je to lijepa smrt za jednog pečenjara. Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani br¬zo prinesoše ruku ustima da bi sakrili izraz .ne¬prilične veselosti. — Poñite odmah po gospodina de Briennea — reče kralj — a vi gospodine vojvodo — doda obra¬ tivši se vojvodi de Crequiju — prenesite gospodinu d'Aubravsu slijedeče upute: da se skupe sva oba¬ vještenja i' pojedinosti o nočašnjem dogañaju, te da mi se podnese izvještaj čim bude gotov. Zatim da svatko tko bi bio uhvačen da raznosi ili prodaje ove letke bude uhičen i sproveden u Chatelet. Da svaki prolaznik kojega se zatekne da pobire ili čita ove letke bude kažnjen povečom novčanom ka¬ znom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem i hapšenjem. Na kraju, neka se odmah poduzmu najoštrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovo štampao, te gospodina Claudea Le Petita. Grofa de Briennea su pronašli u njegovoj kuči, u krevetu u koji su ga strpali njegovi sobari da odspava mamurluk. — Dragi moj prijatelju — reče mu markiz de Gevres, zapovjednik kraljeve garde — dobio sam vrlo nemilu dužnost. Mada mi nije odreñenije re¬ čeno, ipak mi se čini da sam vas došao uhapsiti. I stavi mu pod nos pjesmicu čijim se čitanjem zabavljao putem ne boječi se da če biti globljen. — Izgubljen sam — primijeti Brienne muklim

glasom. — Do vraga! Stvari idu brzo u ovom kra¬ ljevstvu! Nisam se još pravo ni oslobodio vina po¬ pijenog u onoj prokletoj gostionici, a več ga moram skupo platiti.

— Gospodine ministre — reče mu Luj XIV — razgovor s vama mi je mučan s mnogih razloga. Bit čemo kratki. Priznajete li da ste prošlu noč, sudjelovali u odvratnim zločinima navedenim u ovom letku, da ili ne? — Sire, nalazio sam se tamo, ali nisam počinio sve te besramnosti. Sam Stihoklepac priznaje da ja nisam ubio malog prodavača oblatni. — A tko ga je ubio? Grof de Brienne je šutio. — Dobro je što ne prebacujete na druge odgo¬ vornost koju u potpunosti s njima dijelite. Po licu vim se vidi da ste krivi. Utoliko gore po vas, go¬ spodine grofe, što ste imali peh da su vas prepo¬ znali. Platit čete za ostale. Narod mrmlja... s pra¬ vom. Treba pravdi udovoljiti, i to odmah. Hoču da se večeras priča na Novom mostu da se gospodin de Brienne nalazi u Bastilji i... da če biti pri¬ mjerno kažnjen. A što se mene tiče, sretan sam što mi se pruža prilika da se otarasim jednoga lica koje jedva podnosim. A vi znate zašto. Jadan Brienne uzdahne misleči na bojažljive poljupce što ih je pokušao ukrasti nježnoj gospo¬ñici La Valliere dok još nije znao za sklonost svog gospodara za tu ljepoticu. Znači, morao je platiti odjednom i za malu ne¬vinu ljubav i za besramnu orgiju. U Parizu je po¬stojao još jedan plemič koji je proklinjao pjesni¬kovo pero. Na putu za Bastilju njegovu kočiju za¬ustavi skupina trgovkinja. Mašuči lecima i noževima tražile su da im se izruči zatvorenika da s njim naprave ono što je on napravio jadnome kuharu Bourjusu. Brienne je odahnuo tek onda kad su se teška zatvorska vrata zatvorila za njim i njegovom spa¬šenom muškošču. Ali sutradan ujutro novi val bijelih papira za¬pljusne Pariz. Da bi bezobrazluk bio veči, kralj je našao letak ispod jela_ kojim se htjede poslužiti

prije no što če krenuti u lov na jelena lopataša u Bulonjsku šumu. Lov je bio odgoñen, a gospodin d'Olone, vrhov¬ni lovnik kraljeva lova, ode u protivnom smjeru od onog kojim je mislio krenuti. To jest umjesto da se spusti niz Cours-la-Reine, okrene ulicom Saint-Antoine kojom je dospio pravo u Bastilju. Novi je pamflet izričito spomenuo da je on držao gazdu Bourjusa dok su ga ubijali. Svakog čete dana jedno ime štiti A ime onog Što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje če biti. Tko li je ubica malog prodavača? Potom je došao red na Lauzuna. Njegovo je ime izvikivano ulicama dok je u kočiji kretao u dvor da prisustvuje kraljevu buñenju. Peguilin naredi kočijašu da okrene konje prema Bastilji. — Pripremite mi moje odaje —reče zapovjed¬ niku zatvora. — Ali, gospodine vojvodo, u pogledu vas ne¬ mam nikakvih nareñenja. — Primit čete ih, budite bez brige. — Ali gdje je kraljev nalog? — Evo ga — reče Peguilin pružajuči gospodinu} de Vannoisu štampani letak što ga je maloprije ku¬ pio od ušljivog dječaka za deset novčiča. Frontenac je više volio kidnuti nego čekati. De Vardes ga je savjetovao da to ne čini. — Vaš bijeg znači priznanje, izdat čete se timer to je sigurno. Ako se, meñutim, budete pravili ne¬ vini, možda če vas mimoiči ova poplava optužbi. Pogledajte mene. Da li vam, možda, izgledam sme¬ ten? Šalim se, smijem. Nitko u mene ne sumnja, pa čak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj slu¬ čaj muči. — Prestat čete se smijati kad na vas doñe red. — Imam predosječaj da taj red i neče na mene ñočL „Bilo ih je trinaest" kaže pjesma. Tek su se 392 tri imena pojavila, a več se priča da su neki uhap¬šeni prodavači, pod mukama, otkrili ime štampara. Za koji dan ta kiša letaka če prestati i sve če se vratiti u normalu.

— Ne dijelim vaš optimizam o kratkom traja¬nju ovog mučnog stanja — odgovori markiz de Frontenac, zimogrozno podižuči ovratnik putnog ogrtača. — Meni je draže progonstvo od zatvora. Zbogom. Prešao je njemačku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i prošlo je dosta nezapa¬ženo. Baš dan prije toga de Vardes je bio žrtvovan osveti javnosti, i to takvim riječima da je sam kralj bio uzbuñen. Stihoklepac je, u stvari, optuživao tog „zločinačkog mondena" da je autor španjolskog pi¬sma koje prije dvije godine bijaše dospjelo u kra¬ljičinu sobu samo zato da bi je milosrdno obavije¬stilo o nevjeri njena supruga s gospoñicom La Valliere. Ta optužba je otvarala još živu ranu u kraljevu srcu jer on nije nikad uspio staviti ruku na krivce i više no jednom je o toj stvari razgova¬rao s de Vardesom pitajuči ga za savjet. I dok je on ispitivao zapovjednika švicarskih stražara, dok je on slao po gospoñu Soissons, de Vardesovu lju¬bavnicu i sukrivca, dok mu se njegova šurjakinja Henriette Engleska, takoñer umiješana u slučaj sa španjolskim pismom, bacala pred noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin oštro svañali s vitezom de Lorraineom, na listi zločinaca iz gostionice „Cr¬vena krinka" se svaki dan pojavljivalo novo ime. Louvignv i Saint-Thierry. več unaprijed pomireni sa sudbinom, doznadoše jednog lijepog jutra da je Pariz znao tačan broj njihovih ljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio stalan refren: A ime onog što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje če biti. Tko li je ubica mladog prodavača? 393 I Zahvaljujuči pomutnji u koju su otkriča u ve-ui s de Vardesom bacila kralja, ova su gospoda samo zamoljena da napuste položaje koje su zau¬zimali i da se povuku na svoja imanja. Vjetar uzbuñenja je duhao nad Parizom. — Na kome je danas red? Na kome je red? — tulili su svakog dana prodavači pjesmica. Svijet .se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je do¦vikivano „ime" dana. Ljudi iz najboljeg društva uzeše navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno se pri tom dr¬žeči: — Ali tko li je ubio malog prodavača oblatni? — pitali bi i onda prasnuli u smijeh.

Zatim jedan glas poče kružiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu, osječaj straha i dubo¬ke pomutnje smijeni bezbrižno dobro raspoloženje onih koji su, sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitačnu igru. Više puta je sama kraljica majka viñena kako odlazi u kraljevu palaču i sa¬staje se sa svojim mlañim sinom. U blizini palače u kojoj je stanovao Mali gospodin postajkivale su šutljive grupice Neprijateljski raspoloženih danguba. Nitko još nije govorio, nitko još nije tvrdio, ali glas ¦se proširio da je kraljev brat sudjelovao u orgijama u „Crvenoj krinki", i da je on ubio malog proda¬vača oblatni. Anñelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru. Sutradan po nemilim dogañajima, baš dok je ¦Brienne voñen u Bastilju i jedva do nje stigao, po¬licajac zakuca na kučici u Ulici „Poštenih grañana" &amo se Anñelika povukla. Ona je vrlo suzdržljivo saslušala priču kojom ju je on obavijestio o kraljevim riječima i odlukama. — On misli da je sve završilo s Briennom — _ y * rt*^ 4-' početak. Prije oni što su najmanje krivi. A zatim sve dalje i dalje dok skandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje. Grčevito zalomi svojim malim rukama, pomo-drelim i hladnim. — Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Innocents. Sve su piljarice napustile svoje prodavačke stolove i došle za sprovod onom jadnom stvorenjcu kojega priroda bijaše obdarila samo ljepotom i ljupkošču. A izopačeni prinčevi morali su mu oduzeti jedino njegovo dobro: život. Sprovod mu je bio veličanstven. — Te piljarice s tržnice sada prate kočiju go¬ spodina de Briennea... — Objesile ga da bog dao, zapalile mu kočiju, zapalile kraljevu palaču. Neka zapale sve dvorce u okolici: Saint-Germain, Versailles... — Palikučo! A gdje čete iči na ples kad ponovo postanete velika gospoña? Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom. — Nikad, nikad više neču biti velika gospoña. Sve sam pokušala, "i ponovo sve izgubila. Oni su jači. Imate li imena što sam vam ih tražila? — Evo ih — reče Desgrez izvukavši iz ogrtača

smotuljak pergamena. — Rezultat strogo osobne istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu „Crvena krinka" one večeri oktobra 1664. ušli su: gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodin vojvoda de Lauzun... — Ah! Molim vas, nikakvih naslova... — To je jače od mene — otpovrne Desgrez smijuči se. — Vi znate da sam ja službenik koji se odnosi s največim poštovanjem prema vlastima. Pa kažimo onda: gospoda ñe Brienne, de Vardes, du Plessis-Belliere, de Louvignv, de Saint-Thierry, de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere, d'Olone, de Tormes. — De La Valliere? Brat milosnice? — On glavom.

— Divno — prošaputa ona dok su joj oči go¬ rjele osvetničkim plamenom. — Ali... čekajte, tu ih je četrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest, — U početku ih je bilo četrnaest jer je i gospo¬ din de Tormes bio s njima... Taj postariji čovjek voli mladalačke pretjeranosti. Ali kad je primije¬ tio Gospodinove namjere u dječakovu pogledu, on se povukao uz ove riječi: „Laku noč, gospodo, ne želim vas pratiti stramputicom. Više mi se sviña udariti svojim vlastitim putem, stoga odoh u krevet markize de Raquenau." Svima je poznato da je ta debela gospoña njegova ljubavnica. — Sjajna priča da bi ga se kaznilo za njegov kukavičluk! Desgrez se načas zagleda Anñeliki u zgrčeno lice i lako se osmjehne. — Zloča vam dobro pristaje. Kad sam vas upo¬ znao, pripadali ste prije ganutljivim tipovima, oni¬ ma što privlače gomile. — A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljuba¬ zan, veseo, iskren. Sada meñutim, ima trenutaka, kad osječam da vas mrzim.

I po licu ga osine svojim zelenim očima i pro-mumlja kroza zube: —' Čangrizavi ñavole! Policajac prsne u smijeh raspoložen njenim riječima. — Slušajuči vas, gospoño, reklo bi se da ste se družili sa šatrovcima. Anñelika slegne ramenima i uputi se prema ognjištu, gdje kliještima dohvati jedno drvo da sa¬krije svoju nepriliku. — Strah vas je, zar ne — ponovo se javi Des¬ grez svojim otegnutim naglaskom pariškog pred¬ graña — strah vas je za vašeg malog Stihoklepca? Ovaj put više volim da vas obavijestim da mu ovaj put ne ginu vješala. Mlada žena izbjegne odgovor mada ju je spo¬padala želja da mu dovikne: — Nikad on neče na vješala! Ne može se objesiti pjesnika Novog mosta. 396 Odletjet če kao mršavo ptice i savit če gnijezdo na tornjevima Notre Dame. 2ivci su joj bili napeti, činilo joj se da če joj se pokidati. Podjari vatru, nagnuvši lice prema pla¬menu. Na čelu je imala malu opekotinu. Prošlu noč ju je opržila jedna iskra. Zašto Desgrez več jednom ne digne sidro. Pa ipak bilo joj je drago što je tu. Stara navika, očito. — Koje ono ime bijaste spomenuli? — poviče ona odjednom. — Du Plessis-Belliere? Markiz? — Sad tražite naslove? U redu, radi se zaista o markizu du Plessis-Belliereu, kraljevom genera¬ lu... Znate pobjedniku kod Norgena. — Filip! — šapne Anñelika. Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim onim ledeno-plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice svoje roñakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis--Belliere! U sječanju joj iskrsne dvorac Plessis, što leži na svom jezercetu kao bijela ninfa. — Kako je to čudno, Desgrez. Taj mladič ml je roñak, bratič koji je stanovao par kilometara od našeg dvorca. Igrali smo se zajedno. — A sad kad bratič dolazi da se s vama igra u krčmama, hočete li ga poštedjeti? — Možda. Naposljetku bila su trinaestorica. S markizom de Tormes broj če biti potpun. — Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i ne pričajte sve svoje tajne ovom „čangrizovom

ñavolu"! — Po ovom što sam vam kazala nečete otkri¬ ti gdje se štampaju Stihoklepčevi pamfleti, a niti tko ih raspačava po Parizu, a niti kako dospije¬ vaju u Louvre. A osim toga, ja sam sigurna da me vi nečete izdati. — Ne, gospoño, ja vas izdati neču, ali neču vas niti varati. Ovaj put je odzvonilo Stihoklepcu. — E to čemo još vidjeti! — Tako je, na žalost! To čemo još vidjeti — ponovi on. — Do viñenja, gospoño. 397 Kad ju je konačno napustio, ona je teškom mukom mirila duboki nemir koji je bijaše zahva¬tio. Jesenji vjetar je pištao Ulicom „Poštenih gra¬ñana". Oluja je razdirala Anñelikino srce. Još ni¬kad nije, tako snažno i tako duboko osjetila tje¬skobu, strah, bol. Sva su joj ta čuvstva bila dobro poznata, ali ovaj put ih je osječala kao oštar očaj bez suza, očaj koji nije htio da se smiri, koji nije htio da se utješi. Audiger je dotrčao. Preneraženost mu se usje-kla u pošteno lice. Uhvatio ju je rukama, a ona na¬sloni čelo na njegovo snažno rame. — Draga moja prijateljice, velika vas je ne¬ sreča zadesila, ali vi se ne smijete prepustiti očaju. De, gore glavu! Ne plašite me tim svojim utučenim licem! — Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa! Nema više gostionice „Crvena krinka", nestala za¬ uvijek. Kako ču živjeti? Cehovi me ne moraju braniti, naprotiv. Moj ugovor s gazdom Bourjusom nema nikakve vrijednosti. Mojim uštedama če br¬ zo doči kraj. U posljednje vrijeme sam uložila mno¬ go novca u zalihe vina, rakije i likera. Osim toga, potpuno sam preuredila dvoranu. Doduše, David če nešto izvuči na ime osiguranja protiv požara; zna se da je ovaj svijet dozlaboga škrt. Buduči da je i on izgubio sve, dakako, od jadnog dječaka ne mogu tražiti da i meni da nešto -od ono malo novca što če uspjeti njima iščupati. Sve što sam s toliko muke uspjela podiči, sve se to raspalo u prah i

pepeo... Sto da sada radim? Audiger nasloni obraz na meku kosu mlañe žene. — Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude, vama i vašim sinovima neče ništa usfaliti. Nisam bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomog¬ nem. A čim samo moj posao krene, radit čemo za¬ jedno kao što smo se i dogovorili. Ona se oslobodi njegova zagrljaja. 398

— Ali nije to ono što sam ja htjela! — poviče, — Meni nije na kraj pameti da s vama radim kaovaša sluškinja... — Ne kao sluškinja, Anñeliko. — Sluškinja ili žena to je isto. Ja sam htjela unijeti svoj dio kapitala u taj posao. Imati ista prava... — U tome i jest čitava vaša nevolja, Anñeliko, i nisam daleko od pomisli da vas je Bog htio kazni¬ ti zbog vaše oholosti. Zašto uvijek govorite o jed¬ nakosti žene? To je bogohulstvo, draga! Kad biste vi skromno ostali na mjestu što ga je Bog odredio osobama vašega spola, bili biste sretniji. 2eni je suñeno da živi u svojoj kuči, pod zaštitom muža, s tim da se brine za nj i za djecu što če ih s njim. poroditi. — Divne li slike! — podrugljivo se naceri Anñelika. — Znate, takav me život nije nikada privla¬ čio. Bacila sam se u životnu gužvu sa svoja dva sinčiča u naručju zbog toga što mi se ta gužva više sviñala. Kako je da je, Audiger, sad možete iči! Dolazi mi da povračam kad vidim svu vašu glupost. — Anñeliko! — Odlazite, molim vas! Nije ga više mogla podnijeti. Kao Sto više nije mogla podnositi plačljivu Barbu, blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. Čak su joj išli na živce i nje¬ni vlastiti dječaci koji su osječali pogibelj što je zaprijetila njihovu svijetu te su udvostručili u der¬njavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A što su se uvijek svi za nju kačili? Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njen brod na

uzburkanu pu¬činu nad kojom su poput velikih ptičurina letjeli bijeli leci otrovnoga Stihoklepca. Kad je osjetio da če i na njega ubrzo doči red, markiz de La Valliere odluči da se povjeri sestri koja je prebivala u palači Biron, gdje Luj XIV bijaše smjestio svoju milosnicu. Luisa La Valliere se ustraši te posavjetova mladoga brata da po¬ñe kralju i iskreno mu sve prizna. 399 To ovaj i učini. — Bilo bi mi žao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas prestrogo kaznim — reče mu njegovo veličanstvo. — Gospodine, napustite Pariz i pridružite se svom puku u Roussillonu. Skandal čemo ugušiti. Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako ugušiti. Zatvarali su, hapsili, mučili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su se pojavili novi leci. Još malo i pojavit če se leci s imenima markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea, kraljeva brata! Sve su štamparije bile pregledane, sve su bile pod nadzorom. Večina pro¬davača s Novog mosta je svršila u Chatelet. A leci su dospijevali čak i u kraljičinu ložnicu. Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom, ulazi su bili pod stražom kao kakva tvrñava. Sve osobe što su u nj ulazile u osvit dana: nosači vode, mljekari, slu¬ge. .. pretresani su do gola. Na prozorima i po hod¬nicima stajale su straže. Nijedan čovjek nije mogao uči u Louvre, a niti iz njega iziči a da ne bude opažen. „Čovjek nije, ali je zato mogao polučovjek — mislio je Desgrez, ozbiljno sumnjajuči da jeBar-karola kraljičin patuljak, Anñelikin pomagač. Kao što su joj bili pomagači prosjaci po uglo¬vima ulica koji su skrivali čitave hrpe letaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepeništu ispred crkava i samostana, kao što su joj bili pomagači nočni razbijači koji su okašnjelom grañaninu, po¬što bi ga operušali, zauzvrat davali nekoliko letaka da se utješi čitajuči ih, pa cvjetarice i prodavačice naranača s Novom mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da badava dijeli svoje recepte ljubaz¬nim mušterijama, raspačavao nove pjesničke pro¬izvode Stihoklepca. A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod čiju je zaštitu jedne mrkle noči pre¬nijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila otisnuta imena još petorice krivaca. Malo je tko vjerovao da če policija izvršiti premetačinu u pred¬grañu Saint-Denis. Nije to bio pogodan trenutak da se napadne četvrt čije zauzimanje bi izazvalo pravu pravcatu bitku.

Usprkos strogoj budnosti, panduri, policajci, stražari nisu mogli biti svuda i na svakom mjestu. Noč je bila svemočna i pod njenom zaštitom Mar¬kiza anñela je mogla, uz pomoč „ljudi", bez pote¬škoča prenijeti sanduke i u sveučilišne četvrti u palači Drvoguza. Dva sata potom štampar i njegovi radnici bili su pohapšeni. Jedan prodavač, zatvoren u Chate-letu, kojemu je. krvnik sasuo u grlo pet sudova hladne vode, najzad je odao njegovo ime. Kod nje¬ga su brzo pronañeni dokazi o njegovoj krivici, ali ni traga budučim optužbama. Netko se ponadao da neče niti ugledati svjetlo dana. Meñutim, njihove su nade bile kratka vijeka jer je več sutradan Pa¬riz bio obaviješten o kukavičluku markiza de Tor-mesa koji je, umjesto da brani malog prodavača oblatni napustio svoje prijatelje uz riječi: — Do viñenja, gospodo. Idem da po svom običaju legnem kraj markize Raquenau. Doduše, markizu de Raquenauu nije bila nepo¬znata nevjera njegove žene, ali kad je vidio da se o njoj govori po čitavu gradu, smatrao je svojom dužnošču da izazove na dvoboj suparnika. Potukli su se i muž je bio ubijen. I dok se gospodin de Tor-mes oblačio, pred njim se pojavi markiz de Ge-svres s uhidbenim nalogom. Markiz de Tormes, koji još ne bijaše pročitao optužujuči letak, mislio je da ga odvode u Bastilju zato što se tukao u dvoboju. — Još samo četvorica! Još samo četvorica! — vikali su derani hvatajuči se u kolo. — Još samo četvorica! Još samo četvorica! — vikalo se pod prozorima kraljeve palače. Stražari su udarcima biča tjerali gomilu koja im se rugala i vrijeñala ih na pasja kola.

400 26 Put u VersaUIes 401

3S> Nasmrt umoran, gonjen iz skrovišta u skrovi-šte, Claude Le Petit se naposljetku skloni kod An-delike. Bio je blijedi no ikad. neobrijan, potresen grčevitim trzajima smijeha. — Gužva je ovaj put vrlo opasna, ljepotice. Sve se bojim da se ovaj put neču izvuči kroz rupe na mreži. — Ne govori tako! Ti sam si mi stoput kazao da te ne mogu objesiti. — Tako se govori kad smo još pri punoj snazi. Ali poslije snaga umakne kroz neku pukotinu i odjednom ti je sve jasno. Bio je ranjen dok je skakao kroz jedan prozor na kojemu je morao razbiti stakla i iskriviti olovo. Ona ga položi u krevet, stavi mu melem na ranu, dadne mu jesti. On je njene pokrete nape¬tom pažnjom pratio, a nju je brinulo što se u zjenici njegovih očiju nije više javljao onaj uobičajeni mu podrugljivi sjaj. — A pukotina si ti — reče on odjednom. — Nisam te smio sresti... i zaljubiti se u tebe. Otkada si mi počela govoriti „ti", shvatio sam da si od mene načinila svoga slugu. — Claude — odgovori ona, uvrijeñena — kako ti je moglo pasti na pamet takvo objašnjenje?... Ja... Ja sam osjetila da si mi bliz, da bi sve na¬ pravio za mene. Ali ako hočeš, neču ti više govo¬ riti „ti". Sjede na rub kreveta i uze mu^ruku. Zatim na nju položi obraz nježnim pokretom. — Ti si moj pjesnik! On oslobodi ruku i zatvori oči. — Ah! uzdahne. — To i jest moja propast. Pored tebe čovjek počinje sanjati o životu u kojemu bi ti bila uvijek na dohvat ruke. Počinje se razmi¬ šljati kao bilo koji glupavi grañanin. Čovjek mi¬ sli u sebi: kako bi bilo divno svako veče uči u toplu i svjetlu kuču gdje me ona čeka. Bilo divno nači je u svom krevetu, toplu i punačnu, i podložnu mojim željama. Kako bi bilo divno da čovjeku na402

raste pravi grañanski trbuščič pa da navečer sjed¬ne na prag svoje kuče i onda kaže: moja žena, čeretajuči sa susjedima. Eto što' čovjek želi kad tebe upozna. Kad Čovjek tebe upozna, počinje osje¬čati tvrdoču gostioničnih klupa kad se na njih pruži da spava, počinje osječati da je hladno meñu ko¬pitima brončanog konja i da je sam na svijetu, kao pseto bez gospodara. — Govoriš kao Calembredaine — primijeti Anñelika zamišljena pogleda. — Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativa kao šareni leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna... Mlada žena ne odgovori. Nije joj bilo do pre¬pirke i uvreda. U sječanju joj' iskrsne lice Joffreva de Pevraca, na dan prije hapšenja, pa lice Nikole Calembredainea nešto prije gužve na Sajmištu Sa-int-Germain. Nekim ljudima u trenutku poraza vra¬ča se iskonski nagon zvijeri. Tko nije zamijetio tu?u vojnika koji odlaze u rat, gdje smrt čeka na njih? Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina izne¬nada zaskoči. Trebalo joj se oduprijeti. — Napustit češ Pariz — odluči. — Ti si izvržio svoj zadatak, jer su posljednji pamfleti napi¬ sani, štampani i na sigurno mjesto smješteni. — Napustiti Pariz? A kamo bih otišao? — K svojoj staroj dojilji, onoj ženi koja te je odgojila tamo u planini Jura, a o kojoj si mi pri¬ čao. Uskoro če zima, po cestama če zapasti snijeg, nitko neče poči da te tamo traži. A sada češ napu¬ stiti moju kuču gdje nisi siguran i sklonit češ se kod Drvoguza. Još večeras, tačno u pola noči, nači češ se na gradskim vratima Montmartre, koja su oduvjek slabo čuvana. Tamo če te čekati konj i u njegovim bisagama novac i pištolj. — U redu, markizo — reče on zijevajuči te se diže da bi pošao. Njegovo fatalističko potčinjavanje mučilo je Anñeliku više nego neka nesmotrena smjelost. Je li 403 to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poput mjesečara. Prije no što če je na¬pustiti gledao ju je dugo i ozbiljno. — Sada si — reče — vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.

Ona nije shvatila što je time mislio reči. Rije¬či više nisu dopirale do nje, a svoje tijelo je osje¬čala kao da ju je tko isprebijao. Nije prošlo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kišicom udaljuje tamna i mr¬šava prilika Stihoklepčeva. Poslije podne na marvenom trgu na sajmištu Saint-Germain, kupi jednoga konja za kojega po¬troši dio svoje ušteñevine, zatim okrene u Ulicu „Dolina ljubavi" da u Lijepog Dječaka „posudi" jedan od njegovih pištolja. Dogovoreno je da če oko pola noči Lijepi Dje¬čak, Božur i još nekoliko njihovih drugova poči s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit če tamo stiči u isto vrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim če ga svi otpratiti kroz pred¬grañe sve do otvorenog polja. Utvrdivši i pripremivši čitav plan, Anñelika se donekle smiri. Navečer se pope u dječju sobu, zatim na tavan, gdje bijaše smjestila ranjenoga Davida. Mladič je imao žestoku ognjicu jer mu se upalila loše povijena i liječena rana. Kasnije, našavši se u svojoj sobi, Anñelika poče brojiti sate. Djeca i sluškinje več bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a on poñe na ognjište i tamo se sklupča. Poduprijevši se o koljena, Anñelika je promatrala vatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit če biti izvan opasnosti. Ona če tada lakše disati, a poslije toga če leči i nastojati da usne. Otkada je požar uništio „Crvenu masku", čini joj se da je potpunoma za¬boravila što je to san. Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na vratima. Srce joj je sna¬žno tuklo. Poñe i otvori orozorčič. 404

— Ja sam, Drezgrez. — Dolazite li u ime prijateljstva ili kao poli¬ cajac. — Otvorite, pa ču vam kazati. Ona povuče zasun misleči pri tom kako nije baš najugodniji taj policajčev posjet njenoj kuči. Na kraju joj bi draže da joj pravi društvo nego da tu stoji sama i broji minute, a svaki je minut peče kao kap rastopljena olova. — Gdje je Sorbona? — Nije sa mnom večeras. Ona primijeti da pod mokrim ogrtačem bijaše odjeven u prsluk od crvenog sukna ukrašen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik. bili izve¬zeni od čipke. Sa sabljom i mamuzama na čizmama gotovo je ličio na provincijskog plemiča ponosnog žto se nalazi u glavnom gradu.

— Dolazim iz kazališta — reče veselo. — Je¬ dan dosta delikatan zadatak prisilio me da pravim društvo lijepoj gospoñi. — Niste više u lovu na pamfletiste. — Možda je netko shvatio da u toj stvari ja neču dati od sebe sve što bih bio kadar... — Odbili ste da sudjelujete u tom poslu? — Ne baš sasvim. Ali daju mi slobodne ruke. Znaju da ja imam svoj osobni sistem. Uspravan ispred ognjišta, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stolič bijaše odložio šešir i crne rukavice. — Zašto niste postali kraljev vojnik? — upita ga Anñelika diveči se lijepom držanju nekadašnjeg advokata kukavca. — Našli bi da ste zgodan mla¬ dič, a vi ne biste zabadali nos u tuñe poslove. Ne mičite se... donijet ču vam vrč vina i oblatni. — Ne, hvala! Usprkos vašem ljubaznom gosto¬ primstvu, mislim da je bolje ako se povučem. Htio bih još malko prošetati do gradskih vrata Monmartre. Anñelika se prene i baci oči na svoj sat: jeda¬naest i pol. 405

Ako se Desgrez sada uputi k vratima Mont-martre, vrlo vjerojatno če natrapati na Stihoklepca i njegove pomagače. Je li on slučajno tamo naumio poči ili je taj ñavo u ljudskoj spodobi nešto njušio? Ne, to je bilo nemoguče! Ona odluči da ga pošto--poto zadrži. Desgrez je oblačio ogrtač. — Tako brzo! — čudila se Anñelika. — Nekako mi ne idu u glavu ti vaši postupci. Doñete ovamo u nemoguče vrijeme, izvučete me iz kreveta, po¬ tom se oblačite i hočete da odete. — Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se večeras još uopče svlačili. Sjedili ste ispred vatre i pri tom o nečemu maštali. — Pogodili ste... Dosañivala sam se. Daj, sje¬ dite tu.

— Neču — odgovori on vezujuči vrpcu na vratniku. — Što više razmišljam, to bivam sve uvjereniji da bih učinio bolje kad bih požurio. — On! Ti ljudi! — poviče ona tobože ljutito. Razbijala je glavu tražeči neku izliku da ga za¬ ustavi.' Bojala se da če biti presudniji za Degreza nego za pjesnika i neizbježiv susret ako ga sada pustim da ode k gradskim vratima Montmartre. Policajac je, doduše, imao i sablju i pištolj, ali i oni tamo su bili naoružani, a bili su uz to brojniji. Osim to¬ga, Sorbonu nije poveo sa sobom. U svakom slučaju bolje če biti da prilikom bijega Claudea Le Petita ne bude tučnjave u kojoj je vrlo lako mogao zagla¬viti policijski kapetan Chateleta. To je svakako tre¬balo spriječiti. Ali Desgrez je več napuštao sobu. „Ovo postaje zaista blesavo", mislila je Anñe¬lika. „Ako nisam u stanju ni četvrt sata zadržati jednoga čovjeka, pitam se zašto me je Bog stvorio ženskim bičem!" Poñe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ručicu na vratima, ona položi svoju na njegovu ruku. Kao da ga je iznenadila nježnost toga po¬kreta. On je časak oklijevao. — Laku noč, gospoño! — reče osmijehujuči se. — Noč mi neče biti laka ako vi odete — ispo¬ tiha če ona. — Noč je preduga kad je netko sam. I svoj obraz položi na njegovo .rame. „Ponašam se kao obična bludnica", mislila je, „utoliko gore! S par poljubaca ču bar dobiti na vremenu. A ako i više zatraži, bogami se neču ci¬frati. Naposljetku, poznajemo se več tako dugo!" — Poznajemo se več tako dugo. Desgrez — reče naglas. — Niste nikad pomislili da bi izmeñu nas da... — Nije vaš običaj da se bacate u naručaj lju¬ dima — odgovori Desgrez pomalo zbunjen; — Sta se to s vama večeras dogaña, lijepa moja prijate¬ ljice? Ali ipak je njegova ruka napustila ručicu vra¬ta i prešla na njeno rame. Vrlo polako, kao protiv volje, on podiže drugu ruku i oko pasa obujmi mla¬du ženu. Ali je ne privuče k sebi. Držao ju je pri¬je kao neki lagan i krhki predmet s kojim ne zna što bi otpočeo. Ona je uza sve to osjetila da srce policajca Desgreza življe kuca. Zar ne bi bilo za¬bavno kad bi uspjela

uzbuditi tog čovjeka tako hladnokrvnog, tog čovjeka koji uvijek vlada so¬bom? — Ne — reče on naposljetku kao da odgovara na njeno pitanje — ne, nikad nisam pomislio da bismo nas dvojica mogli svršiti u jednom krevetu. Znate, draga, za mene je ljubav nešto vrlo prosto. U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja ne znam za raskoš i uopče me ne dovodi u iskušenje. Hlad¬ noča, glad, siromaštvo i puste batine što sam ih primio od svojih učitelja nisu nimalo potakle u jneni sklonosti prema rafiniranim užicima. Ja sam čovjek krčme i javne kuče. Od djevojke tražim da bude dobra životinja, čvrsta, da bude podatna tako da s njom mogu raditi što mi se sviña. Istini za

406 407 volju kazat ču vam, draga, vi niste žena po mom ukusu tkana. Ona se prilično zabavljala slušajuči ga. Ne po¬dižuči glavu s udubljenja u njegovu ramenu, osje¬čala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako prezrivo raspoložen kao što je tvrdio. Žena kao Anñelika nikad se nije varala. Mnoge su je stvari vezivale uz Desgreza. Prigušeno se nasmije. — Govorite mi kao da sam ja neki raskošni predmet... nepodatan, kao što rekoste. Nema sum¬ nje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega stana? — Ah, ruho tu nema nikakva značenja. Vi ste uvijek sačuvali svijest o svojoj superiornosti koja vam je tako snažno izbijala iz očiju jednoga jutra kad vam je predstavljen neki odvjetnik, kukavan i prost. — Štošta se odonda dogodilo, Dresgez! — Mnoge stvari neče nikad proči, a meñu ostalima, ni nadustost jedne žene čiji su preci za¬ jedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod Poitiersa 1356. godine.

— Nema šta, vi, policajce, uvijek o svima sve znate. — Jest... Baš kao i Stihoklepac, vaš prijatelj. Uze je za ramena i blago je, ali odlučno, odvoji od sebe gledajuči je u lice. — Onda...? Je li baš istina da je u pola noči trebao biti kod gradskih vrata Montmartre? Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prošla. U daljini na nekom satu odbijali su posljednji udarci ponoči. Desgrez uhvati likujuči sjaj u njenim očima. — Da... da, na žalost sad je več prekasno — promrmlja zamišljeno kimajuči glavom. — Mnogo je njih nočas ureklo sastanak kod gradskih vrata Montmartre. Meñu njima šef policije i dvadeset stražara iz Chateleta. Da sam tamo stigao koji tre¬ nutak prije, možda sam im mogao savjetovati da če biti sretnije ruke ako divljač pričekaju na nekom 408 drugom mjestu... Ili bih možda bio upozorio ne¬opreznu divljač da bježi nekom drugom ulicom ...? Ali sad ... sad, zaista, mislim da je prekasno! Flipot je rano ujutro odlazio po svježe mlije¬ko za djecu na tržnicu mliječnih proizvoda. Anñe¬lika bijaše upravo zapala u kratak i nemiran san, kadli začuje kako se Flipot u trku vrača. Zaboravio je pokucati na vrata i svoju čupavu glavu proturi kroz otvor. Izbuljio oči kao da če mu sad na isko¬čiti s lica. — Markizo anñela — šapne — vidio sam... na trgu Greve... Stihoklepca... — Na trgu Greve? — ponovi ona. — Ali zar je on zbilja poludio! Sto tamo radi? — Isplazio je jezik — odgovori Flipot. — Obje¬ sili su ga! 409

XXIX ANðELIKA OČAJEM OBUZETA — Obečao sam gospodinu d'Aubravsu, šefu pariške policije, koji se, opet obavezao kralju, da javnost neče doznati posljednja tri imena s liste. Jutros je, meñutim, usprkos činjenici da su autori

pamfleta povješani, ime grofa de Guichea dato za doručak Parižanima. Njegovo veličanstvo je i te kako dobro shvatilo da smrt glavnog krivca neče zaustaviti ruku pravde koja če se oboriti na Gospo¬ dina, njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuk¬ nuo njegovu veličanstvu da poznajem sukrivca ili sukrivce koji če usprkos Stihoklepčevoj smrti sigur¬ no nastaviti sa svojom rabotom do kraja. Pona¬ vljam, obečao sam da se posljednja tri imena neče pojaviti u javnosti. — Pojavit če se! — Neče! Anñelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu gdje je sinoč Anñelika naslonila glavu na policajčevo rame. Ona sebi nije mogla oprostiti taj svoj postupak. Sad su im se po¬gledi ukrstili kao mačevi. Kuča je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u groznici. Tek koji šum bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije do¬pirao do te aristokratske četvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra prolazila trgom Greve is410 I pred vješala na kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog mosta, zaustavljalo se na pragu četvrti Marais. Več petnaest godina je on plavio Pariz svojim epigramima i svojim rugalica¬ma te nitko nije mogao vjerovati da je on zaista mrtav, obješen. Gomila je pokazivala njegovu plavu kosu kojom je vjetar poigravao, njegove cipele is¬krivljenih peta i istrošenih čavala. Na uglu Kožar¬ske ulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama, uz pratnju glazbala čiče Urlikala, kreštavim glasom pjevala slavni pripjev: Jednom kad poñem •V opatiju „Penji se tužna srca" Za te ču da se molim V času kad isplazim jezik... Njena je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvačena nemočnim bijesom, stisnutim ša¬kama prijetila Gradskoj viječnici. U kučici u Ulici „Poštenih grañana" borba se nastavljala, oštra, nepoštedna, a ipak tihim gla¬som kao da su se Anñelika i Desgrez bojali da či¬tav grad osluškuje njihove riječi. — Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka

što ih još mislite raspačati — govorio je Desgrez. — Mogao bih pozvati u pomoč vojsku, napasti pred¬ grañe Saint-Denis i isječi na komade sve one zli¬ kovce koji bi se usprotivili premetačini policije u tuči Velikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali posto¬ ji jednostavniji način da se urede te stvari. Slu¬ šajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja mač¬ ka... Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako biti. Njegove bezobraštine več predugo traju, a kralj neče nikad dozvoliti da svjetina sudi o nje¬ govim činima. — Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova imena. Nekad je u vas bilo više ponosa! — Ponos je grijeh mladosti, gospoño. Prije no što se nadmemo od ponosa, treba znati s kim ima411

mo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kra¬ljem. Umalo nisam raznesen na komade. Znači: kralj je jači. Stavio sam se, dakle, na njegovu stra¬nu. Po mom skromnom mišljenju, gospoño, vi koji ste odgovorni za život dvoje djece, morali biste se ugledati na mene. — Šutite, ispunjate me grozom. — Došlo mi je do ušiju da ste željeli dobiti obrtnicu za proizvodnju nekog egzotičnog piča ili nešto tome slično... A ne mislite li da bi jedna dosta velika svota, pa recimo pedeset tisuča livara, bila dovoljna da se otpočne bilo kakav trgovački pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza, ne znam sam što? Kralj je spreman da vam podi¬ jeli pravo koje želite a zauzvrat traži potpunu i neposrednu šutnju. To je najbolji način, za sve, da se završi ova drama. Gospodinu šefu policije kralj če čestitati, ja ču dobiti novi položaj, njegovo ^veli¬ čanstvo če odahnuti s olakšanjem, a vi, draga moja, pošto ponovo dohvatite kormilo svoje lañe, zaplovit čete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite se kao ždrebica pod bičem krotitelja. Razmislitev Vratit ču se za dva sata po vaš odgovor...

** * Jedna kolica pod pratnjom stražara vozila su štampara i njegova dva pomočnika na trg Greve gdje su imali biti obješeni. Za njih su bila podig¬nuta još troja vješala odmah kraj Stihoklepčevih. Dok je majstor Aubin navlačio omču na sijedu gla¬vu štamparevu, jedan glas se diže i kao val usta¬lasa gomilu. — Milost! Kralj im je udijelio milost! Majstor Aubin zastane. Ponekad se, doduše, dogañalo da je kralj svo¬jim pomilovanjem u zadnji čas istrgnuo osuñenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mo¬gučnost iznenadnih promjena kraljevih nareñenja, 412 krvnik je morao biti na minut tačan, ali nije smio žuriti. On je sad strpljivo čekao da mu se podnese akt o pomilovanju potpisan od kralja. Ali se nitko ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tu za¬bunu je izazvao kapucin što je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuñenika koji se sad teško pro¬bijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati: — Miči! Miči! Sto je svijet razumio kao: Milost! Milost! Primijetivši o čemu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali majstor Gilbert, još prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, više nije htio umrijeti. Počeo se otimati i vikati jezovitim glasom: — Pravda! Pravda! Ulažem priziv klalju!Hoče da me ubiju dok se ubice malog prodavača oblatni i gazde Bourjusa šepire na slobodi. Hoče da me objese zato što sam se stavio na stranu istine. Ula¬ žem priziv kralju! Ulažem priziv kralju! Stratište na kojemu su bila podignuta troja vješala, zaškripi pod pritiskom svjetine. Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti žrtvu i skloniti se pod stratište. Dok su neki iz svjetine otrčali po vatru da bi za¬palili stratište, na trg izbiju gradski stražari na konjima i udarcima biča uspiju rastjerati svijet oko stratišta. Ali su u meñuvremenu osuñenici bez-traga nestali. Pošto je svoja tri sina uspio istrgnuti vješa-lima, Pariz je zahvatio buntovan duh fronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne strelice protiv Mazarina, takozvane „mazarinade".1 Dok je bio živ, dok su Parižani bili sigurni da če njegov zajedljiv jezik podjariti nove mržnje, stare su mržnje pustili da spavaju. Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila

puk: činilo mu se da su mu odjednom, začepili usta. Sve je ponovo izbilo na površinu: glad iz 1656, iz 1658, 1662, te novi 1 Rugalice na račun kardinala Mazarina. 413 porezi. Šteta što je Talijan bio mrtav! Sad bi pošli zapaliti njegovu palaču... Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao... Tko li je ubica malog prodavača? A onda opet u koru odgovarao: Sutra čemo znati! Sutra... čemo znati! Ali sutradan grad nije više cvjetao bijelim cvi¬ječem letaka. Ni sutradan ni slijedečih dana. Šutnja je zavladala gradom. Nestalo je m8re... Nikad se neče doznati tko je ubio malog prodavača obiatni. Pariz je shvatio da je Stihoklepac zaista bio mrtav. * On sam je, uostalom, rekao Anñeliki: — Sad si vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti. Stalno su joj u ušima odjekivale te njegove riječi. A za dugih noči u kojima nije uspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je motri svojim očima svijetlim i sjajnim, kao. voda Sene kad se u njcj zrcali sunce. Nije htjela poči na trg Greve. Bilo joj je do¬voljno što je Barba s večim marom nego na propo¬vijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u tančine ispričala grozni prizor. Ništa nije propu¬stila: ni plave kose Stihoklepčeve što ih je vjetar micao po nabuhlom mu licu, ni gačice koje mu bi¬jahu spuzle na mršave listove nogu, ni tintarnicu od" roga, ni guščije pero koje sujeveran krvnik bijaše ostavio za pašom. — Šuti, mrzim tu pohlepu slugu i sluškinja da: pričaju o obješenim ljudima — zaurla Anñelika. Barba je, meñutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njene gospodarice. Doduše rudilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom od onih ludih novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svima dobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao sluškinja koja je držala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran nočni posjetilac koji je ponekad strugao na vratima njihove kučice u Ulici „Poštenih gra¬ñana". Barba se više puta jadala Jasmini što je ta čudna crna ptičurina postao ljubavnik lijepe Anñe-like, a ne gospodin Audiger, čovjek lijep i vrijedan svakog poštivanja. Uza sve to, bilo joj je žao što gospoña nije

nijednom suzom dala oduška svojoj neobičnoj strasti. Razočarana, Barba je postala čan¬grizava i odsutna što nije bilo u skladu s njenom prirodom. Bila je umorna od stalnog uspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od Davida. Ja¬smina se rado zalagala, ali Barba više za nj nije htjela da zna ... Bilo je dovoljno sablazni pod tim krovom i bez očijukanja jedne djevojčice od četr¬naest godina s mladičem od sedamnaest. Poslije toga je djevojčica koja nije bila ravnodušna prema lijepim Davidovim očima, objesila nos i preko volje obavljala svoju službu. Florimond i Cantor su iskoristili sve te poreme¬čaje te su se tukli kao dva mala Cigančiča čupajuči jedan drugome pune šake raščupanih kosa. Cantor je u trečoj godini bio jak kao Florimond u petoj. Anñelika je imala dojam da neče nikad prestati da se tuku i urlaju. Poslije neprospavane noči Anñelika trečega da¬na ustane iz kreveta i reče u sebi: „Ne mogu više podnositi ovakav život". Tog dana imala se sastati s Desgrezom u nje¬govoj kuči u Ulici „Most Notre-Dame", a onda če je on otpratiti do važnih ličnosti s kojima če zaklju¬čiti tajni ugovor kojim se imala završiti ta čudna afera koja če svima ostati u sječanju pod nazivom: Afera malog prodavača obiatni.

414 415 Anñelikini' su zahtjevi prihvačeni. Zauzvrat ona če odreñenim ljudima izručiti tri sanduka štam¬panih, ali nerasturenih pamfleta od kojih če go¬spoda s policije brže-bolje zapaliti veliku vatru. I život če ponovo poteči. Anñelika če ponovo imati mnogo novaca. A samo ona če imati pravo da proizvodi i prodaje, u čitavu kraljevstvu, piče pod imenom čokolada. „Ne mogu više podnositi ovakav život", po¬novo Anñelika reče u sebi. Upali sviječu jer se još ne bijaše razdanilo. TJ ogledalu na toaletnom stočiču opazi svoje blijedo i napeto lice. „Zelene oči", pomisli. „Zelena boja očiju do¬nosi nesreču. Dakle je istina... Ja donosim nesreču onome tko me ljubi... ili koga ja ljubim..." Claude, pjesnik... obješen! Nikola... nestao. Jeffrev... živ spaljen.

Rukama se polako uhvati za sljepoočice. Tako je sva unutra drhtala da je teškom mukom dola¬zila do daha. Uza sve to-, dlanovi su joj bili hladni i mirni. „A što da se borim protiv svih tih snažnih i močnih ljudi? Nije to za mene. Ženino je mjesto ti kuči, pored muža koga ljubi, pored toplog ognji-žta, u mirnoj i prisnoj atmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj drvenoj kolijevci. Sječaš li se, Joffrevu, malog dvorca gdje se rodio Florimond...? Planinska je oluja tukla svom sili¬nom o stakla, a ja sam sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj obraz uz tvoj. I gledala sam po¬malo sa strahom, a pomalo s užitkom tvoje čudno lice na kojemu je poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajuči svoje bijele zube. Ili bih legla u naš veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokim i baršunastim glasom koji mi je 2vučio u ušima kao jeka s planine'. Tada bih usnula, a ti si lijegao pored mene u svježe i izvezene plahte u kojima se osječao miris perunike. Mnogo 416 sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrila sam kako čemo uvijek biti vrlo sretni. Zatetura preko sobe i sruši se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u posteljinu. „Joffrevu, ljubavi moja...!" Iz grudiju joj se otrgnuo krik suviše dugo zadržavan. „Joffrevu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu... vrati se!" Ali on se neče vratiti, znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne do njega? Nije čak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli... Nje¬gov je pepeo poklonjen vjetru nad Senom. I vidje rijeku u njenu širokom i živom toku, i vidje njen srebrni oklop što ga na sebe stavlja u predvečerje. Anñelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze. Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i za¬šilji pero. „Kad budete čitali ovo pismo, gospoño, ja više neču biti živa. Znam da je veliki zločin podiči ruku na svoj vlastiti život, ali za taj zločin, potražit ču zaštitu u Boga koji pozna dubinu naših duša. Pre¬puštam se njegovu milosrñu ... Sudbinu svojih dva¬ju sinova povjeravam pravednosti i dobroti kra¬ljevoj. Za šutnju od koje je zavisila čast kraljeve kuče, a koioj sam ja ostala vjerna, obračam se njegovu veličanstvu moleči ga da se kao otac sagne nad njihovim malim životima koji su počeli svoj vijek pod znakom največih nesreča. Ako im kralj ne vrati ime i imovinu njihova oca, grofa de Pey-raca, neka barem odredi sredstva za njihovo iz¬državanje dok su nejaki,

a poslije neka se pobrine za njihov 6dgoj i za sredstva potrebna da sebi pri¬skrbe neki položaj..." Napiše još nekoliko pojedinosti u vezi sa svo¬jom diecom, zatim zamoli da se pruži zaštita i mla¬dom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog. Barbi je takoñer napisala pismo, moleči je da nikad ne napusti, Florimonda i Cantora i ostavlja417 rt Put u Versalll€3

37* juči joj u nasledstvo ono malo ruha i nakita što je posjedovala. Drugo pismo stavi u omotnicu i zapečati ga. Sad se osječala bolje. Potom se uredi i obuče i jutro provede u sobi svojih sinova. Gledajuči ih, vrati joj se dobro raspoloženje. Nije ju uopče uznemiravala misao da če ih zauvijek napustiti. Nije im više bila potrebna. Imali su Barbu koju su po¬znavali i koja če ih odvesti u Monteloup. Odrast če na suncu i na čistom poljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog Pariza. Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vračala kuči, toj kuči od koje su na¬pravili svoje malo carstvo -okruženi s dvije slu-gkinje, psom Patuom, igračkama i pticama. Buduči da im je Anñelika donosila igračke, žurili su k njoj kad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno gunñali tražeči još štogod. Taj' dan Florimond iz¬vuče svoje odijelce od crvenog, drogeta i reče: — Mama, kad češ mi kupiti hlače? Znaš, ja sam več velik! — Dragi moj, ti. več imaš veliki šešir s crvenim perom. Mnogi dječaci tvojih godina ne mogu se pohvaliti takvim šeširom, več se moraju zadovoljiti kapicom kakvu Cantor ima. — Hoču hlače! — poviče Florimond tresnuvši o pod svoju trubu. Anñelika napusti sobu boječi se da se ne na¬ljuti i da ne bude stroga s njim. Poslije ručka, pošto su djeca legla, ona obuče ogrtač i napusti, kuču. Uze sa stola zapečačeni omot. Uručit če ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na tajni sastanak. Potom če se spustiti na obalu Sene. Imala je još dosta vremena. Namjera joj je bila da dugo seta uz rijeku. Htjela je odšetati u polje, da sa sobom odnese sliku livada od jeseni! žutih, pozlačenog drveča,

htjela je posljednji put udisati miris mahovine koji če je sjetiti Monteloupa i njena djetinjstva... 418 XXX GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA Onñelika je Čekala Desgreza u njegovoj kuči na Mostu Notre Dame. Policajcu se sviñalo stano¬vati na mostovima, dok su oni što ih je gonio sta¬novali ispod mostova. Izgled se njegova sadašnjeg stana znatno raz¬likovao od izgleda stana u ruševnoj kuči na Malom mostu u koji je Anñelika prije mnogo godina jed¬nom prilikom navratila. On je sada posjedovao svoju kuču na vrlo bo¬gatom Mostu Notre Dame, gotovo novom, na toj neukusnoj grañevini koja se sviñala dobrostoječim grañanima, na tom zdanju načičkanom kipičima s naručjima punim voča i cviječa, s likovima kra¬ljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano upad¬ljivim „prirodnim" bojama. U sobi u koju je Anñelika bila uvedena vladao je taj isti pučki ukus. Mlada je žena jedva i pogle¬dala široki krevet čiju su nebnicu podupirali sple¬teni stupci, i radni stol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlačenoj bronci. Nije se pitala na koji je način odvjetnik Des¬grez dospio do tog skromnog blagostanja. Desgrez je bio za nju i sadašnjost i sječanje. Imala je dojam da on o njoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnodušan, ali i siguran kao stup. Kad uruči Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se 419 mirna srca udaljiti: njeni sinovi neče biti prepušteni ulici. Otvoren je prozor gledao na Senu. Čuo se šum vesala. S njih je padala voda kao kakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta. Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim, brižljivo ulaštenim ploči¬cama poda. Naposljetku Anñelika u hodniku za'čuje odlu¬čan korak pračen zveckanjem mamuza. Bio je to Desgrez.. Ovaj uñe i nimalo se ne začudi opazivši je. — Gospoño, budite pozdravljeni. Sorbono, osta¬ ni napolju s tim svojim prljavim šapama. I ovaj je put bio odjeven, ako ne baš" kicoški, a ono vrlo ukusno. Gajtan od crnog baršuna isticao mu je širok ovratnik ogrtača koji on. baci preko stolice. Ali staroga Desgreza prepoznala je po ne¬hajnom pokretu kojim se oslobodio šešira i perike. Zatim otpaše sablju. Izgledao je vrlo dobro raspo¬ložen.

— Bio sam kod gospodina d'Aubrajrsa. Sve ide da ne može bolje. Sastat čete se, draga moja, s naj¬ višim ličnostima iz krugova trgovine i financija. Anñelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se riječi činile beskorisne i nisu je mogle trgnuti iz njene tuposti. Ona neče imati čast da upozna go¬spodina Colberta. U trenutku kad se te svemočne ličnosti sastanu u nekom dalekom stanu, tijelo An-ñelike de Sance, grofice de Pevrac, Markize anñela plovit če površinom vode izmeñu pozlačenih obala Sene. Bit če slobodna tada. Nitko je više neče moči uvrijediti. Možda če se sastati s Joffreyom... Odjednom se trgne. Desgrez je nešto govorio*, a ona ga nije slušala. — Sta ste kazali? — Rekao sam da ste došli suviše rano radi sastanka. 420

— Nisam zbog toga došla ovamo. U stvari, samo sam načas navratila, jer me prekrasan kicoš čeka. Idemo da se divimo posljednjim novostima u galeriji Palače. Možda če me poslije odvesti u Tuileries. To če me malko rastresti pa ču s manje nervoze dočekati sat sastanka. Meñutim, ovdje imam jedan omot koji mi smeta. Ne bih li ga mogla ostaviti kod vas. Na povratku ču ga uzeti. — Stojim vam na raspolaganju, gospoño. On uze zapečačen omot, poñe prema maloj gvo¬zdenoj blagajni, otvori je i stavi omot unutra. Anñelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno. Isto tako jednostavno i bez žurbe če krenuti van graña. U odreñenom trenutku promijenit če smjer i okrenuti prema Seni... Pod sunčanim zrakama voda če se sjajiti kao crno-bijeli pod. Škripavi zvuk privuče njenu pažnju i ona po¬digne glavu. Opazi Desgreza kako okreče ključ u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu spušta ključ u svoj džep. Okrenuo se k njoj i smiješeči se, reče: — Sjednite još par minuta. Več odavna vam želim postaviti dva-tri pitanja. Čini mi se da je ovo baš zgodna prilika. — Ali... mene čekaju. — Pa neka čekaju — odgovori Desgrez stalno se smješkajuči. — Uostalom, vjerujem da čemo biti

brzo gotovi. Sjednite, molim vas. Pokaže joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj preko puta. Anñelika je bila isuviše umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Več mnoge dane njeni pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjesečara. Podizala se, sjedala, čekala, odlazila... Ipak postoji nešto što nije u redu. A što...? Ah! Evo! Zašto je Desgrez zaključao vrata? — Pitanja što vam ih moram postaviti odnose se na jedan prilično neugodan slučaj, kojim se baš sada bavim. U pitanju je život više osoba. Oduzelo 421 bi nam mnogo vremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko pričam. Dovoljno je da odgovorite na moja pitanja. Eto... Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zaštitivši dlanovima poluzatvorene oči, činio se za¬okupljen nekim dalekim priviñenjima. — Prije četiri godine, otprilike, jedne je noči provaljeno u stan ljekarnika Glazera u četvrti Saint-Germain. Tom prilikom su uhvačena dva zločinca najgore vrste. Ako me sječanje ne vara, oni su u krugovima šatrovaca bili poznati pod nadimcima Razbibrava i Mudrica. .Bili su obješeni. No, prije smrti pod mukama spomenuti je Mudrica dao neke izjave koje sam nedavno pronašao u zapisniku što se čuva u Chateletu, a koje su od posebne važnosti za istragu koju sada vodim. A te se izjave odnosa na ono što je gospodin Mudrica za vrijeme svog iznenadnog posjeta one noči vidio u kuči gospodina Glazera. Na žalost, njegove riječi nisu posve jasne. Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata mnogim pretpostavkama, a ništa ne dokazuje. Sto¬ ga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke činje¬ nice. Sta ste sve vidjeli u kuči staroga Glazera? Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve što je u njoj bilo sasvim se raščinilo. U tom tre¬nutku ona je vidjela jedino svjetlost što je izbijala iz nenadano rastvorenih Desgrezovih smeñih zje¬nica, čudnu svjetlost koja je blistala sjajem pro¬zračne školjke. — Jeste li meni postavili to pitanje? — upita Anñelika.

— Jest. Sto ste, dakle, onu noč* vidjeli tt. kuči staroga Glazera? — Kako da ja to znam? Meni se čini da ste vi sasvim izgubili glavu! Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih očiju se ugasi iza oborenih vjeña. On sa stola uze guščije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti izmeñu prsta. — U kuči starog Glazera te noči je s proval¬ nicima bila i jedna žena. Nije važno koja! No ipak, 422 jedna žena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobro poznatom, svijetu. Zvali su je Markiza anñela. Niste nikad ništa o njoj čuli? Ne? Ta žena je bila prijateljica glasovitog bandita glav¬nog grada: Calembredainea. Calembredaine ...? On je uhvačen 1661. na Sajmištu SaintGermain i po¬slije toga obješen ... — Obješen ...! — poviče Anñelika. — Ne, ne — blago dometne Desgrez — ne uzbuñujte se previše, gospoño. Ne, nije bio obješen. U stvari, pobjegao je bacivši se u Senu i... uda¬ vio se. Tijelo mu je pronañeno nabubreno kao bačva i s dvije libre pijeska u ustima. Šteta, tako lijep čovjek! Shvačam da blijedite! Vratimo se, meñutim, Markizi anñela, dostojnoj družici tog tipa, koji je bio, što vam je sigurno poznato, glasovit lupež, višestruki ubojica, osuñivan na robiju, oda¬ kle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratka vijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim krañama, u oružanim napadima na kočije kao što je bio napad na kčerku zapovjednika grañanske straže. Na duši je imao bezbrojna ubistva, a meñu njima ubistvo jednog stražara Chateleta, kojemu je vrlo vješto rasporio trbuh. Molim vas da mi to vjerujete... Anñelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamr-losti. Hvatao ju je strah. Osječala je da je uhva¬čena u zamku. Pogled joj potraži otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode. Sena je tekla ispod ku¬če... Jedini izlaz! „Potonut ču na samo dno. Završit ču sa svijetom ljudi, tim mrskim svijetom ...!" — Markiza Anñela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kuči. Ona je vidjela sve što je i on vidio, i...

Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao Desgrez koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio. 423

— E, to ne — promumlja — sa mnom se ne mogu zbijati takve šale! I nagne se nad nju svojim okrutnim nočnim licem na kojemu se pojavio cerek kojega se bilo bojati. — Deder, pljucni ono što te pitam, i to brzo, inače ču te ja staviti u pokret. Sta si vidjela kod Glazera? Anñelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osječaji u kojima su se miješali ljutina i strah'. — Zabranjujem vam da me tikate. — Svakoj se drolji na preslušavanju obračam s „ti". — Zar ste zbilja poludjeli? — Odgovaraj! Sto si vidjela kod Glazera? — Zvat ču u pomoč. — Možeš se derati koliko te volja. U kuči sta¬ nuju stražari. Zabranjeno im je da ulaze k meni, pa makar čuli smrtne krikove. Znoj je počeo izbijati Anñeliki po sljepooči-cama. „Ne smijem", mislila je, „ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš znak, to je znak da se nalaziš pred priznanjem." Strašan je šamar pogodi po licu. — Hočeš li govoriti? Sta si vidjela kod Glazera? — Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pu¬ stite me da odem. Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da je teško bolesna — Znači, nečeš da govoriš, zlato moje malo? — javi se nenadanom nježnošču — znaš, nije to lju¬ bazno od tebe. Hočeš baš da se naljutim...? Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata mlade žene. Odjed¬nom je probi strašan bol i ona prodorno krikne. Činilo joj se da joj čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da

nije mogla ma¬knuti. Pri najmanjem pokretu osječala je kao da je¬tko bodežem u bokove bode. Ali više od ičeg bo424 ljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najma¬nji pritisak Desgrezove ruke prožimao ju je ne-podnosiv bol. — Hajde, govori! Sta si vidjela kod Glazera? Anñelika je bila sva u znoju. Grč bola joj zahvati šiju, a zafm se proširi na lopatice i križa. — Pa ipak, nije strašno ono što te pitam. Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nemaš nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji... Govori, ljepotice, slušam te. Još uvijek nečeš? Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti nje¬gove žrtve škljocnuše. Anñelika zaurla. Nimalo ga¬nut, on je nastavljao: — Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu is¬ pričao o nekakvom bijelom prašku... Jesi li vi¬ djela taj prašak? — Jesam. — Kakav je to prašak bio? — Arsenik ... otrov. — Hm! Znala si čak da je to bio arsenik! — primijeti on smijuči se. I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od bola, Anñelika odahne. Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i, privukavši k sebi stolac, sjedne ispred nje. — Buduči da si se urazumila, nečemo te više mučiti. Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anñe-likina koljena koja su se tresla. Ona se zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku. — A sad mi ispričaj tu zgodicu. Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogu nesmiljenog ispo¬vjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednolič¬nim glasom. — U Glazerovu je stanu bila jedna soba s r&tortama... jedan laboratorij. — Jasno... svi znaju da je ljekarnik. 425

IliL — Onaj bijeli prah nalazio se na brončanom tanjuru. Poznala sam ga po mirisu; vonjao je na bijeli luk. Mudrica ga je htio okušati, ali ja sam ga spriječila kazavši mu da je to otrov. — Sto si još zamijetila? — Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan omot od tvrdog papira zapečačen crvenim voskom. — Da nije na njemu bilo što napisano? — Pisalo je: za gospodina Saint-Croix. — Odlično, a zatim? — Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se razbila. Mora da je buka probudila vlasnika kuče. Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje, čuli smo ga kako se spušta niza stepenice i pri tom viče: „Ninetta", ili neko slično ime, „da niste možda zaboravili zatvoriti mačke?" A zatim doda: „Jeste li vi, Saint-Croix? Jeste li došli po lijek?" — Odlično! Odlično! — Zatim... Policajac prezirno odmahne rukom. — Što je bilo poslije, ne zanima me. Doznao sam ono što mi treba... Pred njom iskrsne mračna ulica u kojoj ju je zaskočio pas Sorbona. Ponovo je proživljavala svoj tragični bijeg. Prošlost nije htjela umrijeti. Vračala se, crna, prljava, brišuči jednim potezom četiri go¬dine strpljivog i poštenog posla. Pokuša progutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad uspije zaustiti: — Desgrez otkad znate...? On je osine podrugljivim pogledom. — ... Da si ti Markiza anñela? Ako baš hočeš, od one noči. Misliš li da ja tako lako ispuštam dje¬ vojku koju sam uhvatio i uz to joj još vratio nož? Znači, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njena pada. Osječala je da propada u zemlju od stida. Brzo reče: — Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio seljak iz mog kraja... drug iz djetinjstva. Govorili '-¦"— rierviftm. smo istim narječjem.

426 — Ne tražim od tebe da mi ispričaš svoj život — progunña Desgrez tvrdo. Ali ona se zakači za nj vičuči plačljivim glasom. — Jest... treba da ispričam... treba da shva¬ tite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio je sluga u dvorcu. Odjednom je nestao. Našao me je kad sam došla u Pariz... Znate, želio me još onda kad smo živjeli tamo... A svi me bijahu napustili... I vi takoñer... usred snijega. Tada me je uzeo i sebi potčinio... ¦ Istina je, živjela sam s njim, ali nisam počinila sve one zločine za koje me optu¬ žujete. Nisam ja ubila stražara Martina, Desgrez, kunem vam se... Samo jednom sam ubila. Da, istina je, ubila sam Velikog Coesrea. Ali da bih .sebi spasila život i da bih istrgnula sina groznoj sudbini... — Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog Rolina Kladu kojega su se svi nasmrt bojali? — Da, ja sam ga ubila. On se tiho nasmija. — Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anñela! Ti, potpuno sama? Onim tvojim velikim nožem? Kvrc! Ona problijedi: učini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupčana na podu, s otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Došlo joj je da po¬vrača. Desgrez je par puta lako udari po obrazima smijuči se pri tom. — Daj, ne gledaj kao da su ti sve lañe poto¬ nule! Izgledaš sva promrzla! Doñi, da te ugrijem. Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne. Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom. — Gospodine Desgrez — reče dajuči svom dr¬ žanju sve dostojanstvo što joj je još preostalo — bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu. Hočete li me uhapsiti ili čete me pustiti da odem? — Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir — odgovori on nehajno. — Poslije malog razgovora 427

kao Sto je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da je policajac velika ništarija. Meñutim, ja mogu biti, samo kad hoču, neobično nježan! I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a njegove su oči ponovo dobile sjaj crvene školjke. I prije no žto je sna uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i šapne sagnuvši glavu nad njeno lice: — Doñi, mala moja životinjice! — Ne dopuštam da mi govorite na taj način — poviče ona. I brižne u plač. Odjednom se stane gušiti u bujici suza, potre¬sana jecajima koji su joj kidali srce. Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno promatrao; vrlo pažljivo. A kad se istrošila silina njena očaja, poče je svlačiti. Osječala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučca skidali pribadače spretnije od soba¬rice. Oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu se odupre. -^- Desgrez, kako ste vi zločest! — jecala je. — Ali', lijepa moja curice, nisam ja zločest. — Vjerovala sam da ste mi prijatelj ... Vjero¬ vala sam da... Oh! Bože! Bože! Kako sam nesretna! — Mir! Mir! Kakve su to misli — reče on to¬ nom pomirljivog prijekora. Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao svilene čarape, skidao joj cipelice. Kad je ostala'samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači, zviždučuči, čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač... Zatim se jednim skokom i sam nañe na krevetu i povuče zavjese. U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Des-grezovo tijelo izgledalo je crveno i prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan. — Evo, ovdje, ptice moje! Ali što je to? Dosta je plača! Smijmo se sada! Daj, doñi ovamo, bliže! 428 Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je ona poskočila bijesna zbog tog poniženja i zari je mu u rame svoje oštre zube. — Ah, kučko! — zareži on. — Zaslužila si batine.

Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anñelika ga obasu najbesramnijim psovkama kojih se us¬pjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin rječnik čemu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris du¬hana koji se miješao s mirisom njegova muškog znoja sve je to do srži uskomešalo Anñeliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu želi smrt. Vikala mu je da če ga ubiti svojim nožem. Ali on se tome još više smijao. Naposljetku je smota poda se i pokuša je poljubiti. — Poljubi me — šaputao je — poljubi poli¬ cajca ... Poslušaj ili ču te tako nakititi batinama da češ ih tri dana osječati... Poljubi me... čvrSče... Siguran sam da ti znaš ljubiti... Ona više nije mogla odoljeti zapovjedničkom nagovaranju njegovih usana koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njenoj uskrati. Njeno prepu¬štanje njegovim usnama označio je kraj borbe. S istom silovitošču kojom se branila od njega sad ju je nabujala želja nosila prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao, smisao zgusnut u vječitoj borbi satira i ninfa u šumama Olimpa. Uživanje Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenljivo. Preno¬silo se na Anñeliku poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva poštivanja, nikad se nitko nije s njom tako ophodio, čak ni Nikola, čak ni kapetan u Chateletu. Ali s glavom obješenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je tko go¬lica. Sad joj je bilo vrlo vruče. Njeno tijelo cimano ježurima poče se pružati. On je ponovo zapovjednim zagrljajem povuče k sebi. Načas ona iznad sebe nazre drugi izraz, 429 • . • t

zatvorene vjeñe, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma; podrugljivost se povukla pred jed«-nim jedinim osječajem. Čas potom osjeti da mu pripada. On se ponovo smijao, divljačkim, pro¬ždrljivim smijehom. Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila željna nježnosti. Novi ljubavnik je" u njoj pri prvom stisku uvijek budio osječaj ču¬ñenja i straha, možda čak gañenja. Uzbuñenosti nesta. Preplavi je umor, težak po¬put olova. Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da se njom poslužio kao bilo kojom droljom.

Tad se poče. jadati zabacujuči glavu s desna na lijevo. — Pusti me...! Pusti me...! Umjesto da je pusti on još žešče prione, kao da ju je potpuno htio satrti. Mrak joj je pao na oči. Nervna napetost koja ju je podržavala več mnoge dane uzmicala je pred strahovitim umorom. Nije više mogla izdržati. Bila je bez snage, bez suza, bez pohote... Probudivši se, vidje da leži na opustošenom krevetu, nogu i ruku razmaknutih kao krakovi U morske zvijezde, u položaju u kojemu ju je san iznenadio. Zavjese na krevetu bijahu podignute. Ru¬žičasta sunčana zraka plesala je po podu. Čula je žubor rijeke pod lukovima Mosta Notre Dame. U taj se žubor miješao žum, bliži, nekakvo marljivo I obzirno struganja Okrene glavu i opazi pesgreza koji je pisao sje¬deči za svojim radnim stolom. Imao je visoki bijeli ovratnik i periku. Izgledao je vrlo sabran i udub¬ljen u svoj posao. Promatrala je ništa ne shvača¬juči. Sječanja su joj bila nejasna. Činilo joj se da 430 joj je tijelo teško, a glava laka. Opazivši bestidan položaj svoga tijela, skupi noge. U tom trenutku Desgrez podigne glavu i primi¬jetivši da se probudila, odloži pero na pisači stol i približi se krevetu. — Kako ste? Jeste li dobro spavali? — upita vrlo ljubaznim i prirodnim glasom. Ona ga pogleda kao da se snebiva. Nije bila sigurna u nj. Urezao joj se u sječanju njegov lik, strašan, grub, pohotljiv. Ali gdje ga je, u stvari, vidjela takvog? U snu, sigurno. — Spavala? — promuca. — Mislite da sam spavala? A otkada? — Vjere mi, več su barem tri sata što uživam u tom divnom prizoru. — Tri sata! — ponovi Anñelika prenuvši se i potežuči plahte da bi se pokrila... — To je strašno? A sastanak s gospodinom Colbertom? — Imate još čitav sat vremena da se spremite. Poñe prema jednim vratima. — Ovdje je udobno kupatilo i sve što može ustrebati jednoj gospoñi: šminka, madež, mirisi... Rukom dohvati svilenu kučnu haljinu i hitne joj je. — Evo vam ovo i požurite, ljepotice! Anñelika je bila kao omamljena. Imala je

dojam da se kreče u nekom prostoru obloženom pamukom. Uze da se umiva i oblači. Njeno je ruho vrlo brižno bilo složeno na jednoj škrinji. Pred jed¬nim ogledalom bila je čitava hrpa raznih sitnica ko¬je nisu baš pasale u momački stan. Bilo je tu ličila bijelih i crvenih, te crnih za trepavice, a uz to i čitav red bočica s mirisima ... Malo-pomalo joj se vračalo sječanje. Ne baš lako, jer su joj misli bile rastrgane i nikako da ih sredi i stavi u pokret. Sjeti se zvučnog šamara kojim je umalo nije ubio. Oh! Bio je strašan! Po¬stupao je s njom kao s kakvom droljom, bez ika¬kvih obzira. A znao je i to da je ona bila Markiza anñela. Sta li če sada napraviti s njom? 431

čula je kako škripi pero Frangoisa Desgreza. Odjedared on ustane i upita je: — Je li vam potrebna pomoč? Mogu li vam poslužiti umjesto sobarice? I ne čekajuči odgovor, on uñe i spretno stane vezivati vrpce njene suknje. Anñelika nije znala što bi mislila. Sjeti se njegovih milovanja i protrne od nela¬gode. Desgrez je, meñutim, izgledao kao da misli na desetu stvar. I da u ogledalu nije opazila svoje lice, lice žene čulne i zadovoljene, vjeñe pocrnjele od ljubavnog užitka, usne izgrižene od poljubaca, bila bi vjerovala da je sve to samo sanjala. Koje li sramote! Čak i manje pažljivom oku ne bi bili iz¬bjegli znakovi silovite igre u koju je Desgrez bijaše uvukao. Nesvjesno se dotakne prstima natečenih usana koje su je gotovo bolno pekle. U ogledalu primijeti Desgrezov pogled i jedva primjetan osmijeh. — Oh! Jest, jest, vidi se, ali to nema nikakve važnosti. — reče. — Uostalom, velike ličnosti s ko¬ jima čete se sresti bit če još krotkije zbog toga... a možda čak i nenavidne. Ona ne odgovori. Pošto se počešljala, zalijepi jedan madež u ugao jagodice. Policajac se opaše i uze šešir. Bio je zaista ele¬gantan, mada mu je odijelo davalo ponešto mračan i strog izgled. — Počeli ste se uspinjati uz životnu ljestvicu, gospodine Desgrez — reče Anñelika trudeči se da se drži neusiljeno kao i on. — Sad nosite sablju, a stan vam je, vjere mi, upravo grañanski raskošan. — Mnogo zarañujem. Znate, društvo ima neo¬ bične putove razvitka. Jesam li, možda, ja kriv što

putovi koje ja gazim sve naviše vode? Sorbona biva sve starija. Kad je nestane, neču uzimati drugoga psa jer neče biti potrebno zavlačiti se u ušljive rupetine podzemlja da bi se otkrila najgora bagra, več u sasvim druga mjesta. 432 Načas se zamisli, zatim zaklima glavom: — U salone, na primjer... Jeste li gotovi, gospoño? Anñelika uze lepezu i potvrdno kimne glavom. — Moram li vam vratiti onaj omot? — Kakav omot? — Onaj što ste mi ga povjerili kad ste ovamo stigli. Obrve se mlade žene namrgode pod naporom razmišljanja, odjednom se sjeti i lako joj rumenilo oblije obraze. Ta nije li se radilo o omotu koji "je sadržavao njenu oporuku što ju je povjerila Des-grezu s namjerom da se poslije toga ode ubiti? Ubiti se? Smiješne li namisli? A zašto se, za¬pravo, htjela ubiti? Nije dobro odabrala trenutak. Baš kad je poslije tolikih godina po prvi put bila u prilici da privede uspješnom kraju svoje poslove! Kad je, gotovo, za vrat držala njegovo veličanstvo francuskog kralja! — Da, da — brzo če — vratite mi ga. On otvori željeznu kasu i pruži joj zapečačeni omot. An kad ga je Anñelika htjela uzeti, zadrži ga te se Anñelika zagleda u nj upitnim pogledom. U Desgrezovim se očima ponovo zapali ona crvena svjetlost koja je kao kakva zraka probijala čovjeku do u dno duše. — Htjeli ste umrijeti, zar ne? Anñelika ga pogleda poput djevojčice uhvačene na nekom nečasnom djelu, zatim obori glavu u znak priznanja. — A sada? — Sada...? Bilo bi glupo da ne iskoristim sla¬ bost svih tih ljudi i ne izvučem neku korist za sebe. Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da ču se obogatiti i steči izgubljeno, ako uspijem lansirati čokoladu. — Sjajno. 433

On joj uze omot i poñe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je posljednji komadičak 28 Put u Versailtes izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smješka¬juči. — Desgrez — promrmlja Anñelika — kako ste pogodili... ? — Oh, draga — poviče on smijuči se — vi me zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mi se ne učini sumnjivom žena koja k meni bane smučena izgleda, nenaličena i nenapudrana, a koja, osim toga, tra¬ bunja o nekakvom sastanku s nekakvim kicošem u galeriji Palače? Zatim.. . Desgrez je oklijevao. — Isu više vas dobro poznam. Odmah mi je bilo jasno da nešto s vama nije u redu, da se nešto oz¬ biljno dogaña i da treba biti brz i odlučan. S obzi¬ rom na to da su mi namjere bile prijateljske, go¬ spoña če mi oprostiti što sam bio previše grub s njom. Nije li tako? — Nisam baš sigurna — odgovori ona pomalo zlovoljno — razmislit ču još. Desgrez se veselo nasmije obuhvativši je to¬plim pogledom. Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljim prijateljem na svijetu. On nastavi: — U pogledu priznanja što ste mi ih od svoje volje povjerili budite mirni, nečete imati nikakvih posljedica. Zadržat ču ih za sebe, i več sam zabo¬ ravio tko mi ih je saopčio. Dozvolite, gospoño, skromnom policajcu da vam da jedan savjet, gle¬ dajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na prošlost. Ne čeprkajte po pepelu... onom što je vjetru predan da ga raznese. Jer če vas svaki put, kad se mislima budete navračali tome, napasti želja da umrete. A ja vam neču uvijek biti na dohvat ruke da vas na vrijeme zadržim ... Zakrinkana i, radi veče sigurnosti, povezanih očiju, Anñelika je, u kočiji spuštenih zastora, pre¬bačena iz Desgrezova stana u malu kučicu u blizini

Vaugirarda. S očiju su joj skinuli povez tek ti mas¬lom salonu koji je obasjavalo nekoliko sviječnjaka, a u kojemu se nalazilo nekoliko ličnosti pod peri-kama, vrlo kruta držanja i koji kao da nisu bili baš oduševljeni što je vide. Da tu nije bilo Desgreza, Anñelika bi se bila prestrašila da je upala u klopku iz koje se neče živa izvuči. Meñutim, namjere gospodina Colberta, graña¬nina stroga i hladna lica, bijahu poštene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve što ih je Anñelika uputila kralju od tog pučanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s dvora. Njegovo veličan¬stvo je poslušalo njegov savjet, mada zle volje I prisiljeno na to, treba priznati, skandalom što su ga izazvali Stihoklepčevi pamfleti. Anñeliki je odmah upalo u oči da je njen po¬ložaj izvrstan, a o njenim zahtjevima da se ras¬pravlja samo zato da bi se sačuvala forma. Kad je dva sata potom napustila taj učeni skup nosila je sa sobom obečanje da če joj iz kraljeve blagajne biti: isplačeno pedeset tisuča livara da bi mogla obnoviti gostionicu „Crvena krinka". Osim toga, bit če potvrñeno ovlaštenje za otvaranje pro¬davaonice čokolade što je svojevremeno bilo izdano ocu mladog Davida Chailloua, samo što če ovaj put i Anñelikino ime biti u nj uneseno. Na kraju je udovoljeno i njenu zahtjevu da njeni poslovi ne potpadnu pod nadležnost nijednog ceha. Postigla je uz to mnoge olakšice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime štete što ju je ona osobno pretrpjela, tražila je u vlasništvo jednu ak¬ciju nedavno osnovanog Zapadno-indijskog društva. Ovaj posljednji zahtjev poprilično je iznenadio njene sugovornike. Ali ta su gospoda ubrzo primi¬jetila da se mlada žena sjajno razumije u poslove. Ona im je skrenula pažnju da su njenu buduču trgovinu posebno zanimale egzotične namirnice te da se Zapadno-indijsko društvo moglo samo rado-

434 28* 435 vati jednoj mušteriji kojoj je bilo u interesu da rečeno društvo dobro uznapreduje potpomagano novčarima kraljevstva.

Gospodin Colbert je gunñajuči priznao da su zahtjevi mlade žene dosta teški, ali umjesni i osno¬vani. Dakle, svi su njeni zahtjevi prihvačeni. Zau¬zvrat žbiri gospodina d'Aubraysa, zapovjednika po¬licije, poči če do ruševne kolibe na otvorenom po¬lju, gdje če preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u kojim su masnim slovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea i go¬spodina d'Orleansa, kraljeva brata. U onoj istoj kočiji navučenih zastora Anñelika se vratila u Pariz. Trudila se da sakrije svoj opti¬mizam i svoju radost. Činilo joj se da ta njena ra¬dost nije na mjestu, osobito ako se pomisli na ka¬kvim je grozotama iznikla njena pobjeda. Ali ako se sve bude odvijalo kao što je predviñala, neka je ñavo odnese ako jednoga dana ne postane jedna od najbogatijih žena Pariza. A s novcem je mogla daleko stiči i visoko se popeti. Poči če u Versailles, bit če predstavljena kralju, njeni če sinovi biti od¬gojeni kao i sva ostala mlada gospoda. Na povratku joj nisu povezali oči, zato što je več bila duboka noč. Bila je sama u kočiji. Zao¬kupljena svojim računima i snovima put joj je pro-Sao za tili čas. Oko sebe je čula topot konjskih kopita. Odjednom se kočija zaustavi I jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti jednog fenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je na konju. — Ovdje ču vas napustiti, gospoño. Kočija če vas odvesti kuči. Za dva dana ču vas vidjeti i na¬ dam se da ču vam izručiti ono što vam je obečano. Je li sve u redu? — Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je div¬ no. Ako uspijem lansirati čokoladu, sigurna sam da mi ništa ne stoji na putu do bogatstva. — Uspjet čete! Živjela čokolada! — reče Desgrez. Skine šešir, i sagiiuvši se,, poljubi joj ruku mo¬žda nešto duljini poljupcom no što je pristojnost dopuštala. — Zbogom, Markizo anñela! Ona mu se nasmiješi. — Zbogom, policajce!

436

437 TREČI DIO GOSPOðE IZ ČETVRTI MARAIS XXXI ČUDNE IZJAVE KOBASICARA S TRGA GREVE Kobasičar s trga Greve odmarao se sjedeči pred svojim dučanom. Bilo je to prvih dana pro¬lječa. Nebo je bilo vedro. Na vješalima nije nitko visio, nikakvih priprema nije bilo za vješanje, a s druge strane Sene dizali su se u zelenomodro nebo kusati zvonici Notre Dame oko kojih su uzli¬jetala velika jata golubova i vrana. Zrak je bio tako čist da se s tog mjesta ispred dučana čulo tiktakanje mlinskog kotača gazde Hug-hesa dolje na padini rijeke. Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vi¬djelo se da korizma nije daleko. Svijet se več spo¬rije kretao, več mu se u lice zasijecala crta zlovolje kao da je ta žrtva što ju je Gospod od njega tražio jedanput na godinu bila prava nesreča. Gazdi Lu-casu, kobasičaru, valjat če zatvoriti dučan. Neče ništa zaraditi, a njegova če žena gunñati kao bije¬sna krmača. Ali pokora je pokora! Kakvi su to krščani koji bi htjeli vršiti pokoru, a ne podnijeti nijedne žrtve? Gazda je Lucas bio zahvalan u svom srcu svetoj crkvi što je uspostavila korizmu i tako mu pružila priliku da se svojim grčevima u želucu pridruži muci Kristovoj na križu. Jedna vrlo lijepa kočija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasičarnice. Iz kočije iziñe žena, žena 441 vrlo lijepa, koja je svoju kosu češljala po novoj modi, modi gospoña iz četvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrčama, s dvije duže kovrče koje su se spuštale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je čak i u tome vidio ludost vremena: žene su rezale kose, najljepši ukras što im ga je Bog dao. Trebalo bi samo da njegova žena, ili nji¬hova kčerka Jeanne, odrežu kose da bi se ugledale na velike gospoñe! Pa čak i u danima velike bijede 1658. kad u kuči nije bilo novca gazda se Lucas usprotivio na¬mjeri svoje žene da svoju kosu proda onim prokle¬tim vlasuljarima, koji su se lakomili na ženske kose zbog toga što su od nje pravili vlasulje za gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: žene su rezale svoje kose da bi te kose svršile na muškaračkim glavama! Gospoña je promatrala nazive firmi kao da ne¬što traži. Kad se približila kobasičarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna. Jednom prilikom su mu je pokazali na tržnici gdje je ona imala dva

skla¬dišta. Ta žena nije pripadala visokom društvu, ma¬da se obratno moglo pretpostaviti na-temelju njena držanja i divote njenih haljina. Bila je to neka go¬spoña Morens, jedna od najbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se zahvaljujuči namisli da uvede modu proizvodnje i prodaje čokolade. Ne samo da je ona bila vlasnik prodavaonice čokolade „Špa¬njolska patuljčica" u predgrañu Saint-Honore, več je bila i vlasnica vrlo brojnih restauranata i gosti¬onica. Osim toga, ona je svoje prste umiješala i u mnogo skromnije, ali unosne poslove kao što su bili „kočije za pet novčiča" i nekoliko dučančiča na Sajmištu Saint-Germain, a imala je i isključivo pra¬vo prodaje egzotičnih ptičica na obali Megisserie. •Četvorica trgovaca koja su slijedila dvor na njego¬vim pomicanjima plačali su joj taksu za pravo pro¬daje svoje robe. Pričalo se da je udovica, da je počela ni od čega, ali da je tako spretna u poslovima da su se 442 največe ličnosti pa čak i gospodin Colbert, rado 6 njom sastajale. Sjetivši se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko mu je dopuštao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila. — Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik kobasičarnice Saint-Antoine — upita žena. — Ja sam taj, gospoño. Stojim vam na raspo¬ laganju, ali učinite mi čast i uñite u moj skroman dučan... Gazda Lucas poñe ispred nje nadajuči se več velikoj narudžbi. — Imam ovdje safalade, kobasice naizgled lje¬ pše od ahata, ukusnije od nektara, kobasice koje daju odličan ukus juhi i svim jelima u koja ih se miješa; dovoljan je komadičak, ne veči.od kocke... Imam i ovaj crveni pršut... — Znam ... znam da je sve ono što proizvodite odlične kakvoče, gazda Lucase — prekine ga ona ljubazno — Uskoro ču vam poslati svoga slugu s narudžbom. Meñutim, ja sam jutros ovamo došla zbog nečeg sasvim drugog ... Evo u čemu je stvar: več mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj dug koji sam došla podmiriti. Dug? — ponovi kobasičar začuñen. Pažljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da nikad s njom riječi nije progovorio.

Ona se osmjehne. — Jest, dužna sam- vam. Pet godina je odonda prošlo. Vi ste pozvali liječnika i ljekarnika da pruže pomoč jednoj djevojci kojoj bijaše pozlilo ispred vaših vrata ... — Ali time mi još niste kafeali tko ste, u stvari — odgovori on blago — jer nije mi se dogodilo samo jednom da pomognem osobama kojima je pozlilo pred mojim vratima. S obzirom na sve ono što se dogaña na trgu Greve, bolje bih učinio da prijeñem u milosrdne redovnike nego da prodajem suhomesnatu robu. Nije ovo mjesto za ljude koji 443 hoče mirno da žive. No ovdje čovjeku nije nikad dosadno. Ispričajte mi kako je to bilo s vama, mo¬žda če mi vaše pričanje osvježiti pamčenje. — Bilo je zimsko jutro — poče Anñelika pro¬ tiv volje uzbuñenim glasom. — Na trgu Greve su spaljivali jednog vješca. Htjela sam vidjeti pogub¬ ljenje te sam došla ovamo. Nisam dobro uradila, jer sam bila pri kraju trudnoče. Vatra me je pre¬ strašila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam došla u vašoj kuči. Vi ste pozvali liječnika .. . — Da, da! Sad se sječam — progunña gazda Lucasi S lica mu nesta radosnog smijeha. U neprilici je promatrao Anñeliku izrazom u kojemu se osje¬čalo žaljenje i strah. — To ste, znači, vi bili — reče tiho. — Jadna ženo! Anñeliki planuše obrazi. Znala je da če taj korak izazvati bolne uspomene. Zarekla se da se mišlju neče zalijetati natrag u prošlost več da če samo ponavljati kako je ona gospoña Morens, žena solidne imovine i na čijem imenu nema nikakve mrlje. Ali povik tog poštenjačine oslobodi njena čuv¬stva i ona sebe vidje izgubljenu u onom mnoštvu, guranu, gaženu, jadnu sa svojim velikim smučenim očima, sa svojim deformiranim tijelom. Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te čipkaste orukvice što su joj lepršale oko zglavaka ukrašenih nakitom. Napokon reče, trudeči se da se osmjehne:

, — Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna žena, a vi ste, gazda Lucas, bili prema meni neo¬bično dobar. Ali život se poslije pokazao dobrostiv prema meni tako da vam danas mogu zahvaliti kao što ste zavrijedili. Kazavši to, izvuče iz džepa tešku kesu od kože i položi je na pult. Kobasičar kao da to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao pažljivim i po-dozrivim očima. 444 — Eliza, doñider malo ovamo — vikne iznad ramena. Kobasičareva žena priñe i pokloni se u svojim brojnim suknjama od ferandine obrubljene baršu¬nom. Bijaše čula razgovor. — Pa da — reče — mnogo ste se izmijenili, ali ja bih vas prepoznala ako ni po čemu a ono po očima. Moj muž i ja često smo žalili što smo vas pustili da odete u onom stanju i često smo željeli da vas ponovo vidimo. — Utoliko smo više to željeli... — ... što smo smatrali da bismo vam trebali kazati svoje mišljenje... — ... o onom što se prije t6ga dogodilo. — ... u slučaju da ste mu u rodu... Bili su prilično smušeni, savjetujuči se očima i nižuči svoje primjedbe kao molitve litanija. — Kome to u rodu? — u čudu je pitala Anñelika. — Pa zaboga, u rodu s vješcem? Mlada žena stane odmahivati glavom u nasto¬janju da svom licu da što ravnodušniji izraz. — Ne, ja mu zaista nisam bila ni u kakvom rodu. — Pa i to se dogaña. Meñutim, žene mnogih osuñenika koje doñu ovamo da ih po posljednji put vide, onesvijeste se tu na mojim vratima. Ali... buduči da mu niste u rodu... — A šta biste mi kazali da sam mu slučajno u rodu? — ^a bili bismo vam ispričali ono što se do¬ godilo kod krčmara u „Plavoj lozi", našeg susjeda,

kad su se kolica zaustavila i kad su iz njih skinuli vješca da popije čašu vina prije no što če ga popeti na lomaču. — A što se dogodilo? Čovjek i žena izmijeniše poglede. — Oh! Pa znate — reče gazda Lucas — nisu to stvari o kojima bi se moglo bilo kome pričati... htio sam reči, koje bi se mogle ispričati nekome koga se 445 ne tiču. Uostalom, sve to bi moglo zanimati samo nekog člana njegove obitelji, a buduči da vi niste ni u kakvu rodu ... Anñelika je gledala njihova crvena lica, prela¬zeči s jednoga na drugo, zamječujuči na njima samo dobrotu i naivnu ljubaznost. — Poznavala sam ga — najzad če prigušenim glasom. — Bio mi je... muž! Kobasičar kimne glavom. — To smo i pretpostavljali... A sad slušajte. — Čekaj... — reče žena. Poñe k vratima, zatvori ih i stavi dva drvena kapka na izlog gdje su bili izloženi njihovi proiz¬vodi. U polumraku ispunjenom ukusnim mirisom ko¬basica, slanine, pršuta i šunke Anñelika se pitala, dok joj je srce snažno tuklo, kakva če to sad otkriča čuti. Ona je došla ovamo bez ikakvih zadnjih mi¬sli. Često je sebe prekoravala što se još uvijek nije odužila tim dobrim ljudima što su joj pružili pomofr več je "s tim stalno odugovlačila. A što su joj mogli kazati što ona več nije znala...? Da krvnik nije potpalio lomaču? Da tijelo Joffreva de Pevraca nije izgorjelo na njoj? Da njegov prah nije vjetar raz¬nio na sve četiri strane svijeta? — Gazda Gilbert, krčmar, nam je ispričao ovo— poče kobasičar. — Jedne večeri je malo. jače po^ tegao, a tajna ga je previše tištila. Poslije smo mu se morali zakleti da nečemo o svemu tome zucnuti riječi, jer s takvim pričama nema šale i jedne bi se večeri lako mogao nači s bodežom u vratu. Reče da su onu noč uoči pogubljenja došli k njemu neki zakrinkani ljudi i ponudili mu" čitavu vreču škuda. A što su zauzvrat htjeli? Da im gazda Gilbert pre¬ pusti krčmu sutradan čitavo jutro. Dakako, krčma na trgu Greve u dane pogubljenja pravi odlične

poslove, ali u vreči je bilo triput više novca no što ga je on tog jutra mogao zaraditi. Stoga reče: „Ova¬ mo ruku, do vraga, u svojoj ste kuči!" Kad su^se. zakrinkani sutradan pojavili, on zatvori vrata krČ446 me i povuče se otraga u sobu sa svojom obitelj* i sluškinjama. — S vremena na vrijeme, iz znatiželje bi vir-nuo kroz pukotinu na zidu da vidi što rade zakrin¬kani prikani. Nisu ništa radili. Mirno su sjedili oko stolova i zagledali kao da nešto čekaju. Neki. su poskidali krinke, ali gazda Gilbert ih nije po¬znavao. Treba kazati da je on slutio zašto su oni tražili da im ustupi svoju krčmu. Naime, ispod krč¬me se nalaze veliki podrumi, u stvari, rimskog po¬rijekla, koji su ruševnim podzemnim hodnikom spo¬jeni s obalom Sene. Rečeno izmeñu nas, on se po¬nekad njima služi da bi u krčmu prokrijumčaria koju bačvu vina i tako izbjegao plačanje trošarine' onim ljudima s uprave grada. — Stoga se i nije začudio kad je vidio kako« ti njegovi prijatelji podižu pokrovac nad podru¬ mom. U tom trenutku gomila je počela vikati jer su kolica s osuñenikom prispjela na ugao Nožarske ulice i trga. Svi su bili na prozorima, osim gazde Gilberta koji je virkao kroz pukotinu, radoznao štose zbiva u njegovoj krčmi. — Vidio je neke ljude kako izlaze iz podruma Nosili su nekakav podugačak predmet umotan u vreču... Nije mogao vidjeti što se u toj vreči na¬ lazilo, ali je pomislio: „Časne mi riječi, reklo bi seda je unutra nečija lešina." — Napolju se podigla paklena galama. Kolica su stigla tačno pred krčmu „Plava loza" kadli je nastala nekakva gužva koja je kolicima prepriječila put. Majstor Aubin je vikao, njegovi su pomočnici razgonili gomilu bičevima, ali kolica nikako da krenu. Čekajuči da se put raščisti, majstor Aubin uñe u „Plavu lozu" u namjeri da svoju žrtvu okri¬ jepi čašicom rakije. To on često čini. Pa i on po¬ tegne, zajedno sa svojim pomočnicima. Treba pri¬ znati da taj krvnički zanat nije lak i da je tim ljudima potrebna okrepa, zar ne? — Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je

vrlo lijepo vidio osuñenika. Na sebi je imao bijelu 44? košulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale... Oprostite mi, gospoño, ako sam vam ovom pričom učinio nažao. Eliza, donesi bocu i čašice. — Ne, ne, molim vas, nastavite — molila je Anñelika uzbuñena. — Pa... pravo da kažem, to bi, uglavnom, bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Ništa nije vi¬ dio. U krčmi je bio mrak. Cuo je kako majstor Aubin viče, jer nikoga nije bilo da ga posluži pičem. Kopljanici napolju nisu nikome dopuštali da uñe. Osuñenika su položili na jedan stol. — A što su radili zamaskirani ljudi? — Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je mračno. Gilbert kaže: ništa nisam vidio. Ali u či¬ tavoj toj stvari nešto je jače od njega i od njego¬ vih očiju: uvjerenje da ljudi što su došli iz po¬ druma nisu odvukli natrag onu istu vreču s onim istim sadržajem več drugu vreču i s drugim sa¬ držajem i... da je onog dana na trgu Greve spaljena lešina što su je oni ljudi iz podruma do¬ vukli! Anñelika rukom proñe preko čela. Ta joj se priča činila ludom. Pitala se zašto joj su je ispri¬čali. Nije uspiievala objasniti značenje skriveno pod tom pričom. Malo-pomalo neka se svjetlost probije kroz njeno zaprepaštenje: ne znači li to, možda, da Joffrey nije mrtav? Je li to bilo moguče? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik ,vezan uza stup! Ostala je sama, izložena svačijoj nemilosti... Nikad se nijedno svjetlo nije upalilo u njenoj noči, nikad nijedna riječ, nikad prijateljski znak . . . Joffrev živi! I ona je morala čekati više od pet godina da bi joj o tome nešto natucnuo jedan... kobasičar koji, po svom vlastitom priznanju, nije ništa vidio i samo joj je ponovio riječi nekog pijanog krčma¬ra... Koje li ludosti! Joffrev živ... Postoji, dakle, mogučnost da ga vidi, da ga dotakne... Da vidi njegovo tajanstveno 448

lice, očaravajuče, jedinstveno; njegovo strašno, a opet tako lijepo lice! Gdje li je sada? Zašto se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znači da je mrtav. Da mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi. — Umirite se — tješila ju je kobasičareva že¬ na. — Ne drščite tako. Ta samo je pretpostavka to što smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina. Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili triput. Uza sve to osječala se slomljeno kao poslije kratke i žestoke bolesti. Žalosno odmahne glavom: — To što ste mi ispričali, zaista je neobično. Ali kako da se objasni? Ako je osuñenik zami¬ jenjen, majstor Aubih je to morao primijetiti, po¬ slije, kad mu je navlačio ogrtač s kukuljicom prije no što če ga vezati za stup lomače. Znači, majstor Aubin je bio potplačen, da bi sudjelovao u tom pothvatu, i... Anñelika protrne. — Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao što sam ga vidjela ja, shvatili biste da je to nemo¬ guče. Muž i žena nemočno slegnuše ramenima. — Znamo samo to što smo vam ispričali, jadna moja gospoño! Mislili smo da če vas ta stvar zani¬ mati. Cesto smo govorili: „Zašto se ona jadnica nije više povratila? Možda bi joj ovo što smo do¬ znali dalo malko nade?" — Pet godina — prošapče Anñelika — i nika¬ kve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao tako odane prijatelje — ali koje? — koji su ga izbavili na taj način i u posljednji trenutak iz krvnikovih ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu svotu da bi potkupili majstora Aubina, zašto mi nitko od njih za sve ovo vrijeme nije dao nikakva znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje! Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemi¬renim očima povede po gazdi Lucasu i njegovoj ženi. ts Put u versaBles — Zašto ste mi sve ovo ispričali? Da me ne mislite izdati?

— Zaboga, šta vam pada na pamet, draga — A zašto onda? Ili ste me htjeli ucijeniti? — Vi ste sasvim izgubili glavu — reče mali kobasicar poprimivši iznenada dostojanstveno dr¬ žanje. — Kad mogu, rado ču napraviti uslugu bli¬ žnjemu, eto u tome je stvar. I što sam više razmi¬ šljao o čitavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio da bi upravo vama trebalo ispričati je. I, podigavši bogobojazne oči prema Djevičinu liku, nastavi: — Cesto se molim Bogorodici da me nadahne iskrenim milosrñem, korisnim i blagotvornim, a ne onim što uznosi onog što ga čini, a ponižava onog što ga prima. — Ako ste več tako dobar hriščanin, morali biste se radovati smrti jednog vješca i ne želiti da uskrsne iz mrtvih. — Ja se ne radujem nijednoj smrti — promr¬ mlja kobasicar čije su oči, uvaljene u debele obra¬ ze, blistale iskrenošču. — Oči u oči sa smrču duša se svakog čovjeka nañe u opasnosti da zauvijek bude izgubljena. Nijedan osuñenik ne proñe ovim trgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga spasi kako bi imao vremena da se otkupi ili da živi bolje pošto se pred vječnim ponorom suočio sa svojim grijehom. A to se ponekad i dogodi: kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili... izbije na trgu metež i osuñenik se spasi, što se nedavno dogodilo trojici na smrt osuñenih. Eto, tim se shir čajevima ja veselim. Žena je ponovo otvorila vrata dučana. Sunce je prodrlo u prostoriju i obasjalo iskrene osječaje na kobasičarevu licu, Anñelika, kojoj je iskustvo izo¬štrilo čula, primijeti njegovu iskrenost i reče ču¬deči se: — Zašto ste vi dobri? Ljudi vašeg položaja su tvrda srca. Neče bližnjemu učiniti dobra ako nisu sigurni da če im to donijeti neku korist. — A zašto ne bih bio dobar? — odgovori koba-sičar- osmjehujuči se nevino poput djeteta. — 2ivot je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog neke prevare ili opačine zahvaljujuči kojima bih možda postao nešto bogatiji ili močniji od dru¬gih!

Pošto se s njima oprostila, Anñelika pošalje kočiju nazad odlučivži da se pješice vrati na trg Vosges. Iako se osječala slabom, htjela je malko pro¬šetati, da bi sredila svoje misli. Poñe duž Sene ulicom nedavno sagrañenom koja je prolazila kraj samostana celestina. Sjenice u njihovim lijepo ureñenim vrtovima počele su se zaodijevati liščem i viticama ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali kad su zreli grozdovi mogli staviti u is¬kušenje posjetioce, a otvarali su ih poslije berbe. Anñelika uñe i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je često ovamo dolazila u društvu svojih prijate¬ljica ili udvarača koji su joj recitirali stihove ili u nedjelju zajedno sa svojim sinovima, Florimon-dom i Cantorom. Tog su jutra vrtovi bili još pusti. Nekoliko redovnika u smeñim habitima i u pregači od gru¬bog platna obrañivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz samostana je ñopiralo zujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono bez prestanka tuklo. Iz čitave te smjese pobožnih glasova, svetih pjesama, voštanica, tamjana, iz tih obreda, dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom vremena, cvijet prave svetosti, savršene, kao što je bio gospodin Vincent ili kao što je bio kobasicar s trga Greve. Svetosti svakidašnje, prožete dobročudnom mudrošču koja baca u sjenu vjekovne sramote, sičušnosti i vjersku nesnošljivost. „Zbog tih izvanrednih biča", mislila je Anñeli¬ka, „moglo se praStati."

450 451 XXXII ANðELlKINE TRGOVAČKE SPOSOBNOSTI Sjedeči ispod sjenice Anñelika se u mislima vračala posjeti gazdi Lucasu. Duh joj je zaoku¬pljao dobričina kobasičar. Nadala se da če na kraju razlučiti sigurnost od sumnje. Priča je svaki put dobivala drugačiji izgled, zavisno od mišljenja što bi u njoj o kobasičaru prevladalo. Sad je ona u toj priči vidjela plod mi¬stične tlapnje, pokušaj da joj se izvuče'novaca ili naprosto povjerljivost jednog brbljivca uvijek sret¬nog da zna više od drugih.

Poslije tolikih godina kako da ,ona protumači pokušaje ili djela nekolicine zamaskiranih šaljiv-čina ujutro prije pogubljenja? Pa kad. bi i pretpo¬stavila da vlasnik „Plave loze" nije pobrkao u svo¬joj pijanoj svijesti dogañaje,. kome je moglo biti stalo do toga da omoguči bijeg Joffreyu de Pevracu? Anñelika je najbolje znala kako su se svi od njih otuñivali pošto su pali u nemilost. Andijos je u to vrijeme bio bjegunac. Doduše, poslije se saznalo da je pobunio Languedoc protiv kralja. Vodila se nepoštedna borba: zasjede, nepri¬jateljstva, neplačanje poreza, čarkanja s kraljevim trupama. Naposletku sam je kralj morao krenuti u Languedoc da bi dokrajčio opasnu napetost. An¬dijos je bio zarobljen.- Anñelika je to doznala sluSajuči brbljarije dvorskog svijeta koji je dolazio da se sladi čokoladom u „Španjolskoj patuljčici". Možda je tim pothvatima Joffrejr de Peyrac bio osvečen, ali spasili ga zasigurno nisu. A majstor Aubin? Zar se i pomisliti moglo da bi on mogao sudjelovati u takvoj prevari? Pri¬čalo se da je taj savršeni državni službenik odbio čitava bogatstva. I kako to da za svih tih pet godina nikada ni riječi nije čula o tom čudnom slučaju? I što je vrijeme više prolazilo, to su lude nade male Anñelike sve više kopnile pod neumoljivim razmišljanjima gospoñe Morens. Na žalost, ona nije više bila mala djevojčica što'se zanaša nemogučim snovima. Sam život se pobrinuo da je uvjeri kako je neumitno sama. Njen muž je bio zaista mrtav a nije važno da li je završio svoj život na lomači ili je poslije umro bogapitaj gdje! Ona ga sigurno više nikad neče vidjeti! Stisnula je ruke kao što je običavala činiti kad bi njom ovladalo veliko uzbuñenje. Njeno mla¬do lice je ponekad poprimalo izraz odsutan i blag, izraz' mirenja sa sudbinom. Ali rijetki su bili oni koji su poznavali to njeno lice jer su trgovački poslovi od nje tražili da bude uvijek dobro raspolo¬žena, lukava pa i pomalo bučna. Ona se lako pri¬lagodila toj ulozi zato što je po prirodi bila živa-duha. Uostalom, to ju je omamljivalo. Nije više ima¬la vremena da o koječemu misli. U toku posljed¬nje godine ona nije oklijevala da se baci u vrlo smjele pothvate od kojih se Audigeru dizala kosa na glavi. Uza sve to, sve joj je ili gotovo sve, pola¬zilo za rukom. Anñelika je sada bila bogata. Posjedovala je kočiju, stanovala je na trgu Vosges. Ona više nije ulijevala mirisavo piče u šalice lijepih namiguŠa več

je to činila čitava vojska crnčiča što ih je na¬bavila u Seti i poslije izučila da poslužuju goste.

452 4S&

A ona se sasvim posvetila računima i brojka¬ma i živjela životom bogate grañanke. Anñeiika se digne i uputi polako Obalom ce-lestina. Da ne bi suviše izmorila mozak razmišlja¬njima o onom što je čuia od gazde Lucasa, stane se prisječati dogañaja što su se zbiii poslije one noči kad se na tajnom sastanku susrela s gospodi¬nom Colbertom. Prije svega, sjetila se prodavaonice čokolade koja je za kratko vrijeme postala jedno od mon¬denih sastajališta Parižana. Tu je prodavaonicu na¬zvala Španjolska patuljčica. Jednoga dana im je došla u posjetu glavom sama kraljica sretna što više nije bila jedina osoba koja pije čokoladu. Nje¬govo veličanstvo kraljica došla je u pratnji svoje patuljčice Terezite i svog patuljka, časnog Barka-role. Otada su poslovi u prodavaonici i§li da nisu mogli bolje. Anñeliki je bilo jasno da je za nju bilo od ve¬like koristi što se udružila s dobričinom Audige-^ rom koji je bio zaljubljen u nju. Isuviše slab da bi joj se suprotstavljao i uvjeren da če ona prije ili poslije postati njegova žena, puštao ju je da radi što hoče. Iako se strogo pridržavala svih tačaka njihova ugovora, ipak se Anñelika trudila da što veča za¬rada pripadne njenom dijelu posla. Tako je ona potpuno preuzela na sebe brigu u poslovanju pro¬davaonica što ih je pootvarala u gradičima oko Pa¬riza: U Saint-Germaineu, Fontainbleauu, Versaille-su, pa čak i u Lionu i Nantesu. Bila je nepogrešiva pri izboru ljudi što ih je stavljala na čelo svojih novih prodavaonica. Pre¬puštala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat tra¬žila da im računi budu tačni. Osim toga, ugovo¬rom ih je obavezivala da prvih šest mjeseci;njihovi poslovi budu u stalnom rastu, inače če poslovoña biti smijenjen. Ugroženi tom prijetnjom, poslovo-454

ñe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je bila dužnost da piju čokoladu. Anñelika nije imala manu mnogih trgovaca i novčara onog vremena: ona nije gomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet. Ulagala je u razne sitnije poslove, kao što je, na primjer, bio posao s javnim kočijama Pariza koje su polazile od palače Saint-Fiacre te uz put kupile sluge, paževe, krojačice, trgovce, vojnike na štakama i užurbane činovnike i odvozile ih za sve¬ga pet novčiča tamo gdje su željeli. Bijaše se, osim toga, udružila i sa svojim neka¬dašnjim vlasuljarom Fran?oisom Binetom iz To-ulouse. * Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tužila za svojom dugom kosom koju joj bijahu odrezali oni lupeži u Chateletu, Anñelika se sjetila Frangoisa Bineta. Njena „nova" kosa nije bila ružna, naprotiv imala je još zlatnije preljeve i bila još valovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo po¬stala gospoña nije ju mogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i velikoj neprilici. Valjalo joj je pribječi umecima. Ali da li če prona¬či gdje boju kose sličnu svojoj, s onim sjajnim pre¬ljevima koji su se rijetko viñali? Sjetila se riječi stražara koji joj je odrezao kosu: — Prodat ču je gospodinu Binetu u ulici Saint--Honore. Nije li to, možda, bio onaj njen Binet iz To-ulouse...? U svakom slučaju, postojale su male mogučnosti da je on još uvijek čuvao njenu kosu. Ali nju je spopala želja da vidi tog svog nekada¬šnjeg slugu i ta je želja više nije napuštala, tako da se jednoga dana uputila k njemu. I zaista je to bio onaj njen Frangois Binet, obazriv, ljubazan... brbljiv. U njega se mogla mir453 ne duše pouzdati. Pričati ča o svemu i svačemu, ali nikad se nijednom riječju neče dotači prošlosti. Oženio se. Žena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih dvoje su uspjeli pri¬vuči vrlo biranu klijentelu. Anñelika se mogla bez brige pojaviti pred ne¬kadašnjim vlasuljarom svoga muža. Gospoña Morens je bila vrlo poznata ličnost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok joj je dotjerivao frizuru, ispotiha zvao: „gospoño grofice". Mada joj je to godilo, nju je spopadala želja da zaplače.

Binet i njegova žena vrlo smjelu frizuru na-praviše Anñeliki. Sasvim na kratko su joj odre¬zali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikova¬ne uši, a od odrezane kose napraviše nekoliko ume¬taka koje su joj ljupko složili uzduž vrata i rame¬na i tako ih na umjetan način produžili. Dok je sutradan Anñelika s Audigerom šetala Mailom, dvije gospoñe je zaustaviše da bi je upi¬tale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru. Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udruži s vlasuljarom i njegovom ženom. Ona če njima slati bogate gospoñe, svoje mušterije, a oni če joj za to davati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da pošalju u provinciju naučnike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam Pariz više nije mogao nasmagati dovoljno žen¬ske kose da bi se udovoljilo sve večoj potražnji za vlasuljama. Posljednja trgovačka transakcija Anñelikina bila je i najvažnija. Kupila je nekoliko „dijelova broda" od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean Castevast s kojim je več otprije bila u poslov¬nim odnosima. Gazda Castevast se bavio svakojakim poslovi¬ma. Iznajmljivao je ribarske brodove koji su odla¬zili na ribarenje čak u Novu Zemlju, prodavao ba-kalar u Parizu, trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za Ameriku, odakle 458 je opat dovozio kolonijalnu robu. Cak je i gusarske brodove opremao. Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje Posuñivao je novac mornarima na svojim brodovi¬ma, i to uz velike kamate i na kratak rok. Osigu¬ravao je uz četiri posto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju čvrstu podlogu. Kupovao je i zamjenjivao krščanske robove za Arape što bi ih njegovi brodovi zarobili, i to posredstvom redovni¬ka Svetog trojstva čiji se samostan nalazio u Li-sieuxu. Zahvaljujuči ovoj posljednjoj svojoj djelatno¬sti, gazda Castevast je smatran dobročiniteljem čo-. vječanstva mada je od obitelji zarobljenih krščana tražio „predujam" i od njin dobivao novac na ime njihove zahvalnosti. Kao što rekosmo, Castevastovi su poslovi do¬bro napredovali, meñutim, ponekad se upuštao u presmione pothvate te se>zbog toga u posljednje vri¬jeme našao na rubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na drugom se pobunila posada, zbog povečanih nameta na sol propao mu je čitav tovar bakalara. Anñelika iskoristi tu priliku i tobože pritekne u pomoč lukavom trgovcu kojega je cijenila zbog njegove sposobnosti i odvažnosti

Pomogla mu je tako što mu je u početku posu¬dila novaca. Zatim, mu je svojim vezama pomogla da bude izabran za kraljeva prokuratora u grad¬skom viječu Honfleurea. Uz to je polučila da i nje¬gov brat dobij a položaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujuči tim imeno¬vanjima, Jean Castevast je uspio iziči na kraj s po-reskim vlastima. Osim toga, kao akcioner Zapadnoindijskog i Istočnoindijskog društva, Anñelika je od Colberta postigla da Castevastovi brodovi mogu pristajati u Martiniqueu plačajuči pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim službenicima na otoku. 4S7

Izuzimanje od poreza bilo^ je prvo što je uspje¬la postiči čime se nesvjesno naplatila -za sva ona poniženja što ih je osječala svaki put kad bi u Monteloup dolazio poreznik. A možda se pri tim nastojanjima sječala prvih trgovačkih savjeta što joj ih je dao gospodin Molines. Jedno od načela gospoñe Morens, a možda je baš u tome bila i tajna njena uspjeha, moglo bi se izraziti ovim riječima koje ona nikad nikome nije povjeravala: „Svaka je trgovina dobra, ukoliko je osloboñena poreza." U zamjenu za svoje zajmove i usluge Anñelika je postala suvlasnikom Castevastovih brodova. Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioničar za kolo¬nijalnu robu: za kakao, razumije se, ali i za kor¬njačevinu, bjelokost, egzotične ptice i, za skupocje¬ne vrste drveta. Ona je snabdijevala drvetom nove državne tvornice namještaja što ih je gospodin Colbert po¬digao. Majmunčiče i ptice prodavala je Parižan¬kama ... Sve joj je to omogučilo da zaradi vrlo mnogo novaca. Zaokupljena svojim mislima i računima, Anñe¬lika je napustila obalu Sene i uputila se Ulicom Beautreillis. Živost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo joj je sada žao što je otpremila kočija-ša. Nije više bilo u skladu s njenim novim dru¬štvenim položajem da ide pješice i da se miješa s nosačima vode i služavkama koje su trčale ulicom. Ona više nije nosila haljine do gležanja kao žene iz puka te joj je rub njene bogate haljine bio za¬prljan blatom. Gomila svijeta u pokretu stane je gurati pre¬ma jednoj kuči. Poče se žestoko opirati toj struji, ali joj jedan grañanin koji ju je gotovo prignječio, dovikne: 458 — Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ!

Velika se vrata otvore i kroz njih proñe ko¬čija u koju bijaše upregnuto šest konja. Anñelika odjednom iza prozora kočije prepozna strogi profil princa de Condea4 Netko vikne: — Živio gospodin princ! Mrgodan, princ podigne čipkastu orukvicu. Za narod je on još uvijek bio pobjednik kod Rocroi. Na žalost, Pirinejski, mir ga je prisilio na povučen život koji njemu nije nimalo bio po volji. Kad je prošao, svatko poñe za svojim poslom. Anñelika proñe ispred dvorišta palače koju princ upravo bijaše napustio. Znatiželjno se zagleda u zgradu. Od nekog joj vremena njen lijep stan na trgu Vosges bijaše postao pretijesan. Počela je sa¬njati o palači s velikim ulaznim vratima, s dvo¬rištem u kojemu bi se mogle okretati kočije, s dvo¬rištem u kojemu se nalaze štale i kuhinje, stanovi za slučinčad, a sasvim odotraga lijepi vrt zasañen stablima naranača i cviječem. Palača što ju je promatrala tog jutra bila je gotovo još nova. Svjetlo i jednostavno pročelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog željeza, te krov od glatkih pločica škriljevca i s okruglim vidjelicama bili su grañeni prema ukusu tog vremena. Vrata palače su se polako zatvarala. Anñeli¬ka je oklijevala da napusti to mjesto a da ni sama nije znala zašto, Primijeti da je grb uklesan nad vratima bio kao odsječen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle uništiti prinčevski grb, več je bilo očito da je to učinilo klesarsko dlijeto. — Kome pripada ova palača? — upita jednu cvjetaricu kojaje u blizini imala dučančič. — Pa... gospodinu princu — odgovori proda¬ vačica kočoperno. — A zašto je gospodin poinc naredio da se ski¬ ne grb iznad vrata? Šteta, svi ostali radovi u ka¬ menu su vrlo lijepi! 459 — Eh, to je druga priča — odgovori dobra žena, namrštivši se. — Nad vratima je bio grb čovjeka koji je sagradio palaču. Nekog plemiča, prokletnika. Bavio se vračanjima, bio u sporazumu s vragom, pa je osuñen na lomaču i spaljen. Anñelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zašto je pred tim vratima od svijetle hra.stovine što se blistala na suncu imala dojam da je več jednom bila tu.

Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela pečate kraljevog pravo¬suña ... — Priča se da je onaj čovjek bio vrlo bogat —¦ dalje je, govorila žena. — Kralj je drugima raspoklanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio največi dio, a meñu inim i ovu palaču. Prije no što je u nju ušao, naredio je da se odstrani grb vješca i čitava palača poškropi blagoslovljenom vo¬ dom. Znate, htio je mirno spavati. Anñelika se zahvali cvjetarici i ode. Prolazeči ulicom Saint-Antoine, počela je pre-metati po mislima trudeči se da se domisli kako da doñe u vezu s princom de Condeom. ** * Nekoliko mjeseci pošto bijaše otvorila prodava¬onicu čokolade, Anñelika se preselila na trg Roval. Novac je več poprilično priticao u njene džepove. Napustivši Ulicu poštenih grañana i preselivši se u aristokratsku četvrt, mlada se žena popela za jednu stepenicu na društvenoj ljestvici. Na trgu Roval plemiči su se tukli u dvoboju, a lijepe, su gospoñe razgovarale o filozofiji, astro¬nomiji i poeziji. Udaljivši se od mirisa čokolade koji su je pro¬ganjali, Anñelika se osječala kao preporoñena. Oči¬ma punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj svijet zatvoren i pariški. 460 Taj trg sa svojim ružičastim kučama, sa svo¬jim visokim krovovima od škriljca, sa svojim ar¬kadama pod čijom su se sjenom stisli dučančiči pomodne robe, pružao joj je sklonište gdje se ona odmarala od dnevnih poslova. Tu se živjelo životom povučenim i mondenim. Skandali su tu poprimali lažan izgled kazališnih predstava. Anñelika je počela uživati u uglañenom razgo¬voru, tom sredstvu kulture što je več pola sto¬lječa vršilo snažan utjecaj na francusko društvo. Ali uvijek je bila u brizi da če se osječati nelagod¬no. Njene su misli isuviše dugo bile udaljene od problema o kojima je bila riječ u epigramima, ma¬drigalima, sonetima! Osim toga, svi su je smatrali pučankom, to jest ženom niskog porijekla, stoga su najbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je čekala da u njih prodre. Bogato se oblačila, ali nije bila baš pre¬više sigurna da su joj haljine u skladu sa modom.

Kad su njeni sinovi odlazili da se na trgu pro-šetaju ispod drveča, svijet se ogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Can-tor su se oblačni u prava pravcata muška odijela od svile, brokata, baršuna, sa velikim čipkastim ovratnicima, čarapama, a na nogama cipelice s vi¬sokim petama. Lijepe su im kose pokrivali šeširiči ukrašeni perjem, a Florimond je čak o pasu nosio sabljicu na koju je bio neobično ponosan. Iako je po izgledu bio nježan i nervozan, neobično se odu¬ševljavao ratom. Izazivao je na dvoboj majmunčiča Piccola ili mirnoga Cantora koji je u dobi od četiri godine tek koju riječ znao kazati. Da nije imao bistre zelene oči, Anñelika bi bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlo šutljiv, a i čemu da govori kad ga je Florimond ionako razumio, a slu¬ge su ispunjale sve njegove želje! Preselivši se na trg Roval, Anñelika je uzela u službu još jednu kuharicu i jednoga slugu. S Fli-potom koji je promaknut u lakeja, te kočijašem, go461 spoña Morens se nije morala sramiti pred susjeda¬ma. Barba i Jasmina su nosile kapice od čipke, zlat¬ne križiče i indijanske šalove. Uza sve to Anñelika je bila sasvim nacistu da je svi smatraju obogačenom pučankom. Htjela se popeti što više, a saloni u četvrt Marais su dozvoljavali ambicioznim ženama iz puka da prodru meñu aristokrate jer. je duh sjedinjavao grañane i velike gospoñe. Počela se truditi da stekne naklonost stare .gospoñice što je stanovala u stanu: iznad njenai. Ta je gospoñica bila kačiperka u vrijeme cvata kar čiperstva i ženskih rasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posječivala je gospoñicu Scuderv. Iz¬ražavala se uglañenim i nerazumljivim riječima. Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji se¬dam raznih načina poštivanja, a uzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je muškarce, a Molierea je strašno mrzila. Ljubav je za nju bila „pakleni la'-nac". Nije, meñutim, bila uvijek tako ponosna. Šapu-talo se da se u mladosti nije zadovoljavala dosad¬nom zemljom koja se zvala Nježnost, več da je putovala kraljevinom koja se zvala Koketerija i često prebivala u njemu glavnom gradu koji se zvao Užitak. Sama bi ponekad govorila podižuči svoje blijede oči uvis: „Ljubav mi je strahovito opustošila srce!" — E da je samo srce! — mrmljao je Auñiger kojemu se nije nimalo sviñalo što Anñelika posje¬čuje tu staru kačiperku. — Vi postajete sitničavi, draga. Kod nas narod kaže da je žena mudra kad uspije razlikovati prsluk i košulju svoga muža. Anñelika bi se nasmijala i tako razoružala Au-digera.

Zatim je odlazila s gospoñicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu palaču gdje ju je ova upisala za tri pistolesa1. 1 Pistole — deset zlatnih franaka. Tu se sastajao cvijet poštena svijeta, to jest mnoge žene što su pripadale srednjim grañan¬skim slojevima, svečenici, mladi i naoružani ljudi, provincijalci. Program tog društva je bio vrlo pri¬mamljiv: „Želimo vam za svega tri pistolesa pružiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog januara1 do po¬lovice korizme sve zabave što ih razborit duh može zamisliti: ,,U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri čemu če svatko biti pošliižen slatkim limunima i narančama iz Portugala. ,,U utorak: vokalni i instrumentalni koncerat. ,,U srijedu: predavanje o filozofiji. ,,U četvrtak čitanje članaka i novih komedija uz kritički osvrt. ,,U petak: neobična izlaganja podvrgnuta kri¬tici. " Sve je bilo predviñeno da bi se umirilo gospo¬de koje su se bojale da se kasno u noči 'vračaju kuči: „Sigurna če pratnja biti stavljena na raspola¬ganje osobama kojima je stalo do sigurnosti nji¬hovih kasa, nakita i genoveških čipaka. A možda ta pratnja neče biti niti potrebna buduči da smo u pregovorima sa svim džeparima Pariza koji su nam obečali izdati propusnice koje če našim čla¬novima omogučiti da bez ikakvih smetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su gospoda doka¬zala da umiju poštivati riječ koju su jednom dali." Osim toga, ljudi iz Dragocjene palače su se po¬brinuli da predavači budu poznate ličnosti. Tako je Roberval, profesor matematike na Kraljevskom sveučilištu, govorio o kometi koja je 1665. mnogo uzbudila Parižane. Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o uzrocima svjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o težini zraka. Anñelika je ubrzo primijetila da je proživlja¬vala strašne muke slušajuči naučna predavanja;

462 463trpjela je kao vrag u škropionici piinoj blagoslo¬vljene vode.

Kad bi čula poneke izraze, činilo joj se da čuje strastveni glas Joffreva de Pevraca i da vidi sjaj njegovih crnih očiju. — U mene je isuviše malo mozga — reče jed¬ noga dana gospoñici de Parajonc. — Svi oni ve¬ liki problemi me uznemiruju. Ubuduče ču navra¬ čati u Dragocjenu palaču samo na ples i na muzičke priredbe. — Vaš je uzvišeni duh isuviše duboko ogrezao u materiju — jadala se stara gospoñica. — A kako da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku onoga o čemu se raspravlja? Nečete ništa da nau¬ čite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji, ništa o skladanju stihova! Sto vam onda ostaje ...? Pobožnost. Jeste li barem čitali Svetog Pavla i Svetog Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi učvrsti¬ li Božju volju! Posudit ču vam ih! Ali Anñelika nije htjela da zna za Svetog.Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za knjigu gospoñice de Gournav: O jednakosti ljudi i žena iz koje je ona mogla izvuči dobre argumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama. Ali se zato strasno i kriomice bacila na prou¬čavanje Rasprave o prenemaganju i. lijepom vla¬danju od gospoñice de CJuintin i Kako čete uspjeti na dvoru od gospoñice de Croissv. XXXIII NAPAD DRSKOG SLUGE MARKIZ DE MONTESPAN ZAŠTITIO ANðELIKU Sutradan po posjeti što ju je Anñelika učinila gazdi Lucasu, kobasičaru na trgu Greve, ona je zamolila gospoñicu de Parajonc da je prati u Tui-leries. Gospoñica Parajonc ju je obično posvuda pra¬tila. Poznavala je čitav Pariz i pokazujuči Anñeliki sad ovu, sad onu ličnost, kazivala bi joj njihova imena. Tako je Anñelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je gospoñica dobro poslužila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna bi se Philonida naprahala sve do oči¬ju okruženih velikim crnim podočnjacima te bi tako nacifrana ličila na starU namigušu i pri tom bila uvjerena da je neodoljiva kao u ono davno vrijeme kad su za njom čeznuli bezbrojni udva-rači. Učila je Anñeliku kako treba šetati kroz Tui-leries, trudeči se da izvede potrebne pokrete, čemu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je, meñu¬tim, smatrala da se oni dive njenu ljupkom liku.

— U Tuileries — govorila je — treba kroz ve¬liku aleju šetati nehajno se držeči. Ako želite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati ništa, morate se smijati da biste izgledali veseli, uspra-

-464 to Put u Versailles 465 viti se svaki čas da biste istakli svoje grudi, rasko-lačiti oči da biste izgledali viši, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a le¬pezom s drugim... Ukratko, treba se raznježiti, draga! Šalite se, gestikulirajte, prenavljajte se... To poučavanje i nije bilo tako loše. Anñelika ga je primjenjivala s više mjere i uspjeha nego njena učiteljica. Prema riječima gospoñice de Parajonc, Tuile¬ries su bile „poprište lijepoga svijeta, a Cours-la--Reine „carstvo namigivanja". Svijet je odlazio u Tuileries da bi tu dočekao vrijeme šetnje na Cours--la-Reine, a navečer se poslije šetnje na Cours-la--Reine ponovo vračao u Tuileries izmjenjujuči šet¬nje kočijom sa šetnjama pješice. Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su svečenici pripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje odbrambene govore. Sve osobe koje su nešto značile tu su uricale sastanke, a ponekad se tu moglo sresti kralja ili kraljicu, dok je prijestolonasljednik često dolazio u društvu svoje guvernante. Danas je Anñelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su obično šetale velike ličnosti. Princa de Condea se tu moglo sresti go¬tovo svako veče. Bila je razočarana primijetivši da ga nema i ona bijesno lupne nogom. — Baš sam znatiželjna^ zašto vam je tolika stalo do toga da vidite njegovu visost — čudila se Philonida. — Moram ga vidjeti. — Želite li mu uputiti neku molbu...? Ali ne žalostite se, draga, eno ga, upravo dolazi. Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okružen plemičima iz svoje pratnje.

Tek sada je Anñeliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogučnost da s njim doñe u do¬dir. Je li mu mogla pristupiti i kazati. — Monsinjore, povratite mi palaču u Ulici Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste je primili iz kraljevskih raku a da na nju nikakvo pravo ni¬ ste imali... Ili: — Monsinjore, ja sam žena grofa de Pevraca, vlasnika palače s koje ste skinuli njegov grb i koju ste dali poškropiti blagoslovljenom vodom ... Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i dje¬tinjast i glup. Ta ona je bila samo žena iz puka koja se obogatila prodajuči čokoladu! Nitko je nije mogao predstaviti njemu! A da je i predstavi, što bi mu kazala? Bijesna na sebe samu, stane se žestoko prekoravati: „Glupačo! Sta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosila ovako nerazumne i nagle odlu¬ke...?" — Doñite — reče staroj usidjelici. I brzo se udalji od glasne i šarene skupine što je pored nje prošla. Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anñelika je dalje šetala sa zlo¬voljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poči na Cours-la-Reine. Ona odgovori da ne mislit Kočija joj je bila isuviše priprosta. Neki gizdelin ih zaustavi: — Gospoño — obrati se Anñeliki — ja i moj prijatelj upravo smo raspravljali o vama. Okladili smo se: jedan tvrdi da ste žena nekog prokuratora, a drugi da ste gospoñica i .„kačiperka". Ne biste li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nas dvo¬ jice u pravu? Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loše Volje. Osim toga, nije podnašala te kicoše nacifra-ne kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu bio duži nego na drugim prstima. — Uvijek se kladite da ste budala i nikad ne¬ čete izgubiti — odgovori. Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena.

466

467 •jl -

i; % — Vaš odgovor je vrlo duhovit, ali na tri ki¬ lometra smrdi po ulici. Nečete nikad uspjeti u ni¬ jednom salonu, ukoliko... — Oh! Philonido! — poviče Anñelika odjed¬ nom se zaustavivši — gledajte tamo... — Sto? — Tamo — ponovi Anñelika glasom koji se sveo na jedva čujni šapat. Na nekoliko koraka od nje, u.zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladič lijeno naslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je ljepotu još više isticala elegancija nje^ gova ruha. U njegovo odijelo od zelenog baršuna bijahu utisnuti pozlačeni likovi ptica i raznog cvi¬ječa. Odijelo prilično neobično, ali lijepo kao pro¬ljetna livreja. Bijeli šešir ukrašen zelenim perima pokrivao mu je bujriu plavu vlasulju. Njegovo bi¬jelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdžama i ublaženo neznatnim namazom pudara, krasili su plavi i tanki brčiči. Imao je velike oči, prozirno plave, kojima je lišče davalo zeleni ton. Crte lica su mu bile nepomične, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario? Razmišljao? Njego¬ve plave zjenice činile su se prazne, kao zjenice slijepca. Pogled mu je bio odsutan kao u čovjeka koji snatri o nečemu, a hladan kao u zmije. — Sta je, Anñeliko — prijekorno je upozori gospoñica de Paraj one — izgleda da ste izgubili glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako proma¬ trati jednu osobu. — Kako ... kako se zove? — Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-Belliere! Čemu se toliko čudite? Sigurno tu čeka svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, što ste tako zinuli i zastali kao da čete pustiti korijenje! Ta vama se ionako ne sviñaju kicoši. — Oprostite — odgovori Anñelika došavši ko¬

načno sebi. Na trenutak se bijaše ponovo pretvorila u dje¬vojčicu divlju i punu divljenja, Filip! Njen ro468 ñak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjurom tople juhe isparavao vlažan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku ...! Prošle su pored mladiča. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo šešir pokretom neizkazane do¬sade i pozdravio ih. — Taj plemič, zar ne, pripada kraljevoj prat¬ nji? — upita Anñelika kad su malko poodmakli. — Jest. Zajedno s gospodinom princom je ra¬ tovao dok je ovaj bio u španjolskoj službi. Poslije je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova. Tako je lijep i toliko uživa u ratovanju da ga kralj naziva Martom, bogom rata. Meñutim, o njemu se pričaju strašne stvari. — Strašne stvari...? Baš me zanima koje su to strašne stvari! Gospoñica Parajonc se pomirljivo osmjehne. — Eto, več vam je krivo što loš glas bije tog lijepog gospodičiča. Ah! Sve su žene kao i vi. Trče za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosa¬ ma, njegovoj svježoj puti, eleganciji njegova ruha. Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet. Tada se, meñutim, druga muzika čuje. Da, da, gospoñica Armanda de Circe" i gospoñica Jacari su mi se povjerile... Lijepi je Filip naizgled odgo¬ jen i ljubazan. Rastresen je kao mudrac, čemu se na dvoru svi smiju. Meñutim, čini se da je u lju¬ bavi pravi prostak: kočijaš se s više poštivanja odnosi prema svojoj ženi, nego on prema svojim ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove za¬ grljaje, mrze ga iz dna duše ... Anñelika ju je slušala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred očima Filipov lik, oslo¬njen na kip, nepomičan i nestvaran kao kakvo priviñenje. Jednom ju je uzeo za ruku i poveo je da plešu. Bilo je to u Plessisu, u velikom i tajan¬stvenom dvorcu usred velike šume Nieul. Anñelika nije mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos njegovoj pla¬voj kosi i u njegovim žilama teklo nešto arapske

469 krvi. Strast, tankočutna okrutnost te rase Kao da je bila svojstvena i svijetu u jugozapadnim predje¬lima kraljevstva. Ljubazni su ponešto grubi i šu¬tljivi. Nevjernička krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovim žilama i ponekad bi iz¬nenada planula. — Čini se da upravo uživa u tome da muči na vrlo rafiniran način svoje ljubavnice — nastavila je Philonida. — Zbog neke gluposti je tako divljač¬ ki isprebijao gospoñu de Crice da se gotovo tjedan dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna s obzirom na gospoñina muža. U. slučaju pobjede u ratu, ponaša se da je to prava srame .2. Nje¬ govih se vojnika svijet više plaši nego vojnika zlo¬ glasnog. Jeana de Werthea. Cak u crkvama obeščaščuju žene i tako ih izmrcvare da ih se poslije pre¬ poznati ne može. U Norgenu je silom sakupio kče¬ ri odličnijih grañana i gotovo ih poubijao zato što su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije razvratne noči prepustio ih je vojnicima. Mnoge su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da ga princ de Conñe nije uzeo u zaštitu, Filip du Plessis bi bio zasigurno pao u nemilost. — Philonido, vi ste stara ljubomorna brbljivica! — poviče Anñelika planuvši odjednom. — Onaj mladič nije i ne može biti čudovište kakvim ga vi prikazujete. Uživate u tome da napuhujete brbljarije što ste ih o njemu čuli. Gospoñica se zaustavi gotovo se gužeči od ne¬godovanja. — Ja...! Brbljarije...! Ta i sami znate koliko zazirem od naklapanja susjeda i svega onoga što ulica priča. Ja...! Brbljarije...! Ja koja ne podnom sim prostakluke! Ako vam več nešto povjerim i ka¬ žem, znači da je to istina! — Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome kriv — odlučno izjavi Anñelika. — Takav je zato što su ga žene izmučile zbog njegove ljepote. — Kako ... Kako vi to znate? Poznajete li ga? — Ne... ne. 470

— Onda ste ludi! — Poviče gospoñica de Pa-rajonc zacrvenivši se od bijesa. — Ne bih ni u snu pomislila da čete izgubiti glavu zbog takvog lepti¬ra. Zbogom... Napusti je i velikim se koracima uputi k iz¬laznim vratima. Anñelika poñe za njom ne želeči prekinuti prijateljstvo s gospoñicom Paraj one ko¬ju je, u stvari, voljela. Da se Anñelika i stara kačiperka nisu tog dana poriječkale u Tuileriesima zbog Filipa du Plessis--Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kuči, a da nisu izišle u tom trenutku ne bi bile postale žrtve prostačke oklade lakeja okupljenih pred ula¬zom, a gospodin de Lauzun i gospodin de Monte-span ne bi se bili tukli u dvoboju za lijepe zelene oči gospoñe Morens, a Anñelika bi se bila još dugo načekala da ponovo prodre u društvo velike gospo¬de. To dokazuje samo da je ponekad dobro imati ponešto duži jezik. Buduči da se jednim napisom branio ulaz u vrtove „lakejima i ološu" bilo je uvijek pred ula¬zom mnoštvo lakeja, slugu, kočijaša koji su tu kra¬tili vrijeme igrajuči na karte, tukuči se ili pijuči u gostionici na uglu. Tu su se večer lakeji vojvode de Lauzuna zarekli da če platiti bocu vina onome tko se usudi podiči suknje prvoj gospoñi koja iziñe iz Tuileriesa. Dogodilo se da je ta gospoña bila Anñelika ko¬ja je dostigla PhUonidu i pokušala je umiriti. Prije no što je mogla predvidjeti namjeru dr¬skoga lakeja, nekog dugonje koji je smrdio po vi¬nu, suknja joj je na prostački način poletjela u zrak. Gotovo u istom trenutku njena se ruka nemi¬lice spustila na drznikovo lice. Gospoñica de Para-jonc je kriještala kao papiga. 471 Neki velikaš koji se upravo penjao u kočiju i koji je vidio čitav prizor dade znak svojim sluga¬ma, a ovi se, $retni što im se pruža prilika, obo-riše na sluge gospodina de Lauzuna. Izbi strahovita tučnjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele položaje po strani i rado¬znalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji ple¬miča koji je svoje sluge podbadao žestoko im plje-šcuči. On se približi Anñeliki i pozdravi je. — Hvala vam, gospodine, na pomoči — odgo¬ vori mu ona. Sva se tresla od bijesa zbog doživljenog poni¬ženja. Ali više od samog bijesa njom bijaše ovladao osječaj straha jer umalo ona sama nije pokušala udesi ti za vrbicu pijanog lakeja, kao što je nekad radila s pijancima u „Crvenoj krinki", prateči svoj pothvat slikovitim riječima što ih je naučila u

Po-ljakinjinoj školi. Sva njena nastojanja da ponovo dospije u krug velikih gospoña bila bi zauvijek pro¬pala. Sutradan bi se gospoñe iz predgraña Marais grohotom srnijale toj zgodi. Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odluči da padne u nesvijest prema starom dobrom običaju. — Ah! Gospodine... kojeg li bezobrazluka! Strašno li je biti ovako izložen zlostavljanju ovih grubijana! — Smirite se, gospoño — reče on pridržavaju¬ či je oko pasa brižnom i snažnom rukom. On je bio vrlo lijep mlad čovjek. Imao je žive oči, a njegov naglasak nije ostavljao sumnji. Bio je sigurno Gaskonjac!'On se predstavi: — Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi¬ tez od Parñaillana i drugih mjesta, markiz de Montespan. Anñelika je poznavala to ime: pripadalo je sta¬rom i visokom plemstvu pokrajine Guienne. Ona mu se osmjehne što je čarobni je mogla, a markiz, očito očaran tisi susretom, htjede pošto-poto znati gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Ali ona ne kaza svoje ime, več mu samo reče: — Doñite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Na¬ dam se da če nam se pružiti bolja prilika da ugodno pročavrljamo. — Gdje da vas čekam? — Kraj spomenika Jeci1. Mjesto je prilično obečavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan, markiz joj poljubi' ruku. — Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti? — Moja je kočija u blizini — odgovori Anñe¬ lika koja nije željela da on vidi njenu skromnu kočiju. — Onda do viñenja, tajanstvena ljepotice. Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se žu¬strim korakom uputi k svojoj kočiji. ** * — Nemate nimalo stida ... — otpoče gospoñica de Parajonc. Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videči u kako se jadnom stanju nalaze njegove sluge — jedan je pljuvao zube, drugome je iz

nosa krv tekla, a na svima je odječa bila po¬derana i prašna — uze se derati svojim kreštavim glasom. Čuvši da su ih udesili sluge nekog velika¬ša, poviče: — Treba dobro nalemati te vucibatine i njiho¬ va gospodara. Taj ološ nije vrijedan da ga se sa¬ blja dotakne. Markiz de Montespan ne bijaše još sjeo u svo¬ju kočiju. Čuvši te riječi skoči sa papučice, potrči prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko 1 Himfa koju je Jupiter pretvorio u pečinu i osu¬dio da ponavlja posljednje riječi onoga koji joj se obrača

472 473 ¦njegove vlastite osi i uz to ga nazva prostačinom i lupežom. Cas potom bljesnuše sjajni vrhovi dviju saba-lja i, dva Caskonjca ukrštiše sablje pred sve znati-^eljnijim očima besposličara. — Gospodo, molim vas! — vikala je gospoñica de Parajonc. — Dvoboj je zabranjen. Večeras čete spavati u Bastilji. Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razložna proricanja več su se tukli uz zveket ma¬čeva dok je svjetina pružala pravi pasivni otpor švicarskim stražarima koji su se pokušavali probiti do duelanata. Na sreču, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno. Peguilin posrne i ispu¬sti sablju. — Kidajmo brzo, dragi! — poviče marfaz po¬ državajuči ga. — Treba izbječi Bastilju. Pomognite mi, drage gospoñe! Kočija krene u onom istom trenutku kad su švicarski stražari, dijeleči i lijevo desno šamare i ubode helebardom, stigli u njenu blizinu. Dok se kočija uz veliki štropot spuštala niz uli¬cu Saint-Honore Anñelika je svojim vlastitim ša¬lom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u kočiji uz mladog vojvodu, markiza, gospoñicu de Parajonc. U kočiji se čak nalazio i jakej koji je izazvao tuč¬njavu. U posljednji su ga čas bacili polumrtvoga na tlo kočije. — Bit češ osuñen na kotač i na robiju — obeča mu Peguilin tresnuvši ga nogom u trbuh. — Neču dati ni jednog jedinog novčiča za tvoje otkuplje¬

nje...! Vjere mi, moj dragi Pardaillane, moj mi kirurg zahvaljuči vama ne mora puštati krv ovog prolječa. — Treba vas povezati — reče markiz. — Do¬ ñite k meni. Vjerujem da je kod kuče moja žena s nekim svojim prijateljicama. 474 * * U ženi gospodina de Montespana Anñelika pre¬pozna lijepu Athenaidu de Mortemart, nekadašnju Hbrtenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s ko¬jom su prije mnogo godina prisustvovale trijum¬falnom kraljevom ulasku u Pariz. Gospoñica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospoñica Tonnay~Charente, udala se 1662. Poslije udaje je postala još ljepša. Njena ružičasta put, modre oči, njene zlatne kose i duhovitost s koje je bila na glasu njena porodica, sve je to pridonijelo da postane jedna od najviñenijih žena na dvoru. Na nesreču, i njena obitelj i obitelj njena muža, mada su obje pripadale starom i visokom plemstvu, što se tiče novca nikad ih u.njih nije bilo u obilju. Pritiješnjena dugovima i vjerovnici¬ma, siromašna Athenaida nije mogla dati svojoj ljepoti onaj sjaj koji je zavrijedila, a dogañalo joj se da je morala izostati s dvorskih svečanosti zato što nije mogla nabaviti novu haljinu. Apartman u koji su ušli duelanti zajedno s An-ñelikom i gospoñicom de Parajonc ostavljao je do¬jam gotovo krajnjeg siromaštva, ali i pretjerane raskoši na koju je gospodare prisiljavao položaj što su ga zauzimali u društvu. Raskošne su haljine i odijela bile razbacane po prašnom pokučstvu. Sobe nisu bile ugrijane iako je bilo još dosta hladno. A kad je spomenuta skupina stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kuč¬noj haljini od tafta, nateže, poput kakve babuskare, s pomočnikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijaše došao da traži predujam za ogrlicu izrañenu u sre¬bru i zlatu što ju je mlada žsna'željela staviti oko vrata na svečanosti koja se imala slijedečeg tjedna održati u Versaillesu. Gospodin de Montespan se odmah umiješa i pomočnika otpremi nogom u tur. Athenaida se po¬buni. Htjela je ogrlicu. Žestoka svaña izbije izmeñu 475 muža- i žene, a dotle je krv iz rane jadnoga P4-guilina kapala po podu.

Gospoña de Montespan naposljetku to primi¬jeti i pozove svoju prijateljicu Frangoisu d'Aubignč koja bijaše došla da joj pomogne donekle spremiti kuču, jer su je dan prije toga napustile sve so¬barice. Udovica pjesnika Scarrona odmah doñe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici, sa svojim velikim crnim očirna i suzdržanim izrazom oko usta. Anñelika je imala dojam da ju je još juče vidjela u Templeu. „•Još malo pa če se i Hortenzija pojaviti", po¬misli. Zajedno s Frangoisom prenese onesvještenog vojvodu de Lauzuna na kanape. — Idem po vodu u kuhinju. Budite tako do¬bri, gospoño, pa pridržite zavoj na rani — reče udovica. Po gotovo neprimjetnom skanjivan ju Anñelika shvati da ju je gospoña Scarron prepoznala. Napo¬sljetku, vrlo važno. I gospoña Scarron je bila jedna od onih osoba koja je morala skrivati* dio svoga života. U svakom slučaju, Anñelika je ionako bila odlučila da se prije ili poslije nañe licem u lice s osobama meñu kojima je nekad živjela. Nije mo¬gla znati kakva če biti njihova reakcija: ogovara¬nje, tračevi ili šutnja!? Raspoloženja se na dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi su skandali uzbudili duhove poslije procesa grofu de Pevarcu, a proces Fouquetu bacio je u sjenu ove ostale. Ostavši sama kraj ranjenika, Anñelika ga je promatrala prilično se uzbudivši. On je još uvijek bio ,,l'enfant_terrible" dvora. Njegove crte lica je¬dva načete od bezbrojnih orgija i ludosti, još su bile profinjene i skladne. Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se zbog nje potukao s go¬spodinom d'Orleansom? Ne...! Proñu je jezivi. Po¬sljednji ga je put vidjela u gostionici „Crvena krinka" I — „Kako se brzo zaboravlja", pomisli, „kake brzo ishlapi gorčina mržnje kad čovjek jede svaki dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja!" Anñelika položi svoju ruku punu prstenja, koja joj je izgledala znakom vlastitog poraza, na Pegui-linovu. 2ivot se vrti...! Ne može se uvijek biti u zavadi... Bračni par de Montespan je u drugoj sobi na¬stavio da se svaña. — Kako to da je niste prepoznali? Do vraga, ta to je gospoña Morens! Sad ste več spali na te da se u dvoboju tucete za vlasnicu prodavaonice čokolade. — Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju

priča kako je jedna od najbogatijih žena Pariza, Ako se baš o njoj radi, nimalo ne žalim svoj postupak. — Gubite mi se! — Draga, želite li vi imati svoju ogrlicu od dijamanata? „Sjajno", pomisli Anñelika, „več vidim kako treba da pokažem svoju zahvalnost ovim bajnim velikašima. Skupocjeni dar ili čak i poteza kesa, a sve to obavij eno s mnogo diskretnosti i finoče." Vjeñe vojvode de Lauzuna zadrhtaše. On se zagleda u Anñeliku praznim pogledom. — Da ne sanjam — propenta — jeste li to vi, ljepotice moja? — Jest, baš ja — odgovori mu ona smješka¬ juči se. — Sam vrag zna da li sam se nadao da ču vas vidjeti, Anñeliko! Cesto sam se pitao kamo ste pobogu svršili. — Pitali ste se, ali se niste potrudili da to i doznate, priznajte. — Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvoranin, a svi su dvorani pomalo podli prema onima koji padnu u nemilost. On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade žene.

476 477 — Trebalo se snači. Sad se zovem gospoña Morens. — Svetoga mi Severina, čuo sam o vama! Pro^ dajete čokoladu, nije li tako? — Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja astronomijom ili filozofijom. Ja* meñutim, proda¬ jem čokoladu. A vi, Peguiline? Je li još uvijek pro¬ vodite ugodan život? Jeste li još uvijek u kraljevoj milosti...?

Peguilin se uozbilji i načas kao da je zaboravio svoju radoznalost. — Ah, draga, moja milost je prilično šepava. Kralj je uvjeren da sam ja bio u dogovoru s de Vardesom što se tiče španjolskog pisma, znate, onog kojim je kraljica obaviještena o tome kako je njen preuzvišeni suprug vara s gospoñicom la Valliere. . Nikako da raspršim te sumnje i njegovo je ve¬ ličanstvo često vrlo grubo sa, mnom! Na sreču, Ve¬ lika je gospoñica zaljubljena u mene! — Gospoñica de Montpensier? — Jest — odgovori potiho Peguilin zakolutavši očima — vjerujem čak da ima namjere zaprositi me. — Oh! Pčguiline — poviče Anñelika prasnuvši u smijeh — vi ste. nenadoknadiv, nepopravljiv^ Nimalo se niste izmijenili! — A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskršla. — A što vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline? — Zaboga, ono što o njima kaže crkva...! Do¬ ñite ovamo, srdašce, da vas poljubim! Uzme joj lice izmeñu dva dlana i privuče je k sebi. ðavo te odnio! — poviče de Montespah— s praga. — Nije ti dosta što sam te ranio u bedro da bih te spriječio da trčiš, več eto dolaziš da kosiš travu ispod mojih nogu u mojoj kuči, Peguilihei ñavolji brate! Zaista sam pogriješio što nisam pUstio da te odvedu u Bastilju. 478 XXXIV PRINC DE CONDE PREDLA2E ANðELIKI DA¬MU POSTANE LJUBAVNICOM Poslije opisanog susreta Anñelika se često vi¬ñala u Tuilleries i na Cours-laReine s vojvodom de Lauzunom i markizom de Montespanom. Ovi su je upoznali sa svojim prijateljima. I malo-po-malo susretala se sa sve više ljudi iz svoje pro¬šlosti. Jednom, dok je šetala s Peguilin om, njihova se kočija sretne s kočijom Velike gospoñice. Ova je prepozna, ali nijednom riječi ne spomenu pro¬šlost. Iz opreza ih' ravnodušnosti? Uostalom, svat¬ko je imao napretek svojih briga. Poslije onog prvog ne baš previše ljubaznog susreta, markiza de Montespan se poče sve više zanimati za nju i sve je češče pozivati. Primijetila je da

trgovkinja čokolade govori malo, ali su joj zato odgovori bili neobično duhoviti. Zatim je gospoña Scarron koju je Anñelika če¬sto viñala kod Montespanovih uvede u kuču Ninon de Lenclos. Salon glasovite gospoñe nije smatran mjestom razvrata, več odličnom školom u kojoj se čovjek učio dobrom ponašanju. „Kod nje se", pisao je vitez de Mere, „nisu vodili razgovori 0 vjeri i o vlasti, ali su se zato vodili duhoviti i kičeni razgovori o davnašnjim i sadašnjim zgodama, o ljubavnim pustolovinama 473-

a da se u te pustolovine nije upadalo. Zahvaljuju¬či veselosti, poletu i duhovitosti domačice, svi su se tu vrlo ugodno osječali." Prijateljstvo koje je vezivalo gospoñicu de Len-clos s Anñelikom de Sance bilo je vrlo diskretno. Malo je pisama ostalo koja svjedoče o tom prija¬teljstvu, a ni jedna ni druga nije mnogo govorila 0 dubokim osječajima koji su ih od samog početka jednu k drugoj vukH. Obadvije su pripadale onom soju žena koje privlače ljude, manje više nesvjesno, 1 to dražima kojima ih je priroda podjednako ob¬ darila i u tijelu i u srcu i u duši. Mogle su biti i protivnice. Meñutim i Ninon je Anñeliki i Andelika Ninoni bila jedini ženski prijatelj za čitava života. S obzirom na nepoštednu borbu koju je mo¬rala voditi da bi se održala na površini, Anñelika ¦je u Ninoni cijenila njena svojstva poštenja, hra¬brosti i jednostavnosti, tako rijetka u ostalim že¬nama, po kojima je glasovita kurtizana, u stvari, bila „pošten čovjek". A ovoj je opet brzo bilo jasno da se .Anñelika želi njome poslužiti da bi se što više popela na društvenoj ljestvici, stoga je željama svoje nove prijateljice posvetila mnogo brige, vodeči je, savjetujuči je, predstavljajuči je svima. Da je mlaña žena ne bi pogrešno shvatila, Ni¬non joj jednog dana reče: — Osječaj prijateljstva je najvrednije svojstvo moga srca, Anñeliko. Kadro je da se žrtvuje, da bude nježno i velikodušno, da ima, dakle, sve ono čega u ljubavi nema. Od srca vam ga nudim. Za-¦visi od vas hoče li trajati koliko i naš život. ** * Poznavajuči bolje od ikoga vrijednost putenog ¦života, Ninon je uživala u tome da tom životu privede zaista osjetljive prirode. Nagovarala je An-

480 ñeliku da uzme ljubavnika zvučnog imena. Ali Anñelika nije htjela da zna za to. S obzirom na to da joj je život, zahvaljujuči njenim trgovačkim aktivnostima, bio osiguran, smatrala je da do velikih časti i položaja neče dospjeti upusti li se u ljubavne pustolovine. Družba svetog sakramenta, tajna i močna, vladala je čak i u kraljevoj palači. Posvuda je bilo pobožnih osoba. U svojoj igri An¬ñelika se jednom rukom držala za nju da bi stekla glas kreposne žene, a s drugom za razvratnike da bi se nametnula svojom veselošču i svojom duhovitošču na svim svečanostima. — Uzmite barem nekog ljubavnika zbog pu¬tenog užitka — savjetovala joj je potom Ninon. — Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi! Anñelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama čudila mirnoči svoga ti¬jela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog posla i bezbrojnih planova, sasvim ishlapile te želje. Kad bi se navečer, mrtva od umora i pošto bi se još načas poigrala skrivača sa svojim sinovima, srušila na krevet, imala je samo jednu želju: spavati du¬bokim snom da bi se sutradan mogla, osvježena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu. Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu ženu ljubav je često samo sredstvo da utuče vri¬jeme. Vatrene izjave njenih uñvarača, njihov brzi dodir da nitko ne vidi, „supružnički prizori" s Au-digerom koji su ponekad završavali s poljupcima kojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za nju predstavljalo „korisnu iji beskorisnu igru", več prema tome da li jest ili nije izvlačila neku korist iz te igre. Pošto je saslušala Anñeliku koja joj je povje¬rila te svoje brige i svoj način života, Ninon joj reče da je to njeno ponašanje graničilo s bolešču. Da bi ozdravila, morala bi na neko vrijeme napu¬stiti svoje poslove i prepustiti se užicima što ih je 481 Sl Put u Versailles *..... slobodan način života pružao besposlenom svijetu: izletima, maskiranim plesovima, kazalištu, veče¬rama i kockanju u svako doba dana i noči. Anñelika je u kuči Ninon de Lenclos susrela čitav Pariz. Princ de Conde je navračao tamo sva¬kog tjedna da odigra partiju hoca.1 Više je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamo¬lila je Ninon da je upozna s njim. Lijepi mladič je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro pozna¬tim, pogledom, a zatim, pošto je časak porazmislio, reče jedva mičuči usnama:

— Ah, vi ste dakle gospoña Čokolada! Anñeliki navali krv u obraze. Duboko mu se pokloni i odgovori: — Tako je, dragi roñače. Mladič se namršti. — Roñak? Čini mi se, gospoño, da ste vi pri-' lično drski tvrdeči... — Zar me niste prepoznali? — prekine ga ona netremice se zagledavši u nj svojim zelenim očima koje su plamtjele bijesom. — Ja sam vaša roña¬ kinja Anñelika de Sancč de Monteloup. Jednom smo se vidjeli u Plessisu. Kako je vaš otac lju¬ bazni markiz...? Kako vaša .majka? Nastavila je da govori trudeči se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga ostavi žderuči se u duši zbog počinjene gluposti. Nekoliko je dana živjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njenu tajnu. Kad se ponovo su¬srela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori nikome o onome što mu je zadnji put po¬vjerila. 1 Hazardna igra na karte u doba Mazarina. Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori kako mu uopče nije stalo do njenih tajni i kako mu je, uostalom, još manje stalo da se dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospoñom koja se toliko nisko spustila da prodaje čokoladu. Anñelika ode od njega bijesna zarekavši se da mu više neče poklanjati nikakvu pažnju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala pobožna da bi okajala grijehe mladosti, te se po¬vukla u samostan Val-deGrace. Mladič je rasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je volio stoga što je bio lijep i ludo hrabar, meñutim o njemu su kružile strašne priče. Anñelika se pre-koravala što isuviše često na nj misli. Neočekivana izjava ljubavi i još neočekivanija partija hoče sasvim su poremetili njen život i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobičajenih ra¬zmišljanja. * * * Anñelika je bila prilično ponosna što je i nje¬no ime dospjelo na listu osoba kojima je gospo¬ñica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove pa¬lače Luxembourg. Stigavši jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori Svicarčeva žena jer joj je muž bio odsutan.

Anñelika se uputi lijepim alejama omeñenim vrbama i grmovima magnolije. Ubrzo je primije¬tila da je vrt, inače uvijek dosta živ, tog dana bio gotovo prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u li¬vreji koji su trčali što ih noge nose i koji najzad nestadoše u jednom šumarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i ponešto uznemirena, nastavila je svoju usamljenu šetnju. Dok je prolazila pored jedne spilje naprav¬ljene od školjaka, učini joj se da čuje tihi šum. Okrene se i razabere ljudski lik sklupčan u grmu.

4R2 483 „Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Si¬gurno se tu sakrio da nekoga očerupa. Ala bi zinuo u ču&u da ga iznenadim i upitam ga na šatrov-štini što tu radi!" Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno dogañalo svaki dan da se velika gospoña nañe pred kradljivcem u čeki i da mu očita bukvicu na je¬ziku kule Nesle i predgraña Samt-Denis. ,,A za¬tim ču mu dati kesu da doñe k sebi od iznenañenja, jadnik!" pomisli sva sretna što če se sve to odigrati bez svjedoka. Meñutim, dok se opreznim korakom primicala grmu. opazi da je čovjek bio raskošno odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrlo čudnom položaju, u položaju četvero¬nošca: na koljenima i laktovima. Odjednom uzne¬mireno okrene glavu i kao da je načulio uši. Ona prepozna vojvodu d'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je več više puta za vrijeme šetnje u Tuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladič, ali se o njemu pričalo da uopče ne vodi računa o etiketi i da ne zna za osječaj mjere. Blijedo mu je lice izobličio izraz straha. — Sto li samo radi tu? Zašto li se skriva? čega li se boji? — pitala se, a neki neodreñeni osje¬ čaj tjeskobe joj stisne srce. Pošto je časak oklijevala, povuče se tiho i stiže u veliku aleju parka. Tu sretne Švicarca koji se prilično zbunio kad ju je opazio. — Oh! Gospoño, što radite ovdje? — promu¬ ca. — Odmah se povucite! — Zašto? Ta dobro ti-je poznato da pripadam krugu osoba kojima je gospoñica de Montpensier dozvolila ulaz u park. Tvoja me je žena pustila da

uñem. bez ikakve primjedbe. Čuvar se prestrašeno ogleda oko sebe. Anñe-lika je uvijek bila vrlo darežljiva prema njemu. — Neka mi gospoña oprosti — šapne primičuči joj se — ali mojoj ženi nije poznata tajna koju ču vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen niko484 I me ulaz u park jer več od jutros lovimo-vojvodu d'Enghiena koji misli da se pretvorio u kuniča. Videči da je Anñelika raskolačila oči, čuvar prstom dodirne sljepoočicu. — Znate, ponekad mu se dogañaju takve stva¬ ri. Jadan mladič. Izgleda da je posrijedi neka bo¬ lest. Kad vjeruje za se da je kunič ili jarebica, bježi da se sakrije boječi se da ga ne ubiju. Več ga više od dva sata tražimo. — Tamo je, u šumarku pored male spilje. Vi¬ djela sam ga. — Svemoguči Bože! Treba obavijestiti gospo¬ dina princa. Ah, evo ga! Zaista im se približavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz prozorčič. — Sta radite ovdje, gospoño? — upita srdito. Švicarac se brzo umiješa: — Monsinjore, gospoña je upravo ovog trenut¬ ka primijetila vojvodu kraj male spilje od školjki. — Ah, u redu. Lupeži, otvorite mi vrata. Pomozite mi da siñem, sto mu jada! Ne podižite to¬ liku larmu! Prestrašit čete ga. Ti tamo, trči i -dovedi njegova prvog sobara. A ti, skupi sve ljude koje možeš nači i zatvori sve izlaze... Malo potom meñu grmljem se čulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomučna trka. Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka koji ga najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkači opkole. Iz grupe se iz¬dvoji vojvodin prvi sobar, čovjek koji ga je od¬gojio, te mu stane nježno govoriti: — Nitko vas neče ubiti, monsinjore. Nečemo vas zatvoriti u kavez... Uskoro čete opet trčati do

mile volje po polju. Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Ni¬šta nije govorio, a u pogledu mu se nazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri. Princ de Conde se približi. Mladič se bez ri¬ječi bijesno otimao. 485 i ¦¦• — Odvedite ga — reče princ Conde. — Dozovite liječnika i kirurga. Neka mu puste krv, neka mu dadu neko sredstvo za čiščenje, ali prije svega neka ga vežu. Ne želim se večeras ponovo poigrati slijepog miša. Naredit ču da se izbičuje onaj čijom je krivnjom ponovo pobjegao. Skupina se udalji. Princ se približi Anñeliki koja je zaprepaštena prisustvovala tužnom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i ja¬dan mladič. De Conde se ustoboči pred njom i uze je mo¬triti mrgodnim očima. — Onda — reče — jeste li ga vidjeli? Sjajan prizor! Potomak prinčeva de Conde i de Montmorency .. .1 Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je bila luda. Morao sam se oženiti s kčerkom. U ono je vrijeme pincetom sebi čupala vlasi, jednu po jednu. Znao sam da če ista bolest pogoditi moje potomstvo, ali morao sam se s njom oženiti, jer je to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A vidjeli ste mi sina. Ponekad vjeruje da je pas i teškom se mukom suzdržava da ne zalaje pred kra¬ ljem. Ili zamišlja da je slijepi miš i onda se boji da ne bi udario u zidove svoga apartmana. Neki dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale polijevati... Zabavno, zar ne? Kako to da se ne smijete...? — Monsinjore ... kako možete pomisliti da mi je do smijeha...? Očito me ne poznate... On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu. — Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas poznam, gospoño Morens! Vidio sam vas u Ninoninoj kuči i u kučama drugih osoba. Veseli ste kao djevojčica, lijepa kao kurtizana, a srce vam je pu¬

no utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da ste jedna oñ najinteligentnijih žena u čitavu kra¬ ljevstvu. Ali to nsčete da se vidi, jer ste lukavi i jer znate da se ljudi boje pametnih žena. 488 I Anñelika se osmjehne iznenañena tom neoče¬kivanom izjavom. — Monsinjore vi mi... laskate... Rado bih znala tko vam je o meni dao sve te obavijesti... — A zašto da me netko obavještava...? — od¬ govori ovaj oštro i nabusito poput starog vojničine. — Promatrao sam vas. Niste li. primijetili da vas često promatram? Čini mi se da me se pomalo bojite, mada plašljivi niste... Anñelika podiže oči na pobjednika kod Lensa i flocroi. Nije ovo bio prvi put što ga je tako pro¬matrala, ali princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona ista siva djevojaca što mu se prije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj bijaše kazao: „Več vidim da če, kad odrastete, ljudi zbog vas i na vješala rado poči." Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispu¬nja duboka mržnja na princa Condea te se sad mo¬rala boriti protiv osječaja simpatije i razumijeva¬nja koji se meñu njima javljao. Nije li ih čitav niz godina špijunirao, nju i njena muža, preko svo--ga sobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio dobra Joffreva de Pevraca? Dugo vre¬mena je Anñelika razbijala glavu kako da dozna koliko je udjela imao princ de Conde u njenoj dra¬mi. Slučaj joj je pri tom bio od neobične pomoči. — Ništa mi niste odgovorili — reče princ. -— Dakle, čini se da me se zaista plašite? — Ne bojim vas se, monsinjore, več mi se čini da nisam dostojna časti da s vama razgovaram. Vaša slava... — Koješta! Moja • slava... Vi ste mladi te mnogo toga ne znate. Moje oružje rña i ukoliko se njegovo veličanstvo ne odluči da stjera u kozji rog Holanñane ili Engleze, bojim se da ču umrijeti u svom krevetu. A što se-tiče časkanja u društvu, Ninon mi je stoput rekla da riječi nisu topovske kugle kojima gañaš protivnika, te tvrdi da ja još

nisam naučio zadaču kako treba. Ha! Ha! Ha! Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku. 487 — Doñite, draga. Moja me kočija čeka napo¬ lju, ali da bih došao do nje prisiljen sam osloniti se o milosrdnu ruku. Eto što ja dugujem svojoj slavi: reumu što sam je pokupio u rovovima pu¬ nim vode tako da u poneke dane moram vuči nogu kao kakav starac. Ne biste li mi načas pravili dru¬ štvo? Jedino sam vas kadar podnijeti poslije muč¬ ne zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju palaču Beuatreillis? Anñelika odgovori dok joj je srce žestoko tu¬klo. — Ne poznam, monsinjore. Priča se da je to jedna od najljepših grañevi¬na što ih je sagradio Mansart. Meni se baš ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve žene lude za njom. Doñite je vidjeti. Mada ne bi bila priznala, Anñelika je uživala u časti da se vozi u kočiji princa kraljevske krvi kojega su besposličari uz put pozdravljali. Bila je iznenañena pažnjom što ju joj je on posvečivao, tim više što je osječala da je ta pažnja iskrena. Priča se da princ de Conde nije, otkako se njegova prijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmeličanki u predgrañu Saint-Jacques, prema ženama ophodio s onom pažnjom i Ijubaznošču s kojom se prema njima plemstvo u Fran¬cuskoj obično ophodilo. Tražio je samo fizički uži¬tak. Več godinama su njegove ljubavnice bile manje-više niskog porijekla, dok su sve njegove lju¬bavne pustolovine bile kratka vijeka. U salonima je njegova grubost oduzimala hrabrost i najpodu¬zetnijim ženama. Ovaj put, meñtim, princ se trudio da se svidi svojoj pratilici. Kočija se okrene u dvorištu palače Beautreil-lis. Anñelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj i skladnoj grañe¬vini govorila joj je o Joffrevu de Pevracu. Po nje¬govu su htijenju izrañene vitke linije kojima su se odlikovale vitke od kovanog željeza što su kraI sile balkone, oni duborezi .prekriveni zlatnom bo¬jom koji su uokvirivali visoke i glatke površine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, životinje i

ptice u kamenu izrañene, kojih je posvuda bilo i koji su podsječali na duhovne zaštitnike sretnog doma. — Ništa ne kažete? — čudio se princ pošto su prošetali kroz reprezentativne odaje prvog i drugog kata. — Moje posjetiteljice obično kriješte kao pa¬ pige kad ih ovamo dovedem. Možda vam se ne sviña? Pa ipak, priča se da imate mnogo smisla za sve što se odnosi na ureñenje kuče. Ušli su u mali salon čiji su zidovi bili presvu¬čeni modrim satenom i ukrašeni zlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog željeza, izvanredne ljepo¬te, dijelila su ih od velike galerije koja je gledala na vrtove. U dnu salona, na svakom kraju kamina kočila su se dva mramorna lava na čijim su se čelima vi¬djele svježe rane. Anñelika spusti ruku na ošte¬čena čela. — Zašto je razbijen ovaj ukras? Več sam i na drugim mjestima u palači zapazila istu pojavu. Gledajte, čak je i s prozora u ovom salonu na ne¬ kim mjestima ostrugan crtež. Prinčevo se lice smrači: — Na tim su se mjestima nalazili grbovi ne¬ kadašnjih vlasnika palače. Naredio sam da se uklo¬ ne. Jednoga ču dana na ta mjesta staviti svoj grb,, ali ne znam kada... Radije ču urediti svoju la¬ danjsku vilu u Chantillvju. Anñelika če na to držeči još uvijek ruku na oštečenim grbovima: — A zašto niste pustili da grbovi ostanu tamo gdje su i bili? Šteta što ste ih ovako iskasapili! — Da vam pravo rečem, grbovi onog čovjeka su mi išli na živce. Bio je proklet. — Proklet? — ponovi ona kao jeka. Jest. Taj je čovjek proizvodio zlato uz sotoninu pomoč. 2iv je spaljen. Poslije mi je kralj

488 48&

poklonio njegova dobra. Sve se bojim da, je kralj tim poklonom htio navuči neku nesreču na moju glavu. Anñelika se približi prozoru i zagleda se na¬polje. — Jeste li ga poznavali, monsinjore? — Koga? Osuñenog plemiča...? Nisam. Bolje za mene. — čini mi se da se sječam i čovjeka i čitave zgode — reče ona prestrašena svojom smjelošču, ali uza sve to vrlo mirna. — Nije li, možda, bio iz Toulouse? Neki de Pevrac!? — Jest — odgovori on ravnodušno. Ona prijeñe jezikom preko suvih usana. — A nije li se pričalo da je bio osuñen zato što je poznavao neku vrlo važnu tajnu gospodina Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu svoje moči? — Vrlo je lako moguče. Gospodin Fouquet se dugo smatrao francuskim kraljem. Imao je dovolj¬ no novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti po njegovu nagovoru. A meñu njima čak i ja. Ha! Ha! Ha! Koješta, sve je to sada daleka pro¬ šlost. Anñelika se malko okrene da bi ga načas promotrila. Uvalio se u naslonjač i vrhom štapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh gorčine iskrivio usne sjetivši se gluposti što ih je počinio pod utjecajem gospodina Fouque-ta, nije uopče reagirao na Anñelikine aluzije koje su se odnosile na Joffreva de Pevraca. Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u njenu kuču so-bara Klementa Tonnela da je špijunira. Tko zna nije li Fouquet tog istog Tonnela držao kraj princa de Condea zato da ga špijunira! Bilo je u ono vri-jem zavjera s još zamršenijim spletkama te je ve¬likašima najbolje odgovaralo da sve što prije za¬borave. Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sječa kako je nekad htio otrovati Mazarina 490 I L i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale: kako da stekne milost mladoga kra¬lja, još uvijek sumnjičavog, i kako da se sprijate¬lji s

mladom ženom čija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snažnije vukla no što je i sam bio svje¬stan. — Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme proce¬ sa grofu de Pevracu — nastavio je princ — tako da nisam bio u toku dogañaja. Nije važno! Dobio sam njegovu palaču i moram priznati da me taj dar uopče ne raduje. Čini se da vještac nije nikad u njoj stanovao. Ja se, meñutim, ne mogu osloboditi dojma da- ove zidine kriju nešto vrlo tužno i zlo¬ kobno. Uopče, palača me se doimlje kao scenarij za predstavu koja se nikad nije održala ... Ljupki predmetiči sakupljeni ovdje čekali su nekog dru¬ gog, a ne mene. Zadržao sam ovdje starog konjušara koji je svojevremeno bio u službi grofa de Pevraca. On tvrdi da ponekad vidi sablast... Mo¬ guče. Ovdje se osječa prisutnost nečega što čovje¬ ka odbija, tjera odavde. Zato se rijetko zadržavam. Ostavlja li palača i na vas mučan dojam. — Ne ostavlja, naprotiv — prošaputa Anñe¬ lika. Njen je pogled lutao naokolo. „Ovdje sam u svojoj kuči", mislila je. „Ja i moji sinovi smo gosti koje ovi zidovi čekaju." — Znači, sviña vam se ova palača? — Sviña. Divna je. Oh, željela bih u njoj živ¬ jeti — poviče ona i u nenadanom zanosu pritisne srce rukama. — Pa, možete ako baš želite — on če nato. Ona se naglo okrene prema njemu koji ju je netremice promatrao onim još uvijek plemenitim i zapovjedničkim pogledom o kojemu če gospodin Bossuet jednoga dana napisati: „Onaj princ... ko¬ji je u svojim očima pobjedu nosio..." — Ako baš želim? — ponovi Anñelika. — A pod kavim uvjetima, monsinjore? 491 On se ponovo osmjehne, a zatim se naglo dig¬ne i priñe joj. — Eto, četrdeset i četiri su mi godine. Nisam više mlad, ali ni ostario još nisam. Ponekad me ne¬ što žiga u koljenima, istina je, ali još sam dosta

otporan. Kažem vam to bez uvijanja. Ukratko, smatram da bih još mogao biti podnošljiv ljubav¬ nik.. Nadam se da vas ne ljuti ova moja izjava. Ne znam odakle dolazite, ali nešto mi govori da ste u svom životu i gorih izjava čuli. Vidite, ne želim vas obmanjivati. Nisam nikada mnogo cupkao oko žena. Smatram da je beskorisno oblizivati se 0S0 žena samo zato da bi se na kraju postavilo isto pi¬ tanje: „Hočete li ili nečete...?" Ne, nemojte mi još odgovoriti. Htio bih vam predočiti neke od koristi koje biste mogli imati. Imali biste penziju ... Da, znam, vi ste vrlo bogati. Pa slušajte, dao bih vam ovu palaču, buduči da vam se tako mnogo sviña. Brigao bih o vašim sinovima i dao im odgovara¬ juči odgoj. Znam takoñer da ste udovica i da lju¬ bomorno bdijete nad glasom neporočnosti što ga uživate. Istina, to je veliko blago, ali... uzmite u obzir i činjenicu da ja od vas ne tražim da se odreknete svoje neporočnosti^zbog bilo koga... A buduči da ste mi maloprije spomenuli moju slavu, dopustite mi da u vezi s tim primijetim... Oklijevao je. Na licu mu se vidjelo da je raz¬log tome bila iskrena skromnost. — ... da nije sramota biti ljubavnica princa de Condea. Naš svijet je tako sačinjen. Svakome ču vas predstaviti... Zašto taj podozriv i pomalo prezriv osmijeh, gospoño? — Zato — odgovori Anñelika još uvijek osmjehnuta — što sam se sjetila pjesmice što je Urlikalo, stari prosjak, pjeva po uglovima ulica: Sretan je onaj tko ih nikad upoznao nije Još sretniji onaj tko s njima- iz istog vrča ne pije... 492 — ðavo odnio tog drznika! — poviče princ tobože bijesan. I dograbi je oko pasa i grubo je privuče k sebi. — Znajte, zbog toga vas i volim, draga moja prijateljice — reče suzdržanim glasom. — Zato što

sam primijetio da je vaše žensko umiječe prožeto nekom ratničkom smjelošču. Napadate u najpogod¬ nijem trenutku, koristite protivnikovu slabost makijavelističkom spretnošču i zadajete strahovite udarce. Ali ovaj put se niste dovoljno brzo povukli na svoj položaj. Sad vas držim! Kako ste svježa i otporna! Imate čvrsto i savitljivo tijelo...! Ah! Želio bih da se odazovete mom pozivu ne zato što sam princ, več što sam 'jadan i nesretan stvor. Vi se potpunoma razlikujete od namiguša tvrda i ne¬ plodna srca. Sagne lice u Anñelikinu kosu. — U Vašoj sam zlatnoj kosi primijetio sijedi čuperak, što me je ganulo. Čini se da se pod vašim mladim i veselim licem skriva iskustvo koje su stvorile velike nesreče. Da li griješim? — Ne, monsinjore — blago odgovori Anñelika. Da joj je tog jutra tko kazao, mislila je pri tom, da če se prije večeri nači u zagrljaju princa de Condea i da če od svoje vlastite volje nasloniti čelo na njegovo božanstveno rame, bila bi mu od¬govorila da život nije tako lud. Ali njen život nije nikad bio previše jednostavan te se več bijaše donekle navikla na iznenañenja sudbine. — Od svoje mladosti — nastavio je princ — ljubio sam samo jednu ženu. Nisam joj uvijek bio vjeran, ali druge nisam ljubio. Bila je lijepa, dobra, bila je družica moje duše. Spletke i zavjere koje su- se kovale, najzad su je slomile. Otkad je uzela velo, Sto mi je ostalo? Za čitava života imao sam samo dvije ljubavi: nju i rat. Moja ljubljena se povukla u samostan, a onaj glupan, Mazarin, pot¬ pisao je Pirinejski mir. Postao sam običan lutak koji se ulagiva mladom kralju u nadi da če postiči, Bog sam zna kada, kakvu vojničku službu ili mo~ 493 žda zapovjedništvo, ako bi kralju pala sretna misao da od Flamanaca zatraži kraljičinu dotu. Nešto se šuška... Ali ostavimo po strani te priče, neču da vas time umaram. Vaš je lik u meni raspirio pla¬men, koji se, čini se, bio počeo gasiti. Strašna je smrt srca... Htio bih vas imati pored sebe.

Dok je on govorio Anñelika se nježno izvukla iz njegova zagrljaja i povukla se malko unazad. — Monsinjore... — Znači, pristajete, nije li tako? — reče on s tjeskobom u glasu. — Oh! Preklinjem vas ... Tko vas zadržava? Ljubite li nekog drugog? Ta nečete mi reči da osječate nešto za onog slugu niskog po¬ rijekla, onog Audigera, koji vas prati po gradu kao vjerno pseto. — Audiger je moj poslovni drug. — To vas, meñutim, nije spriječilo — odgo¬ vori on potaknut ljubomorom — da ste se jučer pojavili i* kazalištu s majordomom grofa de Soissonsa. Ta to je nepojmljivo. — Monsinjore — odgovori Anñelika — znajte da se ja nikad ne odričem svojih prijatelja dok su mi god potrebni. Majordom Audiger mi je još uvi¬ jek potreban. On se ugrize za usnu. — Do vraga! Vi ste opasna žena kad tako go¬ vorite. — Vidite sada da nisam baš uvijek osoba koja ulijeva povjerenje — reče ona smješkajuči se. — Nije važno. Želim vas takvu kakva jeste! On nije bio svjestan škripca u koji ju je uva¬lio. A što bi ona bila odgovorila da joj je svoj pri¬jedlog postavio na nekom drugom mjestu? Nije znala. Ali tu, u toj palači u koju je ušla prvi put, nju su okruživale stare utvare. Pored princa de Condea, koji je izronio iz prošlosti u svojim hla¬čama več pomalo izvan mode, nalazio se tvrd i blistav lik Filipa u svijetlom ruhu, a iza njih zakrinkana sjena, odjevena u crni baršun i srebro, s krvavim rubinom na prstu, plemič koji je bic-njen gospodar, njena jedina ljubav. Meñu svima onima koje je smrt ili život oslo¬bodio, ona je jedina još ostala zarobljenica nekada¬šnje drame. — Sta vam je? — upita je princ. — Zašto te suze u vašim očima? Da vas nisam čime povrije¬ dio? Ostanite ovdje, gdje biste, čini se, rado ostali. Dopustite mi da vas ljubim. Bit ču vrlo obazriv ... Ona polako odmahne glavom:

— 494

Ne, monsinjore, to je nemoguče!

XXXV SUSRET S HORTENZIJOM SENZACIONALNA PARTIJA HOKE Kad se Anñelika ponovo susrela s princom de Condeom, ovaj joj ne pokaza da se -na nju ljuti. U ljubavi nije bio grub kao na dvoru ili na bojnom polju. Buduči da je prilično patio kao mladič, bilo mu je znano da su na polju osječaja veliki često nespretniji, i manje sretni od običnih grañana ili pastira u polju. Bio bi zaista zahvalan Anñeliki da ga je mogla voljeti. — Budite mi barem partnerom u partijama hoke — reče joj. — Računam na vas svakog po¬ nedjeljka kod Ninone. Ona pristane na njegov prijedlog sretna što mu može pokazati svoje prijateljstvo. Zaštita koju joj je on na taj način pružao bila je takoñer nešto što se nije smjelo potcijeniti. Svaki put kad bi mislila na palaču Beautreillis, Anñelika je grizla prste. Ipak nije žalila što je otklonila nagodbu s prin¬com. Ali palača Beautreillis je bila njena. Vrije¬ñalo ju je što je bila isključena iz nje, što na nju nije mogla polagati pravo a da zauzvrat ne da ništa. Njen položaj obogačene trgovkinje sve joj je više bio na teret. Jednoga dana, čuvši Ninonu da izgovara ime Sance, živo je upita: — Dakle, poznate nekoga od moje obitelji? — Vaše obitelji? — čudila se kurtizana. 496 Anñelika se nekako snañe i reče: — Učinilo mi se da čujem ime Rance. Moja daleka rodbina... Ali o kome ste govorili? — O jednoj prijateljici koja če ovamo ubrzo stiči. Ima mnogo duha i volim je slušati mada je' vrlo opasna: to je gospoña Fallot de Sance. — Fallot de Sance — ponovi Anñelika skočivši na noge. Oči su joj se širom raskolačile. — I doči če ovamo ... — Pa sigurno. Cijenim njenu duhovitost, vrlo često zlobnu, istina. Ali i takvi su jezici potrebni da bi pročistili ocat i razgovoru dali malko papra. Dosadan bi bio svijet u kojemu bi svi bili blago¬

nakloni i dobri. — Ja bih se time zadovoljila, uvjeravam vas. — Reklo bi se da vi ne podnašate gospoñu Fallot de Sance. — Malo je to što ste rekli. — Samo što nije stigla. — Kožu ču joj oderati... — Ne, draga prijateljice... to se kod mene ne radi... — Ninon, vi ne znate... ne možete zamisliti.,. — Draga moja, kad bi sve osobe koje se su¬ sreču u mojoj kuči odlučile da izravnaju račune, ja bih svakog dana bila svjedokom tri ili četiri nasilne smrti... Dakle, bit čete dobri. Hoče li vam to biti jako teško? — Vrlo, vrlo teško — odgovori Anñelika problijedivši. — Nastojat ču da odem. — A zašto, u stvari, ne biste ostali? Svaku se strast može svladati, draga prijateljice, pa i najopravdaniju mržnju. Nema opravdanja za ludosti, a svaki je bijes pusta ludost. Hočete li da vam dam jedan savjet? Odmaknite se od bijesa kao od uža¬ rene peči. Ako se opečete, bit če vam od toga zlo a nikako dobro. Uvucite se u sebe i nastojte ne taknuti pogledom predmet svoje mržnje. 497 33 Put u Versallles — Bit če mi teško ako budem morala razgo¬ varati sa svojom sestrom. — Vašom sestrom? — Oh, Ninon! Ne znam više ni sama što govorim — promrmlja Anñelika — to je iskušenje iznad moje snage. — Ne postoji iskušenje koje bi bilo iznad vaše snage, draga moja Anñeliko — odgovori Ninon smijuči se. — Sto vas više poznajem, to sam sve sigurnija da ste vi kadri sve učiniti... pa i to. Ne dajte se, evo gospoñe Fallot. Ostanite ovdje, u

ovom kutiču, dok se potpuno ne smirite. Ninon se uputi k novoj grupi gostiju. Anñelika sjedne na stolac presvučen kadifom. Kao u kakvu snu čula je kreštavi glas sestrin koji je nadjačao izmjenu pozdrava. Bio je to onaj isti glas što ju je jednom ošinuo po licu: „Odlazi! Odlazi!" Anñelika se uvuče u se kao što joj je prepo¬ručila Ninon i pokuša izbaciti iz misli onaj krik. Malo potom podigne glavu i pogleda prema sa¬lonu. Opazila je Hortenziju u dosta lijepoj ha¬ljini od crvenog tafta. Bila je još mršavija i ruž¬nija, ukoliko je ružnija mogla biti, ali se ukusno našminkala i lijepo je bila počešljana. Njen kreštav glas je izazivao smijeh. Bijaše izgubila onaj svoj suzdržljiv izgled što ga je imala u Ulici pakla. Zalazeči meñu mondeni i kulturni svijet, što joj je oduvijek bila želja, Hortenzija je našla samu sebe, otkrila je snagu svog zajedljivog duha, svojih su¬dova koji nisu znali za priziv i koji nisu nikad pogañali u prazno, otkrila je svoju snagu u, daru da stvori ili uništi nečiji ugled oružjem smiješnosti. Ninon je uze pod ruku i povede prema kutu gdje je sjedila Anñelika. — Draga Hortenzijo, več odavna želite upoz¬ nati gospoñu Morens. Za vas sam pripremila ovo iznenañenje. Evo je. Anñelika nije dospjela pobječi. Kraj svoga lica vidjela je strašno Hortenzijino lice naborano u sladunjav izraz dobrohotnosti. Osječala je neobičan mir u duši. — Dobar dan Hortenzijo — reče. Ninon ih načas pogleda obadvije, a zatim se povuče. Gospoña Fallot de Sance se žestoko trgne. Isko-lačila je oči koje su oblikom podsječale na koštice od jabuke i poblijedila ispod namaza šminke. — Anñeliko! —. šapne. — Jest, ja sam. Sjedni več jednom, draga moja Hortenzijo... Čemu se toliko čudiš? Zar si zbilja mislila da sam mrtva? — Tako.je — naglo odgovori Hortenzija koja je malo-pomalo došla k sebi. U šaci stisne lepezu kao Jcakvo oružje. Vjeñe joj se stisnu, usta joj se zgrče. Anñelika se uvjeri da je ostala ista kakva je uvijek bila. „Kužna li je. Strašna li je!" pomisli i djetinjski se obraduje tome baš kao i kad je bila dijete. — Dozvoli da ti kažem — nastavila je Horten¬ zija zagrižljivo — da bi po mišljenju obitelji bilo

najbolje da si zaista umrla. — Kao što vidiš ja nisam bila istog mišljenja kao i obitelj. — Šteta. Šta čemo sada? Tek se počeo smiri¬ vati vrtlog od onog strašnog skandala, tek se počelo zaboravljati da si nam rod, a ti se ponovo pojav¬ ljuješ da bi nam naudila! — Ako se toga bojiš, budi onda mirna, Hor¬ tenzijo — odgovori Anñelika tužno. — Grofica de Pevrac se više nikad neče pojaviti. Mene danas svi znaju pod imenom gospoñe Morens. To ne smiri suprugu meštra Fallota. — Ti si, dakle, gospoña Morens? Nastrano stvorenje koje provodi sablažnjiv život, žena Koja se bavi trgovinom kao kakav muškarac, kao udo¬ vica kakva pekara! Ti zbilja misliš proživjeti svoj vijek tako da rias što gore osramotiš. Kosa mi se diže na glavi kad pomislim da u Parizu postoji

498 82* 499 samo jedna žena koja prodaje čokoladu i da je ta žena baš moja sestra! .Anñelika slegne nehajno ramenima. Nisu je uopče dirnule Hortenzjjine optužbe. — Hortenzijo — reče iznenada — gdje su moji sinovi? Gospoña Fallot se namah zaustavi i idiotski se zagleda u sestru. — Jest, moji sinovi — ponovi Anñelika — moji sinovi koje sam ti povjerila kad su me svi proga¬ njali kao divlju zvijer. Hortenzija se ponovo pribra. Spremala se za borbu. — Vrijeme je zaista da pokušaš nešto doznati o svojim sinovima! Srela .me i sjetila se svojih sinova — dometne podrugljivo. — Nema šta, u

tebe je nježno majčinsko srce... — Imala sam velikih poteškoča... — Umjesto da se nakinñuriš kao što si se nakinñurila, bilo bi bolje, čini mi se, da se raspitaš za njihovu sudbinu. — Vjerovala sam da im ne prijeti nikakva opa¬ snost dok su u tvojim rukama. Govori mi o njima. Kako im je? — Ja... ja ih več odavna nisam vidjela — s -mukom odgovori Hortenzija. — Znači, nisu više u tvojoj kuči? Poslala si ih dojilji? — A što sam drugo mogla uraditi? — poviče gospoña Fallot ljutito. — Zar da ih držim kod sebe kad za svoju vlastitu djecu nisam nikad mogla držati dojilju u kuči! — Ali sad su več veliki. Šta rade? Hortenzija se ogledala oko sebe smučena izraza. Crte joj se lica odjednom zgrče, a kutovi joj se us ti ju jadno objesiše. Anñelika je imala dojam da če briznuti u plač. snn — Anñeliko — najzad če prigušenim glasom — ne znam kako... da ti kažem. Tvoje sinove... ta to je strašno... tvoje sinove je odvela neka Ciganka! Okrenula je glavu. Usne su joj podrhtavale. Nasta poduža šutnja. — Od koga si to doznala? — najzad upita Anñelika. — Dojilja mi je kazala... kad sam otišla u Neuillv. Bilo je prekasno da obavijestim policiju... Sedam mjeseci prije toga djeca su ugrabljena. — Znači sedam je mjeseci prošlo prije no što si otišla k dojilji? A možda je nisi ni platila? — Platila...? A čime da je platim? Jedva smo i sami živjeli. Poslije procesa tvom mužu, Gastona su gotovo svi klijenti napustili. Morali smo promijeniti mjesto stanovanja. Te smo godine morali ponovo kupiti položaj... Cim sam uzmogla, pošla sam u Neuillv. Dojilja mi je ispričala što se

dogodilo... Izgleda da je jednoga dana neka Ci¬ ganka, neka žena u dronjcima ušla u dvorište i zatražila dvoje djece tvrdeči da im je majka. A kad je dojilja htjela dozvati susjede, Ciganka ju je ra¬ nila velikim nožem... Morala sam platiti lijekove zbog one rane... Hortenzija šmrcne i potraži rupčič u torbici. Anñelika je zinula od čuda. Suze što su zacrvenile Hortenzijine oči iznenadile su je više od činjenice da je Hortenzija pošla u Neuillv da potraži dojilju. Meštrova žena je, čini se, postala svjesna neo¬bičnosti svog držanja. — Vijest o nestanku svojih sinova, vidim, ti si primila ravnodušno kao drvo — prosikče. — To uopče na tebe nije djelovalo! Baš smo budale, Gaston i ja; godinama smo se živi žderali misleči na jadnog malog Florimonda kojega Cigani vuku po svijetu! Glas joj se slomi na zadnjoj riječi. SOI -r- Umiri se, Hortenzijo — promuca Anñelika u neprilici. — Ništa se djeci nije dogodilo. Žena koja je otišla po njih... ta žena sam ja bila. — Ti? U prestravljenim Hortenzijinim očima Anñe-liki se učini da vidi lik žene u dronjcima, naoru¬žane oštrim nožem. — Dojilja je pretjerala: nisam bila u dronjci¬ ma i nisam joj se prijetila nožem. Bit če da sam nešto jače vikala, jer djeca su bila, zaista, u bijed¬ nom stanju. Da ih ja nisam odnijela, ti ih sigurno ne bi bila našla jer bi bili pomrli od gladi. Drugi put nastoj bolju dojilju pronači... — Jasno, s tobom čovjek mora uvijek pred¬ vidjeti „drugi put" — odgovori Hortenzija skočivši na noge sva izvan sebe. — Ti si beskrajno ravno¬ dušna i drska, ti si... Zbogom. U svom bijesu sruši stočič na kojemu je sjedila i ode. Ostavši sama, Anñelika je dugo sjedila spojivši ruke u krilu i razmišljala. Mislila je kako ljudi i nisu zli kao što bi mogli biti. Eto, Hortenzija, na primjer; obuzeta nevjero¬jatnim strahom, bez milosti ju je bacila iz kuče. Poslije tu istu Hortenziju grize savjest pri pomisli na malog Florimonda pretvorenog u Ciganče.

Veseli južnjak d'Andijos, kadar jedino da gubi na kartama i da se igra svojim čipkastim orukvi-cama, odjednom nameče rat kralju i kao zapovijed-nik bande četiri godine drži u pobuni čitavu jednu pokrajinu. Princ de Conde koji spašava kraljevstvo, koji smišlja ubojstva i izdaje, da bi se zatim ponizio ne bi li ponovo zadobio kraljevu milost, bio je, u stvari običan čovjek, vrlo skroman, nesretan zbog sinovljevog ludila, bio je čovjek koji je za čitava života samo jednu ženu ljubio nježno i strasno. Sutradan če Anñelika poslati Florimonda i Can-tora k obitelji Fallot de Sance s darovima za roñake i tetku. 502 * * — Jeste li ovdje? — javi se Ninon podigavši zastor. — Vidjela sam gospoñu Fallot de Sance kad je otišla. Učinilo mi se da je dobrog zdravlja, ali loše volje. Niste joj, dakle, morali oderati. kožu? — Pošto sam razmislila — blago odgovori Anflelika — uvjerila sam se da je okrutnije ako joj je ostavim nedirnutu. * * * Taj isti dan je mogao biti zabilježen bijelom kredom. Naime, te iste večeri gospoña Morens i princ de Conde odigrali su partiju hoke, koja je postala glavni predmet razgovora u modernim kru¬govima, nad kojom su se sablažnjavali bogomoljci, koja je oduševila razvratnike i zabavila čitav Pariz. Partija je obično počinjala u trenutku kad bi sluge donijele sviječe. Mogla je trajati tri ili četiri sata, več prema sreči igrača. Poslije toga domačica je pozivala goste na večeru, a onda se svatko vračao svojoj kuči. Partija hoke počinje s neograničenim brojem igrača. Te večeri je počela s petnaestak. Igralo se u velike novce. Več poslije nekoliko dijeljenja otpa¬la je polovica. Zbog toga je nešto popustio ritam. Odjednom Anñelika, koja je bila rastresena i koja je mislila na Hortenziju, primijeti, prilično začuñena, da se smjelo nosi s princom de Condeom, markizom de Thiangesom i predsjednikom suda Jomersonom. Več od nekog je vremena ona „diri¬girala" igrom. Mladi vojvoda de Richemont, koji ju je obožavao, obilježavao je njene tablice. Ba-civši pogled na njih, ona se uvjeri da je več čitav mali imutak dobila. — Večeras vam ide kao nikad, gospoño — reče markiz de Thianges nacerivši se. — Več go-

503 tovo čitav sat držite banak i kao da niste raspo¬loženi da ga nekom drugom prepustite. — Još nisam vidio da neki igrač tako dugo drži banak! — izjavi vojvoda de Richemont vrlo uzbuñen. — Imajte na umu, gospoño, ovo: ako iz¬ gubite, morate svakom od ove gospode platiti svotu koju sada dobivate. Još se uvijek možete zaustaviti, imate na to pravo. Gospodin Jomerson stane vikati kako kibici moraju biti kuš, a ako ne budu htjeli, naredit če da se isprazni dvorana. Umirili su ga upozorivši ga da se ne nalazi u Palači pravde, več u kuči gospo¬ñice Ninon de Lenclos. Svi su čekali na Anñelikinu odluku. — Nastavljam igru — napokon če ona. I razdijeli karte. Predsjednik odahne. Mnogo bijaše izgubio te se nadao da če se sreča okrenuti i da če on stostruko naplatiti svoj gubitak. Nije toga još bilo da je jedan igrač tako dugo držao banak, kao ova gospoña. Ako se gospoña Morens ukopisti, kao što izgleda da joj je namjera, nema joj onda spasa. Utoliko bolje za sve druge! Samo se žena može ukopistiti na ovakav način. Na sreču, nije imala muža kojemu bi morala položiti račun, [nače bi taj jadnik bio na brzinu dozvao svog upravitelja i naredio mu da pripremi sav raspolo¬živ novac. Predsjedniku Jomersonu sreča očito nije bila sklona, i on je na svoju veliku žalost, morao na¬pustiti igru. Anñelika je još uvijek držala banak. Svi su se gosti gospoñice Ninon de Lenclos okupili oko igrača. Oni koji su se spremali da odu nikako da se odluče, več su stajali na jednoj nozi i pružali vratove. Zareda nekoliko neodlučnjh dijeljenja. Anñe¬lika je, doduše, dobila ulog, ali nitko od igrača nije bio eliminiran. Najzad gospodin de Thianges izgubi i diže se brišuči oznojeno lice. Strašne li večeri! Sta li če kazati njegova žena kad dozna da gospoñi Morens, trgovkinji čokolade, moraju platiti svotu 504 jednaku njihovu dvogodišnjem prihodu? Dakako, ako ona na kraju pobijedi! Ukoliko pak ne dobije, dugovi drugih igrača če pripasti njoj, dok če ona isplatiti princu Condeu svotu dvaput veču od on& koju dobije. Čovjeka je hvatala vrtoglavica od tih misli. Ta je žena poludjela! Jurila je ravno u svoju propast! Nijedan se igrač, pa ni najluñi, ne bi usu¬dio nastaviti igru. — Zaustavite se, ljubavi moja — šaputao je

vojvoda na Anñelikino uho. — Ne možete stalno dobivati. Anñelika je položila ruku na karte. Mali, glatki i tvrdi snop pržio joj je dlanove. Prodornim se pogledom netremice zagleda u princa de Condea. Pa ipak, igra nije zavisila .od njega, več od sreče. A ta sreča-sudbina joj je stajala sučelice. Do¬bila je lik princa de Condea, njegove plamene oči, njegov kukasti nos, njegove bijele zube mesoždera koji su blistali u njegovu osmijehu. Ali on više ne drži karte u rukama, več mali kovčežič u kojemu se sjaji bočica zelenog otrova. Obavijali su ga muk i mrkima. Odjednom muk prsne od kristalnog zvuka An-ñelikina glasa. — Nastavljam igru! — Još jednom neodlučno dijeljenje. Vilarceaux poñe k prozoru. Pozivao je prolaznike da se popnu jer tako nevjerojatne partije nije bilo poslije znamenite partije u kojoj je njegov djed, igrajuči s kraljem Henrikom IV, proigrao ženu i svoju pu¬ kovniju. Svijet se natisnuo u salon. Cak su se i sluge popele na stolice da bi izdaleka pratile igru. Svi¬ječe su se dimile. Nitko nije ni pomišljao da ih usekne. U salonu je vladala zagušljiva vručina. — Nastavljam igru — ponovi Anñelika. — Neodlučno. 505 — Još tri neodlučna dijeljenja i bit čemo svje¬ doci „izbora banka"! — Krajnjeg uloga hoke ... Takav se slučaj do¬ gaña svakih deset godina! — Svakih dvadeset godina, dragi moj! — Jednom u jednoj generaciji. — Sjetite se novčara Tortemera koji je od Montmorencvja zatražio grb. — A ovaj opet od njega sve njegovo brodovlje. — Tortemer je na kraju izgubio ... — Nastavljate li, gospoño? — Nastavljam. Gibanje meñu gledaocima. Umalo nisu prevr¬nuli stol i zgnječili dvojicu igrača.

— Sto mu jada! — obrecnu se princ posegavši za svojim štapom. — Kunem vam se da ču vas sve dotuči ukoliko nam ne date malo zraka. Natrag, kad vam kažem ...! Znoj orosi Anñelikino čelo. Posljedica vručine. Nije uopče bila uzbuñena. Nije mislila ni na sinove ni na svoj trud i imovinu kojo je prijetila velika opasnost. U stvari, njoj se činilo da je sve onako kako i treba da bude. Godinama se borila protiv zle kobi upornošču krtice. Sad se konačno našla s njom licem u lice na svom terenu, u svojoj ludosti. Zgrabit če je za grlo, bodežem če je probosti. I ona je bila luda, opasna i nesvjesna kao i sama kob. Bile su jednake! — Neodlučno! Salon zažagori, a potom odjekne od povika. — Izbor banka! Izbor banka! Anñelika pričeka da se galama malko stiša da bi potom upitala, pametno kao školarka, šta za¬pravo znači taj „izbor banka"! Svi stadoše objašnjavati u isti mah. Najzad vitez de Mere sjedne kraj njih i drhtavim joj gla¬som objasni stvar Pri tom posljednjem dijeljenju banak je pot¬puno prazan Brišu se prethodni dobici i dugovi. Svaki igrač je stavljao u banak ono što je protiv-nik tražio da stavi, a ne ono što bi eventualno htio staviti. A ulog je morao biti ogroman. Navedoše primjere: novčar Tortemer, u prošlom vijeku, za¬tražio je od Montmorencvja njegove plemičke na¬slove, a Villarceauxov je djed pristao da, ukoliko izgubi, svom, protivniku prepusti ženu i pukovniju. — Mogu li se još uvijek povuči? — upita An¬ ñelika. — To je vaše neosporno pravo, gospoño. Ukrutila se i zamislila. Oko nje muk kao u grobu. Več mnoge sate je Anñelika držala banak. Zar da je sreča napusti u posljednjem trenutku? Oči joj odjednom bljesnuše gotovo divljačkim sjajem. Ona se, meñutim, osmjehne i reče: — Nastavljam! Vitez ñe Mere proguta pljuvačku i doda: — Prilikom „izbora banka" treba kazati ove riječi: „Prihvačam igru. Ako dobijem tražim..." Anñelika blago sagne glavu i, smiješeči se još uvijek, ponovi: — Prihvačam igru, monsinjore. Ako dobijem

tražim da mi'prepustite svoju palaču Beautreillis. Gospoñi Lamoignan se ote povik iznenañenja koji njen muž priguši bijesno joj poklopivši usta. Sve se oči okrenuše princu vječito gnjevnog pogleda. On podiže oholo čelo i osmjehne se: — Prihvačam igru, gospoño. Ako dobijem tra¬ žim da mi budete ljubavnicom. Sad se pak sve glave ponovo okrenuše Anñe-liki koja je nastavila da se osmjehuje. Svjetlost se sviječa odražavala na njenim poluotvorenim usna¬ma. Laki znoj joj je ovlažio zlatastu put te joj se sjajila poput peteljke koju je" zora orosila. Od umo¬ra plave vjeñe davale su njenu licu izraz senzual¬nosti i prepuštanja. Svi prisutni muškarci zañrhtaše čuvši prinčev zahtjev. Zavlada tišina, duboka i napetošču prožeta. Vitez de Mere reče tihim glasom: 507 — Još možete birati, gospoño. Ako odbijete: partija se vrača u prethodni položaj. Ako prihva¬ tite: partija je ugovorena. Anñelika rukom dohvati snop karata. — Partija je ugovorena, monsinjore. Dobila je samo dečke, dame i sitne karte. Naj¬lošije otkako je počela igra. Ipak, poslije nekoliko mijenjanja uspije sastaviti ne baš jaku figuru. Našia se pred dilemom: ili da otvori karte i tako riskira da karte princa de Condea budu jače od njenih ili da uzimanjem novih karata pokuša sa¬staviti jaču figuru. U tom bi se slučaju, princ koji možda u tom trenutku i nema bogzna kakve karte, mogao popraviti i položiti na stol prije nje figuru kraljeva i aseva. Casak je oklijevala, a onda položila karte na stol. Nije se podigla velika buka, ali ni pucanj topa ne bi snažnije potresao prisutne. Očiju uprtih u svoje karte, princ se ni ne pomače. Potom se naglo digne, položi karte na stol i duboko se nakloni: — Palača Beautreillis pripada od danas vama, gospoño. 508 XXXVI

RADOSTI I TUGE U PALAČI BEAUTREILLIS JOFFREYEVA SABLAST Anñelika nije vjerovala svojim vlastitim oči¬ma. U običnoj igri karata najbezočnija, najbesmi-slenija sreča joj je vratila palaču Beautreillis. ** * Držeči za ruku svoje sinove ona je hodala uzduž i poprijeko raskošnim domom. Nije se usudila kazati im: — Ova je palača pripadala vašem ocu. Več je stalno ponavljala. — Ovo je vaše! Ovo je vaše! Neumorno je promatrala bezbrojne divote: ve^-sele boginje, anñelke i lišče, rešetke od kovanog željeza, zidove obložene drvom što je bilo moderno u to vrijeme i što je sasvim potisnulo teške tapi¬serije. U polumraku stepeništa i hodnika u obilju je blistalo zlato, vijenci cviječa čije je sitno svjetlu-canje prekidala svjetlost sa sviječnjaka što su se kočili u rukama kipova postavljenih u odreñenim razmacima. Princ de Conde nije ništa promijenio u toj palači njemu nimalo dragoj. Samo je poneki ko509 IL. ... mad neamještaja uzeo. Ostalo je sve ostavio Anñe-liki ponijevši se pri tom velikodušno kao pravi princ. Dobar -igrač, on se držao po strani pošto je predao ulog igre onoj koja ga je dobila. Možda je bio povrijeñen više no što bi bio priznao ravnoduš¬nošču mlade žene. Njene su oči promatrale samo palaču Beautreillis te se on sa sjetom u duši pitao nije li prijateljstvo što ga je ponekad, činilo mu se, nazirao u njenim lijepim očima, bilo najobičniji manevar koristoljublja. Princ se uz to bojao da odjek senzacionalne igre ne dopre do ušiju njegova veličanstva koje baš nije previše voljelo ekstravagantnosti oko kojih se uzvitlala prevelika prašina. Stoga odluči da se po¬vuče u svoj, dvorac u Chantillvju. Anñelika se konačno našla licem u lice sa svo¬jim zanosnim snovima. Ona se s neizrecivim užit¬kom bacila na to da ukrasi svoju palaču što je moguče ukusnije. Pozvala je prvorazredne stolare, zlatare i ta¬petare. Kod gospodina Boullea naručila je nekoliko komada namještaja od gotovo providnog drva ukra¬šenog bjelokošču, kornjačevinom i pozlačenom bron¬com. Svoj izrezbareni krevet, stolice i zidove svoje sobe prekrila je zelenobijelom

svilom išaranom ve¬likim cvjetovima svjetlonarančaste boje. U malom salonu, stol, okrugli stolič i drvo stolica dala je da se oboji lijepom modrom bojom. Pod u ove dvije prostorije bio je sav u intarzijama, a drvo je tog poda bilo prožeto ugodnim mirisom koji se hvatao ruha onih koji su po njemu hodali. Ona pozove Gontrana da oslika tavanicu veli¬kog salona. Kupila je stotinu sitnica: kineskih figurica koje se stavljaju na pokučstvo, slika, rublja, posuña kri¬stalnog i zlatnog. Pisači je stol smatran rijetkošču talijanske škole, i bio je gotovo jedini komad starinskog nam¬ještaja u čitavoj palači. Bio je napravljen od eba5in novine, a ukrašen rubinima raznih boja; ružičaste,, tamno-crvene poput trešanja, svjetlo-crvene i lju¬bičaste. Obuzeta groznicom kupovanja, kupila je malog jahačeg konja za Florimonda na kojemu je on mogao juriti alejama parka koje bijaše ukrasila stablima naranči zasañenim u sanduke. Cantor je dobio dva krupna psa ovčara, ozbilj¬na i nježna, koja je mogao upreči u malu kočijicu od pozlačenog drva u kojoj se naokolo vozao. Ona se sama jpovela za modom te godine te je. kupila jedno od onih psetanaca duge dlake što su ih gospoñe radi zabave držale. Florimond i Cantor, kojima su se svidjele velike i okrutne životinje, otvoreno su prezirali čupavog lajavka. Na kraju, da bi upotpunila svoje ustoličenje u novom domu, ona, odluči prirediti veliko primanje s plesom. Tom je zabavom gospoña Morens, trgov¬kinja čokolade u predgrañu Saint-Honore, željela steči položaj plemenite gospoñe u gospodskoj četvr¬ti Marais. Razmišljajuči o toj zabavi, sjetila se Audigera. Majordom če joj sjajno poslužiti. Anñelika ga več tri mjeseca nije vidjela. U zadnje vrijeme bijaše donekle zanemarila svoje poslove, ali na sreču mo¬gla je trošiti jer su se dvije njene lañe vratile iz Istočne Indije bez neprilika tako da se njena zarada odjednom podvostručila. * * Anñelika je znala da je vojvoda de Soissons pratio kralja na putu u Eoussillon, te je pretpo¬stavljala da je Audiger krenuo s njim na put. Ipak joj je bilo čudno da je njen poslovni drug, uvijek brižan i pristojan, nije došao pozdraviti prije no što je napustio Pariz. 511

Za svaki slučaj, ona mu posla pisamce. Zani¬malo ju je što je s njim, a uz to mu napisa kake bi bila sretna kad bi ga mogla vidjeti. On se pojavi sutradan mračna i prijekorna izgleda. — Sto mislite o mojoj palači? — upita ga Anñelika veselo mu prišavši. — Nije li jedna od najljepših palača u Parizu? — Pravo govoreči, ne mislim ništa — odgovori Audiger muklim glasom. Anñelike se njegov odgovor nije baš najugod¬nije dojmio. — Da se niste ponovo naljutili? Hajde, hajde zar se ne radujete mojemu uspjehu? — Postoji razlika izmeñu uspjeha i uspjeha — odgovori majordom kruto. — Sagibam glavu pred plodovima rada i ljudske umiješnosti. Rečene mi je da ste ovu palaču dobili igrajuči na karte — Tačno. — A rečeno mi je uz to da je princ de Conde vaš partner u igri, zatražio kao ulog, da postanete njegovom ljubavnicom. — I to je tačno. — A što biste bili učinili da ste izgubili? — Bila bih postala njegovom ljubavnicom, Au¬ diger! Ta vi znate isto tako dobro kao i ja da je kartaški dug svetinja. Okruglo majordomovo lice se zažari kao žerava i on duboko uzdahne. Anñelika brzo doda — Ali ja nisam izgubila! I sad sam vlasnica ove veličanstvene grañevine. A čini mi se da je ponekad i dobro malko koketiranja. — Šijete sjeme koketiranja, a žanjete rogove — primijeti na to Audiger još više se mrgodeči. — Vaše su primjedbe glupe, jadni moj prija¬ telju. Gledajte stvarnosti u lice. Ja nisam izgubila, a vi niste rogonja i to s prostog razloga što mi dvoje nismo vjenčani. Ne zaboravite to! 512 L — Kako da zaboravim! — tužio je on izmije¬

njenim glasom. — Ja se strašno izjedam misleči na to, Anñeliko. Pruživši prema njoj ruke, doda: — Anñeliko, vjenčajmo se, preklinjem vas, vjenčajmo se dok nije kasno. — Dok nije kasno...? — ponovi ona izne¬ nañena. Stajala je na zadnjoj stepenici stubišta, na mjestu s kojega mu se obratila pošavši mu u susret. Njena ručica puna prstenja počivala je na ogradi od izrañenog kamena. Na sebi je imala kučnu haljinu od crnoga baršuna koji je neobično isticao njenu tamnu put. Oko vrata je imala niz bisera. U valovitoj kosi zlatnih preljeva, sijedi čuperak skvrčen poput srebrne ruže, predstavljao je još je¬dan dragulj, ganutljiv dragulj... Njen lik je bila živa slika i prilika mlade udo¬vice suviše krhke da živi osamljena u velikoj polu-pustoj palači. Ali iz njenih zelenih očiju nije zra¬čila nemoč. Sporim pogledom obuhvati veličanstve¬no predvorje izrañeno u mozaiku, visoke prozore koji su gledali na dvorište, tavanicu s ukrasnim udubinama u kojima su se još uvijek vidjeli grbovi njena muža jer ih je s one visine bilo teško skinuti. — Dok nije kasno? — ponovi tihim glasom kao da govori samoj sebi. — Oh! Zaista, ne< nikako ne. Osječajuči se kao da ga je tko izudarao po licu, Audiger odmjeri ponor koji ga je dijelio od nje. Jadnik nije shvačao kakvim se to neumoljivim razvojem dogañaja skromna sluškinja u „Crvenoj krinci" pretvorila u veliku i oholu gospoñu. Vidio je u njoj samo častoljubivu ženu. U svojoj naivnoj dobroti majordom, dakako, nije mogao slutiti da se iza mlade i usamljene žene 513 33 Put u Versailles nadvio tragičan lik Joffreva de Peyraca; grofa tu-luškog, ljubljenog supruga živog spaljenog na trgu Greve, lik čovjeka koji je i poslije svoje smrti ostao neosporan gospodar tog mjesta. Buduči da je dobro poznavao plemstvo, taj svijet oštrih zubi, njegovu iskonsku glupost, umi-šljenost čitave klase, on je bio uvjeren da če jadna djevojka naiči na nepremostive zapreke te če se jednoga dana vratiti k njemu, zadihana, ponižena, ali živa i zdrava. Uostalom, nije li mu javila da

ga želi vidjeti, nije li ga pozvala postavši konačno svje¬sna svoje ludosti: i željna prijateljskog i razboritog savjeta koji joj je samo on mogao dati? — Pisali ste mi — reče on nadom ispunjen — da me želite vidjeti. — Pa da! Audiger — poviče Anñelika radosna što je razgovor krenuo dragim tokom. — Zamislite, htjela bih prirediti veliko primanje pa bih' željela da vi pripremite stol i upravljate poslugom. On se zacrveni kao rak. Ona primijeti svoju-pogrešku te je htjede ispraviti. — Nije li više nego prirodno.da se vama obra^ tim? — Vi ste najbolji majordom kojega poznam. Nitko ne zna tako lijepo složiti ubruse; nitko im ne zna dati neobičan i novi oblik... Na Audigerovim su se obrazima izmijenile sve boje duge. Spopadala ga je želja da. Je u isto vrije¬me i vrijeña, i premlati na mrtvo ime, da ode bez riječi, da joj posluži i da svrši sa sobom. S gorči¬nom je mislio kako su samo žene kadre izvrči čo¬vjeka smijehu, ma kako se on postavio. Od svih tih mogučnosti pribjegao je najdostoj¬nijoj. — Zao mi je, ali ne računajte na mene — reče slomljenim glasom. Duboko joj se pokloni i ode. Morala se pomiriti s tim. Uza sve to svečanost što ju je gospoña Morens priredila u svojoj palači Beautreillis doživjela je veliki uspjeh. Osobe s najvišim naslovima u Parizu nisu se libile da se odazovu njenu pozivu. Gospoña Mo¬rens je plesala s Filipom du Plessis-Belliiere koji je bio odjeven u odijelo od modrog atlasa. Anñe-likina haljina od modrog baršuna obrubljena zlat¬nim porubom, divno se slagala s odijelom njena druga. Tvorili su najljepši par te večeri. Anñelika se iznenadila videči da je njegovo hladno lice oza¬rio smiješak dok ju je, držeči u zraku njenu ruku, vodio u plesu preko prostranog salona. — Danas niste više Barunica tužne haljine — reče. Ona je ljubomorno nosila u svom pamčenju tu izreku kao bezmjernu i vrlo rijetku dragocje¬nost. Tajna njena porijekla vezala ih je kao su¬krivce. On se sječao male i sive curice čija je ruka drhtala u ruci lijepoga roñaka. „Kako sam bila luña!" mislila je Anñelika smješkajuči se uspomenama svog djetinjstva. Poslije te svečanosti, nju je pritisla tuga kao čemer gorka. Naprosto ju je gnječila samoča njena kneževskog prebivališta ... Palača Beautreillis je za

nju predstavljala mnogo toga: prebivalište pro-' žeto bezbrojnim uspomenama iako u njemu nikad prebivala nije. „Uspomenama na ono što je trebalo biti!" mi¬slila je. Anñelika je za blagih proljetnih večeri znala čitave sate prosjediti ispred vatre kamina ili ispred prozora. Nije više bila poduzetna kao prije. Kinjio ju je osječaj nelagodnosti kojemu nije znala uz¬roka. Njeno mlado tijelo bilo je samo, ali su' joj zato srce i duh bili ispunjeni jednim priviñenjem.

514 33. 515 Dogañalo joj se da bi iznenada skočila iz kre¬veta i, držeči u ruci sviječnjak, odlazila k vratima i vrebala, u mraku galerije, hi sama nije znala što. Da nije tko dolazio...? Nije... Muk, samo muk. Djeca su spavala u svojim odajama pod pa¬skom, vjernih služavki. Ona im je povratila očevu kuču. Anñelika je lijegala u. svoj veličanstveni kre¬vet. Bilo je hladno. Dodirivala je svoje glatko i čvrsto tijelo, milovala ga osječajuči neku vrst sjete u duši. Nijedan živi čovjek nije mogao udo¬voljiti njenoj želji. Bila je sama i samače biti čitava života! Onaj dio četvrti Marais gdje se nalazila palača Beautreillis bio je pun srednjovjekovnih ostataka, jer tu je bila palača Saint Pol koja je pod Kar¬lom VI i Karlom VII bila omiljelim prebivalištem kralja. U toj palači koju su podigli kralj i njegovi prinčevi nalazili su se brojni apartmani koje su povezivale galerije, odijeljene jedne od drugih dvo^-rištima i vrtovima u kojima su se nalazili golu-barnici, razne životinje, tereni za igru i turnire, Brvi velikaši kraljevstva gradili su svoje palače u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Te prilično lijepe grañevine sa starinskim zabatima i načič¬kane oštrim tornjičima, kao što su bile palača Sens ili Eeims, izmiješale su se s -novogradnjama. Po¬svuda su se vidjeli srednjovjekovni zidovi, izmu¬čeni i krivi kao plamen na vjetru, posvuda su prkosili vremenu i lijepim pročeljima kojih su tvorci bili Mansart ili Perrault. Anñelika je u dnu svojega vrta posjedovala starinski bunar kojega je kamena ograda bila sva izrañena kao da-je bila djelo .kakva zlatara. Pošto bi se čovjek popeo uza tri stepenice što su ga okru-* živale, mogao je sjesti na

njegov rub i do mile volje maštati, pod strehom od kovanog željeza mi¬lujuči prstom kamene daždevnjake ili čkalj što^se uhvatio- kamena. 516 Jedne večeri dok je šetala za puna mjeseca i po toplom zraku, Anñelika zateče pored bunara starca sijede kose koji je zaimao vodu. Prepoznala je slugu koji je raznosio drva po sobama i koji je vodio brigu o sviječama. Dobila ga je od princa de Condea zajedno s palačom. Bio je to onaj isti starac za kojega princ reče da je bio u službi neka¬dašnjeg gospodara. Potaknuta radoznalošču, poñe prema zdencu. Rijetko je kada razgovarala sa starcem. Svi su ga nazivali „djedom". Ona ga upita kako se zove. — Pascalou Arrengen, gospoño. — Po imenu se tvome odmah zna odakle si. Ti si Gaskonjac ili Bearnežanin, nije li tako? — Ja sam iz Bavonne. Baskijac sam, ako čemo pravo. Ona jezikom ovlaži usne pitajuči se da .li da ga pita još štogod. Starac je skinuo vedro sa zdenca. Voda je prsnula po kamenoj ogradi i zablistala na mje¬sečini. — Je li istina da je čovjek koji je sagradio ovu palaču bio odozdo, iz Languedoca? — Istina je... Bio je iz Toulouse. — Kako se zvao? Htjela je čuti njegovo ime, čuti da je još živ u sječanju ovog jadnog starca koji ga je poznavao i možda volio. Ali starac se brzo prekriži i prestra¬šeno se ogleda oko sebe. — Psssst. Ne smije jše spominjati njegovo ime. On je proklet! Anñeliki se stegne srce. — Istina je, znači? — upita ona kao da tobože ništa ne zna. — Priča se da je spaljen kao vje¬ štac ... — Priča se. Starac ju je pozorno promatrao. Njegove plave oči kao da su je ispitivale, izgledalo je kao da se premišlja bi li joj se povjerio ili ne. 517 Odjednom se osmjehne, a bore mu se prevuku Sitnim lukavstvom. — Priča se... ali to nije istina. — Zašto?

— Nekog drugog, več mrtvog čovjeka, spališe na trgu Greve. Srce je sada u Anñelikinim grudima tuklo kao bubanj. — Kako znaš? — Znam jer sam ga vidio. — Koga? ; —. Njega... prokletog grofa. — Vidio si, ga? Gdje? — Ovdje... jedne noči... u unutarnjoj gale¬ riji .. Vidio sam ga... Anñelika uzdahne i umorno sklopi oči. Bilo bi ludo tražiti nadu u naklapanju jadnog sluge koji je samo vidio neko priviñenje! Imao je pravo Desgrez da ne treba nikada govoriti o „njemu", nikad misliti na „nj". Ali stari se Pascalou raspričao. — Bilo je to jedne noči, nekoliko dana poslije lomače. Spavao sam u konjušnici, u dvorištu. Bio sam sam jer je čak i vratar napustio palaču. Ja sam, meñutim; ostao. A kamo da i odem? Cuo sam šum u gornjoj galeriji i prepoznao njegov korak. Nečujni mu smijeh razvuče bezuba usta. — Kako da ne prepozriam njegov korak...? Korak Velikog šepavca Languedoca...? Upalio sam fenjer i ušao. Korak je odjekivao ispred mene, ali nisam nikoga vidio jer galerija je na tom mjestu tvorila ugao. Ali kad sam stigao do ugla, opazio sam ga. Naslonio se na vrata kapelice i okrenuo se prema meni... Anñeliku podiñoše srsi. — Jesi li ga prepoznao? — Prepoznao sam ga kao* što pas prepozna svoga gospodara, ali mu nisam vidio lica. Nosio je krinku ... Krinku od crnog čelika... Odjednom je nestao u zidu i više ga nisam vidio. 518 — Oh! Odlazi! — zapišta Anñelika. — Umrijet ču od straha! Starac je začuñeno pogleda, podlakticom proñe ispod nosa, uze vedro i ponizno se udalji.

Anñelika se vratila u svoju sobu obuzeta neo¬pisivim strahom. Sad zna zašto je meñu zidovima svoga doma osječala čas silnu radost čas crnu bol. Zato što je njime lutala avet Joffreva de Pevraca. Joffrey de Peyrac ... sablast...! Oh, tužne li sud¬bine za nj koji je bio sam život, koji je obožavao život u svim njegovim oblicima i čije tijelo kao da je bilo stvoreno za puteni užitak! Spusti glavu u dlanove i učini joj se da če zaplakati. Tada u gluhoj noči odjekne pjesma, pjesma nebeska i slatka, slična pjesmi anñela nad pustim poljima u božičnoj noči. Anñelika je u prvi mah mislila da sanja. Ali primakavši se hodniku, jasno je razabrala raspje¬vani djetinji glas. Dohvativši sviječnjak uputi se prema sobi svo¬jih sinova. Polako podiže zastor i kao ukopana stane, za¬divljena prizorom što su ga njene oči vidjele. Žižak je blago osvjetljavao dječju spavaonicu. Stoječi na velikom krevetu, Cantor je, u bijeloj košuljici, prekriživši pune ručice na trbuhu i _upri-jevši oči u nebo, pjevao, sličan nebeskom anñelu. Glas mu je bio izvanredno čist, ali njegov je dje¬tinji izgovor na ganutljiv način iskrivljavao riječi: Na tan Božica Rotio se Isus Rotio se u stalici Na šuštavoj slamici Rotio se u kutu Na- sijenu ... 51S»

Odupiruči se laktbvima o jastuk Florimond ga je očito s užitkom slušao. Sveti Josip sa svojim šeširom napravio mu je kolijevku... Lagani šum -odjednom trgne Anñeliku. Kraj sebe primijeti Barbu koja je rupcem brisala suze ganuča, — Gospoña nije znala da naše zlato tako lijepo pjeva? — šapatom joj se obrati služavka. — Htjela sam vas time iznenaditi, ali on je svojeglav i ni¬kome neče da pjeva, samo Florimondu. Bol je ponovo ustupila mjesto radosti u Anñe-likinu srcu. Bog je dao dušu trubadura Cantorovu tijelu. Divno je pjevao. Joffrey de Peyrac nije bio mrtav, več je živio u svojim sinovima. Jedan mu je bio sličan licem, a drugi glasom... Več je pomišljala na to kako če Cantoru uzeti sa učitelja gospodina Lullija, kraljeva glazbenika. §2© XXXVII TAJNE I OTROVI U ČETVRTI MARAIS

Tako je Anñelika organizirala svoj život u li¬jepoj četvrti, gdje se susretala krema pariškog dru¬štva. Gradile su se tu mnoge kuče, visoke i svijetle i malko nagnutih pročelja. Vrtovi i dvorišta palača preko noči podignutih tvorili su otoke zelenila u kojima su se miješali mirisi naranača i konjušniča. Gospoña Morens je posjedovala dvije kočije, šest konja, dva konjušara, četiri lakeja. Osim toga, u svojoj je službi imala dva sobara, jednog kuhara, jednog pisara, nekoliko sobarica i čitavu četu slu¬škinja i slugu. Ona je mogla svojoj osobi dati još veči sjaj i još jače naglasiti svoju pripadnost četvrti Marais da je odlazila u crkvu s jednini lakejem koji bi nosio jastučič, te jednim koji bi pridržavao njen dugi skut i još jednim koji bi nosio torbicu u kojoj se držao molitvenik. Ali Anñelika je rijetko odlazila u crkvu, ili bolje reči, nikada. Njoj je zaista to bilo žao jer je to išlo na uštrb njena ugleda i dobroga glasa. Ali kuča Božja je za nju bila mjesto mučenja. Sjetila bi se da je ubila jednog čovjeka, da je živjela ra¬zuzdanim životom. Osim toga, nije mogla da zabo¬ravi lomaču na trgu Greve, ni podignutog križa fratra Bechera ... Crkva je u njoj izazivala fizičko gañenje, te bi izlazila napolje, na trg gdje su prosjaci, sklupčani 621

po stepenicama, jadikovkama dočekavali prolaz¬nike ... Morala je, dakle, odustati od toga da prati prijateljice na službu božju, čemu su se neobično čudili oni koji su je poznavali. Gospoña Scarron je potajno pokušavala da je privede pobožnosti. Činilo joj se da če Anñelika prije pasti žrtvom njenih nastojanja od čarobne Ninon čije je slobodoumlje vuklo porijeklo od grč¬kih mislilaca, a očitovalo se u njenom sablažnjivom životu. Anñelika je često viñala udovicu bilo na ozbilj¬nim primanjima u palači d'Aumontovih, bilo na raskošnijim primanjima u kuči de Montespanovih. Na povratku Frangoisa joj se uvijek nudila za pratnju. Vračale su se pješice, u prijateljsku razgovoru, jer su obje iz doba siromaštva sačuvale običaj da ulicama hodaju pješice. Nije li ih prošlost breme¬nita bijedom, prošlost kad su se bojažljivo stiskale uz ognjište stare Cordeau, tako duboko vezala? Anñelika se bojala gospoñe Scarron i u isto je vrijeme voljela zato što joj je mogla povjeravati svoje brige i misli. Svojim milozvučnim glasom, svojim razumijevanjem i iskrenim zanimanjem za ono što joj se priča, ona je

zatvorenim dušama uli¬jevala želju da se otvore, a Anñelika se uvijek bo¬jala da joj ne promakne koja neoprezna riječ. Sto se pak gospoñe Scarron tiče, ona se sječala da je roñena u jednom zatvoru, da je u svojoj petnaestoj godini, u La Rochelleu, odlazila jezuitima po tanjur juhe i da se poslije, u kuči njene tete de Navailles, s njom postupalo jedva nešto bolje nego sa slu¬škinjama, što jasno dokazuje činjenica da je na putu morala jahati na mazgi dok je njena sestrična puto¬vala u nosiljci. Ni jedna ni druga nisu pričale o svojoj neka¬dašnjoj bijedi, mada su osječale da ih je bijeda, isprepletena s bezbroj drugih nevolja, zbližavala. S tog su se razloga vrlo rado viñale. 522 I Još jednoj prijateljici je Anñelika stalno odla-sdla: čarobnoj markizi de Sevignč. I ova se, kao i gospoña Scarron, držala podalje od ljubavi, zbog koje je dugo vremena mnogo pa¬tila; ali dok je Francoisa ljubav zamijenila sa taj¬nom i neizmjernom ambicijom, gospoña de Sevigne je, po svom vlastitom priznanju, „svoje srce ispunila prijateljstvom". Bio je pravi užitak provesti neko¬liko sati s njom, a još veči primati njena pisma, duhovita i vrlo zanimljiva. Anñelika je odlazila u njenu kuču da bi je slu^-šala kako priča o Versaillesu, kamo je markiza odlazila ponekad na izričitu kraljevu želju, jer se ovome sviñalo njeno društvo. Ona je zanosno i zorno pripovijedala o zabavama što su se u Ver¬saillesu prireñivale: trčanje s kolutima, plesovi, komedije, vatrometi, šetnje, a kad bi u Anñeliki-nim očima opazila isuviše veliku tugu, primi¬jetila bi: — Ne očajavajte, draga. Versailles je mjesto gdje kraljuje nered; metež je na tim zabavama takav da su dvorani poput stršljena bijesni; kralj se uopče ne obazire na njih. Gospoda de Guise i d'Elbeuf nisu preksinoč mogli nigdje nači kutka da se skrase te su morali u konjušnici prespavati. Anñelika je bila uvjerena da su gospoda de Gui¬se i d'Elbeuf radije i u konjušnici spavali nego da ih se isključi sa zabava u Versaillesu; i imala je pravo. Taj kraljevski dvorac o kojemu su svi govo¬rili i koji ona nije željela vidjeti prije no što se u njemu uzmogne pojaviti u svoj svojoj slavi, po¬stao je u njenim očima privlačan i čaroban kao kakva opsjena, postao je jedini i nevjerojatni cilj njene ambicije. Dospjeti u Versailles! Ali da li je za trgovkinju čokolade, pa bila i najbogatija u Parizu, moglo biti mjesta na dvoru Kralja Sunca? Bila

je uvjerena da če i do toga jednoga dana doči. Nije li joj sve polazilo za rukom? 6S3 Luj XIV je ogromne svote trošio na uljepša¬vanje Versaillesa. — Zaokupljen je ljepotom svoje palače, kao lijepa žena svojim licem — govorila je gospoda de Sevigne. Kad je kraljica majka umrla od raka, kralj, koji se. onesvijestio pored njena uzglavlja, pobježe u Versailles, gdje je ostao.tri dana lutajuči alejania lipa, šumarcima šimšira obrezanim u obliku kru¬žnice, i meñu mnoštvom mramornih bogova i bogi¬nja. Versailles je djelovao kao balzam na njegovu tugu. On se tu mogao do mile volje isplakati, doča¬rati uzvišen lik te majke koja je od njega napra¬vila kralja. Vidio ju je ponovo u crnoj haljini koju su oživljavali podbradnici i čipke, s prekrasnim nizom bisera koji joj je sezao sve do koljena, veli¬čanstvenim križem od dijamanata, vidio je njene izvanredno lijepe sitne ruke. Zadržavao se u oda¬jama gdje ga je primala i koje su bile ukrašene stvarčicama dragim njenu srcu: rukevetima jas¬mina velikim kao grmovi i kineskim stvarčicama izrañenim u filigranu srebrnom i zlatnom. U Ver-saillesu bar njoj nije zadavao jada! U to isto vrijeme gospoña de Montespan je takoñer izgubila majku. Zbog te korote, kojoj se us to pridružila dvorska, ta luda žena se nešto više zadržavala kod kuče. Sad je često navračala Anñe-liki, bježeči od vjerovnika i neugodnosti vlastitog doma. Potajna je muka nagrizala njenu uroñenu veselost. Pričala je Anñeliki o svojem djetinjstvu. Otac joj je bio razvratnik, a majka bogomoljka. Dok je majka po čitav bogovetni dan provodila u crkvi, otac je orgijao te se gotovo nikad ni viñali nisu. Svi su se u čudu pitali kako su samo uspjeli djecu na svijet donijeti,. Athenaida je pričala i o dvoru, ali nekako suzdržljivo, i s neprikrivenim nestrpljenjem: kraljica je bila glupa, a La Valliere slaboumna nesretnica. Kad li če je kraj več jed¬nom odbaciti? Bilo je napretek odlučnih žena koje če rado zauzeti njeno mjesto... Pričalo se da su 524 gospoñe de Roure i de Soissons navračale k La Voisinovoj po otrov kojim su smišljale otrovati gospoñicu La Valliere. Mnogo se govorilo o otrovima u Parizu. Uza sve to nitko više nije u četvrti Marais, osim neko¬liko vrlo starih gospoña, tražio da mu se za vrijeme obroka donese mali ormarič u kojemu su se nala¬zile čaše pune okamenjenih zubi i rogova jednoroga, te neka vrst slanika od zlata ili srebra

u kojemu su bili pohranjeni zmijski jezici. Sve su to bila zaštitna sredstva protiv otrova. Nove su se generacije s prezirom odnosile pre¬ma tim sredstvima. Meñutim, mnoge su osobe umirale tajanstvenom smrču, a liječnici su pronašli da im je utrobu uništila nekakva razorna vatra. Netko im je, po svoj prilici, servirao, upotrebit čemo izraz policajca Desgreza, „pucanj pištolja u juhi". U Anñelikinu je susjedstvu živjela markiza de Brinvilliers, i to u Ulici Karla V. Sasvim slučajno je Anñelika dospjela pred tu ženu koju js-Anñelika u vrijeme dok je pripadala Calembredaineovoj bandi, napala blizu kule Nesle. Gospoña de Brinvilliers je nije prepoznala, bar se tome Anñelika nadala. Uza sve to Anñelika se vrlo nelagodno, osječala za vrijeme posjete jer joj je stalno pred očima bila zlatna narukvica koju je čuvala kao uspomenu u jednom kovčežiču zajedno s bodežom Rodogonea Egipčanina. Gospoña Morens je pošla u kuču kčerke zapo¬vjednika policije, gospodina d'Aubravsa, da bi je zamolila za jednu uslugu.. Gospodin d'Aubravs je nedavno umro, ali na položaju šefa policije nasli¬jedio ga je njegov sin, te se Anñelika nadala da če se gospoña de Brinvilliers zauzeti kod svoga bra¬ta da bi pustio iz zatvora jednog bijednika, zatvore¬nog zbog prosjačenja. Anñelika je tog -bijednika 525 upoznala u vrijeme svog boravka u kuli Nesle i sad ga je-htjela-uzeti u svoju službu. Bijednik o kojemu je riječ zvao se Brzonogi. ** * Jednoga dana dok je u kočiji prolazila trgom Pilori, Anñelika opazi na kotaču dugoljasto i tužno lice. Bio je Brzonogi. Krv joj uskipi jer je Brzonogi bio bezazlen i nevin čovjek koji je obolio i pao u bijedu jer ga je njegovo zanimanje sasvim iscrpilo, naime, on je bio teklič. Dok je živjela u kuli Nesle ona nikad nije primijetila da je Brzonogi što ukrao. Ponekad se odavao prošnji, a Calembredaine je smatrao da je pošteno što ga pušta da živi u njegovoj bandi ne tražeči od njega ništa zauzvrat. Anñelika naredi kočijašu da zaustavi i skoči na zemlju. Ne obaziruči se na dangube, ona se obrati osuñenome: — Brzonogi, prijatelju, što češ ti tu gore? — Ah, to si ti Markizo anñela? — odgovori nesretnik. — A otkud bih ja znao što ču ovdje? Panduri su me uhvatili i doveli u ovaj njihov zvonik. A zašto, tko bi to znao. — Strpi se malo, vratit ču se da te oslobodim.

Da ne bi gubila vrijeme na uzaludne pred¬stavke i molbe. Anñelika odjuri ravno gospodinu d'Aubravsu. Postigla je da su mladiča brzo preslu¬šali, a sutradan je potpisana otpusnica iz zatvora. Gospoña de Brinvilliers pozove Anñeliku na svoje primanje gdje če upoznati mnoge vrlo simpatične ličnosti meñu njima i viteza de Saint-Croixa. Svi¬ma je bilo poznato da je spomenuti gospodin bio ljubavnik spomenute gospoñe ... Obukavši Brzonogog u vrlo lijepu livreju, An¬ñelika ga imenuje za Florimondova i Cantorova sobara. Nije on bio sposoban za teški rad, ali je zato Mo ljubazan i dobar i znao je djecu zabavljati 52fi pričajuči im lijepe priče. Nitko od njega nije više ni tražio... Nije on bio jedini preživjeli iz kule Nesle ko¬jega je Anñelika primila u svoju palaču Beau-treillis. Ostali, nepopravljivi prosjaci, šepavci i pro¬tuhe, brzo su nagrnuli u ulicu gdje ih je tri puta tjedno čekala topia juha, kruh i odječa. Ovaj put Anñelika nije tražila od Drvoguza da je oslobodi svojih prosjaka. Primanje prosjaka smatrala je sa¬da svojom dužnošču, dužnošču velike gospoñe, te ih je željela sve po'gostiti. Dok joj je poznanstvo s Audigerom počelo bivati mrsko jer ju je podsječalo na njen bijedan položaj sluškinje, siromahe je osječala kao svoju braču te se nije libila da s njima razgovara šatro-vačkim jezikom. Prosjaci su se tada grohotom smi¬jali a ona je dobro poznavala njihov grozni smijeh... Oh! Da li je mogla zaboraviti smijanje pros¬jaka u podzemnim rupetinama zaspaloga grada...!? Da li je mogla zaboraviti kulu Nesle, miris gulaša što se kuha u loncu, starice što gloñu kosti krepanih Štakora što im ih je prodao Španjolac, jezoviti ples bračnog para Urlikalo, pjesmu stare Urlikalice, cerekanje, dernjavu, hropce ...? Ne, to nije mogla zaboraviti. Otvarala im je vrata svoje palače. Za hladnih zimskih jutara, jutara prožetih snježnom tišinom za kojih se smrdljivi dah prosjaka zgušnjavao u guste oblake, ona je vidjela kako idu prema njoj kao divlje zvijeri. — Siromasi su strašni — govorio je gospodin Vincent. Jest, bili su strašni. Ali ona je dobro znala kako je tjeskoba i opakost ljudska ujedala, ujedala za samo srce! I nju bijaše povukla za sobom smrd¬ljiva bujica! 527

Stari i topli glas koj je tom stolječu pobudio osječaj milosrña, glas gospodina Vincenta, nalazio je u njoj odjeka. „Siromasi... koji ne znaju gdje da se sklone ni što da rade, koji plutaju u osamljenosti svoje bijede i kojih je svakim danom sve više... jao ... moje su breme i moja bol!" Klečeči na podu, Anñelika im je prala noge, liječila im i povijala rane. Jedino su oni, osim njena dva sina, mogli oživljeti osječaj ljubavi u njenu otvrdlom srcu. Nešto poslije one nezgode s Brzonogim, ona primijeti Crnog Kruha. Starac se ne bijaše u.me¬ñuvremenu baš nimalo izmijenio. Još uvijek je bio sav omotan školjkama i krunicama lažnog hodo¬časnika. Dok. mu je jednoga dana stavljala mast na čir što mu je izjedao ranu, on reče: — Sestrice, dpšao sam da te upozorim. Ako ti je do života stalo rie smiješ više primati izvjesnu osobu. — Sto to govoriš, Crni Kruše? Što sam to učinila? — Ti ništa. Ali ona druga. — Koja druga — Prijateljica što se oko tebe svija i ulaguje ti se ima tome tjedan dana. Eto čak sam i danas vidio da je izišla iz tvoje kuče. Anñelika se sjeti da joj je gospoña de Brinvil¬liers toga dana došla u posjetu. — Sitna gospoña u ogrtaču grimizne boje? — Ne znam da li je njen ogrtač grimizne bo¬ je, ali tu sitnu gospoñu poznam dosta dobro i mogu ti kazati da je se čuvaš kao samog vraga. — Ali, što to govoriš, Crni Kruše? Ta to je gospoña de Brinvilliers, sestra šefa policije! — Može biti. Ali ja ti kažem da je se čuvaš! 528

— Ali odakle je ti poznaš? — To ti je čitava priča. Jednoga je dana bilo vraški hladno i ja sam zadrijemao pred crkvom svete Opportune, a probudio sam se u Opčoj bol¬ nici, umotan u pokrivač, na strunjači, oko mene zastori, a na glavi mi kapica privezana... Moje

stare kosti nisu nikad bile u tako toplom ležaju. Ali noge mi bijahu otkazale poslušnost... Ostao sam u bolnici... Silom, dakako! Vaša nas je pri¬ jateljica posječivala. Donosila je kolača, pršuta ... Nema šta, duša od žene! Samo što su svi bolesnici koji su jeli ono što je ona donosila crkavali kao muhe. U mene je dobar vid. Nije potrebno da me netko upozori. A kad je jednoga dana prišla mom krevetu i rekla mi rastapajuči se od dobrote. „Evo, donijela sam ti kolača, jadni moj starce", ja sam joj odgovorio „Nije me još spopala želja da vidim lice Svevišnjega, to jest ne želim još umrijeti!" Kako li me je samo pogledala! U očima joj je buknuo pakleni oganj. Stoga ti i kažem. Markizo anñela, budi oprezna i ne druži se s tom ženom. — Ali šta tebi ne pada na pamet, Crni Kruše! — Meni pada na pamet...! Meni pada na pa¬ met...! Ja vjerujem u ono što vidim. Osim toga, poznam jednog slugu koji se zove La Chaussee. Služi kod gospodina Saint-Croixa, ljubavnika te iste de Brinvilliers. Taj mi je La Chaussee pričao čudne stvari. Anñelika se zamisli. Za ime Saint-Groixa je ona čula u kuči staroga Glazera, u koju je s Calembre-daineovom bandom upala radi pljačke. U kuči je tada otkrila arsen. A nije li joj možda Desgrez kazao: „Zločince danas ne treba tražiti po ulicama, več na drugim mjestima... možda u salonima...!" Proñu je ježuri. Lijepa i mirna četvrt Marais! Koliki li se zločini skrivaju iza velikih ulaznih vra¬ta palača nad kojima se koče kameni grbovi! Ni¬gdje mira na tom svijetu... — U redu, Crni Kruše. Neču više posječivati onu gospoñu. Hvala ti što si me upozorio. 529 M Put u Versaillea

Ode i vrati se s bocom vina i komadom sla¬nine — Tvoja prosjačka torba nije previše teška, moj dobri Crni Kruše.

Starac se zagleda u bijeli snijeg na ulici, tom 3vom jedinom prebivalištu. Namigne joj i dobaci: Prosjaci su jadni i nesretni ljudi Njima sreču samo budučnost nudi Odmah poslije starca sa školjkama, stiže k njoj policajac dugoga nosa. Anñelika je posljednjih go¬dina rijetko viñala Desgreza, a kad bi se sreli, Dsječala se nelagodno. Uza sve to što je on bio vrlo ljubazan, orila nije mogla zaboraviti grubo i ujedno, pohotno ispitivanje kojemu je on bijaše podvrgao. Pred njim se osječala nekako slabija te ga se od onoga dana ponešto i pribojavala. Kad su je obavijestili o njegovu posjetu, ona se namrgodi i mrzovoljno siñe. Uvela ga je u sa-lončič gdje je obično primala pisare i dobavljače. — Reklo bi se da niste zadovoljni, gospoño — veselo je dočeka Desgrez. — Možda zato što mene vidite? A eto, ja došao da vam čestitam na divnom domu u koji ste se Spretno smjestili. Samo Bog zna kako vam je to pošlo za rukom! — Bog to možda ne zna — odgovori Anñelika — ali sam zato sigurna da vi to vrlo dobro znate. Ne budite licemjerni, gospodine policajce, več mi otvoreno recite razlog kojemu imam da zahvalim za čast što ste došli da me vidite. — Uvijek odrešita u odgovo,ru, kako vidim. U redu! Prijeñimo na stvar. Čini mi se da ste sa svo¬ jom susjedom, dražesnom gospoñom Brinvilliers, u vrlo prijateljskim odnosima. Ne biste li me ko¬ jom prilikom mogli upoznati s njom? — Zašto baš ja? Vi ste policajac, te biste se u tom svojstvu vrlo lako mogli uvuči u njeno dru¬ štvo. — Vrlo tačno, samo što ja ne želim da joj se predstavim u tora svojstvu. Zašto, na primjer, ne bih bio mlañi plemič, vaš prijatelj, očaran njenim lijepim očima i koji izgara od želje da joj udvara? — Zašto — ponovi Anñelika kršeči tjeskobno ruke a da ni sama nije znala zašto to radi — zašto baš od mene to tražite? — Vi znate mnoge stvari, draga, i- mogli biste mi biti od koristi. — Ja vam ne želim biti od koristi! — prasne

ona. — Neču da vas uvedem u salone da biste vi u njima mogli obavljati svoje prljave poslove „grubijana". Ne želim posječivati onu ženu... Ne želim imati nikakve veze ni sa kim od vas... sa svim tim strahotama. Pustite me na miru...! Drhtala je čitavim tijelom. Mladič je u čudu pogleda. — Šta vam bi? Časna riječ, vama su sasvim popustili živci. Vidio sam vas več i očajnu i pre¬ strašenu, ali nikad u ovoj mjeri, i uz to bez raz¬ loga. Visoko ste se popeli, mislim. Ovdje mirno ži¬ vite, u zavjetrini. — Ne, nisam ni u kakvoj zavjetrini, jer vi još uvijek dolazite... jer se vi uvijek vračate! Došli ste da me ucjenjujete mojom jadnom prošlošču, da bih priznala... ne znam ni sama što. Ne znam ni¬ šta, neču da išta znam,- neču da išta čujem, neču da išta vidim... Ta vi bar vrlo dobro znate da sam upropastila svoj život zato što sam se umije¬ šala u tuñe spletke...! Preda mnom je još dugi put, a ako drhtim, to je zato što se bojim, svih se vas bojim, da me još jednom ne upropastite... Pustite me na miru, zaboravite da postojim! Preklinjem vas, Desgrez! On ju je zamišljen slušao. Anñeliki se učini da negdje u dubini njegovih smeñih očiju vidi neuo¬bičajen izraz, sjetan pogled premlačenog psa. Des¬grez ispruži ruku kao da ju je htio pogladiti po licu, ali se predomisli i spusti ruku. — Imate pravo .— reče uzdahnuvši — mnogo smo vam jada zadali. Nečemo vas više mučiti, dušo draga.

530 531 Ode. Ona ga više nije vidjela. I njoj je bilo teško mada to nije htjela priz¬nati, ali je s olakšanjem odahnula kad je otišao.

Nije vize htjela da zna za svoju prošlost koju je počela skidati sa sebe kao prljavo ruho. Markiza de Brinvilliers je mogla potamariiti svu svoju obitelj, Anñeliki se fučkalo. Ali policajcu ni¬je željela pomoči da je raskrinka. Imala je ona drugih briga. Htjela je u Versa-illes. Ali posljednji metri u njenu uspinjanju prema tom cilju bili su i najmučniji. Gubila je dah. Os¬ječala je da joj prije rio što stigne do cilja valja zapodjenuti posljednju bitku, najtežu, najoštriju od svih... Dobila je vrlo važan bod kad ju je slučaj po¬novo stavio u vezi s njenim bratom, jezuitom Ray-mondom de Sanceom. 532 I XXXVIII ¦RAYMOND SAVJETUJE ANðELIKI DA OCARA FILIPA DU PLESSISA Jedne večeri, več je bilo prilično kasno, dok je Anñelika sušila pismo za svoju dragu prijateljicu Ninon de Lenclos, sluga je obavijesti da je jedan klerik glave obrijane na tjemenu želi odmah vid¬jeti. Mlada žerfa nañe u predvorju palače nekakva fratriča koji joj reče da je njen brat, prečasni otac de Sance želi vidjeti. — Odmah? — Odmah, gospoño! Anñelika se pope da uzme ogrtač i krinku. Neobičan sat za sastanak jednog jezuita i njegove sestre udovice, i to udovice jednog vješca živa spaljenog na trgu Greve! Fratar reče da velečasni de Sance nije daleko. I zaista, poslije par koraka našli su se pred kučom jednostavnog izgleda, starinskom srednjovekovnom zgradom prislonjenom uz novu zbornu crkvu je¬zuitske družbe. U predvorju nesta Anñelikina vo¬diča, kao crne sablasti. Ona se uze uspinjati stepe¬nicama prema prvom katu gdje ju je čekao visoki ljudski lik sa sviječnjakom u ruci. — Jeste li vi, sestro? — Ja sam, Ravmonde. — Doñite, molim vas. Pošla je za njim ne postavljajuči pitanja. Od¬mah se uspostavila tajna veza izmeñu članova bbi533

te lji de Sance iz Monteloupa, Ona za njim uñe u čeliju kamenih zidova jedva malko osvijetljenu žiš¬kom nočne lampice. U dnu kreveta Anñelika ra-zabra blijedo lice vrlo profinjenih crta i zatvorenih očiju. 2ena ili djevojčica? Jezuit podigne sviječnjak da ga osvijetli. — Bolesna je. Možda če- umrijeti. — Tko je to? — Marija Agneza, naša sestra. Poslije kratke šutnje doda: — Sklonila se kod mene. Pobrinuo sam se da legne, ali s obzirom na njene nezgode, bio mi je potreban savjet i pomoč neke žene. Pri tom sam se sjetio tebe. — Dobro si učinio. A što joj je? — Krvari. Izgubila je mnogo krvi. Mislim da je posrijedi pobačaj. Anñelika pregleda sestru. U nje su bile majči¬ne ruke, ruke brižne i sigurne. Krvarenje nije bilo naglo, ali je zato bilo stalno. — Krvarenje treba odmah zaustaviti, jer če inače umrijeti. — Mislio sam pozvati nekog liječnika, ali... — Liječnika! Taj bi joj samo. pustio krv i ona bi sigurno umrla. — Na žalost, ovamo ne mogu uvesti babicu jer bi mogli nastati tračevi i govorkanja. Naša su pravila vrlo slobodoumna, ali u isto vrijeme i vrlo stroga. Nitko me ne bi prekorio što sam tajno pri¬ skočio u pomoč svojoj sestri, ali moram se čuvati govorkanja. Stoga mi je teško držati je u ovoj kuči uz koju se nalazi veliko sjemenište. Shvačaš li me? — Cim bude pregledana, prebaci čemo je u moju palaču. A sad što prije treba pozvati Ve¬ likog Matthieua. Četvrt sata poslije toga, Flipot je jurio prema Novom mostu zviždučuči s vremena na vrijeme da bi ga prosjaci mogli prepoznati. Anñelika se več bila obratila Velikom Matthieuu jednom prilikom 534

I

kad je Florimonda prevrnula kočija. Znala je da ovaj posjeduje gotovo čudotvoran lijek za zaustav¬ljanje krvi. A on je mogao, ukoliko je bilo po¬trebno, držati jezik za zubima i doči umotan tako da ga nitko ne prepozna. On je odmah stigao i mladoj bolesnici pružio pomoč, i spremno i spretno, naklapajuči uz put po svom običaju: — Ah! Draga gospoñice, a što niste na vrije¬ me upotrebili ljekovitu mast nevinosti što je Ve¬ liki Matthieu prodaje na Novom mostu? Sastoji se od kamfora, gospina bilja te sjemenki grožña i cvje¬ tova bijelog lopoča. Dosta je uvečer i ujutro uzeti dva do tri grama tog lijeka zajedno s čašom mlije¬ ka u kojemu je prije toga ugašeno usijano želje¬ zo... Vjerujte mi, gospoñice, nema ništa bolje da bi se potisli isuviše snažni Venerini porivi koji se inače ovako skupo plačaju ... Ali jadna Marija Agneza sigurno nije bila u stanju da sluša njegove zakašnjele preporuke. Nje¬ni prozirni obrazi, pomodrele vjeñe, mršavo lice okruženo obilatom crnom kosom, činilo se da su napravljeni od voska, kao da pripadaju biču bez života. Anñeliki se najzad učini da se krvarenje za¬ustavlja i da se nešto života vratilo u djevojčine obraze. Veliki Matthieu je ostavio Anñeliki nekakav čaj koji je bolesnica morala piti svakog sata da bi „namirila krv koju bijaše izgubila". Preporučio je da je se ne dira bar nekoliko sati. Kad je on otišao, Anñelika sjedne pored sto¬liča na kojemu se nalazilo crno raspelo na podno-šku i ogromnu sjenu bacalo na zid. Malo potom vrati se Ravmond i sjedne s druge strane stoliča. — Mislim da je u zoru možemo prebaciti k mera _ reče Anñelika — ali bolje če biti da pri¬ čekamo još neko vrijeme da prikupi što više snage. — Pa, čekajmo — odgovori Ravmond. 535 Sagnuo je svoj blijedi profil, možda nešto ma¬nje mršav nego prije nekoliko godina, i utonuo u razmišljanje. Crna i glatka kosa padala mu je po bijelom

ovratniku mantije. Tonzura mu se nešto prošarala pod prvim naletima čelavosti. Inače se nije promijenio. — Kako si doznao, Ravmonde, da prebivam u palači Beautreillis pod lažnim imenom gospoñe Morens. Jezuit neodreñeno odmahne svojom bijelom ru¬kom. — Nije mi bilo teško raspitati se, prepoznati te. Divim ti se, Anñeliko. Strašni dogañaji koj;h si bila žrtvom danas su daleko i gotovo zaborav¬ ljeni. — Ne baš sasvim — uzdahne ona gorko — s obzirom da se još uvijek ne mogu pokazati na da¬ njem svijetlu. Mnogi plemiči skromnijeg porijekla od mojega smatraju me običnom trgovkinjom koja se prodajom čokolade obogatila. Nikad više neču stupiti nogom na dvor niti če mi biti moguč pri¬ stup u Versailles. On se zagleda u nju svojim prodornim očima. Poznavao je sve moguče načine da se obiñu mon¬dene prepreke. — A što se ne udaš za čovjeka sa zvučnom ti¬ tulom? Zaljubljenih če se nači napretek, ako baš svojom ljepotom ne privučcš nikoga, svojim češ ih bogatstvom privuči na stotine. Tako češ doči do no¬ vog imena i novih titula. Anñelika odmah pomisli na Filipa 1 pri toj misli zacrveni se do ušiju. Udati se za nj? Marki-za du Plessis-Belliere...! Ta to bi bilo divno! — Ravmonde, zašto- na to nisam nikad pomi¬ šljala? — Možda zato što se još uvijek nisi navikla na činjenicu da si udovica i slobodna — odgovori on čvrsto — ali ti porazmisli o tome i imaj pri tom na umu da je udaja najbolji i najpošteniji način da se domogneš visokog položaja. Udata žena ima 536 mnoge prednosti, a ja ču ti pomoči koliko god« budem mogao svojim vezama i položajem. — Hvala ti, Ravmonde. To bi bilo divno — ponovi zamislivši se. — Dolazim iz velike daljine,, Ravmonde, ti to ne znaš. Od čitave obitelji ja sam

se najniže srozala, mada se ne može reči da su drugi doživljeli vrlo blistavu sudbinu. Zašto smotako loše prošli? — Hvala ti na onom „smo" — primijeti on škrto se osmjehnuvši. — Zaboga, sama činjenica da netko ode u je¬ zuite je dokazom neuspjeha. Sjeti se, naš otac nije bio zadovoljan. Bilo bi mu milije da te vidio u po¬ sjedu kakve dobre i sigurne crkvene nadaubine,. Jcsselin se izgubio u Americi. Denisa, jedinog voj¬ nika u obitelji, bije glas da je vjetrogonja i nepo¬ šten u igri, što je več poprilično ozbiljno. Gontran? Bolje da i ne govorimo. Iz ljubavi prema sli¬ karstvu sasvim se otuñio od svog plemičkog sta¬ leža te postao zanatlija. Albert je paž kod maršala Rochanta i u isto vrijeme njegov ljubavnik ukoli¬ ko ga nije zapala dužnost da se divi gojaznim ča¬ rima maršalice. A Marija Agneza ... Prekine se, osluhne gotovo neprimjetno disanje što je dopiralo iz sobe, te nastavi tišim glasom: — Moram kazati da je još kao dijete bila pu¬ na vraga i da se valjala po slami sa seoskim dje¬ čacima. A na dvoru mora da je prošla sito i re¬ šeto. Na koga se sumnja da bi mogao biti djete¬ tov otac? — Vjerujem da ni ona sama to ne zna — oštro odgovori jezuit. — Ono što bih ja nadasve že¬ lio znati jest da li se radi o pobačaju ili je potajno rodila. Koža mi se ježi pri pomisli da je živo stvo¬ renje mogla ostaviti u rukama Katarine Monvoisin! — Otišla je k La Voisinovoj? —Vjerujem. Mucala je njeno ime. — A tko k njoj ne ide? — reče Anñelika sleg!)uvši ramenima. — Nedavno je k njoj išao u po537 3jete vojvoda de Vendome prerušen u Savojca ne bi li od nje doznao gdje je gospodin de Turenne sakrio blago. A Gospodin, kraljev brat, pozvao ju je u Saint-Cloud da mu pokaže vraga. Ne znam da li je ona u tome uspjela, ali on

ju je nagradio kao da ga je zaista vidio. Vračara, stručnjak za poba-5aje, trgovkinja s otrovima, ona ima bezbrojne da¬rove ... Ravmond je ozbiljna lica slušao njeno pričanje. Zatvorio je oči i duboko uzdahnuo. — Anñeliko, sestro draga, mene podilazi jeza — reče on polako. — Stolječe u kojemu živimo svjedokom je besramnih, okrutnih zločina od kojih če se budučim pokoljenjima dizati kosa na glavi. Samo u toku ove godine nekoliko stotina žena je meni na ispovijedi priznalo da su se oslobodile svog ploda. To još nije ništa: obična posljedica opče pokvarenosti i brakolomstva. A gotovo polovica, mo¬ jih pokajnica priznaju na ispovijedi da su otrovale nekog od svojih, da su se ñavoljim čaranjima po¬ kušale osloboditi one ili onoga koji im je bio na smetnju. Jesmo li još uvijek divljaci? Uzdrmavši vjeru, nije li nam krivovjerstvo otkrilo ponore naše prirode? Postoji strahovit nesklad izmeñu zakona i želja. Na crkvi je da pronañe izlaz iz ovog bes¬ puča Anñelika je bila iznenañena povjerljivostima velikog jezuita. — Zašto mi pričaš sve to, Ravmonde. Možda i ja spadam meñu žene koje su . Jezuitov se ozbiljan pogled ponovo vrati k njoj. Činilo se kao da je ispituje. Na kraju odmahne gla¬vom — Ti si čista kao dijamant — reče — kao dragulj plemenit i tvrd, ali prost i providan. Ne znam, možda si za vrijeme dok nitko nije znao za te, počinila koji zločin, ali ja sam uvjeren, ukoliko si ga zaista počinila, da drugačije nisi mogla po¬ stupiti Ti si kao i siromasi, Anñeliko, griješila a 538 I ña ni sama ne znaš da griješiš, protivno od velikaša i gospode... Osječaj iskrene zahvalnosti je ispunjao Anñeli-kino srce slušajuči te nevjerojatne riječi u kojima joj se činilo da nazire poziv Milosti i izraz oprošte-nja koji dolazi s višeg mjesta.

Noč je bila tiha. Miris tamjana je lebdio u če¬liji, a sjena raspela što je bdjelo izmeñu njih i se¬stre u životnoj opasnosti učini se Anñeliki prvi put poslije mnogih godina, blaga i utešljiva. Nesvjesnim se pokretom spusti na koljena. —* Ravmonde, htjela bih se ispovijediti. 539 XXXIX ČASTOHLEPNI SNOVI POSJETA VRAČARI LA VOISIN Ozdravljenje Marije Agneze se nastavilo u pa¬lači Beautreillis na zadovoljavajuči način. Samo što je djevojka bila tužna i bez života. Reklo bi se da je izgubila svoj zvonak smijeh koji je oduševljavao čitav dvor, ali je zato prilično dolazila do izražaja druga strana njene čudi: tvrdoglavost i žestina. U početku se ne pokaza zahvalnom Anñeliki na nje¬noj ljubaznosti. Meñutim, s vremenom se prilično oporavila, te je Anñelika prvi put kad je. bila drska čušne po obrazu. Otada je Marija Agneza bila uv¬jerena da je Anñelika jedina žena s kojom se mo¬gla složiti. Za zimskih večeri umiljato bi sjela ispred vatre te su se sestre, sjedeči jedna uz drugu, zabavljale ručnim radom ili svirajuči na mandolini. Izmjenjivale su pri tom dojmove o zajedničkim poznanicima, a kako su obadvije bile oštra jezika i živahna duha, ponekad bi se kao lude smijale svojim duhovitostima. — Ozdravivši, Marija Agneza kao da nije pomi¬šljala da napusti svoju „prijateljicu Morens". Nitko nije znao da su sestre te ih je to prilično zabavljalo. Kraljica se pisamcem zanimala za zdravlje svoje dvorske gospoñice na što je Marija Agneza odgo¬vorila da se osječa dobro i da če uči u samostan. Njena je odluka bila ozbiljnija no što je itko mislio. Djevojka nije nikoga htjela vidjeti. Vrijeme je uglavnom provodila, u čitanju poslanica svetog Pavla i prateči Anñeliku na misu. Anñelika je bila radosna što je smogla hrab¬rosti da se ispovijedi pred Ravmondom. Sad je mogla da se pojavi pred Gospodnjim oltarom bez ikakvih primisli i bez lažnog stida, i mogla se pot¬punoma posvetiti dužnosti velike gospoñe iz četvrti Marais. Sa zadovoljstvom je prisustvovala dugim službama božjim prožetim tamjanom, gromkim gla¬som propovjednika i skladnim zvucima orgulja. Vrijeme što ga je provodila u molitvi i razmiš¬ljanju o Bogu djelovalo je kao melem na njenu dušu. Glas o njihovu obračenju dovodio je u palaču Beautreillis uzbuñene plemiče. I Anñelikini udvarači i bivši ljubavnici Marije Agneze nikako da se s tim pomire.

— Sta smo to čuli? Vršite pokoru? Zar čete zbilja u duvne? Marija Agneza je na sva pitanja odgovarala dr¬žeči se poput mrgodne sfinge. Najčešče se uopče ni¬je pojavljivala ili bi namjerice otvorila molitvenik. Sto se pak Anñelike tiče, ona je odlučno demantira¬la te glasine. Trenutak joj se nije činio pogodan. Kad ju je gospoña Scarron odvela svom dušobriž¬niku, poštenom opatu Godinu, Anñelika se namr¬godi kad joj je ovaj počeo spominjati kostret. Baš dok je smišljala planove da se uda za Filipa, da¬kako da neče upropastiti svoju put i zamamne ob¬line svoga tijela s opasačima od strune i drugim predmetima pokore. Više no ikad su joj bile potrebne njene draži da bi pobijedila ravnodušnost neobičnog mladiča koji se svojom plavom kosom i svojim odijelima od svijetle svile doimao kao da je napravljen od leda. On je, meñutim, bio jedan od stalnih posjeti¬laca palače Beautreillis. Dolazio je, bio ravnodušan kao uvijek, govorio je malo. Anñelika nije sebe mučila da li je pametan ili glup. Promatrajuči nje-

540 541 ja, on pobuñuje poštovanje jer je primjerak jed¬nog svijeta koji nestaje: on je u pravom smislu riječi plemenit. 2iv če se požderati radi pitanja etikete. Boji se do smiješnosti blatne mrljice na svojim svilenim čarapama. Ali se zato ne boji smrti A. kad bude umirao, umrijet če sam, kao vuk, i ni¬kom se «eče obratiti za pomoč. Pripada kralju sebi samom. — Nisam znala da je tako velik. — Alt-vi ne vidite ni njegovu sičušnost, dra ga. Sičušnost je kod plemiča nasljedna osobina Grb mu vjekovima zastire ostale ljude. A zašto se vrlina i njena protivnost ne bi našla u jednom is¬ tom' biču? Svaki je plemič u isto vrijeme i velik i sitan. — A što on misli o ženama? — Filip ...? Draga moja, kad doznate, doñite ini kazati! — Priča se da je nevjerojatno grub prema njima. — Jest, priča se.

— Ninon, ta nečete mi valjda tvrditi da ga niste strpali u svoj krevet? — Jao, draga, moram vam priznati da uza svu svoju spretnost kod njega nisam ništa postigla. — Zaboga, Ninon, ne plašite me! — Reči ču vam istinu. Taj me Adonis tvrdih •očiju neobično privlačio. Pričalo se da je dosta ne¬ spretan u ljubavnim stvarima, ali ja se ne bojim izvjesne naglosti, te čak i uživam pomalo u tome ¦da je ukrotim. Odlučila sam stoga da ga dovučem u svoju ložnicu. — I što je bilo? — Ništa. Možda bih bila više sreče imala s ko¬ madom leda pokupljenim u dvorištu. Na kraju mi je priznao da prema meni gaji izvjestan osječaj prijateljstva, ali da ga uopče ne privlačim. Vje¬ rujem da u njemu želju za ljubavlju pobuñuje osječaj mržnje. — Znači da je lud!

— Možda i jest. Ili je vjerojatnije da je u za¬ kašnjenju za svojim vremenom. Trebao se roditi prije pedeset godina. Kad ga vidim, nešto me dirne u srce, jer me sječa moje mladosti. — Vaše mladosti, Ninon ...? — reči če Anñelika promatrajuči kurtizaninu nježnu put bez bora. — Ali vi ste mlañi od mene! — Ne, nisam, draga prijateljice. Da bismo po¬ nekad nekoga utješili, kazat čemo: tijelo stari, ali zato duh ostaje mlad, ali za mene bi se moglo reči upravo protivno: Tijelo ostaje mlado — hvala da je bogovima — ali mi je duša ostarila. Ja sam bila u cvijetu mladosti na početku ovog kraljevstva. Onda su ljudi bili drugačiji. Posvuda su se vodile bitke: hugenoti, Šveñani, pobunjenici Gastonea d'Orleansa. Mladiči su znali vojevati, ali nisu imali pojma o tome kako se vodi ljubav. Bili su veliki divljaci s ovratnicima od čipke. A znate li na koga me podsječa Filip? Na Cinq-Marsa, ljubimca

Luja XIII. Jadan Cinq-Mars! Zaljubio se u Mariona Delormea, ali je kralj bio ljubomoran, te kardina¬ lu Richelieuu nije bilo teško postiči da padne u ne¬ milost. Cinq-Mars je položio svoju lijepu glavu na panj. Bilo je mnogo tragičnih sudbina u ono vri¬ jeme! — Ne govorite kao kakva bakica, Ninon! — Moram se načas staviti u položaj bakice da bih vas izgrdila, Anñeliko. Bojim se da ste nau¬ mili počiniti neku glupost. Anñeliko, lijepa moja curice, ta niste se valjda zaljubili u Filipa, vi koja znate šta je velika ljubav? Isuviše je različit od vas. Razočarao bi vas više od ikoga drugog. Anñelika porumeni, a uglovi joj usana zadr-htaše kao u djeteta koje če zaplakati. — Odakle znate da ja znam što je velika lju¬ bav? — Jer vam se to čita u očima. Rijetke su, vrlo rijetke, žene koje u dnu svojih zjenica nose onaj tužan i čaroban trag. Da, znam to dobro! Za vas je gotovo sada. Kako? Nije važno! Možda ste do-

S44 38 Put u VersatUles 545 da je oženjen? Možda vas je izdao, možda je umro? — Umro je, Ninon! — Bolje tako Vaša duboka rana nije bar otro¬ vana, ali — Ninon, ne kažite ništa više, molim vas. Hoču da se udam za Filipa. Moram se udati za nj. Ne možete shvatiti zašto. Ne volim ga, istina je, ali me uza sve to on privlači. Oduvijek me je privlačio. Uvijek sam mislila da če jednoga dana biti moj Ne kažite više ništa

Snabdjevena tim skromnim obavijestima u po¬gledu Filipovog sentimentalnog života, Anñelika je i nadalje primala u svom -salonu zagonetnog mla¬diča On je dolazio k njoj često, ali njezini planovi su ostali uvijek na mrtvoj tački Anñelika se na kraju počela pitati, ne dolazi li on k njoj zbog Marije Agneze Meñutim, sestra se uskoro, povukla u samostan karmeličanki u pred¬grañe Saint Jacques radi priprema za uskršnju pričest, a on je poslije toga još češče navračao Jednoga dana je doznala da se Filip naokolo hvali kako kod nje pije najbolji rožolj u Parizu Možda je dolazio samo zato da pijucka taj liker koji je ona sama pripremala od komorača, aniša, korijandara, kamilice i šečera, a sve to utopljeno u rakiju. Anñelika je bila vrlo spretna domačica na što je bila vrlo ponosna. Mada je ona svakoj stvari posvečivala veliku pažnju, osjetila se uvrijeñena tom Filipovom izjavom. Dakle, ni njena duhovitost, ni njena ljepota nisu privlačili Filipa? S prvim danima prolječa nju je obuzeo očaj, utoliko veči što je za vrijeme korizme poštivala post te je oslabila. U sebñ se toliko oduševljavala mi¬šlju da se uda za Filipa da sada nije imala hraI brosti.da se odrekne tog sna. Kao markiza du Ple-siss dospjela bi na dvor, ponovo bi stekla pravo na svoj rodni kraj, na svoju obitelj i bila bi gospoda¬rica u bijelom dvorcu kojim se oduševljavala za svog djetinjstva. Iznervirana neprestanim izmjenama nade i oča¬ja, izgarala je od želje da poñe k La Voisinovoj da joj ova pronekne budučnost. Prilika joj se pružila kad je gospoña Scarron došla k njoj jednoga popod-neva. — Anñeliko, došla sam po vas, morate me svakako pratiti. Ona luda Athenaida je sebi uvrtjela u glavu da mora poči k zloglasnoj vračari, Katarini Monvoisin. Ne znam što je misli pitati, ali vjeru¬ jem da neče biti zgorega da dvije pobožne žene poñu s njom i da se mole i bore protiv uroka što se mogu sručiti na glavu one nerazborite nesret¬ nice. — Imate pravo, Francoiso — brzo odgovori An¬ ñelika. U pratnji dva anñela čuvara Anthenaida de Montespan, uñe u vračarinu špilju. U stvari bila je to vrlo lijepa kuča u predjelu Templea. Obogačena je vještica napustila mračnu rupetinu gdje je pa¬tuljak Barkarola dugo

vremena vršio dužnost vra¬tara i krišom uvodio razne gospoñe. Sad se k njoj gotovo otvoreno ulazilo. Ona je obično primala posjete sjedeči na nekoj vrsti prijestolja i umotana u ogrtač na kojemu su bile izvezene zlatne pčele. Ali rečenog je dana Ka¬tarina Monvoisin koja je, usprkos posjetama naj¬viših društvenih slojeva nije odrekla svojih ple-bejskih navika, bila mrtva pijana. Na pragu sobe za sastanke, gdje su bile uve¬dene, tri žene odmah shvatiše da su tog dana uza¬lud navratile k vračari. Pošto ih je dugo promatrala mutnim očima, proročica na kraju posrčuči siñe sa svog povišenog stoca i baci se prema Francoisi Scarron. Zgrabi je za ruku i reče:

546 547 - Ah, vi, ah, vn! Vaša je sudbina vrlo neobič¬na. Vidim more, zatim noč i na kraju sunce. Noč je bijeda. Zna se što je bijeda. Ništa nije tako crno kao bijeda! Ali sunce je kralj. Znajte, ljepotice, kralj če vas voljeti i na kraju če se s vama oženiti — Vi se varate — poviče izvan sebe Athenaida. — Ja sam došla ovamo da vas pitam hoče li me kralj ljubiti. Vi ste sve smiješali. — Ne ljutite se, mala moja gospoño — odgo¬ vori proročica mekim glasom — nisam toliko pi¬ jana da ne bih razlikovala sudbinu dviju osoba. Svakome svoje, nije li tako? Dajte mi svoju ruku. I u vašem dlanu vidim kralja. A zatim sreču i bo¬ gatstvo. Jest, on če vas ljubiti, ali se s vama oženiti neče. — Idi do vraga, pijana beštijo! — prosikče Athenaida bijesno povukavši ruku. Ali proročica je htjela sve tri zadovoljiti. Uzme Anñelikinu ruku, zakoluta očima, odmahne gla¬vom. — Vrlo čudna sudbina! Noč i u toj noči vatra, vatra koja sve ostalo zasjenjuje. — Željela bih znati da li ču se udati za jed¬ noga markiza.

— Ne mogu vam reči da li je markiz, ali vi¬ dim dva vjenčanja. Evo ovdje, ova dva znaka. Vi¬ dim osim toga i šestoro djece ... — Gospode ...! — A zatim bezbroj ljubavi... jedna, dvije, tri, četiri, pet... — Nema smisla govoriti gluposti — reče Anñelika i htjede povuči ruku. — Ali čekajte...! Zaista čudna vatra. U toj vatri izgara čitav vaš život... sve do same smrti. Tako je snažna da zakriljuje sunce. Kralj če vas ljubiti, ali ga vi nečete ljubiti zbog one vatre... Dok su se u kočiji vračale kuči, Athenaida je kao zmija bila ljuta. — Ova žena nije zaslužila niti novčiča, a ka¬ moli sav onaj novac 3to smo joj ga dale. Nisam 548 nikad čula toliku gomilu gluposti. Kralj če vas lju¬biti...] Kralj če vas ljubiti...! Svima priča isto! Anñelika je doznala novost od gospoñice de Parajonc. Nije se toj novosti nadala te joj je dosta dugo trebalo da razluči istinu iz nerazumljivog trabunjanja stare kačiperke. Ova je došla k njoj po svom običaju u vrijeme večere, izronivši iz večer¬nje magle kao crni lik sovuljage, nakinñurena s ti¬suču vrpci, očiju plašljivih, i netremice uprtih is¬pred sebe. Anñelika je velikodušno ponudi kola¬čem. Sjedile su pored vatre. Philonida se nadugo i široko raspričala o njihovoj susjedi, gospoñi de Gauffrav, koja je „najzad osjetila protuudar doz¬voljene ljubavi", ona je, naime, poslije deset mje¬seci braka donijela na svijet lijepog dječačiča. Po¬slije nastavi da priča o nevoljama „svojih dragih patnika". Anñelika je mislila da pod „dragim pat¬nicima" ona misli na svoje stare roditelje, ali to su, u stvari, bile noge gospoñice de Parajonc. „Dragi patnici" su imali nekoliko povečih žuljeva. Na kra¬ju, pošto je cjepidlačila o svemu i svačemu, te po¬što je duboko uzdahnula, gledajuči kišu koja je tukla o prozore, reče: — Treči elemenat pada. Radosna što može objaviti novost, ona otpoče kao što bi i svatko drugi otpočeo: — Znate li da gospoña de Lamoignon udaje kčerku? — Bilo joj na zdravlje! Mala nije lijepa, ali zato ima dovoljno novca, da se sjajno skrasi.

— Kao uvijek vi ste tačno pogodili. Jedino miraz te djevojčice može dovesti u iskušenje onako lijepog plemiča kao što je Filip du Plessis. — Filip? 549 — Ništa niste čuli? — upita Philonida trepčuči brzo vjeñama. Anñelika se brzo pribere. Slegnuvši ramenima, odgovori: — Možda i jesam ali nisam tome pridavala važnosti. Filip du Plessis se neče spustiti tako nisko da sebi uzme za ženu kčerku jednog predsjednika, doduše na visokom položaju, ali ipak pučkog po¬ rijekla Usiñelica se zacereka — Neki seljak s mojega imanja uvijek je go¬ vorio ..Novac se pobire samo sa zemlje, a da bi ga se pobralo. treba se sagnuti." Svima je poznato da se mladi du Plessis nalazi u novčanim poteško¬ čama Kocka se naveliko u Versaillesu, a za opremu prilikom posljednjeg rata potrošio je čitavo bo¬ gatstvo Vukao je za sobom čitav čopor od deset mazgi natovarenih zlatnim posuñem i uz to još sa svim i svačim. Svila njegova šatora je bila tako šarena da su ga Španjolci primijetili iz svojih ro¬ vova i .uzeli ga na nišan Moram, uostalom, priznati da je taj neosjetljiv mladič nevjerojatno lijep Anñelika ju je pustila da naklapa. Poslije pr¬vog trenutka nevjerice, ona klone duhom Posled-nja stepenica koja ju je odvajala od Kralja Sunca njena udaja za Filipa du Plessisa, srušila se Odu¬vijek je znala da če taj pothvat biti težak i da če joj ponestati snage da ga izvede Bila je iscrpljena na kraju svojih snaga Bila je obična trgovkinja čokolade i neče dugo moči držati korak s plem¬stvom koje ju neče nikada prihvatiti Primali su je, ali je nisu prihvačali Versailles • Versail-les ' Raskošna zgrado dvora, sjaju Kralja Sunca' Filipe' Lijepi i nedohvatni bože Marsu ! Pasti če ponovo na razinu jednoga Audigera. a njeni sinovi neče nikad postati plemiči! Zaokupljena svojim mislima, sasvim je izgubila predodžbu o vremenu. Vatra se gasila u kaminu, voštanica je dogorjevala

Anñeliku trgne iz njenih misli oštar Philoni-din glas. Korila je Flipota koji je kraj vrata stajao na straži. Beskorisni stvore, skini suvišak onoj sviječi. Flipot ju je promatrao razjapljenih usta ne shvačajuči što usidjelica hoče. Anñelika mu stoga umorno naredi: — Flipote, usekni sviječu. Philonida de Paraj one zadovoljno ustane. Draga, izgledate mi zamišljena Prepu¬ štam vas vašim muzama

550 551 XL OPASNA IZJAVA LJUBAVI Te noči Anñelika nije uspjela oka sklopiti: Ujutro je prisustvovala službi božjoj. Iz kapelice je izišla vedro raspoložena. Ne bijaše još nikakvu odluku stvorila i kad je stiglo vrijeme šetnje i ona se uspinjala u kočiju, još nije znala što če uraditi. Ali je zato posebnu brigu prije toga posvetila svojoj toaleti. Pošto je rukom poravnala nabore na svilenoj suknji, uvali se u osamljenost kočije. Zašto je baš tog dana po prvi put obukla tu haljinu s tri pod¬suknje, suknju boje indijskog kestena, uvelog liš¬ča još donekle zelenog? Vrlo fini zlatni vez, istak¬nut biserima, prekrivao je, kao gusta i bliješteča krošnja, njenu suknju, ogrtač i prslučac. Na čip¬kastom ovratniku i ortikvicama sa zelenim uzlo-vima bile su utisnute iste šare kao i na izvezenom joj ruhu. Anñelika je te šare izričito naručila u radionici tkanina u Alenconu, a prema nacrtima gospodina de Movnea, crtača koji je radio samo za kraljevske kuče. Anñelika je u početku tu svoju strogu i u isto vrijeme raskošnu haljinu bila na¬mijenila za primanja na kojima mondana časka¬nja nisu bila previše lakoumna, kao što je bilo na primanjima što ih je gospoña d'Albert prireñivala za velike gospoñe. Anñelika je znala da ta haljina divno pristaje boji njene puti i njenih očiju, mada. ju je činila i nešto starijom. Ali zašto ju je obukla sada za šetnju na Cours--la-Reine? Da se nije možda nadala da če njom-očarati nesmiljenoga Filipa? Ili se nadala da če mu

njenom strogošču uliti povjerenje? Lepezom nervo¬zno mahne ispred lica da bi ublažila val topline koji joj je zahvatio obraze. Križan tema namreška vlažnu njuškicu i zagleda se u nju zbunjenim pogledom. — Čini mi se da se upuštam u veliku glupost,, Krizantemo — reče mlada žena tužno — ali dru¬gačije ne mogu, ne mogu ga se odreči. Zatim na veliko čuñenje psiča zatvori oči i za¬vali se u naslonjač kočije, kao da je izgubila svijest. Uza sve to, kad je došla blizu Tuileries, Anñe¬lika se iznenada trgne. Oči joj sijevnuše. Dohvati-ogledalce što joj je visilo o pasu i zagleda se u-neupadljiv namaz šminke na vjeñama i usnama. Vjeñe su joj bile malko tamne, a usne crvene. Nije ni pokušavala da pobijeli svoju put jer je pri¬mijetila da je više uspjeha imala svojom prirod¬nom bojom tena nego da se ličila prema tadašnjoj; modi. Njeni zubi, istrljani prahom brnistre i isprani' u toplom vinu, blistali su vlažnim sjajem. Osmjehne se. Uzevši Krizantemu u naručaj, a drugom pridr¬žavajuči ogrtač, uñe u vrtove Tuileries. Odjednom* pomisli kako če odustati od borbe, ako Filipa ne-nañe u parku. Ali on je bio tu. Opazi ga u glav¬noj aleji pored princa de Condea koji se na svom. omiljenom mjestu razmetao pred plemenitim bes¬posličarima. Anñelika odlučno krene prema skupini. Od¬jednom je bila sigurna da če se dogoditi ono što je željela da se dogodi, jer, sama je sudbina dovela Filipa u Tuileries. Pri kraju je popodne bilo blago i svježe. Laka kiša što je prije toga pala potamnila je pijesak po alejama i oprala prvo lišče na stablima.

552 553 Anñelika je pozdravljala osmjehujuči se, ma-<da ju je malko oneraspoložila činjenica što se nje¬no ruho nije sasvim slagalo s Filipovim. On koji je uvijek imao na sebi odijela svijetle boje, tog je popodneva imao na sebi plavo odijelo s gustim re¬dom rupica za dugmad izvezenih zlatnim vezom Oduvijek je bio prvi pobornik mode te je i sad svom odijelu dao novi oblik, a taj se sastojao u poši-rokoj suknjici koju je pozadi sablja uzdizala Orukvice su mu bile prekrasne, ali gotovo bez ijednog ukrasa, hlače u koljenima uske. Oni što su još uvijek nosili široke hlače crvenili su se pn

su¬sretu s njim. Uz lijepe grimizne čarape, sa zlatnim poruborrt, savršeno su pristajale crvene potpetice njegovih cipela od kože koje su se zakapčale dija¬mantnim kopčama. Pod pazuhom je nosio mali šešir od dabrovine tako fine dlake da je ta dlaka izgledala kao jedan od najfinijih srebrnih niti načinjena. Pera oko šešira su bila kao nebo plava, a kako je mladič baš tog trenutka stigao, imao je zadovoljstvo da proljetna kišica nije njegovo divno ruho poprskala U svojoj plavoj vlasulji koja mu je padala po ramenima Filip du Plessis je naličio lijepoj šarenoj ptici. Anñelika potraži pogledom malu Lamoignon, ali ne primijeti svoju ružnu suparnicu Uzdahnula je s olakšanjem i uputila se ravno k princu de Condeu koji je svaki put kad bi je sreo ispoljavao osječaje rezigniranog razočaranja — Dakle, ljubavi moja — uzdahne trljajuči svoj dugi nos o njeno čelo — okrutnice moja, ne biste li nas počastili i prošetali s nama u našoj kočiji? Anñelika tiho uzvikne, a zatim se tobože zbu njenim pogledom obrati Filipu i promrmlja — Neka mi vaša visost oprosti, ali gospodin •du Plessis me je več prije pozvao — K vragu i ti kočoperni pjevčiči — progunña princ — Je li, markiže, imate li namjeru zadržati dugo, isključivo na svoju upotrebu, jednu od najljepših žena glavnog grada? — Bože sačuvaj, monsinjore — odgovori mla¬ dič koji očito nije čuo razgovor te nije ni mogao znati o kojoj ja ženi riječ. — U redu. Možete je onda odvesti. Prepuštam vam ju je. A ubuduče nastojte siči na vrijeme sa svog oblaka, a dotle znajte da niste sami na svijetu i imajte na umu da i drugi imaju pravo na najčarobniji osmijeh Pariza. — Imat ču to na pameti, monsinjore — odgo¬ vori dvoranin pomevši pijesak perima svojega še¬ šira. Duboko se poklonivši društvu, Anñelika stavi svoju ručicu na Filipovu ruku i povuče ga za sobom. Jadan Filip! Zašto su ga se svi bojali kad se njegovu oholu rasijanost moglo tako lako izrabiti?

Dok je njihova kočija prolazila ispred jedne klupe, gospodin de la Fontaine koji se nalazio u Racineovu i Boileauovu društvu, reče: — Fazan i njegova fazanka! Anñeliki bi odmah jasna ta primjedba kojoj je poticaj dala razlika izmeñu njena i njegova ru¬ha: njeno tamno i neupadljivo iako vrlo raskošno, njegovo bliješteči se od raznih boja i od dragulja. Iza svoje lepeze ona se nasmiješi pjesniku, a on joj zauzvrat namigne okom. „Fazan i njegova fazanka? Dao Bog da tako bude!" mislila je. Oborivši oči, gledala je, dok joj je srce snažno u grudima lupalo, kako Filip svojim lijepim i sigur¬nim korakom gazi po vlažnom'pijesku aleje. Nije¬dan velikaš nije onako lijepo hodao kao on, nijedan nije imao noge onako lijepe i svijene. Pa ni kralj, ma tko šta kazao. Uostalom, da bi o tome mogla suditi trebalo je dospjeti u Versailles i kralja izbli-žega promotriti. Mora dospjeti u Versailles! Baš ovako če, držeči svoju ruku u Filipovoj proči veli¬kom kraljevom galerijom.

554 555 Plameni pogledi dvorana divit če se svakom di¬jelu njene divne haljine. Zaustavit če se na neko¬liko koraka od kralja „Gospoña markiza du PlessisBelliere ." Prsti joj se lagano zgrčiše. Uto se javi Fiiip prilično grubim glasom: — Još nisam uspio shvatiti zašto mi je gospo¬ din priac nametnuo vaše društvo. — Zato što je bio uvjeren da če vam time ugoditi. Znate li da vas voli više nego svog roñenog sina, i to zato što ste vi dijete njegova ratničkog duha. A zatim doda obuhvativši ga svojim zamamnim pogledom: — Zar vam je toliko dosadno moje društvo? Možda ste čekali neku drugu ženu? — Nisam, ali večeras nisam mislio u šetnju. Ona se ne usudi upitati ga zašto. Možda nije uopče ni postojalo neko zašto. Filip je bio takav Njegove se odluke nisu nikad zasnivale na ozbilj¬nim razlozima, ali se nitko nije usudio ma što upitati.

Na šetalištu je bilo vrlo malo šetača. Svjež mi¬ris drva i gljiva je prožimao zrak pod svodom što su ga nad šetalištem oblikovala visoka stabla. Uspinjuči se u Filipovu kočiju Anñelika pri¬mijeti novu posedlicu s resama od srebra koje su visile sve do zemlje. Gdje li je samo smogao no¬vaca za tu novu raskoš, pitala se iako je pretpo¬stavljala da je morao biti zadužen preko glave po¬slije karnevalskih ludorija. A da se tu nije radilo o velikodušnosti predsjednika Lamoignona prema svom budučem zetu? Nikad Anñelika nije s toliko nestrpljivosti pod¬nosila Filipovu šutnju. Pravila se kao da je zanimaju Krizantemina prenavljanja ili kočije što su ih susretali. U više je navrata več otvorila usta da nešto reče, ali je gubila hrabrost kad bi primijetila mladičev rav¬nodušan profil. Pogleda izgubljenog u daljini, on 556 I je polako micao obraze žvačuči bombone od mošu¬sa ili komorača. Anñelika pomisli, promatrajuči ga, kako če ga odviči od te navike kad jednom budu oženjeni. Kad je netko lijep kao što je bio Filip, onda se mora odreči svih navika koje ga čine slič¬nim preživačima. Mrak je bivao sve veči, a to se razabiralo naj¬bolje po drveču koje se činilo sve guščim. Kočijaš upita preko lakeja mora li okrenuti kočiju ili da na¬stavi kroz Bulonjsku šumu. — Nastavite — naredi Anñelika i ne čekajuči Filipov pristanak. Buduči da je time narušen muk, ona živo nastavi: — Znate li kakve se gluposti naokolo pričaju, Filipe? Da čete se vjenčati s Lamoignonovom kčerkom? On kimne svojom lijepom plavom glavom. — Te gluposti su tačne, draga. — Ali.. Anñelika živo prosvjedova: — Nije moguče. Nečete mi valjda tvrditi da se vama, arbitru elegantiae, sviña onaj bijedni skakavac. — Nisam uopče razmišljao o njenim dražima. — Pa čime vas onda privlači? — Svojim mirazom.

Gospoñica de Parajonc, dakle, nije lagala. An¬ñelika suspregne uzdah olakšanja. Ako je samo novac u pitanju, sve če se onda vrlo lako urediti. Trudeči se da svom licu da tužan izgled, poviče: — Oh, Filipe, nisam vjerovala da ste takav materijalista! — Materijalista? — ponovi on podignuvši obr¬ ve kao da ništa ne shvača. — Da vam je toliko stalo do zemaljskih stvari, htjela sam reči. — A do čega bi trebalo da mi bude stalo? Otac nije želio da se posvetim svečeničkom pozivu. — Ne mora čovjek pripadati crkvi pa da brak .smatra nečim drugim, a ne trgovačkim poslom! 557 — A što bi onda bio? — Pa... recimo ljubavna veza. — Oh, ako vas to brine, najdraža, mogu vam reči, da mi je namjera obdariti malog skakavca či¬ tavim čoporom djece. — Ne! — poviče Anñelika bijesno. — Dobit če ih za svoj novac. — Ne! — ponovo če Anñelika tresnuvši nogom o pod kočije. Filip okrene prema njoj svoje vrlo začuñeno lice. — Nečete da snabdijem djecom svoju ženu? — Ne radi se o tome, Filipe. Neču, naprosto, da ona bude vaša žena. — A zašto ona ne bi smjela biti mojom ženom? Anñelika sad razdražeho plane: — Zaboga, Filipe, ja nikako ne mogu shva¬ titi kako vi, stalni posjetilac Ninonina doma, niste stekli baš nikakav smisao za konverzaciju. S tim svojim „zašto" i svojim izgledom kao da ste pali s oblaka, dajete svojim sugovornicima dojam da su sasvim poblesavili. — Ali možda i jesu — odgovori on i os¬ mjehne se.

Videči njegov osmijeh, Anñelika, koju je spo¬pala želja da ga istuče, zadrhti od neke neobjaš¬njive nježnosti. On se osmjehnuo Zašto se tako rijetko smijao? Učini joj se da je ona jedina u stanju da ga shvati i da ga nasmije. „Glupan", govorili su jedni. „Divljak", govo¬rili su drugi. A Ninon de Lenclos „Ako ga se do¬bro pozna, dolazi se do zaključka da je gori no što izgleda, a ako ga se još bolje upozna, dolazi se do zaključka da je mnogo bolji no što izgleda Ple¬menit je i pripada samo kralju i sebi „I meni", pomisli Anñelika bijesno Razgovor što su ga vodili nije ga ni za dlaku pomjerio iz njegove ravnodušnosti Ona se izjedala od bijesa Samo miris baruta ga je mogao trgnuti iz njegove ravnodušnosti Pa dobro, ako baš hoče rat, imat če ga da če se sve prašiti. Nervozno odstrani Krizantemu koja joj je grizla rese na ogrtaču, zatim svlada bijes i vesele reče: — Ako se radi samo o tome da se ponovo po¬ zlati vaš grb, Filipe, zašto se ne oženite sa mnom? Imam mnogo novaca i ne postoji opasnost da ga izgubim u slučaju loše žetve. Uložen je u odlične i sigurne poslove tako da če se svakim danom sa¬ mo množiti. — Da se s vama oženim? — ponovi Filip Njegovo je iznenañenje bilo iskreno. — Ja? Ja da se oženim trgovkinjom čokolade! — primijeti on krajnje pre "'/im tonom. Anñelika žestoko pocrveni. Poslije svega šio je u životu doživjela, nije vjerovala da je još kadra pocrveniti kao što je pocrvenila. Taj blesavi Filip če uvijek nači načina da joj čitavo biče uzmuti stidom i srdžbom. Ljutito sijevajuči očima, izusti naprečac: — Ne bi se reklo da ja predlažem da se meja plebejska krv pomiješa s vašom kraljevskom. Ne zaboravite da se zovem Anñelika de Ridoe de Sance de Monteloup. Moja je krv čista kao i vaša, ro¬ ñače dragi, ali je zato starija jer moja obitelj po¬ tječe od prvih Capetiensa, dok se vi po muškoj lozi možete pohvaliti jedino da ste vanbračni po¬ tomci Henrika II. Ne trepnuvši vjeñama. on ju je dosta dugo-promatrao, a na blijedom mu licu kao da se po¬javio trag izvjesnog zanimanja.

— Hm! Nešto tome slično rekoste mi prije mnogo godina. Sječam se. Bilo je to u Monteloupu, u vašem ruševnom zamku. Mala divljakuša neDočešljana i u dronjcima dočekala me je na dnu. stepenica da bi mi kazala kako je njena krv starija od moje. Ha! Ha! Ha! Zaista, stvar smiješna i za¬ bavna ! U Andelikinu sječanju iskrsne mala djevojčica u hladnom hodniku Monteloupa, očiju podignutih 559* prema Filipu. Sjeti se kako su joj ručice bile hla¬dne, kako joj je gorjela glava, a u trbuhu je grčilo dok je gledala kako on silazi kamenim stubištem. Njeno mlado tijelo mučeno tajnom puberteta zadr¬htalo je osjetivši primicanje lijepog plavog mla¬diča. Onesvijestila se. Kad je došla k sebi, u velikom krevetu svoje sobe, majka joj je objasnila kako više nije djevoj¬čica jer se u njenu tijelu slučio novi fenomen. Činjenica da je Filip bio u neku ruku umi¬ješan u prvo ispoljavanje njenih ženskih svojstava, još uvijek ju je, poslije mnogih godina, zbunjivala. Jest, kao što je tvrdio, bilo je to smiješno, ali i ga¬nutljivo donekle. Gledala ga je nesigurnim pogledom i pokušala se osmjehnuti. Kao i one daleke večeri, bila je spremna da drhti pred njim. Prošaputa tihim i mo¬lečivim glasom: — Filipe, oženite se sa mnom. Imat čete no¬ vaca koliko budete htjeli. Plemenite sam krvi, a svi če brzo zaboraviti na moju trgovinu. Osim toga, mnogi plemiču u naše doba, ne smatraju da če se poniziti baveči se poslovima. Gospodin Colbert... Odjednom umukne... On nije slušao. Možda je mislio na nešto sasvim deseto... ili ninašto. Da ju je upitao: „Zašto želite da se za mene udate?" bila bi mu doviknula „Zato što vas volim!" U tom trenutku je osječala da ga ljubi onom istom sjet^ nom i iskrenom ljubavlju kojom bijaše ukrasila svoje djetinjstvo. Ali on ništa ne upita, te Anñelika nastavi, u neprilici, obuzeta očajem: — Shvatite me... htjela bih se vratiti u svoje društvo, imati ime, veliko ime... Htjela bih se pojaviti na dvoru u Versaillesu ... Nije smjela tako govoriti. Bilo joj odmah žao što je bila iskrena te se ponada da nije čuo. Ali Filip odgovori jedva se osmjehujuči: 560

— Moglo bi se brak shvatiti i drugačije, a ne samo kao pitanje novca! A zatim istim tonom kojim bi odbio pruženu bombonijeru, reče: — Ne, draga moja, zaista ne... Ona shvati da je njegov odgovor neopoziv te ušuti. Bitku je izgubila. Malo potom Filip je upozori da nije odgovorila na pozdrav gospoñice de Montpensier. Anñelika primijeti da se kočija vratila prema Cours-la-Reine gdje je bilo dosta živo. Nesvjesno je odgovarala na pozdrave što su joj bili upučeni. Činilo joj se da se sunce ugasilo, da je život dobio okus pepela. Žalostila ju je činjenica da se Filip nalazio kraj nje i da je ona bila obezo-ružana. Znači, više ništa nije mogla postiči...? Njeni dokazi, njena ljubav kliznuli su po njemu kao po hladnoj i glatko"j ljuski. Ne može se jednog čovjeka prisiliti da se oženi sa ženom koju ne voli, koju ne želi i ukoliko je njegov interes našao neko drugo rješenje. Samo bi ga strah mogao slomiti, ali kakav je strah mogao prignuti šiju boga rata? — Evo gospoñe de Montespan — reče Filip — sa svojom sestrom opaticom i gospoñom de Thianges. Zaista divni stvorovi. — Mislila sam da se gospoña de Montespan nalazi u Roussillonu. Bijaše zamolila muža da je povede kako bi bar na neko vrijeme umakla vje¬ rovnicima. — Ako je suditi po izgledu njene kočije, bit če da su se vjerovnici sažalili na nju. Jeste li pri¬ mijetili koji krasan baršun? Ali zašto crn? To je zlokobna boja. — Gospoña de Montesnan nosi još uvijek ko¬ rotu za majkom. — To je vrlo relativna korota. Jučer je go¬ spoña de Montespan plesala u Versaillesu. Bila je to prva zabavica poslije smrti kraljice majke. Kralj je zamolio gospoñu de Montespan za ples. 561 36 Put u Versailles

Anñelika je morala sebe prisiliti da upita nije li to možda značilo da če gospoñica La Valliere ubrzo pasti u nemilost. Teškom je mukom sudje¬lovala u tem mondenom razgovoru. Bilo joj je svejedno hoče li, gospodin de Montespan postati ro-gonja time što če njena od važna prijateljica postati kraljeva ljubavnica. — Gospodin princ vam je domahnuo — po¬ novo če Filip. S nekoliko zamaha lepeze Anñelika odgovori na mahanje štapa princa de Condea koji ih je po¬zdravljao kroz. prozor svoje kočije. — Vi ste zaista jedina žena koju princ doče¬ kuje komplimentima — primijeti markiz lako se nacerivši. Ona nije uspjela razabrati da li je nje¬ gov osmijeh bio izraz ruganja ili divljenja. — Po¬ slije smrti svoje nježne prijateljice, gospoñice Le Vigean u karmeličanskom samostanu u predgrañu Saint-Jacques, zakleo se da od žena više ništa tražiti neče osim putenog užitka. On mi je sam to povjerio. Pitam se, a što je prije toga od njih tražio! Pošto je elegantno zijevnuo, nastavi: ¦— Njegova ekselencija želi samo još jednu stvar: dobiti zapovjedništvo. Otkako je doznao da zrak miriše na rat, svaki dan odlazi kralju na partiju karata i plača gubitke sve samim zlat¬nicima. — Kojeg li herojstva! — grubo se naceri An¬ ñelika kojoj je. umoran i usiljen Filipov ton počeo iči na živce. — Sta sve ne bi učinio savršen dvorani^i da bi ponovo ušao u milost svog kralja...! A kad se sjetim da je taj isti princ nekada smišljao da otruje kralja i njegova brata! — Što ste rekli, gospoño? — negodovao je Filip. — Njegova ekselencija nije nikad krila da se digla protiv gospodina Mazarina. Mržnja ga je odvela dalje no što je želio, ali nikad ni u snu nije pomislio da ugrozi kraljev život. T» što ste rekli obične su ženske izmišljotine! — Oh, Filipe, ne pravite se ludi. Vi baš kao i ja vrlo dobro znate da je zavjera pripremana u vašem dvorcu Plessisu.

Po šutnji koja je potom zavladala, njoj bi ja¬sno da ga je pogodila u otvorenu ranu. — Vi ste ludi! — poviče on izmijenjenim glasom. Anñelika se naglo okrene prema njemu. Da¬kle, tako je brzo pronašla putove njegova straha, njegova jedinog straha?! Gledala ga je, bio je blijed, ozbiljan, njegove oči odjednom pažljive, vrebale su izra"z njena lica. Nju obuze strašna radost. Reče tiho: — Bila sam tamo. Čula sam ih. Vidjela ih. Princa de Condea, opata Exilija, voj,votMnju de Beaufort, vašeg oca i još mnoge osobe koje su još žive i koje pobožno pužu pred kraljem, u Versaillesu. Čula sam kako se prodaju gospodinu Fouquetu. — To je laž! Pritvorivši oči, ona poče recitirati: „Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim gospodinu Fouquetu da neču pripadati nijednoj drugoj osobi osim njemu, da ču mu predati sVoje tvrñave, utvrde, i sve drugo svaki put..." — Šutite! — poviče on zaprepašten. „Sastavljeno u Plessisu, 20. septembra 1649." Vidjela je na svoju neizmernu radost kako sve više blijedi. — Mala glupačo — reče on slegnuvši rame¬ nima prezirno — a što ste sad iskopali te stare priče? Prošlost je prošlost. Ni sam kralj ne bi vjerovao. — Kralj nikad nije imao u svojim rukama do¬ kumente. Nikad nije tačno doznao do koje tačke je stiglo izdajstvo velikaša. Ušutjela je da bi pozdravila kočiju gospoñe d'Albert, a zatim nježno nastavi: — Nije još prošlo pet godina, Filipe, otkako je osuñen gospodin Fouquet...

562 se« 563

— Sto hočete kazati s.time ...? — Ovo: da još dugo vremena kralj neče moči ravnodušnim očima gledati lica ponekih ljudi koji su bili vezani za gospodina Fouqueta. — Neče on ništa znati. Dokumenti su uništeni. — Ne baš svi. Mladič joj se primakne na sjedištu od baršuna. Ona je snatrila nekad o takvom njegovu pokretu^ željela je da joj priñe i da je poljubi, ali očito tre¬nutak sada nije bio pogodan za ljubavne izljeve. On je uhvati za zglavak i stisne je u svojoj "tankoj ruci tako snažno da su mu pregibi pobijelili. An¬ñelika se ugrizla za usnu od bola, ali je njena ra¬dost bila jača. Bilo joj je milije da ga vidi, silovi¬tog i grubog, nego ravnodušnog i nedostupnog u njegovu preziru. Pod lakim namazom šminke lice markiza du Plessis-Bellierea bilo je kao krpa blijedo. Ona na svom licu osjeti njegov dah koji je mirisao na mošus. — Kovčežič s otrovom...? — prosikče. — Vi ste ga dakle, uzeli? — Pogodili stei — Kurvo! Oh kurvetino! Uvijek sam bio uvje¬ ren da ste vi o tome nešto znali. Moj otac nije htio vjerovati. Nestanak onog kovčežiča mučio ga je sve do smrti. A vi ste ga digli, a? A posjedujete li ga još uvijek? — Još uvijek. On protisne psovku izmeñu stisnutih, zuba. An¬ñelika je mislila kako divno zvuči čitava bujica psovki na njegovim svježim usnama. — Pustite me-— reče — boli me. Dok se polako povlačio na svoje mjesto, mladi¬čeve oči bljesnuše. Mada žena shvati značenje tog blijeska. — Vidim — reče Anñelika — da biste rado učinili sve samo da ja zauvijek ušutim. Ali time ne biste ništa dobili, Filipe. Na sam dan moje smrti moja oporuka bi bila uručena kralju. On bi 564 iz nje doznao gde su pohranjeni dokumenti o ko¬jima je riječ. Ona je pažljivo skinula s ruke zlatnu naruk¬vicu koju joj Filip svojim stiskom bijaše žestoko utisnuo u meso.

— Baš ste grubijian, Filipe — reče nehajnim tonom. Okrenula se zatim k prozoru i pravila se kao da gleda napolje. Bila je sada vrlo mirna. Napolju je sunce na zalazu prestalo ña rasiplje svoje zlatne zrake po deblima stabala. Kočija se vratila u Bulonjsku šumu. Još je bilo vidljivo, ali večer je bila tu. Anñelika osjeti vlagu koja je izbijale iz šume i strese se. Očima se vrati Filipu. On je bio nepomičan i blijed kao kip. Primije¬tila je da su mu se plavi brčiči orosili znojem. — Volim princa — na kraju reče — a moj otac je bio pošten čovjek. Mislim da se njima ne može učiniti nešto takvo... Što želite kao naknadu za one dokumente? Zañužit ču se ako bude potrebno. — Neču novac. — Što onda hočete? — Maloprije sam vam kazala, Filipe. Želim se udati za vas. — Nikad! — odgovori on uzmaknuvši. * * Zar mu se toliko gadila? Pa ipak, njihovi od¬nosi nisu bili samo mondeni. Nije li on tražio njeno društvo na prilično neobičan način? Cak i Ninon to bijaše primijetila. Šutjeli su. Tek kañ se kočija zaustavila pred vratima palače Beautreillis, Anñelika je primijetila da su se vratili u Pariz. Sasvim se smračilo tako da uopče nije vidjela Filipovo lice. Bolje tako. Imala je dovoljno hrabrosti da mu se obrati zajedljivim tonom: 565 — Onda, markiže, dokle ste stigli u svojim razmilij an j ima? On se pokrene. Izgledao je kao da se probudio iz nekog vrlo ružnog sna. — U redu, gospoño, oženit ču se s vama! Bu¬ dite tako dobri pa se sutra navečer pojavite u mojoj palači u Ulici Saint-Antoine. S mojim čete upraviteljem raspravili uvjete ugovora. Anñelika mu ne pruži ruku, jer je bila sigurna da je on neče primitr. ** *

Nije htjela da vidi večeru koju joj je sobar donio, a nije se popela ni u dječju sobu, što je običavala učiniti svako veče, več se skloni u svoj kineski sobičak. — Ostavi me samu — reče Jasmini koja se pojavila da joj pomogne da se svuče. Ugasila -je sviječe jer se bojala pogledati u ogledalo. Dugo je stajala nepomična u mračnom uglu jednoga prozora. Iz prekrasnog su vrta dopirali do nje, kroz mrak, mirisi novog cviječa. Nije li je vrebala sablast Velikog šepavca Languedoca iza svoje čelične krinke? Nije se htjela okrenuti, nije htjela uroniti u sebe. „Pustio si me samu! Sto sam mogla učiniti?" vikala je nečujno sablasti svoje ljubavi. Mislila je kako če ubrzo postati markiza du Plessis-Belliere, ali nije bilo radosti u njenu srcu zbog te pobjede. Osječala je jedino kako je čitavo njeno biče slom¬ljeno i bez snage. „Ono što si uradila je podlo, užasno...!" Suze su joj tekle niz obraze. Čelom naslonjena na stakla s kojih je bezočna ruka skinula grb grofa de Pevraca, ona je polako plakala zaričuči se kako su to posljednje suze slabosti što ih ona lijeva. 566 XLI MOLINES SASTAVLJA UGOVOR O BRAKU Kad se gospoña Morens sutradan navečer po¬javila u palači u ulici SaintAntoine, trudila se da prikupi ono ponosa što joj još bijaše preostalo. Odlučila je da neče staviti na kocku zbog nekak¬vih naknadnih grižnji savjesti rezultate jednog posla koji je teškom mukom obavila. „Bačva je načeta, treba je popiti", govorio je gazda Bourjus. Dignute je glave ušla u dvoranu osvijetljenu jedino vatrom s kamina. U njoj nije bilo nikoga. Imala je dovoljno vremena da skine ogrtač s ramena, masku s lica i da pruži ruke prema vatri. Iako se držala kao da je nije ničega strah, osje¬čala je da su joj ruke hladne, a da joj je srce uzbur¬kano. Nekoliko trenutaka potom pomakne se zastor, a jedan joj se starac, skromno odjeven u crno odi¬jelo, približi i duboko joj se pokloni. Anñelika nije ni na trenutak pomislila da bi to mogao biti upra¬vitelj markiza du PlessisBellierea gospodin Moli-nes. Prepoznavši ga na kraju, ona iznenañeno uz¬vikne i spontanim mu pokretom pruži ruku. — Oh, gospodine Molines! Zar je moguče? Sta... eh! Kako sam sretna što vas ponovo vidim! — Za mene je to velika čast gospoño — od¬ govori on i ponovo joj se pokloni. — Molim vas,

da li biste htjeli sjesti u ovaj naslonjač? 567 On sam sjedne pored vatre ispred okruglog stoliča na- kojemu su bile rasporeñene nekakve bilježnice, bočica mastila i posudica s pijeskom. Dok je on šiljio pero, Anñelika još uvijek iznenañena što ga vidi, pažljivo ga je promatrala. Ostario bijaše, ali crte su mu lica ostale iste, tvrde, a pogled živ i inkvizitorski. Jedino su mu kose, pokrivene crnom kučnom kapicom, bile sasvim sijede. Anñeliki on izazove pred oči snažan lik njena oca koji je toliko puta sjeo kraj kamina hugenotskog upravitelja da s njim porazgovara o planovima koji su se ticali budučnosti njegova brojnog potomstva. — Možete li mi što kazati o mom ocu, gospo¬ dine Molines? Upravitelj puhne u otpatke guščijeg pera što ih bijaše isjeckao. — Gospodin barun je zdrav kao dren, gospoño. — A mazge? — One iz ovogodišnjeg legla napreduju dobro. Vjerujem da je vaš otac vrlo zadovoljan tom sitnom trgovinom. Anñelika se vidjela kako sjedi pored Molinesa, nevina djevojka, pomalo tvrdoglava, ali poštena i ispravna. On je vodio pregovore i priveo kraju ugovor o njenoj udaji za grofa de Pevraca. A sad se eto pojavio iza Filipa. Kao kakav pauk što strpljivo plete svoju mrežu, Molines je uvijek umi¬ješao svoje prste u potku njena života. Na nju je umirujuče djelovalo što ga vidi. Nije li to bio znak da se sadašnjost nado vezuje na prošlost? Mir ro¬ñenog kraja, snaga što ju je crpila iz korijenja vla¬stitog roda, sve se to ponovo pojavilo zajedno s bri¬gama njena djetinjstva, s naporima jadnoga ba¬runa da nekako zbrine svoje potomstvo, s uznemi¬rujučom velikodušnošču upravitelja Molinesa, — Sječate li se? — reče zamišljeno. — Bili ste one večeri na mom vjenčanju u Monteloupu? Bila sam strašno bijesna na vas. Pa. ipak, zahvaljujuči 568 vama, vjerujem da sam bila najsretnija žena na svijetu. Starac je pogleda iznad svojih debelih naočala s okvirima od kornjačevine. — Jesmo li se sastali ovdje da gubimo vrijeme na ganutljiva razmatranja o vašem prvom braku ili da se sporazumimo o vašem drugom braku? Obrazi mlade gospoñe zažare se poput žerave.

— Tvrda ste srca. Molines. — I vi ste tvrda srca, gospoño, ako se ima u vidu sredstva što ste ih upotrijebili da biste nago¬ vorili mog mladog gospodara da se s vama oženi. Anñelika duboko uzdahne, ali izdrži njegov pogled. Znala je da je u nepovrat prošlo vrijeme kad je ona, plašljiva djevojčica, bijedna- curica, odozdo na gore gledala svemočnoga upravitelja Molinesa, koji je držao u svojim rukama sudbinu-njene obitelji. Bila je ona žena umješna u poslovima. Čak je i gospodin Colbert s njom rado razgovarao o trgo¬vini, a njena izvanredna opažanja dovodila su u zabunu novčara Pennatiera. — Molines, jednoga ste mi dana rekli: „Kad se želi postiči neki cilj, treba biti spreman da se plati svojom vlastitom osobom." Vjerujem da ču u ovom poslu izgubiti nešto što mi je bilo dragocjeno: poštovanje same sebe... Utoliko gore...! Želim postiči jedan cilj! Jedva zamjetan se osmijeh javi na starčevim usnama. — Ako vam moje odobravanje može biti od neke utjehe, gospoño, rado ču se složiti s vama. Sad se Anñelika osmjehnula. Ona če se uvijek složiti s Molinesom. Ta sigurnost joj dade hrabro¬sti da se suoči s rasprom oko ugovora. — Gospoño — nastavi gospodin Molines — u. ovom poslu moramo biti vrlo precizni. Gospodin markiz mi je stavio do znanja da su veliki ulozi stavljeni u ovu igru. Stoga ču vam izložiti neke oñ; uvjeta koje morate prihvatiti. Poslije čete vi posta569" viti svoje uvjete. Na kraju ču sastaviti ugovor i dat ču ga obadvjema stranama da ga pročitaju. Prethodno čete se zakleti pred raspelom da znate gdje se nalazi nekakav kovčežič koji gospodin mar-kis želi svakako dobiti. Jedino poslije vaše zakletve ovi če spisi postati punovažni. — Spremna sam to učiniti — potvrdi Anñelika pruživši ruku. — Ubrzo če gospodin du Plessis stiči ovamo sa svojim kapelanom. U meñuvremenu čemo se do¬ govoriti o biti čitave stvari. Dakle, uvjeren da se gospoña Morens nalazi u posjedu tajne koja ga izvanredno zanima, gospodin markiz du Plessis-

-Belliere pristaje da se oženi s gospoñom Morens, roñenom Anñelika de Sance de Monteloup, uz sli¬ jedeče uvjete: čim brak bude sklopljen, to jest odmah poslije obavljenog" obreda vjenčanja, vi se obavezujete da čete uručiti dotični kovčežič u pri¬ sustvu dvojice svjedoka, od kojih če bez sumnje jedan biti kapelan koji če obaviti vjenčanje, a drugi ja, vaš ponizni sluga. Osim toga markiz traži da može slobodno raspolagati s vašom imovinom ... — Molim vas — živo se umiješa Anñelika. — Gospodin če markiz raspolagati po svojoj volji s novcem što če ga od mene dobiti, a ja sam spre¬ mna da zajednički odredimo svotu koju ču mu go¬ dišnje isplačivati, ali ja ostajem jedina vlasnica i upravitelj svega što mi pripada. Ne pristajem da on u bilo kojem vidu sudjeluje u odlučivanju o mojoj imovini ili prihodima, jer ja sam napornim radom stekla ono što imam i ne želim se nači na¬ sred ulice, pa makar i nosila veliko ime. Dobro mi je poznato da velika gospoda imaju^neobično mnogo dara za rasipništvo. Ne trepnuvši okom, Molines precrta nekoliko linija i napisa druge. Zatraži zatim od Anñelike da mu u tančine opiše razne poslove kojima se bavi i da mu da imena važnih osoba koje bi mu mogle potvrditi istinitost njenih izjava. Ta prim¬jedba ne uvrijedi Anñeliku. Otkako se naglavce 570 bacila u financijske transakcije i trgovačke poslove, znala je da je vaša riječ samo onda nešto značila ako ste je mogli poduprijeti činjenicama koje se moglo kontrolirati. Stoga je, ne bez ponosa, upra¬vitelja Molinesa uputila u svoje poslove, uživajuči što s tom starom lijom može izmijeniti mišljenje o raznim problemima. Primjetila je u njegovim očima blijesak divljenja kad mu je predočila svoj položaj u Zapadno-indijskom društvu i kako je postala akcionar tog društva. — Priznajte, gospodine Molines, da sam se prilično dobro snašla. On kimne glavom. — Zaslužili ste da vas čovjek pohvali. Prizna¬ jem da mi se vaše kombinacije čine vrlo spretnim. Sve, dakako, zavisi od glavnice koju ste na početku

u taj posao uložili. Anñelika se nato gorko i oštro nasmija. — U početku ...? Ništa nisam posjedovala, Molines, manje od ništa. Siromaštvo u kojemu smo živjeli u Monteloupu bilo je blagostanje u poreñenju sa bijedom koju sam ja upoznala poslije smrti Joffreya-de Pevraca. Poslije spomena tog imena nasta duga šutnja. Vatra se počela gasiti te Anñelika dohvati jedno drvo u sanduku što se nalazio kraj vatre i baci ga na ugarke. — Treba da vas obavijestim o vašem rudniku Argentieres — javi se napokon Molines svojim mirnim glasom. — Od tog je rudnika vaša obitelj prilične prihode vukla posljednjih godina, meñu¬ tim, sada, pošto ste se pojavili, bilo bi pošteno da prihod od njegove proizvodnje pripadne vama i vašim sinovima. — Rudnik, znači, nije bio stavljen pod zaplijenu i poklonjen drugima, kao i sva ostala dobra grofa de Pevraca? — Nekako je izbjegao gramzljivosti kraljevskih poreznika. Taj je rudnik predstavljao vaš miraz. 571 Vlasništvo nad njim nije nikad bilo tačno utvr¬ñeno ... — Kao kod svih stvari o kojima vi vodite brigu, gospodine Molines — smijuči se primijeti Anñelika. — Vi imate mnogo smisla da služite razne gospodare. — Nije tako, gospoño — protestirao je upra¬ vitelj pomalo uvrijeñenog izgleda — ja ne služim razne gospodare, več razne poslove. — Shvatila sam nijansu, gospodine Molines. .Govorimo, dakle, sada o poslu koji bih mogla nazvati: Du Plessis-Belliere sin. Prihvačam obavezu u pogledu kovčežiča, spremna sam da razmotrim visinu svote koju bih kao godišnji prihod davala gospodinu markizu. U zamjenu za to, tražim brak i da me se prizna markizom i vlasnicom zemalja i naslova koji pripadaju mom mužu. Tražim tako¬

ñer da me on predstavi svojoj rodbini i poznani¬ cima kao svoju zakonitu ženu, a da moja dva sina dobiju gostoprimstvo i zaštitu u kuči svoga očuha. Osim toga, željela bih znati kojim vrijednostima i kakvom imovinom on raspolaže. — Hm! Gospoño, nema toga bogzna što. Ne krijem vam da je moj mlañi gospodar prilično za¬ dužen. Osim ove palače posjeduje još dva zamka: jedan u Tourenni i jedan u Poitouu, ali zemlje su založene. — Da niste kojim slučajem loše upravljali po¬ slovima svoga gospodara, gospodine Molines? — Jao, gospoño! Sam gospodin Colbert, koji radi petnaest sati na dan da bi sredio financije kraljevstva, ne može učiniti ništa jer mu kralj svojim rasipništvom' brka sve račune. Tako i go¬ spodin markiz nemilice troši prihode, neznatne poslije očeva raskošnog života, na ratnu opremu i dvorske lakoumnosti. Kralj mu je u više navrata poklonio razna zvanja iz kojih je mogao izvuči ve¬ like koristi. Ali da bi platio kartaški dug ili da bi kupio novu kočiju, na brzinu ih je porasprodavao. Ne, gospoño, poslovi du Plessis-Bellierea sina nisu 572 uopče interesantni za mene. Vodim brigu o njima, kazao bih, zbog sentimentalnih razloga. Dozvolite mi, gospoño, da pribilježim vaše prijedloge. Neko se vrijeme u sobi čulo samo škripanje pera kojemu je odgovaralo pucketanje vatre u kaminu. „Ako se udam, Molines če postati moj upra¬vitelj. Čudno, nikad nisam pomišljala na takvu mogučnost. On če, nema sumnje, nastojati da svoje duge prste umiješa u moje poslove. Moram biti oprezna. Naposlijetku, ne bi mi bilo baš krivo. Imala bih u njemu odličnog savjetnika." — Mogu li vam savjetovati da se u ugovor unese dodatni uvjet? — upita Molines podigavši glavu. — Koji bi bio u moju ili njegovu korist? —¦ U vašu. — Ja sam mislila da vi zastupate interese go¬

spodina markiza du Plessis-Bellierea. Starac se osmjehne ništa ne odgovorivši. Zatim skine naočari i nasloni se na naslon naslonjača i zagleda se u Anñeliku onim svojim živim i pro¬dornim pogledom kojim ju je motrio prije deset godina dok joj je govorio: „Vjerujem da vas poz¬nam, Anñeliko, stoga ču s vama razgovarati dru¬gačije nego s vašim ocem ..." — Ja mislim — reče polako — da je baš dobro što se udajete za moga gospodara. Vjerovao sam da vas više nikad neču vidjeti. Meñutim, evo vas ovdje, protivno svim očekivanjima, i gospodin du Plessis se našao u položaju da se s vama mora oženiti. Budite pravedni i priznajte, gospoño, da ja nemam nikakve veze s okolnostima koje su vas naveli na ovaj brak. Ali se radi o tome da taj brak bude uspješan, to jest da bude u interesu moga gospodara, u vašem, a i u mojem jer kod zadovolj¬ nih su gospodara i sluge zadovoljne. — Ja sam vašeg mišljenja, gospodine Molines. O kakvom se uvjetu, dakle, radi? 573 — Tražite „consumatio matrimoniV.* — Consumatio matrimonii...? — ponovi Andelika raskolačivši oči kao kakva gojenica tek iza¬ šla iz samostana. — Zaboga, gospoño... nadam se da ste shva¬ tili što sam htio reči. — Pa da... razumije se da sam shvatila — promuca Anñelika pribravši se — ali vi ste me iznenadili. Ta jasno je da udajom za gospoñina du Plessisa... — Ništa nije jasno, gospoño. Gospodin du Plessis ne sklapa s vama brak iz ljubavi. Vjerujem da se nečete mnogo začuditi ako vam kažem da su daleko od ljubavi osječaj što ste ih pobudili u gospodinu du Plecsisu. Prije bi se reklo da ste u njemu izazvali osječaje bijesa i srdžbe. — Slažem se — prošaputa Anñelika slegnuvši ramenima kao da joj tobože nije stalo.

Ali ju je u isto vrijeme boljelo pomislivši na uvrede kojima ju je Filip sigurno obasuo povje-rivši svom upravitelju kako je upao u njenu stupi¬cu. Ona sigurnim glasom doda: — Pa što onda? Baš me briga što me ne voli! Sve što od njega tražim to je njegovo ime, njegovi naslovi. Ostalo mi je sporedno. Može me prezirati, može se pariti sa sluškinjama ako mu se to više sviña. Ja sigurno neču trčati za njim. — Pogriješili biste, gospoño. Čini mi se da slabo poznate čovjeka za kojega treba da se udate. U ovom je trenutku vaš položaj vrlo jak, zato ga i smatrate slabičem. Ali poslije če biti potrebno da njim svakako vladate, inače... — Inače...? — Inače čete biti strašno nesretni. Lice u mlade žene postade tvrño. Ona procijedi kroza stisnute zube: Izvršavati bračne dužnosti. 574

— Več sam bila strašno nesretna, Molines.. Nemam namjeru iznova početi. — Stoga vam i predlažem sredstvo odbrane. Slušajte, Anñeliko, dosta sam star da vam mogu bez uvijanja govoriti. Poslije udaje nečete imati nikakve moči nad Filipom du Plessis. Dobit če novac i kovčežič. Stvari srca nemaju na nj nikakva učinka. Treba, dakle, da ga čulima pobijedite. — To je opasna moč, Molines, i prilično ra¬ njiva. — Ali je ipak moč. Na vama je da je učinite neranjivom. Anñelika je bila prilično smučena. Ona se nije nadala da če slične savjete čuti iz ustiju strogog hugenota. Molines je bio obdaren lukavom mudro¬šču koja nikad nije vodila računa o načelima, več samo o nestalnostima ljudske prirode podložne materijalnim interesima. I ovaj put mora da je imao pravo. Anñelika se sjeti naleta straha koji je u njoj izazivao Filip i osječaja nemoči što ju je spopadao pred njegovom ravnodušnošču i njegovim ledenim izgledom. Sine joj odjednom da je ona u dnu svoje duše računala na bračne noči da bi ga podvrgla sebi. Kad žena drži u zagrljaju

čovjeka, ona je vrlo močna. Uvijek naiñe trenutak kad čo¬vjekova obrana popusti pred ponorom užitka. On, postaje slab i slijep. Spretna žena mora iskoristiti taj trenutak. Poslije če se i največi grubijan vratiti, čak mimo volje, k izvoru požude. Anñelika je znala da če postati najspretnija i naj budni ja ljubavnica kad se Filipovo divno tijelo spoji s njenim, kad se njegova svježa i meka usta sastanu s njenim. U anonimnosti ljubavne borbe, oni če se nači, i mada če se Filip sutradan praviti da je zaboravio sve, oni če biti povezani snažniji no što bi ih pove¬zala bilo kakva ljubavna izjava. Njen pomalo lutajuči pogled zaustavi se na Molinesu. Bit če da je ovaj na njenu licu slijedio trag njenih misli jer se podrugljivo osmjehne i reče: 575 — Mislim da ste dovoljno lijepi da se upustite u tu igru. Ali treba da igra... počne. To, doduše, još ne znači da čete dobiti prvu rundu. — Sto ste time mislili reči? — Moj gospodar ne voli žene. Pozna ih, si¬ gurno, ali su za nj one plod gorak i gadljiv. — A ipak mu pripisuju uspjehe koji su po¬ digli veliku viku. A zloglasne orgije kojima se odavao u inozemstvu, u Norgenu .., — To su samo odrazi rata na vojnička raspolo¬ ženja. Vojnik siluje žene kao što bi podmetnuo požar, kao što bi oštricom mača probo djetetov trbuh... Čini to da bi uništio. — Molines* vi govorite strašne stvari! — Ne želim vas prestrašiti, več samo upozo¬ riti. Vi potječete iz plemičke obitelji, ali ste zdrava i odrasla na selu. Čini se da vi nemate pojma kakvoj je vrsti odgoja podložan mladi plemič čiji su roditelji bogati i pripadaju mondenim krugo¬ vima. U djetinjstvu je on igračka sluškinja i slugu, a poslije gospode kojima je poslan za paža. U tali¬ janskim običajima kojima ga privikavaju ... — Zaboga, šutite. Sve to je prilično neukusno — prošaputa Anñelika gledajuči u vatru zbunjena izgleda. Molines ne nastavi. Stavi naočari. — Da li da dodam onaj uvjet? — Dodajte sve što želite, Molines, ja...

Prekinuo ju je šum vrata što su se otvarala. Filipov lik odjeven u svijetlo svileno odijelo, pojavi se u polumraku salona kao kip leda bivajuči malor -pomalo sve uočljiviji. Bijel i plav, prekriven zla¬tom, izgledao je kao da je krenuo na ples. Pozdravi -Anñeliku ravnodušno, ali s visoka. — Dokle ste stigli, Molines, s pregovorima? — Gospoña Morens pristaje na predložene uvjete. — Možete li se zakleti pred raspelom da zaista znate gdje se nalazi kovčežič? — Mogu. 576 — Budite tako dobri, gospodine Carette, pa pridite bliže... Kapelan, čiji je crn i mršav lik ostao nevidljiv iza zaslijepljujučeg lika njegova gospodara, istupi naprijed držeči u ruci raspelo pred kojim se An¬ñelika zakune da zna gdje je skriven kovčežič i da če ga uručiti gospodinu du Plessisu poslije njihova vjenčanja. Potom Molines navede svotu prihoda koju če Anñelika poslije isplačivati mužu. Svota je bila pozamašna i odgovarala je sveukupnim tro¬škovima mladoga plemiča, troškovima što mu ih je upravitelj namicao svake godine. Anñelika ne trepne očima: ako njeni poslovi budu napredovali kao i dosada, ona se neče nači u neprilici da pod¬miruje svoje obaveze. Uostalom, kad postane mar-kiza du Plessis, trudit če se da što veči prihod izvu¬če iz dva Filipova imanja. Mladič ne napravi nikakvu primjedbu. Na licu mu se ogledao izraz beskrajne dosade. — U redu, Molines — reče naposljetku pri¬ krivajuči zijevanje. — Nastojte što brže privesti kraju ovaj neugodan posao. Upravitelj se nakašlja i protrlja ruke kao u nedoumici. — Postoji jedan uvjet, gospodine markiže, koji je gospoña Morens, ovdje prisutna, željela unijeti u ugovor. Uvjet glasi: Gospoña Morens če izvršiti odredbe ugovora samo u slučaju consumatio matrimonii. Filipu je trebalo nekoliko trenutaka da shva¬ti bit uvjeta, a onda pocrveni kao rak. — Oh, to je zaista...! — reče. — To je zaista...! Nije naprosto smogao riječi. Anñelika osjeti

za nj neki čudan osječaj samilosti i nježnosti koji je on ponekad u njoj pobuñivao. — Ovo je prevršilo svaku mjeru! — dahne napokon. — Drskost udružena s bestidnošču! Problijedio je od bijesa. 577 — Možete li mi kazati, Molines, kako da do~ kažem bližnjima da sam počastio ležaj ove osobe? 37 Put u Versaiiles Oduzimajuči nevinost jednoj kurvi koja več ima dvoje djece i koja se povlačila po krevetima svih mušketira i svih bankara ovog kraljevstva...? Po¬javljujuči se pred sudom kao onaj idiot de Langev koji se pred desetak osoba mora truditi da dokaže svoju muškost? Je li gospoña Morens mislila na svjedoke koji bi trebali biti prisutni toj ceremoniji? Molines napravi pokret rukom kao da ga želi umiriti. — Ne shvačam, gospodine markiže, zašto vas je taj uvjet toliko razbjesnio. On je, u stvari, isto tako važan, dopustite mi da kažem, za vas kao i za vašu buduču ženu. Zamislite, vi možete, na primjer, povučeni lošim raspoloženjem ili sasvim razumljivom mržnjom, zanemariti bračne dužnosti te bi gospoña Morens imala pravo da poslije neko¬ liko mjeseci zatraži poništenje braka i uvuče vas u proces i smiješan i skup. Ja pripadam reformi¬ ranoj vjeri, ali vjerujem da crkva smatra da se brak može poništiti ukoliko nije došlo do eonsurnatio matrimonii izmeñu supružnika. Nije li tako, gospodine kapelane? — Tačno tako, gospodine Molines. Krščanski i katolički brak ima samo jednu svrhu: rañanje! — Vidite! — reče upravitelj blagim glasom u kojemu je jedino Anñelika, koja ga je dobro poznavala, zamijetila podrugljiv prizvuk. — A što se tiče dokaza o vašoj dobroj volji — nastavio je podsmješljivim tonom — čini mi se da če najbolji dokaz biti da vam vaša supruga što prije dade nasljednika. Filip se okrene prema Anñeliki koja je za čitava razgovora nastojala ostati mirna. Ipak, kad ju je on pogledao, nije mogla a da ne podigne oči prema

njemu. Od licemjernog i tvrdog izraza nje¬gova lijepog lica nju proñoše srsi, ali ovaj put to nisu bili srsi užitka. — Neka bude, slažem se — reče polako Filip dok mu je okrutan smiješak rastezao usne. — Po¬ trudit čemo se. Molines, potrudit čemo se... .578 XLII MOLINESOVE ČUDNE RIJECI O GROFU DE PEYRACU — Natjerali ste me da odigram odvratnu ulo¬ gu, odvratniju no što sam mislila u početku — reče Anñelika Molinesu. — Manje ili više odvratna, zar je to važno? Kad smo se več odlučili za odvratnu ulogu, onda se ne smije previše cjepidlačiti, _ več treba što bolje poduprijeti svoje vlastite pozicije. Išao je za njom, tamnih obrisa i malko pognut, i pratio je do kočije. U svojoj kučnoj kapici i opre¬zno trljajuči svoje suhe ruke jednu o drugu, bio je za nju sjena prošlosti. „Vračam se svojima", mislila je u sebi Anñe¬lika pod naletom plime — osječaja koja je odbila daleko od nje bolne uvrede što joj ih je Filip nanio svojim prezirom. Opet je počela osječati tlo pod nogama, opet je pronašla svoj svijet. Na pragu upravitelj uze pažljivo motriti zvjezdano nebo, dok se kočija go¬spoñe Morens, okretala u dvorištu i napokon se zaustavila ispred njih. — Pitam se — reče Molines sa izvjesnom za¬ brinutošču u glasu — kako je mogao umrijeti ona¬ kav čovjek!. — Koji čovjek, Molines? — Gospodin grof de Pevrac... 87« 579 Anñelika se ukruti. Očajanju što ju je kinjilo svaki put kad bi se sjetila Joffreva, od nekog su se vremena pridružile mračne grižnje savjesti. I njene oči nagonski polete prema zvjezdanom nebu. — Mislite li da.. da če mu biti krivo... ako se udam za Filipa? — upita naivno. Starac kao da je nije čuo. — Nikako se ne mogu pomiriti s mišlju da je

taj čovjek umro — nastavi odmahujuči glavom. — Možda je kralj to shvatio na vrijeme... Anñelika ga iznenadnim pokretom zgrabi za ruku. — Molines, da vi ne znate štogod...? — Čuo sam od nekoga da ga je kralj pomilovao u zadnjem trenutku. — Jao! Svojim sam. očima vidjela kako je iz¬ gorio na lomači. — Onda, pustimo na miru mrtve — odgovori Molines. — Neka se život vrši! U kočiji koja ju je odvozila kuči Anñelika je stiskala svoje ruke pune prstenja. — Joffrev, gdje si? Odakle sada ovo svjetlo kad se plamen s tvoje lomače ugasio prije pet godina. Ako još lutaš ze¬mljom, vrati se k meni! Ušuti prestrašivši se riječi što ih je šaputala. Pri prolazu kočije, ulične svjetiljke što su po nare¬ñenju gospodina La Revniea postavljene, bacale su mrlje svjetla po njenoj haljini. Ona je željela za-gnjuriti, slijepa, u onu tamu. Obuzeo ju je strah. Strah od Filipa, a nadasve strah od Joffreva, pa bio on živ ili mrtav! Kad je stigla u palaču Beautreillis, Florimond i Cantor joj doñoše u susret. Bili su odjeveni u svilena odjelca ružičaste boje, oko vrata čipke, oko pasa male sabljice, a na lijepim kovrñama šeširiči ukrašeni ružičastim perima. Oslonili su se o vrat velikog psa ovčara crvene dlake i visokog gotovo kao što je i Cantor bio. Anñeliki je srce snažno tuklo i ona se zaustavi pred ljupkošču tih najdražih joj biča. Kako li su bili ozbiljni i sigurni u svoju važnost! Kako li su polako hodali da ne bi zgužvali svoja odjelca! Snažni svojom nejačicom, ucijepili su se iz¬meñu Filipa i Joffreveve aveti. „Neka se život vr¬ši!" karao je stari upravitelj, hugenot. A život su bili oni. Zbog njih je morala nastaviti svojim putem, polako, ni za taban ne ustupajuči.

580 581 XLIII LICA IZ PROŠLOSTI

Anñelikina posluga i njene prijateljice nisu ni¬šta slutili o bojaznima i grižnjama savjesti koje su je u tom meñuvremenu kinjile i kvarile joj san. Nikad nije izgledala ljepša i sigurnija u sebe. Ona se susretljivo i vrlo prirodno osmjehivala radozna¬lim licima po salonima gdje se munjevitom brzi¬nom proširila vijest o njenoj udaji za markiza du Plessisa i vijest o njenom plemičkom porijeklu. Gospoña Morens! Trgovkinja čokolade! Jedna de Sance...! Iz porodice koja je posljednjih sto¬lječa pala u siromaštvo, ali je nekim svojim glaso¬vitim ograncima rodbinski povezana s porodicom Montmorencv i Guise. Novi izdanci su joj počeli davati novi sjaj. A nije li možda Ana Austrijska na samrti dozvala k svom uzglavlju jezuita vatre¬nih očiju, velečasnoga oca de Sancea, onoga istoga kojega su sve dvorske dame željele imati za dušo¬brižnika? Dakle, gospoña Morens, čiji je čudan život i nagao uspon bio predmet malog skandala, iako to nitko nije htio priznati, je bila sestra onog pametnog, snalazijivog i gotovo slavnog svečeni¬ka...! Neki su još sumnjali u to, ali na jednom primanju kod gospoñe d'Albert, koja bijaše poz¬vala i njega i nju, svi su imali prilike vidjeti kako je jezuita poljubio buduču markizu du Plessis--Belliere, kako joj je govorio ti i dugo se s njom zadržao u nježnom, bratskom razgovoru. 532 Sutradan po svom susretu s Molinesom, An-ñelika je poletjela k Ravmondu. Znala je da če u njemu nači sigurnog saveznika koji če, a da se to uopče ne primijeti, organizirati njen povratak u mondene krugove. Tako je i bilo. Nije ni tjedan dana protekao, a več se srušila ohola ograda podignuta izmeñu njena tobože ple-bejskog porijekla i simpatija plemenitih gospoña iz četvrti Marais. Pričale su joj o njenoj ljupkoj sestri Mariji Agnezi de Sance čija je ljupka prilika dvije godine oduševljavala dvor. Njeno obračenje je bilo samo časovito, zar ne? Bilo kako bilo, dvor če se osjetiti počaščen prisustvom ove druge de Sance koja svojom ljepotom nije zaostajala za prvom, a svojim je duhom bila glasovita u književ¬nim krugovima. Došli su da je posjete njena brača Denis i Albert, ovaj poslednji paž kod gospoñe de Rochant. Pošto su joj izrazili svoje bratske osječaje, nimalo u neprilici zamole je da im posudi nešto novca. Brata slikara nisu spomenuli ni jednom jedi¬nom riječju, a ni najstarijeg brata koji je prije mnogo godina nestao u Americi. A niti je tko spo¬minjao razloge koji su natjerali nju, potomka, pra¬ve kneževske obitelji da proizvodi čokoladu, niti je što rečeno o njenu prvom braku. Ti dvorani i te male gospoñe znali su savršeno zaboraviti, u po¬vjerljivim i tihim razgovorima, ono do čega je i jednima i drugima bilo stalo da se zaboravi.

Svi nekadašnji ljubimci, osim de Guichea, svi su oni postali mnogo obazriviji boječi se da ne padnu u nemilost. De Vardes je bio u zatvoru poslije afere s malim prodavačem oblatni, afere koja je iznijela na vidjelo tvorca španjolskog pisma. Iako je neobično uživala u tračevima, Velika gospoñica je šutjela jer je u nje bilo veliko i dobro srce. Pošto je dugo grlila Anñeliku, reče: — Mnogo, mnogo sreče vam želim, draga — i obriše nekoliko suza što joj ih je ganuče izmamilo na oci. 583 Gospoña de Montespan se sjetila nekih čudnih zgoda iz života te Anñelike de Sance, ali potpuno zaokupljena svojim spletkama, nije marila za to. Veselila se što če Anñelika ubrzo biti predstavljena na dvoru; gdje je vladala dosada i mrtvilo jer su mu ton davali La Valliere svojim tužnim licem i kraljica svojom zlovoljnom i plačljivom pojavom. A kralj je, mada vrlo ozbiljan i dostojanstven, bio ljubitelj veselog društva i zabava, kao mladič koji je isuviše dugo držan na uzdi. Vesela Anñelikina čud sjajno če poslužiti blistavom Athenaidihom duhu da doñe do punog izražaja. Nije li društvo tih dviju veselih ljepotica bilo smatrano u salonima nekom vrsti zaloga da če veče biti živo i zanim¬ljivo? Athenaida de Montespan je dojurila svojoj pri¬jateljici s gomilom savjeta o tome kako da se obuče i kakav nakit da stavi prilikom predstavljanja u Versaillesu. U pogledu gospoñe Scarron, mogla je biti si¬gurna u njenu šutnju. Pametna udovica je vodila računa o tome da se s poštovanjem odnosi prema sadašnjosti, prošlosti i budučnosti osoba koje su joj mogle biti od koristi. Ona je isuviše dobro pa¬zila da ne počini neku neopreznost Nekim prešutnim i opčim sporazumom pos¬ljednje godine Anñelikina života kao da je progutao duboki ponor. Ona sama, i zabrinuta i s olakša¬njem u duši, prihvati taj tok stvari. Jedno veče, pošto je još jednom pogledala nož Rodogonea Egip-čanina, uvjerila se da je zadnje godine proživjela u nekom užasnom snu koji mora što prije zabora¬viti. Njen se život ponovo spojio s unaprijed obi¬lježenim životom Anñelike de Sance, mlade i ple¬menite djevojke iz Poitoua, kojoj kao da je več jednom u prošlosti Filip du Plessis-Belliere bio obečan. 584 XLIV AUDIGEROVA DRSKOST Iščeznuče jednog dijela njena života ipak nije prošlo bez izvjesnih teškoča.

Jednog jutra dok se dotjerivala, majordom grofa de Soissonsa, Audiger, dade se najaviti. Baš kad se htjela obuči i siči da ga primi, promijeni odjednom mišljenje i osta sjedeči na stocu pred ogledalom. Velika gospoña je mogla i u kučnoj haljini primiti jednog majordoma. Kad je on ušao, Anñelika se ne okrene, več je polako velikim jastučcem naprašivala vrat i poče¬tak grudiju. U velikom ovalnom ogledalu ispred sebe vidjela je vrlo dobro kako se primiče, ukru-čen u svom grañanskom odijelu. Dobro je pozna¬vala taj strogi izraz što ga je njegovo lice popri¬milo prije no što bi se izmeñu njih zametnula takozvana „bračna svaña". — Uñite, Audiger — reče ona srdačno — i sjednite pored mene na ovaj stolac. Več je dugo vremena što se nismo vidjeli, ali to nije bilo ni potrebno buduči da naši poslovi ionako dobro na¬ preduju pod upravom onog dobričine Marchandaua. — Meni je uvijek žao kad proñe dugo vre¬ mena a da vas ne vidim — odgovori mladič suzdr¬ žanim glasom — jer gotovo uvijek to iskoristite da napravite koju glupost Je li istina ono što se 585 »priča, to jest da čete se udati za markiza du Plessis--Bellierea? — Prava pravcata istina, dragi prijatelju — -nemarno odgovori Anñelika skidajuči mekom čet.kicom sa svog labuñeg vrata suviše vidljiv trag pudara. — Markiz mi je roñak i vjerujem da sam •oduvijek bila zaljubljena u nj. — Tako, dakle, napokon ste uspjeli ostvariti planove svojih ambicioznih želja! Več odavna mi je bilo jasno da ništa i nitko nije dovoljno visoko za vas. Htjeli ste pošto-poto pripadati plemstvu, kao da je to vrijedno truda . . . — Ja plemstvu pripadam. Audiger, i uvijek sam mu pripadala, čak i u vrijeme kad sam posluživala goste gazde Bourjusa. Vi koji ste tako dobro oba¬ viješteni, o svemu što se naokolo priča, sigurno ste ovih dana čuli da se ja, u stvari zovem Anñe¬ lika de Sance 3e Monteloupe.

Majordomovo se lice zgrči i pocrveni. „Morao bi poči kirurgu da mu pusti krv", po¬misli Anñelika. — Pa, zaista sam čuo. I namah mi je bilo jasno zbog čega ste onako prezirno odbili moju ponudu da mi budete žena . . .! Stidjeli ste me se. Prstom raširi ovratnik koji je gušio njegov bijes. Pošto je došao do daha, nastavi: — Nisu mi poznati uzroci zbog kojih ste vi, žena visokog roda, bili pali onako nisko da sam vas upoznao kao bijednu služavku, niti zašto ste se skri¬ vali pred svojom vlastitom obitelji, ali poznam dovoljno svijet i vjerujem da ste postali žrtvom gluhih i zločinačkih spletaka kakvih uvijek imade napretek u sjeni kraljevskih dvorova. A sad hočete da se vratite u taj svijet. . .! Nekako još ne uspi¬ jevam da vas vidim u novom svjetlu, stoga vam i govorim ovim prisnim tonom koji vas več možda vrijeña . Ne, Anñeliko, nečete, ne možete nestati okrutnije nego da vas smrt ugrabi. Divnog li za¬ dovoljstva pripadati krugu podlih, glupih, lice¬ mjernih ljudi! Kako. Anñeliko, vi čijoj sam se

pameti i zdravom rasuñivanju uvijek divio, kako, zaboga, ne vidite mane tog svijeta kojemu, rekoste, da pripadate...? Kako možete tako lako odbaciti zdravu atmosferu koja vam je potrebna da biste slobodno disali, znam dobro, kako možete, dakle, odbaciti bratsku, srdačnu dobrotu koju ste našli meñu nama? Kao što vidite, ja se ne sramim da se stavim u istu rizinu s gazdom Bourjusom ... Ostat čete sama izmeñu spletkara čija če taština i podlost povrijedjti vaš osječaj za stvarnost, vašu iskrenost, ili čete se i vi meñu njima pokvariti... Anñelika pomalo srditim pokretom, odloži sre¬brnu četku na rub ogledala. Bilo joj je dosta tih Audigerovih scena. Zar če sve do Versaillesa slu¬šati propovijedi jednoga majordoma? Baci pogled na njegovo puno i glatko lice, njegove poštene oči, lijepe usne i pomisli kako je prava šteta za nj što je u isto vrijeme i neobično simpatičan i neobično glup. Odlučno se digne uzdahnuvši. — Dragi moj prijatelju . . . — Nisam više vaš prijatelj. Bože sačuvaj —

otpovrne on i sam se dignuvši. Shvatio je značenje njena pokreta. — Gospoña markiza daje na znanje major¬ domu da može iči...? Njegovo dotad crveno lice naglo poblijedi, iz¬mijeni se, a glas mu je drhtao dok je mrmljao: — Iluzije...! O vama sam samo iluzije gajio. Sanjao sam ... Vi, moja žena! Jadna li sam budala bio! Istina, vi zaista pripadate svom svijetu. Tačno, kurva kao stvorena da je čovjek sruši preko kre¬ veta! U dva koraka se stvorio kraj nje, zgrabio je oko pasa i bacio na divan. Mahnit i zadihan, zgrabi joj oba zglavka jednom rukom i čvrsto joj ih pri¬tisne o grudi da bi je držao nepomičnu, dok je dru¬gom rukom kidao s nje kučnu haljinu, finu košulju, trudeči se da je sasvim razgoli. Anñelika u prvi mah osjeti želju da se suprot¬stavi, ali se odmah potom ukruti i osta nepomična

586 587

prepuštivši se sasvim njegovu mahnitom napadu. On je očekivao borbu, otpor, a kad je vidio da toga neče biti, osjeti uzaludnost i smiješnost svog nasilja. Zbunjen do kraja, smiri svoje pokrete, a zatim opusti stisak. Očima potraži Anñelikino lice, bačeno unazad, beščutno i mirno kao lice mrtvaca. — Zašto se ne branite? — propenta. Ona ga je motrila svojim zelenim zjenicama ne trepnuvši okom. Audigerovo lice nije nikad bilo tako blizu njena. Ona zarije svoj ozbiljan pogled u njegove tvrde oči u kojima se naizmjence palila i gasila mahnitost, očaj i strast. — Moram priznati, Audiger, da sam u vama našla zaista korisnog prijatelja — promrmlja Anñelika. — Ako je to ono što od mene želite, uzmite.

Neču se braniti. Znate i sami da nikad ne ustuknem kad doñe vrijeme da moram platiti svoje du¬ gove. On ju je šutke promatrao. Značenje njenih ri¬ječi polako je probijalo u njegovu glavu. Mogao je osjetiti ispod sebe, na svojoj nozi, njeno savit¬ljivo i tvrdo tijelo od čijeg mu se mirisa, i prisnog i stranog, mutila svijest. Ona se ni ne pomače. Morao je iskreno priznati: prepuštala mu se pot¬puno, ali baš to prepuštanje je bilo uvredljivo. Ona mu je prepuštala svoje tijelo bez duše. On to shvati. Podigne se i uz neku vrst ridanja povuče se nekoliko koraka posrčuči i ne puštajuči je s očiju. Ona se uopče nije micala. Stajala je onako, poluležeči na divanu. Nije se čak trudila ni da po¬krije grudi razderanom čipkom s kučne haljine ni da spusti košuju što ju je on podigao otkrivši njene divne sedefaste noge. Sad je mogao vidjeti te noge o kojima je tolike godine snatrio. Bile su savršene kao što ih je i zamišljao: duge, oblikovane kao vreteno, a završavale se s malim stopalima koja su se isticala na baršunastim jastucima kao divni 58B ukrasi napravljeni od ružičaste bjelokosti. Audiger duboko uzdahne. — Zalit ču sigurno čitava života — reče pri¬gušenim glasom — ali bar se neču prezirati. Zbo¬gom, gospoño! Nisu mi potrebni vaši milodari! Povuče se do zastora i iziñe. Anñelika je dugo ostala u tom položaju, za¬mišljena. Zatim pregleda štetu što ju je pretrpjelo njeno ruho: ovratnik od čipke iz Malinesa bio je upropašten. „ðavo odnio te muškarce!" mislila je bijesna. Sjeti se kako je za one šetnje u mlinici Javel poželjela da Audiger postane njen ljubavnik. AH okolnosti su tada bile drugačije. U ono vrijeme je Audiger bio bogatiji od nje, a ovratnik što ga je na sebi imala tog dana nije vrijedio ni tri Uvre... Gotovo neprimjetno se smješkajuči, Anñelika ponovo sjedne na stolac pred ogledalom. „Ninon de Lenclos ima pravo", mislila je, „ono što u ljubavi izaziva največe nesporazume jest što ljubavne budilice ne zvone u isto vrijeme"." Sutradan ona primi od jedne svoje konobarice na službi u „Španjolskoj patuljčici" kratko Audi¬gerovo pisamce kojim ju je ovaj molio da navečer doñe u trgovinu da bi zajedno s njim pregledala trgovačke knjige. Izlika joj se učini prilično naivna: jadni je mladič sigurno poslije neprospavane noči poslao do vraga svoje dostojanstvo i svoju veliko¬dušnost i nastojao sada dobiti ono što mu je bilo ponuñeno.

Anñelika se odazove pozivu. Kao što bijaše kazala prethodnog dana, odlučila je da bude do •kraja ispravna, znajuči da mnogo duguje Audigeru. Stoga bez oduševljenja, ali odlučna da mu u jedinom zagrljaju pokaže svu svoju zahvalnost, 589 poñe na sastanak s majordomom. Našla ga je u malom uredu što se nalazio odmah uz salu gdje se služila čokolada. Bio je u jahačem kaputu, a na nogama je imao lovačke čizme. Izgledao je vrlo miran, pa čak i dobro raspoložen. Ne napravi ni¬kakvu aluziju na zgodu prethodnog dana i obrati joj se prirodnim tonom. — Oprostite mi, gospoño što vam smetam, ali prije no što otputujem smatrao sam potrebnim da zajedno utvrdimo stanje naših poslova, iako se možemo potpuno pouzdati u poštenje upravitelja Marchandeaua. — Putujete? — Jest. Potpisao sam ugovor u pokrajini Franche-Comte. Tamo njegovo veličanstvo misli osvojiti neke gradove ovog prolječa. Uz pomoč upravitelja Marchandeaua pregle¬davali su knjige računa, u radionici su pregledali strojeve, a u skladištima zalihe kakaa, šečera i mirodija. Na kraju Audiger iziñe kao da želi doni¬jeti još neke račune. Ali malo potom Anñelika za¬čuje konjski korak koji se udaljavao. Shvatila je da je Audiger otputovao i da ga više neče vidjeti. XLV OPROŠTAJ S DESGREZOM Anñelika upravo bijaše završila pismo svom, brodaru u La Rochelle. Pošto ga je osušila i zape¬čatila, stavi na oči krinku i uze ogrtač. Slušala je buku što je potjecala iz dvorane krcate svijetom, jer je žestoka, ali kratka kiša otjerala goste s te¬rasa gdje su sjedili. Slatkast miris čokolade izmiješan s mirisom prženih badema, prodirao je u mali ured gdje se ona, Anñelika, u crnoj haljini s bijelim ovratnikom i bijelim orukvicama, te perom u ruci, dvije pune godine nosila s bezbrojnim računima. Uobičajenim pokretom zaviri preko praga u dvoranu i baci pogled na „svoje" goste kroz uski razmak u zastoru. Kad postane markiza du Plessis-Belliere, vjerojatno če dolaziti u tu dvoranu u društvu mladih udvarača da se sladi „božanskom" čokoladom. Bit če to prilično smiješna stvar, neka vrsta vrlo ugodnog revanša.

U velikim ogledalima pozlačenih okvira odra¬žavala se elegantna živost koju je ona uvijek znala podstači u „Španjolskoj patuljčici", uostalom bez. mnogo truda, jer čokolada je piče koje prije iza¬ziva nježno raspoloženje nego žestoke svañe. Baš blizu zastora koji ju je skrivao, ona primi¬jeti jednog čovjeka koji je sam sjedio pred šalicom iz koje se isparavala vruča tekučina i koji je uz to> 59* sjetno grickao kolačiče. Pošto ga je časak motrila, Anñelika je bila sigurna da ga pozna i da taj čov¬jek vrlo bogato odjeven nije mogao biti nitko drugi do policajac Desgrez vrlo spretno prerušen. Osje¬tila je djetinju radost. Poslije ledene mržnje svog 'budučeg supruga, Audigerovih predbacivanja, ra¬doznalosti prijatelja, Desgrez je bio jedini stvor s kojim je mogla porazgovarati a da se ne brani ili ¦da se ne igra komedije. Ona iziñe iz svog skrovišta i približi mu se. — Čini mi se da su vas napustili, odvjetnice Desgrez — šapne mu na uho. — Mogu li zamije¬ niti, oh, vrlo skromno, okrutnicu koja vas pušta da je čekate? On podiže oči i prepozna je. — Ništa mi ne može pružiti veču čast nego da mi uz bok sjedne vlasnica ovog čarobnog mjesta. Ona sjedne kraj njega smijuči se i naredi jed¬nom crnčiču da joj donese šalicu čokolade i kola¬čiča. — Koga to progonite na mom zemljištu, Des¬ grez? Možda kojeg bijesnog novinara? — Ne. Ovaj put sam na tragu stvorenju istih svojstava ali u ženskom liku, jednoj trovačici. — Oh! To je obična stvar! Ja poznam, trovaeica koliko god hočete! — primijeti nestašno An¬ ñelika koja je pri tom mislila na gospoñu Brinvilliers. — Znam. Ali najbolje čete učiniti da zabora¬ vite da ih poznate. Buduči da se nije osmjehivao, ona mu glavom dade znak da je shvatila, — Kad mi budu potrebne vaše obavijesti, bez sustezanja ču doči k vama po njih — primijeti Desgrez nacerivši se podrugljivo — Znam da čete ih meni vrlo rado povjeriti.

Anñelika ne odgovori več se sva usredotoči na vruče piče što joj ga je crnčič Tom ulio u šalicu — Sta mislite o ovoj čokoladi, gospodine Desgrez? — Prava pokora! Ali kad čovjek vrši istragu, zna se, mora se izložiti i sitnim neugodnostima kao što je čokolada. Moram, meñutim, priznati da sam za svoje karijere morao navračati i u mjesta mnogo neugodnija no što je ova prostorija. Dosta je lijepo ureñena... Mlada je žena bila uvjerena da je Desgrez upoznat s njenim planovima da se uda za Filipa, ali s obzirom na to da on nije otpočinjao razgovor o tome, bila je u nedoumici kako da sama otpočne. Sam slučaj joj je pomogao, jer je baš u tom trenutku s jednom skupinom gospode i gospoña u dvoranu ušao Filip. Zakrinkana i sjedeči u uda¬ljenom kutu dvorane bila je sigurna da je on neče prepoznati. Pokazavši ga Desgrezu, reče: — Vidite li onog plemiča u modrom odijelu? Uskoro ču se vjenčati s njim. Desgrez se pravio začuñen. — A...! Nije li to onaj dražestan roñak što se jedne večeri poigrao s vama u gostionici „Crvena krinka"? — Baš on — potvrdi Anñelika izazivački kimnuvši bradom. — Pa dobro, šta vi mislite o tome? — O čemu? O vjenčanju ili o roñaku? — O jednom i drugom. — Brak je ozbiljna stvar te ču prepustiti va¬ šem ispovjedniku brigu da vam o njemu govori, draga djevojčice — odgovori Desgrez poučnim gla¬ som. — Sto se pak tiče roñaka, žao mi je što vam moram reči da on uopče nije vaš tip. — A zašto? Vrlo je lijep, čini mi se. — Baš zbog toga. Ljepota je svojstvo koje vas najmanje privlači na ljudima. Ono što na njima volite nisu svojstva koja ih približuju ženama, več ono što ih od žena razlikuje: njihova posebna inte¬ ligencija, njihov način da sude o svijetu, ne uvijek

tačan, možda, ali koji vam se čini nov, pa tajna na koji se ispoljava njihov spol. Da, gospoño, vi ste

;592 38 Put u Versanies 593 takvi. Ne gledajte me tim svojim uvrijeñenim po¬gledom. Dodat ču još i ovo: što se neki čovjek više izdvaja iz opčeg krda, više ima izgleda da vam po¬stane gospodarom. Stoga vi i volite originalne ljude, obespravljene, buntovnike. To i jest uzrok s kojega vaše ljubavi ne svršavaju uvijek dobro. Dovoljno je da vas neki čovjek zabavi i nasmije i slijedit čete ga na kraj svijeta. A ako uz to posjeduje snažne mišiče i potrebno umiječe da udovolji zahtjevima vašeg divnog tijela, oprostit čete mu svaki zločin. Onaj tamo nije glup, ali nema duha. Ako vas voli, bojim se da čete se nasmrt dosañivati kraj njega. — Ne voli me. — Utoliko bolje. Bar če vam vpijeme ugodno proči u nastojanju da osvojite njegovo srce. Ali što se tiče fizičke ljubavi, okladio bih se da je nespretniji od bilo kojega seljaka. Netko mi je rekao da je pripadao Gospodinovoj bandi. Čini se da je nekada bio ljubavnik viteza de Lorainea i princa de Lignea. — Ne sviña mi se da se tako govori o Filipu — reče Anñelika mršteči se. — Oh! Desgrez, ne¬ kako mi je neugodno, ali htjela bih vam postaviti jedno pitanje. Mogu li ljudi koji imaju te čudne navike imati djece, na primjer? — Zavisi o kojemu se čovjeku radi, lijepo moje nevinašce — odgovori Desgrez smijuči se. — Po tjelesnom ustrojstvu mladiča koji vas zanima, vje¬ rujem da ima sve ono što je ženi potrebno da je usreči i da joj pokloni čitav čopor djece. Ali njemu srce fali. Kad jednom umre, njegovo srce neče biti hladnije no što je u ovom trenutku. Smiješno!

Vidim da želite uživati u njegovoj ljepoti. Pa dobro, uživajte i nemojte se žaliti. Moram vas ostaviti. Ustane da joj poljubi ruku. — Moja trovačica nije došla. Zao mi je. Za¬ hvaljujem vam na vašem ugodnom društvu. Kad se udaljio izmeñu stolova, Anñeliku naglo stegne u grlu osječaj tjeskobe i bola. '594 — Moram vas ostaviti — rekao je Desgrez. Odjednom joj padne na pamet da u svijetu u koji se vračala, na dvoru, u Versaillesu, u Saint-Germaineu, Louvreu neče više sresti policajca Desgreza i njegova psa Sorbonu. Sasvim če ishlapiti, vratit če se meñu sluge, trgovce, meñu sitan svijet koji se vrti oko velikaša. Anñelika se digne i hitro poleti prema vratima na koja bijaše izišao Desgrez. Spazi ga kako se udaljuje u sjeni drvoreda pračen svijetlim likom Sorbone. Poleti za njim dozivajuči ga: — Desgrez! Desgrez! Ovaj se zaustavi i vrati natrag. Anñelika ga gurne u sjenu jedne brajde i ovije mu ruke oko vrata. — Poljubi me, Desgrez! On se lako trgne. — Šta vam je? Da ne želite spasiti neko pi¬ skaralo? — Ne, ne ... ali ja ... Nije znala kako da mu objasni strah koji ju je spopao pri pomisli da ga više neče vidjeti. Zbu¬njena, umiljato protrlja svoje lice o njegovo rame. — Znate, ubrzo ču se udati. Onda, poslije, više mi neče biti moguče prevariti muža. — Naprotiv, draga. Velika gospoña koja voli svog muža i ostaje mu vjerna izlaže se smijehu. Ali ja vas shvačam. Kad postanete markiza du Plessis-Belliere, neče vam se činiti otmjenim da meñu svojim ljubavnicima imate i jednoga policajca po imenu Desgrez. — Zašto tražiti razloge? — prosvjedovala je Anñelika.

Rado bi se bila nasmijala, ali je bila isuviše ganuta. Oči su joj se napunile suzama kad je ponovila: — Zašto tražiti razloge? Otkako je svijet svijet, tko če, gospodine, ikad shvatiti srce žena i razloge njihovih strasti? 38« 595 On prepozna u tim riječima odjek svoga glasa, kad se nekoč digao u sudnici da brani grofa de Pevraca. Šuteči je obujmi oko pasa i čvrsto je stisne. — Vi ste mi prijatelj, Desgrez — prošaputa Anñelika plačnim glasom. — Nemam boljega od vas i nikad boljega neču imati. Vi koji sve znate, recite mi da nisam postala nedostojna „njega". On je bio čovjek koji je nadvladao svoje nesreče i si¬ romaštvo i vladao je voljom drugih što rijetko kome uspijeva... A ja, zar i ja nisam svladala ko¬ ješta ...? Vi jedini znate odakle dolazim, Desgrez, sjetite se i recite mi jesam il nedostojna izvan¬ redne volje čovjeka koji se zvao grof de Pevrac? Ne bi li on u volji kojom sam njegove sinove istrgla bijedi, prepoznao svoju vlastitu volju? Da se kojim slučajem' vrati.. . — Ne mučite uzalud svoj mozak, anñele moj — reče Desgrez svojim sporim glasom. — Da se on vrati... pa jest, da se on vrati, ukoliko ja mogu da sudim o njemu, vjerujem da bi vas na mrtvo ime izdevetao. Zatim bi vas uzeo u naručaj i toliko bi vas ljubio i grlio dok ne biste zamolili milost. Zatim biste oboje potražili neko mirno mjestance gdje biste čekali da proslavite svoj zlatni pir. Umi¬ rite se, anñele moj, i nastavite putem kojim ste pošli. — Nije li čudno, Desgrez, što ja nikako ne mogu ugušiti nadu da ču se ponovo nači s njim jednoga dana? Netko mi je kazao da on nije onoga dana izgorio na trgu Greve. — Ne obmanjujte se glupostima — odgovori on grubo. »— Oduvijek su o izvanrednim ljudima kružile naj nevjerojatni je legende. On je umro, An-

ñeliko. Ne nadajte se više i ne kinjite dušu. Gle¬ dajte pred sebe i udaj te se za svog markiziča. Ona ne odgovori. Srce joj je nadimala ogrom¬na tjeskoba, neizmjerljiva, djetinja. — Ne mogu više! — zacvili. — Previše sam tužna. Poljubite me, Desgrez. — Oh! Žene! Žene! — promrmlja policajac. — Govore vam o svojoj velikoj ljubavi, o jedinstve¬ nom čovjeku, a odmah potom, žele da ih grlite i ljubite! Čudnih li stvorenja! Pomalo grubim pokretom, spusti joj rukave prslučca do ispod lakata, ogolivši joj na taj način ramena. Ona osjeti kako joj njegove dlakave ruke kliznuše pod pazuha i tu se zadržale kao da uživaju u njihovoj tajnoj toplini. — Divni ste, ne mogu to nijekati, ali vas po¬ ljubit neču. — Zašto? — Jer imam drugoga posla, a ne da vas ljubim. A onaj put sam vas uzeo da vam napravim uslugu, ali to je bilo previše za moju jadnu dušu... Polako povuče ruke lako joj okrznuvši nabub-rele grudi. — Ne ljutite se, draga, i sjetite me se koji put. Bit ču vam zahvalan. Mnogo sreče vam želim, Markizo anñela!

596 597 XLVI POVRATAK U POITOU Filip joj je odmah kazao da če se vjenčanje obaviti u Plessisu. Nije želio tom vjenčanju dati nikakvog sjaja. To se slagalo s Andelikinim željama jer če tako imati mogučnosti da pronañe zloglasni kovčežič ne pribjegavajuči pothvatima koji bi mo¬gli pobuditi nečiju pozornost. Ponekad bi je hladan znoj oblio pri pomisli da kovčežič možda više i nije na svom mjestu u tobožnjem tornjiču dvorca. A ako ga je netko našao i odnio? Malo vjerojatna pretpostavka. Tko da se pentra po strehi na kojoj se jedva dijete moglo

održati i da zaviruje u unu¬trašnjost jednog naizgled beznačajnog tornjiča? A ona je znala da zadnjih godina dvorac nije bio ni rušen ni popravljan. Bila je dakle sigurna da če na odreñenom mjestu nači ulog svoje pobjede. Moči če ga uručiti Filipu u samom trenutku vjenčanja. Pripreme za odlazak u Poitou bile su vrlo žive. Vodila je sa sobom Florimonda, Cantora i svu svoju kuču: Barbu, Brzonogog, pse, majmunčiča, papige. S obzirom na kovčege i sluge naredila je da se za put pripremi jedna kočija i dvoja teretna kola. Filip je odlučio putovati sam. On se pravio kao da nema veze sa svim tim pripremama, prisustvujuči svim zabavama i pri¬manjima na dvoru. Kad bi netko spomenuo nje598 govo vjenčanje, on je začuñeno mrštio obrve i od¬govarao prezrivim i podrugljivim tonom: „Ah! Da, tako je!" Posljednjeg ga tjedna nijednom nije vidjela. Kratkim dopisima što jo ih je preko Molinesa slao, javljao joj je da treba da otputuje tog i tog dana, da če je dostiči tog i tog. On če stiči sa svečenikom i Molinesom. Vjenčanje če se odmah obaviti. Anñelika se pokoravala kao poslušna supruga. A poslije če ona več prisiliti tog žutokljunca da promijeni ton. Naposljetku, nosila mu je u miraz čitavo bogatstvo, a sigurno mu nije slomila srce time što ga je odijelila od kčerke predsjednika Lamoignona. Mada je morala donekle grubo postu¬piti, dat če mu do znanja da je interesima obojice taj brak odgovarao i da je njegovo držanje prema njoj vrlo smiješno. Bilo joj je lakše što ga ne vidi, ali je u isto vrijeme bila i razočarana. Trudila se da ne misli previše na nj. „Problem Filip" zario je trn u grudi njene radosti. Kad bi se prepustila mislima, opažala je da ju je strah spopadao. Bolje da ne misli. Kočijom se stizalo do Poitoua za manje od tri dana. Putovi su bili u prilično lošem stanju. izrovani proljetnim kišama. Nisu imali nikakvih neprilika na putu, jedino im se jedna osovina slo¬mila nešto prije no što su stigli u Poitiers, gdje su se morali zadržati dvadeset i četiri sata. Sutra¬dan ujutro Anñelika je počela raspoznavati mje¬sta uz koja su putovali. Prošli su nedaleko Mon-teloupa. Jedva se suzdržala da ne potrči kuči, ali djeca su bila umorna i prljava. Prošlu su noč spa¬vali u nekakvoj krčmetini punoj buha i miševa. U Plessisu če nači potrebnu udobnost. Obgrlivši rukama ramena sinova, Anñelika je udisala svježi zrak polja u cvijetu, pitajuči se u čudu kako je mogla tolike godine proživjeti u jed¬nom gradu kao što je bio Pariz. Pocikivala je od radosti i imenovala mjesta kroz koja su prolazili,

599 a koja su je sječala na njeno djetinjstvo. Več mno¬ge dane je Anñelika sinovima opisivala u tančine Monteloup i divne igre kojima se tamo moglo za¬bavljati. Oni su znali za podzemlje koje joj je služilo kao vještičina spilja i za ambar sa začara-riim uglovima. Florimond je bio gotovo uvjeren da če tamo nači jednu djevojčicu imenom Madelon i jednog dječaka imenom Gontran. Naposljetku se pojavio Plessis, bijel i tajanstven na rubu svog jezera. Anñeliki, koja je upoznala raskošne grañevine i palače Pariza, učini se ma¬njim no što joj je u sječanju ostao. Pojavilo se nekoliko slugu. Iako su vlasnici Plessisa sasvim zanemarili svoj dvorac u pokrajini, on je, zahva¬ljujuči Molinesovoj brizi, bio držan u redu. Tjedan dana prije poslan je glasnik s nareñenjem da se otvore prozori te su se svježi mirisi voska za gla¬čanje podova miješali s pljesnivim mirisima tapise¬rija. Anñelika nije osjetila zadovoljstva kojemu se nadala. Njeno uzbuñenje se odjednom ublažilo. Mo¬žda je trebala plakati ili plesati, vikati i ljubiti Cantora i Florimonda. A buduči da to nije mogla uraditi, osječala je tugu u duši. Nesposobna da pod¬nese pretjerano uzbuñenje tog povratka, bila je toliko'zatečena da nije osječala nikakvu reakciju. Raspita se odmah gdje če spavati djeca i ona se pobrine da ih smjesti. Napustila ih je tek kad je vidjela da su, oprani i odjeveni u čista i topla odijela, sjeli za doručak pripremljen od mliječnih proizvoda i kolača što su ih seljaci na dar poslali. Zatražila je potom da je odvedu u sobu na sje¬vernom krilu, u sobu princa de Condea. Prethod¬no bijaše poručila da joj tu sobu pripreme. Morala se još poslužiti Jasmininim uslugama i odgovoriti na pozdrav dvojice slugu koji su nosili u vedrima vruču vodu u pokrajnu kupaonicu. Čuv¬ši njihov francuski, ona im rasijano odgovori na njihovu dijalektu. Oni su zinuli u čudu čuvši tu veliku gospoñu iz Pariza, čija je nošnja njima si¬gurno izgledala vrlo neobična, da se izražava na 600 njihovu narječju kao da je njime od roñenja go¬vorila. — Zar me zbilja ne prepoznajete? — upita Anñelika smijuči se. — Ja sam Anñelika de Sance. A ti, Guillot, mislim da si iz Maubuisa, sela pored Monteloupa. Imenovani Guillot s kojim je ona nekada za lijepih ljetnih dana, brala murve i trešnje, blaženo se nasmije.

— Vi ste, dakle, gospoña koja se udala za na¬ šeg gospodara? — Jest', ja sam. —Oh, to če svima biti drago. Pitali smo se tko li je nova gospodarica. Tako, dakle, svijet tu nije bio u toku doga¬ñaja. A ako su što i znali, onda ono što su znali nije odgovaralo istini, jer su je sigurno smatrali udatom, tamo, u Parizu. — Šteta što niste čekali da meñu nama prosla¬ vite vjenčanje — ponovo se javi Guillot tresuči svojom čekinjavom glavom. — Bili bismo pripre¬ mili divan pir! Anñelika se nije usudila oporeči Filipovu vijest i reči tom seljaku da če se vjenčanje tek tu obaviti i da je i ona računala na svečanosti koje če joj pružiti priliku da se vidi s ljudima iz tog kraja. — Uza sve to bit če zabave — obeča. Zatim požuri Jasminu da joj pomogne da se okupa i uredi. Kad se mala sobarica povukla, An¬ñelika, umotana u svilenu kučnu haljinu, poñe prema sredini sobe. Izgled dvorca nije se ništa izmijenio u posljed¬njih deset godina, ali Anñelika ga više nije gledala zadivljenim očima djevojčice. Glomazno pokučstvo* od crnog drva, nizozemskog stila i ukusa, sad joj se činilo vrlo neukusno, a isto tako i krevet s četiri nezgrapna stupa. Naviknuta na fini drveni pod svoje sobe u Beautreillisu, pod u Plessisu posut ša¬rama cviječa i trava učinio joj se isuviše seljačkim 601 I 2a buduču markizu. Ona slika na zidu što je prika¬zivala Olimp izgubila je svoju svježu i uzbudljivu draž. Mlada se žena uputi prema prozoru i otvori ,ga. Prestraši se vidjevši kako je uzak vijenac po kojemu se nekad pentrala i spretno hodala. „Postala sam predebela, neču uspjeti doči do tornjiča", mislila je u očaju. Obično su svi hvalili njeno gipko tijelo, ali očito je ta njena gipkost bila relativna i nije bila baš za svaku priliku. Tu je večer s gorčinom ustanovila na sebi neumoljivi hod vremena. Ne samo da više nije bila lagana kao nekad, več nije bila ni spretna te se bojala da ne slomi vrat. Pošto je trenutak razmislila, zovne natrag Ja¬sminu. — Jasmino, lijepa moja djevojčice, ti si tanka i sitna, a uz to spretna kao mačka. Morat češ se

;popeti na vijenac i dopuzati do tornjiča na uglu Pazi da ne padneš i ne ugruvaš se! — Dobro, gospodo — odgovori Jasmina koja bi ¦se bila provukla kroz ušicu od igle da bi ugodila svojoj gospodarici. Nagnuvši se kroz prozor, Anñelika je gotovo bez daha promatrala djevojčino napredovanje duž -vijenca. — Pogledaj u tornjič. Vidiš li štogod? — Vidim nešto tamno, nekakva kutija — ot»povrne odmah Jasmina. Anñelika zatvori oči. Morala se pridržati za Povratnik prozora. — U redu Uzmi je i donesi. Samo budi op¬ rezna! Poslije nekoliko trenutaka Anñelika je držala u rukama kovčežič opata Exilija. Prekrio ga zem¬ljani sloj, crn i vlažan, ali je bio načinjen od sandalova drva pa ga nisu oštetili ni plijesan ni živo¬tinjice. — Možeš sada otiči — reče Anñelika bezbojaiim glasom Jasmini — i nikome ni riječi o onome što si učinila. Budeš li držala jezik za zubima, dobit češ novu haljinu i kapicu. — Zaboga, gospoño, a kome da se povjeravam? — uzvrati Jasmina pomalo uvrijeñena. — Ta ja ništa ne razumijem kad govore. Bilo joj je žao što je napustila Pariz. Uzdah-nuvši, ode k Barbi da s njom čereta o osobama koje su obadvije poznavale, a osobito o gospodinu Davidu Chaillouu. Pošto je očistila kovčežič, Anñelika se prilično izmučila dok je odskočila zarñala opruga. Poklo¬pac se naposljetku podigne i na jastučiču se pojavi bočica otrova smaragdne boje. Promotrivši bočicu, zatvori kovčežič. Gdje da ga sakrije dok ne doñe Filip i ne uruči mu ga u zamjenu za vjenčani prsten? Zatvori ga u onu istu komodu iz koje ga je bez razmišljanja uzela prije trinaest godina. „Da sam onda znala! Može li se u trinaestoj godini predvidjeti posljedice svojih vlastitih djela?" Ključ komode je sakrila u njedra, a onda se u očaju stala ogledati oko sebe. Ta su mjesta pobu¬ñivala u njoj bol. Zbog te krañe počinjene iz lakoumnosti, Joffrev, njena jedina ljubav, bio je osu¬ñen, a život im je potpuno uništen ...! Pokušala se odmoriti. Zatim, čim je napolju od¬jeknuo cvrkut mladih glasova, što je značilo da su djeca ustala, ona poñe k njima, potrpa ih sve, i

djecu i Barbu, i Jasminu, i Flipota i Brzonogog, u staru rasklimanu kočiju, sama zgrabi uzde i oni veselo krenuše u Monteloup. Sunce je žurilo k zapadu bacajuči sumpornu svjetlost po prostranim livadama na kojima su pa-sle mazge. Radovi na isušenju močvara bijahu obimni i čitav je kraj izgledao preobražen. Ali kad je prešla preko pokretnog mosta gdje su se pauni šepirili kao nekad, Anñelika odmah vidje da se zamak njena djetinjstva nije nimalo izmijenio. Mada je barun de Sance sa svojim uku¬čanima živio u relativnom blagostanju, nije bio u stanju da one najnužnije popravke obavi na 603 zamku. Kula, nazupčani bedemi osipali su se pod pokrivačem bršljana, a glavni ulaz bio je gdje se i nekad nalazio, u kuhinji. Staroga su baruna zatekli kraj dojilje koja je čistila crveni luk. Dojilja je još uvijek bila ravna i žustra, ali je izgubila zube, a pod potpuno sije¬dom kosom njeno tamno lice je podsječalo na lica maurskih žena. Možda se prevarila? Ali Anñeliki se učinilo da je u radosti s kojom su je dočekali otac i stara dojilja bilo neke usiljenosti, kao kad sretnete čo¬vjeka kojega ste smatrali mrtvim. Oplakali ste ga i on je nestao iz vašeg života, a onda mu odjednom morate napraviti mjesto. Florimond i Cantor su ubrzo raspršili njihovu zbunjenost. Dojilja se rasplakala stiskajuči na svoje grudi „dvije lutkice". Cas zatim obrazi su im se crvenili od njenih poljubaca, a ruke su im bile pu¬ne jabuka i oraha. Popevši se na stol, Cantor joj je otpjevao sav svoj repertoar. — A da li sablast Monteloupa, stara gospoña, još uvijek obilazi zamkom? — upita Anñelika. — Več je dugo ne vidim — odgovori dojilja odmahujuči glavom. — Otkako je posljednji, Jean-Marie, otišao u zavod, nije se više pojavljivala. Uvijek sam vjerovala da je ona zbog djece dola¬ zila ... U mračnom salonu teta Marta je suvereno vladala pred svojom tapiserijom, kao krupni crni pauk usred svoje mreže. — Više ništa ne čuje, a ni mozak joj više ne funkcionira kako bi trebalo — objasni joj barun. Pa ipak, zagledavši se u Anñeliku, stara teta je prepozna i reče promuklim glasom. — A je li i Sepavac došao? Mislila sam da su ga spalili.

To je bila jedina aluzija na njen prvi brak što ga je Anñelika čula u Monteloupu. Taj dio njena života svi su ostavljali po strani. Uostalom, stari barun, čini se, sebe nije mučio mnogim pitanjima. 604 Malo-pomalo kako su djeca odlazila u svijet i na¬vračala ili ne navračala u Monteloup, on ih je po¬malo brkao u svom sječanju. Mnogo je govorio o Denisu, oficiru, i o posljednjem, Jean-Marie. Za Hortenziju nije bio zabrinut, a bilo je jasno da o Gontranu ništa ne zna. U' stvari, najvažniji i nepromenljiv argument njegovih razgovora bile su i ostale mazge. Pošto je prošetala zamkom, Anñelika se raz¬vedri. Monteloup je ostao isti. Sve je u njemu .bilo pomalo žalosno, pomalo bijedno, ali je zato sve bilo srdačno! Obradovala se primijetivši da su se njeni si¬novi smjestili u kuhinji Monteloupa kao da su se rodili i odrasli u pari juhe od kupusa i slušajuči dojiljine priče. Htjeli su ostati na večeri i spavati u Monte¬loupu, ali ih ona povede u Plessis jer je htjela dočekati Filipa ukoliko stigne. Buduči da sutradan nije stigao nijedan glas¬nik od njega, ona se sama zaputi k svom ocu. S njim je obišla sve zemlje i on joj pokaza radove što ih je zadnjih godina poduzeo. Popodne je bilo mirno i mirisavo. Anñeliku je spopala želja da zapjeva. Kad su se vratili kuči, barun se odjednom zaustavi i pažljivo se zagleda u kčerku. Zatim duboko uzdahne: — Znači, vratila si se, Anñeliko? Stavi joj ruku na rame i nekoliko puta ponovi, očiju blistavih od suza: — Anñeliko, kčeri moja Anñeliko...! Ganuta, ona odgovori: — Vratila sam se, oče. Sad čemo se često vid¬ jeti. Znate li da ču za koji dan stupiti u brak s Filipom du Plessis-Belliereom, brak za koji ste vi dali dozvolu? — Mislio sam da je vjenčanje več obavljeno! — reče on čudeči se. Anñelika stisne usne. Kakve li je Filip imao namjere pustivši glas po čitavu kraju da je vjen¬čanje obavljeno u Parizu? 605 XLVII ANðELIKA BRANI SVOJU DJECU OD FILIPA

Na povratku u Plessis obuze je strah, a srce joj još snažnije zakuca kad je u dvorištu prepoz¬nala markiževu kočiju. Lakeji joj rekoše da je stigao prije više od dva sata. Ona požuri prema dvorcu. Dok se uspi¬njala stubištem, začuje dječje krikove. „Florimond i Cantor opet dižu buku", ljutnu se u sebi. „Od poljskog su zraka postali previše ne¬stašni." Njihov bi ih buduči očuh mogao smatrati ne-podnosivim. Pojuri prema njihovoj sobi da ih stro¬go pozove na red. Prepoznala je Cantorov glas u kojemu se osječao neizreciv strah. Njegovi su se krikovi izmiješali s bijesnim lavežom pasa. Anñelika otvori vrata i osta kao skamenjena. Ispred kamina u kojemu je plamsala vatra, Florimond i Cantor su se stisnuli jedan uz drugo¬ga. Na par koraka od njih tri ogromna vučjaka^ crna kao pakleni vrazi, bijesno su lajala na njih i natezali kaiševe čije krajeve je držao u ruci markiz. du Plessis. Iako je zadržavao životinje, on se, iz¬gleda, zabavljao plašeči djecu na taj nečovječni na¬čin. Anñelika opazi na podu, u lokvi krvi, lešinu Parthosa, jednog od ovčara svojih sinova, koji je sigurno zadavljen pri pokušaju da odbrani svoje gospodare. 606 Cantor je vikao dok su mu niz obraze tekli po¬toci suza. Ali se na blijedom Florimondovom licu; odražavala odvažnost. Izvukao bijaše svoj mali mač i uperio ga protiv životinja u nastojanju da zaštitit brata. Anñelika nije imala vremena ni da vikne. Na¬gonski, bez razmišljanja, dohvati jedan stolac v baci ga svom snagom na pse koji zaurlaše i uzmaknuše bolno cvileči. Več je u svom zagrljaju držala Florimonda i Cantora koji se priljubiše uz nju. Cantor se odmah smiri. — Filipe — reče zadihana. — Nije lijepo što djecu ovako plašite. Mogla su pasti u vatru ... Can¬ tor je, vidite, izgorio ruku ... Mladič svrne na nju svoje zjenice tvrde i ja¬sne poput leda. — Vaši su sinovi kukavice, prave djevojčice— odgovori on mekim glasom. Lice mu je bilo rumeni je nego obično i malka je posrtao. „Pio je", pomisli ona. U tom trenutku u sobu uleti Barba gotovo bez-daha. Rukom je pritiskala grudi da bi smirila lu¬panje srca. Njene užasnute oči su prelazile s Anñe-like na Filipa da bi se najzad zaustavile na za¬davljenom psu. — Gospoño, oprostite mi. Otišla sam u kuhi¬

nju po mlijeko. Htjela sam djeci dati da jedu. Pu¬ stila sam ih pod Flipotovim nadzorom. Nisam mo¬ gla zamisliti... — Nije ništa ozbiljno, Barba — odgovori mirno« Anñelika. — Djeca nisu navikla na ovako bijesne pse. Treba da se naviknu ako hoče jednom da idu. u lov na jelena i vepra, kao pravi plemiči. Buduči plemiči baciše ne baš oduševljen po¬gled na tri životinje, ali kako su se nalazili meñu; Anñelikinim rukama, nije ih više bilo strah. — Baš ste ludi — reče im majka tihim, prije¬ kornim glasom. 60? Uspravljen na raskoračenim nogama, u svom putnom odijelu od crvenkastog baršuna, Filip je promatrao majku i njene sinove. Odjednom švigne bičem na pse, koji se povuku. On iziñe za njima. Barba požuri k vratima da ih zatvori. — Flipot je došao po mene — prošaputa. — Gospodin markiz ga je poslao iz sobe napolje. Ne¬ čete mi izbiti iz glave uvjerenje da je dovukao ovamo pse zato da proždru djecu ... — Ne govori gluposti, Barbo — suho je pre¬ kine Anñelika. — Gospodin markiz nije naučio na •djecu. Htio se s njima poigrati... — Do vraga! Igre prinčeva! Znamo kako se oni igraju s djecom! Poznavala sam jednoga dječaka koji je skupo platio njihovu igru. Anñelika zadrhta sjetivši se Linota. Nije li plavi Filip bio meñu krvnicima malog prodavača ob-latni? Nije li on ostao hladnokrvan na njegovo za¬pomaganje .. .! Djeca su se smirila te ona ode u svoju sobu i sjedne pred ogledalo da uredi kosu. Kakvo je značenje mogao imati čitav ovaj slu¬čaj? Da li da ga shvati ozbiljno? Filip je bio pijan, odmah je to zamijetila. Kad se rastrijezni, ispričat če se što je prouzročio onu gužvu ... Ali je riječ što ju je čula iz ustiju Marije Ag-neze isplivala i na njena usta: „Životinja!" Životinja iza lijepog oblika, licemjer, okrutnik „koji ne preza ni pred čim da bi se osvetio jednoj ženi".

„Ali neče nikad dotjerati dotle da kidiše na moje mališane", reče tiho odloživši češalj i dižuči se, uznemirena. U tom trenutku se sa štropotom otvore vrata i ona opazi na pragu Filipa koji ju je motrio krv¬ničkim pogledom. — Imate li kovčežič s otrovom? — Uručit ču vam ga na dan vjenčanja, kao što je ugovorom utvrñeno, Filipe.

— Večeras čemo se vjenčati. — Onda ču vam ga večeras predati — odgo¬ vori ona trudeči se da ne pokaže svog zaprepa¬ štenja. Osmjehne se i pruži mu ruku. — Nismo se još pozdravili, Filipe. — Ne vidim da je to potrebno — odgovori mankiz i grubo zatvori vrata. Anñelika se ugrize za usne. Bilo je jasno da neče biti lako ukrotiti gospodara kojega sebi bijaše odabrala U glavi joj sine Molinesov savjet: ,,Na-stojte ga čulima osvojiti." Sad je prvi put posum¬njala u svoju pobjedu. Osječala se nemočna pred tim čovjekom napravljenim od leda. Nije nikad primijetila da je u njemu pobudila neku želju. Pri¬tisnuta morom tjegobe, ni ona za nj u tom tre¬nutku nije osječala nikakvu sklonost. „Rekao je da čemo se večeras vjenčati. Ni sam ne zna što govori. Ni mog oca nije čak obavije¬stio ." Bila je zaokupljena tim razmišljanjima kad netko tiho pokuca na vrata. Anñelika otvori i vi¬dje svoja dva sina koji su se stiskali jedan uz drugoga. Ganutljiv prizor. Ali ovaj put je Flori-mond pod svoju zaštitu uzeo majmunčiča Piccola kojega je držao u naručju. — Mama — reče svojim drhtavim, ali čvrstim glasičem — mi bismo htjeli poči k našem djedu. Ovdje nas je strah. — Strah je riječ koju dječak sa mačem o pasu nikad ne bi smio izgovoriti — strogo ga prekori Anñelika. — Zar ste zbilja kukavice, kao što vam se htjelo maloprije podmetnuti? — Gospodin du Plessis je več ubio Parthosa. Možda če ubiti i Piccola.

Cantor se rasplače kratkim prigušenim jeca¬jima. Cantor, mali Cantor, potresen do te mjere! Anñelika to nije mogla podnijeti. Ona nije smjela premišljati da li je to glupo ili nije: djeca su se

608 S9 Put u Vereallles 609 bojala, a ona se zaklela da više nikad u životu neče osjetiti strah. — U redu, poči čete s Barbom u Monteloup, i to odmah. Samo mi obečajte da čete biti dobri. — Djed mi je obečao da če me uzjahati na jednu mazgu — reče Cantor utješen. — Oh, meni če dati konja — javi se Florimond. Niti sat poslije toga Anñelika ih je smjestila u jednu kočiju zajedno sa slugama i njihovom ro¬bom. Bilo je dovoljno kreveta u Monteloupu za njih i za njihovu pratnju. I sluge su se radovale što odlaze. Filipov je dolazak unio u bijeli dvo¬rac nepodnošljiv zrak. Lijepi mladič koji je pred¬stavljao pravu ljupkost na dvoru Kralja Sunca tu je gospodario poput pravog despota. Barba šapne: — Gospoño, mi vas ovdje nečemo ostaviti sa¬ mu s onim ... onim čovjekom. — Kojim čovjekom? — ponosno upita Anñe¬ lika i doda: — Barbo, ugodan život što ga sada provodiš potisnuo je potpuno u zaborav izvjesne dijelove našeg zajedničkog života! Znaj, da se ja znam braniti. I poljubi svoju vjernu službenicu u okrugle obraze jer joj je srce stegla tjeskoba. XLVIII SUROVA BRAČNA NOC Kad su praporci male karavane utihnuli u pla¬voj noči, Anñelika se sporim korakom vrati u dvo¬rac. Bilo joj je lakše znajuči da če joj sinovi biti pod zaštitničkim krovom Monteloupa. Sad je dvo¬rac Plessis izgledao još pustiji, gotovo neprijatelj¬ski, usprkos svojoj renesansnoj ljupkosti".

U predvorju joj se jedan sluga duboko pokloni i obavijesti da je večera gotova. Ona se uputi u blagovaonicu gdje je stol več bio postavljen. Go¬tovo odmah potom se pojavi i Filip i bez riječi sjedne za jedan kraj stola. Anñelika sjedne za dru¬gi. Bili siu sami. Posluživala su ih dva sobara i jedan momak koji je nosio tanjure iz kuhinje. Plamen s tri sviječnjaka blistao je po srebr¬nom posudu. Za čitavo vrijeme večere čuo se samo zvuk kašika i zveckanje čaša u koje se miješalo oštro cvrčanje zrikavca vani s livade. Kroz otvo¬rena staklena vrata se vidjelo kako se magličasta noč širi poljem. Anñelika je bila sigurna da neče moči zalo¬gaja okusiti, meñutim jela je s tekom, kao uvijek u takvim prilikama. Primijetila je da Filip mnogo pije, ali umjesto da ga raskravi, vino ga je činilo još kručim i hladnijim. Kad je ustao iza stola, pošto je odbio voče, njoj nije ostalo drugo do da poñe za njim u sus-

610 38* 611 jedini salon, gdje su čekali Molines, kapelan i neka stara seljakinja za koju je poslije doznala da je bila Filipova dojilja. — Je li sve spremno, opate? — upita Filip razbivši konačno oklop svoje šutljivosti. — Jest, gospodine m&rkiže. — Poñimo onda u kapelu. — Anñelika se trgne. Vjenčanje, njeno vjen¬ čanje s Filipom neče se valjda obaviti u tim muč¬ nim okolnostima? Ona se usprotivi: — Ne tražite, valjda, da sve bude spremno za vjenčanje i da se vjenčanje odmah obavi? — Tražim, gospoño — podrugljivo odgovori Filip. — Ugovor smo potpisali u Parizu. Da se udovolji društvu. Gospodin opat, ovdje prisutan, če nas blagosloviti i mi čemo izmijeniti prstenje. Da se udovolji Bogu. Ne čini mi se da su potrebne

neke druge pripreme. Mlada se žena nesigurno .zagleda u svjedoke tog prizora. Jedan jedini sviječnjak, koji je držala stara dojilja, osvjetljavao je njihova lica. Napolju je več bila gluha noč. Sluge se bijahu povukle. Da tu. nije bilo Molinesa, oporog i tvrdog Molines a koji je volio Anñeliku više nego svoju vlastitu kčerku, ona bi bila povjerovala da je upala u neku zasjedu. Očima potraži upraviteljev pogled, ali starac je držao oborene oči ispoljavajuči onu vrst snishod-ljivosti koju je uvijek poprimalo njegovo držanje u prisutnosti njegovih gospodara du Plessisa. Morala se pomiriti s Filipovim zahtjevom. U kapelici osvijetljenoj dvjema voštanicama od žutog voska, smeten je seljačič, odjeven u ruho ministranta, donio blagoslovljenu vodu. Anñelika i Filip zauzmu mjesta na priprem¬ljenim klecalima. Kapelan se postavi pred njih i mrmljajučim glasom izgovaraše molitve i uobiča¬jene formule. 612

— Filipe du Plessis-Belliere, uzimate li za ženu Anñeliku de Sance de Monteloupe? — Uzimam. — Anñeliko de Sance de Monteloupe, uzimate li za muža Filipa du Plessis-Belliere? Ona odgovori: — Uzimam i pruži ruku prema Filipu da joj natakne prsten na prstenjak. Sjeti se takvog istog pokreta koji se zbio prije nekoliko godina u tuluškoj katedrali. I onda se tresla od straha kao i sada, samo što je onda jedna ruka nježno stisla njenu, u želji da je ohrabri. U svojoj smučenosti ona nije shvatila značenje onog obazrivog stiska. Sad joj se ta poje¬dinost vratila u sječanje i razdirala joj srce kao udarac bodeža. Dotle je Filip, polupijan i zama¬gljenih očiju nasumce nabadao prsten ne uspije¬vajuči da ga utakne na prst. Najzad je i to bilo gotovo. Skupina iziñe iz kapelice. — Sad je na vama da izvršite ugovor — reče Filip gledajuči je svojim nepodnošljivim i ledenim očima. Ona shvati i zamoli ga da je slijedi u njenu sobu. Stigavši tamo, izvuče iz komode kovčežič, pri¬tisne oprugu koja ga je zatvarala i uruči ga mužu. Bočica zasja pri plamenu sviječe.

— Ovo je zaista izgubljeni kovčežič — jječe Filip poslije trenutika šutnje. — Sve je u redu, gospoño! Kapelan i upravitelj potpišu izjavu da su bili svjedoci kad je gospoña du Plessis-Belliere predala kovčežič svome mužu kao što je bračnim ugovorom bilo utvrñeno. Još jednom saviju leña pred bračnim parom du Plessis i udalje se sitnim koracima pred¬voñeni staricom koja je nosila sviječu. Anñelika priguši želju koja je bijaše spopala da zadrži upravitelja. Zaista smiješan poriv. Bez¬razložan ju je strah kinjio. Nije, zaista nije ugodno 613 nači se licem u lice s mržnjom bijesnoga čovjeka, ali možda se izmeñu nje i Filipa uspostavi neko razumijevanje. Krišom ga pogleda. Svaki put kad bi joj oko palo na njegovo prekrasno lice, straha je nestajalo. Markiz savi nad kovčežičem svoj kao na me¬dalji čist profil na kojemu se isticao, iznad usana, plavi brk. Duge, guste obrve zasjenjivale su mu obraze, ali on je bio rumeniji no obično, a snažan miris vina neugodno se doimao Anñelike. Opazivši da on podiže nesigurnom rukom, bo¬čicu s otrovom, ona poviče živo: — Budite oprezni, Filipe. Opat Exili je tvrdio da samo jedna kap tog otrova može zauvijek unakaziti. — Zbilja? On podiže oči na nju. Opak sjaj zablista u njima. U ruci je njihao bočicu. Po njegovu blijesku u očima ona pogodi da ga je vuklo isikušenje da joj je baci u lice. Ukočena od straha, ipak nije trep-nula okom več ga je netremice gledala svojim od-važnim i mirnim pogledom. On se naceri, a zatim odloži bočicu u kovčežič, zatvori ga i stavi pod ruku. Bez riječi zgrabi Anñeliku za zglavak ruke -i povuče je iz sobe. U dvorcu je vladao muk i mrak, ali je mjesec, koji bijaše tek izišao, bacao po pločicama poda svoj žuti sjaj. Filip je tako čvrsto stegao zglavak mlade žene da je ona osječala kako joj tuče bilo. Pa i takav, grub i opak, bio joj je draži nego ravnodušan. Filip je tu u svom dvorcu postajao stvarniji nego na dvoru. I u ratu je sigurno bio takav. Napuštao je svoj sanjalački izgled lijepog mladiča i pretvarao se u plemenitog ratnika, zagonetnog, okrutnog barbarina. Siñoše niza stepenice, proñoše kroz predvorje i iziñoše u vrt. 614

Srebrna je izmaglica lebdjela nad jezercem Kad su stigli na malo mramorno pristanište, Filip gurne Anñeliku prema jednom čumu — Ulazite! — zapovjedi grubo. Zatim i on uñe i pažljivo položi kovčežič na klupu. Anñelika je čula kako on driješi konop ko¬jim bijaše vezan čun, a zatim se polako odmače od obale. Filip dohvati veslo i usmjeri čun pre¬ma sredini jezerca. Mjesečina je klizala po nabo-rima njegova odijela od bijele svile, po pozlačenim kovrdžama njegove vlasulje. U čitavom je prizoru bilo neke nestvarne, očaravajuče ljepote. Čulo se klizanje čuna po lišču bijelih lopoča koji su se na-tisli jedan uz drugoga. Uplašene, žabe su se umirile. Kad su stigli u sredinu jezerceta, gdje je voda bila mrka i bistra, Filip umiri čun. On se pažljivo ogleda. Bili su udaljeni od obale. Bijeli je dvorac ličio na utvaru izmeñu dviju mračnih strana parka. Šuteči, markiz du Plessis uze u ruke kovčežič koji je danima i nočima mučio njegovu obitelj i baci ga odlučnim pokretom u vodu. Kovčežič -potone, a valovi što se podigoše nad njim, ubrzo se raščine. Filip sada pogleda Anñeliku. Ona zadirhta, on se digne i sjedne uza nju. Od tog pokreta, koji bi u taj sat i na tom romantičnom mjestu više odgo¬varao jednom ljubavniku, njoj se sledilo srce od straha. Polako, ljupkošču svojstvenom svakom njego¬vom pokretu, on podiže ruke i stavi ih Anñeliki oko vrata. — A sad ču vas udaviti, lijepa moja ženice — reče poluglasno. — Na dnu ovog jezera pravit čete društvo onom prokletom ikovčežiču. Ona odluči da se ne pomakne. Je li bio pijan ili potpuno lud! U svakom slučaju, on je bio kadar da je ubije, bila je sasvim u njegovoj vlasti. Nije mogla ni zvati ni braniti se. Malko pokrene glavu i nasloni je na njegovo rame. Na čelu osjeti dodir njegova neobrijana obraza, muškarčevog obraza 615 koji u njenu srcu pobudi nježnost. Odjednom se sve raspline... Mjesec je putovao nebom, kovčežič je počivao na dnu jezera, polje je uzdisalo, posljednji čin tragedije je bio pri kraju. Bilo je pošteno da Anñelika de Sance umre od ruke mladiča lijepog kao što su bogovi lijepi, mladiča koji se zvao Filip du Plessis. Odjednom doñe do zraka. Stisak koji ju je gušio, popusti. Ona opazi Filipa, bijes mu zgrčio lice i iscerio zube. — Do vraga — opsuje — zar ne postoji strah koji bi savio ovu prokleto oholu glavu? Zar ne po¬stoji sila koja če vas natjerati da molite, da viče¬te...? Ništa, ništa, treba biti strpljiv! Grubo je odgurne i zavesla prema Obali.

Kad su pristali uz obalu, ona je jedva zadr¬žala sebe da ne udari u bijeg. Sama nije znala što da čini. Misli su joj se brkale u glavi. Vrat ju je jako bolio i ona se rukama uhvati za nj. Filip ju je pažljivo motrio mutnim očima. Ta žena kao da ne bijaše napravljena od iste tvari kao i druge. Ni suze nije pustila, niti krika ispus¬tila, pa ni tresla se nije. Izazivala ga je, njega koji je imao sva prava da se ljuti, da bude uvrijeñen. Prisilila ga je na brak, ponizila ga kao čovjeka, a tko da to podnese a da ne poželi da umre! Plemič na takvu uvredu mora odgovoriti sabljom, seljak batinom. Ali kako da postupiš s jednom ženom ...? Kakvu zadovoljštinu da čovjek traži od tih kliza¬vih, nemočnih, licemjernih stvorenja? Njihov je dodir kao dodir otrovne životinje, one te sasvim smotaju svojini riječima tako da na kraju čak i kriv ispadneš. Ali nisu žene s njim uvijek izvukle deblji kraj! Znao je kako da se osveti. Naslañivao se njihovim jecajima, preklinjanjima kad bi ih poslije boja si¬lovao, a onda ih bacao svojim ljudima da nastave započetu rabotu. Tako im se svetio za sva poniženja što je od njih doživio u svom djetinjstvu. 616 Ali kako da ovu ukroti? Ona je iza svog ispupčenog, glatkog čela, iza onog svog pogleda poput zelene vode krila sva ženska lukavstva: lu¬kavu snagu svoga spola. Tako je bar vjerovao. Ni¬je znao da se Anñelika tresla od straha i da je bila tako iscrpljena da bi najradije bila zaplakala. U stvari mu je prkosila zato što je bila navikla da prkosi bolovima, što je bila navikla da se bori. On je ponovo dohvati za zaglavak pokretom opakog stražara i povede je u dvorac. Dok su uzlazili stubištem, ona vidje kako je pružio ruku prema dugom biču kojim je krotio pse. Anñeldka ustukne. — Filipe, rastanimo se ovdje. Čini mi se da ste pijani. Čemu da se još svañamo? Sutra ... — E nečemo tako — odgovori on zajedljivo. — Nisam li ja dužan da obavim svoje bračne du¬ žnosti? Ali prije ču vam dati malu pouku, tako da vas ubuduče proñe volja da ucjenjujete. Ne zabo¬ ravite, gospoño, da sam ja vaš muž i da kao takav imam nad vama svu moč. Ona se htjede oteti, ali on je zadrži i osine bi¬čem kao tvrdoglavu kuju. Anñelika poviče, potak¬nuta prije uvrijeñenim ponosom nego bolju. — Filipe, jeste li ludi?

— Hočete li pitati oproštenje — protisne on kroz stisnute zube. — Hočete li pitati oproštenje za ono što ste mi učinili? — Neču! On je gurne u sobu, zatvori vrata i uze je tu¬či. Po preciznosti i snazi udaraca vidjelo se da je bio vičan toj vježbi. Svoj položaj upravitelja kra¬ljevog lova je zaista zaslužio. Jadna se Anñelika u to mogla uvjeriti na svojoj koži. Ruke je prinijela licu da ga zaštiti. Povukla se prema zidu i nagonski okrenula leña batina¬ma. Od svakog se udarca stresala i grizla usne da ne bi jaukala. Neko čudno čuvstvo ju je obuzi¬malo Njen prvotni prkos je popuštao pod nastu617 pom neke čudne želje za pravdom. Odjednom po¬viče: — Dosta Filipe, dosta ...! Molim vas da mi oprostite! A kad se on zaustavio, začuñen lakom pobje¬dom, ona ponovi: — Molim vas da mi oprostite... Istina je, zgriješila sam prema vama! Bio je neodlučan. Stajao je nepomično i mislio ne ruga li mu se i ne pokušava li lažnom pokor-nošču slomiti njegovu srdžbu. Puzave kučke sve odreda! Bezobrazne kad pobjeñuju, gmizave pod bičem! Ali u Anñelikinu je glasu bilo neke iskre¬nosti koja ga je smučivala. A možda i nije kao i sve druge? A da nije onaj nejasan lik „Barunice tužne haljine", koji mu se utisnuo u sječanje, bio samo varljiva obmana? Teško je disao. U polusjeni u kojoj su se sto¬pili mjesečina i svjetlost sviječnjaka, njegov pogled padne na njena izudarana ramena, na njen nježan potiljak, na čelo naslonjeno na zid kao u skruše¬nog dječaka i u njemu pobudi silovitu i čudnu že-ljiu koju nikad nijedna žena nije dotad u njemu pobudila. Nije to bio samo životinjski i slijepi na¬gon, več neko tajanstveno i pomalo nježno čuvstvo. Ona nije bila kao druge žene. Njime ovlada iznenadni predosječaj da če s njom doživjeti neki novi užitak, ono nepoznato dostignuče u ljubavi koje je uzalud tražio u bez¬brojnim i več zaboravljenim tijelima žena. Usne su mu bile suhe, žedne, pohlepne da se napoje na njenoj podatnoj i mirisavoj puti. Snažno dišuči, baci daleko od sebe bič i oslo¬bodi se vlasulje i prsluka. Uznemirena, Anñelika se okrene i vidje ga obezoružana i promijenjena, uspravnog u mraku poput arhanñela. Sa svojom kratkom plavom ko¬som

podsječao je na antičke pastire, čipkasta mu se košulja na bijelim i glatkim prsima rastvorila, ruke otvorio u neodreñen pokret. 618 Odjedared. poñe prema njoj, zgrabi je i ne¬spretno joj zarije usne u toplu udubinu vrata. Ali nju je baš na tom mjestu boljelo, a osim toga sada se ona osječala ogorčenom. Napokon, ona je pošte¬no priznala svoju krivicu, ali je zato bila isuviše ponosna a da bi je batine što ih je dobila raspo-ložile za ljubav. Naglo se istrgne iz ruku svog novog muža. — Ah! Ne, to ne! — poviče. Taj ga, povik ponovo raspali. Raspršila se još jednom obmana njegova sna. Bila je kao i sve druge: tvrdoglava, proračunata, osvetljiva, vječna i opaka ženka. Povuče se, zamahne šakom i pogodi je ravno u lice. Anñelika posrne, zatim ga s obadvije ruke zgrabi za posuvratike košulje i snažno ga odgurne prema zidu. On je časak bio zaprepašten. Da bi se obranila, postupila je s njim kao gostioničarka s pijancima. Uostalom, takvo joj je i držanje sada bilo: učvrstila je noge i pripremila ruke za borbu, dok joj se na licu zrcalio izraz izazova koji kao da je govorio; „Pokušaj još jednom, mladiču, ako se usudiš!" Nije nikad vidio da se neka žena iz otmjenih krugova brani na taj način. To ga je i dražilo i bilo mu smiješno. Ali šta ona misli: da če se on povuči, da če je pustiti na miru? Isuviše je dobro poznavao taj tip žena! Ako je ne ukroti tu istu noč, ona če mu več sutradan gad¬no zajašiti za šiju. Zaškripi zubima obuzet divljom željom da pobijedi, da uništi. Pretvarajuči se da je izgubio ravnotežu, na¬pravi nekoliko nesigurnih koraka, zatim naglo i spretno skoči, zgrabi je za vrat i njenom glavom nekoliko puta okrutno tresne u zid. Od tih udaraca Anñelika gotovo izgubi svijest i klizne na pod. Borila se da se ne onesvijesti. Sad je meñutim bila sigurna: u krčmi „Crvena krinka" Filip je bio onaj što je umalo nije ubio prije no što su 619 se drugi sručili na nju da je siluju. Oh! Bio je on životinja, užasna životinja! On se baci na nju i pritisne je težinom svoga tijela o hladan pod. Imala je dojam da je postala žrtvom razulare¬ne životinje koja je bez predaha mlatila po njoj, divlje i okrutno. Strašan je bol prekine u

bubrezi¬ma ... Nijedna žena to ne bi podnijela ... Uništit če je, osakatiti...! Zivinče, užasno živinče! Na kraju više nije mogla izdržati i bolno ja-ukne: — Milost, Filipe, milost...! On odgovori muklirn i zadovoljnim grokta-njem. Konačno je jauknula. Najzad je pronašao jedini oblik ljubavi koji ga je mogao zadovoljiti, radost, paklensku radost da stisne plijen ukočen od boli, pun straha, molečiv, na kojemu se svetio za pretrpljena poniženja. 2elja razdražena mrž¬njom, pričepila ga kao gvozdena šipka. Pritisne je svom težinom svog tijela. Kad se naposljetku digao s nje, ona je bila više mrtva nego živa. Zadihan, lica oblivena znojem, promatrao ju je pod svojim nogama. Ona više nije stenjala več se trudila da doñe do svijesti. Micala se na podu kao lijepa, ranjena ptica. Filip odjednom osjeti strašnu bol u grudima Iz kojih mu se ote nešto kao hropac, kao jecaj. „Sta se ovo sa mnom dogaña?" pomisli pre¬strašen. Svijet mu se odjednom učini utonuo u tamu i očaj. Sva su se svjetla pogasila. Sve je zauvijek bilo uništeno. Sve štt> je moglo biti lijepo i živo, sad je bilo mrtvo. On je čak ubio ono bojažljivo sječanje na djevojčicu u sivoj haljini, čija je ruka zadrhtala u njegovoj, ono sječanje koje mu se s vremena na vrijeme vračalo i koje mu se sviñalo a da ni sam nije znao zašto... 620 Anñelika otvori oči. Filip je gurne vrškom noge i reče nacerivši se pri tom: — Onda? Vjerujem da ste sada zadovoljni! Laku noč, markizo du Plessis! . Ona je čula kako se spotiče o pokučstvo i iz¬lazi iz sobe. 621 XLIX ANðELIKA SE NE PREDAJE Dugo je ostala ležeči na podu uspdkos nočnoj hladnoči koja ju je štipala za gole noge. Osječala se do krvi izranjena a grlo joj se sti-skalo od želje da zaplače. Stalno i nekako samo od sebe vračalo joj se sječanje na njenu prvu bračnu noč pod tuluškim nebom. Vidjela se kako leži nepomična, bez misli,, udo¬va bremenitih nekim njoj dotad nepoznatim umo¬rom. Uz njezino se uzglavlje sagnula visoka prilika Joffreva de Pevraca. — Jadna moja mala ranjena curica! — bijaše kazao.

Ali glas mu nije bio sažaljiv. I odjedared je prasnuo u smijeh, pobjednički smijeh zanesenog čovjeka koji je prvi obilježio tijelo svoje ljubljene drugarice. ,,I zbog toga sam zaljubljena u nj", mislila je onida sretna zbog svog poniženja", eto zato što je čovjek u istinskom smislu te riječi. Zar nešto znači njegovo nagrñeno lice? U njega je velika snaga uma, mušteost, oštroumna upornost osvajača, jedno¬stavnost gospodara, sve ono sito od čovjeka čini gospodara i kralja prirode..." Tog i takvog je čovjeka ona izgubila sada po drugi put! Nejasno je osječala da ju je duh Jof¬freva de Pevraca odbacivao, jer ga je prevarila. 622 Aiiñelika uze namatati misli* o smrti, o malom jezercu pod lopočima. Zatim se sjeti što joj Des-grez bijaše kazao: — Ne dirajte u pepeo što ga je vjetar raznio ... jer svaki put kad budete na nj mislili, spopast če vas želja za smrču... a ja neču uvijek biti pri-ruci.. . Zahvaljujuči Desgrezu, zahvaljujuči tom poli¬cajcu svom prijatelju, Markiza anñela još jednom se ugnula nemilom zagrljaju očaja. Nije željela ra¬zočarati Desgreza. Podigavši se, odvuče se do vrata, gurne za-sunike, vrati se ka krevetu i kao mrtva se sruši na nj. Bolje da ne misli previše. Uostalom, Moli-nes ju je upozorio: „Možda i nečete dobiti prvu rundu!" Ognjica joj je tukla u sJjepoočicama. Nije znala kako da smiri razdiruče bolove po tijelu. Iz jedne mjesečeve zrake iziñe Stihoklepčevo priviñenje. Vidi mu stožasti šešir i svijetle kose. Zovne ga, ali njega je več nestalo. Učini joj se da čuje Sorlbonu i Desgrezov korak koji se udaIjuje. Desgrez, Stihoklepac: u glavi je sasvim izmi¬ješala gonitelja i gonjenog. Oboje su bili sinovi velikog Pariza, obojica zajedljivi podrugljivd, obo¬jica su svoje riječi ukrašavali latinštinom. Uzalud se trudila da ih jasno vidi; raščinjali su se, gubili se u irealnosti. Nisu više predstavljali dio njena ži¬vota. Okrenuta je nova stranica. Anñelika se za¬uvijek odijelila od njih. Probudila se mada je bila uvjerena da uopče nije ni spavala. Načuli uši. Šutljiva šuma Nieul okružila je bijeli dvorac. lijepi je krvnik sigurno hrkao u jednoj od soba u dvorcu, još uvijek pijan. Jedna sova ziahuče. U njemu hukanju AnñeBka osjeti lje¬potu šume i noči. Osjeti kako joj se veliki mir javio u duši OTcrene se na drugi bok i pokuša zaspati.

623 Izgubila je prvu rundiu, ali je ipak postala markiza du Plessis. J