CIJENITE SVOJ NOVAC !!

PRETPLATA: 3 BROJA - KUNA 30,6 BROJEVA - KUNA 60,12 BROJEVA-KUNA 120,Uplatu izvršiti općom ili poseb­ nom uplatnicom ZAP na žiro račun

PRETPLATNI KUPON
Ime i prezime:

Adresa:

30101-601-157181,
poziv na broj 9901. Kopiiu uplatnice Saliite zajedno s ispunjenim kuponom na adresu:

Grad:

BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB.

Pretplaćujem se na: | 3 6 12 brojeva FUTURE

j

SF&F KLUB KNJIGE

f

NARUDŽBENICE Z A KNJIGE POTRAŽITE N A SLIJEDEĆIM STRANICAMA FUTURE

.041/426-666/ k. 214 . Narudžbe na adresu: BAKAL d. ovo je prava prigoda da ih nabavite po cijeni od 10.KUNA po primjerku + poštanski troškovi. 41000 ZAGREB ili na telefone: 041/579-877..Bosanska 10.o.o.Ukoliko ste propustili neki od već objavljenih brojeva FUTURE.

. 79 Vesna Gorše LOŠA TRGOVINA....... Heinlein NEUGODNO ZANIMANJE DOUGLASA HOAGA.......... 111 £ 2 Bakal PUBLICATION 1994.. Martin U PROKLETOJ ZEM LJI................................... 71 ZIDNI S A T................................................... ....... 53 Dražen Cukina ČUVAR..............................................................R......................................................... 76 Rod Serling JEDINI PREŽIVJELI.................................... 8 Scott Edelstein BAŠTINA. Howard BAZEN CRNOGA STVORA..........SADRŽAJ Robert A...........95 William Gibson SKINNEROVA SOBA... 41 George R....74 PET M IN UTA............... 101 Robert E.....

Mažuranić Tel.o. listopada 1992. Zagreb TISAK: X-PRESS. 532-03-1/92-01 MINISTARSTVA KULTURE I PROSVJETE REPUBLIKE HRVATSKE.o. Autorska prava vraćena vlasnicima. od 13.Godište III broj 7 /srpanj 1994.-KUNA 1/1 unutarnja stranica 4 0 0 . Bosanska 10. 41430 SAMOBOR Naslov ureda: Bosanska 10. © 1994. Nenaručeni prilozi se ne vraćaju. Mišljenjem br.-KUNA 1/2 unutarnja stranica 250.KUNA SF& F j 5 .5 1 1 5 FUTURA mjesečnik za znanstvenu beletristiku i fantastiku NAKLADNIK Bakal d. UKUPNI BROJ: 21 ISSN 1 3 3 0 . 041 /579-877 Za nakladnika: GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK Krsto A. 41000 Zagreb Tel... Zagreb Naslovnica: Aleksandar Žiljak.. književni časopis FUTURA oslobođen je plaćanja poreza na promet CIJENE OGLASNOG PROSTORA: 1/1 omotna stranica 8 0 0 . Svi prilozi © FUTURA 1994. 041 /426-666/214 Urednikov naslov: Slavonska 1.

(Usput. ljudi. Slavoniji. (Takav mi se horror vacui dogodio samo jednom. Sad na stranu što ta sintagma znači u fizici — u poslu pi­ sanja ona opisuje stanje kad pred sobom imate prazni papir (ili ekran) i zadatak da taj papir (ili ekran) napunite tekstom (poželjno smislenim). ako u istoj koverti šaljete nekoliko stvari. ni adrese. Evo.. Pa dva zahtjeva da pošaljem Upute piscima. molba onima koji još možda ne znaju: ne šaljite pripovjetku prije nego što prethodno zatražite Upute o slanju pripovjedaka. ja pomišljam na poriluk. I ne samo na koverti. U principu. i jednu dugačku rečenicu. proizvodnja časopisa i knjiga ne razlikuje se od proizvodnje poriluka: sve to ima krajnju svrhu da se proda konzumentima. Nekidan smo dobili vrlo originalnu narudžbu za novi “Mit”: čovjek je iz FUTURE izrezao narudžbenicu pa je neispunjenu spakirao u kovertu na kojoj nije napisao svoju povratnu adre­ su — pa nek. sve lijepo otipkane na stroju. ali ni naslova. Pod uvjetom da ste glambrlja. nego i unutra. napišite svoju adresu... a sve adresirate Bakalu.UVODNIK Štovani Futuričari Horror vacui: strah od praznine. tome i tome” (znate već kako to ide). A kako da se proda. na kraju piše “KRAJ”..)... Pogotovo... ne znam kako ta stvo­ renja zovu u Dalmaciji. Sva sreća. pa sad ne budi praznovjeran.. pa nemam pro­ blema sročiti ove moje proslove. pa sam glambrlja (tako je moja druga baka — ona iz Novog Vinodolskog — zvala one koje u Zagorju zovu klafračama: brbljavcima. kad.. numerirane stranice.. Tako i ja svakoga mjeseca sjednem pred ekran ne bih li ga napunio slovima. si Katica-za-sve Mihaela misli! Čak je i poštan­ ski žig potpuno nejasan pa se ne možemo lokal-županijski rugati “bedastom. Istri.. Onda 6 .. Dalje ide samo od sebe. na papiru kojega šaljete. u F13. Imam i nekoliko pripovjedaka za koje ne znam čije su: četi­ ri komada. ni imena.) Najlakše je početi tako da se na nešto pomisli.) Dajte. Pisci to zovu “piščevom blokadom” a djeca “ne znam što bih napisao-la”..

pardon.. zar ne? Bolje te kune bacite na cestu da ih nađe kakav siromak pa si pomo­ gne. I prava. u žaru razumljiva oduševljenja uzdrhtalim prstima podrapati kovertu i bezdušno je odbaciti! Najprije pažljivo pogledajte svoju adresu na koverti. Srdačan pozdrav. u ovome broju ni manje ni više nego Gibson! Gibson. FUTURE mi neima) i telefonske im­ pulse kad nazivate i rogoborite.. kad vam stigne vaša FUTURA nemojte nestrpljivo. pomislite kako se to možda sviđa nekome drugome.. originalni. I svakako. Eh. ne radimo po onoj. daje vrijeme da obnovite pretplatu... nego zaista: evo. da iza vašega prezimena piše nekakva brojka u zagradi. Time ćete izbjeći onaj strašan šok (vrijeme leti a dike mi. i dočekajte sljedeći broj: tamo će sigurno biti nešto baš po vašem ukusu. kad produžujete pretplatu pošaljite fotokopiju uplatnice. Sve. pa se moramo loviti i međusobno si dojavljivati adrese i ine podatke. (A bolje je pretplatiti se nego Vjesniku pardon Tisaku poklanjati kune. I Martinov horror. Vidjet ćete. ovako: ONOFRIGOPRIJEZORIJE GRIZOLOMPRITOVARIKOVETOVIĆ (21). Pa usput. izdržite. Howardov Conan. da ugodimo vašim željama. ljudi dragi.. svakako. To je viša sila i mi tu ne možemo pomoći: ako nam ne pošaljete tu fotokopiju Mihaela jednostavno ne može saznati da ste se pretplatili.) A mi se tako trudimo! Štoviše. Gibson. ako vam se u FUTURI nešto ne svidi. “obećanje ludom radovanje”. I još nešto: pretplatnici. pravcata Zona sumraka. A što se želja tiče — problem! Pogledajte izvještaj o an­ keti. kao iznenađenje. i daj vam Bog zdravlja a Majka Božja Bistrička penez. ovo “(21)” znači daje prema našoj evidenciji broj 21 posljednji kojega vam šaljemo. i to baš Wil­ liam! Pravi kyber-pancy kako je to dosjetljivo nazvao jedan čitatelj. stisnite zube.. Dakle.. pa nastane kaos i kojekakve zavrzlame.narudžbeno/financijske stvari idu Mihaeli a uredničke meni u Samobor. Ka Mažuranić 7 . tojest. baš sve.

.

1942. Otkrio je da može vidjeti gotovo neprimjetno dizanje i spuštanje njenih grudi ako se posve umiri. bijaše siguran da se ona ne bi preplašila. I tko je on. da se doista i jest zbilo nešto takvo. Čak je ni Sinovi Ptice nisu uspjeli prestrašiti— Što to govori? Daj se saberi. Podigao je podnožje kreveta — kao što mu je rekao Potbury — ali za to mu je trebalo samo par minuta. pa nešto brže i primjetnije izdisanje zraka. nije imao o čemu misliti. Ed — to se nije dogodilo. Hoće li se naši detektivi izvući iz sukoba s jačim silama i uspješno riješiti slučaj? Izvornik: “The Unpleasant Profession of Jonathan Hoag”. Stegne ga oko srca dok ju je gledao. ništa što bi ga izvuklo iz mra­ čna raspoloženja. dugo je vremena proveo gledajući je kako diše: polako. Nije imao što raditi. Tako je krhka — tako mu je potpuno vjerovala — a sad nema ništa što bi za nju mogao učiniti. Privuče stolac bliže krevetu. bez obzira kako ga­ dne stvari bile. Bojala se. Svejedno. siguran u njenu hrabrost i odanost. ali pre­ krasno. Da ju je bio poslušao ovo joj se ne bi dogodilo. V 9 . i na nj se opet spusti oblak crne depresije.Vrijeme je da napokon saznamo što to Jonathan Hoag mućka. to je bila noćna mora. Onaj put kad je izbila bocu s kiselinom iz ruke onog luđaka — da nije bila tako brza i tako hrabra Randall bi sad hodao s tamnim naočalama i psom vodičem. Uhvati ga neko melankolično zadovoljstvo na pomisao da je čak i u snovima mogao imati povjerenja u nju i osloniti se na nju. zapravo. neprimjetno udisanje. tako daje mogao taknuti je­ dnu njenu ruku. Prijevod: Mihaela Velina al adrenalina koji ga je oblio tijekom rasprave s Potburyjem splasne nekoliko minuta kasnije. Lice joj bijaše blijedo i zastrašujuće nalik mrtvom. Hrabrija je od većine muškaraca. To mu vrati malo pouzdanja. ali ipak je učinila ono što je on htio.

pa on upali lampicu na noćnom ormariću. Ali uspije se pribrati i podigne slušalicu. ali osjećajući se re­ lativno dobro. Imala je okus kao varivo od kartona. “Halo? Da. Na njega nije pala ni kap kiseline. gospodine Randall. Nekoliko minuta kasnije makne je s vatre i počne jesti izravno iz posude. “Cynthia! Oh. Ali činilo se da nju ne smeta. Vani se već polako počelo mračiti. Konzerva juhe činila mu se dostatnom. Želio bih vam se ispričati za ju­ čerašnje nepristojno ponašanje. nagne se nad školjku i počne povraćati. ali znao je da mora jesti kako bi mogao biti dovoljno jak da izdrži ovo čekanje. Cyn. imao sam vremena malo razmisliti i mislim da vam dugujem ispriku — i objašnjenje. Kad ste— ” “Hoag! Jeste li rekli Hoag?” “Da. zasjenivši je tako da ne svijetli Cynthiji u lice. Iznenadi ga gotovo iznad svih racionalnih očekivanja. Potom ispere usta. Zazvoni telefon. izlije njen sadržaj u posudu i stavi da se podgrije. Nadam se da gospođu Ran­ dall nije uzrujalo moje— ” Do tog se vremena Randall već dovoljno oporavio da se us­ pije izraziti kako želi. To i učini — sočnim riječima i izrazima 10 . On i njegova tuga tako su već dugo sjedili sami pored kreveta da gotovo nije bio svjestan vanjskog svijeta. Sama pomisao na hranu bijaše mu odbojna. Još uvijek se vidjelo — uvijek će se vidjeti. a mišići srdito vrištali — ustane i krene u kuhinju. ljubavi!” Došlo je vrijeme kad više nije mogao sjediti na miru. Jonathan Hoag. ja sam.” “Gospodine Randall. umije se i vrati se na svoju stolicu — blijed i slab. ali na nju jest. Vrati se natrag u sobu.Podigne pokrivač i pogleda ožiljak na njenoj ruci koji je za­ radila toga dana. Nađe nešto jestivo u ledeniku i na policama. Nije bilo nikakve promjene u njenu stanju. Bolno — cijela ga je desna strana još uvijek boljela. gospodine Randall. nije imao ži­ vaca za kuhanje. stojeći.” “Dugujete mi što? Tko je to?” “Pa. Ot­ vori je. Ali uskoro otkrije da su njegovi osjećaji u svezi s hranom ipak bili pametniji od njegove logike — pojuri u kupaonicu. na svoje mjesto pored kreveta.

Ali ozlijediti gospođu Randall — pa ona je bila tako dobra prema meni.koje je pokupio tijekom godina druženja s raznim tipovima koje je u njegovu poslu nemoguće izbjeći. a onda nastane mrtva tišina. Trebat će vam njegova pomoć. doista neću. Hoag.. To je strašno. Ali ni u snu nisam po­ mišljao da sam za to vrijeme kojega se ne sjećam učinio nešto nažao gospođi Randall. a onda se pomolite Bogu. Došao sam k sebi tek kasno popodne — ostatak dana mi je potpuna nepoznanica. to je strašno— ” “Možete se kladiti da jest!” “Hoćete reći da sam nekako preplašio gospođu Randall?” “Kao da ne znate!” “Ali doista ne znam.” Zastane. ali danas se opet ponovilo. Želio je da Hoag progovori kako bi ga mogao prekinuti i nastaviti tiradu. “Gospodine Randall?” Randall ne odgovori. Kad je završio. Ja ne mislim! Ali neću vas prijaviti policiji — ne. Nadao sam se da je sve gotovo. gospodine Randall. “Gospodine Ran­ dall — nema smisla da se i dalje zavaravam.” “Ha?” “Znam to sve od našeg jučerašnjeg sastanka. preostaje mi samo jedno. Morate me prijaviti policiji. Ali čim se gospođa Randall oporavi potražit ću vas i. Nije bio zadovoljan. da se moja druga strana više neće poja­ vljivati.” “Meni kažete!” Hoag ispusti takav uzdah kao da je neopisivo umoran. “Ovo je ono čega sam se i bojao. pa sam odlučio nazvati vas i zamoliti da nastavite s istragom. tako ljubazna. Hoag?” “Aah. pa nastavi nesigurnim gla­ som.” S druge je strane vladala takva mrtva tišina daje Randall bio siguran da mu je sugovornik već odavno spustio slušalicu. s druge strane žice začuje kako Hoag iznenađeno uvlači zrak. ali jučer za to nisam imao hrabrosti. “Gospodine Randall. Razmislio sam o svemu. Bojao sam se da ću otkriti kako tijekom perioda gubitka pamćenja možda radim strašne stvari. Ali ispadne da se Hoag samo pokušao pribrati...” 11 . jesam..” “Želio bih dodati još ovo: Možda vi mislite da je fora zas­ kočiti ženu u praznom hodniku i nasmrt je prestrašiti. Tada sam shvatio da moram nešto poduzeti. “Jeste li još tamo.

Na­ kon vašeg odlaska ostao sam — onaj pravi ja. sjećate se? A moje se drugo ja nije pojavilo.. Ali vidio sam vas kako izlazite. slušajući njegov blag i zabrinut glas. Stoga njegov odgovor bijaše kratak. prosim vas! Zbunjen sam i uzrujan koliko i vi. to je— ” “Samo trenutak.” Nije u tome bilo previše logike — drugi su ga događaji tog jutra uvjerili daje Hoag svjestan da ga prate — ali trenutno u Randallovu umu nije bilo mjesta logici.” “Ona živi u zgradi.” “Pa. Jučerašnje jutro je bio jedini dan — osim mojih uobičajenih srijeda — za koji znam gdje sam ga proveo. Nekoliko minuta nakon vašeg odlaska stigla je čistačica i ostala cijelo jutro. bilo mu je teško razmišljati o njemu kao o strašnom čudovištu tipa Jacka Trbosjeka — premda je iz iskustva znao da su zlikovci često blaga ponašanja. “Ali niste me mogli vidjeti kako izlazim.” reče Hoag.” “Čudno da je ja onda nisam vidio kako ulazi. Zašto mislite tako?” “Znam da vam moja riječ ne predstavlja mnogo. rastrgan između želje da se provuče kroz telefonski kabel i zavrne vratom čovjeku koji bijaše odgovoran za trenutno stanje njegove žene. “Oko devet i trideset ujutro. Kopkalo ga je to što se Hoag jednostavno odbio ponašati kao zlikovac. ali morate me saslušati. “ali nisam bio sam. Zato se i jesam ponadao da sam se konačno oslobodio te noćne more. i nužnosti da os­ tane tu gdje jest kako bi se mogao brinuti o njoj.Činilo se da ga sama pomisao na to šokira. gospodine Randall?” Randall bijaše u dvojbi. kad se to zbilo.” objasni Hoag.” “Gdje sam ja jutros bio u to vrijeme?” “Ne jutros. nego jučer ujutro. gospodine Randall. Biste li željeli razgovarati s njom? Vjerojatno bih je mogao pronaći i dovesti do telefona. u svome stanu. “Kad se. Nisam izlazio sve do jedan popodne kad sam otišao u klub. U razgovoru s njim.” “Jučer? Ali to je nemoguće! Zar se ne sjećate? Jučer ujutro sam bio kod kuće?” “Naravno da se sjećam. Možda toga niste svjesni. Razbili ste moju rutinu. Bio sam kod kuće.” “Vraga jeste.” 12 . “To je domareva žena — zove se gospođa Jenkins..

Mora nastaviti živjeti. nečujno ali pravilno. Cynthia je izgledala isto kako kad ju je ostavio — zaspala i prelijepa. postajao je i sve nervozniji.” reče grubo. Alibi. Jasno je samo jedno — to daje sve u svezi s njim zbunjujuće. ali isto tako je bio svjestan da je sve što se o njoj govori prenapuhano. naredi sam sebi. Nije uopće trebao raspravljati s Hoagom.znao je da hipnoza postoji. Disala je. to jednostavno nije mogao progutati. Već je i njegova prvo­ bitna priča zvučala ludo — zamislite čovjeka koji skupo plaća da ga netko prati! Ali stvari koje su se otada zbile učinile su tu priču posve razumnom. a s ovoga mjesta nikako nije mogao vidjeti spa­ vaću sobu. shvativši da joj time nimalo ne pomaže.“Ali—” Randall je postajao sve zbunjenijim. bio na njemu. Sutra će. Trebao je sve te uvrede saču­ vati za priliku kad bi mu mogao usput i zavrnuti vratom. Reče vlasniku neka mu pošalje nešto po svome izboru. shvativši — kao i tisuće drugih prije njega — daje i najveći bol vezan uz voljenu osobu bolji od potpune praznine. Prebaciti sve nevažne poslove drugoj agenciji — ali to može čekati do sutra. Hipnotizirati čovjeka u djeliću sekunde na prometnoj ulici i natjerati ga da vjeruje kako je vidio nešto čega nema i bio na nepostojećem mjestu — pa. želio gaje stisnuti još Čvršće. provesti nekoliko sati telefoni­ rajući i sređujući posao. nešto što će mu potrajati par dana. Sjedne na krevet i zagleda se u nju. te počinjao shvaćati da gubi prednost koju je mislio da ima. doista! Također. Hoag jest ljigav karakter.I što sad izvući iz svega toga? Hipnoza? Randall se nije smatrao naivcem. 13 . “Vi samo lažete i lažete!” Tresne slušalicom o aparat i potrči u spavaću sobu. Mora jesti i pokuša­ ti zadržati hranu. Nešto kasnije se trgne iz tog stanja. Nije želio zabo­ raviti svoj bol. ne želim razgovarati s njom. Ona stvar s trinaestim katom — prokletstvo! Vidio je taj kat. Potbury je imao pravo. Sjeti se svog razgovora s Hoagom. puštajući da ga jad cijele situacije natopi kao toplo i gorko vino. Telefonira već dobrih deset minuta. Njegov ga stetoskop kućne izrade nagradi slatkim zvukom otkucaja njenog srca. Nazove prodavaonicu delikatesama i naruči dostavu kući. “Ne. A ipak — nemoguće je da se sve to zbilo. gledao Hoaga kako brusi dragulje.

blijeda i naoko mrtva.. Nekoje vrijeme samo buljio u nju. Nijedan od njih ne reče ništa. Još uvijek je ležala. Možda i jest. gospodine Randall. gospodine Randall. Ako sklopi oči i povjeruje da je ona zdrava. a onda ispuše nos i ode se umiti. Nakon nekog vremena začuje tiho kucanje na vratima. očito čekajući Randallovu reakciju.. nije bio raspoložen za razgovor s nikim — a najmanje s dostavljačem iz trgovine delikatesama.” reče i zastane.” “Prekasno je za to!” “Ali. možda će tako i biti— Pokuša. Mogu li. pospana pogleda i prekrasna — Cynthiju u elegantnom kostimu i nakrivljenom šeširiću spremnu za izlazak. ući?” Randall je zurio u njega. Randall ih otvori. Možda se cijeli svijet drži na okupu samo dok si na to usre­ dotočen i dok u to vjeruješ. Ako počneš sumnjati sve se počne raspadati. Hoag je oklijevao. Ostao je bez riječi.Kad bi takvo nešto bilo istinito onda bi cijeli svijet mogao biti samo iluzija.. Cynthiju— Otvori oči i pogleda je. Taj čovjek doi­ sta ima petlje — i obraza doći ovamo! “Došao sam jer vam moram dokazati da nikad ne bih svje­ sno ozlijedio gospođu Randall. zašto mislite da sam ja učinio nešto nažao vašoj ženi? Ne vidim kako bi to bilo moguće — pogotovo jučer ujutro. onda želim učiniti štogod je u mojoj moći kako bih to ispravio. “Unesi. Možda se to dogodilo Cynthiji — zato što je on po­ sumnjao u stvarnost njene priče. “Ako to jesam učinio. 8 ačuje se zujanje interkoma. Randall bijaše zapanjen. kako se smije na taj svoj poseban način — Cynthiju kako se budi. Izbaci ostatak svijeta iz misli i skoncentrira se na Cynthiju — Cynthiju živu i zdravu. Napo­ kon reče gotovo plašljivo: “Morao sam doći.” reče jednostavno. Randall ode do vrata i pritisne puce za otvaranje uličnog ulaza.” Z 14 . Pred vratima je stajao Hoag.. ni ne potru­ divši se upitati tko je.

Malo joj promijeni položaj u kojem je ležala. kao što je i očekivao. stajao je pred vratima s hrpom zamotuljaka.” Randall doda još deset centi polovini dolara pre­ dviđene napojnice i zatvori vrata. Oklijevao je samo na tren. Širom otvori vrata i progunđa: “Uđite.. Hoag se doimao toliko prokleto iskrenim. “Sjednite!” “Hvala. Randall mu nije bio ponudio da sje­ dne.” reče čovjek i pokaže na Hoaga.” doda. jer vjerovao je da je ležanje u istom položaju zamorno čak i nekome u nesvijesti. “Vi ste Randall?” Još jedan čovjek. Randall donese čaše. Pokupi isporučene stvari i krene prema kuhinji. bogme mu je trebalo — sad više no ikada prije. Cynthijino stanje bijaše nepromijenjeno. Spusti zamotuljke na pod i izvadi jednu limenku piva. pa je Hoag još stajao. “Sad skinuto s leda. pomisli. pa ode do spavaće sobe i odškrine vrata tek toliko da se može provući unutra.” “Hvala vam gospodine Randall. ali u ovom bi trenutku vje­ rojatno prihvatio i sintetički gin ili kišnicu da mu je Randall ponudio. Randall počne zatvarati vrata.” Hoag sjedne. šefe. a onda pomisli kako ni Cynthiji ni njemu ne može škoditi ako Hoag popije čašu piva. 15 . pomalo oklije­ vajući. Pivo je hladno. ma kako ne-dobrodošao taj gost bio. ali sad je već bio svjestan prisutnosti drugog čovjeka. do­ dvoravajući se.” Zapravo. potpuni stranac. iz čiste navike poštivanja pravila lijepog ponašanja sad mu bijaše gotovo nemoguće na­ točiti sebi pivo a ne ponuditi gosta.. Dobro će mu doći hladno pivo. Randall se okrene natrag svojoj limenci.” “Hvala. čuvao je nep­ ce za suptilnije okuse dobrih vina. “Da. hvala. “ali izišao sam na krivome katu. “Kako ste ušli?” “Ušao sam za njim.” Hoag uđe. prekapajući džepove u potrazi sa sit­ nišem. pivo je pio vrlo rijetko. “”Da. “Pijete li pivo?” upita.Zašuti i molećivo se zagleda u Randallovo kameno lice. Krajičkom oka uhvati pokret — Hoag se nelagodno pre­ mještao s noge na nogu. spusti ih na stol.” reče Randall. “Ne biste ni psa ustrijelili bez poštenog suđenja — zar ne?” Randall je grickao donju usnu u agoniji neodlučnosti.

” “Oh. Hoag. Ne — ako je Hoag odgovoran za ovo. Strašno m ije žao i želio bih pomoći. Bože! Vi ste me vidjeli kako to radim?” “Ne.. Cak i smrt njih oboje — ili samo Cynthijina. Hoag ga posluša. Ne vidim kako bi bilo moguće da sam jučer ujutro išta učinio gospođi Randall— ” “Zaboravljate da sam vas vidio. I da vam to nadoknadim — ako je ikako moguće. To je već prije odlučio i nije ga bilo briga tko bi to mogao smatrati kukavičkim činom. “Gospodine Randall. “Nema svrhe.” “Ali. Randall se vrati natrag u dnevnu sobu.” Randall nervozno ustane. “Nastavite. Osjeti blag dodir na ramenu. he baš. prosim vas. Randall gaje gledao s umornom znati­ željom. “Ne znam što ste učinili.Opet je pokrije. “Znači. gospodine Randall.” Randall zastane..” Zašuti i zarije lice u ruke.” “Zašto ste došli ovamo?” Hoag bespomoćno raširi ruke.. Kad se dogodi ono najgore sve drugo može biti samo promjena na bolje. priznajete da ste to vi učinili?” “Ne.” “Ni ja sebe sama ne razumijem. “Ne razumijem vas. Hoag ga sad više ne može povrijediti. Pogleda je i sjeti se Potburyjeva upozorenja u svezi s Hoagom. gospodine Randall.” ponuka ga Ran­ dall posižući za svojom čašom. dovoljno pristojan da ni ne pokuša nazdraviti mu ili makar samo podići čašu u znak zdravice. “Pijte. svjestan kako bi zvučalo da mu kaže da ga nije vidio u jednom krilu zgrade zato što je imao previše posla promatrajući ga u drugom krilu. gospodine Randall. Bio sam.” 16 . Što sam učinio?” “Presreli ste gospođu Randall u hodniku zgrade MidwayCopton i pokušali je zadaviti. onda je već ispucao asa iz rukava. prosim vas.. Ne. gospodine Randall.” obrecne se.. jer on bi odmah kre­ nuo za njom. “Da vidim kako je gospođi Randall i da pokušam otkriti što sam joj to navodno učinio. Ne znam jeste li išta učinili! Sve što znam jest ovo: od onog dana kad ste po prvi put prošli kroz ova vrata nama se zbivaju čudne stvari — zle stvari — a sad ona leži u sobi kao daje mrtva. Je li Hoag doista tako opasan kako je doktor mislio? Je li on — Randall — time što gaje pustio u stan sam uskočio u pripremljenu zamku? Ne... Ona je. Hoagovo pivo bijaše još netaknuto..

naravno.” “Rentgen?” “Ne. Kakve je pretrage obavio?” “Ovaj.” reče Randall jadno. Sto imate protiv Potburyja?” 17 .” “Da. Što je rekao?” “Rekao mije neka je ne mičem odavde.” “Nema se što reći. a već smo bili kod njega.. gospo­ dine Hoag?” Hoag polako odmahne glavom. ni obavio ikakve pretrage. Ali vi biste trebali znati je li dobar ili nije — bio je to Potbury. “Bojim se da ne znam baš mnogo o doktorima. To je kao da čovjeku koji ima problema s kožom kažete da ima dermatitis. ne znam nijednog drugog liječnika. gospodine Randall. te da stalno pratim njeno stanje. ispitivali smo ga o vama. mrtva?' “Ne. tako je to nazvao” “. gospodine Ran­ dall. Lethargica gravis? I to je sve što je rekao?” “Da.“Ne vidim kako bi nam itko mogao pomoći — osim ako ne znate neki način kako probuditi moju ženu.” Hoag se još uvijek doimao zbunjenim.” “Potbury? Mislite na onoga Potburyja kojemu sam ja išao? Kako ste izabrali baš njega?” “Pa. “Ali.. to nije dijagnoza — to je samo otmjeni način da se kaže 'dubok san\ To ne znači ama baš ništa. pogledao vašu ženu. “Bojim se da ne znam. pa opet izišao — a da nije učinio ama baš ništa za nju. niti postavio ikakvu dijagnozu? Je li to bio vaš obiteljski liječnik?” “Ne. nije mrtva. Zašto?” “Nije pokušao postaviti nikakvu dijagnozu?” “Pa.” “Mislite li mi reći. ne znam. Izgleda kao da se nikad više ni neće probuditi. ali kakvu je dijagnozu postavio?” “Lethargica gravis. nije mogao ovdje. Znate li.” “Sigurni ste da nije. kako je liječnik ušao u sobu. ili čo­ vjeku koji ima problema sa želucem da ima gastritis. Reci­ te mi — što joj je? Ja još uvijek ne znam. Ja—” “Je li uzeo uzorak sadržaja želuca?” “Ne. Nikad nam nisu trebali.. Jutros se nije probudila.. to je bila njegova dijagnoza — lethargica gravis.” “Pozvali ste liječnika.

Hoag je cijelo to vrijeme šutio i gledao ga s izrazom posvemašnje zbunjenosti na licu.” “Boji se mene?” Hoag se slabašno nasmiješi. “Pa vidio me samo jednom. Čekajte — je li vam možda rekao rezultate analize koju je za me obavio?” “Ne.. “I to je to.” “Što?” “Čekajte malo..” završi Randall. nema ničega! A ipak — ja se sjećam svakog detalja jednako jasno kao što sad gledam vas. Jedino što mi pada na pamet jest analiza one tvari. “Ne razumijem. već u nje­ govom mišljenju o vama. On vas mrzi. Ne kad se uzme u obzir sve što je o vama rekao. Ovaj put nije bio toliko oprezan kao prošli put. zapravo.. nema firme Detheridge & Co. ne! Zašto pitate?” Randall mu ispriča priču o njihovom prvom pokušaju da ga slijede.” Zastane razmišljajući o nemogućoj avanturi na nepostojećem trinaestom katu Acmeove zgrade. “Nije stvar u tome što je rekao o vama. Osim što je bio neuljudan prema meni — ili sam tada tako mislio.” “Što je rekao o meni?” “Rekao je.” “Dobro. To me podsjetilo na najčudniju stvar o vama. kao daje si­ guran da se Randall neukusno šali. “Mislite na ono pod vašim noktima? Mislio sam da je i to bila lovačka priča.” Randall ušuti shvativši da Potbury zapravo ni nije rekao ništa specifično o Hoagu — bitno je bilo ono što nije rekao.” “Svejedno. Premda ne vidim za­ što bi. Navikao sam na to da se ja bojim ljudi. ne može biti samo radi toga.”Randall ustane i opet ode do spavaće sobe. ali ipak zatvori 18 .“Ništa. Hoag...” “To je sve?” “Zar nije dovoljno? Svejedno.” od­ govori Hoag zbunjeno. “Nije to rekao.” “Ne.” Hoag zatrese glavom.” On bespomoćno slegne ramenima.. ima još jedna stvar koja nije toliko važna. ali to je bilo jasno kao dan. onda — što on ima protiv vas?” “Ne vidim kako bi on mogao imati išta protiv mene. ali to da se netko boji mene. Hoag — i boji vas se. “Nema trinaestog kata. ali koja može predočiti učinak koji je to iskustvo imalo na mene. “Bavite li se hipnozom?” “Blagi Bože..

ali uvijek ih činim u nečije drugo ime. zar ne?” “Da.” “Postoji bolji način.vrata za sobom. ali nije li moguće da vaši snovi nisu čista slučajnost izazvana vašim iskustvom? Hoću reći — ako postoji netko tko vas može navesti da sanjate usred bijela dana ispred Acmeove zgrade. “Doduše. Postoje lopov ili dva koji me baš ne vole. Randall se teško spusti u naslonjač i osloni glavu na šake. Nazovite jednu od velikih bolnica i tražite da pošalju hitnu pomoć.” reče Randall.” doda na koncu. “Još uvijek isto. Ne vidim zašto bi me i Potbury mrzio. Ipak. gospodine Randall?” “Nitko za koga ja znam. on joj malo rastrese jastuk i makne od­ bjegli pramen kose s njena lica. Ali na svjesnoj razini uvjeravao je samoga sebe kako mu Hoagovo prisustvo godi sa­ mo zato što mu daje priliku da sazna uzrok svojih nevolja. “Nisam praznovjeran. To nema smisla. Naravno.” Hoag se suzdrži od nepotrebna odgovora. 19 . Opet joj osluhne srce. kad bi bio posve iskren mo­ rao bi priznati daje čak i Hoagova prisutnost značila nekakvo društvo i smanjivala njegovu tjeskobu. Ne znam što bih drugo mogao učiniti osim da pogledam u telefonski imenik i potražim nekog drugog liječnika. Zadovoljan utvrđenom činjenicom da je još uvijek živa. Činjenica da ne može cijelo vrijeme biti uz Cyn­ thiju činila gaje nervoznim. ali nijedan od njih ne bi mogao učiniti nešto ovakvo. “I?* upita. ustajući. “Kako to mislite?” “Ne mislim na ništa natprirodno. u poslu kojim se bavim ponekad moram činiti stvari za koje se ne bi moglo reći da po­ tiču želju za prijateljstvom sa mnom.” “Učinit ću tako. Nagne se i poljubi je u čelo. Mrzi li tko vas? Osim Potburyja?” “Koliko je meni poznato — nitko.” zamišljeno će Hoag. pa žurno iziđe iz sobe. Hoag gaje čekao. Pretpostavljam da mi mozak baš ne radi kako treba.” “Pitam se. ne kažem da su od ikakva značaja. Randall mu umornim glasom nastavi pričati o noćnim mora­ ma koje je imao protekle dvije noći. Kad smo već kod njega — vi ćete potražiti medicinski savjet. zašto ne bi bilo moguće da isto učini i noću?” “Ha?” “Postoji li netko tko vas mrzi.

ne treba. nastavio je s viskijem od raži. Nije imao što raditi a nije mu se čitalo — bio je pokušao. Soba bijaše u mraku.. “Radije bih da je ne vidite. i pripremio se da tako provede noć. Laku noć.. da. Njegova ranija sumnjičavost bijaše poljuljana Hoagovim ponašanjem i riječima. premda je to poku­ šavao prikriti.” Kad je Hoag otišao Randall je nekoliko minuta besciljno tumarao po stanu. pretpostavljam da imate pravo. Pojeo je hladnu večeru i zalio je pivom — i sa zadovolj­ stvom primijetio daje uspio zadržati hranu u želucu. Probudio se užasnut.. jer nije se želio napiti. S vremena na vrijeme ustao bi i donio si još jednu limenku piva iz ledenika. Piće mu je donekle smirilo živce. 20 . Mogu lije vidjeti?” Randall ga pogleda. na trenutak uvjeren da je u zrcalu Phipps koji se sprema oteti Cynthiju. gospodine Randall.” “Gospodine Randall?” “Ha?” “Ovaj.” reče. a u međuvremenu bi se gospođa Ran­ dall mogla probuditi.” “Ne.” reče ukočeno. Hoag je djelomično skinuo sumnje sa sebe — i time Randallu oduzeo toliko potrebnog žrtvenog jarca..” “Pa. Ne dobivši odgovor. Povrh toga. Na Hoagu se vidjelo da je razočaran. svaki čas se vraćajući do postelje na kojoj je ležala njegova žena.” “Laku noć. “Mislim da bi bilo najbolje da pođem. Shvaćam vas u potpunosti.“Možete pričekati do jutra. Kad piva više nije bilo. ali nije išlo. ali ova zadnja sugestija vrati ga u stvarnost. nastavi: “Ostat ću s vama do jutra ako želite. Hoagovi komentari o Potburyjevim metodama ostavili su ga s osjećajem nelagode većim no što si je to želio priznati. “Naravno. ali to bijaše jedini učinak — što je dobro.” Kad se Randall vratio Hoag je stajao pored vrata sa še­ širom u ruci. Sjeti se Potburyjeva upozorenja. Ionako prije jutra ne mogu oba­ viti nikakve pretrage.. Dovukao je veliki naslonjač u spavaću sobu pored kreveta. Mislim da bi bilo bolje da opet pogledam kako joj je.. bi li vam smetalo ako. stavio mali stolčić kao oslonac za noge. i to više no što je mislio.

ali odlučio je da više neće zaspati. Misle da ga imaju. Sinovi Ptice— “Ptica je Okrutna. Uzme ga i vrati se u sobu. Učini mu se da je krajičkom oka uhvatio pokret u zrcalu. Zastane u pola zamaha. Razbit će sva zrcala u kući. provjerio je veliko zrcalo jer morao se uvjeriti da se ono samo odražava prizor iz sobe. Sinovima Ptice trebaju zr­ cala. Zar u ovom Bogomprokletom gradu nikad ne sviće? Sinovi Ptice.. rugali. Dahćući.njegovo je srce gotovo iskočilo iz grudi prije no što je uspio upaliti svjetlo i uvjeriti se da je njegova voljena. Na ulici ni žive duše. Činilo se tako očitim — samo treba razbiti sva zrcala u kući i bit će sigurni od Sinova Ptice. Prvo — veliko zrcalo. ali — Cynthiji se to ne bi svidjelo. a da ne služi kao prolaz na neko užasno mjesto. Smijali su mu se. Koliko je sati? Šest ujutro. pokuša­ vaju ga uzdrmati. Cynthiji se to ne bi sviđalo — se­ dam godina nesreće! On nije bio praznovjeran. premda se uvijek ma­ knu dovoljno brzo da ih ne može jasno vidjeti. Svejedno. Pokuša smisliti nešto drugo. Naglo se okrene ali ugleda samo svoj odraz. Odjednom se osjeti vrlo lukavim. Gledaju ga iz svakog zrcala u stanu. Ništa — baš ništa. Stoje to? Potrči u kuhinju. Tek je onda opet ugasio lampu i u pri­ gušenom si svjetlu što je dopiralo s ulice natočio tekuću po­ dršku uzdrmanim živcima. Još uvijek je bilo mračno kao u rogu.. Što je zrcalo? Komad reflektirajućeg stakla. sudeći po satu. Opet se zavalio u naslonjač. pokušavali ga navesti na krivi ko­ rak. Drugi val panike nat­ jera ga da pojuri natrag u sobu — možda su ga željeli odvući od Cyn.” Je li on to rekao? Ili je to povikao netko drugi? Ptica je Okrutna. on pođe prema prozoru i pogleda van. Ali zaustavi ga pogled na njeno mirno lice. Znao je: već danima mu pokušavaju smjestiti. Dobro — sredit će ih on tako da ne mogu reflektirati! A zna i kako da 21 . voštano bli­ jeda žena još uvijek na krevetu. ali on će im pokazati — ne mogu to činiti ni njemu ni Cynthiji. Okrene se prema krevetu s namjerom da joj objasni zašto to namjerava učiniti. Požuri u kuhinju gdje je držao čekić.

pustite me unutra.. Čekao je svitanje. pa krene ravno u spavaću sobu. Nema veze — on obriše ruke ručnikom i vrati se svom naslo­ njaču i svojoj boci. Nema veze — to je ionako posljednje zrcalo u stanu — osim. Neka sad pokušaju! Neka sad probaju svojom prljavom crnom magijom! Sad ih je sredio. što je i očekivao. Izlije boju u posudu za miješanje. ostaci od prošlog re-dekoriranja stana. “Tako? Pa.. a onda se uspravi.” reče. “Potbury. “Čini se daje isto.” “Ništa. Krizu očekujem negdje oko srijede. Cynthija bijaše dobro — tojest još uvijek je spavala.” odgovori Randall. “Što ste zaboga radili? Izgledate kao netko nakon četvorodnevne pijanke. ali nije mario za to. malih zrcala u Cynthijinoj torbici. “Zašto mi niste rekli neka je odvedem u bolnicu. Boju je bio smiješao od malo crne i otprilike limenku i pol crvene. Ruke mu bijahu prekrivene bojom — izgledao je poput glavnog lika u filmu o masovnom ubojici s motornom pilom. Nekoliko je trenutaka stajao sagnut nad njom. nemarno nabacujući boju kistom.” reče Randall. Ode odgovoriti. doktore.” začuje. naravno. “Ne možemo ni očekivati promjene za dandva. Bijahu premala da bi se kroz njih provukao čovjek. Uzme svoj improvizirani stetoskop i uvjeri se da joj srce kuca. nije bio si­ guran.” Znatiželjno pogleda Randalla. trudeći se da mu glas ne podrhtava. ali već je ranije bio odlučio da mu nisu važna. Iz naslonjača ga digne zvuk interkoma.” Nekoliko minuta kasnije otvori vrata stana i Potbury se provuče unutra. Prvo se baci na veliko staklo. Onda ostala zrcala. a i bila su izvan dohvata ruku. Cije­ dila mu se niz zapešće i kapala na Cynthijin toaletni stolić. ali i uvjeren da ipak nije bio zaspao. Imao je taman dovoljno boje da dovrši i veliko zrcalo u dnevnoj sobi. doktore?” 22 . “Stoje? Spavate? Kako je pacijentica?” “Nema promjene.to učini — u istoj ladici s čekićem bile su i dvije-tri limenke emajl-boje i mali kist. Zujanje interkoma se nastavi — ili opet počne. Dobio je otprilike pola litre tamne boje — dovoljno za ono što je namjeravao. Bio je prilično de­ zorijentiran.

Randall odmahne glavom. te da je jedan od njih sad zaključan u njegovoj kupaonici. “Naklapanja.” reče Randall. pa je svoj prvi udarac popratio još prljavijima.” Zbunjeno pogleda zrcalo. zar ne?” “Jeste li poludjeli? Rekao sam vam jučer. Potbury je bio iza zaključanih kupaonskih vrata. ali bijaše posve nesvjestan udaraca koje je primio. pokušavajući smisliti neki izlaz. To­ liko je dugo trebalo da nova informacija prodre u Randallov zlostavljani mozak. Nekoliko su sekundi obojica stajali posve nepomično. a Randall u sobi s ključem u džepu. Ja želim znati što se događa. Ptica je Okrutna. Kad su završili. “Znam ih. Dolaze kroz zrcala — ali ja sam ih zau­ stavio. “Ne dirajte!” Potbury se odmakne. Sad je već bio posve trijezan. Potbury nije puštao ni glasa od sebe.“Najgora stvar za nju. Kad napokon jest. “Za što je to?” Randall je izgledao lukavo.” Potbury zakorači prema njemu.” “Kako znate? Niste je ni pregledali. ali uzvraćao je udarce. Pokušavate mi zamazati oči. bez imalo namjere da se opet primi boce. Želim znati zašto. Vragovi — pali su u ruke vragovima. Potbury je nabijao po vratima.” “Koga?” “Sinove Ptice.” Potbury pokrije lice rukama. “Vi jeste ludi — a i pijani. on ritne Potburyja u prepone. Ni ne znate što joj je. U tom je slučaju Cynthya sad u nesvijesti zato što su — Bog im pomogao! — Sinovi Ptice ukrali njenu dušu. “Gospodine Randall — pustite me van!” Randall se vratio u svoj naslonjač. “Nadmudrio sam ih. Disao je ubrzano i teško. Randall nije ni pokušavao boriti se pošteno. Cynthia je i dalje spavala.” Potbury je zurio u njega. 23 . Pokušavao sije utuviti u glavu da Sinovi Ptice doista postoje. Događaji slijedećih nekoliko minuta bijahu prilično zbunjujući.” Dotakne prstom emajl-boju na zrcalu. “Neće me više nasamariti.

Ne! Ovo je jedino razumno obja­ šnjenje. mlitavu ruku 24 . Držao je hladnu. muklijim udarcima koji su značili da pokušava ra­ zvaliti vrata ramenom. a vi ste me ritnuli. Čujete li me. Potbury.” Lupanje čak ni ne oslabi. i crna magija. gospodine Randall? Jeste li sišli s uma? Pustite me van?” “Što čete učiniti ako vas poslušam? Hoćete li vratiti Cyn­ thiju u život?” “Učinit ću sve što liječnik može učiniti za nju. Zašto ste me zatvorili?” “Znate vi zašto. ne više šakama već težim. “Potbury — uime Ptice — mičite se od tih vrata!” Lupa prestane kao odsječena. Zašto ste pokrili lice?” “Kako to mislite? Htio sam kihnuti. Hoag? To se slaže — čekaj malo. Hoag je još uvijek bio kod kuće.” “Možda sam trebao reći'Gesundheit!’ Vi ste vrag. Randallu sine jedna ideja. Vi ste Sin Ptice!” Nastane kratka tišina. “Potbury!” Bez odgovora. on i Hoag su na istoj strani. vragovi. Bijaše još rano. Čujete me. Dobro. ali lupanje po vratima opet počne. Potbury? On će vas ubiti. što znači da neće izdržati dugo. Potbury. Stoles i Phipps i Pot­ bury i ostali.” “Znate li što ću sad učiniti? Nazvat ću Hoaga i pozvati ga ovamo. Vrata kupaonice nisu bila nimalo čvršća od prosječnih. Randall je osluškivao. Premda očito zbunjen Randallovim nesuvislim objašnjenjima. Potbury?” Ne dobije odgovor. ubit će vas!” Ne dobije odgovor. “Potbury. pristao je doći — odmah ili još brže. Možda jesu gluposti. Sto­ les mrzi Hoaga. Randall se vrati natrag u spavaću sobu i nastavi svoju ‘stražu'. “Kakve su to gluposti?” Randall razmisli o tome. ali tišina se nastavi. a potom nastavi povećavati stečenu prednost: “Uime Ptice. Potbury je opet nabijao po vratima. prestanite ili ću pucati. Svi Sinovi Ptice mrze Hoaga. možda je Potbury doista htio kihnuti. vrag ili ne. Vragovi. ne dirajte više ta vrata.“Što bi sve ovo trebalo značiti. Randall zaviče: “Potbury! Potbury! Čujete li me?” “Da. Potbury mrzi Hoaga. Randall uzme svoj pištolj.

Ali nije. Zvuk se nastavi još nekoliko minuta. “jeste li vi vrag?” “Ne razumijem vas. niti bilo koji drugi mogući izlaz — ali način na koji je Potbury pobjegao bijaše vrlo očit. Riskirali su sedam godina nesreće i razbili zrcalo. pa mu se razbijanje učinilo sigurnijim rješenjem.” Randall otključa vrata. pa se okrene Hoagu.” “Ptica je Okrutna!” Hoag nije pokrio lice. 25 . baci još jedan pogled na Cynthiju. Želim ga suočiti s vama. Da je znao kako.” “Evo. Dođite!” Odvuče Hoaga u spavaću sobu. “Pogriješio sam što nisam bio spreman povjerovati u nešto što mi se dogodilo.” odluči Randall. Učinite kako vam kažem i možda odavde odete živi. “Potbury! Hoag je ovdje.. pa odgovori: “Naravno. Ako jeste vrag. Randall bi skočio kroz zrcalo za njim. Kupaonica bijaše prazna. “Prošli ste test. S površine zrcala bila je zgrebana sva emajl-boja. Dođite — imam Potburyja u kupaonici. Hoag ustukne kad je primijetio pištolj. a onda Randall začuje — ili mu se učini daje čuo — tiho grebanje iz kupaone. Nije imala ni prozor.” Hoag proguta slinu.” “Oh—” Randall opet zalupa po vratima. Nakon toga — ništa. nastavljajući priču. “Gospodine Randall!” “Hoag. izgledao je zbunjeno i nešto suz­ držanije no prije. vjerojatno žiletom.. u sobi je nekoliko minuta vladala smrtna tišina. Ono nisu bile noćne m ore” Zalupa cijevi pištolja po vratima.” ozbiljno će Randall. A oni vas se boje. zvuk kojemu nije mogao odrediti podrijetlo. spre­ man za slučaj da njegove prijetnje Pticom ne upale. dok je u desnoj držao pištolj.” “Što želite od njega?” upita Hoag nervozno. Nije mu padalo na um što bi mogao učiniti. “Okej. onda ste moj tip vraga. “Nju — naravno. a onda prestane. Ali udarci po vratima nisu se ponovili. pod ključem.” “Sa mnom? Zašto?” “Zato što on jest vrag — jedan od Sinova Ptice. “Ako otvorim vrata hoćete li se suočiti s njim? Ja ću biti kraj vas.svoje žene lijevom rukom.

” “Nije je imao prilike uzeti sa sobom. ispustivši bočicu. ali nevjerojatno sladak miris. Jednom prilikom pogled mu zapne za malu crnu liječničku torbu pod krevetom. “Ha?” “Zacijelo ju je zaboravio.” Držao ju je podalje od lica dok ju je otvarao. To je doista bio Cynthijin glas. “Ptica je Okrutna!” prošapće. “Teddy?” Okrene se brzinom munje. pogledajte ovo!” OTROV! Bočica se ne smije ponovno puniti! GĐA RANDALL — UZIMATI PREMA UPUTAMA APOTEKA BONTON-CUTRATE “Je li je namjeravao otrovati?” upita Hoag “Ne bih rekao — to je uobičajeno upozorenje na narkoti­ cima. Uđe i podigne je.” “Što?” Randall podigne tup pogled i pročita izlizana zlatna slova: POTIPHAR T. 9 V 26 aši periodi gubitka pamćenja ključ su cijele stvari. igle.D. Činilo se daje prazna. “Kad bismo znali što radite . Randall je izvadi i pročita natpis. “Nemoj im ništa obećati. “Hoag.” uporno je tvrdio Randall. Ali želim vidjeti o čemu se radi. Kapci su joj treperili. Počne skidati poklopac.” Randall je uzme od Hoaga i otvori: stetoskop. Iz nje je dopirao neki jedva osjetan. stezaljke. a onda je oprezno pomiriši. Unutra bijaše ijedna bočica s naljepnicom. “Dobro. forcepsi. M. uobičajene stvari za liječnika opće prakse. “Pažljivo!” upozori ga Hoag.Nakon toga nije im ostalo ništa drugo no da razgovaraju o proteklim događajima. hrpica ampula. Hoag napokon ode u dnevnu sobu ne želeći ometati pri­ vatnost Randallova očaja. S vremena na vrijeme provirio bi kroz vrata spavaće sobe. “Ed. “jeste li pre­ gledali ovo. ali ne želeći ga ni ostaviti samoga. Nisu mogli ništa učiniti — nijedan od njih nije čarobnjak.” upita. Teddy!” Ona uzdahne i opet sklopi oči. POTBURY.” Protrese bočicu.

Ako imamo sreće njegove će se dvije ličnosti ispreplesti. gotovo je. Ukratko — bijahu prestravljeni.. gospođo Randall?” “Mislim da Teddy ima pravo.” “Čime se bavite. Štoviše. a onda bismo mogli saznati mnogo.” “Donesi sve što trebamo.” Nekoliko minuta kasnije Hoagova glava klone naprijed. kad bismo znali čime se bavite.” 27 . ali ne i izbezumljeni od straha. Hoag nije znao što da učini. Koje je vaše zanimanje?” Nema odgovora. znali bismo kako se boriti protiv njih — jer očito je da vas se boje.. da..” Došli su u ured odmah nakon što se Cynthija bila pro­ budila.. “Polako.. ne znam. Cynthia mu prodrma rame.” “Gluposti. čujete li me?” “Da. Činilo im se da ne bi bilo pametno ostati u apart­ manu.” Očisti komad kože vatom namočenom u alkohol. “Što vi mislite. Dobro mi je — sad.” “Ja.” “Gdje živite?” “Apartmani Gotham. evo. “Gos­ podine Hoag. ali ponekad mi dobro dođe. “Samo zaboravite da ste ikada vidjeli ovaj pribor. “Trebala bi malo više paziti na sebe. pa je skopolamin najbolje rješenje. Jeste li voljni pokušati?” “Ako vi tako kažete. Randall pruži ruku da joj pomogne. “Ne bih to smio imati.. mala.danju. “Što očekuješ da ćemo saznati?” upita Randall Cynthiju.” upozori ga Randall dok je pripremao iglu za injekcije. Randall i Cynthia odlučili su otići iz grada — zaustavljanje u uredu bijaše samo privremeno. “Ne znam. broj 6-0-2.” “Kako se zovete?” “Jonathan. Teddy. Čekali su da droga počne djelovati.. “Jeste li hipnotizer?” “Ne. znali bismo i zašto vas Sinovi Ptice žele maknuti.” Ona skoči sa stola na kojem je sjedila. Da znam dovoljno o hipnozi predložila bih taj način — ali ne znam. ali ni ured se nije činio mnogo boljim.” “Pokušajte se sjetiti.” I zabode iglu. Ona pokuša opet. a disanje mu se produbi.. Hoag se okrene Cynthiji. Hoag. nešto poput ratnog savjetovanja.

“Na dnu sam na­ pisao gdje želim da me čekate — na benzinskoj crpki izvan Waukegana. “Dobro. Kad nije ponudio nikakvo objašnjenje. “Kako uznemirujuće loše.” Uputi im veseo pogled. pa nastavi mlako: “Ovaj. “Koje je vaše zanimanje?” Hoag mu se nasmiješi. “Žao mi je. Nekoliko minuta kasnije pruži ispisani list Randallu. ali ovo mora prestati — zasad. ode do prozora i pogleda van. rekao bih da jesam. ali bi zbunjen izrazom Hoagova lica. draga moja. “Ne bi bilo dobro da vam kažem. bih li vas mogao zamoliti za olovku i komad papira?” “Ovaj — naravno. ne pokazujući nikakve posljedice djelovanja droge. “Loše. Hoag joj se sad činio poput posve druge osobe — nekako mla­ đi. o čemu se radi. Hoag—” Hoag se okrene prema njemu.” Činilo se da govori samome sebi. dok ste me ispitivali sjetio sam se svoga zanimanja. a onda iznenada sje­ dne. poništiti ga.” “Što ste vi.” reče.. a on sjedne i počne pisati. Gospodine Hoag. gotovo nježno. Ja ću slijedećih nekoliko sati biti prilično zaposlen. zar ne? Zaboravite ih.. draga moja. “Draga moja. “Bar ne sad.“Jeste li — mađioničar?” “Ne. pa jedan drugoga.” “Riješiti se?” “Zanemariti njeno djelovanje. Randall počne go­ voriti. Randall reče: “Re­ cite. Jonathane HoagV* On otvori usta kao da će odgovoriti.. gleda­ jući niz ulicu i uz nju.” “Napuštate nas?” “Brinete o Sinovima Ptice. živahniji. gospodine Hoag?” upita Cynthia oklijevajući. Hoag bijaše str­ pljiv i ozbiljan. Obećajem vam. riješiti se droge.. Neće vam učiniti ništa nažao.” Ustane.” Nastavi pisati. Vidite. a ne njima.” Pruži mu..” reče. Bio sam prisiljen. “Stoje loše.. Randallovi pogledaju prvo njega. Pišem popis nekih stvari koje bih želio da kupite za mene. ovaj. ali ne nastavi s objašnjenjem.” “Waukegana? Zašto Waukegan?” 28 .” reče napokon.” “Još uvijek ste voljni vjerovati mi?” Randall zagrize donju usnu i pogleda ga. žao mi je. Randall se prvi oporavio od šoka. Dugujem vam objašnjenje.” Okrene se Cynthiji. “Što? Oh. “Da.

prema predgrađima.” “Dobro. Mi smo hamburger-tipovi. Negdje ispred njih ležalo je mjesto na kojem se trebaju sastati s Hoagom. mala?” “Možeš li ovdje izvesti U-okretanje? “Da. mala. Ti i ja — bez komplikacija. “Pa. Teddy. Randall pogleda popis u ruci. a što nikada više neću moći ponoviti.” Ona uzdahne. zar ne?” “Pa. ali vi ćete se potruditi. Želim još jednom učiniti nešto što sam jako volio raditi. ja želim vidjeti Hoaga. da. čak i da mo­ žemo. imamo cjelokupnu našu ušteđevinu sa so­ bom. nek’ budem— Cyn. Mi si to ne možemo priu­ štiti.” 10 ozili su prema sjeveru. u prtljažniku iza njih bijahu stvari koje su kupili po njegovoj narudžbi.” nastavi ona brzo. zar ne? Neke od stvari na popisu ma­ lo je teže nabaviti. “Imamo auto. Ne želim znati ništa o zanimanju gospodina Hoaga — ili Sino­ vima Ptice — ili bilo čemu takvome. ići ćemo na jug — čim Hoagu isporučimo ove stvari. on želi da mu nabavimo špeceraj!” “Špeceraj? Daj da vidim taj popis. “Tako sam i mislila. Zadovoljna sam sa svijetom ovakvim kakav jest. Popričati s njim — dobi ti neka objašnjenja.” I ode.“Nema nekog važnog razloga. Ne želim objašnjenja. ništa nas ne sprečava da odemo na jug ako to želimo. Pusti me da završim.” V 29 . Svejedno. “Teddy?” “Da. Želim otići i nikad se više ne vratiti — sad!” “Sa špeceraj om vrijednim osamdeset dolara kojega Hoag još nije platio? Nema šanse.” “Još uvijek razmišljaš o tom odmoru? Pa. ako me ne uhvate.” “Ne mislim na odmor. Zašto?” “Zato što bih to htjela.” “Mogli bismo sami pojesti sve te stvari.” “Ha! Kavijar i prepeličja krila. Pomoći ćete mi. To i jest glavni razlog zašto želim otići odavde.

On potraži cigaretu. Što se tiče natprirodnih stvari — pa.” Ona se sva zguri i ne odgovori ništa. Netko je prije toga zamijenio moj uspavljujući sokić običnom vodom — vjerojatno u isto vrijeme kad je napi­ sana ona poruka na tvome pisaćem stroju. mala.” “Pretvarao?” “Naravno. Hoag je pravi glumac. pomalo uzrujan. On nastavi “Prvo. Vjerojatno su i mene i tebe drogirali.. Ako sad nestanemo. jedna ju je stvar smetala. sakrio se u ormar i čekao priliku da šmugne van. bri­ jati se bez zrcala.” ona odustane.. 30 . “I ja se osjećam isto kao i ti. Sjeti se samo kako sam ja ušutio i odmah ga počeo zvati ‘gospodinom’ kad se pretvarao daje poništio djelovanje droge i počeo mi naređivati što da mu kupimo. na prometnoj cesti malo mi je teško vjerovati u to. dokazuje koliko je vješt — on ili netko drugi tko mu pomaže. nego dominantna osoba prve klase. “Kako je Potbury izišao iz kupaonice? Rekao si mi daje bila zaključana. Sve ostalo su bile samo sitnice. Potbury i Hoag su očito u kompi i na taj su način stvorili atmosferu koja je sve ovo učinila mogućim. Sinovi Ptice — vraga!” Nije ništa rekla. Onda možemo mirno zaspati. Ali mora postojati razumno objašnjenje za sve ovo i ja ga želim čuti. “Gledaj to s ove strane. sad usred bijela dana.” Cynthia je imala vlastito mišljenje o svemu.” “Razmišljao sam o tome. cijelo je vrijeme gledajući krajičkom oka. Svejedno. Sjeti se onog tonika koji ti je Potbury dao? Vjerojatno neka vrst droge s odgođenim djelovanjem. kresne palidrvcem po upravljačkoj ploči. nevažne kad ih se uzme pojedinačno.” “Ali i ti si ga pio!” “Ne mora značiti da smo pili istu stvar.” “Hm-m-m. Ona fora s trinaestim katom i tvrtkom Detheridge & Co.” nastavi Randall. zauvijek ću gledati preko ramena očekujući Sinove Ptice. Srećom prometa je na cesti bilo vrlo malo. “Sve što nam se dogodilo moglo je biti učinjeno na posve pri­ rodan način.” “Mene?” “Da. ali zadrži ga za sebe. Obio je bravu dok sam ja telefoni­ rao Hoagu. ali na sve ovo gledam drukčije. Ali vratimo se na stvar — on je prirodno jaka ličnost i — siguran sam — vrlo vješt hipnotizer. Nije on nikakav stari mlakonja.

“Teddy. “Odabrao sam ovo mjesto za svoj fi­ nale. upijajući ljepotu prizora. Unatoč tome i Cynthia i Randall 31 . Umjesto zasitnih stvari u košari je bilo nekoliko tuceta gurmanskih specija­ liteta — konzervirani kumkuat. vje­ što izbjegavši samoubilački nastrojena dječaka na biciklu. male paštetice.” reče. “Teddy — ako si siguran daje sve bila prijevara i da Sinovi Ptice ne postoje. “Mnoge sam svoje srijede proveo ovdje. Skrene lijevo prema izlazu iz Waukegana.” reče Hoag.” “Siguran sam da su moje pretpostavke točne. Na jugu se nazirao Chicago.” prizna on.” nastavi on. Randall opet osjeti nešto poput nagona da mora učiniti kako mu Hoag kaže. Iziđu van.” reče Hoag. Ne moramo otići na sastanak s Hoagom. ali se okrene Hoagu. udišući čisti zrak punim plućima. Zemljani je put vodio do male uzvisine na kojoj je raslo drvo guste krošnje.” “Finale?” “Prvo hrana. Vjerujem da je iz nekih samo njemu poznatih razloga bio spreman platiti nam petsto dola­ ra da ga riješimo neke gnjavaže dok se on bavi važnijim stva­ rima.” reče on. Uskoro su došli do rampe koja je priječila put na privatni posjed. ionako je prekasno da se vraćamo — evo benzinske crpke koju je spomenuo. kimne glavom i nasmiješi se — ali ne reče ni riječi. Ali vidjet ćemo. Hoag mu reče neka je podigne i nastavi.” Bijaše to čudan izbor hrane za piknik. “Onda ćemo — ako baš moramo — razgovarati. Ali smiješno je. žele od guave. čaj — kojega je Hoag skuhao iznad špiritne lampe — delikatni vafli čuvenog proizvođača. nije li fantastično?” “Jest. Svejedno. Hoag mu reče neka parkira ispod drveta. A evo i njega!” Hoag uđe u auto. zašto onda ne možemo okrenuti auto i kre­ nuti na jug. “Zašto smo ovdje?” “Piknik. Ovo je prekrasno mjesto.” I doista jest bilo prekrasno. “što ne mislim da je Hoag imao išta protiv nas. Hoag mu reče kamo da vozi.Randall prestane govoriti i skoncentrira se na vožnju. “ali nisam siguran koja je bila njegova motivacija — i zato moram vidjeti Hoaga. “Vlasnik ne­ ma ništa protiv. Cynthia je neko vrijeme samo stajala. isto ono što je bio osjetio nekih dva sata ranije. a istočno od njega srebrni odsjaj jezera.

Ne mogu vam nikako objasniti svoje mo­ tive. “Hoću.” “I ja tako mislim. Vi ste u to umiješani i zacijelo znate više od nas — to je više no očito. “Pa.” reče. isto ono koje je već bio servirao Cynthiji. Da čujem to objašnjenje!” “Neće vam se svidjeti. kvragu. ali kad napokon jest Jonathan Hoag ne reče ništa. “Žao mi je. Činilo se da Hoag nema ni najmanje nam­ jere započeti razgovor. Edwarde?” “Pa — očekivao sam od vas da igrate poštenu igru. Ali. Hoag ga ohrabri da dovrši. razmislite — želite li ga čuti? Uvjeravam vas da više nikad nećete imati nikakvih neprilika sa Sinovima Ptice. ne grubo već odlučno.” 32 . Hoag je kušao od svačega po malo — ali Cynthia primijeti da on zapravo samo kuša a ne jede.” “Riskirat ću. Ede?” “Nije li vrijeme da skinete masku i prestanete nas vući za nos?” “Nisam vas nikad vukao za nos. “Ne traži objašnjenje. “Moram zna­ ti. “Tako se sve to dogodilo — zar ne?” “Čini mi se dobrim objašnjenjem. Ohra­ brivali ste nas da vas tretiramo kao prijatelja.” “Obećao sam vam objašnjenje.” reče Randall nervozno. “ali želio bih znati čemu sve to. Nakon nekog vremena Randall prikupi dovoljno hrabrosti da se obrati Hoagu.” Randall prihvati izazov. Teddy.” Cynthia dotakne Randallovu ruku. Zašto ste to učinili?” Hoag zamišljeno odmahne glavom. Ede.” “Znate na što mislim — na sve ovo ludilo proteklih neko­ liko dana. Nije da vas za išta optužujem. “Hoag?” “Da. to nije pošteno! Najmanje što možete—” “Zar je išta na ovome svijetu pošteno.” doda žurno.zaključiše da je hrana izvrsna.” “Upitajte sami sebe što sve ovo znači. Dugujete nam objašnjenje. prijatelju.” “Okej. Ali još uvijek ima nekoliko stvari koje morate razjasniti. “Ali.” Baci se na objašnjavanje.” On makne njenu ruku.

Nemam načina opisati vam kako su izgledali ili kako su živjeli. nedefini­ rana. “Ne idem često u crkvu. riječi. ne može je se definirati.” izlane. “U početku. Ta riječ ima toliko značenja koliko je umjetnika. “Pokušavate li nam vi opi­ sati stvaranje svijeta — cijelog Svemira?” “A što drugo?” “Ali — kvragu. umjetniku koji priprema svoja platna za godišnju izložbu.” Zastane i okrene se Randallu.“Vrlo dobro. dominantna karakteristika na tom svijetu bili su Sinovi Ptice.. “Jeste li vi religiozan čov­ jek? Je li vam ikada palo na pamet da je sve ovo—■ ” on obu­ hvati pokretom ruke prekrasan krajolik oko njih “— možda imalo Stvoritelja? Daje moralo imati Stvoritelja?” Randall se zagleda u nj i pocrveni. Učitelj ga ohrabruje da nastavi. to je ipak previše. Cynthia?” Ona kimne. Mogu uporabiti tu riječ bez straha da me nećete razumjeti. napeta i bez riječi. posve različita od ljudske rase — posve. Stvaranje i uživanje u umjetnosti bilo je njihova preokupacija i bit njihovih života. te da svoje djelo pripremi za sud umjetničkih kritičara. Njegov se učitelj složio — u globalu. a njegova kreacija ima mnogo zani­ mljivih i zabavnih osobina. Najprije vam moram ispričati malu priču. Ima talenta. taj mladac.” “A vi. “Zamislite jednoga od te rase — mladog po vašim mjeri­ lima. pretpostavljam da vjerujem u Stvoritelja. kon­ cepcija. Ja sam tražio samo obja­ šnjenje stvari koje su se dogodile nama * “”Rekao sam vam da vam se neće sviđati. jer nema. draga moja? Hvala vam.” 33 . “ali — da. “Biste li poslužili vino. Jednom je postojala rasa. Ali sjetite se da umjetnici o kojima ja govorim nisu bili ljudska bića — niti je njihova umjetnost bila ljudska.” Hoag se zavali unatrag. Namjerno kažem “umjetnost”.” Hoag pričeka trenutak. Bit će djelomice alegorična.. Pod vodstvom svog učitelja on stvara umjetničko djelo. “Umjetnik je stvorio ovaj svijet na Svoj način i po pravi­ lima koja su se Njemu činila ispravnima. pa nastavi. Govo­ rim metaforički — kao da se radi o Čovjeku. jer ona ni nema egzaktno zna­ čenje. ali— ” “Čekajte malo.” reče Randall. ali imali su jednu osobinu koju možete ra­ zumjeti: bili su kreativni. jer umjetnost je bezgranična.

” Randall je žarko želio da mu može ne povjerovati.. “Sve to možda ne bi bilo važno da taj Njegov rad nije iza­ bran za umjetnički sud..” Zastane kao da više nema što reći. Sve ono što ste vidjeli doista ste vidjeli — uz jednu iznimku. Ja sam umjetnički kritičar. Sve do danas mene ste vidjeli samo u mojem stanu ili u vašem. “Jeste li vi. Cynthia ga uplašeno pogleda. Ipak.Randall ga je slušao. ali i bez imalo suosjećanja. Njihova je ‘sveta’ priča čisto praznovjerje.. on ih je jednostavno kamuflirao.” On joj se nasmiješi. smišljene iz jednog jedinog razloga — da bi po­ tisnuo strah koji gaje počeo hvatati. Umjesto da ih posve ukloni. jer Sinovi Ptice bijahu — loša umjetnost koja je nagr­ đivala cjelokupni rad. stvarni i strašni — i moćni. stvorenje koje je prestrašilo Cynthiju — sve su to bili Sinovi Ptice.” reče ozbiljno. Moram požuriti. “Ne. Shvatio je — s užasom — da su sva racionalna objašnjenja koja je smislio na putu ovamo bila samo dječje bezvezarije. “Umjetnikov učitelj nije odobravao Sinove Ptice. jeste li vi. Postoje samo oni koji sebe nazivaju Sinovima Ptice. poput bića kojima je naselio svoj svijet. Ali oni su glupi i arogantni. doista ste vidjeli. u njihovim je umovima ostala dvojba — treba li to cjelokupno djelo uništiti ili je možda ipak vrijedno da ga se očuva. Ali Umjetnik je bio ili nemaran ili nestrpljiv. “Upočetku bijaše Ptica.” Hoag ih je gledao pogledom bez imalo zlobe. osjećajući se kao da će mu eksplo­ dirati glava. Sinovi Ptice — stvarni. Po užasnutom izrazu Cynthijina lica shvati da i ona zna — i da za njih dvoje nikad više ništa neće biti isto. “Ne. Bilo je neizbježno da će ih kritičari uočiti. Stoles i njegovi prijatelji. učinio ih poput pri­ mjeraka Njegove nove kreacije. Učini mu se da sad shvaća o kak­ voj rasi Hoag govori. dopustite mi da završim. Zato sam ja ovdje. Jednom ste me pitali što sam po zanimanju..” “Hoćete reći— ” “Čekajte.. “Ptica nije nikad postojala. Stvari koje ste vidjeli. 34 . pa je sugerirao određene promjene i poboljšanja u toj kreaciji. Stvorenja koja ste pratili. nisam ja Stvoritelj va­ šega svijeta. Cynthia.. Ali oni su na svoj način u ovome svijetu moćni. Edwarde. ali Hoagove su riječi imale zvuk istine koji nije mogao negirati.

Čudna refleksna stvar u kojoj se Umjetnikovim kreacijama omogućuje da i sami stvaraju svoje svje­ tove. Čak i sad — moja je prava osoba izišla na površinu tek koliko je potrebno da vam odgovorim na pitanja na koja vam kao Jonathan Hoag ne bih mogao od­ govoriti. Vas ste dvoje slučajno uvučeni u cijelu stvar — nevini promatrači koji ne znaju o čemu se radi. “Jonathan Hoag se rodio kao čovjek. Morate biti svjesni da suditi ovakvu kreaciju nije isto što i prići slikarskom platnu i proučiti ga. “Ne razu­ mijem.” Hoag kimne. To je kontradikcija. i zagrize je. među lju­ dima su posijani Kritičari — također ljudi. Ali tijekom druženja s vama uočio sam još neke vrijedne umjetničke spekte — i zato vam sad sve ovo objašnjavam. “Sve do današnjega dana kad je Cynthijino pitanje onemogućilo moje daljnje normalno djelovanje u obliku one druge osobe. zar ne. ni ja nisam imao pojma što radim i zašto sam ovdje.” Posegne zajednom bobicom muškata. Vaš Umjetnik je doista darovit. I hvalevrijedno. pa ga se mora suditi očima čovjeka. Ja sam čovjek. nimalo uzdrman.” Randall se uhvati za to kao da mu život ovisi o tome.” reče. iskusi. Sad razumijete. debelom i sla­ tkom. Ja jesam ljudsko biće. Čovjek koji ne zna daje Kritičar. ne bi mogao sanjati na način kako čovjek sanja. sa svrhom da ispita. Nitko se prije nije sjetio od običnog nadoknađivanja izgubljene energije napraviti umjetnost. 35 . Prvo — hrana. Vi sudite o djelu kroz tijelo nekog ljudskog bića?” “Ne. okusi neke od umjetničkih aspekata ovoga svijeta. smiješeći se.” Cynthija je sad izgledala još uznemirenijom. Na ovome svijetu žive ljudi. Vaš svijet ima nekoliko zadovoljstava. Svaki je od njih projekcija Kritičara. “Ali vi znate da ste Kritičar. te da usput pobliže promotri djelovanje onih kamufliranih pr­ vobitnih stvorenja koja sebe nazivaju Sinovima Ptice.Hoag nastavi: “Rekao sam vam da ću morati objašnjavati na način i riječima koje vi možete razumjeti. “zašto kritičar mora biti čovjek — kad ne bi bio. ali svaki je od njih samo čovjek — u svakom pogledu. Posvuda po svijetu.” “Na što mislite?” “Dopustite mi da prvo spomenem ono što sam primijetio kao Kritičar. “A tu je i spavanje. “Čudno je to.

U njoj ima rupetina kroz koje bi se mačke mogle provući. Hoag se okrene Randallu.” “Pa seks— seks je besmislen. draga moja?” Ona se zapilji u njega. Cynthia. niste omogućili da vidim nešto što ni ja u svojim kreacijama nikad nisam uspio smisliti. “Prestanite. “Tu je i jedinstveno zadovoljstvo konverzacije s prijateljima.” To bijaše istina. Oni su znali o čemu se radi. I mogu vam odmah reći što mislim o vašoj priči. amaterski. Kao što rekoh.” “Supstanca ispod mojih noktiju ima malo veze s ovom pri­ čom. “A ono pod va­ šim noktima — što je s tim? Vidim da ste to izostavili iz priče. To nije novo. Poslužila je svojoj svrsi — tojest natjerala strah u kosti Sinovima Ptice.” 36 . vaš Umjetnik ima dara. Dobra umjetnost. a što mrzite i čega se bojite?” Ona mu ne odgovori. Randall je pomiluje po kosi. a onda se okrene i zarije lice u rame svog supruga. prijatelji moji.” Pogleda ih gotovo nježno. ali Randall hrabro nastavi. ali Umjetniku ide u prilog što je i to uk­ ljučio u svoje djelo. Hoag!” reče divlje. Na ovome sam svijetu pronašao nekoliko primjera dobre i originalne umjetnosti. već se stisne uza svog supruga. Ran­ dall je zaštitnički zagrli. dovoljno da zaključim da vašeg Umjetnika treba ohrabriti da i dalje stvara. “A što je drugo nego tra­ gedija.” “Jest.” Cynthia ga divlje pogleda. Iz­ mislili ste sve ovo. dobra umjetnost — oboje.“Tu je i piće — koje ujedinjuje hranu i sanjanje. Kao kritičar bih ga posve zanemario da mi vi. što volite u ovome svijetu. “Recite mi. “A vi. Ali našao sam i toliko toga što je loše. Edwarde? Postoji li nešto na ovome svijetu za što biste vi dali život i dušu ako treba? Ne morate mi odgovoriti — odgovor sam vidio jučer na vašem licu dok ste se nadvijali nad Cynthijinom posteljom. da nikako nisam mogao odobriti ovo djelo kao cjelinu — sve dok nisam naišao na vas i svojim očima vidio ovu tragediju ljudske ljubavi. već onako kako čo­ vjek gleda vrijedno umjetničko djelo. I vaši otisci prstiju. “Tragediju? Zašto kažete ‘tra­ gediju?” Hoag je pogleda— ne sažaljivo. “Opet ste je prestrašili!” “Nije mi to bila namjera.” “Ni sami ne vjerujete to što ste rekli.

nisam li. da se upravo riješava problem sa Sinovima Ptice? S njima i njihovim djelima. valjda se sjećate toga. draga moja?” “Morate mi reći jedno: Hoćemo li Teddy ija ostati zajedno?” 37 .. Za nekoliko ću vas minuta napustiti.” reče. “To nije sve.” Cynthia podigne pogled prema njemu i zavapi: “Ne idite! Ne još. Ali vjerujete mi — ne možete si pomoći.” “Svejedno tako učinite. “a one ionako nisu ni od kakve važnosti — čak ni vama. Ali zašto vas muče otisci? Jonathan Hoag — moja druga persona — doista se bojao uzimanja otisaka. Ali podsjetili ste me na nešto drugo. Doći će do određenih — promjena.” “Kamo idete?” “Natrag u svoje pravo ja. a Hoag nastavi: “Iskreno rečeno. Edwarde. Jonathan Hoag je ipak samo čovjek. meni više neće trebati. podešavanja. premda moja cjelokupna ličnost mora biti svjesna toga. s jezera se valjala magla. Jonathan Hoag ima naviku poliranja stvari maramicom. vjerojatno je tako i iz­ brisao otiske s vašeg naslonjača.” “Kako to mislite.” “Zašto? Ne sviđa mi se to.” Ali Randall se nije tako lako predavao.” “Da. Evo. Učinite kako sam vam rekao. “Nema vremena za takve sitnice. već se opet zagledao u maglu. “Uzmite ih sa sobom. nije čak ni pola! A što je s onim sanatorijem u kojemu ste bili? I tko vas plaća? Otkud vam novac? Zašto vas se Cynthia uvijek toliko bojala?” Hoag pogleda prema gradu. ja se ne sjećam tog incidenta oko uzimanja otisaka.” “Rekao sam vam.” “Kako?” Hoag nije odgovorio.” Izvuče debeli snop novčanica iz dže­ pa i pruži ih Randallu. “Mislim da sad moram poći. Nakon mog odlaska morate uči­ niti slijedeće: uđite u auto i odmah krenite prema jugu. kroz grad. Polako je obavijala grad..“Ali — o čemu se radilo?” “O tekućini koja teče njihovim žilama.” Randall kimne. Ni pod kojim okolnostima ne otvarajte prozore sve dok niste miljama udaljeni od grada. vjerovali vi mojoj priči ili ne.

mogli bismo stati u Waukeganu i obavijestiti policiju. Hoag je znao što radi. učinimo kako nam je rekao..” “Ali morate znati!” “Ne znam. postoje Kritičari. ovdje. Nagne se nad ostatke hra­ ne. Već sam jednom ranije danas posumnjao u to. “Znam na što mislite. Ne znam. Sjetite se — Kritičari su ljudi. Vidite..” “Dušo — pa ne vjeruješ valjda svemu što nam je napričao?” Ona ga pogleda ravno u oči. Teddy se odmakne od Cynthije i priđe utihloj figuri. Teddy. Ali nije baš vjerojatno. mi ne smijemo poznavati jedan drugoga kako naše druženje ne bi utjecalo na našu sposobnost vrednovanja umjetničkog djela. Ali to vam ne mogu reći jer doista ne znam.” Zamišljeno pogleda Randalla. odabere još jednu bobicu grožđa. “Teddy. “Gospodine Hoag!” Još uvijek ništa. Učinit će­ mo kako je rekao. “On bi vrlo lako mogao biti jedan od nas.” “Kritičari? Kakve oni veze imaju s nama?” “Jedno od vas dvoje — ili čak i oboje — mogli biste biči Kritičari. Ako ste oboje stvorenja s ovoga svijeta onda su vaši uzorci vjerojatno slični.” “I reći im da smo ostavili mrtvog čovjeka na obronku? Zar doista vjeruješ da će oni reći ‘dobro' i pustiti nas da u miru odemo dalje? Ne.. Njene su se punile suzama..” Magla koja je obavila grad nije se vidjela kad su se spustili do ceste koja je vodila prema Waukeganu.” “Ali.” “Pa. “Go­ spodine Hoag!” “Ne možemo ga samo tako ostaviti ovdje!” govorio je Cynthiji nekoliko minuta kasnije. pojede je i sklopi oči. niti su je mogli 38 . onda—” “To je sve.On se zagleda u njene oči. ionako nije važno. znate.” Hoag to reče s takvim prizvukom konačnosti daje to zateklo oboje Randallovih.. Prodrma Hoaga za rame.” On spusti pogled i reče: “Ma. “A ti? Budi iskren. Sve do danas ni ja nisam znao da sam jedan od njih. Bolje bi bilo da nas dvoje postupimo po njegovim uputama. Teddy.. Napokon Randall reče: “Gospodine Hoag?” Bez odgovora. ali. Uđi u auto. Ali. Nije ih više otvorio. ako nismo.” “A jesam li?” “Ne znam.

Počne ulaziti u auto. bez i naj­ manjeg pokreta. Upitat ću slijedećeg policajca na kojega naiđemo gdje je najbliža policijska postaja u Waukeganu.” “Teddy!” “Ne brini. ali bogme je to želio učiniti. Kroz nju se nije moglo vidjeti ništa — ne zato što bijaše gusta. ali i to bijaše 39 .” Znala je daje njegovo iskustvo u smišljanju takvih priča poprilično.” “Da?” “Moramo nekome reći. Promet je sad bio nešto gušći no jutros.. pa se nije pobunila.. a ovo je bila dobra izlika. “Teddy! Vozi dalje!” “Čekaj malo. grad.” reče on napeto i okrene se prozoru na svojoj strani.. policajca i veselu dječju igru. a onda naglo uvuče zrak i jedva suspregne vrisak. Već su prošli petlju kad je Randall napokon progovorio: “Cynthia. ni razigrane djece — ničega. Samo praznina. “Spusti prozor. ni policajca. Zaustavi auto uz pločnik ispred policajca. Kroz staklo su opet gledali sunčan dan.vidjeti kad su krenuli južno prema gradu. ali bijaše dovoljno svježe da se Hoagova uputa o čvrsto zatvorenim prozorima učini posve prihvatljivom idejom. Staru lovačku. pa je cjelokupna Randallova pažnja bila usmjerena na cestu. Cynthia ga zgrabi za ruku. bez zvuka. Randall nije vrisnuo. Oprezno ga spusti samo centimetar-dva. Dan bijaše jasan i sunčan. pločnik. Nijedno od njih ionako nije bilo raspoloženo za razgovor. Randall zaurla: “Podigni prozor!” Ona ga pokuša poslušati. već zato što ničega nije ni bilo. ali nije se mogla ni pomaknuti. znaš. S druge strane spuštena prozora nije bilo ni sunčanog dana. Nekoliko blokova kasnije Randall ugleda policajca naslonjenog na svoj auto kako upija tople sunčeve zrake i promatra nekoliko klinaca što su veselo trčkarali za loptom.” Ona ga posluša. On posegne preko sjedala i počne bjesomučno okretati ručicu za zatvaranje prozora sve dok staklo nije lupilo u okvir vrata. Servirat ću mu neku priču koja će ih navesti da odu pogledati o čemu se radi da ne postanu sumnjičavi i za­ drže nas. kao što je jutro i bilo navijestilo. Ničega osim bezoblične sive magle koja je pulsirala kao daje živa. Cyn..

ali čini se daje to njima posve dovo­ ljno. uvijek idu zajedno — držeći se za ruke. već iz potrebe jer u kući nema nijednog zrcala. Uvijek. Kad idu u selo. Selo u koje odlaze po namirnice ima sa­ mo osamsto stanovnika. prosim te!” Nije ga trebala požrivati. by Street & Smith Publications. Srećom. Nisu baš pretjerano društveni i većinu vremena provode sami.dovoljno. postoji jedna stvar koja bi ih u svačijim očima učinila čudacima — kad bi itko znao za to. Kroz uzak otvor — ništa. Kad on mora obrađivati zemlju ona ide s njim. On je pustio bradu — ne iz kaprica. Doduše. 40 . Njihova kuća nije baš na samome Zaljevu. prije no što ugasi svjetlo on lisicama veže jednu njenu ruku za jednu svoju. Kad navečer liježu u postelju. Sivo ništa. ali ocean se vidi s obližnjeg brežuljka. on je već krenuo uz škripu guma. stvar je takve prirode da nitko osim njih dvoje ni ne može znati. Copyright © 1942. “Vozi dalje. Inc. Bezoblična siva pulsirajuća masa vidjela se i s nje­ gove strane — premda je kroz ostatak stakla i dalje mogao vidjeti gradsku ulicu obasjanu suncem. Teddy.

. tiho hrčuči. Donna je mirno spavala na gomili po­ krivača pokraj mene. Pogledao sam ulijevo. Bilo je kasno ujutro. potrošivosti prirodnih resursa. lagodnog malograđanskog načina života zadržala. da se ni ne spominje vrhunac hladn­ oga. Scott Edelstein B A ŠTIN A Izvornik: “Heritage”. Sjećate li se Moorova “Lota” u 64. 1977 Prijevod: Branko Imenjak robudio sam se. To je vrijeme Brunnerova STAND ON ZANZIBAR. P 41 . Siriusu? Ovu Edelsteinovu pripovjetku objavljujemo kao trijeznu. Dischovih depresivnih tekstova..Šezdesetih i sedamdesetih je u esefu vladala crna. jasne ljetne sunčeve zrake sjale su kroz prozor. Mark se sklupčao pokraj nje u fetalnom položaju. crnački nemiri u SAD.. pesimi­ stična era. populacijskoj eksploziji. Život u šumi nas je u mnogočemu promijenio. Ruke su mu bile medu koljenima radi topline. razočarani svemirskom utrkom koja je svojim politikantskim motivima “uprljala” romantičarsku viziju os­ vajanja svemira. To je doba “novoga vala” pod dojmom tada novoga saznanja o zagađenju okoline. namjerno sam se izborio iz besvijesti kako bih se pozabavio s nečim što nije bilo u redu. pisci su se okrenuli ovozemaljskim pro­ blemima — kojih je bilo i previše. ali se jedna navika na­ šeg starog. svi smo kasno ustajali. ra­ cionalnu protutežu nekim “eskapističkim” tekstovima u ovoj FUTURI. Moje je buđenje bilo naglo. i mahnitost Vijetnamskoga rata.. Osim toga. offuttova CASTLE KEEP.

pustivši da poplun koji ju je pokrivao padne na pod. Vanjski glasovi su se u međuvremenu pojačali. Kao i obično. namjesti pušku na rame i vikne: “Stani gdje jesi!” Bio sam vani jedva sekundu kasnije.” reče Mark Donni. “Spreman?” tiho je upitao. “Pokrivaj nas s prozora. možda zato što sam najjače htio preživjeti. spavao je vrlo čvrsto tako da smo ga morali udariti nekoliko puta po licu pri­ je no što je otvorio oči. znamo pre­ cizno pucati i da nas nije strah iskoristiti naše oružje. 42 . “Sad!” Povukao sam vrata. U nekom drugom vremenu bila bi spaljena kao vještica. Odjednom me se dojmila naša golotinja. otvorila oči i sjela. Ljudi vani bijahu ili vrlo sigurni u sebe — što bi značilo da nas vani mogu čekati deseci naoružanih muškaraca i žena — ili vrlo glupi. spreman da pucam. “Prilično su glasni. nije bilo vremena za odijevanje. uljezi nisu mogli biti dalje od sto koraka od ulaza. ja sam već bio na vratima spreman otvo­ riti ih. Polako je klimnula glavom i pogledala nas očima koje su zračile energijom. pomislih. Zajedno probudismo Marka.Moja vlastita paranoja. Odmah se protegnula. za mene je to uvijek predstavljalo isto. Odijevanje za bitku.” Brzo je ustala. tjednima ni­ smo vidjeli druge ljude te smo zaboravili daje golotinja neobi­ čna većini svijeta. Klimnuo sam. već je bilo napunjeno. pomislih. Upozoravajući su znakovi bili postavljeni po cijeloj okolici.” brzo sam rekao. Mark mi se uskoro pridružio. Ili možda zato sto sam se najviše bojao smrti. Provjerio sam oružje. po­ dižući pušku. Donna mu je objasnila što se događa dok sam ja uzeo tri puške i municiju s police. Tada sam čuo tihe glasove izvana. Uvijek sam bio najopre­ zniji od nas troje. Odmah sam izabacio tu misao iz glave. mo­ žda nam žele odvratiti pažnju prije masovnog napada. Prodrmao sam Donnu. Mark joj uzvrati smješak. Tko god da su ti ljudi nisu se baš trudili iznenaditi nas. Mark protrči kroz njih. “Ljudi vani. zajedno s obavijestima da smo dobro naoružani.

izgleda da im je oko pedeset godina.” Navala sjećanja mi ispuni um. “Znam. dok mu se strah probijao kroz ljutnju. u predgrađima. “Vidiš li im lica?” upitao je. “Ne vidim nikog drugog. “To je baš nešto što bi oni učinili. Susjedi i rođaci su me poznavali kao upla­ šenu. koja je bila naše stražnje dvorište. Izgovorila je moje ime polako. “Imam pušku. Čuo sam Donnu kako mrmlja “Bog te maz’o” iz kolibe..Na kraju čistine. Dvadeset i pet godina me je oslovljavala istim glasom. “Ostani unutra. Otresao sam ih. “Ne. ali to ne znači ništa. još uvijek gledajući niz cijev svoje puške. na­ dam se da nisu. Sjetio sam se odrasta­ nja. Muškarac je nosio sako s pripadaju­ ćim hlačama. “Gledaj. Bili su odjeveni u skupu. Glas joj je bio gotovo cviljenje.” rekoh.. On je bio razumni dio poro­ dice. ne vidjevši drugih ljudi.. u redu?” reče moj otac. stajao je par srednjih godina. Napast će te krivicom. neurotičnu maminu mazu. “Što želite?” upitah.” Markova se duga.” reče Mark. ruku visoko u zraku. Ni ja ni Mark nismo spustili puške. nigdje. to je bio dojam koji je moja mama tako uporno pokušavala prenijeti. Možda pedeset i pet.” 43 . koji je škiljio prema ljudima na čistini. šarenu odjeću.” Znam. “Mislim da su to tvoji roditelji. Glas je bio jedan od njenih najdjelotvornijih sredstava. Krenuli su naprijed. glas joj podr­ htavajući čak više onoga kojeg sam se sjećao.” Klimnuo sam.”. “Ali po njihovom držanju. uvijek je to bio. Pogledao sam Marka. “Bože. tugaljivo. žena je nosila ženski kostim i hlače..” rekoh Marku. “U redu. barem nas pusti bliže.” rekoh Donni koja je potvrdno promumljala.” Čak i s naočalama. “Ovo ćeš morati sam riješiti. Ogledao sam se po čistini. moj je vid oduvijek bio slab. ravna plava kosa pokrene u predvečernjem povjetarcu. nije imao strpljenja za ništa što bi se suprotstavljalo nje­ govom razumu. “Scott-ie?” reče žena.

nedaj da te uvuku u svoj način razmišljanja. Moja majka nikada nije bila glupa žena.” rekoh. Kao i uvijek. “Znaš da tvoja majka ne čuje dobro. “Što je re­ kao?” Nikada nije pitala govornika da joj ponovi riječi. “Provjerit će imate li oružje.” Vjetar se pojačao. Moj otac joj još jednom objasni. Morat ćeš ih pobijediti u njoj. Nema smisla biti zločest.” Moj je otac nosio rameni tok a u njemu pištolj.” rekoh mojim roditeljima kada su se primakli na dvadesetak koraka od kolibe. samo zavarana. Sjetio sam se kako sam joj se suprotstavljao riječima: “Zar nisi slušala što sam ti pričao?” pitao bih je. Moj otac se okrenuo prema njoj. Čekao sam. Njene su riječi bile besmislene. Lice moje majke bilo je prekriveno s prilično šminke.” Pazi dečko. “Jesi li uopće imao potrebe za pištoljem?” upitah. “Pitao me jesam li morao upotrijebiti pištolj. Pravila se da shvaća. Pomi­ slio sam. Zrak je ispunjavao miris zelenila. lice mog oca je ostarilo za deset godina odkada sam ga poslijednji put vidio prije tri godine. Vratit ćemo vam ga kad budete odlazili. “Ostanite gdje jeste. “Što?” reče moja majka. “Ne brinite. godinama. To sam znao. “Možete me čuti odavde.” “Što? Pištolj? On ima pištolj? Što je rekao? Njen me je go­ vor nervirao. Okrenula se mom ocu. nježno gurajući moju kožu. neupućena i preplašena. Moja majka nikad nije shvaćala ono što nije htjela shvatiti. Kosa joj je bila obojana u žuto. koristila je to i kao oružje za obranu.” rekoh. Mark je spustio svoju pušku i krenuo prema njima.” reče moj otac. obrazi su mu se spustili a oči postale vrlo umorne. ili ih odmah otjerati. u životu je nisam vidio sijedu.” Sad sam na njima mogao razabrati i pojedinosti. uvijek se oslanjala na nekog drugog. igrat ćeš njihovu igru. Moja majka nije nosila oružje. krijući njene godine. Plakala je. zašto je život s njima oduvijek bio bitka ? “To je žalosno. Njen je odgovor uvijek bio: 44 .“Ako ih pustiš da ti govore. ipak se pravila da shvaća i lagala da si olakša život. “Stoj tamo.

okej?” “Okej. “Želite doći i živjeti sa nama. Nisam ni trebao slušati ostatak priče. ne moja. Vjeruj mi” — ovo je rekao napola podrugljivo — “da ne moramo. “Znam. A većina njih su ionako zatvorene. s praktički beskorisnim novcem i s pola stanovništva koje umire od gladi. pogledi i načini života se mogu mijenjati. Pogledao me. bez ikakvih emocija. Ljudi će vas ubiti za novac. “Ne. znaš kako je. “Više ni ti nema poslova koje bih ja stvarno mogao obavlja­ ti. “Pobune se šire iz Clevelanda.” reče otac. “Vraćam se unutra. postaje previše gadno.” ušao je u kolibu.” S gotovo tračkom autoriteta u glasu.” Cijeloga je života bio trgovac.” “Budite pažljivi na povratku. oči su mu bile sjajne.” Osjećaji. “Nemamo se kamo vratiti. Tvoja majka i ja nismo jeli mesa već dva tjedna. Godinama su me ismijavali zbog mojih navika pri hrani: zbog jedenja “tih organskih stvari” i zato što sam jeo kad sam bio gladan a ne kad je tako pisalo u rasporedu.” Mark se došetao do mjesta gdje sam stajao i predao mi piš­ tolj. ali sam odustao i pustio ne­ ka same teku. Nema sočnih bubrežnjaka napumpanih hormonima i kemikalijama.” Nisam pročitao novine otkako sam se preselio u kolibu. Idem spavati.” rekoh. ne bismo.” Spustio sam pušku kraj noge.“Pa naravno. je li tako?” “Scottie. postoji puno mlađih ljudi da zau­ zmu sve fizičke poslove.” Jadna dječica. misli. “Zašto ste došli ovamo?” upitah. Semantika je bila njihova igra. 45 . Naš novac više ne vrijedi go­ tovo ništa. sjećanja ostaju. Ali reci mi ponovo. “Skloni tu pušku. “Plaši me. ali je nisam stavio na tlo. Čak i ovdje ima gadnih nes­ tašica. Čak ga ni na tržnicama više ne žele primiti. želim to čuti još jednom.” rekao mi je moj otac. “Sve je prilično mirno. Čitao si novine. “Tvoja majka i ja” — uvijek je tako započinjao svoje tirade kad je htio nešto od mene — “ne možemo više živjeti u Beechwoodu.” “Moramo.” reče moja majka. kome je po­ treban trgovac? Osim toga. Pokušao sam pažljivo birati riječi.

ona bi rekla :“Scottie. “Baš su lijepi. ne za ručkom. i preplašen.“Žao mije. “Scott. Jedva hranimo troje. da li me razu­ miješ? Imamo nešto povrća i nešto zečeva i pilića. koliko nas ima. Već sam tri godine zemljoradnik. molim te za ime Boga. Sad moramo ostati sa tobom. Nemamo više ništa reći jedno drugome.” Karta krivice. “vidjeli smo vaš vrt sa povrćem i vaše životinje. Kada biste se uselili ovdje kod nas. Rekao sam vam zašto. svi bismo pomrli od gladi. prestati misliti samo o sebi? Samo ovaj jedan put nemoj biti sebičan i misli o nama. Nije bilo smisla u razgovoru.” “Gledaj. ona nikada u životu nije bila na farmi. bar jed­ nom u životu. Rekao si nam da će gradovi propasti i bio si u pravu.” “Gledaj. priznaj da si u krivu i predaj se. Ignorirao sam je.” Iznenadio sam samoga sebe svojom izravnošću i konciznošću. Koristila je logiku koju je koristila cijelog svog života. ali nema načina kako biste mogli ovdje ostati. znam da možete. Obećanja ludom radovanja. kada bih spomenuo klanje krava za vrijeme dok bismo jeli odrezak. Jednostavno nema načina kako bismo mogli nahraniti petoro ljudi. “što drugo očekuješ da učinimo? Bili smo u krivu.” Odbacila je djetinji nastavak mojega imena.” “Isuse Kriste!” moj otac eksplodira. E pa sada ne može.” Bili su obećali da nikada to neće iskoristiti protiv mene.” reče moj otac. Nismo znali. nikada ga nije ni bilo. “ Zar ne možeš. To ne može 46 . ti glupa kujo. za promjenu. “Scottie.” Uspjela je složiti lažan smi­ ješak.” reče moja majka.” Smiješak je izblijedio. Uzdržavali bismo te i duže da onda nisi oti­ šao od kuće. hoćeš li? Mi smo te odgojili i uzdržavali osamnaest godina. Činjenica da možemo uzgajati jedva dovoljno usjeva i malih životinja da nahranimo troje ljudi nije je se ticala. Par godina ranije. i sve će biti u redu. na rubu suza. “Rekao sam vam — jednostavno vas ne možemo hraniti. Možete nas nahraniti. “Ne možete ostati ovdje. “Cijeli si svoj život vjerovala da se bilo kakva laž koju možeš izmisliti može pretvoriti u stvarnost.” čuo sam se kako govorim.” reče moja majka. “Pokaži jednom malo sućuti. očito ljutit. ali samo kao trik u cjenkanju. Molim vas da odete.

” rekao je.hraniti petoro ljudi — jednom u svom prokletom životu. “Pitaj ih ima li dovo­ ljno hrane da nas se nahrani.” Još uvi­ jek je mislio da me pokreću mržnja i pakost. “Morao bih pitati ostale. a ja sam automatski podigao pušku na rame. Da sam odgovorio s da. zar nitko nikada ne sluša što drugi ljudi govore? “Okej?” “Okej. Da sam odgovorio s ne.” reče moj otac. Zajaukala je. Odgovori mi pa ćemo onda otići i nikad se ne vratiti. lagao bih. Da bih skrenuo pa­ žnju sa svojih osjećaja počeo sam pojati mantru.” reče moj otac. Laži im. “Da ti postavim jedno pitanje. Moja je majka vrisnula. Uperio sam pušku prema mome ocu.” “Pitaj ih. glupavo izabravši kompromis. Tresao sam se “Odlazite. ovo je bio prvi put da sam je ja opsovao.” To. njen glas zarazan. to su samo riječi. “Ti kopile je ­ dno!” Potrčala je prema meni. “Propješačili smo deset milja od ceste da bismo došli ovamo. Stisnula je šake i udarila ga nekoliko puta. mogli bi opasno zaigrati na krivicu. a onda se srušila pred njegovim nogama.” Podigao sam pušku u ponovo je uperio u njih. Trideset godina trgovanja je od njega stvorilo majstora u manipuliranju ljudima. Ljudi će povjerovati u bilo što ako im to koristi. “Scottie. čuješ li ti što ti govorim?” Odvratila je jedino tako da se rasplakala. Iako bi me povre­ meno psovala. Ako se mi možemo uzdržavati. bi li nas pustio unutra?” Dosadašnjim razgovorom obvezao sam se na odgovor. pitaj. Spotakla se. možete se i vi. U prošlosti je rijetko pokušavao upravljati sa mnom. pala na koljena. Moj je otac kleknuo kraj nje. možda čak povjerovati da im lažem u pogledu količine hrane. držeći oči na njegovima ali ne vidjevši strašne osjećaje u njima. vrlo tiho. 47 . Suočio sam se sa njegovim po­ gledom. Moj me je otac pogledao. kada si već pri tome. Moj me je otac pogledao. plačući.” rekoh. oboje smo znali. dugo i tugaljivo: “Scott-ie”. morao sam. Meditirao sam dok sam ga gledao.” “Da imate dovoljno hrane. u lice. nije bilo istina. “Ne znam.

“Hvala. Mark. Ostajemo. “Možemo biti tvrdoglavi kao i ti. Tada više neće biti nikoga da se brine o tebi. moj otac neće razumijeti. bio je rekao Mark. drugačije gledati na to. ako bude trebala. 48 .” Doći će dan. kada jedno od nas više ne bude spo­ sobno raditi svoj dio posla. “Svi smo sami za sebe. ali mi ne možemo. Zaje­ dno su polako krenuli hodati prema meni. Čvršće sam stegnuo pušku. Igrao sam kartu na koju sam trebao zaigrati od početka. glasnije pojajući. Donna će pucati. “Sve je onako kako bi trebalo biti. “Slijedeći će metak biti u čelo. gotovo pljujući riječi.” “Čekaj kada tebi bude pedeset i pet.” rekoh. Metak je ispalila Donna. “Imao sam pun rezervoar u autu. Prestali su hodati. “Ja vas vjerojatno ne bih ubio. Nismo razmišljali o tome.“Samo tri milje.” Spustio sam pušku uz nogu. otvorio ga. “Ne punite pištolj dok niste napustili čistinu. Podigao sam očev pištolj. znajući da moja majka neće čuti. “Bolje je da sad idete. Ignorirali smo oboje. a onda bacio pištolj i metke pred njegove noge.” rekoh. Naslonila se na njega. Čuo sam pu­ canj. kada dođe vrijeme. istresao streljivo na dlan.” reče moj otac.” rekoh.” Pomogao je majci da ustane. Metak je prozujao kraj njega. Donna i ja smo se složili da tkogod došao u to stanje. ali se nadao daje nikada neću tre­ bati upotrijebiti. Sad je ostala jedva četvrtina.” Nanišanio sam na stranu očeve glave i povukao okidač. Užasavali smo se tog trenutka i čak se više užasavali njegove neizbježnosti. Ovo ćeš morati riješiti sam. Metak je pogodio zemlju odmah pred nogama moga oca te se odbio preko čistine. “Kad više ne možeš biti tako prokleto neovisan. Oboje smo odlični strijelci.” Načas je zašutio. Moramo ostati ovdje ili ćemo umrijeti. nježno je stavio na zemlju. bude ubijen od strane drugo dvoje. jednom. ali Donna bi. Ne možeš nas natjerati da odemo. Okrenuo sam glavu. Približio sam se ocu na oko šest koraka.” re­ kao sam u kolibu.” rekoh. Znali smo da ćemo. i gotovo. u slučaju nužde. Možda drugi ljudi mogu živjeti od branja kupina.

“Vratit će se. Kada sam svr­ šavao zamislio sam da smo u mojoj sobi u predgradskom sta­ nu mojih roditelja. nije mi htjela dati čak niti pošten pozdrav. oči zatvorene. Pogledao sam svoju majku ali ona odvrati pogled. “Glupi ste što ih ne uzimate. “Reci mi kada se izgube iz vida. Mark gaje ubio. “Uzeli su pištolj. napao kolibu bez oružja. Rekao sam Donni.” rekla je. Mama. Za nekoliko minuta Donna se okrenula od prozora. “Ne tako glupi kao ti.” Cučnula je i primila mi ruke. Dva tjedna kasnije. “Zbogom. Tata.” rekoh.” reče on. i da čujem svoju majku kako se približava sobi da bi provjerila moje ponašanje. Stavila je pušku na policu. Spustio sam pušku i sjeo kraj njega. “Znam. Morat ćemo biti spremni. “Nećemo ga uzeti. Ionako ćemo umrijeti. Nikada nismo saznali što se dogodilo s mojom majkom. bez osvrtanja. ruke sklo­ pljene pred prsima.” Nekoliko minuta kasnije vodili smo Ijubav. Zako­ pali smo ga kraj vrta i pustili da njegovo tijelo obogati zemlju. Copyright © 1977 by Scott Edelstein 49 . crvena kosa pala na lice. Ušao sam u kolibu.” “Joey!” moja majka krikne.“Zaboravi.” Okrenuo sam se i otišao do mjesta gdje sam ostavio pušku. “Zbogom.” Mark je sjedio na pokrivačima u položaju lotosa. Njena joj je tamna.” rekao sam blago. moj je otac. vidljivo mršaviji. Drmanjem ju je utišao.” Pogledao sam ga u lice. i gotovo sigurno lud.

o. NARUDŽBENICA IME I PREZIME ULICA ______ MJESTO _____ Naručujem pouzećem slijedeću knjigu-e po povoljnim cijenama: • T. Pratchett-'BOJA MAGIJE” (32..prvi roman iz m itologističke serije svemirskog pustolova i naturaliziranog USA klingonca.KUNA) (Zaokružite naslov koji naručujete) + PTT.K ?^ovi cca 8 KUNA Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja po pošiljci Narudžbenicu pošaljite na adresu: BAKAL d.41000 ZAGREB . TERRY PRATCHETT .prvi roman iz serije o planeti "Disk-u" najpopularnijeg i najprodavanijeg engleskog SF&FANTASY autora. Bosanska 10. Asprin-“JOŠ JEDAN KRASAN MIT ( 38.."BOJA MAGIJE" ..’JOŠ JEDAN KRASAN MIT’ .o.KUNE) • R.FUTURINA FANTASTIČNA FANTASTIKA ROBERT ASPRIN .

Bosanska 10.drugi roman iz m itologističke serije stari i novi likovi u novim avanturama briljantan nastavak izvrsnog prvijenca.K I + poštanski troškovi cca 8. I" NARUDŽBENICA I IME I PREZIME________________________________________ I ULICA _______________________________________________ Neopozivo pouzećem naručujem knjigu "NOVE MITKONCEPCIJE" I Roberta Asprina..K I Knjigu ću platiti poštaru prilikom preuzimanja.. po posebno povoljnoj cijeni od 41.NOVO! R O B E R T A S P R IN -"NOVE MITKONCEPCIJE” ..o.o.41000 ZAGREB 51 . • "1 I I ■ § 1 1 J MJESTO______________________________________________ J I_____________________________________________________J Narudžbenicu pošaljite na adresu: BAKAL d.

.

nisu čitali “The Hero”. nitko tko je od Sive Alys kupovao nije na kraju bio sretan s onim što bi L 53 . “tvrdi” esef nego se istaknuo visoko izglancanim žurnalističkim. psihološki. te za “fantasy”. ady Melange nije otišla do Sive Alys. Ali bolje nemoj. “vizuelnim” stilom i zanimanjem za moralni. sociološki aspekt esefičnih tema. ali jesu neke kasnije pripovjetke kojima se Martin začas uvrstio u prvu ligu esefa (tri “Huga” i dvije “Nebule”). Nemajući čvrsto tehničko obrazovanje (diplomirao novinarstvo. George R. a imao je prste i u projektu crtića Ljepotica i zvijer”. Ali nekako. a čula je o Sivoj Alys svakojake priče. Krajem osamdesetih pisao je za obnovljenu ZONU SUM­ RAKA. njegova prvijenca 1971 u Galaxy. kad bi sve bilo gotovo. dugo godina radio kao nastavnik toga faha) Mar­ tin se nije upuštao u tzv. Siva Alys nije odbijala nikoga tko bi joj došao i uvijek je svima dobavljala što su željeli. 1982 Prijevod: Martina Gračanin Kod Sive Alys možeš kupiti sve što se poželjeti može. Martin U PROKLETOJ ZEMLJI Izvornik: “In the Lost Lands”. Važila je za pa­ metnu i opreznu mladu ženu izuzetne ljepote.R. Govorilo se da svi oni koji traže njezine usluge čine to na vlastiti rizik. Naravno.Svojedobno su čitatelji Siriusa Georga Raymonda Richarda Martina (1948) izglasali četvrtim najdražim stranim piscem.

zapovjednik njezine Garde Boja. ili dijete.” “Priča se da. U krilu joj je ležao sivi štakor veličine omanjeg psa. Gladila ga je polagano kad je Jerais ušao. da izlaziš kao velika mačka. “Da?” napokon progovori Siva Alys. Siva Alys ga je primila u maloj. staroj. krhka žena ne­ određenih godina. a u dršku njegova mača bio je umetnut safir veličine orlova oka. Kad je ušao kod Sive Alys i skinuo kacigu. Ispod jarkomodrog sjajnog oklopa Jerais je nosio uniformu od svjetloplave svile.” “Želi li Lady Melange kupovati?” “Priča se također da posjeduješ moći. Plavi Jerais. Vla­ dajući iz kule dvorca usađenog u obronak planine. izrađen u stotinu nijansi plavog. Priča se da si ponekad muškarac. odjevena u sivo. Štakorovo je krzno bilo meko poput baršuna pod njezinim dugim. Sivu Alys je toga dana posjetio Jerais. s onim što je s početka bio sam poželio. reče Jerais. u mračnom dijelu grada podno planine. Čekala gaje u sobi bez prozora. Priča se da poznaješ tajne promjene lika. Umjesto nje. kamenoj kući. Možda baš zato nije osobno otišla. Priča se da postaješ mla­ đom i starijom. po želji. ili starica. sjedeći u staroj stolici visoka naslona. Siva Alys. Lady Me­ lange je znala sve to. uz određenu cijenu. “Ti si ona koju zovu Siva Alys”. Amblem na njegovu štitu predstavljao je vrtlog. medvjed ili ptica. ski­ nuo kacigu i pričekao da mu se sjajne plave oči priviknu na polumrak. prvi i najbolji od svih vitezova što su čuvali tornjeve njezina dvorca i vodili njezine vojske u bitke.” “Mudre i prelijepe Lady Melange”. “Da. Da nisi uvijek ovakva kakva sada sjediš preda mnom. gospodaričin junak. bijelim prstima. ali mu je kosa bila zapanjujuće i neprimjereno crvena. oči su mu savršeno pristajale safiru u maču. “Jesam. Dolazim po nalogu Lady Melange. prodaješ neobične i čude­ sne stvari.mu ona donijela. reče Siva Alys. koja kao da je još više umanjivala njezino sitno tijelo. “Zašto Lady šalje svojega najboljeg viteza nekome tako siromašnom i običnom poput mene?” “Čak i u dvorcu čujemo mnogo priča o tebi”. i da mijenjaš kožu 54 . ispunjenoj prašinom i mirisom plijesni. reče Jerais.” “Ja sam Jerais.

Lady Melange ne traži mladost ni ljepotu.” reče mu Siva Alys.” “Priča se daje mlada i lijepa”.” Jerais kimne glavom. čak i veći od onoga u dršci mača. “Uzmi ovo kao plaću. Nema muža. već ima mnogo ljubavnika. i ti među njima. a ne kao oni čije obličje robuje mjesecu i pro­ kletoj zemlji. Htio bih nešto kupiti i za sebe. Dvanaest dragulja u isto toliko boja. Dragulji. Na mekom izgužvanom baršunu njegove rukavice ležao je još jedan dragi kamen.” “Zašto?” upita Siva Alys. Izgledao je zamišljen. “Lady Melange želi promijeniti lik. “Neću da Lady Melange dobije moć koju traži. Otpusti vrpcu kojom je torbica bila zatvorena i prospe njen sadržaj na stol pokraj žene. “To nije tvoja briga. odgovori Siva Alys. potvrdi Siva Alys. Siva Alys podigne jedan i približi ga oku. Jerais?” Smiješak mu postane širi. ako želiš.” Siva Alys uzme safir s njegova dlana. Zašto bi se željela promijeniti?” “Ne razumiješ.” reče.Vrati se za mjesec dana i dat ću ti što Lady Melange želi.” 55 . posegne rukom za pojas i ispruži dlan prema njoj. “Želim da ne uspiješ . Priča se daje voli cijela Garda Boja. safir. izgovori Jerais. “Što želiš. palcem i kažiprstom okrene ga prema plamenu svijeće i spusti ga među ostale dragulje. “Sve se to priča”.po vlastitoj želji. Kad gaje polo­ žila natrag među ostale klimne Jeraisu i reče: “Što bi Lady željela kupiti od mene?” “Tvoju tajnu”. “Čak i ovdje izvan dvorca čujemo mnoge priče o njoj. “Ne odbijaš nikoga?” “Nikoga. Nikakva preobrazba ne bi je mogla učiniti ljepšom nego što jest. “Dragulje os­ tavi ovdje. smiješeći se. Jerais odveže s pojasa malu kožnatu torbicu i priđe bliže Sivoj Alys. gledajući kroz njega u plamen svijeće. Od tebe želi moć da postane zvijer. Vuk.” On se podmuklo nasmiješi. Hoćeš li joj prodati tu moć?” “Ja ne odbijam nikoga.

poruka je doprla do svih udaljenih vojnih postaja. ta moć za kojom žudi. gdje su ga u osami svojih tornjeva čuli muškarci i žene. uništit će je.” “Izvrsno!” reče Jerais ponovno se smiješeći. blijedi i jezoviti poput same Sive Alys. Vara se. Ne može vladati tim ljudima danju. “Lažeš.” “Za mjesec dana. a ti izdaješ svoju gospodaricu i misiju koju ti je po­ vjerila. a klati ih noću. Mekoputi štakori s malim ljudskim šakama šaputali su ga uspa­ vanoj djeci. Puto­ vao je glas čak i na sjever.Siva Alys ga je mirno gledala ne skidajući svoje nepoko­ lebljive sive oči s njegovih hladnih plavih. Jer kad ljudi saznaju. dobit ću ono što tra­ žim? “Dobit ćeš ono što želiš. a djeca su ga širila među sobom i pjevušila čudan novi napjev dok su preskakala konopac. Melange je mlada i nerazborita. “Ne želim raspravljati. “Ja znam što je dobro za nju bolje od nje same. do dvanaest različitih kraljevina. kad je napokon prekinula šutnju.” “Ja jesam odan!” pobuni se Jerais.” reče napokon.” Jerais se namršti. skroz do visokih kuća od grimiznog drveta i obojenog stakla gdje su stanovali plemeniti i bogati. “Nosiš pogrešnu boju. sve do proklete zemlje. 56 .” reče osorno. Ona misli da to može ostati tajnom. kojeg je mali grad u podnožju planine bio tek najmanji dio. reče. iznad šuma i rijeka. kroz mračne uličice i tajne podzemne prolaze.” ponovi Siva Alys. Gotovo nehotice položi ruku na dršku mača i palcem prijeđe preko velikog safira.” složi se Siva Alys. Velike kožnate ptice s prepredenim licima majmuna nosile su glas zrakom prema jugu. preko brda. Jerais. “Ako nećeš trgovati vrati mi moj dragulj i dovraga s tobom!” “Ja ne odbijam nikoga. I tako je Siva Alys odaslala poruku kako je samo to ona znala. za mje­ sec dana. Jerais se zbunjeno namrgodi: “Znači. Jerais”. “To što kažeš nije pravi razlog. gladeći velikog štakora što joj je ležao u krilu. Glas se širio od usta do usta. Nošena prema istoku. “Plavo je boja odanosti.” Siva Alys je neko vrijeme u tišini razmišljala o tome. dok su je na zapad veliki karavani prenosili sve do srca staroga carstva. “Onda.

kretao se oprezno i skladno.Nije prošlo mnogo vremena. sada su toliko izbijedjela od starosti i sunca i kiša da su im drveni zidovi bili već turobno sivi. Nije nosio oklop. “u prokletoj zemlji.” odgovori Boyce. Boyce. “Mogu te odvesti do onoga kojega tražiš. No usprkos tome. Siva Alys ga je gledala. Koža mu je bila opaljena suncem. Ispod bijelih pra­ menova kose što su mu padali preko lica. vitak i golobrad. Samo moramo odmah krenuti želimo li stići prije nego što mjesec bude pun. dakle. Ja te mogu odvesti do njega. kao i čovjeka koji čitav život provodi na otvorenom. To nije mjesto za život. Za manje od dva tjedna poja­ vio se kod nje. oči su mu bile tamne i sanjive. Krenimo. Kola su bila nezgrapna. “Mogu ti pronaći vukodlaka. “Ne. odisao je nekom neobičnom drskošću.” Siva Alys ustane. Kretala su se na šest klopotavih željeznih kotača.” Planinski prijelaz bio je visok i strm i stjenovit. Ti tražiš čovjeka koji hoda poput vuka. “Moja su kola utovarena. Nosio je iznošene kožnate hlače poput skitnica koji žive i love u vjetrovitoj pus­ toši s one strane planina. Boyce?” upita ga Siva Alys. Siva Alys. dugačka i teška i potpuno zatvorena. Trebalo 57 . a umjesto mača imao je dugačak nož. a dva konja što su ih vukla morala su biti grdosije. Pa ipak. a na mje­ stima jedva toliko širok da propusti kola Sive Alys.” Bio je to mlad čovjek. Kola su stenjala i škripala. Ali često prelazim planine. Osmijeh mu je bio širok i srdačan. Rekao je da se zove Boyce. slušala njegove riječi i napokon progovorila: “Gdje?” “Tjedan dana puta na sjever.” “Ti živiš u prokletoj zemlji. a bilo je nečeg sanjar­ skog i putenog u izrazu njegovih usana onda kad je mislio da ga nitko ne vidi. Imam kuću ovdje u gradu. hodao je naprijed ili sa strane. a ponekad bi se vozio sjedeći pokraj Sive Alys. Lovac sam. kroz planine su se kretali sporo. a konji nahranjeni i potkovani. a kosa mu je bila bijela poput planinskog snijega i padala mu na ramena zapetljana i zapuštena. koji nije imao konja.” rekao je. upola veće od običnih životinja. Poznajem dobro prokletu zemlju i znam što tamo živi. Nekad jarko obojena.

naginjući se lagano sad na jednu. sad na drugu stranu. i vjetrova. Siva Alys kimne glavom. Zapalili su malu vatru i skuhali dva od tri zeca. na brežuljke u podno­ žju brda. maglovitu plavkasto-bijelu crtu duž sivog horizonta. Napokon su uznapredovali dovoljno da bi Siva Alys mogla vidjeti kraj proklete zemlje: drugu liniju planina daleko. Mogli bi putovati tjednima a da ne stignu do tih 58 .” reče Siva Alys. gdje su kroz pukotinu u brdu ugledali široko pusto prostran­ stvo proklete zemlje. zaputili su se u prokletu zemlju. s obzirom na to daje od oružja imao samo nož. Kola su se živahno kotrljala.” obećao je Boyce kad su sti­ gli do same proklete zemlje. S vremena na vrijeme goleme površine bijelih gljiva pokrivale bi pustu. sve su te stvari bile rijetkost. a bili su hladni i britki i ponekad su imali miris pepela. a tlo je bilo tvrdo i čvrsto poput cesta što su vijugale carstvom s one strane planina. izobličenog drveća čije su se grane povijale pod težinom sjajnih nabreklih plodova boje indiga. Slijedeća su se tri dana spuštali. Puhali su neprekidno. Sad još dan. da­ leko na sjeveru. S vremena na vrijeme proštropotali bi preko kakvog potoka stjenovitog dna.” “Da. uz škripu i klopot. Sljedećeg dana u zoru. izvadio praćku i zavitlao njome nekoliko kamenova koji prozviždaše zrakom. Bačvice s vodom napunili su do vrha prije nego što su na­ pustili planine. a Boyce je otišao u lov. a ostatak su mesa uslolili. i vratio se s tri crna zeca i neobično deformiranom strvinom malog jelena. i imat ćeš što tražiš. Prokleta zemlja bila je hladna i pusta. Boyce se nasmiješio. Uglavnom nije bilo ničega osim praznine. “Sada ćemo brže napredovati. Vjetrovi su bili strašni u prokletoj zemlji. groznog mrtvog prostranstva svuda oko njih. ne dubljeg od razine gležnjeva. sivu zemlju. No. Tu su se kretali zaista brzo. Svuda oko njih prostirala se naizgled beskrajna pustoš. Kad gaje Siva Alys upitala kako je us­ pio donijeti sve to. “Tlo je ovdje ravno i glatko i put će biti lakši. a ponekad se činilo da urlaju i vršite poput jadnih ukletih duša. U prokletoj zemlji nije bilo guštika kroz koje bi se morali probijati. ni rijeka koje bi morali prelaziti. S vremena na vrijeme ugledali bi poneku skupinu kvrgavog.im je tri dana da se uspnu do najviše točke planinskog puta. dva.

Odgrize komad mesa potežući ga zubima. Priča se da si i sama jednom došla iz proklete zemlje.” reče Siva Alys. grimizna.udaljenih vrhova.” “Ima li ičega ovdje?” upita Siva Alys.” nastavi Boyce. Ljudi.” odgovori Siva Alys. “Ima i neke ljepote u njoj. Volim udobnost svoje kuće. “Ja volim grad. Sviđa mi se fina odjeća i dragulji i podatne lijepe žene.” Osmijeh mu je bio nježan i izazovan.” odgovori Boyce. “Ali ti si Siva Alys i sigurno sve to znaš. “Živog u svoj ovoj pustoši?” “O. kad su po­ čeli jesti. Stvorovi što mijenjaju lik i sive sjene što se pojavljuju samo u sumrak i vuku se uokolo. U sumrak su se ulogorili ispod nekolicine čudnih. Stabla su im pružala djelomičan zaklon od razbješnjelog vjetra. 59 . nikad viđene s druge strane planina. ti i ja. ljude. znala je. dobru hranu i dobro vino. “Zaista je prokleta ova zemlja. Čudne. stvorenja iz legendi i noćnih mora. pre­ tvarajući im vatru u sugestivne oblike. bića čije je meso izuzetno ci­ jenjeno i izuzetno ukusno. izmu­ čenih stabala što su ih ugledali na svojem putu prema sjeveru. Nasmiješi se. moraš poznavati prokletu zemlju. izvijaju se poput zavjesa zarobljenih u ovome beskrajnom vjetru. Uživam u predstavama trupa koje svake jeseni dolaze u visoki dvorac i nastupaju za Lady Me­ lange. “Ja sam ih vidio mnogo puta. da. ali ima. ili nešto slično lju­ dima.” reče Siva Alys. no prokleta je zemlja bila tako ra­ vna i prazna da su ih već sada mogli nejasno nazrijeti. Nabode zatim komad mesa na vrh svojega dugačkog noža i stade ga okretati iznad vatre. “Večeras.” odgovori Boyce. ali i dalje su ga čuli kako zavija i navaljuje na njih. dok mu se iz kuta usana u tankoj liniji cijedila mast. “Cesto dolaziš u prokletu zemlju. Boyce slegne ramenima: “Lovim. također. napola mrtve.” reče Siva Alys. “Vidjela sam i prije ta svjetla. “Moraš znati kako tražiti. “Nas dvoje smo slični. izobličene zvijeri. začarana i ukleta. pjesmu i smijeh i trač.” “Priča se. vidjet ćeš kako se prela­ maju svjetla nad sjevernim planinama. ako se raščiste oblaci.” odgovori Boyce. siva i kestenjasta. napola žive.

Nije se po­ bunila. dio mene samo je ovdje kod kuće. Glasove im donosi vjetar. Boyce ispruži ruku. sanjivih očiju i usana razvučenih u lijen i zadovoljan osmijeh kad ga je Siva Alys uzjahala i počela.Ipak. dok slušam vjetar i oprezno vrebam sjeneu sumrak. “Da. Ležao je na tvrdoj studenoj zemlji s rukama ispod glave. jednom. Kasnije. dok sanjam snove koje se ljudi iz grada nikad ne bi usudili usnuti. “Gledaj tamo. Napokon progovori. sigurnim. Siva Alys ne reče ništa. hladan i divlji. isprva polako. Boyce podigne svoj nož i pokaže prema sjeveru. uhvati je za bradu i okrene joj lice prema svojem. 60 . vještim pokretima skine s njega odjeću i uzme ga tada i tamo. Muškarce i žene i stvari što nisu ni jedno ni drugo.” reče. u prokletoj zemlji. Usne je rastavila kao da će vrisnuti. promatrajući u tišini. a njegov krik nije bio krik zadovoljstva. Gledaj i slušaj. nježno. Čuješ li? Vidiš li?” Siva Alys je prekriženih nogu sjedila na tvrdome tlu. i sjedne pokraj nje. od koje je ostalo samo nekoliko blijedo-crvenkastih ugaraka. ali nije bilo zvuka. voditi do grče­ vitog vrhunca. Siva Alys. Oboje imamo gradska tijela. mnogo kasnije. Do toga se doba spustio potpuni mrak. kada se vatra već sasvim ugasila. a noć postala još hladnija. on prebaci ruku preko njezinih ramena. predstave ljepše i čudesnije od bilo koje ikad izvedene na po­ zornici Lady Melange. a onda sve brže i brže. Boyce se nije protivio. Nakon nekog vremena. Boyce spremi nož u korice. Velike se drame odigravaju tamo. zaobiđe vatru. Siva Alys. Kad je svršila tijelo joj se naglo ukočilo. kako plešu na mračnoj pozadini. “Ti i ja smo slični. “Znao sam da ćeš vidjeti. a glavu je zabacila unatrag. Vidi kako se svjetla igraju i tre­ pere.” reče. bez­ izražajnih očiju. ali u venama nam vječno puše hladan vjetar proklete zemlje. sjedila je i gledala svjetla osje­ ćajući Boyceovu toplu prisutnost pokraj sebe. gdje su mutna svjetla počinjala blijedo tinjati nad planinama. i to je bilo sve. Čuo se samo vjetar. gurne ga potom na zemlju. Ako dovoljno dugo gledaš možeš u njima razaznati ob­ like. u tim svjetlima. potpuno joj prekrivši tanke usne. Vidim ti to u očima. Siva Alys se trgne kao iz sna. Poljubi je.

Nakon stoje nahranila konje. Prokleta je zemlja isisala iz ovoga mjesta sav život. i cijeli je prizor. a hladan je vjetar ujedao ravno za srce. “Sada smo blizu. Još su se mogli naslutiti blijedi obrisi gradskih zidina. razbacanih uokolo. “Vjetar je hladan. nije bilo života. glasom vjetra. žalobnih hrpa kamenja. “Večeras. no ne nađe ništa. Zakržljalo sunce bilo je nisko nad obzorjem. Nebo je bilo puno tankih izobličenih sivih oblaka. ni knjiga. Bio je to osmijeh koji podrazumijeva mnogo. Siva Alys prolunja ruševinama. jecao u očaju i samoći. “Da.” odvrati Siva Alys. “Večeras će biti puni mjesec. davno zaboravljenog čak i od onih koji su živjeli u prokletoj zemlji. Dugo je stajala sama. ni zahrđalih lopata. Nasmiješio se. 61 . dok joj se na leđima nadimao njezin pohabani lagani ogrtač. Ono malo svjetla što se probijalo kroz njih činilo se bli­ jedim i bezbojnim. Osmijeh mu se promijenio otkad su postali ljubavnici. Za to je vrijeme Boyce upalio vatru i sada je sjedio pokraj nje kuhajući u bakrenom loncu nekakvo vino.” reče joj Boyce. ako se uopće radilo o ljudima. pričao Sivoj Alys. u koje je svako toliko dodavao poneki začin. čak je i duhove otpuhala. Ničega što bi dalo naslutiti o ljudima koji su ovdje nekad živjeli. što su neprirodno hitali pred njima. zamračeno oblacima u bi­ jegu.Sljedeći je dan osvanuo hladan i tmuran. Boyce se nasmiješi. što su se ocrtavali na horizontu poput trulih crnih zubiju. ijedan ili dva napola uništena dimnjaka ne­ ravnih rubova. Napokon se okrene i ode natrag do kola.” reče joj. ni tračak sjećanja nije ostao. U rano poslijepodne zaustavili su se među ruševinama ne­ kog bezimenog grada. “Mislio sam da će nam topli napi­ tak uljepšati večeru. Gotovo ništa nije ostalo da razbije beskrajnu prazninu osim oronulih. Razvukao je usne u svoj novi os­ mijeh kad gaje Siva Alys pogledala. Postao je zanesen i tajanstven i prilično samoza­ dovoljan. promatrajući sunce kako tone. Nije bilo posuđa. odmakne kosu s očiju i ne reče ništa. Ovdje nije bilo zaklona. “Vrlo blizu.” reče. Čak ni kostiju. Boyce je pješačio uz kola dok ih je Siva Alys vozila ležernim tempom.

kožu. Umjesto dragim kamenjem. “Nije ni vrijeme ni mjesto za uživanje. Siva Alys odmakne drvenu oplatu i stade promatrati pohabanu odjeću obješenu na klinovima duž uskog ormara: dugačke i kratke ogrtače. čim osjeti svježe meso. “Svejedno. krzna i perje.” reče Boyce. nikakav ti ogrtač neće pomoći kad se ON pojavi. a on će. Kratko je oklijevala. Pri svjetlosti fenjera pandže prijeteći zasvjetlucaju. od kojih je sva­ ko bilo ukrašeno crnim vrškom. “Vuk će sam doći k nama. bili su ukrašeni dugač­ kim srebrnim pandžama.” “Da. dok je sjedala pokraj vatre. Kad se okrenula. a onda ustane i stisne šake. a umrtvljeni se zrak u kolima uskomešao i načas se učinilo kao daje oživio prije nego što se perje ponovno po­ lako umirilo. “Da. “Lijep ogrtač. široke nabrane suknje. Svjetlost plamena sijevne u srebrnim pandžama. Vani je bio sumrak.” primijeti on ljubazno. Izgrabio je malo vina u šalicu i kušao. po jedan na svaki prst. Siva Alys ih polako stavi na ruke. Oprezno upali fenjer i zagleda se u svjetlost plamena što je treperila i poskakivala na trošnim sivim zidovima i gomili krzna koja joj je služila umjesto kreveta.” Siva Alys podigne ruku i stisne šaku. “Srebro. koji sveže oko vrata. a zatim pogleda Boycea. ne moramo odmah u lov. Okrene mu leđa i uspne se trima drvenim stubama u unutrašnjost kola. Siva Alys svuče svoj obični platneni ogrtač i zamijeni ga ovim novim.” reče. Vjetar će nadaleko raznijeti naš miris u ovoj pustoši. zapne za oko Siva Alys.” odvrati Siva Alys. Nije pripremio nikakvu hranu. preko puta njega. Siva Alys se sagne i otvori masivnu hrastovu škrinju okovanu željezom i presvučenu kožom. Kad se plamen umirio. Na otrcanom sivom baršunu ležalo je deset prstenova. Boyce je sjedio pokraj vatre. Iznutra izvadi malu kutijicu. “Svejedno. Skoro će mrak. Siva Alys ne reče ništa. “Ah. Boyce. haljine neobičnih krojeva i odijela što su prianjala uz tijelo od glave do pete.Siva Alys baci pogled na zalazeće sunce. lijeno se osmje­ hujući. a onda ispruži ruku i posebne za velikim ogrtačem izrađenim od tisuću dugačkih pera. doju­ riti ovamo.” 62 . još malo pa će izići puni mjesec. pernatim i lepr­ šavim.” reče Boyce. ispijajući svoje kuhano vino. ogrtač je zavijo­ rio oko nje.

jezovite priče. strijelama sa srebrnim vršcima. Prisjeti se priča što ih je u njima vidjela. i on više nije bio Boyce. Mjesečina. bijela zvijer. Njezina je preobrazba bila brža od njegove. Nasuprot Sivoj Alys stajao je vuk. “Opet. vidjela je kako su mu se očnjaci produžili i kako mu se jezik objesio. samo duboki surovi grohot. osmijeh što je podrazumijevao. sve dok oko njega nisu ležale samo krpe. gledala je kako se lijen osmijeh pre­ tvara u široku crvenu grimasu koja mu zatim raskoli obraze. no za Sivu Alys trajala je 63 . U jednom je trenutku htio nešto reći. za­ gledana u daljinu. I tada skoči. zamijeti treperava svjetla iznad sjevernih planina. Sada su prah i pepeo.“Srebro. raspršena svjestlost na istoku. Siva Alys slegne ramenima. Siva Alys raširi ruke držeći čvrsto krajeve ogrtača i promijeni lik. a zatim je stao trgati odjeću. prozirna i zloslutna. kudrava.” produži Boyce. bila je gotova trenutak nakon što je započela. upola veća od običnog vuka. U njima je vidjela osmijeh. Bile su to mu­ dre. ravno preko ugaraka vatre što ju je sam zapalio. svi ti posrebreni ratnici. Bile su to strašne. Vuk zaurla još jednom — dugačak. divlji zvuk izgubi se u vjetru. s divljim crvenim čeljustima i užarenim. Bli­ jeda. U prokletoj zemlji nije bilo drugih. Srebrnim mačevima. kako mu bijela kosa izrasta sve duža i duža. kako mu je ispala šalica dok su mu se ruke talile i kvrčile i pretvarale u šape. Siva Alys stisne ogrtač čvr­ šće oko sebe kako bi se zaštitila od hladnog vjetra. a zatim se osmjehne i vrati svojem vinu. Zabacio je glavu i zaurlao. grimiznim očima. Nažderao se on njihova mesa. napola zvjerski. prepredene oči. no riječi nije bilo. srebrnim noževima. “I drugi su mu se suprotstavljali naoružani srebrom. Gledala je u te oči kako je ustala i otresla prašinu s pernatog ogrtača. Ubrzo. Počeo se preobražavati. Napokon joj za oko zapne jedna drugačija svjetlost.” složi se Siva Alys spustivši ruku. Boyce ju je još neko vrijeme pozorno promatrao. Siva Alys mirno pogleda Boycea preko umiruće vatre. Osmijeh što je podrazumijevao previše. priča koje je Boyce stvorio za nju na toj igri obojenih sjena. Gledala je kako mu se tijelo izobličuje dok su se iznutra mijenjale kosti i mišići. napola ljud­ ski. velika.

čitavu vječnost. Prvo onaj čudni osjećaj gušenja kad joj se ogrtač pripio uz tijelo, zatim vrtoglavica i neobična vodenasta slabost što joj je prostrujala mišićima dok su se okretali i preoblikovali. I napokon, oduševljenje, čim je snaga šiknula u nju i stala joj kolati žilama — bilo je to vino, divlje, žešće i toplije od one vodice što ju je Boyce bio skuhao nad vatrom. Zamahne svojim širokim srebrnastim krilima u kojima je svako pero bilo ukrašeno crnim vrškom. Za njom se uzvitlala prašina dok je nestajala na mjesečini u visine, u sigurnost, daleko izvan domašaja bijelog vuka, sve više i više, sve dok se ruševine pod njom nisu pretvorile u beznačajne male točke. Gore je zarobi vjetar; stade je milovati ledenim drhtavim prstima, a ona mu se preda i vine se u visine. Velika joj se krila ispune strašnom glazbom proklete zemlje što ju je nosila sve više i više. Ona otvori svoj zastrašujući, povijeni kljun, zatvori ga, a zatim ga opet otvori, no ne ispusti glasa. Kružila je nebom, opijena letom. Oči su joj, oštrije od bilo kojih ljudskih očiju, prodirale daleko u dubinu i razotkrivale tajne svake sjene, opažale sve što se, umirući ili napola mrtvo, budilo i teturalo prokletom zemljom. Zastori svjetlosti na sjeveru plesali su pred njom, tisuću puta sjajniji i blistaviji nego prije, kada ih je mogla vidjeti samo zastrtim očima beznačajnog, malog stvorenja zvanog Siva Alys. Željela je po­ letjeti k njima, lebdjeti u visini sve dalje i dalje na sjever, samo na sjever, željela je plesati zajedno s njima i u njima, razderati ih svojim pandžama na užarene trake. Ispruži pandže kao da odgovara na izazov. Duge su bile, i zloslutno zakrivljene, oštre poput britve. Mjesečina ih ošine čitavom duljinom, blijeda u odsjaju srebra. I tada se sjeti. Za­ plovi neodlučno u širokom luku i napokon okrene leđa svjetli­ ma sjevera i njihovu dozivanju. Zamahne krilima, jednom, dvaput i počne se strmoglavo spuštati kroz noćni zrak, obrušavajući se na svoj plijen. Ugledala gaje daleko ispod sebe — bijelu mrlju, kako hita što dalje od kola, dalje od vatre, tražeći sigurnost u sjenama i mračnim predjelima. Ali u prokletoj zemlji nije bilo sigurnosti. Vuk je bio jak i izdržljiv i duge su ga snažne noge nosile naprijed dugačkim koracima što su gutali kilometre u jednom dahu. Već sada bio je daleko od njihova logora. No, koliko god

64

da je bio brz, ona je bila brža. Ta on je ipak bio samo vuk, a ona — sam vjetar. Sjurila se u mrtvoj tišini parajući vjetar poput noža. Sre­ brne su joj kandže bile ispružene. No on mora da je vrebao njenu sjenku što je jurila prema njemu, mjesečinom jasno ocrtanu na tlu, jer kad se približila, dao se u bjesomučan bijeg, tjeran strahom. Uzalud. Bio je u punom trku kad ga je pre­ letjela i zaderala pandžama. One su prošle kroz krzno i zasjekle meso poput deset sjajnih srebrnim mačeva i on posrne, zatetura i padne. Ona zamahne krilima i zaokrene, spremajući se za novi napad. Vuk je za to vrijeme ustao i podigao pogled prema nje­ noj jezovitoj silueti, crnoj na mjesečini. Oči su mu bile sjajnije nego ikad, grozničave od straha. Zabaci glavu i zaurla slom­ ljenim, očajnim jaukom moleći za milost. U njoj nije bilo milosti. Spuštala se sve niže i niže, ot­ vorenog kljuna, spremnog da razdere i rastrga, dok joj je s pandži kapala krv. Vuk je pričeka i skoči spreman za njezin napad, režeći i škljocajući zubima. No nije joj bio ravan. Ona ga izbjegne s lakoćom i zapara ga u letu, ostavljajući za sobom još pet dubokih zasjekotina iz kojih odmah poteče krv. Kad se sljedeći put vratila bio je preslab da trči, preslab da joj se suprotstavi. No gledao ju je kako zakreće i spušta se, a tijelo mu je, ogromno i kudravo, zadrhtalo trenutak prije nego što se okomila na nj. Napokon je otvorio oči, zamućene i slabe. Zastenjao je i ne­ moćno se pomaknuo. Bio je dan i bio je opet u logoru, ispružen pokraj vatre, kad ga je čula da se miče Siva Alys mu priđe, klekne i pridigne mu glavu. Prinese mu šalicu vina usnama i on je pohlepno ispije. Kad je ponovno legao u očima mu je vidjela čuđenje, bio je iznenađen što je još živ. “Znala si,” reče promuklo. “Znala si... što sam.” “Da,” reče Siva Alys. Ponovno je to bila ona; krhka mala žena neodredive dobi, velikih sivih očiju, obučena u izblijedjelu odjeću, pernati ogrtač je sklonila a ni srebrne pandže nisu joj više resile ruke. Boyce pokuša sjesti, trgne se od boli i legne nazad na gunj što gaje bila rasprostrla pod njim. “Mislio sam... da sam mrtav,” reče.

65

“Skoro i jesi umro,” odvrati Siva Alys. “Srebro,” primijeti on s gorčinom. “Srebro tako peče i pali.” “Da.” “No, spasila si me,” reče on zbunjeno. “Preobrazila sam se ponovno u sebe i donijela te ovamo i njegovala te.” Boyce se nasmiješi, no bila je to samo blijeda sjena nje­ govog starog osmijeha. “Ti mijenjaš lik po želji,” reče začuđeno. “Trebao sam te odvesti negdje drugdje. Daje bilo zaklona... zgrada, šume, bilo čega... ne bi ti bilo tako lako sa mnom.” “Imam ja i druge oblike,” odgovori Siva Alys. “Medvjed, mačka. Bilo bi svejedno.” “Ah,” reče Boyce. Zatvori oči. Kad ih je ponovno otvorio prisili se na iskri­ vljen smiješak. “Bila si divna, Siva Alys. Dugo sam te gledao u letu prije nego što sam shvatio što to znači i počeo bježati. Teško mi je bilo odvojiti oči od tebe. Znao sam da si zla kob za mene, no nisam mogao skrenuti pogled. Tako prelijepa! Sam dim i sre­ bro, s vatrom u očima. Zadnji put, dok sam te gledao kako nasrćeš na mene bilo mije gotovo drago. Bolje poginuti od nje, tako lijepe i opasne, pomislih, nego od nekog jadnog malog mačevaoca i njegovog srebrnog zašiljenog štapa. “Žao m ije,” reče Siva Alys. “Ne,” brzo odvrati Bojice. “Bolje je da si me spasila. Brzo ću zacijeliti, vidjet ćeš. Cak i rane od srebra kratko krvare. Onda ćemo biti zajedno. “Još si slab,” reče mu Siva Alys. “Spavaj.” “Da,” odgovori Boyce. Uputi joj osmijeh i sklopi oči. Prošli su sati prije nego što je Boyce opet podigao kapke. Bio je mnogo snažniji, a rane su mu gotovo zarasle. No kad je pokušao ustati, nije mogao. Bio je svezan na mjestu, ruku i nogu raširenih i čvrsto vezanih za klinove zabodene u tvrdu sivu zemlju. Siva Alys ga je promatrala i čula kako je zaprepašteno kriknuo otkrivši svoj položaj. Priđe, podigne mu glavu i da mu još malo vina. kad se odmakla on divljački okrene glavu i zagleda se prvo u svoje stege a zatim u nju. “Što si to učinila?” zavapi.

66

Toliko toga možemo dijeliti. čak i kad bi saznale. znaš. dopusti mi da ti dokažem da govorim istinu.. najbolje u zemlji. pazila. lovi sa mnom. Bogate. Ti si osjetila kako je to preobraziti se. usput. znaš. Ja te mogu odvesti do plijena o kakvom nisi ni sanjala.” “Znam. trči sa mnom. “Ne bi ti se dopao odgovor. neprivlačan?” “Ne. Mi smo stvoreni jedno za drugo. nakon onoga što znam. Divljački se pokušavao oslo­ boditi svojih spona i psovao. “Ne budi smiješna. Nasmiješio se. “Druge žene su me voljele. Sve su me one željele.” potvrdi Siva Alys.” Siva Alys se namršti.. “Zašto?” upita on.” reče ona. Ja svoj plijen pronalazim ovdje. nakon onoga što se desilo među nama. “Volio sam ih onako. Alys. ti znaš što to znači. Siva Alys. sve to.. Znaš. Ali nikad nisam iznevjerio njihovo povjerenje. “Ne bojim seja tebe. .” “Što je onda?” reče gorko.. “Bojiš se onoga što bi se moglo do­ goditi večeras. Boyce. “Odveži me. “Ne razumijem” reče Boyce. Ne moraš se bojati. kušala si moć. ako na to misliš. uživala u ubijanju. Živjet ćemo skupa..” “Mjesec!” usklikne on. “Onda me pusti i promijeni lik zajedno sa mnom.” prizna Boyce.” reče ona tužno. a ne među onima koji me vole.. Boyce. slobodu. “Ne. opijenost. a zatimo tonuo natrag.” “A ti nisi nikad uzvratio tu ljubav. voljeli se i loviti skupa. vi­ djela si svjetla očima zvijeri. Slični smo. “Dobro. u prokletoj zemlji. sma­ trale me zgodnim. lijepe dame. “Zašto?” upita on ponovno. nas dvoje. sve. “Onda me oslobodi! Suđeni smo jedno drugom.. Ne bih ti naudio. Boyce. kad se opet preobrazim.” “Jesam li ti odvratan? Misliš li da sam zao.” 67 . Gledali smo svje­ tla zajedno. osjetila miris svježe krvi.” odvrati on žustro. Zašto? Spa­ sila si me. Postani noćas velika mačka. uzdahne i ne odgovori.Siva Alys ne reče ništa. “Ne razumijem. a ja sam te vidio letjeti! Moramo si vjerovati međusobno! Oslobodi me. a sad si me svezala. Boyce je zurio u nju ne shvaćajući.” Siva Alys odmahne glavom. zadovoljan što je pronašao odgovor. Siva Alys. ti i ja.. sloboda.

blijedom svjetlošću mjesečine. Ostatak je živio ovdje. Iz sivog. sjedeći sama u mraku i slušajući Boycea kako psuje i prijeti joj se i moli i zaklinje se na ljubav. Nije željela gledati njegovu preobrazbu. Mrtve stva­ ri nemaju snagu. Krajolik je bio okupan mutnom. krvava noć. grimiznim očima. Tek je tada Siva Alys ponovno izišla. Siva Alys mu okrene leđa i po­ traži samoću u svojim kolima. gledaj me dok trčim. I rekao sam im to. Oslobodi me. prije nego što mu je vratila ljudski glas da njime plače svoju agoniju. Napokon su njegovi krici postali zvjerski i izopačeni. Leti za mene. Poštedila bih te da mogu. nježne sirotice. iz sivog.Osjećao je pogled Sive Alys na sebi i nastavio: “Kako sam ih mogao voljeti više nego što jesam?” uzvikne strastveno. Siva Alys mu mirno priđe. Ostala je tamo satima. samo onu polovicu koja je živjela u gradu i voljela vino i pjesmu i mirisnu poste­ ljinu. Kad se napokon prestao otimati posao je brže napredovao. Na njega je naslagala kamenje i razbijene ostatke zidina da ga zaštiti od svega što je lutalo prokletom zemljom. no i dalje je to bila duga. Da si sinoć umro bilo bi sve uzalud. u prokletoj zemlji i znao što one nikad nisu mogle znati. ali što mora biti. prije nego što je zora svanula i opet ga pre­ obrazila u čovjeka. “Žao mi je. veliki se bijeli vuk grčio i napinjao i zavijao i gledao je gladnim. Svezan za tvrdu zemlju. Noć i dan. hladnoj zemlji. Tada Siva Alys objesi krzno. Siva Alys. gledati kako ga ljudskost napušta posljednji put. iz onog groznog predjela između života i smrti. crno i bijelo — sve je to nemoćno. Boyce. iznese alat i iskopa duboki.” Ponovno se bijesno izvio u svojim okovima i počeo plakati i psovati i škrgutati zubima. Lovi uz mene. Da bi se sjedinile sa mnom moraju trčati i loviti sa mnom. mora biti. U ruci je nosila dugačak srebrni nož za deranje kože u čiju su oštricu bile ugravirane tanke kićenice. Ostala je u kolima sve do nakon izlaska mjeseca. Boyce. iz sjene.” Siva Alys ustane i uzdahne. duboki grob u tvrdoj. Sva moć dolazi iz onoga između. Ubila gaje onog trenutka kad je završila. “One su znale samo dio mene. od demona i lešinara i ostalih stvorenja što ne prežu od mrtvog mesa. Poput tebe. puni bola. onima koje su bile uporne. 68 . iz sumraka.

Mislio sam. Na krilu joj je ležala vučja koža. prodoran vrisak očaja i tjeskobe što je odzvanjao oštrim ru­ bovima vjetra i zauvijek promijenio njegov zvuk. bijelo poput planinskog snijega.” “Ne. A nakon toga mora samo prebaciti krzno poput ogrtača i zaželjeti preobrazbu. a u dubokim pla­ vim očima pojavi se iskra. pri punom mje­ secu ili bez mjesečine. Danju ili noću. oti­ šla je još jednom u kola i izašla obučena u veliki ogrtač od ti­ suću srebrnih pera s crnim vršcima. “Zaradila sam ga.” “Vukodlaka?” Jerais iskrivi usta u čudu. Bit će da se Jerais bojao onoga što bi mu Siva Alys mogla dati. jer je tlo bilo vrlo tvrdo i čak dok je radila znala je daje trud uzaludan.” “Ja nemam ono što sam tražio. Vrati mi moj dragulj. letjela. “Vučje krzno. Siva Alys ustane i pruži krzno Jeraisu prebacivši ga preko njegove ispružene ruke. možda na­ pitak ili neka čarolija.” Pogledala ga je bez straha u oči.Trebao joj je gotovo cijeli dan da ga sahrani. nema veze. Nisam ti platio da uspiješ. Letjela je cijelu noć ispod pod­ rugljivog punog mjeseca. Doveo je sa sobom još dva viteza: krupnog čovjeka odjevenog u bijelo.” “Imaš ono što si želio .” Jerais pogleda teško bijelo krzno i razvuče usne u grub osmijeh. “Koža vukodlaka. “Dobro. jer drugi put nije došao sam. Stajali su na vratima bez riječi. Preobrazila se i letjela. okupana čudesnim svje­ tlom i sjedinjena s mrakom. s kacigama na glavi. Jerais. “Onda?” upita.” reče Siva Alys. a? Nisam to očekivao. čiji je štit bio uk­ rašen lubanjom izrađenom u ledu i još jednog u grimiznom. dok je Jerais oprezno prišao Sivoj Alys. žestokim neumornim letom. a pred zoru — ispustila je krik. čiji je amblem bio čovjek u plamenu. “Reci Lady Melange neka se poreže i pokaplje krzno svo­ jom krvlju.” “Ne. učinila si ono što je Lady Melange tra­ žila. A kad je napokon završila i sumrak se počeo spuštati. Siva Alys. “Mislio si da će ti moj neuspjeh pomoći da 69 . a to sam ti i obećala. krzno neke velike snažne zvijeri. ali si mene iznevjerila. Neka to učini pri izlasku punog mjeseca i tada će imati moć.” reče Siva Alys.

R. pokapala ga krvlju i naučila kako se preobraziti. Martin 70 . uzela je bijeli ogrtač. a noću zaključava svoja vrata u strahu od ženinih vrućih crvenih očiju i više ne lovi. by George R.” reče Siva Alys. koji ju je oženio mjesec dana nakon pov­ ratka Sive Alys iz proklete zemlje. I svake noći ona tumara zidinama dvorca i planinskim obroncima. ali ti si htio više. Toga je dana bilo gorkog plača u visokom dvorcu na ob­ ronku planine. A Plavi Jerais. Htio si sve. kad je Plavi Jerais kleknuo pred Lady Me­ lange i pružio joj bijelo vučje krzno.” Činilo se da se Jerais zabavlja. “Bio si joj samo jedan od mnogih ljubavnika. Nisi bio u pravu. Ali bolje nemoj. No kad su plač i jecaji utihli. Znao si da za nju nikad nećeš biti prvi.dobiješ ono što si zapravo želio. Vrati joj se i odnesi joj što je kupila. a ljudi kažu da joj je zavijanje divlje od tuge. ne smije se i ne žudi. a da će te moj uspjeh upro­ pastiti. Kod Sive Alys možeš kupiti sve što se poželjeti može. sjedi danju u velikoj dvo­ rani pokraj luđakinje. Copyright © 1982. A sad to više nije tako. Nije to bilo sjedinjenje za kojim je žudila ali je ipak bilo sjedinjenje. “A što ja to zaista želim?” “Lady Melange.

Izviđači su istražili jedan dio terena. Njih trideset i nešto. Evo. C 71 . Tolstoj. Izum policije izazvao je kriminalističke romane. dok je Gordan imao zadaću pročešljati šumu s desne strane ceste. Znali su da će biti teško. Nije se moglo dalje dok je cesta u njihovim rukama. Remarque.. samo pripo­ vjetke. Još je “prefriško” za roman tipa “Crvena značka za hrabrost” ili “Kome zvono zvoni”. u istoj su satniji bili od početka. U bitke su odlazili zajedno i nikad jedan nije iznevjerio drugoga. ali veliki je dio još uvijek bio nesiguran. Dražen Cukina je počeo. Zato su naprijed išli Željko i Gordan. Dolazak Euro­ pljana u Ameriku izazvao je ivesterne. Neminovno je da i ovaj sadašnji Domovinski rat bude opi­ san u beletristici. Taj mali kilometar krivudavog makadama u gustoj šumi bio je ključna točka.) A kako se taj rat ne vodi pro­ tiv “normalnoga” protivnika može se očekivati da ni događaji u njemu ne budu sasma normalni. Trebalo je prilaziti vrlo oprezno i iznenada udariti nešto poslije promjene straže. kao najiskusniji i najžilaviji borci.. Obojica su se isti dan dragovoljno javili u Gardu. Svaki važan događaj izaziva da ga se opiše u pripovjetkama i romanima. Rat izaziva ratne pripovjetke i ro­ mane. vjerojatno zna o čemu piše! (Za sada. Hemingway. Dražen Cukina ČUVAR estu je trebalo osvojiti. Na nekoliko mjesta četnici su imali mitraljeska gnijezda. Iskusivši ga iz prve ruke. Željko je trebao očistiti i zauzeti lijevu stranu ceste. Crane.. a okolo po šumi ležale su mine. Željko i Gordan predvodili su ostale. Mailer.. Krenuo je prvi vod.Beletristika slijedi stvarnost. Znali su da je šuma puna mina.

Nitko nije poginuo. Okrene se Gordanu da mu zahvali. Željko se okretao na sve strane. Željko je zavrtio glavom u nevjerici i krenuo dalje. Izdaleka je vidio ljude kako stoje zamišljeno i šute. ali nije ih imao kome reći. Htio ga je pitati što radi na ovoj strani ceste. skrivajući se. Ni četrdeset meta­ ra od sebe vidio je zakamuflirano mitraljesko gnijezdo. Pitao se kako ide Gordanu. Željko je za­ stao osluškujući. Gordan! “Gordane”.” Željko pogleda pažljivo i spazi vrh upaljača između natrulog lišća. Išao je do Goranove grupe. osim najbližih. Puzao je dok su mu ko­ marči zujali oko glave. prošišti. Željkovi ljudi bili su zadovoljni. točno tamo gdje su izviđači rekli da treba biti. Željko je vjerovao da će tako i biti. “Sto to radiš? Mogao sam te ubiti! Jesi li lud?” “Pazi”. Nešto je pošlo po krivu. ali ne prije. krenuo je naprijed. reče Gordan. ali Gordana nigdje nije bilo. kakva se to eksplozija čula. tisuću misli letjelo mu je glavom. Priljubio se uza stablo i. Točno ispred tebe je mina. Napad je izvršen uspješno. ali ih nije vidio. ruku 72 . Raspršili su se na brzinu. Željko je oprezno ustao. Uvijek su se držali plana i Željko je vjerovao Gordanu kao i samome sebi. S desne strane ceste zagrmjela je eksplozija. Željka je brinula eksplozija. Bar je puzao po suhom. S druge strane ceste čulo se nekoliko pojedinačnih puc­ njeva. Netko ga uhvati za ruku. Željko je pogledao ispred sebe u daljinu. Tišinu je remetio lepet krila preplašenih ptica. Rukom je dao znak svojim ljudima. Gordan kao da je u zemlju propao. On se okrene u trenu s prstom na obaraču. “pazi kamo hodaš.Željko je napredovao vrlo polako. Zahvaljivao je Bogu što kiša nije pa­ dala cijeli tjedan. Svatko je kontrolirao dvadesetak metara terena. nitko nije čak ni ranjen. Nije ga bilo. Pognut. pomislio je Željko. prebacivao se od drveta do drveta. Kad čuju pucnje i Gordanovi trebaju otvoriti vatru. Njegovi borci išli su u ravnini s njime. Dogovor je bio da Željko krene prvi.

Ispričali su mu sve... Željko je potrčao. da lažu. kao i uvi­ jek. vikao na njih. tko ga je onda spasio? I zašto? Copyright © Dražen Cukina 1994 73 .. Nisu ga htjeli slušati. Tumačio im je. Ona eksplozija koju su čuli. da gaje Gordan spasio od mine nakon eksplozije. Željko im je pokušao objasniti da to nije moguće. da je sve to zbog prevelike žalosti. to je Gordan nagazio na minu. Raznijela ga je. Gordan je išao ispred svih.nabijenih duboko u džepove. šutajući neke nepostojeće ka­ menčiće. Govorili su mu neka se smiri. Ali. da mu se to učinilo.. A znao je daje u pravu. Nervozan. Nitko od Željkovih suboraca ga nije vidio kako razgovara s Gordanom. Gordana nije vidio.

i to uvijek u polovini kukavičjeg pjeva. Kad sam bio mali. djed je uživao slušati kukavicu. i smrti. označila točno vrijeme. a potom N 74 . Povremeno bi stao. ako mu je predak nesmotreno nešto kupio u bućanu doca. i ugodno su se ljuljali. češeri visoko gore pod satom. Pričali su mi da je sat kupio djed kad se iz Italije vraćao poslije prvog Svjetskog rata.. Prvi put je umrla moja prabaka. toga dana dok sat ne bi išao. I doista. najviše su me zanimali češeri jer sam jedino njih mogao doseći. Zidni sat je imao sitni nedostatak. Pogotovo . sam od sebe. u kući bi netko umro. U međuvremenu. bilo je to poput šoka za mene kad sam saznao da utezi zidnoga sata ne moraju biti u obliku češera. Bila mije ne­ obično zanimljiva i kukavica koja se oglašavala na pune sate i polovice. Točno dvadeset i četiri sata kasnije kukavica bi se zaklimala.. Pronašao gaje bio u slijepoj ulici. kad je ku­ kavica bila nagnuta naprijed. i sat bi kucao dalje. Nestrpljivo sam čekao da se češeri spuste dovoljno n ih mogu opipati. ono tu­ žno i ružno u životu. jer tad je kukavica pjevala najduže. Volio sam podne. u zadimljenom mračnom dućanu iznad čijih je vrata visio natpis “Trgovina zaborava”. Čekao je poput djeteta da kukavica zapjeva i glasno se smijao plješčući ru­ kama. Trgovac je tvrdio da svaka stvar u trgovini pomaže kupcu da zaboravi ono što ga muči. a vratašca širom otvorena. Sjećam se. pa ipak kukavica nije htjela otpjevati do kraja.. uvukla se u unutrašnjost. Bili su teški i hladni. Sat je uredno bio navijen. Dražen Cukina ZIDNI SAT e pamtim ni jedan dan u životu a da sat nije visio na zidu kuhinje..Kad netko odraste u kući oca urara svakako će biti vrlo svjestan vremenske dimenzije u ljudskome životu.

nasu­ prot svome mjestu za stolom. Zato i pišem ove retke. Više se nije usuđivala skidati sat. Stolcu je pukla noga. Kad je rodbina nakon bakine smrti dijelila imovinu. daleko od kuće. moja je baka udarila glavom u kut kredenca i ostala mrtva na mjestu. Moj otac je tvrdio da su sve to gluposti. Kad je sat opet stao baka je skupila hrabrost i ponovo stala na stolac. Možda je želio da mu sat označi dan smrti. sat je pripao nama. Otac ga je objesio na zid u kuhinji. djed je umro. I dalje je jednako uživao slušati kukavicu. Pričali su i to da kukavica ima užasavajući zvuk u tre­ nutku kad prestaje kukati. Nakon djedove smrti baka se popela na stolac i posegnula za satom. zvuk je uistinu užasan. pa je vjerojatno to razlog što sat nije tišinom ispratio njegovu smrt. pala je sa stolca. Danas je sat prestao kucati u trenu kad je kukavica označavala šest sati poslije podne. otvorena kljuna i promatra me crnim očima. Često je gledao na sat. Sve su mi to ispričali dok sam još bio mali. a kad je sat stao. Sat nije imao nikakvu oznaku proizvođača. prabaka je bolovala dugo. ali djed ju je spriječio. Njemu nije značilo ništa to daje sat stao prije nečije smrti. umrli su. Nikad nisam čuo kako zvuči kad zidni sat staje. Ali kad je moj otac poginuo. pra­ djed kratko. Djed je govorio daje to zato što sat žali za umrlim. Sve do danas. i slomila nogu. Moja baka se oba puta pokušala riješiti sata. Kod nas. sat nije stao. A ja sam sam u kući. čak ni zemlju porijekla. ali je uvijek izbjegavala slušati kukavicu. Poginuo je na gradilištu. Nisam znao tre­ bam li vjerovati ili ne. Nekako joj se izmakla noga. A kukavica stoji nagnuta. Kažu da mu je os­ mijeh ostao na licu. Treći put kad je sat stao. I kažem vam.pradjed. Copyright © Dražen Cukina 1994 75 . sat je cijelo vrijeme išao bez greške. Ja to dugo nisam uspio provjeriti. Oboje su bili bolesni.

jesti lubenice i iznad svega. A pet mi­ nuta kasnije pogazio gaje auto. voziti bicikl. Ivana više nije mogla vi­ djeti životinje. tek je nejasno. točno pet minuta prije nje­ gove smrti. Uvijek je trajalo točno pet minuta. Točno pet minuta prije nego što bi uginule. Kad je mama klala piliće. voli čitati knjige (SF i krimiće) . Sjećala se kad je prvi put shvatila da ima tu sposobnost. Pogleda seku i baku. Njih je vidjela jasno i čisto.) Inače je diplomirao matematiku. Kako da ob­ jasni mami? N 76 . Imala je još pet minuta. Pet minuta. S osam go­ dina naučila je gladati na sat. sad radi kao programer u Državnom zavodu za statistiku i surađuje na Radio Kar­ lovcu kao filmski kritičar. Najednom više nije mo­ gla vidjeti svoga starog mačka. A ta je njena sposobnost vrijedila i za ljude. gledati filmove. (Bile su i na telefonskim govornim automatima. Kad je djed umirao prošle godine. Tad još nije imala ni punih pet godina. Znači. maglovito naslućivala njegove obrise. Otad je provjeravala mnogo puta.Karlovčanin Dražen Cukina (1963) je proveo godinu dana u Gornjem Mekušju i Mikšićima (a zna se što to znači) i u trenucima zatišja smišljao pripovjetke. Tek je mutno nazirala njene obrise. koljena joj klecnuše. kad je tata klao svinje. “piše sve. Vrativši se doma sve je te pripovjetke ispisao na papir i poslao FUTURI. Dražen Cukina PET MINUTA ije mogla vidjeti mamu. od popisa za plac do kompjuterskih programa. djedov lik se izgubio pred njenim očima. opet je počelo! Ivana zadršće. Kako sam kaže. Jednostavno ga nije vidjela. a na oči iskočiše suze. Sve je to Ivani u trenu proletjelo glavom kad je mamin lik iznenada počeo nestajati.

Vani se začuje zvuk eks­ plozije. da joj nitko ne bi vje­ rovao. ali nad zem­ ljom. Ivana je to sklonište zvala kućicom. tata biju možda i ošamario. Mama je govorila da mo­ raju ići u kućicu. idemo!” 77 . Pogleda na sat koji joj je tata darovao za prošli rođendan — još dvije minute. Borila se da dođe do da­ ha. Mora objasniti mami daje u opasnosti. “U ku­ ćici smo sigurniji. pomisli Ivana. “Ne idi van. ali sada su mine počele padati bliže. mama!” je­ cala je. obloženo sa svih strana vrećama pijeska i zemlje. govorila je baka. sine”. Netko ju je drmao za rame. ali kako je rat trajao. Padne još jedna mina negdje blizu njih. Više se nitko ne bi htio igrati s njom. Još tri minute. “Ne sad. bilo joj je zabavno odlaziti unutra. Njene oči i čelo vidjela je jasno. mutnu i skoro nevidljivu. Ako us­ pije zadržati mamu u kući. Nikome u selu to nije mogla ispričati. sve je više mrzila tu kućicu. ovog puta bliže njihove kuće. Kad je počeo rat izgradio je sklonište poput zemunice. Ne u kućicu. One. mama. onda možda još ima nade. neće umrijeti. Digne pogled do majčina lica. Ovo pada sve bliže. a sad joj je bilo zbog toga žao.Nikada nikome nije govorila o svojoj sposobnosti. sine. mama! Ostanimo tu. ‘Ajde. Ne van! Samo ne van! Odmahivala je glavom. brzo i jako. Ni sad se ništa nije promijenilo. Punih pet godina čuvala je tajnu. šalice u kuhinjskom ormaru tiho zazveckaše. Ugleda majčinu ruku. Ispočetka. bez mrlja. Prozorska stakla zatitraše. Obrisala je oči. Srce joj zakuca jače. Ima još malo manje od četiri minute. Čet­ nički napad je trajao već treći dan i nitko se u kući nije po­ sebno uzbuđivao. Tata nije napravio podrum u kući zbog čestih poplava. gladeći je po kosi. mama će ostati živa. Dobro je što mama ne namjerava izići. Ako se oči ne gube. To je to. Mama mora ostati u kući. naslućivala je još onaj prvi put. Mama bi se prekrižila i poslala ju neka izmoli dvije-tri Zdravomarije. molim te! Samo još dvije minute. Imala je deset godina i još uvijek joj nitko ne bi vjerovao. dakle. Ma­ min lik bio je mutan. Kuća se lagano zatresla. tu nam je dobro!” “Što ti je. Ali sad je morala nešto poduzeti. Seku i baku vidi čisto. jedino joj je jasno vidjela oči. Tada do nje dopru majčine riječi. Okrenula se. Ali znala je.

“Neću”, vrištala je Ivana. Mama ju je gurala prema vra­ tima. Još jedna minuta. Ivana se grčevito uhvati za mamin rukav. Mina padne negdje blizu, u drugo dvorište. Kuća se st­ rese. Mama uhvati Ivanu za ruku i povuče ju. Ivana je vrišta­ la, otimala se, ali mama je bila jača. Izišli su na dvorište. Mama ju je vukla prema kućici. Pos­ ljednja minuta neumoljivo je protjecala. Eksplodirala je mina, pa još jedna. Ivana se baci mami u naručje. Stisne joj glavu među svoje ruke. Vrištala je. Eksplozija ih obje obori na tlo. Ivana je ležala na mami još uvijek čvrsto ju držeći. Najprije je osjetila samo toplinu kako se razlijeva niz leđa. Potom postane svjesna boli. Mama ustane, potrči do kućice s Ivanom na rukama. Polo­ ži ju na krevet. S mukom, Ivana otvori oči. Vidjela je maminu smeđu kosu, njene usne koje su podrhtavale na rubu plača, dvije krupne suze kako se kotrljaju niz mamine obraze. Vidjela je mamu jasno, bez ijedne mrlje. Podigne ruku da obriše mami suze s obraza. Opazi nešto mutno kako prilazi maminom licu. Sa strahom pogleda niz tijelo. Umjesto svoga trupa, ruku, nogu, opazi samo mutne, nejasne obrise...

Copyright © Dražen Cukina 1994

78

Rod Serling (1924-75; padobranac u II svjetskom ratu, pisac za radio u New Yorku krajem četrdesetih) bio je vrhunski scenarist za TV i film (6 “Emmyja ” tijekom pedesetih) a neke smo njegove filmove i mi vidjeli (“Rekvijem za boksača teške kayegorije” 1963, Frankenheimerovih “Sedam dana u svibnju” 1964, “Planet majmuna” 1968). Serling je stekao slavu kultnim TV-serijalom ZONA SU­ MRAKA kojega je smislio, producirao i napisao sve epizode 1959-62 (tu je monopolizirao nagradu “Hugo” osvojivši ga pojedinim epizodama tri godine za redom) i opet 1970-72. Ovo što sada gledamo na HTV kasniji je nastavak serije pod kontrolom njegove udovice Carol. Dok budete čitali “Jedinog preživjelog” pokušajte u duhu gledati događaje — kao na TV, snimljene naročitom surad­ njom rasvjete i kamere, glumljene naročitom preciznom, suzdržanom mimikom i gestikulacijom, režirane naročitim pomalo ukočenim postupkom — pa ćete, vjerujemo, uživati u još jednom izletu u ZONU SUMRAKA...

Rod Serling

JEDINI PREŽIVJELI
Izvornik: “The Sole Survivor”, 1971. Prijevod: Mihaela Velina

ezgrapan a ipak veličanstven; golemi ploveči grad a ipak njegove su ogromne palube — što su se na pramcu sužavale u jedinstvenu točku — ostavljale dojam gracioznosti i brzine. Njegova su četiri dimnja civala stupove crnoga dima prema nebu bez ijednog oblačka. Izvidnik je prvi primijetio nešto u vodi i javio zapovje­ dničkom mostu. “Predmet u vodi,” glas mu bijaše hrapav i metalan kroz zvučnike, “dvije milje ispred nas.” Na mostu, Dežurni časnik i Kormilar pogledaju kroz svoje dalekozore. Jedva vidljiva crna točka što poskakuje na blagim valovima oceana.

N

79

“Prokleto čudno,” reče Dežurni, spuštajući dalekozor. “Ča­ mac za spašavanje.” Kormilar je još uvijek gledao kroz dalekozor. “Čini se... čini se daje u njemu jedan preživjeli.” Na most uđe Kapetan i dohvati mikrofon brodskog interkoma. “Izvidniče, ima li znakova života?” “Čini mi se da sam vidio pokrete, gospodine,” odvrati Izvidnik, “ali ne bih se mogao zakleti.” Kapetan vrati mikrofon na mjesto, pa se okrene dvojici za kormilom. “Desni bok, pet stupnjeva,” reče mornaru koji je dr­ žao kormilo. “Desni bok, pet stupnjeva.” Kapetan se okrene Dežurnome. “Tri duga znaka sirenom, gospodine Wilson,” zapovijedi. Dežurni povuče uže iznad glave. Začuju se tri moćna vala buke. Potom Kapetan pogleda kroz svoj dalekozor. Crna se točka povećala. “Dežurni,” upita Kapetan, “tko je naš najbolji čovjek za male čamce?” “To bi bio gospodin Richards, gospodine.” Kapetan spusti dalekozor. “Pozovite ga na most.” “Gospodin Richards na most,” reče Dežurni u brodski interkom. Kapetan stane pokraj mornara za kormilom, pa opet po­ digne dalekozor do očiju. “Nek’ budem proklet,” reče tiho. “Čini se daje... daje to žena.” Počne žvakati vrhove svojih br­ kova. Okrene se Dežurnome. “Nema nikakvih izviješća o nastradalim brodovima u ovome području?” Bijaše to izjava s tek nagovještajem pitanja. “Ne, gospodine.” “A ipak,” reče Kapetan polu-zbunjeno, “ono je čamac za spašavanje. U to nema sumnje.” Mladi Prvi Časnik uđe na most i salutira Kapetanu. “Gospodine Richards,” reče Kapetan, “želim da uzmete čamac s desnog boka i spustite se dolje. Uzmite Signalnoga sa sobom.” Okrene se i zaškilji kroz staklo ispred sebe — bore oko očiju stisnu se iz dugogodišnje navike. “Ići ćemo brzinom od oko pet čvorova,” nastavi. “Čamac je udaljen oko dvije milje ” Brzo načini nečujne proračune u glavi. “To vam daje sedam

80

” “Provjerite naš čamac. “Možete li pročitati ime?” upita Kapetan. “Desni bok. “Kolika nam je brzina?” upita Kormilara. ali okre­ ne se Kapetanu. Razumijete?” “Na zapovijed. Kormilar kimne. “Provjerite spuštanje. “Smanjena na sedam čvorova.” zapovijedi Kapetan. Dežurni odmahne glavom.minuta do spuštanja u vodu.” nastavi.” Dežurni iziđe van i opet pogleda preko ograde.” Kapetan se okrene Dežurnome koji je ušao za njim.” ponovi. “A ko­ liko je daleko čamac?” “Otprilike milju i pol. okrećući kormilo. što će značiti da možete otkvačitit prednje držače i otisnuti se. gospodine. Bilo kakvo usporavanje. Opet po­ dignu dalekozore. “Malo je maglovito ispred nas. “Brodski čamac za spašavanje a brodu ni traga. gospodine. Crna je točka sad već bila veličine šake. gospodine. “Zaustavite strojeve. “Zaustavite strojeve.” Onda njegov glas poprimi zapovjedni ton. “Svi strojevi polako natrag. “Svi strojevi polako natrag. “Čuli ste me.” reče Kapetan mornaru za kor­ milom. “Prokleto zbunjujuće. pa posegne za željeznom ručicom.” odgovori Dežurni. “Spušta se glatko. Dežurni pogleda preko ograde palube. Ja ću napraviti krug i pokupiti vas na istom mje­ stu. dva stupnja. “Zau­ stavi strojeve.” reče Kapetan.” Kormilar ponovi zapovijed. gospodine. Kapetane. Je­ dan jedini preživjeli — i to žena.” reče gospodin Richards i salu­ tira mu. Dat ću vam dva kratka znaka sirenom.” pro­ mrmlja.” Kapetan se već okrenuo Kormilaru. “Desni bok.” Kapetan se vrati natrag na most.” Kapetan opet zagrize vrh brka. Kapetan i Dežurni iziđu na palubu ispred mosta.” ponovi mornar. Prokleto zbunjujuće. dva stupnja.” nastavi. 81 . Brodski čamac bio je već napol visine broda. A taj čamac — ili štogod to bilo — stalno ulazi i izlazi iz te magle. smrtno je ozbiljna stvar. “Onda proslijedite. a kamoli potpuno zaustavljanje u vodi.

“Zaustavite strojeve.” reče Kapetan mračno. gospodine.” Pa se okre­ ne mornaru za kormilom. Opet se začuje glas Dežurnoga izvana: “Brod gotovo uz bok.” začuje se Kormilarev glas i ubrzo ti­ šinu dana rascijepi pulsirajući krešendo buke. “Gospodine?” “Na krmi tog čamca — vidite li nešto?” Dežurni zaškilji kroz dalekozor. sam protiv golema neprijatelja koji znači rat. gospodine — konopci otkvačeni.” zausti. Dežurni se vrati na most. “Ime.” zapo­ vijedi. “Unijet ćete to u brodski dnevnik nakon dužnosti. “Ostanite pripremni.“Na razini je vode. deset stupnjeva.” reče mornar i okrene kormilo. “Dva kratka znaka. kodovi ljudskog ponašanja koje se mora poštivati.. Ništavan i nevažan čin milosrđa.” “Nemoguće.” reče tiho.” reče nikome posebno. Stajao je otvorenih usta. “Lijevi bok. “Polako naprijed. “Potpuno nemoguće. “Vrlo nejasno.” Pogleda kroz dalekozor. gospodine.” poviče kroz otvorena vrata. “Gospodine Wilson. gospodine.” Kapetan osjeti kako mu se lice počinje znojiti. gospodine. Kapetan obriše lice. Kapetan kimne. “Brzina?” “Pet čvorova. “Dva kratka znaka sirenom. “Dva kratka znaka sirenom...” zalaje.” “Na zapovijed.” objavi. Kormilaru. gospodine Wilsone.” Dalekozor padne.” ponovi Kormilar. a ti sivi mali duhovi sumnje projuriše mu umom. Kapetan zatrese glavom kao da želi otresti te sive male duhove. 82 .” reče Kapetan. “Zaustavite strojeve. “ili se radi o nečijem bolesnom smislu za šalu. “Neka Signalni izvijesti o stanju preživjeloga. “Čamac se otisnuo. “To je posve nemoguće.” zapovijedi. Bijedni rizik..” izvijesti ga Dežurni. Bože — koji rizik. ali zastane i namršti se.” Kormilar ponovi zapovijed. Kapetan podigne dalekozor. Ali postoje zakoni koji nadilaze improviziranu krutost koja prolazi u ratna vremena — zakoni i običaji koji sežu još iz vre­ mena jedara i vesala. Zaustaviti brod ove veličine u mirnim vodama.

” “Moglo se izgubiti na moru.” reče Richards Kapetanu. “U nesvijesti. Okrenuo se na valu pa mu ne vidim krmu.” Duboko udahne i krene prema izlazu.” reče Dežurni. Kapetan se sagne. gospodine. Ovaj pokaže na svoj dalekozor. Prizor dok su se svi naginjali nad no­ silima izgledao je pomalo nadrealistično. “Sad više ne vidim ništa. a njegova je kapetanska kapa polako nestajala iz vida dok se spuštao stubama na donju palubu.. Kapetan podigne pogled prema Richardsu. “piše. nema hrane.” Ostali su ljudi na mostu gledali ravno pred sebe. “Odnešeni valovima.” Nekoliko mornara podigne nosila i ode niz palubu..” reče Richards. “Bez moje službene ovjere poslali bi vas na Disciplinski radi pijanstva na dužnosti. pa je polože na nosila. kao na nečujnu zapovijed. “Kapetane?” reče Richards. a mornari se brzo pomaknu u stranu. krivim i zgrčenim nogama starog moreplovca..” Spusti dalekozor. Mislim da bi bilo bolje da ga pogledate. “Što ste vidjeli.. “Bit ću na palubi.” Nježno prebaciše ženu umotanu u pokrivač preko ograde na palubu. gospodine?” upita Kormilar Dežurnoga. gospo­ dine. sivo i bradato. Lice bijaše blijedo. Kape­ tan zakorači kao da će krenuti za njima. “Želim biti prvi koji će razgovarati s preživjelom — tkogod ona bila. Ali reći ću vam što mislim da sam vidio — i što Kapetan misli daje vidio. Kapetan se uspravi. “Izvlače čamac za spašavanje na palubu C. pa pokaže rukom: “Odnesite ga u Bolnički. “Na krmi tog čamca za spašavanje.” “Ali odjeven je poput žene..” 83 . Kapetan priđe grupi. ali Richards ga primi za nadlakticu. čini se da piše — Titanic. ali muškarac..Ja ću potpisati. “U nesvijesti. Nema prsluka za spašavanje.. nježno povuče rub pokrivača i otkrije lice besvjesne osobe na nosilima..” reče.” Iziđe na svojim kratkim. gospodine. Jedan pokrivač — to je sve što smo našli.Pramenovi magle su se uje­ dinili i zakrilili sunce. povuče brk..” reče Kapetan zamišljeno.. ali odje­ dnom nastane napeta i potpuna tišina. nema signalnih raketa.

Richard je odmahivao glavom. “Nije to sve što je čudno, gospodine. Stanje u kojem je čamac—” zapne. Kapetan se namršti. “U čemu je stvar?” “Sav je obložen luparima, gospodine — sve do gaza. Kao daje na moru več—” Kapetan ga prekine. “Kako dugo? Hajde, recite: otkad je Titanica udario ledenjak? Daje to istina, gospodine Richards, kakvo bi trebalo biti stanje brodolomca?” Richards pogleda niz palubu taman kad su mornari s nosilima ulazili u Bolnički. “Trebao bi biti kostur, gospodine,” reče tiho. Kapetan kimne. “To je razumna pretpostavka,” reče suže­ nih očiju. Richards nije mogao naći ni traga humora ili sarkazma u Kapetanovim riječima. “Pa dolazimo do očitog zaključka, gospodine Richards,” nastavi Kapetan. “Kojega, gospodine?” Richardsov glas bijaše tih i prilično ispričavajuć, kao da on doista ne vidi taj očiti zaključak. “Zaključak je slijedeći, gospodine Richards,” reče Kapetan, a ovaj je put ispod njegova brka lebdio nagovještaj osmjeha. “Čovjek je na moru već tjedan ili dva. Moguće čak i tri. Ali to je sve.” “A ime na krmi broda?” upita Richards. “Znate što, gospodine Richards,” reče Kapetan. “Kad go­ spodin dođe k svijesti, pitat ćemo ga!” Čovjek je ležao u krevetu u brodskom Bolničkom. Vani je noć prekrila ocean. Čulo se samo brujanje ogromnih turbina brodskih strojeva, pa prigušeni koraci brodskog liječnika. On uđe u sobu, priđe krevetu i zagleda se u čovjeka na njemu. Nekoliko trenutaka kasnije na vratima se pojavi Kapetan. Li­ ječnik mu brzo priđe i pantomimom pokaže kako bi želio ra­ zgovarati negdje drugdje. Krenu u liječnikovu sobu, a on zatvori vrata za njima. “Još je bez svijesti?” upita Kapetan. Brodski liječnik zapali lulu. “Više kao daje... u komi.” “A tjelesno?” Liječnik je grickao svoju lulu, spustio pogled na radni stol, pa ga opet podigao prema Kapetanu.

84

“Mršav je,” odgovori. “Očito u šoku. A desno stopalo—” “Što?” upita Kapetan. Brodski je liječnik izgledao mračno i nesretno. “Ozebline,” odgovori. Kapetan ga prodorno pogleda. “Ozebline? U svibnju? Da vas pitam, doktore, jeste li u zadnje vrijeme bili na palubi?” Brodski liječnik kimne. “Da, gospodine, jesam.” “Jeste li vidjeli kakav ledenjak?” upita Kapetan. Liječnik odmahne glavom i nasmiješi se. “Ne, gospodine. Nijedan jedini.” Kapetan se nagne preko stola. Po prirodi nimalo sarkasti­ čan, svojom je slijedećom sarkastičnom primjedbom zapravo samo prikrivao vlastitu zbunjenost: “Prepoznali biste lede­ njak da ga vidite, zar ne?” upita. Brodski liječnik suspregne nalet bijesa, ali glas mu bijaše leden: “Prepoznajem i ozebline kad ih vidim, Kapetane — pa makar ih vidio u ekvatorijalnoj Africi!” Iz susjedne se sobe začuje tih uzvik. Obojica se muškaraca vidljivco trgnu, a onda Kapetan krene za liječnikom prema bolničkoj sobi. Čovjek je sjedio na krevetu, otvorenih očiju, zureći u pra­ zno. Polako, vrlo polako, on se okrene i pogleda dvojicu što su upravo ušli u sobu. “Osjećate se bolje?” upita liječnik. Čovjek je i dalje samo zurio u njega. Ne odgovori ništa. “Mislim da bismo trebali popričati, vi i ja,” reče Kapetan pogledavši liječnika, koji kimne i napusti sobu. Kapetan privuče stolac uz rub kreveta. Pokuša glasu dati neutralan prizvuk: “Da čujemo od početka,” reče. “Pronašli smo vas u čamcu za spašavanje otprilike u 14:30. Na čamcu piše Titanic, a u njemu ste bili vi i jedan pokrivač. Želio bih znati—” Brodsko zvono zazvoni devet puta. Brodski je liječnik u to vrijeme u svojoj sobi pregledavao temperaturne liste paci­ jenata, ali nije se mogao usredotočiti na njih, jer cijelo je vrijeme jednim uhom osluškivao prigušene riječi iz susjedne sobe. U toj je sobi Kapetan baš ustao sa stolca. U njegovu glasu do toga vremena više nije bilo ni traga neutralnosti. Osjećao

85

je samo frustraciju i bespomoćnu zbunjenost. Ni nakon sat vremena priča preživjeloga nije imala nimalo smisla. “Pa ne možete biti jedini preživjeli,” reče Kapetan, očito nastavljajući već odavno načetu temu. “Stoje s posadom, s os­ talim putnicima?” Brodolomčeve su se oči doimale ogromnima na ispijenom licu. “Ja... ne sjećam se,” prošapće. “Sjećam se samo da sam dugo plutao. Probudio sam se u čamcu... i dalje plutao.” Začuje se kucanje na vratima. Uđe brodski liječnik, gle­ dajući na sat. Kapetan odmahne rukom kao da želi dati do znanja da će uskoro završiti. “A kako se zvao vaš brod?” upita kapetan po tko zna koji put. “Titanic” reče preživjeli.. Kapetan napući usta, zadrži dah, pa ga bučno ispusti. “Ti­ tanic, kažete.” “Da, gospodine. Titanic.” Kapetan slegne ramenima, pogleda liječnika, pa opet svrne pogled na brodolomca. “A vaše ime? Recite liječniku kako se zovete.” Preživjeli pogleda brodskog liječnika. Sklopi oči a lice mu poprimi zamišljen izraz. Kapetanov glas postane gotovo neugodno glasan. “Gospo­ din se ne sjeća svoga imena,” napola poviče. “Gospodin se ne sjeća baš Bogznačega.” Liječnik mu pantomimom pokaže neka se suzdrži. Kape­ tan odmahne rukom i nastavi koračati gore dolje po sobi. “Čega se sjećate?” tiho upita liječnik prišavši krevetu. Brodolomac otvori oči. “Naletjeli smo na ledenjak. Desnim bokom. Onda... ta užasna buka — grebanje — negdje ispod.” Zatrese glavom. “To je sve čega se sjećam,” doda bespomoćno. Brodski se liječnik okrene Kapetanu. Kapetan prestane uzrujano koračati, ali na licu mu i dalje bijaše izraz pun gađenja. Kad je progovorio glas mu je bio tiši no prije, ali još uvijek obojen nestrpljenjem i gotovo prezirom. “Bili ste odjeveni u žensku odjeću,” reče. “Možete li nam to objasniti?” Tišina. “Možete li?” Još uvijek tišina.

86

“Nemate pojma?” Kapetanov je glas sad zvučao poput gla­ sa britanskog časnika na suđenju dezerteru. “Možda,” reče nakon stanke, “možda nemate ništa protiv da ja pokušam ob­ jasniti.” Čovjek na krevetu i dalje je izbjegavao Kapetanov pogled. “Možda ste odjenuli tu haljinu,” reče Kapetan, “zato da bi­ ste se ugurali u čamac za spašavanje. Jesam li blizu?” Preživjeli šapne: “Ne znam.” Kapetan priđe bliže. “Ne znate? To ste rekli? O, mislim da znate.” Činilo se da se brodolomčevo lice zbrčkalo, i sav se zgurio — kao da očekuje udarac. Liječnik spusti ruku na Kapetanovu nadlakticu i uputi mu upozoravajuć pogled. Kapetan kimne, zabije ruke u džepove, zakoluta očima, pa pogleda preživjeloga. “Još ćemo razgovarati,” reče. “Kad se odmorite. Možda će se neki od trenutno nedostupnih odgovora dotad probiti na površinu.” Okrene se na peti i napusti sobu. Liječnik se spremao krenuti za Kapetanom, kad se brodolomac bolno uspravio u polu-sjedeći položaj. “Doktore,” zazove hrapavim glasom. Liječnik se okrene. “Koja je ovo godina?” Liječnik se namršti. “A koja mislite da jest?” Preživjeli spusti glavu natrag na jastuk. “1912. Nije li? Zar nije 1912?” Liječnikov glas bijaše vrlo tih. “Pokušajte malo odspavati,” reče. “Ovdje uvijek ima nekoga ako vam nešto zatreba.” Iziđe u hodnik i zatvori vrata za sobom. Vani je stajao Ka­ petan. Liječnik se pokuša osmjehnuti. “Jako bih želio znati u čemu je stvar, Kapetane.” Kapetan pogleda zatvorena vrata. “I ja. Očito se radi o ne­ kakvoj prijevari i to velikoj. A u mome umu nema ni trunčice sumnje da iza toga stoji netko pametan.” “Netko?” upita liječnik. Kapetan kimne. “Unatoč tome — imamo nekoliko koma­ dića slagalice.” Liječnik ga zbunjeno pogleda. “Naprimjer?” upita.

87

” reče liječnik napetim glasom. “Ni zalogaja. doktore.” reče liječnik. Bio je budan. Bolničar odmahne glavom.” “Namjerom? Bojim se da ne razumijem. “Ne jede?” primnijeti liječnik kratko. “Mislim da ne razumijem. Glas mu bijaše mračan. pa se okrene i žurno se uspne uza stube. poput grobne ispovijesti.” reče. Kost i koža. gosapodine — što je u najmanju ruku čudno. čovječe. Kapetan krene prema stu­ bištu. “Govori poput mornara. “Noćna straža tek što je završila.” Pogleda niz hodnik prema vratima bolničke sobe.” Brodolomčev je glas zvučao šuplje. Izgleda posve izgladnjelo. širom otvorenih očiju. ali rat je. Brodsko zvono zazvoni jedanaest puta.” Kapetan pokaže prema zatvorenim vratima. Mala narančasta svjetiljka bacala je sjenke po sobi. Ali mornara u čijoj službi?” Polako.” Spusti pogled na netaknutu hranu. pogrbljenih ramena. Na njem je pisalo Lusitania. “Svejedno — nije htio ni zinuti. Što ako ovaj čovjek doista jest špijun? 88 . Znam da sve to zvuči vrlo nevjerojatno. “Da nas us­ pore. “Koliko je sati?” “Tek je prošlo osam ujutro. Na zidu pored liječnika visio je pojas za spašavanje. “Pitam se nije li moguće da su vašega pacijenta u taj čamac stavili s nekom namjerom. Iz pacijentove je sobe izlazio bolničar baš kad se brodski liječnik spuštao stubama. znate.” Liječnik prođe pored njega i uđe u pacijentovu sobu. liječnik za njim.” Kapetan stane jednom nogom na prvu stubu. Da nas navedu da promijenimo kurs. I opet liječnik pokuša na bezizražajnom licu pročitati — nešto.“‘Naletjeli smo na ledenjak desnim bokom/ To je rekao. ako mene pitate. Pri podnožju Kapetan zastane i za­ mišljeno se zagleda pred sebe. Kapetan se okrene prema njemu. Osjeti uzbuđenje. ostavljajući brodskog lije­ čnika da zbunjeno gleda za njim. kažu mi. Kapetane. Bolničar je nosio pladanj s dva tanjura puna netaknute hrane. Preživjeli je zurio u strop. “Nemate teka. Mršav je k’o gli­ sta. Liječnik priđe krevetu i nagne se nad brodolomcem.

kao da pokušava potvrditi nešto što već zna.” Jednim djelićem svog uma liječnik primijeti da je u sobi iznenada zavladala mrtva tišina. Kao da su strojevi utihnuli. Nagne se naprijed. sa­ slušajte me. okorjeli..” Bilo je jezivo i samo čuti ga kako to izgovara — jezivo. “Jeste li bili član Titanicove posade?” upita. dobro. Preživjeli dotakne bradu svojom mršavom rukom na kojoj su se isticale samo vene.” reče. Špijuni pristaju u kalupe. Ali Bože. uvijek nešto snuju.” odgovori brodski liječnik.. 89 . pa mi onda kažite mislite li još uvijek da je to nemoguće.” Brodski se liječnik nasmiješi — ili bar pokuša. pomisli liječnik. “Pitanje za vas doktore. “Točno. “Pa.” reče brodski liječnik nervoznim glasom. ritmička.. taj po­ gled progonjene životinje.. U sobi je vladala potpuna tišina. pomisli. čovjeku na um padnu sva­ kakve moguće opasnosti. “Ložač. naravno. ali ne špijun. Paranoja. “Sad je 1915. Na­ čin kojim je nemoguće izrekao kao da se radi o činjenici. Hladni. Brodolomčev se glas u tom posvemašnjem bezvučju činio glasnijim.” reče. “U tome sam čamcu proveo tri godine.” reče tiho. “ako želite opet na brod kad dođemo u London morate nešto jesti. na brodu tijekom rata. “Nu. “Ovaj brod zove se Lusitania. “Obo­ jica znamo daje potpuno nemoguće da ste u tome čamcu bili tri godine.” Nije špijun.” reče. Prisili se da mu glas ostane miran. Prevelike oči na premršavom licu sjajile su gotovo fanatičnim sjajem u pri­ gušenu noćnom svjetlu. kao da nikada nije ni postojala. “Kako znate da sve ovo što sam vam ispričao nije moguće? Saslušajte me.” reče.” Čovjek na krevetu okrene se prema njemu. “Pričajte. kao da je ta konstantna. pulsirajuća buka dinama nekako utonula u podsvijest i nestala. ta strepnja i beznađe — umno poremećen. Brodski liječnik kimne.Što ako zna nešto što ne zna nitko drugi? Što ako je pitao za točno vrijeme samo zato što zna da u određeni sat— Liječnik nesvjesno odmahne glavom. Ali ovaj čovjek.

” Tišina. Ali ja sam se čvrsto držao. “Tonuo je krmom i to vraški brzo. I opet taj.. Uvijek povladuj poreme­ ćenome. Nekako sam se držao.” reče napokon. A čuo se. Sigurno — ako ne stojite na palubi koja je svakim trenom sve bliže ledenoj vodi.” reče brodski liječnik pomalo besciljnim glasom. Zvi­ jezde.. mirno more.. Neku vrst himne. nestajali s treskom u vodi. Kad je čamac udario u vodu ja sam bio jedina osoba u njemu.” “To je tradicionalni zakon. pomisli liječnik. Ni škripa pregrada.” Kosturasto lice okrene s njemu..” Preživjeli kimne. Potom glasna eks­ plozija. “nisam se nikad našao u takvoj situaciji. Glas mu je zvučao prigušeno. taj zavijajući vapaj. “Pa ste odjenuli haljinu. Ni zvuka. Ni metalno cinkanje posuđa. Dok su ga spuštali jedan od konopaca je pukao i čamac se preokrenuo naglavce.. Stotine lica uz ogradu. ne mislite na tradicije i zakone. Samo žene i djeca.. taj vapaj. Rekli su da članovi posade ne mogu ući u čamac. Preživjeli je zurio u njega.” Liječnik je slušao kao opčinjen. osim plutajućih tjelesa. Kad znate da vas za tri minute čeka sigurna smrt.” reče preživjeli i duboko udahne. A onda brodolomac nastavi. “Srećom. Potom ništa .. onda odjednom otrgne pogled s liječnika i zagleda se u zid. Glasoviri.. Liječnik je čekao. “Brodski bend je svirao. “Sigurno. 90 .” reče brodski liječnik. namještaj. doktore? Mislim toliko prestravljeni da biste bili učinili sve samo da preživite? Jeste li?” Povlađuj mu. Jedan po jedan rušili su su dimnjaci. Ne čuju se ni brodski strojevi. pomisli liječnik.. Brod je počeo tonuti krmom i sve je na njemu odje­ dnom bilo u pokretu. nevjerojatna tišina ove sobe i cije­ loga broda.Na trenutak su se brodolomčeve usne micale posve bez­ glasno.” Tišina.. ležaljke s palube — sve. Mogao sam na palubi vidjeti lica. “Jeste li ikada bili pre­ stravljeni. i leševi.. Ni cvilež držača uljne svjetiljke dok se brod njiše na valovima. poput odsutna učitelja. Kad sam pokušao ući u čamac za spašavanje nisu mi dopustili. Daj mu bar to. sve je klizilo prema krmi.. “Ja jesam. “I šešir s velom kako bih sakrio lice. Pro­ gurao sam se pored tuceta ljudi i uskočio u čamac. a onda i cijeli brod.

Nisam ni špijun. Nemoguće je da ste bili na Titanicu. doktore.. “Bože moj. “Pogodit će vas torpedo. Ali znate što? Počinjem shvaćati što jesa m ” Opet ta sveobavijajuća tišina.” Odmahne glavom. “pored rta Kindale. tako ‘činjeničan' da gaje liječniku bilo teško povezati sa značenjem izrečenih riječi.” Glas bijaše tako mek.” Ustane sa stolca. “Njemački agent? Želio bih.” reče.. “Iluzija. Potonut ćete za osamnaest minuta. “Ja sam Ukleti Holandez od krvi. Na kraju ćemo ga i dobiti. beskrvna usta tek se malo izviju prema gore. nisam agent... što ste?” upita brodski liječnik.” Preživjeli se nasmiješi po prvi put — tanka. a onda—” *** 91 . dok­ tore.. vjerojatno. Ni saboter. “Mora postojati objašnjenje.. Na vječnost u čamcu za spašavanje. “Sto. posve shvatljivo objašnjenje. spašavanje.Brodolomčev glas nastavi monotonim tonom. Ne biste preživjeli pune tri godine u malom čamcu na otvorenome moru. Kost i koža. Preživjeli ustane. tako uvjerljivo o nečemu što bijaše posve nevjerojatno. Stoje čovjek rekao? Nešto o torpedu? Nešto o potonuću za osamnaest mi­ nuta? A što je bio rekao Kapetan? Čovjek je špijun. “Racionalno.” reče..” Liječnik osjeti kako mu se ruke tresu i kako odjednom teško dolazi do daha. pomalo se njišući na nogama. Brodolom. “Bože. Samo kostur pokriven tankom kožom.” reče brodolomac. zbunjen i potresen tupim glasom i skeletalnom figurom koja je govorila tako pribrano..” reče liječnik napokon. Čovjek na krevetu prebaci noge preko ruba i spusti stopala na pod. Noćna je lampa bacala sjene po stropu. “Razumijete? Mo­ rala je to biti iluzija. U međuvremenu—” Preživjeli ga prekine. dopu­ stite da vam kažem još nešto. Proklet i osuđen na prokletstvo. “U međuvremenu. mesa i kostiju. pa se pridrži za noćni ormarić. “Ne. Bog zna da bih želio da to jesam.” napokon uspije reći liječnik. doktore. vi doista jeste njemački agent. “Reći ću vam što sam. Kostur.

” Još se jače zavali u stolcu. “Ne čini se poštenim. Duhovi ono­ ga što jesmo. zapovjednički most bijaše prazan. Ako ovo doista jest njegovo prokletstvo. Kapetan je sjedio za svojim stolom.” reče liječnik. “Posebno u svjetlu činjenice da seja ne osjećam poput fantoma. Kaže da će samo on biti svjestan udarca torpeda.. Brodski je liječnik iščeznuo. Bijaše sam u kajiti. I strojevi u Kapetanovu umu preskoče nekoliko okretaja i počnu vrištati u agoniji.” govorio je liječnik Kapetanu. “To je zanimljivo. s obzirom da nitko od nas nije učinio ništa čime bi zavrijedio prokletstvo i propast. “On čvrsto vjeruje u to.” reče. Mi smo ovdje . “Baš krasno.“—a onda ga pokupe brodovi osuđeni na propast. “I posve bizarno. ruku prekriženih iza glave. Kapetan odmahne glavom. doktore.. osjećam—” Okrene se i riječi mu zamru u grlu. što bi značilo da ćemo i mi dijeliti njegovu kaznu?” Na­ smiješi se. Baš naprotiv.” reče liječnik. dok su se misli sudarale s užasom što ih je obavijao.” prekina ga brodski liječnik. ovo je Kapetan. ha?” “Ne ide to tako. Kroz prozor je ulazilo blijedo danje svjetlo dok je se noć polako predavala jutru.” reče. “Osim što ima jednu vrlo primjetnu grešku.” Potom spusti ruka na stol. 92 .” reče. “A kaže da će nas pogoditi tor­ pedo. smiješeći se. “On kaže. “Fantomi. Čujete li me na zapovjednome mostu? Čujete li—” Tri palube iznad njega. Kazaljke instrumenata pokretale su se u tišini. Kapetane. on prisili noge da ga ponesu do brodskog interkoma. Poput nekog djelomice uništenog robota. njegova kazna za kukavičluk—” “On vjeruje da jest.” Kapetan ustane dok mu je smješak polako blijedio. samo kao statisti na sceni. “Pravda poetske vrste. “Tako. Po toj logici vi i ja bismo bili—” “Fantomi.” Kapetan priđe oknu i zagleda se u sve svijetlije nebo. kao da brani slučaj pred su­ dom.” reče liječnik Kapetanov osmijehn bijaše kao uklesan. priznat ćete... igla ogrom­ nih kompasa iznad kormila išla je lijevo-desno u svojim spo­ radičnim kretanjima i zaustavljanjima. “Most. “Je li? On vjeruje u to.

on se uhvati za ogradu i po­ gleda preko nje na utihlo more..” reče Dežurni časnik. Jeste li pročitali ime na čamcu?” Dežurni proguta slinu.. “To je nemo­ guće.” Opet podigne dalekozor. “Jesam. gospodine. “Predmet u vodi pred nama. “Periskop s desnog boka!” Divlje preleti pogledom po pustoj palubi. “ali—” “Ali što?” Dežurni časnik spusti dalekozor i pruži ga Kapetanu.” odgovori Dežurni. gospodine. Njegov svijet eksplodira u bljesku zasljepljujuće bijeline. sjedobradi Kapetan uđe na most. Osjeti nevjerojatan bol. Piše. u salone nalik špiljama i blagovaonice poput mauzoleja. blistavo bijel i graciozan.” zaškripi metalni glas kroz brodske zvučnike. Prekooceanski putnički brod. gospodine. brzao je preko mirnog mora. “Smjesta spustite čamac. a onda neko vrijeme nije osjećao ništa. “Periskop!” zaurla. Sićušna crna cijev što izranja iz vode. Pa još jedan torpedo. Preživjeli se prisili krenuti kroz prazne hodnike. “Bolje pogledajte sami. niz opu­ stjele palube. Spusti dalekozor. piše Lusitania..” Visoki. ostavljajući za sobom trag pjene i mjehurića. “Čamac za spašavanje. Srebrna igla što se bjesomučnom brzinom približava brodu. gospodine.” 93 . “Nevjerojatno. “Ima li znakova života?” upita. S nje je jasno vidio tor­ pedo. “Periskop!” opet zavrišti.. “Jedan preživjeli.” Kapetan prinese dalekozor očima i pogleda. Ljudi na mostu podignu svoje dalekozore i zaškilje kroz leće. “Mislim da netko ima bolestan smisao za humor. pa se okrene Dežurnome.” reče tiho.A onda i Kapetanova kajita bi prazna.” reče Dežurni časnik. “s desnog boka!” Potrči uza stube na palubu iznad. Pokupit ćemo brodolomca. “Čini se daje u njemu jedan preživjeli. a potom i treći. I tada ga ugleda. “Stoje?” upita Kormilar. Na mostu odjekne glas Izvidnice. Došavši do palube.

Začuje se brodska sirena. Onda osjeti kako drugi čamac pristaje uz njegov. osjećajući kako se isto­ vremeno ježi i znoji. Copyright © 1971 by Rod Serling 94 . “Zaustavite strojeve. Morao je obrisati krupne kapi znoja što su mu klizile niz čelo ispod kape na kojoj je pisalo — Andrea Doria.Kapetan duboko udahne. odbijajući povje­ rovati u to. a onda zaustavljenje strojeva.” reče. dva stupnja. “Lijevi bok. “koja je poto­ nula prije nekih četrdesetak godina. Upita se koliko će dugo trajati ovaj put. A ovo je jedan od njenih čamaca za spašavanje?” Odmahne glavom. Izgubio je svijest kad su za njim posegle ruke čiji su vlasnici vjerovali da ga vuku u sigurnost. “Zaustavite strojeve. U malome čamcu za spašavanje. Mornar okrene kormilo u lijevo.” reče Kapetan mornaru za kor­ milom. I kako će doći smrt.” zapovijedi. preživjeli je promatrao kako mu se približavaju spasitelji.” ponovi Kormilar. “Lusitania .

više od svih onih drečećih natpisa iza ko­ jih se. tražilo neobičnosti. CD se prodaje izvrsno. doista je teško mogao privuci prosječnu mušteriju: TRGOVINA OSOBITIM DAROVIMA moglo se pročitati uz mnogo napora i mašte.. tako da me nesavršen natpis uopće nije odbio—naprotiv. Jer u njemu valja biti mudar i promišljen... neki otkačeni stari Kinez mogao razumijevati pod neobičnim? Akvarij s piranjama? Bizarno erotsko pomagalo? Piratskog Coltrainea iz pedesetih? O 95 . osim u bućanu doca. naheren natpis na Changovoj otr­ canoj prodavaonici svega i svačega. odlično prihvaćen doma i vani. Ja. obješena naopačke. prava avanturistkinja! Stojeći. dovraga. CD Asgard Live. glazbom se bavi kao skladateljica i instrumentalist. jer — mnoga od izblijedjelih slova nedostajala su. ne krije ništa zanimljivog. u pravilu.Vesna Gorše se bavi esefom od ‘82. U međuvre­ menu piše i literaturu za djecu: niz pripovjedaka i radiodrama. povremeno objavljujući pripovjetke u Siriusu i drugdje (“Pod staklenim zvonom”joj je prevedeno na talijanski u Futuro Europa ‘89). inače. stvarajući zajedno s Draženom Franolićem (sviračem perzijske lutnje) autentičan izraz blizak fusionu i etno-glazbi: nekoliko albuma od kojih je posljednji. dakle. izblijedio. A ja sam upravo to — vječni tragač za zanimljivim. druga su pak tužno visjela. Vesna Gorše L O Š A T R G O V IN A trcan. gotovo neprozirnim izlogom Changove patetične trgovinice. moja je mašta neustrašivo radila. tako pred nevjerojatno prljavim. mutnim. svakako ne spadam u prosječne kupce. Inače alt-saksofonistica. također u duhu esefa i fantasyja. međutim.. Osobiti Darovi? Što bi. čak me na neki način privukao.

vidim”. i svih tih opetovanih vatrometa. Pozdravio me onim osobitim servilnim orijentalnim osmijehom. po tko zna koji put. dakle. promatrajući mrlju svoga lica u zamućenu staklu izloga. pred trgovinom. razmišljala.” Pogledala sam ga bez riječi. oprostila nakon takve vatrometne no­ ći. mrmljajući. Zašto ne? Moj Art zaista je zaslužio dar pomi­ renja. a tko ne bi? Ne samo da sam mu oprostila. Stala sam pomno razgledavati izloške vješto skrivajući razočaranje. kad sam među piratskim snimkama doista pronašla Coltrainea iz Vanguarda zahihotala sam poput šiparice. neobičan dar — kakvoga je Art vještinama svojim noćašnjima zavrijedio i kakvoga je natpis Changova dućana upravo sretno obećavao i nudio. ova je prednja soba tek obična 96 . stari Chang odmah je shvatio — prestao je oblijetati oko mene. Artu veličanstvenom. iznenada posve oslobođenim onog nevjero­ jatnog pidgin-akcenta. misleći sve vrijeme na Arta. uozbiljio se i progovorio izmi­ jenjenim glasom. mehaničkim igračkama. porculanskim figurinama. impulzivno odlučujući — upravo sam mu namijenila nagradu. promatrala svoj jedva razaznatljiv odraz u prljavu izlogu zbrkanog Changovog dućančića. i strasti.Smiješeći se samoj sebi (auto-humor me nikad nije ostav­ ljao) slegnula sam ramenima..: “Vidim da tražite nešto osobito. Starinsko je zvonce svečano objavilo moj ulazak i sićušni je prastari Kinez podigao glavu s knjige koja je otvorena ležala na pretrpanom pultu. a starije Chang oblijetao oko mene poput kakva sasušenog brbljavog leptirića nudeći. razmišljala sam tako. trgovina bijaše doista prenatrpana. Sve sam mu. koještarijama. izdanjima starih časopisa. šarenim papigama u krletkama. i pažnje. pogotovo nakon one noćašnje bure ekstatične. nevjernom mome. nastavio je Chang. nevjernika.. “Kao što ste zacijelo već pretpostavili. banalnim trivijalnostima. rijetkim pićima. nakon svega tog njegovog truda. Artu čarobnom. obratio mi se monstruoznom ver­ zijom piđgm-engleskog. i silnih isprika. bezvrijednim. “Ozbiljan ste kupac. sve do samrtne iscrpljenosti i završetka snom dubokim poput smrti. ali čime? Tričarijama. objašnjava­ jući i neprestano me dekoncentrirajući.

. i ozbiljna poput smrti. draga?” “Želim da me Art zauvijek voli. naseljenim staklenkama. Ali. i želatinoznim tekućinama svih mogućih boja. nešto doista specijalno. veličina.. budući da ste mi odista veoma simpatični. naherio gla­ vu. Stražnje prostorije bijahu doista začudno različite od pre­ natrpana prednjeg dijela. ne posve bez razumijevanja (kao da sam cijeloga života navikla na takve razgovore). “Dobro”. Čime ćete to platiti? Razmislite. “Trgovanje. po­ đite sa mnom. upitao me blago: “Što vi ustvari želite. i gustim. draga.” Tek u tom trenutku postalo mi je potpuno jasno da kre­ ditne kartice uopće ne dolaze u obzir. a i poslovi odnedavna. suzdržani smiješak: “Jedva. samo mene. Pristajem da do kraja života živim u neimaštini. labirinti blistavo čistih. To želim. 97 . i potom odlučno rekla: “Ot­ kako pamtim živjela sam u raskoši i bogatstvu. tek za svaki slučaj. Čega vam se najlakše odreći?” Razmišljala sam tek trenutak. neizre­ civom siromaštvu.kamuflaža.. pristala sam. No. osmjehnuvši se. Hoće li to biti dosta?” Starac je. toliko sam spremna dati za vječnu Artovu ljubav. ispravio me. što ste spremni dati zauzvrat?” Gledala sam ga netremice. tada je odjednom zas­ tao. “Dobit ćete Artovu vječnu ljubav i stopostotnu vjernost.” Rekla sam to iskreno. navikla sam na to. “Mladošću. draga”. nevjero­ jatno urednih malih odaja. “Trampa?” pitala sam. u stražnje odaje.. iako nisam bila posve sigurna da ra­ zumijem. neprozirnim teglicama. i odvratio uz blag. kimnuo je stari Kinez. i urnama. “Dakle?” nastavio je Kinez. zar ne?” Kimnula sam šutke. zdravljem? Odlučite se. Eto. “Uredit ćemo tako. napunjenih rijetkim. “Razumijete na što mis­ lim. Chang me šutke vodio labirintom. ljepotom. Tamo ćemo se o svemu dogo­ voriti. poslušno krećući za starcem. do vrha punih zrcalasto ulaštenim metalnim policama.” “Dobro”. Želite li pravu stvar. razmislio trenutak. Da mi uvijek bude vjeran. bocama i bo­ čicama svih oblika.

i plavu za Arta. svatko je kovač svoje sreće. Svoju sam sudbu odlučno i hrabro ispila na licu mjesta i — gle čuda! — moja stola od nerca pretvorila se u dronjke! Torbica od krokodilske kože u rupavu vreću! Čekovna knji­ žica. Arta ne bijaše kod kuće.. Copyright © Vesna Gorše 1994 98 . mislim da mi ovakav mali ustupak neće odviše naškoditi. zapečaćene Artove plave epruvete. prstiju čvrsto ovijenih oko čudotvorne. zapečaćene epruvete. sve u svemu. gotovina zajedno s Guccijevim novča­ nikom vrijednim tisuću dolara — ispariše! Bosonoga. sretna kao nikad to tad!) krenuh pješice kući. da bi mi bezbrižno objavio skorašnje zaruke s nekim dugonogim poluretardiranim Barbie-komadićem. ružičastu za mene. prisjećajući se posljednje Changove napomene — “Rekla­ macije ne uvažavam” — pomislila sam: napokon. Izlijevajući tekuću plavu Artovu ljubav u klozetsku školj­ ku. začudo.Dakle. i da mi se još jednom šarmantno zahvali na svom vremenu koje mu posvetih.. kreditne kartice. dronjava (ali. nazvao je tek sutradan (dan prije nego što su mi isključili telefon) s druge strane zemaljske kugle..” Potom mi je pružio dvije dopola napunjene. za budućnost od bijede. da me vječno voli..

.K 80.R..274-756 .P. Martin . Gajeva 12. P. 41000 ZAGREB 99. Tolkien -"HOBIT" .NARUDŽBENICA---------------------------------------| IME I PREZIME________________________________________ | ULICA _______________________________________________ j MJESTO ______________________________________________ | Naručujem pouzećem knjigu-e po posebnim cijenama za čitatelje ■ FUTURE (Zaokružite naslov koji naručujete): • »J.-K ^Telefonske narudžbe: 041 . 23 .R. • William Gibson .R.K 85.’SVJETLOST PRIVIDNE STVARNOSTI" | • George R."ARMAGEDDON RAG" | Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja | Narudžbenicu pošaljite na adresu: ALGORITAM.r .

.

William Ford Gibson (1948) se iz SAD odselio u Kanadu 1968 kad je propao na novačenju. Prijevod: Goran Pavelić oć uoči Svih Svetih ona pronalazi put do nekog sta­ rog hotela u Gearyju: puteni užici s jedne strane. Predaleko je. Inače. Naslanja ob­ raz na hladno staklo kako bi promotrila najbliži toran — Skinnerova soba je tamo — koji je noćas osvijetljen bak­ ljama i šarenim žaruljama. ovdje. dala ime stilu. Tu su “krivci” Bruce Bethke čija je pripovjetka “Cyberpunk” 1983. sive ljušture velikih dućana s druge. hladan N 101 . ipak je prvi čije će ime pasti na pamet kad se spomene “cyberpunk”. i Gardner Dozois koji mu je u članku ob­ javljenom iste godine dao definiciju. uglavnom zbog trilogije NEUROMANCER (osvojila “Huga”. Campbell”).Premda ga Gibson nije izumio niti ne svojata tu slavu. s ovim nepo­ znatim ljudima koji su uzeli previše nečeg i jedan od njih stvara buku u kupaonici — a onda je netko dodiruje. “Nebulu” i “John W. ali je svejedno smiruje. Tek kad se preselio u Vancouver 1972 i nekoliko godina proživio pod dojmom bujajuće japanske dominacije na polju potrošačke elektronike počeo je pisati esef (“Fragment o f a Hologram Rose” 1977 u Unearthu) kojega će se kasnije smatrati ranim *cyberpunkom”. William Gibson SKINNEROVA SOBA Izvornik: “Skinner’s Room”. te se u Torontu dru­ žio s iseljenim protivnicima Vijetnamskog rata.

Teško usredotočuje pogled. nalikuje ptičjoj glavi. nalik teškoj kvačici. Spušta cigaru. Nesigurno se povlači. On ponovo umače vlažan zeleni kraj cigare u čašu. opasač ili narukvicu. ali nije kao Sinnerova. Naprosto gleda u nju kao da ne postoji i onda ispuhuje plavi pramen dima prema viso­ kom stropu apartmana. kako ponekad izgleda i grad viđen s mosta. “Sisvete?” Trenutno se ne sjeća te imenice. već nagla spoznaja koliko je vruća. Oblizuje usne. svijetla kana.prst na goloj koži iznad opasača na trapericama. Nije opazio oštricu. “Slavim”. boje duhana. Koža. Oš­ trica nije duža od njezina malog prsta. ali je osjetio njezino značenje. znoj­ na kao daje u stakleniku. “Živim”. zakopčana pod nepropusnom konj­ skom kožom stare jakne čiji su šavovi i laktovi izblijedili od iznošenosti i zveckanja stvarčica dok se okreće — D-prstenova. Muškarac — zapravo dječak — trepće u nju. bijela koža. učvršćuje. On trepne kad čuje “klik”. Pedeset dana”. “u ovom hotelu već sto i pedeset dana”. slinavo se osmjehuje i umače natopljeni kraj male cigare u neku far­ maceutski bistru tekućinu u čaši sa stalkom. čipka. otvara ga. s tri pre­ cizna strojna ureza koji čvrsto prianjaju uz čizmu. njezin govor iz dubine tijela i njegova se ruka povlači. U prašumskoj vru­ ćini Skinnerove jakne ona vraća nož pod opasač. Iza njega vidi da su se i ostali svalili zajedno na veliki kre­ vet. Ona palcem oslobađa oštricu i zatvara nož pritiskom o bok. “Sto. a neki od njih toliko su stari da su slike u njima samo nijanse sive boje. Oštrica nazupčane britve. klizi pod nje­ zin džemper i ispod ruba Skinner ove jakne: nije dodir taj zbog kojeg se tako trznula. metalnih zatvarača. petokrakih zvjezdica — a vrh palca joj je na rupi u oštrici noža. Od neke je tankokožne životinje i bora se poput teške svile. kaže. Zvuci iz kupaonice sve su strašniji. Oštrica i drška su od uglačanog nehrđajućeg čelika. kaže. a okolo je rupa koja palcu daje uporište. i povlači iz cigarete. 102 . Bi li u njima mogla pronaći tu životinju? “Ovo je dobar hotel”. Ona se prisjeća mirisa časopisa žutih hrbata u Skinnerovoj sobi. I nje­ gova je jakna kožna. spremna. ali kao da ih nitko ne čuje.

Ugledala ih je kako izlaze smijući se. kožnih suknji. rezultat je amorfan i začudno organski u pojavi. njezina se prašnjava crna jakna utopila u sjajniju crninu svilenih trikoa. ali je našla samo teški očaj. zveckavima poput nakita. most je magnet za nemirne i neizvještačene. s dizalima brončanih vrata i posuda s pijeskom. iz dva “mercedesova” taksija. ovu nasađenu mrežastu kutiju od dvostrukog sloja prešane iverice. “Sto pedeset dana”.. zadnjeg desetljeća u pro­ šlom stoljeću — gledan kroz nekakav napukli kaleidoskop kućne izrade. obloženi su prozirnim materijalom čija snaga istezanja daleko nadilazi originalni čelik. koraljne izrasline koju drže ug­ lavnom smjese ugljikovih vlakana. tko god to bio. svjetlom baklji. Danju. pijani. u visoko mra­ morno predvorje sa sagovima i ogledalima i ulaštenim nam­ ještajem. zupčaste. podsjeća na ostatke kupališne promenade u Brightonu. U zadnje vrijeme Skinnerov kuk ne može izdržati prvih dvadeset prečaga na ljestvama. Divi se ljudima koji dodaju strukturi.Došla je ovamo naći bilo što. Prošla je pokraj kićenih odora vratara. Sekundarna konstrukcija pojavila se u pojedinačnim dijelovima. Divi se onome.. vlažnim usti­ ma. gledan s gradskim tornjeva. savijene preko bolno prelijepog oblika kojega on više ne vidi: krivulje 103 . diže se i spušta po zupcima masne. njihovih plinskih maski. “U ovome hotelu”. osvijetljen božičnim žaruljama. krzna. neki su dijelovi ojačani crnim i neprobojnim ugljikovim vlaknima. kaže on. jako zahrđali. Neki dijelovi prvobitne strukture. bez postavljenog plana. recikliranim neonkama. a korištene su sve zamislive tehnike i materijali. Izgleda poput žute plastične košare sezonskog berača trešanja. zapravo. Noću. koji je napravio ovu sobu. Viri u njega kroz otvor na podu. čelične grede nalik sićušnoj uspinjači. neki su omotani privremenim podvezima od napete i zahrđa­ le žice. Most održava cjelovitost svojega raspona unutar zbrke sekundarne konstrukcije. u pari. tako da još nije sišao isproba­ ti dizalo koje je Afrikanac zavario za toranj načičkan zako­ vicama. olabavljenim. obogaljenost duha koja i nju muči iznutra i možda je zato sva u znoju. čizama s mamuzama.

Lewis Leathers. svaki segment drugačije boje. Ona mu donosi hranu.464 žice debljine olovke. 17. zidovi su od šper-ploče. San Fran­ cisco. pro- 104 . kaže joj on. šatori s priborom za vatromet. saloni s igrama. Jakna je starija od nje. razmišlja. Grad se može vidjeti kroz sredinu od čistog žutog stakla. Ne može se sjetiti kada je prestao razlikovati reklame od programa. Veći indeks od­ bijanja svjetlosti od aluminijske folije. Činjenice. To je njegova soba. omekšani s desetak slojeva bijele lateks boje. Žlicom ga hrani iz restoranskog pribora na kojem je utisnuto 1952. Japanske limenke koje se zagri­ javaju kad se povuče otvarač. Katalitična grijalica. Ponekad se sjeća kako je gradio sobu. Vjerojatno je ukraden. Nikad ne uključuje zvuk. streljane.velikog kabela usađenog u njegovo čelično sedlo. Sjećanje svjetluca poput tekućeg kristala. stari dio. Njegova je soba pet na pet metara.464 žica po kabelu. slabo osvijetljene police nakrcane od godina vlažnim časopisima za muškarce. Pitanja koja mu postavlja. Tko je izgradio most? Svi. obojeno staklo. Spužva prekrivena ovčjim krznom i preko njega plahta. most. činjenice i lica koji se ne povezuju. Koliko dugo živiš ovdje? Godinama. Kosti mosta. Ne za­ boravlja odškrinuti prozor. Njegov krevet. Odjeća mu visi na neprikladnim čeličnim vješalicama za odijela. zalogajnice chilija . poput napola naslućenih pokreta u akvariju: život je tu. Djevojka nosi njegove jakne. njegove napete tetive. prostorije neprijavljenih pro­ izvođača umjetnih zubala. Pokrivači. Ona pita gdje je to. saloni za tetovažu. Visimo na čeličnoj kosti. čučeći bosa na sagu kojega je uzeo iz srušenog bloka ureda. Gleda slike u National Geographicu. kaže ona. načinjenog od 17. ušarafljenim u pravilnim razmacima na jedan zid. izgubljene su u sraslim snovima. Ulica Great Por­ tland. Prozor je okrugao. pumpa Colemanov oljušteni crveni spremnik. ljepoti kabela. Stalna igra slika na ekranu od tekućeg kristala je čudno utješna. Sada se često osjeća kao praznina kroz koju se prevrću či­ njenice. Sićušni televizor na pokrivaču preko njegovih grudi nastavlja svoju bedastu emisiju. Djevojka mu gaje donijela. Ne.

Skinner izranja iz sna o biciklu prekrivenom luparima i vidi da se djevojka vratila. kolibicu s tri stolice isturenu daleko nad bezdan. brijačnice. Dugo je stajala. kineske prodavaonice povrća. kladionice. Neonke pokupljene iz ruševina Oaklanda. Prije tri mjeseca. pokušavajući shvatiti ono što je vi­ djela. Pjenasta guma. Kasnije je izgradio zalogajnicu. pokraj dječaka koji je prodavao požutjele džepne knjige bez korica i kafića pred kojim je sjedila slijepa papiga lančićem privezana za metalni stalak i kljucala svježe odrezanu pileću nogu. ljubavni hoteli. gledala i onda ušla. Objesila je njegovu kožnu jaknu na odgovarajuću vješalicu i sada čuči na svojoj strunjači od crne spužve iskrzanih rubova. Ljudi su se smijali. područja osebujnih fantazija koja pružaju utočište nepobrojanom stanovništvu nesigurnih prihoda i sumnjivih zanimanja. Bicikl. Zurila je u otvor pećine. ogledalo. ta slučajnost. tvornica tortilla. Lupari. proda­ vaonice raznog pribora i barovi. travari. tkanine sa šljokicama. kapajućim posudama. Sjećanje: čovjek imenom Fass potegnuo je konop i izvukao bicikl s kojeg su se objesile alge. jetkano viktorijansko staklo. i vidjela prodavače voća — s robom poslaganom na deke osvijetljene karbitnim svjetiljkama i dimećim. Iznad njih. krom potamnio od morskog zraka — svo to ludo bogatstvo. štandovi sa sushijem. zalagaonice. To su snovi o trgovini. dućani s pićem. tunel nadsvođen nesigurnim brdom straćara koje se penju prema prvom od tornjeva s kabelima. ulaštene mjedi. napravljenu od super lje- 105 . I ona je došla iz toga pravca. Zemljoradnici s obale. mramora. prema vrhovima tornjeva koji drže kabele. a njihov položaj općenito odgovara prostoru prvobitno namijenjenom za kolni promet. Površine od šper-ploče. štandovi s wontonom. štandovi s hrenovkama. tropsko drvo. Fass je odnio bicikl. Paru što se diže iz lonaca na kolicima uličnih prodavača. uzdižu se zamr­ šene nastambe. stapaju i tope u magli. kiropraktičari. na­ brane plastike. Kako se uklapaju. prvi je put došla na most za vrijeme ma­ gle. pokraj zakržljalih borova Little Rivera i Mendocinoa i izobli­ čenih brežuljaka Ukiaha prekrivenih hrastovima.davaonice meke za ribolov.

prolijeva jušnatu vodu u zahod. “Europa. izbacujući otpad u zaljev. kaže on. nekako zadovoljno. Okrugli prozor okreće se u svojem hrastovu okviru. i njegove oči govore da se ponovo izgubio. Kad je ponovo zaspao. nema tamo ničega. Prečke do otvora izrezane su iz dasaka i obojene istom bijelom bojom kao i zidovi. na drugoj je izblijedjela narančasta vjetrulja. ona pušta vodu iz cijevi što dolazi iz spremnika na krovu..pila i lanaca. kaže ona. Oslobodi zasun. između svojih stopala. U biti. savijenih u naku­ pinama. Kaže joj neka odškrine prozor. usta punih juhe. Ulica Great Portland”. ostao je samo slomljen lanac i par ostataka dasaka što su se još uvijek držale galva­ niziranog čeličnog zida brijačnice. riba lonac. u vodu. Ljudi su dolazili. Promatra je kako pumpa spremnik Coleman. Podiže pogled prema njoj. Ona otvara ormarić s konzerviranom hra­ nom i pregledava limenke. Noću je spavao sklupčan iza šanka. iza bli­ jedih ruža na kretonskoj zavjesi. Jednu koristi kao vješalicu za ručnike. “Bio sam tamo. Kad je gotov. Podigni poklopac glavom: oči su ti u ravnini s gale­ bovim izmetom.. ako mu postavi pitanje. Guta juhu. “Prije devalvacije.. i Fassa s njim. Pretpostavlja da je nekad imao plavu kosu. “Pariz”. pere žlicu. On kaže “ne”. Kima gla­ vom. žlicu po žlicu. prolaze kroz strukturu.” Vjetar uzdiše pokraj prozora. I u Londonu.” pokušava ona početi. ali nema riječi da opiše kako se osjećala. stajali na rubu i gledali dolje. Pomaže mu do starog porculanskog zahoda bez kotlića. Hrani ga juhom.. briše 106 . Jednog jutra mjesto je nestalo. Treba jesti. a bicikl je visio nad malim šankom. Htjela bi mu ispričati kako je otišla u hotel. Djevojka ga pita je li gladan. On kaže “ne”. Zidovi su bili oblijepljeni razglednicama. Gravitacija obavlja ostalo. Tisuće savitljivih prozirnih cijevi. Ravni krov od katranske ljepenke i dvije podignute motke: na jednoj leprša poderana zastava Konfederacije. Pita ga da li je jeo. Ona pomišlja da se popne na krov. ali sada nije sigurna kakvo je pitanje. “Što s Europom?” Ponekad će se ovako naglo usredotočiti na stvar. ona zatvara spremnik Coleman. Prodavao je kuhane dagnje i meksičko pivo.

Ne znam. Spušta poklopac. do prvog nivoa. Oblači njegovu jaknu i provjerava je li nož još uvijek zakopčan iza remena. “Star. zavezuje ih. utržive krši grada. (Bliže Oaklandu. Kao da ju je netko ispilio iz umornog javnog plovila i dotjerao je do krajnjeg ruba stru­ kture. mrmlja nešto o četkicama. pije kavu i promatra je kako puši Kools.” 1 07 .) Maria Paz ima oči poput škriljevca i tetovažu plave lasta­ vice na unutrašnjoj strani lijevog nožnog članka. nalazeći prve prečke ljestvi nogama. Spušta se drugim dizalom. spušta se pokraj lica tornja načičkanog zakovicama do žute košare dizala koje čeka. “Koliko je star?”. pali ih kromiranim Zippom što ga vadi iz torbice. Sjedi s Marijom Paz. puzi nadolje niz lice tornja. šper-ploče. Svaki put kad ga otvori. jednu za drugom. Priča Mariji Paz o Skinneru. u beskrilnoj tjelesini “Boeinga 747” nalaze se kuhinje devet tajlandskih restorana. dijelova od emajliranog čelika spojenih od oklopa mrtvih hladnjaka.lonac i žlicu. sprema ih.. halogene žarulje bacaju sjenke šiljatih biljaka na plastiku. pita ona. Maria Paz puši Kools. oštar zapah ben­ zina prodire kroz tople mirise kave i prženih jaja. Podiže poklopac na podu i izvlači se. staklenik. Slomljeni plastični okvir njegovih naočala zalijepljen je srebrnom trakom za kana­ lizaciju. ovješene crne i crvene žice sa štipaljkama. medvjeđih ramena zgrbljenih pod ofucanim kaputom od tvida. crnu kutiju. Odlazi u pravcu Oaklanda. Prostorija ima teksturu starog trajekta. Gleda prema gore i vidi ogromni kabel koji se spušta iz poda Skinnerove sobe i iščezava kroz napetu i svjetlucavu mliječnu plastičnu opnu. Stidljivo se smješka dok prolazi pokraj nje.. Dizalo cvili. Nalazi Mariju Paz u kafiću čiji prozori gledaju na sivu zoru zaljeva. Vidi čovjeka kojega Skinner zove Afrikanac kako joj prilazi uskim nogostupom. pokraj ljestvi koje ona više ne koristi. pazeći da ga ne probudi. običnim čeličnim kavezom. Nosi nekakav metar. potamnjeli ulubljeni lak preko tvrdog drva. Navlači visoke tenisice. pokraj kolaža od plastike. pokraj polica sa starom odjećom i raširenih pokrivača. Na dnu tračnice velikih zubaca ona izlazi.

” “Promet?” Maria Paz se smije. Belgijski pro­ izvođač poklonio je pun brod greda od ugljikovih vlakana. “Nisu imali gdje živjeti.. Grupe uličnih čistača kotrljale su se gradovima i vraćale na most s gomilama odbačenog građevinskog materijala. Iskopali su tu­ nele ispod zaljeva. kroz vje­ trom naborane plastične pokrove. Doseljenicima je bilo dopušteno ostati. Nije to bilo lako stoljeće. živjeti ovdje... muškaraca i žena neobuzdane energije i nadarenosti. Koliko si dugo na mostu?” “Tri mjeseca?” “Rođena sam ovdje”. Jedne noći ljudi su došli. znaš o njima?” “Ne..” Maria Paz se os­ mjehuje. pjevali i gradovi su vidjeli da svijet to promatra. Vraća se pri ranom svjetlu što sjaji kroz prozore.“I živi nad sedlom kabela na prvom tornju?” “Da. hrana i lijekovi.” “Od onih dana kad su ljudi došli. iz gradova. a i sam koncept nacija-država bio je sve upitniji. Most nikad ne spava. “Skinner? Misliš da je onda došao?” “Možda.. Most je bio već tri godine zatvoren za promet. Most i njegovi stanovnici postali su turistička znamenitost.” “Zašto su došli?” Maria Paz gleda je preko Zippa. ja­ panski zračni most. Nacionalno poniženje. Amerika je sasvim očito bila u opadanju. “Previše automobila.” “Vrhovi tornja. ali 108 . Gradovi su imali svojih teškoća za rješavanje. ako je star koliko ti misliš. Bacili su betonske prepreke u zaljev. bez znaka. Zora je svanula. Zatvorili su ga prije devalvacije. Među njima bilo je poduzetnika. Zaboravite na vodene topove. Nije bilo novca. Bez plana. Popeli su se na tornjeve. kaže Maria Paz. Lanac je pao. Za aute. umjetnika. Pošiljke suvremenih ljepila stigle su iz Japana. na mostu. Popeli su se preko za­ preke od lanca.. bili su tu. za maglevije. žao nam je. Svijet je promatrao kad su počeli graditi. most je prestar. rođenih političara.

Skače. koje vode do njegove sobe. negdje gore. za jedan bes­ krajni trenutak. naravno. ili ga čuje u snu. tada mladog. Tamo je. “Podešavam četkice”. ne bro­ jeći. kako čuči u svjetlu što ga baca žarulja u mrežici. Gleda u nju s izrazom isprike. povlače se. ubadajući uskim vrhovima čizama u karike lanca kao da je odjednom izgubio težinu — kao da lebdi. Uvijek drži jednu ruku ijednu nogu na ljestvama. Dolazi do prvog dizala. Pločnik pod njezinim nogama pokriven je papiri­ ćima od guma za žvakanje i spljoštenim filterima od cigareta. Na mostu je. kaže. Izlazeći iz kaveza. Iznad. Prvi je. pijanac pjeva. Stiže do kraja jednih ljestava. Slaba kiša pada. dok se ona uvlači kroz otvor. Razmišlja o priči i pokušava zamisliti Skinnera. rekao joj je Skinner. na iskrzanom smijehu svih njihovih pluća. Skinner je to sigurno radio tisuće puta. trči prema 109 . a policajci okli­ jevaju. Razmišlja o Europljanima u hotelu na Gearyju. vidi Afrikanca u kaputu od tvida. ali zveckanje kromiranih dijelova na jakni ga ometa. U Skinnerovu snu sad svi trče naprijed. glasom gustim od sna.ovo je mirno doba. ručno napra­ vljenih prostora. na dugačkom žutom kabelu. trči. a motor njegova dizala složen je oko njega na svježim listovima novinskih napisa. kaveza. prema glatkoj krivulji kabela. a Skinner se penje. pokraj osobnih života njezinih susjeda. Iza njega uzdiže se huka što zaglušuje megafone po­ licije i Narodne garde. Čovjek slaže ribu na tucani led u drvenim kolicima. spava. jer nešto kaže. ne misleći. “Popet ću se. Svakako nije njezino. i naslanja se na šipke dok se ono diže u svojem pokrpanom tunelu. te noći kad su zauzeli most. dok Skinner prima hladnim prstima karike zaprečnih lanaca i počinje se penjati. Maria Paz otišla je s muškarcem kojeg je čekala. dug je to uspon.” Uspinje se ljestvama. stalno brujanje televizijskih helikop­ tera sa svjetlima i kamerama. Tamo je. skrivenih iza zidova sićušnih. pažljivo prelazi na druge. novom i sjajnom. diže se na krik gomile. kratke. Po­ kušava se kretati što je moguće tiše. ne misli o to­ me gdje si i ne gledaj dolje. misli ona. Možda je to ime neke žene. s kožnom jaknom. na vrhu.

. Penjali smo se iznad helikoptera.. Pjevali smo.” “Što se onda dogodilo?” On se smiješi. “da. Po kiši. a obrazi su mu mokri od kiše. kao jedna.. Kašlje od kave. A negdje daleko u noći. kaže on. Mahali smo im.Oaklandu. obgrljeni rukama. “Prošetala sam. Na kiši.. Oči mu se šire. drži je. “Da”. briše usta nadlanicom.. i teku dalje. “Skinneru. na oaklandskoj strani. “ne... Toga se sjećam. kaže.. Ne idem nikuda.. “Sunce je izišlo. penjali smo se..” Donosi mu kavu u teškoj porculanskoj šalici koju voli. 1 10 .” Nasmiješio se. ponekad se ne sjećam.. s vrha. dok se zapreka od lanaca treskom ruši iza njega. Gore. grle se na sredini mosta. Kuha kavu na spremniku i vidi ga kako otvara oči. dvije izgubljene vojske. Popeli smo se na vrh..” “Jesi li ti izgradio ovo mjesto. Ima kave. oči nemaju usredotočen pogled.. druga za­ preka pada i oni se susreću.. “Sanjao sam.. pjevaju nesuvisle himne bez riječi. Skinner je s njima. prvi penjači počinju se uspinjati na tornjeve. kaže. “Mislio sam da si otišla”. ona mu pomaže piti. jesi li bio ovdje kad su došli iz gradova? Kad su zauzeli most?” Gleda u nju s čudnim izrazom. Skinneru? Ovu sobu? Sjećaš li se?” “Ne”.” Copyright © 1993. neki su ljudi pali.” “Ne sjećam se. U zoru. pjevali smo. Ugledali smo grad..

kad je sredinom šezdesetih žanr “adult fantasy” (“bajke za odrasle”). Robert E. pa je zatim u suradnji s Linom Čarterom napisao još niz romana baziranih na Howardovim bilješkama i fragmentima. 1934 Prijevod: Branko Imenjak onan putuje preko savana na jugu crnih kraljevina. Da stvar bude čudnija. izišao iz geta žan­ rovskih časopisa u svijet knjižarskog nakladništva.Može li pisac postići više nego da neki njegov lik postane institucija (napr. Robert Jordan. Daljnje tekstove o Konanu pisali su offutt. od kojih je samo 17 stiglo biti objavljeno za njegova ži­ vota. 1932-36 u Weird Talesu. tko pismen danas nije čuo za Konana — pa makar preko filma koji je lansirao Arnolda Srafncigera (pardon. neki ga zovu i “mač i magija”. Ovdje ga već odavno poznaju te Lav Amra bez te­ škoća stiže do obale po kojoj je nekoć pustošio s Belit. Tarzan.)? Robert Ervin Howard (1906-36) je u nekoliko kratkih godina karijere imao vremena napisati samo 21 pripovjetku o Konanu Barbarinu. šala!) među holivudske zvijezde. zatim je sam deCamp proširio nekoliko Howardovih nedovršenih pripovjedaka. Sherlock Holmes. pripada piratima 111 C . Pa ipak. Prvi roman o Konanu napisao je fan Bjorn Nyberg uz pomoć Spraguea deCampa. No od Belit je sada na Crnoj Obali ostala samo leg Brod koji se nakon nekog vremena pojavi nadomak kopna na kojem Conan sjedi bruseći svoj mač. a dalje je bujica (da ni ne spominjemo stripove). itd. Steve Perry. Howard BAZEN C R N O G A ST V O R A Izvornik: “The Pool of the Black One”. Konanska slava je nahrupila tek 30 godina poslije Howardova samoubojstva (povodom majčine smrti).

brujanja snasti i pljuskanja valova. naviknut na čvrsto orga­ nizirane vojske Hyboreanskih kraljeva.Barachanskih otoka. Sancha. Voda se u potocima slijevala s njegovih širokih ra­ mena niz mišićave ruke. on nalazi da alternativa prerezanom grkljanu leži u pokušaju da prepliva Za­ padni Ocean. On prođe prstima kroz svoju raspuštenu crnu grivu. koje je upravo guralo svoj zlatni disk nad ocean. uspentra do kože mokra prilika. koji je obuhvatio cijelu četvrtinu kompasa. ne zaslijepi oči. Ona sjedne. Klisnuvši iz jedne neobično gadne situacije na piratskom sastajalištu kod Tortage. pogleda prikovanog na ogradi. preko koje se. 1 12 . na njeno iznena­ đenje. Oni su također čuli za Conana i pružaju dobrodošlicu njegovom maču i iskustvu. Bila je lijeno svjesna toga daje posada promatra s gorućim zanimanjem sa srednje palube i prednjeg kaštela. raskošno protegne svoje gipke udove te se udobnije smjesti na hermelinom obrubljenoj svili rasprostrtoj na karakinoj krmenoj palu­ bi. On je u tridesetim godi­ nama kad se pridružuje Barachanskim piratima. Njene se tamne oči ra­ šire. njegov pogled ne napusti njenu gip­ ku priliku. porijeklom iz Kordave. Uljez joj je bio nepoznat. a crvene joj se usne iznenađeno rastvore. No u tom trenutku do njenih ušiju dopre zvuk različit od škripe greda. 1. sa savršenim samopouzdanjem i potpu­ nim optimizmom. baš kao što je također bila svjesna da kratka svilena suknjica skriva malo njenih obilnih oblina od njihovih požudnih očiju. “Odakle dolaziš?” Dok je činio pokret rukom prema moru. To i čini. baš kao i njegov zlatnom kopčom ukrašen širok pojas za koji je bio obješen ukoričeni mač. “Tko si ti?” upita ona. Stoga se drsko nasmiješi i odluči da još malo odrijema prije no što joj sunce. a plave mu oči zasjaju kad spazi djevojku. međutim. delikatno zijevne. obasjan zlatnim suncem izgledao je poput velike brončane statue. Njegov je jedini komad odjeće — par kratkih svilenih grimizno crvenih hlača — bio potpuno mo­ kar. s kojima ostaje izvjesno vrijeme. Conan je. Stojeći kraj ograde. te mu se organizacija Barachanskih bandi čini tako opuštena da su mogućnosti na­ predovanja vrlo ograničene.

Crne mu se obr­ ve spuste preko stisnutih očiju.” “Ah!” drugi se sad pažljivije zagleda u njega. Odakle dolaziš?” Conan mišićavom potamnjelom rukom pokaže prema is­ toku. na daskama se začuju brzi koraci. visok kao i Conan. koji su nastavali Barachansko otočje južno od Zingaranske obale. iako je bila navikla na divljenje. Sancha ponovo naćulji uši. nikad nije čula zingaranski jezik izgovoren neznančevim naglaskom. “A kako si dospio na moj brod?” Glas je bio nabijen nepo­ vjerenjem.” “Aye!” Kapetanova je mračna taština bila polaskana činje­ nicom da čovjek zna za njega. “Dođavola momče. Ti su ljudi većinom bili mornari iz Argosa.” drugi mirno odvrati. tko si ti?” ne baš prijateljskim glasom upita ovaj. Bio je visok čovjek. Prije no što je stigao odgovoriti. Uokvireno čeličnim šljemom lice mu je izgledalo tamno. a tanka usna neugodno izvije. Kapetan karake je piljio u stranca. ozbiljno i nalikovalo licu ptice gra­ bljivice.” “Plivajući!” gnjevno uzvikne kapetan. šališ li se ti sa mnom? Daleko smo od obale. ne skidajući zgr­ čene prste s drške mača. “Ovaj se brod zove Ništarija. praćeni manjim brojem pripadnika drugih narodno- 1 13 . prema tome.” Jedva primjetan osmjeh dotakne Conanove usne. zbunjena otvorenošću njegovog pogleda. prateći modu Zingaranskih velmoža.“Jesi li vodenjak. “Dolazim s Otoka. “Dakle jedan od onih Barachanskih pasa. gdje je izlazeće sunce zlatnim sjajem obasjavalo hori­ zont. “Pseto. ti bi trebao biti Zaporavo. Njegov oklop i odjeća bijahu bogati i urešeni. iako nešto lakše građe. Ne bijaše puno ljubavi između Zingaranskih pobunje­ nika i odmetnika. “Plivajući. Ruka mu nikada nije bila predaleko od drške mača. zbog toga su ga ljudi i prozvali Soko. da tako izranjaš iz mora?” ona upita. Malo je bilo blagonaklonosti u pogledu koji je uputio Conanu. “A znaš li ti tko sam ja?” njegov ispitivač upita. “Ja sam Conan.

sti. No ipak. I zapamti. “Zaradit ćeš svoje uzdržavanje.” “U ovim vodama ima morskih pasa. na usnama mu je titrao smješak. mirno kao da je na palubi vlastitog broda. Zaporavo se namršti. Bez oklijevanja. no ipak mu tip nije davao nikakva povoda.” progunđa Zaporavo.” Izgledalo je da se smiješak još više razvukao na Conanovim tankim usnama. kako je on to rekao. “Krenuo sam u prnjavom čamcu. “Sto tražiš ovdje?” naglo upita Gusar. “Zašto bih se opterećivao svakom bezimenom skitnicom koju izbaci more?” zareži Zaporavo. lagano iznerviran slijeganjem moćnih ramena.” odgovori Conan. “Prošle noći. ali i bez žurbe on se ok- 1 14 . baš kao i Zingaranski pirati. iako se može reći daje bilo puno sigurnije u sebe no što bi se to Zaporavu svidjelo. izgledom i ponašanjem uvredljiviji od svojih riječi. dok sam ja zabrzao plivajući. pa sam ostavio bijednu kadu neka tone. izbacilo more. no ovi potonji su čuvali dostojanstvo svoje profesije nazivajući se gusarima. Jedna bi ih riječ nagnala da skoče na gornju palubu u oluji ma­ čeva koja bi nadvladala čak i takvog ratnika kakvim se ovaj stranac pričinjavao. nađoh uputnim napu­ stiti sastajalište kraj Tortage. Nje­ govo ponašanje nije bilo uvredljivo. ovdje je jedini zakon moja volja. Stajao je prekriženih ruku. on nije mogao znati što krije budućnost. U samu zoru primijetih vaša jedra.” krikne Soko. prije izlaska mjeseca. Neznanac mu se nije sviđao. te veslao i palao vodu cijelu noć. koje je poslu­ žilo kao odgovor. Zastao je te tako izgubio i svoj brod i svoju vlast i svoju djevojku i svoj život. “Skidaj se s kaštela. Bacivši letimičan pogled na srednji dio pa­ lube primijeti da mornari napeto prate sve što se gore zbiva. te je za njega Conan bio samo još jedna ništarija. Pljačkali su trgovačko brodovlje. a u očima nije bilo ni tragaa zabrinutosti. napadali Zingaranske obalne gradove. Neke od ovih misli prostrujaše kroz Zaporavovu glavu dok se igrao drškom svoga mača i mrko gledao ovog nezvanog go­ sta. “Na brodu je uvijek potreban još jedan dobar mornar. koju je. Conan nije radio ništa po čemu bi se moglo zaključiti kak­ vi bi njegovi osjećaji mogli biti. dok su Barachance zvali jednostavno piratima.” dru­ gi odgovori bez ljutnje. znajući istinitost te tvrdnje.

Daje napao kape­ tana. svaki njišući pokret predstavljao uvredu. I u ovakvim slučajevima postojala su određena pravila. no sada će mu ipak dati poštene izglede protiv samo jednog gusara izabranog da ih predstavlja.rene i spusti na srednju palubu. No njeno je poznavanje takvih običaja bilo prilično mršavo u usporedbi sa Conanovim. koja se. On ispruži svoju mršavu bradu iz tog nevjerojatno zlog lica ispunjenog ožiljcima. Sada će biti stavljen na kušnju koja će odrediti njegov budući položaj u posadi. savršeno staložen. Zastao je i zna­ lački odmjerio krug oko sebe. “Tamo se rađaju psi koje nazi­ vaju ljudima. Barachancev pokret bijaše brži no što bi ga oko moglo pra­ titi. On se lagano nasmiješi prijetećim prilikama koje su mu se polako približavale. te Zingaranac odleti kroz zrak i pa­ dne sav skršen pokraj ograde. polugoli. Conan se okrene ostalima. “Baracha. tokom kratkog razgovora. obučeni u šarenu. baš poput njega samog. Način kako je zapo­ čeo igru draženja bijaše primitivan. Nije se osvrnuo za Sanchom. 1 15 . ha?” zareži ovaj. te je znala da će draženje biti brutalno a vjerojatno i krvavo. Njegova maljolika šaka se stravičnom brzinom srazi s bradom svoga mučitelja. Pomorci podigoše svog druga kojem se slomljena čeljust tužno objesila a glava neprirodno bila na­ gnuta u stranu. okićeni draguljima koji su svjetlucali u nauš­ nicama i na drškama bodeža. Osim opasnog sjaja u njegovim očima. Mi iz Bratstva pljujemo na njih — Vako!” On pljune u Conanovo lice i maši se mača. Svaki je pogled. Iako je Zaporavo na kaštelu već zaboravio stranca. svilenu katranom na­ topljenu odjeću. Bila je navikla na takve scene. Čovjek koga su izabrali za taj posao se progura kroz go­ milu — žilava ljudeskara. sirov i grub. posada ga opkoli — svi od reda Zingaranci. Kad se spustio na palubu. sva pretvorila u oči i uši. cijela bi mu se posada bacila na vrat. No kušnja je bila gotova istom brzi­ nom kojom je i počela. Bili su željni drevnog sporta zvanog draženje žrtve. držanje mu ostane potpuno nepromijenjeno. Sancha je s napetom pažnjom promatrala. s grimiznim povezom omotanim oko glave poput turbana.

” nasmije se pirat. samo je povećalo poštovanje koje su prema nje­ 1 16 . sam u svojoj strogoj veličanstvenosti na krmenoj palubi. Tada na nju padne Zaporavova mrka sjenka i teška ruka posjednički pa­ dne na njeno vitko rame. tuce peraja zasiječe vodu oko njega. zadobio sav njihov novac i oružje i kroz šalu im ih vraćao. nije mogao ni zamisliti da bi mu neki od pasa pod njim mogli pred­ stavljati nekakvu prijetnju. Zaporavo je počinio grešku mnogih autokrata. očiju ispunjenim žarkim zanimanjem. Zadubljenom u svoja sumorna razmišljanja. Pružila mu se prilika da ubije Conana a on ju je propustio. Conan mu štoviše nije davao nikakva povoda. Posada je instinktivno u njemu gledala vođu prednjeg kaštela. Tako je dugo stajao na uzvisi­ nama i toliko ljudi izgazio da se podsvjesno postavljao iznad spletki svojih inferiornih rivala. S njima se nije svađao a oni su bili oprezni da se ne posvađaju s njime. Radio je za trojicu i uvijek bio prvi koji će se prijaviti za neki težak ili opasan zadatak.“Mitre mi. Kockao se s njima. Želi li se sada netko igrati mahanja mačevima? Bilo tko? Ne? Onda je sve u redu i sada smo prijatelji. Njegovi su drugovi polako počeli sticati pouzdanje u njega. Conan se nasmije i. vrat mu je slomljen!” opsuje crnobradi morski razbojnik. jel’ tako?” Dovoljno se jezika pokrenulo da ga uvjere daje govorio is­ tinu. kao da se smije šali koju samo on čuje. ulažući svoj pojas i mač. Dokazao se kao vješt pomorac i daleko najjači čovjek od svih koje su prije vidjeli. pogledom pretražujući gornju palubu. Grube ruke prebaciše mrtvaca preko ograde te. Conan mu uzvrati smješkom. Značajnim je pogledom prenio prije­ teću poruku čovjeku na srednjoj palubi. raširi svoje moćne ruke poput neke velike mačke. potcijenio je čo­ vjeka pod njim. Sancha se nagnula preko og­ rade. Umiješao se u posadu te živio i veselio se kao i oni. rastvorenih crvenih usana. “Na Barachanima ni ne obraćamo pažnju na takva prijateljska tapšanja. no saznanje da je sposoban počiniti djelo dovoljno krvavo da bude izgnan iz te divlje bande. “Vi Gusari ste rasa krhkih kostiju. On nije pružao nikakve informacije o tome što ga je nagnalo da pobjegne s Baracha. Sunce je ocrtavalu njenu gipku priliku kroz la­ ganu suknju koju je njegov sjaj činio prozirnom. kako je tonuo.

pljačke. Ljudi su gunđali. i prolazili su dani bez ikakve promjene na plavom. Ovdje nije bilo plijena — brodova za pljačku ili gradova za palež. baš kao što su i svi njegovi užici bili. Zaporavove crveno obojane vizije činile su ga još nesigurnijim. kao i svojim neodređenim grandioznim snovima. ali su bili pažljivi da njihove primjedbe ne dopru do ušiju njiho­ 1 17 . A ona je sve češće i češće pogledavala crnogrivog diva koji se nadvisivao nad svojim drugovima i u radu i u zabavi. nikada uvredljiv ili servilan. maglovitu pustoš koju pomorci uglavnom izbjegavaju. zanijemio bi od bijesa. No bio je toliko zaokupljen svojim razmišljanjima koja su godinama postajala sve mračnija i sumornija. Između nje i palača Kordave ne bijaše proteklo mnogo vre­ mena. Sve su poznate zemlje ostale iza njih. Sada su se udaljili od obale i napreduju sve dalje i dalje u tu nepoznatu. sada je naučila što to znači biti razbojnikova igračka. koja je do tada bila razmažena i mažena kći Vojvode od Kor­ dave. pa makar i podsvje­ sno. mučaljivog. Prema Zaporavu i njegovim namjesnicima bio je nepokolebljivo pristojan. s čovjekom ispred jarbola. Život je bio nesiguran. Nitko nije znao što mu je sljedeće na umu. s oštrim kontrastima bitke. umorstva i bijega. Daje Zaporavo znao da ga uspoređuju. I budala bi bila iznenađena kontrastom između strogog. i — naizgled — nikad nije mislio na sutra. djevojkom čije je posjedovanje bilo užitak začinjen pelinom. i zato što je bila mlada i pre­ puna života uspjela je u svom postojanju naći i zadovoljstvo. koji je urlao proste pjesme na tucet jezika. i u kojoj su odvajkada brodovi nestajali van svakog znanja čovjeka.mu osjećali ti žestoki gusari. blje­ štavom beskraju koji ih je okruživao. no izgledalo je da je cijeli jedan svijet promjene dijeli od života koji je vodila prije nego što ju je Zaporavo vrišteću oteo s goruće karavele koju su njegovi vukovi opljačkali. a pošto je bila dovoljno gipka da se savije bez lomljenja živjela je tamo gdje bi druge žene umrle. nalik na san. Ona. tmurnog zapovjednika i pirata čiji je smijeh bio bogat i otvoren. Nikad joj se nije obratio. Ona ga nije pogrešno protumačila i pitala se da li da se usudi započeti opasnu igu vabljenja. gutao pivo kao smuk. ali bilo je nečega vrlo otvorenog u pogledu koji joj je upućivao.

grleći svoja vitka ko­ ljena. Vjetar je nosio mirise svježe vegetacije i začina pa Sancha veselo plje­ sne rukama pri pomisli na mogućnost pustolovina na obali. oprezni. Ni­ kad nije objašnjavao smisao svojih zapovijedi. i čiji su pljačkaški pohodi izazivali užas u njihovim južnim susjedima. gdje rogati zmajevi čuvaju blaga koja su nekada davno. osim ako to nije bio prikriveni đavo koji gaje često nagonio da joj bezrazložno nanosi bol. davno sakupili predljudski kraljevi. dok ih se nekoliko raštrkalo po drveću koje je okruživalo plažu. I tako su. Potišteno je ostala na krmenoj palubi i promatrala kako gusari veslaju do obale po mirnom moru koje je svjetlucalo po­ put tekućeg žada na jutarnjem suncu. Vidjela ih je kako su se nagurali na pijesku. pošto je tišina umirila gusare. s isukanim mačevima. tako da ona nikad nije znala što mu je na pameti. skrivenih zelenim drvećem. nakon mnogo zamornih tjedana. poštajući da joj misli stalno bježe od njenog mrkog pra­ tioca k skladno građenom brončanom divu čiji je smijeh bio bogat i elementaran poput morskoga vjetra. Glasovi su se razlijegali obalom. Grupe su se razbile kako su se ljudi raštrkali po plaži 1 18 . No njeno se uzbuđenje ubrzo pretvori u potištenost kada joj Za­ poravo naredi da ostane na brodu dok on ne pošalje po nju. Među njima. bio je i Conan. iščitavajuči knjige koje su bile raspadajuće hrpe crvljivog pergamenta. Pričalo se da on uopće nije civiliziran čovjek. neka super-vitalnost ili barbarstvo koje gaje razliko­ valo od njegovih divljih drugova. Katkad bi raz­ govarao sa Sanchom. Sancha je slušala. ugledali kopno na zapadu i u zoru spustili sidro u plitkom zaljevu obrublje­ nom plažom koja je poput bijele vrpce opasavala prostranstvo blagih. Nije bilo moguće ne pre­ poznati tu lakonogu visoku tamnu priliku.vog nedodirljivog gospodara koji je danju i noću tumarao mo­ stom zaogrnut u svoju tmurnu veličinu ili proučavao drevne karte i vremenom požutjele mape. jedan od oni barbarskih divljaka koji su živjeli u sivim brdima dalekog sjevera. U najmanju ruku znala je da ima nešto u njemu. o stvarima koje su joj se činile lude. primijetila je. već Cimerijanac. travnatih padina. ne razumijevajući. o izgubljenim kontinentima i legendarnim otocima što neznani spavaju okruženi plavom pjenom bezimenih uvala.

on namjesti svoj opasač i širokim koracima nestane ispod drveća. Pričekala je da se vrate ali se to nije dogodilo. tako daje sjedila neko vrijeme neodlučno se vrpoljeći. pogotovo ako je točno. Zaporavo je imao ra­ zloga da poželi ići sam. misterija u koju su bili upleteni Zaporavo i Conan stavljala ju je na kušnju. No Zaporavo nije ni ti tražio niti jeo voća. Štoviše. preko trake plave. Vrijeme je prolazilo i ona se počela nervozno vrpoljiti. kako su to tvrdili bezimeni mudraci. par metara dalje. Kad ih je vidjela kako se penju na drveće i beru. s bilo kime a naj­ manje sa svojom posadom. Mnogi su prilegli u hlad i spavali. Niti je htio. Lupila je svojom malom nogom o palubu i opsovala vještinom razvijenom tokom po­ znanstva s njenim bogohulnim suputnicima. hladovita tajnovitost livade obrasle drvećem. pa baca brz pogled prema ljudima raštrkanim naokolo po plaži. Onda. neobična čudo­ višta čuvala grobnice ispunjene hijeroglifima izrezbarenim zlatom. dijeliti to saznanje. uz par kratkih rije­ či. Sunce je počelo žarko udarati usprkos pla­ tnu razapetom preko krme. Njegovi izviđači nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na ljude ili životinje i on je je zurio prema unutrašnjosti otoka čiji su se travnati obronci međusobno pretapali jedan u drugi. onda pirat brzim kora­ kom krene u pravcu u kojem je pošao Zaporavo. Njegov gaje namjesnik savjetovao neka ne ide sam i bio nagrađen divljačkim udarcem u zube. Moreplovci su još uvijek bes­ ciljno lutali po plaži. i razdražujuće monotono. zbog nekakvih vlastitih mutnih poriva. Sancha ga je nestrpljivo promatrala s krme i napokon vi­ djela kako nestaje u bujnoj vegetaciji. Naposlijetku je ipak odlučila da vrijedi riskirati 1 19 . pođe joj voda na ljupka usta. kako se okreće. Sanchina je radoznalost bila poškakljana. Dobro je znala kaznu za nepoštivanje naredbi svog nemilo­ srd n og gospodara. Ovdje je bilo toplo. plitke vode mamila ju je svježa. Barachanca. na kojem su. Zatim je ugledala Conana. a neki su odlutali i u unutrašnjost. Na obali su stvarno našli voće i sada ga se posada prežderavala. Htio je saznati da li ovaj otok stvarno odgovara onome opisanim u tajnovitoj Knjizi Skelosa.u potrazi za voćem. tiho. našavši jednu zlaćanu vrstu posebno ukusnom. te isto tako nestane među drvećem.

razrogačenih očiju. Preskočila je preko ograde i spustila se niz lanac te kliznuvši u vodu otplivala do obale. Nije vidjela ništa osim prstena visokih. Sancha nekontrolirano krikne i ustukne. u smjeru kojim je pošao Zaporavo. no u najmanju se ruku osjećala kako bi se osjećala i bilo koja druga djevojka pri pogledu na tijelo čovjeka koji ju je prvi imao. rijetko raš­ trkanih po plaži. izgledalo je kao da joj se krv na trenutak zgrušala. Zaporavo je bio taj koji je ležao na ledini. Možda je Gusarov ubojica otpuzao 120 . blaga padina za padinom. a između tih šumaraka prostirala su se prostranstva travnatih obronaka. Nije imala razloga voljeti ga. tražeći pogledom posadu dok joj se pijesak zavlačio između nožnih prstiju. Preko svega toga poput čarolije rasprostrla se snena tišina. Pitala se kako to da tako čvrsto spavaju u tako rano doba dana. izgled je bio jednoličan. zureći ukočeno nagore sa zjapećom ranom na grudima. okru­ žen visokim stablima gdje je snen vilinski dojam naglo nestao pri pogledu na nešto što je ležalo na krvavoj. ili prizor u prizoru. i plavih obronaka iza njih. Između padina ležale su također travnate blage strmine. prekrivene zelenim sagom i obrasle lugovima. držeći čvrsto u rukama komade zlaćanog voća. a zatim se privuče naprijed. no bila je obuzete sna­ žnim drhtanjem. Zastala je na plaži. Kako je napredovala prema unutrašnjosti. Vidjela ih je tek nekoliko. Soko se obrušio poslijednji put. Ne može se reći da je Sancha bezosjećajno gledala tijelo svoga gospodara. bila je opčarana zelenim vistama koje su se polako otvarale pred njom. kliznula iz suknje i stala na palubu gola poput Eve. izgaženoj travi.jedno od Zaporavoovih šibanja pa je bez daljnjeg odlaganja izula svoje kožne sandale. Osvrnula se za čovjekom kojega je očekivala vidjeti. borila se s napadom histerije. Nije plakala niti je osjećala ikakvu potrebu za tim. Mač mu je ležao kraj beživotne ruke. drhtureći cijelim tijelom. Primijetila je da drveće raste u nepravilnim nakupinama. Nitko je nije pozdravio kada je prešla preko bijelog pojasa pijeska i ušla u sjenu šume. u isto vrijeme otvoren i omeđen. lisnatih šumskih divova. A onda je naglo izišla na ravan vrh jednog obronka. Većina ih je čvrsto spavala pod drvećem. Krajolik je izgledao kao da se rastapa u samo­ me sebi.

” Glas joj se izgubi. I tako je. Udovi su joj bili paralizirani. nije se mo­ gla ni pomaknuti. On nije jeo voće. sva je njegova pažnja bila usredotočena na piratskog vođu. Koljena su joj se počela tresti. Vratili su se svojim za­ bavama i nisu ni primijetili Conana kad je poput vrebajuće pantere skliznuo za njihovim zapovjednikom. ni ti se pridružio zabavi svojih drugova. Zaintrigirana. 2. sada. No. Mogla je jedino vrištati u sebi. No. prešla je pogledom preko okolnih stabala. “Conane?” Poziv je bio upitan a glas malen i neobičan u veličanstvenoj tišini koja je naglo postala napeta. slijedio Zaporava sve dok nije stigao na ravan vrh brijega. okružen visokim dr­ većem. pogotovo ako bi ga ubio bez njihova znanja.dalje. njegove ljude nije previše iznenadila zapovjednikova odluka da sam istražuje nepoznati i vjerojatno opasan otok. Conane. između čijih je debala vidio zelene viste padina koje K 121 . smrtno ranjen? Nije bilo tragova krvi koji bi vodili od tijela. osjetio je da se očekivana prilika napokon ukazala. ad je Conan vidio daje Zaporavo sam odlutao u šumu. ukočivši se kad je primijetila micanje lišća koje nije izgledalo uzrokovano vjetrom. Navi­ knute na Zaporavova mračna raspoloženja. bezimena panika prijeđe preko nje. znao je da posada ne bi osjećala puno vjernosti prema mrtvom zapovjedniku. Njene se crvene usne razdvoje u ne­ artikuliranom vrisku. Sancha! Gdje si? Mo­ lim te. Da je otvoreno napao zapovjednika posada bi mu se složno suprotstavila. U takvim se vučjim čoporima poštuje sa­ mo zakon opstanka. kad joj se pojavila takva očajnička potreba za bijegom. još nije imao priliku da kroz bitku i pljačku stekne pravo da izazove zapovjednika na dvoboj do smrti. Na tim pustim morima za njega nije bilo prilike da se dokaže prema Gusarskom zakonu. Krenula je prema drveću. s mačem u ruci i željom u srcu.. Conan nije potcjenjivao svoj utjecaj na posadu. U smeđim joj se očima smjestio nevjerujući užas. ne skidajući pogled s mase lišća. “Conane!” poviče u očaju “To sam ja..

Zaporavove se usne zgrče u kratkoj agoniji. instiktivan i prirodan kao u planinskog vuka. naprežući za­ dnju trunku snage u pokušaju da zaustavi oštricu koja je palucala poput munje oko njegove glave. gola. pogled mu odsut­ no prijeđe preko okolnog drveća. zadovoljstvo na njegovom licu zamijenjeno zbunjenim izrazom iznenađenja. Conan otrese rumene kapi s mača. zašto me pratiš?” “Zar si lud. na kojoj su krvave kapi svjetlucale na suncu poput razbijenih rubina. Zaporavo uz gadnu psovku istrgne svoj mač i čelik zvekne o čelik kad Barachanac bezobzirno. Od njega na svijetu ne bijaše čovjeka upućenijeg u vještine rukovanja mačem. Na sredini čistine Zaporavo osjeti da ga netko prati te se okrene s rukom na dršci mača. no. 122 . Usne su mu se smješile. istegne poput velike mačke — i naglo ukoči. Stajao je nepomično poput kipa dok mu je mač visio u opuštenoj ruci. vitlajući plavim plamenom svoje šišteće oštrice oko glave. potpuno se otvorivši nava­ li. očajni Zaporavo zadobi pun udarac u šaku te osjeti kako mu cijela ruka tme pod tim strašnim udarom. Zaporavo je bio veteran tisuće borbi i na moru i na kopnu. Njegovoj se naučenoj vještini suprotstavljala zasljepljujuća brzina i snaga nedostupna civiliziranom čovjeku. kao i vještina ljudskog boksača protiv nasrtaja pantere. A onda je ugledao nešto fantastično — fantastično i neobjašnji­ vo. Finese mača bijahu isto tako beskori­ sne protiv njegovog primitivnog bijesa. zakrivljenog obronka kasala je visoka. Kad je digao oči sa svog palog dušmana. kao i krajolika iza njih. Istog trenutka zamah bude popraćen ubo­ dom takve užasne siline daje oštar vrh mača razderao pancirnu košulju i rebra poput papira da bi došao do srca pod njima. Umro je prije nego što mu se tijelo složilo na izgaženoj travi. No on nikada nije bio suočen s oštricom u rukama odgojenim u divljim zemljama van domašaja civili­ zacije. Preko blagog. Razbojnik opsuje. da to pitaš?” nasmije se Conan dok se brzo pri­ bližavao svom malopređašnjem gospodaru. a u plavim mu očima plesao divlji sjaj.su se gubile u plavoj daljini. do kraja vjerne sebi. “Pseto. ne ispustiše nikakva zvuka. nasmiješi se pun istin­ skog zadovoljstva. Conanov stil borbe bio je neortodoksan. Boreći se kako se nikada do tada nije borio.

sve dok nije došao do mjesta na kojem je sada stajao. protežući se uz stijenu zida. noseći na ramenu isto tako golo bijelo obličje. ostavljajući svog zabezeknutog promatrača. Uspeo se uz njih. ako bi se taj izraz mogao primijeniti na nekoga njegovih čeličnih živaca. Neodlučno klimajući glavom.crna prilika. Usred stvarnog. beskrajno. no ta je prilika također bila i neprirodno visoka. Conan krene smjerom u ko­ jem je krenula ta stvar. Conan nije sumnjao ni u svoj vid ni u svoj razum. on nasumice odabere jedan od tih prolaza i prijeđe u slično dvorište. Polje blagih obro­ naka i plitkih sedala bijaše uznemirujuće i. iako egzotičnog okruženja. Zastao je. pojavio se varljiv element fantastičnog i košmamog. Iz njega su se granali razni prolazi. Vidio je nešto strano i neobično. tako savršeno uklopljene u zeleni krajolik da su bile praktički nevidljive. u njega su vodile široke stube. Napredujući na vrhovima golih prstiju. No na kraju se ipak uspeo na ono što je držao za naj­ viši vrh na otoku i zastao pred pogledom na sjajne zelene zidove i kule koje su bile. čak i za njegov oštar vid. sama činjenica da je crna prilika pretrčala preko krajolika noseći bijelog zatvorenika bijaše dostatno bizarna. ili se možda našao usred sna izazvana crnim lotosom. ugledao je nešto što je izgledalo poput širokog. zatrovan cr­ vom znatiželje. po svemu sudeći. s tako uzbuđenom znatiželjom. to je znao. Preko nutarnjeg zida vidio je vrške neobično oblikovanih kulolikih građevina. ili se pružao u dvorište u kojem se bio našao. Nije se dvoumio o mudrosti svoga po­ stupka. nije imao izbora doli pratiti njene porive. pitajući se je li sve ovo stvarno. Je­ dan od tih tornjeva bijaše ugrađen. Bio je smeten — pomalo uznemiren. iako se penjao i silazio niz blage uspone s monotonom pravilnošću. opipao svoj mač te krenuo naprijed. spremna mača. Prelazio je obronak za obronkom. travom obraslog otvorenog nutarnjeg dvorišta. Pirat se osvrne oko sebe. Primi­ jetio je tendenciju terena da se uzdiže. baci nesiguran pogled niz put ko­ jim je stigao i opsuje. 123 . nije vidio nikoga. okru­ ženog kružnim zidom zelenog poluprozirnog materijala. Oprezno vireći unutra. Kad se približavao visokom nadsvođenom prolazu bez vratnica u zakrivljenom zidu. svaki pokriven jednolikom tratinom i nakupinama stabala. Prikaza nestade istom brzinom kako se i pojavila.

S nela­ godom je shvatio da ih obična ljudska bića nisu mogla izgraditi. Njegova je pažnja bila usmjerena na grupu bića koja su čučala oko ta­ mno zelenog bazena u centru dvorišta. Jfc S *C5}c Okrenuvši se od tih tornjeva. on zadobije jezoviti šok i na­ glo se sagne ispod ograde balkona. Nutarnja se zakrivljenost udaljenog zida razlikovala od drugih koje je vidio. ili policama.Pri vrhu stubišta našao se na grebenu opasanu zidom. momak je odlutao prema unutrašnjosti otoka uda­ ljavajući se od svojih drugova te gaje oteo crni čovjek koji je vrebao u zasjedi. no oni mu nisu ništa govorili. otvorenim prolazima povezanim s drugima i nakupljenim oko skupine fantastičnih kula u sredini. Bijahu žilavi. prije nego masivni. Stvorenja su bila crna i gola. po tome što je. preplašen i gol. kao sustava. sto­ jeći uspravno. Conan je u mislima nazivao prilike crnim ljudima. Usred kruga. bez ikakva nagovještaja nakaznosti ili abnormalnosti osim svoje neobi­ čne visine. zbog nedostatka boljeg imena. nije bio siguran što je to bilo. Što se tiče plana cijeloga grada. No. svako opko­ ljeno svojim zidom. pravilno građeni. ili greben bijaše viši od suprotnog zida tako da je gledao preko njega u drugo omeđeno dvorište. zapanjeno strijeljajući po­ gledom. ali bijaše to luda simetrija a sustav stran ljudskom razumu. ili balkonu. većinom kružnih. mogao je vidjeti dovoljno da shvati da se radi o velikom broju dvorišta. čak i s te udaljenosti. Dakle on je bio ta prilika koju je pirat vidio nošenu preko travom obra­ slog obronka. Sada je mogao razabra­ ti više detalja na kulama. za punu glavu nadvisivao nad visokim piratom. građena poput ljudi. instinktivno je znao 124 . Conan je mogao razabrati njihove univerzalno demonske crte lica. Bilo je simetrije u njihovoj arhitekturi. umjesto da bude glatka. stajao je mladac u kome je Conan prepoznao najmlađeg mornara na Ništariji. Conan nije čuo zvukove borbe niti vidio mrlje krvi ili rane na vitkim ebanovim divovskim udovima. Balkon. bila opasana dugačkim brazdama. Po sve­ mu sudeći. natrpanim malim predmetima čiju prirodu odavde nije mogao odrediti. ali i najmanji među njima se. No u tom je trenutku slabo obraćao pažnju na zid.

bol užasno paren s požudom. Nisu ga toliko šokirali agonijom izobličeni položaji u kojima se na­ lazilo tijelo tog jadnog dječaka. div ga preokrene i naglavačke uroni u zeleni bazen. Jedan je. čučeći na petama pred skutrenim dječakom. 125 . Trzaji su prerasli u divlje grčeve. Nije čuo nikakav zvuk. Crnci su klimali i gestikulirali jedan drugome. No mladi ga je Zingaranac ili čuo ili osjetio te se trgnuo. Iako je on sam bio elementaran poput planinskog vuka. Lutao je gradovima Zamore i upoznao žene iz Shadizara Pokvarenog. ali izgle­ dalo je da nisu govorili. Bio je tu i zanos kojega je bilo uža­ sno vidjeti. Izgledalo je kao daje s duše strgnuta sva obrana. U tom plesu nije bilo ni ra­ dosnog zanosa ni veselja. pravilnost je postala očita u sve ritmičnijim trzajima nje­ govih udova. i koja su na­ lazila zadovoljstvo u drskom razmetanju stvarima koje se ne bi smjele nagovijestiti ni u najmračnijim morama. okamenjen od gađenja i slab od mučnine. Zadrhtao je i stao se previjati kao u ago­ niji. Izgledalo je kao daje nijema pje­ sma pohotnim prstima zgrabila dječakovu dušu i surovom torturom iscijedila iz nje svaku nesvjesnu kretnju i prikrivenu strast. barem po tome kako je on shvaćao taj izraz. u ruci držao fruloliki pre­ dmet. baš kao što i kobre plešu po naredbi fakirove frule. dok je div držao svog zarobljenika duboko pod površinom. želja bez zadovoljstva. Stavio gaje na usta i prividno puhnuo u nj. Odjednom crni mučitelj spusti frulu i ustane. Conan je zurio u taj prizor. grčevi u pravilne kretnje. zanos bez radosti. iako Conan nije čuo nikakav zvuk. grč pohote — prisilno lučenje tajnih gladi.da te visoke crne prilike nisu ljudi. Conan je u zelenoj vodi mogao vidjeti bijeli odsjaj nagog tijela. nisu mu bile nepoznate perverzne tajne trulih civiliza­ cija. barem ne glasom. već kozmička opscenost tih bića koja su mogla na svjetlost dana izvući paklene tajne koje spavaju u nepojmljivim dubinama ljudske duše. otkrivajući sve njene neizrecive mračne tajne. Mladić je počeo plesati. No ovdje je osjetio kozmičku zloću koja je prela­ zila običnu ljudsku degeneraciju — izopačena grana na drvu života. nadnoseći se nad previjajućom bijelom prilikom. izrasla u smjeru van domena ljudske spoznaje. Bilo je to bestidno previjanje. Grubo ga hvatajući za vrat i pojas.

ili su predstavljale davno nestale i zaboravljene rase. Sada je mo­ gao odrediti prirodu izboranog zida. Ili su bile plod umjetnikove mašte. Argossijaca. no nije mogao zamisliti okame­ njenu tvar pronađenu u takvim količinama da bi se mogla ovako rasipati. Imale su teksturu okamenjene kosti. odlike Zingaranaca. Ophireanaca i Kushitskih morskih razbojnika. Bio je viši od ostalih i nosio draguljima optočenu vrpcu oko glave. 126 . Crnci su u redu izlazili kroz prolaz u drugo dvorište. Oprezno ih opipavši nije mogao odrediti od kojeg su materijala napravljeni. ne duže od šake predstavljale ljude i bile tako vješto napravljene daje Conan mogao prepoznati ra­ zličite odlike rasa. Posljednji su bili crne boje. Conan je bio svjestan neodređene nelagode koja gaje obuzimala kako je zurio u te gluhe. Pirat je vjerovao da su kule i dvorišta osim njega pusti. Brzo se spustio niza stube. Nije bilo ni traga Zingaranskom dječaku. baš kao što su u stvarnosti bili i njihovi modeli. prešao dvorište i prešao kroz prolaz u dvorište koje su crnci upravo napustili. Bilo je nečeg uznemirujućeg u njihovom oponašanju stvarnosti. Nikakav zvuk nije uznemiravao tišinu. no predosjećao je da planiraju daljnu agresiju spram Gusara. Niže su police bile zauzete figuricama s njemu nepoznatim odlikama. Te su figurice. Jedan od nih je upravo stavljao nešto na policu na suprotnom zidu.Tada su se i drugi crnci počeli komešati pa se Conan brzo sag­ nuo iza zida balkona. Div se pridružio svojim drugovima pa je sada Conan mogao vidjeti kako se pojavljuju na drugoj strani prolaza kojim je ušao u ovaj zamak užasa i kako se poredani na zelenim padinama udaljavaju u smjeru kojim je došao. ne podižući glavu kako ga ne bi uočili. Nakon nekoga vremena u njemu pobijedi radoznalost pa ga natjera da oprezno pogleda preko ograde. No prije no što je krenuo upozoriti nespremne žrtve. pože­ lio je doznati dječakovu sudbinu. i Conan primijeti daje to onaj koji je mučio dječaka. slijepe figure. Nisu nosili nikakvo oružje. Bio je isprugan uskim ka­ menim policama na kojima su stajale tisuće uglavnom sivih figurica. Primijetio je da se figurice koje predstavljaju njemu po­ znate rase sve nalaze na višim policama.

Gdje je onda uime Croma taj dječak kojega je vidio surovo udavljenog u tom bazenu? Ustajući. nepomične. kao da gleda u neki užasno dubok ponor. leži na dnu bazena. nije mogao odrediti. Ošamućen neizgovorivo monstruoznom sum­ njom. sjenovito. a ipak vidljivo. pirat priđe sjajnom zidu. Conan se okrene prema ba­ zenu. no ono je ležalo pod njegovim pogledom. ali ni u to nije bio siguran. otvorenih usta pogođen saznanjem previše užasnim da bi ga um mogao shvatiti. Conan je prepoznao taj glas te se istog C 127 . bazen je bio kružan poput bunara. Gledajući nadolje mogao je vidjeti okruglo dno — koliko da­ leko od površine. Pogled mu je pao na jednu od viših polica. Oklijevajući. bistro a ipak nekako nestvarno. Nevelikih dimenzija. obrubljen zelenim žadom. Čudilo ga je to što može vidjeti dno. Međutim. Conan opipa svoj mač i ponovo se ogleda po dvorištu. Tamo je vidio kako visoki crnac nešto stavlja — odjednom ga oblije hladan znoj. kao da se njegova vlasnica približava. Na trenutke mu se činilo da vidi slabašni odsjaj duboko u žadastoj dubini. zagleda se u sjaj­ nu površinu. Stravična sličnost postade očita. a kako nigdje nije mogao vidjeti dječaka. No bazen je izgledao ne­ vjerojatno dubok — gledajući u dubinu osjetio je vrtoglavicu. No bio je siguran da u bazenu nema ničega doli svjetlucave vode. onan nikada nije saznao koliko je dugo zbunjeno sta­ jao. Mač mu se ob­ jesi u paraliziranoj šaci dok je zurio. 3. žen­ ski glas koji je sve glasnije i glasnije vrištao. U kružnom dvorištu nije bilo nikakvog skrovišta.Nestrpljivo klimajući glavom. Približavajući se mirnom zelenom disku. zaključio je da. no ipak kao privučen magnetom. nevjerojatno daleko. on se zabulji u posljednju figuricu na polici. jedan ga glas trgne iz obamrlosti. do korijena potresen. iako se iza nje krila mračnija i zagonetnija tajna njihovog postojanja. Kamene. No činjenica je bila nesumnjiva. patuljaste no ipak su to bile oči Zingaranskog dječaka što su sada slijepo zurile u njega. Imao je dojam kao da gleda kroz debelo zeleno staklo. tajna patuljastih statua je bila otkrivena. po svemu sudeći. nestvarno. Conan ustukne.

raspuštene crne kose. gdje je ona ostala ležati plačući u bolu i užasu. promatrao je kako div unosi svoju nemirnu zarobljenicu u dvorište s bazenom. Tada se sagnuo. Hodajući prema vanjskom prolazu nije obraćao pažnju ni na vriskove ni na udarce. Ta stvar nije bila ljudska — nije mogla biti. Ogledao se nesigurno oko sebe. zaobljeni mišići i Conan nije sumnjao daje čudovište moglo golim rukama ras­ trgati običnog čovjeka. svaki je dio nosio pečat zla — zla koje je nadmašivalo obično ljudsko zlo. U trenutku iznenađenja okrutan mu stisak popusti i Sancha mu se izmigolji iz ruku i padne na travu. zgrabio svoju zaro­ bljenicu za vrat i pojas te odlučno krenuo prema bazenu. No liceje bilo neljudsko. sjajno zlato koje je sijalo i svjetlucalo. Div se okrene i oči mu zasjaju kad spazi brončanog osve­ tnika kako mu juri u susret. gledao je na zelenu livadu koja je opkoljavala zamak. Bio je to vanjski zid. Conan sklizne iz svog prolaza i poput vjetra smrti jurne preko tratine. 128 . noseći batrgajuću zarobljenicu kao što bi odrastao čovjek nosio nepo­ slušno dijete. Preko travnate ravni koračao je divovski crnac. jer bijahu dugi poput panđi divlje zvijeri. Sada je mogao jasno razabrati pojedinosti na stvorenju. čija je koža jasno odudarala od sjajnog ebona njenog zatočitelja. Bila je to Sancha. Snažni ga je skok ponio do gornje police o kojoj je visio. Liceje bilo maska izrezbarena u ebanovini. bila je to živuća izraslina iz jama bogohulnog stvaranja — izopačenje evolutivnog razvoja. Kada div nestane s vidika Conan nemarno skoči sa zida i klizne kroz prolaz koji je vodio u sljedeće dvorište. Oči su bile žućkaste. Ispod crne kože talasali su se dugi. šutajući nakupljene figurice kako bi došao do oslonca. Pognut. svaka crta. Panđaste se ruke rašire i zagrabe ali se Conan sagne ispod njihovog zamaha i porine svoj mač u gorostasov trbuh. Izvanredna simetrija tijela i udova bila je još impresivnija izbliza. i njegove se žućkaste oči suze kada se zaustave na figuricama porušenim i porazbacanim sa zida. Bio mu je potreban još jedan skok da se uzvere do ruba zida i virne preko njega. Div baci Sanchu na travu. Nokti su mu služili kao dodatno nao­ ružanje.časa prene iz obamrlosti.

Našla sam Zaporava. jesi li ti. posegnula je za rubom haljine a onda se sjetila da ništa ne nosi. oh. kezeći se odozgor na mene. Vidjela sam te kako pratiš Zaporava i pratila vas obojicu. “Pomislila sam da si to ti. “Došla sam na obalu. žućkaste su mu se oči već ostaklile. “Spavala?” uzvikne on bijesno. Zovnula sam — a onda sam vidjela tu.. Crni su se ljudi vraćali. oh. Kako se oslobađao on opsuje.Crnac se sruši poput posječenog debla. hvatajući je za ruku. no nisu bili sami ili praznih ruku. “Što onda?” “Vidjela sam kako se nešto miče među drvećem. Jedino sam mogla cviljeti.” reče ona. visjeli su mlitavo u rukama svojih lovaca i. Conane.. moramo se maknuti odavde. no njegov je neprijatelj već bio mrtav. ustrajno viseći na njemu. da nije bilo pokojeg nesvjesnog po­ 129 .” jecala je Sancha. a dugački se crni udovi prestali trzati.” Pokušala je obrisati suze.” Barachanac se divlje iskezi “No kako te uhvatio? Jesu li osvojili brod?” “Ne znam. “Oh. “što će biti s nama? Što su ta čudovišta? Ovo mora daje pakao. A onda se spustio s drveta i zgrabio me.. “Poziv u pomoć! Čekaj!” Opet se uspentrao po policama i opet. oh!” Ona pokrije lice šakom potresena ponovnim proživljavanjem užasa. vireći preko zida opsovao takvim koncentriranim bijesom da se i Sancha zagrcnula. on. “Tako mi sedam demona paklene vatre i prokletog—” “Slušaj!” Ona se sva blijeda i ustrašena ukoči. u sljede­ ćem se trenutku Conan nađe u paničnom zagrljaju kad Sancha skoči na njega i obgrli ga u mahnitom užasu i histeričnom olakšanju. Njihovi su zarobljenici bili gusari. “Pa. “Hajdemo. nisam mogla pobjeći. a ono je bio đavo—” “Onda je paklu potreban novi đavo. lipćući krv. neki su nosili po dvije.” grubo će on... Bilo je kao u noćnoj mori.. “Čuo sam!” odbrusi on.” “Tko drugi?” on progunđa. moramo stići do posade—” “Većina njih je spavala na plaži kada sam zašla među dr­ veće..” ona za­ drhti. Svaki je nosio obamrlu ljudsku priliku. tu crnu stvar kako čuči među granama kao maj­ mun..

“Zarobili su posadu. Dvorište je bilo prazno. i nije stigao pogledati kamo vodi. mogao je jasno vidjeti od­ vratno smanjivanje — skupljanje. Iz dvorišta s bazenom vodila su tri prolaza. Brzo se okre­ nuo. no najbolje što im je bilo dostupno. Odmah je potonuo i. poput pijanca koji se javlja iz nemirnog sna. Jedva su se smjestili. No crnci su prošli kroz prolaz na jugoistočnoj strani i sada se mogla čuti serija udaraca i jauka. Čuo se zvučan zveket u podnožju stuba i Conan se ukoči. rukom čvr­ sto na maču. “Nemam nikakav plan. stvrđavanje. kako je Conan gledao. S vremena na vrijeme neki bi od mornara tiho kriknuo.” brzo joj odgovori. moramo riskirati. Morao je brzo donijeti odluku bez obzira što ne poznaje nacrt zamka. dok je ona preklinjala da joj obja­ sni što se zbiva.kreta ili trzaja. vjerojatno. nakon kojih je zavladala tišina.” odgovori on. velik naramak oštrog čelika. stresavši se.” “Ali vidjet će krv na travi!” “Možda će pomisliti da ju je prolio neki od njihovih đavola. Crnci su opet čučali oko bazena u susjednom dvorištu. kada crnilo ispuni dvoršte. Conan izviri iznad zi­ da. i on je brzo odvuče uza stube koje su se uspinjale uz istočni zid i prisili je da klekne iza ograde balkona. on munjevitom brzinom ponovo namjesti figurice. Divovi su bacali svoje zarobljenike na travu. Conan bi mislio da su mrtvi. U zapadnom se prolazu sakrio. Izgleda da nisu obraćali pažnju na velike 130 . Histerični se hihot oblikuje na Sanchinim usnama. Skočivši sa zida.” Bili su u dvorištu iz kojega je bio promatrao dječakovo mu­ čenje. no Conan joj brzo stavi šaku na usta. odvuče leš svoje žrtve do bazena i baci ga u nj. jedan je od crnaca nosio njihove ukoričene mačeve. Nakon nekog vremena čuli su mnoge korake na tratini pod njima. Ako ne pogledaju u bazen možda neće posumnjati da smo tu. “Bilo kako bilo. Tada je zagrabio ruku svoje suputnice i brzo je odveo do južnog prolaza. i njime će se. On je sam ušao kroz južni prolaz. ali možemo se sakriti i promatrati. bilo je to slabo skrovište. i vratiti. Bili su razoružani no ne i goli. Crnci su napu­ stili dvorište kroz istočni prolaz. Conan se ogleda oko sebe poput zatočenog vuka. gušeći zvuk prije no što ih je stigao izdati.

mršteći se zaokupljen svojim mislima. tresući se od užasa.. “Moraš to učiniti!” prosikće “To nam je jedina nada!” 131 . kada se od njega ljudima spava. “Osjeća im se na dahu. “Čuj! Namamit ću te crne svinje u drugi dio zamka i zapo­ sliti ih na neko vrijeme. U podnožju stepenica ležali su mačevi Zingaranaca. počinju se buditi — ali su nenaoružani.” on tiho odgovori “Sjećam se tog mirisa. Prestr­ avljena gaje djevojka nevoljko pratila. Po svemu sudeći krv nije bila ništa neobično. Ovdje su u nemarno razbacanim hr­ pama ležali brkati. visoki je crnac opet svirao na svojoj zlatnoj fruli dok su njegovi drugovi slušali poput kipova od ebanovine. ne baš svjesna što govori. ne skidajući pogled s prolaza koji je vodio u dvorište s bazenom kroz koji se sada nije mogao vidjeti niti bazen ni njegovi mračni čuvari. Tako mi Croma. Bili su zauzeti ne­ kakvim svojim neopisivo tajnim poslom. tada je zgrabio Sanchino tamno rame stiskom od kojeg se stresla. razmišljajući. ovako nenaoružani i omamljeni snom?” Na trenutak je zastao. Ja.mrlje krvi na travi i rubu bazena. Zve­ ket koji su ranije čuli bio je prouzrokovan bacanjem otetog oružja. Conan se spusti niza stube. po­ gnut kako mu glava ne bi bila vidljiva iznad zida. Primajući Sanchinu ruku.” “To je zbog tog prokletog voća koje su jeli. ne znam!” ona promuca. sjajnim naušnicama urešeni gusari. Kakve će šanse momci imati. U međuvremenu ti ćeš probuditi ove budale i donijeti im mačeve — postoji šansa. i sve mi se čini da oni crni đavoli neće pu­ no čekati da upotrijebe svoje čarolije na njima. Tu i tamo netko bi se nemirno protegnuo ili nakašljao. Možeš li to uči­ niti?” “Ja. Niti su gledali u bazen... Mora daje poput crnog lotosa. S psovkom na usnama Conan zgrabi njenu gustu kosu tik uz glavu i počne je tresti dok joj se nije zamutilo u glavi.. naslanjajući se ru­ kama na bedra. “Kakav je to slatkasti miris?” ona nervozno upita. Conan se sagne do njih a Sancha klekne kraj njega. Conan odvuče Sanchu do jugozapadnog prolaza te tiho pri­ jeđu u dvorište iza njega.

vidio je da ga prati cijela grupa. no to mu nije bio cilj. ohrabrujuće je mlatne po leđima. tako je i Conan skočio i udario: tri je puta oštrica bljesnula prije nego što je itko mogao i ruku dignuti u obrani. Ovo se dvorište razlikovalo od drugih koje je vidio. Za njim su ostale ležati tri crne prilike. kako bi Sanchi dao vremena da probudi i naoruža Zingarance. Red se savije u polu­ krug. Mogao je čuti kako se pirati sve glasnije bude u svom dvorištu. Opsuje kad uleti dvorište iza zapadnog prolaza. a on odobravajući zabrunda. Umjesto okruglo. ostali široko razvijeni u dugom rijetkom redu koji mu se približavao. i jum e dalje.“Dat ču sve od sebe!” ona promuca. neki od njih skupljeni u prolazu. a kad je udario bilo je to s iznenadnom razomošću groma — 132 . Namjeravao ih je navesti na duga­ čku potjeru. Draguljima ukrašeni div ustane. Promatrao ih je smirenom pažnjom vuka. Još uvijek su sjedili oko bazena. Kad je protrčao kroz zapadni prolaz bili su mu za petama. No. iako ih je njegovo iznenađujuće i neočekivano bjesnilo uhvatilo potpuno nespremne. lagano dišući kroz zube. Par trenutaka kasnije stajao je pognut pred prolazom u dvorište s bazenom. šireći se u pokušaju da ga zatvori. po­ lako se povlačio prema sjevernom zidu. no sada su počeli pokazivati znakove zle nestrpljivosti. Unatoč tome bio je siguran da im može umaći kad to zaželi. buljeći u svoje neprijatelje. no sve sporije i sporije. Nastavio se kretati unatraške. Napeo je svoje mišiće i pognuo se u panterski čučanj. primijećujući da se razmak među njegovim progoniteljima sve više i više širi. raskoljenih lubanja. vratolomnom brzinom nošeni na svojim dugim no­ gama. preživjeli su se prilično brzo pribrali. kao i da to obilno prate nerazumljivim psov­ kama. Bojali su se da će pokušati jurnuti oko roga polukruga te su produžili red kako bi to spriječili. Okrenut licem prema njima. tako da se skoro srušila. Okrenuvši se. spuštajući frulu s usana — u tom se trenutku Conan tigrovskim skokom nađe među zabezeknutim crncima. bilo je osmerokuto a prolaz kojim je ušao bio je ujedino i jedini ulaz ili izlaz. tada je odskočio između njih i jurnuo preko tratine. I kao što tigar skače i udara među svo­ jim plijenom.

Naučili su da je smrtonosno razdijelititi se pred tom inkarnacijom grebuće. Osvrnuo se po zidu i primijetio platformu nalik polici iznad ugla na zapadnom kra­ ju. bacajući pirata nazad u dvorište. svjetlucavih bijelih zubiju. zakoračio prema njima. i Conan nađe vremena da promisli o tome kako ga oni vjerojatno smatraju za člana nekog nižeg reda. Nagurali su se u kompaktnu masu i kre­ nuli prema njemu bez nepotrebne žurbe. Stoje to bilo. Conan je digao mač. Sad je bio tek par metara udaljen od zida. održavajući poredak. Trenutačnim napinjanjem i opuštanjem mišića našao se u zraku a prsti se njegove ispružene ruke zakvače za platformu. Kada ga jednom podvuku pod sebe na dohvat svojih panđi i budu u prilici iskoristiti svoju prednost u tjelesnoj težini. Ovaj se put nisu raširili u tanku liniju. no kad je napokon nastupio uhvatio ih je potpuno ne­ spremne. Ništa nije toliko opasno koliko potcjenjivati svog protivnika. Od svog su plijena očekivali nagao i nasilan potez. Očito su mislili da ga oni sami po­ tiskuju u taj kut. mentalno inferiornog spram njih. Počeo se povlačiti prema tom kutu. Istog trenutka začuje se zvučna lomljava kad izbočena polica popusti. Tim bolje. razdiruće bjesnoće. panđavih ruku uzdignutih u ob­ rani od napada. Skupina kod vratnica se pri­ premi da ga dočeka. 133 . Crnci s lijeva i desna nisu stigli pomoći svojem drugu koji je Conanu priječio put te ovaj pade raspolućen do polovine prsne kosti a pirat se nađe izvan nji­ hovog gotovo spojenog prstena.ravno u središte polukruga. no poslužit će. Grupa na ulazu je sad napustila svoj raspored i hitala da se pridruži svojim drugovima. Sad se okrenuo i gledao svoje lovce bez ikakve vidljive emocije. no Conan ih ne napadane. Divovi su bili napola sagnuti. a crnci mu se brzo približavali s očitom namjerom da ga zarobe u kutu prije nego što shvati svoj položaj. neće mu pomoći ni njegovo primitivno divljaštvo. očiju gorućih poput zlatnih vatri pakla. ovaj sukob može završiti na samo jedan način. dok su mu se divovi sve brže i brže približavali. nije znao. Conan je znao da se. gotovo bez straha. ako ga ta masa panđave kosti i mišića dohvati. zatim se ok­ renuo i jurnuo do zida.

Izmi­ ješani i raštrkani u toj tučnjavi. previše zaokupljeni pruža­ njem smrti da bije izbjegli. na što Conanova divlja priroda uzvrati svom žestinom divljine. no ovi su se pokazali doista žilavim protivnicima. ali su čvrsto držali mačeve i napredovali gonjeni bijesom ni najma­ nje ublaženim činjenicom da ne shvaćaju o čemu se ovdje u stvari radi. Nadvisujući se nad napadačima. i krv kako teče sve im postade jasno. Borili su se bijesom divljih zvijeri. a Zingaranci. čupajući grkljane. No u tom tre­ nutku povik razbije tišinu. krenuli prema njemu sa namjerom da ga obore. Iz očiju mu nestade bezbrižna nesmotrenost. osjetili su kako ih Sancha panično trese i gura im drške ma­ čeva u šake. nejasno čuli kako ih nagovara da nešto urade. mutnjikavo izranjajući iz ošamućenog sna. Okrenuvši se. sti­ snutim šakama dijeleći udarce koji su drobili lubanje. 134 . Situacija se u trenutku izmijenila. pirati nisu bili u mogućnosti iskoristiti svoju veću pokretljivost. mamurno dotrčaše preko dvorišta te su se s krvoločnom pomamom srušili na svoje divovske dušmane. divovi su ugledali besprizornu rulju kako ispunjava prolaz. vođeni dezorijen­ tiranim bijesom. Dvorište se u trenutku prometne u bojno polje koje je usko­ ro sličilo klaonici. Bro­ jem su daleko nadmašivali crnce. divovi su širili razaranje panđama i zubima. Zingaranci su teturali i njihali se. no vidjevši strance. bili su zbunjeni i mamurni.Pao je na leđa koja bi m u unatoč svim žilavim mišičima pu­ kla da nije bilo trave da ublaži pad. Padali su poput zrelog žita pod njegovom oštricom. Crnci su sada. masno psujući i potpuno neosjetljivi na sve rane osim onih trenutno smrtonosnih. Conan je gromko urliknuo i udario po njima poput britkog groma. Razbojnici su pijano teturali i nesuvislo psovali. tanke usne izvijale. Sada su gorjele žarom lomače. griva mu se presijavala. a vriskovi. no svoje su mačeve koristili snažno i efikasno. urlici i kletve bijahu zaglušni. te poput velike mačke od­ skoči na noge i okrene se prema svojim neprijateljima. Dok su crnci zapanjeno buljili. Još su bili omamljeni. Nisu razumjeli sve što im je rekla. na trenutak skamenjeni brzinom događaja. a mnogi su još uvijek bili tako otupljeni snom da nisu ni izbjegavali upućene im udarce. iz drske igre u bitku na život i smrt. Zvuk sjekućih mačeva bio je poput mesarskih sjekira.

Osvajač baci tijelo svoje žrtve na zemlju — i kako je to činio nešto nalik zraci plave svjetlosti odostraga bljesne preko njegovih ramena s desna na lijevo. bila omamljena bukom i že­ stinom borbe. poput crnih crtarija na krvavoj podlozi. mučninom obuzeta ipak je osjećala groznu opčinjenost koju je uvijek doživljavala pri pogledu na krv. izkežena lica pojavljivala i nestajala. Grebli su i udarali po Barachancu i navla­ čili tijelo svojeg batrgajućeg druga. mije­ šala i ispreplitala u đavoljem plesu ludila. Jasno je čula kako je pirat zaste­ njao pri udarcu. Zgađena. Razdvojen od svojih drugova cijelom masom neprijatelja. činilo joj se kao daje sve to jedan vrtložni kaos u kojemu je čelik bljeskao i sjekao. još ih je više raširila. Niti je mogla zatvoriti oči. No ova je bitka ipak nadmašila sve što je ikada vidjela u borbi između ljudskih bića u pljačkama luka ili pomorskim bit­ kama. Sanchi pozli. Glava mu je bila trgnuta unazad pod užasnim kutem. Lako bi ga do smrti izgazili da nije sa sobom povukao jednog od njih i sada ga koristio kao štit ne bi li zaštitio svoje tijelo pod crnčevim. odbijala. Vidjela je Zingaranskog vojnika kako zaslijepljen velikim otrgnutim komadom skalpa koji mu visi preko očiju usposta­ vlja ravnotežu na svojim raskoračenim nogama i do balčaka zariva svoj mač u crni trbuh. Navala je Zingaranaca prouzročila da oslabi stiska te Conan odbaci truplo u stranu i 135 . i vidjela žrtvine žućkaste oči kako se izokreću u iznenadnoj agoniji praćenoj izljevom krvi i iznutrica po zarivenoj oštrici. Zateturao je. skutrena u prolazu. Detalji su i skakali. a nešto prasne nad bukom bitke. ošamućena. jezivo. no Conanovi su zubi bili očajničkom snagom zariveni u njegov vrat te se pirat i dalje grčevito držao svojeg umirućeg štita. Conan je bio umotan u crni val ruku i tijela te oboren na ze­ mlju. no noge je nisu slušale. poput lomljenja debele grane. U stvari. Neuspješno je pokušavala pobjeći od ovog prizora. Umirući je crnac golim rukama dohvatio oštricu koju je mornar slijepo i tupo povlačio. glava mu se odvali unaprijed na prsa a potom. Gušila se i htjela povraćati. napeta tijela sudarala. ruke bacale. na tlo.Sancha je. tada se crna ruka sklopi oko Zingarančeve glave a crno se koljeno brutal­ nom snagom smjesti posred leđa. Tada je ugledala Conana.

Gusar se srušio razbijene lubanje. U svojm je očaju zgrabio mač umirućega mornara i udario Zingaranca sebi neobičnim oru­ žjem kad je ovaj bezobzirno nasrnuo na njega. krvlju obliven i užasan. No. Preko travnatih dvorišta. sve dok zvukovi deranja mesa i drobljenja kostiju pod mačevima gotovo ne zagluše urlike boli i bijesa. krajnji je rezultat uvi­ jek bio isti — izmrcvareno crno zgrčeno tijelo na travi. Naguravali su se u uskom prolazu dok su im Zingaranci boli i sjekli leđa ohrabrujući se povicima. pri svakom je okretu ili bljesku oštrice šiktala krv. svatko za sebe. uz sjajna stubišta. neki od njih su se okretali na svoje progonitelje i ljudi su ginuli. lica zgrčenog u masku mržnje. mlateći zrak strašnim udarcima. Crnci su se raštrkali i pojurili prema izlazu na što Sancha cikne i skloni im se s puta. Bio je to div koji je oko glave nosio vrpcu optočenu draguljima. Conan se probije kroz masu na prolazu i raznese travu pod svojim stopalima u svom bezglavom jurišu. Sancha se sklonila u dvorište s bazenom. gdje se sklupčala. topot stopala na tratini a onda kroz prolaz uleti zacrvenjena crna prilika. Vani se čulo divlje vikanje. grabeći. nesmiljeno progonjeni kao da su im vukovi za petama. Prolaz je bio potpuno razrušen prije nego što su preživjeli probili put i raštrkali se. Pratio ga je zdepasti progonitelj prema kojemu se crnac ok­ rene na samome rubu bazena. no njegova je bikovska vitalnost ostala netaknuta. Njegov se bojni poklič izvije nad zbrkom pokolja što zbu­ njenim ali i bijesnim Zingarancima dade poticaja da još jače navale. krvareći svakim korakom. Uhvaćeni u stupicu.ustane. No div je raširio ruke a sa usana mu se razlijegne neljud­ ski krik — jedini zvuk koji je ikoji crnac ispustio tokom cijele 136 . Zavitlao je dršku prema prilikama koje su se nakupile u prolazu i skočio prema bazenu. Divovi su se nadvisivali nad njim poput velikih crnih sjena. no udarac je bio tako nespretno nanesen da se oštrica odlomila u ruci posljednjeg preživjelog diva. preko kosih krovova fantastičnih tornjeva. Bitka se pretvorila u potjeru. Već je primio dovoljno rana da ubiju tri obična čovjeka. čak i preko širokih vrhova zidova bježali su divovi. No bilo gaje teško pogoditi ili uhvatiti baš kao i raz­ jarenu panteru. drhteći u užasu. ili ba­ čeno batrgajuće i izvijajuće sa zida ili krova kule.

stup se nastavio uzdizati u nebo. Conan je požurivao svoje ljude prema izlazu.borbe. zatim odskoči potiskivajući rukama svoje ljude una­ zad. nadglašavajuči grmljavinu gej­ zira. Conanov pogled preleti preko krvave. Zeleni je bazen sada izgledao poput gejzira. veliki se stup vode uzdizao i uz­ dizao. U jednom su ga tre­ nutku vidjeli kako lebdi u zraku iznad bazena. Zeleni mu je trup bio ispresjecan bijelim. dok se buka pojačavala do zaglušnosti. zateturao prema vanjskom prolazu. “Gdje su ostali?” urlao je u nesretnikovo uho. ranjeni i krvlju umrljani. Čuvši taj zvuk Zingaranci su za­ stali i počeli se kolebati. “To su svi!” zaurla gusar. izgubivši ravnotežu. i op­ suje kad vidi da ih je ostalo tek dvadesetak. nestabilni stup koji se nadnosio sve bliže i bliže nebeskoj kupoli. te je on uzme pod ruku i istrči iz dvorišta. Do neba je vrištala njegova strašna mržnja. Nečujno i ubi­ tačno nastavio je potiskivati crnu priliku ustobočenu na rubu bazena. obavijajući ga u zelenoj erupciji. No Conan nije zastao. grmlja­ vina vodenog izdanka kao da ih je potpuno omamila. crnac se okrene i visoko odskoči. cvjetajući na vrhu u ogromnu krunu pjene. raširenih ruku. odrpane gomile. gurnuvši ga tako daje ovaj. okupili su se preživjeli: umorni. njegova je pjenovita kruna bila triput šira od podnožja. bio je to glas iz samih utroba pakla. Iako je prijetio da bi svakoga trenutka mo­ gao popustiti i pretvoriti se u neobuzdanu bujicu. onda se. pra­ ćene zaglušnom grmljavinom. razdrapani. te su sada stajali glupo zureći u ogromni. zelene vode uzdignu i pohrle prema njemu. 137 . tjerajući ih pred sobom. mlateći po njima tupom stranom oštrice. Conan zaustavi svoj juriš taman na vrijeme da ne padne u bazen. “Ostale su sve pobili oni crni—” “Nosite se odavde!” derao se Conan. Vidjevši paraliziranu Sanchu kako u razrogačenom užasu zuri u klju­ čali stup on ispusti urlik koji prodre kroz grmljavinu vode i prene je iz obamrlosti. Ona potrči prema njemu. U trenutku kad je Conanov okrvavljeni mač bljesnuo u zraku. U nastupu bijesa on dohvati prvog gusara za vrat te ga tako snažno protrese daje krv iz čovjekovih rana pošpricala svuda naokolo. U dvorištu koje se otvaralo u vanjski svijet.

poput žada zeleni. poput divovske zmije tekla je preko udolina i oblih vrhova. a zidovi i tornjevi nestanu u zaglušujućoj bujici. a dru­ gim pazeći na bjegunce. prokleti bili!” Otrčao je do vanjskog prolaza. a iza njih se čuo huk rijeke. Zaslijepljeni krvožeđem. Pogled preko njegovog napetog ramena po­ kazivao je široku zelenu vrpcu koja se uzdizala i spuštala kako je prelazila preko obronaka. neki su se Zingaranci kretali kao u transu. Sancha gaje čekala na sljemenu prvog obronka poslije ruba. “Utopiti. Sancha je pokazivala želju da ostane s njim. jednim okom motreći zeleni grmeći toranj koji se tako strašno nadnosio nad njim. Držala je stalan smjer — pratila ih je. no on je odgurnuo njene podatne ruke. ukrašujući svoje požuri­ vanje zlobnim komentarima na račun žrtvinih predaka. Conan ih je požurivao jednostavnom metodom. Zingaranci su već prešli rub platoa i bježali niz padinu. kvragu!” vikao je Conan. Hvatao je ljenivce za vrat. slikovito kunući. tamo je na trenutak zastao i osvrnuo se prema zamku. Izgle­ dalo je kao da se ogromna zelena stabljika cvijeta bijelih latica njiše nad kulama. Bujica se nije niti raširila ni ti raspršila. snježni stup raspadne praćen bukom poput razdiranja nebesa. borbom i zaglušnom bukom. “Pretvorit ćemo se u komade okamenjene kosti! Izlazite.“Taj će vodoskok popustiti svakog časa—” “Svi ćemo se utopiti!” zavapi jedan od gusara koji je šepao prema izlazu. Conan uhvati djevojčinu ruku i udari u bijeg. Pred njima su se uzdizali i spuštali obronak za obronkom. nasilno ih izguravao kroz prolaz dodajući im poriv sočnim udarcem u stražnjicu. cvileći od očaja i iscrplje­ 138 . Tada je ponovo pogledao grmeći toranj koji se uzdizao prema nebu nadvisujući kule. a onda i sam pobjegao iz zamka bezi­ menih užasa. i ubrzao njeno kretanje dob­ rim udarcem po njenim stražnjim predjelima tako da ona žurno preleti preko platoa. Conan nije napustio prolaz dok nije bio siguran da su svi njegovi preživjeli ljudi izišli iz zamka i krenuli preko poljane. Taje spoznaja Conanu podarila još više izdržljivosti. San­ cha se spotakla i pala na koljena. neba ispunjenog grmljavinom. Tada se.

udaljena za dužinu vesla od Ništarijine kobilice. Iako su im srca pucala od iscrpljenosti. bojeći valove dubljom. Conan je prebaci preko svog divovskog ramena i nastavi trčati. Sidreni je lanac. Conan je znao. ali su znali da se u toj jezivoj glatkoj zelenoj vrpci nalazi opasnost i za tijelo i za dušu. No njihovi se pramci sudariše s Ništarijinim gredama. Teturali su poput pijanaca. Prihvaćajući je. poput zele­ nog plamena. pruga je jalovo palucala iz vode. a ostali su ga instinktivno pratili. mehanički petljajući oko užadi i prstenova. te se mornari uspentraju po lancima. i kad je vidio da široka pruga ulazi u valove i teče kroz vodu prema njima a da ne mijenja oblika ili smjera. a oni djelovi koji su pali u žadobojnu bujicu nestadoše. koljena tre­ sla. viseći mlitavo poput leša da bi zatim bila nemarno bačena na palubu dok je Barachanac preuzimao kromilo. Odjednom ugleda ocean. dahćući na­ redbe ostacima svoje posade. osna­ ženi užasom koji ih je obuzeo. i njegov plutajući pogled padne na neoštećenu Ništariju. on prikupi zadnji atom rezerve snage tako žestoko da se veslo prelomilo u njegovim rukama. dah mu se u snažnim udisajima probijao kroz zube. U trku je teturao. pljusnuo a jedra se razmotala i nadimala pred rastućim vjetrom.nosti. instinktivni strah obuzme gusare tjerajući nji­ hova bolna tijela i smućene mozgove na još veće napore. ostavljajući čamce neka odplutaju. Conan. Sancha se uspela na Conanovom širokom ramenu. Sancha je pala na dno jednog i tamo slomljeno ležala. Plima se prelila preko pla­ že i utjecala u more. odmotan. Zelena rijeka provali kroz drveće. Pred sobom je vidio mornare kako bježe. Ta su stabla pala kao da su posječena u deblu. Dalje nije napredovala. zlokobnijom nijan­ som zelene. preuzme veslo zajedno s dahćućim mornarima. Bezumni. oni svojski navališe veslati prema brodu. Conan se zabuljio prema obali. iako mu je krv hučala u ušima i crveno obasjavala svijet u njegovim očima. Ljudi su u neredu uskakali u čamce. čega su se bojali nisu znali. Prsa su mu se nadimala. 139 . Ništarija je podr­ htavala i tresla se a onda se veličanstveno otisnula prema otvorenom moru. Tokom cijelog tog postupka preuzeo je vodstvo bez riječi.

Dođi amo djevojko i daj mi poljubac. “Malobrojna posada a i ta izgrižena i izgrebena na komadiće. 1 40 . pojasa i korica više nije bilo. Upravljat ćete ovim brodom kako se dosada njime nije upravljalo. prokleti bili! Dođavola otvoreno more! Kre­ ćemo prema vodama čije su luke debele. i preko brežuljaka sve dok se nije istopila u plavoj izmaglici. No on se smiješio. Ližite svoje rane. Conanove su kratke hlače visjele u krva­ vim trakama. pogled mu je pratio neprekinuti tok palucajućeg zelenila preko bijele plaže. i razbijte mi bure piva. i okretao kormilom u čistom ushićenju mišićne snage. ali može upravljati brodom a posade se uvijek da naći. obraza oblivenih hi­ steričnim suzama. Krv se gusto zgrušala u njegovoj crnoj grivi a jedno mu je uho bilo napola otrgnuto sa glave. “Ti misliš na poljupce u ovakvom trenutku?” Njegov se smijeh prolomi nad škripom i grmljavinom jeda­ ra. “Mislim na život!” grmio je. a to je sve što sam ikada tražio. njegov je mač. nasmiješi svojoj zadihanoj posadi. sileđije. Barachanac se. Pjevajte i plešite kada prionete na posao. “Mrtvi su mrtvi a što je bilo gotovo je! Imam brod i ornu posadu i djevojku čije su usne poput vina. “Što sada?” promuca djevojka. “Pljačkati mora!” on se nasmije.” “Poljubac?” histerično je viknula. i on je uhvati i podigne na jednu svoju moćnu ruku i cmokne je sa zvučnim užitkom. us­ pravno zariven u palubu pred njim bio i skrhan i skoren crve­ nilom. Inc. prsa i ramena bijahu izgriženi i izgrebeni kao od pantere. a trgovački brodovi pretrpani plijenom!” Copyright © 1934 by Popular Fiction Publications. noge. Sancha je stajala pokraj njega. povrativši dah. Njegove ruke.Od toga kraja pruge. ustobočen na svojim moćnim nogama.

ako vas zanima pretplata na inozemne časopise. Frank Herbert-Božanski car Dine I i II. Stanislav Lem-Fijasko. Herbert. daje Jug dobio bitku kod Gettysburga. Tekstovi o alternativnim svjetovima (daje Hitler pobijedio. Za popis i cijenu pošaljite poštansku marku na adresu: Darko Kaštelan Obrtnički prolaz 4 41000 Zagreb. raspitajte se na adresu FUTURE u Samoboru. a Počeo je izlaziti novi (tematski) časopis: A lternate Worlds. — plativo u kunama ako se raspitate na adresu FUTURE u Samoboru. — ukratko. U drugom broju analiza Seelowe (njemačka invazija Engleske — da se dogodila). 058/43 857 141 . n Prodajem slijedeće SF knjige: L. Detaljne zemljopisne karte zamišljenih ratnih operacija. 22. Blodnjak I.Anali Hičija. Godišnja pretplata £10 ili $18 plus poštarina za četiri broja. Prodajem i časopis Alef br.a Prodajem inozemne stripove (uglavnom američke). Posavskog 15 58000 Split tel. Niven-lnžinjeri prstena. U prvom broju potpuna bibliografija romana i pripovjedaka. itd.Heretici Dine I i II. da se dogodilo drukčije). Adresa: Damir Mrkonjić Lj.Kapitol Dina I i II. Frederik Pol . Frank Herbert. a Uopće. da je španjolska Armada osvojila Englesku.

Prve četiri knjige su zaokružena cjelina pod naslovom Pliocene Exile Saga u kojem grupa protagonista iz XXII stoljeća. odlazi na jednosmjerno putovanje u prošlost u doba pliocena. Ovo je čisti SF s intrigantnim liko­ vima psihički obdarene porodice Remillard čiji su pojedinci suprotstavljeni u odnosu na politiku Zemljana prema svemircima. vegetacija. vješta kombinacija hardSFa i psihičkih čarolija koje daju seriji ugođaj sword and sorcery fantasike drži vam pažnju gotovo bez predaha (ja sam je pro­ gutao za dva tjedna). Ovih dvije tisuće strana u četiri romana jedna su od najzrelijih space opera posljednjeg desetljeća. svaki iz svojeg raz­ loga. Slijedeće dvije knjige objavljane kao jedna pod naslovom “ Intervention” (“ Surveillance” i “ Metaconcert”) vraćaju nas u blisku budućnost i ustvari pričaju priču koja nam objašnjava što se dogodilo kad su svemirci napokon stigli na Zemlju i što su preci junaka iz prve četiri knjige napravili u tre­ nutku prvog kontakta i kasnije. galaktička politika i alieni sa svojim ciljevima ubrzano se isprepliću vodeći k neminovnom sukobu koji bi očito trebao kulmi­ nirati u trilogiji Galacic Milieu čiji je prvi dio “Jack the Bodiless” . koristeći vremensku anomaliju. Preda mnom stoji nova knjiga Julian May “ Diamond Mask” . sve to izgleda idilično dok naši junaci ne sretnu aliene u obliku nasukanih svemirskih brodolomaca i njihovih progonitelja koji svi imaju fanatstične psihičke moći. fauna. Galactic Milieu seriji. Julian May je gospođa u godinama (ro­ đena 1931. Pliocen je čarobno doba. a Bojan Izdajnik nestrpljivo čeka.BOOKSHOP ok knjigoljupci! Evo nas opet ispred jedne m rtvocrte kako to lijepo kaže vaš urednik Krsto.) koja je od 1981 do danas napisala 10 SF i fantasy knjiga od kojih je osam u tzv. ubojstva. Mrtvocrta je hr­ vatski izraz za “deadline” iliti rok do kojega treba predati tekst. Treba li dopustiti da Zemlja dođe pod patronat Galaktičke civilizacije ili treba tražiti svoj vlastiti put? Intrige. Ljudska vrsta se očito pokazala kao inkubator pojedinaca s psi­ hičkim moćima koje nadilaze očekivanja svemiraca. danas je nedjelja ujutro. Mali Jack B 142 . klima. ja za par sati idem na more. Ljudi podjeljini na nekoliko nezavisnih grupa pripremaju pro­ tuudar dok ih alieni nastoje porobiti i iskoristiti za svoje potrebe.

bjegunke iz neke sumnjive prošlo­ sti koja sada radi kao dostavljač na biciklu u San Francisku. Paketić je vrijedan. a u cijelu igru biva upleten bivši policajac Rydell koji detektivu služi kao privatni šofer. a vlasnici su moćni i ljuti i tu počinje tipična Gibsonova jurnjava podsvijetom budu­ ćnosti. No pojava fantastično talentirane djevojčice koja će postati poznata samo pod imenom “Diamond Mask” razorit će sve do sada postavljene odnose snaga. No originalnost pristupa i zaista vješto izabrani likovi njegove odmaknute budućnosti koja je upravo 1 43 . kratka info­ rmacija o dvije knjige koje će se uskoro pojaviti u hrvatskom prijevodu. Sada već SF poprima elemente krimića sa zagonetkom i lovom na tajanstvenog ubojicu. Gibson već godinama ne piše kratke priče i nakon trilogije Neuromancer i romana “ Difference Engine” sa Sterlingom gotovo ništa nije na­ pisao. Detektiv Warbaby je unajmljen da nađe Chevette. prije nego što prijeđem na bilo što dalje. To je ustvari priča na neki način prolog romana “Virtual Light” . Aha. Gibsonova proza ovaj je put nešto zahtjevnija od one po kojoj ga poznate. njegove metafore i lingo budućno­ sti su ponekad tako zapletene da ih treba dyaput pročitati da bi se iz njih izvukao smisao. A zaplet knjige počne onog trena kada Chevette jednom potpuno drugačijem dostavljaču ukrade naočale sa sli­ kom virtualne stvarnosti. “Skinerova soba” ne govori ništa o radnji romana ona je sa­ mo sličica iz života Chevette.Remillard prvi je Zemljanin koji je snagom uma prešao iz tjelesnog u čisto psihičko stanje ne bili se suprotstavio opakoj sili koja se naziva Fury i jednog po jednog ubija najjače članove obitelji. Eto to je najkraći sadržaj koji vam jasno ne može dočarati svu baroknu raskoš avanture iz prve tetralogije ili začudnost prvog susreta i svu zamšenu igru spletki u “ Intervenciji” . Čemu dostavljači u San Francisku budućnosti? Elektronska špi­ junaža je već uzela takvog maha da je jedini siguran način slanja poruke kurirom. a u ovom ćete i naći priču “Skinerova soba” Williama Gibsona. Tek ova kratka pričica koja se pojavila prije par godina dala je naslutiti da Gibson ipak nešto radi. kao ni strahovite moći kojima nove generacije Zemljana mjenjaju političke odnose u Galaktičkom Miljeu. U zadnjem broju sam već najavio. dok u pozadini politički sukob polako dosiže točku vrenja.

daju Gibsonu pravo na jezične eskapade koje sam jednom usporedio sa vo­ dopadom nebrušenih dijamanata. Roman “Virtual Light” je prvi Gibsonov roman koji je u tvr­ dom izdanju došao na listu bestsellera. a ako niste tko vam je kriv. Ukratko. od kojih ste mnoge vjeroajtno i čitali Martin je 1983.) zastao začuđen i zbu­ njen. novinar under­ ground rock časopisa Sandy Blair dobije radni zadatak da na­ piše članak o bendu. Novi Gibsonov roman “ Idoru” najavljen je za kraj iduće godine. Stil Georga R. preskočite pa­ sus!) počinje dvoboj protiv glavnog negativca. Martina postao mi je blizak od onog dana kad sam stao na zadnjoj strani njegovog prvog romana “ Dying of the Light” (1977. Roman se zove “The Armageddon Rag” i njegova priča je izuzetna kao što je i Martinov pristup djelu. Knjiga izlazi krajem godine u nakladi “Algoritma” i prijevodu Gorana Pipe Pavelića koji je preveo sve Gibsonove priče koje ste čitali u Siriusu. a namjeravate čitati knjigu nemojte dalje jer ću vam odati kraj knjige. a naš junak je tek po­ sjetitelj na tom svijetu čudnih običaja. a otprilike u isto vrijeme prikazivat će se i film “Johnny Podsjetnik” . Druga knjiga koju će nakladiti “Algoritam” a mogu je najaviti.R. napisao jedan nevjerojatan roman koji bi se mogao opisati kao muzički-horror-nostalgija-krimić.toliko slična današnjici a opet potpuno različita. Mač se podiže na prvi udarac i tu roman prestaje. prema starom običaju oni staju jedan naspram drugog s mačevima u rukama. Nakon brojnih priča za koje je dobio Huge i Nebule. Šok! Što sad? Poput pljeska jedne ruke iz zen tradicije Martin nas ostavlja da sve zamislimo sami. Ali to nije knjiga koju sam htio najaviti. S koliko on srca priča u ovoj knjizi i koliko opisuje sebe i svoju generaciju uopće nije teško prepo­ znati. Obilazeći Ameriku u potrazi za bivšim čla­ novima benda. Glavni negativac je iskusan u dvobojima. a ujedno i povratak cyberpunku nakon šest dugih godina izbivanja. a mogu zato što sam je sam izabrao. Glavni junak (upozorenje!!! ako niste. nakon ritualnog ubojstva bivšeg menađera davno raspale kult grupe šezdesetih godina po imenu “ Nazgul” (čiji je vokalni solist sićušni Henry Hobbins zvan “ Hobit” ustrijeljen usred koncerta). je moja mala slabost još od dana kada je objavljena. kao uostalom ni glavne likove. tražeći podatke koji bi ukazali na potencijalnog 144 .

Da li se može ponovo ubiti mrtvaca. a uloge u ovoj space operi se 145 . ali što je zapravo istina? U drugoj knjizi sve se okreće naglavce. Gnjusni pirat i psihički bolesnik-sadista Angus Thermopyle ugradi u mozak prelijepe kidnapirane policajke Morn Hyland ilegalni uređaj (čije se samo posjedovanje kažnjava smrću) kojim može vladati njom kako želi. da li Sandy Blair može na vrijeme otkriti pravog krivca i da li će se ostvariti proročanski stihovi o propasti iz pjesama “ Nazgula” . da li je Thermopyle zaista tako gnjusan i koje su nam­ jere gusara Succorsa? Tek kada ste pomislili da znate istinu. sad mogu dalje. Simmonsov novi roman “ Pele’s Fire” je upravo izišao u Americi. a pojava klinca koji za sebe tvrdi da je Henry Hobbins samo potvrđuje da se nešto neobično događa. Dan Simmons na­ javio je treću u seriji Hyperion “ Endymion” koja je već tako de­ bela da bi se od nje vjerojatno dale napraviti i dvije knjige. Svi vjeruju da će na koncertu nikad otkriveni ubojica Hobita pucati ponovo. Kada stupe na tlo stanice konkurenstki pirat naočiti Nick Succorso na nevjerojatan način uspije­ va osloboditi lijepu Mom. Kada samozvani reinkarnirani Hobit uspije otpjevati “ Nazgulove” stare pjesme kao da je u njega ušao neki demon počinju pripreme za “come back” koncert “ Nazgula” . Nakon tri knjige Donaldsonovog izleta u space operu može se sa sigurnošću reći da je autor ciklusa o Thomasu Covenantu uspio. to ćete saznati samo ako pročitate ovu kult knjigu u kojoj ima više one prave povijesti rocka nego u svim enciklopedijama koje ste čitali. Da li je Mom ne­ vina žrtva. Istovremeno kao da su se nadnaravne sile pobrinule da se svi preživjeli članovi “ Nazgula” ponovo nađu zajedno. Prva knjiga (“The Real Story”) koja je bila sa­ mo duža novela postavila je osnovne igrače u ovoj trakavici na svoja mjesta. Sandy Blair nailazi svoje stare prijatelje iz šezdesetih godina. rakurs se mijenja i odjednom postajemo svjedoci širih spletki u kojima su naši protagonisti samo sitne ribe. S trećom knjigom stvari postaju još kompliciranije. Iživljavajući svoje bolesne perverzije na Morn tokom njigovog zajedničkog puto­ vanja do svemirske stanice. Eto sad sam rekao svoje. Bar tako ljudi pričaju.ubojicu menađera. Stephen Donaldson je objavio četvrti dio pentalogije “Chaos and Order” . što uostalom nije isključeno.

/fax: 271-799 1 46 Hi! W ide s e le ^ io jo f im ported fiction and non-fiction In the heart of downtown Zagreb . a kakva je ulogu imala Mom i da li je ona sve znala? Nick sada postaje po­ trošni pijun u igri nadmudrivanja sa genetski virulentnim alienima Amnionima.obrću. Neven Antičević Gajeva T »eh 455-155/200 tel. Anne McCaffrey novi roman o Pernu “ Dolphins of Pern”. dovoljno je intrigantno zamišljena da naš interes za njih već nakon prve knjige postane kotačem zamašnjakom koji će nas vući do kraja ove pentalogije. Cherryh novi roman u “Alliance-Union” seriji “Tripoint” . C. Ova trojka oko koje se naoko vrti sudbina čovje­ čanstva dok glavni igrači potežu uzice iz pozadine. I na kraju umjesto top-liste evo par noviteta koji će se pojaviti do kraja godine. toliko za ovaj put i do idućeg mjeseca. Clive Barkerov novi roman izići će u rujnu i zove se “ Everville” . David Eddings završava Tamu li trilogiju sa romanom “ Hidden City” .J. sada se čini da je Termopyle ustvari bio žrtva. David Brin ima novu kolekciju priča “Otherness” . Tad Williams u prosincu objavljuje “Caliban’s Hour” . Orson Scott Card novi serijal “ Mayflower” čiji se prvi dio zove “Lovelock” .

sram vas bilo. a vi. Kojugod ste naslovnicu ili pripovjetku izričito. kakve koristi od ankete? No dobro. Mi se tu znojimo. oličenje apatije i indolencije. ništa. a onima (izričito. Evo. ovdje su rezultati. poimence spomenuli kao “sviđa vam se” . Složili smo se unaprijed. Pa hajd’ sad. jesmo li što naučili iz vaših odgovora? Svakako! (F3. crnčimo da napravimo finu FUTURU. Koju pripovjetku nitko nije spomenuo ni ovako ni onako. dadosmo joj + .ANKETA O FUTURI Hvala svima koji ste nam poslali odgovor! A vama koji niste.. 147 . Uopće. baš vas briga. . poimence) “ne sviđa mi se”. zato smo i prestali. 1 2 3 (Stanković) 4 (Stanković) 5 6 7 (Žiljak) 8 (Žiljak) +++++ ++++++ ++++++ ++ +++++++++++ +++++++++++++ +++ ++++++ +++++ +++++++ +++++++ ++++++ 9 (Nef) 10 (Idrizbegović) 11 (Žiljak) 12 (Žiljak) 13 14 15 16 17 (Tikulin) (Galeta) (Žiljak) (Galeta) Pa.4) Od ilustracije očito tražite da bude ilustracija a ne strip. kakva su to vremena nastala? Odgovor nam je po­ slao tek jedan između sto čitatelja FUTURE.

iz Šibenika koji kaže da mu Kordejev Hobit (F18 — ne računa se u anketu) izgleda kao Zdravko Tomac. Logična iznimka su. Božemoj. inače vrhunske.(F8) U “srazu” dva robota jasnu pobjedu je odnio manje agresivno mehanički (F15). ali baš svaka pripovjetka sviđa se bar nekome. Jambrišak. DOMAĆE PRIPOVJETKE Blažić Gernhard Harlović Hudec Jadrejčić Jambrišak “Josef K” Kovačić “Lutalac” Macan Macan Mažuranić “Simmon” Žiljak Žiljak Horor Žabe Kapetanovo zlato Prsten S druge strane struje Izbor Pravi čovjek za posao Kobna partija dure Miran san do odredišta Crteži za T-shirts Novi crteži za T-shirts Recept milostive Adelije Neravnoteža Svi zločini Johna Tuckera Završni ispit “SVE DOMAĆE” F14 2 (+) F12 10 (+) F14 5 (+) F7 3 (+) F13 10(+) F14 2 (+) F14 3 (+) F10 4 (+) F13 7 (+) F8 2 (+) F14 1 (+) F6 2 (+) F17 3 (+) F15 5 (+) F7 4 (+) 2 (+) 6 (-) 3 (-) 1 (-) 3 (-) 6 (-) 2 (-) 5(-) 1 (-) 9 (~) 6 (-) 2 (-) 1H 1 (-) 1 (-) Tu smo također saznali par korisnih stvari: — Svaka. osvojilo je “SFeru” . nevjerojatne “Žabe” . ako su bili u stanju odseliti u Čile i na Novi Zeland (i ne zaboraviti “stari 1 48 . Također. Možda je Galetinome “pomogao” pejsaž u pozadini? Ili manje agresivne boje? (F9) Uputa FUTURI: ne volite apstrakcije! (F10) Pomalo iznenađuju ova tri glasa protiv. Macan) — Zabrinjava me a priori animozitet nekih čitatelja prema samoj ideji da bi Hrvati mogli osnovati koloniju na nekom plane­ tu i tamo se ponašati romantično/patriotski. Možda zbog naglašene “ne-esefičnosti” ove. svaka se bar nekome ne sviđa. — Ne volite “esejističke” tekstove (Blažić. naravno... ilustracije? (F11) Ovo je zaista najbolje — uostalom. (F14) Uputa FUTURI: ne valja miješati žanrove i stilove! Komentar godine dao je Siniša K.

) — Čak dva glasa u prilog ovoga pričuljka (“ Milostiva”)!? Podrška iz samilosti.. ili “ hofiranje” autoru? — Očekivao sam više glasova tvrdoj akciji (Simmon. Niven.. zgodno je rekao Zoran V.. cit.. (ne znam odakle jer nije dao adresu) i Alana B.. Usput. Tome nasuprot stoji mišljenje Ante J. 70 Anderson Pitanje nadzora 63 Anderson Pitanje položaja 70 Anderson Pitanje šifre 65 Anderson Que donn’rez vous? 63 Asimov Resublimirani tiotimolin 47 Asprin Porez na posao 79 Asprin Uvod u Lupeški svijet 79 Barnett Slučaj s košarom 89 Benford Opet Manassas 88 Bethke/Jennings Smrt majstora. cit.. iz Splita kojemu nisu po volji.. 92 Blish Most 52 Blish Uronjeni svemir 42 Bova Grobnica 92 Bradley Tajna plave zvijezde 79 F9 F16 F17 F9 F11 3 (+) F13 1 (+) F12 5 (+) F15 2 (+) F15 1 (+) F10 3 (+) F10 2 (+) F4 2 (+) F5 F51 (+)4 (-) F14 4 (+) F10 3 (+) F3 1 (+) F14 1 (+) 3 (+) 7(+) 2 (+) 2 (+) 2 (+) 2 (-) 1 (') 1 (-) 1 (') 4 (-) 1 (-) 1 (-) 1 (-) 1 (-) 4 (-) 4 (-) 5(-) 1 49 ... 79 Anderson Ništa ne uspijeva. “shame Žiljak nije imao jajca da Johna Tuckera smjesti u naše podneblje” i ”Još jedan pseudonim! Zar se pisci stide svojih djela?” Njemu se pridružuje Zdeslav B. Žiljak). Dickson.. — Iz nekoga razloga kod nas “ ne prolaze” dosjetljiva nadriznanstvena “objašnjenja” (Kovačić.. iz Varaždina koji kažu da nema nijedne domaće koja im se ne sviđa. “glupi domaći pseudonimi” . iz B jelovara.. UVOZNE PRIPOVJETKE Asteroidna republika kao cjelina Lupeški svijet kao cjelina Abbey Lice kaosa 1979 Anderson Jedrenjak 79 Anderson Kapija letećih . zašto u neko buduće vrijeme (kad to postane “normalno”) ne bi mogli otići u svemir? Nikome nije palo na pamet prigova­ rati Silverbergu što je Židove poslao na Mazel Tov IV. Asimov.kraj”).

. 69 Krila 89 Igra skrivača Novi život 88 Smrt razuma 92 Myrtis 79 Nudimo vam sjećanja Božični dar 58 1bi mir Igneološka istraživanja Ispuhani tigar U kostima 66 S ovakvim prijateljima Privjesci U konzervi 88 Šetnja Mjesecom 52 Braća po krvi 79 Tristogodišnjica 76 Konzervirani brod 79 Nasilni ljudi Dio slave 52 Oholi robot 43 Spojeno srce Istraživački tim 56 Misionarsko dijete 92 0 Magl i Travi i Pijesku 73 Sudarna orbita 56 Put križa i zmaja Čovjek od čelika.Brunner Budrys Caidin Carr Cherryh Clarke Clough Daniel DeWees Dick Dickson Dickson Dickson Dickson Dickson Foster Frazier Friesner Fyfe Haldeman Haldeman Harrison Harrison Kornbluth Kuttner Lawson Leinster McHugh McIntyre Maclean Martin Niven Niven O’Donnell offutt offutt Panshin Pohl Pratchett Smrtne presude 79 Rub mora 57 U paklu nema lov.. Marsijanci 91 Fantastično svjetlo 86 F13 F8 F5 F8 F3 F1 F15 F6 F15 F4 F14 F7 F8 F7 F15 F4 F4 F10 F9 F16 F8 F16 F7 F2 F8 F4 F12 F4 F8 F14 F1 F7 F9 F16 F12 F11 F1 F5 F1-3 3 3 3 2 (+) (+) (+) (+) 1 (-) 1 (-) 1 (-) 1 (-) 2 (•) 1 (+) 1 (+) 2 (+) 1 (+) 4 (+) 4 (+) 1 (+) 3 (+) 5 (+) 3 (+) 3 (+) 1 (+) 1 (+) 3 (+) 2 (+) 5 (+) 6 (+) 1 (+) 3 (+) 1 (+) 4 (+) 2 (+) 3 (+) 4 (+) 3 (+) 1 (+) 1 (+) 3 (-) 4 (-) 1 (-) 1 (-) 2 (-) 1 (') 1 (-) 3 (-) 3 (-) 4 (-) 1 (-) 7 (+) 150 . pilota Vi mislite.. Konvergentni niz 69 Sukob u noći 43 Pijun sjenki 80 Sjenosmuk 79 Sudbina Miltona....

McHugh). Kornbluth..) A danas je “fantasy” samosvojan žanr. kako to da ste uopće na­ stavili kupovati FUTURU.. i posebno van Vogt) pravi su favoriti! Skoro da se upitam. koji se može pohvaliti s 400-500 novih romana godišnje na engleskom govornom području. U prvih šest FUTURA išli su uglavnom potpuno novi naslovi. reče ona 92 Russo Saberhagen Mirotvorac Schmitz Vještice s Karrijesa 49 Svjetlo drugih dana 66 Shaw Shaw Zovite me Blenta Sheckley Počelo je češkanjem Predaja Shepard Šaman Shirley Silverberg Dibuk s Mazel Tova IV Silverberg Postaja Hawksbill Simak Epilog 73 Sturgeon Bučan doca 41 Vještine Xanadua 56 Sturgeon Twain Kapetan Stormfield 07 van Vogt Crni razarač 34 van Vogt Oluja 43 van Vogt Uskrsnuće 48 VingeA/inge Torbarev naučnik 75 Weinbaum Dolina snova35 Weinbaum Odiseja na Marsu 34 Wolfe Sedam noći u Americi 78 F6 F1 F10 F10 F7 F7 F4 F1 F7 F6 F17 F17 F9 F14 F11 F17 F14 F15 F11 F3 1 (+) 4 (+) 6 (+) 4 (+) 2 (+) i (+) i (+) 4 (+) 3 (+) 2 (+) 2 (+) 4 (+) 2 (-) 8 (+) 5 (+) 2 (+) F2 1 (+) 4 (+) 1 (+) 1 (-) 1 (-) 2 (-) 1 (') 1 (-) 1 (-) 1 (-) 2 (-) 2 (-) 2 (-) 2 (■) 2 (+) 2 (-) 5 (-) Ovdje također ima par zgodnih naznaka. Bethke. Kuttner. Dick. mnogi iz 1992 — “ novijega” u ono vrijeme naprosto nije moglo biti — i općenito su prošli loše. mnogi “prastari” naslovi (Blish. Kao prvo i najzna­ čajnije: na stranu što je Pratchettovo FANTASTIČNO SVJETLO po svemu prvoklasni tekst pa ne čudi toliko pozitivnih glasova — to je mnogima bilo prvo saznanje da uopće postoji takva literatura (kod nas toliko totalno nepoznata da čak nemamo ni svoga naziva za nju: “fantasy” je strana riječ. “bajka za odrasle” (“adult fantasy”) zvuči nezgrapno. potpuno odvojen od “science fiction” .? 151 . Benford. Schmitz. Naprotiv.. Također je zgodno obratiti pažnju na godinu iz koje potječe pojedina pripovjetka..Samo vozi. “bajka” više paše pričicama za djecu. (Barnett.

onaj “th” s isplaženim jezikom među zubima a koji ni izdaleka nije ni “t ” ni “z” ni “f” . “sva­ štara” . Pero K. a ja sam njihov Veliki brat” A ja mislio da sam simpatičan. i Tihomir N. iz Zagreba koji mi prigovara da su mi uvodnici sve duži. svi mlađi bi htjeli ponavljanje a svi stariji ne bi.. Ali u Čakovcu ili Požegi nema Remize ni Kvatrića pa tamošnji esefičari nemaju gdje kupiti stare Siriuse!) 1 52 . štoviše. cit. Uopće. kako kažu. još gore.... cit. iz Čakovca hoće da ponavljamo bolje pripovjetke iz Siriusa i Alefa jer su. i na koncu “er” koji nije “er” jer se za­ pravo uopće ne izgovara. Najbliže se to prezime može prikazati kao “Ta-Č” — a tome se svak ionako sam domisli. vrlo približno. iz Pule ne voli prepucavanja (Prosvjed i Kontrasvjed) i memoare poput Ogorelčeva. iz Zagreba kome smeta. Tomislav Č. iz Rijeke. Hobit) kako bi vidio kakva je knjiga da ne kupuje mačka u vreći. prezime bivše premijerke Thatcher koje ima. pa zatim onaj izbečeni. Ili. I što sad? (Zagrepčancima je lako.PRILOZI astronautika kalendar skriboserpentizam uvodnik 10 (+) 8(+) 3 (+) 8 (+) 2 (-) 1 (-) 3 (-) 2 (-) Lijepo me je “oprao” Natko J.) Ovo je također odgovor Igoru M. pa onda “tch” koji zapravo nije “č” kao naš. Tako misli i Marko Z. a Krešimir P. Marijan Z. iz FUTURE izbacio sve priloge. (Odgovor: to je skoro nemoguće jer naprosto ne postoje slova kojima bismo mogli prikazati ispravan izgovor većine engleskih imena — na primjer. redom. nešto kao “a-k-t” — zaBoga. razjapljeni “ae” koji nikako nije “e” . iz Rijeke bi. kako dati izgovor vrlo čestog prezimena “ Urquhart” koje se izgovara. iz Sesveta voli pročitati izvatke iz novih knjiga (Mit. “onda još bili u pelenama” . Zanimljivu ideju je ponudio Tomislav Č iz Sesveta koji pre­ dlaže neka damo izgovor stranih imena kad se koje prvi put pojavi u tekstu. i puni. “izljeva raznježenosti u smislu SF-fanovi su veliko. odu na Remizu ili na Kvatrić pa si kupe stare Siriuse. zaljubljeno bratstvo. iz Šibenika i još nekolicina bi htjeli crno/bijele ilustracije uz tekst. to nam nitko ne bi vjerovao. kako kaže. Franjo O.

(To će biti i Eurocon ‘95. Glasgow. 29-30. tel. Mandalinskih žrtava 6. ali se u principu može. FRANCON (frankofonska konvencija . to je skupo (kolor-fotokopije. Švicarska. VIII 1995. 41430 Samobor. c/o Amis de la Maison d. Travanj 1995. Suisse. tel. plativo u Kunama kod zastupnika za Hrvatsku. Info: Skiffy Travel. 79115 Freiburg i Br. Osijeku. 53rd World SF&F Convention (WorldCon). tko bi se prihvatio posla da bude inicijator? Usput. IV 1995. Splitu (javite se Zdeslavu Benzonu! — telefon ćete naći u F12). MILLENIUM (doček “ novoga tisućljeća”).95.. Slavonska 1.95).. Varaždinu.. Deutschland. Eh. Info: FreiCon eV. IV 1995. Info: Skiffy Travel. 1 53 .Konačno. 27. Freiburg im Breisgau. Negdje u sjevernoj Europi. Vedran Č. pa još povećane!). Carl-Kistner StraBe 3. IV 1995. Yverdon les Bains. 59000 Šibenik. poslije SFR 75. KALENDAR KONVENCIJA CONFABULATION (Eastercon . 761*47-527. rujna 1994. Vrijeme je da u Ši­ beniku proradi klub! Ima li koga u Rijeci. Case postale 74. Info: Skiffy Travel. I 2000. Uskršnji vikend. Maison d. Pitajte. javit ćemo pojedinosti. London.Ailleurs. 14-17. Info: Francon . 27-30. Javite se. 24-28. Škotska. SFERAKON 95.95). Hotel Central. ako to zanima još nekoga! Lijepi pozdrav.) Članarina do kraja godine £10 (naročiti popust za Hrvatsku!). FREICON (najvažnija njemačka konvencija). iz Rijeke bi rado da načinimo A4fotokopije ilustracije s naslovnice (bez naslova FUTURA) i da mu prodamo. u Samoboru se obnavlja GNUS. i hvala korespondentima. BOGDAJ VEĆI KUP Toni Matošin. XII 1999-2. INTERSECTION. Engleska.. CH 1400 Yverdon les Bains. 059/ 38-418 poziva esefovce neka mu se jave. Info: SFera.Ailleurs. Zagreb. Članarina SFR 50 do 15. c/o Thomas Schmidt.

25. Vlasnik USA Indija USA USA TITAN 4 CENTAUR ETR Flo. Nakon otpuštanja rakete s bombardera pali se raketni motor te ona sa svojim korisnim teretom nastavlja u orbitu. Tyuratam KazahStan ZND Tyuratam Kazahstan ZND Plesetsk Rusija ZND USA 103 : Satelit za elektronsko izviđanje i prisluškivanje. SROSS C 2 : Indijski probni satelit. 3. 19. 4.V.V.V. 31. Zadnje lansiranje pomoću rakete SCOUT. 33. 9. Dat. Prvih desetak kilometara puta u orbitu PEGASUS prevaljuje pričvršćen ispod krila bom­ bardera B-52.V.V. 22.V. SLC-5 WTR Cal. 32. 154 .Br. LC-41 30. GORIZONT42 : Drugi komunikacijski satelit kojega je Rusija lansirala za američku kompaniju Rimsat iz Fort Waynea. Zbog pogreške u četvrtom stupnju perigej satelita je nešto niži od planiranog. MSTI-2 : Satelit za ispitivanje novih tehnologija za orga­ nizaciju BMDO (Ballistic Missile Defense Organization) što je samo novo ime za DARPA (Defense Agency Research Projects Administration) — agenciju koja se bavi vojnim i civilnim pro­ jektima koji često graniče sa znanstvenom fantastikom.V. USA 103 SROSS C2 MSTI-2 P91-A (STEP 2) GORIZONT 42 PROGRES M-23 COSMOS 2281 Raketa nosač ASLV SCOUT G-1 PEGASUS/B-52 SL-XX PROTON SL-04 S0YUZ SL-XX TSIKLON Raketodrom Sriharikota WTR Cal. P91-A (STEP 2) : Vojni satelit za zrakoplovstvo Sjedinjenih Država lansiran raketom PEGASUS. 29. 20. 28. Korisni teret 27. Četvrto lansiranje i drugi uspjeh nove rakete ASLV.

7. Cijena cijeloga projekta. Pasadena. Magellan. Pod­ sjetimo se. Taj neuspjeh drugog dijela misije ne umanjuje važnost Clementine. Na žalost.) N Damir Lozovina 155 . Mariner. Galileo. Viking. Čitav koristan teret iznosi svega 8 kg! Clem entine najjeftinija i najuspješnija bespilotna misija istraživanja Mjeseca u zadnjih dvadesetak godina. je senzacionalno niskih 180 milijuna dolara (manje od jednog jedinog lansiranja “jeftinog” Space Shuttlea. radi kvara na kompjuteru.PROGRES M -23 : Redovna bespilotna misija opskrbe trojice kozmonauta na orbitalnoj stanici Mir. uključujući raketu i troškove lansiranja. COSMOS (2281): Lansiranje ovog satelita nije uspjelo zbog problema nastalih tijekom odvajanja trećeg stupnja rakete od drugoga stupnja. Satelit je pao negdje u području Arktika. do aktiviranja motora za održavanje položaja pa je potrošeno gorivo za te motore. Kalifornija — “otac” sondi tipa Pioneer. Bez tih motora nije moguće usmjeriti sondu točno prema Geographosu tijekom čitavog niza kompliciranih manevara između Zemlje i Mjeseca. svibnja došlo je. Rakete iz serije TSIKLON proizvodi NPO Yuzhnoe iz Ukrajine. proteklo je manje od dvije godine od ideje do lansiranja. itd. Sonda je razvijena i napravljena u Labora­ toriju za mornarička istraživanja Sjedinjenih Država pod pokro­ viteljstvom BMDO-a bez udjela NASA-e ili JPL-a (Jet Propulsion Laboratory. akon uspješnog sistematskog snimanja površine Mjeseca u visokoj rezoluciji (više od 2 milijuna slika) svemirska sonda Clementine 1 zaputila se prema mjestu susreta s asteroidom Geographos.

93) G. “ Pojedinačna ilustracija” . David Nordley: “ Into the Miranda Rift” (Analog. “ Novela” (kratki roman). “ Fanilustrator” i “John W. “ Profesionalni urednik” . Bantam Spectra) NOVELA Jack Cady: “The Night We Buried Road Dog” (F&SF— Magasine o f Fantasy and Science Fiction — 1 . u kategorijama “ Roman” . Svjet­ skom festivalu SF-a (52nd Worldcon). U užem izboru (pet nominiranih) u nekim kategorijama (ako to koga zanima): ROMAN Greg Bear: MOVING MARS. X. “ Film/TV” . “ Poluprofesionalni časopis” . u subotu. X/XI. Craft” (F&SF. 52. na ConAdianu. Kanada. IV.93) Walter Jon Williams: “Wall. “ Fanzin” .93) Harry Turtledove: “ Down in the Bottomlands” (Analog. održat će se ceremonija Nagrada “ Hugo” za najbolja ostvarenja na polju esefa protekle godine.V ii mm S mm m t K r JMMf •' U Winnipegu. VII. Campbell” za najboljeg novog pisca esefa. (Tor) David Brin: GLORY SEASON (Bantam Spectra) William Gibson: VIRTUAL LIGHT (Bantam Spectra) Nancy Kress: BEGGARS IN SPAIN (Morrow AvoNova) Kim Stanley Robinson: GREEN MARS (Harper Collins. “ Fan-pisac” . “ Noveleta” (dugačka pripovjetka). rujna 1944. “ Pripovjetka” . “ Profesionalni ilustrator” . 1 . Manitoba. “ Ne-Beletristika” .93) Harlan Ellison: “ Mefisto in Onyx” (Omni.93) 1 56 .93) Pat Murphy: “An American Childhood” (Asimov's. 3. Stone.

111. VII.93) Nancy Kress: “ Dancing on Air” (Asimov’s. VIII.93) Martha Soukoup: “The Story So Far” (Full Spectrum 4) Connie Willis: “ Death on the Nile” (Asimov’s.93) FILM Addams Family Values (Paramount) “The Gathering” . 111.93) Charles Sheffield: “Georgia on My Mind” (Analog.NOVELETA Terry Bisson: “The Shadow Knows” (Asimov’s. 1.93) PRIPOVJETKA Terry Bisson: “ England Underway” (Omni. epizoda Babylona 5 (Warner) Groundhog Day (Columbia) Jurassic Park (Universal) The Nightmare Before Christmas (Touchstone) 1 57 .93) John Kessel: “The Franchise” (Asimov’s.93) Mike Resnick: “ Mwalimu in the Squared Circle” (Asimov’s. VIII. 111. VI1.93) Bruce Sterling: “ Deep Eddy” (Asimov’s.93) Bridget McKenna: “The Good Pup” (F&SF. IX.

Katarina M eserko .o.o . Generalni zastupnik BAKAL d. KNJIGE BIBLIOTEKE FUTURA sve ostalo što bi vas moglo interesirati.o. u Republici Sloveniji: KIKI KERAM d .: 0 6 1 / 5 5 7 .1 6 2 G đ a . Litostrojska 2 5 6 1 0 0 0 LJUBLJANA Tel.o .PRETPLATA NA FUTURU.

zar ne? A utor trilogija "ODISEJA". I MJESTO______________________________ | naručujem knjigu BOŽJI ĆfK/ĆArthura C.A to je pravi SF. BR. 41000 ZAGREB.K za troškova i slanja. "RAMA" i još pedesetak knjiga prodanih u pedesetak milijuna primjeraka i dalje je za mnoge ljubitelje SF-a veliki Majstor i mag znanstvene fantastike. r NARUDŽBENICA----------------------------------------..1 I IME I PREZIME __________________________________ | ULICA __________________________________________ * POŠT. iz asteroidnog pojasa kod Jupitera. Clarke ■ "BOŽJI ČEKIĆ" Dobri stari Clarke ponovo je medu nama.Arthur C.K plus 8. Clarka. znanstveno utemeljen kao i uvijek. I Narudžbenicu pošaljite na adresu izdavača: I | I j i j 1 I IZVORI. koju mi | pošaljite poštom po cijeni od 60. Trnjanska 47 I Naručiti možete i putem telefona/faxa (041) 61 25 76 I I I_______________________________________________________ I .. Ovoga puta stiže iz godine 2110.

u svezi i unatoč gore prisutnog gospodina: "GREMLINI NE POSTOJE!" Redakcijaa 1 60 .Nakon pomnog proučavanja i dugotrajna vijećanja redakcija FUTURE donijela je slijedeći zaključak glede.

UPRAVO IZIŠLO IZ TISKA! FENOMENALNI NASTAVAK "JOŠ JEDNOG KRASNOG MITA". NARUDŽBENICU POTRAŽITE NA UNUTARNJIM STRANICAMA VAŠE FUTURE! .