Biblioteka Heretici knjiga 1 Nakladnik Naklada BREZA Za nakladnika/Urednik Božo Dujmović Design Željka Tihomirović Grafička priprema

Naklada BREZA Tisak KIKA GRAF, Zagreb ISBN 953-7036-07-3
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.161.1-31=163.42 ZAMJATIN, Evgenij Ivanovič Mi / Jevgenij Zamjatin ; roman prevela Rafaela Božić Šejić ; pogovor i prijevod eseja Aleksandar Flaker. - Zagreb : Naklada Breza, 2003. - (Biblioteka Heretici; knj. 1) Prijevod djela: M'y / Evgenij Ivanovič Zamjatin. ISBN 953-7036-07-3 431104041

Printed in Croatia 2003

Jevgenij Zamjatin

Mi
Roman prevela Rafaela Božić Šejić Pogovor i prijevod eseja Aleksandar Flaker

Naklada B R E Z A
Zagreb 2003.

Naslov izvornika

Евгениӣ Замятин Mьi

© 2003 Naklada BREZA za prijevod na hrvatski

Ja ću se potruditi tek zapisati ono što vidim. što mi mislimo (upravo tako: mi. Bit će to prvi teret koji će ponijeti INTEGRAL.. Živjela Jedina Država. matematički savršenog života Jedine Države. mislim — točnije. Jednostavno prepisujem — riječ po riječ — ono što su danas obja­ vile Državne Novine: “Za 120 dana završava se izgradnja INTEGRALA. poeme. ispraviti je po tan­ genti — asimptoti — pravcu. biti poema? Bit će — vjerujem i znam.. Koncept: PROGLAS. Ali prije oružja — iskušavamo riječ. Ako oni ne shvate da im donosimo matematički nepogrešivu sreću — naša je dužnost prisiliti ih da budu sretni. Vjerojatno je to nalik ono­ me što osjeća žena kada po prvi put u sebi osjeti bilo novog — još 5 .Bilješka 1. točan. nije u stanju sazdati glazbu asonanci i rima. Da: ispraviti divlju krivulju. Pred vama još je slavniji pod­ vig: da staklenim. Ja. POEMA. zar to neće samo po sebi. graditelj sam INTEGRALA — i samo sam jedan od matematičara Jedine Države. ode ili druge radove o ljepoti i veličini Jedine Države. NAJMUDRIJA LINIJA. Prije tisuću godina vaši su herojski preci pokorili vlasti Jedine Države cijelu zemaljsku kuglu. mimo moje volje. električnim. Moje pero. božanski. Da: integrirati ogromnu jednadžbu svemira. povijesni trenutak kada će se prvi INTEGRAL vinuti u prostor svemira. Zato što je linija Jedine Države — pravac. dužan je pisati traktate. tko se osjeća sposobnim. Veliki. D-503. živio Dobrotvor!” Pišem ovo — i osjećam: gore mi obrazi. a ako je tako. Blizu je veli­ ki. i neka to “MI” i bude naslov mojih bilježaka). Pred vama je zadatak da blago­ tvornom jarmu razuma podčinite nepoznata bića koja žive na drugim planetima — možda još uvijek u divljem stanju slobode. živjele numere. Pišem ovo i osjećam: gore mi obrazi. manifeste. Jer to će biti derivat naših života. plamenim INTEGRALOM integri­ rate beskrajnu jednadžbu svemira. naviklo na brojke. mudar pravac — najmudrija linija. U ime Dobrotvora svim numerama Jedine Države obznanjuje se: Svatko.

Za takvih je dana — čitav svijet izliven iz istog takvog čvrstog. I zatim — sam sa sobom: zašto je — lijepo? Zašto je ples — lijep? Odgovor: zato što je to neslobodno kretanje. To sam ja. sterilno. besprijekorno savršeno nebo. savijale lijevo i desno. oblivenog laga­ nim plavim suncem. Ali ja sam spreman. Bilješka 2. vječnog stakla kao i Zeleni Zid. u taktu nečujne glazbe klecalo je dlijeto bušilice. a istovremeno — nisam ja. ponosno je ljuljalo ramenima njihalo. slatke su usne svih žena u prolazu (i muškaraca. ovo. IKS. Od te slatke prašine suše se usne — svako ih malo oblizuješ jezikom — i. kao i sve naše građevine. slijepog čovječuljka. Spreman sam. iskreći.sićušnog. vjetar donosi žutu peludnu prašinu nekakvog cvijeća. s divljih nevidljivih ravnica. glupavo ustumaranim hrpama pare). vrtjele su se kugle regulatora. kad su se njihovi pjesnici mogli inspirirati tim besmislenim. I duge mjesece trebat će ga hraniti svojim sokom. To pomalo smeta. vjerojatno. Iza Zelenog Zida. Ali zato nebo! Modro. Evo. svojom krvlju. zato što je čitav duboki 6 . Proljeće. Bio sam jutros na navozu gdje se radi INTEGRAL — iznenada sam ugledao strojeve: sa zatvorenim očima. na primjer. a nakon toga u boli ga otkinuti od sebe i položiti pred noge Jedine Države. zapanjujuće jednadžbe — i to u bilo čemu najobičnijem. poluge se. Odjednom sam vidio svu ljepotu tog veličanstvenog baleta strojeva. Za takvih dana vidiš najmodriju dubinu stvari. neurednim. nekakve njihove. KVADRATNA HARMONIJA. kao i svatko — ili gotovo svatko od nas. u samozaboravu. nepoznate dotad. neiskvareno niti jednim oblačkom — (kako li je bio divlji ukus drevnih ljudi. Koncept: BALET. razmišljati logički. Ja volim — siguran sam da neću pogriješiti ako kažem: mi volimo — samo ovakvo. svakodnevnom. naravno).

smisao plesa upravo u apsolutnoj, estetskoj podređenosti, idealnoj neslobodi. I ako je točno da su se naši preci prepuštali plesu u najnadahnutijim trenucima svoga života (vjerski misteriji, vojne parade), to onda znači samo jedno: instinkt neslobode iz davnine organski je prirođen čovjeku, a mi, u današnjem našem životu — samo svjesno... Morat ću završiti kasnije; škljocnuo je numerator. Podižem pogled: 0-90, naravno. Za pola minute i sama će biti ovdje: po mene u šet­ nju. Draga O! — uvijek mi se činilo — ona sliči na svoje ime: dese­ tak centimetara niža od Majčinske Norme — zato je sva okruglasta i ružičasto O — usta — otvorena ususret svakoj mojoj riječi. I još: okrugli, bucmasti nabori na zapešću — kakvi bivaju kod djece. Kad je ušla još je u meni brujao logički zamašnjak i po inerciji sam počeo govoriti o formuli koju sam upravo utvrdio, u koju smo ulazili svi mi, i strojevi i ples. — Divno. Zar ne? — upitao sam. — Da, divno. Proljeće — ružičasto mi se osmjehnula 0-90. Eto: proljeće... Ona — o proljeću. Žene... Ušutio sam. Dolje. Bulevar je pun: za takva vremena Osobni Sat poslije ručka — obično trošimo na dodatnu šetnju. Kao i uvijek, Glazbena Tvornica svim je svojim trubama pjevala Marš Jedine Države. U pravilnim redovima, po četvero, udarajući ushićeno takt, hodale su numere — stotine, tisuće numera u plavkastim junifama1 sa zlatnim pločicama na prsima — državna numera za svakoga i za svaku. I ja sam — mi, četvero, jedan od bezbrojnih valova u toj moćnoj bujici. Meni s lijeve strane 0-90 (kada bi ovo pisao jedan od mojih dlaka­ vih predaka od prije tisuću godina — on bi je, vjerojatno, nazvao tom smiješnom riječi “moja”); s moje desne strane — nekakve dvije nepoznate numere, ženska i muška. Blaženo modro nebo, sićušna djetinja sunca na svakoj pločici i lica nepomračena bezumljem misli... Zrake — shvaćate li: sve je iz jedine, blistave, materije koja se osmjehuje. Zvučni taktovi: “Tra-tata-tam. Tra-ta-ta-tam”, te blistave na suncu brončane stepenice i sa svakom stepenicom — podižete se više i više u vrtoglavu modrinu...
1

Vjerojatno od starinske riječi “uniforme”.

7

I evo, isto kao što je bilo i jutros, na navozu, opet sam ugledao, baš kao da sam upravo sad po prvi put u životu sve — ugledao: nepromjenljive ravne ulice, staklo kolnika koje pršti svjetlošću, božanstveni paralelopipedi prozirnih nastambi, četvrtastu harmoniju sivo-plavih redova. I tako: kao da nisu cijela pokoljenja već sam ja — upravo ja — pobijedio staroga Boga i stari život, kao da sam upra­ vo ja stvorio sve ovo, i ja se, kao toranj, bojim pomaknuti lakat, da se ne uruše komadi zidova, kupola, mašina... A potom trenutak — skok kroz stoljeća, s + na -. Sjetio sam se (očito asocijacija po kontrastu) — iznenada sam se sjetio slike u muzeju: njihov, tadašnji, bulevar dvadesetih stoljeća, zaglušujuće šaren, zamršen kovitlac ljudi, kotača, životinja, oglasa, drveća, boja, ptica... A, ipak, govore da je to doista tako bilo — daje moglo biti. To mi se učinilo tako nevjerojatno, tako besmisleno, da nisam izdr­ žao već sam prasnuo u smijeh. I istog trenutka eho — smijeh — s desna. Osvrnuo sam se: meni u oči — bijeli — neobično bijeli i oštri zubi, nepoznato žensko lice. — Oprostite — rekla je — ali, tako ste nadahnuto sve promatrali — kao neki mitski bog sedmoga dana stvaranja svijeta. Čini mi se, da ste uvjereni, da ste i mene stvorili vi, a ne netko drugi. Polaskana sam... Sve to — bez osmijeha, čak bih rekao — s nekim poštovanjem (možda zna da sam ja — graditelj INTEGRALA). Ali ne znam — u očima ili obrvama — nekakav čudan, razdražujući iks, nikako ga ne mogu uhvatiti, dati mu brojčani izraz. Zbog nečeg sam se zbunio i pomalo se zaplećući — počeo logič­ ki motivirati svoj smijeh. Savršeno je jasno da takav kontrast, taj nepremostiv jaz između sadašnjeg i ondašnjeg... — Ali zašto — nepremostiv? (Kakvi bijeli zubi!) Preko provali­ je — moguće je prebaciti mostić. Samo zamislite: bubanj, bataljuni, redovi — i to je također bilo — i dakle... — No da: jasno je! — viknula je (to je bilo zaprepašćujuće podudaranje misli: ona je gotovo mojim riječima — ono što sam zapisivao prije šetnje). Shvaćate: čak misli. To je zato što nitko nije “jedan” već “jedan od”. Mi smo tako jednaki... Ona: — Sigurni ste?

Vidio sam obrve u oštrom kutu uzdignute prema sljepoočicama — kao oštri roščići iksa, opet se zbog nečeg zbunio: pogledao nadesno, nalijevo i... Desno od mene — ona, tanka, oštra, elastično gipka, kao bič, I330 (vidim joj sada broj); s lijeve strane 0-90, sasvim drugačija, sva od oblina, s dječjim naborima na ruci i na kraju naše četvorke — nepoznata mi muška numera — nekako dvaput izvijena, poput slova S. Svi smo bili različiti... Ta, s desna, 1-330, presrela je, očito, moj zbunjeni pogled — i s uzdahom: — Da... jao! U biti, taj je “jao” bio sasvim na mjestu. Ali, opet, nešto na njenom licu, ili u glasu... Ja sam — s neobičnom za mene oštrinom — rekao: — Ništa “jao”. Znanost se razvija i jasno je — ako ne sada, onda za pedeset, sto godina... — Čak su i nosevi kod sviju... — Da, nosevi — sada sam gotovo vikao. — Kad već postoji — svejedno je kakav je razlog za zavist... Ako ja imam prćast nos, a netko... — Ali, vaš je nos, molim, čak i “klasičan”, kako su govorili u davna vremena. A ruke... Ne, pokažite, pokažite ruke! Ne trpim kada mi gledaju ruke: sve u dlakama, obrasle — nekakav neumjestan atavizam. Pružio sam ruku i — koliko sam mogao tuđim glasom — rekao: — Majmunske. Pogledala je ruke, zatim lice: — Da, to je zanimljiv spoj — odmjeravala me pogledom, kao na vagi, zatreperili su opet roščići u kutu obrva. — On je zapisan kod mene — veselo — ružičasto otvorila je usta 0-90. Daje barem šutjela — ovo je bilo potpuno nepotrebno. Uopće... ta mila O... kako bih rekao... kod nje nije pravilno izračunata brzina jezika. Brzina jezika u sekundi treba uvijek biti neznatno sporija od brzine misli u sekundi, a nikako obrnuto. Na kraju bulevara, na akumulatorskom tornju, zvono je jako otku­ cavalo 17. Osobni Sat je završio. 1-330 odlazila je zajedno s tom, na 9

I želio sam barem nakratko ostati sam s milom O. Možda vam 10 . Smiješna je. nepoznati. Ruku pod ruku prošao sam s njom četiri linije bulevara. TABLICA. muškom numerom. Na odlasku I se — sve onako iksovski — osmjehnula.. Ali tko zna: može biti. — Tako bih htjela danas doći k vama.. — Zavirite prekosutra u slušaonicu 112. Koncept: SAKO. Negdje sam ga već susreo — sad se ne sjećam gdje. plavo-kristalnim očima. ne. kojima će INTEGRAL donijeti moje bilješke. veliku knjigu civilizacije pročitali samo do one stranice do koje su došli naši preci prije 900 godina. bez ijednog oblačka. Na uglu ona je trebala nadesno.slovo S nalik. — plaho je pogledala u mene O svojim okruglim. Ona — s nekakvom nerazumljivom uvjerenošću: — Imat ćete. plave. sada... Upravo danas. Ima lice koje ulijeva poštovanje — i vidim. spustiti rolete. Na rastanku sam dva. čak mi je kao poznat. što sam joj mogao reći? Bila je kod mene jučer i jednako kao i ja zna da je naš najbliži seksualni susret prekosutra. Slegnuo sam ramenima: — Ako budem imao raspored — upravo za tu slušaonicu. Ali... sve je to savršeno jasno za bilo koga od nas.. ZID. bit ću točan: tri puta poljubio čudesne. Pogledao sam sve što sam napisao jučer — i vidim: nisam pisao dovoljno jasno. Zapravo. koju ste spomenuli. da ste vi.. Ta žena djelovala je na mene isto tako neugodno kao i slučajno zalutali u jednadžbu nedjeljivi iracionalni član. Bilješka 3. ja — nalijevo. oči. To je samo isto njeno “prebacivanje misli” — kao što se događa (ponekad štetno) prebacivanje paljenja u motoru.

to je povijest prijelaza od nomadskih oblika ka sjedilačkim. treba ipak malo promisliti. u svojem romanu trebao objasniti što je to “sako”. nije odmah naučio tjerati muhe bez po­ moći repa. Ali sada — možete li zamisliti da imate rep? Ili: možete li zamisliti sebe na ulici — golog. U prvo je vrijeme. Ali čemu. tada je tako bilo samo u pretpovijesno doba. o Tablico. A ipak. ako je njegov roman namijenjen divljacima — zar se može zamisliti bez napomena u vezi sa “sakoom”? Uvjeren sam. vjerojatno. sasvim sigurno. Ah. 20. Evo i sada. kome je to sada nužno? Dopuštam: navika sjedilačkog života nije stečena odmah i bez muke.nisu poznate ni takve osnovne stvari kao što su Satna Tablica.. Kada su za vrijeme Dvjestogodišnjeg Rata sve ceste razrušene i zarasle u travu — u prvo je vrijeme. Jer jasno je: sva ljudska povijest. Osobni Sati. Dobrotvor. Zar iz toga ne slijedi daje najsjedilačkiji način života (naš) — u isto vrijeme i najsavršeniji (naš)? Ako su se ljudi muvali po Zemlji s kraja na kraj. čemu ovo? Samo teret. bilo vrlo neudobno živjeti u gradovima koji su jedan od drugog bili odvojeni zelenim prašumama. divljak bi promatrao sako i mislio: “No. ne mogu zamisliti život koji nije odjeven u brojčanu odjeću Satne Tablice. isto tako. kada su postojale nacije. Smiješno mi je — i u isto vrijeme jako teško govoriti o svemu tome. st. strogo i nježno u oči me gledaju njezine purpurne brojke na zlatnom polju. Svi mi (a možda i vi) još smo kao djeca u školi čitali taj najveći spomenik drevne literature koji je došao do nas — “Željeznički vozni 11 . ratovi. trgovine. to puno pomaže. sa zida u mojoj sobi. “stan”. Zeleni Zid. I što iz toga proizlazi? Nakon što je čovjeku otpao rep. Majčinska Norma. bez “sakoa” (možda još uvijek hodate u “sako­ ima”)? Tako i ovdje: ne mogu zamisliti grad koji ne bi bio ograđen Zelenim Zidom. recimo. Ali. dragi moji.” Čini mi se da ćete točno tako misliti i vi kada vam kažem da još od vremena Dvjestogodišnjeg Rata nitko od nas nije bio iza Zelenog Zida. tugovao bez repa. Nehotice se sjećam onoga što su drevni ljudi nazivali “ikonom” i htio bih sla­ gati stihove ili molitve (što je jedno te isto). koliko je mi poznajemo. zašto nisam pjesnik da te dostojno opjevam. on se vjerojatno. o srce i bilo Jedine Države.. “žena”. Satna Tablica. To je potpuno isto kao kada bi pisac iz. otkrića raznih Amerika.

ugljik — ali kako je vječan. odlazimo na spavanje. Ali čvrsto vjerujem — neka me nazovu idealistom i fantastom — vjerujem: ranije ili kasnije — ali jednom. Država (humanost) zabranji­ vala je da se osudi na smrt pojedinac. Svako jutro. to nikako ne mogu zamisliti. po brončanim skala­ ma Marša — šetaju bulevarom. Ali postavite ga usporedo sa Tablicom — i vidjet ćete jedno pored drugog ugljen i dijamant: i jedan i drugi isto su C. ustajemo kao jedan. Kome ne zastaje dah kada s tutnjavom juri po stranicama “Voznog reda”. ipak su trebali razumjeti daje takav život bio pravo sveopće ubijanje. iz dana u dan. neki povjesničari čak govore da su u ta vremena po čitave noći na ulicama gorjela svjetla.. divljem stanju. Tada ćete vidjeti: u sobi jednih — sramežljivo spuštene rolete. jedinstvenomilijunski započinjemo posao — jedinstvenomilijunski ga završavamo. da ljudi žive bez ičega nalik na našu Satnu Tablicu. po čitave noći hodali su i vozikali se ulicama. sa šesterokotačnom to­ čnošću. jednom će svih 86 400 sekun­ di ući u Satnu Tablicu. bez obveznih šetnji. neorganizira­ nom. ustajali su i lijegali kad god bi im to palo na pamet. u dvoranu na Taylorove vježbe. Tablicom određenoj sekundi — prinosimo žlice ustima — izlazimo u šetnju i idemo u slušaonicu. Ubiti jednog. U jedan te isti tren. samo polagano. milijunoruko tijelo u jednoj istoj. Ali najnevjerojatnije uvijek mi se činilo upravo to: kako je tadašnja — pa ako je i bila nerazvijena — državna vlast mogla dozvoliti. Pa kako god bio ograničen nji­ hov um. Ali Satna Tablica — svakoga od nas u stvarnosti pretvara u čeličnog šesterokotačnog heroja velike poeme. I slije­ vajući se u jedinstveno. milijuni.red”. ali nije zabranjivala da se mi­ lijuni ubijaju napola. kako sjaji dijamant. drugi pravilno. prozračan. Eto. Imao sam prilike čitati i slušati mnogo nevjerojatnih stvari o tim vremenima kada su ljudi još živjeli u slobodnom. u jednu te istu minutu — mi. u jedan te isti tren. bez točne regulacije rasporeda prehrane.. treći — kao ja sada — sjede za pisaćim stolom. to jest umanjiti sumu ljudskih 12 . i za te sate pronaći ćemo mjesto u općoj formuli. Bit ću potpuno otvoren: apsolutno točnog iješenja zadatka sreće nema još uvijek ni kod nas: dva puta na dan — od 16 do 17 i od 21 do 22 jedinstveni moćni organizam raspada se na pojedine stanice: to su Tablicom propisani Osobni Sati. tj.

dijeljenju. kao zvijeri.života za pedeset godina — to je zločin. a kod njih nisu mogli — svi njihovi Kantovi zajedno (zato što se niti jedan Kant nije sjetio izgra­ diti sustav znanstvene etike. napamet. a nisu mogli doći do posljednjeg stupnja te logičke ljestvice: djecogojstvo. Na sreću — samo rijetko. pomisliti da sam nekakav zlobni šaljivac.. Odjednom ćete pomisliti da se samo hoću našaliti s vama i da sasvim ozbiljnim načinom pišem najobičnije bedastoće. Sto se moglo od njih tražiti kada je čak i u naše vrijeme — odnekud sa dna.. nepoznati čitatelji. a umanjiti sumu ljudskih života za 50 milijuna godina — to nije zločin. a Znanost Jedine Države ne griješi.. množenju). i drugo: Znanost Jedine Države tvrdi daje život drevnih bio upravo takav. Moram priznati daje ta I. Da. a sve se bojim: iznenada ćete vi. tj. Ali najprije: ja se ne znam šaliti — u svaku šalu kao skriveni član ulazi laž. tj. I eto — zar nije besmislica da je država (još se imala obraza nazi­ vati državom!) mogla ostavili bez svake kontrole seksualni život. napisao. Zvoni za spavanje: 22:1/2. zar to nije smi­ ješno? Kod nas taj matematičko-moralni zadatak u pola minute može riješiti bilo koja desetogodišnja numera. usput. I zato. Tko je kada i koliko htio. da sam. zbra­ janju. rađali su djecu. imamo iskusno oko čuvara. Tako smiješno i tako nevjerojatno. Pa i kako se tada mogla stvoriti državna logika kada su ljudi živjeli u stanju slobode. tešku ruku Dobrotvora. Ne dosjetiti se naše Materinske i Očinske Norme. vještu. I kao životinje. kao S — čini mi se da sam ga vidio kako izlazi iz Ureda Čuvara.. majmuni. peradarstvo. da bismo izbacili iskrivljeni zavrtanj — mi imamo. Do sutra. Zar nije smiješno: znati vrt­ larstvo. evo. 13 . majmunski eho. ne zaustavljajući vječni veliki hod čitavog Stroja. Sada shvaćam zašto sam instinktivno prema njemu osjetio poštovanje i nekakvu neugodnost kada je ta neobična I uz njega. kao životinje. iz dlakavih dubina — još ponekad moguće čuti divlji.. sad sam se sjetio: onaj jučerašnji. dvaput izvijeni.... stado. ribogojstvo (imamo točne podatke da su sve to znali). Na sreću — to su samo sitni kvarovi detalja: njih je lako popraviti. Pa. etike osnovane na oduzimanju. Savršeno neznanstveno.

Najprije. a 10 000 000 — numera)... algebarsku kišu. bila je sasvim normalna. EPILEPSIJA. U njoj autor s ironijom govori o divljaku i ba­ rometru. Vi se smijete: ali zar vam se ne čini da smijeh više zaslužuje Europejac toga doba. A drugo. Ogromna. nije. I budući daje divljak poželio kišu. ja sam doista dobio raspored da budem upravo u slu­ šaonici 112. Slušaonica... S laganim treptajem srca pogledao sam oko sebe. Kružni redovi plemenito loptastih.” Tada sam (ponavljam: pišem ne tajeći ništa) — tada sam na neko vrijeme postao kao nepromočiv za životvorne bujice koje su se sli­ 14 . on je iščačkao točno onoliko žive koliko je bilo potrebno da bi se nivo spustio na ‘kiša’ (na ekranu divljak u perju čačka živu: smijeh). A danas. ne. Isto tako kao i divljak i on je htio ‘kišu’ — kišu s velikim slovom. KAD BI Do sada mi je u životu sve bilo jasno (izgleda da nemam uzalud nekakvu naklonost prema upravo toj riječi “jasno”). nečiji neobično bijeli i oštri zubi. Koncept: DIVLJAK S BAROMETROM. Iščačkavši živu uspio je napravi­ ti prvi korak na tom velikom putu. kao što mi je ona i rekla.Bilješka 4. bolje redom. Divljak je primijetio: svaki put kad se barometar zaustavio na ‘kiša’ — uistinu je padala kiša. Iako je vjerojatnost bila — 1500/10 000 000 = 3/20 000 (1500 — to je broj slušaonica. Evo — zvonce. A stajao je ispred barometra kao pokisla kokoš. Ustali smo. Večeras u 21 doći će k meni O — želja daje ovdje.. Ne razumijem. Uostalom. glatko ošišanih glava. potpuno suncem okupana polulopta od staklenih masiva.. na kojem. Divljak je u krajnjem slučaju imao više smjelosti i energije i — makar i divlje — logike: on je uspio shvatiti da posto­ ji veza između uzroka i posljedice. tražio sam: hoće li negdje nad plavim valovima junifa zablistati ružičasti srp — mile usne O. Mislim. “Poštovane numere! Nedavno su arheolozi iskopali jednu knjigu iz 20-og stoljeća.. vidim. otpjevali Himnu Jedine Države — a na podiju blistajući zlatnim zvučnikom i oštroumnošću pojavio se fonolektor. Evo. nalik..

I dalje — opet se ne sjećam. I. I evo vam najzabavni­ ja ilustracija toga. učinilo mi se — sve je prazno. ali zašto i ja — ja? Da. polagano — sunce. Ne naše. Sjela je — zasvirala. ovamo — dolje. Čovjek što je sjedio do mene iskosio se nalijevo — na mene — i nacerio se. da. 1 evo. grčevito... glazba — posljedica). —. oni. Oni su mogli stvarati jedino kad bi se doveli do napadaja “nadahnuća” — nepoznatog oblika epilepsije.. vjerojatno.. Osmijeh — ugriz. bilo tko od nas proizvodi do tri sonate na sat.. i zasljepljujuće bijeli. u pravu su: svi se smiju.... gotovo zli zubi. naravno. Taj me mje­ hurić otrijeznio. reći ću iskreno: zato što je “kraljevskom” sanduku prišla ona — 1-330. samo ljus­ ka. oštro podcrtana bjelina otkrivenih ramena i grudi. još bolniji. 15 . No.. Taj crni sanduk (na pozornici su razmaknuli zastor.. Ja sam — opet ja.. kao sav tadašnji njihov život — ni traga razumnoj mehaničnosti. A s kakvim naporom su to činili vaši preci. pored mene. Vjerojatno sam bio jednostavno zapanjen tom njezinom neočeki­ vanom pojavom na pozornici. slatka bol — ugriz — i kad bi bio još dublji. Polagana. prži — dolje sve sa sebe — sve u sitne komadiće. Zbog nečeg veoma sam jasno zapamtio: vidio — na usna­ ma mu je iskočio mikroskopski mjehurić sline i prsnuo.jevale iz zvučnika. ne to plavkasto-kristalno i ujednačeno kroz staklene cigle — ne: divlje.. Samo nekolicina. Divlje. Odjednom mi se učinilo da sam došao ovamo nepotrebno (ali zašto “nepotrebno” i kako sam uopče mogao ne doći kad je bio izdan nalog?)... i ta topla sjenka. na opis nedavno pronađenog muzikometra. sunce koje leti. šareno. epilepsija — duševna bolest — bol. I s naporom sam uključio pažnju tek onda kada je fonolektor već prešao na glavnu temu: na našu glazbu. što bi njima ispalo — glazba Skrjabina — dvade­ seto stoljeće. a tamo — njihov drevni instrument) — taj sanduk nazivali su “rojalnim” ili “kraljevskim”. što još jednom dokazuje koliko je sva njiho­ va glazba. na matematičku kompozici­ ju (matematičar — uzrok. koja se od disanja njihala.. među. Jednostavno okretanjem evo ove ručice. zato što. Bila je u fantastičnom kostimu drevne epohe: čvrsto pripijena crna haljina.

Kod kuće — brže u kancelariju. tužne melodije umirućeg valovi­ tog kretanja. poklonio sam se s poštovanjem. Crnilo se razlilo. Inače tko zna što bi se sve moglo dogoditi. po četiri. Talentirani fonolektor previše je živo ocrtao tu divlju epohu — to je sve. Kao i obično. Pružila mi je svoja ružičasta ustašca — i mali ružičasti bon.. Pokraj je promakla poznata dvaput izvije­ na figura. Moguće je da su upravo čudna. pravca. Otrgnuo sam bon — i nisam se mogao odvojiti od ružičastih usta do posljednjeg trenutka — 22:15. Smijao sam se. S kakvim sam užitkom slušao zatim našu sadašnju glazbu. druga. kao od blistavog zraka satkanih zidova — živimo uvijek na vidjelu. u simetričnim redovima. čitave tone teški glomazni kvadrati nad Pitagorinim poučkom. sunuo sam dežurnom svoj ružičasti bon i dobio potvrdu na pravo roleta. — Dragi De. To pravo postoji kod nas — samo za seksualne dane. . 7).. neprozračna obitavališta drevnih stvorila tu njihovu jadnu ćelijsku psihologiju. Nakon toga pokazao sam joj svoje “bilješke” i govorio — čini mi se. K tome to još i olakšava težak i uzvišen trud čuvara. Mi nemamo što skrivati jedni od drugih. nemirno kloparanje struna.. Kakva uzvišenost! Kakva nepokolebljiva zakonitost! I kako je jadna jogunasta. MacLorena. Ona je tako očarano — ružičasto slušala — i odjednom iz njenih modrih očiju suza. kad bi barem vi — kad bi. Za sat vremena treba doći mila O. kroz široka vrata izlazili smo iz slušaonice. A između svojih prozračnih. jako dobro — o ljepoti kvadrata. Osjećao sam se ugodno i koris­ no uzbuđen. vječno okupani svjetlošću. Evo. (Ona je prikazana kasnije — zbog kontrasta. blještavi taktovi koji su smjenjivali Fraunhoferove lini­ je u pauzama — spektralna analiza planeta. Postalo je lagano i jednostavno.. kocke.) Kristalne kromatske ljestvice beskonačnih redova koje su se spajale i razilazile — i akordi koji sumiraju formule Taylora. ničim — osim divljim fantazijama — nesputana glazba drevnih. treća — pravo na rastvorenu stranicu (str. “Moj (sic!) dom — moja tvrđava” — kako su to samo mogli smisli­ ti! U 22 spustio sam rolete — i istog trenutka ušla je pomalo zadi­ hana O.Kao i svi — čuo sam sad samo besmisleno. trebat ću prepisivati.

Koncept: KVADRAT. godine prije osnutka Jedine Države — bila je izum­ ljena današnja naftna hrana. pjesnik. ali za vas je to možda važnije od Newtonovog binoma. nepoznati moj čitatelju. Naši preci skupo su. “kad bi”? Što. možda.. to bi bilo suviše besmisleno. recimo. Jedan od drevnih mudraca rekao je. pokorili Glad: govorim o Velikom Dvjestogodišnjem Ratu — o ratu između grada i sela. kako je sjajno — očišćeno od tisućugodišnje prljavštine — postalo lice Zemlje.Ma što. 2 Ta se riječ kod nas očuvala samo u obliku poetske metafore: kemijski sastav te tvari nam je nepoznat. Istina. razumije se sluča­ jno. na Marsu. Ili je. “kad bi”? Opet njena stara pjesma: dijete. I zato je tih nula cijelih i dvije desetine iskusilo blaženstvo u raskošnim palačama Jedine Države. za njega je to toliko normalno. I ja sam tako čitavo vrijeme u tom kvadratnom položaju... da bi zavladao svijetom — čovjek mora zavladati vladarima svijeta. Ne. na Veneri. Vjerojatno su se iz religioznih predrasuda divlji kršćani tvrdoglavo držali svoga kruha. o svom životu.. svakodnevno. moj stari prijatelj — R-13. UGODNO-KORISNA FUNKCIJA Opet to nije to. pametnu stvar: “Ljubav i glad vladaju svijetom”.2 Ali 35... na Merkuru — tko vas poznaje. Ali. . prekrasan kvadrat. preživjelo je samo 0. Eto tako. VLADARI SVIJETA. na Mjesecu. sa crnačkim usnama — pa svi ga poznaju. Evo.2 posto stanovništva zemaljske kugle. ružičasti bonovi i sve što je povezano s njima: za mene je to jed­ nakost sva četiri kuta. Evo. nešto novo — što se tiče. on to jed­ nostavno ne vidi. što se tiče — one? Iako tu kao da. Ali vas. Shvaćate li — kvadratu bi zadnje palo na pamet govoriti o tome da su njegova sva četiri kuta ista. gdje ste i tko? Evo kako: zamislite — kvadrat. Bilješka 5. I on mora ispričati o sebi. kao da ste vi. na prim­ jer. Ergo. živ. naposljetku. Opet razgovaram s vama.

I upravo ono što je za drevne ljude bio povod bezbro­ jnih glupih tragedija — kod nas je svedeno na harmoničnu.Ali. pražnjenje i si. a drugih — nitko. orga­ nizirana. puno paučine. Eto. Naposljetku. I kakav bi bio smisao bezbrojnih žrtava Dvjestogodišnjeg Rata kada bi u našim životima još uvijek ostajalo povoda za zavist. Ili su to — moje šape. sve vrijeme disao sam najčišći planinski zrak misli — a unutra bilo je nekako oblačno. Pažljivo vas ispitaju u laboratori­ jima Seksualnog Ureda. tj. hranjenje. i prije oko 300 godina proglašen je naš povijesni “Lex sexualis”: “svaka numera ima pravo — kao na sek­ sualni produkt — na bilo koju drugu numeru”. točno određuju sadržaj spolnih hormona u krvi — i izračunavaju za vas posebnu Tablicu seksualnih dana. Zatim podnosite prijavu da se u svoje dane želite koristiti tom i tom nu­ merom (ili numerama) i dobivate odgovarajući blok s bonovima (ružičaste boje). kada biste se i vi naučili ići za njom do kraja. Iz ovoga vidite kako velika sila logike pročišćava sve čega god se takne. baš kao i san. ako nije jasno: blaženstvo i zavist — to su brojnik i nazivnik razlomka koji se naziva sreća. A povod je ostao jer su još uvijek ostali “prćasti” nosevi i “klasični” nosevi (naš tadašnji razgovor u šetnji) — zato što su ljubav nekih tražili mnogi. Jasno: povoda za zavist — nema više nikakvih. i sve je to zbog toga što su mi bile predugo pred očima — moje dlakave šape. O kada bi i vi. Ali zatim sam odlučio: neću precrtati. Zar doista u meni-----------Htio sam precrtati sve ovo — zato što ovo izlazi iz granica kon­ cepta. Neka moje bilješke — kao najtočniji seizmograf — pokažu krivulju čak i najmanjih moz­ govnih kolebanja. ugodno-korisnu funkciju organizma. i ukršten je nekakav četveroštapi iks. Čudno: pisao sam jučer o najvišim visinama u ljudskoj povijesti. spoznali tu božansku silu. jer ponekad upravo takva kolebanja bivaju vjes­ nikom -------- 18 . nazivnik razlom­ ka sreće sveden je na nulu — razlomak se pretvara u prekrasnu beskonačnost. I dalje je samo — stvar tehnike. i ta je stihija bila pobijeđena. Ne volim govoriti o njima — ne volim ih: to je ostatak divlje epohe. matematizirana. Prirodno da je podčinivši sebi Glad (algebarski = sumi vanjskih dobara) Jedina Država povela rat protiv drugog vladara svijeta — protiv Ljubavi. nepoznati. fizički rad. to je sve.

izvolite: u Državnim Novina­ ma danas čitam da će se na Trgu Kocke za dva dana održati Praznik Pravosuđa.. — Slobodni ste? — Da. Odjednom —'■ telefon: — D-503? — ženski glas. I osim toga — nešto se dogodilo sa mnom. vjerujem — nećete jako strogo suditi o meni. Zato. to se dogodilo za vrijeme Osobnih Sati. a kod nas. Vjerujem — vi ćete shvatiti da mi je tako teško pisati — kao niti jednom autoru u tijeku čitave ljudske povi­ jesti: jedni su pisali za suvremenike.. u deset do 16) bio sam kod kuće. I sad mi je potpuno jasno: čudan osjećaj iznutra — sve je to zbog mog kvadratnog položaja o kojem sam govorio na početku. očito. Evo. ali ipak. ali nitko nikada nije pisao za pretke ili bića slična njihovim divljim dalekim precima. I nije u meni iks (to nije moguće) — jednostavno se bojim. 19 . — Da... Izgleda da je opet neka numera narušila hod velikog Državnog Stroja. Ali. opet se dogodilo nešto nepredviđeno. Ponavljam: zadao sam sebi obvezu da pišem. Koncept: SLUČAJ. ovo bi doista trebalo precrtati: mi smo u korito uveli sve stihije — nikakvih katastrofa ne može biti. Istina. 24 SATA. moram ovdje primijetiti. da u vama ne ostane nekakav iks. Bilješka 6. kristalizacije života nije završen. PROKLETO “JASNO”. da. Ideal (jasno je) — tamo je gdje se više ništa ne događa. tj. u vrijeme posebno određeno za nepred­ viđene okolnosti. neproračunato. Oko 16 (točnije. drugi — za potomke. nepoznati moji čitatelji. ništa ne skrivajući. do ideala—još je nekoliko stepenica. kolikogod to tužno bilo. čak i kod nas proces otvrdnjavanja.Dakle ovo je već besmislica.

Pored staklenih vrata — starica. spontana klonulost srca — niže. Ta I me razdražuje. — Da. đavolice! Zna-am. đavolice. znam! Dobro: pođite sami. ne znam. naravno. na suncu. Za pet minuta već smo bili u aeru. odbija — gotovo plaši. Bore su sijale: — Sunce — ha? A što. ružan. Jednostavno tako. opet sam se zaželjela — rekla je I. niže — kao sa strme planine — i mi smo kod Drevne Kuće. bijeli se kao očna mrena oblak. Modra svibanjska majolika neba i lako sunce — na svom zlatnom aeru zuji za nama.. kućicu ste moju došli pogledati? — i bore su zas­ jale (tj. — A što. Ali upravo sam joj zato rekao: da. Prednji je prozorčić otvoren. Dok smo išli širokim tamnim stepenicama I je rekla: — Volim nju — tu staricu. Jasno. Hm. vjerojatno. Možda — zbog njenih usana. ne pretičući nas i ne zaostajući. to ne smije biti “samo-takoljubav” već “zbog-nečega-ljubav”. vjetar. Čitavo je to neobično. Zatim lagano. Sve stihije moraju biti. Ali tamo. ispred. vjerojatno je moja suputnica — ovdje čest gost. što? Ah. usta nekako zarasla — i bilo je sasvim nevjerojatno da bi ona mogla progovoriti. 20 . ista ona nametljiva vizual­ na slika: oblak na glatkoj modroj majolici. sva naborana — i posebno usta: same bore. niže. A možda — ni zbog čega.— To sam ja 1-330. Ona je produžila — lagano se osmjehu­ jući. nabori.. Sad ću doći do vas i idemo u Drevnu Kuću. dragi. — Zašto? — Ah. bakice. složile se kao zrake što je i stvorilo dojam da su “zasjale”). Želio bih nešto sa sebe stresti — smeta: vjerojatno.. Evo već se vide u daljini nejasne zelene mrlje — tamo. slijepo zdanje potpuno odjeveno u staklenu ljusku: inače bi se ono. U redu? 1-330!. a možda se uopće i nije osmjehivala: — Osjećam se vrlo krivom.. iza Zida. usne već ušle unutra. debeo — kao obrazi drevnog “kupida” — i to nekako smeta. usne se suše — i nehotice ih cije­ lo vrijeme oblizuješ i cijelo vrijeme misliš o usnama.. a menije bolje ovdje. odavno već srušilo.. krhko. A ipak — progo­ vorila je.. Slegnuo sam ramenima.

htio sam se prepirati s njom.. velika postelja od mahagonija. neizdržljivo šareni divani. tamnomodri zidovi.. izobličene epilepsijom. — I kada čovjek pomisli: ovdje su “jednostavno — tako voljeli”. Prošli smo kroz sobu. ludo — kao tadašnja glazba — šarenilo boja i oblika. Teško sam podnosio taj kaos. snažniji organizam. škripava. gole­ mi “kamin”. vikati na nju (upravo tako). (opet spuštene rolete očiju). vječno — staklo bilo je samo u obliku bijednih. žuta bronca — kandelabri. — Ili. Naše današnje — pre­ krasno.. Ali u njenom osmijehu cijelo je vrijeme bio nekakav razdražujući iks. očito. Tamo. — No.— i iznenada se trgnula— ugriz osmi­ jeha.. u njoj se zbivalo nešto — ne znam što — nešto što me razdraživalo. za roletama. I opet — sobe. nemilosrdnih kao. Eto — zaustavila se pred zrcalom. U tom trenutku — vidio sam samo njene oči.. neorga­ nizirano. ne uklapajući se ni u kakve jednadžbe — linije namje­ štaja. gdje su se nalazili maleni dječji krevetići (djeca su u to doba bila također privatno vlasništvo). bijeli. gorjeli. svjetlucanje zrcala. oštri zubi. da. — Tisuće mikro­ skopskih. Pala mi je na um ideja: pa čovjek je napravljen isto 21 . ali morao sam se suglasiti — nije se bilo moguće ne suglasiti. — Točnije: najsmješniji od svih “stanova”.. prozračno. Zašto je danas naz­ vala i zašto sve ovo? Otvorio sam teška. — Kakav besmislen.. Isti onaj čudan “kraljevski” glazbeni instrument — i divlje. Sjetih se: oko 22 prolaziš avenijom i između jarko osvijetljenih i providnih kvadrata — tamne i spuštene rolete. mučili se. narančasti uvezi drevnih knjiga. oči spuštene — kao rolete. još točnije: država — ispravio sam je. — počeo sam. jasno — očito je vrlo ozbiljno rekla I. Istog trenutka uhvatio sam samoga sebe na toj riječi i kradom pogledao I: je li primijetila ili nije? Gledala je negdje dolje. govorila je moje misli. lomljivih kvadratića — prozora. Bijela ravnina — gore..— Jasno. neprovidna vrata — i mi smo u mračnom prostoru bez ikakva reda (to se kod njih nazivalo “stan”). — To je moj najdraži. rasipan gubitak ljudske energije — zar ne? Ona je govorila kao iz mene. crveni. No moja je suputnica imala. zeleni. vječno zaraćenih država. kip Buddhe. sumorni ormari.

tuđ život. I to.) Preda mnom — dva neizrecivo tamna prozora.. osjetio sam da me zgrabio divlji vihor drevnog života. Prišla je statui prćastog pjesnika i spustivši roletu na divlji oganj očiju — tamo. Tamo — lupnula su vrata ormara. — Čujte. taj put.. Ali. čini se. već je izašla. bilo je neprirodno i nimalo nalik meni (očito. da! Upravo tako — nisam izdržao. da. ali zar vi. — I nemate što. kao i ovi apsurdni “stanovi” — ljudske glave su neprozirne i postoje tek malena okanca prema unutra: oči. osjetio sam da sam uhvaćen. unutra. Zašto sjedim ovdje — i pokorno izdržavam taj osmijeh. Vidio sam samo vatru — gori tamo nekakav vlastiti “kamin” — i nekakve figure. bio je to mučni rezultat situacije) — točno sam osjetio strah.. naravno.. sjena među.. To je.. odbojna žena. šuštala svila.. za svojim prozorima. Haljina od lake svile — bilo mi je jasno vidljivo: čarape su vrlo dugačke. nalik. crnim čarapama. s trudom sam se zadržavao da ne pođem tamo i — doista se ne sjećam: htio sam joj vjerojatno reći mnogo oštrih riječi. crnoj kapi. jasno.. Bila je u kratkoj. Dakle. — i otvoren vrat. Zato što.. Dakle?” (To.. bilo prirodno: vidio sam tamo odraz samoga sebe. Ona kao da je pogodila — okrenula se.. i zašto sve to: zašto sam ovdje — zbog čega to apsurdno stanje? Ta razdražujuča.. starinskoj svijetlo-žutoj halji­ ni. čudna igra.. S male police na zidu pravo meni u lice. iza tih tamnih prozora — očiju. evo mojih očiju. a unutra takav nepoznat. znatno iznad koljena.tako primitivno divlje. naravno. što. rekla. vi. što se na idiotskom jeziku drevnih nazivalo “biti banalnim” kod nas znači: samo ispunjavati svoju dužnost. — Znate što — rekla je I — izađite na minutu u susjednu sobu. natjeran u taj divlji kavez. — Da. biti originalan — znači narušiti jednakost. savršeno ozbiljno (možda da bi me smekšala) — rekla jako razumnu stvar: 22 . “Pa. gdje je gorio kamin. osmjehivala se prćasta asimetrična fizionomija jednog od drevnih pjesnika (čini se. želite biti originalni. šuteći. Izašao sam i sjeo. Puškina). — Jasno — prekinula me — biti originalan — to znači na neki se način izdvojiti od drugih.. Njen glas čuo se odande iznutra. Ali. jedva primjetno.

... (to prokleto “jasno”!) — Da. kao i svaka časna numera. istrijebili? Kod nas. Jednostavno sam. Kakav ropski duh! Zar nije tako? — Jasno. sama. elastično-gipku krivulju tog smijeha. Može? Prišla je telefonu.. kao bič. Bilo je deset do pet. kada bih vas zamolila — da ostanete ovdje sa mnom? — Slušajte: vi..— Zar vam se ne čini čudnim da su ljudi nekada prije trpjeli evo. Ali to su bili u biti vladari silniji od njihovih okrunjenih vladara. očima vidio taj smijeh: zvonku. — Trenutak. Ako ga zamolim — on će vam izdati uvjerenje da ste bili bolesni.. da. Pritisnuo sam hladnu mjedenu kvaku: — Vi ćete mi dozvoliti da uzmem aero? 23 . Nazvala je nekakav broj — bio sam toliko uzru­ jan da ga nisam zapamtio — i viknula: — Čekat ću vas u Drevnoj Kući.. Trebalo je nešto — bilo što — napraviti.... ovakve? I ne samo trpjeli — klanjali im se. u biti. oštru. — počeo sam. Da.. mojim glasom rekla je I. da razumijem.. znate li vi što govorite? Za deset minuta moram biti u slušaonici. koliko sam mogao.. eto.. Makinalno sam otvorio svoju zlatnu značku. — A.To jest ja sam htio.... — Da. — Ne mislite li da je već vrijeme? — rekao sam učtivo. ne u biti — (oštar osmijeh-ugriz).. Kvaka je bila mjedena — i čuo sam: i moj glas bio je od mjedi.. Dakle? Shvatio sam. — A. Naposljetku sam shvatio kamo je vodila čitava ova igra.. Potom je odškrinula roletu — podigla oči: kroz tamne prozore — buktao je kamin.. — Strašno me zanima: hoćete li poći u Ured ili ne? — Ostajete? — mašio sam se za kvaku na vratima. dužan da se bez odlaganja uputim u Ured Čuvara i. Sjećam se — sav sam drhtao. kod nas.. A sve numere moraju proći obvezni tečaj umjetnosti i znanosti. — Dakle tako! A vi znate da sam ja.. Zašto ih nisu izolirali. — U Medi­ cinskom Uredu imam jednog liječnika — on je zapisan kod mene. Evo — uhvatiti je — i više ne pam­ tim što. — I iznenada se — nasmijala. — .. pogledao na sat.

Poslije 21:1/2 imao sam slobodan sat. Možda me je upravo to — što sam nehotice prevario staricu — tako mučilo i ometalo me da slušam. Staričina usta opet su zarasla. Opet je bilo nevjerojatno da su se njena potpuno zarasla usta otvorila i da je progovorila.. srce me prestalo probadati. Klimnula je glavom. da. kraljevski instrument od mahagoni­ ja. i cijedi se veliki krevet i dječji krevetići. Da. Zeleno. žuta. Sok. kao naranča. Koncept: TREPAVICA. i po zrcalu kapljice soka. i sada i ja — i nekakav smrtno.. Buddha. Pa da: kad je i čitav njihov život bio — takav užasan vrtuljak: zeleno — narančasto — Buddha — sok. Stići ću sutra: još puna 24 sata. To me umirilo. Noć.. slatki užas. naravno! Izvolite. TAYLOR. I znam: do sada je moj mozak bio kronometarski provjeren.. haljina. — A ona vaša — što. Prije nikada nisam sanjao. I onda — zakonski rok za prijavu je 48 sati. ona nije sama: u tome je stvar. narančasto. na suncu. Točno u 17 bio sam na lekciji. Ali poslije tog glupog događaja tako sam se umorio. Već bih danas mogao poći u Ured Čuvara i prijaviti je. kraj izlaza — kao raslinje. drijemala je starica... blistav mehanizam bez ijedne 24 . odjednom je podignuo brončane vjeđe — i potekao je sok: iz Buddhe. modro. zar je ostala sama? — Sama. Ali mi znamo da su snovi — ozbiljna psihička bolest. Bilješka 7. stakleni naslonjači. Kažu daje to kod drevnih bilo najobični­ je i normalno — sanjati. Potom — brončani Buddha. Kako se čini. BUNIKA I ĐURĐICA. vjerojatno je čak i njezina hlapeća pamet shvaćala svu apsurdnost i rizičnost ponašanja te žene. Probudio sam se: umjerena plavkasta svjetlost. svjetluca se stak­ lo zidova. stol. I tamo sam zbog nečeg iznenada shvatio da starici nisam rekao istinu: tamo I nije bila sama. kakva besmislica? Jasno: bolestan sam.— O. Tamo. I iz žute haljine — sok.

. koji je uspio zaviriti deset stoljeća unaprijed. To bodri: vidiš sebe kao dio ogromnog. kao samoga sebe. upravo tako: osjećam tamo. Uostalom. lijepo tijelo INTEGRALA. dolje — lagana klonulost srca. vatrom neproduhovljeno. I jako je dobro što sam bio s njom tako odlučan i oštar. Da. Jednadžba je bivala vrlo složena. svoju sobu. lagano me gurnuo. svoje pokrete — ponovljene tisuću puta. kazao “oprostite”. I takva precizna ljepota: niti jedne suvišne geste. Zatvorivši oči maštao sam u formulama: još jednom sam u mislima izračunavao kolika je početna brzina potreb­ na da bi se INTEGRAL odvojio od Zemlje.. Kao kroz san: ovdje u tvrdom svijetu brojeva — netko je sjeo pokraj mene. S desna i s lijeva.trunke prašine. Skladno otpjevana Himna Jedine Države.. u mozgu — nekakvo strano tijelo — kao najtanju trepavicu u oku: čitavog sebe ne osjećaš. Malo sam otvorio oči — i najprije (asocijacija od INTEGRALA) nešto je strjelovito poletjelo u prostranstvo: glava — i ona juri.. kao na aeru — spuštanje naniže. po četvero — prema liftovima. kroz staklene zidove — vidim. svoju odjeću. U vagonu podzemne željeznice jurio sam tamo gdje je na postolju blistalo na suncu još nepokretno. da. kristalno zvonce kraj uzglavlja: 7.. da. Jedva čujno brujanje moto­ ra — i brzo dolje. I kroz staklene zidove mog algebarskog svijeta — opet trepavica — nešto neugodno. Veselo. jučer. taj je Taylor bio. sve je to svršeno: točka. nesumnjivo.. I onda odjednom zbog nečeg opet onaj besmisleni san — ili nekakva skrivena funkcija toga sna.. Ali ipak: kako su oni mogli pisati čitave biblioteke o nekakvom tamo Kantu — a jedva primjećivati Taylora — proroka. zaokreta. Ah. ustajanje. moćnog jedinstva. to oko s trepavicom — ne možeš za­ boraviti niti na sekundu. najgenijalniji od drevnih. on se nije sjetio proširiti svoju metodu na čitav život. s transcendentnim veličinama. I zatim krivulja nagnu­ tog potiljka — pogrbljena leđa — dvostruko izvinuto — slovo S. Skladno. dolje. nešto što moram danas----------- 25 . a eto. nabora. na svaki korak. Istina. Završen je doručak.. Svakog atoma sekunde — masa INTEGRALA mijenja se (troši se eksplozivno gorivo). zato što su sa strane — raširena ružičasta krila-uši. a sada. na čitave dane — nije uspio integrirati svoj sustav od jednog do 24 sata. sada.

i eto. Ima mnogo poklonika. — Ja sam. molim — osmjehnuo sam se susjedu dok smo se klanjali jedan drugom. talentirana žena. svakako! Vrlo — osmjehivao sam se — sve šire. nezamislivo: to je jasno. ravan — pokušao sam se nakašljati. bio jučer u Drevnoj Kući.. — glas mi je — čudan. — Pa. njemu o tome — nikako.. Svrdla su u meni došla do dna. kad odjednom nekakvi bijedni glupani. Jedini način da se čov­ jek izbavi od zločina — jest da se izbavi od slobode. Vrlo zanimljiva. da! Svakako. vidite — nisam bio sam. S se — dvosmisleno osmjehnuo. — Ali. Jedna kratka crta: “Prema pouzdanim izvorima — ponovo su pronađeni tragovi do sada neuhvatljive orga­ nizacije koja je sebi postavila za cilj oslobađanje od blagotvornog jarma Države. Sakrio sam se novinama (činilo mi se da svi gledaju u mene) — brzo sam zaboravio na trepavicu. sloboda čov­ jeka = 0.. na svrdlo. pa kao kretanje аега i njegova brzina: brzina aera = 0..” “Oslobađanje?” Zapanjujuće: kako su u ljudskoj vrsti otporni zločinački instinkti. — 1-330? Drago mi je za vas. Odjednom mije ona trepavica postala savršeno jasna: jedan je od njih. besmislenije — i osjećao sam: od tog osmijeha — gol sam i glup. pratio sam broj 1-330. ništa. izvrsno.. . njemu ispričati sve.. i on se ne kreće.— Ništa. klimnuo mi i izmigoljio se prema izlazu. vidjet će ono što sam.. I evo. Ali zar nije on — tada u šetnji — i možda je čak i zapisan kod nje? Ne. spljošten. Namjerno kažem: “zločinački”. “tek”). znate.. kao. čak i samome sebi. To je jasno.. To daje materijala za vrlo poučne zaključke. ne odgađajući. odmah. Na njegovoj znački je bljesnulo: S-4711 (na­ ravno... — Da. od Čuvara. i najjednostavnije je. zato je on od prvog trenutka bio za mene povezan sa slovom S: to je bio vizualni dojam neregistriran sviješću). brzo se vrteći — izvila nazad u oči. na sve: tako me uzbudi­ lo ono što sam pročitao. i on neće počiniti zločin. koja su se brzo okretala i uvrtala sve dublje i evo sad će se dokopati do samoga dna.. I bljesnule su oči — dva oštra svrdlašca.. 26 . naravno. zatim. Sloboda i zločin tako su nerazdruživo međusobno povezani.. tek što smo se oslobodili od nje (u svemirskim razmjerima stoljeća — to je. istog časa.

da niste bolesni? 27 . I nema tu ničeg smiješnog.. Postojali su špijuni u drevnoj državi — i postoje špijuni kod nas.. opetovanosti. Ali zar možete o mirisu. ničeg smiješnog. đurđica. đurđica. nepotrebnog. U 16:10 izašao sam — i odmah na uglu sreo O — svu u ružičas­ tom ushitu zbog tog susreta.. zar ne? Postoji miris đurđica i odvratan miris bunike: ijedno i drugo je miris. O me je nježno uzela za ruku. nisam uputio u Ured Čuvara. Uostalom.Ne. ni za što se ne zakačivši: unutra nema ništa.. neizlječivo nagrižene predrasu­ dama. Kakva neizreciva opojnost u toj svakodnevnosti. vršcima naniže — kao od nečeg kiselog. Fuj! A ja sam za vas u Botaničkom Vrtu nabavila stručak đurđica. Složno su tutnjili Marš trube Glazbene Tvornice — sve jedan te isti svakodnevni Marš. ona ima jednostavan obao um. To je dobrodošlo: ona će me razumjeti i podržati”. ne shvaćam: zašto seja odmah. Danas poslije 16 — idem tamo sigurno. Ja se ne bojim te riječi. — Vi — idete špijunima.. Moram. to jest.. — Danas ste nekako.. fino. I na svoje zaprepaštenje: ružičasti krug usana — složio se u ružičasti polum­ jesec. špijuni. — Ne. evo vam vaše đurđice! Pomirišite. Ali zar nije jasno: njihov špijun — to je bunika. — Vi ste ženske numere. — Evo vam... Potpuno ste nesposobne za apstraktno mišljenje. da! Ružičasti je polumjesec drhtao. izgleda. zrcalnosti! O me uhvatila za ruku. đurđi­ ca lijepo miriši: tako. ničega tuđeg. Okrugle.. a naš špijun — đurđica. — Prošetajmo — okrugle modre oči meni su potpuno otvorene — modri prozori unutra — i ja prodirem unutra. glatke lopte glava plivale su mimo — i osvrtale se. Planuo sam.. — rekao sam joj kamo. o samom pojmu “miris” reći je li dobar ili loš? Ne ne-mo-že-te. nećemo šetati. ne: podršku ni ne trebam: čvrsto sam odlučio... Sad mi je jasno: samo mi se učinilo — no tada sam bio uvjeren da će se nasmijati. Da. I povikao sam još jače: — Da. ha? Pa imajte barem mrvicu logike. da. još jučer.. Oprostite mi — ali to je jednostavno tupost. “Eto. — Zašto “A ja” — Čemu to “A”? Potpuno ženski — ljulito sam (priznajem) dograbio njene đurđice.

Sam sam. u školsko doba. Bilješka 8. tamo su me zadržali do 17. TROKUT.. plja. Potpuno u pravu! Nisam pošao u Ured Čuvara: nije bilo druge. Uskoro sam pronašao: u krevetu mije bila skrivena kitica đurđica.San — žuto — Buddha. 0-90 sjedila je nad bilježnicom nagnuvši glavu k lijevom ramenu i od napora podupirala iznutra jezikom lijevi obraz. A navečer (uostalom. tako očaravajuće.. to je s njene strane bilo jednostavno netaktično — podmet­ nuti mi te đurđice.. vi ste naravno u pravu.. morao sam poći u Medicinski Ured.. No da: nisam pošao. kao isklesano pamtim: svijetla loptasta dvorana. Otišla je. i kada bi dežurni u njega odostraga stavljao utikač iz zvučnika je uvijek na početku: “Plja. — Da.. Ali nisam ja kriv što sam bolestan. Jednom je Pljapa pričao 28 . a tek nakon toga sat. Rješavali smo zadatke iz starinske zbirke: to jako smiruje i pročišća­ va misli. — Vi morate odmah poći liječniku. Dva sam puta duboko uzdahnuo (to je jako korisno pred spavanje). I u meni je sve tako dobro. draga O — da. Koncept: IRACIONALNI KORIJEN. I odjednom nekakav nepredviđeni miris — i o nečem veoma neugodnom. — Da. Rolete nisu bile spuštene. tog mi je trena postalo jasno: moram poći u Medicinski Ured. da. točno. Odjednom se sve uzburkalo. plja. To je bilo tako djetinje. jed­ nostavno. R-13. pa istina je: bolestan sam — rekao sam vrlo veselo (ovo je sasvim neobjašnjiva proturječnost: nisam se imao razloga radovati). sa mnom dogodio kori­ jen V-l. Ne. svejedno — navečer je tamo bilo zatvoreno) — navečer je došla k meni O. To je — kao kad se davno. Prozvali smo ga Pljapa: bio je već dosta star i raskliman. stotine dječjih okruglih glava — i Pljapa. podiglo sa dna. Pa vi razumijete: imate obvezu biti zdravi — to vam je smiješno i dokazivati. tššš”. Tako jasno. naš matematičar.

Točno u 16:10 — stajao sam pred blistavim stakle­ nim zidom. sjećam se. s njima. Sve su to trice — to da sam bolestan i slično: mogao sam tamo poći. prijatelje — sebe. naposljetku. oni su došli da bi na oltar Jedine Države izručili svoje voljene. hoćete li doći k nama — u Pjesnike. Prema meni — crne. I evo sad opet V-l. niti se ne zamislivši. da. tukao šakama o stol i derao se: “Neću V-l! Izvucite iz mene V-l!” Taj iracionalni korijen urastao je u mene. strano. ja bih. Ljutito sam se okrenuo (mislim. smijehom lakirane oči. prije tjedan dana — znam. a R-13 ima ružnu naviku šaliti se. Pjesnik R-13. a? R-13 govori zagrcavajući se. sanjariš! Trgnuo sam se. kao nešto tuče. I što je tamo: točno. Da! Pogledajte — i zažmirite. sunčano. a iza zida se bojite i pogledati. “pjesnici” — fontana. plakao sam. — Hej. dragi moj.. pjesnik! Dajte.. iz debelih usana — kapljice. matematičaru. Zašto sada. pošao bih. svako “p” — fontana. Da! 29 . Samo želite zidom ograditi beskonačnost. učiniti bezopasnim. Iznad mene — zlatno. strašno. nisam imao snage pomaknuti se s mje­ sta.o iracionalnim brojevima — i.. ne biste trebali biti matematičar nego pjesnik. ha? Ako želite — za tren oka ću to srediti. proždirao me je — nije ga bilo moguće razumjeti. — Ma kakvo: znanje! Vaše znanje to je samo — kukavičluk. da! Vi. lagao sam sam sebi — samo da ne bih vidio V-1. crnačke usne. Ponovo sam pogledao svoje zapise — i jasno mi je: zavaravao sam samoga sebe. Zašto? Evo i danas. Ali ne mogu: noge su duboko slivene sa staklenim pločama — stajao sam. debele. A ja — ja sam hrlio k njima. da mi oni nisu zasmetali. stari prijatelj — i s njime ružičas­ ta O. čisto blistanje slova na tabli Ureda. — Služim i služit ću znanju — namrštio sam se: ne volim šale i ne razumijem ih. jer je on bio izvan ratio. — Da. tupo gledao. U dubini kroz stakla dugački red plavičastih junifa. nego ako baš hoćete — divim se — prilično sam oštro rekao.. s mesom iščupao iz sebe V-l i ušao bih u Ured). Kao kandila u drevnim crkvama — svjetlucaju lica: oni su došli da bi izvršili junačko djelo. — Ne sanjarim. riječi iz njega brizgaju.

R je.. sjednimo kod mene. (jako smo voljeli Pljapu).. — počeo sam. bio kažnjen. danas ja. postalo neeuklidovsko. to što je on napravio bilo je. ima nekakvu uvrnutu. Dalje — u sobi kod R. djeca. To nas je još nekako čvršće vezalo nego školsko doba.. Sjetili smo se Učitelja Zakona. čarobnom bojom naših bonova. već o Zakonu Jedine Države. ali jednostavno — pođimo k meni. Odmahnuo sam rukom: smijte se. tuđincem. smiješnu logiku. ružno. zaglušiti taj prokleti \-l. prije tri godine. ne radi se o “Božjem zakonu” drevnih. nije ritmičan. ali bez obzira.. Istina. koji je samo čudnom slučajnošću imao moj broj D-503.. — Znate što — nastavio sam. 3 Naravno. ali sada smo se hihotali — čitav naš trokut — i. Bilo mije strašno ostati sam sa sobom — ili. O — se ružičasto i okruglo smijala. lakirane usne su dobrodušno šljapnule: — Pa nema veze: nama je dovoljno pola sata. stola.. — pođimo. sjednimo malo. obrazi joj se zarumenjeli nježnom. njegove staklene noge potpuno oblijepimo papirićima s riječima zahvale.— Zidovi — to je osnova svakog ljudskog. O je pogledala R: jasno. priznajem. Trebao sam nečim rastrgati.. R—je uvi­ jek isti. Ali čim je ušao R — pomaknuo jedan naslonjač. Što kažeš. — Ali. naravno. Iz R brižnu fontana.. kreveta. staklo naslonjača. Kao da je — sve točno onako kao i kod mene: Tablica. Ja imam danas — bon za njega — klimnula je prema R — a navečer je on zauzet. k R. naravno. I jednom mu je neobuzdani R-13 nagurao u zvučnik izgužvani papir: svaki tekst — pucanj ižvakanim papirom. O? Ja baš nisam ljubitelj — tih vaših zadataka. Sjetili smo se starog Pljape: događalo se da mi. 30 . na sav smo glas izvikivali za njim tekstove. ružičastu O. U vezi Taylora i matematike — uvijek je išao na repu. Nismo uzalud. drugi — plohe se poremetiše. mališani. rješavat ćemo zadatke (sjetio sam se jučerašnjeg mirnog sata — možda će takav biti i danas). nas dvojica izabrali ovu milu. s tim novim. Mokre. mi smo — pri­ jatelji. sve je izašlo iz određenog kalupa. svejedno mi je. Nije mi bilo do toga. ja također. I pošao sam k njemu. on nije točan. tako da. ormara. točnije. uvijek isti.3 On je bio neuobičajeno glasan — silno je puhao vjetar iz zvučnika — a mi. okruglo pogledala mene.

— Na sreću.. — Danas — ni o čemu. I odjednom — eto ti ga na: “Ja sam. kaže — genij.... počešao se po zatiljku: njegov zatiljak — to je nekakav četvrtasti kovčežić pričvršćen otraga (sjetio sam se starinske slike — “U kočiji”). asimetrične šutnje. najdraži matematičaru. na sreću. Nije mi bilo jasno u čemu je stvar. R-13 je skočio. brizgale iz njega. ali ovdje je nešto bilo. Nekako sam se ugrijao. tjerajte! A mi ćemo vam pjesnici toliko nažvrljati da ni vaš INTEGRAL neće moći podi­ ći. — Da.” I toliko je nadrobio. sočnih usta.. ha? Samo tjerajte. Svakoga dana od 8 do 11. i sve kao daje u redu.— A što daje on bio živ. — A kako vaš INTEGRAL? Hoćemo li uskoro poletjeti prosvjećivati stanovnike planeta.. — R je odmahnuo glavom. R se okrenuo licem. Živnuo sam: — I vi pišete za INTEGRAL? Pa recite o čemu? Evo. sunce gore.. Riječi su kao i prije prštale. Bio sam zauzet nečim drugim. O — na koljenima pokraj R-13. Eh! Debele usne su visjele. — “b” je prsnulo pravo u mene. na primjer. V-1 je ušutio. recimo.... povukao. — Čime — čime! Pa ako hoćete — presudom. i malene kapljice sunca u nje­ nim plavim očima. odraženo — dolje. Jedan idiot. — rekao sam namjerno glasno. zidovi. A što reći. genij je — iznad zakona. i to od naših pjesnika. danas. kao kod drevnih. ha? To bi bilo — “b” — fontana iz debelih. zapiljio se negdje kroz zid.. sa strane.. dvije godine sjedio pored mene... Gledao sam na njegov čvrsto zatvoreni kovčežić i mislio: što on tamo sada premeće — kod sebe u kovčežiću? Minuta mučne. na sreću. ne pomiče se. Presudu sam poetizirao.. okrenuo se. ali meni se učinilo — veseloga laka u očima više nije bilo. lak je u očima iščeznuo. na sreću! Mi — smo najsretnija aritmetička sredina. Sunce — kroz strop. pretpotopna vremena svemogućih Shakespearea i Dostojevskih — ili kako ih tamo ne zovu — prošla su.. Kako se kod vas kaže: prointe- 31 . — Čime drugim? R se namrštio.

Takvih dana zaboravljaš na svoje slabosti. Trg Kocke..grirati. njezinoga tona.. — i poljubio sam O. stroga. čvrst trokut od svega što. kao krv.. prešavši na drugu stranu. Mi smo. Svečan svijetao dan.. taj jezik jasniji). zatvoriti se u jednostavan. potpuno prožetom suncem.... staklenom bloku kuće — tu i tamo vidjele su se tamnoplave. u blizini mjesta događaja. A ipak ja. Draga O. Ozbiljna. možda sjaj Jedine Države. pošao prema liftu. dragi R. menije vrijeme. Na sedmom katu pronašao sam očima kocku R-13: on je već spustio rolete. Grimizni. on i O — mi smo trokut.. gotička tišina. Tako! Ne znam zašto — kao daje to sasvim neumjesno — sjetio sam se one. Sudeći po opisima koji su došli do nas. I šezdeset šest redova: tiha kandila lica. Šezdeset šest moćnih koncentričnih krugova: tribine. Za ružičasti bon ostalo im je još 45 minuta. planetarni moji prijatelji. neprozirne kocke spuštenih roleta — kocke ritmično taylorizirane sreće.. pružio ruku — R. Otvorio sam značku: 17:25.. osvrnuo: u svijet­ lom. mi smo obitelj. cvjetovi — usne žena. nešto slično doživljavali su drevni u vrijeme svojih “bogosluženja”. — Pa. od nule do beskonačnosti — od kretena do Shakespearea. U njemu ima isto (ne znam.. ŽELJEZNA RUKA.. Na bulevaru sam se. protezala se nekakva najtanja nit između nje i R. oči koje odražavaju sjaj ne­ besa — ili. Nježni vijenci dječjih lica — u prvim redovima. I tako je dobro ponekad makar nakratko odahnuti. Ali. ako ćemo govoriti jezikom naših preda­ ka (možda vam je. pa makar i raznostranični. JAMBOVII TROHEJI. (Kakva?) Opet se uznemirio V-l. Bilješka 9. ipak trokut. zašto “isto” — ali neka ostane kako sam napisao) — u njemu ima isto nešto ne sasvim jasno. vječno — kao naše novo staklo. oni su služili svome 32 . nepravilnosti. Koncept: LITURGIJA. bolesti — i sve je kristalno — čvrsto.

njihov Bog nije smislio ništa pametnije nego da.. osuđenici vjerojat­ no osjećali da imaju pravo suprotstavljati se. crne rupe koje usisavaju. Jedinoj Državi — spokojnu... pršte uvis kao žitko zlato. sjećanje na križne dane — godine Dvjestogodišnjega Rata. nepoznatom Bogu — a mi služimo smislenom i pot­ puno poznatom. i onaj jezivi svi­ jet od kojeg je udaljen samo nekoliko minuta. ljudi sebe prinose za žrtvu — a mi prinosimo žrtvu našem Bogu. I zagrmjeli su nad tribinama božanstveni brončani jambovi — o tom.. I jedino oči. povinovavši se podignutoj ruci. Da. Ruke su vezane purpurnom vrpcom (starinski običaj: objašnjenje je očito u tome što su u davna vremena. ne zna se zašto. pokraj Stroja — nepomična. ruše se. Bijelo. naravno..besmislenom. u prvi plan postavljene ruke — izgleda­ ju ogromne. bezbojno — stakleno lice. Ali zato ruke. pa su im ruke obično bile okovane lancima). Grče se zelena stabla. To je bio jedan od Državnih Pjesnika. gutaju. veličanstveni praznik pobjede svih nad jednim.. Lice se odavde. Te teške. prikivaju pogled — zaklanjaju sve ostalo. Ali javio se Prometej (to smo. staklene usne. prišla je Kocki numera. Požar.. kaplje sok — samo su ostali crni križevi skeleta. Zlatna značka s numerom — već je skinuta. mi) — “I oganj u stroj sprežuć’. što je stajao tamo. to je bila prava liturgija Jedinoj Državi. Evo jednog — stoji na stepenicama Kocke oblivene suncem. . čelik 33 . na stepenicama i čekao logičnu posljedicu svoga bezumlja. ne može razabrati: vidi se samo daje omeđeno strogim.. kojeg zovemo Dobrotvorom. U jambu se njišu kuće. njihov Bog nije im davao ništa osim vječnih mučnih zahtjeva. i čak ne — ne bijelo.. na Kocki. bezum­ nom. razumnu žrtvu. sa staklenim očima. kao od metala. I odjednom se jedna od tih ogromnih ruku polako podigla — polagana. zbroja nad pribrojnikom.. još uvijek spokojno smještene na koljenima. kada se sve ovo nije činilo u ime Jedine Države. odozdo. ruke — jasno: one su — kamene i koljena — jedva izdržavaju njihovu težinu.. koji je imao sreću — ovjenčati praznik svojim stihovima. Tako ponekad biva na fotografijama: previše blizu. A na vrhu. promišljenu. željezna gesta — i s tribine. figura onog.. veličanstvenim kvadratnim konturama.

pred licem čitavog skupa Čuvara — ali ipak: tako se uzbuđi­ vati.. Odjednom nekakav bezumnik — “i oganj s lanca pusti na slobodu” i opet sve gine.. Opet polagana. ali jednog se sjećam: nije se mogla izabrati poučnija i ljepša slika.. I time. 34 . ruka to ne može napisati. prema Stroju. cijepanje atoma ljudskog tijela. crnačke usne. glavom zabačenom unazad — na svom posljednjem ležaju.. naočigled kopni. položio na polugu ogromnu ruku. O nečuvenom zločinu: o bogohulnim stihovima u kojima se Dobrotvor imenovao. Reski. navrh. Težak... čelični ljudi. kao kamen. nikoga ne gledajući (nisam očekivao od njega takvu sramežljivost) — spustio se i sjeo. teška gesta — i na stepenicama Kocke je drugi pjesnik. biti jednak stotinama tisuća volti. kao sudbina. Tamo — treća željezna gesta neljudske ruke.I kaos zakonom zakovao.. zanosni vihor — biti oru­ đe. polako. 1 kao da ga njiše nevidljiv vjetar — prijestupnik ide.” Sve je novo. Dobrotvor je obišao Stroj uoko­ lo. što je još minutu prije plahovito i crveno kolala u srcu. I — ništa: tek lokvica kemijski čiste vode. čelično: čelično sunce.. svjetlucavom dimu — i evo. to je on. Zbog čega nije ranije rekao da mu slijedi visoko. Bljesnulo je neizdržljivo — oštro sječivo zrake — kao drhtaj. Nažalost.. R-13 blijed.. ja imam slabo pamćenje za stihove. U jednom najmanjem diferenci­ jalu sekunde promaklo mi je usporedo s njim nečije lice — oštri crni trokut — i odmah se izbrisalo: moje oči — tisuću očiju. tamo. Ispruženo tijelo — u laganom. posljednji u njegovom životu — i on je licem okrenut nebu. Kakav li mora biti taj vatreni. Ruka se spustila uključujući struju. sive. ni daha: sve su oči — na toj ruci. rastvara se zas­ trašujuće brzo. tek čujno pucketanje u cijevima Stroja.. svaki je put to bilo — kao čudo.. Sve je to bilo jednostavno.. Usne mu se tresu. brzi — oštrog tona — troheji. ne manje. stepenicu —još — i evo korak. da. Razumijem: pred licem Dobro­ tvora. Kakva veličanstvena sudbina! Nemjerljiva sekunda. Čak sam se pridigao: ne može biti? Ne: njegove debele. Ni šušnja. sve je to znao svatko od nas: da. čelična stabla. disocijacija materije.. to je bilo kao simbol neljudske moći Dobrotvorove. kopni. ne.

od uzbuđenja poluotvorena usta. cvijeće koje njiše vjetar. polagano pro­ lazi kroz tribine — i ususret Njemu podignute su uvis bijele grane ženskih ruku i jednomilijunska bura klicanja.. formule. ako ih ne poznajete.. predvidjela mašta drevnih ljudi gradeći svoje nježno-strašne arkanđele.4 Po starom običaju — deset žena ukrašavalo je cvijećem još uvi­ jek od štrcanja krvi mokru junifu Dobrotvora. nešto od drevne religije. u biti. Osobno ne vidim u cvijeću ništa lijepo — kao i u svemu što pripada divljem svijetu. Vi. . to je — vrlo uvažena starija žena. Koncept: PISMO. davno protjeranom iza Zelenog Zida. prozračan. nevidljivo prisutnih negdje ovdje u našim redovima. koji su od rođenja pokraj svakog čovjeka. Dolje. Da. pred Njim — crvena lica desetina ženskih numera. I zatim opet takvo kli­ canje u čast skupa Čuvara. u predvorju. bolje da ne napišem njezinu numeru jer se bojim da ne napišem o njoj nešto loše. kontrolorka. Njezino ime je IO. Jedino što se na njoj meni ne sviđa je — što su joj se obrazi pomalo objesili — kao riblje škrge (reklo bi se: pa što je tu loše?). Čuvare.Gore. hrana i dr. Bilješka 10. JA DLAKAV. Uostalom. Ujutro sam se spustio dolje potpuno destiliran. za stolićem. 4 Naravno. Jučerašnji je dan bio za mene baš kao onaj papir kroz koji kemičari filtriraju svoje rastvore: sve su čestice odvagnute i sve suvišno osta­ je na tom papiru. Tko zna: možda je upravo njih.. koji ćete čitati ovo — jesu li vam poznate ovakve minute? Žao mi vas je. iz Botaničkog Muzeja.. MEMBRANA. Iako. pogledavala je na sat i zapisivala brojeve onih koji ulaze. nešto pročišćavajuće kao oluja i bura — bilo je u čitavoj svečanosti. Veličanstvenim korakom prvosvećenika On se polagano spušta dolje. Lijepo je samo razumno i lijepo: strojevi. Škripnula je perom i vidio sam na stranici sebe:”D-503” i pored — mrlja. cipele.

i na svim se kućama odjednom spuste rolete... Bijela noć. Da. tamo. a za roletama--------- 36 . staklena ljuska.. Da li joj pokazati ovaj dopis — koji se odnosi na 1-330? Ne znam: ona neće povjerovati (pa kako zapravo i povjerovati?) da sam tu sasvim nedužan. Da i to — i to: danas je htjela k meni zaći O. ako se sada poput okruglog polaganog dima podignu uvis vrhovi kupola slušaonica i ostarjeli mjesec nasmiješi se tintano — kao ona. Evo.. preletio pogledom i — sjeo. na­ posljetku. Buddha.. Ali to je nekakvo drugačije — krhko staklo — ne naše — ne pravo... To je bilo službeno izvješće da se kod mene zapisao broj 1-330 i da se danas u 21 moram javiti njoj — niže je bila adresa. dragi — da. besmislen. to je — tanka. zujao dinamo. kad sam ja toliko nedvosmisleno pokazao svoj stav prema njoj. na gradilištu INTEGRALA nisam nikako mogao usredotočiti — i čak sam jednom pogriješio u računu... apsolutno nelogičan razgovor.. I znam: slijedi težak. Znao sam: pismo koje je ona pročitala — mora još proći i kroz Ured Čuvara (mislim daje suvišno objašnjavati taj prirodni poredak) i primit ću ga poslije 12. samo ne to. pismo je u mojim rukama. I još nešto.Tek što sam joj htio na to skrenuti pažnju. nisam ga pročitao odmah.. No. Ne: poslije svega što je bilo. I to toliko da se kasnije. juri. gledala je. zbunio me upravo onaj osmijeh. Sjetio sam se. Ne znajući zašto. da. Zar ona doista.. za stolićem jutros. Ne. dobiti... I neću se iznenaditi. da nisam mogao. Sve je stakleno-zelenkasto. petnaest do 21. a pod ljuskom vrti se. kad odjednom ona podigne glavu — i kapne na mene isti takav tintani osmijeh: — Evo pisma. ona čak nije ni znala: jesam li bio u Uredu Čuvara — pa ona nije mogla nikako znati da sam bio bolestan — i uopće. osmijeh i. Neka se to riješi mehanički: jednostavno ću joj poslati kopiju dopisa. tutnji. U 12 sati — opet ružičasto-mrke riblje škrge. Dobit ćete ga. kako je ona. Užurbano sam stavljao dopis u džep — i vidio tu svoju užasnu majmunsku ruku. tada u šetnji uzela moju ruku. Otvorio sam ga. I. žuto — đurđice — ružičasti polumjesec. kaplji­ ca tinte zamutila je moj proziran rastvor. da sam potpuno. I bez obzira na sve-------------U glavi mi se vrtio. što mi se nikada nije događalo. već sam ga gurnuo u džep — i brže u svoju sobu.

Ušao sam. Pa. tako sam i mislila: nešto vam je moralo zasmetati — bez obzira što (oštri zubi. Bio sam odsječen od svijeta — sam s njom. žice su se slile.. ni nogom. I ta dva trokuta kao da su proturječila jedan drugomu.. Ali sada je kotač — nepomičan. Bila je tamo negdje meni za leđima. Ustala je — lijeno se protegnula.. s laganim praskom pale su rolete sa svih strana. Junifa je šuš­ tala. I sjetio sam se. davali čitavom licu taj neugodni. — Da.. I vidio sam čudan spoj: tamne obrve visoko podignute prema sljepoočicama — podrugljiv oštar trokut okrenut vrhom prema gore — dvije duboke bore. glupo sam šutio. tijesno. — pružio sam joj ružičasti bon. Kao balavac — glupo. Gledao sam je šuteći. blistavo kolo: ne vidiš posebne žice. nema mjesta. pokraj ormara.” Srce mi je tako zalupalo da su se šipke savile. od nosa prema kutovima usta. leđima okrenuta prema meni sjedila za stolom i nešto pisala. Ali zato ste sada vi — u mojim rukama.. padala — slušao sam — sav sam slušao. Kada ona govori — njeno je lice kao brzo. samo da završim. Nedavno sam trebao izračunati iskrivljenost ulične membrane no­ vog tipa (sada te membrane bogato dekorirane na svim prospektima 37 ...... bio sam bolestan. — Pa. osmijeh).. izračunati. — Dobio sam danas dopis i javljam se.. drevne zem­ lje snova. Kotač se zavrtio. Samo minutu — dobro? Sjednite. I osjećao sam: zapleo sam se — ni rukom. kada je ona sva — odande iz divlje. tijesno je.. Sjećate se: “Svaki broj koji u roku od 48 sati ne prijavi u Ured smatra se. kao balavac sam se nasanjkao. Nisam mogao.. Stajao sam kraj staklenih vrata sa zlatnim brojevima: 1-330. ne: bljesnulo je u stotom djeliću sekunde. — Kako ste točni.. razdražujući X — kao križ: lice iscrtano križem.. Ona je. Pritisnula je dugme. Rebra — željezne šipke. vi niste bili u Uredu Čuvara? — Bio sam. Opet je spustila oči na pismo — što se to kod nje za spuštenim roletama događa? Što će reći — što napraviti za sekundu? Kako to saznati.Čudan osjećaj: osjećao sam rebra — to su nekakve željezne šipke što smetaju — potpuno smetaju srcu. — Evo...

pruženo tijelo. I čujem — vidim: ona. Čujem — i to jasnije nego da vidim — iz plavičasto-sive svilene hrpe isko­ račila je jedna noga. sad je škljocnulo dugme pokraj vrata — na grudima — još niže.. Sjedila je na niskom naslonjaču. Ne: snažni. Zadrhtao sam. Ona je bila u tankoj. Vrata ormara. u tom slučaju. razmišlja još jednu sekundu... Nalila je iz bočice u čašicu. — Slušajte — rekao sam — pa vi znate: sve one koji se truju nikotinom i posebno alkoholom — Jedina Država nemilosrdno. otpila. evo — lupnuo je nekakav poklopac — i opet svila. Staklena svila šušti na ramenima. svila.snimaju za Ured Čuvara ulične razgovore)... s beskonačnim pauzama — udari čekića po šipkama. ali tamo: na Kocki — evo. I sjećam se: udubljena. — Evo. spokojno pogledavala na mene i nehajno otresla pepeo — na moj mali ružičasti bon. Dvije oštre točke — kroz tanku tkaninu. Kao munja sijevnulo je jučeraš­ nje: kamena ruka Dobrotvora. Što je moguće hladnije — pitao sam: — Slušajte. molim. — Izvrstan liker. Dva nježno-okrugla koljena.. Čekić je tamo tukao — u meni — po usijanim šipkama. zašto ste se uopće zapisivali na mene? I zašto ste me prisilili da dođem ovamo? Kao da i ne čuje. Na četverokutnom stoliću pred njom je bočica nečeg otrovnozelenog. Evo. U kutu njenih usana dimilo se — u najtanjoj papirnatoj cjevči­ ci — za drevno pušenje (kako se zove — sad sam zaboravio). Okrenuo sam se. Jasno sam čuo svaki udar i... kao šafran žutoj.. Evo.. koje se sastoji od samo jednog organa — uha. Membrana je još uvijek drhtala. sa zabačenom glavom. neizdrživo oštro sječivo zrake. 38 . U ovom trenutku bio sam takva membrana.. Hoćete? Tek sam tada shvatio: alkohol. ružičasta treperava membrana — čudno biće. otraga.. dvije majušne čašice na noži­ cama. Čvrsto napeta membrana drhti i bilježi tišinu. pa druga. haljini starinskoga kroja. tinjaju ružičasto — dvije žeravice u pepelu. To je bilo tisuću puta okrutnije nego daje bila bez ičega. koljenima — po podu. i odjednom — zar i ona to čuje? Ali ona je spokojno dimila.

. ne. pogrbljen. da zbaci sa sebe svu laž odjeće — i da je u istin­ skom obliku među publikom. i on.Tamne obrve — visoko prema sljepoočicama. još strašnije.. i slonouh — grlio ju je — takvu.. ja sam sigurna u to — vi nećete ni pomisliti da odete u Ured i izvijestite da ja evo — pijem liker — pušim... dok pišem. dvostruko izvijen. uvjerena sam da ćete sada piti sa mnom ovaj očaravajući otrov. On... Točno sam osjećao: sad je opet mrzim. Kunem se.. za mene je to bilo savršeno neočekivano i. — Da. bio mi je jasno vidljiv njen niži tužan trokut: dvije duboke bore od kutova usana prema nosu. Ali. To je — do besrama točno. 39 . ili zauzeti — ili ne znam već što. Neizdrživo — slatke usne (pretpostavljam — to je bio okus “lik­ era” ) — i u mene je izliven gutljaj žarećeg otrova — i još — i još. samo zato. Bit ćete bolesni... kao i svaka časna numera. podrugljivi trokut: — Brzo uništiti nekolicinu — razumnije je nego dati mogućnost mnogima da se upropašćuju — i degeneracija — i tako dalje. podrugljiv ton. Izlila je u usta čitavu čašicu zelenog otrova. barem onog mog najvjernijeg obožavatelja — da. do besrama. — Da društvance takvih ćelavih istina — pustimo na ulicu. I zbog nečega mi je zbog tih bora postalo jasno: taj. jasno shvaćam: sve to tako i mora biti. Što više. sada se trudim prenijeti tadašnje svoje — nenormalne — osjećaje. ustala i sjajeći ružičasto ispod šafran-žutog napravila nekoliko koraka — zaustavila se iza mojeg naslonjača.. Uostalom. Vi ste tako dragi — o.. ima jednako pravo na radosti — i bilo bi nepravedno.. možda... Jer nisam mogao željeti — sada to shvaćam sasvim jasno — nisam mogao sam željeti ono što se potom dogodilo.. Uostalom. No. Sada. oh! Ona se smijala.. oštri. zašto “sad”? Mrzim je cijelo vrijeme.. vi ga znate — zamislite.. to je jasno.... da. ne.. — A najvažnije — ja sam uz vas savršeno sigurna.. I se smijala vrlo čudno i dugo... nekud dublje. zamislite.. Zatim me prodorno pogledala: unutra. Odjednom — ruka oko mojega vrata — usnama o usne. Kakav krajnje drzak..

mila — mila — stao sam žurno bacati sa sebe junifu. — “Od mojih”? “Od mojih” — kojih? I onaj drugi — odjednom je iskočio i zaurlao: — Ja ne dozvoljavam! Ne želim da nitko osim mene. unutra.. Ali nikada o tome ne mislimo. zato što ja vas —ja vas------------Vidio sam: dlakavim šapama grubo ju je uhvatio. odjednom bismo vidjeli.. Znao sam što to znači — pojaviti se na ulici poslije 22:1/2.. samo pomoću više ili manje točnih analogija. sad će se evo razletjeti na komadiće i. jedan od mojih. Više ne znam kako — I je iskliznula..Odvojio sam se od Zemlje i poput samostalnog planeta mahnito se vrteći poletio naniže. Ohladio sam se. taj otrov? — Ah.. No I mi je —još uvijek šuteći prinijela do samih očiju sat na mojoj pločici. eto. naniže — po nekakvoj neizračunatoj orbiti. a drugi. ljubio koljena.. grimiznim morem plamena. Vidio sam — unutar sebe. Sjećam se: bio sam na podu. a sada je izašao čitav. — Da! Da. Bilo je pet do 22:1/2.. odmah sada — ovu minutu... Bilo mi je jasno samo jedno: mrzim je.. D-503. razderao njenu tanku svilu. Ubit ću svakoga tko. gdje ste nabavili taj. odjednom. na Zemlji. naslonivši se leđima na ormar i slušala me. što tada? Iz svih sila uhvatio sam se za slamku — za naslon naslonjača — pitao sam. da bih čuo sam sebe — onog od prije: — Gdje. Ono što se dalje dogodilo mogu opisati samo približno. Ona se sagnula. Jedan — ja od prije. kad bi tanka ljuska koja nam je pod nogama postala staklena. Postao sam staklen. mrzim. šuteći otkopčala moju pločicu. zario zube — sjećam se točno: upravo zubima.” Oštri zubi — oštri podrugljivi trokut obrva.. I evo. Bila smo dvojica... ljuska je pucala. skrivenog tamo u utrobi Zemlje. Sve moje ludilo — odmah kao daje splasnulo. I evo — oči skrivene tom prokletom neprozirnom roletom — stajala je.. mrzim! 40 .. grlio njene noge.. Jednostavno jedan medicinar... I molio: “Sada. Prije je on samo pomalo pružao svoje dlakave šape iz ljuske. Prije mi to nekako nije padalo na pamet — ali to je upravo tako: mi. broj D-503. Ja sam bio —ja. čitavo vrijeme hodamo nad ključalim.

ne osvrćući se — bacio sam se van iz sobe. spuštao i opet dizao — plivao po sinusoidi. nepristojno ništa. BEZ KONCEPTA. Ne spavati noću — kažnjivo je. Drevni su znali da je tamo njihov najveći skeptik koji se dosađuje — Bog. Koncept: NE. Pojurio sam iz sve snage — samo mi je u ušima zviždalo. Znanje. djelovanje otrova.. daje tamo kristalno-modro. Ali pod tim tihim prohladnim staklom — nečujno je jurilo nešto bujno. zveknula o stakleni trotoar.to je vjera.. niz sporedno stubište (bojao sam se da nekog ne sretnem u liftu) — iskočio sam na opustjeli bulevar. Nebo je prekriveno zlatnom — mliječnom koprenom i ne vidi se: što je tamo — dalje. purpurno. I ja. A evo------------41 . dlakavo. NE MOGU. Ginem. Govorio sam sebi: “Noću numere mora­ ju spavati: to je obveza — kao i rad danju. Mi znamo. vatrom obasjane kuće. stakleno blijedo nebo. više. Na satu je bilo minuta do 22:1/2. Sve je to — bila besmislena mašta. golo. Sve je bilo na svom mjestu — tako jednostavno. Krevet se poda mnom dizao. Tako mi se barem tada učinilo.” Ali ipak nisam mogao. Večer. Ja. da znam o sebi sve. Kod ulaza sam se zaustavio.. vjerovao sam. izvijeno. To je neophodno da bi se moglo danju raditi. jurio sam. SAMO TAKO... da ne zakasnim. obično. Nisam u stanju ispunjavati svoje obveze prema Jedinoj Državi. zadihan (gubeći dah). Imao sam tvrdu vjeru u sebe. koje je potpuno uvjereno da je bez greške---------. nisam mogao.. Lagana izmaglica. Ja sada ne znam što je tamo: previše sam toga saznao. Nekako pričvršćujući pločicu u trku. Sagnuo sam se da je podignem — u sekundnoj tišini: nečiji topot iza mene.Bez pozdrava. Noć je bila mučna. Bilješka 11. zakoni­ to: staklene. Oslušnuo sam: iza mene nije bilo nikoga. Odjednom osjetim: na brzinu prikopčana pločica — otkopčala se. Okrenuh se: iza ugla skretalo je nešto maleno. zelenkasta nepomična noć.

rezul­ tat jučerašnjeg trovanja. Odjednom vidim: kod R — tamne oči. ja bih sigurno — sigurno — na neki način unio na taj crtež vaše troheje — završio sam. pokazalo se.... Gubim osjećaj za brojeve: 20 minuta — to može biti 200 ili 200 000. Čelične. Zapisujem ovo samo da bih pokazao. ZA DVADESET MINUTA Na plohi papira. Kada je ušao R-13 bio sam savršeno miran i normalan.. Sve su to — trice. Taj um. i među njima — kao ožiljak vertikalna bora (ne znam je li ona postojala i ranije). Neka: čak mije i drago: sada bi mi samomu bilo. 42 . baš vi. prekriživši noge sjeli u naslonjač kraj vlastitog kreveta i sa znatiželjom gledali kako se vi.. A ja sam pravi —ja — ne on.. čime: gutljajem zelenog otrova — ili njome? Svejedno. nikada nisam znao.. ali u drugom svijetu. meni tuđ. i svi su ti besmisleni osjećaji. kad bi.. sive oči okružene sjenkom besane noći: i za tim čelikom. koji je čak tu zastrašujuću beskonačnost drevnih uspio učiniti probavljivom — pomoću. usne postaju sve sivlje. I po prvi put u životu — upravo tako: prvi put u životu — vidim sebe jasno. I čak tako: kada bi mi ponudili da nacrtam shematski crtež Stroja Dobrotvora.Ja sam — pred zrcalom. Isto kao.. — . zapisivati to što je bilo između mene i R. u dvodimenzionalnom svijetu — ovi su redovi jedan pored drugog. Škljocanje numeratora — i brojevi: R-13. I od “tamo” (a to “tamo” je istovremeno i ovdje i beskrajno daleko) — od “tamo” gledam sebe — njega i čvrsto znam: on — s obrvama izvučenim po pravoj liniji — stranac je. odmjereno promišljajući svaku riječ. kako se može začuđujuće zapetljati i zbuniti ljudski — tako točan i oštar — um. Evo. S osjeća­ jem iskrenog ushićenja počeo sam govoriti o tome kako je prekrasno uspio pretočiti presudu u troheje i više od svega upravo je tim trohe­ jima bio isječen i uništen onaj bezumnik. što je tamo. Ne: točka. razgovijetno. kao nekakvog “njega”. susreo sam se s njim po prvi put u životu. I to je tako divlje: mimo. svjesno — s užasom vidim sebe.... ja — on: crne obrve izvučene po pravoj liniji. grčite na tom krevetu...

o današnjici. Stroj. to jest našu sreću.. Nikakve zbrke oko dobra i zla. Evo našao je nešto u kovčežiću. . prosuđivati.. riječi pljušte kao fontana. To dvoje u raju — imali su izbor. lomiti glavu — etika.. kao Adam i Eva.ne: za dva dana — O ima ružičasti bon za vas. — Pomislite (“p” — fontana) — drevna legenda o raju. meni nepoznatom prtljagom. prskaju. Pa. to je o nama. a kakav pravilno misleći um!” I zato mi je tako blizak — pravomu meni (ja još uvijek smatram onoga prijašnjeg sebe pravim. Plinsko zvono. Drevni ljudi stali bi ovdje razmišljati. asimetrična vanjština. sve je to dobro. — Ah. Oni. elegantno.. izvukao knjižicu i prelistao. raspakirao je — lakirao je smijehom oči. Da! Mi smo pomogli Bogu da konačno nadjača đavola — jer je upravo on nagnao ljude da pogaze zabranu i okuse pogubnu slobodu.. uzvišeno. ili sreća bez slobode — ili sloboda bez sreće: treći izbor nije im bio dan. pa eto: riječju. ovo — da! Ovo. Zavukao je ruku u džep. Ne. on — podmukla zmija. Ne želim više o tome — i gotovo. uzgred budi rečeno. a ovo sada — to je naravno. blesani. odmata.. Da! Zamislite se samo.. — Prekosutra. Stoljećima! I tek smo se mi ponovo sjetili na koji način vratiti sreću!. još slušajte! Drevni Bog i mi zajedno. Pauza. što se tiče Eve. trljao je zatiljak — taj svoj kovčežić s tuđom. evo ovakvu nekakvu rajsku poemicu. ne želim! Namrštio se. Kocka. za istim stolom.. nevini. Zato što to čuva našu neslobodu. ha? I to najozbiljnijim tonom... pomislio sam: “kakva je njegova besmislena. Ne. neetika. I opet smo prostodušni. kristalno — čisto. izabrali su slobodu — i što ćeš: jasno je — nakon toga vjekovima su tugovali za okovima. djetinje jednostavno. Dobrotvor. Čuvari.— Što vam je? — Što — što? Ma jednostavno mi je dosadilo: svi uokolo — pre­ suda. sve je to — veli­ čanstveno. rajski. Sjećam se. A Vi? Kao i prije? Želite li da ona. Okovi — shvaćate — eto u čemu je svjetska bol... samo bolest). R je očito pročitao sve ovo meni na čelu i obgrlivši me oko rame­ na zakikotao se. ha! Kako ne bih shvatio.. presuda. još.. — A za vaš INTEGRAL sastavit ću. Vi! Adame! Da. poskočio. vidite! Prijašnji: usne šljapkaju. 43 .. shvaćate? Prava stvar. prekrasno. sve je: jednostavno. izvukao. A mi čizmetinom po glavi — tras! I gotovo: opet je raj.

Sam sam. Debele usne kratko su se osmjehnule: — Da-da-da! Razumijem — razumijem! Sve mije to poznato. jasno.. Ja — pravi — rekao sam mu. odvratni krik: — Što “isto”? Ne: što je to “isto”? Ne — ja zahtijevam.— Pa da.. — Onda ću joj reći tako. Izbečene oči. a Vas. u ime Dobrotvora.. 44 ... Pa zbogom. Savršeno jasno čuo sam njegove misli: “Prijatelj si mi — prijatelj. iz naslonjača mogao sam vidjeti samo svoje čelo i obrve. hajde? U meni se podigla zavjesa i — šušanj svile.. — “p” me poprskalo. neumjesno — izletjelo mi je (da sam se barem suzdržao!): — A recite: jeste li ikada probali nikotin ili alkohol? R je skupio usne. ružičastobonski. ne spavam. . Ona sama.Vi ste — i vi ste s njom? — zalio se smijehom. vidite. Zrcalo je kod mene visjelo tako da se u njemu moglo ogledati preko stola: odavde. Sasvim sam bolestan. kako se ja — baš ja — grčim u krevetu.. I ne govori tko je to četvrti ušao u naš trokut.. Zbogom! Na vratima se okrenuo kao crna lopta — nazad prema stolu. Ili.. Raz­ japljene crnačke usne.. Tko — pokajte se grešniče. drugim “ja”. I odgovor: — Pa kako da kažem? Osobno nisam. teoretski.. I evo ja — onaj pravi — vidio sam u zrcalu unakaženu drhtavu ravnu obrvu i ja — onaj pravi — čuo sam divlji. No poznavao sam jednu ženu.. Ne shvaćam što mi se događa.. pogledao me ispod oka. ja — pravi — snažno sam uhvatio za vrat onog drugog sebe — divljeg. namjerno sam donio — a zamalo nisam zaboravio. bacio je na stol knjigu: — Moja posljednja. usne.... otkotrljalo se. zagr­ cnuo se i sad će prsnuti. Ja — sam u naslonjaču i prekriživši noge iz nekakvog “tamo” sa znatiželjom gledam. ustručava se. dlakavog. Takav vam je to slučaj! Mene ona tek tako.. A ipak... razumije se. zadihanog... točnije: nasamo s njim. rekao sam R: — Oprostite mi. zelena bočica. — Kako..”..1 bezrazložno. — I — povikao sam.

ni prekosutra — nikada više neću poći. Kako se on tu našao — ne znam: kada sam ulazio u vagon — mislim da ga nije bilo. posebno je pozitivno djelovao na mene. I osjećam: otraga se. ljubomora — ne postoji samo u drevnim knjigama? I glavno —ja! Jednadžbe. U sebi skandiram kotače — i stihove R-a (njegova jučerašnja knjiga). Taj.Zašto — pa. sve će biti jednostavno. RAZMIŠLJANJA O POEZIJI. brojevi — i. Lagana izmaglica.. Ne okrećući se. formule.. Ja sam — sam. Tako je ugodno osjećati nečije budno 45 .. tek kutkom oka. Zar to ludi­ lo — ljubav. Izvrsno sam spavao. Sve mi se čini — ozdravit ću. Večer. zašto smo čitave tri godine ja i O — živjeli tako pri­ jateljski — i odjednom sada samo jedna riječ o toj.. Nebo je prekriveno zlatno-mliječnom koprenom: kada bih znao: što je tamo — više? I kada bih znao: tko sam —ja. pravilno i ograničeno kao krug. ne želim ga vidjeti.. Koncept: OGRANIČAVANJE BESKONAČNOSTI. I shvaćanje upravo te ljepote baš i nedostaje toj. Kraj! Trokut naš se — razbio. Ne bojim se te riječi — “ograničenost”: to je djelo najvišeg što postoji u čovjeku — razuma — i svodi se baš na neprestano ograničavanje beskonačnosti. to je tako — slučajna asocijacija.. Ni sutra. preko ramena. on! Nisam mu htio smetati — i pričinio sam se da nisam vidio. oprezno naginje netko i pogleda­ va na otvorenu stranicu. to — ništa ne razu­ mijem! Ništa. Sutra ću poći k R i reći mu. na dijeljenje beskonačnosti na udobne. Uostalom.. kakav sam —ja? Bilješka 12. dvostruko izvijen. Sve to — uz ritmičnu. sam po sebi nevažan događaj. Upravo je u tome božanska ljepota moje stihije — matematike. lako prih­ vatljive porcije — diferencijale. Sutra će mi doći mila O. Nikakvih onih snova ili bilo kakvih pojava bolesti. rekao bih osnažio me. raširena krila-uši. metričku lupu kotača podzemne željeznice.. mogu ozdraviti. ANĐEO. vidim: ružičasta. da-----------Nije istina: neću poći. Ne mogu. o I.

i ta je istina — dva puta dva. ali on nije shvatio — ili nije htio shvatiti — ni o čemu me nije pitao. Neka to zvuči pomalo sentimentalno ali opet mi u glavu dolazi uvijek ista analogija: anđeli čuvari. sposobnog da griješi. vedrija nego u ovom prekrasnom svije­ tu. Zapravo: postoji li igdje sreća mudrija. radostan osjećaj. Ni kolebanja ni pogrešaka. od najmanjeg netočnog koraka. Sjećam se: čak sam se okrenuo. I zar ne bi bio apsurd kada bi te sretno. i istinski put — je jedan. apsolutnija od drevnog Boga: ona nikada — shvaćate — nikada — ne griješi. uživao sam u sonetu nazvanom “Sreća”. ideal­ no pomnožene dvojke — počele razmišljati o nekakvoj slobodi. Koliko se mnogo toga o čemu su oni samo maštali u našem životu materijaliziralo. I dalje sve o tome: o mudroj.. tj. drevni Bog — sazdao je drevnog. nježno disanje anđela čuvara. čovjeka i dakle sam je pogriješio.. I nema sretnijih od numera koje žive po skladnim vječ­ nim zakonima tablice množenja. jasno — o grešci? Za mene je — aksiom to da je R-13 uspio uhvati­ ti najosnovnije. dakle. čak ovog trenutka rastvoriti pred njim stranice svoga mozga: i to je tako smiren. molećivo sam mu pogledao u oči. Pa. Tu sam opet osjetio. Vječno sliveni u četiri strasnom. On je očito primijetio da je knjiga na mojim koljenima zatvorena — i da su moje misli — daleko. ja sam spreman. Istina je — jedna. ako kažem. uporno. ali samo ju je Kolumbo uspio pronaći. da je to po ljepoti i dubini misli rijetka stvar. vječnoj sreći tablice množenja. Tog trenutka kada sam za svojim leđima osjetio anđela čuvara. Evo prva četiri retka: Vječno zaljubljeni dva puta dva. najprije na zatiljku. o kojima su maštali drevni. naj.oko koje te brižno čuva od najmanje greške. dva puta dva. Svaki je pravi pjesnik — neizbježno Kolumbo. Mislim — neću pogriješiti. i taj istinski put je — četiri. 46 .. Tablica množenja je mudri­ ja. Strastveni ljubavnici na svijetu ovom — Nerazdvojni. a zatim na lijevom uhu — toplo. Amerika je i do Kolumba postojala stoljećima. Tablica množenja postojala je i prije R-13 stoljećima. Čelik — rđa.. ali samo je R13 uspio djevičanskoj šikari brojeva naći novi Eldorado. tj.

Nestaško —jao. АГ se trn u ruku zabi čelikom. Naši pjesnici više ne lebde u sedmom nebu: spustili su se na Zemlju. i uzbuđujuće puckanje roleta koje padaju. i veli­ čanstveni eho himne Jedine Države. 47 . slavujev zvižduk: poezija — to je državna služba.. poezija — to je korist. i intimni zvon kristalno-blistave noćne posude.. veseli gla­ sovi najnovije kuharice i jedva čujni šapat uličnih membrana. predivna sila umjetničke riječi — tratila se savršeno uludo. od zvijeri koja štrca bijesnu pjenu — napravili smo domaću životinju: na isti način ukroćena je kod nas i osedlana nekada divlja stihija — poezija. nepoznati moji čitatelji (sada ste mi vi isto tako dragi i bliski i nedostižni — kao što je bio i on u tom trenutku). jao — kući je otrčao. Mislio sam: kako se moglo dogoditi da drevnima nije padala u oči sva besmislenost nji­ hove književnosti i poezije? Najveća. veličanstvena cjelina — naš Institut Državnih Pjesnika i Pisaca. neće pobožno pokloniti pred samopožrtvovnim radom te Numere nad Numerama? A mučni. njihova je lira — jutarnje šuštanje električnih četkica za zube i strašan tresak iskri u Stroju Dobrotvora. To je bio moj put: od dijela ka cjelini: dio R-13. Naše čuvene “Matematičke None”: zar bi mogli bez njih u školi tako iskreno i nježno zavoljeli četiri računske radnje? A “Trnje” — klasični primjer: Čuvari su — trnje na ruži koji čuvaju nježni Državni cvjetić od grubih dodira. Isto tako smiješno i apsurdno kao i to što je more kod drevnih po čitave dane tiho tuklo u obalu i u val­ ovima zapreteni milijuni kilogramometara — propadali su samo na podgrijavanje osjećaja kod zaljubljenih. . Jednostavno je smiješno: svatko je pisao — o čemu mu je palo na pamet. Mi od zaljubljenog šapata valova — dobivamo struju. crveni “Cvjetovi sudskih presuda”? A besmrtna tragedija “Kašnjenje na posao”? I priručna knjiga “Stanse o spolnoj higijeni”? Sav život u svoj svojoj složenosti i ljepoti — zauvijek je iskovan u zlatu riječi. Čije će kameno srce ostati ravnodušno pri pogledu na nevine dječje usne koje tepaju. Sada poezija — više nije drzak.” I tako dalje? A “Svakodnevne ode Dobro­ tvoru”? Tko se. kao molitvu: “Zao dječak ružu hvata rukom. pročitavši ih. oni zajedno s nama stupaju pod strogim mehaničkim maršem Glazbene Tvornice.Ostaje mi samo jedno: sve ispričati vama.

kod kuće ste? Drago mi je. polagana igla u srce: — Aha.. i još više — na desetom katu. kopni. Probudio sam se u zoru — u oči ružičasti. Poludjeli oblaci. zidova. zaspao. Sve je dobro. 48 . POTPUNO BESMISLEN DOGAĐAJ.. a ne ona. Otići ćemo. kao kristalići soli u vodi. s nama — u Uredu. mutnom rastvoru — vise nisko i više. u zahodu. Za dvije minute stajao sam na uglu. Koncept: MAGLA.. kako bismo i vaš život učinili božanstveno-razumnim i toč­ nim. u skladu s Tablicom Sati.. svratio sam u svoju sobu. bogovi su postali kao mi: dakle — mi smo postali — kao bogovi. pada. U 11:45. ni za što da se uhvatiš. prije nego što sam trebao poći na uobičajene fizičke radove.. ma. kao stoje naš. Osmjehnuo sam se. Do viđenja. Ja sam nesumnjivo već zdrav. Čekajte me na uglu. I još je sigurna: čuje se po glasu. sad ću porazgovarati s njom onako kako treba. u kuhinji. Nema više kuća: stakleni zidovi rastvorili su se u magli. čvrsti nebeski svod. nekakav neočekivani budući požar. Ali. Odjednom telefon.. dolje. — Vi vrlo dobro znate da ćete napraviti onako kako vam ja kažem. i bliže i više nema granica između neba i zemlje.Naši bogovi — ovdje su. TI.. Gledajući s pločnika — tamne figure ljudi u kućama — izgledaju kao izmjerene Čestice u košmamom.. nepoznati moji planetarni čitatelji. posvuda. od jednog kraja do drugog — magla. okruglo. Za dvije minute. “Onako kako vam ja kažem”. sve leti. — Vi vrlo dobro znate: ja sada moram na posao. I sve se dimi — možda. svugdje. Točno u 11:45 — namjerno sam tada pogledao na sat — da bih se uhvatio za brojeve — da bi me barem brojevi spasili. glas — dugačka. vidjet ćete kamo. Bilješka 13. sve je teže — i lakše. Jutarnje zvono — ustajem — i sasvim drugo: kroz stakla stropa. u radionici. I doći ćemo k vama. Morao sam joj pokazati đa mnome upravlja Jedina Država. Navečer će doći O.

ružičastim.uostalom. na koncu mora uzdahnuti posljednji put i — umrijeti. Vrlo. Nisam se odvajao od sata. odavno zaboravljeno “ti”. sekundu se koleba — i potom strmoglavo niže. Ove: prije jedne sekunde nije ih bilo. Znam.. same usne.. zlatnim. — Čini se da sam vas zadržala. — Da. Na uglu u bijeloj magli — krv — rez oštrim nožem — usne. Kraj. dobro. Čitav svijet je — jedna neobuhvatna žena.. tek jedva čujno. jedino se nepokoreno može voljeti. Negdje daleko kroz maglu. Bio sam — oštra. dvije minute do dvanaest. također dobro. od vlažne magle satkane junife užurbano su postojale pokraj mene sekundu. I takva je radost pokoriti se tome “treba”. Na posao — ionako sam zakasnio. deset minuta. drhtava kazaljka sekunde. i mi 49 . Sjećam se: rasijano sam se nasmiješio i bez ikakve veze rekao: — Magla. Da. a onda bi se neočekivano rastvorile u maglu. bačen uvis. A zatim njoj: — Ne volim maglu. — Ti voliš maglu? To drevno. i tek sad — nožem — i još kapa slatka krv. egzaktnom zakonu — i upiti se u magnet. Kako je ja--------. usne. pjevalo je sunce. Bojim se magle. voliš — zato što je ne možeš sebi podčiniti. iz nje prelijeva se u mene — i znam: tako treba.. Ali tre­ bao sam joj pokazati. Bojiš se zato što je ona jača od tebe.. — Znači — voliš. Sad ste već zakasnili. Tri. Jer. ne voliš zato — što se bojiš. bisernim. Kako je mrzim. svejedno. do boli slatkim otkucajem srca. svakom dlačicom. Šuteći gledao sam joj usne. Uostalom. Kod nekih su ružičaste. “ti” gospodara robu — ušlo je u mene oštro.. Vjerojatno je komadu željeza isto tako drago pokoriti se neizbježnom.. da: kasno je. Išli smo dvoje — a jedno. na zemlju. Osam. I upravo zbog toga — upravo zbog toga ja. I čovjek. polako: da. sve se punilo elastičnim. ja sam rob i to je — također potrebno.. crvenim. svakim.. Bliže — naslonila se na mene ramenom — mi smo jedno. — naglas sam rekao sebi. poslije agonije... to je tako.Sive. Kamen. Sve su žene. nježna ograda od cije­ log svijeta. elastično-okrugle: prsten.. svakim živcem.

i kako god bi se okrenuo — opet ima samo profil. Tako. a sada sam znao. u polupraznoj garaži. bila su zarasla sve te dane — i tek sad su se otvo­ rila. Ranije — sve je bilo oko Sunca. nasmiješila se. škare — usne.. Bljesnula je oštri­ ca škara-usana i liječnik je rekao: — Tako. sunce. radosno zrijemo. oprezno čuvajući ono što sazrijeva — pročitao natpis:”Medicinski Ured”. neprozirna vrata. vrlo izoštren: blis­ tava oštrica — nos.. reći ću. blaženo.smo — u njezinoj utrobi. sa zatvorenim očima.. još se nismo rodili.. teglama. — Ovdje je danas dežuran baš jedan. Tako mora biti. zaplovili. ja sam — pod Strojem Dobrotvora. dobro! Ako nešto bude — dotrčat ću. pio 50 . I opet.. škripava.. u Drevnoj Kući. kao u knjizi. Staklene police sa šarenim bocama. Ali to mi je — daleko. široko — još šire: širom. Teška. da ne možemo ići na posao.. đavolice! Umjesto da radiš kao i svi. — I se zaustavila pored vrata. Najopasnija bolest —ja ništa opas­ nije i ne znam. blaženo. ruke — znao sam. Svejedno: samo da je hodati. Razumijem... I čovječuljak — vrlo tanušan. Njene su usne — moje. Na uglu. Nisam pitao kamo idemo. Starica kraj vrata Drevne Kuće. uzeli smo aero. Staklena soba. zarasla usta sa zrakama — borama. očima samo. Sve sam shvatio. Vjerojatno. ja sam — lopov. Krao sam svoj rad od Jedine Države. pomaknula. bujati sve elastičnije — — Pa evo.. I za nama je zaplovilo sve: ružičasto-zlatna magla. sjela je za upravljač.. nerazorivo jasno: sve je za mene: sunce. ja — moje oči. — Ah. Kablovi. — nasmijao se. najtanušnijom papirnatom rukom brzo je nešto napisao. Kao daje čitav izrezan od papira. Modrikaste iskre u cijevima. usne.. Nisam ni slušao što mu je govorila I: gledao sam kako je govorila — i osjećao: nezadrživo se osmjehujem. napisao drugi — dao ga meni. i dao listić I. To su bila uvjerenja da smo bili — bolesni. odjednom tako dragog i bliskog.. Gledati.. okrenula starter “naprijed” i mi smo se odvojili od Zemlje. hodati. puna zlatne magle. Ja sam izdaleka. zlatno — za mene. magla.. sve je oko mene — polako. no. najtanja oštrica profila liječnika. Uzeo sam listić ne kolebajući se ni trena. svejedno. O njemu sam govorila onda. zatvorila se i odmah se s bolom rastvorilo srce. I meni je jasno. ružičasto. Mila.. kao i tada.

zlatan osmijeh Buddhe. Kako sam pun! Kad bi znali kako sam pun! 51 . širom meni otvorene zlatne oči — i kroz njih sam polako ulazio unutra. I neizbježno. nije bilo računa. Bili su samo nježno-oštri stisnuti zubi. To me umiruje. zar sve to nije slično na drevnu bolest snoviđe­ nja? 1 ako je tako — zar nije svejedno: jedan apsurd više ili manje? Osim toga. ako je sve to bilo upravo tako. utrčao — i zaustavio se. Bacio sam se nazad — u tu sobu gdje je ona još vjerojatno zakopčavala junifu pred zrcalom... — Znala sam to. sve dublje. I tiši­ na — tek u uglu — tisuću milja dalje. I — moj stari san. Brzo je ustala.sam. tek što sam prešao preko praga — odjednom imao sam silnu potrebu da me dotakne ramenom — tek na sekundu ramenom. Ali. . otkidao se. Evo — jasno vidim —još se ljulja starinska alka na ključu u vratima ormara. umiruje i vas. ne bojite se? Pa. a I — nema. Sad ste propali. Nikuda nije mogla izaći — izlaz iz sobe samo je jedan — a ipak je nema. Ali zar nije čitav dan. prsnut će-------Sazrelo je. Bilo mi je tako neugodno. pali anđeo.. do viđenja! Vratit ćete se sami.. U redu? Otvorila je vrata ormara s ugrađenim zrcalom.. nije bilo mene. kapaju kapi u umivaoniku i ja — svemir... planetarni moji čitatelji. nadam se. Nije bilo ružičastog bona. — Dakle. čak sam otvorio i ormar i opi­ pao šarene. modro. ništa više. Sve sam pretražio. preko ramena — na mene.. ogmula junifu i stalan svoj osmijeh-ugriz.. Ne. sada tako jasan: sve je natopljeno zlatno-ružičastim sokom i sad će se preliti preko ruba. drevne haljine: nikoga. tamnozeleni safijan. i od kaplje do kaplje — ere. Poslušno sam izašao. Ogmuvši junifu nagnuo sam se k I — i očima je upijao u sebe posljednji put.. kao željezo u magnet. sa slatkom pokomošću egzaktnom apsolutnom zakonu — ulio sam se u nju. što učiniti. šafran-žuto. Znala sam tebe. uvjeren sam: ranije ili kasnije svaki apsurd uspjet ću uključiti u nekakav silogizam. epohe.. pričati vam o tom savršeno nevjerojatnom događaju.. pio. svjetlucanje zrcala. No. — rekla je I. Polumrak soba. čekala je. šuteći gledao u širom otvorene oči na mene — i opet. od samog jutra bio tako pun nevjerojatnih stvari. nije bilo Jedine Države. vrlo tiho.

U sobi s desne strane — vidim susjeda: nad knjigom — njegova kvrga­ va. Još uvijek o jučerašnjem događaju. a u meni: kad bih se mogao svom snagom uhvatiti za tu ruku.. istina je. Imam mnogo — trebam vam tako mnogo. nečitkih redova. U biti. Koncept: “MOJ”.. trenutnu pukotinu između rolete i poda — vidim: žuta ruka uhvatila je knjigu. onaj od prije. čvrst prsten ružičastih ruku oko moga vrata.. Vi niste moj! — Kakva je to divlja terminologija: “moj”. U petnaest do 22 kod mene u sobi — radostan. nego u drevnom. iza zida s desne strane. sve slabiji — prekinuo se — ruke se spustile. Opipao sam u džepu: evo — šuška. bezumnom svijetu korijena iz minus jedan. HLADAN POD. ali sad.Bilješka 14. Rolete padaju. Jer ja sada ne živim u našem razumnom svijetu. zauvijek — taj neizdržljivo hladan pod. — zapeo sam: palo mi je na pamet — ranije nisam bio... pa potvrda... Znači — dogodilo se.. Sve je ovo bolest. I odmah sam se sjetio: da. NE SMUEM.. Osjećao sam kako su mi pocrvenili obrazi. Ali u meni je sve to — kao iskle­ sano.. teško: kako ću — poslije svega — s njom. — Mislila sam — htjela sam vas sresti danas na šetnji. — Ja. I evo — 21:1/2.. Tamo. ružičasti vihor. — Što vam je — pitao je dežumi. — Vi niste onaj. Ja nikada i nisam bio. i zbog toga nekako — mora biti. bolestan sam. Dao sam papirić dežurnom. žuta parabola. Hodam — teško... U sobi s lijeve strane — spuštene su rolete.. Osobni Sat prije spavanja bio sam zauzet i nisam sinoć mogao pisati. 52 . i zbog nečeg mi se čini — ti su redovi o meni.. bolestan.. doista se dogodilo.. s O? I s desne strane jasno osjećam na sebi oči.. to je i bila istina: ja sam. susjedu pada knjiga sa stola na pod i kroz posljednju. ne gledajući sam vidio: dežurni me začuđeno gleda. naravno. neravna čela — i čelo — ogromna. — Danas ste nekako. I evo osjećam: prsten je sve slabiji... jasno vidim bore na čelu — red žutih. Navečer je k meni trebala doći O — to je bio njen dan. Spustio sam se kod dežurnog da uzmem pravo na rolete.

zgrčio se. Pa ipak. Ali.. ona nema snage poči u Ured Čuvara i dakle--------O je ležala. sjedio sam šuteći. zamotala se — licem u jastuk. ali zakon — neizbježan. Odjednom jasno osjećam koliko je sve opustošeno.. Usne su mi se odmah ohladile. izašao sam na hodnik. — promrmljao sam . naniže. pravi ja — nisam htio! A opet: kojim joj riječima reći. pritisnuti svom snagom. ne smijem. Polako sam je poljubio. ružičasti mjesec polako se rastvarao — i ljubio sam je svu. pa ipak. rekla: — Odlazite — ali zbog suza ispalo je kao “otlasite” — i. Nesnosna hladnoća odozdo — sve više. ukočen.. 53 .. Tamo iza stakla — lagani jedva primjetan dim magle. da željezo nije htjelo. eto.. ne mogu joj sve ispričati što se dogodilo — makar zbog toga što bi tako i ona postala sudionica: znam...... prema dizalu — lupnula su vrata.Draga. prazno. Ona mi je otela R.. modre oči bile su zatvorene. egzaktan--------O je podigla lice s jastuka i. ugasio se.. Ljubio sam tu naivnu buc­ mastu boriću na zapešću. Vjerojatno je — isto takva šutljiva hladnoća u modrim.. To je istina: ja. Ali pred noć sigurno će se opet spustiti. Sjedio sam na podu pokraj kreveta — kakav očajno-hladan pod. Ružičasti polumjesec je zadrhtao.. — Shvatite: nisam htio. Ne mogu. Kako joj objasniti. Kakva će to biti noć? O je šutke skliznula kraj mene. Treba — a ne smijem. O je pre­ bacila preko sebe pokrivač. sirota O! Ružičasta usta — ružičasti polumjesec rožićima naniže. naniže. Ona mi je otela O. Pričekaj — viknuo sam: bilo mi je strašno. Sav proniknut hladnoćom. dizalo je već zujalo naniže. Ali. zbog nečega zapamtio sam tu besmislenu sitnicu. — Ja sam svim silama. sve više. nijemim međuplanetarnim prostranstvima. ne otvarajući oči.

završili smo s poslom. Plinsko Zvono daleko je savršeniji aparat — uz primjenu različitih plinova i — naravno.. I tako dalje. kako i zašto. počeli sve puštati s helinga — kad zamislite: kontrolor je ulovio nenumerirarnog čovje­ ka. oba rade jednu te istu stvar — režu grlo živomu čovjeku. naravno.. — Događaj? — Pa da! Zvonce.Bilješka 15. a zatim istog trena zupci su zakačili minus — i na vrhu je drugo: još se ljulja alka na ormaru. sve to u jednoj sekundi. poznato Plinsko Zvono. odigrao se događaj. Tek što sam ušao u heling gdje se gradi INTEGRAL — prema meni Drugi Graditelj. a drugi — razbojnik. A ipak je jedan — dobrotvor. (osmijeh — ukusan. što je glavno. drugim riječima — o sreći milijuna. jedan je sa znakom +. ali to je tako besmisleno kao staviti na jednu stranu kirurga koji radi traheotomiju i razbojnika s ceste: obojica imaju u rukama. tu je visok cilj — briga za sigurnost Jedine Države.) U Operacijskom — rade naši najbolji i najiskusniji liječnici pod neposrednim rukovodstvom samog Dobrotvora. ZRCALNO MORE. izvući. kao od fajansa — tanjur.. To stroj nikako nije mogao provr- 54 ... i priča — nosi na tanjuru nešto neizdržljivo ukus­ no: — Evo vi ste izvoljeli bolovati.. iščezla. Vrata su se. nema. jučer — može se reći. bez rukovodstva. a ovdje bez vas. kada se rad u Operacijskom tek organizirao. I. Odveli smo ga u Operacijski. To je u biti drevni školski eksperiment: miš se stavi pod stakleni poklopac. za jedan okretaj logičke mašine. Tamo su — razni aparati i. bijelo.. golupčića. zračnom se pumpom zrak pod poklopcem sve više razrjeđuje. očito. Ali. bespomoćnom životinjom. Sve je to sasvim jasno. Koncept: ZVONO. tek zatvorila — a nje. Prije oko pet stotina godina. možda potpuno isti nož. Kako je on ovdje dospio — ne mogu shvatiti. to nije iživljavanje nad malenom. pojavili su se glupani koji su uspoređivali Operacijski s drevnom inkvizici­ jom. Tamo će iz njega. Lice mu je kao i uvijek: okruglo. a drugi sa znakom . VJEČNO ĆU GORJETI.

vama.. A sada — sada ne: zato što znam. prozračno. Na tanjuru se očito pojavilo nešto kiselo kao limun.. naviše. toplo zlato. nešto slično čuo. doista. novo. Ali — osjećam ih — razumijete? Čita­ vo vrijeme. I sam zrak — gotovo je ružičast. daje imam — da sam bolestan. ali i nad vama je sunce.. Po stakle­ nim smo se stepenicama popeli na vrh.. i sve je — napeto. vama. Dragi moj — njemu se učinila uvredljivom daleka aluzija da možda on ima maštu. kako bih ja to znao.tati. — Dobro? — okruglo izbečivši fajansne oči. I ako ste i vi nekad bili tako bolesni. I vidim: pulsira i prelijeva se nešto u staklenim sokovima INTEGRALA.. o teškom teretu neizbježne sreće koju će on ponijeti tamo. kakvo biva. I — kraj mene u magli. “Voliš maglu?” Da. znam. poznajete to ružičasto. ali još uvijek — živo je. tko su onil — A. za sat — iskapat će ružičasta krv. što je tu dobro? Ako je tom nenumeriranom pošlo za rukom. Ne želim. Kakve to veze ima s ovim? — Takve.. Uostalom. oni su — posvuda. sve je — dobro. kao što sam ja sada — vi znate. oni su — kraj INTEGRALA.. — Sve je — dobro — glasno sam rekao... Vi 55 . sve je — živo: živo je i mekano — kamenje. — Ma. živo je i toplo — željezo. vidim: INTEGRAL misli o velikoj i strašnoj svojoj budućnosti. I još znam — ne želim ozdraviti.znači. što bih ja da sam na vašem mjestu — otišao i zamolio da mi naprave tu operaciju. što sad: prije tjedan dana — i ja bih se vjerojat­ no uvrijedio. kakvo može biti — sunce ujutro. oni. živi su i nasmiješeni do posljednjeg — ljudi. začudno. eto. nepoznatima. čitavo vrijeme. — To jest. i sve je prožeto nježnom sunčanom krvlju.) — Pa. Sve je — pod nama dolje — kao na dlanu. i maglu. San? Ali još uvijek osjećam: nerazumljiva slatka bol u desnom ramenu — privinuvši se uz desno rame. Može se dogoditi za sat — sve će iščeznuti. koji vječno tražite i nikada ne nalazite. Vi koji čitate ove bilješke — tko god da jeste. oni su tu. jeste li čuli: navodno su izumili nekakvu operaciju — odstranjuju maštu? (Neki dan sam.. sve volim. — Da.

Šutio sam.. odmjereno i brzo. Brže — dolje. nepomračena bezumljem misli. Mi smo mislili — imate nešto opas­ no . harmonija. pružali. poslušno se povijale. savršeni ljudi. gipkog kao čelik. Svake tri sekunde — eksplozija. osmijeh — djeteta.. kao polu­ ge jednog ogromnog stroja. rebra. Vidio sam: unutar staklenog tijela pričvršćivali su poprečna i uzdužna rebra. glazba. k njima. s njima! I evo — rame uz rame. šipove. staklenih stepenica pod 56 . po staklenim tračnicama polako su se kotrljala prozračno-staklena čudovišta — dizalice i isto. kroz prozorčić.. potresna ljepota.ćete naći. očovječeni.. rumeni obrazi. letjet će — plameni Timur-Lenk sreće. kako je: je li vam bolje danas? — Kako. pla­ menom su spajali staklene unutarnje stijenke. Vidio sam: prema Tayloru. i nećete još dugo čekati. Nisam mogao — nisam mogao slagati tim očima. kao i ljudi. shvaćate. U rukama su im svjetlucale cjevčice: rezali su plamenom. zrcalna. Na vrhu. zaokretali ljudi. — sjaji se čelo.. gdje glavni faktori proizvode napreza­ nje u kvadratnom iznosu... — Hej. dolje su se naginjali. Odmarao sam se. Nisam imao snage podignuti pogled — titralo mi je pred očima od svjetlucavih. vi ćete biti sretni — vi morate biti sretni. Krv mi je šiknula u lice. D-503! Molim vas ovamo! Ovdje smo.. Ravnomjerni pokreti: gipko-okrugli. nevin. I odjednom jedan — spokojno se okrenuo prema meni: — Pa. Tijelo INTEGRALA skoro je gotovo: elegantan. Ne saslušavši ga. I to je bilo isto. sliven s njima. Plivao sam po zrcalnom moru. bolje? — Pa — nije vas bilo jučer. Vidio sam. tonuo. saginjale i provlačile unutra.. izduženi elipsoid od našeg stakla — vječnog kao zlato. dobili čvrst okvir s podupiračima. svake će tri sekunde moćni rep INTE­ GRALA rigati plamen i plinove u svemirsko prostranstvo — i letjet će. To je bila najviša. navrat-nanos potrčao sam gore k njemu — sramno se spasio bijegom. pojavilo se fajansno lice sjajeći okru­ glom bjelinom. uhvaćen čeličnim rit­ mom. u utrobu INTEGRALA svoj teret.. na krmi su postavili postolje za ogromni raketni motor. po taktu. čela. kutove.

Ružičasta krv je istekla. Ne mogu bez nje — a ona... Pogledao sam naviše.. Bilješka 16. i ni mrvice sjene. Ja se nikada više neću moći uliti u precizni mehanički ritam. gluhi? Zovem vas. ni kaplje vode. i u isto vri­ jeme jasno. četiri dana — ne znam: svi su dani —jedan. tražiti kutak u kojem bih skrio pogled — i vječno. Tamo se mutno sunce podizalo izmučeno podnevom. na kraju ne nađem snage proći i----------I hladna iskra — kroz mene: ja sam — prazan. Koncept: ŽUTO. tri. Od tada sam je vidio samo jednom prilikom šetnje.. zločin­ cu. dok. kamo sada. Niže je — bio INTE­ GRAL. u plamen. Prije dva.. što vam je? — To je Drugi Graditelj — odmah pokraj uha: izgleda — već duže vremena viče. zovem. Nisam pisao nekoliko dana. Ja ću — vječno gorjet i. usijan pijesak. i po žutom pijesku bez kraja.nogama i sa svakom stepenicom — sve beznadežnije: meni. mrtav. ali trebat će i o njoj. Ne znam koliko: svi su dani — jedan. zašto sam došao ovamo. Što je to sa mnom? Ispustio sam kormilo. sivo-staklast. neću plivati po zrcalnomimom moru. i nju također. aero se trese i juri. da je sve isto kao i prije. otkako je onako neshvatljivo iščezla u Drevnoj Kući. prazan svijet.. trzati se.. otrovanom — ovdje nije mjesto. DVODIMENZIONALNA SJENA. papirnato tanki doktor i još neki četvrti — 57 . Promaknula je kraj mene i na sekundu napunila žuti. meni je — svejed­ no. ali komandne palice nema i ne znam kuda jurim: dolje — i sad ću o zemlju. — Pa što ste Vi D-503.. Svi su dani — jedne boje — žute. ili gore — u sunce. jasno mi je da je sve to — samo moja mašta. Motor zuji iz sve snage.. Izašao sam iz prozorčića na palubu i zaustavio se: ne znam. Pod ruku s njom — uz rame s njom — dvostruki S. NEIZLJEČIVA DUŠA.. ne znam. kao isušen.

njima.. tamnoputi. i evo već se izgubili u sivo-plavom nebu. tražim očima u sivo-plavim valovima.. pokraj glave S-a nagnula se prema onome s prstima zrakama. A ja. To je bilo jučer. Pokraj mene. točno u 22. smeta­ ju i lovim se u tome što je besmisleno. I trčim.. sa strane. dvodimenzionalna sjena: kroz nju prolaze. otpuhan vihorom na nenastanjen otok. njišući se. Otrčao sam tamo i cijeli sam sat. Čuvarima. I možda se. Bacam slušalicu — i ne mogu.” I opet u slušalici — lagan šum. i leđima osjećam: sjena brza za mnom. na nju gaze. Nije došla. Ali ovdje je: telefon. Učinilo mi se da čujem riječ INTEGRAL: svi četvero okrenuli su se prema meni. upravo ove minute. rukama mašem u suprotnom ritmu od ritma koraka. poznato da sam ja. Zašto svakoga dana čujem za sobom njegove spljoštene. kao da gazi po lokvama? Zašto po čitave dane ide za mnom — kao sjena? Ispred. dok pišem ovo — ona. kao snopovi zraka — neobično tanki. trčim sve brže.zapamtio sam samo njegove prste: izlijetali su iz rukava junife. visoki. da se u bijelom prorezu što prije pojavi: 1-330.. a ne smijem. Tamo — k njoj. i od nje nikuda. isušeni put. Ili im je već. Nje nije bilo. sam.. šljapkave korake. Možda je ta pup­ kovina — ona. plovio je mimo. i opet žuti. Shvaćate? I odjednom — imate čudan osjećaj: ruke su strane. Stajao sam pred numeratorom i s nježnošću ga i mržnjom molio da škljocne. mahnula mi. bijeli. ni za što. sivo-plava. spuštale se rolete. nikuda. prskavi R? Ili S? . ne mogu više.. pored mene. nečiji koraci u hodniku — pokraj vrata njene sobe i šutnja. i tražim.. 58 . od 16 do 17 lutao oko kuće u kojoj ona živi. zatvorivši oči. ružičasti. U taktu čule su se tisuće nogu. izlazili su iz dizala blijedi. sve vrijeme vas vidi. sam —jedan. Navečer toga dana ona je imala ružičasti bon za mene. U svojoj sobi — naposljetku. Opet uzi­ mam slušalicu: “Da. privezana nevidljivom pupkovinom. ali ona je — neprestano ovdje. Kada bi vam rekli: vaša sjena vas vidi. Ona je podigla ruku. 1-330. I? Ne znam. milijunonogi gorostas. numere. molim.. u redovima. Lupkala su vrata. prislanja k nekome ramenom i isto onako govori nekome: “Ti voliš?” Kome? Tko je on? Onaj s prstima zrakama ili usnati. dugački. vrat je — prikovan. Ili odjednom — bezuvjetno se moram okrenu­ ti.

mašući nepotrebnim. obješen za noge — šutio sam. izvmuto. odjednom čujem — Glazbenu Tvornicu. unutra. naglavce izvmutom — svijetu: nekakvi strojevi — postoljem uvis i ljudiantipodi zalijepljeni za strop. obješeni nogama uvis. ja moram u Medicinski Ured. nekakvim vitlom. i preda mnom — dvostruko izvijena sjena. čvrsto zatvorih za sobom vrata 59 . kao na porugu. S naporom. ove iste sekunde — u Medicinski Ured po potvrdu da sam bolestan. i shvaćam: prošlo je 17. Ja odjednom čujem tišinu. unutra — gori kamin. Oči nisam smio podići. ja sam — zakasnio. Zašto me je doveo ovamo a ne u Operacijski. Poslušno sam pošao za njim. tuđim rukama. Moram brže. sav se crveneći od srama. Zaustavili smo se. I vidim: kao u vodi — u staklenoj površi­ ni. s najvećim trudom sam se osmjehnuo i rekao — nešto je trebalo reći: — Ja. ogromno nijemo Zvono. Pa zašto onda?” Ali ona — šuti. Ali nisam mogao podignuti pogled. Lagani šušanj. a ne stvarno. miču se nečije sjene. Oko mene — staklena.A. — U čemu je stvar? Zašto stojite ovdje? Besmisleno izvmut. svi su odavno otišli. inače će me pokupiti i-----------. zašto me je poštedio — o tome toga trenutka ja čak nisam ni pomislio: jed­ nim skokom — preskočih stepenice. i još niže — okovano debelim staklom pločnika — nebo. čitavo vrijeme hodao sam u divljem.. osjećao kako u mene prodiru dva sivo-čelična svrdla. ne gledajući. žutim suncem zalivena. Sjećam se: bilo mi je krivo više od svega što sam posljednji put u životu sve vidio upravo ovako. Preda mnom — stepenice. odvedu u Ope­ racijski — odmah će se sve završiti i odmah ću sve iskupiti. I ja ću pravo tamo. tamo... Jedan korak — i vidjet ću: likove u bijelim liječničkim mantilima. izvrnuti blistavi zidovi i izvmuto.. Ostati ovdje i mimo čekati dok me ne vide. pustinja. Ja sam. i tamni prozori očiju i. — Pođite za mnom — grubo je rekao S. reći ću joj “ti” — obvezno “ti”: “Pa ti znaš — ja ne mogu bez tebe.. visim ja.Evo sad odnekud — oštro — podsmješljivi ugao prema sljepooči­ cama podignutih obrva. obješen za noge.. možda će to biti i najbolje. ja sam napokon odvojio oči od stakla pod nogama — odjednom su mi u lice prsnula zlatna slova “Medicinski”. ja sam — sam.

Ali. ravnina.. Jednom tek jedva zamjetna borića na neči­ jem licu — i ona je već zauvijek u vama. odbija. Onaj isti. kratkonog — očima je — kao na rogove nabadao pacijente. pa vi ste matematičar? — Da. Površina je postala volumenom.. sjeni. tek sad otvorila se brana u grudima. — Pa. Čuo sam sada: iz slavine umivaonika — polagano kapaju kapi u tišinu. — Da. davno zaboravljena riječ... A mi smo na površini. i vihor propelera aera i vaše drhtave usne i još nečije. žutom svijetu. tamo u taj zrcalni svijet. Tako: kao da od jutra nisam disao. baš. — uhvatio sam ga za ruku. Ponekad smo govorili “kao jedna duša”. da. kamo sa znatiželjom gledamo kao djeca — djeca uopće nisu tako glupa. pravo na oštricu — nešto o nesanici. to je zrcalo. i žmirkamo očima od sunca. Ali ipak. tijelom.. nije je bilo — i odjednom. i ta modra električna iskra u cijevi. 60 .. 1 shvaćate: hladno zrcalo odražava. a ja. svijetom. kao da nije tuklo srce — i tek sad sam udahnuo prvi put. Površina.. Škarice-usne svjetlu­ cale su. Zašto je nitko nema. kao prema rođenom. drevna. oštri­ ca — nož. Duša? Ta čudna. zamislite — od nekakvog plamena ta nepropusna površina odjednom se razmekšala i više ništa po njoj ne klizi — sve propada unutra. Još sam jače stegnuo najtanju ruku: bilo bi mi jezivo izgubiti pojas za spašavanje.. i unutar zrcala — unutar vas — sunce. u čemu je bit? Ja nekako — ne mogu zami­ sliti. — Ali — zapravo.. zašto odjednom ta duša? Nije je bilo. a ovo — upija i od svega trag je — zauvijek. ali duša---------— To je jako opasno — promucao sam. — Kod vas stvari loše stoje. I znao sam. i vani — promaknula je sjenka aera.. jednom ste čuli u tišini pala je kapljica i vi čujete i sada. samo za trenutak. svjetlucave škarice-usne. uvjeravam vas. Samo po površini. snovima.. i drugi — najtanji. “ravnodušno”. to je — zauvijek... Dvoje: jedan — nizak... — Neizlječivo — odrezale su škare.. — Vidite. evo vidite. evo. kako bih vam.. osmjehivale se. Očito se kod vas stvorila duša.— uzdahnuo sam. Jurnuo sam k njemu..

neke posebne razloge... zar niste i vi sami primi­ jetili kod nekog nešto slično — vrlo slično. I učinilo mi se: sasvim sam jasno vidio umotanu u tanku tkaninu toga osmijeha riječ — slovo — ime. jedino ime.... Samo kirurgija. Ekstirpirati maštu. Ali on je već glasno počeo 0 nečem drugom: — A za besanicu. zašto nemarno peije. — A — progunđao je ovaj i otrupkao nazad u kabinet. vrlo blisko. Papirnata ruka lagano je i nježno legla na moju ruku. samo kirurgija tu može. Pogledao me.. Onaj drugi je čuo. Ili je i to opet samo mašta? Jedva sam dočekao dok mi je napisao potvrdu o bolesti za danas 1 sutra. Ostali smo sami. Govorio sam vam (tanušnog na rogove) — govorio sam vam: treba svima — svima treba maštu. dugo hodao uokolo i gledao kroz kosti lubanje — u moj mozak. Moj kole­ ga ne govori uzalud o epidemiji. a mi nemamo kamo letjeti: mi smo — doletjeli...... zato što nam krila više nisu potrebna — imamo aero. Krila su za — let. još jednom šuteći. — Gledajte — rekao je on — broj D-503 je graditelj INTE­ GRALA i siguran sam — to bi narušilo. profilno se lice nagnulo blizu meni.. šapnuo je: — Otkrit ću vam jednu tajnu — to nije samo kod vas. snažno sam mu stisnuo ruku i istrčao van. to bi nam pomoglo da spriječimo epidemiju.. nasmijao se oštro. Evo sutra ujutro prošetajte. poput oštrice skalpela. — Izvanredno. prikucao i mene. mi smo — našli. za te vaše snove — mogu vam jedino savjeto­ vati da više pješačite.. krila bi samo smetala. izvanredno zanimljivo! Slušajte: a biste li pri­ stali.. Ako vi nemate. Opet me probo očima. najtanje se osmjehujući. kratkonogo dotrupkao iz svog kabineta. — skočio sam sa stolice. — i on me značajno pogledao. Stavio je ogromne rendgenske naočale.. pa makar do Drevne Kuće. krila — imamo samo lopatične kosti — bazu za krila? Pa.. 61 . kažete? Vrag bi ga znao! Još malo pa čemo i do kolere doći. očima nabio na rogove mog najtanjeg liječnika. — U čemu je stvar? Kako: duša? Duša.— Zašto? A. Sjetite se.. da vas stavimo u alkohol? To bi za Jedinu Državu bilo izvanredno.. Na što on cilja — na koga? Zar-----------— Slušajte.. zapisujući nešto u knjižicu... podrazumijeva se. Zar nije tako? Rastreseno sam klimnuo glavom.

Iz beskrajnog zelenog oceana iza Zida valjao se na mene divlji val korijenja. bulevaru) hodao sam do početka koordina­ ta. cvijeća. O velika. tako je bilo jednom. da su svi iksevi pronađeni — u mojoj jed­ nadžbi pojavile su se nove nepoznanice. Dugo smo se gledali u oči — u ta okna iz površinskog svijeta u drugi. oštrokapajuće kapi iz umivaoni­ ka — tako je bilo. besmislenog svijeta drveća. nosi me uvis. meni nerazumljivu misao. najveći od svih pronalazaka.. Čovjek je prestao biti divlja životinja tek onda kada smo mi tim Zidom izolirali svoj svijet strojeva. ptica. brzo. žute oči. lišća — propeo se — sad će me zapljusnuti. UMRO SAM. koje uporno ponavljaju jednu te istu. božansko-ograničavajuća mudrosti zidova. možda. granja. na sreću. a ne po hipotenuzi. Kroz stakla na mene — maglovito. U meni — kao šareni vihor jučerašnje: prevrnute kuće i ljudi. od kojih je odnedavno izgrađen cijeli moj svijet. Iz te točke kreću — osi X. savršeni svijet — od nerazumnog. upravo u onom trenutku kada sam mis­ lio da se sve razmrsilo.. pregrada! To je. kao aero. Da bih ispunio liječnikov recept namjerno sam izabrao put po dvjema katetama. tamo gdje je “duša”. Po osi X (59. Z. I evo već druge katete: kružni put u podnožju Zelenog Zida.. svjetlucave škare. Jučer. Y.Srce je — lako.. Ali. Kakva? Bilješka 17. HODNICI. između mene i divljeg zelenog oceana — staklo je Zida. I u meni se komeša: “A 62 . I sve to — trgajući meso — vrtoglavo se kreće tamo — iza površine rastopljene ognjem. Koncept: KROZ STAKLO. životinja. Znao sam: sutra — nekakva radost. sumorno — tupa njuška nekakve zvijeri. Potpuno sam zbunjen. Početak koordinata u cijeloj toj priči je — naravno. mučno-tuđe ruke. iza-površinski. i od čovjeka — najfinijeg i najprecizni­ jeg mehanizma — pretvorit ću se. i nosi. Drevna Kuća.

Vidio sam: pored staričinih nogu — grm srebrnasto-gorkog pelina (dvorište Drevne Kuće — također je muzej brižljivo očuvan u pretpovijesnom obliku). starica miluje grančicu.. Tek je došla. žutooki — u svojoj apsurdnoj. žute su oči trepnule. čvrsto smo povezani nekakvim žilicama i kroz te žilice — jedna zajednička. tu je.... I u jednom treptaju: ja.. — I! Draga! 63 . ali ja sam — samo iznimka. Još zrcalo na vra­ tima ormara i tamo u ključanici — ključ sa starinskom alkom. Zrake — bore oko usta. prljavoj hrpi lišća i u svom neizračunatom životu — sretniji od nas?” Mahnuo sam rukom. — A-ha.. pelin. Nagnuo sam se — i poljubio zarasle. Zrcalo. tako. lukave zrake iz žutih očiju. ne dišući. Pelin je pružio grančicu prema ruci starice. Tu je.. Starica se obrisala. nestale u lišću.. žute oči — svi smo jedno. ali obećao sam u ovim zapisima biti otvoren do kraja. Ali čuo sam samo: lupalo je pored — ne u meni... ja sam bolestan.. Već vidim tamno-crvene zidove Drevne Kuće — i mila zarasla staričina usta — iz svih sila jurim starici: — Tu je? Zarasla usta polako su se otvorila: — A tko to — ona? — Ah. zvonke sobe — zbog nečeg — pravo tamo — u spavaću. na njenim koljenima — žuta sunčana pruga.. tako. meke. ustuknule.. Bijedno stvorenje! Kakva besmislica: on da je — sretniji od nas! Možda je sretniji od mene — da. I na kraju: — Pa dobro.. Pa evo. sunce. kao mahovinom obrasle usne. Već kod vrata. već negdje pored mene — moje srce. kao da klečim na koljenima pred njom. pa tko — tko? Pa I naravno. uhvatio sam za kvaku i odjednom: “A što ako ona tamo nije sama?” Stao sam — prislušku­ jući. Da — da. sa zatvorenim očima. Široka i nezgužvana postelja.. prekrasna krv. tako. Da i ja... I niko­ gaTiho sam zazvao: — I! Ovdje si? — I još tiše. silovita.što ako je on. nasmijala se. starica. koje prodiru unutar mene — sve dublje. Sad se sramim pisati o tome. Ušao sam.. ja sam s njom tada — aerom. Trkom kroz poznate polutamne.

pomislio sam: “Greška je daje sila teže konstanta. oči koje prisluškuju. Ne mogu sada objasniti. a tamo — nikoga. I ipak — opet tamo. crveni.. Onaj — tupo tapka gore. s naporom — potplati su mi odjednom postali olovni. promicala je glava S-a. 64 .Tišina. Jedan korak — pod nogama se zaljuljalo.” I tu — eksplozija: na samom kraju lupnula su vrata. ali to mi je bilo neugodno: čvrsto sam stisnuo slavinu i izašao. ovamo. utiskujući se u zid — skliznuo sam gore — prema tom nezaključanom stanu. Polako sam. Znači.. treća: zaključano. zacvilješe. presaviti se. on. U trenu kraj vrata. umro sam. najlakši — bacio sam se k ogradi. povukao jedna vrata. Išao sam polako.”.. Brzo otvaram vrata ormara — unutra sam.. Kao munja — samo jedan goli zaključak. u tami — čvrsto ih zatvaram. u jednom kriku “Ti!” — vrisnu­ ti iz sebe sve. zašto. Dakle — sve moje formule---------. Ja sam — opet lagan. ona je u nekom drugom “stanu”. ni sam ne znam — zbog čega. Samo kad bi vrata! Molio sam ih. usne. Na nešto me to podsjeća — opet trenutni. netko je brzo otapkao po pločicama. mlatarajući ružičastim krilima-ušima. to je on. Sve je bilo zaključano. Samo u bijelu šalicu umivaonika iz slavine kapa voda. Sjećam se jasno. ali ona su drvena: zaškripaše. goli. u očima se zacrnilo. Čujem — kroz šum krvi — opet škripe vrata. Kao vihor pored mene — zeleno. Po širokom mračnom stubištu otrčao sam dolje. bez premisa zaključak — točnije krhotina: ‘Taj put I----------------. meko. zaplivao ne­ kuda niže. osim tog je­ dnog jedinog “našeg” stana. druga. žuti Buddha —ja — pred zrcal­ nim vratima ormara: moje blijedo lice. Skamenio sam se: dolje — upisana u tamni kvadrat sjene pro­ zorske rešetke.. bez premisa (premise ne znam ni sada): “Ne smije — nipošto — nipošto me ne smije vid­ jeti.” I na prstima. užurbano. Uhvatio sam se — za ključ u vratima ormara — i evo alka se njiše. u jednoj riječi.. Ovdje je — nema: to je jasno.

treba ići dalje. niže. Ali što je onda.. gurnuo sam — vrata se otvorila — mutno svjetlo. beskonačna. — Vi? Ovdje? — 1 njegove škare škljocnuše. još jednom — glasnije. Valjda — da moram otići odatle: zato što me on brzo. gledao i uopće nisam shvaćao što mi je on govorio.Kasnije. ali tek sam nakon nekog vremena oživio. ja sam — pokraj teških neprozirnih vrata: buka dopire od tamo. Bacio sam se — ali već je bilo kasno: bio sam odsječen ovdje. brzo promičuća stijenka. istočkana crta.. možda glasovi — ne znam. Za vratima — tišina. otvorio oči: tamno i osjećam — niže. jasno — sve to nije igra moje bolesne mašte. tko se od nas dvojice više zaprepastio — preda mnom bio je moj skalpelonosni. papirnatim trbuhom potisnuo do kraja tog svjetlijeg dijela hodnika — i gurnuo u leđa. blistava. treperava. Skrenuo sam nadesno. pretpostavljam oko dvadeset minuta. teško. A ja —ja kao da nikada i nisam znao niti jedne ljudske riječi: šutio sam. dvije. Hodao sam. Na okruglim svodovima — žarulje. samo. već od nekakvog drugačijeg. Sličilo je pomalo “tu­ nelima” naših podzemnih željeznica. drhtavo disanje (sram me je priz­ nati — tako je sve bilo neočekivano i nerazumljivo).. hodnik se proširio. starinskog materijala.. Na kraju — mekani udarac: ono što je padalo pod mojim nogama — sada je nepomično. kad sam morao zapisivati sve te strašne događaje. Pružio sam ruku — uhvatio se — ogrebla me hrapava. Svejedno. Minuta. svojim ravnim. 65 . ali puno uže i ne od našeg stak­ la. Možda strojevi. Hodnik. U tami sam napipao nekakvu ručicu. Nemam predodžbe koliko sam dugo bio mrtav. tri — sve niže. lampe su jače zasjale. otvorila. Nešto je zazveketalo. što? Slušao sam svoje isprekidano. Pale su mi na pamet podzemne katakombe u kojima su se skrivali za vrijeme Dvjestogodišnjeg Rata. najvjerojatnije 5 — 10 sekundi. Vidio sam: iza mene se uvis brzo podizala malena kvadratna platforma. Tisućutonska tišina. najtanji doktor. počeo sam kopati po sjećanju i po knjigama — i sada naravno — shvaćam: to je bilo stanje privremene smrti. na prstu je krv. Nekakva nejasna buka. poznato drevnima i — koliko znam — nama potpuno nepoznato. vrata su se polako. gdje to “ovdje” — ne znam. Ne znam. ali. Pokucao sam.

ona i ja — dvoje — jedno.. zabacivši glavu uvis.. sve dublje zabadajući mi u srce oštru. 1-330. samo sam mislio. Otvorila je oči i rekla: “Prekosutra u 16”. šafran-žuta svila.. Ne sjećam se gdje smo skrenuli u tamu — i u tami po stepenica­ ma gore. Poznata. rukom. Tupo su lupnula vrata.. Drhtanje mora odzvanjati. najtananiji doktor. nepovezano — može biti.. danas.. neizlječivu. htio sam. Tada se polako. Čekala je. ruke... — Neizlječiva duša! Jadniče moj! — nasmijala se — i mene poprskala smijehom: bunilo je prošlo. Saznat ću prekosutra... roletama zaklonjene oči. kraj mene — i zar nije sve­ jedno. Ali. Umro sam — iz ormara.. — Nisam više mogao! Gdje ste bili? Zašto — ni na sekundu ne odvajajući od nje očiju. sva — i mi smo pošli zajedno. slatku iglu — prislonila ramenom. Zato što taj vaš.. šuteći.. govorio sam kao u bunilu — brzo. slijepa. Naposljetku! Naposljetku ona je tu. i posvuda blistaju. zagrizavši usnicu — slušala je glazbu: moje tek jedva čujno drhtanje. — Sjenka — za mnom.. Zašto se ne čuje?” Njene su mi se oči otvorile — širom. Iza ugla opet se pojavio doktor — čudesan. ušao sam unutra.. za petnaestak minuta.. Drhte mi usne. ali znao sam: išla je tako kao i ja — zatvorenih očiju.. zvone os­ mijesi i kako je — kako je sve lijepo. prekrasan. polako.. bez kraja.. kamena rebra i žuti zubi propalih zidova. Je li se sve to uopće dogodilo? Ne znam. koljena — i u glavi je najgluplja misao: “Titranje je zvuk. Nisam vidio. recite da ću se vratiti.. iz zemlje — gola.. — Dakle — zaustavio se pored nje. govori škarama: imam dušu. Doktor je skliznuo za ugao. mislio sam..... Realni trag je samo jedan: na desnoj ruci — na vrhovima prstiju — oderana koža... osmijeh-ugriz. — Čekajte tu — odrezao je doktor i nestao.. — Ništa.. Ali za mnom. daje ona... gdje je to “ovdje”.— Dozvolite. Osvijestio sam se u jednom od bezbrojnih kutaka u dvorištu Drevne Kuće: nekakva ograda. na INTEGRALU Drugi Graditelj me uvje­ 66 . On je slučajno. I otišla.. ništa! Ispričat ću vam poslije.

koliko se sjećam — uopće nisam začudio. zelene vode. Toliko sam se naviknuo na nevjerojatne stvari da se. žudno sjedinio se s I. I evo polako izra­ njam s dna na površinu i negdje na sredini dubine otvaram oči: moja soba. goli vrat . kao prevmut. RANE I FLASTER.. Ležim. Koncept: LOGIČKA PRAŠUMA. paučina je i na očima. oslobađajući se haljine. i umjesto tvrdih uglačanih površina — unaokolo je nešto iskrivljeno i dlakavo. brzo. Bilješka 18. tupa bol u vršcima prstiju. uzburkane. logički lanac. Lako moguće.ravao da me on sam vidio kako sam slučajno tim prstima dotaknuo brusilicu — i da je u tome čitava stvar. 67 . otvorio — i odjednom iza zrcalnih vrata. još uvijek zeleno. skamenjeno jutro. Još je zeleno. kriknuo sam — i još jednom otvorio oči. pre­ tovaren brod. i u tome je nešto meni tako strašno da nisam izdržao. podrhtava. skamenjeno jutro. možda je i tako.. San. Ne znam — ništa ne znam. Hm. To mi smeta u potpunosti ispuniti određene Tablicom sate sna. Ja sam — u krevetu. trodi­ menzionalno. na stranici ormara. I ja ne znam sad: što je san — što java. Moja soba. Do zvona je još dugo. VIŠE NIKADA. slijepo. u koljenima.. Sinoć sam legao — i istog trena nestao na dno sna. Kao sad vidim: kroz pukotinu vrata u tami — oštra zraka sunca kao munja prelama se na tlu. Na zrcalnim vratima or­ mara — komadić sunca — meni u oči. više — i ta surova blistava oštrica pala je na njen zabačeni. ništa nisam pitao: brzo u ormar. Sloj mukle. iracionalne veličine probijaju kroz sve pouzdano. zatvorio sam za sobom zrcalna vrata — i zadihano. uobičajeno. Ali sav sam — kao u paučini.. Na vratima ormara komadić sunca. sva ružičasta — I. nemam snage ustati. razmišljam — i razmotava se ne­ vjerojatno čudan. Ali još uvijek ubrzano kuca. brizga srce. To je — nesumnjivo bilo. Ipak sam ustao. Najbolje bi bilo — otvoriti ormar.

Kroz maglu — dugački. zaplovila. kao vidljivi predmeti.. škorpionu nalik. brojao do pedeset: pedeset propisanih pokreta žvakanja za svaki zalogaj.Svakoj jednadžbi. A može biti. stakleni stolovi. Ali osjećam: živim odvojeno od ostalih. na površini. spuštam se niže. sa svojim bićima koja govore bez riječi. ograđen mekim zidom koji prigušuje zvukove. nužno. i one su također bile neobične. nerazumljive. Zvonce.. zajedno sa svima. Za iracionalne formule. ni matematika ni smrt — nikada ne griješe.. zakovitlala se. sam. i istovremeno. sama je sebe dobrovoljno probadala svim onim što. Bile su to iste takve nepoznate i strašne prašume kao i one — iza Zelenog Zida. neminovno moraju postojati: zato što u matematici. a čitavo vrijeme prisut­ nim minusom — žalcem: V-l. ali nisam nalazio izlaza iz tog divljeg logičkog šipražja. slična legendarnom škorpionu drevnih. Onda je.. svakoj formuli u površinskom svijetu odgo­ varaju krivulja ili tijelo. Dan. besko­ načno malo. bilježim svoje ime u knjigu onih koji odlaze — kao i ostali. kao na ekranu. i nije to nešto drugo... ne iščezavajući — samo prikriveno dnevnim svjetlom. podrugljive sjenke — iracionalne formule. sa skrivenim. ne umirući. ova besmislena “duša” — isto tako stvarna kao i moja junifa. koji ne umiru — a predvečer bivaju pokriveni noćnom tamom. za moj korijen iz minus jedan ne poznajemo odgovarajuća tijela — nikada ih nismo vidjeli. Ali u tome i je strahota.. dakle. kao moje čizme — iako ih sad ne vidim (oni su iza zrcal­ nih vrata ormara)? I ako čizme nisu bolest — zašto je “duša” bolest? Tražio sam. i iza tog zida je — moj svijet.. makinalno udarajući takt. ispod površine. Ustao sam ne dočekavši zvono i počeo trčkarati po sobi. Izdaleka kroz maglu otkucava metronom. I. I ako ta tijela mi ne vidimo u našem svijetu. što su ta tijela — nevidljiva — a postoje. za njih posto­ ji — mora postojati — čitav ogroman svijet tamo. beskrajni hodnici? 68 . prolaze pred nama njihove bizarne.. ormari. Činilo mi se — kroz nekakvo debelo staklo — vidim: beskonačno veliko. polako. u taktu žvaču lopte — glave. Moja matematika — do sada jedini pouzdan i postojan otok u čitavom mom iščašenom životu — također se otrgnula. Ali eto: ako je taj svijet — samo moj — zašto je on u ovim zapisi­ ma? Zašto su ovdje ti besmisleni “snovi”. već sama moja “duša”. šuteći. U glavi — lagana drhtava magla.. i u taktu te poznate — ugodne glazbe ja sam makinalno. Sve to.

zaboravio sam Zemlju. ružičastu O.. Pa da. Venera? Tako i ja sada živim. da se opet čitav preli­ jevam u nju kroz rame. ili. na glasovima i osmjesima numera koje su mi išle ususret. a sve je — sasvim drugačije. nemam više što skrivati: ili udvoje s njom — s onom.. od ruke — odvojen ljudski prst. ranije ili kasnije — treba na nju sletjeti i ja samo zatvaram oči pred tim danom na kojem u mojoj Seksualnoj Tablici piše njeno ime — ime 0-90.. prozor je otvoren. o Zemlji zaboravljaš.. u skladu s Tablicom bili u slušaonicama i samo ja sam.. kroz prepletene prste ruku. dru­ 69 . najneprirodnije od svega.. a ne moj život pre­ pun ikseva i V-l. Taj prst. na zlatu vrha akumulatorskog tornja. to sam — ja. Da bih ispunio liječnikovu uputu (iskreno. NAVEČER: Je li vam poznat onaj osjećaj: kada se aerom dižeš uvis po modroj spirali.. zaboravio sam milu. Zemlja postoji. Svi su. kad bi u stvarnosti to bio samo roman. dostigli smo najviši mogući stupanj razvoja čovjeka).. trči po staklenom pločniku. ne želi biti s drugima: ili evo.. Večeras je daleka Zemlja podsjetila na sebe. avanturistički roman. Ju­ piter. Najvjerojatnije od svega je da ste vi — nepoznati moji čitatelji — djeca u usporedbi s nama (jer nas je odgojila Jedina Država — i dakle. I kao djeca ćete — bez plača progutati sve gorko što ču vam dati kada to bude brižljivo obloženo gustim sirupom avantura. odrezan od cjeline. Zar nije čudno: sve slabije sunčeve zrake padaju pod točno istim kutom kao i one koje se razgorijevaju ujutro.. Večernji ružičasti pepeo — na staklu zidova.. ovako sam. Ah. u lice — vihor. Uostalom — možda će se sve završiti dobro. To je bio u biti neprirodan prizor: zamislite ljudski prst.S očajem vidim da umjesto skladne i stroge matematičke poeme u čast Jedine Države meni ispada nekakav fantastičan. iskreno želim ozdrav­ iti) — puna dva sata lutao sam po staklenim. što taj prst uopće ne želi biti na ruci. Kući sam se vratio kad je sunce već zalazilo. u lice fijuče vjetar — Zemlje nema. pravocrtnim pustim bulevarima. kako poguren poskakuje. Ali ipak.. Zemlja je jednako tako daleka kao Saturn. I najčudnije.

na tlo. na moje ruke... O. netko tko je već dugo godina proučavao život. Ali taj je uzdah tek neznatno zanjihao zastor koji me odvajao od svijeta: bio sam sav u potpunosti usmjeren na kuvertu koja je drhtala u mojoj ruci. tisuće sinusoida.. da-----------U očima mi — treperenje. izvukla je i predala mi pismo. najprije još uvijek moram razmisliti. pismo poigrava.. to je. uvijen.. u kojoj je — nisam u to ni sumnjao — pismo od I. Već odavno vas promatram — i vidim: potrebno je da vas kroz život netko vodi za ruku. I evo dolje. znala). zidu..gačija je ta ružičastost — sada je vrlo tiha. pjenušava.. Ovdje — drugi uzdah. nelagodno očima — od te neugodne mrlje. zar ona želi reći. A zašto? — Ne. zbilja ja..ne. u desnom kutu — razlivena mrlja — tu je kapnula. na škrge nalik. Prilazim bliže svjetlosti. Ponavljam: to je — vrlo poštena žena... na pismo sve gušći tamno-ružičasti tužni pepeo. I još jedna rana: na listiću niže. Ne trpim mrlje — svejedno: od crnila ili od. da sam se odvojio od kuverte — i vidio: između škrga. Tamo se gasi sunce i od tamo — na mene. zasljepljujući osmijeh. A ipak. I znam — prije — bilo bi mi samo neugo­ dno. Ali zašto sada ta 70 . toliko očit. I na kraju — kroz sramežljive rolete sasvim tiho: — Razmislit ću dragi. razmislit ću.. I budite mirni: ako osjetim u sebi dosta snage--------. podvučen s dvije crte. uzdah s tri crte i kimanje prema pismu. A zatim: — Jađniče .. Kuverta je rastrgana — brže potpis — i rana — to nije I. svaki put kad vidim njezine obješene. a ujutro je — opet glasna. jedva prim­ jetno (sadržaj pisma ona je po službenoj dužnosti — naravno. nije I. kontrolorka. u predvorju ispod gomile kuverti pokrivenih ružičas­ tim pepelom — IO. Veliki Dobrotvore! Zar mi je suđeno.. Pružajući mi žilavom rukom pismo — uzdahnula je. ne. — Ne. tek pomalo gorka... ne dragi moj: poznajem vas bolje nego vi sami. Osjećam: sav sam oblijepljen njezinim osmijehom — to je flaster za rane koje će mi sada zadati ovo drhtavo pismo u mojim rukama.. bez obzira od čega. obraze — zbog nečega mi je neugodno. i uvjeren sam — gaji prema meni najčistije osjećaje. kroz sramežljive role­ te spuštenih očiju — nježan.

Ja sam njemu. Koncept: BESKRAJNO MALA KOLIČINA TREĆEG REDA. Pa. ove dane—ja ne znam što bih. To “prekosutra” je — danas. tako je bolje: ona je u pravu. Ili je to opet — “duša”? PISMO: “Vi znate. zbogom. Tamo u čudnom hodniku s drhtavom točkastom linijom mutnih sija­ lica. kad sam već bio s njom u nekakvom zabačenom kutu dvorišta Drevne Kuće — ona je rekla: “prekosutra”. Više nikada. Ja ne mogu bez vas — zato što vas volim.. i sve je isto i nigdje nikakvih vrata. možda. dvadeset godina... već okrugla. u krug. i sve — na krilima. i od njega — sve je olovnije i tamnije.sivkasta mrljica — kao oblak. niti jedno proljeće. zapravo. i — razumijete. možda. u svakom slučaju.” O. ili. ne — ne tamo: kasnije. i bez kraja. ISPOD ČELA. Zato što vidim i shvaćam: vama sada na svijetu nitko nije potreban. zato što vas volim ja moram-----------Meni trebaju još samo dva. da bez vas neću imati niti jedan dan. dan 71 .. Više nikada neću. vrlo zahvalna: sama bez njega. zašto-------- Bilješka 19. ma. naravno. osim nje. ili ne.. za ove dane i noći proživjela sam deset ili... i ne znate —ja ne mogu pisati kako treba: sada znate. u krug. tri dana da iz komadića sastavim nešto makar nalik na prijašnju 0-90 — i ja ću poći i sama prijaviti da uki­ dam svoje pravo na vas i vama mora biti bolje. I kao da je moja soba — ne četverokutna. niti jedno jutro. vama mora biti dobro. Ali zašto. druge. to vam nije ni važno.. Zato što je R za mene samo. PREKO OGRADE.

neznatno suncem prošaranom stubištu — polako klizi prema gore mršava. Molila je da bude obvezno — sve kako je tamo napisano. a oči. Deset numera — to je tek jedan stomilijunti dio mase Jedine Države. lupnuo lift.. Na dodatnu šetnju nisam pošao: kako da čovjek zna. Šesnaest sati. Kakvi divni... Evo već se čuju koraci — i vidim kroz vrata — osjećam: na mene je zalijepljen flaster — osmijeh — i zatim pokraj. kod prak­ tičnih izračuna — to je beskonačno mala veličina trećega reda. kada sve zvoni od sunca. Aritmetički nepismenu sućut poznavali su samo drevni: nama je ona smiješna. 72 . i meni nekakav nepoznat muški (sa suglasnikom) broj.— leti. nakrivo nataknuto čelo. osim nekakvih komadićaka i čađe. a za mene je svaki od njih — počasna paljba u čast njoj jedinoj.. S ponosom ovdje zapisujem da ritam našeg rada nije zastao zbog toga niti na trenutak. ispod čela. Zabrujao. — Imate pismo od nje (ispod čela. drugim stu­ bištem — naniže. Pri prvoj eksploziji ispod otvora motora našlo se desetak zblenu­ tih numera s našeg helinga — od njih baš ništa nije ostalo. moćni plo­ tuni. nikoga nema. prazne.. I menije smiješno da sam se jučer mogao udubljivati — čak zapi­ sivati na ovim stranicama — o nekakvoj žalosnoj sivkastoj mrljici. Ja sam — gotovo sam u kući. ispod strehe — unaokolo. nikoga. Ispod čela.. siva sjenka. To je — upravo ono isto “razmekšavanje površine” koja bi trebala biti tvrda poput dijamanta — kao naši zidovi (drevni izraz “udarati glavom o zid”). Kroz osunčane zidove — nadaleko vidim nadesno i nalijevo i dolje — sobe obješene u zraku. Da. kao da se ponavljaju u zrcalima. u čast današnjega dana. ispod strehe). nitko nije ni za­ drhtao: i mi i naši strojevi — produžili smo svoje pravocrtno i kružno kretanje s istom točnošću kao da se ništa nije dogodilo. Škljocanje numeratora. i naš INTEGRAL je već krilat: na njemu su završili postav­ ljanje raketnog motora i danas su ga testirali.... možda joj padne na pamet upravo sad. I samo po plavičastom. Pojurio sam prema uskom bijelom prorezu — i. vrlo neobičan dojam: kao da govori od tamo. o nekakvoj packi.. Preda mnom — nemamo. gdje su oči.

oko čita­ vog Zelenog Zida — a onda se svaliti na krevet — na dno. Brže — pismo. lupati nogama. i moram se iz sve snage pritegnuti da ne preplavim krikom čitavu slušaonicu. Ona će doći. već nekakav baršunasti. slušaonicu. čvrsto stisnuta šačica. učiniti onako kako ona želi.. Ženski — pojavljuje mi se pred očima kakva je nekada živjela: malena — kvačica-bakica. A. k meni. slomljene obrve. Uzimam bon.... Kao fotografska ploča — otiskujem: evo sada se gola noga — objesila preko ruba. otišao.. Nužno mi je da misle da sam ja.. A mo­ ram — u 13. Jača je od mene. i tek primjetan — njen miris.. kao obično...” Pismo — u komadiće. i sve odjednom — kao fontana — odozdo. U zrcalu na sekundu — moje izobličene. uostalom. da povjerujem sve do kraja. u usta je gurnut skut mikroskopske junife. palčić — savijen unutra — lagana.. Meke i baršunaste riječi — kroz mene. U zrcalu moje izobličene. jako mi je žao. metalni glas.. Sam sam. slomljene obrve. i obvezno spustite rolete. ispod njega — dijete.. besmislenom točnošću: zlatan srp — odbljesak svjetlosti na zvučniku. da ga pročitam svojim očima. i od svega ostaje samo jedno: nešto o djeci. Drevna Kuća. kako se čini. kada moram urlati. da i njega isto tako.. Vrlo čudno je to da iz blistavog aparata — ne izlazi. jako mi je. slična onoj kraj Drevne Kuće. živa ilustracija — zavlači se u srce. Kao fotografska ploča sam: sve utiskujem u sebe s nekakvom tuđom.. stranom. Zašto i danas nemam liječničko uvjerenje: da mi je poći hodati.ma daj već! Još jednom se osvrnuvši gurnuo mi je kuvertu.. Što? Ne može biti! Čitam još jednom — preskačem preko redo­ va: “Bon.. Ne.. hodati bez kraja. obvezno — sve kako je tamo napisano. Bon leži na stolu. ne znam: vidjet ću — do večeri je još daleko.. i ja ću. nisam sam: iz kuverte — ružičasti bon. sad će na pod----------73 . Bon je iz njih ispao na stol. olabavile. Predavanje.. kao od mahovine. uostalom. ružičasta lepeza prstiju izlazi na zrak — i sad će. doći će. i moram čvrsto pritegnuti čitavog sebe da bih dva sata — dva sata.. bucmasta sjena — borića na zapešću.” Ruke su mi oslabile. nepomično. o djecogojstvu. kao da sam ja stvarno kod vas. meki. kao i njeno pisamce--------— Molim vas.

do vrha. noge. s lijeve strane. Više se i ne osvrćem. On. moram — već danas. A meni treba ona. i kroz te tri točke — iscr­ tane su linije. U svemu. (osmijehom prikrivena najtananija drhtavica. skrivajući nečiji zločin. ruke. I visjela je nad stolom. To je — O. svučena odjeća — ispod njene odjeće kao da nije bilo više niti jedne opruge. Ići će za mnom do samih vrata — i zatim će. Ili. i opet: ona. i više neću moći nazad. Otraga — poznat. Odlučio sam. I s nasladom sam. bez opruga bile su ruke.. u mene. Nesumnjivo. I ja. na pozornicu se uzmahala junifa s prozirnim krilima. rolete. ja i stol na pozornici — tri točke. stajati dolje. i što mene briga za njeno “treba”. jako dobro! Ja ću — odmah otići. noge. oči — otezao sam s odgovorom. i glas joj je bio bez snage. Pa. I kazaljke u meni — sad će prijeći preko nekog broja. kao pri čitanju neke logičke formule — odjednom osjećam neophodnost. kao po lokvama.. obješen. Njoj treba. Odlučio sam. da netko misli: da je ona — kod mene. Brzo sam otvorio ovaj svoj 74 . Ne želim biti tuđa roleta — ne želim i gotovo.. Kući — po zelenoj. hod. šljapkav. Kad sam se popeo u sobu i okrenuo prekidač — nisam mogao povjerovati svojim očima: kraj mog stola stajala je O. Na stolu još uvijek leži zgužvani ružičasti bon one. Okrenuo sam se: poslušno je skrenula pogled sa stola s djetešcem. stavila na sredinu stola. Slegnuo sam ramenima. točnije — visjela je: tako visi prazna. Ne. anđeo čuvar stavio je točku. uhvatila djetešce — usnama — u bucmastu boriću na zapešću. U pravu ste.I — ženski vrisak. ali ja vidim). znam: S. zakonitost tog ništavnog slučaja. sumračnoj ulici već okatoj od svjetlosti. — Ja — o svom pismu. U meni se otiskuje: ružičasti. Slušao sam: sav otkucavam — kao sat. naliveni do kraja modri tanjurići — oči. s rožićima naniže — polumjesec usana. u moju sobu — dok tamo ne padnu. na pločniku i svrdlima se ušarafljivati gore. — Tako znači. Spušten pogled. spušta se s pozornice. projekcije nekih neminovnih. S nasladom — kao daje ona bila nešto kriva — gledao sam njene modre pune.. Sjela je malo iza mene. Dobili ste ga? Da? Moram znati odgo­ vor.. očima — mene. utiskujući u nju riječ po riječ. napravit ću nešto. još nevidljivih događaja.. rekao: — Odgovor? Pa dobro. vjerojatno.

odveli su nas na akumulatorski toranj. da! Hoću! Dohvatio sam ispod rukopisa ružičasti bon — one — i potrčao niže. Ali samo želim — moram od vas dijete — dajte mi dijete. Na najvišem odmorištu nagnuo sam se preko staklene ograde. ruke među koljenima.I rukopis — “Mi” — njegovim stranicama pokrio sam bon (možda više od samoga sebe. nešto viknula. — To je njen bon? — Zar nije svejedno? Pa. da — njen. Sjedila je na kraju kreveta. Mokra. Zatvorene — kao daje pravo licem prema suncu — oči.. niže ubrzane preko ruba — riječi: — Ne mogu. šutjela je. ja i tamo na stolu šačica s bucmastom borićom. ja sam vam tada kapnula — i vi —. — To želite? Iako dobro znate. Nešto je puknulo.. žurne kaplje — po obra­ zima. Modri tanjurići — preko ruba. sjećam se.. Jednom u djetinjstvu.. otići! Vidio sam: sva je drhtala pod junifom.. Ispada nešto neočeki­ vano. 75 . dolje — ljudi — točke. eto tu — kao tamo — na stolu. i slatko je zadrhtalo srce: “A što ako”? Tada sam se samo još čvršće uhvatio za ogradu.. Sjedila je... a sada sam — skočio dolje. O me je uhvatila za ruku. ja sam vam tada na sedmoj strani.. nego od O). kao bujica preko brane — riječi: — Neka! Ali ja ču ga osjetiti — osjetiti u sebi. nikada više i neka tako bude. dežurnom. i otići ću. ja.. Jedan dan! Tri točke: ona.... blistav smijeh — Da. nečujne. da. i osjećao sam i ja sada — stavio sam ruke nazad i osmjehnuo se: — Što? Želite pod Stroj Dobrotvora? I na mene — isto tako. ali što — shvatio sam tek kad sam se vratio. Već 170 stranica. Vidjeti — barem jednom vidjeti boriću.. ruku čvrsto stisnutih među koljeni­ ma. Glas — sjena glasa: — A sjećate se. Vjerojatnije se O — jednostavno pomaknula.. sad ću otići. Barem nekoliko dana.. — Evo — sve pišem.

Jednu od tih 76 . kao zračnica — puca moje rasuđivanje o “aktivnom pravu”. Imam prema Jedinoj Državi to pravo — da podnesem kaznu. numera. iskre — i ja preko ograde dolje. I vidim.. tamo gdje je bucmasta dječja borića.. Bilješka 20. misli se gase. — grubo sam joj stisnuo ruku i crvene su joj mrlje (sutra — modrice) na nadlanici. odbiti to svoje jedi­ no — a time i najvrednije — pravo. Koncept: PRAŽNJENJE. . na nju treba samo kapnuti jaku kiselinu. od moje nes­ nosne “duše” — i ponovo sam postao kao svi mi. Postoje glinene ideje — i postoje ideje — zauvijek isklesane od zlata ili našeg dragocjenog stakla. daje to samo pomaljanje apsurdne predrasude drevnih — nji­ hove ideje o “pravu”. Sada vidim da je to bilo baš kao električno pražnjenje. Nitko od nas. ne smije. NULTA LITICA.. napokon. i jasno čuješ razgovijetno. ne treba. razrijeđenom zraku — s laganim treskom. Možda me je to “pražnjenje” izliječilo. To je — posljednje. Puls je mojih posljednjih dana posta­ jao sve suši. U meni je sada vrlo tiho i prazno — kao u kući kada su svi otišli i ležiš sam. I da bi odredili materijal od kojeg je satkana ideja. bolestan. kao ovdje — u najčistijem.. I jasno vidim. u Operacijskom ona navede moje ime — neka: u posljednji trenutak — pobožno ću i zah­ valno poljubiti kaznenu ruku Dobrotvora. MATERIJAL IDEJA. i to pravo neću nikome pre­ pustiti. I ako tamo. napetiji — polovi sve bliži — suho pucketanje — još milimetar: eksplozija. Zatim — okrenut prekidač. metalno otkucavanje misli. Pražnjenje — to je najprikladnija definicija. Tiho. zatim — tišina. brži..— Pa? Brže. vidim je pod Plinskim Zvonom.. sada bez imalo boli u mislima vidim O na stepenicama Kocke. metalno-razgovijetno otkucavaju misli: nepoznati aero odnosi me u modru visinu mojih voljenih apstrakcija. U krajnjem sluča­ ju.

kiselina poznavali su i drevni: reductio ad finem. Čak i kod drevnih — najzreliji su znali: izvor prava je — sila. i taj bezumnik koji se drznuo ba­ citi stihom na Jedinu Državu. 200. na drugoj — tona. to je — vršak te piramide. osvijetljeni ružičastim naivnim zrakama jutra povijesti: njihov “Bog” — je huljenje Svete Crkve — isto tako kažnjavao kao i ubojstvo. što je preživjelo u nama od divljine predaka — s tog vrha su jednaki. i misliti da gram može uravnotežiti tonu — to je potpuno jed­ nako. na dnu. kršni. Jedina Država. To je — posljednja mudrost. 20. Eto — isto to božansko pravosuđe o kakvom su maštali ljudi iz kamenih kuća. Ali čujem: ružičasti Venerijanci — tamo nešto o mučenju. Dragi moji: meni je žao — niste sposobni razmišljati filozofsko-matematički. Čini se da se to kod njih tako nazivalo. kao kovači. ali su svi jednako razdijeljeni na 360 stupnjeva. pravo je — funkcija sile. mi smo se vratili na nulu — da. Dakle — raspodjela: toni — prava. Mi smo pak — hvala Dobrotvoru — odrasli i igračke nam nisu potrebne. Ljudska povijest ide prema vrhuncu u krugovima — kao aero. Ali za moj. makar i sićušno nebo negoli modro ništavilo. Vi. Vi. Uranci — surovi i crni. 77 . na drugoj — “mi”. o povratku na barbarska vremena. a gramu — obveze. Da. crveni od znoja. nepokolebljiv i vječan ostat će samo onaj moral koji je sagrađen na četiri pravila. 360 stup­ njeva — opet nula. No. ali oni su se bojali tog otrova. pogubljenjima. shvatite ipak: sve što je veliko — jednostavno je. čini mi se — slažete se sa mnom. i ubojica. koji su znali mudro spaljivati na lomačama — šutite. makar i glineno. i jedi­ ni put od ništavila ka veličini: zaboraviti da si — gram i osjetiti sebe milijuntim dijelom tone. I s tog vrha — tamo. i jednaka je za njih presuda: prijevre­ mena smrt. Pa evo — ako kapnemo na ideju “prava”. rumeni Venerijanci. Krugovi su različiti — zlatni. pentrali stoljećima. na koju su se ljudi. kao drevni Španjolci. Zar nije jasno: pret­ postavljati da “ja” mogu imati nekakva “prava” u odnosu prema državi. Uranci — čujem u svojoj modroj tišini vaše gunđanje. I velik.. gdje poput sićušnih crva još gmiže nešto. oni su više voljeli vidjeti makar kakvo. I pro­ tuzakonita majka — O. I evo od nule — naprijed: 10.. krvavi. opirući se i hropteći. na jednoj — “ja”. vi nadimljeni. I evo — dvije plitice na vagi: na jednoj — gram.

matematički — misleći um jasno je: nula je to — sasvim druga, nova. Pošli smo od nule desno — vratili smo se nuli s lijeve strane i zato: umjesto plus nula — mi imamo minus nulu. Shvaćate? Ova Nula čini mi se kao nekakva šutljiva, ogromna, uska, oštra, kao nož, litica. U okrutnoj, dlakavoj tami, pritajivši disanje mi smo se otisnuli od crne noćne strane Nulte Litice. Stoljećima smo mi, Kolumbi, plovili, plovili, obišli smo svu Zemlju unaokolo i na kraju — hura! Plotun — i svi na jarbole: pred nama je — drugi, dotle nepoznati bok Nulte Litice, ozaren polarnim blistanjem Jedine Države, plava santa, stotine sunaca, milijarde duga... Nema veze što smo samo za debljinu noža udaljeni od druge crne strane Nulte Litice. Nož — to je najtrajnije, najbesmrtnije, najgenijalnije od svega što je izumio čovjek. Nož —je bio giljotina, nož je — univerzalni način rješavanja svih uzlova i po oštrici noža vodi put paradoksa — jedini dostojni put neustrašivog uma.

Bilješka 21. Koncept: AUTORSKI DUG. LED SE NADIMA. NAJTEŽA LJUBAV. Jučer je bio njezin dan, a ona opet — nije došla, i opet od nje — nejasna poruka koja ništa ne objašnjava. Ali miran sam, potpuno miran. Ako ipak radim onako kako je određeno u bilješci, ako ipak odnosim dežurnom njezin bon i zatim spustivši rolete sjedim u sobi sam — to naravno nije zato što ja nemam snage da se oduprem nje­ nim željama. Smiješno! Ne, naravno. Jednostavno — odvojen roleta­ ma od svih flasterno-zacjeljujućih osmijeha mogu na miru pisati ove stranice — to je prvo. I drugo: kod nje, kod I, bojim se izgubiti, možda, jedini ključ koji može razotkriti sve nepoznanice (slučaj s ormarom, moja privremena smrt i tako dalje). A riješiti ih — osjećam se sad obveznim, jednostavno, kao autor ovih zapisa, ne govoreći više o tome daje nepoznato organski neprijatelj čovjeka i homo sapi­ ens — samo je tada čovjek u punom značenju te riječi kada u njego­ voj gramatici više uopće nema upitnika, već samo uskličnici, zarezi i točke.
78

I evo, rukovođen, kako mi se čini, upravo autorskom dužnošću, danas u 16 uzeo sam aero i opet se uputio u Drevnu Kuću. Puhao je snažan suprotni vjetar. Aero se s naporom probijao kroz zračno šipražje, nevidljive grane fijukale su i šibale. Grad ispod — sav kao od plavih santi leda. Odjednom — oblak, brza kosa sjena, led posta­ je kao olovo, nadima se, kao u proljeće, kada stojiš na obali i čekaš: evo sad će sve pući, briznuti, uskovitlati se, pojuriti; ali, minuta za minutom, a led još stoji, i ti se sam nadimaš, srce tuče sve nemirnije, sve češće (uostalom, zašto ja pišem o ovome i otkuda svi ovi neobični osjećaji? Ta nema takvog ledolomca koji bi mogao slomiti najpro­ zračniji i najčvršći kristal našeg života). Kraj ulaza u Drevnu Kuću — nikoga. Prošao sam okolo i vidio staricu — vrataricu pored Zelenog Zida: ruku stavila nad oči, gleda uvis. Tamo nad Zidom — oštri, crni trokuti nekakvih ptica: grakćući napadaju — grudima o čvrstu ogradu od električnih valova — i nazad, i opet su nad Zidom. Vidim: na tamnom licu zaraslom u bore — kose, brze sjene, brz pogled na mene. — Nikoga, nikoga nema ovdje! Da! I nemate zašto ići. Da... Kako to: nemate zašto? I kakav je to neobičan način — smatrati mene samo nečijom sjenkom. A možda ste, upravo svi vi — moje sjenke. Zar nisam vama naselio ove stranice — još nedavno četverokutne bijele pustinje. Zar bi vas bez mene vidjeli svi oni koje ću povesti za sobom uskim stazama ovih redova? Sve ovo joj, naravno, nisam rekao; po vlastitom iskustvu znam: najmučnije je — izazvati kod čovjeka sumnju daje on realnost, trodi­ menzionalna — a ne nekakva drugačija — realnost. Samo sam suho primijetio daje njen posao da otvara vrata i ona me pustila u dvorište. Prazno. Tiho. Vjetar — tamo, za zidovima, dalek, kao taj dan, kada smo rame o rame, dvoje —jedno, izašli odozdo, iz hodnika — ako je to uistinu bilo. Išao sam pod nekakvim kamenim lukovima, gdje koraci, sudarajući se s vlažnim zidovima, padaju iza mene — kao da čitavo vrijeme netko hoda za mnom na petama. Žuti zidovi — s prištevima od crvene cigle — pratili su me kroz tamne kvadratne naočale prozora, pratili kako sam otvarao melodična vrata šupa, kako sam zavirivao po kutovima, ćorsokacima, zakutcima. Vratašca na ogradi i zapušteno zemljište — spomenik Velikom Dvjestogodi-

šnjem Ratu: iz zemlje — gola kamena rebra, žute iskežene čeljusti zidova, drevna peć s vertikalnim dimnjakom — zauvijek okamenjen brod između kamenog žutog i crvenog pljuskanja opeka. Učinilo mi se: upravo sam te žute zube jednom vidio — nejasno, kao na dnu, kroz debljinu vode — i počeo sam tražiti. Propadao sam u jame, spoticao se o kamenje, zahrđale lampe hvatale me za junifu, po čelu puzale u oči oštro-slane kapljice znoja. Nigdje! Tadašnji izlaz iz hodnika nigdje nisam mogao pronaći — nije ga bilo. A uostalom — tako je, možda i bolje: veća je vjerojat­ nost daje sve to bio —jedan od mojih besmislenih “snova”. Umoran, sav od nekakve paučine, prašnjav — već sam otvorio vratašca — da se vratim na glavno dvorište. Odjednom otraga — Sušanj, šljapkavi koraci, i preda mnom — ružičasta krila-uši, dvostruko izvijen osmijeh, S. On je zažmirio, uvio u mene svoja svrdla i pitao: — Šetate? Šutio sam. Ruke su mi smetale. — Pa, što je, osjećate li se sada bolje? — Da, hvala. Izgleda da dolazim na normu. Pustio me — podigao oči uvis. Glava zabačena — i prvi put sam primijetio njegovu jabučicu. Gore na maloj visini — oko 50 metara — brujao je aero. Po nji­ hovom polaganom, niskom letu, po spuštenim crnim surlama na trubama za motrenje — prepoznao stun aparate Čuvara. Ali bilo ih je ne dva ili tri kao obično, već deset do dvanaest (moram se, nažalost, ograničiti na približan broj). — Zašto ih je danas tako mnogo? — smogao sam hrabrosti pitati. — Zašto? Hm... Pravi liječnik — počinje liječiti još zdravog čov­ jeka, takvog, koji će se razboljeti tek sutra, prekosutra, za tjedan dana. Profilaksa, da! Klimnuo je, zašljapkao po kamenim pločama dvorišta. Zatim se okrenuo i — meni preko ramena: — Budite pažljivi! Sam sam. Tiho je. Prazno. Daleko iznad Zelenog Zida uskome­ šale se ptice, vjetar. Što je time htio reći? Aero brzo klizi niz struju. Lagane, teške sjene oblaka, dolje — plave kupole, kocke staklenog leda — postaju olovne, nadimaju se.

80

vidio sam kako podrhtavaju tamno-ružičasti obrazi i primiču mi se sve bliže. što vam je — požurio sam reći (iz blizine. Ali shvaćate: sam taj postupak. dolazim danas u razred (ona radi u Dječjoj — Odgojnoj Tvornici) — a na zidu karikatura.. govorim iskreno. U trenutku sam se osjetio izbače­ nim van. Čitavo vrijeme osluškujem kako vjetar lupa tamnim krilima o staklo zidova.” Ne gledajući. — Da. ja­ sno je. sramežljivo popravila nabor junife medu koljenima. kako mi se čini. Nisam izdržao i pročitao sam joj odlomak iz svoje dvadesete bilješke. gdje se nad krovovima koprcao ogroman vjetar i gdje su nakošeni. zapravo. čitavo vrijeme se ogledavam. i od mene je ta stvar sa škrgama bila sasvim neumjesna).. korisnih misli (za vas.. Što? Ne znam. tvrdi. — Dajte. Da.NAVEČER: Otvorio sam svoj rukopis da bih zabilježio na ovim stranicama neko­ liko. ja u stvarno­ sti. da ničega nalik škrgama nema. uvjeravam vas! Nacrtali su me u nekakvom ribljem obličju. sutra. Može biti. prekosutra. I kada su se kod mene u sobi pojavile poznate mrko-ružičaste škrge — razveselio sam se. Skočio sam: — Što. Sjela je. — Shvaćate. i evo u mojim rukama — suhi. čak pomalo probadajući prsti. čitatelji) o velikom Danu Jednoglasnosti — taj je dan već blizu. pozvala sam čuvare. mračni oblaci — sve niže. Ja jako volim djecu i sma­ tram daje najteža i najviša ljubav — nemilosrdnost — shvaćate? Kako da ne! To se tako križalo s mojim mislima. na kraju krajeva — to i nije važno. čekam. da. počevši od dijela: “Tiho. metalno-razgovijetno otkucavaju misli. — Ma ne. brzo me oblijepila osmijesima — po komadić na svaku od mojih pukotina — i osjetio sam se ugodno i čvrsto svezan. govore da će na Dan Jednoglasnosti.. To nije potrebno toliko vašim Venerijancima koliko nama. 81 . nama — sada. Naravno. I vidio sam: ne mogu sad pisati.. Osvrnula se — i sasvim tiho: — Jeste li čuli. dajte mi to! Ja ću to snimiti na fonograf i prisiliti djecu da nauče napamet... što govore? Što — na Dan Jednoglasnosti? Ugodnih zidova više nije bilo..

već starog oblika. dragi. Čitavu noć — nekakva krila.. i potrebno vam je... Bilješka 22. ne brinite se.IO me odlučno i čvrsto slegnula za ramena (iako sam primijetio: rezonirajući moju zabrinutost — koščice njenih prstiju su drhtale). — Ne. od drveta.. skamenili se. .. ulazi u njega — i ja volim drvenu stolicu: neudobno. — Sjednite. Neobično: zar nije moguće izmisliti neko sredstvo da bi se izli­ ječio od bolesti snova ili je učinio razumnom — možda čak koris­ nom. stoli­ ca pritrčava mom krevetu.. Ja prebirem nogama... — Nipošto! Tada ćete doista pomisliti da sam ja nekakvo dijete — da ne mogu sam. I zatim: ako vam je to potrebno — toga dana bit ču uz vas. ne. Ali stolica — ne naša... vi ste — također dijete. Iako sam shvaćao da moram biti sretan i da nema veće časti nego sobom ovjenčati nečije zrele godine.. Oči spuštene. Ruke opet sramežljivo popravljaju nabor junife koji je ponovo pao između ko­ ljena — i sada o drugom: — Mislim. molim vas: ne požurujte me. ostavit ću svoju djecu u školi nekom drugom — i bit ću s vama. Ona se osmjehnula: nepisani tekst osmijeha. i ja hodam i sklanjam rukama glavu od tih krila. lijeva prednja i desna zadnja). još moram razmisliti. i propevši se zastali. Što li sve pričaju. JA SAM — MIKROB. sadaš­ nja. Eto baš je tako jezivo i neprirodno bilo i to 82 . Zamislite da stojite na obali: valovi — ravnomjerno gore.. zato što ste vi. Nisam se žurio.. SVE SE USAVRŠAVA. dragi. kao konj (desna prednja — i lijeva zadnja. Koncept: SKAMENJENI VALOVI. očito je bio: “Ah. ne — odmahnuo sam. da se moram odlučiti. A zatim — stolica. bolno. kakav tvrdoglav mališan!” zatim je sjela.. Nipošto! (priznajem: za taj dan imao sam druge planove). radi vas.

To je bilo — kao meteor — 119 godina ranije: šetnja se zamrznula i naši redovi — sive grebene valova zaledio je iznenadni mraz. škljocanje. dogodilo se prije 119 godina kada je u najveći gustiš šetača s neba pao meteor. moje usne. Kakvo ružno oružje bio je drevni bič — a koliko ljepote. pomiješala. u četverokut. istegnuo vrat. iz naših redova otkinula se tanka elastično-gipka ženska figura i s krikom: “Dosta! Zabranjujem!” — bacila se pravo tamo. 83 . kao bič. integralne noge. zaustavila naša. poznajem to gipko. poznaju je — u tom trenutku bio sam u to savršeno siguran. naprijed.” Ali tada. mislio: “Sve se u ljudskom društvu beskra­ jno usavršava — i mora se usavršavati. cvilež. zaus­ tavio se. zacvilio. kao i uvijek. kao štene. Posljednji put nešto tome slično. Sve se to dogodilo sasvim blizu meni. pravilno. u sredini troje. kako navode naši ljetopisi. ravnodušno čekalo... Mi smo hodali tako. mo­ je ruke. Mi smo išli kao i prije. otraga — straža. asirski — i ja sam. kao rijeke na zemljopisnoj karti malenog nepoznatog svijeta — očito — mladić. približno svake dvije sekunde — i cvilež. I točno u 13 sati i 6 minuta — u četverokutu se dogodila pomutnja. Ali jedan njen pokret — zaokrećući. Sekundu sam je gledao sa strane kao i svi: ona više nije bila numera — bila je samo čovjek. I zatim — jasno škljocanje. mogao sam vidjeti i najsitnije detalje. Vjerojatno je primijetio nekog u našim redovima: podignuo se na vrhove prstiju.— kad se iznenada zamrsila. kao vijak kad ispadne pri punom gasu. Jedan iz straže škljocnuo je po njemu modrikastom iskrom električnog biča: on je tanko. dvije integralne ruke u zamahu. i vrlo sam jasno zapamtio tanki dugački vrat i na sljepoočici — zam­ ršeni splet plavih žila. postojala je samo kao metafizička supstancija uvrede nanesene Jedinoj Državi. svinula je bedro nalijevo — i odjednom mi je jasno: znam. Tablicom propisana šetnja. tijelo — moje oči. gledajući na graciozne cik-cak iskre. Na kraju bulevara — tamo gdje je grozno zujao akumulatorski toranj — ususret nama četverokut: po bokovima. tj. kako su prikazani vojnici na asirskim spomenicima: tisuću glava — dvije slivene. na junifama tih ljudi — već nema zlatnih numera — i sve je do jeze jasno. Ogromni brojčanik na vrhu tornja — to je bilo lice: nagnulo se iz oblaka i pljucajući dolje sekunde.

je li besmisleno. List. 84 .. točnije. Srce mi se zagrcnulo. beskonačne... a ja se trudim objasniti im. zrcalnoj točki pločnika — njihove trajektorije će se susresti — sad će je uhvatiti... A na mom ramenu — već je teška ruka. asirske redove... tom divljem. poprskano pjegama lice. i trčao k njoj još brže. Sada — u još uvijek jasnoj. od užasa okruglih očiju. Osjetio sam na sebi tisuće. za u oblak utaknutu plavu iglu akumulatorskog tornja. drže me. koji se otkinuo iz mene. račvicu. ali htio sam — kunem se Dobrotvorom.. koji je s drveta otrgnuo neočekivani udar vjetra. kada je gluha zavjesa konačno bila spremna odijeli­ ti me od čitavog tog prekrasnog svijeta vidio sam: nedaleko. I ja se stišavam.Dvoje iz straže — presijecaju joj put. pa vi morate razumjeti. napisao je listić. smiješno. tek. — Čak sam povikao: drži je! Iza mene.. htio sam. ili je imao neki tajni cilj opet me privremeno poštedjeti. pokuša­ va se uhvatiti za svaku poznatu grančicu.. vode me. nije ona! Nije I. no to mi je davalo još više nekakve očajno vesele snage. — Da. okrenula se--------Preda mnom drhtavo. I uvjeren sam da je on bio ponesen prirodnim negodovanjem. pokorno pada dolje. Bijesna.. hladnim svrdlom očiju. da sam ja mislio daje to. dao je jed­ nom od onih koji su me držali — i opet sam slobodan. tj. Ali kako objasniti čitavog sebe. riđe obrve. Na sekundu sam prosvrdlan sivim. Tog trenutka. — Slušajte. Je li u meni vidio da je to (skoro) istina.. I poznati spljošteni glas: — Smatram svojom dužnošću posvjedočiti da je broj D-503 bolestan i da nije u stanju kontrolirati svoje osjećaje. mašući ružičastim krilima-rukama. zaustavilo — i ne razmišljajući: može li se.. Želim kriknuti nešto kao: “Tako joj treba!” “Drži je!” — ali čujem samo svoj šapat. pokorno idem. Ne znam. za leđima: — Ništa niste vikali.. nad zrcalo pločnika skliznula je poznata ogromna glava. opet uključen u pravilne. razumno — bacio sam se u tu točku. da — uhvatio sam se. svu svoju bolest. — Da. burna radost. dlakavorukom. za prozirni led zidova. Evo već dva koraka. granu: tako se i ja grčevito hvatam za svaku šutljivu loptu-glavu. zapisanu na ovim stranicama.

stvarni naši (iako vrlo nesavršeni) prethod­ nici: smjemost je vrlina. prst. Pričaju da postoje cvjetovi koji se otvaraju samo jednom u sto godi­ na. Što ako je sadašnji. a “Ja” — od đavla. i da smo “Mi” — od Boga. na ste­ penice bačena marama. ipak. zauvijek. Evo ja — sam — ukorak sa svima — a ipak odvojen od sviju. žive molekule. zlatne pločice. spozna­ ju svoju individualnost — samo povrijeđeno oko. u suštini nevažan događaj — što ako je to samo početak. Zar nije jasno — da je spoznaja sebe — samo bolest. gnojan prst. Ja možda nisam više fagocit koji djelotvorno i mirno proždire mikrobe (sa plavom sljepoočicom i pjegave): ja sam možda mikrob i možda ih već ima na tisuće među nama. nečije tamne i dlakave oči.. svuda uokolo nečujno prskaju tisućugodišnji pupoljci.. gravirani stupovi ograde. kao da ih nema. Mi hodamo — jedno milijunoglavo tijelo. vjerojatno. Još uvijek drhtim od proživljenih uzbuđenja. Ali. I sada. da su fagociti. kakvu. a gordost je grijeh. i rascvjetavaju se naslonjači. U drevnom svijetu — to su shvaćali kršćani. i u svakom od nas — ta smirena radost. električ­ ne lampe. silazim niza stepenice. blažen i pijan. kao i ja. AKO SAMO. samo prvi meteor od cijelog niza plamenih kamenova što ih beskonačnost ispaljuje na naš stakleni raj? Bilješka 23. Koncept: CVIJEĆE. cipele. k dežurnom. osjećaju sebe. fagociti. Možda o tome nismo znali ništa samo zato što je upravo danas došlo to “jednom u tisuću godina”. RASTVARANJE KRISTALA. Osjećam sam sebe. zub. nad stolićem — nježno85 . zub koji boli: zdravo oko. i brzo pred mojim očima. atomi. stolić dežurnog. koji se još uvijek prave.Četverokut i u njemu pjegavo lice i sljepoočice sa zemljopisnom kartom plavih žila — sklonili se iza ugla. A zašto ne bi postojali i takvi koji cvjetaju jednom u tisuću — deset tisuća godina. kao most po kojem je tek protutnjao vlak.

-tamno. u svojoj sobi. ja sam — bolestan. ja imam — dušu. sve neobuhvatniji. moja glava je na njenim koljenima.. U široko rascvjetanoj čašici naslo­ njača sjedi I.. Ali zar cvjetanje — nije bolest? Zar nije bolno kada prska pupoljak? I ne mislite li daje spermatozoid — najstrašniji mikrob? Ja sam — gore.. nenormalno —jer su bolest i nenormalnost jedno te isto. Zato što ona — nije ona. u I. Ja sam — na podu. jednak je broju na bonu: 1-330. potom broj bona — i vidim njen poznat. jednostavno me sram: ja i — odjednom.. novo. Sve je — neobično. i negdje. prekrasna IO! Vi ste. nevjerojatno daleko. naravno. vrata koja su sada lupnula — sve je to u meni. — Draga I. sluša lupanje pulsa i leti kroz blaženu sekundu. koje drijemaju kao stari­ ca. 86 . oprosti mi! Uopće ne razumijem: govorim takve glu­ posti. A na sekundu smo ja i taj radošću prožeti naslonjač pored kreveta — jedno: i starica koja se prekrasno osmje­ huje kraj vrata Drevne Kuće i divlje neprohodne šume iza Zelenog Zida i nekakve srebrne ruševine na crnom. Savršeno jasno osjećam. Vi se uništavate. već svemir. ja sam — mikrob. i zato osjećam kako je sretan naslonjač. kopne izbrušeni rubovi koje me ograničavaju u prostoru — iščezavam. i rastvaram se u njoj.. — Mjesec — razumijete? IO gleda mene. S ushićenjem pokazujem prstom i kažem. obgrlio sam njene noge.. tako očaravajuće-čedan pokret: popravlja nabore junife u kutovima kolje­ na. postajem sve manji — i istovremeno sve širi. Mila. pjegavim obrazima IO. u njoj. Ali ispada takva besmislica da se zaustav­ ljam. vlažno. — Dragi moj. puls. a nad njenom glavom — kroz staklo zida — visi s nevidljive grane mjesec. kako kopne. nabujalim riječima pokušavam joj objasniti da sam ja — kristal i zato su u meni — vrata. IO uzima od mene ružičasti bon. zbrkanim. ružičasto. i to vam nitko neće reći — nitko. U besmislenim. Taj “nitko” — naravno. vi izgledate bolesno. šutimo.. sve veći.. i tako: ja sam — kristal. zajedno sa mnom. rastvaram se na njenim koljenima. u pravu: —ja sam — nera­ zuman. Tišina. plav i mirisav. nježno.

da bih u biti. i o užasnoj večeri kada sam joj dao dijete. do komičnosti kratke. možda bi se od nje dobilo nešto iznenađujuće dragocjeno.. — A možda sam te trebala iskušati? Možda sam trebala znati hoćeš li učiniti sve što ja želim — da si već potpuno moj? — Da. gledam u njene zjenice. kao i um.— A zašto misliš da su gluposti — nešto loše? Da su ljudsku glu­ post njegovali i odgajali stoljećima.. odlučne linije — i tamni kut podignutih obrva: križ. a moram joj toliko toga ispričati — sve. — Da. — Ali zašto si me mučila. Ona u rastvorenoj čašici naslo­ njača — kao pčela: u nje su i žalac i med. u strahu sam uhvatio ispod jastuka pločicu sa satom.. sve o sebi: o pismu O. kao duga. čak ni misli o tome. trebao. a kako vaše “obveze svakog časnog broja”? Ha? Slatki. (Čini mi se daje u pravu — kako ona sada može biti u krivu?) — I za jednu tvoju glupost — za to što si ti napravio jučer na šet­ nji — volim te još više —još više. obveze.. nekakav je nevidljivi.. s točnošću od pet minuta znamo vrijeme. toga dana. oštri bijeli zubi. i mi. ne gledajući na sat. naslonila se na lakat.. trče. Oduševljeno se (i vjerojatno glupo) smješkam.. — zaustavila se i obrve — još tamnije. kusate. Šutim. Hvala Dobrotvoru: još dvadeset minuta! Ali minute — takve. slatka bol cvjetanja. zašto si me prisiljavala. I zatim opet — pčele — usne... Ali tada — metronom se u meni zaustavio. potpuno! Uzela je moje lice — čitavog mene — u svoje dlanove.. numera. Da. I je podigla glavu. metronom koji tiho otkucava.. tamnicama. ja nisam znao koliko je prošlo. zašto si slala svoje bonove. milimetarski — zatočen u tim sitnim. i zbog nečeg o svojem djetinjstvu — o matematičaru Pljapi. Na kutovima usana — dvije duge.. i kako sam po prvi put bio na prazniku Jednoglasnosti i gorko plakao zato što mi je na takav dan na junifi — bila mrlja od tinte. U mislima prelistavam svoje posljednje bilješke: zapravo nigdje. osmijeh. i u svakoj od njih vidim sebe: ja — malecni.. — Možda. o V-l. 87 . podigla mi glavu: — Da.. zašto nisi dolazila. pretrčavam s jedne na drugu. U svakom od nas.

. i zašto doktor — ili. Moram. što je tamo.. čvrsto je stegnula. — Ne mogu tako — rekao sam. čujem kroza njih šumove. do kraja — kamo god te povela? — Da. ipak će — ostati nekakvi pragovi. polako. Čitavo vrijeme nešto ostavljaš nedorečeno. jame. — Želiš li znati sve? — Da. Ah. glasove — ali ne mogu razaznati riječi. Ne mogu tako. stranice se rasule i nikako da ih složim po redu.. Obećavam ti: kada se završi praznik. dotaknula se mene sva — tako aero u djeliću sekunde. elastično dodirne Zemlju prije ateriranja. i kakvi hodnici. neće biti pravog reda.. kroz mene. I još: čvrsto zabodene u mene udice-pitanja — slične onima kakvima su se drevni služili za hvatanje ribe (Dohistorijski Muzej). svuda! — Dobro. zbacila sa sebe nešto. ničega nije bilo? I mi je položila ruke na rame.) stranicu mojih zapisa. želim. — I ne bojiš se poći za mnom svuda. iksevi. duboko ušla u oči. . sekundu. da: a vaš INTEGRAL — sve zaboravljam upitati — skoro je gotov? Ne: što “ako samo”? Opet? Što “ako samo”? Ona (već kod vrata): — Vidjet ćeš sam.Uzela je moju ruku. draga? lje šutjela. pored mene. slatku žutu prašinu nekakvog cvijeća iza Zida. Sve što je od nje ostalo — tek jedva čujni miris. Zašto ona odjednom o INTEGRALU? . Ja sam — sam. I je odmahnula glavom. — Ti si — evo — ovdje.. koji podsjeća na slatku. daj mi čarape! Brže! Čarape — bačene na moj stol. uvijek ćeš me se sjećati? — Zašto tako? O čemu govoriš? I. ne znam. Odjednom sam čuo kako vjetar lupa o staklo ogromnim krilima (jasno je — tako je bilo čitavo vrijeme — ali ja sam čuo tek sad). U žurbi sam zakačio rukopis. nečeš me zaboraviti. i zbog nečeg sjetio sam se prodornih krikova ptica nad visovima Zele­ nog Zida. Još jedan put.. i njezine su oči već — pored mene. — Hajde. možda. ali što je glavno — ako i ih složim. ni jednom mi nisi rekla kamo sam ja to dospio u Drevnoj Kući. daleke. a ipak kao za nekim drevnim neprozirnim zidom. — Reci. ako samo. na rastvorenu (193.

još jedna minuta — počet će kapati rastaljeni metal. Pa da. nezadrživo me vuče. svakim milimetrom. vidjet ću je... I dakle. ali samo izdaleka. ja ipak želim nju usnama. grozničavo-rumen uznemiren zalazak. logike. jasno: da bi ustanovili istinsko značenje funkcije treba uzeti njenu graničnu vrijednost. zato što bih ja opet htio onu jučerašnju blaženu smrt. Brže — hladne vode. Zato se i bojim I. Tamo će. borim se s njom. ali logika šišti na vrelim ležajevima i nestaje u zraku kao neulovljiva bijela para. Ali ja hoću čak i taj bol — pa neka. Dakle. upravo tako. 89 . rukama. Izdaleka — to će biti bolno. grudima. jest “smrt”. NAVEČER: Kroz staklene zidove kuće — vjetrovit. zato što mi je potrebno.Bilješka 24. Ja sam — kao stroj. pušten na previše velik broj okretaja: ležajevi se usijali. tj. i sve — u ništavilo. Veliki Dobrotvore! Kakva besmisao — htjeti bol. Ah. ne želim. njenu kosu. Lijevam vedrima. njeno rame. Koncept: GRANIČNA VRIJEDNOST FUNKCIJE. Okrećem naslonjač tako da pred očima ne strši to rumenilo. Da. naravno. da bih — njene ruke. kada je očito. Zato što je smrt — upravo najveće rastvaranje mene u Svemiru.. USKRS. a slovom S — smrt. SVE PRECRTATI. ako slovom LJ označimo ljubav. Golo. da oni što bole — negativni pribrojnici — umanjuju sumu koju mi nazivamo — sreća. nikakvih — “dakle”. ljubav i smrt. biti i ona. U tom i jest užas da čak i sada kada je logička funkci­ ja prointegrirana.. upravo tako. da ona tajno sadrži u sebi smrt. Ali zašto su u meni jedno pored drugog i “ne želim” i “želim”? U tom i jest užas.. I jasno je da jučerašnje besmisleno “rastvaranje u Svemiru” uzeto u graničnoj vrijednosti. Sutra je Dan Jednoglasnosti. Čisto. Kome nije jasno. da budem — pored nje.. tada LJ = f (S).

Kažu da su drevni provodili izbore nekako tajno. Razumije se. kao lopovi. koji se još zaplićete u dalekim stoljećima. o tom velikom danu. ravno iz krojačnice. Sutra ću vidjeti. neorganizirane izbore drevnih... (Zasmetali: donijeli su novu. Običaj je da nam za sutrašnji dan uvijek izdaju nove junife. kao u svemu — ni za kakve slučajnosti nema mjesta.. kada ću vidjeti.. isti čaroban prizor koji se ponavlja svake godine. junifu. kada je — smiješno je i reći — bio unaprijed nepoznat rezul­ tat izbora. žagor. koje volim i žalim — za vas. to nije ni nalik na neuređene.) Idem dalje. napra­ viš sebi mali. satni kalendarčić i s uzbuđenjem križaš svaki sat: jedan sat bliže. dolje. i sada bih svugdje nosio sa sobom takav kalen­ darčić i pratio na njemu koliko je još ostalo do sutra. bila su potrebna stoljeća. moćni milijunskostanični organizam. Evo — o Danu Jednoglasnosti. figure koje se prikradaju u tamnim ogrtačima.. Čini mi se daje za nas — nešto slično onome što je za drevne bio “Uskrs”. već za vas. radosni uzvici. Treba li pričati da kod nas i ovdje. nepoznate. Graditi državu na potpuno neproračunatim slučajnostima. jedan sat manje čekanja. da smo mi jedin­ stveni.). trg. Zašto je bila potrebna sva ta tajanstvenost — do danas nije konačno utvrđeno: najvjerojatnije su se izbori povezi- 90 . skriveno. da smo mi — govoreći riječima “Evanđelja” drevnih — jedina Crkva. pa makar izdaleka.. s dubokim poštovanjem podignute ruke. uoči praznika. a uvijek na novi način: moćni kalež sloge. da bi se to shvatilo.. Sutra je — dan godišnjeg izbora Dobrotvora.prelistavam zapise — i vidim: opet sam zaboravio da ne pišem za sebe. U hodniku — koraci. Zato što povijest Jedine Države ne bilježi ni jedan slučaj da se tog veličanstvenog dana makar i jedan glas ohrabrio narušiti veličanstveno jednoglasje. neki naši povjesničari čak tvrde da su dolazili na izborne praznike brižljivo maskirani (zamišljam taj fantastičan — mračan prizor: noć. vidi se. Sutra ćemo opet uručiti Dobrotvoru ključeve postojane tvrđave naše sreće. pur­ purni plamen baklji. nikakvih iznenađenja ne može biti. naslijepo — što može biti besmislenije? A ipak. Da sam siguran da nitko neće vidjeti — časna riječ. Uvijek sam ga volio — još od dječjih dana. I sami izbori imaju više simboličko značenje: da podsjete.. Pamtim.

ne mogu. I na kraju. još nije kasno... Čini mi se da čujem — tamo u sobi I — nečiji šapat. i sam ja. Zatim njen glas: — Ne. Koliko je to ple­ menitije. Želim da ona svaku minutu.. sve to nije to.. možda čak. Uzimam telefonsku slušalicu: — I. a Jedinu Državu od njih samih. nejasno: oči. Želio bih vas pitati. Zato što znam (neka je to bogohuljenje. Zatim pada roleta. vjetar u lice — i stotonski teški. nekakvu disonanciju u uobičajenoj monofoniji. praznovjernim. Čak i kad bi pretpostavili nemoguće tj. htio bih sve precrtati. to što sam sada pisao o Jedno­ glasnosti. I evo. Ja vidim. Draga. isparati. baciti. dvije oštre ružičaste plodnice. Želim da sutra budete sa mnom. ali tako je) praznik je — samo uz nju. časno. lopovska “tajna” drevnih. ne želim! Želim jedno: I. kako glasujem za Dobrotvora ja — i može li biti dru­ gačije. još jedno.. više. ja sam. Ne. nevidljivi Čuvari već su tu.. Pa vi razumijete: ja bih sama. A bez nje — sutrašnje sunce bit će samo tanjurić od lima. što “na kraju još jedno”. zločinačkim obredima. samo onda. kada “svi” i “ja” — to smo jedinstveno “MI”. vi ste? — Da. danju. kako glasuju za Dobrotvora svi.vali s nekakvim mističnim. usne. tihi dodir s krhkim satom. nego kukavička. Mi se nemamo čega sramiti ili što skrivati: svetkujemo izbore otvoreno. I zbog nečeg sinulo mi je ono što se dogodilo jutros na helingu: za šalu sam stavio pod stotonski bat svoj sat — zamah. rame uz rame. ako je ona pored mene. uvijek bude sa mnom — samo sa mnom. I na sekundu. svi vide. Kroza zid s lijeve strane: pred zrcalnim vratima ormara — žena užurbano raskopčava junifu. u našim redovima: oni odmah mogu otkriti numere koje padnu u zabludu i spasiti ih od daljnjih lažnih koraka. a nebo — plavo obojan lim... koliko je to svrhovitije. sve to nije potrebno. Dalje. 91 . svaki tren. “Draga” — govorim to sasvim tiho. iskrenije. Zašto tako kasno? — Možda. i ne želim o tome. Zašto? Sutra ćete vidjeti.. Pauza. u meni u trenu sve jučer­ ašnje i ne znam. ne mogu..

neizbrisivim mrljama. Pa neka bude kraj — neka! — ali da se samo jednu sekundu osjetim čist i bez misli kao to dječje-plavo nebo. Evo. I neka nitko drugi ne vidi u kakvim sam ja crnim. mrlje na junifi. čas odjevena zrakama. Shvatio sam: to su oni. Pomalo se pridignuvši. Ah. nategnuta je i drhti i evo sad će se raskinuti i dogodit će se nešto nevjerojatno. plavom točkastom crtom kon­ centrični krugovi tribina — kao — krugovi paučine. Koncept: SILAZAK S NEBESA. gore: u jutarnjoj djevičanskoj. isto tako mudar i ljubeći-okrutan kao i Jehova drevnih. obasuti mikro­ skopskim suncima (sijanje pločica). kao odgovor signal prstima. bronca himne je ušutjela.. jedino njemu vidljive.. jedan je podignuo ruku i jedva primjetno mičući prstima signa­ lizira drugom. zaboravio na nju. čak sam. Bio sam sada mališan koji je nekada na taj dan plakao zbog. POZNATO SE ZAVRŠILO. zločincu. Evo. čini se. da mi je ustati ovog trena i zagrcavajući se vi­ knuti sve o sebi. NAJVEĆA KATASTROFA U POVIJESTI. evo završilo se to Njegovo veličanstveno silaženja s nebesa. Svake je minute On sve bliže — i sve više u susret Njemu milijuni srdaca — i evo On nas već vidi. paučina je .Noć — Bilješka 25. Shvatio sam: zbog nečeg su uznemireni. pogledao sam uokolo — i pogledom se susreo sa zaljubljeno-zabrinutim očima što su prelazile s lica na lice. još vlažnoj od noćnih suza. Kada su prije početka svi ustali i kada je svečano i polako poput koprene zalepršala himna — stotine truba Glazbene Tvornice i mili­ juni ljudskih glasova —ja sam na sekundu zaboravio sve: zaboravio sam nešto uznemirujuće što je o današnjem prazniku govorila I. svi su sjeli — i tada sam shvatio: uistinu je sve — najtanja paučina. nije mjesto među ovim široko otvo­ renim licima. I još. koji nam je mudro svezao ruke i noge dobrotvornim mrežama sreće. da meni. To je s nebesa k nama silazio On — novi Jehova na aeru. I ja zajedno s njim u misli­ ma gledam odozgo: ocrtani tankom. Ali. modrini —jedva primjetna mrlja čas tamna. Čuvari.. i u njen centar — sad će sjesti bijeli. kad ja — znam.. mudri Pauk — Dobrotvor u bijeloj odori. Sve su oči podignute tamo.

a za njim nit. savilo u čvor.. visokovoltažno pražnjenje: nešto me je probolo. nažalost.. S se zaus­ tavio. Dolje. kao dvostruko zavinuta petlja slova S odrazilo se tijelo u trku — nekamo je žurio — u za­ mršene prolaze među tribinama. evo.nategnuta.. kada su neukroćenim nebom s vremena na vrijeme bjesnjele “oluje”. kao kod drevnih prije oluje. tamno. nisam izveo: sjećam se samo — sinulo mi je nešto o “duši”. sada ona nije bila tako istinski pobožna. U našem redu... zaustavio se. Kao sada: to je oštra. samo­ zadovoljno se osmjehujući. S.. On — on. I — nekakva nit (među njima — mislim. I u meni — kao u radioprijamniku namještenom na istu valnu duljinu — uzvratna jeza. dobrotvorna paučina čvrsto je sputavala ruke i noge. pomislio sam: “Ako od nefiziČkih razloga može biti fizička bol. Do bola napet sluh zapisuje: negdje otraga — kao miš koji gric­ 93 .. Sad će počeli.. Ali. drhti. a pored nje odvratno crnačkousti. a njega trebam što prije naći. fizička bol u srcu. klizeći nad blistavim staklom. i sa svakim njegovim pokretom sve je bliže nekakav određeni sat.. Htio bih disati široko otvorenih usta. promaknula roza krila-uši. Prema utvrđenom običaju predizboma šutnja. sjećam se. željezno sam sjedio. I ja još uvijek grozničavo prelistavam po redovima jedno lice za drugim — kao stranice — i još uvijek ne vidim ono jedino. ali ja nisam čuo niti jednu riječ. R-13. ne spuštajući pogleda. Vidio sam I. Prva misao — baciti se tamo i viknuti joj: “Zašto si danas s njim? Zašto nisi htjela da ja?” Ali nevidljiva... koje tražim. nagnuo. naravno. još uvijek ne znam kakva — ali jednom ću je već odmrsiti). onda jasno da. Što? Prema utvrđenom običaju petominutni izborni prekid. Evo. puna pijeteta. čitavo vrijeme neka­ kva nit.. Zakačio sam se za njega očima. Sada je bilo. I zamro sam: heksametar je umuknuo. dok još nisu znali ni za kakve akumulatorske tornjeve.” Zaključak. samo ravnomjerno ljuljanje heksametarskog njihala. on poput klupka sve dalje. a onda. stisnuvši zube. proletio je besmisleni drevni izraz — “duša u grlo”. svega 40 stupnjeva od mene. Zrak je — od prozirnog željeza. kao uvijek: sada je bila kao kod dre­ vnih. pored pozornice. Kao gromovito. Na pozornici pjesnik je čitao predizbornu odu. jer će sada njihalo zamahnuti.

svima — hladne kaplje na čelu.. Jedna. njenu podignutu ruku.... za dlačicu. Tako posljednji put u životu uzdahne čovjek jedva čujno — a oko njega svima problijede lica. pauza. u stisnutom srcu. To je — stoti dio sekunde. nešto je već počelo.. Spuštenim očima cijelo vrijeme vidim ono dvo­ je — I i R —jedno pored drugog.. krici. ili sam zaboravio na nju zato. crven. s pozornice — željezni spori glas: — Tko je “za” — molim neka podigne ruku. nečije potpetice u zraku pred samim mojim očima — pored potpeti­ ca nečija široko otvorena usta napregnuta od nečujnog krika. Čuvari koji smeteno jure ovamo onamo. To mi se zbog nečega urezalo oštrije od svega: tisuće usta koja nečujno viču — kao na čudovišnom ekranu. Čitavog! Uzmi mene!” Ali sada nisam smio. Još dlačica. prekri­ ženo lice I. Vidio sam blijedo. Tri. s lijeve strane — na klupi — odjednom je iskočio R-13 — prskav.. kao uzdah — bio je čujniji. I kao na ekranu — negdje daleko dolje na sekundu preda mnom — blijede usne O: stisnuta za zid prolaza stajala je štiteći trbuh prekriženim rukama. vihor uskovitlanih junifa u bijegu. puls. Iznad moje glave. Podigao sam oči — i.. tiho. Vidio sam: tisuće ruku podigle su se uvis — “protiv” — i pale. Kada bih mu mogao pogledati u oči. Pet minuta. — Tko je — “protiv”? To je uvijek bio najveličanstveniji trenutak praznika: svi nastav­ ljaju sjediti nepomično.. Šuštanje milijuna ruku. izbezumljen 94 .. Zatim — kao na znak nekog polud­ jelog dirigenta — na svim tribinama odjednom tresak. S naporom sam — kao da su mi zahrđali zglobovi — podigao ruku. Dvije. a nije bilo snage — nisam smio pogledati.. To više nije na ekranu — to je u meni samom.ka. sljepoočicama koje brzo lupaju. I već je nema — odnesena. ali nisam shvaćao — što. kao ranije — pravo i odano: “Evo me čitavog. i na mojim kolje­ nima drhte tuđe — mrske mi — dlakave ruke.. Svi u rukama drže — pločice sa satom. strmoglavce je padalo. Nečije prigušeno “ah”! I osjećam. rame uz rame. Ali tu sam s užasom opet čuo šum: najlakši. Zacmjelo mi se pred očima. nego ranije mjedene trube himne. radosno oborivši glavu pred blagotvornim jarmom Numere nad Numerama. uznemireni šapat.

čvrsto je stis­ nuo k sebi i ponio. odmahnuo glavom i potrčao dalje. tek ja sam.. ali čini mi se: moram. — Tko? Što je to? Što? — R se okrenuo. proparao gomilu — na nečija leda — na klupe — i već sam blizu. — Ne smijete! Ne smijete. lakoće u čitavom tijelu od toga udara. uhvatio sam. I još se sjećam: osjećaj nekakvog oslobađanja. prsnuo u lice nekakvu riječ. zaronio dolje. tresle — vjerojatno. Srce mi je tuklo — ogromno i sa svakim udarom brizgalo tako silovit.. ne dozvoljavam! Pusti je iz ruku — odmah sad! Ali on je samo ljutito mljacnuo usnama. I neka se tamo nešto rasprsnulo u komadiće — svejedno! Samo daju ovako nosim. crnačke zube. Kao požar kod drevnih — sve je postalo grimiznocrveno — i samo jedno: skočiti. evo. mislio je da ga je uhvatio jedan od Čuvara.. svi su trčali).. stići ih. odlazite! R mi je. na bijelom — krv. — pa vidite: on. mogli u potpunosti istražiti povijest moje bolesti — tad sam zamah­ nuo i udario ga po glavi. R. nepoznati moji čitatelji. blijeda. — Odlazite — viknula mu je. iskezivši bijele. stoljetni zidovi Jedine Države? Zar smo opet bez utočišta. da bi vi. govorim. u divljem stanju slobode — kao naši daleki preci? Zar nema Dobrotvora? 95 . za vrat R-a. I je — brzo skliznula iz njegovih ruku. tako radostan val. — Što? A evo — neću. nestao. Zar su se srušili spasonosni. 22 SATA. Odlazite. NAVEČER. A ja sam podigao na ruke I. Odmah sad (na sreću moj glas se nije čuo — svi su vikali svoje. vreo. nosim. otkuda u meni takva snaga. S naporom držim pero u rukama: takav neizmjeran umor poslije svih vrtoglavih događaja današnjega jutra. Čvrsto gaje držala za vrat i on ju je ogromnim skokovima — s klupe na klupu — odvratan i vješt kao gorila — nosio prema vrhu.od bijesa. I tu sam ja — strašno me je sram ovo zapisivati. Na njegovim rukama — I. Ne mogu objasniti sebi. moram zapisati. Shvaćate li — udario! To točno pamtim. usne se. kao ovan. junifa od ramena do prsiju rastrgana. brizgajući.

Ali šuteći kimam glavom.. — Slušaj: ako se sutra ništa ne dogodi. polako uvlači u sebe kroz uska. pokrenuti — i ona se može pretvoriti u tisuće raznih krivulja. U koridoru se ne čuje.. Evo sad.. boje se i najmanjeg pokreta.. hoće li se pomaknu­ ti. bolno je i strašno. i sve dalje.. Na kraju krajeva — u tom točkastom stanju postoji svoja logika (današnja): u točki — ima najviše nepoznanica. u sto­ tine tijela. I zbog nečega — prisjećam se kako sam jednom kroz Zeleni Zid također gledao u nečije nerazumljive. ja sam — beskonačno malen. svi sjede. — žedno diše kroz stisnute. A uostalom — tko su “oni”? I tko sam ja “oni” ili “mi” — zar ja — znam... kao i ja. zlatna okna zjeni­ ca. žute zjenice. zato što me gleda. pjeni se. Ali to je — daleko. brujanje lifta. tanka crvena zmijica krvi. koraci. jure. prolaze na prstima hodnikom.. Što će biti sutra? U što ću se pretvoriti sutra? 96 ... Desno rame i niže — početak čudesne neizračunljive krivulje — otkriveni. Tako — dugo.Protiv. došaptavaju se. Shvaćaš: ni ja ne znam. osvrćući se. dok pišem ovo. viču. nitko ne zna — nepoznanica! Razumiješ li daje sve poznato — završilo? Novo. nev­ jerojatno. ne razumijem. više: ona sve to vidi — ali to je upravo to što joj je sada potrebno. zabili se u svoje staklene kaveze i nešto čekaju. ja sam — točka. ne. uobičajeno za to vrijeme. dolje. ne čuju se smijeh. blistave oštre zube. da su grudi otkrivene. Ponekad vidim: po dvoje.. Ona kao da ne primjećuje — daje krv. Evo: ona sjedi na staklenoj klupi vreloj od sunca — na najvišoj tribini kamo sam je donio. na Dan Jednoglasnosti — protiv? Zbog njih me sram. Ja sam se — rasto­ pio.. neviđeno! Tamo. — A sutra je — nepoznanica. Strašno mi je i pomaknuti se: u što ću se pretvoriti? I čini mi se — svi tako. — A sutra. nije važno —ja ću te tamo povesti — razumiješ? Ne. i da je junifa bila zakopčana rastrgala bi je ona — sama . a nad Zidom se vijale ptice (ili je to bilo nekom drugom zgodom). šuteći.

Jutro. tražio u Novinama Jedine Države — brže. okruglo sunce. 97 . put izabran je isti Dobrotvor koji je višekratno dokazao svoju nepokolebljivu mudrost. I po 48. ljude u šarenoj odjeći od životinjskog krzna. Na dnevnom je redu važan Državni zakon. lampu.” Ne. neprozirne zidove. sve je — kao i obično — odlazim na posao. kao i uvijek. da ne znam gdje sam.. da sam se izgubio i uopće nije čudno da vidim modro nebo. Svečanost je bila pomućena nekakvim neredima koje su izazvali neprijatelji sreće. I više nema tog neobičnog osjećaja da sam izgubljen. rumenih obraza. i evo. OSIP. kamene. stolicu. brže poči­ njete pipati oko sebe. Upravo tako sam i ja opipavao. brže. Je li vam poznato to čudno stanje? Noću se probudite.. bez obzira na sve — spašeni? Ali što bi se zapravo i moglo odgovoriti na ovaj najbistriji silogizam? I dalje — još dva reda: “Danas u 12 sati održat će se zajednička sjednica Ureda Admi­ nistracije. mudri! Zar smo ipak. Medicinskog Ureda i Ureda Čuvara. Mislim — manje bi me čudilo kada bih iznad glave vidio nekakvo neobično.Bilješka 26. Pa. a zupčanici još tutnje i vrte se — dva okreta. čvrsto. generator je već isključen. herojske simfonije — kašalj slučajnih bolesnika u koncertnoj dvorani. okruglo. sebe lišili prava da postanu blokovi jučer ob­ novljenog temelja Jedine Države. da bi uzeti u obzir njihove glasove bilo isto tako besmisleno kao smatrati dijelom prekrasne. tri okreta — na četvrtom će zamrijeti.” O. “Jučer se održao Dan Jednoglasnosti koji su svi s nestrpljenjem očekivali. otvorite oči u crninu i odjednom osjećate — izgubili ste se i brže. 41 STUPANJ.. zar svijet — naš svijet — još uvijek postoji? Ili je to samo inercija. Kroz strop — nebo. Koncept: SVIJET POSTOJI. još uvijek stoje zidovi — evo ih — mogu ih opipati. Svakome je jasno. naravno. četverokutno sunce.. tražiti nešto poznato i tvrdo — zid. koji su tim postupkom.

bacilo me s pločnika. Zasvjetlucao je repić njegovog osmi­ jeha — na moje iznenađenje. Okrenuo se. Ali evo križanja. šest koraka — i mene je oblila hladna voda. na klupici. I ja 5 Moram priznati da sam točno rješenje za ovaj osmijeh našao tek nakon mnogo dana koji su bili do vrha nabijeni neočekivanim i čudnim dogadajima. zateturao sam. jedan od svih — možda će pomisliti: zbog nečega sam kriv i baš zbog toga želim. na zrcalu u vagonu (vidi se: nalijepljeno na brzinu — nepažljivo. U tišini — glasno lupanje kotača. čemu se čuditi.Išao sam bulevarom posebno tvrdo i zvonko — i činilo mi se da su svi išli tako. a novine jedva zamjetno podrhtavaju.. Još pet. Ali sjetio sam se. malo mu je nedostajalo.. providna krila-uši koja se ljulja­ ju od gnjeva ili uzbuđenja. na dno. njome podmignuo na zid na kojem je visjelo “Mefi”. Potom je podigao uvis lijevu obrvu. I slijeva od mene — drugi: čita u novinama sve jedan te isti. kao šum uspaljene krvi. Na visini od oko 2 metra na zidu — če­ tvrtast listić papira i — nerazumljiva — otrovno-zelena slova: MEFI A odozdo S-oliko izvijena leđa. kakva je bolest. krivo) — svugdje taj isti. A uostalom. povrijeđeno krilo. koliko je on puta bio moj pravi anđeo čuvar. brzo — brzo svrdlima u mene. ispružio ruku. Ja razumijem njegov osmijeh. i vidim: sve je tako čudno. Iscrpljujućoj temperaturi inkubacijskog perioda liječnik će uvijek pretpostaviti osip i vrućicu od 40 stupnjeva: tu je u krajnjem slučaju jasno.. nešto je ondje dohvatio. bijeli osip.. 98 . na djevičanskom staklu stepeni­ ca — opet bijeli listić: “Mefi”. zaokret iza ugla. Nekoga su dirnuli za rame — on se trgnuo. postrance zaobilaze ugao zgrade — kao da je u zidu pukla nekakva cijev. Vjerojatno je svaki od prolaznika mislio: “Ako priđem ja. koliko me puta spasio — hrabro sam prišao. ispustio zamotuljak s papirima. Podignuvši uvis desnu ruku i bespomoćno istegnuvši unazad lijevu — kao bolesno. strgnuo listić.” Priznajem: ista misao bila je i u meni. prska hladna voda i pločnikom se ne može proći. “Mefi” koje je danas pisalo na zidovi­ ma — to je osip. on je poskakivao gore — da otrgne papirić — ali nije mogao. jedan te isti redak.5 Silazak u metro — i pod nogama. čak nekako veselog. jedan te isti. I na zidu dolje.

Koncept: BEZ KONCEPTA — NE TREBA. ali su danas nekako — kao olinjali. I mene čitavog trese — možda od smijeha — da. betonsko nebo. kojemu je užasno da se ta vrata otvore.. usta).. Još posljednjih pet minuta i ako ona ne izađe. zar nije smiješno? A mi smo sad — upravo tako! Plavi cvjetići se njišu.. klize. — Ne. Rekla je da će izaći pred mene točno u 16. deset. nevidljivim propelerom. vi kao golub dolje. — Zamislite da ste na drevnom avionu. Poznata. Na helingu — ista takva tišina koja bruji dalekim.... petnaest: nikoga. 41 stupanj — zabilježeni na termometru crnom crtom. i po putu dolje zapisujete: “Sutra — od 12 do 2. visinomjer je 5000 metara. slušajte. bulje. novinama. šuteći. 99 . od 2 do 6... kako se smijem (je li vam poznato to kad sami čujete svoj smijeh?). u kotačima. Sam sam u beskonačnim hodnicima — onim istim.. naginju se. 40. rukama. Što kada bih ja bio od stakla i kada bi on vidio da za neka 3-4 sata. — kažem ja. teška. u 6 je ručak.” Pa. Njegovo je lice — od fajansa. evo. stoje.. Čitamo naglas.. Strojevi. Bilješka 27... nježno-ružičastim cvjetićima (oči. jedva čujno. Na trenutak sam prijašnji ja. trepavicama — sve brži puls. Negdje na kamen kapa voda. neprozirna vrata — i od tamo prigušena buka. ja čujem i sam. i možda danas kada ja i I dođemo ovamo — bit će 39. kao na prstima. otvorenih usta: visoko pod kupolom na plavoj santi koju je podigla dizalica — jedva primjetan bijeli kvadratić — nalijepljen papirić.osjećam svugdje. ali ja sam odjednom zastao u pola riječi i stojim. I samo dizalice. Nijemo. Ali. već je 16 i pet.. hvataju kliještima modre blokove zamrznutog zraka i tovare ih u bočna spremišta INTE­ GRALA: već ga pripremamo za probni let. ocrtano ugodno-plavim. mrzovoljni. — Pa dakle: hoćemo li u nedjelju završiti utovar? To — Drugom Graditelju. slomilo se krilo. isprani.

. oslabljeno. Odjednom otraga užurbano lupnula vrata. a ja skamenjen. zidova — i ona.. meko se odbijajući od stropa.. I neizdrživo šarolik žagor. polako podiže kapke — i s naporom. elastično. I sve to se kr^či. da. podatno. jedno do drugog. I stabla. migolji. — Znala sam: bit ćeš ovdje. naglavce nazad”. krikovi.... pod noga­ ma baca se nekakvo čupavo klupko. a rastvorena usta. propuštaju me unutra — i. kao pauci na kvrgavim nožicama čuče na zemlji. Sa sjetnom radošću osjećam: spašen sam. diše na usta. ako želite. Kako opisati što meni čini taj drevni. mrlje što neprestano trepere. brzi topot. kao nijeme zelene fontane. ne mogu niti koraka — zato što pod nogama nije ravnina — shvaćate. kamenje — pored. U glavi kao da je eksplodirala bomba.. nego tisuću puta uma­ njeno. Sunce. dosta. osim nje? Da. nazad. nije to bilo naše. hujanje. svjetlost. Nikoga. nešto u tom smislu sam rekao I... što do sada nije vidio nitko od živih drugačije. Od tada je prošao gotovo čitav dan. zeleno.. u duši — smijte se. na gomili.Negdje na kamen kapa voda. šušti. besmisleni. prigušeno mutnim staklom Zida.. sve se u meni donekle staložilo — a ipak mi je vrlo teško dati makar približno točan opis.. Nasmijala se: — Ma ne! Jednostavno smo izašli iza Zelenog Zida. Koplja trepavica pomiču se. Stepenice — izlizane.. u letu. Polako idem hodnikom. krila. nije ravni­ na — već nešto odvratno-meko. kao svjećice — u samo nebo. čudesan obred kada se njene usne dotiču mojih? Kakvom formulom izraziti taj vihor koji u duši odnosi sve. u hodnicima. polako riječi: — Ne. u glavi se vrtjelo. riječi. Drhtava linija lampi na stropu sve je tamnija i tamnija. Tada sam otvorio oči — i licem u lice. 100 ... živo. Vrata su se otvorila. čekao — oni su nekako digli u zrak ili razvalili Zeleni Zid — i od tamo je sve pojurilo i zapljusnulo naš od nižeg svijeta očišćen grad. Jer mi je jasno: dok sam tamo. zasljepljivale su oči. poslije: sada — pođimo. Ona s naporom. Sjećam se — najprije je bilo: “Brže. Izgleda. pravilno raspoređeno po zrcalnoj površini ulica: bili su to nekakvi živi komadići... lagano zadihana od trčanja. lišće. doći ćeš! Znala sam: ti — ti. stare. u stvarnosti ono isto..

zvižduci.. najprikladnija riječ. dorataste. zlaćane. Ovo je najteže. ne nečiji. tako sam i ja ovdje najprije vidio samo naše sivo-modre junife. Hvatam se za nečije vruće. blistava poljana. Moje noge se zapliću. čvrsto. izrezan od papira profil. I sada mi je jasno. Isto kao na tribinama. neobrasla dlakama — i prsa su im bila neobrasla — krupna. brujala je gomila od tristo — četiristo. A zatim sekunda — i između junifa.Bio sam preneražen svim tim.. kada i kamo je nestala. zagrcnuo sam se — to je. lišće. kao i — naše žene: nježno-ružičasta. Na poljani. ne. Kao vaga: opteretite jednu stranu — i nakon toga možete stavljati tamo koliko hoćete — strelica se svejedno ne pomiče. mahovina. crvene. teško mi je govoriti drugačije. pravilnije — bića. kriještanje. ljudi — neka bude — “ljudi”. vjeroja­ tno. zašto je I uvijek tako uporno šutjela o tome: sve­ jedno ne bih povjerovao — čak niti njoj. To je bilo toliko nevjerojatno. proći će.. krila. Drveće se — razmaklo. s atlasnom dlakom što se blista na suncu. Ženke su imale lica točno takva. da sutra neću vjerovati ni samom sebi — ovim svojim bilješkama. I sjećam se: zajedno su me uhvatili pod ruke i smijući se vuku me naprijed. potpuno jasno i jednostavno: crne.. Moguće je.. cmo rame: 101 . da. prekrasnog geometrijskog oblika. Tamo je graktanje.. na poljani — ljudi. Svi su bili bez odjeće i svi su bili prekriveni kratkim blistavim krznom — sličnom onom kakvo svatko može vid­ jeti na prepariranom konju u Dohistorijskom Muzeju. ja ga znam... stabla. jedra. vrtoglavo drhtavoj mrežici nečiji. Sjećam se: doktor — ne. vrlo se točno svega sjećam. Zato što je to izlazilo iz svih granica vjerojatnos­ ti. Stajao sam. grane. sivkaste. klize. Hrabro! Uz I — na zelenoj. objema rukama grčevito se uh­ vativši za nekakvu granu što se njihala. panjevi. Uokolo su samo ovi. bijele ljude — očito. — Ništa to nije! To je samo na početku. toliko neočekivano da sam mimo stajao — odlučno tvrdim: mimo sam stajao i gledao.. Muškarcima je neobrastao samo dio lica — kao našim precima. točno takva. ili više ne znam kako: možda. Odjednom — sam: I više nije uz mene — ne znam. kada od svih lica zapažate samo poznata. ukrug golog kamena koji je sličio lubanji. ljudi. ne..

gdje je žut. da bi bio s vama. Nekakva zlatokosa i sva atlasnozlatna žena što miriše po travama. 102 . ja žudno. glasovi odozgo — osmijeh I.. jasno. odvojen. poda mnom — glave. vjetar. kamen. — to je ona. da bih ugasio vatru — pijem slatke.. U njezinim rukama — kalež — očito drveni. i postao sam jedinicom. INTEGRAL mora biti naš. stroge obrve: — Š-š-š! Tiše! — i dlakavo su klimnule tamo. I znate. i lagana — zem­ lja — nestaje pod nogama.. i tako: kao da nisu oblaci. kada ćemo sruši­ ti taj Zid. Živio Graditelj! Trenutak — i ja sam negdje na vrhu. pjena. ugljeno-cma. radi Dobrotvora — niste vidjeli — kamo je otišla? Evo maloprije ovu minutu. glave.. kakve će nam večeras zašumjeti vatrama kroz crno. već kamen. Tamo. kao uvijek. Ali. s te strane.— Poslušajte.. I sve mi je — lako. Zato što je s nama Graditelj INTEGRALA. — Braćo. i poljana — nečujno klize kao brod. došao je sa mnom ovamo. Sunce pravo u oči. jednostavno. uvis. INTEGRAL će odnijeti te Zidove tamo. O. svijet. prema sredini. kao lubanja. kao poslije ljubavnih zagrljaja — dolje.. ugljena silueta na modrom. A zatim — krv u meni i čitav svijet — tisuću puta jasnije. i ona sama na kamenu. noćno lišće. nad svima — ona. pored samog kamena. sve zidove — da bi zeleni vjetar zapuhao s kraja na kraj — po čitavoj Zemlji. Na mene — dlakave. laki* Zemlja leti kao paperje. — Dolje INTEGRAL! Dolje! — Ne braćo: ne dolje. Otpija crvenim usnama — i pruža meni.. hladne iskre što probadaju. Onoga dana kad ga prvi put lansiraju u nebo — na njemu ćemo biti mi. glave.. To je bilo neobično čudno. nad glavama. I evo ja sam — s tijelom izgnječenim.. i od toga je čitava — na plavom platnu neba — oštra. došao je dan. u tisuće drugih zemalja. kamen — valovi. zatvorivši oči pijem. pijano: osjećao sam se iznad sviju —ja sam bio — ja. zgužvanim. na vrhu.. — Braćo! Vi sve znate: Tamo iza Zida u gradu — prave INTEGRAL. a za njom gomila. prestao sam biti pribrojnik. On je napustio Zidove. Sunce. razjapljena usta što viču i ruke što se dižu i padaju. Tek malo iznad lete oblaci.

Po leđi­ ma plazi tamni. usta. okrugle oči. osjećam svaku riječ (ona govori odozgo. a u meni — žar. leteća krila-uši.. kao ja. prozirnim krilima. noge. sa sićušnim. kao mjehuri. čini se. Vidim gnibi lik — možda isto na tom kamenu: krilati mladić. grimizom tinjajući žar. ruke. s kamena) — i osjećam.. Polako.. Otraga... Neka žena mi to gura u ruku. rešetkasta. zadihanog šipražja mnogih tijela — snažan glas: — Ali to je ludost! I. U sjenci leže i žvaču nešto slično legendarnoj hrani drevnih: dugačak žuti plod i komad nečeg tamnog. Još: leđa — s blistavim. lako.. Zatim — samo skamenjeni. rasprskavaju se. zasljeplju­ jući. kukac — leđa se trgnu da otjeraju kukca. iz gustog.. to sam bio upravo ja — skočio na kamen i od tamo sunce. ogromna slova: “Mefi” — i zbog nečeg to je tako potrebno.. svi dišu zajedno — i svi zajedno moraju nekuda letjeti — i svi zajedno moraju nekuda letjeti. lijevo i u mene se usvrdlavaju crne. nisko — ptica. I na sekundu — ili. pod kutom. glave. možda. dvije tamne crte — od krajeva usana prema gore. — Tko? 103 . neophodno je da svi poludite — što je moguće prije! To je neophodno —ja znam. gdje bi trebalo biti srce. Još: sjena lišća — pletena. krznom. ne slušajući. njen osmijeh. kao onda ptice iznad zida. i to — u trenu. providno tijelo. samo mi se tako čini — prožima. I opet: shvaćam taj žar. da. još jednom. sad vidim na kamenu poznata. Iskaču na sekundu lica — i nestaju. I opet: gomila. Iz sve snage stežem ruku I... Pored mene — I. i tamo. ili ne to: osjećam ga — isto kao što. Osvrće se: * —Što je? — Ovdje je.. Učinilo mi se.Evo.. čvrsta nit koja sve povezuje.. kao čovjek okreće glavu desno. glave. ja sam — da. neusklađeni komadi.. Vidim: ona je — živa. prekrasno. upravo! I svi trebaju poludjeti. boje stare slonove kosti. a meni je smiješno: ne znam mogu li to jesti. na plavom — zelena zubata pila i vičem: — Da. pomalo bolno. to je —jednostavna. mislim.

— Smiješan si! Zar će ikome tamo. ako je on.. i tamo — neviđeni gradovi-labirinti... ENTROPIJA I ENERGIJA . osmijeh. Ali za sada se nisam u stanju vratiti na to. iza Zida. da je to moguće? Oni nas love tamo — neka love! Buncaš. Zemlja je — pijana. ili netko od njih ovdje. kamenje koje se podiže snagom pogleda — riječju. 104 . ne razumiješ što znači... Najprije sam iz svoje sobe čuo iza vrata glasne glasove — i pre­ poznao sam njezin glas. Poput ugljena crne. dla­ nove — a ipak se čitava vedra prelijevaju preko ruba. tanke obrve uzdignute ka sljepoočicama: oštar trokut. i ja se osmjehujem. elastičan. Znam: moja je dužnost prema vama — nepoznati prijatelji. opi­ sati točnije taj čudan i neočekivan svijet koji mi se jučer otkrio. Zatim su se vrata treskom otvorila i ispalila ih obje k meni u sobu. Evo baš sad — u gomili. a na ove stra­ nice padaju samo kapljice. vesela. Evo: ako je vaš svijet sličan svijetu naših dalekih predaka. onda zamislite da ste jednom u oceanu nabasali na šesti. lagana — pliva. veselo. Zato što — pa shvatite — nitko i nikada od nas još od vremena Dvjestogodišnjeg Rata nije bio iza Zida — već sam vam govorio o tome. Bilješka 28. sedmi dio svijeta — nekakvu Atlantidu. čak i kad patite od bolesti sanjanja.. Sjeti se: evo — jesi li ikada mislio. i nemam snage skupiti sve: podmećem skute..— . ono što vam ne bi moglo pasti na pamet.. Koncept: OBJE. nekakav pljusak događaja.. Tako sam i ja jučer. NEPROZIRNI DIO TIJELA. Samo novo i novo. ljudi koji lebde u zraku bez pomoći krila ili aera. Upravo tako: ispalila. gotovo nesavitljiv — kao drveno ravnalo — glas IO. Osmjehuje se lagano. pasti na pamet da smo mi ovdje. metalan i drugi. I.. Nije mi jasno: čemu taj osmijeh — kako se može osmjehivati? — Ne razumiješ — I.

u obraze.. Ne vidim joj lice... medicinari u bijelom. — Slušajte — rekla mi je I — ova je žena. Je li to s vašom dozvolom? A tada druga — podrhtavajući škrgama. Otvorila je usta da nešto kaže.. povikao sam: — Nemoj o tome. zalupila vratima.. daje sve to komedija. Ne bih htio biti pod tim osmijehom. znaš: od sinoć su zatvorene sve slušaonice. uzdrhtala linija mojih obrva. — Zatvorene? — Da. da vi s njim sve to — samo zato. sebi dala zadatak da vas čuva kao neko malo dijete.. Na tren u zrcalu — slomljena. već meni jednoj. I neka je tisuću takvih kao ona: meni je svejedno. dlakavim šakama. nekakve stolove. Bacio sam se k I: — Neću oprostiti — nikada sebi to neću oprostiti! Ona se usudi­ la — tebe? Ali valjda ne misliš da ja mislim.. Inače ne bi imalo smisla ni čitati.. gleda nekuda vrlo daleko. ne zna se kud.. — Ali. na sreću. s naporom cijedeći kroz zube svaku riječ.I je stavila ruku na naslon mojeg naslonjača i preko ramena se nadesno. Odjednom me odstranila rukom — odlučno i nježno: — Slušaj: došla sam ti reći. ali po glasu čujem.. To je sve zato što se ona želi zapisati kod mene.. kako si htio. Miluje me po glavi. možda — ovo posljednji dani. Zato što sam poslije onog jučerašnjeg —ja pred tobom sva.. povikao joj u lice — u same škrge: — O-ovu s-sekundu van! Ovu sekundu! Škrge se nadule kao cigla crveno. izašla. čini se. Skočio sam i s naporom zadržavajući u sebi onoga s drhtavim.. da bi ona. nika­ da mi ne govori o tome! Pa razumiješ. Znam — ti ćeš povjerovati ne tisući. da.. a ja. samim zubima.. da bi. — A tko zna. i ne re­ kavši ništa. — Što — u svakom trenutku — i istog trena sam shvatio — što — krv je šiknula u uši. Da! Samo zato on i ne vidi.. posivjele. Ja sam — u tvojim rukama. Čovjek — je roman: do posljednje stranice ne znaš.. kako će se završiti. zakačila se očima za oblak koji nečujno pliva. do kraja.. a sada. Da! I moja je dužnost. da sam bio — onaj ja. ti možeš — u svakom trenutku. Prolazila sam pored — i vidjela: u zgradama slušaonica nešto pripremaju. osmjehivala onoj. da su nam. neće uspjeti. on i jest dijete. što to znači? 105 .. polako.. — Zapisati se ona. — Da.. opustile se.

vodopadi. ne znam tko su oni. od praznine. vidio sam. radi. Možda su već — posljednji dani... ja čak i ne znam.. moju ruku — moju dlakavu ruku.. Odmahnula je glavom. punih smole. valovi. od ničega — tako leti srce.. Već sam odavno prestao shvaćati: tko su — oni. Ako hoćeš — odbacit ču sve. 106 ... Još uvijek nitko ne zna. ali držala je čvrsto. zaboravit ću sve — idemo zajedno. možda — minute. šumske krvi. jezičci plamena uvis. a tko — mi...— Ne znam. da su naše žene ponekad voljele — njih.. njih. iskra juri — i ako ne sada. Sjećaš li se? Tamo. Da. doista se i dogodilo. Šuteći gledam njeno lice: na njemu je sada izrazito jasan — tamni križ. Ustala je — sad će otići. Samo osjećam: uključili su struju. Htio sam je istrgnuti. iza Zida — onima. evo.. I to je gore od svega... — I. draga — dok još nije kasno.. Možda te zbog toga ja i-----------Pauza — i kako čudno: od te pauze. To je — potpuna ludost! Osmijeh: — “Svi trebaju poludjeti — što je moguće brže poludjeti”. prema svjetlosti. — Ali to je ludost — kažem. To je netko govorio jučer. I jasno mi je: već je kasno.. iskre. Tko su oni? Polovica koju smo izgubili. vihori — potrebno je da se polovice spoje. I u tebi je vjerojatno nekoliko kapljica sunčeve. — Ne! Još makar malo — radi. tko su oni. Jasno mi je samo jedno: ona sada hoda po samom rubu — i evo. To je pot­ puno jednako kao staviti ruku u topovsku cijev — i misliti da je moguće zadržati hitac. Uhvatio sam je za ruku. onda sutra. unutra kod nje..... — Tvoja ruka. Kroz tamne prozore očiju — tamo. mora. gori peć. moje riječi više ništa ne mogu.. H2 i O — da bi se dobi­ lo H20 — potoci. to sam zapisao. odakle oni. Ali. Polako je podizala uvis.. možda im ne uspije. nabacane hrpe suhih drva. — Vi — i Jedina Država. I ne znaš — malo njih to zna... Vičem: — Aha! Nećeš ti još otići! Nećeš otići — dok mi ne ispričaš o njima — zato što voliš.. Ne shvaćam što hoću: da uspiju — ili da ne uspiju. Dakle. koju sam ja tako mrzio.

psećih. tako ćeš brže razumjeti. da se molite vatri. I začudno: ja se ne mogu sjetiti njenih riječi — posebno na početku — već samo nekakve odvojene slike. žuti. Da se naučite drhtati od straha. neisušene bare. Znam: najprije je bilo o — Dvjestogodišnjem Ralu. dim. — I mi. za Zidovima. I evo — crveno na zelenilu trava. sretnoj ravnoteži... 107 . Potmuli jauk: tjeraju u grad crne beskrajne redove — da bi ih silom spasili i naučili sreći. Jedna stremi — blaženomu miru.. da je dio ipak uspio i ostao živjeti tamo. suncem spržene trave. boje.. kršćani. od radosti. ptica. i samo ih je mali broj znao. Obrasli su krznom.. cvijeća. raščupani ljudi — i raščupani psi — odmah tu. naravno. u gradovima je već naša sadašnja — naftna hrana. S vama je gore: vi ste. Entropiji su se priklonili naši — ili bolje rečeno vaši preci. a druga — rušenju ravnoteže. ali su zato ispod krzna sačuvali vatrenu. To je. A mi anti-kršćani. nad drvećem. skoro sve. Tamo su učili od drveća. od studeni. na tamnim glinama. mi želimo: — Ne. Sjećaš se: tamo. teške bore. šaptom udar u vrata — i u sobu je uskočio onaj isti spljošteni. obrasli brojevima.Točno se sjećam svakog njenog pokreta. sa čelom natučenim na oči. od mahnitog gnjeva. to je onaj koji. polagani stupovi. crvenu krv. čekaj — a “Mefi”? Što je to “Mefi”? — Mefi? To je — drevno ime. ljudskih. goli. I gotovo od neba do dolje — crne. zato što je grad — već pobijedio. — Skoro si sve ovo znao? — Da. ili možda. pored raspadnu­ tih strvina. iza Zidova.. — Ali nisi znao. pritiskala njegovu oštru stranu uz obraz — na obrazu se pojavila bijela ogrebotina. Zatim žute. na plavetnilu snjegova — crvene. sunca. brojevi po vama pužu kao uši. zvijeri.. Ili ne: bolje na tvom jeziku. zatim se zalila ružičastim. mučnom i beskrajnom kretanju. mi. klanjali su joj se kao Bogu. Potrebno je strgnuti s vas sve i gole vas otjerati u šume.. Sjećam se kako je uzela sa stola moj stakleni trokut i čitavo vrijeme. Evo: na svijetu su dvije sile — entropija i energi­ ja. iščezla. Tog trenutka — jedva čujni. i bore se njišu: nad šumama. dok sam govorio. Mefi. Goli — otišli su u šume. koji mi je više puta donosio ceduljice od I. na kamenu — prikazan je mladić.

. skamenjeni. kako ga. nekako. Iz daljine — u hodniku — već glasovi... uzeo pero — da bi me oni našli za tim poslom u korist Jedine Države. gore... drhtalo je pero u mojoj ruci.. — I.Pritrčao nam je. — Hajde. Brže. Molim te. Veselo mi je (da: veselo) klimnula. — Što je? Što se dogodilo? — Uhvatila ga je za ruku. odvojena i migolji se: “A što ako uzmu i pročitaju makar i jednu stranicu — od tih. gurnuti ih poda se — i evo sad prikovan za naslonjač koji je drhtao svakim svojim atomom. Sakriti? Ali kuda: sve je — staklo. dahtao — kao zračna pumpa — i nije mogao izgovoriti niti jednu riječ: vjerojatno je trčao iz sve snage.. mene radi.. zabivši se pod strehu čela — ja sam. Stisnuvši se u klupko. i sve su bliže. ma.. nemam snage uništiti taj bolan — i možda meni najdraži — dio samoga sebe.. — Idu — ovamo. počevši od desnog kraja hodnika. kako su drhtali zidovi. I odjednom je — svaka vlas na glavi živa. I zatim više ne mogu. i s njima je taj. brže! — Glupost! Imamo vremena. od posljednjih?” Sjedio sam za stolom.. ja sam trebala s tobom o još jednoj stvari... I ja sam — sam.. zaustavio se.. da! U susjednoj su kuči. u očima — iskre. radi Dobrotvora! Shvati — pa to je. Brže — za stol. iz hodnika i iz susjednih soba će — vidjeti. — smijala se. kao ja. koraci. — Ah. — S? — Da. — Straža. ljuljala se i slijevala slova...... Raširio sam svoje bilješke. i pod nogama — paluba. onaj grbavko. Zapaliti? Ali.. — Radi Dobrotvora — oštri trokut — osmijeh. dolje.. veseli jezici. drugi — skakali im ususret i široko otvarali vrata — sretnici! Kad bih i ja isto tako.. To je — ili besmislena. ispod oka. kradomice. Uspio sam samo uhvatiti snop listova. nepomično — i vidio. Ali nema veze: sutra. klimnuo je i onaj — na trenu­ tak izvirivši ispod svoje čeone strehe.. Sad će biti ovdje. Jedni su sjedili. nerazumna hrabrost — ili je tu nešto bilo meni nejasno. 108 . vidio: išli su iz sobe u sobu.. propištala je na kraju pumpa..

oprezno ga taknula za rukav — i tiho rekla: — To je D-503. i sa svakim njegovim korakom vraćali su mi se noge. Sigurno ste čuli. ruke.u meni bunare. Tek sam se tada s naporom otrgnuo od stranice i okrenuo se prema njima (kako je teško igrati komediju.. ali ipak. Ispred je bio S — mračno. Nije mi jasno: što je ona htjela time reći? 109 . Zaklonio sam rukom ono što sam napisao. ah. dao listić.“Dobrotvor — je neophodna.. prišla mi. IO je prišla iza njega. Na kraju: IO je ostala kod mene u sobi.. pisao sam ovu savršenu besmislicu i naginjao se nad stolom sve niže. Sjetio sam se svega.. u listovima koji su drhtali u mojim rukama. što sam ja.. Graditelj INTEGRALA. tako — za stolom. Uopće se ne štedi... i jedva mahnuvši repićem zasjeo u desnom kutu usana. Zatim na sekundu — neka poznata.. sav crven od srama. kliznuo niže licem. i vidio sam kako je iz njegovih očiju skliznuo osmijeh. i stoga u organizmu Jedine Države nikakva peri­ staltika. A što sam ja mislio? Kakva čudesna. i bilo mi je jasno. naslonjač je poda mnom zaplesao. Ništa. brzo svrdlao je očima. neprozirnom) dijelu tijela kojim sam skrio rukopis. eto. disao sam. da će ona sada-----------. iza S. On je uvijek.. prsti.. u mojemu naslonjaču.. pimuo je vje­ tar. šutke. Zašljapkao je — kao veslom po vodi — k vratima. i evo od njih se odvojilo jedno — naduvene tamno-ružičaste škrge. Pročitao je.Sve moje biće tuklo je i pul­ siralo u tom (na sreću.... svakod­ nevna lica na pragu.. produžite: više vam nećemo smetati. nagnuo se preko mog ramena — nad stol.. . nagnula se k uhu — i šapatom: — Vaša je sreća.. najsavršenija dezinfekcija potre­ bna čovječanstvu. tko mi je danas govorio o komediji?). S je kliznuo prema meni. a u glavi — poludjela kovačnica. ali je strogo povikao: — Molim odmah pokažite to što imate! Ja sam mu.. — Pomalo dvosmisleno. što se dogodilo u ovoj sobi prije pola sata.”. izvanredna žena. duša se opet ravnomjerno rasporedila po čitavom tijelu. perom koje se trzalo. i leđima sam slušao — škljocnula je kvaka na vratima.

na sunce. Dolje — tišina. dolje. U daljini sam već vidio tamnu i crvenu gromadu Drevne Kuće. već je počela — nama još uvijek nečujna — oluja. iza Zida. 110 . Ruke i pehari grudi. ubrzano disanje. Polako plivaju — i odjed­ nom osjećate: nešto vam je strano i nevidljivo na licu. kao i o svemu što se dogodilo. saznao sam: sa sobom su odveli troje. da bi što prije procvjetali. savršeno. nevidljivih Čuvara). NEPRIRODNA KOMPRESIJA. Koncept: NITI NA LICU. elastično okrugla. i čitavo njeno tijelo. nikako da se oslobodite. rastu pred očima užasavajućom brzinom — sve bliže — ali će još čitave dane morati letjeti kroz plavu beskonačnost. Sva je bila nekako posebno. gdje sam išao jutros: I mi je zakazala sastanak u Drevnoj Kući — u onom. a vjetra još uvijek nema. Bilješka 29. U zraku — tanke. Posebno mnogo je tih niti — ako hodate pokraj Zelenog Zida. kada sam iza sebe čuo nečije sitne korake. Još ih je malo — odvojene zubate krhotine. u proljeće isto tako tvrdoglavo probijaju kroz zemlju izdanci — da bi što prije izba­ cili grančice. tako mi poznato. Tamo. nitko ne govori — (odgojni utjecaj među nama prisutnih. naglas o tome. dok ne padnu na dno.Navečer. Razgovori su — najvećim dijelom o brzom padu barometra i prom­ jeni vremena. I tako: kao da se gore već ruši nekakav grad. “stanu”. na svjetlost. tišina. Okrenuo sam se — i vidio: dostizala me O. Punom brzinom jure oblaci. Uostalom. našem. želite maknu­ ti — ne ide: ne možete. IZDANCI.. zaokruživalo se i zatezalo junifu: evo sad će probiti tanki materijal — i van. padaju komadi zidova i tornjeva. Svake jeseni dolaze od tamo. kasnije.. k nama. Čudno: barometar pada. Zamišljam: tamo u zelenim prašumama. lišće. gotovo nevidljive niti. nerazumljive. gore.

A meni u srcu — neugodna.. 1 te dvije boje. što je oko mene.. ona je sad ovdje. “sažaljenja”. stisnuvši se uza zid. povezana s osjećajem sažaljenja (srce — nije ništa drugo do idealna pumpa.Nekoliko sekundi je šutjela. u Drevnoj Kući. čak i grubo) istrgnuo ruku. čak bolesna kompresija. čemu se veselite? Zar možete zaboraviti na to što vas čeka? Ako ne sad — onda svejedno kroz nekoliko mjeseci. stezanje — usisavanje tekućine pumpom — to je tehnički apsurd. modro sijala u moje lice. I evo —hodam i ništa ne čujem. blistavu ideju. svi krugovi odjednom su se savili. bolesne sve “ljubavi”. stoga je jasno. Bilo je to meni nekakvo nepoznato do sada drevno milovanje i od njega — takav sram i bol da sam (molim. slažući se. Tamno-crvena gromada — naprijed... Ona se zatresla. Tišina. upila se u mene. To je — prvi put u mojem životu. jedri kao plod.. dali su u meni. zakrilivši rukama trbuh.. Idemo k njoj i jamčim. — Stanite! Znam kako vas spasiti. Šutio sam. protuprirodne. još uvijek modro sjajeći. 111 . Nehotice sam pogledao na njen okrugli trbuh pod junifom. Spasit ću vas od toga da vidite svoje dijete — i umrete.. — I sjetio sam se kako je ona stajala dolje. dva mjeseca. u šetnji. pa. kompresija. na Dan Jednoglasnosti. Snuždila se. Meni na licu — nešto tuđe. tada. u uskom prolazu. davno. ja samo slušam unutra. — I ja sam vidio vas. Pa eto. ruži­ časti osmijeh: — Ja sam tako sretna — tako sretna. — Ma čujte — vi ste sišli s uma! I ne samo to — uopće vi.. uhvatila je moju ruku — i na svojoj sam ruci osjetio njene usne. kao rezul­ tantu — kako mi se učinilo. buja. u sebi. I odjednom neočekivano... Moći ćete ga othraniti — shvaćate. smetalo mi je — i nikako ga se nisam mogao osloboditi. — Sjećate se one žene.. koliko su u biti besmislene.. iskrivili. vidjet ćete kako vam raste na rukama. Ona je očito primijetila — sva je postala okruglo-ružičasta. sve ću odmah dogovoriti. Puna sam — shvaćate: do vrha.. — Vidjela sam vas — tada.. i sve ostalo što izaziva takvu kompresi­ ju). Mutno-zeleno staklo Zida — slijeva.

— I vi hoćete. obrušila na mene sve: — Ja znam: prekosutra imate — prvi probni let INTEGRALA. Bilješka 30. u Drevnoj Kući. Ali. odlučujuće značenje za sudbinu Jedine Države — ili bolje rečeno: svemira. ona se odmaknula od mene. s I. Rekonstruirat ću taj razgovor od slova do slova — zato što će on. sliježu se na licu i nikako ih ukloniti. bez ikakvog uvoda. Toga dana — mi ćemo ga preuzeti u svoje ruke. Kao da se još nečeg sjetila — okrenula se i viknula: — I umrijet ću — da. lišćem. polako plivaju nevidljive niti.. —To jest. ali još im je satima — možda dani­ ma letjeti kroz beskonačnost.. da: ona ista. travom. 112 . GALILEJEVA GREŠKA. I je odmah. bolna kompresija. I onda — ovdje ćete vi. neka! Što se to vas tiče — zar vam nije sve­ jedno? Tišina. roščići ružičastog polumjeseca drhtali su i izvijali se naniže. jučer. I čitavo vrijeme pod zaleđenim osmijehom pjesnika s prčastim nosom. idemo hodnicima — evo ona je već tamo. možda. brončanožute. narančaste boje.Već sam vidio kako nas troje. — zbog nečeg sam se smeo — Pa. U srcu — besmislena. da ja pođem s vama k njoj — da je molim da — Nikada mi nemojte o tome više govoriti! Pognuvši se brzo je otišla od mene. zelene.. nikako se odvojiti od njih. —To je — ona ista — rekla je... imati ogromno. naći meni stanovito opravdanje.. kako mi se čini.. među cvijećem. Koncept: POSLJEDNJI BROJ.. usred raznih šumova koji ometaju logički hod misli — crvene. bijele. Polako idem prema Drevnoj Kući. Padaju odozgo. s užasnom brzinom rastu pred očima — komadi plavih tornjeva i zidova. ZAR NIJE BOLJE? Evo mog razgovora s I — tamo... moji nepoznati čitatelji.

brzo.ha! To će biti običan ništavni roj mušica protiv jastreba. — Molim? Ne razumijem: kakav — posljednji? — Pa — posljednji... to je besmisleno. Ispričaj djeci bilo što — sve do kraja.. bez bola. INTEGRAL u našim rukama — to će biti oružje koje može završiti sve odjednom. Čak: ti si filozof — mate­ matike. zaključati sve u blagovaonici — INTEGRAL je naš. Ako je broj brojeva beskonačan. gornji. ne brini se.. a zašto? 113 . a oni će ipak uvijek pitati: a što je bilo dalje.— Kako? Prekosutra? — Da. ti si — matematičar... kako možeš tražiti posljednji broj? — A kakvu ti hoćeš posljednju revoluciju? Posljednje — nema. Između stotina numera koje su jučer nasumce uhapsili Čuvari — ima i 12 Mefija.. metereologe.. ako su svi sretni? — Pretpostavimo. — Pa. Šutio sam. A što dalje? — Smiješno! Sasvim dječje pitanje. Njihov aero.. Ne smijemo gubiti ni minute. I ako propustimo dva — tri dana — oni su izgubljeni. I točno u 12 — zapamti — kad pozvone za ručak i svi pođu u blagovaonicu. najveći. koliko god koštalo. Posljednja — to je za djecu: djecu plaši beskonačnost. a ne ti — revolucija bila posljednja. Podsmješljivi.. liječnike. revolucija! Zašto je to besmisleno? — Besmisleno — zato što revolucije ne može biti: zato što je naša — to ja govorim. oštri trokut obrva: — Dragi moj... I ako bude neizbježno — bit će moguće upraviti cijevi motora naniže i samim njihovim radom. — To je besmisleno! To je apsurdno! Zar ti nije jasno: to što vi namjeravate — to je revolucija? — Da. dobro: neka je čak i tako. To je svakome poznato.. I više nikakvih revolucija ne može biti.. Pa. Sjedni... Skočio sam. — Da biste pratili tijek ispitivanja — trebaju vam poslati elekrotehničare. — Ali kakvog smisla — kakvog smisla ima u tome — radi Dobrotvora? Kakvog smisla. a neophodno je — da djeca noću spokojno spavaju. mehaničare. ostat ćemo u hodniku.. I. Pa onda: navedi mi posljednji broj.. Razumiješ: to je potrebno.

I mi ćemo ih — sudariti. ne postoji. Ne. ali nije znao.. Njihova je greška — greška Galileja: on je bio u pravu. ne ti.. — Da. A ako su posvuda. tvrdo u oči: — Pamti: u 12. Treba ih sudariti — da bi plamen. — O. Posljednje — gledajući me čvrsto. — Ali I. Sam sam.. s drveća — kao prekosutra vi.. zelenih. sva.. ti si s nama! Zažarena. raznoglasnog žagora — plavih. Pa ti si — s nama. Odjednom —jučerašnje jutro IO — i to. Ja sam nestao. Otišla je. kao djeca. Zašto? Koja besmislica.. A naprijed. ne dragi. psihološka entropija. pa oni su bili u pravu.. — Aha: ravnomjerno.. Rekao sam: — Da. tisuću puta u pravu... eksplozija. u zalazećem suncu — od grimiznog. Ne: čak čemo vjerojatno zaboraviti — kada ostarimo — kao što neminovno stari sve. — i odjednom besmislen osjećaj nečeg stranog što je na licu — što nikako ne mogu maknuti. vjetrovita — nikada je još nisam takvu vidio.. samo toplinski kontrasti — samo je u njima život. I tada ćemo — neizbježno — dolje. on nije znao. Negdje otraga čuo sam prodorno kriještanje ptica iznad Zida. Upravo tako. Imali su samo jednu pogrešku: kasnije su povjerovali da su oni posljednji broj — koji u prirodi ne postoji. da nema posljednjeg broja. u 12. shvati... da se Zemlja kreće oko Sunca. Požurio sam izaći van — i brže kući. uvijek i treba: a dalje? — Nema dalje ničega! Točka. kristaliziranog plame­ 114 ... brončano-žutih.. Po čitavom svemiru — ravnomjer­ no — posvuda — razliveno... — A vi? — A mi — za sada znamo. I hrabri su filozofi — obvezno djeca. shvati: naši preci — za vrijeme Dvjestogodišnjeg Rata — upravo su to i napravili. jednako — topla ili jednako — hladna tijela. crvenih. da samo razlike. blistava. ne relativna orbita Zemlje — nije naivni krug. kao ujesen lišće. razlike — u temperaturi. Tebi. pamtim. narančastih. da prava. matematičaru — zar nije jasno.. obgrlila me čitavim svojim tijelom. što je ona vikala u lice I..— Djeca su doista — hrabri filozofi.. kući. Možda ćemo zaboraviti. po čitavom svemiru. posvuda! Pa tu baš i je ona — entropija. da se sav Sunčev sustav — kreće oko nekakvog centra. pakao. posred nasilnog..

jedan samo korak — i od vas će ostati samo spljošten. Bilješka 31.na — lopte kupola. i vi znate da je tu negdje sasvim blizu — kraj. kad bi nam zavezali oči i prisilili nas da tako hodamo. Koncept: VELIKA OPERACIJA. na sredini — stolovi. nev­ jernik — već sam mislio na dobrovoljnu smrt. Bio je strašan san i on je završen. opipavamo.. Evo. i zid — takva je radost dirnuti golom rukom hladni zid — i jastuk — bez kraja se naslađivati udubljenjem od glave na bijelom jas­ tuku. otprilike to sam proživio kada sam jutros pročitao Državne Novine.. među nepoznatim iksevima. živi protiv prirodnih zakona. Unutra — na gomilu složene klupe. geometrijsku ljepotu — morat ću sam.. Spašeni smo! U posljednjem trenutku.. To je nep­ rirodno: da misleće biće — koje vidi. I sve to — svu tu savršenu. s teškim zveketom već vas je pokrila staklena kapa.. Ali zar to nije potpuno isto? . svojim rukama. i vi po posljednji put u životu — brže — gutate očima plavo nebo. spotičemo se. Eto. neka ostanu. na bijelom — mrlja ružičaste sunčeve krvi. ogromne zažarene kocke-kuće. I u svemu tom ljutito. I odjednom: sve je to — samo “san”. malodušni ja. Zar — nikakvog izlaza. Tako: kao da smo se po stepenicama već popeli prema strašnom Stroju Dobrotvora.. odmah bi se sve razriješilo. nikakvog puta? Pokraj neke slušaonice (ne pamtim broj). nekakvo nepoznato — zato užasno — sutra. Sunce je — ružičasto i vese­ lo. 115 . napisane jučer. kada se već činilo — nemamo se za što uhvatiti. Sada me sram čitati posljednje rečenice.. SUDAR VLAKOVA. Ali svejedno: neka. pokriveni plahtama od snježno bijelog stakla.. SVE SAM OPROSTIO. kao sleđena munja na nebu — vrh akumulatorskog tornja. A ja. činilo se — sve je završeno... izlomljen komad mesa. A što ako ne dočekavši — sam glavom naniže? Zar to ne bi bilo jedino i pravilno.

kao krug šestara. koji ste od djetinjstva othranjeni po Taylorovom sustavu — niste postali njihalno-točni? I samo jedno: Strojevi nemaju maštu.. To je groznica koja vas tjera da trčite sve dalje — iako to ‘dao je’ počinje tamo gdje završa­ va sreća. Ali zar takav nepogrešivi um nije i u vama? Filozofija dizalica. Tri puta spaliti taj čvorić X — zrakama — i vi ste izliječeni od mašte — zauvijek. da. 116 . bili savršeniji od vas.Vi — da ste sve ovo čitali. Radujte se: ona je već raznesena. Posljednje otkriće Državne Znanosti: centar za maštu — žalostan čvorić na mozgu u dijelu Varolijeva mosta. To je — crv. svako kretanje klipa — besprijekoran je silogizam. Put je slobodan. Ali zar vi. put ka stopostotnoj sreći je — slobodan. neka živi Dobrotvor!” . Požurite u slušaonice gdje se ona obavlja. sličnima nekakvom drevnom bizarnom romanu — već da je u vašim rukama. vi ste — poput stroja. To je — posljednja barikada na putu prema sreći. kao njiha­ lo. Požurite svi — i staro i mlado — požurite se pod­ vrgnuti Velikoj Operaciji. Ime te bolesti je: Mašta. u satove određene za odmor nemirno vrte i uzdišu? Ali to nije vaša krivnja — vi ste bolesni. preša i pumpi — završena je i jasna. neće! Na prvoj stranici Državnih Novina sijalo je: “Radujte se! Jer od sada ste — savršeni! Do ovoga dana vaša su čeda. koji grize crne bore na čelu. ne u mojim zapisima. Vi ste — savršeni.kao sjećanje na to nevjerojatno.. Jeste li ikada vidjeli da se za vrijeme rada na licu pumpnog cilin­ dra — razlijeva daleki — sanjalački osmijeh? Jeste li ikada čuli da se dizalice noću. Kako? Svaka iskra dinama — iskra je najčistijeg razuma. što je moglo biti — i čega više biti neće. ritmu. Neka živi Velika Operacija! Neka živi Jedina Država. Ali zar vaša filozofija nije manje šestarska? Ljepota mehanizma — je u nepokolebljivom i točnom. stroje­ vi.

kao u mojim, drhtao taj list novina, što još odiše bojom — kada bi vi znali, kao i ja, da je sve to prava realnost, ako ne sadašnja, a ono sutrašnja — zar ne bi osjećali isto što i ja? Zar vam se ne bi — kao i meni sad — vrtjelo u glavi? Zar vam ne bi — po leđima i rukama — migoljili jezivi, slatki, ledeni trnci? Zar vam se ne bi činilo da ste — div, Atlas — i ako se uspravite, sigurno ćete udariti glavom u stak­ leni strop? Dohvatio sam telefonsku slušalicu: — 1-330... Da, da — i zatim gušeći se viknuo: Vi ste kod kuće, zar ne? Jeste li čitali? Čitate? Pa to je, to je... To je zadivljujuće! — Da... — duga, tamna šutnja. Slušalica je jedva čujno zujala, mislila nešto... — obvezno vas moram vidjeti danas. Da, kod mene poslije 16. Obvezno. Draga! Kako je — kako je draga! “Obvezno”... Osjećao sam: osmjehujem se — i nikako se ne mogu zaustaviti, i evo ponijet ću po ulicama taj osmijeh — kao fenjer, visoko iznad glave... Tamo je, vani, na mene naletio vjetar. Vitlao, zviždao, sjekao. Ali meni je samo još veselije. Viči, deri se — svejedno mi je: sad više nećeš srušiti zidove. I nad glavom ruše se željezni — leteći oblaci — neka: nećete zatamniti sunce — mi smo ga lancima zauvijek prikovali ka zenitu — mi, Isusi Navini. Na uglu — stajala je gusta gomila Isusa Navina priljubivši se čelom o staklo zidova... Unutra, na zasljepljujuće bijelom stolu već leži jedan. Ispod bijeloga nazirala su se stopala raširena pod uglom, bijeli medicinari — nagnuti nad uzglavlje, bijela ruka — pružila je prema ruci nečim napunjenu špricu. — A vi, što vi ne idete — pitao sam ja — nikoga ili točnije, sve. — A vi — okrenula se prema meni nečija lopta. — Ja ću — kasnije. Trebam najprije... Pomalo zbunjen, povukao sam se. Morao sam stvarno najprije vidjeti nju, I. Ali zašto “najprije” — nisam sebi mogao odgovoriti. Heling. Plavkasto-leden svjetlucao je INTEGRAL. U strojarnici gudio je dinamo — ljupko, ponavljajući bez kraja i konca jednu te istu riječ — kao da je to moja, poznata riječ. Nagnuo sam se, pogla­ dio dugačku, hladnu cijev motora. Draga... Kako — kako draga. Sutra ćeš — oživjeti, sutra ćeš — po prvi put zadrhtati od vatrenih, plamenih kapljica u svojoj utrobi...

117

Kakvim bih očima gledao na to moćno stakleno čudovište da je sve ostalo kao jučer? Kada bih znao da ću ga sutra u 12 — izdati... da, izdati... Oprezno — za lakat odostraga. Okrenuo sam se: poput tanjura plosnato lice Drugoga Graditelja. — Vi već znate? — rekao je. — Što? Operacija? Da, zar je moguće? Kako — svi, svi — odjed­ nom... — Ma ne, ne to: probni let su odgodili, do prekosutra. Sve zbog te operacije... Uzalud smo natjeravali, nastojali... “Sve zbog Operacije...” Smiješan, ograničen čovjek. Ne vidi ništa dalje od svoga tanjurića. Kada bi on znao da nije Operacije — sutra u 12 sjedio bi zaključan u staklenom kavezu, koprcao se i upirao u zid... Kod mene u sobi u 15:1/2. Ušao sam i vidio IO. Sjedila je za mojim stolom — koščata, ravna, tvrda — podbočivši rukama desni obraz. Izgleda da me dugo čekala: zato što, kad je skočila meni u sus­ ret — na obrazu je ostalo pet jamica od prstiju. Jednu sekundu u meni — to najnesretnije jutro, i evo ovdje baš, pokraj stola — ona pored I, bijesna... Ali samo sekundu — i sad je sve isprano današnjim suncem. Tako biva, ako za blistavog dana, ulazeći u sobu, zbog rastresenosti okrenete prekidač — lampa se upalila, ali kao daje i nema— tako smiješna, jadna, nepotrebna... Bez premišljanja pružio sam joj ruku, oprostio sam sve — uhvati­ la je obje moje, jako, bodljikavo stisnula, i zabrinuto podrhtavajući obrazima koji su visjeli kao drevni nakit — rekla: — Čekala sam... samo sam na minutu... samo sam vam htjela reći: kako sam sretna, kako sam sretna zbog vas! Vi shvaćate: sutra, prekosutra — bit ćete potpuno zdravi, vi ćete se ponovo — rodili... Vidio sam na stolu listić — posljednje dvije stranice jučerašnjih bilježaka: onako kako sam ih ostavio sinoć — tako su i ležali. Kada bi ona vidjela što tamo piše... uostalom, svejedno: sada je to samo — priča, sada je to samo smiješno daleko, kao kroz obrnutu stranu dalekozora... — Da, rekao sam — i znate: evo sad sam išao po bulevaru i ispred mene čovjek, i njegova — sjena na pločniku. I shvaćate: sjena — svi­ jetli. I čini mi se — evo ja sam siguran — sutra uopće neće biti sjena, ni od jednog čovjeka, ni od jedne stvari, sunce će — kroz sve...
118

Ona — nježno i strogo: — Vi ste — sanjalica! Ja djeci u školi ne bih dozvolila da tako govore... I nešto o djeci, i kako ih je ona odjednom sve, kao stado, odvela na Operaciju, i kako su ih tamo morali svezati, i o tom, da je potreb­ no “voljeti — nemilosrdno, da, nemilosrdno”, i da će se ona, izgleda, odlučiti... Popravila je među koljenima sivo-plavu tkaninu, šuteći, brzo me oblijepila čitavog — osmijehom i otišla. I — na sreću, Sunce se još nije zaustavilo, trčalo je, i već je 16, kucam na vrata — srce kuca.. — Uđite! Na pod — kraj njenog naslonjača, zagrlivši joj noge, zabacivši glavu uvis, gledati u oči — po redu, u jedno pa drugo — i u svakom vidjeti sebe — u divnom zatočeništvu... A tamo, iza zida, oluja, tamo — olovni oblaci — ma neka! U glavi — tijesno, silovite — preko mjere — riječi, i ja naglas zajedno sa Suncem letim tko zna kamo... ne, sada mi već znamo, kamo — i za mnom su planete — planete, koje brizgaju plamen, nastanjene plamenim, raspjevanim cvijećem — i planete nijeme, modre, gdje je razumno kamenje ujedinjeno u organizirana društva — planete, koje su dostigle, kao i naša Zemlja, vrhove potpune, stopostotne sreće... 1 odjednom — odozgo: — A ti ne misliš, daje vrhunac — upravo to kamenje organizira­ no u društva? — I sve je oštriji, sve tamniji trokut! — A sreća... Što? Pa želje su — naporne, zar ne? I jasno je: sreća je — kada nema više nikakvih želja, ne, niti jedne... kakva greška, kakva besmislena predrasuda, da smo do sada pred sreću — stavljali znak plus, ispred potpune sreće je — naravno, minus — božanski minus. Ja sam — sjećam se — rastreseno promrmljao: — Apsolutni minus — 273°... — Minus 273 — upravo tako. Pomalo prohladno, ali zar upravo to ne dokazuje da smo mi — na vrhu. Kao onda, davno — govorila je nekako za mene, mnome — razvijala do kraja moje misli. Ali bilo je u tom nešto zlokobno — nisam mogao — i s naporom sam izvukao iz sebe “ne”.

119

Išao sam sam — polumračnm ulicom.. u sekundi. — Kako “zbogom”? — Pa ti si bolestan. dva logička vlaka su se sudarila. — Onda — do sutra. Brzo. ne želim bez tebe” — rekao sam... tjerao — kao papirić. — Zbogom! To — izdaleka.. nosio. Dugo. čekam — izaberi: Operacija i stopostotna sreća — ili. Nasmijala se.. — Pa što je. Sutra — u dvanaest: sjećaš se? — Ne... glasno — preglasno. — Ne — povikao sam. crni trokut na bijelom: — Kako? Za ne želiš sreću? U glavi mi je jurilo.. i došlo je do mene sporo — možda.. dosmijala se do nekakvog kraja — kao da je — posrnula.. polako me gledala.. letjeli — kroz beskonačnost im je letjeti još dan.. Prekosutra. Stavila mi je ruke na ramena. — Ti. komadi željeznog neba letjeli su.. ti si zbog mene izvršio zločine — zar ti nije bilo teško? A sada Operacija — i ti ćeš se od mene izliječiti. tek njene oštre.. Vjetar me vrtio.. tutnjala.. naletjela jedan na drugog. — Još bolje za nas. — “Ne mogu bez tebe. dvije.. ali lje čula. Doticale su me junife pro­ laznika — ali ja sam išao sam. Odgođeno je za jedan dan. ti se šališ. . kroz minutu. dva. vrele usne. I to je — zbogom. Bilo mi je jasno: svi su spašeni. odozgo.. ili sam samo pomislio — ne znam. Nemilosrdno oštar. Zatim privukla k sebi — i ničega nema. Ustala je. ali za mene više nema spasa.— Ne — rekao sam. — Da... I zatim — još uvijek mi držeći ruke na ramenima i očima ne puštajući moje. U dvanaest — prekosutra. znam — odgovorila mi je. pauza. lomila se. ja ne želim spas.

da. Ne.. žive dizalice. — Petnaest tona.. penjati se po ljestvama na INTEGRAL.. Preda mnom — u projekciji. brižno i nježno hrane INTEGRAL strašnom eksplozivnom hranom za motore. čovjek je smrtan. vodene žile.. ja sam — čov­ jek: prema tome. LJUDSKA TREŠČICA. opet će se polako podići gore. To je zato što ipak znam da sutra.Bilješka 32. sagnuvši ždralovske vratove. prekoračiti neku posljednju crtu — i nastat će nevjerojatno sutra. ledeni.. naravno. ka ponoći. napuhane od vjetra. Ali pitam: je li vam se događalo da povjerujete u to. baš isto tako je danas sa mnom.. I čudno je. Ali bolje uzmite. nekuda se žuriti. TRAKTORI.. strano. broj 15. Ne. čvorove. I zbog toga još uvijek mogu nešto raditi. okrećete stra­ nice. kako prozirne. pišete... nego tijelom. Isto tako — da.. Ja to znam. ali nekako ne vjerujem — ili mi se. što plosnato. brijete se. pa. Ja znam da će ta mala cma strelica na satu skliznuti ovamo. logaritamski brojčanik. Ali tako: sve je to vrlo daleko od mene.. ne vjerujete — i zbog toga niste do sada skočili s desetog kata na pločnik. Vidim. istegnuvši kljunove. I dolje. Osjećam još kako se on ljulja na vodi i shvaćam — da se moram uhvatiti za rukohvat — i pod rukom je hlad­ no staklo. osmjehujete. odgovarati na pitanja. dolje.. možda.. čini da je 24 sata — kao 24 godine. nije to.. u rijeci — vidim jasno modre. plosnato — kao crtež na listu papi­ ra. kao nacrtano lice Drugoga Graditelja — odjednom govori: — Pa onda: koliko ćemo uzeti goriva za motore? Ako računamo tri. znam da vi to znate. da osjetite da će jednom prsti koji drže baš ovu stranicu — biti žuti. Vjerujete li u to da ćete umrijeti? Da. Koncept: NE VJERUJEM.. I vidim sa strane kako jedva primjetno počinje drhtati moja ruka s brojčanikom. da povjerujete u to do kraja. tri i po sata. na crtežu — moja ruka s brojčanikom. zbog toga sve do sada jedete. 121 .. ne svojim umom. uzmite 100.

I mi — napeto. čvrsto klupko koje ubrzano diše.. teško mije hodati — i teško... I sve više. Ni za što — radije ću glavu u Stroj. — Gledajte! Ne. licem prema nama.. drvo. Nečiji prodoran krik: — Utjeruju! Bježite! 122 . uzmaknuli i već su zbijeno. već nekakvi teški. Uostalom “ljudi” — to nije to: ne noge. nakostriješeno klupko — čekamo. ne ljudi — već nekakvi čovjekoliki traktori. Kao i uvijek — u redovima. Vratovi istegnuti kao guskama.— Što? Pa zašto toliku gomilu? Pa to je — za tjedan dana. i možda. sav je zrak do samog vrha napet i nabijen nečim nevidljivim. tko zna.A ja ni za što. s desne i lijeve strane se brzo savila — i na nas — sve brže — kao težak stroj nizbrdo — okružili — i k raz­ japljenim vratima. kuća — oni bi isto tako. Uhvativši se ruku pod ruku — rastegnuli su se u lanac. Evo. sapeti kotači koji se okreću pomoću ne­ vidljivog dovoda. savijaju. Ali redovi.. Oblaci. u vrata. Teško mije disati. — Tiše! Luđače. Vjetar fijuče.. Vjetar fijuče. pedesetak ljudi. po četvero.. troma kolona... ne zaustavljajući se. drvo. nezadrživo preorali kroz gomilu — i jasno — da je umjesto nas na njihovom putu bio zid. sleđeno. tko zna. ne zaustavljajući se ni na sekundu — puzi strelica na satu akumulatorskog tornja. Odjednom krila lanca. Zavijaju dim­ njaci Glazbene Tvornice. u nešto su na uglu udarili. kuću. u slušaonici — široko otvorena vrata. — Ja znam. i od tamo — pola­ gana. tamo na kraju bulevara. polako. od vjetra — njišu se. modar i tupo zavija: siše električnu energiju. nekakvi nesigurni. Na uglu. brže! — Oni! To su oni! — . unutra... svi odjednom imaju — dugačke. preorali kroz zid. Evo — već su na sredini bulevara... Šiljak tornja — u oblacima — nejasan. gledajte — tamo. guščje vratove. Nad glavama im lupa na vjetru bijela zastava s izvezenim zlatnim suncem — i u zrakama natpis: “Mi smo prvi! Mi smo — već operirani! Svi za nama!” Polako su. Ma kako za nedjelju: više! — A..

svako o svojem — ili. dobro — samo ne treba. kao slovo S — tijelo. kao klinovi.. okrugle modre oči: to je ona. ramena. Pomogao sam joj da ustane. — Da (tiho. ne treba. Bes­ mislen — zato što je ta moja dužnost —još jedan zločin. Besmislen — zato što bijelo ne može u isto vrijeme biti crno. — Ja čitavo vrijeme. svi — onamo. kroz snažne grane vjetra koje su nas šibale.. a ona sasvim mali — mali dio mene samoga. sitne ruke na mom rukavu. tako nešto moglo je biti kod drevnih prema njihovoj privatnoj djeci. U nekoj prozirnoj. i oštri laktovi. ne sklanjajući ruke s lica). Nemam razloga živjeti tada — shvaćate? I vi morate — morate.. 1 evo. mlatarave ruke. pribilo malu čovječju treščicu... na hladnim stepenicama. Ili nema u životu ni crnog ni bijelog i boja zavisi samo od osnovne logičke premise. moram. prozirna krila-uši — i več ga nema. Odnekud. To je sasvim drugačije nego prema I i meni se čini. rukama — trčim. u tami mislim o njemu — kakvo će biti. Predahnuti u nekakvom ulazu — leđima čvrsto uz vrata — i istog trena k meni. I šuteći. I ako je premisa bila to da sam joj protuzakonito dao dijete... za vama. Slažem se. možda.. istom — po sve tamnijoj ulici. rebra.. korake.... Besmisleni osjećaj — ali ja sam zaista uvjeren: da. i ja sam — nad njom. Svaku noć — sama. ne mogu — ako mene izliječe..... dolje. Okrugle. kao vjetrom. Na okretu 123 . na tren u mojim očima — dvojako savijeno. po licu — ruke su mokre. glavama naprijed — glave se u trenu zašiljile.. Ne želim — shvaćate — ne želim. nekako sva klizi po zidu i sjeda na zemlju. između nijemih olovnih kuća. junife.. stisnuta u požarnom crijevu. kroz zemlju — i ja sam sam — među promičućim nogama. kako ću ga. Niže — kroz ruke koje sakrivaju lice —jedva se čuje: — Ja svaku noć. napregnutoj točki — ja sam kroz šum vjetra čuo iza nas poznate.. Pored samog zida —još uska živa vratašca... Tako: kao da sam ja jako velik.. rasprsnule su se poput lepeze i unaokolo teku toptave noge. Kao vodena struja.I sve se rasulo. kao po lokvama. kažem. šljapkave. Kao klupko se sagnula tamo. — Pa. gladim je po glavi. — Vi razumi­ jete: moram vas odvesti kl — kao što sam tada predlagao — da ona. bokovi. O. dužnost i zločin — ne mogu biti jedno.

... čitavo vrijeme-----------Kuća u kojoj živim. vidio sam: skliznula je po pločniku nazad i naprijed tamna. iza nas. kopnilo tijelo. modro gleda u mene. počela nešto: — Ne. Nad kontrolorskim stolićem — poznati.. O je — polako tonula u svojemu naslonjaču — kao daje pod junifom isparavalo. izvanredno. On će ostati ovdje. glave. zabrinuto-uzdrhtali. iza nas. Vjetar zavija — kao negdje nisko nategnuta debela žica basa. Odmah su mi ruke — tu­ đe. nabujalo tijelo. Tiše! Pogledajte tamo: vidite li — iza zida? — Da. A sada sam brže uvukao O u protivni ugao. O — i njemu. Ali nisam joj dao da završi... velikoglava sjena). go­ vorim. razbijaju se u tisuće grozničavo skakutavih. bijelom pjenom uprskanih iskri. obješeni obrazi.” Umjesto da skrenemo lijevo — ja skrećem desno. — On —je čitavo vrijeme za mnom. A unutra. tek-tek zaokruglio se trbuh. odvojeno — to čujem samo ja — groz­ ničavo zuji i bubnja misao: “Ne smijem.. Gurnuo sam joj papirić među hladne prste. Shvaćate — ne smijem. 124 . u predvorju. Most podmeće svoja pokorno.. izvan takta. na obrazima — jedva primjetno rumenilo. kasnije. I kroz bas. Kraj ulaza O se zaustavila. divno..sam se okrenuo — između prevmutih oblaka koji su letjeli odraženi u mutnom staklu pločnika — vidio sam S-a. Ne smijem je voditi sa sobom kl — . Znam. Ispod junife — opet se pokrenulo. i ja glasno pričam O — da je sutra — prvi let INTEG­ RALA. nagnute preko ograde s drugog kata. izvukao sam notes... unaokolo — zbijena gomila numera — nekakva prepirka. S. i kao da je prazna odjeća i prazne oči koje usisavahu modrom prazninom. ropski sagnuta leđa — nama troma: meni. Ali ne dam joj izgovoriti ni riječ.. govorim. pojedinačno trče dolje. Sada ću vam napisati dvije riječi — uzmite i pođite sami. sjeo leđima uza zid (tamo. Iz osvijetljenih kuća na toj obali sipaju se u vodu vatre.. zora. brzo sam je ugurao kroz vrata— i mi smo unutra. okruglo. čvrsto stisnuo ruku. O — začuđeno. da će to biti nešto potpuno nezaboravno. Ali o tome — kasnije.. Ne mogu. na moje glasno. posljednji put zagrabio iz njenih modrih očiju. Umorno: — Zašto ste me doveli ovamo? Prevarili ste me? — Ne. treba nekako. Pa vi ste obećali. iza zida. besmisleno mahanje rukama. Sjena.

— Zbogom! Možda ćemo se, jednom opet... Ona je istrgnula ruku. Pognuta, polako je pošla — dva koraka — brzo se okrenula — i opet je kod mene. Usne se miču — očima, usna­ ma — sva — jedno te isto, jednu te istu nekakvu riječ — i kakav neizdrživ osmijeh, kakva bol... A onda, pognuta ljudska treščiea u vratima, sićušna sjena iza zida — ne osvrćući se, brzo — sve brže... Prišao sam stoliću k IO. Zabrinuto, negodujući, šireći škrge rekla je: — Razumijete... svi kao da su poludjeli! Evo onaj uvjerava daje sam vidio pokraj Drevne Kuće nekakvog čovjeka — golog i čitavog pokrivenog krznom... Iz guste glavate gomile — glas: — Da! I još jednom ponavljam: vidio sam, da. — Pa kako vam se ovo sviđa? Kakvo buncanje? I to njeno “buncanje” — tako je sigurno, uvjereno, da sam se upi­ tao: “Nije li uistinu buncanje sve ono što se događa oko mene u posljednje vrijeme?” Ali pogledao sam na svoje dlakave ruke — sjetio sam se: “U tebi je vjerojatno kap šumske krvi... Možda ja zbog toga i...” Ne: na sreću — nije buncanje. Ne: na nesreću — nije buncanje.

Bilješka 33. Koncept: (OVO JE BEZ KONCEPTA. NA BRZINU. POSLJEDNJE.)

Došao je — taj dan. Brže novine: možda — tamo... čitam novine očima (upravo tako: moje su oči sada — kao pero, kao brojilo, koje držiš, osjećaš, u ruka­ ma — to je tuđe, to je instrument). Tamo — velikim slovima, na čitavoj prvoj stranici: “Neprijatelji sreće ne spavaju. Objema rukama držite se za sreću! Sutra se zaustavljaju svi poslovi — sve numere moraju se javiti na Operaciju. One koje se ne jave — bit će osuđene na Stroj Dobrotvora”.
125

Sutra! Zar može biti — zar će biti nekakvo sutra? Po svakodnevnoj inerciji pružio sam ruku (instrument) prema polici s knjigama — složio današnje novine uz ostale, u zlatom ukrašen uvez. I usput: — Zašto? Zar nije svejedno? Pa ovamo, u ovu sobu — ja više nikada, nikada... 1 novine iz ruku — na pod. A ja stojim i gledam oko sebe, čitavu, čitavu sobu, užurbano spremam za sobom — grozničavo trpam u nevidljivi kovčeg sve, što mi je žao ostaviti ovdje. Stol. Knjige. Naslonjač. Na naslonjaču tada je sjedila I — a dolje, na podu... Krevet. Zatim minutu, dvije — besmisleno čekam nekakvo čudo, možda će — zazvoniti telefon, možda će, ona reći, da... Ne. Nema čuda... Odlazim u nepoznato. Ovo su moji posljednji redovi. Zbogom — vi, nepoznati, vi, voljeni, s kojima sam proživio toliko stranica, koji­ ma sam ja, koji sam obolio od duše — pokazao čitavog sebe, do posljednjeg skrhanog vijka, do posljednje slomljene opruge... Odlazim.

Bilješka 34. Koncept: OSLOBOĐENICI. SUNČANA NOĆ. RADIOVALK1RA.

O, kada bih stvarno razbio sebe i ostale u komadiće, ako bih se stvarno — zajedno s njom — našao negdje iza Zida, među zvijerima koje keze žute očnjake, kada se zaista više nikada ne bih vratio ovamo. Tisuću, milijun puta lakše. A sada — što? Poći i zadaviti ovu Ali zar bi to išta pomoglo? Ne, ne ne! Opameti se D-503. Natakni sena čvrstu logičku oso­ vinu — barem na kratko, pritisni iz sve snage na polugu — i, kao drevni rob, okreći žrvnje silogizama — dok ne zapišeš — ne promis­ liš sve što se dogodilo... Kada sam ušao u INTEGRAL — svi su već bili na okupu, na svo­ jim mjestima, sva saća divovske, staklene košnice bila su puna. Kroz
126

staklo paluba sićušni mravoliki ljudi dolje — pokraj telegrafa, dina­ ma, transformatora, visinomjera, ventila, strelica, motora, pumpi, cijevi. U brodskom salonu — neki ljudi su nad tablicama i instrumen­ tima — vjerojatno oni što zapovijedaju Znanstvenim Uredom. A pokraj njih — Dragi Graditelj sa svoja dva pomoćnika. Sva trojica imaju glave kao kornjače uvučene u ramena, lica — siva, jesenja, bez zračenja... — No, što je? — pitao sam. Tako, prilično jezivo... sivo, bez zračenja nasmiješio se jedan. — Možda ćemo se morati spustiti tko zna gdje. I općenito — nepozna­ to. Bilo mi je neizdrživo gledati ih — njih, koje ću, evo upravo ovim rakama, za jedan sat zauvijek izbaciti iz udobnih brojeva Satne Tablice, zauvijek otrgnuti od materinskih prsiju Jedine Države. Podsjetili su me na tragične likove “Trojice Oslobođenika” — čija je priča kod nas poznata svakom školarcu. To je priča o tom kako su tri numere radi eksperimenta na mjesec dana bile oslobođene posla: radi što hoćeš, idi kuda hoćeš.6 Nesretnici su tumarali pokraj mjesta gdje su inače radili i gladnim očima zagledali unutra; zaustavljali su se na trgovima — i po čitave sate radili te pokrete kakve su u određeno vrijeme dana bili nužnost njihovog organizma: pilili i strugali zrak, nevidljivim čekićima kuc­ kali, lupali u nevidljive grede. I najzad, desetoga dana nisu više izdržali: primivši se za rake ušli su u vodu i pod zvukovima Marsa krenuli sve dublje, dok voda nije skratila njihove muke... Ponavljam: bilo mi ih je teško gledati, žurio sam se otići. — Samo ću provjeriti u strojarnici — rekao sam — i zatim — na put. Nešto su me o nečem pitali — koju voltažu uzeti za startnu eksploziju, koliko je potrebno vodenog balasta u zadnjoj cisterni. U meni je bio nekakav gramofon: odgovarao je na sva pitanja brzo i točno, a ja nisam prestajao — unutra, misliti svoje. I odjednom u uzanom hodničiću — nešto mi je zapelo u to, unutra — i od tog je trenutka, u biti, započelo.
6

To je bilo davno, u trećem stoljeću poslije Tablice.

127

Bilo je to prirodno.. plamenovi. oni su tu. i među njima na sekundu jedno: nisko nabijena kosa. modro nebo. utišali se. zauvijek. crna. a zdanje moga tijela — vrlo je lagano i evo svi zidovi. ali samo vidite: one su nijeme.. već prešao neizbježni prag — i moje tijelo je ne­ gdje tamo. Kamo? Siva lica koja ne zrače zrakama.. čitav život. ne ja. naopako. zvjezdana... nosači.. — Uvis — 45 stupnjeva! Potmula eksplozija — drhtaj — bijesom uzavrela bijelo-zelena planina vode u krmi — paluba pod nogama odlazi — meka. I evo —jeziva. A meni — meni se sve učinilo lakše pod tim nev­ jerojatnim. milje — modrina se brzo stvrdnjava. da urlaju cijevi. sunčana noć. molekularna drhtavica u čitavom tijelu (nije prestajala više do samoga kraja) — kao da je postavljen ogroman motor. to je trebalo i očekivati. Najmanja. pregrade. zglobnom rukom 128 . već onaj isti gramofon u meni — i gramofon je mehaničkom. Plave žile nabreknute dolje. oči duboko ispod čela — onaj isti. u vodi. i ostale su samo minute — nekoliko desetaka minuta. neizdrživo — blistava. kabeli. uzeti slušalicu komandnog telefona.. i od svega toga nikuda ne mogu otići. a ja letim po novom svijetu gdje sve mora biti različito.U uzanom hodničiću brzo su promicale sive junife. tišina. da požurim na vrh. željezni slojevi neba. sve drhti. Ali nekako sve brzo. I isto tako željezno moram podignuti ruku. Zatim — trenutna pamučna zavjesa obla­ ka — mi kroz nju — i sunce. Ali sad više nemam kad — poslali su po mene. Tako je bilo — nijemo — sunce. puni se tamom. Kao kad bi odjednom oglušili: još uvijek vidite. kao da sam ja zgrčivši se po posljednji put. gumena — i sve je dolje. u komandnu kabinu: vrijeme je na put... Na sekundu — sve dublje padajući u nekakav lijevak. okrugli mjehurići kupola. dolje. Sekunde. sve unaokolo se sažimalo — reljefni modro-ledeni crtež grada. minute. — Držite tako — viknuo sam u stroj — ili. usamljen olovni prst akumulatorskog tornja. Izašli smo iz Zemljine atmosfere. kapljama hladnog sre­ brnog znoja izbijaju zvijezde.. Teški. Još ne znam: je li ona ovdje. Shvatio sam. nijemim suncem: kao da sam ja. siva lica. iznenada — da su svi unaokolo pre­ plašili.

Dugačka ruka se ispružila.. krilata... (tutnjava: treba vikati u samo uho). Brodski salon.. Pokraj vrata — nekakav meni nepoznat. I ja — tamo. Našao sam. Pored sobe s aparatom — malena je. Za stolom. leteća — kao drevne Valkire. I ja vodim ovo istraživanje. — Slušajte. I ja s visine. Vrata u brodski salon — ona ista. na heling. — Moram prenijeti dolje. A ja.. po ljestvama dolje u strojarnicu.. zalupiti se. zadihano (zbog trča­ nja). Kroz jedan sat teško će zveknuti.. vi. i u očajnoj pijanoj igri od svjetlucave ručke.. U radiotelefonskom. izdiktirat ću. tisućitim licem koje nestaje u gomili. u jedva primjetnoj drhtavici koja ne prestaje ni na sekundu — strelice na brojčaniku. kao da su greškom na brzinu uzete od drugog ljud­ skog kompleta. kao kutijica. Neka: možda je — tako potrebno. i od nje ovdje — lagan miris munje i ozona. jedno uz drugo. Tamo ih je — troje.... čvrsto joj stisnuo ruku: 129 . sav odjeven naj­ tanjom. blis­ tava. na vrhu radioantene — to je od nje. Brzo sve u pregršt — jednim pogledom — i nazad.. tražiti.gurnuo komandni razglas Drugom Graditelju. — Netko. samo meni čujnom drhtavicom — potrčao sam dolje. kabina. I ona — kao daje za glavu viša nego inače. Nad instrumentima.. molekularnom.. do koljena... Tamo — vrućina i tutnjava od cijevi užarenih eksplozija­ ma. niski. I evo — naposljetku — pored tahometra — on. dozrele.. — Je li ona ovdje? Gdje je? U sjeni — ispod oka — osmijeh: — Ona? Tamo je. nagnut nad bilježnicom. ne. namjerno oštro: — Ja sam graditelj INTEGRALA. i samo su ruke neobično duga­ čke. Pođimo. stotim. rekao sam joj. s nisko nabijenim čelom. ćelave. Jeste li shvatili? Ruke nema.. i kao ogromne modre iskre na vrh. na Zemlju. Svi — s krilatim šljemovima — slušalicama. pregradila: — Kuda ćete vi? Jasno mi je: on ne zna da ja sve znam. kartama — glave zaokružene sivim čekinjama — i glave žute. barem. po hodniku.

žurno. modri dim oblaka. nego dolje. Znam — sve znam: šuti. zvono za ručak) i nagnuvši se preko staklenih grudobrana. sporije.— Pa što je? Što će biti? — Ne znam. na tren visio nepomično. Tako u šutnji. — što ako. I evo. a ja sam kamen koji je netko bacio i kamen nezadrživo mora pasti. odjeveno u najtanju. A ako je — dolje već tvrdi. gdje ćemo nas dvoje biti noćas? Možda na travi.. a drhtavica u meni.. iza Zida.. kao u magli.. točno.. dao komandu “prva brzina” — kamen je prestao padati. zeleno.1 jasno mi je: to sam ja — kamen. Uzeo sam slušalicu... Ali dijete je — tvoje? Otpremila sam je — već je tamo. deseci minuta — čuje se puls — strelica pred očima sve je bliže 12. minute. Na kraju plavog tanjurića — nekakve žute. crnim zvjezdanim nebom i zasljepljujućim suncem.. Ja sam — opet u komandnoj kabini. — Stani — viknuo sam u stroj. nadušak gutali nepoznati va­ njski svijet — tamo. uhvatiti se za tlo. čvrsto kao daje usidren. I —je zemlja. šume.. — Vrijeme 11:30.. jedva primjetnu (samo meni) drhtavicu.. ne odvajajući oči od papira tiho: . Još uvijek sve naprijed — po inerciji — ali sporije. Brzina: 6800.. Sinoć je k meni došla s tvojom porukom. — Zapišite — govorim glasno još uvijek zadihan (od trčanja). modro: jesenja šuma. umorno frkću samo četiri donje izrasline — dva krmena i dva pumpna — samo da bi paralizirali čitav INTEGRAL i INTEGRAL je lagano podrhtavajući.. Evo sad se INTEGRAL zakačio za nekakvu sekundnu dlačicu.. Zbog nečeg mi se učinilo: bolje da se sve to dogodi ne ovdje. Opet — grozničava. Ona — ispod krilate kacige. i sve je... još brža. jezero. Od nje — modre iskre i miriši na munju. nekoliko kilometara od Zemlje. Svi su istrčali na palubu (sada je 12. stao u zraku.. dolje.. koštane raz130 . dolje — sve brže i brže. Ali gramofon u meni — automatski.. u komadiće. zatim je dlačica puknula i INTEGRAL kao kamen. bliže Zemlji. I evo skoro će 12 — ne zna se što? I noć. noć. Razumiješ kako je to čudesno: ne znati — letjeti — bilo kuda. polako od jedne minute do druge hrama kazaljka sata na zidu. Jantamo. Živjet će. na suhom lišću..

. pored mene je: — Tko je to? Ti ga poznaješ? — Ali zar to nije. ne dišući od jednog udara do drugog. neprirod­ no dugačkim rukama: — Stanite! U dlan su mi se žarili prsti — to je I. I u pustinji — puneći je čitavu. Nad stotinom lica — njegovo stoto.. za minutu je — 12.. 131 . bijeli. mehanički sam ga prinio očima: do grudi u travi.. tamno-riđi. vama.. bijeli. prijeti žuti... s uskovitlanim repovima. i čitavog mene i sve — probada­ jući zvon zvona: ručak. ja sam završio... tisućito i jedino među svim licima: — U ime Čuvara. Beskrajna zelena pustinja. Mi još uvijek ne znamo vaše numere — ali mi znamo vas. Glas: “A ja kažem — lice!” Tam­ ni kvadrat: otvorena vrata salona. kada je beskrajno sporo.. Ali već su nestali. evo vam dvogled. trčalo je krdo mrkih konja.. a na njihovim leđima — oni. i prednji redovi već se pokrenuli — kvadrat vrata odjednom je prekrižen dvjema poznatim. čudom sačuvan zvonik neke crkve. oštro nasmiješeni zubi. počeo izbijati sat... On je — na ramenima. Raskidan na časovite. Iza mene: — Kažem vam: vidio sam — lice. — Ma da! Pričajte to nekom drugom! — Pa evo. oni čuju... Na ste­ penicama — nečija zvonka zlatna pločica — a meni je svejedno: evo sad je puknula pod mojom petom. uostalom. a vi se — a vi se ne smijete ni pomaknuti — vi ćete vlastitim rukama to napraviti. osušeni prst — najvjerojatnije. I u tom trenutak. svako od njih me čuje — vama kažem: mi znamo. crni. Zar nije... INTEGRAL — neće biti vaš! Pokus će biti izvršen do kraja.. Stisnuti.valine.. — Gledajte! Gledajte! Tamo eno — desno! Tamo — zelenom pustinjom — tamnom sjenom letjela je nekak­ va brza mrlja. kojima govorim. U rukama mi je bio dalekozor.. nepovezane komadiće — svijet. A zatim.

izdiktirajte njoj. smrznuto. modre iskre.” U sebi — nečujno.. rekla: — Zauzeta sam: primam poruku sa Zemlje.. promislivši minutu. zatvorio sam se u sebe. dobro. gledajući kroz mene. Sjećam se — nešto sam joj glasno govorio. Ruka se istrgnula iz mojih ruku. podiže se sve 132 .... u meni čitavo vrijeme. očajno. nijemih stranica. valkirska... Čujem (to je — I): — “Plemenitost”? Ali. Komandna kabina. kao svi. da je to predrasuda. Ah. mi padamo.. Evo. Kroz zube — meni na uho: — A to ste vi? Vi ste “izvršili dužnost”? Pa. šutke. U majušnoj kutiji-kabini. A mi. feudalnih epoha. pa nisam ja — nisam ja! O tome nisam ni sa kim. ostatak starih. I. — “Ali. Osjećao sam: blijedim — i evo sad će svi to vidjeti. Dolje! Zaustavite motore.. posljednjoj tuzi — kroz oblake — u ledenu. kao da sam od stakla. zvjezdano-sunčanu noć.. gnjevno-krilata kaci­ ga. grozničavo. zaostaje. Ja sam — sam. idem u brodski salon.. zaboravljen list mojih bilježaka. nitko nego ona — sve mi je jasno. kad bih samo — kad bih samo mogao do radio.. pamučne i meni su noge meke i pamučne.. dragi profesore. Zato što odjednom u nekoj točki modrog prostranstva: moj pisaći stol. Mašinsko srce INTEGR ALA zaustavljeno je. punom brzi­ nom — meni samom nečujan logički motor.. Kraj svega. i let — u ledenoj. I jasno mi je. miris modrih munja.. sati. čak i jednostavna filološ­ ka analiza te riječi — pokazuje. negdje je daleko naprijed. nikome osim tih bijelih. i sjećam se — ona je. glasno — vikao sam joj to. Zatim — u rukama mi je komandna cijev. Ali gramofon u meni vrtio je 50 propisanih pokreta žvakanja za svaki zalogaj.Šutnja. moje srce — ne uspijeva padati. gnjevne. nad njim obraziškrge IO. čvrsto sam izdik­ tirao: — Vrijeme 14:40. Krilate kacige. Pored mene — ona — potpuno bijeli osmijeh.. Pored nje — nečija zrela-žuta ćela. kao u drevnoj neprozirnoj kući — zasuo sam vrata kamenjem i zastro prozore. Sjedila je preko puta mene — i čak me niti jednom nije dotaknu­ la očima. Staklene ploče pod nogama — meke. očito. Minute.

Više se ničega ne sjećam. čitavo vrijeme pljujem u rupčić. drevno. Stubište — beskrajno.. Ubiti IO — a zatim poći onoj i reći: “Sada vjeruješ?”. Dakle: to nisu zavoji. Vjetar. kao vihorom na nas — sad će kraj----------Porculanski-bijelo. Bilješka 35. u ustima je suho. MRKVICA.. kao što je to bilo u jednom trenutku jučer: čitav svijet je razbijen na odvo­ jene. Čitavu noć nisam spavao.. stepenice — nekako odvratno skliske. maglovito čuo: — Stražnji motori — puna brzina! Oštar skok uvis. teški klip (morao sam pod mikroskopom pogledati strukturu loma). svi moraju na Operaciju i razumljivo: nema zbog čega. Koncept: U OBRUČU. Glava mi je poslije jučer čvrsto stegnuta zavojima. Čitavu noć — o jednom. Oblaci — i zatim daleka zelena mrlja — sve zelenije. Nebo od željeznih ploča što jure.. U ormaru mi je bio naprsli.. lisnatije. nemilosrdan. padajući strmogla- 133 . Vjerojatno je on — udario iz sve snage. Smotao sam svoje bilješke (neka me pročita čitavog — do posljednjeg slova). razmrskati nečim glavu — od toga čudan osjećaj nečeg odvratno-slatkog u ustima. nema koga ovdje zapisivati. i ne mogu progutati slinu. čitavo vrijeme — brisati usta rupčićem.. Dolje. i svaki od njih. I tako. od staklenog čelika.. izvukao klip — prema kon­ trolnom stoliću--------Ali IO tamo nije bila: prazna.više u grlu. slomljeno lice Drugoga Graditelja. Sjetio sam se: danas — odgođeni su svi radovi. nego obruč. Mrskije od svega je to daje ubiti nekako prljavo.. vlažne. hladna daska. samostalne komadiće. obruč koji mi je zakovan na glavu i ja — u jednom te istom okovanom krugu: ubiti IO. oštre. Srce lupa. u nešto sam udario glavom i gubeći svi­ jest. Na ulici. Zaustavio sam se. ubacio unutra klip i pošao dolje. padajući. UBOJSTVO. poslije odlijevanja.

hrčući — zar ne čujete tu veliku simfoniju hrkanja? Smiješno: žele vas osloboditi od uvijajučih se. mučno 134 .. I više nikoga. iskosa.. IO — sada mora biti u školi. gomila — naprijed. samo besmislica: plaš----------skoč--------. sekundno razmišljajući: “Zar je u svakome takva bol. Tamo je bilo — potpuno bunilo. što visi u zraku. Povikao sam: — Maknite se! Pustite me tamo! Moram---------Ali nečija kliješta me — za ruke. Prazan. stoječi — čitavim se tijelom slomljeno nagnuli unazad.vo. Od dječaka: “Da. šibajući glas — i negdje tamo uzdignut k sljepoočicama oštar trokut obrva. Kao kad bi se crna. krletci — muškarac i žena — u poljupcu. precizna slova na ovoj stranici — odjednom pokrenula. Ne! Trčite gore! Tamo će vas — izliječiti.. pod donjom usnom — sjena. Na vratima netko u trku: — Ne voze! Vlakovi danas ne voze! Tamo — Spustio sam se. sleđen vlak.. otraga. smrznuto: eno. Sada — dječak: sav — naprijed. Bljesak brušenih kristalnih sunaca. kao crvi. I u tišini — glas: — . i svatko mora napraviti nešto prije nego — “ I na sekun­ du ničega nema na čitavom svijetu. koju je moguće istrgnuti iznutra — samo zajed­ no sa srcem. visi preda mnom u zraku — i bez traga iščezava.. na drugom katu. ne u redovima. riječi:”Dolje Strojevi! Dolje Operacija!” I odvojeno (od mene) — ja.. tamo će vas do sita nahraniti tustom srećom. 1 na sekundu. zastava.kak--------. u taktu. Ne vidi se. organizira­ no. rasuta. u staklenoj. a vi ćete. Donja usna — izvrnuta. To je — zauvijek. za ramena. znam taj elastični. I u tišini — glas.. strmoglavo jureči. poprijeko.. zaustavlja se na sekundu. Nad glavama — odvojeno. kao čavli. mimo spavati.” Potrčao sam ka najbližem ulazu u podzemnu. od straha se razbježala kojekuda — i niti jedne riječi. u zraku. posljednji put. treba brže. Čvrsto nabijen glavama peron.Na ulicama je baš takva.. kao posuvratak zavrnutog rukava — izvmu­ to čitavo lice — plače — bježi od nekog svim silama — za njim topot. siti. kao bič. ali ja znam. osim (moje) životinjske ruke sa željezno-teškim zamotuljkom.. Ne nekom uglu — njiše se bodljikavi grm glava.

. Na mokrom staklu pločnika — vrlo duboko — izvrnute lampe. hroptanje. vi ste ranjeni? Ja čim sam saz­ nala — odmah sam. Upalio svjetlo. stisnulo — otraga krik: “Ovamo. ali nisam mogao. hodao sam — prikovan u jednom te istom krugu: stol. I nevjerojatno težak smotak u ruci — vuče me u dubinu.. težak: — Aha? Nemoguće? To znači — trči za svojim glupim maštari­ jama. stol. A vi ovdje stojite i slušate mene. I evo — sam. smazao bi je. bacio sam se u sredinu. IO opet nije bilo. i prazna i tamna — njezina soba.. krevet. a zatim. prsti. na stolu bijeli smotak. upitnika.. popravila na koljenima junifu.. Lupale su zavojem napeto stegnute sljepoočice. — A zatim — smažite.. krikovi.. Ponekad se susrećemo očima — i tada osjećam: ti su žuti redovi — o meni. Da bi ga natje­ rali da ide naprijed — pred gubicom bi mu uz rukunicu vezali mrkvu tako da je ne može dohvatiti. figure okrenute naglavačke. za stolićem. Dogodilo se to točno u 21. Drugi glas — polagan. bijeli smotak. Popeo sam se u svoju sobu. I ako bi je dohvatio. Odjednom su me kliješta pustila. hrčite — i treba biti pred nosom novi rep. Desno: nad knjigom — kvrgava čela i čelo — ogromna žuta parabola. dragi — znači to je istina. Brže — gore — na Veliku Operaciju! Što vas briga što ću ja ovdje ostati sama? Što vas briga — ako ja želim nemoguće. Jasno mije ostalo u sjećanju samo jedno: disao sam tako glasno da sam čuo kako dišem. zidovi.nagrizajućih.. Bore na čelu — red žutih nejasnih redaka. Kažu: bila je kod drevnih takva životinja: magarac.. a one neka ti pred nosom mašu repom? Ne: mi — za rep. na razne strane. ka dnu. sasvim iznad glave — sumrak. nizak. ugasila se — netko je prerezao žice — i lavina.. gdje je govorila ona — i u tom trenu sve se prosulo. — Ah. Ona je sjela. i sve sam htio nekako potiše. pa pod sebe. siv. U sobi s lijeve strane spuštene rolete. Dolje... kao crvi. vrata. Vjetar... ovamo idu!” Svjetlost je skočila. Ružičasto-tamne škrge treskale su se.. glave. Došla je IO — osobno. .. Na kraju: stepenice. 135 . polutama — sve svjetlije — i opet smo na ulici — kao lepeza. Ne znam koliko smo se vremena tako kotrljali u podzemnoj cije­ vi.

.. klip tres­ nuo na pod.. posljednjim smije­ hom — i nisam vidio nikakav izlaz iz svog besmislenog položaja. spustio bih klip na njenu glavu. sad. Bacio sam se.. da on ne vidi. Čula je.... u ustima odvratno-slatko. zastala u pola riječi i isto zbog nečega ustala.... možda je ona? I u slušalici neči­ ji nepoznat glas: — Odmah. sve ću urediti. Već sam vidio to mjesto na glavi. —uzmicala je natraške — sjela — točnije pala na krevet — zavukla. vi nepoznati moji čitatelji. da sam se počeo smijati. još je odvratnije ako on bude gledao... Ona je očito osjetila. 136 .Klip je preda ranom na stolu. iza zida s desne strane — žute.. čitavo je vrijeme tako držeći očima na vezu. I tek sam tad shvatio: mislila je da sam ja rolete — zato što —ja hoću.... pa sad je sve­ jedno.. Mora biti. To je bilo tako neočekivano.. shvatila. još glasnije dišuči. zgrabio slušalicu. — Molim vas! Jedan dan — samo jedan dan! Ja ću sutra — već sutra — poći ću. rupčić. Skočio sam. Znam. Stisnuo sam prekidač — bez obzira što nemam prava. rolete su pale. ni na sekundu ne ispuštajući iz vida ono mjesto na njenoj glavi. slažem se—ja ću. radi. Sav napet. pažljive bore — o meni. pojurila k vratima. ali rupčića nema — pljunuo sam na pod.. da ona nije kriknula: — Radi. drhteći. imate me pravo zvati ubojicom. Sjedio sam za stolom i smijao se — očajnim. I istog trena napeta opruga u meni je prsnula. Drhtavim rakama strgnula je sa sebe junifu — široko.. Onaj. tako glupo.... 0 čemu ona? Zamahnuo sam. Ali pretekao sam je — glasno dišući.. vi ste poludjeli! Ne smijete. obješeno tijelo izvmulo se na krevet. polako sam ispružio ruku prema stolu — pomicala se samo raka — dohvatio sam klip. raka oslabila. Ne znam kako bi se sve to završilo da se razvijalo prirodnim putem — ali evo novi vanjski element: zazvonio je telefon. žuto.. Tu sam na vlastitom primjeru vidio da je smijeh najs­ trašnije oružje: smijehom je moguće ubiti sve — čak i ubojstvo. 1 mislim: ubio sam je. Da. — Vi ste. dlanovima sku­ pljene rake među koljena..

sve glasnije.. likovi. škrge široko raširene osmijehom. 137 .. — Kako? — Tako. prsa se prolila na stranu. S vama razgovara Dobrotvor.. Zašto On mene? Zar On zna o njoj. Na crnom. Njeno ime — vi znate o kome — vi ste je spomin­ jali? Ne? Samo istinu — moram znati. — Jer sam se bojala.. beskonačno šuštanje. bacio na nju — kroz zube: — Hajde! Brže — brže! Podignula se na lakat. kraj vrata.. Besmislena. Oh.. Okrenuo sam se. o meni.. iskre.. — Ne? Ali zašto — kad ste već pošli tamo i rekli.. o svemu? IO je..Mučno. zgrčila se. IO je još uvijek ležala na krevetu. mokrom ogledalu drhtala su svjetla.. glas razliven. Ne: to sam — ja.. teški koraci. naslonio se čelom na staklo. Odmah dođite! Klik — slušalica je spuštena — klik. već odjevena.. da zbog toga možete — da ćete prestati vo. čvrsto držeći odjeću.. i iz obraza. ne mogu — ne bih mogla! Shvatio sam: to je — istina. Hajde — oblačite se! — Ona. ljudska istina! Otvorio sam vrata. smiješna... po obrazima kapi.... Aha. kao u onog dječaka. — Okrenite se. Njena donja usna — odjednom izvrnuta. Meni ipak samo — istinu. Zgrabio sam s poda njenu odjeću. — Ne. sva — kao vosak. oči zatvorene. sve čeličnije — i evo. sve bliže.. ako nju... to je — u meni. — D-503? ... oči okrugle. Iz daljine... Dva koraka k njoj — stisnuo sam joj ruke tako kao da ću baš iz njenih ruku kap po kap iscijediti ono što mi je potrebno: — Slušajte.

bio je nalik običnom ljudskom glasu. najmilosrdniji Bog. Tek kad je zašutio. i gore zvučan glas. poprskani suzama. Polako je micao prstima. nije me zaglušivao. gledaju. savijale koljena. i strašno mi je podignuti oči: vidim samo Njegove ogromne.Bilješka 36. kao prazna. Koncept: PRAZNE STRANICE. puls. drugi — dolje. blistavo poglavlje Jedine Države. kako sam čekao (znam da sam čekao) — ničeg se ne sjećam. koji polagano spaljuje na paklenom ognju sve nepokorne — zar on nije krvnik? I zar je manje onih koji su izgorjeli na kršćanskim lomačama nego što je spaljenih kršćana? 138 .. Jedni — gore. ni jedne geste. i kao da samo zato. ali nijedne riječi. poprskani krvlju. — Pa? Što šutite? Je li tako ili ne? Krvnik? — Tako je — pokorno sam odgovorio. trgnuo sam se. Kao da su bili prerezane sve veze između mene i svijeta. Te ruke pritiskale su Njega samog. Lice — negdje u magli. najvažnija? Da nije bilo njih zar bi bila moguća sva ta veličanstvena tragedija? Tamna ih je gomila izviždala: ali. Vi? Krv mi je šiknula u glavu. križ. vidio sam: ruka se pomaknula stotonski — polako je milila — na meni se zaustavio prst. ni jednog lica. Vi — čije je ime trebalo započeti novo. na vrhu. Ne čini li vam se da je uloga tih gornjih — najteža. Zapamtite: sivi humak. — Dakle i vi — također? Vi — graditelj INTEGRALA? Vi — koji ste trebali postati najvećim konkvistadorom. zar za to sam autor tragedije — Bog — nije dužan još ih darežljivije nagraditi. obraze — opet bijela stranica: samo u sljepoočicama. što je Njegov glas meni dolazio iz takve visine — nije grmio kao grom. — I dalje sam jasno čuo svaku njegovu riječ. Čudno — u glavi mi je. čelične ruke — na koljenima. ni jednog zvuka. gomila.. pribijaju tijelo na križ. — I što? Mislite — da se bojim te riječi! A jeste li probali nekad skinuti s nje lupinu i pogledati što je tamo unutra? Sad ću vam po­ kazati. O MOJOJ MAJCI. bijela stranica: kako sam tamo išao. A sam kršćanski. Prenuo sam se — već stojim pred Njim. KRŠĆANSKI BOG.

.. — Ne treba! Ne treba! — povikao sam. dlakavi — razumio je: istin­ ska. Ja sam sav — crven. ne znaju za ljubav. tamo su — blaženi. A što drugo mi sada radimo... Sjetite se: u raju više ne znaju za želje. kao željezni odljevak na nakovnju pod udarcima bata. Pokažite mi oganj koji ne peče? Dakle — dokazujte. a nužno obilježje istine — surovost. straš.. Čelična tutnjava iznenada se prekinula. ako ne to? Drevna mašta o raju. kao odrasli kada djeca odu na spavanje: sve do kraja. blistavi oklop. kad smo već dosegnuli tu maštu. a metak je — već probušio.. — A vi ste upravo tako naivni kao dva šesnaestogodišnjaka! Slušajte: zar vam doista ni jednom nije došlo u glavu da njima — još ne znamo njihova imena. maštaju. od vas ćemo saznati — da ste im bili potrebni samo kao graditelj INTEGRALA — samo zato da bi pomoću vas. 139 .. algebarska ljubav prema čovječanstvu — nužno je nečovječna. obrnuto: krvlju ispisani patent neiskorjenjive ljudske razboritosti.... Kao i kod vatre — nužno obilježje je — da spaljuje. Božji robovi.A ipak — shvatite.. Bat se šutke podi­ že. Apsurd? Ne.. muče? Za to da bi im netko zauvijek rekao što je to sreča i potom ih lancem prikovao za tu sreču. i čekati — to je još. Pitam vas: zašto se ljudi — od samih pelena — mole. ne znaju za žalost. kada je još samo ostalo oderati ulov i razdijeliti ga na komade — tog istog trenutka vi — vi. ipak su tog Boga vjekovima slavili kao Boga ljubavi.. Čak i tada — divlji. tog trenutka.. s operiranom maštom (samo su zato i blaženi) — anđeli. ali siguran sam... . — Ako to znači da se sa mnom slažete — porazgovarajmo onda. pobijajte! Kako sam mogao pobijati? Kako sam ja mogao pobijati kada su to prije bile i moje misli — samo ih ja nikada nisam mogao odjenuti u takav kovani. već se grčite na podu. — I evo. Isto kao da se branite rukama i vičete to metku: još uvijek čujete svoje smiješno “ne treba”. kad smo je uhvatili evo ovako (Njegova ruka se stegnula: da mu je u ruci bio kamen — iz njega bi potekao sok). Odjednom: — Koliko vam je godina? — Trideset dvije.

ili neka pribiju mene — možda je to — isto — kad bi ona čula to.. i istog trena: ljutito lice IO s drhtavim cigleno-crvenim škrgama — ono jutro kad su obje zajedno u mojoj sobi. Mora biti da je kišilo: lice mi je bilo mokro. slatka linija zuba. mokri trzajući se komadi svjetlosti. a na ćeli — malene kapljice znoja. sjeo na stepenice. lica i u trku: “Ne! Vidjeti je! Samo je još jednom vidjeti!” Tu je — opet prazna.. I sve je to nekako besmisleno. Kako je sve veličanstveno banalno i smiješno jednostavno.. Jasno se sjećam: nasmijao sam se — podigao oči. Negdje daleko. da: Graditelj INTEGRALA.. I neka ja pribijam. ne treba. sokratovski ćelav čovjek. Začepio sam rukom usta i naglavce izletio van. k nama!” Zatim — pust trg. zarasle u bore usne. užasno povezano sa Strojem — znam kako. potmulo — krikovi. zgnječen. Kako je sve jednostavno. da. kad bi njene staračke. bijela stranica.. otimao u krugovima. I da za nju nisam — Graditelj INTEGRALA.. Pamtim samo: noge. eho: snježnobijeli jastuk: na jastuku nagnuta nazad s poluzatvorenim očima glava: oštra. teška kiša nogu.Da. kao neočekivan. do vrha nabit čvrstim vjetrom. Po sredini — tamni.. već jednostavan ljudski komadić — komadić nje same — zgažen. ali još ne želim shvatiti. Stepenici. već upravo — noge: koje neujednačeno topoću.. Ne ljude. I nekakva vesela.. glasno reći — ne želim. nitko ne čuje. grozan kolos: Stroj Dobrotvora.. I od nje — u meni takav. 140 .. i ne numera D-503 i ne molekula Jedine Države. obješenjačka pjesma i povik — valjda meni: “Hej. koje idu na vrh. prema Stroju. Zatvorio sam oči. Smijeh me gušio. odnekud odoz­ go padaju na pločnik stotine nogu. što nitko ne čuje. kako ja vičem: spasite me od toga — spasite! Kada bih imao majku — kao drevni: moju — upravo tako — majku. hej! Ovamo. prljavi. odbačen. Ali nitko ne čuje. vjetar. Preda mnom je sjedio ćelav. Da..

Vidio sam na trenutak olinjala.. hvatali su jedan drugog “Što? Što se dogodilo? Što?” — i neuredni komadi nekad skladnog velikog Stroja — prosuli se dolje. I osjetio to — kao nekakvu pukotinu na licu: osmjehujem se — krajevi pukotine se sve više šire — i od toga mi je sve gore. đožvakujući. oblaci — i obojeni kao oblaci. sišlo s vjekovnih tračnica. promicali. dolje. svi su skočili s mjesta (ne otpjevavši himnu) — kojekako. spašavajući se od nekakve nevidljive potjere. izblijedjela lica. Onda se sve pomiješalo. — Aha — nečiji trijumfalan glas — ispred mene zatiljak i uperen u nebo prst — vrlo točno se sjećam žutoružičastog nokta i u dnu nokta — bijel. i za minutu bulevar — kao kapljica vode pod mikroskopom: zatvorene u stakleno-prozimoj kapljici infuzoriji izgubljeno jure u stranu. Dalje ovako: tek što sam uspio nabosti kockicu na viljušku kad istog trena viljuška zadrhti u mojoj ruci. kao da izlazi iza horizonta. kao na vodi. daveći se. posuđe. do neba. ne po taktu. zidovi. slijedeći taj prst. Isto se tako sipalo iz svih susjednih kuća. gore. I to je kao kom­ pas: stotine očiju. na zapadu nešto nalik na---------- 141 . kroz kuće — i zamro je daleko u daljini jedva čujnim. NJENA SOBA. željezna okrugla tutnjava — kroz glave. okrenulo se prema nebu. zaustavljena usta u punoj brzini. preskakali jedan kroz drugog. Tamo. mjesec. Ujutro u blagovaonici — susjed s lijeve strane preplašeno mi je šap­ nuo: — Pa jedite više! Gledaju vas! Ja sam se — iz sve snage — nasmiješio. SMAK SVIJETA. Koncept: 1NFUZORIJA. zazvonili stolovi.Bilješka 37. sitnim. pritiskali. u zraku smrznute viljuške. zveketom pade na tanjur — i stresli se. tamni aeri Čuvara sa spuštenim crnim surlama cijevi — i još dalje — tamo. zrak i vani — nekakva ogromna.. k liftovima — po stubištu — stepenice — topot — komadi riječi — kao komadići rasparanog pisma uskovitlanog vjetrom. kru­ govima.

na stupove. moram — čujete? Odmah. u gradu. iza Zida — ili . izgubljena vrata. on je nekako čitav izašao iz tog svog vječnog podčela i na njegovom licu — oko očiju. žuti zubi. bule­ varom. na zapad. a ipak kao polagana (od težine).. usred bijela dana. padajućim trokutima napunile su nebo. divlji grad. smak svijeta. glasnih. Kroz staklo zidova — u nekoliko kuća vidio sam (urezalo se): ženski i muški brojevi besramno su se spajali — čak i ne spustivši rolete.. bez ikakvih bono­ va. Sve bliže: odozgo hrapave. Spoticao sam se. Oštrim. graktanja — vik­ nuo mi je. ja ne mogu. nad glavama nam ptice..Najprije nitko nije shvaćao što je to — nisam shvaćao čak ni ja kojem je (na nesreću) bilo otkriveno više nego ostalima. Oho — mi djelujemo! Tko su — mi? Tko sam — ja? Kraj njega — bilo je pedesetak takvih istih — kao on — koji su izašli iz svojih tamnih podčela. Zašto? Ne znam. vjetar ih je bacao dolje. prazne ulice. lavina operiranih. Lift je zastao posred okna. Zadihavši 142 .. Kosati smotuljci zraka oko usana. neprekidna pobjednička graja ptica.. mašući naizgled krotkim i smi­ ješnim elektrokutorima (gdje su ih nabavili?) — krenuli su isto tamo — na zapad. Spoticao sam se o napetu. Gutajući vjetar rastvorenim ustima. krila. — Ovdje — viknuo mi je pijano. Otvorena širom. smijao se. crnim... Dolje. snažnozubih. prodor­ nim. očiju. — Vi razumijete — kroz zvižduk vjetra. za kontrolnim stolićem — prazno. To je bilo slično ogromnom roju crnih aera: negdje na nevjerojatnoj visini — tek primjetne brze točke. savijenu vjetrom. Uhvatio sam ga za ruku: — Slušajte: gdje je ona — gdje je I? Tamo. Ali u njemu je od onog bivšeg ostao samo nekakav naslov.. grkljanske kaplje — naposljetku. veselih. Na sredini kolnika — brza. — Ovdje je ona. negdje u drugom planu promiču figure — glave su izdužene — brzo bježe unutra — u kuće. oko usana — kao svežnjevi rasle su zrake. što su koračali tamo. sjedale su na kupole. — Aha — trijumfalni zatiljak se okrenuo — vidio sam onog što gleda ispod očiju. ali zaobilazno — paralelnim 48.. za operiranima. veselo-snažni. Razumijete: Zid — Zid su srušili! Ra-zu-mi-je-te? U prolazu.. na balkone. na krovove. djeluje. Kuća — njena kuća.. užad i trčao k njoj. tuđi..

nagazio na njih — na sebe “potpeticom — evo tako. drugog..se potrčao sam gore po beskrajnom stubištu. 143 . prigušeno tutnjanje. i da bi po njima hodali. Zbog nekog razloga nije to smjelo tako. Starac: lice — kao probijen. očajno mahnuo rukom i odgegao se dalje.. izgaženi listići ružičastih bonova. shvatio sam: suze. Hodnik. možda — odletjeli u zrak komadi ljudskog tijela.. zgužvano. iskosa odmaknut od zida.. 1 tek onda kad je starac bio daleko — sjetio sam se i pozvao ga: — Slušajte. Nagnuo sam se. balon mlitavih bora — i iz uboda još se cijedi nešto prozirno. 330. da bi oni ovako. pridavio san.. podigao jednog. plave. Ranije nisam znao — sada znam. prelivenog preko ruba. dugo. Polako. 326. sa sve četiri noge uvis — kao crknuti pas. Krovovi su bili posuti crnim ugašenim ugljevljem: ptice.. tako” — iza­ šao.. znate li: broj 1-330.. pogledao — i. slušajte. položio na stol pažljivo izravnao. Sjedio sam u koridoru. Slijeva zašljapkali koraci. crvene. U sumrak sam se vratio kući. Brzo — kao šibe kotača — brojevi na vratima: 320. trećeg: na svima D-503 — na svima sam bio ja — kapljice mene. Zgrabio sam još šaku. polako teče dolje. da! I kroz staklena vrata: sve je u sobi rasuto. Starac se okrenuo.. 1-330.. Na zapadu se nebo svaku sekundu grčilo blijedo-plavom drhtavicom — i od toga potmulo. To je — samo daleki eho eksplozije u vama: može biti — to su praznične. tupo. I to je sve što je ostalo. rastopljenog. Legao sam na krevet — i odmah me kao zvijer pritisnuo. Zbacio sam sve bonove sa stola. zlatne rakete. na podu.. prazan. Na podu — prosuti. na prozoru preko puta vrata — sve sam nešto čekao. Krevet je — nekako besmisleno... zbrkano. nasmijao se.. Nisam zapamtio broj — samo slovo: F. U brzini prevmuta stolica — ničice. i vi to znate: smijeh biva razne boje. nejasno. Na bonovima zabljesnu potpuno nepoznato mi ime.

nježni.. “Pa nisam palio svjetlo — kako onda. U ustima — suho. Sjetio sam se: tako me je pogledala onda na INTE­ GRALU.. bolno je gledati.... žudno progutala dim — tako. — Slušaj. moram ti sve.. SAV JE KONCEPT — JEDNO: BAČENA CIGARETA.. i rekla: — Ne treba. U glavi nekakav klizeći plavi dim. I evo. sve je u magli. kao vodu. Šuti. ti. Ne.. Svejedno — vidiš: ipak sam došla.. Sad sam shvatio: modrikavi dim — to su cigarete.. sveobavijajuči otrov.. Njezina koljena kroz odjeću — polagani. sva se presavila preko stranice naslo­ njača unazad (tamo je na zidu prekidač i teško ju je dosegnuti). Nagnuo sam se prema njoj. Tamo dolje — čekaju me. treba odmah sada. snažno me obgrlila.Bilješka 38. — Ti. uspjeti reći joj — tako. Prišla je. I — moram. Prinijela je usnama. uhvatiti za ruke — i možda. Bacila je cigaretu na pod. Nalijevao sam vodu — i ne mogu: stavio sam čašu na stol i čvrsto objema rukama uhvatio bocu. Ali na pola puta nabio sam se na oštra. . Zatim su pale rolete.. ti! Bio sam. A čini mi se da su se evo tek sad za njom zatvorila vrata i još ju je moguće stići. I zapamtio sam kako se naslonjač zaljuljao i od tla se podigle dvije njezine nožice.” Skočio sam — za stolom.. Prenuo sam se — blistava svjetlost. 144 . ona će se nasmijati i reći.. Koncept: NE ZNAM KAKAV. Već je prošlo tih deset — pet­ naest minuta okrutno zbijenih u najnategnutiju oprugu. topli. ne. poduprijevši rukom podbradak gledala me I i smiješila se. sve je kao obloženo bugačicom.. da naše posljednje minute. I ti hoćeš. MOŽE BITI. Zažmirio sam. Vidio sam tvoju sobu — mislio sam. I kroz maglu. nepomična polja trepavi­ ca. da povjeruje — inače nikad. u jednoj sekundi.... odmah ču — samo da se napijem vode. zaustavio se. I je sjedila za stolom. Za istim tim stolom ja sada pišem..

Ona se okrenula. ne. I ja sve nježnije. i na jednom slovo F i nekakvi brojevi. znam. podignutih gore. mučno. Pomalo. Oprostiti se s njom? Pomaknuo sam svoje — tuđe — noge. zašto. slatka lini­ ja zuba. — Ne treba. sve čvršće stežem — sve su jače modre mrlje od mojih prs­ tiju. Rekla je (ne otvarajući oči — to sam zapazio): — Kažu da si jučer bio kod Dobrotvora? Je li istina? — Da. I tada. na nešto me podsjeća. kao fotografija u razvijaču pojavljivalo se njeno lice: obrazi. Tako i sad: na podu u njenoj sobi zgaženi ružičasti bonovi. Opet je suho u grlu. U meni — spleli se u jedno klupko i. čak ne mogu reći kakav je to bio osjećaj. mrtva. k sljepoočicama. oči se otvorile — i ja sam s nasladom gledao kako je brzo blijedilo. besmisleno. o čemu ne smije. oštri... bijela linija zuba. da sam im bio potreban samo. na blistavo bijelom jastuku — zabačena unazad s poluzatvorenim očima glava. zapeo za stolicu. prišla zrcalnim vratima ormara.. brisalo se. nije istina.... nagnuo se nad njenom bačenom cigaretom--------Ne mogu više. Nalio sam sebi vode.I odjednom.. događa se: već si se sav zagnjurio u slatki i topli san — odjednom nešto je probolo. istina je. o čemu sada — ne treba. Još minuta — od tih deset ili petnaest. ne želim više! 145 . usne. I samo — ne znam. I čitavo to vrijeme nesnosno. trzaš se i opet su oči široko otvorene.. ali opet nisam mogao piti — stavio sam čašu na stol i upitao: — Zato si i došla — zato što si morala saznati? Iz zrcala na mene. oštra. ali ništa nije rekla. Usne su joj bile hladne — nekad je isto tako bio hladan pod evo ovdje. pala je ničice. u mojoj sobi pokraj kreveta. podsmješljivi trokut obrva. kao tamo — kod nje u sobi.. znam — samo sam jedno prešutio — o tome da je On pričao na samom kraju da. ali stegnuo sam je tako da je od bola vrisnula. nešto mi reći.. nestajalo njeno lice: same oči. A kad je otišla — sjeo sam na pod.. Ispričao sam joj sve.. Ustala je.

Probadajući uglovi sjena. zuji. usne. bodući. Valjda sve ovo viče. Sve to bilo je kao posljednje zrnce soli bačene u zasićeni rastvor: brzo. kao kugom pometene. I tako je — u meni: ne smijem misliti. podatno a ipak nepomično. tek ću tada uskrsnuti.Bilješka 39. Evo na kolniku — odnekud grančice. samo sam registrirao. ulice. grakće. I bilo mi je jasno: sve je odlučeno — i sutra ujutro učinit ću to. Na stolu — još od jučer — stajala je čaša s vodom. crnačke i kao da su još uvijek smijehom zapjenjene. raširivši savijene noge.. Nagnuo sam se: leš. možda. razletjeti se kao staklena praši­ na.. jer — I nisam mislio. Čvrsto zatvorivši oči smijao mi se u lice. Lice. Zato što samo ono što je mrtvo može uskrsnuti. kada se tama već povukla. Prepoznao sam debele. sve je izrezano modrim jesenjim zrakom — tanko — strašno se dotaknuti: sad će puknuti. Evo — glave. otvrdnuli.. do dna izjedeno vjetrom. lišće na njima zeleno. čak. nisam ni vidio kako treba. U glavi mi je gorjelo i bubnjalo.. Bilo je to isto kao i ubiti sebe — ali.. otvorena usta. Nebo — pusto. ruke mašu kao grančice.. Tako sam prosjedio čitavu noć i zas­ pao tek oko sedam ujutro. Ležao je na leđima. Zatim — puste. kao žena. smrznuti. kao igle puzali su kristali. grimizno. Na sreću — ostalo je još samo dvadeset koraka. Probudio sam se: već je deset (zvona danas očito nije bilo). Na zapadu se svaki trenutak u modrim grčevima trzalo nebo. ne trebam misliti. koliko god je moguće brže. Sjećam se: spotaknuo se o nešto neizdrživo meko. plavo. Žudno sam popio vodu i požurio: morao sam sve to što brže. lete ptice i aera. gore — ukrštajući se. Koncept: KRAJ. ili — osjećao sam — slomit ću se. možda. morao sam sve to brže. zazelenjela i kad su postali vidljivi krovovi posijani pticama. već je ploča — 146 . savit ću se kao preopterećena šina. Sekunda — prekoračio sam preko njega i potrčao — zato što više nisam mogao. Evo. jantamo.

i sad ću zavikati. udahnuo zrak. Na pragu sam zastao. to mi je bilo vrjednije od 147 .. Daje rekao barem jednu riječ — bez obzira koju — najgluplju riječ. bezračnom tišinom. kao obično. znao ju je. već svijetlocrvene. pokrilo nekakvom posebnom. hvatao sam ih za rukave. s listićima. s debelim bilježnicama u rukama.. korak. jabučica se na vratu trzala — evo sad će prekinuti tanku navlaku.. Ali on je šutio... upravo vama. nemojte mi vjerovati: mogao sam.. Unutra u hodniku — u beskonačnom redu.. Lupnula su vrata. Nekakva žena čvrsto pritegnuta pojasom preko junife. on će se također trznuti kad čuje i ubijat ćemo zajedno. netko me uhvatio za lakat. od samog početka. Sjećam se: niže pod vratima zalijepio se nekakav papirić i zagrebao po podu dok su se vrata zatvarala i zatim. da upravo vi. dva i opet se — zaustavljali. Možda je užasno. to je dobro.. htio sam stradati. i ja te posljednje sekunde neću biti sam.. On je također znao. ali to je dobro. koliko sam mogao — i ušao. Okrenuo sam se: providne. da. u glavi mi je bučalo. ja bih sve sastavio odjednom. Uzvrpoljio sam se u dnu reda. brzo se usvrdlavajući u mene. ali. Grčevito sam ga se uhvatio: — Brže k vama — u kabinet. Ali nisu bili ružičaste. Obrecnula se na mene: — Boli ga želudac! Odvedite ga u zahod — tamo. ne. — Zašto ste ovdje? — pitao je. a nisam se htio spasiti.. možda. ili. potiljak za potiljkom. I na mene — smijeh: i od tog smijeha nešto prema grlu.. Moram sve — odmah! To je dobro. Pola­ gano se pomicali... i od toga mi je bilo još gore.. druga vrata nadesno. Borio sam se. Nepregnuvši se toliko da mi je u ušima zazvonilo — rekao sam (ne gledajući): — Čini mi se — da sam je uvijek mrzio. s jasno izražene dvije zadnje polulopte kojima čitavo vrijeme vrti ovamo onamo.. kao da su joj upravo tamo oči. kao kapom. molio ih — kao što bolesnik moli da mu što prije daju ne­ što što bi trenutnom kratkotrajnom mukom odjednom presjeklo sve. otraga. krilate uši. A uostalom — ne. stajale su numere. Odjednom.zlatna slova “Ured Čuvara”.

.... kao munja.. Vi znate. da me je pozvao Dobrotvor? — Da. zagrcavajući se. I požurite. O sebi stvarnom. Tako je baš i bilo.. oko vrata. dalje. Pauza. i zatim: — A vi znate — vi ste htjeli od mene štošta skriti.. da!” Osjećam: kao od etera — postaje hladnije evo tu. crnilom.... ne nastradati već da ona. a ja samo slušam. i kako je ona nabavila lažnu potvrdu i kako sam hrdao iz dana u dan i hodnici dolje i kako je tamo — iza Zida. I čitav ja. I čak i sad — čak i sad. vi znate. komadićima — zagrcavao sam se. i s naporom pitam: — Ali kako — vi to nikako niste mogli. Osmjehuje se — šutke — sve zakrivljenije. i kako sam obmanji­ vao sebe. “Da. što je bilo. nedostajalo je riječi. zaplićući se — sve. da... crnilo se prolije i sve u mrlju. da: mene.' o sebi dlakavom. donio ovamo.... Ali na jednu ste osobu za­ boravili.” Ne skidajući pogled od sve iskrivljenijeg osmijeha upro sam se rukama o kraj stola. Abraham — sav obliven hladnim znojem — već zamahnuvši nožem nad svojim sinom — nad sobom — odjednom glas: “Ne treba! Šalio sam se. mene? Da.. kao podvig — sve je to samo smiješno. sve to. polako zajedno s naslonjačem krenuo... da. kao drevni vic o Abrahamu i Izaku... I evo (što je to?) — evo već govori umjesto mene on. Vi kažete — niste? A ne sjećate li se da ste tamo na mig. 148 . — Ali ono što je on meni rekao. što je ona tada rekla o mojim rukama — da. kada već sve znam. Shvatite — to je isto kao kad bi sad ispod vas povukli pod — i vi sa svime što je sad na stolu — papirom. što sam iznemogavši.. I tada. — Dalje. zatim dolje — čitavog sebe — obuhvatio — i pokraj povika. iz posljednih sila.. znam. I odjednom — meni je. sinulo u glavi. Tamo čekaju i drugi.. sve što je zapisano ovdje.. usta — naglavce.. na tren — vidjeli tamo. evo vi ste nabrojali sve koje ste primijetili iza Zida. tj. Krive. a zatim. polako... Sve to — besmislenim grumenima. upravo je od toga sve i počelo i kako ja tada nisam htio ispuniti svoju dužnost.. i to. sve moje muke.svega. stepeni­ ca.. dvostruko svijene usne sa osmi­ jehom su mi primicale potrebne riječi — zahvalno sam kimao: da. besramno jasno: on — isto je njihov..

y2= sred­ nje gustoće. Čelo — ogromna ćela­ va parabola. — Da. vi — vi ćete. da. I shvatio sam: ako sve i propadne. I u isti taj tren osjećam — netko me nježno miluje po ramenu. neumitno će se vratiti. I pomisliti: sve je to — osuđeno... Tamo. Ne znam što me više potreslo: njegovo otkriće ili njegova čvrsti­ na u tom apokaliptičkom trenutku: u njegovim rukama (to sam vidio tek sad) bio je notes i logaritamske tablice.. — Slušajte — drmao sam susjeda. kad vam kažem! Morate — morate mi odgovoriti: a tamo gdje se završava vaš konačni svemir? Što je tamo — dalje? Odgovoriti mi nije uspio: odozgo. ali odjednom olovka je zadrh­ tala i ispala mi iz prstiju. prekrasno. — Shvaćam vas — rekao je. Važno je samo da svi saznaju za moje otkriće. na čelu žuti. ja samo moram izračunati brojni koeficijent i tada. po stepenicama — topot. sve je — izračunljivo. smetate meni da završim izračune. i tada ćemo filozofski pobijediti — shvaćate? A vi. beskonačnosti nema! Divlje sam ga pogledao. moji nepoznati.. Jako sam zastenjao. uvaženi. a ovdje — neči­ jom ironijom — sve je ostalo kao prije. na sjedalu do mene.. — Ma slušajte.. Ako je svijet beskonačan — onda srednja gustoća materije u njemu mora biti ravna nuli. sve je propadalo. u jednoj od javnih toaleta kod stanice podzemne željeznice... Evo.. Bio je to moj susjed. kažem vam: beskonačnosti nema. on je — oblika sfere i kvadrat svemirskog radijusa.. pomnožen sa. o svemu ovome — bit će samo “mitovi”. Zamolio sam ga papir — i tu sam napisao posljednje redove. gore. sve je — jednos­ tavno. A budući da ona nije nula — a to znamo — onda je svemir ko­ načan. nečitki redovi bora. Sve će se vratiti. moja je dužnost (pred vama. — Ali ipak smirite se: nema po­ trebe. 149 . Vama prvom o tome govorim: izračunao sam. ruši­ la se najveća i najrazumnija civilizacija u povijesti.. I ti su redovi o meni.Ne sjećam se kako sam se našao dolje. Shvaćate: sve je — konačno. Htio sam već staviti točku — onako kako su drevni stavljali križ nad jamama u koje su bacali mrtvace. sve će zarasti u travu.. dragi) — ostaviti svoje bilješke u završenom obliku.

osjećaja: samo činjenice. dok joj se oči nisu sasvim zatvorile. jer nismo imali potvrdu o Operaciji — i priveli u najbližu slušaonicu (broj slušaonice mije — zbog nečeg — poznat: 112). Koncept: ČINJENICE. prazno. To se ponavljalo tri puta — a ona ipak nije rekla niti riječ. ali — na sreću. Taje žena uporno šut­ jela i osmjehivala se. Kada su ispod Zvona počeli izvlačiti zrak — ona je zabacila glavu. Drugi dan ja. Primijetio sam da ima oštre i vrlo bijele zube i da je to lijepo. Vedro. napisao ovih 220 stranica? Zar sam ja nekad osjećao — ili zamišljao da ovo osjećam? Rukopis je — moj.Bilješka 40. ali nema ničega stranog što bi smetalo osmijehu (osmijeh je — normalno stanje nor­ malnog čovjeka). Doveli su onu ženu. Navečer tog istog dana — za istim stolom s Njim. u glavi je lako. koji su privedeni zajedno s tom ženom pokazali su 150 . Nikakve groznice. koji je otkrio konačnost svemira i mene i sve koji su bili s nama — odveli. Zašto mi se to ranije moglo činiti teškim? Neshvatljivo. savršeno. s Dobrotvorom — sjedio sam (prvi put) u slavnoj Plinskoj Sobi. Dan. Njeno je lice postalo vrlo bijelo. Gledala me. D-503. potpuno zdrav. čvrsto se uhvativši za naslon naslonjača — gledala. pomoću elektroda brzo osvijestili i opet uveli pod Zvono. samo rukopis. stisnula usne — to me na nešto podsjetilo. D-503. Tu večer moga su susjeda. Točnije: nije prazno. Tu su nas veza­ li na stolove i podvrgnuli Velikoj Operaciji. Jedino objašnjenje: moja prethod­ na bolest (duša). Drugi. a kako ima vrlo tamne i velike oči — to je bilo jako lijepo. Barometar 760. SIGURAN SAM. Smi­ ješim se — ne mogu. I dalje — isti rukopis. javio sam se Dobrotvoru i ispričao mu sve što mi je bilo poznato o neprijateljima sreće. pritvorila oči. Zato što sam zdrav. Zatim su je uveli pod Zvono. Zar sam ja. nikakvih besmislenih metafora. Tada su je izvukli. U mojoj prisutnosti morala je dati svoj iskaz. a da se ne smiješim: iz glave su izvukli nekakav iver. Činjenice su — takve. ZVONO.

I nadam se — mi ćemo pobijediti. bulevaru uspjeli su montirati privremeni Zid od visokovoltažnih valova. 151 . krikovi. Odugovlačiti se ne smije jer je u zapadnim kvartovima —još uvi­ jek kaos. Jer razum mora pobije­ diti. Ali na poprečnom 40.se časnijima — mnogi od njih počeli su govoriti već od prvog puta. Štoviše: siguran sam — mi ćemo pobijediti. zvijeri i — nažalost — velik broj numera koje je iznevjerio razum. Sutra će se svi oni popeti stepenicama Stroja Dobrotvora. leševi.

Plamen od purpurnog postaje ružičast. ujednačen. rađa se novi kemijski element: to je revolucija. modar poput leda. odgovorit će: po abecedi.O književnosti. roman Mi) Upitamo li izravno: što je revolucija? Odgovorit će luj-katorski: revolucija — to smo mi. zvijezde — i knjige. postaje planetom. klase. Lobačevski jednom knjigom raz­ bija zidove tisućugodišnjeg Euklidova svijeta kako bi otvorio put u bezbrojne neeuklidovske prostore — to je revolucija. (Jevg. u svemu. udobnom za ceste. najveći. revolu­ cije su beskrajne. gornji. posljednje re­ volucije nema. ona je beskrajna. onda evo: Dvije se mrtve. nego je neizmjerno veći — kozmički. univerzalni zakon — jednak zakonu čuvanja energije. Molekula napu­ šta svoju orbitu. I u toj će formuli biti brojčane veličine: nacije. izrođavanja energije (entropije). Revolucija je svugdje. zvijezde. — Ali to je besmisleno! Ako je broj brojeva beskrajan. poput ledena međuplanetarnog beskraja — zakon entropije. Purpuran je. Ako pak od abecede prijeđemo na slogove. A hladan je. smrtonosan zakon revolucije. 153 . vatren. Socijalna je revolucija samo jedna od bezbrojnih brojeva: zakon revolucije nije socijalan. prodire u susjedni atomski svemir. Zamjatin. ne smrtonosan već komforan. koji je onda posljednji? — A kakvu bi ti posljednju revoluciju? Posljednje nema. topao. revoluciji i entropiji — Reci mi posljednji broj. ali ta je smrt — radi začetka novog života. dućane. sunce stari. odgovorit će kalendarski: mjesec i datum. Jednom će odre­ diti točnu formulu zakona revolucije. tamne zvijezde sudaraju s nečujnom zaglušnom grmljavinom i pale novu zvijezdu: to je revolucija. nema posljednjeg broja.

religiji. prostitutke. socijalnom životu. oni su romantici. mahovinom. umjetnosti) hladi. preskočivši stolje­ će i po. I da se ponovo mladošću zapali planeta. polipski. pravedno uništavaju vatrom. Za svaku današnjicu. riječju. korom. treba je gurnuti s ravne ceste evolucije: to je zakon. glupo uskaču iz današnjice u sutrašnjicu. ono je toplo. I zbog toga one što ih podmeću. umjesto Galilejeva “A ipak se okreče” — mirni proračuni u toplom kabinetu opservatorija. godinu. sjekirom. iznad uzdignu­ tih ruku i jecanja — dremljiva molitva u blagostanju opatije. Ali je štetna književnost korisnija od korisne: zato što je antientropijska. Na Galilejima epigoni polagano. Sve dok nova hereza ne digne u zrak koru dogme i sve na njoj podignute najtrajnije. za svaku evoluciju. dogmatizirano više ne žeže. socijalnom životu. ono je hladnjikavo. za težak. Umjesto propovijedi na gori. 154 . prave­ dno odrubili glavu: on je uskočio u 1797. prekosutra (u knjizi Bitka dani su jednaki godinama. zatvore: to je zakon. Babeufu su 1797. treba je upaliti vatrom. koraljno grade svoje: to je već put evolucije.postelje. okoštalom. heretike. spori. sklerozom. u umjetnosti — entropija misli. Ona je utopijska. stoljećima). koraljski rad heretici su štetni: oni neproračunato. korisni. najkamenitije zgrade. ona je sredstvo borbe sa zakrečenjem. Eksplozije nisu komotna stvar. kreativni. Dogmatizacija je u znanosti. religiji. besmislena kao Babeuf godine 1797: ona je u pravu kroz stotinu pedeset godina. vatrena se magma prekriva dogmom — tvr­ dom. Neka se plamen ohladi sutra. smirenjem. nepokretnom korom. Ali netko to mora vidjeti već danas i već danas heretički govoriti o sutrašnjici. ispod sunca što žeže. Heretici su jedini (gorki) lijek od entropije ljudske misli. ono samo grije. Pravedno sijeku glave heretičkoj književnosti koja dira u dogme: ta je književnost štetna. Kada se plameno uzavrela sfera (u znanosti.

nego prema sutrašnjem.Poznamo Darwina. Sada je bura. Nietzsche. treba da ih se izmisli. radi čega? Sada su književnosti potrebna golema. i kao djeca. na katarku. ali kome će pasti na pamet da na filmu gleda krajolike i žanr-slike kada se svijet naherio za 45°. ako ih nema. najstrašnije. Mornar je na katarci potreban u buri. vajsmanizam. kao Schopenhauer. 155 . filozofska ob­ zorja. Još se juče pisac mogao mimo šetati palubom. odakle vidi kako tonu lađe. najhrabrije “Zašto?” i “A što će biti dalje?” Tako pitaju djeca. s raznih se strana čuje SOS. znamo da su poslije Darwina — mutacije. Za ideje i kokoši jedan je zakon: ideje koje se hrane kosanim kotletima gube zube isto onako kao civilizirani kotletski ljudi. Oni novi. a paluba trešti? Sada se može gledati i misliti samo kao pred smrt: eto. apsoluta. nepokrivena nijednim listićem dogmi. ali to ne mijenja ništa: ostaje katarka — drugi će s katarke vidjeti isto što je vidio prvi. avionska. neolamarkizam. Ona je mornar kojega su poslali gore. u utrobu broda. niti prema današ­ njem. potrebno je posljednje. Heretici su po­ trebni zdravlja radi. verande: zgrada je Darwin. umrijet ćemo — i što će se desiti? kako smo živjeli? ako ćemo živjeti ispočetka. na nov način — onda čime. Mogu ga skinuti s katarke i privesti kodovima. Dostojevski. domaće kokoši imaju krila samo zato da njima lupetaju. Ali to su sve balkončići. vjera. Očnjaci se bruse tek kada postoji netko koga treba da se grize. A u toj zgradi nisu samo punoglavci i gljive — tamo je također čovjek. škljocati kodakom (svagdan). koji sada ulaze u život. gleda ledene sante i opake struje koje se ne razlikuju s palube. katarkasta. goli su i neustrašivi poput djece. Ali su djeca najsmioniji filozofi: stižu u život gola. Živa književnost ne živi prema jučerašnjem satu. zijaju zelena ždri­ jela. Zbog toga je svako njihovo pitanje tako besmisleno-naivno i tako zastrašujuće komplicirano.

pitaju. prilagođene probavljanju prožvakanoga. da ima istina — sve bi to bilo. “djetinjasta” pitanja. rade. Ali su. govore. 156 . Da u prirodi ima nešto nepokretno. Ali se oni ne varaju. tragaju. to je teško. Tako i to što pišemo: hoda i govori. Istina je strojna. “štake uvjerlji­ vosti” — kako bi rekao Nietzsche. hodaju. Živo-živi griješe. I neka su čak odgovori uopće nemogući — to bolje — baviti se odgovorenim pitanjima — povlastica je mozgova koji su građeni na načelu kravlje utrobe. neka je filozofija pogrešna — pogreške više vrijede od istina. pogreška — živa. Pogrešno je dijeliti ljude na žive i mrtve: postoje živi mrtvaci i živo-živi. Ono odista živo ne zaustavlja se ni pred čime. Ali to je ono isto što je uspio učiniti Einstein: uspio se sjetiti da se on. bez greške rade samo strojevi. sve istine pogrešne: dijalektički se proces sastoji upravo u tome što današnje istine već sutra postaju pogreškama. posljednji broj. dakako. Taje (jedina) istina samo za snažne: slaboživčani mozgovi sva­ kako trebaju ograničenja svemira. ali ono može biti živo-mrtvo ili živo-živo. Einstein. Živi mrtvaci također pišu. Zaista. kao što je poznato. ali oni prave samo mrtve stvari. istina smiruje.pitaju “zašto?” i “što će biti dalje?” Genijalni filozofi. posljednjega broja nema. koji sa satom u rukama motri kretanje — također kreće. netočno. Neka odgovori nisu točni. i dobro namještenu dogmu. muče se. s krasnim zahodom. uspio je na kretanje zemaljsko pogledati izvana. pogreška — uzne­ miruje. Slaboživčanima nedostaje snaga da u dijalektički silogizam uključe sami sebe. Organska je kemija već izbrisala crtu kaja dijeli živu materiju od mrtve. djeca i puk — jednako su mudri: zato što postavljaju jednako glupa pitanja. na sreću. traži odgovore na besmislena. Upravo tako promatra zemaljsko kretanje velika književnost koja ne poznaje posljednje brojeve. Glupa — za civilizirana čovjeka koji posjeduje namješteni stan.

dremljivih opisa nema: lakonizam — ali golemi napon. titraji. Bjeli — simbolizam je koji je porekao svagdan: znači — valja poći u svagdan. uzdići se nad plohu. ako povezemo sam “revolucionarni svagdan” utabanim i izvoženim putom — čak ako ga povezemo na bijesnoj trojki s praporcima. taljige ipak ostaju taljigama. Na utabanim putovima. Živi imaju snage da presijeku svoju jučerašnjicu. Treba samo da se prestane biti plošan. sporih. U navikom posvećeni rječnik prodrli su provincijalizmi. Utabani je put ruske književnosti. Danas nam tre­ baju automobili. Presijecanje paralela također je apsurd. izmiče oku: odatle neobični. aeroplan. prema filozofiji. sintetična. uobičajeno. Ali to je apsurd samo u kanonskoj. često čudnovati leksik i simbolika. letećom. to jest onoga što svatko zna i sve do toga časa i ja sam znao — silazak s kanonskih tračnica. Apsurd. Ona je samo putanja zaleta — radi dizanja u visine — od svagdana prema bitku. sekunde. Uslijed brzine kretanja ono što je kanonizirano. Starih. da.Formalna je značajka žive književnosti jednaka unutrašnjoj: otkla­ njanje istine. sa široka utabanog puta. ima sa­ mo jednu temeljnu crtu koju se dospijeva opaziti iz automobila. I ipak će književnost ostati jučerašnjom. svagdan. Gorkoga. lijet. Čehova — realizam. Tračnice koje je do svetinje kanonizirao Blok. komplicirane piramide rečeničnih sklopova rasta­ vljaju se na kamenje samostalnih rečenica. znanost. valja napustiti svagdan. na cestama — neka škripe jučerašnje taljige. neologizmi. Za današnju književnost ploha je svagdana ono što je zemlja aeroplanu. Sologub. U sekundu valja utisnuti toliko koliko prije u minutu od šezdeset sekundi: i sintaksa postaje eli­ ptičnom. matematika. tehnika. točke. znači. 157 . punktiri. Slika je oštra. Popeli mi u taljige kotarskog načelnika ili komesara. plošnoj Euklidovoj geometriji: u neeuklidovoj geometriji to je aksiom. do sjaja izvožen gigantskim obručima Tolstoja. prema fantasti­ ci. visoka voltaža svake riječi.

Vrlo je jednostavan Euklidov svijet i vrlo je težak Einsteinov — ali se ipak ne možemo vratiti Euklidu. 1923. nereal­ nost. ugodnije. U prirodi tih koordinata nema. a bolesnike koji boluju od te bolesti (entropije) ne smije se puštati da spavaju jer će nastupiti posljednji san. Aleksandar Flaker 158 . pa čak i opasno. daleko je više onih koji izuzetke pretvaraju u pravila. Svi su realistički oblici projicirani na nepokretne. Ali živome da živi danas kao jučer. plošne koordinate Euklidova svijeta. smrt. mnogima je težak. God. Ne primitivni realizam. Od iste bolesti često boluju umjetnici. Znanost i umjetnost sastoje se podjednako u projiciranju svijeta na neke koordinate. banalno.Hoće li se prihvatiti pravilo da se talent pisca sastoji u tome da od pravila pravi izuzetak. I zbog toga je realizam. pisci: sito su zaspali u nekoć izmišljenom i dvostruko usavršenom obliku. bilo “buržoaski”. bilo “socijalistički”. Nikakva revolucija. u izvrtanju. u neobjektivnosti. To je mo­ guće. nepokretnog svijeta. apstrakcija. Prev. I nema snage samoranjavanja. dakako je jednostavnije. Različiti su oblici samo u različitosti koordinata. ne realia. a raskid je rana. nema tog ogra­ ničenog. Istina. u iskrivljavanju. Novi oblik nije svima razumljiv. napuštanja voljenoga. on je konvencija. nikakva hereza nije udobna i nije lagana. nerealan: neizmjerno je bliže zbilji projiciranje na kose površine u kretanju — ono što jednako čini nova matematika i nova umjetnost. raniti sebe. Ali valja ranja­ vati: većina boluje od nasljedne spavaće bolesti. bol. a jučer kao danas —još je teže. udobnije. Zato što je skok — raskid s lagodnom krivuljom evolucije. nego realiora — sastoji se u po­ maku. odilaženja iz soba na koje su navikli i koje mirišu na lovorovo lišće — na čistinu radi novoga početka. teško je. Objektivan je objektiv fotografskog aparata. Navikom stečeno.

i dovrša­ van 1921. a danas su Zamjatinova djela u potpunosti pris­ tupačna u Rusiji. kada je ruski emigrantski časopis tiskao nepotpuni ruski tekst — što je kasnije poslužilo povodom hajke na autora. Svome prijatelju i ilustratoru Blokove Dvanaestorice. Međutim. Namje­ ravao je roman objaviti bilo kod Gržebina u Berlinu (nakladnik je poslovao i u Rusiji) bilo u “Alkonostu”. međutim. roman je u dvadesetim godinama u Rusiji smatran književnom činjenicom. u New Yorku. ostajući. Pobude Zamjatinovoj zabrinutosti za sudbinu boljševičke revolu­ cije mogle su u vrijeme pisanja romana izazivati s jedne strane intelektualni projekti kakvi su se pojavljivali unutar ruske avangarde. U vrijeme kada je roman pisan. Potpuno rusko izdanje ostvareno je tek 1952. kritikom utopije kao zatvorenoga prostora. međutim. i na češkom u Pragu 1927. nego se mogao shvatiti samo kao memento novim vladarima jedne šestine zemaljske kugle. rusko se društvo poslije boljše­ vičkog prevrata još nije bilo strukturiralo i nije davalo mnogo građe za oblikovanje zatvorenoga prostora buduće Jedine Države. Roman Evgenija Zamjatina Mi pisan je jamačno 1920. o njemu se javno diskutiralo i pisani su kritički osvrti. čitao je Zamjatin poglavlja iz romana ljeti 1921. u vrijeme kada je pripremao prijevode Wellsa i Thackeraya. s druge pak strane iskustva čvrsto strukturiranog građanskog društva 159 . Drugi su u opticaju korespondentni poj­ movi antiutopije ili pak crne utopije. Zapise iz podzemlja). Roman je ugledao svjetlo na engleskom u New Yorku 1924. U izvorniku. Roman je postavljao pitanja o konačnom cilju za­ početih procesa i to na tragu onih pitanja koja je već Dostojevskij postavljao utopijskim “falansterima” Čemyševskog (usp. Juriju Annenkovu.POGOVOR Zamjatinova distopija Distopijom ovdje i drugdje nazivamo tekstove koji opovrgavaju utopijsko viđenje budućnosti. djelo nije tada objavljeno.

pisanog 1917-1918. 160 . st. Pišući o Orwellovu romanu 1984. morat ćemo upozoriti na estetsku aksiologiju senatora Ableuhova u romanu Andreja Beloga Petrograd (Peterburg. Otočane (Ostrovitjane). religiji i glazbi” u kolektive zbijena čovječanstva. pa i vlastita razmišljanja kao inženjera po struci. Craggs (Čovjekolovac). a i Zamjatinovi naslovi tekstova budućnosti kao “Stanse o spolnoj higijeni” ili “Svakodnevne ode Dobrotvora” nisu samo po­ ruga utilitarnoj estetici uopće. ali i na Malevičev likovni “suprematizam” s polazištem u europskom kubizmu. međutim. zapravo kraće ro­ mane. objavljene između 1917. Izbor je pripovjedača za Zamjatina karakterističan: konstruktor svemirske letjelice koji bilježi “koncepte” apologije koju će letjelica prenijeti na drage planete. Krenemo li tim tragom dalje. pa se tako i u Gasteva pojavljuju kao “naša zaštitna boja”. Razumije se. poimenice za pripovijesti. u Poeziji radničkoga udarca). Za oba djela građu je Zamjatinu dala Engleska koju je dobro poznavao. i za Zamjatinove tekstove koji su prethodili romanu Mi. Zamjatinove “plavkaste” juniforme nisu drago nego varijanta “modrih bluza” koje su već u 19. Ukratko: roman je antitotalitaran. osobito na one primjere u kojima se slijevala geometrizacija prostora i čovjeka. bile znakom industri­ jskog radništva. preveden i u nas) koji je toliko cijenio “ravnolinijsku” geometriju Grada. označeni brojkom — ( M i ) naselili su se u Zamjatinovim pripovijestima. napisane 1917. pa i na programatski Crni kvadrat na bijeloj pozadini. Naglasili smo već Zamjatinovo prijateljevanje sa slikarom Annenkovom. Geometrizam u modeliranju ljudskog lika značajan je.u vrijeme industrijske revolucije. Gastevljeve tekstove. S time u vezi citirat ćemo nje­ gova suvremenika Šklovskog: Četverokutni ljudi s prezimenima Campbell (Otočani). nego korespondiraju s Gastevljevom vizijom “Himni industriji” i baletima “Maštanja aero” (usp. i 1919. i Čovjekolovca (Lovec čelovekov). Njemu je postavljen zadatak pisanja u duhu vladajuće u budućnosti estetike rada i stroja kakvu je u to vri­ jeme posebno propagirao Aleksej Gastev kao temelj “pjesmama. kakvo je upoznao za vrijeme borav­ ka u Engleskoj kao konstruktor ruskog ledolomca. Isaac Deutscher Zamjatinov je roman smatrao jednako “antiameričkim” kao i “antisovjetskim”.

i mašta o “kvadratno-čvrstom” svijetu. ali ga je očigledno smatrao korisnim i za primjenu u industrijalizaciji Rusije. odlazi­ mo na spavanje”. Aleksandr Voronskij. Nije tako nima­ lo slučajno što se u romanu često spominje Taylor kao “prorok koji je umio gledati stoljeća unaprijed”. Bar bi moralo svijetliti. likovno počelo. Vikar Dewley u Otočanima nije samo autor knjige “Zavjet prisilno­ ga spasa”. a s kvadratom se poistovjećuje i pripovjedač — “matematičar” u romanu M i koji sebe zamišlja kao “živi.. a kako satnica vikara Dewleya tako i Satnica Jedine Države predviđa posebne “osobne sate”. u dvoranu taylorovskih vježbi. i poznavanja modeme tehničke civilizacije. divni kvadrat” i stalno se nalazi u “tom kvadratnom položaju”. Tom rasporedu odgovara u romanu Mi “Satna tablica” koja raspoređuje do kraja vrijeme žitelja Jedine Države. I zaista: Campbell ima kvadratne cipele.Svijetli im četverokutno sunce ( M i ) . I upravo će narušena regulacija spolne ljubavi dovesti do pore­ mećaja u oba modela. Čvrsti red značajan je kako za engleski provincijski Jesmond tako i za model (osporene) utopije. nego je prema toj knjizi sastavljena i “satnica primanja hrane”. Kvadrat nije tu. već je prije objavljiva­ nja romana naglasio kako je u romanu Mi Zamjatin “prefarbao svoje 'Otočane' i odanle prenio ne samo glavne crte Londona i Jesmonda nego i fabulu”. nego je u toj distopiji znak reda u ljudskim odnosima. kao u Maleviča. Drugi kritički su­ vremenik Zamjatinov. Nema sumnje: Zamjatinov je roman konstrukt koji je nastao iz iskustva satiričke proze. “satnica korištenja svježeg zraka”.. prvotne su utopije smještavane na otoke) tako i Zidom od “divljaštva” odvojene strukture Jedine Države. a na kraju i “satnica” koja se odnosila na općenje s missis Dewley. a jamačno je bio uzorom i 161 . teoretičar rada na tekućoj traci kojega je sustav organizacije rada Lenin zvao “znanstvenim sus­ tavom istiskivanja znoja”. u Engleskoj vrlo razvijene (sjetimo se samo Swifta)./ Željezničkim voznim redom” jer do posljednje sekunde raspoređuje vrijeme: “iste sekunde izlazimo u šetnju i odlazimo u auditorij. kako u čvrsto normiranom životu otočana (ne zaboravimo. kvadratnu bradu. a uspoređuje se s “najvećim spomenikom stare književnosti /. posvećene reguliranoj spol­ nosti. “a bile su u njoj ispisane subote svakog trećeg tjedna”. “satnica pokajničkih dana”.

Unutar “Državnog” prostora u svijetu matematičkog znakovlja bitnu će ulogu odigrati V-l (iracionalni korijen iz minus jedan) kao znak opstojnosti iracionalnih snaga koje se vezuju za eros kao deregulativ racionalne izgradnje ljudskih odnosa. naime. vladaju drugi običaji. U roman su ugrađena i engleska književna iskustva. u svijetu koji je izmakao posvemašnjoj kontroli “Dobrotvora” i sustava monodržavnosti. ali i estetika za koju je već primjećeno da nije avangardna. Čuje se tu. a junaci romana. On slijedi autora Oslobođena svijeta sve dok se “na ruševinama stare civilizacije” ne stvori “Jedina Svjetska Dr­ žava”.Gastevljevim razmišljanjima o NOT-u (Naučnaja organizacija truda). ali dok će u Wellsa Kongres Svjetske Države “postupno svesti svoju vlast na ništicu”. a napisao je i predgovor za rusko izdanje njegovih djela. pronalaze za sebe i alternativni prostor u muzejskoj “Staroj kući” i s one strane Zida — u svijetu neciviliziranih “kosmatih”. ali se zapravo odnosi prema njemu polemički. koja je pjesniku Pastemaku mogla potresti svijet. čak i s ele­ mentima parodije. i to upravo distopične. doduše Skrjabinova glazba. ali njegova distopija očituje alternativu standardiziranom i geometriziranom prostoru “jedinodržavnosti”. koji se tada nalazio u 162 . ali već u vrijeme kada je taj “znanstveni sustav” naišao na primjenu u američkoj industriji. redovno vezujemo za omeđeni prostor na kojemu se stvara od našega savršeniji svijet. I Zamjatinov je svijet omeđen. “Taylorizmu” se kasnije narugao Chaplin u Modernim vre­ menima. ali je u kipu kojemu se u “Staroj kući” divi numerirani pripovjedač otkrio avangardni kritičar Šklovskij Mefista kipara Antokol'skog iz 1883. jer Wells “svoje socijalno-fantastične romane koristi skoro isključivo da razotkrije defekte posto­ jećega socijalnog poretka a ne zato da stvori sliku nekog budućeg svi­ jeta”. oslonjena na represivni aparat “Čuvara”. Pojam “utopije”. U inženjeringu vlastitog romana Zamjatin samo djelomično sli­ jedi Wellsa. slijedeći tradiciju žanra. Osobito ga je cijenio kao autora znanstvene ili socijalne fantastike (pojmovi su Zamjatinovi). osobito u proizvodnji automobila. Znamo: Wellsa je Zamjatin i sam prevodio u vrijeme dok je pisao Mi. razbijajući sheme strogo kontroliranog svijeta spolnosti. Pripovjedačeva subverzija polazi upravo od iracionalnog načela. dotle Zamjatin otvara suprotnu projekciju — koncentracije vlasti u rukama “Dobrotvora”. Ovdje.

u tom alternativnom svijetu naglasati znak Buddhina kipa. U kutu stoji Buddhin kip. koji čineći zlo — čini dobro. ne zabora­ vljajući pri tome da je u to vrijeme. koje su svoj slom doživjele pred samom Varšavom. nije bila riječ o Zamja­ tinu. kao “kontrarevolucionar” strije­ ljan. kada je ruski totalitarizam očitovao apsurd i grotesku svoga postojanja. sjedeći u pariškoj “Rotondi” u ratnim europskim godi­ nama maštao o indijskoj “Golkondi”. Bojim se da na stolu leži “Apolon”/. On bi u “Staroj kući” htio vidjeti secesionistički ideal. bila je to... Željeli bismo. Šklovskij se narugao estetskom polazištu Zamjatinova pripovjedača u osporavanju “matematički” sređena svijeta. Dakako. Oni se klanjaju tom Mefistu. u toj Staroj kući ona oblači svilenu haljinu. kojega je. nasuprot tome. u likovnim umjetnostima. svilene čarape. Bar je tako. dakako. skraćeni­ com od Mefisto.petrogradskom Ruskom muzeju. kao fantastičan uvid u zbilju. ruska varijanta onoga što u srednjoj Europi zovemo “modernom” ili pak “secesijom”. Ako smo se zadržali na književnim i likovnim predlošcima koji su Zamjatinu poslužili za modeliranje prijetnji budućnosti i zanema­ rili realije kaotičnog u to vrijeme svijeta prevrata i građanskog rala kao i aktualne tada ideje o širenju “svjetske revolucije”. nego o njegovu pripovjedaču./ Šklovskij je ironičan.. pjesnik Gumilev u Zalutalom tramvaju prizivao “Indiju duha”. zbog toga što Mefisto znači nejednakost.. na zalasku boljševičko-stalinske epohe. onda smo to učinili da bismo s jedne strane istakli avangardna polazišta u “konceptu” romana. u “Staru kuću”. morala privlačiti “retrogradna” umjetnost. Naravno./ Ljudi koji se bore s jednadžbama zovu sebe “Mefi”. tu smo na tragu Faustove tradicije. K tome još i kipu Antokol'skog /. a i Ujević je. kratko rečeno. Citiramo samo ono što je bitno i ne pripada zapravo izravnom ruganju teoretičara proze Zamjatinu: Katkada junakinja odlazi iz izjednačena svijeta u stari svijet. časopis kojim je završavao ruski simbolizam i počinjalo doba akmeizma. A još je značajnija pojava Mefista i to bez obzira na spomenutu sklupturu. Odlazak u “Staru kuću” označen je tako tradicijom lika. a s 163 . Goetheov besmrtni lik shvaćao Mihael Bulgakov. Zato spominje “Apolon”.

s pravom nazivan posticipacijom ne samo zbog Zamja­ tinova prioriteta nego i zbog toga što je građen na već poznatom društveno-povijesnom materijalu: Hitlerov se totalitarni ustroj već u 164 . međutim. 1949). ali je nećemo pripisati čitanju Zamjatinova romana. Orwell je za sobom imao neposredna iskustva Hitlerova nacional-socijalizma i Stalinove megadržave koja je čitatelj mogao prepo­ znati. stoljeće. I Huxley tom svijetu u kojemu nitko ne razmišlja više o slobodi. Tumačimo je radije srodnim intertekstualnim odnosima s engleskim naslijeđem. koji je shvatio kako su i španjolski komunisti poslušnici “Velikog Brata” iz Stalinovih svesovjetskih prostora. Preveden na sve moguće jezike postao je romanom koji je uve­ like označio 20. Uostalom. ali već u godinama “velikog prijeloma” i Stalinove diktature u SSSRu. uočljiva je. Kasnije je romanu Mi priznat književnopovijesni status romana anticipacije jer je u njemu zapravo Zamjatin stvorio više nego “pred-sliku” (Karei Teige: predobra/) budućeg totalitarnog društva. 1984 podsjeća na Huxleya. O izravnijoj vezi sa Zamjatinovim tekstom može. Međutim. Srodnost romana Aldousa Huxleya Vrli novi svijet (Brave New World. objavljena prije dolaska Hitlera na vlast. u nas je Šoljanov prijevod romana objavljen upravo one godine 1984. u kojoj bi se distopijsko viđenje svijeta imalo reali­ zirati! Orwellov je roman u kritici koja je već imala pred sobom cijeli ruski roman. Za­ mjatin. poput “Velikog Brata” ili nemuštog “novogovora”. 1932). nego je prethodio i nekim srodnim djelima. međutim.druge strane polemiku s idejnim svijetom optimalnih projekcija koje su predstavnici ove formacije bili ponudili. Prijetnja “vrlog novog svijeta” sukladna je ipak prijetnji Zamjatinove distopije. a pojedine sintagme. ali još više na Zamjatina.. oponira svijet “divljaka” u rezer­ vatu. svjedočiti drugo djelo engleske književnosti: roman Tisuću devetsto osamdeset i četvrta (Nineteen Eighty-Four. ušle su u rječnik suvremene publicistike. Ako njegova Životinjska farma (Animal Farm. sudionika građanskog rata u Kataloniji. nije samo anticipirao svijet totalitarne državnosti koji je tek bio na pomolu. 1945) pretežno nastavlja Swiftovu tradiciju. Možemo čak reći da je došlo do povratne sprege engleske i ruske književnosti.. sofisticiraniji je. Sada je to djelo engleskog ljevičara. doduše. ali je njegov model budućnosti manje pregnantan od ruskoga.

I tako se moskovski Kemijski institut pretvara u model društva budućnosti. pred­ stavljala je nasilni pokušaj konsolidacije totalitarnog imperija na prostoru od Odre i Crnog mora do Vladivostoka i šire. vjeruje u poeziju izopćenih “luđaka”. pa je njegov roman smatran knji­ ževnom činjenicom tih godina. u vrijeme kada je Krleža bio na “izletu u Rusiju”. Nimalo slučajno u godini “velikog prijeloma” u indus­ trijalizaciji i kolektivizaciji SSSR-a 1929. epruvetama. Zamjatin je spoznao vrijeme: poslao je pismo samome Stalinu. a opet potcrtane simbo­ like ruskog zbivanja”. iselio u Pariz.. ima u Krležinu putopisu i očigledne podudarnosti sa Zamjatinovom distopijom. be­ tonom./ Ljudi su neobično pametne životinje. Međutim. i kao što je danas sve uređeno u ovom Kemijskom institutu.ratu raspao. doduše. Međutim.. Zamjatin je još uvijek bio aktivan. Krleža je bio nazočan na Zamjatinovoj inscenizaciji Leskovljeve pripovijesti o tulskom kovaču koji je potkovao buhu engleskom kralju. a kako znamo iz vlastitog iskustva godina 1948. a sustav je otkrivao i neke pukotine. pa se ova dovršenost pojavljuje pred Krležom kao distopična vizija svijeta u kojemu se poetsko načelo vrednuje kao negativno i kojemu će pjesnici “biti izmet i ruglo Kemijskih institu­ ta”. komadu koji se bio udaljio od proznog predloška u smjeru postupaka talijanske pučke komedije. Obećanje je održao: klonio se suradnje u emigrantskom tisku. ali je pripremao roman s motivima hunske najezde Bič božji koji je ostao nedovršen i kao takav objavljen posmrtno 1937. nakon objavljivanja teksto­ va u inozemstvu. Zamjatinova sudbina bila je u Rusiji. U Buhi. Krleža još uvijek. obećao da se u inozemstvu neće baviti “protusovjetskom djelatnošću” i — dobio putovnicu te 1931. 165 . Sjetimo se poglavlja o Dolasku proljeća. kao što već jesu naučni zavodi XX stoljeća /. i čisto. sve oprano i blistavo. Te se godine sovjetski ustroj silovito približavao ost­ varenju piščeve distopije. povedena je hajka protiv Zamjatina. s linoleumom. Krležino je motrište smješteno u vrtu Kemijskog instituta i otuda autor projicira znanstveno određenu budućnost cijele zemaljske kugle: Ovdje stoji Kemijski institut. Vlastodršci su prepoznavali poredak koji su gradili. tako će domala biti na čitavoj zemaljskoj kugli. Krleža je vidio “mnogo nevidljive. zapečaćena.

revoluciji i entropiji. A jedini je tekst ruske književne kritike što ga je Krleža o povratku objavio u “Književnoj republici” bio upravo tekst Aleksandra Voronskog! Evgenij Zamjatin kao književni kritičar bavio se ruskim (Belyj. o tome nema dvojbe. Vrstan je esejist koji je svoja razmišljanja posvetio položaju književnosti i umjetnosti poslije prevrata. H. ali i engleskim (O'Henry. B. S idejnim svijetom romana u uskoj je vezi tekst O književnosti. pozvali smo se već na Voronskog kao dobrohotnog kritičara Zamjatinova romana. izdanje 1988). Taj smo tekst bili preveli za zbornik Heretici i sanjari 1954. Wells. Uostalom. Smatramo da može poslužiti kao piščev vlastiti pogovor. Sheridan) pisci­ ma. Gor'kij).-(2. o romanu govo­ rilo. G. ali da se u Moskvi 1925. I nije za tu podudarnost bitno je li Krleža čitao Zamjatina.ali je u biti ideja svijeta izgrađena na znanstvenim temeljima “na čitavoj zemaljskoj kugli” osporena. poziva se na vlastiti roman! Aleksandar Flaker 166 . R.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful