You are on page 1of 6

Ulomak sa interneta:

Jason Goodwin
Janjičarsko stablo
Jašim je otresao trun prašine sa suvratka rukava.
»Samo još nešto, markizo«, promrmljao je.
Hladno ga je promatrala.
»Papiri.«
Markiza de Merteuil nasmijala se, kratko.
»Flûte! Monsieur Jašim, izopačenost nije riječ koju priznajemo u Akademiji.
« Lepeza joj je poigravala. Skrivajući se iza nje gotovo da je prosiktala:
»Izopačenost je stanje uma«.
Markiza je iz svog dekoltea izvukla papir i lupnula njime po stolu kao
malenim čekićem. Pogledao je bolje. To je uistinu bio malen čekić.
Kuc. Kuc. Kuc.
Otvorio je oči i osvrnuo se. Dvorac de Merteuil rasplinuo se u svjetlu
svijeća. Sjene su se cerekale pod policama s knjigama, iz uglova sobe – sobe i
pol, moglo bi se reći, u kojoj je Jašim u Istambulu živio sam, kao podstanar.
Na krilo mu je kliznulo izdanje Opasnih veza uvezano u kožu.
Kuc. Kuc. Kuc.
»Evet, evet«, gunđao je. »Stižem.« Prebacio je ogrtač preko ramena,
navukao
na noge žute papuče i uputio se do vrata. »Tko je?«
»Teklič.«
Umirovljeni, pomislio je Jašim dok je propuštao mršava starca u polumračnu
sobu. Na propuhu je zatreperila samo jedna svijeća. Bacila im
sjene
po zidovima gdje kao da su se potukle, a onda kao da je tekličeva
sjena probola Jašimovu, titravim bodežom.
Jašim je uzeo svitak i pogledao pečat; osjećao je da mu se pod još ljulja
pod nogama, treperava svijeća vratila mu je sjećanja na zanjihanu svjetiljku
u majušnoj kabini, daleko na moru, sate što ih je prepun bojazni provodio
promatrajući mračno obzorje, proničući pogledom kroz kišu, tragajući za
svjetlom, za obrisom kopna.
Slomio je pečat i pokušao se usredotočiti na kitnjast rukopis.
01.
10
Uzdahnuo je i odložio papir. Imao je svjetiljku. Modri plamičci sporo
su se hvatali za pocrnjeli stijenj dok ju je pripaljivao svijećom. Namjestio
je stakleni cilindar i namještao stijenj sve dok se treperavo svjetlo nije
umirilo i zažutjelo. Svjetlo je pomalo ispunilo sobu.
Imao je sreće što je uopće uspio pronaći brod. Crno more bilo je varljivo,
osobito zimi, a kapetan je bio Grk, prsa su mu bila kao bačva i jedno mu
je oko bilo zamućeno, pa je izgledao kao pirat, no Jašim je, čak i u onim
najstrašnijim trenucima putovanja, dok je vjetar urlao kroz užad, dok su
valovi udarali po prednjoj palubi, a on se prevrtao i povraćao na uskom
ležaju, govorio sebi da je sve bolje od još jedne zime u onim krimskim
ruševinama,
u društvu sablasti neustrašivih jahača, dok te izjedaju hladnoća
i tama.
Uzeo je svitak koji mu je pružao teklič, izgladio ga.
Pozdravi i tako dalje. Na dnu je pročitao seraskerov potpis, potpis gradskog
zapovjednika Nove garde, carske osmanlijske armije. Félicitations, i tako dalje.
Počeo je čitati prema početku. Već se bio izvještio prebrati takvo pismo u
nekoliko sekundi. Eto ga, sve umotano u uljudnost – hitan poziv.
»Dakle?«
Starac se ukočio u stavu mirno. »Imam zapovijed da vas odmah otpratim
do vojarnice.«
Zabrinuto je pogledao Jašimov ogrtač. Jašim se nasmiješio, uzeo komad
tkanine i omotao je oko glave. »Spreman sam«, rekao je. »Pođimo.«
Jašim je znao da je najmanje važno što ima na sebi. Bio je visok, dobro
građen muškarac u kasnim tridesetima, guste, crne, kovrčave kose sa samo
nekoliko sijedih vlasi, bez brade, ali s kovrčavim, crnim brkovima. Imao
je visoke, turske jagodične kosti, kose, sive oči naroda koji su tisućama
godina živjeli na beskrajnim euroazijskim stepama. Možda bi u europskim
hlačama više upadao u oči, ali u smeđem plaštu – nikako. Nitko ga
neće pretjerano zagledati. To je bio njegov osobit talent, ako se o talentu
moglo govoriti. Vjerojatnije je to bilo, kao što je govorila markiza, stanje
uma. I stanje tijela.
Jašim je posjedovao mnoge osobine – urođen šarm, nadarenost za jezike
i sposobnost da naglo razrogači te sive oči. I muškarce i žene podjednako je
hipnotizirao njegov glas – čak i prije nego što bi shvatili tko im se obraća.
Samo, nije imao muda.
Ne u onom vulgarnom smislu. Jašim je bio sasvim pristojno hrabar.
No, bio je stvor rijedak čak i u Istambulu u devetnaestom stoljeću.
Jašim je bio eunuh
11
U D o m u s l a s t i , najdubljem, najnedostupnijem dijelu palače
Topkapi, sultan se zavalio na jastuke i nervozno čupkao satenski pokrivač,
dok se trudio zamisliti čime bi se zabavljao u nadolazećim satima. Pjesma,
pomislio je, neka bude pjesma. Jedan od onih slatkih, veselih čerkeskih
napjeva – što tužnija pjesma to veseliji napjev.
Onda je pomislio da bi jednostavno mogao hiniti da spava. Zašto ne?
Vladar Crnoga i Bijelog mora, vladar Rumelije i Mingrelije, gospodar Anatolije
i Jonije, Rumunjske i Makedonije, Zaštitnik Svetih gradova, čelični
jahač carstvima blaženstva, sultan i padišah... i on mora ponekad spavati,
zašto ne? Osobito ako jednom namjerava povratiti vlast nad Grčkom.
Ali je dobro znao što će se dogoditi ako pokuša hiniti. To je već činio,
razarajući sve nade i stremljenja neke ljupke gözde, djevojke koja je odabrana
da te noći s njim podijeli postelju. To bi značilo slušati njezine jecaje, zatim
trpjeti one stidljive dodire po bedrima ili prsima, naposljetku suze – zatim
bi ga cijeli harem, sljedećih mjesec dana, častio prezrivim pogledima.
Uskoro će stići. Bilo bi mu bolje da skuje plan. Bilo je vjerojatno najsigurnije
da se pokori. Bio je prilično debeo i, istini za volju, nije nikom želio
nanositi bol. Kad bi samo mogao ležati u postelji s Fatimom, maznom
gotovo
kao on, dok mu ona masira stopala!
Stopala! Nagonski je malo podigao koljena ispod pokrivača. Drevne
tradicije bile su vrijedne štovanja, no sultan Mahmut II. nije imao namjeru
dopuštati da mu ikakva mirisna Čerkeskinja podigne pokrivač i uvlači se
prema njemu s podnožja postelje.
Začuo je neku galamu iz hodnika. Osjećaj dužnosti potjerao ga je da
se pridigne na lakat i na lice navuče smiješak dobrodošlice. Zatim je začuo
šapat. Trema u posljednji trenutak? Zatravljena se ropkinja odjednom
opire? Malo vjerojatno. Stigla je čak ovamo – gotovo da ju je naprijed
vukao
događaj za čije bi ostvarenje dala i život. Daleko vjerojatnija bila je
ljubomorna prepirka – to su moji biseri!
Vrata su se otvorila. Ali nije ušla ropkinja s feredžom, zanjihanih bokova,
punih grudi. Ušao je starac, narumenjenih obraza i debela trbuha, poklonio
02.
12
se i u sobu ušao bosonog. Ugledavši svoga gospodara, pao je na koljena i
počeo puzati sve dok nije stigao do ruba postelje i tamo se prostro po tlu.
Ležao je tamo, nijem, uzdrhtao, kao golema meduza.
»Što je?«, namrštio se sultan Mahmut.
Iz golemog tijela naposljetku se izvio glas, pištav, visok.
»Vahe velihanhtvo, gohspodaru i vladaru moj«, konačno je prošuškao
rob. Sultan se promeškoljio, nelagodno.
»Božja volja bî da pokhrovom hmrti prekrije tijelo jedne od kheri užitaka
čije je hnove trebalo ihpuniti vahe velihanhtvo, gohpodaru moj.«
Sultan se namrštio.
»Umrla?« U glasu mu se čula nevjerica. To ga je i zaprepastilo – zar je
tako strašan?
»Gohspodaru«, konačno je izrekao. »Netko ju je hadavio.«
Sultan je pao na jastuke. Eto, pomislio je, imao sam pravo. Nije bio
strah. Čista ljubomora.
Sve je bilo po starom.
»Pozovite Jašima«, rekao je umorno sultan. »Hoću spavati.«
13
B u d a n i l i u s n u , sultan je bio Poglavnik vjernih, zapovjednik
osmanlijskih oružanih snaga, ali su prošle već mnoge godine otkad je
posljednji put razvio Prorokov stijeg i stao na čelo svojih vojski, štiteći
prijestolje samo vlastitom hrabrošću. Mornaricom mu je zapovijedao
Kapudan-paša, a vojnike nadzirao serasker.
Kapudan-paša nije ustao da pozdravi Jašima, samo mu je prstima mahnuo
prema uglu divana. Jašim je izuo cipele, pa sjeo prekriženih nogu,
a ogrtač mu se raširio oko njega kao lopoč. Nagnuo je glavu i uljudno
pozdravio.
Glatko obrijan, po posljednjoj modi, umornih, smeđih očiju, lica
boje staroga lana, serasker je ležao nespretno na jednome boku, kao da je
ranjen. Čeličnosiva kosa bila mu je gotovo obrijana, a crveni fes na zatiljku
samo je naglašavao veličinu njegove vilice. Jašim je pomišljao da bi bolje
izgledao s turbanom, no franačka praksa je umjesto toga nalagala zakopčanu
tuniku s modrim, crveno obrubljenim hlačama i hrpu pletenica i
epoleta – suvremena odora za suvremeni rat. U istom duhu dobio je i čvrst
stol od orahovine i osam tapeciranih stolaca koji su izgledali kruto nasred
sobe, pod svjetlom svijećnjaka koji je visio s kazetiranog stropa.
Uspravio se, prekrižio noge tako da su se šavovi napeli na hlačama.
»Možda bih radije sjeo za stol«, mrzovoljno je predložio.
»Kako vas volja.«
No, serasker se očito radije odlučio za neudobno sjedenje na divanu u
hlačama, nego da bude nelagodno izložen za stolom u sredini. Kao i Jašim,
i njemu je sjediti na stolcu, leđima okrenut sobi, bilo pomalo uznemirujuće.
Zato je samo duboko uzdahnuo, skupljao i opuštao zatupaste prste.
»Izvijestili su me da ste na Krimu.«
Jašim je zatreptao. »Uspio sam pronaći brod. Tamo me ništa nije zadržavalo.
«
Serasker je podigao obrvu: »Dakle, niste uspjeli...«
03.
14
Jašim se nagnuo naprijed. »Tamo nismo uspjeli još davno, efendijo.
Tamo se malo toga može učiniti.« I dalje je gledao seraskera ravno u oči.
»To malo sam učinio. Radio sam brzo. I onda sam se vratio.«
Nije više imao što dodati. Tatarski kanovi s Krima nisu više vladali južnim
stepama, tom malom braćom osmanske države. Jašima je potreslo vidjeti
ruske Kozake koji su s puškama jahali po krimskim selima. Razoružani,
potučeni, Tatari su pili, sjedili pred vratima koliba i nemirno pogledavali
Kozake dok su njihove žene obrađivale polja. Sam kan strahovao je u
progonstvu, mučen snovima o izgubljenom blagu. Poslao je druge da ga
pokupe, prije nego što je čuo za Jašima – Jašima čuvara, Jašima lalu. Ali
je zlato, usprkos svim njegovim naporima, ostalo samo san. Možda ga
nije ni bilo.
Serasker zagunđao. »Tatari su bili dobri borci«, rekao je. »Nekoć. No,
konjanicima bez stege nema mjesta na suvremenom ratištu. Danas nam je
potrebno disciplinirano pješaštvo, s mušketama, s bajunetama. Topništvo.
Vidjeli ste Ruse?«
»Vidio sam Ruse, efendijo. Kozake.«
»S takvima se sada sučeljavamo. To je još jedan razlog zašto su nam
potrebni ljudi kakva je Nova garda.«
Serasker je ustao. Bio je pravi medvjed, visok gotovo dva metra. Stajao je
leđima okrenut Jašimu, zagledan u red knjiga dok je Jašim posve nesvjesno
promatrao zavjesu kroz koju je ušao. Sluga koji ga je uveo negdje je nestao.
Po svim zakonima dobrodošlice serasker mu je morao ponuditi uvodnu
lulu i kavu – Jašim se pitao nije li takva neotesanost smišljena. Čovjek
velik poput seraskera sigurno ima posilne koji mu donose osvježenje, jednako
kao i lulaša koji mu bira duhane, održava pribor, prati gospodara
na izlascima, s lulom pod ogrtačem i duhankesom pod košuljom, brine
se za paljenje i čistoću lule. Bogataši su se međusobno natjecali u nuđenju
uzvanika najbiranijim duhanom i najotmjenijim lulama – jantar za usnike,
perzijska trešnja za kamiš... ne bi mogli ni pomisliti kako će preživjeti bez
lulaša, kao što ni engleski velikaš ne bi mogao bez usluga svog batlera. No,
u sobama nije bilo nikoga.
»Za manje od dva tjedna sultan će izvršiti smotru postrojbi. Marševi,
obuka, streljačke vježbe. Sultan neće biti jedini. Bit će to...«, serasker je
zašutio,
naglo podigao glavu. Jašim se pitao što se to sprema reći. Vjerojatno da je ta
smotra najvažniji trenutak njegove karijere. »Kao što znate, mi smo mlade
snage. Nova garda postoji tek deset godina. Kao ždrijebe, lako se uznemirimo.
Avaj, nismo dobili svu skrb i obuku koju bismo mogli poželjeti.«
15
»Niti ste toliko uspijevali koliko ste obećavali.«
Jašim je primijetio da se serasker ukočio. U svojim pomodnim europskim
odorama i hlačama Nova je garda podnosila obuku niza stranih
instruktora, europskih Franaka koji su ih poučavali kako se boriti, kako
stupati, kako davati oružje na smotri. Što se može reći? Usprkos svemu
tomu, Egipćani – Egipćani! – su ih ponizili porazivši ih u Palestini i Siriji,
a Rusi su se Istambulu približili više nego što se ikada pamtilo. Možda su
se takvi uspjesi mogli i očekivati jer su to bili sjajni protivnici, suvremeno
opremljeni, moderne armije – no upitna je ostala ona sramota u Grčkoj.
Čak su se i oni seljaci u dimijama, pod vodstvom mušičavih hvališa, čak
su se i Grci pokazali daleko nadmoćnijima Novoj gardi.
Što je Novu gardu tjeralo da živi s jednim jedinim, krvavim trijumfom?
Pobjedom koju nisu požnjeli na bojišnici nego upravo ovdje, na istambulskim
ulicama – ne protiv stranog dušmanina, nego protiv vlastitih vojnih prethodnika,
opasno oholih janjičara. Janjičari, nekoć udarne snage Osmanlijskoga
carstva, bili su se izopačili – ili evoluirali, kako vam drago – u naoružanu
mafiju koja je terorizirala sultane, šepirila se ulicama Istambula, bunila se,
podmetala požare, krala i iznuđivala, sve redom nekažnjeno. Nadjačani bolje
naoružanim i obučenim zapadnim vojskama, tvrdoglavo su se držali tradicija
svojih predaka, prezirali svaku novotariju, pljuvali po običnim neprijateljskim
vojnicima i odbijali svaku pouku koju su mogli izvući iz bitke – strahujući
od gubitka vlasti. Desetljećima su ucjenjivali cijeli imperij.
Konačno je Nova garda poravnala račune. Bilo je to prije deset godina,
u noći 16. lipnja 1826. godine – Sretna zgoda, kako su je nakon toga
prozvali
ljudi. Upravo ovdje, u Istambulu, topnici Nove garde raznijeli su
janjičare u komade u njihovim vojarnicama i time stavili zasluženu točku
na četiri stoljeća terora i trijumfa.
»Smotra će biti uspješna«, zarežao je serasker. »Ljudi će vidjeti kičmu
imperija, neslomljivu, stamenu.« Okrenuo se i rubom dlana zasjekao zrak.
»Precizna paljba. Precizna obuka. Pokornost. Naši neprijatelji, kao i naši
prijatelji, izvući će vlastite zaključke. Razumijete li?«
Jašim je jedva primjetno zadrhtao. Serasker je podigao glavu i frknuo
kroz nos.
»Imamo problem«, rekao je. Jašim ga je netremice gledao – dugo je
vremena
prošlo otkad ga je netko probudio u mrklo doba noći i pozvao
u palaču. Ili u vojarnicicu. Pogledao je kroz prozor. Bilo je još mračno –
nebo hladno i puno oblaka. Sve započinje u mraku. No, dobro, posao mu
je bio da širi svjetlo.
16
»U čemu je točno vaš problem?«
»Efendijo Jašime. Zovu vas lala, nije li tako? Jašim Lala, čuvar.«
Jašim je nakrivio glavu. Lala je značilo počast, naslov nekih povjerenja
vrijednih eunuha koji su služili bogatim i moćnim obiteljima, pratili njihove
žene, nadzirali im djecu, upravljali kućanstvom. Obični lala bio je nešto
između batlera i kućepazitelja, dadilje i zapovjednika osiguranja – čuvar.
Jašim je mislio da mu naslov dobro pristaje.
»No, koliko ja shvaćam«, polagano je progovorio seasker, »vi niste ni
u čijoj službi. Naravno, imate veze u palači. Također i na ulici. Stoga vas
noćas pozivam u našu obitelj, obitelj Nove garde. Najviše deset dana.«
»Obitelj, mislite reći, kojom vladate vi?«
»Na neki način. Ipak, nemojte ni pomisliti da sebe ustoličujem za oca
ove obitelji. Bilo bi mi draže da me gledate kao svojevrsnog...«, serasker
je izgledao gotovo postiđeno – riječ mu nije lako dolazila na jezik. Jašim
je znao kako je odbojnost prema eunusima među Osmanlijama jednaka
njihovoj sumnjičavosti prema stolovima i stolcima. »Kao nekog starijeg
brata. Ja vas štitim. Vi mi vjerujete.« Zastao je i obrisao čelo. »Ovaj, imate
li ikakvu obitelj?«
Jašim je već bio navikao na to – odbojnost pomiješana sa znatiželjom.
Samo je odmahnuo rukom, dovoljno neodređeno da sugovornik razmišlja
do mile volje – to nisu njegova posla.
»Nova garda mora zadobiti povjerenje vlastitog naroda, jednako kao
i ono sultana«, nastavio je serasker. »Što je osnovna svrha Smotre. Ali se
zbilo nešto što bi moglo upropastiti sve napore.«
Sad je na Jašima došao red da osjeti znatiželju, osjetio ju je kao da mu
plazi zatiljkom.
»Jutros«, započeo je serasker, »jutros sam dobio izvješće da se četiri
naša časnika nisu pojavila na jutarnjoj obuci.« Zašutio je, namrštio se.
»Morate razumjeti da mi nismo slični nijednoj vojsci koju je ovo carstvo
ikad vidjelo. Stega. Naporan rad, poštena plaća, pokornost višem časniku.
Na obuku se dolazi. Znam što mislite, no ta četiri časnika bili su iznimno
uljudna četiri mlada gospodina. Usudio bih se reći, cvijet naše postrojbe,
jednako kao i najbolji topnički časnici. Govorili su francuski«, dodao je,
kao da time objašnjava sve. Možda i jest.
»Dakle, pohađali su strojarsko učilište?«
»Diplomirali su s najvišim ocjenama. Bili su najbolji.«
»Bili?«
17
»Trenutak, molim vas.« Serasker je dlan položio na čelo. »Isprva sam,
usprkos svemu, razmišljao kao i vi. Pretpostavio sam da su se zaputili u
nekakvu pustolovinu, te da će se pojaviti kasnije, posramljeni, puni krivnje.
Naravno, bio sam pripravan oderati im kože – ta četvorica primjer su cijelom
korpusu, razumijete li? Kako Francuzi kažu, oni svemu daju ton.«
»Govorite francuski?«
»Ah, veoma slabo. Ali dovoljno.«
Jašim je znao da su većina stranih instruktora Nove garde Francuzi ili
neki drugi stranci – Talijani, Poljaci – koje su sa sobom pomele divovske
armije koje je car Napoleon podigao ne bi li ostvario svoje snove o osvajanju
svijeta. Prije petnaest, prije deset godina, kad su napoleonski ratovi naposljetku
okončani, neki od siromašnijih ostataka Grande Armée pronašli su
put do Istambula i sklonili se pod sultanove skute. Ipak, učenje francuskog
bilo je zadaća za mlađe – serasker se bližio pedesetoj.
»Nastavite.«
»Sinoć su iz vojarnice nestala četvorica dobrih ljudi. Kako se jutros
nisu pojavili, upitao sam čistača i otkrio da nisu spavali u svojim spavaonicama.
«
»I još se nisu pojavili?«
»Ne. Zapravo ne.«
»Što mislite reći, zapravo ne?«
»Jednog od njih pronašli su noćas. Prije otprilike četiri sata.«
»To je dobra vijest.«
»Pronašli su ga mrtvoga u željeznom loncu.«
»U željeznom loncu?«
»Da, da. Kotlu.«
Jašim je zatreptao.
»Želite li reći«, polagano je izgovorio, »da je taj vojnik skuhan?«
Seraskerove oči gotovo su iskočile iz duplji. »Skuhan?« Tiho je ponovio.
Bio je to detalj o kojemu nije razmišljao.
»Mislim«, rekao je serasker, »da biste trebali doći i pogledati.«