ISSN B A 0514-776X ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU SARAJEVO, 2010. GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

CIJENA: 10,00 KM

ŽIVOT ISSN BA 0514-776X ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU SARAJEVO, 2010. GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010. CIJENA: 10,00 KM

IZDAVAČ: Društvo pisaca Bosne i Hercegovine - Association of Writers of Bosnia & Herzegovina ZA IZDAVAČA: Amir Brka GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Ibrahim Kajan UREDNICE: Kristina Mrđa i Ljubica Ostojić LEKTOR: Ibrahim Kajan TEHNIČKI SEKRETAR: Majda Kovač DTP: Edin Džiho ADRESA UREDNIŠTVA: Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, Kranjčevićeva 24, 71000 Sarajevo Tel./fax.++387 33 577 940, e-mail: d_pisaca@bih.net.ba; zivot@bih.net.ba ibrahim.kajan@gmail.com (glavni urednik) www.drustvopisacabih.com.ba

Godišnja pretplata za „Život“ iznosi 30,00 KM za BiH, za europske zemlje 30,00 eura. Uplate se šalju na adresu: Društvo pisaca BiH (za „Život“) Za tuzemstvo: Raiffaisen Bank d.d. BiH, Sarajevo, broj: 1610000001170219 Za inozemstvo, na račun iste banke, S.W.I.F.T: RZBABA2S, broj: BA391610000001170219

časopis život upisan je u evidenciju javnih glasila ministarstva kulture i sporta f bih pod rednim brojem 548 od 19. 01. 1996. godine

2

ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

PIŠU:

Mirsad Bećirbašić Goran Beus Richembergh Zoran Bognar Medina Džanbegović Elke Erb Predrag Finci Gradimir Gojer Fehim Kajević Zilhad Ključanin Kemal Mahmutefendić Sead Mahmutefendić Miroljub Mijatović Elvedin Nezirović Redžep Nurović Naida Osmanbegović Zorica Turjačanin Stevan Tontić Elbisa Ustamujić Adnan Žetica

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 3

.............................................. 113 Zilhad Ključanin DUGO SVITANJE HISTORIJE..................................................................................... 104 prikazi i KRITIKE......................67 Elbisa Ustamujić: UMJETNOST MEŠE SELIMOVIĆA..................................49 Mirsad Bećirbašić: BOŽANSKI ODSJAJI UVIJEK SVJEŽIH JAJA...............................................................................................................................................................................................13 Kemal Mahmutefendić: PRIVIĐENJA SALKE ĆORKANA..................ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU ........................................................................................................................................................................................................................................................Sadržaj: OTVARANJE........................................................................................... 118 Sead Mahmutefendić POETIKA PODNOŠENJA SUDBINE........................................................ ......15 Zoran Bognar: DODIR ALHEMIJE...........................................................................................76 Medina Džanbegović: Zašto književnost i zašto Llosa?......................................54 PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST.........................................43 Evledin Nezirović...............................................................................................................................................69 Naida Osmanbegović: Lirski identiteti u komforu nove sentimentalnosti..................................82 TEATAR..................................41 Redžep Nurović: ne POZNAJEŠ IBIŠA PRHUTA?............................................................... .................................................61 eseji i STUDIJE................................ SVIJEĆA ZA ALFONSA BERBERA.......................................................5 Predrag Finci: o gradu...............28 Goran Beus Richembergh: MOST OD SVJETLA.................97 Miroljub Mijatović: ANTUN MARINIĆ – BALETSKI IGRAČ.....................................................22 Fahim Kajević: UPORNOST PALESTINSKE NADE............ 123 4 � ŽIVOT ...........................................................95 Gradimir Gojer: MAKEDONSKI TEATARSKI ITINERERI..................................................59 Elke Erb: PJESME (Prijevod s njemačkog i bilješka o autoru: Stevan Tontić)..................................................................................34 Adnan Žetica: SAT I DRUGE PJESME.........................36 PROZA........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................7 PJESNIŠTVO.................................................................. 111 Zorica Turjačanin: PRIČE SA „UNUTARNJIM SAGORIJEVANJEM“........

2010. � 5 .OTVARANJE Piše: Predrag Finci GOD. LVIII BROJ 5-6.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .6 � ŽIVOT .

postoje i oni u kojima smo stvarali vlastite priče. Pomislim: dvorište. Grad je slika. Ovaj drugi. ali može biti doživljen i mišljen i onda sklopljen u jednu sliku.Predrag Finci O gradu 1. u kome odavno živim. kretanje u službi. ukratko: iskustvo. Svaki CV je pravac. koje pisac u slovu sačuva. On je moje iskustvo o gradu. U sebi nosim onu samo moju. LVIII BROJ 5-6. u kome sam se gradio i sebe izgradio. njeno životno putovanje. Grad ne može biti jednim pogledom obuhvaćen. Svako je svoj put. Postoje gradovi o kojima su nam pričali bajke. vratim osjećam se kao da sretoh staru ljubav s kojom ostadoše mnogi neporavnani računi. u golemi mozaik. postoje gradovi o kojima i iz kojih su nam stizale priče. detalj. Svako o intimnom ima svoju priču. � 7 . U sebi se još jednom osvrćem na put koji iza mene ostade. „tok života“. U sebi nosim sliku grada u kome sam rastao. Mi živimo i mislimo Sada. pa je tako i u slučaju grada. (Cirriculum vitae je kratki životopis. Granice moga svijeta su granice mene samog). Moj izbor mjesta opisuje mene samog.. U doživljaju je nešto posebno (neki dojam. događaj itd. cesta pravcu. GOD. park i stadion me naučiše igri. nebo beskraju. onog lunjanja po mom rodnom gradu i traženja pouzdanog pravca u svijetu.). A kao što to uvijek u gradskom životu biva. I kada se u njega. koje ipak ne može reći što grad jest. U njemu se opisuje razvoj osobe. horizont daljini. odrastao. Grad je za mene u potpunosti onaj grad koji znam i „poznajem“. A na njen životni i duhovni razvoj mnoga utječe i mjesto u kojem je osoba rasla i odrasla. Moj grad je moja unutarnja slika grada. most drugoj strani. intimnu sliku puta koji prevalih. koje može biti zaborav porijekla naših ideja. I ja. gledam. u ova dva grada mi je bilo sve vrlo slično i sve potpuno različito. sada sve rjeđe. a u mišljenju bi trebalo biti opće.. Svako svoj u sebi nosi. shvaćam i usvajam. 2010. pogled na planinu me naučio velikom. osjećaj. uspomena i saznanje.

Objektivno postojeće je onakvo kako ga subjektivno doživljavam. osobni duhovni centar („. Sve što osoba iskusi. najčešće rodni. u što svakako spada i porijeklo naših ideja. za Auschvitz i Hiroshimu kao proizvod monstruozne „duhovnosti“ i sliku uništenja. a onaj drugi. Moj grad je moja slika povijesti. Mi naravno kao povijesna bića živimo vrijeme i prostor.ali u rekapitulaciji našeg iskustva nanovo prizivamo sve što smatramo bitnim. (Immanuel Kant. a ponajviše emocionalno obujmi i usvoji. a ne sama stvar. jer je nužna forma vanjskog opažaja. postaje grad kada ga osoba duhovno. a ni „apsolutnoj znanosti“. a ne proizvod našeg iskustva. U svakom sam gradu nastojao stvoriti „svoj grad“. 2. što bi trebalo rezultirati shvaćanjem njihove specifičnosti. ali su kao uvjeti egzistiranja za nas promjenjivi. obilazio ista mjesta. a moguća je samo ako se uspoređuju stvari od iste vrste. U onima u kojima sam živio prelazio sam uvijek istu putanju. zemlja. Svaka usporedba je govor o sličnosti i razlici. pa ono što mislimo da je neka „životna poduka“ zapravo je samo ono što smo nužno zatekli i usvojili. Nebesa. Onaj prvi grad. o „mom gradu“ mogu uistinu govoriti. a pogotovo ono što duhovno susretne označi topos njenog bivanja. a vrijeme forma djelatnosti uobrazilje. koja je također subjektivna. za mjesto onoga što je uništeno i onoga koji je uništavao. a svijet je obišao. Prostor je za Kanta nužna forma osjetilnosti i transcendentalni uvjet spoznaje. vezao sam se u misaonoj imaginaciji: za Atenu kao ishodište europske duhovnosti. predodžba koju u nama stvar proizvodi. za Utopiju kao težnju i čežnju te iste duhovnosti.. O tim gradovima sam mislio. što „potakne dušu na neki način“. u kojima nisam ni mogao biti. u koji se osoba iseli ili u koji se naseli. Za neka mjesta. Svakome je prvo njegovo mjesto. ako su oni naši subjektivni uvjeti doživljavanja predmeta. nego je samo pojava stvari. a tek potom počne 8 � ŽIVOT . onda je i samo naše iskustvo u njima „pripremljeno“. i zato nije sukladno nekoj nepobitnoj istini. a tek kasnije shvaća prostor. svjetlo. koja je i forma unutrašnjeg opažaja. pripadamo im kao što i oni nama pripadaju. Na trenutak stavljam naglasak na riječ „potakne“: ono o čemu uopće mislimo i što je u nama i što u nama ostaje uvijek je ono što „potakne dušu na neki način“.. Ako su vrijeme i prostor apriorne forme. tama. u svojoj Kritici čistog uma započinje poglavlje pod naslovom Transcendentalna teorija o elementima ovako: „Neka se saznanja inače odnose na predmete ma na koji način i pomoću ma kojih sredstava“ a način na koji se odnosi je opažanje. pa i antropološki korijeni ideje grada i „stanovanja“. I samo o tom. o Jeruzaleme. a kao mišljeno idealno unutar koga se događa i promjena samog bića)..ako te zaboravim.“). postaje mjera za svaki drugi. kao što mu je prvo njegovo doba..ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . koji nije putovao. a i slične ljude upoznavao. koje postoji samo ukoliko je predmet dan...

. povijesno. dovođenje do svijesti u kome Ja prati ovo transcendentalno GOD. a kao okruženje „tuđe“ (vanjsko). o „prvenstvu“. kao moj doživljaj. 2010. jer ništa nije sam po sebi. U enciklopedijama piše da Atlantidu spominje i Platon. Atlantida je odsutno mjesto koje u putovanju sve više izmiče. Slika predjela vremenom izblijedi. Kada to postane osjećaj vremena onda je ono jučer moguće kao nekad. ne znači mnogo ako osoba nema prema njemu odnos. I prostor mi je ono što je za mene. Mjesto je kao udomljenje „moje“ (unutrašnje). iskustvo vlastitosti. što može rezultirati nepovjerenjem. vrijeme. pa je moje mjesto uistinu moje. a što je od njega putnik dalje ono mu postaje sve stvarnije. unutarnji prostor. jer ja u mom gradu živim i svoj grad živim. otok koga više nema. Osobina nesreće da je svaki puta kao da je prvi put). kao sada. Mjesto. nego kao usvojeni prostor. Osobina mita je da se ponavlja. iskustvo prostora i vlastite tjelesnosti. iskon kome se ne možemo vratiti. � 9 . pa „moje mjesto“ neću usporediti s onim kakvo je uistinu bilo. Ono što u enciklopedijama ne piše je da je u Atlantidu bio mnogo puta u povijesti upisivan i uništeni san mnogih. Osobni osjećaj: U sjećanju ne kazujemo o onome što je bilo. Premda u domenu refleksije subjekt lako dokuči ograničenost mjesta naspram beskrajnosti prostora. Ali. Vrijeme postoji samo kao vrijeme za mene. kao što susrećem nešto ili nekog bliskog. Ja koji jesam suočavam se s onim koji i što sam bio. što ono sad jest. shvaćanje.razabirati što je vrijeme. odnosno prepoznajem vlastito iskustvo o pejzažu/predjelu. neku ideju o„urođenom pravu“. kao moje vrijeme. da je prema predaji potonuo. U ovom „moje“ je rečeno da grad za mene nije skup objekata. nikog od njihovih stanara poznavao. a potom kao mjesto vlastite tjelesnosti i iskustva Drugog postaje moj intimni. vrati se kroz neku melodiju. da mi u njemu ništa nije samo prostor u pukom fizičkom smislu. U svemu sam ponovo tu. u čemu bih da ponovo sastavim napuklu cjelinu vlastitog života. u njemu mi je „sve poznato“. neki miris. Prostor mislimo kao„mjesto“ koje je promjenjivo.. a ono davno kao jučer. ono kako se u njemu osjećam. osoba. U susretu s mojim gradom susrećem sebe. riječ. pa čak i agresivnošću i netrpeljivošću prema svima koji se u grad naseliše. U njemu su mi bliske kuće u koje nikada nisam ušao.. moja predodžba o vremenu. A svijest o tome da je grad mjesto rođenja lako rađa posesivnost. mjesto je njegovom stanovniku u osobnom životu ipak „beskrajno“ i njegove granice shvati tek kada iz nekih (najčešće presudnih) egzistencijalnih ili misaonih razloga bude dovedeno u pitanje. U refleksiju o njima mora biti uključena apercepcija (ad perceptio). Prepoznajem pejzaž ili drag predio.. (Prije početka bih mogao zapisati: Atlantida je bila savršena zemlja. prostor nije samo nešto vanjsko. ali se vrati štimung predjela. a pogotovo ne s onim kakvo je sada. nego što je za nas ono čega se sjećam. Grad je moje iskustvo Drugog i osobno iskustvo. ali da je taj otok davno uništen. o teritorijalnosti. LVIII BROJ 5-6. U bukvalnom i simboličkom smislu komuniciram sa svojim gradom. vremenito. čak davno.

„. nego se iza fasade raspoznaje.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . mjesto je ethos. u Sarajevu i Londonu. i junaci vječnosti i mudraci pripadaju mjestu i domu. Osim za sebe). U filmu Hirošima. (Traumatični prošli događaj nikada ne postane prošlost). po Troji (Iliju) i Itaci. Mjesto je oznaka praznog sve dok u imenu mjesta ne postane ime onoga što mu i koji mu pripada.. A tada nije samo na djelu neka blještava vanjskost. i za „prvog filozofa“. ljubavi moja Alaina Resnaisa junaci usvajaju imena svojih gradova kao svoja osobna imena. iako je on od svega najviše želio biti povratnik. 4. Kada osoba govori o gradu govori o konkretnom gradu. U svakom od ovih gradova sam često ili dugo bio. Beograd. pa kako smrtnik ne bi? Moje mjesto je svakako bitno utjecalo na formiranje mog identiteta. tako je i u global city. u drugi me usmjeri život. kažemo da je iz Mileta. Ja sam zapravo znao ili bar mislio da dobro znam samo nekoliko gradova. (Pisac uvijek treba pisati o onome s čim može. Mjesto je urbis. a postade mi uspomena. jer su ih dramatični događaji u njihovim gradovima trajno označili. o onome što je postalo moja mjera grada i što sam makar i nesvjesno tražio i u svakom drugom. a postade mi dom. Pamtimo ga i po mjestima koja ga označiše. odnosno sve apercepcije. i to su u pravilu bili oni čiji sam jezik i kulturu poznavao: Sarajevo i Travnik. hoće ili mora živjeti. U tome je na djelu i osobna arheologija sjećanja: „Tu je bilo tada. o onome što znam. U mišljenju je uvijek osobno. U mišljenju pojma Grad svako polazi od iskustva konkretnog Grada. nismo spoznali. U sjećanju se hodočasti minulo (a budući da su vrijeme i prostor u Kantovom poimanju subjektivne kategorije. A i o njima mogu ponajviše o onome o čemu imam iskustvo. Opća mjesta označavaju osobine svakog grada. Thalesa. I mi koji smo iz Sarajeva znamo što to znači. 3. U opisu grada je iskazano stajalište o gradu. Dubrovnik i Makarsku. Pariz. Kada kažem 10 � ŽIVOT . i napokon London. Odiseja pamtimo kao putnika. Tako je i u malom gradu. Freiburg. o onome što je formiralo i odredilo moju predodžbu o gradu. Zagreb. nužna interakcija između subjekta i objekta pisanja. neka „estetika izgleda“. Rim. osobnu priču o dva grada. U prvom se rodih. ali je svaki ono što je specifično njegovo.. U mjestu je porijeklo osobe. o onome što je i u čemu je uistinu on sam). a u dva zapravo provedoh život.jedinstvo svijesti. onda sve vodi u agnosticizam: što smo spoznali samo subjektivno. znamo da ljudi gotovo automatski naše sudbine dovode u vezu sa sudbinom našeg grada. Imam dakle svoju. upoznaje i zna i naličje grada. Murnau. Sažetost apstraktne odredbe grada brzo potisne neiscrpna priča o konkretnom gradu.

potpuno personaliziran. Hodao sam u gluho doba noći po „sumnjivim krajevima“ i osjećao se sigurnim. kao i ljude. Da nema onoga što znam i osjećam ne bih mogao napraviti točnu poredbu. Stanovniku grada je prostor grada imenovan. 6.. Svako o drugim gradovima može da zna. pa sam sve mislio da mi „prirodno“ pripada. o čemu je riječ i u Kantovoj transcendentalnoj estetici). znao sam kako se treba ponašati. ni kuditi. Grad je događaj grada. Svako je u svom prostoru u potrazi za svojom funkcijom i identitetom (Neosporno mi je važno što sam rođen i odrastao u gradu. zaboravio (Onomad gledao igru sjena na plafonu. a kada samo brzo proći. a gradovi za uništenje i rušenje? Povijest gradova bilježi Sodomu i Gomoru. drukčije situacije. a i kada nisam. što reći. ovladamo jer ono što je bilo vanjsko postane također unutarnje. Atenu. U kojem mjestu je to bilo?). topao zrak. Jesu li prvi putnici bili oni što ih Gospod protjera iz raja? Je li od početka putovanje vezano za prokletstvo. Moj Grad: Onaj koji je bio moja java. O gradovima koje sam obilazio ponesoh vanjske slike. U novom gradu sam uvijek bio pomalo oprezan i svakako obazriv. jer o drugima imam samo turističke dojmove. navikao se nijemo mimoilaziti s prolaznicima. Znao sam „sviju“. U tuđim iskusih da je hotel često onaj za Balzacovog Čiču Gorioa. Moja „druga priroda“ je gradska). grad je dojam o gradu. iz „drugog života“. U psihološkom pogledu. a postao moj san. Svjedočenje je prisjećanje. obišao mnoga mjesta. oni u kojima živi vrijeme (U sjećanju napokon ovladamo i prostorom. kako i kada odgovoriti. Pred zoru utihnuše ljudi.. LVIII BROJ 5-6. a samo sam jedno smatrao svojim. a u sjećanju selektivnost (u pozitivnom ili negativnom smislu) idealizira sliku i čini uspomenu nalik umjetničkom djelu. onaj u kome su se rađali moji snovi i razorište moje jave. ali samo svoj grad osjeća i poznaje. biti ljubazno nezainteresiran za susjeda. bilježi pošast. Kroz prozor je ulazio vlažan. Jerusalim. Troju. osluškivao žamor.. Svako svjedočenje je svjedočenje iz naknadne. 5. � 11 . U mnoge sam gradove putovao. a ni s vjerom mogao ni hvaliti. u svom gradu sam osjećao bliskost s gradom. Svako u sebi gaji i čuva mjeru vremena i sliku prostora. Ne bih uvjerljivo. GOD. a površnih impresija. koji su se u meni poredali u galeriji lijepih. nego zato što sam u njemu odrastao (što je presudno). Babilon. zvonki zvuk čaša i pribora za jelo. Ne toliko zato što sam se u njemu rodio (to i nije toliko važno). Znao sam pravila lokalnog ponašanja. 2010.. a mnoge sam. Gradovi koje čovjek posjećuje su prostor. Onaj koji se pretvorio u priču i sliku..grad mislim na pobrojane. Uronih u one u kojima iskusih što je moj život. a oglasiše se galebovi. Znao sam mnoge gradove. U pejzaž s ranom.

u temelj koji mi ne pripada a potpuno je moj. o kome Thales veli da je voda. 111) i kada se mnoga majka „nàplaka plača“ (XXIV. pa i intimnog početka. preveli su Tomo Maretić i Stjepan Ivšić (Zagreb.. 1 Homer. gradnju. kada se zlo „nanizalo nà zlo posvùda“ (XVI.1 krenuh u svijet ne bih li ponovo našao grad koji će biti „moj“. kada „redom pogibati stadoše ljudi“ (Ilijada. 7. u ono Jedno. u ono što je prvobitna osnova svega. ni gdje će završiti. I.) 12 � ŽIVOT . bilježi povijest svijeta. a mnogo godina kasnije otišao nijemo iz kuće čije stanare upoznah tek za bombardiranja. (Odrastao sam u kući u kojoj sam mogao pokucati na svaka vrata. a onda. 180). Koji misli da zna. U tome je čudo svakog putovanja. U ovom putu kojim ponovo idem htio bih da još jednom poredam stvari. za koje ne znam ni kada poče. 10).. 2003.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . pa i onog presudnog. U tome je tajna svakog života: da počinje i završava nigdje. Davno sam i sam obilazio grad kao da je svijet.uništenje. u podrumu). vjeru. kada „Strašno je rigala silu iz sebe žarkoga ognja“ (VI. mudrost. da sve vratim u svijet iz koga sve nastade. ništa ne zna o dubljem porijeklu onoga što nazivamo životom i sudbinom.. 613).. Ilijada.

LVIII BROJ 5-6.pjesništvo Pišu: Kemal Mahmutefendić Zoran Bognar Fehim Kajević Goran beus Richembergh Adnan Žetica GOD. � 13 . 2010.

14 � ŽIVOT .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .

stasalo s linijom poznatih brda i nikad uhvatljivog neba. tvoja je. E. gdje zemlja.Kemal Mahmutefendić PRIVIĐENJA SALKE ĆORKANA „A. čarape tvoje crne. Ćorkane! Šta bi ti s njom kad bi ti je dali pa rekli. na žici koja drhti. tamo... u poljupcu zamišljanom sa kožom. LVIII BROJ 5-6. čini mi se. Eto!“ Ivo Andrić: ĆORKAN I ŠVABICA PRIVIĐENJE PRVO Na žici onoj. � 15 . pod stopalima dragim. ne bih je. tamo. GOD. evo ti je. dotako. pa čini s njom što hoćeš? A? . tamo. u meko veče. ništa drugo nego kao za ustreptalo i ludo srce da vezana je. ljubi nebo. kupole im za ljubav stvorene i snove iza smrti. 2010. onako. na toj žici što. u slatkogustoj košari pogledâ. u suton iz kog mameć niču gradovi zlatni. u kojoj žeže sunce hladnog sjaja.

i meko. razapetom žicom. sad osjećam. prolazna ko magleni dah tegleće marve. PRIVIĐENJE DRUGO Zora. i maglu. cik mučni svjetlosti što se prikrada iz mokrih šuma. poput rođenog života. i jezu. u kosi. to kaharno. u ovoj vali. da bi.ta radost od gledanja. jestivo načisto. tol’ko ravnodušne.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . zeba sitna. đavolom. još sniju krovovi.. ćoravim okom. a piće krv moja neka joj bude. to harno. u sudaru mahnitih glasova: - 16 � ŽIVOT . negdje melemno pjeva. neoprana vuna magle zmijski lazi nad vodom.. miljevini hladnoj. toliko gluhih za jad ovaj što razdire mi grudi. obalama kamenim rijeke. no jednako smrtna. osim samo nek zna: stvor ovaj postoji. dželata kom bio bih spreman. melecima. za svaku nježnu. i prhko. do ponora samog. pojesti se ne dâ. obroke od svog živog mesa davat. dživdžan. to čarno. Ovdje. ko zna iz kakve utrobe majčine i zemlje doneseno Ono (jer imena.tamo lebdi priviđenje jedno. do uzaludnosti svega. svega što nije u vlasti tih očiju. dovela. pod ovim šupljim. pritiskujuć’ teško i zla i dobra stvorenja. bez naknade ikakve. kao ni bezimena Ono nema). do kraja. drvetu svakom. postalo radost. samo jedna tica. poput. pod tom prokletom. posjednika zelenog leda. ledene.. i tvrdo. zloslutno. no..šta ja to zborim!jedinog Stvoritelja. obrasloj šibljem bolnim iz kamena ljutog što raste.. lebdeći u nebu. virovite. zjena im hladnih.. i svjetlost. kao i moje. pod fržovitom tavanskom gredom. u prstima. kundurama suhim. svei sjenku. plavu vlas. drago toliko. pod nebom koje na mene lije svoje mutno mlijeko. mamno preko svih mjera.

pijani horoz. GOD. a sunce – samo što nije – da vrelom usnom popije mi život. vrište mu na uho.. kante. ko bi. ispušten nemilosno na tvrdo. Ona me noću davi (nek davi!) svojim prstima zmijskim. bolnije i slađe. neproračunatoj hitnji: životodajna tečnost je prosuta.. krug se širi na suhoj i žednoj bjelini. prenosi. nokte ružičaste. i kamen.. nikad dovoljno niti do kraja. tu. nevidljivom priviđenju što primiče se mučno. podmećem. djecu. da mene nije. udaraju ga po fesu. i ćerpić. niko od ovog života ništa na kraju dobit.srce moje razbijen je bardak. rakiju. 2010. zglobove ove. evo. Ne. u svom grobu od života. koga da zivkaju. LVIII BROJ 5-6.. na dohvat jagodica – „Evo. ko bašče da štija. zanesen poturam.nikad znati neću). rovi. budan sanjajući. ko da nosi. zarij jače“ – dok prikaza. � 17 . dok ja. meso raskopava oko očiju mi. ovog pod šindrom. vuku. zariva u. ako sa srcem-bardakom u nevrat đavo odnese i ove žile. japiju. ko zna kada. neće. zgazivši mi podastrto lice. opasno režanje bijesne mačke prestravljuje noć. dah životni – ko će džerize smradne da čisti. krv se slijeva u nosnice. čak i oskudna pamet mi veli: sigurno. krvopija za mene što i ne zna (a šta li Ona zna?. evo ovdje je mekše. sedefnog sjaja. vabe. pa zejtin. donosi. nije mi žao: šićar krajnji. kožu što me steže. ovaj. milena. na šuškavoj slami leži.tiri-dam. ko da kolje i guli i peče drugima janjce uz rijeku. tiri-dam. brdovito stijenje. a iz usta Njenih. nanosi. vrat. nudeć joj što nemam – ako to neću ja. Ali. vijugavih. ždrijelo. poje ga svim i svačim. uznosi i drva. ah! ko bi ?! Švabicu onu glede na žici onoj što igra svako veče. ćuškaju i glođu. tiridam! PRIVIĐENJE TREĆE Ona je moj dušman. u bijesnoj. kome će da se smiju. mrtvace. a tek ko bi.

. žena si riba. nek zrcali lomljive granice bijede ove.rano mi živa!) pa čarapu crnu. U slami. maloprije otisnute. žena-gušter. sa tugom što se u njih slila. iblis. kao. tiha pa bučna. napušten od nade. život iz očiju slijepca iscijeđen – i tom čarapom opasam svoju noć beskrajnu. strmim. stope Joj sretam... jagodice prsta. tiha. pećina-žena. krojene od lakih oblaka. pijesak što puni usta mi suha. svudprisutna. ptica lakokrila. pod sobom. kamenim. azrail. na kojem počivaju ruke. vodi u susret uništenju. ah. savitljiva sva. kremen nijemi. PRIVIĐENJE ČETVRTO Prijatelju iz tamne sjene. pijesak pustinjski. sva ljuspasta. napipam komadić Tvoje kože. mrtvački hladnog. teretom naprćen što kosti mi nemilosno glođe. milion godina što me. svijetli poput mjesečine koža Tvoja! U dušeku prodrto kiselkastog vonja. oblak. u stvari: rađanju. sa svojim kandžama. Ona koja ni usnuti nit probudit se ne da.. liniju tvoga nosa nađem. stope male.Moj si dušman. kome su sve kapije na meni otvorene širom. to si ti. na izmaku snage. žena-bor. i svojom svjetlucavom dlakom. pred zidom ovim. A u sokacima sporednim. grozničav. bunar bezutješni. gumaste (a gdje. u bokvici izgaženoj. blješteća pod kožom prozirnom. smola tamna. meke. onu s žice. i kad me nije bilo. i stupaš u ovo biće lomno. lopoč raskriljeni..ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . i kad me neće biti. bezimeni (bolje što si bezimen: takvima se tuga i prenosi) evo kakva je Ona. iz trena u tren. moj si dušman.. 18 � ŽIVOT . moj smrtni rubac. i podignem ga: gle.gdje ti je svo ostalo tijelo. a bljesak Tvoga čela mećem preda se. rožnata. prijatelju nepoznati. sova tajnovita. oval svijetlog lica.

prebolnog mi vremena? A kad.. LVIII BROJ 5-6. nekad. � 19 . dužnost ima. već četiri bezbroja po četiri. neko odsanjao srce svoje. tijano plešući.. Dakle. ono tamo. nijemu. po svemu. kakva je Ona. ovaj tu. koža moja s mesa odvojena.kad li se ispili ovo (stvarno) Ništa u meni? Je li nekad neko davno mahno rukom kroz zrak plavi. govor ploda što slijepo sisa utrobu majke. praroditeljke zvukova. nikad se ne desi da se neko – prešavši je – vrati njome... PRIVIĐENJE PETO A šta ako Tebe nema. prijatelju iz tamne sjene. i vapno i olovo. kao žubor-voda. tesano kamenje.. kolo vida oslijepjelog. krivi mjesec. đul opojni? Šta? Već u meni tajne sile zločinačko kolo vode? Kolo bijesno razdešenih mojih ruku. drvo. slažu svi prošli i budući zvuci – znači. sunčanom zrakom proboden. kamen i. željan neba dalekoga? A možda je.možda da sam. vrelog leda međ nogama. očinji vid je Ona. Eto. Ona je Most nad Drinom! Ali takva ćuprija kojoj su suvišni i majstori i argati. po cjelcu snijegu Vječnosti.Bože! baš Ona? Muk. noktâ krvlju podljevenih. tijela jedinog? I to me stiže? Ko darova mi u amanet prazninu što boli? A možebit sam ja. svijetlo i drhtavo. evo šta je Ona: ona je u ćošak spuštena tambura u koju se. tambura u kojoj je dom same tišine.igra. 2010. ko zna od kog datu. najmanje). Nek igra! Hop! GOD. životodajno krilo godišnjih doba je Ona (uz Nju ih mora da bude ne četiri.. da uništi i dokonča ovo ja što nam ga majka dade.. zatihlu. A ubica moj. ludilo neizlječivo što pleše po krovovima. od života odvojeno.Ona koja. ne postojiš kao..

a varljivi spas daje. bijelog tako kao da je trulo. vode mutne. debeloga Azraila: „Držite ga. Baš jučer. Zatim mahnu opojem od svoje ruke. A munare. zmijasto i kobno. raskuštranu. već mjesečina u kaplji vode. ni miso ni kosti. bez stida nogu raskriljenih. tišina stijene i ozbiljnost guste šume. među njima jedno lice. gazite ga. na toj stijeni drinskoj sebe vidim kako sjedim. priđe. ja ga gledam. Akšam bješe. guji nalik prisojkinji. dođe. miris krovne grede. nagnu ponad bijede ove. Čas najteži. PRIVIĐENJE SEDMO (Akšam geldi) Akšam geldi. Kad sokaci međ kućama uvijat se stanu. desni šljapću. uspomena korijena što nema i nada uzaludnija od beznađa. bijesno iskolačenih očiju kolo. meso s kosti odvajajte! hatma mu je! Zemlja crna. Voda teče.PRIVIĐENJE ŠESTO Baš jučer. povija se. ni ruke ni noge. ne. griješnu. ni stopala ni nokti. A usta mi. smrt lagana. da ne nagazim. kolo zaigrano oko ovog trošnog tijela. dok rukama steže Gazdu. ljubav kleta.. jedite ga. umire se!“ Usta viču. gromko topće kolo. Kad rakija još jedini. ni vijuge na dlanu ni čelo svijetlo. i meni se učini: mrijem bez smrti. prosu smiješak na pognutu glavu. pjevam tiho. ali pazim: kolo bijesnih prikaza. Dođe.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . nebo-bezdan. cvile tiho. kolo u šarene gaće obučenih skaza. trepet lista. ruku zavitlanih. list treperi. usne suhe. akšam geldi. blijeda lica. Vampirasto perje. noga bijela izgladnjeli stomak tiješte. Takva Ona dođe. drhti zemlja – kolo ciči. kolo bijelog mesa.. 20 � ŽIVOT . ispod zemlje. smiješno iskošenih. ja ga čujem kako viče. kolo zuba iskeženih. a miris zapahnu moju golu izbu. sve uže je: vidim lica – hoj! hoj! hoj! kolo moje! – sve bliže su ovom meni – kuku meni!.

zima... oko zdravo po kosama onim kóla. vode modre. � 21 . oko i bezoko.Akšam geldi! geldi. PRIVIĐENJE OSMO Mir. laka. jeza ledna. i ohola – smrt živuća. iz pekara miris hljeba. iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii ! „Akšam geldi“ – tur. listićima stopa Njenih. oro kliče čeličnijem glasom: samoća i do njega stiže. A na Mostu – djeca staše – On se klati na ogradi..“noć pada“. Zalud sve je: krv uporno ludost nosi. motrim kako hodi. Skrajnut. decembar 1986. zima.. srma ledna po granama cvjeta. ne dajuć se ni Zemlji ni Nebu. kamen studen u se ušo. kuće zemlji pogled svele. bezok. Sve u šaptu – zima.. Pervaz ledni kundure bez straha. preza. na česmama brda leda.“ X Djeca školska kući idu. (Dječak živi te pokrete: izmeđ’ rijeke i Ćorkana žicu smrtnu.. tišina. tužno priviđenje. zbori: kraj je svemu. šumom drhti: „Bože.) GOD. dašak sami.. LVIII BROJ 5-6. potkovane. gaze: plešu suhe. bijelo iza sna svakojeg. Humke mrtve. 2010. laka. Srce sniva u deblima. poprašene smrtnim snijegom: Srebrna su staza Njojzi. slušaj. kost je bijela zemlja ova. riječi sevdalinke Otok Biševo. dalek. pamti zimu. akšam. Uzdah nijemi. lijepa li je. ples nesreće u čarobni zanos pretvorene – osjećanje što i samom će mu dani potonji da donesu.. A nebesa – ploča skamenjena.

kad joj se vratiš prihvati te. narednike i neradnike... u kardinalnosti oluja i kataklizmi. Mirila je ta stara maslina Montenegra na uzvišenoj Mirovici one što stoje na raskršću Puta svetlosti između prisile i slobode. 22 � ŽIVOT ...Zoran Bognar DODIR ALHEMIJE i druge pesme STARA MASLINA MONTENEGRA . Narodna izreka Već dva milenijuma stoji na istom mestu ta stara maslina Montenegra i posmatra nas i trpi ovakve kakvi smo: kao namernike i nemarnike. nagrađene i nagrđene u lavirintu potkožnih događaja.maslina je kao majka..ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU ..

. LVIII BROJ 5-6. korenja i kore čuva tajne vekova.. 2010..... istovremeno. rodni grade moj. što zabadaše u nju oglase i parte. GOD. došao je i ovaj dan kada se rastajemo nas dvoje.odanosti i ispunjenja. Već dva milenijuma stoji na istom mestu ta stara maslina Montenegra između zamki i čula. U PROPILEJU Evo. � 23 . kao srodne duše. ali i praštala onima kojima ništa nije sveto. 2010. stida i proviđenja i poput kakvog pauka plete mrežu od sećanja... U TIŠINI. između godova i plodova. RODNI GRADE MOJ U BOLU. što pališe joj drevnu koru. I dok s jedne strane sluša naše molitve kao što sluša morske šumove.Bar. tim Novim varvarima.. Beograd . kao kumove. s druge strane.. što ispisivaše po njoj somnabulne graffite. samosvesno oslobođenih od zemno-nebeske igre i iskonskih znakova.

našim snovima. Kao da nikad nismo ni postali krug. I šta sad? I kako dalje? I kuda. Dali smo sve od sebe i ostali ranjeni i uznemireni našim opitima. zajedno ali odvojeni svetovi kao krv i kost.. prokletstva i sudbine. lidera i dilera. .. Ništa neuobičajeno: ja sam samo još jedan od onih koji umiru neshvaćeni u svom rodnom gradu u tesnacu između satane i sutona... 24 � ŽIVOT .. Ne mogu više ni da razumem ni da prihvatim kako i dalje neguješ i podržavaš one koji nas vole a koji to ne znaju da pokažu i one koji nas ne vole i koji to ne znaju da prikriju. Ne mogu više da dišem i živim s tim da je ovde istina ono što se iznosi šapatom a ne glasnim govorom. domaćin i gost. bluda i zabluda...Odstranili su te iz mene kao žućnu kesu s kamenom. ali ne celina i ne isto.. rodni grade moj. našim opisima. između raskola i raspleta. Još uvek smo dvoje u jednom..kad priroda više ne trpi logiku usamljeništva. kad žudim za motivom koji asocira na pokret. bogova i robova. Dao si mi život – život sam ti dao...ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU ..

jer onaj koji veruje nalazi život i tamo gde ga drugi ne vide: u bolu. u tišini. � 25 . 2010. Kažem: vazduh nam je poznat ali nije naš. lunarna devojčice moja.. kako sam samo bio srećan kad si se ti rodila. Vukovar. da verujem u božji kantar. rodni grade moj. I kažem: o kćeri. u Propileju. i kažem: samo mrtvi nemaju strah. SAGRADA FAMILIA Kažem: sve je moguće i nemoguće u istom trenutku.... Na tom Točku večnog kruga počinje sve i završava se sve. i kažem: kad imamo sve.Ostaje mi još samo.. blagostanje i Put svetlosti. LVIII BROJ 5-6. 4-25.. 2010. Kažem: porodica je otmenost senke Sunca... i kažem: kako sam samo bio ponosan što si me naučila da bi trebalo živeti samo za čudnovate trenutke.. 4. i ponovo počinje sve i. ponekad to izgleda kao da nemamo ništa.. GOD.

. I kažem: od tvog rođenja svakodnevno ponavljam mantru srodnih duša: Familia! Sagrada Familia!. 2003. a ko bogovi… Ljubim sva iskušenja koja su mi suđena u slavu stvarnog života koji se svakodnevno. 26 � ŽIVOT .... kao vetar. ni ko su bili robovi. i vrelu. kao voda. Njihove žrtve čine me slobodnim iako ne znam ni gde su im logori.. i božanski i satanski.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .. LJUBIM SVA ISKUŠENJA KOJA SU MI SUĐENA Kažem: ljubim sva iskušenja koja su mi suđena. 16... i eteričnu. 5. i alhemičnu. Beograd..okupane mirisom tek pokošene trave. obrušava na nas.. ni gde su im grobovi. svetu porodicu istovremeno i čistu. kao vatra.. Beograd. zbog tebe ljubim porodicu. kao vazduh. 2005..

LVIII BROJ 5-6. blagosiljanih. Beograd.. novorođeno nevinih. a sada tražiš od mene da i dalje živim lažnim... 2005. O.. popada dugmad. popucaju reveri. jedno smo poput priče što svetlost po vodi piše. ako ćutimo. bez tebe sam samo torzo poput crteža svetlosti na vodi... poput bestelesnih metafora artefakata Novog Svetla. život je tako kratak da bi se bavila sa mnogo stvari... jer govorila si: ljubav je kao odelo. ali i ne baš toliko da bi se bavila samo jednom. GOD.. u zapisima iz vetra. u lavirintu kruga. istanji. vremenom se izliže. večna kušnjo. Pored tebe sam po prvi put osetio šta je to pravi život.. pocepaju rukavi. O. Snaga koja nas je dizala slabo je poznavala naše kosti iz kojih su svakodnevna preispitivanja isisala svu pranu i srž. 2010. bez tebe sam samo usamljeni ultrazvuk u sazvežđima ispod kože. � 27 . a ispod (kao i uvek) goli smo i sami poput maglovitih izdaha promrzlog srndaća na snežnom polju.DODIR ALHEMIJE Kažem: ako govorimo. dvoje smo.

Druga slika: Naišla je bojna patrola izraelskih tenkova i vojnika.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . jedan u glavu drugi u kuk. Prva slika: Dječak svečano obučen za prvi dan Ramazan Bajrama. Treća slika: Ahmed Katib s vršnjacima baca kamenje na tenkove.Fehim Kajević KULTURA SMRTI UPORNOST PALESTINSKE NADE Lice mjesta: Palestinski kamp Dženin u Palestini. Peta slika: Izraelski snajperist je pucao u dječaka s dva precizna dum-dum metka. dječak od l2 godina. Četvrta slika: Neko je Ahmedu dao u ruke plastičnu igračku automata. Drugi čin: Počela je druga priča o Ahmedovom životu poslije Smrti. Prvi čin drame: Ahmed Katib. Epilog: „Palestinci već 60 godina vole Život i rado ga poklanjaju kao najvjerniji dar.“ I Ko je Ahmed Katib dječak (12) iz palestinskog kampa Dženin sa Crvene Zemlje upornih Novi šehid Odgovor bi glasio II Prvog dana Ramazan Bajrama Ahmed je obukao novo odijelo 28 � ŽIVOT .

� 29 .poljubio majku i sestru i radosno poletio da se vidi s drugovima Prema kampu Dženinu naišla je bojna patrola izraelskih tenkova Zajedno s vršnjacima Ahmed Katib počeo je da baca jajasto kamenje na tenkove u kojima je od rođenja vidio zorne neprijatelje III Ne zna se ko je Ahmedu Katibu dao u ruke plastičnu igračku pa se izraelskom snajperisti učinilo iz zasjede da je u ručicama dječaka bio pravi automat te je pucao prkosno s dva precizna dum-dum metka jedan u glavu drugi u kuk IV Klinički mrtvog Ahmeda Katiba bez imalo krvi na prvi pogled izraelska vojska je prenijela u svoju ratnu bolnicu Dva dana je kroz iglene uši održavan kritički život dječaka Ahmeda Katiba GOD. 2010. LVIII BROJ 5-6.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .Nakon posljednjeg otimanja iz zagrljaja Smrti priča o dječaku je završena V Počela je druga priča O Ahmedovom Životu i Smrti Roditelji Ahmeda Katiba Ismail i Abla javili su izraelskim ljekarima da odobravaju transplataciju svih Ahmedovih organa koji su potrebni dunjalučkoj raji uključujući i Izraelce koji ih pola stoljeća ubijaju VI Tek tada se glasno izraelska armija izvinula humanim roditeljima za nesrećni incident sa Lica mjesta snajperista VII Borci Intifade iz kampa Dženin bili su dostojanstveno uzdržani koliko i otpočeni koprenom jedne nove borbe poslije Smrti 30 � ŽIVOT .

� 31 . LVIII BROJ 5-6. 2010.VIII Kada je čedno ovjerena Smrt Hrabrog Ahmeda Katiba buknuli su novi životi poput Sunca poslije Kiše od prevelike Ljubavi njegovih vitalnih Organa IX Ahmedovo hrabro Srce produžilo je da kuca kao sat u grudima izraelske djevojčice (12) s neizliječivom urođenom mahanom koja se vidi X Oba Ahmedova Plućna Krila nastavila su da dišu u dva nova života koja ih je vrebala Smrt XIII Od Smrti Ahmeda Katiba rođeno je pet Života Produženo je kucanje pet Srca na ovom Dunjaluku u četiri izraelska tijela i jednom palestinskom iz tople Pustinje XIV Arijel Šaron se oglasio putem Nacionalne Televizije GOD.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .Zahvalio se gestu roditelja Ahmeda Katiba iz kampa Dženin ocijenivši njihovo Djelo kao „markantan gest u ime mira“ Iz Arijelovog Kabineta telefonski je izraženo saučešće roditeljima za „visoko plemeniti postupak“ XV Izraelski Parlament odao je poštovanje rahmetli Ahmedu Katibu i istakao „izuzetnu humanost odluke da se dozvoli dobrovoljno transplatacija Ahmedovih organa“ XVI Ni Ahmedovi roditelji nisu bili mirni čija nova priča počinje sa njegovom Smrću posredstvom snajperiste koji dovoljno ne raspoznaje Igračke od oružja i Ljubav od Mržnje Ahmedovi roditelji svoju odluku nazvali su gestom „u ime mira“ i nadom koja ih vodi „u ime otpora“ 32 � ŽIVOT .

XVII Lider lokalnih boraca iz hrabrog kampa Dženin prokomentarisao je Smrt Ahmeda Katiba (l2) „Palestinci već 60 godina dokazuju svijetu da vole Život i da ga rado poklanjaju kao najvjerniji dar“ XVIII Bože nije nam poznato da li je snajperista koji ne razlikuje mržnju od dječje igre dobio državno priznanje za pun pogodak koji je pucao dva puta u Ahmedovo krhko tijelo *Sarajevo. 6. 4. mog prijatelja po sudbini – Ferida Muhića. *Poema je napisana povodom teksta ŽIVOT I SMRT Ahmeda Katiba. Sarajevo. 2006. � 33 . 2olo. LVIII BROJ 5-6. 5. 2010. objavljen u crnogorskom „Monitoru“ GOD. 2o.

Promisli ima li se uopće smisla tako opirati jer sreću niti ne poznaješ bez boli i ožiljaka.   ZNAM   Netom što mi se podaš Bit će gotovo Čim otopiš mraz koji nam je ruke ukočio Ugrijane. 34 � ŽIVOT .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .Goran Beus Richembergh   četiri pjesme ČEKAM   Vatra mi nutrine guta slijepljena i neugasiva (ako znaš na što mislim) dok se ti premišljaš hoćeš li zatvoriti oči i prepustiti se matici koja te u dubinu vuče kidajući sve veze sa sviješću o iskustvu tužnih i samotnih jutara. već će tuđa pleća tražiti Kad mi konačno dopustiš da ti obljubim oči Imat će za čim opet plakati Ako mi dopustiš da u tvoje mirise zaplovim Odnijet će me more žudnje na tuđe obale.

    ZNAJ   Bolan mi je svaki tvoj dodir jer me već godinama ljepota ranjava svojom čistom nevinošću. kako se ja samo uzdam u Tvoju svemilost.  -O Bože.  GOD.   Pripustiš li mi ruke u svoj zagrljaj isplest ću neraskidivu pređu od pjesme beskrajne.   Zauzdat ću riječi poljupcima i u tvojoj toplini mjesto zauzeti.     MOST OD SVJETLA   Dopustiš li mi da te volim sagradit ću most od čista svjetla do tvojih očiju.Bojiš se jer smo isti. (Zato što sam ja svoju tako olako pogubio.) A ipak i ipak ne mogu dočekati da ti opet uđem u auru i u nju unesem svoju sebičnu žudnju. 2010. I na toj ćeš me stazi moći sresti svakoga dana. � 35 . LVIII BROJ 5-6. I što onda čekaš? Od te kobi nema utoka. da me opet povrijediš podsjećajući me kako osiono crpim tvoju snagu da bih ostao to što jesam. Za vazda.

Mislio sam ga čak i prepraviti da umjesto na puls radi na baterije. čizme. Svak je uzeo ponešto. “Kao da ljudsko nisi biće”. a na moj ne može. Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca. 36 � ŽIVOT . solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost. a može raditi četrdeset osam sati bez pulsa. Stavim ga oko ruke – neće da kuca. Nosio sam ga uraru. a ja sam skinuo sahat. Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls. Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.Adnan Žetica SAT I DRUGE PJESME Sat Dvanest sati i trinaest minuta. jaknu. nepotrebna potrošnja baterija. pregledao ga i kaže: sve je ispravno. ali ne može. Znači.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Oko njegove ruke kuca. čuturu. reče mi. pokazivao je. leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.

pa mi muteber – samo bih ležao. 2010. plaćaju ceh svom iskustvu koje ih je učinilo poželjnim likovima za književnu obradu. � 37 . Tako neko postane ratni zločinac. GOD. Motiku po pedeseti put nasađuje. Otkako napuštaju svijet. u razgovorima koje vodim u njihovim domovima ne kazujem riječi njih dostojne.Ležaj Kupio sam francuski ležaj. pa bi po cijeli dan kopao. “Vidiš. moj sine. Haiku Majka ga rodi. pokazujući rukom prema meni. Priča Nije volio ljude. to ti je škola”. ali je u dušu poznavao hiljadu i tri stotine čokota vinove loze. Ljudi s kojima sam vodio ovakve razgovore teško i užurbano napuštaju svijet. a njihove domove poštujem poput svetišta – poslije par minuta šutnje jednostavno poželim otići. novu neće da kupi i ona bi mu bila draga. zborio bi. LVIII BROJ 5-6.

Jedan sin.Pitanje Vraćajući se sa sestrine dženaze mlađi brat. svekra i svekrvu. živa i zdrava. Kahva Ne da šutjeti. braću. čitati. čak i onoj grebljanskoj. svemu sam je naučila hodati. četvoricu sinova i dvije snahe. pita mater: Zar je moguće poginuti.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . a da te granata pogodi? Činjenica Pogaženoj vlati trave da se uspravi. marš preživio. Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti slušati moju nesreću. nesuđeni prvačić. u jednoj kćer bratovljevu nosio a u drugoj svoja crijeva. Prava princeza. sve sam halalila zbog nje. Djeca neće da se druže s njom. Zborila sam i na slike obješene po zidu o svakom malo kazivala. imala sam supruga. potrebno je oko tri sahata. kahva ne da šutjeti a o drugom ne znam zboriti. pisati. kažu: Ne zna se smijati. da zaboravi. i tome ću je učiti čim se i sama naučim 38 � ŽIVOT . i dušmanima i Bogu.

Nudili su mi i penziju. vratiće se i on sve je manje masovnih. ali gdje ću na pravdi Boga na nemrtvo dijete novce uzimati. Iduće. 2010. mnogo ranije. zatim tata koji ti je poklonio – ti za godišnjicu zaslužuješ više – pa zatim prozor i tek onda ja. Godinama iz ostave vadi i pere prašnjave tegle. LVIII BROJ 5-6. � 39 . Uživala je roncati tokom nedjeljnog jutra o tome kada će doći njena nedjelja. briše i ponovo ih vraća na njihovo mjesto razgovarajući se s jabukom ispod prozora: iduće godine – ove me koljena bole. on će te obrati. u kojoj će se izležavati i Boga se stiditi za suludo potrošen dan. GOD.Džem Ustajala je prije ostalih ukućana svakim danom. dobavljač koji istu uvozi. naročito. a nedjeljom. nagodinu ćemo ponovo džem od jabuka raditi Komandna odgovornost Odgovoran je proizvođač iz Šangaja jer je koristio keramiku lošeg kvaliteta. a ja ću kupiti onu skupu kremu za koljena. a njega nisu našli. baš kakve on voli spravljala je štrudle od jabukovog džema.

Zlo nije apstraktna imenica – ono je u ljudima. Pretrčavanje Ravna ledina. bakatina na njoj postavljena. a ni kafeza nema. nestašica je ptičije i čovječije hrane. otac i ja. čovjek je zlo. na njoj trava zelena.Nakon nas mogu kazati da je i jak nenajavljen vjetar odigrao svoju ulogu. živimo jedan zajednički. pa tako i vjetra. ako je ono danas čovjek. Skrismo se iza ovećeg kamena. Zanemarismo ljepotu prirode kad nas opazi protivavionski mitraljezac. stvorena za fudbalsko igralište. I čovjek bi. morat će sa njega sići guzicu odmoriti. nešto što se zove komandna odgovornost. proljetno mirisna. Naša šansa je da brzo na cik-cak čistinu pretrčimo. Zašto me gledaš začuđeno?! To je. 40 � ŽIVOT . a Bog je glavni krivac jer je Stvoritelj svega. ali sjedišta na protivavionskim su strašno neudobna. i uvijek je jače od nas.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . nikad ga nećemo pobijediti. mokriti ili srati. zar ne. Dječak lovi. pa pušta na slobodu štigliće. čista bez šikare i drveća.

LVIII BROJ 5-6.PROZA Pišu: Redžep Nurović Elvedin Nezirović Mirsad Bećirbašić GOD. 2010. � 41 .

42 � ŽIVOT .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .

Ličili mladići na ptice pletilje što gledaju da prvi zavezak u gnijezdu ne zavežu pogrešno. navraćao je  i bjegunac Bajram Hodžić. poricao. Zulfovu sirotinju razvući do Crnoga mora. priželjkivali  da im ta dženetska tica u kuću  sleti. odvraćala je maticu Jošanice da ne potkopa temelj Zulfovoj kući. LVIII BROJ 5-6.nek mi piće poruči. Nije. Ko kamen. kurjačina ona.Redžep Nurović NE POZNAJEŠ IBIŠA PRHUTA?                           Koga ovim  razgovorim . kad . ko crijep . bogami. Ali. Kućica Zulfova. malehna. Pisac                                                                                                                                                                                                                              Okomito pobodena kamena ploča. prkosila i Abidaginoj dvokatnici. � 43 . mašalah. s namjerom da ne bude nikom na smetnji. GOD. onako od sebe. gore.nikla tu skraja. a u Abidaginoj nije. ko gredicu. čvrsto se uhvatila za tlo. U nju. trudili se da što god urade djevojci bude po volji. a prvo njoj mora. ipak. uspravila se pa nekako viša došla. kao od kajmaka sazdana.kad bude. slična razumnu stvoru. Djevojka. Ipak. Preselim li prije nego ga djevojka posluži nek  mi Fatihu proučii. jeo hljeba. Susjedi bili kuću sagradili došljaku Zulfu. 2010. te da što okrnji okomitoj ploči. A Zulfo pred svakim zemlju grizao. obigravali okolo  i nastojali da je kako pogledom namame. kao da živa duša ne pamti otkad je tu. kako je odnekud i došao – ti su stalno i slutili da će Jošanica. Momci omamljeni. pa nije. moglo se naći i onih što su priželjkivali da Zulfo nekud nestane. K Zulfovoj su kući sve više i češće gledali kako mu je prirastala kćer Mirsala. Jošanica nikako da skupi snagu sa brdskih otrka. Zbog  nove narodne milicije.

Aldemare.  Ipak. nadmudrivali se tako.preča je od ljepote. barem polovinu prihvataju kao mudrost. ovo čuo ne bih. bezbeli.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . ne bi ovoga ni slušali“. a ostajali bez  ikakva zaključka. siromasima. Oprostićeš. Zaključio je.  preselićeš. živa čovjeka. „Nijemac teše svoju priču što je jedini radio u selu. njemački radio aparat poštovao je Mušan kao kakva učena. mudrovao je Mušan. od bilo koga da je. predviđenih da se uče i poštuju kad se i ne razumiju sasvim. Padali u ćirametluke i proračune. pa preseliti. mahniti Jašare.  uhvatiti  sopstvenim iskustvom. da bi se. Jedno vrijeme krio se od ljudi. ili je udvostruči. A svaki momak ima svoju nafaku po volji Božjoj. kao sve što si moje dijete.i njegova dupla dođe“. „O Nijemcima ni da gukne. ali koja se ne da odjednom. a ni spoznato. a pristajući na ono što dolazi  kako se prag preskoči.“ Aldemar ne shvati sasvim majčine savjete. barem malo sporečkali?“ „Da sam jučer  umro. natucali ko je šta čuo i kako je čuveno razumio. da takve kakve jesu čine ljude skrušenima. A i nije imao čime pred ljude – junaštvom se kakvim nije mogao hvaliti.  „Osim ljepote.  ni  da su fašisti. a sklanjao susjedima s  očiju i njemačku spravu. a da je tu barem još jedan. veliš. osjetivši da se u momku srce k lijepoj djevojci obrnulo. a drugoga se svega libio.  jado?“ 44 � ŽIVOT . ili k življenju Istine. nekad i nikako. Ako mu je suđenica bez nafake svoju podijeli s njom. ili šaku pasulja. brat ovoga tu Gabeljaša. ni za tuđu potrebu.  za muški ćeif jeste.“ „Ne hitaj. Sa ovim novim državnim jarmom prvo ćemo se nevini oteliti. da ih je dva.. Mušane. svejedno. pa čuše ljudi vijesti. Ličili su mu na riječi iz mejtefskih hamajlija. kad je iznio i radio aparat. Ono što pripada vjerovanju nikad nije posve sagledano. zaboravivši put kojim se do praga stiglo. usmjeravajući ih k Istini življenja. po mogućnosti saveznički. viđene okom punim vode. Kupili se i slušali komunističke krilate priče. šeretski. iz antifašističkog rata izvukao samo živu glavu i jedan njemački radio aparat.“ Tako govorio čovjek. Rahman.   Ipak. a kad je nafakali . mahom skrojene  razinom moći svoje pameti i profesije. zapravo. ni za svoju. „E. E. da od svega što ljudi slušaju za nauk.“ „Jesi li ti čuo za Goli otok. pokazao ljudima.. napokon. no sve o nama. te kad se oženi ili mu ostane polovina od nje. nije za na livadu. što u selu svake jeseni prikrplja susjedima profušlale šporete za kilo-dva krompira.  govorila sinu majka. šta na Mirsali da begenišeš?  Nije za u njivu. svi shvatiše  da se otvaraju vrata kroz koja valja svima. Kad se. slušali su ljudi tad najviše jedan radio. „Nafaka koju Bog odmjerava ljudima .

  Svako neka spozna da ljepotom  zrače sunce i mjesec. rekao da je slatka brigadirka. Ipak. ti Pašov.  Došla bila narodna vlast među narod. a da nije rečeno? Šta god hoćeš. A. poslije. GOD. šta o djevojačkoj ljepoti. bi dosta?“ „Bez feredže. Ne samo po tome što je presjekla i indulirala kosu. njen najbolji dio. sve mu objasnili.“ „Mi smo ovdje naši. Samo je jednom Tafo. čovjek joj.Vele dosta je bilo muškog ega. evo Šefika. neće!“. I pjesnika su posve uvažili: posadili ga na čašicu  prepečene. Toliko se smjelo.“ „Čuh. � 45 ..i Bog htio da se ta osobina jedinicom  mjere  ne  ograničava. zaključio manirom znalca glavni drug iz Sreza.         Beno.„Nikad bolja hora da čuje. nije se dalo ljudima da izmisle mjerač . „ali me je za džigericu ugrizlo kad rekoše da će žene otsad ispred. sve će izgledati svježe.rekao je neko. Da  mi čujemo. jelde. nešto posumnjao i upitao: „Ženo. zna. Ali. Bog neka ga među miljenike svoje upiše “ .podužu pjesmu o drugaricama bez predrasuda. nadležni. svejedno.sve mlade drugarice moraju pravo u fabrike! Gordo!“ „Ti to nekako sjekirački. a i da ga vidi.. I Benova je poezija konačno postala činjenica nove historije. „Čega.tek čulo se. najprije djevojačku. pa golie do guzica . narednih dana se čulo da su pjesme Radovana Zogovića zabranjene. sin Tajov. ljudi..“ Snažno priteže donju s gornjom usnom. pa čuh . pa. Možda iz krtičine rupe . jabuka. kao da ih htjede zalijepiti dovijek. Oprezno je zvali tim nadimkom da je obilježe i izdvoje od prostih žena. i ti si član Partije?“ „Za feredžu ne velim.  Za drugove iz Sreza recitovao je. nastavlja Mušan.svega“. „Rad feredže Smail efendija ode u mezarje. on je SKOJ-evac. veliš. djevojka. pjesnik i komunista. U važnoj epohi  pretakanja svijesti. može me zmija pečit. I Hafka Afežejka bila tu – doprinijela dostojanstvu skupa svojim prisustvom. A obezgaćena i u fabriku moja. treba narodu drugova kakav je Beno“. nakon što su građani malaksali aplaudirajući sreskoj Direktivi. a mi. 2010.. Nije bio pjesnička ljepota kakva priliči narodu. no dubljim znakom. za njima. „Napredan pjesnik!“. Za ljepotu. emancipovane. i rascvalu Mirsalinu ljepotu? Zulfove Mirsale. ali  je nijesu pomišljali dotaći. svoju teše Fehim. „Pjesnici su ljepota narodna. LVIII BROJ 5-6. Neki svojta. gdje zadocni?“ Bila omrkla sa sjednice AFŽ.“  „Lijevo oko danas špiunira desno. I. Koliko je lijepo proljeće..   A pominjasmo. Mirsalu Zulfovu pomenuo.  kao da su se bojali da joj ne poharaju skramu taze nanešene pozlate. ne velim. beli. Rekosmo i da su je svi muški željeli. spjevao remek djelo ..“ „Šefika.

ni ona sama.lijepo. a da niko. imena dvojice mladića. podmetali im hujdurme. Rifat. dva imena iz svih koja je znala.“ „H!  Šuti.odgovarao i za konjičku i pješačku.  Tako ljudi obmanjivali sopstvene osjete. tu put prav i najširi . s tim teretom dugo hodio svud -  pa da mu se učini kako je lahak i krilat. Neka ljubi koja koga hoće.bez fenjera i žiške na cigari  ljudi se u sopstvenu sjenu tiskali i skrivali.onda nije spavala zbog tišine. R. Ifet. A ljude stiskala oskudica. Kaldrmom. „Ifet. Svatovi se radovali dionici puta uzduž Prosine. majko moja?“ „Sve. Drveni točkovi opasani gvozdenim obručima drobili su  šodor. Izdvojila bi. noću kad sve drugo ušuti -  to odlijegalo dolinom.“ „I Rifata. svi živi stvorovi. Za posječeno jedno živo drvo  prijetilo se kaznom od tri mjeseca zatvora. a kad je oguglala na buku nije je ni čula .vez na zelenom. a i mi smo tako.“ „Zaboravile mi. bilo i tad proljeće kao svakad .Redosljedno dolaze  proljeća. izricane kazne često .“ „Ja? Onoga jednoga gledala – i njega uzela. svejedno..“ „Slušaš li ti radio. Kao kad se broji. I. Kao zatežen među dva stuba.. ustrepti... I tvoga Aldemara.“ U tome bi i zaspala. Imala je Mirsala rad čega i da šuti. Umihana! Kvasan ti jezik pa. tako. Meraklije se siktile pripremale za pješačku -  pješačkoj se pripisivala muška snaga i prava rasa. R.“   I najviše je s jeseni bivalo svadbi.“ „I Ifeta. Mirsala je slična uramljenoj Đokondi (tako rekli stariji školarci) u  ramu velikog prozora.. Vrijeme kad su sve travke. R. Ustrepti uzajamna žudnja u svih koji se vole. Njime se ćoretalo noću za zapregama natovarenim  tankim mišorepim drvima. sličan porubu na mahrami. škripa i meljava kamena čule se podaleko. pa ih šaputala naizmjenično. tu zazuji. Mirsala u početku nije mogla da zaspi. s kog se vidi  čitava širina Prosine. za košije. zatreperi. Kočijaš Džemo je punio čizme pijeskom. bogami.  Narodni zakon živio. kad čizme izuje. Rifat.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . bogami.  sve ptice. da se dunjaluk ne umiriše na starost.“ „ Neka. sestro? Sad je pukla perda. do crva i mrava . A htjela je saznati koji joj je dosuđen. Onamo zažubori.. A.porodilje. čujem. I. „Kojega li varaka ova Zulfova. I. Vidio se onamo put uzduž cijele njive. kao iz velikog.sirotinje dosta nabroj pa se i kaznica nabiralo. tamnog rezonatora. očevoj kući s čela. nije znao s kojim imenom na jeziku.“ Nekad i: „ I. onda gore u pristranku. Put povezivao sela s Novim Pazarom. i za konjićima pod tovarom . 46 � ŽIVOT . I-hi-hi-hi-hiii. bijelile se kuće . pa zalepeta.

Sluša mene moj Aldemar. zalud joj bješe za Ibišom zemlju prevrtati i oblake razgrtati. 2010.Više ga nije bilo.Mirsala je uvijek gledala svatove. tako. Je li joj ležaj kao na smetlištu.  sad bez jezika. Tom žestinom je mjerila Umihana udavači cijenu.   „Što ovu njivu zovu Prosina. I tijelo joj se namah ohladi. Ličila Prosina. ali ja sad ni desetu ne umijem za njom. više otkriven no pokriven. Kad je pobjegao od nje. Jasno vidje i prhut na jastuku.“ Pogledavši gdje je djevojka prespavala. da nisu rad čega pod tenkom. a . Što ne bi sasvim sferčila. � 47 . rekla.dođoh. na tepsiju tek pečene pite.“ „Moja svekrva je znala.“ GOD. Bože?“ „Tek tako. U svakoj je djevojci onoliko volje i umijeća da načini kuću kućom . pao je s natkapčine u zapjenušalu vodu. Njen je pogled letio onamo. Umihana. bezbeli. učini joj se da ču glasan prijekor iz same sebe. Grudi očvrsle. imam. Odlučila je da se povinuje tim riječima. Da sve na svijetu imenom zovnemo. Dokona ja . naravno. „Neka. A imam se s kime i u mojoj kući razgovarat. Žensko sam. bjehu mudre i pitome. Iskusila si život. i  na vrijeme“. Gađao Zulfo. Obamrle.  prije nego je legla.   Umihana je jednom poranila da u postelji zatekne Mirsalu. A život je hitar prolaznik? Neka se djeca vole. „Grješna da sam. Pod strahom. Htjede protrljati oči. pridodajući sve što je falilo. Priznala Mirsala vezu s njim. ne pretjeruj.koliko je  namirila oko ležaja. porumenjele  pod zrelom pšenicom. Izvijen joj stas. oči da čovjeku presjeku. odovud. Kao otkinute.. i. u modri fir kod okomite ploče. Kao da je na nešto nagovarao nepoznat neko. ličio je na figuru lutke za reklamu  skrivene odjeće. a dost. vele. pa joj razgrtao slike odonud. A.  šaputala je. „Poselami baba. Učinilo se Mirsali da otuda i miriše.“ Nakon dan-dva iznenada se ču prasak puške od Zulfove kuće. demek da pogodi pod vodom nekakvog Ibiša. na oba ulegnuća. vješto je konstruisala.   Mirsala bješe već na nogama. dumbaralo koliko je imalo metaka u šanžeru. pa je tjeraju u varku i grijeh. kad stigne. premda su ličile na tuđe. A ne bi tako. Uzalud je gledala da se Ibiš pojavi onamo preko Prosine. da joj nije Aldemar na Mirsalinom nišanu. LVIII BROJ 5-6. kao obeskrvljeno. te je vidjeh ovakvu! Ne mogu Aldemaru pzucnuti što joj je na povocu. učini se ženi da su na jastuku dvije glave ostavile traga.. svakako. „Svatovi moraju biti svakad srećni i lijepi“. ali ruke ne htjedoše s krila. na onom dubljem morao je biti  s muške glave.

da mu isprosi neku Ajkunu Petolirku. Ibiš. Age je uzimale iz ruke uruku. i da sam muško. „Ibiša ne poznajem. „Ne poznaješ Ibiša Prhuta?“. za vazda. svakako.   Mirsala je narednog jutra vesela  ustala iz postelje. ali svaki put po koju manje. a neću ni glavom na tu stranu.  no zbog Aldemara. već zbog  skrivanja i držanja oružja. ne mogavši da gleda bol na Zulfovom licu koje se obrtalo.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . kao jabuka crvljivošću. U oku je ta nosila strijelu za mušku mladež. koliku je vidiš. Nije zbog pokušaja ubojstva.  kao školski globus. Vjenčavao je nije niko. Sa ova dva oka sam je vidjela. narodna ga je milicija uhapsila.“   Nakon što je Zulfo sasuo olovo iz krivene mauzerke u vrtložnu vodu Jošanice. gotovo kao od majke rođenu.   48 � ŽIVOT .„Poklonio je čovjek čovjeku. boli. smislivši mladiću i prezime kad  joj se pred očima razastrije jastuk sa dva ulegla mjesta i s prhutom uokolo. Ne bi ona tako. „ To bio Ibiš?“ „Ibiš. Kad za Zulfom zalupiše željezna vrata.  jakako. Aldemarove.“ „Poslije je prolizali. sjetivši se toga. u to nije milicija vjerovala.“   Umihana shvati da nije jedina čija je misao zahvaćena sumnjom u Mirsalinu čednost.  podmirivali se kesama medžidija. učini joj se da je sunce sebi prekrilo oči. A Umihana priču o Ibišu turila pod kamen.  Htjela je da  nije sama koju srce.“   „H! Od Mirsale Zulfove nije bila ljepša ni ta Ajkuna. žene. kažu. Prosinu bih za Mirsalu dala. Mirsalu istog trena zapljusnu  mrak. I-bi-ššš?“ Mucale i slijegale ramenima žene. da ipak nešto važno grize ispod ožiljka koji se trudi da zaraste. da mi lahne duši. Da ne bi šta bi. a da ne uzdahnem.“ „Rekla bih i ja nešto. pitala je samu  sebe Umihana.

Cijelo je jutro. kako će se. devastirana kapelica. � 49 . i mračna. prošlo otkako je poželjela da se više nikada ne vrati na to mjesto a sada je ponovo bila tu. LVIII BROJ 5-6. iznova. ruševni zvonik. kako će njegovi oštri snopovi iz izbledjelih mramornih ploča izvući posljednje iskre sjaja i kako će se žitka gnjilež jeseni preliti preko žute grobljanske pustoši. podrhtavalo svako staklo u kući. upravo na tome groblju. s onim istim osjećajem krivnje i tom groznom mišlju da je sve u životu uradila pogrešno. u vječna lovišta ispraćala Alfonsa Berbera. podjednako sablasno i jezivo. da će miholjske zrake oživjeti one davno zakopane uspomene. eto. na plus četrdeset. Sjetila se kako se odluka da podigne slušalicu dugo i tegobno otkidala od nje. prigradskom groblju. i posivjele mermerne ploče. ona morna. budila ta ravnomjerna i opasna sinoćnja zvonjava od koje je. živjelo onaj svoj tihi zaborav: i stari. Bojala se da će pri tom čistom danjem svjetlu i njena muka biti jasnija. pod tim suncem rastvoriti tamno krilo javorove šume. i divlja. odzvanjao telefon. i talozi paučine na željeznoj kapiji. i u kupinu zarasle. samonikla stabla. negdje u njenoj podsvijesti. zamagljena lica što su prije četrnaest godina. u trenutku dok je GOD. profesora matematike. a sve je još tu. kao nekoć od granata. Taj je kasni trenutak još treperio u njenoj svijesti: negdje u dubini... i obogaljeni kameni križevi. postavši na kraju jedna osamljena i pobunjena noćna kretnja. poput davno sklopljene grobnice. Krajičkom svojih zaleđenih čula. blatnjave staze. stalno ju je. nešto je teško i mračno odbrojavalo trenutke između svakog odzvona. Sunce je s neba prosipalo blagost miholjskog dana i Elena je znala još istog tog jutra prije nego se i zaputila tu. odjeknula je kazaljka sata. Četrnaest godina je.Elvedin Nezirović Svijeća za Alfonsa Berbera ČETRNAEST GODINA ELENA Šimunović nije bila na tom starom. 2010.

ipak svršavalo sve: trebalo je nakon četrnaest godina ponovo doći ovdje. kako bi se što hitnije mogao vratiti svome brzom i neodgodivom umiranju. nekim pogrešnim. koji samo čovjeku na samrti može pasti napamet. kada je stigao. nepotpuno i nerealno. Pa ipak. nije mogla odoljeti onoj ludoj. drugačiji smisao. djevojačkoj radoznalosti: nije li se. strepi žena koja ga nikada nije uspjela preboljeti. skrovitim i osvetoljubivim dijelom sebe? Ili je sve bilo tako savršeno jednostavno i odvrtano do ironije? 50 � ŽIVOT . na mjesto odakle je sve počelo i zapaliti svijeću na grobu njegovog oca za kojeg to niko drugi nije imao uraditi. zato je šutjela. i staru pivnicu. u zemlji njegove mladosti. sada.slušalicu prinosila uhu. Četrnaest godina bez ikakvog prava. čekala je taj poziv i sada. u dugim. sve se to gubilo u mučnim naletima kašlja. probuđena i probodena strahom od kasnih noćnih poziva. ni za jedan trenutak. strahujući od vlastite sudbine. u nakani da joj povjeri taj čudni zadatak. bilo nejasno i iskrivljeno. zamoli za posljednju uslugu. zapravo. željela duboko u sebe upiti te kristalne trenutke noćnog spokoja. čula je pucketanje posljednjih žižaka ćumura u smedervcu i lahor jugovine u krošnjama pod prozorom. i ono ludo djevojačko doba. znajući koliko je opasnosti. prešućeni izliv neke prošle i zauvijek izgubljene ljubavi? Nije li zbog toga trebala biti sretna. pitala se umorna i iscrpljena od neprospavane noći. koliko gorčine i preboljenog užasa u svojim sumnjama krila svaka misao o njemu. i njega. pred njom stajao taj nezahvalni posljednji zadatak kojim je. rečenice i njihov smisao. sve je u njegovoj percepciji. Bolest ga je potpuno zaslijepila. nije prestala čekati. Zašto je baš sada morao uskrsnuti. besmisleno i odvratno. čini se. DUGO JE ELENA živjela u svjesnom uvjerenju da već odavno bješe zaboravila i ovo groblje. bez suvislih riječi i poetiziranja. neizgovorenog pokajanja. shvatila je da je. i usne. sve je već odavno postalo daleko. bolnim pauzama ispunjenim glasnim i teškim hroptajima. ustreptaloj. negdje daleko. Govorio je uz osjetan umni i fizički napor. i njegov miris. možda. iznenada probuđenoj. Tako je. dugo potiskivana želja za oprostom ili. osim činjenice da će ubrzo umrijeti. SAŠA JE GOVORIO bez bilo kakvog osjećaja i pojma o tome da je s onu stranu telefona kasna noć i da tamo. kao da je. pa ipak. bez ikakve utemeljene nade. cijelo vrijeme bio tu. skriven u njenim bezdanima i da ga nikad. kada mu je sinoć čula glas. pustivši ga da je. mogla nazrijeti iskra nekog davnog. Elena je naslutila njegovu nevješto sakrivenu težnju da taj mučni razgovor završi što prije. uopće nije mogla dokučiti je li to čekanje napokon završilo ili je samo dobilo neki novi. i kosu. barem malo.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .

. onako iznemogli od žege i umora. iz dana u dan sve jače i sve smjelije. kako je bilo teško to modro olovno nebo nad tim grobljem i kako je jezivo bilo to razočarenje. Sada je posve jasno u sebi osjećala njene blijede obrise. sjetila se. zastala ne mogavši dalje. kao ničim izazvana glavobolja. ta pomisao da nije došao. koljena su joj klecala od umora a gust ljetni zrak lijepio joj se za kožu poput vreloga tijesta. Sjetila se s koliko pažnje i razumijevanja joj je prišlo ono blijedo fratarsko lice. u zadahu suhe. tiha i skrovita kao ovo groblje. LVIII BROJ 5-6. kako su je brižno dotakli mekani i znojni svećenički dlanovi. kako je samo bilo sablasno i pusto to podne. Sjela je u hlad i pogledala dole. eto. Sjetila se i lica mlađahnih pogrebnika.. 2010. � 51 . a opet. GOD. smorena žegom. krišom. samo za tu priliku kupljena košulja. A kako se samo ona obradovala toj smrti! Kako se. nejasna. kako je mutno i nejasno oko nje počela igrati slika tog groblja.Cijeli jedan život nije je bilo na tome groblju. bezrazložna. kao pomisao na vlastitu smrt. sjetila se kako ju je stiskala njena vlažna. izrodila ta mahnita nada – doći će! Ta otac mu je! Kako je samo zatreperila i kako je nesnosno dugo trajalo to dvodnevno čekanje: a. treperili su zeleni rubovi grada. Pred tim je zidom. kao bol u želucu. tamo kroz bijelu podnevnu tamu. u pomisli da će zauvijek ostati sama s tim milim čudovištem što se. sve je bilo kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. iskopane zemlje. KAMENI ZID. KOJI je u nepravilnom i izlomljenom krugu opasavao asimetrične i sa zemljom poravnate grobove.. Stameni čempres pod čijom su hladovinom.. ni iz čega. uz glasan protest. plastičnu nemoć. odjednom. Srce joj je sašlo u listove. podjednako naheren i oblijepljen smolom. neće doći više nikad. njihovih krhkih ramena i napora kojim su nosili lijes boje mjedi. sigurno. sjetila se i one tegobe u prsima. znojna lica što su. Nikada prije i nikada poslije nije osjetila takvu mučninu. Četrnaest godina ju je. ljudi u pogrebnoj povorci zastali da povrate dah. još uvijek je postojao. pomjeralo u njenoj utrobi. iako na mjestima urušen i obrastao u kupinu. vratila kući i čovjeka s dugim sijedim brkovima i urom u malom džepu samtnih pantalona koji joj je pružio čuturicu s vodom. onda. sjetila se i neke stare debele žene koja se. sve glasnije preklinjala dan kada su upoznala Alfonsa Berbera. niz stazu kojom su se popeli: u daljini. još je bio tu. njenu probuđenu. proždirala krivnja. nezadrživu snagu i svoju tupu. sjetila se i kako ju je strašno zaboljela glava. i da. svilena. ali stvarna i sigurna. Jasno su pred njom iskrsla ta suncem opaljena.

Krivnja. djevojačka santa mržnje istopila u nepreglednim okeanima vremena postavši samo jedan neprimjetni. sjetila se i koliko joj je stida navrlo u obraze kad joj je Saša. Sjetila se kako je bez riječi prošao pored nje. I stara kapija. kao da je. Koliko je samo toga u njenom životu objašnjavala ta glupa riječ! Iznad cijelog njenog života stajao je oreol krivnje kao jedina dostojna mudrost. I njegovo ime. i datumi. i isklesano. nazubljen vremenom i ispran kišama. ljutit i mrk kao sam đavo. u nepogrešivo tačnim godišnjim ciklusima. odvijao se taj skroviti zaborav: svake jeseni. orahove lule iz koje su se. Sred groblja. kao gorka životna pouka. ČETRNAEST GODINA NA grobu Alfonsa Berbera nije gorjela svijeća. vjerujući da će tako u smrti pronaći mir od onih od kojih to za života nikako nije mogao. prije nego je uspio izdahnuti. Elena već odavno nije osjećala ništa prema tom čovjeku. na istome onom mjestu gdje je prije četrnaest godina na vječni počinak ispraćen Alfons Berber. sada se nalazila izlizana mermerna ploča. bezimeno. i on i njegov sin jedinac zauvijek iselili. poslije. postajući samo jedno prazno. neobično oštra. sjetila se i one hladne oštrice njegovog pogleda od kojeg su je još dugo noćima. i biblijski epitaf. šiknula bi kupina. kameno naličje. sasvim daleka i beznačajna: dan kada ga je prvi puta vidjela. sjetila se pogužvane kragne na njegovoj košulji. Sjetila se koliko ga je samo nekoć bezrazložno mrzila. uskoro. Ko bi rekao da će jednoga dana ona biti njegov jedini anđeo? 52 � ŽIVOT . iznenada. divlja. intenzivno. prosijede kose koja se prkosno otimala neravnim rubovima šešira. prvih dana aprila. grob bi prekrilo jasenovo lišće. izvijali gusti dimni oblaci. poželio da bude sahranjen baš ovdje – na jedinom gradskom groblju na kojem nije imao nikoga svoga. radničke petospratnice na Tržnici iz koje su se. s ulupljenim ramom i rijetkim tragovima boje na zahrđaloj željeznoj konstrukciji. teško otvorila. duboko iz utrobe. sjetila se i one njegove ogromne. kao iz fabričkog dimnjaka. davno zacijeljeli ožiljak. no. Isusovo raspelo. s urešenim likom. Njegov ludi otac. a onda. sjetila se i njegove raščešljane. i njegov strogi lik. podilazili žmarci. polumračnom stubištu stare. Iz te je zbrke Eleninih uspomena. pobunjeni sin. i spomen da spomenik diže njegov daleki. ta se sumanuta. isplivala još jedna. zauvijek htjela ostati zatvorenom – bila je ista. datumom rođenja i smrti i imenom čovjeka koji je. Četrnaest godina. Bilo je to u onom smrdljivom. koja se kao i onda. zlaćanom bojom obrubljeno.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . rekao da je to bio njegov otac. i sama. uz žestoki otpor brave i stravičnu vrisku baglama. sve je to nezaustavljivo nestajalo u sivilu mermera.

iskoristio. zapravo. pustila ga je da je ubere kao ružu i odbaci čim mu prestane mirisati. i krivnju. Ubrzo je miris spaljenoga voska ispunio prohladan. izvadila je svijeću. � 53 . nije niti mogla niti željela. izgovarao njeno ime. no za nju to neće biti nikakva novost. i sama izgara u toj vatri dok se. prepolovljenu tjelesnim užitkom i nutarnjim poniženjem. Iz džepa je izvadila šibicu i. i nakon toliko vremena. zbog četrnaest dugih godina u kojima se trzala na svaku zvonjavu telefona. On će uskoro umrijeti. Nije uradila ništa da ga spriječi. zujao je veliki građevinski kran: nedaleko odatle. pod Brijegom. i porugu. i to malo nedužno stvorenje. na svako kucanje. na nekom radilištu. pogazio. niti bilo kojeg drugog stvora. Zbog toga što je odabrao život bez nje koja ga je voljela svim svojim bićem. kao da od njihove glupe svađe oko Bog zna čega. i postavila je na betonsko postolje. usprkos kašlju što ga je trgao na duge i bolne pauze. bez i najmanje mogućnosti da mu kaže da nosi njegovo dijete. već samo sebe i svoga oca. onako mladu i nevinu poput ovnujske krvi. sa više čistoće. jer je otišao bez pozdrava. Tamo. da. Negdje dole. nemoćna da joj se odupre. gotovo u isti mah. GOD. popodnevni zrak. izgovorivši nekoliko molitvi za dušu njegovog oca – upravo onako kako mu je i obećala. Pomislila je na dijete koje nikada nije rodila. običnu. kako. možda je već mrtav. u dubini. na svaki sumnjivi korak. u onoj staroj. uporno. ni ljude. Na njegov sunčani. trebala iznova početi mrziti zbog hiljadu starih i do gađenja izlizanih razloga: jer ju je iznevjerio. tamo (kako bi to ikada mogla zaboraviti!). na svaki dolazak poštara? KLEČALA JE NAD svijećom misleći na njegov umirući glas koji je. nerođeni osmijeh.IZ POSTAVE SVOGA krznenog kaputa. nekoliko blokova dalje. vješto. ostavljajući joj i suze. nabijen strašću kao puška barutom. on ju je ljubio. odjeknuo je ezan s munare i kresnulo crkveno zvono: nekako su joj jasnije. Ustala je i prekrstila se. Krivnja. najobičniju koju je mogla pronaći. kao julski zrikavac. bez najave. koji nikada nije saznao za taj veličanstveni plod jedne bezazlene. povrijedio. u toj tišini prilazili glasovi grada. Je li ga trebala žaliti što umire? Njega. napuštenoj pivnici koje već odavno nema. nije bilo važnije i preče stvari na svijetu. LVIII BROJ 5-6. kao da cijeloga života i ne radi ništa drugo nego u vjetrovite jesenje dane pali svijeće po tuđim grobovima. a ona je ćutala kako se na njeno tijelo sručuje pomahnitala paljba njegovih poljubaca. ni nju. negdje u mračnim dubinama njene svijesti. jer od tolikog samoljublja nije vidio ništa – ni Boga. mladalačke avanture? Za to Sjeme koje nikada nije postalo Čovjek? Ili ga je. šiknula je prigušena i davno otekla rijeka njenog djetinjstva. poput crva u zagnojenoj rani. nemirno. do srži. pustila ga je da je uzme do kraja. s jednakom ljepotom. I. koprcala misao da čini nešto strašno i nedopustivo. prikresala drvce. 2010.

Nerado elaboriram o nečemu što nisam iskusila…pred rajom elaboriram uglavnom empirijske izričaje….pa skupivši snagu. .Je li knjiga bila tvoja prva igračka?. Šum talasa ih ispuni neodgodivom potrebom da se jedno drugom povjere. okrenut suncu. zapita: . uinat jari.  da zauzimanjem određenog položaja tijela proizvede traženi hlad i sjenku.Molim te. Željka je svojom čednom okretnošću proizvodila maestral koji je.H. Niko kao on nije znao. Bilo je to vrijeme kada se zajedništvo živjelo u svakom smislu. da bi se obogatili i zaradili za  školovanje.Mirsad Bećirbašić BOŽANSKI ODSJAJI UVIJEK SVJEŽIH JAJA   Supružnici Selim H. Desilo se da je maestral ponio sjenku prema šetalištu…i Željka je prihvatila Selimovu ponudu da prošetaju. odlučili su da srebreni pir proslave u Dubrovniku u kojem su se upoznali dok su bili studenti. poslije jednog takvog druženja. Selim je radio kao pokretno-humani suncobran. djelovao kao osvježavajuće sredstvo brojnim turistima. Na fatalnoj plaži oboje su tog ljeta radili izazovne  fizičke poslove. – Majka je radila redovno u biblioteci a honorarno u knjižnici. i Željka Š.odgovori Selim bez da je bilo koga konsultovao. Pisci su čitali svoje tekstove po separeima. ostala je  u drugom stanju….Da. Druženja su ponekad trajala i po cijelu noć. pa je moja mama bila često sa stvaraocima.  . Bio je to Anonimni Pjesnik iz dvadesetog stoljeća.Željka upita Selima. Kako je bila konzervativno odgojena. Penkalo koje koristim je najdragocjeniji dio nasljedstva…da li je i tebi knjiga bila prva igračka? 54 � ŽIVOT . podsjeti me kakvo je to stanje? Željka pognu glavu i promuca: .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .Da .Da li si ikada saznao očevo ime? .

Osim te dvije kćerke. Poslije velikog dobitka na sportskoj kladionici dobila je priliku da ostvari svoj američki san. . jer sam rođena na dan kada počinje tradicionalni sajam knjige u Frankfurtu. � 55 . Selim je prihvati i tako se nađoše u zagrljaju. borila se kroz život kako bi od najranije mladosti pomagala rad  humanitarnih organizacija. Tiho su trnula svjetla na Stradunu.   2. Radeći kao samouka učiteljica.Moja majka je rođena u Beču i vodi porijeklo od baruna Šnapsderta. Svom prezimenu dodala je i Selimovo. zrcaleći se u rosi? Narovo rumenilo oblilo je Selimovo lice. Riva bješe skoro pusta. a Željka je dobila posao u srednjoj školi. i da dovrše školovanje. Siroto dijete klonu. da li si iskusio. Selim je kao hlad i sjenka imao posla preko glave a Željka kao maestral još i više.Da li su tvoji roditelji živi? . Majka. pa su zajedno čitali a često i dramatizirali njegova djela.    Posvetili su se nauci i kulturi. Gitara dugokosog mladića pored čijih je stopala ležala „Lesi“ nagovarala je mjesečinu da priguši svjetlost.mog budućeg oca . druge djece nisu imali. Željka se onesvijestila. hodajući šumskim stazama. da kupi kolibu na Biokovu i čuva koze. Kad je čula da nije čitao Hajdegera čuvajući koze.Sigurna sam da sada čavrljaju s tvojim. igrajući u njima sve uloge…A ti. 2010. Pernica je najdragocjeniji dio nasljedstva… nikad se ne rastajem od nje. pred kioscima se stvarala neopisiva gužva. Pučina je koketirala s oblacima a Željka oklijevala da nastavi. Dovoljno su zaradili da kupe kuću i da je opreme. Za trenutak se razdvojiše i  ceremonijalno kako to samo mladost zna. . I policija je često GOD. koja je bila učiteljica. Selim je obgrli jedino s namjerom da ohrabri njenu ispovijest. . LVIII BROJ 5-6.-To je sasvim prirodno.Oprosti mi…nisam. učiniše da se penkalo udomi u pernici i da pernica dobije društvo.. Pljusnu val o hridi i oboje zapljusnu osjećaj koji je prerastao u misao da je lijepo kada  pernica ne zjapi prazninom i kada penkalo ima odredište  na kojem može čežnjivo očekivati da bude pozvano. kako bitak postaje prva misao jutra. ubrzo je poslije očevog uznesenja uvela od tuge. Kada bi džambo plakati najavili njihove priloge u časopisima koji su izlazili bijenalno svake decenije. Selim je uskoro postao redovni profesor Fakulteta u Sarajevu.koji je kao i ona gajio neizmjernu ljubav prema Hajdegeru. Tu je upoznala pastira Krešimira .Da – ljupko će Željka igrajući se sa frčkom koja joj je draškala vrat.  da nabave automobil. Te je godine turistička sezona bila veoma uspješna.

Tako dočekaše srebreni pir. .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . A među kupcima bilo je  raznih nacionalnosti i raznih rasa. pojava koja uvijek prethodi njegovom naučnom radu. rezveseli me… podijeli sa mnom misao koja te je obasjala zamoli ga Željka. .Kako se ne bih sjećala. Spakovaše neophodne stvari i poslije jutarnje kahve. .Moja podrška neće izostati! . Njihove uspješne karijere brčkale su se u harmoniji idiličnog  odnosa. Profesor je prekinu.Ali jaja – Željka nikako nije mogla da otkopča srednje dugme…ipak posjeduju izvjesnu konstantu koja. 3.zahvaljujući snazi svoje metaforike doživio unutrašnji sklad.Mila. Željka biser-zubima otčepi čep sa boce izvađene iz ručnog hladnjaka.uzviknu Željka i sama ponesena ponesenošću muža. Zakopča bluzu. Na prvom proširenju zakoči. krenuše prema Dubrovniku. onda sam na putu da otkrijem novu stilsku figuru! Kako ću je nazvati? Po meni ili po sebi? Mila i draga! Idemo da upoznamo čovjeka koji je ispisao “uvijek svježa jaja”.Na njemu je pisalo u v i j e k  s v j e ž a  j a j a. . . ne može to biti uvijek.   . . Njihovu privrženost učvršćivao je i dvosjed na rasklapanje smješten u Selimovom kabinetu postavljen zbog  poboljšanja kvaliteta nastave sa studenticama željnim znanja. . .Ovog puta idemo do kraja …reče.Izvadi mi mila nešto za osvježenje…mislim da sam na pragu velikog otkrića.. Selim je postao svjestan tog natpisa tek poslije par kilometara vožnje.Pa šta je na njemu pisalo. Negdje iza Jablanice. Željka se osmjehnu i poče se boriti sa dugmadima prozirne bluze. 56 � ŽIVOT .Ako je taj contadictio in adjecto -  govorio je grozničavo. A ono što je svježe. iskapivši sok. Ipak uzdahnu pomislivši da se ono “do kraja” odnosilo na piće. ugledaše tablu na kojoj je pisalo: „Uvijek svježa jaja“. Željka primijeti da su mu na čelu iskočile bore mudrice.intervenisala umirujući kupce željne njihovih reminiscencija. Podrhtavanje bora mudrica odavalo  je dramu koja se zbivala u profesorovoj duši.Selime dušo. onaj natpis na izlasku iz Jablanice… sjećaš li se šta je na njemu pisalo? . .Otkud bih ja to znala? Davno je to bilo.

Welcome. Vratnice su bile poluotvorene. Čovjek koji ponekad ne skrene. gdje se ne zna za glas roga… A ispred kuće. sijede kose. okusu i svježini soka. zaustaviše se ispred drvene ograde na kojoj je pisalo velikim slovima CILJ. Poslije desetak minuta vožnje makadamom.Mislim da je Bog veoma usamljen. Davorin je pjevao …gdje pijetlovi ne pjevaju. sa brežuljka. Ukaza se uređeno dvorište u čijem je centru bila stara bosanska kuća. vjerovao je da ćemo živjeti onaj život u kojem je svaki dan drugačiji. Ali. Iz kuće je dopirala muzika Indexa. � 57 . četverosobni kavez s prostranom spavaćom sobom.Kao po dogovoru. Natpis na mojoj tabli čini da neki ljudi prekinu put dokazujući da se nisu preobrazili u mašine ili njihove dijelove. Zastati. stećci su znatiželjno izvirivali u pravcu pridošlica. bio je kućerak za psa. welcome… dočeka ih pozdravom karakterističnim za žitelje jablaničke općine. to i jeste svrha natpisa… jer da je svježe odista uvijek svježe. u stolici za ljuljanje. aha… Profesor okrenu kola i uskoro su se kretali puteljkom koji se uspinjao lijevo od table s iritantnim natpisom. . ono što je svježe ne može to da bude uvijek. Dok su uživali u mirisu. Sjedoše na skromne ali poštene klupe – ručni rad djedice koji je kao školarac išao u stolarsku sekciju. sokom od vrbe što je rodila na grožđu. . skrenuti. . promijeniti znači potvrditi da si živ. da li je živ? I djedica utonu u razmišljanje. Sam je napravio i jednosobne krletke za koke a za pijetla. vi ne biste skrenuli sa puta… Vi ne biste dokazali da ste živi. urednih brkova i bradice. . Lijevo od kuće. A što si MU bliži. GOD. prema šljiviku. te predvidljive mehanizme. .    4. 2010. da ćemo živjeti život slaveći raznovrsnost raznovrsnih bašći…osjećam se obaveznim da Njegovu samoću ublažim. . Svaka mu čast! Na bat koraka. da si bližu Bogu.Slažem se.Da li se osjećate usamljenim – upita Selim poslije izvjesnog vremena. LVIII BROJ 5-6. prenu se iz drijemeža.Ali Bog nije čovjek – primijeti Željka. drijemao je djedica u narodnoj nošnji.Kad nas je stvarao. Nešto uvijek svježe ne postoji. Iznad nje. djedica im je otkrio da je prešao sedamdesetu. zapjevaše u isti mah: ringe ringe raja uvijek svježa jaja. Dva cvrčka su vrtila lanac koji su preskakivali skakavci u igri Ema esasa esasa pipija. Mislim da je ipak usamljen onom samoćom koju osjeća onaj koji je iznevjeren…Produžavam svoj vijek podstičući ljude da se osjete živim. Djed ih ponudi domaćim brendom. Na praznu pseću kuću nastavljao se prostor ograđen žičanom mrežom s manjim i većim kavezom u sredini. Slavljenici mu otkriše razloge puta i razlog skretanja.

On je manje usamljen. A to se emanira na mene tako što postajem pomireniji sa sobom. Saznanje da sam smrtan ne pada više teško…Uvijek, to je Stvoritelj a svježa jaja, to je odsjaj, božanski trenutak što ga je proizvelo smrtno biće… - Nauka i kultura naše su kćerke, ali mi bi i sina željeli. Da li bi htio da nam budeš čedo?-upita ga Željka. - A ko će dočekivati one koji prekinu putovanje…Ali rado bih posjetio Dubrovnik. Povedite me sa sobom nadan, vratit ću se vlastitim autostopom. Stigli su na vrijeme. Onaj isti trubadur s unukom onog “Lesija” prebirao je po gitari na onom istom mjestu. Bez oklijevanja je prihvatio molbu da pripazi na  djedicu dok slavljenici budu obnavljali uspomene. 
Sarajevo, XII –2010.

58

ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST

Piše:
Elke Erb Izbor i prijevod: Stevan Tontić

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 59

60

ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

Gorko. Škripeć od istočne ka zapadnoj strani. LVIII BROJ 5-6. Teško. umnogome s pravom. Bi San Francisko. � 61 . Često ni persone ne treniraju jer misle. Da li vjetar trenira drveće? Ne. Otkud to da ja iz nečeg (nečeg „datoga“. kod drveća je sve gotovo prije vjetra.Elke Erb PJESME VJEŽBANJE Vjetrovito. Gvozdenim spojkama točkovi kola okovani. da su zgotovljene. još uvijek) riječi pravim? Vjetrovito. 2010. kako se kaže. I hladno. Iz lako ili ne lako vidljivih razloga GOD. Kamo misliš? Od tebe za San Francisko? Pa tako i bi.

STRAH I TIŠINA Oklopne jedinice. Kao da mi se naoblači iza vjeđa. 03. zuji. oh da. Poslije godinu dana Eteokle je odbio da odstupi i Polinik ga je napao sa svojim saveznicima. RASRĐENO Nemilosno zujeć Sedmorica Teba Sedmorica protiv Tebe Teba protiv Zujanje je: gomila. Kapije plamte. kako je njihov otac bio odredio.mislim na zaposjedanje zemlje evropskih iseljenika. Spaziti ih! 62 � ŽIVOT . „Sedmorica protiv Tebe“. Gomila Kapije plamte Tjeskoba što nadima se. Stršljenovi u gnijezdu u sobi u uhu Nemilosno zujeć zujeć nemilosno Neprijateljstvo. 03.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Opasno. Vlastito je neprijatelj. Edipovi sinovi. 26. Eteokle i Polinik. 12. Vlastito rasrđeno. trebalo je. 27. Eshilova tragedija. Grad. Sedmorica napadača na sedam kapija Tebe. da godišnje naizmjenično vladaju Tebom. 8.

Morska vožnja. smeđe naslikane oči. Sirakuza. 2010. Mjesec Repa Zadnje kopito. Proizvodi. 10. GOD. rođeni. Sudbina. određena mora. � 63 . POGLEDAJ. sijaset šefova. Drugi su šefovi. one tamo. primiču se široko. voda. iskosa. Šefovi. šefovi & sinovi. jedan anđeo produžetak drugoga. LVIII BROJ 5-6. 04. bočne strane. Vojna vožnja. ranjene obale. Morska djevica. Pomorska društva. prelaze poprečke – Prednjačeći zavodi. Kao što nad livadom nebo vlada – to su te dimenzije! 9.One dostižu ivicu grada. Brada i ključ sv. nikad oni nisu šefovi. umrli. Predzavodi. Ustanovljeno. ove tamo. oni su većina. Usta. moćne. oni stalno imaju šefove. 6. flote. 1. osjetljivi udari – Razbijeni. neprijateljske flote. komplet. podignuta. Petra. 04. jedinice se primiču. oh vjetar.

Mladica. pečenje divlje svinje. trza. Čovjek već zna kamo prvo želi. Izmišljenije no on jest moje „Usred“. Klica. sad otjelovljeni ubogi privid svoje ideje. ne od mene!. Sjeme. ta – u zrakohvatačima – tačka. *** Usred jezičko-misaonih zrakohvatača kezi se neprijatelj svojim žutim okom. Vrijeme što ne nagriza. Od ove biljke je ne-ona. Grana. tjelesna! Toga. Centar. tigar otrcan. Usred šuštećeg lišća. Svoju mamu! Mama mu sklanja lišće sa čela. uvrijeđenoga! Ozlojeđen bi da od gole stijene ima: vodu. List. što kroza nj curi.*** Što jeste. Oko u lišću! Tigrovom lišću! Pakosna volja. Plod. 3. Ona – već zrak je. 04. 64 � ŽIVOT . đavolski. dosađuje i laže. postalo je. 9.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . koja moj pogled skreće. jagode.

sanjam jednog lisca. Koza. čekam čas svoj na grudobranu. kraj voza. dolaznika. ostaje. Horizont je paralela ruba njegova polja. LVIII BROJ 5-6. On tupka. jedno žalo. znam vodu. Čudo znaka maleno: brada koze. ivice. Ispituje? Traži? Jer mjesec opet sja. Po stepenicama. Visoke palme dijele jedno žalo. 30. � 65 . napušteni magarac. znam mjesec. penjući se uz stepenice. učestvujem. Abrahamova brada. 2010. uzimam oblake. sanjam široke stepenice napolju. koza. GOD. znak. Mjesečina stoji s visokim palmama. a u kući sam svakako fina lija u potaji. Ne. Sivac kameni. Dolje. UČESTVOVANJE Lisac tupka po stepenicama nosom.(2) MAGARAC Stoji magarac s ugašenim očima. Izlazim na balkon i čekam. 9. Postupno. Ležim u zgradi. palme. istupa iz života. iznad polja. 04.

Prevod s njemačkog i bilješka: Stevan Tontić 66 � ŽIVOT . Ide u red istaknutijih pjesnika svoje generacije. Od 1967. „Heinrich Mann“. ne nekomplikovano. slavistiku.). istoriju i pedagogiju. godine. Bilješka o autorki Elke Erb rođena je 1938. Objavila oko petnaest knjiga. 18. Prevodila je strane.KROTKI KONJUNKTIV Tramvaj ne dolazi Ne staje Zatvara vrata prije no što dokučiš papučicu. preselila je u Njemačku Demokratsku Republiku. Učestvovala na Sarajevskim danima poezije 2009. osobito ruske pjesnike. „Erich Fried“ i dr. živi kao samostalna književnica u Berlinu. mogao bi. Srce mačka u skoku Bezdogađajno stoji stablo johe od vrha do dna. u Scherbachu. Gänsesommer (2005). Novija djela: Die crux (2003). 1949. Dobitnica uglednih književnih nagrada („Peter Huchel“. 05.. gdje je u Halleu studirala germanistiku. Tramvaj ne dolazi To ne bi trebalo da bude Sve moguće logike Okrenule ti leđa S nožem i viljuškom pred sobom Povremeno nešto mjauče Klepeće Uho ti i predio.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . 5. Da je nekomplikovano. 5-Minuten-Notate (2008).. Nešto je komplikovano. Sonanz.

LVIII BROJ 5-6. 2010.ESEJI I STUDIJE Pišu: Elbisa Ustamujić Naida Osmanbegović Medina Džanbegović GOD. � 67 .

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .68 � ŽIVOT .

prema modernističkim zahvatima u fakturi pripovijedanja i drugim imanentnim interpretacijama. te po filozofiji egzistencije i relativizma. ponekad kritički.Elbisa Ustamujić KULTURNI KONTEKST SELIMOVIĆEVE UMJETNOSTI U već dobrano konstituisanoj selimovićologiji pojam Selimovićev roman. Svi pristupi su se pokazali primjerenim slojevitosti i polidimenzionalnosti djela. 2010. a o toj bitnoj i inspirativnoj vezi govorio je često i afirmativno. pri tome. Ispoviješću u Sjećanjima i brojnim razgovorima o romanima Derviš i smrt i Tvrđava. Viđena iz vana i bez ljubavi. Selimović je. se našla u centru pojašnjavanja. Književna kritika je pojavu Derviša prhvatila euforično. Danas se novim književnoteorijskim metodama proširiju uvidi u uvijek otvorenu i izazovnu umjetninu Selimovićeva romana. dalekog. � 69 . psihološkim sondiranjima. kao krvotok. ali uvijek sa neskrivenim emocijama: „Bosna je u meni. kao događaj koji je izazvao pravi kulturni potres i zato Tvrđava trpi neugodnu blizinu iako predstavlja ponovljeni uspjeh.“ Takve refleksije. LVIII BROJ 5-6. sugerirao smjernice za razumijevanje složenosti svoga romanesknog svijeta. uglavnom se odnosi na osobenost poetike. kao historijski sa simboličnim konotacijama na savremene totalitarne režime i politički roman. Bosna i bosanska tema. cjelokupnog iskustva mog i tuđeg. Nije to samo neobjašnjiva veza nas i zavičaja. ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. koje je postalo moje. specifičnu kompleksnost ukupnosti književnoumjetničkih pojava njegova dva najvrjednija romana Derviš i smrt i Tvrđava. istorije. promoviraju GOD. dubokog intelektualnog senzibiliteta. Bosna je gruba i teška. viđena iznutra i sa ljubavlju koju zaslužuje. Zapažena su i kompariranja sa Andrićem i Dostojevskim. veći koloplet naslijeđa. diskursom svjedočenja i autoreferencijalnim dopunama. U kritičkim razmatranjima Derviš je prepoznavan kao prvi muslimanski roman.

uslijedilo je fatalističko predavanje. upućuju. široka otvorenost prema svim ljudima.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . koja se našla u geografskom. Dobro djelo. između Istoka i Zapada. na granici naroda“. Autor Derviša svoj zavičajni i umjetnički univerzum doživljava kao zlehudu zemlju osuđenu historijom. ispričali potresne priče o egzistenciji bosanskog čovjeka u prošlosti. prema Begiću.“ kako se izrazio Selimović povodom Andrićeva djela.principe tolerancije i civilizacijskog dijaloga. kao odbrana od svoje izdvojenosti). 70 � ŽIVOT . njegovoj složenosti i oprekama. Takav položaj esencira osjećanje životnog relativizma. Otuda se pitanja nacionalnog identiteta bosanskih muslimana podižu na problemsku razinu. bijeg i zatvaranje u tvrđavu porodičnog mikrokozmosa i gotovo antičkog prostora za stvaranje. a koji je ključ za razumjevanje autora i unutardijegetskog pripovjedača. Tako se razumijeva inicijalni impuls za nastanak Derviša. Selimovića nisu interesovala pitanja religije ni hronika povjesnih zbivanja.“ esejizira i identificira u sudbini Džemaila.dešava se kao ljubav: „kada se desi treba ga sakriti. na poprištu sudara i kolopletu susretanja civilizacija. nepripadanja i nepovjerenja sa osjećanjem raspetosti bez mogućnosti da se obilje ljudskih potencijala nacionalno ostvari na fonu historije. između ostalog. Bosna je medijum specifičnog iskustva opstojnosti koje je posredovano povjesnim okolnostima doticanja i miješanja naroda i kultura. ni kolektiv i kolektivna svijest. Iz pozicije prepoznatog kafkijanskog udesa i prinudne uskraćenosti u djelovanju bosanskog begovata u odnosu na moć Visoke Porte i njenih travničkih vezira. Na prostoru izdijeljenom vjerama živi se sudbina podijeljenosti. da bi ostalo naše. težnja ka jednom univerzalnom humanizmu. poučava Hasan. apsurdna smrt brata koja se vremenom preobratila u kreativan čin. koji imaju osobinu da osjete ljudsku nesreću i da idu u susret čovjeku dobrotom na djelu. Najbolji bosanski pisci su iz nametnute otuđenosti i kompleksnosti doticaja i prožimanja različitih kulturnih obrazaca i tradicije. sav se okrenuo moralnim pitanjima mogućnosti opstanka pojedinca na vjetrometini historijskog zla. a Hasan taj bosanski kompleks nadograđuje i refleksivnom potkom uznemirujućeg dramskog naboja: „obilje bez pravca i cilja. kao snagu koja se sama u sebi satire. legenda. lika i djela u cjelini. iz neke unutrašnje potrebe i zadovoljstva u tome. koji ima podršku u etno-kulturnom biću.“ (Selimović 1975/7: 322) Merhamet se u Dervišu konkretizira na primjerima Hasana i hadži-Sinanudina. na viđenje interkulturalnosti kao bosanske sudbine. političkom i duhovnom procjepu. ispričali: „gorčinu naše sudbine i gordost našeg čovjeka. i epska tradicija.“ (Selimović 1975/1: 299) A dobrota i ljubav su u oba romana o Bosni postavljeni kao aksiološki kriteriji najviših ljudskih vrijednosti. postalo svojstvo bosanskog mentaliteta: “Želja za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja (to je poznati merhamet. o tome je u Dervišu izričit:“Na razmeđi svjetova. mita doma i krvnog srodstva. priču o porodičnoj i bratskoj ljubavi i smrti nevinih pod represivnim silama moći.

mistikom i sjajem i aromom istočne priče. Jave se kad je duši teško i spore se sa gorčinama i tamom egzistencijalne ugroženosti sve do posljednje noći i konačne spoznaje: „Grdna si varka zlatna ptico!“ Time je u narativnu strukturu uveden oliričen jezik zlatnog sjećanja. jezika.” (Selimović 1975: 260). motiv u ćoškovima skupocjenih safijanskih korica Al Faradžove Knjige priča i svilene mahrame kojom je umotana. Četiri zlatne ptice. običaja i njegovanja porodičnih veza i odnosa. jeste znak koji prosijava značenjima posredovanim kulturom. (Selimović 1975/9: 45) U zatvorenom prostoru kuće. od protokola ponašanja. Na podlozi osobene kulture. etičkih i estetskih poimanja. formirala se i ljudska priroda i individualnost tog autentičnog pjesnika Bosne i života Bošnjaka. Prema Selimoviću je: „prava i stvarna autentičnost upravo u višem asimiliranju vrlo raznolikih kultura. opozitan diskursu uznemirene svijesti unutrašnjih dijaloga. oblikovana orijentalnim zasadama uživanja u zadovoljstvima. Četiri zlatne ptice provlače se kao lajtmotiv u nekoliko ključnih situacija na Nurudinovom životnom putu. tradicijom. Obično ih prizove duboka čežnja za srećom koja je kao mogućnost ponesena iz bajkovitih „neninih žubornih kazivanja“. � 71 . te je postavljena scena za tragične sukobe pojedinca i moći porodičnog autoriteta kakve poznaje muslimanska usmena balada. stječu se okolnosti za sublimiranje ženskog tipa kulture u kome se preferira lično i doživljajno. Ganut i uzbuđen Hasanovim poklonom dopustio je da ga ozare sjećanja na „zlatne ptice sreće“ iz snova djetinjstva. Kada se tom načinu pridoda prožimanje sa islamskim učenjem. avlije i bašče vodio se intenzivan život osmišljavan ženskim senzibilitetom i inventivnošću. kao spasonosni bijeg i rasterećenje iz sadašnje muke. LVIII BROJ 5-6.. pojavile su se u vidu Hasanova prijateljstva.U uslovima društvenog pasivizma i usmjerenosti na porodicu. kulturno-povjesnog fenomena nastalog iz komleksnih inetrkulturalnih suodnosa i njihove refleksije na modeliranje mentaliteta. Naslov četiri zlatne ptice. 2010. kao i za intezitet osjećanja. koja se zrcali iz ukupnosti životnih manifestacija u Selimovićevim romanima. duha. te mašta i imaginacija. propisa o vjerskim procedurama do vaspitanja naraštaja. pod kojim je ispisivan rukopis romana Derviš i smrt i dijelom objavljen u prvoj verziji. kada je saznao zašto je brat zatvoren i time „osuđen istinom“.. uticaja. običajima i religijom koji su modelirali svijet o kome je Selimović sugestivno zasvjedočio.)„matrijarhat u patrijarhatu“. u kojima je stiješnjena energija generirala kreativni i emocijonalni naboj. pa je razumljiva dominacija lirskog izraza nad epskim i događajnim. impliciraju mistična GOD. Izgrađeni su strogi patrijarhalni odnosi. u Bosni je nastala osobena kultura porodičnog života. sevdah i žudnju duše u sevdalinci. čak i krvi. Poslije potresnog suočenja sa „svemogućim zlom“. psihologije. Kult porodičnog života održavale su i njegovale žene: „U kući vladale su ustvari žene (.

ptica je simbol duše i duhovne spoznaje. Žene su u Bosni izrađivale prekrasne vezove i ručne radove za ukrašavanje odjeće i kuće i to je oblik kreativnosti urbane čaršijske / gradske kulture. ljepota.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . ima božanski karakter. Kulenovića i drugih bošnjačkih pisaca. priziva anđele i vezu između zemlje i neba. na taj način upriličen poklon prenosi emocije. čije ćemo znakove prepoznavati i u Hume.egzistencijalnom jezom i tragičnom aurom. na jednoj strani –dobro. U tradiciji Bošnjaka.zlo. Na samom početku uspostavljena je suprotnost između sadašnjeg položaja i sjećanja na djetinjstvo. simboli svjetlih i mračnih principa u istom su biću. majka boščalukom („u bošči haljine“) daruje u bešici sina. U tom smislu Mula-Jusuf. a od Hasanovih riječi ostaje nešto „svijetlo i lijepo“. Vezom se u Dervišu emocionira susret sa četiri konjanika: „Bili su lijepi kao izvezeni na crvenoj svili.. jeste princip izgradnje pripovjedne supstancije u kojoj se glavni tok određuje graničnom situacijom . umjetnik kaligrafije ima “zlatne ruke“. a obje. Pored plemenitosti darivanja. nebesa i zemlje. Sasvim je onda primjereno da i u baladi Hasanaginica. krvav. jeste artefakat procedure darivanja.Derviš i smrt . svjetlost i na drugoj . zejkat. a koji stalno podriva metaforika . Strukturalno načelo jedinstvo suprotnosti u Dervišu podupire i opozicija svjetlost-tama što se veže u islamskoj gnozi za dvojnost duha i tijela. nepojmnjiv užas (. Osciliranje između suprotnosti. U islamskoj kulturi broj četiri simbolizira postojanost četiri stuba islama (namaz. priziva i religiozne poruke da bude hairli i sa Božijom milosti. post i hadž) i monolitnu jedinstvenost K’abe. U Nurudinu budi nježnu i dragu uspomenu na majku i mahramu kojom je prekrila gurabije što mu je davno po ocu poslala. tama i smrt. mahrama/bošča od najfinijeg platna u čijim su ćoškovima zlatnom žicom izvezeni uzorci: ptica ili cvijet.Četiri zlatne ptice koja nosi duboko utisnute u memoriju medaljone sjećanja kao svjetlost/spoznaja koje asocijativnim probljescima dozove sadašnja muka. ljubav. tekija je: „među crnim i sivim gudurama što zaklanjaju širinu neba ostavljajući samo plavu posjeklinu nad sobom kao škrtu milost i sjećanja na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. kao prošiveni na jarkoj pozadini neba“. a nakon napada: „ostao je samo crven. (služi za ukrasno prekrivanje boščaluka) i znak je rafinirane kulture ophođenja u međuljudskim vezama. stvara izvjestan hedonistički ugođaj. U kontrapunktu između bivšeg i sadašnjeg. između unutrašnjeg doživljajnog i spoljašnjeg događajnog toka. jer je Allah izvor svjetlosti. dok zlato predstavlja jakost svjetlosti i spoznaju.. druga je snažna vizualizacija užasa. suprotstavljenost principa dobra i ljepote i pricipa zla i represije.“ (Selimović 1975/1: 218 ) Prva slika je izraz Nurudinove prijemčivosti i otvorenosti za ljepotu.prozrenja.“ (Selimović 72 � ŽIVOT . Svjetlost je simbol božanskog smisla. odvijaju se u diskurzivnoj napetosti partije romana.) ostali su utisnuti na okrvavljenoj čohi neba i u meni kao da sam u sunce gledao.

. GOD. Nurudin je formiran na tim misaono duhovnim premisama.“ (Selimović 1975/1 :157) Nurudin i sam priznaje da se iz zarobljeništva vraćao „ bez sablje. Suprotno tmini metafora svjetlosti jeste semiotički znak osebujne semantike koja u romanu sugerira ozračje kur’anske vizije svijeta.. Dok su sjećanja i uspomene na sebe bivšeg. mutne tjeskobe. LVIII BROJ 5-6. Gaziju Kara-Zaima vidi: „u nekom svjetlu (. realnost subverzivno djeluje urušavanjem smisla. ali je i ono onemoćalo.) čuvao sam samo sjećanje. zajedničko im je snaga i idealizam mladosti. učenjem o religiji. viši i bolji. i bodrost i raniji smisao“. što onemogućuje mističnu kontemplaciju i stvara stalnu napetost unutar ispovjednog diskursa. Između zamisli o životu i ideala savršenog čovječanstva ispunjenog kvalitetom apsolutnog smisla. 1 U Mostaru u XVI vijeku pjesnik Derviš-paša Bajezidagić osnovao je katedru za proučavanje Mesnevije.“ (Selimović 1975/1: 147) Doživljaj je u memoriji postao hamajlija: „To je najčistiji čas moga života.. � 73 .izgubilo boje i svježinu..) na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrjeti. 2010. našla je plodno tlo u Bosni1. Međutim. životu i ljubavi. inače u osnovi gorke priče. Rumijeva filozofija. neprozirna crnina.1975: 12). tama. radost sijala kao sunčana svjetlost i slično. nebesko svjetlo sunca i mjeseca.. zamamljujući bljesak svjetla (. pred šejhom Nurudinom ispriječila se egzistencijalna situacija. Ratno iskustvo mladog vojnika/derviša pamti se u svijetlim slikama. Pored Kur’ana i mističnog ezoterizma orijentalne poezije. razbijanjem iluzije i razočarenjem koje se iz prkosa ne želi priznati.. odsjev mjeseca na tihoj rijeci. ali je jasna konotacija sa ratnim iskustvom autora. dobrotom i manifestacijama života u epizodama koje mame zavodljivošću. život se spleo u „krvav čvor“. bez vedrine (. gluša i smrt.. gluhi muk. (Selimović 1975/1: 454) Motivi ljubavi i ljepote intenzitetom doživljaja zrače smislom što priziva mistike i Rumija za koje je ljubav kretanje prema ljepoti. Rumi vidi „bit univerzalne religije kao kreativnu ljubav i propovjeda beskonačne potencijalnosti života (. pa se iz njegove vizure stranice romana pune ljepotom. a koji metaforično simboličnim sugestijama iscrtavaju horizont i atmosferu tragične vizije svijeta. Nurudinovo stanje životne jeze oslikava se tamnim tonovima: u gluhoj samoći. ljubav i mladost.“ (Sharif 1900/2: 222).. smijeh u sunčano jutro. kao hamajliju. zazidana pustoš. bez snage. prazna tišina. Sretni trenutak potpunog predavanja i duhovnog sjedinjavanja u simbolici svjetla sugerira sufijsko učenje. omeđena praznina. na djetinjstvo.) grčevito sam čuvao sliku velike žrtve u bljesku i vatri ne dozvoljavajući joj da izblijedi. sublimirane u kosmičku svjetlost: svjetlo vjere.) cilj života je životniji život.“ (Selimović 1975/1: 452). Kara–Zaima „izdaje drhtav glas i tiho kašljucanje u poderanim plućima“ dok „na isječenom licu još treperi sreća zbog onog što je bilo i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad. najveći samozaborav.

” (Selimović 1975/1: 26) Pojava plijeni gospodstvom: odnjegovanom ljepotom. buknuće ljudi strašću i bijesom. nakitom i pritajenom senzualnošću. a on se u strahu brani dijaboličnim vizijama: „Poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine. kad bi zatreperio zlatom obrubljeni smaragd na čelu. ugođaj i impresija. Iskazi fantazijskog govora unutrašnjeg intenziteta.Ljepotu žene i poriv ljubavi nosi doživljaj kadinice: „Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom. što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje. i niko neće ostati razuman. dijalog sa njom.“ ( Selimović 1975/1: 460) Lirski inserti prirode gusto premrežuju Selimovićev narativ. meki nagib glave. po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra. uzdrhtalu saživljenost sa svim oko sebe. kao nagovještena strast. odjećom.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . odjednom svi. kao kod Prusta. vlažan bljesak zuba iza prividno lijepih. već duboki doživljaj. iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje. kuda ću ja?” (Selimović 1975/1: 36) Dovodi se u pitanje čvrstina uvjerenja i snaga vjere/ideologije pred pojavom prastarih običaja: („Vuče se staro tuđe vrijeme za nama“) koji traju u kompozitnosti i kompleksnosti tradicijskih slojeva u vjekovnom kulturalnom miješanju. Saživljavanje sa prirodom proljetnog dana („sladak miris peluda je u meni“) opušta grč duše. ludošću i željom da se upropaste. Posredstvom pejzaža (enterijera džamije) dozove se u snovidnim priviđenjima. Taj „neobičan trenutak zaborava“ ga ispuni i unese: „lagan i radostan osjećaj življenja. Nurudin je uspio da jedinu ljubav iz mladosti u svojoj posljednoj noći uspio fluidnu prizove: „da je stvorim od zelenog šiblja. Selimovićevi romani su utoliko složeniji što unutrašnji pripovjedači saobrazni autoru promišljaju o životu i svijetu kao intelektualci zapadnog tipa i bliska im je književnofilozofska orijentacija egzistencijalizma i diskurzivna forma. Sjaj mjesečine i intenzitet pomame i grijeha u đurđevskoj noći u kojoj „kasaba cepti u groznici“. od sunčeva svjetla. kojima nije svrha njen dekor. ali i kao lirski motivi i poetska senzacija.“ (Selimović 1975/1: 123). lice bez neravnina. ono što je bilo ili što će biti i mami treperavom igrom svjetlosti astralnih tonova i prozrenjem djelića „nesaznanog“ i neuhvatljivog a slućenog smisla. preplavi i Derviša životom. kao stišani misterij koji samo naslućuje život što teče kao izazov. u slučaju Derviša čak se ishodi meditetivna i ironična skepsa. U trenutku lirskog prozrenja doživljeno je olakšanje duha i očišćenje sadašnjosti prošlošću. iz stanja „crne muke“ katarzu i rasterećenje prisustvom u drugom vremenu i prostoru nekadašnje harmonije i sreće. Selimović je preuzeo procedure 74 � ŽIVOT . dozvana je ljubav iz mladosti priviđenjem „mladog glasa“. omogućuju. i nesvjestan trzaj noge u srebrenoj papuči. meditacija i simbolična slika. Time se ne dozvoljava kontinuitet gušćeg tkanja pesimističke niti. od odsjaja vode. jer u osnovi kulture kojoj je islam oblikotvorna forma vita i forma mentis nije svojstven pesimizam. punih usana.

Selimoviću je omogućila da apsorbira i izvuče zapretane duhovne. pokazalo se. Sabrana djela. Savršena sprega modernog izraza sa historijskim ambijentom. Sharif. uvjetovane osebujnim bosanskohercegovačkim prostorom i historijskim i kulturološkim bićem autora i njegovih protagonista (up. Sabrana djela Selimović. Mostar GOD. Zagreb Ustamujić. Meša (1975/1): Derviš i smrti. mističnu moralizatorsku i didaktičnu ritmiziranu prozu. Meša (1975/7): Pisci mišljenja i razgovori. Meša. na stranicama Selimovićevih romana raskriljuju autohtoni znaci civilizacijskog i filozofskog fenomena bosanskohercegovačke i bošnjačke kulturnohistorijske opstojnosti. Beograd Selimović. M. i kulturnom marginalizacijom u 20. misticizam i ezoterizam divanske poezije. LVIII BROJ 5-6. � 75 . estetske i tradicijske vrijednosti bošnjačke književne baštine: Bašeskijinu Sarajevsku hroniku. Ustamujić 1990). (1990): Historija islamske filozofije. jeste ohrabrio i druge umjetnike da u baštini potraže vlastite korijene i sukladno aktuelnim misaonim i poetičkim referencama pronađu svoju šaru i svoju boju u odgovorima na savremene izazove nesavršenog svijeta. Rondo. alhamijado poeziju. ali je općeprihvaćenom postupku unutrašnjeg monologa dodao neke posve individualne oznake.romana iz modernizma zapadne književnosti. Tako se. Inicirana su i pitanja oko posebnosti bošnjačke književnosti. 2010. njenog kontinuiteta / diskontinuiteta i statusa u okviru bosanskohercegovačke književnosti. LITERATURA: Selimović. Rijeka. Elbisa (1990): Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića. Sabrana dela. Romani su iznenadili i kritiku prezentacijom poetičkih vrednota književne tradicije islamske duhovne provinijencije čiji je kontinuitet prekinut evropeizacijom bošnjačke književnosti austrougarskog perioda. M. kulturno naslijeđe derviških tarikata i tekija. (1975/9): Sjećanja. vijeku. Uspjeh romana Derviš i smrt. te niz drugih sastavnica bogatog kulturnog naslijeđa. August Cezares.

Godina dana poezije Zilhada Ključanina raskida s postmodernističkim poetičkim modelom artikulirajući glas lirskog subjekta koji odgovara etički i antropološki angažiranom pjesničkom iskazu.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Ibid.Naida Osmanbegović (Godina dana poezije Zilhada Ključanina) Lirski identiteti u komforu nove sentimentalnosti Pretpostavljajući kraj postmodernističkog doba Epštajn otvara vrata svijetloj budućnosti nove sentimentalnosti koja „pretpostavlja da je mrtva tradicionalna iskrenost. Ibid. 135. bezličnost. citatnost. str 132. a kurentan citat zvuči kao pronicljivo lirsko priznanje“2.Postmodernizam. 76 � ŽIVOT . Uvjetno – zato što ne postoje tendencije ka ozbiljnijim poduhvatima analiziranja moguće problematike postmoderne. polazeći od općih poetičkih načela. postmodernizma. 1 2 3 4 5 Mihael Epštajn. i koja podrazumijeva „piščev boravak van jezika“ tačnije. Ovakav odnos između autora i teksta Epštajn je nazvao treperavom estetikom koja nas „vodi na nivo translirizma. Nova sentimentalnost nastaje u procesu uzajamnog djelovanja autorskog glasa i citiranog materijala „tako da se i sasvim iskren iskaz doživljava kao fini citatni falsifikat. ona jest „pokretna distanca piščevog boravka van jezika“4. Ibid. Novu sentimentalnost. nove osjećajnosti. Kreirajući napetost i dvosmislenost između originalnog i citatnog u tekstu treperava estetika postaje skrivena postkolonijalna iskrenost. koja je svojstvena konceptualizmu“1. uvjetno je moguće odrediti kao drugu stilsku formaciju postmoderne5. kada pesnik nadahnuto poistovjećuje sebe sa svojim junakom – i istovremno prevazilazi onu podvučenu otuđenost. str. Beograd. koji je podjednako tuđ i modernističkoj i postmodernističkoj estetici“3. 1998.

Distopistički realizirane pjesme rezultat su saznanja da su epštajnovski shvaćeni modernistički fenomeni hipertekstualnosti, hiperegzistencijalnosti, hiperseksualnosti, hipersocijalnosti, hipermaterijalnosti, hiperevolucionarosti pretvoreni u kontra pseudo fenomene kroz koje protiče „kriza strukturalizma u humanističkim naukama, kriza koncepcije ‘elementarnosti’ u fizici, (...), kriza utopijske svesti u celini.“6. Ono što doprinosi epštajnovski konfiguriranom antiutopičkom vizonu jest svakako i iskustvo ratnog užasa kao zbiljska realizacija liotarovskih ubijenih/ ranjenih metapriča, a čiji je rekvizitarij prisutan i u Ključaninovoj novoj zbirci. Pro-izvođenje značenja koja decentralizuju vlastitu poziciju prepoznajemo kao bazni strateški momenat izgradnje mogućeg poetskog svijeta, gdje lirski subjekt uprizoruje osobni (inferiorni) mozaik od rasparčane (Velike) povjesti u kojem svako sjećanje na prije/prošlo specifikuje po jedna nesreća. Prostor vlastitog iskustva prepliće se sa pratećim mondijalizirajućim prostorom kulture, povjesti, prirode, pri čemu potreba za stvaranjem kultivira alternativnu nužnost neposrednogosobnog kao otpor totalitarizirajućim fetišiziranim mehanizmima. Godina dana poezije stigmatizirana je stvarnošću svakodnevnog života kojeg sačinjavaju ili automatizirani postupci (uobičajene radnje) ili razmišljanja o njihovoj (ne) običnosti ili nastojanje da se eks-projicirani modeli življenja razmotre u određenom ambijentu. Performativnost uvećanja vremenitog agona razvija tkivo prostornog obrta (spatial turn) inicirajući devalvaciju ireverzibilnog horizonta čekanja. Naime, svjestan da su određene riječi, sintagme, metafore, teme izrabile devijantni period satiričnog i karnevalsknog kazivanja, Ključanin ih lovi očišćene i vraća prvobitnim označiteljima, odnosno otrcana i patetična poetska slika, svjesna svoje otrcanosti i patetike, nudi se kao poslednja preostala suština koja nema adekvatnu zamjenu, zato što bi svaka zamjena ove poetske slike postala još otrcanija i pretencioznija. Sve je rečeno o ruži Osim / da stojim povrh nje Saginjem se I očekujem / Konačno spasenje Transformacije generirajućih habitusa neutraliziraju duh kartezijanske metaforične izvornosti i pri tome zahtijevaju potpunu otvorenost subjekta eda bi se spoznala nutrina drugog. Obeznačena disproporcija dijalektike unutrašnjeg i vanjskog afirmira depersonaliziran stav spram realnosti, koja topografski
6 Ibid, str. 28.

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 77

preosmišljava (eufemistički kazano) svijet inficiran vremenskom dominacijom. Detroniziranje vremenskoga opsega umnoženo je strukturom zbirke koju autor koncipira prema mjesecima godišnjeg kalendara (1. 8. 2008. – 31. 7. 2009.), spektakularizirajući iscjeliteljsku ulogu svake pojedinačne pjesme unutar poetskog diskursa. Spektakularni lirski iskaz revitalizira minimalistički doživljenu neposrednost kao surogat ustaljenim praksama, gdje jouissance zamjenjuje želja za održivošću harmonije čovjeka i prirode kao hipertenzija pitanja hibridiziranja među globalizirajućim kulturama. Procesuiranje aktualne scene samoprezentirano je svodivošću na reprezentativne konstrukte koji hegemonijski nastoje uspostaviti red nad svijetom. Introjekcije u prostor odvojen od kulturne mnoštvenosti i normirajućih kontrolirajućih sistema omogućavaju sinestezijsku komunikaciju jezika i prirodnih toposa, preoblikujući tako procjepe marginaliziranog identiteta spram dominirajućeg diskursa, rekreirajući perspektivu zatomljavajućeg intimnog jaza. Povrijedi me / Svaka posjeta (...) Ko ne može slušati ptice / Neka se pripremi odmah Za put do najbližeg neba. Teatar ispraznosti ekskluzivno premješten u tjeskobu ruba konfigurira rikerovski koncept etike za drugoga spram etike imperativa stvarajući mogućnost za ispisivanje etičnosti ne samo u ovoj pjesmi već u kompletnom poetskom opusu. Kontinuirano dopiranje do latentnih značenja intime proizvodi semiotičke ekscese koji re-figuriraju ambijent prezasićenošću zbiljom, i koji uspostavljanjem otuđenja kao moguće mjere svijeta preoblikuju lirski iskaz u heterogenu jezičku igru. Potencirajući monumentalnost prirodne komunikacije lirski subjekt transformira senzaciju u autističnu prisilu i zazire od susreta s drugim, kojemu se pripisuje remetilačka uloga trenutnog sklada. Reprodukcija istosti paradoksalno održava privid ujednačenog svijeta, koji postaje samo prostor pr(d)otoka informacija, te se na taj način razvija, ne samo duhovno odsustvo, već i potreba fizičke dislociranosti. Izgon svake veze s plasiranom stvarnošću izvan vikendice rastvara osjećaj mehaničke inicijacije u diskurs vladajućeg reda. Odmah zauzmem obranu Bodljikavog praseta Pastišizacijom Ključanin afirmira svjesno prikazivanje umetanja tuđeg teksta u vlastiti, i tako re-figurira otuđene prostorne metafore koje ukazuju na kontinuitet polemičke adaptacije i hommagea (Maslačak, npr), odnosno stav da je svaki tekst dio šireg konteksta te je na taj način neizbježan postupak intertekstualnosti, ali i

78

ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

utjecaja među tekstovima (Beker). Sistematiziranje suvremene svjetske moderne i postmoderne književne produkcije u poetski tekst razotkriva narav recentne diskurzivne prakse koja reducira lično iskustvo na generalizirajuće oznake i supremira rubom kao procesualnim centrom (Hutcheon). Konverzija trauma implodirat će u stihove koji kontinuiranim potiskivanjem ratnog užasa significiraju bezvrijednost rata kojemu se ne treba udijeliti nikakav vitalni art (Pripreme, Ušur). Iz rata sam izašao / Bez i jedne fotografije Kao da me nije bilo / Trideset pet godina S druge strane, figura odsutne-fotografije svjedočanstvo je da se rat dogodio i da više ništa nije kao prije, zapravo anahrnonizirana, porobljena, i izgubljena ratna zbilja predstavljena je kao domet ubrzanog vremenskog intenziteta. Disproporcija svijeta kao toposa tragičnog iskustva naposljetku će posvjedočiti i činjenici da je jezik, kao i tijelo, mjesto nad kojim nasilje ne vrši samo političkoideološki sistem nego i vrijeme, ili raspon o kojem lirski subjekt govori obujmljuje perspektivu vječnog haosa. Domovina metonimizirana u sakaralni entitet kulturnih interferencija ne preispituje mehanizme samoprezentacije već po principu deus ex machina prepoznaje razlike, naknadno se fokusirajući na njihovu koegzistenciju (Otadžbina). Rekonstruiranjem (izgubljene) ratne stvarnosti koja ciljano uniž(št)ava automatizirane stvarnosti svakodnevice, uobičajene navike i postupke, te tako direktno vrši teror na/d drugim/ drugačijim, lirski subjekt predočava mjesta počivanja povjesnih istina, a koja se upravo skrivaju u svakodnevnim radnjama. Dnevne aktivnosti reprezentiraju moguću stvarnost drugog koju rat onemogućava upravo zbog toga što bi ljudska svakodnevnica osporila svako pretpostavljeno opravdanje za zločine (smrt, glad, logore, mučenja...) ratne zbilje. Svakodnevni život se nadaje kao jedina suština iznevjerene povijesti i njenih velikih istina, što kao fundamentalno prepoznajemo u Ključaninovoj poeziji, odnosno obični život postaje jedini preostali smisao (Metla, Ušur, Pripreme). Obeznačavanje tradicije simualativnim realnostima koje postoje samo kao reanimacija transcedentnog, odnosno projekcijska referencijalnost, neposredno (paradoksalno) priziva fenomen tradicijske progresije, ili kako lirski subjekt zaključuje: U tradiciji / Nema Ive Andrića U džins jakni / S naušnicom u uhu Hrono(u)topija ispražnjenje poetske slike meandrično određuje (formalnostilsku) ulogu tijela kvantificirajući ga amorfogenetskom potrošačkom kulturom, gdje se tijelo samoinstalira u zrcalo mozaicirajući sliku kao predložak smjehotvorne

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 79

upozorava Lacan – priroda je uvijek negdje drugdje. Međutim. solipsizirana i razduhovljena. s druge strane. Maslačak. Korposimbolički model prodiranja u artificijalni tradicijsko-postmoderni prostor pasivizira kompletan poetski medij baždareći utopističke poglede samodostatne tradicijske prakse (simptomatične fenomenološke prirode) koja je Ivu Andrića spremila u ladicu. kojima se objašnjavaju modusi svijeta. str. lirski identiteti pratit će dešavanja u prirodi preživljavajući drugotnost agregacijske supstance. 1962.. S druge strane. Stanujući u stabilnim slikama naličija prirodne harmonije koja kao konstrukt ne komunicira. Mravinjak. rastvarajući prostorno-vremenska ograničenja (U neki drugi život). Poetika prostora. vraćajući na taj način pjesnika u same zasnove civilizacije. Raport iz prirode portretira lirski identitet u status nomadski kontaminirane camere obscure i potvrđuje poslikovljenu konzumaciju prostora okolo. Bašlar. ona forsira samolegitimizaciju poetskog teksta vlastitom nepredstavljivošću odnosno nedovršenošću (Vuneni brod). udaljena od ma kakve upotrebne vrijednosti. Kesten. bar prividno sintetizira vječnost svijeta i čovjekovu ništavnost. Kreiranje iluziativnog fasadnog 7 G. Tako coitus diskursa balansira nekolicinom dispozitiva ograničavajući proces ispisivanja protokom vremena u prirodi (simboličkom smjenom godišnjih doba) s jedne. dakle nove osjećajnosti. Nostalgija kao jedna od bitnih odrednica dvadesetog vijeka protežni je medij ispisivanja varijable mladosti jer „ona nam nudi slike kakve je trebalo da zamišljamo u ‘prvobitnom elanu’ svoje mladosti“7. 80 � ŽIVOT . Suspenzijama grand poetskih slika i/ili negiranjem kocepata grand poetskih tema lirski subjekt razvija imaginaciju koja akumulira sve mogućnosti koje pruža jezik pri tom emitirajući njegovu simboličku emanaciju i zasnivajući red jezičke poezije. Beograd. 63. Lirski identiteti režiraju raskomadavanje ready made entiteta performativnošću medijatiziranih prirodnih neuspijeha (Suša. odnosno umrtvljavanjem slike ‘objektivacije’ u kulturnom smislu (Pupčana vrpca). Ornamentacija identiteta koji metastazira u sub-memoratora vremenske beskonačnosti generira reciprocitet intimne matrice u označitelje koji prerađuju povijesne narative i na taj način legitimiraju važnost vlastitog razumijevanja (Ostavština za pretke. Manir nostalgične strukturacije teksta dodatno se bilda inkorporacijom palete likova iz prošlosti (prije svega djetinjstva) radi supostajanja identiteta sredovječnog muškarca kao reprezentativa cross-over-a postmodernističkog u senzibilitet nove stilske formacije. tako da korjenito interioriziranje postaje preduvijet valoriziranja tehnologiziranih mehanizama. Jesen. etc). odnosno vizura muzealiziranog „muškog subjekta“ fiksirana je u pamćenju prema bašlarovski koncipranom centrumu iskustva apsolutne imaginacije gdje se mladost doživljava vrlo kasno.dekorporalizacije tradicije. A nebo je samo moje).ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . i sredovječnog muškarca kao izgubljenog objekta žudnje. Poezija koja se događa u jeziku.

Ženski subjekt je očište krhotina izgubljenog muškog vizuma te se njemu kao jedinom preostalom valeru komunikacije s vlastitom vrstom udjeljuje neka vrst poentilističke katarze. Postmodernizam. na takav način da više ne postoji geometrijska crta između njih (Alge. Trangenerirajuća perspektiva aktera-promatrača definira ulogu zbiljskog u fikcionalnom. 2010. 1998. Neartikulisani ženski subjekt porobljuje upotrebljive jezičke znakove potpuno razumijevajući svijet oko sebe. � 81 . Nam/Tuzla. predstavljajući povijesni kontinuum diskursa senzibiliteta i empatije. U preponama).koda pomiče granice pjesništva ka ishodu nepreglednog organizovanja života kao empatijski fabriciranog odnošaja. Poetika prostora. Beograd. Beograd. 2010. Novi Sad. Vrijeme/Zenica. Neurastičnost spram ženskog subjekta koji ovdje utjelovljuje sličnu ili istu ulogu kao i priroda premeće se u simptom nomadskog kontraposta koji umjetničko djelo kostimira u tabletu (predložak autora kao svojevrsni prolog tekstu koji slijedi). i obrnuto. GOD. Zbirka Zilhada Ključanina provocira propitivanja istrajnosti (pjesničkih) ideala (u miloševskom smislu) retrogradno razvijajući mogućnost prolaznosti kroz (ne)prolaznost umjetnosti same. 1962. Lom ciklički inkrustrirane svakodnevnice devalvira u eho kroz koji konzumenti teksta ostvaruju vezu ne samo s afacijalnim ženskim subjektom nego s nizom stigmatizovanih pojedinaca koji se pomaljaju u pjesmama. Svetovi. 1997. Izvor: Zilhad Ključanin. odnosno u poetiku se ukiva žal za nepovratnim vrednotama autentičnog ženskog identiteta: Svakog aprila moja žena primorka Počinje da vonja po algama Mimetička i reprezentacijska funkcija poetske slike (Lacan) u sinergiji umnogostručenih identiteta otkriva moguća izvorišta marginaliteta rastjelovljenog ženskog subjekta koji sebesnost ispoljava u momentima stapanja s prirodom i na taj način prati gradaciju (mitske!) patrilinearne logike. apoteoze ženskog tijela premošćuju stegu ecriture automatique u medij lacanovski formuliranog svevidećeg oka koje erotizira prirodu i oprirodnjuje ženu. Iluzije postmodernizma. razobličavajući muške modele Moći. Literatura: Mihail Epštein. Godina dana poezije. S druge strane. Terry Eagleton. Gaston Bašlar. LVIII BROJ 5-6. Zepter world book.

očito 8 Jorge Mario Pedro Vargas Llosa.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . marta 1936. Elementarno obrazovanje je stekao u mjesnoj školi. da bi ubrzo uslijedio tako usaglašeni konsenzus. kada je tekuća literatura tržišni teatar svih maštarija. poznatiji kao Mario Vargas Llosa. Rođen je u Arequipi. njenoj pobuni i neuspjehu”. tri godine poslije poraza na peruanskim 82 � ŽIVOT . studirao. Mnogo je primjera koji skidaju uglađenu masku s Nobela i pokazuju kako je u pitanju diplomatska taktika kojom treba obaviti svojevrsnu raspodjelu snaga. vremenom i svijetom u kome živi. španskih korijena. Oca je upoznao tek u desetoj godini. u vezi sa zasluženosti Nobelove nagrade za Llosu kao laureata. a ako to nije idealno uvjerenje. onda ne znam koje jeste“. Mario Vargas Llosa8. bojno polje svih strasti i. kakav se već dugo ne pamti. Stoga je javnost i ovoga puta bila skeptična. i želio bih da me se sjećaju kao takvog. godine. 28. Radio je kao amaterski novinar. jasno je i da Nobelova nagrada počesto demistificira književnu genijalnost i pokazuje kako njenoj dodjeli prethodi neki. procjena je Odbora Švedske akademije u Stockholmu. ali je nikada nije završio. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Peter Englund. utočište svih lijenosti. ja sam također građanin i imam političkih ideja. 1993. Nagradu je dobio “za kartografiju struktura vlasti i za svoje oštre slike o otporu individue. pisao. u snagu i moć fikcije. 1971. Tajnik Nobelovoga komiteta. peruanski je romanopisac. ne uvijek umjesni. zbog moga pisanja i moga rada. novinar i esejist. raspored kriterija. istaknuo je da ”Llosa vjeruje u poboljšanje svijeta. godine odbranio je doktorsku disertaciju. S druge strane. godine. ne samo pisaca.Medina Džanbegović ZAŠTO KNJIŽEVNOST I ZAŠTO LLOSA? “Ja sam u suštini pisac. u obitelji srednje građanske klase. ali se vratio kući kada mu je djed dobio važnu političku funkciju. što mislim da je moralna obaveza svakoga. kazat ću sasvim tiho.” Mario Vargas Llosa Danas. u Peruu. a ne samo s visine ugađati elitnome intelektualnom djelu ili estetiziranoj riječi. Dalje školovanje je nastavio u Boliviji. Suočen s tradicijom. Sa četrnaest godina je otišao u vojnu akademiju. koja može promijeniti svijet.

eksperimentalno je nastojao odrediti smisao i mjesto našega postojanja u zagonetnome poretku kosmosa. 1982. svoj grad i svoje vrijeme. a književnost predaje na američkome Sveučilištu Princeton. Svaka proza je oblast u kojoj se nije teško spotaći. vjesnik nonkonformizma. ali da je ona za njega u drugome planu kada piše. maja 2001. najčešće je ispunjen politikom. Radnja romana „Vragolije zločeste curice” (2006). mada nije bio favorit9 za ovogodišnju Nobelovu nagradu. mada je ona sama stvarnost.najznačajniji književnik Latinske Amerike i jedan od vodećih svjetskih autora svoje generacije. Da je pisanje porok koga se teško zasititi pokazuje njegov život i djelo. a teško je postići željeno – sve što preuzme iz stvarnosti mora ponovo dokazati. koji je postao član Španske kraljevske akademije. gdje piše uticajnu kolumnu za madridski dnevni list “El Pais”. što postaje plodna terapeutska dimenzija Llosinoga pisanja. a prvi je pisac na španskome jeziku. tragičnim socijalnim iskustvom pred ponorom. 2010. te životom koji žive. pokazuje Llosa i dodaje u svome osvrtu kako čitanja ne govore ništa onim ljudskim bićima koja su zadovoljna svojim usudom. Iako kritika navodi da je vremenom proširio krug tema. Povremeno živi u Španiji. 1990. GOD. pribježište za one koji u životu imaju ili premalo ili previše. uzaludnim traganjem i ironijom. uzeo je špansko državljanstvo. Snažni preokret u Llosinoj karijeri bio je pomak u stilu i približavanje literarnoj moderni i postmoderni. godine u izdanju New Republic u Španiji. pa je najbolje okrenuti se pisanju – toj unutarnjoj potrebi i nužnosti. a ni Amerikanac Cormac McCarthy.10 Objašnjavajući povijest predsjedničkim izborima. besmislom. godine. objavljenome 9. kojima operira savremeni svijet u njegovome djelu. „Jarčevo slavlje” (2000) i „Raj je drugdje” (2003). koje vrlo suptilno eksplicira literarni izazov. Mario Vargas Llosa je prvi pisac iz Južne Amerike koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost poslije kolumbijskog autora Gabriela Garcije Marqueza. koji je osvojio Nobela za književnost nakon Meksikanca Octavija Paza. bilo da u njemu pronalazi uzroke nemira izgubljenoga čovjeka ili osnove povjerenja samouvjerenoga nasljednika jednoga stabilnog svijeta. progonstvom. LVIII BROJ 5-6. odnosno njegovoga osobnog iskustva kao Peruanca. kao što je dio života. Llosa smatra da politika mora biti dio literature. Najveći dio opusa Vargasa Llose pod utjecajem je njegovih doživljaja u peruanskome društvu. koji se godinama spominjao u kuloarima. Prvi je latinskoamerički pisac. Ovaj pisac na izvjestan način pronalazi svoju stvarnost. Krug filozofskih ideja. Čovjek traži pribježište u književnosti da ne bi bio nesretan i da ne bi bio nedovršen. godine prethodio Pablo Neruda). koji su bili favoriti. radnja samo tri njegova romana nije povezana s domovinom: „Rat na kraju svijeta” (1981). te naglašava da je jedino književnost sigurno i nepromjenljivo utočište. djelomično se odvija u Europi. 9 Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost nije dobio ni kenijski književnik Ngugi wa Thiong’o. Za njega je književnost i hrana pobunjeničkoga duha. tjeskobom. što je poprilično oneraspoložilo njegove sunarodnjake. 10 O tome vidjeti u njegovom eseju “Why Literature?” (“Zašto književnost?”). godine (kome je 1971. � 83 . očajem. baveći se i problemima drugih dijelova svijeta.

Alfred Nobel je u svojoj oporuci zapisao kako nagradu treba dobiti „onaj koji je u književnosti stvorio najbolje djelo u idealističkome smjeru“. možda. kome je Llosa bio prilično naklonjen. nekakvo otkriće koje treba da nam se dogodi. koji je unaprijedio književni način pričanja priče. one postaju nešto drugo. 12 Dotirana je sa 10 miliona švedskih kruna (oko 1. 11 Kao što znamo. zaključuje da to ne znači kako su djela istovremeno i nepromjenjiva. i posthumno.1 milion eura). Njegove su priče veoma složene. već neograničeno vrijeme čitanja i pamćenja. kada je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. jer povijesti koje se odvijaju kroz život. jer to nisu jednom zauvijek zadate statičke strukture. to je zaliha formi koje očekuju svoj smisao. Savršena književna kritika moguća je na razini slatke utopije. Književnost se može prilagoditi svemu.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . tuđe i svoje. Ovo upućuje da bi se Nobelova nagrada11. Pravo otkrivanje vrijednosti (na)pisane riječi. smatra da to nije povijest koja prethodi književnosti. Englund opisuje rad Vargasa Llose kao “majstorski”:”On je u osnovi pripovjedač. već djelima. a nekima taj novac baš i nije poslužio za daljnja istraživanja. simbolici. te da to djelo mora biti vrlo visoke književne razine i služiti dobru čovječanstva. on je u nama . ali vrlo. Llosa. stilu. Nobelova nagrada se dodjeljuju (skoro) svake godine (od 1901) pojedincima ili skupinama čiji su uspjesi iznimni. Postaju nešto što je vrijedno po svome rječniku. odnosno pojedinačno književno djelo koje punoću svoga značenja dobija tek kroz čitanje. To je jedna povijest koja se vraća književnosti. iako sve to može sadržavati jedan roman. Vraćajući ih u književnost. događaju se ne kroz riječi. a “Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar”13. baš kao i sama književnost. koju može dobiti ljudsko biće. no on je istodobno i majstor dijaloga“.koja se odvija u književnosti. njegov je hanibalizam koji sve prisvaja i daje mu drugu dimenziju.jedna knjiga nije konačni smisao. Vrijeme djela nije ograničeno vrijeme pisanja. Upravo pridolaženjem novih djela mijenjaju se odnosi između starijih djela unutar pokretljivoga sistema književnosti. trebala dodjeljivati. Ono što nastane je književnost. koji se u ovakvo razmišljanje odlično uklapa. to je predstojanje otkrića koje se ne događa i koje svako treba sam izvesti. 13 Riječi su švedskoga akademika Petera Englunda. Smisao knjiga je ispred njih. vrlo poseban pripovjedač. već predstavljaju dinamični sistem koji se neprestano obnavlja i obogaćuje novim djelima. a u glavi većine ljudi stvara se slika univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca koji su je dobili. Ta najprestižnija nagrada je po svojoj prirodi finansijski utemeljena12. Nikada se ne uručuje posthumno. strukturi. povijest ili politika. 84 � ŽIVOT . Ono što je divno u fikcionalnome žanru. govoreći o neponovljivosti i neprolaznosti književnoumjetničkih djela u svome eseju o književnosti. a ne sociologija. ali mnogi su dobitnici po njenom primanju već bili u mirovini. koga danas većina literarnih kritičara smatra piscem koji ima veći međunarodni utjecaj i veći krug čitalaca u svijetu od bilo kojega drugog pisca Latinske Amerike. kao najveće postignuće u svijetu.

45. kome dan u Americi sigurno nije mogao bolje početi. nazvao ga je predsjednik žirija Peter Englund. kazao je da nagrada predstavlja afirmaciju književnosti Južne Amerike. kao i doprinos većem razumijevanju regiona koga su pratili stereotipi u vrijeme kada je on počinjao pisati: “Činilo se da je Južna Amerika zemlja diktatora. budući da je njen konačni rezultat negacija nje same. revolucionara i katastrofa. jedne prilike zapitan o mogućnosti dobitka Nobelove nagrade.45h po američkome vremenu. koji traže smisao ljudskoga postojanja. izjavio je Englund za peruanske medije. baš u doba kada se Llosa spremao na posao. svestrano je proučena tema u njegovome stvaralaštvu. egzistencijalnim temama. jer se pripremao za predavanje. ali to nipošto ne znači da ona zamire. 2010. možda. Književna kritika očigledno proživljava krizu. njegovim dilema i sumnjama. postali izlišnom i besmislenom djelatnošću. kao osnovni vid razumijevanja i tumačenja djela. odnosno u kritička čitanja. Autor je tridesetak romana. književna iluzija podiže nas i prenosi izvan ovoga strogog vremena. slikare. LVIII BROJ 5-6.valoriziranje estetskoga u književnoj umjetnini. Ova pitanja Llosi nikada nisu bila strana. Plodno djelo Vargasa Llose obilježeno je bavljenjem problemom modernoga društva. “Nisam ovo očekivao i zaista sam jako zahvalan na ovakvoj časti. skromno je odgovorio: “Misliti na to je loše za stil. te mu čestitao i kazao da je dobio Nobelovu nagradu. mislioce i romanopisce. a ja sam ga nazvao u 6. ili se kritika svela na intelektualni egzibicionizam i teorijsku spekulaciju. u provizornome odgađanju života. Dajući intervju novinarima u New Yorku. GOD. Uistinu je privilegija dobiti ovako veliku nagradu”. koji se pojavio šezdesetih godina prošloga stoljeća modernističkim stilom i političkim temama. Oglasio se naravno i Llosa. Sada znamo da Južna Amerika također može iznjedriti umjetnike. Ona postoji jedino kada je drugi usvoje i kada postane dio socijalnoga života – kada postane. nadahnuto uglavnom njegovom narodnom sredinom. u 6. koja objašnjava ovakav način razumijevanja svijeta kao čin svojevrsnoga skrnjavljenja književnosti. ali i dirnut kada sam mu rekao zašto ga zovem”. Književnost smiruje vitalno nezadovoljstvo – u tome čudesnom trenutku čitanja. Postanak određenih tipova ličnosti.” Llosa pripada značajnim predstavnicima književnoga pokreta poznatijega kao latinskoamerički boom. različitih 14 U četvrtak.” Književnost ne počinje postojati kroz rad jednoga pojedinca. Bio je vrlo iznenađen. još uvijek je. jesu li kritička čitanja. zajedničko iskustvo.“Llosa je bio budan već u pet ujutro. Odavno se javila sumnja u njenu mogućnost. I dalje se mogu glasno postavljati pitanja: da li su savremeni pristupi u proučavanju književnoga djela ili dodjeli Nobela razbili mogućnost jasnoga razumijevanja? Ili. Llosu je vijest da je dospio u elitno društvo nobelovaca zatekla u Americi14. eros književne kritike. kao sudbina izgubljenih iluzija i uzaludnosti traženja sreće. bilo je prvo što je Llosa kazao za CNN. 7. ali i velika draž. Pa ipak. oktobra. zahvaljujući čitanjima. nedosanjani san. što se na kraju svodi na nemogućnost odupiranju destrukciji. ponekad prožeto prošlošću i izvjesnom borbom za poštovanje starih i neprevaziđenih kulturnih vrijednosti u kojima je istraživao ugnjetavanja i složene latinoameričke povijesti. muzičare. a fenomenalno ih je elaborirao u svojim osvrtima o književnosti. � 85 .

1971. ali nakon što je saznao vijest da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu. u kome se osjeća Faulknerov utjecaj. ali se kasnije distancirao i skrenuo udesno. što ujedno aludira i na Llosin slučaj. Llosina eksperimentalna proza u kojoj koristi magični realizam. do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. Llosa se na neko vrijeme udaljava od serioznih tema. kaže da nikada nije napisao povijesni roman i da je povijest za njega uvijek bila prvobitni materijal za maštanje od koga može pokušati ispričati priču. kada su objavljena Llosina sabrana djela). povukao je iz opticaja knjigu.žanrova (kao što su komedije. politički trileri i drame) među kojima je većina zaista briljantnih. „Pohvala pomajci”. „Raj iza drugog ugla” i „Vragolije zločeste curice”). „Jarčevo slavlje”. Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciju Marqueza15. od politike i socijalnih problema. dok drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori. „Tetka Julija i piskaralo”. Marquezu je počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Castrom). Književni kritičar Gerald Martin sugerirao je ovo djelo kao najveće ostvarenje Latinske Amerike. izazvao je nezapamćeni skandal. godine. Svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – neki smatraju da je problem nastao zbog Llosinoga političkog skretanja udesno (Llosa je prvo podržavao kubansku revoluciju i ideologiju Fidela Castra. a važno je reći da nije mali broj njih preveden i na jezike južnoslavenskih naroda („Razgovor u katedrali”. Monumentalno kazivanje je „Razgovor u katedrali” (1969). Hiljadu primjeraka ovoga djela javno je spaljeno. ali gorka priča o djelovanju diktature.„Entartete Kunst”. Razgovor se vodi u jednome kafiću. ulazeći u novu fazu 15 Llosa je napisao izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu („Garcia Marquez – historija jednog bogoubistva”). budući da se Marquez previše zbližio s Llosinom suprugom. ni Marquez. godine. O svome sukobu. (Poslije njihovoga sukoba. u kome opisuje odrastanje. Uslijedio je vrlo cijenjen roman „Zelena kuća” (1965). ni Llosa. Godine 1976. a za koga je dobio Nagradu kritike i međunarodnu nagradu Rómulo Gallegos. poznatom po nazivu „Katedrala”. povijesni i krimi romani. između ostaloga. Ovaj vrhunski roman (španski „La ciudad y los perros”. To je uzbudljiva. 86 � ŽIVOT . godine. koga je napisao kao dvadesetpetogodišnjak. nisu nikada željeli javno govoriti. To je veoma dojmljiv opis autoritarnih sistema. Marquez se oglasio porukom na Tweeteru – „Cuentas iguales“ (Sada smo izjednačeni). gdje se pod ‘perros’ misli na polaznike vojne akademije Leoncio Prado u Peruu). naziv za izvjesni bordel.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . uvijek je bila u određenome smislu antipod ovome piscu. doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense. satira na fašizam čija je radnja smještena u surovu kadetsku školu. što je podsjetilo na nacističke lomače i degeneriranje umjetnosti . čak i kada se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. roman u kome je Llosa. suprotno kritici. Nakon ovoga djela. Vičan je i korištenju sofisticirane tehnike u književnim ogledima i portretiranjima. pokazao svoje političke ambicije. „Don Rigobertove bilježnice”. dodajući mu još gorči pogled na južnoamerički život i politiku. Llosa pak. Vargas Llosa je na jednome skupu u Mexico Cityju ošamario legendarnoga kolumbijskog pisca. To izvire već u njegovom debitantskom romanu „Grad i psi” iz 1963. koji možda u to doba i nije htio toliko imati veze sa politikom. Bio je to kraj njihovoga druženja. o Santijagu Zavali i njegovome beznađu u potrazi za istinom o svome ocu.

) GOD. Ovaj izvanredno prihvaćeni roman. koja se nalazi duboko u čarobnoj divljini Brazila. iako se njegova vrijednost može porediti sa Gideovim „Krivotvoriteljima novca”. koji nekim čudom nije postao dijelom zapadnoga književnog kanona. fragmentarno autobiografskoj ispovijesti četrdesetogodišnjega autora. koji u meditaciji fiktivno evocira svoju ranu. 2010. Flauberta. koji inicira radikalnu promjenu stila.svoga pisanja. Ovdje je vrlo blizak poststrukturalističkome metodološkom obratu. prije svega sapunice. iako je realist koji je pisao magične romane. odlučili su ostati u Parizu. � 87 . Llosin prvi takav pokušaj je satirični. ali stvara i u dvadesetprvome stoljeću) u modernističkome naslijeđu uzora i inspiracije Faulknera. ali njihov je brak trajao svega par godina i razveli su se 1964. u vrijeme kada je radio drama bila na vrhuncu popularnosti u Južnoj Americi. U romanu. kao i sav latinoamerički književni boom. za koji je Llosa izjavio da mu je omiljeni. dijelom književnički odrastao (stvarao u dvadesetome. koju su kritičari označili kao “otkriće za humor”. Hemingwaya. Vargas Llosa se u svome književnom radu nije nikada pretjerano uklapao u tradiciju južnoameričkoga magijskog realizma. Unatoč takvome razvoju događaja. godine. Ali nema većega i češćega lapsusa u praktičnoj logici od pretpostavljanja da otuda što izvjesne stvari u nekim pogledima veoma sliče jedna na drugu da će one biti slične i u drugima. no kada su stigli u Francusku. o utopijskoj zajednici za beskućnike i otpadnike. radostan je i pomalo smiješan. lišava se takvoga kritičkog odnosa. smješten u fantaziji. politički i sociološki odnos spram Lime i Perua izuzetno angažiran i prožet je kritičkim tonom. pa se tako sa 19 godina oženio svojom tetkom Julijom. čudne kao snovi. ( Julia Urquidi bila je 13 godina starija od njega. Poslije „Rata na kraju svijeta” počinje pisati znatno kraće romane. Sartrea. te junakova farsična priča. kratki strip roman „Kapetan Pantoja i posebne usluge” (1973). možda se najbolje vidi u ovome Llosinom remek-djelu. a koji se temelji na stvarnom događanju. koji se dijelom temelji na njihovom braku. To je izuzetno vrijedan Llosin roman. junakinjom romana. 1983. ujedno je važio i za njegovo najteže postignuće. roman “Tetka Julia i piskaralo”. pomalo komično djelo u kome se prepliću epizode iz radio drama. Njegov je literarni. Llosa je. riječ je o ugnjetavanju od strane vlasti devetnaestoga stoljeća. po mnogim teoretičarima (i po svojim karakteristikama). te predstavlja jedan od prvih Llosinih iskoraka u ozračje književnoga stvaralaštva postmoderne. te kao takav. Llosa se opet oženio i to sa rođakinjom Patricijom Llosom sa kojom je dobio troje djece. tek tada su otkrili da mu je zahtjev za stipendiju odbijen. Camusa. Međutim. a sve je smješteno u svijet pedesetih godina prošloga stoljeća. prozom sa kojom dijeli određene sličnosti. Smisao za humor i zabavljačku formu. Zajedno su se preselili u Pariz gdje je Llosa trebao dobiti stipendiju. burnu i entuzijastičku mladost. LVIII BROJ 5-6. unoseći motive mesijanstva i iracionalnoga ljudskog ponašanja. 16 Llosino djetinjstvo i mladost obilježeni su nesređenim obiteljskim odnosima. Uspješno razrađivanje i modificiranje mogućnosti romaneskne strukture pokazuje „Tetka Julia i piskaralo”16 (1977). Prousta i Joycea. „Rat na kraju svijeta” (1981).

U svojim djelima nikada se nije ustručavao radikalno kritizirati društvene odnose u južnoameričkim društvima. opisa i evokacije. koji svoje priče usidrava u stvarnome životu. Samosvojne do kraja. novcem. Malo je pisaca koji se mogu mjeriti sa Llosom u opisima korupcije. nego „književni egzorcizam”. Od brojnih djela ovoga velikana svakako treba izdvojiti i „Pohvalu pomajci” (1988). no uvijek kroz strastvenu prozu. one ne prigrljuju samo bit vlastite naravi. a to je „Smrt u Andama” (1993).godine završava „Priču o Majti”. nego i posljedice smjele odluke da joj ostanu dosljedne. rekonstruirajući život Rogera Casementa (1864-1916). roman koji je fokusiran na ljevičarske pobune. Radnja romana „Pripovjedač”(1989) smještena je među propadajuće pleme amazonskih Indijanaca. kratki i genijalno bezobrazni roman o anđeoskome dječaku crne duše koji uspijeva zavesti vlastitu maćehu. uzbuđenjima. jer ne pristaju na kompromise. ali im podjednako i zavidimo. kao i roman „Ko je ubio Palomina Molera?” (1986). historija postaje njihova jedina realnost. Uživljeno se vraća u vrijeme i okruženje vlastite mladosti. dionizijskim poimanjem svijeta i umjetnosti. Od davnoga i nebuloznoga otkrića Casamenta. nakon čega je objavio niz članaka o toj aferi. pripovijedanje koje bi u slabijim rukama moglo otići u melodramu. „Zločeste curice” bića su gladi – za erotikom. hedonizmom. Vargas Llosa je pisac beskrajne mašte. ovaj politički triler je Llosin najkompletniji i najambiciozniji roman. čije su priče njihova historija. koje svojom stilski savršenom i bistrom prozom čini prijemčivima za široke narodne mase. Llosa se pridružio istražnoj komisiji radi rasvjetljavanja stravičnoga pokolja novinara. Književni kritičar Roy Boland je isticao da to nije bio Llosin pokušaj rekonstruiranja ubistva. Osuđujemo ih. Llosa je nedavno objavio novi roman. bilježeći svoje erotske želje i sjećanja.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . „Keltov san”. Fasciniraju ga i drugi umjetnici. stvarne ličnosti kojom je inspirirano jedno od najočekivanijih jesenskih književnih ostvarenja. U ovome odličnom romanu Mario Vargas Llosa slijedi misao urugvajskoga pisca i političara José Enrique Rodóa: „U jednom je čovjeku mnogo ljudi”. U „Vragolijama zločeste curice” (2006) Llosa se potvrdio kao majstor putene raskoši teksta. poput Ricardove tajanstvene Lily u romanu. na kome je radio tri godine. Prema mišljenju dijela kritike. te se ne boji uhvatiti ni pretencioznih tema. a kako priča teče dalje. Iskustvo o monstruznom ubistvu novinara opet će inspirirati jedan Llosin roman. raskalašnim životom. „Don Rigobertove bilježnice” (1998) jesu erotska fantazija u kojoj protagonist. prikazujući svijet u kome pod krinkom općeprihvaćene jednakosti cvate – ženomrstvo. dugogodišnjega diktatora Dominikanske Republike. pa je tako u romanu „Raj iza drugog ugla” (2003) opisivao nesretni život slikara Paula Gaugaina. Tokom poznatoga ustanka Sendero luminoso (Svijetla staza) u Peruu. „Jarčevo slavlje” (2000) je izvanredna i nepokolebljiva analiza tiranije u grotesknome obliku Rafaela Trujilla. ličnosti u jednoj biografiji Josepha 88 � ŽIVOT . vuče sebe i čitaoca u svijet neizvjesnosti i prekršaja.

nespretnom vojnom strategu. nakon objavljivanja vijesti iz Stockholma. otputovao u Belgijski Kongo 1910. čak i kada se nejasnim krajolicima ili prostorijama vuku fizički i psihički nemoćni likovi. Svijet u njegovim djelima. Nije to bilo jedino Casementovo gorko izvješće. piscu. ali on nikada nije pesimist u društvenome smislu. kao kandidat desnoga centra koalicije Frente Democratico. solidarnošću GOD. koji je kasnije optužen za kršenja ljudskih prava (i sada služi robiju u trajanju od dvadeset i pet godina). nastalo je djelo o Siru Rogeru. slični su u nečemu: imaju bolnu predodređenost biti uronjeni u nešto drugačije. Stupanj umjetničke transpozicije stvarnosti koju pobuđuje je visok. bez cilja. Vargas Llosa natjecao se za predsjednika Perua 1990. mnogi tvrde. Llosin pogled u romanu toliko je pomno uprt u ljudsku sudbinu ili situaciju. izrazi neprevladivoga osjećaja samoće. homoseksualcu. godine. irskom heroju. niti se čovjekom oduševljava. Llosina djela mogu biti izvjesna svjedočanstva o nepovjerenju u čovjekove konstruktivne sposobnosti. predodžbama idealnog društva. Llosa sjećanje čini temeljem i traga za njegovim opravdanjem. osuđenom na smrtnu kaznu. koji mu je donio slavu. kao na pr. � 89 . Situacija Indijanaca u službi sistema ekstrakcije kaučuka u Amazoniji zaslužila je jedan drugi njegov izvještaj. bez korijena. dalekosežnim vizijama. ako splasne na zatvoreni krug u beskrajnoj magli. rezerviranome diplomatu. Trebalo je vremena da se dokumentira zaplet britanskoga konzula. političke skupine u čijem je osnivanju i sam sudjelovao.Conrada. iako udaljeni. „da je Llosa pobijedio na izborima devedesetih. pa je izjavio: „Prava politika nema puno veze s idejama. Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik. Suočen sa fenomenom vremena. bez sutrašnjice. 2010. Njegovi junaci. Književnost ne nudi nikakve obrasce života: isključivo se u njenim diskursivnim spisima pokatkad čini da se ljudi ponašaju prema obrascima. velikodušnošću. Llosa je bio u mogućnosti govoriti protiv real . imaginativnoga pogleda u život koji kroz šumu ljudskih riječi vidi samo egzistencijalni isječak. kao što je to uvijek slučaj u izrazito figurativnoj poetici. prizemnoga stila koji se odlikuje svojom tačnom a konciznom umjerenošću pisane riječi. britanskom izdajniku. LVIII BROJ 5-6. bez domovine. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija”. čak ni kada nema ikakvih iluzija o čovjeku. kao skitnice. godine. da se širi horizont i historijska obličja iščezavaju. mučeniku. To je cijena Llosine magije i njegovoga prevashodno ironizirajućega osjećanja svijeta. da bi dokumentirao surovim realizmom barbarstvo u izvještaju „Tragedija Konga“. ipak se ne može opisati kao mora maglene noći. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari sa izrazito naivnim zaključcima. potaknut užasima kolonijalizma Leopolda II. kako to sada. ranom izvjestitelju o ljudskim pravima. Llosa je uvijek znao odrediti mjesto svome junaku. vrijednostima i imaginacijom. bez identiteta.politike nakon izbornoga poraza. Izbore je izgubio od Alberta Fujimoria. koji je.

Značajno mjesto imaju i politički i ideološki aspekti. Llosin politički flipflopping. a ovo priznanje to potvrđuje. koji za sebe kaže da je liberalan. ni ona u Savezu sovjetskih socijalističkih republika. javno je zamjerio da želi uvesti „komunizam kao u Kubi“. Lijevim populističkim šefovima država. koliko god odbojan. ni bijedna. Llosa je prihvatio poziv meksičkoga književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku.) 90 � ŽIVOT . paranoje. igra izuzetno važnu ulogu. Mada je Mario Vargas Llosa Peruanac. ni ona Fidela Castra. da bi svojim govorom došao u sukob sa prisutnim domaćinima. što utiče na njihovu kulturnu. ali i vječna neispunjenost. koji često potpuno potiskuju za književnost mnogo presudnija pitanja o jeziku. U Meksiku na konferenciji pod nazivom „Dvadeseto stoljeće: Iskustvo slobode”. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja. koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća. 18 Zbog politike ušao je u sukob sa još jednim latinoameričkim nobelovcem. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi”. On naglašava: “Ako ne želiš da politika bude gora nego što jeste. kazavši kako je “Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije ni komunistička. Mnogi književnici prožive dio svoga života u nekoj drugoj sredini. te je ušao u koaliciju sa dvije najjače konzervativne stranke.” Kao intelektualac. Politika nije za one koji su nepatvoreni. dosta proračunatosti. izdaje. Služeći se omiljenom frazom američkih republikanaca. stilu i 17 Samo par godina ranije bio je lider stranke Movimento Libertad. Llosa je u svome govoru posramio domaćine. moraš djelovati. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija. koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva. zapravo nije bio ništa novo za ovoga književnika18. kako je govorio Max Weber. strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano. a to je upravo meksička. Danas je Llosa optimist u pogledu budućnosti Južne Amerike. ali i na način razumijevanja svijeta. nemalo cinizma i svakojakih sljeparija”17. prodati dušu đavolu. Hugo Chavez. Llosa je u politici vidio ono najbolje. zaista se strastveno miješao u politiku. branilac slobode i demokracije u svijetu.i idealizmom. upozoravao je Llosa. već ona koja je kamuflirana. kao što je predsjednik Venezuele. kao što je peruanski koktel Pisco Sour. paktova.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . intelektualnu i vrijednosnu formaciju. A to implicira. kao mjesta demokracije i rezonantne književne kulture. spletki. političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistoga neoliberalizma. U izgnaničkoj situaciji nostalgija. U čitavoj Latinskoj Americi je demokracija ugrožena. kao oblik neuzvraćene zaljubljenosti. Alejandro Toledo također se našao u New Yorku na press konferenciji svoga prijatelja i zvanično je izjavio: „Mario Vargas Llosa je veoma plodan pisac. posebno u Južnoj Americi. Literatura je uvijek obilovala piscima „graničnih situacija”. Iako sve što se povezuje sa moći je ponižavajuće. Bivši predsjednik Perua.” Književnik. mislim da on također pripada cijelom svijetu. (Mnogi latinoamerički književnici i intelektualci nisu mu mogli oprostiti što se okrenuo liberalnom kapitalizmu i ideji slobodnoga tržišta. koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. za njega politika nije ni sitna.

prokletstvo sebičnosti. 2000. prenosi i oblikuje književna iskustva. objavljuje. tumači. njihov frustrirajući položaj. Rasplamsavanje nacionalizma na Balkanu devedesetih godina potaknulo je Maria Vargasa Llosu da napiše knjigu “Nacionalizam kao nova prijetnja”.miješanju kultura. osjećaj nepripadanja ovozemaljskome svijetu. senzibilitet tragične usamljenosti. jer bez obzira na popularne mitove o životu u egzilu. budući da se stvarna povijest ne uklapa u nacionalističku verziju prošlosti.na području jezika. Llosa ističe da Bošnjaci. institucija i čak rase .19” Suprotno balkanskim filolozima. 2010. Za njega se često kaže da je južnoamerički autor koji „misli europski“. većina pisaca izlazi kao pobjednik iz svoga sukoba sa izgnaničkom sudbinom. Hrvati i Srbi govore jedan te isti jezik. uprljanu stoljećima strane vlasti. koji se u Europi samo isto tako osjeća kao kod kuće. uljepšati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu služi kao dokaz. To znači da se “nacionalistička ideologija gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe. motiv fatalne fragilnosti i ambivalentna ljudska narav sazdani su u poetskoj intuiciji i sadržani u osnovi koncepcije Llosinoga stvaralaštva. Ali. neobična složenost pretakanja historijskoga i prošloga. Llosa je polovicu svoga života proveo u Europi i Sjevernoj Americi. koji je doslovno nomadski živio u više od četrdeset kuća. Singera. izgleda da izgnanstvo ipak nije toliki bauk za pisce nemirnoga duha. Nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva. 20 Ibidem. a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da u Bošnjaka. on je čitavom dušom ostao Latinoamerikanac. reklo bi se vrši sve uloge 19 Mario Vargas Llosa: “Nationalismus als neue Bedrohung”. socijalna igra sa likovima. LVIII BROJ 5-6. Njegov roman objašnjava. Suhrkamp. Analizirajući nacionalizam kao prijetnju. ili se uklapa samo sa iskrivljavanjima. On ih treba i zato da bi objasnio navodnu nečistoću nacionalnoga jedinstva . Brodskoga. To djelo pokazuje vrlo dobru upućenost autora u prilike na našim prostorima.te da bi obrazložio politiku kojom sada na poziciji vladara želi ponovo uspostaviti integritet i čistoću nacije. Prema Llosi. cijepanje svijesti. Gombrowicza. Llosa ističe da nacionalizam želi vidjeti samo svoja paćeništva u povijesti. kulture. kako je sam rekao. Njegovo umjetničko djelo bogato se raslojava. uči. Milosza ili Llose. Frankfurt am Main.”21 Psihološki korijen svojih subjekata. � 91 . GOD. Uspjeh Nabokova. Na kraju. Hrvata i Srba “postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se ‘nacionalistički’ pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju”20. to nepobitno potvrđuje. spremno ih i izmišlja jer “nacionalizmu su potrebna takva povijesna ponižavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je žrtva jedne kolektivno proživljene prastare nepravde koju može ispraviti samo ponovno postizanje izgubljene nezavisnosti. 21 Ibidem. povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionalističkih pera nije nikada istinita.

”Death in the Andes”. “La guerra del fin del mundo”. 2003). 2007). 1982). 1993. “La fiesta del chivo”. “Notebooks of Don Rigoberto”. 1987). “The Time of the Hero”. eng. “El paraíso en la otra esquina”. 1985). a neusklađenost vremena i želja osnovni je problem modernoga čoveka. 1975). 1978). 1973. 1997. “Los cachorros”. roman 6. te “Tetka Julia i piskaralo”. “El hablador”. “The Real Life of Alejandro Mayta”. Prince of Asturias. “Elogio de la madrastra”. Llosa je svjestan činjenice da se književnost nalazi pred izazovom vremena. “The Feast of the Goat”. eng. “Los cuadernos de don Rigoberto”. roman 8. “ Pripovjedač” (šp. “Travesuras de la niña mala”. roman 7. “Captain Pantoja and the Special Service”. “Lituma en los Andes”. dobio je brojna književna priznanja. “The Way to Paradise”. 1987. “The War of the End of the World”. 1984). “Smrt u Andama” (šp. “Zelena kuća” (šp. roman 11. “Historia de Mayta”. “Kapetan Pantoja i posebne usluge“ (šp. PEN/ Nabokova. 1965. u kome se sve paranoično zavjerilo protiv života. “Raj iza drugog ugla” (šp. “La tía Julia y el escribidor”.eng. 1990). Grinzanea Cavoura nagrada i dr. “Štenad” (šp. 1989) roman 12. odbija pitanja identificiranja i zamagljuje “granične situacije”. među kojima su Cervantesova. 2010). eng. “ Pohvala pomajci” (šp. “The Green House”. “The Storyteller”. “Jarčevo slavlje” (šp. eng. “Pantaleón y las visitadoras”. 1998) roman 15.književnost. 1967). opravdano je Llosino mišljenje da je jedino pravo. kao što su “Kapetan Pantoja i posebne usluge”. 1984. 1963. 1979) zbirka priča 2. “Los jefes”. “ Rat na kraju svijeta” (šp. “ Razgovor u katedrali” (šp. “Gazde” (šp. “La casa verde”. Pisanje je valjda jedina šansa da živimo s pitanjima u “graničnome” svijetu. 1977. eng. “El sueño del celta”. “The Bad Girl”. eng. 1966). roman 18. 2003. 2000. u kome se svakodnevno množe izazovi. “ Don Rigobertove bilježnice” (šp. roman 9. roman 13. roman 92 � ŽIVOT . U vezi s tim. “ Tetka Julia i piskaralo” (šp. “Conversación en la cathedral”. 1969. 1959. 1996) roman 14. roman 3. Za svoja djela. eng. roman 17. eng. 2002). eng. “In Praise of the Stepmother”.. “Conversation in the Cathedral”.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . eng. koja topi rase i jezike. 1988. eng. eng. roman 10. “The Cubs and Other Stories”. “Aunt Julia and the Scriptwriter”. Neka od Llosinih djela vremenom su se popularizirala kroz televiziju i film. “Vragolije zločeste curice“ (šp. “Grad i psi” (šp. eng. “ Priča o Majti” (šp. istinsko pribježište . gdje smo svi jednaki građani bezvremenske zemlje. roman 4. 1981. koje se troši i prolazi nevjerovatnom brzinom. Djela: 1. roman 5. “¿Quién mató a Palomino Molero?”. eng. „Keltov san”(šp.zajedno čak i van književnih iskustava. eng. 1968). “ Ko je ubio Palomina Molera?” (šp. “Who Killed Palomino Molero?”. 2006. 1986. roman 16. “La ciudad y los perros”.

eng. 1967. Centar BiH. 20. 5. “ La Čunga” (šp. Paul: “Narrative”. “La tentación de lo imposible”. 2001. Rene Marija: “Istorija modernog romana”. 2001. Jose Maria Arguedas i indijanska fikcija” (šp. “Izazovi slobodi” (šp. “La orgía perpetua: Flaubert y ‘Madame Bovary’”. KOVAČ. “La verdad de las mentiras: ensayos sobre la novela moderna”.. Michel: “Šta je autor?”. 1993) 5. 1994) 7. Umberto: “Model čitanja”. “Kathie y el hipopótamo”. � 93 . 9. London/New York. “Archaic utopia: José María Arguedas and the fictions of indigenismo”) 8. 2004. U: Novi Izraz. Beograd. eng.. 1989. “Cartas a un joven novelista”. P. 1971) 3. Veselin Masleša. predgovor Milivoj Solar. 4. 1986.N. u zborniku: “Suvremena teorija pripovijedanja”. Mario Vargas: “Zašto književnost?”. U: Mehanizmi književne komunikacije. Sarajevo.Globus. Vjekoslav Mikecin. Zagreb. Vladimir: “Interes pripovjednog teksta: prema prototeoriji pripovijedanja” / Vladimir Biti. “Pismo o borbi za Tiranta Bijelog” (šp. 1988. GOD. “Arhaična utopija. 2. Svjetlost. “Carta de batalla por Tirant lo Blanc”. 10. str. LUKACS. BARTHES. LLOSA. Nolit. (prir. 1983) 3. “El lenguaje de la passion”. Beograd. 1983. “La Chunga”. Institut za književnost i umetnost. eng.E. br. “Letters to a Young Novelist”) 9. “La utopía arcaica: José María Arguedas y las ficciones del indigenismo”. “Neprekidna orgija: Flaubert i Madam Bovari” (šp. “A Fish in the Water”) Korištena literatura: 1. Zagreb. eng. 133 – 144. “Izazov nemogućeg” (šp. “García Márquez: historija jednog bogoubistva” (šp. Roland: “Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova”. 2001. Sarajevo. U: Republika. “The Perpetual Orgy”) 4. eng. Paideia. “Ojos bonitos. 8. Zagreb. “García Márquez: historia de un deicidio”. 1996. ružne slike” (šp. “ Ludak sa balkona” (šp. 3. Nikola: “Roman. Sveučilišna naklada Liber. Zagreb. “Istina o lažima: eseji o modernom romanu” (šp. LVIII BROJ 5-6.). BITI. “La señorita de Tacna”. br. politika”. “Tajna historija romana” (šp. “Desafíos a la libertad”. “ Kati i nilski konj” (šp. 9 – 10. 1986) 4. Umberto: “Granice tumačenja”. FOUCAULT. 1997. 1981) 2. cuadros feos”. “The Language of Passion”) 10. istorija. Globus. “Pisma jednom romanopiscu” (šp. eng. “Historia secreta de una novella”. Sarajevo.Eseji: 1. 1971. EKO. ECO. “The Temptation of the Impossible”) Drame: 1. BAHTIN. 1996) Autobiografija: “Kao riba u vodi” (šp. Beograd. Vladimir Biti) . “Gospođica iz Takne” (šp. 1975. 6. COBLEY. al. 11. Mihail: “O romanu”. 1990. 2010. “A Writer’s Reality”) 5. “El pez en el agua”. (preveli Hotimir Burger. 1991. 1991) 6. 1988. eng. “García Márquez: Story of a Deicide”) 2. 7. 1993. ALBERES. “ Lijepe oči. 1989. et. “Jezik strasti” (šp. “El loco de los balcones”. GYORGY: “Roman i povijesna zbilja” / izbor radova / priredili: Hotimir Burger.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .es/culturas/340435/mario-vargas-llosa-gana-el-premio-nobel-deliteratura-2010 8.org/wiki/Mario_Vargas_Llosa 3. ŽMEGAČ.unmsm. Adrijan: “Moderno. “Moderna teorija romana”. 15.larepublica . Viktor:”Povijesna poetika romana”. 14. VATTIMO. 13. http://www.org/nobel_prizes/literature/laureates/2010/ 7. Gianni: “Kraj moderne”. http://www. Pripovijedanje o svijesti i svijest pripovijedanja. 1991. treće prošireno izdanje. http://www.) Lista referenci nastala pretraživanjem po Internetu: 1.edu.” . Matica hrvatska. Milivoj /izbor. M. MARINO.com/es/noticia/alfaguara-publicara-el-3-de-noviembre-el-suenodel-celta-de-mario-vargas-llosa/ 2.de-literatura2010/08/10/2010/vargas-llosa-nobel-nuestro 4. Roman i svjetonazori filozofije povijesti. http://en.mvargasllosa. Modernizam. http://www.pe/?id=1242 94 � ŽIVOT . Dan i Z.12. Nolit. Beograd.alfaguara. http://www. 2004. Novi Sad. Modernost.publico.(prir. uvod i komentar/. Beograd. Tomić).htm 6.wikipedia. 1997.pe/mario-vargas-llosa-premio-nobel.com/biblio. http://www. – (Temeljna dihotomija romana u dvadesetom stoljeću. SOLAR. Zagreb.com/mario_vargas_llosa/dos_mujeres_de_vargas_llosa/ 5. 1979. Knjiga. Svetovi. N. http://nobelprize.literaterra.

2010. LVIII BROJ 5-6. � 95 .teatar Piše: Gradimir Gojer Miroljub Mijatović GOD.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .96 � ŽIVOT .

na samoj pozornici Centra za kulturu Grigor Priličev. iznimno zanimljiv. u njenim gradovima. � 97 . jedan mogući uklon gledateljstva prema ljetnjem teatarskom događanju u prijateljskoj Makedoniji. nadam se. sviranjem i igranjem“ autorski GOD. kao tragikomičnu fantaziju sa „slikanjem. Turski teatar Skoplje) Na festivalu Ohridsko leto. ostvarila je primjeren interes gledateljstva! Karakterizirajući. crkvištima i manastirima. Donoseći preglednik moje gledateljske žudnje pokazao sam. žanrovski. ali i objektom ove izvedbe. običajnosti. Neka o tomu svjedoče teatrološki zapisi nastali u Ohridu. 2010.Gradimir Gojer MAKEDONSKI TEATARSKI ITINERERI Svaki puta je boravak u pitoresknim perivojima Makedonije.. režija Vlado Cvetanovski. duboka i saznajno iznimno zanimljiva. okrećući se za njom. nestandardno prate scenski tijek radnje. „provučene“ kroz stroj suvremene ritualike. sa publikom kao subjektom. poticajan za razmišljanja. a u kompeticijskom izboru Đorđija Jolevskog pogledao sam ovu predstavu. ovo efektno zbitije temeljeno na istraživanju kulturno-povjesnih toponima. obzirom da je gledateljsku vizuru redatelj postavio tako da gledatelji. odnosno „loveći“ prizore predstave Vlade Cvetanovskog.. Igrana u nestandardnom prostoru crne kutije. teatarski blagotvoran. MAGNETIČNOST TRADICIJSKI IMPOSTIRANIH PRIZORA (Ilhami Emin – Jordan Plevneš Sijah Kalem. Tako je i ove godine putanja moje „makedonske“ teatarske osjećajnosti bila široka. LVIII BROJ 5-6.

. i ovoga puta. tijekom rada. u jednoj verziji ambijentalne scenske impostacije. Nije mi to smetalo. precizan. Nesrin Tair.. Zubejde Selimovska. polažući više na logiku „kako“. tradicijski obrubljene. vremenu prispodobljen teatar! Podcrtavam: 98 � ŽIVOT . Tačan. Ova predstava ide u red onih ostvarenja koja. maštovit je kostim Blagoja Micevskog. muke. a manje na logiku „što“ priča. Eljesa Kaso. režija Martin Kočovski. Osman Ali. Bez prevelikoga ilustracijskoga iluzionizma. jednostavno: fascinira! Kočovski je napravio. na radost publike! U pedeset godina svoga postojanja Ohridsko leto što se ove predstave. zasigurno. Teatar Vojdan Černodrinski. Buranetin Ibrahim. Bedia Begovska. ali i suvremeno asocijativna. tradicionalna... iz petnaestog stoljeća. Filiz Ahmed. apsolutno autentičan.. hedonistički specifičnog levandskog smjera. malo više pogledati i na sat?!? Bilo bi estetski uzbudljivije i ubjedljivije ovo zbitije. stradanja. Preciznost prizora. pri čemu i ljepota ženskinja i privid moći muškinja (?) nalaze svoje odlično vajane scenske adekvate.. Biljana Jovanovska. povjesne činjenice. koja u svakom trenu. temeljem Brehtovog teksta. a. uzbuđujuća je! Rijetko provokativna niska životne odiseje ovoga likovnoga magičara „porodila“ je iz redateljske mašte Cvetanovskog magnetične. moćan. larpurlaltistički „uživati u ljepoti“. Bereda Rešid. ali sa naglašenom potrebom ritamske mizanscenske preciznosti. Dijat Rešid i Taner Sulejman. kredom Martina Kočovskog (Bertold Breht Kavkaski krud kredom. koju čine skaske.. ambicioznog Turskog teatra iz Skoplja tiče dostojanstveno je obilježilo svoju obljetnicu i ovom lijepom predstavom.. Suzan Akbelige. Aksel Mehmed. na tren pokušavaju. kao i muzika Đengriza Ibrahima. Kavkaski krug. rituali svakodnevlja i svakonoćja.. dinamičnoj scenskoj maštariji. dramoleti. Režiser Cvetanovski razvija radnju. Misterij o Sijah Kalemu donose svojom habitnom ekspresivnošću Mustafa Jašar. opervažene jarke prizore.. ali i gozbe. sužanjstva. Sijaha Kalema. Čini se: ni drugima u gledalištu! Jedino što je Cvetanovski mogao. Prilep) Kada god se Martin Kočovski lati redateljskog štapića zagarantirano je da ćemo nazočito moćnoj..ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Dženap Samet.dvojac Ilhami Emin i Jordan Plevneš napravili su i literarno poticajnu „leguru“. koji zbore o misteriji čudesnog turskog slikara. pri čemu mu najviše pomažu maštovit scenski i horizontalitet i vertikalitet. neka vrsta „scenografske totalnosti“ Nurulaha Tunđera. Redatelj Cvetanovski ritual kao scensku temeljnicu „isprobava“. na ovoj složenoj predstavi..

. Vladimira Đorđijovskog. suvremeno. koji Valentin Svetozarev „okolčuje“ i „izkolčuje“ pobodenim drvenim kopljima. koji ne poznaju granice scenskog pisma. u predstavi Sud. pozorničke. Saško Kocev. režija Ljupčo Georgievski. Gorast Cvetkovski. Daniele Stojkovske. dramskim osobama. inovativna. osviješten.poticajan prijevod Blagoja Ivčevskog. u svim fazama. u drugom dijelu predstave činiti krovnost i druge likovne forme. Milana Sekulovskog.. Nikole Nastoskog. kako nauma. poglavito. Jer. Od organizacije prostora. ovoga. ali i psihologijskih ambijentalnosti ovoga scenskog akta. Suvremeno. maksimalno angažiran teatar! Pošten u svakom pogledu! Požrtvovanje i neka vrsta vlastitog. bili su zalog suvremenog shvatanja teatra danas i ovdje. Oliver Mitkovski. Ljupčo Georgievski depatetizira povjesnost ove drame. suvereno čitanje makedonskog povjesnog patosa! Ovaj snažni. osobnog „poništavanja“. Slaviša Kalevski i Borče Načev.Ohridskom ljetu) Ime redatelja Ljupča Georgievskog. LVIII BROJ 5-6. poigrava se. radi moćnog udara cjeline. Dimitra Crnoroskog. ovovremeno pozicionirani pečat doba našega omogućuju redatelju. Igora Trpčevskog. Makedonski nacionalni teatar. poglavito redateljskog rukopisa fascinantnih rezova. rađenoj prema tekstu Koleta Čaršula. Violete Čakareve i Violete Čakmakoske. forsirajući u suvremenim ikonama ovovremenost. pa u naznaci i burlesknosti. 2010. a scenografskim rješenjima Julijane VojkoveNajman i Filipa Jovanovskog valja napisati zaseban esej. zavrijeđuje da prvo uđe u recenzentsku bilješku. moga. ohridskoga jutra. kao i scenografa Valentina Svetozareva. ali.. koji će. u svakoj fazi dramske osobnosti. predstava na 50. Aleksandra Todeskog. Aleksandra Stepanuelskog. GOD. Andona Jovanoskog. do jednog preciznog odnosa prema svjetlu kao poziciji ritma – tempa. Marije Sprirkoske-Ilijevske. Jasmine Micovske-Stankoske. svakim svojim suptilnim „rezom“.. glumci suvremene postacije. varirajući suvremenu stranu povjesti balkanskih prostora. niti u kojem aspektu! Fascinantno! SUPERIORNI PEČAT REŽIJE (Kole Čašule Sud. Nataše Naumovske. Zorana Ivanoskog. Ova predstava nosi energiju autentične glumačke moći. od tragičnog do farse. tako i provedbe. u klasični Čašulov dramat dometala je doze scenske suvremenosti. a posebice u sadjejstvu sa glumcima Teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa autentičan. režija Ljupča Georgievskog. glumaca: Dimitra Đorđievskog. � 99 . To je vrsta „scenografske mašine“ koja producira sama sobom.

tekstom. Gorasta Cvetkovskog. dajući prigodu mladim snagama te financijski potpomažući kazališnu produkciju „u gluhom dobu“ ljetnih. Naroden teatar Bitola) Dugo me neko scensko. ali bez i trunke historičnosti i politike. To. ozbiljnije.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .. tropskih. egzistiraju pozornička djela (?) Vaska Mavrovskog. u buduće. nemali. nepatetičnoga splina duala i triala.. neozbiljnosti i neodgovornosti Ristovskog. slavnih bitolskih kazališnih dana. podupire funkcionalna i asocijativna muzika Marijana Nećaka. fjaka građanima učini lakšim ovaj ljetni period. a kojima je. u nedogled. Aranžirao je i aranžirao. da. ipak.. Izgleda da je Ristovski računao da će dobrom scenskom odjećom i glazbom zadovoljiti. Dapače! Ovakvu logiku. Ristovski nije ni pokušao baviti se. Predstava Gradinata ima više izgled kakove modne revije. obol davao i sam glumac Taleski. suvereno i nada sve suvremeno tka pozorničku „čitanku“ bliske i davne makedonske povjesti. 100 � ŽIVOT .. Julijane Mirčevske. Pokušaj gradonačelnika grada Bitole Vladimira Taleskog. koja bi trebala pripaziti da.. iznimno ozbiljne namjere pisca svjetske reputacie – Olbija.. ipak se.. kazališno ostvarenje nije ovoliko učinilo nesretnim i izuzetno zabrinutim. režija Jovan Ristovski.. bio je. valja to nakon ove predstava (?) golemi pucanj u prazno! Predstava koju sam gledao pokazala je snobistički. u suvremenost teatarske umjetnosti.. usred ovog promašaja izdvaja glumački personalitet Gabrijere Petruševske. maksimalno. dramskim prizorima. ne ulazi u ovakove neozbiljne i nevjerojatno neodgovorne teatarske projekte! Uz Petruševsku.. Predstava makedonskog Narodnog teatra pokazuje svijest o vremenu svojih tvoraca i aktivno uključivanje makedonskih teatarskih imaginatora u svjetski poredak kazališnih stvari. govori o jasnoj posjedovanosti „ključa“ za efektnu dubinsku ukopanost po ranama makedonske povjesti. što nisu niti malo daleko od europske tradicije scenske ovovremenosti i aktualiteta. iz predstave u predstavu.koji su emanirali osjećanje iskrenog. situacijama. kako Ljupčo Georgievski. nego li ozbiljno. subverzivne namjere redatelja Jovana Ristovskog da uruši ono malo ozbiljnog kazališta što je ostalo od negdanjih. PROMAŠAJ (Eduard Olbi Gradinata. dana u kojima je ovim kazalištem uspješno krmanio direktor Blagoj Stefanovski. manje ili više uspješno. Do besvjesti??? U ansamblu predstave. režiranog kazališnog komada. inače odličnog glumca.

Elene Moše. čije bavljenje i permanentna tragalačka zanešenost prostorima makedonske ritualike i paganistike. Sve to ne bi mogao. centra. profesorom makedonskog jezika. Igorom Trepčevskim. najmlađe generacije.. okreće povjesne listine. imaju vlastite putovnice!?!). fascinira. običajnu citatnost. Dimitrom Đorđievskim.Filipa Mirčevskog. koji je bio studentom teologije. ali i stila i šarma.. Predstava koju valja brzo zaboraviti. gata. LVIII BROJ 5-6. Julijane Stefanove i Katerine Anevske. proznog pisca. naprosto. namaštanim predjelištima scenske atrakcije. na simboličkoj ravni. sa jasnom namjenom da se formira scenaristička struktura za zbivanje pozorničke potentnosti. KRPEN ŽIVOT U VEVČANSKOJ REPUBLICI (Stale Popov Krpen život. dramatizacija Blaže Minevski. Prilep) Odlazak u.. koliko i u okućnicama. Sa glumcima. Jasminom Micovskom-Stankoskom. podsjeća. iako kostimografija Blagoja Micevskog nije bez smisla. Katerijom Čamkokoskom. GOD. bar ne u ovom tvoračkom intenzitetu.. scenske – poetske krokije. Marijom Spirkostom-Ilijevskom. Aleksandrom Stepanuleskim i Nikolom Nastoskim. krcatom cvijećem na kućama. aforistiku. da ovaj scenski personaž ne predvodi moćni glumac... toliko još i više.. koliko atraktivnošću samoga prijesnoga života.. pitomi vevčanci ugostili su na jednom školskom. Mariovski kraj je inspirativno vrelo. šumarom. koje nadahnjuje pisca i za romanesknu storiju. u okviru ljetnih teatarskih svetkovina. Danijelom Stojkovskom. 2010. rukometnom igralištu. ali i redatelja i dramatizatora koji će lučiti skaske. sjajno urbaniziranom naseobinom. Zoranom Ivanoskim. neodoljivi urbanitet Vevčana. uistinu. Divni. � 101 . budi snove. (i danas. čelni čovjek makedonske scenske univerze Kiril Ristoski. pokreće. natopljeni temeljnom poetičnošću makedonskog jezika. Aleksandre Kočovske. Aleksandrom Todeskim. mahom.. Petra Spirkovskog. uzrokovane. bukvalno uspijeva da začara teatarsko gledalište. Dimitrom Crnoroskim. čiji mudri i mudronosni scenski zbor čine govorni biseri. Natašom Naumovskom. trgovcem. Vladimir Cvetanovski priča. koju domeće sam redatelj Cvetanovski. baja. Saše Ošapkova. drvarom. ansambl prilepskog teatra. prvak makedonskog teatra. režija Vlado Cvetanovski. značio je susret sa gradićem – baštom. narodnu običajnost. Teatar Vojdan Čerdroniski. priče. zemljodjelcem. općinskim činovnikom. topli. svojim dojučerašnjim studentima. Prilepćanci su igrali Krpan život – predstavu nastalu prema istoimenom romanu Staleta Popova (1902-1965).. Nikolaja Proševskog. svojedobno proglašene Vevčanske republike.

kao elementom scenskog zbivanja „samog po sebi“. teatra narodnosti. našem vremenu. Sam Milčin će ustvrditi da ga je. prije svega. prvoklasni hedonizam. Ukleti pjevač i Balade za velikog kostura. glazbeno produbljenih (Oliver Josifovski) prizora! Ovaj tvorački tim Vladimira Cvetanovskog znao je prozboriti i to iz uma i duha makedonskoga naciona. jedne i jedine u svijetu!! ODUŠEVLJENOST GELDERODOM (Mišel De Gelderod Crvena magija. te Narodnog teatra u Prilepu.. autentični. u programskoj knjižici. Sunce zalazi. pretvara u predstavu i na sceni pitoreskne gradskosti Strumice. u prigodnom eseju. ova predstava ima i obimnih pasaža „jeftinoće“ koji joj umanjuju umjetničku vrijednost. izgovorene riječi i rečenice. Inače. scenografski organiziranih (Vlado Đorevski). naziva: „opsjednutost Gelderodom“.Glumačka i ljudska habitnost i karizmatika Ristoskog obujmljuje i natkriva ovu nisku uspješno režiranih. Nacionalna ustanova Centar za kulturu Anton Panov. nadsvođuje inscenacijom zahtjevnog. na način Vevčanske republike. nekada. korespondentnoga teksta Crvena magija. koji je ispisao redatelj Cvetanovski. „odbjegli“ život stare Makedonije progovara iz svake pjesme (fantastična muzikalnost svih članova ansambla!). režija Vladimir Milčin. skopskog. HNK u Splitu i Splitskog ljeta. na pozornici strumičkog teatra. ovom belgijskom avangardnom književniku privlačila groteskalnost i apokaliptičnost. Apsolutno nepotrebno!?! Izlet u Vevčane značio mi je teatarski. Naroden teatar Strumica) Ugledni makedonski redatelj i pedagog profesor Vladimir Milčin. koju sam redatelj. Tako. dugogodišnju oduševljenost i predanost belgijskom piscu Mišelu de Gelderodu. poslije postavki Pantagleza. ali i upoznavanje sa uzancama temeljne ljudskosti. jedinstvene. odnosno „erotike radi erotike“ i bukvalnoga povlađivanja najnižim ljudskim porivima i jeftinog „podvlačenja“ publici. scene „prenapučene“ erotikom. Ipak. autentičnosti ovoga teatarskoga zbitija doprinijelo je uvježbavanje pojedinih prizora i kompletne ove teatarske cjeline u napuštenim i zapuštenim predjelištima „zaboravljenog“ mariovskog kraja. To su. Albanske drame. vrijedne draguljno mjereno predstave teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa. potvrđujući ovom 102 � ŽIVOT . ove godine sve nadgrađuje.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Kao da neki.. nakon scena Dramskog teatra u Skoplju. U prigodnoj programskoj knjižici je tiskan i Mariovski manifest. svoju oduševljenost Gelderodom.

nosi intelektualna poifono orkestrirana sadržajnost.. sa ovim dramskim osobama. Vančo Melev i Tome Mentinov. dokazao lucidnu i preciznu režijsku postvarenost. protagonističkim. precizno su ostvarili Milčinov redateljski plan. Nesumnjivo zanimljiv akter. što naseljavaju prizorišta Gelderodovog teatra. ti likovi i strasti. ali suviše „u raljama“ estradiziranog teatarskog. naivnim. 2010. ipak. a polazeći iz klasičnog (i likovnoga!) okvira („nekada u zemljama Boša i Brojgela!“). LVIII BROJ 5-6. Vančo Krstevski. Kao Sibila Anđelka Arsove plijenila je nenametljivim. Scenografija Krste Džidrova radnju omogućuje svojom minimalističkom funkcionalnošću. � 103 .. varirana unutar redateljskih koordinata uspjeliji je dio ovog projekta. imaju stanište u današnjem realitetu naše surove i infernalne stvarnosti. i u formi i u (banalnom!) likovnom tonusu.. koju baš i ne trpi ovakav redateljski rukopis?!? Muzika Marijana Nećaka.. i te kako. a ubjedljivim ženskim šarmom. više pokazujući da je protagonist nego „učitavajući“ se u listine Gelderodovih literarnih polifonija. gotovo do nedozvoljive uprošćenosti i slobode. koje. GOD. Vladimir je Milčin. ali ovaj puta je mogao biti rigorozniji u „istjerivanju“ osobnih redateljskih lucidija. u kome inače živimo. Kostimi Marije Pupučevske realistički svedeni. koje idu u najklasičniju tragediju. krajnje naivnog „prvavštva“.redateljskom radnjom da brojgelovske i bošovske kreature. ali ne ostaje „dužna“ niti nekom razbokorenom likovnom metafizisu. U ulozi Jeronima Toni Mihajlovski igrao je. glumačkim sredstvima. Crvenu magiju Milčin fundira u svom scenskom rukopisu kao suvremeni reagens na naše današnje izopačenosti i tragičke snizilice doba. i ovom postavkom. Stojan Velkov.

čuvenog Lava Mirskog. Subjektivni razlozi zbog kojih se pristupilo ovom radu je dugogodišnje prijateljstvo s baletnim prvakom Antunom Marinićem. Ovim radom se želi ublažiti velika praznina koja postoji u tom segmentu izučavanja. malo je i izvora koji mogu poslužiti kao relevantni. obitelj Marinić se morala pobrinuti o tome da svog sina Antuna zaposli kako bi počeo da privrjeđuje i pomogne u izdržavanju obitelji. planovi su bili da se neko vrijeme usavršava sa muzičkim pedagogom. koji je povjeren Stjepanu Suhom (koji se upravo vratio iz Pariza sa školovanja i koji je Antunov prvi pedagog) predloženo je nešto drugo. Radom će se pokušati saznati nešto više o njemu. ali pošto je uveliko tekao proces formiranja baletnog ansambla. Rođen je u Loparu na otoku Rabu. Baletnu školu i karijeru počeo je u Osijeku 1951. nikada nije bio dovoljno zastupljen u teatrološkim istraživanjima. Prvih poslijeratnih godina. Otac ga je odveo kod direktora opere.Miroljub Mijatović ANTUN MARINIĆ – BALETSKI IGRAČ O teatru se u Bosni i Hercegovini malo piše. njegovim promišljanjima o umjetnosti. Rad objedinjava intervju kao formu i izvore koji se nalaze u monografijama i drugim teatarskim publikacijama. njegovom privatnom i profesionalnom životu. O izvedbenim umjetnostima također. kao jedna od scenskih umjetnosti. Naime. rekao je da njegovo zapošljavanja.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Balet. Razlog je i objektivan. te kada potpuno sazri pređe u Operu. U kazalište je ušao sa četrnaest godina i to s ambicijom da se tamo pridruži opernom ansamblu. ne bi li se na taj način uspjelo rasvijetliti koji su to putevi za nastanak i opstanak jednog profesionalnog igrača – baletana. Samim tim što se o baletu malo pisalo. 104 � ŽIVOT . a da u isto vrijeme uči balet. u vremenu opće neimaštine. Njegov životni san nije bio da postane baletni igrač. godine i to na vrlo specifičan način. jer je osam godina učio pjevanje. nije moguće zbog njegove mladosti i pubertetskih promjena. Vidjevši i čuvši mladog Marinića. kao člana Opere.

pomažu jedni drugima. Predstave su u dva dana bile zakazane u dva grada. Dolaskom u Sarajevo preuzima kompletan repertoar u tadašnjem velikom. te se Tonči i danas sjeća riječi izvjesnog kritičara koji je govorio o „izgubljenom vremenu mladog plesača. što on prihvata i kreće na put.) iz sarajevskog Narodnog pozorišta u Osijek dolazi ekipa koja traži da Marinić dođe kod njih na audiciju i pridruži se njihovom ansamblu. Pepeljuzi i Romea u Romeu i Juliji. ali budući da je trebao preuzeti neki posao koji donosi novac. počeo je da vježba i radi. opet dobiva glavnu ulogu u Lotkinom etno baletu Đavo u selu. Tada. neimanju talenta. ovaj koreograf Marinića odvodi u Zagreb. Vrijeme je to obnove zemlje.Naravno. LVIII BROJ 5-6. sve do trenutka dok mu Stjepan Suhi nije povjerio ulogu Smrti u kratkom baletu za dvoje Dans makabr. a koreograf mu je opet bio Stjepan Suhi. ali u baletu se drugačije i ne može ništa postići. Dvije godine nakon toga (1956. GOD. Nakon toga. i u Sarajevu je igrao Princa u Pepeljuzi u kojoj je koreograf bio Franjo Horvat. vrlo moćnom ansamblu. jer je sarajevski balet bio pozvan na gostovanje u Beč s predstavom Ohridska legenda u kojoj je Antun igrao ulogu Marka. nego samo velikim radom. dovoljno govori podatak da je za dvije godine završio nižu baletnu školu. Tonči. Nakon te dvije godine. Nakon premijere kritičari su bili vrlo oštri. a tokom te prve sezone. Dolaskom u Sarajevo počinje i njegovo bavljenje teatrom u svoj njegovoj ukupnosti. rade. Rezultat je to njegove nesavladive želje da što više sazna o umjetnosti.“ Koliko je jak bio njegov ponos i želja da dokaže i sebi i drugima da vrijedi i na tom polju. praveći jednu novu varijaciju. � 105 . Isti onaj kritičar ovaj put je rekao da se raduje što je njegova kritika od prije dvije godine učestvovala u formiranju jednog jugoslavenskog talenta i da mu je drago što je svjedokom našeg čuvenog inata. u isto vrijeme. Njihova saradnja je bila jako uspješna i već naredne godine. a za partnerku odmah dobiva Katarinu Kocku sa kojom je bio partner osamnaest godina i s kojom je napravio i igrao veliki dio repertoara sarajevskog baleta. Dvije godine kasnije u Sarajevo dolazi Pino Mlakar sa kojim radi predstavu Danina. druže se. te zašto ga pedagog drugačije ne usmjeri itd. Period je to u kojem je naporno radio. vrijeme kada je bilo mnogo ljudi koji su bili spremni da uče. gdje gostuje kao Princ u Pepeljuzi. jer sebe nikada nije mogao ni zamisliti kao baletnog igrača. vole. predanošću i požrtvovanošću. I sam tvrdi da njegov tadašnji ples nije bio pokriven nekim osjećanjima. usudio se da na sarajevskoj predstavi pomiješa dvije koreografije. odigrao je uloge Princa u Uspavanoj ljepotici. emocijama i dobrom voljom. već prema svojoj sklonosti da ispituje i provjerava razne mogućnosti. mladi Antun nije bio oduševljen tom idejom. Odmah po dolasku u Sarajevo morao je uskočiti u neke predstave. provodeći u plesnoj dvorani po cijeli dan. 2010. kako balet nije za njega.

Luka je zabilježio: „Preko 53. O jednoj od spomenutih predstava Kursar – Pupavac.. IV 2009.) uradio je i treću režiju u ovom teatru. To su dva mjuzikla: Perun. Međutim. Maroku. Balet je za njega velika umjetnost koja traži cijelog čovjeka. malih glavica zaposelo je veliku scenu pozorišta i za tren oka učinilo je malom. karikaturom. Italiji. koja je za ovakav poduhvat najvažnija. 20. baleta. Indiji. Belgiji. godine (04.) i Simić. Čini se.). Režirao je dvije predstave koje se spominju kao kultne i koje predstavljaju svojevrsnu prekratnicu u radu Dječije scene.opera.“. jednostavnim riječima. Ladislav – Jekauc. koja je zračila sa scene i dodatno nas grejala u publici.Nikada ga nije zadovoljavalo bavljenje samo baletom.“ Početkom 2009. iako je govorila vrlo simbolično. dramskih predstava i to uglavnom komedija. o specifičnostima odnosa dječijeg svijeta. Nušić. 26. Jovan – 106 � ŽIVOT . Alija: Generalijum (red. Igora. prema Simićevoj drami Djevojčica sa žigicama i u izvođenju Dječije scene Narodnog pozorišta iz Zenice. nego ostala stilski i simbolički čista. Sulejman Kupusović. V 1980. Postavio je predstavu Snježna kraljica. po dramskom predlošku Švarc. Ćirilov. Radio je širom tadašnje Jugoslavije. 9 – 14 godina. Egiptu. A gospodin Marinić je. da je poštenije prema djeci. i sve što sazna utiče na stalno usavršavanje likova koje radi. commedia dell’ arte. Evgenija i Kasapović.. Vesna – Tulač. nego u izvedbi nekog profesionalnog baletnog ansambla koji će tom istom problemu pristupiti infantiziranom gestom. čistije i prijateljskije. bez ostatka. sugestivnom i znakovitom koreografijom. Branislav: Sumnjivo lice (red. Goran – Jekauc. svjetlom. Alžiru. ona su predstavu razumjela. suradnik za scenski pokret i koreograf u predstavama različitih žanrova. mjuzikala. Pakistanu. (Prem. Tunisu. predstava za djecu. Ona nije prerasla u melodramu. Predstava je progovorila jezikom dostupnim djeci i omladini. Luksemburgu. U zeničkom teatru radio je kao redatelj. 3. Rumuniji.. također u formi mjuzikla. II 1979). Emil: Crveni krovovi. a posebno se ističe njegov rad u inozemstvu i to Minhenu. 30. koji je pre svega baletni pedagog.. Kao suradnik za scenski pokret radio je na predstavama ovog teatra: Isaković. Smilja je pisala: „Jugoslovenski festival djeteta pružio je pak vrlo zanimljiv primjer tragične drame u formi mjuzikla. gegom. Francuskoj. Japanu. Malom za njihovu ogromnu i nesputanu energiju. šablone i tipiziranih likova. Dragan Jović. Ono čega se plaši je duhovno siromaštvo i ograničenost. Kritičar Kecman. kostimom i gestom. (Prem.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Emil: Djevojčica sa šibicama. svjestan da samo neprestanim učenjem njegov duh postaje širi. Bugarskoj. predstava govori o dječjem svijetu u izvođenju dječjeg ansambla. uspeo da skladnom igrom i pokretom sprovede sve likove kroz tajne glumačkih zadataka i stvori radost igre. uprizoriti predstavu s takvom tematikom u izvođenju djece i omladinaca. IV 1985. prem.). koji govore normalnim tonom. Okušao se u svim žanrovima i ima iza sebe preko četiristotine predstava na kojima je radio . prem. Prema izjavama intervjuirane djece. XI 1983. koja funkcionira na razini arhetipa.

M. Đukić. Suosnivač je Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu i Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli. III 1980. 4. Ristović. relativno rano je otišao u penziju. Yula. ali želio je da se okuša i u karakternim ulogama. ljubav.). Darko: Ubi ili poljubi (red. Zoran Ristović. 11. 12. Zoran Ristović. Dramska predstava ga je interesirala zbog svog dramskog naboja. Kao primjer može se navesti njegov Kvazimodo.). prem. Fjodor Mihajlovič – Shorm.). prem.). 28. 23. prem. X 1990. Zoran Ristović. radeći predstavu u Zagrebu.Pavićević. Fetahagić.). XI 2008.). Borka: Neko vrijeme u Salcburgu (red. Hristić. Gradimir Gojer. Dobričanin. prem. Zoran: Omerpaša Latas (red.). 1. prem. prem. Radovan: Vjetar raznosi. III 1982. XI 1982. XI 1984. prem. Nurullah Tuncer. prem. I 1992. XII 1998. Zlatko & Marušić. 20. Ivo – Ristović. Violeta Džoleva-Zubčević. kao direktor. 4. Pod njegovom upravom. XII 1982. Zlatko Sviben.). Nikoletić. u četiri godine. Gradimir Gojer. Tolika opsjednutost radom i umjetničkim stvaralaštvom proizašla je iz njegove nemoći da učini nešto za grad u kome je napravio najviše u svojoj baletnoj karijeri. prem. IV 1985. Simo – Ristović.). Marušić. Zoran: Bakonja Fra Brne (red.). Garcia. III 1990. Radivoje Lola Đukić. valjda zbog motiva tragične ljubavi. 24.). prem. prem. 4. Aralica. 18. Petar Ujević.). Marušić.). prem. 28. 5. IV 1989. Sead: Velika rasprodaja (red. Radovan: Asmodejev šal (red. Slobodan Stojanović. Šoljan. I 1984. Lorca Federico: Čudesna obućarka (red. Dragan Jović.). potpisao dokumente i vratio se natrag na probu u Zagreb. Budući da baletni igrači imaju benificirani radni staž. Antun: Bard (red. Sokolović. Tode: Kraljevski festival (red.). Kao koreograf u zeničkom kazalištu sarađivao je na projektima: Andrić.). Odlaskom u penziju ima više vremena i počinje da se bavi predavačkim radom na dramskim akademijama. U tim obavezama zatiče ga i početak rata u Bosni i Hercegovini. 27.). 28. I 1986. 2010. Odlazi u Split gdje. prem. Faruk: Dječak iz balona (red. � 107 . Ozen: Mjesto u središtu zemlje (red. Radovan: Vila „Rajski mir“ (red. GOD. Miro: Ljubavi Georgea Washingtona (red.). Faruk: Dječak iz balona (red. Faruk Sokolović. XI 1984. Menandar: Namćor (red. Gradimir Gojer. 22. 12. prem. Radivoje Lola – Kraljić. 20. Rahim Burhan. XII 1991. Radio je i na Akademijama u Zagrebu i Beogradu. prem. Zlatko Sviben. prem.). Faruk Sokolović. prem. Sokolović. Zoran: Žena.). doletio je u Sarajevo. prem.). Žarko Mijatović. prem. Igrao je veliki broj romantičarskih likova. Gradimir Gojer. Turrini. Gradimir Gojer. 10. Ivan – Sviben. III 1997. Stevens. Zoran Ristović. Dragutin: Zlatna jabuka i devet paunica (red. X 1990. prem. Matavulj. LVIII BROJ 5-6. ansambl splitskog baleta napravio je dvanaest premijera. V 1979. 21. preuzima baletni ansambl. Dostojevski. 4. XII 1998. Gradimir Gojer. Jovan: Čiste ruke (red. Za tu priliku. brak (red. Gavran. III 1990. za Sarajevo. X 1991. prem. Leslie: Bračna iskušenja (red. Peter: Krčmarica (red. 12.). prem. Evald: Braća Karamazovi (red. vjetar i donosi (red.

London. Zlatne plakete grada Sarajeva. Pepeljuzi. Ordena rada sa srebrnom zvijezdom. snaga. Nositelj je niza stručnih nagrada i društvenih priznanja na osnovu kojih je ušao u Britansku enciklopediju kazališne umjetnosti. jer je bio rado viđen gost na svim scenama tadašnje Jugoslavije zbog svojih plesačkih mogućnosti i zbog svojih fizičkih predispozicija (visina.. A od koreografa je spominjao Ninu Anisimovu sa kojom je imao izuzetnu suradnju radeći predstavu Don Kihot. Maju Bezjak. inače. Pominje se i u Laroussovom Rečniku baleta iz 1967. jer su za gostujuće plesače. Ordena rada sa crvenom zastavom. na nagovor Gradimira Gojera. Veoma elegantne i lijepe scenske pojave. markantno se izdvajajući od ostalih. Ordena zasluga za narod. Nakon istraživanja došlo se do sljedećih podatka. Njegova veoma bogata karijera nije samo karijera kazališta. Uspavanoj ljepotici. neoklasičnog i modernog repertoara (Princ u Labudovom jezeru. Često je u intervjuima navodio Katarinu Kocku sa kojom je plesao osamnaest godina. i prvak do kraja karijere.godine... sa preko trideset uloga. vraća se u Sarajevo i to na poziciju umjetničkog savjetnika u Kamernom teatru. nego i ljudi. Žizeli.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Tu ostaje do 2002. U knjizi Sarajevska baletna scena 1950 – 2000. potom Suadu Kavazović. bitno za balete inspirisane poznatom literaturom. što je. Antun Marinić. solista od 1956. Dušicu Tomić. događaja.. Sonju Kastl. U riznici njegovih vrhunskih kreacija. snažni Mandarin. Belgija. Pinu Mlakara. elegantni Bazil). bio je jedan od najboljih interpretatora romantičnog repertoara na jugoslovenskim prostorima.Jedva dočekavši dolazak Kamernog teatra 55 iz Sarajeva u Split na gostovanje. Antun Marinić je dobitnik: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. jer je sve ostavio u stanu iz koga je početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu otišao. godine kada dobiva poziv iz Osijeka da tamo oformi baletnu trupu. 108 � ŽIVOT . koji su tada igrali u tom kazalištu. Dobitnik je međunarodne stipendije za stručno usavršavanje kod čuvenog koreografa i plesača Mauricea Bejara u Briselu. čudni Kopelijus. Tonči ponovo uspostavlja pokidane veze i 1996. širokom plesnom leksikom i savršenom scenskom izvedbom. Teško da je ovako plodna umjetnička karijera bila bez društvenih priznanja i nagrada. autora Halida Kuburovića o Tončiju piše: „Vodeći među igračima. okretnost). Marinić je baletnu naraciju dizao do dramske visine... Franju Horvata. godine. Eminu Minku Kamberović. Eru Kostić. a jedno vrijeme su bili i životni saputnici. dobro je poznat po izražajnim i sigurnim kreacijama vodećih rola klasičnog. impresivni Romeo.. Kod sebe danas nema nijedno priznanje. Jovanku Bjegojević. U svom profesionalnom životu imao je mnogo partnerica. potrošena ogromna sredstva i moralo se iznaći rješenje za formiranje njihovog stalnog ansambla. Od tada živi i radi u Osijeku. U godinama pune umjetničke zrelosti.

skicu njegova portreta gradi i jezikom baletne karikature majstorski čudesno interpretirana majka Simona (Uzaludna predostrožnost). do 1975. Rusi. bio je šef Baleta. Faust (Abraksas). i dan danas jako cijene Maju Pliseckaju. Imalo je ljude koji se brinu o njemu. Zrela i cjelovita ostvarenja dao je kao Hasanaga. O mladim umjetnicima koji tek dolaze u teatar misli da žive u vremenu frustrirane zlobe i poremećenih vrijednosti gdje ne postoji vrijednosna piramida. Točno se znalo ko je upravnik. Dvije su teme koje su Antuna proganjale cijeloga života: Crveni krovovi i Aska i vuk. a ko portir. Crvene krovove. � 109 . zatim i u Zadru. snažnim nadahnućem i osjećanjem koje dostiže kulminaciju u tragičnom izrazu. prvi put je radio u Sarajevu s Draganom Jovićem i s tom je predstavom obišao pola Azije i pola Afrike.“ Pozorište je do rata imalo svoju fizionomiju. 2010. a za uzvrat dobiva isto od njih. nećemo moći doživjeti puno toga što su on i njegove kolege tada doživjele. dijete ne zna šta je psihologizacija. a ni jednu ulogu ispod zavidne profesionalne razine i dobre interpretacije. Čak je i svome sinu dao ime Vuk. koji je cijelu predstavu pretočio u scenski pokret. Djeca su neiskvarena bića koja ne govore jedni drugima iza leđa i njihovo lice se može jasno pročitati. i GOD. Potom je nastavio djelovati kao pedagog i koreograf specifičnog usmjerenja na scenski pokret i plesne interpretacije u dramskim predstavama mnogih naših teatara. i oni slabiji ne bore da postanu bolji. Postojale su jasne piramide. Ozren (Grozdanin kikot). Naravno da to više nije ono što je prije bilo. ukleti i tragični kralj Edip. koji jako voli zbog njegove sveukupnosti. Ne govori se ovdje o ljudskom statusu. iako svaki ansambl unutar sebe zna koji je umjetnik na kojem mjestu unutar te piramide. Svjestan je da u današnjem vremenu s našim kulturnim potrebama i političkom situacijom. LVIII BROJ 5-6. Onda je poželio da istu priču ispriča ali ovaj put u formi mjuzikla. Asku i vuka je na Tašmajdanu radio sa Draganom Jovićem. Kada je došao u Sarajevo trebalo mu je pet godina igranja po dvije prve uloge u baletnim predstavama da bude postavljen za prvaka tadašnjeg baleta. Za njegov rad djeca su pogodno tlo jer ne znaju šta je filozofija. nego o profesionalnim zaduženjima. Danas više voli raditi i praviti predstave za djecu u kojima su glavni protagonisti upravo djeca. Potom je Asku i vuka Tonči radio kao balet u Osijeku. koja ima 84 godine i dopuštaju joj da još uvijek igra svoju čuvenu predstavu Smrt labuda Sen Sansa. nalaze se neponovljivi Kvazimodo. nego da neki njihov kolega ne bude na vrhu. dijete napravi upravo ono što mu redatelj kaže i to na svoj način i onda ti pruža mogućnost da ga popraviš ili potapšeš i kažeš mu: bravo. Sa smislom za baletni humor i komiku u igri. a zadržao tek četiri glumački izgovorene replike. ali je s velikim oduševljenjem i dalje primaju i gledaju. Danilo (Kameni cvijet). jer je u svojoj umjetnosti ostavila neizbrisiv trag. Za njega je ljubav temeljna pokretačka snaga. Od 1972.ostvarenih igrom koja impresionira. perfektno doneseni Sirano de Beržerak. na primjer. Uvijek im prilazi s puno ljubavi i uvažavanja. I toga su se svi držali.

Uradili su veliki broj predstava zajedno.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . izađu pred publiku i pokažu ono na čemu su radili. Radeći predstave u zeničkom teatru često mu je suradnik bio Emil Jekauc. kao malo ko iz njihove generacije. Samo još puno bolje. prijateljstvo i žrtvovanje su teme kojima se Tonči i danas rado bavi. ali sa zaključkom da je Marinić postavio temelje estetici mjuzikla i muzičkih predstava za djecu uz poznato uputstvo velikog K. te da. iako su po karakteru bili potpuno suprotni ljudi. Ljubav. nakon razgovora sa Slobodanom Stojanovićem. Ovaj bih rad završio onim što proizilazi iz jedne ovakve karijere. kao i danas. potvrdio je svoju nakanu. I tada. 110 � ŽIVOT . gomila djece (njih pedesetak) sklonjeno je s ulice i pružena im je mogućnost da kreativno provedu svoje vrijeme. Stanislavskog: Pozorište za djecu treba da bude kao i ono za odrasle. S.došavši u tadašnju Zenicu.

2010.PRIKAZI I KRITIKE Pišu: Zorica Turjačanin Zilhad Ključanin Sead Mahmutefendić GOD. LVIII BROJ 5-6. � 111 .

112 � ŽIVOT .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .

2010. esejista. prevodilac svoju kreativnu sposobnost ne iskazuje samo u području literature. pjesnik za odrasle i djecu. Banjaluka 2010. pripovjedač.. Art scena. slikarskom četkicom. kao čarobnim štapićem. � 113 .) Iako više od tri decenije prisutan u umjetnosti. umjetnosti riječi već i u scenskoj oblasti. Jer.PRIČE SA „UNUTARNJIM SAGORIJEVANJEM“ (Predrag Bjelošević: U šetnji bez glave. Kuća od snova. njegovim dvodimenzionalnim likovima. Već u prvoj zbirci Rz Brzotrz i Čačkalica Sofija pokazalo se da ovom autoru nisu dovoljni samo izražajni kapaciteti riječi. govoru koji je u značajnoj GOD. Poezija je potražila srodnu dušu u TV animaciji. pred začuđenim očima mališana sivilo pretvorio u svijet razigranih boja. Bjelošević. teoretičar i istoričar pozorišta (Lutkarstvo danas 2007. nadrealističkim situacijama. Pisac je. praporcima smijeha. Zato je literarni predložak. U vrijeme nastanka Tužni princ je bio poema o usamljenosti djeteta u otuđenoj atmosferi velegrada. Predrag Bjelošević ne prestaje da iznenađuje ostvarenjima visoke koncentracije intelektualne i emocionalne energije. predstavom koja je osvojila niz laskavih priznanja i u međunarodnoj konkurenciji. zaogrnuo vizuelnim i akustičnim efektima. međutim. 2006. bogatstvo složenog unutarnjeg doživljaja u dimenzijama i oblicima prvotnog sinkretizma. crtanom filmu. LVIII BROJ 5-6. Besjeda. Tužni princ je otkrio ambivalenciju Bjeloševićevih stvaralačkih interesovanja. Najveći uspjeh dosad na autorskom planu postigao je predstavom Tužni princ. shvatio da „priči“ nešto nedostaje da bi se skučenost i praznina preobrazili u radost ispunjenog postojanja.) nego i dramaturg i tekstopisac. u „malom pozorištu“ koje je cjelokupnim životnim i umjetničkim angažmanom podigao do respektabilnog nivoa. Naime. kao jelka koja pred praznike čeka da se od običnog drveta preobrazi u čaroliju mašte i bljeska. Bjeloševićeva vezanost za teatar ne ogleda se samo u tome što je on profesor lutkarske režije.

npr. ja koji nisam znao odakle 114 � ŽIVOT .. daje sukus umjetnika u zrelosti. fudbalsku loptu.. ukrasnu tikvu.“). kazuje svoju životnu priču. Sličnost je dio piščeve strategije. filozofiju i da najapstraktniji sadržaj približi poimanju čulnom perceptivnošću slike. Bilo je potrebno da se prisjetimo svega ovoga da bismo sa Bjeloševićem krenuli u Šetnju bez glave.). „Srljati kao muva bez glave“. bar se tako čini usamljenom vozaču. Riječ je postala dio igre i očuđenja svijeta. „ Avetinjske opomene“ prilazile su sve bliže poprimajući zgušnjavanjem magle zastrašujuću gotovo opipljivu materijalnost. Okruženje potencira osjećaj samoće i dezorijentacije („Ustvari. Bjelošević. Spreman da svoje čitaoce „zaskoči“ iznenađenjem već od naslova pisac povezuje (naizgled) nespojive stvari („Lice sa zatiljka“.. U njoj je pisac dao „pogled sa visoke tačke“ na pređeni životni put i stepen svoje umjetničke ostvarenosti. „Glavu dajem/Krajinu ne dam!“.. Taj put kojim. ontološku. nema jasnog cilja niti pouzdane signalizacije. Sličnost („Tačka na izletu“ i „U šetnji bez glave“) postoji i niko nas ne može uvjeriti da je ona slučajna. „Nositi galavu u torbi“. U tom smislu Bjelošević implicitno zastupa mišljenje da je umjetnost riječi sama ili u kompatibilnosti sa scenskom prezentacijom kadra da zamjeni religiju. postojao sam samo ja. Svjestan da je sadržaj i forma umjetnine u velikoj mjeri određena kako prepoznatljivim okolnostima piščeve biografije tako i intimnim sadržajem bića. iskustvenu.) postižući efekat groteske ili stanja zavađenog smisla..) srčanosti ali i nepromišljenosti zbog koje se često gubi glava. naravno u metaforičkoj odeždi. veliku tačku – možda upravo onu koja je u prethodnoj dječijoj zbirci krenula na izlet. globus.mjeri izgubio svoju komunikacionu funkciju.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . sužene vidljivosti i neočekivanih krivina. naučnu i umjetničku težinu. Život se otkriva kroz uspinjanje kroz klizav i magleni predio. posebno literaturi i pozorištu. treći bez glave“) ali i dijagnostika našeg mentaliteta („Ići glavom kroz zid“. njegovu najnoviju proznu zbirku pisanu sa ne malim ambicijama. Izvjestan je samo kraj i neumoljivo lice smrti prisutne u svim stvarima („Konture saobraćajnih znakova. „Bježati glavom bez obzira“. bilijarsku kuglu. iskrivljeni kosturi bez vidljive oznake. Ta GLAVA podsjeća nas na balon (Lamorisov crveni balon. Bjeloševićeva „glava“ otkinula se od svojih (ili tuđih) ramena ( kod Gogolja je to učinio nos!) i krenula u neobaveznu šetnju nošena radoznalošću i nadrealističkim situacijama nepredvidljivih doživljaja. zamke (ali ne „vesele“ kao kod Viteza) kojom će vezati čitaočev interes za niz pitanja koja imaju svoju filozofsku. ali je sačuvao zvučnu sugestivnost riječi. „Gorka slad“.. epileptičkog izleta van kontrole. u nekoj vrsti amnezije. „Teško nogama pod ludom glavom“. ozbiljnost esejističkog pristupa umjetničkom fenomenu. niko ranije nije prevalio. U našem jezičkom idiomu glava se nerijetko javlja kao gnomičko pamćenje istorije („Glava na panju“. bjeličasta stabla sa oštrim patrljcima ruku. „Dvojica bez duše. polusna.

Rađanje svjetlosti za njega ima značenje nastanka novih svjetova. dok vozi kroz ljepljivo tijesto magle. pojavljuju lica koja mu nešto bezglasno poručuju. duh i materija odgonetaju enigmu „ skrivene i zapletene enigme psihe“. riječ. ali i metaforičke. 2010.“ Davno je rečeno da nema takvog tamnila u kome nisu rasuta zrnca svjetlosti. pokušavaju da pantomimom ožive neka othujala sjećanja. I dok vozi kroz mrak i nevidjelicu. Onda. on ne dopušta da ga proguta pomrčina. Kompas i utemeljenja autor nalazi u umjetnosti. Zato njegova glava grozničavo traži zrnce smisla i razloge postojanja čak i tamo gdje se pri zdravoj pameti i iskustvom provjerenom poretku stvari oni ne bi mogli očekivati. lutka-igre. GOD. Pisac se ne prepušta stihiji besmisla. LVIII BROJ 5-6. muzika. Sve nas to podsjeća na trenutak kada amorfna masa tame potopi gledalište i izbriše konkretnost njegovog postojanja. zaleluja žižak drugčijeg obasjanja koje otkriva ostojanje paralelne stvarnosti bogatije i punije od one koju poznajemo. bez obzira na međusobne udaljenosti. bez obzira na stvarne. „šetnja bez glave“ čija se vrijednost. groteska. gluma.idem niti kuda. da li sam gonjen ili u potrazi za nečim što se još ne da naslutiti“). i pored svega . Glave koje slobodno lebde i turaju svoj radoznali nos tamo gdje bi mogle „nanjušiti“ neku tajnu. U „Mrtvacu iz Brklbrlka“ kroz morbidnu priču o čovjeku živom sahranjenom u porodičnu grobnicu. osjećaj poremećene ravnoteže duhovnih oblasti bića.“ Na drugom mjestu. Jer. pantomime do raznih oblika TV animacije. čudo u kome je „čovjek sam predstava i fascinirani gledalac. te nadrealističke igrarije kao da su inserti neke začudne. čak metafizičke okolnosti „puta kroz maglu“ pisac ne želi da izgubi „sebe u sebi“. boja. negdje u sudbini prostora. „ja sam ljubitelj mraka. Život je spoj nespojivog. Bjelošević u zbirci otkriva čitavu lepezu svojih interesovanja. ispod „pravougaonog betonskog poklopca grobnice koji je sad predstavljao njegov nebeski svod“ u tanušnoj svjetlosti koja kaplje sa svoda kroz pore kamena („U grobnici je mrak mnogo svjetliji“) počeo da „pravi“ pokretne oblike životinja i predmeta služeći se samo svojim prstima. kao na TV ekranu. nadrealistički kolaž. najprije onih u bližem ili daljem srodstvu sa pozorištem. veli on. on daje psihološke razloge igre sjenki kao načina ispoljavanja kreativnih potencijala čovjeka koji u beskonačnoj samoći u tragičnom apsurdu svoje situacije. povezuje valencija sceničnosti. mraka. koje. pokret. najzad osjećanje opasnosti da se vlastitost ne pretvori u prazninu i ništavilo. od teatra sjenki. Jedino u mraku čovjek može ponovo snivati snove o svjetlosti. To je imaginativna stvarnost pozorišne igre u kojoj svjetlost. Jer. u sličnom kamenom okruženju pećine i pri izdišućem odbljesku utrnule vatre on je shvatio da su „ljudski prsti savršenstvo tvorca“. Kao i davni predak. Da. i to ne jednoj. ne dovodi u pitanje. njemu se u staklu automobilskog prozora. � 115 . glas.

lepršave i teške kao odronjeno kamenje. Jer. tonsku vibraciju.morbidne. ukupnost njegovog učinka. plača ili ih bacaju u duboku šutnju. umjetnik sklon eksperimentu. iako je razmišljanje o riječima odvodilo pisca putevima neslućenih otkrića. ovoga puta on je sebi postavio za cilj da progovori o temeljnim pitanjima poetike.zanjihanu površinu vode u izmaglici što se otimala javi i miješala sa snom poredih sa poezijom. značenja i zvučanja. igrarije koja ne pruža rješenja ali podstiče njihovo traženje. a opet sva od neuhvatljivosti i privida. crtića (bez teksta). umjetnost riječi. Kratka priča ispisana mastilom sna i halucinantnih stanja. One mogu biti ljekovite i otrovne. pantomima. ostvaruje u trouglu: pisac. lutka-igra. konstatuje autor u šali. („Nekad. miris. pisac je najuvjerljiviji kada govori o kratkoj priči i to onoj koja je lišena fabule kao bitnog razloga svoje egzistencije. romana. „U njima ima nečega.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . avanturu neizvjesnog ishoda. Bjelošević je. Ona. Sudovi o poeziji su koncizni i plastično sročeni. ali se njima ne koriste. smiješne ili kakve ne TV (filmske) animacije. Za Peđu. duhovnom bogatstvu. sintetičkim zahvatima materijala i postupaka. autor smatra da čitalac dobija shodno intelektualnoj pronicljivosti. Teatar sjenki. međutim. „crtaći“ podsjećaju nas na dinamizirane. naizgled sva od stvarnosti. djelo.“) I dok je poezija sva u svom emotivno-ritmičkom talasanju. Pisac stvara djelo i ono kao određena datost izlazi pred čitaoca da on o njemu sudi. ozvučene slikovnice bez teksta koje spadaju u literaturu. ciglica smisla. iskustvu. Sa malo riječi autor je izrekao samu srž problema.. odvažnosti upućivanja u nepoznato.. čitalac. Ta priča nema fabule. kulturi.. ali je kao pisac sudbinski vezan za riječ koja je za njega. progovori o književnoj kritici i najzad sasvim izađe iz književno-esejističke sfere i ne skrivajući svoje nezadovoljstvo konkretnim stanjem u kulturi. ali i glasovi u njima. međutim. ispunjava pisca radošću. 116 � ŽIVOT . supstanca „asocijativnih jezičkih i slikovnih veza“ svijesti i podsvijesti u organonomijskom toposu literarne umjetnine. posebno malih proznih formi. ali i „specifičnu težinu“. najčešće i bez ubjedljivijeg objašnjenja svoga suda. Riječi. imaju boju. priče kojima se čovjek prepušta s punim povjerenjem kao povoljnom vjetru koji će plovilo njegovog interesa sigurno dovesti do željenog cilja. roman plijeni očaravajućim tkanjem pričanja. Ali. definiše suštinu lirike. kao i za Gogolja. čitalac nije persona grata koja prihvata ili odbacuje. zavisno od intelektualnog kapaciteta čitaoca i obuhvatnosti njegovog perceptivnog registra ili „olakšava probavu“ (?!) ili izaziva napade smijeha. odbljescima u vodi i neponovljivoj čaroliji subjektivnog doživljajnog trenutka. Ipak. Davno je rečeno da se književno umjetničko djelo. fluidnu neizrecivost lirske supstance satkane od snova i imaginacije.

a njihov energetski učinak podstaknut je vlastitim „unutarnjim sagorijevanjem“ čitanjem koje i samo poprima intenzitet kreativnog čina. možda neostvarivu ambiciju: „Biti sunčev glasnik“. To je činio i jedan veliki stvaralac koji je pospanim sugrađanima preko radio-talasa upućivao svoj rani. U njoj se prepliću filozofija i estetika. ponorne do „jezgra ljudskog nukleusa“ (R. Priče su. inteligentno napisana knjiga. poezija i poetika. LVIII BROJ 5-6. pokušaju da se vrate izgubljenoj ljudskoj cjelovitosti. Puna skrivenih odaja i tajnovitih prolaza „Šetnja je knjiga „za intimnu upotrebu“ pisana za svakog čitaoca ponaosob. Munitić). budnost. učmalošću. U šetnji bez glave Predraga Bjeloševića je moderno. dakle intelektualnim aktivizmom koje ovakve priče sobom podstiču. Misao je za Bjeloševića sinonim za aktivizam. „za individualnu upotrebu“. 2010. nemirenje sa ustajalošću mrtvog mora. knjiga za čitanje i razmišljanje. logika i apsurd. čak amortizovanoj aparaturi. nerijetko u zaostajanju za djelima koja svojom modernošću izmiču njenoj konvencionalnoj. Prohodne u svim pravcima.“ Fascinacija artefaktom literarne umjetnine povezana je s mišlju. � 117 . Zadatak pisca je da budi. apatijom i otuđenjem. po njemu. prizivati ljude da se osvijeste. naklonjena stvaraocima drugih sredina („Iznimka potvrđuje pravilo!“). dakle. „Skinu paučinu s očiju“.Ima neke fantastične energije koja plijeni. pomalo ozlojeđen što je. Najzad. Buditi. esejistička dubioznost i neobavezujuća igrarija. Beograde!“ Ispunjen svojom vječnom budnošću Bjelošević ima jednu veliku. inertna. nedovoljno fleksibilna. sagledaju istinu. smijeh i gorčina. nepredvidive u oblacima formalne organizacije ovakve priče posjeduju krajenje diferentan koeficijent prijemčivosti. Zorica Turjačanin GOD. Bjelošević progovara i o književnoj kritici. sunčani pozdrav: „Dobro jutro. trivijalnost i eksperiment. opija i zavodi one koji misle. od odbacivanja i ravnodušnosti do egzaltacije.

rezovi u historijskom slijedu. poglavito bošnjačka. na primjer. nije iscrpila svoj model. u našoj književnosti još nije pokušana.dokumentira historiju jednoga naroda. u ovom slučaju bošnjačkoga. Tome je znatno doprinijela disharmonija naše književnosti. TKD Šahinpašić. uz sve dodatke koji je taj pojam u sebi sabrao u dvadesetom stoljeću: dokumentarnost. uz svu rastegljivost tog pojma.     Pojava historijskog romana u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti normalna je i očekivana. Sarajevo. Roman Dugo svitanje Halida Kadrića žanrovski pripada historijskom romanu.Halid Kadrić: Dugo svitanje. 20l0. sa više od 2500 strana. od Mulabdićevog Zelenog busenja do Ibrišimovićevog Vječnika. tj. Na samom autoru je bilo da uradi posao nekoga ko bi se mogao nazvati historičar-dokumentarist. vijeka. romaneskni. Gotovo sve što se na tom fonu napisalo može se. vrijeme koje traži kako ponovno valoriziranje književnih prosedea. U bh. način . koja nije DUGO SVITANJE HISTORIJE 118 � ŽIVOT . koja je uvijek kasnila za razvojnim tokovima svjetske književnosti. Halid Kadrić je tako. za građu svoga romana. podvesti pod neohistorijski roman. izmjena pozicije pripovjedača. tokom jednoga. Prvi je u činjenici da naša književnost. u četiri toma. tako i samog vremena. Zašto: historijski? I: zašto tako (nužno) obiman? Dugo svitanje historijski je roman koji ima pretenziju da – na prozni. književnosti sve do danas nije se razvila linija historijskog romana. omeđeno zadnjim ratom u Bosni i Hercegovini. onoga vremena „očvrslog“ u historiji. morao pronaći svu relevantnu dokumentaciju. mi historijskog romana u pravom smislu – po poetičkim odrednicama – i nemamo. To je obimna građevina. Barem iz dva razloga. dvadesetoga. A drugi razlog nudi sâmo vrijeme. Pretenzija je velika. Zapravo. onda je poduhvat time i veći.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Ako se ima u vidu da i sama historiografska nauka nije do kraja osvijetlila taj period.

LVIII BROJ 5-6. na kojem učestvuju: Safvet-beg Bašagić. Džemaludin Čaušević. Četiri toma su raspoređena u četiri prijelomna perioda -  onako kako ih sama historiografija raspoređuje – bošnjačkog naroda. � 119 . gubitničkoj. Već tada se djelomice u bošnjačkom narodu pojavljuje politika nacionalnog opredjeljivanja. i već tada počinju u njoj promjene i raslojavanja. koji razaraju tkivo dotadašnjeg života. i drugim publikacijama. On tako profilirana dokumenta vrlo često unosi u svoje romaneskno štivo. Treći je period socijalističke Jugoslavije i traje do početka rata u BiH. Edhem Mulabdić. Na ovaj način došli smo i do odgovora „zašto tako obimno djelo“. međuratni period. rođeni potkraj turskog doba“. listovima. Porodica je plemenitaškog. Na stotine dokumenata. Drugi je tzv. Iako ta država nema tipične kolonijalne pretenzije. cjelokupna historija jednoga naroda u jednom vijeku! U centru naracije nalazi se život jedne porodice. koji ne uvažavaju posebnost bošnjačkog nacionalnog bića. GOD. privredne i konfesionalne snage u bošnjačkom narodu u takvoj konstelaciji snaga još su nejake. godine sastankom u kući Ibrahim-bega Bašagića u Sarajevu. nego se više nalazi u prašnjavim starim časopisima.sabrana u nekoliko knjiga. godinom i završava se krajem prvog svjetskog rata. koja će na njega pogubno djelovati tokom cijelog dvadesetog stoljeća. na zapadu Adem-bega Begovića. period obuhvata agresiju na BiH i nekoliko godina nakon agresije. Osman Nuri Hadžić. Roman znakovito počinje l. Popunjavaju svojim životima pukotine već raspadnute monarhije. koji obuhvata i period drugog svjetskog rata. nije nov u književnosti (upotreba dokumenata u modernoj književnosti skoro je zaseban odjeljak znanosti o književnosti!). porijekla ali je dvadeseti vijek zatiče u državnoj tvorevini (Austrougraskoj) kojoj nije sklona. strani. 2010. javljaju se nacionalne pretenzije i pokreti druga dva naroda. četvrti. Njihove sudbine i čine najzanimljivije dijelove prvog toma romana Dugo svitanje. iako nije sklona asimilaciji i uvažava lokalne posebnosti. zapadnjačkog. begovskog. Dakle. orijentalnog sa osobenim bosanskim komponentama. Fehim Spaho i Ademaga Mešić. Kadrić dokumentima želi osnažiti historijsku sliku bošnjačkog naroda tokom dvadesetog vijeka. Pitanje svih pitanja je: kako u dvadeseti vijek? I to je ostalo bazno pitanje bošnjačkog naroda sve do kraja tog vijeka! Tokom Prvog svjetskog rata Bošnjaci učestvuju na austrougarskoj. Taj postupak. da ponovimo. od istoka do zapada. na istoku Muhu Begovića. Porodica Begović u „temelje poraza“ ugrađuje dva svoja pripadnika. hrvatskog i srpskog. „prvaci u naponu svoje fizičke i umne snage. i ne mogu da se odupru izazovima vremena. porodice Begović iz sela Mala Bukovica pokraj Doboja. zna se. Intelektualne. ipak su njeni noviteti nagli i žestoki. i koji ga nastoje raslojiti. januara l90l. A zadnji. Sa novom državom stižu i uzusi novog života. ali intencija jeste. sliku prilično tragičnu i tešku. Prvi tom počinje l90l. S druge strane.

njihov način života drugima postaje omražen. Ademaga Mešić. i dr. Romanesknu strukturu Dugog svitanja čini mreža dokumentarnih i pripovjednih pasaža koji se dotiču i isprepliću. Rasap zahvata i duhovni dio bića – vjeru.. i gotovo da nema događaja na tom makrohistorijskom planu da ovdje nije prikazan. u cijeloj Bosni. dakle. kasnije Kraljevina Jugoslavija. Edhem Mulabdić. u okviru porodice i njihove seoske zajednice.. u njima se ocrtava sudbina cijeloga bošnjačkog naroda. dojučerašnje sluge postaju gospodari. Tako je ovaj dio sage posve personaliziran.. porodični sklad. Sve postaje komunistički nacionalizirano. Primjetno je da su mnogi historijski likovi – a Kadrić je dotakao gotovo svaku ličnost iole bitnu u historiji bošnjačkog naroda – u prva dva dijela Dugog svitanja „oživljeni“ literarni likovi: Safvet-beg Bašagić. Dokumentarni dijelovi su veliki i mnogobrojni (možda čine skoro trećinu cijeloga romana!). Hrvata i Slovenaca.). brižnost prema drugom. Fakcionalni svijet romana je. društvenim i državnim tvorevinama kojima Begovići niti su skloni niti učestvuju – u većini slučajeva – u njihovim stvaranjima.. dakle. tolerancija prema drukčijem. Ipak. posve tragičan. ono što je do ovoga društvenog sistema bilo neupitno. Kadrić je svu tragiku koja se nameće od historijskih neumitnosti pokušao svesti na ljudsku mjeru. Na pripovjednoj ravni zanimljivo je u ovom romanu pratiti upotrebu historijskih likova. Iako još drži kakvu-takvu jezgru plemenitaškog na okrnjenom imanju u Maloj Bukovici. Između tih povijesnih „gromada tragične sudbine“ događa se život porodice Begović. Musa Ćazim Ćatić. nimalo sklona bošnjačkom svijetu. dokumenaran u užasima koji se neposredno dešavaju. a poglavito u Sarajevu. Mulabdića i Spahe imaju ulogu stvaranja nacionalnog i društvenog 120 � ŽIVOT . i tu ostvari humanum. nježnost. zadovoljstva potomcima. koji se sastoji od radosti rađanja... Ta napetost između tragičnog i surovog u historiji i ljudskog u porodici i čini najvredniji doseg ovoga romana. jedan dio porodice Begović prelazi u niži stalež (zanatlije i sitni trgovci). ima se osjećaj potpuno blokiran i zagušujući od historije. Socijalistička doktrina porodicu Begović u begovskom se staleškom smislu potpuno dokida.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Zadnji rat u Bosni i Hercegovini od porodice Begović napravio je ostatke ostataka. Poglavito Ćatić i Mešić. uslovljeno spoljnjim faktorima. pokazujući i na taj način dubinu kataklizme Begovića. U čisto pripovjednom tekstu preovladavaju ljudskosti: ljubav. Dok likovi Bašagića. Šta je onda aktivno? Aktivni su pokušaji da se živi u jednom mikrosvijetu.Između dva svjetska rata porodica Begović doživljava ekonomski pad i daljnje raslojavanje. samac i neženja. napada ih se oružano. nije tako. Njihovi posjedi se ekspropiraju. a drugi se proleterizira. Mehmed Spaho. Sve je to. suosjećanje. Državni okvir je sada Kraljevina Srba. Nije do kraja tako. Nije stoga nimalo začuđujuće da je posljednji tom Dugog svitanja ispričao pripovjedač u prvom licu.

piscu služi i za još jednu ulogu: da bi što vjernije i dublje prikazao figuru Muse Ćazima Ćatića. Historija GOD. a koja se nastavlja gajiti i nakon pjesnikove prerane smrti. patrijarhalnost. prvom i drugom. i. sa knjigom. postolara Hasana Kadića. tako da roman u tim dijelovima sve više postaje subjektiviziran.kolorita. Jugoslaviji. vezana za porodicu. i ostaje u domenu onih fatalnih veza kojih je puna naših slika o patrijarhalnom životu Bosne. mada su u pojedinim pasažima aktivni akteri. tako dobijamo i razne narativne prototipove. Alija Izetbegović). jednoga od najvećih bosanskih pjesnika. uprkos nepovoljnim društvenim sistemima. Ulogu noseće narativne pripovjedne figure u drugom tomu Dugog svitanja preuzeo je Džafer-beg. Begović. Za Ćatića je Umihana vezana onom doživotnom ljubavlju. Na čelu porodice je Džafer-beg. nakon Drugog svjetskog rata. pogotovo za odgoj djece. rekosmo. ukorijenjenost u tlo. po autorovoj vidljivoj intenciji. pobožna. a selo Mala Bukovica kraj Doboja. koja se nikad ne realizira. u širem obimu na selo. ima ulogu da bude prikaz jedne vitalne komponente bošnjačkog bića. Ali. LVIII BROJ 5-6. brižna. koji će preuzeti glavnu rolu kraja trećeg toma i cijeli četvrti tom romana. kći Džafer-bega Begovića. uloga Ćatića i Mešića je drukčija. U ovom tomu Dugog svitanja narativne figure koje u sebi sadrže likove u većini slučajeva su sociemske. partizana kojemu smetaju socijalističke anomalije. A u socijalističkom dobu. preuzimajući time skoro i sve njegove „funkcionalne osobine“. materijalno bogatstvo. Prije svih marksistu Derviša Begovića. Pjesnik Musa Ćazim Ćatić pripovjedni je lik vezan za porodicu Begović ljubavlju prema Umihani. sin patera familiasa. Inače. tj. U druga dva toma historijske ličnosti (Hamdija Pozderac. ovako obimna i složena narativna struktura zahtijevala je i polivalentno razvijenu mrežu likova. a zainteresiranost za društvena dešavanja povezuju i njega i njegovu Malu Bukovicu sa nacionalnim previranjima u centru. povezana sa obrazovanjem. on je i veza sa društvom cijeloj porodici. pater familias koji u sebi skuplja sve značajke primjerene staležu kojemu pripada: moralnost. Za to doba obrazovana djevojka. vjeru. 2010. koja se nikad ne ostvaruje. Mešić.. Porodica je. nesretno udana žena. pak. koja opstoji dugo i uspješno. lik je koji se proteže u dva toma. ipak su više dokumentarnog karaktera. kako se društvo sve više raslojava i usložnjava. I pored sinova Džafera i Adema. Glavni tokovi događaja prelamaju se u njemu i preko njega. Njegova duhovna okosnica je introvertiranost.. svedene su na porodicu. postojanost. i radnika-pustolova Muhidina Muhu Begovića (čija je životna priča i najzanimljivija u ovom dijelu Dugog svitanja). rađa se (i doslovno i literarno) lik Hamida Kadića. manje zainteresiran za opće historijske prilike. � 121 . literarno i duhovno najzanimljivija je Umihana. Džafer-begova supruga Delvet-hanuma prototip je (poznat u našoj literaturi) bošnjačke majke: tiha. romana Dugo svitanje. uz Derviša Begovića. Sarajevu.

Zilhad Ključanin 122 � ŽIVOT .u kojemu katkad prepoznajemo alter ego samog autora – nalazi se u Sarajevu. doista dugo ljudsko i nacionalno svitanje. Tako se desilo i u zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini. Historija i dalje čeka svoje svitanje. Nitkovi nemaju mira“. jer. i. međutim. i u njemu.je. bez potomaka.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . sam. pišući dnevnik. kako kaže Isaac Bashevis Singer. svjedoči o užasima koji se događaju kraj njega. Barem u romanu Halida Kadrića. Hamid Kadić . „u svakoj generaciji ima ljudi koji ogreznu u laž i krvoproliće. počelo prvom a završilo zadnjom godinom dvadesetog vijeka. neizbježna. Tako i završava roman Dugo svitanje.

POETIKA PODNOŠENJA SUDBINE

Žarko Milenić: POJELA IH KIŠA, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2009.
Veoma je zanimljiva književna sudbina Žarka Milenića, rođenog u Brčkom 1961. godine. Držim da je malo pisaca koji se mogu pohvaliti s takvim opsežnim opusom, najrazličitijih žanrova, kao što je to slučaj s njim. Romanopisac, pripovjedač, dramatičar, književni kritičar, antologičar, prevoditelj s nekoliko jezika (ruski, engleski, bugarski, makedonski), dječji pisac ili, pak, pisac za djecu, pjesnik je imao maleroznu sudbinu da njegove rukopise, a kasnije objavljene knjige „arbitriraju“, najčešće, književni komarci, koji su mu najčešće podastirali svoju iskompleksiranu podsvijest njemu za svijest. Veoma često bio je čašćen od tih „časnih“ književnih časnika najvulgarnijim izrazima za svoje knjige, koje ovdje nije vrijedno ni spominjati niti citirati. Među njima je bilo i takvih koji su neumorno zujali kad god bi ovaj pisac donio svoj rukopis. Na svu sreću, Milenić bi mahnuo rukom i oni su nestajali. Oni bi rijetko kad ubadali, jer pri ubodu često bi i zaglavili (dotični pisac ima objavljeno u svom opusu preko 600 prikaza drugih knjiga) što drugi nisu toliko ni pročitali u svome životu) jer ne znaju na vrijeme umaći. U toj vrsti književnih komaraca bilo je i opasnih. Oni glasno zuje da na sebe svrate pozornost. Obilježje ovakvih komaraca: nesrazmjer između vrijednosti njihovih proizvoda, zvučnosti riječi koje tim ljudima govore i njihovim nastupima pred drugim stvarateljima. Njihovi izvorni radovi su bez ičeg stvaralačkog u sebi ili su u najboljem slučaju vrijedni koliko uspjele školske zadaće. Njihovi nastupi prema istinskim stvarateljima su izuzetno oštri. Iz njih se ne vidi nastojanje da druge shvate i protumače, nego ih vodi jedino briga da ubodu što bolnije i što češće. Kao što se komarac u prirodi zavlači u rukav kaputa, u hlače, u košulju, da bi pronašao što osjetljivije mjesto, tako i književni komarci kopkaju po organizmu tuđeg djela da bi napipali mjesto kamo bi mogli što jače i sigurnije zabiti svoje rilice.

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 123

S ovakvim komarcima posao je nešto teži. Nije dosta da napadnuti samo mahne rukom i tako ih otjera, jer se oni uporno vraćaju. Ako je žrtva otporna, njihovo joj nastojanje postaje smiješno i zabavno i ona uživa u njihovu bespomoćnu nastojanju da je dohvate. Ako je napadnuti nešto nemilosrdniji, on će vještim udarcem smrviti cijelu njihovu zvučnu veličinu. Milenić je odlučio upustiti se u avanturu da na novi način, u duhu svojih proza, sintetizira svoja iskustva i da na osnovu njih, ako treba i pomoću njih, razbije ono što u suštini teži ka čistoti pripovjedačke poante, da sva ta lutanja osmisli pričom, koja je puna nečistih elemenata svakodnevnice, ali i pričom koja će trajati nužno, romaneskno nužno ulazeći u mnoge zabrane, iskušenja, opasnosti, snove i strahove, da bi roman završio nečim što nije samo simbolična projekcija ove piščeve fikcije, samo nekih snova, već i neke nužnosti, koja je viša od svakog artističkog simbola. Piščevo traganje za apsolutnom vedrinom je tragično uzaludno. U svom pripovjedačkom djelu, on je može željeti, ali nikad do nje ne može doći. Tragika egzistencije otkriva se kao tragika tragičnih nastojanja da se stvara, da se stvaralački živi, kao što je to u Beckettovoj drami o Godotu i u Kafkinom Zamku. Djela tih pisaca jesu više od toga: ostvarenje te tragike, a ne samo tragična stvaranja. Ali Milenić ne stvara tragične junake sa obrazinama mitskih heroja. Kao da se zarekao, on, bez izuzetka, pripovijedati o ljudima koji su beznačajni i svojom beznačajnošću opredijeljeni postati plijen njegove ironije i sarkazma, pa možda i kao žrtve te ironije da postanu i tragične ličnosti u njegovom djelu, ili govori o ljudima koji su tako intelektualno rastrojeni između neke dvije čvrste granice da je njihovo bavljenje između ta dva pola svojevrsna tragika; ili piše o ljudima koji su tako svjesni tog svog lutanja i padanja da žive utoliko tragičnije ukoliko više postaju svjesni te tragike. Sve te njegove ličnosti izazivaju smijeh i postaju žrtve smijeha, od krajnje tačke rugalačkog cerekanja pa do tačke simpatičnog ironičnog smijeha, s malom, jedva primjetnom, suzom u očima. Najzad i autor je lice ovog romana. Ono se pojavljuje kao pripovjedač, koji se evidentno kritički, kao zluradi komentator, ili kao znalački cinik upliće u radnju, u dramu romana, kao da ne može izdržati a da se i sam ne poigra sa svim onim što je inače mučna igra, zlurada, raspojasana smijehom i satiričkim maljevima. I trpi zbog toga, jer ga cijelo djelo demantira: djelo je stvaralačko a on kao lice suprotno svojim htjenjima, samo destruktivan igrač. Milenićeva ironija je u ovom romanu i zato što je tako kritički orijentirana, parodična s harmsovskim gestama, široke je skale: od ubojite žaoke pa do bolne grimase; od grlatog do raspojasanog smijeha pa do gorke i tužne nasmiješenosti. On će i da se zlurado smije i raduje gluposti drugih. S druge strane, kao suprotnost tome, raste i želja za otporom prema svemu tome, izraženim pojačanim htjenjem da se bježi, da se izgubi, da se žrtvuje, da iskuša do kraja svoj strah. Ali taj smijeh,

124

ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

i kada je hiperboličan proizilazi iz same zbilje: on je, čini se, jedino oružje koje se može suprotstaviti bolesnom društvu, naročito, malograđanskom. Taj smijeh je duboko stvaran i zato što proističe iz drame tih bića, iz njihovih posebnih govora i njihovog jezika. I kako se približavamo kraju romana, sve manje nailazimo na pomamni smijeh, a sve više na smijeh što se ukočio na licu kao bora suosjećanja i tuge. On je jedan od rijetkih bosanskih pripovjedača koji je uspio realizirati „shvatanje stvaralaštva kao intimnog pribježišta i spasa“. Svi ovi zaključci mogu se izvesti razmatrajući Milenićeve najčešće koncepte, teme i motive, odnosno motivacije, i to prvenstveno sa izvjesnog sociološkog aspekta. Sve ostalo ili podrazumijeva ili izvodi kao nužan proizvod. Pisac u u ovoj priči ne može ostati nevin i nedužan. Svako i najmanje njegovo uzbuđenje, svaka intuicija, pokret emocija izaziva neko kretanje, izvjesne sudare u njegovoj psihi, izvjesno zamućenje vedrine, koja se možda naslućivala. Šta je smiješno u svakodnevnom životu? To je, gotovo uvijek, izvjesno osjećanje nadmoći prema drugome. Od Sokratovog vremena, ironija opominje čovjeka da ne čini apoteozu, ili da se, prije svakog ozbiljnog razmišljanja ili pronicanja, ne prepusti neodgovornim, proizvoljnim odlukama. Taman se netko prepusti mirnom i blaženom stilu ironičara kad odjednom osjeti lukavstvo autora ironije; ali već je kasno ako je htio izbjeći sudariti se s nekim problemom, s nekim ozbiljnim aktom, jer ga je autor uveo u ono čemu se nije nadao i nije htio. Ironiziranje je ispit ljudske savjesti: ono ne može stvaralački egzistirati ukoliko ne teži proniknuti u samu prirodu stvari, ukoliko, dakle, nema u vidu sve ono bitno što određuje prirodu stvari. U prolaznim, samo duhovitim aforizmima, koje svaki dan susrećemo kao pikantne obrte, paradokse ili slike, nalazimo ironiju koja se šokantno pojavljuje i iščezava. Žarko Milenić je među rijetkim pripovjedačima koji imaju koherentan i samobitan umjetnički opus u domenu romana. Pisao je zaista mnogo, nekad s neshvatljivom žurbom, koja mu se ne jednom svetila i činila ga neznatnijim piscem, nego što on to u stvari jeste, ali je uprkos svemu i ostvario isto tako mnogo. Ono što od površnih i sporadičnih čitalaca njegova djela možemo često čuti, a i pročitati, da se ovaj pisac „stalno ponavlja“. Nije ni to loše, ali pod uslovom da se ima šta svoje ponavljati, a Milenić svakako da ima. No, ni to nije istina. Za znalce njegovog novelističkog opusa jasno je da je Milenić nesmirljiv duh i da nijedna njegova knjiga nije ista što i prethodna, obogaćena je, dakako, adekvatnim mu stilskim svojstvima i već jednim osvojenim pripovjedačkim svijetom, nizom novih tema, problema, pa i načina da se nešto umjetnički što ubjedljivije izrazi i iskaže. Čitajući roman Žarka Milenića, kojem je on dao naslov Pojela ih kiša, sjetio sam se one tužne, duboko inspirirane, pogrebne pjesme sv. Jovana Damaskina: „Plaču i ridaju jegda pomišljaju smert, i viždu vo grobjeh ležašćuju po obrazu

GOD. LVIII BROJ 5-6, 2010.

� 125

bezobraznu. Njihovo ponašanje ukorijenjeno je još u ranim danima kroz sjećanja. idioti. ono čudno neminovno pomicanje situacija. Milenić je stvorio predindividualni bezvremeni svijet arhaične sadašnjosti. prostitutke. Peti čin literature smatra se onaj trenutak „kad se visoko nad životom pojavi koherentna mirna vatra. Milenić tačno lokalizira ovo mjesto patnje. oni bujajući gutaju i prekrivaju cijeli taj kraj. požude i hrabrosti. kao odsjaj čovjekove vatre koja se pri stvaranju istrošila“. izravno ili neizravno. doživljavamo li ih mi upravo sad ili se pripremaju te će se tek 126 � ŽIVOT . iz središta junaka mora izlaziti jedan apstraktni zadatak. prototipova ove provincijske balade. Osobito je u porodičnim doživljajima i legendama nalazio nadahnuća. kojem služe i pisac i čitatelj. ubice i žrtve nasilja. On to oblikuje iz legende i mašte. već on i čini da vidimo gore nad njima (likovima) fiziognomiju sudbine kao vremena. uvijek ispunjenim refleksijama mislioca koji se zaustavlja pred stvarima. napose. Muškarci i žene što su se pojavili na pozornice ove hronike. koje zbunjuju svaku rebeliju (pobuna) ljudskog života. obični „intelektualci“. superira čovjekove kaprise i zločine“. nadanja i zle ljudske kobi – častoljublja i straha. Milenić je iznosio i ranije. oni su ispunjeni košmarskom stvarnošću i granajući se poput lijana. umetnost. a prije svega – paranoici i neurotici. ne imušćuju vida. tako i većina ostalih Milenićevih romana pokazuju izvjesne biografske crte.Božiju sozdanuju našu krasotu. Ono je višestruko zanimljivo. Kako Kiša ih je pojela. stvorio je mitski proširenu hroniku. koji su šćapili i prigrabili šta su stigli. A u relativnosti prostora i vremena stapaju se granice. bezslavnu. Od svog mjesta Bukača. To je izmišljena. uspjehom ovjenčani ili neuspjeli. magijskom snagom. U amorfnom fluidu unutarnjeg iskustva. Mnoga zbivanja ostaju vremenski neodređena. koje je sam stvorio i doživljava ga kao minijaturnu sliku strasti. Ma ko bio junak ovog romana. literarno: po formi i narativu. On ne prikazuje promašene živote samo u realističkim scenama s dramatskim prosedeom. samoodricanja i samilosti. Djelo jednog veoma ozbiljnog i umjetnički veoma osjetljivog pisca. biznismeni i prosto nedotupavni promašenici. političari. ne doznajemo jesu li se odigrala u dalekoj prošlosti. sadržaji svijesti pojedinaca uviru u sadržine svijesti čovječanstva.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . On promatra ovo mjesto. Pojela ih kiša je knjiga kakve se ne javljaju često.“ I tu moju asocijaciju nisu izazivale slike ovih živih leševa.. mjesto uzdaha i životne snage. i ideološki: po koncepciji života. Svoja shvatanja o umjetničkom stvaralaštvu. u esejima i književnim prikazima. bogomoljke. varalice. i u pripovjedačkim oblicima. a na osnovu činjenica. grijeha i ponosa.. pa prošli i nestali. To mu postaje građa od koje će sazdati neke svoje teme i mnoge svoje likove. časti. da vidimo „tamo gore vatrena slova literature“ i „fiziognomiju zakona po kojem nešto uvek nadmaši. ocrtana pokrajina i gradić Bukač u kojoj žive razvlašteni i mahniti.

Milenićevo lice ima sivu upornu neprozirnost likova iz njegovih romana. Odgovore na mnoga pitanja. Milenić je uobličio sveukupnost jednog svijeta.. Uprkos tome.. On kaže: ova priča kao da počinje u sredini. zato što u sebi nosi nasljeđe. čujem ga kako progovara kroz njihova usta. Milenić. stapaju. upoznat ćete ih. patnja. Kao što se prostor i vrijeme prožimaju u Milenićevim pričama. Figure koje u jednom poglavlju ostaju u sjenci. odgovore na ono što ne razumijete. LVIII BROJ 5-6. on je Sejdić koji je upravo pročitao reportažu. naći ćete u nekom drugom mom romanu. oni ne zauzimaju posebno mjesto. oni su značajni jer su ličnosti. on je Karlo Diklić . autor razmatra zbivanja unaokolo. Marlo koji leži u svom krevetiću i drijema. značajni. Neki likovi mogu se činiti nevažni. promatra sa suprotnih gledišta. u idućem poglavlju su jarko osvijetljene. U sadašnjem je sve sadržano što je dotad bilo i sve što dolazi. U ovom. odvajaju. Petar Josipović. da se dodiruju.. koja kao u antičkim mitovima čovječanstva. Upravo u ovom momentu i u danoj situaciji. koje nosi šifru Bukač. prokletstvo i blagoslov stoga što mu je to Bog dao da to sve osjeti i dogleda i dovidi. Zašto bi inače pisao? Da se proslavi.naknadno dogoditi..Sporedne ličnosti se povezuju. tako se i on sam ponekad stapa sa svojim likovima. Smisao za pravičnost odvela bi pisca do konstrukcije jednog moralno-poetskog problema.. on je cijeli Bukač koji uzaludno čeka Proroka. da rješava probleme forme? Pisac piše zato što ga dira sudbina. a njihova povijest bit će do kraja ispričana u pravom trenutku. obuhvata i nevidljivu igru iza kulisa sudbine.. 2010. Josipović koji čita u hodu pod kišobranom. odgovorniji stav.. Planski precizan sklop radnje i nagonski duboko zapreteni tokovi daju egzistenciji njegovih likova sažetost jedne stvarnosti. tako da vam se čini da ih ne vidite jasno. Sejdić koji je još od ranije svjestan. Škembo. traži od svojih čitatelja nov. ali se pribojavao to glasno reći. da se zatim prožmu u stravičnoj disonanci. Čitatelj se mora potruditi i ispitati o kome je i o čemu je riječ. Ovdje se uopće ne nazire rješenje zlosretnog i najdubljeg kulturološkog i civilizacijskog problema mjesta Bukač. koji je blizak i dalek. a to ovaj autor nije sebi dozvolio da upadne u škare soc-realističkog modela i imperativa Pjesniče. Ako neko vrijeme budete živjeli ovdje. no oni su ustvari. Glavonja koji je upravo ušao bez kucanja. u pozadini.. on je Direktor hotela. tumači sa stajališta jedne slojevite svijesti. Tvoja bol je i moja bol!. takoreći. Tragediju koja ponekad za sobom ostavlja iskru nade. � 127 . S različitih tačaka. U ovom romanu. mijenja stajalište i pušta da paralelne teme teku naporedo. Hamdija Isić. dobar i zao u isti mah.. Milenić kao da je otvorio neka zapečaćena vrata. životnim boljkama i kišom nastanjenom mjestu. Roman Pojela ih kiša spada u seriju eksperimentalnih romana. skrivenu ironiju u njima. On je Najmanji čovjek na svijetu. Ovaj pisac naprosto piše da bi se razrijedila pomrčina i da bi sudbina manje pritiskala ljude. Početna tema ponavlja se u mnogobrojnim varijacijama. znaš li svoj dug?. Milenićeve riječi su upečatljive i mi osjećamo tihu. GOD.

Žarko Milenić se 128 � ŽIVOT . koje potiču iz dubina prapostojanja. mada o njemu piše. Milenićeva slika svijeta. Matka Peića. Milenić kao da kaže da ničega nema što je bilo. Kao pripovjedač. S ovim romanom. U Milenićevoj sadašnjosti nije sadržana samo prošlost nego i budućnost. Izvjesno pomjeranje težišta sa estetsko-eksperimentalne na socijalno-etičku oblast nametnulo je probleme stvaralačkog metoda: nesagledivi aspekti dovode. Josipa Kozarca do Krleže. U strujanjima svijesti javljaju se kao sablasti patnja i krivica. iskrsavaju nova pitanja: njega sentimentalno-romantični odjek literarnog Sjevera u bosanskim okolnostima nije uspio zavesti da podlegne ravničarskom kamufliranom šovinizmu njezinih žitelja. Ono je opterećeno nekom neodređenom i nerazrješivom krivicom. Njegov roman je oslobađanje duha. Mnogi pisci od Jakova Ignjatovića. Isidore Sekulić. Veljka Petrovića. sve što napiše ispovijest je. oslobađanje Edipa i odbrana od manipulacije određenih autoriteta. zovemo životom i njegovom problematikom. dakle. ne iscrpljuje se u analizi nagona i duševnih ponora. Retorički element potiskuje ono nagonsko. Djevojka lanene kose. koja on atomizira i dinamiziran raščinjava u tanke niti. on zahtijeva prevazilaženje te obeščovječene civilizacije. počinje gdje su oni završili. čini mi se. Žarko Milenić. koje gube karakter materije i postaju izvjesna spiritualizacija materijalnih fenomena. u mističnu genezu pojava. jer se život određuje pojmovima smrti.Na ovoj tačci gdje se susreću etičko i umjetničko htjenje. duhovno malaksao i počeo trunuti. on pokazuje izvanredan smisao za vezanja realističkih detalja. Žarko Milenić pušta svoju umjetničku radoznalost ondje gdje je realisti zaustavljaju. našim dnevnim rječnikom. dakle. Iskustvo sadašnjosti postaje uglavnom saznatljivo tek pošto postane prošlost. u samu ideju stvari. a ja tome dodajem kao da je on pozvanje pjesnika zapostavio u korist pripovjedača i dramatičara. Adela i Uskraćeni) u kojima opisuje fobije i strahove. ali ni on ne ide svjesno dalje od činjenice nego želi prodrijeti dublje u činjenice. do nespontanih uopćavanja u kompoziciji i do shematiziranja karaktera. koji je umjetnik u svom intelektualstvu i intelektualac u svojoj umjetnosti. mahnitost i patnje svojih likova. Milenić započinje ciklus svojih romana o Bukaču (Ubojstvo za pisaćim stolom – s većinom likova znanim nam iz “Kiše”. prikazivali su Panoniju kao beskrajno blato. u oblasti koje su ipak iznad ili izvan onoga što mi obično. Sve što se zbiva povezano je s nečim što se već zbilo. ponekad. a ovdje je riječ o mjestu Bukač na rubnim dijelovima tog panonskog blata. već civilizaciji na ovim prostorima. Prošlost je ponekad toliko zgusnuta da prodire u sadašnjicu i obrise likova rastvara u maglenoj svjetlosti svoga toka. On ne izriče samo presudu Bukaču. u kome se naš čovjek zaglibio.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . Na temelju starih iskustava i novih saznanja. sve jeste.

koji su odnekud. koja zauzimaju najveći dio u njegovoj priči. koji se služi tehnikom inteligencije i uviđa svoje granice. i pojesti. Nije dovoljno konstatirati da se nijedna situacija ne drži nego je potrebno. Padovi likova su sasvim nevažni i beznačajni. prije svega i iznad svega. koja je afirmacija života. jezik. isuviše apstraktna. Kao lajtmotiv kroz cijeli roman provlače se „važni događaji“. pa i ove. Stoga u ovoj „bukaćkoj kronici“ gotovo i nema one ljubavi. ali odatle. LVIII BROJ 5-6. Milenićevo djelo se ne može ispitivati samo na razini impresija i zapažanja. smrću i raznovrsnom agresijom izvana. Milenićev razum. najviše s balkanskih strana. osim individualnih. koja će ih. ima još jedna vrijednost ove knjige. Tu je originalnost i ljepota. Pisac ostvaruje nekakvu simboličku organizaciju svijeta. Autoagresija je praćena osjećanjem ugroženosti. on ne voli. slabo poznata i ne uvijek promišljena kritička literatura o ovom piscu. izgleda nam. vodi u rezignaciju. nasljeđe krv i i dobra i zla u njoj. ni tu simboličku organizaciju. najranjivije mjesto njegovih priča. prije svega. kada je stablo još zdravo. koji ga uvjetuju. tradicija. koji. koja bi zasluživala posebnu psihološku studiju. obratiti pozornost socijalnom zbivanju i podvući druge čimbenike. 2010. ali je nisu ni uzburkali ni pokrenuli. sebi nepoznata čudovišta. kao i mala. u istu vrijednosnu razinu stavlja i padanje kiše. nabrajajući mnoge pisce u svjetskoj literaturi. kao pretposljednju etapu pojedinih života. � 129 . podneblje. malo dalje od askeze. a rezignacije vode u askezu. osjeća ga i umije odmjeriti umjetnički raspon GOD. Likovi su dvostruko ugroženi. stavljali kišu i njezino padanje. Najzad. koji su. ugroženošću ratom i bolešću. koja pucaju u sebe.na svoj način pridružuje tim piscima i prati brzi životni put osobito onih ljudi. dakle. osjeća se da ima neke čudne lirske atmosfere u ovom njegovom djelu. Milenić pobraja sve „važne događaje“. Junaci su se od ljudi preobrazili u strašna. izvana i iznutra. pali u tu sredinu kao kamen u ustajalu vodu i nacrtali na njoj nekoliko kolutova. poput njega. poput svakidašnjeg slivanja kiše. očito. Njega je. Ljudi Žarka Milenića i njihove sudbine kreću se po putanji koju su im unaprijed odredili elementi izvan njihove moći. Ne bi nas smjela zavarati prividna jednostavnost i skromnost njegovog pripovijedanja. ono razumsko u njegovoj umjetnosti odvelo također u rezignaciju. Otud i ovolika autoagresija. ali u isto vrijeme i najosjetljivije. a to su zemlja. na kraju. Pisac je s osjećanjem grijeha obrnuo sustav vrijednosti i emocija ranijih knjiga sa sličnom tematikom. ne prihvata ni taj „životni stil“. ali mi ne vidimo otkud taj crv. Obitelji propadaju. koju valja istaći. Žarko Milenić voli. imaju sasvim suprotan smisao: ironija govori drugo od onoga što vidimo i čujemo. u Čovjeka u njima (ako ga uopće i ima). tako čestim u prozi Milenićevoj. Međutim. a izraz agresije su ponekad ekspresionističke slike. kao paradigmu apsurdnih i promašenih životnih spiritualnih i materijalnih ambicija. rastače ih mistični crv povijesti. uz psihološka objašnjenja.

Stilskim sredstvima obojen je autorski govor. farsa i užas. Stoga je ovaj pisac pun satiričke hiperbolizacije i vedre. patnjom i strahom i glupošću. leksički bogat. lirika i banalnost.riječi. Sead Mahmutefendić 130 � ŽIVOT . kao i jezik likova. ona je precizno iskazala napregnutost individualne egzistencije i sudbine ogrezle u grozničavoj i beskrajnoj strepnji svijeta. Milenićeva priča traje svojim unutrašnjim plamenom. Knjiga Žarka Milenića nije vrijedna samo zbog svog sadržaja. Žarko Milenić bježi od utrtih staza. napokon.Naglašenom ironijom stvoren je komičan efekat. njegovi monolozi i dijalozi su dani u jednom dahu i sliveni u čvrste forme. spada. Milenić se služi rukopisom dramatika. nedorečenosti. neprijeporno. po svojim formalnim umjetničkim kvalitetama. tematskih. Njegov izraz je življi. Stil Žarka Milenića nije onaj toliko hvaljeni stil nabrojanih „panonskih pisaca“. Preklapaju se tragizam i komičnost. Neispresijecani običnim shemama interpunkcije. svojom kondenziranom duhovnom energijom. kompozicijskih. fantastičnosti. subjektivnosti i nagađanja. Ovo je ne samo roman u romanu. bolom. zagrabljen iz dubokog korita narodne rijeke. fleksibilan. ona nije ni pesimistična. ali može promijeniti svijest ljudi koji žele promijeniti svijet. a istodobno i gorke ironije.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . ni optimistična. njezino značenje i njezinu muziku. znaju pitati maliciozniji duhovi? Odgovor je svojedobno dao Markuze. kao i stilističkih i jezičnih. te jedino ironija može odagnati tu gorčinu koju nam život najčešće servira. slikajući postupke svojih likova i njihove psihološke reakcije. U svom bitnom značenju. dramatski tendiran. filmskom tehnikom„stop kadra“ čime postiže izvanredan umjetnički efekat. S tom univerzalnošću i korijenom u rodnom tlu i jeziku. ali ipak nigdje ne ide u neodgovorne eksperimente i improvizacije. U stvaranju grotesknih scena. Njegov unamunovski osjećaj tragičnosti ovog svijeta više je od njegove lične tragedije. ona je značajna. već pokušava izraziti bìlo i treptaj skrivenog „jezgra života“. u prvom redu. već roman o romanu ili pak želja pisca da se dobro i odgovorno piše o tome da je život čovjekov ispunjen. ali način kako su oni interpretirani. koji je napisao da književnost ne može promijeniti svijet. uglavnom. S njezinim pogledima se možemo i ne slagati. u najvišu literaturu. čemu književnost služi. Jer. pripadajući samo onome tko voljno posegne za njom. Pripovijedanje je puno dvosmislenosti.

LVIII BROJ 5-6.autori u ovom broju GOD. � 131 . 2010.

132 � ŽIVOT .ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .

Najvažnije mu je autorsko djelo Biografski leksikon njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. i druge. 2005. 31. 13. 1993.). 2004. pjesnik. br. 2004. pjesnik. 275 Medina Džanbegović. Zagreb. Živi u Zagrebu. Zilhad Ključanin. 1981. Objavljuje u časopisima. str. Zagreb. stručnih radova te urednik više knjiga i zbornika s područja historiografske publicistike. i druge... ljudskih i manjinskih prava. Sarajevo. 1-6. Škola baleta. 1980. čak i GOD. i Fund for Free Expression Award. Umjetnost uništenoga. Gradimir Gojer. Vidi: Život. Zoran Bognar. Djelo i nedjelo.) Autor je više knjiga. 1973. 1952. Priroda umjetnosti. � 133 . O nekim sporednim stvarima. 1977. 1965. Knjiga: Pepeljara i sedam opušaka. Od 1993. 2004. pjesnikinja i publicistkinja (Zenica. VI. Pompeja. 1971. Sarajevo. 2009. Sirijus. 275 Fehim Kajević. Dobitnik Nagrade Trebinjskih večeri poezije. pjesnik (Sarajevo. 1987. str.. 2003. 1975. Goran Beus Richembergh. Umjetnost i iskustvo egzistencije.. Vidi: Život br. 1986.Mirsad Bećirbašić. studija. str. Sarajevo. akviziter. 1977. Sarajevo. Sentimentalni uvod u estetiku. 1990. 2006. 2001. Jedna jedina za Edina..). 2007. 1998..S. znanstvenik. Druga ljubav. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sakupljač leptirova. Pticodrom.. pjesnik i esejist. Zagreb. Osnovnu školu je pohađala u Maglaju a gimnaziju u Doboju... 2009..). 1974. 1987.... Vidi: Život. 1981.. 1946... Naušnice od trešanja. Predrag Finci. VII. pjesnik i putopisac (Sarajevo. 1-6. bibliotekar. Knjige: Pojilište jelena. 1-6. IX.. 8. br.. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i magistrirala. Ishodište pitanja. Ulazak u krug. 2009. 2008.A. 1991. . Banja Luka. Živi u Sarajevu.. Daleko im kuća. Zagreb. stranputicom. Letač. Pravo... Školovao se u Konjicu. 3. Živi u Sarajevu. Svilena ajkula. 2009. Zagreb.. gdje je diplomirao na Dramskom studiju i Filozofskom fakultetu. Sarajevo. 1942. a doktorirao 1981. cvijet cvjetova. Sarajevu i Beogradu. Piše poeziju.. Filozofiju studirao i u Parizu i Freiburgu.. 1974. 276 Kemal Mahmutefendić. Školovao se u rodnom gradu... Knjige: Govor prepiski.. kazališni redatelj i teatrolog. pjesnik i publicist (Šipovice kraj Bijelog Polja). menadžer. Ljiljan. Tekst o tuđini. poezije i dječje književnosti. živi u Londonu. 1993. Poetozofski zapisi. romanopisac i historičar književnosti. 1989. Imaginacija. 1994.. novinar. Knjige: Budeš mrtav.. publicist i kulturni historičar (Split.. esejist (Sarajevo. U. 2005. prozu i prevodi s francuskog jezika. Podmetnuto inje. Bio je gradonačelnik Velike Gorice i zastupnik u Hrvatskom saboru. IV. LVIII BROJ 5-6. Radio je kao nastavnik. omladinskoga turizma. 1999. 1968. Čudarje. 1972.). 2010. Granica.

. Živi u Lukarima. Demoni. 1997.. te nagrade za najbolju ljubavnu priču kuće „Laguna“ iz Beograda. Iz bezdanih usta.. 1974.).).. prozni pisac (Sarajevo. Diplomirao na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Rukovoditelj dječje. kao i u školskom programu za bosanski jezik u Sandžaku i na Kosovu. Živi u Zenici. Profesor je latinskog i bosanskog jezika. engleski.... Izabrana djela izašla su mu 2005..). Knjige pjesama: Putnici. Zvijer iz hotelske sobe. proza: Djetinjstvo pod Vrtaljicom. Salih pod orguljama.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU . gdje je diplomirao na Pedagoškoj akademiji.  2008. Noćni vlakovi. te dječja Djed Fehim i šestoprsti Hrusto. Kamen. Almanah. 2009.. 2002..) Školovao se u Konjicu.. glumac i historičar teatra (Zenica. eseje. Knjige: Bezdan. pjesnik i pripovjedač (Lukari kraj Novog Pazara. Pjesme napisane u dvorcu Batthanny. 1981. Redžep Nurović.. Školovao se u Novom Pazaru i Prištini. 2002. Naida Osmanbegović. Podgorica. str.. 2004. Zezanje Salke Pirije. Metak u Odesi.. Vidi: Život. 1974. 2001. 1987. VII. a magistrirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. 1-6. 1994. omladinske i lutkarske scene zeničkog BNP. 277 134 � ŽIVOT . Zorica Turjačanin. putopise. Magistrirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Kao na filmu. te druge knjige. 1983. Kelvinova nula. Priče Gustava Flobera. 1945. Živi u Zenici. Riječ i Tmačaart. Iz pjesama posvećenih Kordeliji. Zastupljen u desetak antologija i izbora. Školovao se u rodnom gradu. makedonski. Pendžeri. Živi u Mostaru. nizozemski. 1999. Suze Dauta Arfadžana. Mostar. te publikacije Začaravanje svijeta – 60 godina DOL scene. 2000. Sead Mahmutefendić. jermenski. Beograd.  1997. 2004. Knjige: Knjiga opsjena i privida. 1980. njemački. 2000.. Podgorica. 15. Pogled s pećine. 1981. Roman o novčiću. 1976. Knjiga sna i nespokoja.).. 1997. pjesme. Ljubljana. Memorandum za rekonkvistu. 1993. Novi Pazar.. Knjige: Šta bi mi ostalo?. i druge. 1992. Dobitnik je Nagrade „Zija Dizdarević“ i međunarodnog poetskog natječaja „Ulazica“. Miroljub Mijatović. aforizme i basne.. 1984. putopisi: Putevi ljudi grabovi. talijanski.. (i u prijevodu na slovenski. 2009. 1949.. historičarka književnosti.. Prevođen na ruski.. romane za djecu. španjolski. Objavljuje članke o teatarskoj umjetnosti u časopisima Krijesnica. pjesnik i prozaik (Mostar. pjesnikinja (Doboj. 1991. 1976.kuhar. Živi u Sarajevu. 2001. 1995. Odabrane pjesme. 2003. 2009. Elvedin Nezirović. Pored poezije piše novele... Sarajevu i Beogradu. Asistentica je na Pedagoškom fakultetu u Zenici. francuski. Objavila je knjigu pjesama Oscilacije. dramsku umjetnost – glumu.. br. Kraljevo. Autor je Monografije ZNP (1978 – 2000).).

u Gimnaziji. zatim „Ratkovićeve nagrade“ za najbolji neobjavljeni rukopis za 2008. 2010. Preveđen na engleski. Skupštine SIZ-a za kulturu Mostar itd. 28. Mostar. 1990. Obnašala je niz dužnosti u oblasti kulture Republičkog pedagoškog zavoda. Dobitnik nagrade na festivalu poezije u Trstu Castelo di Duino 2008. njemački i bugarski jezik. i Tekst i analiza. Adnan Žetica. Bijelo Polje. Živi u Mostaru. 1936. historičarka književnosti (Ljig. Srbija. XI. talijanski. a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. � 135 . Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Mostar.. LVIII BROJ 5-6. te Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. GOD.Elbisa Ustamujić. i nagrade na natječaju „Ulaznica“ 2008. pjesnik (Mostar. na Pedagoškoj akademiji. te nagrade „Aladin Lukač“ za najbolji poetski prvijenac. godinu. Živi u Mostaru.). Radila kao profesorica na Učiteljskoj školi. Profesor je bosanskog jezika i književnosti. 2004. Knjige: Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića.). 1980. Knjiga pjesama: Ljudi poslovice. Dugogodišnja dekanica i rektorica Univerziteta. 2009. Vijeća općina Skupštine SRBiH.

VESELKO KOROMAN. ALIJA ISAKOVIĆ (ponovno). ALIJA ISAKOVIĆ. ALMIR ZALIHIĆ Ovaj broj časopisa objavljen je uz financijsku pomoć Fondacije za izdavaštvo / nakladništvo FBiH 136 � ŽIVOT . MAK DIZDAR. MIRKO MARJANOVIĆ. EMIL S. bili su: MARKO MARKOVIĆ. ILIJA KECMANOVIĆ. MEŠA SELIMOVIĆ. MILJENKO JERGOVIĆ.ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU .. STEVAN TONTIĆ. IRFAN HOROZOVIĆ.Glavni i odgovorni urednici “Života” od osnivanja 1952. ŽELJKO GRAHOVAC. PETROVIĆ. NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ. do danas. RANKO SLADOJEVIĆ. HAMID DIZDAR.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful