You are on page 1of 267

ANNE i SERGE GOLON / ANðELIKA NA PUTU NADE Naslov izvornika Anne i Serge Golon ANGELIQUE - LA ROUTE DE L'ESPOIR ©1984 by International Book Promotion, Pariš

Anne i Serge Golon

ANðELIKA NA PUTU NADE

v 2

GORAN Sk CIP - Katalogizacija l Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

840-31=862

GOLON, Anne Anñelika na putu nade / Anne i Serge Golon ; [preveo s francuskoga Goran

Vujasinovič]. - Zagreb : Mladinska knjiga Zagreb, 1993. - 303 str. ; 20 cm Prijevod djela: Angelique - la route de l'espoir. ISBN 953-173-017-2 1. Golon, Serge 930903019 mladinska knjiga zagreb PRVI DIO VJEŠTICE IZ SALEMA

I.

Anñelika je suosječajno promatrala mladiča kojeg je stražar s bradom nalik na čeličnu žicu i s engleskom kacigom na glavi grubo uveo u dvoranu Viječa, gurajuči ga kundakom helebarde. Dobro je shvačala uzbuñenost mladog graničara kojeg su otrgnuli od njegovog posla i njegovih ovaca te ga bacili pred skup smrknutih doktora u crnim haljama s bijelim ovratnicima, zasjelih oko masivnog stola koji je dominirao dvoranom mračnijom čak i od njihove odječe. Morao im je govoriti o jezivom pokolju u kojem je izgubio cijelu svoju obitelj. Zmirkavim očima vidio je samo posve blijeda i stroga lica koja su ga

netremice gledala, a zatim je prilijepio pogled na jedino žensko lice, koje je odavalo izraz dobrote. Primijetio je da ta velika dama prelijepe pojave unatoč nabori-ma svoga teškog kaputa pokazuje znakove uznapredovale trudnoče i grlo mu se stisnulo, gruda gorčine popela mu se u grudi, jer ga je podsjetila na njegovu jadnu majku koja je gotovo svake godine donosila po jedno dijete na svijet. Ali, to sječanje ohrabrilo gaje da započne svoju pripovijest i da odgovori na pitanja koja mu je počeo postavljati duboki glas, hotimice svečan i polagan, hoteči ga se dojmiti. Mladič je bio spreman sve ispričati.

— Kako se zoveš?

— Richard Harper.

^ Pre&o s fr&n%uskogq

— Odakle si?

— Iz Eden's Fallsa, na rijeci Annonnosuc.

„ lik Bio je svjestan ozbiljnih pogleda koje su izmijenila gospoda iz Salema. Promatrali su ga od glave do pete: njegovu kosu boje slame, lice opaljeno suncem, bosa stopala izranjena oštrim kamenjem i tr-njem, obuvena u papuče koje su mu dali za tu priliku. On se opet uplaši da če zajecati. Blijede oči mladoga Engleza patetično su tražile pogled velike dame, jedine prisutne žene, koja ga je podsječala na majku, i njegova muka odjednom splasnu. Kao da je zraka svjetlosti zasvijetlila u njezinim očima i imao je dojam da mu je uputila osmijeh. Bio je spreman svjedočiti. To se dogañalo ujutro. Dan prije toga su Anñelika i Joffrev de Pevrac, dovršivši gotovo dvomjesečnu plovidbu duž obala Nove Engleske, koja ih je dovela sve do New Yorka, bacili sidro u malenoj luci Salem. Došli su posjetiti susjede i obaviti poslove. No, maleni glavni grad engleske kolonije Massachusetts bio je u groznici te ih je na molu dočekala sumorna družina. Rekoše im da su se obnovili napadi kanadskih Francuza i njihovih indijanskih saveznika na sjeverna naselja Nove Engleske. Zato državni službenici zahtijevaju od svojih gostiju, čiji dolazak smatraju znakom Božje pomoči, da pomognu izvanrednom Viječu koje če se sastati da bi procijenilo stanje. Obratili su se grofu de Pevracu kao svom francuskom susjedu i vlasniku posjeda u državi Maine, koju su smatrali pridruženom Mas-sachusettsu, i

zatražili od njega da podsjeti vlasti u Quebecu na obečanja koja su dali; sječali su se i Anñelikine moči da zaustavi indijanske poglavice, jer je kolala legenda da su je slušali i najdivljiji meñu njima.

— Ako mislite na Piksaretta, poglavicu Patsuiketta, znajte da o njemu ništa ne znam več cijelu godinu dana — branila se ona.

— Je li bilo Francuza na čelu hordi koje su napadale engleska sela? —

upitao je Joffrev. — Jeste li primijetili isusovca koji ih vodi u bitku? Trebalo je saslušati svjedoke. Na početku sjednice u salemskoj Viječnici saslušali su ljude koji su izbjegli pokoljima i koje su spasili farmeri, ranjene ili na rubu smrti, i doveli ih u okrilje sigurnosti. Prvi meñu njima bio je smeteni i mucavi farmer koji se još nije bio oporavio

od strašnog udarca koji gaje pogodio. Nije vidio ništa, ni Francuze, ni isusovca, ni divljake, jer je tog dana bio na putu.

Vrativši se, našao je svoje selo i svoj dom spaljene, u pougljenim ruševinama, svoje roditelje probodene strijelama i skalpirane; žena i djeca su mu nestali, nedvojbeno su odvedeni u ropstvo, negdje na daleke i nedostupne obale Rijeke svetog Lavvrencea, gdje ih drže Indijanci koje su

pokrstili Francuzi, dodavši tako njihovoj poganskoj idolatriji urese papističkih križeva i kapelica. Nikad ih više neče vidjeti. Suze su tekle preplanulim radnikovim licem, koji kao da je donekle razdražio puritanske predstavnike Salema jer su njegovo ponašanje smatrali znakom podlijeganja kušnjama koje šalje Božanska Providnost. Štoviše, svi su oni bili iz Gornjeg Connecticuta, nasljednici disidenata iz Massachusettsa koji su se suprotstavili prvotnim zakonima kolonije i osnovali svoju vlastitu crkvu na zemlji koja se prostire prema zavodljivim prerijama i velikoj rijeci na zapadu. Ali, otkad su ih ugrožavali Indijanci Narragansetti i Abenakiji koji dolaze sa sjevera, ti slobodnjaci kojima je regentska stega bila preteška okretali su se prema Massachusettsu. Stanovnici Bostona i Salema pokrenuli su kaznene ekspedicije na pleme Pequot koje je ubijalo naseljenike u Connecticutu; poslije su napali i Narragansette. Richard Harper progovorio je hrapavim glasom, gledajuči Anñeliku u oči, jer ga je njezina prisutnost napajala snagom da izdrži do kraja. Pripovijedao je uobičajenu priču, toliko puta čutu, o svom snu o obitelji, a jednog jutra, koje je bilo mirno poput ostalih, neprijateljska skupina izronila je niotkud, opustošila njegovu udaljenu kolibu, pokrala njegova dobra:

oružje, oruñe, živad i zarobila članove kučanstva koji su im dopali šaka; odveli su ih u nočnim košuljama, bose. — Bila su to četiri domoroca i dvojica Francuza — ustvrdi on. Zarobljenici — on sam, njegovi roditelji, šestero brače i sestara te jedan sluga satima su hodali poput kažnjenika. Najmlaña brača, blizanci stari tek nekoliko mjeseci, othranjena su »na lončiču«, naime na dudi, jer majka nije imala mlijeka za njih. Kad su prvi put zastali na jednoj čistini, Indijanci su im odsjekli glave, »iz samilosti«, rekoše, »iz milosrña«, jer ih majka nije mogla dojiti tijekom putovanja kroz šume i planine prema Kanadi. »Iz samilosti«, jedan francuski gospodin pokušao je to na lošem engleskom objasniti majci koja je urlala od

Ali ona nije htjela ništa čuti i sve je više urlala. Nakraju joj je jedan

boli

Abenaki razbio to-mahavvkom glavu, jer su njezini krici mogli privuči engleske farmere iz Springwaya, koji nisu oklijevali kad su otkrili otmicu. Nastavili su put vodeči ostalu djecu, skrhanog oca i prestrašenu djevojčicu.

On sam, Richard, najstariji sin, iskoristio je nered i pometnju koju je izazvala ta trostruka smrt i pobjegao u obližnji šumarak.

Gledajuči kako povorka nestaje na drugom kraju čistine, a da nisu primijetili njegov nestanak, zadihano je trčao i uspio se udaljiti od otmičara. Nekoliko dana je hodao prije no Što je dospio do naseljenih područja. Danas govori da, tjeran strahom, nije mislio ni na što drugo nego da pobjegne što dalje.

Predbacuje si što je tako bez krščanskog pogreba ostavio svoju jadnu majku kao hranu lešinari-ma, svoju majku koju i dalje vidi u snovima, nepomičnu, raskoljene glave, uz dvoje ubijene djece. Tad je Anñelika shvatila da više ne može izdržati i da če se onesvijestiti. Lica su se pred njom rasplinula u bijele i crne sjene: bijele sjene bile su lica i ovratnici, a crne — odječa i namještaj u tmini kroz koju su se jedva probijale zrake raspršene svjetlosti s prozora ostakljenih obojenim staklom u obliku križeva. Izranjajuči iz te chiaro--scuro freske, isticala se brada i dijamant na lijevom uhu sir Thoma-sa Cranmera, predstavnika guvernera Nove Engleske, čiji je strog ali prijateljski osmijeh vrebao na njezinu nesvjesticu; zatim, profil ka-ripskoga gusara, španjolskog hidalga, velikog akvitanskog plemiča, naime, njezinog supruga, grofa de Pevraca, iza kojeg se snažni crni sluga Kouassi-Ba razaznavao samo po bjelini svojih očiju i po perjanici koja je krasila njegov turban; Anñelika je u njemu vidjela nadu da stvari mogu biti čvrste i sigurne. Skupivši svoj bujni plašt, ona se dignu i povuče, u sebi zahvaljujuči diskretnim engleskim običajima koji su svakome dopuštali da napusti skup a da to ne mora objasniti; nitko joj neče zamjeriti, jer bi istraživanje razloga njezine odsutnosti moglo isto tako uvrijediti i ispitivača. Čim je izišla na ulicu, skinula je šešir i kapicu. Kosa bi joj se povremeno slijepila od znoja koji ju je oblio. Što je brže mogla, hodala je prema kuči gospoñe Cranmer u kojoj su stanovali. Njezina bolest raspršila se. No kad je poželjela ispružiti se na krevetu u velikoj sobi koju su im dali na raspolaganje, zaboljela su je leña i opet je osjetila kao da se guši. Zato se pridignula i pošla prema prozoru. Razmišljala je o novom materinstvu koje je tako željela.

II.

— Zašto sam to tako željela? — pitala se Anñelika, lijepa grofica de Pevrac, francuska ljepotica na američkim obalama, stoječi uz otvoren prozor na

prvom katu kuče gospoñe Ann-Mary Cranmer, u gorljivo puritanskom gradu Salemu u državi Massachusetts u Novoj Engleskoj. Nije bila doista zabrinuta, nego samo blago potištena. Njezin pogled lutao je zagasitim obzorom boje bisera na kojem su se nazirali nizovi surih hridi koje je izložila oseka; more je treperilo poput mirijada sičušnih zrcala utkanih u tapiseriju od morske mahovine i školjaka koju su oplakivali valovi.

Bilo je vruče doba dana, blizu podneva, krajem iscrpljujučeg ljeta. Buka koja je dopirala iz luke i iz brodogradilišta na drugoj strani bivala je sve tišom. Ali, obuzeta iznenadnom slabošču, Anñelika nije zapažala što se dogaña oko nje, ili nije marila, ona, koja je uvijek voljela promatrati ocean koji daje pomalo uznemirujuči dojam beskrajnih prostora.

Uza svu tugu i bol koju joj je zadalo slušanje o onim strašnim dogañajima, i jedna osobna briga opterečuje stanje mira i sreče u kojem je navikla živjeti več godinu dana. Svjesna da bi odreñene opasnosti mogle ugroziti ravnotežu

te sreče i da je odgovorna za odluku koju je donijela prije nekoliko mjeseci,

osjetila je potrebu upitati se što ju je navelo da se upusti u tu avanturu koja je

— bojala se daje to napokon shvatila — bila čista ludost!

— Zašto sam to tako željela?

Nije li još jednom dopustila da njome ovladaju porivi njezine naravi koja bi uvijek zagrizla u život kao u jabuku, ne pitajuči se za budučnost?

— Luda Anñelika! — mrmljala je sebi u bradu. Nije li to samo njezin inat?

Sve je bilo tako dobro. Sve je bilo savršeno i sigurno, napokon! Zašto je imala potrebu potvrditi tu sreču bez oblačka, taj uspjeh koji nije

trebalo potvrñivati? U dobru zdravlju i bez straha za najbliže, mogla je bezbrižno uživati u svim blagodatima života. Zar nije, nakon dugotrajne borbe, primila sve što je željela i što su joj dugovali? Zar nije u svom životu dobila sve što žena uopče može poželjeti? Supruga kojeg obožava i koji je strasno voli, dva lijepa sina u cvijetu mladosti koji krase francuski dvor, na kojem blista njihov polet i rječitost! Tako kaže posljednje pismo starijeg, Florimonda, koje je donio prvi brod prispio iz Francuske. S njom je u Americi ostalo najmlañe dijete, malena Honorine, miljenica svih. Voljela ju je gledati kako raste, zaboravljajuči njihova iskušenja i borbe, bol i samoču na koju je negda i prečesto mislila, a sad se to čini tako dalekim.

Nije li uz svog supruga, Joffreva de Pevraca, doživjela sve što je željela, nije li vidjela kako su se tijekom tri godine ostvarila sva čuda koja je priželjkivala? Uz ostala, to su napredovanje njihovih posjeda u Sjevernoj Americi, Gouldsboro na obali Atlantika i Wapassou u srcu šuma u Maineu, utemeljeni

u teškim patnjama, danas se brzo razvijaju zahvaljujuči savezu s Novom

Engleskom. U onom unutrašnjem moru koje se naziva Francuskim zaljevom* vlada mir, ondje bujaju različiti narodi kojima je grof de Pevrac postao voña, ako ne i neosporni gospodar; njegov djelatni i mirotvorni

utjecaj rasprostro se prema unutrašnjosti sve do izvora Kennebeca, krajnjih granica njegovih posjeda. Ali, stoje najčudesnije i najvažnije, nisu li dobili oprost — gotovo predaju, buduči da se radi o kralju — od največeg monarha koji je ikad postojao, od Luja XIV, francuskog kralja, i to nakon duge borbe u kojoj su svih troje — Joffrev, poraženi vazal, ona, pobunjena podanica, i kralj, neumoljivi suveren — primili teške udarce. Nitko se nije tome nadao. Vijest ih je zatekla u Quebecu kao goste gospodina de Frontenaca, guvernera Nove Francuske, koji je podupirao njihove interese i s njima očekivao kraljevu presudu. Nije ništa skrivao. Francuski kralj, čija se moč prostire po svim kontinentima, priklonio im se, njima, osuñenima, izgnanima, zaboravivši sve uvrede, vratio im je titule i posjede, iznova im je otvorio luke kraljevstva, pristao je na njihov povratak, ostavivši njima da odrede okolnosti i trenutak njihova osloboñenja. Anñelika — zadovoljna, presretna, gospodarica svoje sudbine, koju če odsad imati u svojim rukama, zaštičena i sigurna, slobodna živjeti sretno i bez muka, gdje hoče i s kime hoče — zašto je imala potrebu zatražiti od neba još jedan dar, još jedno dobročinstvo, još jedno malo čudo? Dijete. Ona uzdahnu i odmahnu glavom. — Uvijek češ ostati ista! * Danas Zaljev Fundy. Stavila je ruku na oči. Zrcaljenje morske vode, poput zlatnika bačenih u zaljev, zaslijepilo ju je. Jak miris morske trave uzrokovao joj je blagu mučninu. U daljini su se vidjele bijele koprene oko surih hridi u zlatastoj izmaglici. Ispred kučnog praga crvenjela se prašnjava zemlja; na to mjesto dolazili su, čak i ovo doba pasje vručine, mnogi gorljivi stanovnici Salema, uglavnom odjeveni u crno, s visokim crnim šeširima sa srebrnom ili čeličnom kopčom:

tu odječu nosili su engleski puritanci od revolucije 1649. koju je proveo strogi Oliver Cromwell. Žene, uglavnom odjevene u plavo platno, s kapicama i velikim bijelim ovratnicima, tom uniformom odavale su svoj status »obveza-nih«, to jest osoba koje još nisu platile svoj put u Novi svijet godinama službe onima koji su u njih uložili novac. To ih nije sprečavalo da imaju izgled slobodnih i sigurnih žena koje su, barem na početku, pristavši priječi ocean, odabrale kome če služiti. Svi ti ljudi brižljivo su se pomicali, kao svi dobri grañani Mas-sachusettsa, obuzeti svojim ciljem i zadačom koju treba obaviti, ali ipak nisu propuštali u prolazu baciti znatiželjan pogled prema kuči sir Thomasa Cranmera, jer su znali da su se u njoj smjestili gosti iz Gouldsboroa i željeli su na njezinim

prozorima vidjeti ženu koju su na obalama i u graničnim naseljima zvali »lijepom Francuskinjom«. I u Salemu, kao u svim lukama svijeta u koje vas nanese more, željeli to ili ne, ima ljudi koji se boje za svoju dušu, a ima i onih koji su skloni prodati je, ima svakojakih primjeraka ljudske rase, kadšto zavodljivih, uvijek uznemirujučih, kojima se treba prilagoditi želi li se trgovati s njima. Visokorodna francuska dama nije bila nepoznata stanovnicima Salema. Znali su mnogošta o njoj; izmeñu ostalog, znali su da je spasila od indijanskog noža skupinu engleskih radnika iz Andro-scoggina u Maineu. Znali su i da je udana za pustolovnog plemiča koji, premda je Francuz i stoga katolik, održava odlične veze s Massachusettsom, veze koje sežu dotle daje izgradio mnoge svoje brodove u brodogradilištima na obali. Njihov dolazak zato je pojačao djelatnosti u gradu. Pod izlikom da se radi o poslovima, ljudi su jasno iskazivali zadovoljstvo time što mogu promatrati njihovu opremu, njihovu odječu i običaje, dakako, odviše neobvezne i sumnjive do razvrata, ali Francuzima se oprašta, upravo zato što su Francuzi. Dakle, toga dana mnogo je ljudi, bacivši pogled prema lijepoj strankinji koja je stajala na svom prozoru, naglo okrenulo oči i hinilo da grize usne od negodovanja. Ne pristoji se, mislili su — i ispričali što su vidjeli svojim ženama da bi ih poučili te Viječu da bi ga upozorili — da se žena čija je trudnoča več vidljiva i, štoviše, žena koja je odjevena u odječu odveč raskošnu za stanje koje zahtijeva povučenost, pa čak i zbunjenost, tako pokazuje na prozoru naočigled cijeloga grada. Doista, treba biti bestidan papist koji nije primio nikakvu pouku o pristojnosti i stidu, da bi si netko to dopustio i još se ponašao kao da se time ne izlaže nikakvoj bruci! Promatrajuči poglede uperene u nju, Anñelika je primijetila osudu koju su joj upučivali neki od njih. Znajuči da su puritanci vrlo osjetljivi na tjelesnost, ona se uvijek trudila spriječiti njihovu zagrižljivu stidljivost, ali neke malene pojedinosti često bi joj pro-maknule. Shvativši da je šokirala prolaznike pokazavši se tako »kao spektakl«, Anñelika se malo povuče u unutrašnjost sobe. Obuzeta iznenadnom slabošču, gotovo da se gušila, pa je opet prišla prozoru da udahne svježeg zraka. Odmah joj je bilo bolje. Mnogo bolje. Uznemirila se, jer je do tog dana bila dobra zdravlja i nije trpjela neugodnosti svog »stanja«, kao što kažu stidljivi ljudi. A več je u sedmom mjesecu trudnoče. Poččena neobičnim pozivom da pomogne salemskom gradskom Viječu — ta čast činila joj se prilično deplasiranom — nije oklijevala izložiti se neugodnostima i odjenuti teški plašt kako bi prikrila znakove skorog

materinstva tim strogim i sramežljivim kal-vinistima, koji bi, valjda, trebali služiti Kristu, a on je zapovjedio svojim učenicima: »Plodite i množite se!« Ali, strogi sljedbenici prezbiterijanske vjere smatrali su da to valja činiti u največoj mogučoj diskreciji, a bilo bi još bolje kad bi se to moglo obaviti posredovanjem Duha Svetoga. Prisječajuči se kako je Sveti Pavle, iz farizejske poslušnosti, odbacio žensku kosu kao instrument tjelesnog iskušenja i da se puritanci slažu s njim u tom pogledu, Anñelika se pokrila rupcem i šeširom široka oboda koji joj je pritiskao tjeme i uzrokovao joj glavobolju. Na putovanju nije osjetila nikakav umor. No počela ju je tištiti velika vručina i vlažnost na kopnu i bila je spremna čuti sve što joj je Viječe htjelo priopčiti. — Mislila sam da ču se onesvijestiti. Mislila je na onu jadnu englesku majku, mrtvu, raskoljene glave, pokraj svojih malenih blizanaca koji leže u travi odrubljene glave, poput poderanih

Trebala je odmah odagnati tu viziju da ne bi osjetila slabost. No

ipak, htjela se prepustiti tom jadnom mladiču koji je ušao noseči na glavi okrugli šešir i koji ju je gledao kao da može oživjeti njegove najmilije. Zlo je bilo u tome što su pokolji koji su grčevito potresali Novi svijet sa svih strana imali snagu neukrotive sile, jer krv priziva krv. Nije bilo vrijeme za snove. Anñelika pogleda malenu kutijicu koju je nosila o svom pojasu, protrese je i potom je sičušnim ključem pričvrsti na isto mjesto. Još nije bilo tako kasno kao što je mislila. Bila je sama u kuči, ili je to barem pretpostavljala, jer je vladala potpuna tišina, kao da su lakaji i sluge odjednom nestali. Gdje su? Na tržnici? U uredu? Obdarenu instinktom, koji je život pun zamki i opasnosti još jače izoštrio, da hitro opaža nezamjetne znakove koje drugi ne vide i dobro skrivene ljudske reakcije, Anñeliku je zanimalo ponašanje njihove domačice u Salemu, gospoñe Mary-Ann Cranmer. Zapravo, ona sama je svojim namrštenim licem dala razumjeti da ne shvača zašto se smatra normalnim da upravo ona treba primiti svakog stranca koji doñe u Salem, kao da su ostale kuče odviše čiste da bi prepustile strance preko svog pravovjernog praga. Sumnjive vjere mogle bi prouzročiti ubitačnu kugu grijeha Zato je Anñelika cijenila stav dame koja ih je dostojno primila i prkosila zbog njih. Joffrev joj je dao objašnjenje koje joj se činilo savršenim. Roñena Wexter, kči Samuela, jednog od najpobožnijih i najtvrdokornijih osnivača grada, ona se iz ljubavi udala za poznatog angli-kanca, šarmantnog aristokrata sir Thomasa Cranmera. Dakako, potom bi bila morala manje-više

lutaka

zauvijek napustiti područje Salema te zaboraviti svoju rodbinu i stanovnike Massachusettsa, osuñena da ga pamti samo kao uspomenu. Pokazalo se daje teško provesti to radikalno rješenje. Ponajprije zato što je rečeni anglikanac bio na visokom položaju u kraljevskoj administraciji. Nadalje, znalo se da je njegov predak bio onaj Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup, savjetnik Henrika VIII, koji je u početno, teško doba reformacije štitio velikog škotskog propovjednika Johna Knoxa koji je, kao što svi

13

znaju, uspostavio radikalni protestantizam u Engleskoj, a odatle je proistekao i puritanizam; štoviše, pogubljen je pod vladavinom Marije Tudor, katolikinje, nazvane Krvava Mary. Vladalo je mišljenje da ne valja biti odveč netolerantan prema njegovom pra-pranečaku. Napokon je prečasni Samuel Wexter morao prihvatiti gubitak svoje jedine i upravo savršene kčeri. Tako je mladi par prihvačen u Salemu. Ljudi su se navikli na sir Thomasa Cranmera, na njegove čipke i bisernu naušnicu. Kako ju je često ostavljao samu, jer je neprestano plovio izmeñu Bostona, Jamajke i Londona, kči Samuela Wextera ukrutila je svoje stavove i, da bi joj oprostili ludost koja joj je donijela izopčenje iz društva koje je željela graditi, postala je vrlo rigorozna u provedbi svojih vjerskih djela. Njezina najgorča kazna bila je lakoča s kojom su joj, kad je ugostila moguče Sotonine podanike, rekli: »Vi, vi ih možete primiti!« Anñelika privuče fotelju s podstavljenim naslonom i sjedne nedaleko od prozora, dovoljno blizu da može udisati morski lahor. Salem, što na hebrejskom znači »mir«, bio je maleni, osebujan i ljubak gradič, pun kuča s drvenim krovovima i oštrim zabatima, ulice su bile posipane sivim tucanikom, ili pak popločane crvenim ciglama, na račun bogatih i uglednih trgovaca. Zakonodavstvo koje je tu bilo na snazi temeljilo se na strogoj teokraciji te su institucije bile izravno izvedene iz Svetog pisma. Ali, tu su cvjetali najljepši jorgovani na svijetu. Usred ljeta njihovi bijeli i ljubičasti grozdovi doticali su zagasite rubove kuča, boje orahovače. U vrtovima punim ljekovitih biljaka i povrča, koje se uzgajalo uz svaku kuču po tradiciji koju su uspostavili prvi doseljenici s Mayflowera, blistale su se grimizne i svjetlozelene bundeve, izdašne biljke koje su prodirale čak i na ulice, poput dlakavih zmija, a oko vriježa njihovih strukova s velikim žutim cvjetovima oblijetale su pčele. Oporavivši se, Anñelika pomisli kako je nerazumna. Sad je uzaludno postavljati sebi to pitanje: »Zašto sam željela dijete?« Zar ikad znamo

razloge koji se kriju ili se otkrivaju u ženskom srcu, zar čemo ikad upoznati tu životnu potrebu za materinstvom? Ti razlozi su jedinstveni i mnogostruki, svi su očiti, a možda nijedan nije istinit, jer o tome se ne može raspravljati. Anñelika se prisjeti da je o tome sanjala još u Quebecu, kad je vidjela kako malena Ermeline de Mercouville trči njoj u susret i pruža joj ruke. Ne bi li bilo dobro iskusiti zadovoljstva novog materinstva, jer nije mogla dovoljno cijeniti ona prethodna? Valja li obnoviti uništeno gnijezdo koje su potresle tolike oluje? No postupno, kako se sve oko njih obnavljalo, u njoj je prevladala želja da ima dijete s njim, svojom ljubavi, svojim suprugom, ljubavnikom, svojim utočištem i svojim mučiteljem, s njim, jedinstvenim, čovjekom njezina života, Joffrevom de Pevracom, s kojim se vjenčala prije gotovo dvadeset godina. Pretrpjevši teška iskušenja, prošavši tegobne i nepregledne staze s postojanošču koja se jednačila s tvrdoglavošču i s voljom koja je često bila kriva u očima razuma, jer ju je izlagala opasnostima u koja se ona bezglavo bacala, težeči samo prema svom cilju, ostvarenju svih svojih snova: ljubavi, sreči, miru uz onoga kojeg je toliko revno tražila, vjerovala da je mrtav, jer su ga intrige i nesporazumi odvojili od nje, kao da ljubomorni nisu htjeli da postoji njihova vječna i nesavladiva ljubav. Htjela je dovršiti to tegobno ponovno osvajanje sreče i označiti ga neizbrisivim pečatom. Sanjala je o djetetu s njim, kao da je on novi ljubavnik s kojim želi učvrstiti vezu koja utjelovljuje njihov izniman odnos. Ono bi bilo dokaz da je njihova ljubav obnovljena. Valja priznati da joj takva luda zamisao ne bi pala na pamet na početku njihova ponovnog susreta, od kojeg je prošlo več tri godine. Sječanja na nj bila su joj vrlo daleka i nestvarna; prisječala ih se s bolom. Nisu bili samilosni jedno prema drugom, predbacujuči si udarce koje im je život nanio, zaboravljajuči da su bili zajedničke žrtve i da ih čak ni sudbina nije mogla spriječiti da se opet ujedine. Valjalo je to naučiti; ona se danas čudi zašto su to morali pretrpjeti. Kao da su bili stranci, spremni na zaziranje, gotovo i na mržnju, a ipak tako bliski i očarani jedno drugim! Čudo o kojem je sanjala! Da nije bilo tog nesavladivog privlačenja njihovih tijela, koje bi ih obuzimalo pri svakom pogledu i vezivalo ih čarima, snovima i neu-toljivom glañu, potiskujuči sva ostala razmišljanja, bi li uspjeli nadvladati silne prepreke i nepoznanice u svom zajedničkom životu, silne zablude i gorčinu roñenu u tolikoj nesreči? Blagoslov tajanstva osjetila koje ih je preplavljivalo unatoč svemu bacao ih je u zagrljaje, u utapanje u zaboravu, u slastima, prepuštao ih je bezglavoj rijeci koja briše svijet.

Premda je bacio u bitku sve svoje snage, Sotona nije mogao pobijediti struju strasti koja ih je vitlala u orkanu užitaka i bezimenih iznenañenja. Jer, Ljubav je najjači neprijatelj Velikog Uništitelja. Tek nakon boravka u Quebecu, francuskom gradu na sjeveru Amerike, mogli su s francuskim kraljem i svojim zemljacima pregovarati o pomirenju. Ondje su zajedno proveli Čudnovatu zimu punu burnih društvenih dogañaja i ona se osjetila drukčije, zahvatila ju je iznenadna želja: imati još jedno dijete s njim, novo dijete za novi život! Ona se prisjeti povratka. Otišli su iz malenoga glavnog grada Nove Francuske koji se napokon oslobodio ledenog omotača. Njihova flota otplovila je nizvodno Rijekom svetog Lawrencea i preplovila istoimeni zaljev. Anñelika je iz kabine admiralskog broda Gouldsboro s Honorinom promatrala jata bijelih pliskavica kako se igraju meñu valovima: bili su to trenuci slavljenja, trenuci sigurnosti koju nije mutila nijedna sjena, nikakav nemir. Problemi su bili riješeni, bitke su bile dobijene, ako ne sve bitke, onda barem one meñu njima. Tijekom te zime u Quebecu shvatili su da ih vežu nevidljivi, suptilni lanci koje ništa ne može raskinuti. Otkrili su da, koliko god da su oboje surovo nezavisni, ne mogu doista živjeti, disati ni misliti jedno bez drugoga. Dakako, Joffrev je tajanstven čovjek, nepredvidljiv, neotuñiv, poput nje, premda je ona sebe smatrala, kao i večina žena, providnom u svom ponašanju i nakanama. No, ne bi se tako voljeli da su jednostavniji i da su podložniji opčim zakonima. Nakraju, laka srca i svijetla duha, počela je sanjati o novom djetetu kojem se htjela žrtvovati, nerazumno, ali za sreču! Novo dijete za novi život. Osjetila se mlañom i veselijom no što je ikad bila. Hrabrila ju je zaštita čovjeka koji je voli, brani i oslobaña svih odgovornosti i teških odluka. Dobila je bitku s kraljevim progonstvom i to ju je oslobodilo svih briga koje je imala na početku svog dvorskog života. Shvatila je da je dosad živjela odveč ozbiljno. Jer, izuzevši nekoliko mjeseci proživljenih snova u Toulouseu, koji su poput orguljske glazbe usred njezine burne sudbine, što je bio njezin život tijekom tih dvadeset godina otkad je bačena u srce bijede i samoče? Život pun borbe, udaranja, grebanja, obrane, opravdavanja — za svoju djecu, svoj kruh, svoju čast. Dakako, nisu sve uspomene loše. U tim godinama borbe nije manjkalo ni zabave, često prožete humorom, a ona se znala smijati u prilikama kad bi život pokazao svoju šaljivu stranu, kao što se znala radovati pobjedama koje su joj omogučavale da uživa u ugodnim trenucima ukradenim u toj kavalkadi preživljavanja. Bez obzira na sve!

Na tom brodu, njihovom brodu, koji ih je nosio u budučnost koju je napokon

zamišljala mirnom i sretnom, učinilo joj se da je došao trenutak da položi

oružje i promijeni sve. Da postane druga žena. Onakva kakvom si nije mogla dopustiti da postane. Da iznova počne sve, kao da joj je dvadeset godina. A što može biti novije

od novog djeteta?

Odlučila je: Da, bit če tako. No, buduči da je mogla, zahvaljujuči svojim »tajnama« ratnice, upravljati tajnovitim slučajnostima oplodnje, i dalje je čekala. Nije čekala dugo. Život ju je naučio da raspolaže vremenom, da ublaži naglost svojih poriva. Više se nije radilo o ratničkoj strategiji u kojoj je blistala u doba svoje pobune protiv kralja i koja zahtijeva hitro djelovanje, nego o utemeljenju mira, što je zadača koju narodi najčče obavljaju s manje talenta i briga no što ih ulažu u rat. Željela je učvrstiti se u toj novoj sretnoj eri koju su joj najavili auguri, uvjeriti se da to nije varka, naviknuti se na stanje primirja i na svakodnevni život uz njega, njegovu vječnu ljubav, njezina gospodara i ljubavnika. Još uvijek je željela kušati sigurnost tog ljubavnog saveza koji je osječala kao

žarki plamen što gori meñu njima, plamen svijetao i vedar, plamen koji ništa neče moči zatitrati. Čekala je Wapassou.

U naravi Joffreva de Pevraca bilo je da ga zaljubljenost čini još luñim, još

pronicljivijim i još rasipnijim, pa je on sam počeo govoriti o novom djetetu

znajuči da ona o njemu sanja i da bi ono bilo pečat njihove ljubavi.

Je

li i on imao dojam da njihova sudbina, koja je dotad bila tako rastrgana,

ne

kreče prema svom kraju, več prema početku?

Dok je snijeg bijelio Wapassou, u ono zimsko doba, u dubini šuma, usred širokih američkih prostora, gdje se zaboravlja da na zemlji ima i drugih

ljudskih biča, oni su začeli dijete ljubavi.

Osjetivši da je zanijela, Anñelika je bila zapanjena, zadivljena, premda je mogla znati da razne ljekovite smjese koje je znala dobro dozirati prema »tajnama« koje je naučila u djetinjstvu od čarobnice Meluzine, moraju dati željene posljedice. Jedva je povjerovala!

U travnju se dijete pokrenulo i ona je opet iskusila čudesno, zanosno

iznenañenje. Bilo je tako jednostavno dobiti od neba ono što se želi: dijete. Dijete sreče

11,

Osječala se tako sretnom, bila je u stanju tako prirodne euforije da bi ponekad pomislila da i nije trudna da nije bilo onih trzaja kojima je »on« odavao svoje postojanje. Bila je pošteñena svih neugodnosti koje prate

početak trudnoče. Dugo je ostala vitka. Nije osječala nikakav umor, a čak joj se činilo da se osječa jačom i životnijom nego u uobičajeno vrijeme, pa nije ništa mijenjala u svom vrlo djelatnom životu, kao ni u planovima za putovanja koja su ih u prolječe trebala odvesti u predjele gdje je valjalo obnoviti veze ne samo sa stanovnicima Gouldsboroa nego i s ostatkom svijeta. Brodovi su dovezli glasnike iz Francuske, a u Francuskom zaljevu znalo se da Joffrev de Pevrac rijetko propušta planirati plovidbu. Ljeto je razdoblje jake plovidbene djelatnosti. Te godine grof se trebao uputiti u New York. To putovanje omogučilo bi mu i da na povratku posjeti najvažnija naselja Nove Engleske, poredana duž obale: od New Yorka, preko Bostona, Sale-ma i Portsmoutha do Portlanda. Tu su imali prijatelje i suradnike koji štite njihove interese. Anñelika je željela poči s njim. Slijedeči svoje tajno obečanje da više nikad neče pustiti Joffreva da nekamo ode bez nje, potrudila se uvjeriti svog muža da po svaku cijenu mora posjetiti engleskog liječnika Georgea Shapleigha, kojemu mora postaviti mnoga pitanja i od kojeg mora dobiti lijekove, naime, korijen mandragore, potreban za pripravu »uspavljujuče spužve«, čije su zalihe iscrpljene. Tvrdila je da svakako mora vidjeti Shapleigha prije trudova, jer on, u svom skrovištu u Pointe Maquoitu, posjeduje medicinske knjige koje su najstručnije na svijetu, pa ih ona želi pročitati. Kad je Duga, silan brod od više od tristo tona, nedavno porinut u salemskom brodogradilištu, zaplovio prema jugu, usmjerivši pra-mac ravno prema ušču rijeke Hudson, Shapleighu su poslane poruke koje su mu navijestile sastanak

u Salemu početkom rujna. Roñenje je bilo predviñeno za kraj listopada, a Duga i malena Pevracova flota imale su vremena vratiti se u Gouldsboro, gdje je željela roditi. Nadalje, od godišnjeg doba i pravovremenog ili preranog dolaska zime ovisilo je hoče li novoroñenče — mali princ ili malena princeza — moči poduzeti svoje prvo putovanje na ovom svijetu, putovanje prema izvorima Kennebeca, prema udaljenom posjedu Wapas-sou, kako bi ondje provelo zimu, čemu se Anñelika svim srcem nadala. Usprkos zadovoljstvu koje bi osječala pri svakom susretu s prijateljima u Gouldsborou, više je voljela njihov povučeni život u unutrašnjosti od onoga na obali.

A danas joj više no ikad prije nedostaje čist i okrepljujuči zrak

Mainea. Vlažna vručina obale, to zagušljivi] a što bi se više udaljila od mora, tištila

ju je. Gdjekad bi jedva hvatala dah. Obuzela ju je neugodna bojazan. Pojavilo se iznenada, pomolivši se iz oblaka u trenutku kad su sadašnjost i budučnost blistale u sjajnim bojama, naglo prisječanje strahova koje je

pretrpjela preobrazilo je njezin optimizam poput prevrnuta čamca. Strah se pretvorio u paniku. Anñelika se u tom trenutku osjetila slabom i obuzetom jakom tjeskobom koju proživljavaju majke, čije je tijelo povezano s tijelom krhkog biča. Njezina odgovornost za to dijete prostirala se i na nesreču koja ga možda očekuje i koju mu je možda več natovarila na nejaka pleča, te si je

predbacivala svoju nemoč da je ukloni. Jer, djetetova sreča je ugrožena. Nije

li ona bol koju je osjetila duboko u sebi najava opasnosti koja prijeti da če ga

još nejakog istrgnuti iz majčine utrobe? Još je prerano za porod. Treba proči još barem mjesec dana No, Anñelika je imala još jedan ozbiljan razlog da se boji da bi prerani porod mogao ugroziti život tog tako željenog djeteta, tako sanjanog i unaprijed voljenog, jer je več nekoliko dana gotovo sigurna da ih ima dvoje. ni. Kako drukčije protumačiti onaj osječaj nemira koji joj se počeo činiti pretjeranim? Kako drukčije protumačiti dva izbočenja, jasno zamjetljiva pod

rukom, gotovo vidljiva i na koži, koja čine dvije okrugle glavice? »Nebo te želi prenerazitiL.« — reče ona samoj sebi, ljuta, napola ne vjerujuči, napola zbunjena. Kad se več zamalo počela smijati, uistinu očarana, uozbiljila se i pomislila da se možda nema čemu radovati; nije znala što da zapravo misli. Zar če tijek njihovog života, čvrsto usmjeren prema razumnim perspektivama, iznenada poprimiti čudnovate razmjere? Blizanci! Odlučila

je pričekati prije no što to ikome kaže, pa čak i svom suprugu. Flota Joffreva de Pevraca bacila je sidro u Salemu, koji nije daleko od Gouldsboroa. Neke osobe iz naselja došle su poslom i pozdravile ih. Bio je tu gospodin Manigault, važan brodovlasnik koji posluje sve do Antila, gospodin Mercelot, trgovac papirom iz

19

La Rochellea, zadužen za osnivanje papirnica u engleskim kolonijama, te

njegova kči Bertille koja mu zamjenjuje tajnicu. Počeli su izmjenjivati vijesti

o obiteljima. Bertille Mercelot, samoživa tr-govčeva kči jedinica, promatrala

je Anñeliku ironičnim i zadovoljnim osmijehom. Ona ne bi sebi dopustila, činilo se kao da kaže, da se njezino lijepo tijelo izobliči zbog trudnoče. Potom su pristupili salemski uglednici, smrknuti — poslije je saznala zašto — i pozvali ih na sjednicu svog znamenitog Viječa idučeg jutra. Anñelika se razočarala što u mnoštvu nije opazila Georgea Shapleigha; neprestano je mislila da je on jedina osoba koju doista želi sresti po svom dolasku. On bi uklonio njezine sumnje o mogučem roñenju blizanaca i ohrabrio bi je. Imala je povjerenja ne samo u njegovo liječničko znanje nego i u njegovo

poznavanje drevnih, tajnih magijskih vještina. No nije ga bilo i ona se morala smiješiti svima, nastaniti se kod engleske dame stisnutih usnica, otrpjeti nesanicu zagušljive, tople noči i idučeg jutra otiči na sastanak Viječa. Prikupivši svu svoju snagu da ne bi otkazala dolazak, Anñelika je nije našla dovoljno da bi se i dalje pitala o zagonetki blaga koje nosi u sebi — jedno ili dvoje djece? — a niti da o tome razgovara s Joffrevem, iako se s njim savjetovala o svemu. Nije li on ponekad upučivao potajne poglede pune vatre koji su se u njoj preobražavali u sjenu zabrinutosti? Anñelika je smatrala pitanjem časti ne uplitati svoje tegobe i slabosti svoga stanja u tijek njihova putovanja i u nužnosti pristajanja u lukama. Po naravi je bila takva da nije patila zbog trudnoče. Štoviše, pripadala je stolječu u kojem se žene nisu obazirale na trudničke tegobe, jer se smatralo prirodnijim stalno biti u drugom stanju nego uopče ne biti trudna. Svjetske žene, a još manje provincijalke, nisu se žalile zbog takvih okolnosti, a čak i u Versaillesu se često dogañalo da se kraljeve ljubavnice pojave u dvorskoj odječi manje od jedan sat pošto bi u kakvoj pokrajnjoj sobici, iza paravana, donijele na svijet maleno kraljevsko kopile. Zato je Anñelika smatrala da njezina jutarnja nesvjestica nije jasna sama po sebi. Dignula se i pošla prema stolu na kojem je bio njezin putni kovčeg sa češljevima, četkama, ogledalom, nakitom i potrebnim sitnicama, bočicama rumenila i mirisnih masti. Uzela je jednu staklenku i čašu te se uputila prema odmorištu na katu, gdje se nalazila slavina s tekučom vodom i lavaboom od plave i bijele fajan-se, ukrašene vjerojatno u Delftu. Natočila je vodu iz kositrene slavi- ne u čašu, pomislivši još jednom da se puritanci, koji kao da preziru životne čari, okružuju lijepim namještajem i vješto načinjenim predmetima koji obilno nadoknañuju strogost običaja i riječi koje ih propisuju. Anñelika, koja je cijenila ozračje svake kuče, ovu je zavoljela, jer su njezine polusjene bile ispunjene sjajem dobro iscizelira-nog drveta, lijepo uštavljene kože te finog porculana i keramike. Pokrivač na krevetu bio je čipkan. Anñelika proguta lijek. Bila je to mješavina biljaka koju je sama sastavila i čiju je djelotvornost poznavala. Odmah se osjetila bolje i težak miris plime koji je prožimao zrak miješajuči se s vonjem rastopljenog katrana koji je dopirao iz brodogradilišta i s mirisom pečenih rakova što se pojačavao kako se bližilo vrijeme ručka, prestao joj je smetati. — Guspo! Guspo! Izvana ju je dozivao znani joj glas. Ona se nasmiješi i poñe prema prozoru. Pred kučom je stajao Kouassi-Ba i dizao prema njoj pogled svojih crnih očiju.

— Šalje me gospodar. Zabrinut je!

— Reci mu da se umiri. Dobro sam.

Kouassi-Ba bio je utjelovljena Jofreveva briga za nju. Pouzdani i vjerni čuvar, više prijatelj nego sluga, svih tih godina koje je proveo uz grofa,

pazeči na i najneznatniji znak promjene njegova raspoloženja, uzrokovane poslom, putovanjima, nesrečama, opasnostima, on je za Anñeliku bio inkarnacija brižnosti koja je nikad neče izdati. Često bi se pojavio pred njom i prenio joj poruku ili se obavijestio o njezinim željama; čekao bi je na kučnom pragu da bi je otpratio ili bi joj pak donio srebrni tanjurič na kojem bi se pušila šalica turske kave upravo u trenutku kad bi za nju dala bogatstvo ili život, jer — i u tome je bilo magije koja povezuje njih troje, nju, Joffreva i Kouassi-Baa — on je uvijek dobro znao kad se valja pojaviti.

I ovaj put su Joffrev i njegov sluga izmijenili samo jedan pogled i veliki je crnac poput sjene pohitao iz Viječnice. Njegova prisna prisutnost, dobrohotna i njoj posvečena dušom i i tijelom, pomiješana s bezgraničnim divljenjem prema svemu što ona kaže ili učini, utješila je Anñeliku i zato se začudila kad ga je čula:

— Treba li gospodar otpustiti regente i doči k tebi? — upita on.

— Ne, Kouassi-Ba, pitanja o kojima gospoda moraju raspravljati odviše su

ozbiljna. Strpljivo ču čekati. Prenesi im moje isprike. Reci im, što su zacijelo

dobro shvatili, da su me te tužne vijesti du- boko uznemirile pa sam se povukla da bolje razmislim kako bih im pomogla.

— Dobro! Dobro! — reče Kouassi-Ba uz gestu pozdrava i dobrih želja.

Udaljio se na visokim potpeticama svojih cipela s kopčom, korakom nalik na

plesni. Ozbiljni Kouassi-Ba, kojeg se smatralo čovjekom u godinama, iskazivao je novu živost otkad je saznao za skori dolazak »malog princa« ili »male princeze«. Kako bi se tek ponašao kad bi znao da če ih možda biti dvojel Izljevi radosti ne bi pristajali njegovoj sijedoj kosi. »Unatoč svim željama Kouassi-Baa« — pomisli ona smjestivši se opet u naslonjaču — »ne mogu se oteti strahu od te neočekivane mogučnosti«. Pokušala je zamisliti dva dječačiča crnih očiju i guste kose nalik na

Florimondovu. No ne bi li bile ljupkije dvije isto tako smeñe djevojčice živa

i blistava pogleda? Nije razmišljala o tome da če naslijediti njezinu plavu

kosu, jer je sanjala o »Joffrevevom djetetu« i vidjela ga je kao njegovu sliku

i priliku.

Ali, dvoje djece!

Njezina zbunjenost pojačala se kad se prisjetila proročanstva vračarice Mauvoisin, koju nikad nije uzimala ozbiljno i koju je gotovo zaboravila tijekom mnogih godina. To se dogodilo u Parizu, u doba kad je bila sama i u opasnoj situaciji, kad se borila za svoj kruh svagdanji i za kruh svojih sinova Florimonda i Cantora. S dvjema prijateljicama, koje su poput nje bile u teškočama i htjele su saznati hoče li im budučnost biti milosti-vija od sadašnjosti, otišla je po savjet Catherine Mauvoisin, koju su zvali i Voisinka, u njezinu jazbinu u Faubororg du Temple, gdje se okupljao cijeli Pariz. Vračarica je tog dana bila pijana kao zemlja. Odjevena u pelerinu s ušivenim zlatnim pčelicama, teturajuči je sišla sa svog prijestolja i krenula prema trima lijepim mladim ženama koje su stajale pred njom. Svakoj je pogledala u dlan i rekla: »Kralj če vas voljeti«. Najskromnijoj i najsiromašnijoj je dodala: »A s vama če se vjenčati!« To je razbjesnilo treču sudionicu, koja je očekivala da če upravo njezina sudbina biti najslavnija. Anñelika se smijala prisječajuči se te scene. Uznemirilo ju je kad se pijana žena obratila njoj, uperila prst u nju i objavila: »Vi čete imati šestoro djece.« To proročanstvo, izrečeno nejasnim gla- som, tad joj se učinilo krajnje smiješnim i nevjerojatnim te gaje nedugo potom zaboravila. No nije li se tijekom godina približila ostvarenju proročanstva pripite žene? Tri prelijepe mlade žene, tri Poitouovke povezane prijateljstvom i podrijetlom, tog su dana krenule u Pariz u posjet čarobnici Mauvoisin:

Athenais de Montespan, roñena Rochechouart, Anñelika, grofica de Pevrac, roñena Sance de Monteloup i Francoise Scar-ron, roñena d'Aubigne. Danas, dvadesetak godina kasnije, lijepa markiza de Montespan vlada Versaillesom kao najomiljenija ljubavnica kralja Luja XIV, skromna Francoise Scarron, čije su iznošene haljine davna prošlost, dobila je od kralja titulu markize de Maintenon, a Anñelika, koja je odbila kralja, neče li upravo donijeti na svijet dvoje djece koja če povečati broj njezine djece na šest. — Šestoro! I to možda uskoro? Ne — pomisli ona, opet uznemirena tom mišlju. — Nikako ne! To bi bilo razorno za njihove male živote! Kako god bilo, nikako se ne smije poroditi u Salemu. Mora otiči u Gouldsboro. Nizašto na svijetu ne želi donijeti na svijet svoje dijete — ili djecu — u novoengleskoj koloniji, jer salemski jorgovani i lijepi brijestovi ne ublažuju kruto ozračje koje vlada u gradu tih strašno čednih ljudi, u gradu u kojem trudna žena ne smije udahnuti svjež zrak na prozoru a da ne upru prstom u nju.

Gledala je prema obzorju i sanjala da stavi krila i otklizi prema Portlandu u kojem se možda nalazi Shapleigh, prema Gouldsborou, gdje je njezina prijateljica Abigael okružena pažnjom. Ondje bi bila »kod kuče«. Iznenadna sjena rasprostre se preko sunca i poput mračnog vala prodre u sobu, obavivši tamom namještaj i zastore. Zrakom prasnu koncert oštrih krikova. Bilo je to jato ptica koje se prostiralo nad cijelim gradom, dospjevši na obale ovog, još gotovo netaknutog kontinenta. Bilo je jasno da ljudska biča tu još nisu tako važna u usporedbi s obiljem životinja i da ovi gradovi i sela još neče zavladati premočnim šumskim prostorima. Anñelika je htjela zaviknuti. Odjek glasa punog mržnje šumio joj je u ušima:

»Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite, a i ptice, zato što vi smatrate da su lijepe i čudesna njihova jata dok u mi-rijadama prekrivaju oblake i

Demonka! Samo bi demonsko biče moglo izgovoriti te

riječi koje tako dobro pamti. UilU Anñelika se katkad uzalud branila, ali obuzimao ju je mračan predosječaj da demonka — premda je mrtva i pokopana — još nije rekla svoju zadnju riječ. Kad se mrzi tolikom snagom, kaže se da je moguče i iz onostranosti provoditi svoje osvetničke nakane? A ona je bila tako vješta, ta žena koju je isusovac poslao da ih uništi. Svjetlo se naglo vratilo. Ptice su sletjele poput snježnih nanosa i prekrile obalno stijenje. Njihovi krici utihnuli su i čuli su se odjeci tuljana pokraj kojih su ptice prošle. Nadolazila je plima. Anñelika požali što je rekla Kouassi-Bau da je sve u redu i da če biti strpljiva. Ne našavši domačicu gospoñe Cranmer, ona se zapita gdje su otišli njihovi I gdje li je mlada Severine Berne, koju je vodila sa sobom da joj pokaže kako izgleda svijet koji je manje sirov i bliži europskoj civilizaciji no što je to njihovo pionirsko naselje u Gouldsborou. Nježna šesnaestogodišnja Severine jako je željela prošetati se velikim i živahnim gradom kao što je New York, željela je vidjeti Boston i Salem nakon trogodišnjeg odvažnog rada na divljoj zemlji u kojoj je, kad se ona s obitelji iskrcala došavši iz La Rochellea, postojala samo jedna drvena utvrda i nekoliko ruševina. Tijekom dugog putovanja obalama Nove Engleske, Severine je Anñeliki bila ugodna i zabavna suputnica. Osvježile su poznanstvo, obnovile gotovo obiteljske veze koje su ih ujedinjavale kad je Anñelika živjela kod Berneovih u La Rochelleu. Na brodu i u lukama mnogo je vremena posvečivala Honorini. Oklijevala je povesti svoju malu djevojčicu pitajuči se ne bi li za nju bilo bolje da ostane

zatamnjuju nebo!

«

na kopnu, okružena pažnjom u Wapassouu ili u Gouldsborou, kao što je več

nekoliko puta učinila tijekom nekih kračih ljetnih putovanja. Ali ovaj put Honorine je pokazala nekakav nemir shvativši da če se Anñelika udaljiti »zajedno« s budučim malim bratom ili sestricom. Tako je

barem Joffrev de Pevrac protumačio njezine riječi koje je više puta nejasno izgovorila. Honorine bi ponekad izrekla sve svoje misli o nečemu, ali ovaj put nije rekla sve. Valjalo je biti oprezan. Prihvatila je Severinino prijateljstvo i radovala se putovanju. Tog jutra otišle su se zajedno prošetati jer je u luci i gradu bilo tisuču stvari koje je valjalo vidjeti; u skladištima i trgovinama bujalo je obilje robe. Anñelika začu njihove glasove, nagnu se kroz prozor i ugleda djevojku kako zalazi za ugao ulice držeči dijete za ruku. Bile su u pratnji visoka mladiča odjevenog u crno, poput pravovjernog puri- tanca, ali bio je obučen u posuvračene čizme a na glavi je nosio šešir široka oboda urešen perom kojem nije manjkalo elegancije. Severine je živo čavrljala s njim, i to, kako se Anñeliki činilo, na francuskom. A to se u Salemu doista ne dogaña često.

IV.

Donja vrata škljocnuše i Severine poviknu:

— Gospo Anñeliko! Upozorili su me da se kanite vratiti gospoñi Cranmer.

Dovodim vam Francuza koji kaže da je iz vaše pokrajine i da vas poznaje.

Začuñena, Anñelika ode na odmorište. Predvorje je bilo mračno i ona nije mogla dobro uočiti crte pridošlog mladiča. Skinuo je šešir i prema njoj okrenuo svoje dugačko i blijedo lice kojem nije mogla pridružiti nikakvo ime, ali ju je ipak nejasno podsječalo na nekoga. Kad ju je ugledao, uskliknuo je:

— Oh! Gospoño du Plessis Beliere, to ste doista vi! Nisam se usudio u to

povjerovati unatoč svim obavijestima koje sam prikupio i svim provjerama

koje su mi potvrdile da ste došli u Ameriku.

U dva koraka se uspeo stubama, kleknuo pred njom i gorljivo joj poljubio

ruku.

Anñelika je ostala zbunjena. Tko bi mogao biti taj mladič koji je pozdravlja

imenom koje je nosila u Versaillesu dok se družila s velikim dvorskim damama? On se uspravi. Visok, mršav i klimav, nadvisivao ju je za glavu.

— Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nathanael de Rambourg. Ona je i dalje

oklijevala.

— Naši posjedi graniče s posjedima Plessis u Poitouu. U djetinjstvu sam se igrao s vašim sinom Florimondom, zajedno smo počinili tisuče nestašluka, kao i ludost da doñemo u Ameriku.

— Oh! Sječam se! — uzviknu ona. — Kakvo iznenañenje, jadno moje

dijete! Imena i riječi izranjali su u svjetlu davnih slika i prizivali odjek dvostrukoga galopa koji jezdi preko opalog lišča parka Plessis, galopa koji je čula jedne

užasne noči. Zamalo je posrnula, ali odmah se pribrala.

— Nathanael! Dakako! Prepoznala sam te! Doñi i sjedni. Odmah je preuzela

tikanje kojim se negda obračala blijedom mladiču, več tada »dugom poput gladne godine«, zvanom Brada, kojeg je uvijek viñala uz svoja dva nestaška, Florimonda i Cantora, dok su živjeli u Plessisu. Stalno ih je pratio, a oni su ponekad glumili da im je dodijao, lovili su ga, odbacivali ga, tjerali ga da podnosi tisuče poniženja, da bi ga poslije opet počastili svojom milošču kad je trebalo poči na vojne pohode ili smisliti urote protiv »važnih osoba«. Posjed Rambourgovih graničio je sa zemljom Plessis. Pripadali su lozi vrlo starog plemstva koje je pristalo uz reformaciju još za prvih Calvinovih propovijedi. Več tri naraštaja hugenoti, siromašni, plodni — Nathanael je bio najstariji od osmoro ili desetoro djece — gorljivi vjernici, imali su sve

što privlači nesreču, progone i tragediju. Onog posljednjeg ljeta koje su proveli u Plessisu Florimond i Nathanael često su se sretali i kovali urote više no ikad.

— Florimond je bio tako brbljav — reče mladič smijuči se — tako domišljat i tako uvjeren da ču ga slijediti!

Anñelika je sjela na naslonjač s visokim naslonom. Trebao joj je trenutak odmora da prihvati novost.

— Draga moja — reče ona obrativši se Severini koja se uznemirila što je

vidi takvu — bi li mi pripremila jednu šalicu vručeg čaja od pasiflore? Evo, uzmi vrečicu iz mog kovčežiča s lijekovima. Posjetitelj je sjedio na »kocki« obloženoj tapiserijom, nekoj vrsti stolice bez

naslona koja se često nalazila u salemskim kučama. Anñelika nije ni sanjala da če ga tu vidjeti. To je duh! Štoviše, to je preživjeli. Florimond nije nikad govorio o njemu, a Anñelika bi ponekad pomislila na njega i obečala sebi da če jednom pitati svog sina za njegovog sudruga na putovanju. Poslije je zaboravila na to, nejasno zaključivši da su se mladi pustolovi razdvojili i prije no što su se ukrcali. Dakle, on je u Americi. Što mu se dogodilo tijekom tih posljednjih godina, osim što je prekomjerno narastao? Promotrivši ga, Anñelika pomisli da je još ljepši od svog oca, sirotog Isaaca de Rambourga, koji je takoñer bio mršav i visok, ali obdaren izvanrednim

duhom, a umro je očajnički pušuči u rog na vrhu svoje kule, uzaludno dozivajuči pomoč, on, napušteni hugenot u srcu svoje pokrajine, ostavljen na milost i nemilost kraljevim dragu-nima, »misionarima u čizmama«. Uvijek bi čula tužne dozive lovačkog roga koji su se nadnosili nad šumu, sve dok prvi plamenovi koji su zapalili Rambourg nisu prokuhali kroz prozore dvorca. Ona uzbuñeno primijeti da mladič zacijelo nije čuo što se dogodilo njegovim najmilijima. O njima je govorio u sadašnjem vremenu. Anñelika shvati da nije kadra tako naglo mu objaviti daje izgubio cijelu obitelj u pokolju koji se odvio na Starom kontinentu, pogotovo ne nakon priče koju je tog jutra čula na sastanku prezbite-rijanskih svečenika.

A

tada, kao da je njima potaknuta, lecnula ju je teška i raspršena bol za koju

je

vjerovala da potječe od bubrega ili križa. Njezine misli se usmjeriše prema

salemskim obalama šibanim jakim vjetrom, morskom pjenom, obalama koje odjekuju ptičjim kricima, tako daleko od zbijenih i gustih šumaraka u Poitouu, odvojenih ravnicama iskrižanim stazama; ondje, u Francuskoj, i

dalje se odvijaju skrivene tragedije progonstva. Cijeli ocean ih razdvaja.

— Istina je da smo se Florimond i ja tog ljeta jako dosañivali u Plessisu — reče Nathanael de Rambourg. — Prisjetite se, gospoño. Svugdje su bili

kako li

se zvao, Montadour, koji im je zapovijedao i dopuštao sebi da zapovijeda svima u pokrajini, katolicima i protestantima, plemičima i seljacima, odurne li osobe! Groznog li vremena!

vojnici, čak i kod vas, koji niste bili pristalica refor-macije. A onaj

Severine se vrati noseči na srebrnom pladnju šalicu koja se pušila. Bacila je sumnjičavi pogled na uljeza; njegova nazočnost postala joj je neugodna, jer

se čini da je zamorio Anñeliku, čije lice je promijenilo izraz.

Bila je očarana što je on prati ulicama Salema. Francuz plemenita roda i hugenot poput nje — to se rijetko sreče. No kad je vidjela Anñelikino umorno lice, njezina profinjena osjeljivost upozorila ju je da ta posjeta nije

blagotvorna i mislila je samo na to da posjetitelja dovede do vrata.

— Popijte ovo, gospoño — reče ona odlučnim glasom. — Ovaj napitak činit

če vam dobro na ovoj vručini. Uvijek ste govorili da vruči napitak utažuje

žeñ više od hladnoga. Sad morate malo prileči i odmoriti se.

— Mislim da imaš pravo, Severine. Dragi Nathanael, uskoro če vrijeme

objeda. Napustite nas bez ceremonije i vratite nam se popodne. Tad čemo

duže razgovarati.

^ ulllll.ll.a

— Ne znam — reče on oklijevajuči — ne znam kamo da odem objedovati.

— Otrčite u luku i kupite jednu funtu pečenih rakova — odvuče ga Severine

prema vratima — ili, još bolje, otiñite u tavernu Plavo sidro, nju vodi jedan

Francuz. Bez formalnog opraštanja, mladi Rambourg uze svoj šešir, poljubi ruku Anñeliki i gotovo radosno se povuče izrekavši riječi koje je pogodiše poput udarca mačem:

— Prenijet čete mi vijesti o mojoj obitelji. Zacijelo ste saznali nešto o njima tijekom svih ovih godina? Ja sam im poslao jednu ili dvije poruke, ali nisam dobio nikakav odgovor.

— Jamačno je čuo kako razgovaram s Honorinom na francuskom — objasni Severine — i, pošto nas je dugo slijedio, predstavio nam se i postavio nam svakojaka pitanja, kao što več činimo mi Francuzi, pitanja koja se svakom postavljaju: »Odakle ste? — Iz La Rochellea. — Ja sam iz okolice Mellea, u Poitouu. — Kada ste došli u Ameriku?« itd. Gospo Anñeliko, što se dogaña? Vidim da ne izgledate dobro. Anñelika prizna da je vručina iscrpljuje. No mirno je pila čaj i brzo se osjetila bolje.

— Severine, učini mi uslugu. Dovoljno dugo sam čekala u ovoj pustoj kuči,

nemočna ikoga išta pitati. Svi su otrčali u luku zbog dolaska tko zna kojeg broda. Potraži vijesti! Obavijesti se je li Viječe kojem prisustvuje gospodin de Pevrac okončalo rad. Isto tako, saznaj govori li se o starom liječniku po imenu George Shapleigh. Njegova odsutnost je neobjašnjiva, a ja sam nestrpljiva i zabrinuta. Severine se spusti stubama i iziñe, odlučna okupiti sve stanovnike kuče de Pevrac i dozvati sve ukočene Engleze koji bi joj mogli dati obavijesti o tom Shapleighu, spremna zaviriti u sve gostionice u gradu. Ali prije toga če potražiti grofa de Pevraca u Viječnici, ne mareči što če time prekinuti tako svečani skup, i to s onim svojim prezirom prema ozbiljnim muškim problemima koji joj njezin otac, majstor Gabriel Berne tako često predbacuje; ona smatra da ženski problemi nisu manje ozbiljni. Na ulici se nije ustručavala obratiti se članovima domačinstva gospoñe Cranmer i podsjetiti ih na njihove dužnosti, jer je smatrala da svi ti ljudi odjeveni u plavo i crno, službenici i sluge, koji neprekidno govore o svetosti svoje zadače veličanja slave Božje i otplate svog prelaska preko oceana koji duguju svojim gospodarima, provode vrijeme u dangubljenju. Anñelika ju je s prozora promatrala kako hita i smiješila se. Uz mladu Severinu koja je obožava ne mora se ničega bojati. Osvrnuvši se, ona u sjeni zida opazi crvenilo nalik na odsjaj plamena i shvati da je to Honorine, koja je takoñer morala skinuti kapicu tijekom šetnje, pa joj je vjetar s mora zamrsio lijepu rusu kosu.

Honorine je bila poput tintiliniča. Anñelika ju je tek razaznala, a ona je več opet nestala. Začula je buku na stubištu i krenula prema njoj, misleči: »Ne, još nisam spremna roditi, jer bih se inače osječala živahnijom i hitrijom.« Nije li poznato da žene, kad se bliži vrijeme za poroñaj, obuzme nova snaga koja ih tjera da dovedu kuču u red i tako se oslobode svih kučnih poslova. Naprotiv, Anñelika je osječala veliki umor. Našla je Honorinu kako stoji na kovčežiču koji je postavila ispod zidne slavine i pokušava napuniti vodom kositreni peharčič. Anñelika je pristigla u trenutku kad su malene ruke pokušavale zaustaviti mlaz vode i istodobno držati posudicu uspravno. Ona pridrži peharčič i zatvori slavinu.

— Žedna si, zlato moje? Trebala si me pozvati.

— To je za tebe — reče Honorine i objema rukama joj pruži peharčič. — Ti

trebaš piti vode kako bi se anñeli spustili na tebe. To je rekao Mopountook!

— Mopountook?

— Mopountook, poglavica Metallaka. Znaš! On te je naučio piti na onoj

šetnji na koju me nisi povela. Bila je to davna i več mutna uspomena iz prvih dana u Wapas-souu, ali

Honorine, koja je tada bila gotovo još dojenče, sve je vidjela i ništa nije

Može se odjednom prenijeti u

situaciju koja je potaknula njezinu maštu, poništavajuči protekle mjesece i

godine, kao da se sve to dogodilo istog jutra.

— Rekao je da je voda teška i da pomaže anñelima da se spuste k nama.

Je li to doista rekao? Anñelika je prizivala uspomene. Mopountook bi prije govorio o duhovima no o anñelima. Njega quebečki misionari nisu pokrstili. Honorine je ustrajala.

zaboravila. Za nju vrijeme ne postoji

— Voda pomaže anñelima da se spuste k nama, a vatra nama pomaže da se

popnemo k njima. On je to rekao. Zato oni spaljuju ljude da bi se popeli na

nebo. Kako je samo prihvatila indijanski govor! r

— Vjerujem ti — reče Anñelika smiješeči se.

Honorine je mnogo više znala o Wapassouu nego ona i nije bilo čudno stoje njezina dječja intuicija proniknula u indijanski govor jasnije no odrasli, opterečeni svojim vjerovanjima i nakanama.

— Jednog dana ču to probati — ustvrdi Honorine odlučno.

— Što to?

— Vatru, da se popnem!

Prinijevši peherčič usnama, Anñelika se zaustavila usred kretnje.

— Ne, molim te! Vatra je opasnija od vode.

— Onda pij!

Anñelika je pila i ispod vjeña pomno promatrala svoju kčerki-cu. Prisječala se pobožnosti koju je Mopountook iskazivao prema izvorima. Pripisivao im je veliku važnost i naveo ju je da cijeli dan pješaci i više puta pije s izvora

razasutih na raznim mjestima, ponavljajuči da moraju prizvati duhove daje štite u Wapassouu.

Voda! Snaga čiste vode! Nikad nije razmišljala o drevnom porivu koji je vodio seljake iz njezina rodnog Poitoua do odreñenih izvora u šumi. Ali voda iz slavine gospoñe Cranmer zacijelo nije imala istu kakvoču i snagu; u svakom slučaju, bila je odurna. Sluge nisu često čistili unutrašnjost spremnika. Anñelika zgrči lice, što nije promaklo Honorininu sumnjičavom pogledu.

— Idem ti potražiti izvorske vode — odluči ona i brzo se skotrlja s kovčega.

Anñelika ju je uspjela zaustaviti tek na stubama. Več ju je vidjela nagnutu nad zdenac kako pokušava podignuti vjedro svježe vode. Obasula ju je prosvjedima i uvjeravanjima da joj ništa ne treba i da može odustati od svoje nakane.

— Vidjela si da sam pila. I sad osječam da če anñeli siči i zaštititi me. Raznježeno je dlanovima obuhvatila kuštravu djetinju glavu.

— Drago moje malo — mrmljala je. — Kako si mi dobra i kako te volim.

Netko uñe; lupa čizama odjekivala je popločanim predvorjem. ' Ovaj put Honorine joj pobježe. Prepoznala je svog oca, grofa de Pevraca. Zagrlila gaje i šaptala mu na uho.

— Mama mi je tužna, a ne mogu je utješiti.

— Ja ču to srediti — obeča joj Joffrev de Pevrac jednakim, urotničkim

glasom.

— Nikad nisam proživjela tako dugačko jutro — uzdahnu Anñelika

pridruživši mu se.

— Ni ja. Razumijem vas i čestitam vam što ste se povukli. Bilo je to doista

iscrpljujuče zasjedanje. U iskušenju sam ustvrditi da ljudski mužjak, tako siguran i pun samopouzdanja, uopče ne sumnja u izvrsnost svojih čina. Kako se ne diviti pravedničkom osječaju s kojim su najbolji predstavnici one

nadmočne rase kojoj, zahvaljujuči milosti Stvoriteljevoj, imam čast i sam pripadati, odlučili pozvati na svoje Viječe ženu čije poglede cijene; kako su samo znali odabrati predmet o kojem če raspravljati s njom! Po svom običaju, kad god bi je htio zabaviti i riješiti je briga, nasmijavao bi je. Njegova prisutnost več ju je rasteretila i raspršila njezinu napetost.

— Ne budite odviše strogi prema tim patrijarsima i puritanskim doktorima

— reče ona. — Nisu krili razloge zbog kojih su željeli da budem na njihovom sastanku. Nisam to željela, ali im opraštam. Voljela bih da ih

uvjerite kako sam primila na znanje da je došlo do obnove rata s Indijancima na granici njihovih kolonija. Razmišljala sam o tome što bismo mogli postiči kod Piksaretta.

— Ah, ostavimo ratove i pokolje — reče on blagim glasom. — To je igra

koja, nažalost, neče uskoro završiti, a razum nam zapovijeda da se, imajuči to na umu, brinemo za svoj vlastiti mir. Zato, pričajmo o onome što vas zaokuplja, najdraža moja. Vidim vaše umorno lice i sjenu koja vas čini još dirljivijom i ljepšom, ali

— Shapleigh nije došao — požali se ona.

— Poslao sam glasnike u svim smjerovima. Pronači če ga. Nači čemo ga u

Portlandu ako ne uzmogne doči ovamo prije našeg odlaska. On je privi uza se i položi svoje meke prste na njezine kapke.

— Nešto vas plaši, ljubavi moja. Recite mi. Povjerite mi se. Ovdje sam,

odsad ču uvijek biti uz vas i braniti vas, otklanjati od vas svaku opasnost.

— Avaj! Nije u našoj moči da uklonimo ovo iskušenje, jer gaje nametnula

sama priroda. Možda je to samo lažna uzbuna, nastavila je, ali njezina jutarnja slabost navela ju je da se uplaši neče li dijete prerano doči na svijet. Istina je da se

sad osječa sasvim dobro i uvjerena je da do poroda, koji joj se jučer još činio tako dalekim, neče doči baš odmah. No ne bi se začudila da se porodi prije no stoje predviñala. Joffrev je mudro napomenuo da nema nikakva očitog razloga za to, jer je njezino zdravlje sve dosad bilo savršeno. Ali, odsada valja računati i na to da če, u slučaju da novoroñenče doñe na svijet na obali Atlantika, vručina koja vlada biti saveznik koji če pomoči nejakom djetešcu da preživi tri ili četiri tjedna koje je trebalo provesti u maternici. Ona ga je slušala i cijenila njegovu dirljivu dobrotu s kojom je, brižljivo kao

i uvijek, tražio jasne argumente na tom području koje poznaju žene i koje bi trebalo biti strano pustolovu kojeg neki smatraju i gusarem, ili barem

surovim ratnikom bez slabosti. Ali kad valja nju utješiti ili ohrabriti, on je nježan i delikatan. Ona se udalji od njega da bi mu se nasmiješila. No njezine velike zelene oči ostale su raširene i usredotočene.

— Ima još nešto — promrmlja ona kao da osječa krivicu.

I ona mu oda što je udvostručavalo njezinu uznemirenost. Udvostručavati je

doista bila prava riječ. Dvoje djece moglo bi značiti dvostruku sreču, ali to bi

moglo i ugroziti njihov život, jer ona neče moči donijeti tako željeno »dijete« na vrijeme. Vidio je daje doista uplašena, tjeskobna i puna strepnje.

Svojom preplašenošču i krhkošču kojom je zračila, Anñelika ga podsjeti na dijete-vilu iz poitouovskih šuma, osebujnu prikazu koja je iskrsnula pred njim u sunčevu svjetlu na putu za Toulouse i koja ga je navela da položi svoj život pred njezine noge, on, veliki slobodni gospodar koji je mislio da je upoznao sve životne užitke, sve vrtloge, rascjepe i neizrecive zanose istinske ljubavi. A. ona je uvijek bila tu, uvijek je bila u njemu, znala je očuvati tajanstvene izvore svojih čari, koje mnogim ženama tako brzo uništi osrednjost svakodnevice. Istodobno je doživio otkrovenje i zanosnu, divnu i pomalo neobičnu slutnju da če mu darovati dvoje djece te se ne bez bojazni zapitao neče li upoznati največu radost svog muškog života. Suze su mu navrle u oči. Da bi ih skrio, on je zagrli. Držeči je u naručju, mrseči njezinu kosu, milujuči joj tijelo, počeo joj je govoriti posve tiho, govoriti joj da če sve biti dobro, da se ničega ne treba bojati, daje on najsretniji muškarac, da če se djeca, koju najavljuju predznaci sreče, roditi lijepa i snažna, jer život nikad ne čini onoliko zla koliko bi mogao, pogotovo onima koji ga vole i to dokazuju bez škrtarenja; ponavljao joj je da nije sama, daje on uz nju, da su bogovi s njima te da ne treba zaboraviti da postoji posljednje utočište od svih iskušenja: nebo. Nasmiješio se smješkom koji kao da se istodobno šali s tim nevjerojatnim i bezdušnim svijetom i prkosi mu. Dodao je da bi bilo dobro kad bi mogao poslati glasnike da zatraže pomoč i od Svemogučeg. Želeči joj pomoči da se oporavi, uvidjevši da više pati od umora nego od potištenosti, grof de Pevrac nadošao je na sretnu pomisao da joj predloži popodnevni odmor na Dugi, njihovu usidrenom brodu. Brodsku palubu osvježava lagani morski povjetarac, a usto se na brodu lakše diše nego na kopnu. Severine i Honorine su u pratnji Kouassi-Baa otišle ručati u gostionicu koja je bila na dobru glasu. Htio je da budu sami i da se ona odmori, daleko od gradskog meteža. Da bi se razmišljalo o budučnosti i njezinim nepoznanicama, najbojje je malo se udaljiti. Ta promjena če osnažiti i ohrabriti Anñeliku. Na palubi Duge, velikom tendom zaštičeni od sunca koje je blistalo poput čelika užarenog do bjelila, poslužio ih je gospodin Tis-sot, njihov majordom koji se pošto su pristali bavio uglavnom nabavljanjem svježih namirnica i robe koja se mogla priskrbiti u luci: vina, ruma, kave, čaja i sušenog bakalara, kojeg je u Salemu bilo u golemim količinama. Kakvoča proizvoda najstarije sušionice na obali, koju su utemeljili prvi doseljenici, bila je znamenita. No, majordom se ustručavao ponuditi ga gospoñi de Pevrac,

znajuči da danas neče cijeniti to mjesno jelo koje u tim krajevima zovu »zeleno zlato«. Ali moglo bi joj se svidjeti ako ga pripremi služeči se svojim delikatnim kulinarskim umiječem. Unatoč njihovoj neočekivanoj posjeti, nisu ga zatekli nespremna. Ponudio ih je svježim povrčem, salatama i mesom na žaru. Bdijuči nad svim, on je uvijek u pripremi imao obilje svježih piča ohlañenih u ledu, a i slatkih vočnih sokova. Anñelika shvati da je tog jutra otišla na tu nesretnu sjednicu Viječa nakon odveč laganog obroka: zdjelica zobene kaše, takozvanog porridgea, nije joj bila privlačna, premda su je ohrabrili da joj doda vrhnja i melase. Ali čim je bila progutala prve zalogaje, oživjela je. Prije no što su izašli, Joffrev de Pevrac podsjetio ju je da ponese lepezu. Uistinu bi bila vrlo lakoumna i izgledalo bi da je zaboravila običaje francuskoga dvora da se nije sjetila toga skromnog i šarmantnog predmeta koji pomaže velikim damama da podnesu pritisak u salonima ili kraljevim predsobljima, te vručinu koja je vladala ispod šume sviječa koje su svjetlucale u kristalnim lusterima. Osvježena, blago se hladila lepezom, radujuči se tom trenutku odmora uz svoga supruga, uz čašu svježe vode nadohvat ruke. Njihovom pogledu nudio se grad čiji su obrisi bili zamučeni omaglicom vručine što se prostirala do zaobljenih vrhova Apalackog gorja nalik na čipku protkanu cvjetnim uzorcima: nizovi oštrih kosih krovova, zvanih grambell-roof ili lintroof — ta imena označavala su nejednake krovne površine — s jedne strane spuštali su se gotovo do zemlje. Sve je bilo načičkano visokim dimnjacima od cigle, u eliza-betinskom stilu koji je označavao pionirski grad osebujne elegancije koji kao daje pristigao iz Starog svijeta. Promatrajuči ga iz daljine, tako mirnog i dirljivog u njegovoj vrlini i odvažnosti postojanja, Anñelika osjeti začetke kajanja. — Vi me razumijete, zar ne? — reče ona Joffrevu. — Kad sam rekla da ne želim da se naša djeca rode u Novoj Engleskoj, to nije značilo da osječam neprijateljstvo prema našim engleskim susjedima s kojima ste več godinama povezani interesima i zajedničkim pothvatima; dijelim vaše poštovanje za njih. Ali, pomislila sam da ne bi bilo dobro da naše dijete ugleda svijet meñu ljudima koji tako strogo shvačaju vrline, u zemlji u kojoj se može osuditi čovjeka na dva sata na stupu sramote zato što je na dan sabata javno zagrlio svoju ženu nakon tromjesečne odsutnosti. Sječam se da se to dogodilo kapetanu Kembleu. Istina, to je bilo u Bostonu. Ali čini mi se da se ta dva grada, Boston i Salem, natječu u neumoljivoj primjeni božanskog zakona s

istom gorljivošču i žestinom s kojom se natječu u savršenstvu gradnje brodova i lovu na bakalar. Joffrev se smijao i nije osporavao ispravnost njezinih primjedbi. Priznao je da rad sa stanovnicima Nove Engleske, kad je riječ o gradnji

novog broda, kad se zlatnim ili srebrnim novcem kupuje sporne teritorije ili utemeljuje poslovne saveze koji sežu sve do Kine i Indije, pokazuje samo svoje dobre i ugodne strane. Jer, u tom području bolje je imati posla s ljudima koji poštuju svoju riječ i koji rad i uspjeh smatraju dužnošču, a to jamči njihovu ustrajnost i dobro voñenje poslova koje su poduzeli, uz poštivanje rokova. Ali više no jedanput osjetio se blaženim što ne mora živjeti pod njihovom vladavinom, jer motivi koji su njih doveli u Novi svijet nisu imali ništa zajedničkog s njegovima. Na to su svi pristali još u početku njihovih poslovnih odnosa, jer inače nikakav odnos ne bi bio moguč meñu ljudima koji su krstarili obalama Atlantika ili su se na njima nastanili. Anñelika primijeti da ona nije tako ravnodušna prema osobama koje je sudbina navela na njihov put i da osječa potrebu razgovarati s njima i razumjeti ih. Nisu li u tim malenim, a ponekad i uzavrelim, živahnim gradičima u kojima

se govori mnoštvo jezika, kao što je New York ili Rhode Island, naišli i na

način života i mišljenja koji se u dobroj mjeri slagao s njihovim vlastitim i koji nije upučivao na vjerske skrajnosti njihovih susjeda u Bostonu i Salemu

niti na one koje je zapazila kod prvih utemeljitelja, Pilgrim Fathers, upoznavši starca po imenu Joshua, pisara kod nizozemskog trgovca na rijeci

Kenne-bec. Stoga Salem nije nasljednik, objasni joj Joffrev, onih očeva hodočasnika s Mayflowera koje nitko nije smatrao ljubaznima ni prosvijetljenima i koje su optužili da su se greškom iskrcali na Cape Codu, več one zbijene skupine puritanskih kongregacionalista koji su devet godina kasnije pristigli na isto mjesto. Vodio ih je neki En-dicott koji se nije igrao kompasom i koji je u svojim kovčezima nosio zemljovid Sheffielda i ovlastio ih da osnuju naselje

na rtu Nord Massachusettskog zaljeva.

Odabrao je Naumbeag, mjesto koje je ocijenio, kao što kažu njegovi spisi, »ugodnim i plodnim«, te utemeljio Salem, namijenivši mu ulogu sjedišta

»Društva iz Massachusettskog zaljeva« koje je autoritativno osnovao.

U nj je bez oklijevanja učlanio i stare zemljovlasnike, od kojih su neki

zauzimali visok položaj pod njegovim žezlom. No posljednji doseljenici bili su kalvinisti koji su u Engleskoj zahtijevali »proččenje« engleskoga

vjerskoga života, zapalog u papistička za-stranjenja.

Tako je jačanje njihove vjerske stege postalo zadačom civilnih vlasti, a pravo glasa bilo je, dakako, ograničeno na članove Crkve. Izgradnja zakonodavstva koje je utemeljilo kreposno društvo nije se mogla povjeriti neodgovornima, neznalicama ni siromasima kao što su »zaduženi«, koji duguju cijenu svog prelaska preko oceana. Grañani koji su napustili lagodan život u Engleskoj da ne bi morali odustati od čistoče svoje vjerske doktrine nisu bili spremni tolerirati nikakvo olakšavanje običajne stege. Anñelika gaje slušala i opet se čudila kako dobro poznaje stvari i kako zna razlikovati nijanse tih skupina koje su se naselile duž tog puta koji joj se na početku nije činio tako zanimljivim i raznolikim. Otiči če Englezima, bila je mislila, i to je sve. Ali radi se o nečemu posve drukčijem. I tako je otkrila ne samo burnu povijest pustolova Novoga svijeta, nego i razinu Joffreveva života o kojoj nije ništa znala i zbog koje je još više cijenila čovjeka kojeg je ljubila: tog čovjeka s tisuču lica, obdarenog poznavanjem ljudi koje se u njemu stapa s mnogim drugim talentima i znanjima, koje privlači prijatelje i saveznike; uvijek je znao razgovarati s njima, slušati ih i ispitivati. Joffrev joj predloži da ostane na palubi i malo odspava, ali ona odbi ponudu. Trebalo je pripremiti brod za isplovljavanje, zbog čega je posada radila još od zore; s druge strane, nije htjela odbijanjem gostoprimstva uvrijediti domačine koji su im otvorili vrata svoje kuče. Sunce više nije grijalo tako žarko; bilo je oko četiri sata popodne kad su stupili na kopno u pratnji uobičajenog voda španjolskih vojnika koji su tvorili osobnu grofovu gardu što je intrigirala i obuzdavala sve ljude koje su sretali. Njihov status plačenika u službi velikoga francuskoga gospodina več na prvi pogled govorio je o njegovoj nezavisnosti i o tome da svoje bogatstvo duguje samo svojoj nadarenosti i ^a se nije zavjetovao nijednom vladaru na svijetu. To se sviñalo Novoenglezima, koji su u nekim kolonijama koje su im pripadale učinili sve da budu slobodni od metropole, osobito pošto je kralj Charles II objavio Novi zakon o navigaciji, takozvani Staple Act. »Kakva nepravda!« — rogoborili su i puritanci iz Massachuset- tsa i katolici iz Marvlanda. Bilo je lijepo. Osječala je da cijelog dana nije micao pogled s nje. Da nije toliko uživala u pažnji koj.i joj posvečuje, zamjerila bi samoj sebi što je s njim podijelila svoju be azložnu uznemirenost. Usprkos svemu, mi jvala se što je posljedica njezine slabosti njihova odluka da što prije napuste obale Nove Engleske i otplove u Gouldsboro bez meñupristajanja.

Još dok je o tome govorio, bila je sigurna da je odaslao pravi pohod glasnika da bi pronašao Shapleigha i da se obavijestio o medicinskim činjenicama, za svaki slučaj. Ali Anñelika nije imala povjerenja u liječnike, zato što su, iako vješti, vrlo prljavi. Tvrdi ljudi Nove Engleske morali su se suočiti s bolešču kao s vragom. Oči u oči. Čim stupiše na tlo, slučajno ili proračunatom nakanom sretoše prečasnog Johna Knoxa Matthera koji im je pristupio pokušavši svom strogom licu dati što blaži izraz. Na Viječu su primijetili da je hitno stigao iz Bostona da bi pomogao. Anñelika ga je dobro poznavala, jer ga je prije dvije godine primila u Gouldsborou, na dojmljivoj gozbi na pješčanoj obali, na kojoj su nazdravljali, okupljeni oko dugačkog stola ispod bijelog platna razapetog na drvenim nogarima, obuzeti onom tako francuskom blaženošču koju su dugovali najboljim vinima iz te zemlje, svi, žilavi izaslanici iz Massachusettsa, skromni franjevci u sivim haljama, francuski hugenoti i bretonski župnici, karipski gusari, časnici britanske kraljevske mornarice, kao i gospoda i naseljenici iz Akadije, Škoti, pa čak i Indijanci. Ta radosna uspomena zacijelo se krije iza hladnokrvnog lica prečasnog Matthera, jer je odgovorio na osmijeh prepoznavanja koji mu je uputila Anñelika. Njegova gesta gotovo da je nalikovala na namigivanje, a to je značilo da nije zaboravio one iznimne trenutke. Ali, on se sad nalazi na svom propovjedničkom i pastoralnom području te si ne može dopustiti prisječanje tih izljeva koji mogu biti prihvatljivi samo ako su se zbili pod francuskom egidom, na neutralnom teritoriju koji izmiče svakoj kontroli, koji je takoreči izvan vremena, poput sna. Predstavio im je svog unuka koji ga je pratio, petnaestogodišnjeg dječaka, krutog i hladnog, ali njegove oči blistale su tajanstvenom vatrom, kao što se i pristoji nasljedniku porodice čiji su članovi uvijek sjedili u Viječu drevnih svoje zajednice te čiji je djed nosio ime škotskog reformatora Johna Knoxa, Cal vinovog prijatelja, koji je uobličio prezbiterijanizam, srodnika puritanizma i kongrega-cionalizma. Tko god bi vidio tog mladiča, nije mogao dvojiti da on s lakočom govori i čita grčki, latinski i ponešto hebrejski, kao što je i nužno za sve studente Sveučilišta u Cambridgeu (Massachusetts) koje su več počeli od milja zvati Harvari, prema imenu mecene koji je posvetio dio svog bogatstva da bi podigao, još prije trideset godina, hram duha u toj pustoj zemlji šibanoj oceanskim vjetrovima i strašnim pokoljima, u kojoj drvene kuče oštrih krovova ipak niču kao gljive poslije kiše. John Knox Matther podsjeti ih da je na jutrošnjem Viječu povoljno ocijenio nazočnost gospodina de Pevraca.

— Samo Francuz može vladati drugim Francuzima — rekao je. — Podmuklost urota koje Nova Francuska kuje protiv nas nadilazi naše poimanje. On od svog unuka zatraži da mu doda vrečicu u kojoj su se nalazili mnogi

spisi, od kojih su neki bili u svicima, zapečačeni voskom. — Mogu samo s vama govoriti — reče on osvrnuvši se oko sebe i izvadi list koji je držao kao da bi se mogao rasprsnuti, poput barutnog naboja. — Vi ste prvi govorili o isusovcima. Ja nisam htio ustrajati na toj temi da ne bih pojačao uzbuñenost duhova, ali ovdje imam tajni spis koji potvrñuje vaše sumnje. Prije nekoliko godina složio sam sve njegove dijelove. Duhovnik o

kojem govorimo, otac

isusovac, hrabro je i

nečuveno drsko slao svoje glasnike u naša naselja, špijune pod krinkom vjere. Tako je brže komunicirao s Europom, Francuskom i sjedištem svoga reda, papističkim feudom naših ljutih neprijatelja. Uspjeli smo zarobiti neke od njih i presresti neke poruke. Naježili smo se od njihovog sadržaja. To je apel onih koji izravno izražavaju mišljenje vašega kralja i njegovih ministara da se povede rat protiv nas i istrijebi nas, čak i onda, a to je podvučeno, »kad

su naše zemlje u miru«. Evo, gledajte, ovdje i ovdje!

On im predoči listove koji su zacijelo bili od fine brezine kore, osnovnog papira kojim su se služili izolirani francuski misionari, listove na kojima se

moglo pročitati, napisano nemirnim perom, rečenice poput ovih: Naši Abenakiji opčinjeni su saznanjem da njihov spas ovisi o bv6ju skalpova koje oderu s nevjerničkih glava. To se bolje slaže s njihovim običajima od odricanja. Smatraju da če im duše dospjeti u nebo budu li oslabili neprijatelja čija mržnja na Boga i našega kralja nikad neče ugasnuti

U drugom svitku, koji je stigao iz Francuske s potpisom ministra Colberta,

naslovljenom na isusovačkog predstojnika u Parizu, navodile su se rečenice

kojima se otac d'Orgeval i njegova djela u Novoj Francuskoj ovako preporučuju kralju: Svečenik velike vrijednosti, savršeno podoban za

potpaljivanje rata protiv Engleza s kojima smo potpisali mir koji sprečava

Njegova odanost Božjem djelu i

kralju učvrščuje nas u našim nakanama. Ako ovako nastavi, Njegovo Veličanstvo če cijeniti njegove pothvate i obilno če poduprijeti misije koje on održava. On (otac d'Orgeval) treba spriječiti svako popuštanje prema Englezima. Anñelika zapazi da Joffrev krajičkom oka nadzire njezine reakcije. Neprimjetnim znakom ona mu dade do znanja neka se ne brine. Suprotno onome što je iskusila tog jutra, otkriča zamjenika guvernera

Massachusettsa bila su daleko od toga da bi je mogla impresionirati: gotovo

otvoreniju akciju, ali on če nači izlike

— on pogleda na papir da bi bio siguran u ime koje

je izgovorio s nemogučim naglaskom —

Orgeval,

daje dobila želju da se nasmije. Jer, on je bio toliko iznad makijavelizma i njegovo ponašanje činilo joj se tako nerazumljivim daju je nadahnjivao sažaljenjem. Za njih to nije bilo ništa novo: oni su to »morali« znati. Isusovac im je pokazao svoju ratnu zastavu čim su stupili u Novi svijet. Govoreči, John Knox Matther pomalo ih je odveo drugim smje-. rom. Savio je svoje svitke i vratio ih u vreču rekavši da o tim pitanjima valja raspravljati drugdje, a ne na tom molu, na danjem svjetlu. On se ispriča Anñeliki i reče da žali što ih je tako zadržao, ali da ga je mučila nestišljiva jeza i najzloslutnija briga kad je shvatio, pročitavši te dokumente, da se predstavnik odurne rimske vjere krije u šumama meñu crvenokožim poganima, obuzet samo jednom mišlju: uništiti miroljubive doseljenike pristigle u Ameriku s jedinom nakanom i jedinim ciljem da žive, rade i mole se u miru. Ti muškarci i žene morali su napustiti svoju vlastitu domovinu i pobječi na divlji kontinent kako bi izbjegli progone različitih engleskih vlada, kraljevske i republikanske; prvi su vražji sluge, a drugi su preslabi da bi održavali čistu i nepobjedivu vjeru. Avaj! Koliko god pokušavao pobječi, ispravan čovjek nailazi na iskušenja koja ga tjeraju da obnavlja svoju posvečenost. U Americi, to iskušenje bio je isusovac. Turobnim glasom čitao je: »Strasniji od vuka, od divljeg Indijanca, od okrutne šume, neprijatelj ljudskoga roda kojeg ništa ne može spriječiti: divlji Indijanac kojeg je poučio isusovac!« Kako bi promijenio smjer razgovora i odmamio ga od njegovih gorkih razmišljanja, Joffrev de Pevrac upita za studij njegovog unuka. Glas Johna Knoxa Matthera, kao i svih djedova, poprimio je svjetlije tonove govoreči kako ga mladi Cotton ispunja potpunim zadovoljstvom, jer je več na harvardskom sveučilištu postigao stupanj magistra i ravan je onima koji mogu prevoditi s latinskoga originalni tekst Staroga i Novoga zavjeta; usto je postao magistar koji može predavati o logici, filozofiji, aritmetici, geometriji i astronomiji. Prisjetivši se da su Florimond i Cantor dvije godine studirali na Harvardu pod puritanskom stegom, Anñelika osjeti naknadno stvarno divljenje prema svojim sinovima. Prečasni John Knox Matther i dalje ih je neprimjetno vodio prema gostionici Kod plavog sidra, koju je vodio jedan Francuz. Odjednom shvativši da ih vodi prema mjestu na lošem glasu, on im objasni da želi poučiti svog unuka kako se dobro držati na takvim mjestima i kako se ponašati prema pijancima koje ondje sretne. Srečom su ondje sreli Severinu i Honorinu u pratnji njihovih tjelohranitelja Kouassi-Baa i Yanna Le Couenneca. Oni su bili u središtu prijateljskog

društva koje se uglavnom sastojalo od Francuza; bio je tu i mladi Nathanael de Rambourg. Pred srdačnim dočekom koji im je prireñen, isprika Johna Kno-xa Matthera bila je posve neumjesna. Valjalo je odgoditi lekciju protiv pijanstva. Tu su svi sretno pili ñumbirovo pivo u odmjerenim količinama, sve dok se nisu rastali. Vrativši se u kuču gospoñe Cranmer, Anñeliki se činilo da je prokrstarila cijeli grad, pozdravila sve stanovnike i naučila pedeset godina povijesti pionira, pa joj je dan bio ispunjen u potpunosti. Mnogo je ljudi u tom stanju zamora, rekoše joj u gostionici. Zahvaljujuči nesnosnoj vručini ili pak punom mjesecu, tom otvorenom oku usred noči koje ometa ljudske snove. Sunce se spuštalo tamnozelenim nebom iza Gallovvs Hills, lijuči narančastu boju oko obzorja. Osvježavajuči morski lahor počeo je raspršivati tešku vručinu. More je bilo modro i šumjelo je. Indijanci su se neprimjetno vukli po ulicama, poput nepoželjnih stranaca, a ne kao cijenjeni gosti, kao što su u Quebecu i Montrealu. Ljudi ih nisu vidjeli, a to je i bilo bolje za njih u to vrijeme kad su izbjeglice iz Gornjeg Connecticuta pristizale u gomilama, krvavih stopala i s još krvavijim prizorima u svježem pamčenju. Na rubu trga jedna je skupina ljudi gledala prema moru i živo raspravljala Kad su Anñelika i Joffrev došli do njih, objasnili su im da ih je uzbudilo glasanje tuljana koje je dopiralo iz daljine: golemo stado tih znatiželjnih životinja, koje Francuzi zovu morski vukovi, a Englezi seal, sea-calf ili sea- bear, približavalo se obalom, što se več dugo nije vidjelo ni čulo. Ovaj put je kuča gospoñe Cranmer bila krcata, valjda da bi ona zaboravila jutrošnju pustoš. Cijela obitelj i posluga bili su na okupu i svi su govorom potvrñivali da su tu. Za njih je bio spremljen stol na kojem su bili tanjuri od finog porculana, kristalne čaše, posude s bombonima i srebrne zdjele za kompote. Jamačno je prisutnosti uglañenog lorda Thomasa Cranmera, čovjeka mirne naravi, koji svojim čipkanim ovratnicima izaziva an- glikance, trebalo zahvaliti tu vrevu u čast papističkih stranaca. Njegova supruga, lady Cranmer, slala mu je smetene poglede i bilo je jasno da je spremna podnijeti i gore jer je u toj prilici uz svog lijepog plavo-riñeg supruga sa šiljastom bradicom, kojeg rijetko viña, nedvojbeno zato što ga ne privlači ni ona ni njihova kuča u Salemu, gdje ga vlastita djeca zovu »sir« ili »časni oče« i gledaju ga sa skrušenošču pomiješanom sa strahom.

Gospoña Cranmer imala je lijepo i skladno lice koje bi bilo zavodničko da nije držala usne čvrsto stisnutima. Na njezinu licu, več obilježenom finim borama, očitavala se stalna napetost uzrokovana skrupulama i brigama oko upravljanja gospodarstvom. Vrpca od čipkanog muslina ovijala je njezinu kestenjastu kosu, ali — nedvojbeno, nakon mnogo oklijevanja — oblikovala ju je tako da se vidi sjaj lijepih naušnica koje joj je darovao suprug i na koje je bila ponosna. Tu crtu koketerije i taštine nadoknañivala je ružnočom svoje haljine nalik na okove, čiji je steznik davao dojam kao da hoda u zvonu. Njezin otac, Samuel Wexter, takoñer je bio tu, visoki starac u crnom ogrtaču, s crnom kapicom na sijedoj kosi koja se u ravnini krutog ovratnika

stapala s dugom sijedom bradorn. Anñelika je prihvatila nekoliko pralina i šalicu napitka od onih čajnih listova koji se tu pije u tako velikim količinama. Čudila se što se ne pale sviječe, jer je u blagovaonici postajalo vrlo tamno.

Je li to zbog štednje? Noč još nije bila pala. Posljednje zrake sunca iznenada

prodriješe kroz prozore raspršujuči zlatne odsjaje, plamteči i projicirajuči se

na zidove, slike i zrcala, otkrivajuči dobro navoštene oplate namještaja, ogledajuči se u mramornim zidovima predvorja. Anñelika se povuče što je diskretnije mogla i popnu se u sobu. Kao i tog jutra, ondje osjeti potrebu za stajanjem kraj otvorena prozora. A kad je poželjela prepustiti se apoteozi sna, pojavila se bol, ali ovaj put nije bila oštra i žestoka, več tupa i nejasna, neprijateljska bol koju je svim snagama htjela potisnuti. Ali bijes ne služi ničemu.

Ostala je nepomična, dopuštajuči da se taj odurni predznak razvije, da bi poslije ugasnuo. Znala je da se s tom boli može suočiti samo tako da joj se pokori, da joj se preda radi onoga što dolazi i mora se obaviti, daje tako učini svojom saveznicom. Anñelika je bila nepomična. Nije se ni pomaknula. Zeleno nebo ulazilo je u njezine oči, nebo zelenije od proroko-vog barjaka, a

u njima nije ispisivalo sliku polumjeseca, več sliku mliječnog mjeseca, okruglog poput srebrnjaka. Zatim je sklopila kapke. — Kocka je bačena! — reče ona. Oh! Bože dragi! Kocka je bačena.

V.

Došli su na svijet noču. Srčanim krikom pozdravili su taj svijet koji su došli osvojiti i koji kao da se začudio začuvši tako slabašna stvorenja koja jedva

da su bila veča od dlana muške ruke.

Anñelika je za njih učinila sve što je mogla i sve što je ovisilo o njoj. Donijela ih je na svjetlo dana s največom vještinom i brzinom, ne izlažuči njihovu slabost pretjeranom naporu. Zatajila je svoju tjeskobu i uznemirenost, hoteči što bolje ispuniti svoju žensku zadaču. No tjeskoba i uznemirenost opet su se pojavile, jer sad njihovo preživljavanje ovisi samo o njihovim vlastitim snagama. Irska primalja — papistica koju su uspjeli pronači i uvjeriti je da doñe i pomogne — pregledala ju je i nije joj prešutjela da je očito da se radi o dvostrukoj trudnoči. Vedro je prihvatila posljedice te presude. Borba je bila teška. No valjalo je posvetiti joj se bez krzmanja, kao i svakoj borbi, valjalo je baciti u borbu ono najbolje u sebi. Kroz omaglicu začula je njihov prvi plač. Iscrpljena, pomalo izgubljena. Otklonila je užase trenutka prizvavši Joffreva kojeg je razaznavala kraj uzglavlja i koji je prolazio prstima kroz svoju bujnu, zagasitu kosu Akvitanca, razaznavala je njegovu bijelu košulju od finog platna koju je odjenuo za tu priliku. Raširio ju je svojim nježnim rukama, a ona je u njih blago položila dva mala drhtava tijela. On ih je s beskrajnim oprezom omotao platnom ugrijanim na temperaturu tijela i pri vio ih uza se, čvrsto ih držeči uz svoje tamno i snažno tijelo, kao što je to učinio prije dvadesetak godina sa svojim prvim sinom, Florimondom. To je bio stari akvitanski običaj koji je Anñelika več zaboravila: očeva košulja. Kad dijete napušta sigurnost maternice, tu je očeva košulja, simbol njegove topline, prihvačanja i zaštite. To je bilo posljednje stoje vidjela dok je bila pri svijesti. Dugo se nije oporavila od nesvjestice uzrokovane poroñajnim bolovima koji su iscrpili svu snagu koju je uložila. Živjela je u svojevrsnoj snovitosti, čula je neke riječi, neke rečenice, zapažala je neke osobe, a druge su se razlijevale i nestajale. Gdje je Joffrev? Nije ga više vidjela, tražila ga je pogledom, prisječajuči se njega kao utočišta koje je nestalo. Pomislila bi da ga vidi, a on bi opet nestao. Glava joj je bila prazna i nije mogla povezati dvije misli, ali dobro je znala što se dogaña. Slabašan plač koji je zaparao tišinu sobe pobudio je golemu tjeskobu u srcu njezina biča. Pogled joj se zaustavi na nejasnim obrisima zipke. Gospoña Cranmer, nesretna domačica, spustila se iz tavana s visečom zipkom, svojevrsnom pletenom košaricom podstavljenom jastukom, koja je prešla ocean na Mayfloweru i koja je porodično blago. Stavila ju je na stol i u nju položila dvoje novoroñenčadi koji su u njoj prestali plakati.

Več dva dana oko to dvoje nejakih biča vrti se cijela kuča gospoñe Cranmer, a s njima su i misli cijeloga grada i luke.

koje su tumačili s

oklijevanjem. Povrh toga, radi se o blizancima tih čudnih osobnosti, katolika i Francuza. Zaspali u kolijevci koja je prihvatila prve puritanske naraštaje u Sjevernoj Americi, novoroñenčad je bila u središtu svijeta koji nije bio njihov. Njihova iznimna nejakost ih je odvajala i izbacivala ih iz njega. Nitko se nije usudio govoriti o njima, a u toj tišini Anñelika je shvatila svoju nevoljkost da prihvati proročanstvo o konačnom broju svoje djece. Zar se mogla zavaravati o mogučnostima preživljavanja tako slabe djece roñene mnogo prije vremena? Tražeči i najmanji povoljan znak, govorila je sebi da bi zagušljiva vručina koja vlada nad Zaljevom mogla biti njihov spas. Premda je znala da je ta prvotna snaga prerano roñene novoroñenčadi varljiva i prolazna, ipak je u početku bila puna nade dok ih je gledala kako krepko sišu. No potom je njihova snaga počela venuti. Tišina koja je dopirala iz kolijevke ispunjavala joj je srce tjeskobom bolnijom od njihova plača. Spuštenih očiju donijeli su ih joj da ih podoji. Znala je da san_ koji ih je utišao nakon dojenja nije bio san sitosti, nego slabosti. To-nuli su u san i napuštali je, napuštali svijet, udaljavali se Govorilo se o tome da im se pribavi dojilja. Ali tko bi htio dojiti katoličku djecu u ovom gradu? Osim toga, nije se radilo o tome: njihova majka imala je mlijeka. Mnogo mlijeka: više no što je potrebno njihovim slabim snagama. Govorilo se o tome da ih se hrani »na bočicu« magaričinim mlijekom, ali nije ga bilo u to doba godine. Zadovoljili su se ovčjim mlijekom, ali oni su povratili sve što su popili i potom su ga odbijali i puštali da im teče niz vrat. Anñelika nije znala kojeg su spola njih dvoje i nije uopče mislila na to. Dobro je čula da se oko nje sretno i zadovoljno usklikuje: »Kraljevski izbor! Kraljevski izbor!«, što je značilo da je rodila dječaka i djevojčicu. Dakle, znala je, ali to joj nije odmah došlo do svijesti, a i malo joj je značilo. Za nju su to bila samo dva sičušna tijela, dva malena biča koja su jednom nogom u grobu. Držali su ih u rukama poput vode na dlanu. Htjela je da im odvežu pelene i ustrajala da se to učini. Željela ih je uzeti i priviti uza sebe, gole, kao da su još u njoj. Ujedinjavala ih je svojevrsna struja koja ih je prožimala poput magičnog svjetla. Ali, sjaj je gasnuo; Anñelika je osječala kako blijedi iznad nje i crpi njezinu snagu. Na kraju drugog dana pomislila je da če dječačič umrijeti.

Roñenje blizanaca nosi mnogostruke predznake

Bila je večer. Počeli su paliti sviječe na lijepim sviječnjacima crvenima kao krv, a vani se sa spuštanjem noči rascvjetao raznobojni sjaj. Sumrak se polagano prostirao poput tamnog zlata dok purpurna noč nije zavladala morem. Anñelika je sjedila na postelji koja to nije bila; bila je izvan prostora i vremena. Držala je golo djetešce u krilu, u naborima plahte; gledala je kako život nestaje s mekanih crta njegova lica koje je grubjelo i poprimalo voštanu boju. Glavica mu je bila okrugla, bez kose, poput slonovače. Tama je prodirala kroz prozor, koji je bio otvoren da bi se moglo bolje disati; zrak je donosio i bučni ritam valova i dozive morskih vukova. /Kad je izišao mjesec, lavež tuljana se udvostručio, slaveči njegovu pojavu.

A kad iz mora izroni dnevna zvijezda i razlije obzorjem sjaj blistavog

metala, dječak če biti mrtav. Još nije dobio ni ime. Možda je bolje da umre bez njega? Gdje je Joffrev? Pokušavala se prisjetiti. Njegovo ime odjekivalo je njome poput urlika, ali njezin očaj nadjačao je sve, utopivši njezin doziv u uzburkanim valovima.

Riječi jednog biblijskog verseta koji je davno čula u pjesmi hu-genota na ravnicama Vendeje ili Gatina, u nočima mračnim poput ove, odjekivale su

joj u sljepoočicama poput mrtvačkog zvona.

Čovjek roñen od žene, kratkih dana Ponavljala je poput žalobnice: kratkih dana

Koliko malo dana če živjeti taj mali čovjek kojeg je ona rodila, dragocjeniji

od sveg blaga.

Tako sičušan, več je uspio zahvatiti život sve do nestajanja, brisanja, uništenja, jer on je uništavao nju time što joj je uskračivao svoj novi život.

— Nemoj umrijeti! Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Pokušala je dozvati

pomoč, ali soba je bila prazna, svijet je bio pust. Bili su sami, majka i dijete, plutajuči u jari zlokobne noči, nadomak neobičnog čamca, u krilu polu tmine pune svjetlucanja, zrcala i drvenih stupica, baldahinske svile i nabora brokatnih zastora. — Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Preklinjem te! Nemoj umrijeti! Ako ti umreš, i ja ču umrijeti! Dječačič odjednom zabaci glavicu, poput ptice slomljena vrata. Ruke mu se opustiše i skliznuše. Anñelika podignu oči u posljednjoj i ludoj molbi nebu i opazi dva anñela. Jasno ih je razabirala na pragu sobe.

kratkih dana

Bili su nejednake visine, ali jednake nestvarne ljepote, blijedih svijetlih lica, osmijeha punog blagosti, koji je zračio njihovom vječnom mladošču. Njihova duga kosa, svjetloplava kod jednoga, a zlatna kod drugoga, u uvojcima im je padala na ramena. No bili su odjeveni u crno.

I ona shvati. Nije se začudila kad je na njihovim grudima umjesto srca ugledala crvenu mrlju, mrlju krvi, krvi iz majčina srca pre-puklog od boli. Bili su to anñeli smrti. Došli su potražiti dijete. Ona ga privi na grudi, pridržavajuči malenu, tešku glavicu. Zastao joj je dah. Gledala je kako anñeli napreduju, a blagost njihovih osmijeha i vedrina njihove pojave spriječila je da krik koji je navirao iz nje ne prijeñe preko njezinih usnica. Bez opiranja je dopustila da joj uzmu predrago dijete. Poražena, iscrpljena, promatrala je kako ga polažu pred njom na pokrivač

koji su razastrli. To je jamačno njegov pokrov

Mlañi anñeo položi obje

ruke na nepomično tijelo, pomiluje ga i obuhvati ga dlanovima. Drugi se takoñer nagnu, a iz njegovih prozirnih, plavih očiju zračila je svjetlost moči.

Njihova bujna kosa nalikovala je na zlatne zastore oko djeteta u agoniji. Ono naglo zadrhta i potom se opusti, zacijelo u smrtnom grču, mašuči svojim malenim udovima u svim smjerovima. Njegovo uspavano lice se nabora, kao da želi postati jedna velika usta iz kojih se ote prodoran krik. Istodobno, iz njegovog sičušnog uda štrcnu mlaz čiste vode, izvora života, nevin, veličanstven u svojoj čistoči. — He is saved!* — uzviknu jedan od anñela. A drugi se okrenu prema

Anñeliki:

— Gladan je. Sestro, imaš li mlijeka za njega? O, dakako, ima ga. Snažno sisanje sičušnih dječačičevih usta blažilo je bol njezinih punih dojki, patnju koja je samo pojačavala bol njezinog izmučenog tijela tijekom dugih sati duševne agonije u kojoj je izgubila svijest o stvarnosti. Soba se iznenada ispuni obrisima ljudi, pokretnim obrisima, ponajviše ženskim, licima prekrivenim golemim rupčičima, licima koja su jecala — ili se smijala, nije mogla razlučiti — ledenim muškim licima obilježenim svojevrsnim bolom i naporom, pa opet haljinama žena koje su dolazile i odlazile.

I napokon, u toj gužvi, ona ga ugleda. Njega! Visokog, ozbiljnog; nije se

mogla sjetiti njegova imena, ali bio je tu, vratio se i sve je bilo dobro. Ohrabrena, ona poželi zaspati, ali naglo poskoči, uplašivši se daje sanjala. Gdje su anñeli? — Odmaknite se — reče njegov zapovjedni glas.

Jedna ruka ju je pridržavala. I ona ih opet ugleda, nagnute nad kolijevku; promatrala ih je, činilo joj se, beskonačno dugo, sve dok se gomila haljina, čije joj je pravilno kretanje nalik na balet izazivalo mučninu a da nije znala zašto, nije razdvojila svečano i neumoljivo, poput Crvenog mora koje se otvorilo da bi propustilo Hebreje.

U meñuprostoru ostali su samo anñeli i kolijevka. Anñelika shrvati da

poštovanje — ili strah — koji je sledio ta lica pokazuje da nije samo ona ugledala te nebeske izaslanike. Vedri i blagi, odjeveni u halje boje žalosti, s mrljom krvi umjesto srca, pošli

su prema Anñelikinoj postelji. Veči je s velikom nježnošču i oprezom nosio

nešto što nije uopče zauzimalo prostor, nije se doimalo ni glomaznim ni teškim.

— Uvijek se zaboravlja na djevojčice — reče mlañi anñeo smijuči se. —

Ali i nju čemo izliječiti. Djevojčica se probudila i ispuštala je kratke žalosne krike. Kako je bila krepkija od svoga brata, malo se odupirala, premda ne bi oklijevala slijediti

ga u grob.

Duge i prozračne ruke anñela milovale su je i ona se razvedri poput cvijeta koji se otvara, raširi svoje velike tamnoplave, izmučene oči, kao da se smiješi i dražesno zahvaljuje. Nježno je prihvatila dojku i sisala odlučno, strpljivo, umjereno, ustrajna u želji da živi. Njezin brat, još u rukama anñela, spavao je vedrim snom. Obnovljeno rumenilo njegova lica nije bilo tek odraz sviječa na crvenom lusteru.

— They live! They suck!* — čulo se mrmljanje. Bilo je to poput radosnog

Zagora, izraz veselja, zapanjenosti i užasa koji je titrao oko postelje.

»Jesam li što popila?« — upita se Anñelika. Ona osjeti neutoljivu žeñ. Lica su joj se mutila, zvukovi su nestajali i vračali

se s oštrinom praska. Bila je pijana, da, pijana od no-vopronañene sreče,

iznenada osvojene, pijana od pobjede života nad smrču. Zahvačala ju je groznica. Ona se prisjeti posljedica one groznice koja bi je ponekad spopadala nakon njezinih mediteranskih avantura. Uvijek bi se razdoblja vručice smjenjivala s ledenim žmarcima. No, ta vrtoglavica,

pomiješana s neizmjernom radošču, uopče nije bila neugodna. Vidjela je kako se dva anñela naginju nad nju i zapazila da crvena mrlja na grudima nije crvena od krvi: to je tkanina nezgrapno izrezana u obliku slova A i tek na nekoliko mjesta prišivena na crnu tkaninu njihovih halja. »Od najobičnijeg serža« — procijeni ona i upita ih:

— Jesam li što popila?

No prelijepa lica serafinskih biča ostala su zbunjena. Čula je glas koji kao daje dolazio iz tame, muški glas, njegov glas kako prevodi njezino pitanje na

engleski. Dvije svjetlokose glave odlučno su zanijekale. Ne, ništa joj nisu dali da popije.

* Spasenje!

* Živi su! Sišu!

— Ali i tebe je trebalo izliječiti, draga, jadna sestro — reče stariji anñeo s tako nježnim suosječanjem da je Anñelika opet osjetila slabost. On joj pod ramena postavi jastuk ispunjen perjem i omotan svježom navlakom od fine tkanine. Ona se osloni na nj, dopuštajuči da je preplavi ocean mira i blaženstva. Htjela je otiči i napokon sresti glasnike svog djetinjstva koji su joj nekoč obečali »najljepši život na svijetu«. No u posljednjem trenutku postala je svjesna onoga što predstavlja na ovom svijetu, što znači bičima koja je vole i poželjela je obečati svima onima, znanima i neznanima koji su je poznavali:

— Vratit ču se

Ljudi u sobi pomisliše da je mrtva i usplahiriše se, ali se potom razvedriše osjetivši njezin isprekidani dah koji je ipak bio znak života, koji je nadimao

njezine grudi, kao i užarene mrlje na njezinim jabučicama. Izašli su jedan po jedan, kao da žale.

U dubini noči, mjesec se nadnosio nad Massachusettski zaljev i obasjavao

obzorje srebmastom crtom koja je razdvajala nebo od zemlje, a Dijana, zvijezda večernjica, božica starih svjetova koja daje plodnost i rodnost, sijala

je pregršti titravih krijesnica na valove koji su oplakivali obalu.

Tuljani su došli i bacakali se u vodi — cijelo krdo morskih vukova okupanih

u brončanoj mjesečini igralo se izmeñu oštrih hridi, ne plašeči se ljudi ni one crne ljuljajuče mreže jarbolja koje je strmi-lo uvis s brodova usidrenih u luci. Njihovo hrapavo tuljenje pojačalo se kad su iznenada zajedno podignuli svoje okrugle njuške i glatke glave, bez ušiju, te zaurlali na crne oblake koji

su plovili nebom i zastirali mjesečinu. Salemljani su slušali.

Mnogi od njih mislili su, ali se nisu usuñivali izreči, da su morski vukovi, koji su več nekoliko desetlječa plašljivi i bježe od ljudi, izišli na obalu te noči samo zato da bi slavili otajstveni dogañaj koji se i taj put dogodio u kuči gospoñe Cranmer — ona se stalno bavi tim stvarima! — dogañaj čije nedokučive i možda razorne kozmičke rezonance imaju veliku važnost; bilo

je posve prirodno, iako neugodno, što se boje onoga što predstavlja roñenje

papističkih, francuskih blizanaca u njihovu novoengleskom gradu izabranom

od Gospoda.

»O, Bože! Zaštiti nečiste duhove onih čije je roñenje obilježeno krvlju janjeta!«

Svjetlost se pojačavala. Rumenilo zore, poput daha prvih sunčevih zraka, privlačilo ju je svojom sve sjajnijom i bjeljom svjetlošču, sve prostranijom, nalik na put bez kraja. I ona se rastapala, isparavala poput rumenila zore, osječala je bit i kvintesenciju, nalik na miris koji nestaje i drhti, istodobno vidljiv i nevidjiv. Uzbuñena, htjela je poči. Onamo gdje nema ni bola ni straha. Ali, vrati je ujed obečanja i prekinu vječni put, upitavši je:

— Hoče li on poči sa mnom?

Ona ostade nepomična, ispružena, razdirana neizmjernom nostalgijom koja ju je mučila gore od svih zemaljskih muka.

— Ne. Još ne! Valja ostati na ovom svijetu. Njezina savjest borila se protiv

njezine želje.

— Neču

Svjetlost ugasnu. Obuze je tromost i pritisnu je do gušenja, a vrela krv utjera joj u vene vatru razbuktale groznice od koje je počela drhtati i cvokotati zubima.

Malteški vitez u crvenoj ratnoj tunici umirao je pod kišom bačenoga kamenja. Jedan kamen pogodio ga je u grudi i oborio ga na zemlju i doskora je iz gomile kamenja virila samo njegova ruka zgrčenih prstiju. Zašto joj je doviknuo u trenutku kad je bio izručen bijesu muslimanske rulje:

»Darovao sam vam vaš prvi poljubac!«? Bilo je to ludilo, smučenost. Njome je vladala okrutna zabluda. Tad je bila u Alžiru i u njoj je živio samo san da pronañe onoga koga je tražila, svoju izgubljenu ljubav: Joffreva! Uzalud je bila prešla pustinje i mora. Opet je bila zarobljenica. Zarobljenica

Osmana Ferañija, čija je crna ruka držala njezinu dok je groznica u njoj plamtjela poput ognja. Čula je svoj vlastiti dah, isprekidan i sipljiv, kako šišti izmeñu njezinih sasušenih usana. Bila je blizu smrti. »Ne. Ne. Boriti se i

pobijediti. Moram mu to učiniti. Jer, čak i ako ga nisam našla, ne mogu

mogu ga ostaviti samog! Potrebna sam mu. On traži da preživim. On, najjači i najslobodniji muškarac. Vidio me je i ja sam usañena u njegovo srce. Rekao mi je to. Ne mogu mu nanijeti taj udarac. Drugi su mu ih zadali i previše. I zato ne želim otiči onamo gdje su sve groznice utihnule. Ne valja umrijeti. Valja izbječi harem »Colin če doči. On če ukloniti Osmana Ferañija. To se več dogodilo. Odvest če me na putove slobode, u Ceutu, gdje če me u kraljevo ime dočekati gospodin de Breteuil. Coline, Coline, oprosti mi.« »Dakle, on se ne računa. Jer bi to iznosilo sedam, a ne šest. A Voisinka, čarobnica, rekla je: šest. On se ne računa u mojoj sudbini. Nimalo! Dašak! Šuti, to je tajna. Jer«, reče stroga žena nadnoseči se nad uzglavlje, »svi ti

ne

Ne mogu! Ne mogu

ostaviti ga samog.

«

uvojci koji strše ispod njezina šeširiča

Djeca samo kompliciraju život. Ako ih ne volite,

smetaju vam. Ako ih volite, čine vas slabim « »Coline, Coline, oprosti mi! Povedi me. Pohitajmo! Željela bih se oviti koprenom, da povjeruju da sam pobjegla odavde.« »Gdje je on?« Unatoč njezinu pozivu, nije došao. Čudnovate spodobe nagnute nad njom pokušavale su ovladati njome, paralizirati je. Borila se da im pobjegne i otrči. Oštar dječji krik zario joj se u čelo usred iscrpljujučeg meteža fantoma oko nje, glas malene uplašene djevojčice koja zove majku, glas koji je prepoznala: Honorine. Honorine koju je zaboravila, koju je napustila, Honorine koju su kraljevi zmajevi htjeli baciti u vatru i nabosti na koplja. Vidjela je kako je bacaju, vidjela je njezinu kosu crvenu poput kose grozovitog Montadoura, crvenu poput njihovih zlokobnih crvenih kapica kraljevih draguna, čiji su se repici poput isplaženih jezika vitlali oko odurnih gubica obuzetih okrutnim užitkom klanja jednog djeteta bačenog kroz prozor dvorca u plamenu. Ispustila je strašan krik, krik agonije. Iznenada nastupi tišina i ona se nañe u sobi, u kuči gospoñe Cranmer. Ona je u Salemu, malenom američkom gradu čije ime znači »mir«, a čiji stanovnici mira nikada ne nalaze. Vrlo je dobro prepoznavala sobu i čudila se što je vidi iz neobičnog i doista zabavnog kuta. Jer, vidjela je sve, kao da poznaje sastav balkona na gornjem katu. Ležaj u kutu, škrinja, komoda, stolič, naslonjač, zrcalo, tapiserija, vreva ljudi koji ulaze, nasrču jedni na druge, uvijaju jedni drugima ruke, dozivaju se i viču. No taj nezgrapni balet u ugodnoj tišini nije joj smetao jer je otkrivala smisao u njemu, sve dok nije primijetila da se čini da se ustrojava u spiralu koja se vrti oko dviju točaka:

draga moja damo, vjerujte mi, ne

treba ni za čim žaliti

ležaja na kojem se nazirala ispružena žena i središnjeg stola na kojem je bila svojevrsna zdjela iz koje su virile dvije glavice. Dvije ruže u vazi. Osjetila je kako je osječaj odgovornosti spaja s tim sičušnim izdancima, tim crvenim krhkim glavicama, tako slatkim, usamljenim i dalekim. »Siroti mališani«, pomisli ona, »ne mogu vas ostaviti«. Pokrenuvši se da bi im se približila, ona prekinu tišinu i nañe se u kakofoniji glasnih i praskavih zvukova, munja i gromova koji su probijali tamu ispunjenu zastorima kiše koja je padala poput sjekira.

Srce joj je drhtalo od radosti. Ugledala ga je kako velikim koracima kroči kroz koprenu kiše koja je natapala njegov ogrtač. Dakle, nije sanjala! Dobro je znala da če ga opet pronači i da če zajedno otputovati u Wapassou, šibani kišnim vodopadima. Dozivala ga je u oluji. »Ovdje sam! Ovdje sam!« On je i dalje koračao; činilo se da je ne čuje. Vidjela je njegovo ispačeno lice kojemu kao da je kiša podarila suze. Bila je to haluci-nantna scena, jer kao da je u svjetlu zublji koje su zbog kiše davale više dima nego svjetlosti razaznavala cijeli predio: Indijance u sjeni s tobolcima za strijele, Joffreveve Španjolce ljeskavih oklopa, a spodoba sa šiljastim šeširom i s kremenjačom na leñima bio je Shapleigh kojeg je toliko očekivala. Ali tko je taj Shapleigh? »Zacijelo sam bolesna, ili pak sanjam.« Bilo joj je neugodno. Tako duboka tama nije bila prirodna. No to nije bio san, jer je sve dobro čula. Čula je kišu koja je udarala po krovu. Kišu, šumove, brujanje Bijela debela noga tustog bedra s okruglom izbočinom koljena i jakom potkoljenicom koja je završavala malenim zdepastim stopalom postavi se pred nju poput groznog blijedog crva »Ovaj put sam u paklu«, pomisli ona. Grčevite kretnje nejasnih stvorenja koja su se borila u tmini nalikovale su joj na kopulacije demona i prokletih koje joj je majka Saint-Hubert u samostanu u Poi-tiersu pokazala u velikoj knjizi pod naslovom Božanska komedija pjesnika Dantea Alighierija, čije su gravure, koje su prikazivale »krugove pakla«, stvarale nočne more »velikim ljudima« koje je htjela »opomenuti«. No u ovom paklu demoni i anñeli govore engleski. Jer, kad su se umirili drhtaji te bijele noge, začuo je glas koji reče na engleskom:

— Izgubljena sam! A i vi, Harry Boyd. Tako se činilo da pakao obuhvača samo taj preplašeni par, a ostali oblici koje je nazirala mogli su biti tek krave što se odmaraju u štali ili ovce u toru. Izmorena ludostima, Anñelika pomisli da, ako želi okončati tu zlokobnu apsurdnost koja ju je preplavljivala tolikim čudnim prikazama, mora otvoriti oči, svladati kapke koji su se dizali s bolom, pa posveti svu snagu toj teškoj vježbi, jer su joj kapci bili olovni, zalijepljeni, zauvijek zatvoreni. No napokon procuri malo svjetlosti. Ona polagano otvori oči, prepozna pokrov iznad kreveta, ptice od prošivene svile koje su pohodile njezine patnje i njezin delirij. Krevet osvijetli svjetlo blago poput meda u obojenoj staklenci.

Glazbene note

Ona beskrajnim naporom okrenu glavu da ne mora gledati ptice koje je več počinjala vidjeti kako mašu krilima i spremaju se za uzlet, te uz uzglavlje ugleda anñele, ovaj put same, kako bdiju nad njom. Nije se začudila. Poslije

To je bila kiša koja je zvučno odzvanjala.

pakla — raj. Ali raj nije nebo, javi se njezin omagljeni um koji nikad nije bio trom i uvijek je zahtijevao svoja prava. Raj je uvijek zemaljski. Kao i pakao, uostalom. Raj je sreča na zemlji koja se postiže tajnim prijenosom beskrajne sreče. Gledajuči ta dva lijepa stvorenja kako se drže jedno za drugo i stapaju svoju plavu kosu u grču prijanjanja koji je približavao njihove umorne glavice, ona shvati da je primila poruku, beskrajno malen djelič onoga što je vjerovala da je nazrijela uspinjuči se prema beskrajnom svjetlu.

U tom trenutku nebeski izaslanici se pogledaše. Jasnoča koja je zračila iz

njihovih svijetlih očiju stapala se u uzbuñen izraz zanesenog priznanja i ona

je po njihovim licima osvijetljenima zlatilom svjetiljke, tako blizu jedno

drugom, znala da njihove usne ne priznaju prokletstvo tijela i često se sjedinjuju.

Slovo »A« na njihovim grudima, zračilo je jarkim grimizom i poprimilo je goleme razmjere; crvenim fosforom ispisa se riječ LJUBAV. »Tako, dakle«, pomisli ona. »To je ta nova zapovijed. Nisam bila razumjela:

ljubav.« Ispisana blještavim slovima, uzdizala se blistava i zanosna istina koju su dosad poricali, izopačavali, krivo shvačali. Iznad tijela Ali tijelom samim Božji osmijeh.

— Probudila se!

— Osvijestila se.

Anñeli su šaputali, i dalje na engleskom.

— Voljena sestro, prepoznaješ li nas?

Začudila se tom tikanju kojim su joj se obratili, jer se na engleskom govori

samo Bogu. Nagnuli su se nad nju i njezina ruka dotaknu njihovu dugu kosu.

Dakle, doista postoje. I učinili su je skrovištem velike tajne. One izmijeniše poglede pune pobjedničke radosti.

— Oživjela je!

— Valja pozvati crnog čovjeka.

Opet — crni čovjek! Hoče li se vratiti u ponore mračnih ludosti? Bilo joj je dosta delirija i prelazaka iz jednog transa u drugi. Ona se izmaknu i utonu u san kao u majčino krilo. Ovaj put je znala da je to zdrav san, pravi, ljudski san, dubok i okrepljujuči.

Buka kola probijala joj je glavu. Valjalo je zaustaviti prolaske tih konja koji udaraju teškim kopitima. Spavala je tako dobro i tako dugo.

— Treba je probuditi.

— Ljubavi moja, treba se probuditi

— Probudi se, malena! Pustinja je daleko. Mi smo u Salemu. Glasovi se stopiše i ponavljahu: »Salem, Salem, Salem. Mi smo

u Salemu, u Novoj Engleskoj. Probudite se!« Nije im htjela proturječiti niti razočarati ih. Otvorila je oči i zadrhtala, jer je njezin pogled, naviknut na blistavilo jarkoga sunca, pao na crnca u turbanu i na bradato lice diva: Colin Paturel, kralj robova u Miquenezu u kraljevini Maroko. Colin! Colin Paturel! Gledala gaje s toliko straha, obamrla od pomisli daje opet postala žrtvom halucinacija, daje Joffrev de Pevrac blago rekao:

— Najdraža, zar se ne sječate da nam se Colin pridružio u Americi i da je

sad guverner Gouldsboroa? Bio je na drugoj strani postelje; ona prepozna njegovo drago lice i napokon se umiri. Potom bez razmišljanja podignu ruku i uredi mu loše svezanu čipku ha košulji. On se nasmiješi. Nakraju joj je bilo drago što je u Salemu. Mir na zemlji ljudima dobre volje. A soba ih je puna. Na jarkom sunčevu svjetlu - tog dana bilo je vrlo lijepo vrijeme - razaznavala je crnčiča, dva puritanska šiljata šešira, Indijanca dugih perčina, prelijepu malu Indijanku, francuskog vojnika u plavom redengotu, Adhemara, pa mnogo žena u plavim, crnim i smeñim suknjama s

bijelim ovratnicima i kapicama. Meñu njima bile su tri ili četiri mlade djevojke koje su sjedile pred prozorom s naborima tkanina i šile, šile, kao da njihovo sudjelovanje na balu princa na bijelome konju ovisi o njihovoj marljivosti.

— A

— Ovdje sam — poviknu oštri i tanki glasič. Honorinina glava pomoli se u

podnožju kreveta, poput vražička, raščupane kose, izišavši iz sobe u kojoj je morala provesti mnogo sati. -A

dviju ruža u

Njezino premoreno srce zadrhta od tjeskobnog prisječanja vazi.

— A

— Dobro su.

Majčinske brige probudiše se i obuzeše njezinu svijest. Nahraniti ih? Ima li

mlijeka? Od groznice je moglo presahnuti ili postati loše za njih.

Honorine? Honorine!

A blizanci?

Naslutivši njezinu tjeskobu, svi joj počeše objašnjavati, objašnjavati joj i uvjeravati je, a tad svi odjednom zašutješe, ne hoteči je zaglušiti bukom svojih združenih glasova. Nakraju su svi došli do riječi i oprezno je obavijestili o stanju. Da, mlijeko joj je presahnulo, a i dobro je što je tako, jer je groznica mlijekom mogla

priječi na one koji su ga sisali

O, sveta Djevice!

Ne, djeca nisu zbog toga patila. Našli su im dobre dojilje. Jedna od njih je Adhemarova žena, krepka Yolande koja ima dojenče od šest mjeseci. Druga je Shapleighova snaha.

Shapleighova snaha? Polako su joj sve objasnili. Nisu je htjeli umarati; htjeli su da se samo

odmara i prikuplja snage. Dogañaji su se postavljali na svoja mjesta. Željela

je znati kako je Shapleigh

No bila je odviše umorna. — Htjela bih vidjeti sunce — reče ona. Dvije snažne ruke — Joffreveva s jedne strane, a Colinova s druge — pomogle su joj da se uspravi i osloni na jastuke. Svi se odmaknuše da bi mogla vidjeti sunčevu svjetlost koja je tekla kroz veliki otvoren prozor. A ono zlatno zrcaljenje u daljini — to je more. Čuvala je uspomenu na uzvišeno iskušenje koje je pretrpjela na putu prema

Bila je u dubini

duše poput zrna nostalgije. Zauzvrat je dobila život meñu bičima koja voli i koja se okupljaju oko nje, obasipaju je svojom toplom privrženošču, svojom ljubavlju i nježnošču, svojom radošču stoje vide živu i nasmiješenu. Znala je daje najsretnija žena na svijetu. Teška vručina ustupila je mjesto zaglušujučoj buri. One noči kad je Anñelika zamalo umrla, vjetrovi, munje, gromovi i kiša koja je šibala vladali su nebom i zemljom. Kad je došla k sebi, postojala je samo kiša što je šarala

beskrajnoj svjetlosti. Uspomena na taj doživljaj gasnula je

I odakle crnčič?

vodu u sidrištu, preplavljivala otoke, pretvarala ulice u crvene bujice, tekla preko kosih krovova.

I kad se nevrijeme smirilo, taj koncert tisuča kaskada još je dugo trajao, ispunjavajuči tišinu okolice zajedno s ptičjim pjevom sve dok se nije

pretvorio u sinkopirani ritam padajučih kapljica koji je polako bivao sve tiši.

I pomolio se grad, svjež, gizdav, blistav, pun sunčevih odsjaja kojima je

blistalo voče na stablima, stakleni prozori i keramički ukrasi na pročeljima kuča. To je trajalo tri dana. Pravi potop za koji se vjerovalo da je bio predodreñen da prati pogreb lijepe strankinje i njezine dječice, koji su oživjeli, kako se

napominjalo, u trenutku kad je sunce obnovilo svoju vladavinu nad danom. Vručina se odmah vratila, ali lakše se disalo. Anñelika je teško uspijevala izbječi nesvjesticu i slabost u koju je utonula na početku one močvarne groznice čijim klicama se zarazila na Sredozemlju i koje su oživjele, potaknute poroñajnim tegobama. I dalje je plutala na valovima, tonula u san nalik na smrt, budila se u uvjerenju da je proteklo beskrajno mnogo vremena i da nikad, nikad neče otiči iz Salema niti stiči u Wapassou. Joffrev de Pevrac ohrabrivao ju je, govorio joj da još nije ni kraj ljeta te da če biti na nogama za manje od deset dana; u svakom slučaju, bit če spremna za putovanje na Dugi, gdje če se moči dokraja oporaviti. Uvjeravao ju je da če mnogo prije dolaska zime stiči u Wapassou sa svojim malim princem i princezom, a da zbog toga neče morati preskočiti boravak u Gouldsborou. Ali Anñelika je izgubila pojam o vremenu. Za nju su minute bile sati, sati su bili dani, a dani tjedni. Elie Kempton za nju je vodio jedan od svojih almanaha koje je prodavao uzduž rijeka i obala, da bi joj dokazao da su prošla tek dva dana otkad joj se vratila svijest. Ali ona se odmah zbunila plesom listova čija su joj se slova i slike mutile pred očima i stvarale joj vrtoglavicu. Što radi pokučarac iz Connecticuta? Dakako, ovdje je! A zašto ne bi bio? Još davno je predvidio da če se nači u Salemu u isto vrijeme kao i flota gospodina de Pevraca. A crnčič kojeg je opazila u magli nije nitko drugi no njegov mali pomočnik Timothv. A mister Willoaghby? Oj course, mister Willoaghby takoñer je u Salemu. U dobrom zdravlju i raspoloženju. Ali, dovesti ga u kuču lady Cranmer bilo bi preveliko iskušenje za ljubaznu domačicu. U prvim trenucima svijesti shvatila je da pridaje pretjeranu važnost i najmanjim potankostima odječe onih koji su se naginjali nad nju. Prepoznavala ih je, ali njezina misao nije mogla nadiči površne dojmove koje bi stvarala odvezana vrpca, bijeli ovratnik, sjajne orukvice ili pak tekstura i boja neke tkanine. Kao kod djece, njezin pogled je gledao izravno, pokušavajuči razumjeti, pokušavajuči duhom zamijeniti nered mnogostrukosti i raznolikosti materijalnih stvari. Kao što ju je privukla crvena mrlja na odječi anñela i kao što ju je ono slovo »A« potaknulo da u deliriju zapjeva »ljubav, ljubav«, tako joj se i najmanji predmet, rubac ili vrpca, činio prožetim vlastitim životom i osječala je potrebu da ga dotakne i postavi na njegovo mjesto, kao da ga umiruje i povlañuje njegovom tromom značaju. Zato je, kad se Joffrey de Peyrac nagnuo nad nju, nesvjesno pružila svoje prozračne ruke i popravila čvor čipke na košulji, izravnala ovratnik

redengota, što je bila gesta nježne supruge koja se brine za izgled svoga supruga, ali to ne bi nikad učinila da je bila svjesna. On bi uvijek zadovoljio mjerila svoje okoline i poput svakog vojskovoñe koji pazi da se na zapovjedničkom mjestu pojavi savršena držanja i pojave, on se uz pomoč sobara odijevao bez greške, a od svojih ljudi tražio je isto. No ipak nije bilo čudno što se tijekom ove bitke prepustio stanovitoj neurednosti; Anñelikina gesta izmamila mu je osmijeh, jer premda ga nije mogla urediti, bila je čarobna i nježna i značila je da se vrača iz mrtvih. Osječajuči naboranost čipke pod prstima, pomaknula je ruku i pomilovala njegovo rame: bilo joj je kao da je dotaknula zemlju i spustila se iz etera napučenog prikazama. Taj osmijeh bio je njegov osmijeh. Tijekom cijelog tog »putovanja« bojala

se da više nikad neče vidjeti taj osmijeh i ta zabrinutost bila je sičušni crni

zametak u grudima rajske svjetlosti; žal za tim osmijehom i osjetljivim, pomalo maurskim usnama naveo ju je da se upita hoče li poči s njom. Podlegla je snazi njegova šarma koji ju je vratio, zbog kojeg je napustila put

svjetlosti i pridružila se osobama iz svoga života.

A sada, kad je stupila u zemaljski svijet, valja joj pronači »svjetionik«, kao i

moreplovcima. Zakoračila je u stvarnost. Učinila je to vrlo brzo, ali na način koji joj se činio smušenim i polaganim. Bila je zabrinuta i neprestano se bojala da če »pretraživati polje«. Morala je povezati dogañaje i vizije koje je doživjela u maglama i nesvjesticama

groznice kad je njezin duh bio iscrpljen blizinom smrti; morala je postaviti ljude i stvari na njihova mjesta. To nije bilo lako, jer cijeli svijet zapravo je bio okrenut naopako zbog žalobnih dana, kao daje potres pogodio grad. Osječala je turobno raspoloženje; kao da su se svi u tim dramatičnim trenucima okrenuli sami sebi i oporavljali se daleko od tuñih pogleda, ne želeči izači na svjetlo dana.

Je li ona tome kriva? Što je govorila u deliriju?

Dvije uspravne žene sa strogim bijelim kapicama, koje je vidjela kako ulaze i izlaze, ali nije dobro razlikovala jednu od druge — jedna je nosila nekakav štap — bile su joj izvor smučenosti. Netko joj je ispričao kako su čim su ušle u sobu objavile da kolijevka nije na dobru mjestu, a ni postelja bolesnice, jer na tim mjestima na njih djeluju štetni valovi koje emitiraju podzemne žile. — Pazite na mačka! Čim su pomaknuli kolijevku, mačak je sjeo na isto mjesto gdje je dotad bila kolijevka, što je bio dokaz onoga što su najavile, jer se govorilo da mačke,

nasuprot ljudima, upravo traže nevidljive pukotine zemaljske kore da bi se napajale telurskim silama.

— A kuča?

— Ni sama kuča nije na dobru mjestu. Spalite je! — rekoše one. Gospodin

Mačak je potom sjedio na različitim mjestima, a oni su žurno pomicali namještaj, prvo krevete, potom stolove, pa ormare; odatle

i buka koju je Anñelika čula u svom drijemežu i koja joj je bubnjala u glavi.

— Ni sama kuča nije na dobru mjestu — kategorično je ponavljala jedna od

žena u bijelim kapicama, slijedeči onu koja je držala čarobnjački štap; nju je

pak slijedio mačak.

— Spalite je, spalite je!

— To su kvekerske čarobnice — prošapta gospoña Cranmer nagnuvši se nad Anñeliku. — Samo nam zadaju brige.

Anñelika je gledala ravno u nju, začuñena njezinim izgledom. Teško ju je prepoznavala, a ponekad je uopče nije prepoznavala, pa se pitala tko je ta žena koja krivi lice, nemirnih usana, siva lica, razrogačenih očiju, raširenih zjenica, žena koja se neuredne kose naginjala nad nju.

— Ne razumijem — reče ona — zašto ih konzistorij nije još prognao iz grada! Ali zašto me tako gledate?

— Gospoño, je li u Londonu u modi da dame nose samo jednu naušnicu?

Gospoña Cranmer naglo podignu ruku prema usnoj resici.

— Oh! Bože! Zaboravila sam staviti drugu. Ne znam više gdje mi je glava.

Smetaju me stoput na dan, čak i kad sam u toaletu. Kako ne bih bila smušena! I ona ode, uzdišuči. Anñelika ju je htjela zbuniti. Predbacivala si je što je ne zanimaju riječi koje joj upučuju kao da je nekakav odjevni predmet. No to joj je pomoglo da sudjeluje u životu, iako je gotovo odmah zaboravljala sve što su joj govorili. Imala je pitanja koja se nije usuñivala postaviti, bojala se da če je opet svladati groznica. Pitala se kamo su nestali anñeli duge plave kose: njihova

odsutnost rastuživala ju je. O tome nije ni sanjala! Ipak, jedno je sigurno: oni su došli i djeca su ostala živa. Prepoznala je crveno slovo »A« ušiveno u njihovu odječu upravo kad su se dvije žene u bijelim kapicama, kojih se gospoña Cranmer tako bojala, nagnule nad nju sa svojim serafinskim osmijesima, želeči je izliječiti i premjestiti njezinu postelju.

— Ali gdje vam je kosa? — uzviknu ona.

— Ispod kapice — odgovoriŠe one smijuči se. — Bilo je vremena. Gospoña

Cranmer napravila je cijelu dramu, ali mi smo več bile u postelji kad je

došao po nas da spasimo dijete. Imale smo tek toliko vremena da se

odjenemo i poñemo s njom, raspuštene kose. Dva dana nismo se mogle odvojiti od vašega uzglavlja i vaše djece.

— Tko je došao po vas?

— Crni čovjek.

Anñelikin duh opet zadrhta. Crni čovjek! Isusovac! Opet ta mitska slika propovjednika! Ona se prisjeti da su u Novoj Engleskoj; premda u Novoj Francuskoj preobračeni Indijanci često nazivaju duhovnike Družbe Isusove »crnim odorama«, malo je vjerojatno da ih ima u okolici Salema, gdje ih smatraju zlim poput Sotone. Osim toga, puritanci katkad samog Sotonu nazivaju Crni Čovjek. Shapleigh je to nagovijestio kad gaje prvi put srela s njegovom kre-menjačom u šumi. Moglo se pitati nije li to vjerovanje, koje je čvrsto ukorijenjeno u duhovima i koje teolozi podupiru mnogim navodima, roñeno u strahu koji je u prvim naseljenicima, bačenim na neprijateljsku i nepoznatu obalu, izazivala golema, beskrajna prašuma napučena divljim zvijerima i poganima. I moglo ih se razumjeti. Jer, i više nego zlokobno more koje su uspješno prebrodili, šuma je bila njihov neprijatelj, šuma se suprotstavljala njihovu pionirskom napretku, njihovoj želji da pripitome zemlju hraniteljicu; zid stabala uzdizao se nad ono malo obradive zemlje koju su s mukom iskrčili. Ona se širila na račun šume, nedvojbeno, ali šuma, puna demona, bila je beskrajna. I tako se utvrdilo da Crni Čovjek nastava prašumu, okupljajuči pod svojim žezlom poganska stvorenja koja su mu podreñena. Ako bi ga ikada sreo usamljen putnik pristigao iz Staroga svijeta, ta crna prikaza bi mu pružila debelu i tešku knjigu sa zahrñalom bravom i metalnim vrškom iz kojega je virilo pero.

— Napiši svoje ime — rekao bi Sotona.

— Kojom tintom?

— Svojom krvlju.

— A ako odbijem?

ðavao bi urlikao, udarao sugovornika u prsa i utisnuo mu magični crveni znak. Potom bi naredio:

— Odmah potpiši! Jer, več si obilježen paklom.

Tako su stotine i tisuče zakašnjelih putnika, posvečenih vjerskom jačanju svoje zajednice, bili obilježeni Sotoninim znakom, pogotovo u prvo vrijeme, jer se sada iskusni vjernici ponašaju mnogo opreznije. Da bi stalno imali na umu zdrav strah od Sotone, jer Sotona uvijek vreba na nedisciplinu ili tvrdoglavost, kreposni puritanci uobičajili su da krivci nose sjajna slova u slučaju osobito odurnih skandala koji ipak ne zahtijevaju smrtnu kaznu; ona se izvršavala samo nad ubojicama i počiniteljima zločina na području

čarobnjaštva.

— I što kažete, tko je došao potražiti vas da spasite dijete? — upita ona još jednom nakon duge, zamišljene stanke koju su dvije kvekerice spretno iskoristile da bi joj skinule košulju, okupale je od glave do pete u mirisnoj vodi, obrisale je, odjenule je u svježe rublje,

promijenile plahte na postelji i jastučnice. Dok ih je tako izbliza gledala, uočavala je glatkoču i svježinu njihove kože, ljepotu njihovih mladih lica, shvatila je zašto ih nije prepoznala kao one dvije žene kojih se bojala gospoña Cranmer i koje je ona vidjela kao anñele. Bile su tako mlade: prva, visoka i vitka, imala je dvadesetpet godina, a druga jedva daje bila odrasla. Na njezino pitanje one izmijeniše nestašne poglede zločestih djevojčica, a potom starija progovori:

— Oprostite nam, sestro, što smo se usudile nazvati ga Crnim Čovjekom.

Znamo da on u sebi nema ništa ñavoljega. No tako smo ga nazvale prvih godina kad je dolazio u Salem. Nosio je tamnu odječu, a imao je crne oči i kosu, pa smo ga se pomalo bojale. No poslije smo ga upoznale, pa kad nas je potražio, pošle smo za njim.

— Ali tko je to? — ustrajala je Anñelika, uznemirena pomišlju da još ne

shvača dobro, da joj je duh još smeten ili da je izgubila pamčenje. — Pa on, francuski gusar iz Gouldsboroa. Zar govore o Joffrevu? Zar je Joffrev i dalje francuski gusar u očima stanovnika Mas-sachusettsa? I

zar je on otišao potražiti

Zaspala je tako naglo i tako duboko da, probudivši se, nije mogla vjerovati da je još isti dan i da nije spavala ni pun sat. Gospoña Cranmer opet je bila tu, našavši svoju drugu naušnicu, a Anñelika ne samo da ju je prepoznala nego se i obradovala što je vidi, jer su joj u meñuvremenu postali jasni dogañaji koji su se odvi-li tijekom dana njezine nesvijesti, a to može zahvaliti gospoñi Cranmer. Pojavljivala se i nestajala, ali Anñelika je imala dojam da je neprestano uz njezino uzglavlje ili u prostoru izmeñu zida i kreveta, a donekle je tako i bilo, jer je sirota gospoña Cranmer, uznemirena onim što se dogañalo u njezinoj kuči, svjesna da ne može ništa učiniti i daje se ne sluša, tražila utočište kod Anñelike, osječajuči da je ona sluša, usprkos svojoj slabosti. Engleskinja se nadala da če se grofica de Pevrac založiti za nju kad se upozna s nekim stvarima. Uz njezinu pomoč Anñeliki je postalo jasnije tko su žene koje je i dalje zvala anñelima. Tri puta su razgovarale o njima, ali njihova priča bila je tako dugačka i tako čudna da se Anñeliki činilo da ju je slušala danima i nočima, poput beskrajne orijentalne skaske. Gospoña Cranmer vratila se daleko u prošlost i govorila joj o malenoj skupini »kvekera« koji su prije deset godina došli tražiti

anñele?

utočište u Salemu jer je večina njih u Bostonu pretrpjela osude na tamnicu i bičevanje. Prihvatili su ih da bi se suprotstavili bostonskom guverneru Wintropu, a ne zbog tolerancije prema članovima jedne nepoznate sekte koju teolozi iz

Massachusettsa smatraju opasnom. No bili su malobrojni i obečavali su da če se držati postrani i kloniti se svakog propovijedanja svojih nepristojnih doktrina. Meñu njima nalazila se i vrlo mlada udovica po imenu Ruth Summers. Ona je odmah zatražila daje prime meñu salemske puritance, žaleči se da su je njezini kvekerski učitelji poučavali ne znajuči putove istine. Istina je jedna i jedinstvena i dokazano je da je opet čista, obnovljena refor-macijom, vjerskim pokretom koji je začeo nadahnuti njemački svečenik Martin Luther, a ozakonio francuski prelat Jean Calvin; nakon popravljanja početnih zabluda, kao što je bio anglikanizam, zahvaljujuči borbi velikoga škotskog filozofa Johna Knoxa, začetnika puritanizma, taj pokret našao je svoj savršeni izraz meñu proganjanim »nekonformistima«. Poslije stotinjak godina, otklonivši se od oklijevajučeg prezbiterijanizma, u obliku »kongregacionalizma« dostignuta je purissima religio, sveta vjera bez mrlje, koju su naviješta-li izraelski proroci, Jakovljeva poslanica i cijeli Novi zavjet. Kon-gregacionalizam je bio temelj povelje Massachusettsa koja je bila zakon u Salemu. Ruth Summers morala je položiti teške ispite. Valjalo je priznati da je znala s kim ima posla i da je temeljito proučila pitanja; nije uvrijedila stroge čuvare državnog zakona time što bi ih izjednačila s mnogim mlakim ili zabludjelim vjernicima koje se zbog čiste komocije naziva opčim imenom »puritanci«. Bila je inteligentna i pokazala se razboritom, pa su je prihvatili. Njezina integracija bila je pospješena vjenčanjem s Brianom Newli-nom, stanovnikom Salema koji ju je zapazio na procesu i poželio oženiti se njome. Dobili su koncesiju na jednu farmu u okolici. Bili su više no uzoran par u glavnom gradu Massachusettsa sve do dana kad Došavši dotle, gospoña Cranmer prekinu svoju priču, pogleda okolo i još više se približi Anñeliki. Glas joj prijeñe u šapat.

do dana kad je Ruth Summers, udana Newlin, supruga časnog

Briana Nevvlina — glas gospoñe Cranmer utiša se do jedva čujnog šapata, a

oči su joj se širom otvorile —

— sve

ugledala

Naomi Shi-perhall na jezeru

JI Izrekavši tu tajanstvenu rečenicu, gospoña Cranmer se uspravi, a potom ušuti kao da je satrvena tim otkričem.

— Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? — upita Anñelika nakon krače šutnje.

Gospoña napuči usne i izboči bradu. Dugo je tako ostala, kao da nije sigurna, ali nastavila je glasom koji je dokazivao da se dobro sječa svega. — U svakom slučaju — reče ona odmahujuči glavom — roditelji Naomi Shiperhall nisu zaslužili takvu kčer. No tad ju je prekinuo dolazak sluškinje i tu je morala stati. Kad je gospoña Cranmer nastavila priču — je li to bilo sat vremena potom ili tek idučeg dana? — Anñelika je bila zaboravila pola priče i pitala se zašto se gospoña Cranmer trudi da bi joj je ispričala. Sva ta engleska imena miješala su joj se u glavi Tad je več saznala imena svoje vlastite djece: djevojčica se zove Gloriandre, a dječak Raimond-Roger. Zašto upravo ta imena? Tko im ih je nadjenuo? Kad je več riječ o tome, jesu li kršteni? Mučila ju je misao na krštenje na koje je zaboravila dok je dijete bilo u smrtnoj opasnosti. Zar je doista postala nevjernica? Možda i jest, ali nije se odvojila od Boga, pomislila je odmah. »Izbavio sam te i uzveličao«, govorio je glas kao odjek Psalma punog nježnosti i utjehe. Činilo se da je gospoña Cranmer nestrpljiva da nastavi svoju priču. Od roñenja Naomi Shiperhall znalo se da je ona vještica. Ali u to više nije bilo nikakve dvojbe kad se umiješala u život Ruth Sum-mers, udane Newlin. Jer, vidjevši je na jezeru, ona je smjesta sišla sa svoje dvokolice, uhvatila je za ruke, poljubila je u usta i odvela je u kolibu u dubini šume koju je imala prije udaje. Od toga dana nisu se razdvajale. To je bio dokaz da je Naomi Shiperhall vještica, ali takoñer i dokaz daje Ruth Summers-Nevvlin, za koju su posve zaboravili da je roñena kao kvekerka, jer je strogo pohañala propovijedi i dugo nije imala veze sa svojim starim suvjernicima, da je i preobračena Ruth pod svojom krinkom strogosti, više nego sumnjiva preobračenica. Jer, zar je normalno da uz farmu, štale, štagljeve i ovčje torove, a da se i ne govori o skladištima i barci u luci, ona u tajnosti čuva kolibu u kojoj se često osamljuje pod izlikom da ide prodavati svinjetinu ili sir? Što može raditi u toj kolibi, osim sretati se s ðavlom? Otad su živjele ondje, prezrene od svih, dodavši bruci svog sramotnog čina i novu bruku time što su posvojile jedno cigansko dijete, djevojčicu koju je pod grmom rujevine ostavilo cigansko pleme koje je neki brod greškom iskrcao na kopno. Te divlje i mračne individue mislile su da su stigle u Rio de Janeiro u Brazilu; valjalo je potjerati prema jugu njih i njihove majmune, konje i čerge, u nadi da če ih gradovi u desetak engleskih kolonija propustiti da otputuju u španjolsku Floridu. Zato se nije trebalo čuditi što je grof de Pevrac okupio jaku pratnju da bi se uputio prema njihovoj kolibi i doveo ih odatle. Čak je dao da stražari uperenim helebardama čuvaju vrata kuče Cranme-rovih da bi održavali

udaljenost od gomile koja se okupila i promatrala ih ne mogavši suspregnuti gunñanje kad ih je ugledala, tako drske, kose raspuštene na ramenima. Dobro su se pretvarale da nisu imale vremena povezati kosu.

— Ali

— Pa o besramnim stvorenjima koja kaljaju moju kuču! — uzviknu

gospoña Cranmer, razočarana što Anñelika ne pokazuje više indignacije

nakon ovako mračne i skandalozne priče. Ah! Evo ih! Ona se sa strahom povuče iza zastora. »Besramna stvorenja« uñoše u sobu, nasmiješena; svaka je nosila jedno dojenče, a slijedila ih je Romkinja, djevojčica od petnaest godina, bosa, očiju crnih poput ugljena, s cvjetnom krunom u kosi, noseči zdjelu svježeg voča

— krušaka, jabuka i šljiva — koju je stavila na'stol, te košaru punu latica

koje je počela posipati po podu da bi osvježila i namirisala sobu. Starija

položi djecu u kolijevku i reče da je, buduči daje vedro i daje vjetar prestao, odnijela dojenčad u vrt i prvi put ih pronijela pod Božjim nebom. Anñelika da znak gospoñi Cranmer da se približi i poluglasno joj reče:

— Mnogo ste govorili. Sad se izjasnite. Tko su one?

— Ali, upravo sam vam rekla!

— Vi buncate. Ove žene ne mogu biti osobe o kojima ste mi govorili. One

su premlade! Engleskinja se nasmiješi s razumijevanjem i pobjednički. -Ah! Vidite! I vi! -

Što-i ja!

— I vi ste zapazili učinke njihove magije. Ona prošapta:

— Govori se da

Nebeskom milošču, netko je tada pozvao gospoñu Cranmer i Anñelika je

odahnula s olakšanjem kad je izišla. Bila je iscrpljena. Kad je opet otvorila oči, dvije žene sa serafinskim osmijesima naginjale su se nad nju s bijelim rubljem i lavorom vruče vode. Zacijelo je njezin pogled izražavao zbunjenost. — Sestro draga, umiri se — reče starija od njih dvije i više puta proñe svojom nježnom rukom ispred Anñelikinih očiju kao da odagnava snomoricu.

— Kako se zovete? — upita ona.

— Naomi Shiperhall — odgovori mlaña.

— Ruth Summers — reče starija.

Imena Naomi i Ruth izgovorile su na hebrejski način. Valja povjerovati! »One poznaju tajnu vječne mladosti« — rekla je gospoña Cranmer. Anñelika je promatrala lica »svojih« anñela i bilo joj je drago što iza ozbiljnog i zrelog

O kome vi zapravo govorite? — upita Anñelika.

im je Sotona odao tajnu vječne mladosti!