Osmijeh i suze Allahovog Poslanika, a.s.

Allahov Poslanik, a.s., bio je čovjek poput drugih ljudi: radovao se stvarima kojima su se i drugi radovali; čudio se onome što je sve ljude čudilo; tugovao je i žalostan bio kao i ostali ljudi. Allah, dž.š., za Muhammeda, a.s., kaže: „Reci: 'Ja sam, uistinu, čovjek poput vas...“1 Jedina razlika između Muhammeda, a.s., i nas je to što je njemu stizala objava od Uzvišenog Allaha. U svemu drugom nalazimo Vjerovjesnika, a.s., da je isti kao i drugi ljudi. Naravno, on nije bio čovjek tmurna lica, namrštena čela i prezrena izgleda. Ne, on je bio vedar, uzoran, prijatne vanjštine i savršenih moralnih osobina. Vjerovjsnik, a.s., se smijao i radovao kada je imao razloga za to. Osmijeh mu je otkrivao pravilne i lijepe zube koji su još više isticali njegovu ljepotu i vedro lice. Ali, Poslanik, a.s., nije bio poput ljudi koji su se neprestano i bez razloga smijali ne imajići drugog cilja u životu do smijeha i zbijanja šala. Plemenite duše, čista srca, pun suosjećanja i milosti Poslanik, a.s., je bio izvor inspiracije i nadahnuća svojim ashabima. Osobenosti Poslanikovog, a.s., smijeha Allahov Poslanik, a.s., se u trenucima radosti najčešće osmjehivao. Ponekad je njegov osmijeh bio izražajniji tako da bi mu se vidjeli bijeli zubi. Omer, r.a., kaže: „Kada se Poslanik, a.s., smijao ukazivali su se njegovi prelijepi prednji zubi. Niko nije imao tako lijepe zube!“ (Ibn Hiban) Ebu Zer kazuje: „Vidio sam Poslanika, a.s., kada se smije tako da su se vidjeli njegovi prekrasni zubi.“ (Muslim) Smijeh Allahovog Poslanika, a.s., Ebu Hurejre, r.a., kaže: „Jedne prilike neki beduin je ušao u džamiju dok je Vjerovjesnik, a.s., sjedio u njoj. Kada je ušao beduin je počeo učiti dovu: 'Allahu moj, oprosti grijehe meni i Muhammedu i nemoj oprostiti nikome osim nama.' Poslanik, a.s., se nasmija čuvši njegove riječi i reče: 'Suzio si ono što je prostrano i široko.'“ (Ibn Madže) Hazreti Aiša pripovijeda jednu zgodu koja je nasmijala Allahovog Poslanika, a.s. Ona kaže: „Jedne prilike skuhala sam kašu s mesom i odnijela je u sobu. U sobi se nalazio Allahov Poslanik, a.s., i Sevda, njegova supruga. Rekla sam Sevdi: 'Uzmi malo moje kaše.' Ona je to odbila. Rekla sam joj: 'Ili ćeš uzeti ove kaše, ili ću ti s njom zamazati lice!' Ona je ponovo odbila, a ja sam zgrabila šakom kašu i razmazala joj je po licu. Kada je vidio šta sam učinila Poslanik, a.s., se nasmijao...'“ (Buharija) Džabir, r.a., kaže: “Jedne prilike dok je Vjerovjesnik, a.s., držao govor, došao je neki čovjek i rekao: „O Allahov Poslaniče, vidio sam u snu kako mi je vrat prerezan i kako mi je glava otpala i otkotrljala se, a ja sam išao za njom i vratio je na njeno mjesto.' Poslanik, a.s., se na te riječi nasmijao i rekao: „Kada se šejtan poigra s nekim od vas u snu, nemojte taj san kazivati drugim ljudima.“ (Muslim) Sad ibn Ebu Vekas je rekao: „Jedne prilike Omer je pokucao kod Božijeg Poslanika, a.s., a kod njega su bile neke žene iz plemena Kurejš. Te žene su govorile Poslaniku, a.s., visokim tonovima tražeći od njega više nego što im je dao. Kada su čule Omera kako traži dozvolu da uđe, ustale su i požurile da stave marame. Božiji Poslanik, a.s., je, smijući se, dozvolio Omeru da uđe. Vidjevši ga nasmijanog hazreti Omer reče: 'Allah, dž.š., ti dao da se dovijeka smiješ, Božiji Poslaniče! Muhammed, a.s., reče: 'Začudio sam se ovim ženama koje su kod mene. Čim su čule tvoj glas, pohitale su pokriti se maramama.' Omer reče: 'Preče je da prema tebi, Allahov Poslaniče, imaju strahopoštovanje.' Zatim se Omer okrenuo ženama i rekao im: 'A vi koje ste same sebi neprijatelji,
1

El-Kehf, 110.

zar imate strahopoštovanja prema meni, a nemate ga prema Allahovom Poslaniku, a.s.?!' 'Da', odgovorile su: 'Ti si grublji i osorniji od Božijeg Poslanika.' Poslanik, a.s., reče: 'Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, šejtan te nikada nije vidio da ideš jednim putem, a da se on nije zaputio drugim.“ (Muslim) Abas ibn Mirdas, r.a., kaže: “Vjerovjesnik, a.s., molio je Uzvišenog Allaha da oprosti njegovom ummetu pred zalazak sunca na dan stajanja na Arefatu, pa mu je Allah, dž.š., odgovorio: ‘Oprostit ću im, osim zalimu – nepravednom, od njega ću uzeti (dobra djela) i dati ih mazlumu – onome kome je učinjena nepravda.’ Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘O moj Gospodaru, ako hoćeš, možeš onome kome je učinjena nepravda dati nagradu iz Dženneta, a oprostiti nasilniku?’ Te noći nije dobio odgovor na svoju molbu. Kada je osvanuo na Muzdelifi, Vjerovjesnik, a.s., ponovio je svoju dovu, pa mu je udovoljeno. Tada se Allahov Poslanik, a.s., nasmijao ili osmjehnuo. Ebu Bekr i Omer, r.a., rekoše: ‘Draži si nam od oca i majke, ovo je vrijeme u kome se ranije nisi smijao, zbog čega si se sad nasmijao? Allah te radosnim učinio!’ Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘Kada je Allahov neprijatelj, Iblis, saznao da je Allah primio moju dovu i oprostio mom ummetu, zgrabio je zemlju i počeo se posipati po glavi kukajući i lelečući. Nasmijao sam se kada sam vidio njegovo očajno stanje.’” (Ibn Madže)

Neka starica došla je kod Poslanika, a.s., i zamolila ga da uputi dovu za nju da bude od stanovnika Dženneta. Muhammed, a. s., joj reče: ''O majko toga i toga, u Džennet neće ući starice?'' Kad je to čula starica je plačući otišla od njega. Poslanik, a.s., tada reče: ''Obavjestite je da će ona mlada ući u Džennet, a ne kao starica. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Stvaranjem novim Mi ćemo ih stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim, i godina istih.“2
Suze Allahovog Poslanika, a.s. Vjerovjesnikovo, a.s., brižno i nježno srce bilo je izloženo različitim uticajima koje je donosio svakodnevni život. Poslanik, a.s., je plakao stidljivo i bez glasa kao šte se i smijao. Plačući nije ridao, jecao i podizao glas. Oči bi mu zarosile, a vrele suze natapale bi njegove mubarek obraze. Ashabi prenose da bi se u trenucima plača iz njegovih grudi čula huka kao iz kotla. Vjerovjesnik, a.s., nije plakao zbog dunjaluka i onoga što nije imao od materijalnih dobara. Plakao je žaleći za umrlim; iz strahopoštovanja prema Allahu; plakao je učeći Kur'an i slušajući druge kako ga uče; plakao je kada bi čuo ili vidio druge kako iz strahopoštovanja prema Allahu plaču. Muhammed, a.s., je često plakao iz strahopoštovanja prema Allahu. Govoreći o tome on je kazao: „Džehennemskoj vatri je zabranjeno da prži oko koje se rasplakalo iz strahopoštovanja prema Allahu.“ (Ahmed) Jedna osoba od sedmerice koja će biti u Božijem hladu na Sudnjem danu kada drugog hlada ne bude jeste osoba koja se sjeti Allaha, pa joj suze orose lice. A Suze su kvasile plemenito lice našeg Poslanika i kada bi slušao ashabe kako uče Kur'an. Abdullah ibn Mesud kaže: „Allahov Poslanik, a.s., mu je rekao: 'Uči mi Kur'an!' Odgovorio sam: 'Kako da ja tebi učim Kur'an kada je Kur'an tebi objavljen!?' Rekao je: 'Volim da slušam druge kada ga uče.' 'Pa sam ja', veli Abdullah ibn Mesud: 'Učio početne ajete sure En-Nisa sve dok nisam došao do ajeta: „A šta će tek biti kada dovedemo svjedoka iz svih naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih!?“3 Tada sam podigao glavu, ili me je čovjek pored mene gurnuo, pa sam podigao glavu i vidio sam Poslanika, a.s., kako plače.'“ (Muslim)
2 3

El-Vakia, 35-37. En-Nisa, 41.

Jedne prilike su stanovnici Sofe, ljudi koji su živjeli u jednom dijelu Poslanikove, a.s., džamije, rasplakali Božijeg Poslanika, a.s. Ebu Hurejre, r.a., kaže: „Kada su objavljeni ajeti: „Pa zar se ovom govoru čudite? I smijete se, a ne plačete.“4 Stanovnici Sofe su se rasplakali tako da su suze potekle niz njihove obraze. Kada je Poslanik, a.s., čuo njhovo grcanje i on se rasplakao s njima, a mi smo se rasplakali kada smo vidjeli Poslanika, a.s., kako plače.“ (El-Bejheki) Poslanik, a.s., je posjećivao mezar svoje majke i plakao pored njega. Ashabi koji su bili s njim počeli su plakati kada su vidjeli njegove suze. On im je tada rekao: „Tražio sam od Allaha da mi dopusti da molim oprost za svoju majku, pa mi nije dopustio. Zatim sam tražio da mi dozvoli da posjećujem njen mezar, pa mi je dozvolio. Posjećujte mezare, jer oni podsjećaju na smrt.“ (Muslim) Allahov Poslanik, a.s., je proživljavao bolne trenutke kada ga je Uzvišeni Allah, dž.š., kušao smrću njegove djece. Svojom rukom Muhammed, a.s., je ukopao dva sina i dvije kćeri. Trenuci rastanka i žal za voljenima ostali su zabilježeni u zbirkama hadisa. Ipak, čini se da je najveću količinu tuge Poslanik, a.s., ispoljio kada je umro njegov sin Ibrahim. Te dirljive momente rastanka Poslanika, a.s., sa voljenim sinom, Husejn Hejkel opisuje na sljedeći način: „Prirodno, djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je Muhammed ukopao svojom rukom, ostavila su oca u dubokoj žalosti. Zato je bilo prirodno da otac, nakon tako bolnog gubitka, osjeti prekomjernu radost, izraziti lični ponos i nadu zbog rođenja sina te da se ushićuje njegovim napretkom. Obećanje i nada koju je Ibrahim predstavljao bile su kratkog vijeka. Uskoro se dijete ozbiljno razbolilo. Prenesoše ga u jedan palmik blizu Mešrebet Ummi Ibrahima, gdje su o njemu brigu preuzele majka i njezina sestra Sirin. Kad mu se stanje pogoršalo i kad postade očigledno da neće još dugo poživjeti, pozvaše Muhammeda. On je bio tako potresen viješću da je osjetio kako ne može stajati na nogama pa je zamolio Abdurrahmana ibn Avfa da mu pruži ruku kao oslonac. Odmah je krenuo u palmik, ali je zatekao dijete kako umire u majčinom krilu. Muhammed je uzeo dijete i drhtavom rukom ga položio sebi u krilo. Srce mu se kidalo zbog nove tragedije, a lice odražavalo unutrašnju bol. Gušeći se od žalosti, reče mu: "O, Ibrahime, protiv Božijeg suda mi smo potpuno nemoćni", i potom zašuti. Suze su mu se slijevale iz očiju. Dijete je polahko umiralo, a majka mu i tetka, koje su to gledale, glasno su i bez prestanka plakale. Poslanik ih nije u tome sprečavao. Kad je Ibrahim izdahnuo, Muhammedova nada koja mu je kratko bila utjeha potpuno se raspršila. Suznih očiju još se jednom obratio djetetu: "O, Ibrahime, da nije sigurna istina da će se zadnji od nas pridružiti prvom, oplakivali bismo te više nego što to činimo sada." Trenutak kasnije reče: "Oči plaču, a srce tuguje, ali mi ne govorimo ništa drugo osim onog što je ugodno našem Gospodaru. Doista, Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom." Svjesni Muhammedove tuge, mudri među muslimanima su se trudili da podsjete Poslanika kako im je on lično naređivao da se ne prepuštaju samosažaljenju zbog bolnog gubitka usljed nečije smrti. A Muhammed je odgovorio: "Nisam zabranjivao tugu, nego podizanje glasa u naricanju. Ono što vidite kod mene je posljedica ljubavi i saosjećanja u mom srcu prema mom izgubljenom djetetu. Zapamtite da oni koji nemaju saosjećanja za druge ni sami neće imati saosjećanja drugih." Muhammed je pokušavao oplemeniti svoju tugu i olakšati svoju žalost, te gledajući Ibrahimovu majku i njenu sestru reče im, tješeći ih, da će Ibrahim imati svoju dadilju u Džennetu.“5 hfz. Elvir Duranović

4 5

En-Nedžm, 59-60. Muhammmed Husejn Hejkel „Život Muhammeda, a.s.“ El-Kalem, Sarajevo, 2004. god., str. 500-501.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful