You are on page 1of 10

STRUKTURALIZAM I RELIGIJA

Ante Kusi

Strukturalizam je filozofsko-antropoloki pokret koji, danas, sve mani festacije ljudskog duha (jezik, etiku, religiju, um jetnost. . . ) promatra kao odraz predmisaonih i kolektivnih nesvjesnih struktura.* Strukturalizam odgovora na pitanja koja poinju s kako, a ne na pitanja koja poinju sa to i zato. Na podruju lingvistike njegov je zaetnik de Saussure. Na podruju strukturalne antropologije razvio ga je posebno C l a u d e L v i - S t r a u s s , koji smatra da nijedan vid drutvenog ivota ni ekonomski, ni politiki, ni tehniki, ni pravni, ni religijski, ni estetski ne moe biti shvaen izdvojeno od ostalih vidova drutvenog ivota. Struktura je uvijek objektivizacija drutvenog totaliteta, ma koji oblik inae ona sama za sebe primila. Lvis-Strauss se bavi posebno totemizmom i mitovima prim itivnog drutva, jer smatra da je ba u prim itivnom drutvu d ivlja misao najvie osloboena od bilo kakvih izvanjskih sila i pritisaka. Totemizam, m itologija nikako nisu izraz samovoljne igre ljud ske mate, nego su kao i sve ostalo to ljudska misao stvara podre eni nekim obaveznim svojstvima svakog duha, bio taj prim itivan ili strogo znanstveni. U tom kontekstu, Lvi-Strauss tumai i uzronosti: ne kao lanac uzroka i posljedica u odnosima meu stvarima, nego kao stalno prenoenje nae unutranje strukture kauzalnog modela na na iskustveni ivot. U strukturalizmu nije vaan sami ontoloko-objektivni sadraj pojmova, je r prvenstvo u vijek pripada kombinatorikoj aktivnosti ovjejeg duha: predmisaona nesvjesnost temelj je cjelokupnog svjesnog ivota. Umjetnost, moral, religija, itd. predstavljaju samo sustav odnosa i pravila, po kojem se pojmovi stvaraju, ostajui, meutim, uvijek bez korelativno-spoznatljive ontike-supstancijske sadrajnosti. Strukturalizam Claudea Lvija-Straussa treba shvatiti kao transcenden talni materijalizam, ili kao kantizam bez svijesti uope, tj. postoji samo materija i njezini zakoni nezaustavljivog strukturiranja. Pod tim vidom strukturalizam moemo oznaiti negativno kao: antiidealizam, antiinteriorizam, anti'fenomenologiju; dok ga pozitivno moemo odrediti kao:
* Neka djela iz literature o strukturalizmu: Cl. Lvi-Strauss, La pense sauvage, Paris, Pion 1962 (prijevod: Divlja misao) Lvi-Strauss, Strukturale Antropologie, Frankfurt, Suhrkampf Verlag, 1967. Enciklopedija L ateismo contemporaneo, Vol. II, Torino, 1968. str. 493 521. G. Schiwy, Strukturalisimus und Christentum, Freiburg, 1969. Coreth J. B. Lotz, Atheismus kritisch betrachtet, Wewel Verlag, Mnchen, 1971., str. 115 128. Kusi A., Pobuna moderne filozofije i problem vjere, rev. Crkva u svijetu, Split, 1972. br. 4., str. 304 318. Kusi A., Antropoloke dimenzije suvremenih filozofija i njihov utjecaj na dananju teologiju (u knjizi Putovi i raskra suvremene teologije, Split, 1975, str. 17 33). Cl. Lvi-Strauss, Traurige Tropen, Kln, 1960.

scijentizam, naturalizam, sociologizam, kao antropologiju bez ontologije. Tu su npr. moral i religija samo oblici funkcioniranja odreenog drutva, i nita vie. U razliitim ljudima, narodtima, djelovanjima, uvijek djeluje ista unutranja sila strukturiranja, na nain da nam principijelno ostaje nespoznatljivo to se to zapravo strukturira. To se vidi iz postojanja mitova, koji zajedno s religijam a niu iz nesvjesnih mentalnih struktu ra, bez ikakve mogue indikabilnosti u smjeru nekih ontikih sadraja. U strukturalizmu je naglasak stavljen na cjelinu drutvenih odnosa kao na temelj strukturiranosti individuuma. Tom je postavkom supstancija zamijenjena s tru k tu ro m , pa nae rijei, svi oblici spoznaje, bivaju li eni svoga ontolokog karaktera, postaju sistem gramatikih znakova, bez vrijednosti za stvarnost kao takvu. To znai da npr. reenice ima B oga ili nema B oga u stvari ne znae nita. U tom kontekstu pitanje o Bogu, o dui, kao i itava metafizika postaju samo skup p rivid nih problema. Ujedno bivaju zanijekane: ovjeja sloboda, moralna odgo vornost, kao i bilo koji realni smisao stvari.
Kritiki osvrt na iznesene misli

in i nam se prikladnim odmah upozoriti na d vije potekoe koje slijede iz strukturalizma shvaenog kao transcendentalni m aterijalizam : 1. A ko strukturalizam treba shvatiti kao transcendentalni materijalizam, ini nam se da je tu prisutna contradictio in terminis nazovim o ga tako fakticitetnog nefakticiteta, pri emu se ne vid i kako bismo m ogli do zadnjih konsekvencija rastumaiti npr. ovjeju slobodu (kao opreku materijalistikom determ inizm u), osjeaj moralnosti i odgovornosti (kao opreku fakticitetu, za koji nismo nimalo krivi), svijest o cjelovitosti vlastitog ja (kao opreku oblicima materijalne sastavljenosti), potrebu traenja izvanempirikog ivotnog smisla (kao opreku imamenei j i isto m aterijalnog fakticiteta), itd. 2. A k o strukturalizam treba shvatiti kao uenje, gdje su sva pitanja o Bogu, kao i itava m etafizika, samo skup prividnih problema, od sebe se namee pitanje: zar i sama mogunost postavljanja problema Boga, pa ak i kao p rividnog problema, ili problema due, problem m etafi zike, i bez obzira na bilo to drugo, dakle i njih kao p rividn ih problema, ne nosi u sebi transcendiranje strukturalnog fakticiteta, gdje ak i takvo transcendiranje zahtijeva dublju temeljenost sve do Apsolutnog Bitka?! Fata morgana ne bi mogla biti ak ni privid, kad ne bi bilo njoj tranBcendentaiog objekta koji se p rivida i njoj transcendentnog atmosferskog medija koji omoguava privianje.
U loga jezika po uenju strukturalizma

Strukturalizam polazi od injenice da se za sve antropoloke znanosti kao izriajno sredstvo upotrebljava jezik, a u jeziku je ve prije samog ina govorenja prisutna nesvjesna misao, u odnosu na koju ovjek kao pojedinac nije auktor, nego glasonoa: njome smo strukturirani po n je zinim imanentnim pravilim a, ak i u onome to smatramo svojom origi nalnou, svojim linim djelom , kako strukturalizam tumai prof. Paul Blanquart, s Kat. Instituta u Parizu.
217

Jezik je ono preko ega ovjek prelazi iz iste naravi u kulturu. On, jezik, jest u slubi specifino ovjeje sposobnosti da predoi stvarnost pomou znakova, te da kroz simboliku funkciju i svoje sposobnosti stupi u odnos znaenja rijei ali uvijek samo kao simbola. P o mou te sposobnosti ljudi uvijek preoblikuju svoje iskustvene doivljaje u odreene pojm ovne simbole, i samo te simbole priopuju jedni dru gima. Tako je npr. zabrana rodooskvmua poetak kulture, prijelaz iz iste naravi u kulturu: ljudi daju jedni drugima, po odreenim pravi lima, ene koje sebi uskrauju. Pravila koja se tiu rodbinstva i braka slue za osiguranje raspodjele ena izmeu rainih grupa, isto kao to ekonomska pravila slue za osiguranje raspodjele dobara i slubi, ili jeziina pravila za priopavanje poruka. Drutveni je ivot samo izmjena znakova, simbola. Zabrana rodooskvrnua, kao i jezik, vjetina kuhanja, pravila lijepog ponaanja, moraju se promatrati kao izmjena znakova u sklopu simbolike funkcije, koja je svojstvena ovjeku, ili u sklopu transfera lingvistikog modela, sve do izrade neke vrste univerzalnog kodeksa, koji u funkciji odreenog stalnog habitat u obliku prava, religije, ;itd. strukturalno reproducira samo drutvo. Ovdje, oito, itava antropologija postaje samo teorija odnos koja osvijetljava samo posvuda prisutne oblike strukturiranosti. T i odnosi zbog razlike struktur ni kada nisu isti, pa je struktura neto opreno od p ovijesti: povijest se smatra neim zavrenim, dok strukturiranje nema zavretka. N e postoji jedna povijest, nego postoji mnotvo povijesti, i tu nema nikakva jedinstvenog modela za razumijevanje povijesnih tokova. Ima naroda za koje je ideal u svemu oponaati pretke, dok je npr. u zapadnoj civilizaciji ideal u svemu biti izvoran i evolvirati. Zbog toga bi po Lvi-Straussu svaki pokuaj uiniti iz razliitih kultura samo etape neke jedinstvene evolucije, u smislu napredovanja prema odreenom zajednikom cilju, znaio ne poznavati te kulture, silom im nameati nae vrednote. Tue kulture nisu nikakav infantilni stadij nae kulture, nego su one neto autohtono i nesveivo. Nae shvaanje napretka kao homogene soci jalne evolucije predstavljalo bi s etnolokog gledita opasnu iluziju. Kao to se fizika izgrauje na osjetilmim doivljajim a, tako se drutvene znanosti izgrauju na samim drutvenim zbivanjima, kojih se odrazi aku muliraju u podsvijesnim dubinama ovjeka. Ve je Freud uoio da nae svjesno i razumsko djelovanje jest izvanjsko oitovanje nae podsvijesti, tako da je najvaniji dio naeg bia podsvijest, a ne svijest. Slino tome i Lvi-Strauss eli pokazati da sama stvarnost nikada nije ono to je izvanjski oitije, nego ono to lei ispod toga: potrebno je odbaciti doivljeno, kako bi se dolo do stvarnoga. Za Sartrea je takav stav logiki skladan, jer je po Sartreu subjektivitet prava stvarnost. L1 dnu svih kulturnih djela, svakoga mita i svake religije, po uenju strukturalizma, lei znaenje jezinih simbola, a ne nikakva spoznatljiva stvarnost. M i se kreemo, ako se smijemo tako izraziti, meu simbolim a a ne meu stvarnostima; nae spoznaje ne spadaju u onto logiju, nego, recimo, u simbologiju. ovjek nije podreen znaenju nego znaenje ovjeku.
218

K r it i k i o s v rt n a iz n esen e m isli o u lo z i je z ik a

Ta zadnja misao o podreenosti znaenja ovjeku, a ne obratno, ini nam se od bitne vanosti kad je govor o stavu strukturalizma prema religiji. Strukturalizam, naime, potkopava religiozni stav vjernika, ukoliko v je r nik svoj ivotni smisao stavlja u neto iznad samog ovjeka. Po struktu ralizmu, naelno, mi ne moemo govoriti o neemu iznad ovjeka, jer se znaenje naih rijei, budui da su one povezane s naim pojmovima, sastoji samo u prenoenju jedne podsvjesno kodificirane strukture u neku drugu strukturu: sintaksa gramatike, a ne objektivitet stvarnosti temelj su nae cjelokupne spoznaje. Gramatika simbolika rijei, ustrukturirana po drutvenim zbivanjim a u samu sr naega bia, toliko nas zatvara u naim svjesnim djelovanjima, da nam je bilo koja ontika komponenta stvarnosti, kao neega izvan nas, spoznajno posve nedohvatna. O Bogu, dui, besmrtnosti, o biu kao takvom, naelno ne moemo nita znati i izrei. to god reemo, to uvijek ostaje iskljuivo na razini preinaivanja znaenja pojedinih rijei. Preinaivanje znaenja nikada ne prestaje, jer se drutveni odnosi u svojoj cjelini bez prestanka m ijenjaju. Smisao koji mi dajemo rijeim a ovisi iskljuivo o nesvjesnom procesu sintetiziranja, koji se u nama od vija na posve nekontroliran nain. Naa spoznaja skupa s naim rijeim a predstavlja samo isistem znakova, i bez vrijednosti je s obzirom na svaku, pa i vjersku stvarnost u ontikom smislu. Ovdje je, kako je ve reeno, izvren prijelaz od ontike kategorije supstancija na iskljuivo doivljajnu kategoriju struktura, pni|jelaz od samostojnosti bia na subjektivno funkcionalnu strukturiranost stanovite cjeline, od ustanovljivanja odreene stvarnosti na doivljajnost spoznajnog subjekta, od donekle pasivnog uoavanja istine na isto subjektivno proizvoenje istine. Zbog svega toga, zapaa i sam strukturalist M. Foucault, bit je zika sa sobom povlai ieznue subjekta u smislu samostojne sup stancije: jezik biva bezlini um, u koijem je izbrisano svako Ja, bilo govornika ili sugovornika. Jezik postaje govorenje bez nekoga tko go vori: Govorim , dakle ja to nisam!, kako saima problematiku oko tog kritikog pristupa strukturalizmu profesor Paul Blanquart.
Individualno ustrukturirani determinizmi govoreeg subjekta

Lvi-Strauss je u svojim istraivanjima usmjeren na openite i nadvremenske strukture ljudskog duha. Za razliku od njega, M. F o u c a u l t eli naglasiti kako svako povijesno razdoblje ima svoju epistem e, tj. svoje specifine spoznajne odrednice koje uvjetuju jezik, perceptivne sheme i vrednote toga razdoblja. Po Foucaultu strukturiranost povijesnih razdob lja proizlazi iz ekonomike, biologije i filologije, odnosno iz sasvim kon kretnih povijesnih uvjeta ovjejeg rada, iz unutranje organizacije evolucfionistiki shvaenog ovjejeg organizma i iz fleksibilnosti naeg je zinog sustava. U ljudskom govorenju nije sama stvarnost ona koja go vori, ngo je samo r ije ta koja govori. Jezik nije dakle odraz stvar nosti, nego je on samo kombinatorika urjeivanja strukturiranog doiv ljavanja ovjekova u odreenom povijesnom razdoblju. Naa misao nije gospodarica same sebe, nego je podreena spomenutim izvanjskim fakto rima ekonomike, biologije i filologije. Misao ne izlazi iz mene, nego ona izlazi od neega izvan mene, tj. izvan svakog subjektiviteta. Misao je
219

moda podreena neemu ne-misleem. M i smo ljudi ve prije onih naj vanijih meu svima naim rijeima (Bog, svijet, o v je k . . . ) nadvladam i iskristalizirani govorom, kako to naglaava Foucault. N ije tona Descartesova formula cogito, ergo sum, koja opstojnost uvjetuje m ilje njem; kao izvornu tezu naeg spoznavanja treba postaviti formulu lo quor, ergo sum. Kroz nae govorenje dolazi do nastajanja stvari! Foucoult je to, u svome prikazu R ijei i stvari, izrazio zapaanjem: naa su spoznajna tumaenja u 16. st. ila od svijeta k Boanskoj Rijei koja se tu deifrirala, dok naa spoznajna tumaenja poevi s 19. st. polaze od ljudi, od Boga, od pravih spoznaja dii privienja k rijeima to ih ine moguima. O vdje se namee asocijacija: nije li Foucaultov strukturalizam neka vrsta mistike, konsekvencija negativne teologije, moda kranske ukoliko ta svodi postojanije svijeta na evaneosku postavku U poetku bijae R ije?! Treba istaknuti da Foucaultov strukturalizam nema nikakve veze s time; budui da kod Foucaulta jezik nema ni poetka ni kraja, on je uvijek u bezlinom oblikovanju, i nikada ne izrie pravu istinu o stvarima. Jezik ne govori nita o n aravi stvari, o naravi ovjeka. Jezik samo analizira norme i pravila, otkrivajui samoj svijesti uvjete njezinih sadraja i njezinih oblika, i ni u emu ne dodirujui ontiku stvarnost koja lei ispod tih sadraja. Nekako kao to nam ni pravila neke igre sama po sebi jo nita ne otkrivaju o igraima. Po Foucaultu, ovjek je u svome miljenju strogo ogranien na svoje vrijem e i sredinu, kojih su se utjecaji bez mogue kontrole akumulirali u njegovoj podsvijesti. Zbog toga, nesvijesni determinizmi Freudova super-ego uvjetuju cjelokupnu aktivnost sVijesnoga ego, ukljuivi i m iljenje, koje time postaje odraz antropolokih, a ne i ontolokih inilaca u ovjejoj doivljajnoj sferi. Na psihoanalitike korijene same strukturiranosti posebno stavlja nagla sak J. L a c a n . On smatra da ovjek nije natura, nego da je on samo cultura koja se razvija iskljuivo u sklopu simbolike govora proizlazei iz nesvjesnih struktura svakog pojedinca. Po Lacanu ne postoji nikakvo stvarno utemeljeno miljenje, postoji samo simboliko m i ljenje. Znanstveno m iljenje nije takvo da nam otkriva stvarnost, nego takvo da reducira simbolizam ili ono to se zove matematika u suvremenom govoru. ovjek ovdje vie n ije shvaen kao autonomna osoba, nego je oznaen kao matematiki skup. Odatle proizlazi obaveza potivanja svih ljudi i svakog pojedinca: nitko nije vii, nitko nije patron, svatko je samo skup determinirane simbolike govora. Nijedan model kulture nije normativan, ni za drutvo, kako je uio Lvi-Strauss, ni za pojedinca. U vezi s takvim Lacanovim shvaanjem namee se potekoa: ako ve ovjeka, bilo kao pojedinca ili drutvo, treba shvatiti iskljuivo kroz prizmu postavke svatko jest ono to jest, iskljuivo kao jedno izmeu mnogih mjesta gdje a parle (on o ustrukturirano govori!) na koji je nain mogue naelno tem eljenje morala, etike, razlikovanja izmeu zloina i kreposti, legaliteta i ilegalnosti, zloinca i pravednika?! Da li je zapravo, kao nasilje nad individualnim jest ono to jest, amoralna bilo kakva pedagogija?!
220

M a rk s is ti k a v a r ija n t a s t r u k t u r a liz m a

N ov oblik shvaanja Marxa predstavlja strukturalizam L. A l t h u s s e r a, uenjem kojeg su nadahnuti neki marksistiki partneri dijaloga s kranima. Althusser u prvom redu insistira na znanstvenoj podlozi M arxova rada, a ta bi se sastojala u otkrivanju prikrivane unutranje strukture kapitalistike ekonomije, s onu stranu njezina prividnog funk cioniranja. To je vrlo vano uoiti: izvana funkcionira sve tako kao da plaa koju daje kapitalist radniku u potpunosti isplauje sami rad, dok upravo viak vrijednosti radnikova rada na mnogo naina ide u korist vlasnika proizvodnih sredstava, a ne u korist radnika. Plaa inii nevidlji vim stvarni odnos izmeu kapitala i rada. To podruje proizvodnih od nosa i u njima sakrivenih struktura konstituira M arxovu filozofiju, kako misli Althusser. Zbog' toga on smatra neispravnim svaki iskljuivo ideologijski pristup Marxu. Na toj toki Althusser slijedi Durkheima kad ovaj eli otro rastaviti ideoloke i znanstvene pojmove, te smatra da za napredak znanosti treba stvoriti nove pojmove, izdigavi se nad svaku ideologiju. Ideologija ima svoju praktinu funkciju, ali ona je, zbog ukljuenog ideologijskog transfera, s gledita same znanosti kriva i ne prihvatljiva kao zamjena znanosti. Postavivi razliku izmeu ideologije i teorije, Althusser je unutar marksizma relativdrao iskljuivost ekonomijskog kriterija, i tim e otvorio prostor za dijalog marksizma s nemarksistikim svjetonazorima i humanistikim znanostima. Razliite strukture juridikog, ideolokog d politikog karaktera ne mogu po Althusseru vie biti svedene iskljuivo na razinu ekonomskih odnosa, makoliko ba ekonomski odnosi omoguavaju njihovu temeljnu shvatljivost; te su strukture neto sa svojom vlastitom konzistentnou i efikasnou, pa stoga revolucija u bazinim infrastrukturama ekonomskog karaktera ne m odificira dpso facto postojee suprastrukture, posebno one ideoloke i religiozne. Stoga je utopija misliti da e npr. znanost dovesti do ieznua religije. Pojm ovi prakse i povijesnog razvoja nisu najsretnije izdilerencirani: svakoj razini odgovara neko njezino vlastito vrijem e, ne ovisno o vremenu drugih razina, tako npr. postoji vrijem e proizvodnih snaga, vrijem e politike, vrijem e estetike, vrijem e religioznosti, itd. Ovdje moda nismo daleko od pozicije sociologa Gurvitcha, to zapaa i Paul Blanquart. Po Marxu je stvarnost ovjeka, definiranog kao skup drutvenih od nosa, stavljena izvan samog ovjeka: jer, drutveni se odnosi mijenjaju u nezadrivoj evoluciji. Tu marksistika doktrina u sebe prima nadideologijsku dimenziju otvorenosti prema drugim doktrinama, jer su i te takoer odraz drutvenih odnosa. Kad se to prihvati, onda smo na pod ruju iste znanosti, a ne vie na podruju aprioristikog gledanja u sebe zatvorenih ideologija. Tu je otvoreno mjesto i za religiju, ali pod vidom znanosti, ne ideologije. Althusserov uenik J. P. Osier izraava se o tome u slici: itanje religioznoga smisla mogue je samo ako se B iblija pri kljui u luku Znanosti: najprije Euklid, a zatim Biblija, ne obratno! Althusserovo je uenje 1966. bilo podvrgnuto iscrpnim diskusijama, jer ono u sebi noisi opasnost naruavanja jedinstva teorije i prakse, u emu se obino gleda specifinost marksizma usmjerenog na' efikasnu revolu cionarnu aktivnost.
221

M e t o d a s tr u k t u r a ln e a n a lize

P r v i korak u strukturalnoj analizi, kao metodi, sastoji se u tome da se, kao i u freudoviskoj psihoanalizi, predmet istraivanja (pjesnitvo, film , svadbeni obiaji, moda) registrira bez ikakvih predrasuda, u svim poje dinostima i aspektima, pri emu je svaki detalj jednako vaan. Bez s v je sne kontrole svakog detalja ovjek je sklon prebrzo klasificirati istvari, prebrzo ih rastumaiti i s njima b iti gotov. U vezi sa svojim istra ivanjim a totemizma, ba je Claude Lvi-Strauss upozorio kako je kr anski oblikovana civilizacija bila od sudbonosnog utjecaja u stvaranju znanstvenih teorija o poganskom fenomenu totemizma, pa se, dosljedno zapadnjakom mentalitetu, totemizam tumaio drugaije nego to je on doista, da tai se m irnije savjesti mogao prikazati kao avolsko djelo. Drugi se korak u strukturalnoj analizi sastoji u tome da predmet istra ivanja, shvaen kao sastavljena strukturna cjelina, biva rastavljen u svoje sastavne elemente, kako bi se otkrili zakoni po kojima ta cjelina funkcionira. P ri tom se rastavljanju u pravilu ustanovljuje da su zadnji pojedinani sastavni elementi, sami po sebi i samii za sebe, sasvim bezznaajni, i da samo zbog svog odnosa i povezanosti s drugim elemen tima dobivaju znaenje koje nas fascinira, proizlazei iz strukture. Uzmimo kao prim jer neku pjesmu: promatramo li je kao rastavljenu na pojedine rijei iz svakidanjeg govora, u njoj vie ne ostaje ni traga od pjesme; rastavimo li pak i rijei na suglasnike i samoglasnike, tada vie ne ostaje gotovo nita. A ipak iz tog nita nastaje pjesm a: ne zato to se zbroje dijelovi, nego zato to je cjelina neto vie i drugaije od svojih dijelova. O tom nastajanju strukturnih cjelina iz nita pie Lvi-Strauss u djelu Traurige Tropen otpnilike ovako: Svijet je poeo bez ovjeka, i on e svriti bez ovjeka; institucije, moral, obiaji samo su prolazni cvat neprestanog stvaranja, gdje od otkria vatre do prona laenja atomskog oruja ovjek nije napravio nita drugo osim to je sruio milijune struktura; kulture se dezintegriraju u smjeru onoga to fizia ri nazivaju entropijom, i mi tromou; svaka rije koju izm i jenimo s drugim ovjekom nivelira odnose razliitosti znanja, tako da bi umjesto antropologije trebalo govoriti o entropologiji ili disciplini koja bi istraivala proces dezintegracije u njegovim najviim pojavnim fo r mama kultumo-institucionalnog karaktera. Trei korak u strukturalnoj analizi polazi od ljudske svijesti, ukoliko ona pojedinane kaotine elemente koji su gotovo nita povezuje u odreene oblike ili strukture. To je posebno uoljivo u ljudskom stva ralakom djelovanju. Budui da svijest samo povezuje te elemente, znai da se oni najprije nalaze u podsvijesti. Iz toga slijedi da svu nau kul turu u prvom redu dugujemo naoj podsvijesti. Jacques Lacan, kako smo vidjeli, dri da je ljudska zapravost on o nesVijesno u ovjeku, te da ono usmjeruje i odreuje nau svijest tako da na kraju izlazi kao istinito ono govorim, dakle nisam, a ne ono govorim , dakle jesam iz suvremene jezino-analitike filo zofije (Moore, Russell, Wittgenstein). Tu se, naravno, gubi samo ja kao supstancija. Tu nastupa Foucaultovo im a Ono, jer je samo Ja uniteno; ima jedino S e, anonimno miljenje, ili spoznaja bez subjekta.
222

etvrti korak strukturalne analize obuhvaa pronaenu strukturu kao zatvoren sistem ovisnosti, gdje predmet spoznaje ostaje tekue i neodre eno neto. Bez tog zatvaranja sistema ne bi bilo mogue doi ni do kakvih zakona po kojima se odvijaju procesi u svijetu. Kad fiziar ne bi stvorio odreeni model kao stanovito ogranienje sistema atomske ener gije, on nikako ne bi mogao opisati igru elementarnih estica atonia. Ba na ovom stupnju strukturalne analize opasnost je da se strukturalna metoda reimterpretira u smislu svjetonazora, koji onda nijee svaku izriajnu vrijednost formulacijama vjerskih dogmi, i to u ime anonimnih i primoravajuih determinizama subjektivnog sustava miljenja. Daljnja se znaajka strukturalne analize sastoji u tome da strukturalist eli istraiti neprom jenljive i uvijek vrijedne zakone ljudskog razvoja i unijeti ih u prom jenljivi tijek vremena. Strukturalist je po svojoj psiho lokoj strukturi sklon prenaglaavanju statikoga u smjeru Nietzscheove teze povratka uvijek istoga u evolutivnom nastajanju. Isto tako, strukturalist pokuava povezati prirodoslovne d duhoznanstvene disci pline i tako napraviti most nad procjepom k o ji uvlai podjelu u na duhovni ivot. ivot i duh, po strukturalizmu, samo su stanovita, kroz proraune izraziva, kombinacija najjednostavnijih elemenata, tj. onih zadnjih sastavnih dijelova cjelovite zbiljnosti svijeta.
Fundiranje religije i strukuralizam

Piui izravno o temi Strukturalizam i ateizam, Gnther Schiwy istie kako treba razlikovati strukturalnu metodu i strukturalizam kao ideo logiju, pa kao to dijalektika metoda ne pretpostavlja nuno ateistiki svjetonazor tako ni strukturalna metoda ne povlai nuno za sobom i ateizam. Mnogi, meutim, uzimaju strukturalizam kao filozofski smjer, kao ideologiju, i tu onda slijedi da je Bog ne samo mrtav, nego i to da im e Bog zapravo nema nikakav stvarni smisao. Kako bi Bog mogao govoriti ovjeku o samome sebi, i kako bi ovjek mogao Bogu odgovoriti u slobodi, kad se svaka ovjeja rije, svaki ljudski subjekt, svakolika povijest ve u naelu stavljaju izvan razuma, u neistraivu podsvijest gdje unaprijed dana strukturiranost odreuje smisao stvarima, i gdje miljenje ni u kojoj supoziciji, ak ni u onoj analognoj, n ije odraz stvar nosti, nego naelno samo odraz neuhvatljive strukturiranosti indivi dualnog subjekta. Svijest je u svima svojim manifestacijama odraz ne svjesno strukturirane nae aktivnosti, a ne nikakav uoavatelj zbiljske ontike stvarnosti. U vezi s takvim skrajnje agnostikim postavkama strukturalizma kao filozofskog pravca nameu nam se ove kritike p ri mjedbe: ]. U smislu objektivne stvarnosti, po strukturalizmu, mi ne moemo nita spoznati. Sva je naa spoznaja samo subjektivna, pa ona ni u emu nema openitu i objektivnu vrijednost. ini se meutim da je u toj postavci prisutan sofizam pars pro toto: koliko god je istina da bez strukturiranog subjekta spoznaje nema objek ta spoznaje (K e in Objekt ohne Subjekt Nem a objekta bez subjekta), toliko je takoer istina da ni bez predstrukturnog objekta spoznaje nema subjekta spoznaje. Spoznajni subjekt, pa i onaj strukturirani, i spo223

znag'ni objekt, onaj predstruktumi, stoje u neraskidivoj ali uvijek asi metrinoj i unicistikoj nesvedivoj meusobnoj relaciji. Slika predmeta, ustrukturirama u razliita zrcala doista mnogo ovisi o tipu zrcala; ali kad predmet ispred zrcal ne bi imao nikakvu svoju specifinost, neovisno o tipu zrcala, na zrcalima ne bi bdio nikakve ustrukturirane ili odraene slike. Osim toga, barem parcijalna objektivnost nae spoznaje slijedi takoer iz injenice p a s i v n o s t i u naim spoznajnim iinima. K oliko god je, naime, spoznajni subjekt aktivan i mjerodavan u spoznavanju, toliko je on i pasivan, tj. ne moe se oduprijeti s ili to mu je nametnuta iz v a na od samog predstruktumog objekta ba onakvog kakav on jest. Iz toga slijedi da nisam J a kao strukturirani spoznajni subjekt iskljuivi i apsolutno mjerodavni inilac istine, nego je specifini predstruktum i objektivitet istine, u ontolokom a ne samo strukturalnom smislu, i za me mjerodavan. 2. U strukturalizmu je prisutan krajnji relativizam, po kojem ni jedna izvediva spoznaja nema karakter openite vrijednostt, u smislu o b jek tivne istine. ini se meutim da je relativizam u takvoj tezi protuslovan: tvrdi da je otkrio n e r e l a t i v n u r e l a t i v n o s t , objektivnu neobjektivnost, nestrukturiranu strukturiranost astine kao takve. A li, ak kad bi bilo i tako, slijedilo fai da ve spoznajemo istinu kao takvu, kao D ing an sich, onakvu kakva je po sebi, i to na openito vrijedan nain, kao stanovito podudaranje razuma sa stvarnou. Iz toga naelno slijedi: kad bi rela tivizam bio u pravu, naelno ne bi b ilo mogue otkriti da je on u pravu. Naelno relativiranje svake prave spoznaje biva stanoviti logiki bume rang. Ne bismo mogli ak ni la g a ti kad ne bi bilo istine; ni rela tivira ti istinu, kad ne bi bilo apsolutnosti istine; ni subjektivira ti isti nu, kad ne bi bilo objektivnosti istine. A ko sve to prenesemo na struk turalistiki agnosticizam, slijedi: kad bi taj do zadnjih konsekvencija bio u pravu, onda ne bi bilo mogue utvrditi da je u pravu. 3. Predstruktumi objektivitet istine i apsolutnost istine, koji su uklju eni i u strukturalizmu, naelno otvaraju mjesto i za religiju, kad se u njoj prihvaa vjera u Boga i druge sadraje kao neto to je razlino od svijeta i to je transcendentno svijetu. Meutim, strukturalist to zadnje teko prihvaa, njegovo je polazite povratak uvijek istoga i nita novo pod suncem. Stoga u T raurige Tropen zapaa Lvi-Strauss kako je prolo ve 2.500 godina otkada ljudi pokazuju da bi tako rado izb jeg li besmisleni povratak stvari, a da im to nikako ne uspijeva. Strukturalist e teko prihvatiti kransku p o vi jest spasenja gdje bi Bog, razliit od svijeta, postavi ovjekom, mo gao ui u svijet. To slijedi iz monistiko-empiristike orijentacije struk turalizma. Nama se, meutim, ini da je s obzirom na religiju neispravna ba ta monistiko-empiristika orijentacija: empiriki doivljavana disproporcija izmeu naih elja izbjei besmisleni povratak stvari i nemogunosti
224

to ispuniti, sama po sebi ukljuuje potrebu daljnjeg m otiviranja otkuda to, pa sve do Boga kao Apsolutnog Tem elja naeg duhovno-osobnog d je lovanja. 4. Po strukturalizmu se ne smije uvlaiti nikakva podjela u cjelovitost zbiljnosti svijeta, na nain Bog i svijet, m aterija i duh, iskustveni i nadiskustveni svijet. Meutim, strukturalizam bi, poavi od nacel strukturalne analize, mo rao iz svog uenja iskljuiti sve tvrdn je o sadrajima religioznog ka raktera, jer se ti sadraji naelno ne mogu p rovjeriti metodama struktu ralne analize. Tako npr. strukturalistika tvrdnja o spontanosti struktu riran ja u naoj podsvijesti, koja bi iskljuivala bilo kakvu ovisnost o Bogu, ne moe se provjeriti nikakvom strukturalnom analizom. Ili tvrd nje o stvaralakoj sili same prirode, o pojm ovnoj intencionalnosti, koja bi bila iskljuivo osjetilno-empirdka, ili o evoluciji koja bi bila sama od sebe sve takve tvrdnje izmiu provjeravanju pomou strukturalne analize. A ipak, mnogi strukturalisti, umjesto da apstrahiraju od tih pi tanja, zastupaju negaciju teistikog uenja o tim pitanjima. S pravom tome prigovara Gnther Schiwy: K a d od apstrakcije postane negacija, dospijeva strukturalist u podruje id eologije; on to meutim ne bi smio, ako ve eli ostati dosljedan vlastitoj metodi, kao strogo znanstvenoj u smislu provjerljivosti. Na kraju bismo, zajedno s Gntherom Schiwyjem, htjeli izraziti dojam da je strukturalistiki ateizam vie ahumanizam negoli ateizam, uko liko strukturalizam nijee dosadanju zapadnjaku sliku o ovjeku, vra ajui ovijeka na spoznajnu dimenziju koja jo ne poznaje problem realnosti, problem sree, problem ovjejeg odnosa prema svijetu, problem umjetnikog stvaranja gd je je u svim sluajevima prisutna strukturalistikom analizom nedohvatna, a ipak zbiljski postojea kom ponenta transcendencije u ovjeku, koja nam ne doputa ostati isklju ivo u hermetikoj zatvorenosti usvijetne imanencije. Zbog toga Paul Rdcoeur predbacuje Lviiju-Straussu: V i spasavate smisao, ali to je smi sao besmisla, udovino sreivanje sintakse govorenja, koje nita ne go vo ri. To tako biva, ako ise strukturalizam pretvori u ideologiju. To se ne dogaa, ako strukturalizam ostane samo na razini svoje znanstvene me tode. U toj drugoj alternativi ne biva stavljena u pitanje ni opstojnost Boga, ni opstojnost ovjeka, pa strukturalizam, moe sluiti ovjeku ne odstranivi Boga; moe, tovie, proiavati naa shvaanja o Bogu ne zanijekavi ontinost naih spoznaja o ovjeku. to se tie ateizma u strukturalizmu, barem kako se mama ini, ne vidi se kako bti podsvjesna, a skupa s tim e i svjesna, strukturiranost ovje ka, o kojoj se govori u strukturalizmu, mogla sve do zadnjih konsekvenija biti protumaena imanentistikom ili unutarkozmikom igrom sli jepe sluajnosti strukturno-oblikovnih elemenata. Sluaj naime sam po sebi ne doputa nikakvo sreivanje, pa niti ono na nain strukturali stike zakonitosti. Drugim rijeima, selektivna mo prirode u odnosu na evolutivno strukturiranje stvari i ovjeka, u njegovoj podsvijesti i svi jesti, i sama logiki vodi do Zakonodavca strukturiranja, to ga mi vjernici nazivamo Bogom.
225