ANTROPOMORFNI IDOLI KROZ PRAPOVIJEST (paleolitik/neolitik/eneolitik

)

UVOD
Nepredvidive ćudi prirode i čovjekova želja da ih nadjača i prilagodi svojim potrebama, njegov vječni strah od nepoznatog, nagon za samoodržanjem i bojazan od smrti – korijeni su vjerovanja da neke nadnaravne pojave ili svemoćna bića mogu pomoći njegovoj egzistenciji. Duboko vjerujući da zvukom, plesom ili magičnom riječju može privoliti svemoćno božanstvo na ostvarenje svojih htijenja, to svoje vjerovanje prenio je u lik. Idol je naziv koji su Grci, kao razvijeni politeistički narod, nadijenuli materijaliziranom vjerovanju, predstavljeno kipom ili slikom, a koji prikazuje ili simbolizira neko božanstvo. Ukratko, tim terminom označujemo antropomorfne statuete izrađene od raznih materijala, a obijekt su kulta. Dakako, teško je ući u trag duhovnim ritualima prapovijesnog čovjeka i otkriti njihovo pravo značenje, možemo ih samo zamišljati, ali ne i u potpunosti rekonstruirati magijske riječi izgovarane uz ples i uz zvukove prvih glazbala. Upravo nemogućnost da iz drugih izvora saznamo podrobnije o tradiciji, religiji, običajima – ukratko: o bogatstvu ili pak siromaštvu duhovnog života prapovijesnog čovjeka – čini idole tako primamljivim objektima mnogih znanstvenih rasprava. No, da bi se takva materijalna svjedočanstva dovela u sklad s njihovom stvarnom namjenom, potrebno je znati niz pojedinosti vezanih uz okolnosti nalazana samom lokalitetu koje bi bile sigurniji dokaz njihove namjene. Tako, primjerice, ukoliko je figurica pronađena u blizini nekog žrtvenika ili priložena uz umrlog u grobu, tada s punim pravom možemo govoriti o njenom kultnom značenju.

PALEOLITIK

Najranije faze ljudskog razvoja i religije, sudeći prema tisućama likova koje imamo u širokom rasponu prapovijesti , bile su pod moćnom prevlasti materinstva. Izvorom sveg života ljudi su postavljali kao Božicu koja rađa sve stvorenje iz mraka svoje utrobe. Ona je sama Priroda, koja život daje i oduzima, čak je kadra obnavljati se unutar vječnih krugova života, smrti i ponovnog rođenja. Možda nas religija Božice prati od samog početka naše vrste. Najraniji izražaji tog štovanja su religiozni simboli – kameni kipovi i urezi u stijeni – koji sežu do u paleolitik. Najdrevniji kremeni životinjski i ženski likovi spadaju u ašelejenski period donjeg paleolitika, dakle stari su više od 500.000 godina – SLIKA 1 (str.106) Tek negdje u musterijenu, u vremenu neandertalskog čovjeka došlo je do novog velikog skoka, do pokapanja mrtvih. I ma kako to obično izgledalo, bio je to događaj od neizmjerne važnosti. To je bio začetak religoznih poimanja, vjerovanja u nešto što s e moglo objasniti samo umnim naporom, početak rješavanja zagonetki ovog i onog svijeta. Trokutasto kamenje koje su ljudi postavljali na grobove, vrlo vjerovatno kao simbol Božićine rodne moći, poznati su već od srednjo-paleolitičke musterijenske epohe, prije otprilike 100.000 godina. Bio je to početak duhovne revolucije, koja je u izvanrednom obliku nastavljena i u gornjem paleolitiku. Stvorena je religijska umjetnost: sitna plastika i monumentalno slikarstvo. Većina istraživanja počinje s gornjim paleolitikom, od prije 40.000 do prije 10.000 godina. To razdoblje obilježeno je važnom promjenom u razvitku materijalne kulture ali još viš e one duhovne.

GORNJI PALEOLITIK

U starijem periodu gornjeg paleolitika opažamo jasnu suprotnost između posljednjih neandertalaca i prvih modernih ljudi u području simboličkog izražavanja. Tu se ne radi o različitoj duševnosti, nego o različitom načinu izražavanja misli pomoću grafičkih znakova, tj.umjetnosti, i novih mogućnosti razvijanja načina mišljenja unutar etnokulturnih zajednica. Vrlo je vjerovatno da unutar kulturnih cjelina kao što je na primjer seletijenska, čovjek i Cro-Magnona smjenjuje posljednje neandertalce i tako se u tim cjelinama pojavljuju prva očitovanja figurativne umjetnosti. U orinjasijenu, kulturi koja se pripisuje isključivo modernom čovjeku, poznata nam je od samog početka figurativna umjetnost koja predstavlja revoluciju u razvitku grafičkog izražavanja misli. Orinjasijenska umjetnost već je zrela i složena, kao što su to i ideje koje ona izražava. Pa se s obzirom na to prikazuju realistični prikazi ženskih spolnih organa i muških, životinje, te jedini orinjasijenski prikaz jedinke muškog spola sa životinjskom glavom – SLIKA 2 (str. 62) Prva velika likovna pojava starih svjetova započela je bogatom kolekcijom tzv. „Venera“, ženskih statueta, mahom gravetijenskog razdoblja, rasutih na golemom prostoru od zapadne Europe do Sibira. Materijal od kojih su načinjene ove male skulpture jest bjelokost, kost, kamen (vapnenac, pješćenjak) i glina. Razina tehničke obrade nije ujednačena – i tu postoje znatne razlike, no temeljna je koncepcija u čitavoj toj bogatoj porodici „Venera“ identična (Lespugue, Laussel, Brassempouy, Willendorf, Dolni Vestonice, Kostenki) – SLIKE 3 ( 6 slika s neta) Najčešće se one smatraju simbolima kulta plodnosti, nekom vrstom „pramajki“ (magna mater ), a steatopigne ili slične tendencije u volumenima smatraju se jednim od pokazatelja takvog promatranja. Različiti oblici, geste i dijelovi koji su na tim figuricama istaknuti, kao i njihovo podrijetlo, omogućuju nam da tipologijski klasificiramo razne izraze i uloge koji su se pridavali toj Božici. Već od prije 25.000 prikazuju je s pretjerano velikim grudima, vulvom i stražnjicom čime se ukazuje na središta iz kojih proizlazi njezina moć rađanja. Bilo je dovoljno urezati njenu vulvu, naći kamen koji izgleda kao trokut, ili načiniti amulet od kosti koji ima izgled dojki ili stražnjice – SLIKA 4 (str. 89) Njezina vulva, svemirska utroba, naslikana je kao nadnaravni trokut, romboidna ili okrugla, često zajedno s vodenim znakovima – meandrima, cik-cak crtežima, valovitim usporednim crtama – ili kao sjemneka s točkom u sredini. Proučavanje simbola u paleolitičkoj umjetnosti pokazuje da bog stvaranja nije muško nego žensko. Zaista, u paleolitičkoj umjetnosti nema traga očinskome liku ili muškoj ulozi u procesu rađanja. Sposobnost poroditi i podojiti mlado bijaše prvi obrazac za razvitak pojma Božice kao božanstva majke svega stvorenja. Sićušne figurice iz paleolitika nisu samo „Venere“, niti „amuleti plodnosti“ namjenjeni

izazivanju muške splonosti. Uloge su im bile mnogo važnije: bile su vezane uz čin davanja i zaštite života, uz smrt i preporođenje. Zanimljivo je primjetiti da se ta tema, u slučaju gravetijena pojavljuje kod polu-sjedilačkih pučanstava koja su živjela u prvim organiziranim selima kao u Kostenki na Donu, koja su prethodila načinima sjedlačkog života prvih neolitičkih poljodjelaca. Posve sačuvani kipići „Venera“ sačuvali su se i pronađeni su jedino u polu-ukopanim kolibama. Za razliku od njih, razni ulomci kipića potječu iz malih jama za otpad u središnjem dijelu naseljene površine u Kostenki I (među ognjištima). Iz tog se može zaključiti da je svaka društvena zajednica koja je stanovala u polu-ukopanoj kolibi posjedovala jedan ili više kipića, dok su oni koji su se slučajno razbili bili odbačeni s drugim otpacima. Na nalazištu Dolni Vestonice u Moravskoj, pronađena je posebna peć za pečenje tih figurina, smještena izvan mjesta stanovanja i ona daje naslutiti da su se o proizvodnji tih kipića brinuli neki članovi dotičnog društva, specijalizirani u toj djelatnosti. Stabilnije ustrojstvo stanovanja povezano sa polusjedilačkim životom nekih gravetijenskih skupina uvjetovalo je razvoj složenijeg i suvislijeg raligijskog sustava, kao i pojavu pojedinaca koji su se specijalizirali u magijskim obredima i u proizvodnji obrednih predmeta, kao što su to možda bile figurine tj. „Venere“. „Venere“ iz Willendorfa i Dolnih Vestonica pripadaju donjoaustrijskom i moravskom prostoru koji je tek tristotinjak kilometara udaljen od nalazišta SZ Hrvatske. Iako je u njima očita prisutnost srodnih oblika gravetijenskoga kamenog oruđa ipak u hrvatskom prostoru do danas nije pronađena niti jedna takva statueta. Mlađi gornji paleolitik uveo je promjene u religioznost, naročito među zapadnim magdalenijskim skupinama. Razaznaje se bogatstvo i raznolikost misli i njihova izraza, nasuprot stanovitoj jednoličnosti u prethodnom periodu. Pretpostavlja se da je do te promjene došlo zbog promjena u načinu života: polu-sjedilaštvu gravetijenskih lovaca suprotstavlja se sezonski nomadizam i sve veća pokretljivost magdalenijskih lovaca. O simboličkom izražavanju u epigravetijenskom svijetu istočne Europe tijekom mlađeg gornjeg paleolitika imamo manje podataka. Ono čime raspolažemo potvrđuje i neprekinutost nadregionalnih tema, karakterističnih za srednji gornji paleolitik, i prijelaz prema složenijem simbolizmu bez figurativnih elemenata. Tu pojavu moglo bi se najbolje pokazati na primjeru umjetničkog izražavanja dviju epigravetijenskih skupina u Ruskoj Ravnici: one iz Elizeeviča i one iz Mezine, koje su živjele prije 17.000 i 14.000 godina.

Dok prva skupina još poznaje realistične tipično gravetijenske „Venere“, ali u urezanom ukrasu rabi isključivo geometrijske motive, mezinijenska skupina – SLIKA 5 (str. 79) – poznaje samo visoko shematizirane antropomorfne prikaze i razvija mnoštvo urezanih geometrijskih motiva. Ta tendencija prema shematiziranom i geometrijskom izrazu bit će osobnost posljednjih lovaca europskog mezolitika, kako na istoku tako i na zapadu.

NEOLITIK

Do novog procvata umjetničkog izražavanja došlo je u neolitiku. Pronalazak keramike znači i pojavu tisuća figurina, posuda, hramova i njihovih sitnih modela, fresaka, reljefa i bezbroj obrednih predmeta. Broj religijskih simbola, odnosno idola, se ustostručio i to obilje podataka pomoglo je odgonetavanju ikonografije Božice Majke. Obično se drži da su neolitički poljodjelci i stočari bili samo obični lončari, bez ikakve umjetničke pobude, jer su njihove keramičke figurice bile daleko od naturalizma paleolitičke umjetnosti i upravo u toj neprekidnoj usporedbi s fantastičnom umjetnošću mlađeg paleolitika leži uzrok negacije neolitičke umjetnosti. Ne stoji niti tvrdnja da je umjetnost neolitika anikonična. Velik broj neolitičkih kultura poznaje figuralnu plastiku i to su uglavnom ženske statuete. One jesu u načelu vrlo stilizirane i shematizirane, ali to nije dokaz artističke nemoći njihova tvorca. A da zna i može stvarati realistične i vrlo upečatljive likove pokazuju pojedini primjerci antropomorfne plastike butmirske kulture – SLIKA 6 (str. 96) ili znamenite figure Hamangia kulture iz Černavode u Rumunjskoj – SLIKA 7 (net). Neolitička antropomorfna plastika obično se tumači kao prikaz Velike Božice Majke, no njezinu pravu namjenu i značenje vrlo je teško rekonstruirati iz današnje sfere razmišljanja. Dio kipova doista je mogao biti u vezi sa štovanjem kulta Velike Božice Majke, odnosno kulta plodnosti, ali oni nisu morali bezuvjetno biti i njezini prikazi. Mogli su biti samo instrument kojim su se koristili pri obredu. Učestalost nalaza različitih keramičkih figurica po nastambama u naseljima upućuje i na njihovo tumačenje kao zaštitnika kuće ili ognjišta, nešto slično antičkim larima i penatima. Postoji i mišljenje da su neke antropomorfne, ali i zoomorfne figurice, osobito one nemarnije izradbe, služile kao dječje igračke, pa čak i da su bile proizvod dječjih ruku.

Bogatstvom idoloplastike vinčanska kultura višestruko nadmašuje sve ostale, tako da je i najveći dio idola vezan uz tu kulturu, pa sam i ja odlučila pružit primjere....  Gašenjem vinčanske kulture u ranom eneolitiku nestaje i bogatstvo idoloplastike. Likovno, Božica Majka prikazana je kao žena naglašenih spolnih atributa. Karakterističan primjer steatopigne statuete je osobito lijepo izrađen primjerak iz Jakovo Kormadina – SLIKA 8 (sl.1) – ta volumiozno oblikovana statueta naglašenih grudi, trbuha i bokova s trokutasto urezanim simbolom spolnog organa nedvojbeno je realističko naturalistički prikaz Božice Majke. Neke figurice su do te mjere stilizirane da jedva možemo govoriti o figuri nalik čovjeku kao npr. i još jedna vinčanska figurica – SLIKA 9 (sl.22) – No ptice (a ova ima ptičju glavu) predstavljaju jedan od simbola Božice Majke koji ju stalno prati, pa se ova figurica bez dvoumljenja može pripisati Božici Majki. Na nekim vinčanskim figuricama moguća je rekonstrukcija odjeće, no ne smijemo smetnuti s uma da tu najvjerovatnije nije riječ o svakodnevnim oblicima odjeće, nakita ili frizure, tim prije jer se za neke od dekorativnih elemenata pretpostavlja da predstavljaju tetoviranje, a ne uzorak na tkanini. Već spomenuti primjerak iz Jakovo Kormadina – POVRATAK NA SLIKU 8 – može nam poslužiti kao jedan takav primjer. Prihvatimo li urezani V motiv ispod vrata kao izrez na nekoj vrsti odjeće, a meandarske motive urezane na donjem dijelu kao uzorak na tkanini možemo pokušati rekonstruirati odjeću na slijedeći način: na gornjem dijelu bi bila prikazana neka vrsta košulje s V izrezom, a od pojasa naniže dugačka suknja ukrašena meandarskim motivom. Također postoje i figurice sa prikazom kose, a to je idući vinčanski primjerak – SLIKA 10 (sl.39) – gdje se jasno vidi ravna kosa koja s vrha tjemena pada na vrat. I kao zadnje, spomenula bih karakterističnu vrst vinčanskih idola, za čije glave se pretpostavlja da prikazuju maske – SLIKA 11 (sl.43) – a na takav zaključak upućuju nas primjeri obrednih nošnji čiji su sastavni dio maske, koje još i danas susrećemo u primitivnih naroda. Skrivajući lice nosiocu, ona ga štiti od srdžbe božanstava, demona i zlih duhova. Neolitičkih antropomorfnih figurica na području hrvatske ima malo, a bitniji je primjerak iz Vinkovaca, tj. starčevačke kulture – SLIKA 12 (prapovijest, str.71) – to je shematizirana ljudska figurica bez naglašenih pojedinih dijelova tijela.

ENEOLITIK

Eneolitičke kulture kojima stočarstvo zamjenjuje poljoprivredu kao glavnu privrednu granu, mijenjaju i svoj likovni izraz u prikazivanju kulta plodnosti. Sada su to prikazi životinja, kultni ukopi životinja i konsekrativni rogovi, a antropomorfna plastika gubi svoj primat. Z većinu eneolitičkih kultura u ovim našimkrajevima možemo reći da su anikonične. Očito njihovi nositelji nisu imali potrebe za oblikovanjem antropomorfne figuralne plastike, barem ne u takvom opsegu kao njihovi neolitički prethodnici. Sve izraženija orijentacija na stočarsko gospodarstvo učinila je čovjeka eneolitika manje ovisnim o zemlji i njezinoj plodnosti, a time i kult plodnosti dobiva sasvim drugi smisao. Ono nešto malo antropomorfnih figura u okvirima badenske ili bubanjsko-salkucanske kulture samo su zaostale reminiscencije na bogatu vinčansku idoloplastiku. Donekle pozornost privlače vrlo stilizirane, zapravo samo na simbole svedene antropomorfne figure lasinjske kulture. Konačno ljudskom se liku ponovno vraća vučedolska kultura. Primjer glinenog pravokutnog plosnatog torza iz Ašikovaca, tj. lasinjske kulture – SLIKA 13 (sl.7) - demostrira promjenu iz realističko naturalističkog prikaza ženskog tijela u shematiziranu formu, koja samo sadržava osnovnu ideju atributa Božice Majke. Okruglim izbočenim grudima, malim udubljenjem koje prikazuje pupak i urezanim trokutastim simbolom vulve, ostvarena je namjera da se prikažu samo spolni atributi žene. Još jedan primjer te eneolitičke shematiziranosti su badenski idoli iz Vučedola – SLIKA 14 (prapovijest, str.127) – to su dvije plosnate ženske figurice većih dimenzija. Obje nesumnjivo pripadaju tipu bezglavih idola, poznatih iz slovačkih, mađarskih i rumunjskih nalazišta rane badenske kulture. Likovi su stilizirani u obliku dva trokuta nasađena jedan na drugi, što znači da figure imaju šiljato istaknuta ramena i bokove. Na prednjoj strani donjeg dijela tijela nalazi se trostrukom linijom urezan spolni trokut, a gornji dio tijela i sprijeda i straga krase urezane i prekrižene vrpce sastavljene od četiri linije. Motiv tih linija, odnosno X motiv, prisutan je gotovo bez iznimke na svim statuetama rane badenske kulture i očito je imao određeno kultno-simboličko značenje. VUČEDOL – Jednu kategoriju čine jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom bazom, obično su bez ikakvih naznaka spola ili imaju samo blago reljefno istaknute grudi, no mnogo je zanimljivija druga kategorija fino oblikovanih i bogato ukrašenih ženskih statueta. Zanimljivo je da su bogati ukrasi na figurama, geometrijski motivi, komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnje drevne vučedolske žene. Primjer donjeg dijela 3D oblikovane figure s vučedolskoga Gradca – SLIKA 15 (prapovijest, str.147) – zapravo je vjeran prikaz nogu obuvenih u bogato ukrašene čarape i neku vrstu papuča.

Teško je zamisliti da su te noge bile dio neke ljudske figure u cjelini, jer kad bi se proporcionalno veličini nogu i stopala rekonstruirao cijeli lik, on bi morao dosezati 30cm visine, a takvih statua dosad u svom oblilju vučedolske keramičke proizvodnej nije bilo. Vjerovatnije je ovdje riječ o zavjetnim modelima pojedinih dijelova tijela, običaju koji se u nekim ljudskim vjerovanjima i vjerskim obredima sačuvao do danas. Najatraktivniji je primjerak statueta iz Vinkovaca – SLIKA 16 (prapovijest, str.148) – od nje je sačuvan gornji dio plosnatog tijela s dva široka batrljka i čepastom glavom. Na donjem dijelu prednje strane nalazi se veće oštećenje na mjestu odakle su vjerovatno izlazile noge. Bogati urezani ukrasi predstavljaju zanimljivu odjeću. Budući da naramenice ostavljaju slobodne grudi, možda možemo u tome vidjeti posebnu, ritualnu odjeću. Na rukama se nalaze urezani motivi križa, a teško je reći imaju li oni ulogu nekakvog simbola na samoj figuri ili su možda prikaz običaja tetoviranja. Naime, isti takvi urezani križevi prisutni su i na bedrima sačuvanog donjeg dijela 3D figure, također iz Vinkovaca – SLIKA 17 (prapovijest, str.149) – ona je oblikovana kao puna plastika u prilično neobičnim, nagnutom položaju.

KRAAAAAAAJ 