You are on page 1of 6

Duh i Dua

autor Dr. Mustafa Mahmud U svakodnevnom govoru uvijek mijeamo pojmove dua i duh (nefs ve ruuh). Tako naprimjer kaemo za nekog da mu je duh iziao, ili da duh toga i toga ezne za neim, da mu se duh mui ili da je duh smiren. Svi ovi izrazi su pogreno upotrebljeni, jer to su stanja koja se odnose na duu (nefs), a ne na duh (ruuh). Jer, dua je ta koja prilikom smrtnog izdisanja naputa tijelo. U Qur'anu meleki (aneli) u asu umiranja kau prestupnicima: "Spasite se sada ako moete! Od sada ete neizdrivom kaznom biti kanjeni." (El-En'am, 93) Dua je ta koja kua smrt, a ne duh: "Svako ivo bie (nefsun) okusit e smrt." (ElEnbijja, 35) Dua kua smrt, ali ne umire. Kuanje smrti je put njenog naputanja fizikog tijela. Dua postoji jo prije roenja. Ona je prisutna tokom cijelog ovosvjetskog ivota i ostaje vjena i poslije smrti. O postojanju dua prije roenja njihovih vlasnika Allah kae: da je stvorio potomstvo iz kimi oeva prije njihovog raanja i zatraio da posvjedoe da je On njihov Gospodar, da se ne bi niko pravdao da je nevjernik zato to je i njegov otac bio nevjernik. "I kad je Gospodar tvoj iz kimi sinova Ademovih izveo potomstvo njihovo i zatraio od njih da posvjedoe protiv sebe: Zar ja nisam Gospodar va? Oni su odgovorili : Jesi, mi svjedoimo." (ElAraf, 172) Tako su due, prije nastanjenja tijela, roenjem, postojale i niko ne moe da se opravda da je nevjernik, zato to mu je otac bio takav. (Ebu Irfan:-Naravno, osobe koje su umrle kao nevjernici a do njih nije dospjela Boija Objava, bilo putem direktnog kontakta s Boijim vjerovjesnikom ili njegovim predstavnikom ili bar Boijom Knjigom, nee biti kanjene paklom poto je pakao za one koji su odbili vjeru kada im se predoila. to se tie njihova ulaska u Raj tu ima neke nesuglasice meu Islamskim uenjacima. Jedno miljenje je da e oni ui u raj poslije ekanja na el-'arafu, dok je drugo da e oni biti kuani na Sudnjem Danu pa ako prou test ii e u raj a ako ne ii e u pakao. Postoji, naime, i tree miljenje od velikog Islamskog uenjaka i evlije Imam Rabbanija Ahmeda Sirhindija (kuddise sirruh), po kojem e takve osobe poslije obrauna biti ponitene tj. izgubit e egzistenciju. On obrazlae to argumentom da za raj dua mora umrijeti sa imanom, a za pakao dua mora odbiti predoenu vjeru. Posto osobe koje umru bez kontakta sa jednim od predstavnika Boije Objave, nisu odbile vjeru a nisu ni imale iman, stoga ne mogu ii ni u Raj a ni u Pakao, nego ostaje samo trea solucija a to je ponitenje kao u sluaju ivotinja. Opet, Allah

najbolje zna o ovom predmetu.) Svaka dua je imala svoj poseban (odvojen) susret sa Gospodarom. Na taj nain je Boanska istina ustaljena u naoj dui. Duh nema pohlepu, elju, ne srdi se, ne dosauje se, ne mui se, ne doivljava padove koji se mogu pripisati dui a ne duhu. Qur'an kae: "I dua njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi." (el-Maide, 30) "Mi stvaramo ovjeka i znamo ta mu sve dua njegova haje." (Kaf, 16) "(tako Mi) dua i Onoga koji ih stvori, pa im put dobra i put zla shvatljivim uini." (e-ems, 7-8) "U duama vaim je ponikla zla misao, ree on i ja se neu jaditi, od Allaha ja traim pomo protiv ovoga to vi iznosite." (Jusuf, 18) "I kad im se bilo stisnulo u duama njihovim i kad su vidjeli da nema utoita od Allaha nego samo u Njega." (et-Tewba, 118) "Allah hoe da ih njima kazni na ovom svijetu da im due dotue i da skonaju kao nevjernici." (et-Tewba, 55) "Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne dri do sebe." (el-Bekara, 130) "A oni koji sebe uvaju lakomosti, oni e sigurno uspjeti." (el-Har, 9) Ta ljudi (due) su stvoreni (e) lakomi (e)." (en-Nisa, 128) "Ja ne pravdam sebe, ta dua je sklona zlu." (Jusuf, 53) Dua je u Qur'anu optuena za lakomost, sklona je zlu, ohola je. Dui je pripisan i uspon i pad. Dui je mogue da se oisti i da napreduje, te je opisana kao zadovoljavajua, zadovoljna, smirena, nadahnuta: "A ti, o duo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa ui meu robove Moje i ui u Dennet Moj!" (el-Fedr, 27-30) to se duha tie, on se u Qur'anu uvijek pominje u superlativu, viem stupnju svetosti, istoe i poasti. Duhu se ne pripisuje stanje muenja, lakomosti, enje, udnje niti ienje kao ni uzdizanje i padanje, kao to se ne spominje naputanje tijela, niti duh kua smrt, ne pripisuje se ovjeku, ve samo Allahu. Allah Mudri kae za Merjemu asnu: "Mi smo njoj Naeg duha poslali (meleka Dibrila) i on joj se prikazao u liku savreno stvorenog mukarca." (Merjem, 17)

A o Ademu (`alejhi selam) u Qur'anu stoji: "I kad mu dam lik i u njega udahnem Svoj Duh, vi mu se poklonite." (el-Hidr, 29) Allah Silni kae: Moj Duh (Ruuh), a ne kae: duh Adema (`alejhi selam). Na Gospodar uvijek samo Sebi pripisuje Duh: "Njima je On u srca njihova (Duhom Svojim) vjerovanje usadio." (el-Mudadela, 22) Allah Mudri o Qur'anu i Njegovoj objavi Poslaniku Muhammedu (sallallahu `alejhi ve sellem) kae: "Na takav nain Mi i tebi objavljujemo ono to ti se objavljuje." (e-ura, 52) Ovdje Allah Mudri duhom naziva Qur'anski govor: "Onome Najuzvienijem, koji svemirom vlada, koji alje Objavu, rijei Svoje kome hoe od robova Svojih da upozori na Dan susreta meusobnog." (Gafir, 15) "On alje meleke s Objavom, po volji Svojoj onim robovima Svojim kojima hoe. Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!" (en-Nahl, 2) Duh je ovdje Boanska Rije i Boanska Zapovijed. Duh se uvijek pripisuje Allahu u stalnom je pokretu i na duh se ne mogu primjeniti ljudska stanja niti ljudski atributi, a pogotovu ne moe biti predmet elje, simpatije, htijenja ili pak muenja. Zbog toga se duh i opisuje uzvienim atributima. Qur'an kae o Dibrilu (`alejhi selam): "On je Ruhul Quddus (Sveti Duh) er-Ruhul Emin (Povjerljivi Duh) a o 'Isa (`alejhi selam) kae: "Svoju Rije dao je Merjemi." Dua se uvijek pripisuje svome vlasniku: "Srea koja ti se dogodi od Allaha je a nesreu koja te zadesi sam si zasluio." (enNisa, 79) "Onaj koji ide Pravim Putem, od toga e sam on koristi imati." (el-Isra, 15) "I stislo im se u duama njihovim." (et-Tewba, 118) "Ja ne pravdam sebe, ta dua je sklona zlu." (Jusuf, 53) "Tako je u mojoj dui ponikla zla misao." (Ta-Ha, 96) "A oni koji svoju duu sauvaju lakomosti, oni e sigurno uspjeti." (el-Har, 9)

"Vjeru Ibrahimovu izbjegavaju samo oni koji ne dre do sebe." (el-Bekara, 130) A onda kada se dua pripie Allahu, u tom sluaju je to Allahovo Bie: "Allah vas podsjea na Sebe." (Ali Imran, 28) To je Allah, koji nema Sebi ravnog. Njemu nita nije slino. Pogreno je da poredimo Allahovu Duu prema svojim duama. Allahova Dua je tajna koju mi ne moemo dokuiti. Isa (`alejhi selam) kae svom Gospodaru: "Ti znas ta je u mojoj dui a ja ne znam ta Ti zna." (el-Maide, 116) Boija Dua se ne moe usporediti s ljudskom duom, osim po obliku rijei. Ona je neto drugo, "Niko nije kao On." (e-ura, 11) "I niko Mu ravan nije." (el-Ihlas, 4) A sad se postavlja pitanje koliko svaki od nas ima udjela u duhu? I ta podrazumjevamo kada kaemo da posjedujemo duh i tijelo? Zatim, kakav je odnos nae due sa duhom i tijelom? Na udio u duhu je udahnue koje Qur'an pominje u poglavlju gdje se govori o postanku Adema (`alejhi selam): "Stvoriu ovjeka od ilovae, pa kad mu savren oblik dam i Svoj duh u njega udahnem, vi mu se poklonite!" (Sad, 71-72) Ono to se desilo stvaranjem, uobliavanjem i udahnjivanjem u lik Adema (`alejhi selam), to se sve ponavlja unutar materice stvaranja svakog od nas. Svakom od nas se daje savren oblik, vri se uobliavanje, zatim Boansko udahnue u momentu kada tkiva za to budu spremna i kad se plod pripremi da to prihvati. To se deava u treem mjesecu ivota ploda u materici. Tim stvorenje prelazi iz jednog stanja u drugo. O ovim etapama Allah kae: "Pa onda kap sjemena ugrukom uinimo, zatim od ugruka grudu mesa, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodijemo i poslije ga, kao drugo stvorenje oivimo pa neka je uzvien Allah, Najljepi Stvoritelj." (el-Mu'minun, 14-15) Kod udahnua kae se: ".., kao drugo stvorenje oivimo - pa neka je uzvien Allah, Najljepi Stvoritelj.", a to je ukazivanje na savrenost, kada gruda mesa zaodijevena kostima Allahovim Dahom oivi. To je mogue samo Allahu, Najljepem Stvoritelju. U drugom ajetu o pitanju udahnua u plod nakon to mu je dat savren oblik stoji: "A potomstvo njegovo stvara od kapi tekuine, zatim mu savreno udove uoblii i ivot mu udahne i On vam sluh, vid i pamet daje." (es-Sedda, 8-9) Iz ovoga slijedi da je sluh, vid i razum plod udahnjivanja i da pomou ovih osobenosti ovjek prelazi iz jenog stanja u drugo, s jednog nivoa na drugi, "poslije ga, kao drugo stvorenje, oivimo, pa neka je uzvien - Najljepi Stvoritelj." Dakle, na udio u duhu je udahnjivanje i svako od nas primi onoliko koliko je za to spreman. Zahvaljujui ovom udahnjivanju mi posjedujemo matu, savjest, vrijednost i uzore.

Tijelo i duh u nama nalii na tlo stvarnosti i nebo uzora. Veza nase due sa duhom i tijelom lii na odnos koji postoji izmeu eljezne estice i dvospolnog magnetskog polja. Dua je u stalnom stanju polarizacije. Ona je ili u stanju privlaenja i padanja u tijelo, u ilovau instikata i pohlepa, ili pak uzdizanju ka duhu, ka nebu uzora, vrijednosti, Boanskoga morala. To se deava dui kada se oblikuje u duh sraajuci se sa njim u ljepoti i istoi. Cijeloga ivota dua je u stalnom pokretu i kretanju izmeu duhovnog i tjelesnog pola. Ponekad njome preovladava njena vatrenost i ilovaa, a ponekad opet, njena istoa i prozranost. Tijelo i duh su predmet ispita i iskuenja. Dua se iskuava i ispituje ovim privlanim snagama, da bi se otkrila njena tajna, njena stvarnost, da njeno zlo i dobro izae na vidjelo. Odavde spoznajemo da je stvarnost ovjeka njegova dua, da je dua ta koja se raa, ponovno oivljuje, podlijee ispitima (odgovara za djela). Dua je ta koja tuguje, eli, ezne. Dok tijelo i duh su samo prostor, isto kao zemlja i nebesa u svom domenu, prostor kretanja u odnosu na ovjeka da istakne svoje sposobnosti i nadarenosti. Kao to je Allah dui darovao i tijelo tako joj je poklonio i duh, ivi, radi i otkriva tajne tijela i njegove sadraje. Na osnovu ovog znaenja, izraz "prizivanje duhova" je netaan. Duhovi se ne prizivaju, i nijedan duh nije u mogunosti da bude prizvan, jer je on svjetlo koje se odnosi jedino na Allaha i Allah udahnjuje ovo svjetlo u nas da se njime osvjetlimo. Ova svjetlost pripada Allahu i Njemu se vraa "Inna lillahi ve inna ilejhi radi'un." (el-Bekara, 156). Nemogue je to prizvati ili odbaciti. Dakle, dua je ta koja se priziva a ne duh; ako je uopte tano da neki u svojim seansama prizivaju due.... Jer duhove je nemogue prizivati. Due niko nije u mogunosti prikupiti niti prizvati osim njihova Gospodara. Nemogue je da se dua pretvori u duh. Jedino se moe uzdii, oblikovati i zdruiti sa duhom ukoliko je u stanju da se priblii "svjetlom primjeru" (duhu koji je Allah udahnuo u ovjeka). Takoe je mogue da se dua sroza i padne dotle da se oblikuje u satanu i pojednai sa Iblisom u njegovoj vatri. Dua koja se oisti, koja je nevina, moe da se srodi sa duhom. Takvu duu Allah pribliava Svom prijestolju na Sudnjem Danu. Za tu duu Allah kae da e biti "na mjestu u kome e biti zadovoljna kod Vladara Svemogueg". (el-Kamer, 55) Ovakvom istoom i uzvienou dua postaje "posveena" i njeno je mjesto u Allahovoj blizini. Due, koje svojom oholou i pakou dostiu satanski stupanj, jesu one za koje Allah kae da e na Sudnjem Danu "uistinu oni e toga Dana od

milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti". (el-Mutafifin, 15) Ovim e biti mjesto zajedno sa paklenim duama na dnu tame i pakla, dok duh, njegovo mjesto nije ni u Dennetu (raju) niti u Dehennemu (paklu), jer on je Allahova Svjetlost koja Njemu pripada. Duhu se ne moe uputiti prigovor, niti kazna, niti nagrada. Duh je uzvieni primjer, kako to stoji u sljedeim ajetima Qur'ana: "Allah ima Svojstva najuzvienija; On je Silan i Mudar." (en-Nahl, 60) "On je Uzvien i na nebesima i na Zemlji; Onje Silan i Mudar." (er-Rum, 27) To je i Boanski svijet koji svoju svetost i svjetlost pribavlja od Allaha. "Pitaju te o duhu, reci ta je duh - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (el-Isra, 85) Prevela sa arapskog: Fatima Kunto Uredio: Ebu Irfan el-Bosnevi