You are on page 1of 517

Anne i Serge Golon ANðELIKA

PUT U VERSAILLES

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON


MARQUISE DES ANGES
II LE CHEMIN DE VERSAILLES

ANNE I SERGE GOLON

PUT U VERSAILLES
S FRANCUSKOG PREVEO:
STANKO ŠKUNCA
I

UREDNIK:
STANKO ŠKUNCA

1980.
OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA,


u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer
MORA VA FILM, Beograd
© 1966 by Opera Mundi, Pariš
Toute reproduction, traduction ou adaptation sous
quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite
dans tous les pays.

PRVI DIO
DVOR ČUDESA

PARIŠKA NOC
Nočas se Parizom provlači mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i
duž streha. Mjesec, mokar i žut, mrgodno motri oblake što prolaze ispred
njega.
Na trgu Greve se na sladunjavoj mjesečini njiše novi obješenik. Sat na tornju
Gradske viječ¬nice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodičinim ki¬pom
uguranim izmeñu dvije šunke, kobasičar, za¬jedno sa ženom i djecom, niže
devetnice, u svom dučanu.
Štakori gloñu u zidovima ili kroz blatnjave uli¬ce bezglavo jure zaliječuči se
u noge okašnjelim prolaznicima koji uz povik straha suču mačeve iz korica.
Momak i djevojka, grañanskog porijekla, izla-r ze iz Palače de Bourgogne1 i
zabrinuto zure u mrač¬ne ulice. Prilazi im džeparoš Zeba i nudi usluge svog
fenjera. Zaradit če tako koji novčič prateči ih do trga Vosges. Dakako,
ukoliko uz put ne sretne kojega od svojih drugova protuha. Tada če bez po
muke ovaj grañanski par olakšati za kesu i ogrtače i poči zatim pod ruku do
groblja Saints--Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj šatrovaca, zakazao
zbor svojih podanika.
1 Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove priče neka
vrst kazališta.

U svom skloništu u predgrañu Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se


uputi meñu svoje podanike. Njegov idiot Balonja, složio je u svoja kolica
meke gospodske ogrtače što ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih
krstarenja. Njegov vrhov¬ni savjetnik, Sjedobradi, obavještava ga da valja
riješiti vrlo osjetljiv spor nastao izmeñu dvojice' prosjačkih voña: izmeñu
Calembredainea koji na¬stava unutar nekadašnjih opkopa zamka Nesle i Ro-
dogonea Ciganina, koji stanuje u predgrañu Saint--Denis. Calembradaine je
jači jer je on svoju moč pružio nad svim pariškim mostovima, nad vratima
univerzitetske četvrti i nad obalama Sene, ali i Rodogoneova je moč strašna
jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i sve tamnopute gatare.
Jezivi čovuljak Ivan Truli vrača se pustim uli¬cama držeči čvrsto uza se
jedno dijete. Platio je za nj dvadeset groša jednoj dadilji u ,,La Couche",
gradskom nahodištu iza Notre Dame. Djetetu nije više od šest, sedam
mjeseci. Lako če mu unakaziti nožice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u
prošnju s*nekom od „markiza". Ukoliko ga prije toga ne prodadu vraču
Lesageu i njegovoj mamici La Vo-isin. Njima su potrebna djeca; kolju ih za
svoje crne mise. Ima vremena da se o tome odluči... U posljednje vrijeme
poslovi idu nešto bolje. Jest, upravo otkad je nestalo onog popa Vincenta
koji je kupio djecu ispred vratiju kuča i slao ih bogzna gdje. Ivan Truli
pospješi korak. Tu noč treba da se održi glavni sastanak podzemne bratije na
gro¬blju Saints-Innocents. Mora pošto-poto zgrnuti što više novca. Kao da
vremena nisu teška. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plača
danak.
Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod
drugim nekoliko mladiča pjeva serenadu.
Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj četvrti
Marais, stoje nalak-čene na prozore.

U predgrañu Saint-Antoine, u palači Beauvais, Kate Čoravica, razgrče svoj


krevet mladiču sna¬žnih mišiča, u kojega je tijelo glatko kao bjelcf-kost, a
brada se tek osula svijetlim maskom. Baš kao što je i željela. Ona če več tog
pjevčiča, što se nespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubav¬nika. A uz to
nema ni velikih zahtjeva. Gospoña de Beauvais s tugom u srcu misli na
vojvodu de Guisea koji joj je velike novce izmamio, pa i na markiza
d'Olonea koji se prošlog mjeseca oženio. To ju je sjetilo okrutnog pamfleta
„Povelja o me-zimčetu" što ga je o njoj napisao onaj prostak Bussy-Rabutin
za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit.1 Izmeñu Olonea i Guisea nalazi se
Str-vinac Beauvais. U tom gradiču, smještenu u neka¬kvoj jarugi, zbog čega
u njemu vlada vječita polu¬tama, zgrade su vrlo ružne. Ne treba se čuditi što
su se plemenite i zaslužene osobe zaustavile na tako neprivlačnu mjestu ako
se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospoñe Ane, gdje se
odvi¬jala sva trgovina dok se gradila Tvrñava Luj.
Otkako je ova Tvrñava stekla svoja prava, upravu gradiča Beauvaisa nisu
više imali u svo¬jim rukama značajnije osobe, več svijet niskog po¬rijekla i
neznanci koje grad uzdržava, mada nisu vrijedni svih onih novaca što se na
njih troše. Ali taj svijet se stara da pješadiju održi u najbo¬ljem stanju...
Gospoñi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plača, a
Luj XIV je poslao Bussv-Rabutina po treči put u Bastilju.
Nešto podalje tvrñava Bastilja spava na dnu noči kao ogromna morska
neman na dnu mora. Na bedemima vojnici zvučno šmrcaju dok se žuti
mje¬sec zrcali u bronci malih topova. U zatvorima, za¬boravljenim
zatvorenicima dolaze u posjete štakori
Bussy-Kabutin (1618—1693) francuski pisac.

crvenih očiju. U svojoj čeliji gospodin de Bussy--Rabutin piše kralju


poslanicu u stihovima moleči ga da mu oprosti, dok njemu njegova
roñakinja gospoña de Sevigne piše iz svoje palače u Templeu: „Eto vas
ponovo u zatvoru, dragi i jadni roñače. Danas sam vidjela vašu kčerku. U
dobrom je raspo¬loženju kao da vas vidi svakog dana, a mudra je kao" da
vas nikada ne vidi..."
U ulici Tourette Ninon de Lendos piše gospoñi de Sevigne da bd preporučila
udovicu Scarron: „Ona je,vrlo skromna žena koju biste vi mogli u svojoj
kuči upotrijebiti da prenosi nareñenja sobaricama i slugama. Na nesreču
lijepa je kao anñeo, a duho¬vita da u čudu razjapite usta. Nijedna je žena
neče iz bojazni da je svi ljudi ne požele..."
Pošto je pečatniin voskom zapečatila svoju po¬ruku kurtizana se rasteže i
zijeva. Neče li onaj strašni markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem
obajsanim životnom radošču i svojom neuto-ljivom požudom uspio
rasplamsati strasti u svim gospoñama, prezirno odbiti draži lijepe Ninon de
Lenclos? Več je pozno, a on još nije stigao. Pa ipak, xado bi se bila
prepustila toj silovitoj igri. Stigavši nedavno u Pariz, Saucourt je brzo izbio
na glas zbog svog faunskog temperamenta. Mada zamuckuje, toliko je
poduzetan u ložnici da ga se žene čak pribojavaju.
Ninon podilaze srsi straha i naslade. „Ah!" uzdiše. „Samo da mi je okusiti
novi užitak!"
Prelazi u svoju kupaonicu gdje je čeka puna kada tople vode iz koje se širio
miris naranče. Na mramornoj ploči stola sobarica je poslagala prašak sa
Cipra, mirišljive masti iz Firenze i Rima, ličila iz Španjolske, mirise iz Niče
i Genove, djevičansko mlijeko, kravlju mokraču, posude u kojima izga¬raju
mirisi...
Netko grebe dolje u dvorištu, na vratašcima. On je...
Gospoña Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zaštitom bedema
Templea. Okrene se i tiho
10

cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo §e trgne iza sna jer je u mraku
čula cerekanje Scarro-na, bogalja. Zašto sada, kad je on mrtav, strepi
sječajuči se njegovih milovanja"! Dok je bio živ, nije se bojala i nije joj bilo
dosadno pored njega. Drugi su ljudi često vrlo dosadni. Ali otkako je umro
svi je gledaju sa sažaljenjem i gañenjem zato što je bila ženom onoga
čovjeka. Sjeti se kako ju je on ponekad vukao svom ležaju... Istina, nije se
otimala, a nije bilo neugodnije no s mnogim dru¬gim muškarcima...
Ali kako da pred očima svijeta zbriže tragove tih sječanja koje nitko ne
pozna...
Sutra če, čim svane, u crkvu, na misu, a po¬slije če krenuti u Louvre da
kralju preda molbu. Kralj Luj XIV trči po krovovima Louvrea. A evo zašto:
njegovo veličanstvo se htjelo pošto--poto izjednačiti s markizom de
Saucourtom. Nije mu više dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podiže
na nj svoje modre zaljubljene oči, da mu gospoña de Soissons dobacuje
plamteče poglede i da mu se gospoña d'Orleans, lukava Henrietta, dr¬sko
osmjehuje. Kralj je bacio oko na gospoñicu La Mothe-Houñancourt,
kraljičinu dvorsku gospo¬ñicu. Ali večeras, uputivši se svojoj dragani u
oda¬je dvordrih gospoñica, Luj XIV se našao sučelice odlučnoj odbrani
stroge gospoñe de Navailles.
Pošto je bijedno udario u odstupanje, njegovo veličanstvo je u svom
kabinetu sazvalo Veliki lju¬bavni savjet u čijem su se sastavu nalazili,
vojvoda de Lauzun, markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar,
Bontemps.
De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka
može stid jedino olukom, a poslije toga dimnjakom.
— Nekako mi se ne sviñaju takve ljubavne vratolomije — uzdiše .kralj
pomalo u neprilici.
Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni
savjet dospijeva na
11

krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proči nije ni širok ni siguran.
— Ide sve kao po loju — primijeti kralj. —
Ali za svaku sigurnost, ja ču izuti cipele i poni¬
jeti ih.
Bontems cvili:
— Oluci su vlažni pa če se njegovo veličanstvo
prehladiti.
— Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit
čemo se prženim kruhom i vinom — odgovori kralj.
— A sad se krovom, moramo probiti do dim¬
njaka — objašnjava de Guiche koji oprezno ide na¬
prijed i istražuje teren.
— Do vraga! — mrmlja kralj dohvativši se
dimnjaka.
— Ali ono najgore tek predstoji — ceri se de
Vardes koji več polako uvlači u dimnjak ljestvice
spletene od konopa.
— Naprijed, sire — Peguilin veselo bodri kra¬
lja — stigao je trenutak za juriš. Ja ču se prvi
probiti u tvrñavu.
— U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao po¬
bjednik.
— Ne bojte se, sire. čekat ču da se najprije vi
ukonačite.

— Ja ču ostati na bedemu tvrñave — kaže


markiz de Vardes — neče biti previše dvojica da
drže ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvačam
te dužnosti.
— Peguilin de Lauzun koji se gotovo več sasvim
bijaše spustio u otvor dimnjaka, izviri napolje svo¬
jim gaskonjskim nosom.
— Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons,
ograničio se samo na tu tvrñavu.
— Koja je svima otvorena — dometne kralj.
Markiz de Verdes čeka da njegov preuzvišeni
gospodar nestane kroz otvor da bi potom slegnuo ramenima. Uz
Bontemsovu pomoč čvrsto drži lje¬stvice od konopa koje se tresu pod
težinom onih što silaze. Mjeseq zašao za oblak te je dosta mračno.

De Vardes podiže usne nad zube i naceri se kao pas kad hoče da ugrize. Radi
se baš o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, za¬što ga
proganja sječanje na onu drugu ženu, onu sa zelenim očima? Glupa
pripovijest, zaista!
U stvari, gospoñica La Mothe-Houdancourt nije očekivala posjetu Luja XIV,
a još' manje je Pe-guilina očekivala jedna druga dvorska gospoñica kojoj čak
ni imena nije znao. Ali ništa nije slañe od ljubavi i nitko se ne miri tako
br^io sa sudbinom kao dvorske gospoñice.
Gospoñica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadržala krik spazivši
pred sobom svog kra¬ljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjičar.
Nije čuti ni najmanjeg šuma, ne podiže se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo
da s lijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospoñe de Navailles, a da su
nadesno vrata kraljičine sobe.
Kraljica leži sama u svom velikom krevetu, čeka kralja i trudi se da se odrve
snu boji je sve više obuzima. Kralj često radi dokasna u noč.
Infantkinji Mariji Terezi se čini da uvijek na nj čeka. Uza sve fo> on je
uvijek vrlo pažljiv i-lijep da ljepšega ni u snu ne može poželjeti.
Marija Tereza se podiže na lakat i promatra kako se u polumraku sobe
vrzmaju dvije male pri¬like: njen patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i
nespretni, tužni i smiješni, i jedno pored drugog leže u nekom od kutova
zajedno s njenim psičem.
Kraljica zamoli patuljčicu da joj donese šalicu vrlo guste čokolade sa
stučenim jajem i slamčicu uz to. Polako če srkati tu tekučinu i pri tom
mislila na Španjolsku ...
Kralj je u zagrljaju gospoñice La Mothe-Hou¬dancourt. Ljubi je u njeno
mlado liče i svu je oga-ravi garom dimnjaka.
Peguilin je, meñutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustrašene oči
njegove dvorske gospoñice te njeno otimanje, odjednom ga zabrinuše. A nije
li, možda, prvi što če uputiti u ljubavne tajne ovu

12

divnu saksonsku figuricu krhkih udova, koja se otimlje njegovu zagrljaju?


— Recite mi, srečo moja — šapuče joj u uho
— da niste možda još uvijek djevica?
Nevinašce mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, več če se
nekako sporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na
krovu de Vardes i Bontems zijevaju i drhte od hladnoče pridržavajuči
ljestvice od konopa i da je vrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do
ñavola! Hm, več ide bolje. Curica je upravo divna. Čudno da je prije nikad
ne bijaše primijetio. Uza sve to, ima dojam da je poznaje vrlo dobro, a njen
mu smijeh zvuči prisno, poznato.
— Recite mi svoje ime, čedo moje malo —
moli je on prije no što če je napustiti.
Ona ga lukavo gleda.
— Prije mi vi recite svoje.
— Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste
prepoznali?
Ona se ponova nasmije.
— Peguilin, dimnjičar!
A zatim i ona djetinjom ozbiljnošču pristaje da mu kaže svoje ime:
— Zovem se Marija Agneza de Sance.
U svojim odajama u Louvreu gospodin Maza-rin osječa da mu se primiče
posljednji trenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palače u Novoj ulici
na Malim poljanama, gdje je obišao divnu bi¬blioteku u kojoj je Gabriel
Nause sakupio trideset i pet tisuča primjeraka dopremivši ih uz veliki
tro¬šak iz Nizozemske, Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga
odnijeli u njegove ogromne kc-njušnice kojima se stranci dive kao osmom
čudu svijeta. On se smješkao gledajuči prekrasne podse-
dlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako čude¬sno izrañeni da su mu
neki redovnici stalno dodi-javali ne bi li im ih on prepustio da njima ukrase
oltare u svojim crkvama.
Vrativši se u Louvre s te šetnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko,
on to vrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga
stajale tolikih napora i poniženja.
Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar piše nešto na malom
stoliču. Guščije pero škripi po papiru.
Posljedni gosta što su se do kasna zadržali u apartmanima gospoñe de
Soissons napustili su Tui-leries pošto su sviječe več gotovo dogorjele.
Pijanci se vuku ulicama predgraña Saint-Honore. Uz put buče 1 udaraju po
vratnicama dučana i gase ulična svjetla.
A gospoña de Soissons kojoj svijest muti slat¬ka omaglica zbog popijenog
vina, odlazi u svoju so¬bu. Zahvaljujuči njoj, Louvre je konačno blistao u
raskoši i sreči. Svaki dan ples i svečanosti. A po noči... uživanje u ljubavi.
Krevet Olvmpije Man-cini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza
sve to, oblačiči sitnih briga ponekad prekriju čelo lijepe Talijanke. De
Vardes? Hoče li je se za¬sititi ...? Pošto je morala prepustiti kralja čarima
svoje nepodnošljive sestrice Marije, Olvmpija je bila ponosna što je uspjela
osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerku okrutnog osmijeha ... Ali od
nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Sku¬plja snagu. Nije više bio.
previše osjetljiv na njena zabadanja i njene ljutnje.
Mora poči do glasovite vračare La Voisin da se s njom malko posavjetuje.
Ona če joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj ne¬ma
života... Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona želi
osvojiti kralja! Valjda se več zasitio svoje dosadne ženice, infantkinje ko¬ja
još ni riječi nije znala kazati na francuskom i

14

15
koja slijepo sluša savjete svog jezuitskog ispovjed¬nika. Ta neče nikad imati
nekog utjecaja na dvoru. Na dvoru Luja XIV vladat če njegova miljenica
odreñenog trenutka. Ali tko li če biti ta milje¬nica?
Vojvotkinja de Soissons proteže svoje lijepo ti¬jelo zlačastog preljeva po
plahti kreveta ukrašenog grbom. Da, poči če do glasovite La Voisin. U nje
ima droga kakvih god poželjeti možeš i ona če joj, nema sumnje, pribaviti
ono što je potrebno da bi otklonila nezgode prekida mjesečnih čiščenja koja
su več dva mjeseca zaredom izostala. Nema šta, te su droge prilično
neugodna sredstva, ali je mnogo neugodnije nositi dijete devet mjeseci,
osobito onda kad se ima ljubomorna muža i ludu želju za za¬bavom.
A kakav bi bio život bez muškaraca i njiho¬vih zabava? Mada su, ako se
dobro promisli, svi oni nalik jedan drugome i svi podjednako dosadni.
Meñu svima njima samo jedan joj.je pribavio zaista nova uzbuñenja. A da li
je to, u stvari, i bilo ljudsko biče? Bijaše to stvor tamne puti, šutljiv, mahnit
kao bik, blag kao vjetar, slijep i silovit kao stihija'. Njegovi su zagrljaji u
njoj budili bog¬zna kakva sve mitološka sječanja, užasna i zanosna u isto
vrijeme.
Vojvotkinju de Soissons prozirniju srsi od tih sječanja. Odjedared osječa
kako su joj usta suha. Pridigne se na lakat i osluškuje. Ne, njen crni rob je u
tamnici i više neče doči.
Mračnim hodnicima' Louvrea neče više prola¬ziti šutljiva prilika crnčeva
niti če bez šuma otva¬rati vrata i osvajačkim, prezrivim korakom kročiti
prema bijeloj princezi koja ga čeka.
Kralj, a za njim Pčguilin, izviruju iz dimnja¬ka. Obojica su vrlo dobro
raspoloženi. Osobni kra¬ljev sobar Bontems i markiz de Vardes kišu i nisu
baš najbolje volje.
Kralj Luj XIV trči krovom Louvrea.

Kralj šatrovaca, Veliki Coesre, ide na groblje Saints-Innocents da svojim


podanicima kroji pravdu-.
Noč je stvorena za uživanja prinčeva i za zlo¬čine prosjaka i drugih
zločinaca.
Stari prepreñenjaci i varalice sa sabljetinama o pasu, suhonjavi i bijedni
likovi na štakama, obračenici s velikim krunicama od šimšira, mladiči u
dronjcima modri od studeni, traljavci, varalice na kartama, kepeci, izlaze iz
svojih smrdljivih jaz¬bina i pokušavaju se probiti u grad krišom da ih straže
ne primijete.
Ali stražarima i žbirima se ne ide na groblje Saints-Innocents. Čemu da tamo
izlažu svoju vla¬stitu kožu kad mogu mirno (pušiti lulu u stražar-nici
Chateleta.
Duž obala Sene lañari .i mornari, okupljeni oko vatara, vide kako obalom
promiču tamne pri¬like. Ponekad se nečiji obris izgubi meñu tegleni¬cama.
Prosjaci što su izabrali prebivalište u ugod¬noj toplini laña punih sijena
bude se na zvuk ot-kueavanja ponoči sa sata oslikanog ljiljanima na tornju
Palače pravde ili Gradske viječnice.
Jer i zimi su čitava brda dobroga sijena, koje ljeti miriše, naslagana na
obalama Sene. Mnogo je sijena potrebno da se sve one konje nahrani. Ima.
više konja nego ljudi u Parizu, stoga se posvuda i osječa toplo dahtanje
konja po štalama*
Pučki se pjesnik pružio izmeñu konjskih kopi¬ta i trudi se da usne. Tačno
rečeno izmeñu kopita brončanog konja Henrdka IV na Novom mostu. Nije
mu baš toplo, ali kad kiši trbuh mu kraljevskog konja pruža dobar zaklon. Iz
tog gnijezda Claude Le Petit promatra lupeže kako prelaze preko No¬vog
mosta. Oni ga poznaju i puštaju ga na miru.
Na Novom se mostu jate Prodavači melema i pomaña Vadizubi i novih
pjesama pojci Knjižari, cjepidlake, i starih krpa trgovci.

16

2 Put u Versailles

17

Ali sad je noč i pojci su ustupili mjesto svi¬jetu nočnih protuha.


Clauñe Le Petit opazi Calembredainea. Dronjav je i strašan. Lažna čekinja
na glavi i ljubičasta ote-klina što ju je često lijepio na obraze daju mu jezovit
izgled. Okružen je svojim pomočnicima i svojim savjetnicima, svojim
„markizama". čuvaj¬te se, grañani, što ste se večeras kasno zatekli na
ulicama Pariza!
Nočni Pariz je sjajno razbojište grabežljivaca koji prolaznicima skidaju
ogrtače, otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, nočni
Pariz je sjajno razbojište razvratnika koji ispadaju iz krčama i javnih kuča
držeči se za ruke i pjeva¬juči. Nočni Pariz je razbojište razbojnika, sretnih i
slobodnih. Oni noču provaljuju kroz prozore, obi¬jaju brave i pokupe sve
što im dopadne ruku.
Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadžija napada nenaoružana
čovjeka. Drugi se sabljom bra¬ni sam od četvorice najmljenih ubojica.
Le Petit, pjesnik s Novog mosta osluškuje i prepoznaje drage nočne šumove
svoga grada: ši-štanje lopova, zveckanje mačeva, viku pijanaca, jauke
nesretnih žrtava i njihovo dozivanje u po¬moč, osluškuje i smješka se svoj
toj zbrci u koju se s vremena na vrijeme umiješa kreštavi glas pro¬davača
oblatni ili duhana, neosjetljivi svjedok, a možda i sukrivac tih zločina. v
Noč zaista nije topla. Sa Sene se podigao oštar vjetar. Clauñe Le Petit klizne
iz svog za¬klona'. Odlazi pred vraita krčama i pečenjarnica da se naužije
mirisa pečenog mesa.
U ulici Dolina bijede se nalaze pečenjarnice. Iako je več kasno, ulica je
dobro osvijetljena, a na ražnjeve nabodeni piliči uz pueketanje se okre¬ču u
dnu svake pečenjarnice.
Jedino posljednja u tom nizu pečenjarnica je zamračena i u njoj nema
nikoga. Gospoña Bourjus, gazdarica, umrla je večeras od crnih kozica.
Gazda Bourjus plače pored njena uzglavlja, u velikoj sobi
18

na katu. Nečak, Louis Chaillou, smušeno momče što je nedavno kod njega
osvanulo iz Toulouse, gle¬da ga s drugog kraja stola gdje stoje dva
sviječnja¬ka i grančica šimšira u sudu punom posvečene vode. No poñimo
dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i pečenjarnice su zvijezde pariških
no¬či, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se „Češer", a u
Vlasuljarskoj ulici se smjestile krčme „Lavlja jazbina" i „Dobri dječaci", dok
se u Ulici loših dječaka nalazi pečenjarnica „Bogati rad¬nik". Krčme „Tri
čekiča", „Crna jelengljiva",. „Ze¬lena rešetka" i još neke nalaze se u Ulici
zumbula, gdje se okupljaju kapucini, celestini i dominikanci, meñu koje se
umiješao, vansebna izgleda, i fra¬tar Conan Becher. On se trudio da u vinu
zaboravi plamen lomače.

II
DVOBOJ NA GROBLJU SAINTŠ-INNOCENTS
Anñelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uopče
©bazirala na rasto¬pljeni snijeg što joj je s krova padao po ramenima.
Stajala je. tu u gluhoj noči, pripijena uz prozor krčme „Zelena rešetka".
Fratar je sjedio netremice se zagledavši u da¬ljinu i pijuckao iz kositrena
vrča što je stajao pred njim.
Anñelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutrašnjost
krčme bijaše malko zadimljena. Fratri i svečenici, koji su predstavljali
glavne goste u „Zelenoj rešetki", nisu pušili lulu. Dolazili su ovamo da
štogod gucnu, a nadasve da bi igrali, danru1 i da se kockaju.
Mlada žena, uza sve to što je bilo vrlo hladno, nepomično i tvrdoglavo se
držala svog mjesta u čeki. Odječa je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog
parheta. Glavu joj je pokrivala lanena
kapica.
Meñutim, kad bi se vrata krčme otvorila i snopom svjetla obasjala prag,
moglo se nazrijeti njeno profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo bli¬jedo,
što je sve donekle bilo dokazom da je žena bila plemičkog porijekla.
1 Dama — vrsta igre; nešto kao šah.
20

Nije tome davno što je ova žena bila jedan od najljepših ukrasa raskošnog
dvora mladoga kra¬lja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini,
okružena blistavim pogledima obožavalaca privučenih njenom ljepotom.
Zvala se Anñelika Sance de Moafceloup. Kad joj je bilo šesnaest godina,
roditelji su je udali za znatnog velikaša iz Toulouse, grofa Joffreva de
Pevraca.
Koji su je to strašni i nepredvidivi putevi sud¬bine doveli tu, u ovu noč
bijede, da nagnuta nad oknima jedne krčme vreba čovjeka na kojega se
ustremila sva njena mržnja?
Osmatrajuči crte lica zločudnog fratra Bechera, Anñelika je ponovo
proživljavala križni put po¬sljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se
mučila.
Ponovo joj je iskrsavao pred oči grof de Pey-rac, njen muž, čovjek neobičan
i privlačan uza sve to što je bio bogalj na jednu, nogu po čemu je i dobio
nadimak: Veliki šepavac Languedoca.
A bio je on, osim toga, i veliki učenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom
riječi u svemu velik. Pobuñivao je u drugima sklonost i ljubav i njego¬va, u
početku rogobatna, nježna ženica, poslije se strasno zaljubila u nj.
Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Pevraca izazvalo tuñu zavist.
Postao je žrtva zavjere koju je i sam kralj, boječi se močnoga vazala,
podupro svojom močnom rukom. Optužen kao vještac, grof je naj¬prije bio
zatvoren u Bastilju, a zatim od nepraved¬nih sudaca osuñen na lomaču,
Anñelika je na trgu Greve vidjela ovoga fra¬tra kako na: lomači spaljuje
čovjeka kojega je lju¬bila!
Vidjela je kako se plamen s lomače miješa sa zlatom sunčanih zraka u
kristalno čistom jutru zimskog dana. Uspomene su bile još svježe.
21
Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je suñeno da netragom nestane,
ona i njena dva dje¬čaka.
Drage njuškice Florimonña i Cantora sinuse joj pred očima. Vjeñe joj
zatrepere. Načas joj po¬gled napusti okno i glava joj nemočno klone.
Ne plače li Florimond u ovom trenutku? Mo¬žda, je doziva? Jadni anñelak!
Nema više ni oca ni majke...
Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije uspr¬kos njezinu vikanju.
Gospoña Fallot, žena državnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj
kuči dade zaklon potomstvu jedinoga vješca. Bila je izvan sebe i otjerala je
AnñeHku sa svog praga. Na sreču tu je bila Barba, služavka velikodušna
srca. Njoj če se smiliti jadni sirotani...
Anñelika ponovo živne. Ne, ona nije sasvim pobijeñena. Jer još nešto je
morala obaviti: fratar Becher mora umrijeti!
Anñelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala ¦zašto redovnik Becher mora
umrijeti. Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga što je Joffrev de Pevrac
za čitava svoga života mrzio: ljudske glu¬posti, netrpeljivosti i ostataka
srednjevjekovne so-fistike od koje Joffrev beskorisno branjaše nove nauke.
Ali taj ograničen duh, koji se sasvim, izgu¬bio u mračnim i prapotopnim
labirintima dijalekti¬ke, taj je duh slavio pobjedu. Joffrev de Pevrac je 'bio
mrtav.
Ali prije no što če umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuo
Conanu Bčcheru:
— Conane Becheru, za mjesec dana nači čemo
se pred Božjim sudom!
Mjesec je bio na izmaku.
— Griješiš, curice, što nočas tako dugo stojiš
na nogama. Zar nemaš novčič od pet franaka da ga
potrošiš unutra?
Anñelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijaše uputio te čudne riječi,
ali nikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije izmeñu dva
22

oblaka i ona primijeti kraj svojih nogu zdepastu priliku patuljčiča. On prema
njoj podigne dva pr¬sta ukrštena na neobičan način. Sjeti se da joj je crnac
Kuasi-Ba jednoga dana pokazao taj isti znak kazavši joj: Ukrstim prste
ovako, a moji mi prija¬telji vele: „Dobro, ti pripadaš našima!"
Nesvjesno napravi znak što joj ga bijaše poka¬zao Kuasi-Ba. Široki osmijeh
rascijepi patuljčičevo lice.
— I ti si jedna od naših! Baš sam io i mislio.
Ali ne sječam te se. Pripadaš li Roñogoneu Ciga¬
ninu, starom vojničini Ivanu Bezuhom, Modrome
Marincu ili Gavranu?
Anñelika ne odgovori več se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor
u priliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nañe na iz-bofini
prozora. Svjetlo koje se probijalo iz krčme osvijetli njegovu krupnu glavurdu
prekrivenu do-zlaboda prljavom čekinjom. Ruke je imao okrugle i
debeljkaste, a stopala vrlo mala. Na nogama je imao cipele od platna, baš
kakve djeca nose.
— Koga, dakle, gledaš tako netremice?
— Onoga tamo, što sjedi u uglu.
— Misliš li da če ti onaj stari kostur, ffije je¬
dno oko poprijeko gleda ono drugo, platiti mnogo
za tvoj trud?
Anñelika duboko uzdahne. Život je odjednom ponovo uzeo maha u njoj.
Najzad je znala što joj je činiti.
— Onog čovjeka tamo — reče — moram ubiti!
Patuljak joj odmah hitrom rukom proñe oko
pasa.
— Pa ti uopče nemaš noža! Kako češ ga onda
ubiti?
Tek sada mlada žena pažljivo osmotri tog ču¬dnog prikana koji je izbio iz
zemlje kao kakav šta¬kor, kao jedna od onih odvratnih životinja što su s
nadolaskom noči sve više osvajale ulice Pariza.
Anñelika je dugo lutala bez cilja mračnim i za-snježenim ulicama posrčuči
kao da je pijana. Silan
23

nagon mržnje, nagon lovca doveo ju je pred krčmu „Zelena rešetka", u koju
se fratar Becher uvukao potaknut željom da u piču zaboravi lomaiču što ju je
sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala.
— Doñi sa mnom, „markizo" — grulbo reče pa¬
tuljak skočivši na zemlju. — Hajdemo na groblje
Saints-Irmooents. Tamo češ se sporazumjeti s dru¬
govima kako da se riješiš tog svog štakora.
Ona bez oklijevanja poñe za njim. Kepec je išao naprijed gegajuči se.
— Zovem se Barkarola1 — nakon časka šutnje
— Zar ne, vrlo dražesno ime, isto tako dražesno
kao i ja? Hu!Hu!Hu!
Patuljak je radosno huhufcao, potom je zanosno poskočio i okrenuo se u
zraku, a onda umijesio gru¬du od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne
kuče.
— A sada magla, ljepotice moja — nastavi po¬
žurujuči — inače če nam se na glave srušiti sadržaj
svih vrana dobrih grañana ikojima ne damo da' u
miru knjavaju.
Tek što je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anñelika
skoči u stranu da bi izbjegla najavljenom kupanju.
Patuljak odjednom iščezne. Anñelika je išla, pa išla. Stopala su joj upadala u
blato, a haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osječala studeni.
Tihi zvižduk privuče njenu pažnju prema ot¬voru kanalskog odvoda.
Patuljak se pojavi izbivši napolje iz rupe.
— Oprostite mi što sam vas napustio ne po¬
zdravivši vas, markiao. Otišao sam po svog prija¬
telja Ivica Drvoguza.
Iza njega se izvukla iz otvora kanala još jedna sitna prilika. Ali pridošlica
nije bio patuljak več bogalj, krnjadak, čovjek položen na veliku drvenu
dasku; Cvorugavim je šakama stiskao drvene ru¬čice. Odupiruči se o njih
kretao se naprijed.
1 Mornarska pjesma.
24

Ta nakaza podigne na Anñeliku svoj ispitljiv pogled'. Lice je njegovo imalo


životinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu "brižljivo
skupio na blistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sa¬stojalo od neke vrsti
mundira od modroga sukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na
ru¬kavima bili ukrašeni zlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao
nekom oficiru plemiču. Visoki ovratnik i besprijekorna kravata
upotpunjavali su izgled tog neobičnog tipa. Pošto je dugo mjerio mladu
ženu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona ga začuñeno pogleda,
a zatim upljuvak obriše grudom snijega.
— U redu — primijeti bogalj zadovoljno. —
Njoj je, dakako, jasno s kim govori.
— S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki
način govora! — poviče Barkarola.
A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh:
— Hu! Hu! Alaj sam duhovit!
— Dodaj mi šešir — reče Ivič Drvoguz.
Stavi na glavu svoj šešir ukrašen kicoški ude-
šenim perom, a zatim dohvati drvene ručke i stavi se u pokret.
— Sto hoče? — upita poslije nekog vremena.
— Htjela bi umlatiti nekog fratra.
— U redu. A kome pripada?
— To još nisam doznao...
Krečuči polako naprijed, drugi su im se pripad¬nici podzemlja pridružili.
Isprva su se čuli piskavi zvuči koji su dopirali s mračnih uglova ulica, s
obala rijeke ili s kraja dvorišta. Potom se pojaviše pro¬sjaci dugih brada,
bosonogi, u širokim dronjavim ogrtačima, starice nalik na svežnjeve prnja,
vezane špagom i debelim, krunicama, slijepci i šepavci koji su svoje štake
nosili na ramenima da bi što brže hodali, te grbavci koji nisu imali vremena
da po¬skidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik i pokoji

25

¦pravi bogalj pomiješao se s tim mnoštvom lažnih prosjaka.


Anñelika je teškom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih
čudnih riječi. Na jednom im se uglu priključi grupica razbijača koji su
osva¬jački micali brčičima. Njoj se u prvi mah učini da su to vojnici ili
gradski stražari, ali se ubrzo uvje¬rila da su to prerušeni lupeži.
Pred vučjim očima pridošlica Anñelika odjed¬nom uzmakne. Baci oko sebe
pogled i vidje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima.
— Kao da te je strah, ljepotice? — primijeti
jedan od lupeža obuhvativši je rukom oko struka.
Ona odgurne njegovu ruku.
A kako je čovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne.
Oko nje se stvorila mala gužva. Pitala se što li če joj se sada dogoditi. Nije ju
bilo strah. Mržnja i bijes što su joj več dugo razdirali dušu zgusnuše se u
strahovitu želju da grize, da šamara, da kopa oči. Dospijevši na samo dno
provalije, ona se vrlo brzo prilagoñavala sredini, zvijerima koje su je
okruživale.
Ivič Drvoguz, onaj neobičan stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim
rikanjem ubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neo¬bično
dubok glas od kojega zadrhtaše svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj
volji.
Svojim žestokim riječima smiri svañu. Pogle¬davši razbijača što ju je
izazvao, Anñelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom
pritišče oči. Ostali su se smijali.
— Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu!
Anñelika se zateče kako se i sama smije, iza¬zivački, što je nemalo
iznenadi. Zar zbilja život nije bio mučniji na dnu pakla? Strah? Sta je strah?
Osječaj koji ne postoji. Taj osječaj je jedino ispu¬njao dobre ipariške
grañane koji drhte slušajuči kako pod prozorima prolaze protuhe na putu za
28

groblje Saints-Innocents gdje če vidjeti svoga vla¬dara, Velikog Coesrea.


— A kome ona pripada — priupita još tkogod.
— Nama! — zariče Drvoguz. — Imajte to na
umu!
On_ je išao ispred svih. Nijedan od svih tih pro¬tuha, ma kako brze noge
imao nije pokušao da pretekne bogalja. A kako je uličica bila strma,
dvo¬jica lažnih vojnika koje se u podzemlju nazivalo „vojničinama" požure
i podignu .drveni podnožak na koji je Mo položen Drvoguz i ponesu ga.
Vonj te četvrti je bivao sve prodorniji, sve mu¬čniji: meso i sirevi, te povrče
trulilo je po kana¬lima. Otužan zadah raspadanja osječao se posvuda. Bijaše
to četvrt tržnica nad kojom se nadvio stra¬šan mesožder: groblje Saints-
Innocents.
Anñelika još nikad nije bila na groblju Saints--Innocents, iako je to jezivo
groblje bilo najpopu¬larnije mjesto Ijubavruh sastanaka Parižana. Tu su se
čak sastajale i velike gospoñe što su dolazile da u knjižarama ili dučanima,
smještenim ispod ko¬sturnica, kupe knjige ili rubeninu.
Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospoñu i njihove ljubavnice
kako šetaju ispod as-kada i vrhovima svojih štapova odmiču u stranu lubanje
ili razbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajuči psalme.
Noču su se na to povlašteno mjesto, gdje, .po tradiciji, nitko nije mogao biti
uhičen, sklanjali va¬ralice, lupeži, a razvratnici su dolazili ovamo da s
bludnicama uživaju u razvratu.
Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruševan na više mjesta tako
da je lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od
zvonara odjeven u crnu dugačku halju ukrašenu mrtvačkim glaVama,
ukriženim goljenicama i sre¬brenim suzama. Spazivši skupinu novodošlih
pro¬tuha, ne uzbudivši se, reče:
— Htio bih vas obavijestiti da je u Gvožñar-
skoj ulici umro neki čovjek i njegovi bi željeli da
27

sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Sva¬ki če dobiti deset


novčiča, a uz to i kutu ili crni ogrtač.
— Poči čemo, poči — poviče nekoliko bezubih starica.
I gotovo bi odmah bile i pošle da se postave pred kuču u Gvožñarskoj ulici,
ali ih sa svih strana obasuše pogrdnim riječima, a Ivič Drvoguz po¬novo
zariče i stane ih grditi na pasja kola. Do 'vraga, kako se usuñuju misliti na
sebe i na svoje poslove dok ih Veliki Coesre čeka! Koji je vrag nanio te
starice baš na njega! Kao da nestaju dobri stari običaji...
Starice se zbune i obore glave tresuči svojim bradicama. Potom se svi, tko
kroz ovu, a tko kroz onu rupu, uvukoše u groblje
Najavljivač smrti se udalji drmusajuči zvonce-tom. Zaustavljao se na
raskrščima i, dižuči lice prema Mjesecu, pjevuckaše žalobne pjesme:
Probudi se, o usnuli svijete,
I Bogu se moli za svoje mrtvace ...
Razrogačenih očiju Anñelika je kročila ogrom¬nim prostorom napučenim
mrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajedničke rake, več napola pune
tjelesa ušivenih u mrtvačke ponjave. Rake su če¬kale nove pošiljke mrtvaca,
čekale su da ih napune pa onda zatvore.
Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje plo¬čica, postavljena u razini tla
označavala grob po¬neke sretnije obitelji. Saints-Innoeents je bilo gro¬blje
sirotinje. Bogate se pokapalo na groblju Saint--Paul.
Mjesec koji je na 'koncu zagospodario na ve- drom nebu, osvjetljavao je
sada tanak sloj snijega koji je -pokrivao krov crkve i okolnih zgrada.
Studen je ublažavala odvratni zadah, na koji<se nitko nije obazirao. Cak i
Anñeliki je bilo svejedno što je zrak bio zasičen kužnim isparavanjima.
28

Ono što je najviše privlačilo Anñelikin pogled i do te je mjere pogodilo da


joj se činilo da sanja, bijahu četiri galerije koje su, polazeči od crkve, tvorile
ogradni zid groblja.
Prizemni dio tih zdanja, sagrañenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog
trijema sa svodovima na lukove, gdje su, čim bi svanulo, piljari izlagali
svoje proizvode u košarama.
Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja po¬krivena krovnim crijepom. Ta
su potkrovlja sa strane groblja počivala na drvenim stupovima i os¬tavljala
prazne meñuprostore izmeñu krovišta i svo-dovlja. Sav taj prostor bijaše pun
kostiju. Tisuče i tisuče mrtvačkih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile
nabacane na hrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne žetve,
nevjerojatne gomile lubanja što ih je propuh sušio, a vrijeme mrvilo u prah,
predstavljale su izvanredan prizor za 'poglede i razmišljanja živih.
Svuda su se pored grobova vidjele hrpice ko¬stura ili jezive bijele kugle
lubanja koje su grobari brižno sakupili da bi ih sutradan smjestili u ham-bare
iznad trijema.
— Sto je... što je ono? — promuca Anñelika
kojoj se činilo da sve to što vidi ne pripada stvar¬
nosti te se poboja da nije šenula umom.
Sjedeči na povišenom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sa
zanimanjem promatrao.
— Kosturnice — odgovori — kosturnice gro¬
blja Saints-Innocents. Najljepše kosturnice u
Parizu.
Poslije časka šutnje nadoda:
— A ti, djevojko, odakle ti dolaziš? Ti, čini se,
nikad ništa dosad nisi vidjela.
Ona sjedne pored njega.
Pošto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, „vojničini" noktima
raskrvarila lice, svi su je puštali na miru i nitko joj se više riječju nije
obratio.
29

A kad bi je koji znatiželjan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao


nečiji glas i izvijestio:
— Ivič Drvoguz kaže da pripada nama! Prste k sebi dječaci!
Anñelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, još poluprazan kad su
stigli, malo-pomalo pu¬nio odrpanom i strašnom gomilom.
Kao opčinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tužan običaj
skupljanja kostura bio karakterističan samo za Pariz. Sve velike crkve u
glavnom, gradu nastojale su da se u tome tak¬miče sa Saints-Innocents.
Anñeliki se taj običaj činio strašnim, dok ga je Barfcarola smatrao
veli¬čanstvenim. On prošaputa.
... Smrt te na kraju izazove. A strašno je napustiti svijet i ne znati kamo češ
stiči!
Anñelika se polako okrene prema njemu.
— Da nisi možda pjesnik?
— Nisu to moje riječi več Stihoklepčeve.
U njoj ponovo uskipi bijes.
— Poznaš li ga?

— Dakako da ga poznam! To je pjesnik s No¬


vog mosta!
— I njega moram ubiti!
Patuljčič poskoči kraj nje poput žabe.
— Sta? Ne pričaj koješta. On mi je drugar
On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima
i pri tom stavi prst na sljepoočice i usukne njime.
— Sestrica je čaknuta! Ona bi sve potamanila!
Odjednom se podiže urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustila
neobičnu povorku.
30

Na čelu se nalazio vrlo visok i vrlo mršav stvor. Svojim bosim nogama je
sitno kaskao po blatnja¬vom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po
ramenima, ali lice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara žena. Možda,
uostalom, i nije to bio muškarac iako je imao hlače na sebi i kabanicu svu u
dronjcima. Ispupčenih jagodica, očiju sivka¬stih i sumornih na dnu
udubljenih duplji, to je stvorenje sasvim izgubilo oznake spola, kao što ih
kostur izgubi, a na živi je kostur i podsječao u tom turobnom prizoru. Nosio
je dugo koplje s čijeg je vrha visila mrcina krepana psa.
Pored njega je onizak čovjek, okrugla i čosava lica, vitlao metlom.
Poslije ta dva čudnovata barjaktara išao je svirač vergla. On je žustro okretao
ručicu svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oči po tome što je
na glavi imao ogroman slamnati šešir koji ga je gotovo do ramena progutao.
Ali on je na prednjoj strani probušio rupu kroz koju su se sjajila dva
podrugljiva oka. U njegovoj je pratnji bio dječak koji je strahovitim
udarcima mlatio po dnu bakrenog kotliča.
— Hočeš li da ti. kažem imena ove trojice gla¬
sovitih velikaša? — upita Barkarola Anñeliku.
I doda namignuvši joj:
— Ti poznaš naš znak, ali ja vidim da ti nisi od
naših. Oni što ih naprijed vidiš to su ti Veliki
Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh več godinama
¦umire, a nikako da -umre. Mali Eunuh je čuvar
žena Velikog Coesrea. On nosi oznake kralja
Thunesa.
— Zar metlu?
— Suf! Ne smij se! Ona metla je dobra da
se u čistoči održi ikuča. Dakle, iza ovih ide Thibault
verglaš i njegov paž Linot. A naposljetku evo i
milosnica kralja Thunesa.
Pod prljavim kapicama, na koje pokaza pr¬stom, imale su natečena lica i
velike podočnjake kao bludnice. Neke su još uvijek bile lijepe, a sve
31

su drskim (pogledima gledale naokolo. Jedino je prva, djevojka, gotovo


djevojčica, sačuvala izvjesnu svježinu: Usprkos studeni, ona je ponosno
razgolila svoje mlañe i razvijene grudi.
Žalim su nastupali bakljonoše, mušketiri s ma¬čevima, prosjaci i lažni
hodočasnici svetog Jakova. Na 'kraju se, uz cviljenje točkova, pojave jedna
ko¬lica koja je ispred sebe gurao orijaš mutaa pogleda i ispupčenih usnica.
— Balonja, idiot Velikog Coesrea — primijeti
patuljčič.
Iza idiota, na kraju, povorke, išao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je
imao crnu halju dže¬pova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu vi¬site
tri šibe, rog za mastilo i nekoliko guščljih pera.
— Ovo je Sjedobradi> desna aruka Velikog Co¬
esrea, onaj koji stvara zakone u kraljevstvu
tunskom.
— A gdje je Veliki Coesre?
— U kolicima.
— U kolicima? — ponovi Anñelika čudeči se.
Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela.
Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je
vodilo nekoliko stepe¬nica, a odozgor bijaše natkriljen krovom u obliku
piramide.
Idiot Balonja se sagne i nešto uze u kolicima, a zatim poñe uza stepenice i
sjedne na njihov vrh i .postavi nešto na koljena.
— Bože, Bože! — promrmlja u čudu Anñelika.
Konačno je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor
je 'bio [prava nakaza: na grozan grudni koš na¬stavljale se slabašne i bijele
nožice, ni duže ni snažnije no što su u djeteta od dvije godine. Sna¬žnu mu
glavu pokrivaše crna i čekinjava kosa uvijena u prljavi ñronjak koji mu je
skrivao gnojne kraste tpo glavi. Oči, duboko uvučene ispod čupavih obrva,
blistaju okrutnim sjajan. Imao je pozama-

šne crne brkove na krajevima zavinute popuf kukice. ......


— He! He! — cerekao es Barkarola uživajuči
u Anñelikinu iznenañenju. — Vidjet češ, djevojčice,
da kod nas mali vladaju velikima. Znaš li tko če
najvjerojatnije postati Veliki Coesre kad Rolin
Klada otegne papke?
I na uho joj šapne:
— Drvoguz.
Pa nastavi kimajuči glavom:
— To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga
da bi se vladalo nad podzemljem, a u dugonogih pa¬
meti nema. Sta ti misliš o tome, Brzonogi?
Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijaše na rub jednog groba i jednom
rukom pritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je još vrlo mlad. Izraz njegova lica
bio je blag i priprost. Odgovori slaba¬šnim glasom:
— Imaš pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu
nego noge, jer ako te noge izdañu, ništa ti više ne
ostane.
Anñelika se u čudu zagleda u duge i mišičave noge mladičeve.
On se tužno osmjehivao.
— Oh! Još uvijek ih imam, ali jedva da još
mogu njima micati. Nekad sam bio lakej kod go¬
spodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrčao
preko dvadeset milja i srce mi je poslije toga po¬
pustilo. Odonda gotovo ni hodati više ne mogu.
— Ti više ne možeš hodati zato što si previše
trčao — poviče patuljak i.prevrne se u zraku. —
Hu, hu, hu! Ala je to smiješno!
— Zaveži, Barkarola! — zagrmi nečiji glas. —
Ti nas zajebavaš.
Jedna ruka dohvati patuljčiča za kabanicu i gume ga na gomilu kostiju.
— Ovaj kržljavac je dozlaboga dosadian, zar
ne, ljepotice?
Čovjek što se umiješao na štetu Barkarole na¬gne se prema Anñeliki.
Umorna od pustih naka-

32

s Put u VersaUl«

znosti i grozota, pristalost pridošlice ugodno je dje¬lovala na mladu ženu.


Nije dobro razabirala nje¬govo lice, sakriveno sjenom šešira ukrašenog
tan¬kim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oči i usta
lijepo uobličena. Bio je to mladič u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je
poči¬vala na dršku kratkog bodeža što mu je visio o pasu.
— Kome pripadaš, lijepo moje čedo? — upita je umiljatim glasom u kojemu
se osječao laki na¬glasak stranca.
Ona ne odgovori več se prezirno zagleda u daljinu.
Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijaškog
idiota bi stavljen ba¬karni kotlič po kojemu je maloprije paž Linot
ne¬milice bubinjao.
A čeljad podzemlja je-išla k tom, kotliču, jedan po jedan, i u nj polagala
danak što ga je njegov vladar od njih tražio.
Svakome je bilo odreñeno da plati prema svo^ joj specijalnosti. Patuljak koji
se ponovo približio Anñeliki potiho ju je obavještavao o naslovima svih tih
prosjaka koji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosrña svojih
bližnjih.
Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno od¬jevene koji pružaju ruku kao
da se tobože srame. Ovi pričaju prolaznicima kako su nekada bili časni ljudi,
ali su im u ratu popaljene kuče, a imovina opljačkana. Mercandiers tvrde da
su prije bili tr¬govci koje su drumski razbojnici opljačkali. Con-vertis
skrušeno priznaju da ih je pogodila božja milost i žele se obratiti ma
fcatoličku vjeru. A pošto prime nagradu za svoje obračenje, odlaze u drugu
župu da se ponovo obrate.
„Vojničine" i „podrugljiva", to jest nekada¬šnji vojnici, mole milostinju
vrhovima svojih ma¬čeva, prijeteči i tjerajuči strah u kosti dobrim
gra¬ñanima, dok siročad, djeca koja se drže za ruke i pri tom plaču od gladi,
nastoje da ih ganu.
34

Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom. Oo-esreu zato što on održava red


meñu protivničkim bandama.
Novčiči, škude pa čak i zlatan novac je zvečio u kotliču.
Čovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni časa
Anñeliku puštao s oči¬ju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame,
meñutim ona napravi pokret kao da če se povuči, te on brzo reče:
— Ja sam Rodogone Egipčanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam
tistuča osoba. Svi cigani koji ovuda proñu plačaju mi namet, a takoñer i sve
tamnopute žene što iz dlana čitaju budučnost. Ne bi li htjela biti jedna od
mojih djevojaka?
Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad cr¬kvenog zvonika i iznad
kosturnica. Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lažni bogalji, oni
koji su se sakatili namjerno da bi izazvali sučut i oni koji su navečer
odbacivali štake i šarpije. Stoga su se njihove jazbine i zvale „Dvor čudesa".
Stigavši na groblje iz Skitničke ulice, Kairskog prolaza, iz predgraña Saint-
Denis, Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija
Egipatska, krastavi, onemočali, kukavni, izmučeni, ti tobožnji bolesnici Icoji
su dvadeset puta na dan padali mrtvi kraj zaštitnog kamena na čošku kuče
pošto su prije toga uzicom vezali ruku da bi zau¬stavili kucanje bila, sadla
su bacali jedan za drugim svoj obol pred strašnog malog idola čijoj su se
vlasti pokoravali.
Rodiogone ponovo stavi ruku Anñeliki na rame. Ovaj put ona se ne
usprotivi. Ruka je bila topla i živa, a njoj je bilo hladno! Čovjek je bio
snažan, a ona slaba. Okrene oči prema njemu i u sjeni šešira potraži crte
njegova lica koje nije u njoj izazivalo, gañenje. Vidjela je kako se sjaji bijela
35

pokost njegovih, dugih ciganskih očiju. On promrsi kletvu i teško se nasloni


na nju.
— A ne bi U. ti postala „markiza"? Jest, ja
mislim da češ baš to postati!
— Hočeš li mi pomoči da ubijem jednog čo¬
vjeka? — upita ona.
Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrut¬nim i nečujnim smijehom.
— Deset, dvadeset njih, ako budeš htjela. Sa¬
mo mi ga pokaži, a ja ti se ifcunem da ču mu još
prije jutra utrobu rasuti po ulici.
Rodogone pljune u ruku i potom joj je pruži.
— Deder udri da se slažeš!
Ali ona svoje ruke povuče Ta. leña, a glavom odmahne:
— Ne još.
Ciganin još jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne puštajuči je s
očiju.
— Baš si tvrdoglava. Ali ja te^ hoču... i imat
čute!
Anñelika proñe rukom preko čela. Tko joj je več kazao te riječi, i opake i
pdžudne? Nije se više sječala.
U meñuvremenu je izbila svaña izmeñu dva „vojnika".
Pošto je završio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicati
najgori lupeži glav¬nog grada. Osim džepara i kradljivaca ogrtača bilo je tu i
ubojica po narudžbi, razbojnika i obijača meñu koje su se umiješali propali
studenti, lakeji, stari robijaši, te čitava gomila stranaca koje su tu izbacila
ratna vremena: Španjolci, Irci, Nijemci,' i Švicarci, pa čak i Cigani.
Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo više ljudi nego žena. Svi
nisu bili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostra¬no, još
uvijek je bilo premaleno da primi sve obes¬pravljene i"sve parije grada.
Oñjedareñ pomočnici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima šiba kroz
gomilu i poñu prema
36

grobu na koji je An&etUka bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su nju


tražili tek kad je vidjela da su se li neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te
je pomočnike predvodio Iveta Sjedobradi.
— Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pri¬
pada? — upita Sjedobradi pokazavši prstom na nju.
Rodogone odlučnim) pokretom rukom opaze mladu ženu.
— Ne miči se — šapne joj — ja ču sve urediti.
I povuče je prema podiju čvrsto je stegnuvši
uza ¦se. On je drskim i sumnjičavim pogledima ši¬bao po gomili kao da se
bojao neče li mu neki neprijatelj oteti plijen.
Na nogama je imao čizme od odlične kože, a kabanica mu je bila bez zakrpa.
Anñelika je sve te pojedinosti zapažala a da uopče nije bila svjesna toga. Taj
čovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vičan da zapovijeda i da se bori.
Anñelika se potčinila njegovoj moči kao žena koja ne može ži¬vjeti bez
gospodara.
Našavši se pred Velikim Coesreom, Egipčanin istegne vrat što je više
mogao, zatim pljune i reče:
— Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje
za'markizu.
I širokim zamahom ruke baci u kotlič punu kesu.
— Ne može — javi se iza njih miran i grubi
glas.
Rodogone se naglo okrene .
— Oalembredaine!
Nekoliko koraka podalje, na mjesečini, stajao je čovjek čije lice bijaše
obilježeno ljubičastom ote-klinom, onaj isti čovjek koji se več dvaput, cereči
se, ispriječio Anñeliki na putu.
Bio je visok kao i Rodogone, ali snažnije grañe. Kroz dronjke njegova
odijela vidjele su se snažne mišice i dlakava prsa. Čvrsto ustofoočen na
razma¬knutim nogama, palcima zadjenutim za kožnati opa-sač, netremice je
i izazivački promatrao Ciganina, Njegovo snažno tijelo je izgledalo mlañe
od jezo-
37

vita lica, nad kojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi čuparak blistalo
je jedino oko. Drugo je skrivao crni povez.
Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovima
kosturnica.
,,0h! Groznoga li mjesta!" pomisli Anñelika. „Groznoga li mjesta!"
Ona se baci prema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom -trenutkiu obaspe
čitavom bujicom uvreda beščutnog protivnika.
— Pseto, feučkin sine, kopile ñavolje, strvi¬
no... ovo neče po tebe dobro završiti. Jedan od
nas dvojice je suvišan ...
— Zaveži! — odgovori Calembredaine i plju-
cne u pravcu Velikog Coesrea. Čini se da je to bio
izraz poštivanja. Calembredaine potom baci u ko¬
tlič nešto težu kesu od one što ju je prije toga
bacio Roñogone.
Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljčiča što je sjedio na idiotovim
koljenima.
— Vraška želja me spopala da ovu ljepoticu
stavim na licitaciju — poviče oštrim i kreštavim
glasom. — Neka je svuku do gola kako bi joj
mladiči mogli prosuditi draži. Zasad Calembredaine
vodi. Na tebi je red, Rodogone.
Prosjaci radosno vrisnuše. Grozne se ruke .pruže prema Anñeliki. Ali
Egiipčanin je gurne iza sebe i trgne bodež. Uto se Calembredaine sagrie i
okru¬glim predmetom pogodi protivnika u zglavafc.
Taj se predmet otkotrlja i Anñelika na svoj užas opazi da je to ljudska
lubanja.
Egipčaninu ispadne bodež iz ruke. Calembre¬daine dohvata protivnika oko
pasa. Dva se razboj¬nika stegnuše da su im kosti pucale, ali odmah se
srušiše u blato.
To je bio znak za opči ljuti boj. Predstavnici pet ili šest suparničkih pariških
razbojničkih dru¬žina baciše se jedni na druge. Oni što su imali ma¬čeve ili
bodeže udariše nasumce i krv je šiknula. Drugi su se ugledali na
Calembreñainea te grabili
38

sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte.


Anñelika se skokom nañe u gužvi s namjerom da umakne.
Ali snažne ruke je dograbe i odvedu pred .po¬dij gde su je držali pomočnici
Velikog Coesrea koji je, okružen svojom tjelesnom stražom, frčuči svoje
crne brkove beščutno promatrao tok bitke.
I veta Sjedobrañi pokupi sa zemlje kotlič i čvr¬sto ga stegne uza se.
Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su. se smijali. Thibault svirač vergla je
okretao ručicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao.
Gurane, gažene stare prosjakinje su siktale kao zmije.
Anñelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snažnim
udarcima svoje štake mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija čavle.
Me¬ñutim ga jedan od protuha proburazi mačem i sta¬rac se sruši preko
bogalja.
Barkarola i žene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice
odakle su, grabeči u og¬romnim zalihama mrtvačke lubanje, uzeli na nišan
mjesto bojnog meteža.
Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridružila su se
sada. dozi van ja stanov¬nika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to
vrzino kolo vještica. Oni su zazivali Bogorodi-čino ime i dozivali stražare.
Mjesec se polako spuštao iza obzorja.
Rodogone i Calembredaine su se još uvijek borili poput bijesnih pasa.
Udarci su slijedili za udarcima. Bili stu podjednake snage. Iznenada se razli
ježe uzvik čuñenja.
Rodogone je nestao kao nekom čarolijom. Ta neobična pojava unese strah i
pomutnju meñu gle¬daoce, sve same bezbožnike. Ali uto začuše kako
Rodogone doziva. Calembredaine ga jednim udar¬cem bijaše otpremio na
dno skupne grobnice. Do-
39

šavši k svijesti meñfo. lešinama, molio je da ga iz¬vuku odande.


Grohotan se smijeh razliježe najprije meñu najbližim, gledaocima, a potom
se kao val raširi na ostale.
Zanatlije i radnici iz obližnjih ulica slušali su, oznojenih čela, taj urnebesan
smijeh koji se nado¬vezao na ubojničko vriskanje. Žene po prozorima
križale su se u strahu.
Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zñravomairiju.
Strašna bujica grdnji i sramotnih riječi ispuni sivu noč nad grobljem, dok su
sa svih crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici.
Trebalo je bježati. Kao jejine ili zli duhovi koji se boje svjetla, svijet
podzemlja je napuštao groblje Sadnt-Innocents.
U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko na¬četoj kao sukrvica ružičastim
mrljama, Calembre-daine je stajao pred Anñelikom i promatrao je smijuči
se.
— Tvoja je — reče Veliki Coesre.
AnñeHka ponovo skoči i htjede- bježati prema ulazu u groblje. AH je
silovite ruke dograbe i pri¬kriju na mjestu. Prljava joj krpa začepi usta.
Oti¬mala se i otimala dok nije izgubila svijest

III
ANðELJKA U CALEMBREDAINEOVOJ VLASTI JEZIVA SMRT
FRATRA BECHERA
— Ničega se ne boj — reče Calembredaine.
Sjedio je na jednom stocu pred njom, a og¬romnim se šakama odupro o
koljena. Plamen svi¬ječe sa srebrnog sviječnjaka što je bio postavljen na pod
borio se s blijedom svjetlošču dana.
Anñelika se pomakne i opazi da leži na ležaj u krcatom ogromnim
količinama ogrtača koji su se razlikovali i po kakvoči tkanine i po boji. Bilo
ih je vrlo raskošnih, od baršuna, ukrašenih zlatom, pa do onih ikakve nose
mladi gospodičiči kad s gi¬tarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa
dru¬gih od teškog parheta, širokih kakve nose putnici ili trgovci.
— Ničega se ne boj Anñeliko — ponovi
razbojnik.
Ona ga je gledala razrogačenim očima. Da nije možda poludjela? On je
govorio narječjem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela.
Čovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine
ljubičastu izraslinu što mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti
nervo¬zni krik. Ali on je več odbacio unazad prljavi šešir, a zajedno s njim i
fiupavu periku. Na kraju razveže crni povez što ga je preko oka nosio.

40

Pred Anñelikom je stajao mladič tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu se
kovrdžala na četvr¬tastom čelu. Uvučena pod guste obrve dva keste-njasta
oka su je motrila pažljivo i s očitim izrazom tjeskobe.
Anñelika se rukom uhvati za grlo. Osječala je da se guši. Kao da joj je krik
zaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo čeljade
koje miče usnama, a ne čuje zvuk vlastitoga glasa:
— Ni... ko... la.
Laki osmijeh raširi mladičeve usne. !
— Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle?
Ona baci pogled na prljavi svlak što je sada
ležao na podu pored stoca: periku, crni povez...
— Jesi li ti onaj što ga zovu ... Calembredaine?
On se isprsi i snažno se uñarivši po prsima
koja odjeknuše, poviče:
— Jest, ja sam Calembredaine, glasoviti lola
s Novog mosta. I ja sam postao netikor i nešto
otkako smo se zadnji put vidjeli, a?
Anñelika ga je šutke promatrala. Još uvijek je ležala ispružena na ležaju
načinjenom od starih ogrtača; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta ma¬gla
kao dim probijala se u prostoriju !kroz rešetke na prozoru u polakim
kolutima. Možda joj se zbog toga to biče u dronjcima, taj Herkul odrpanac.
crnog i neobrijanog lica koji se tukao u prsa i pri tom vikao: „Ja sam
Nikola... Ja sam Calembre¬daine ..." činio kao neko priviñenje što ga je
njena mašta stvorila.
Imala je dojam da če se ponovo onesvijestiti.
On se, meñutim, ušetao uzduž i poprijeko ne puštajuči je ni časa s očiju.
— U šumama se može izdržati dosta dobro
dok je toplo — ¦nastavio je on svoju priču. —
Radio sam s ¦krijumčarima soli. Poslije sam naišao
na jednu bandu u šumi Mercoeur. Banda se sasto¬
jala od nekadašnjih plačenika, od nekadašnjih se¬
ljaka sa Sjevera, odbjeglih robijaša. Bili su dobro
42

organizirani. Pridružio sam im se. Pljačkali smo namjernike na cesti što od


Nantesa vodi za Pariz. Ali u šumi se može izdržati dok je toplo. Početkom
zime treba se skloniti u grad. Nije to lako... Okrenuli smo na Tours, pa ma
Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolike- li smo nevolje
doživjeli sa ovim lovcima ria prosjake i razbojnike. Stalno" su ti za petama!
Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali 'bi mu obrve i pola brade i
onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje
zapaljeno imanje, na svojaropustošena polja, na mjesta gdje si se dojučer
borio. A mogao si dospjeti i u Opču bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u
džepovima imao komad kruha što ti ga je dala pekiarica, a dala ti ga je jer ti
ga je morala dati. Ali ja sam pronašao putove da se uvučem u grad: pronašao
sam podrume koji su od jedne kuče vodili u 'drugu, kanale koji svršavaju u
jarcima, teglenice zaleñene duž čitave Sene, po¬čevši tamo od Saint-Clouda.
S jedne teglenice na drugu... i tjeraj! Jedne smo noči, nečeš mi vje¬rovati,
svi uspjeli uči u Pariz; kao štakori... Ona če nato neodreñeno:
— Kako si mogao pasti na tako niske grane?
On se nadnimi nada nju lica zgrčena od bijesa.
— A ti?
Anñelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Raspuštena i nepočešljana kosa
virila joj je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokri¬vala
glavu po uzoru na žene iz naroda.
— Nije to isto — odgovori.
Nikola zaškripi zubima i zareži kao razbje-šjrvjeli pas:
— Ej, sada je... gotovo isto. Čuješ li...
kučko!
Mlada žena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekog
osmijeha... Bio je to baš on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu
ispruzivši prema njoj svoju ogromnu ručetinu punu šumskih jagoda. A na
licu mu onaj isti opaki,
43

osvetljivi izraz... Malo-pomalo joj se vračao u sječanje. Tako se saginjao...


Onaj Nikola kad bi bio .u neprilici, još seljak, ali več stvor koji ne pristaje u
krasotu proljetnog šumarka... Silovit kao životinja kad se tjera. Pa ipak je
stavio ruke iza leña da ne bi upao u iskušenje da je dograbi i siluje: „Kazat
ču ti... Samo si ti postojala u mom živ<rtu... Ja sam kao netko tko nije na
svom mje¬stu te se vrzma i amo i tamo ne znajuči ni sam zašto. Moje jedino
mjesto si bila ti..." Prilično krasnorječiva ljubavna izjava za jednog seljaka.
U stvari, njegovo pravo mjesto bilo je upravo ono na kojem se sada našao:
strašan i bezočan voña razbojnika u glavnom gradu... Voña ništarija koji
radije otimlju drugima nego da u znoju lica svoga zarañuju za život. To se
moglo nazrijeti još u ono vrijeme kad je napuštao svoje stado da bi ukrao
doručak drugim pasižrčičima. A Anñelika mu je bila pomočnik.
Ona se jednim, trzajem uspravi na ležaju i ne¬tremice se unese svojim
zelenim pogledom u nje¬gove oči:
—7 Zabranjujem 11 da me vrijeñaš. Ja nikada nisam bila tvoja kučka! A sad
mi donesi da nešto pojedem. Gladna sam!
Zaista, nenadana glad joj je'zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima.
Nikolu Oalembreñainea kao da je zbunio nje¬zin napad.
— Ne miči se — reče — odmah ču se pobrinuti
za jelo.
Dohvativši željeznu polugu, udari po gongu od biakra koji se poput sunca
sjajio na zidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odškrinu¬tim
se vratima pojavi čovjek začuñena lica. Nikola ga pokaže AnñeliM:
— Predstavljam ti BI jezgara, jednoga od mojih
džeparoša. No prije svega o njemu treba reči da je
savršen glupan. Prošlog mu je mjeseca pošlo za
rukom da ga pribiju na stup sramote. Stoga sam
44

ga zadržao ovdje da mi kuha dok mušterije, po tržnicama ne zaborave oblik


njegova nosa. Poslije čemo mu staviti vlasulju i dati škarice A onda jao
kesama! Sto imaš u loncu, ništarijo?
Bljezgar ušmrkne, a zatim rukavom košulje obriše zabaljeni nos.
— Svinjske nožice, šefe, i uz to kupusa.
— Ti si svinja — zariče Nikola. — A što ti se
čini, hoče li to jelo biti po volji jednoj •gospoñi, a?
— Ne znam, šefe.
— Neka donese — nestrpljivo se javi
Anñelika.
Gotovo se onesvijestila očutjevši miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad
koja ju je spopa¬dala u najvažnijim i najdramatičnijim trenucima njena
života. I što je u večoj nevolji bila, veču je glad osječala!
Kad se Bljezgar vratio noseči drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred
njim je kročio Bar-karola. Po svom običaju ovaj skoči uvreten, a po¬tom se
¦okrene k Anñeliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima što je, s obzirom
na njegove okru¬gle nožice i ogroman mu šešir, bilo vrlo smiješno vidjeti.
Njegovo užasno ružno lice zračilo je bi¬strinom uma, pa čak i izvjesnom
ljepotom. Možda je zibog toga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao
simpatičan. Anñeljki.
— čini mi se da nisi baš previše zadovoljan
svojom novom ljubavlju, Calembredaine — reče
Barkarola i namigne mu. — Ali što li če na ovo
kazati markizia Poljaka?
— Zaveži gubicu, gnjido! — zareži šef. — Ko¬
jim pravom ti ulaziš u moju odaju?
— S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio
nagradu, šefe. Ne zaboravi da sam ti upravo ja
doveo ovu lijepu djevojku 'koju si več odavna vre¬
bao po svim pariškim uglovima.
— Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se
možeš pohvaliti svojom lukavošču! Malo je trebalo
45

pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egip-čanin umalo mi je nije


ispred nosa odnio.
— Pa trebalo je da je nekako zaradiš — odgo¬
vori patuljčič Barkarola koji je morao sasvim za¬
baciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. —
Kakvog bih ja šefa imao kad se on ne bi tukao za
svoju markizu! Samo ne zaboravi da još nisi platio
sav miraz. Nije li tako, ljepotice?
Anñelilca nije ništa čula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno
promatrao.
— Najukusniji dio svinjske nožice su sitne ko¬
sti — ljubazno primijeti. — Čovjek ih s užitkom
isisa, a potom ispljune. Osdm tih sitnih kostiju
ostalo ne vrijedi bogzna koliko.
— Sto si htio kazati tvrdnjom da miraz još
nije plačen? — upita ga Calembredaine namrštivši
obrve.
— Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona
hoče da ucmekamo! Na fratra razrokih očiju!
Nikola se okrene k Anñeliki.
— Je li to istina? Da li se ti slažeš s tom?
Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u čita¬vom tijelu osječala neobičnu
malaksalost, stoga se ponovo pruži po ogrtačima.
Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih očiju.
— Jest, treba ga ubiti!
— I pravo je — poviče veselo patuljak — da
krv poprska svadbenu noč prosjaka! Hu! Hu! TTa-
trova krv...!
Patuljak tresne jezivu psovku, mašto mu se šef zaprijeti šakom te on strugnu
uza stepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata.
Nato se približi čudnovatom ležaju na kojemu se nalazila mlaña žena i
podbočivši se šakama, dugo je promatraše. Naposljetku ona otvori oči.
— Je li istina da si me dugo vremena slijedio
po pariškim ulicama? — upita.
— Odmah sam te pronašao. Ta možeš i zami¬
sliti, zahvaljujuči svojim ljudima, ja sam vrlo brao
46

obaviješten o svima došljacima i znam bolje od njih koliko dragulja


posjeduju i kako se ulazi u njihovu palaču kad sat odbiija ponoč na tornju
stra-žamice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici „Tri
čekiča" ...
— Prostače! — šapne ona i naježi se pri tom.
— Zašto si se smijao gledajuči u mene...?
— Jer mi se odjedared učinilo da češ ubrzo
postati moja!
Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala
Nikole kao što se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila što je
htjela. Bojati se mogla samo ljudi koje nije po¬znavala dok su bili djeca.
San joj je zaklapao oči. Ponovo upita nesigurnim glasom:
— Zašto... zašto si napustio Monteloup?
— E ovo je da čovjek svisne — poviče on pre-
križivši ruke na prsima — Zašto? Zar misliš da
sam ja umirao od želje da me stari GuiHaume na-
bode na koplje... poslije onog što je meñu nama
bilo'? Napustio, sam Monteloup na dan tvoje svadbe.
Zar si i to zaboravila?
Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod spuštenim vjeña'ma naviralo je
sada sječanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti težinu snažnoga Nikolina
tijela na svojemu i ono mučno čuvstvo žurbe, i bijesa što su je prekinuli prije
vremena.
— Ah! — poviče on gorko. — Može se reči da
ja za tebe nisam ništa značio. Prirodno, ti me se
sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni načas
sjetila, a?
— Pa i nisam — odgovori ona nehajno. — Ta
imala sam prečega posla no da mislim na slugu
s očeva imanja.
— Kučko! — poviče on izvan sebe. — Pazi
dobro što govoriš. Sluga s imanja tvoga oca sada
je tvoj gospodar. Ti mi pripadaš ..
I dok je on dalje taiko vikao, ona je zaspala.. Njegov glas ne samo da joj nije
smetao več je u
47
njoj budio čuvstvo grube, ali blagotvorne aaMte. On odjednom umukne.
— Evo — izusti ispotiha — baš kao nekad... kad bi zaspala na mahovini
usred naših svaña. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom slučaju, ti mi
pripadaš. Je li ti hladno? Hočeš li da te pokrijem?
Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjeña potvrdno odgovori. Nikola
potraži vrlo raskošan plašt i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa
strahom pomiluje po čelu.
Ta neobična soba bijaše zaista vrlo čudnovata; Sagrañena od ogromnih
stijena, kao stare kule, bi¬jaše okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo
okance ispresijecano željeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazličitijih
predmeta od vrlo finih ogledala uokvirenih ebanovinom ili bjeloko-šču, pa
do starih zarñalih željeznih predmeta te alata kao što su čeMei.i pijuci,
oružje...
Anñelaka se protegne. Napola budna u čudu je gledala naokolo. Potom je
ustala i dohvatila je¬dno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepo¬znate
djevojke okrutnih i suviše upornih očiju, kao što su oči u opake mačke dok
vreba na svoj plijen. Večernja svjetlost se u sumpornim prelje¬vima
odražavala na njenoj nepočešljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo
prestrašivši se. Ta žena lica kao u progonjena stvora, izgubljena izraza, nije
bila ona...! Što se s njom dogañalo? Zašto su u toj okrugloj prostoriji bili svi
ti predmeti? Mačevi, kuhinjsko posuñe, neseseri, kovčežiči puni marama,
lepeza, rukavica, nakita, štapova, glazbenih instru¬menata, jedno grijalo za
krevet, hrpe kosa, a nada¬sve ti plaštevi i ogrtači koji su, prebačeni jedni
48

preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala.


Meñutim, jedan vrlo graciozan ormarič s pre¬tincima izrañen od egzotičnog
drva s otoka kao da se čudio što se nalazi meñu tim vlažnim zidovima.
Ona osjeti za pašom neki tvrdi predmet. Po¬tegne kožnati držak i izvuče
napolje dug i šiljati bodež. Gdje li ga je več vidjela? U jezovitom i tfe-
skobnom snu, kad ee ono Mjesec poigravao mrtva¬čkim lubanjama.
Čovjek tamne puti ga je držao u ruci. Zatim mu je bodež ispao i Anñelika ga
je pokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i sru¬šili na
zemlju. Držala je u ruci bodež Rodogonea Egipčanina. Ponovo ga gurne u
prslučac. Trudila se da sredi zbrku u glavi.
Nikola! Gde je Nikola?
Potrči k prozoru. Izmeñu željeznih prečaga na oknu opazi Senu, njene lijene
vode, boje apsinta pod naoblačenim nebom, opazi onaj neprestani po¬kret
čamaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj več u- sumrak, prepozna
sjene Louvrea i Tuleriesa.
Pogled na te grañevine izazva u njoj sječanje na njen bivši život, i to je se
strašno kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola?
Baci se k vratima i, našavši ih zatvorenim i zaključanim dvostrukim
kračunima, stane po njima bijesno lupati. Urlajuči je dozivala Nikolu zarivši
nokte u gnjilo drvo.
Ključ zaškripi u bravi i pred njom se pojavi čovjek crvena (nosa.
— Kog si se vraga tako razgalamila, markizo?
— upita je Bljezgar.
— Zašto su ova vrata bila zatvorena?
— Ne znam.
— Gdje je Nikola?
— Ne znam.
Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloži:
4Q
4 Put u Versaillee

s — Doñi da vidiš prijatelje, to če te smiriti.


Ona poñe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlažnim i mračnim.
Sto je niže silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu
djece.
Najzad se nañe u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj
upadne u oči Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad
go¬vedine na tanjur. U dnu dvorane gorjela je va¬tra. Na kamenom ognjištu
je sjedio Brzonogi i nadzirao lonac. Neka debela žena je čupala patku, dok je
druga, mlaña, držala polugolo dijete meñu koljenima i biskala mu uši. Po
slami na podu posvuda se pružili starci i starice, pokriveni dronj¬cima i
prljava djeca koja su se s psima naganjala za otpatke hrane.
Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starini bačvama koje su im služile
umjesto stolica. Igrali su na karte ili pijuckali i pušili.
Kad je Anñelika ušla, sve se oči okrenu k njoj, Nasta muk meñu tim
bijednicima.
— Doñi naprijed, djevojčice — pozove je Dr¬
voguz poprati vši svoje riječi svečanim pokretom. —
Ti si družica našeg šefa Calembredainea. Prema to¬
me dugujemo ti poštovanje. Hej, vi tamo, brže se
dižite i dajte jednu stolicu markizi!
Jedan što je pušio lulu laktom gurne susjeda.
— Nema šta, djevojka je bez greške! Calem-
bredaine je ovaj put dobro izabrao, gotovo bolje
od tebe.
Čovjek kojemu bijahu upučene te riječi pri¬bliži se Anñeliki i primi je za
bradu umiljatim, i odlučnim pokretom u isti mah.
—Ja sam Lijepi Dječak — reče.
Ona mu bijesno skine ruiku.
— Zavisi od ukusa.
Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se učini vrlo duhovitim njen
odgovor.
— Ne zavisi — primijeti Drvoguz gušeči se od
smijeha — rekao ti je svoje ime. Lijepi Dječak,

tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da nešto popije. Bogami, meni
se ona sviña.
Staviše pred nju veliku čašu na kojoj bijaše utisnut grb nekog plemiča čiju je
palaču vjerojat¬no posjetila Calembredaineova razbojnička dru¬žina u noči
bez mjesečine. Bljezgar je napuni do vrha crnim, vinom, a uz put napuni i
ostale čaše.
— U tvoje zdravlje, markizo...! Kako se
zoveš?
— Anñelika.
Grohotan i pijani smijeh družine ponovo od¬jekne ispod svodova.
— Ovo je da crkneš od smijeha! Anñelika?!
Ha! Ha! Ha! Nema šta, pravi pravcati anñeo!
Ovoga kod nas još nije bild... A zašto i ne bi?
Na koncu konca zašto i mi ne bismo bili anñeli?
Buduči da je ona naša markiza... U tvoje zdra¬
vlje Markizo anñela!
Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima što je proizvodilo zvuke slične
jezovitom i zaglu¬šnom bubnjanju.
— U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pij...
pij, do vraga!
No ona je sjedila nepomično, vodeči očima po pijanim i neobrijanim licima
što su se nagi¬njali sa svih strana prema njoj.
— Pij več jednom! — zaurla Drvoguz svojim
stravičnim glasom.
Ona se izazivački zagleda u nakaznog čove-čulj'ka ni ne zaustivšL
Zavlada tišina nabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastužena
izgleda promatraše svoje drugove.
— Neče da pije! Šta li joj je?
— Šta li joj je? — ponavljali su ostali za
njim. — Lijepi Dječače, ti se razumiješ u žene,
pokušaj je udobrovoljiti.
Lijepi Dječak slegne ramenima.
— Gomilo glupana — prezrivo lane — zar ne
vidite da od ove nikad ništa nečete vikom postiči?

50

51

I sjedine pokraj Anñelike i polako je pomiluje po leñima kao što se miluje


dijete.
— Ne boj se, nisu oni opaki, znaš. Prave se važni da bi prestrašili grañane.
Mi smo te več zavoljeli. Ti si naša markiza. Markiza anñela! Zar ti se ne
sviña? Markiza anñela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim
lijepim očima. De, napij se, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bačva je na
svojim vlastitim nogama došla od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to
kod nas. Ovo je Dvor čudesa!
Mladič joj primakne čašu usnama. Nju nekako potakne njegov muški i
umiljati glas. Uze čašu i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj
prostruji tijelom. Odjedared joj se sve učini jednostavnijim i manje strasnim.
Popije još jednu čašu, a potom se laktom osloni o stol i stane pro¬matrati
oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko
čudovište nepokretno na dnu mora. Možda mu je nareñeno da jmotri na nju?
Ali ona Tuje ni mislila bježati. A kamo bi i otišla?
Navečer su se vračali u svoja skloništa pro¬sjaci .i prosjakinje koji su bili
pod Calembredaino-vom zaštitom. Bilo je mnogo žena koje su u naru¬čju
nosile bolesnu dječicu ili novoroñenčad umota¬nu u krpe. Ova su stalno
potiho kmečala. Jedno od ove djece, kojemu je čitavo lice bilo u gnojnim
mjehurima, bi izručeno ženi što je sjedila pored ognjišta. Ova spretnim i
brzim trzajem poskida kraste s djetetova lica, mokrom krpom prijeñe pre¬ko
sitnog lišča koje sad bijaše glatko i zdravo. Na kraju mu majka pruži punu
dojku.
Anñelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim
muklim glasom:
— Kao što vidiš, kod nas se brzo ozdravlja. Ne moraš poči u procesiju da bi
vidjela čudesa! Ovdje se dogañaju svakog dana. Vrlo je lako moguče da

u ovom trenutku neka dobra i milosrdna gospoña priča: ,,Oh, draga, vidjela
sam jedno dijete na No¬vom mostu. lice mu je sve sami gnojni mjehuri.
Koje li bijede...! Jasno, dala sam milostinju bi¬jednoj mu majci!" I te su
bogomoljke vrlo zado¬voljne. A djetetu nije bilo ništa. Majka mu je na lice
zalijepila malo suhog kruha natopljenog me¬dom, da bi se privukle muhe...
Gle, stigao je Mi-šlja Smrt. Možeš sada otiči...
Iznenañena, Anñelika se upitno zagleda u nj,
— Nije potrebno da razumiješ — promrmlja
bogalj. — Mi smo se sporazumjeli s Calembredai-
neom.
Mišja Smrt, koji je upravo ušao u tom tre¬nutku, bijaše sušieavi Španjolac.
Bio je tako mršav da su mu zašiljena koljena probila hlače. Taj se bijedan
otpadak s bojnih polja u Flandriji uza sve to pravio nebojša i razmetao
svojim, dugim crnini brkom, perjem okičenim šeširom i sabljetinom što ju je
nosio preko ramena, a na kojoj je bilo na-bodeno pet* ih" šest crknutih
miševa. Za dana je Španjolac prodavao nekakav prašak za ubijanje
glodavaca, dok je noču upotpunjavao svoje mr¬šave prihode stavljajuči u
Calembredaonovu službu svoje znanje mačevaoca.
On vrlo dostojanstveno pristane da popije čašu vina. Potom stane gristi
komad repe dok su se neke starice svañale oko njegove lovine: prodavao je
svakog miša za dva novčiča. Pošto je primio novac, Mišja Smrt dohvati
svoju sablju i njome pozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice.
— Spreman sam — reče u zanosu.
— Odlazi — Drvoguz če Anñeliki.
Zauzevši odbrambeni stav, ova htjede nešto
upitati, no odmah odustane od te namjere. Uto i drugi muškarci poustaju,
takozvani „vojničine", to jest bivši vojnici naviknuti na pljačku i bitke
kojima je teško padao nerad mirnih vremena. Ona odjednom opazi da je sa
svih strana okružuju ti zlikovački likovi. Na sebi su imali razderane uni-

53
forme na kojima su se još vidjeli porubi i pozlate, oznake regimenti u kojima
su služili.
Anñelika privuče ruku k boku, pa je zatim gurne pod prslučac gdje bijaše
sakrila Egipčaninov bodež. Bijaše odlučila da če, ako baš bude morala,
skupo prodati svoju kožu.
Ali bodeža pod prslučoom ne nañe.
Plane, a bijes joj još više raspali popijeno vino:
— Gdje je moj nož?
— Evo ga — javi se odmah Bljezgar svojim
unjkavim glasom.
I pruži joj nož nevina izraza na licu. Anñelika se zbuni: kako joj je mogao
izvuči iz prslučca nož a da ona to uopče nije osjetila?
Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka i
razbojnika, smijeh koji če čitav život proganjati Anñeliku.
— Sjajna lekcija, curice! — poviče Drvoguz.
— Naučit češ da poštivaš Bljezgarove ruke. Svaki
je njegov prst pravi čarobnjak. Propitaj se kod
domačica na tržnici šta o tome misle.
— Lijep je ovaj bodež — primijeti jedan od
„vojnicama" dohvativši ga.
Ali pošto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom:
— Ta to je nož Rodogonea Egipčanina...!
S mješavinom nemira i poštovanja svi se za¬gledaju u bodež koji se
svjetlucao na svjetlu vo-štanica.
Anñelika uze bodež i ponovo ga sakrije pod prslučac. Imala je dojam da je
taj pokret posvečuje u očima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je
ona došla do tog trofeja jednog od najopa¬snijih neprijatelja njihove
družine. Tajna je djelo¬vala na njih: okružila ju je aureola slave.
Ivič Drvoguz propišta:
— Hej, ova naša Markiza anñela je jaza no
što se čini.
Ona iziñe pračena pogledima poštovanja i di¬vljenja.
54

Našavši se napolju, Anñelika vidje kako se u gotovo mrkloj noči koči


urušena kula Nesle. Za¬ključi da se prostorija u koju je bijaše smjestio
Nikola Calambredaine nalazila na samom vrhu i da je služila kao spremište
za stvari što ih je nje¬gova banda krala. Jedan od „vojničina" joj ljuba¬zno
objasni kako je Calembredaineu palo na pamet da se neki članovi bande
smjeste u staroj srednjo¬vjekovnoj kuli usred Pariza. Zaista je ta kula bila
idealno sklonište za protuhe.
Dvorane napola u ruševinama, bedemi u ra¬spadanju, klimavi tomjiči
pružali su skloništa na kojima su im ostale bande po predgrañima uveliko
zavidjele.
Pralje, koje su dugo vremena sušile rublje po kruništima kule Nesle, morale
su pobječi pred strašnom najezdom.
Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupeže koji su vrebali na kočije iz
predgraña Saint-Germatai skrivajuči se ispod mostiča što su, slični
samarima, bili podignuti iznad nekadašnjih jaraka
Svršilo se na tome da je svijet smatrao oko¬licu kule Nesle, u samom srcu
Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina u Tuileries, s druge
strane Sene, miješao sa zvukom gusala starog Urlikala ili s pripjevima
Thibaulta vergla-ša uz čiju su svjrku prosjaci plesali i orgijali.
U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule,
lañari snize glas primije¬tivši na obali opasne prilike.
Nije se više moglo izdržati na tom mjestu, go¬vorili su izmeñu sebe. Kad če
več jednom gradski suci narediti da se poruše stari bedemi i otjera sav onaj
ološ?
55

— Gospodo, da ste mi zdravo — pozdravi ih


Mišja Smrt približivši im se. — Ne biste li bili
dobri pa nas prevezli do obale Gesvres?
— Imate li novaca?
— Imamo ovo — odgovori Španjolac prislo¬
nivši mu na .trbuh vrh svoga mača.
Čovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla s
lupežima koji su se skrivali u lañama, krali robu i tražili da ih se pre¬važa na
drugu stranu, i to badava, kao gospoda. Kad je lañara bilo više, izbijale su
krvave gužve, u kojima su sijevali noževi, jer taj svijet što je živio na vodi
nije baš bio obdaren vrlinom strplji¬vosti.
Te večeri, meñutim, trojica mornara što su kraj upaljene vatre bdjeli pokraj
teglenica, shvatiše da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladič na znak
svoga gospodara diže i, ne baš sasvim uvjeren, odriješi jedan čamac na koji
poskakaše Anñelika i njeni mrki drugovi.
čamac proñe ispod lukova Novoga mosta i u blizini Mosta Notre Darne
pristane uz obalu Gesvres.
— Baš ti hvala, djetence — reče Mišja Smrt
mladome lañaru. — Ne samo da smo ti zahvalni,
več te puštamo da se vratiš natrag, živ i zdrav
ledino češ nam posuditi svoj fenjer. Vratit čemo
ti ga kad se sjetimo...
Ogroman luk na kome je počivala obala Ges¬vres tek je nedavno sagrañen.
Bio je to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obrañenom kamenu.
Prodrijevši unutra, Anñelika začuje šum obu¬zdane rijeke. Ona ju je svojim
silovitim tokom pod¬sjetila na riku oceanskih valova. Buka kočija koje su
prolazile iznad njih sličila je na daleku grmlja¬vinu i još više pojačavala taj
dojam. Hladna i vla¬žna, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, čini
se, bila navlas stvorena zato da posluži kao sklonište svim zločincima
velikoga grada.
56

Lupeži proñoSe njome s kraja nakraj. Skačuči su se prebacili preko tri ili
četiri mračna prije¬laza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici
Stari fenjer poslužili kao kanali za otjecanje, i u kojima je ključala bujica
krvi.
Više naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepenice
skrivene u zavojima kuča, na nasipe gdje su im stopala do gležanj a upadala
u blato.
Kad su se ponovo našli na pariškim ulicama, bijaše gluha noč. Anñelika nije
bila kadra da kaže gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom če¬smom
u sredini s koje se razlijegao mrmor vode.
Odjedared se u blizini javi Nikolin glas.
— Jeste li vi, mladiči? Je li i djevojka s vama?
Jedan od „vojnika" okrene fenjer prema
Anñeliki.
— Evo je.
Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razboj¬nika Calembredainea. Zatvori
oči obuzeta užasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako prerušen
u njoj pobuñivao strah.
Šef rukom spusti fenjer.
— Kog vraga nosaš tu „dimljivku"? Gospodinu
je sada neophodno svjetlo da bi hodao!
— Nisam htio svršiti u Senu na obali Gesvres!
— bunio se čovjek što je nosio fenjer.
Nikola zgrabi grubo Anñeliku za ruku.
— Ne boj se, srdašce! Ti vrlo dobro znaš kako
u stvari izgledam — podrugivao joj se.
— Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice,
iza kamena meñaša. Ti, Martine, ostani sa mnom.
Ti, Gofoerte, poñi tamo dolje. Ostali neka vrebaju
na raskrščima. Barkarola, jesi li ti na svom mjestu?
Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori:
— Tu sam, šefe.
Patuljak se bijaše ščučurio na tabli okačenoj nad jednim dučanom.
57

Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Ni¬kolom, Anñelika je mogla


vidjeti usku uličicu u svoj njenoj duljini. Nekoliko fenjera, obješenih is¬pred
bogatijih kuča, slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu središnji
potočič pun otpadaka bio nalik na gadnu zmijurinu.
Dučančiči zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svi¬jet je lijegao. Iza prozorskih
su stakala promicali okrugli plamičci voštanica.
Jedna žena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. Čulo se kako
prijeti djetetu što je plakalo da če pozvati opata Bourrua. Bijaše to bauk
onog vremena, bradati opat, pričalo se, koji je pro¬lazio svijetom s vrečom
na leñima da bi u nju trpao zločestu djecu i odnosio ih.
— Sad ču ja tebi pokloniti opata Bourrua! —
promumlja Nikola.
Potom nadoda napetim i tihim glasom:
— Sad ču ti platiti miraz, Anñeliko. Takav ti
je običaj kod nas prosjaka. Čovjek plača da, bi dobio
svoju dragu. Isto kao kad se kupuje ono što se želi
imati.
— U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo
— primifeti jedan od razbojnika i zacereka se.
Nikola ga psovkom ušutka. Odnekud doprije šum koraka. Razbojnici
umuknu i ukrute se. Polako izvuku mačeve iz korica. Neki čovjek se
približavao skačuči s jedne kamene ploče na drugu trudeči se da u lokvicama
na ulici ne zablata svoje cipelice visokih peta i mašnom okičene.
— Nije on — šapne Nikola Calembredaine.
Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje mačeve u
korice. Prolaznik začuje zveckanje oružja, trgne se, te, primijetivši nekoliko
prilika što su se micale pod trijemom, nagne u bijeg urlajuči:
— Lopovi! Ubojice! Nočni razbojnici! Ubiše
me !
— Prokleti idiot — gunñao je Zimovka vrlo
neraspoložen s druge strane ulice. — Kad se jed¬
nom desi da nekoga pustiš da mirno proñe, pa mu
čak ni ogrtač ne skineš, onda ti se raznjače kao pravi magarac! Lud svijet!
Lagani zvižduk doprije s druge strane i on ušuti.
— Gledaj tamo, Anñeliko, gledaj tko dolazi! —
šapne Nikola i snažno stisne ruku mlade žene.
Smrznute, ništa ne osječajuči, pa ni snažan sti¬sak njegove ruke. Anñelika je
čekala. Znala je što če se dogoditi. A to što če se dogoditi bilo je neu¬mitno.
I npophodno da se dogodi. Njeno je srce moglo ponovo oživjeti tek „poslije
toga". Jer u njoj je več sve bilo mrtvo i jedino je mržnja imala moč da sve to
ponovo oživi.
Pod žutim svjetlom ulične lampe ona opazi dva fratra kako idu držeči se pod
ruku. Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi,
debeljuškast i brbljiv, nešto je govorio na latin¬skom razmahujuči naveliko
rukama. Mora da je bio malko naljoskan, jer je svaki čas vukao svog draga
prema zidu kuča, a onda mu se ispričavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga
da hoda blatnjavim potočičem.
Anñelika začuje rezak glas alkemičarev. I on je govorio na latinskom, ali
silovito, kao da prosvjeduje.
Stigavši do trijema, stane se derati na francu¬skom kao da je poludio.
— Dosta mi je, fra Amboise! Vaše teorije o
krštavanju u masnoj juhi čisto su krivovjerje! Ni¬
jedan sakramenat ne može biti svet, ako je voda
koja se pri tom upotrebljava izmiješana s nečistim
elementima, kao što su, u ovom slučaju, životinjske
masti. Krštavcti masnom čorbom! Kakvog li sve¬
togrña! A zašto da ne krštamo crnim vinom, kad
ste več toliko zaintačili? Pa to bi bilo sjajno buduči
da vam se, kako se čini, mnogo sviña.
I cimnuvši žestoko, mršavi se franjevac oslo¬bodi ruke fra Ambodsea, koji
se za nj bijaše kao čičak prilijepio.

58

59

ðebeljkasti fratar mucaše -unjkavim glasom pijanca:


— Oče, ražalostili ste me... Jao! Baš sam vas
želio uvjeriti...
Odjedared oštro krikne:
— Ah! Ah! Deus coeZi.'1
Gotovo u istom trenutku Anñelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio
kraj njih ispod trijema.'
— U vaše ga ruke predajem, prijatelji — šapne
prebacivši se s najčišče latinštine na šatrovštinu.
Conan Becher se okrene:
— Sta se dogodilo?
Ali mu riječ zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici.
— Fra Amboise — zazove... — fra Amboise
gdje ste?
Njegovo mršavo vansebno lice kao da se udu¬bilo još više, oči mu iskočile
iz duplji i čuli su kako teško diše iduči polako naprijed -i bacajuči oko sebe
užasnute poglede.
— Hu! Hu! Hu!
Eto, to je patuljak Barkarola stupio na popri¬šte zlokobno se glasajuči poput
nočne ptičurine. On se presavije preko metalne ploče na kojoj je bio ispisan
naziv radnje i ona zaškripi. On se spretnim skokom ogromne žabetine stvori
pred nogama fra¬tra Bechera.
Ovaj se trgne i priljubi uza zid.
— Hu! Hu! Hu! — ponovi paibuljčič huhukanje.
Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti
oko svoje žrtve. Skakao je oko njega uvreten, po¬zdravljao ga bečeči se i
krevelječi, a sve je to pra¬tio besrambim pokretima. Smantao je fratra
podi¬žuči oko njega pravu paklenu buku.
Uto iz mraka iziñe još jedno užasno stvorenje cerekajuči se pri tom: nekakav
grbonja krivih no¬gu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge
Bože na nebesima.
60

i stopala bila isuviše raskrečena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i


vrckanjem.
Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo ado-nski lijepo prema užasnom mu
licu. U stvari, na čelu je imao čudnu mesnatu izraslinu, koja se kla¬tila i bila
crvene boje.
Krkljanje što se otelo iz fratrova grla nije više imalo ničeg ljudskog.
— Aaaaaah ...! Vragovi! — zaurla.
Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu.
Oči mu iskočile, a lice mu postalo žuto kao vosak. Izmeñu njegovih usnica
što mu ih je grozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba.
Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne koštunjave ruke s ra2maknutim
prstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti:
— Milost... Pevrac!
To ime izgovoreno usnama omraženog stvora, zarije se Anñeliki u srce
poput bodeža. Ludilo što je prožimalo taj nestvaran prizor zahvati Anñeliku.
Ona divljački zaurla:
— Ubij ga! Ubij ga!
Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga
postupka. Nikola se oslobodi odgumuvši je, a potom iz korica isuče mesarski
nož kojim bijaše oboružan.
Ali se odjednom grobni mir uvuče u uličicu. Čulo se kako Barkarola govori:
— šta je ovo sad?
Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida.
Eazbojnici se primaknu bliže. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu.
Donja vilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tje-
skobni pokret. Oči su mu več bile ukočene i zamučene.
— Za nas tu više nema posla. Mrtav je! —
reče Calembredaine.
61

A da ga nismo ni dotakli — dometne patu¬


ljak — zar ne, KJukmavče, da ga uopče nismo do¬
takli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali
strah u kosti.
— I tako dobro si to izveo da je crko... Crko
od straha.
— Baš smiješno — zaključi Barkarola.
Jedan se .prozor otvori. Nečiji glas podrhtava¬
juči upita:
— Šta se dogodilo? Tko to govori o vragovima?
— Podbrusimo pete — naredi Calembredaine.
— Tu za nas više nema posla.
Kad su Parižani ujutro pronašli mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na
njemu nije bilo znakova niti od udaraca niti rana, sjetiše se riječi vješca što
je živ spaljen na trgu Greve: „... Conane Be-cheru, za mjesec dana te
pozivam na sud Božji..."
Potražiše kalendare i utvrdiše da se mjesec na¬vršavao upravo tog dana. Bez
prestanka se križa¬juči, stanovnici ulice Trešnjik, blizu Arsenala, pri¬čali su
o čudnim krikovima što su ih te noči trgli iz prvoga sna.
Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra.
A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: „Ovdje počiva otac Conan Becher,
obračeni franjevac, koji je izdahnuo mučen od nečistih sila posljednjega
dana mjeseca marta 1661."
Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga raz¬bojnika, provela je noč
pijuči po krčmama.
Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo izmeñu Arsenala i Novog
mosta. Jatili su se oko jedne žene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali
su je da pije.
Noč više nije bila crna več crvena, crvena kao vino, plamsala je poput
požara. Stolovi su se rušili,
62

vatre na ognjištima okretale su se oko svojih og¬njenih osovina, podovi su


se podizali u susret tavanicama!
Anñelika je bila pijana kao čep. Najzad po¬vrati. Čelo nasloni nia stol; u
glavi joj se rodi misao, a zatim je dugo i očajno mučila:
„Izgubljena sam! Izgubljena sam...!
Odlučnim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatraše uznemiren
i u čudu.
— Zar ti je slabo? U stvari, još ništa ni popili
nismo... Moramo proslaviti našu svadbu ...
Opazivši, meñutim, da je sasvim klonula i za¬tvorila oči, on je podiže u
naručaj i iziñe.
Noč je bila hladna, ali toplina što je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona
se osječala bolje.
Ležeči izmeñu kopita brončanogai konja, pjesnik s Novog mosta opazi
glasovitog razbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naručju nosi bijelu
priliku raspuštenih kosa.
Kad je Calembredaine kročio u prostranu dvo¬ranu prizemlja u kuli Nesle,
jedan dio njegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijaše oko
pucketave vatre. Jedna od žena skoči na noge i vi¬čuči kao da je
pomahnitala, baci se na nj:
— Izdajnice! Uzeo si drugu...! Prijatelji su
mi to javili. A ja sam u meñuvremenu satirala svo¬
je zdravlje s bandom razvratnih mušketira.. Ali
ja ču te kao svinju zaklati, a i nju takoñer!
Nikola polako postavi na pod Anñeliku i pri¬sloni je uza zid da ne bi pala.
A zatim izmahne svojom ručetinom i djevojka se složi kao klada.
— A sad dobro otvorite uši — reče Nikola Ca¬
lembredaine — ova ovdje — i pri tom pokaže pr¬
stom Anñeliku — pripada meni i nikome drugome.
Oni koji se usude da je dotaknu ili oni koji poku¬
šaju da joj bilo čime dojañuju, imat če sa mnom
posla. Znate što to znači, zar ne? A što se tiče
markize Poljaka ...
63

Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlučnim i prezrivim odgurne je


prema skupini mladiča što su igrali na karte.
— ... možete s njom raditi što vas volja.
Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadašnji pastir, a sad vuk,
likujuči okrene prema ženi koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina
sada vratila.
IV 2IV0T PROSJAKA U KULI NESLE
Calembredaine uze ponovo Anñeliku na ruke i stane se uspinjali uza
stepenice kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu
se vina još uvijek maglilo u glavi. "Ta sporost je da¬vala svečani izgled
njegovu uspinjanju.
Anñelika se prepustila stisku njegovih močnih mišica, U glavi joj se malko
vrtjelo zbog zavojitih stepenica.
Stigavši -navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije
gdje su se nalazile po¬kradene stvari. Zatim poñe k bijednom ležaju
na¬pravljenom od ogrtača, spusti Anñeliku na nj kao kakav paket i uz to
poviče:
— Red je na nama dvojici sada.
Pokiret i pobjednički smijeh što je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo u
polumraku, trgoše Anñeliku iz pasivne ravnodušnosti koja bijaše njo¬me
ovladala još dok su bili u posljednjoj krčmi. Pošto bijaše povratila, sasvim se
otrijeznila i ona sada skoči i potrči prema prozoru zgrabivši za željezne
motke a da ni sama nije bila svjesna onoga što radi.
— A što si ti — poviče ianad ramena — što si
mislio kazati onim svojim glupavim: „Red je na
nama dvojici sada?"
G4

s Put u VersaiUes

65

— Ja . .ali... htio sam reči — mucao je Ni¬


kola potpuno zbunjen.
Ona mu se podrugljivo nasmije.
— Da ne misliš možda postati mojim ljubav¬
nikom, ti, Nikola Merlote?
On se stvori pored nje u par nečujnih koraka. Čelo mu se nabra od ljutine.
— Ne mislim — odgovori suho — več sam
siguran.
— To čemo vidjeti!
— Nema se tu šta vidjeti.
Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre što su je lañari
zapalili dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola
duboko uzdahne.
— Slušaj — otpoče muklim i prijetečim gla¬
som — obračam ti se zato što se o tebi radi i što
treba da shvatiš. Ti nemaš >prava da mi uskratiš
ono što od tebe tražim. Tukao sam se za tebe, ubio
sam onoga tipa po tvojoj želji. Veliki Coesre te je
meni izručio, prema tome, sve je u najboljem redu
što se tiče zakona podzemlja. Ti mi pripadaš.
— A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja?
— Onda češ umrijeti — odgovori on i nešto
kao blijesak sijevne u dnu njegovih očiju. — Od
gladi ili od nečeg drugog. Ostavit češ kožu, ne
obmanjuj se. Uostalom, ništa ti drugo i ne preo-
staje. Zar ne shvačaš — nastavi i prisloni svoju
stisnutu šaku na sljepoočicu mlade žene — zar ti
ovom tvojom malom grofovskom tikvicom nisi još
shvatila što je izgorjelo na trgu Greve zajedno
s vješcem, tvojim mužem? Sve što te je prije di¬
jelilo od mene! Sluga i grofica više ne postoje. Ja
sam Calembredaine, a ti... ti više ništa nisi. Tvoji
su te napustili. Oni tamo na onoj strani...
Ispruži ruku i pokaže na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i
hodnike Louvrea u ko¬jima su žmirkala svjetla
— Ni za one tamo više ne postojiš. Sad znaš
zašto pripadaš podzemlju ... jer je podzemlje ño-

movina napuštenih... Ovdje če se uvijek nači ne¬što da pojedeš. Bit češ


zaštičena. Bit češ osvečena i- pružit če ti se pomoč. Ali ne misli na
izdajstvo...
Zašuti. Bio je malko zadihan. Osječala je na svome ramenu njegov vruči
dah. Mada ju je jedva dodirivao, osječala je kako žar njegove želje u njoj
raspaljuje neke mutne požare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje
kako ih podiže da bi je zgrabio, i kako zatim uzmiče ne usuñujuči se da to
učini.
Uze tada da je moli šapatom na narječju nji¬hova sela.
— Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Za¬
što si takva? A nije li, u stvari, sve vrlo jedno¬
stavno? Ovdje smo... sami ... kao nekoč. I siti
smo i gasni. A što da drugo radimo do da se lju¬
bimo? Ne misliš mi, valjda, reči da me se bojiš!
Anñelika prasne u smijeh i slegne ramenima.
On nastavi:
-<- Onda? Doñi...! Sječaš li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvoreni
smo jedno za drugo, čedo moje malo. Ništa se ne može protiv nečega kao što
je ovo... Znao sam da češ mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je,
vidiš, stigao taj trenutak...!

— ¦ Ne — otpovrne ona tvrdokorno odmahujuči


svojom dugom kosom popadalom po ramenima.
Odjednom on pomahnita:
— Čuvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi
bude volja...
— Pokušaj. Oči ču ti iskopati noktima.
•— Naredit ču svojim ljudima da te drže — zaurla.
— Podlace!
Obuzet očajem, on se uteče strašnim psovkama.
Ali ona jedva da ga je i čula. Čela naslonjena na čvrste željezne šipke na
prozoru, kao zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anñelika osjeti kako je
svladava umor. „Tvoji su te napustili..." Kao od-
66

8*

67

jek na tu Nikolinu rečenicu, odjeknuše joj u sje¬čanju druge riječi, oštre kao
krvnička sjekira:
„Neču da o vama više išta čujem. Morate nestati. Nikakva naziva, bez
imena, bez ičega."
Pred njom uskrsne Hortenzija, kao zmija, sa sviječnjakom u ruci:
— Odlazi! Odlazi!
Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orijaš plahovite i divlje krvi,
koji se iza njenih leña tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo srušiti i
staro stijenje kule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali
njegova je put, mo¬žda, ako je stisne žestoko, ako silovito zagrize u nju,
imala nezaboravan ukus Monteloupa...!
Odjednom se pomiri sa sudbinom, proñe ispred njega i stane driješiti
prslučac stigavši pored ležaja. Potom otkopča suknju i pusti je da padne na
pod. Bila je u košulji. Časak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali
joj je glava gorjela. Skine na brzinu taj posljednji komad odječe i gola se
pruži preko pokradenih ogrtača.
— Doñi — pozove ga mirnim glasom.
Šutio je kao bez daha. Njena mu se pokornost činila sumnjivom. Približi se
motreči je s nevjeri-oom. Polako se poče oslobañati dronjaka što ih je imao
na sebi.
U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojat-nijih snova, Nikola, nekadašnje
služinče, tresao se od uzbuñenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na
obali Sene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu.
— Doñi — ponovi ona — hladno mi je.
I ona je, u stvari, drhtala, možda zbog studeni, a možda ju je njegovo
ogromno tijelo, golo i za-stalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom.
Vučjim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a
uz to je ispuštao krikove izmiješane s riječima:
68

— Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja


si! Nečeš mi više umači, moja si! Moja! Moja Moja!
— ponavljao je skandirajuči svoj muški delirij.
Zahvačen žestinom, žudnje on ju je uzeo kao da je ubija.
Nakon nekog vremena ona je čula kako uzdiše poput nasičena kera.
— Anñeliko.
— Šatro si me — tužila se ona.
Zatim se umota u ogrtač i zaspe.
Još ju je dvaput uzeo u toku noči. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da
bi postala žrtvom tog mračnog stvora koji ju je grabio oiz puste psovke, a
potom je silom uzimao muklo uzdišuči da bi zatim klonuo pored nje
mumlajud riječi bez ikakva smisla.
U zoru ga probudi šapat nečijih glasova.
— Calembredaine, požuri'— govorio je Lijepi
Dječak — moramo na dernek u Saint-Germain da
izravnamo račune s vračarama Rodogonea Egipča-
nina, koje su prijavile starog Urlikala i staru
Urlikalicu.
— Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala još
spava.
— Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke nočas
u staroj kuli Nesle! Štakori nisu mogli spavati.
Nema šta, pošteno si zapeo! Smiješno je da ti ne
možeš uživati u ljubavi a da se ne dereš?
— Umukni! — gunñao je Calembredaine.
— Markiza Poljaka ti i nije previše zamjerila.
Moram ti priznati da sam na dlaku izvršio tvoje
nareñenje... Čitavu sam je noč milovao zato ña je
ne spopadne volja da vam doñe ovamo gore u po¬
sjetu s mesarskim nožem. Dokaz da se na tebe ne
ljuti baš mnogo, jest u tome što te dolje čeka s pu¬
nom zdjelom kuhanog vina.
— U redu, a sada izddri!
Pošto je Lijepi Dječak otišao, Anñelika malko rastvori vjeñe.
69

Nikola je bio več na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od


samih krpetina. Bio joj je okrenut leñima i nagnut nad jednom škrinjom u
kojoj je nešto tražio. 2ena s imalo iskustva ot¬krila bi odmah zašto je on
savio leña. On je očito bio u velikoj nedoumici.
Najzad zatvori kovčeg i, stiščuči u ruci neki predmet, vrati se prema
Anñeliki, koja se ponovo pravila da spava.
Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho:
— Anñeliko, čuješ li me...? Moram poči. Ali
bih ti prije htio kazati... Htio bih znati... Da li
se mnogo ljutiš zbog onoga što se nočas dogodilo?
Nije moja krivica. Bilo je jače od mene. Ti si tako
lijepa...) Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat ču ti
Velikog Matthieua s Novog mosta, hočeš li? Da te
liječi?
On položi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijaše pomolilo ispod
ogrtača te ona nije mogla suspreči drhtaj.
— Odgovori mi. Primijetio sam da ne spavaš.
Gledaj što sam izabrao za tebe! Jedan prsten, pravi
prsten. Odnio sam ga jednom trgovcu na Obali zla¬
tara da ga procijeni... Gledaj ga ... Nečeš ga? Evo,
ostavit ču ga ovdje pored tebe ... Reci mi što bi ti
se sviñalo. Hočeš li pršuta? Odličnog pršuta? Još je
nenačet, jutros su ga donijeli. Digli su ga nekom
kobasičaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao
kako vješaju jednog od naših drugova ... Hočeš li
novu haljinu? Imam ih nekoliko... Odgovori mi
ili ču se naljutiti.
Ona ga pogleda izmeñu razbarušene kose i od¬govori nabusito:
— Hoču, kabao pun vruče vode.
-r- Kabao? — ponovi on zatečen. Sumnjivo je promotri. — A što če ti voda?
— Da se operem.
— Dobro — odgovori on razuvjeren. — Polja¬
kinja če ti ga donijeti. Traži sve što želiš. Ako ti
70

štogod ne bude po volji, red češ mi kad se vratim. Prebit ču boga u njima.
Zadovoljan što je ona ipak nešto poželjela, okrene se prema venecijanskom
ogledalu naslonje¬nom na rub ognjišta i uze stavljati na obraz prišt od
obojenog voska, koji mu je služio da nagrdi svoje lice.
Anñelika naglo sjedne na ležaju.
— E to ne može! — odlučno reče. — Zabra¬
njujem ti, Nikola Merlote, da se preda mnom po¬
javiš s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inače
neču dopustiti da me još takneš.
Njegovo tvrdo lice obilježeno zločinačkom ra¬botom osvijetli izraz djetinje
radosti.
— A ako te poslušam... hočeš li mi onda
dopustiti?
Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jed¬nog ogrtača da bi sakrila
uzbuñenje što ga je u njoj pobudio sjaj u očdma razbojnika Calembredainea.
Jer on ju je gledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i
nestalnog, u „koga nije loše srce" kako je o njemu govorila njegova jadna
majka. Bio je to pogled Nikole koji se saginje nad tijelom svoje sestre koju
su vojnici silovali. „Fran-cino, Francino...", dozivao ju je.
— Hočeš li onda dopustiti da te još ljubim? —
šaputao je.
Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako čudan način
susreli.
— Možda.
Nikola svečanim pokretom ispruži ruku i pljune na pod.
Onda se kunem da me ti više nikad nečeš
vidjeti pod likom Calembredainea makar me uhode uhvatile i oprale mi lice
nasred Novog mosta.
I on gurne u džep vlasulju i povez.
—Prerušit ču se dolje.
— Nikola — zazove Anñelika — noga mi je
ozlijeñena. Gledaj. Možda bi mi je Veliki Matthieu,
o kojemu si maloprije govorio, mogao izliječiti.
71

— Navratit ču do njega.
I naglo dograbi rukama bijelu nožicu i po¬ljubi je.
Kad je on izišao, ona se sklupča i pokuša po¬novo zaspati. Hladnoča ponovo
stegne, ali ona je bila dobro pokrivena pa je nije osječala. Blijedo zimsko
sunce lijepilo je u obliku, pravokutnika svoju svjetlost na zidove.
Iako joj je čitavo tijelo bilo bolno i umorno, Anñeliku je u tom trenutku
prožimao neki osječaj sreče.
„Dobro je", mislila je. „Ovo je kao kad se utaži glad ili žeñ. Poslije ne
razmišljaš ništa. Divno je ništa ne misliti".
Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog če
Nikolu uvijek za nos vuči!
Kad se Anñelika kasnije prisječala toga vre¬mena što ga je provela meñu
ološem pariškog pod¬zemlja, često je mrmljala odmahujuči glavom: „Bila
sam luda!"
U stvari, samo zahvaljujuči tom svom ludilu mogla je živjeti u tom groznom
i kukavnom svijetu. Ili još bolje, zahvaljujuči istupjelosti osječaja, nekoj
vrsti životinjskog sna.
Svi njeni pokreti i svi njeni čini pokoravali su se dnevnim potrebama; htjela
je jesti, htjela je da joj bude toplo. Želja za zaštitom gonila ju je na tvrde
Nikoline grudi, u njegove grube zagrljaje ko¬jima se poslušno prepuštala.
Nekad je uživala u najfinijem rublju, u izve¬zenim pokrivačima, a sad je
spavala na naslagama ukradenih ogrtača koji su bili prožeti vonjom svih
muškaraca Pariza.
Postala je plijenom jednog prostaka, čovjeka koji se iz sluge prometnuo u
razbojnika, ljubomor¬nog primitivca koji se silno ponosio time što je postao
njenim gospodarom. A njoj ne samo da se nije gadio, nego je i sama donekle
uživala u silovi¬tim osječajima što ih je on gajio prema njoj.
72

Predmeti kojima se služila, hrana koju je jela, bili su plod kraña, a možda
čak i zločina.
Njeni su prijatelji bili ubojice i bijednici. Njena skrovišta bedemi, strme
obale i duplje. Na kraju, njen jedini svijet strašno i gotovo nedostižno
po¬dručje na kojemu se nalazio Dvor čudesa, gdje su se oficiri Chateleta i
vojničke straže usudili jedino za dana obreti. Isuviše malobrojni u poreñenju
sa strašnom vojskom obespravljenih koji su u ono vrijeme predstavljali
jedinu petinu pariškog stanov¬ništva, prepuštali su ovima noč da za mraka
rade što ih je volja.
Uza sve to, pošto bi promrmljala: „Bila sam luda", Anñelika bi ponekad s
nostalgijom mislila
0 onom vremenu kad je pored slavnog Calembre-
dainea vladala nad starim bedemima i nad mosto¬
vima Pariza.
Nikotina je, bila ideja da lupeži i protuhe njemu odani „okupiraju" ostatke
starih bedema što ih je nekada August Filip podigao oko srednjevjekov-nog
Pariza. Več četiri stolječa su kamene gradske zidine bile razrušene. Opkopi
na lijevoj obali bijahu gotovo sasvim nestali, a oni na desnoj još su
posto¬jali, u ruševinama, obrasli bršljanom, ali puni rupa
1 savršenih skrovišta.
Da bi ih zaposjeo, Nikola Calembredaine je vodio dugu, tajnu i upornu
bitku. Taktiku je izradio Drvoguz, njegov savjetnik, i to spretnošču
dostoj¬nom nekog poštenijeg pothvata.
Najprije su poslali u napad čopor djece pune buha. Ona su se utaborila
ovdje-ondje zajedno sa svojim dronjavim i bijednim majkama, ženama koje
nijedan pandur nije bio u stanju otjerati a da ne izazove pobunu čitave
četvrti.
Poslije toga su na poprište izišli prosjaci.
Starci i starice, bogalji, slijepci koji su se s ma¬lim zadovoljavali, nekom
rupom u stijenama s ko¬jih je kapala voda, s kutom u podstepeništu,
neka¬dašnjim udubljenjem za kipove, nekim kutkom u
73

..i.

podrumu. Najzad su „vojnici" sa sabljama i pu¬škama kratkih cijevi i punih


zarñalim čavlima na silu zauzeli najbolja mjesta, kule i podzemne hodnike i
prostrane dvorane još u dobrom stanju istjeravši iz njih u par sati obitelji
zanatlija i rad¬nika koji se bijahu ponadali da su tu našli krov nad glavom uz
jeftinu cijenu. Znajuči da nemaju sve papire čiste pred vlastima, ti se jadnici
nisu usudili prijaviti ološ što ih je otjerao, več su bili sretni kad su mogli
odvuči koji dio namještaja da pri tom nisu dobili sabljetinu u trbuh.
Ti kratki ratni pohodi nisu uvijek bili jedno¬stavni. Bilo je meñu
stanovnicima bedema goropad-nika, to jest članova drugih bandi podzemlja
koji nisu htjeli prepustiti svoje brloge. Dolazilo je- do groznih sukoba, a
dokazi o njihovoj žestini bili su vidljivi po lešinama u prnjama Što ih je Sena
u zoru izbacivala na svoje obale.
Najteže je bilo osvojiti staru kulu Nesle što se sa svojim stožerima, širokim
kruništima dizala nad okukom Sene i nekadašnjim jarcima. Ali kad su se tu
smjestili, koje li divote! Pravi pravca ti zamak ...!
Calembredaine je tu udario svoje sjedište. Tada su drugi voñe podzemlja
opazili da je taj pridošlica meñu „bračom" stavio pod svoj nadzor čitavu
sve¬učilišnu četvrt, držao pod sobom okoliš starih vrata Saint-Germain,
Saint-Michel i Saint-Victoir sve ta¬mo do obala Sene i palače Tournelle.
Studenti koji su rado odlazili na Prč-au-Cleres1 da se tuku, grañani koji su u
nedelju radosni od¬lazili da pecaju glavoče u nekadašnjim jarcima, li¬jepe
gospoñe željne da posjete svoje prijateljice u četvrti Saint-Germain ili da odu
na ispovijed u Val-de-Grace2 trebali su samo pripremiti svoje novčanike.
Čitav čopor prosjaka bi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio
kočije u
1 Livada na kojoj su se održavali dvoboji.
2 Glasoviti samostan u Parizu
74

uske prolaze vrata ili mostova podignutih nad jarcima.


Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, mo¬rali su platiti jednom uvozninu
prijetečim „voj¬nicima" koji bi im se ispriječili kad su več dobrano ušli u
Pariz. Ološ pod zapovjedništvom Nikole Ca-lembredainea oživio je gradske
zidine nekadašnje tvrñave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teško
probiti kao u vrijeme kad su se tu nalazili pokretni mostovi.
Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramžljivo
čudovište što je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Ro-lin
Klada, nije se umiješao. Calembredaine je kne-ževski plačao. Njegov smisao
za jasne poteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Dr-
voguz, čovjek genijalnih organizatorskih sposobno¬sti, činile su ga svakim
danom sve močnijim. Jed¬nom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most,
po¬vlašteno mjesto u Parizu, gdje se uvijek motalo mnoštvo veselih
danguba kojima su džepari s tak¬vom lakočom rezali kese da se majstorima
tog po¬sla kao što je bio Bljezgar gadilo stavljati ruku na njih.
Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio je
Calembredaine jer je on sa svojima držao sve uokolo.
On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili
stupove mosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u
stvari su tu stražarili širom rastvorenih očiju.
Bazajuči smjelo pariškim podzemljem u dru¬štvu Brzonogog, Barkarole ili
Drvoguza., Anñelika je malo-pomalo otkrila čitavu mrežu prosjačkih i
pljačkaških punktova što ih je njen nekadašnji drug u igri tako brižljivo
organizirao.
— Ti si lukaviji no što sam mislila — reče mu jednoga dana. — Ponekad se
i neka dobra misao začme u tvojoj glavurdi.
I rukom mu pogladi kosu.
75

Ona se rijetko prepuštala takvim nježnostima, koje su njega neobično


uzbuñivale.
On je privuče i posadi sebi na koljena.
— čudiš se... Nisi to očekivala od seljačine kao što sam ja? Ali ja seljačina
nisam nikad bio, nikad nisam htio biti...
I prezrivo pljune na pod.
Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prosto¬riji pod kulom. Nesle. Tu su se
okupljali Calembre-daineovi sljedbenici i gomila odrpanaca što su do¬lazili
da se dodvoruju tom samodršcu prosjaka i protuha. Kao i svako veče taj se
smrdljivi i bučan ološ vrzmao po prostoriji u kojoj je sve ječalo od dječje
dernjave, od podrigivanja, od psovki, od na-zdravljanja bakrenim čašama, u
kojoj se osječao onaj nepodnosivi vonj starih prnja i vina.
Taj skup je predstavljao najodabranije društvo meñu podanicima slavnog
nevaljalca, koji je nasto¬jao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih ba-
Čava i mesa na ražnju. Te su podašnosti držale na uzdi najusijanije glave
meñu njegovim ortacima.
U stvari, kad kiša i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiču ne da u
kazalište, a graña¬ninu u krčmu, što bi bolje mogao raditi „vojnik" praznog
želuca do da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni.
Dvoguz bi se postavio na stol drskošču čovjeka šefova povjerenja i
zauzimao držanje neshvačenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakaše
naokolo uvreten srdeči dozlaboga one koji su igrali nakarte. Mišja Smrt je
prodavao izgladnjelim staricama svoj lov. Thibault, verglaš, ©kretao ručicu
svoga ver-gla podgrugljivim pogledom vireči kroz pukotine na svom
slamnatom šeširu na oči nabijenom, dok ga je Linot, dječačič anñeoski
blagih očiju, pratio uda¬rajuči u jedan tanjur. Stara je Urlikalica plesala sa
starim Urlikalom, a odsjev s vatre je bacao po zi¬dovima njihove teške i
nezgrapne sjene. Taj pro-
76

sjački par, govorio je Barkarola.-.imao je u sve je¬dno oko i tri zuba. Stari
Urlikalo je bio slijep i udarao je po nekakvoj kutiji preko koje bijahu
nategnute dvije žice. On je taj svoj instrumenat nazivao violinom. Jednooka i
zdepasta Urlikalica sa svojom sijedom kosom, gustom i zamršenom poput
stupe, koja joj je bježala ispod prljavog turbana napravljenog od krpa,
pucketala je •kastanjetama i skakutala debelim i natečenim nogama,
umotanim u nekoliko pari čarapa.
Barkarola je o njoj uz ostalo tvrdio da je si¬gurno nekad bila Španjolka...
Zbog toga je ona i imala kastanjete.
Užem krugu Calembredaineovih prijatelja pri¬padao je i uvijek zadihan
Brzonogi, bivši lakej-tek-lič. A tom su krugu pripadali još i grbavac Tabelot;
Bljezgar; džepar; Mudrica, plačljiv i bogobojazan, što mu nije smetalo da
sudjeluje u svim provalama i pljačkama u tuñe kuče, Lijepi Dječak kojega su
uzdržavale bludnice i koji bi, kad se lijepo dotjerao, i samog kralja zaveo u
bludnju. Tu je bilo i neko¬liko bludnica od kojih su neke bile pokorne kao
ži¬votinje, a druge oštre kao harpije, par pelivana, te nekoliko pokvarenih
slugu koji su krah' svoje gospo¬dare i onda rasprodavali pokradeno. Propali
stu¬denti koji su silom svog siromaštva dospjeli meñu podzemni ološ i u toj
se sredini sasvim iskvarili. U zamjenu za sitne usluge oni su dolazili da se
koc¬kaju s lupežima. Ti mladiči koji su govorili latinski nazivani su
madministrima i oni su sastavljali za¬kone za Velikog Coesrea. Jedan od
njih je bio i Velika Vreča što je, prerušen u fratra, uvukao u stupicu Conana
Bechera.
Varalice koji su živjeli na načun tuñeg milo¬srña: bogalji, slijepci, oni što su
padali po ulicama hineči da umiru, svi su se oni skrasili u palači Nesle. Stare
zidine koje su bile svjedokom razvrat¬nih orgija kraljioe Margerite de
Bourgogne i čule hropac mladiča udavljenih pošto bi ih se zasitila, na kraju
su svog zlosretnog vijeka primile u svoja
77

njedra najgore otpatke postojanja. Bilo je tu i pra¬vih bogalja, idiota,


poluludih stvorova, nakaza kao što je bio Kukmavac s onim svojim čeonim
crvulj-kom koji je u Anñeliki izazivao osječaj gañenja, zbog čega je
Calembredaine na kraju tog nesretnika otjerao.
Prokleti svijet: djeca koja više nisu izgledala djeca, žene koje su se podavale
ljudima na podu pokrivenom slamom, starci i starice u kojih su oči bludile
kao u izgubljenih pasa. Uza ave to meñu tom je gomilom vladala prava
pravcata nepatvo¬rena bezbrižnost i zadovoljstvo.
Bijeda je podnošljiva samo onda ukoliko je potpuna i ukoliko pogaña one
koji ne znaju za bolje življenje. Za taj svijet što je živio na Dvoru čudesa nije
postojala ni prošlost ni budučnost.
Mnogi mladiči zdravi, ali lijeni još se i ugoje od nerada. Glad i hladnoča su
za slabiče, za one koji su na njih navikli. Zločin i prosjačenje jedini zadaci
Nesigurna sutrašnjica nije nikoga zabrinja¬vala. Vrlo važno! Neprocjenjiva
vrijednost te ne¬sigurnosti je sloboda, pravo da se tamani vlastite buhe
sjedeči na suncu i kad ti je volja. Neka samo doñe uhoda zadužen da bdije
nad sirotinjom! Neka samo grade bolnice i sirotišta velike gospoñe i
nji¬hovi dušobrižnici...! Prosjaci neče-nikad u njih, je¬dino ako ih silom
natjeraju, mada im tamo bijaše osiguran dnevni obrok.
Kao da Calembredaineov stol, opskrbljivan od njegovih lupeža što su stalno
oblijetali teretne bro¬dice na Seni, nije bio najbolji, oni su se motali oko
dučana finih jestiva i oko mesnica i napadali se¬ljake koji su išli na tržnicu.
** *
Pred pucketavom vatrom naloženom od ukra¬denog ogreva Anñelika se
naslonila na Calembre-daineova tvrda bedra. U čitavu njegovu tijelu nije

bilo ni za uncu sala. Nekadašnji dječak koji se penjao po stablima kao


vjeverica postao je pravi Herkul, klupko snažnih i gustih mišiča. U njegovim
širokim leñima moglo se naslutiti seljačko porije¬klo, ali je isto tako bila
istina da je on več odavno otresao ilovaču sa svojih cokula. Bio je on gradski
vuk, spretan i hitar.
Kad je svoje ruke stezao oko Anñelike, ona je imala dojam da ju je stegao
čelični obruč koji ni¬jedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspolo¬ženju,
ona se otimala ili je mačjom nježnošču pri¬anjala svoj obraz uz njegov
neobrijani. Sviñalo joj se kad bi u njegovim očima divlje zvijeri opazila
zasljepljujuči sjaj i dokaz o svojoj moči. On se pred njom nije usudio
pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz Monteloupa su je potčinjavale
njego¬voj vlasti više no što je i mislila. Kad bi- joj on šaputao, na narječju
kojim su se kao djeca spora¬zumijevali, riječi što se šapuču pastiricama u
slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijaše to za nju kao neko opojno
sredstvo, nešto što je blažilo njene -duboke rane.
Ponos što ga je taj čovjek osječao dok bi je uzimao, bio je" u isto vrijeme
uvredljiv i potresan:
— Bila si plemkinja ... Bila si mi nedostupna ..
često je ponavljao — a ja sam govorio: „Imat ču
je..." Znao sam da češ doči... Sad mi pripadaš.
Ona ga je vrijeñala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba
koje smo poznavali dok su bili djeca. Najteže se zaboravljaju zgode iz
djetinjstva. Prisnost što ih je vezivala imala je isu-više duboke korijene.
— Znaš li na što sam mislio? — reče Nikola
— Svi planovi s kojima sam se nosio ovdje, u Pa¬
rizu, podsječaju me na naše pustolovine i pothvate
što smo ih poduzimali. Pripremali smo ih dugo prije
no što smo pristupili njihovu ostvarenju, sječaš
li se? Ništa! Kad sam se dao na to da organiziram
sve ovo, ponekad bih govorio.

78

79

Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlaži usne. Dječak imenom Flipot,


sklupčan kraj njegovih nogu, pruži mu čašu viina.
— Baš dobro — promrmlja Calembredaine vra¬
čajuči praznu čašu — pusti nas da razgovaramo.
Vidiš — nastavio je — ponekad sam sebi govorio:
„Šta bi uradila Anñelika? Kako bi ona to riješila
u svojoj maloj glavi?" I to mi je pomagalo... Za¬
što se smiješ?
— Ne smijem se več se smiješim, i to zato što
sam se sjetila našeg posljednjeg pohoda koji nije
baš slavno završio. Kad se ono bijasmo uputili u
Ameriku i nasukali se ravno u opatiji Nieul.
— Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio
poči s tobom ...
Ponovo se zamisli.
— Nisu u tebe bile baš sjajne ideje u ono vri¬jeme. Ti si rasla, izrastala u
ženu. Ženama nedostaje zdrave pameti... Ah' zato one imaju nešto drugo —
pridometne i bezobrazno se nasmije.
Ustručavao se, a onda pokuša bojažljivo da je poirJ1uje promatrajuči je
krajičkom oka. Anñeli-kina snaga je bila u tome što on nikada nije znao
kako če biti dočekani njegovi ljubavni pokušaji. Ona mu je znala zbog
jednog poljupca skočiti u oči zažagrenih zjenica kao u bijesne mačke,
prijeteči da če se baciti s vrha visoke kule i vrijeñajuči ga pri tom jezikom
piljarica, jezikom koji je vrlo brzo naučila.
Čitave dane je bila naježena, hladna. Videči je takvu, Barkarola se
uznemireno vrpoljio, a Lijepi Dječak zamuckivao. Calembredaine bi u
takvim da¬nima okupljao svoju bandu. Svi su bili ustrašeni i pitali su se što
bi mogao biti uzrok njene zlovolje
U drugim je meñutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovo
nježna. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek . ¦
Djevojčica Anñelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa puniiih slamčica,
Anñelika koja je trčala nao¬kolo po puteljdma.

A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, po¬koravajuči se svemu što je od


nje tražio, ali tako ravnodušno da ju je on puštao, uznemiren i s ne¬kom
nejasnom bojazni u duši.
Čudna je zaista bila ta žena, Markiza anñela!
U stvari, ona nije radila iz računa. Njeni uzdr¬mani živci 'bacali su je iz
pustog očaja i užasa u šutljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njen joj je ženski
nagon ukazivao jedini moguči način odbrane. Kao što je podjarmila seljačiča
Merlota, sad je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio ¦.. čas
prevelikom pokornošču, a čas grubošču izbjegavala je opasnost da postane
'njegova robinja i žrtva. Dr¬žala ga je u svojoj vlasti više milošču svojih pri-
stanaka nego tvrdočom svojih odbijanja. Strast je Nikolu svaki dan sve više
razdirala.
Taj opasan razbojnik čije su ruke bile krvave od mnogih zločina, tresao se
od pomisli da bi joj se mogao ne militi.
Tu večer, videči da Markiza anñela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana,
stane je milovati nadtoiljuči se od ponosa. Ona se priljubila uz nje¬govo
rame poput povijuše, preziruči krug pijanih i naoerenih vinopija oko sebe.
Dopustila mu je da joj razmakne prslučac i da je žestoko ljubi u usta.
Njen smaragdni pogled strujio je izmeñu vjeña, izazivački i dalek.
Osječajuči u sebi svu dubinu svo¬ga pada, ona je uživala u tome da svima
pokaže kako pripada opasnom gospodaru.
Te su majstorije tjerale u strašan bijes Poljakinju.
Bivša Calemlbredaineova ljubavnica nije se baš lako mirila s tim što je bila
istisnuta, a utoliko se manje mirila što ju je Calembredaine, okrutan kao svi
silnici, imenovao Anñeliikinom. sluškinjom. Ona je bila ta koja je morala
svojoj suparnici nositi navrh 'bule toplu vodu da se opere, nevjerojatan
običaj u podizemlj'Ui o (kojemu se govorilo sve do

80

6 Put u Versailles

81

predgraña Saiot-Denis. U svom bijesu Poljakinja je svaki put polovicu


kipuče vode prolila po no¬gama. Ali takva je bila moč nekadašnjeg sluge
nad njegovim podanicima da se ona nije usudila riječ reči u lice onoj koja ju
je istisla iz srca njena ljubavnika.
Anñelika je ravnodušno primala i usluge i bi¬jesne poglede crnomanjaste
djevojke. Poljakinja je bila vojnička bludnica, jedna od onih koje vojnike
prate u ratne pohode. Više je bitaka vidjela nego neki stari najamnik
Švicarac. Mogla je pričati o to¬povima, arkebuzama i kopljima nadugo i
naširoko jer je imala odnose sa svim vojničkim rodovima. Tvrdila je da je
čak i oficirima odlazila, i to zbog njihovih lijepih očiju i ufitiljenih brčiča jer
u te su ljubazne gospode džepovi najčešče bili prazniji nego u običnoga
vojnika pljačkaša. Za jednog pohoda vladala je nad čitavom jednom
pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak.
Za pašom je nosila nožinu koju je potezala u svim mogučim prilikama.
Pričalo se da se njom dosta dobro služi.
Navečer,' pošto bi istrusila par čaša vina, Polja¬kinja ibi se razveselila te
stala pričati o pljačkama i požarima.
— Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam
vojnicima: „Vojsko, za poljupce ču vam biskati
buhe..."
Poslije toga je pjevala vojničke pjesme i grlila bivše vojnike.
Svršilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada ibi, pod pljuskom i
zimskim vjetrom, mar-kiza Poljaka trčala duž Sene i pružala ruke prema
Louvreu nevidljivom u noči.
— Hej! Veličanstvo! Hej! Kralju! — vikala je
— kad češ nam dati rat? Divan rat! Šta radiš tamo,
u svojoj rupi, lijenčino? Kakav si mi ti, do vraga,
kralj bez bitaka! Kralj bez pobjeda...!
Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloženja i
mislila je samo na to
82

kako da ponovo sebi privuče Calembreñainea. Da bi to postigla, upinjala je


svu domišljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatreni tempera-
menat. Po njenu mišljenju Calembredaine če se brzo zasititi djevojke koja se
nikad ne smije i čije su oči ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu,
bili su zemljaci. To stvara čvrste veze, ali ona je dobro poznavala
Calembreñainea. Neče mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi
se zadovoljila da ga dijele napola. Dvije žene nisu mnogo za jednoga
čovjeka.-Veliki Coesre ih je imao šest!
Sukob je bio neizbježiv i na kraju izbije. Bio je 'kratak, ali žestok.
Jedne večeri Anñelika poñe u posjetu Drvo-guzu koji je nastavao nekakvu
jazbinu blizu Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je
bio jedini od čitave bande prema kojemu je po¬kazivala izvjesni obzir. S
pažnjom se ophodila pre¬ma njemu što je on, uostalom, keseči svoju gubicu
svadljiva buldoga, primao kao najprirodniju stvar na svijetu.
Tu večer, pošto je sumnjivo onjušio kobasice, netremice promatraše
Anñeliku i potom je upita:
— Kamo češ sada?
— U Nesle.
— Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krč¬
mara Rameza na Novom mostu. Calembredaine se
nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom.
Počeka trenutak kao da joj je želio dati vre¬mena da razmisli o onom što joj
bijaše kazao, a onda značajno doda:
— Jesi li shvatila što ti je raditi?
— Ne.
Spustila se bijaše prema njemu na koljena kao obično da bi bila u istoj visini
s tim krnjatkom od čovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene
zemlje. Jedini predmet u toj rupi bio je kožnati kovčeg u kojemu je Drvoguz
držao svoja
*' 83

Setiri odijela i tri šešira. On je veliku brigu posve-čLvao oblačenju svoje


polovice tijela.
Jazbinu je osvjetljavao žižak ukraden u crkvi i pričvrščen ma zid, krasan
zlatarski rad u pozla¬čenom srebru.
— Ud češ u krčmu — objašnjavao je Drvoguz
profesorski je poučavajuči — a kad budeš vidjela
što Calembreñaine i Poljakinja rade, uzet češ što
ti dopadne šaka: neki sud, bocu i tresnut češ ga
po glavi.
— Koga?
— Pa Calemlbredainea, do vraga? U takvim se
slučajevima ne treba obazirati na djevojku.
— Imam uza se nož — reče Anñelika.
— Ne diraj ga, ne anaš se njim služiti. A osim
toga, najbolja lekcija podzemnom štakoru koji vara
svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi!
— Baš me briga što me ona seljačina vara —
odgovori Anñelika osmjehujuči se prezrivo.
Oči Drvoguzove sijevnuše ispod čupavih obrva. Polako joj reče:
— Nemaš (pravo... Kazat ču čak: ti nemaš
izbora. Calembreñaine je močan meñu našima. Do¬
bio te je. Uzeo te je. Nemaš više prava da ga pre-
zireš. Nemaš više prava da mu dozvoliš da te pre¬
zire: On-je tvoj čovjek.
Anñeliku proñoše ježuri bijesa i nekog gluhog slañosteašča. U grlu ju je
steglo.
— Neču — procijedi promuklim glasom.
Bogalj prasne u gorki smijeh.
— Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu
topovsko zrno odnijelo obadvije noge. Nije me pi¬
talo za mišljenje. Ne može se vračati na takve
stvari. Treba se prilagoditi, to je sve... Trebalo je
naučiti kako se hoda na drvenom tanjuru...
Na svjetlosti žiška Micale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza.
Anñelika pomisli kako on liči ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i
vlazi zemlje.

— Nauči jednom i ti kako treba živjeti meñu


prosjacima — nastavio je da je podbada tihim gla¬
som. — Učini kao što ti kažem, inače te smrt čeka.
Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose.
— Ne bojim se smrti.
— Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela
— gunñao je bogalj — nego o onoj drugoj, goroj,
0 unutarnjoj smrti...
Odjedared bijesno plane:
— Siliš me da govorim velike gluposti. Trudim
se da te urazumim, do vraga! Nemaš prava pustiti
da te jedna Poljakinja zgnječi! Nemaš prava... Ti
ne. Jesi li razumjela?
Zarije joj u lice platneni pogled.
— Deder, ustani i poñi. No prije mi dodaj bocu
1 čašu. Tamo su u uglu.
Pošto je čašu ražom napunio, reče:
— Ispij ovo odjednom i onda odlazi... Udri
snažno, ne ustručavaj se. Poznajem ja Calembre-
dainea dobro. U njega je tvrda tikva...!
Stigavši pred krčmetinu Ovemjanina Rameza, Anñelika se zaustavi na
pragu. Unutra je bilo za¬dimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je čitav
pro¬stor bio ispunjen gustim dimom. Nekoliko radnika nalakčeni na klimave
stolove šutke je pilo.
U dnu lokala, ispred ognjišta, Anñelika osmo¬tri četiri „vojnika", uobičajenu
tjelesnu gardu Ca-lembredaineovu: Zimovku, Goberta, Eaqueta, Čara-para, a
zatim Barkarolu, koji se bijaše popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku
Vreču, Mišju Smrt i na kraju Nikolu na čijim je koljenima Po¬ljakinja
pijanim glasom pjevala.
Tog je Nikolu ona iz dna duše mrzila, tog Ni¬kolu s groznim prerušenim
licem Calembredainea.
Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju što joj ga
je dao Drvoguz da u njoj raspali želju za borbom. Brza joj ruka do¬hvati s
jednog stola potezi sud od kositra i ona poñe prema skupini. Svi su bili
isuviše pijani da bi

84

85

je vidjeli i prepoznali. Našavši se iza Nikole, skupi BVU snagu i udari


naslijepo.
Čulo se kako je Barkarola iz punih pluča izda¬hnuo ,,Hu". Zatim Nikola
Calembredaine posrne i padne s glavom naprijed meñu cjepanice na
ognji¬štu povukavši za sobom i Poljakinju koja se poče derati kao da je
deru.
Nasta neopisiva gužva. Ostali gosti poskakaše napolje. Čulo se kako viču:
ubojstvo. „Vojnici" po-vadiše svoje mačeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i
pokuša ga povuči s ognjišta.
Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potrči na drugi kraj stola na kojemu se
kočoperio, zgrabi po¬kal s vodom j istrese ga djevojci na glavu.
Odjednom nečiji glas poviče:
— Magla, bračo! Panduri...!
Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Cha-teleta ee pojavi na pragu s
pištoljem u ruci i vičuči:
— Ruke uvis, razbojnici!
Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio
prilično na vremenu.
Lupeži dohvate nepokretno tijelo svoga voñe, odvuku ga u stražnji dio
krčme i kliznu na drugi izlaz.
— Požuri, MarMzo anñela! — zaurla Velika
Vreča.
Ona skoči preko prevaljene klupe u nastojanju da im se priključi. Ali je
nečija ruka čvrsto zgrabi, a jedan glas poviče:
— Uhvatio sam drolju, narednice!
U istom trenutku Anñelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bodež.
„Gotova sam", pomisli Anñelika u vrtlogu mi¬sli i slika. Sječivo sjevne kroz
mrak. Pandur što je držao Anñeliku presavije se nadvoje i pade na tlo u
hropcu.
66

Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bi¬jahu .pritrčali, gurne Anñeliku
prema prozoru i obje iskoče kroz prozor na uličicu. Pucanj pištolja od¬jekne
iza njihovih leña.
Malo poslije toga dvije žene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u
blizini Novoga mo¬sta. Bijahu se zaustavili da bi došli do daha.
— Uf! — uzdahne Zimovka brišuči rukavom
čelo — ne vjerujem da če iza nama u potjeru sve
dovde, ali ovaj je blaženi Calembredaine skalu-
pljen od olova, časna riječ!
— Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Bar¬
karola?
— Uvijek tu!
Poljakinja objasni:
— Bijahu ščepali Mark&zu anñela, ali ja sam
ubila pandura. Udarila sam ga u trbuh. Ovaj ne
prašta.
I pokaže bodež zamrljan krvlju.
Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se
priključili svi drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdražeg mjesta.
Vijest je išla od usta do usta.
— Calembredaine, slavni lupež! Ranjen!
Velika Vreča pokuša objasniti:
— Markiza anñela ga je teškom posudom oda¬
lamila po glavi zato što je milovao Poljakinju.
— I pravo je! — prihvatiše svi s odobrava¬
njem.
Jedan predloži:
— Idem po Velikog Matthieua.
I u trku ga nestane.
Kad su stigli u kulu Nesle, .polože Calembre-dainea na ñtol u velikoj
dvorani.
Anñelika mu se približi i strgnuvši HHU mrsku joj krinku, stane
pregledavati ranu. Uznemirila se videči ga onako nepomična i oblivena
krvlju. Nije imala dojam da ga je odviše snažno udarila. Pa i vlasulja ga je
morala donekle zaštititi. Ali je dr-
67

žag vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo pre¬ma sijepoočici. Osim toga,
pao je u vatru i izgo¬rio čelo-
Ona naredi:
— Stavite vodu da se ugrije.
Nekoliko dječaka požuri da izvrši nareñenje. Znali su svi za njenu maniju
prema toploj vodi, a osim toga nije to (bio trenutak da joj se usprotive.
Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u
djelo svoje prijetnje. Uči¬nila je to nikome ništa ne govoreči, baš u pravi
trenutak... I pravo je učinila... Svi su joj se divili i nitko nije žalio
Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava
Odjedared se napolju začuju zvuči glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i
na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta.
Usprkos poznom satu on nije zanemario da se cMti nabranom ogrlicom, da
na se natakne molare i doñe uz prataju cimbala i truba.
VeliM Matthieu, kao i svi drugi šarlatani, s jed¬nom je nogom bio u
pariškom podzemlju, a s dru¬gom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali
jednaki pred 'kliještama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i
lakovjerni: i najbezdbzirniji plemič i naj-odvažniji razbojnik. Spasonosne
zubne paste, ljeko¬viti napiti, čudotvorni melemi stvorili su od Veli¬kog
Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stiho-klepac sastavio pjesmicu
koju su verglaši pjevali po uglovima ulica:
... Buduči da mu je znan uzrok svake boli, propisat če isti lijek i živini i
ljudskom stvoru ...
On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog
svoje uroñene ljubazno¬sti, a liječio je močne zbog časfolju'blja i .pohlepe.
Mogao je napraviti munjevitu karijeru meñu veli-
88

kim gospoñania koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se


prisnošeu odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i
djevojčica¬ma. Ali on je proputovao čitavu Evropu i odlučio je da svoje
dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neče otrgnuti.
Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijuči pri tom svog
zadovoljstva.
— Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo!
Jesi li ga ti ovako udesila? — upita on obrativši
se Anñeliki.
Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za
bradu i ispitljivo joj se zagleda .u usta.
— Niti jednog pokvarenog zuba — reče razo¬
čarano, — A da vidimo nešto niže. Jesi li trudnaj?
I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula.
— Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još
niže...
Anñelika izbjegne tom pregledu odskočivši u
stranu.
— ðavolji sljeparu! — zaurla bijesno. — Ni¬
smo te ovamo zvali zato da mene pipaš, več da se
pobrineš za ovog čovjeka ovdje...
— Ho! Ho! Ho! Markizo — kesio se Veliki
Matthieu. — Ho! Ho! Ho! Ho! Ho!
Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da če svojim
smijehom srušiti ta¬vanicu pridržavajuči pri tom tripu s obadvije ruke.
Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot
od narančastog i poput paunovog perja ažurnog satena. Ispod perom
zaki¬čenog šešira nosio je periku. Kad je tako dotjeran silazio meñu svijet
podzemlja, meñu sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce.
Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti, da je Nikola Calembredaine
došao k svijesti. Sjedeči na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod
89

žag vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo pre¬ma sljepoočici. Osim toga,
pao je u vatru i izgo¬rio čelo-
Ona naredi:
— Stavite vodu da se ugrije.
Nekoliko dječaka požuri da izvrši nareñenje. Znali su svi za njenu maniju
prema toploj vodi, a osim toga nije to Ibio trenutak da joj se usprotive.
Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u
djelo svoje prijetnje. Uči¬nila je to nikome ništa ne govoreči, baš u pravi
trenutak... I pravo je učinila... Svi su joj se divili i nitko nije žalio
Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava.
Odjedared se napolju začuju zvuči glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i
na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta.
Usprkos poznom satu on nije zanemario da se okiti nabranom ogrlicom, da
na se natakne molare i doñe uz pratnju cimbala i truba.
VeliM Matthieu, kao i svi drogi šarlatani, s jed¬nom je nogom bio .u
pariškom podzemlju, a s dru¬gom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali
jednaki pred kliještima vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i
lakovjerni: i najbezoibzirniji plemič i naj-odvažniji razbojnik. Spasonosne
zubne paste, ljeko¬viti napiti, čudotvorni melemi stvorili su od Veli¬kog
Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stdho-klepac sastavio pjesmicu
koju su verglaši pjevali po uglovima ulica:
... Buduči da mu je znan uzrok svake boli, propisat če isti lijek i živini i
ljudskom stvoru...
On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog
svoje uroñene ljubazno¬sti, a liječio je močne zbog častoljublja i .pohlepe.
Mogao je napraviti munjevitu karijeru meñu veli-

kim gospoñanfo koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se


prisnošču odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i
djevojčica¬ma. Ali on je proputovao čitavu Evropu i odlučio je da svoje
dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neče otrgnuti.
Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijuči pri tom svog
zadovoljstva.
— Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo!
Jesi li ga ti ovako udesila? — upita on obrativši
se Anñeliki.
Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za
bradu i ispfitljivo joj se zagleda AI usta.
— Niti jednog pokvarenog zuba — reče razo¬
čarano. — A da vidimo nešto niže. Jesi li trudna?
I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula.
— Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još
niže...
Anñelika izbjegne tom pregledu odskočivši u
stranu.
— ðavolji sljeparu! — zaurla bijesno. — Ni¬
smo te ovamo zvali zato da mene pipaš, več da se
pdbrineš za ovog čovjeka ovdje...
— Ho! Ho! Ho! Markizo — kesio se Veliki
Matthieu. — Ho! Ho! Ho! Ho! Ho!
Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da če svojim
smijehom srušiti ta¬vanicu pridržavajuči pri tom tripu s obadvije ruke.
Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot
od narančastog i poput paunovog perja ažurnog satena. Ispod perom
zaki¬čenog šešira nosio je periku. Kad je tako dotjeran silazio meñu svijet
podzemlja, meñu sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce.
Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine došao
k svijesti. Sjedeči na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod
89

kojim se skrivala i neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Anñeliku.


— Koga se vraga smijete, gomilo govana —
promrmlja. — Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zago¬
rjelo meso. Ovde smrdi na pečeno svinjče-
— Koješta! Ti sam si pečeno svinjče — rikne
Veliki Mattlneu brišuči s lica suze rupčičem na
kockice. — I Poljakinja takoñer! Gledajte! Pola
m<u je leña ispečeno. Ho, ho, ho ...!
I stane se smijati još bučnije nego prije. Smijali su sie do sita te noči u (kuli
Nesle, su¬čelice Louvceu.

ANðELIKU PEOGONI POLICAJAC DESGREZ


— Pogledaj načas ovamo — reče Božur An-
ñeliki — vidiš Ji onog čovjeka što hoda blizu vode,
sa šeširom nabijenim, na oči i ogrnuta u plašt sve
do brkova? Jesi li ga prepoznala...? A? Vidiš, to
ti je uhoda.
— Kako znaš?
— Ne znam. Osječam.
I „vojnik" počeša svoj mos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i
grimizan te je po tome d prozvan Božurom.
Anñelika se oslonila o ogradu señlastog mo-stiča podignutog nad jarkom
pred kulom Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu što je več neko¬liko
dana visila nad gradom. Suprotna obala ri¬jeke se još nije vidjela, ali u
zraku se osječao blagi dah prolječa. Nekoliko odrpanih dječaka lovilo je ribu
u jarcima, dok je na obali rijeke konjušar prao konje pošto ih je prije
napojio.
čovjek na kojega je Božur pokazao svojom lulom imao je izgled nekoga tko
se mirno uputio u šetnju, grañanina koji je'htio protegnuti noge prije ručka
šetajuči obalom Sene. Gledao je slugu kako tunari konje i s vremena na
vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da ga zanima ta stara ruševina,
taj ostatak iz negdašnjih, vremena.
90

91

— Znaš li koga traži? — ponovo se javi Bo-


žur zapuhnuvši Anñelikino lice dimom žestokog
duhana.
Ona se malko odmaikne.
— Ne znam.
— Tebe.
— Mene?
— Da, tebe, Markizo anñela.
Anñeliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh.
— 'Ti si maštovit.
— Što... što sam ja?
— Ništa, ništa. Htjela sam reči da tebi sva¬
šta pada na pamet. Nitko mene ne traži. Nitko na
mene ne misli. Ja više i ne postojim.
— Moguče da je tako kao što kažeš. Ali zasad
sam mišljenja da vjerojatno pandur Martin više
ne postoji... Sječaš li se, tamo kod Rameza Over-
njanina, Velika Vreča ti je doviknuo: „Požuri Mar¬
kizo anñela!" Bit če da je to ostalo u ušima pandura
kad su opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni
su odmah.pomislili da ga je sigurno Markiza an¬
ñela ubila. I sad te traže. Ja to znam zato što se
mi stari vojnici sretnemo pri čaši vina sa svojim
starim ratnim drugovima koji su preuzeli službu
u Chateletu. I tako koješta doznamo.
— Neka! — iza njih se oglasi Calembredaine.
— Ne moramo se zbog toga zabrinjavati. Da ho¬
čemo, lako bismo onog momčiča okupali u Seni.
A šta nam mogu? Jedva ih je stotinjak, a nas...
I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad.
Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se šarlatana probijala kroz sumagiicu.
Jedna kočija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali več pri kraju mosta
konji posrnuše jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni
Kr^ih, jedan od Calembredaineovih pro-
92
sjaka, starac sijede brade, smiješno makinñuren debelim čislima i
školjkama.
— Milost! — monotonim glasom zavapi —
imajte milosti prema bijednom hodočasniku koji
se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema više
sredstava da nastavi svojim putem. Udijelite koji
novčič, a ja ču se moliti za vas na grobu svetoga
Jakova.
Kojičaš ga žestoko oplete bičem.
— Natrag, ñavolji prosjače!
Gospoña proturi glavu kroz prozor. Plašt joj se rastvori i otkrije skupocjeni
nakit oko njena vrata.
— Lorraine, što se dogodilo? Potjerajte malo
brže te svoje konje! Htjela bih prisustvovati ve-
černjici u opatiji Sant-Garmaki-des-Pres.
Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ručicu od vrata.
— O pobožna gospoño — reče i skine izbušeni
šešir — zar čete vi što idete na večernjicu odbiti
milostinju ovom bijednom hodočasniku koji ide u
daleku Španjolsku da se moli Bogu?
Gospoña pogleda čekinjavo lice što se pred njom pojavilo u sumraku,
odmjeri tog tipa kroz čiju su se podrpanu odječu vidjeli mišiči borca i koji je
za pašom imao mesarski nož. Gospoña razjapi ogromna usta i udari u dreku:
— U .pomoč! Uboji...
Božur je več uperio mač u kočijašev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od
dječaka što su dotad pecali u jarcima, zaustaviše konje. Mudrica je tr¬čeči
pristizao. Calembredaine je uskočio u kočiju i grubom rukom gušio ženino
dozivanje u pomoč.
Odjednom .poviče Anñeliki:
— Daj rubac! Hej, tvoj rubac!
A da ni sama roje znala kako, Anñelika se nañe u kočiju, osjeti miris pudera,
svile, lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama.
Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospoñi u usta.
93

— Mudrioo, požuri! Skini prsten! Oñuzmi


novac!
Žena se žestoko otimala. Mudrica se pošteno znojio i bio u velikoj neprilici
dok je ženi poski¬dao dragulje, zlatni lančič, ogrlicu koja se sasto¬jala od
zlatnog medaljona i priličnog broja krup¬nih dijamanata.
— Pomozi mi, Markizo anñela — jadikovao
je. — Ne snalazim se meñu svim tim stvarčicama.
— Požuri, svršavaj več jednom — mumljao je
Calembreñaine — izmiče mi, kao jegulja klizi!
Anñelikine ruke brzo pronañu kopču. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je
nekad nosila sličan nakit.
— Osini, kočijašu! — Božur se razdera svojim
podrugljivim glasom.
Kočija se zakotrlja niz predgrañe Saint-Ger-main uz veliku škripu ikotača.
Kočijaš je bio sre¬tan što se izvukao samo s nešto straha te je kao lud tjerao.
Malo poslije toga plemenita je gospoña uspjela izvaditi zapušač iz usta te
ponovo udari u dreku.
Anñelikine ruke su bile pune zlata.
— Donesi sviječu — poviče Calembreñaine.
U prostoriji kule Nesle okupiše se oko velikog
stola i promatrahu bljesak nakita što ga je Anñe-lika na nj položila.
— Sjajan prepad!
— Crni Kruh če dobiti svoj dio, on je prvi
počeo.
— Bilo je, meñutim, opasno — primijeti Mu¬
drica. — Još se vidjelo.
— Prilika kao što je ova bila, znaj, ne smije
se propustiti, idiote, nesposobnjakoviču. Nema šta,
velika si šeprtlja. Da ti markiza nije priskočila
u <pomoč...
94

I Nikola pogleda Anñeliku i pri tom se osmje¬hivao nekim čudnim,


pobjedničkim smiješkom.
— I ti češ dobiti dio — promrmlja.
I dobaci joj zlatni lančič. Užasnuta, ona ga ne htjede.
— Ipak — dometnuo je Mudrica — bilo je
opasno. Buduči da se pandur nalazio tek par ko¬
raka daleko, nije sve skupa ispalo loše.
— Bila je magla te nije ništa vidio. A ako je
što čuo, onda sigurno još trči. A šta je i mogao
učiniti? Samo jednoga od njih me je sfrah. Ali
njega več dugo vremena nije vidjeti. Nadajmo se
da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. Šteta.
Kado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu
prokletom psu.
— Ej! Pas! Pas! — poviče Mudrica razroga¬
či vši oči. — Ovdje me je več držao...
I rukom se uhvati za grlo.
— Čovjek s psom — prošaputa Calembredaine
zatvorivši oči — sad'se sječam: jednoga dana sam
te video u njegovu društvu blizu Malog mosta. Po¬
znaješ li ga?
Primakne se Anñeliki i rastreseno je pogleda prije no što če se prijeteči
naceriti.
— Ti ga poznaš. To je sjajno. Sada si jedna
od naših, te češ nam pomoči da ga ucmekamo,
zar ne?
— Napustio je Pariz. Neče se ovamo više vra¬
titi, u to sam sigurna — odgovori Anñelika bez¬
bojnim glasom.
— Naprotiv, vratit če se...
Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za
njim. Božur je mrmljao tužnim tonom:
— Čovjek s psom se uvijek vrača.
— Hočeš li nam pomoči, a?
Nikola uze sa stola zlatni lančič.
— De, uzmi ga, lijepa moja. Zaslužila si ga.
— Neču!
— Zašto?
95

— Zato što mi se zlato ne sviña — otpovrne Anñelika osjetivši ikako joj


tijelom, prolazi grčevit drhtaj — groza me hvata kad vidim zlato.
I iziñe ne mogavši više podnijeti taj pakleni obruč.
• *
Napolju više nije bilo zbira. Anñelika poñe uzduž obale. Iz magle 'boje
škiUjevca izbijale su žute tačke fenjera ovješenih na pramcima tegle¬nica.
Čula je nekog lañara ikako udešava gitaru i pjevuši. Ubrzo se našla na kraju
predgraña, gdje se osječao dah polja. Zaustavila se: magla i noč pri¬gušili su
svaki zvuk. Čula je jedino šum vo4e, dolje ispod sebe, kako mrmori u
trščaku udarajuči o čamce na vezu.
Poput djeteta prestrašena tišinom, reče ispod glasa:
—¦ Desgrez!
Nečiji glas je tiho zborio iz njedara noči i vode: „Kad se nad Pariz spusti
noč, nas dvojica kre¬nemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko
mostova i pilona, lutamo starim opkopima, provaljujemo u smrdljive jazbine
u kojima se skri¬va ta gamad! Prosjaci i razbojnici..."
Čovjek s psom če se vratiti... Čovjek s psom se uvijek vrača...
A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstven glas, glas koji je,
neokaljan besram-nošču ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k raz¬boru*
misli svojih vjernika...
Čovjek s psom če se vratiti... Čovjek s psom se uvijek vrača ...
Anñelika ukriženim rukama snažno stisne svo¬ja ramena da bi prignječila
krik koji joj je na¬dimao grudi:
96

Tišina joj odgovori, grobna tišina poput snje¬žne tišine u noči kad ju je
Desgrez napustio.
Tišina hladna kao smrt kojoj SOJ je svi prepu¬stih
Napravi nekoliko koraka prema rijeci. (Mjed-nom joj stopala propadnu u
mulj. Zatim joj zglav-ke zapljusne voda. Studen joj prostruji čitavim ta
jelom Možda bi Barkarola kazao: „Jadna Mar-kiza anñela! Mora da joj se
nije milila smrt u hladnoj vodi. njoj koja je bila luda za toplom vodom!"
Nešto se pomače u trščaku. Neka životinja? Vjerojatno štakor? Čupa mokrih
dlaka okrzne An-ñeliku po listovima Krik gañenja joj se ote iz grla Naglo
uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu Pandže joj dohvate suknju. Štakor
joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari ne bi li ga se oslobodila. Životinja
se javi -kreštavim krioUtia. Anñelika odjednom osjeti oko vrata stisak dvije
male smrznute ruke. Iznenañena, poviče-
— Sto je ovo? Štakor nije '
Putem za vuču laña prolazila su dva lañara noseči fenjer u ruci. Anñelika im
se obrati'
— Hej, lañari, posudite mi fenjer
Dva se čovjeka zaustave i sumnjičavo je osmotre.
— Lijepe li ženske! — reči če jedan.
— Ne miči se — upozori ga drugi — to ti je
Calembredaineova prijateljica. Budi miran, ako ne
želiš da te zakolju kao svinjče. Na ovu je ljubo¬
moran Pravi Turčin
— Uh! Ta ovo je opica — poviče Anñelika koja
naposljetku razazna životinju što joj se uspela na
ramena.
97
Majmunčič ju je i dalje grčevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim
rukama dok su je njegove crne i prestrašene oči gledale gotovo ljud¬skim
izrazom. Iako je bio odjeven u hlačice od ružičaste svile, žestoko se tresao
od hladnoče.
¦> Put u Versailles

— Ne pripada li možda vama ili nekom od


.aših drugova?
Lañari odmahnu glavom.
— Ne, nikome od naših. No možda je vlasni¬
štvo nekog od onih šarlatana sa sajma na Saint-
-Germainu.
— Našla sam je dolje, blizu rijeke.
Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu što ga je ona pokazala. ! — Netko
je tamo — reče.
Primakoše se i otkriše ispruženo tijelo nekog čovjeka. Izgledalo je kao da
spava.
— Hej, čovječe! Prehladno je ovdje za spa¬
vanje!
A kako se čovjek ne pomače, okrenuše ga i prestrašeno povikaše jer je
čovjek preko lica imao krinku od crvenog baršuna. Po prsima mu polegla
duga bijela brada. Stožasti šešir okičen crvenim vrpcama, izvezena torba,
hlače od baršuna steg¬nute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama pii-
padali su talijanskom pelivanu, jednom od onih što dolaze iz Pijemonta i
kolaju od sajma do sajma pokazujuči životinje i izvodeči razne vještine.
Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu več puna mulja.
Stalno se držeči Anñeliki oko vrata majmunčič je ispuštao bolne krikove.
Mlada žena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokaže se staro i mršavo
lice. Smrt mu je izranila tijelo. Oči staklaste.
— Da ga bacimo u vodu? — Ne preostaje
nam drugo — reče jedan od lañara.
Ali drugi preko čela i prsiju napravi znak križa i reče da bi trebalo poči do
opata u Saint--Germain-des-Pres i krščanski pogreb upriličiti jad¬nome
tuñincu.
Anñelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisječajuči se. Prvi put je
vidjela ubijenog starca u krčmi „Tri čekiča". Majmunčič je nasmijavao goste
oponašajuči ih pri jelu i piču. A Gontran je
98

kazao pokazavši sestri starog Talijana: „Gledaj ko¬je li divote, — crvena


krinka i svjetlucava bra¬da .!"
Sjeti se takoñer da je gospodar zvao majmun-čiča imenom Piccolo1
— Piccolo!
Majmunčič tužno zakriješti i još se jače pri-vine uza nju.
Tek mnogo kasnije Anñelika je primjetila da drži u ruci crvenu krinku.
U meñuvremenu je gospodin Mazarin umro. Pošto se preselio u Vincennes,
pošto je svoje bo¬gatstvo uručio kralju, koji taj poklon nije htio primiti,
kardinal je napustio ovaj život kojemu je on znao pravu vrijednost jer je
dobro upoznao razne njegove izglede.
Strast koja ga je najviše čitava života zaokup¬ljala, tu vlast, predao je svom
kraljevskom štiče¬niku.
Prvi ministar podigne prema kralju svoje po-žutjelo lice i šapčuči mu
prenese ključe apsolutne vlasti:
— Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi je¬dini budite gospodar ...
A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Ta¬lijan ispusti dušu.
Westfalski mir s Njemačkom. Pirinejski sa Španjolskom, Sjeverni mir
sklopljen pod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja.
Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena gra–anskog rata i inozemnih
ratova, mali kralj čijoj su kruni nekoč zaprijetili močni velikaši dok je on
lutao od grada do. grada, sad je več izgledao kao kralj nad kraljevima
Talijanski: mali
99

Luj XIV je naredio da se za kardinalovu dušu sav narod moli četrdeset sati.
On je obukao korotu i sav se dvor morao ugledati na nj. Po čitavu su se
kraljevstvu šaputale molitve pred oltarima za dušu omraženoga Talijana.
Mrtvačka zvonjava je dva dana bez prekida odzvanjala pod nebom Pariza.
Pošto je prolio posljednje suze iz svojih mladih očiju, kojima on više neče
puštati na volju, Luj XIV se prihvatio posla.
Susrevši u predsoblju predsjednika Svečenič¬kog udruženja, koji ga je
upitao kome če se ubu¬duče obračati kad se bude radilo o pitanjima koja je
dotada obično rješavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: „Meni,
gospodine nadbiskupe ..."
„Nema više prvih ministara... nema više sve¬močnih ljubimaca... Država
sam ja, gospodo!"
Zaprepašteni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegova
sklonost prema užicima bijaše pobudila nade u njihovim srcima. Kao pot-
čirrjeni činovnici, oni su mu podnosili svoje spise.
Dvor se skeptički smijuljio. Kralj je napravio program u koji je uključio, sat
po sat, sve ono čime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve
posao, intenzivan, stalan, savjestan. Svijet je od-mahiva* glavom. Neče to
dugo potrajati.
Potrajalo je pedeset godina.
S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle preko
Barkarolinih brb¬ljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao što če, obla¬čio na
sebe odijelo dvorskih budala iz XVI stolječa, načičkao se zvončičima i
perima, i tako nakinñuren otvarao vrata mušterijama jedne od najpoznatijih
vračara pariških.
— Poznajem sve lijepe gospoñe što skrivene pod krinkama i velovima
dolaze k njoj...
100

Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o nji¬ma. Anñelika ih je poznavala


sve do jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kra¬ljeve
blizine često navračala u sumnjivu jazbinu vračare.
Ova se zvala Katarina Mauvoism, ah je bila bolje poznata pod nadimkom
Voisin. Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Sčučuren poput
žabe kraj svoga prijatelja Drvoguza, Barka¬rola je isprekidanim rečenicama
otkrivao Anñeliki, na mahove znatiželjnoj a na mahove ustrašenoj, tajne
spletke i užasan arsenal nevaljalštdna i mi-stifikadja pri kojima je bio
prisutan.
Zašto su se ti prinčevi i te velike gospoñe IS-kradali u sivim ogrtačima iz
Louvrea, skriveni pod krinkama? Zašto su žurili kroz blatnjave uličice Pariza
i kucah" na vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zašto su
povjeravali svoje najintimnije tajne ušima jedne napola pijane že¬netine ... ?
Zato što su željeli nešto što nisu mogli postiči novcem?
Željeli su ljubiti kao što mladost ljubi, zrele su žene željele zadržati ljubav
svojih ljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zado¬voljne u
svojoj ambiciji, htjele su se popeti još više, uvijek još više..
Tražili su od Katarine Voisin ljubavne na¬pitke koji su okivali srca, tražili
su droge što za-luñuju polni nagon i čula.
Drugi su tražili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli
riješiti staroga muža, suparnika ili suparnice, djeteta ;koje se trebalo ro¬diti.
Voisin je vršila pobačaj*, Voisin je bila tro-vačica i vračara, Voisin je mogla
sve.
Sta su još htjeli? Pronači blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je
več umro, ubiti na daljinu posredstvom vračanja . Dosta je bilo oti¬či do
Katarine Voisin. U pitanju je bila samo ci-
101

Jena, a Voisin če nači pomagače, učenjaka koji pravi otrove, lakeja ili
služavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji čita crne mise1 pa čak i
dijete potrebno za krvavu žrtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrat i
onda mu pili krv.
Dospjevši na Dvor čudesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude
svoga muža krivo optuženog za vračanje, Anñelika je kroz Barkaro-lino
pričanje otkrila da postoje osobe koje se zai¬sta bave vračanjem. On joj je
razgrnuo zastor nad užasnim iskrivljivanjem vjerskih osječaja. Neka¬kav
Ivan Truli prodavao je vračari Voisin djecu za žrtvovanje.
Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u
vračarinu kuču.
Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, oz¬biljan, organiziran do u sitnice.
Pri svakom susretu s tim groznim tipom An-ñelikiu su podilazili srsi groze.
Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u ve¬liku dvoranu kule Nesle, taj
čovuljak blijeda lica i zamučenih očiju kao u krepane ribe, ona bi se stala
tresti kao prut na vodi. Ni zmije se ne bi više prestrašila.
Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrañu Saint-Denis,
baš u dijelu gra¬da gdje je bilo sjedište Velikog Coesrea, bio je ne¬kakav
kučerak od blata o kojemu su čak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan
i noč je iz tog kučerka dopirao plač nevine nejačadi. Nahočad i ukradena
djeca su svršavala tu. Najmanjima bi iščašili ruke i noge i onda ih
iznajmljivali prosja¬cima kojima su se ovi služili da bi izazvali sučut ljudi.
Dječacima i djevojčicama ljupke spoljašno-sti poklanjana je velika briga da
bi ih se još u nježnoj dobi prodalo bogadm razvratnicima koji su ih kupovali
za svoje grozne užitke. Najsretniji su bili oni što su ih kupovale nerotkinje
željne da čuju dječji smijeh uz svoje ognjište ili da za-
1 Služba u čast vraga.
102

dovolje uznemirena muža Drugi su opet htjei, tobožnjim potomstvom


osigurati kakvo nasljed atvo.
Pelivani i šarlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih naučili
raznim vještinama
S 6om bijednom robom odvijala se stalna v ogromna trgovina. Tih malih
žrtava je umiralo na stotine, ali ih je još uvijek dosta bilo Ivan Truli je bio
neumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao
napuštenu djecu, pot¬plačivao sluškinje u dječjim obdaništima i siroti-štima,
otimao male Savojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima,
sa svojim dim-njičarskim alatom ili priborom za čiščenje čizama i tu
zauvijek nestajali.
Pariz ih je gutao kao što je gutao slabe, siro¬mašne, osamljene, nemočne,
neizlječive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake što ih je rat otjerao
s njihovih imanja, propale trgovce
Podzemlje je sve njih primalo na svoje grozne grudi i svakome davalo
vjekovima ozakonjena za¬nimanja i izvore prihoda.
Jedni su postajali padavičari, drugi su se po¬svečivali krañama. Starci i
starice su za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se
odavale prostituciji, a majke su prodavale kčer¬ke. Ponekad bi neki velikaš
pribjegao uslugama plačenih ubojica da bi se riješio kojega od svojih
neprijatelja. Ili bi u dogovoru s Dvorom čudesa organizirali neku pobunu
kojoj je bio cilj da pot¬pomogne neku spletku na kraljevu dvoru. Plačen da
viče i da vrijeña, ološ se svim svojim snagama bacao u metež. Okružen sa
svih strana prijetečim licima odrpanih protuha, mnogi ministar je mi slio da
če sad-na biti bačen u Senu, te je, videa grad u plamenu pobune, popuštao
pod pritiskom svojih neprijatelja.
A u predvečerje velikih blagdana, naviješta-nih velikom zvonjavom, moglo
se vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skro-
102

višta u gradu. Sutradan če gradskim ulicama proči moči ovoga ili onoga
sveca. Kanonici tih svetaca su željeli da naručenim čudom pobude vjeru u
gomilama. A gdje da nañu te čudom izliječene bogalje ako ne na Dvoru
čudesa? Tobožnji slije¬pac, gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na
mjesto kojim je imala proči procesija i odjed¬nom bi, lajuči suze radosnice,
stao vikati da je ozdravio.
Tko kaže da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadžili?
Nije li Lijepi Dječak muku mučio s čitavom plejadom prostitutki koje su mu,
doduše, donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao održavati mir meñu
njima i krañom pribavljati haljine po¬trebne im u njihovu poslu?
Božur, Gobert i ostali „vojnici" često su se vračali u svoje jazbine bez ikakve
lovine pošto bi čitavu noč proveli vani smrzavajuči se na studeni.
Kolike li je sate treblalo provesti u čeki, koliko vike i neprilika doživjeti da
bi se nekome skinuo ogrtač?
A zar je zabavnije u nastupu tobožnje pada-vice usta zabalaviti pjenom od
sapuna i previ jati se na zemlji pred besposlenim blesavcirna?
A osobito kad vas na kraju tog puta čeka smrt, pusta smrt u trščaku pored
rijeke ili, još gore, mučenje u zatvoru Chatelet, mučenje koje ti ra¬strga
živce i izbeči oči, a na kraju vješala na trgu Greve, vješala koja u kraljevstvu
Thunes nazivaju: „Penji se tužna srca."
Pod zaštitom Calembredainea i zahvaljujuči prijateljstvu Drvoguza,
Anñeilika se u kraljevstvu Thunes osječala i slobodnom i sigurnom.
.Ona je bola nedodiriva. Platila je svoj danak postavši prijateljicom jednog
razbojnika. Zakoni
104

podzemlja su oštri. Znalo se da Calembredakieova ljubomora neče oprostiti


nikome te se Anñelika usred gluhe noči mogla nad pored grubih i opasnih
ljudi, kao što su bili Božur i Gobert, sigurna da joj se ništa neugodno neče
dogoditi. Ma kakve ona želje pobuñivala, dok šef nije skinuo zabranu, ona
osim njemu nikome neče pripadati. I tako je njen život, bijedan naizgled,
gotovo u potpunosti pro-ticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom.
Za jelo se uvijek nešto našlo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla
upaljenu vatru.
Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi po¬nekad donosili pokoju lijepu
haljinu od koje se širio miris bogiša i lavande. Ali joj nije bilo do toga Stalno
je imala na sebi istu haljinu od sme-ñeg serža na kojoj se suknja počela
krzati. A glavu je takoñer pokrivala istom platnenom kapicom. Po¬ljakinja
joj je poklonila poseban pas da bi sakrila bodež što ga je nosila ispod
prslučca
— Ako hočeš, naučit ču te kako da se njime
služiš — predložila joj je jednoga dana.
Poslije onog dogañaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, izmeñu njih
se uspostavio od¬nos poštivanja, gotovo prijateljstva
Za dana je Anñelika rijetko izlazila i nije se udaljavala od kule Nagonski je
prihvatila način života svojih novih drugova, kojima su grañani, trgovci i
panduri, po prešutnom sporazumu, pre¬pustili noč
Takve se jedne noči prošlost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da
umalo nije svisla
Calembredaineova je banda opljačkala jednu kuču u predgrañu Saint-
Germain Noč je bila bez mjesečine, ulica jedva osvijetljena Kad je Raz-
bibrava, dječak okretnih prstiju, uspio razbiti za¬sun na vratima za
služinčad. ušli su u kuču ne vodeči mnogo brige o oprezu
— Kuča je velika. U njoj stanuje samo jedan
starac i jedna sobarica koja prebiva na gornjem
105

katu — objasni Nikola. — Kneževski čemo obaviti ovaj posao.


Pošto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povuče ih za sobom u veliki
salon. Crni Kruh koji je tu dolazio često prositi, dao mu je tačan raspo¬red
prostorija.
Anñelika je pošla s njima. Nije joj bilo prvi put što je sudjelovala u sličnim,
pustolovinama. U početku je Nikola nije htio voditi upozorava¬juči je:
— Mogao bi te tko udariti!
Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krañe odlazila s njima, več zato su joj se
sviñali mirisi uspavanih kuča: tapiserija, ulaštenog pokučstva, mirisi kuhinje
i kolača. Dodirnula bi poneku sit¬nicu, a onda je ponovo vračala na njeno
mjesto. Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj ka¬zao: „A šta ti radiš
ovdje, AnñeMko de Pevrac?" Osim one noči kad je Calembredaine
opljačkao kuču starog učenjaka Glazera, u predgrañu Saint--Germain.
Te noči je Anñelika na jednoj konzoli primje-tila sviječnjak. Ona pripali
sviječu na fenjeru lo¬pova koji su u meñuvremenu punili svoje vreče.
Primijetivši zatim vratašca u dnu prostorije, po¬lako ih gurne pobuñena
znatiželjom.
— Sto mu muka! — šapčuči se javi Mudrica
iza njenih leña — što li mu je ovo sada?
Plamičak sa sviječe se odrazi na velikim sta¬klenim bocama dugih ispusta.
Posebno su upadali u oči ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s
latinskim napisima, obojene bočice svake ve¬ličine.
— Sto li mu je ovo? — ponovi Mudrica za¬
prepašten.
— Ovo je laboratorij.
Anñelika polako poñe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka na
kojemu se nalazila jedna grijalica i jedna retorta.

Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapečačen
pečatnim voskom na kojemu pročita: Za gospodina de Saint-Croix Te u
otvorenoj kutiji nekakav bijeli prašak. An-ñelikine nosnice zadršču Miris
joj, nije bio nov
— A ovo? — pitao je Mudrica. — Nije li ovo
brašno? Mirisom podsječa na bijeli luk
Uze prstima zeru tog praška i prinese ga usti¬ma. Nagonskim pokretom ona
mu zadrži ruku Iskrsne joj pred očima lik Fritza Hauera kako viče „Gift,
gnčdige Frau!"1
— Mudrico, pusti. To je otrov, arsen!
Mudrica se ogleda oko sebe prestrašenim
očima.
— Otrov! — ponovi uznemireno.
Uzmaknuvši, sruši jednu retortu koja uz kri¬
stalan zvuk prsne na tisuču komada
Uljezi navrat-nanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Pošto su
opljačkali što se opljačkati dalo, ostali su napustili kuču. Čulo se nabadanje
štapa na gornjem katu. Starački se glas spusti niza stepenice.
— Marrja, opet ste zaboravili zatvoriti mačke
Pa to je nepodnošljivo. Moram siči da vidim.
Nagnuvši se potom prema predvorju, poviče
— Jeste li to vi, Saint-Croix? Došli ste po for¬
mulu?
Anñelika i njen drug požure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz čija
su razvaljena vratašca nestali lopovi. Pretrčavši dio puta, zau¬stave se u
maloj uličici.
— Uf — uzdahne Mudrica. — Gadno sam se
prestrašio. Da smo znali da čemo upasti u kuču
nekog vješca...! Samo da nam ne navuče nevolju
na vrat! A gdje su drugi...?
— Bit če da su krenuli drugom ulicom.
— Pa mogli su nas i pričekati. Ne vidi se prst
pred nosom
1 Otrov, milostiva gospoño.'
.106

10?

— Zaboga, Mudrico, prestani več jednom s ja-


dikovkama! Ljudi tvoga soja morali bi vidjeti noču
kao danju.
Ali on je zgrabi za ruku.
— Slušaj!
— Sta je?
— Ne čuješ? Slušaj ... — ponovi on neopisivim
užasom u glasu.
Odjednom zakrklja:
— Pas...! Pas...!
I bacivši vreču na zemlju, udari u trk.
„Ovom jadniku nisu svi kotači na mjestu", reče Anñelika u sebi i sagne se da
pokupi lupe-žovu vreču s plijenom. Uto i ona začuje neki šum koji je dolazio
s dna šutljivih uličica.
Činilo joj se da čuje lak i brzi galop koji se sve vise primicao. Odjedared
opazi psa na drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim
skokovima. Obuzeta naizrecivim strahom, Anñe¬lika potrči što je noge
nose. Trčala je kao luda. Nije marila za lošu kaldrmu koja joj je lomila
stopala.*Bila je kao slijepa. Osječala se izgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz
grla nikako da istisne glasa.
Životinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato.
Na leñima osjeti težinu, a na vratu pritisak vilice s poput čavala oštrim
deračima.
— Sorbona! — poviče.
A patom tiše ponovi:
— Sorbona!
Na kraju polako, polako okrene glavu. Da¬kako, bila je Sorbona jer ju je
odmah ispustila. Anñelika podiže ruku i pomiluje krupna glavu danske doge
koja ju je u čudu njuškala.
, — Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestrašila. Znaš, nije to od
tebe lijepo.
Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom.
Anñelika se teškom mukom podigne. Pri padu se prilično ugruvala.
103
Odjednom začuje bat koraka. Krv joj se zau¬stavi u žilama. Sorbona. to je
značilo Dezgrez. Nikad jedno bez drugog. Čovjek s psom se uvijek vrača
.!
Anñelika brzo skoči na noge.
— Nemoj me odati — molila je tiho obrativši
se psu. — Nemoj me odati!
Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata Srce joj je tuklo
kao da če prsnuti. Ludo je željela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao
napustiti grad. Nije se mogao vra¬titi. Pripadao je pokopanoj prošlosti.
Koraci odjeknuše sasvim blizu. Zaustave se
— Hej, Sorbono — odjekne Desgrezov glas —
što ti se dogodilo? Niši uspjela zgrabiti drolju?
Anñeliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima.
Taj poznati glas, glas njena odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, došao trenutak
da se čuje veličanstve¬ni glas, glas koji je, neokaljan besramnošču ljud¬skih
djela. "
Noč je bila gluha i mračna kao ponor. Ništa se nije vidjelo; samo par koraka
ju je dijelilo od Desgreza. Ona je čula njegove pokrete, naslučivala njegovu
zbunjenost.
— Prokleta Markiza anñela — poviče oštro —
nije rečeno da čemo je još dugo tražiti. Hajde,
Sorbono, ponjušider, ovo, ponjuši. Drolja je pogo¬
dila kao nikfid kad je u kočiji ostavila svoj šal
S ovim nam ne može pobječi. Doñi, vratimo se
k vratima kule Nesle. Tamo joj počinje trag, si¬
guran sam u to.
I udalji se zviždukom dozvavši psa koji bijaše zaostao.
Anñeliki je znoj curio niza slijepoočnice, a noge su pod njom drhtale. Na
kraju se odvaži i na¬pravi nekoliko koraka van svoga skrovišta. Ako se
Desgrez sada mota oko vrata Neslea, bit če bolje da se tamo ne vrača
101

¦,,..,_.

Valja joj se probiti do duplje Drvoguza i za¬moliti ga da je primi na konak


za tu noč.
Usta su joj bila suha. Začuje žubor vode s neke česme. Mali trg na kome se
nalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera obješenog iz¬nad
dučana mješovite robe.
Anñelika se približila česmi i uroni u svježu vodu svoje od blata prljavo lice.
Zatim uzdahne s olakšanjem.
Dok se uspravljala, jedna je ruka čvrsto obu¬hvati oko pasa, a druga joj
grubo začepi usta.
— Tu smo, ljepotice! — javi se Desgrez. —
Zar misliš da me se tako lako može zavarati?
Anñelika se pokuša osloboditi, ali ju je on tako snažno stisnuo da je pri
najmanjem pokretu kriknula od bola.
— Ne, ne, droljice moja, nema ništa od bje-
žanja! — primijeti Desgrez malko se smijuči.
Zapljusne je poznat miris njegove iznošene odječe: kožnatog opasača,
mastila i pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim
noč¬nim licem! Klonula je mučena jednom jedinom mišlju: „Samo da me ne
prepozna... Umirijet ču od sramote... Samo da mi je pobječi prije no što me
prepozna!"
Držeči je još uvijek samo jednom rukom, Des¬grez prinese zviždaljku k
ustima. Odjeknuše tri prodorna zvižduka.
Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili šest ljudi izbije iz obližnjih uličica.
Čulo se zveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli mačevi. Bili su to
panduri.
— Mislim da sam uhvatio ptičicu — vikne
Desgrez.
— Bogami, plodna noč. Uhvatili smo dva lo¬
pova koji su bježali na onu stranu. Ako uz to pri¬
vedemo još i Markizu anñela, mogli bismo kazati,
gospodine, da ste nas dobro vodili. Vidi se da dobro
poznate jazbine.

— Pas nas je vodio. Zahvaljujuči vratnoj ma¬


rami ove ptičice, on nas je morao dovesti na pravo-
mjesto. Ali, ima nešto... što još nisam shvatio.
Umalo mi nije umakla. Poznajete li vi ovu Mar¬
kizu anñela?
— Ljubavnica je voñe bande Calembredainea. Ništa drugo o njoj ne znamo.
Jedini naš čovjek koji. ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio
stražar Martin. Ona ga je ubila u jednoj krčmi. Nema druge, treba strpati u
zatvor curu što site je uhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospoña de
Brinvillier če je prepoznati. Bio je još dan kad su lopovi napali njenu kočiju
te je dobro vidjela djevojku koja se s njima nalazila.
— Nema šta, ne fah' im odvažnosti! — pro-
mumlja jedan od stražara. — Ničega se više ne
boje ti razbojnici. Napasti na kočiju šefa civilne
policije usred bijela dana, usred Pariza!
— Platit če oni to, ne boj se!
Anñelika je slušala riječi što su joj oko ušiju zujile trudeči se da ostane
nepokretna u nadi da če Desgrez olabaviti stisak. Onda če se ona u dva
skoka nači pod zaštitom mrkle noči i nestati bez traga. Bila je sigurna da je
Sorbona neče progo¬niti. A neče je valjda dostiči ti teški ljudi sapeti u svoje
uniforme?
Ali kao da bivši odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv
vještom rukom stane je pretresati
— Sto li je ovo? — poviče
Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njena prslučca On kratko
zviždne
— Bodež, bogami, pravi pravcat bodež, vje¬
rujte mi, a ne tek običan nožič. U stvari, djevoj¬
čice moja, čini mi se da ti nisi baš krotke čudi
Stavi bodež Rodogonea Egipčanina u džep i nastavi da je pretražuje
Ona se trgne kad se njegova tvrda i topla ruka našla na njenoj dojki i časkom
se zaustavila

110

111

— Kako li ti lupa srdašce! — rugao se Desgrez


upola glasa. — Evo još jedne kojoj savjest nije
čista. Odvedimo je pod fenjer dučana da vidimo
kako izgleda.
Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset željeznih ruku
dohvati i po njoj zabubnja tuča udaraca.
— Droljo! Hočeš da ponovo trčimo za tobom!
Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi
za kosu i iskrene joj unazad lice.
Anñelika zatvori oči. Možda je neče prepoz¬nati onako blatnjavu,
poprskanu krvlju i zatvore¬nih očiju. Tako je snažno drhtala da su joj zubi
zvokotali.
Činilo joj se da su je vjekovima držali izlo¬ženu svjetlu uličnog fenjera.
Na kraju je Desgrez ispusti uz razočarano mumljanje.
— Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anñela.
Stražari prokunu svi u isti mah.
— Kako znate, gospodine? — usudi se jedan
postaviti pitanje.
— Več sam je vidio. Jednoga dana. su mi je
pokazali na Novom mostu. Ova joj djevojka liči,
ali nije ona.
— Pa ipak, povedimo je sa sobom. Možda čemo
od nje izvuči kakvo obavještenje.
Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan.
— Uostalom, bilo je u svemu ovome nešto
što mi nije bilo jasno — javi se zamišljenim to¬
nom. — Sorbona se nikad ne prevari. U stvari,
pas nije napao ovu djevojku, več ju je pustio
na miru nekoliko koraka od sebe.. A to je si¬
guran znak da je ne smatra opasnom.
Na kraju zaključi uz smiješak: — Ovdje smo izvisili, ali, na sreču, vi ste
uhva¬tili dvojicu lupeža. Gdje su izvršili provalu?
— U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekar¬
nika koji se zove Glazer

— Vratimo se tamo, možda čemo nači neki


trag.
— A što čemo s djevojkom?
Desgrez kao da je oklijevao:
— Pitani se ne bi li bilo bolje pustimo li je
da ode svojim putem. Sad kad sam. joj vidio lice,
više ga neču zaboraviti. Možda če mi jednom biti
od koristi.
Bez prigovora stražari puste mladu ženu i nestanu u mraku zvekčuči
ostrugama.
Anñelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kuča. U mraku joj je
bilo lakše pri duši. Uto razazna bijelu mrlju pored česme i za¬čuje
Sorbonino laptanje. Pio je. Pored psa se na¬zirala Desgrezova sjenka.
Anñelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svoga
ogrtača i nešto ba¬cio prema njoj.
— Drži — reče bivši odvjetnik — vračam ti
tvoj nož. Nisam nikad nijednu djevojku okrao.
Osim toga, bodež bi mogao biti od koristi gospo¬
ñici koja se u ovaj sat seta naokolo. Pa, laku noč
ljepotice.
Buduči da je Anñelika šutjela, on dometne:
— Nečeš da mi poželiš laku noč?
Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva čujno šapne:
— Laku noč!
Slušala je kako po zvučnoj kaMrmi kuckaju krupne bakanče policajca
Desgreza. Zatim se na¬slijepo uputi ulicama Pariza.

112

Put u VersaUles

113

VI
JA SAM VJETAR...
Zora ju je zatekla na meñi latinske četvrti, u blizini Bemardinske ulice. Iznad
krovova mrkih škola i internata nebo se počelo bojiti ružičastim tonovima- U
vidjelieama su treperili odsjevi svi¬ječa. Upalili su ih studenti koji su rano
ustali. Uz put je susretala mladiče koji su se vračali kuči, zijevajuči, mutnih
pogleda, pošto su napustili javne kuče gdje su milosrdne prostitutke nekoliko
sati ljuljuškale njihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujuči joj
bezobrazne riječi. Imali su prljave ovratnike, bijedna odijela od iznošenog
ser-ža natopljenog vonjom mastila, te crne čarape koje su im plesale oko
mršavih listova.
Zvona s kapelica su se počela javljati.
Anñelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U
lice joj se urezao izraz tuposti.
Dospjevši na obalu Toumelle, osjeti miris svje-žega sijena. Prvo proljetno
sijeno. Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim mirišlji¬vim i
lakim teretom. S njih je parišku zoru zaplju¬skivao topao čuh tamjana,
mirisi tisuča osušenih cvjetova, obečanje lijepih proljetnih dana koji su se
več čutjeli u zraku.
114

Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje lañari su se grijali oko


vatre te je nisu pri¬mijetili. Uñe u vodu i pope se na pramac jedne teglenice
a zatim se s osječajem zadovoljstva uvu¬če u sijeno. Ispod cerade miris je
bio još opojniji: vlažan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Oda¬kle li je
došlo to rano sijeno? S tihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloženog
suncu. To je sijeno podsječalo na prozračne krajolike vjetrom sušene, na
svijetla nebesa i na tajnovite zatvorene doline koje pohranjuju toplinu i
njome hrane zemlju.
Anñelika se pruži po sijenu ukriživši ruke na prsima. Zatvorila je oči.
Uronila je u sijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku prožetom
krh¬kim i snažnim mirisima. Nije više osječala bolnoga tijela. Monteloup ju
je zgrabio i nosio na svojim grudima. Zrak je imao okus cviječa, ukus rose.
Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Napuštala je noč i
njene užase. Sunce ju je milovalo. Več je davno nije nitko tako milovao.
Bijaše postala plijenom divljega Calembredai-nea. Bila je družica vuku koji
joj je ponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izma¬miti krik
životinjskog sladostrašča, krkljanje mah¬nite zvijeri. Ali njeno je tijelo
zaboravilo draži milovanja.
Okrznuti cvijetom osjetljivost puti... Dugi srsi koji se šire i plave slasču
prepušteno tijelo...
Ona je plovila pirema Monteloupu i u sijenu osječala miris malina. Njene
usijane obraze, njene suhe usne voda s potoka je plavila svojim svje¬žim
proticanjem. Otvarala je usta i uzdisala: „Još!"
U snu su suze tekle AnñeliM niz lice i gubile se u njenoj kosi Nisu to bile
suze bola, več preve-Hke sreče.
Protezala se i sva prepuštala ponovo nañenim užicima, prepuštala se
uljuljkivana tihim glasovima polja i šuma koji su joj odzvanjali u ušima:
•*¦ 115

„Ne plači Ne plači, draga. Nije to ni¬šta Zlo je prošlo. . Ne plači,


jadnice!
Anñelika otvori oči. U polumraku ispod cera¬de, ona opazi ispruženu u
sijenu pored sebe nečiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala.
Ona promuca:
— Tko ste vi?
Neznanac stavi prst preko usana.
— Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom
s jednog dijela polja u Berrvju. Kad su kosili si¬
jeno, pokosili su i mene s njim . Gledaj i uvjeri
se da sam zaista pokošen!
On brzo klekne i izvrne svoje džepove.
— Ni prebijene pare! Niti jednog novčiča!
Potpuno pokošen! Zajedno sa sijenom. Stavili su
me na teglenicu i evo me u Parizu. Čudna pusto¬
lovina za poljski povjetarac.
— Ali... — zausti Anñelika i prijeñe jezikom
preko usana kao da skuplja misli.
Mladič je imao na sebi crno istrošeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko
vrata je imao ovratnik od dronjava platna. Opasač njegova haljetka još više
je isticao njegovu mršavost.
Ali lice mu je bilo izražajno, gotovo lijepo uprkos blijedoči gladuša. Duga i
uska usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i
ničemu. Crte lica su mu bile stalno u po¬kretu. Kreveljio se, smijao, bečio
na sve moguče načine. Pramen kose boje lana padao mu je na oči i njegovoj
čudnoj fizionomiji davao izraz se¬ljačke naivnosti s kojom je bio u očitoj
suprotno¬sti lukavi izraz njegovih očiju.
Dok ga je Anñelika promatrala, on se raspri¬čao, nadugo i široko.
— Sta če povjetarac kao ja raditi u Parizu?
Ja koji sam navikao da pušem u živice, puhat ču
u suknje gospoña i dobit ču pljusku . Popovima
ču otpuhnuti šešire i bit ču izopčen iz crkve. Zatvo¬
rit če me u zvonike Notre Dame, a ja ču u nevri¬
jeme pokrenuti zvona Koje li sablazni!
116

— Ali... — ponovi Anñelika i pokuša se


pridiči.
On je brzim pokretom ruke opet polegne.
— Ne miči če... Mir!
„Sigurno neki malo luckasti student", pomisli Anñelika.
On ponovo legne i, podigavši ruku, pomiluje ju po obrazu.
— Ne plači više — šapne.
— Ali ja ne plačem — odgovori Anñelika. Uto
primijeti da joj je lice obliveno suzama.
— I meni se sviña spavati u sijenu — dometne
mladič. — Kad sam kliznuo pod ceradu, tu sam
tebe našao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te
tada da bih te utješio, a ti si rekla: „Još!"
— Ja?
— Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da 6i
vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu se uspo¬
rediti jedino školjke s morske obale. Znaš, one
tako bijele i tako fine školjke da izgledaju prozirne.
Tvoje su usne kao latice škrobuta, a vrat ti je okni-
gao i gladak...
Anñelika je slušala kao u polusnu. Zaista, takvih riječi več dugo nije čula.
Činilo joj se da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je
mogao red da je lijepa kad se ona osječala sva izgužvana, prljava, okaljana
zauvijek tom strašnom noči u kojoj je postala svjesna da više nikad neče
moči pogledali u lice svjedoke svoje prošlosti.
On nastavi da joj brzo šapče:
— Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti.
Tvoje su grudi toliko lijepe da se mogu jedino sa
samima sobom usporediti. Reklo bi se da su gra¬
ñene tačno po udufoljenju muškarčeva dlana, a na
vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se vide posvuda
u prirodi kad osvane prolječe. Tvoja bedra imaju
oblik vretena, tvoja bedra su glatka kao svila.
Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet
na koji bih rado položdo lice.
117

i „

— Baš bih rado znala. — reče Anñelika na-


mrštivši obrve — kako ste došli do tih zaključaka?
— Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio...
— Drzniče! ðače pohotljivi! ðavolji, podanice!
— Šuti! Ne viči tako jako! Zar zbilja hočeš da
nas lañari bace u vodu ...? A što ste se toliko raz¬
gnjevili', lijepa gospo? Kad netko na dragulj naiñe
na putu, zar je pravo da ga ne pogleda? Ta htio
bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep
kao što izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan
da ga podigne ili je bolje da ga ostavi tamo gdje
ga je našao? Rem passionis suae bene eligera prin-
cepa debet, mundum examinandum.1
— A da niste vi slučajno princ u koga su upr¬
te sve oči? — Anñelika če podrugljivo.
Neznanac nabra vjeñe u iznenadnom čuñenju.
— Ti, dakle, razumiješ latinski, mala lupe¬
že?
— A vi ga govorite iako ste prosjačana...
Student je grickao donju usnu. Očito, bio je
zbunjen.
— Tko si ti? — upita je blago. — Imaš krvava
stopala. Mora da si dugo trčala? Tko te je toliko
prestrašio?
A buduči da ona nije ništa odgovorila, on do-metne:
— Uza se imaš nož. Strašno je to oružje! Egi¬
patski bodež. A znaš li se njime služiti?
Anñelika ga je kroz trepavice lukavo proma¬trala.
— Možda
— A tako! — poviče on i malko se odmakne
od nje.
Izvuče jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oči dobiše zamišljen
izraz. Ubrzo je ona imala dojam da on više i ne misli na nju več da inu misli
blude u nedostižnim predjelima. Tko zna,
1 Latinski: Princ mora pažljivo birati ono što mu se sviña, jer ga svi gledaju.
118

možda je mislio na zvonike Notre Dame gdje, reče, da bi ga mogli


zasužnjiti? Ukručeno i od¬sutno njegovo isuviše blijedo lice izgledalo je
sta¬rije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima nje¬govih vjeña. Samo
bijeda ili razuzdanost mogu ta¬ko obilježiti čovjeka u punoj snazi.
Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mršavo tijelo u isuvišs
širokom ruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije
privi–enje te ga dirne u ruku.
— A tko ste vi? — šapne.
lice mu oživi i on okrene k njoj oči koje kao da i nisu stvorene za danju
svjetlost.
— Več sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti?
— Ja sam lahor.
On prasne u, smijeh i primi je za ramena.
— Sta rade vjetar i lahor kad se sretnu?
On ju je polako pritisnuo. Anñelika primijeti da ponovo leži u sijenu a nad
nju, sasvim blizu, nadnijela se njegova široka i čulna usta. Laki se pregib
ocrtavao na njegovim usnama. Taj ju je izraz prestrašio, a da ni sama nije
znala zašto. Bilo je u tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je
neznančev bio blag i nasmijan.
Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije., prva privučena tim zovom,
napravila pokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je.
Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i
ponovo spoje.
Za ogrubjela Anñelikina čuvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta.
Oživio je nekadašnje užitke sasvim drugačije od grubog užitka što joj ga je
pružao nekadašnji sluga — a ipak s koliko žara! — i kojemu je on naviknuo.
„Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad više nisam. Moje mi tijelo više
ne izgleda jadno i tužno. Nisam, dakle, potpuno umrla..."
Malko se promeškolji u sijenu sretna što je u bubrežnoj šupljini osjetila
snažno buñenje želje, bu¬ñenje koje če se ubrzo pretvoriti u oštro razdiranje.
119

Čovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra


smiješeči se uz to
Ona nije bila nestrpljiva, pažljivo je pratila strujanje topline koja joj se
razlijevala tijelom Još malo i on če je ponovo poljubiti. Imali su vremena
napretek, čitav božji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu
imali nikakva posla
— Čudno — promrmlja on — ima u tebi pro¬
finjenosti velikih gospoña što nekako nije u skladu
s tvojim prnjama.
Ona se osmjehne.
— Zbilja? A vi, dakle posječujete velike gospo¬
ñe, gospodine nadiiodvjetniče?
— Ponekad.
I on je suhim cvijetom paškaklje po vrhu nosa, a zatim objasni
— Kad mi u želucu previše krulji poñem k ga¬
zdi Georgesu, vlasniku kupki svetog Nikole da mu
ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike go¬
spoñe da dometnu malko papra svojim ljubavnim
pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao Lijepi
Dječak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog
kostura stoje manje od usluga dlakavog i snažnog
nosača koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali dru¬
gačije strijele ja napinjem u svoj luk. Da, draga
moja curice. Nitko u Parizu ne zna više od mene
duhovitih pričica pikantnog sadržaja Mojim se
gospama te pričice mnogo sviñaju zato što uzbu¬
ñuju i stvaraju dobro raspoloženje. Ja do suza znam
nasmijati lijepe kurve Ženama se iznad svega
sviña veselost. Hočeš li da ti ispričam zgodicu o če¬
kiču i nakovnju7
— Zaboga, ne, ne — poviče Anñelika — meni
se ne sviñaju zgodice te vrste
On je izgledao ganut
— Ti sa srdašce! Čudno malo srdašce! Zaista
neobično! Ja sam se več susretao s velikim gospo¬
jama koje su bile vise nalik na prostakuse, ali
nikad još s prostakušama koje bi bile nalik na ve¬
like gospoñe Ti si prva Ti si lijepa kao san
120

Slušaj! Čuješ li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu...? Uskoro če


podne. Hajdemo na Novi most, tamo čemo ukrasti nekoliko jabuka za
ru¬čak, hočeš li? I rukovet cviječa u koji češ ti za-gnjuriti svoju lijepu
njuškicu ...? Slušat čemo Ve¬likog Matthieua kako se razbacuje velikim
riječima i gledat čemo verglaša kako podstače svog svisca da pleše... I rugat
čemo se panduru koji me po¬svuda traži da bi me objesio.
— A zašto bi vas objesili?
— Ali... zar ti, dakle, ne znaš da me hoče
objesiti? — upita je on čudeči se.
..Ovaj je' zaista lud, ali i zabavan", pomisli Anñelika.
Ona se stane protezati. Željela je da je on po¬novo miluje, ali njega kao da
su odjednom zaoku¬pile druge misli.
— Sad se sječam — reče on iznenada — več
sam te vidio na Novom mostu. Ne pripadaš li ti
možda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog
lupeža?
— Istina je, pripadam Calembredaineu.
On ustukne davši licu smiješan izraz straha.
— Ajme! Ajme! U što sam se ovo opet uvalio,
ja nepopravljivi ženskar? A da ti nisi slučajno ona
Markiza anñela na koju je naš lupež onako ludo-
ljubomoran?
— Jesam, ali...
— Bože, kako su nesavjesne ove žene! — po¬
viče on potresno. — Nisi li mi to mogla kazati pri¬
je, bijednice? Zar ti je baš stalo da vidiš kak'o teče
ova moja sukrvica što mi kola u žilama? AjmeJ
Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sreče! Pronašao
sam ženu koju sam čitav život tražio i ta onda pri¬
pada Calembredaineu ... No nije važno! Ipak je ži¬
vot od svih ljubavnica još uvijek ljubavnica koja
je najvrednija obožavanja. Zbogom, ljepotice...!
Dograbi stari stožasti šešir kakve su nosili uči¬telji i nabije ga na svoju
plavu čupu, a zatim klizne ispod cerade.
121

— Budi dobra — šapne joj na odlasku smije¬šeči se — pa ne reci ništa


svom gospodaru o mojoj drskosti... Da, ja več vidim da nečeš ništa red.. Ti si
divna, Markizo anñela... Ja ču misliti na tebe do onog dana kad me objese...
pa čak i poslije toga ... Zbogom!
Čula je kako gaoa u blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod
suncem trči obalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stožastim
še¬širom, mršavih' nogu, izbušena ogrtača koji je vi¬jorio na vjetru, on je
bio nalik nekoj neobičnoj ptičuririi.
Lañari koji su ga primijetili kad je napuštao teglenicu stadoše za njim bacati
kamenje. On okre¬ne prema njima svoje blijedo lice i prasne u gro¬hotan
smijeh. Potom ga nestane kao da je u ze¬mlju propao.
122

VII ŠETNJA NA NOVOM MOSTU


To fantastično priviñenje razvedrilo je Anñe-liku i potaslo u njoj sječanje na
gorki susret što ga je u toku noči imala s Desgrezom. Bolje da više i ne misli
na to. Poslije, kad se malko oslobo¬dila strašnog osječaja o svom dubokom
padu, ona je ponovo razmišljala o Desgrezu te se pitala: „Da li me je nočas
prepoznao? Sigurno nije. Ne bi mi bio vratio bodež... Ne bi mi bio govorio
onim kraj¬nje prostačkim tonom... Ne, nije me prepoznao... Bila bih umrla
od sramote!"
Odmahne glavom i pročešlja prstima kosu da bi je očistila od suhih vlati
trave. O tome če ka¬snije razmišljati. A zasad ne smije razbiti čar tre¬nutka.
Ote joj se uzdah izvjesnog žaljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri
Nikoli?
Markiza anñela slegne ramenima, a na usna¬ma joj se pojavi opaki osmijeh.
Nije se moglo iz¬nevjeriti ljubavniku njegova kova. Ništa je nije ve¬zivalo
za Nikolu osim bijede i ropstva.
Pa načinu kako se onaj mladič maloprije povu¬kao još jednom je mogla
izmjeriti moč zaštite ko¬jom ju je taj bandit okružio u svijetu pariškog
pod¬zemlja. Bez njega i.bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala
još na niže grane?
Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savršeno tijelo za kojim je
oduvijek žudio.
123

Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustručavanja bila s drugim uspustila u


nježna milovanja kojih gotovo bijaše zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao;
bilo je bolje da je tako završilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi
Calembredainea ukoliko bi ovoga nož zauvijek umirio živahnog brbljivca.
Andelika pričeka trenutak prije no što če i sa¬ma kliznuti s hrpe sijena.
Dotakne vodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavši se oko sebe,
zaslijepi je svjetlo. Bi joj jasno da je to prolječe
A nije li onaj student pričao o cviječu i voču na Novom mostu? Andelika
primijeti da je gra¬nulo prolječe kao udarcem čudotvornog štapiča.
Zamagljeno nebo bijaše ružičastim velom pre¬kriveno. Sena se caklila u
svom srebrenom oklopu. Lañe su plovile njenom glatkom i mirnom
površi¬nom. Čulo se uranjanje vesala. Niže niz rijeku, pratljačama pralja
odgovaralo je tiktakanje mli¬nova smještenih na lañama.
Sakrivši se pogledu, Andelika se umije u hlad¬noj vodi koja joj razigra krv.
Pošto se obukla, poñe obalom i stiže na Novi most.
Neznančeve riječi su trgnule iz zimskog mrtvila Anñelikin duh.
Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim
njegovim divnim lukovi¬ma i onom njegovom samoniklom živošču,
veselom i neumornom.
Novi most je bio najljepši pariški most, i naj¬draži, jer je on najbrže
povezivao dvije obale Sene s otokom na kojemu bijaše smješten Cite.
Tu je vladala vječita graja, tu se miješala vika sitnih zanatlija, mamljenja
šarlatana i vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane. moljaka¬nja
prosjaka.
Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vračala, uvijek
se obnavljala u po¬slovnoj užurbanosti, znatiželjna, eto to je bio Novi most

Andelika se umiješa meñu gomilu i poñe iz¬meñu dva reda dučana i izloga.
Išla je bosonoga, razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose
pozlačene suncem rasule po ramenima. Ali sve to nije; bilo važno. Na
Novom mostu su bose noge promicale pored krupnih bakandži zanatlija i
crvenih potpetica gospode. Ona se zaustavi pred vodovodnim rezervoarom
Samaritane da bi pogle¬dala „vješto načinjen sat" koji je pokazivao ne samo
sate več dane i mjesece te je stavljao u po¬kret svu silu zvona koja
konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboravio ugraditi.
Na pročelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom
Tuileries i Louvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanñelja: Sa-
maritana kako daje piti Isusu kraj Jakovljeva zdenca.
Andelika se potom zaustavi pred svakim duča¬nom, pred prodavačem
igračaka, peradi, ptičica, mastila i boja, pred pokazivačem marioneta, stri-
gačem pasa, varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove školjke,
Mišju Smrt i njegov mač s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urli-
kalicu na uglu Samaritane.
Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je
baba kriještala neku ganutljivu priču u kojoj je bilo riječi o obje¬šenima, o
lešinama kojima su gavrani kopali oči i kojekakvim još grozotama. Svijet je
sve to slu¬šao sagnute glave i brišuči oči. Vješanja i procesije su bili
najljepši prizori za pariški puk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se
mogao uvjeriti da svaki čovjek ima i tijelo i dušu.
Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno žara:
Sad slušaj, svijete, što ti zborim
Jednom kad poñem "U opatiju „Penji se tužna srca"
Za te ču da se molim U času kad isplazim jezik.

124

125

Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do sa¬mog joj ždrijela. Jedna joj je


suza curila iz jedi¬noga oka i gubila se u borama njena lica. Bila je strašna,
vrijedna divljenja...
Kad je otpjevala pjesmicu, završivši posljednji stih još kreštavijim tonom,
opljune debeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila čitav snop ispod
pazuha, vičuči:
— Tko još nema svog obješenika?
Stigavši do Anñelike, radosno povikne:
— Hej, Urlifcalo, djevojka- je ovdje! Tvoj je
čovjek sasvim poludio od jutros. Priča da te je
onaj prokleti pas sigurno zadavio. Govori kako če
povesti sve prosjake Pariza u juriš na Chatelet.
A markiza mirno seta po Novom mostu ...!
— A zašto da ne šetam? — bunila se Anñelika
oholo. — A zar se vi ne skitate okolo?
— Ja radim — odgovori starica. — Ti ne mo¬
žeš ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica. Stalno
govorim Stihoklepcu: „Dajte mi obješenike!" Ni¬
šta se ne isplati bolje od obješenika. Drži, hočeš
li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naša markiza.
— Za vas če večeras biti kobasica u kuli
Nesle — obeča joj Anñelika.
I udalji se zajedno s drugim besposličarima či¬tajuči letak:
Sad slušaj, svijete, Sto ti zborim
Jednom kad poñem U opatiju „Penji se tužna srca"
Za te ču da se molim
U času kad isplazim jezik.
U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona več otprije poznavala:
Stihoklepac. Anñelika osje¬ti kako joj je srce uskipjelo starom mržnjom.
Po¬gleda prema brončanu konju na bedemu jer bi¬jahu joj rekli da se
Stihoklepac s Novog mosta ponekad uspinjao gore da bi spavao konju meñu
kopitima. Lupeži su poštivali njegov san. A što
128

i ne bi kad ionako nije ništa imao. Bio je siroma¬šniji od najsiromašnijeg


prosjaka, uvijek u skifc-nji, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman.
da izazove sablazan koja se potom poput otrova širila Parizom.
„Kako to da se još nije našao nitko da ga ubi¬je?" pomisli Anñelika. „Da ga
sretnem, ja bili ga s užitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela ka¬zati
razlog..."
Zgužva letak i odbaci ga u potočič. Proñe jed¬na kočija. Ispred nje su jurili
sluge koji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su veličanstveni u svojim
svilenim livrejama i šeširima okičenim perjem.
Gomila je pokušavala pogoditi tko se nalazi u kočiji. Anñelika je promatrala
trkače i sjeti se Brzonogog.
Dobar brončani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad
crvenim i ružičastim suncobranima ispod sebe. Čitav su bedem, u stva¬ri,
zaposjeli trgovci naranača i cviječa. Jedan jedin¬stveni krik je nudio zlatne
plodove:
— Portugal! Portugal!
Prodavačice cviječa na Novom mostu dolazile su ovamo več zarana i tu se
smjestile. Spuštale su iz ulice Eukovet cviječa u samoj blizini Saint-Ju-lien-
Ie-Pauvrea, gdje se nalazilo sjedište njihova ceha ili iz -ulice Suho drvo gdje
su se cviječem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara.
Noseči košarice pune tuberosa, ruža i jasmina, mlañe su se prodavačice
kretale meñu mnoštvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cviječem, dok
su starije čuvale štandove u zaklonu crvenog sun¬cobrana.
Jedna od tih mamica zamoli Anñeliku da joj pomogne praviti kitice, a kako
se Anñelika pri tom pokazala dosta vještom, prodavačica joj dade dva¬deset
novčiča.
— Za naučnicu mi izgledaš prestara — reče
joj pošto je pogledom odmjerila nju i njenu bijeñ-
127

M.>k,kAt*L.

nu haljinu — ah jednoj bi djevojčici trebalo dvije godine da nauči praviti


kitice kao što ih ti praviš Ne bi li ti sa mnom radila? Lako čemo se složiti
Anñelika odmahne glavom, stisne dvadeset novčiča u šaci i udalji se
nekoliko puta pogleda¬vajuči onih nekoliko novčiča što joj ih je dala
¦prodavačica. Bio je to prvi novac što ga je sama zaradila
Kupi dva uštipka i pojede ih. Zatim se umi¬ješa meñu besposličare koji su
se na sva usta ce¬rili pred kolicima Velikog Matthieua.
Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoličio se su¬čelice kralju Henriku IV
čijega se ni osmijela ni veličajnosti nije bojao
Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i s četiri kotača okružena
priručjem mnoštvu se obračao gromovitim glasom koji je odjekivao s
jed¬nog do drugog kraja Novog mosta
Njegov poseban orkestar sastavljen od tri glaz¬benika: trubača, bubnjara i
jednog cimbalista, pra¬tio je njegovu govoranciju i zaglušivao jauke
ne¬sretnika kojima je vadio zube takvom grajom da je čovjeka od nje boljela
glava
Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, iz¬vanrednom čovi i snagom i
spretnošču, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub. pa makar on mo¬rao
pokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim kliještima. Poslije
toga je izmučenu žrtvu slao krčmaru da kod njega rakijom ispere usta
Izmeñu jednog klijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za
šešir, s dvo¬strukim nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom
sabljom koja mu je tuckala po petama, pomicao s jednog kraja svojih kola
do drugog hva¬leči svoje veliko znanje, izvrsnost svojih droga, prašaka,
lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanih na tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja,
voska i po¬koje neškodljive trave

— Vi vidite, gospoñe i gospodo, največu ličnost


planete, virtuoza, feniksa u svojem zanatu, uzora
medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika
Hipokrara, istraživača prirode, biča svih univerzi¬
teta, vi vidite svojim vlastitim očima lječnika
metodičnog, galenskog, hipokratskog, patološkog.
kemijskog, spagirijskog, empirijskog.
— Ja liječim vojnike radi svoje priroñene lju¬
baznosti, siromahe radi ljubavi Božje, a trgovce
radi njihovog novca.
— Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja po-
mada vrijedi isto toliko koliko i doktori i filozofi.
Iskustvo znači više no znanje. Ovdje imam jednu
pomadu od koje bijeli put: bijela je kao snijeg,
mirisava kao balzam i mošus ...
— Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti
jer, slušajte me dobro, ljubavnici i ljubavnice, ova
mast čuva one koji je upotrebljavaju od oštrih
izdajničkih bodljika ljubavi.
I podigavši ruku u poetskoj pozi stane reci¬tirati:
Kupuj, svijete, brže-bolje čuvaj sebe od nevolje Ovaj prašak čuda čini
Mudrost daje magarčini Čast lupežu, a nevinost krivcu Ljubavnika staroj
ženi Zaljubljivom starcu ljubavnicu Znanje silno svakoj beni ...
Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira za¬kolutavši očima. Anñelika
prasne u smijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne.
„Nasmijala sam se. A zašto sam se nasmijala?" pitala se Anñelika. „Ta nema
ni glave ni repa ono što on govori!"
Ali njoj je bilo do smijeha.
U tom trenutku jedan čovjek prijeñe preko mosta i pridruži joj se.
128

8 Put u Versailles

123

— Lijepa djevojko — reče JOJ — vidim da si


vesele naravi, a osim toga ne čini mi se da živiš
u lasti i masti. Ne bi td htjela zaraditi dvadeset
livara?
— A na koji način? — upita ona pošto ga je
odmjerila.
— Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi
put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljiv da upozna
intimne draži Parižanka te mi je odmah naredio
da mu pronañem veselu i lijepo grañenu družicu
s kojom bi proveo noč. Došao sam na Novi most
jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje
odabrati. Dobit češ cipele, haljine, dobar vučak i
dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije
neki starac več mlad čovjek privlačna izgleda
mada ponešto krupan. Sviña li ti se moj prijedlog?
— Baš nimalo.
— Hočeš li da se spor ažurnim s tvojim zaštit¬
nikom?
Anñelika ispusti tihi zvižduk kao što rade čla¬novi podzemlja kad ih nešto
zadivi.
— Ti barem nisi stranac
— Ne, nisam — reče sluga. — Ja sam baš iz
Pariza. Ali sam več tri godine u službi jednoga
Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne
znam kako. Upravo sam se vratio i ovo mi je prvi
ponovni susret s Novim mostom.
I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju Anñelika iskoristi taj trenutak i
uroni u gomilu.
Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privuče
znatiželju prolaznika.
— Doñite pogledati crvenog čovjeka. Najne-
običniji prirodni fenomen. Čini vam se da ste vrlo
mudri zato što ponekad sretnete čovjeka crne kože.
Ali ima li nešto svakodnevnije od onih Marokana-
oa kojima nas je Veliki Turčin preplavio? Ja ču
vam, meñutim, pokazati nepoznatog čovjeka iz ne¬
poznatog svijeta, htio sam kazati iz Amerike, čud¬
novate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao
130

Riječ „Amerika" zadrži Anñeliku ispred po¬dija.


Lakrdijaš s drvenom nogom bio je postariji čovjek, neobrijane brade, s
crvenim rupoom na glavi. Čini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi
šarlatani i nadriliječnici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova
vrlo prljava ko¬šulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i
isprekidan i slab, nisu privlačili gledaoce. Na jednom mu je uhu visio zlatni
prstenčič.
— Ja sam stari mornar, putovao sam svije¬
tom na kraljevskim lañama i mogao bih vam Ko¬
ješta ispričati o nepoznatim zemljama. Ali vidim,
gospoñe i gospodo, da vam se žuri. Bilo kako bilo,
ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene,
več i ovaj neobičan fenomen koji sam ja sam za¬
robio tamo u Americi.
Štapičem je pokazivao na neku vrst skloništa zatvorenog jednom ceradom,
gdje se nalazio sav arsenal njegove demonstracije.
— Crveni čovjek, gospoñe i gospodo, crveni
čovjek!
Anñelika baci nekoliko novčiča što joj bijahu preostali u drveni čanak ispred
podija. Još se neki besposličari ugledaju na nju.
Kad je bogalj ocijenio da je skup gledalaca dovoljno velik, teatralnim
pokretom povuče ceradu.
U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od cr¬vene opeke, kojemu su oko
glave i bedara bila po¬bodena pera.
Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nañe se na suncu. Svijet zažamori.
Nema sumnje, bio je to čovjek. Imao je nos, usta, uši ukrašene kolutičima,
dugoljaste oči koje povedoše po ljudi¬ma odsutan pogled, imao je ruke,
noge. Put mu je bila boje prilično tamnog bakra, ali po mišlje¬nju gledalaca
ne baš tamnija no što je put u ponekih talijanskih ili španjolskih brñana.
Ukrat¬ko, izuzev pera koja su mu izbijala iz bedara i gla-
»* 131

ve, na čovjeku crvene kože nije bilo ničeg posebice neobičnog.


Pošto su ga dobro pogledali i pošto su izmije¬nili mišljenja o tom fenomenu,
dangube se raziñu, a stari mornar naredi fenomenu da se povuče u zaklon.
Potom bez žurbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga žvakati.
Anñelika zastade kraj podija. Vjetar koji je duhao sa Sene i koji joj je
poigravao kosom pojača iluziju o beskrajnim prostranstvima što ih je u njoj
rastvarala riječ „Amerika". Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo
kako podiže na nju svoj blistavi i'divlji pogled i šapče joj: „Ja odoh na
more!"
Jedne večeri je došao pastor Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance
koja su se okupila oko njega zinuvši svojim začuñenim očima. Josse-lin ...
Ravmond ... Hortenzija... Gontran ... An–elika ... Madelon ... Denis ...
Marija-Agneza ... Kako su bila lijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u
neznanju što im je spremala sudbina! Slušali su stranca, a njegove su riječi
oduševile njihova srca.
„Ja sam samo putnik, znatiželjan sam da vi¬dim druge zemlje, goni me želja
da upoznam mje¬sta gdje nitko ne trpi od gladi i žeñi i gdje se čovjek osječa
slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer
ne slušaju riječ Gospodnju, več je izobličuju. Gospod nije na¬redio da se
ljudi ubijaju i uništavaju, več da se ljube!"
Anñelika načas zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, opazi na par koraka
od sebe, u gužvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreču, Božura,
Goberta, Lijepog Dječaka i još neke kako je pro¬matraju.
— Sestrice — pozdravi je Božur uzimajuči je za ruku — idem zapaliti
sviječu Vječnom ocu od Saint-Pierre-iaux-Boeufs. Mislili smo da te više
ni¬kad nečemo vidjeti.
132

— Bili smo sigurna da si dospjela u Chatelet


ili u Opču bolnicu.
— Ukoliko te nije prožñeralo ono pašče, pro¬
kleto bilo.
— Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su
ih objesili na trgu Creve.
Okružiše je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, slušala njihove
pijane glasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo moguče
razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala
„dan lañe sa sijenom" ili „dan Novog mosta" ponikne u njoj kao neka nada.
Nije još znala kakva. Ne izlazi se iz podze¬mlja tako lako kao što se u nj
ulazi. Na kraju, i nije se osječala tako nesretnom. Nije bila gladna studen je
nije ubijala, a uz to je prolječe bilo na pragu. Božur je govorio:
— A sad čemo se proveseliti, ljepotice. Znaš
li zašto usred bijela dana šetuckamo po Novom
mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje re-
mek-djelo kao džepar.
Flipot, jedan od šmrkavih dječaka iz kule Ne-sle, s obzirom, na okolnost
zamijenio je svoje dronj¬ke s odijelom od ljubičastog serža. Na nogama je
imao cokule u kojima se dosta teško kretao. Imao je čak i ovratnik odi
nabranog platoa te je, s torbom od pliša u kojoj su tobože bile knjige i pera,
mogao s dosta vjerojatnosti proči za sina kakva zanatlije koji markira iz
škole i zabavlja se pred kazalištem lutaka na Novom mostu.
Bljezgar mu je davao posljednje upute.
— Slušaj me dobro, dječačiču. Danas se ne radi
samo o tome da prerežeš vrat kesi, kao dosad...
Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvuči se iz
gužve i kidnuti s ukradenim. Jesi li razumio?
— Jesam — odgovori Flipot useknuvši se ner¬
vozno i pošto je nekoliko puta rukavom obrisao
nos.
Lopovi su pažljivo promatrali prolaznike.
133

— Pogledajder, tamo, onog lijepog gospodina


s onom ljupkom gospom. Idu pješice. Prava sreča1
Vidiš li onog bogatuna što dolazi prema nama, Fli-
pote? Zaustavili su se pred Velikim Matthieuom
Sad je pravi trenutak! Uzimaj škarice, dječače i
hajd u berbu.
Svečanim pokretom ruke Bljezgar uruči dje¬čaku par brižljivo zašiljenih
škarica i gurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagači več umiješali meñu
gledaoce pred kolima Velikog Matthieua.
Bljezgar je pažljivim okom slijedio pokrete svoga učenika. Odjedared udari
u dreku:
— Čuvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, od-
rezaše vam kesu, monsinjore !
Neki prolaznici pogledaše u smjeru njegove ruke i uzeše trčati. Božur se
derao kao da ga kolju:
— Kneže, čuvajte se. Jedan vas dječak hoče
da pokrade!
Plemič segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka.
— Džeparoš! — zaurla.
Njegova družica krikne.
Gužva se tu stvori učas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni
druge hvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svo¬jim
vikanjem i upozorenjima nastojali još veči metež stvoriti.
— Uhvatio sam ga!
— Tu je!
— Hvataj ga! Bježi!
— Eno ga tamo!
— Ovamo narode!
Izgažena djeca su plakala. Žene su padale u nesvijest, .Gomila je isprevrtala
štandove. Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voča stadoše tuči
jabukama i narančama, da bi se obranili.
U gužvu se umiješaju psi dovedeni na šišanje strigačima. Njihove prilike
kovrdžave dlake jurile
134

su svijetu meñu nogama režeči i s pjenom oko usta.


Lijepi Dječak je letio od jadne žene do druge. Grabio je oko pasa grañanke,
ljubio ih u usta i mi¬lovao na najbezočniji način pred ustrašenim očima
njihovih muževa koji su uzalud pokušavali da ga dohvate. Udarci su,
meñutim pogañali druge, a ovi se svetili trgajuči vlasulje obešcašoenim
muževima.
U tom razbješnjelom ljudskom uraganu Blje¬zgar i njegovi pomočnici sjekli
su kese, praznili džepove, skidali ljudima ogrtače dok je Veliki Mat-thieu s
vrha svojih kola uz drečavu i urnebesnu pratnju svog orkestra, mašuči
svojom sabljetinom rikao:
— Udrite, dječaci! Razgibajte se malko! Dobro
je to za zdravlje!
Anñelika se bijaše povukla na stepenice nasipa odakle je promatrala sav taj
metež. Uhvativši se za ogradu, smijala se i smijala. Od smijeha su joj suze
izbile na oči. Dan je divno završavao. Baš je to i trebalo da dade oduška
svojoj želji da se smije i da plače, želji koja ju je mučila otkako se
probu¬dila u teglenici sa sijenom, pod neznančevim milo¬vanjima.
Opazi staru Urlikalicu i starog Urlikala, kako čvrsto pripijeni jedno uz
drugo, plutaju na razbje-šnjelim valovima bitke, kao ogroman čep prljavih
dronjaka.
Smijeh je u njoj sve jače bujao i gotovo je ¦gušio. Skoro joj je slabo bilo od
tog smijanja.
— Zar je ovo zaista tako smiješno, djevojko?
— javi se lijeno nečiji glas iza nje.
Jedna je ruka uhvate za zglavak. Zbira ne vidiš, ali ga zato osječaš rekao je
Božur. Od one noči Anñelika je naučila da nanjuši s koje strane dolazi
opasnost. I dalje se smijala, nešto manje, doduše, i nastoječi dati svom licu
nevini izraz.
— Pa zaista je smiješno. Tuku se kao ludi, ni
sami ne znaju zašto.
— Ali ti, možda, ipak znaš zašto, a ...?
135

Zamamno se smiješeči Anñelika se nagne prema žbirovu licu. Odjedared mu


rukom snažno dohvati nos, iskrivi mu nosnu hrskavicu i dok je on zbog bola
zabacjLo glavu unazad, ona ga sječivom dlana udari u Adamovu jabučicu
koja mu bijaše iskočila napolje.
Tom ju je grifu naučila Poljakinja. Od udarca zbir ne izgubi svijest, ali je
udarac ipak bio do¬voljno snažan da zbir ispusti svoj plijen.
Oslobodivši se, Anñelika poskoči i odjuri kao gazela.
Svatko se svojim putem vračao u kulu Nesle. — Dobili smo kišu batina —
reče Bljezgar — ali kojeg li cara, prijatelji dragi, kojeg li cara!
Na stol su pljuštali mačevi, ogrtači, dragulji, zvečeče kese.
Pun modrica kao božična guska, Flipot je ipak uspio sačuvati kesu
gospodina kojega mu bijahu pokazali.
Primio je mnoga čestitanja i jeo sa starijima za Calembredaineovim stolom.

VIII ZELJA ZA AMERIKOM


— Anñeliko — šaptao je Nikola — Anñeliko„
da te nisam pronašao...
— Sta bi se dogodilo?
— Ne znam.
Privuče je k sebi i stegne tako snažno da se činilo da če je zgnječiti na
svojim snažnim grudima. — Oh! Molim te — uzdahne ona i izvuče se iz
zagrljaja.
Kročivši prema prozoru, nasloni čelo na nje¬gove željezne prečke. U mirnoj
vodi Sene ljeskale su se zvijezde što su žmirkale u dubokoj modrini
nebeskog svodši.
Zrak je bio zasičen mirisima badema koji su cvjetali u vrtovima i ograñenim
dvorištima pred¬graña Saint-Germain.
Nikola joj se približi proždiruči je očima. Nju. gane postojanost njegove
strasti.
— Sta bi bio uradio da se nisam vratila?
— Zavisi. Da su te uhvatili žbiri, sve bih svoje
prosjake bio stavio u pokret. Stavio bih pod pri¬
smotru zatvore, bolnice... Omogučili bismo ti bijeg.
Da te je pas zadavio, posvuda bih tražio psa i go¬
spodara mu i ubio bih i jednoga i drugoga . A
da si.
Glas mu postane promukao.

138

13T

— A da si otišla s nekim pronašao bih te


i onoga zadavio.
Ona se osmjehne. U sječanju joj iskrsne bli¬jedo, podrugljivo lice. Ali
Nikola je bio lukaviji no što je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to
izoštrila nagon.
— Ne misli da mi možeš lako umači — nastavi
on prijetečim tonom. — Medu ološem nema ne¬
vjere kao u dobrom društvu, a ako se to dogodi,
nevjera se plača životom. Nigdje se ne bi mogla
skloniti. Brojni smo i močni. Pronašli bismo te
pa sklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski
dvor Dobro smo organizirani, dobro znaš. A ja
uživam u organizovanju tučnjava.
Rastvorivši poderanu košulju, pokaže joj mali ljubičasti znak pored lijeve
sise.
— Gledaj, vidiš li ovo? Moja majka mi je
uvijek govorila. „To je znak tvoga oca." Jer moj
Dtac nije bio onaj debeli seljak, čiča Merlot. Ne
Majka me je dobila prije no što se udala. Začela
me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom po¬
ložaju. Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi
ponekad grdila čiču Merlota kad bi me ovaj htio
tuči: „Ne diraj ga. U njegovim žilama teče pleme¬
nita krv." Nisi ovo znala, zar ne?
— Kopile nekog vojničine! Imaš se čime i po¬
nositi! — primijeti ona prezrivo
On joj žestoko stisne ramena svojim herkui-?kim rukama
— Ponekad bih te zdrobio kao lešnjak U sva¬
tom slučaju, obaviještena si. Ako mi se iznevjeriš.
— Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji
— Zašto si tako opaka?
— Zar da tražim više? Morala bih biti od nekog
posebnog materijala načinjena. Kad bi ti mogao biti
bar malko nježniji'
— Kako, ja da nisam nježan? — zariče Nikola
4- ja koji te obožavam' Poinovider još jednom da
nisam nježan1
438

I prijeteči podigne ruku. Ona mu se unese u lice i oštro krikne:


— Da me nisi dotakao, smrdljivče! Prostačino.
Sjeti se Poljakinje.
On polako spusti ruku. Nafco duboko uzdahne promatrajuči je srdita lica.
— Oprosti mi. Uvijek si jača od mene, Anñe-
liko.
Osmjehne joj se i nespretno pruži prema njoj svoje ruke:
— Ipak doñi. Trudit ču se da budem nježan
Ona pusti da je prevrne na ležaj i ravnodušna
i pasivna prepusti se zagrljajima na koje se več bijaše navikla.
Kad je ugasio želju, ostao je još neko vrijeme stisnut uz nju. Anñelika je
osječala na svojem ob¬razu njegovu poput četke tvrdu kosu. On ju je kratko
šišao zato da bi mogao nositi vlasulju.
Najzad če reči muklim glasom:
— Sad znam. Nikada ti nečeš biti moja.
Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvoje srce htio.
— Ne možeš sve imati, dragi moj Nikola —
otpovrne Anñelika sabranim glasom. — Nekad si
imao dio moga srca, sad imaš čitavo moje tijelo.
Nekad si bio moj prijatelj Nikola, sad si moj go¬
spodar Calembredaine. Ti si ubio čak i sječanje na
ljubav koju sam nekad, kao dijete, osječala za tebe.
Ali sam uza sve to vezana za te, na drugi način,
zato što si snažan.
Lupež se nakostriješi. Zatim progunña i uz¬dahne:
— Pitam se neču li jednoga dana biti prisiljem
da čak i tebe ubijem.
Anñelika zijevne. San 'ju je hvatao.
— Ne govori gluposti.
Kroz prozor su zvijezde osule tačkicama povr¬šinu pokradenih ogledala.
Jednoličan kreket žaba u jarcima podno kule nije ni načas prestajao. Iz
dubina ruševina dopirali
139

su različiti šumovi, zlosretniji: daleki povici jed¬noga pijanca, plač djece,


glodanje štakora. Prošlu su noč te grozne zvjerčice crvenih očaju nagrizli
glavu jednom djetetu.
— Nikola — odjednom če Anñelika.
— Sta je?
— Sječaš li se da smo htjeli otputovati u Ame¬
riku?
— Sječam.
— A kad bismo sada zaista krenuli?
— Kamo?
— U Ameriku?
— Jesi li luda?
— Nisam, budi bez brige... u zemlju gdje
nema ni leda ni gladi. .. gdje je čovjek slobodan
Te nastavi gorljivo:
— Sta nas ovdje čeka? Tebe zatvor, mučenje
na kotaču, robija ili vješala. A mene... A što mene
čeka, mene koja ništa nemam, ako ti jednoga dana
nestaneš . . ?
— Kad čovjek dospije na Dvor čudesa, ne
smije nikad misliti na ono što ga čeka! Sutrašnjica
ne postoji.
— Tamo bismo možda dobili badava još neo.
brañenu zemlju. Obradit čemo je svojim rukama
Pomogla bih ti.
— Ali jesi li ti poludjela? — grmne u nastupu
ponovnog bijesa. — Maloprije sam ti objasnio kako
ja nisam seljak. Zar misliš da bih ja otišao i pre¬
pustio Rodogoneu Egipčaninu klijentelu s derneka
Saint-Germain ?
Ona ne odgovori. Vrati, se u svoju bezvoljkost Gunñao je još neko vrijeme:
— Ženske stvari! Kad im nešto padne na
pamet. .:
Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri.
Jedan glas mu

je stalno ponavljao. „Sta te čeka? „Penji se tužna srca"? Jest, pa šta onda?
Gdje bi se još moglo živjeti, osim u Parizu ...?"
U proljetnoj noči široka prsa Nikole Calembre-dainea su se napinjala od
suzdržanih uzdaha.
Gledao je usnulu Anñeliku. Mučen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se
ona, u snu, smiješila.
Sanjala je da plovi preko oceana na brodu pu¬nom sijena.

140

[41

IX
IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM
Jedne ljetne večeri Ivan Truli se uvuče u ja¬zbinu Nikole Calembredainea u
kuli Nesle. Došao je u posjetu nekoj ženi koju su zvali Fani Nosilica. Imala
je desetoro djece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. Živjela je
uglavnom od te sine¬kure; prosjačenju se odavala jedino radi zabave, a
prostituciji iz navike, što, dakako, nije bilo na štetu njenih sposobnosti da
raña, naprotiv.
Ivan Truli je došao da „rezervira" dijete što ga je ona očekivala Žena ga
upozori kao prava trgovkinja
— Za nj češ mi platiti više jer če biti šepav
na jednu nogu.
— Kako znaš?
— Onaj što ga je napravio bio je bangav.
— Ova vrijedi para, ha, ha, ha — rugala se
Poljakinja tresuči se od smijeha. — Baš si sretna
kad znaš tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se
nisi slučajno zbunila?
— Ja, ja mogu birati — odgovori Nosilica
dostojanstveno.
I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radišna žena koja nije mogla
stajati prekriženih ruku.
Majmunčič Piccolo skoči na ramena Ivanu Tru¬lom i naglo mu iščupa
čuperak kose

— Prokleta beštijo! — poviče Truli braneči se


šeširom.
Anñelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio
odvratnost što Ju je osječao prema toj krvopiji male djece. Ali buduči da je
on bio opasan tip, u velikoj milosti Velikog Ooesrea s kojim je dijelio
prebivalište, ona pozove k sebi majmunčiča.
Ivan Truli je, češud lubanju, na pasja kola proklinjao majmunčiča. On je več
dojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je čeljad bezobrazna i opasna.
Vjeruju da su svemočni, ali prije ili poslije ostale glavešine podzemlja če se
pobuniti protiv njih. A taj dan
— Doñi, popij čašu vina — reče mu Poljakinja
da bi ga udobrovoljila i zaimačom mu napuni čašu
kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hla¬
dno, čak i usred ljeta. Mora da mu je u žilama
tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oči
i ljepljivu i hladnu kožu kao riba.
Pošto je popio, grozan mu osmijeh razvuče usne iza kojih se pojavi niz
pokvarenih zuba.
U tom trenutku uñe Thibault, verglaš, u pratnji malog Linota.
— Aha, evo lijepoga dječaka — poviče Ivan
Truli trljajuči ruke. — Thibaulte, ovaj put je odlu¬
čeno, kupit ču ti ga i dat ču ti — dobro se drž' da
r.? r>adn.eš od iznenañenja — dat ču ti pedeset li-
vara. Čitav imetak!
Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom šeširu.
— A što bih ja uradio s tih tvojih pedeset
livara? A osim toga, tko če mi svirati trubu kad
ga više ne budem imao?
— Pa naučit češ drugog dječaka
— Ovaj mi je unuk
— Koješta. Zar mu ne želiš sreču? — odgovori
omraženi čovjek predusretljivo se smješkajuči. —
Pomisli, tvoj če unux hodati odjeven u baršun i
čipke. Govorim ti istinu, Thibaulte, znam kome ču

142

143

ga prodati. Bit če miljenik jednog princa, a ako bude sretan, može dospjeti i
do največih položaja. Ivan Truli pomiluje dječaka po kestenjastim
kovrdžama njegove kose.
— Da li bi ti se sviñalo, Linote, imati lijepa
odijela, jesti do mile volje u zlatnim tanjurima
i krčkati pečene bademe?
— Ne znam — odgovori dječak iskrivivši usne.
Nije nikako uspijevao zamisliti nešto tako di¬vno buduči da je, hodajuči za
djedom, poznavao samo bijedu.
Kroz poluotvorena vrata sunčana zraka osvi¬jetli njegovu zlatnu put. Imao
je guste trepavice, oči crne i velike, usne crvene kao trešnje. Svoje prnje je
nosio ne bez draži. Čovjek bi pomislio gledajuči ga da je to neki mali
gospodičič prerusen u prosjačiča. Zbilja je bilo čudno da je na onom ñubrištu
mogao izniknuti taj divan cvijet.
—Hajde! Hajde! Nas dvojica čemo se brzo složiti — reče Ivan Truli i
svojom bijelom rukom •ogrli dječaka oko ramena. — Doñi, lijepi moj
dje¬čačiču, doñi, janješce!
— Ali ja se s tim ne slažem — bunio se starac
podrhtavajuči čitavim tijelom. — Nemaš prava uzeti
mi unuka.
— Neču ga uzeti, kupit ču ga. Pedeset livara,
je li pravo ili nije? A osim toga, budi miran inače
nečeš dobiti ništa, jesi li razumio?
Odgurne starca i poñe prema vratima vukuči •za. sobom Linota.
Pred vratima naiñe na Anñeliku.
— Ne možeš ga odvesti sa sobom bez Calem-
bredaineova dopuštenja — reče mu ona vrlo mirno.
I .uzevši za ruku dječaka, ponovo ga uvede unutra.
Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta još bljeñe. Nekoliko trenutaka
nije mogao doči do daha.
— Tako dakle! Tako dakle!
Uze stolac.
144

— Pa dobro, čekat cu Calembredainea!


— Možeš ti čekati koliko te volja — primijeti
Poljakinja — ali ako ona neče, nečeš dobiti dječaka.
On čini sve što ona hoče — zaključi ona napola
s mržnjom, a napola s divljenjem.
Calembredaine i njegovi ljudi vrate se tek kad je pala noč. Najprije piče, a
poslije če govoriti
0 poslovima.
Dok je on obilato gasio žeñ, začuje se kucanje na vratima. U podzemlju nisu
bili naučeni na takvu pristojnost. Svi se pogledaju. Božur izvuče sablju
1 poñe da otvori.
Ženski glas upita izvana:
— Je li tu Ivan Truli?
— Uñite — reče Božur.
Baklje od smole, zabodene u željezne prstenove na zidu, osvijetle ulazak
djevojke umotane u plašt i jednoga sluge u crvenoj livreji koji je nosio
fcorpicu.
— Bili smo u predgrañu Saint-Denis i tamo
te tražili — objasni djevojka obračajuči se Ivanu
Trulom — ali su nam rekli da si kod Calembre¬
dainea. Zbog tebe smo se danas napješačili. A da
i ne spominjem da su od Tuilleriesa do Neslea dva
koraka, i da bismo ovamo začas bili došli.
Dok je govorila, otvorila je ogrtač te poravnala čipke na svom prslučou na
kojemu se blistao zlatni križič, obješen oko vrata na vrpci od crnog baršuna.
Ljudi sijevnuše očima na pokrupnu djevojku kojoj je lijepa ikapica od čipaka
jedva obuzdavala pla-meno-riñu kosu.
Anñelika se povuče u mrak. Kapljice znoja joj orose sljepoočico. Prepoznala
je Bertillu, sobaricu grofice de Soñsraoms. Bertilla je nekoliko mjeseci prije
toga bila posrednikom pri prodaji Kuasi-Ba,
— Imaš nešto za mene? — upita je Ivan Truli.
Izgleda punog obečmja, djevojka podigne tka¬ninu što je pokrivala liošaricu
koju je lakej po¬stavio na stol i iz nje izvuče novoroñenče.
145
10 Put u VersailJe."

— Evo — reče.
Ivan Truli je sumnjičavo promatrao novoro¬ñenče.
— Debeljkast, dobro grañen — reče krevelje«
se — Ne mogu ta zaista dati više od trideset livara.
— Trideset livara! — poviče djevojka uvrije¬
ñena. — Čuješ li, Jacinthe? Trideset livara! Ali jesi
li ga barem pogledao? Ti zaista nisi u stanju pro-
rijenaTa robu koju sam ti donijela.
Odmota povoje u koje dijete bijaše umotano i gologa prinese svjetlosti
baklji.
— Gledaj ga dobro.
Dijete se jedva i micalo probuñeno iza sna.
— Ovo je sin jednoga Maura — šapne djevojka
— mješanac crno-bijeli. Znaš li kako postanu krasni
rnulati, imaju put kao zlato. Rijetki su. Poslije kad
mu bude šest ili sedam godina za skupe češ ga
novce prodati kao paža.
Djevojka se opako zacereka.
— Tko zna, možda češ ga čak prodati njegovoj
majci, grofici de Soissons!
Oča Ivana Trulog zablistaše pohlepom.
— U redu — odluči — daču ti sto livara.
— Sto pedeset
Truli digne ruke u zrak
— Hočeš da me upropastiš. Ti i ne misliš ko¬
liko če me stajati novaca da ga odgojim, osobito
ako treba da bude snažan i debeo '
Iza toga je slijedilo muklo prepiranje. Da bi dala što više maha svom jeziku
Bertilla položi di¬jete na stol. Svi se s;atiše i promatrahu dijete ne bez
izvjesnog straha. Nije bio drugačiji od bilo kojeg novoroñenčeta, jedino mu
je put bila nešto crvenija
— A tko mi jamči da je zaista mješanac? —
upita Ivan Truli u pomanjkanju boljih argumenata.
— Kunem ti se da mu je otac bio crnji od
stražnjice lonca.
Fani Nosuica krikne od straha.

— Oh! Ja bih bila umrla od straha! Kako je


mogla tvoja gospodarica '
— Ne priča li se da je crncu dovoljno ženu
pogledati u oči pa da zanese? — upita Poljakinja
Sobarica prasne u pohotan smijeh
— Pa priča se Pa i ponavlja se od Tuileries
do kraljeve palače otkako je primiječeno da je moja
gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje do¬
spjelo čak u kraljevu sobu. Njegovo veličanstvo je
reklo. „Zbilja? Onda mora da se crnac svojim okom
duboko zagledao u nju!" Kad je poslije sreo moju
gospodaricu u predsoblju, okrenuo joj je leña. Za¬
mislite kako li se razljutila de Soissons. Ona koja
je uvijek gajila nadu da če ponovo staviti na nj
svoju šapicu! Ali kralj je bijesan otkada sumnja da
je čovjek crne kože zbog istih razloga kao i on ležao
u njezinu krevetu. A za nesreču ni muž ni njen
ljubavnik, ona sitna svinja markiz de Vardes, neče
da na sebe uzmu očinstvo. Meñutim, moja se go¬
spodarica uvijek znala izvuči iz neprilika pa če
i sada učiniti kraj tračevima. Prije svega službeno
če roditi tek u decembru.
Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujučim izrazom na licu.
— Natoči mi jednu čašu, Poljakinjo, pa ču vam
ispričati kako če se stvar odvijati. Evo. Ništa stra¬
šno. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio
službu u februaru. Ako ona rodi u decembru, onda
on ne može biti otac, je li jasno? Tada če ona malko
proširiti haljinu i tužit če se: ,,0h, draga kako je ne¬
mirno ovo dijete. Ne mogu se maknuti. Ne znam
da li ču večeras biti u stanju doči na kraljev ples!"
Poslije u decembru uz veliki publicitet čemo roditi,
u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imat češ priliku
da nam prodaš dijete roñeno togia dana. Nije važno
tko če mu biti. otac. Najvažnije je da se ukloni
sumnju na crnca. Svi- znaju da od prošlog februara
vesla na kraljevim galijama.
— A zašto je na galijama?

146

147

— Zbog neke prljave zgode vračanja. Bio je


pomočnik nekom vješcu spaljenom na trgu Greve
Iako je sobom potpuno vladala, Anñelika se nije mogla suzdržati a da ne
baci pogled na Niikolu Ali on je ravnodušno jeo i pio. Ona se još više
po¬vuče u mrak. Spopala ju je želja da napusti dvo¬ranu, ali ju je u isto
vrijeme morila želja da što više čuje.

— Dakako, prljava zgoda — nastavi Bertilla


spustivši glas — taj crni vrag je znao čarati i zato
su ga osudili. Zato vračara Voisin nije htjela niza-
što na svijetu pomoči mojoj gospodarici da se oslo¬
bodi ploda, kad joj se obratila.
Patuljak Barkarola skoči na stol tik kraj čaše sobaričine.
— Vidio sam tvoju gospoñu pa i tebe sam vidio
mnogo puta, lijepa moja kovrdžava mrkvo. Ja sam
mali demon što otvara vrata kod slavne vračare.
— Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobra-
zluku.
— Voisin nije htjela da se miješa jer je znala
da grofica u svojoj utrobi nosi crnčev© dijete.
— Kako je to doznala?
— Pa ona sve zna, ta vračara je.
— Samo što joj je pogledala u dlan sve joj
je kazala, sve do najmanjih sitnica — dometne so¬
barica prestrašena pogleda. — Da u sebi nosi za¬
metak izmiješane krvi, da je crni čovjek s kojim
ga je začela poznavao tajne vračanja, da ga ne
može ubiti jer to bi čak i njoj samoj donijelo ne¬
sreču, mada je bila vračara. Mojoj je gospodarici
to bilo jako žao. „Sto čemo sada, Bertillo", pitala
me je. Strašno se razgnjevila, ali Voisin nije htjela
popustiti. Reče mojoj gospodarici da če joj pomoči
pri porodu kad doñe vrijeme i da nitko ništa neče
doznati. Ali više od toga da ne može učiniti. Poro¬
ñaj se dogodio prošle noči u Fontainebleauu, gdje
se čitav dvor- nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo
došla s jednim od svojih ljudi, vračom Lesageom
Moja gospodarica je rodila u kučici koja pripada
148

kčerci vračannoj, a nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela
svoju gospodaricu na¬trag u dvorac, a nekoliko sati poslije toga, odje¬vena
kao što treba i našminkana sve do očiju, ona se, kao što je običaj, pojavila
kod kraljice, buduči da ona upravlja kraljičinim domačinstvom. Mnoge če
osobe biti u nedoumici ovih dana jer očekuju da če se grofica nači u velikoj
nevolji. Ali neče im preostati drugo do da prežvakavaju svoje tračeve.
Gospoña de Soissons je još uvijek trudna, a rodit če tek u decembru bijelo
dijete koje če gospodin de Soissons vjerojatno priznati za svoje.
Urnebesan smijeh dočeka kraj te priče. Barka¬rola se baci uvreten i reče:
— Cuo sam kad je moja gospodarica tiho šap¬
nula Lesageu kako taj slučaj s groficom Soissons
vrijedi više od zlatnog rudnika.
— Oh! Ona je strašno gramzljiva! — promrm¬
lja Bertilla kivnim tonom. — Ona je toliko muzla
moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi
zahvalila za moju pomoč, nije mogla ništa drugo
pokloniti osim male ogrlice.
Sobarica zaustavi zamišljen pogled na Barka-roli.
— Ja mislim — reče odjedared — da bi ti
mogao vrlo obradovati jednu osobu na najvišem
mjestu koju ja poznam.
— Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za
visoke položaje — odgovori Barkarola ustobočivši
se obijesno na svojim krivim nožicama.
— Kraljičin patuljak je umro na veliku žalost
kraljičinu kojoj je sve dosadno otkad se nalazi u
drugom stanju. Paituljčica je očajna. Nikome ne
uspijeva da je utješi. Njoj je potreban drug njezina
uzrasta
— Oh! Siguran sam da bih se svidio toj ple¬
menitoj gospoñi! — poviče Barkarola uhvativši se
za sobaričinu suknju. — Povedi me sa sobom, lijepa
mrkvo, odvedi me kraljici. Zar ja ne izgledam divno
i zamamno?
149

i ..ik^kkU*

— Pa nije valjda ružan, je li, Jacinthe? — pri¬


mijeti sobarica razdragana.
— Zapravo, ja sam lijep — tvrdio je nakaradni
patuljčič. — Da me je priroda obdarila samo s par
centimetara još, bio bih najtraženiji ljubavnik u
Parizu. Moj jezik se nikad ne umori šapučuči nje¬
žne rječce ženama, vjerujte mi.
— Patuljčica govori samo španjolski
— A ja govorim španjolski, njemački i tali¬
janski.
— Treba da ga povedem sa sobom — poviče
Bertilla i pljesne rukama. — Ovo je zaista sjajan
posao kojim čemo se istaknuti u očima njegova
veličanstva. Požurimo. Moramo ujutro biti u Fon-
tainbleauu da nitko ne bi primijetio naše odsustvo
Da te stavimo u košaricu maloga mješanca?
— Vi mi se rugate, gospoño — bunio se Bar-
karola zauzevši več držanje velikog gospodina
Svi su se smijali i čestitali mu. Barkarola kod kraljice...! Barkarola kod
kraljice .!
Calembredaine samo malko podigne nos iz čanka.
— Ne zaboravi na drugove kad se obogatiš —
reče i napravi značajan pokret palcem i kažiprstom,
kao da njima pipa zlatnik
— Crkao da bog da ako te zaboravim! — pro¬
svjedovao je patuljak koji je dobro poznavao ne¬
milosrdan zakon podzemlja
Poskoči zatim prema kutu u kojemu se zgurila Anñelika Pred njom se sagne
u veliki dvorski naklon
— Do viñenja, najlepša ženo. do viñenja, se¬
strice, Markizo anñela.
Čudnovati čovječuljak je pogleda svojim živim očima, neobično vidovitim i
nadoda oponašajuči dr¬žanje dvorskog kiooša:
— Nadam se, najdraža, da čemo se ponovo
vidjeti. Sastat čemo se kod kraljice1
150

ANðELIKA TRAŽI SVOJU DJECU


Dvor se nalazio u Fontainebleau. U vrijeme žege nije bilo čarobnijeg mjesta
od bijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se
pračakali šarani, meñoi kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten
Franje I Vode, cvi¬ječe, šumarci
Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju išao u lov. Kralj je bio
zaljubljen. Nježna Luisa La Valliere, uzbuñena je što je u njegovu
kraljevskom srcu pobudila strast, gledala ga je svojim prekra¬snim
modrosmeñim očima punim čežnje. Dvorani se natječu da sugestivnim
alegorijama u kojima se Diana, trčeči kroz šumu, na kraju prepušta Endi-
mionu, što večim slavljem okruže skromnu plavu djevojku kojoj je Luj XIV
oteo cvijet nevinosti
Bilo joj sedamnaest godina i tek se bila izvuklu ispod sirotinjskog krova
brojne porodice u pokra jini. Osamljena meñu dvorskim gospoñicama kra
ljičinim, nije li možda imala razloga da drhti, kac bi sve nimfe i svi fauni
videča je kako na mjesečin. seta parkom Fontainebleaua, šaputali: „Evo
milje niče!" Tako su se revno kupili oko nje da nije vise znala gdje bi sakrila
snagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tančine
me¬hanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja,
preko nje se pletu spletke, do-
15)

bivaju položaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, otežala od trudnoče,


povukla u svoje odaje živeči pored svoje neutješljive patuljčice, na dvoru se
u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu svečanosti i zabave.
Za doručka upriličenog na jezeru, buduči da nije u čamcima bilo dovoljno
mjesta za posluži¬telje, dvorani su se zabavljali promatrajuči kako princ
Conde, umjesto da pobjeñuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje
tanjure što mu ih pružaju iz obližnjeg čamca i poput uzornog sluge poslužuje
kralja i njegovu milosnicu.
Jedanaestog avgusta sve gospode sudjeluju u lovu na jelena, četrnaestog se
održava ladanjski ples. Prerušen u pastira, kralj pleše s gospoñicom La
Valliere. Osamnaestog je zabava u šumi za koju su se svirači, razasuti iza
živica, natjecali u pjeva¬nju s ptičicama.
Dvadesetipetog bakljada... Ljubav je kolovoña plesa.
Na obali Sene, Anñelika je promatrala kako, u smrdljivoj vručini Pariza,
Notre Dame obavija sumrak.
Iznad visokih četvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lañe nebo je bilo
žuto i istačkano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka pti¬čica
proletjela kraj Anñelike i gotovo očešala obalu uz oštar cvrkut
S druge sirane rijeke, ispod kanoničMh kuča Notre Dame, dugi spust od
ilovače označavao je mjesto gdje se nalazilo največe pojilo Pariza. U taj su
sat na to pojilo konjušari ili kočijaši dovodili čitava stada konja da se napoje.
Njihovo se naiz¬mjenično njišfcanje orilo u Čeznutljivoj večeri.
Odjedared Anñelika skoči na noge.
„Idem vidjeti svoje sinove", odluči.
Jedan je lañar za dvadeset novčiča prebaci na dlrugu s.tranu u lučicu Saint-
Landrv. Anñelika uñe u Ulicu pakla na par koraka od kuča prokuratora
Fallot de Sancea. Nije uopče pomišljala da se u

sestrinoj kuči pojavi u stanju u kojemu je bila: u-suknji svoj u dronjcima,


nepočešljane kose stegnute maramom, u cipelama iskrivljenih peta. Ali joj je
palo na pamet da če, sakrije li se negdje u blizini, vidjeti svoju djecu. Več
neko vrijeme ta ju je misao sve više zaokupljala, pretvarala se u potrebu koja
se svakog dana sve jače očitovala u njoj. Florimon-dovo lišče je iskrsavalo iz
provalije zaborava i tu¬posti u koju je zapala. Ponovo je vidjela njegove
crne kovrdže ispod crvene kapice. Čula je kako cvr¬kuta. Koliko mu je sada
godina? Nešto više od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala da
ga zamisli. Ostavila ga je odmah pošto se rodio
Naslonivšd se na zid blizu dučančiča jednog postolara, Anñelika uze
promatrati pročelje kuče u kojoj je živjela u vrijeme dok je još bila bogata i
poštovana. Prije godinu dana njena se kočija je¬dva kretala u uskoj uličici.
Iz sestrina se stana uputila, raskošno odjevena, da prisustvuje kraljevu
trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate Čoravica joj je tom prilikom u ime
glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosan prijedlog:
„Prihva¬tite, draga Zar nije bolje to nego izgubiti život?"
Odbila je i sve izgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam
život izgubila buduči da više nije imala imena, nije više imala pravo na život
te je bila mrtva u svačijem srcu
Vrijeme je prolazilo, ali na pročelju se kuče ništa nije micalo. Uza sve to iza
prljavih stakala meštrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo^ rade
Jedan od njih iziñe da upali fenjer
Anñelika mu priñe.
— Je li meštar Fallot de Sance ovdje ili je
otputovao na svoje imanje da na ladanju provede
ljeto?
Prije no što če odgovoriti pisar je promotri sumnjičavim pogledom
— Več je prilično vremena prošlo što meštar
Fallot de Sance ne stanuje ovdje — odgovori —

152

Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme


jednog procesa u koji je bio umiješan netko od njegove obitelji. To mu je
nani-ielo veliku štetu u njegovu poslu Preselio je u dru¬gu četvrt grada
A ne znate u možda u koju četvrt? Ne znam — odgovori pisar grubo. —
A da i znam. ne bih ti kazao Nisi ti klijent koji bi njemu bdo potreban
Andelika je sasvim klonula duhom Več ne-icoliko je dana živjela u nadi da
če bar načas vi¬djeti lica svojih sinova. Zamišljala je kako se vra¬čaju iz
šetnje, Cantor Barbi u naručju, a Florimond kaskajuči veselo pored nje. A
evo i oni su se zau¬vijek izgubili iz njezina vidokruga!
Morala se prihvatiti za zid jer JOJ se u glavi <ve zavrtjelo
Postolar koji je daskama zatvarao izlog svoje radnjioe bijaše čuo razgovor
izmeñu nje i pisara te je upita
— Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidiš meštra
Fallota de Sancea? Treba ti zbog neke parnice?
— Ne — odgovori Andelika trudeči da se svla¬
da - Htjela sam, zapravo, vidjeti jednu djevojku
koja je kod njega bila u službi zvala se Barba.
Zar nitko u ovoj četvrti ne zna novu adresu gospo¬
dina meštra'

- Sto se tiče meštra Fallota i njegove obitelji,


ne mogu ti pružiti nikakvu obavijest. Ali za Barbu
ti mogu reči da više ne živi kod meštra Fallota.
Kad smo je posljednji put vidjeli, radila je kod
jednog pečenjara u Ulici Dolina bijede Pečenjar¬
nica nosi naziv „Hrabrom pijevcu"
- Hvala vam1
Andelika je trčala več zamračenim ulicama Ulica Dolina bijede koja se
nalazila iza zatvora ve¬likog Chateleta, bila je leno pečenjara. Dan i noč su
se tu čuli krikovi klane peradi, dan i noč je tu vladala buka od ražnjeva koji
su se vrtjeli pred velikim vatrama
Pečenjarnica „Hrabrom pijevcu" bila je po¬sljednja i ni po čemu se nije
posebno isticala. Na¬protiv, reklo bi se, gledajuči je, da je počela kori¬zma,
to jest vrijeme kad pečenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje
mesnice, kad slastičari zijevaju od dosade
Andelika uñe u prostoriju slabo osvijetljenu s par sviječa. Sjedeči pred
vrčom vina, pokrupniji čovjek s prljavom kuharskom kapom na glavi,
iz¬gledao je više zaposlen pičem nego posluživanjem gostiju. Ovi baš nisu
bili brojni, uglavnom zanat¬lije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda Vukuči
stopala, mladi je pomočnik u umaščenoj pregači stavljao pred njih tanjure s
jelom kojemu je teško bilo razaznati sastav.
Andelika se obrati masnom kuharu
— Služi li kod vas djevojka po imenu Barba?
Nehajnim pokretom čovjek pokaže na kuhinju
Andelika spazi Barbu kako sjedeči ispred vatre
čerupa jednog pijevca.
— Barbo!
Djevojka jSodiže glavu i prstom obriše čelo osuto znojem.
— Šta hočeš, djevojko? — Barba upita umor¬
nim glasom.
— Barbo! — ponovi Andelika.
Djevojka je razrogačenim očima promatrala Anñeliku, a odmah zatim iz grla
joj se ote prigu¬šeni krik:
— Oh! Gospoño . ..! Neka mi gospoña oprosti!
— Ne moraš me više zvati gospoñom, ta i sama
vidiš — primijeti Andelika suhim glasom.
Andelika se spusti na kamen ognjišta. Vručina ju je gušila
— Barbo, gdje su moji sinovi?
Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: činilo se da če ona svaki čas brižnu ti u
plač. Proguta plju¬vačku i na kraju uspije red:
— Kod dojilje su. . gospoño. Izvan Pariza, u
jednom selu blizu Longchampa

»54

155
Moja ih sestra Hortenzaja nije .sadržala k.od
sebe?
— Gospoña Hortenzija ih je odmah poslala do¬
jilji. Otišla sam jedinom pn-ilikom do te žene da bih
joj uručila novac što ste mi ga ostavili. Gospoña
Hortenzija je tražila da joj predam taj novac; dala
sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu.
Poslije više nisam mogla iči k dojilji Napustila
sam gospoñu Hortenziju Bila sam več na više
mjesta u službi. Teško je danas zaraditi za život
Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala An-ñeliku. Ova je razmišljala.
Longchamp nije bio da¬leko. Dvorske gospoñe su tamo odlazile u šetnju, da
bi prisustvovale službi božjoj u samostanu opa¬tica Barba je nervozno
nastavila da peruša pi-jevca. Anñelika je imala dojam da je netko pa¬žljivo
motri. Okrene se i vidje umaštenog kuhara kako je merka razvaljenih usta.
Na licu mu se ocr¬tavao izraz koji je bjelodano dokazivao kakve je osječaje
u njemu pobuñivala mlada žena u prnja¬ma. Anñelika je bila več navikla na
te pohotne po¬glede ljtidi, ali sad se rasrdi. Namah ustane
— Gdje stanuješ, Barbo?
— U ovoj kuča, na tavanu.
Uto se u Icuhinji pojavi gazda krčme „Hrabrom pijevcu"
— Onda, kog vraga svi vi ovdje radite? —
upita zamuckujučim glasom — Davide, gosti te
zovu Barbo, je li to pile očiščeno? Časna riječ,
možda bi trebalo da ja zasučem rukave, a vi da
dignete sve četiri u zrak ' A ova drolja, šta če
ona ovdje? Deder, kupi se odavde1 T nemoj da mi
digneš kojeg kopuna!
— Oh1 Gazda Bourjus' — prestrašeno poviče
Barba.
Ali te večeri Anñelika nije bila pomirljivo ra¬spoložena. Podbočivši se, osu
gazdu Bourjusa palj¬bom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta
— Zaveži gubicu, bačvetino1 Ni da mi ih na
dar dadneš. ne bih htjela tih tvojih olinjalih pije-

vaca. A što se tebe tiče, neodoljivi krasnice, bilo bi bolje da ne gledaš


previše s visoka i da ne otvaraš te tvoje laloke Inače bi mogao pobrati koju
ša¬mar čini'..
— Zaboga, gospoño! — poviče Barba sve pre¬
strašeni] a.
Anñelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te šapne djevojci.
— Barbo, čekam te napolju, u dvorištu.
Kad je malo potom Barba prošla sa sviječnja¬kom, Anñelika poñe po
klimavim stepenicama za njom do sobička u potkrovlju koji gazda Bourjus
bijaše iznajmio djevojci.
— Bijedno je ovdje kod mene, gospoño — po¬
nizno če Barba
— Neka te to ne smeta. I ja sam upoznala
bijedu
Anñelika skine cipele da bi uživala u svježini poda i sjedne na krevet,
zapravo slamaricu bez za¬vjesa, postavljen na četiri nogara.
— Treba da oprostite gazdi Bourjusu — na¬
stavljala je Barba. — Nije opak čovjek, ali otkako
mu je umrla žena, izgubio je glavu te samo pije
Kuhar mu je nečak. Doveo ga je iz pokrajine radi
toga da mu bude od pomoči, ali nije ni hitre ruke
ni hitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje.
— Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da
li bih mogla noč provesti ovdje, kod tebe? — upita
Anñelika. — Sutra u zoru bih krenula da vidim
svoje sinove. Mogu li s tobom podijeliti krevet?
Učinila bi mi uslugu.
— Učinit čete mi veliku čast, gospoño!
— Čast — uzvikne Anñelika gorko. — Gle¬
daj me i ne govori više takve gluposti.
Barba brižne u plač.
— Oh! Gospoño... vaše divne kose — zamuc¬
kivala je — vaše tako lijepe kose. Tko vam ih sada
češlja?
— Ponekad se sama počešljam. Barbo, molim
te, ne plači tako jako

156

157
Ako mj gospoda dozvoli — šapne služavka
— imam ovdje češalj možda bih mogla iskoristiti
priliku buduči da je gospoña ovdje
— Ako ti se baš hoče
Spretne Barbine ruke brzo su raščešljavale li¬jepe kovrdže koje su se
prelijevale u toplim tono¬vima. Anñelika zatvori oči. Velika je moč
svako¬dnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brižne ruke jedne dvorkinje
da joj dozove u sječanje čitav jedan svijet zauvijek nestao. Barba je šmrcala i
bri¬sala suze.
— Ne plači, Barbo — ponavljala je Anñelika
— Sve če ovo proči Vjerujem da če proči Ne
odmah, ali sigurna sam da če doči i taj trenutak
Ti ne možeš to shvatiti, Barbo. Oko mene se za¬
tvorio neki pakleni krug koji samo smrt može pro¬
biti. Ali počinjem vjerovati da ču se ipak oslobo¬
diti. Ne plači, Barbo, dobra moja djevojčice
Spavale su jedna kraj druge Barba je počela obavljati svoje poslove s prvim
tracima zore. Anñe¬lika poñe za njom u kuhinju pečenjarnice. Barba joj
dade da se okrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolačiča
Poslije toga Anñenka se nañe na cesti za Long-champ. Prošla je kroz
gradska vrata Saint^Honore i pošto je ostavila za sobom pješčane livade koje
su zvali Elizejskim poljanama stiže u selo Neuillv, gdje su se, kako joj reče
Barba, nalazili dječaci. Još nije znala što če učiniti. Možda če ih iz daljine
samo promatrati Ako joj Florimond u igri priñe blizu, pokušat če da ga
kolačima k sebi privuče
Zamolila je prolaznike da joj kažu gdje stanuje mamica Mavaut. Približivši
se, primijeti više djece kako se u prašini igraju pod nadzorom jedne
dje¬vojčice od otprilike trinaest godina. Djeca su bila prilično prljava i loše
odjevena, ali izgledala su zdrava
Ona se uzalud trudila da meñu tom djecom prepozna Florimonda

Uto iz kuče ispadne neka žena u cokulama. Anñenka pretpostavi da je to


vjerojaitno dojilja stoga odluči da uñe u dvorište.
— Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je
na brigu povjerila gospoda Fallot de Sance.
Seljakinja, krupna žena smeñe kose i muška-račkog izgleda, nepovjerljivo ju
je mjerila.
— Jeste li donijeli novac?
— Znači li to da vam mjesečarima za djecu
nije plačana redovito?
— Da barem jest! — plane žena. — S onim
što mi je gospoña Fallot dala, kad sam ih uzela,
i što mi je poslije toga donijela njena služavka
nisam ih mogla hraniti ni mjesec dana. Poslije toga
više ni novčiča nisam vidjela. Otišla sam u Pariz
da tražim novac^ ali gospoña Fallot je preselila.
Takav postupak je svojstven tim odvjetničkim str¬
vinarima.
— Ggdje su — upita Anñelika.
— Tko?
— Djeca!
— A šta ja znam! — odgovori dojilja slegnuvši
ramenima. — Imam dosta brige i s djecom onih
koji plačaju.
Djevojčica koja im se bijaše približila, poviče:
— Manji je tamo. Sad ču vam pokazati.
I povede Anñeliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave.
Iza jasala, ona ot¬krije jedan sandučič u kojemu je, onako u mraku,
Anñelika jedva uspjela razabrati dijete od otprilike šest mjeseci. Bilo je golo,
samo mu je trbuščič bio umotan u prljavu krpu čiji je jedan kraj halapljivo
sisalo.
Anñelika Uze sandučič i dovuče ga nasred staje da bi bolje vidjela.
— Stavila sam ga u staju jer je noču tu toplije
nego u podrumu — šapne joj djevojčica, — Pun
je krasti, ali nije mršav. Ja muzem krave ujutro
i navečer tako da mu uvijek dam malo mlijeka.

158

159'

I ,„>,,„,.

Sva očajna Anñelika ]e promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti s


činjenicom da je ta buba prekrivena gnojnim carevima i parazitima bio njen
Cantor Osim toga, Cantor je imao plavu ko-sicu kad se rodio, a ovo dijete je
imalo smeñu. U tom trenutku dijete otvori oči i ona opazi svijetle, divne
zjenice.
— Ima zelene oči kao i vi — reče djevojčica
— Da mu niste možda majka?
— Jesam, ja sam mu majka — reče Anñelika
ugaslim glasom. — A gdje se nalazi starije dijete.
— Bit če da je u štenari.
— Jasmina, ne upleči se u ono što te se ne tiče1
— poviče seljakinja.
Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se
ipak nije miješala Možda se nadala da joj je ta žena bijedna izgleda ipak
donijela novac.
U kučici se nalazilo pseto naizgled vrlo oštro Jasmina se morala poslužiti
svom svojom zavodlji-vošču i obečanjima da bi ga izmamila napolje.
— Skriva se uvijek iza Patua. Bojažljiv je
— A čega se boji?
Djevojčica se brzo obazre oko sebe
— Batina
Potom stane nešto vuči iz pasje kučice. Napolju se pojavi crna i nakofroena
lopta
— Zaboga, još jedan pas! — poviče Anñelika
— Nije pas. Ovo su mu kose.
— Pa da — šapne Anñelika.
Dakako, takva je čupa mogla pripadati samo sinu Joffreva de Pevraca. Vidje
da je djetetovo lice mršavo i blijedo. Na njemu su se sjale prepla¬šene oči.
Mada je bilo vrlo vruče, dijete se nepre¬stano treslo. Sitne kosti stršile su
mu kao šiljci, a put mu je bila hrapava i nečista.
Anñelika se uspravi i poñe prema dojilji.
— Vi ih morite glañu — reče polako i prije¬
teči — puštate ih da umru od gladi. Več mjese¬
cima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste

un dali da neSto pojedu. Jedu jedino ono što psu ostane ili što je ova
djevojčica sebi otimala od usta. Vi ste velika gadura!
Seljanki šikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima.
— Ovog čuda još nisam vidjela — poviče gu-
seči se od bijesa. — Natovare me djecom a da ne
daju niti novčiča, nestanu bez traga, a onda još
treba da dozvolim nekakvoj uličarki, ciganki, jed¬
noj drolji. da me vrijeña!
Ne obaziruči se uopče na njenu viku, Anñelika uñe u kuču.
Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognji¬šta i, uzevši Cantora, uprti ga
sebi na leña pridrža¬vajuči ga krpom vezanom na prsima, baš kao što
ciganke nose svoju djecu.
— Sta to radite? — upita dojilja koja se za
njom uputila u kuču. — Ne mislite ih valjda povesti
odavde? Prije treba platiti!
Anñelika potraži po džepovima i baci na tlo nekoliko škuda. Seljakinja se
podrugljivo cerekala.
— Deset livara! Mani se šale! Duguju mi više
od tri stotine. Plati ili ču dozvati susjede i njihove
pse da te otjeraju odavde.
Visoka i krupna ustobočila se na vratima is¬pruženih ruku. Anñelika uvuče
ruku u prslučac i izvuče bodež Rodogonea Egipčanina koji je blistao u
polumraku istim zlokobnim sjajem kao i zelene oči žene u čijoj se ruci
nalazio.
— Miči se s vrata! — zareži Anñelika promu¬
klim glasom. — Miči se ili ču te zaklati!
Seljakinja problijedi kao krpa. U pariškim je predgrañima bila na glasu
smjelost djevojčura iz pariškog podzemlja i njihova spretnost u baratanju
bodežem.
Prestrašeno ustukne. Anñelika proñe kraj nje držeči oštricu bodeža okrenutu
prema seljakinji, kao što ju je naučila Poljakinja.
— Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni
seljake, jao tebi ako se usudiš. Sutra če ti planuti

160

11 Put u Varsallles

16)

kuča .! A tebe če jutro zateči prerezana grklja¬na . Jesi li razumjela...?


Stigavši nasred dvorišta, sakri bodež za pojas, zatim podigne Florimonda na
ruke i brzim kora¬kom krene prema Parizu.
Daščuči se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih biča, gdje ona
nije imala drugog skloništa za svoje napola mrtve sinove, osim ruše¬vina i
zlosretnu naklonost prosjaka i razbojnika.
S vremena na vrijeme bi naišla poneka kočija te su joj se oblaci podignute
prašine ljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uopče
osječala težinu svojih sinova.
„Svršit če i ovo jednoga dana", mislila je, „pa i treba da svrši. Treba da se
iščupam iz pandži podzemlja i da ih povedem k živima..."
U kuli Nesle nañe Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg
pijanstva i koja joj po¬mogne oko djece.

XI
FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA
Spazivši djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao što se
Anñelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz.
— Da nisi možda poludjela — reče on — da
nisi poludjela dovukavši ovamo svoje sinove? Nisi
li vidjela što ovdje rade s djecom? Možda ih želiš
iznajmiti za prosjačenje? Ili želiš da ih štakori pro-
žderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede...?
Ražaloščena njegovim neočekivanim prijekori¬ma, ona se hvatala za nj.
— Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj
što su od njih napravili! Umalo nisu pomrli od
gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese
neko zlo, več da ih stavim pod tvoju zaštitu. Ti si
snažan, Nikola.
Stiskala se uza nj očajna, gledajuči ga kao što ga prije nikad nije gledala. Ali
on to nije primje¬čivao več je odmahivao glavom i ponavljao:
— Neču bit u stanju da uvijek štitim tu
djecu plemenite krvi. Neču moči.
— Zašto? Ti si snažan, boje te se.
— Zapravo ja i nisam tako snažan. Ti si mi
uništila srce. Kad se u život svijeta kao što smo
mi umiješa srce, onda se prave gluposti. Sve onda
ode do vraga. Ponekad se noču probudim i velim :„,
162

163

„Calembradaine, budi oprezan Opatija Penji se


tužna srca nije više tako daleko ..."
— Ne govori tako. Prvi put te nešto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi
da spasim svoju djecu!
Prozvali su ih anñelčičima. Okruženi bijedom i zločinom pod
Calembredaineovom zaštitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke.
Spavali su na me¬kim ogrtačima i u čistim plahtama u velikom san¬duku
postavljenom kožom. Svakog su jutra dobi¬vali svježe mlijeko. Zbog njih je
Rigobert ili Božur odlazio u lov na seljakinje što su odlazile na mli¬ječni
trg, noseči na glavama bakrene kante pune mlijeka. Mljekarice na kraju ne
htjedoše više pro¬laziti ulicom pored Sene te se moralo čak u Vau-girard
zbog njih. Najzad su i one shvatile da je samo vrčem mlijeka trebalo platiti
slobodu prolaza te „vojnici" više i nisu morali vaditi iz korica svoje mačeve.
Anñelika se bacala svim žarom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i
Florimonda.
Po povratku iz Neuillva, povela ih je Velikom Matthieuu. Željela je da joj on
da neku mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati život
njegovu drhtavom, iscrpljenom tjelešcu koje se čak i pod majčinim
milovanjima prestrašeno tr-zalo? Anñeliki se srce cijepalo dok bi ga držala
na koljenima.
— Kad sam ga napustila, več je govorio — go¬vorila je Poljakinja — a sada
ne uspijeva riječi prozboriti.
Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor
koji je njegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uñu, kao da su
velike gospoñe, u njegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svačega:
ljudskih vilica sa zubima,

supozitorija, kiruških nožiča, kutija punih peruni-kina praha, ibrika i nojevih


jaja, pa čak i dva bal-zamirana krokodilčiča.
Veliki meštar osobno, svojom vlastitom ru¬kom namaze Cantora jednom
mašču svoje vla¬stite proizvodnje i uvjeri ih da če u roku od jednog tjedna
kraste nestati: Obečanje se obistinilo: kra¬ste su otpale, a ispod njih se
pojavi dijete punačno i mirno, bijele puti, kestenjastih kovrdža, odličnog
zdravlja.
Što se tiče Florimonda, Veliki Matthieu, nije baš bio previše siguran. Uze
dijete pregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smješkao mu se, a
onda ga vrati Anñeliki, smeteno češuči bradu. Anñelika je bila više mrtva
nego živa.
— Sta mu je.
— Sta. Treba da jede, u početku vrlo malo,
a poslije sve što bude mogao i htio. Možda če tako
kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad
si ga napustila?
— Dvadeset mjeseci, nešto manje od dvije
godine.
— Najgore doba za patnju — reče rastreseno
Veliki Matthieu. — Patnju najbolje podnašamo od¬
mah čim se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore po¬
gaña mališane koji baš počinju razumijevati.
Anñelika diže na Velikog Matthieua oči u ko¬jima su se sjajile zadržane
suze. Pitala se kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari.
— Hoče li umrijeti?
— Možda neče.
— Ipak mi dajte neki lijek — zamoli ga.
Nadrilječnik usu u papirnatu vrečicu nekakav
prašak od biljke i preporuči joj da svaki dan od toga napravi čaj i dadne ga
djetetu da ga popije.
— Dat če mu nešto snage — reče.
Taj čovjek koji je nadugo i naširoko hvalio svoje lijekove, ne reče ništa
suvišno. Pošto je časak pošutio, nastavi:

1R4

165

— Ono što je njemu potrebno jest da dugo


vremena ne osjeti glad, da ne osjeti strah, da ne
osjeti studen, da se ne osjeti napušten, da oko sebe
gleda uvijek ista lica. .. Njemu je potreban jedan
lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama:
osječaj sreče. Jesi li me razumjela, djevojko?
Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepaštena i smučena.
Nikad joj nitko nije go¬vorio o sinovima na taj način. U svijetu u kojemu je
nekad živjela nije bilo uobičajeno. Ali možda je jednostavan svijet vidio
jasnije neke stvari?
Na podij se bijaše u meñuvremenu popela mu¬šterija natečena lica umotana
u rubac. Orkestar je drečao podižuči zaglušnu buku. Veliki Matthieu iz¬vede
napolje dvije žene ljubazno ih tapšuči po ra¬menima.
— Trudite se da se smije! — poviče im još
jednom prije no što če uhvatiti kliješta.
Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i
njegova Urlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni
Kruh mu je davao da se igra s njegovim hodočasničkim školjkama. S Novog
mosta su mu donosili naranče, slatkiše, mlinice od papira. Neki mali
Overnjanin mu je pokazivao svoga svisca, a neki opet dječak sa sajmišta
Saint-Germain došao je da mu pokaže svojih osam pripitomljenih miševa
koji su plesali menuet uz zvuke violine.
Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oči. Jedino ga je majmunčič
Piccolo uspijevao za¬baviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na dje-čakove
usne ne izmami osmijeh.
Čast tog čuda pripala je Thibaultu, verglašu. Jednoga dana stari zasvira
pjesmu o „Zelenom mli¬nu". Anñelika koja je Florimonda držala na
kolje¬nima primijeti da se trgnuo. On na nju podigne sVoje oči. Usne su mu
podrhtavale otkrivajuči zu-biče sitne kao zrnad riže. I on slabašnim,
hrapavim glasičem koji kao da je dolazio iz daljine reče:
— Mama!
166

XII BITKA NA SAJMIŠTU SAINT-GERMAIN


Stigao je septembar, hladan i kišovit.
— Evo, hladnoča se približava — jadao se Crni Kruh stiskajuči se uz vatru u
svom mokrom odi¬jelu. Vlažna su drva cvrčala na ognjištu. Grañani i bogati
trgovci nisu te godine čekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela
i sebi pustili krv, kao što je preporučala higijena koja je tvrdila da se treba
povjeriti kirurgu četiri puta godišnje, to jest na početku svakog godišnjeg
doba.
Ali plemiči i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim
stvarima, a ne o kiši i hladnoči. Svi velikodostojnici dvorski i financij¬ski,
bili su pogoñeni hapšenjem vrlo bogatog glav nog ravnatelja državne
blagajne, gospodina Fouque-ta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pi
tali kakav če tok poprimiti, u trenutku otvorenja sajmišta Saint-Germain
borba izmeñu Calembredai nea n Rodogonea Egipčanina.
Hapšenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba.
Nekoliko tjedana prije toga kralja i kraljicu majku, dočekao je u Vaux-le-
Com teu taj isti ministar koji je živio nevjerojatno ra skošno. Oni su se još
jednom divili veličanstvenom dvorcu što ga bijaše sagradio arhitekt Vau,
pro¬matrali su zidne slike slikara Le Bruna, kušali su Vatelova jela,
prošetali prekrasnim vrtovima što ih je projektirao Le Notre, po vrtovima
osvježenim vo-
167

dom što ju je inženjer Francini doveo u basene, vo¬doskoke, spilje i česme.


Na kraju je čitav dvor mo¬gao u kazalištu, na otvorenom, pljeskati jednoj
vrlo duhovitoj komediji: od mladog autora koji se zvao Moliere.
Zatim su, pošto su pogašene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes
zbog staleža Bre-tagne. Baš tamo je došlo do hapšenja gospodina Fouqueta.
Naime jednog jutra se neki bezimeni mušketir pojavio pred Fouquetom kad
je ovaj htio uči u svoju kočiju.
— Nije potrebno da se tamo penjete — reče
mušketir — ovdje vas čeka nosiljka s prozorima
popriječenim željeznim prečagama, koju vidite tu
na par koraka.
— Sta? Sta to znači?
— Znači da vas hapsim u kraljevo ime.
— Nema sumnje, kralj je gospodar — pro¬
mrmlja glavni ravnatelj — ali bilo bi mi draže,
radi njegove slave, da je otvorenije postupio.
Strpljivost, prijetvornost, konačna odluka u či¬tavom tom dogañaju nosili su
pečat Mazarinova učenika. Tačno prije godinu dana isto tako je uhap¬šen
vrlo bogat grof de Pevrac iz Toulouse i potom kao vještac spaljen na trgu
Greve. Ali u opčem zaprepaštenju i tjeskobi što ga je na dvoru izazvalo
hapšenje glavnog ravnatelja kraljeve blagajne ni¬kome nije upala u oči
potpuno ista taktika kojom se kralj poslužio u oba slučaja. Nitko o tome nije
razmišljao. Znalo se jedino da če se u Foquetovim računima nači ne samo
tragovi njegovih prone¬vjera, nego i imena svih onih gospoña i gospode
čijim se uslugama koristio i plačao ih za to. Pričalo se čak i o
kompromitirajučim dokumentima iz ko¬jih se očito vidi da su se neki
znameniti velikaši, pa čak i prinčevi kraljevske krvi, za vrijeme fron-de,
prodali lukavom novčaru.
Ali nitko još nije prepoznao u ovom drugom još izvanrednijem i još
munjevitijem hapšenju istu autoritativnu ruku.
Samo je Luj XIV, razbivši pečat na poruci kojom mu se javljalo da su u
Languedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemič-po
imenu d'Andijos, uzdahnuo: „Pa i vrijeme je!"
Vjeverica,1 pogoñena na samom vrhu životnoga stabla, padala je dolje s
grane na granu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno neče pobuniti radi njega
kao što se Languedoc bunio radi onog drugog, radi onog čudnog čovjeka
kojega je morao živoga spaliti na trgu Greve.
Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neo¬bično široke ruke neče ga
braniti od straha da ne doživi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva
bogatstva vratit če se u državnu blagajnu, što je-bilo pravo i pošteno.
Umjetnici Vau, Le Brun; Francini, Le N6tre, pa sve do veselog Molierea i
Vatela, svi ti umjetnici što ih je Fouquet okupio oko sebe i uzdržavao
zajedno s čitavim četama nji¬hovih crtača, slikara, radnika, vrtlara, glumaca,
ku¬hara, ti umjetnici radit če odsada samo za jednog gospodara. Poslat če ih
u Versailles, u onaj „mali dvorac od kartona", izgubljen meñu šumama i
mo¬čvarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u za¬grljaj nježnu La
Valliere. U čast te žarke, tajne lju¬bavi, izrast če tu najdivnije svjedočanstvo
u slavu Kralja Suncai
Sto se Fouqueta tiče, povest če se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle če
vjeverica biti zatvorena u nekoj tvrñavi. I svi če zaboraviti na nju .
Anñelika nije imala kad da se naslañuje tim novim dogañajima. Sudbina je
htjela da pad onoga kojemu je grof Joffrev de Pevrac tajno bio žrtvo¬van
uslijedi brzo iza njegove pobjede. Ali to je bilo isuviše kasno za Anñeliku.
Ona nije ni pokušavala da obnovi sječanja, da shvati situaciju Močnici su
prolazili, rovarili, izdajstva snovali, vračali se u milost i nestajali Mlad,
beščutan i autoritativan
Nadimak za Fouqueta

168

vladar poravnao je glave odlučnim udarcem srpa. Kovčežič s otvorima ostao


je skriven u tornjiču dvorca Plessis-Belližre.
Anñelika je sada bila samo žena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva
sina i s užasom pomišljala na zimu koja se bližila.
Dvor je ličio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa.
Podzemlje je bilo u previranju očekujuči bitku na Sajmištu Saint-Germain,
bitku koja je po svim znacima imala biti strašna.
Kraljica i prodavačica cviječa na Novom mostu s nestrpljenjem su čekale da
se rodi dauphin.1
Cigani su ulazili u Pariz.
Bitka na Sajmištu Saint-Germain koja je nato¬pila krvlju glasovito sajmište
več prvog dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se
trudili da joj otkriju uzroke.
Lakeji su tukli studente, plemiči su na svoje mačeve nabadali pelivane, žene
su silovane nasred trga, kočije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo
prvu iskru.
Jedan jedini čovjek nije se varao. Bio je to mlad čovjek po imenu Desgrez,
čovjek obrazovan i ponešto burne prošlosti. Desgrez je baš bio po¬stavljen
za zapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se počelo
govoriti kao
0 jednom od najsposobnijih policajaca glavnog
grada. Poslije se taj mladič osobito istakao str-
pavši u zatvor največu trovačicu tog vremena, mar-
kizu de Brinvilliers, kao što je 1678. prvi podigao
zastor nad glasovitom dramom u vezi s trovanjima.
Tom su prilikom razna otkriča zaprljala čak i ste¬
penice prijestolja.
Opče je mišljenje bilo da su policajac Desgrez
1 njegov pas Sorbona najbolje poznavali sva skro-
višta i sva živa stvorenja grada.

Desgrez je več dulje vremena pratio razvoj ne¬prijateljstva izmeñu dvojice


močnih šefova pari¬škog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egip-
čanina za prevlast nad teritorijom Sajmišta Saint--Germain. A isto tako je
znao da su oni suparnici i neprijatelji zbog ljubavi prema nekoj ženi u koje
su oči bile boje smaragda, a podzemlje ju je zvalo Markizom anñela
Nešto prije no što se sajmište otvorilo, on je nanjušio strateško kretanje
meñu šatrovcima
Iako je bio policajac nižega ranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je
uspio dobiti dozvolu da sve policijske snage glavnog grada rasporedi duž
meña predgraña Saint-Germain. On nije mogao spriječiti izbijanje tučnjave
koja je strahovitom br¬zinom i žestinom planula, ali ju je zato odmah i
grubo prekinuo, pogasivši u isto vrijeme požare, organiziravši u odbranbene
kvadrate plemiče oboru¬žane mačevima, što su se u trenutku izbijanja
tuč¬njave zatekli na tom mjestu, pristupivši masovnim hapšenjima. U sam
cik zore te krvave noči dvade¬set probranih zlikovaca izvedeno je van
Pariza, do vješala u Montfauconu i obješeno.
Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande pariških
zlikovaca da se izmeñu sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim
sajmištem u predgrañu Saint-Germain
Od oktobra do decembra i od februara do me¬sopusta sav je Pariz tuda
prolazio. Cak se ni kralj nije libio da koju večer navrati ovamo zajedno s
dvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtača i džepare predstavljalo to
jato divnih ptica ne treba ni spominjati!
U XTV stolječu, fratri samostana Saint-Ger-
main-des-Pres, u Čijoj se nadležnosti sajmište i na¬
lazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima
i stražom. Ali je ulaz bio slobodan, ništa se nije
plačalo '*

1 Prijestolonasljednik.

170

171

Dvije velike drvene barake u kojima su sta¬novali trgovci i pelivani


podignute su izmeñu Ulice peči, ulice Tournon, te Ulice četiri vjetra.
Osim toga, u tom se ograñenom prostoru, od¬mah do ulice Robbiaia
nalazilo neobrañeno zem¬ljište, ^mjesto odreñeno za marveni trg.
Tu se osječao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu protežuči se
preko brežuljaka na čijim su vrhovima bile podignute vjetrenjače.
Unutar zidina nalazilo se četiristotine niša, od¬nosno dučančiča natkrivenih
trijemovima ili stre¬hama, a poredanih na prilično velikom prostoru
ispresijecanom ulicama. A svuda naokolo prosti¬rala se livada na kojoj se
pod vedrim nebom mo¬glo postaviti stolove na nogarima, te je u isto
vri¬jeme služila kao prolaz kočijama, nosiljkama i ko¬njima. No tu je uvijek
bilo napretek svjetine tako da se čovjek jedva kretao.
Svega i svačega se prodavalo na SajmiStu Saint--Germain. Trgovci iz
velikih pokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu
uzorke svoje robe. U ponekim otmjenim dučanima, svijet se pogañao za
kučne haljine iz Marselja, dija¬mante iz Alengona, bombone iz Vedruna.
Portugalac je tu prodavao sivi čilibar i fini porculan. Provansalac je nudio
naranče i limune. Turčin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave
vodice iz Carigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko,
bio je to Novi most u daleko večim, svjetskim razmjerama, gdje je sve
bučalo od urnebesnog jecanja praporaca, fla¬uta, dipala i tamburica.
Oni što su pokazivali životinje i neobičnu če¬ljad privlačili su gomilu, koja
je grnula da vidi ples miševa uz pratnju violina i dvije muhe kako se
slamkama tuku u dvoboju.
Tu se lijepo obučen svijet češao o svijet u pr¬njama. Svi su dolazili na
SajmiSte Saint-Germain ne samo da vide izložbu sjajnih i različitih
pred¬meta več i da uživaju u slobodi vladanja i izraža-
172

vanja čemu se nisu mogli prepustiti ni na jednom drugom mjestu.


Sve je tu bilo podešeno za radost čuvstvima.
Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih
jela, u lijepim kaba¬retima ukrašenim ogledalima i pozlatom te u
ja¬zbinama gdje se naveliko kockalo.
Svi mladiči i djevojke poticani ljubavnom stra¬šču mogli su je tu
zadovoljiti.
Ali u svim epohama Cigani su predstavljali ve¬liku zanimljivost Sajmišta
Saint-Germain. Oni su bili njegovi prinčevi sa svojim akrobatima i svojim
astrolozima.
Več sredinom ljeta pristizale su njihove čerge u koje bijahu upregnute
mršave rage opletenih griva. Te čerge su bile krcate žena i djece,
kuhinj¬skog suda, ukradenih pršuta i kokoši.
Ljudi, oholi i mučaljivi, dugih crnih kosa po¬krivenih šeširima okičenih
perjem u čijim su se sjenama palile oči sjajne poput žeravice, nosili su na
ramenima duge kremenjače.
Parižani su ih promatrali s onom istom neza¬sitnom znatiželjom kojom su
ih, po prvi put njihovi očevi 1427. promatrali kad su se pod pariškim
zi¬dinama pojavili ti vječni lutaoci puti boje zimze¬lena. Prozvali su ih
Egipčanima, ali i Ciganima ili Boemljanima.1 Bande pariških zlikovaca su
pri¬znavale njihov utjecaj na zakone podzemlja, te je za svečanosti luñaka,
vojvoda Egipčana stupao od¬mah uz kralja Thunesa, a velikodostojnici
carevine Galileje išli su ispred ministra Velikog Coesrea
Rodogone Egipčanin, i on ciganskog soja, mo¬gao je imati samo visoki
položaj meñu kolovoñama pariškog podzemlja. Bilo je pravo što je htio za se
osigurati područje u blizini onih čarobnih svetišta ukrašenih krstačama,
kosturima i crnim mačka¬ma, koje su gatare, crne vještice, kako ih je svijet
nazivao, podizale usred Sajma Saint-Germain.
1 Bohemie na francuskom Češka. Parižani su vje¬rovali da cigani potječu iz
Češke.
173
Uza sve to Calembredaine, mada gospodar kule Nesle i Novog mosta, tražio
je za sebe taj zalogaj. To suparništvo moglo se završiti samo smrču jednoga
od njih dvojice.
Posljednje dane prije otvorenja Sajmišta izbile su brojne tučnjave u četvrti.
A dan prije otvaranja, Calembredaineove su se trupe morale povuči u
ne¬redu i potražiti zaklon meñu ruševinama palače Nesle, dok je Rodogone
Egipčanin organizirao neku vrst zaštitnog kordona oko nekadašnje tvrñave,
duž jaraka i Sene.
Calembredaineovi ljudi su se okupili u velikoj dvorani oko stola s kojega se
Drvoguz derao kao pomahnitalo zvijere.
— Več sam mjesecima opažao kako se pribli¬žava ova opasnost. A ti si za
sve ovo kriv, Calem¬bredaine! Zbog svoje si markize sasvim izgubio glavu.
Ne znaš se više tuči, voñe ostalih bandi su digli glavu. Osječaju da gubiš tlo
pod nogama i pružit če ruku Rodogoneu da te obori. Preksinoč sam susreo
Plavog Mornara...
Stoječi ispred vatre prema kojoj je njegov sna¬žan lik poprimio crne obrise,
Nikola je brisao oñ udarca noža okrvavljene grudi. On se derao još snažnije
od Drvoguza:
— Znamo mi dobro da si izdajnik bande, da
se sastaješ sa svima voñama bandi, da ih posječu¬
ješ, da se pripremaš da zauzmeš njesto Velikog
Coesrea. Ali čuvaj se! O svemu ču obavijestiti Ro-
lina Kladu ...
— Huljo! Ništa mi ne možeš učiniti...
Anñeliku je podilazio užas pri pomisli da je to
rikanje zvijeri moglo probuditi Florimonda i pre¬strašiti ga.
Ona poleti u okruglu sobu. Ali anñelčiči su mirno spavali. Cantor je bio
nalik kerubinu s fla¬manskih slika. Florimondu su se obrazi ponešto ispunili
mesom. Sklopivši vjeñe nad tamnim pogle¬dom, u snu mu se vračao izraz
djetinji i sretan.
Strašna dernjava nije jenjavala.
174

„Ovo mora svršiti! Mora svršiti pa puklo kud puklo!" razmišljala je


Anñelika zatvarajuči što je bolje mogla rasklimana vrata.
Čula je promukli glas Drvoguza.
— Ne zanašaj se, Calembredaine: ako uzma-
kneš, s tobom je gotovo! Rodcgone neče imati sami¬
losti. Nije njemu samo do sajmišta, več je njemu t
do tvoje djevojke koju si mu oteo na groblju Šaints-
-Innocents. Njemu je do nje više nego do ičega
A ne može je imati dok si ti tu. Dakle, ili ti ili on
Nikola kao da se primirio.
— A što da radim? Svi su se njegovi ljudi, ti
prokleti Egipčani, smjestili tu napolju, ispred našeg
nosa. Poslije batina što smo ih dobili, nema smisla
ponovo se upuštati u bitku. Sve bi nas pobili.
Anñelika se vrati u sobu, uze jedan ogrtač i preko očiju stavi krinku od
crvenoga baršuna, koju je čuvala u jednoj kutiji s još nekim stvarčicama
Udešena tako siñe u onu galamu.
Svaña izmeñu Calembredainea i Drvoguza po¬primala je epske konture.
Nikola je mogao bez po muke zgnječiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru,
ali toliki je bio upliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije.
Kad se pojavila Anñelika s crvenom krinkom preko lica, buka nešto utihne.
— Kakav je ovo karneval? — gunñao je Ni¬
kola. — Kamo češ?
— Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan
sat mjesto če biti čisto, gospodo. Poslije če moči
svatko u svoje sklonište.
Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka
— Ne čini li ti se da ona svakim danom postaje
sve luña?
— Pa čini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim
mislima, pusti neka radi što je naumila. Svemu se
čovjek može nadati od ove naše Markize anñela
Njoj zahvaljujuči postao si krhotina, a sada neka
barem popravi razbijeni lonac
176

Anñelika potrči u noč. Trčala je do vrata Saint--Jacques i tek tu pokuša


priječi preko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana ispriječi joj se na putu.
Ona mu na njemačkom natuknu neku vrlo zamr¬šenu priču prema kojoj je
ona prodavačica na Saj¬mištu Saint-Germain i vrača se sada u svoju tezgu.
Ovaj pusti da proñe ta žena pod krinkom, umotana u plašt ne posumnjavši
nimalo u nju. Ona bez za¬ustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja,
vla¬snika tri ogromna i strašna medvjeda. Anñelika je potpuno smantala ta
tri medvjeda i njihova starog gospodara, a isto tako i dječaka koji je držao
drveni čanak u ruci.
Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujuči nje¬nim lijepim očima.
Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint--Germain-des-Pres kad su
Rodogoneovi ljudi, koji su bili na straži duž starih jaraka, opazili kako
prema njima nastupa ogromna mumlajuča prilika. Ciganin koji je pokušao
utvrditi tko to hoče da probije njihov obruč dobi u prsa udarac šape koja mu
s komadom kabanice iščupa i komad mesa.
Ne čekajuči opširnija obavještenja, ostali po-skakaše na bedeme. Neki su
potrčali prema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u
zasjedi, ali i ovi naiñoše na dva neugodna su¬sreta. Več su mnogi banditi
bili u vodi, i plivali prema drugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje
opasnim mjestima. Tuči se, poklati se u ot¬vorenoj borbi s prosjacima i
„vojnicima" nije pla¬šilo njihova odvažna srca, ali uhvatiti se ukoštac s
medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge, bio dobra dva hvata
visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo
Anñelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je čitava
četvrt potpuno oči¬ščena od nepoželjnih posjetilaca. Glavni štab Ca-
lembredainovog odreda poñe napolje da izvidi i mo rade priznati da je
Markiza anñela rekla istinu

Od muklog praska Drvoguzovog smijeha gra–anke su drhtale iza svojih


zavjesa.
— Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anñela — smijao
se — napravila čudo...! Ha! Ha Ha!
Ali Nikoli nije bilo do smijeha.
— Dogovorila si se s njima da nas izdaš —
ponavljao je gnječeči Anñeliki zglavak — otišla si
da se prodaš Rodogoneu Egipčaninu!
Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispričati svoj
pothvat.
Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici
okolnih kuča povirili na prozore i stali vikati da če siči dolje sa sabljama i
helebardama i malo zapapriti tim lupežima koji poštenom svijetu ne daju da
spava.
Taj ljudski krnjadak se uopče nije obazirao na njihove prijetnje. Vukuči se
po kamenim plo¬čama ulice, on proñe kroz čitava predgrañe Saint--Germain
smijuči se na sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjačkim se
veselicama pričalo o tri medvjeda Markize anñela ...!
Ispričani manevar nije, meñutim, spriječio iz¬bijanje sukoba. Zapovjednik
policije Chateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga oktobra pošao do
gQspodina de Dreuxa d'Aubravsa, gospodara Offe-monta i Villiersa,
redarstvenog časnika grada Pa¬riza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve
raspo¬ložive snage pariške policije dovesti u blizinu Saj¬mišta Saint-
Germain.
Taj je dan, meñutim, prošao mirno. Calembre-daineovi su se ljudi kao
gospodari kretali meñu sve guščim gomilama naroda. U sumrak stadoše
pri¬stizati kočije visokog društva.
Uz tisuče i tisuče upaljenih zublji pored sva¬kog dučana, izložba je
poprimala izgled začaranog dvorca.

176

12 Put u Versailles

117

¦ ..UlAJtii iW .

Anñelika se držala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu životinja:


dvije doge protiv jednog vepra. Željna tih okrutnih prizora, svjetina se
natisla oko ograde male arene.
Anñelika je bila dobro raspoložena. Kod pro¬davača piča pila je muškata,
cedrova soka i cime¬tove vode. Potrošila je ne vodeči mnogo računa
0 novcu jednu kesu što joj ju je Nikola poklonio.
Kupila je za Florimonda lutaka i slatkiša.
Nikola je pretpostavljao da če sajmište biti pod budnim nadzorom policije, te
se obrijao i na se na¬vukao odijelo nešto pristojnijeg izgleda od onog u koje
se obično oblačio, da bi što manje upao u oko. Natukavši na oči širok šešir
koji mu je do¬nekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgle¬dom bio
nalik siromašnom seljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, došao da se malo
razveseli na sajmu.
Anñelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odražavala u očima.
Prisječali su se davnih
1 divnih sajmova po gradičima i selima njihova
kraja.
Nikola je provukao ruku Anñeliki oko pasa. Držao ju je .na neki poseban,
svoj način. Ona je imala dojam da je steže jedan od onih željeznih prstenova
kakvim se okivaju zatočenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj
njegovih ruku. Pa i tu večer, obuhvačena njegovim mišičavim stiskom,
osječala se krhka i pokorna, slaba i zašti¬čena. Ruku punih slatkiša, igračaka
i bočica ko¬lonjske vode, sve se više zagrijavala borbom živo¬tinja. Vikala
je i lupala nogama zajedno s ostalim gledaocima kad je crn i podivljali vepar
otresao s leña jednog napadača i svojim deračem odbacio u zrak rasporenog
psa.
Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilišta, baš sučelice njima,
Rodogonea Egipčanina.
Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zaši¬ljeni bodež. Nož zasikti iznad
borilišta. Anñelika se baci u stranu i za sobom povuče Nikolu. Oštrica
bodeža proleti par centimetara od Nikolina vrata
178

i zarije se u vrat prodavača ukrasnih stvarčica. Po¬goñen, čovjek u grču


zalomi rukama raskrilivši jkutove šarenog plašta. Načas je naličio na
ogro¬man leptir probeden iglom. Iz vrata mu brižne mlaz krvi i on se sruši
na tlo.
Na Sajmu Saint-Germain je počeo krvavi obračun.
Oko pola noči Anñelika je zajedno s desetak djevojaka i žena, od kojih su
dvije pripadale Ca-lembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu čeliju
Chateleta. Iako su se za njom zatvorila vrata, činilo joj se da još uvijek čuje
krikove izbezumljena svi¬jeta, dernjavu prosjaka i zločinaca guranih
nemilo¬srdnim rašljama pandura i policajaca koji su ih u naletima odvodili
sa Sajmišta Saint-Germain rav¬no u zatvor.
— Nadrljale smo — reče jedna djevojka. —
Baš sam roñena pod sretnom zvijezdom! Jednom
poñem u skitnju izvan Glatignva, i eto me u čuzi.
Oni su kadri da me posade na konjica1 zato što
sam se udaljila iz mjesta odreñenog mi za boravak.
— Je li gadno boli na tom konjicu — upita
jedna djevojčica.
— Oh, Gospoñe, još osječam da su mi mišiči
i živci nategnuti kao bjeli sljez. Kad me je muči¬
telj stavio na nj; povikala sam: „Blagi Isuse! Pre-
čista Djevice, budite milostivi prema meni!"
— A meni je — javi se druga — krvnik ugu-
rao^sve do dna grla šuplji rog i onda kroza nj usuo
gotovo šest krčaga hladne voñe. Da je bar bilo vino!
Mislila sam da ču se rasprsnuti kao praseči mjehur.
Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili
pred veliku vatru da doñem k sebi.
Anñelika je. slušala te glasove koji su dopipali iz smrdljive tame i bilježila u
svijesti njihovo zna¬čenje, ali nimalo se ne zabrinjavajuči zbog ispriča¬nih
pojedinosti. Pomisao da če sigurno biti pod¬vrgnuta mučenju za vrijeme
preslušavanja, oba-
Neka vrst mučila.
179

veznog za sve optužene, nije joj dopirala do svi¬jesti. Jedna jedina misao joj
se u glavi namatala: ,,A mališani? Što če od njih biti? Tko če se za njih
brinuti? Neče li ih napustiti u kuli? Štakori če ih
požderati..
Iako je u zatvoru vladala vlažna studen, njoj su se sljepoočice orosile
znojem.
Sčučurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivši rukama
nastojala je da ne drhti i da nañe razloge umirenja.
„Pa nači če se več neka žena koja če se za njih pobrinuti. Nemarne su,
nesposobne, ali ipak brigaju da nečim nahrane svoje sinove... Pa na¬hranit
če i moje. A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola če biti
pažljiv..."
Ali nije li i Nikola uhvačen? Anñelika se sjeti svog užasa kad je, trčeči iz
ulice u ulicu da bi iz¬bjegla krvavom obračunavanju, svaki put naletila na
obruč pandura i policajaca.
Svi su prilazi sajmištu i četvrti Saint-Germain bili pod stražom te se činilo da
se broj policajaca i pandura odjednom postostručio.1
Anñelika se pokuša sjetiti da li je Poljakinja mogla napustiti sajam prije
opčeg meteža. Kad ju je posljednji put vidjela, bludnica je sa sobom vu¬kla
mladog provincijalca, prestrašenog i sretnog u isti mah, prema obali Sene.
Ali možda su se pri tom zadržali kod dučana, možda su bazali naokolo,
možda su svratili da štogod popiju u kojoj od krčama.
Anñelika uspije snagom svoje volje sebe uvje¬riti da Poljakinja nije dopala
zatvora. Ta je po¬misao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su
joj se na usnama, nagonski se vračale zaboravljene riječi molitve.
„Budi im milostiva, zaštiti ih, Prečista Dje¬vice ... Zaklinjem se ...",
ponavljala je u sebi, „da ču se iščupati iz besramnog života kojim živim, ako
mi spasiš sinove... Napustit ču ovo društvo zloči-
naca i lupeža. Upet ču sve svoje snage da živim od svojih ruku ..."
Sjeti se prodavačice cviječa i poče se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako
brže proticalo.
Ujutro se podigla velika buka od škripe brava i ključeva. Vrata se na čeliji
otvore. Dežurni pan¬dur zubljom osvijetli unutrašnjost čelije. Danje svjetlo
koje se probijalo kroz puškarnice, usječene u debele zidine, bilo je tako
slabo da se unutra nije bogzna što vidjelo.
— Tu su markize, dječaci — poviče stražar
veselo. — Doñite brže ovamo. Žetva če biti sjajna.
Još tri stražara uñu i zataknu zublju u jedan prsten w. zidu.
— Zar ne, ptičice, bit čete mirne i mudre?
Jedan od stražara izvuče ispod kabanice jedne
škare.
— Skini kapicu — reče ženi koja se nalazila
blizu vrata. — Hm! imaš sijede kose. Neka, izvuči
čemo takoñer neki novčič. Poznajem jednog vlasu¬
ljara blizu trga Saint-Michel koji pravi jeftine vla-
sulje za stare pisare.
Odreže sijedu kosu, veže je komadom špage i baci u košaru. Njegovi su
drugovi proučavali kosu na glavama drugih uhičenica.
— Ja vam neču zadati truda — reče jedna od
žena. — Ošišali ste me, nema tome dugo.
— Gle, istinu veli — stražar če podrugljivo —
prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! Čini mi se da
ti se ovdje sviña!
Jedan stražar pristupi Anñeliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava
glavu.
— Hej, prijatelji! — poviče. — Ovdje je dobra
roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim.
Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdžavu kosu koju je stražar
oslobodio skinuvši Anñeliki kapicu. Čuo se zvižduk divljenja.
— Prekrasno! Nema plavih tonova, doduše, ali
se sva prelijeva. Prodat čemo je gospodinu Binetu
u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu.

480

181
več na kakvoču. „Nosite ovo leglo gamadi", kaže mi svaki put kad mu
donesem kosu zatvorenica, „ja ne pravim vlasulje od kose koju je več
nagrizla gamad!" Ali ovaj put če me dočekati s manje prezira.
Anñelika se rukama uhvati za kosu. Ta ne mogu joj odrezati kosu, to je bilo
nezamislivo!
— Ne, ne, ne radite toga! — preklinjala je. Ali
joj čvrsta šaka skine ruke.
— Ako ti je bilo toliko stalo do kose, ljepotice,
onda si se morala čuvati Ch&teleta. Ta treba da
i mi, zaboga, neku sitnicu zaradimo.
Uz priličan zvek čelika škare su rezale crven-kasto-plave kovrdže što ih je
Barba prije nekoliko dana češljala s beskrajnom samilosti u duši.
Kad su stražari izišli, Anñelika prijeñe drhta¬vom rukom preko gole šije.
Činilo joj se da joj je glava postala manja i isuviše laka.
— Ne plači — reče joj jedna žena da je utješi
— ponovo če narasti. Pod uvjetom da te ponovo
ne uhvate. Stražari su čudni žeteoci. Pobogu, kose
su u- Parizu skupe zahvaljujuči svim onim plemi¬
čima, prinčevima i mladičima koji nose vlasulje!
Mlada žena šutke prikopča kapicu. Njene dru¬garice su mislile da plače jer
ju je potresala snažna drhtavica. Ali je ta zgoda odmah izgubila svaku
važnost. Jedino do čega joj je bilo stalo, bila je sudbina njene djece.

XIII ANðELIKA U CHATELETU


Vrijeme je odmicalo sporo, užasno sporo. Čelija u kojoj su žene bile
zatvorene bila je tako malena da se u njoj jedva disalo. Jedna od žena reče da
je dobar znak što su ih zatvorili u tu čeliju koja je bila poznata pod imenom:
Izmeñu dvije noči. Tu su zatvarali one za koje se nije znalo da li če biti
uhapšeni ili samo pritvoreni.
— Kad su nas uhapsili, u stvari, nismo ništa
loše radile — govorila je ista žena. — Bile smo na
sajmu kao i svi drugi To što nas nisu pretresle
zaprisegnute žene na službi u Chateletu, dokazom
je da su svi otišli na sajam Saint-Germain, pa i one.
— Pa na sajmu je bila i policija — s gorčinom
posvjedoči druga djevojka.
Anñelika pod haljinom opipa bodež Rodogonea Egipčanina: bodež sličan
onome kojim je gañao Nikolu.
— Prava je sreča što nas nisu pretresli — po¬
novi žena koja je možda skrivala pod odječom neki
nož ili nečiju kesu s par škuda u njoj.
— Budi bez brige, ima i za to vremena — od¬
govori jedna.
Večina se žena nije nadala dobru od zatvora. Pričalo se o zatvorenicama koje
su deset godina ostale u zatvor.u prije no što su ih se sjetili. A one

182

183

što su poznavale Chatelet, opisivale su zatvorske čelije te grozne tvrñave. U


njoj je postojala čelija koja se zvala „Kraj lagodnu životu" Ta je čelija \>ila
puna gmazova i nečisti, a zrak je u njoj bio tako kužan da ni sviječa nije
mogla gorjeti. Zatim „Klaonica" nazvana tako zato što se u njoj udisalo
smrdljivo isparavanje iz obližnje klaonice. „Okovi" je bila velika dvorana u
kojoj su zatvorenici oko¬vima bili vezani jedni za druge. Druge su se zvale
„Okrutnost", pa „Bunari", „Jarak"; ova zadnja je imala oblik izvrnutog
stošca. Zatvorenici su u njoj nogama bili u vodi; niti su se mogli pružiti niti
stajati na nogama. Obično bi umirali poslije, petna¬estak dana. Na kraju
tihim se glasom spominjala čelija. „Zaboravljena". Bila je to podzemna
čelija iz koje se nitko nije vračao u život.
Siva se svjetlost probijala kroz duboki otvor na kojemu se nalazila željezna
mreža. Nikako nisi mo¬gao znati koliko je sati. Jedna starica izuje
iskriv¬ljene cipele, iz potplata iščupa čavle i ponovo ih zabije u potplat, ali u
protivnom smjeru, sa šilj¬cima vani. To čudno oružje zatim pokaže drugari-
cama i posavjetuje ih da naprave to isto kako bi time mogle ubijati štokore
koji če im doči u posjetu kad padne noč.
Meñutim, oko ponoči vrata se uz štropot otvore i konjanici izvedu
zatvorenice iz čelije i povedu ih, iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu
obloženu modrom tapiserijom ukrašenu žutim ljiljanima.
U dnu dvorane, na polukružnom podiju, na¬lazila se neka vrst katedre od
izrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na križu.
Poviše katedre i slike dizao se baldahin obložen tapiserijom.
Za katedrom je sjedio čovjek u crnoj togi, s ov¬ratnikom ukrašenim bijelim
vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio još jedan čovjek
koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlSke
policije, a drugi njegov pomočnik.
184

Podvornici, žbiri oboružani šibama, i vojnici kraljeve garde okružiše skupinu


žena i djevojaka i gurnuše ih pred podij. Pri tom su morale proči kraj
jednoga stola za kojim je sudski pisar zapi¬sivao njihova imena.
Anñelika je od zaprepaštenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao
kako se zove: ta ona više nije imala imena... Na kraju reče da se zove Ana
Sauvert. Tako se zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono
nenadano palo na pamet, Suñenje je bilo začas gotovo. Chatelet je toga dana
bio kao šipak pun. Trebalo je brzo raditi.
Pošto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih žena,.
pomočnik pročita listu koju mu je pisar uručio i izjavi da su, „sve spomenute
osobe osuñene da budu javno izbičevane, a potom odvedene u Opču bolnicu
gdje če ih pobožne žene poučiti kako se krpa i Boga moli".
— Ovaj put smo se jeftino izvukle — šapne jedna djevojka Anñeliki. —
Opča bolnica nije zatvor, več sklonište za sirotinju. Silom nas tamo zatvore,
ali nismo pod stražom. Ništa lakše nego kidnuti.
Skupinu od dvadesetak žena stražari potom od-vedoše u prostranu dvoranu u
prizemlju, a onda ih svrstaše duž zida. Uto se otvore vrata i uñe vojnik
visoka i krupna rasta, crveno mu lice, popriječeno crnim brcima, okružila
lijepa kestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko
debelih ramena, visokim kožnatim opasačem koji mu je stezao trbušinu, sa
širokim posuvracima na orukvi-cama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s
ogrom¬nim naprsnikom koju su povezivale zlatne rojte, li¬čio je pomalo na
Velikog Matthieua samo što mu lice nije zračilo dobrotom i vedrinom kao u
nadri-liječnika. Oči udubljene ispod gustih mu trepavica bijahu sitne i
okrutne.
Na nogama je imao čizme s visokim potpeti¬cama koje su još jače isticale
njegov snažan lik.
185

— Ovo je zapovjednik straže — šapne Anñeli-


kina susjeda. — Strašan je stoga su ga i prozvali
Ljudožder.
Ljudožder proñe ispred žena zveckajuči ostru-gama po podu.
— Ha! Ha! Lijepe moje ptičice, sad čemo vas
malo počešljati! Brzo, skidaj košulje! Da znate: one
koje se budu isuviše derale, dobit če koji udarac
priñe.
2ene koje su več na svojoj koži iskusile kaznu bičevanja, poslušno stadoše
skidati prslučac. One koje su imale košulje, skinu ih do pasa i prebace preko
sukanja. Stražari su pristupali onim ženama koje su oklijevale i grubo su ih
svlačili. Jedan od njih dohvati Anñeliku za prslučac i dopola joj ga razdrapa.
Ona se poboja da joj ne pronañu bodež te brzo razgoliti leña.
Zapovjednik straže poñe gore pa dolje proma¬trajuči žene poredane ispred
sebe. Zaustavljao se pred onim mlañim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove
praseče očice. Na kraju zapovjednik po¬kretom prsta pokaže na Anñeliku.
Jedan od pandura zakvoca kao kokoš i naredi joj da iziñe iz reda.
— Deder, vodite taj klatež — naredi zapovjed¬
nik — i da ste ih dobro počešali. Koliko ih ima?
— Dvadesetak, gospodine.
— Sad su četiri sata poslije podne. Treba da
ste s njima gotovi do zalaska sunca.
— U redu, gospodine.
Stražari narede ženama da iziñu, Anñelika pri¬mijeti u dvorištu jedna kolica
puna šiba. Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta odreñenog
za javno kažnjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i
Anñelika osta sama sa zapovjednikom straže. Ona baci na nj iznenañen i
tjeskoban pogled. Zašto ona nije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne
misli opet zatvoriti u čeliju?
186

Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, čije srednjevjekovne


zidine probijaše vlaga. Iako je vani bio još dan, tu se več uvukao mrak te su
stražari upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anñelika je ukrižila ruke preko
prsiju, više zbog toga ña bi ih sakrila pred upornim pogledom Lju¬doždera
nego da bi se zaštitila od hladnoče.
Ljudožder joj se primakne teškim korakom i kašljucne.
— Onda, košuto moja lijepa, zar zbilja umireš
od želje da ti ogule ta tvoja lijepa ramena?
A kako ona ništa ne odgovori, on nastavi:
— Odgovori! Zar zbilja umireš od želje?
Bilo je jasno da Anñelika nije željela da bude išibana, stoga ona niječno
odmahne glavom.
— Dobro, pokušat čemo urediti tu stvar — reče
oficir sladunjavim glasom. — Zaista bi bila šteta
upropastiti šibama ovakvo pilence. Možda nas dvoje
pronañemo neki izlaz, a?
Stavi joj prst pod bradu i silom joj podjgne lice, a zatim ushičeno fičukne.
— Sto mu jada! Imaš divne oči! Mora da ti je
majka pila absint dok te je nosila! De, osmijehni mi
sa malko!
Uto njegovi debeli prsti stadoše milovati krhki joj vrat i okrugla ramena.
Ona se povuče natrag ne uspijevši obuzdati osječaj gañenja. Ljudožder
prasne u smijeh. Od silnoga mu je smijeha trbušina poskakivala dolje--gore.
Netremice ga je motrila svojim zelenim oči¬ma. Na kraju, usprkos nadmoči
svog položaja i rasta, on se poče nelagodno osječati.
— Onda, složili smo se, zar ne? — ponovo če
on. — Doči češ sa mnom u moj stan. Poslije češ
dostiči druge, ali stražari čete pustiti na miru. Neče
te izbičevati... Jesi li zadovoljna, pilence moje
malo?
Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privuče si¬gurnom rukom i stane je
cmokati po licu halaplji¬vim i zvučnim poljupcima.
187

Dodir njegove vlažne gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno
vino, izazove u njoj ga–enje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se
iščupala iz njegova stiska. Opasač i gajtani Ljudo¬žderove uniforme grebli
su je po prstima.
Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navuče na
sebe poderani prslučac.
— šta je? — u čudu ju je pitao Ljudožder. —
Sto ti bi? Tebi još nije jasno da sam te htio pošte-
djeti šiba?
i— Velika vam hvala na tome — odgovori An-ñelika odlučnim tonom — ali
ja bih radije otrpjela šibe.
Ljudožder zine u čudu, crni mu se brci zatre-soše, a lice mu se nali krvlju
kao da su ga odjednom vrpce ovratnika počele gušiti.
— Sto...! Sto to kažeš...?
— Radije ču podnijeti šibe — ponovi Anñe-
lika. — Gospodin zapovjednik pariške policije me
je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njego,voj pravdi.
I odlučno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za
šiju.
,,Oh, Bože sveti!" pomisli Anñelika. „Nikad više neču kokoš uhvatiti za vrat.
To je grozan osječaj."
Zapovjednik ju je pažljivo promatrao.
— Ti si neka čudna drolja — reče ponešto za¬
dihan. — Za tvoje bih te riječi mogao, pljoštimice,
sabljom tako istuči da bi kao mrtva ostala na ze¬
mlji. Ali neču da te mrcvarim. Lijepa si i lijepo gra¬
ñena. Sto te više gledam, više mi se sviñaš. Bilo bi
zaista glupo da se ne složimo. Mogu ti pomoči. Slu¬
šaj, ne budi luda. Budi ljubazna prema meni, a kad
dostigneš druge, dobro, moguče da če stražar koji
če te pratiti okrenuti glavu na drugu stranu ...
U jednom trenutku Anñelika nazre mogučnost da se izvuče. Pred očima joj
zatrepere lišča Flori-monda i Cantora:
Izbezumljena, opazi životinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njeno
se tijelo bunilo. Nemoguče! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Opče
188

bolnice se moglo pobječi... A možda če joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u
bolnicu ...
— Radije ču u Opču bolnicu! — poviče izvan
sebe. — Radije...!
Ostatak se njenih riječi izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudožder je tako tresao
njom da je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda.
Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj.
— Išibajte ovu kurvu da joj koža visi...! —
rikne Ljudožder.
Vrata prasnuše kao udarac groma.
Anñelika se sruši meñu skupinu civilnih stra-žara koja je upravo prispjela da
preuzme nočnu smjenu. Bili su to večinom zanatlije i miroljubivi trgovci
koji su protiv volje obavljali tu službu na¬metnutu cehovima radi sigurnosti
grada.
Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugola
djevojka. Zapovjed¬nik je nareñenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nije
razumio.
— Evo još jedne koju je naš hrabri zapovjed¬
nik dobrano udesio — reče jedan od njih. — Ne bi
se moglo ustvrditi da ga ljubav čini nježnim.
— Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noči
nisu puste.
— Do vraga! Izvlači ih iz gomile zatvorenica
i onda im da da biraju izmeñu zatvora i njegova
kreveta.
— Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro
proveo!
Anñelika se digne. Bila je sva izubijana. Stra-žari su je mirno promatrali
puneči lule i miješajuči karte.
Oklijevajuči, Anñelika poñe k pragu stražar-nice. Nitko je ne zadrža.
Ubrzo se našla pod svodovima ulice Saint-Leu-froy koja je preko tvrñave
Chatelet povezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjača,
189

XIV CANTOR U CIGANSKOJ CERGI


— Psssst! Markizo anñela...! Pazi se, ne idi
naprijed — Poljakinjin glas zaustavi Anñeliku dok
se približavala kuli Nesle.
Anñelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih
vrata, mahala ru¬kom. Ona joj priñe.
— Eto ti na, jadna moja markizo — uzdahne
Poljakinja — nadrljale smo do kraja. Na sreču,
Lijepi Dječak je stigao. Jedan mu je „fratar" na¬
pravio tonzuru na tjemenu, te se poslije stražarima
predstavio kao da je opat. Kad su ga potom preba¬
civali iz Chateleta u biskupski zatvor, uspio je
pobječi.
— Zašto si mi rekla da ne idem u kulu Nesle?
— Do vraga! Tamo se ustoličio RodQgone Egip-
čanin sa svom svojom bandom.
Anñelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi:
— Trebalo je vidjeti kako su nas otjerali! Nisu
nam dali vremena ni da svoje prnje pokupimo. "Uza
sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovčežič i majmun-
čiča. Odnijela sam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u
kuču gdje Lijepi Dječak ima prijatelja i gdje obita¬
vaju njegove žene.
— Gdje su moji sinovi? — upita Anñelika.
190
— Nitko ne zna gdje je Calembredaine završio
— nastavljala je Poljakinja brzorekom. — Uhap¬
šen...? Obješen...? Neki tvrde da su ga vidjeli
kad se bacio u Senu. Možda se dokopao polja..
— Šta me briga za Calembreñaina — proci¬
jedi Anñelika kroz stisnute zube.
Bijaše zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso.
— Gdje su moji mališani?
Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim očima kao Izgubljena. Na
kraju spusti vjeñe.
— Nisam ih htjela dati, uvjeravam te... ali
drugi su bili jači...
— Gdje su? — ponovi Anñelika bezbojnim
glasom.
— Odveo ih je Ivan Truli... zajedno sa svom
djecom koju je uspio nači.
— Odnio ih je dolje... u predgrañe Saint-
-Denis?
— Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Can-
tora nije. Rekao je da je suviše debeo da bi ga iz¬
najmljivao prosjacima.
— Što je s njim učinio?
— Prodao... prodao ga je. Jest, za trideset
novčiča ... nekim Ciganima koji su dijete kupili da
bi poslije od njega napravili akrobata.
— Gdje su ti Cigani?
— Otkuda bih ja znala gdje su! — pobuni se
Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. — Mačko,
uvuci kandže, svu si me izgrebla... Sta da ti ka¬
žem ...? Došli tu neki Cigani i onda krenuli na
put. Rusvaj od prošle noči im se nije nimalo svidio.
Napustili su Pariz.
— U kojem su pravcu otputovali?
— Nema tome ni dva sata što su viñeni kako
kreču prema vratima Saint-Antoine. Vratila sam
se ovamo nekako sluteči da bih te mogla sresti. Ti
si majka, a majke su kadre probiti zidove...
Anñeliku je razdirala strahovita bol. Činilo joj, se da če poludjeti.
191
Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivlje
majku ...! Cantor odveden zauvijek u nepoznato!
— Treba poči u potjeru za Cantorom — reče
ona — možda Cigani još nisu odmakli daleko od
Pariza.
— Sasvim si izgubila glavu, jadna moja
markizo!
Ali Anñelika je več grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja poñe za
njom.
— Naposljetku — reče pomirivši se s Anñeli-
kinom odlukom — hajdemo. Imam par škuda, mo¬
žda če pristati da nam ga prodaju...
** *
Tog je dana padala kiša. Zrak je bio vlažan i osječala se jesen. Kaldrma se
svjetlucala.
Dvije žene poñoše duž desne obale Sene i iziñu iz Pariza blizu Arsenala. Na
obzorju nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, široku i dugu. S večera se
podigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo
prema mostu Charenton.
Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Polja¬kinja je slijegala ramenima, ali
je bez pogovora išla dalje za Anñelikom pokoravajuči se svom fa-talizmu,
fatalizmu žene koja je mnogo pješačila i slijedila druge po svakom vremenu
i po svaka¬kvom putu a da toga i nije bila svjesna.
Kad su se približili mostu Charenton, primije¬tiše nekoliko upaljenih vatara,
dolje ispod ceste
Poljakinja se zaustavi.
— To su oni — šapne — imale smo sreče.
Poñoše prema ciganskom logoru. Sumarak de¬belih hrastova privukao je
cigansko pleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do
druge predstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kišovitoj noči. 2ene i
djeca su sjedili oko
192

vatre. Pekli su ovna na debelom, ražnju. Po strani su mršavi konji pasli.


Anñelika i njena drugarica priñoše bliže.
— Nastoj da se ne ljutiš — tiho ju je opomi¬
njala Poljakinja. — Da samo znaš kako su opaki!
Natakli bi nas obadvije na ražanj, zajedno s ovnom
i nikome ništa. Pusti mene da ja s njima govorim.
Poznajem ponešto njihov jezik ...
Neki dugajlija s šubarom na glavi odvoji se od ognja i poñe prema njima.
Dvije žene prstima napraviše znak raspoznavanja kojim se služilo
pod¬zemlje. Čovek im s visoka odgovori. Poslije toga Poljakinja uze
objašnjavati razlog njihova dolaska. Anñelika nije razumjela ništa od onog
što su go¬vorili. Trudila se da po Ciganinovu licu pogodi što misli, ali mrak
je več bio pao te ona nije uspijevala razabrati mu crte.
Poljakinja mu na kraju pruži kesu. Čovjek je izmjeri rukom, potom joj je
vrati i udalji se u pravcu vatara.
— Kaže da ide na razgovor s članovima
plemena.
Čekale su smrzavajuči se na vjetru što se po¬digao s ravnice. Ciganin se
ubrzo vratio svojim mirnim i okretnim korakom.
Reče nekoliko riječi.
— Sta kaže? — upita Anñelika gotovo bez
daha.
— Kaže da neče vratiti dijete. Veli da je lijepo
i ljupko. Več su ga zavoljeli! Kažu da je sve u redu.
— Ali to nije moguče...! Hoču da mi vrate
moga sina! — poviče Anñelika.
Napravi pri tom pokret kao da če se baciti prema logoru, ali je Poljakinja
zadrži snažnom rukom.
Ciganin je izvukao sablju. Drugi im Cigani stadoše prilaziti.
Prostitutka povuče drugaricu prema cesti.
— Jesi li luda...? Hočeš da te zakolju...?
193
13 Put u versallles

— Ali to je nemoguče! — ponavljala je Anñe-


lika. — Nešto moramo poduzeti. Ne mogu odnijeti
Cantora daleko ... daleko...
— Ne uzbuñuj se, takav je život! Prije ili po¬
slije sinovi odlaze daleko... Svejedno da li če to
biti danas ili sutra. I ja sam imala djece! A tko
zna gdje su! Sa svim tim, evo me i žive i zdrave!
Anñelika je tresla glavom samo da ne čuje njene riječi. Počela je padati kiša,
gusta i sitna. Trebalo je nešto poduzeti...!
— Nešto mi je palo ha pamet — izjavi. —
Vratimo se u Pariz.
— U redu, vratimo se u Pariz — složi se
Poljakinja.
Ponovo staviše put pod noge posrčuči po blat¬njavim mlakama. Anñelika je
na nogama imala loše cipele te su joj stopala krvarila. Vjetar joj je motao
oko nogu mokru suknju. Hvatala ju je ne¬svjestica. Več dvadeset i četiri sata
nije ništa okusila.
— Ne mogu više — promrmlja zaustavivši se
da bi došla do daha. — A ipak treba djelovati
brzo ... što je brže moguče...
— Čekaj, vidim fenjere nama iza leña. To su
neki konjanici na putu za Pariz. Zamolit čemo
ih da nas dignu u sedla.
Poljakinja se smjelo zaustavi nasred ceste. Kad je skupina stigla do njih,
povjče prema njima oštrim glasom u kojemu je uza^ sve to zazvučio umilan
ton.
— Hej! Ljubazna gospodo! Ne biste li pomogli
dvjema lijepim djevojkama koje su se našle u ne¬
volji? Bit čemo vam vrlo zahvalne, i znat čemo vam
se odužiti.
Konjanici zaustave konje. Na njima se nije ra¬zabiralo ništa osim ogrtača s
podignutim ovratni¬cima i nakvašenim šeširima. Izmijeniše nekoliko riječi
na nekom tuñem jeziku. Potom se jedna ruka pruži prema Anñeliki i mladi
glas progovori na francuskom:

— Penjite se, ljepotice!


Ruka je bila snažna i mlada je žena več sjedila udobno iza jahača. Konji
ponovo krenuše.
Poljakinja se smijala i opazivši da je čovjek koji ju je primio u sedlu bio
stranac, poče s njim izmjenjivati šaljive riječi na nekom divljem,
nje¬mačkom jeziku, naučenom po bojištima Evrope.
Anñelikin drug reče ne okrečuči se:
— Priljubite se čvrsto uza-me, djevojko. Moj
konj ima težak kas, a i sedlo je usko, pa biste
mogli pasti.
Ona posluša te rukama obuhvati mladičevo ti¬jelo spojivši smrznute šake na
njegovim toplim grudima. Njegova je toplina prožme-ugodnim osje¬čajem.
Nasloni glavu neznancu na snažna leña i čas se tako odmarala. Znala je što
joj je raditi, pa je to smiri. Iz razgovora dvojice konjanika shvati da su
pripadali skupini protestanata koja se vra¬čala iz hrama u Charentonu.
Nešto kasnije bili su u Parizu. Anñelikin drug plati i za nju cestarinu na
vratima Saint-Antoine.
— Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? —
upita je trudeči se da joj zagleda u lice.
Ona se oslobodi obamrlosti što bijaše načas njom ovladala.
— Ne "bih htjela iskoristiti vašu- dobrotu, go¬
spodine, ali napravili biste mi veliku uslugu kad
biste me otpratili do Velikog Chateleta.
— Otpratitču vas vrlo rado.
— Anñeliko — poviče Poljakinja — ne čini
gluposti. Budi oprezna!
— Pusti me na miru... Radije mi pruži tvoju
kesu. Mogla bi mi dobro doči.
— Kako te volja... naposljetku — promrmlja
djevojka slegnuvši ramenima.
Skočila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemačkom svom konjaniku, koji,
uostalom, i nije bio Nijemac več Holanñanin. Njega je, čini se, i
ob¬radovala i zbunila Poljakinjina vesela ljubaznost.

194

195

Anñelikin drug podiže šešir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera


konja širokom i neza-krčenom ulicom u predgrañu Saint-Antoine.
Neko¬liko minuta poslije toga zaustavio se pred Chate-letom koji je
Anñelika napustila prije par sati.
Ona sjaše. Velike zublje zataknute ispod glav¬nog ulaza tvrñave
osvetljavale su čitav trg. Na nji¬hovu crvenu svjetlu Anñelika je dosta jasno
vidjela svog ljubaznog druga. Bio je mladič od dvadeset. do dvadeset i pet
godina,-odjeven jednostavno ali u lijepo grañansko odijelo.
Ona reče:
— Zao mi je što ste se zbog mene odijelili oñ
svojih prijatelja.
— Ah, nije to nišla. One m'ladiče, u stvari, ja i
ne poznajem, stranci su. Ja sam Francuz iz La
Eochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je
u Pariz da se izučim u trgovini. Te sam strance
sreo u hramu u Charentonu, gdje smo prisustvovali
pogrebu jednog člana naše vjere. Kao što vidite,
niste uopče omeli moje planove.
— Zahvalna sam vam što ste mi sve tako lju¬
bazno ispričali, gospodine.
Pruži mu ruku. On je uzme i Anñelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro
i ozbiljno mla¬dičevo lice i osmjehuje joj se.
— Veseli me da sam vam- napravio uslugu,
draga prijateljice.
Ona je gledala kako se mladič udaljuje meñu svjetinom i crvenim izlozima u
ulici Velike klao¬nice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrošču
mladu ženu.
Odmah tzatim Anñelika odlučno proñe ispod glavnog ulaza i pojavi se na
ulazu stražarnice. Stražar je zaustavi.
— Htjela bih govoriti sa zapovjedničkom kra¬
ljevske straže.
Stražar joj namigne kao da shvača.
— S Ljudožderom? Buduči da ti se toliko sviña,
ulazi, curice!
296

Dvorana je bila puna plavičastog dima što se oslobañao s lula. Ulazeči,


Anñelika nesvjesnim po¬kretom pokuša poravnati mokru suknju. Primijeti
da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osječaj stida
sjetivši se svoje ošišane glave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i
sveže ispod brade.
Potom poñe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjišta isticao je crn i
krupan lik zapo¬vjednika straže. On je svojim bučnim glasom ne¬što
nadugo i naširoko razglabao držeči čibuk lule jednom, a čašu vina drugom
rukom. Njegovi su ga potčinjeni slušali zalijevajuči i klateči se na svojim
stolicama. Bili su več navikli na'njegova hvalisava razmetanja.
— Gle, gle! Neka nam djevojčica dolazi u po¬
sjete — primijeti jedan od vojnika zadovoljan
upadicom.
Zapovjednik se žestoko trgne i pomodri od bi¬jesa prepoznavši Anñeliku.
Ona mu ne dade da doñe k sebi več poviče:
— Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici,
molim vas da mi pomognete! Cigani su.mi oteli
sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku
ulogoreni kod mosta Charenton. Molim vas, doñite
sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oni če
se sigurno pokoriti nareñenju vojnika...
Nasta čas zaprepaštenja i šutnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u
nesuzdrživ smijeh.
— Ha! Ha! Ha! Ovako nešto smiješno još nikad
nisam čuo! Hal Ha Ha! Jedna drolja dolazi zano¬
vijetati stražare zato što... Ha! Ha! Ala je ovo
smiješno! Sta ti misliš, markizo, tko si ti?
— Sanjala je i misli da je francuska kraljica!
Od smijeha je odjekivala čitava prostorija. Ka¬mo god se okrenula,
Anñelika je vidjela razjap¬ljena usta i ramena koja je potresao razulareni
smijeh. Jedino se zapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao
strašan izraz.
197

Zapovjeanik i trojica vojnika krenuše prema njima dok su ostala dvojica


vršiti pokret zaokru-žavanja.
Anñelika je ostala u mraku. Čula je kako Lju¬dožder, kuneči kao Turčin,
nareñuje glavaru ple¬mena da se svi ljudi, žene i djeca imaju ispred njega
svrstati u red. Zapisat če im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije
krvoproliča koje se jučer odigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije če ih
pustiti da mirno odu svojim putem.
Primirivši se, nomadi poslušaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih
mogučih policija.
— Djevojko, doñi ovamo — rikne sada kape¬
tan obrativši se Anñeliki.
Anñelika pritrči.
— Je li meñu vama dijete ove žene? — upita
kapetan. — Vratite joj ga ili čemo vas sve koliko
vas ima na sablje ponabadati.
U tom trenutku Anñelika opazi Cantora. Spa¬vao je na grudima jedne
Ciganke. Riknuvši poput tigra, ona poskoči prema Ciganki i istrgne joj
di¬jete koje udari u plač. Ciganka se pobuni, ali joj glavar oštrim glasom
naredi da umukne. Pogledav¬ši konjanike čije su helebrade svjetlucale od
pla¬mena vatara, bi mu jasno da bi im svaki otpor bio uzaludan.
Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plačeno
trideset novčiča. Anñelika mu ih dobaci.
Njene se ruke strasno omotaše oko Cantorova tjelešca, glatkog i okruglog.
Čini se da njemu nije bio baš po volji prilično grub prijelaz u stare
vla¬sništvo. Bilo je očito da se, zahvaljujuči lakoči prilagoñavanja o čemu je
od samog roñenja dao dovoljno dokaza, osječao sasvim dobro na Ciganki-
nim grudama.
Kas konja, na kojemu se Anñelika ščučurila iza jednoga stražara, zipkao ga
je i on je ponovo za¬spao, sa palcem u ustima. Čini se da mu nije bilo
200

hladno, iako je bio potpuno gol, baš kao> i drugi Cigančiči.


Ona ga stavi na prsa, ispod prslučca, pridrža¬vajuči ga jednom rukom dok se
drugom držala za kožnati pojas stražarev.
U Parizu je proticala ista noč, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve
dublju tamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao što potok izbija iz livade
ili iz svog podzemnog nevidljivog toka.
Pošten je svijet počeo zatvarati prozore i ga¬siti sviječe. Gospoda i grañani
su odlazili u krčme ili u kazalište. Večere su se'produžavale uz pijuc-kanje
rožolja i pokojeg galantnog poljupca.
Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati.
Anñelika skoči na zemlju i potrči k zapovjed¬niku.
— Dopustite mi da smjestim na sigurno mje¬
sto svoje dijete — molila je. — Kunem vam se da
ču se vratiti sutra na noč.
On se tobože namršti.
— Pazi da me ne prevariš? Požalit češ inače.
— Kunem vam se!
Ne znajuči kako da ga uvjeri u svoju iskre¬nost, ukriži dva prsta i pljune na
zemlju. Tako su se prosjaci zaklinjali.
— U redu — odgovori kapetan. — Rijetko se
dogaña da netko pogazi tu zakletvu. Čekat ču
te... ali nemoj da previše čeznem za tobom. A do¬
tle doñi načas i daj mi jedan poljubac na ime
predujma.
Ali ona odskoči i pobjegne u noč. Kako se usu¬dio da je dira dok je ona
držala u zagrljaju svog skupocjenog malog dječaka! Ljudima nije ništa
sveto!
Ulica Dolina bijede nalazila se tačno iza Chate¬leta. Nekoliko koraka i bit če
tamo. Ne usporivši korak, Anñelika stiže u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu",
proñe kroz gostionicu i uñe u kuhinju.
Barba je bila tamo i kao obično čerupala starog pijevca. Anñelika joj baci
dijete u krilo.
201

— Evo ti Cantora — reče zadihana — drži ga


i štiti. I obečaj mi da ga nečeš napustiti, ma šta
se dogodilo!
Mirna Barba privi na grudi istim pokretom ruku i pijevca i Cantora.
— Kunem se, gospodo.
— A ako se tvoj gospodar razbjesni...?
— Pustit ču ga da viče, gospoño. Reči ču mu
da je dijete moje, da sam ga začela s jednim mu¬
šketirom,
— U redu... A sad, Barbo...
— Sto je,, gospoño?
— Uzmi krunicu.
— Da, gospoño.
— Moli se za mene Bogorodici...
— Da, gospoño!
— Barba, imaš li rakije?
— Da, gospoño, tamo je na stolu ,.
Anñelika dqhvati bocu, pritisne grlič na usta
i pošteno otpije. Imala je dojam da če se srušiti na tlo, te se brzo prihvati
stola. Ali malo potom svijest joj se razbistri i preplavi je osječaj
blago¬tvorne topline.
Barba ju je promatrala razrogačenim očima.
— Gospoño ... gdje vam je kosa?
— Kako da znam gdje mi je kosa — odgovori
Anñelika ljutito. — Imam prečeg posla no da
mislim o svojoj kosi.
Odlučnim se korakom uputi prema vratima.
— Kamo čete, gospoño?
— Idem po Florimonda!

XV
DRAMATIČNA NOČ U JAZBINI VELIKOG COESREA
Na uglu jedne kuče sagrañene od blata nala¬zio se kip Gospoda onih koji su
govorili šatrovački: kip Svevišnjega ukraden u crkvi Saint-Pierre-aux--
Boeufs. Psovke i razvratni prizori su bile molitve koje mu je upučivao
njegov narod.
Od tog mjesta kroz ružne i smrdljive uličice ulazilo se u kraljevstvo mraka i
groze. Kip Svevi¬šnjega obilježavao je meñu koju policajac ili osa¬mljeni
stražar nije smio priječi a da se ne izloži največoj opasnosti. A niti se pošten
svijet nije usu¬dio zaci u taj kraj. A što da i traže u toj četvrti gdje su crne
kuče napola u ruševinama, kolibe od blata, stare kočije i kolica, stare
vjetrenjače i tegle¬nice dovučeni ne zna se kako, služili kao obitavali-šta
tisučima obitelji bez imena i bez korijena, bez ikakve zaštite i skloništa osim
podzemne bratije?
Po guščem mraku i po drugačijoj šutnji Anñe¬lika zaključi da je ušla u
područje Velikog Coesrea. Pjesme iz krčama su se sve slabije čule. Ovdje
više nije bilo ni krčmi, ni fenjera, ni pjesama.
Ničeg drugog osim bijede u čistom stanju, sa njenim smečem, njenim
štakorima, njenim skitnič-kim psima.
Anñelika je jednom prilikom zajedno s Calem-bredaineom posjetila tu
izuzetnu četvrt predgraña

203

Sairit-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno Velikog Coesrea, čudnu


neku kuču na nekoliko ka¬tova, možda nekadašnji samostan, jer su male
kule s tornjičima i ostaci trijema još odolijevali zubu vremena meñu
naslagama zemlje crnice, starim da¬skama, kamenjem i motkama kojima su
tu zgradu prekrili da se ne bi srušila. Poduprta sa svih stra¬na, kriva i
klimava, pokazujuči otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i
svojim lu¬kovima i ističuči oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palača
prosjačkog kralja.
Veliki Coesre je živio tu sa svojim dvorom, svojim ženama, svojim
ministrima, svojim idiotom. A baš je na tom mjestu, pod močnom zaštitom
svog velikog gospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, •ukradenu djecu,
zakonitu ili nezakonitu.
Prodrijevši u opasnu četvrt, Anñelika pokuša pronači kuču koju je tražila.
Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mr,ak ju je
štitio. Osobe što ih je susretala nisu marile za tu ženu u prnjama sličnu
ostalim stanovnicima bijed¬nih stračara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se
izvukla ničiju sumnju ne pobudivši. Poznavala je dosta dobro jezik i običaje
šatrovaca.
Zahvaljujuči samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je
mogla nekažnjeno proči kroz taj pakao.
Zar ju je ijedna drolja te večeri, videči je mo¬krih i poderanih haljina, kosa
ošišanih kao u blud¬nica puštenih iz zatvora, lica što joj ga je izdu-bla
tjeskoba i umori, mogla optužiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti
krug ušla s neprijatelj¬skim namjerama?
Pa ipak, morala se čuvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivne
Calembredaineovoj obitavale su u toj četvrti.
Šta bi se dogodilo da se kojim slučajem pro¬širi vijest da se Markiza anñela
vrzma u njihovu kraju? Nočni lov divljih zvjeri u gustišu šume manje je
okrutan od lova u koji se bacaju ljudi
204

progoneči nekoga od svojih u mračnim podzemlji¬ma jednoga grada.


Za veču sigurnost ona se sagne i blatom nama¬ze lice.
U taj nočni sat kuča Velikog Coesrea se isti¬cala meñu drugima zato što je
bila osvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice
s nočnih žižaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijaše
umočen komadič krpice.
Skrivena iza jednog kolobrana, Anñelika je ča-sak promatrala kuču. Palača
Velikog Coesrea bila je najbučnija. I tu se održavalo sijelo prosjaka i
zločinaca kao donedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude.
A kako je te noči bilo do¬sta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama.
Anñelika na kraju odlučno priñe jednom od prozora i poviri unutra kroz
pukotinu nastalu iz¬meñu dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Pre¬pozna
nekoliko ljudi: Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom
bradom, Ivana Truloga.
Ovaj posljednji je pružio svoje bijele ruke pre¬ma plamenu i razgovarao sa
Sjedobradim.
— To je bio zaista divan pothvat, dragi moj
meštre. Ne samo da nas policija nije uopče ometala,
več nam je dapače pomogla da raspršimo bandu
onog drznika, Calembradeinea.
— Čini mi se da si ti prevršio mjeru tvrdeči
da nas policija nije uopče ometala. Petnaestak je
naših bez suda podignuto na vješala u Montfauco-
nu! A nismo niti sigurni da li je meñu njima Ca-
lembredaine bio!
— Neka! U svakom slučaju, razbili su mu gla¬
vu i mnogo če vremena proči dok ponovo zauzme
svoje mjesto... ako se uopče vrati, u što ozbiljno
sumnjam. Rodogone je zauzeo sve njegove položaje.
Sjedobradi uzdahne.
205

— Znači da jednoga dana treba zametnuti boj


s Rodogoneom. Kula Nesle koja gospodari Novim
mostom i Sajmištem Saint-Germain ima važan stra¬
teški položaj. Nekad, dok sam predavao povijest
pokojem bitangi u internatu Navarra...
Ali ga Ivan Truli nije slušao.
— Ne budi pesimist u pogledu budučnosti kule
Nesle. Sto se mene tiče, ja bih bio prezadovoljan da
s vremena na vrijeme doñe do slične gungule. Ka¬
kvu sam bogatu žetvu imao u kuli Nesle! Dvade-
setoro djece prve klase za koju ču izvuči vreče
zvečečeg novca.
— A gdje si spremio te kerubinčiče?
Ivan Truli upre kažiprstom u raspuklu tava¬nicu.
— Gore, u moj osobni zatvor... Madeloine,
kčeri moja, približi se i pokaži mi tvoje dojenče ...
Debela žena slična govečetu odbije dijete s doj¬ke i pruži ga groznome
stvoru koji ga uze i podiže diveči mu se.
— Nije li lijep ovaj tamnoputi dječačič? Kad
ponaraste, odjenut ču ga u plavo odjeke i poči ču
s njim na dvor da ga tamo prodam.
Uto jedan od prosjaka uze puhati u dvojnice, a dvojica drugih zaigraše neki
seljački ples. Anñe-lika više nije mogla pratiti razgovor Ivana Truloga i
Sjedobrañog.
Ipak, sad je u nešto bila sigurna: djeca odve¬dena iz kule Nesle nalazila su
se u toj kuči, u jed¬noj prostoriji, kako se čini, smještenoj nad glavnom
prostorijom.
Ona polako obiñe zidove i naiñe na jedan otvor kojim se dospijevalo do
glavnih stepenica. Skine cipele i poñe naprijed bosonoga, da ne bi podizala
buku.
Poče se penjati okruglim stepeništem i stiže u jedan hodnik. Zidovi i pod
bijahu prekriveni gli¬nom izmiješanom sa slamom. S lijeve strane ona spazi
praznu sobu koju je osvjetljavao nočni žižak. Nekoliko je lanaca bilo
učvrščeno u zidove. Koga
206

li su tu okivali? Koga su mučili? Sjeti se da se pričalo kako je Ivan Truli, za


vrijeme grañanskih ratova, odvodio mladiče i seljake zatečene same na ulici
i prodavao ih ljudima koji su novačili mla¬diče za vojsku... Stravična tišina
je vladala u tom dijelu kuče.
Anñelika poñe naprijed.
Jedan je štakor okrzne. Jedva je prigušila krik gañenja.
Učini joj se da u utrobi te kučerine zamječuje neki novi šum.
Bili su to jecaji, udaljeni plač, zvuči koji su svakim njenim korakom bivali
sve jasniji. Srce joj je naglo tuklo: to su djeca plakala. Doñe joj pred oči
Florimondovo lice, s onim njegovim očima, cr¬nim i užasnutim, s onim
njegovim suzama koje su mu brazdale blijede obraze. Njega je bilo strah u
mraku... Dozivao je... Ona poñe žustrije u smjeru plača. Pope se za još jedan
kat, proñe kroz dvije sobe u kojima su takoñer gorjeli nočni žišci svojim
prljavim svjetlom. Po zidovima primijeti nekoliko gongova od bakra koji su
sačinjavali, uz hrpe slame rasute po podu i nekoliko zdjelica ba¬čenih tu i
tamo, jedini namještaj tog zlosretnog mjesta.
Napokon je bila sigurna da je stigla na cilj. Sad je jasno čula tužni koncert
jecaja u koji su se miješali šapati utjehe.
Anñelika uñe u jedan sobičak, lijevo od hod¬nika kojim je upravo prošla.
Žižak je gorio u jed¬nom udubljenju, ali ni tu nije bilo nikoga. Ipak buka je
odotamo dolazila. Na koncu u dnu spazi velika zabravljena vrata. To su bila
prva vrata na koja je naišla u toj kuči. Sve su druge sobe bile prepuštene
propuhu.
Na vratima se nalazio otvorčič ispresijecan že¬ljeznom rešetkom. Unutra
nije uspjela ništa vidjeti, ali se odmah uvjerila da su djeca zatvorena u tom
grobu bez mraka i svjetla. Kako da privuče pažnju
207

mališana od dvije godine, a uz to još i prestraše¬nog?


Mlada žena priljubi usne na rešetke otvora i polako zovne:
— Florimonde! Florimonde!,
Plač donekle utihne. Začuje šapat nečijeg glasa:
— Jesi li ti, Markizo anñela?
— A tko si ti?

— Ja sam Linot. Ivan Truli nas je zajedno


S Flipotom doveo ovamo.
— Je li Florimond s vama?
— Jest.
— Plače?
— Plakao je, ali ja sam mu kazao da če§ ti
doči po njega.
Ona je slutila da se dječačič okrenuo k nekome, a onda začuje kako ljubazno
govori:
— Vidiš li, Flo, mama je tu.
— Budite strpljivi, brzo ču vas osloboditi —
obeča Anñelika. Povuče se malko unazad i uze is¬
pitivati vrata. Brave su izgledale čvrste, ali je li
bilo moguče osloboditi šarke ugrañene u trule zi¬
dove? Noktima zagrebe u meku žbuku.
Uto iza sebe začuje neki čudan šum. Kao kad kokoš kvoca, najprije
prigušeno, a potom sve jače dok se ne pretvori u smijeh.
Anñelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea.
* *
Nakaza je sjedio u košarci postavljenoj na če¬tiri kotača. Nema sumnje,
pomažuči se rukama po¬loženim na pod, on je na taj način kružio
hodni¬cima svog opasnog labirinta.
S praga sobe promatrao je netremice mladu ženu svojim okrutnim očima. A
ona, skamenjena od straha, prepoznala je čudovišnu pojavu koju bi¬jaše
vidjela na groblju Saint-Innocents.
208

On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje uslijed čega su mu se


tresla, kržljava pr¬sa, produljena u dvije slabašne i mlohave nožice.
Ne prestajuči da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjeno
promatrala hod škripa-vih kolica. On ih ne upravi k njoj več ih skrene kraj
nje. Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve več
bijaše zamijetila u drugim sobama. Željezna šipka bila je položena na podu
ispod gonga.
Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov če se zov štrcati iz
dubina kuče, pre¬ma Anñeliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zločinci,
svi demoni tog pakla..
* *
Oči zaklane zvijeri postajahu staklaste.
— Oh! Ubila si ga! — javi se iza nje jedan
glas.
Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala
je sada jedna djevoj¬ka, gotovo djevojčica, lica kao u Madone.
Anñelika baci pogled na oštricu svoga bodeža crvenu od krvi. A zatim če
tiho:
— Ne viči ili ču biti prisiljena da i tebe
ubijem.
— Jao! Ne, neču vikati. Ja sam sretna što si
ga ubila!
Djevojčica se približi.
— Nitko nije imao smjelosti da ga ubije —
šapne. — Svi su se tresli od straha. A eto bio je
samo grozan čovječuljak.
Zatim podigne na Anñeliku svoje crne oči:
— Ali trebalo bi da sada bježiš!
— Tko si ti?
— Ja sam Rozina... posljednja žena Velikog
Coesrea.
209
14 Put u VersaiUes

Anñelika spremi bodež pod prslučac, a zatim pruži drhtavu ruku i njome
prijeñe preko svježih i crvenih obraza djevojčinih.
— Rozina, pomogni mi još samo časak. Moj
je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga je zatvorio tu
anutra. Treba da ga uzmem.
— Drugi ključ od vrata je tamo — reče djevoj-
iica. — Ivan Truli ga je povjerio Velikom Coesreu.
Ključ je u kolicima.
Nato se djevojčica sagne nad odvratnom i ne¬pomičnom lešinom. Anñelika
okrene oči na drugu, stranu. Rozina se uspravi.
— Evo ga.
I sama uvuče ključeve u brave koje zaškripa-še. Vrata se otvore. Anñelika
pojuri u zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot držao u naručju. Dijete
nije plakalo, ni vikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snažno stisne svojim
mršavim ručicama da je ostala bez daha.
— A sad mi pomozi da se izvučem iz ove kuče
— reče okrenuvši se Rozini.
Linot i Flipot joj se grčevito uhvate za suknju.
— Ne mogu vas povesti sve.
I otrgne.se od sitnih prljavih ručica, ali dva su dječaka trčala za njom.
— Markizo anñela! Markizo anñela! Nemoj nas
pustiti ovdje!
Odjedared Rozina koja ih je povela prema jed¬nim stepenicama stavi prst na
usne.
— Tiho! Netko se uspinje stubama.
Nečiji težak korak odzvanjaše na donjem katu.
— To je Balon ja, idiot. Doñite ovamo.
I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anñelika pojuri za njom pračena
dvojicom dječaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz
du¬bine palače Velikog Coesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao
od boli pred lešinom kraljevske nakaze koju je tolike godine okruživao
svojim pa¬žnjama.
— Trk! Trk! — ponavljala je Rozina.
210

Dvije žene pračene dvojicom zadihanih dječaka protrčaše bez predaha kroz
nekoliko mračnih ulica. Gole im noge najzad kliznuše po mokrim pločama
gradskih ulica. Rozina uspori trčanje.
— Evo fenjera — reče. — Ovo je ulica Saint-
-Martin.
— Moramo što dalje odmaknuti. Mogli bi nas
slijediti.
— Balonja ne može govoriti. Nitko ga neče
razumjeti. Još če možda povjerovati da ga je on
ubio. Proglasit če novoga Velikog Coesrea. Ali ja
se tamo više nikad neču vratiti. Ostat ču s tobom
zato što si ga ubila.
— A ako nas Ivan Truli pronañe? — upitat če
Linot.
— Neče vas pronači, ja ču vas sve braniti —
reče Anñelika.
Rozina pokaže na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala
potiskivati sjaj fenjera.
— Gledaj, noč je na izmaku.
— Jest, noč je na izmaku — ponovi Anñelika
surovo.
U opatiji Saint-Martin-des-Champs duvne su svakog jutra dijelile juhu
siromasima. Velike go¬spoñe koje su prisustvovale jutarnjoj službi božjoj
pomagale su duvne u tom činu milosrña.
Siromasi koji su ponekad proveli noč na zaštit¬nom kamenu na čošku kuče
nalazili su časak smi¬renja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio
zdjelicu tople juhe i okrugao kruh.
U tu je opatiju dospjela Anñelika noseči u na¬ručju Florimonda i vodeči sa
sobom Linota, Flipota i Rozinu. Bili su uplašeni i pokriti blatom i pr-
ljavštinom.
Stjeraše ih u red u kojemu se več nalazila či¬tava gomila bijednika. Potom
posjedaše za drveni sto.
211

Pojaviše se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe.


Miriš je bio dosta ukusan, ali Anñelika prije no što je nahranila sebe samu,
htjede da najprije Florimond okusi jelo.
Ona oprezno prinese zdjelicu mališanovim usnama.
Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri neja¬snoj svjetlosti koja se uvlačila
kroz prozore u dvo¬ranu. Imao je poluzatvorene oči i zašiljeni nosič... Disao
je teško kao da njegovo srce, izmučeno stra¬hom, nije bilo kadro pronači
normalne otkucaje. Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo
usne. Ali ga- toplina tekučine oživi. Uhvati ga štucavica, a zatim proguta
jedan gutljaj da bi na kraju sam pružio ruke prema zdjelici i počeo halapljivo
piti.
Anñelika je promatrala njegovo mršavo lišče skriveno pod crnom i
zamršenom kosom.
„Evo što si napravila od sina Joffreva de Pevraca, nasljednika tuluških
grofova, djeteta Cvjetnih igara, roñenog za raskoš i radost...'' predbacivala je
samoj sebi.
Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozeči se
nad užasom i ruševi¬nama svog vlastitog života. Evo, dakle, što je
do¬zvolila da se dogodi s njenim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na čitav
svijet uskomeša se poput plime. I tada umjesto da je ta strašna noč utuče i u
njoj ubije volju za daljnu borbu, ona je, na¬protiv, prožme nekom čudnom
snagom.
„Nikad više ...", odluči u sebi, „nikad više neče osjetiti glad, nikad više neče
osjetiti studen... Ni¬kad više neče osjetiti strah ... Zaklinjem se."
A nisu li ih čekali pred vratima opatije glad, studen i strah?
„Moram nešto napraviti, i to odmah."
Anñelika pogleda oko sebe. Bila je jedna od onih bijednih majki, jedna od
onih „siromašnih" kojima nitko ništa nije dugovao, a nad kojima su

se lijepo odjevene gospoñe iz milosrña sagibale pri¬je no što če se vratiti da


čeretaju u svojim salonima o književnosti ili da spletkare na dvoru.
Prebacivši svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg
bisera, pričvrstivši pri-badačama proste pregače na svilu i baršun svojih
haljina, one su išle jedna drugoj. Za njima su ho¬dale dvorkinje noseči
košarice iz kojih su gospoñe izvlačile kolače, voče, ponekad paštete ili pola
pileta, ostatke s kneževskih stolova.
— Oh! Draga — poviče jedna od njih — zaista
ste odvažni dolazeči ovamo ranim jutrom da dijelite
milostinju u tom svojem stanju. Bog če vas blago¬
sloviti.
— Nadam se,da hoče, najdraža.
Ženin smijeh što se potom razlegao učini se poznat Anñeliki. Ona podiže oči
i prepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pružala svileni ogrtač
modre boje. Grofica se ogrne njim stresavši se od zime.
— Bog je doista loše postupio sa ženama pri¬
silivši ih da u utrobi nose devet mjeseci plod jed¬
nog trenutka užitka — reče nadstojnici samostana
koja ju je pratila k vratima.
— A što bi radile opatice na ovom svijetu
kad bi svaki trenutak bio samo radost? — upita
nadstojnica smiješeči se.
Anñelika naglo ustane i pruži sina Linotu.
— Pazi na nj.
Ali joj se Florimond urlajuči uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadržati uza
se, a ostalima naredi:
— Ostanite tu i ne mičite se.
Jedna je kočija čekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons
htjela u nju popeti, neka žena u bijednim haljinama, s djetetom u na¬ručju
joj se približi i rekne:

312

213

— Gospoño, moj sin umire od gladi i hladnoče.


Naredite da jedan od vaših slugu odnese, na mjesto
koje ču mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu
hrane, kruha, nekoliko pokrivača i odijela.
Plemenita gospoña iznenañeno odmjeri prosja-kinju.
— Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li
jutros dobili zdjelicu hrane?
— Nije mi dosta jedna zdjelica da bih živjela,
gospoño. Ono što od vas tražim sitnica je prema va¬
šem bogatstvu. Kolica drva i nešto hrane dok se
sama ne snañem nije zaista ništa.
— Ovo je nečuveno! — poviče grofica. — Jesi
li čula. Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim
danom sve veča! Pustite me na miru, ženo! Da me
niste dodirnuli tim svojim prljavim rukama, ili ču
narediti slugama da vas istuku.
— Čuvajte se, gospoño — prišapne joj Anñe-
lika sasvim tiho — čuvajte se, gospoño, pazite da
ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba!
Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se pdpela u kočiju, zasta s
nogom u zraku. Anñelika nastavi:
— U predgrañu Saint-Denis znam kuču gdje
odgajaju sina jednog crnca...
— Govorite tiše — šapne gospoña de Soissons
bijesno, gurajuči Anñeliku u stranu. — Kakva je to
priča? — upita zatim suho.
Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo
potrebno buduči da je popuhivao svježi povjetarac.
Anñelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijaše otrnula ruka od
njegove težine.
— Poznajem sina jednog crnca koga odgaja¬
ju... Rodio se u Fontainbleauu dana koji mi je po¬
znat i uz pomoč i njegu jedne žene čije ime mogu
kazati svakome koga to bude zanimalo. A ne bi li
se dvor neobično obradovao kad bi se doznalo da
je gospoña de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete
u utrobi?

— Oh, droljo! — poviče lijepa Olvmpija koja


nije mogla svladati svoj južnjački temperamenat.
Zagleda se netremice u Anñeliku trudeči se da je prepozna, ali je mlada žena
oborila oči, uvjerena da u toj bijednoj ženi ne bi nitko prepoznao sjajnu
gospoñu de Pevrac.
— Sad mi je dosta — nastavi grofica de Sois¬
sons gnjevno. I brzo se vrati ka kočiji. — Zaslu¬
žili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne
sviña da me netko vuče za nos.
— Niti se kralju ne sviña da njega netko vuče
za nos — šapne Anñelika pošavši za njom.
Plemenita gospoña pocrveni kao rak i spusti se na sjedište tapecirano
baršunom poravnavši pri tom svoju suknju.
— Kralj...! Kralj ...! Kamo smo dospjeli kad
jedna drolja, koja ni košulje nema, spominje kra¬
ljevo ime! To je nepojmljivo! Pa što biste vi htjeli?
— Več sam vam kazala, gospoño. Vrlo malo:
kolica drva, toplo ruho za sebe i za svoju djecu od
osam i deset godina i malo hrane...
— Kojeg li poniženja slušati sve ovo! — cvilila
je gospoña de Soissons raskidavši zubima svoj čip¬
kasti rupčič. — A onaj se idiot od šefa policije
hvali na sva usta o svojem pothvatu na Sajmištu
Saint-Germain tvrdeči da je zgnječio drskost zlo¬
činaca ... Sto čekate i ne zatvorite vrata, prosta¬
čine? — razdere se na sluge.
Jedan od ovih skoči da izvrši gospodaričino na¬reñenje te pokuša udaljiti
Anñeliku, ali se ova nije predavala več ponovo pristupi kočiji.
— Mogu li se pojaviti u palači de Soissons u
ulici Saint-Honore?
— Možete — reče suho grofica. — Izdat čn
potrebna nareñenja.

214

215

XVI UT0&5TE KOD GAZDE BOURJUSA


I tako je gazda Bourjus, pečenjar u Ulici „Do¬lina Bijede", koji je načimao
prvu oku vina sjetno namatajuči misli o veselim napjevima što ih je nekoč
njegova žena u taj sat pjevala, opazio kako mu u dvorište ulazi neka čudna
povorka.
Družinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade žene i od tri djeteta
predvodio je sobar, u livreji velikaške kuče, koji je vukao jedna kolica puna
drva i odječe.
Skupinu je upotpunjavao majmunčič, ščučuren na kolicima. Izgleda da ga je
ta šetnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvo¬jice
dječaka veselo je natezao žice na jednoj vijeli.
Gazda Bourjus skoči, sočno opsuje, udari ša¬kom po stolu i stiže u kuhinju
upravo u času kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke.
—*¦ Sto se tu dogaña? — mumljao je uvrijeñe¬no. — Da mi ne misliš
ispričati kako je i ovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao poštenom
dje¬vojkom!
— Gazda Bourjus, čujte me ..
— Ništa neču da čujem! Moju ste pečenjarnicu
pretvorili u prosjačku jazbinu! Obeščastili ste me...

Tresnuvši o zemlju svoju kuharsku kapu, izju¬ri iz krčme da bi pozvao


stražare.
— Drži u toplom dvoje mališana — preporuči
Andelika Barbi. — Ja idem gore u tvoju sobu da
naložim vatru.
Sobar gospoñe de Soissons, zaprepašten i uvri¬jeñen, morade uz klimave
stepenice odnijeti drva na šesti kat i složiti ih u jednom sobičku u kojem je
bio krevet oko kojega čak ni zavjesa nije bilo.
— Preporučit češ gospoñi grofici da mi sve ovo
svaki dan šalje — reče Andelika otpuštajuči ga.
— U redu, ljepotice, a ne bi li počula moje mi¬
šljenje — htjede sluga kazati svoju.
— Ne znam što bih s tvojim savjetom, pro¬
stačino, a osim toga zabranjujem ti da mi daješ ti
— zaključi Andelika tonom koji nije bio baš nimalo
u skladu s njenim razderanim prslučcom i ošiša¬
nom kosom.
Sluga siñe niza stepenice smatrajuči se, kao i gazda Bourjus, obeščaščenim.
Nešto kasnije u sobicu se popne Barba noseči na rukama Florimonda i
Cantora. Nañe Linota i i Flipota kako pusu do iznemoglosti u vatru što ju je
Andelika zapalila. Gušili su se od vručine. Svi¬ma su se crvenjeli obrazi.
Barba ispriča kako se pečenjar još uvijek ljuti i kako se ta njegova ljut¬nja
osobito doima Florimonda.
Ostavi sada djecu kod nas, buduči da je ovdje sada ugodno — reče Andelika
— a ti idi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije žao što sam došla k tebi
sa svojim mališanima?
— Zaboga, gospoño, za mene je to veliki
blagdan!
— A treba da prihvatiš i ove ovdje — reče An¬
delika pokazujuči na Rozinu i dvojicu dječaka. —
Da znaš odakle dolaze?!
— Gospoño, svoju bijednu sobu vam stavljam
na raspolaganje.
Iz dvorišta dopre do njih vikanje gazde Bour-jusa-

216

217

:+&*

— Baaarbo...!
Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuču
zaposjeli prosjaci, več je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je
da izgori šest kopuna na ražnju... A kakav je ono slap iskara što kulja iz
dimnjaka...? Iz dim¬njaka koji vatra nije več pet godina ugrijala! Sve če
izgorjeti...! Koje li propasti! Oh! Zašu~ je gaz¬darica Bourjus umrla!
Gospoña de Soissons je poslala lonac puti juhe, kuhane govedine i povrča, a
uz to još i dvz kruha i vrč mlijeka.
Rozina siñe da zagrabi vode u bunaru čvorišta, potom je dovuče gore i stavi
na prijeklad da se ugrije. Anñelika opere sinove, umota ih u nove košulje i u
tople pokrivače. Nikad vize ne smjju osjetiti glad i zimu!
Cantor je grickao pileču kost što ju je našao u kuhinji i pri tom je cvrkutao i
bacakao nošice po zraku. Florimond još ne bijaše sasvim došao k sebi.
Usnuo bi, a zatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anñelika nije znala da
li od ognjice ili straha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao
po¬tom mirnim snom.
Anñelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obično
služio skromnoj slu-žavci1 u iste svrhe.
— Kako si lijepa! — poviče Rozina. — Ne
znam tko si, ali ti si sigurno jedna od žena Lijepog
Dječaka.
Anñelika je snažno trljala glavu i zaključi da je pravi užitak oprati kosu kad
je sasvim kratka.
— Ne, ja sam Markiza anñela.
— Ti si Markiza anñela! — poviče djevojka
diveči joj se. — Toliko sam o tebi čula. Je li istina
da je Calembredaine obješen?
— Nemam pojma, Rozino. Vidiš, nalazimo se u
jednostavnoj i čestitoj sobici. Na zidu visi križ,
a tu je i mala škropionica s posvečenom vodom.
Ne treba više govoriti o svemu tome.

Navuče na se košulju od gruboga platna, te suknju i prslučac od


tamnomodroga serža. Sve je to došlo u kolicama. Vitak Anñelikin stas se
gubio u tom ruhu grubom i bez oblika, ali barem je bilo čisto, te ona osjeti
olakšanje što se najzad riješila svojih starih prnja.
Uze jedno ogledalo iz kovčežiča po koji je oti¬šla u Ulicu „Dolina ljubavi"
zajedno s majmunči-čem Piccolom. Bijaše u tom kovčežiču sijaset
za¬nimljivih stvarčica do kojih je njoj bilo stalo, oso¬bito do češlja od
kornjačevine. Očešlja se. Njeno lice, okruženo kratkom kosom, učini joj se
nepo¬znatim.
— Stražari su ti ih odrezali, zar ne? — upita
Rozina.
— Da... nije važno! Narast če. Oh, Rozino,
šta je ovo ovdje?
— Gdje?

— U kosi. Gledaj!
Rozina pogleda.
— čuperak sijede kose — odgovori.

— Sijede kose! — ponovi Anñelika užasnuta.


— Ali kako je to moguče? Tog sijedog čuperka ju¬
čer nije bilo, sigurna sam.
— Odjednom si posijedila. Možda nočas!
— Jes, bit če da je tako!
Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet.
— Rozino, da nisam možda ostarjela?
Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj
se zagleda u lice, a onda je pomiluje po obrazima.
— Ne, bora nemaš, a put ti je sasvim glatka.
Anñelika se počešlja što je bolje umjela na¬stoječi da sakrije onaj nesretni
čuperak. Poslije toga poveže glavu crnim pamučnim rupcem.
— Koliko ti je godina, Rozino?
— Ne znam. Možda četrnaest, a možda pet¬
naest.
— Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne
noči na groblju Saints-Innocents. Kročila si u po-
218

219

vorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilo
hladno na onoj zimi?
Rozina podigne na Anñeliku svoje široke tamne oči u kojima ova opazi
nejasan prijekor.
— Ti sama si maloprije rekla: ne treba više o
tome govoriti — promrmlja djevojčica.
Uto Flipot i Linot pokucaše na vrata i uñoše u sobu»vrlo dobro raspoloženi.
Barba im je krišom dala jedan tiganj, komad slanine i čup pun tijesta. Sad
mogu ispeči uštipke.
U čitavu Parizu nije te večeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici
„Dolina bijede". Anñelika je pekla uštipke, dok je Linot svirao na vjeli svoga
djeda Thibaulta, verglaša. Poljakinja je glazbalo pronašla kraj ugla jedne
kuče i predala ga unuku staroga verglaša. Nije se znalo što se zbilo sa
starcem poslije onog meteža.
Nešto kasnije stiže Barba sa svojim sviječnja¬kom. Reče da te večeri nije
bilo nijednog gosta u pečenjarnici i da je gazda Bourjus, ojañen, zatvo¬rio
pečenjarnicu. A da nevolja bude još veča, netko mu je ukrao sat. Ukratko,
Barba je bila slobodna prije vremena. Baš kad je bila pri kraju te svoje priče,
pog'led joj padne na kup predmeta položenih na drvenu škrinju u kojoj je
ona držala svoju odječu.
Tu su ležale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko škuda, bilo je tu
dugmadi, jedan otpi¬rač i usred toga ...
— Ali ono... ono je sat gazde Bourjusa! —
poviče.
— Flipot! — prasne Anñelika.
Dječak napravi snuždeno lice.
— Jest, ja sam to učinio kad sam otišao u.ku¬
hinju po tijesto za uštipke.
Anñelika ga pograbi za uho i žestoko mu ga nategne.
— Ako ponovo počneš s krañama, otjerat <5u
te, a ti se vrati Ivanu Trulom.
Rastužen, dječak se skupi u jednom uglu sobič¬ka, gdje je ubrzo, srvan
umorom, zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina pruži preko
slamarice. Mališani su mirno spavali.
Klečeči ispred vatre, Anñelika i Barba su je¬dine još bile budne, sve je bilo
tiho jer soba je gledala na dvorište, a ne na ulicu koju su u taj nočni sat
počeli puci ti pijanci i kockari.
— Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Cha-
teleta — reče Barba.
Anñelika podiže glavu, a odmah se zatim na¬glo digne. Barba se začudi
primijetivši na njenu licu preplašeni izraz.
Mlada žena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi
k vratima.
— Do viñenja, Barbo, do sutra — šapne.
— Kamo čete, gospoño?
— Moram obaviti još nešto — odgovori Anñe¬
lika. — Poslije, s ovim je gotovo. Novi život počinje.

220

221

XVII BLUDNA NOC U VELIKOM CHATELETU


Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu „Do¬lina bijede" od zatvora
Chateleta. Iz pečenjarnice „Hrabrom pijevcu" vidjeli su se zašiljeni krovovi
nad kulama tvrñave.
Iako je hodala vrlo polako, Anñelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim
ulazom nad kojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane kočila
po jedna kula.
Kao i prethodne noči, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo.
Anñelika poñe prema ulazu, zatim se povuče i uze bazati po obližnjim
ulicama u nadi da če ne¬nadano čudo uništiti groznu tvrñavu čiji su čvrsti
zidovi svim mogučim nedačama odoljevali več pola tuceta vjekova. Zgode i
nezgode toga dana bijahu joj sasvim istisnule iz sječanja obečanje što ga je
dala zapovjedniku straže. Ali ju je Barba svojim riječima podsjetila na nj. I,
eto, došao je trenutak da održi svoju riječ.
Uličice kojima je Anñelika prolazila bile su prožete neugodnim vonjevima.
Bile su to Ulica ri¬bljeg kostura, Klaonička ulica, Ulica tripa. Štakori su se
po njima otimali za razne otpatke.
„Naprijed", reče u sebi, „što imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram
uči."

Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred


pogrebnom povorkom koja je iz zatvora izlazila.
Na čelu je hodao čovjek s dimljivom zubljorr u ruci, a iza njega koračahu
dva nosača s nosilima, iza kojih naiñoše još dvoja nosila. Zrak se ispuni
smradom lešina, koji je potisnuo smrad što se ši¬rio iz obližnjih ulica.
Po nareñenju šefa kriminalne policije na nosi¬lima su iznosili tri utopljenika
koji su več više dana bili zatvoreni u najdubljim čelijama zatvora i kojima se
nije mogao utvrditi identitet.
Sad su ih odnosili par stotina koraka od Cha¬teleta, k milosrdnim sestrama
svete Katarine, ko¬jima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju
rupcem i zatim pokopaju u posebnu, za¬jedničku, grobnicu te bijedne
ljudske lešine.
Anñeliku podiñu ježuri te žurno uñe u stra-žarnicu.
— Ha! Stigla si! — poviče ^Ljudožder.
Sjedio je dignuvši noge na stol i pušio.
— Nisam vjerovao da če doči — reče jedan od
stražara.
— Ja sam bio siguran — odlučno če Ljudožder
— da če se vratiti. Sreo sam več dosta djevojaka
koje nisu održale riječ, ali prostitutka me još ni¬
kada nije prevarila... Onda, curice?
Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obra¬ze nabrekle od krvi. On,
meñutim, pruži ruku i krepko je uštine za stražnjicu.
— Sad češ liječniku da te ispere i da vidi nisi
li bolesna. Ako jesi, mašču ču te namazati. Znaš, ja
sam ti prilično tankočutan tip. De, požuri sada!
Jedan stražar otprati Anñeliku do ambulante. Liječnik je baš udvarao jednoj
od ključarica za¬tvora.
Anñelika se morala pružiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom
pregledu.
— Reči češ zapovjedniku da je čista kao novi
dukat i svježa kao ruža — poviče liječnik za stra-

222
223

žarom. — Rijetko čovjek nailazi na takve ovdje unutra!


Poslije toga ključarica je odvede u zapovjed-nikovu sobu, koju su u zatvoru
zvučno nazivali zapovjednikovim „odajama"
Anñelika je ostala sama u toj sobi na čijim su prozorima bile rešetke kao na
zatvorskim čelijama i čiji su debeli zidovi bili prekriveni ofucanim i
istrošenim bergamskim tapiserijama.
Sviječnjak položen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i
razbijao mrak što se skupio ispod stropa. Osječao se vonj stare kože, duhana
i vina. Anñelika osta stoječi kraj stola. Nije se vsudila ni sjesti ni bilo šta
poduzeti. Preplavila ju je tjeskoba; što je vrijeme više odmicalo, to joj se
čitavo tijelo sve više kočilo od vlažne studeni koja joj je probijala u kosti.
Na kraju začuje u hodniku zapovjednikove ko¬rake. On uñe psujuči na pasja
kola:
— Banda lijenčina...! Nisu kadri da se snañu
sami! Da mene nije tamo bilo ...!
Baci sablju i pištolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruživši jednu nogu
prema Anñeliki:
— Skini mi čizme!
Anñeliki krv navali u obraze.
— Nisam ja vaša sluškinja.
— Gle! Gle! — promumlja on i stavi ruke na
koljena da bi je što bolje promotrio.
Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo pod-sticati njegov bijes u trenutku
kad je bila potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokuša da ublaži odgovor koji
joj je sam od sebe navalio na usta.
— Rado bih udovoljila vašoj želji, ali ja se za¬
ista ne razumijem u vojničko odijevanje. A osim
toga, moje su ruke isuviše sitne za vaše ogromne
čizme! Gledajte!
— Istina, imaš male ruke — složi se on. —
U tebe su ruke kao u vojvotkinje.
— Pusti, bubice, sam ču — promulja on odgur-
nuvši je.

Dohvati jednu od čizama i uze je navlačiti uvijajuči se i krevelječi se.


Na hodniku se začuju koraci. Nečiji glas zazove:
— Kapetane! Kapetane!
— Sta je?
— Donijeli su jedan leš izvučen iz Sene blizu
Malog mosta.
— Stavite ga u mrtvačnicu.
— U redu... ali ima ranu od noža u trbuhu.
Trebalo bi da doñete i utvrdite činjenično stanje.
Ljudožder uze psovati. Čovjek bi pomislio da če se od njegove dernjave
srušiti zvonik obližnje crkve; na kraju izjuri napolje.
Anñelika je morala ponovo čekati i čekajuči tako potpuno se smrzla.
Uznadala se da če joj u če¬kanju noč proči ili zato što se Ljudožder više
neče vratiti, ili, tko zna, zato što če ga možda tamo ne¬gdje tkogod umlatiti.
Meñutim, uskoro u Chateletu odjekne njegov snažan glas. Jedan stražar ga je
pratio.
— Skini mi čizme — reče mu. — U redu, a
sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevet umje¬
sto da tu kao sviječa stojiš i zubima cvokočeš.
Anñelika se okrene i primakne krevetu. Po¬lako se stane svlačiti. Činilo joj
se da joj je komad olova pritisnuo želudac. Pitala se da li da skine košulju,
na kraju je zadrži na sebi. Popne se u kre¬vet i, usprkos gañenju, osjeti
izvjesno zadovoljstvo uvlačeči se pod pokrivač. Strunjača je bila mekana i
ona se, malo-pomalo, ugrije. Povukavši plahtu do brade, gledala je kapetana
kako se svlači.
On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krčkao je, puhao,
stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila površinu čitavog
zida.
Skine veličanstvenu smeñu vlasulju i pažljivo je objesi o drvenu vješalicu.
Zatim dobro procesa lubanju i sasvim se svuče.
Onako bez čizama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednik
zatvorske straže

224

15 Put u Versailles

225
nije baS ništa izgubio od svoje veličanstvenostL Malo zatim on se povuče.
Anñelika ču kako se za¬pljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavi
srame¬žljivo opasan ručnikom oko bedara.
BaS u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata.
— Kapetane! Kapetane!
On poñe da otvori.
— Kapetane, vratio se jedan stražar i izvje-
stio da su lopovi provalili u jednu kuču u Ulici mu¬
čenika i...
— Krvi vam Isusove — zagrmi Ljudožder —
hočete li več jednom shvatiti da sam ja mučenik?
Ta i sami znate da me več više od tri sata topla,
topla kokica čeka u krevetu? Zar mislite da ja
sada imam vremena da se bavim vašim idiotari-
jama...?
On zalupi vratima, sa štropotom povuče zasun i zastane načas, gol i
ogroman, truseči sve moguče i nemoguče psovke. Potom se smiri, zaveže
oko glave rubac, ali tako da su mu dva čuperka za¬vodljivo izvirivala na
čelu.
Naposljetku dohvati sviječnjak i pažljivo priñe krevetu.
Navukavši pokrivače do brade, Anñelika je promatrala punokrvnog orijaša
kako se približava krevetu. Ona dva čuperka što su mu stršila sa čela
ocrtavala su se na stropu kao rogovi iznad njegove glave.
Umotana u pokrivače, osječala je kako je pro¬žima toplina kreveta. Hvatala
ju je tromost i san, meñutim ona sjena na stropu bila je toliko smije¬šna da
se ona nije mogla suzdržati več prasne u smijeh.
Ljudožder se zaustavi, iznenañeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepi
gubicu.
— Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E baš se
tome nisam nadao! Bio sam siguran da ti znaš samo
strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da znaš
226

i vesela biti! Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha!
I poče se čovo smijati na sva usta, a bio je tako smiješan s rogovima i
sviječnjakom da se An¬ñelika naprosto gušila u svom jastuku. Na kraju,
očiju punih suza, uspije zaustaviti svoj ludi smi¬jeh. Bila je sad bijesna na
samu sebe, jer se zare¬kla da če biti suzdržana, ravnodušna, da če dati samo
ono što joj bude pitano, a eto je gdje se smi¬je kao drolja koja želi da
raspoloži mušteriju.
— Sjajno, bebice, tako i treba — ponavljao je
zapovjednik zadovoljan. — Pomaknider se tamo i
napravi mi malko mjesta kraj sebe.
Ono njegovo „malko mjesta" što je tražio uma¬lo nije u njoj izazvalo novu
provalu smijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono što se imalo
dogoditi. Dok se on penjao u krevet, ona se povuče na drugi kraj, skupi se i
osta tako, zgrčena i nijema.
Strunjača se splošti pod ogromnom težinom njegova tijela. Ljudožder
usekne sviječu, zatim pru¬ži ruku i navuče zastore oko kreveta. U onoj
vla¬žnoj tami zapljusne je nepodnošljiv i oštar vonj vina i duhana što se
širio s njega, te vonj kože čizama. On je snažno disao i uz put nešto psovao.
Svojom ogromnom šapom poñe po strunjači i na kraju dograbi Anñeliku,
koja protrne od tog dodira.
— Ovamo! Ovamo! — promumlja. — Ukrutila
si se kao drvena lutka! Nije sada vrijeme za to.
Ne želim biti grub s tobom. Bit ču, naprotiv, lju¬
bazan, zato što si ti posrijedi. Maloprije si me gle¬
dala kao da nisam veči od zrna graška, i to mi je
bilo dovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili
leči sa mnom. A zapravo sam ja lijep muškarac
i uglavnom se sviñam ženama. Ali tko da shvati
ženskinje! Jedno je, meñutim, sigurno, a to je da
mi se sviñaš. Srce si! Nisi nimalo nalik na druga
Stoput si ljepša od svih! Od jučer samo na tebe
mislim...
227

Njegovi krupni' prsti su je nježno štipuckaii i pipali.


— Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali li¬jepa kao što si, mora da si
upoznala več mnoge ljude. Jednom riječi, što se nas dvojice tiče, bit ču s
tobom iskren. Kad sam te maloprije vidio u stra-žarnici, pomislio sam,
zagledavši ti lice, da češ biti opaka sa mnom. Dogaña se to i najboljim
ljudima. Znaš, tada sam naredio da mi pripreme oveči vrč vina s cimetom:
da bih bio siguran da ču ti učiniti čast i da se pred tobom neču osramotiti.
Jao i po-magaj! Od tog trenutka sručile su se na moju tikvu sve one zgode s
lopovima i utopljenicima... Reklo bi se da se svijet namjerice ubija zato da bi
mene zaje... Tri sata sam trčao od sudske pisarnice do mrtvačnice natopljen
onim prokletim vinom s ci¬metom koje mi je palilo krv. A sad sam baš u
naj¬boljem raspoloženju, ne krijem ti. Nisam više u sta¬nju da te krotim
milovanjima! Treba da se istre-sem. U svakom slučaju, za oboje bi bilo bolje
da i ti pokažeš malo dobre volje! Sta misliš, djevojčice?
Te riječi su djelovale umirujuče na Anñeliku. Njeni refleksi i njena
reagiranja, pa čak i čisto fizička, bila su osjetljiva na rasuñivanje; po tome se
ona razlikovala od velike večine žena. Ljudo¬žder nije bio glup, nagonski je
osječao kako stvari u tom pogledu kod nje stoje. Nije on badava su¬djelovao
u pljački mnogih gradova i u silovanju bezbrojnih žena i djevojaka svake
rase i zemlje; iz svega toga je ponio neko iskustvo...!
Bio je nagrañen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo
tijelo koje se tiho i pokorno otvaralo njegovim željama. Rokčuči od
zadovoljstva, on zagospodari njim.
Anñelika nije imala vremena da osjeti ni od¬bojnost ni protivljenje.
Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je,
meñutim, osjetila da je slobodna.
Eto, gotovo! — uzdahne čovjek.
228

Dlanom svoje široke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom
kraju kreveta.
— A sada spavaj, lijepa moja curice. Još jed¬nom čemo se pozabaviti sutra
ujutro, a onda čemo biti kvit
Cas zatim več je bučno hrkao.
Anñelika se bojala da joj san neče lako na oči, ali izmorena naporima toga
dana, te kapeta¬novom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i me¬kog
kreveta ubrzo zaspala u dubok san.
A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi.
Kapetanovo je hrkanje bilo nešto blaže. Anñeliki je bilo vruče. Skinula je
ko¬šulju jer joj je njeno grubo platno žuljalo nje¬žnu put.
Nije više osječala straha, ali joj se u dušu uvu¬kao neki nemir. Razlog toj
nelagodnosti nije ni u kom slučaju bilo ogromno tijelo Ljudoždera, več nešto
sasvim drugo, nešto neodreñeno i mučno...
Pokuša ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju
načuli uši.
Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, čini se, i probudila.
Bili su to glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivši ton stalne i
tugaljive recitacije. Zvukovi bi načas uti¬hnuli da bi se odmah zatim ponovo
javili. Najed¬nom joj sine: bili su to zatvorenici.
Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigušeni jauci, očajno
zapomaganje nesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od
za¬tvorskih štakora, koji su se branili od voñe, od smrti. Zločinci su
proklinjali Spasiteljevo ime, dok su ga nevini zazivali. Drugi su u hropcu
krkljali, iscrpljeni mukama za vrijeme saslušanja, napola mrtvi od gladi i
hladnoče. Eto odakle su dolazili zvuči, zlosretni i tajanstveni.
Anñelika se strese. Činilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo težinom svojih
stolječa i svojih užasa. Hoče li se ponovo obreti na slobodnom zra¬ku? Hoče
li je Ljudožder pustiti da ode? On je
229

m*m>~4+-

spavao. Bio je snažan i močan. Bio je gospodar U


tom paklu. .
Primakne se ogromnom tijelu Sto joj je hrkalo uz bok i začudi se, položivši
ruku na nj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove čvrste kože.
Kapetan se trže i, okrenuvši se, umalo je nije prignječio.
— He! He! Mala se prepelica probudila — reče
muklim glasom.
Pruži vši ruku privuče je k sebi. Naprosto je ne¬stala u zagrljaju njegovih
mišiča koji su mu po¬igravali ispod kože.
Čovjek bučno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto
svjetlo pomalja iza željeznih prečki prozora.
— Uranila si, mačkice!
— Kakva je to buka što se čuje?
— To su zatvorenici. Do ñavola, ne zabavlja¬
ju se, valjda, kao mi!
— Pate ...
— Ta nisu tamo dospjeli zato da uživaju. Budi
sretna Sto si se izvukla! Bolje ti je u mom krevetu
nego na slami s druge strane zida, budi sigurna.
Reci, nije li to istina?
Anñelika potvrdno kimne glavom, Sto njega ispuni radošču.
On dohvati vrč crnoga vina sa stoliča pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok
je pio Adamova jabučica mu je skakala dolje-gore po snažnom vratu.
Zatim pruži Anñeliki kositrenl vrč.
— Nagnider sada ti.
Ona prihvati vrč jer je osječala da ju je od očaja meñu zlokobnim zidovima
Chateleta moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti u
putenom užitku.
On ju je hrabrio:
— Pij mačkice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino
i okrijepit če tel
230

Kad se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, žestoka i opora tekučina
pomutila joj je misli. Ni do čega joj nije bilo stalo, jedino još do života.
On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se više nije bojala. Naprotiv,
osjetila je izvjestan uži¬tak kad ju je pomilovao svojim širokim dlanom, ne
baš previše nježno, ali sigurnim i iskusnim po¬kretom. Ta milovanja, više
nalik gruboj masaži ne¬go dašku povjetarca, primala je sa stvarnim
osje¬čanjem olakšanja. Obaspe je seljačkim poljupcima, halapljivim i
cmokavim. Iznenañena, Anñelika sa¬mo što nije prasnula u smijeh.
On je potom uze u dlakavi naručaj i polako je pruži preko kreveta. Bi joj
jasno, da je ovaj put odlučio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklo¬pi
oči.
Anñelika se zaricala kako če zauvijek zabora¬viti sve ono što je imalo
uslijediti, kao da se ni¬kad ni dogodilo nije.
Ipak nije bilo strašno kao što je zamišljala u početku. Ljudožder nije bio
opak. Doimao se poma¬lo kao čovjek koji nije svjestan svoje težine i
sna¬ge. Usprkos činjenici da ju je gotovo zgnječio, u sebi je morala priznati
kako ju je, postavši žrtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak
done¬kle ponio osječaj sladostrašča. Poslije se osjetila lakom kao kamen
plovučac.
** •
Kapetan se oblačio i pri tom pjevuckao neku vojničku koračnicu.
— Sto mu muka paklenih! — ponavljao je. — Užitak je s tobom leči u
krevet! A prije toga sam te se bojao ...!
Uto uñe u sobu kirurg-brijač Chateleta s pri¬borom za brijanje.
Anñelika se- obuče dok je njenu jednonočnom ljubavniku brijač vezivao
ručnik oko vrata i sa-
231

punao lice. Ljudožder je bio s njom zadovoljan, i to je stalno ponavljao.


— Dobro si rekao, brijaču: svježa kao ruža!
Anñelika nije znala kako da se oprosti. Odjed¬
nom Ljudožder baci kesu na stol.
— To je za tebe.
— Več sam plačena.
— Uzmi — rikne kapetan — i kidaj!
Anñelika nije čekala da joj dvaput kaže. Kad
se našla napolju, nije imala hrabrosti da 'se odmah vrati u Ulicu „Dolina
bijede" koja se nalazila u blizini zatvora. Siñe prema Seni, gdje su žene la-
ñara podigle nekakva „kupališta" za žene. Od pam-tiveka su Parižani i
Parižanke provodili tri vruča godišnja mjeseca pljuskajuči se u Seni. A
„kupa¬lište" se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki.
Kupačke su se na tim „kupališti¬ma" pojavljivale u košuljama i kapicama.
2ena kojoj je Anñelika htjela platiti ulaznicu poviče:
— Nisi valjda luda da češ se u ovaj sat kupati!
Previše je hladno!
— Nije važno!
Voda je zaista bila vrlo hladna. Anñelika je neko vrijeme cvokotala zubima;
poslije se sasvim ugodno osječala. Buduči da je bila sama, zapliva par puta
izmeñu motki. Kad se obrisala i obukla, još je dugo šetala obalom, uživajuči
na toplom je¬senjem suncu.

„Gotovo je s ovim životom", mislila je u sebi. „Neču više da znam za bijedu.


Ne smijem više doči u ovako strašan položaj u kojemu sam se našla kad sam
bila prisiljena ubiti Velikog Coesrea, niti da se prodajem ljudima kao što je
zapovjednik straže u Chateletu. Nije to za mene. Meni se sviña fino rublje, ja
volim lijepe haljine. Neču da moji sinovi ikad više osjete glad i hladnoču.
Treba da budu lijepo odjeveni i poštivani. Moram im vratiti ime. I sama
moram ponovo postati biče s imenom... Moram ponovo postati velika
gospoña ..."

DRUGI DIO
GOSTIONICA „CRVENA KRINKA"

232

xvin
ANðELIKA SE UDRUŽUJE S GAZDOM BOURJUSOM, PEČENJAROM
Dok se Anñelika trudila da se, što je moguče neopaženije, uvuče u
pečenjarnicu „Hrabrom pi-jevcu", iziñe napolje gazda Bourjus, oboružan
ku¬hačom i pojuri na nju.
Ona kao da se tome i nadala, u pravi čas se skloni iza maloga bunara.
Ganjali su se zatim obi¬lazeči oko kamene ograde bunara.
— Kupi se odavde, odrpanko, droljo...! —
derao se pečenjar. — Sto sam ja skrivio Gospodu
da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Opče
bolnice ili Bicetrea... a možda i s nekog još zlo-
glasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro što znači oši¬
šana glava kao što je tvoja...! Vrati se u Chatelet,
odakle si i došla ili ču te ja tamo vratiti... Ne
znam šta mi bi, te još sinoč nisam ovamo doveo
stražara... Predobar sam, eto! Ah! Sta bi rekla
moja bogobojazna žena da vidi kako mi pečenjar¬
nicu obeščaščuju na ovako bezočan način!
Izmičuči udarcima kuhače, Anñelika uze da se dere na gazdu Bourjusa još
jače nego on na nju?
— A šta bi kazala vaša bogobojazna žena o
jednom tako bezočnom mužu ... koji još prije zo¬
re poteže iz vrča...?
Pečenjar se umah zaustavi. Anñelika iskori¬sti prednost.
235

— A što bi kazala o njegovoj pečenjarnici pre¬


krivenoj prašinom i o več šest dana izloženim i kao
pergamena suhim pijevcima? Sto bi kazala o nje¬
govoj praznoj konobi, o njegovim prljavim stolovi¬
ma i klupama?
— Pakla ti paklenog! — prasne pečenjar.
— A što bi rekla o jednom mužu koji psuje?
Jadna gospoña Bourjus koja s visine nebeske pro¬
matra sav ovaj nered! Mogu vas uvjeriti ne boječi
se da ču pogriješiti: ona ne zna gdje da se sakrije
od srama pred anñelima i svim svecima Božjim I
Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve veča smučenost. Naposljetku se
teško spusti na ogradu bunara.
— Jao, jao! — tužio je. — Zašto je umrla?
Bila je domišljata gospodarica, uvijek dobre volje
i odlučna. Ne znam ni sam što me priječi da ne
potražim zaborav na dnu ovoga bunara!
— Ja ču vam kazati što vas priječi. Strah da
če vas dočekati tamo dolje s riječima: „Aha, došao
si gazda Pierre...!
— Oprosti, nije gazda Pierre, več gazda
Jacques.
— Aha, došao si, gazda Jacques! Ne radujem
ti se baš previše. Uvijek sam govorila da se bez
mene nečeš snači. Gori si od djeteta...! A to si i
dokazao! Kad vidim što si napravio od one moje
gostionice, uvijek čiste i sjajne.dok sam bila ži¬
va...! Kad vidim našu lijepu firmu svu u rñi i
čujem kako za vjetrovitih noči škripi i ne da su¬
sjedima spavati...! I kad vidim svoje lonce, kad
vidim svoje forme za kolače, te tignjeve za ribu
istrugane jer ih onaj idiot od tvoga nečaka čisti
pepelom umjesto da upotrebljava vrlo meku kredu
koja se može kupiti u krugu Templea...! Pa kad
vidim kako puštaš da te perušaju svi oni prodavači
piliča i vina koji ti utrape pijevce bez kreste umje¬
sto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako on¬
da mogu uživati na nebu ja koja sam bila sveta
i poštena žena...!
236

Anñelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa otstavi


vrlo snažan dojam.
— Istina je... — promumlja — istina je...
Upravo bi to rekla. Bilo je tako... baš tako...
Debeli mu obrazi zadršču.
Ne vrijedi sada cmizdriti — oštro se okomi
na nj Anñelika — nečete cmizdrenjem zaustaviti njenu metlu kojom vas
čeka s onu stranu života! Več se treba prihvatiti posla! Barba je dobra
dje¬vojka, ali spora, treba joj kazati što joj je raditi. Vaš mi nečak izgleda
veliki smušenjak. A gosti ne vole pečenjarnicu gdje gazda na njih reži kao
pas na lancu.
— A tko to na njih reži? — upita gazda Bo¬
urjus uvlačeči ponovo prijetnju u ton svoga glasa.
— Vi!
— Ja?
— Jest, vi! Vaša vesela ženica ne bi ni tri se¬
kunde trpjela zlovolju što vam se čita na licu dok
sjedite pred čašom vina.
— A ti misliš da bi otrpjela videči u svom dvo¬
rištu bušljivu bezobraznicu tvoje sorte?
Ja nisam bušljiva — odgovori Anñelika na-
busito i pri tom se uspravi. — Moje rublje je či¬sto, gledajte.
— A misliš li da bi trpjela videči kako joj se
po kuhinji motaju oni tvoji dječaci, onaj porod
lupeški? Iznenadio sam ih dok su se kljukali sla¬
ninom u mojoj ostavi, a siguran sam da su mi i sat
ukrali. Nitko drugi več oni!
— Evo vašega sata — drekne Anñelika vadeči
iz džepa sat prezirnim pogledom. — Našla sam ga
ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste
se sinoč, kao čep pijan, penjali u svoju sobu na
spavanje...
I pružajuči preko bunara sat starom pečenjaru, nadoda:
Kao što vidite, ne bavim se krañom. A mo¬
gla sam ga bez po muke za se zadržati.
237

— Nemoj da padne u bunar — zabrinuto joj


se obrati.
— Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim
kuhače.
Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhaču na tlo. Anñelika
mu se primače s iz¬razom jogunice u očima. Osječala je kako ju je prošla
noč što ju je provela sa zapovjednikom za¬tvorske straže naučila nekim
sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni muškarci i
kako treba iskesiti zube prostacima. Njeni su po¬kreti dobili novu
neposrednost i slobodu koja če joj ubuduče biti od velike koristi.
Nije požurila da vrati sat, več ga je razgledala 8 velikim zanimanjem.
— Lijep sat, nema šta!
Pečenjarevo lice zasja radošču.
— Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokučarca
iz Jura1, u jednog od onih brñana što zimu provedu
u Parizu prodajuči po kučama svoju robu. Ne¬
procjenjive vrijednosti nose u svojim džepovima ...
Ali ne guraju ih pod svačiji nos, pa često ni pod
prinčevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju
posla.
— .Oni radije trguju s pravim trgovcima nego
s glupanima... osobito kad se radi o sitnim meha¬
nizmima koji su prava umjetnička djela.
— Tako je kao što kažeš: prava umjetnička
djela — ponovi pečenjar izlažuči srebrni oklop svo¬
ga sata sramežljivim zrakama sunca koje se pro¬
bijalo izmeñu dva oblaka.
Zatim ga stavi u džepič, motreči pri tom broj¬ne lančiče i sitne bezvrijedne
ukrase u svom za-pučku i ponovo se podozrivim pogledom unese An-ñeliki
u oči.
— Baš se pitam kako je ovaj sat mogao ispa¬
sti iz džepiča, kao što'se čini da bi ti htjela podva¬
liti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izra-
1 Pokrajina francuska prema Švicarskoj.

žavaš riječima prave velike gospoñe, dok si nas neku večer zasula
satrovačkim pogrdama od kojih se poštenu čovjeku kosa diže na glavi. Sve
se bojim da me ti, kurvice svim mastima namazana, ne namagarčiš čime.
To Anñeliku ne razoruža.
— Nije nimalo zabavno s vama se upuštati u
razgovor, gazda Jacques — otpovrne ona prijekor¬
nim glasom. — Vi isu više dobro poznajete žene.
Pečenjar prekriži kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbušini, a
očima divlje zakoluta:
— I poznam. Zato i neču dopustiti da mi pod¬
vale rog za sviječu!
Poslije toga poduže potraje mučna šutnja. Do¬bričina je neumoljivim
pogledom strijeljao grešnicu koja je oborene glave stajala pred njim.
— Onda? — ponovo se javi odlučnim tonom.
Anñeliki, koja je bila viša od njega, on se
činio vrlo smiješan, okrugao kao burence, sa svo¬jom kuharskom kapom na
ušima i stroga izgleda. Ali odgovori poniznim riječima:
— Uradit ču ono što mi vi naredite, gazda
Bourjus. Ako me otjerate, otiči ču sa svoja dva
mališana. Ali ne znam gdje da odem, kako da
sklonim svoju djecu od hladnoče i kiše. Mislite li
da bi nas vaša žena otjerala? Živim u Barbinoj
sobi. Ne smetam vam. Gorim svoja drva i jedem
svoju hranu. Dječaci i djevojka što su sa mnom do¬
šli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: do¬
nijeti vodu, pomesti pod. MaliSani bi bili gore..
— A zašto da budu gore? — zapita pečenjar.
— Djeci nije mjesto u golubinjaku več u kuhinji,
pored ognjišta, gdje se mogu ugrijati i po volji se
kretati. Žene su drolje...! Beštije imaju više lju¬
bavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inače
ču se razgnjeviti! A da i ne spominjem da češ mi
na kraju, ložeči vatru gore, zapaliti drveni crijep
na krovu..
Anñelika se popne lako poput duha po stepeni¬štu do Barbine sobice na
sedmom kata

238

239

Kuče su bile vrlo visoke i uske u toj trgovač¬koj četvrti i stisle se jedna uz
drugu prisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na
svakom katu su bile po dvije sobe, a vrlo često i samo jedna, poduprta
zavojitim stubištem kojemu kao da je bio cilj da čovjeka odvede u samo
nebo.
Na jednom odmorištu Anñelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to
David, nečak gazde Bourjusa. Pekarski se pomočnik stisne uza zid i osine je
opakim pogledom. Anñelika se više nije sječala grubih riječi što mu ih je
dobacila u lice kad je prvi put došla k Barbi u pečenjarnicu „Hra¬brom
pijevcuK.
Osmjehne mu se odlučivši da u toj kuči, u ko¬joj je htjela otpočeti častan
život, stekne sebi pri¬jatelje.
— Dobar dan, mali!
— Mali? — prasne David poskočivši. — Imaj,
meñutim, na umu da bih ti, po potrebi, mogao jesti
kolačiče s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam
navršio šesnaestu godinu.
— Oh, oprostite, gosparu! Počinila sam veliku
grešku. Ne bi li mi vaša ljubaznost mogla oprostiti?
Pomočnik očito nije bio vičan takvim šalama, stoga nevjesto slegne
ramenima i promuca:
— Možda i bi.
— Sjajno. Baš sam ganuta. A ne biste li se, bu¬
duči da ste dobro odgojeni, mogli jednoj časnoj
gospoñi umjesto sa suviše prisnim ti, obratiti s vi?
Jadan je momak, čini se, bio na sto muka. S mršavog i blijedog lica visokog
zvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bi¬jaše
sasvim napustila.
Anñelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi.
— Sudeči po tvome naglasku, ti si sigurno
s juga!
— Jesam, gospoño. Ja sam iz Toulouse.
— Iz Toulouse! — poviče ona. — Zdravo „brate iz mcg mjesta"!

Ona mu skoči oko vrata i zagrli ga.


— Toulousa!
Dječak pocrveni kao paprika. Anñeiika mu re¬če nekoliko riječi na jeziku
d'oc i sasvim smuti jadnoga Davida.
— Znači da ste i vi odonud?
— Gotovo da jesam.
Osječala se sretnom zbog tog smiješnog susre¬ta. Koje li razlike! Nekad je
bila jedna od prvih gospoña u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu
samo zato što mu je govor imao onaj nagla¬sak sunca pomiješan s vonjom
bijelog luka i miri¬som cviječa!
Kuča joj se učini mračna i odvratna.
— Divnog li grada! — šapne. — Zašto nisi
ostao u Toulousi?
David joj objasni:
— Prije svega zato što mi je otac umro. Osim
toga, njemu je uvijek bila želja da odem u Pariz
gdje se sklapaju veliki poslovi, i da tu izučim kono¬
barski zanat. On je trgovao mirodijama. Radio sam
s njim. Trebalo je baš da položim ispit da bih mo¬
gao prodavati vosak, tjesteninu, šečer i mirodije.
Uto on umre. Tada sam krenuo za Pariz, gdje sam
stigao tačno onog dana kad je moja tetka umrla
od malih boginja. Nikad nisam imao sreče. Banem
uvijek u nevrijeme.
Zaustavi se jer mu je ponestalo sline.
— Vratit če se, vratiti sreča — obeča mu An¬
ñelika i nastavi da se penje.
U potkrovlju zatekne Rozinu. Cešala se po gla¬vi i svojim kravookim
pogledom pratila igru Flo-rimonda i Cantora. Barba je bila u prizemlju, to
jest na svom poslu u pečenjarnici. Dječaci su otišli «u šetnju". Na
šatrovačkom to je značilo da su oti¬šli u prosjačenje.
— Neču da prose po ulicama — reče Anñelika
odlučnim glasom.
— Nečeš da kradu, nečeš da prose, a što bi
onda, po tvome, trebalo da rade?

240

18 Put u VersaiUes

241

ij ,.11,,.!.

MMft

— Neka rade.
— Ali i prosjačenje je rad — djevojka če
uvjereno.
— Hajde, hajde, požuri! Pomozi mi da djecu
snesem dolje u kuhinju. Ti češ paziti na njih i ur
to pomoči Barbi.
S veseljem je ostavila mališane u prostranoj kuhinji ispunjenoj toplinom i
mirisima jela. Na ognjištu je gorjela vatra s obnovljenom snagom.
„Nikad više ne smiju osjetiti ni glad ni hlad¬noču!" ponavljala je Anñelika.
„Dovela sam ih u pečenjarnicu i sada vidim da ništa bolje nisam mo¬gla
učiniti da bih svoju djecu sačuvala od tih ne¬volja."
Florimond je sav bio umotan u odijelce od sme-ñesivog etamina, u prsluk od
žutog serža i prega-čicu od zelenog serža. Na glavi je imao kapicu ta¬koñer
od zelenog serža. Te su boje još više isticale boležljivost njegova lišča. Qna
mu rukom dodirne čelo, zatim mu usnama dotakne dlan sitne ručice da vidi
nema li možda ognjicu. Čini se da je bio-dobroga zdravlja, mada ponešto
jogunast i čangri-zljiv. Cantoru je, meñutim, vrijeme od jutra pro¬lazilo u
nastojanjima da se oslobodi povoja kojima ga je Rozina, istinu za volju treba
reči, dosta ne¬spretno povezala. U košari u koju su ga položili odmah se
uspravio, gol kao anñelčič, i htio je iziči gonjen željom da ručicama dohvati
plamen.
— Ovo dijete nije odgajano kako treba — pri¬
mijeti Barba. — Jesu li mu bar vezali nožice i ru¬
čice kako se to radi? Neče biti ravan, a moguče da
če mu i grba izrasti.
— Zasada se drži sasvim dobro za dijete od!
devet mjeseci. — reče Anñelika diveči se sitnoj
i okrugloj stražnjici djetetovoj.
Ali Barbu to nije umirilo. Zabrinjavala ju je sloboda Cantorovih pokreta.
— Cim ugrabim slobodan trenutak, izrezat čtt
mu povoje od platna da bih ga čvrsto povezala.
Jutros od toga nema ništa. Izgleda da je gazda

Bourjus opsjednut nečastivim. Zamislite, naredio je da se oribaju podovi, da


se operu stolovi, a osim toga, moram trknuti do Templea i tamo kupiti
me¬kane krede da bih njom očistila posuñe. Ne znam gdje mi je glava ...
— Zamoli Rozinu da ti pomogne.
Pošto je svakoga postavila na svoje mjesto, An¬ñelika se veselo uputi prema
Novom mostu.
Cvjetarica je nije prepoznala. Anñelika joj je morala dati podrobnija
objašnjenja o danu kad joj je pomogla praviti rukovete i kad ju je onako
zdušno pohvalila.
— Pa kako da te prepoznam? — poviče dobra
žena. — Onoga si dana imala kose i bila si bez ci¬
pela, a danas imaš cipele, ali si zato bez kose. Ni¬
šta zato, nadam se da ti se prsti nisu promijenili.. .1
Doñi i sjedni tu kraj nas. Posla ima napretek,
uskoro je blagdan Svisvetih, uskoro če crkve i
groblja biti puna cviječa, a da se i ne govori o sli¬
kama pokojnika!
Anñelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i
spretno. Cviječe pozne jeseni rasulo se po nasipu u živoj i raščupanoj boji
krizantema, u zlatnim vršcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u
ozbiljnom izgledu tulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se
Evropa zaljubila prošloga stolječa. Anñelika je udisala zrak Novog mosta s
potajnom mješavinom zadovoljstva i straha. Vjetar što je popuhivao sa Sene
milovao joj je usne svojim vlažnim daškom. Nabrekli su oblaci putovali
nebom; ponekad bi kroz njih izvi¬rilo sunce, a na obojenom obzorju rijeke
ocrtavao se čaroban profil Pariza. Zaista neobično, Anñelika je u njemu
mogla pročitati kratku povijest svoga ži¬vota u glavnom gradu. Na desnoj
obali rijeke vi¬djela je Louvre kake se oholo koči poput kakve tvrñave, na
lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruševinama. Lañe, teglenice i
čamci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se čula pjesma lañara i
kloporanje mlinica podignutih na

242

ie*

243

lañama. I tako je ista pjesma Sene ljuljuškala sta¬novnike Louvrea i kule


Nesle.
Anñelika je radije skrenula pogled prema bre¬žuljcima. Očima povede po
gotskom tornju Saint--Germain d' Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila,
zatim ih svrne prema mostu Saint-Michel nagruvanom mnoštvom kuča.
Najzad ih zaustavi na Palači pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila
Novi most i dozvala joj u sječanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada
bilo važno? Zar je bilo važno što ju je svaki kamen na Novom mostu vidio
kako prolazi tuda sad ohola sad bi¬jedna! Tu se ona osječala dobro, tu se
oeječala sigurna kao u vlastitoj kuči.
Istina je, dakle, da se čovjek uvijek vrača na Novi most kao što se-krv vrača
u srce.
Zapjevucka napjev što su ga verglaši ponavljali:
Na Novom se mostu motaju prodavači melema i masti pjevači pomodnih
kitica i svodnici gospoñica
Tu se jate šatrovci i džepari ranarnici i vrači nadriliječnici, bogalji kockarit
igrači...
Slušajuči pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispriča kako se Stihoklepac
nalazi u zatvoru i kako če ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvoj¬beno, na
vješala podignuta u vrijeme gradnje No¬vog mosta na jednom njegovu
kraju.
— A i trebalo bi da ga objese baš tu, na mje¬
stu njegovih podviga.
Cvjetaričina kčerka ušmrkne slinavi nos i ota-re oči.
— Ona plače! Prirodno! — izdere se na nju
majka. — Kao da nije vrijeme da se jedno
mjesto kao stvoreno za trgovinu več jednom oslo-
244
bodi one zloguke ptičurine! Ali treba priznati da se taj u zaluñivanje
djevojaka razumije kao i Ve¬liki Matthieu u vañenje zuba!
Anñelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obično. Tako je
doznala da se on u me¬ñuvremenu preselio na Sajmište Saint-Germain
za¬jedno sa svojim kolima i svojim orkestrom.
Novi most se povukao u pozadinu, prepustivši prvenstvo svojem veselom i
opasnom bratu, Sajmi¬štu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manje
besposličara, manje šarlatana, manje prosjaka. An¬ñelika se radovala što
meñu probisvjetima što su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice.
Nije li to možda značilo da je zauvijek uništena vlast Calembredainea,
slavnog zlikovca s Novog mosta? Čini se da su policajci i njegova lupeška
brača ujedinili svoje napore da bi ga uništili. Gdje je sada? Jesu li ga
objesili? Je li se udavio? Pro¬matrala je guste valove Sene, olujne
modrosive boje. Nije bila ganuta. Naprotiv, osječala je neku vrst olakšanja
što nema više one željezne ruke koja ju je, doduše, branila, ali i čvrsto
prikovala za dno života.
Anñelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo
stečena sloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se činila
bes¬krajna. Korak po korak ponovo če se popeti uz padinu, dat če ime
svojim sinovima. Više ih neče moriti ni glad ni hladnoča ..
Cvjetarice su bučno razgovarale o velikom me¬težu na Sajmištu Saint-
Germain. Reklo bi se da su još brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba.
Ali jednom se i policija pokazala na visini svog za¬datka. Od te glasovite
večeri kroz ulice krcate svi¬jetom probijali su se panduri vodeči prosjake u
Opču bolnicu, ili su se vidjeli robijaši koji su od¬lazili na galije. A osim toga
svaka je zora svanji-vala s nekoliko obješenih na trgu Greve.
— Drage gospoñe — uvjerljivo je tvrdila de¬bela prodavačica cviječa koja
je, čini se, imala vi-
245

6oki položaj u cehu cvjetarica — vidjet čete da če nas naš mladi kralj
osloboditi te kuge. Priča se da je odlučio izvesti mnoge promjene. Uskoro če
svi prosjaci s uglova ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto
svog prebivanja, biti pohva¬tani i silom strpani i zatvoreni u sirotišta. Kad
sam odnijela pune košarice tuberoza i jasmina u pa¬laču gospoñe Seguier,
njezina sobarica, inače moja nečakinja, ispričala mi je ono što čuje od svoje
go¬spodarice. Mladi kralj radi po pet pa i šest sati na dan sa svojim
ministrima, pa čak i onda kad se nalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kaže
da če provesti mnoge reforme za dobro naroda.
— Imamo kralja koji nam se sviña — poviče
lijepa djevojka koja je nosila košaricu punu ka¬
ranfila. — Lijep je! Jednoga dana sam ga prepo¬
znala dok je u kočiji prolazio Pekarskom ulicom.
Povikala sam ,,2ivio kralj!" i dobacila mu kiticu
cviječa.
— Bezobraznice!
— Kitica je pala u potočič, ali on je vidio moj
pothvat i osmjehnuo se.
— Čini se da se zaljubio u jednu od kralji¬
činih dvorskih gospoña, da ju je napravio ljubav¬
nicom i svu je prekrio draguljima.
— Sve su to tračevi Stihoklepca, te male zmije
otrovnice. Ne štedi čak ni svoga kralja!
— Tetiče, a zašto kralj ne bi smio biti zaljub¬
ljen? Ima tako nježne, tako umiljate oči...
— Umukni, Ninetto, ili ču te poslati na ispo¬
vijed. Ne smiješ tako govoriti o jednom čovjeku,
pa makar to bio i sam kralj.
Debela cvjetarica če reči skrušeno:
— Sto mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi
ne vrijede mnogo, ali ipak ja tvrdim da Stihokle¬
pac laže jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne
bi učinili tako nešto svojim ženama baS u trenutku
kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije,
zna se, sve je moguče. Kolebljiva je ljudska pri-
246

roda. A tko zna koliko je ogledalaca upereno da bi privukli lijepog


gardelina!
— Mačeho, ponovit ču Stihoklepcu ono što ste
kazali o kralju.
— Uzalud oštriš jezik, lijepa moja curice. On
je u zatvoru i ovaj mu put ne fale vješala.
— Ne vjerujem da če ga objesiti. Uvijek se
izvuče iz zatvora. A osim toga i treba da se vrati
i napiše naše hvalospjeve kraljici.
— Sačuvaj Bože! Onim svojim zagrižljivim pe¬
rom napisao bi svinjarije a da to mi i ne primi¬
jetimo.
— Koga če nam vraga taj kolac pun zlobe —
jurišala je dalje debela cvjetarica kojoj Stihoklepac
očito nije bio po volji. — Ima dosta i drugih pje¬
snika koji se pripremaju da napisu naše pjesme.
Na osam če ih mjesta dijeliti čim top najavi
roñenje.
— Poslije ispaljenog dvadeset i četvrtog hica
znat čemo da li je muško ili žensko. Dvadeset
i četiri hica za princezu i sto za dauphina.
— Oh! Kako sam nestrpljiva! — poviče mlada
prodavačica skačuči radosno u zrak.
— Prvi znak če biti dan s tornja Louvrea. Naj¬
veče zvono na tom tornju zvoni samo u takvim
prilikama. Poslije če naša Samaritana prihvatiti
veselim cilikanjem, a na kraju če grunuti topovi
s Bastilje.
— Hočemo li poči u Louvre pozdravit kraljicu?
— Ja ču obuči suknju od scrža s porubima od
crnog baršuna, kukuljicu od baršuna na četvorine,
i stavit ču zlatno prstenje optočeno korneolom, i niz
koralja.
— A ja ču staviti haljinu od crvenog sukna,
narukvice od bisera i ahata, zlatni lančič i naušnice.
Cvjetarice i prodavačice naranača s Novog mosta živo su jedna drugoj
objašnjavale čime če se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavačicama
riba da se poklone mladoj kraljici-babinji i gospo¬dinu
prijestolonasljedniku.
247

— A dotle — ponovo uze govoriti Anñelikina


poslodavka — jedna me briga posebice mori: gdje
bi naša družba dobrim zalogaj em mogla dostojno
proslaviti blagdan svetog Valbonnea? Gazda gosti¬
onice „Dobri dječaci" prošle nas je godine opljačkao
kao drumski razbojnik. Moj novčič više neče svr¬
šiti u njegove džepove.
Anñelika koja je do tog trenutka slušala ne otvorivši usta, kao što se i pristoji
skromnoj nauč¬nici, sad se umiješa u razgovor.
— Znam odličnu pečenjarnicu u Ulici „Dolina
bijede". Tamo nije skupo, a jela su vrlo ukusna
i nova.
Na brzinu spomene nekoliko jela nastoječi pri tom da se sjeti specijaliteta
koji su se služili u njenoj palači u Toulousi, a pri čijem je pripremanju sama
uzimala učešča.
— Rakovi u tijestu, purani s komoračem, ja¬
nječe tripice u kastroli a da i ne govorim o tor¬
tama od bajama s pistačem, o kosanom mesu umo¬
tanom u tijesto, o saču u anisu. Ali, drage gospoñe,
vi tamo možete jesti nešto što ni njegovo veličan¬
stvo Luj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male
brioše, vruče i lagane, sa smrznutim guščjim je¬
trima. Kažem vam, prava poslastica!
— Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih
tvojih jela — povikaše cvjetarice zacrvenivši se od
puste želje — a gdje ti stanuješ?
— U pečenjarnici „Hrabrom pijevcu". Posljed¬
nja je u Ulici „Dolina bijede" tamo prema Kožar¬
skoj obali.
— Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha.
Moj čovjek radi u Velikoj klaonici, pa koji put
tamo navrati da štogod založi, ali on kaže da je to
tužno i neprivlačno mjesto.
— Niste dobro obaviješteni, prijateljice draga.
Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulouse nečak. Ovaj
odlično kuha, a osim toga pravi je majstor u pri¬
premanju svih vrsta južnjačkih jela. Ne zaboravite
da je Toulousa kraljica cviječa. Sveti Vaibonne če
248

biti sretan videči da ga se slavi u takvom ambi¬jentu. A u „Hrabrom


pijevcu" čete sresti majmun-čiča koji se krevelji da čovjek puca od smijeha.
Takoñer če tamo biti i svirač vijele koji zna sve pjesme što se pjevaju na
Novom mostu. Ukratko, tamo čete nači sve što je potrebno društvu da se
dobro zabavi.
— Djevojko moja, čini mi se da je u tebe više
dara za reklamu nego za vezivanje cviječa. Otpratit
ču te do pečenjarnice.
— Hm! Ne, danas ne. Tuluški kuhar je otišao
na selo da osobno izabere cvjetaču koju priprema
s pohanim pršutom. Recept kako se priprema to
jelo drži u velikoj tajnosti. Ali sutra navečer, čekat
čemo vas i još dvije gospoñe iz vašega društva da
raspravimo o meniju koji vam se najviše svidi.
— A što ti radiš u toj pečenjarnici?
— U rodu sam s gazdom Bourjusom — mirno
otpovrne Anñelika.
Sjetivši se da je prilično bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put
vidjela, ona pokuša obja¬sniti:
— Moj muž je po zanatu bio slastičar. Još ne
bijaše položio pomočnički ispit kadli se prošle zime
razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegove bo¬
lesti smo se zadužili preko glave kod ljekarnika.
— Znamo mi dobro kako izgledaju računi kod
ljekarnika! — požališe je dobre žene podigavši oči
prema nebu.
— Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju
nevolju, pa mu zauzvrat pomažem u poslu. A bu¬
duči da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da
drugamo zaradim koji novčič.
— Kako se zoveš, draga?
— Anñelika.
Zatim se digne i reče da odlazi k pečenjaru da ga obavijesti
Dok se brzim korakom vračala prema Ulici „Dolina bijede", čudila se svim
onim budalaštinama što ih je ispričala u toku tog jutra. Nije uopče raz-
249

mišljala o razlozima koji su je naveli da pribavlja mušterije gazdi Bourjusu.


Je li se time željela odu-žit pečenjaru što je nije otjerao iz svoje kuče? Je li
se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni na što nije ona mislila.
Prepuštala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovu pa onda onu
stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaoštren na¬gon majke da brani svoje
mališane.
Poslužit če se svim mogučim sredstvima: la¬žima, lukavstvima, odvažnošču
da bi se spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to.
Na zavoju Kožarske obale pred njom se poja¬više kule Chateleta. Prošla joj
se noč učini dalekom prošlošču. Odmahne rukom kao da baca kamenčič
preko ramena. Tako je iza sebe odbacila i to sje¬čanje kao i mnoga druga.
250
XIX
CVJETARICE NA VEČERI KOD GAZDE BOURJUSA
Sutradan ujutro Anñelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu.
Bilo je očito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anñelika
preuzela na se da bi se priredio ručak za ceh cvjetarica.
— Ta odspavajte još malko, gazdarice — do¬
baci joj Barba zijevajuči i taruči oči. — U vašoj
obitelji nije bio običaj rano ustajati.
— Griješiš, Barbo. Ja volim rano ustajati: ta¬
kav je običaj na selu. A što se moje obitelji tiče,
ti je, Barbo, ne poznaš, izuzev moju sestru o kojoj
radije ne bih govorila. Osim toga, prošlost je pro¬
šlost i ako mi želiš ugoditi, ne spominji mi je više.
Barbu je sasvim smutila Anñelikina primjedba. Bučno obriše nos, a potom
se poče ispričavati bra¬neči se od optužbe koja joj se učini opasnom.
— Oh! Gospodo, ništa zlo nisam mislila!
Poslije toga Anñelika nogom probudi Linota
i Flipota koji su spavali na podu umotani u čebad. Linot se priključi prepirci:
— I ja bih kazao svoju: zašto ona ljenčina
David još spava i silazi u kuhinju tek onda kad je
vatra upaljena, voda u loncu topla i čitava gostio¬
nica pometena? Zar se tako obavlja naukovanje?
Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, tre¬
bala dobro prekoriti!
251

— Oprez, dječaci, ja više nisam Markiza an¬


ñela niti ste vi više prosjaci. Zasad smo sluge, po¬
služitelji i pomočnici, ali čemo ubrzo postati grañani.
— Jarca mu rogatog! — poviče Flipot. — Meni
se grañani ne sviñaju. Grañanima se dižu kese,
kradu ogrtači. Neču da budem grañanin.
— A kako da te zovemo ako više nisi Markiza
anñela? — upita Linot.
— Zovite me: gospoño i govorite mi vi
— Ništa više? — naceri se Flipot.
Ariñelika mu odalami šamarčinu po čemu on
shva<ti da je život počinjao dobivati drugi tok. Dok je on cmizdrio, ona
pregleda odijela dvojice dje¬čaka. Oni su na sebi imali pokrpana i gruba, ali
čista i pristojna odijela koja im je poslala grofica de Soissons. Osim toga,
imali su čvrste i krupne bakanče, čavlima okovane, koje su izgledale kao da
su uzete u najam, ali če im zato sačuvati topla stopala u toku čitave zime.
— Flipote, ti češ pratiti Davida na tržnicu. Ti
češ, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit češ vodu, drva,
itd... Rozina če paziti na djecu i na ražnjeve
u kuhinji.
Snužden, Flipot uzdahne:
— Nije baš zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci
i džepari žive na velikoj nozi. Danas su, na primjer,
puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne
udave u vinu. Sutradan nemaju prebijene pare.
Da ne bi osječali glad, skupe se u kojem uglu i spa¬
vaju do mile volje. Ovdje se, meñutim, samo arga-
tuje i jede kuhana govedina.
— Ako se želiš vratiti Velikom Coesreu, neču
te valjda ja držati za kaput!
Dvojica se dječaka uzeše buniti.
— E to ne! Uostalom to više nije ni mogučeJ
Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala najljepša!
Anñelika uzdahne.
— Nedostaju vam pustolovine, dječaci moji
dragi! Shvačam vas. Ali na tom vas putu čeka ja
vješala. Na ovom čemo putu, doduše, sporije puniti
252

džepove, ali čemo zauzvrat postati pošteni ljudi. Naprijed marš!


Svi se bučeči spustiše niza zavojite stepenice.
Anñelika se zaustavi niže na jednom od katova. Zatambura na vratima sobe
mladoga Chailloua i na kraju uñe.
— Na noge, naučnice!
Mladič izvuče iz plahte začuñen i uvrijeñen izraz lica.
Naposljetku če zamuckujuči:
— Sta je ovo sada ...! Znate li... da ja nisam
kučni sluga, a niti naučnik s obzirom da... da sam
ja gazdin nečak i.. i sin moga oca, gospodina
Chailloua iz Toulouse.
— Ti vrlo zanimljivo zboriš — primijeti Anñe¬
lika. — Zamisli, svatko je sin ili kčerka svoga oca!
Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj učvrstio dojam
da je biče bez ko¬rijena te čak nema prava da, kao ovaj tu mladič, ponosno
spomene ime svoga oca ili svoga muža.
Slegne ramenima i, prignuvši se, uhvati za ra¬mena dječaka, koji je spavao
gol ispod pokrivača.
— Ustaj, Davide Chaillou! — veselo je nareñi¬
vala. — Ne zaboravi da si, počevši od danas, gla¬
soviti kuhar čije bi recepte htio znati čitav Pariz.
On se, meñutim, skvrčio ispod pokrivača i div¬lje ih stiskao. Šutio je kao
zaliven. Anñelika nena¬dano primijeti kako je mladič najprije pocrvenio, a
onda problijedio.
— Sto ti je, Davide? Možda se loše osječaš? U
tom slučaju treba te liječiti. Uza sve to, izgledaš mi
jak i zdrav
Sagne se još više nada nj i stavi mu ruku na čelo kao što bi je stavila Linotu
ili Florimondu. Naučnikove se sljepoočice osuše znojem. Slijedeči pravac
njegova pogleda, Anñelika primijeti da nje¬gove oči bulje u njene grudi koje
su navalile u otvor prslučca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda
stegne rubac na vratu.
253

— Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znači,


poči ču u kuhinju bez tebe.
— Ne! Ne! — poviče on brzo. — Poči ču s va¬
ma. Ali iziñite da bih se mogao izvuči iz kreveta
i ustati.
Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je išao za njom.
Pustopašni dječak, značajno se krevelječi, pokazivao je na naučnika, a zatim
se štipao po stražnjici, što je meñu probi¬svijetom podzemlja značilo
otprilike ovo: „On se zatelebao u tebe!"
Mlada žena se, na kraju, nasmije i odvede Fli¬pota sa sobom. „Neče biti baš
lako raditi s tim juncem što se tjera", pomisli. „Gore po nj! Ako bude drzak,
dobit če koji šamar. Uostalom, ne vje¬rujem da je glup kao što izgleda,
barem što se tiče kuharskog zanata. A to i jest važno!"
Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuñen i iznenañen
Anñelikinom vlašču, pristane da joj dadne prilično nabijenu kesu.
— Ako se bojite da ču vas pokrasti, možete
doči sa mnom na tržnicu — reče mu ona — ali
bolje biste učinili da ostanete ovdje te pripremite-
i ispečete kopune, purane i patke. Ta valjda vam.
je jasno da gospoñe koje če uskoro stiči ovamo
treba da ovdje naiñu na atmosferu koja če im uliti
povjerenje. Prazan izlog ili pun prašnjave živine,
prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu,
bijedan i nevoljki izgled sve su to stvari koje ne
privlače svijet koji želi da se dobro najede. Uzalud
bih im ja obečavala najbrižljivije jelovnike! Ne bi
mi vjerovale.
— Ali što češ jutros kupiti na tržnici? Ta one
žene još nisu odlučile!
— Idem da kupim dekoracije.
— De... Sta to?
— Kupit ču sve što je potrebno da bi vaša pe¬
čenjarnica dobila primamljiv izgled: kuniče, ribu,
salamu, voče, svježe povrče.
254

— Ali ja ne držim gostionicu — jadikovao ]e


debeljko — ja sam pečenjar. Hočeš li da mi natrpaS
na vrat cehove kuhara i slastičara?
— A šta vam oni mogu?
— Žene ništa ne shvačaju od ovih ozbiljnih
stvari — cičao je gazda Bourjus podigavši prema
tavanici svoje kukaste ruke. — Zastupnici tih ce¬
hova če pokrenuti parnicu protiv mene, odvuči če
me pred suce. Ukratko, ti češ me upropastiti!
— Več ste upropašteni — odgovori mu Anñe-
lika. — Ništa nečete izgubiti ako pokušate nešto
drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokret-
nosti. Nataknite na ražanj živad, a onda poñite šet¬
njom do luke Greve. Čula sam telala kako viče
da su iz Borgonje i Sampanje stigle bačve dobroga
vina.
Pariške su tržnice bile na glasu kao dobro op¬skrbljene uvijek osim, govorili
su zločinci, „u vri¬jeme gladi, rata, kuge Ui pobune", što znači svega dva ili
triput na godinu. Istini za volju, prava prav-cata nestašica bila je dosta
rijetka, pa ako su u ta¬kvim prilikama bijednici, koji su predstavljali va¬žan
društveni sloj, ugibali kao muhe, stolovi velike večine ostalih Parižana
bijahu dosta dobro snabdje¬veni. Trgovci, grañani, službenici a da se i ne
govori o bankarima i prinčevima, mnogo su vodili računa
0 dobrom jelu. Može se slobodno reči, bez bojazni
da če se pogriješiti, da je taj ratoboran i ponosan
narod priznavao samo jednog gospodara- rafinira¬
nost nepca više nego potrebu želuca
U vrijeme fronde u gradu se odmah počelo govoriti o predaji kad je jednoga
lijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgraña zauzetog od kraljeve
vojske
Gradske tržnice su u obilju bile snabdjevene svim i svačim, što je u toj
četvrti visokih, šiljastih
1 uskih kuča imalo za posljedicu neugodne mirise,
nered, rasipanje koje sigurno nije išlo na ruku sit¬
noj trgovini, ali je zato podsticalo djelatnost krad-
ljivaca
255

Kad je Anñelika stigla na centralnu tržnicu prije nje su tržnicom prošli


kraljevi ekonomi i po¬brali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik več bijaše
završio obilazak dučana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih
ovlaštenja ili zato što su manje-više bili njegovo vlasništvo.
Bilo je to najbolje vrijeme za marljive doma¬čice što rano ustaju. Anñelika
je s užitkom doticala još toplu divljač, kuniče meke dlake, njušila sireve i
dinje, prevrtala ribe što su se kao srebro prelije¬vale. Snažni konji trgovaca
dopremali su ribu, za¬štičenu ledom, za manje od dva dana od najbližih
obala Normandije.
Kupujuči, vodila je računa da je ne opljačkaju samosvjesne prodavačice
snažnih vratova, te prave kraljice tržnice, koje su svojim britkim i vještim
jezicima te pomanjkanjem bilo kakvog obzira mo¬gle poslužiti za uzor
šarlatanima na Novom mostu kako se skromnom kupcu podvaljuje
pokvarena ili loša roba.
Ono što je naučila na Dvoru čudesa bilo je od neprocjenjive koristi Anñeliki
kad bi se našla u po¬ložaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispo¬četka
se protiv volje upuštala u te žučljive, žestoke, surove i vrlo često osebujne
raspre u kojima je pa¬riški puk osobito uživao. Vika mu je bila potrebna i
bila je najboljim podmazivačem njegova sjajnog i buntovnog duha. Riječ
više voli od djela. Riječ leti, a djelo ostaje, a baš to može biti neugodno.
Malo-pomalo Anñelika se prepustila opojnoj izmjeni riječi, tvrdih i šarolikih
kao obojene lopte. Pobijeñena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je
po skupoj cijeni prodala svoj poraz. Pobjed¬nici takvih dvoboja rasla je
moč. Njezina pobjeda nije smjela biti skromna, jer je čitavo susjedstvo bilo
pozvano, u doslovnom smislu riječi, da prati i ocijeni borbu.
Anñelikin prolaz pored izložene robe na stolo¬vima i u dučanima izazvao je
izvjesnu radoznalost meñu piljaricama. Ta žena bijedno odjevena, čiji
256

se rječnik lako bogatio izrazima šatrovačkog pori¬jekla i koja je uza sve to


oholo išla naprijed izbir¬ljivo kupujuči samo najbolju robu, izazivala je
ne¬povjerenje i podozrivost. Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A
kako se gazda Bourjus u po¬sljednje vrijeme pokazao kao nepouzdan kupac
i u isto vrijeme sve veči tvrdica, videči uz Anñeliku njegova nečaka, one su
se još više učvrstile u svom lošem dojmu.
Anñelika je manje-više uspjela kupiti ono što joj je trebalo. To njeno
uvoñenje u njoj potpuno novi svijet, mladi je David otežavao stalno joj
ponavljajuči:
— Isuviše je lijepo! Isuviše je skupo! Sta če
kazati moj stric...?
— Zvekane! — dobaci mu ona na kraju — zar
te nije sram, tebe sina gospodina Chailloua, da tako
škrtim očima gledaš na ovaj svijet?
Naučnik pocrveni.
— Pa vi ste, znači, čuli za slavu moga oca? —
upita je mladič prigušenim glasom. — Je li istina
da ste iz Toulouse?
Anñeliki nije bilo nakraj pameti da mu obja¬šnjava smisao svojih šala. Bilo
je očito da mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameču i da ni
najoštrije strijele nisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali
riječ Toulouse je još jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila
još gotovo djevojčica kad je čula o slavi svoga muža? U grlu je stegne. Život
nije bio lak. Na putu uspona kojim je naumila krenuti da bi potpuno
raskrstila s bijedom, zasjede su je čekale na svakom koraku.

Primijeti da je naučnik čekao njen odgovor s nestrpljenjem.


— Pa svakako — odgovori trudeči se da se
sabere. — Tvoj otac... Ah! Pa da, njegovo mi ime
nije nepoznato. A čime se on, u stvari, bavio?
Bezvoljni David je izgledao razočaran kao di¬jete kojemu su oteli bombon
iz usta.
257
17 Put u Versallles
Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je
veliku drogeriju na trgu Garonne. Jedino su se kod
njega mogle kupiti egzotične trave da bi se dao ukus
jelima.
— „U ono vrijeme ja nisam Ušla u kupovinu",
pomisli Anñelika.
— On je donio sa svojih putovanja mnoge ne¬
poznate stvari. Bio je kuhar na kraljevskim brodo¬
vima. Znate dobro on je imao namjeru lansirati
kakao u Toulousi.
Anñelika napregne misli da bi dozvala u sje¬čanje slučaj što ga je ta riječ u
njoj probudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti se
negodovanja jedne tuluške gospoñe.
— Kakao .? Ali to je piče za Indijance!
Davida kao da je uznemirilo njeno oklijevanje:
Anñelikino mišljenje je počelo bivati od največe važnosti za nj.
Približi joj se i reče da če joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca,
povjeriti jednu tajnu koju još nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu.
Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio
kakao u mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili oñ sje¬menki
uvezenih iz Meksika. I tako se mogao uvje¬riti, bilo u Španjolskoj, bilo u
Italiji, pa čak i u Poljskoj, u izvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna
teka, a osim toga je imao i ljekovita svojstva.
Načevši to pitanje, mladi David više nije bio u stanju da se zaustavi. U želji
da pobudi zanima¬nje gospodarice svojih misli, počeo je izlagati sve što je
znao o toj stvari.
— Hm! — reče Anñelika koja ga je slušala
napola uha. — Nikad nisam okusila to piče, a i ne
privlači me. Pričaju da kraljica, Španjolka, luduje
za njim. Ali dvoru je čudna ta strast i svi joj
se rugaju.
— To je zato što ljudi na dvoru nisu navikli na
kakao — tvrdio je ne baš bez veze mladi kuhar. —
258
Moj otac je razmišljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kralja da
može prodavati taj novi pro¬izvod. Ali, na žalost, on je umro, a kako je i
moja majka umrla još prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom
dozvolom. Ali ja ne znam kako da počnem. Zato ni ne rekoh ništa stricu. Sve
se bojim da se on ruga i meni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac
bio lud.
— Imaš li pri sebi tu pismenu dozvolu? —
upita Anñelika položivši na zemlju košare i zagle¬
davši se u mladiča koji se zatelebao u nju.
Njemu su gotovo noge otkazale poslušnost od sjaja njenih zelenih očiju. Kad
su Anñelikine misli nečim bile sasvim zaokupljene, njene su oči popri¬male
gotovo neodoljiv sjaj koji se uvijek snažno doimao sugovornika, utoliko
snažnije što nitko nijč uspijevao objasniti razloge tome.
Jadan je David bio več unaprijed sigurna žrtva tih očiju. On im nije mogao
odoljeti.
— Imaš li pri sebi pismenu dozvolu? — Anñe¬
lika ponovi pitanje.
— Imam — šapne.
— Kojeg je dana izdana?
— 28. maja 1659. A ovlaštenje vrijedi dvadeset
1 devet godina.

— Ukratko, dvadeset i devet godina imaš pravo


proizvoditi i stavljati u promet taj egzotični
proizvod?
— Tako je.
— Trebalo bi istražiti nije li taj kakao opasan
po zdravlje — promrmlja Anñelika zamišljeno —
i da li če ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti
pio?
— Jesam.
— Pa što misliš?
— Pa, čini mi se isuviše slatkast — odgovori
David. — Ali ako se u nj pomiješa malo papra
i cimeta, dobij a dosta dobar ukus. Ali pravo da
kažem, radije ču popiti čašu dobroga vina — doda
praveči se važan.
«• 259

— Pazi na vodu! poviče nečiji glas iznad


njihovih glava.
Taman su na vrijeme skočili u stranu da izbje¬gnu smrdljivom kupanju.
Anñelika primi za ruku naučnika i osjeti da drhti.
— Htio sam vam kazati — promuca ovaj na
brzinu — da nisam nikad vidio jednu... jednu
ženu kao vi lijepu.
— Ma kako ne bi vidio, jadni moj dječače —
reče ona ljutito. — Treba samo da se ogledaš oko
sebe umjesto da grickaš nokte i da se vučeš kao
krepana muha. U svakom slučaju, ako mi želiš ugo¬
diti, pričaj mi o tom svom kakaou umjesto da mi
iskazuješ suvišne komplimente.
Zatim, primijetivši njegovo rastuženo lice, po¬kuša ga utješiti prekorivši u
isto vrijeme sebe što je bila previše oštra. Mogao je postati još i te kako
interesantan s onom svojom dozvolom u džepu.
Stoga če reči smijuči se:
— Nisam ja, na žalost, djevojčica od petnaest
godina, dječače moj dragi. Gledaj, več sam ostarila.
Več imam sijedu kosu.
I izvuče ispod kapice čuperak kose koja je na onako čudesan način postala
sijeda za one strašne noči u predgrañu Saint-Denis.
— Gdje je Flipot? — poviče ogledavajuči se
oko sebe. — Nevaljalac, otišao u šetnju!
Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bo¬jala se da on, jednom meñu
gomilom svijeta, ne pokuša provesti u djelo učenje Bljezgara džeparoša.
— Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog
malog lupeža — reče David u nastupu žestoke lju¬
bomore. — Vidio sam kako se maloprije nekakvim
znakovima sporazumijevao s krastavim prosjakom
koji je tražio milostinju ispred crkve. A potom je
odjurio zajedno sa svojom košarom. Moj če stric
pobjesniti...!
— Ti sve vidiš crno, jadni moj Davide.
— Do vraga, nikad nisam imao sreče'
260

— Vratimo se natrag, sigurno čemo nači onog


ugursuza.
Ali uto je dječak več trkom jurio prema njima. Anñeliki se učini vrlo
dražestan s onim svojim oči¬ma živim kao u pariškog vrapca, sa svojim
crvenim nosičem, dugom glatkom kosom, pod šeširom na¬bijenim na oči.
Nekako je počeo da joj biva sve draži, a takoñer i mali Linot kojega je
dvaput istr-gla iz kandži Ivana Trulog.
— Čekaj da ti kažem, Markizo anñela — da¬
htao je Flipot smetnuvši potpuno s uma njena
nareñenja da je ne zove Markiza anñela — znaš
li tko je sada naš Veliki Coesre? Drvoguz, da draga
moja, Drvoguz iz kule Nesle.
Zatim spusti glas i doda šapatom:
— Rekli su mi: „Čuvajte se dječaci, jer se kri-
jete meñu suknjama jedne izdajnice!"
Anñelika osjeti da joj se ledi krv.
— Po tvom mišljenju, oni znaju da sam ja
ubila Rolina Kladu?
— Ništa mi o tome nisu rekli... Jest... Crni
Kruh mi reče da si ti povela stražare na cigane.
— Tko je jož bio s njim?
— Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naših,
i dva padavičara koji pripadaju drugoj bandi.
Mlada žena i dječak su sve to jedan drugome rekli na šatrovačkom tako da
David nije ništa ra¬zumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je riječ o
strašnim stvarima. Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu
ljubav zamječujuči tu ta¬janstvenu prisnost izmeñu nje i neuhvatljivog i
svemočnog svijeta zločina koji je igrao značajnu ulogu u Parizu.
Čitavim putem do pečenjarnice Anñelika je bila šutljiva, ali čim je prešla
preko njena praga, odlučno je odbacila sve bojazni.
„Djevojko moja", namatala je u mislima, „vrlo lako se može dogoditi da se
jednoga dana probudiš s rasporenim grlom ili plivajuči na valovima Sene.
To te zlo progoni več dugo vremena. Kad ti ne
261

prijete prinčevi, onda se na tebe okome prosjaci! Nije važno! Treba se boriti,
pa makar ti danas sjao posljednji dan života. Nečeš se izvuči iz neprilika ako
ih ne zgrabiš rukama za vrat i sama ne žrtvu¬ješ štogod ... Nije li mi
gospodin Molines to ka¬zao jednoga dana...?"
— Naprijed dječaci — reče naglas — treba da se one gospoñe iz ceha
cviječa rastope kao maslac na suncu, kad prijeñu preko ovoga praga.
** *
Te gospoñe bile su zaista očarane kad su, nešto poslije toga, sišle niz tri
stepenice pečenjarnice „Hrabrom pijevcu". Ne samo da se u prostoriji
osječao zamaman miris kolača, več je bila vrlo ukusno udešena i posticala je
tek.
Velika vatra s ognjišta, pucketajuči, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomoč
nekoliko sviječa postavljenih na obližnje stolove odsijevala je po
kuhinjskom posudu i bakrenim predmetima ukusno razmještenim po
spremnicama: posudama, vrčevi¬ma, zdjelama za ribu, i za kolače. Anñelika
je, osim toga, izvukla srebrno posuñe što ga je gazda Bour-jus ljubomorno
čuvao pohranjeno po svojim sandu¬cima, a to su bili dva vrča, posudica za
ocat, dvije čašice za jaja i dvije zdjelice za pranje prstiju, koje su pune voča,
grožña i krušaka, stavljene na stol pored boca crnog i bijelog vina na kojima
je poigra¬vao odraz s vatre u crvenim i žutim tonovima ru¬bina i zlata. Baš
te su pojedinosti najviše i upale u oči prodavačicama.
Buduči da su, u povodu raznih svečanosti, če¬sto nosile cviječe u velike
kneževske kuče, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posuña, voča i
vina bilo nešto od one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska
primanja, što je, dakako, go¬dilo njihovoj taštini.
262

Lukave trgovkinje ne htjedoše pokazati previ¬še otvoreno svoje


zadovoljstvo, stoga su kritičkim očima motrile kunce, pršute okačene o
gredu tava¬nice, sumnjičavo su mirisale predjela, hladne nare¬ske, ribu u
zelenom umaku, iskusnim su prstom pipali perad. Starješinica ceha, kojoj
bijaše ime Marjolaina, našla je na kraju zamjerku toj savrše¬noj slici.
— Nešto ipak nedostaje: cviječe — reče. —
Ova teleča glavica s dva karanfila u nozdrvama i
jednim božurom meñu ušima, imala bi potpuno
drugi izgled.
— Gospoño, nismo ni pokušavali da se takmi¬
čimo, pa radilo se samo o stručku peršuna, sa
spretnim prstima vas, kraljica cviječa — uglañeno
joj odgovori gazda Bourjus.
Zamoliše tri lukave gospoñe da sjednu pored vatre i ponudiše ih vrčem
najboljeg vina što su ga imali u podrumu.
Vrlo ljupki Linot, sjedeči na kamenu ognji¬šta, polako je okretao ručicu
svoga vergla, a Flo-rimond se igrao s Piccolom.
Sastav ručka bio je dogovoren u vrlo srdač¬nom raspoloženju. Dogovorili su
se vrlo brzo i lako.
— A sada — jadikovao je pečenjar pošto je uz
bezbroj naklona otpratio cvjetarice do vrata — šta
čemo uraditi sa svim ovim „lopovštinama" što nam
rese stolove? Sad če stiči zanatlije i radnici na ku¬
hanu govedinu. Dakako, oni neče ni pogledati sve
ove delikatese, a kamoli ih okusiti. Čemu ovi suvi¬
šni troškovi?
— Čudim vam se, gazda Bourjus — strogo ot-
povrne Anñelika. — Mislila sam da se mnogo više
razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan trošak vam
je omogučio da dobijete narudžbu na kojoj čete za¬
raditi deset puta više nego što ste potrošili. A da
i ne spominjem kako se ne može znati koliko če
one gospoñe potrošiti kad se jednom dobro raspo-
lože. Navest čemo ih na pjesmu i ples, pa če i mno-
263

gi prolaznici, videči da se u našoj pečenjarnici go¬sti dobro zabavljaju, uči


da se pridruže veselju.
Mada se gazda Bourjus nije previše zanašao, ipak je dijelo Anñelikine nade.
Harno se i sa zano¬som baci na pripremanje svečane večere za dan svetog
Valbonnea i u tome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piču. Poskakujuči
na svojim krat¬kim nogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog
kuhara, svoju sigurnost u saobračaju s pro¬davačima, onu ljubaznost, i
prirodnu i pomalo la¬skavu, svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe
nešto drže. Buduči da ga je Anñelika uspjela uvje¬riti kako je izgled njegova
osoblja važan za uspjeh u poslu, on je čak naručio dva nova pomočnička
odijela, jedno za svoga nečaka, a jedno za. Fli-pota.
Kape, bluze, hlače, pregače zajedno sa stolnja-cima i ubrusima poslaše
praljama koje su svu tu robu vratile uštirkanu i kao snijeg bijelu.
Ujutru velikog dana gazda Bourjus priñe Anñe-liki, osmjehujuči se i trljajuči
ruke.
— Mala moja djevojčice — reče joj prijatelj¬ski — u stvari, ti si unijela u
moju kuču živost i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra
žena bila u životu. U vezi s tim mi je nešto palo na pamet. Doñi sa mnom.
Hrabreči je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona poñe za njim i
popeše se zajedno uza za¬vojite stepenice na prvi kat. Ulazeči u bračnu sobu
gazde Bourjusa, Anñeliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj
pameti nije bila. Da se nije kojim slučajem pečenjar bavio mišlju da za¬traži
od nje, koja je tako korisno počela zamjenji¬vati njegovu ženu, neka
preuzme potpuno na sebe njenu delikatnu ulogu?
Nasmiješen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata i
tajanstvenim se kora¬kom uputio k ormaru, prilično ju je uznemirio.
Zahvačena strahom. Anñelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj
nevolji.

Zar se, zbilja, mora odreči svojih lijepih pla¬nova, napustiti zaštitu tog
gostoljubivog krova, još jednom poči u skitnju s dva sina u naručju,
pra¬čena trojicom malih beskučnika?
Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona oči¬ma punim tjeskobe povede po
ložnici malog trgov-čiča, po krevetu oko kojega bijahu navučeni zastori od
zelenog serža, po dvjema škripavim sje¬dalicama, po ormariču za umivanje
od orahovine na kojemu se nalazio lavor i srebrni vrč.
Iznad ognjišta nalazile su se dvije slike na ko¬jima su se vidjeli prizori
Križnog puta i, prislo¬njeno o naslone, oružje, ponos svakog zanatlije i
grañanina: dvije kratke puške, musketa, kremenja-ča, koplje, sablja sa
srebrenim balčakom i ruko-branom.
Gazda pečenjarnice „Hrabrom pijevcu" iako mekana srca u svakodnevnom
životu, bio je vodnik u grañanskoj miliciji, što mu nije bilo krivo. Rado je
odlazio u Chatelet, za razliku od mnogih svo¬jih kolega, kad je na njega
dolazio red da čuva stražu.
Anñelika je čula kako puše i bučno se kreče u pokraj nom sobičku.
Najzad se pojavi gurajuči ispred sebe škrinju od pocrnjelog drva.
— De mi pomogni, djevojko.
Ona mu priskoči u pomoč te dovukoše škrinju usred sobe.
Gazda Bourjus obriše znoj s čela.
— Evo — reče — mislio sam... Jednom riječi,
ti sama Si mi nekoliko puta ponovila kako se za
tu večeru moramo svi uparaditi kao švicarski stra-
žari. David, dvojica dječaka i ja bit čemo veličan¬
stveni. Ja ču obuči hlače od smeñe svile. Ali ti
nam, jadna moja kčeri, nečeš služiti na čast uspr¬
kos svojoj lijepoj njuškici. Stoga sam mislio..
Prekine se, oklijevaše časak, a zatim otvori škrinju. Brižno poslagane i
namirisane lavandom, bile su u škrinji poslagane suknje njegove pokojne

264

265
žene, prslučci, kapice, šalovi, lijepa kapa od crnoga sukna obložena svilenim
kvadratičima.
— Bila je nešto krupnija od tebe — dometne
pečenjar gušeči se — ali s nekoliko pribradača..
Prstom obriše suze i zaurla:
— Ne gledaj me, več izaberi!
Anñelika podiže haljine pokojnice, skromne po kakvoči tkanine, ali kojih su
porubi od baršuna, ukrasi živih boja, finoča rublja dokazivali da je gazdarica
pečenjarnice „Hrabrom pijesku" bila jed¬na od najbogatijih trgovkinja te
četvrti. Posjedova¬la je čak jedan muf od crvenog baršuna išaran zlat¬nim
cvjetičima koji je Anñelika vrtjela oko zglavka ne skrivajuči pri tom svoje
zadovoljstvo.
— Prava ludost! — reče gazda Bourjus osmje¬
hujuči se s razumijevanjem. — Vidjela ga je u ga¬
leriji i probi mi uši ponavljajuči kako je lijep. Ja
sam joj govorio: ,,A što češ uraditi s tim mufom,
Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospo¬
ñi iz Maraisa1 koja odlazi u Tuileries ili Cours-la-
-Reine da se koketno šetucka na lijepom zimskom
danu." „Kad je tako", odgovarala mi je ona, „poči
ču da koketiram u Tuileries i Cours-la-Reine." To
me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga pro¬
šloga Božiča. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada
bio rekao da če poslije nekoliko dana... biti mr¬
tva ...
Anñelika obuzda svoje uzbuñenje.
— Uvjerena sam da če se radovati gore u nebu
videči kako ste dobri i velikodušni. Neču uzeti ovaj
muf jer je isuviše lijep za mene. Ali ja prihvačam
vaš dar, gazda Bourjus. Vidjet ču što mi najviše
odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu da mi
pomogne preurediti ove haljine.
Za nju je činjenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj
svojih nogu bio prvi ko¬rak prema cilju što ga je sebi postavila. S ustima
punim pribadača i sama Barba je to osječala te joj
1 Nekadašnja četvrt u Parizu.

se svaki čas obračala s „gospoño", očito zadovoljna tone.


,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novčiča što su mi ih dale
cvjetarice s Novog mo¬sta i od milostinje što mi je svaki dan šalje gro¬fica
de Soissons", razdragano je razmišljala An¬ñelika.
Izabrala je prslučac i suknju od zelenog serža s porubima od crne svile.
Pregača od crne svile išarana zlatnim cvjetičima dopunjavala je njeno ruho
bogate trgovkinje. U gospoñe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije
potpuno pri jan jala uz Anñelikine čvrste i visoko podignute. Jednim
rup¬cem ružičaste boje, sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suviše
veliki otvor prslučca.
U jednoj torbici pronañe vrlo jednostavan na¬kit gospoñe Amandine: tri
zlatna prstena opto¬čena korneolom i turkizima, dva zlatna križiča,
na¬ušnice i osam lijepih krunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a
ostale od kristala.
Ona siñe. Ispod uštirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su joj
naušnice od ahata i bisera, a oko" vrata zlatni križič na vrpci od crnog
baršuna.
Dobar pečenjar ne sakri svoje radosti pred nje¬nom ljupkom pojavom.
— Svetoga mi Nikole, ti upravo ličiš na kčerku
kojoj smo se uvijek nadali, a koja nikad nije do¬
šla! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-
-šesnaest godina, govorili bismo. A bila bi odjevena
upravo kao ti sada ... Hodala bi našom pečenjarni¬
com veselo se šaleči s gostima...
— Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijeleči mi
sve te komplimente. Na žalost, kao što jučer rekoh
vašem nečaku, meni više nije ni petnaest ni šesna¬
est godina. Ja sam majka porodice...
— Ja ne znam što si ti — ganuto odgovori
odmahujuči svojom krupnom glavom crvenih obra¬
za — ali mi ne izgledaš sasvim stvarno biče. Ot¬
kako si počela poput kakva vihora juriti mojom

266

267

Kučom, čini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisam siguran nečeš li jednoga


dana iznenada nestati kao
što si iznenada i došla Čini mi se da je več
mnogo vremena proteklo od one večeri kad si izbila
iz nočne mrkline, rasutih kosa po ramenima, i upi¬
tala me: „Nije U kod vas dvorkinja po imenu Bar¬
ba?" Te su mi riječi odjeknule u lubanji kao udarac
zvona Možda je to bio znak da češ ti ovdje odi¬
grati neku ulogu.
„Nadam se da je tako", pomisli Anñelika, ali je \pak prosvjedovala tonom
ljubaznog prijekora:
— Bili ste pijani, eto zašto su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona!
Buduči da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mističke
predosječaje, njoj se učini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom
Bourjusom o materijalnoj naknadi koju se nadala izvuči.za sebe i svoju
grupu iz te suradnje.
Kad ljudi počnu snatrati o nečemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju
oni često isuviše rado ispovijedaju. Anñelika odluči da iskoristi svu
snalažljivost svoje neposredne prirode i da bez ijed-nog pogrešnog koraka
nekoliko sati igra čarobnu ulogu kčerke gazde Bourjusa.
Večera ceha cvjetarica na dan svetoga Val-bonnea uspjela je iznad svakog
očekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo žao što se ne može utjelo¬viti i
iskoristiti priliku da se provede.
S tri korpe pune cviječa ukrasiše dvoranu. Ga¬zda Bourjus i Flipot
klanjajuči se dočekivahu go¬šče i služahu kod stola. Rozina je pomagala
Barbi a> kuhinji. Anñelika je nadzirala i jedne i druge, za¬virivala u zdjele i
kontrolirala ražnjeve, spremno-odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i
hra¬brila pohvalama i prijekorima darovitost Davida unaprijeñenog u
velikog kuhara južnjačkih specija¬liteta. U stvari, ona se nije htjela
kompromitirati predstavljajuči ga kao isuviše sposobnog kuhara. On je znao
mnoge stvari, ali njegova lijenost i, mo¬žda, pomanjkanje prilika bijahu ga
spriječili da ne
268

pokaže koliko vrijedi. Pod utjecajem Anñelikina poleta, zanesen njenim


odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on je sam sebe nadmašio. Kad ga je
smučenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetarice ga dočekaše klicanjem.
Razveseljene dobrim vinom, ove su gospoñe zaključile da ima lijepe oči, te
ga obasuše nečednim i smjelim pitanjima, počeše ga grliti, milovati,
golicati...
Linot dohvati svoj verglec. Prodavačice zapje¬vaše držeči čaše u rukama, a
poslije toga popucaše od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju tačku bez
poštede oponašajuči hirove mamice Merjolaine i njenih drugarica.
Uto jedna grupica mušketira koja je bazala Ulicom „Dolina bijede" u potrazi
za zabavom, za¬čuje vesele ženske glasove i pojuri u pečenjarnicu
„Hrabrom pijevcu" tražeči da ih se posluži „peče¬njem i vrčevima".
Veselica je tada poprimila tok koji se zasigur¬no ne bi bio svidio svetom
Valbonneu, tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da
nije po prirodi gledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom
sastanaka prodavačica cviječa i udvornih vojnika. Ne postoji li možda izreka
da je tuga grijeh? A ako netko hoče da se .smije, da se od srca smije, ne
postoji li bezbroj načina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih
nači se u toploj prostoriji punoj raznih mirisa: vina, začina i cviječa gdje vas
mali svirač vergla stalno poziva na ples i pjesmu, gdje vas mali majmunčič
zabavlja, i gdje se nekoliko veselih, svježih i nimalo oholih žena prepušta
vašim poljup¬cima pod milostivim i ohrabrujučim pogledima de¬belih
mamica hitrih jezika.
* *
Anñelika je došla k sebi tek kad je sa zvo¬nika Svete Opportune zazvonila
Zdravomarija. Cr-
269

venih obraza, teških vjeña, slomljenih ruku od pustih tanjura i vrčeva,


zažarenih usana od poko¬jeg smjelog i brkatog poljupca, ona oživi
ugle¬davši gazdu Bourjusa koji je lukavo se smješkajuči brojio žute cekine.
Ona poviče:
— Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse?
— Dakako da jesmo, kčeri moja. Prilično je
vremena prošlo što moja pečenjarnica nije doži¬
vjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu poka¬
zala tako lošim placima čega se bilo bojati s obzi¬
rom na njihova pera i njihove sabljetine.
— Ne mislite li da če nam dovesti nove goste!
— Moguče da i hoče.
— A evo što vam ja predlažem — nenadano
če Anñelika. — Ja ču vam pomagati sa svom mo¬
jom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i maj-
munčičem, a vi čete mi kao naknadu dati četvr¬
tinu zarade!
Pečenjar se namrgodi. Taj način pristupanja trgovačkim poslovima činio mu
se vrlo neobičan. Nije baš bio siguran da jednoga dana neče imati neprilika s
cehovima ili sa starješinom trgovaca. Ali veselo uživanje u vinu te noči
prilično mu je mutilo misli te se tako našao bez odbrane pred Anñelikinom
voljom.
— Kod bilježnika čemo napraviti ugovor —
nadoda ova — koji če ostati tajnom. Nije potrebno
da o svojim poslovima pričate susjedima. Recite
im da sam vam roñakinja te ste me primili u kuču
i radimo kao jedna obitelj. Vidjet čete, gazda Jac-
ques, pravit čemo sjajne poslove. Svi če u četvrti
hvaliti vaše trgovačke sposobnosti i mnogi če vam
biti zavidni. Več mi je stara Merjolaina govorila
o večeri ceha prodavačica naranača s Novog mosta
koja bi se trebala pripremiti za dan svetog Fiacrea.
Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas držite
uza se. Za ovaj put mi dugujete ovo.
270

Brzo izbroji dio što joj je pripadao i ode osta¬vivši dobričinu zbunjenog, ali
uvjerenog u svoje trgovačke sposobnosti.
Anñelika iziñe iz dvorišta da bi udahnula malo čistog jutarnjeg zraka.
Snažno je pritisla na grudi šaku sa zlatnim cekinima, tim ključevima
slobode. Ona nije okrala gazdu Bourjusa, dakako. Anñelika je računala da če
svoju malu trupicu hraniti s onim što ostane iza ovakvih svečanih večera, te
če sve što bude izvukla i što če se uvečavati u razmjeru s njihovim naporima,
predstavljati malo-pomalo izvjesno blago. A onda če se upustiti u nešto
dru¬go. Zašto se, na primjer, ne bi okoristila dozvolom, koju David Chaillou
tvrdi da posjeduje, za pra¬vljenje egzotičnog piča poznatog pod imenom
ka¬kao? Puk to piče sigurno ne bi prihvatio, ali če, možda, „kicoši" i
„kačiperke", željni novina i ne¬običnosti, uvesti tu modu.
Anñelika je več u svojim snatrenjima vidjela kako se kočije velikih gospoña
i gospode zausta¬vljaju u Ulici „Dolina bijede".
Strese glavom da bi raspršila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti
previsoko. Život joj je bio još previše nestalan i nesiguran. Prije svega
morala je skupljati, skupljati kao mrav. Bo¬gatstvo je ključ slobode, pravo
da se ne umre, da ne vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj
njena dobra nisu bila oduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreva. Ali mlada
žena odmah otrese glavom. Na to više ne smije misliti, jer svaki put kad na
to misli, u žile joj se uvlači želja za smrču, želja da zauvijek usne, kao što se
sniva na toku vode koja vas odnosi.
Ne, neče na to više misliti. Ima drugih briga spasiti Florimonda i Cantora.
Skupljat če, sku¬pljati...! Zatvorit če svoje zlato u drveni kovče-žič,
dragocjeni ostatak iz groznog doba proživljelog u kuli Nesle, u koji če staviti
bodež Rodogonea Egipčanina. Oko tog oružja, sad več nepotrebnog, gomilat
če se zlato, oružje moči.
271

Andelika podigne oči prema vlažnom nebu na kojemu je zlatni odraz zore
ustupao mjesto olov¬nom sivilu dana.
Prodavač rakije izvikivao je ulicama svoju ro¬bu. Neki prosjak na ulazu u
dvorište jednolično je moljakao milostinju. Zagledavši se u nj, ona
prepo¬zna u njemu Crnog Kruha, Crnog Kruha u njego¬vim dronjcima, u
njegovim ranama, nakinñurenog školjkama, tim znakovima vječnog
hodočasnika bi¬jede.
Obuzeta strahom, otrči u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese
mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i si¬jedih
obrva. Nijedno od njih ne protisne riječi.

XX
PONOVO U LOUVREU SUSRET S BARKAROLOM
Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posvečivala i zdjelama gazde
Bourjusa i cviječu mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj
priskoči u pomoč jer se primicao dan roñenja kra¬ljeva nasljednika te je
posla bilo preko glave.
Jednoga novembarskog dana, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornja
Palače poče odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj čekič, a u daljini su se
čuli mukli pucnji topa s Bastilje.
Pariški puk kao da je poludio.
— Kraljica je rodila! Kraljica je rodila!
Suzdržana daha, gomila je brojila:
— Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i
dva...
Pri dvadeset i trečem udarcu svijet se stade svañati. Neki su tvrdili da je to
dvadeset i četvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurili
naprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvo¬na i topa nastavili su da pljušte
po Parizu u deli¬riju. Nije više bilo sumnje: bilo je muško.
— Dauphin! Dauphin! Živio dauphin! Živje¬
la kraljica! Živio kralj!
Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu za-ori pjesma. Narod se uhvatio u
kolo. Dučani i za-natlijske radnje zatvoriše vrata. Iz česama je ši-

L72

i« Put u Versailles

273

kljalo vino. Za velikim stolovima što su posta¬vili kraljevi konobari, narod


je jeo kolače i gric¬kao bombone.
Navečer se narod predavao oduševljenju pro¬matrajuči vatromete nad
Senom, ispred Louvrea. Jedna je laña plovila rijekom okružena
svjetluca¬vim morskim nemanima koje su predstavljale ne¬prijatelje
Francuske. Lijepi neki vitez, jašuči na krilatom konju, izbije ispod krova
Louvrea i svo¬jim kopljem poubija nemani. Iz njihovih utroba prsnuše
bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa
penjalo se kroz noč blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u nje¬mu, ispisano
stotinama zvijezda, imena Luja i Ma¬rije Tereze.
Anñelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vračala se kuči u društvu
nekih susjeda.
Razdragani i veseli žalili su mladu kraljicu:
— Priča se da je dvadeset sati trpjela!
— Bila je več na samrti!
— Kralj nije napuštao njen krevet. Plakao je.
— Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do
Fontainebleaua nosio moči svete Margarete, za¬
štitnice babinja.
— Čim su moči stavljene na stol, dauphin se
rodio.
Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo
poznato djetinj¬stvo Luja XIII i Luja XIV, reče tresuči svojom lijepom
čipkastom kapicom:
— Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji.
Naš kralj je mlad i več ima sina. Ne moramo se
bojati kraljevskih namjesništva, a ta namjesništva
su velika nevolja za narod.
A zatim doda:
— Ali prilikom roñenja maloga Luja XIV, Luja
Božidara kako su ga nazivali zato što se na nj če¬
kalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepši od
ovih. Činilo se čovjeku da nebo silazi na zemlju
kad su gospoda kraljevi inženjeri stavljali u po-
274

kret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna šio.
— Polako! Polako! Muči! — ušutka je njena
prijateljica. — Dobro smo se zabavile. Naš kralj je
veliki kralj. Njegov znak je sunce...!
Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i po¬novo se nastanila u Louvreu sa
svojim kraljevskim novoroñenčetom, gradski su se cehovi pripremali da joj
odnesu svoje darove.
Stara Marjolaina reče Anñeliki koju je u meñu¬vremenu zavoljela:
— Doči češ i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja
ču te prijaviti kao svoju naučnicu, pa češ ponijeti
moje košarice sa cviječem. Drago ti je, zar ne, što
češ vidjeti kraljeve odaje u lijepoj palači Louvre?
Priča se da su sobe više i prostranije od crkava!
Anñelika se nije usudila odbiti. Velika je bila
čast što joj ju je iskazivala ta dobra žena. Osim
toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati boc¬
kala ju je znatiželja da ponovo vidi ona ista mjesta
koja su za nju bila svjedocima mnogih dogañaja i
tragedija. Hoče li sresti Veliku gospoñicu očiju
natečenih od suza, besramnu groficu de Soissons,
živahnoga Lauzuna, mračnoga de Guichea, de Var-
desa...? Tko če ikada od tih gospoña i te velike
gospode, prepoznati meñu cvjetaricama, ovu ženu
koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjaj¬
nih očiju, u pratnji svog beščutnog crnca, jurila
hodnicima Louvrea, trčala od jednog do drugoga,
moleči nemoguču milost za svoga več osuñenoga
supruga ?
Odreñenog dana, ona se našla u dvorištu palače gdje su cvjetarice,
prodavačice naranača s Novog mosta, te prodavačice ribe s tržnice,
izmiješale svo¬je suknje i svoje zvonke glasove. Pratila ih je nji¬hova roba,
slična ljepotom, ali različita mirisima.
Košare pune cviječa, košarice pune voča i bu-rad s haringama bit če
poslagani pred gospodinom dauphinom i on če svojom sitnom ručicom
dotači 1 prekrasne ruže i sjajne naranče i srebrnu ribu.
275

Dok su se, bučne i namirisane uspinjale ste¬penicama što su vodile u-


kraljeve odaje, prodava¬čice susretoše papinog poslanika koji je nosio
opre¬mu zakonitom nasljedniku francuske krune, tradi¬cionalni dar kojim je
papa „dokazivao da ga pri¬znaje prvoroñenim sinom crkve ..."
U predsoblju gdje ih bijahu uveli da čekaju, dobre su žene oduševljeno
promatrale divote izvu¬čene iz tri škrinje crkvenim baršunom postavljene i
srebrnim bravama osigurane. Bijaše to zaista oprema za božanskog sina! A
što su i mogle drugo do da zinu u čudu pred onim dugim povojima od
srebrnog platna, pred engleskim tkaninama skr-letnih boja sa zlatnim
pčelama po sebi ili bijele boje išarane srebrnim pčelama, pred plaštem od
gri¬miznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastu¬kom od crvenog baršuna
s grbom njegova veličan¬stva i na koji če monsinjor dauphin biti položen na
dan svoga krštenja?
Žene su se raznježile pokazujuči jedna drugoj lijepe košuljice od platna iz
Cambraia, s ovratnici¬ma u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk;
kapice sa ženevskim vezom; opršnjake i duge povoje od platna izvezene u
bijeloj svili i sre¬bru, koji če omotati novoroñenče kao malu drago¬cjenu
mumiju.
A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zla¬tom, koji su se mogli otvoriti
kao kovčezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja.
U kraljičinoj sobi, u koju su potom uvedene, žene trgovačkih cehova klekoše
i svaka svoj govor o.drža. Klečeči, kao i sve druge, na sagovima živih boja,
Andelika opazi, u polumraku kreveta ukraše¬nog pozlačenim uresima,
kraljicu gdje leži u rasko¬šnom ruhu. Imala je još uvijek onaj svoj pomalo
hladan izraz koji se na njoj primiječivao u Saint--Jean-de-Luzu, pošto bijaše
napustila svoju mračnu palaču u Madridu. Ali haljine i frizura po
francu¬skoj modi nisu joj pristajali onako dobro kao nje¬no fantastično ruho
infantkinje i njene kose umjet-
27S
no napuhane koje su nekad, u širokim obrednim linijama, uokvirivale njeno
lice i njen lik mladog idola obečanog Kralju Suncu.
Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj za¬ljubljenosti ohrabrena kraljevom
pažnjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom počastiti grupu
šarenu i strašnu što joj se uz uzglavlje na¬šla zajedno s apostolskim
poslanstvom koje joj se ulagivački klanjalo.
Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreve¬ta. On se takoñer ljubazno
smješkao, ali iskrenije od svoje žene. Usprkos tome, Andelika ga gotovo nije
prepoznala.
Promjena se dogodila u njegovu držanju. Ljupkosti snažnoga mladiča što ga
je vidjela u Sa-int-Jean-de-Luzu pridružila se sada ohola ljepota i
uzdržljivost iza kojih se krila njegova snažna volja i hrabrost koje su sasvim
opčinjale one što su ga okruživali i ispunjavale ih osječajem o njego¬voj
izvanrednoj moči. U toku te godine Luj XIV je doživio Mazarinovu smrt,
propast bogatog i moč¬nog podanika iz Landguedoca, bacio je u nemilost
Fouqueta, zaveo gospoñicu La Valliere i položio te¬melje za gradnju
Versaillesa.
J^dna se riječ nametala onome tko ga je gle¬dao: veličanstvenost. Bio je to
več onaj Luj XIV čiji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti
zapanjili dvor i počeli zabrinjavati čitavu Evropu.
Okrutno uzbuñenje što njom bijaše ovladalo kad se našla na koljenima pred
kraljem, u društvu onih poniznih žena, sasvim ju je zaslijepilo i odu¬zelo joj
svu snagu. Nikoga nije vidjela osim kralja.
Nešto kasnije, kad je zajedno sa svojim druga-ricama napustila kraljeve
odaje, rekoše joj da su u kraljičinoj sobi još bili kraljica majka, gospoña
d'Orleans, gospoñica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea,
te mnogi mladiči i djevojke iz njihove pratnje.
277

Ona nije nikoga vidjela. U onom mračnom i mučnom prizoru samo se


kraljev lik isticao.
Smiješeči se uspravljen na stepenicama velikog kraljičinog kreveta, on ju je
ispunjavao, stravom. Nije ličio onom drugom, kralju što ju je primio u
Tuileries i kojega bi ona baš rado bila primila za košulju i pošteno ga
prodrmala. Stajali su tada jed¬no sučelice drugom, kao dva mlada stvora
podjed¬nake snage koji su se divlje borili, svaki od njih siguran da ima
pravo na pobjedu.
Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom još ranjive
osječajnosti krio kralj ponosna značaja koji za čitava svog života neče
dozvoliti "ni najmanji napad na svoju vlast! Več na samom početku je on bio
kralj koji mora pobije¬diti, te je ona, Anñelika, zato što mu nije uočila bit,
bila kao staklo razbijena.
Išla je za skupinom naučnica prema izlazu iz palače. Starješinice ceha su
ostale da bi prisustvo¬vale velikoj svečanosti. Naučnice nisu imale pravo na
tu čast.
Dok je prolazila mimo smočnica gdje su več spremne zdjele i nagomilani
komadi mesa čekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anñelika začuje iza
sebe zvižduk: dva kratka i jedan dugi fičuk. Prepoznala je znak
Calembredainove bande. Misli¬la je da sanja čuvši taj znak, tu u Louvreu
Lu-ja XIV.
Okrene se. Kroz otvor jednih vrata nečiji si¬tan lik je pružio svoju sjenu po
pločicama poda.
— Barkarola!
Potrči prema njemu iskreno mu se obradovav¬ši. Patuljčič se nadimao u
svom ponosu i dosto¬janstvu.
— Uñite, sestrice. Uñite najdraža markizo. Do¬
ñite, malo čemo počaskati o koječemu...
Ona se nasmije.
— Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se li¬
jepo izražavaš!
278

— Ta ja sam kraljičin patuljak — odgovori


Barkarola tašto se kočopereči.
Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokaže joj svoj svileni
kaputič napola narančast, a napola žut, stegnut pojasom snabdjeven
zvonči¬čima. On potom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti
učinak svih onih zvončiča. S kosom ošišanom na šiji u visini širokog i
uštirkanog ovrat¬nika i simpatičnim licem pomno obrijanim, patu¬ljak je
izgledao sretan i kao drenovina zdrav. An¬ñelika mu reče da joj se čini
mlañim.
— Istini za volju, i ja se sam osječam tako
otkako sam ovdje — skromno priznade Barkarola.
— Život je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve
zbrojim i odbijem, da sam omilio ovoj čeljadi na
dvoru. Sretan sam što sam u ovim godinama došao
navrh svoje karijere.
— A koliko ti je godina, Barkarola?
— Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti,
u naponu svih svojih moralnih i fizičkih snaga.
Doñi, sestrice. Predstavit ču te jednoj plemenitoj
gospoñi prema kojoj, ne krijem ti, osječam nježna
čuvstva, a ona tim mojim osječajima ljubazno uz¬
vrača.
Poprimivši izgled neodoljivog ljubavnika, pa¬tuljak vrlo tajanstveno povede
Anñeliku kroz mra¬čan labirint nuzprostorija Louvrea.
Uvede je naposljetku u mračnu sobicu gdje Anñelika primijeti za jednim
stolom ženu od četr¬desetak godina, vrlo ružnu i tamnoputu, koja je nešto
kuhala na malom kuhalu od majolike.
— Dona Terezito, predstavljam vam donu An-ñelik«, najljepšu gospoñu
Pariza — svečano obja¬vi Barkarola.
2ena upilji u Anñeliku svoj crn i prodoran po¬gled i odgovor; nešto na
španjolskom. Anñelika u njezinu odgovoru razabere riječi „Markiza anñela",
našto Barkarola namignu Anñeliki.
279

— Upitala je da li si ta Markiza anñela o ko¬


joj ja uvijek govorim. Vidiš li, sestrice, da ja ne
zaboravljam svojih prijatelja.
Obišli su oko stola i Anñelika primijeti da su sitne nožice done Terezite
jedva prelazile rub sto¬lice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljičina
patuljčica.
Anñelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujuči na taj
način poštovanje toj gospoñi visoka položaja.
Pokretom glave patuljčica dade znak mladoj ženi da sjedne na drugu stolicu
i nastavi polako mi¬ješati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoči na stol i dok
je svojoj družici na španjolskom pričao nekakve zgode, tukao je lešnjake i
jeo jezgre.
Prekrasan bijeli hrt poñe prema Anñeliki, onjuši je i sklupča joj se kraj nogu.
Životinje su na¬gonski voljele njeno društvo.
— Ovo je Pistolet, kraljev hrt — predstavi ga
Barkarola — a ovo su Dorinda i Mignonna.
Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palače gdje se dvoje patuljčica sklanjalo
da uživaju u svojoj ljubavi. Anñeliki je draškao nosnice miris što se širio iz
zdjelice. Bio je to neki neodreñeni miris, ugodan, u kojemu se čutio miris
cimeta i paprike, ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri načas
primjese koje su se nalazile na stolu: lešnjake i bajame, snopič crvene
paprike, vrč meda, kocke napola stučenog šečera, nekoliko čaša punih zrnja
anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva
boba koji ona nikad ranije ne bijaše vidjela.
Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljčica, čini se, nije bila raspoložena
da se posveti gošči
Barkaroline brbljarije još na kraju izmame smiješak na usne.
— Rekao sam joj da sam se po tvom mišljenju
pomladio i da to sigurno dugujem sreči kojoj je
ona izvorom. Draga moja, divan li život provodim
ovdje! U stvari, pograñančujem se, i to me done-
280

kle zabrinjava. Kraljica je dobra žena. Kad je jako tužna, zove me k sebi-,
pogladi me po licu i onda mi kaže: „Ah! Jadni moj dječače! Jadni moj
dječa¬če!" Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oči, meni,
ovom Barkaroli što ga ispred sebe gledaš,
— A zašto je kraljica tužna?
— Do vraga, počinje joj biti jasno ña joj njen
čovjek nabija rogove!
— Znači, istina je ono što se priča, to jest
da kralj ima milosnicu?
— Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali
če kraljica prije ili poslije doznati za nju. Jadna
ženica! Nije baš lukava, i uopče ne pozna život.
Znaš, sestrice, ako dobro pogledaš, život se prinčeva
ne razlikuje mnogo od života njihovih poniznih
podanika. Podmeču jedni drugima da je milina, i
svañaju se izmeñu sebe "kao one naše drolje i dru-
govi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na¬
večer čeka povratak muža koji se za to vrijeme
drma u zagrljaju druge. Ako postoji nešto na što
mi Francuzi možemo biti ponosni, onda je to ljubav¬
na sposobnost našega gospodara. Draga moja, nema
tome dugo što je njegovo veličanstvo od podne pa
do četiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice.
Šesnaest sati zaredpm! Šta kažeš? Kraljica ga je
čekala ispred ognjišta, jedino u suknji i u društvu
svoje dvorske družbeniče, gospoñe Chevreuse. Kad
je kralj ušao: „Sta radite?" upita, ljutito. „Sire, če¬
kala sam vas", odgovori kraljica suznih očiju. „Če¬
kali ste me, čekali ste me... čini mi>se da vam se
to dogaña isuviše često." „Na žalost, Sire, to je baš
istina!" „Na što se tužite, gospoño? Možda na to
što ne spavam svake noči u vašim odajama?"
„"U mojim odajama, jest", prekine ga kraljica ljuti-
tim glasom, „ali..." „Razumio sam vas dobro.,.
A što da se radi, gospoño, ta ni kraljevi ne mogu
uvijek postiči sve što bi htjeli. Poñite, dakle, i od¬
morite tu svoju kratku pamet." Kraljica mu se po¬
tom bacila pred noge s ovim riječima: .„Ljubit ču
281

vas uvijek, ma šta vi uradili!" Kraljičina družbe-nica se neprimjetno udaljila.


Naš je gospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljičine su želje
do¬šle u nevrijeme, to jest pošto je kralj šesnaest sati proveo u sobi
gospoñice La Valliere. Pet minuta nakon što je legao več je hrkao kao zvuk.
A nju smo čuli kako tiho, tiho plače.
— Vi, dakle, spavate u kraljičinoj sobi? — upi¬
ta Anñelika čudeči se.
— Pa i psi tamo spavaju. A i šta smo mi ako
ne domače životinje? Pa ipak ja se sa ovom svojom
pameču u čudnom tjelešcu zabavljam mjereči du¬
binu srca svojih gospodara. Hočeš li da ti ispričam
još koju zgodicu?
— Brbljiv si kao pravi dvoranin.
— Zbilja? A možeš mi vjerovati ako ti priznam
da svog prijatelja Stihoklepca s Novog mosta sna¬
bdijevam mnogim pojedinostima kojima se van sva¬
ke mjere raduje. Ispričat ču ti, dakle, još jedan pri-
zorčič: pred par dana je kraljica majka oštrim ri¬
ječima prekorila njegovo veličanstvo. Doznala je
za njegovu bračnu vjerolomnost i boji se da se za
Božič ne pričesti u smrtnom grijehu. Očitala mu
je, dakle, dugu bukvicu. Kad je završila, kralj koji
se nalazio kraj prozora, ostade još neko vrijeme
tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode.
Tada če kraljica majka reči gospoñi de Motteville:
„Mislila sam da če biti nezahvalan i svojeglav, ali
nisam vjerovala da če biti ovako tvrda srca!" I uda¬
ri u plač. Sakriven iza jednoga zastora, ja sam me¬
ñutim mislio: „Srce majke, srce žene, istim ritmom
tuče i pod kraljevskom krunom i pod običnom
kapicom!"
Bilo je očito da je sada cinik Barkarola po¬stao pobornikom neke ganutljive
filozofije. Opazivši Anñelikin osmijeh, namigne joj.
— Nije li ponekad ugodno, Markizo anñela,
pobuniti u sebi dobre osječaje? Osječati se pošte¬
nim, dobrim, zarañujuči za život poštenim i na¬
pornim trudom?

Ona ne odgovori jer joj se nije sviñao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenula
razgovor na nešto drugo, upita:
— Bi li mi mogao kazati šta ono dona Terezita
tako pažljivo kuha na tihoj vatri? Ima neki čudan
miris, kojemu ne uspijevam nači ime.
— Ali t» je kraljičin kakao?
Anñelika naglo skoči na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj
nešto crnkasto, gusto, nešto što nije ba"š izazivalo tek. Uz pomoč Barka-role
*se upusti u razgovor s patuljčicom. Ova joj reče da je za to remek-delo oko
kojega se upravo trudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca
meksičkoga papra, šačicu aniša, šest aleksan-drijskih ruža, mahuna kampeša,
dvije drahme ci¬meta, dvanaest bajama, dvanaest lešnjaka i pola kocke
šečera.
— Taj mi se recept čini strašno kompliciran
— reče Anñelika razočarano. — A da li je to bar
dobro? Mogu li kušati?
— Kušati kraljičin kakao! Bezbožnica, uličarka
tvog kova? Kojeg li svetogrña! — poviši kepec to¬
bože se zgražajuči.
Mada je patuljčica Anñelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj pruži na
zlatnoj kašiki mal¬ko smjese, o kojoj je bila riječ.
Ta je smjesa bila vruča i previše slatka. Anñe¬lika iz pristojnosti reče da je
odlična.
— Kraljica ne bi mogla bez kakoa — objasni
Barkarola. — Popije poprilično tih čaša na dan.
Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i čitav dvor
smije njenoj strasti. U čitavom Louvreu jedino nje¬
govo veličanstvo i kraljica majka, takoñer Španjol¬
ka, piju tu tekučinu.
— A gdje se može nabaviti Sjemenje kakaovca
da bi se proizveo kakao?
— Kraljica ga dobavlja ravno iz Španjolske
preko španjolskog poslanika na dvoru. Treba ga
potoni pržiti, očistiti, oljuštiti.

282

283

A zatim nadoda ispotiha:


— Ne razumijem čemu tolike neugodnosti zbog
ove strahote!
U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojči¬ca pitajuči tvrdoglavom
brzinom na španjolskom da li je več gotov kakao za njegovo veličan¬stvo.
Anñelika u njoj prepozna Filipu. Pričalo se da je ta djevojčica nezakonita
kčerka Filipa IV, špa¬njolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza,
našavši je kao napušteno novoroñenče u jednom hodniku Escoriala,
postarala za njezin odgoj. Fi¬lipa je bila u infanktinjinoj pratnji kad je ova
pre¬šla preko Bidassoe.
Anñelika se digne i oprosti se od done Tere-zite. Kepec je otprati do vratašca
što su vodila na obalu Sene.
— Nisi me uopče upitao što sada radim — reče
Anñelika.
Odjedared je imala dojam da se patuljčič pre¬tvorio u bundevu, jer je na
njegovu mjestu vidjela jedino veliki šešir narančaste boje. Barkarola je
oborio oči i gledao u zemlju.
¦Anñelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oči.
— Odgovori mi!
— Znam što radiš. Napustila si Calembreñai-
nea i prepuštaš se dobrim osječajima.
— Reklo bi se da me za nešto optužuješ! Nisi
li ništa čuo o bitki na Sajmištu Saint-Germain?
Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u
kulu Nesle.
— Više nisi član podzemlja!
— Pa ni ti nisi.
— Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek ču nra
pripadati. To je moje carstvo — reče Barkarola
neobično svečanim glasom.
— A tko ti je sve to kazao o meni?
— Drvoguz.
— Jesi li ga vidio?
284

— Pošao sam -da mu se poklonim. Sad je on


naš Veliki Coesre. Vjerujem da ti je to poznato,
zar ne?
— Pa i jest.
— Otišao sam i u lavorčič pljucnuo kesu kr¬
catu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, bio sam najbo¬
gatiji na skupu.
Anñelika uze patuljka za ruku, neobičnu ručicu okruglu i punačku kao u
djeteta.
— Barkarola, vjeruješ li da mi smjeraju neko
zlo?
— Vjerujem da u Parizu ne postoji žena čija
se lijepa koža drži manje tijela no što se drži tvoja.
I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove riječi
nisu bile tek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom.
— Utoliko gore. Umrijet ču, ali natrag se ne
mogu vratiti. Možeš to kazati Drvoguzii.
Kraljičin patuljak prekrije oči tragičnim pokretom.
— Ah! Strašno li je vidjeti ovako lijepu ženu
s rasporenim grkljanom!
Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njene suknje:
— Rečeno-u povjerenju, bilo bi bolje da ti
sama porazgovaraš s Drvoguzom.
Kišilo je. Ubrzavši korak, Anñeliki se srce ipuni nekom neodreñenom
tugom, dok je u ustima osječala gorak ukus kakoa.
„Vjerujem", mislila je gledajuči rijeku koja je silovito proticala, „da ne
postoji nijedna druga žena koja je u tako malo vremena doživjela tako
mnogo nevolja. Pred nešto više od godine dana, kad sam otišla u Louvre,
primila me je Velika gospoñica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi
kraljičin patuljak čini čast primajuči me u svojem privatnom kutku."
Ali kad je ušla u pečenjarnicu „Hrabrom pi-jevcu", gosti koji su sjedili za
stolovima, dočekaše je s poklicima, lupajuči noževima po tanjurima.
285
— Lijepa Anñelika! Lijepa Anñelika!
„Neka me Bog kazni ako sam previše ohola", pomisli ona, „ali draže mi je
biti kraljica u mojoj pečenjarnici, nego služavka u Louvreu. Imaj na umu,
lijepa moja Anñeliko, da onoga dana kad se ponovo pojaviš pred kraljem,
mora biti bar pet milijuna livara dijamanata na tvojoj haljini!"
Ta joj misao ozari lice smiješkom i ona se ve¬selo zaputi u kuhinju.
XXI
ANðELIKA. KOD DRVOGUZA
Počevši od mjeseca decembra, Anñelika je sve svoje vrijeme posvetila
poslovanju pečenjarnice. Gostiju je bivalo sve više. Zadovoljstvo cvjetarica
je urodilo dobrim plodom. U „Hrabrom pijevcu" su se specijalizirali za
proslave cehova. Svijet koji je pripadao raznim zanatima, sretan da okvasi
grlo i da se do sita najede u društvu, a u čast svetaca zaštitnika, dolazio je
ovamo na prijateljske večere pod svježe obojene tavanice, gdje se uvijek
mogao nači bogati izbor divljači, kobasica i suhog mesa.
Cak je i nepovredivi ceh mesara, najmočniji i najstariji ceh pariški, priredio
tu svoju godišnju večeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije
Božiča, dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval.
Povorke luñaka su jurile gradom tresuči svo¬jim zvončičima. Vrhunac
zabavljanja se odvijao baš u krčmama, gostionicama, pečenjarnicama, na
svim onim mjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su
se svi prepuštali u to vri¬jeme, a proždrljivost mali grijeh.
Anñelika se posvetila tome da zasiti, grla i že¬luce izbirljivaca. kao što bi
pojahala jogunasta ko¬nja koji bi jurio brzo i odveo je daleko.
Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u „Hra¬brom pijevcu" su se počele
viñati bande razuzda-

286

28T

nika, raskalašenih i rafiniranih filozofa koji su pro¬povijedali pravo na svaki


užitak, preziranje žene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbječi njihovim
bezobzirnim rukama, a, osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako
je Anñeliku ponekad plašio njihov cinizam, ipak je računala da če oni
njezinoj pečenjarnici napraviti opravdanu propa¬gandu koja če joj privuči
bolje goste.
Dolazio je ovamo i svijet iz kazališta. Oni su, ne skidajuči crvenih lažnih
nosova, dolazi u sku¬pinama da bi se divili podvizima majmunčiča Piccola.
— Ovo je majstor nad majstorima — govorili su. — Da se ova životinjica
kojim slučajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona
glumac bila!
Oznojena čela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anñelika se
bacala na posao ne misleči ni na šta drugo osim na taj trenutak. Smi¬jati se,
izbaciti dovitljivu riječ, skinuti sa svoga ra¬mena nečiju isuviše smjelu ruku
nije za nju pred¬stavljalo osobiti trud. Miješati umake, sječi povrče,
pripremati jela, sve ju je to zabavljalo.
Sjeti se da joj se sviñalo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala.
Ali osobito se u Toulousi posvetila kuharskom umiječu pod vod¬stvom
rafiniranog Joffreva de Pevraca, čiji je stol u Palači radosnog znanja bio
glasovit u čitavom kraljevstvu.
Sastavljati poneke recepte, dozivati u sječanje neke od nepovredivih nazora
gastronomskog umi¬ječa, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radošču.
Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla čuti da Florimond kašlje.
Odmah ju je spo¬padao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona
nije mogla zaštititi. On je bio suviše nježna zdravlja. Neče uspjeti da ga
othrani. Prije ili poslije odnijet če to svoje blago na groblje Saints-Innocents.
Susjede su joj to govorile, mašuči

glavom gledajuči velike podočnjake djetetove. „Ne¬čete ga othraniti. Ja sam


izgubila tri ja pet.. "
Smrtnost djece je bila vrlo velika. Liječnici ne¬znalice ubijali su te male
stvorove propisujuči im dva lijeka: puštanje krvi i čiščenje crijeva. Osim
toga, puk nije bio dovoljno imučan da pozove lječ-nika. Majke su se
upropaštavale kupujuči kod lje¬karnika neke trave, nazvane ljekovite, koje
često nisu iziskivale od onih koji su ih pripremali drugog truda do da ih
poberu šetajuči se svojim vrtovima. Djeca su umirala, a pogrebi su tužno
promicali ulicama uz jednolično pjevanje psalama, dok su na prozorima u
kuči malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelim cviječem, znakom
nevinosti. „Bog ga dao, Bog ga uzeo!" Sitan svijet rad¬nika, zanatlija i
malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, kroz
vjekove napravila naj strpljiviji i najmarljiviji društveni sloj kraljevstva. Oni
su jednostavno podnosili iskušenja, sudbinu često mučnu te je često radost
njihovih priroda odnosila pobjedu te si ih čuo da pjevaju.
„Da ljubim Boga, možda ne bih toliko trpjela slušajuči Florimondov kašalj",
mislila je Anñelika. „Ako umre, srce če mi puči. Zamrzit ču na svijet i
život!"
S hladnočom Florimondu je počelo curiti iz nosa, uši mu Se zagnoje i on se
kraju razboli.
Dvadeset puta na dan Anñelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se
u trku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno
ognjicom nastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primičuči se
ležaju, a potom bi odahnula s olakšanjem "uvjerivši se da još diše. Polako je
milovala široko ispupčeno čelo osuto sit¬nim kapljicama znoja.
„Ljubljeni moj! Lijepi moj dječače! Bože, ostavi mi moje slabašno dijete ...!
Bože, neču tražiti više ništa od života! Ponovo ču odlaziti u crkvu, platit ču
misu . Ostavi mi moga dječaka. ..!"

188

i» Put u VeršaMes

289

Trečega dana Florimondove bolesti gazda Bour-jus kiselo „naredi" Anñeliki


da' se preseli na prvi kat gdje on više nije spavao otkada mu je umrla žena.
Kakav je to način da se dijete njeguje u pot¬krovlju ne mnogo večem od
ormara i gdje se noču gura njih osmorica uključujuči majmunčiča? Takvi se
postupci pristoje ciganki, djevojčuri bez imalo srca .!
Florimond je ozdravio, ali Anñelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa
svoja dva mališana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina
je i dalje dijelila krevet s Barbom.
— I htio bih — zaključi gazda Bourjus crven
od Ijutine — da mi više nanosiš sramotu time
što mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku
ništariju kako pod nosom svih susjeda baca drva
u moje dvorište. Ako se želiš ogrijati, otiñi u dr¬
varnicu i uzmi drva koliko ti treba.
Anñelika je preko sluge odmah poručila grofici de Soissons da joj više nije
potrebna njena pomoč i da joj zahvaljuje na milosrdnom činu. Kad je sluga
posljednji put došao, ona mu podijeli napoj¬nicu. Ovaj> koji još ne bijaše
došao k sebi od zapre¬paštenja što ga je doživio prvoga dana kad je
An–eliki dovezao drva, odmahne glavom.
— Mogao bih mirne duše reči da sam bio pri¬
siljen koješta raditi u životu, ali nikad sretati se
sa ženom kao što si ti!
— U tome bi bilo tek pola zla — otpovrne
Anñelika — da i ja tebe nisam bila prisiljena vi¬
ñati svaki dan ...
U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i ro¬bu što joj ju je slala gospoña
de Soissons prosja¬cima i sirotinji što su se u sve večem broju okup¬ljali u
blizini pečenjarnice „Hrabrom pijevcu". Me¬ñu ovima je vidjela mnoga
poznata lica koja su je šutke i prijeteči motrila. Ona ih je darivala trudeči se
da time predobije te neprijateljske snage.
Šutke je ona od njih tražila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve
više tražili. Plima nji-
290

novih dronjaka i njihovih štaka sve je jače zaplju¬skivala njezino sklonište.


Pa i sami gosti pečenjar¬nice su se bunili protiv njihove navale govoreči
kako je pred pečenjarnicom bilo više prosjaka nego pred crkvenim vratima.
Vonj njihovih prnja i po¬gled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsti-
cali tek.
Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan.
— Ti ih privlačiš kao što zibet privlači zmije
i stonoge. Prestani več jednom da im dijeliš milo¬
stinju i oslobodi me te kuge inače češ me prisiliti
da se rastanem od tebe.
Ona je odgovarala:
— Po čemu vi sudite, da vaš posao trpi više
od prosjaka nego poslovi drugih? Niste li čuli gla¬
sove o nestašici, koji kolaju po čitavoj zemlji? Pri¬
ča se da izgladnjeli seljaci navaljuju u gradove
kao vojska i da se bijednici strahovito množe-...
Zima je tome uzrok, i nestašica.. .
U stvari, nju je bilo strah.
U velikoj i tihoj sobi u kojoj se čulo jedino disanje dvoje djece, ona je noču
ustajala i s pro¬zora promatrala kako na mjesečini blista gusta voda Sene.
Podno kuče je bila pjeskovita obala na koju su svršavali otpaci i ostaci iz
pečenjarnice: perje, čaporci, iznutrice, ostaci koji više nizašto nisu bili. Psi i
gladuši dolazili su i čeprkali ne bi li našli što¬god za staviti u usta. I sad ih je
čula. Bio je to sat kad su zvižduci i krici zločinaca parali noč Pariza.
Anñelika je znala da je na nekoliko koraka odatle, odmah iza Mosta
mjenjača, počinjala obala Gesvres, pod čijim se zvučnim svodovima jati
gradski ološ Ona se dobro sječala te vlažne i prostrane spilje v koju se
slijevala krv s klaonica što su se nalazik u Ulici „Stari fenjer".
Anñelika nije više dijelila sudbinu tog prokle¬tog svijeta noči, več je
pripadala onima koji su se u dobro zabravljenim kučama uticali znaku križa
291

kad su čuli hropac smrti što se penjao s mračnih uličica.


To je več bilo previše. No neče li je breme prošlosti zaustaviti napola puta?
Anñelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor.
Florimondu su duge trepavice zasjenjivale se-defaste obraze. Kose su mu
oko glave tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom
koja je bivala sve gušča i veča. No ovoga su se uvojci prelijevali u
kestenjastozlatnim tonovima dok su se Florimondovi crn jeli kao gavranovo
krilo.
Anñelika je opažala da je Cantor svojim izgle¬dom naginjao „njenoj strani".
On je pripadao ro¬du, i rafiniranom i seljačkom, rodu de Sance od
Monteloupa. Neče se isticati velikim srcem, ali če biti strastan, neče voljeti
odgoj, več jednostav¬nost. Podsečao ju je na Josselina svojim tvrdogla¬vim
čelom, na Ravmonda svojom mirnočom, na Gontrana svojom sklonošču
prema samoči. Fizički ju je podsječao na Madelonu, samo što nije bio
osjetljiv kao ona.
Taj debeljuškasti mališan, svijetlih i pametnih očiju več je bio svijet za sebe,
sve u svemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom
raspolaže po svojoj volji, s njim neče imati briga. Kad ga je jednom prilikom
Barba umotala u povoje i čvrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije
nekoliko trenutaka čuñenja, strašno se raz¬gnjevio.
Poslije dva sata zaglušeni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda.
Barba je tvrdila da Anñelika ne mari mnogo za svog mlañeg sina več da više
voli Florimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je
svakom prilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti
na miru, dok je Florimond bio osjetljiv i on je tražio da se oko njega bave, da
se s njim razgovara, da se odgovara
292

na njegova pitanja. Trebalo mu je posvečivati mno¬go brige i pažnje.


Izmeñu Anñelike i Cantora nisu bile potrebne ni riječi ni pokreti. Bili su iste
rase. Koristeči tre¬nutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred
vatre i uzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i
punačkom ti¬jelu i rijetkoj snazi tog mališana koji još nije imao ni godinu
dana i koji se poslije svog roñenja — pa čak i prije no što se rodio, mislila je
— stalno borio da nadživi, tvrdoglavo se otimljuči smrti koja je isuviše često
zaprijetila njegovu krhkome bitku.
Sisao je pileču kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oči, sasvim nalik
njenima, zablistale bi veselim sjajem" i susretljivo.
Cantor je bio njena snaga, Florimond njena lomnost i kao takvi predstavljali
su dva suprotna pola njezine duše.
Nestašica o kojoj je Anñelika govorila nije bila prazna riječ tek tako
nabačena, več je počela tuči na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja.
Žetva je bila vrlo mršava. Još su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je
poreski sistem omoguča¬vao spekulantima da rade što ih je volja. Hapšenje
gospodina Fouqueta uništilo je sistem bezobzirne pljačke, ali je odgovor
gospodina Colberta bio pre¬više energičan. Ponegdje su zalihe bile paljene
ili bacane u rijeku. Stigla je zima, a ambari su bili prazni. Velika se
neimaština širila sa sve žeščom hladnočom.
Ta je zima bila mračna, oštra "kao sablja, i kao stvorena upravo za to da
izazove svaku vrst nevolje.
U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo otežano.
Zaštičeni od svojih udru¬ženja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom
manje su trpjeli nestašicu od drugih. U pečenjara, mesara, slastičara i pekara
uvijek če se nači nešto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih
poteškoča. Gosti su bili-sve rjeñi. Anñelika se ža¬lostila videči da joj sezona
svečanih večera nije ño-
293

nosila korist kojoj se nadala. Ali zahvaljujuči Bo¬žjoj providnosti, ona i


njeni drugovi bili su u sigur¬nosti. Ponovo se radovala što se sklonila u
peče¬njarnicu: inače bi zasigurno i ona i njeni sinovi bili pomrli od gladi za
tih nekoliko tragičnih mjeseci.
U Parizu je još jednom na puk navalila glad, još jednom je kuga, njena
vječita družica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obračao Nebu za»
pomoč izvlačeči iz crkava još jednom zlato močnika i crkvene barjake i
noseči ih kroz smrznute ulice na kojima su se ljudi rušili pogañani
epidemijom ili hladnočom.
Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji raz¬dijeli uvezeno žito. To su žito
zvali „kraljevim ži¬tom". Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vječito
odrpanih te siromašnih koji su zbog stida tražili skrovita mjesta da umru,
svakim je danom bivala sve veča. Neki je stranac pisao da je imao dojam da
se stanovništvo Pariza sastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja
pridružila ostalima. Pandurima je bilo nareñeno da grad oslobode te napasti,
stoga su ih u grupama zatvarali u velika sirotišta Bicerte i Salpetriere.
U Ulicu „Dolina bijede" koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom,
sklanjali su se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestašicu.
Pošto je prošao prvi trenutak pomutnje, Anñe-lika odluči da iskoristi
situaciju. Nije li bilo po¬šteno da ona lijepa gospoda plate poteškoče na koje
se nailazi da bi se dobavilo perad i pečenku? Nije li im trebalo naplatiti
opasnosti kojima se iz¬lagala u Davidovu društvu odlazeči čak u okolicu
Meudona i Grenelle da bi krišom nabavila janjce i piliče? Oboružavali su se
ražnjevima ako slučajno nalete na nepočudno društvo. Anñelika je ponovo
ispod prslučca počela skrivati bodež Rodogonea Egipčanina.
294

Više puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujuči poznavanju


šatrovačkog govora. Bili su prisiljeni nadugačko zaobilaziti da bi izbjegli
pandure, plačanje cestarine pred gradskim vratima.
Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su
bogati, ali nisu mogli jesti svoje cekine, dok če se u pečenjara, mesara,
sla¬stičara i pekara uvijek nači nešto za jelo.
Bila su to tri strašna mjeseca.
Studen je bivala sve žešča, nestašica je bivala sve žešča, sirotinja je bivala
sve žešča i sve opasnija. Anñelika odluči da poñe u posjetu Drvoguzu. Več
odavna je to trebala učiniti. Barkarola joj je to sa¬vjetovao, ali ponestajalo
joj je snage pri pomisli da joj valja uči u kuču Velikog Coesrea.
Još jednom se morala suzdržati, svladati nove poteškoče, dobiti još jednu
bitku. Jedne mrke i hladne noči stiže u predgrañe Saint-Denis.
Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kuče od blata,
sjedeči na nekoj vrsti prijestolja, okružen dimom i čañom s uljanica.
Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavor-čič od bakra. Ona baci u nj
prilično tešku kesu, a pokloni još jedan dar: ogromno i još krvavo stegno
bravetine i pogaču kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme.
— Pa nije tako loše! — promrmlja Drvoguz.
— Več je prilično dugo što te čekam, markizo.
Znaš li da si se u opasnu igru bila upustila?
— Znam da «amo tebi dugujem što sam još
živa.
Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova pri¬jestolja stajale su mračne
ličnosti njegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim
znakovima dvorskih lakrdijaša, metlom i vješalima na kojima je visio
krepani pas, te Sjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim šibama,
znako¬vima nekadašnjeg učitelja u navarskom koledžu.
Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan šešir s dva reda
crvenih pera.
295

Anñelika se obavezala da če mu donijeti sama ili če mu poslati, svakog


mjeseca istu svotu i obeča mu da na njegovu „stolu" nikad ničega neče
nedo¬stajati. Ali je zauzvrat tražila da joj ne smetaju u njenu novom životu.
Zatražila je takoñer da pro¬sjaci napuste prag „njene" pečenjarnice.
Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postu¬pila kao što je trebalo i da je
on bio zadovoljan.
Opraštajuči se od njega, ona mu se duboko pokloni.
** *
Anñelika se osječala laka i živa kao ptica.
U Parizu je još uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su išli naopako, ali
približavalo se prolječe.
Da bi narodu razbio brige, kralj je upriličio viteški turnir koji je stajao koliko
i brod pun žita. Ali tom računicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih
onih nevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vješan ja i procesije,
narod se još jedino zabavljao baveči se kraljem i njegovim dvo¬rom.
Buduča stolječa koja če na pijedestal božan¬stva podiči plesače, majstore
kista i pera, moči če napisati da su „zvijezde" onog vremena bili kralj i
prinčevi. Njima su ljudi s ulice posvečivali svoje misli i svoje interesiranje.
Pošto je naslutio profil njegova veličanstva u kočiji, postolar se veselije
hvatao svog posla.
Grañanin je s revnošču čitao „Gazetu" gdje su pojedinosti o kraljevim
zabavama, o haljinama prin¬ceza i kraljevim zdravicama bile opisane u
stiho¬vima, u ditirambima što ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik
ulizica.
Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Sai-nt-Cloud ili u Versailles da bi
gledali Luja XIV kako sam jede pola srne, okružen zlatnim i srebr¬nim,
posuñem.

Kao i svi drugi i Anñelika se u Ulici Richelieu divila četvoroprezima koji su


kretali na. trg smje¬šten izmeñu Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale
održati trke.
Na čelu, u rimskoj dvokolici, u žutocrvenoj li¬vreji, kralj je zaslepljivao
poglede svojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju
ukrašenu dijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni šljem,
ukrašen dragim kamenjem i dijamantnim ružama, a na njemu se kočila
perja¬nica plamene boje.
Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem.
Poslije kralja išao je Gospodin u perzijanskom četveropregu, odjeven u
crveno-bijelu livreju. Za¬tim je nastupao princ Conde u turskom četvero-
pregu s turbanom na glavi i u ruhu posutom zlat¬nim polumjesecima.
Američka četa vojvode de Guisea, koja je išla na kraju, pobrala je aplauze
svjetine zbog svoje posebnosti i svog egzotizma.
Svi su konji bili pokriveni panterskim kožama, a čela im krasili uspravni
rogovi što im je davalo izgled apokaliptičkih životinja.
A pratili su ih neki neobični stvorovi: bradati satiri okičeni vinovom lozom,
crnci koji su za so¬bom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bo¬jama, s
kapama na glavi načičkanim školjkama ili koraljima ili zakrinkani strašnim
glavama dla¬kavih zmajeva. Tigrove kože ili svilene tkanine sinje boje s
utisnutim likovima riba krasili su vitezove, oboružane sjekirama, lukovima i
strije¬lama.
Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop od
zmajeve kože, pred¬stavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajno¬vitog
carstva Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora.
Pošto je vidjela taj mimohod iz tisuču i jedne noči, Anñelika se vrati u Ulicu
„Dolina bijede"

296

297

Ispriča Florimondu o čudesima što ih je vid¬jela. Opis Indijanaca iz


američke čete ga neobično oduševio i baš suprotno no što se bojala, nije
po¬kazivao straha več su ga te priče privlačile kao i nju nekada.
Navečer bi je znao zapitati svojim čeznutljivim glasičem:
— Mama, kad čemo otputovati u Ameriku?

298

xxn
GOSTIONICA „CRVENA KRINKA" POSTAJE GLASOVITA
— Djevojko moja, neka me Bog kazni ako
ikada još moja noga prijeñe preko praga krčme
u kojoj se usuñuju na. ovako bezočan način varati
najfinija nepca Pariza.
Začuvši tu svečanu izjavu, Barba potrči u ku¬hinju. Gost se potužio. Prvi se
put potužio otkako je dolazio u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu" uvi¬jek
sam, šutljiv, odjeven u svilu i nakinñuren vrp¬cama.
Taj čovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbi¬ranijeg jela i jeo je skrušeno i
plačao dvaput više no što je iznosio račun.
Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je
posvetiti pažnju.
Stoga Anñelika požuri odmah k njemu. Čovjek je odmjeri od glave do pete.
Izgledao je vrlo zlovo¬ljan, ali kao da je bio iznenañen ljepotom i otmje-
nošču koja je zračila iz mlade gostioničarke.
Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi:
— Djevojko draga, želim vas obavijestiti da
neču više staviti nogu u vaš lokal, ako me se još
jednom pokuša ovako nasamariti.
Anñelika se trudila da svom držanju dade što pomzniji izraz dok ga je pitala
što se, u stvari, dogodilo.
299

Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo ve¬likog uzbuñenja. Bio je crven u


licu i ona ga htjede udariti po leñima pitajuči se nije li mu možda zastala
pileča kost u grlu.
Gospodin na kraju doñe do daha i riječi.
— Vi, ljepotice moja, možete po mom izgledu
zaključiti da u svojoj palači imam dosta slugu te,
prema tome, ne dolazim od nevolje na doručak u
vašu gostionicu. Prvi put sam ovamo zašao sasvim
slučajno, privučen apsolutno božanskim mirisom
koji je lebdio oko vaših vrata. Uhvatio sam se na
nj i, na moje veliko iznenañenje, ovdje sam okusio
jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetnik sa¬
bora, ne umijem pripremiti!
Pošto je letimičan pogled bacila na stol, Anñe-lika se odmah uvjerila,
opazivši tek načetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom
čud¬novatog ponašanja savjetnikova. Suzdržavši želju da se nasmije,
odgovori bezazlenim tonorrr
— Gospodine, skromni gostioničari naše vrste
još mnogo toga treba da nauče. Nisam, meñutim,
znala, priznajem otvoreno, da je tako teško ugoditi
savjetnicima sabora ...
Sav zaokupljen problemom omleta, gost je na¬stavio da iznosi svoje
prigovore. Ukratko, omlet kojim je danas poslužen bio je sasvim drugog teka
od omleta o kojemu je sačuvao božansku uspomenu.
— Pa ipak, jaja su svježa... — usudi se pri¬
mijetiti Anñelika.
Savjetnik sabora je prekine tragičnim pokre¬tom ruke:
— Samo bi još to trebalo! Nije problem u to¬
me. Ja bijh želio znati tko je pripremio onaj omlet
prije nekoliko dana jer, nečete me, valjda, uvjeriti
da je ovaj omlet isti kao i onaj.
Razmislivši, Anñelika se sjeti da je ona sama pripremila „glasoviti" omlet.
— Raduje me što vam se svidio — reče ona
— ali moram priznati da je donekle i puki slučaj
što sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet

treba prethodno naručiti kako bih se mogla, pobri¬nuti za sve sastojke koji u
nj idu.
Sjajom pohlepe zablistaju sitne praseče oči sa¬vjetnikove. Molečivim ju je
glasom preklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila
primorana da brani svoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi
bila branila svoju krepost.
Kao praktična žena, ona je odmah ocijenila tipa te odluči da stekne njegovu
naklonost pomislivši odmah kako bi on mogao postati nepresušiv izvor
zarade za pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu".
Sasvim mirno rukama se podboči o bokove zauzevši držanje oprezne i
prepredene gostioničarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro
razumije u kuharsku vještinu, sigurno dobro po¬znato kako kuhari ne odaju
svoje najvrednije re¬cepte tek tako, več traže da im se za njih dobro plati.
Usprkos njegovom visokom društvenom polo¬žaju, debelom se gospodinu
omaklo par zvučnih psovki, ali na kraju uzdahne i složi se da je njen zahtjev
pošten i na mjestu. Razumije se, on če dobro platiti, ali uz uvjet da ona
pripremi omlet koji če biti potpuno isti kao i onaj prvi. Obečao je uz to da če
za tu priliku dovesti najizbirljivije sladokusce u Palači pravde i saboru da o
tome prosude.
Anñelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne
gospode. Ona napo¬sljetku napiše recept i uruči ga savjetniku Bernavu, a u
naknadu dobi poprilično tešku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga čitati
drhtavim glasom, kao da se radilo o ljubavnom pismu.
,,U tuce stučenih jaja staviti štipak zelena luka, jednu ili dvije pržene kukme
pijevca, tri ili četiri grančice bedrenika, tri ili četiri lističa volujka, isto toliko
kiseljače, jedan ili dva lističa majčine dušice, dva ili tri lista mekane ločike,
malko mažurane, mi-

300

301

loduha, grbača. Sve to sasuti u tavu u koju je pret¬hodno usuto podjednako


ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svježom kremom."
Poslije čitanja nasta svečana tišina, a savjetnik če ozbiljno Anñeliki:
— Gospoño, moram priznati da se nikad ne bih
odlučio da upoznam druge s ovom tajnom dostoj¬
nom bogova, pa ni za svotu dvaput veču od one
što smo vam je uručili. U vašem postupku slobo¬
dan sam prije svega vidjeti vašu želju da nam ugo¬
dite, a moji prijatelji i ja trudit čemo se da vam se
odužimo posječujuči ovo gostoljubivo mjesto ...
I tako je Anñelika privukla izbirljivu klijen¬telu „sladokusaca". U njenu su
pečenjarnicu počeli navračati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz
Villandrv. Za ovu je gospodu užitak što ga pruža stol nadilazio sve ostale
užitke, pa čak i onaj što ga pruža ljubav. Kočije i nosiljke počele su se
zaustavljati ispred pečenjarnice „Hrabrom pijevcu", baš kao što je nekad
snatrila.
Na njih su se ugledali grañani, književnici, liječnici.
Najuporniji meñu ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, pričalo
se, po dvjema te¬zama što ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus
naturae imperfectum?1 i An quo salacior mu-lier eo fecundior?*
Imao je navadu da bez kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela
što su ih stavljali preda nj.
— Preporučam vam ovaj komad srnetine pri¬
premljen kao ragu, gospodo — govorio je svojim
prijateljima. — Pretpostavlja se da ova životinja
svojim pokretima, svojom lakočom i živahnošču či¬
sti svoje meso od svega što je suvišno u njemu.
A poslije ovoga ragua čime čete nas iznenaditi,
ljepotice?
1 Je li žena nesavršeno djelo prirode?
2 Je li žena plodnija što je razbludnija.
— Pohanim rogovima jelena1 — odgovarala je Anñelika. — Priča se da se
njima najbolje učvr¬ščuju rogovi ponekih muževa.
Gazdu Bourjusa je poprilično uznemirila i smu-čivala navala te nove
klijentele. Uspjeh što ga je postigla njegova pečenjarnica mogao ga je lako
izložiti bezbrojnim opasnostima, a to je stavljalo na muke njegovu uroñenu
lijenost.
Pa ipak u mnogočemu, što se odnosilo na nje-gpv zanat, tom debeljkastom
kuharu nije bilo ravna. Bio je pravi majstor da odabere i ispeče perad, sve
vrsti mesa i divljač. Osim toga, znao je pečenje rezati i izvuci iz njega
najbolje komade. Meñutim, s ribom nije imao veliko iskustvo, uglav¬nom
zato što on kao pečenjar nije imao pravo na pripremanje ribe. Kad ju je
trebao, morao ju je naručiti kod gostioničara ovlaštenog za ribu. Ali
Anñelika preko nekih gostiju koji su se za nju za-Uzeli kod predstojnika
trgovine, zatraži i dobi, po¬što je platila sto livara glavnoj cehovskoj
blagajni, od potceha gostioničara ovlaštenje da može gostima služiti ribu, sir
i kolače.
Kao kuhar gazda Bourjus se držao onih grubih i u isto vrijeme kompliciranih
jela što su se pripre¬mali posljednjih stoječa, to lest pripremanja mesa u
tajanstvenim umacima u kojima ni nepce nije bilo kadro odgonetnuti
porijeklo bezbrojnih doda¬taka nasumce bačenih u njih. A k tome se još kao
pijan plota držao staromodnog običaja da stavlja mirise u jela. Anñelika je
muku mučila da ga oduči da ne sipa čitave pregršti perunike u ragu i ružine
vodice po peradi.
Ona je pristajala da uzgajačima piliča plati skuplje jarebice hranjene
majčinom dušicom i ma¬žuranom, kopune tovljene namoškanim
mirodijama, ali se borila protiv svinjskog jezika u umaku od ñurñica, u
ambrastim kremama, u marmeladi i na¬moškanim marcapanima. U ono se
vrijeme naveliko
U ono vrijeme vrlo cijenjeno jelo.

302

303

zloupotrebljavala ambra i mošus jer su ih smatrali afrodizijacima.


Jednom riječju, Anñelika je sve svoje nade po¬lagala u Davida koji se
savjesno držao njenih uputa i njenih savjeta.
Ona je gazdu Bourjusa nepazice izgurala iz kuhinje i prebacila ga u salu,
gdje se njegovo ve¬selo lice sviñalo gostima pustivši mu slobodne ruke u
pogledu vina i pripremanju uobičajenih jela koja su se sviñala puku:
radnicima i zanatlijama; samo što su ovi pred nadiranjem čipkastih orukvica
i še¬šira okičenih perjem sve više napuštali pečenjar¬nicu. Ali su ih ubrzo
zamijenili gosti koji su u jed¬nu jedinu večer potrošili više nego skroman
za¬natlija u čitav mjesec.
Poslije „sladokusaca" i „proždrljivci" pronañoše Ulicu „Dolina bijede".
Jednoga dana malo društvance gospode dočeka oduševljenim poklicima
trbuškastog gospodina koji se pojavio na pragu „Hrabrog pijevca". Zvali su
ga Montmaur. Bio je vrlo jednostavno odjeven, a lice je u njega bilo crveno i
vesela izraza.
Pošto je blagonaklono otpozdravio sladokusci¬ma, novi gost sjedne za
poseban stol i naruči tako da su svi mogli čuti: — Jednoga kopuna na
ra¬žnju, punjenog odojka, jednoga šarana s peršunom i šest golupčiča.
U skupini rafiniranih epikurejaca nasta velika živost.
Grof de Rochechouart ustane, poñe k stolu osamljenoga proždrljivca i
nasloni se.
— Ovaj naš dobričina Montmaur je, dakle, ne¬popravljiv? Vi ste se trebali
pojaviti na ovome svi¬jetu u liku guske; u tom biste slučaju imali prilike da
se nakljukate dok ne puknete. Otvorite usta! Baš me zanima da li vas je
gospoña Priroda ODda-rila nepcem ...!
Debeli žderonja polako je žvakao ogromnu ku¬glu od bijeloga kruha,
maslaca i sira, kojom ga je grof de Rochechouart počastio kao predjelom, a
za-

tim zakoluta svojim nevinim bjeloočnicama i na kraju izusti


— E, pa šta? Svatko prema svom ukusu.
— Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju!
Odakle vam hrabrost da baš vi, učen i glasovit pro¬
fesor član francuskog Sveučilišta, da baš vi govorite
0 ukusu, vi koji ste kadri počiniti tri smrtna gri¬
jeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa?
Učeni profesor progunña dobrostivo:
— Baš ste sitničavi! Ja sam zadovoljan uku¬
som onoga što jedem i što ne vidim, sto mu jada, u
čemu su ti tobožnji grijesi za koje me optužujete1
— Znajte onda, prije svega, da se ručak ne
počinje sirom. To je prvi grijeh. Nezamišljivo je
staviti peršun na šarana! To je drugi! I na kraju,
tko je još čuo da se riba jede poslije mesa i divljači!
Ali sad, pošto sam dobro razmislio, nije to sve, jer
ste počinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo važan
grijeh! Tko bi mi znao kazati koji?
Čitava se prostorija zamisli Mortemart uz¬dahne
— Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje
duha! Uostalom, ja vas i shvačam. U stvari, čovjek
ne zna što bi mislio kad čuje jelovnik gospodina
profesora Zao mi je da naša draga i plemenita
prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgo¬
vori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske
etikete. Zaboga, gospodo, ne gubite glave pred ovim
debelim i barbarskim predstavnikom društva izje¬
lica' Tko pogaña ?
— Ima li krčmarica pravo na riječ? — umiješa
se Anñelika
Mortemart se okrene na visokim potpeticama
1 obujmi je oko pasa
— Običnoj krčmarici naše epikurejsko i sofi-
stičko društvance ne bi dalo riječ, ali vili kao što
ste vi, dajemo sva prava
— Pa evo, gospodo, u čemu je četvrti grijeh
za koji optužujete gospodina Montmaura: on je unio
u svoju listu golubove iako je Uskrs več prošao

304

»« Put u Versaliles

305

— Časti mi moje i vjere, ima pravo! — odu¬


ševljeno poviče savjetnik du Bernav. — U ovo vri¬
jeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo
Svi burno zaplješču Anñeliki, a markiz Morte-mart je poljubi.
Sitne zgode ovakve vrste utvrñivale su Anñe-likin ugled. Bila je prava
rijetkost naiči na krčma¬ricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti baš
ono što treba gospodi naučenoj na čeretanja kakva su se vodila na dvoru i u
ložnicama. Znali su da je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina
ljubaznost i dobro raspoloženje liječilo rane razočaranih čeznutljivaca.
Zahvaljujuči navikama što joj ih bijaše ucijepio nekadašnji njen ambijent,
Anñelika je znala dati mjeru svojim dosjetkama Ponekad se u svojim hitrim
odgovorima pozivala na mitološka božanstva, baš kao što su činile ,,ka-
čiperke", ne boječi se da če time upasti u vul¬garnost.
Neki su dolazili „Hrabrom pijevcu" da bi je upoznali. Ona se, meñutim,
grdno prestrašila kad je medu novim gostima jednoga dana prepoznala
vojvodu Lauzuna i nekoliko mladiča s dvora. Tog se dana pojavila pred
gostima pod crvenom krinkom.
Taj su njezin čin svi oduševljenim odobrava¬njem popratili, a jedan od
mladiča je stihovima slavio „sjaj njenih očiju od smaragda u purpurnoj
škrinji." Kadgod bi se, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato
lice, stavljala je preko očiju krinku i svijet se malo-pomalo naučio da kaže
kako ide vidjeti „Crvenu krinku".
Mada se prilično zaokruglila, Anñelika je meñu sladokuscima i izjelicama
gubila tek. Dogañalo joj se da je sanjala kako se guši komadima jela, kako se
utapa u umacima. Nezasitljiva glad nekih njenih gostiju, upravo ju je
strašila.
— Ako čemo pravo — govorila im je ona —
korizma če biti pravi lijek za vaše zdravlje.
— Ne govorite nam o toj bijedi! — odgovarali
su proždrljivci.

Odredbe o poštivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme što ju je


propovijedao Kal¬vin. Čini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi
da je jednako grijeh jesti meso štuke kao i meso pileta.
Odredbe su se množile kao gljive poslije kiše da bi se čitav jedan narod koji
bi radije pristao da se raspne na križ nego da se liši mesa, prisilio na
poštivanje posta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se
spriječilo da četrdeset dana prije uskrsnuča Kristova ne okuse nikakva mesa
Odredbe su dopuštale dva obroka na dan, od čega su se izuzimali jedino
bolesnici i starci preko se¬damdeset godina.
Pečenjare, prodavače i preprodavače piliča ka¬žnjavalo se velikim globama
za najmanjeg kopuna
Te godine su gazdu Gardvja, mesara iz Ulice „Stari fenjer", vezali za stup
sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima telečeg mesa zato
što nije poštivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbog onih
komada mesa' što su im izazivali slinu u ustima.
Korizma je remetila društvene odnose u zemlji. Domačice su postajale
čangrizave i neuljudne.
Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odla¬zili u Charenton da bi se tamo,
pod zaštitom pro¬testantskih sloboda nažderali pečenja. Ali največim
dijelom svijetu je bilo stalo do vječnog spasenja Trpjelo se, dakle, mada ne
uvijek šutke.
Petnaest dana poslije početka korizme svima je več bilo preko glave ribe i
povrča. Nesretni pro¬ždrljivci su se motah' oko pečenjarnica i mesnica, kao
Jevreji oko Zida plača.
Da bi ih ohrabrila, Anñelika se šalila s onim svojim gostima koji su najviše
patili uslijed kori¬zme tvrdeči da odlično izgledaju i služila ih sala¬tama
živih boja koje su ovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za
čiščenje. Osim toga, činila je što je mogla da bi im pripremila što veči izbor
vodenih životinja- vidre, žabe, kornjače

306

10«

307

Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i ne¬umitnoj sarki, nekoj vrsti


debele divlje guske kojih je u to godišnje doba bilo u obilju na sjevernim
morskim obalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom,
polupticom, dospjela na listu dozvoljenih jela.
Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva što je
plutalo morem. Za te ostatke se ona držala kljunom dok se ne bi sasvima
razvila. Poslije toga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod
jednog stabla što je'raslo na Orknevskim otocima.1 Kad bi dozrio, plod je
padao na zemlju i iz .njega je izlazila ptica sarka.
Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio čitavo
žalo prekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo
koji krilati stvor normalan i... zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali
odmah su ga poslali doktoru Hectoru Bocisu koji je svojim očima
pro¬matrao kako se ta ptica spontano izliježe iz mor¬skih valova.
„U stvari", pisao je taj doktor, „uz pori¬jeklo ove ptice vezane su
najbesmislenije priče. Ograničit ču se da iznesem rezultate svojih vlastitih
istraživanja. Evo tih rezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo če se na
tom drvu pojaviti crvi. Malo-pomalo ti če crvi dobiti glavu, noge, krila,
perje. Na kraju narastu veliki kao guske i počinju letjeti."
Zahvaljujuči njegovu ovlaštenom mišljenju svi¬jet je i dalje mirne savjesti
jeo sarku u doba korizme.
Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog želuca:
I tako se stara krhotina broda u leteče patke mijenja.
Otoci na sjeveru Škotske.

O čudne h mijene! Nekad ;e bila drvo potom je broda, a prije toga gljive
imala lik.
Naposljetku kao ptica leti iznad morske pjene!
Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo
meso!
1663. godine Anñelika iskoristi prisilni korizme¬ni nerad da bi ostvarila tri
zamisli koje su joj stalno bile na umu.
Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviñao uzak i
bučan stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se čuli krikovi ubijanih
pijetlova, zaklanih životinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake
vrste, gdje se širio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj četvrti Marais
pronašla je kučicu s tri sobe na katu, koja joj se činila pravom palačom.
Kučica se nalazila u Ulici „Poštenih grañana" nedaleko raskršča sa Starom
ulicom hrama.
Pod Henrikom IV neki je bankar počeo graditi lijepu palaču u kamenu i
cigli, ali pošto je doživio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao
je napustiti gradnju i tako je zdanje ostalo nedo¬vršeno. Završio je samo
trijem s po jednom kuči¬com sa svake strane ispod velikog unutrašnjeg
dvo¬rišta. Neka starica koja je, ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja,
stanovala je u jednoj od tih dviju kučica, a drugu je iznajmila Anñeliki za
skromnu stanarinu
U prizemlju su dva prozora s čvrstim rešet¬kama osvetljavala mali hodnik
koji je vodio u malu kuhinju i prostranu sobu gdje se bijaše smjestila
Anñelika prepustivši sinovima sobe na prvom katu gdje su se smjestili
zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja je napustila službu kod gazde
Bour-jusa da bi ušla u službu kod gospoñe Morens To

308

309
je bilo novo Anñelikino ime. Možda jednoga dana tom imenu uspije dodati
plemičku česticu ,,de" Tako če njeni sinovi nositi jedno od prezimena svoga
oca: de Morens. Poslije če tražiti da im se vrate titule, a možda i nasljedstvo.
Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve mo¬že. Nije li več uspjela doči
do kučice za sebe i svoje sinove?
Iako je ta kučica bila sagrañena za obitavalište vratara, kad se ulazilo u nju,
gubio se taj dojam Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem,
ali su zato skulpture bile dovršene: dvije ovnove glave meñu vijencima
cviječa i voča. Ulaz u kučicu nalazio se ispod trijema.
Barba je napustila pečenjarnicu bez žaljenja. Onaj joj se posao nije nimalo
sviñao, dok je, na¬protiv, uživala baveči se „svojim mališanima"
Od samog Anñelikina dolaska gazdi Bourjusu, ana se gotovo isključivo
bavila njima. U kuhinju je Anñelika umjesto nje uzela dvije djevojke i
jed¬nog sudopera. S Rozinom koja se razvila u svježu i vrijednu konobaricu,
s Flipotom kao kuharskim pomočnikom i Linotom koji je imao posebnu
du¬žnost da zabavlja goste, da prodaje perece, mesne valjuške i oblatne,
osoblje „Hrabrog pijevca" ili bolje „Crvene krinke" bilo je dosta brojno.
Anñelika je bila sretna što je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bučne
atmosfere gostionice. Njemu se nisu sviñali galama i nasilnosti, a sam Bog
zna najbolje da je toga bilo napretek meñu tim ljudima iz takozvanih dobrih
obitelji; baš meñu njima.
Plemiči su odlazili u gostionice da bi se oslobo¬dili etikete. Pod veselim
utjecajem alkohola pone¬kad se veselje pretvaralo u tučnjavu: bacali su
jedni drugima posuñe u glave, izvlačili se mačevi iz korica. Anñelika se
odlučno bacala u gužvu. U tim prilikama osječala je da je prožima borbeni
Poljakinjin duh i njeno je energično djelovanje pračeno oštrim jezikom
djelovalo na razularene lju-
310

de. Nije to za nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njene
svakodnevne borbe koju je odlučila voditi, ne uzmičuči, do konačnog cilja
Pri pomisli da gore Florimond plače ili se trese od straha koji je ta buka
izazivala u njemu, njezin se bijes dvostručio
U novom če stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela i otpadaka,
tamo če udisati svježe mirise što su strujali iz perivoja i vrtova koji su sa
svih strana okruživali tu četvrt u kojoj je plemstvo, več od početka stolječa
počelo graditi svoje palače.
Djeca su s Barbom odlazila da se prošetaju u perivoje Templea, gdje su pili
kozje mlijeko, u pe¬rivoje kapucina ili palače de Guisea ili u vrtove
celestina, poznate po voču i sjenicima pokrivenim zelenilom.
Prve večeri kad se preselila u Ulicu „Poštenih grañana", Anñelika se, vrlo
uzbuñena, penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namje¬štaja:
po jedan krevet u svakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i
nekoliko jastučiča od kadife za sjedenje. Ali je zato u kaminu plam¬sala
vatra, a soba mirisala na palačinke U stvari palačinkama se slavilo ulazak u
novi stan
Patu, pas, mahao je repičem, a Jasmina, slu¬škinja, osmjehivala se
Florimondu. a on joj uzvra¬čao osmijeh
Anñelika je nedavno skočila do Neuillvja po Florimondove i Cantorove
drugove iz vremena bi¬jede. Smjestivši se u Ulici „Poštenih grañana", ona je
pomislila kako bi joj tu bio potreban pas čuvar Četvrt Marais je bila pusta i
opasna po noči Bilo je tu mnogo neobrañena zemljišta, a osim toga kuče su
bile vrtovima odijeljene jedna od druge Anñelika je, doduše, uživala
Drvoguzovu zaštitu, ali u mraku lupeži se mogu lako zabuniti Tako se ona u
dobar čas sjetila djevojčice, kojoj, nema sum¬nje, ima da zahvali za život
svojih sinova, i živo¬tinje koja je štitila prestrašenoga Florimonda
31)

Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anñelika stavila preko lica


krinku, a dotamo je otišla u unajmljenoj kočiji. Za novac što joj ga je
Anñelika ponudila, dobra se žena rastapala od os¬mijeha te pusti bez
prigovora da djevojka, njena nečakinja, i pas napuste njenu kuču. Anñelika
se pitala kako če Florimond reagirati, ali čini se da su mu djevojčica i pas
ostali u dobroj uspomeni. Ali se zato Anñeliki, dok je promatrala Jasminu i
Patua, srce cijepalo od boli sjetivši se kako je Florimonda pronašla u pasjoj
kučici, te se ona po¬novo zaklinjala da njeni sinovi ne smiju više nikada
osjetiti ni glaci ni hladnoču.
Tu večer se bijaše bacila u luñačke troškove kupujuči im sve moguče
igračke. Ne one vjetrenja¬če ili konjske glave nabijene na štapove što se za
nekoliko novčiča mogu kupiti na Novom mostu, več igračke što su se
prodavale u galeriji Palače za koje se tvrdilo da su izrañene u Niirnbergu:
ko¬či jicu od pozlačenog drva s četiri lutke, tri psiča od stakla i zviždaljku
od slonove kosti, a za Can-tora jaje od obojenoga drva u kojemu je bilo više
manjih jaja.
Gledajuči svoju obitelj, Anñelika je govorila Barbi:
— Barba, ova dva dječaka če jednoga dana po¬
hañati Akademiju na Mont-Parnassu i predstavit
čemo ih na dvoru.
Barba je odgovarala sklapajuči ruke:
— Sigurna sam u to, gospoño.
Uto ulicom proñe objavljivač umrlih.
Slušajder, ,o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace
Anñelika srdito pojuri prema prozoru i sasu mu vrč vode na glavu.

Druga je zamisao Anñelikina bila da promijeni naziv pečenjarnice „Hrabrom


pijevcu" koja je, za¬hvaljujuči njenu uspjehu, bivala sve poznatija pod
imenom „Crvena krinka". Zelje mlade žene u tom pogledu su bile dosta
velike. Osim jedne „grančice" od kovanog željeza postavljene tako da visi
nad ulicom a na kojoj je imala biti naslikana crvena krinka, ona je željela i
oslikanu firmu postaviti nad vratima gostionice.
Jednoga'dana vračajuči se s tržnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovca
oružjem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino
iz svoga šljema, dok je čelik njegova koplja neobično blistao pored njega.
„Ali ono je stari Guillaume!" poviče zaletivši se navrat-nanos u radnju.
Vlasnik joj reče da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara
Gontrana Sancea koji stanuje u četvrti Sain--Marcel.
Anñelika potrči. Srce joj je snažno tuklo. Na trečem katu jedne kuče
skromna izgleda otvori joj vrata mlada žena, crvena i nasmiješena.
U ateljeu Anñelika primijeti Gontrana za sli¬karskim stalkom okruženog
platnima i bojama: ažurnom, crvenosmeñom, pepeljastomodrom,
tako¬zvanom mañarskom zelenom bojom ... Pušio je lulu i slikao golog
anñelka, a kao model mu je pozirala djevojčica od nekoliko mjeseci, pružena
na sagu od modrog baršuna.
Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumačiti vlastite želje u pogledu firme.
Zatim skine krinku i prasne u smijeh. Učini joj se da je Gontran zaista veseo
što je vidi. Sve je više ličio ocu. Na isti je način stavljao ruke na koljena, kao
posred¬nik, da sluša: Reče joj da je uspio dobiti radnju i da se oženio
kčerkom svog nekadašnjeg gospo¬dara, Van Ossela

312

313

— Zaboga, oženio si se jednom grañankom! —


poviče ona prestrašeno iskoristivši trenutak dok
se mlada Holanñanka nalazila u kuhinji.
— A ti? Ako sam dobro čuo, vodiš nekakvu
krčmu i poslužuješ pičem osobe koje su daleko
ispod mene u pogledu društvenog položaja.
Poslije trenutka šutnje ponovo progovori:
— Dotrčala si da me vidiš, ne oklijevajuči, bez
lažnog stida. A bi li isto tako otrčala da izneseš
svoj položaj Ravmondu, koji je nedavno imenovan
za ispovjednika kraljice majke, Mariji Agnezi, kra¬
ljičinoj dvorskoj gospoñici i kurvici u Louvreu, što
je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevo¬
jaka, ili malom Albertu koji se nalazi kao paž u
palači markiza de Rochanta?
Anñelika prizna da se radije drži podalje od tog dijela svoje obitelji i upita
što je bilo od Denisa.
— On je svršio u vojsku. Naš otac je sretan
Napokon jedan Sancž u kraljevskoj službi! Jean
Marie, posljednji od brače nalazi se u Zavodu. Mo¬
žda mu Ravmond pribavi neki crkveni položaj jer
je u odličnim odnosima s kraljevim ispovjednikom
koji drži ključeve imenovanja. Na kraju čemo i mi
imati biskupa u kuči!
— Ne čini li ti se da smo mi neka čudna
obitelj? — upita Anñelika tresuči glavom — Sancei
su se rasporedili dužinom čitave društvene ljestvice
— Hortenzija plovi izmeñu dviju voda sa svo¬
jim mužem prokuratorom. Održavaju mnoge dru¬
štvene veze, ali žive dosta jadno. Krivnjom one
priče o otkupljivanju položaja država im evo več
četvrtu godinu niti jednog novčiča nije dala
— A da li ih vidiš koji put?
— Pa vidim. A isto tako i Ravmonda i ostale
Nitko od njih nije previše zadovoljan da me sretne
ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim
portret.
Anñelika je časak oklijevala

— A kad se nañete... govorite li možda o


meni?
— Nikad! — mrko odgovori slikar. — Ti si
isuviše okrutno sječanje za nas, prava nesreča, pad
koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo baš
mnogo. Na sreču, malo je bilo takvih koji su znali
da si nam sestra... ti, žena vješca, živa spaljena
na trgu Greve!
Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svo¬je, žuljevite i nagrizene od
kiselina. Raširi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opažali tragovi
opeklina od vatre i peči i položi na nj obraz u nastupu nježne ljubavi. Vrlo
rijedak slučaj, po¬nekad doživljen dok su bili djeca.
Anñeliku je toliko peklo grlo da je mislila da če sad briznuti u plač. Ali več
je skoro zaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na
oči prije Joffrevove smrti. Potpuno je batalila običaj da plače.
Ona izvuče ruku iz njegovih i reče gotovo suho, gledajuči naokolo platna
oslonjena o zid.
— Vrlo lrjepe slike radiš, Gontran!
— Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto
uživaju da mi se obračaju s „ti", a grañani me
oholo gledaju zato što ove lijepe stvari radim svo¬
jim rukama. Ili bi možda htjeli da ih radim no¬
gama? Ili se možda razmahivanje sabljom ne obav¬
lja rukom i manje je prezren posao od razmahi¬
vanja kistom?
Odmahne glavom, a smiješak mu ozari lice. Že¬nidba ga učinila veselijim i
čeretavim.
— Ja vjerujem u život, sestrice. Jednoga čemo
dana nas dvoje otiči na dvor, u Versailles, gdje kralj
hoče da privuče mnoge umjetnike. Ja ču oslikati ta¬
vanice njegovih dvorana, napravit ču portrete prin¬
čeva i princeza, a kralj če reči: „Vi slikate divne
stvari, gospodine." A tebi če reči: „Gospoño, vi ste
najljepša žena Versaillesa!".
Oboje prasnuše u smijeh.

314

315
XXIII
KOMBINACIJE S ČOKOLADOM MAJORDOM AUDIGER UDVARA
ANDELIKI
Treča Anñelikina zamisao bijaše da u obla¬porno pariško društvo lansira
ono egzotično piče koje su nazivali čokoladom. Ta je misao nije na¬puštala
usprkos lošem dojmu što ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom čudnom
smjesom.
David joj je pokazao glasoviti dokumenat-ov-laščenje svoga oca.
Mladoj se ženi učini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni,
autentični. Na ov-laščenju je čak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim
se potpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on može
proizvoditi i prodava¬ti čokoladu na francuskom teritoriju; na kraju se
navodilo da to ovlaščenje vrijedi dvadeset i devet godina.
„Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio", pomisli Anñelika.
„Treba svakako po¬kušati udahnuti vrijednost ovom komadiču pa¬pira."
Upita mladiča da li je ikad imao priliku pro¬izvesti čokoladu svoga oca i
čime je to radio.
Mladi kuharski naučnik, presretan što mu se pružila prilika da na na taj način
privuče pažnju svoje Dulčineje. objasni da čokolada potječe iz
316

Meksika i da ju je 1500. godine na španjolski dvor uveo Fernando Cortez.


Odatle se to piče proširilo u Flandriju, potom se, u samom početku stolječa,
njime oduševila Firenca i Italija, a onda njemački prinčevi, a sad se čak i u
Poljskoj več pilo.
— Moj mi je otac ponovio tu priču bezbroj
puta još dok sam bio sasvim mali — objašnjavao
je David pomalo zbunjen svojim nenadanim zna¬
njem.
Pod Anñelikinim pažljivim pogledom, mladič je čas blijedio, čas crvenio.
Ona ga ponešto odluč¬nijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje.
Mladič joj povjeri da su još uvijek postajale u njegovoj roñenoj kuči u
Toulousi, nekakve spra¬ve kojima se služio njegov otac da bi proizveo
čokaladu. Te su sprave sada čuvali neki njegovi daleki roñaci. Proizvodnja
čokolade bila je u isto vrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana.
Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz Španjolske, a zatim ravno iz
Martiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, Židov, po imenu Costa.
Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previše. Taj se postupak
obavljao u prolječe, dakle, u vrijeme umjerenih vručina.
Poslije.»fermentacije sjemenke se stavljalo su¬šiti, no ni u tome se nije
smjelo pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljuštenja. Stoga ih
je ponovo valjalo sušiti tako da pod tučkom po¬stanu krhke, ali ne previše,
da ne bi izgubile svoju aromu.
Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To
se obavljalo na ko¬ljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i
malko ugrijanom. Ta se naprava zove „metal". Ime su joj dali Azteki, crveni
ljudi iz Amerike.
— Jedanput sam vidjela na Novom mostu jed¬
noga od tih crvenokožaca — reče Anñelika. —
Možda bi ga se moglo pronači i, tko zna, ne bi li
čokolada bila ukusnija kad bi on tucao sjemenke.
317

— Moj otac nije bio crvene kože pa ipak je


njegova čokolada bila na glasu kao vrlo ukusna
— odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju.
— Snači čemo se, dakle i bez Indijanaca. Za ku¬
hanje su potrebni veliki kotlovi od livenog željeza
Ali prije toga valja rešetom odstraniti lupine, dlake
i klice, a nadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju
se stavlja odreñena količina šečera, mirodija i dru¬
gih sastojaka.
— Pretpostavimo na kraju — htjede znati
Anñelika — da dovučemo ovamo sprave tvoga
oca i sjemenke, kaži mi, bi li ti znao pripremiti to
piče?
David se načas zbuni, ali pred Anñelikinim od¬lučnim pogledom, reče da bi,
našto bude nagrañen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po
obrazu.
** *
Počevši od tog trenutka, Anñelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o
svemu što se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piču.
Stari neki ljekarnik, njen prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i
rijetke trave reče joj da se čokolada smatra odličnim sredstvom protiv
smetnji slezene. To njeno svojstvo otkrio je, u toku svojih još neobjavljenih
ispitivanja glasoviti liječ¬nik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio liječeči
maršala Gramonta, jednog od rijetkih uživalaca čokolade na dvoru.
Anñelika je pomno bilježila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog liječnika
Stari ljekarnik stane kimati glavom gledajuči za njom dok se udaljavala.
Upoznao je mnoge žene koje su pribjegavale svim mogučim i nemogučim
sredstvima da bi pobacile. To ga iznenada sjeti strašnoga slučaja. Tiho
krikne i brzo napusti pre-
318

kapnicu u kojoj je destilirao nekakav sirup i izju-rivšd na ulicu, potrči za


mladom ženom. Naposli-jetku je dostigne jer se ova zaustavila čuvši iza
sebe klackanje starčevih papuča.
Kad je došao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i šapne joj u
uho:
— Kčeri moja, usprkos povoljnim obavješte¬
njima što sam ih uspio prikupiti o onom piču,
mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode
koje bi se mogle pojaviti. Sjetio sam se užasne
vijesti u vezi s tim proizvodom.
— Samo kažite, ljekarnice.
— Zaboga, govorite tiše, djevojko! Dovest čete
me inače u vrlo mučan položaj, jer ču vam odati
gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici
dužni poštivati isto tako kao i liječnici. A odat ču
vam je u vašem interesu. Vama sigurno nije puz-
nato da je naša mlada kraljica 18. oktobra 1662.
donijela na svijet djevojčicu koja je poživjela samo
mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila
nakaza dlakava i crna kao sam vrag i da nisu znali
gdje bi je sakrili. Liječnici su utvrdili da je ta
nesreča zadesila kraljevsku obitelj zbog toga što
je njegovo veličanstvo kraljica pila velike količine
čokolade. Jeste li sada nacistu, kčeri moja! Čuvajte
se toga piča.
— Imat ču to na pameti, gospodine. Budite
bez brige — odgovori Anñelika koju pričica ljekar¬
nika Lazara nije uopče prestrašila.
Jednoga dana poñe u posjetu kraljičinoj pa-tuljčici. Ovaj put je kušala
smjesu prije no što je zapaprena paprom i zaslañena i zgusnuta šečerom Njoj
se učini vrlo ukusnom. Dona Terezita, pono¬sna na svoju tajnu, stane je
uvjeravati da je vrlo malo bilo onih koji su znali pripremiti čokoladu, mada
su neki došli iz inozemstva. Meñutim, onaj zlobnik Barkarola joj je pričao
da je čuo o mladiču grañanskog staleža koji je. tobože, otišao u Italiju da
prouči način pripremanja i za čiju se čokoladu priča da je odličnog ukusa
319

Taj mladič, po imenu Audiger, nalazi se u službi grofa de Soissonsa kao


majordom i samo što nije do¬bio ovlaščenje za proizvodnju čokolade u
Francuskoj
„Hm! To se ne smije dogoditi", zareče se Anñe-lika trgnuvši se. „Jedino ja
imam isključivo pravo na proizvodnju!"
Odlučila je da se potanje obavijesti o tom majordomu Audigeru. Bilo kako
bilo, ta vijest je očito dokazivala da je ideja o čokoladi bila u zraku i da ju je
valjalo ostvariti što prije kako je ne bi pre-tekli spretniji takmaci ili oni s
močnijim zaleñem.
Nekoliko dana poslije toga, jednog' poslijepod-neva, dok je zajedno s
Linotom stavljala cviječe u vaze razmještene po stolovima, neki mladič
ras¬košno odjeven, siñe niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj.
— Zovem se Audiger, a majordom sam kod
grofa de Soissonsa — reče. — Rečeno mi je da se
bavite mišlju da proizvodite čokoladu, ali da ne¬
mate ovlaštenje. Ja ovlaštenje, meñutim, posjedu¬
jem i došao sam da vas na prijateljski način upo¬
zorim da nema smisla da se zanažate planovima
koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh.
— Od "srca vam zahvaljujem na vašoj pažnji,
gospodine — otpovrne ona — ali ako ste vi tako
sigurni da čete pobijediti, nije mi jasno zašto ste
se potrudili do mene, zašto se izlažete opasnosti da
mi otkrijete svoje oružje i, možda, ranjivost vaših
planova
Mladič se trgne pomalo smeten. Pažljivije osmotri Anñeliku. Smiješak mu
razvuče usne istak¬nute tankim crnim brčičem.
— Bože, kako ste lijepi, curice!
— Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa
ne znam kakvu ste bitku došli ovamo zametnuti
— odgovori Anñelika ne uspijevajuči da potisne
osmijeh
Audiger baci ogrtač i šešir na stol i sjedne sučelice Anñeliki. Nakon par
trenutaka bili su več gotovo prijatelji
Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarila njegov
lijep izgled. Kao svi upravitelji i ekonomi u službi velike gospode i on je o
pasu nosio mač i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu
Ispriča kako su mu roditelji bili iz pokrajine i dosta imučni što mu je
omogučilo da stekne izvjesnu naobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina
bijaše stekao položaj ekonoma u vojsci, a uz put se zabavljao kuhanjem i
dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svoje znanje, krenuo u Italiju da bi
se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolača, kolačiča i bombona, te
čokolade kao piča.
— Pošto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreču da se svidim njegovu
veličanstvu tako da je odsada moja budučnost osigurana. A evo zašto: dok
sam prolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan
grašak. Bio je ja¬nuar. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti nešto tog
graška i staviti u sanduke. Petnaest dana na¬kon toga bio sam u Parizu i
preko gospodina Bon-tempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice
taj grašak. Jest, draga moja, ne morate me bog toga gledati razrogačenim
očima. Bio sam na ava koraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom
razgovarao. Čini mi se da su tom prilikom u kra¬ljevu društvu bili
Gospodin, grof de Soissons, go¬spodin maršal de Gramont, markiz de
Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva ta gospoda
povikaše u jedan glas, opazivši moj gra¬šak, kako nikad ljepšega graška
nisu vidjeli. Go¬spodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred
kraljem, koji mi, pošto je izrazio svoje zado¬voljstvo, naredi da ga odnesem
gospodinu Beau-doinu, majordomu odreñenom za hranu, s po¬rukom da se
jedan tanjurič pripremi za kraljicu majku, jedan tanjurič za kraljicu i jedan za
gospo¬dina kardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak
neka pripreme za večeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo
veličanstvo

320

21 Put u versaMes

321

naredi Bontempsu da mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je,


meñutim, bio upo¬ran i reče uz to da če mi uslišiti molbu ako štogod
ustrebam. Dvije godine poslije toga, pošto sam došao do nešto novca, predao
sam mu svoju molbu kojom sam tražio ovlaštenje za otvaranje slasti¬čarnice
u kojoj bih uz to mogao i čokoladu pro¬davati.
— A zašto je več niste otvorili?
— Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari
treba da sazriju. Ali čuvar kraljeva pečata, mini¬
star Seguier, pošto je ispitao ovlaštenje s kralje¬
vim potpisom, obečao mi je da če ga zaprimiti,
potvrditi kraljevim pečatom i svojim potpisom da
bi odmah bilo pravovaljano. Kao što vidite, lijepa
moja prijateljice, kad jednom dobijem isključivo
pravo na čokoladu, nečete me tako lako tuči, čak
i kad biste dobili ovlaštenje kakvo ja več imam.
Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetilac svojom iskrenošču,
ona je ipak bila do¬nekle razočarana.
Baš mu htjede oštro odgovoriti, da bi mu pot-kresala samouvjerenje, kako i
ona, odnosno mladi Chaillou, posjeduje isključivo pravo na čokoladu, samo
što je bila u prednosti jer je njeno ovlaštenje prije zaprimljeno, ali se suzdrži
na vrijeme i tako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva doku¬menta
možda nije bio ispravan. Morala se još raspitati kod cehova i predstojnika
trgovaca.
Buduči da se nije mnogo razumela u cehovske zavrzlame, odluči da bude
vrlo oprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je
bio bogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat.
Pošto je duboko udahnula, kao da če zagnju-riti u vodu, spretno mu postavi
zamku:
— Pretpostavimo da se pojavite sa svojom
čokoladom, kojemu cehu se mislite pridružiti?
— Nijednome buduči da imam posebno kra¬
ljevo ovlaštenje.

„Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno važe i za Davidovo


ovlaštenje", pomisli mlada žena, koja če ponovo naglas reči majordomu
Audigeru:
— Gazda Bourjus, moj roñak, kojega ču vam
predstaviti čim se vrati s tržnice, morao je kupiti
ovlaštenje samo zato da bi mogao poslužiti ribom
svoje goste u posne i mrsne dane. Stoga smo po¬
mišljali da čemo se nekako složiti s cehovima i
dobiti od njih ovlaščenje za obavljanje tih zanata.
Audiger podigne k nebu oči i ruke.
— Lijepa moja djevojko, time biste se u velike
nevolje uvalili! Pa kad biste i imali dovoljno no¬
vaca da platite sve troškove oko toga, morali biste
svaki put ponovo plačati kraljeve kontrolore. To
bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijeme
trčkarajuči od jednoga ureda do drugoga.
— A što bi onda valjalo uraditi?
— Ništa s obzirom na to da jedino ja imam
ovlaštenje za prodaju čokolade.
— E to je previše — poviče Anñelika lupnuvši
nogama o pod. — Niste nimalo ljubazni, gospodine,
ometajuči na taj način mušice jedne gospoñe.
A ako baš ludo poželim da prodajem čokoladu i
da se nañem meñu mladim gospoñama i poslužu¬
jem ih šalicama mirisavog piča . .
— Onda je to najednostavnija stvar na svijetu.
— Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to
vrlo komplicirano, zapravo nemoguče!
— Do vraga neka idu žene koje razmišljaju!
Reklo bi se da posječujete salone gospoñice de
Scuderv. Priznajem da s vremena na vrijeme rado
navratim tamo, mada ne znam ništa što bi bilo
neugodnije od tih žena koje umišljaju da imaju
mozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi
da ga nemaju. Ali vratimo se sebi samima. Ako
vam je baš toliko stalo do čokolade, postoji ipak
mogučnost da ostvarite te želje: udajte se za mene!
U kuhinji odjekne prigušeni krik, a zatim štropot razbijenih tanjura. Vrata se
otvore silovito

322

323

gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavra-čao rukave na mršave


nadlaktice;
Audigeru kao da nije bilo jasno što je htio taj kuhinjski momak.
— Je li ovo vaš brat?
— Nije. Nečak je gazde Bourjusa. Odličan
kuhar!
— Nije dovoljno debeo za kuhara... a nije
ni previše druževan. Zašto mi tako tvrdoglavo po¬
kazuje šake...?
Audiger nehajno položi ruke na držak sablje.
— Nemate, dakle, odvažnosti da se bijete samo
šakama? — poviče David svojim kreštavim glasom.
Ali majordom se i dalje nehajno smješkao.
— Deder, Davide, dosta je gluposti! Sto se
miješaš bez potrebe! — strogo ga prekori Andelika.
Jadni dječak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog dječaka. Ali
nikako da se odluči da ode, več promrmlja:
— Mome se stricu ne sviñaju gosti koji ništa
ne traže več samo oko njih čovjek troši vrijeme.
— Imaš pravo, dječače. Pa donesi nam onda
vrč dobroga vina.
— Ovo nije krčma, ovamo se dolazi zbog jela.
— U koje vrijeme?
— Ne prije osam u ovo doba.
— Drugim riječima, želiš me izbaciti napolje.
U redu, nečemo se svañati. Vratit ču se.
Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskošan
ogrtač. Osmjehne se Anñeliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i
lijepo oblikovane.
— Vratit ču se, lijepa gostioničarko, po odgo¬
vor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujte mi! I dobro
razmislite!
Andelika se smješkala.
— Kako možete biti tako neoprezan? Ta vi
ništa ne znate o mojim kvalitetima domačice.
— Znam da -ste prava čarobnica u kuhinji, što,
uostalom, i nije toliko važno s obzirom da sam i
324

ja kuhar. A što se ostaloga tiče, vjerujem da bih se zadovoljio — odgovori


on veselo i duboko joj se klanjajuči.
Navečer je Andelika čekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu
Bourjusa s Audigerovom posjetom.
— Iako tvrdi da je več sve spremno, on ipak
još ne posjeduje pismeno ovlaštenje. Dobro sam
razmislila i ne smijemo više ni časa časiti. Da li se
slažete da...
— Dakako da se slažem! — poviče pečenjar
odmahnuvši svojim kratkim rukama. — Pa da
se i ne slažem što bi se time promijenilo, u stvari?
— Dopuštate li mi da radim po svom čefu?
— Zar si ikada radila drugačije? Uradi, kčerce,
uradi kako misliš da je najbolje. Ti dobro znaš
da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju
i zabrinjavaju. Osječam da če sve to vrlo loše
svršiti.
— Možda i nečemo uspjeti, ali neče biti ni
štete ako pokušamo.
— Pa ti onda pokušaj.
A buduči da je na njega došao red da ide na stražu u Chatelet, ode po svoje
oružje.
Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u pečenjarnici, to jest u sobi u
kojoj je stanovala prije no što se preselila u Ulicu „Poštenih grañana". Bilo
je več kasno i osječala se isuviše umornom.
— Dakako, samo ostani. Kuča je tvoja sve
je ovdje tvoje.
— Gazda Bourjus — primijeti Andelika ras-
tužena — odgovarate mi kao da se srdite na
mene i..
Pečenjar prasne u smijeh i uštine je za obraz.
— Ti si sunce moje kuče, a ja sam čangrizavi
čiča. Dobri Bože, ta trebala si me več upoznati!
Ona ga pogleda i popustljivo mu se smiješila dok se udaljavao s helebardom
u jednoj, a fenje¬rom u drugoj ruci.
325

Zatim zatvori vratnice, gurne kračune i uspne se na prvi kat. Pošto se na


brzinu oprala i svukla, umorna i glavoboljom mučena, legne uzdahnuvši s
olakšanjem.
Upravo je bijaše počeo hvatati san kadli začuje škripanje stepenica. Vrata se
sobe otvore i iza dugoljastog plamena sviječe pojavi se nezgrapan Davidov
lik.
— Gospoño Anñeliko?
Gna sjedne u krevetu.
— Šta se dogodilo! Sto hočeš?
Svjetlo je neobično podrhtavalo. David se tre¬sao kao list na vjetru.
— Nije istina, zar ne da nije? Vi se nečete, vi
se nečete udati za nj?
Anñelika zijevne.
— Ah! To li tebe muči, moj jadni Davide! Baš
ništa nisi razumio, zvekane! Onaj gospodin je lijep,
bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim
riječima uspavati kako bi što lakše uspio u svome
naumu. On ne gubi ništa čekanjem. Sutra čemo
otiči zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se
tačno obavijestimo kako stoje stvari s tim tvojim
ovlaštenjem, a potom čemo zatražiti da mu se pri¬
zna prednost.
— Znači da je... istina? Vi niste ništa ozbilj¬
no mislili? Onaj vam se mladič, dakle, nije svidio?
Vi ste mu se tako smješkali...!
— Ta morala sam uspavati njegove sumnje.
Ali kojim se ti pravom miješaš u ono što te se ne
tiče? Otkada sam ovdje, jesi li ikada primijetio da
se upuštam u bilo kakve pustolovine? Pored posla
u pečenjarnici i brige za svoju djecu, zar misliš
da imam još i vremena za kojekakve gluposti...?
Mladič se polako primakne krevetu i stavi sviječnjak na nočni ormarič. A
zatim udahne kao čovjek koji je izronio iz vode.
— Kako sam sretan! — reče u zanosu. — Od
same pomisli da bi vas onaj čovjek mogao obujmiti
oko pasa, meni se mrači pred očima.
326

Zatvori oči, zatim kao da je nešto tražio reče:


Pet je na njoj divota u koje sam zaljubljen ja ponajprije u njene ruke pa u
oka joj obadva a što se pete divote tiče treba biti i uglañen ibrz...
— Davide, Davide! — poviče Anñelika gušeči
se od smijeha. — Gdje se pokupio te salonske
bezobraštine?
— Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu.
Želio sam kazati da vas volim pa sam ga zamolio
da mi pomogne u tome. Ali vi se smijete — poviče
jadan dječak kreštavim glasom — vi mi se rugate!
— Tiho! Probudit češ susjede! Smijem se jer
si budalast. Ti znaš isto talfo dobro kao i svi drugi
da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati
se u svoj krevet.
Ali David priñe još bliže i nagne se nada nju. Svjetlo s voštanice je izdubilo
velike sjene u nje¬govu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivši sasvim
svoj dječački izraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na košulji koja joj
bijaše spuzla niz
rame.
— Ljubim vas — šapne on gustim i mukl'im
glasom. — Nema od vas ljepše žene. Noču sanjam
da stavljam ruku na vaše grudi, usne na vaše usne.
Htio bih se nači u ovom krevetu s vama, stegnuti
rukama vaše tijelo tako snažno da vičete, čini mi
se da bi se tada dogodilo nešto tako divno da bih
umro od sreče!
„Nije ni tako loše", pomisli Anñelika. „Dapače dosta lijepo zvuči. Ne može
se nijekati da je ove južnjake priroda obdarila prirodnim lirizmom ... Ali zar
da se još tučem s ovim zvekanom od se¬damnaest godina?"
327

Uto se crte Davidova lica odjedared zgrče u plačljivu grimasu i pod navalom
tjeskobe on jeca¬juči pade na rub kreveta.
— Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam
što mi je.. . Kao da sam poludio! Da nisam možda
bolestan?
Anñelika mu se osmijehne, pruži ruku i maj¬činskim pokretom pomiluje
mladiča po čekinjavoj kosi.
— Nisi ti bolestan. Sve je to više neg& nor¬
malno. Postao si čovjek. Možda ne još sasvim.
Jesi li več bio s kojom ženom, Davide?
Mladič okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anñelika ionako teško
razabrala u onom polumraku.
— Nisam — odgovori mrko — ja ne volim
žene. One me ispunjuju strahom.
— A ja? Ja koja te po čitav božji dan ganjam,
ja koja te tjeram i vrijeñam, zar te i ja ispunjam
strahom?
— Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me
poprijeko pogledate. Meñutim, imam dojam da vi
niste ni podrugljiva ni opaka... Otkako ste me
poljubili...
— Ja tebe poljubila?
— Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam
iz Toulouse. Da znate, onoga sam dana osjetio da
ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli
naučiti...
— A čemu bih te to ja mogla naučiti, Davide?
On puhne i raskol ačene mu se oči zaustave na
njoj.
— Pa, eto... onoj divnoj stvari....
— Ljubavi? Kao što sam te naučila kuhati?
Ne, dječače moj dragi. Znaš, ti češ te stvari naučiti
ili s djevojčicom svoje dobi ili sa ženom zrelih
godina... Ukratko, ja nisam ni previše mlada ni
previše stara za tu ulogu!
— Nečete, dakle? — poviče on svojim krešta-
vim glasom.

Anñelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost te


njegove za nju nove i proste želje. U drugim prilikama se možda ne bi bila
odrvala iskušenju da mu bude učiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako
da objasni tom neiskusnom mladiču da u životu jedne žene postoje zlosretni
dani za kojih je i najvatrenija milosnica prisiljena da se pokaže okrutnom.
Jadnom je Da¬vidu sudbina još jednom bila protivna.
— Slušaj — odluči najzad — sigurna sam da
se ti poprilično varaš u pogledu osječaja kojima te
ja nadahnjujem. U stvari, vrlo češ brzo primijetiti
da su noču, u krevetu, kad se ugasi svjetlo, sve
žene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravo
saznanje u čemu su slične. Dodaj mi, dakle, moj
ogrtač, tamo je na stolici, i dopusti da ustanem.
Poñe zatim k stoliču, napiše nekoliko riječi na komadič papira, dometne
pedeset škuda i sve to uruči Davidu.
— Evo ti! A sad iziñi, preñi preko Mosta mje¬
njača i okreni u Ulicu Glatignv. Pokucaj na trečoj
kuči s desne strane. Pred kučom visi crveni fenjer,
a u blizini se nalazi sveti Nikola naslikan na drvu.
Potraži tamo ženu koju nazivaju Poljakinja. Reci
joj da te ja šaljem Ona ne zna čitati, ali če joj ovo
pisamce pročitati Lijepi Dječak, a ovih pedeset
škuda dat če joj na znanje da s tobom mora po¬
stupati kao s gospodinom. Hajde, mladiču i ničega
se ne boj. Trči! Hladno mi je i noge su mi promrzle.
David je držao oborene oči dok ga je ona gu¬rala prema vratima. Buduči da
joj se u svemu pokoravao, ona je čula kako je napustio kuču, a s prozora
vidje kako prelazi preko Mosta mjenjača obasjanog mjesečinom.
„Moj čin nije u skladu s čudoreñem", pomisli Anñelika liježuči ponovo u
krevet — „ali je zato u skladu s milosrñem. A što se mene tiče, nemam baš
vremena da trošim vrijeme na suvišne stvari, kao što bi kazala naša susjeda,
tetka Alice"

328

32ð

XXIV
AUDIGER ZAPROSIO ANðELIKU U MLINICI U JA VELU
Sutradan ujutro Anñelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladom
Chaillouu. No pri¬mijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oči
odavali da je te noči u Dolini ljubavi popio više no što je popio čitave
godine.
Kao što mu bijaše obečala, pode zajedno s njim do poglavarstva trgovačkih
cehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-više prljava
ovratnika. On im saopči da je pismeno ovlaštenje mladoga Chailloua
pravovaljano pod uvjetom da plati riove pristojbe.
Anñelika nato odgovori:
— Za našu smo pečenjarnicu več namirili tro¬
škove koji se odnose na zvanje pečenjara, kuhara
i. na kraju, gostioničara, da bismo mogli mi sami
p^eči ribu. A zašto da sada još plačamo da bismo
mogli prodavati jedno bezalkoholno piče?
— Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me
da vam valja platiti pristojbe ne samo cehu pro¬
davača mirodija, več i potcehovima prodavača piča.
Ako vam, dakle, sve poñe kao po loju, imat čete
privilegiju da platite za još dva dodatna ovlaštenja:
cehu druge kategorije, to jest cehu mirodijara i
cehu treče kategorije, to jest cehu prodavača piča.
Anñelika se teškom mukom suzdržavala da ne plane.

— I nema drugog izlaza?


— Nema — odgovori čovjek sabrano. — Ni¬
sam, razumije se, spomenuo odreñene državne pri¬
stojbe, te pristojbe pregledavača, kontrolora težine
i kakvoče ...
— Ali kako možete tražiti da se pregleda taj
proizvod kad ga, u stvari, i ne poznajete?
— Problem nije u tome. Taj proizvod je roba,
prema tome, svi cehovi od kojih zavisi moraju nad
njim imati' kontrolu i dio koristi od njega. Buduči
da ta vaša čokolada, kao što kažete, spada meñu
mirodije, morate k sebi uzeti jednoga majstora za
mirodije, a jednoga za piče, dati im dobru plaču,
pobrinuti se za njihov smještaj, platiti pristojbe
za novu trgovačku tvrtku svakom pojedinom cehu.
A buduči da se po vašem izgledu ne bi reklo da
ste skloni plačanju svih tih pristojbi, odmah vas
upozoravam da čemo budno paziti da kod vas sve
bude u redu.
— A što to zapravo znači? — upita Anñelika
natmurivši lice i podbočivši se.
To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlañih je smatrao svojom
dužnošču da joj objasni:
— To znači da čete vi preko dvojice majstora
što čete ih primiti na posao postati član udruženja,
a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi
proizvod mogu staviti u prodaju svi vaši kolege
prodavači mirodije i piča, pod pretpostavkom da
se taj čudni proizvod zaista svidi mušterijama.
— Nema šta, gospodo, vi vrlo ohrabrujuče
djelujete na čovjeka. Hvala! Znači mi bismo se
morali izložiti svim mogučim i nemogučim troško¬
vima, morali bismo primiti na posao nove majstore
i pobrinuti se za njihovu dječurliju, morali bismo
trošiti za propagandu, osušiti zidove u novoj kuči,
da bismo se na kraju ili upropastili ili podijelili
korist naših napora i naše tajne s onima koji nisu
mrdnuK prstom da bi nam pomogli?

330

331

4 ,,-¦.¦•. ¦

— Koji su, naprotiv, učinili sve, lijepa moja,


time što su vas prihvatili i dopustili vam da raz¬
vijate svoju trgovinu!
— Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati
neka vrst cestarine?
Mladi je trgovac pokuša umiriti.
— Ne smijete zaboraviti da je cehovima po¬
treban novac, svakim danom sve više. Buduči da
ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom sva¬
kog novog rata, pobjede ili roñenja prijestolona¬
sljednika ili pak prinčeva, traži od nas da još
jednom otkupimo svoja teškom mukom stečena
prava. Osim toga, kralj nas upropaštava stvarajuči
svakom prilikom, pa čak i bez potrebe, nove zanate
i zvanja, pomalo nalik na ovo što ste nam ga pod¬
nijeli u ime nekakvoga gospodina Chailloua.
— Gospodin Chaillou sam ja — umiješa se
naučnik — ili je barem bio moj otac, gospodo.
A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo
ovlaštenje.
— Zbilja, mladiču, vaši odnosi s nama nisu
posve u redu. Prije svega vi niti jeste, a niti čete
biti mirodijar i naše udruženje nije ništa utjeralo
od vas.
— Ali buduči da njegov otac pridonosi jedan
pronalazak vašem udruženju — primijeti Anñelika.
— Najprije nam to dokažite, a potom se obaT
vežite da čemo od toga imati neku korist.
— Ali vaše udruženje nije ništa napravilo ni
za ovog mladiča, ni za njegova oca.
— Prema tome, ako ništa ne pridonesete, udru¬
ženje vas ne može niti prihvatiti.
— A zar je to, n-aposletku, potrebno? — od¬
sječno če Anñelika. — Buduči da je kralj ovome
mladiču podijelio isključivo pravo da proizvodi
i prodaje robu o kojoj je riječ i buduči da smo
njegov stric i ja odlučni da mu damo potrebna
sredstva i da upravljamo čitavim poslom, ne vidim
zašto bismo morali udovoljiti vašim zahtjevima!
332

Po brzim pogledima što su predstavnici trgo¬vaca izmijenili izmeñu sebe,


njoj bi jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruženja čije je zakone, koji su
bili na snazi več gotovo četiri stolječa, kralj narušavao svojim „hirovima",
kako oni to nazivaju.
Mladi trgovac živo odgovori:
— Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja,
i ne mislite da čete nas nekažnjeno izazvati. Upozo¬
rit ču vas, osim toga, da čete našu zaštitu uživati i
znatne prednosti imati ako postanete čan udruženja.
— A koje prednosti? Možete li mi barem jam¬
čiti da se trgovci pičem neče usprotiviti .uvozu
mojih sjemenki i mirodija i da neče tražiti svoj
dio? Možete li mi jamčiti, ako podijelim s vama
tajnu novog proizvoda, da se neče umiješati lje¬
karnici, ili liječnici, koji tvrde da je čokolada pro¬
izvod sa znatnim ljekovitim svojstvima?
— Što se toga tiče, možete biti mirni, dje¬
vojko moja. Liječnici i ljekarnici se slažu kao
rogovi u vreči...
Uto se drugi trgovac umiješa:
— Ja sam, meñutim, čuo da medicinski fakultet
odobrava uživanje čokolade i da preporuča ljekar¬
nicima da se opskrbe tim proizvodom.
— U tom slučaju, djevojko moja, vaša se stvar
znatno komplicira, jer ceh mirodijara ne može na
sebe preuzeti prodaju lijekova.
Anñelika je mislila da če joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvši, ona se
oprosti i reče da če malko porazmisliti o zamršenim tajnama trgovač¬kih
uprava koje če slijedeči put, sigurna je, pro¬nači sjajne razloge ne bi li je
spriječili da poduze bilo šta novo.
Na povratku kuči prekoravala je sebe što je pustila svojem bijesu na volju.
Ali je odmah shva¬tila da ni s osmijesima ne bi bila više postigla od onih
ljudi.
Audiger je imao pravo tvrdeči da mu neče biti stalo do cehova i njihove
zaštite kad jednom bude imao kraljevo ovlaštenje u džepu.
333

Ali on je bio bogat i imao je močne zaštitnike, dok su Anñelika i siromašni


David bili nemočni pred eventualnim neprijateljstvom cehova.
A da se obrate kralju s molbom da zaštiti prvo ovlaštenje odobreno prije pet
godina, činilo joj se i vrlo teško izvodivo i vrlo delikatne prirode.
Počela je razmišljati kako da se složi s Audi-gerom. Naposljetku, umjesto da
se kolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao?
Anñelika sa svojim ovlaštenjem i potreb¬nim materijalom, mogla je preuzeti
zadatak da na¬bavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upo¬trebu, to jest
za proizvodnju praha kojemu se po¬tom dodaje šečer i cimet ili vanilija.
Audiger se pak mogao prihvatiti proizvodnje raznih piča i svakovrsnih
kolača.
Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladič nije ozbiljnije
razmišljao o izvorima na¬bave. Nehajno je odgovarao da „ta stvar ne
pred¬stavlja neku posebnu teškoču", da „ima vremena da se o tome
razmisli", da „če od svojih prijatelja dobiti kakaa koliko bude htio".
Anñelika je od kraljičine patuljčice dognala da je bilo potrebno obračati se
diplomatskim predstav¬ništvima, mnogobrojnim posrednicima, da je
tre¬balo imati veza na španjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi
se nekako dovuklo u Fran¬cusku nekoliko vreča kakaa potrebnih kraljičinoj
popašnosti.
Jasno, ona nije mogla računati da če se tim putovima opskrbiti kakaom za
tekuču potrošnju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio
tim problemom.
*
* *
Audiger je češče navračao u gostionicu „Crve¬na krinka". Kao i izjelica
Montmaur i on je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajuči
334
druge goste. Poslije vrlo smjelog i veselog početka, on je odjedared postao
šutljiv. Anñelika je bila čak ponešto i uvrijeñena što taj njen glasoviti kolega
nijednom riječi nije hvalio njena jela. On je, uosta¬lom, nerado jeo, a s
Anñelike nije skidao pogleda dok je išla amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i
uporan pogled lijepoga mladiča, lijepo odjevenog i sigur¬nog u sebe počeo
je plašiti Anñeiiku. Sa žaljenjem se sječala šaljivog tona njihova prvog
razgovora. Nije znala kako da načme probleme koji su joj toliko ležali na
srcu. Audiger se, bez sumnje, uvje¬rio da če nju biti teže ukloniti kao
konkurenta nego što je u prvi mah mislio. U svakom slučaju, on ju je
pažljivo motrio.
On je tom svojom upornošču i pretjerao malko, Naime, više bi puta, za
vrijeme nedjeljnih šetnji, kad je čitava Anñelikina obitelj odlazila van grada
u šetnju, osvanuo na konju kraj njih i praveči se kao da ih je tobože slučajno
sreo, ljubazno se pozi¬vao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga
na sedlu izvlačio zečju paštetu i bocu šam-panja.
Ili bi ga susreli na brodu što je rijekom plovio za Chaillot ili u diližansi na
putu za Saint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo
odijelo od skupocjenog štofa čudno doimali.
Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od
jedne milje, bile su pune ljudi. Jurili su u kočijama, na konju, pješice. Bježali
su iz grada na čisti zrak, da uživaju u pla¬vetnilu neba. Jedni su odlazili u
svoje ladanjske kuče, drugi su se raštrkali po okolnim selima.
Išlo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod
brijestom, pila su se bijela vina te ružica iz Vanvesa, d'Issvja i Suresnesa.
A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vječ¬nu potrebu Parižana da bježe
iz grada:
335

Za blagdana kad vrijeme je lijepo Parižanin ko bujica plavi okolne livade i


selo i sjedi na zelenoj travi.
Ciča BourjUs i sva njegova čeljad odlazili su nošeni opčom strujom.
— U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novčič po
osobi — vikali su lañari. Brod je prolazio ispred
Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshom-
mes. Nešto niže svijet se iskrcavao i odlazio u Bu-
lonjsku šumu da doručkuje na travi.
Ponekad su lañe vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trčali u Versailles da
gledaju kako kralj ruča. Ali Anñelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla
se da če iči u Versailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se
samoj sebi. A to je značilo da nikad neče vidjeti Versailles. Ona je ostajala
na obali Sene sa svoja dva sinčiča opijena čistim zrakom.
Večer se spustila.
— U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novčič po osobi
— vikali su lañari.
David i Rozinin dragi, sin jednog pečenjara, za kojega se imala na jesen
udati, na ramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnoštvo
pijanaca.
Sutradan poslije divnog izleta Audiger odje-dared napusti svoj suzdržani
stav i reče Anñeliki:
— Sto vas više promatram, to sam više u ne¬
doumici, lijepa moja prijateljice. Ima u vama ne¬
što što me zbunjuje ...
— Nešto u vezi s čokoladom?
— Ne... ili prije da... indirektno. U početku
sam vjerovao da ste vi osječajno čeljade... dobre
duše. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo prak¬
tična žena, gotovo sebična, i da nikad ne gubite
glavu.
„Nadam se da je tako", pomisli ona i osmjehne mu se što je zamamnije
mogla. Zatim.reče:
336

— Znate, u životu postoje trenuci kad smo pri¬


siljeni baciti se svim svojim snagama na jednu
stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav
dominira, uglavnom onda kad se živi bez briga.
U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj.
Stoga vam neču kriti da je za mene sada najvažnija
stvar na svijetu zaraditi što više novaca za svoje
sinove kojima je koji su ostali bez oca!
— Ne bih želio biti nametljiv, ali s obzirom
na to da ste poveli riječ o svojim sinovima, mislite
li da čete jednim tako napornim poslom kao što je
ovaj, a nadasve tako malo u skladu s pravim obi¬
teljskim životom, uspjeti svoje sinove podiči na
noge i učiniti ih sretnim?
— Nemam mogučnosti izbora — odgovori An¬
ñelika suho. — Uostalom, ne mogu se potužiti na
gazdu Bourjusa. Kod njega sam našla nenadano
uhljebljenje u skladu s mojim skromnim prili¬
kama.
— A ako bih vam ja . pružio mogučnost
izbora?
— Sta time mislite reči?
Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeñim očima izraz suzdržanog
divljenja. Učini joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o čokoladi,
— Da zbilja, jeste li dobili ovlaštenje?
Audiger uzdahne.
— Vidite i sami da samo mislite na korist, pa
čak to i ne krijete. Pa neka, kazat ču vam istinu:
na ovlaštenje još nije stavio pečat ministar pravde,
a ne vjerujem da če ga staviti prije oktobra, jer
se predsjednik Seguier za vručih ljetnih mjeseci
povlači u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije če
iči sve vrlo brzo jer sam o toj stvari razgovarao
s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra
Seguiera. Kao što vidite, uskoro nečete više imati
baš nikakvih izgleda da postanete lijepa prodava¬
čica čokolade, ukoliko ne...
— Da... ukoliko ne... — ponovi Anñelika.
— Čujte što ču vam reči.
337
« Put u Versailles

I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da


posjeduje ovlaštenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti
„neugodnosti" stoga bi bilo najbolje da se spora¬zume. Ona bi mogla
proizvoditi čokoladu, a on bi je mogao pripremati. A da bi imala neku korist
i od prodavaonice čokolade, ona če raditi u njoj i pomoči mu svojim
kapitalom.
— A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? —
upita ona.
— U četvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Sa¬
mo što vaše priče nemaju solidnu podlogu.
— One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo
dobro znate. Četvrt Saint-Honore je kao stvorena
za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palača
takoñer. Ta prodavaonica ne bi smjela biti nalik
na krčmu ili pečenjarnicu. Več vidim lijepi tarac
od crnih i bijelih ploča, ogledala i pozlačenu drve¬
nariju, a iza lokala vrt sa sjenicima od vinove lo¬
ze kao u samostanu celestina . sjenice za ljubavne
parove.
Anñelikina objašnjenja su ozlovoljila major¬doma koji se tek pri njenim
zadnjim riječima malko razvedrio.
— Čarobni ste kad pustite krila svojoj mašti,
draga prijateljice. Sviña mi se vaša veselost i vaš
žar koji su uvijek u skladu s vašim skromnim
držanjem. Pažljivo sam vas promatrao. U vas je
jezik brz, ali vam je vladanje časno. To mi se
sviña. Ono što me kod vas smeta, reči ču vam
otvoreno, to je vaš suviše praktičan duh i što ste
upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslo¬
vima na jednakoj nozi. Krhkost žene nekako se ne
slaže s odlučnim i oštrim tonom. Žene treba da
prepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je
kratka pamet pa se sasvim izgube i smute.
Anñelika prasne u smijeh.
— A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu
Bourjusa i Davida kako razgovaraju o ovim pita¬
njima!

— Tu ne radi se o njima.
— A o čemu onda? Vi još niste shvatili da se
ja sama moram braniti?
— Pa tako je, vama je potreban zaštitnik.
Anñelika se pravila kao da ne razumije.
— Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari,
vi ste ljubomoran zlobnik koji hoče da sam popije
svu svoju čokoladu. A buduči da vam je neugodno
čuti ono što ja govorim, vi se izvlačite pričama o
krhkosti žena. Mislim, u stvari, da bi rješenje što
ga ja predlažem bilo bolje nego čarkanje što ga
beskorisno vodimo.
— Ja znam stoput bolje rješenje.
Pred ozbiljnim mladičevim pogledom Anñelika se povuče. Uze ispred njega
tanjur, očisti stol, i upita što želi kao meñujelo. Ali dok je išla prema kuhinji,
on ustane i dostigne je u dva koraka.
— Anñeliko, lijepa moja, ne budite okrutni
— molio je. — Hajde da u nedjelju sami odemo
u šetnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati.
Mogli bismo poči do mlinice u Javelu. Naručit
čemo da nam se pripremi riba na mornarski način,
a potom čemo prošetati poljem. Hočete li?
Bijaše joj stavio ruku na bok. Ona podigne oči privučena njegovim svježim
licem, a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih brčiča. Mora da su
te usne bile elastične pod poljupcima prije no što če se rastvoriti, mora da se
nametnu, nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu
Njome prostruji bujica sladostrašča. Nesigur¬nim glasom pristane da se u
nedjelju sastanu kod mlinice u T
*# *
Utanačeni izlet uzbuñivao je Anñeliku više no što je željela. Uzalud je
pokušavala da razborito

338

22«

339

razmišlja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana i


njegove ruke na svom boku nju bi prošao sladak srh. Odavna več nije
osjetila takvo čuvstvo. Porazmislivši, utvrdi da je poslije one pustolovine s
kapetanom stražara u Chateletu, a to znači več gotovo dvije godine, nijedan
čovjek nije dotakao.
Dakako, to se tako kaže, jer njen se život od¬vijao u prije bi se reklo
senzualnoj atmosferi kojoj se dosta teško odrvati. Ona nije uzimala u obzir
poljupce i razbludna milovanja od kojih se šama¬rima morala braniti. Više
puta ju je u dvorištu na¬pao poneki pijani grubijan te se morala braniti
udarcima cokula ili zvati u pomoč. Sve je to, uklju¬čivši iskustvo s
kapetanom zatvorskih stražara te grube zagrljaje Calembredaina, ostavilo u
njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvim ohladio njena čutila.
Čudila se iznenadnom i nježnom buñenju svo¬jih čuvstva. Još prije par dana
ni pomišljala nije na takvo što. A neče li taj Audiger iskoristiti taj nalet njena
uzbuñenja te zatražiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima?
„Neče", bila je sigurna Anñelika. „Užitak je jedno, a poslovi drugo... Jedan
dan proveden u nečijem ugodnom društvu neče biti na štetu mojih budučih
planova." Da bi ugušila grižnju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza,
uvjerila je sebe da su je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njenih poslova.
Uostalom, zar se zbilja nešto moralo do¬goditi? Audiger je dotada uvijek
bio primjernog ponašanja.
Stoječi pred ogledalom jednim je prstom rav¬nala svoje duge i tanke
trepavice. Da li je još uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vručina
kuhinje još više ošmugnula njenu po pri¬rodi več tamnu put?
„Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pri¬staje. A bit če da se ljudima
kao što je taj major¬dom sviñaju punačke žene."
340

Postidjela se zbog svojih od kuhinjskih po¬slova otvrdlih i pocrnjelih ruku.


Krene stoga na Novi most da kod Velikog Matthieua kupi zdjelicu' pomade
da bih ih njom pobijelila.
Vračajuči se natrag pokraj Palače pravde, us-pne se do galerije s dučanima
sitničara i kupi čip¬kasti ovratnik s normandijskim vezom. Sašit če ga oko
izreza na svojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To če njoj koja je svojom
odječom bila nalik na sluškinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz
grañanskih krugova. K tome je još kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava
ludost!
Največu su joj brigu zadavale kose. Previše
sporo su rasle mada valovitije i svijetlijih tonova. Sa žaljenjem se sječala
teške svilene mase koja joj je pokrivala ramena.
Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi ru¬bac od tamnomodre svile što je
nekad pripadao ženi gazde Bourjusa. Na izrez prslučca stavi kamej od
crvenog ahata, a za pas zadjene kesu optočenu biserjem što je takoñer
naslijedila od jadne Bour-jusove žene.
Anñelika počeka ispod trijema. Izgledalo je da če dan biti vrlo lijep. Nebo je
izmeñu krovova bilo vedro.
Kad se Audigerova kočija pojavila, ona pojuri k njoj poput učenice internata
na dan slobodnog izlaska.
Majordom je zaista bio veličanstven. Imao je na sebi žute hlače obrubljene
crvenim trakama. Ispod prsluka od svijetložutog baršuna načičkanog, malim
zlatnim gajtanima vidjela se naborana ko* šulja od najfinijeg lana. Čipke na
prsima i orukvice; bile su fine kao paučina.
Anñelika ih dodirne zadivljena.
— Irski vez — objasni mladič — platio satn čitav imetak za nj.
On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice.
341

— Poslije čete i vi imati ovako lijepe čipke,


draga. Čini mi se da vam ne fali ljupkosti za njih.
Siguran sam da bi vam odlično stajale haljine od
svile i satena.
,,I od zlatnog brokata", pomisli Anñelika stis¬nuvši zube.
Ali več poslije nekoliko trenutaka, čim se kočija našla na obali Sene i pošla
njenim tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloženje.
Meñu stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle1 mlinica u Jevelu je dizala svoja
velika krila nalik šišmiševim, čije blago tiktakanje su zaljubljeni pa¬rovi
pratili poljupcima i obečanjima. U Javel se odlazilo krišom. Velika zgrada
pretvorena u gostio¬nicu dočekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i
znao je šutjeti.
— Kad se ne bi šutjelo u jednoj kuči kao što
je naša — govorio je — gadan bi rusvaj nastao.
Čitav bismo grad uzbudili.
Pored gostionice su prolazili magarci natova¬reni trbušastim vrečama. U
zraku je lebdio miris brašna i toploga žita, riblje juhe i rakova.
Anñelika je s užitkom udisala svježi zrak. Mali bijeli oblaci putovali su
plavim nebom. Smješkala im se usporeñujuči ih s dobro istučenim bjelan-
cima. S vremena na vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uživala u sitnim
strasnim srsima što su je prožimali.
Zar on zbilja neče pokušati da je poljubi? Izgledao je dosta ukručen u
svojem lijepom odi¬jelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom
gostionice koji se osječao počaščen njegovom po¬sjetom.
U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slični
njima. Što su se više praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo
slo¬bodnije. Po gugutavom smijehu gospoña moglo se zaključiti da su i
pokreti muškaraca postali
Nekad selo kraj Pariza, sada pariška četvrt ¦
342

smijeliji. Anñelika je pila da bi sakrila svoju uzbu-ñenost. Obrazi su joj


gorjeli.
Auñiger uze pričati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravo
nevjerojatnom tačno-šču iznosio ne ispuštajuči nijedan datum, nijednu
razbijenu osovinu.
— Kao što vidite, draga, moj položaj počiva
na vrlo čvrstim temeljima. Nikakvih iznenañenja.
Moji roditelji...
— Oh! Iziñimo odavde — zamoli Anñelika po¬
što je odložila kašiku.
— Vani je pasja vručina!
— Ali ima i malo povjetarca... a osim toga
tamo neče biti svijeta što se ljubi — doda polu-
šapatom.
Pod zasljepljujučim suncem Audiger se bunio tvrdeči da če joj pozliti i da če
opržiti svoj ten. Skine stoga široki šešir ukrašen bijelim i žutim perjem i
poviče kao kad ju je prvi put vidio:
— Bože, kako ste lijepi, draga!
Ali pošto su napravili nekoliko koraka putelj-kom uz Senu, on nastavi priču
o svojoj karijeri. Kad posao s čokoladom krene, pričao je, počet če pisati
knjigu o neobično važnom zvanju major¬doma. U toj če knjizi paževi i
kuhari koji se žele usavršiti u svom umiječu nači sve potrebne upute
— Čitajuči tu knjigu, majordom če naučiti
kojim se redom služe jela i kako se stavljaju ta¬
njuri. Isto če tako naučiti kako valja složiti stol-
njake i ubruse, kako se prave marmelade, bilo
tvrde bilo tečne, i svaka vrsta kolača i drugih
dobrih slastica. Majordom če naučiti da, u vrijeme
obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji če po dužini
složiti i potom ga staviti na rame. Upozorit ču ga
da je ubrus opipljiv i poseban znak njegove moči
Ja sam takav. Mogu služiti noseči sablju o pasu,
s ogrtačem preko ramena, sa šeširom na glavi,
ali ubrus mora biti stavljen kao što rekoh.
Anñelika se podrugljivo osmjehivala
343

— A kad cjelivate žene, kako ga onda stav¬


ljate?
Ali se odmah ispriča opazivši uvrijeñen i začu¬ñen izraz mladičev.
— Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi
se neobične misli motaju po glavi. Ali zašto ste
me na koljenima molili da doñem s vama u Javel.
Da mi pričate o položaju ubrusa. .?
— Ne rugajte mi se, Anñeliko. Ja vam pričam
o svojim planovima, o svom zvanju. A to se upravo
poklapa s namjerama što sam ih imao zamolivši
vas da danas doñete sama sa mnom na izlet. Sje¬
čate li se, možda, riječi što sam vam ih kazao pr¬
vog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo
u šali kazao: „Udajte se za mene!" Odonda sam
mnogo razmišljao o tome i shvatio sam da ste vi
zaista žena koju ...
— Oh! — poviče ona. — Vidim stogove sijena.
Poñimo tamo. Bit če nam bolje nego na suncu.
Pridržavajuči rukom veliki šešir, ona udari u trk. Stigavši do stogova baci se
bez daha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njen primjer te je
smijuči se dostigne i sjedne kraj nje.
— Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz
kolotečine. Povjerujem načas da govorim lukavoj
poslovnoj ženi, a onda otkrijem da je ta lukava
žena leptir koji leti od cvijeta do cvijeta.
— Jednom ne znači uvijek. Budite ljubazni,
Audiger, pa skinite periku. Meni je postalo vruče
od tog krzna što ga imate na glavi. Htjela bih vas
pomilovati po pravoj kosi.
On se malko trgne unazad. Pa ipak, pošto je dašak oklijevao, skine periku i s
olakšanjem proñe prstima kroz kratku kestenjastu kosu.
— Sad je na meni red — reče Anñelika i pruži
ruku.
Ali on je zadrži potpuno se zbunivši.
— Anñeliko...! Sto vam je! Vas je obuzelo
sotonsko raspoloženje...! A ja sam htio s vama
govoriti o ozbiljnim stvarima!
344

On je svojom rukom držao zglavak mlade žene. Njoj se činilo da joj na tom
mjestu ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbuñeno lice i sama se još
više uzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a
ruke bijele. Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi živeči kraj
njega osjetila njegove čvrste, zdrave, gotovo bračne zagrljaje u kojima bi se
odmarala od posla i borbe svakodnevne. Zatim bi ležeči jedno kraj drugoga
mogli govoriti o budučnosti i čo¬koladi.
— Slušajte — šaputala je ona — slušajte mlin
u Javelu. Njegov se ritam buni. Ne govori se o
ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno
je. Slušajte! Pogledajte nebo, plavo je. A-vi ste
lijep, a ja, ja...
Nije se usudila doreči svoju želju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim
očima iz kojih su prskale zelene varnice. Njene polurastvorene usne, pomalo
vlažne, žar njenih obraza, naglo bibanje njenih grudi koje on bijaše zamijetio
u čipkastom prorezu, sve je to govorilo rječitije od riječi: „Že¬lim vas."
On napravi pokret prema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao
okrenut leñima.
— Ne — reče na kraju jasnim glasom. —
S vama ne. Več mi se, razumije se, dogodilo da
sam se u sijenu zabavljao sa soldatušama ili sluš¬
kinjama. Ali vas ne mogu dirnuti. Vi ste žena
koju sam izabrao. Bit čete moja na dan vjenčanja
koje če svečenik blagosloviti. Zavjetovao sam se
tako usred razuzdanih orgija. Poštovat ču onu koju
izaberem kao ženu i kao majku svoje djece. A vi
ste žena koju sam izabrao, Anñeliko gotovo u onom
istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah
odlučio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi
ste me potpunoma zbunili svojim neobičnim pona¬
šanjem. Nadam se da nije u tome bit vaše prirode.
Nije li možda pretjerano mišljenje da ste vi nepo¬
kvarena udovica?
345

Anñelika mlako odmahne glavom. Grickala je .suhi cvijet promatrajuči ga


izmeñu poluzatvorenih vjeña. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu
suprugu. Bila bi dobra grañanska ženica kojoj bi velike gospoñe
blagonaklono otpozdravile na šeta¬lištu Cours-la-Reine kad bi se tamo
odvezla u skromnoj kočiji postavljenoj zelenim plišem, i mo-nogramom na
vratima, kočijašem u crnom odijelu i malim slugom.
S godinama če Audiger odebljati, lice če mu postati crveno. A kad, tko zna
po koji put, bude pričao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s graškom i
njegovim veličanstvom, nju če spopasti volja da ga zadavi.
— Razgovarao sam o vama s gazdom Bour-
jusom — nastavljao je Audiger zamišljeno — i on
mi nije zatajio da vodite uzoran život i da ste
neumoran radnik, ali mi je isto tako otkrio da su
vaši vjerski osječaji vrlo labavi. Samo nedjeljom
idete na misu, ali večernjicama nikad ne prisustvu¬
jete. Pobožnost je ženska vrlina u pravom smislu
riječi: ona je oklop njene po prirodi slabe duše i
zalog njena uzornog ponašanja.
— A što biste vi htjeli? Ne može se u isto
vrijeme bit pobožan i bistar, vjeri odan i logičan.
— Ta šta vi zborite, jadna kčerce? Da niste
kojim slučajem krivovjerka? Katolička vjeroispo¬
vijest ...
— Oh! Molim vas — poviče ona planuvši
odjedared — ne govorite mi o vjeri. Ljudi su po¬
kvarili čega su se god dotakli. Najsvetiji dar što
im ga je Bog poklonio, vjeru, oni su ukaljali rato¬
vima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povra¬
čam, toliko mi se sve to gadi. U mladoj ženi kojoj
je došla želja da se ljubi u ljetno poslijepodne,
mislim da če Bog prepoznati djelo svoje stvaralačke
moči, buduči da ju je stvorio baš takvom!
— Anñeliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je
da vas izvučem iz društva ljudi čije bogohulne raz¬
govore slušate. Vjerujem da vam je potreban ne
346

samo zaštitnik nego i čovjek koji če vam biti i gospodarom donekle i


omogučiti vam da zauzmete svoje mjesto žene. Živeči izmeñu svoga strica i
onog blesavca, njegova nečaka, vi mislite da vam je sve dozvoljeno. Previše
su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti..
— Zar zbilja? — odgovori Anñelika zijevajuči
I pruži se.
Taj je razgovor dotukao njene putene želje Ugodno se pruži u sijeno, pošto
je prije toga, pod-muklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke
u slivenim čarapama
— Gore po vas — doda.
Nakon pet minuta je več spavala. Audigeru je srce snažno tuklo dok je
promatrao gipko tijelo što se bijaše prepustilo sijenu. Prelazio je očima po
divnim oblicima koji mu se bijahu usjekli u sječanje duboko kao litanija:
anñeosko čelo, izazi¬vačka usta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako
skladno grañena da joj je lik izgledao viši. On joj nikad nije vidio zglavke,
koji su mu sada dočaravali lijepo zaokrugljene noge što ih je činilo duljim no
što su bile, lijepe ženske noge koje su sigurno grčevito stiskale tijelo koje bi
njima zagospodarilo
Oznojena čela, Audiger odluči da se udalji bježeči od iskušenja što ga je sve
snažnije vuklo
** *
Anñelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je ruka
milovala, jedna joj je ruka šaputala: — Ne plači, ne plači!
Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Spuštajuči se prema
obzorju, sunce ju je ogrnulo svojom toplinom
„Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim se u nestašnoj igri sa suncem",
pomisli i pri tom uzdahne
347

Tijelom su joj još kolali ostaci žudnje Ona pomiluje svoje mazaste ruke.
„Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po
mjeri muškarčeve ruke
Gdje je završila ona čudna ptica, čovjek kojega bijaše srela u lañi krcatoj
sijenom? Govorio je za¬nosne riječi i odmah potom ih miješao s
podrug¬ljivim Dugim joj je poljupcem pritisnuo usta Je li on uopče
postajao7
Ustane, otrese slamke što su JOJ se uhvatile haljine i vrati se u gostionicu
mlina i zlovoljno zamoli Audigera da je otprati natrag u Pariz

XXV ANðELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA


Za jesenjeg sutona Anñelika je šetala Novim mostom. Došla je da kupi
cviječa te iskoristila priliku da luta od dučana do dučana.
Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Mat-thieua i prene se.
Veliki Matthieu je čupao zub nekom čovjeku koji je pred njim klečao.
Pacijent je imao otvorena usta raširena uz to zubarskim kliještima. Anñelika
prepozna kosu, žutu i rijetku kao čuperak kuku¬ruznog klipa, te crni
poderani ogrtač. Bio je to onaj tip s lañe pune sijena.
Mlada se žena laktovima progura u prvi red.
Mada je bilo več dosta hladno, po čelu Velikog Matthieua su izbile krupne
graške znoja.
— Do vraga, ala je ovaj tvrd! Bože, kako je
tvrd!
Načas prekine vañenje da bi obrisao znoj, sto¬ga izvadi kliješta iz
mladičevih usta i upita ga:
— Boli?
Žrtva se okrene k publici i niječno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je
on, njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene
budale.
— Gledajte, gospoñe i gospodo! — vikao je
Veliki Matthieu. — Nije li ovo čudesno? Evo čov¬
jeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte

349

mi! A kojim to čudom ne trpi9 Zahvaljujuči ovom čudesnom melemu kojim


sam mu namazao desni prije vañenja Ova mala bočica, gospoñe i gospodo
sadrži zaborav svih bolova Pod mojom rukom se ne trpi. zahvaljujuči
čudotvornom melemu Izva¬dim zub a da to i ne primijetite Hajde, prijatelju
prihvatimo se ponovo posla
Mladič spremno otvori usta Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo
stane nositi s upornom vilicom
Naposljetku, uz pobjednički usklik Veliki Mat-thieu podigne u zrak na vrhu
kliješta tvrdoglavi kutnjak
— Gotovo' Je li vas boljelo, dragi prijatelju9
Mladič se digne ne prestajuči da se smiješi
Glavom dade znak da nije
— Sta da još kažem' Evo čovjeka koji je pred
vama udaren na muke i koji sada odlazi svjež i
veseo Zahvaljujuči čudotvornom melemu koji ja
jedini upotrebljavam medu pučkim Iječnicima
nitko više neče oklijevati da baci do vraga smrd¬
ljive klinčiče koji obeščaščuju usta poštenog kršča¬
nina Svijet če dolaziti s osmijehom na usnama
k zubaru. Ne oklijevajte više, gospoñe i gospodo
Doñite! Bol više ne postoji! Bol je crko!
Dotle je pacijent stavio stožasti šešir na glavu i sišao s kola Anñelika pode
za njim Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoče li je on prepoznati.
On pode obalom Morfondus, ispod Palače pra¬vde. Na nekoliko koraka
ispred sebe Anñelika je vidjela kako u magli što se širila sa Sene lebdi
njegova neobična i mršava silueta Ponovo joj se činio nestvarnim stvorom
Išao je dosta polako zaustavljao se. potom ponovo nastavljao put
Odjednom ižčezne kao da je u zemlju propao Anñelika ispusti tihi krik Ali
odmah se sjeti da je čovjek naprosto sišao niz tri ili četiri stepenice što su s
obale vodile do vode. Bez razmišljanja poñe za njim i umalo ne udari u
neznanca koji se bijašp
350

naslonio na potporni zid. Presavinut nadvoje, muklo je ječao.


— Sta je? Sta vam je? — upita Anñelika —
Da vam nije zlo?
— Hm! Umirem — odgovori on ugaslim gla¬
som. — Ona mi životinja umalo nije otkinula
glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iščašio
Ispljune tanak mlaz krvi.
— Ali rekli ste da vas ne boli!
— Ništa ja nisam rekao! A kako da i kažem?
Veliki Matthieu mi je dobro platio za onu malu
komediju.
Zakmeči i ponovo pljune. Njoj se učini da če izgubiti svijest.
— Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na
tako nešto.
— Več tri dana nisam ništa okusio.
Anñelika obujmi oko pasa neznancevu mršavu
priliku. Bio je viši od nje, ali tako lagan da je ona imala dosta snage da
pridrži njegov jadni kostur.
— Doñite, večeras čete dobro jesti — obeča
mu ona. — I ništa nečete platiti. Ni novčičem
ni zubom.
Vrativši se u gostionicu, potrči u kuhinju i po¬traži nešto čime bi okrijepila
tu žrtvu gladi i puč¬kog zubara. Bilo je još juhe i dobar komad jezika s
prilogom od krastavaca. Odnese mu sve što je našla, a tome dometne vrč
vina i zdjelu sa goru¬šicom
— Počnite s ovim, a poslije čemo vidjeti.
Dugi nos jadnog spadala zadrhti.
— O divni mirisu juhe — šapne neznanac
uspravivši se kao da je uskrsnuo. — O blažena
bitnosti vrtnih božanstava!
Ona ga ostavi da se može najesti u miru. Po¬što je dala naloge i provjerila je
li sve spremno za dolazak mušterija, poñe u sobičak iza kuhinje da pripremi
jedan umak, gdje se obično povlačila kad je htjela pripraviti neko posebno
jelo.
351

Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njena gosta.


— Reci mi, ljepotice, nisi h ti mala skitnica
što zna latinski?
— I jesam i nisam — odgovori Anñeiika
koja nije znala je li joj žao ili je zadovoljna što ju
je prepoznao — Sad sam nečakinja gazde Bour
jusa. vlasnika ove gostionice
— To znači da više nisi pod sumnjivom vla¬
šču gospodina Calembredainea?
— Bože me oslobodi'
On klizne u sobičak, pnmakne JOJ se svojim lakim korakom i. uhvativši je
oko pasa, poljubi je u usta
— Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih
— reče Anñeiika kad je došla do daha
— Meni ne treba mnogo Več te dugo vre¬
mena tražim po čitavu Parizu, Markizo anñela
— Pst! — ušutka ga ona prestrašeno se ogle-
davši oko sebe
— Ne boj se! Nema policajaca u lokalu Nisam
nijednoga primijetio,? možeš mi slobodno vjero¬
vati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako
vidim tebi su znana dobra mjesta Dosta ti je bilo
laña sa sijenom. Čovjek ostavi cvijetak, blijed,
beskrvan i od blata prljav, koji u snu plače da bi
poslije utvrdio kako se taj cvijetak pretvorio u
punačku snagu, koja se uvalila u imučnu kuču
Pa ipak, nema sumnje to si baš ti. Tvoje su usne
još uvijek sočne, samo što sada imaju okus tre¬
šanja, a ne gorkih suza Doñi još
— Zuri mi se — odgovori Anñeiika, otklanja¬
juči ruke koje su joj htjele zarobiti obraze.
— Dva trenutka sreče vrijede više od dvije
godine života. A osim toga, još me mori glad, znaš!
— Hočete li da vam donesem palačinke ih
kompot?
— Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te
gledam i da te diram Time hoču da se nasitim.
Hoču tvoje usne boje trešnje, tvoje obraze boje
352

breskve. Sve je na tebi kao stvoreno za jelo. Nema "boljeg obroka za


izgladnjela pjesnika... Tvoje meso je sočno. Spopada me volja da te grizena.
izaziva u meni neutaživu glad...!
— Baš ste nemoguči — korila ga ona nasto¬
ječi da se oslobodi. — Od tih vaših lirskih i pro¬
stačkih ljubavnih izjava mislim da ču poludjeti.
— Pa to ja želim. De, ne cifraj se.
Odlučnim pokretom koji je dokazivao da mu
se povratila snaga on je stisne uza se i zabacivši joj glavu na svoju, mišicu
uze je cjelivati.
Odjedared ih udarac zaimače po stolu naglo odvoji.
— Za svetoga Jakova! — bjesomučno je urlao
gazda Bourjus. — Ovo prokleto piskaralo, ñavolji
sluga, ovaj opadač, klevetnik, u mojoj kuči, u
mojoj kuhinji, napastvuje moju kčerkicu! Napolje,
bitango, ili ču te nogama u tur izbaciti na ulicu.
— Imajte milosti, gosparu, imajte milosti pre¬
ma mojim hlačama! Toliko su dotrajale da če vaša
preuzvišena noga biti uzrokom neugodnog za dame,
— Napolje, nitkove, gubi se prokleto piska¬
ralo, grickalo noktiju! Sramotiš mi radnju svojini
poderanim prnjama i tim svojim smiješnim šeši¬
rom ...
Ali mladič se krveljio, smijao i držao rukom ugroženi tur. Najzad je pojurio
prema vratima, izbekeljio se i nestao.
Anñeiika pomalo kukavički- reče:
— Onaj tip je ušao ovamo nikako da ga se
oslobodim.
— Hm! — gunñao je gazda Bourjus — hajde,
hajde, ne pričaj, ovaj put .ti lice nije bilo mrzo¬
voljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije!
Ne vičem ja zbog toga: malo maženja s vremena
na vrijeme neče nauditi lijepoj djevojci. Ali, istini
2a volju, Anñeliko, razočarala si me. Zar u našu
gostionicu ne navrača pošteni svijet? A kako da
ti izbor padne na to prokleto škrabalo!
353
23 Put u Versailles
Kraljeva milosnica gospoñica La Valliere imala Je prevelika usta. I malko je
šepala u hodu. Pri¬čalo se da joj to daje posebnu draž i da joj nije smetalo da
odlično pleše. Ali činjenica je bila da je šepesala.
Nije imala grudiju. Usporeñivali su je s Dia-nom, pričalo se stoga o čarima
dvospolnih biča, ali činjenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila
suha. Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; poniženja na dvoru,
grižnje sav¬jesti, izdubile su joj oči. Postala je mržava i suha. Na kraju,
pošto je po drugi put ostala u drugom stanju u ložnici je imala izvjesne
smetnje čije po¬jedinosti su bile poznate .samo Luju XIV Ali i Stihoklepcu.
I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njenim tjelesnim nedostacima, on
je sastavio iz¬vrsnu rugalicu, punu duha, ali i užasnu po opako¬sti i oštrini
tako da je ponešto stidljiviji grañani ne htjedoše pokazati svojim ženama,
več su se ove morale obračati služavkama da bi došle do nje.
Imajte šepavi hod i petnaest ljeta ' Grudi ravne ko daske i gotovo
nikakvih čuvstva Roditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez
iskustva
V predsoblju rañajte djecu Vjere mi, ljubav čete kraljevu steči Pitajte La
Valližre, ona če vam to isto reči.
Ti su se leci mogli nači posvuda u Parizu: u palači Biron gdje je stanovala
Luisa La Valliere, u Louvreu, pa čak i kod kraljice koja se čitajuči opis
suparniČinih ljepota, radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je,
radosna, trljala svoje male ruke.
Ranjena, više mrtva nego živa od stida, gospo¬ñica La Valliere se bacila u
prvu kočiju do koje
354

je došla i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti.


Kralj joj, meñutim, naredi da se vrati i pokaže na dvoru. Po nju je poslao
gospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeñenog osječaja
ljubavi, a više bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato što mu se njegov
narod usudio rugati; ali on se takoñer počeo pribojavati damu njegovi
ljubavnica ne služi na čast.
Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem.
Ovaj put su svi bili sigurni da neče umaknuti vješalima.
Anñelika se u svojoj sobi u Ulici „Poštenih grañana" spremala da legne.
Jasmina se povukla pošto joj bijaše zaželjela laku noč. Djeca su več odavno
spavala,
Napolju se podigla buka od nečijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega što je
te decembarske večeri počeo polako padati, prigušivao je korake.
Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anñeliksi navuče sobnu haljinu i
požuri hodnikom k okancu na vratima.
— Tko je?
— Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori! Pasi
Prije no što je i mogla razmisliti, Anñelika
povuče zasune. Stihoklepac se spotakne o nju. U istom trenutku bijela masa
izbije iz tame, skoči i nañe mu se za vratom.
— Sorbono! — poviče-Anñelika.
Ona se baci i ruka joj sretne vlažnu dlaku doge.
— Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn!
Nejasno se prisječala da je Desgrez izdavao
psu nareñenja na njemačkom.
Sorbona je režala čvrsto zarivši Čaporke u mladičev ovratnik. Ali odmah mu
do sjetila stiže
*S* 355

Anñelikin glas. Mahne repom i pusti svoju žrtvu režeči i dalje bijesno.
Stihoklepac je dahtao.
— Gotov sam!
— Koješta! Ulazite, brzo!
— Pas če ostati ispred vrata i Upozorit če po¬
licajca.
— Ulazite kad vama kažem!
Brzo ga gurne u kuču, a sama osta ispod tri¬jema, povukavši za sobom
vrata. Čvrsto je držala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuču pri svijetlu
uličnog fenj.era vidje kako snijeg vije. Naposljetku začuje prigušeni korak,
korak koji je uvijek sli¬jedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza.
Ona istupi naprijed.
— Tražite li možda svoga psa, odvjetnice Des-
grez?
Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica.
— Ne — odgovori Desgrez — tražim jedno
škrabalo, pisca pogrdnih pjesmica
— Sorbona je ovuda prolazila. Zamislite, jed¬
nom sam poznavala tog vašeg psa. Zazvala sam
ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadržim.
— Sigurno je bio sretan, gospoño. A vi ste se,
valjda, hladila na kučnom pragu po ovom lijepom
vremenu?
— Baš sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo
u mraku, odvjetnice Desgrez, i sigurna sam da ne
pogañate tko sam.
— Ne pogañam, gospoño, več znam. Odavna
več znam tko stanuje u ovoj kuči, a buduči da mi
nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao
sam prilike da vas vidim u „Crvenoj krinki". Zo¬
vete se gospoña Morens i imate dva sina od kojih
je starijemu ime Florimond.
— Vama ništa ne može izbječi. Buduči da znate
tko sam, pitam se kako to da samo slučaju imamo
zahvaliti što sada razgovaramo?
356

— Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obra¬


dovao, gospoño. Kad smo se posljednji put vidjeli,
razišli smo se na prilično neugodan način.
Anñelika se sjeti burne noči u predgrañu Saint--Germain. Činilo joj se da
više ni kapi sline nema u ustima.
Najzad če bezbojnim glasom:
— Što ste htjeli reči?
— Snježilo je baš kao i nočas, a pod nadsvo-
ñenim ulazom u Temple bilo je mračno kao i pod
ovim trijemom.
Anñelika priguši uzdah olakšanja.
— Naš rastanak i nije bio neugodan. Bili smo
pobijeñeni, a to nije isto, odvjetnice Desgrez.
— Ne trebate me više zvati odvjetnikom, go¬
spoño, jer sam prodao svoje ovlaštenje na odvjet¬
ničko zvanje buduči da su me prije toga isključili iz
udruženja. Stoga sam ga prodao, i to dosta dobro,
da bih potom kupio položaj kapetana policije, na
temelju kojega sam se posvetio zadatku koji više
nosi, a nije beskorisniji: gonjenju zločinaca i zlo-
namjernika. I tako sam s visokih dometa riječi
sišao u šutljive sfere podzemlja.
— Vi se uvijek lijepo izražavate, odvjetnice
Desgrez.

— Kad se pruži prilika, pustim da me ponesu


govorničke fraze. Stoga sam i zadužen da pose¬
bice vodim brigu o ljudima neumjerenih riječi,
bilo da ih pišu ili ne: o pjesnicima, novinarima,
škrabalima svih mogučih vrsta. Pa i večeras sam
bio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le
Petitu, poznatijem pod imenom Stihoklepac. Taj
če vam momak biti do groba zahvalan zbog vašeg
susreta sa Sorbonom.
— A zašto?
— Jer ste nas zadržali baš dok smo bili na do¬
brom putu da ga uhvatimo, te je on u meñuvre¬
menu podbrusio pete i kidnuo.
— Zaista mi je žao što sam vas zadržala.
357

— Neobično sam sretan što vas vidim mada


salončič u kojemu me primate nije baš najugledniji.
— Oprostite mi. Morate mi doči u posjetu,
Desgrez.
— Pa i hoču, gospoño.
Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na pgrljak. Snježne pahuljice su
padale sve gušče. Policajac podiže ovratnik svog ogrtača, napravi ko¬rak, i
zatim se zaustavi.
— Upravo sam se nečega sjetio — dometne.
— Taj Stihoklepac je napisao okrutne stihove pune
kleveta u vrijeme sudskog postupka protiv vašega
muža; Čekajte:
A lijepa gospoña de Peyrac moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi
trag V Bastiji, groznom brlogu.
— Oh, molim vas, šutite! — poviče Anñelika
začepivši uši rukama. — Ne spominjite više te do¬
gañaje. Ničega se više ne sječam. Neču da se sje¬
čam ...
— Znači da je prošlost umrla za vas, gospoño!
— Jest! Prošlost je mrtva!
— Najbolje što se može uraditi. Neču vam je
više spominjati. Do viñenja, gospoño i.. .laka vam
noč!
Anñelika povuče zasune. Zubi su joj cvokotali. Do srži se smrzla stoječi vani
na hladnoči odje¬vena jedino u kučnu haljinu. A hladnoči je tre¬balo
nadodati neočekivani susret s Desgrezom i njegova otkriča.
Ušavši u sobu, zatvori vrata, čovjek plave kose. sjedio je na ognjišnom
kamenu obuhvativši ru¬kama mršava koljena. Više je ličio cvrčku negO'
čovjeku.
Mlada žena se nasloni na vrata. Upita bezboj¬nim glasom:
— Jeste li vi Stihoklepac?
358

— Jesam.
— Jeste li vi napisali one bezobraštine na ra-
Čun gospoñice La Valliere? Sta vam smeta da se
svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su učinili
.sve što je bilo u njihovoj moči da sakriju svoju
ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvrat¬
nim izrazima! Kraljevo je ponašanje za osudu,
očito, ali on je mlad čovjek, žestok, a na silu je
oženjen za princezu bez duha i ljepote.
On se kesio.
— Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj
razvratnik nije zarobio srce?
— Nije ali meni se gadi kad vidim da se po¬
teže po blatu tako častan i kraljevski osječaj.
— Ne postoji na ovom svijetu ništa Što bi
faHo časno i kraljevski.
Anñelika proñe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjišta. Osječala se loše i
bila uzrujana. Pje¬snik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu 11
očima poigravaju crveni vršci plamena.
— Nisi dosad znala tko sam? — upita on.
— Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam
ga mogla pogoditi? Vaše pero je bezbožno i pr¬
ljavo, a vi...
— A ja?
— A vi ste mi se učinili i dobar i veseo.
— Pa ja i jesam dobar sa djevojčicama što
plaču u lañama sa sijenom, ali sam zločest s prin-
•čevima.
Anñelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Gla¬vom napravi pokret prema
vratima.
— A sada morate iči.
— Moram iči! — poviče on. — Da idem dok me
Sorbona čeka da me dograbi za hlače, a onaj pro-
1ñeti policajac da mi katance stavi na ruke?
— Oni su otišli.
— Otišli? Kakvi otišli! čekaju me u mraku.
— Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem
vam se.
359

— Kako da čovjek bude siguran? A zar ti ne


znaš tu dvojicu prijatelja, ljepotice moja, ti koja
si bila član Calembredainove bande?
Ona mu dade znak da šuti.
— Vidiš li? I ti sama osječaš da dolje u snijegu
stoje u čeki! Uza sve to ti tražiš od mene da odem?
— Jest, odlazite!
— Tjeraš me.
— Tjeram.
— Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla.
— Jeste.
On ju je dugo promatrao, naposljetku pruži ruku prema njoj.
— Onda se moramo pomiriti. Doñi.
A kako se ona nije micala, on če:
— Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva
nam. korist od toga da se svañamo?
Držao je ispruženu ruku.
— Tvoje su oči postale tvrde i hladne kao
smaragd. U njima nema više onog sunčanog sjaja.
malog potočiča što teče ispod zelenih granali čini'
ti se da kaže: „Voli me, grli me..."
—. Da li potočič kaže sve to?
— Tvoje oči kažu kad u meni ne vide nepri¬
jatelja. Doñi!
Ona popusti i skvrči se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena.
— Sva se treseš. Napustio te siguran izgled do¬
bre krčmarice. Nečega si se uplašila, neko ti se-
zlo slučilo. Da te nije pas napao? Policajac."
— I pas mi je učinio nažao, i policajac, a i vi,
gospodine Stihoklepče!
— Prokleto trojstvo Pariza!
— Vi što sve znate, recite mi što sam ja bila.
prije no što sam dospjela u Calembredaineovo-
društvo?
Njemu se javi dosa'da na licu.
— Ne znam. Otkad sam te pronašao, naslutio-
sam manje-više kako si se izvukla iz lošeg društva1
i kako si povukla za nos onu dobričinu pečenjara.
360

Ali prije Calembreñainea, ne, kod njega se trag zaustavlja.


— Draže mi je tako.
— Ali bijesan sam zato što sam gotovo siguran
da onaj ñavolji policajac, da on poznaje tvoju pro¬
šlost.
— Vi konkurirate jedan drugome u pogledu
obavijesti?
— Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti.
— U stvari vi mnogo sličite jedan drugome.
— Pomalo. Ali postoji velika razlika izmeñu
njega i mene.
— Koja?
— Ja njega ubiti ne mogu, a on mene može
ravno u smrt odvuči. Da mi ti večeras nisi otvo¬
rila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi
me on bio odveo. Veči bih bio porastao barem tri
palca zahvaljujuči konjicu majstora Aubina, a su¬
tra u zoru več bi se njihao na tankom konopcu.
— A zašto ste rekli da vi njega, meñutim, ne
biste mogli ubiti?
— Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata
me mučnina.
Ona se veselo smijala izrazu gañenja na nje¬govu licu. Žustra pjesnikova
ruka pogladi je po vratu.
— Kad se smiješ nalik si golupčiču.
I nagne se nad njeno lice. U njegovu nježnu i podrugljivu osmijehu ona
primijeti sjenu rupe što su mu je u ustima izdubla kliješta Velikog
Matthieua. U njoj se javi želja da plače i da zagrli tog čovjeka.
Sad je več sve dobro — šapne on — više
to nije strah. Sve prolazi... Samo snijeg pada vani, a nama je ugodno ovdje u
toploj sobi... Ne dešava mi se često da nočim u ovakvom lijepoj pa¬lači. ..!
Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest! osječam da je tako. Ne miči
se, golupčiču... Ništa ne govori...
361

Njegova se ruka uvuče pod haljinu, poñe li¬nijom njena ramena, a zatim
klizne naniže. On se smijao njenim trzajima.
— Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo
zime...!
Poljubi je u usta. Potom se pruži ispred va¬tre i polako je privuče k sebi.
* *
Cuj me, molim te, i otvori oči Prodavač vani več rakiju toči. U mojoj tvrdnji
šali nema traga Kažem li, kasno je, ljubavi draga .!
Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtačem i na glavu posadio svoj veliki šešir.
Zora osvanula snježna. U bjelini šutljive ulice prodavač rakije, sav
zakukuljen hodao je nezgrapno poput med¬vjeda.
Anñelika ga dozove. On natoči obojici, na pra¬gu, po čašicu alkohola.
Kad se prodavač udaljio, oni se osmjehnuše jedno drugome.
— Kamo čete sada?
— Idem da obavijestim Pariz o još jednoj sa¬
blazni. Gospodin de Brienne je nočas zatekao svoju
ženu s ljubavnikom.
— Nočas? A kako vi to možete znati?

— Ja sve znam. Zbogom, ljepotice.


Ona ga uhvati za skut ogrtača i reče
— Navratite još koji put.
* *
On je navračao. Dolazio je navečer, tiho kuc¬nuo o prozor ugovoreni znak.
Ona je odlazila da mu otvori ne podižuči buku. U toplini male sobe.
362

pored tog druga sad brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se
odmarala od napornog dana. On joj je pričao o skandalima što su se
do¬gañali na dvoru i u gradu. To ju je zabavljalo jer je poznavala večinu
ličnosti o kojima je pričao.
— Ja sam bogat svim strahovima osoba koje
me se boje — znao bi kazati.
Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obuče.
Poslije dobrog ručka koji je on prihvačao a da nije nikad posezao za svojom
kesom, osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mršav, gladan,
nasmijan, uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Buduči da se tako dobro
slagao sa svim pariškim ološem, nije li možda terevenčio s njegovim
pri¬padnicima kad bi se pružila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli
Nesle, pa ipak, buduči da je bio jedna od najvažnijih ličnosti Novog mosta,
mjesto mu je bilo osigurano. A buduči da je znao sve tajne, mogao je mnoge
natjerati da „propjevaju".
— Zabavnije je natjerati ih da plaču i da
škripe zubima — govorio je.
Pomoč je primao jedino od žena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica,
bludnica, služavka, pošto se prepuštala njegovu milovanju imala je pravo da
ga malko mazi. Govorila mu je: „Jedi, dragi", i onda je očima punim
nježnosti gledala kako jede.
Poslije bi iščezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i sluškinja i
Anñelika je osječala želju da ga zadrži. Pružena, u toplom krevetu, pored
njegova dugog tijela čiji su zagrljaji bili iako živi i laki, ona bi mu provukla
ruku oko vrata i privlačila ga k sebi.
Ali on je več otvarao oči, zamječivao danju svjetlost iza malih stakala
učvrščenih olovom, ska¬kao iz kreveta i na brzinu se oblačio.
U stvari, nije imao mira. Njime bijaše ovla¬dala pomama dosta rijetka u ono
vrijeme koja se oduvijek plačala skupo: pomama slobode.
363

XXVI MALI RAT ZBOG OBRTNICA


Nije baš uvijek griješio što je bježao na taj način. Dosta često, dok bi se
Anñelika oblačila, držeči prozor otvoren, nečija tamna sjena bi se pojavila
iza gvozdenih šipaka.
— Vi isuviše rano dolazite u posjete, gospo¬
dine policajce.
— Ne dolazim u posjetu, gospoño. Tražim neko
piskaralo.
— I mislite da čete ga nači u ovom kraju? —
nehajno je pitala Anñelika prebacujuči ogrtač
preko ramena da bi krenula u gostionicu „Crvena
krinka".
— Tko zna? — odgovarao je Desgrez
Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama punim snijega. Sorbona je
skakala i trčala ispred njih. To je podsječalo Anñeliku na ono vrijeme kad su
zajedno šetali Parizom. Desgrez ju je jed¬noga dana otpratio u Kupke
Svetog Nikole. Drugi put je bandit Calembredaine iskočio pred njih
Sad su se sretali, a svaki je od njih čuvao za se ono što se s njima zbivalo
posijednih godina Anñeliku nije bilo stid što on zna da ona radi u jednoj
gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njena bogatstva te je mogao lako
shvatiti nužnost koja ju je natjerala da zasuče rukave i svojim se vlastitim
rukama prihvati poniznog kuhinjskog
364

posla. Znala je da je ne prezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu


sječanje na život što ga je provela s Calembredaineom. Godine su odon¬da
prošle. Calembredaine se nije pojavljivao. An¬ñelika je vjerovala da je uspio
pobječi. Možda se pridružio drumskim razbojnicima? Ili je upao u ruke
kakvom mešetaru koji je novačio za vojsku?
Nagonski je osječala da ga više nikad neče vidjeti. Stoga je mogla uzdignute
glave iči k svome cilju. Čovjek što je gipkim korakom hodao pored nje,
naviknut na šutnju, nije uopče sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio
je manje, a veselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bo¬jati.
Iza najobičnijih riječi, dosta često se nazirala skrivena prijetnja. Ali
Anñelika je imala dojam da joj Desgrez nikad ne bi naudio.
Izgledao je manje siromašan. Na nogama je imao lijepe čizme. Cesto je
nosio periku.
Pred vratima gostionice policajac je vrlo sve¬čano pozdravljao Anñeliku i
onda nastavljao svojim putem.
Anñelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, što ju je živim
bojama naslikao njen brat Gontran. Na njoj je bila prikazana žena umotana u
plašt od crnog satena. Zelene su se oči sjale iza crvene krinke. Oko žene je
slikar naslikao Ulicu „Dolina Bijede" s onim njenim čudnim i starim kučama
koje su se dizale u zvjezdano nebo, i cr¬vena svjetla njenih pečenjarnica.
Prodavač vina je izlazio rano jutrom iz go¬stionice sa svojim sudom u ruci.
— Evo vina i čistog i zdravog! Trčite, dobre žene! Obruči na bačvama
pucaju...!
Na zvuk zvona čitav bi grad oživio. Navečer je Anñelika nizala jednu na
drugu lijepe škude i pošto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vrečice, a odmah
potom u gvozdenu blagajnu koju je na njen na¬govor kupio gazda Bourjus.
Audiger je ponekad navračao i ponovo je nago¬varao da se uda za nj.
Imajuči na umu njegove
365

planove o čokoladi, Anñelika ga je dočekivala s os* mijehom na usnama.


— A što je s vašom obrtnicom?
— Za nekoliko dana sve če biti gotovo!
Anñelika mu naposljetku reče:
— Vi tu svoju obrtnicu nečete nikada dobiti!
— Zbilja, gospoño pogañalice? A zašto?
— Zato što vas je gospodinu Seguieru prepo¬
ručio gospodin de Guiche, njegov zet. Meñutimt
vama nije poznato da je u obitelji gospodina de
Guichea pravi pakao i da gospodin Seguier drži
stranu svoje kčeri. Čuvar kraljeva pečata ne pro¬
pušta nijednu priliku da podvali svom zetu, stoga
če i vašu obrtnicu pustiti da je prekrije plesan.
Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvri¬jeñen njenim riječima,
Audiger nadigne dreku. Re¬gistracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a
kao dokaz da je tome tako neka posluži činjenica što je on več počeo
ureñivati prodavaonicu u ulici Saint-Honor4.
Kad je jednoga dana posjetila buduču proda¬vaonicu čokolade, Anñelika je
utvrdila da je ma¬jordom poslušao njene savjete. Ogledalima je ukra¬sio
salu i pozlačenom drvenarijom.
— Vjerujem da če ova novost privuči svijet
željan originalnosti — objašnjavao je Audiger sa¬
svim smetnuvši s uma čiji je bio dužnik za tu
zamisao. — Potpuno novi proizvod zahtijeva i am¬
bijent nov.
— A jeste li što poduzeli u pogledu nabavke
sirovina?
— Cim dobijem obrtnicu, sve če drugo iči ko
po loju.
Mlada je žena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno
počela raspitivati o mo^ gučnosti uvoza večih količina kakaa u Francuskui
Tada če Audiger biti prisiljen da se obrati njofl te je ona unaprijed uživala u
tome kako če mit podvaliti.

Ali David nije uspio pronači trag Židova 04 kojega je njegov otac nabavio
prve pošiljke kakacfc s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to
se vrijeme počelo mnogo govoriti, izmeñu krupnih trgovaca i financijera koji
su pohañali njenu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za
nju se zalagao i potpomagao je mi¬nistar Colbert pa čak i sam kralj koji se
na tom polju htio uhvatiti u koštac s Holanñanima i En¬glezima.
Jedne večeri Claud Le Petit joj je donio re¬klamni tekst što ga je po kraljevu
nareñenju sa¬stavio jedan od šestorice članova Francuske aka¬demije.
— Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Slušaj!
„Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada
umjerena klima, a čudesna zemlja jedva čeka da je netko obradi. Tamo ima
svega u obilju. Voda je izvrsna, voče božanstveno, na zlatne se žile nai¬lazi
na svakom koraku duž planinskih padina.
,,A što da se tek kaže o stanovnicima! Dobro¬dušni, raspoloženi da prime
Evanñelje,' sretni da vide na poslu krščane."
Stihoklepac prekine čitanje da bi prokomenti¬rao pročitano:
— Ovo sve treba otprilike ovako protumačiti:
Ha tom se velikom otoku crkava od vručine i od
nezdrave močvarne vode. Zemlja če prožderati sil¬
no zlato, a stanovnici su tako lijeni da če radije
iči na misu i radije če gledati kako bijelci rade
nego da sami zasuču rukave
Anñelika ga potegne za kosu.
— Buntovnice! Zašto se mora u svemu vidjeti
neko zlo? Sigurno se neku korist može izvuči odo-
tamo: šečer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj
tekst je samo formalnost. A tamo se može slati
vino, rakija, slano meso, sirevi...
— Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo uno¬
san posao.

366

367

— Kralj je več uložio u taj posao pet milijuna


tivara od osamnaest potrebnih.
— Kralj nije glup. On se nada da če se duh
njegovih podanika pod drugim nebom okrenuti
k poslu. On je osobno zatražio od Charpentiera
da doda ovaj pasus:
„Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne oba¬zirite se na neuspjehe koje
primječujete u svojoj zemlji. Francuzi se, u stvari, ubiše od truda da
na¬pakoste jedni drugima, a njihova trgovačka društva su tako nestalna da
najbolji poslovi propadnu u nji¬hovim rukama. Tome je, valjda, neka
prirodna fa¬talnost kriva, a da toga nije, nitko im se oduprijeti ne bi
mogao..."
Anñelika je neko vrijeme šutjela. Najzad uz¬dahne:
— Kad dobro promislim, čini mi se da bih se
mogla složiti s kraljem — reče. — Ali sad je isuviše
kasno. Ne ostaje mi drugo do da.se borim.
368

XXVII KRVAVE ORGIJE U „CRVENOJ KRINKI"


Anñelika stavi pero na stol i, zadovoljna, pre¬leti očima račun što ga bijaše
pribilježila.
Upravo se bijaše povratila iz „Crvene krinke", u koju je, prije no što je
krenula kuči, uz ve¬liku buku upala družina mlade gospode čiji su joj se
ovratnici od ženevske čipke te bogato ruho uči¬nili znakom da su u njih
pune kese i rasipne ruke. Bili su zakrinkani, dakle, ioš jedan dokaz da su
pripadali najvišem sloju. Poneke ličnosti s dvora nastojale su sačuvati u
tajnosti svoje posjete go¬stoljubivim krčmama u koje su rado navračale da
bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskoj etiketi.
Mlada je žena, što se dosta često dogañalo, osta¬vila gazdi Bourjusu i
Davidu i njihovim malim slugama zadatak da ih posluže. Sad kad je njihova
gostionica bila na glasu, a David se usavršio u pri¬pravljanju kuharskih
specijaliteta, ona se manje ubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini
i financijskoj strani posla.
1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da
je tko prije tri godine pokušao predvidjeti takav uspon pečenjar¬nice
„Hrabrom pijevcu", čitava bi se ulica „Dolina bijede" valjala od pustog
smijeha. Ali iako još ne
369
24 Put u VersaUles

bijaše otkupila posao od gazde Bourjusa, što je u potaji smjerala, Anñelika je


u neku ruku bila pra¬vom gospodaricom. Pečenjar je i dalje bio vlasnik, ali
ona je preuzela sve troškove, te je u skladu s tim povečala i svoje vlastite
prihode. Na kraju je gazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uosta¬lom on
se smatrao zadovoljnim što se riješio svake brige i lijepo živio u svojoj
vlastitoj gostionici stav¬ljajuči uz put dobru paru na stranu za staračke dane.
Anñelika je gomilala novce koliko je samo poželjeti mogla. Gazda Bourjus
je samo želio da ostane pod njenom zaštitom, da ga okružuje njena
dalekovidna i nepobitna ljubav. Govoreči ponekad o njoj on bi kazao „moja
kčerka" s takvim uvje¬renjem da su mnogi gosti „Crvene krinke" bili sigurni
u njihov rod. Podložan sjetnom raspolo¬ženju i uvjeren u svoj skorašnji kraj,
pričao je kako je svojom oporukom, ne oštetivši nečakove in¬terese, mislio
na Anñelikinu korist. Uostalom, Da¬vid i nije mogao prigovoriti odlukama
svoga strica kad se radilo o ženi koja je potpuno gospodarila njim.
On se u meñuvremenu razvio u vrlo lijepog mladiča. Svjestan toga i stekavši
bogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da če
jednoga dana postati ljubavnikom one koju je obožavao.
Anñelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umiječu. Ona je taj
napredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila
mladičeva nezgrapnostj sad su poneki nje¬govi pogledi u njoj izazivali
pomalo uznemirujuči užitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s
mlañim bratom, ali je u isto vrijeme sebe preko-ravala što se ponekad prema
njemu držala kao obična namiguša. Osmijesi i šale kojima su se znali
prepustiti kraj ražnjeva nisu uvijek bili lišeni pec-kavih izazova koje čovjek i
žena, privlačeči se uza¬jamno, izmjenjuju skrivajuči pod neviriim riječima
manje nevin zov.

IskrivivŠi lice u podrugljiv izraz, AnñeliKa se pitala neče li jednoga dana


popustiti, potaknuta znatiželjom, njegovoj mladoj i uskomešanoj stra¬sti.
Osim toga, David joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima
je počivao uspjeh njenih budučih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila
dva ili tri dučana na Sajmištu Saint-Ger-main, Davida če zapasti zadatak da
imv osigura popularnost. Drugi stup je imao biti Audiger koje¬mu je
namijenila ulogu u pogledu lansiranja čo¬kolade i drugih piča.
I s njim se morala složiti. Trebalo je zadržati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijeg
zaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a čija je sve očitija suzdržl.ii-vost bila
znakom sve dubljih osječaja. Njega nije mogla držati na uzdi s pokojom
ljubaznosti. Nema sumnje, David bi joj, za jednu noč u kojoj bi mu dozvolila
da do mile volje dira njeno „božansko tijelo", bio bezgranično podložan. Sto
se tiče Audi-gera, Anñelika se donekle plašila njegove upornosti odrasla
čovjeka koji je več zaboravio hireve mlade¬načke dobi, a nikad niie
upoznao hirove strasti. Taj miran grañanin, privržen sluga, vojnik po
na¬cionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao što su drugi plavi ili
crnomanjasti, neče dopustiti da ga se vuče za nos.
Anñelika otrese pijesak s papira na koji bi¬jaše pribilježila svoje račune.
Ona se blago osmje¬hivala.
„Eto, uvalila sam se izmeñu tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema
meni, a svaki zbog drugih razloga. Bit če da je njihovo zanimanje tome
krivo... Od vručine pečnica njihova se srca rastapaju kao masni purani."
Jasmina uñe i pomogne joj da se svuče i da joj iščetka kosu.
— Sta se to čuje pred vratima? — upita An¬
ñelika.
— Ne znam. Izgleda da več podulje jedan miš
gricka vrata.

370

24«

371

Sum je bivao sve jači. Mlada žena pode u pred¬soblje i ustanovi da


grickanje ne dolazi iz dna vratiju, več od prozorčiča posred vrata. Otvori
mala vratašca i ote joj se tih krik gañenja, jer se mala crna ručica uvukla
odmah izmeñu rešetki na prozorčiču tragično se pruživši prema njoj.
— Ta to je Piccolo! — poviče Jasmina.
Anñelika povuče zasune, uvijek pažljivo za-
bravijene, otvori vrata i majmunčič joj skoči u naručaj.
— Sta se dogodilo? Nikad sam nije došao ova¬
mo. Reklo bi se... zaista, reklo bi se da je razbio
lanac.
Ne znajuči $ta da misli, ponese životinjicu u svoju sobu i stavi je na stol.
— Ha, ha, ha! — bučno se smijala služavka.
— Kako li samo izgleda! Dlaka mu je ljepljiva i
crvena. Mora da je pao u vino.
Anñelika koja je milovala Piccola, odjednom povuče ruku uprljanu i crvenu.
Prinese je nosu i odmah osjeti kako blijedi.
— Nije vino — reče — več krv!
— Je li ranjen?
— Sad ču vidjeti.
Skine mu izvezen prslučič i hlače, oboje na¬topljeno krvlju. Pa ipak na
životinjici ne otkri nikakvu ranu iako joj se čitavo tijelo treslo u gr¬čevitim
trzajima.
— Sta ti je, Piccolo? — Anñelika ga upita
ispotiha. — Sta se dogodilo mali moj prijatelju?
Reci mi?
Majmunčič ju je promatrao svojim živim i raskolačenim očima, zatim je
skočio unazad, zgra¬bio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za
pe¬čačenje i ozbiljno stade stupati mašuči ispred sebe malom kutijicom.
— Ah, ovaj ugursuz! — poviče Jasmina pra-
snuvši u smijeh — najprije nas prestraši na mrtvo
ime, a potom oponaša Linota i njegovu košaricu

s oblatnama. Nije li sjajan, gospoño? Liči zaista Linotu kad, ozbiljan i


ljubazan, nudi svoje oblatne. Ali životinjica, pošto je obišla oko stola doz-
vavši im u sječanje malog prodavača oblatni, po¬novo se uznemiri. Okretala
se, ogledavala oko sebe i povlačila. Njuškica joj se naborala u prestrašen i
jadan izraz. Dizala je lišče udesno, pa ulijevo. Činilo se kao da se obrača
nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poče otimati, boriti. Odjedared baci
kutiju, skupi ruke na trbuhu i sruši se nauznak uz kreštav krik.
— Ali što mu je? Sto mu je? — mucala je
Jasmina zgranuta.
Anñelika, koja je pažljivo pratila majmunči-čeve pokrete, brzim korakom
poñe prema ormaru, skine ogrtač i uzme krinku.
— Čini mi se da je neka nesreča zadesila Li¬
nota — reče bezbojnim glasom. — Moram odmah
tamo.
— Pratit ču vas, gospoño.
— Možeš ako baš hočeš. Ali odnesi prije maj-
munčiča Barbi, da ga opere, ugrije i da mu dadne
mlijeka.
Anñelikom sasvim ovlada predosječaj da se neka nesreča dogodila. Usprkos
riječima utjehe što ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su žurile prema
gostionici, ona nije ni časa sumnjala da je majmunčič prisustvovao nekom
groznom prizoru. Bijahu upravo stigli na Obalu kožara kadli se ne¬čija
prilika u trku gotovo zarije u njih. Bio je to Flipot, sav van sebe.
Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoči da doñe
k sebi.
— Išao sam po tebe, Markizo anñela — pro¬
muca dječak. — Linota... Linota su ubili!
— Ubili, a tko?
— Oni ljudi, gosti!
— A zašto? Sto se dogodilo?

372

373
I

Jadan dječak proguta pljuvačku, a onda na* vrat-nanos stane pričati kao da
recitira naučenu zadaču:
— Iinot je bio na ulici sa svojom košaricom
oblatni. „Oblatne! Oblatne! Tko zove prodavača
oblatni?" pjevuckao je kao i svaku večer. Uto jedan,
od gostiju što se nalazio u našoj gostionici, znate
jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicima
ukrašenim čipkom, reče: „Lijepog li glasa. Zaželio
sam se oblatni. Zovite mi prodavača." Linot je
došao. Tada gospodin reče: „Svetoga mi Dionizija,
ovaj dječak ima čaroban glas, ali izgled mu je još
čarobniji." Posjeo je Linota na koljena i stao ga
ljubiti. Prišli su drugi te ga i oni htjedoše ljubiti.
Bili su svi dozlaboga nakičeni... Na kraju zgra-
biše Linota i htjedoše mu skinuti hlače... On
ispusti košaricu s oblatnama, uze se derati i no¬
gama ritati. Ali gospodin što ga je prvi zvao, izvadi
mač i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio još
jedan od družine. Iinot je pao, a iz trbuha mu se
razlila...
— A zar mu gazda Bourjus nije priskočio u
pomoč?
— Priskočio je, ali njega su uškopili.
— Šta? Sto si to kazao? Koga su uškopili?
— Gazdu Bourjusa.
— Ti si sasvim poludio.
— Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno
lañi. Kad je gazda Bourjus čuo Linota kako viče,
dotrčao je iz kuhinje i stao govoriti: „Gospodo!
Zaboga! Gospodo!" Ali oni su skočili na nj i udri
po njemu da se sve prašilo. Uz to su vikali: „De¬
bela bačvo! Debelo burence!" Gotovo je i mene
počelo to zabavljati. Uto jedan poviče: „Poznajem
ga, to je stari iz „Hrabroga pijevca..." A drugi
odmah prihvati: „Nije u tebe dovoljno hrabar izgled
za pijevca, sad ču od tebe napraviti kopuna." Od¬
mah dohvati nožinu za rezanje mesa. Svi su sko¬
čili na gazdu Bourjusa.i odrezali mu...
374

Dječak je završio pričanje odrešitim pokretom koji je rječito i nedvojbeno


govorio o groznom zločinu počinjenom nad jadnim pečenjarom.
— Drao se kao magare. Sad ga se više ne čuje.
I David se umiješao. Dobio je mačem pošteno po
glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se razbježali"
i David, i ja, i naučnici, i sluškinje i Suzana.,
Ulica „Dolina bijede", imala je neobičan iz¬gled. Ta je ulica u vrijeme
karnevala uvijek bila vrlo bučna. Brojni gosti po pečenjarnicama derali su se
i nazdravljali, ali na samom kraju ulice oku¬pilo se neobično mnogo bijelih
prilika s visokim kapama na glavi. Obližnji pečenjari i njihovi po¬močnici
oboružani ražnjevima uskomešali su se pred vratima gostionice „Crvena
krinka".
— Ne znamo što bismo poduzeli — poviče
jedan od njih Anñeliki. — Oni su prokletnici klupe
navalili na vrata. A imaju i pištolj.
— Trebalo bi pozvati pandure.
— David je več odjurio, ali..
Gazda „Operušanog kopuna", pečenjarnice što s<e nalazila u blizini „Crvene
krinke", reče sniženim
glasom:
— Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa.
Rekoše mu da oni gosti što se nalaze u tom tre¬
nutku u gostionici „Crvena krinka", pripadaju naj¬
višim plemičkim krugovima, sve sama gospoda iz
kraljeve pratnje, te če se stražari nači na sto čuda
ako Le umiješaju u tu zgodu. Usprkos tom upo¬
zorenju David je otišao u Chatelet, ali su lakeji
več Tj>ili obavijestili stražare, te mu ovi rekoše da
se gostiju riješi kako zna.
tz gostionice „Crvena krinka" dopirala je stra¬šna buka: urnebesan smijeh,
pijano pjevanje i divljački krici od kojih su se dobrim pečenjarima
kostriješile kose ispod visokih kapa.
I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo što se dogaña
unutra, ali se čuo lom /razbijenih čaša i tanjura, a s vremena na vri-jemg
odjeknuo bi prasak- pištolja kojemu su vjero-
375
jatno služile za cilj lijepe staklene boce od skupo¬cjenog stakla kojima
Anñelika bijaše ukrasila sto¬love i pokrov nad ognjištem.
Anñelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pre¬gača mu, a čelo mu bilo
omotano zavojem na ko¬jemu se isticala krvava mrlja.
On joj se približi i isprekidanim joj riječima ispriča sve što je vidio u toj
groznoj pijanci. Go¬spoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su več
bili u drugim lokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipuče juhe izručili
na glavu jed¬nome naučniku. Mnogo su se namučili dok su ih izgurali iz
kuhinje gdje su se pokušali domoči Su-zane, plijena ne baš najprivlačnijeg.
Na kraju se zbila nesreča s Linotom, čiji je ljubak lik u tim životinjama
izazvao grozne želje...
— Doñi — reče Anñelika zgrabivši mladiča
za mišicu — moramo vidjeti što se unutra zbiva.
Proči ču kroz dvorište.
Dvadesetak je ruku zadrža.
— Ta nisi valjda poludjela...! Raznijet če te
svojim mačevima! Vukovi su ono, a ne ljudi!
— Možda još postoji mogučnost da spasimo
Linota i gazdu Bourjusa
— Poči čemo kad ih san počne svladavati...
— Dotle če oni sve porazbijati, uništiti, spa¬
liti!
Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadržati i, povukavši sa sobom Davida,
uñe u dvorište, a po¬tom u kuhinju.
Vrata što su vodila u lokal David je brižljivo zatvorio zasunom prije no što
je kidnuo zajedno s drugim slugama. Anñeliki se ote uzdah olakšanja. I tako
su velike količine najvažnijih namirnica bile pošteñene od razornog bijesa
onih bijednika.
Uz mladičevu pomoč dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor
koji se nalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu.
Dvorana je bila potpuno uništena; po podu je vidjela razasuto posuñe i
tanjure, prljave stolnjake
376

i porazbijane čaše. Pršuti i zečevi što su još prije par sati visili okačeni o
grede tavanice sad su takoñer bili porazbacani po podu. Pijana se družina
spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udar¬cima nogu. Ona je jasno
čula besramne riječi nji¬hovih pjesama, kletve i psovke.
Večina se okupila oko jednoga stola kraj og¬njišta. Po njihovim pokretima i
po pospanim glaso¬vima bilo je očito da če ubrzo popadati po podu. Pri
odsjaju vatre, njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno
su se doimala. Njihova raskošna odijela bila su uprljana vinom i umacima, a
možda i krvlju.
Anñelika je tražila očima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala
bilo mračno jer su i svi¬ječnjaci bili pobacani.
— Koji je od njih prvi napao Linota? — upita
Anñelika ispotiha.
— Onaj mali, tamo, na čelu stola, s onim roza
trakama po zelenom prsluku. Čini se da on uprav¬
lja tom družinom i da za sobom vuče sve druge.
U tom trenutku čovjek, kojega je upravo David pokazao Anñeliki, s mukom
ustane, drhtavom ru¬kom podigne čašu i svojim kreštavim glasom po¬viče'
— Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea,1
prinčeva prijateljstva.
— Oh! Taj glas! — protisne Anñelika povu¬
kavši se natrag.
Prepoznala bi ga meñu tisuču glasova. Taj ju je glas još uvijek znao trgnuti
iz tjeskobna sna. „Gospoño, vi čete umrijeti!"
Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu li nečiste sile pakla izabrale baš njega da
bude utjelovljenje njene zle kobi?
— On je, zar ne, prvi mačem udario Linota?
— Jest, a odmah poslije njega onaj visoki,
tamo pozadi, u crvenim hlačama.
Lica iz Lessageova djela Hromi Daha.
377

Ni on nije morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala.


Kraljev brat i vitez ñe Lorraine! A bila je go¬tovo sigurna da je mogla staviti
ime pod svako od onih zakrinkanih lica.
Odjedared jedan od te pijane rulje stane ba¬cati u vatru stolice i stoce. Drugi
je dohvatio bocu a zavitlao njome preko čitave dvorane. Boca pade u vatru i
razbije se. Unutra je bila rakija. Ogro¬man plamen šikne i odmah zahvati
namještaj. Pra¬vi pakleni oganj zavrtloži i zakrča u dimnjaku, a ugarci
praskajuči prsnuše po podu.
Andelika brzo siñe sa svoje osmatračnice.
— Zapalit če kuču. Treba ih zaustaviti!
Ali mladič je stisne drhtavim rukama.
— Nečete tamo! Ubit če vas!
Časak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostručili su Anñelikinu snagu.
Oslobodila se i odgurnula Davida.
Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uop¬če nije bilo puno stalo da je
prepoznaju.
Odlučno povuče zasune i uz štropot rastvori kuhinjska vrata.
Pojava na kuhinjskom pragu žene umotane U plašt i s čudnom crvenom
krinkom preko lica, izazva u prvi čas zapanjenost meñu lolama.
Pjesma i vika oslabi.
— Hej! Crvena krinka!
— Gospodo — prozbori Andelika uzbuñenim
glasom — jeste li izgubili glavu? Zar se ne bojite
kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest
0 vašim zločinima...?
Po tupom muku koji je odmah potom uslije¬dio, ona shvati da je izrekla
jedinu riječ koja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamra¬čenih
mozgova i vratiti im iskru pameti: kralj!
Iskoristivši njihovu pomutnju, ona smjelo poñe naprijed. Namjera joj je bila
da stigne do ognjišta
1 iz vatre izvuče zapaljene stolice i da tako smanji
mogučnost požara koji je prijetio kuči.

Uto opazi pod stolom grozno iznakaženo tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega
Linot, otvorena tr¬buha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao
je kao da spava.
Pred tim užasnim prizorom se načas ukruti. I kao što krotitelj koji, zahvačen
strahom, načas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima,
tako je i ona izgubila kontrolu nad čoporom koji ju je okruživao.
To je bilo 'dovoljno da je zaskoče.
— Žena! Žena!
— Baš ono što nam treba!
Nečija ju ruka grubo dohvati za vrat. A od¬mah potom snažan udarac je
potrefi u sljepoočnicu. Na oči joj padne mrak, osječaj gañenja ju je gu¬šio.
Potpuno je izgubila svijest o tome gdje se nalazi.
Jedino je čula kako nečiji ženski glas nepre¬stano kriješti.
Naposljetku postade svjesna da je to njen vla¬stiti glas.
Položena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se
do iznemoglosti.
Željezne šake su joj čvrsto stegle zglavke na rukama i nožne gležnje. Na silu
su joj podigli suknje.
— Tko je na redu? Tko če da uživa u ovoj
drolji?
Vikala je kao što se viče u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i
očaja.
Nečije se tijelo sruši na nju. Nečija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se
za njena usta.
Odjedared zavlada grobna šutnja, tako posve¬mašnja da je Andelika
pomislila kako je zaista iz¬gubila svijest. Ali nije bilo tako. Njeni mučitelji
su umukli i ukrutili se. Njihovi mutni i izbezum¬ljeni pogledi promatrali su
nešto na podu, nešto što ona nije vidjela.
Onaj što se čas prije bijaše popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo se
povukao. Osje-

378

379

tivši da su joj ruke i noge slobodne, Anñelika se uspravi i brzo spusti duge
suknje. Ništa nije shva¬čala. Činilo joj se da je netko čarobnim štapičem
skamenio one bezumnike.
Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sor¬bonu koja bijaše srušila na pod
malog čovjeka u zelenom prsluku i čvrsto ga očnjacima držala za grlo. Doga
je ušla kroz kuhinjska vrata, a na¬pala je svoju žrtvu brzo poput munje.
Jedan od razvratnika propenta:
— Pozovite psa... Gdje... gdje Je pištolj?
— Da se niste pomakli — naredi Anñelika. —
Ako se itko od vas pomakne, naredit ču psu da
zadavi kraljeva brata.
Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trčao, ali joj je zato glas
bio neobično jasan.
Zatim Anñelika nehajno napravi nekoliko ko¬raka. Vidjela je da Sorbona
drži svoju žrtvu kao što je Desgrez bijaše naučio. Samo jedna riječ i njene bi
čelične čeljusti napravile kašu od zadi¬hanog lica gospodina d'Orleansa
kojemu je u grlu krkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo
ljubičasto.
— Warte1 — polako reče Anñelika.
Sorbona mahne repom pokazujuči time da je
razumjela i da čeka nareñenja. Oko njih su se vinovnici krvavih orgija
ukrutili u položaju u kojemu ih je zatekla provala psa meñu njih. Svi su bili
isuviše pijani a da bi shvatili što se za¬pravo dogaña. Vidjeli su jedino da je
Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost da bude udav-ljen, a to je bilo
dovoljno da se nasmrt prestraše.
Ne ispuštajuči ih s oka, Anñelika otvori ladicu stola, uze nož što se unutra
nalazio i priñe čovjeku k°ji joj je bio najbliži.
Videči kako se podiže nož, on se pokuša po¬vuči.
1 Čekaj na njemačkom.
380

— Ne miči te se! — naredi ona oštro. — Ne


bojte se, neču vas ubiti. Hoču samo da vidim kako
izgleda ubojica prekriven čipkama.
Nenadanim pokretom prereze vrpcu koja je pridržavala krinku viteza de
Lorrainea. Pošto je pogledala njegovo lijepo lice obilježeno razvratom, to
lice njoj isuviše dobro poznato, koje se bijaše nadvilo nad njom, u Louvreu,
jedne noči koju ni¬kad neče zaboraviti, ona poñe prema drugima.
Tupih lica, pijani da su se jedva držali na nogama, pustili su da im poskida
krinke. Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de
Guichea, njegova brata Louvignvja, i onoga što je, kad mu je skinula krinku
uz pod¬rugljivu grimasu, promumljao:
— Crna krinka protiv crvene krinke!
Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je takoñer i de Saint-Thierryja i
Frontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opružen po podu u lokvama vina i
rigotina, glasno je hrkao. Anñeliki se usta napuniše gorčinom mržnje kad je
raspoznala crte lica markiza de Vardesa.
Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim
perima, a sad se kao gostioničarka „Crvene krinke" užasavala nad po-
kvarenošču njihovih duša.
Od čitave družine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, meñutim,
izazvao mutna sječanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit.
Bio je to mladič visok i lijepo grañen, sa pre¬krasnom plavom perikom
zlatnih tonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji
su podržavali salu i pravio se da čisti nokte. Kad mu se Anñelika približala,
ne čekajuči da mu prereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim
pokretom sam skine. Njegove blijedoplave oči gle¬dale su je hladnim i
podrugljivim izrazom. To je smete. Nervna napetost koja joj je davala snagu,
odjednom popusti i ona osjeti kako je veliki umor svladava.
381
Vručina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepoočice.
Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak na-redivši mu da pusti svoju žrtvu.
Nadala se da če se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama«
meñu onim opasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin.
— Dignite se, gospodine — reče ona umornim
glasom. — Odlazite svi do jednoga! Dosta ste zla
počinili!
Posrčuči i vukuči tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladiči
uñariše u bijeg pridržavajuči jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se
morali mačevima braniti od ražnjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i
buntovnu viku.
Sorbona je osječala krv te je režala kezeči svoje crne labrde. Anñelika
privuče k sebi lako tijelo prodavača oblatni i pomiluje ga po hladnom i
čistom čelu.
— Linote! Linote! Dragi moj dječače... malo
moje i jadno sjeme bijede...
Buka što se vani podigla trgne je iz njena bola.
— Požar! Požar!
Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kuče. Komadi drvlja stadoše
padati kroz dimnjak na ognjište i gusti se dim raširi dvoranom.
Noseči Linota, Anñelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred
dana. Gosti i peče¬njari su s užasom pokazivali plamenu perjanica što je
poput krune obavila krov stare kuče. Sno¬povi varnica pljuštali su po
susjednim krovovima.
Potrčaše k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kabtova i
vedara. Ali požar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vuči kroz katove
susjednih kuča, jer su se stepenice „Crvene krinke" u požaru rušile.
Anñelika i David htjeñoše ponovo prodrijeti u dvoranu i izvuči napolje tijelo
gazde Bourjusa,

ali se oboje moralo povuči pred dimom koji ih je gušio.


Tada su kroz dvorište prodrli u kuhinju i sta¬doše spašavati sve što se spasiti
dalo.
Uto su stigli i kapucini. Gomila ih bučno poz¬dravi. Narod je volio te
redovnike kojima su pra¬vila njihova reda nalagala da priteknu u pomoč
pogorjelcima, te su predstavljali jedinu zaštitu grada od požara.
Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krup¬ne olovne štrcaljke kojima su
mogli daleko dobaciti snažne mlazove vode.
Cim su stigli na mjesto nesreče, zasukaše ru¬kave svojih habita i, ne plašeči
se upaljenih kr¬hotina koje su im padale po glavama, uvukoše se u obližnje
kuče. Ubrzo su se pojavili na krovovima i počeli oko sebe rušiti snažno
izmahujuči ku¬kama. Zahvaljujuči njihovoj krepkoj intervenciji, kuča u
plamenu bi izdvojena, a kako nije bilo vjetra, požar se nije proširio na ostale
kuče. Po¬stojala je bojazan da se ne desi jedna od onih velikih nesreča što su
dva ili tri puta tokom jed¬nog stolječa ništile grad u kojemu je bilo dosta
drvenih kuča.
Na mjestu gdje se još jučer nalazila vesela gostionica „Crvena krinka" sad je
zjapila rupa za¬krčena komadima nedogorenih greda i pepela. Po¬žar je bio
ugašen
Pocrnjelih obraza, Anñelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je
stajala Sorbona.
„Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza", mislila je Anñelika. „On če mi
kazati što mi je sada raditi."
Uze dogu za ogrljak
— Vodi me k svom gospodaru.
Nije morala daleko pješačiti. Na nekoliko me¬tara od mjesta nesreče, u sieni
jednih vratiju, ona primijeti policajčev šešir i široki ogrtač. On je mirno
sitnio duhan.

382

383

385
— Dobar dan — pozdravi je mirno. — Gadna
noč, zar ne?
— Bili ste ovdje! — poviče Anñelika gušeči
se. — Dva koraka daleko? I niste došli?
— A zašto sam morao doči?
— Niste čuli kako vičem?
— Nisam znao da ste to bili vi, gospoño.
— Nije važno! Jedna je žena zapomagala.
— Ne mogu juriti u pomoč svim ženama koje
zapomažu — Desgrez če veselo. — Pa ipak, da
sam znao da ste to bili vi, bio bih priskočio.
Ona promrmlja:
•— Sumnjam u to!
Desgrez uzdahne.
. — Nisam li jednom več izložio i život i kari¬jeru zbog vas? Mogao sam ih
još jednom izložiti. Vi ste, jao, loša navika mojega života, gospoño,' i zaista
se bojim da ču, usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno
nagrajsati.
— Držali su me na stolu... Htjeli su me
silovati.
Desgrez je podrugljivo pogleda.
— Samo to? Mogli su vam i štogod gore ura¬
diti!
Anñelika prijeñe rukom preko čela.
— Imate pravo. Mogli su i štogod gore uraditi.
Laknulo mi je pri duši kad sam shvatila da su
samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona... baš
u pravi trenutak.
— Uvijek sam imao povjerenja u njene ini-
¦cijative.
— Znači li to da ste je vi poslali?
— Očito.
Mlada žena duboko uzdahne i spontanim po¬kretom slabosti i ispričavanja
nasloni obraz na njegovo hrapavo rame.
— Hvala.
— Znate — preuze mladič svojim mirnim
glasom koji ju je u isti mah i dražio i smirivao
— ja samo prividno pripadam državnoj policiji.
384

Prije svega, ja sam u kraljevoj službi. Nije moja dužnost da ometam ugodne
provode ovih pleme¬nitih mladiča. Zaboga, draga, previše ste toga" do¬živi
jeli a da bi vam smio biti nepoznat svijet u kojemu živite. Tko se ne povodi
za modom?- Pi¬janstvo se smatra šalom, razuzdanost koju su dotje¬rali do
izopačenosti smatra se ljupkim hirom, a orgiju začinjenu zločinom,
ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete, noču blud,
kockarnice, krčme. Nije li to divno podešen život? Varate se, draga
prijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali pro¬vodi
nisu nimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, naj¬gori neprijatelj kraljevstva je
onaj tko jednom riječju može ugroziti njihovu moč, a to su novi¬nari,
škrabala, pamfletisti. Ja tragam za pamfle-tistima.
— U redu, možete krenuti u potjeru — odgo¬
vori Anñelika odmaknuvši se i zaškripivši zubima.
— Obečajem vam, imat čete pune ruke posla.
Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali
mu ponovo pristupi.
— Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena.
Treba da mi ih pribavite.
Policajac skine šešir i pokloni se.
— Stojim vam na službi, gospoño — reče gla¬
som i osmijehom odvjetnika Desgreza.
25 Put u Versallles

XXVIII
TKO LI JE UBICA MALOG PRODAVAČA?
Kao i prvi put kad ga je srela, Anñelika je pronašla Claudea Le Petita u lañi
punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispri¬ča mu
dogañaje od prošle noči. Sav njen trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni
čipkama još su jednom opustošili njen živ.ot, baš kao što pljačka¬ška vojska
pustoši kraj kojim prolazi.
— Moraš me osvetiti — ponavljala je dok su
joj se oči grozničavo sjajile. — Jedino ti me možeš
osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori ne¬
prijatelj. Desgrez to kaže.
Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeñe
naprašene snom.
— Čudna žena! — reče na kraju. — Sad mi od¬
jednom poče govoriti „ti". Zašto?
Uhvati je oko pasa i htjede je privuči k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi.
— Slušaj što ti govorim!
— Za pet minuta češ me več zvati prostačinom.
Nisi više mala droljica, več velika gospoña koja za¬
povijeda. U redu: na vašu zapovijest, markizo. Uo¬
stalom, sve sam shvatio. Od koga hočeš da poč¬
nem? Od Briennea? Sječam se da je udvarao go¬
spoñici La Valliere i da ju je želio naslikati kao
Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napra¬
vit čemo od Briennea umak za ručak njegovu veli¬
čanstvu.
386

Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rañalo sunce.
— Jest, za" ručak, stvar je moguča. Štamparske
mašine gazde Gilberta su uvijek spremne da se
stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut
mojih zubi protiv močne vlasti. Jesam li ti kazao
da je sin gazde Gilberta bio osuñen na robiju zbog
nekog bogapitaj kakvog griješčiča? Krasna prilika
za nas: Zar ne?
I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati.
Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila
Zdravomariju.
Pred kraj jutra kralj iziñe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i
proñe kroz predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod
bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih
je tek tada primi¬jetio. Ali silazeči malo potom niza stepenice koje su vodile
u njegove odaje, Luj XIV naiñe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu
licu.
— Sta je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen
lišče po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim
vas jedan.
Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu.
— Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmi¬
šljotine ...
— Ah, znam več o čemu se radi — reče kralj
nestrpljivo pruživši ruku — sigurno neka nova iz¬
mišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mo¬
sta koji kao jegulja klizi izmeñu prstiju pandura
i ove bezpbraštme uspjeva proturiti u moju palaču
i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi...
Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja
policije i gospodina predsjednika opčine, čestitajte
im u moje ime ...
Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice
pripremljene u grožñu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od
krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na
»• 387

XXVIII
TKO LI JE UBICA MALOG PRODAVAČA?
Kao i prvi put kad ga je srela, Anñelika je pronašla Claudea Le Petita u lañi
punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispri¬ča mu
dogañaje od prošle noči. Sav njen trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni
čipkama još su jednom opustošili njen živ.ot, baš kao što pljačka¬ška vojska
pustoši kraj kojim prolazi.
— Moraš me osvetiti — ponavljala je dok su
joj se oči grozničavo sjajile. — Jedino ti me možeš
osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori ne¬
prijatelj. Desgrez to kaže.
Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeñe
naprašene snom.
— Čudna žena! — reče na kraju. — Sad mi od¬
jednom poče govoriti „ti". Zašto?
Uhvati je oko pasa i htjede je privuči k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi.
— Slušaj što ti govorim!
— Za pet minuta češ me več zvati prostačinom.
Nisi više mala droljica, več velika gospoña koja za¬
povijeda. U redu: na vašu zapovijest, markizo. Uo¬
stalom, sve sam shvatio. Od koga hočeš da poč¬
nem? Od Briennea? Sječam se da je udvarao go¬
spoñici La Valliere i da ju je želio naslikati kao
Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napra¬
vit čemo od Briennea umak za ručak njegovu veli¬
čanstvu.
386

Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rañalo sunce.
— Jest, za- ručak, stvar je moguča. Štamparske
mašine gazde Gilberta su uvijek spremne da se
stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut
mojih zubi protiv močne vlasti. Jesam li ti kazao
da je sin gazde Gilberta bio osuñen na robiju zbog
nekog bogapitaj kakvog griješčiča? Krasna prilika
za nas: Zar ne?
I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati.
Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila
Zdravomariju.
Pred kraj jutra kralj iziñe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i
proñe kroz predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod
bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih
je tek tada primi¬jetio. Ali silazeči malo potom niza stepenice koje su vodile
u njegove odaje, Luj XIV naiñe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu
licu.
— Sta je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen
lišče po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim
vas jedan.
Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu.
— Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmi¬
šljotine ...
— Ah, znam več o čemu se radi — reče kralj
nestrpljivo pruživši ruku — sigurno neka nova iz¬
mišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mo¬
sta koji kao jegulja klizi izmeñu prstiju pandura
i ove bezobraštme uspjeva proturiti u moju palaču
i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi...
Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja
policije i gospodina predsjednika opčine, čestitajte
im u moje ime...
Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice
pripremljene u grožñu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od
krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na
M* 387

čtol prljavi papirič još vlažan- oñ mastila koje mu je prljalo prste. Bio je
velika izjelica, a več odavna je naučio da svladava svoju osjetljivost, te
njegovu teku nije nimalo smetalo ono što je čitao. Ali kad je završio čitanje
letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obično veselo čeretala s njim,
i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena.
Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim riječima, ipak su te riječi koje
su več više od deset godina u očima čitavog Pariza predstavljale bunto¬van
duh grada, pekle kao ubodi strelica.
U letku su se opisivala junačka djela gospodina de Briennea, prvog
kraljevog velikodostojnika, ono^ ga kojemu nije bilo dosta što je htio
odnijeti" ,,nin-fu s mjesečevom kosom" gospodaru kojemu je sve ¦dugovao,
kojemu nije bilo dosta što je svojim stal¬nim svañama sa ženom bio na
sramotu i bruku dvo¬ra! Taj ljubazni mladi čovjek upao je prošlu noč
zajedno sa svojim drugovima u jednu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede",
gdje su najprije silovali, a onda mačevima izboli malog prodavača oblatni.
Za¬tim su uškopili gazdu uslijed čega je i umro, sa¬bljama razbili glavu
njegovu nečaku i kčer mu silovali. Naposljetku su to svoje zabavljanje
zavr¬šili podmetanjem požara tako da je od kuče i pe¬čenjarnice ostao samo
pepeo.
Htjeli bi nas uvjeriti da-su U zločini i pljačke Bijedna djela ljudi nepoznata
roda Bilo ih je trinaest, sve sama dična gospoda AV su zato čudi bili
zločinačke.
Svakog čete dana jedno ime štiti i A ime onog što oštriju mačem probi
Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje če biti.
Tko li je krvnik malog prodavača?
— Svetoga mi Dionizija — reče kralj — ako je ovo istina, Brienne je
zaslužio vješala. Je li tko od vas, gospodo, čuo štogod o ovim zločinima?
388

Dvorani su zamuckivali dodajuči da su im sla¬bo bili poznati dogañaji od


prošle noči. Ujutro im je bila dužnost da prisustvuju kraljevu ustajanju,
potom da ga prate do vrata gdje se održavalo sa¬vjetovanje, zatim su ga
čekali u predsoblju da bi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi.
Znači, imali su malo vremena da se obavijeste o novostima u gradu.
Peguillin i de Vardes, mamur¬nih i umornih lica, izmijeniše poglede.
Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti več izjavi da je zaista nešto dočuo o
tome kako je tamo kod Mosta me-njača izbio požar.
Opazivši malog paža koji je pomogao nabavlja-čima, kralj mu se obrati
iznenadnim pitanjem:
— A vi mi, dječače moj, vi sigurno zabadate
svuda nos i sigurno ste znatiželjni kao svi dječaci
vaših godina, ponovite mi što se jutros priča na No¬
vom mostu!
Dječak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zb.univši se
previše:
— Sire, priča se da je istina sve ono što je
Stihoklepac napisao, a sve da se dogodilo prošle
noči u gostionici „Crvena krinka". Ja sam sa svo¬
jim drugovima sinoč igrao kolo i baš smo se vra¬
čali u dvor kad smo opazili vatru. Potrčali smo da
vidimo požar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti.
— A priča li se da su neki plemiči izazvali tu
nesreču?
— Priča se, ali nitko ne zna njihova imena
jer su bili zakrinkani.
— Sto još znate?
Kralj je netremice promatrao paža. Mada je bio još dječak, u njemu je več
snažno bio razvijen osječaj, dvoranina te se bojao da ne zucne neku riječ
koja bi mu mogla nauditi. Ali se pokorio nalo¬gu kraljevih zapovijednih
očiju te oborivši glavu, promrmlia:

— Sire, vidio sam malog prodavača oblatni.


Bio je mrtav, a trbuh mu je bio otvoren. Jedna ga
389

je žena izvukla iz požara i stezala ga u naručju. Vi¬dio sam i gazdina


nečaka. Oko čela je imao povoj.
— A gazda gostionice?
— Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapa¬
ljene kuče. Svijet je govorio...
Paž se pokuša osmjehnuti u hvalevrijednoj na¬mjeri da razbije tmurnu
atmosferu.
— Svijet je govorio da je to lijepa smrt za
jednog pečenjara.
Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani br¬zo prinesoše ruku ustima da
bi sakrili izraz .ne¬prilične veselosti.
— Poñite odmah po gospodina de Briennea —
reče kralj — a vi gospodine vojvodo — doda obra¬
tivši se vojvodi de Crequiju — prenesite gospodinu
d'Aubravsu slijedeče upute: da se skupe sva oba¬
vještenja i' pojedinosti o nočašnjem dogañaju, te
da mi se podnese izvještaj čim bude gotov. Zatim
da svatko tko bi bio uhvačen da raznosi ili prodaje
ove letke bude uhičen i sproveden u Chatelet. Da
svaki prolaznik kojega se zatekne da pobire ili čita
ove letke bude kažnjen povečom novčanom ka¬
znom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem
i hapšenjem. Na kraju, neka se odmah poduzmu
najoštrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovo
štampao, te gospodina Claudea Le Petita.
Grofa de Briennea su pronašli u njegovoj kuči, u krevetu u koji su ga strpali
njegovi sobari da odspava mamurluk.
— Dragi moj prijatelju — reče mu markiz de
Gevres, zapovjednik kraljeve garde — dobio sam
vrlo nemilu dužnost. Mada mi nije odreñenije re¬
čeno, ipak mi se čini da sam vas došao uhapsiti.
I stavi mu pod nos pjesmicu čijim se čitanjem zabavljao putem ne boječi se
da če biti globljen.
— Izgubljen sam — primijeti Brienne muklim
glasom. — Do vraga! Stvari idu brzo u ovom kra¬
ljevstvu! Nisam se još pravo ni oslobodio vina po¬
pijenog u onoj prokletoj gostionici, a več ga moram
skupo platiti.

— Gospodine ministre — reče mu Luj XIV —


razgovor s vama mi je mučan s mnogih razloga.
Bit čemo kratki. Priznajete li da ste prošlu noč,
sudjelovali u odvratnim zločinima navedenim u
ovom letku, da ili ne?
— Sire, nalazio sam se tamo, ali nisam počinio
sve te besramnosti. Sam Stihoklepac priznaje da
ja nisam ubio malog prodavača oblatni.
— A tko ga je ubio?
Grof de Brienne je šutio.
— Dobro je što ne prebacujete na druge odgo¬
vornost koju u potpunosti s njima dijelite. Po licu
vim se vidi da ste krivi. Utoliko gore po vas, go¬
spodine grofe, što ste imali peh da su vas prepo¬
znali. Platit čete za ostale. Narod mrmlja... s pra¬
vom. Treba pravdi udovoljiti, i to odmah. Hoču da
se večeras priča na Novom mostu da se gospodin
de Brienne nalazi u Bastilji i... da če biti pri¬
mjerno kažnjen. A što se mene tiče, sretan sam što
mi se pruža prilika da se otarasim jednoga lica koje
jedva podnosim. A vi znate zašto.
Jadan Brienne uzdahne misleči na bojažljive poljupce što ih je pokušao
ukrasti nježnoj gospo¬ñici La Valliere dok još nije znao za sklonost svog
gospodara za tu ljepoticu.
Znači, morao je platiti odjednom i za malu ne¬vinu ljubav i za besramnu
orgiju. U Parizu je po¬stojao još jedan plemič koji je proklinjao pjesni¬kovo
pero. Na putu za Bastilju njegovu kočiju za¬ustavi skupina trgovkinja.
Mašuči lecima i noževima tražile su da im se izruči zatvorenika da s njim
naprave ono što je on napravio jadnome kuharu Bourjusu.
Brienne je odahnuo tek onda kad su se teška zatvorska vrata zatvorila za
njim i njegovom spa¬šenom muškošču.
Ali sutradan ujutro novi val bijelih papira za¬pljusne Pariz. Da bi
bezobrazluk bio veči, kralj je našao letak ispod jela_ kojim se htjede
poslužiti
prije no što če krenuti u lov na jelena lopataša u Bulonjsku šumu.
Lov je bio odgoñen, a gospodin d'Olone, vrhov¬ni lovnik kraljeva lova, ode
u protivnom smjeru od onog kojim je mislio krenuti. To jest umjesto da se
spusti niz Cours-la-Reine, okrene ulicom Saint-Antoine kojom je dospio
pravo u Bastilju.
Novi je pamflet izričito spomenuo da je on držao gazdu Bourjusa dok su ga
ubijali.
Svakog čete dana jedno ime štiti A ime onog Što oštrim mačem probi Tijelo
dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje če biti. Tko li je ubica
malog prodavača?
Potom je došao red na Lauzuna. Njegovo je ime izvikivano ulicama dok je u
kočiji kretao u dvor da prisustvuje kraljevu buñenju. Peguilin naredi kočijašu
da okrene konje prema Bastilji.
— Pripremite mi moje odaje —reče zapovjed¬
niku zatvora.
— Ali, gospodine vojvodo, u pogledu vas ne¬
mam nikakvih nareñenja.
— Primit čete ih, budite bez brige.
— Ali gdje je kraljev nalog?
— Evo ga — reče Peguilin pružajuči gospodinu}
de Vannoisu štampani letak što ga je maloprije ku¬
pio od ušljivog dječaka za deset novčiča.
Frontenac je više volio kidnuti nego čekati. De Vardes ga je savjetovao da to
ne čini.
— Vaš bijeg znači priznanje, izdat čete se timer
to je sigurno. Ako se, meñutim, budete pravili ne¬
vini, možda če vas mimoiči ova poplava optužbi.
Pogledajte mene. Da li vam, možda, izgledam sme¬
ten? Šalim se, smijem. Nitko u mene ne sumnja,
pa čak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj slu¬
čaj muči.
— Prestat čete se smijati kad na vas doñe red.
— Imam predosječaj da taj red i neče na mene
ñočL „Bilo ih je trinaest" kaže pjesma. Tek su se
392

tri imena pojavila, a več se priča da su neki uhap¬šeni prodavači, pod


mukama, otkrili ime štampara. Za koji dan ta kiša letaka če prestati i sve če
se vratiti u normalu.
— Ne dijelim vaš optimizam o kratkom traja¬nju ovog mučnog stanja —
odgovori markiz de Frontenac, zimogrozno podižuči ovratnik putnog
ogrtača. — Meni je draže progonstvo od zatvora. Zbogom.
Prešao je njemačku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i
prošlo je dosta nezapa¬ženo. Baš dan prije toga de Vardes je bio žrtvovan
osveti javnosti, i to takvim riječima da je sam kralj bio uzbuñen. Stihoklepac
je, u stvari, optuživao tog „zločinačkog mondena" da je autor španjolskog
pi¬sma koje prije dvije godine bijaše dospjelo u kra¬ljičinu sobu samo zato
da bi je milosrdno obavije¬stilo o nevjeri njena supruga s gospoñicom La
Valliere. Ta optužba je otvarala još živu ranu u kraljevu srcu jer on nije
nikad uspio staviti ruku na krivce i više no jednom je o toj stvari
razgova¬rao s de Vardesom pitajuči ga za savjet. I dok je on ispitivao
zapovjednika švicarskih stražara, dok je on slao po gospoñu Soissons, de
Vardesovu lju¬bavnicu i sukrivca, dok mu se njegova šurjakinja Henriette
Engleska, takoñer umiješana u slučaj sa španjolskim pismom, bacala pred
noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin oštro svañali s vitezom de
Lorraineom, na listi zločinaca iz gostionice „Cr¬vena krinka" se svaki dan
pojavljivalo novo ime. Louvignv i Saint-Thierry. več unaprijed pomireni sa
sudbinom, doznadoše jednog lijepog jutra da je Pariz znao tačan broj
njihovih ljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio
stalan refren:
A ime onog što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno
ime posljednje če biti. Tko li je ubica mladog prodavača?
393

Zahvaljujuči pomutnji u koju su otkriča u ve-ui s de Vardesom bacila kralja,


ova su gospoda samo zamoljena da napuste položaje koje su zau¬zimali i da
se povuku na svoja imanja.
Vjetar uzbuñenja je duhao nad Parizom.
— Na kome je danas red? Na kome je red? —
tulili su svakog dana prodavači pjesmica. Svijet
.se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je do-
¦vikivano „ime" dana.
Ljudi iz najboljeg društva uzeše navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno
se pri tom dr¬žeči:
— Ali tko li je ubio malog prodavača oblatni?
— pitali bi i onda prasnuli u smijeh.
Zatim jedan glas poče kružiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu,
osječaj straha i dubo¬ke pomutnje smijeni bezbrižno dobro raspoloženje
onih koji su, sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitačnu igru.
Više puta je sama kraljica majka viñena kako odlazi u kraljevu palaču i
sa¬staje se sa svojim mlañim sinom. U blizini palače u kojoj je stanovao
Mali gospodin postajkivale su šutljive grupice Neprijateljski raspoloženih
danguba. Nitko još nije govorio, nitko još nije tvrdio, ali glas ¦se proširio da
je kraljev brat sudjelovao u orgijama u „Crvenoj krinki", i da je on ubio
malog proda¬vača oblatni.
Anñelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru.
Sutradan po nemilim dogañajima, baš dok je ¦Brienne voñen u Bastilju i
jedva do nje stigao, po¬licajac zakuca na kučici u Ulici „Poštenih grañana"
&amo se Anñelika povukla.
Ona je vrlo suzdržljivo saslušala priču kojom ju je on obavijestio o kraljevim
riječima i odlukama.
— On misli da je sve završilo s Briennom —
_ y * rt*^ 4-'

početak. Prije oni što su najmanje krivi. A zatim sve dalje i dalje dok
skandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje.
Grčevito zalomi svojim malim rukama, pomo-drelim i hladnim.
— Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Inno-
cents. Sve su piljarice napustile svoje prodavačke
stolove i došle za sprovod onom jadnom stvorenjcu
kojega priroda bijaše obdarila samo ljepotom i ljup-
košču. A izopačeni prinčevi morali su mu oduzeti
jedino njegovo dobro: život. Sprovod mu je bio
veličanstven.
— Te piljarice s tržnice sada prate kočiju go¬
spodina de Briennea...
— Objesile ga da bog dao, zapalile mu kočiju,
zapalile kraljevu palaču. Neka zapale sve dvorce
u okolici: Saint-Germain, Versailles...
— Palikučo! A gdje čete iči na ples kad ponovo
postanete velika gospoña?
Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom.
— Nikad, nikad više neču biti velika gospoña.
Sve sam pokušala, "i ponovo sve izgubila. Oni su
jači. Imate li imena što sam vam ih tražila?
— Evo ih — reče Desgrez izvukavši iz ogrtača
smotuljak pergamena. — Rezultat strogo osobne
istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu
„Crvena krinka" one večeri oktobra 1664. ušli su:
gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodin
vojvoda de Lauzun...

— Ah! Molim vas, nikakvih naslova...


— To je jače od mene — otpovrne Desgrez
smijuči se. — Vi znate da sam ja službenik koji
se odnosi s največim poštovanjem prema vlastima.
Pa kažimo onda: gospoda ñe Brienne, de Vardes,
du Plessis-Belliere, de Louvignv, de Saint-Thierry,
de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere,
d'Olone, de Tormes.
— De La Valliere? Brat milosnice?
— On glavom.

— Divno — prošaputa ona dok su joj oči go¬


rjele osvetničkim plamenom. — Ali... čekajte, tu
ih je četrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest,
— U početku ih je bilo četrnaest jer je i gospo¬
din de Tormes bio s njima... Taj postariji čovjek
voli mladalačke pretjeranosti. Ali kad je primije¬
tio Gospodinove namjere u dječakovu pogledu, on
se povukao uz ove riječi: „Laku noč, gospodo, ne
želim vas pratiti stramputicom. Više mi se sviña
udariti svojim vlastitim putem, stoga odoh u krevet
markize de Raquenau." Svima je poznato da je ta
debela gospoña njegova ljubavnica.
— Sjajna priča da bi ga se kaznilo za njegov
kukavičluk!
Desgrez se načas zagleda Anñeliki u zgrčeno lice i lako se osmjehne.
— Zloča vam dobro pristaje. Kad sam vas upo¬
znao, pripadali ste prije ganutljivim tipovima, oni¬
ma što privlače gomile.
— A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljuba¬
zan, veseo, iskren. Sada meñutim, ima trenutaka,
kad osječam da vas mrzim.
I po licu ga osine svojim zelenim očima i pro-mumlja kroza zube:
—' Čangrizavi ñavole!
Policajac prsne u smijeh raspoložen njenim riječima.
— Slušajuči vas, gospoño, reklo bi se da ste
se družili sa šatrovcima.
Anñelika slegne ramenima i uputi se prema ognjištu, gdje kliještima dohvati
jedno drvo da sa¬krije svoju nepriliku.
— Strah vas je, zar ne — ponovo se javi Des¬
grez svojim otegnutim naglaskom pariškog pred¬
graña — strah vas je za vašeg malog Stihoklepca?
Ovaj put više volim da vas obavijestim da mu ovaj
put ne ginu vješala.
Mlada žena izbjegne odgovor mada ju je spo¬padala želja da mu dovikne:
— Nikad on neče na vješala! Ne može se objesiti pjesnika Novog mosta.
396

Odletjet če kao mršavo ptice i savit če gnijezdo na tornjevima Notre Dame.


2ivci su joj bili napeti, činilo joj se da če joj se pokidati. Podjari vatru,
nagnuvši lice prema pla¬menu. Na čelu je imala malu opekotinu. Prošlu noč
ju je opržila jedna iskra. Zašto Desgrez več jednom ne digne sidro. Pa ipak
bilo joj je drago što je tu. Stara navika, očito.
— Koje ono ime bijaste spomenuli? — poviče
ona odjednom. — Du Plessis-Belliere? Markiz?
— Sad tražite naslove? U redu, radi se zaista
o markizu du Plessis-Belliereu, kraljevom genera¬
lu... Znate pobjedniku kod Norgena.
— Filip! — šapne Anñelika.
Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim
onim ledeno-plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice
svoje roñakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis--Belliere! U sječanju joj
iskrsne dvorac Plessis, što leži na svom jezercetu kao bijela ninfa.
— Kako je to čudno, Desgrez. Taj mladič ml
je roñak, bratič koji je stanovao par kilometara
od našeg dvorca. Igrali smo se zajedno.
— A sad kad bratič dolazi da se s vama igra
u krčmama, hočete li ga poštedjeti?
— Možda. Naposljetku bila su trinaestorica.
S markizom de Tormes broj če biti potpun.
— Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i
ne pričajte sve svoje tajne ovom „čangrizovom
ñavolu"!
— Po ovom što sam vam kazala nečete otkri¬
ti gdje se štampaju Stihoklepčevi pamfleti, a niti
tko ih raspačava po Parizu, a niti kako dospije¬
vaju u Louvre. A osim toga, ja sam sigurna da me
vi nečete izdati.

— Ne, gospoño, ja vas izdati neču, ali neču vas


niti varati. Ovaj put je odzvonilo Stihoklepcu.
— E to čemo još vidjeti!
— Tako je, na žalost! To čemo još vidjeti —
ponovi on. — Do viñenja, gospoño.
397

Kad ju je konačno napustio, ona je teškom mukom mirila duboki nemir koji
je bijaše zahva¬tio. Jesenji vjetar je pištao Ulicom „Poštenih gra¬ñana".
Oluja je razdirala Anñelikino srce. Još ni¬kad nije, tako snažno i tako
duboko osjetila tje¬skobu, strah, bol. Sva su joj ta čuvstva bila dobro
poznata, ali ovaj put ih je osječala kao oštar očaj bez suza, očaj koji nije htio
da se smiri, koji nije htio da se utješi.
Audiger je dotrčao. Preneraženost mu se usje-kla u pošteno lice. Uhvatio ju
je rukama, a ona na¬sloni čelo na njegovo snažno rame.
— Draga moja prijateljice, velika vas je ne¬
sreča zadesila, ali vi se ne smijete prepustiti očaju.
De, gore glavu! Ne plašite me tim svojim utučenim
licem!
— Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa!
Nema više gostionice „Crvena krinka", nestala za¬
uvijek. Kako ču živjeti? Cehovi me ne moraju
braniti, naprotiv. Moj ugovor s gazdom Bourjusom
nema nikakve vrijednosti. Mojim uštedama če br¬
zo doči kraj. U posljednje vrijeme sam uložila mno¬
go novca u zalihe vina, rakije i likera. Osim toga,
potpuno sam preuredila dvoranu. Doduše, David če
nešto izvuči na ime osiguranja protiv požara; zna
se da je ovaj svijet dozlaboga škrt. Buduči da je
i on izgubio sve, dakako, od jadnog dječaka ne
mogu tražiti da i meni da nešto -od ono malo novca
što če uspjeti njima iščupati. Sve što sam s toliko
muke uspjela podiči, sve se to raspalo u prah i
pepeo... Sto da sada radim?
Audiger nasloni obraz na meku kosu mlañe žene.
— Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude,
vama i vašim sinovima neče ništa usfaliti. Nisam
bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomog¬
nem. A čim samo moj posao krene, radit čemo za¬
jedno kao što smo se i dogovorili.
Ona se oslobodi njegova zagrljaja.
398

— Ali nije to ono što sam ja htjela! — poviče,


— Meni nije na kraj pameti da s vama radim kao-
vaša sluškinja...
— Ne kao sluškinja, Anñeliko.
— Sluškinja ili žena to je isto. Ja sam htjela
unijeti svoj dio kapitala u taj posao. Imati ista
prava...
— U tome i jest čitava vaša nevolja, Anñeliko,
i nisam daleko od pomisli da vas je Bog htio kazni¬
ti zbog vaše oholosti. Zašto uvijek govorite o jed¬
nakosti žene? To je bogohulstvo, draga! Kad biste
vi skromno ostali na mjestu što ga je Bog odredio
osobama vašega spola, bili biste sretniji. 2eni je
suñeno da živi u svojoj kuči, pod zaštitom muža,
s tim da se brine za nj i za djecu što če ih s njim.
poroditi.
— Divne li slike! — podrugljivo se naceri An-
ñelika. — Znate, takav me život nije nikada privla¬
čio. Bacila sam se u životnu gužvu sa svoja dva
sinčiča u naručju zbog toga što mi se ta gužva više
sviñala. Kako je da je, Audiger, sad možete iči!
Dolazi mi da povračam kad vidim svu vašu glupost.
— Anñeliko!
— Odlazite, molim vas!
Nije ga više mogla podnijeti. Kao Sto više nije mogla podnositi plačljivu
Barbu, blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. Čak su joj išli na živce i nje¬ni
vlastiti dječaci koji su osječali pogibelj što je zaprijetila njihovu svijetu te su
udvostručili u der¬njavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A što su se uvijek
svi za nju kačili? Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njen brod na
uzburkanu pu¬činu nad kojom su poput velikih ptičurina letjeli bijeli leci
otrovnoga Stihoklepca.
Kad je osjetio da če i na njega ubrzo doči red, markiz de La Valliere odluči
da se povjeri sestri koja je prebivala u palači Biron, gdje Luj XIV bijaše
smjestio svoju milosnicu. Luisa La Valliere se ustraši te posavjetova
mladoga brata da po–e kralju i iskreno mu sve prizna.
399

To ovaj i učini.
— Bilo bi mi žao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas
prestrogo kaznim — reče mu njegovo veličanstvo. — Gospodine, napustite
Pariz i pridružite se svom puku u Roussillonu. Skandal čemo ugušiti.
Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako ugušiti. Zatvarali
su, hapsili, mučili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su
se pojavili novi leci. Još malo i pojavit če se leci s imenima markiza de La
Vallierea, viteza de Lorrainea, kraljeva brata! Sve su štamparije bile
pregledane, sve su bile pod nadzorom. Večina pro¬davača s Novog mosta je
svršila u Chatelet.
A leci su dospijevali čak i u kraljičinu ložnicu.
Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom,
ulazi su bili pod stražom kao kakva tvrñava. Sve osobe što su u nj ulazile u
osvit dana: nosači vode, mljekari, slu¬ge. .. pretresani su do gola. Na
prozorima i po hod¬nicima stajale su straže. Nijedan čovjek nije mogao uči
u Louvre, a niti iz njega iziči a da ne bude opažen.
„Čovjek nije, ali je zato mogao polučovjek — mislio je Desgrez, ozbiljno
sumnjajuči da jeBar-karola kraljičin patuljak, Anñelikin pomagač.
Kao što su joj bili pomagači prosjaci po uglo¬vima ulica koji su skrivali
čitave hrpe letaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepeništu ispred
crkava i samostana, kao što su joj bili pomagači nočni razbijači koji su
okašnjelom grañaninu, po¬što bi ga operušali, zauzvrat davali nekoliko
letaka da se utješi čitajuči ih, pa cvjetarice i prodavačice naranača s Novom
mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da badava dijeli svoje recepte
ljubaz¬nim mušterijama, raspačavao nove pjesničke pro¬izvode
Stihoklepca.
A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod čiju je zaštitu jedne
mrkle noči pre¬nijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila

otisnuta imena još petorice krivaca. Malo je tko vjerovao da če policija


izvršiti premetačinu u pred¬grañu Saint-Denis. Nije to bio pogodan trenutak
da se napadne četvrt čije zauzimanje bi izazvalo pravu pravcatu bitku.
Usprkos strogoj budnosti, panduri, policajci, stražari nisu mogli biti svuda i
na svakom mjestu. Noč je bila svemočna i pod njenom zaštitom Mar¬kiza
anñela je mogla, uz pomoč „ljudi", bez pote¬škoča prenijeti sanduke i u
sveučilišne četvrti u palači Drvoguza.
Dva sata potom štampar i njegovi radnici bili su pohapšeni. Jedan prodavač,
zatvoren u Chate-letu, kojemu je. krvnik sasuo u grlo pet sudova hladne
vode, najzad je odao njegovo ime. Kod nje¬ga su brzo pronañeni dokazi o
njegovoj krivici, ali ni traga budučim optužbama. Netko se ponadao da neče
niti ugledati svjetlo dana. Meñutim, njihove su nade bile kratka vijeka jer je
več sutradan Pa¬riz bio obaviješten o kukavičluku markiza de Tor-mesa koji
je, umjesto da brani malog prodavača oblatni napustio svoje prijatelje uz
riječi:
— Do viñenja, gospodo. Idem da po svom
običaju legnem kraj markize Raquenau.
Doduše, markizu de Raquenauu nije bila nepo¬znata nevjera njegove žene,
ali kad je vidio da se o njoj govori po čitavu gradu, smatrao je svojom
dužnošču da izazove na dvoboj suparnika. Potukli su se i muž je bio ubijen. I
dok se gospodin de Tor-mes oblačio, pred njim se pojavi markiz de Ge-svres
s uhidbenim nalogom.
Markiz de Tormes, koji još ne bijaše pročitao optužujuči letak, mislio je da
ga odvode u Bastilju zato što se tukao u dvoboju.
— Još samo četvorica! Još samo četvorica! —
vikali su derani hvatajuči se u kolo.
— Još samo četvorica! Još samo četvorica! —
vikalo se pod prozorima kraljeve palače.
Stražari su udarcima biča tjerali gomilu koja im se rugala i vrijeñala ih na
pasja kola.

400

26 Put u VersaUIes

401
3S>
Nasmrt umoran, gonjen iz skrovišta u skrovi-šte, Claude Le Petit se
naposljetku skloni kod An-delike. Bio je blijedi no ikad. neobrijan, potresen
grčevitim trzajima smijeha.
— Gužva je ovaj put vrlo opasna, ljepotice.
Sve se bojim da se ovaj put neču izvuči kroz rupe
na mreži.
— Ne govori tako! Ti sam si mi stoput kazao
da te ne mogu objesiti.
— Tako se govori kad smo još pri punoj snazi.
Ali poslije snaga umakne kroz neku pukotinu i
odjednom ti je sve jasno.
Bio je ranjen dok je skakao kroz jedan prozor na kojemu je morao razbiti
stakla i iskriviti olovo.
Ona ga položi u krevet, stavi mu melem na ranu, dadne mu jesti. On je njene
pokrete nape¬tom pažnjom pratio, a nju je brinulo što se u zjenici njegovih
očiju nije više javljao onaj uobičajeni mu podrugljivi sjaj.
— A pukotina si ti — reče on odjednom. —
Nisam te smio sresti... i zaljubiti se u tebe. Ot-
kada si mi počela govoriti „ti", shvatio sam da si
od mene načinila svoga slugu.
— Claude — odgovori ona, uvrijeñena — kako
ti je moglo pasti na pamet takvo objašnjenje?...
Ja... Ja sam osjetila da si mi bliz, da bi sve na¬
pravio za mene. Ali ako hočeš, neču ti više govo¬
riti „ti".
Sjede na rub kreveta i uze mu^ruku. Zatim na nju položi obraz nježnim
pokretom.
— Ti si moj pjesnik!
On oslobodi ruku i zatvori oči.
— Ah! uzdahne. — To i jest moja propast.
Pored tebe čovjek počinje sanjati o životu u kojemu
bi ti bila uvijek na dohvat ruke. Počinje se razmi¬
šljati kao bilo koji glupavi grañanin. Čovjek mi¬
sli u sebi: kako bi bilo divno svako veče uči u
toplu i svjetlu kuču gdje me ona čeka. Bilo divno
nači je u svom krevetu, toplu i punačnu, i podložnu
mojim željama. Kako bi bilo divno da čovjeku na-
402
raste pravi grañanski trbuščič pa da navečer sjed¬ne na prag svoje kuče i
onda kaže: moja žena, čeretajuči sa susjedima. Eto što' čovjek želi kad tebe
upozna. Kad Čovjek tebe upozna, počinje osje¬čati tvrdoču gostioničnih
klupa kad se na njih pruži da spava, počinje osječati da je hladno meñu
ko¬pitima brončanog konja i da je sam na svijetu, kao pseto bez gospodara.
— Govoriš kao Calembredaine — primijeti
Anñelika zamišljena pogleda.
— Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju
krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativa kao šareni
leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna...
Mlada žena ne odgovori. Nije joj bilo do pre¬pirke i uvreda. U sječanju joj'
iskrsne lice Joffreva de Pevraca, na dan prije hapšenja, pa lice Nikole
Calembredainea nešto prije gužve na Sajmištu Sa-int-Germain. Nekim
ljudima u trenutku poraza vra¬ča se iskonski nagon zvijeri. Tko nije
zamijetio tu?u vojnika koji odlaze u rat, gdje smrt čeka na njih?
Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina izne¬nada zaskoči. Trebalo joj se
oduprijeti.
— Napustit češ Pariz — odluči. — Ti si izvr-
žio svoj zadatak, jer su posljednji pamfleti napi¬
sani, štampani i na sigurno mjesto smješteni.
— Napustiti Pariz? A kamo bih otišao?
— K svojoj staroj dojilji, onoj ženi koja te je
odgojila tamo u planini Jura, a o kojoj si mi pri¬
čao. Uskoro če zima, po cestama če zapasti snijeg,
nitko neče poči da te tamo traži. A sada češ napu¬
stiti moju kuču gdje nisi siguran i sklonit češ se
kod Drvoguza. Još večeras, tačno u pola noči, nači
češ se na gradskim vratima Montmartre, koja su
oduvjek slabo čuvana. Tamo če te čekati konj i u
njegovim bisagama novac i pištolj.
— U redu, markizo — reče on zijevajuči te
se diže da bi pošao.
Njegovo fatalističko potčinjavanje mučilo je Anñeliku više nego neka
nesmotrena smjelost. Je li
403

to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poput


mjesečara. Prije no što če je na¬pustiti gledao ju je dugo i ozbiljno.
— Sada si — reče — vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.
Ona nije shvatila što je time mislio reči. Rije¬či više nisu dopirale do nje, a
svoje tijelo je osje¬čala kao da ju je tko isprebijao.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kišicom
udaljuje tamna i mr¬šava prilika Stihoklepčeva.
Poslije podne na marvenom trgu na sajmištu Saint-Germain, kupi jednoga
konja za kojega po¬troši dio svoje ušteñevine, zatim okrene u Ulicu „Dolina
ljubavi" da u Lijepog Dječaka „posudi" jedan od njegovih pištolja.
Dogovoreno je da če oko pola noči Lijepi Dje¬čak, Božur i još nekoliko
njihovih drugova poči s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit če
tamo stiči u isto vrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim če ga
svi otpratiti kroz pred¬grañe sve do otvorenog polja.
Utvrdivši i pripremivši čitav plan, Anñelika se donekle smiri. Navečer se
pope u dječju sobu, zatim na tavan, gdje bijaše smjestila ranjenoga Davida.
Mladič je imao žestoku ognjicu jer mu se upalila loše povijena i liječena
rana.
Kasnije, našavši se u svojoj sobi, Anñelika poče brojiti sate. Djeca i
sluškinje več bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a
on poñe na ognjište i tamo se sklupča. Poduprijevši se o koljena, Anñelika je
promatrala vatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit če biti izvan
opasnosti. Ona če tada lakše disati, a poslije toga če leči i nastojati da usne.
Otkada je požar uništio „Crvenu masku", čini joj se da je potpunoma
za¬boravila što je to san.
Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na
vratima. Srce joj je sna¬žno tuklo. Poñe i otvori orozorčič.
404

— Ja sam, Drezgrez.
— Dolazite li u ime prijateljstva ili kao poli¬
cajac.
— Otvorite, pa ču vam kazati.
Ona povuče zasun misleči pri tom kako nije baš najugodniji taj policajčev
posjet njenoj kuči. Na kraju joj bi draže da joj pravi društvo nego da tu stoji
sama i broji minute, a svaki je minut peče kao kap rastopljena olova.
— Gdje je Sorbona?
— Nije sa mnom večeras.
Ona primijeti da pod mokrim ogrtačem bijaše odjeven u prsluk od crvenog
sukna ukrašen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik. bili izve¬zeni
od čipke. Sa sabljom i mamuzama na čizmama gotovo je ličio na
provincijskog plemiča ponosnog žto se nalazi u glavnom gradu.
— Dolazim iz kazališta — reče veselo. — Je¬
dan dosta delikatan zadatak prisilio me da pravim
društvo lijepoj gospoñi.
— Niste više u lovu na pamfletiste.
— Možda je netko shvatio da u toj stvari ja
neču dati od sebe sve što bih bio kadar...
— Odbili ste da sudjelujete u tom poslu?
— Ne baš sasvim. Ali daju mi slobodne ruke.
Znaju da ja imam svoj osobni sistem.
Uspravan ispred ognjišta, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stolič
bijaše odložio šešir i crne rukavice.
— Zašto niste postali kraljev vojnik? — upita
ga Anñelika diveči se lijepom držanju nekadašnjeg
advokata kukavca. — Našli bi da ste zgodan mla¬
dič, a vi ne biste zabadali nos u tuñe poslove. Ne
mičite se... donijet ču vam vrč vina i oblatni.
— Ne, hvala! Usprkos vašem ljubaznom gosto¬
primstvu, mislim da je bolje ako se povučem. Htio
bih još malko prošetati do gradskih vrata Mon-
martre.
Anñelika se prene i baci oči na svoj sat: jeda¬naest i pol.
405

Ako se Desgrez sada uputi k vratima Mont-martre, vrlo vjerojatno če


natrapati na Stihoklepca i njegove pomagače. Je li on slučajno tamo naumio
poči ili je taj ñavo u ljudskoj spodobi nešto njušio? Ne, to je bilo nemoguče!
Ona odluči da ga pošto--poto zadrži.
Desgrez je oblačio ogrtač.
— Tako brzo! — čudila se Anñelika. — Nekako
mi ne idu u glavu ti vaši postupci. Doñete ovamo
u nemoguče vrijeme, izvučete me iz kreveta, po¬
tom se oblačite i hočete da odete.
— Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se
večeras još uopče svlačili. Sjedili ste ispred vatre
i pri tom o nečemu maštali.
— Pogodili ste... Dosañivala sam se. Daj, sje¬
dite tu.
— Neču — odgovori on vezujuči vrpcu na
vratniku. — Što više razmišljam, to bivam sve
uvjereniji da bih učinio bolje kad bih požurio.
— On! Ti ljudi! — poviče ona tobože ljutito.
Razbijala je glavu tražeči neku izliku da ga za¬
ustavi.'
Bojala se da če biti presudniji za Degreza nego za pjesnika i neizbježiv
susret ako ga sada pustim da ode k gradskim vratima Montmartre. Policajac
je, doduše, imao i sablju i pištolj, ali i oni tamo su bili naoružani, a bili su uz
to brojniji. Osim to¬ga, Sorbonu nije poveo sa sobom. U svakom slučaju
bolje če biti da prilikom bijega Claudea Le Petita ne bude tučnjave u kojoj je
vrlo lako mogao zagla¬viti policijski kapetan Chateleta. To je svakako
tre¬balo spriječiti.
Ali Desgrez je več napuštao sobu.
„Ovo postaje zaista blesavo", mislila je Anñe¬lika. „Ako nisam u stanju ni
četvrt sata zadržati jednoga čovjeka, pitam se zašto me je Bog stvorio
ženskim bičem!"
Poñe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ručicu na vratima, ona položi
svoju na njegovu

ruku. Kao da ga je iznenadila nježnost toga po¬kreta. On je časak oklijevao.


— Laku noč, gospoño! — reče osmijehujuči se.
— Noč mi neče biti laka ako vi odete — ispo¬
tiha če ona. — Noč je preduga kad je netko sam.
I svoj obraz položi na njegovo .rame.
„Ponašam se kao obična bludnica", mislila je, „utoliko gore! S par poljubaca
ču bar dobiti na vremenu. A ako i više zatraži, bogami se neču ci¬frati.
Naposljetku, poznajemo se več tako dugo!"
— Poznajemo se več tako dugo. Desgrez — reče
naglas. — Niste nikad pomislili da bi izmeñu
nas da...
— Nije vaš običaj da se bacate u naručaj lju¬
dima — odgovori Desgrez pomalo zbunjen; — Sta
se to s vama večeras dogaña, lijepa moja prijate¬
ljice?
Ali ipak je njegova ruka napustila ručicu vra¬ta i prešla na njeno rame. Vrlo
polako, kao protiv volje, on podiže drugu ruku i oko pasa obujmi mla¬du
ženu. Ali je ne privuče k sebi. Držao ju je pri¬je kao neki lagan i krhki
predmet s kojim ne zna što bi otpočeo. Ona je uza sve to osjetila da srce
policajca Desgreza življe kuca. Zar ne bi bilo za¬bavno kad bi uspjela
uzbuditi tog čovjeka tako hladnokrvnog, tog čovjeka koji uvijek vlada
so¬bom?
— Ne — reče on naposljetku kao da odgovara
na njeno pitanje — ne, nikad nisam pomislio da
bismo nas dvojica mogli svršiti u jednom krevetu.
Znate, draga, za mene je ljubav nešto vrlo prosto.
U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja ne znam
za raskoš i uopče me ne dovodi u iskušenje. Hlad¬
noča, glad, siromaštvo i puste batine što sam ih
primio od svojih učitelja nisu nimalo potakle u
jneni sklonosti prema rafiniranim užicima. Ja sam
čovjek krčme i javne kuče. Od djevojke tražim da
bude dobra životinja, čvrsta, da bude podatna tako
da s njom mogu raditi što mi se sviña. Istini za

406

407

volju kazat ču vam, draga, vi niste žena po mom ukusu tkana.


Ona se prilično zabavljala slušajuči ga. Ne po¬dižuči glavu s udubljenja u
njegovu ramenu, osje¬čala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako
prezrivo raspoložen kao što je tvrdio. Žena kao Anñelika nikad se nije
varala. Mnoge su je stvari vezivale uz Desgreza. Prigušeno se nasmije.
— Govorite mi kao da sam ja neki raskošni
predmet... nepodatan, kao što rekoste. Nema sum¬
nje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega
stana?
— Ah, ruho tu nema nikakva značenja. Vi ste
uvijek sačuvali svijest o svojoj superiornosti koja
vam je tako snažno izbijala iz očiju jednoga jutra
kad vam je predstavljen neki odvjetnik, kukavan
i prost.
— Štošta se odonda dogodilo, Dresgez!
— Mnoge stvari neče nikad proči, a meñu
ostalima, ni nadustost jedne žene čiji su preci za¬
jedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod
Poitiersa 1356. godine.
— Nema šta, vi, policajce, uvijek o svima sve
znate.
— Jest... Baš kao i Stihoklepac, vaš prijatelj.
Uze je za ramena i blago je, ali odlučno, odvoji
od sebe gledajuči je u lice.
— Onda...? Je li baš istina da je u pola noči
trebao biti kod gradskih vrata Montmartre?
Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prošla. U daljini na
nekom satu odbijali su posljednji udarci ponoči. Desgrez uhvati likujuči sjaj
u njenim očima.
— Da... da, na žalost sad je več prekasno —
promrmlja zamišljeno kimajuči glavom. — Mnogo
je njih nočas ureklo sastanak kod gradskih vrata
Montmartre. Meñu njima šef policije i dvadeset
stražara iz Chateleta. Da sam tamo stigao koji tre¬
nutak prije, možda sam im mogao savjetovati da če
biti sretnije ruke ako divljač pričekaju na nekom
408

drugom mjestu... Ili bih možda bio upozorio ne¬opreznu divljač da bježi
nekom drugom ulicom ...? Ali sad ... sad, zaista, mislim da je prekasno!
Flipot je rano ujutro odlazio po svježe mlije¬ko za djecu na tržnicu
mliječnih proizvoda. Anñe¬lika bijaše upravo zapala u kratak i nemiran san,
kadli začuje kako se Flipot u trku vrača. Zaboravio je pokucati na vrata i
svoju čupavu glavu proturi kroz otvor. Izbuljio oči kao da če mu sad na
isko¬čiti s lica.
— Markizo anñela — šapne — vidio sam...
na trgu Greve... Stihoklepca...
— Na trgu Greve? — ponovi ona. — Ali zar
je on zbilja poludio! Sto tamo radi?
— Isplazio je jezik — odgovori Flipot. — Obje¬
sili su ga!
409

XXIX ANðELIKA OČAJEM OBUZETA


— Obečao sam gospodinu d'Aubravsu, šefu
pariške policije, koji se, opet obavezao kralju, da
javnost neče doznati posljednja tri imena s liste.
Jutros je, meñutim, usprkos činjenici da su autori
pamfleta povješani, ime grofa de Guichea dato za
doručak Parižanima. Njegovo veličanstvo je i te
kako dobro shvatilo da smrt glavnog krivca neče
zaustaviti ruku pravde koja če se oboriti na Gospo¬
dina, njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuk¬
nuo njegovu veličanstvu da poznajem sukrivca ili
sukrivce koji če usprkos Stihoklepčevoj smrti sigur¬
no nastaviti sa svojom rabotom do kraja. Pona¬
vljam, obečao sam da se posljednja tri imena neče
pojaviti u javnosti.
— Pojavit če se!
— Neče!
Anñelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu
gdje je sinoč Anñelika naslonila glavu na policajčevo rame. Ona sebi nije
mogla oprostiti taj svoj postupak. Sad su im se po¬gledi ukrstili kao mačevi.
Kuča je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u
groznici. Tek koji šum bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije
do¬pirao do te aristokratske četvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra
prolazila trgom Greve is-
410

pred vješala na kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog


mosta, zaustavljalo se na pragu četvrti Marais. Več petnaest godina je on
plavio Pariz svojim epigramima i svojim rugalica¬ma te nitko nije mogao
vjerovati da je on zaista mrtav, obješen. Gomila je pokazivala njegovu plavu
kosu kojom je vjetar poigravao, njegove cipele is¬krivljenih peta i istrošenih
čavala. Na uglu Kožar¬ske ulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama,
uz pratnju glazbala čiče Urlikala, kreštavim glasom pjevala slavni pripjev:
Jednom kad poñem
•V opatiju „Penji se tužna srca"
Za te ču da se molim
V času kad isplazim jezik...
Njena je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvačena nemočnim
bijesom, stisnutim ša¬kama prijetila Gradskoj viječnici.
U kučici u Ulici „Poštenih grañana" borba se nastavljala, oštra, nepoštedna,
a ipak tihim gla¬som kao da su se Anñelika i Desgrez bojali da či¬tav grad
osluškuje njihove riječi.
— Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka
što ih još mislite raspačati — govorio je Desgrez.
— Mogao bih pozvati u pomoč vojsku, napasti pred¬
grañe Saint-Denis i isječi na komade sve one zli¬
kovce koji bi se usprotivili premetačini policije u
tuči Velikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali posto¬
ji jednostavniji način da se urede te stvari. Slu¬
šajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja mač¬
ka... Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako
biti. Njegove bezobraštine več predugo traju, a
kralj neče nikad dozvoliti da svjetina sudi o nje¬
govim činima.
— Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova
imena. Nekad je u vas bilo više ponosa!
— Ponos je grijeh mladosti, gospoño. Prije no
što se nadmemo od ponosa, treba znati s kim ima-
411

mo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kra¬ljem. Umalo nisam raznesen


na komade. Znači: kralj je jači. Stavio sam se, dakle, na njegovu stra¬nu. Po
mom skromnom mišljenju, gospoño, vi koji ste odgovorni za život dvoje
djece, morali biste se ugledati na mene.
— Šutite, ispunjate me grozom.
— Došlo mi je do ušiju da ste željeli dobiti
obrtnicu za proizvodnju nekog egzotičnog piča ili
nešto tome slično... A ne mislite li da bi jedna
dosta velika svota, pa recimo pedeset tisuča livara,
bila dovoljna da se otpočne bilo kakav trgovački
pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza,
ne znam sam što? Kralj je spreman da vam podi¬
jeli pravo koje želite a zauzvrat traži potpunu i
neposrednu šutnju. To je najbolji način, za sve, da
se završi ova drama. Gospodinu šefu policije kralj
če čestitati, ja ču dobiti novi položaj, njegovo ^veli¬
čanstvo če odahnuti s olakšanjem, a vi, draga moja,
pošto ponovo dohvatite kormilo svoje lañe, zaplovit
čete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite
se kao ždrebica pod bičem krotitelja. Razmislitev
Vratit ču se za dva sata po vaš odgovor...
** *
Jedna kolica pod pratnjom stražara vozila su štampara i njegova dva
pomočnika na trg Greve gdje su imali biti obješeni. Za njih su bila
podig¬nuta još troja vješala odmah kraj Stihoklepčevih. Dok je majstor
Aubin navlačio omču na sijedu gla¬vu štamparevu, jedan glas se diže i kao
val usta¬lasa gomilu.
— Milost! Kralj im je udijelio milost!
Majstor Aubin zastane.
Ponekad se, doduše, dogañalo da je kralj svo¬jim pomilovanjem u zadnji čas
istrgnuo osuñenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mo¬gučnost
iznenadnih promjena kraljevih nareñenja,
412

krvnik je morao biti na minut tačan, ali nije smio žuriti. On je sad strpljivo
čekao da mu se podnese akt o pomilovanju potpisan od kralja. Ali se nitko
ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tu za¬bunu je izazvao kapucin
što je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuñenika koji se sad teško
pro¬bijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati:
— Miči! Miči!
Sto je svijet razumio kao: Milost! Milost!
Primijetivši o čemu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali
majstor Gilbert, još prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, više nije htio
umrijeti. Počeo se otimati i vikati jezovitim glasom:
— Pravda! Pravda! Ulažem priziv klalju!Hoče
da me ubiju dok se ubice malog prodavača oblatni
i gazde Bourjusa šepire na slobodi. Hoče da me
objese zato što sam se stavio na stranu istine. Ula¬
žem priziv kralju! Ulažem priziv kralju!
Stratište na kojemu su bila podignuta troja vješala, zaškripi pod pritiskom
svjetine.
Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti žrtvu i skloniti
se pod stratište. Dok su neki iz svjetine otrčali po vatru da bi za¬palili
stratište, na trg izbiju gradski stražari na konjima i udarcima biča uspiju
rastjerati svijet oko stratišta. Ali su u meñuvremenu osuñenici bez-traga
nestali.
Pošto je svoja tri sina uspio istrgnuti vješa-lima, Pariz je zahvatio buntovan
duh fronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne
strelice protiv Mazarina, takozvane „mazarinade".1 Dok je bio živ, dok su
Parižani bili sigurni da če njegov zajedljiv jezik podjariti nove mržnje, stare
su mržnje pustili da spavaju. Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila
puk: činilo mu se da su mu odjednom, začepili usta. Sve je ponovo izbilo na
površinu: glad iz 1656, iz 1658, 1662, te novi
1 Rugalice na račun kardinala Mazarina.
413

porezi. Šteta što je Talijan bio mrtav! Sad bi pošli zapaliti njegovu palaču...
Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao...
Tko li je ubica malog prodavača? A onda opet u koru odgovarao: Sutra čemo
znati! Sutra... čemo znati!
Ali sutradan grad nije više cvjetao bijelim cvi¬ječem letaka. Ni sutradan ni
slijedečih dana. Šutnja je zavladala gradom. Nestalo je m8re... Nikad se neče
doznati tko je ubio malog prodavača obiatni. Pariz je shvatio da je
Stihoklepac zaista bio mrtav.
*
On sam je, uostalom, rekao Anñeliki:
— Sad si vrlo snažna i možeš nas uz put
ostaviti.
Stalno su joj u ušima odjekivale te njegove riječi. A za dugih noči u kojima
nije uspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je
motri svojim očima svijetlim i sjajnim, kao. voda Sene kad se u njcj zrcali
sunce.
Nije htjela poči na trg Greve. Bilo joj je do¬voljno što je Barba s večim
marom nego na propo¬vijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u
tančine ispričala grozni prizor. Ništa nije propu¬stila: ni plave kose
Stihoklepčeve što ih je vjetar micao po nabuhlom mu licu, ni gačice koje mu
bi¬jahu spuzle na mršave listove nogu, ni tintarnicu od" roga, ni guščije pero
koje sujeveran krvnik bijaše ostavio za pašom.
— Šuti, mrzim tu pohlepu slugu i sluškinja da:
pričaju o obješenim ljudima — zaurla Anñelika.
Barba je, meñutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njene
gospodarice. Doduše

rudilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom od onih ludih


novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svima
dobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao sluškinja
koja je držala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran
nočni posjetilac koji je ponekad strugao na vratima njihove kučice u Ulici
„Poštenih gra¬ñana". Barba se više puta jadala Jasmini što je ta čudna crna
ptičurina postao ljubavnik lijepe Anñe-like, a ne gospodin Audiger, čovjek
lijep i vrijedan svakog poštivanja. Uza sve to, bilo joj je žao što gospoña nije
nijednom suzom dala oduška svojoj neobičnoj strasti. Razočarana, Barba je
postala čan¬grizava i odsutna što nije bilo u skladu s njenom prirodom. Bila
je umorna od stalnog uspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od
Davida. Ja¬smina se rado zalagala, ali Barba više za nj nije htjela da zna ...
Bilo je dovoljno sablazni pod tim krovom i bez očijukanja jedne djevojčice
od četr¬naest godina s mladičem od sedamnaest. Poslije toga je djevojčica
koja nije bila ravnodušna prema lijepim Davidovim očima, objesila nos i
preko volje obavljala svoju službu.
Florimond i Cantor su iskoristili sve te poreme¬čaje te su se tukli kao dva
mala Cigančiča čupajuči jedan drugome pune šake raščupanih kosa. Cantor
je u trečoj godini bio jak kao Florimond u petoj. Anñelika je imala dojam da
neče nikad prestati da se tuku i urlaju.
Poslije neprospavane noči Anñelika trečega da¬na ustane iz kreveta i reče u
sebi:
„Ne mogu više podnositi ovakav život".
Tog dana imala se sastati s Desgrezom u nje¬govoj kuči u Ulici „Most
Notre-Dame", a onda če je on otpratiti do važnih ličnosti s kojima če
zaklju¬čiti tajni ugovor kojim se imala završiti ta čudna afera koja če svima
ostati u sječanju pod nazivom: Afera malog prodavača obiatni.

414

415

Anñelikini' su zahtjevi prihvačeni. Zauzvrat ona če odreñenim ljudima


izručiti tri sanduka štam¬panih, ali nerasturenih pamfleta od kojih če
go¬spoda s policije brže-bolje zapaliti veliku vatru.
I život če ponovo poteči. Anñelika če ponovo imati mnogo novaca. A samo
ona če imati pravo da proizvodi i prodaje, u čitavu kraljevstvu, piče pod
imenom čokolada.
„Ne mogu više podnositi ovakav život", po¬novo Anñelika reče u sebi.
Upali sviječu jer se još ne bijaše razdanilo. TJ ogledalu na toaletnom stočiču
opazi svoje blijedo i napeto lice.
„Zelene oči", pomisli. „Zelena boja očiju do¬nosi nesreču. Dakle je istina...
Ja donosim nesreču onome tko me ljubi... ili koga ja ljubim..."
Claude, pjesnik... obješen! Nikola... nestao. Jeffrev... živ spaljen.
Rukama se polako uhvati za sljepoočice. Tako je sva unutra drhtala da je
teškom mukom dola¬zila do daha. Uza sve to-, dlanovi su joj bili hladni i
mirni.
„A što da se borim protiv svih tih snažnih i močnih ljudi? Nije to za mene.
Ženino je mjesto ti kuči, pored muža koga ljubi, pored toplog ognji-žta, u
mirnoj i prisnoj atmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj
drvenoj kolijevci. Sječaš li se, Joffrevu, malog dvorca gdje se rodio
Florimond...? Planinska je oluja tukla svom sili¬nom o stakla, a ja sam
sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj obraz uz tvoj. I gledala sam
po¬malo sa strahom, a pomalo s užitkom tvoje čudno lice na kojemu je
poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajuči svoje bijele zube.
Ili bih legla u naš veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokim i
baršunastim glasom koji mi je 2vučio u ušima kao jeka s planine'. Tada bih
usnula, a ti si lijegao pored mene u svježe i izvezene plahte u kojima se
osječao miris perunike. Mnogo
416

sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrila sam kako čemo
uvijek biti vrlo sretni.
Zatetura preko sobe i sruši se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u
posteljinu.
„Joffrevu, ljubavi moja...!"
Iz grudiju joj se otrgnuo krik suviše dugo zadržavan.
„Joffrevu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu... vrati se!"
Ali on se neče vratiti, znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne
do njega? Nije čak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli... Nje¬gov je
pepeo poklonjen vjetru nad Senom.
I vidje rijeku u njenu širokom i živom toku, i vidje njen srebrni oklop što ga
na sebe stavlja u predvečerje.
Anñelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze.
Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i za¬šilji pero.
„Kad budete čitali ovo pismo, gospoño, ja više neču biti živa. Znam da je
veliki zločin podiči ruku na svoj vlastiti život, ali za taj zločin, potražit ču
zaštitu u Boga koji pozna dubinu naših duša. Pre¬puštam se njegovu
milosrñu ... Sudbinu svojih dva¬ju sinova povjeravam pravednosti i dobroti
kra¬ljevoj. Za šutnju od koje je zavisila čast kraljeve kuče, a koioj sam ja
ostala vjerna, obračam se njegovu veličanstvu moleči ga da se kao otac
sagne nad njihovim malim životima koji su počeli svoj vijek pod znakom
največih nesreča. Ako im kralj ne vrati ime i imovinu njihova oca, grofa de
Pey-raca, neka barem odredi sredstva za njihovo iz¬državanje dok su nejaki,
a poslije neka se pobrine za njihov 6dgoj i za sredstva potrebna da sebi
pri¬skrbe neki položaj..."

Napiše još nekoliko pojedinosti u vezi sa svo¬jom diecom, zatim zamoli da


se pruži zaštita i mla¬dom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog.
Barbi je takoñer napisala pismo, moleči je da nikad ne napusti, Florimonda i
Cantora i ostavlja-
417
rt Put u Versalll€3

37*
juči joj u nasledstvo ono malo ruha i nakita što je posjedovala.
Drugo pismo stavi u omotnicu i zapečati ga.
Sad se osječala bolje. Potom se uredi i obuče i jutro provede u sobi svojih
sinova. Gledajuči ih, vrati joj se dobro raspoloženje. Nije ju uopče uz-
nemiravala misao da če ih zauvijek napustiti. Nije im više bila potrebna.
Imali su Barbu koju su po¬znavali i koja če ih odvesti u Monteloup. Odrast
če na suncu i na čistom poljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog
Pariza.
Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vračala kuči, toj
kuči od koje su na¬pravili svoje malo carstvo -okruženi s dvije slu-gkinje,
psom Patuom, igračkama i pticama. Buduči da im je Anñelika donosila
igračke, žurili su k njoj kad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno
gunñali tražeči još štogod. Taj' dan Florimond iz¬vuče svoje odijelce od
crvenog, drogeta i reče:
— Mama, kad češ mi kupiti hlače? Znaš, ja
sam več velik!
— Dragi moj, ti. več imaš veliki šešir s crvenim
perom. Mnogi dječaci tvojih godina ne mogu se
pohvaliti takvim šeširom, več se moraju zadovoljiti
kapicom kakvu Cantor ima.
— Hoču hlače! — poviče Florimond tresnuvši o
pod svoju trubu.
Anñelika napusti sobu boječi se da se ne na¬ljuti i da ne bude stroga s njim.
Poslije ručka, pošto su djeca legla, ona obuče ogrtač i napusti, kuču. Uze sa
stola zapečačeni omot. Uručit če ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na
tajni sastanak. Potom če se spustiti na obalu Sene. Imala je još dosta
vremena. Namjera joj je bila da dugo seta uz rijeku. Htjela je odšetati u
polje, da sa sobom odnese sliku livada od jeseni! žutih, pozlačenog drveča,
htjela je posljednji put udisati miris mahovine koji če je sjetiti Monteloupa i
njena djetinjstva...
418

XXX GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA


Onñelika je Čekala Desgreza u njegovoj kuči na Mostu Notre Dame.
Policajcu se sviñalo stano¬vati na mostovima, dok su oni što ih je gonio
sta¬novali ispod mostova.
Izgled se njegova sadašnjeg stana znatno raz¬likovao od izgleda stana u
ruševnoj kuči na Malom mostu u koji je Anñelika prije mnogo godina
jed¬nom prilikom navratila.
On je sada posjedovao svoju kuču na vrlo bo¬gatom Mostu Notre Dame,
gotovo novom, na toj neukusnoj grañevini koja se sviñala dobrostoječim
grañanima, na tom zdanju načičkanom kipičima s naručjima punim voča i
cviječa, s likovima kra¬ljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano
upad¬ljivim „prirodnim" bojama.
U sobi u koju je Anñelika bila uvedena vladao je taj isti pučki ukus. Mlada
je žena jedva i pogle¬dala široki krevet čiju su nebnicu podupirali sple¬teni
stupci, i radni stol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlačenoj bronci.
Nije se pitala na koji je način odvjetnik Des¬grez dospio do tog skromnog
blagostanja. Desgrez je bio za nju i sadašnjost i sječanje. Imala je dojam da
on o njoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnodušan, ali i
siguran kao stup. Kad uruči Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se
419

mirna srca udaljiti: njeni sinovi neče biti prepušteni ulici.


Otvoren je prozor gledao na Senu. Čuo se šum vesala. S njih je padala voda
kao kakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta.
Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim,
brižljivo ulaštenim ploči¬cama poda.
Naposljetku Anñelika u hodniku za'čuje odlu¬čan korak pračen zveckanjem
mamuza. Bio je to Desgrez..
Ovaj uñe i nimalo se ne začudi opazivši je.
— Gospoño, budite pozdravljeni. Sorbono, osta¬
ni napolju s tim svojim prljavim šapama.
I ovaj je put bio odjeven, ako ne baš" kicoški, a ono vrlo ukusno. Gajtan od
crnog baršuna isticao mu je širok ovratnik ogrtača koji on. baci preko
stolice. Ali staroga Desgreza prepoznala je po ne¬hajnom pokretu kojim se
oslobodio šešira i perike. Zatim otpaše sablju. Izgledao je vrlo dobro
raspo¬ložen.
— Bio sam kod gospodina d'Aubrajrsa. Sve ide
da ne može bolje. Sastat čete se, draga moja, s naj¬
višim ličnostima iz krugova trgovine i financija.
Anñelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se riječi činile beskorisne i nisu
je mogle trgnuti iz njene tuposti. Ona neče imati čast da upozna go¬spodina
Colberta. U trenutku kad se te svemočne ličnosti sastanu u nekom dalekom
stanu, tijelo An-ñelike de Sance, grofice de Pevrac, Markize anñela plovit če
površinom vode izmeñu pozlačenih obala Sene. Bit če slobodna tada. Nitko
je više neče moči uvrijediti. Možda če se sastati s Joffreyom...
Odjednom se trgne. Desgrez je nešto govorio*, a ona ga nije slušala.
— Sta ste kazali?
— Rekao sam da ste došli suviše rano radi
sastanka.
420

— Nisam zbog toga došla ovamo. U stvari,


samo sam načas navratila, jer me prekrasan kicoš
čeka. Idemo da se divimo posljednjim novostima
u galeriji Palače. Možda če me poslije odvesti u
Tuileries. To če me malko rastresti pa ču s manje
nervoze dočekati sat sastanka. Meñutim, ovdje
imam jedan omot koji mi smeta. Ne bih li ga mogla
ostaviti kod vas. Na povratku ču ga uzeti.
— Stojim vam na raspolaganju, gospoño.
On uze zapečačen omot, poñe prema maloj gvo¬zdenoj blagajni, otvori je i
stavi omot unutra.
Anñelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno.
Isto tako jednostavno i bez žurbe če krenuti van graña. U odreñenom
trenutku promijenit če smjer i okrenuti prema Seni... Pod sunčanim zrakama
voda če se sjajiti kao crno-bijeli pod.
Škripavi zvuk privuče njenu pažnju i ona po¬digne glavu. Opazi Desgreza
kako okreče ključ u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu
spušta ključ u svoj džep. Okrenuo se k njoj i smiješeči se, reče:
— Sjednite još par minuta. Več odavna vam
želim postaviti dva-tri pitanja. Čini mi se da je ovo
baš zgodna prilika.
— Ali... mene čekaju.
— Pa neka čekaju — odgovori Desgrez stalno
se smješkajuči. — Uostalom, vjerujem da čemo biti
brzo gotovi. Sjednite, molim vas.
Pokaže joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj
preko puta.
Anñelika je bila isuviše umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Več
mnoge dane njeni pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjesečara.
Podizala se, sjedala, čekala, odlazila...
Ipak postoji nešto što nije u redu. A što...? Ah! Evo! Zašto je Desgrez
zaključao vrata?
— Pitanja što vam ih moram postaviti odnose
se na jedan prilično neugodan slučaj, kojim se baš
sada bavim. U pitanju je život više osoba. Oduzelo
421

bi nam mnogo vremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko pričam.


Dovoljno je da odgovorite na moja pitanja. Eto...
Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zaštitivši dlanovima
poluzatvorene oči, činio se za¬okupljen nekim dalekim priviñenjima.
— Prije četiri godine, otprilike, jedne je noči
provaljeno u stan ljekarnika Glazera u četvrti Saint-
-Germain. Tom prilikom su uhvačena dva zločinca
najgore vrste. Ako me sječanje ne vara, oni su
u krugovima šatrovaca bili poznati pod nadimcima
Razbibrava i Mudrica. .Bili su obješeni. No, prije
smrti pod mukama spomenuti je Mudrica dao neke
izjave koje sam nedavno pronašao u zapisniku što
se čuva u Chateletu, a koje su od posebne važnosti
za istragu koju sada vodim. A te se izjave odnosa
na ono što je gospodin Mudrica za vrijeme svog
iznenadnog posjeta one noči vidio u kuči gospodina
Glazera. Na žalost, njegove riječi nisu posve jasne.
Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata
mnogim pretpostavkama, a ništa ne dokazuje. Sto¬
ga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke činje¬
nice. Sta ste sve vidjeli u kuči staroga Glazera?
Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve što je u njoj bilo sasvim se
raščinilo. U tom tre¬nutku ona je vidjela jedino svjetlost što je izbijala iz
nenadano rastvorenih Desgrezovih smeñih zje¬nica, čudnu svjetlost koja je
blistala sjajem pro¬zračne školjke.
— Jeste li meni postavili to pitanje? — upita
Anñelika.
— Jest. Sto ste, dakle, onu noč* vidjeli tt. kuči
staroga Glazera?
— Kako da ja to znam? Meni se čini da ste vi
sasvim izgubili glavu!
Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih očiju se ugasi iza oborenih vjeña. On sa
stola uze guščije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti izmeñu prsta.
— U kuči starog Glazera te noči je s proval¬
nicima bila i jedna žena. Nije važno koja! No ipak,
422

jedna žena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobro
poznatom, svijetu. Zvali su je Markiza anñela. Niste nikad ništa o njoj čuli?
Ne? Ta žena je bila prijateljica glasovitog bandita glav¬nog grada:
Calembredainea. Calembredaine ...? On je uhvačen 1661. na Sajmištu Saint-
Germain i po¬slije toga obješen ...
— Obješen ...! — poviče Anñelika.
— Ne, ne — blago dometne Desgrez — ne uz-
buñujte se previše, gospoño. Ne, nije bio obješen.
U stvari, pobjegao je bacivši se u Senu i... uda¬
vio se. Tijelo mu je pronañeno nabubreno kao
bačva i s dvije libre pijeska u ustima. Šteta, tako
lijep čovjek! Shvačam da blijedite! Vratimo se,
meñutim, Markizi anñela, dostojnoj družici tog tipa,
koji je bio, što vam je sigurno poznato, glasovit
lupež, višestruki ubojica, osuñivan na robiju, oda¬
kle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratka
vijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim
krañama, u oružanim napadima na kočije kao što
je bio napad na kčerku zapovjednika grañanske
straže. Na duši je imao bezbrojna ubistva, a meñu
njima ubistvo jednog stražara Chateleta, kojemu je
vrlo vješto rasporio trbuh. Molim vas da mi to
vjerujete...
Anñelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamr-losti. Hvatao ju je strah.
Osječala je da je uhva¬čena u zamku.
Pogled joj potraži otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode.
Sena je tekla ispod ku¬če... Jedini izlaz! „Potonut ču na samo dno. Završit
ču sa svijetom ljudi, tim mrskim svijetom ...!"
— Markiza Anñela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kuči. Ona je vidjela
sve što je i on vidio, i...
Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao
Desgrez koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo
baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio.
423

— E, to ne — promumlja — sa mnom se ne
mogu zbijati takve šale!
I nagne se nad nju svojim okrutnim nočnim licem na kojemu se pojavio
cerek kojega se bilo bojati.
— Deder, pljucni ono što te pitam, i to brzo,
inače ču te ja staviti u pokret. Sta si vidjela kod
Glazera?
Anñelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osječaji u kojima su se
miješali ljutina i strah'.
— Zabranjujem vam da me tikate.
— Svakoj se drolji na preslušavanju obračam
s „ti".
— Zar ste zbilja poludjeli?
— Odgovaraj! Sto si vidjela kod Glazera?
— Zvat ču u pomoč.
— Možeš se derati koliko te volja. U kuči sta¬
nuju stražari. Zabranjeno im je da ulaze k meni,
pa makar čuli smrtne krikove.
Znoj je počeo izbijati Anñeliki po sljepooči-cama.
„Ne smijem", mislila je, „ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš
znak, to je znak da se nalaziš pred priznanjem."
Strašan je šamar pogodi po licu.
— Hočeš li govoriti? Sta si vidjela kod Glazera?
— Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pu¬
stite me da odem.
Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao
da je teško bolesna
— Znači, nečeš da govoriš, zlato moje malo? —
javi se nenadanom nježnošču — znaš, nije to lju¬
bazno od tebe. Hočeš baš da se naljutim...?
Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata
mlade žene. Odjed¬nom je probi strašan bol i ona prodorno krikne. Činilo
joj se da joj čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da
nije mogla ma¬knuti. Pri najmanjem pokretu osječala je kao da je¬tko
bodežem u bokove bode. Ali više od ičeg bo-
424

ljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najma¬nji pritisak Desgrezove


ruke prožimao ju je ne-podnosiv bol.
— Hajde, govori! Sta si vidjela kod Glazera?
Anñelika je bila sva u znoju. Grč bola joj
zahvati šiju, a zafm se proširi na lopatice i križa.
— Pa ipak, nije strašno ono što te pitam.
Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nemaš
nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji...
Govori, ljepotice, slušam te. Još uvijek nečeš?
Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti nje¬gove žrtve škljocnuše. Anñelika
zaurla. Nimalo ga¬nut, on je nastavljao:
— Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu is¬
pričao o nekakvom bijelom prašku... Jesi li vi¬
djela taj prašak?
— Jesam.
— Kakav je to prašak bio?
— Arsenik ... otrov.
— Hm! Znala si čak da je to bio arsenik! —
primijeti on smijuči se.
I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od
bola, Anñelika odahne.
Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i,
privukavši k sebi stolac, sjedne ispred nje.
— Buduči da si se urazumila, nečemo te više
mučiti.
Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anñe-likina koljena koja su se
tresla. Ona se zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku.
— A sad mi ispričaj tu zgodicu.
Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogu
nesmiljenog ispo¬vjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednolič¬nim
glasom.
— U Glazerovu je stanu bila jedna soba s r&-
tortama... jedan laboratorij.
— Jasno... svi znaju da je ljekarnik.
425
IliL

— Onaj bijeli prah nalazio se na brončanom


tanjuru. Poznala sam ga po mirisu; vonjao je na
bijeli luk. Mudrica ga je htio okušati, ali ja sam ga
spriječila kazavši mu da je to otrov.
— Sto si još zamijetila?
— Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan
omot od tvrdog papira zapečačen crvenim voskom.
— Da nije na njemu bilo što napisano?
— Pisalo je: za gospodina Saint-Croix.
— Odlično, a zatim?
— Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se
razbila. Mora da je buka probudila vlasnika kuče.
Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje,
čuli smo ga kako se spušta niza stepenice i pri tom
viče: „Ninetta", ili neko slično ime, „da niste možda
zaboravili zatvoriti mačke?" A zatim doda: „Jeste
li vi, Saint-Croix? Jeste li došli po lijek?"
— Odlično! Odlično!
— Zatim...
Policajac prezirno odmahne rukom.
— Što je bilo poslije, ne zanima me. Doznao
sam ono što mi treba...
Pred njom iskrsne mračna ulica u kojoj ju je zaskočio pas Sorbona. Ponovo
je proživljavala svoj tragični bijeg. Prošlost nije htjela umrijeti. Vračala se,
crna, prljava, brišuči jednim potezom četiri go¬dine strpljivog i poštenog
posla. Pokuša progutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad
uspije zaustiti:
— Desgrez otkad znate...?
On je osine podrugljivim pogledom.
— ... Da si ti Markiza anñela? Ako baš hočeš,
od one noči. Misliš li da ja tako lako ispuštam dje¬
vojku koju sam uhvatio i uz to joj još vratio nož?
Znači, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njena pada. Osječala je
da propada u zemlju od stida. Brzo reče:
— Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio
seljak iz mog kraja... drug iz djetinjstva. Govorili
'-¦"— rierviftm.
smo istim narječjem.
426

— Ne tražim od tebe da mi ispričaš svoj život


— progunña Desgrez tvrdo.
Ali ona se zakači za nj vičuči plačljivim glasom.
— Jest... treba da ispričam... treba da shva¬
tite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio je sluga
u dvorcu. Odjednom je nestao. Našao me je kad
sam došla u Pariz... Znate, želio me još onda kad
smo živjeli tamo... A svi me bijahu napustili...
I vi takoñer... usred snijega. Tada me je uzeo i
sebi potčinio... ¦ Istina je, živjela sam s njim,
ali nisam počinila sve one zločine za koje me optu¬
žujete. Nisam ja ubila stražara Martina, Desgrez,
kunem vam se... Samo jednom sam ubila. Da,
istina je, ubila sam Velikog Coesrea. Ali da bih
.sebi spasila život i da bih istrgnula sina groznoj
sudbini...
— Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog
Rolina Kladu kojega su se svi nasmrt bojali?
— Da, ja sam ga ubila.
On se tiho nasmija.
— Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anñela! Ti,
potpuno sama? Onim tvojim velikim nožem? Kvrc!
Ona problijedi: učini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupčana na
podu, s otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Došlo joj je da po¬vrača.
Desgrez je par puta lako udari po obrazima smijuči se pri tom.
— Daj, ne gledaj kao da su ti sve lañe poto¬
nule! Izgledaš sva promrzla! Doñi, da te ugrijem.
Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne.
Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala
sobom.
— Gospodine Desgrez — reče dajuči svom dr¬
žanju sve dostojanstvo što joj je još preostalo —
bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku
odluku u mom pogledu. Hočete li me uhapsiti ili
čete me pustiti da odem?
— Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir
— odgovori on nehajno. — Poslije malog razgovora
427
kao Sto je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da je
policajac velika ništarija. Meñutim, ja mogu biti, samo kad hoču, neobično
nježan!
I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a njegove su oči ponovo dobile sjaj crvene
školjke. I prije no žto je sna uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i
šapne sagnuvši glavu nad njeno lice:
— Doñi, mala moja životinjice!
— Ne dopuštam da mi govorite na taj način
— poviče ona.
I brižne u plač.
Odjednom se stane gušiti u bujici suza, potre¬sana jecajima koji su joj kidali
srce.
Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno
promatrao; vrlo pažljivo. A kad se istrošila silina njena očaja, poče je
svlačiti. Osječala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučca
skidali pribadače spretnije od soba¬rice. Oblivena suzama nije imala ni
truna snage da mu se odupre.
-^- Desgrez, kako ste vi zločest! — jecala je.
— Ali', lijepa moja curice, nisam ja zločest.
— Vjerovala sam da ste mi prijatelj ... Vjero¬
vala sam da... Oh! Bože! Bože! Kako sam nesretna!
— Mir! Mir! Kakve su to misli — reče on to¬
nom pomirljivog prijekora.
Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao
svilene čarape, skidao joj cipelice.
Kad je ostala'samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači,
zviždučuči, čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač...
Zatim se jednim skokom i sam nañe na krevetu i povuče zavjese.
U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Des-grezovo tijelo izgledalo je
crveno i prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan.
— Evo, ovdje, ptice moje! Ali što je to? Dosta
je plača! Smijmo se sada! Daj, doñi ovamo, bliže!
428

Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je ona
poskočila bijesna zbog tog poniženja i zari je mu u rame svoje oštre zube.
— Ah, kučko! — zareži on. — Zaslužila si
batine.
Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anñelika ga obasu najbesramnijim
psovkama kojih se us¬pjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin
rječnik čemu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi
bijeli zubi, opor miris du¬hana koji se miješao s mirisom njegova muškog
znoja sve je to do srži uskomešalo Anñeliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da
mu želi smrt. Vikala mu je da če ga ubiti svojim nožem. Ali on se tome još
više smijao. Naposljetku je smota poda se i pokuša je poljubiti.
— Poljubi me — šaputao je — poljubi poli¬
cajca ... Poslušaj ili ču te tako nakititi batinama
da češ ih tri dana osječati... Poljubi me... čvr-
Sče... Siguran sam da ti znaš ljubiti...
Ona više nije mogla odoljeti zapovjedničkom nagovaranju njegovih usana
koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njenoj uskrati. Njeno prepu¬štanje
njegovim usnama označio je kraj borbe.
S istom silovitošču kojom se branila od njega sad ju je nabujala želja nosila
prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao,
smisao zgusnut u vječitoj borbi satira i ninfa u šumama Olimpa. Uživanje
Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenljivo. Preno¬silo se na
Anñeliku poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva poštivanja,
nikad se nitko nije s njom tako ophodio, čak ni Nikola, čak ni kapetan u
Chateletu. Ali s glavom obješenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je
tko go¬lica. Sad joj je bilo vrlo vruče. Njeno tijelo cimano ježurima poče se
pružati.
On je ponovo zapovjednim zagrljajem povuče k sebi. Načas ona iznad sebe
nazre drugi izraz,
429

• t

. •

zatvorene vjeñe, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma;


podrugljivost se povukla pred jed«-nim jedinim osječajem. Čas potom osjeti
da mu pripada. On se ponovo smijao, divljačkim, pro¬ždrljivim smijehom.
Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila željna nježnosti. Novi
ljubavnik je" u njoj pri prvom stisku uvijek budio osječaj ču¬ñenja i straha,
možda čak gañenja.
Uzbuñenosti nesta. Preplavi je umor, težak po¬put olova.
Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da
se njom poslužio kao bilo kojom droljom.
Tad se poče. jadati zabacujuči glavu s desna na lijevo.
— Pusti me...! Pusti me...!
Umjesto da je pusti on još žešče prione, kao da ju je potpuno htio satrti.
Mrak joj je pao na oči. Nervna napetost koja ju je podržavala več mnoge
dane uzmicala je pred strahovitim umorom. Nije više mogla izdržati. Bila je
bez snage, bez suza, bez pohote...
Probudivši se, vidje da leži na opustošenom krevetu, nogu i ruku
razmaknutih kao krakovi U morske zvijezde, u položaju u kojemu ju je san
iznenadio. Zavjese na krevetu bijahu podignute. Ru¬žičasta sunčana zraka
plesala je po podu. Čula je žubor rijeke pod lukovima Mosta Notre Dame. U
taj se žubor miješao žum, bliži, nekakvo marljivo I obzirno struganja
Okrene glavu i opazi pesgreza koji je pisao sje¬deči za svojim radnim
stolom. Imao je visoki bijeli ovratnik i periku. Izgledao je vrlo sabran i
udub¬ljen u svoj posao. Promatrala je ništa ne shvača¬juči. Sječanja su joj
bila nejasna. Činilo joj se da
430

joj je tijelo teško, a glava laka. Opazivši bestidan položaj svoga tijela, skupi
noge.
U tom trenutku Desgrez podigne glavu i primi¬jetivši da se probudila,
odloži pero na pisači stol i približi se krevetu.
— Kako ste? Jeste li dobro spavali? — upita
vrlo ljubaznim i prirodnim glasom.
Ona ga pogleda kao da se snebiva. Nije bila sigurna u nj. Urezao joj se u
sječanju njegov lik, strašan, grub, pohotljiv. Ali gdje ga je, u stvari, vidjela
takvog? U snu, sigurno.
— Spavala? — promuca. — Mislite da sam
spavala? A otkada?
— Vjere mi, več su barem tri sata što uživam
u tom divnom prizoru.
— Tri sata! — ponovi Anñelika prenuvši se i
potežuči plahte da bi se pokrila... — To je strašno?
A sastanak s gospodinom Colbertom?
— Imate još čitav sat vremena da se spremite.
Poñe prema jednim vratima.
— Ovdje je udobno kupatilo i sve što može
ustrebati jednoj gospoñi: šminka, madež, mirisi...
Rukom dohvati svilenu kučnu haljinu i hitne joj je.
— Evo vam ovo i požurite, ljepotice!
Anñelika je bila kao omamljena. Imala je
dojam da se kreče u nekom prostoru obloženom pamukom. Uze da se umiva
i oblači. Njeno je ruho vrlo brižno bilo složeno na jednoj škrinji. Pred
jed¬nim ogledalom bila je čitava hrpa raznih sitnica ko¬je nisu baš pasale u
momački stan. Bilo je tu ličila bijelih i crvenih, te crnih za trepavice, a uz to
i čitav red bočica s mirisima ...
Malo-pomalo joj se vračalo sječanje. Ne baš lako, jer su joj misli bile
rastrgane i nikako da ih sredi i stavi u pokret. Sjeti se zvučnog šamara kojim
je umalo nije ubio. Oh! Bio je strašan! Po¬stupao je s njom kao s kakvom
droljom, bez ika¬kvih obzira. A znao je i to da je ona bila Markiza anñela.
Sta li če sada napraviti s njom?
431

čula je kako škripi pero Frangoisa Desgreza. Odjedared on ustane i upita je:
— Je li vam potrebna pomoč? Mogu li vam
poslužiti umjesto sobarice?
I ne čekajuči odgovor, on uñe i spretno stane vezivati vrpce njene suknje.
Anñelika nije znala što bi mislila.
Sjeti se njegovih milovanja i protrne od nela¬gode. Desgrez je, meñutim,
izgledao kao da misli na desetu stvar. I da u ogledalu nije opazila svoje lice,
lice žene čulne i zadovoljene, vjeñe pocrnjele od ljubavnog užitka, usne
izgrižene od poljubaca, bila bi vjerovala da je sve to samo sanjala. Koje li
sramote! Čak i manje pažljivom oku ne bi bili iz¬bjegli znakovi silovite igre
u koju je Desgrez bijaše uvukao.
Nesvjesno se dotakne prstima natečenih usana koje su je gotovo bolno pekle.
U ogledalu primijeti Desgrezov pogled i jedva primjetan osmijeh.
— Oh! Jest, jest, vidi se, ali to nema nikakve
važnosti. — reče. — Uostalom, velike ličnosti s ko¬
jima čete se sresti bit če još krotkije zbog toga...
a možda čak i nenavidne.
Ona ne odgovori. Pošto se počešljala, zalijepi jedan madež u ugao jagodice.
Policajac se opaše i uze šešir. Bio je zaista ele¬gantan, mada mu je odijelo
davalo ponešto mračan i strog izgled.
— Počeli ste se uspinjati uz životnu ljestvicu,
gospodine Desgrez — reče Anñelika trudeči se da
se drži neusiljeno kao i on. — Sad nosite sablju,
a stan vam je, vjere mi, upravo grañanski raskošan.
— Mnogo zarañujem. Znate, društvo ima neo¬
bične putove razvitka. Jesam li, možda, ja kriv što
putovi koje ja gazim sve naviše vode? Sorbona biva
sve starija. Kad je nestane, neču uzimati drugoga
psa jer neče biti potrebno zavlačiti se u ušljive
rupetine podzemlja da bi se otkrila najgora bagra,
več u sasvim druga mjesta.
432

Načas se zamisli, zatim zaklima glavom:


— U salone, na primjer... Jeste li gotovi,
gospoño?
Anñelika uze lepezu i potvrdno kimne glavom.
— Moram li vam vratiti onaj omot?
— Kakav omot?
— Onaj što ste mi ga povjerili kad ste ovamo
stigli.
Obrve se mlade žene namrgode pod naporom razmišljanja, odjednom se sjeti
i lako joj rumenilo oblije obraze. Ta nije li se radilo o omotu koji "je
sadržavao njenu oporuku što ju je povjerila Des-grezu s namjerom da se
poslije toga ode ubiti?
Ubiti se? Smiješne li namisli? A zašto se, za¬pravo, htjela ubiti? Nije dobro
odabrala trenutak. Baš kad je poslije tolikih godina po prvi put bila u prilici
da privede uspješnom kraju svoje poslove! Kad je, gotovo, za vrat držala
njegovo veličanstvo francuskog kralja!
— Da, da — brzo če — vratite mi ga.
On otvori željeznu kasu i pruži joj zapečačeni omot. An kad ga je Anñelika
htjela uzeti, zadrži ga te se Anñelika zagleda u nj upitnim pogledom. U
Desgrezovim se očima ponovo zapali ona crvena svjetlost koja je kao kakva
zraka probijala čovjeku do u dno duše.
— Htjeli ste umrijeti, zar ne?
Anñelika ga pogleda poput djevojčice uhvačene na nekom nečasnom djelu,
zatim obori glavu u znak priznanja.
— A sada?
— Sada...? Bilo bi glupo da ne iskoristim sla¬
bost svih tih ljudi i ne izvučem neku korist za sebe.
Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da ču se
obogatiti i steči izgubljeno, ako uspijem lansirati
čokoladu.
— Sjajno.
433
On joj uze omot i poñe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je
posljednji komadičak
28 Put u Versailtes

izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smješka¬juči.


— Desgrez — promrmlja Anñelika — kako ste
pogodili... ?
— Oh, draga — poviče on smijuči se — vi me
zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mi se ne učini
sumnjivom žena koja k meni bane smučena izgleda,
nenaličena i nenapudrana, a koja, osim toga, tra¬
bunja o nekakvom sastanku s nekakvim kicošem
u galeriji Palače? Zatim.. .
Desgrez je oklijevao.
— Isu više vas dobro poznam. Odmah mi je bilo
jasno da nešto s vama nije u redu, da se nešto oz¬
biljno dogaña i da treba biti brz i odlučan. S obzi¬
rom na to da su mi namjere bile prijateljske, go¬
spoña če mi oprostiti što sam bio previše grub
s njom. Nije li tako?
— Nisam baš sigurna — odgovori ona pomalo
zlovoljno — razmislit ču još.
Desgrez se veselo nasmije obuhvativši je to¬plim pogledom.
Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljim
prijateljem na svijetu.
On nastavi:
— U pogledu priznanja što ste mi ih od svoje
volje povjerili budite mirni, nečete imati nikakvih
posljedica. Zadržat ču ih za sebe, i več sam zabo¬
ravio tko mi ih je saopčio. Dozvolite, gospoño,
skromnom policajcu da vam da jedan savjet, gle¬
dajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na
prošlost. Ne čeprkajte po pepelu... onom što je
vjetru predan da ga raznese. Jer če vas svaki put,
kad se mislima budete navračali tome, napasti želja
da umrete. A ja vam neču uvijek biti na dohvat
ruke da vas na vrijeme zadržim ...
Zakrinkana i, radi veče sigurnosti, povezanih očiju, Anñelika je, u kočiji
spuštenih zastora, pre¬bačena iz Desgrezova stana u malu kučicu u blizini
Vaugirarda. S očiju su joj skinuli povez tek ti mas¬lom salonu koji je
obasjavalo nekoliko sviječnjaka, a u kojemu se nalazilo nekoliko ličnosti
pod peri-kama, vrlo kruta držanja i koji kao da nisu bili baš oduševljeni što
je vide.
Da tu nije bilo Desgreza, Anñelika bi se bila prestrašila da je upala u klopku
iz koje se neče živa izvuči.
Meñutim, namjere gospodina Colberta, graña¬nina stroga i hladna lica,
bijahu poštene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve što ih je Anñelika
uputila kralju od tog pučanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s
dvora. Njegovo veličan¬stvo je poslušalo njegov savjet, mada zle volje I
prisiljeno na to, treba priznati, skandalom što su ga izazvali Stihoklepčevi
pamfleti.
Anñeliki je odmah upalo u oči da je njen po¬ložaj izvrstan, a o njenim
zahtjevima da se ras¬pravlja samo zato da bi se sačuvala forma.
Kad je dva sata potom napustila taj učeni skup nosila je sa sobom obečanje
da če joj iz kraljeve blagajne biti: isplačeno pedeset tisuča livara da bi mogla
obnoviti gostionicu „Crvena krinka". Osim toga, bit če potvrñeno ovlaštenje
za otvaranje pro¬davaonice čokolade što je svojevremeno bilo izdano ocu
mladog Davida Chailloua, samo što če ovaj put i Anñelikino ime biti u nj
uneseno. Na kraju je udovoljeno i njenu zahtjevu da njeni poslovi ne
potpadnu pod nadležnost nijednog ceha.
Postigla je uz to mnoge olakšice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime štete
što ju je ona osobno pretrpjela, tražila je u vlasništvo jednu ak¬ciju nedavno
osnovanog Zapadno-indijskog društva.
Ovaj posljednji zahtjev poprilično je iznenadio njene sugovornike. Ali ta su
gospoda ubrzo primi¬jetila da se mlada žena sjajno razumije u poslove. Ona
im je skrenula pažnju da su njenu buduču trgovinu posebno zanimale
egzotične namirnice te da se Zapadno-indijsko društvo moglo samo rado-

434

28*

435

vati jednoj mušteriji kojoj je bilo u interesu da rečeno društvo dobro


uznapreduje potpomagano novčarima kraljevstva.
Gospodin Colbert je gunñajuči priznao da su zahtjevi mlade žene dosta teški,
ali umjesni i osno¬vani. Dakle, svi su njeni zahtjevi prihvačeni. Zau¬zvrat
žbiri gospodina d'Aubraysa, zapovjednika po¬licije, poči če do ruševne
kolibe na otvorenom po¬lju, gdje če preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u
kojim su masnim slovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea,
viteza de Lorrainea i go¬spodina d'Orleansa, kraljeva brata.
U onoj istoj kočiji navučenih zastora Anñelika se vratila u Pariz. Trudila se
da sakrije svoj opti¬mizam i svoju radost. Činilo joj se da ta njena ra¬dost
nije na mjestu, osobito ako se pomisli na ka¬kvim je grozotama iznikla
njena pobjeda. Ali ako se sve bude odvijalo kao što je predviñala, neka je
ñavo odnese ako jednoga dana ne postane jedna od najbogatijih žena Pariza.
A s novcem je mogla daleko stiči i visoko se popeti. Poči če u Versailles, bit
če predstavljena kralju, njeni če sinovi biti od¬gojeni kao i sva ostala mlada
gospoda.
Na povratku joj nisu povezali oči, zato što je več bila duboka noč. Bila je
sama u kočiji. Zao¬kupljena svojim računima i snovima put joj je pro-Sao
za tili čas. Oko sebe je čula topot konjskih kopita.
Odjednom se kočija zaustavi I jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti
jednog fenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je
na konju.
— Ovdje ču vas napustiti, gospoño. Kočija če
vas odvesti kuči. Za dva dana ču vas vidjeti i na¬
dam se da ču vam izručiti ono što vam je obečano.
Je li sve u redu?
— Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je div¬
no. Ako uspijem lansirati čokoladu, sigurna sam da
mi ništa ne stoji na putu do bogatstva.

— Uspjet čete! Živjela čokolada! — reče


Desgrez.
Skine šešir, i sagiiuvši se,, poljubi joj ruku mo¬žda nešto duljini poljupcom
no što je pristojnost dopuštala.
— Zbogom, Markizo anñela!
Ona mu se nasmiješi.
— Zbogom, policajce!

436
437

TREČI DIO
GOSPOðE IZ ČETVRTI MARAIS

XXXI ČUDNE IZJAVE KOBASICARA S TRGA GREVE


Kobasičar s trga Greve odmarao se sjedeči pred svojim dučanom. Bilo je to
prvih dana pro¬lječa. Nebo je bilo vedro. Na vješalima nije nitko visio,
nikakvih priprema nije bilo za vješanje, a s druge strane Sene dizali su se u
zelenomodro nebo kusati zvonici Notre Dame oko kojih su uzli¬jetala velika
jata golubova i vrana.
Zrak je bio tako čist da se s tog mjesta ispred dučana čulo tiktakanje
mlinskog kotača gazde Hug-hesa dolje na padini rijeke.
Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vi¬djelo se da korizma nije
daleko. Svijet se več spo¬rije kretao, več mu se u lice zasijecala crta zlovolje
kao da je ta žrtva što ju je Gospod od njega tražio jedanput na godinu bila
prava nesreča. Gazdi Lu-casu, kobasičaru, valjat če zatvoriti dučan. Neče
ništa zaraditi, a njegova če žena gunñati kao bije¬sna krmača. Ali pokora je
pokora! Kakvi su to krščani koji bi htjeli vršiti pokoru, a ne podnijeti nijedne
žrtve? Gazda je Lucas bio zahvalan u svom srcu svetoj crkvi što je
uspostavila korizmu i tako mu pružila priliku da se svojim grčevima u
želucu pridruži muci Kristovoj na križu.
Jedna vrlo lijepa kočija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasičarnice. Iz
kočije iziñe žena, žena
441

vrlo lijepa, koja je svoju kosu češljala po novoj modi, modi gospoña iz
četvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrčama, s dvije duže kovrče koje su se
spuštale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je čak i u tome
vidio ludost vremena: žene su rezale kose, najljepši ukras što im ga je Bog
dao. Trebalo bi samo da njegova žena, ili nji¬hova kčerka Jeanne, odrežu
kose da bi se ugledale na velike gospoñe!
Pa čak i u danima velike bijede 1658. kad u kuči nije bilo novca gazda se
Lucas usprotivio na¬mjeri svoje žene da svoju kosu proda onim prokle¬tim
vlasuljarima, koji su se lakomili na ženske kose zbog toga što su od nje
pravili vlasulje za gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: žene su rezale
svoje kose da bi te kose svršile na muškaračkim glavama!
Gospoña je promatrala nazive firmi kao da ne¬što traži.
Kad se približila kobasičarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna.
Jednom prilikom su mu je pokazali na tržnici gdje je ona imala dva
skla¬dišta. Ta žena nije pripadala visokom društvu, ma¬da se obratno moglo
pretpostaviti na-temelju njena držanja i divote njenih haljina. Bila je to neka
go¬spoña Morens, jedna od najbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se
zahvaljujuči namisli da uvede modu proizvodnje i prodaje čokolade. Ne
samo da je ona bila vlasnik prodavaonice čokolade „Špa¬njolska patuljčica"
u predgrañu Saint-Honore, več je bila i vlasnica vrlo brojnih restauranata i
gosti¬onica. Osim toga, ona je svoje prste umiješala i u mnogo skromnije,
ali unosne poslove kao što su bili „kočije za pet novčiča" i nekoliko
dučančiča na Sajmištu Saint-Germain, a imala je i isključivo pra¬vo prodaje
egzotičnih ptičica na obali Megisserie. •Četvorica trgovaca koja su slijedila
dvor na njego¬vim pomicanjima plačali su joj taksu za pravo pro¬daje svoje
robe.
Pričalo se da je udovica, da je počela ni od čega, ali da je tako spretna u
poslovima da su se
442

največe ličnosti pa čak i gospodin Colbert, rado 6 njom sastajale.


Sjetivši se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko
mu je dopuštao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila.
— Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik ko-
basičarnice Saint-Antoine — upita žena.
— Ja sam taj, gospoño. Stojim vam na raspo¬
laganju, ali učinite mi čast i uñite u moj skroman
dučan...
Gazda Lucas poñe ispred nje nadajuči se več velikoj narudžbi.
— Imam ovdje safalade, kobasice naizgled lje¬
pše od ahata, ukusnije od nektara, kobasice koje
daju odličan ukus juhi i svim jelima u koja ih se
miješa; dovoljan je komadičak, ne veči.od kocke...
Imam i ovaj crveni pršut...
— Znam ... znam da je sve ono što proizvodite
odlične kakvoče, gazda Lucase — prekine ga ona
ljubazno — Uskoro ču vam poslati svoga slugu
s narudžbom. Meñutim, ja sam jutros ovamo došla
zbog nečeg sasvim drugog ... Evo u čemu je stvar:
več mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj
dug koji sam došla podmiriti.
Dug? — ponovi kobasičar začuñen.
Pažljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da
nikad s njom riječi nije progovorio.
Ona se osmjehne.
— Jest, dužna sam- vam. Pet godina je odonda
prošlo. Vi ste pozvali liječnika i ljekarnika da pruže
pomoč jednoj djevojci kojoj bijaše pozlilo ispred
vaših vrata ...
— Ali time mi još niste kafeali tko ste, u stvari
— odgovori on blago — jer nije mi se dogodilo
samo jednom da pomognem osobama kojima je
pozlilo pred mojim vratima. S obzirom na sve ono
što se dogaña na trgu Greve, bolje bih učinio da
prijeñem u milosrdne redovnike nego da prodajem
suhomesnatu robu. Nije ovo mjesto za ljude koji
443

hoče mirno da žive. No ovdje čovjeku nije nikad dosadno. Ispričajte mi kako
je to bilo s vama, mo¬žda če mi vaše pričanje osvježiti pamčenje.
— Bilo je zimsko jutro — poče Anñelika pro¬
tiv volje uzbuñenim glasom. — Na trgu Greve su
spaljivali jednog vješca. Htjela sam vidjeti pogub¬
ljenje te sam došla ovamo. Nisam dobro uradila,
jer sam bila pri kraju trudnoče. Vatra me je pre¬
strašila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam došla
u vašoj kuči. Vi ste pozvali liječnika .. .
— Da, da! Sad se sječam — progunña gazda
Lucasi
S lica mu nesta radosnog smijeha. U neprilici je promatrao Anñeliku
izrazom u kojemu se osje¬čalo žaljenje i strah.
— To ste, znači, vi bili — reče tiho. — Jadna
ženo!
Anñeliki planuše obrazi. Znala je da če taj korak izazvati bolne uspomene.
Zarekla se da se mišlju neče zalijetati natrag u prošlost več da če samo
ponavljati kako je ona gospoña Morens, žena solidne imovine i na čijem
imenu nema nikakve mrlje.
Ali povik tog poštenjačine oslobodi njena čuv¬stva i ona sebe vidje
izgubljenu u onom mnoštvu, guranu, gaženu, jadnu sa svojim velikim
smučenim očima, sa svojim deformiranim tijelom.
Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te čipkaste orukvice što su joj
lepršale oko zglavaka ukrašenih nakitom. Napokon reče, trudeči se da se
osmjehne:
, — Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna žena, a vi ste, gazda Lucas, bili
prema meni neo¬bično dobar. Ali život se poslije pokazao dobrostiv prema
meni tako da vam danas mogu zahvaliti kao što ste zavrijedili.
Kazavši to, izvuče iz džepa tešku kesu od kože i položi je na pult. Kobasičar
kao da to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao pažljivim i po-dozrivim
očima.
444

— Eliza, doñider malo ovamo — vikne iznad


ramena.
Kobasičareva žena priñe i pokloni se u svojim brojnim suknjama od
ferandine obrubljene baršu¬nom. Bijaše čula razgovor.
— Pa da — reče — mnogo ste se izmijenili, ali
ja bih vas prepoznala ako ni po čemu a ono po
očima. Moj muž i ja često smo žalili što smo vas
pustili da odete u onom stanju i često smo željeli
da vas ponovo vidimo.
— Utoliko smo više to željeli...
— ... što smo smatrali da bismo vam trebali
kazati svoje mišljenje...

— ... o onom što se prije t6ga dogodilo.


— ... u slučaju da ste mu u rodu...
Bili su prilično smušeni, savjetujuči se očima i nižuči svoje primjedbe kao
molitve litanija.
— Kome to u rodu? — u čudu je pitala
Anñelika.
— Pa zaboga, u rodu s vješcem?
Mlada žena stane odmahivati glavom u nasto¬janju da svom licu da što
ravnodušniji izraz.
— Ne, ja mu zaista nisam bila ni u kakvom
rodu.
— Pa i to se dogaña. Meñutim, žene mnogih
osuñenika koje doñu ovamo da ih po posljednji put
vide, onesvijeste se tu na mojim vratima. Ali...
buduči da mu niste u rodu...
— A šta biste mi kazali da sam mu slučajno
u rodu?
— ^a bili bismo vam ispričali ono što se do¬
godilo kod krčmara u „Plavoj lozi", našeg susjeda,
kad su se kolica zaustavila i kad su iz njih skinuli
vješca da popije čašu vina prije no što če ga popeti
na lomaču.
— A što se dogodilo?
Čovjek i žena izmijeniše poglede.
— Oh! Pa znate — reče gazda Lucas — nisu to
stvari o kojima bi se moglo bilo kome pričati... htio
sam reči, koje bi se mogle ispričati nekome koga se
445

ne tiču. Uostalom, sve to bi moglo zanimati samo nekog člana njegove


obitelji, a buduči da vi niste ni u kakvu rodu ...
Anñelika je gledala njihova crvena lica, prela¬zeči s jednoga na drugo,
zamječujuči na njima samo dobrotu i naivnu ljubaznost.
— Poznavala sam ga — najzad če prigušenim
glasom. — Bio mi je... muž!
Kobasičar kimne glavom.
— To smo i pretpostavljali... A sad slušajte.
— Čekaj... — reče žena.
Poñe k vratima, zatvori ih i stavi dva drvena kapka na izlog gdje su bili
izloženi njihovi proiz¬vodi.
U polumraku ispunjenom ukusnim mirisom ko¬basica, slanine, pršuta i
šunke Anñelika se pitala, dok joj je srce snažno tuklo, kakva če to sad
otkriča čuti. Ona je došla ovamo bez ikakvih zadnjih mi¬sli. Često je sebe
prekoravala što se još uvijek nije odužila tim dobrim ljudima što su joj
pružili pomofr več je "s tim stalno odugovlačila. A što su joj mogli kazati što
ona več nije znala...? Da krvnik nije potpalio lomaču? Da tijelo Joffreva de
Pevraca nije izgorjelo na njoj? Da njegov prah nije vjetar raz¬nio na sve
četiri strane svijeta?
— Gazda Gilbert, krčmar, nam je ispričao ovo-
— poče kobasičar. — Jedne večeri je malo. jače po^
tegao, a tajna ga je previše tištila. Poslije smo mu
se morali zakleti da nečemo o svemu tome zucnuti
riječi, jer s takvim pričama nema šale i jedne bi
se večeri lako mogao nači s bodežom u vratu. Reče
da su onu noč uoči pogubljenja došli k njemu neki
zakrinkani ljudi i ponudili mu" čitavu vreču škuda.
A što su zauzvrat htjeli? Da im gazda Gilbert pre¬
pusti krčmu sutradan čitavo jutro. Dakako, krčma
na trgu Greve u dane pogubljenja pravi odlične
poslove, ali u vreči je bilo triput više novca no što
ga je on tog jutra mogao zaraditi. Stoga reče: „Ova¬
mo ruku, do vraga, u svojoj ste kuči!" Kad su^se.
zakrinkani sutradan pojavili, on zatvori vrata krČ-
446

me i povuče se otraga u sobu sa svojom obitelj* i sluškinjama.


— S vremena na vrijeme, iz znatiželje bi vir-nuo kroz pukotinu na zidu da
vidi što rade zakrin¬kani prikani. Nisu ništa radili. Mirno su sjedili oko
stolova i zagledali kao da nešto čekaju. Neki. su poskidali krinke, ali gazda
Gilbert ih nije po¬znavao. Treba kazati da je on slutio zašto su oni tražili da
im ustupi svoju krčmu. Naime, ispod krč¬me se nalaze veliki podrumi, u
stvari, rimskog po¬rijekla, koji su ruševnim podzemnim hodnikom spo¬jeni
s obalom Sene. Rečeno izmeñu nas, on se po¬nekad njima služi da bi u
krčmu prokrijumčaria koju bačvu vina i tako izbjegao plačanje trošarine'
onim ljudima s uprave grada.
— Stoga se i nije začudio kad je vidio kako«
ti njegovi prijatelji podižu pokrovac nad podru¬
mom. U tom trenutku gomila je počela vikati jer
su kolica s osuñenikom prispjela na ugao Nožarske
ulice i trga. Svi su bili na prozorima, osim gazde
Gilberta koji je virkao kroz pukotinu, radoznao što-
se zbiva u njegovoj krčmi.
— Vidio je neke ljude kako izlaze iz podruma
Nosili su nekakav podugačak predmet umotan u
vreču... Nije mogao vidjeti što se u toj vreči na¬
lazilo, ali je pomislio: „Časne mi riječi, reklo bi se-
da je unutra nečija lešina."
— Napolju se podigla paklena galama. Kolica
su stigla tačno pred krčmu „Plava loza" kadli je
nastala nekakva gužva koja je kolicima prepriječila
put. Majstor Aubin je vikao, njegovi su pomočnici
razgonili gomilu bičevima, ali kolica nikako da
krenu. Čekajuči da se put raščisti, majstor Aubin
uñe u „Plavu lozu" u namjeri da svoju žrtvu okri¬
jepi čašicom rakije. To on često čini. Pa i on po¬
tegne, zajedno sa svojim pomočnicima. Treba pri¬
znati da taj krvnički zanat nije lak i da je tim
ljudima potrebna okrepa, zar ne?
— Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je
vrlo lijepo vidio osuñenika. Na sebi je imao bijelu
44?

košulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale...


Oprostite mi, gospoño, ako sam vam ovom pričom učinio nažao. Eliza,
donesi bocu i čašice.
— Ne, ne, molim vas, nastavite — molila je
Anñelika uzbuñena.
— Pa... pravo da kažem, to bi, uglavnom,
bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Ništa nije vi¬
dio. U krčmi je bio mrak. Cuo je kako majstor Au-
bin viče, jer nikoga nije bilo da ga posluži pičem.
Kopljanici napolju nisu nikome dopuštali da uñe.
Osuñenika su položili na jedan stol.
— A što su radili zamaskirani ljudi?
— Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je
mračno. Gilbert kaže: ništa nisam vidio. Ali u či¬
tavoj toj stvari nešto je jače od njega i od njego¬
vih očiju: uvjerenje da ljudi što su došli iz po¬
druma nisu odvukli natrag onu istu vreču s onim
istim sadržajem več drugu vreču i s drugim sa¬
držajem i... da je onog dana na trgu Greve
spaljena lešina što su je oni ljudi iz podruma do¬
vukli!
Anñelika rukom proñe preko čela. Ta joj se priča činila ludom. Pitala se
zašto joj su je ispri¬čali. Nije uspiievala objasniti značenje skriveno pod tom
pričom. Malo-pomalo neka se svjetlost probije kroz njeno zaprepaštenje: ne
znači li to, možda, da Joffrey nije mrtav?
Je li to bilo moguče? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik
,vezan uza stup! Ostala je sama, izložena svačijoj nemilosti... Nikad se
nijedno svjetlo nije upalilo u njenoj noči, nikad nijedna riječ, nikad
prijateljski znak . . . Joffrev živi! I ona je morala čekati više od pet godina da
bi joj o tome nešto natucnuo jedan... kobasičar koji, po svom vlastitom
priznanju, nije ništa vidio i samo joj je ponovio riječi nekog pijanog
krčma¬ra... Koje li ludosti!
Joffrev živ... Postoji, dakle, mogučnost da ga vidi, da ga dotakne... Da vidi
njegovo tajanstveno
448
lice, očaravajuče, jedinstveno; njegovo strašno, a opet tako lijepo lice! Gdje
li je sada? Zašto se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znači da je mrtav. Da
mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi.
— Umirite se — tješila ju je kobasičareva že¬
na. — Ne drščite tako. Ta samo je pretpostavka to
što smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina.
Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili
triput. Uza sve to osječala se slomljeno kao poslije kratke i žestoke bolesti.
Žalosno odmahne glavom:
— To što ste mi ispričali, zaista je neobično.
Ali kako da se objasni? Ako je osuñenik zami¬
jenjen, majstor Aubih je to morao primijetiti, po¬
slije, kad mu je navlačio ogrtač s kukuljicom prije
no što če ga vezati za stup lomače. Znači, majstor
Aubin je bio potplačen, da bi sudjelovao u tom
pothvatu, i...
Anñelika protrne.
— Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao
što sam ga vidjela ja, shvatili biste da je to nemo¬
guče.
Muž i žena nemočno slegnuše ramenima.
— Znamo samo to što smo vam ispričali, jadna
moja gospoño! Mislili smo da če vas ta stvar zani¬
mati. Cesto smo govorili: „Zašto se ona jadnica
nije više povratila? Možda bi joj ovo što smo do¬
znali dalo malko nade?"
— Pet godina — prošapče Anñelika — i nika¬
kve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao tako
odane prijatelje — ali koje? — koji su ga izbavili
na taj način i u posljednji trenutak iz krvnikovih
ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu
svotu da bi potkupili majstora Aubina, zašto mi
nitko od njih za sve ovo vrijeme nije dao nikakva
znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje!
Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemi¬renim očima povede po gazdi
Lucasu i njegovoj ženi.
ts Put u versaBles

— Zašto ste mi sve ovo ispričali? Da me ne


mislite izdati?
— Zaboga, šta vam pada na pamet, draga
— A zašto onda? Ili ste me htjeli ucijeniti?
— Vi ste sasvim izgubili glavu — reče mali
kobasicar poprimivši iznenada dostojanstveno dr¬
žanje. — Kad mogu, rado ču napraviti uslugu bli¬
žnjemu, eto u tome je stvar. I što sam više razmi¬
šljao o čitavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio da bi
upravo vama trebalo ispričati je.
I, podigavši bogobojazne oči prema Djevičinu liku, nastavi:
— Cesto se molim Bogorodici da me nadahne
iskrenim milosrñem, korisnim i blagotvornim, a ne
onim što uznosi onog što ga čini, a ponižava onog
što ga prima.
— Ako ste več tako dobar hriščanin, morali
biste se radovati smrti jednog vješca i ne želiti da
uskrsne iz mrtvih.
— Ja se ne radujem nijednoj smrti — promr¬
mlja kobasicar čije su oči, uvaljene u debele obra¬
ze, blistale iskrenošču. — Oči u oči sa smrču duša
se svakog čovjeka nañe u opasnosti da zauvijek
bude izgubljena. Nijedan osuñenik ne proñe ovim
trgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga
spasi kako bi imao vremena da se otkupi ili da
živi bolje pošto se pred vječnim ponorom suočio
sa svojim grijehom. A to se ponekad i dogodi:
kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili... izbije
na trgu metež i osuñenik se spasi, što se nedavno
dogodilo trojici na smrt osuñenih. Eto, tim se shir
čajevima ja veselim.
Žena je ponovo otvorila vrata dučana. Sunce je prodrlo u prostoriju i
obasjalo iskrene osječaje na kobasičarevu licu, Anñelika, kojoj je iskustvo
izo¬štrilo čula, primijeti njegovu iskrenost i reče ču¬deči se:
— Zašto ste vi dobri? Ljudi vašeg položaja su
tvrda srca. Neče bližnjemu učiniti dobra ako nisu
sigurni da če im to donijeti neku korist.

— A zašto ne bih bio dobar? — odgovori koba-sičar- osmjehujuči se nevino


poput djeteta. — 2ivot je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog
neke prevare ili opačine zahvaljujuči kojima bih možda postao nešto bogatiji
ili močniji od dru¬gih!
Pošto se s njima oprostila, Anñelika pošalje kočiju nazad odlučivži da se
pješice vrati na trg
Vosges.
Iako se osječala slabom, htjela je malko pro¬šetati, da bi sredila svoje misli.
Poñe duž Sene ulicom nedavno sagrañenom koja je prolazila kraj samostana
celestina.
Sjenice u njihovim lijepo ureñenim vrtovima počele su se zaodijevati liščem
i viticama ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali
kad su zreli grozdovi mogli staviti u is¬kušenje posjetioce, a otvarali su ih
poslije berbe. Anñelika uñe i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je često ovamo
dolazila u društvu svojih prijate¬ljica ili udvarača koji su joj recitirali
stihove ili u nedjelju zajedno sa svojim sinovima, Florimon-dom i
Cantorom.
Tog su jutra vrtovi bili još pusti. Nekoliko redovnika u smeñim habitima i u
pregači od gru¬bog platna obrañivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz
samostana je ñopiralo zujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono
bez prestanka tuklo. Iz čitave te smjese pobožnih glasova, svetih pjesama,
voštanica, tamjana, iz tih obreda, dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom
vremena, cvijet prave svetosti, savršene, kao što je bio gospodin Vincent ili
kao što je bio kobasicar s trga Greve. Svetosti svakidašnje, prožete
dobročudnom mudrošču koja baca u sjenu vjekovne sramote, sičušnosti i
vjersku
nesnošljivost.
„Zbog tih izvanrednih biča", mislila je Anñeli¬ka, „moglo se praStati."

450

451

XXXII
ANðELlKINE TRGOVAČKE SPOSOBNOSTI
Sjedeči ispod sjenice Anñelika se u mislima vračala posjeti gazdi Lucasu.
Duh joj je zaoku¬pljao dobričina kobasičar. Nadala se da če na kraju
razlučiti sigurnost od sumnje.
Priča je svaki put dobivala drugačiji izgled, zavisno od mišljenja što bi u njoj
o kobasičaru prevladalo. Sad je ona u toj priči vidjela plod mi¬stične tlapnje,
pokušaj da joj se izvuče'novaca ili naprosto povjerljivost jednog brbljivca
uvijek sret¬nog da zna više od drugih.
Poslije tolikih godina kako da ,ona protumači pokušaje ili djela nekolicine
zamaskiranih šaljiv-čina ujutro prije pogubljenja? Pa kad. bi i pretpo¬stavila
da vlasnik „Plave loze" nije pobrkao u svo¬joj pijanoj svijesti dogañaje,.
kome je moglo biti stalo do toga da omoguči bijeg Joffreyu de Pevracu?
Anñelika je najbolje znala kako su se svi od njih otuñivali pošto su pali u
nemilost.
Andijos je u to vrijeme bio bjegunac. Doduše, poslije se saznalo da je
pobunio Languedoc protiv kralja. Vodila se nepoštedna borba: zasjede,
nepri¬jateljstva, neplačanje poreza, čarkanja s kraljevim trupama.
Naposletku sam je kralj morao krenuti u Languedoc da bi dokrajčio opasnu
napetost. An¬dijos je bio zarobljen.- Anñelika je to doznala slu-

Sajuči brbljarije dvorskog svijeta koji je dolazio da se sladi čokoladom u


„Španjolskoj patuljčici".
Možda je tim pothvatima Joffrejr de Peyrac bio osvečen, ali spasili ga
zasigurno nisu.
A majstor Aubin? Zar se i pomisliti moglo da bi on mogao sudjelovati u
takvoj prevari? Pri¬čalo se da je taj savršeni državni službenik odbio čitava
bogatstva.
I kako to da za svih tih pet godina nikada ni riječi nije čula o tom čudnom
slučaju?
I što je vrijeme više prolazilo, to su lude nade male Anñelike sve više
kopnile pod neumoljivim razmišljanjima gospoñe Morens. Na žalost, ona
nije više bila mala djevojčica što'se zanaša nemogučim snovima. Sam život
se pobrinuo da je uvjeri kako je neumitno sama. Njen muž je bio zaista
mrtav a nije važno da li je završio svoj život na lomači ili je poslije umro
bogapitaj gdje! Ona ga sigurno više nikad neče vidjeti!
Stisnula je ruke kao što je običavala činiti kad bi njom ovladalo veliko
uzbuñenje. Njeno mla¬do lice je ponekad poprimalo izraz odsutan i blag,
izraz' mirenja sa sudbinom. Ali rijetki su bili oni koji su poznavali to njeno
lice jer su trgovački poslovi od nje tražili da bude uvijek dobro
raspolo¬žena, lukava pa i pomalo bučna. Ona se lako pri¬lagodila toj ulozi
zato što je po prirodi bila živa-duha.
Uostalom, to ju je omamljivalo. Nije više ima¬la vremena da o koječemu
misli. U toku posljed¬nje godine ona nije oklijevala da se baci u vrlo smjele
pothvate od kojih se Audigeru dizala kosa na glavi. Uza sve to, sve joj je ili
gotovo sve, pola¬zilo za rukom.
Anñelika je sada bila bogata. Posjedovala je kočiju, stanovala je na trgu
Vosges. Ona više nije ulijevala mirisavo piče u šalice lijepih namiguŠa več
je to činila čitava vojska crnčiča što ih je na¬bavila u Seti i poslije izučila da
poslužuju goste.

452

4S&

A ona se sasvim posvetila računima i brojka¬ma i živjela životom bogate


grañanke.
Anñeiika se digne i uputi polako Obalom ce-lestina. Da ne bi suviše izmorila
mozak razmišlja¬njima o onom što je čuia od gazde Lucasa, stane se
prisječati dogañaja što su se zbiii poslije one noči kad se na tajnom sastanku
susrela s gospodi¬nom Colbertom.

Prije svega, sjetila se prodavaonice čokolade koja je za kratko vrijeme


postala jedno od mon¬denih sastajališta Parižana. Tu je prodavaonicu
na¬zvala Španjolska patuljčica. Jednoga dana im je došla u posjetu glavom
sama kraljica sretna što više nije bila jedina osoba koja pije čokoladu.
Nje¬govo veličanstvo kraljica došla je u pratnji svoje patuljčice Terezite i
svog patuljka, časnog Barka-role.
Otada su poslovi u prodavaonici i§li da nisu mogli bolje.
Anñeliki je bilo jasno da je za nju bilo od ve¬like koristi što se udružila s
dobričinom Audige-^ rom koji je bio zaljubljen u nju. Isuviše slab da bi joj
se suprotstavljao i uvjeren da če ona prije ili poslije postati njegova žena,
puštao ju je da radi što hoče.
Iako se strogo pridržavala svih tačaka njihova ugovora, ipak se Anñelika
trudila da što veča za¬rada pripadne njenom dijelu posla. Tako je ona
potpuno preuzela na sebe brigu u poslovanju pro¬davaonica što ih je
pootvarala u gradičima oko Pa¬riza: U Saint-Germaineu, Fontainbleauu,
Versaille-su, pa čak i u Lionu i Nantesu.
Bila je nepogrešiva pri izboru ljudi što ih je stavljala na čelo svojih novih
prodavaonica. Pre¬puštala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat tra¬žila da
im računi budu tačni. Osim toga, ugovo¬rom ih je obavezivala da prvih šest
mjeseci;njihovi poslovi budu u stalnom rastu, inače če poslovoña biti
smijenjen. Ugroženi tom prijetnjom, poslovo--
454
ñe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je bila dužnost da piju
čokoladu.
Anñelika nije imala manu mnogih trgovaca i novčara onog vremena: ona
nije gomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet.
Ulagala je u razne sitnije poslove, kao što je, na primjer, bio posao s javnim
kočijama Pariza koje su polazile od palače Saint-Fiacre te uz put kupile
sluge, paževe, krojačice, trgovce, vojnike na štakama i užurbane činovnike i
odvozile ih za sve¬ga pet novčiča tamo gdje su željeli.
Bijaše se, osim toga, udružila i sa svojim neka¬dašnjim vlasuljarom
Fran?oisom Binetom iz To-ulouse.
*
Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tužila za svojom
dugom kosom koju joj bijahu odrezali oni lupeži u Chateletu, Anñelika se
sjetila Frangoisa Bineta.
Njena „nova" kosa nije bila ružna, naprotiv imala je još zlatnije preljeve i
bila još valovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo po¬stala
gospoña nije ju mogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i
velikoj neprilici. Valjalo joj je pribječi umecima. Ali da li če prona¬či gdje
boju kose sličnu svojoj, s onim sjajnim pre¬ljevima koji su se rijetko viñali?
Sjetila se riječi stražara koji joj je odrezao kosu:
— Prodat ču je gospodinu Binetu u ulici Saint--Honore.
Nije li to, možda, bio onaj njen Binet iz To-ulouse...? U svakom slučaju,
postojale su male mogučnosti da je on još uvijek čuvao njenu kosu. Ali nju
je spopala želja da vidi tog svog nekada¬šnjeg slugu i ta je želja više nije
napuštala, tako da se jednoga dana uputila k njemu.
I zaista je to bio onaj njen Frangois Binet, obazriv, ljubazan... brbljiv. U
njega se mogla mir-
453

ne duše pouzdati. Pričati ča o svemu i svačemu, ali nikad se nijednom riječju


neče dotači prošlosti.
Oženio se. Žena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih
dvoje su uspjeli pri¬vuči vrlo biranu klijentelu.
Anñelika se mogla bez brige pojaviti pred ne¬kadašnjim vlasuljarom svoga
muža.
Gospoña Morens je bila vrlo poznata ličnost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok
joj je dotjerivao frizuru, ispotiha zvao: „gospoño grofice". Mada joj je to
godilo, nju je spopadala želja da zaplače.
Binet i njegova žena vrlo smjelu frizuru na-praviše Anñeliki. Sasvim na
kratko su joj odre¬zali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikova¬ne uši,
a od odrezane kose napraviše nekoliko ume¬taka koje su joj ljupko složili
uzduž vrata i rame¬na i tako ih na umjetan način produžili.
Dok je sutradan Anñelika s Audigerom šetala Mailom, dvije gospoñe je
zaustaviše da bi je upi¬tale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru.
Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udruži s vlasuljarom i
njegovom ženom. Ona če njima slati bogate gospoñe, svoje mušterije, a oni
če joj za to davati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da pošalju
u provinciju naučnike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam
Pariz više nije mogao nasmagati dovoljno žen¬ske kose da bi se udovoljilo
sve večoj potražnji za vlasuljama.
Posljednja trgovačka transakcija Anñelikina bila je i najvažnija. Kupila je
nekoliko „dijelova broda" od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean
Castevast s kojim je več otprije bila u poslov¬nim odnosima.
Gazda Castevast se bavio svakojakim poslovi¬ma. Iznajmljivao je ribarske
brodove koji su odla¬zili na ribarenje čak u Novu Zemlju, prodavao ba-kalar
u Parizu, trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za
Ameriku, odakle
458

je opat dovozio kolonijalnu robu. Cak je i gusarske brodove opremao.


Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje Posuñivao je novac
mornarima na svojim brodovi¬ma, i to uz velike kamate i na kratak rok.
Osigu¬ravao je uz četiri posto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su
stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju čvrstu podlogu. Kupovao
je i zamjenjivao krščanske robove za Arape što bi ih njegovi brodovi
zarobili, i to posredstvom redovni¬ka Svetog trojstva čiji se samostan
nalazio u Li-sieuxu.
Zahvaljujuči ovoj posljednjoj svojoj djelatno¬sti, gazda Castevast je smatran
dobročiniteljem čo-. vječanstva mada je od obitelji zarobljenih krščana
tražio „predujam" i od njin dobivao novac na ime njihove zahvalnosti.
Kao što rekosmo, Castevastovi su poslovi do¬bro napredovali, meñutim,
ponekad se upuštao u presmione pothvate te se>zbog toga u posljednje
vri¬jeme našao na rubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na
drugom se pobunila posada, zbog povečanih nameta na sol propao mu je
čitav tovar bakalara.
Anñelika iskoristi tu priliku i tobože pritekne u pomoč lukavom trgovcu
kojega je cijenila zbog njegove sposobnosti i odvažnosti
Pomogla mu je tako što mu je u početku posu¬dila novaca. Zatim, mu je
svojim vezama pomogla da bude izabran za kraljeva prokuratora u
grad¬skom viječu Honfleurea. Uz to je polučila da i nje¬gov brat dobij a
položaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujuči tim
imeno¬vanjima, Jean Castevast je uspio iziči na kraj s po-reskim vlastima.
Osim toga, kao akcioner Zapadnoindijskog i Istočnoindijskog društva,
Anñelika je od Colberta postigla da Castevastovi brodovi mogu pristajati u
Martiniqueu plačajuči pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim
službenicima na otoku.
4S7

Izuzimanje od poreza bilo^ je prvo što je uspje¬la postiči čime se nesvjesno


naplatila -za sva ona poniženja što ih je osječala svaki put kad bi u
Monteloup dolazio poreznik. A možda se pri tim nastojanjima sječala prvih
trgovačkih savjeta što joj ih je dao gospodin Molines.
Jedno od načela gospoñe Morens, a možda je baš u tome bila i tajna njena
uspjeha, moglo bi se izraziti ovim riječima koje ona nikad nikome nije
povjeravala: „Svaka je trgovina dobra, ukoliko je osloboñena poreza."
U zamjenu za svoje zajmove i usluge Anñelika je postala suvlasnikom
Castevastovih brodova. Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioničar za
kolo¬nijalnu robu: za kakao, razumije se, ali i za kor¬njačevinu, bjelokost,
egzotične ptice i, za skupocje¬ne vrste drveta.
Ona je snabdijevala drvetom nove državne tvornice namještaja što ih je
gospodin Colbert po¬digao. Majmunčiče i ptice prodavala je Parižan¬kama
...
Sve joj je to omogučilo da zaradi vrlo mnogo novaca.
Zaokupljena svojim mislima i računima, Anñe¬lika je napustila obalu Sene i
uputila se Ulicom Beautreillis. Živost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo
joj je sada žao što je otpremila kočija-ša. Nije više bilo u skladu s njenim
novim dru¬štvenim položajem da ide pješice i da se miješa s nosačima vode
i služavkama koje su trčale ulicom. Ona više nije nosila haljine do gležanja
kao žene iz puka te joj je rub njene bogate haljine bio za¬prljan blatom.
Gomila svijeta u pokretu stane je gurati pre¬ma jednoj kuči. Poče se žestoko
opirati toj struji, ali joj jedan grañanin koji ju je gotovo prignječio, dovikne:
458

— Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ!


Velika se vrata otvore i kroz njih proñe ko¬čija u koju bijaše upregnuto šest
konja. Anñelika odjednom iza prozora kočije prepozna strogi profil princa
de Condea4 Netko vikne:
— Živio gospodin princ!
Mrgodan, princ podigne čipkastu orukvicu. Za narod je on još uvijek bio
pobjednik kod Rocroi. Na žalost, Pirinejski, mir ga je prisilio na povučen
život koji njemu nije nimalo bio po volji.
Kad je prošao, svatko poñe za svojim poslom. Anñelika proñe ispred
dvorišta palače koju princ upravo bijaše napustio. Znatiželjno se zagleda u
zgradu. Od nekog joj vremena njen lijep stan na trgu Vosges bijaše postao
pretijesan. Počela je sa¬njati o palači s velikim ulaznim vratima, s
dvo¬rištem u kojemu bi se mogle okretati kočije, s dvo¬rištem u kojemu se
nalaze štale i kuhinje, stanovi za slučinčad, a sasvim odotraga lijepi vrt
zasañen stablima naranača i cviječem.
Palača što ju je promatrala tog jutra bila je gotovo još nova. Svjetlo i
jednostavno pročelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog
željeza, te krov od glatkih pločica škriljevca i s okruglim vidjelicama bili su
grañeni prema ukusu tog vremena.
Vrata palače su se polako zatvarala. Anñeli¬ka je oklijevala da napusti to
mjesto a da ni sama nije znala zašto, Primijeti da je grb uklesan nad vratima
bio kao odsječen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle uništiti
prinčevski grb, več je bilo očito da je to učinilo klesarsko dlijeto.
— Kome pripada ova palača? — upita jednu
cvjetaricu kojaje u blizini imala dučančič.
— Pa... gospodinu princu — odgovori proda¬
vačica kočoperno.
— A zašto je gospodin poinc naredio da se ski¬
ne grb iznad vrata? Šteta, svi ostali radovi u ka¬
menu su vrlo lijepi!
459

— Eh, to je druga priča — odgovori dobra žena,


namrštivši se. — Nad vratima je bio grb čovjeka
koji je sagradio palaču. Nekog plemiča, prokletnika.
Bavio se vračanjima, bio u sporazumu s vragom,
pa je osuñen na lomaču i spaljen.
Anñelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zašto je
pred tim vratima od svijetle hra.stovine što se blistala na suncu imala dojam
da je več jednom bila tu.
Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela pečate
kraljevog pravo¬suña ...
— Priča se da je onaj čovjek bio vrlo bogat —¦
dalje je, govorila žena. — Kralj je drugima raspo-
klanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio
največi dio, a meñu inim i ovu palaču. Prije no
što je u nju ušao, naredio je da se odstrani grb
vješca i čitava palača poškropi blagoslovljenom vo¬
dom. Znate, htio je mirno spavati.
Anñelika se zahvali cvjetarici i ode.
Prolazeči ulicom Saint-Antoine, počela je pre-metati po mislima trudeči se
da se domisli kako da doñe u vezu s princom de Condeom.
** *
Nekoliko mjeseci pošto bijaše otvorila prodava¬onicu čokolade, Anñelika se
preselila na trg Roval. Novac je več poprilično priticao u njene džepove.
Napustivši Ulicu poštenih grañana i preselivši se u aristokratsku četvrt,
mlada se žena popela za jednu stepenicu na društvenoj ljestvici.
Na trgu Roval plemiči su se tukli u dvoboju, a lijepe, su gospoñe razgovarale
o filozofiji, astro¬nomiji i poeziji.
Udaljivši se od mirisa čokolade koji su je pro¬ganjali, Anñelika se osječala
kao preporoñena. Oči¬ma punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj
svijet zatvoren i pariški.
460

Taj trg sa svojim ružičastim kučama, sa svo¬jim visokim krovovima od


škriljca, sa svojim ar¬kadama pod čijom su se sjenom stisli dučančiči
pomodne robe, pružao joj je sklonište gdje se ona odmarala od dnevnih
poslova.
Tu se živjelo životom povučenim i mondenim. Skandali su tu poprimali
lažan izgled kazališnih predstava.
Anñelika je počela uživati u uglañenom razgo¬voru, tom sredstvu kulture
što je več pola sto¬lječa vršilo snažan utjecaj na francusko društvo. Ali
uvijek je bila u brizi da če se osječati nelagod¬no. Njene su misli isuviše
dugo bile udaljene od problema o kojima je bila riječ u epigramima,
ma¬drigalima, sonetima!
Osim toga, svi su je smatrali pučankom, to jest ženom niskog porijekla,
stoga su najbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je čekala da u
njih prodre. Bogato se oblačila, ali nije bila baš pre¬više sigurna da su joj
haljine u skladu sa modom.
Kad su njeni sinovi odlazili da se na trgu pro-šetaju ispod drveča, svijet se
ogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Can-tor
su se oblačni u prava pravcata muška odijela od svile, brokata, baršuna, sa
velikim čipkastim ovratnicima, čarapama, a na nogama cipelice s vi¬sokim
petama. Lijepe su im kose pokrivali šeširiči ukrašeni perjem, a Florimond je
čak o pasu nosio sabljicu na koju je bio neobično ponosan. Iako je po
izgledu bio nježan i nervozan, neobično se odu¬ševljavao ratom. Izazivao je
na dvoboj majmunčiča Piccola ili mirnoga Cantora koji je u dobi od četiri
godine tek koju riječ znao kazati. Da nije imao bistre zelene oči, Anñelika bi
bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlo šutljiv, a i čemu da govori
kad ga je Florimond ionako razumio, a slu¬ge su ispunjale sve njegove
želje!
Preselivši se na trg Roval, Anñelika je uzela u službu još jednu kuharicu i
jednoga slugu. S Fli-potom koji je promaknut u lakeja, te kočijašem, go-
461

spoña Morens se nije morala sramiti pred susjeda¬ma. Barba i Jasmina su


nosile kapice od čipke, zlat¬ne križiče i indijanske šalove.
Uza sve to Anñelika je bila sasvim nacistu da je svi smatraju obogačenom
pučankom. Htjela se popeti što više, a saloni u četvrt Marais su dozvoljavali
ambicioznim ženama iz puka da prodru meñu aristokrate jer. je duh
sjedinjavao grañane i velike gospoñe.
Počela se truditi da stekne naklonost stare .gospoñice što je stanovala u
stanu: iznad njenai. Ta je gospoñica bila kačiperka u vrijeme cvata kar
čiperstva i ženskih rasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posječivala
je gospoñicu Scuderv. Iz¬ražavala se uglañenim i nerazumljivim riječima.
Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji se¬dam raznih načina poštivanja,
a uzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je muškarce, a Molierea je strašno
mrzila. Ljubav je za nju bila „pakleni la'-nac".
Nije, meñutim, bila uvijek tako ponosna. Šapu-talo se da se u mladosti nije
zadovoljavala dosad¬nom zemljom koja se zvala Nježnost, več da je
putovala kraljevinom koja se zvala Koketerija i često prebivala u njemu
glavnom gradu koji se zvao Užitak. Sama bi ponekad govorila podižuči
svoje blijede oči uvis: „Ljubav mi je strahovito opustošila srce!"
— E da je samo srce! — mrmljao je Auñiger kojemu se nije nimalo sviñalo
što Anñelika posje¬čuje tu staru kačiperku. — Vi postajete sitničavi, draga.
Kod nas narod kaže da je žena mudra kad uspije razlikovati prsluk i košulju
svoga muža.
Anñelika bi se nasmijala i tako razoružala Au-digera.
Zatim je odlazila s gospoñicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu
palaču gdje ju je ova upisala za tri pistolesa1.
1 Pistole — deset zlatnih franaka.

Tu se sastajao cvijet poštena svijeta, to jest mnoge žene što su pripadale


srednjim grañan¬skim slojevima, svečenici, mladi i naoružani ljudi,
provincijalci. Program tog društva je bio vrlo pri¬mamljiv:
„Želimo vam za svega tri pistolesa pružiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog
januara1 do po¬lovice korizme sve zabave što ih razborit duh može
zamisliti:
,,U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri čemu če svatko biti pošliižen
slatkim limunima i narančama iz Portugala.
,,U utorak: vokalni i instrumentalni koncerat.
,,U srijedu: predavanje o filozofiji.
,,U četvrtak čitanje članaka i novih komedija uz kritički osvrt.
,,U petak: neobična izlaganja podvrgnuta kri¬tici. "
Sve je bilo predviñeno da bi se umirilo gospo¬de koje su se bojale da se
kasno u noči 'vračaju kuči:
„Sigurna če pratnja biti stavljena na raspola¬ganje osobama kojima je stalo
do sigurnosti nji¬hovih kasa, nakita i genoveških čipaka. A možda ta pratnja
neče biti niti potrebna buduči da smo u pregovorima sa svim džeparima
Pariza koji su nam obečali izdati propusnice koje če našim čla¬novima
omogučiti da bez ikakvih smetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su
gospoda doka¬zala da umiju poštivati riječ koju su jednom dali."
Osim toga, ljudi iz Dragocjene palače su se po¬brinuli da predavači budu
poznate ličnosti. Tako je Roberval, profesor matematike na Kraljevskom
sveučilištu, govorio o kometi koja je 1665. mnogo uzbudila Parižane.
Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o
uzrocima svjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o težini zraka.
Anñelika je ubrzo primijetila da je proživlja¬vala strašne muke slušajuči
naučna predavanja;

462

463-

trpjela je kao vrag u škropionici piinoj blagoslo¬vljene vode.


Kad bi čula poneke izraze, činilo joj se da čuje strastveni glas Joffreva de
Pevraca i da vidi sjaj njegovih crnih očiju.
— U mene je isuviše malo mozga — reče jed¬
noga dana gospoñici de Parajonc. — Svi oni ve¬
liki problemi me uznemiruju. Ubuduče ču navra¬
čati u Dragocjenu palaču samo na ples i na muzičke
priredbe.
— Vaš je uzvišeni duh isuviše duboko ogrezao
u materiju — jadala se stara gospoñica. — A kako
da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku
onoga o čemu se raspravlja? Nečete ništa da nau¬
čite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji, ništa o
skladanju stihova! Sto vam onda ostaje ...? Pobo-
žnost. Jeste li barem čitali Svetog Pavla i Svetog
Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi učvrsti¬
li Božju volju! Posudit ču vam ih!
Ali Anñelika nije htjela da zna za Svetog.Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za
knjigu gospoñice de Gournav: O jednakosti ljudi i žena iz koje je ona mogla
izvuči dobre argumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama.
Ali se zato strasno i kriomice bacila na prou¬čavanje Rasprave o
prenemaganju i. lijepom vla¬danju od gospoñice de CJuintin i Kako čete
uspjeti na dvoru od gospoñice de Croissv.

XXXIII NAPAD DRSKOG SLUGE


MARKIZ DE MONTESPAN ZAŠTITIO ANðELIKU
Sutradan po posjeti što ju je Anñelika učinila gazdi Lucasu, kobasičaru na
trgu Greve, ona je zamolila gospoñicu de Parajonc da je prati u Tui-leries.
Gospoñica Parajonc ju je obično posvuda pra¬tila. Poznavala je čitav Pariz i
pokazujuči Anñeliki sad ovu, sad onu ličnost, kazivala bi joj njihova imena.
Tako je Anñelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je
gospoñica dobro poslužila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna
bi se Philonida naprahala sve do oči¬ju okruženih velikim crnim
podočnjacima te bi tako nacifrana ličila na starU namigušu i pri tom bila
uvjerena da je neodoljiva kao u ono davno vrijeme kad su za njom čeznuli
bezbrojni udva-rači.
Učila je Anñeliku kako treba šetati kroz Tui-leries, trudeči se da izvede
potrebne pokrete, čemu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je,
meñu¬tim, smatrala da se oni dive njenu ljupkom liku.
— U Tuileries — govorila je — treba kroz ve¬liku aleju šetati nehajno se
držeči. Ako želite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati ništa,
morate se smijati da biste izgledali veseli, uspra-

-464

to Put u Versailles

465

viti se svaki čas da biste istakli svoje grudi, rasko-lačiti oči da biste izgledali
viši, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a
le¬pezom s drugim... Ukratko, treba se raznježiti, draga! Šalite se,
gestikulirajte, prenavljajte se...
To poučavanje i nije bilo tako loše. Anñelika ga je primjenjivala s više mjere
i uspjeha nego njena učiteljica.
Prema riječima gospoñice de Parajonc, Tuile¬ries su bile „poprište lijepoga
svijeta, a Cours-la--Reine „carstvo namigivanja". Svijet je odlazio u
Tuileries da bi tu dočekao vrijeme šetnje na Cours--la-Reine, a navečer se
poslije šetnje na Cours-la--Reine ponovo vračao u Tuileries izmjenjujuči
šet¬nje kočijom sa šetnjama pješice.
Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su
svečenici pripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje odbrambene
govore. Sve osobe koje su nešto značile tu su uricale sastanke, a ponekad se
tu moglo sresti kralja ili kraljicu, dok je prijestolonasljednik često dolazio u
društvu svoje guvernante.
Danas je Anñelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su
obično šetale velike ličnosti. Princa de Condea se tu moglo sresti go¬tovo
svako veče.
Bila je razočarana primijetivši da ga nema i ona bijesno lupne nogom.
— Baš sam znatiželjna^ zašto vam je tolika
stalo do toga da vidite njegovu visost — čudila se
Philonida.
— Moram ga vidjeti.
— Želite li mu uputiti neku molbu...? Ali ne
žalostite se, draga, eno ga, upravo dolazi.
Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okružen plemičima iz
svoje pratnje.
Tek sada je Anñeliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogučnost da s
njim doñe u do¬dir. Je li mu mogla pristupiti i kazati.

— Monsinjore, povratite mi palaču u Ulici


Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste je primili
iz kraljevskih raku a da na nju nikakvo pravo ni¬
ste imali...
Ili:
— Monsinjore, ja sam žena grofa de Pevraca,
vlasnika palače s koje ste skinuli njegov grb i koju
ste dali poškropiti blagoslovljenom vodom ...
Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i dje¬tinjast i glup. Ta ona je bila
samo žena iz puka koja se obogatila prodajuči čokoladu! Nitko je nije
mogao predstaviti njemu! A da je i predstavi, što bi mu kazala? Bijesna na
sebe samu, stane se žestoko prekoravati:
„Glupačo! Sta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosila ovako
nerazumne i nagle odlu¬ke...?"
— Doñite — reče staroj usidjelici.
I brzo se udalji od glasne i šarene skupine što je pored nje prošla.
Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anñelika je
dalje šetala sa zlo¬voljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poči na
Cours-la-Reine. Ona odgovori da ne mislit Kočija joj je bila isuviše
priprosta.
Neki gizdelin ih zaustavi:
— Gospoño — obrati se Anñeliki — ja i moj
prijatelj upravo smo raspravljali o vama. Okladili
smo se: jedan tvrdi da ste žena nekog prokurato-
ra, a drugi da ste gospoñica i .„kačiperka". Ne biste
li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nas dvo¬
jice u pravu?
Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loše Volje. Osim toga, nije
podnašala te kicoše nacifra-ne kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu
bio duži nego na drugim prstima.
— Uvijek se kladite da ste budala i nikad ne¬
čete izgubiti — odgovori.
Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena.

466
467

•jl -

i; %

— Vaš odgovor je vrlo duhovit, ali na tri ki¬


lometra smrdi po ulici. Nečete nikad uspjeti u ni¬
jednom salonu, ukoliko...
— Oh! Philonido! — poviče Anñelika odjed¬
nom se zaustavivši — gledajte tamo...
— Sto?
— Tamo — ponovi Anñelika glasom koji se
sveo na jedva čujni šapat.
Na nekoliko koraka od nje, u.zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladič
lijeno naslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je
ljepotu još više isticala elegancija nje^ gova ruha. U njegovo odijelo od
zelenog baršuna bijahu utisnuti pozlačeni likovi ptica i raznog cvi¬ječa.
Odijelo prilično neobično, ali lijepo kao pro¬ljetna livreja. Bijeli šešir
ukrašen zelenim perima pokrivao mu je bujriu plavu vlasulju. Njegovo
bi¬jelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdžama i ublaženo neznatnim
namazom pudara, krasili su plavi i tanki brčiči. Imao je velike oči, prozirno
plave, kojima je lišče davalo zeleni ton.
Crte lica su mu bile nepomične, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario?
Razmišljao? Njego¬ve plave zjenice činile su se prazne, kao zjenice slijepca.
Pogled mu je bio odsutan kao u čovjeka koji snatri o nečemu, a hladan kao u
zmije.
— Sta je, Anñeliko — prijekorno je upozori
gospoñica de Paraj one — izgleda da ste izgubili
glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako proma¬
trati jednu osobu.
— Kako ... kako se zove?
— Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-
-Belliere! Čemu se toliko čudite? Sigurno tu čeka
svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, što ste tako
zinuli i zastali kao da čete pustiti korijenje! Ta
vama se ionako ne sviñaju kicoši.
— Oprostite — odgovori Anñelika došavši ko¬
načno sebi.
Na trenutak se bijaše ponovo pretvorila u dje¬vojčicu divlju i punu divljenja,
Filip! Njen ro-
468

ñak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjurom
tople juhe isparavao vlažan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku ...!
Prošle su pored mladiča. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo šešir
pokretom neizkazane do¬sade i pozdravio ih.
— Taj plemič, zar ne, pripada kraljevoj prat¬
nji? — upita Anñelika kad su malko poodmakli.
— Jest. Zajedno s gospodinom princom je ra¬
tovao dok je ovaj bio u španjolskoj službi. Poslije
je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova.
Tako je lijep i toliko uživa u ratovanju da ga kralj
naziva Martom, bogom rata. Meñutim, o njemu se
pričaju strašne stvari.
— Strašne stvari...? Baš me zanima koje su
to strašne stvari!
Gospoñica Parajonc se pomirljivo osmjehne.
— Eto, več vam je krivo što loš glas bije tog
lijepog gospodičiča. Ah! Sve su žene kao i vi. Trče
za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosa¬
ma, njegovoj svježoj puti, eleganciji njegova ruha.
Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet.
Tada se, meñutim, druga muzika čuje. Da, da,
gospoñica Armanda de Circe" i gospoñica Jacari su
mi se povjerile... Lijepi je Filip naizgled odgo¬
jen i ljubazan. Rastresen je kao mudrac, čemu se
na dvoru svi smiju. Meñutim, čini se da je u lju¬
bavi pravi prostak: kočijaš se s više poštivanja
odnosi prema svojoj ženi, nego on prema svojim
ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove za¬
grljaje, mrze ga iz dna duše ...
Anñelika ju je slušala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred očima
Filipov lik, oslo¬njen na kip, nepomičan i nestvaran kao kakvo priviñenje.
Jednom ju je uzeo za ruku i poveo je da plešu. Bilo je to u Plessisu, u
velikom i tajan¬stvenom dvorcu usred velike šume Nieul. Anñelika nije
mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos
njegovoj pla¬voj kosi i u njegovim žilama teklo nešto arapske
469

krvi. Strast, tankočutna okrutnost te rase Kao da je bila svojstvena i svijetu u


jugozapadnim predje¬lima kraljevstva. Ljubazni su ponešto grubi i šu¬tljivi.
Nevjernička krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovim žilama i
ponekad bi iz¬nenada planula.
— Čini se da upravo uživa u tome da muči na
vrlo rafiniran način svoje ljubavnice — nastavila
je Philonida. — Zbog neke gluposti je tako divljač¬
ki isprebijao gospoñu de Crice da se gotovo tjedan
dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna
s obzirom na gospoñina muža. U. slučaju pobjede
u ratu, ponaša se da je to prava srame .2. Nje¬
govih se vojnika svijet više plaši nego vojnika zlo¬
glasnog. Jeana de Werthea. Cak u crkvama obešča-
ščuju žene i tako ih izmrcvare da ih se poslije pre¬
poznati ne može. U Norgenu je silom sakupio kče¬
ri odličnijih grañana i gotovo ih poubijao zato što
su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije
razvratne noči prepustio ih je vojnicima. Mnoge
su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da ga princ
de Conñe nije uzeo u zaštitu, Filip du Plessis bi
bio zasigurno pao u nemilost.
— Philonido, vi ste stara ljubomorna brblji-
vica! — poviče Anñelika planuvši odjednom. —
Onaj mladič nije i ne može biti čudovište kakvim
ga vi prikazujete. Uživate u tome da napuhujete
brbljarije što ste ih o njemu čuli.
Gospoñica se zaustavi gotovo se gužeči od ne¬godovanja.
— Ja...! Brbljarije...! Ta i sami znate koliko
zazirem od naklapanja susjeda i svega onoga što
ulica priča. Ja...! Brbljarije...! Ja koja ne podnom
sim prostakluke! Ako vam več nešto povjerim i ka¬
žem, znači da je to istina!
— Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome
kriv — odlučno izjavi Anñelika. — Takav je zato
što su ga žene izmučile zbog njegove ljepote.
— Kako ... Kako vi to znate? Poznajete li ga?
— Ne... ne.
470
— Onda ste ludi! — Poviče gospoñica de Pa-rajonc zacrvenivši se od bijesa.
— Ne bih ni u snu pomislila da čete izgubiti glavu zbog takvog lepti¬ra.
Zbogom...
Napusti je i velikim se koracima uputi k iz¬laznim vratima. Anñelika poñe
za njom ne želeči prekinuti prijateljstvo s gospoñicom Paraj one ko¬ju je, u
stvari, voljela.
Da se Anñelika i stara kačiperka nisu tog dana poriječkale u Tuileriesima
zbog Filipa du Plessis--Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kuči, a da nisu
izišle u tom trenutku ne bi bile postale žrtve prostačke oklade lakeja
okupljenih pred ula¬zom, a gospodin de Lauzun i gospodin de Monte-span
ne bi se bili tukli u dvoboju za lijepe zelene oči gospoñe Morens, a Anñelika
bi se bila još dugo načekala da ponovo prodre u društvo velike gospo¬de. To
dokazuje samo da je ponekad dobro imati ponešto duži jezik.
Buduči da se jednim napisom branio ulaz u vrtove „lakejima i ološu" bilo je
uvijek pred ula¬zom mnoštvo lakeja, slugu, kočijaša koji su tu kra¬tili
vrijeme igrajuči na karte, tukuči se ili pijuči u gostionici na uglu. Tu su se
večer lakeji vojvode de Lauzuna zarekli da če platiti bocu vina onome tko se
usudi podiči suknje prvoj gospoñi koja iziñe iz Tuileriesa.
Dogodilo se da je ta gospoña bila Anñelika ko¬ja je dostigla PhUonidu i
pokušala je umiriti.
Prije no što je mogla predvidjeti namjeru dr¬skoga lakeja, nekog dugonje
koji je smrdio po vi¬nu, suknja joj je na prostački način poletjela u zrak.
Gotovo u istom trenutku njena se ruka nemi¬lice spustila na drznikovo lice.
Gospoñica de Para-jonc je kriještala kao papiga.
471

Neki velikaš koji se upravo penjao u kočiju i koji je vidio čitav prizor dade
znak svojim sluga¬ma, a ovi se, $retni što im se pruža prilika, obo-riše na
sluge gospodina de Lauzuna.
Izbi strahovita tučnjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele
položaje po strani i rado¬znalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji
ple¬miča koji je svoje sluge podbadao žestoko im plje-šcuči.
On se približi Anñeliki i pozdravi je.
— Hvala vam, gospodine, na pomoči — odgo¬
vori mu ona.
Sva se tresla od bijesa zbog doživljenog poni¬ženja. Ali više od samog
bijesa njom bijaše ovladao osječaj straha jer umalo ona sama nije pokušala
udesi ti za vrbicu pijanog lakeja, kao što je nekad radila s pijancima u
„Crvenoj krinki", prateči svoj pothvat slikovitim riječima što ih je naučila u
Po-ljakinjinoj školi. Sva njena nastojanja da ponovo dospije u krug velikih
gospoña bila bi zauvijek pro¬pala. Sutradan bi se gospoñe iz predgraña
Marais grohotom srnijale toj zgodi.
Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odluči da padne u nesvijest prema
starom dobrom običaju.
— Ah! Gospodine... kojeg li bezobrazluka!
Strašno li je biti ovako izložen zlostavljanju ovih
grubijana!
— Smirite se, gospoño — reče on pridržavaju¬
či je oko pasa brižnom i snažnom rukom.
On je bio vrlo lijep mlad čovjek. Imao je žive oči, a njegov naglasak nije
ostavljao sumnji. Bio je sigurno Gaskonjac!'On se predstavi:
— Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi¬
tez od Parñaillana i drugih mjesta, markiz de Mon-
tespan.
Anñelika je poznavala to ime: pripadalo je sta¬rom i visokom plemstvu
pokrajine Guienne. Ona mu se osmjehne što je čarobni je mogla, a markiz,
očito očaran tisi susretom, htjede pošto-poto znati

gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Ali ona ne kaza svoje ime, več mu
samo reče:
— Doñite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Na¬
dam se da če nam se pružiti bolja prilika da ugodno
pročavrljamo.
— Gdje da vas čekam?
— Kraj spomenika Jeci1.
Mjesto je prilično obečavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan,
markiz joj poljubi' ruku.
— Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti?
— Moja je kočija u blizini — odgovori Anñe¬
lika koja nije željela da on vidi njenu skromnu
kočiju.
— Onda do viñenja, tajanstvena ljepotice.
Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se žu¬strim korakom uputi k svojoj
kočiji.
** *
— Nemate nimalo stida ... — otpoče gospoñica
de Parajonc.
Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videči u kako se
jadnom stanju nalaze njegove sluge — jedan je pljuvao zube, drugome je iz
nosa krv tekla, a na svima je odječa bila po¬derana i prašna — uze se derati
svojim kreštavim glasom. Čuvši da su ih udesili sluge nekog velika¬ša,
poviče:
— Treba dobro nalemati te vucibatine i njiho¬
va gospodara. Taj ološ nije vrijedan da ga se sa¬
blja dotakne.
Markiz de Montespan ne bijaše još sjeo u svo¬ju kočiju. Čuvši te riječi skoči
sa papučice, potrči prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko
1 Himfa koju je Jupiter pretvorio u pečinu i osu¬dio da ponavlja posljednje
riječi onoga koji joj se obrača

472

473

¦njegove vlastite osi i uz to ga nazva prostačinom i lupežom.


Cas potom bljesnuše sjajni vrhovi dviju saba-lja i, dva Caskonjca ukrštiše
sablje pred sve znati-^eljnijim očima besposličara.
— Gospodo, molim vas! — vikala je gospoñica
de Parajonc. — Dvoboj je zabranjen. Večeras čete
spavati u Bastilji.
Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razložna proricanja več su se
tukli uz zveket ma¬čeva dok je svjetina pružala pravi pasivni otpor
švicarskim stražarima koji su se pokušavali probiti do duelanata.
Na sreču, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno.
Peguilin posrne i ispu¬sti sablju.
— Kidajmo brzo, dragi! — poviče marfaz po¬
državajuči ga. — Treba izbječi Bastilju. Pomognite
mi, drage gospoñe!
Kočija krene u onom istom trenutku kad su švicarski stražari, dijeleči i lijevo
desno šamare i ubode helebardom, stigli u njenu blizinu.
Dok se kočija uz veliki štropot spuštala niz uli¬cu Saint-Honore Anñelika je
svojim vlastitim ša¬lom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u kočiji uz mladog
vojvodu, markiza, gospoñicu de Parajonc. U kočiji se čak nalazio i jakej koji
je izazvao tuč¬njavu. U posljednji su ga čas bacili polumrtvoga na tlo kočije.
— Bit češ osuñen na kotač i na robiju — obeča
mu Peguilin tresnuvši ga nogom u trbuh. — Neču
dati ni jednog jedinog novčiča za tvoje otkuplje¬
nje...! Vjere mi, moj dragi Pardaillane, moj mi
kirurg zahvaljuči vama ne mora puštati krv ovog
prolječa.
— Treba vas povezati — reče markiz. — Do¬
ñite k meni. Vjerujem da je kod kuče moja žena
s nekim svojim prijateljicama.
474

* *
U ženi gospodina de Montespana Anñelika pre¬pozna lijepu Athenaidu de
Mortemart, nekadašnju Hbrtenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s
ko¬jom su prije mnogo godina prisustvovale trijum¬falnom kraljevom
ulasku u Pariz.
Gospoñica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospoñica
Tonnay~Charente, udala se 1662. Poslije udaje je postala još ljepša. Njena
ružičasta put, modre oči, njene zlatne kose i duhovitost s koje je bila na
glasu njena porodica, sve je to pridonijelo da postane jedna od najviñenijih
žena na dvoru. Na nesreču, i njena obitelj i obitelj njena muža, mada su obje
pripadale starom i visokom plemstvu, što se tiče novca nikad ih u.njih nije
bilo u obilju. Pritiješnjena dugovima i vjerovnici¬ma, siromašna Athenaida
nije mogla dati svojoj ljepoti onaj sjaj koji je zavrijedila, a dogañalo joj se da
je morala izostati s dvorskih svečanosti zato što nije mogla nabaviti novu
haljinu.
Apartman u koji su ušli duelanti zajedno s An-ñelikom i gospoñicom de
Parajonc ostavljao je do¬jam gotovo krajnjeg siromaštva, ali i pretjerane
raskoši na koju je gospodare prisiljavao položaj što su ga zauzimali u
društvu.
Raskošne su haljine i odijela bile razbacane po prašnom pokučstvu. Sobe
nisu bile ugrijane iako je bilo još dosta hladno. A kad je spomenuta skupina
stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kuč¬noj haljini od tafta, nateže, poput
kakve babuskare, s pomočnikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijaše došao
da traži predujam za ogrlicu izrañenu u sre¬bru i zlatu što ju je mlada
žsna'željela staviti oko vrata na svečanosti koja se imala slijedečeg tjedna
održati u Versaillesu.
Gospodin de Montespan se odmah umiješa i pomočnika otpremi nogom u
tur. Athenaida se po¬buni. Htjela je ogrlicu. Žestoka svaña izbije izmeñu
475

muža- i žene, a dotle je krv iz rane jadnoga P4-guilina kapala po podu.


Gospoña de Montespan naposljetku to primi¬jeti i pozove svoju prijateljicu
Frangoisu d'Aubignč koja bijaše došla da joj pomogne donekle spremiti
kuču, jer su je dan prije toga napustile sve so¬barice.
Udovica pjesnika Scarrona odmah doñe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici,
sa svojim velikim crnim očirna i suzdržanim izrazom oko usta. Anñelika je
imala dojam da ju je još juče vidjela u Templeu.
„•Još malo pa če se i Hortenzija pojaviti", po¬misli.
Zajedno s Frangoisom prenese onesvještenog vojvodu de Lauzuna na
kanape.
— Idem po vodu u kuhinju. Budite tako do¬bri, gospoño, pa pridržite zavoj
na rani — reče udovica.
Po gotovo neprimjetnom skanjivan ju Anñelika shvati da ju je gospoña
Scarron prepoznala. Napo¬sljetku, vrlo važno. I gospoña Scarron je bila
jedna od onih osoba koja je morala skrivati* dio svoga života. U svakom
slučaju, Anñelika je ionako bila odlučila da se prije ili poslije nañe licem u
lice s osobama meñu kojima je nekad živjela. Nije mo¬gla znati kakva če
biti njihova reakcija: ogovara¬nje, tračevi ili šutnja!? Raspoloženja se na
dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi su skandali uzbudili duhove poslije
procesa grofu de Pevarcu, a proces Fouquetu bacio je u sjenu ove ostale.
Ostavši sama kraj ranjenika, Anñelika ga je promatrala prilično se uzbudivši.
On je još uvijek bio ,,l'enfant_terrible" dvora. Njegove crte lica je¬dva
načete od bezbrojnih orgija i ludosti, još su bile profinjene i skladne.
Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se
zbog nje potukao s go¬spodinom d'Orleansom? Ne...! Proñu je jezivi.
Po¬sljednji ga je put vidjela u gostionici „Crvena krinka"

— „Kako se brzo zaboravlja", pomisli, „kake


brzo ishlapi gorčina mržnje kad čovjek jede svaki
dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja!"
Anñelika položi svoju ruku punu prstenja, koja joj je izgledala znakom
vlastitog poraza, na Pegui-linovu. 2ivot se vrti...! Ne može se uvijek biti u
zavadi...
Bračni par de Montespan je u drugoj sobi na¬stavio da se svaña.
— Kako to da je niste prepoznali? Do vraga,
ta to je gospoña Morens! Sad ste več spali na te
da se u dvoboju tucete za vlasnicu prodavaonice
čokolade.
— Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju
priča kako je jedna od najbogatijih žena Pariza,
Ako se baš o njoj radi, nimalo ne žalim svoj
postupak.
— Gubite mi se!
— Draga, želite li vi imati svoju ogrlicu od
dijamanata?
„Sjajno", pomisli Anñelika, „več vidim kako treba da pokažem svoju
zahvalnost ovim bajnim velikašima. Skupocjeni dar ili čak i poteza kesa, a
sve to obavij eno s mnogo diskretnosti i finoče."
Vjeñe vojvode de Lauzuna zadrhtaše. On se zagleda u Anñeliku praznim
pogledom.
— Da ne sanjam — propenta — jeste li to vi,
ljepotice moja?
— Jest, baš ja — odgovori mu ona smješka¬
juči se.
— Sam vrag zna da li sam se nadao da ču
vas vidjeti, Anñeliko! Cesto sam se pitao kamo ste
pobogu svršili.
— Pitali ste se, ali se niste potrudili da to
i doznate, priznajte.
— Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvo-
ranin, a svi su dvorani pomalo podli prema onima
koji padnu u nemilost.
On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade žene.

476

477

— Trebalo se snači. Sad se zovem gospoña


Morens.
— Svetoga mi Severina, čuo sam o vama! Pro^
dajete čokoladu, nije li tako?
— Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja
astronomijom ili filozofijom. Ja* meñutim, proda¬
jem čokoladu. A vi, Peguiline? Je li još uvijek pro¬
vodite ugodan život? Jeste li još uvijek u kraljevoj
milosti...?
Peguilin se uozbilji i načas kao da je zaboravio svoju radoznalost.
— Ah, draga, moja milost je prilično šepava.
Kralj je uvjeren da sam ja bio u dogovoru s de
Vardesom što se tiče španjolskog pisma, znate, onog
kojim je kraljica obaviještena o tome kako je njen
preuzvišeni suprug vara s gospoñicom la Vallie-
re. . Nikako da raspršim te sumnje i njegovo je ve¬
ličanstvo često vrlo grubo sa, mnom! Na sreču, Ve¬
lika je gospoñica zaljubljena u mene!
— Gospoñica de Montpensier?
— Jest — odgovori potiho Peguilin zakolutavši
očima — vjerujem čak da ima namjere zaprositi me.
— Oh! Pčguiline — poviče Anñelika prasnuvši
u smijeh — vi ste. nenadoknadiv, nepopravljiv^
Nimalo se niste izmijenili!
— A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskršla.
— A što vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline?
— Zaboga, ono što o njima kaže crkva...! Do¬
ñite ovamo, srdašce, da vas poljubim!
Uzme joj lice izmeñu dva dlana i privuče je k sebi.
— ðavo te odnio! — poviče de Montespah-
s praga. — Nije ti dosta što sam te ranio u bedro
da bih te spriječio da trčiš, več eto dolaziš da kosiš
travu ispod mojih nogu u mojoj kuči, Peguilihei
ñavolji brate! Zaista sam pogriješio što nisam pU-
stio da te odvedu u Bastilju.
478

XXXIV
PRINC DE CONDE PREDLA2E ANðELIKI DA¬MU POSTANE
LJUBAVNICOM
Poslije opisanog susreta Anñelika se često vi¬ñala u Tuilleries i na Cours-la-
Reine s vojvodom de Lauzunom i markizom de Montespanom. Ovi su je
upoznali sa svojim prijateljima. I malo-po-malo susretala se sa sve više ljudi
iz svoje pro¬šlosti. Jednom, dok je šetala s Peguilin om, njihova se kočija
sretne s kočijom Velike gospoñice. Ova je prepozna, ali nijednom riječi ne
spomenu pro¬šlost. Iz opreza ih' ravnodušnosti? Uostalom, svat¬ko je imao
napretek svojih briga.
Poslije onog prvog ne baš previše ljubaznog susreta, markiza de Montespan
se poče sve više zanimati za nju i sve je češče pozivati. Primijetila je da
trgovkinja čokolade govori malo, ali su joj zato odgovori bili neobično
duhoviti.
Zatim je gospoña Scarron koju je Anñelika če¬sto viñala kod
Montespanovih uvede u kuču Ninon de Lenclos.
Salon glasovite gospoñe nije smatran mjestom razvrata, več odličnom
školom u kojoj se čovjek učio dobrom ponašanju.
„Kod nje se", pisao je vitez de Mere, „nisu vodili razgovori 0 vjeri i o vlasti,
ali su se zato vodili duhoviti i kičeni razgovori o davnašnjim i sadašnjim
zgodama, o ljubavnim pustolovinama
473-

a da se u te pustolovine nije upadalo. Zahvaljuju¬či veselosti, poletu i


duhovitosti domačice, svi su se tu vrlo ugodno osječali."
Prijateljstvo koje je vezivalo gospoñicu de Len-clos s Anñelikom de Sance
bilo je vrlo diskretno. Malo je pisama ostalo koja svjedoče o tom
prija¬teljstvu, a ni jedna ni druga nije mnogo govorila
0 dubokim osječajima koji su ih od samog početka
jednu k drugoj vukH. Obadvije su pripadale onom
soju žena koje privlače ljude, manje više nesvjesno,
1 to dražima kojima ih je priroda podjednako ob¬
darila i u tijelu i u srcu i u duši. Mogle su biti
i protivnice. Meñutim i Ninon je Anñeliki i An-
delika Ninoni bila jedini ženski prijatelj za čitava
života.
S obzirom na nepoštednu borbu koju je mo¬rala voditi da bi se održala na
površini, Anñelika ¦je u Ninoni cijenila njena svojstva poštenja, hra¬brosti i
jednostavnosti, tako rijetka u ostalim že¬nama, po kojima je glasovita
kurtizana, u stvari, bila „pošten čovjek". A ovoj je opet brzo bilo jasno da se
.Anñelika želi njome poslužiti da bi se što više popela na društvenoj
ljestvici, stoga je željama svoje nove prijateljice posvetila mnogo brige,
vodeči je, savjetujuči je, predstavljajuči je svima.
Da je mlaña žena ne bi pogrešno shvatila, Ni¬non joj jednog dana reče:
— Osječaj prijateljstva je najvrednije svojstvo moga srca, Anñeliko. Kadro
je da se žrtvuje, da bude nježno i velikodušno, da ima, dakle, sve ono čega u
ljubavi nema. Od srca vam ga nudim. Za-¦visi od vas hoče li trajati koliko i
naš život.
** *
Poznavajuči bolje od ikoga vrijednost putenog ¦života, Ninon je uživala u
tome da tom životu privede zaista osjetljive prirode. Nagovarala je An-
480

ñeliku da uzme ljubavnika zvučnog imena. Ali Anñelika nije htjela da zna za
to. S obzirom na to da joj je život, zahvaljujuči njenim trgovačkim
aktivnostima, bio osiguran, smatrala je da do velikih časti i položaja neče
dospjeti upusti li se u ljubavne pustolovine. Družba svetog sakramenta, tajna
i močna, vladala je čak i u kraljevoj palači. Posvuda je bilo pobožnih osoba.
U svojoj igri An¬ñelika se jednom rukom držala za nju da bi stekla glas
kreposne žene, a s drugom za razvratnike da bi se nametnula svojom
veselošču i svojom duhovitošču na svim svečanostima.
— Uzmite barem nekog ljubavnika zbog pu¬tenog užitka — savjetovala joj
je potom Ninon. — Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi!
Anñelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama
čudila mirnoči svoga ti¬jela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog
posla i bezbrojnih planova, sasvim ishlapile te želje. Kad bi se navečer,
mrtva od umora i pošto bi se još načas poigrala skrivača sa svojim sinovima,
srušila na krevet, imala je samo jednu želju: spavati du¬bokim snom da bi se
sutradan mogla, osvježena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu.
Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu ženu ljubav je često samo
sredstvo da utuče vri¬jeme. Vatrene izjave njenih uñvarača, njihov brzi
dodir da nitko ne vidi, „supružnički prizori" s Au-digerom koji su ponekad
završavali s poljupcima kojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za
nju predstavljalo „korisnu iji beskorisnu igru", več prema tome da li jest ili
nije izvlačila neku korist iz te igre.
Pošto je saslušala Anñeliku koja joj je povje¬rila te svoje brige i svoj način
života, Ninon joj reče da je to njeno ponašanje graničilo s bolešču. Da bi
ozdravila, morala bi na neko vrijeme napu¬stiti svoje poslove i prepustiti se
užicima što ih je
481
Sl Put u Versailles

*.....

slobodan način života pružao besposlenom svijetu: izletima, maskiranim


plesovima, kazalištu, veče¬rama i kockanju u svako doba dana i noči.
Anñelika je u kuči Ninon de Lenclos susrela čitav Pariz. Princ de Conde je
navračao tamo sva¬kog tjedna da odigra partiju hoca.1
Više je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamo¬lila je Ninon da je upozna s
njim. Lijepi mladič je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro pozna¬tim,
pogledom, a zatim, pošto je časak porazmislio, reče jedva mičuči usnama:
— Ah, vi ste dakle gospoña Čokolada!
Anñeliki navali krv u obraze. Duboko mu se
pokloni i odgovori:
— Tako je, dragi roñače.
Mladič se namršti.
— Roñak? Čini mi se, gospoño, da ste vi pri-'
lično drski tvrdeči...
— Zar me niste prepoznali? — prekine ga ona
netremice se zagledavši u nj svojim zelenim očima
koje su plamtjele bijesom. — Ja sam vaša roña¬
kinja Anñelika de Sancč de Monteloup. Jednom
smo se vidjeli u Plessisu. Kako je vaš otac lju¬
bazni markiz...? Kako vaša .majka?
Nastavila je da govori trudeči se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga
ostavi žderuči se u duši zbog počinjene gluposti.
Nekoliko je dana živjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njenu tajnu. Kad
se ponovo su¬srela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori
nikome o onome što mu je zadnji put po¬vjerila.
1 Hazardna igra na karte u doba Mazarina.

Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori


kako mu uopče nije stalo do njenih tajni i kako mu je, uostalom, još manje
stalo da se dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospoñom koja se
toliko nisko spustila da prodaje čokoladu.
Anñelika ode od njega bijesna zarekavši se da mu više neče poklanjati
nikakvu pažnju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala
pobožna da bi okajala grijehe mladosti, te se po¬vukla u samostan Val-de-
Grace. Mladič je rasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je
volio stoga što je bio lijep i ludo hrabar, meñutim o njemu su kružile strašne
priče. Anñelika se pre-koravala što isuviše često na nj misli.
Neočekivana izjava ljubavi i još neočekivanija partija hoče sasvim su
poremetili njen život i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobičajenih
ra¬zmišljanja.
*
* *
Anñelika je bila prilično ponosna što je i nje¬no ime dospjelo na listu osoba
kojima je gospo¬ñica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove pa¬lače
Luxembourg. Stigavši jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori Svicarčeva
žena jer joj je muž bio odsutan.
Anñelika se uputi lijepim alejama omeñenim vrbama i grmovima magnolije.
Ubrzo je primije¬tila da je vrt, inače uvijek dosta živ, tog dana bio gotovo
prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u li¬vreji koji su trčali što ih noge nose i
koji najzad nestadoše u jednom šumarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i
ponešto uznemirena, nastavila je svoju usamljenu šetnju.
Dok je prolazila pored jedne spilje naprav¬ljene od školjaka, učini joj se da
čuje tihi šum. Okrene se i razabere ljudski lik sklupčan u grmu.

4R2

483

„Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Si¬gurno se tu sakrio da nekoga


očerupa. Ala bi zinuo u ču&u da ga iznenadim i upitam ga na šatrov-štini što
tu radi!"
Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno dogañalo svaki dan da se velika
gospoña nañe pred kradljivcem u čeki i da mu očita bukvicu na je¬ziku kule
Nesle i predgraña Samt-Denis. ,,A za¬tim ču mu dati kesu da doñe k sebi od
iznenañenja, jadnik!" pomisli sva sretna što če se sve to odigrati bez
svjedoka.
Meñutim, dok se opreznim korakom primicala grmu. opazi da je čovjek bio
raskošno odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrlo
čudnom položaju, u položaju četvero¬nošca: na koljenima i laktovima.
Odjednom uzne¬mireno okrene glavu i kao da je načulio uši. Ona prepozna
vojvodu d'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je več više puta za
vrijeme šetnje u Tuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladič, ali se o
njemu pričalo da uopče ne vodi računa o etiketi i da ne zna za osječaj mjere.
Blijedo mu je lice izobličio izraz straha.
— Sto li samo radi tu? Zašto li se skriva?
čega li se boji? — pitala se, a neki neodreñeni osje¬
čaj tjeskobe joj stisne srce.
Pošto je časak oklijevala, povuče se tiho i stiže u veliku aleju parka. Tu
sretne Švicarca koji se prilično zbunio kad ju je opazio.
— Oh! Gospoño, što radite ovdje? — promu¬
ca. — Odmah se povucite!
— Zašto? Ta dobro ti-je poznato da pripadam
krugu osoba kojima je gospoñica de Montpensier
dozvolila ulaz u park. Tvoja me je žena pustila da
uñem. bez ikakve primjedbe.
Čuvar se prestrašeno ogleda oko sebe. Anñe-lika je uvijek bila vrlo
darežljiva prema njemu.
— Neka mi gospoña oprosti — šapne primičuči
joj se — ali mojoj ženi nije poznata tajna koju
ču vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen niko-
484

me ulaz u park jer več od jutros lovimo-vojvodu d'Enghiena koji misli da se


pretvorio u kuniča.
Videči da je Anñelika raskolačila oči, čuvar prstom dodirne sljepoočicu.
— Znate, ponekad mu se dogañaju takve stva¬
ri. Jadan mladič. Izgleda da je posrijedi neka bo¬
lest. Kad vjeruje za se da je kunič ili jarebica,
bježi da se sakrije boječi se da ga ne ubiju. Več
ga više od dva sata tražimo.
— Tamo je, u šumarku pored male spilje. Vi¬
djela sam ga.
— Svemoguči Bože! Treba obavijestiti gospo¬
dina princa. Ah, evo ga!
Zaista im se približavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz
prozorčič.
— Sta radite ovdje, gospoño? — upita srdito.
Švicarac se brzo umiješa:
— Monsinjore, gospoña je upravo ovog trenut¬
ka primijetila vojvodu kraj male spilje od školjki.
— Ah, u redu. Lupeži, otvorite mi vrata. Po-
mozite mi da siñem, sto mu jada! Ne podižite to¬
liku larmu! Prestrašit čete ga. Ti tamo, trči i -do-
vedi njegova prvog sobara. A ti, skupi sve ljude
koje možeš nači i zatvori sve izlaze...
Malo potom meñu grmljem se čulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomučna
trka. Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka
koji ga najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkači opkole. Iz grupe
se iz¬dvoji vojvodin prvi sobar, čovjek koji ga je od¬gojio, te mu stane
nježno govoriti:
— Nitko vas neče ubiti, monsinjore. Nečemo
vas zatvoriti u kavez... Uskoro čete opet trčati do
mile volje po polju.
Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Ni¬šta nije govorio, a u pogledu
mu se nazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri.
Princ de Conde se približi. Mladič se bez ri¬ječi bijesno otimao.
485

i ¦¦•

— Odvedite ga — reče princ Conde. — Dozo-


vite liječnika i kirurga. Neka mu puste krv, neka
mu dadu neko sredstvo za čiščenje, ali prije svega
neka ga vežu. Ne želim se večeras ponovo poigrati
slijepog miša. Naredit ču da se izbičuje onaj čijom
je krivnjom ponovo pobjegao.
Skupina se udalji. Princ se približi Anñeliki koja je zaprepaštena
prisustvovala tužnom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i
ja¬dan mladič.
De Conde se ustoboči pred njom i uze je mo¬triti mrgodnim očima.
— Onda — reče — jeste li ga vidjeli? Sjajan
prizor! Potomak prinčeva de Conde i de Montmo-
rency .. .1 Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je
bila luda. Morao sam se oženiti s kčerkom. U ono
je vrijeme pincetom sebi čupala vlasi, jednu po
jednu. Znao sam da če ista bolest pogoditi moje
potomstvo, ali morao sam se s njom oženiti, jer je
to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A
vidjeli ste mi sina. Ponekad vjeruje da je pas i
teškom se mukom suzdržava da ne zalaje pred kra¬
ljem. Ili zamišlja da je slijepi miš i onda se boji
da ne bi udario u zidove svoga apartmana. Neki
dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale
polijevati... Zabavno, zar ne? Kako to da se ne
smijete...?
— Monsinjore ... kako možete pomisliti da mi
je do smijeha...? Očito me ne poznate...
On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu.
— Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas
poznam, gospoño Morens! Vidio sam vas u Ninoni-
noj kuči i u kučama drugih osoba. Veseli ste kao
djevojčica, lijepa kao kurtizana, a srce vam je pu¬
no utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da
ste jedna oñ najinteligentnijih žena u čitavu kra¬
ljevstvu. Ali to nsčete da se vidi, jer ste lukavi i
jer znate da se ljudi boje pametnih žena.
488

Anñelika se osmjehne iznenañena tom neoče¬kivanom izjavom.


— Monsinjore vi mi... laskate... Rado bih
znala tko vam je o meni dao sve te obavijesti...
— A zašto da me netko obavještava...? — od¬
govori ovaj oštro i nabusito poput starog vojničine.
— Promatrao sam vas. Niste li. primijetili da vas
često promatram? Čini mi se da me se pomalo
bojite, mada plašljivi niste...
Anñelika podiže oči na pobjednika kod Lensa i flocroi. Nije ovo bio prvi put
što ga je tako pro¬matrala, ali princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona
ista siva djevojaca što mu se prije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj
bijaše kazao: „Več vidim da če, kad odrastete, ljudi zbog vas i na vješala
rado poči."
Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispu¬nja duboka mržnja na princa
Condea te se sad mo¬rala boriti protiv osječaja simpatije i razumijeva¬nja
koji se meñu njima javljao. Nije li ih čitav niz godina špijunirao, nju i njena
muža, preko svo--ga sobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio
dobra Joffreva de Pevraca? Dugo vre¬mena je Anñelika razbijala glavu kako
da dozna koliko je udjela imao princ de Conde u njenoj dra¬mi. Slučaj joj je
pri tom bio od neobične pomoči.
— Ništa mi niste odgovorili — reče princ. -—
Dakle, čini se da me se zaista plašite?
— Ne bojim vas se, monsinjore, več mi se čini
da nisam dostojna časti da s vama razgovaram.
Vaša slava...
— Koješta! Moja • slava... Vi ste mladi te
mnogo toga ne znate. Moje oružje rña i ukoliko se
njegovo veličanstvo ne odluči da stjera u kozji rog
Holanñane ili Engleze, bojim se da ču umrijeti u
svom krevetu. A što se-tiče časkanja u društvu,
Ninon mi je stoput rekla da riječi nisu topovske
kugle kojima gañaš protivnika, te tvrdi da ja još
nisam naučio zadaču kako treba. Ha! Ha! Ha!
Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku.
487

— Doñite, draga. Moja me kočija čeka napo¬


lju, ali da bih došao do nje prisiljen sam osloniti
se o milosrdnu ruku. Eto što ja dugujem svojoj
slavi: reumu što sam je pokupio u rovovima pu¬
nim vode tako da u poneke dane moram vuči nogu
kao kakav starac. Ne biste li mi načas pravili dru¬
štvo? Jedino sam vas kadar podnijeti poslije muč¬
ne zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju
palaču Beuatreillis?
Anñelika odgovori dok joj je srce žestoko tu¬klo.
— Ne poznam, monsinjore.
Priča se da je to jedna od najljepših grañevi¬na što ih je sagradio Mansart.
Meni se baš ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve žene lude za njom.
Doñite je vidjeti.
Mada ne bi bila priznala, Anñelika je uživala u časti da se vozi u kočiji
princa kraljevske krvi kojega su besposličari uz put pozdravljali.
Bila je iznenañena pažnjom što ju joj je on posvečivao, tim više što je
osječala da je ta pažnja iskrena. Priča se da princ de Conde nije, otkako se
njegova prijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmeličanki u
predgrañu Saint-Jacques, prema ženama ophodio s onom pažnjom i Ijubaz-
nošču s kojom se prema njima plemstvo u Fran¬cuskoj obično ophodilo.
Tražio je samo fizički uži¬tak. Več godinama su njegove ljubavnice bile ma-
nje-više niskog porijekla, dok su sve njegove lju¬bavne pustolovine bile
kratka vijeka. U salonima je njegova grubost oduzimala hrabrost i
najpodu¬zetnijim ženama. Ovaj put, meñtim, princ se trudio da se svidi
svojoj pratilici.
Kočija se okrene u dvorištu palače Beautreil-lis.
Anñelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj
i skladnoj grañe¬vini govorila joj je o Joffrevu de Pevracu. Po nje¬govu su
htijenju izrañene vitke linije kojima su se odlikovale vitke od kovanog
željeza što su kra-

sile balkone, oni duborezi .prekriveni zlatnom bo¬jom koji su uokvirivali


visoke i glatke površine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, životinje i
ptice u kamenu izrañene, kojih je posvuda bilo i koji su podsječali na
duhovne zaštitnike sretnog doma.
— Ništa ne kažete? — čudio se princ pošto su
prošetali kroz reprezentativne odaje prvog i drugog
kata. — Moje posjetiteljice obično kriješte kao pa¬
pige kad ih ovamo dovedem. Možda vam se ne
sviña? Pa ipak, priča se da imate mnogo smisla za
sve što se odnosi na ureñenje kuče.
Ušli su u mali salon čiji su zidovi bili presvu¬čeni modrim satenom i
ukrašeni zlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog željeza, izvanredne
ljepo¬te, dijelila su ih od velike galerije koja je gledala na vrtove.
U dnu salona, na svakom kraju kamina kočila su se dva mramorna lava na
čijim su se čelima vi¬djele svježe rane. Anñelika spusti ruku na ošte¬čena
čela.
— Zašto je razbijen ovaj ukras? Več sam i na
drugim mjestima u palači zapazila istu pojavu.
Gledajte, čak je i s prozora u ovom salonu na ne¬
kim mjestima ostrugan crtež.
Prinčevo se lice smrači:
— Na tim su se mjestima nalazili grbovi ne¬
kadašnjih vlasnika palače. Naredio sam da se uklo¬
ne. Jednoga ču dana na ta mjesta staviti svoj grb,,
ali ne znam kada... Radije ču urediti svoju la¬
danjsku vilu u Chantillvju.
Anñelika če na to držeči još uvijek ruku na oštečenim grbovima:
— A zašto niste pustili da grbovi ostanu tamo
gdje su i bili? Šteta što ste ih ovako iskasapili!
— Da vam pravo rečem, grbovi onog čovjeka
su mi išli na živce. Bio je proklet.
— Proklet? — ponovi ona kao jeka.
Jest. Taj je čovjek proizvodio zlato uz so-
toninu pomoč. 2iv je spaljen. Poslije mi je kralj

488

48&
poklonio njegova dobra. Sve se bojim da, je kralj tim poklonom htio navuči
neku nesreču na moju glavu.
Anñelika se približi prozoru i zagleda se na¬polje.
— Jeste li ga poznavali, monsinjore?
— Koga? Osuñenog plemiča...? Nisam. Bolje
za mene.
— čini mi se da se sječam i čovjeka i čitave
zgode — reče ona prestrašena svojom smjelošču,
ali uza sve to vrlo mirna. — Nije li, možda, bio
iz Toulouse? Neki de Pevrac!?
— Jest — odgovori on ravnodušno.
Ona prijeñe jezikom preko suvih usana.
— A nije li se pričalo da je bio osuñen zato
što je poznavao neku vrlo važnu tajnu gospodina
Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu
svoje moči?
— Vrlo je lako moguče. Gospodin Fouquet se
dugo smatrao francuskim kraljem. Imao je dovolj¬
no novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti
po njegovu nagovoru. A meñu njima čak i ja.
Ha! Ha! Ha! Koješta, sve je to sada daleka pro¬
šlost.
Anñelika se malko okrene da bi ga načas promotrila. Uvalio se u naslonjač i
vrhom štapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh
gorčine iskrivio usne sjetivši se gluposti što ih je počinio pod utjecajem
gospodina Fouque-ta, nije uopče reagirao na Anñelikine aluzije koje su se
odnosile na Joffreva de Pevraca. Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u
njenu kuču so-bara Klementa Tonnela da je špijunira. Tko zna nije li
Fouquet tog istog Tonnela držao kraj princa de Condea zato da ga špijunira!
Bilo je u ono vri-jem zavjera s još zamršenijim spletkama te je ve¬likašima
najbolje odgovaralo da sve što prije za¬borave.
Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sječa kako je nekad htio
otrovati Mazarina
490

I
L

i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale: kako da stekne


milost mladoga kra¬lja, još uvijek sumnjičavog, i kako da se sprijate¬lji s
mladom ženom čija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snažnije vukla no
što je i sam bio svje¬stan.

— Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme proce¬


sa grofu de Pevracu — nastavio je princ — tako
da nisam bio u toku dogañaja. Nije važno! Dobio
sam njegovu palaču i moram priznati da me taj dar
uopče ne raduje. Čini se da vještac nije nikad u
njoj stanovao. Ja se, meñutim, ne mogu osloboditi
dojma da- ove zidine kriju nešto vrlo tužno i zlo¬
k