Novak KILIBARDA STUDIJE I OGLEDI O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI

Izdavač Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica

Biblioteka MONTENEGRINA Knj. 7

Urednici Adnan Čirgić Aleksandar Radoman

Recenzenti Čedomir Drašković Milorad Nikčević

Novak KILIBARDA STUDIJE I OGLEDI O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI

Podgorica, 2012.

SADRŽAJ PREDGOVOR (A. Čirgić: Novak Kilibarda kao proučavalac crnogorske usmene književnosti) ......................... 7

Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme ....................... 29 Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu ................................................................... 41 Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike ................. 57 Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas ...... 71 Aspekti hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici ......... 115 Duh homerske nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana ............................. 123 Književno uobličenje istorijskoga događanja u crnogorskoj usmenoj epici ................................................. 139 O istoričnosti crnogorskih epskih pjesama ........................... 151 Odnos Njegoša – državnika i političara prema crnogorskoj usmenoj epici ......................................... 163 Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina ................... 169 Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića ...................... 193 Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici ....................... 211 Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije .............. 221

Istorijska osnova Ženidbe Milića barjaktara ........................ 233 Ženidba Smailagić Meha, kasni ali pravi usmeni epos ........ 239 O bugaršticama iz Crne Gore ............................................... 245 Usmena tužbalica – najintimnija pjesma .............................. 251 Jedna anonimna crnogorska pjesnikinja ............................... 265 Socijalni elementi narodnih tužbalica .................................. 271 Opet to, ali drukčije .............................................................. 277 O poslovicama ...................................................................... 287 Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici ..................................... 301 Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana ............................ 305 Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba usaglasiti s Pravopisom crnogorskoga jezika ....................... 315 Pjesnici-pjevači ..................................................................... 325

LITERATURA ...................................................................... 337 INDEKS IMENA .................................................................. 347 NAPOMENA UREDNIKA .................................................. 363

NOVAK KILIBARDA KAO PROUČAVALAC CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI Jedan od rijetkih crnogorskih naučnih i kulturnih radnika za kojega se može reći da se u potpunosti odužio svojoj struci svakako je Novak Kilibarda. Novak Gavrilov Kilibarda rođen je 7. januara 1934. godine u zaseoku Jelići sela Tupan, u Banjanima. Osnovni studij i doktorat završio je u Beogradu. „Prvi je crnogorski doktor književnih nauka koji je odbio posao na srbijanskim fakultetima i cio svoj radni vijek proveo u Crnoj Gori i za Crnu Goru.“1 Iako za crnogorske prilike životni put Novaka Kilibarde nije bez presedana, ipak vrijedi pomenuti da, nekad mladi komunist, zbog predgovora u kojemu je istakao značaj tužilice u kojoj se afirmativno pominje Krsto Zrnov Popović, 70-ih godina XX vijeka biva isključen iz partije i suspendovan sa svih društvenih funkcija;2 početkom 90-ih godina postaje predvodnik prosrpskoga političkog bloka u Crnoj Gori, da bi nakon nekoliko godina pristupio crnogorskome pokretu i početkom XXI vijeka uzeo znatnoga učešća u borbi za obnovu crnogorske državne samostalnosti. Osim toga političkoga i društvenoga angažmana treba pomenuti
Božidar Ilijin Miličić, Kilibarda – mozaik likova, pogleda, misli, ideja, riječi, Podgorica, 2008, str. 9. 2 Isto, str. 10–12.
1

7

Na nagovor poznatoga crnogorskog slaviste Radosava Boškovića prihvatio je da uradi komentare i objašnjenja uz Njegoševo Ogledalo srpsko. koji je. Cetinje. usavršavanju. Usmena književnost pred čitaocem. Za njom su se brzo počele ređati i druge: Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama. njegovu školovanju. nagrada Srpske književne zadruge). Usmena književnost pred čitaocem. Iz korijena usmenosti. O usmenoj književnosti. str. koji su kao prvi komentari 3 O životu Novaka Kilibarde. Epska mjera istorije. jezik njegova književnog djela biti nezaobilazan u tome poslu. 8 . Za ovaj osvrt vrijedi pomenuti tek toliko da je cio njegov književni opus nastao na crnogorskome narodnom jeziku i da nosi sve govorne specifičnosti kraja iz kojega je autor potekao. Poslovice (1988) i antologiju crnogorske usmene poezije Viša je gora od gore (2010). krunisan i najvišom državnom – Trinaestojulskom nagradom. u knjizi: Novak Kilibarda.Novak Kilibarda i Kilibardin književni rad. „Jedinstvo“. najbolje pokazuje to da ga je Radosav Bošković bodrio da tim jezikom nastavi pisati svoju prozu te da će – po riječima samoga Kilibarde – ako ikad dođe do kodifikacije crnogorskoga jezika. Koliko je njegov književni rad potvrdio bogatstvo crnogorskoga jezika. kojom ga je povodom dva milenijuma hrišćanstva nagradio Američki biografski institut kao pozitivnoga djelatnika za multinacionalni sklad u Crnoj Gori. odnosu prema kolegama i profesorima i sl. koji je vodio Dejan Ajdačić. Kilibarda je i nosilac Zlatne medalje časti. „Branko Ćopić“. Usmena književnost u službi pisane. tužbalice Puti nedohodi (1987). Legenda i poezija. 1998. naročito u pogledu leksike. 257–429. Usmena književnost Crne Gore.3 Ove godine navršavaju se četiri decenije otkad je Novak Kilibarda objavio prvu knjigu iz usmene književnosti – Poezija i istorija u usmenoj književnosti (1972). pored brojnih drugih nagrada („Radoje Domanović“. – viđeti u intervjuu „O sebi povodom drugih“. Pored tih autorskih knjiga priredio je i četiri antologije: Bugarštice (1979).

No po završenu poslu CANU je odbila rukopis uz objašnjenje da je negativno ocijenjen od strane recenzenta prof. Radosav Medenica. Tešan Podrugović i drugi znani i neznani crnogorski pjesnici-pjevači i njihove pjesme. koja ga je naručila. predśednika CANU.) koji su posvećivali pažnju crnogorskoj usmenoj književnosti i o tome ostavili značajne studije i knjige. Četrdeset godina nakon objavljivanja prve knjige Kilibarda je svoj naučni opus zaokružio monografskim opisom crnogorske usmene književnosti. Nada Milošević i dr. Bilo je i u njegovo vrijeme i prije njega i crnogorskih naučnika (Vido Latković. Oko svega toga u Pobjedi je (2011) vođena polemika između Kilibarde i Momira Đurovića. Da je tako. 9 . bio je priredio za CANU. Nikola Banašević i dr. potvrđuje i prećutana afirmativna recenzija akademika Branka Pavićevića. S obzirom na značaj Kilibardinih komentara i na činjenicu da su sve pjesme u Ogledalu prvi put grafijski prilagođene izvornome Njegoševu jeziku.) i naučnika iz suśedstva (Vladan Nedić. 4 Drugo izdanje Ogledala srpskoga Novak Kilibarda. uz novu bilješku (pogovor) i uz rječnik manje poznatih riječi koji je sačinio Adnan Čirgić. ­ No sve to nije uzrokovalo tvrdnju da je Kilibarda jedan od rijetkih crnogorskih naučnika koji se odužio svojoj struci.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti toga djela štampani 1974. Radmila Pešić. dr Radojice Jovićevića. Pa i u onim studijama koje se direktno ne odnose na crnogorsku književnu problematiku provijava Starac Milija. to izdanje objavljeno je 2011. koja je takođe bila predata CANU. a u suštini je izdanje odbijeno zbog toga što se Njegošev jezik u njemu tretira kao crnogorski jezik i zato što su bilješke i komentari pisani zvaničnim crnogorskim standardnim jezikom – što se nikako ne uklapa u ideološke koncepcije Akademije. godine u Institutu za crnogorski jezik i književnost u Podgorici. Međutim. to je bio samo izgovor CANU. No niko od njih nije se odvažio da monografski obradi crnogorsku usmenu književnost – osim Novaka Kilibarde. može se reći da su sve one najvećim dijelom ili u potpunosti vezane za crnogorsku usmenu književnost. koji obuhvata sva usmena književna ostvarenja nastala na teritoriji današnje Crne Gore. s manjim izmjenama i dopunama.4 Iako se iz naslova njegovih knjiga to možda ne može jasno sagledati.

4. pri čemu posebno treba istaći izdanja u okviru nekadašnje Biblioteke Luča. Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti i dr. do 70-ih godina XX vijeka mogao opravdati tu činjenicu. ako ne i jedina. Cetinje. Prije te studije postojala je samo sinteza Trifuna Đukića. Nikčevića kao rukovodioca projekta Novak Kilibarda nije obustavio svoj rad – premda novi rukovodilac nikad nije postavljen. Nakon smrti Vojislava P. Iako se može reći da je objavljen veliki broj antologija i zbirki crnogorske usmene književnosti. na monografskome opisu bogate crnogorske književne baštine u posljednjih pedesetak godina nije urađeno gotovo ništa novo. Poseban tom te Istorije bio je predviđen za usmenu književnost. godine“ (Stvaranje. 1951) – crnogorska književnost tretirana kao regionalni dio srpske književnosti. Od najstarijih vremena do 1918.Novak Kilibarda Crna Gora je jedna od rijetkih. novije doba ne daje nikakva opravdanja za to. čiju je obradu Kilibarda na Nikčevićev nagovor prihvatio da uradi. u kojoj je – kako se to iz naslova vidi (Pregled književnog rada Crne Gore od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918. godine. Ako je nepostojanje neophodnih institucija. Iako već nekoliko decenija imamo Univerzitet Crne Gore. slične institucije te pozamašan broj djelatnika u oblasti nauke o književnosti. 1979). Osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici omogućilo je i formalni nastavak projekta i objavljivanje 10 . tretman crnogorske usmene književnosti kao cjeline u potpunosti je izostao. u okviru kojih bi se mogao pokrenuti projekt izrade istorije crnogorske književnosti. nastala između dva svjetska rata. Izuzetak čini jedino studija Radoslava Rotkovića „Pregled crnogorske literature. br. slovenska zemlja koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu književnu baštinu. Zbog svega toga Vojislav P. Pedagošku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a u okviru njega i Institut za jezik i književnost). Nikčević (1935– 2007) inicirao je projekt izrade Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do naših dana. Narodna knjiga. Titograd.

In: Novak Kilibarda. 441. godine. 6 Dejan Ajdačić. Nikšić. tj. Neki od tih tekstova polemički osporavaju stara. od prethrišćanskoga vremena. O Kilibardinu proučavanju crnogorske usmene književnosti viđeti i: Dejan Ajdačić. koji se književnošću toga perioda takođe decenijama bavi. koji će kao prvi tom Istorije biti objavljen u izdanju Instituta ove (2012) godine. ukažemo na značajnija pitanja i probleme kojima se Kilibarda bavio gotovo pola vijeka. Značaj bavljenja Novaka Kilibarde usmenom knji­ ževnošću između ostalih istakao je i Dejan Ajdačić: „Studije Novaka Kilibarde o usmenoj baštini značajni su doprinosi poznava­ nju narodne književnosti svojim višestranim vrednostima. Cetinje. Usmena književnost pred čitaocem.5 Upravo ta knjiga najbolji je svjedok da se Kilibarda odužio svojoj struci. str. Epska mjera istorije. In: Novak Kilibarda. 5–27. str. neki osnažuju stara sagledavanja i daju im nove potvrde. a treći tom (od Njegoša do 1918. povodom knjige Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koju smo priredili za štampu s kolegom Aleksandrom Radomanom.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do 1918. a nude nova tumačenja i pretpostavke. 2007. „Pogovor“. Drugi tom (od početaka pismenosti do Njegoša) nakon Nikčevićeve smrti povjeren je Radoslavu Rotkoviću. A u njoj su obrađena sva značajnija pitanja crnogorske usmene književnosti – od naziva i postanka. „Srpska narodna epika u tumačenju Novaka Kilibarde“. Autor ovoga priloga niti želi niti je kompetentan da donosi sudove i ocjene o radu Novaka Kilibarda na području crnogorske usmene književnosti. kao nesporno najkompetentnijemu naučniku iz te oblasti u Crnoj Gori. 5 11 .“6 Mi ćemo se u ovome prilogu osvrnuti na one Kilibardine radove koje smo smatrali reprezentativnim i koje smo unijeli u izbor Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti. preko dukljansko-zetskoga perioda do današnjega narodskog ili imitativnog pjesništva. Namjera nam je samo da. 1998. Novak Kilibarda prvi je završio svoj dio projekta. godine) od početka projekta bio je dodijeljen Miloradu Nikčeviću.

Novak Kilibarda

Posebno mjesto u naučnome opusu Novaka Kilibarde dobio je Starac Milija, kojega Kilibarda smatra Njegoševim dvojnikom u usmenoj crnogorskoj poeziji. Najizrazitiji vukovac našega vremena, Kilibarda se ne priklanja herderovsko-grimovskoj školi koja usmenu književnost tretira kao izraz kolektivnoga duha, već na nju gleda kao na umjetnički izraz talentovanih pojedinaca. U skladu s time on je napisao biografiju i priredio komentare pjesama Starca Milije (ICJK, Podgorica, 2012). Time je Milija dobio tretman koji imaju svi književnici – pravo na autorstvo. Budući da je u studiji „Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije“ na osnovu uporedne analize pjesničkih sredstava te pjesme i ostale četiri pjesme Milijine kojima je autorstvo nesporno još od Vukova vremena (Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo) pokazao da je Ženidba Milića barjaktara Milijina pjesma, Kilibarda ju je uvrstio u rečenu knjigu pjesama. Osim što je Starcu Miliji odredio najznačajnije mjesto u crnogorskoj usmenoj književnosti, Novak Kilibarda dao je kratke biografije (na osnovu dosadašnjih vrlo šturih saznanja) i o drugim crnogorskim pjesnicima-pjevačima – Todoru Ikovu Piperu, Starcu Rašku, Stojanu Lomoviću, Đuru Milutinoviću Crnogorcu, a Tešanu Podrugoviću i Petru Mrkaiću posvetio je posebne studije. U studiji „Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića“, za kojega Kilibarda pretpostavlja da je bio prezimenom Papović, ukazao je na višestruki značaj toga crnogorskog pjesnika-pjevača, kojega su ustanci odveli od Vuka Karadžića prije no što je uspio zapisati i trećinu pjesama koje je on, za razliku od drugih, bez pjevanja saopštavao. Kilibarda ističe da je naše poimanje izgleda Marka Kraljevića zapravo Podrugovićeva pjesnička slika o njemu. Studija „Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana“ donosi podatke i o pjesniku i njegovoj poeziji. Tome je pjesniku Simo Milutinović posvetio najviše pažnje (više nego svim drugim
12

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

pjesnicima u Pjevaniji zajedno) i dao mu tretman koji su Starac Milija i Tešan Podrugović dobili kod Vuka Karadžića. Studija sadrži prikaz neobičnoga života Petra Mrkaića – kotorskoga zidara i nosioca čina ruskoga oficira – i opšti pogled na njegovo pjesništvo. I pjesmi Sestra Leke kapetana Kilibarda je posvetio posebnu pažnju (u studiji „Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme“) jer ju je romantičarska kritika gotovo izbjegavala budući da je Marko Kraljević u njoj prikazan kao surov junak koji ne preza ni da obogalji žensku ljepotu. Dajući sasvim nov pristup interpretaciji te pjesme, Kilibarda zaključuje: „Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije velikoga pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku snagu, dođe se do ovakvoga zaključka: Marko Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana, jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Tragični čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. Marko jednako gazi sve brode, i njegov Šarac preskače sve vode, ide Kraljević prsato drumom i životom, lomeći najviše samoga sebe! Kao drvośeča orijaš koji udara po stabljikama cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. Odista, književni talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao.“ Značajno mjesto u studijama i ogledima Novaka Kilibarde dobio je i Njegoš, i kao sakupljač epskih pjesama i kao pjesnik kojemu je usmena poezija bila lektira iz koje je izronio Gorski vijenac. To je naročito došlo do izražaja u studiji „Odnos Njegoša – državnika i političara prema crnogorskoj usmenoj epici“. Na osnovu dviju varijanata pjesme o osveti Batrića Perovića – jedne koju je Vuk Karadžić unio u svoju antologiju od crnogorskoga pjesnika Đura Milutinovića i druge koju je Njegoš unio u
13

Novak Kilibarda

svoje Ogledalo bez naznake o autorstvu pjesme – Novak Kilibarda pokazuje kako je Njegoš svoju antologiju usaglašavao s ideološko-političkim interesima podlovćenske Crne Gore i dinastije Petrovića. Umjesto da u Ogledalo unese umjetnički uspjeliju varijantu te pjesme, čiji je autor takođe s današnjih crnogorskih terena, Njegoš se odlučuje za pjesmu koja je daleko ispod poetskih kvaliteta one koju je Vuk zapisao od Đura Milutinovića. Analizom tih dviju varijanata Kilibarda je pokazao da nije riječ o Njegoševu lošem izboru, jer u estetska mjerila autora koji je već tada bio napisao Luču mikrokozma ne treba sumnjati, već o tome da je on odabrao varijantu koja je jedino i mogla biti prihvaćena u ondašnjoj Crnoj Gori. Naime, u toj varijanti nije bilo ni riječi o crnogorskim pljačkama i upadima na teritorije koje je nastanjivao pravoslavni živalj Grahova, Banjana i okolnih predjela. Njegoševim političkim težnjama niti slušaocima gusala iz podlovćenske Crne Gore nijesu mogle odgovarati pjesme u kojima se pominju crnogorski upadi na pravoslavne teritorije pod turskom upravom, pa je zbog toga i otpala bolja varijanta pjesme – objašnjava Kilibarda. Vodeći se ideološko-političkim kriterijumima pri izradi Ogledala srpskoga Njegoš je sigurno morao odbaciti i mnoštvo drugih umjetnički uspjelih pjesama, koje su tako i netragom izgubljene. „Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori, toliko popularna da su njezini primjerci dostizali zapaženu cijenu. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori.“ I ne samo to, Njegošev je odnos prema usmenoj pjesmi, kako navodi Kilibarda, uticao i na bezmalo sve kasnije antologičare u Crnoj Gori, koji su više isticali pjesme koje afirmišu crnogorski moral i viteštvo no pjesme stvarne umjetničke vrijednosti. I odnosu istorija – usmena poezija Kilibarda je posvetio značajno mjesto u svojim radovima. Teško je među današnjim proučavaocima književnosti naći čovjeka toliko upućena u istorij­
14

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

ska zbivanja u Crnoj Gori minulih vjekova. A to je svakako jedan od neophodnih uslova i za bavljenje usmenom književnošću. Zahvaljujući toj upućenosti, mogao je i sagledati odnos usmene pjesme s istorijom. U studiji „Književno uobličenje istorijskoga događanja u crnogorskoj usmenoj epici“ Novak Kilibarda ističe: „Pisma crnogorskijeh vladika, posebno Poslanice Petra I, Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne Gore i suśednijeh plemena, dragocjeni su materijal za dešifrovanje mnogih, do sada u nauci problematičnijeh, mjesta u crnogorskijem pjesmama drugoga repertoara. Tijem dokumentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića. U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etnografsku i filološku nauku, ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene problematike crnogorskijeh usmenih pjesama, posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju ’o vojevanju za sloboduʻ, kako kaže njihov sakupljač i izdavač.“ U rečenoj studiji Kilibarda je komparativnim metodom pokazao vezu između događaja koje opisuje vojvoda Anto Daković i događaja koji su opjevani u crnogorskoj usmenoj epici – naročito onoj koju je Njegoš nastojao izbjeći svojim Ogledalom. Dakovićevi memoari i ta poezija pokazuju i drugu stranu istorije, suprotnu onoj koju romantičarska istoriografija prikazuje. Preko memoara vojvode Anta on pokazuje i zašto je više sveštenstvo bilo nisko smješteno na moralnoj ljestvici crnogorske usmene poezije. Upućenost u istorijska fakta potvrđuje i Kilibardina studija „Istorijska osnova pjesme Ženidba Milića barjaktara“, za koju kaže: „Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskijeh pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. Međutim, iako je ta pjesma
15

Novak Kilibarda

po svojoj formi bliža epsko-lirskijem pjesmama, ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme ’srednjijeh vremenaʻ, kako bi rekao Vuk Karadžić.“ Odnosom istorija – usmena poezija Kilibarda se bavio i u studiji „O istoričnosti crnogorskijeh epskih pjesama“. Podijelivši crnogorsku usmenu epiku na dva repertoara (prvi koji opjeva događaje starijih vremena i drugi iz petrovićevskoga vremena), on ističe zapostavljenost pjesama iz prvoga repertoara i pored njihove veće umjetničke vrijednosti, što je opet dio romantičarskoga odnosa prema prošlosti i povođenje za Njegoševim kriterijumima. On pokazuje da Vukova opaska da je u crnogorskim pjesmama koje opjevaju borbu za slobodu više istorije no poezije može važiti samo za pjesme drugoga repertoara, ali da je prvi repertoar daleko od te kvalifikacije, jer je u njemu dostignut poetski vrhunac. Upravo je politika i ideologija vladikā Petrovića, koji su nastojali da objedine Crnu Goru i otrgnu je od osmanske uprave, učinila da nekadašnja epska popularnost Marka Kraljevića ustupi mjesto legendi o Milošu Obiliću. Kilibarda u kontekstu društveno-istorijskih dešavanja pokazuje kako turskome vazalu Marku Kraljeviću – kad se začela „borba neprestana“ – nije moglo biti mjesta u crnogorskoj usmenoj poeziji, u koju su slušaoci vjerovali kao u današnju kritičku istoriografiju, pa je veličanstvena epska slika Markova zamijenjena Milošem Obilićem, kao legendarnom metaforom za otpor osmanskoj vlasti. „Tekući ideološki i politički rezoni, koje planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa religijskoga kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću napisano Jevanđelje po Njegošu!“ – veli Kilibarda u toj studiji. U vezi s odnosom istorija – usmena poezija treba istaći opsežnu studiju „Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici“.
16

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

Kritički se odnoseći prema romantičarskome tretmanu istorije, Kilibarda nije samo dao pravu ocjenu Njegoševih antologičarskih kriterijuma, već i razobličio današnju sliku hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici. Oslanjajući se na ocjenu hajduka koju je dao Vuk Karadžić, Kilibarda ističe da se na osnovu Vukovih zabilješki indirektno može viđeti da su epsku sliku o hajducima prije svega stvorili sami hajduci „kao odmetnici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka“. Upravo u tome i jeste osnovna razlika između hajduka, odmetnika od svake vlasti i pljačkaša trgovačkih, od vitezova koje na borbu protiv Turaka motivišu viši (nematerijalni) ciljevi. Epska je istina o hajducima, kako dokazuje Novak Kilibarda, utemeljenija od one koju nudi romantičarska istoriografija. Da je tako, potvrđuje i Njegoš, koji prihvata ocjenu da je hajduštvo „sramotno junaštvo“, što se indirektno iščitava i iz Gorskoga vijenca, o čemu Kilibarda u navedenoj studiji kaže: „Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i ʼspomen dušamaʻ koji čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene ʼistrage poturicaʻ. U najistaknutije ʼvitezove našega narodaʻ Iguman ubraja i Novaka, ali poradi halaka. Nije u igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak, nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe.“ Na primjeru Starine Novaka pokazano je da je objektivna slika hajduka daleko od one koja se npr. nudi učenicima u zvaničnome prosvjetnom sistemu: „Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje, a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja.“ O upućenosti Novaka Kilibarde ne samo u crnogorske društveno-istorijske prilike, no i u globalna društvena kretanja u prošlosti, te u svjetsku književnost, svjedoče gotovo svi njegovi radovi. Internacionalni motivi, pjesničke slike, stilske figure, doživljaj života i svijeta nekadašnjega čovjeka i sl. – sve se to u njegovim studijama o crnogorskoj usmenoj književnosti poredi s
17

Novak Kilibarda

najboljim svjetskim književnim ostvarenjima od antike do danas. Homerovi junaci, Gilgameš, Don Kihot i drugi svjetski poznati likovi našli su mjesta i u njegovim studijama o crnogorskoj usmenoj književnosti. Koju god pojavu u našoj književnosti da posmatra i opisuje, on je tretira u kontekstu svjetske književnosti. Možda o tome ponajbolje svjedoči studija „O homerskoj nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana“. Upoređujući dvije pjesme – Strahinić Ban Starca Milije i Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin nepoznatoga bošnjačkog usmenog pjesnika – Kilibarda pokazuje koliko su se u slikanju likova protivničke strane usmeni pjesnici pridržavali homerskoga načela u prikazivanju likova. Kao što je Homerov Hektor hrabri­ ji i humaniji od Ahileja, iako je Homer ahejski a ne trojanski pjesnik, tako ni vrhunski likovi naše usmene proze ne zavise od vjerske ili kakve druge pripadnosti onoga koji ih prikazuje. Razgovor staroga derviša i Strahinića Bana iz Milijine pjesme Kilibarda naziva jednim od najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti. Pri iznošenju takvih sudova ne vodi se vukovskim metodom, već kvalifikacije potkrepljuje činjenicama iz književnih tekstova. Tako npr. poredi Odisejeva Arga s Banovim Karamanom, Bana s Don Kihotom i sl.7 Uporednom analizom crnogorske i muslimanske usmene epike Kilibarda zaključuje da se homerski duh produžio u njezinim najboljim ostvarenjima – „onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kojemu se treba čovječki odnositi. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu Crnu Goru“.8 I u studiji „Ženidba Smailagić Meha – kasni ali
Ovđe valja istaći i jednu blago ironičnu opasku Kilibardinu (iz navedene studije) na račun novijih proučavalaca književnosti: „Da je Starac Milija čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnijeh istraživača, oprala gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom.“ 8 U vezi s moralnom nepristrasnošću vrijedi navesti i ovaj stav iz pomenute studije: „Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička
7

18

ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kojima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskoga vremena koje su zapisane u rješenja od drugijeh pjesnika-pjevača. Kilibarda daje socio-psihološku uslovljenost pojave epa Avda Međedovića. odnosno začetak produbljivanja socijalnih razlika i političko-ideološke težnje dinasta Petrovića. kojega poredi s Andrićevim Ali-hodžom Mutevelićem. đe se pokazuje kako je početak stvaranja bogatijega glavarskog sloja. niti drugi što od njih mogu preuzeti.“ Već je rečeno da je Novak Kilibarda crnogorsku usmenu epiku podijelio na dva repertoara.“ 9 Vrijedi pomenuti da njihova zbirka na Harvardu „sadrži. no stanje duha koje pjesnici pojedinačno na svoj način iskazuju. O pjesmama drugoga repertoara on u navedenoj studiji kaže: „Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskoga vremena. Ženidba Smailagić Meha jeste sinteza svijeh vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa naovamo.“ 19 . Toj podjeli posebnu je pažnju posvetio u studiji „Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike“. počeo uticati na usmenu književnost.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pravi usmeni epos“ Kilibarda pokazuje širu upućenost.500 fonografskijeh ploča s glasovima izvornih narodnijeh pjesnika -pjevača. Lorda. pored ostaloga.000 tekstova junačkijeh pjesama. „Tragično ośećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika. one koje govore o tekućijem događajima kao i varijante postojećih pjesama. koja je od tada više odraz epske slike istorije no prava poezija. Osim kratkoga istorijata proučavanja muslimanske epike od strane harvardskih naučnika Milmana Perija i Alberta B. više od 1. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3. Pojava dva epska pjesnička repertoara u Crnoj Gori uslovljena je društvenim okolnostima – osnovna je teza Novaka Kilibarde u toj studiji.9 koji su u prvoj polovini XX vijeka obilazili sandžačke terene u Crnoj Gori i Srbiji radi rješavanja homerskoga pitanja.

nauke koja određuje granice nepatvorene usmene poezije. granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod uticajem objavljenijeh zbirki. prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti. Proces stvaranje legende o Nikcu bio je – prema Kilibardi – mnogo brži od oblikovanja mita o starijim vitezovima iz prvoga repertoara. i to iz dva razloga: Nikčevi podvizi u novim društvenim okolnostima brzo su prerasli lokalne okvire. pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske ʼstrine 20 . a pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na realnome tlu. Osim Njegoševa Ogledala te su pjesme sadržane u IV knjizi Vukovih narodnih pjesama i Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića Sarajlije. kao izraza kolektivnoga duha jednoga naroda. autentičnoj. Prožetost pjesama dva repertoara prikazana je u studiji „Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina“. ili je njezin surogat. usmenoj poeziji. Na Nikčevu primjeru Kilibarda pokazuje kako su čobanstvo i pružina dobili u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i carske službe. a pjesnik je u legendu o njemu ugradio poetske elemente iz pjesama prvoga repertoara. plagijat ili neki oblik falsifikata. Evo kako Novak Kilibarda pokazuje da je pjesnik morao biti upućen u pjesme prvoga repertoara da bi od Nikca napravio epsku legendu dostojnu junaka prvoga repertoara crnogorske usmene poezije: „Na skučenijem prostorima Katunske nahije. svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo. i Crne Gore kao cjeline. posebno Njegoševa Ogledala srpskog“. Istraživanje karaktera usmenijeh pjesama postnjegoševskoga vremena spada u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti. I usmena epska pjesma postnjegoševskoga vremena nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenijeh kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova. Međutim.Novak Kilibarda Njegoševo vrijeme. treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj.

a sad ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti istineʻ. neustrašiv kao i uvijek. (. naśekao se Nikac vašijeh glava. ali morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. (... Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smrti.) Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje.) Nema tako moralno poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. a. Jasno se čuje prkos: Turci. ostala mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskoga napada na Nikca od Rovina.) Nikac starac u toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. paše je ubijao.. i svojijeh slušalaca. pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom. držao vas u strahu decenijama. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene guslarske epike.) Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ubjedljivo. Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u 21 . sredstvo za sarkastični obračun s Turcima... Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju. znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. Dakle. kako veli Mihailo Lalić. pjesnik je morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine. s druge strane.... (. (.

“ Jedna od tema kojima se Kilibarda počeo baviti još od studentskih dana jesu tužbalice. satire se od pomisli da će dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. U tome Kilibarda vidi i mogući uzrok običaja da u Crnoj Gori žena ne tuži za mužem. Pošavši od pitanja starine i porijekla tužbalica. Kilibarda posebnu pažnju posvećuje crnogorskoj narodnoj tužbalici – od početka njihova prikupljanja do naših dana. pored Starca Milije. Čini se da je tužbalicama. Ipak to je jedina usmena književna vrsta koja i dalje živi u Crnoj Gori.Novak Kilibarda davanje savjeta mlađijem junacima. On ističe dvije vrste tužbalica: javnu i intimnu. zarobljenik svoje slave kao Nestor. 22 . pri čemu intimna svakako ima veće umjetničke domete jer se u njoj mogu saopštiti sve boli koje javna tužbalica ne „trpi“. Tretirajući tužbalicu kao kultivisani oblik pražnjenja nabujale žalosti. Saznanja o njima sažeta su u njegovoj studiji „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“. Međutim. On ponestalu svoju snagu nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. U toj su studiji dotaknuta gotovo sva važnija pitanja koja su naslovom naznačena. đe je istakao umjetničku vrijednost tužbalice sestre popa Marka Samardžića iz Krivošija. Novak Kilibarda prilazio s najviše naučnoga elana. objašnjava Kilibarda. te studiju „Socijalni elementi narodnih tužbalica“. Već je rečeno da je Novak Kilibarda 1987. kad ta pjesma iščezava i gubi umjetničku vrijednost kao i ostali vidovi narodske književnosti. U opisu i tretmanu te književne vrste nije do izražaja došao samo naučnik no i književnik Novak Kilibarda. priredio i antologiju tužbalica Puti nedohodi. Njegova odluka da traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati. Poseban značaj ima vrlo opsežna studija „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“. Nikac. svoje stavove potkrepljuje primjerima koje je sâm prikupio ili koje je preuzeo od drugih zapisivača. Pored navedene studije treba pomenuti i njegov osvrt „Jedna anonimna crnogorska pjesnikinja“.

„Pogovor“. 10 Dejan Ajdačić. mada i najmanje tipičnih među studijama o savremenom folkloru. a samim tim i umjetničkoga uljepšavanja. 23 . koju je na crnogorski jezik preveo Esad Mekuli.) Kilibarda uočava nove navike.. Cetinje.. U studiji „Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu“ vrši komparaciju dviju pjesama sa zajedničkom tematikom zidanja Skadra. Varijanta Starca Raška uveliko prednjači u odnosu na pomenutu albansku varijantu zapisanu u Šestanima. 1998. O toj studiji Dejan Ajdačić kaže: „Jedan od najzanimljivijih. Jedna je poznata varijanta Zidanje Skadra Starca Raška. ali se u njegovim redovima probija izvestan žal za vrednostima usmene narodne kulture. Usmena književnost pred čitaocem. priče i dr. a druga je albanska varijanta Pala magla na Bojanu. što doprinosi uvidu u složenost života narodnog umotvorenja. Ovaj tekst svoju posebnu živost crpe iz konkretnih situacija i pojedinosti o akterima koji izvode (ili pokušavaju izvesti) narodne pesme. str. ali uz ironične opise bezosećajnosti za staru pesmu i priču.“10 Kilibarda se bavio i drugim pitanjima crnogorske usmene književnosti. In: Novak Kilibarda. jeste Kilibardin rad o stanju narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori u današnje dane. slikaju se sociološki precizno. Primjećuje kako albanska varijanta „nalikuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra“. Društvene promene i navale gradske i tobože gradske civilizacije. On nema iluzija da takav proces može da zaustavi. (. Na osnovu njihove analize Kilibarda je pokazao koliko je neophodan pjesnički talenat u poetskoj razradi internacionalnih motiva. 441.. Osim talenta Kilibarda ukazuje i na društvenu nacionalnu uslovljenost tematsko-motivskoga sloja pjesme i potrebe njezina održavanja i prenošenja. nove potrebe koje u dodiru sa starim vrednostima nemilosrdno potiskuju staro blago.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Nadati se da će ta vrlo instruktivna studija jednoga dana biti polazište nečijega doktorskoga rada.

i ovđe je Kilibarda ukazao na značaj 24 . „Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka. bugarštice su izgledale kao siročad. đe ukazuje na neutemeljenost nekritički prihvaćenoga negativnog suda Valtazara Bogišića o bugaršticama – koje zavređuju pažnju gotovo samo kao materijal za proučavanje razvoja desetaračkih pjesama što su se iz njih razvile. godine. Objavio je značajan rad i „O bugaršticama iz Crne Gore“ (a 1979. Mickijevič i dr. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednoga etno-istorijskoga korijena“ – veli Kilibarda. u kojoj je Marko prikazan kao tragičan lik bratoubice nasuprot liku Marka Kraljevića iz deseteračke epike. pjesniku-pjevaču Paskoju Debelji. s naznakom Opet to. Posebna pažnja posvećena je bugarštici Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš. ali drukčije. već i na činjenicu da su štokavski književni jezici poetski bili uzreli još u XVI vijeku. Grim.“ Na osnovu jezika i stila bugarštica i njihove poetske vrijednosti Kilibarda ukazuje ne samo na njihov značaj. već je rečeno. a ostale je ostavljao bez naslova. U radu „Opet to. Kao i u studiji „Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu“. Poznato je da je Vuk naslov davao samo najuspjelijoj pjesmi. priredio je i antologiju bugarštica). ali drukčije“ Novak Kilibarda istakao je antologičarsku spretnost Vuka Karadžića pri odabiru pjesama. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnoga sakupljača usmenijeh pjesama koga su cijenili Gete. Kilibarda u toj studiji navodi još jednu okolnost koja nije išla naruku statusu bugarštica pri proučavanju usmene književnosti: „Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kad je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema usmenoj književnosti.Novak Kilibarda Pažnju je Kilibarda posvetio i aspektima hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici (u istoimenoj studiji). jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenijeh pjesma. imale bi slabašnu snagu.

nikad nije razvio sevdalinku. već i na brojna druga pitanja koja se na njih odnose. Nije u njoj ukazano samo na značaj poslovica kao posebne vrste usmene književnosti. njihova društvena uslovljenost. Analizirani su i najčešći oblici poslovica – i prozni i stihovani. od Podgorice i Pljevalja. Na primjeru dviju varijanata lirske pjesme iz Grblja pokazao je razliku između istinskih pjesnika stvaralaca i pjesnika reproduktivaca – iako je to teže uočiti kod lirskih nego kod epskih pjesama. lakše mogle pamtiti i doslovno prenositi. Pokazano je kako poslovica produžila život u književnim djelima poznatih pisaca. jer su se lirske pjesme. i za ratoborno crnogorsko pleme Pješivci. U tome osvrtu objašnjava se i zašto Nikšić. odnosno zašto je za njega podjednako tipična epska pjesma koliko npr. za razliku npr. njihov odnos s usmenom pjesmom te nemogućnost valjane klasifikacije njihove – pri čemu je opet istaknut metod Vuka Karadžića. za društvo u 25 . koji ih je poređao azbučnim redom ne našavši bolje rješenje za njihovu klasifikaciju. Na primjer. Ćamila Sijarića. Koliko su poslovice imale važnu ulogu u životu nekadašnjega čovjeka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pjesničkoga talenta u uobličavanju ustaljenih tema i motiva. Instruktivna je i Kilibardina studija „O poslovicama“. najbolje se vidi iz ovoga odlomka pomenute Kilibardine studije: „Pojedine društvene strukture. Mihaila Lalića. što zbog kratkoće – što zbog rime. obrađeno je pitanje postanka i starine pojedinih poslovica. poput Njegoša. Stefana Mitrova Ljubiše. kontekstualna uslovljenost značenja pojedinih poslovica. vjerske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju tabuisan stav prema poslovicama u kojijem je bio sažet kodeks normi i ponašanja date strukture ili konfesije. teškoća njihova prikupljanja. I Nikšić je dobio mjesto u Kilibardinu bavljenju crnogorskom usmenom književnošću. U kratkome osvrtu „Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici“ autor je pokazao kolike su bile sličnosti u mentalitetu Crnogoraca i nikšićkih muslimana – što je ostavilo traga u usmenoj epici.

Mirenje s ekonomskijem stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako neće Božić kaše. Izvođenje besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa. 2011) pod naslovom „Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba usaglasiti s Pravopisom crnogorskoga jezika“.“ Na kraju treba pomenuti i referat s okrugloga stola Crnogorski jezik u javnoj upotrebi (u istoimenome zborniku. Eto tako je svaki vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici. Koju ruku ne možeš pośeći – ti je poljubi i sl. Institut za crnogorski jezik i književnost. u kojemu je Kilibarda podržao zvaničnu crnogorsku jezičku standardizaciju i naglasio značaj jezika usmene književnosti te potrebu grafičkoga prilagođavanja usmenih pjesama 32-članoj crnogorskoj azbuci i abecedi. kadija ti sudi. kao i oni koji su nepogovorno poštovali silu vlasti. U hajdučkoj družini. ostaje ljudima utjeha da Bez starca nema udarca. Podgorica. Kadija te tuži. u doba buna i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Status rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne smijem od Boga. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna izreka s bezazlenijem i diskretnijem humorom: Bunar voda svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. Ljudi koji su se mirili s ropstvom. seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu ne treba vljerovati.Novak Kilibarda kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kad se osveti kō da se posveti morala je imati aksiomatičnu vrijednost. a ono hoće đeca. održavali su poslovice ovoga tipa: Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom – ti njega hljebom. ako ću pravo ne smijem od bega. I nije to ni prvi ni jedini put da se Novak Kilibarda 26 . Kad usahne snaga i pritisnu godine. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi.

februara 2011) i u dnevnome listu Vijesti tekstom „Odavno sam priznao svoju krivicu“ (6. Nije iza sebe ostavio dostojna nastavljača. Na polju crnogorske usmene književnosti Novak Kilibarda postigao je sve što je mogao. I ovaj kratak osvrt pokazuje širinu i značaj tema kojima se Novak Kilibarda bavio. marta 2011).Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti založio za primjenu crnogorskoga standardnog jezika. Samo jedno nije. 2006) razobličio politiku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Adnan ČIRGIĆ 27 . kao što je i u knjizi Željezna crkva i kosovski mit (Cetinje. Protiv nastojanja Rajke Glušice i nekih njezinih koleg(inic)a s Filozofskoga fakulteta u Nikšiću oštro je negodovao u dnevnome listu Pobjeda tekstom „Velikosrpska ofanziva ne prestaje“ (26.

.

nijesu nikad dozvolili da se i najgenijalniji pjesnik-pjevač do kraja iskaže. sasvim su rijetko naglašene one strane ljudskoga bića koje ne pitaju za društveni rang i ugled. Slušaoci kojima je bila namijenjena pjesma tražili su od opjevanoga junaka. Epska stilska tehnika.PROLEGOMENA ZA INTERPRETACIJU USMENE PJESME Stvaralački uzleti usmenih pjesnika-pjevača. nego se svaki naraštaj slušalaca uživljavao u iluziju ostvarenja kolektivnih himera i snova. a koje konstantno traju u svome elementarnom vidu i obliku. za razliku od drugih crnogorskih pjesnika29 . U usmenoj literaturi. Zato usmenu epsku pjesmu treba posmatrati više kao nacrt građevine nego kao dovršeno zdanje koje iskazuje svu stvaralačku snagu neimara. koji je bio njihov idol. Narod nije pažljivo slušao guslara samo da bi se obavijestio o moralnim. pjesnik koji je. one strane karaktera koje nemaju svakidašnji pojedinci. Čak ni Starac Milija. vrijeme i prilike. suštinski ne afirmišu prizemni i utilitarni interes socijalnoga kolektiva kome pjesnik-pjevač pripada. Namjena guslarske pjesme. koja je po prirodi stvari namijenjena prośečnome slušaocu. vjerskim i estetskim normama doba kojemu pripada. koji su se prihvatili univerzalnih problema života. Zato je estetički interes slušalaca odgovarajuće pjesme sasvim inferiorna kategorija u odnosu na njihov interes za kompenzovanje svoje prośečnosti. zavisnost idejne osnove pjesnika-pjevača od idejno-rodoljubivih zahtjeva slušalaca i ukočenost deseterca na prostoru iskazivanja fabule predstavljaju savez rigoroznih cenzora koji su neminovno ukalupljivali i najsamostalnije pjesnike-pjevače.

znao je za megdane i moralne podvige narodnoga zaštitnika. Veliki Marko savija se pod teretom prosačke buklije.Novak Kilibarda -pjevača. Starac Milija je oslušnuo život običnoga čovjeka ispod epskoga oklopa veličine Marka Kraljevića. a ne pak zluradošću koja prati inferiorne osobe kad sude o nedostižnim. Milijin Marko gazi od Prilepa do Prizrena tuđom stazom života. Starac Milija je pokušao da presiječe epske naslage heroizovane ličnosti Marka Kraljevića da bi u njemu pronašao ljudske slabosti i traume. Milija je pružio drum kojim momci ženjenici putuju od iskoni. osoba koja u junaštvu kompenzuje sivilo i pustoš lične sudbine. ali pjesnika je zainteresovao Marko kao čovjek bez harmonije normiranoga ljudskog bitisanja. On znači da ljudi jednostavne perspektive treba da budu zadovoljni svojom anonimnom zaokruženošću. šestoperu i tulumini. To pjesnikovo posmatranje Markova teturanja na tome drumu obgrljeno je humanom ironijom koja je česti pratilac cjelovitih istina o proslavljenim ljudima. male stvari koju obični svakodnevni ženjenici spretno i veselo nose. njegovu Šarinu. i da je preporučljiv hladan stav prema nevolji čovjeka koja se kompenzuje sadržajima kakve svakodnevni i obični ljudi ne mogu nikad ostvariti. Projezdio je nenadmašni junak i megdandžija svu mrežu carskih drumova. znao sve o epskome Marku. da bi gledao kako se Marko na njemu zanosi i sapliće. ne samo u svijesti 30 . Pjesnik doduše ostavlja i druge prilaze za suđenje o tome Markovu putovanju. Pjesnik koji ima izgrađen stav prema harmoniji života poručuje da definicije sreće i nesreće nonšalantno mije­ njaju mjesta. kako bi ih mogao ostvariti da je imao homersku širinu iskaznoga prostora. Starac Milija. ali ne umije da uhvati korak svakodnevnoga momka ženjenika koji ide da zagleda i isprosi đevojku. uspio u najvećoj mjeri da se otme od egoističnih zahtjeva slušalaca i da ostvari psihološku analizu svojih likova. vjerovatno prezimenom Medenica. Ali jedan je najširi i apostrofiran je. Nesumnjivo je da je pjesnik iz Rovaca.

nego i da su uslovljeni i etičkom konstelacijom pojedinaca koji ih doživljavaju. Glavośeković Arapa. oca njegova. i od cara u Stambolu. isti Marko. ide u Prizren da pita ljepoticu Rosu da mu slučajno ne zna za kakvu mahanu! Hoće Marko da ustanovi može li se prkos đevojke. pa. đe su te zagondžije na carsko dostojanstvo. Može Musa Kesedžija imati troje rebara jedno svrh drugih. njegova poočima. iz Prizrena grada bijeloga. asija i gazija. da vidi Marko da nije i od kralja otmjenija. mjeriti s inatom carskih odmetnika od kojih se Stambol trese. ali sve to pred Markom pada kao lišće s gore kad se zajeseni! Hoće Marko da vidi da ljepotica Rosa. Ništa nije kupljeno. i uz duvar prigoni kad se posinku nešto nažao učini! Hoće Marko da vidi da se ko kruto ne drži kakvih 31 . alovitih carskih odmetnika. koja svakome mahanu nalazi. obraz đevojke. što je zaokružio odluku da savije porodični dom sa svojom supružnicom. a on im glave dolazi. Marko se poslije smrti slavom produžava! Ponosan je Marko Kraljević što niko nema konja i oružje kao on što ima. sve je sudbina donijela. možda nije premašila vilu Ravijojlu koju on topuzom oklapi kad to zavalja! Čulo se da je sestra Leke Kapetana u Prizrenu i otmjena roda. Čovjek koji ne zna šta je žensko srce ide na megdan ljepoti! Epska gromada je krenula ne s ośećanjem nego s pita­ njem: Đe su ti brodi i bogazi za koje Marko pita. Marko Kraljević iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana nije pošao iz Prilepa da prosi đevojku koja ga je neđe ljepotom zanijela niti. koje ga to vojske mogu okružiti da on kroz njih ne napravi krvave breše. On je čuo za čudo od ljepote koju ne može niko da osvoji. život nejači i sirotinje?! Htio bi Marko da vidi i prkosne vile nagorki­ nje koje bi pokušale da pobjegnu njegovu bijesu i Šarčevoj brzini! Marko ne vodi računa ni za vrijeme kao trajanje i prolaznost. jer kopne i staraju samo one osobe zbog kojih se on i žrtvuje. može imati tri srca junačka i na njima guje šarovite. daj. pak.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti ljudi koji ih s distance ocjenjuju. pa kreće da oproba svoje glasovito junaštvo. koga on.

Novak Kilibarda pravila i konvencija. krvav Marko do očiju dođe. da vidi on. A kad ala alu pojahala. Da Markov prosidbeni put ide prirodnim tokom. Ali nesumnjivo je da Marko vinom gasi usijani strah koji ga je obuzeo. nešto nepokorno čemu samo on može naći dževapa i hesapa. ište pomoć koju nije tražio ni kad se śekao s troglavim Arapinom i najstrašnim pustahijama. drugi popi na pohodu Marko. ne zna on njezina tajna oružja. fatio se polja prilepskoga. ali odmah su ga uhvatili ljuti strahovi. kao i uvijek. da bude zakrvavljeni dertlija. ne bi mladoženja imao nikakva razloga da iskapljuje čabrove vina. među sobom vino doniješe. Marko zove Relju i Miloša da s njim pođu na prosidbeni put. koji igra kolo s kadunama. nego stvarna 32 . do dva čabra crvenoga vina: jedan daše konju od megdana. A kako? Marko se prvo utapa u vino da se priprema za najstrašniji megdan i okršaj: Viknu sluge. trči podrumdžija. Tu ništi istina „da od Šarca boljeg konja nema. Pokušava. Krenuo je na megdan ljepoti kojoj ne poznaje mjere ni dubine. koji oružjem krv prolijeva i na dan svoje krsne slave! Marka tom prilikom. privlači opasnost. S takvim mislima Marko je riješio da prosi đevojku. on neustrašivi. Ali ni vino ni samopouzdanje ne zatomljuje Markov strah od žene. da od njih pobjegne. krvav konjic do ušiju dođe. strah od koga se niko nije odbranio sabljom i junaštvom. / ni od Marka boljega junaka!“ I onda tako prepanuti Marko traži društvo. Prenošenje straha na dvojicu pobratima i najjači je dokaz da je motiv Markova puta u Prizren više kušanje junaštva s neobičnim protivnikom.

a jadan ti Miloš vojevoda! 33 . u plećima poširega nema.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti odluka da se ženi. jer mu i nije bio cilj da svakoga prosioca posebno naslikava. nego samo da naglasi kako tek Marko jadno izgleda kad se ni onakav Miloš ne može s Reljom mjeriti: Nije šala jedan krilat junak. kakve li su oči obadvije. koja je namijenjena slušaocima junačke epike. Pjesnik nema namjeru da ukaže kako Relja kao mladoženja nadmaša Miloša. iznijansira sve kutke Markovih misli i ośećanja. Kakvo li je lice u junaka. upravo naglasio je njegovo treće mjesto među prosiocima. ne bi on mogao biti indiferentan ako izabranica pođe za drugoga. Starac Milija nije imao mogućnosti da u guslarskoj deseteračkoj pjesmi. Da mu je ženidba bila glavni cilj. nije šala krila i okrilje! A jadan ti prema njemu Marko. kakvi li su oni mrki brci! Tanki brci pali na ramena Blago onoj koja će ga uzet! Ni o Reljinu izgledu pjesnik ne govori. nego je umjesto toga naglašeno istakao inferiorni izgled Marka mladoženje. Dok o Markovu momačkome izgledu ne kaže nijednu riječ. nego samo da kaže da je Marko na trećem mjestu. pjesnik ističe Miloša kao neodoljivu mušku ljepotu: Veseo ti Marko đuvegija kod ovoga vojvode Miloša! U visinu da većega nema. pa iako su mu oni pobratimi.

ali tako što mu ga je uvrnuo u neiskaz da jače peče. sele. Onemogućavanje bilo kakvoga oduška Markove ekstremne ličnosti ispretakalo je u njemu sva opasna duševna stanja. sele. 34 . sestro. Ako li si. dilbera junaka kome snage ni ljepote nema u svoj zemlji na četiri strane. koga tebi drago. sele. Ako li si. seko..Novak Kilibarda Pjesnik je dakle iznijansirao Markovo preživljavanje na prosidbenome putu od Prilepa do Prizrena u mjeri koju je omogućila deseteračka stilska tehnika i namjena guslarske pjesme. pripremajući teren za postupak koji isključuje misaone i humane sadržaje.. uzmi. odnosno samo ga je rz da bude nepobjediv doveo u Prizren. naumila da ti uzmeš krilata junaka. vojvodu Miloša. dobroga junaka. ali osnovna poruka pjesme ipak glasno se čuje.. Ta ako si.. To je pledoaje za potonje Markovo varvarstvo. da ga grliš i da se ponosiš. A to je: mladoženja koji je samouvjereno i kategorički rekao da ide da isprosi đevojku s malo je nade u uspjeh došao na dvorove Leke kapetana. naumila uzet. Starac Milija takvom karakteristikom Markova stanja vidljivo projicira svoje vjerovanje da život koji se kreće po jednoj tračnici otupljuje nosioca toga života za fine sadržaje i humane nijanse ponašanja. sele.... uzmi. uzmi sele Relju krilatoga. naumila uzet. Leka mu je raspršio iluziju: Biraj. A ako je i gajio nadu da se njegovo samoposmatranje ne mora poklopiti sa svačijim opažajima. Kraljevića Marka.. sestro. Dolazak u Prizren sabio je i prigušio Markovo nespokoj­ stvo. boli i razdire. sele...

ne iskapljuje. ali objektivna ideja pjesme Sestra Leke kapetana ne dozvoljava da se povjeruje u to kao u psihološku realnost. ali je on. zaklonjen zlatnom kupom od devet litara. Milijin Marko Kraljević je konkretno oličenje takvih ljudi. tako i riterska konvencija Lekina musafirskoga salona zamrzava sve Markove mahove. Markova pravda je toliko blještava da zasljepljuje oči! Čovjek koji se kroz život kreće po diktatu navike ne može valjano ni da sudi o putevima mimo svoje uhodane staze. ljuto provocira neumjerenoga vinopiju Marka. Elegantni i diplomatski hladni poredak kuće prizrenskoga kapetana jedna je od mučnina i neugodnosti koje stalno prate Marka od polaska iz Prilepa na prosidbeni put. Mora da i ta kupa. niti ih on razumije. carske je dvore toliko puta vidio. kojom domaćin nazdravlja. Dakle. Tako se zalijeva rumenikom vinom Marko koji je navikao na čabar i tuluminu od dvanajest oka! A elegantni Leka śedi u čelu gospodske sofre. Neđelju dana u Lekinu dvoru Marko pije vino iz čaše koju mu dodaje uvježbana ruka dvorskoga lakeja. ali nije bio sposoban da zapita svoju savjest da li su sve pravde iste i da li su svi prkosi i inati za isto kažnjavanje. gospodin. ali enterijer Lekina doma ima velikoga uticaja na krvavi rasplet drame koja je otpočela Markovom odlukom da prosi sestru Leke kapetana. junački 35 . Marko nije ličnost koja te stvari primjećuje – draperije odjeće kao i života niti Marka privlače. Marka ne zbunjuje dvorski sjaj dukađinskoga velikaša. izbija mu uobičajenu riječ s jezika. Kao što mu je u gizdavome ođelu prosca tijesno i neugodno (jer se srodio s ćurkom i međedinom). nepobitno dolazi do idiotizacije i posla i čovjeka koji ga obavlja. Marko je navikao da dijeli pravdu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Naime. pa bilo da su etički i najopravdaniji. kad svakodnevni postupci pređu u krutu naviku. Pjesnik Milija možda i vjeruje da se Marko zastidio od prevelike gospoštine i riterske ceremonijalnosti Lekina dvorca. svačega se kraljević i carski posinak nagledao! S druge strane. da kažnjava nepokornost i silu. Neobavezni. sili Marka da se po tuđemu redu i običaju ponaša. Marko je kraljev sin.

ili mu bar pružio mogućnost da se slobodno ponaša po svojim uzusima. Teško je reći da li mu je bila teža Azačka tamnica ili taj sedmodnevni gospodski ceremonijal. On nije sagorijevao od želje da što prije vidi đevojku koja se ljepotom pročula od istoka pake do zapada. Da je tih predugačkih sedam dana bio pod čadorom i slušao njisku konja i kliktaj sokolova. Kad Leka kapetan pomenu. Nikad Marko nije bio toliko odvojen od Šarca i oružja i vezan za temu razgovora koja nije njegova. od oblačenja momačkoga ođela u Prilepu do prestanka jednoneđeljnoga čamljenja u salonima Leke kapetana nije bilo ni jednoga jedinoga trena koji bi razgalio Marka. ne bez straha. i oblačenja gospodskoga ođela. Prema tome. Tako se taloženo i prigušivano mučno stanje mladoženje iz Prilepa pretvara u eolske vjetrove koji oduvaše Marka onđe đe je vazda i bio. Međutim. da dođe do riječi koja zapovijeda.Novak Kilibarda i anakreontski razbaškareni Marko ne uklapa se u takvu atmosferu. Epski Marko. odmah se otvoreno pokazalo da je došao u Prizren više da se junači i nadgornjava. A prvi potez. psihički bi se opustio i smirio. lijepa kao grijeh! Čim je Marko uhvatio priliku da pređe na svoju relaciju. kojim se on oslobađa sedmodnevno prigušivane mučnine. prizva u pomoć svoja oprobana sredstva: oružje. izazivački i prgavo reče velikašu Leki kapetanu da niti zna sestrom ni zemljom upravljati. njegova mučnina bi popustila. neshvatljivi ponos i samovolju svoje sestre jedinice. Marko prkosno. nego da prosi đevojku. od polaska iz Prilepa. pakosno. On nije nestrpljiv dok ne ustanovi je li Rosa čudo od ljepote o kome se priča. bol i muka tanje i zatežu Markovu momačko-ženjeničku žicu čije će kidanje prekinuti jedan odbljesak mitološke ljepote koji personifikuje Rosa. koji nikad nije vodio računa za dokaze i argumente. prkos. definisao je tragediju koja se još od polaska iz Prilepa zaśenčila. Markovoj izjavi: 36 . On je na put krenuo da nešto pobjeđuje. pa eto poče sukob nasrtanjem na nedužna Leku kapetana. sestra Leke kapetana. inat i svojeglavost.

pa. il njezine oči izvadio – pjesnik daje dva značenja: njom upotpunjava karakteristiku Markove epici nepoznate ličnosti i. centralnome liku usmene epike koja je opsluživala jugoslovenske pravoslavne vjekove pod turskom vladavinom. Usmeni pjesnik mogao je da izabere onako čudnu i neobičnu ženu. ni svoje junake. kako je Andrić vidio Đerzeleza. Starac Milija nije imao namjeru da pjeva o sestri Leke kapetana dukađinskoga. veže Marka za obavezu prema tvrdnji koju je izgovorio u obraćanju Leki kapetanu. na primjer. nije nikako mogao pokazati Markovu nemoć u sukobu sa svakodnevnim životom. ali nije mogao o tome pjevati. sputan svim idejnim i poetološkim uzusima. ni 37 . niti su za nju slušaoci pokazivali interesovanje. s druge strane. Usmeni guslarski pjesnik nije mogao ni sebe. nego neadekvatnost cijeloga njegova bića da jednostavnim i običnim putem dođe ne samo do žene nego i do čina ženidbe. on. ja bih njene ruke ośekao. iako je oličen u nesra­ vnjenoj ljepoti žene. da je moja u Prilepu mome. vođen pustoši svoje pravolinijske sudbine i tvrde logike. ali ona je ipak u pjesmi Sastra Leke kapetana samo test za razrješenje problema Markove ličnosti.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Kunem ti se i Bogom i vljerom. pa kad ona ne bi poslušala. Takvu temu nije mogla nesmetano književno uobličiti usmena guslarska pjesma. kao što je to. Iako još u Markovoj svijesti nije postojala slika krvavoga čina koji će se kroz kratko vrijeme ostvariti. ta izjava je jedan od uzroka koji će dovesti do neminovnosti zločina. Pjesnik je nesporno vidio Marka kao čovjeka prizemnih erotskih želja. Nije Markova nemoć da dođe do žene prkos ljepotice Rose. Usmeni pjesnik. nego o Marku Kraljeviću. neće viđeti ljepotu od vjerovanja u svoje pravo da kažnjava nepokornost. uradio Ivo Andrić u pripovijeci Put Alije Đerzeleza. Kad se ispred Marka ispriječi prkos.

baš stoga što on stameno vjeruje i da suđenice nijesu daleko od čovjekova djelanja. I kad je rečena pjesma pomenuta. Milija druguje s ironijom uvijek kad govori o ljudskim odlukama i planovima. pjesnik ostavlja fatumu. a ne na proces pripremanja toga zločina i neminovnost njegova javljanja na kraju pjesme Sestra Leke kapetana. On je u četirma pjesmama koje je saopštio Vuku Karadžiću i kompletirao sve svoje ličnosti na taj način. Postavljalo se pitanje šta bi odjednom plemenitome Marku da ugazi u zločin. ali suštinske tokove ljudskoga. fizičkoga i moralnoga egzistiranja. Taj. u crnogorskoj usmenoj epici nenadmašni pjesnik. činio se osvrt na Markov zločin kao na njegov junačko-temperamentni postupak. ali ne vjeruje u mogućnost racionalnoga razrješenja toga Gordijeva čvora. čovjekovi postupci mogu biti pozitivni ili negativni samo u smislu ispunjenja ili neispunjenja normi etike kojoj ličnost pripada. Milija nikad ne ispušta iz vida kategoriju fatuma. ljepotica 38 . nego i od strane stručnih tumača usmene epike koja se razvila na štokavskome jezičkom prostoru. Starac Milija stalno sukobljava svoje likove s iznenadnim problemima koji pred njih iskrsavaju.Novak Kilibarda svoje slušaoce rasteretiti od epske gustine i deseteračke fasade uobičajenoga guslarskog pjevanja pred slušaoocima. Matafizika je osnov njegove pjesničke filozofije. a čovjeku ostavlja radijus kretanja i snalaženja samo u međuprostorima determinisanih regiona. Narodno-pravoslavna naklonost prema Marku Kraljeviću kao nenadmašnome junaku-zaštitniku uslovila je zapostavljanje pjesme Sestra Leke kapetana ne samo od strane guslara i njihovih slušalaca. Takvim pristupkom toj Milijinoj pjesmi zapostavljala se činjenica da se u istraživanju umjetničkoga djela ne sudi licima koje to djelo obrađuje iz perspektive svoje etike. nego se procjenjuju i objašnjavaju psihološke strukture koje navode konkretne ljude na date odluke. cjelovito vjeruje da se ljudima stalno nameću zamke i postavljaju enigme. Po Miliji. šta se to dogodi junaku koji i ranjenu pticu spašava? Lekina sestra.

slučajno zapisana od nekakva starca seljaka Milije od crnogorskoga Kolašina. lomeći najviše samoga sebe! Kao drvośeča orijaš koji udara po stabljikama cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. eto. Odista. jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije velikoga pjesnika. Marko jednako gazi sve brode. Najviše poraznih sudova izrekli su o Rosi kritičari koji su smatrali da je Sestra Leke kapetana samo jedna od usmenih guslarskih pjesama koja je. bavi zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. jednostavno se proglašavala čudovištem zato što je javno uvrijedila tri slavna junaka – Marka Kraljevića. manje bi bilo jednostranih sudova o najvećemu pjesniku crnogorske usmene poezije i njegovoj pjesmi Sestra Leke kapetana. koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku snagu. Da se više uzimao u obzir lični umjetnički profil pjesnika-pjevača Milije i da se pjesma Sestra Leke kapetana obavezno posmatrala u kontekstu ostalih Milijinih pjesama. Ostavljani su po strani zagonetni karakter te žene i uslovi koji su je naveli na drsku verbalnu slobodu. isto onako kako su o njoj sudili slušaoci guslarske pjesme koju je Milija saopštio Vuku. Miloša Obilića i Relju Krilaticu! Njoj se u stručnim raspravama sudilo iz idejno-egoističnih razloga. ide Kraljević prsato drumom i životom. književni talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao. dođe se do ovakvoga zaključka: Marko Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana. kao zaštitnik pravde. 39 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Rosa. Od po glavi izranavljena starca koji bez rakije nije htio da pjeva uz gusle. i njegov Šarac preskače sve vode. Tragični čovjek koji se.

.

odnosno onih lica koja su oformila umjetnički oblik tekstova dviju pjesama o kojima je riječ. s jedne. varijanata istih internacionalnih motiva. Stepen stvaralačkoga improvizovanja pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme. i rangiranje njihovih umjetničkih profila. a na crnogorski jezik preveo ju je Esad Mekuli. a druga je albanska usmena pjesma Pala magla na Bojanu. etno-psihološki i etičko-ideološki postulati. ostaju kao otvorena pitanja. ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne 41 . zapisana u Šestanima. i ličnoga stvaralačkog improvizovanja. Pitanje kreativnih mogućnosti pjesnika-pjevača o kojima je riječ trebalo bi načelno posmatrati na prostoru odnosa uobičajenoga interpretiranja gotovih žanrovskih sredstava. bio je usmjeren propozicijama društvene svijesti kojoj pjesnik-pjevač pripada. Religijska i etička osmišljenost jednoga lika ili detalja imala je nepovredivo mjesto u kontekstu pjesme.ODNOS OPŠTEGA I POSEBNOGA U USMENOME KNJIŽEVNOM TEKSTU Pretpostavke za teorijsko uopštavanje problema koji je naznačen u naslovu ove rasprave oslanja se na poređenje dviju usmenih pjesama. Međutim. a u ovoj raspravi samo su dotaknuta. s druge strane. taj put neće se slijediti u ovoj raspravi koja se prevashodno bavi propozicijama koje su pojedinome pjesniku-pjevaču pružili internacionalni motivi i nacionalno-istorijske strukture u koje se uključuju religijski. Istraživanje mogućih uzajamnih veza tih dviju pjesama. Jedna je Zidanje Skadra koju je Vuku Karadžiću saopštio Starac Raško iz Kolašina.

đe se interesi pojedinca potčinjavaju interesima kolektiva. U narodno iskustvo smještali su se samo oni internacionalni motivi koji su imali sve potrebne antropološke karakteristike da prirastu za etno-psihološke. poštovanje reda i običaja zadržalo je prvi plan u pjesmi. Zato se priča o egoizmu pojedinaca održala u usmenome predanju Albanaca do danas kao književno štivo stalne vaspitne aktualnosti. U objema pjesmama motiv o ljudskoj žrtvi u neimarstvu prožima se s takođe internacionalnim motivom o nepravdi starije braće prema najmalađemu bratu koji je pravičan. mora da je vrlo rano srastao s prvim zato što je istorijski sadržaj motiva o žrtvi bio povoljan prostor za književno iskazivanje date poruke. moralo je biti stalno aktuelno predanje o kršenju pravila i normi porodičnoga združenog života.Novak Kilibarda snage pjesnika-pjevača. Naglašena didaktičnost poruke. Mirenje žrtve sa sudbinom ističe poruku da svaka odluka porodične zadruge mora biti besprijekorno poštovana i. nesumnjivo mlađi od prvoga. U albanskoj pjesmi čovjek-žrtva miri se sa svojom sudbinom i ne smatra je čak ni tragičnom. Drugi motiv. Uporedno trajanje tradicije o nevjernoj braći znači održavanje poruke koja ima preventivnu etičku funkciju za porodične zadruge koje nijesu još sasvim iščiljele na rustikalnim prostorima Albanaca. Može se steći utisak da je i tuga žrtvovane majke istaknuta da bi se ukazalo na svetinju bese i interese zadruge. etičko-ideološke i socijalno-istorijske značajke jednoga naroda. Udružena upotreba motiva o ljudskoj žrtvi nije narušila njegov antropološki sadržaj zato što je on bio već prerastao u aksiomatičnu datost. U porodičnim zadrugama. kao takva. Slušaoci pjesme osuđivali su nevjernu braću 42 . jedan je od glavnih uzroka umjetničke skromnosti albanske varijante u kojoj se u ovome tekstu raspravlja. Iako je istaknuta materinska tuga žrtvovane žene. odnosno konstantno interesovanje za njezin sadržaj. ona širi radijus mizernoga postupka osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva.

odnosno njihove simbioze. Kad se kaže narodno uvjerenje upravo se misli na društvene propozicije koje pojedinačni stvaraoci nijesu mogli mimoići. Ali slijedeći pojavu da se opšti motivi mogu prilagođavati novim uslovima i prenositi na druge ličnosti. Ne može biti sumnje da su i na crnogorskome jezičkom području postojale usmene pjesme u kojima su bili organizovani pomenuti motivi kao i u albanskim pjesmama. bezobzirnoga uzurpatora carske vlasti i samoživoga stvora na stazama tradicije trebalo je osmotriti i kao čovjeka koji iskazuje neljudskost u odnosima prema rođenoj braći. na istome stupnju razvitka društvenih odnosa. Takva udruženost internacionalnih motiva s nacionalnim sižeom. Kralj Vukašin Mrnjavčević ušao je u narodno ubjeđenje kao opskurno istorijsko lice čiji postupci imaju negativne posljedice dalekosežnoga značaja. odnosno poetski rezultat 43 . oformljeni spoj motiva vezan je za Vukašina Mrnjavčevića. I uz takvu pjesničku namjeru ostala je nedirnuta semantika internacionalnoga motiva. imala je jednako pogodno tlo kod Albanaca i južnoslovenskih naroda. Poruka pojedinačnih motiva. Zidanje Skadra. jer je njezina uslužna funkcija samo pružala mogućnost nacionalnoj temi da se iskaže u opšteljudskim okvirima. Vukašine oštra grmi anatema“ – kaže Njegoš. ističe činjenicu da se povlačenje toga kulta u pozadinu nadomješta umjetničkom razvijenošću pjesme. „Na Borise. Udružena dva internacionalna motiva nudila su odličnu mogućnost da se na najprikladniji način iskaže narodno uvjerenje u negativni istorijski lik kralja Vukašina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti srazmjerno dubini svoga doživljaja tragike majke i đeteta. Tako albanska pjesma ukazuje na pojavu da etika koja je uobličena u kult može da obuzdava pjesmu u njezinu umjetničkome razvoju. Međutim. umjetnička razuđenost pjesme Starca Raška. Trebalo ga je sukobiti s ljudskom atmosferom običnoga doma da bi se ukazao kao rušilac i načela kojih su se držali u građanskome životu i pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci. Omraženoga junaka.

izražena kroz romanesknu fabulu zgodnu za pamćenje. eliminisao je ne samo dalji razvoj. ili je „za pjesmu stvoren“ zato što se nekom svojom mogućnošću razlikuje od prośečnoga svijeta kome 44 . Interesovanje slušalaca za racionalno-istorijski siže pjesme o Mrnjavčevićima nije njenu didaktičnost prigušilo. U takvoj prilici internacionalni motiv biva prekriven. bila odlična preporuka pjesmi i kao didaktičkoj poruci. Internacionalni smjer Zidanja Skadra mogao je imati značaj vaspitnoga štiva ništa manje no što su ga imale pjesme prethodnice zato što je umjetnička istina. Romanesknost nacionalnoga sižea pjesme Starca Raška obezbijedila je odlične proporcije za književnu gradnju. nego i osobito dokazan i markantno iskazan. nego i život varijanata koje su bile na nivou umjetničke razuđenosti albanske pjesme. Može se upravo reći da je nacionalna tematika te pjesme tipično povoljna za usmenu epsku pjesmu koja je namijenjena slušaocima. Najrazvijenija pjesma je i najjača afirmacija stvarne istinitosti ubjeđenja jednoga naroda. Tako je internacionalni motiv mogao da ima i katalizatorsku ulogu.Novak Kilibarda toga udruživanja. On poziciju cilja iz prvoga plana zamjenjuje za funkciju sredstava u pozadini. koji se iskazuje pomoću toga internacionalnog motiva obrađenoga u toj pjesmi. To su elementi koje je nacionalno-istorijska tematika pružila za iskorišćavanje sadržaja internacionalnih motiva u pjesmi Starca Raška Zidanje Skadra. nego ju je baš na najbolji način naglasilo. Od stepena srećno izabrane nacionalne teme zavisio je stepen upotrebljivosti internacionalnoga motiva kao sredstva za književnu gradnju. I ne samo nepovrijeđen. Tipični epski usmeni pjesnik ili je pripadnik društvene koncesije koja je dorasla do epskoga nivoa. Tako je i u sjajnoj pjesničkoj obradi ostao nepovrijeđen antropološki sadržaj internacionalnoga motiva. a zadrži kvintesenciju svoga antropološkoga sadržaja. što znači da inicira postanak jedne pjesme i otvori prostore za smještaj književne radnje nacionalnoga smjera. odnosno njegova pjesnika.

sputali su pjesnikovu mogućnost da rasprostire poetsku priču. Tako je vaspitna poruka uslovljena društvenim i psihološkim agensima. likovi iz balada Omer i Merima i Predrag i Nenad ne tumače ni istorijske heroje ni mitološke junake. nego ljude koji su izuzetni samo dubinom i svemoći svojih ośećanja. i u ponašanju osoba čiji je stepen duhovnoga života hipertrofija normalnih ljudskih mogućnosti. jer ono ide u domen ubjeđenja bez poznavanja suštine uzroka koji su doveli do njega. Neminovne žrtve koje su se ispoljavale u nesrećnim slučajevima na svim velikim građevinama. ili mitske odmaklosti. to se obnoć oburdava! Amorfnost pjesme Pala magla na Bojanu očuvala je refleks praiskonskoga vjerovanja da građevina hoće žrtvu kao pretpostavku svoje održivosti. postala osnovni stožer pjesme. Trebalo je da zidari budu neki značajni ljudi da bi imenovana nadljudska sila imala kome da prkosi. nego se jednostavno konstatuje da se građevina ruši. kao i beznačajnost same građevine. adekvatnoga za razvijenu usmeno-naratorsku pjesmu. Na primjer. U albanskoj pjesmi se ne imenuje okultno biće koje oburdava zid. a u svim vremenima. 45 . A nedoraslost likova i građevine do potrebnoga tematskog nivoa. mogu osmatrati samo iz žablje perspektive. bile su uobičajeno shvatanje kao dug koji se naplaćuje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti socijalno pripada. To okamenjeno vjerovanje se ne razrađuje u pjesmi. Zato je realizam usmene epike manje iskazan na ravni istraživanja svakodnevnih životnih činjenica. To stanje narod adekvatno izražava izjavom „Valja se!“. značila je i neiskorišćavanje uobičajenih žanrovskih sredstava. U pjesmi Pala magla na Bojanu bezimenost i običnost braće zidara. A samo se kaže: Jer što vas dan sazidasmo. nego u smislu za pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi koji se zbog svoga istorijskoga značenja.

jer je u razvijenim porodičnim zadrugama riječ takvoga starca.Novak Kilibarda U albanskoj pjesmi neimenovani starac opominje zidare na dužnost prinošenja žrtve. tu je i trista majstora. Kralj može da gradi grad. O starcu koji daje savjete narod pjeva i pripovijeda. čak i pretvorena u antropomorfni lik. Umjesto škrtoga savjeta neimenovanoga starca. značila neprikosnoveni zakon. okultna sila koja raziđuje gradnju. razvijen je razgovor kra­ lja s vilom koji u kontekstu pjesme prelazi značaj i uobičajenoga i lokalnoga sižea. Starac je ostao i u književnoj transkripciji onako kako se zamišljao njegov najpozitivniji lik u stvarnosti. Jako definisana uloga takvoga starca u životu porodice pružala je vrlo malu mogućnost za fleksibilniju obradu njegova lika u pjesmi. Umjesto bezimenih zidara data su kraljevska lica. a imenovana je. i obavezni Rade Neimar. podvlači primat kraljeve uloge u zapletu tragične radnje. svi pomenuti činioci koji se sretaju u albanskoj pjesmi dobili su svoju književnu zamjenu. kao u Zidanju Skadra. nego je realna činjenica umjetničkoga tkiva pjesme. Odista. još kakav grad i na kakvoj vodi – Skadar na Bojani! To je grad koji u narodnome poimanju stoji tako da pjesnika-pjevača niko nije mogao kontrolisati da li je njegova priča o postanku Skadra anahronizam ili istorijska realija. u toj pjesmi 46 . oslonjena na običajno pravo. Njena funkcija naglašava monumentalnost građevine. a duhovnu naivnost i prozračnu ljepotu mlade Gojkovice indirektno obilježava kao ljudski natkvalitet koji može takođe biti i predmet zavisti vile. kako je rekao Ivo Andrić. antropomorfne okultne sile kojoj nijesu strani zavist i ljubomora. niti je pak ona samo trag mitološke svijesti. Svi ti činioci otvorili su vidike daljemu književnome tkanju. „koji je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno“. U pjesmi đe radnju preuzima nacionalni motiv. obara se drvlje i kamenje. Vila u pjesmi Zidanje Skadra nije samo uobičajeno žanrovsko sredstvo usmene crnogorske epike. A kad se kraljevski grad podiže.

Čak i onaj jedinstveno lapidarni opis nastvaljanja obustavljene zidanije Skadra na Bojani. Kad kralj reče da se prekinuto zidanje nastavi. upotpunjuje takođe kraljev lik. kraljevska gradnja otvorila je prostor da se i vila oformi kao lik i tako uobičajeno i otpisano žanrovsko sredstvo zauzme mjesto u umjetničkoj morfologiji pjesme. I pojava sluge Desimira znači nešto više od opštega mjesta u žanru. uzida se u skadarske temelje mlada Gojkovica! Ako se lik kralja Vukašina osmotri na raskršćima svih pomenutih pravaca pjesme. Ti detalji gube svoju autonomnost u umjetničkoj tenziji kraljeva lika onako kako se pojedinačne boje gube u paleti kojom je uobličena slika. Dakle. Vjernost sluge. što mjesto njegovo u pjesmi opravdano i zahtijeva. tako i kod Starca Raška nema tako monstruoznoga čovjekovog postupka kome se ne bi mogla naslutiti ljudska izvorišta.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti vila ne vrši manju ulogu nego što je ima bilo koje božanstvo u Homerovim epovima. Pjesma o bezimenim majstorima osiromašena je neraspolaganjem pomenutim prednostima koje nacionalna struktura pruža pjesmi Zidanje Skadra. koja predstavlja veliki cilj 47 . U nervnome sistemu pjesme Zidanje Skadra vila ima svoj živac. Rade Neimar viknu trista majstora. Kao kod svih velikih pjesnika. količina blaga kojim raspolaže za pronalaženje čovjeka-žrtve i raspolaganje ovlašćenjem da može i kupovati i otimati – sve su to detalji koji indirektno upotpunjuju lik kralja i graditelja Vukašina. Iako su sve njegove karakteristike u pjesmi već davno tipizirane. Majstori su samo zidari kojima rušenje zadaje nevolju stoga što propada rad njihovih ruku i napora. koji ima tonske i vizuelne efekte. Ne gradi se građevina kao Skadar na Bojani. ipak u konkretnome značenju imaju i specifičnu funkciju. viđeće se da u njegovoj kompleksnosti ima i tonova tragizma. obori se drvlje i kamenje. Samo veliki pjesnici ožive zajedničko poetološko i svako drugo sredstvo poezije kojoj ono pripada.

trebalo da ispolji u zaštitničkome odnosu prema neiskusnoj nevjesti.Novak Kilibarda značajne ličnosti i ispit njene moći i javno istaknute odlučnosti. To su bijeli dvori.“ Tim oblikom obraćanja najpreciznije se definiše patrijarhalno poštovanje godina i srodstva. Potpuna konvencija kraljevskoga dvora i protokolarno ponašanje kraljevske čeljadi ne bi značili pogodnu atmosferu za ispoljavanje karaktera mlade Gojkovice. jer je taj hipokoristik rezervisan za svekrvu. Ali lukavstvo starijih jetrva naglašava se u pjesmi mogućnošću pretpostavljanja da je način 48 . pa svojim latentnim prisustvom naglašavaju narodni karakter pjesme o kralju i velikašima. koje narodni pjesnik po navici voli da uziđuje u kompoziciju pjesme.. Plemenita krotkost mlade Gojkovice najpotpunije je mogla doći do izražaja u patrijarhalnome miljeu. bijelo platno i dr.. gospodska večera. u pjesmi o Skadru stalno se otvaraju novi prostori i iskrsavaju novi detalji. nano. samo što nijesu tako vidljive i ogoljene. mlada Gojkovica tako oslovljava svoju najstariju jetrvu: „Ču li. Kraljevsko ponašanje dvora Mrnjavčevića spušteno je na realni teren prirodnih ljudskih odnosa onoliko koliko je kralja i velikaše trebalo osmotriti kao ljude. S druge strane. Međutim. Patrijarhalni elementi ugrađeni su u materijal za pjesničku gradnju. kraljevska bračna ložnica. i projektuje uvažavanje položaja. Međutim. Ni skromni dom majstora zidara ne daje nikakve šanse pjesniku za razvijeni opis. patrijarhalni red u poslu. – u toj pjesmi su prisutne kao i u albanskoj varijanti. Patrijarhalne boje porodičnih odnosa i domaćinska atmosfera obične seoske kuće – i kraljica treba da nosi ručak majstorima. koja ima položaj svekrve. patrijarhalno ponašanje mlade Gojkovice ukazuje na razliku između datoga ponašanja kraljice i njezine moralne obaveze koju bi kao najstarija jetrva. U narodnome životu jetrve ne nazivaju jedna drugu nanom. Patrijarhalni red ima čak i istaknuti značaj u pjesmi. Za to je zgodniji patrijarhalni režim običnoga doma i red narodnih običaja. poštovanje najstarije jetrve kao svekrve i sl. gospođo kraljice.

nego je samo podastiru mišlju da je stvarnost humanih međuljudskih odnosa običnih ljudi daleko od moćnoga dvora koji je kadar da podigne i Skadar na Bojani. Inventivno odabrana imena brata i sestre. On je sasvim pripremljen da svjesno prihvata svoju tragiku. pa se zato poređenje ta dva lika nameće samo po sebi. Stojan i Stoja. A zar ista ta imena ne mogu pobuditi asocijacije na to da vila i ne misli na realnost pronalaska tako rijetkih imena? Da to zavidljiva vila svojim savjetom možda ne začikava kralja da bi mu isprobala upornost i time označila zaplet buduće tragedije? Kao da je pjesnik-pjevač i od vile tražio da Vukašina stavi i na kraljevsku. Kao što je uspješno koristio elemente internacionalnih motiva. Na primjer. i postojanost kraljeve odluke da se građevina po svaku cijenu mora podići i održati. možda. njegov lik se upotpunjava činjenicom da je on sušta suprotnost kralju Vukašinu. metafore i pozajmljene sižee dajući im nov značaj i sadržaj. Detalji patrijarhalne atmosfere ne razblažuju kraljevsku atmosferu. Ponašanje mladoga Gojka pruža mogućnost da se pretpostavi i cjelovitost njegova lika.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti izbjegavanja reda u odnošenju ručka majstorima na građevinu samo najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju buduće žrtve. lokalni siže o zlatnoj jabuci prerasta značaj jedne srećno upotrijebljene metafore i predstavlja dokaz da obdareni pjesnik-pjevač ne pokazuje ništa viši stepen kreacije u improvizovanju 49 . pa zato njegova jako vidljiva tuga za izgubljenom suprugom i majkom đeteta u kolijevci naglašava snagu i običaja i čovjeka koji se njega drži. simboliziju ne samo postojanost kraljevske građevine kad se bude umilostivila ljudskom žrtvom. i na bratsku. tako isto Starac Raško maestralno upotrebljava u običaj uzete riječi. i na ljudsku probu savjesti. sve strane i toga lika konvergiraju u umjetničku koheretnost pjesme Zidanje Skadra. U Gojkovoj spremnosti da održi zadatu riječ ogleda se i njegovo ubjeđenje da se građevina mora podići. Prema tome. Upravo. nego.

bilo je izdvojeno iz kraljevske riznice šest tovara blaga! Da nije tih realnih pretpostavki. mladi Gojko. koju je tražio sluga Desimir. ili tragična vizija onoga izbezumljenja koje je neminovno u njezinoj situaciji. ali je tu posrijedi i nešto drugo. čije se bogatstvo mjeri moćnom građevinom koju podižu njih trijica braće. Oslobađanje od „srama i zazora“ u grču za život i materinstvo uslovljava njezino preklinjanje muža da se za blago kupi rob koji bi se uzidao gradu u temelje. Tragično njezino izbezumljenje je evidentno. Valjda kraljev brat može brzo da salije i još ljepšu zlatnu jabuku. / a salićeš i bolju jabuku“ upravo predstavlja završni detalj u formiranju lika tragične supruge. Nevjesta-žrtva u pjesmi Pala magla na Bojanu podnosi svoju žrtvu ne samo zato što ima 50 . I psihološki i socijalno je uslovljena činjenica da mlada Gojkovica povjeruje u bukvalni sadržaj Gojkove bolne alegorije: Zlo je. pa mi danas pade u Bojanu. kraljev brat. majke i.Novak Kilibarda nego u načinu upotrebe već gotovih pjesničkih sredstava. Reproduktivac žanrovsku činjenicu ponavlja. Postavljeno je pitanje da li je to njezin moralni krah. Uvjerenje mlade Gojkovice da je potrebna žrtva u neimarstvu ima u osnovi isti antropološki sadržaj kao i to vjerovanje o ljudskoj žrtvi u albanskoj pjesmi. Zato je realno čuđenje mlade Gojkovice što joj se zbog toga izguba dragi muž śekira. prežalit ne mogu! Princ. postajala bi opasnost da lakovjernost mlade Gojkovice preraste u prostodušnost i neuvjerljivu infantilnost. valjda može da podnese izgub te dragocjenosti – zlatne jabuke. te je žalim. a kreativac je na nov način oživljava. mlade žene. Za samu žrtvu. Njezino tješenje muža – „Moli boga ti za tvoje zdravlje. nadasve. moja vjerenice ljubo! Imao sam od zlata jabuku.

a ne u službi poezije. nogu desnu ostavte mi. Kad mi sinak tuda prođe da ga okom pogledujem. ruku desnu ostavte mi. Takav odnos prema sudbini iskazan je sažeto u poslovici „Što je od Boga slađe je od meda“. neka vam ga u amanet. majka. mlijekom. Srećno izabrana nacionalno-istorijska tema u pjesmi Zidanje Skadra prikrila je svijest žrtve o žrtvi. Takvim stoičkim stavom ističe se snaga moralnoga kodeksa ponašanja žrtve u patrijarhalnome društvu i ubjeđenje da se sudbina sluša bez roptanja. ostavte mi desno oko. Materinsko opredjeljenje na kraju naglašeno je ubjeđenjem Gojkovice da bi je samo njezina majka sigurno spasila: 51 . vi đeveri! Djete mi je u koljevci. nego i stoga što je u toj pjesmi sve zarobljeno vlašću nepisanih zakona i vjerovanja. ostavte mi desnu sisu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti izgrađen lični stav prema smrti. da ga nogom priljubljujem. U molbi koju Gojkovica upućuje svome mužu da se kupi rob na tržištu ima više sadaržajnih pravaca. koja se u albanskoj varijanti elementarno prikazuje. da nadojim. Samo je materinsko ośećanje jednako eksplicitno u obje pjesme i istoga je intenziteta. Nevjesta-žrtva pozdravlja muža i đevere i odmah prelazi na teren majke moleći da joj ostavi mogućnost za donošenje đeteta: Zdravo bili. svojom mogućnošću za razvijanje romaneskoga prosedea pjesme i razuđenoga lika mlade Gojkovice. Činjenice su tu u službi gole teme. Kad me mladu uzidate.

što je izvjesno u suprotnosti s njezinim ubjeđenjem u neminovnost žrtve. A to onda sve naglašava stepen materinske tuge koja je rastače. Gojkovica dalje pokazuje da blago ne treba žaliti kad je sreća čovjekova u pitanju. To njezino vjerovanje u požrtvovanost majke indirektno naglašava njen stav prema svome sinu u kolijevci i pretpostavlja obim žrtve na koju bi ona bila spremna kao majka. kao mlada supruga i majka. I sintagma mladu i zelenu ima bogatu ekspresiju: Ne dajte me. Misao o robu-žrtvi više je izraz njezina nepokolebljiva 52 . Njezin lik je najizgrađenija apoteoza nepovrijeđene mladosti da se uščuva od ujdurmi koje život nastavlja da izvodi. jer je to neminovno. ako boga znate. nek ti kupi roba il robinju.Novak Kilibarda Ne daj mene. Obim nesreće koji širi njezina smrt na druga lica umanjuje stepen žrtve koju ona predviđa kao svoju zamjenu. ispustio u Bojanu. ali ne da ta žrtva bude mlada osoba. dobri gospodaru. Trebalo je u pjesmi da ostane klasna nota – za blago se može kupiti sve što je za prodaju. kao što je ona. da me mladu u grad uzidaju! No ti prati mojoj staroj majci: moja majka ima dosta blaga. jer je ona sva okrenuta životu i sreći. Ona nije žalila zlatnu jabuku koju je Gojko. Gojkovica stoga i ne razumije alegoriju kojom joj se saopštava nesreća. takođe je istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine. navodno. te zidajte kuli u temelje. uzidati mladu i zelenu! Ta molba ukriva vjerovanje Gojkovice da treba nekoga uzidati. Ali. Mlada Gojkovica svoje neiskustvo i mladalačku jednostavnost ispoljava i vjerovanjem da se može izbjeći sudbina.

Ali osnova grešnosti starije braće u pjesmi Zidanje Skadra toliko je razrađena da se u njezino tkivo komotno smjestio književno oformljen lik omraženoga istorijskog lica. kako se može govoriti o nekom moralnom krahu kada se radi o čovjeku koji nevin gubi život. čitalac ponekad zna da traži od likova iz književnosti mnogo više nego što je moguće tražiti od ljudi u bilo kome istorijskom vremenu. Njegov ideološki dignitet nadomjestio je. za interesovanje slušalaca. kralja Vukašina. Uostalom. nacionalni element koji pjesmu Pala magla na Bojanu obilježava. jednoga od velikaša koji „na komate razdrobiše carstvo“. o majci koja ostavlja dijete u kolijevci. o mladom čovjeku koji treba da nevin umre na mukama.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti vjerovanja da treba nekoga uzidati. Zaista. Taj nacionalno-etički momenat značio je snagu koja je održala pjesmu u usmenome predanju kroz dugo vrijeme. Ali obično se u takvome traženju pokazuje nepoznavanje istina o životu koje literatura najuspješnije uspije da iskaže. besa je tu ipak glavni domaći. iako je prerasla u prostor koji je ispunila nacionalno-istorijska tema. pored jezika kojim je ispjevana. Tako je semantika internacionalnoga motiva o nevjernoj braći i pravičnosti najmlađega brata ostala nepovrijeđena. nego što je izraz njezina klasnoga egoizma ili znak panike čovjeka pred smrću. kao albansku pjesmu. Zar o predsmrtnoj agoniji čovjeka koji moli da se zamijeni osobom čiji je uniženi položaj verifikovalo društvo kome žrtva pripada treba tražiti klasnu netrpeljivost. Međutim. efemernost građevine i skromni umjetnički nivo djela. ali nije pružio mogućnost 53 . I tamo i ovamo starija braća su grešna zato što se ne drže zadate riječi i svetinje običaja. bezimenost graditelja. Negativni karakter Vukašina i Uglješe takođe su građeni na istim premisama kao i likovi starije braće u albanskoj varijanti. Dva starija brata u albanskoj varijanti griješe se o ustaljeno vjerovanje da se red i običaj moraju poštovati. koja je iste jačine kao i u albanskoj pjesmi.

u Crnoj Gori iz koje pjesma potiče. nego u grijehu koji se čini. teško bi bilo odgovoriti na pitanje šta je drugo. nego u samoj žrtvi koja se prinosi. Sve varijante tih motiva ostale su u skromnome umjetničkom obimu zato što se nijedna nije spojila sa značajnom nacionalno-istorijskom temom koja bi je moćno uzdigla i prigušila sve ostale varijante. Zato suština te pjesme nije u karakteru i postupcima likova. takođe internacionalnim. udružen sa.Novak Kilibarda prenosiocima da puste svojoj mašti na volju. doturilo tu pjesmu. nijesu ti motivi vezani za neki događaj ili lice iz nacionalnoga domena interesovanja koji bi postali glavna snaga pjesme i pretvorili internacionalni siže u prostor za svoj književni smještaj. Inače. odrađen je u pjesmi Đakon Stevan i dva anđela. Evo jednoga primjera s toga prostora. Naime. motivom – svetinjom gostoprimstva. Nije u doživljavanju žrtve koju osoba mora kasnije da podnese. do kraja XX vijeka. ali nije doživjela kasnija umjetnička naslojavanja i dorade. Onako kao što ih je morala prigušiti pjesma Zidanje Skadra. da bi pjesniku-pjevaču pružio bilo kakvu šansu da oslobodi svoju maštu. jer nacionalna tema nema imena i prezimena da bi te motive smjestila u svoj građevinski materijal. Taj đakon Stevan nije imao baš nikakvoga nacionalnoga značenja. odnosno sve njezine varijante. 54 . uz njezinu etičku stranu i vaspitnu aktivnost. Motivi su ostali na površini. Ona nalikuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra. Etička strana internacionalnoga motiva prihvaćena od nacionalnoga moralnog vjeruju ostala je u albanskoj varijanti osnovna kategorija njezina opstanka. Poznati internacionalni motiv – žrtvovanje đeteta po božjoj zaposvijesti. Ima u crnogorskim usmenim pjesmama internacionalnih motiva koji nijesu doživjeli razvijenu umjetničku obradu iz istih razloga iz kojih je i albanska pjesma Pala magla na Bojanu ostala fabularno skučena i umjetnički rudimentarna.

etičko-ideoloških i religijskih postulata nacionalno-istorijske teme koja se vezala za dati motiv. Književna obrada internacionalnoga motiva u usmenoj poeziji zavisila je mnogo od etno-psiholoških. 55 . To eliminisanje moglo se obaviti na prostorima kojim je pjesma sa superiornom nacionalnom temom prolazila na svome estradnom putovanju.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Pretpostavka za teorijski zaključak. Srećno izabrana tema imala je sve uslove da eliminiše ranije književne obrade istoga motiva koje su bile spojene s inferiornom nacionalnom tematikom.

.

tu svoju pristrasnost ograničio okvirima svoje subjektivne ideje. Treba se priśetiti i Engelsove napomene o gnoseološkome značaju Balzakove Ljudske komedije. Kako se to uobičajeno kaže. stalnoga čovjekova pratioca! Ali on je. traženje istorijskih istina 57 . stalešku. i Homer je ispoljio svoju ljudsku pristrasnost. Odavno je poznato da poređenje Homera. nazvan ocem istorije. Baš obratno: snaga gnoseoloških talasa jednoga književnoga djela proporcionalna je njegovoj umjetničkoj tenziji. uz svo obilje činjenica koje su dali. kao pjesnika koji nudi istorijske istine. kao što je poznato. ne dovodi u sumnju gnoseološki nivo objektivne ideje Ilijade i Odiseje. Prema tome. mogu uspješnije pronalaziti istine o društvenim tokovima datoga istorijskog vremena. Samo je pjesnik Ilijade uspio da pruži koordinate kritsko-mikenske civilizacije u njezinu istorijskome razvitku od nekoliko vjekova. koja. od Trojanskoga rata do VIII vijeka prije nove ere. kastinsku – ljudsku. projicirali su i svoju pristrasnost: vjersku. s grčkim istoričarima ide na štetu istoričara. Grčki istoričari. nego što se one daju sagledati u rezultatima pojedinih nauka koje su namjenski usmjerene da rasvjetljavaju to vrijeme. ponekad. slijedeći prirodu umjetničkoga stvaranja. koja često zamućuje egzaktnost nekih njihovih saopštenja. Dakako.GNOSEOLOŠKI ZNAČAJ CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE Teorijsko uporište za korišćenje crnogorske usmene epike kao materijala za istraživanje datih društvenih i istorijskih pojava jeste upravo školski poznata činjenica da se u knjževnosti. među njima i Herodot Halikarnašanin.

dakle pjesma o sjajnome moralnom podvigu. crnogorska usmena epika drugoga repertoara ne oskudijeva podacima za istraživanje antropološkoga kompleksa prednjegoševskoga vremena. Ponekad se u epici ističe jedinstveni sklad interakcijskih prožimanja moralne i materijalne vrijednosti kojima je opet statika od moralne materije. Izvjesna materijalna datost jeste vrijednost samo onda kad ima punu šansu da pređe u kategoriju moralne vrijednosti. kao što ne oskudijeva ni činjenicama koje su nezaobilazne za naučno istraživanje nekih savremenih kretanja u crnogorskoj moralnoj problematici. koje su nastajale i trajale u Crnoj Gori. Stari zavjet. Prvi repertoar ima široku tematiku. Dakle.Novak Kilibarda u svim pravcima društvenih kretanja prednjegoševskoga vremena znači usvajanje dobroga običaja mnogih istorijskih naroda koji se najpotpunije obavještavaju o svojoj prošlosti iz knjiga kojima prvače Ilijada. U prvi repertoar crnogorske usmene epike. Ona glasi: 58 . Spjev o Nibelunzima. koji se simultano razvijao s drugim repertoarom. A epska slika takve moralne vrijednosti. Mahabharata.. Odrednica crnogorska usmena epika drugoga repertoara prikladnija je od uobičajenih odrednica „ciklus pjesama o oslobođenju Crne Gore“ i „pjesme o vojevanju Crnogoraca za slobodu“. kojoj je žrtvovana kategorija materijalnoga. kako bi Vuk rekao – starih i sre­ dnjih vremena. ulaze sve epske usmene pjesme s tematikom. jeste krajnji domet kojemu stremi homo heroicus. Crnogorska usmena epika drugoga repertoara tretira materijalnu vrijednost kao kategoriju koja ne zavređuje žrtvovanje ni najsitnije stavke s indeksa moralnih normi plemensko-bratstveničkoga društva. Sinteza toga tabuisano postojanoga shvatanja u crnogorskoj deseteračkoj epici drugoga repertoara lapidarno je sročena u pjesmi Todora Ikova Pipera Čovjek-paša i Mihat čobanin.. drugi repertoar prati samo crnogorska događanja tokom XVIII i prve polovine XIX vijeka.

Na primjer. Dokle gođ vlast u Crnoj Gori nije postigla svoju izvršnu stabilnost. bio izložen bukvalnoj propasti. on bi. Riječju. sistem moralnih od sistema materijalnih vrijednosti. ako bi sva materijalna vrijednost koju ko pośeduje. kao što su mobe i razne druge vrste bratstveničke i plemenske ispomoći. a ta muka glavi ne pomogla. i tu muku opalila munja! Đe se glava kod muke nagnala. ako upravo njegovo materijalno dobro i njegov moral nijesu činjeli dijalektičko jedinstvo koje verifikuje normativna etika. a koje je pojedincu otvaralo prostor za samodokazivanje u borbi i pljenidbi. ta je evolucija stalno umanjivala 59 . i to vrlo izrazito. sužava te prostore i za pojedinca i za bratstvo i za pleme. razlikovao se u crnogorskome društvu. Dok je vlast imala više honoris nego jurisdictionis autoritet. završava se onda kad vlast po svojoj volji. odnosno za agonalnu utakmicu u običajnim prostorima bratstva i plemena. primjenjivani su samo onda kad je gubljenik svojim dotadašnjim odnosom. važećim moralnim odnosom. Svi oblici kolektivne solidarnosti i ispomaganja. prema kategoriji materijalne vrijednosti to zaslužio. taj vlasnik. propala u kakvoj elementarnoj nepogodi. materijalna vrijednost nije imala čak ni značenje garanta za biološku egzistenciju pojedinca i njegove porodice.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Đe se muka kod glave nagnala. a vlasnik toga dobra nije do tada nikad otvarao prostore svojoj imovini da položi preko tih prostora ispit svoje moralne vrijednosti. kao istorijsko vrijeme koje teče od kraja XVII vijeka. a ta glava mici ne pomogla – i tu glavu pośekli krvnici! Prednjegoševsko doba. Evolucija svijesti koja sve materijalno podređuje moralnome i duhovnome je i dovela u Crnoj Gori do uspostavljanja beskompromisne borbe protiv Turaka i proturskih snaga u Crnoj Gori koje nijesu bile zanemarljive. kao državna sila.

Kao što je poznato. otkupi svoju glavu koja mu je na ramenima od danas do śutra. Evo jednoga tipološkog detalja iz problematike o kojoj je riječ. priča se kako je katunska četa dobro šićarila u pljenidbenome obraćunu s nikšićkim Turcima.Novak Kilibarda stepen ekonomski mjerljive vrijednosti ljudskih postupaka i materijalnih dobara. tih je pojava bilo ne samo na prostorima evropske civilizacije. umalo se Crnogorci ne poklaše „oko toka Pašića Osmana“. predložio za čast drugoplemenika. otvara mogućnost tome krvodužniku da tim tokama. Moralna osnovanost rješenja pjesnikova da prijedlog potekne od Živka Senića najjasnije se ističe u činjenici da je majka Seniću dala. dijeleći plijen. U pjesmi Vuk Tomanović. Da se daju Peju Markoviću iz Cuca. iz Njegoševa Ogledala srpskoga. bjelički plemenik. Ali. ta evolucija je bila i moguća samo u prilikama kad se materijalno podređuje duhovima. Senićev prijedlog mogao se odmah prihvatiti zato. kao sjajnom junačkom biljegu. blagoslov u vidu kletve. isti Senić. Peju Markoviću. On glasi: 60 . uhvatio živa Turčina – Pašića Osmana i. Valja napomenuti da tu pojavu treba posmatrati u kompleksu pojava koje pripadaju jednome tipološkom sistemu. s jedne strane. Romantičarsko isticanje crnogorske izuzetnosti poprima humorni smjer. A značajniji od svega toga bio je jedinstveni humanizam predlagača koji se ogleda u tome što davanje toka krvodužnome saborcu. kad se on spremao u pljenidbenu četu. Differentia specifika jedne pojave pokazuje se jasno samo onome ko poznaje konture opštosti datoga fenomena. Svaka pomisao na pružanje otpora neprijatelju značila je punu neizvjesnost ne samo metarijalnoga prosperiteta pojedinca. stoga što je on. s druge strane. Živko Senić iz Bjelica razborito predlaže da se toke daju sadrugu iz čete koji je u konkretnome obračunu „najprvi pośekao Turčina“. što je on. Po prirodi stvari. iz Cuca. nego i najelementarnijega vida njegove egzistencije.

Senić Živko! Nema mati do tebe jednoga: kad mi s puta donio sramotu. pa Markovićeve toke – staviti iznad krvne osvete. nego Senićev prijedlog ima višestruk značaj u umjetničkoj strukturi pjesme Vuk Tomanović čiji je pjesnik-pjevač. Ne materijalna vrijednost toka. nego je činom takvoga davanja pokazano da je trebalo taj prijedlog zaslužiti junaštvom koje ima moralni sjaj. Ugled Markovića uslovio je prijedlog i prihvatanje prijedloga. ostao nepoznat. Pjesma Vuk 61 . Što se mogu staviti naporedo s mrtvom glavom.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Hajde zbogom. jer o ogoljenome samarićanstvu predlagača ne može biti govora. nego s glavom brata „š Čeva ravna Draška Popovića“. i glasa o Senićevoj odluci da onako predloži. pa Senićeve. Možda nije suvišno istaći to da opisi moralnih podviga u toj pjesmi ne znače oslikavanje svakodnevnih događanja u ratovitoj plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori. ističe se poslije naročito u tome šo se mogu one – Pašićeve. već te majka živa ne viđela – ostala ti majka kukavica! Nijesu toke date Markoviću samo zato da bi Cuca pomoću njih preživio krvnu osvetu koja ga je čekala. i to ne bilo kojom. nažalost. sinko. bile vrijednost koja nema materijalne mjere. A moralno značenje toka kao junačkoga obilježja. kao junački trofej u kome bi zasvijetlio pred onako moralno usmjerenom majkom. Trebalo je odista mnogo junačkoga napora i moralnoga sjaja da se postigne stvar koja će da stane na mjeru mrtve junačke glave! U konstelaciji svih odnosa u pjesmi materijalna vrijednost toka je sasvim zanemarljiva kategorija. čija vrijednost stalno narasta širenjem priče i pjesme o njihovu porijeklu. Junačko-moralna vrijednost Peja Markovića posredno je naglašena činjenicom da se od dragocjenih toka odriče Živko Senić za koga bi toke Pašića Osmana.

Istraživanje karaktera usmenih pjesama postnjegoševskoga vremena spada u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti. Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskoga vremena.Novak Kilibarda Tomanović je slika moralnoga kodeksa koji je usmjeravao i ponašanje tadašnjega društva i karakter crnogorske usmene epike drugoga repertoara. tada se javlja obilje pisanih dokumenata koji na svoj način zamjenjuju gnoseološku iskazanost usmene pjesme. I dalje je bilo imanentno takmičenje. agonalna narav i dalje se produžava. granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod uticajem objavljenih zbirki. one koje govore o tekućim događajima kao i varijante postojećih pjesama. kao izraza kolektivnoga duha jednoga naroda. ili je njezin surogat. plagijat ili neki oblik falsifikata. treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj. usmenoj poeziji. nauke koja određuje granice nepatvorene usmene poezije. I usmena epska pjesma postnjegoševskoga vremena nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenih kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. kako bi se to reklo 62 . autentičnoj. Međutim. posebno Njegoševa Ogledala srpskog. i dalje je cilj pojedinca bio „svagda najbolji biti i odlučan između drugijeh“. ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kjima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskoga vremena koje su zapisane u Njegoševo vrijeme. U Njegoševo vrijeme počinje se odvijati svojevrsni psihološki proces koji će izmijeniti poredak materijalne i moralne vrijednosti uspostavljen prije konstituisanja jakoga autoriteta vlasti. Moglo bi se otprilike ovako reći: Kad se završava vijek klasične usmene epike kao važnoga materijala za istraživanje društvene moralne problematike. prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti. Istraživanje moralnih normi postnjegoševskoga vremena može se uspješno vršiti na osnovu brojnih pisanih dokumenata.

“ Dakle. Uslovi za ispoljavanje agonalne psihologije u poretku jake državne vlasti nijesu bili više oni iz vremena kada je sloboda pojedinca imala široke prostore. junak i plemenik kao nosilac vlasti. Slijedeći prirodu jednoga izgrađenog toka svijesti. 63 . Takvo shvatanje slobode odlično se pokazuje u ovakvim izjavama. koja ima autoritet jurisdictionis. a koji je kao junak služio za ugled i oponašanje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti homerskom devizom agonalizma. i da to bogaćenje. glavar i junak koji je do juče bio i čobanin i zemljoradnik. počinje naglo da se bogati. I to za moralni integritet ne samo junaka-plemenika. To je bila ona sloboda koja je ponekad sve potčinjavala vjerovanju u neograničene slobode. bio je psihološki usmjeren da se određuje prema moralnim i materijalnim vrijednostima onako kako se ranije određivao njegov predak. čobanin i zemljoradnik. Glavar. ratar i čobanin. smatra ne samo svojim moralnim i junačkim pravom. treba dokazivati ušle su i neke koje su do tada imale sasvim drugo značenje. ali teren za njezino iskazivanje niije više bio onaj iz prednjegoševskoga zemana. U kompleksu uzročnih činjenica nastale promjene ne bi se nikako smjele zanemariti ni uloga usmene crnogorske poezije prvoga repertoara. U sistem stvari na osnovu kojih se. i zbog kojih. počinje drukčije da se određuje prema kategoriji materijalne vrijednosti i njezinu značenju za moralni integritet čovjeka. novi poredak društvenih odnosa u postnjegoševsko vrijeme uslovio je promjenu interakcijskih odnosa moralne i materijalne vrijednosti. produžavala se u Crnoj Gori agonalna psihologija. Svakodnevni čovjek koji je u istom licu ratnik. nego i važnim zname­ njem svoga društvenoga značaja i ugleda. isto tako u jednom licu ratnik. koje nijesu bile mnogo rijetke: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga. ili forsirano privređivanje. nego i značajnoga činovnika i uticajnoga podanika jedne politike. Ali promjene se prvo primjećuju u njegovoj zbunjenosti pred činjenicom da njegov savremenik.

Moralnu opravdanost takvoga prava mogao je on da čita u epskim slikama koje su pjesme pronijele kroz pokoljenja. I tim svojim stizanjem pomogao njemu da bude što jeste.Novak Kilibarda U starijoj epici svi veliki junaci. Śetimo se samo kako je prošlo pleme Kuči kad nije prihvatilo zahtjeve crnogorskoga gospodara. i sve dacije morale su se plaćati svome gospodaru revnosnije no što su se ikada plaćale turskoj vlasti. ponositi svojim siromašnim pretkom. mogla koristiti na način koji je do tada bio nepoznat. nego i onih lica koja i dalje ostaju o tankim brašnjenicima. Za svijest jednoga junaka i glavara koji se bogati ta je epika mogla značiti moralno pribježište. knjaza Danila Petrovića. Čovjeku koji mnogo drži do svojih zasluga. koju je opjevala prednjegoševska epika. usahnuli su. od strane tipa novoga junaka. više se nije mogla tražiti moralna potpora. koji je sad glavar i odžaković. Oni koji nijesu zaimali mogli su ponekad da imaju čak i gori ekonomski položaj nego što im je bio u vrijeme kad je vlast imala honoris položaj. imaju dvore i timare. sticanje dvora i timara moglo je izgledati kao prirodno junačko pravo. Pojedini izvori prihoda. Ta nova psihološka pozicija junaka-odžakovića polako je destruirala dotadašnji odnos prema sistemu materijalne i moralne vrijednosti. Mogao se junak. kao i oni koji su bili predstavnici otpora. Pjesma o junačkoj nemaštini mogla je tada da znači samo jednu epski uznijetu sliku koja se. koje su najčešće i neosporne. da bi se uznosio činjenicom kako je eto i s tankim brašnjenikom njegov predak i plemenik stizao đe je trebalo stići. 64 . kakvi su bili četni obračuni s turskom trgovinom i upadanje radi plijena na turske teritorije. I to ne samo odnos junaka koji je postao odžaković. ili siromašnom prošlošću svoga plemena. Psihološki je razumljiva pojava da kićenje velikim činovima i veliko bogatstvo traže svoju moralnu potporu! Od uzdignute siromašne i herojske nemaštine. oni junakuju i gospoduju. oni koji idu u legendarnu istoriju. presipa im se blago i nakit.

Šta je ostalo ljudima koji su gledali iz žablje perspektive? Ostalo im je da prihvataju novo stanje i da se na njega navikavaju kao na moralno čist posao. kao što se ranije. isprosi kršnu đevojku iz tanka bratstva i s tanka imanja. junak-odžaković bi mu galantno odgovorio kao zavaljeniku i nemrčipušci: „Da si bio bastan. invalid i starac. Sinteza te deklarativnosti jesu Nova kola knjaza/kralja Nikole I Petrovića. i ti bi!“ Tako su ekonomska uniženost prośečnoga čovjeka i sistem vlasti koji počiva na ekonomski jakom sloju prikraćivali psihološku i moralnu mogućnost pojedinca da javno osuđuje postupke junakasojevića koji se beskrupulozno bogate. Ili da mentalno nerazuđeni sojević i odžaković. formalno je ostajalo u deklarativnim izjavama. ačkonso mu ga bilo! Ne može se jado obogatiti.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti U prilikama bogaćenja glavarskoga sloja. Čista glorifikacija junačke 65 . Ostalo im je da nalaze zajednički jezik s junakom-bastadurom. da mu se pridvaraju i stiču ga za svoga zaštitnika. u poretku junačke siromaštine. i to baš onoga sloja koji je formirao novu etiku. u svijesti onoga koji nije zaimao sazrijevalo je uvjerenje da je junak-odžaković i pas i čovjek. zdrav i naočit tankolozović oženi invalidnom đevojkom iz kuće junaka-odžakovića. jer je prerastala u kategoriju koja je i svojom ekonomskom marljivošću podupirala vrijednost pojedinca. Posebno je pitanje na koje bi valjalo odgovoriti: Da li se mogla formirati svijest o moralnoj nesuvislosti junačkoga bogaćenja u narodnome kolektivu u kome je agon imao bezmalo kultno značenje? Śetimo se Homerovih junaka koji dijele plijen po činovima i zaslugama! Uglavnom: materijalna vrijednost dobijala je u postnjegoševsko vrijeme sasvim novo značenje. Nije bio rijedak slučaj da se mlad. moglo dogoditi. da je bastadur kome sve ide za rukom. A rijetki pojedinci koji su ostajali zatočenici epskoga morala mogli su se samo tješiti izrekom: „Junačka su đeca na sokaku!“ Vrijeme epske etike suštinski se udaljavalo. samo junaku sve basta! Ako bi se neko i osmjelio da junaku-bastaduru nešto prebaci.

Novak Kilibarda

nemaštine, kakva je bila u pjesmama prednjegoševskoga vremena, postala je deplasirana i prevaziđena. Nikac od Rovina, iz prednjegoševske usmene epike, i poslije obilićevskoga podviga na Čevskim Ublima vraća se svojim ovcama „na Izvore i Kobilje Dole“ da noćiva kraj tora u pružini kao i prije podviga što je radio. To je lik junaka koji je dalo ono vrijeme koje je u epici isticalo svoju herojsku siromaštinu da bi istaklo tursku pohlepu. Evo epske slike turskoga plijena iz Crne Gore koja je data u pjesmi Udar na selo Trnjine, iz Njegoševa Ogledala srpskoga: A kad noći ispred zore bilo, nešto trenu nebo od Trnjinah, na Trnjine Turci udariše, i Trnjine ognjem opališe, i golemi šićar zauzeše: krnji vagan i dvije ožice, i pijevca, Tomina kokota, i ćoroga konja Roganova. Evo sada nekih podataka koji jasno pokazuju da u postnjegoševskom vremenu, kao, donekle, i za vlade Petra II, više nije bilo uslova da junačka siromaština ispuni nivo epske teme. Njegošev brat Pero Tomov davao je pojedinim glavarima u zakup carinu i otvarao prodavnice soli. On je bio samo jedan iz reda vladajuće kuće Petrovića, i njoj bliskih glavara, koji su za vlade Petra II imali monopol trgovine i koji su se najviše bogatili. Dolaskom na vlast knjaza Danila privilegije se ne ukidaju, nego samo prelaze s jednih lica na druga. Poznati glavari-trgovci – Pero Tomov, serdar Milo Martinović, Stevan Perović Cuca, Mašan i Đorđije Petrovići i drugi, izgubili su privilegije. Pojedini od njih svoje bogatstvo, neki i glavu. Umjesto njih, privilegije su dobili glavari koji su bili odani knjazu Danilu. Tu je osobito karakterističan vojvoda Mirko, brat Knjažev, predśednik Senata
66

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

i otac budućega gospodara, Nikole I. Do dolaska njegova brata na knjaževski presto Crne Gore, vojvoda Mirko spadao je u red srednje imućnih Njeguša, a za nekih petnaestak godina, od 1852. do 1867. godine, kad je bio najmoćnija ličnost poslije knjaza Danila, postao je najbogatiji čovjek u Crnoj Gori. Prodavao je žito koje su siromašnome crnogorskome življu slale kao pomoć pojedine zemlje. Vojvoda je bio ortak s poznatim risanskim trgovcima Ćatovićima imajući s njima ugovor o isporuci taina turskome gradu Nikšiću u vrijednosti od 80.000 fiorina. Takav je ortakluk bio osobito povoljan primorskim trgovcima, jer je to bio dobar način da se trgovački transporti koji idu iz Risna za Nikšić zaštite od crnogorskih četa. Ko je to smio napasti trgovinu čiji konci vode u ruke vojvode Mirka Petrovića, Knjaževa brata i smiritelja Kuča! Imao je Veliki vojvoda svoje mline na Rijeci Crnojevića, davao je žito i novac na kamatu s dobitkom do 80%, a osnovao je i prvu crnogorsku zalagaonicu koja mu je donosila ogromnu dobit. Možda su i poneke toke, poput onih Pašića Osmana koje je Živko Senić poklonio drugoplemeniku Peju Markoviću da otkupi svoju glavu, završile u Vojvodinoj zalagaonici na Cetinju! Interesantno je navesti jedan podatak koji ukazuje na ukrštanje morala čovjeka prednjegoševskoga vremena s moralom koji se razvio u poretku autoritarne vlasti crnogorske. Izvještavajući Vuka Karadžića o toku Grahovačke bitke 1858. godine, Vuk Popović napominje: „Jedan Bjelica s pośečenim prstima na lijevoj ruci, idući s ostalim ranjenicima natrag, kad ga je vidio vojvoda Mirko izdere se na nj: Kurvo ženska i s jednom rukom mogao si se boriti i zamijeniti! – te naredi da ga mušketaju.“ Stil bogaćenja vojvode Mirka poštovao je čitav niz glavara: serdara, vojvoda, barjaktara, kapetana i popova. Jole Piletić je imao ortake u trgovini stokom. Ni Marko Miljanov, perjanica čojstva i junaštva, nije propustio priliku da se okoristi svojim položajem i da bogato trguje krupnom stokom. Njegovi
67

Novak Kilibarda

ortaci i čobani pregonili su preko granice tursko-crnogorske i po četrdeset volova onda kad je svakome drugome bilo zabranjeno da pregoni stoku pro granice zbog bolesti papkara koja se bila pojavila u Sandžaku. Milovan Medenica je zapalio krov jednome svome dužniku siromahu da bi ga digao sa zemlje koju je kasnije prisvojio taj rovački serdar. Kapetan Akim Daković bio je poznat kao gramziv čovjek koji trguje s narodnim novcem i prikriva kontrabandsku robu. Blažo Bošković je davao žito „na vađevinu“ po dvostruko višim cijenama. Banjski kapetan i barjaktar Ćetko Pejov raselio je svakoga komšiju na čije mu je imanje oko žvrknulo! Držao je na Velimlju i svoju trgovinu. O lihvarstvu popa Đoke Mijuškovića, kao što je poznato, postoji čitav korpus priča i anegdota. Opštepoznati su stihovi: „A što kukaš, kukavice tužna, / kad nijesi popu Đoki dužna!“ Nije bilo crnogorskoga plemena ni kapetanstva koje nije imalo barem po jednoga vjernoga poštovaoca obogaćenoga bastadura, velikoga vojvode Mirka Petrovića! Ipak, nekako je izuzetan slučaj pivskoga vojvode i junaka Lazara Sočice. Prije no što je postao plemenski glavar, Sočica je bio takoreći siromah. A evo šta se jednoga dana bilježilo na ime pivskoga prvaka i crnogorskoga vojvode Lazara Sočice: 1.505 rala zemlje, 980 brava, 164 govedi, 68 konja, 42 svinje, 15 košnica pčela, devet vodenica i pet valjalica. Bavio se krupnom trgovinom, a pozajmljivao žito i pare uz, kako se to narodski kaže, čifutski visoke kamate! Zamislimo šta bi usmena pjesma imala da nabroji da su Turci kojim slučajem poharali dvore i timare Lazara iz Pive kalovite! Današnji čitalac takve pjesme, koji ne bi znao za pomenuti inventar bogatstva Lazara Sočice, zaključio bi da je to pjesnička hiperbola. Dr Mirčeta Đurović u svojoj knjizi o razvitku trgovačkoga kapitala u Crnoj Gori kaže: „Glavarski sloj u Crnoj Gori ispoljio je sve one odlike koje se sretaju u mnogim državama. Način i metodi bogaćenja crnogorskih glavara, zavisno od uslova i modifikovani konkretnim prilikama, bili su
68

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

u suštini isti kao i u drugim zemljama. U procesu bogaćenja crnogorskoga glavarskog sloja mogu se sagledati manifestacije izvjesnih zakonitosti, makar kao tendencija prvobitne akumulacije kapitala.“ Dakle, kad se govori o usmenoj epskoj poeziji drugoga repertoara u Crnoj Gori, treba strogo razlikovati pjesme koje su svojim prirodnim sazrijevanjem prešle u pisani tekst, odnosno koje prate crnogorsku istorijsku stvarnost od početka VXIII vijeka do učvršćenja autoritarne vladavine Petra II, od pjesama na koje je uticala ta autoritarna vladavina i objavljene usmene pjesme koje je Njegoš korigovao objavljujući ih u idejno-politički usmjerenoj antologiji Ogledalo srpsko. Specifični realizam nepatvorenih crnogorskih usmenih deseteračkih pjesama, koje reprezentuju Smrt Nikca od Rovina i Čovjek-paša i Mihat čobanin, zrači elementarnom svježinom, ima ukus hljeba i vode i boju kamenoga uzburkanog mora. Ta deseteračka poetska svita aristokratski je jednostavna kao i klasična crnogorska nošnja. Unutrašnji sklop pjesama raspoređen je kao enterijer tipične crnogorske kuće – doma Nikca od Rovina ili koga drugoga bezimenog nahijskoga ili brđanskoga Crnogorca. Deseterački nizovi imaju gospodstvenu eleganciju osnovnih boja, koje tek miješanjem treba da pređu u bogatstvo nijansi i vizuelne efekte. Crnogorska poetska hronika drugoga epskoga repertoara jedinstvena je kao planinsko bilje koje su uzgajale zore i rose i čiji cvjetovi uzdržanom ljepotom pričaju legendu o vihorima, pamte vreline sunca, jelenske svadbe i vučje pirove. Sve okrutno i plemenito, jednostavno i složeno, božje i đavolje, stopilo se u simfoniju, potresnu u jednostavnosti. Crnogorske usmene deseteračke pjesme drugoga repertoara jesu istorija, ali opoetizovana i oplemenjena onoliko koliko je ta ista istorija dozvoljavala. Te pjesme nude Vukova četvrta knjiga Srpskih narodnih pjesama, Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i hercegovačka i, djelimično, Njegoševo Ogledalo srpsko.
69

STANJE NARODNE I NARODSKE KNJIŽEVNOSTI U CRNOJ GORI DANAS1* I NARODNA KNJIŽEVNOST Uvodne napomene 1. Narodnu književnost čine tekstovi koje stvaraju, usmeno prenose i mijenjaju nepismena lica. Paradigmatičan primjer takvih stvaralaca su ljudi od kojih je Vuk Karadžić zapisao prozne i stihovne tekstove. One tekstove koji su ušli u Vukove antologijske knjige usmene proze i poezije. Ponikla kao izvorni vid umjetnosti riječi, narodna književnost ne prestaje s pojavom pisane književne riječi, nego s njom može uporedo da živi: utičući na nju i primajući njene uticaje. Narodna književnost na štokavskim jezicima je paradigmatičan primjer takvih odnosa pisane i usmene književne riječi. 2. Istraživanje savremenoga stanja narodne književnosti obavili smo na teritorijama Crne Gore koje je u vrijeme klasične narodne književnosti usmjeravala pravoslavna ideologija. Pošto se ne može govoriti o političko-administrativnoj kompaktnosti tih teritorija prije stvaranja jugoslovenske države, uzete su u obzir teritorijalne cjeline, odnosno zone, koje su u prošlosti imale svoju istorijsku prepoznatljivost. To je rađeno
* Ovaj tekst objavljen je 1985. godine. Napomena urednika.

71

Novak Kilibarda

s ciljem da bi se u sadašnjem stanu narodne književnosti potražili ostaci te prepoznatljivosti. To su ove zone: a) Klasična Crna Gora (Katunska, Crmička, Riječka i Lješanska nahija); b) Sedmoro Brda (Bjelopavlići, Piperi, Rovca, Morača, Vasojevići, Bratonožići, Kuči). Odnos tih plemena prema podlovćenskoj, vladičanskoj, petrovićevskoj Crnoj Gori kretao se od usaglašavanja interesa do neprijateljskih obračuna. Međusobni odnosi svih plemena iako nijesu uvijek bili komplementarni ne izlaze iz okvira istorijskih karakteristika koje su im zajedničke. c) Hercegovački dio Crne Gore (Grahovo, Banjani, Piva, Drobnjak). Ta plemena Turci su često optuživali, i kažnjavali, zbog njihova procrnogorskoga, a Crnogorci, takođe ih optuživali, i često robili, zbog njihova proturskoga karaktera. Tu njihovu poziciju – između nakovnja i čekića – obuhvatila je narodna epska pjesma kao svoju tematiku. d) Prostori Crnogorskoga primorja koji nijesu pripadali Turcima, nego su prvo bili mletački, a poslije austrijski, do završetka Prvog svjetskog rata. Njihovu istorijsku realnost i duhovnu konstituciju sintetizovao je Ljubiša u svojim pripovijetkama. e) Uskoci kao specifična oaza koja je klasičnoj usmenoj književnosti pružila specifičnu tematiku. Uskočko pleme demografski se formiralo od uskoka iz Gornje Morače. A gornjomorački uskoci bili su hrišćani s turskih teritorija, najviše iz Hercegovine i Sandžaka, koji su se najprije naselili u gornjomorački predio Ljevišta, a potom prešli u drobnjačka sela Malinsko, Strug i Sirovac, i sa svih terena djelovali kao borci protiv Turaka. Njihova borba potrajala je od sredine osamnaestoga vijeka, kad je počelo njihovo naseljavanje u Ljevištima, do 1859. godine, kad je uskočka teritorija pripala Crnoj Gori.
72

tradicionalna književnost. Interesovanje za narodnu i narodsku književnost u današnjoj Crnoj Gori podrazumijeva poznavanje literature o terminima: folklor. i koriste usmene književne tekstove koji prate te običaje. narodska književnost. Ističemo samo ovu činjenicu: U devetnaestome broju Narodne umjetnosti. Od 1963. I pored nastojanja da se uklope u građanske norme ponašanja. 5. godine. narodna književnost. Takođe. kultura toga radništva u osnovi svojoj ostala je ruralnoga i bratstveničko-plemenskoga karaktera. Tako je istraživač na posredan način osmotrio i ona mjesta. I to najmanje dvjema tužnim i dvjema veselim prigodama. Zbog toga se u ovome radu ne navodi literatura. primitivna književnost. etnološka književnost. godišnjaka Zavoda za istraživanje folklora Instituta za 73 . pjevanje na narodnu i dr. u pojedinim zonama. Činjenica da u nikšićkim fabrikama radi veliki broj osoba sa svih pomenutih teritorija bila je pogodna okolnost za istraživača koji je stanovnik Nikšića.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti f) Sandžačka oblast Crne Gore koja je bila pod Turcima do 1912. I na veselim kao i na tužnim svečanostima u njihovim kućama prisutni su njihovi rođaci sa sela koji tu ispoljavaju svoje običaje. godine istraživač sarađuje sa svojim studentima s pomenutih teritorija na planu opisa narodnih običaja i prikupljanja usmenih književnih tekstova. on ima uvida u publikacije koje objavljuju tekstove što se naslovljavaju kao narodna književnost. Istraživanje navedenih zona izgledalo je ovako: Na svakoj zonskoj cjelini istraživač je prisustvovao društvenim i porodičnim manifestacijama koje prati narodna književnost. 4. koja nije pośetio. 7. Gotovo da nema u Crnoj Gori sakupljača usmenih književnih tekstova koga istraživač lično ne poznaje. 6. 3.

C. Kad je takvo stanje svatovskih pjesama. Na svadbama se još mogu čuti svatovske narodne pjesme.. To je pregled najsavremenijih gledanja na usmenu književnost kod nas i u svijetu. onda je suvišno i pominjati da svi ostali vidovi narodne lirike. znači udar 74 . Petrificirana pozicija tih tekstova znak je njihova neminovnoga kraja. objavljen je korpus radova na temu Folklor i usmena komunikacija. i bez direktnog miješanja u predmet snimanja. Zbog nacionalnih. političkih. To su samo pokušaji upotrebe narodnih tekstova koji nemaju nijednu šansu da upotrijebljeni tekst situiraju u prostor i vrijeme kako bi prirodno nastavio da traje. ideoloških. B. nijedan vid klasične narodne književnosti ne razvija se danas u Crnoj Gori. Ti pokušaji su detalji kolektivne memorije koje održavaju pojedinci kao znak sentimenta na prošlost. ali to nijesu tekstovi koji traju u procesu mijenjanja i prenošenja – prirodnoga stanja narodne književnosti. Opšte stanje Izuzev tužbalice. Svi oblici društvenih i porodičnih prigoda kojima su bile primjerene adekvatne narodne lirske pjesme – nestaju nepovratno. Televizija često daje netačnu sliku konkretnoga stanja usmene književnosti u Crnoj Gori. Kad bude vrijeme i prilika. televizija stilizuje objekte svoga snimanja. merkantilističkih.Novak Kilibarda filologiju i folkloristiku u Zagrebu. nemaju prilike da se ispolje ni koliko to uspijeva svatovskoj pjesmi. Sama najava dolaska televizijskih snimatelja. prikupljeni materijal moći će se objaviti po svim zahtjevima na koje obavezuje vukovski način prikupljanja tekstova narodne književnosti. 8. kao tekstova koji prate običaj koji se nastavlja. izuzev tužbalice. Pominje se samo zona (A.).. U ovome radu izostavljeni su nazivi mjesta i imena lica. ili pak kakvih drugih ciljeva.

misao im je stalno na zapošljenje i život u gradu. a ne pak na usvajanje i dalje prirodno razvijanje normi seoskoga načina života.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti na elementarnu poziciju objekta. bolje reći – bez omladine koja potrebe svoje mladosti ispoljava na seljački način bez stida što se tako ponaša. niti kakva poslenička uz traktor. A to „sređeno stanje“ znači pośedovanje poljoprivredne mehanizacije. vašarima. Omladina u Crnoj Gori više ne traži na selu prostore za svoju društvenu afirmaciju. Tako su sve manifestacije stočarskoga svijeta. kooperiranje s društvenim poljoprivrednim gazdinstvima. 75 . savremeno uređen stan. kako se to uobičajeno kaže. doslovno nestale. koju nikad ne oblače. koji nijesu sposobni za kakav drugi posao. to odista nije mladić ili đevojka no staro čeljade. Oni koji treba da se „vide na televizoru“ izvlače narodnu nošnju iz sanduka. Šta pjevati o prebijelome stadu otkad ovce vještački oplođavaju i hrane koncentratima? Ako se na selu može sresti čobanin za buljukom ovaca. I oni pojedinci koji ostaju na selu jasno ukazuju na proces prilagođavanja. okupima o državnim praznicima i o raznim drugim povodima. Mlađi čovjek koji slovi kao seljak obično je „sredio svoje stanje“. kakva je Bjelopavlićka ravnica. Ljubavne lirske pjesme jedva da se više čuju na sijelima. koje nikad ne pjevaju. i u vinorodnim. Ne može se izvoditi žetalačka pjesma uz kombajn. A onda to dalje znači da se taj čovjek odmakao od oblika seoskoga rada čiji je ritam bio usaglašen s usmenom književnošću. Ako su na selu ostali đevojka ili mladić. to u principu nije odraz njihove volje nego moranja. Oni svoje seosko stanje smatraju privremenim. koji se inače nikad ne vode. kao Crmnica. insceniraju se razgovori o narodnim običajima. I u žitorodnim krajevima. Ne čuju se zato što je selo ostalo bez seoske omladine. O pčeli na cvijetu ne može se pjevati na selu otkad se polja zaprašuju pesticidima. ili invalidna osoba. Tako se često gledaocima predstavi slika idilične atmosfere na selu od koje stvarno više nema ni strva. na alusima. koje su bile praćene pjesmom. priśećajući se starih pjesama.

I kad se zapjeva stara i prava ljubavna pjesma. i prenose. a prihvata i srbijanska i makedonska kola koja obavezno prati instrumentalna muzika. njen je tekst po pravilu stavljen u kontekst sprdačine sa selom i seljacima. bilo kao njen prenosilac bilo kao potencijalni stvaralac. badavadžije. Doduše. Ona se okrenula modernome plesu. crnogorsko kolo se zaigra najviše po inerciji. Doista: ne može se istovremeno sanjati o momku iz grada i vrćeti se u kolu s muškim orlovskim ciliktanjem. ona će se. valja se. Mnogo se češće pjevaju na tim mjestima parodij­ ski stihovi koji su uklopljeni u versifikaciju i poetiku usmene ljubavne pjesme. povlači se u sebe da se ne bi izložila podsmijehu onih koji parodiraju selo i „seljačku“ pjesmu. seoski đilkoši. ili u vozilima javnoga saobraćaja. i na drugim porodičnim i društvenim okupima. Ako bi đevojku na selu ipak vuklo srce da zaigra u crnogorskome kolu. Sinteza savremene sprdačine sa seoskim životom jesu 76 . Na svadbama. rekli bi da se s njihovim unutrašnjim sluhom jedino i slaže ritam crnogorskoga kola. šaljivdžije. Ako se na datome mjestu zatekla osoba koja intimno voli narodnu lirsku pjesmu. školarci. Eto treba zaigrati u kolu. stihovi koji znače grobara usmene ljubavne lirike. distancirati od toga. prevaziđeni oblik zabave. kad bi iskreno htjeli da priznaju. jer vjeruje da crnogorsko kolo dođe kao seljački. Parodijske pjesme najčešće stvaraju. Mašina je zamijenila ruku. začuje ljubavna usmena pjesma. ili u kafani – što je najčešće. mangupi. Crnogorsko kolo će sad najčešće zaigrati građani zato što im igranje u crnogorskome kolu upotpunjuje nacionalni imidž njihove personalnosti.Novak Kilibarda ista je situacija: mlad svijet koji je za pjesmu nebitno je uključen u te poslove. po pravilu. i najčešće ih ad hoc improvizuju. namjera onih koji je pjevaju najčešće je parodijska. motori se oglašavaju umjesto pjesme. ili kakvom drugom prilikom. Ako se na kakvome okupu. ali omladina više ne usaglašava ritam svoje mladosti s crnogorskim kolom.

Lascivnih stihova koji humor grade na hipertrofiji erotskih podviga i anatomskih detalja. Ženiću se iz Banjana đe krtola rađa rana. Mala moja kose riđe derni nogom ko ti priđe. Prvi talas migracije iz sela u grad značio je odlazak muškoga svijeta. Osnivanjem velikih tvornica. Evo par stihova iz crnogorske poezije: Zapamtiće mrkočela s kim je ljubav započela. ima danas u Crnoj Gori u izobilju. Svaki crnogorski grad podigao je jednu ili više fabrika. možda i više nego drugđe u Jugoslaviji.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti dobro poznati „Rokeri s Moravu“. ili mladih oženjenih ljudi. Rokerski duh prodro je u sve prostore crnogorskoga sela. Mala moja zrno kave a ne ječma nego prave. Ja bih mala dao tebi što brat bratu dao ne bi. on iz njih efikasno istiskuje ne samo narodnu pjesmu no i druge duhovne norme koje su uobličavale ruralnu kulturu u nas.) dok odslužim predvojničku. najviše neoženjenih. Najljepše su karamele s Petrovića i s Trubjele. kao što je Željezara u Nikšiću.. Mala moja iz Brezana niže pupka prorezana. Rokeri s Moravu nijesu uzrok jednoga procesa nego njegova posljedica. Uz to tradicionalna navika Crnogoraca da radije školuju mušku no žensku đecu uslovila je značajno odlivanje muškoga 77 .. a koji su usmjereni na uzbuđivanje čula. radništvo je formirano prevashodno od seljačke radne snage. Ja s draganom u krevetu pravim čergu razapetu. industrijalizacije Crne Gore. shodno bujanju ustanova i administracije u gradovima. Posljednji sloj ljubavnih i ljubavno-posleničkih narodnih pjesama oglasio se tokom tzv. Divno li joj Bog pomoga u Kolibu đeda moga. „Rokeri s Moravu“ su sinteza jednoga procesa koji je obuhvatio i selo u Crnoj Gori. Mala moja čuvaj (. Odlazio je muški svijet ne samo u novootvorene fabrike no i na različite druge poslove u gradu.

a zasve čobanovanje. erotske inovacije – značilo je uzbudljive pojave za čobanice i žetelice koje sanjaju o udadbi u gradu. oblačenje. Na mangupski izazov takvoga „ljubavnika“ najčešće je odjeknulo iskreno ljubavno ośećanje i pjesma čežnje. stvaranje njihovih varijacija i sasvim novih tekstova. i na bačiji. i uopšte kriterijumi za vrednovanje ponašanja. koji su na selu bili odavno postigli normativnu stabilnost. Estetički kriterijumi. maniri u ophođenju. Zavedena čobanica kroz pjesmu je voljela i patila. To je najviše išlo naruku lolama i zavodnicima koji na selu reprezentuju građanski način udvaranja i vođenja ljubavi.Novak Kilibarda svijeta sa sela. ośećanja mladih žena i đevojaka na selu u to vrijeme provocirala su upotrebu starih ljubavnih pjesama. i kad se vuna pere. odnosno koje presađuju na selo novopečeni građani. poslije rata u Crnoj Gori poklanjala se velika pažnja školovanju đece. prašenje. Kao što je poznato. udovice i slobodnije žene bile su privlačna tematika za šaljivu pjesmu. i kad se jaganjci strigu. I na pojilu. U takvoj situaciji. Poljski radovi: žnjetva. Dolazak „građana“ na vikende u selo formirao je nove odnose prema đevojkama i ženama sa sela. tokom industrijalizacije gradova. udata žena radije vjerovala u ljubavnu pjesmu no u sumnju koja je rastače: da joj se muž okrenuo „varošankama“. frekvencija odlaska muškaraca u grad bila je neuporedivo gušća no frekvencija odlaska žena. komišanje. što se ispoljilo u davanju stipendija i otvaranju internata. plastidba. vjerenica je pjesmi povjeravala svoje umišljaje o srećnoj budućnosti u gradu. spadalo je sve više na žene čiji su muževi u gradu i na đevojke. 78 . zagledana đevojka kroz pjesmu brojila dane do novoga vikenda. govorne poštapalice. i na sijelima (koje su agilno organizovali novopečeni zavodnici iz grada) – ukazivali su se prostori za ljubavnu pjesmu. Dakle. Svaki vid ponašanja koji je priučen u fabrici u gradu – ljubavno udvaranje. naglo su ustuknuli pred militantim formama ponašanja koje dolaze iz grada. Uglavnom.

u tebi mi rastu ruže. I to je bilo koincidentno: mnoge od tih đevojaka ostale su neudate. Njihov stariji brat živi u gradu kao pogonski inžinjer u fabrici. Ima tri udate sestre: dvije su pismene seljanke. Njihova tragika bila je proporcionalna njihovim nadama. iznad novonastale usmene lirike najčešće lebdi tužna slutnja. 79 . Atrofija svatovskih pjesama Muška svadba u zoni C. Završio je osnovnu školu i ostao na selu kao ze­ mljoradnik. Crne Gore ogledalo! Ovce moje moja tugo. majka nije išla u školu. treća je učiteljica na selu. iz njegove zaostavštine. formirala i objavila Radmila Pešić (Novije crnogorske narodne pjesme. Titograd 1964). Reprezentativni tekstovi iz toga sloja lirike objavljeni su u zbirci Branka Banja Šaranovića koju je. ja vas neću čuvat dugo. to su jecaj-pjesme. najviše u pamćenju onih koji su ih i stvorili. Otac mu je pismen seljak. ili su se skršile u nemogućnosti prilagođavanja s fabričkim i građanskim normama ponašanja. Koso moja ko svileni konci. najljepši su željezarski momci. Takvih zapisa objavljeno je na različite načine u zapaženome broju. ali njegova je stalna misao na „državni posao“ i na život u gradu. klasičnih. Mladoženji je nešto preko dvadeset godina. to je više bilo za priču nego što je imalo smisao tipične pojave. Đevojke nijesu bile ni socijalno ni psihološki pripremljene za život za kojim su čeznule i koji su u pjesme stavile: Oj Nikšiću divni kruže. Oj Nikšićka željezaro. Izuzev nešto šaljivih pjesama. Mladoženju obavezuju stari roditelji da ostane na selu. Ako je ispunjen poetski ljubavni san. narodnih lirskih pjesama. a neosporno je da bi se moglo još naći nezapisanih.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Novonastale pjesme uklopljene su u versifikaciju i poetiku starih.

za sofrom śedi dvadesetak svatova. Đevojački roditelji javno slave krsnu slavu. Mladoženjin stric. pokušala je i srednju. Ti ljudi svoje vjereničke obaveze nekih puta obavljaju i posredno. a religijsko-vjerske obaveze obavlja tajno. Roditelji su joj pismeni. u manastirskoj diskreciji. Ljudi. ali nije uspjelo. Ako imaju rođaka u Americi ili Australiji. nadoknađuju vjerničke obaveze koje javno ne upražnjavaju. i na nadgrobni spomenik. a onda naruči da joj se zaupokojena molitva održi u Sidneju ili Arizoni. U mladoženjinoj kući okupile se pozvane svojte. Tako porodica koristi društveno-sistemske pogodnosti. ne zaboravljajući da joj urisuje crvenu petokraku zvijezdu na posmrtnu afišu. najčešće oslaze u Ostroški manastir. i jedan starac. Na to ih obavezuje „boračka penzija“ koju je domaćin regulisao uz pomoć svjedoka. oboje su završili po četiri razreda osnovne škole. i žešćih potresa u zdravlju i slozi porodice. Završila je osnovnu školu. čiji su oni tipični predstavnici. sredovječan seljak. Jutro je. Imaju još dvije kćeri: jedna je ugostiteljski radnik u gradu. U slučaju iznenadnih elementarnih nepogoda u gazdinstvu. (U klasično vrijeme običaja u toj zoni bilo je nezamislivo da đevojke i đeca idu u svatove). na tajnu molitvu.Novak Kilibarda Mladoženjini roditelji javno se pokazuju kao ateisti. Njihov jedinac brat je nekvalifikovani radnik u fabrici. postavlja 80 . zato što se onđe čuvaju cjelokupne mošti autoritativnoga iscjelitelja. Svetoga Vasilija Ostroškoga. Tako se dogodi da nosilac boračke penzije sahrani majku u Crnoj Gori po svim ateističkim propisima. Đevojka-udavača je iz suśednoga plemena iste zone. U svatove idu i tri đevojke i jedno muško dijete od desetak godina. oko osam sati. Božić i Uskrs. ima nešto sredovječnih ljudi. i poštuju praznike koji se crvenim slovima bilježe u kalendaru. druga je učenica srednje škole. mladoženjini roditelji polaze taj­ no u manastir te ulažu odgovarajući prilog i na miru. naruče mu da u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi natenane organizuju crkveni obred koji je potreban. Nagole su momci.

Čim su zaglavareni svatovi. s njima i onaj starac u narodnoj nošnji. Harmonikaš je dobavljen s očiglednom namjerom da se 81 . jedna grupa. pogonski inžinjer. To je prispio harmonikaš iz grada koga je naručio mladoženjin brat. svi sredovječni. svakome po redu. Onu bez koje se svadbe u Crnoj Gori nijesu mogle zamisliti: Vrela voda na valove. o javore zelenbore“. – „neka mu je čas među braćom i družinom vazda pošten glas“. njih tri-četiri. – „popili je morni konji. Izveo je to po uzusu: svakome je pojedinačno nazdravio i čestitao mu čin. Kad je muška strana bila negđe na pola stiha „morni konji i svatovi. upravo nije bilo prilika da se harmonično smjenjuju započete pjesme. zelenbore! Zapjevali su svatovi na uobičajen način: da bude glasno koliko se najviše može. u manje-više ustaljenome obliku pjeva se na svadbama u Crnoj Gori. o javore. muška i ženska. sredovječne i omlađe. sivi sokole! I ta pjesma. To bi se postiglo stihovima o „cklenoj čaši“ koju treba natočiti „vina rumena“ i pružiti je svatovskome glavaru. „iz sveg mozga“ – kako se to kaže. zatreštala je harmonika. Grupa od četiri-pet žena. Poslije prvoga otpjevanog stiha. o javore zelenbore“. Postavljeni glavari su mu ustajući otpozdravili i zahvalili. kao i prva. uoblili su glasove i zapjevali svatovsku pjesmu. začula se ženska pjesma: Uz trpezu niz trpezu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti svatovske činove. stajala je pored sofre i slijedeći običaj htjela je redom da pjesmom istakne činove svatovskih prvaka. Ali nažalost nije bilo prilike da čaša u pjesmi obiđe svatove. odnosno na predušak između prvoga i drugoga. Najstarije zapisane varijante objavljene su u Vukovoj zbirci.

odmah i bučno prihvatilo njegovu pjesmu. „modernijom“. koja ih je brutalno prekinula. među svatovima i svadbarima. Pogonski inžinjer je time htio da istakne svoj ugled – intelektualca koji se emancipovao. To vjerovanje. Prihvata se to kao što se na svečarskim trpezama prihvataju nova jela koja nemaju u njihovoj sredini nikakvu tradiciju. stalno praćene revolverskim rafalima i ženskim podvriskivanjem „na gracki način“. A takvo mirenje znači zamiranje svijesti o svrsi i vrijednosti uobičajenih pjesama koje su pratile svatovske običaje. Harmonikaš je razvezao novokomponovanu pjesmu o srećnoj majci koja ženi sina. i to prihvataju u sredini đe nije postojalo drugoga muzičkog instrumenta do gusala i dvojnica-dipala. oni vjeruju da je nova pjesma – novokomponovana. savremenija pjesma. vrednija.Novak Kilibarda svadba učini savremenijom. Ljidi koji se mire s novonastalim stanjem nemaju socio-psiholoških uslova koji bi ih usmjeravali da uzgajaju pjesmu koja je došla do njih i koji bi budili resentiment prema pjesničkoj inferiornoj novokomponovanoj pjesmi i njenoj melodijskoj izvedbi. otmjenija. takvo mirenje. Od takmičenja s harmonikašem i njegovom brojnom grupom nije moglo biti ni pomisli. Novokomponovana pjesma i muzika prihvataju se kao objektivna stvarnost. Mire se ti ljudi s činjenicom da su postali anahroni. Ni muška grupa koja je započela pjesmu Vrela voda na valove. ni ženska koja se uključila s pjesmom Uz trpezu niz trpezu. Nije za to postojalo ni moralne ni psihološke mogućnosti. kao nova pića 82 . nije ni pokušala da produži pjevanje. svak je htio da pokaže kako zna da pjeva „uz harmoniku“. da bi odmah sve što je mlađe. Onda su se nizale novokomponovane pjesme o braku i bračnoj sreći. Tu se nije vodilo računa o pjesmi i sluhu. znači neminovnu smrt narodne usmene lirike na crnogorskim terenima. primjetna je bila rezignirana stišanost koja je značila mirenje s postojećim stanjem. Na licima prekinutim u pjesmi nije se čitao protest.

opada naglo kao zastarjeli alat koji je dobio savršeniju zamjenu. dakle ljudi koji su i prilični za razgovore na svadbenim veseljima. Ukratko. poštovali su se i ljudi koji razgovaraju. svaki oblik ponašanja koji je bio uobičajen na crnogorskim svadbama. Poznato je da seljak „slikavanje“ doživljava kao vještački i svečani čin: seljak uvijek zauzme ukrućenu. razgovor je bio harmonično uklopljen u tok običaja i veselja. kao limuzine umjesto jahaćih konja. i to u namjenskim trenucima za pjesmu. grupe koje pjevaju jav­ ljale su se s vremena na vrijeme. to je pojava koju bi trebalo interdisciplinarno istražiti što prije. Na klasičnim svadbama pjesma nije smetala starijim osobama da pričaju. ostajalo je prostora za riječ kao duhovnu zabavu. neprirodnu pozu kad se fotografiše. Na svadbi o kojoj je riječ utihnuo je razgovor kao duhovna zabava. ali nema uslova za njihovu duhovnost. Fenomen je u tome da narod stare kulture. 83 . istorijski narod.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti – među njima i gasterbajterski dar: petolitrena boca škotskoga viskija. ośećale su se neugodno. Odista. prihvata velikodušno sve ono što ne liči na njegovu izvornu kulturu. Starije osobe. narod najstarije štamparije na Balkanu. kao nova odjeća od jelenske kože i teksas platna. Sve staro bez obzira na njegovu vrijednost tone na pučini novoga i skorojevićkoga. i koji je imao svoju normativnost. I to čeljad koja su na klasičnim svadbama smatrala jelo i piće kao sredstva koja eglen otvaraju. Čeljad koja ne pjevaju predavali su se jelu kao jedinome pribježištu. Sad je spontana riječ prikraćena ne samo muzikom no i raznim novinama. a posebno harmonika i masovno pjevanje „uz nju“ prosto su naćerali priču da zamukne. i veselje i pjesma. Niko se nije grabio o prvijenstvo. Nije bilo instrumentalne muzike koja zaglušuje priču. Svadbe se vrlo bučno održavaju. Vrištanje žena i lomlje­ nje stakla. Tako je razgovor na rečenoj svadbi ometao jedan od svadbara koji je fotografskim aparatom u rukama stalno zaskakao svatove i svadbare.

njezino nevjestačko ponašanje. to je bilo prepušteno duhom i riječju najjačim ljudima. Trebalo je novim prijateljima projektovati spremnost đevojačkoga roda da se stavi odivi u zaštitu u slučaju mogućih odnosa u domu koji je čeka. trebalo je viđeti i ocijeniti njezinu nevjestačku smjernost. U govorima i blagoslovima naglašavao se činilac nepoznatoga: đevojka ide u novu sredinu. pričalo se kako ju je „ođelo podnijelo“. Jekako. To nije umio svak iskazati. kazati tako prozaične stvari? To se moglo kazati nikako drugačije nego kroz blagoslovsko-govorničku diplomaciju. treba tuđega oca „tatom zvati“. Pa i neka je bila iz istoga ili suśednoga sela. tuđa majka nju treba da prihvati kao ćerku. Otuda je suštom istinom motivisano pravilo – poslovica: „Vodi svata. interese mladoženje i kuće u 84 . I svatovi i svadbari čekali su da vide „mladu“. odnosa koji bi izlazili iz okvira normi ponašanja. U tome svečanom trenutku trebalo je udavači još jednom naglasiti da se ostavi nekih mana koje je mogu skupo koštati u novome domu. mogla iskazivati blagoslovska poruka da će život mlade zavisiti od njezina prilagođavanja. gledala se njezina udadbena nošnja. koja je najčešće dovođena s daljine koja nije omogućavala poznanstvo s njom. Ali kako na svečanome skupu. trebalo je da javno kažu mnoge poruke koje nijesu samo stvar svatovskoga običaja nego i vrlo praktične potrebe. Sve suve istine trebalo je „ljepše kazati“. odnosno da projiciraju svoju diplomaciju i metaforiku. dosta onoga što se iščekivalo. u situaciji emocionalne uzbuđenosti ukućana koji udaju đevojku. i oni koji izriču blagoslove. što je tu duhovnost hranilo. a ostavi brata“. Takođe je trebalo opomenuti mladu da može računati na takvu zaštitu samo dok ona bude ispunjavala obaveze koje su takođe običajno normirane.Novak Kilibarda Na klasičnim svadbama bilo je dosta tajnoga. Samo se metaforički. na svu blagoslovsku retoriku u kući udavače trebalo je da svatovski prvaci odgovore. Ljudi govordžije. metaforika je tu bila spasonosna. pjesnički.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koju se vodi đevojka. Ali. Muška grupa je na pola stiha zaglušena sirenama iz kola. ona grupa koja je započinjala pjesmu Vrela voda učinila je još jedan pokušaj i oglasila se pjesmom Pođosmo li pođosmo. dođosmo. crnogorske seoske svadbe bile su visoka mjera narodne duhovnosti. čak je diplomacija pretvorena u metaforiku. kićeni svatovi. pripremala se da zapjeva takođe pohodnju pjesmu Zbogom pošli. čak se smatra normalnim ako je već vidljivo gravidna – što je vrlo čest slučaj. da idu po đevojku. To je pohodnja pjesma koja se nikad ne zaboravlja kad svatovi kreću po đevojku. Nema sumnje. ničija ośećanja nijesu povrijeđena. koja plemenito nagoni suze na oči. kićeni svatovi. i još jednom nažalost. a čuje se jer se uvijek pjeva izvan kuće. Dok su muškarci pjevali prvi stih. kao ni dolazak kad se pjeva istom melodijom njezina inačica Dobro došli. Prema tome. Ni bez te pjesme. Danas nema prostora za tu duhovnost. koju osobito pjevaju žene i đevojke. „do daske“ – kako se kaže. sadržina starih pjesama ne dotiče se ni interesa ni interesovanja supružnika ni svatova ni svadbara koji su došli na njihovo veselje. I na klasičnoj svadbi bili su „siti vuci i cijeli ja­ njci“ – sve što treba kazano je. Iz devetoro kola – od „fića“ do bijeloga gastarbajterskog „merdža“ – zasvirale su sirene punom snagom. ona je u mislima privremeni stanovnik sela. pa ženska grupa nije otvarala usta. ista ženska grupa. od nevjestačkoga ponašanja nije ostalo ni traga. ni muška ni ženska pjevačka grupa nijesu imale šansu ni koliko su je imali maloprije u kući. To je oglasna pjesma koja treba nadaleko da se čuje. Đevojka je najčešće vrlo poznata. Njezina je misao na grad. Prolomili su se neujednačeni i reski 85 . ona koja je započinjala pjesmu Uz trpezu. nije se mogao zamisliti polazak svatova. kao što se ne zaboravlja ni njezin završetak kad svatovi dođu na cilj: Đe rekosmo. Kad su svatovi izašli iz kuće. Bilo bi odista suvišno upućivati takvu mladu na nepoznati život koji je čeka. Nema na svadbama ni tajnoga činioca niti više svrhe ima svadbarska retorika.

ali i njih je obuhvatio proces koji nema zaustavljanja. O kakvome oponiranju harmonikašu i sirenama ni onđe nije moglo biti riječi. I lako je bilo doći do zaključka da je atrofija svadbenih običaja i pjesama koje prate te običaje zahvatila sve ispitivane oblasti. Tako su sirene oglasile polazak svatova. pohodnje pjesme izgubile su se bez povratka. Svaki oblik ponašanja u toku ranijih svatovskih običaja u crnogorskim selima. razvio se barjak. Teško 86 . kokoši se preplašene razbježale. Oni krajevi koji su još bez električnoga osvjetljenja više odolijevaju nekim novinama. Ako se na sahranama i čuju njihove tužbalice. posljednjom snagom. U ove dane otpadaju posljednje latice. i koje su hvatale ritam hoda svatovskih konja – nemaju više ni jedan od potrebnih uslova da bi prirodno trajale. Posebno i zato što je mladoženjina kuća i ekonomski i ideološko-politički nadređena kući đevojke udavače. U takvome poretku stvari nema uslova za produžetak prirodnoga života svadbarskih pjesama. Tužbalice Nepismene tužbalice sad su prava rijetkost u Crnoj Gori. počeo je naglo da ocvjetava kad je počelo prelijevanje seoskoga življa u gradove. Pjesme koje su se harmonično preplijetale s razgovorom kao duhovnom zabavom. koji su bili dostigli normativnu poziciju. Intenzitet pojave nije svuđe isti. I kako je bilo na ženskoj svadbi u kući đevojke udavače lako je pretpostaviti. Sama činjenica da je sa svatovima otišao harmonikaš dovoljno govori o identičnosti obiju svadaba. to su najčešće kratki tekstovi izgovoreni staračkom. Ukratko. koje su se usaglašavale s dramskim trenucima svatovskih običaja. zaštektali su revolverski rafali. Svadba o kojoj je ovđe bilo riječi poređena je sa svadbom u svim pomenutim zonama. a pas na lancu iskezio se i počeo da zauvija.Novak Kilibarda zvukovi sirena.

savremena tužilica nije isto što i stara. Međutim. Uobičajena su porodična takmičenja povodom broja pogrebnih govora i stepena njihove apologetike. ili ih nije ni bilo. vremenske i prostorne odrednice procesa tuženja nijesu pretrpjele bitnije korekcije. to prikraćivanje tužbalica ipak ne dovodi u pitanje 87 . Nad grobom prestarjela roditelja ili nedorasla đeteta društveno zaslužne osobe najviše se ističu zasluge te osobe. Ima više činilaca koji savremenu tužbalicu pomjeraju iz njezina prirodnoga ležišta. Ne završeno kao žanrovska formula. Riječju. Sve nabrojene pogrebne novine sužavaju prostor i ograničavaju vrijeme za improvizaciju tužbalica pored odra ili nad grobom. ona je – „to isto. nego i visoko razuđena hiperbolika. klasična. Ali. prvoborcima se ispaljuju počasni plotuni.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti da se može govoriti o bilo kakvim inovacijama u tužbalicama tih žena. slijede običajni protokol tuženja kojega su se držale klasične. samo drukčije“. usmeni ili pismeni. I na umrlu čeljad iz porodice zaslužnih prelazi nešto od nekrološke apologetike. što bi se vukovski reklo. Sredovječne i mlađe tužilice. i pored toga. Svakoj umrloj osobi. A svim licima koja su regulisala boračku penziju organizuju se počasne straže. odnosno prostori nekrološke beśede ispunjeni su saučešćem u žalosti koja je pogodila društveno zaslužnu osobu. U prvi plan današnjih pogrebnih svečanosti idu radnje koje su u vrijeme klasične tužbalice bile u pozadini. nepismene tužilice. drže se nekrološki govori. no je završena mogućnost stare tužilice da tu formulu iskoristi za novi pjesnički kontekst. U društvu koje se razvilo iz bratstveničko-plemenske agonalne zajednice pogrebna adoracija nije samo uobičajeno dobro govorenje o umrlome – de mortuis nihil nisi bene. ako im ponekad zasvijetli poetski detalj u tekstu – to je dobra upotreba nekoga pjesničkog rješenja koje je davno postignuto i stvaralački završeno. koje se danas srijeću. kojoj su priznate zasluge za narodnooslobodilački pokret ili za postojeće društveno-političko stanje.

Da se ta žena tako pročula u vrijeme kad je tužilica imala nezamjenljivu ulogu na sahranama. čak i velegradskoga ponašanja. Bio je jedinac među pet sestara. protužjela je na sahrani svojega brata pjesnički inventivno. prikladno vlada poetološkim instrumentarim tužbalice kao vrste obrednih i običajnih pjesama. Na parastosnim svečanostima tokom godine: treće jutro. Neuporedivo je za njih opasnije smetnja koja ima psihološke implikacije. nepismene i proste žene priliče za tužilicu. seljanki. Ta njihova apstinencija posebno je uslovljena nastoja­ njem seoskoga življa da ubrzano uvodi norme gradskoga. Zato mlađe žene. Nabrojene novine jesu fizička smetnja. ustručavaju se vrlo često da se javno deklarišu kao tužilice. Raspolaže mogućnošću uplijetanja intimne tužbalice u javnu. Jedna od sestara. četrdesetogodišnja udata žena. Treba samo pogledati skupocjene stilske namještaje u seoskim kućama. pa i kad imaju emocionalnu i pjesničku potrebu da tuže. ima asocijativnu brzinu prilikom biranja 88 . Ustručavaju se jer ne žele da se izlože riziku da preuzmu ulogu prostih žena. Prvi put je javno zatužjela. Evo jednoga primjera koji će pokazati da je počela atrofija tužbalica koja se neće zaustaviti.Novak Kilibarda pristojne prostore za izvođenje tužbalica. stereo i video uređaje i svjetske marke kola. Osamnaestogodišnji mladić poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Ona ima sve potrebne uslove za renome cijenjene tužilice. godišnjica. a odmah se pokazala kao tužna pjesnikinja prvoga reda. da bi se lako zaključilo koji je stepen dostiglo imitatorsko življenje na selu. Događaj je iz zone B. četrdesnica. ali baš zato što su fizička nijesu preopasna smetnja tužbalicama. I glas se širio o njoj kao tužbalici „koja bi i iz kamena suzu izmamila“. Postepeno se formira svijest da samo seljanke. seljanka s četiri razreda osnovne škole. klavire u kućama đe niko ne umije da svira. privlačila je ona opštu pažnju slušalaca i vokalnim i pjesničkim kvalitetima svoje tužbalice. njezinoj reputaciji ništa ne bi moglo stati na put.

„gospođa“. moj Jovane! To su stihovi iz javne tužbalice koju je u Vrbasu izvodila jedna Grahovljanka nad odrom Jovana s Lukova. bila je rijetka. Kao što je poznato. u pjesmi klasične tužbalice (kod Vuka i Šaulića) rima se spontano javljala. Kao po pravilu. ali stilski skladna i ritmički savršena. da se javi kao tužilica i kao „sestra bezbratnica“ na sahranama rođaka i komšija. Najuočljiviji znak te tužbaličke savremenosti jeste dosljedno sprovođenje rimovanja. raspolaže privlačnom bojom glasa i shodno intenzitetu emocije raspoređuje njegovu visinu. ta obdarena žena poslije održanoga godišnjeg. Prvo je ona 89 . Ni staro pravilo da sestra bezbratnica. najznačajnije je njezina mogućnost da slikama ličnoga bola reguliše ubjedljivost teksta koji saopštava i poetsku tenziju javne tužbalice. Uzaludne su bile molbe. postaje najglasitija tužilica za nju ne važi. Svakako.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti formulnih sredstava. Tako je jedna neiskazana pjesnikinja ukazala na početak kraja najstarije pjesme-tužbalice. i odlično. Ona nije objašnjavala razloge svojega postupka. čak i njezinih sestara. muž joj je činovnik u jednoj političkoj ustanovi. odnosno završnoga parastosa njezinu bratu – definitivno je prestala tužjeti. savremene javne tužbalice nastoje da svoju afirmaciju postignu korekcijom uobičajenih stilskih i kompozitorskih struktura tužbalice-pjesme. Na primjer: A Grahovo i Lukovo – To je vazda bilo slično. ali nesporna je činjenica da je nije interesovala reputacija koju postižu nepismene i „proste“ žene. ako je talentovan pjesnik. To je žena koja živi u jednome prigradskom naselju. ona nošnjom i manirima nastoji da se pokaže kao prava građanka. Odtužjela je svoju tugu i tu – stala. Međutim.

izlaže se opasnosti da stavi u prvi plan oblik riječi a ne njezino značenje. Savremena tužilica. Slijedeći svoje obrazovanje iz državnoadministrativne i političke nomenklature. Sve je išlo prirodno: poetološki rekviziti pridolazili su asocijativnim putem. ovđe naprosto zloupotrebljava. Za njezino estetsko ośećanje „slaganje stihova“ – kako se to kaže – prvi je književni kvalitet pjesme. prešla na svoj emocionalni teren – da pomene svoju rodbinu i domovinu i da ih „pozdravi“ po Jovanu. iskrsla rima ukomponovala se u kompoziciju pjesme. Tu joj se spontano javila rima „Grahovo – Lukovo“. Kad je završila hvalospjev Lukovu. U zoni C savremena tužilica „pozdravlja“ po umrlome svoju rodbinu.Novak Kilibarda izustila dosta nerimovanih stihova. rima je odigrala svoju zvukovnu i semantičku ulogu i na vrijeme se povukla. Spreg prirodno nadošlih stihova „koji se slažu“ olakšan je izlaskom iz rimovanoga kruga eksklamacijom „moj Jovane“. Ali 90 . koja je u klasičnoj tužbalici prirodno korišćena. Rima „slično – odlično“ samo je u jezičku formu srećno stavljena jedna ontološka kategorija. pjesma je ostala prirodna kao i disanje tužilice. opet po običaju. Vraćena je pjesma pređašnjemu ritmu. ispunila je sve zahtjeve javne tužbalice. poentirala je iskaz sličnošću Grahova i Lukova. to se upravo radilo i u klasičnoj tužbalici. komotnome saopštavanju teksta. Onda je. Unapređenje umrloga u častima i titulama nije pjesnički nelogična stvar. među kojima je bio i jedan visoki državni činovnik. koja nastoji da dosljedno sprovodi rimovanje. Evo primjera za to. I Titove ambasade. ona je svojega rođaka unaprijedila u ministra i ambasadora: Ministar je bio Vlade. pa se otuda inspiracija. prenijela u pjesničke slike vrline umrloga i junačku prošlost njegova bratstva i plemena Lukova. rima koja je uslovljena unutrašnjom sličnošću pojmova koji se porede.

Pa što je tu bilo smiješno? Drvo mulikovo nije postiglo poziciju predmeta s kojim se u afirmativnome značenju može porediti koja ljudska osobina.. ili jelika kojoj se primjerava 91 . U zoni C umrla stara. na to Polje jadikovo. od nje se prave tako proste stvari kao što su sirišnjaci i kablovi za mužu stoke.“ Na Jadikovu polju treba umrloga da dočekaju. Nije dakle mulikovina što i visok bor s kojim se poredi ljepota muške visine. pa je napravila ovaj spreg stihova: A kad dođeš. Upotrebljavala je ona žanrovske formule koje su joj pri ruci. Nizala je ona veselnica stihove teško pronanalazeći odgovarajuće riječi. osmjehnuli su se. Evo primjera. Plano moja....) na to Polje jadikovo. Više tužilica izmijenilo se pored njezina odra. Obično se kaže: „A kad dođeš (. niti se ono u pjesmi primjerava kao detalj eksterijera radnje koja je za pjesmu. ugledna žena. pozdrave i prihvate ti i ti umrli rođaci i poznanici.. Trenutak je bio komičan. Između ostalih upotrijebila je i Polje jadikovo. dakle ona sredstva kojima raspolaže klasična tužilica.. Dosljedno rimovanje uslovi ponekad humorni trenutak koji se najmanje očekuje tokom tužne svečanosti.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti u citiranim stihovima dozvoljena glorifikacija skršila se rimom: drugi stih eliminisao je pjesničko značenje prvoga i slušaoca opredijelio da se ne prepušti pjesničkome umišljaju teksta nego da se sudari s bukvalnošću i s nelogičnošću rimovanoga saopštenja. čak i neki od članova ožalošćene porodice. Viđelo se da „slaganju stikova“ podređuje sav svoj napor. koji su stajali pored odra te primali saučešće. A praktična upotreba mulikovine vrlo je prozaična. a pod drvo mulikovo. Među njima i jedna od onih savremenih tužilica što dosljedno rimuju svoje pjesme. Tužilica o kojoj je riječ htjela je da rimuje upotrijebljenu formulu.

Međutim. Javna zahvalnost tužbalicama najčešće projektuje namjeru ožalošćene porodice da istakne i nacionalnu dimenziju sahrane o kojoj je riječ. poznavajući umrlu ženu kao odličnu tužilicu. I televizijske emisije o tužbalicama više su stilizacija objekta koji se snima no slika prirodnoga stanja pogrebnih svečanosti i pjesama koje ih prate. koja je toliko uobičajena da bi je suvišno bilo pominjati. i kao stroga kritičara tužilica koje nijesu obdarene. 92 . prirodna stvar koja se podrazumijeva. Neuporedivo je danas manji broj lelekača no u klasično doba. uz nekrološke govornike pominju se i tužilice kao umjetnice koje su svojim pjesmama „okitile“ umrloga i uveličale njegovu sahranu. U javnim zahvalnicama koje se objavljuju u dnevnoj štampi. Kad se primaknu na pedesetak metara. to javno isticanje ponajmanje je odraz današnjega ugleda tužbaličke poezije. koje „krmauču“ – kako je govorila – zamišljali su kako bi pokojnica reagovala da može čuti koja joj se hladovina preporučuje na Polju jadikovu. Grupa žalbenika primiče se kući u kojoj je pokojnik na odru. Seljačke porodice. On skine kapu i obavezno odloži štap i kišobran ako ih nosi. Te predmete može prihvatiti neko iz grupe. vrlo rijetko javno zahvaljuju tužilicama. koje još iskreno vole i cijene tužbalicu. ali običaj lelekanja još živi. Ne zahvaljuju zato što smatraju da je tuženje za umrlim prirodni dio pogrebne svečanosti. normalno je što su se slušaoci žalbenici jedva uzdržali od glasnoga smijeha. odnosno takva grupa primiče se groblju na koje je već prispio pokojnik da mu se obavi sahrana. daćemo njihov kratak opis. Muški leleci Održali su se muški leleci na svim teritorijama na kojima su i ranije postojali. I odista. Pošto su muški leleci malo izučavani.Novak Kilibarda đevojačka stasita vitkost. Slušaoci. zastanu da bi lelekač – koji je već isprednjačio – odlelekao svoj tekst.

lele dočekniče i ljucki dobroželitelju! Lele nama za tobom zadoovijek. Muški lelek je nekrološka apologetika u kojoj nema mjesta neafirmativnim stranama umrle osobe. Navodimo jedan tipičan lelek iz zone B: –– Aaaaa. Takvi lelekači više manifestuju običaj no književnu riječ. Zabacivši glavu. leleeee i sl. lele mene. leleeeee! Lele kućni domaćine. ili se pobosti u snijeg. Ona zavisi i od društvene cijene umrloga i od govorničke sposobnosti lelekača. lelekač izgovara tekst leleka nastojeći da viče koliko najglasnije može. ublagniče u vamilju i smiro u selo.kad izgovori posljednje leleee. to će lelekač obavezno naglasiti: Lelel kume Petre. Petre Ivanov. Lele ratniče i junače. prisloniti uz kakvu među. Svaki lelekač. Dužina teksta nije normirana. To je samo uobičajeni uzvik: Lele sa svijem kumovima i prijateljima. Govor onoga koji odlelekava ne izlazi iz okvira konvencije i zato ne sadrži književne detalje. napravi pokret kao da će se stegnutim šakama udariti u glavu. Ako je pokojni Petar bio kojemu lelekaču kum ili krvni prijatelj. više znače pažnju lelekača prema porodici umrloga no njegov lični emocionalni odnos prema 93 . To je simboličan ostatak običaja kad su se lelekači odistinske udarali pesnicama u glavu. prijatelju Petre i sl. leleeeee! U ime ožalošćene porodice neki muškarac treba da odgovori na lelek žalbenika što se čuo. Ako u istoj grupi ima više lelekača. Zato najveći broj lelekača ne izlazi iz okvira uobičajenih karakteristika koje ni u izdvojenoj poziciji ni u kontekstu leleka ne nude književnu emisiju događaja. Lelekač se služi žanrovskim formulnim sredstvima u koje uklapa sliku konkretne ličnosti. za tobom danas pa zadooovijek. svaki će učiniti što i prvi i saopštiti tekst svojega leleka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti mogu se objesiti o priručnu granu.

od poznate sadržine leleka. On je tipični predstavnik 94 . utihnuo je uobičajeni žagor mase. taj glas odista zove čovjeka s onoga svijeta. Na pitanje što je za nju značio muški lelek. Lelekači dolaze i prolaze ne privlačeći osobitu pažnju slušalaca. Odstupanje je prvjenstveno privilegija obdarenih lelekača. Iskrenost ośećanja lelekača lako se pročita iz njegova glasa. to nije stvar lelekača no onoga koji o njemu sudi. bio je poznat kao kritičar svake postojeće uprave. neuobičajeni leleci pamte se i prepričavaju. Ako se takav lelek kome ne dopada. tu su pomjerene granice sna i jave. a kad je takav glas udružen s književnom rječitošću – doživljaj je potpun. Takvi leleci značili su dramsko-poetsku floskulu u procesiji pogrebnih običaja. doživljaj onoga koji ima primnike da ośeti glasove i tužbalice i guslarske jeke u nazalnome i visokom glasu lelekača. nego kao literatura. devedesetogodišnja starica iz Pive odgovorila je piscu ovih redova: „To mi je bilo ko najljepša pjesma“. Ostarjeli seljak. glasoviti domaćin i ratnik. Iznimni. u tome neuobičajenome leleku često se otvaraju prostori i za umjetnost riječi. ali više kao odstupanje od uobičajenih normi lelekanja. Taj doživljaj postiže se nekolikim pravcima u konkretnome leleku. žanrovska usmjerenost muškoga leleka ne isključuje mogućnost za iskazivanje i ličnih emocija i za književno zgrušavanje riječi koje se izgovaraju. U zoni B umrlo glasti domaćin. odlikovani ratnik iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata. koje ne poprimaju ubjedljivost konkretne istine.Novak Kilibarda umrlome – to je običajno žaljenje racionalnoga a ne emocionalnoga smjera. Dakako. Međutim. Ali kad je zalelekao naj­ poznatiji lelekač iz tih krajeva. Od takvoga lelekanja i ne zahtijeva se ništa drugo osim konstatovanja uobičajenih karakteristika pokojnika. Pojedini leleci mogu biti impresivan doživljaj za slušaoce. pravi lelekač prepušta se iluziji da korespondira sa zaumnim svijetom. Dakako. Muški leleci u vrhunskim primjerima jesu duhovitost visoka reda. U iskrenome lelekačevu glasu ima nekih prastarih dubina.

. kam da im je! Kaži. Posebno je toga starca vrijeđalo zapostavljanje ratova u kojima je on učestvovao. ali žele da kritikuju svakoga ko to zaslužuje. kao i značaj njegove kuće i bratstva.. U zoni F sahranjuje se ugledani domaćin. Žalbenici se okupili u nevelikome broju. Taj lelekač kao otvoreni branilac starih vrijednosti privukao je pažnju mase koja očekuje da se kaže nešto oštro i privlačno. junače. kojijeh ima ka pljeve. Nesporna je 95 . borac iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata. pitaće te orlovi kako nam je amo danas. Drugi primjer. pa nije prihvatio predśedničku stolicu koju su mu poslije kapitulacije Jugoslavije ponudili Talijani i separatisti. Nije prošla nijedna vlast što ga nije pozivala na odgovornost kao čovjeka „koji nema dlake na jeziku“. Lelekač je ispunio sve uobičajene radnje i tipski je počeo lelek. Ništa ti tamo ne mogu ovamošnji špijuni. Pokojnik je bio pristalica ujedinjenja. lelekača nema ni približno onome koliko bi odgovaralo nekadašnjemu renomeu pokojnika. junače. Javno je upražnjavao religijsko-vjerske obaveze. no slobodno odgovaraj. i kao predśednik opštine koji se jedinstveno snalazio u složenoj poslije­ ratnoj situaciji u sandžačkome dijelu Crne Gore. Napomenuo je sve vrline umrloga. predśednik opštine između dva rata. ratnicima da se amo ne priznavaju stari ratovi ni prvi ratnici.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti onih ljudi koji vazda dobro misle. Onda je slijedeći žanrovsku mogućnost da pozdravi umrle dodao: –– Pa kad dođeš. Ne prepani se nevaljačko od amošnjijeh špijuna. Oni će ti povjerovat pa će ti dat sva priznanja koja ti amo nijesu data. Bio je oglašen kao mudar i pošten čovjek. u to jato sokolova s kojijema smo oba ratovali protiv Turaka i Austrije. Tokom Drugoga svjetskog rata niti je sarađivao s okupatorom niti se uključivao u narodnooslobodilački pokret.

ali i ako ga nije imala mogla je u određenoj mjeri nadomjestiti taj nedostatak pjesničkom snagom svojega teksta. leleeee! U klasično vrijeme. a lelek je retorska tirada. Značajna tužilica bila je jako potpomognuta i svojim solidnim građanskim ugledom. značajan lelekač morao je imati pristojan građanski autoritet. kojemu suštinski pripadaju i dva pomenuta lelekača. 96 . Poneki koriste običaj da im se čuje ime. Lelekač kojega lične mane sabijaju ispod nivoa građanskoga prośeka nije se usuđivao da zaleleče za zajedničkim pokojnikom. Jedan stari lelekač skrenuo je pažnju jednim neobičnim detaljem svojega teksta. da dođu do izražaja preko leleka. junače sa Skadra i s Bugarske i s Bojane njive i sa svijeh bojnijeh poljana u tri rata đe je gorio pra’ pred oči junačke! Lele. naš preśedniče opštine iz vakta i zemana kad smo ljude birali za preśednike opštine. mudra glavo. za tobom. Navodimo njegov lelek: –– Aaaaa. veliki domaćine i naš domaćinski učitelju! Lele. Oba pomenuta lelekača. da ih masa sasluša htjela ona to ili ne. drugi prije petnaest godina. koji su skrenuli na sebe pažnju odstupanjem od uobičajenih normi. Važniji su bili čovjek koji leleče i čovjek za kojim se leleče no sadržina leleka.Novak Kilibarda činjenica da su mnogi lelekači bili prikraćeni nemogućnošću da ističu pokojnikove zasluge za narodnooslobodilačku borbu. lele mene. Sava Jovanov. Sava Jovanov. Drugi su se ustručavali da ističu zasluge umrloga koje nemaju društveno-političku cijenu. tužilica je pjesma. Stara generacija lelekača gotovo se sasvim osula. Među mlađim lelekačima ima danas i onih koji ranije ne bi imali čestih šansi da nastupaju. Riječju. leleeeee! Lele. umrli su: prvi prije deset. običaj spada na niži nivo ugleda i neminovno se gasi. Po tome se lelekači izvjesno razlikuju od tužilica. Sad se to stanje umnogome promijenilo.

Ljuto osiroćele žene. Uglavnom. To je najvećim dijelom zona C. Ženskih leleka u manjoj mjeri bilo je i na onim prostorima đe je muški lelek imao puno značenje. poštuje se osnovna smjernica teksta i stih koji uvijek mora biti dvanaesterac. Ako se u grupi. Dužine slogova izgledaju ovako: 97 . kadenca je prilično nagla. svaka je ponavljala rečenicu koju je izgovorila prva. Međutim. prosto se stropoštava. a to tuženje bliže se određuje mjestom đe se izvodi: „uz nosila“. nalazi više žena koje leleču. u naučnome razmatranju preporučljivije je to tuženje nazvati ženskim lelekom da bi se izbjeglo miješanje njegova značenja s tužbalicom. Može se upotrijebiti i neka afirmativna atribucija: „Što je selo neveselo. lelekale su i po godinu dana poslije smrti date osobe. Ženski lelek nema književnoga značenja. posebno pleme Banjani. glas na kraju ponire. U narodu se ne kaže da žena leleče. Vrijednost ženskoga leleka mjeri se samo ljepotom glasa kojim se izgovara. Treća bi rekla „prijatelju“. s kojom u književnome značenju nema ništa zajedničko. Upitna rječca sadrži vokalizu. Na primjer: prva odleleče – „Što je selo neveselo. idući za stokom ili kakvim drugim poslom. da bi druga ponovila to isto umećući u tekst umjesto „moj đevere“ – „striko željo“. to je samo ritmički organizovana rečenica koja se izvodi uz normiranu melodiju. mijenjajući samo ono što je obavezna da uradi kao odgovarajuća svojta umrloga. Zorom. nego da tuži. „kad se primiče kući“ i sl. na nekom sprovodu. lelekala je takva žena. uz nosila. a četvrta kojoj umrli nije u srodstvu izgovorila bi njegovo ime – „Pero bolan“. zor delijo“. i to svako jutro. moj đevere“. kao sestre bezbratnice i majke koje su ostale bez jedinca sina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Ženski leleci Ženski leleci naročito su bili postojani u onim krajevima đe muški leleci nijesu bili ukorijenjeni.

Ona je iz tužbalica kojima raspolaže pozajmila tekst i prilagodila ga ženskome leleku i dvanaestercu. mooooj Jovaneeeee! „Uz nosila“ i „kad se primiču kući“ ne leleču žene koje su iz ožalošćene porodice. Mi smo posljednji ženski lelek čuli 1982. no ti imaš svoga roka od kukanja – Od Đurđeva do Vidova bogme dana. Međutim. no žene želbenici koje naglašavaju žalost za umrlim i ističu poštovanje njegove kuće. Lelekanje te žene nije samo izraz njezina bola no i društvene obaveze. Da ta žena nije i tužilica. u zoni C. kao što ih imaju navedeni stihovi. kako uz melodiju ženskoga leleka izgovara ovu tužbalicu: Zakukajmo jednoglasno. Sve je manje odgovarajućih 98 . U izuzetnim prilikama ženski lelek može biti poetski značajan. njezin lelek ne bi imao ni formu ni sadržaj književnoga teksta. godine u zoni C. To je – kao i muški lelek – žaljenje racionalnoga a ne emocionalnoga smjera. nego u melodiju ženskoga leleka i u stih dvanaesterac smještena je tužbalica. treba da se čuje kako se dolično ponaša sestra bezbratnica. Usmena proza Sadašnji sakupljač narodnih priča nailazi na teškoće koje nijesu pratile klasičnoga sakupljača. Pisac ovih redova slušao je prije dvadesetak godina jednu sestru bezbratnicu. gorska sestro. kukavica. to nije ženski lelek u pravome značenju. Ženski leleci u Crnoj Gori sad su prava rijetkost. no ću kukat dovijeka iskopnica! Žena o kojoj je riječ bila je tužilica.Novak Kilibarda –– Štooooo je selo neveselooooo. A ja svoga roka nemam.

već je stvorena vještačka atmosfera. vojne logore. Priča hoće i porodičnu atmosferu: kad roditelji i starije osobe s edukativnim namjerama pričaju mlađima priče. Narodna pripovijetka hoće prirodne uslove: sijela. a oni što su još onđe mislima su više u gradu no na selu. U crnogorskim selima sve je manje prilika za usmeno pričanje. Kao što se vidi. Otkako je seljak shvatio da njegova priča može poslužiti piscu kao materijal za obradu. kiridžijsko putovanje.“ (Predgovor Srpskim narodnim pripovijetkama. zatvore. Posebno 99 . Iskustvo stare priče ne nalazi kod njih prijemnika. Stara čeljad nemaju u porodicama nekadašnju poziciju: da pričom prenose iskustvo na mlađe. Ono stanovništvo što ga još ima na selima prigušeno je novim oblicima rada i prikraćeno radio-televizijom da priča. pokazao primjer prirodnoga ambijenta narodne pripovijetke.. 1853).Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti prilika za usmeno pričanje. Ako priču ne sretneš.. Kad ja čujem da on zna ovako mnogo i lijepih pripovjedaka. Veli on: „Grujo Mehandžić bio je trgovčić i 1829. i to nenamjerno. Beč. A sve i kad bi stariji čovjek htio u porodici da priča – nema kome. Kad sakupljač dođe do pričaoca i kaže mu svoju namjeru.. postao je vrlo oprezan kao pričalac. pa kad se odonud ujesen vratio. sastanemo se u Zemunskome lazaretu. godine išao je nekakim poslom u Srbiju. I ne imajući nikakva posla danju smo najviše spavali a noću pripovijedali. danju se spavalo a noću pripovijedalo. porodičnu atmosferu. a uza njih i nekolike narodne pjesme. Ivo Andrić je u Prokletoj avliji pokazao kako tamnička dosada nagoni ljude da se pričom spašavaju. zamolim ga te mi ih on ondje napiše.. Sad se pričalac boji posljedica i nerado se prepušta elementarnome toku priče. nećeš je uhvatiti! Vuk je u jednoj bilješci. Kao što je istaknuto – omladina je pošla sa sela. u Zemunskome lazaretu dosadu su ljudi prekraćivali pričom. Novi medijumi čak su naćerali stare osobe da vještački umeću u priču neke detalje pomoću kojih žele da se predstave kao ljudi savremenih shvatanja.

Pisac ovih redova morao je od svojega rođenog ujaka. Intelektualci su njihovi najčešći tvorci. To je Lakićević uradio u pet do dvanaest. kako se kaže. ili satirična. ponajmanje seljaci. A najviše je pričao o zgodovštinama pojedinih plemena i bratstava. ako ih još ima. Pojedini pisci u Crnoj Gori imali su grdnih nevolja zato što su se pojedina bratstva i plemena prepoznala u njihovim djelima. vicevi. anegdota. pojedince. ili govorna karikatura – ako se tako može reći. posredno da zapisuje priče. Najčešće su to baš oni pisci koji koriste narodnu priču kao materijal za svoju književnu radnju. može prelaziti kontinente. Crna Gora je više predmet viceva no što je njihov proizvođač! Vic kao šaljiva. Viceva u današnjem njihovu obliku nije bilo u klasičnoj usmenoj književnosti. ali oni nijesu vid narodne književnosti u njezinu klasičnome značenju. Vjerovatno je da bi mu se sadašnji poduhvat na bilo kojim terenima mnogo manje isplatio. 1978). Ali ne bi se moglo ništa posebno govoriti o specifičnosti vica u Crnoj Gori. Vicevi jesu vid usmene književnosti. Vicevi kod pravih seljaka. Otvoreno nam je rekao da se boji da će se njegove riječi „metnut u knjige da se ijedi svijet“. Književnik Dragan Lakićević uspješno je zapisao priče od starih ljudi u Rovcima i objavio u knjizi Vuk i ajduk (Beograd. Prenosioci su im ljudi svih zanimanja. za tren. Ujak je spadao u one pričaoce čija je priča uvijek humorom podatkana. U pamćenju starih osoba ima još priča koje nijesu zabilježene. danas najviše nastaje u gradskim sredinama. zato što se ne naslanjaju na ličnu kategoriju koja je ušla u njihovo iskustvo. visprenoga pričaoca. ne nailaze na prijem. Posebni vid usmenoga pričanja su tzv. ali tih ljudi ubrzano nestaje. Današnje komunikacije su takve da vic za dan. plemena.Novak Kilibarda nerado saopštavaju priče koje se odnose na pojedina bratstva. Prostorno i nacionalno obilježavati viceve bio bi isprazan posao. 100 .

Dok narodni stvaralac i ne pomišlja da se svojim činom stvaranja može izdvojiti iz kolektiva kome socijalno i ideološko-politički pripada... dotle narodski književnik ima svijest o književnome stvaranju kao društveno-afirmativnome činu. Dakako. ali se bojim da i ovo ne bude mnogo i da mi kakav od nove mode Serbljin ne rekne: Gle šta je ovome na um palo 101 . Takvoga pjesnika najbolje je okarakterisao Vuk Karadžić: „Srbi još ne poznaju vrednost svojih pesama (. da bude narodni književni stvaralac. nivo stvaralačke obdarenosti narodskoga književnika reguliše njegovu umješnost da se služi poetikom narodne književnosti. bilo pak kojega drugog smjera. ali nije imao svijest o njegovoj društvenoj vrijednosti. političkoga. merkantilističkoga. bilo da je slavoljubivoga. ideološkoga.) u mom prisustvu govorili su Milošu da moje sakupljanje pesama nije ništa drugo do sprdnja i besposlica“ (iz pisma Jakobu Grimu). ne dozvoljava mu.II NARODSKA KNJIŽEVNOST Uvodna napomena U narodsku književnost idu tekstovi koje stvaraju pismeni ljudi oslanjajući se na narodnu književnost kao na svoj jedini izvor. eo ipso. Narodni pjesnik mogao je biti svjestan umjetničke vrijednosti književnoga teksta koji stvara. Narodski književnik izlazi iz okvira etnokulture. kojoj narodni pjesnik i pripovjedač pripadaju najuočljivijim dijelom svoga iskustva. „Ovakvih pjesana ja bih mogao i više ovdje dodati. Cilj narodskoga pisca.

Slušalac narodne pjesme i priče nije bio opredijeljen da pita za onoga koji stvara. i koji nijesu ni pomislili da uveče slijepoga prosjaka prepušte pred arhimandrita Šišatovca. Pismo-knjiga za njega je nešto slavno. Jakako. Filip Višnjić nije se naljutio na sluge Lukijana Mušickoga koji su mu dali konak u śenari. nego još svaki (baš i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od drugoga“. nijesu imali svijest o društvenome značaju svoga stvaranja. Najviša afirmacija pjesnika-pjevača samo mogla je dostići nivo ugleda koji dostižu ljudi bez ikakva društvenog značaja: prosjaci i slijepci. i ko. ta pjesma koja je svačija i ničija – a najviše prosjačka i sljepačka. ni rob koji je Kleopatrine obline trljao mirisima nije ni pomislio da je kraljica živo žensko čeljade! Riječju. kao i pripovjedaču. Starac Milija radovao se kao dijete kad je slušao Vuka kako čita tekst pjesme koju je sakupljaču otpjevao uz gusle. i najveći stvaraoci. Kao da veliki pjesnik od Kolašina nije vjerovao da tako necijenjena stvar. koji je blagovao u svojim konacima.Novak Kilibarda te sljepačke pjesne izdaje“ (iz predgovora Pjesnarice od 1814). Nisku cijenu narodnih književnika naglašavala je i činjenica što pjesniku-pjevaču. (Predgovor prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama). Sugerisali su starome pjesniku da mu je pametnije da pazi ljetinu i imanje no da bezjači s Vukom. kao Višnjić i Starac Milija. Moglo se dakle dostići ono što samo sobom nema nikakvu cijenu. „Začudo je da u narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati i ne samo što se tim niko ne hvali. Zato stoji činjenica da je 102 . Narodni pjesnik nije bio u prilici da cijeni ono što sam može stvoriti. carostavno i staroslavno. nego za onoga ko saopštava ono što je svačije i ničije. književna sposobnost nije donosila nikakvu praktičnu korist ni društveni ugled. Vuk priča kako su Miloševi dvorjani u Kragujevcu zamjerali Starcu Miliji što je onako star pristao za manitim Vukom koga interesuju sljepačke pjesme i besposlice. a bio je opśenjen dostignućima kulture kojima sam ne raspolaže. može iz knjige beśediti.

i kasnije. Ako se uzme izdvojeno ta Vukova izjava. to nikoga ne bi interesovalo. ali i da projicira svoje uvjerenje koje se bitno razlikuje od Grimovoga. Ukratko. Kad Vuk saopštava podatke o ljudima od kojih je dobio pjesme i priče. Još u predgovoru Pjesnarice od 1814. on nastoji da ugodi grimovskome shvatanju narodne književnosti. „Ali je začudo da u narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati“. više puta. Vuk objavljuje lapidarne ali sadržajne monografije pjesnika-pjevača i pripovjedača. razlikuje se od pismenoga 103 . Međutim. Narodni književnik nije bio u prilici da priča o svome stvaralačkome procesu. Tako on na neprimjetan način u stvari vodi polemiku s Grimom. Veli Vuk da je pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića slušao još u đetinjstvu. nepismeni pisac. tako je za Vuka bilo oportuno da govori jer se trebalo slagati s vodećom školom o narodnoj književnosti. dalo bi se zaključiti da on na pjevača-pjesnika gleda samo kao na prenosioca kolektivnih književnih tekstova. čime upravo indirektno saopštava svoje uvjerenje u njihovu književnu kreativnost. Ali Vuk ne bi bio Vuk kad ne bi u svemu i svuda mislio svojom glavom. godine. ali dok nije naišao na Starca Miliju nije srio pjevača koji je dobro saopštava. Niko ga od slušalaca o tome nije ni pitao. koja narodne književnike smatra prenosiocima. narodni književnik.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Jakob Grim na osnovu tačnih premisa donio pogrešan zaključak o kolektivnome postanku narodne književnosti. Vuk pokazuje da vjeruje u umjetnički udio pojedinca u formiranju jednoga književnog teksta. To se ogleda u njegovu čuđenju što stvaraoci ne cijene svoju kreativnost. a da je sam pokušao o tome da priča. spikerima. dakle na samome početku svoga sakupljačkoga rada. niti prenosilac o mijenjanju teksta. U vrijeme svemoćne grimovske škole. Značajni prijatelj Vukov nemogućnost pjesnika i pripovjedača da cijene svoje stvaralaštvo protumačio je kao nedostatak personalnosti pojedinačnih stvaralaca u oblasti usmene književnosti.

kome je diktirao pjesme. njegova savremenika. najminorniji kao i najznačajniji. kao pjesnik Junačkoga spomenika. što to ide ispred Ženidbe Maksima Crnojevića i Banović Strahinje? Narodski pisac. nego i neke istraživače „svojom skromnošću da ne opjeva bitke u kojima je komandovao“.ono što je nekih puta nedostižno i najvećim stvaraocima pisane literature. Uklonio je Njegoš iz Vukove varijante misao o hrapavim odnosima Crnogoraca prema raji iz Hercegovine i pjesmu ideološko-politički opredijelio shodno svojim interesima. Veliki vojvoda i pacifikator Kuča samo je formalno bio nepismen: nije poznavao slovne znake. iz četvrte Vukove knjige Srpskih narodnih pjesama. Htio je vladika da svoje ideološko-političke namjere projektuje kroz pjesme koje se slažu s narodnim sluhom. preradio i taj prepjev unio u svoju antologiju Ogledalo srpsko. Po svemu izgleda da je Njegoš pjesmu o smrti Batrića Petrovića. A ko je to u pjesničkoj snazi stvarno nadmašio Starca Miliju. godine. Stari vještak opśenio je ne samo kaluđera Dučića.Novak Kilibarda književnika nemogućnošću da ocijeni svoju stvaralačku vrijednost. . politike i interesa dinastije daleko nadmašivao nepismenoga narodnog pjesnika. Njegoš pjeva deseteračke pjesme Kula Đurušića i Čardak Aleksića 1847. ima određeni cilj kad se prihvata pera. Andrija Kačić Miošić projektovao je kroz svoje narodske pjesme i „slovinske“ i katoličkovatikanske ideje. ali je nivo njegova poimanja istorije. S naglašenim ideološko-političkim ciljem pisao je Svobodijadu u popularnome osmercu. Vojvoda Mirko Petrović dobro je pazio. na državnički ugled svojega brata knjaza Danila i svojega sina knjaza Nikole. I Petrović u svome književnom poslu ipak je najviše bio narodski 104 . dakle ne kao početnik no kao pjesnik Gorskoga vijenca. koju je saopštio Grahovljanin Đuro Milutinović. Vladika Petar I Petrović opolitizovao je svoje deseteračke pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje plemenima da bi u plemensko-bratstveničku svijest ucijepio svoju državotvornu politiku.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pjesnik. Kao maestralni poznavalac antropologije svojih agonalnih. Nikola I u Novijem kolima dozira plemensku i bratstveničku čast ni manje ni više nego koliko je dinastički i politički predvidio da će biti oportuno. Nikola I prvjenstveno je bio monarh i političar . Birao je adekvatnu tematiku i saopštavao je osmercem i desetercem. ispjevao je pjesmu o slavnim begovima. Teško je vjerovati da je pariski đak i dugovjeki kralj bio sposoban samo za stih i kompoziciju pjesama koje je postigao. drugi da bi se domogli junačke časti koju im je gospodar prećutao. Kad je trebalo knjazu alijas kralju da dojučerašnje neprijatelje savije u poslušne podanike. a kad beže Ljuboviću dođe tu ne bješe bega đavoljega! 105 . Sve što je radio na književnome planu bilo je sračunato na polzu njegove dinastije i politike.„pjesnik u politici i političar u poeziji“. Ljubovićima. Da je mogao vladati i savremenijim književnim formama to pokazuju i neki detalji u njegovu književnome radu. ukazivao je na skorojeviće. kako je rečeno. stihovima koji su smješteni u sluh crnogorskoga naroda: u kolu se pjeva osmerac. Takvom pjesmom o Turcima postizao je dva cilja: u liku najahalca i nedelikatnoga bega Lakešića. Znao je Nikola I koje će begove opjevati: Trista bega na Ercegovinu. Pokazao je kako su najčuveniji begovi bili ljudi i junaci. tužbalica bez pripjeva je osmerac. plemensko-bratstveničkih i nepismenih saplemenika i podanika. Poznato je kako su plemenici išli u pogibiju: jedni da bi opravdali pohvalu koju je izrekao gospodar. boračkih. Međutim. U vrijeme buđenja demokratske svijesti u Crnoj Gori Nikoli I više su odgovarali sojevići pa neka su i Turci no skorojevići koji su demokrati. guslarski deseterac prosto je pratio disanje. a u liku bega Ljubovića na sojeviće i aristokraciju. koji preotima vjerenicu mladome Ljuboviću. pjevao je literaturu koja će mu efikasno služiti.

nego i ona književnost koja se uklapa u kliše narodne literature zato što joj to služi određenim jasno postavljenim ciljevima. kad se svatovi posvađaju. Da je mogao izvući više dinastičke i političke koristi iz drugačijih književnih formi. on bi drukčije i stvarao. Narodski paškvilski stihovi Paškvilskih stihova bilo je i u vrijeme naše klasične narodne književnosti. Rezimirajući. onda se šaljiva pjesma ne bi ni pjevala). O njima opširnije obavještava Vuk Karadžić u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama lajpciškoga izdanja. a osobito kad se ženidba pokvari ili kad otmičari ostanu jalovi“. Gospodar se takvom pjesmom pokazao kod muslimanskoga življa. kao jemac njihove ravnopravnosti i poštovanja. no budući da nijesu ni od kakvih važnih i opšte poznatih događaja..Novak Kilibarda S druge strane. narodska književnost nije samo ona čiji pisac ne umije drukčije da piše osim kao imitator narodne književnosti. Prema tome. zato se i ne razilaze nadalje. i više 106 . Po Vrčeviću.. nego đe postaju tu i ostaju dok se ne zaborave (. kad kome pobjegne žena. sastavljao šaljive pjesme.) Ovake se pjesme ponajviše spjevaju oko ženidbi. kad se štogod smiješno dogodi. S istim ciljem ispjevao je on i književno uspjelu pjesmu Turčinu. Veli Vuk: „Ovake se smiješne pjesme i danas često spjevaju po narodu. pa kome razbiju glavu ili ga odadru batinom po leđima (ali da koji padne mrtav. Nikola I Petrović je školski primjer narodskoga pjesnika koji ima jasno postavljene ciljeve kad sijeda za pisaći sto. Njemu je narodna književnost služila kao glavni uzor zato što je svoje djelo namijenio podaniku koji i ne zna za drugu književnost osim za narodnu i narodsku. to Njegoševo prvo „originalno sočinjenije“ bila je jedna presmiješna. koji je prihvatio državljanstvo Crne Gore. I njegov Mali­ sorski ustanak plod je političke inspiracije. npr. kad mu je bilo petnaestak godina. Vuk Vrčević dokazuje da je Njegoš.

više govori o uspjelim humornim trenucima u pjesmi budućega velikog humorističkog pisca (kakvim se Njegoš pokazuje opisom Draška u Mlecima). karakteristika koju je Vuk dao toj vrsti pjesama može da obuhvati i paškvilske stihove koji su se javljali u Crnoj Gori tokom razvitka klasične usmene književnosti. sklanjajući se od vladike Petra I. koji može biti nezgodan za bratstveničke i plemenske odnose. Grohotni smijeh Vladičin. kradimice od vladike. Samo pjesme od važnih i opštepoznatih događaja koje su umjetnički savršene uspijevaju da pređu most od slušaoca ka čitaocu. pjesma.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti satirična no istorijska. Sama činjenica da je mladi Rade Tomov krijući đacima pjevao. o nekakvim ćeklićkim svatovima. kad je ipak čuo tu pjesmu. Među tekstovima koje je Vuk naveo u pomenutome predgovoru nema stihova koji bi danas mogli privući interesovanje čitalaca. đacima uz gusle pjevao. između teme i načina obrade teme. „u sav grohot smija“. Pjesme koje navodi Vuk i pominje Vrčević ostvarene su kao epska stilizacija događaja koji nema epski nivo. nego je imala tretman nepristojnoga teksta. slušajući ga jednom iz ćelije. U tim pjesmama seoski potok pretvara se u široku rijeku po kojoj 107 . Uostalom. može se pretpostaviti da takve pjesme nijesu imale valjana ugleda. Neosporna je činjenica da se Njegošev stihovan prvijenac oslanjao na uhodanu narodnu naviku da se spjevaju šaljive i satirične pjesme. znači da pjesma nije bila prilična. tako vješto da se i sam vladika. Iako ne raspolažemo primjercima takvih stihova. Ti stihovi ne doturaju do današnjega čitaoca nijednu strukturu koja je bila namijenjena ondašnjim slušaocima i koju su oni prihvatili. nego o društvenoj cijeni takve poezije. Činilac komičnoga koji je bio evidentan za ondašnje slušaoce danas nije više to isto za današnje čitaoce. ne samo za manastirsku atmosferu. pa se činilac komičnoga iskazivao u raskoraku između epske forme pjesme i njene neepske sadržine. koju je on više puta.

one nemaju ni etičku ni estetsku orijentaciju. to je dnevna stihovana sprdačina. Možda bi se mogli pronalaziti neki zraci burleske u tome što pjesme obuhvataju nemoć pojedinaca da se pridržavaju uobičajenije normi ponašanja. Čak one ne pripadaju ni burlesci zato što se u njima govori samo o ljudskim nezgodama. Tu slušalac nije doživljavao konkretnu pjesmu no se zacjenjivao od kikotanja zamišljajući nečemurna komšiju. zato što se ljudi koji stvaraju paškvilske stihove s najdubljim poštovanjem odnose prema ozbiljnim narodnim pjesmama.„đe postaju tu i ostaju dok se ne zaborave“. To je bilo neposredno poslije Drugoga svjet108 . traženje takvoga smjera njihova bezmalo je natezanje. čovječuljak kome je pobjegla žena poslije prve bračne noći. stavljajući se u poznate epske formule o junačkim podvizima i ženidbama. odrecitovao a slušaoci razglavljivali vilice ne od smijeha no od kikotanja. magare­ nja. nijesu one pjevane uz gusle. nijesu tražile nikakvu posebnu priliku da bi se saopštavale. Propada ta pjesma brzo zato što se nije domogla ničijega duhovnog interesovanja. to je bila pjesma-sprdalica koja razonodi čovjeka dok obitava u nusprostorijama. To stihotvorstvo imalo je kratak vijek . Pisac ovih redova śeća se procesa improvizacije jedne pjesme sprdalice. kažemo. Te su pjesme bile uvijek kratke. Njihovi stihovi ne parodiraju ni narodnu pjesmu „od važnih i opštepoznatih događaja“. iz koje će ona već ujutro pobjeći „ni ljubljena niti milovana“. sprdalo. Mogli su ljudi izgoniti đubre na njivu i gredom slušati nekoga da prepričava te pjesme. ili poznanika. ali. rugalica. One su se samo prepričavale. Te pjesme ne bi se mogle nazvati ni parodijom ni travestijom zato što ne izvrgavaju smijehu društveno relevantne činioce. Tu je pjesmu saopštavao kakav šeret. kako je s „vjerenicom ljubom“ ušao u svilenu bračnu ložnicu. Te pjesme ne izlaze iz okvira sprdačine.Novak Kilibarda plove đemije. One su u osnovi svojoj nehumane: najčešće napadaju na nezgode maloga čovjeka koji je i bez tih nezgoda društveno unižen. i svatovi koji nijesu uspjeli da održe nivo svatovskoga običaja.

To nije premlad kosac. dali su da kosi. neumjetan. Izabrani kozbaša ima stvarno prvijenstvo među koscima. Kosidba i sposobnost za vojsku bili su nezaobilazni uslovi za status zdrava i pametna momka. Nije on bio zloradnik. uz to još uzbuđen okolnostima konkretnoga događaja. no zrio momak ili. još češće. u najmanju ruku treba da je moralno formirana osoba. u stočarskim krajevima. posramljen pobjegao je kući. iskompleksirani N. 109 . „spučio u pečenice“. Kosa mu je toga dana data samo zato da ne bi pravio skandal grajom što mu brat i otac ne dozvoljavaju da radi „kao ostali ljudi“. dao je sinu svoju kosu. je slomio i očevu kosu. dava mu se prva čaša i prva mu se zdravica namjenjuje. a znao je da karakteristika „ne zna da kosi“ katastrofalno snižava ugled ženjenika u očima đevojaka. htio je da kosi. kakva je zona C. da se pomiješa s ljudima. nego neznaven čovjek. N. Možda bi se moglo ovako reći: „priznati kozbaša“ morao je imati kvalitete koji su pretpostavka za junačke podvige. Kosila je grupa ljudi na imanju jednoga viđenog domaćina. kosidba je imala ugled epske. Skandal je bio na pomolu: N. „sastavio u život“. Da bi kozbaša bio to što jeste mora da imponuje ne sirovom nego umjetnom snagom. on sijeda u čelo trpeze. Nije se više svađao. brzo je slomio i drugu kosu. Na suśednome imanju bila je grupa kosaca. Ali na njegovu žalost. Da bi se prošlo s manje glavobolje. Obični snagatori ne uživaju čast kozbaše. Kao što se zna. sredovječan čovjek koji se opasao snagom. „kao da mu je ped među oči“. među njima i jedan koji nema ni ugled kosca ni bilo kakvoga poljoprivrednog radnika. I veselome N. otac uvrijeđenoga N. za ženjenika. Kozbaša treba da je „gledan“ i u moralnome značenju. E pa u atmosferi koja je opisana.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti skog rata u zoni C. brzo je slomio kosu. Kao čovjek koji ne zna da kosi. muške i muževne radnje. Bio je neoženjen. da se pokaže u muškoj radnji. Ali nije dugo potrajalo. preda nj se stavlja pleće. da mu je podvaljeno. je bio raspoložen da dokazuje kako mu je namjerno data slaba kosa.

bio je i jedan kosac koji je bio poznat po sposobnosti da sve što čuje može da „sniti u stikove“. Ljudi su saośećali s čovjekom koji ima neznavena sina. u njegovoj zgradi“. ukrao je i mačku „i uteko u Njemačku“. Đeca su je izvjesno pjevala u igri. Pjesma je bila u desetercu. kome uz to javno puca i bruka i šteta. na sprdala i đecu. nečiji preci bili su „turski dugumaši“. upravo je bila mučna. Političke partije služile su se narodskom paškvilom kao efikasnim oružjem za obračun s protivnicima. na uglednome imanju. a pričala je kako N. no „na vrata od pojate“ ili je pao s murve. Slijedeći tekuću politiku. Prizivalo se ono na što su Crnogorci najośetljiviji: stare mane bratstva i plemena i mane pojedinaca koje su njihov produžetak. Uveče. pjevalo se kako je „kralj Nikola ukro vola / i uteko pro Kotora“.Novak Kilibarda U onoj većoj grupi. pa poslije večere. 110 . kako je „kozbaša pravi“ koji „čupa. atmosfera se sasvim promijenila: u prilici za pravu pjesmu nije moglo biti ni pomena o sprdalici. guslar je pjevao pjesmu o sarajevskome atentatu. Stvar s „koscem“ N. „ali braćo čudit mu se nije jer je kose štetovao dvije“. Nečiji je predak „krave muza“ dok su se drugi borili. nečiji otac je „pod kotulu ženi bio“ dok su se Crnogorci śekli na Vučjem Dolu. Kosci su se smijali. ali ne đe slušaju roditelji koji ne žele da kvare odnose s komšijama zbog sprdalica i besposlica. Pjevao je sniženim glasom da ga ne bi čula grupa koja je štetovala dvije kose. Ona je već bila spala na neozbiljne osobe. On je onako koseći naglas improvizovao pjesmu o događaju o kojemu je riječ. Slobodnije ponašanje žena za vrijeme švapske okupacije paškvila nije zaobilazila. kad je kosidba završena. Otac mu se ljuti. Paškvilskih stihova bilo je u izobilju u Crnoj Gori poslije Prvoga svjetskog rata. „uzaludu radi u J. pase ko ostali bravi“. on je „štetovao tri-četiri banke kupio bi gaće i opanke“. neko nije „poginuo u boj ljuti“. mlađi i neozbiljniji više a zreli ljudi i ozbiljni domaćini tek toliko.

Uniženi građanski autoritet pojedinca imputiran je i političkoj struji za koju se opredijelio. je bio škopac svinja i kalajdžija. nalazila je puta jednako do pismenoga i nepismenoga svijeta. pa je bilo starih očeva koji su govorili sinovima: „E nećeš vala pro mene živa u partiju đe ima mjesta za škopikrmače i kalajdžije“. imalo vrlo loše implikacije. Njena trajna osobina . nošena osmercem ili desetercem. I on se požrtvovano uključio u partizanski pokret. Nudila je ona i lascivne opise svinjskih genitalija s kojima barata borac i partizan M. ali je poprimila i izvjesne specifičnosti. Današnja stihovana paškvila u Crnoj Gori ne prati društveno-političke događaje. dokumentujući svoju odluku ratničkom hrabrošću i izvršavanjem i najtežih zadataka. njegova iskrena opredijeljenost više je donijela štete nego koristi partizanskome pokretu u tome kraju. U zoni C bezemljaš M.nema­ nje moralnoga ni političkoga stava . Osmeračka sprdalica identifikovala je partizane sa „škopikrmačama“ i „kalajdžijamagurbetima“. koje je u zoni C smatrano nedostojnim za pravoga plemenika i bratstvenika: M. Najnovija. Tokom Drugoga svjetskog rata paškvilske stihove koristile su protivničke strane i to vrlo uspješno. posebno za udaju đevojaka i ženidbu sinova. sadašnja. narodska sprdalica u Crnoj Gori naslijedila je sav rekvizitarijum ratne i poslijeratne sprdalice. bio je i socijalno i psihološki opredijeljen za pokret koji proklamuje socijalnu jednakost i društvenu pravdu.ispoljava se sad u punoj 111 . Međutim. Pjesma sprdalica se postarala da istakne zanimanje M. Śećamo se kako su kolaboracionisti iskoristili zanimanje jednoga čovjeka za omalovažavanje partizanskoga pokreta. Bio je takav čovjek u opasnosti da mu se javno iznesu tamne mrlje prošlosti što bi za prosperitet njegove porodice.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Bilo je političkih aspiranata da odstupaju od preuzetoga avansa pred opasnošću od sprdalice. Infamna priča o pojedincu i njegovoj porodici. U bratstveničko-plemenskome poretku odnosa činilac identifikacije jako je istaknut.

to je upravo vid udvaranja kroz formu oponiranja. Stihovi se čitaju. budući da nazovi pjesma nije „od važnih i opštepoznatih događaja“. pominju se njegovi preci kao vjekovni neprijatelji „slobodarske naše zemlje“. Narodska sprdalica nema snagu oponiranja. Ali kako popularnost naglo dođe tako i prođe. ona je prevashodno poltronska i udvaračka. Neposredno pošto je otišao na novu dužnost koja nije političkoga karaktera. preporučuje mu se „da se gubi“ u Aziju „đe mu je leglo“. ona ostaje đe je i postala. Sama činjenica da sprdalice sastavljaju osobe koje nemaju formiran građanski moral. stihovana sprdalica. i koji prekraćuju vrijeme u kafani. A stvar je u ovome.Novak Kilibarda ogoljenosti. Građani koji nemaju ozbiljnijega posla. ali se ipak ispod nje nijesu potpisali. njena tzv. javila se o njemu pjesma sprdalica koja je u šapirografskim kseroks kopijama rasturena na razne načine. dotura se tekst iz ruke u ruku. Dok je bio na vlasti od sprdalice nije bilo ni pomena. otvorenost iz doba predratnih stranačkih borbi sad je sasvim izostala. čuvaj se i bog će te čuvati“. razglavljuju se vilice od kikotanja. Malograđanin i filistar zna da kaže: Ne vrni đavole repom. U dosljedno rimovanoj paškvili blati se Č. Dakle. pretpostavlja ih kao plašljivce i kukavice. I kad oponira vlastima to je kao bajagi. i nepovratno se gubi. kao što je ne bi bilo da je i dalje ostao na istome položaju. nije „mjesto od vlasti“. kao „poturica“. nagađa se ko bi mogao biti „pjesnik“. sudarili su se sa savjesnim radom potpredśednika Č. U gradu U. Kao što bi rekao Vuk. prolazi se kroz porodični i društveni život toga čovjeka. u sprdalicama pronađu oblik razonode. Muftaroši koji su na nezakonit način htjeli da riješe neka svoja pitanja. ko zna šta nosi dan a šta noć. ćosanja. da posvršavaju poslove koji idu mimo zakonskih i moralnih normi. Evo jednoga primjera. u Crnoj Gori u početku ima veliku kafansku i čaršijsku popularnost. Tipična narodska paškvila. Sprdalicom su se svetili za neostvarene „mućke“ kad je čovjek „sišao s vlasti“. tokom jednoga mandata bio je potpredśednik opštine musliman Č. 112 .

nego na javnost iznose postupke „pjesnika“ sprdalice koji su predmet interesovanja organa gonjenja i sudstva. A kao književni tekstovi savremene crnogorske paškvile su beznačajne. Da bi to postigli ne zadovoljavaju se raskrinkavanjem istorijata sprdalice. antropolozi i andragozi. opomenu imitatore da se valja kloniti takve literature. I tako se oni ponavlja­ ju od slučaja do slučaja. A onda se dešava jedan psihološki fenomen.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Činilac identifikacije ne ide naruku trajanju sprdalice. I ne samo što se klone. nego nastoje da se približe licu koje je napadnuto paškvilom. koji su ga hvalili i obožavali.oni najčešće odbiju ponuđeni tekst paškvile. da se vrate na početni položaj. Tada se najčešće formira novi odnos „pisca“ i „čitaoca“ koji bi bio dostojan samo dugačke pjesme sprdalice. a čim ośeti da mu nije priuštila nikakve koristi bježe od nje. Posebno bi tu imali posla sociopsiholozi. Nauka o književnosti mogla bi da istraži službu deseterca i osmerca u paškvili čija se leksika razlikuje od ratne i predratne sprdalice. Čovjek bez formirane ličnosti prihvati sprdalicu nadajući se da će dobiti nešto na društvenoj cijeni. opet shodno svome psihološko-moralnome integritetu. One osobe koje su najviše rasturale šapirografisane i kserografisane kopije paškvile. Čak se uplaše što su bili njeni popularizatori pa nastoje. Činjenica da ozbiljniji i viđeniji građani ne čitaju sprdalice . Ukratko. 113 . današnja stihovana narodska paškvila jeste društveni fenomen koji bi trebalo interdisciplinarno istraživati. počinju da se klone i „pjesnika“ i njegove „pjesme“. spremni su da ga upoznaju s čitavim istorijatom nastanka i rasturanja sprdalice. Tako oni opstaju u granicama istoga morala i kao popularizatori paškvilskoga pisca i kao njegovi grobari. koji su saznali ko je tvorac.

Recepcija narodske književnosti jeste fenomen koji prelazi okvire interesovanja nauke o književnosti. I narodsku književnost treba posmatrati u okviru materijala koji interesuje antropološku grupu nauka.Novak Kilibarda Zaključak Preduzimati sistematsko zapisivanje nepoznatih narodnih pjesama i priča u Crnoj Gori jedva da bi imalo svrhe. A najbolje primjere epske narodske poezije treba istraživati kao reintegraciju narodne epike na novim osnovama. Izuzetak je donekle tužbalica. Posebno treba pratiti distribuciju klasičnih formalnih sredstava u procesu preovladavanja doslovno rimovane tužbalice. Umjesto toga treba interdisciplinarno istraživati savremeno crnogorsko selo. 114 . koja – iako je u procesu opadanja – može još pružiti književno ineteresantan tekst. pa će u kontekstu takvih poslova i posljednji ostaci narodne književnosti naći svoje mjesto.

nego pronalaženje praktičnoga puta za korišćenje te suštine. Dok je za vrijeme rajetinsko-podaničkoga zatišja. vitez koji ubija cara ne predstavlja vrhunac kosovskoga podviga. kao i u usmenim pjesmama kojima su ti spisi pružali. dotle je u procesu sazrijevanja odluke da se otkaže poslušnost turskoj vlasti u nahijskoj Crnoj Gori.ASPEKTI HRIŠĆANSKE ŽRTVE U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI U procesu uslova za razvitak usmene epske poezije koja prati crnogorsku borbu protiv Turaka aktualizovao se borbeni profil hrišćansko-žrtveničkoga predanja koje se u usmenoj epici sa starijom tematikom identifikuje s kosovskim martirstvom koje je u usmenu tradiciju unijela postkosovska despotsko-klerikalna politika. u spregu s crkvom. koji su bili. U srednjovjekovnim književno-teološkim spisima o Kosovskome boju. kako se to pjesnički reklo. kosovskoga martirskog pobjednika. hrišćansko-žrtvenički kosovski podvig postulirao svoju ideološku službu prvjenstveno dejstvom na planu čuvanja vjere rajetinsko-podaničke svijesti. politički cenzori književno-teološkoga tumačenja kosovskoga fizičkoga poraza. i time otvori front „borbe neprestane“. ideološke propozicije. Forsiranje jedne dimenzije kosovskoga predanja značilo je korekciju ne njegove ontološke suštine. koje nije začinjalo mi­ sao o realnijim istorijskim perspektivama oslobađanja. preko crkvene propagande. naglo poprimio ulogu teorije oružane borbe za oslobođenje od Turske. kao i za rajetinsko podaništvo. od pada Zete pod tursku vlast do kraja VXII vijeka. Za nasljednike kneza Lazara. podvig 115 .

Novak Kilibarda viteza što ubija turskoga cara nije prelazio okvire jednoga od detalja u kontekstu kosovskoga predanja. sveštenstvo i pjesnici kao relevantni prenosioci kosovske martirske ideologije predstavili su Lazarevu žrtvu kao vrhunac kosovskoga podvižništva. koje su obavezivali liturgijski zahtjevi da u crkvi pominje Lazarevu žrtvu. formiranje obilićevskoga kulta i uspostavljanje „vjere Obilića“. U kosovskim pjesmama kao i u spisima. odnosno da svoje „zemaljsko carstvo“ prinese na žrtvu u ime vjere. Ali ne kao njegova ideološka korekcija. Njegov uzorak. Sveštenstvo. Prema tome. koju je do vrhunca doveo Njegoš. nije povlačilo za sobom pomjeranje slojeva u hrišćansko-žrtvenoj strukturi kosovskoga predanja. i usmeni pjesnici-pjevači. Tako se u širem ideološkom kontekstu kosovskoga predanja problem uvrijeđene časti viteza ograničavao na povod podviga. Dakle. Takav vitez nije mogao da značajnije ideološki uzbuđuje postkosovsko vrijeme zato što je apologetika kosovskoga martirstva jasno isticala činjenicu da ideja za podvig potiče od Lazara. Ubistvo cara Murata moglo je najviše da znači samo najistaknutiji detalj fizičke konkretizacije Lazareve ideje. nazvan Miloš Obilić. Vitez koji ubija cara. u stihovanu povjesnicu. A to je hristovski smjer – preko fizičke žrtve ide se u nebesku pobjedu! Ideološka odanost prema Lazarevu kosovskome 116 . Otuda logično slijedi činjenica da je podvig viteza koji ubija nevjerničkoga cara uzdigao autoritet cara Lazara time što nije pokazao autonomnost svoje ideje da učini podvig u ime cilja za koji se Lazar svjesno žrtvovao. međutim. oličen je u dubokome slaganju viteza s idejom koju je dedukovao Lazar. svaki potez kosovskoga događaja ideološki je determinisan odlukom kneza Lazara da se žrtvuje za mučenički vijenac. početkom XVIII vijeka. kao stvaraoci koji po logici stvari prenose ideologiju narodnoga kolektiva kome pripadaju. nego kao afirmacija uloge fizičkih činilaca u procesu kosovskoga žrtvovanja. zaklonilo je svojom viteškom širinom sav kosovski kult. u vrijeme slobodarskoga osvješćivanja u Crnoj Gori.

s prezrenjem gleda na Crnogorce koji idu u svatove Sulja barjaktara. Vitez koji je rajetinu služio za moralno pribježište postaje za ustanike „grom stravični te krune razdraba“. Veli: Mrzni su mi oni nego Turci. zagovaraju „vjeru Obilića“. Protagonisti borbe uzgajaju Milošev podvig za svoj vrhovni zavjet. kad im ližu ka paščad sahane! Riječi Vuka Mićunovića precizno definišu razdvajanje preventivne službe kosovskoga podviga od njegove nove službe kao borbene teorije. za razliku od rajetinskih podanika koji Miloša prizivaju samo kao svijetlu tačku svoje istorijske prošlosti. Badava se inate s Turcima. Njegošev junak u Gorskome vijencu. kao probuđeni dio naroda. Ustanici religiraju s Milošem onako kako su preporučivali kosovski klerikalski propagatori da treba religirati s Lazarom. Granica između pasivne i propagandnoaktivne službe kosovskoga predanja istaknuta je stepenom mržnje onih koji su riješeni na žrtvu prema neosviješćenima. Protagonisti borbe. kao junaka koji „mrcino krunu ne upušti“. sila koja „prestol sruši a tartar uzdrma“. Njegoš u Gorskom vijencu daje sliku procesa kanonizacije obilićevskoga podviga kao jedine mogućnosti da se u Crnoj Gori na početku XVIII vijeka služi hrišćansko-žrtveničkom kosovskom moralu. koji znači da pred Milošem treba da se podnose računi u zaumnoj egzistenciji..Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti žrtvovanju ne samo da je i dalje ostala potpuna. carem nebeskim! Njegošev Mustaj-kadija našao je pravu riječ za novonastalo služenje obilićevskoj religiji u Crnoj Gori.. Vuk Mićunović. nego je i osobito naglašena činjenicom da je ubistvo turskoga cara Murata mjera hrišćansko-žrtveničke indoktrinacije svijesti Miloša Obilića. On kaže: 117 . Miloš je za ustanike „žertva blagorodnog čuvstva“ i „čudo vitezovah“.

da bi bili kadri da učine obilićevski podvig.. Njegoševi istrebitelji „poturica“ u Gorskome vijencu samo Boga češće spominju no kosovskoga zažetnika koji je „grom stravični te krune razdraba“. a Milošem živiš (.) Miloš baca u nesvijest ljude. jeste specifikacija „knjige od Bogorodice“ iz koje Lazar čita alternativnu poruku da se privoli jednome od dva carstva – nebeskome ili zemaljskome.. Žanrovska forma ekspozicije pjesme Sinovi Obilića iskazuje jedno dublje značenje u kontekstu pjesme. koja podśeća Nikca i družinu mu na obavezu žrtvovanja. Upravo da se podvig Nikca od Rovina ispoljavanjem u formi služenja „vjeri Obilića“ kreće na ravni Lazareve martirske ideje.) Krtsu služiš. Određivanjem datoga naslova pjesmi. Njegoš je definisanjem odnosa između probuđenoga dijela naroda i življa koji nema svijesti o oslobođenju u stvari dao sintezu te stvarnosti koja je opjevana u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara. U pjesmi Sinovi Obilića. u stvari se ističe priličnost zažetnika-junaka da služe hrišćanko-žrtveničkoj ideji kosovskoga predanja. kad je unosio u Ogledalo srpsko. Podśećanjem junaka na njihovo ubjeđenje. Njegoš je implicite naglasio da je strukturni kalup kosovskoga hrišćansko-žrtveničkoga predanja u pjesmi očuvan.Novak Kilibarda Malo ljudstvo (. najpotpunije se izražava produženje hriščansko-žrtveničkoga kosovskog predanja u usmene epske pjesme crnogorskoga drugog repertoara. koju je redigovao Njegoš prema svojim ideološkim nazorima.. Slavlja iz planine. al’ u pjanstvo neko prećerano! Primijećeno je da se Miloš Obilić pominje u Gorskom vijencu dvanaest puta.. Zanemarivanje svih ličnih motiva vitezova koji se spremaju za podvig u pjesmi Sinovi Obilića podrazumijeva ideološko118 .

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti -religijsko ubjeđenje da se treba žrtvovati „za krst časni i slobodu zlatnu“. dok je strukturni kalup kosovske žrtve izvjenso prikriven Nikčevijem govorom koji je primjeren suvoparnoj naraciji usmene crnogorske pjevanije drugoga repertoara i nadojen plemensko-bratstveničkim agonom. jeste realistički plemensko-bratstvenički oblik produžetka Lazarevoga žrtvovanja za vijenac mučenika i za „nebesko carstvo“ koje je „uvek i doveka“.. Car volede carstvu nebeskome. Nukleus martirskoga podviga kosovskoga predanja. privoleti carstvu zmaljskome. Sinovi Obilića i Propast carstva srpskoga to jasno potvrđuje – Lazar: Mili Bože. a nebesko uvek i doveka. Nikac: Slušajte me oba pobratima! Turci su se posilili ljuto đe je umro vladika Danilo. Navodno Nikčevo odlučivanje na podvig zbog slave koja bi uslijedila – „da pričaju do poslijed ljudi“. zemaljsko je za maleno carstvo. da ili ću carstvu zemaljskome? Ako ću se privoleti carstvu.. kako se kaže u pjesmi Propast carstva srpskoga iz Vukove zbirke. 119 . Poređenje iskaza iz dvije pjesme. koji se začeo u postkosovskoj politici vazalne srpske Despotovine. što ću i kako ću? Kome ću se privoleti carstvu: da ili ću carstvu nebeskome. a negoli carstvu zemaljskome. lako je primjetljiv u pjesmi.

smisao hrišćanskoga žrtvovanja. Ideološki kalup Lazareve žrtve ocrtava se i u činjenici da se crnogorski junak odlučuje na žrtvu u ime plemena crnogorskih na koja vojšti Ćehaj-paša. Nikac nije novi Obilić. nego nastavljač Lazareve ideje koji svoje služenje ideji ostvaruje imitiranjem podviga epskoga Miloša Obilića kao najistaknutije kote na fizičkoj mapi kosovskoga žrtvovanja. braćo. i ne samo hrišćanskoga. Lazara čeka vječito carstvo. Idući od pjesme Sinovi Obilića preko pjesama o Kosovu došlo bi se do Prometejeve žrtve za dobro ljudskoga roda. nego i s gnostičkim shvatanjem koje je poznato i u drugim religijama.Novak Kilibarda poginuo Mićunović Vuče s pobratimom Đurašković Jankom. a Nikca trajno śećanje. đe ostala zemlja bez glavarah. da oćemo. ne ogleda se jednostrano u imitiranju nego u služenju ubjeđenju da se treba žrtvovati. Uostalom.. Već na noge. rad slobode i rad otečestva. „da pričaju do poslijed ljudi“ o njemu. onako kao što se žrtvovao Lazar za vijenac mučenika kada je Murat „pao na Mazgit na polje“. da pričaju do poslijed ljudi za junaštvo do tri pobratima! Spomente se da smo uglavili: kako na nas turska dođe vojska. i do Gilgamešova podviga. 120 . ako Boga znate da junački. Nikac stremi božanstvu svoje etike. poginemo.. učiniti što i Miloš su dva pobratima na Kosovu te cara ubiše i besmrtno ime zadobiše. braćo. onako kao što je Lazar stremio oreolu mučenika. Tim što je izronio iz Lazareve žrtve. Milošu Obiliću. Nikčev podvig se povezao ne samo s novozavjetnom žrtvom.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Koliko se gođ realistički opis junaštva u pjesmi Sinovi Oblića udaljavao svojim oblikom od praizvora. najpotpunije iskazuje produženje hrišćansko-žrtveničkoga sižea pjesama o Kosovu. on zadržava sve osnovne konture opšteljudskoga sižea o žrtvi koja se podnosi u ime viših ciljeva. proglašen izdajnikom. a fizički poraz na Kosovu pretvoren u nebesku pobjedu. Vuk Branković. Onoga sižea koji je začet u političko-klerikalskoj propagandi postkosovskoga vremena u vazalnoj Srbiji. Tako se u pjesmi Sinovi Obilića. kao čelnome predstavnku crnogorskih pjesama drugoga usmenog repertoara u kojima se ośeća dah obilićevskoga podviga. u podvigu Nikca od Rovina specifično je naglašen profil žrtve s konkretnim istorijsko-teološkim smislom koji je vaspostavljen u književno-teološkim spisima o Kosovu i u usmenim pjesmama s kosovskom tematikom. 121 . Dakako. To je vrijeme kad je nepomirljivi borac protiv Turaka. Taj odnos prema hrišćanskoj kosovskoj žrtvi aplicirao je u crnogorskoj slobodarskoj ideji. Posebno naglašen Njegoševim apoteoznim stavom prema njemu.

.

Hektor je hrabriji. ne bi kapnula na zemlju no na turske hate i junake! Čim je ugazio u tursku ordiju. Nedvojbeno. Jedna je Strahinjić Ban Starca Milije. pa nahrupi unutra 123 . Pomisli da je to čador pod kojim se njegova ljuba napastvuje. može pomisliti da je Ilijadu ispjevao Trojanac. Milijin Strahinja. uplovio je u more turske sile na polju kosovskome ne bi li doznao đe je svoj čador razapeo silni Vlah-Alija. Da se kiša prospe s nebesa. Evo dva trenutka homerske nepristrasnosti u dvima pjesmama.DUH HOMERSKE NEPRISTRASNOSTI U USMENOJ EPICI CRNOGORACA I BOŠNJAKA ALIJAS MUSLIMANA Homerski duh znači moralni elitizam pjesnika Ilijade koji se glasi nepristrasnošću u prikazivanju suprotstavljenih strana – Ahejaca i Trojanaca. uzduž i poprijeko proniklo turskim kopljima i handžarima. Don Kihotov pohod na vjetrenjače – čisti je realizam! Ispred Servantesova zanese­ njaka mlataraju drvene vjetrenjače. pustahiju za kojega je careva vojska što i „po zemljici mravi“. Strahinjiću se otmu oči na jedan čador s kraja vojskom skrknutoga Kosova. Đurić. Kako je istakao Miloš N. a ispred Strahinjića je Kosovo. valjatniji i humaniji junak nego Ahilej. potiče od anonimnoga bošnjačkog pjesnika-pjevača. To znači da čitalac koji ne bi znao da je Homer ahejski pjesnik. majku konjma pregazio i ljubu zarobio. Traži Ban tursku divaniju koja ne sluša cara ni vezira. koji mu je dvore razorio. a druga. u odnosu na Strahinjićev viteški fanatizam. vitez iz Banjske kraj Kosova. Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. preobučen u tursku đeisiju.

koji je metonimija zamaha bez uzmaha. preobučen u tursko ođelo. s njime nema niko pod čadorom. na odžaku niko ne ostao. no sam lije no sam čašu pije. došao u postojbinu mu. upita bi li mu mogao reći đe je Vlah-Alija svoj čador razapeo. pomorila i muško i žensko. čime započe jedan od najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti! Priča derviš da je robovao u Banovoj tamnici za devet godina. Veli on da jednako poznaje i Banovo čelo i njegove „oči obadvije“ i dva mu mrka brka i Đoga pod njim i hrta Karamana za njim! Onda Turčin podśeti Strahinjića na ono što se dogodilo pomeđu njih dvojice u zemanu. vitez. podnapiti starac poznade Strahinjića i njegovim ga imenom oslovi. Poslije tolikoga tamnovanja Strahinjić je uvidio da će propasti „zmija od Turaka“ u lednu zindanu. 124 . no ti moji dvori propanuli. nalazi pod čadorom ovakvoga junaka: Ne bijaše silan Vlah-Alija. Ustrašeni vitez Strahinjić planu. ovi su ga jadi „zabušili“: U dvorove kuga udarila. kao bajagi oljućen što ga pijani bekrija uvredljivo naziva kaurinom. Bekrija je taj nesrećni derviš – pije Turčin vino kondijerom. pa je pustio roba na otkupe – veresijom! Ali kad je. krvav derviš bješe do očiju! Kad Ban. no bijaše jedan stari derviš: bijela mu prošla pojas brada.Novak Kilibarda da vidi je li cilj pogodio. na riječ oslobođeni Turčin. Na to će derviš natenane odgovoriti da on dobro poznaje Strahinjića Bana „iz malene Banjske kraj Kosova“. No.

Rasvjetljava činjenicu koja je opredijelila Strahinjića Bana da pusti roba na otkupe veresijom. Odrednicom „zmiju od Turaka“ Ban upravo naglašava sveukupnost derviševe ličnosti koja će impresionirati i turskoga cara da ga primi u svoju elitnu jedinicu. Interferentni odnos ta dva detalja u pjesmi samo je jedan primjer Milijine pjesničke genijalnosti koja se u svim njegovim pjesmama dosljedno manifestuje.. bilo manje samarićanstva nego doživljaja čovjeka koji obavezuje da se cijeni. ili lokalni siže. Samo utapanje svoga života u more 125 . Pjesnikovo rješenje da derviš svoj nerješivi životno-moralni problem razriješi odlaskom caru u vojnike nedostižno je elitan umjetnički detalj u gradnji lika derviša-roba-viteza! Samo takva odluka njegova briše iz čitaočeva alijas slušaočeva doživljaja toga lika svaku i primisao da je takav uzorni Čovjek mogao drukčije postupiti. Nesta blaga nesta prijatelja. A carev doživljaj derviša kao „junaka od megdana“ indirektno upućuje na činjenicu da je u Banovoj odluci da na riječ pusti roba. Kad car viđe da je pridošlica „junak od megdana“. reče da ga upišu u tefter vojnika koji služe cara dovijeka. iako je taj zarobljenik „zmija od Turaka“. Žao je bilo vitezu iz Banjske da jedno momačko-viteško lice ispiju tamničke memle i akrepi. ima u umjetničkoj gradnji djela dvostruku funkciju. a valja živjeti! Onda se mezilskih dohvatio konja..Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti propanuli pa su opanuli. Izgubivši imovinu i prijatelje. Što su bili lavi i timari – pojagmili Turci na miraze. stigao u Jedrene. Postao izdvojenik i usamljenik bez premca. koga je usužnjio devet godina. odnosno na riječ. derviš nije mogao poslati otkup na koji ga Strahinjićeva plemenita riječ obavezuje. onđe ga vezir primijetio i caru ga preporučio. Taj detalj. pa. iz duvara zovke proniknule.

Taj detalj upravo pokazuje da je Strahinjić svjestan kako njegov put do cilja može biti prekinut ako turska vojska. i drugovanje s rujnim vinom. Još jedan zrak životnoga realizma svijetli iz toga detalja. sve se moglo pretpostaviti! Pita to derviš i odmah se sa žalom povjerava da on nema pare ni dinara! Kad se Strahinjiću rasvijetli pred očima kakvu je ljudskovinu pustio iz tamnice na veresiju. ispriča Ban svome bivšemu robu svoju zlu sudbinu koja ga je dovela u tursku ordiju na Kosovu. A onda taj detalj. Molba da ga derviš turskoj vojsci ne prikaže maestralno spušta fanatično zažetoga viteza na nivo realnoga čovjeka. Bolje reći. kome je vince toliko udarilo u lice pa izgleda kao da je krvav do očiju. zamoli staroga derviša da ga turskoj vojsci ne prokaže. Šta se dalje događa u pjesmi. pita Strahinjića Bana je li to on došao da od njega traži otkupe koji su dogovoreni. Banovo bez uzmaha kretanje na Kosovo moglo bi se doživjeti i kao prećerano donkihotstvo da nijesu u njegov lik ugrađeni detalji realnoga života. kako Starac Milija dalje usaglašava interferentnost svakoga sa svakim detaljem u kolosalnoj umjetničkoj građevini – Strahinjić Ban? Stari vojnik-derviš. koje otupljuje oštricu śećanja na neispunjeno povjerenje koje mu je pružio Strahinjić. u kojem Ban alaljuje dervišev dug. bio je u turskome ođelu. Kad ispriča Strahinjić šta je doživio od Vlah-Alije. koja je pritisla Kosovo. posebno opravdava derviševu odluku da Banu obeća svoju odanost. Ban je turski govorio. dozna da se „kaurska zmija“. Ta Banova molba takođe dograđuje i njegov lik i lik derviša. doživljavanje Banovih vrlina za devet godina 126 . Naime.Novak Kilibarda vojničke bezličnosti. psihološki je sasvim uvjerljiv Banov strah da ga stari podnapiti derviš može prokazati vojsci u trenucima kad se iskazuje kao dužnik koji nije opravdao povjerenje koje mu je ukazao Strahinjić. preobučena u tursku đeisiju kreće Kosovom. pronalazi jedinu životnu trasu koja je dostojna takvoga čovjeka.

Derviš se divi vitezu kome su na hatu brodi đe gođ dođe vodi! Interferentna udivljenost dvojice vitezova u Milijinoj pjesmi jako podśeća na obostranu udivljenost trojanskoga kralja Prijama i ahejskoga prvaka Ahileja. ni tvojega ljeba pogaziti. dosta si me vinom napojio. odnosno dvije stopljene moralne identičnosti. Da ćeš sade sablju povaditi. bijelijem ljebom naranio. a često se sunca ogrijao. da ćeš pola vojske pogubiti. usmjerili su dervišev odgovor u obliku krajnje zahvalnosti Strahinjiću. i skrenuo na sebe pažnju cara turskoga. znači divljenje takvoj ličnosti.. Iako sam bio u tamnici. puštio si mene veresijom. tvrđa mi je vjera od kamena. utemeljili su derviševu odanost. U junaštvu 127 . a saznanje da Strahinjić nije došao na Kosovo da nakudžava dugovanje. Odluka da traži svoga mrtvoga sina od junaka koji ga je dobio na megdanu. i posebno Banovo povjerenje da ga pusti veresijom. Strahinjiću Bane. nekadašnji muški delija koji je impresionirao Strahinjića Bana. Kralj traži od Ahileja tijelo svoga sina Hektora da bi ga dostojno sahranio. Moralno utemeljeni čovjek.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti tamnovanja. ovako odgovara čovjeku koji ga je bio utamničio za devet godina: Ti sokole. Ne može se odgovoriti na pitanje da li se više udivljava Ban Dervišu ili Derviš Banu! A dive se jedna drugoj dvije beskrajno udaljene sličnosti. nevjere ti učiniti neću.. upravo je divljenje tome junaku i uvjerenje da će takav junak postupiti kako je i postupio. Strahinjić se divi starome dervišu koji u vino što ga je obuzelo nije utopio svoju ljudskovinu.

Evo tih primjera.Novak Kilibarda nenadmašni sin kralja Peleja i boginje Tetide. Da kiša pljusne s nebesa. ne davanjem novoga značenja konkretnoj riječi. no turske tabore! Kad se Derviš jemina Banu da ga ne bi prokazao turskoj vojsci ni kad bi isti Ban svojom sabljom satro pola carske vojske. a Starca Miliju je sapinjala guslarska pjesma koju je trebalo pjevajući graditi kad je opisivao razgovor Strahinjića Bana i staroga Derviša pod njegovim čadorom. u našoj usmenoj epici nedosegnut način. s jedne strane. Ali ljudskovina sve pobjeđuje! Teško je naći treće obostrano udivljenje dvojice ljudi u svjetskoj književnosti koje bi moglo stati ravnopravno uz ova dva udivljenja – kod Homera i Starca Milije! Pred Homerom je bilo prostranstvo epa kad je pjesnički kitio razgovor Prijama i Ahileja pod čadorom ahejskoga prvaka. Nije ga vidio krivicom drugoga Prijamova sina – Parisa otmičara. jer smatra da bi i njegov otac. udovoljivši zahtjevu. nego pronalaženjem adekvatnoga mjesta datome leksemu Milija izgrađuje i najdelikatnije situacije i psihološku unutrašnjost likova. ne bi skvasila kosovsko polje. Stiskali su Starca Miliju i prostor i vrijeme. snaga Banova zamaha sabljom! Čitalac odnosno slušalac je u prilici da zapostavi hiperbolu kao pjesničko sredstvo i da doživi Bana u njegovoj realnoj kompletnosti koju nudi pjesma: Strahinjić je drugo sunce na Kosovu. iskazao je divljenje prema starome kralju. Konkretnije. nema te vode hladne koja ne nudi brode Banu i njegovu Đogu! Dervišev iskaz da Ban više voli hrta Karamana 128 . Derviševa neograničena vjernost Banu i. Ahileja je podśetio kralj protivničke strane na svoga oca. Turskom vojskom preplavljeno Kosovo lapidarno je opisano. maloprije naglašena mnogobrojnost turske vojske složi se s Derviševom riječju pola kojom se naglasi. ali on je s tom smetnjom izlazio nakraj na svoj. staroga kralja koga nije vidio već deset godina. kralj Pelej. Pjesnička uslužnost naizgled značenjski obične i svakodnevne riječi Milijino je osnovno pjesničko sredstvo. tako postupio. s druge.

da na osnovu toga izabranoga detalja kompletira konkretni lik ili datu situaciju. dok su zajedno pili vino. Lijepo bi bilo doznati koji se treći pas u svjetskoj književnosti ugradio u glavni lik junaka onako cjelovito kako su se ugradili Arg i Karaman! Da je Starac Milija čitao Homera. dok su zajedno šetali po suncu. imaju istu uslužnost u dogradnji likova Odiseja i Strahinjića Bana. Kad Arg prepoznade Odiseja. oprala gora ni voda. oba ta hrta iskočiše iz uobičajenih abažura opisa psa kao čovjeku vjerne životinje. hata koji vode ne pita za brode. Sužanj i gospodar! Otkud Derviš zna da Ban više voli svoga hrta nego hata. u oba slučaja se vjerni čovjekovi pratioci antropomorfizuju.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti nego i Đoga. i kad Karaman zamijeni Banovu tazbinu. koji je bio odsutan dvadeset godina. turskoga derviša. a hrt Karaman nije samo zamijenio Banovu licemjernu tazbinu. 129 . ima dvije službe u pjesničkoj arhitektonici Milijine pjesme. da li se to moglo zaključiti gledajući kroz mazgalu iz ledna zindana. Banov ljudski strah od mogućnosti da ga prepozna turska vojska stapa se životnim realizmom s Banovom ljubavi prema hrtu. A posebno naglašava istinitost naizgled čudnoga podatka da je svoga roba. čak bi se moglo reći – jezičkim i stilskim gestom. Strahinjić Ban i vinom napajao! Otvara se prostor za pretpostavku da se Ban udivljavao „zmiji od Turaka“ dok je s robom razgovarao. u tumačenjima pedantnih istraživača. nego je ulio i dah ljubavi u razgnjevljenoga viteza koji je iz tazbinskoga Kruševca krenuo u gotovu pogibiju. kao i nama današnjim čitaocima. Bezmalo. koja je okrenula glavu od zetove drame. Svinjar Eumej i pas Arg povratili su Odiseju duh njegove Itake. ne bi ga. Valja napomenuti da slika dvaju pasa – Odisejeva Arga kod Homera i Banova Karamana kod Starca Milije. nagovijesti mogućnost slušaocu. da se nije inspirisao Odisejom. ili iz razgovora s Banom? Starac Milija samo riječju ili sintagmom. To se u književnim djelima postiže tako što i Arg i Karaman uplovljavaju u ljudsku uobličenost Odiseja i Strahinje Bana.

Staroga Jakub-pašu „na kapiji dvori“ hajduk Husein. Naśetovala je pašinica svoga milosnika Huseina da ide Vuku Jajčaninu. To 130 . Pašinica savjetuje svoga ober dilbera đe da pobjegne od gnjeva staroga Jakub-paše koji je od Kumrije robinje saznao za ljubavnu vezu hajduka i pašinice. Tolika naklonost pašinice odista je mjera ljubavnih noći koje je s hajdukom Huseinom provodila na mekim dušecima u Jakub-pašinu čardaku! Činjenica da tako opremljena hajduka-ljubavnika srdačno prima Vuk Jajčanin. danju ga čuva. A to znači da nikakav potez Huseinov ne može iznenaditi zato što je on hajduk. Uvod pjesme je opis porodičnoga detalja iz begovskoga miljea. opremila mu hata iz pašinih harova i snabđela ga dukatima. Morao je Husein svojom pojavnošću impresionirati silnoga Jajčanina Vuka da mu pruži pobratimstvo. „a ponoći pašinicu ljubi“. odnosno muslimanskoj. A da je Husein vrstan ljubavnik indirektno kazuje mlada pašinica. hajdučki karakter ne umanjuje violentnost Huseinova erosa. baš naprotiv. Tvorac Derviša i Strahinjića Bana ne da se saćerati u pregratke teorije književnosti. Karakteristikom hajduk pjesnik-pjevač kompletira lik Huseinov. ali jedna drugu ne imitiraju! Evo kako se glasi homerski princip moralne nepristrasnosti u bošnjačkoj. Starac Milija je psihološki kompletirao likove Strahinjića Bana i Derviša mimo normi usmene deseteračke epike kojoj žanrovski pripada. i s njim se bratimi.Novak Kilibarda Iako je bio sapet stihom i vremenom. ili razbojnik. Nažalost. pritisnut godinama. deseteračkoj pjesmi Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika. no stanje duha koje pjesnici pojedinačno na svoj način iskazuju. obukla ga u pašino ođelo. ne zna joj se pjesnik-pjevač od koga je zapisana. Nebeske munje se ukrštaju. niti drugi što od njih mogu preuzeti. ranama i rakijom. Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička rješenja od drugih pjesnika-pjevača. dograđuje lik nevjernoga sluge staroga Jakub-paše. Razumije se.

Jakub-paša je odmah donio odluku da se hajduk zakolje. Surovost prijedloga mlade pašinice – paljevina. Ali navaljivanje pobratima Huseina. Dok je Husein hajdučki spreman da se odmah prihvati prijedlog pašinice. da zakolju Jakub-pašu staroga. Nije paša riješio komudrago da mu čuva ulaz u saraj. Đerzelez Alija.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti opet neposredno tumači mladu pašinicu. za vjernu ljubovcu. Nekakva boleščina na Sarajevo udarila. neđe nadaleko otišao. a umjetnički je sliven kao i ostali likovi u pjesmi Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Pašinica dalje predlaže da vojska njihova spali Sarajevo. a nevjerna ljuba rastrgne „konjma na repove“. I lik Vuka Jajčanina građen je direktno i indirektno. dokazuje njen prijedlog koji mu u Jajce šalje po slugi Mitru Latininu. Da je hajduk Husein ponio sa sobom i srce i pamet mlade pašinice. a lično ga je strah od junaka Đerzeleza Alije. da Jajčanin Vuk ugrabi sestru Alije Đerzeleza. pa i pašu Jakuba. Pašinica veli da su se za to namjestile prilike. mladu pašinicu. ublažava se činjenicom što je Jakubpaša otvorio prostor za surovost toga njezina prijedloga. Tako se maestralno dopunjavaju spremnost Jakub-paše na surove kazne i odlučnost mlade pašinice da mu istom mjerom treba uzvratiti. Tako anonimni pjesnik -pjevač svojom sposobnošću da svaki detalj u pjesmi višestruko interferira s drugim detaljima pjesničkoga tkiva dostiže tu istu stvaralačku sposobnost Starca Milije. Vuk se plaši da će mu u pohodu na Sarajevo izginuti mnogo vojske. a prvi sarajevski junak. Naime. a pašinica nije bilo koga uvela u svoju bračnu ložnicu. pa iako ga nema u Sarajevu. koji je motivisan željom za pašinicom-milosnicom i namjerom 131 . dotle se Vuk Jajčanin nećka da na to pristane. da potegnu voj­ sku na Sarajevo. da hajduk Husein uzme nju. o kojoj je bilo riječi. kad je Kumrija robinja dokazala paši da mu hajduk hanumu ljubi. U pismu koje je donio abernik pašinica predlaže dvojici pobratima – Vuku Jajčaninu i hajduku Huseinu. Može se sarajevski šeher porobiti. klanje i otimačina.

Dok je soko do Avale dolijetao i dok je Đerzelez od Avale do Bosne stizao. al ne dade Jajčanine Vuče: „Kad junaka doma ne imade. Alijinu pogaziti majku. Pjesnik-pjevač dograđuje lik viteza Vuka isticanjem njegove moralne sposobnosti da viteški poštuje svoga hrabroga 132 . sramota je porobiti Kulu. a grijota pogazit mu majku – jer je dobra rodila junaka!“ Bošnjački pjesnik-pjevač vrhunskim umijećem da se višestruko interferiraju detalji u pjesmi. Stiže silna vojska iz Jajca u Sarajevo. jajački bojovnici: uhvatiše đerzelesku seku. ali nestade joj praha i olova! No ni tada se ona nije predala. ženska glava ama soko sivi! Brani se junačica s kule. jer se on srodio s pljačkom i ubijanjem. Zakla Jakub-pašu staroga i orobi mu dvore. a pašinicu smjesti iza sebe na sapi onoga hata od megdana koga mu je ona ista pašinica-ljubavnica darovala. no po sivome sokolu poslala saiju svome bratu Aliji koji je tada blagovao kod svoga prijatelja od Avale Porče. a hajduk i ljubavnik erotik Husein ustreptao je od njezina prijedloga. Šćadijahu porobiti kulu. Vuk Jajčanin opśeo s vojskom čardak Đerzelezov koji s kule amazonski brani Alijina sestra Ajkuna.Novak Kilibarda da Jakub-paši priredi onu smrt koju je paša bio njemu namijenio. pokloniše Jajčaninu Vuku. ističe nemjerljivu razliku između dva bojovnika – viteza Vuka Jajčanina i hajduka-sluge Huseina. Huseinu pođe za rukom da učini sve što mu je pašinica predložila. Vuk oklijeva da prihvati prijedlog pašinice. jer zna cijenu i junaštva i poštenja. „stotinu im ubi konjanika“. Vuk pristade te pobratimi krenuše s vojskom na Sarajevo.

ni da mu kastiga majku. Tako pjesnik ostvaruje epski lik istorijskoga lica – despota Vuka Brankovića koji je sa svojim četama. koji su se bili stopili na pašinu hatu od megdana.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti protivnika Đerzeleza. a žanrovski uobičajeno. koju u Jajce donosi Mitar Latinin. kao uslužnik mađarskoga kralja prodirao do duboko u osmansku Bosnu. Prvi Đerzelezov potez bio je jednozamašno presijecanje Huseina i pašinice. Kako je istakla Đenana Buturović. Ahilejevski rasrđen i strahinjićki odlučan. nije trebalo ništa više reći. pjesnik-pjevač pod „godinicom“ podrazumijevao neko kraće vrijeme? Kao ono što usmeni epski pjesnik kaže da se crni Arapi ljube u „bijela lica“. Soko donosi knjigu Đerzelezu na Avali. istorija struji kroz estetsku ostvarenost pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Đerzelez stiže u Bosnu. A o pašinici. te da Alija Đerzelez „u njoj muško čedo presiječe“. Što bi se narodski reklo. robi i ždije nije bilo prilično govoriti kao o junaku koji je kadar stati ispred Alije Đerzeleza. kupi vojsku i sustiže Jajčanina i Huseina. zato što je „dobra rodila junaka“. izvorištu svih nesreća koje su se izređale otkad ga je ona pozvala na meke dušeke. Rečeno je da je prošla „godinica dana“ od Huseinova dobjega u Jajce do primanja knjige od pašinice. Valjda o hajduku koji kolje. o njihovoj smrti pjesnik ne zucnu ni riječi. Ako 133 . umjesto toga „kazivanja“ pjesnik-pjevač je ostvario jednu enigmu. Da nije možda stiha radi. No. Veli da je pašinica bila trudna. Udar Alijin na protivnike pjesnik-pjevač rješava na psihološki cizelirani način. Bošnjački pjesnik-pjevač ovako dograđuje lavirint svoje književne građevine. koji su se sa šićarom primicali Jajcu. Tako bošnjački alijas muslimanski pjesnik-pjevač gradi lik đaurina i kaurina Vuka Jajčanina. Neće da mu robi Kulu s koje mu je ubijeno sto konjanika. Sestrina poruka iz pisma slaže se sa snom koji je Aliji predskazao tragiku njegova doma u Sarajevu. kao da se radi o fizičkom materijalu koji je trebalo preśeći.

Topuz je kroz brezu proletio i „mrku Vuku dohvatio ruku“. pjesma Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin provocira domišljanje. No prođe godinica dana i to ne učini. Kad saznade za njeno nevjerstvo Jakub-paša stari reče da će je rastrgnuti „konjma na repove“. Onda se mogućnost doživljaja lika pašinice dvostruko usložnjava. koja je i violentnoga hajduka smamila. to otvara prostor da se motivacija pašinice da predlaže Vuku i Huseinu surovi obračun s pašom Jakubom i njegovim Sarajevom ublažava mogućnošću da se u njen takav stav upleo motiv buduće majke. 134 . Ne može Đerzelez ni da ga gađa buzdovanom. Pjesnikov odabir breze. nije nimalo slučajan! Nježno lijepa breza maštovito je odabran detalj za opis događaja koji svojom širokom pitoresknošću čini jednu od uočljivih karakteristika bošnjačke usmene epike. ta bošnjačka Šeherezada nekako izmamljivala dan po dan od svoga života. Bijela. tako kompoziciono majstorstvo i umjetnička snaga produbljuju likove. nježna i treperava breza kao da je sestra Ajkune koja drhti na sapima hata iza junaka koji ju je ugrabio. Ćera Alija Vuka koji mu na hatu izmiče. zar ne možemo dointuirati i Huseinova nasljednika u njezinu zagrljaju na mekim dušecima u dvoru Jakub-paše staroga. „obrezaće sestru na sapima“ Jajčaninova konja. možda. Kako radnja pjesme teče k svome kraju. kao drveta koje je zaklonilo Vuka od buzdovana. Eto takva breza zaštiti živote i amazonke Ajkune i viteza Vuka Jajčanina. Vuk Jajčanin je „za brezu minuo“. Da mu možda ona. jer i tako „može sestru ubit na sapima“. A kad je gonilac na svoga protivnika pustio buzdovan. Riječju. bolje reći pjesma slušaoca alijas čitaoca opčinjava kao Pikasova slika čije bi prepričavanje doživljaja njezine sadržine značilo banalizaciju umjetničke zagonetnosti.Novak Kilibarda je tako postupio. Ako na nj zamahne sab­ ljom. nije trajno srce ponijela? Da nije. od starca kome je živo srce ponijela? Da nije u toj borbi za život začeto njezino muško čedo? A kad se priśetimo njezine krajnje erotske naklonosti prema hajduku.

i sestra Ajkuna. Kaže: Kriv nijesam očinjeg mi vida. Kraj pjesme razrješava agonalnu prirodu epskoga junaka Alije Đerzeleza. Kao da hoće da provjeri da se možda nije prevario kad je pokazao velikodušnost prema junaku koji to ne zaslužuje. zaustavili Đerzeleza da ne ide u konačni obračun. današnje čitaoce. Kao da je junak Đerzelez dointuirao vitešku vrlinu Vuka Jajčanina – da mu u Sarajevu ne pohara Kulu i konjima ne pregazi majku. Samo veliki pjesnici-pjevači. a suštinski aedi. posebno. kakvi su Starac Milija i tvorac pjesme o Đerđelezi i Jajčaninu. Kao da su Vukova. pjesnik-pjevač rješava poteze u gradnji likova i kompoziciji djela onako kako to ti likovi zaslužuju i kako konzument s receptorima za umjetnost to prihvata. ljudski jednostavna izjava. no kako izgleda Vuk Jajčanin u njezinim očima. Riječju. svoju maksimalnu saradnju s elitnim slušaocima produžavaju i s čitaocima. poštovanjem Kule i majke Alije Đerzeleza. koja se iskazala prihvatanjem Huseina za pobratima i. Takvi pjesnici-pjevači formalno su bili rapsodi. I pita Đerzelez sestru: 135 . rješenjem da onakvoga Huseina Alija Đerzelez ne siječe nego presiječe. pa mu oprašta život. po snazi agona rođenoga brata Ahileja iz Ilijade i Marka Kraljevića iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana. Đerzelez je śeo u travu s oslobođenom sestrom Ajkunom. Poslije sukoba s Vukom Jajčaninom i njegovom vojskom. tako spašavanjem Vukova života pjesnik-pjevač produžava vitešku dobrotu junaka Jajčanina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Ranjeni Vuk traži od Đerzeleza da mu pokloni život. a džaba ti tvoja mila seka. Ne pita je šta se s majkom i Kulom dogodilo u Sarajevu. „kriv nijesam očinjeg mi vida“. živa i zdrava iza njega na hatu. Kao što je pjesnik-pjevač zadovoljio slušaoce i nas. Vukov prijedlog da brat prihvati sestru naglašava činjenicu da Jajčanin nije ni planirao događaj koji se između njega i Đerzeleza desio.

kakve slike bješe i prilike. koji siječe ruku Novaku kovaču samo zato što je rekao da je Musa Kesedžija od njega bolji junak. čini mi se. napretka ti. 136 . Kraj pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin zadahnut je Kur’anom. dvojnik Marka Kraljevića. na te bješe dobro nalikovo. ako sestra prava srca bila. mila moja seko. Veli Ajkuna svome bratu Aliji: Hoću. života mi tvoga! Bješe tvoja slika i prilika. grane dale. „poteže svoju oštru sablju“ i „zakla sestru kako janje malo“. dvije glavnje dvije breze bile. brate. moj brate Alija. A može lako biti da je nju takav Vuk zagrijao svojom muškom toplotom dok mu se privijala uz leđa na hatu od megdana. ja ne viđeh Jajčanina Vuka. kaži! Ajkuna. Đerzelez uzima „dvije glavnje crne“ i kaže: Dok ja klanjo turskoga namaza. a list razavile. Ako sestra kriva srca bila. crne bile ka što no su sade. odgovorom svome bratu vraća dug čovječnome junaku Vuku koji je poštedio i njihovu majku i njihovu Kulu.Novak Kilibarda O Ajkuna. jednako amazonska junakinja i nježna ženska duša. boljeg srca od tvoga bijaše! Homerski agonalac koji u svakom trenutku hoće „najbolji da bude i odličan među drugima“. daj mi pravo.

a list razavile“. i ovaj detalj iz Putopisa Evlije Čelebije: “Kad naši junaci na ovoj krajini padnu u hrišćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom. a musliman. zada vjeru hrišćaninu i rekne da će ga izbaviti od Turaka ako padne u ropstvo“. „dobrosusjedsko uvažavanje u različitostima (vjerskim. usmene epike. Uporednom analizom reprezentativnih primjera iz opširnoga zbornika hrišćanske. Srbi. posebno crnogorske. „grane dale.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Dok je Đerzelez otklanjao namaz. Da je pored junaštva bilo i čojstva u megdanskim i ratničkim sukobima muslimana i hrišćana. Bile su nježno bijele u uzrastu kao i ona breza koja je zaštitila od Alijina topuza i Ajkunu i Vuka. Tako su antropomorfizovano stasale tri breze u toj romaneskno organizovanoj pjesmi. Bošnjaci alijas Muslimani i Hrvati. svjedoči. lako se primjećuje da se u vrhunska ostvarenja te epike homerski duh produžio. i usmene epike jugoslovenskih Muslimana. nacionalnim) – koje je zalog i naše budućnosti – postojalo je i održavalo se i u vrlo složenim okolnostima u prošlosti na ovim prostorima“. Onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kome se treba čovječki odnositi. moja mila majko u ijedu posjekoh djevojku! I na kraju dvije napomene: 1. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu Crnu Goru. 137 . Kad je vidio ozelenjele glavnje. jaoknuo je: Avaj meni. Kao što je rekao Munib Maglajlić. odnosno Bošnjaka. na prostorima jezika kojim govore Crnogorci. Hrišćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerskoga ropstva. 2. opet. oni se pobrate s hrišćaninom i zakunu mu se na vjernost. dvije su crne glavnje ozelenjele. pored ostalih. Alija Đerzelez se više kuranski nego ahilovski kaje.

.

bori za slobodu i junački gine. Njegoš antologičar više se rukovodio političkim i vaspitnim ciljevima nego estetičkim mjerilima. treba čuti sve glasove orkestra – tamne koliko i svijetle. istraživači su više poklanjali pažnju pjesmama kao odrazu svojevrsne herojske stvarnosti lovćenske i nahijske. Sve tonove crnogorske istorije. koju uokviruje silabičnost narativnoga deseterca. A da bi se gledala i ocijenila polifonija crnogorske istorije. u kojima se govori o rđavim 139 . I sve antologije crnogorske usmene epike. Bez sravnjivanja umjetničkoga postignuća crnogorskih usmenih pjesama s istorijskim istinama koje su im tematska osnova. Međutim. jer je htio da Ogledalom pruži Crnogorcu knjigu-čitanku iz koje će učiti kako se časno živi.KNJIŽEVNO UOBLIČENJE ISTORIJSKOGA DOGAĐANJA U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI Ako se specifičnost oslobodilačke borbe i načina crnogorskoga života odrazila u punoj mjeri u usmenim epskim pjesmama tek u XVIII i prvoj polovini XIX vijeka. nego što su istraživali ta dva profila jedne stvarnosti i fizinomiju njihova kompleksa. i više rasvjetljavali najsvjetliju stranu crnogorske istorije odražene u poeziji. od Njegoševa Ogledala srpskoga pa nadalje nude jednoobrazan izbor tekstova. koji odzvanjaju kroz monotonu naraciju epskoga usmenog saopštavanja. nema uopštenoga poimanja etičke i umjetničke specifičnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara. onda nauci ostaje da riješi problem odnosa pjesme i istorijskoga događanja koji ona obrađuje. Zato je Petar II namjerno zaobišao pojedine odlične pjesme.

ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene problematike crnogorskih usmenih pjesama. do sada u nauci problematičnih. Grahova i Drobnjaka. posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju „o vojevanju za slobodu“. U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etonografsku i filološku nauku. A da bi se moglo ući u sistem individualnih poetika pojedinih pjevača kao komponenti kolektivne poetike usmene poezije crnogorske drugoga repertoara. prenijetoga u pisane riječi. nego da popularnošću guslarskoga deseterca. Ponekad se Vojvodin opis izvjesnoga istorijskog 140 . treba naučno precizirati odnos crnogorske usmene epike prema povjesnici koju ona opjevava. kako kaže njihov sakupljač i izdavač. koja su pripadala Turskoj. u stvari. profilovali umjetničku sliku crnogorskoga morala i junaštva. posebno Poslanice Petra I.Novak Kilibarda odnosima nahijskih Crnogoraca sa suśednim plemenima. Pisma crnogorskih vladika. okupljanjem izabranih pjesama na jedno mjesto više su. Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i. veliča „žertve svekolike“ i borbu kojoj se nije mogao sagledati kraj. Subjektivni ton pisca Memoara adekvatan je idejnoj poruci jednoga broja usmenih pjesama koje pjevaju o tamnim stranama odnosa nahijske Crne Gore i plemena – Banjana. mjesta u crnogorskim pjesmama drugoga repertoara. dragocjeni su materijal za dešifrovanje mnogih. Nije Vladika htio da svojim Ogledalom naglašava nemile događaje. Pive. kao i pjesme o usaglašavanju interesa pojedinaca s turskom politikom. Ostali antologičari. nego što su ponudili čitaocu panoramu umjetničkih istina mozaičke crnogorske istorije. pisma Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne Gore i suśednih plemena. nadasve. Tim dokumentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića.

izgleda.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti događanja potpuno slaže s opisom istoga događaja u usmenoj pjesmi. treba naglasiti da se ne smije zaobići mogućnost da su štampane usmene pjesme. treba posmatrati u njegovu sasvim relativnome značenju. morali bi se na njegovu tekstu ośetiti tragovi te lektire. uslovljavala sve događaje u njegovu Grahovu. i ako je mogao čitati pjesme iz Njegoševa Ogledala. i ako se ta oba shvatanja prenesu u usmene pjesme. po obrazovanju. jedino bogatstvo koje je iznio iz škole s Cetinja! On se. u stvari. da je njegovo obrazovanje izvorno narodno i da „lektira“ nije na njega izvršila vidniji uticaj. Da je vojvoda Daković aktivnije čitao knjige. u jednome vremenu. Ali. Vojvoda nije mogao da se odmakne od lokalnoga događanja i prostonarodnoga tumačenja društveno-istorijskih fenomena. protumačen od jednoga dijela naroda na način koji se razlikuje od tumačenja drugoga dijela kolektiva. ne može barabariti ni s Markom Miljanovim. posebno Ogledalo i Vukova zbirka. vojvodu Anta Dakovića. Gola slova kojim je kasnije pisao svoje Memoare bila su mu. ipak. Dakako. Daković se jednom i poziva na jednu objavljenu pjesmu. i u jednom i u drugom 141 . vojvoda Anto nije bio priličan da piše Memoare pod njihovim uticajem. Dakle. koja je. kao i u Memoarima Anta Dakovića. Ako je jedan istorijski događaj. Pominjanje jedne objavljene pjesme krajnja je slučajnost u njegovu tekstu. Vojvoda grahovski nije u svojim Memoarima ni pokušao da istorijski događaj koji opisuje osmotri u kontekstu evropske politike. Ta je mogućnost objektivno postojala. mogle uticati na pisca Memoara. Pojam istina u usmenoj crnogorskoj poeziji drugoga repertoara. Niti je on pojave kojima se bavi osmišljavao društveno-istorijskim kretanjima vremena kome te pojave pripadaju. suština Memoara i njihov stil nedvosmisleno dokazuju da je Vojvoda bio čovjek patrijarhalne kulture. Pri utvrđivauju značaja Memoara Anta Dakovića za nauku o crnogorskoj usmenoj poeziji sasvim je irelevantna moguća Voj­ vodina subjektivnost u tumačenju izvjesnih događanja.

našlo je svoj odraz u dijelu usmenih pjesama i u Memoarima grahovskoga vojvode Anta Dakovića. Važno je da se osnovna poruka pjesama slaže s nekim vjerovanjima vojvode Anta. koja je u junačkijem pjesmama najglavnija stvar. „Istina da u narodnijem pjesmama (kao gotovo ni u kakvijem) ne treba tražiti istinite istorije. jedno viđenje nahijske Crne Gore i okolnih plemena. Dakle. nije u svim tim posebnim vidovima istina u smislu njezina idealnog slaganja i poistovjećenja s bukvalnim uzrocima. Vojvoda je dijelio taj pogled i unio je u svoje Memoare ubjeđenje koje je izvjestan broj ljudi preko svojih pjesnika sročio u pjesme kao istinu o datome događanju. koje ne mora biti tačno za kriterijume kritičke istorije. s istinama koje je Daković dijelio s ko zna kolikim brojem ljudi. data su dva viđenja jedne pojave.Novak Kilibarda slučaju riječ je o istini koja je pretočena u umjetnost. istina po svojoj funkciji koju vrši kod onoga dijela etnosa koji ju je prihvatio. tokom i posljedicama stvarnih događanja. Ona je tada komponenta duha svih pojedinaca koji u nju vjeruju. Nije od bitne važnosti da li se pojedini opisi u pjesmama odnose na događaje koje pominje vojvoda Anto. ali pripovijetka. ali je. koje se slažu s njima. Osmotrena je jedna istina iz posebnih uglova. Dakle. I Memoari i usmene pjesme. u pjesmi od dobroga pjevača nikada nije sasvijem protivna zdravome narodnome i u pjesmama običnome razumu“ – kaže Vuk Karadžić. 142 . oslanjaju se na realno istorijsko platno u onolikoj mjeri koliko su to uslovile zakonitosti usmene pjesme i tradicije. odnosno. koju narod definiše umjetničkom istinom u pjesmama na dva ili više načina. Jedno shvatanje izvjesne pojave i njezino dejstvo na duhovni metabolizam jednoga broja ljudi u smislu uslovljavanja umjetničke produkcije ima snagu suštinske a ne formalne istine. istorijska istina. Vojvoda Anto pripadao je onome dijelu naroda iz pograničnih plemena prema nahijskoj Crnoj Gori koji nije vidio u svim cnogorskim potezima samo ovaploćenje nove herojske etike i herojskih normi. u stvari.

.“ Na kraju svojih Memoara vojvoda Anto ne ostaje samo na pominjanju događanja o kojima je čuo preko usmene tradicije.“ U pojedinim crnogorskim usmenim pjesmama otvoreno se govori o neprijateljstvu između nahijskih Crnogoraca i suśednih pravoslavnih plemena. što ti daje konja golemoga.. Kaže: „Dako se povrati u Grahovo i donesi buruntiju da je knez. Ćorović Osmane. nego daje svoj sud o odnosima nahijske Crne Gore i svoga plemena do prisajedi­ njenja Grahova Crnoj Gori. to će moju ćerku zarobiti. kao što su imali običaj Crnogorci..Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Vojvoda Anto obaviješten je iz porodične tradicije o neslozi svoga prađeda Daka i Crnogoraca. priča se kako je Osman Ćorović. Turčine. ali to spriječi Panto od Tupana iz Banjana. pa se branili svrh sebe. Dođi da mu uzme ono što ima živo. Isti su Graovljani śekli Crnogorce. Što ti daje Cuckinju robinju.. što ti daje v’jence i oboce. ali nikada glavu crnogorsku ponijeli nijesu na gradove turske.. Potlje toga udari Crnogorci na stoku Dakovu u Graovu i stoku mu pojavi i Daka ubij u Strekanicu. Panto kaže Osmanu: Oj.. te su jedan drugoga śekli i nosili glave u Mostar i Skadar. drugo od Crnogoraca i od Austrije. spreman da za otkup pokloni život zarobljenome Batriću. Tako u pjesmi Perović Batrić.. koju je Vuku saopštio Đuro Milutinović iz Grahova. ali svrh sebe. blizu granice austrinske.. te će skidat v’jence i oboce. uzeo je blago od Turaka. nemoj puštit Perović Batrića! Što ti daje nebrojeno blago.. on će naše snahe povatati. „Što se tiče Graovljana“ – veli Anto u svoje ime – „dosta ih je jada ubilo sa svake strane: jedno od Turaka.. taj je konjic rodom iz Banjana. 143 .

Kad je vojvoda Jakov izašao iz mostarske tamnice. i Turci i raja. Turci su osvojili Grahovo. a otprije su morali s Turcima udarati na Crnu Goru i braniti se od Crnogoraca. Bajo Pivljanin je zapazio dobar šićar u Drobnjaku „pod bijele Karadžića dvore“ i predlaže svojoj družini da udare na plijen. Imao sam dosta muke oko vas. Godine 1853. Jakove. iz Pjevanije Sima Milutinovića. vojvoda Jakov.“ Kasnije Anto potkrepljuje kazivanje svoga oca pojavama koje je i sam vidio i doživio. pivskim i drobnjačkim prvacima 144 . i pope. (pop Šćepan Kovačević – N. kao što su i Crnogorci četujući onda po Turskoj slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga. I Ali-paša je mislio tako da uradi da nije bilo mene. Svi kadiluci u Ercegovinu činili su mazare na vas. vjerovanje vojvode Anta da su pogranična plemena trpjela upade iz Crne Gore sasvim se slaže s vjerova­ njem naroda koje je projicirano kroz pomenute pjesme. Otud Turci. odovud hajduci – sirotinja podnosit ne može! Prema tome. K. a sina mu Anta poveli u mostarsku tamnicu. Cvijetko Vlastelinović odvraća Baja od toga njegova nauma. rekao mu je kavazbaša: „Hajde zbogom. pa iz toga Vlastelinovićeva iskaza izranja slika opore sudbine raje koja je nastanjivala predjele preko kojih su se kretali Turci i Crnogorci jedni na druge. ako misle da je Ercegovina mirna. obradili o životu vojvode Jakova na njegovu robovskome putu za Mostar.Novak Kilibarda U pjesmi Do tri harambaše. da vas nikada ne pušte iz Mostara. turske mi vljere i Boga koji me je jaratisao na ovi svijet. da je bilo „nekije glavara“ koji su bili nevjerni svome gospodaru „kada su Turci udarali na Crnu Goru“. Mladi Anto se u tamnici srio s banjskim. Interesantna je i ova napomena Vuka Karadžića o istome problemu: „Banjani se sad broje u tursku državu.“ Vojvodi Antu pričao je otac.).

Ne mogu nas Drobnjaci i Pivljani i isti Banjani viđeti koliko đavola. ne dadu nam ovcu zametnuti i u ralo vola uvatiti. pare ne dadoše! 145 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koji su bili utamničeni baš zbog bune na Grahovu koju je vodio vojvoda Jakov. nego su imali mnogo snošljiviji položaj. te pecijau kavu više nas. A zajmljavaše im vladika mostarski i trgovci mostarski.. Dakovića slažu se s pjesmom Prvi udarac turski na Grahovo 1836. robe. Ti prvaci nijesu ośetili sve teškoče u tamnici koje je Anto preživio. pale i sijeku glave. ni debela konja osedlati – sve oteše. Vojvoda Anto u Memoarima veli: „Banjani i Drobnjaci imadu pare pa dobavljaju. što čuvahu carevu granicu od valjatne lomne Gore Crne i suviše zemlje ćesarove. U pjesmi se priča kako se odmetnuo Jakov Daković i ostali listom Grahovljani.“ Vojvoda Anto pominje i ba­ nj­­­ ske glavare koji su bili lično pošli u Gacko da sretnu Deviš-pašu kad je zavojštio na pobunjeno Grahovo.. Jednako su se svi žalili da na čete idu Grahovljani. I piće i duvan doba­ vljaju. koju je Vuk Karadžić dobio preko svoga saradnika iz Boke popa Vuka Popovića. a nama niko ništa. no nas kunu: Sve vam je ovo s vas Grao­ vljana i s vojvode Anta. Na grahovskoga odmetnika Jakova dolazile su mostarskome veziru davije ništa manje od pravoslavnih knezova nego od Turaka iz hercegovačkih kadiluka. Navedena mjesta u Memoraima A. O njegovoj duši.

pa Vuka zove na kumstvo. ali višu davu učini Mijajlo Goranović iz sela Vrbice neg ostali svi gatački Turci. dragi gospodare. ti bi kopao proz one rupe budakom kao ti i otac te kopa!“ Na kraju Memoara vojvoda Anto prekorijeva Andriju zašto je izbjegao borbu s Turcima na Grahovu. Vojvodu Jakova je tada samo slučaj spasio. ali Andrija i Jakov bili su zavađeni. Svi su u jedan glas molili: „Haj pomagaj. svega ga raznesite na oganj“ – glasila je Njegoševa zapovijest svome zetu Andriji. orjate cucki! A da se nijesi oženio od kuće Petrovića. Kaže: „Ali serdar Andrija s Cucama nije dopirao u boj. Andrija Ivanov Perović (zet Njegošev.Novak Kilibarda Ravno dvanaest Turaka i devet pravoslavnih knezova žalili su se mostarskome veziru Ali-paši. „Ako Jakov neće Turke pośeći. / na Jakova i na Grahovljane!“ Vojvoda Anto dokazuje da nije ponekad ni blisko rođaštvo predstavljalo nikavu prepreku za neslogu između nahijskih Crnogoraca i Grahovljana. koji mu je savjetovao da se preda Turcima. Snaha kneza crnogorskoga zloupotrebljava svetinju kumstva.“ Rđavi odosi između pojedinaca iz Crne Gore i suśednih plemena opjevani su i u pjesmi Tešana Podrugovića Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. a otac Stevana Cuce) bio je izvanji sestrić vojvode Jakova. koja je imala svakako jači značaj u oformljivanju harmonije međuljudskih odnosa nego što je imala krvna veza. no mi se čini da je bio u Risan sašao da od boja počine. Drugom prilikom Jakov je otvoreno rekao Andriji. ovo: „Ko da se preda. kako bi ga pop 146 . Tešan priča kako nekakav pop iz Crne Gore traži načina da pogubi Vuka Koprivicu iz Banjana koji mu je devet brata pogubio bio. Andrija je jednom po Vladičinoj zapovijesti bio došao u Grahovo da se obračuna s Jakovom.

. koji je pośekao devet crnogorskih glava. možda.. ratovao u Prvome ustanku. zdravo i veselo. iz kraja koji je imao isti status kao i Grahovo.. kakav nemali obračun između Crnogoraca koji idu u pljenidbu i njegove kuće rodio onu mržnju hajduka-pjesnika prema Crnogorcima koja se čita iz pjesme Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. pobratime. pa pobježe preko Crne Gore. poslije 1813. pa njegov Vuk vitla mačem i siječe na desetine Crnogoraca: Kad se svoga dobavi đogata. zašto nije pobjegao u Crnu Goru. a otvorena mržnja prema popu i knezu iz Crne Gore.. Crnogorcima koji su po Turskoj „slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga“. Drobnjak. godine śekao trsku po sremskim ritovima.. koja mu je bila najbliža od Turaka slobodna teritorija. on poteže mača zelenoga. i ujagmi glave tri četiri.. kako primjećuje Vuk Karadžić. da bi onda bio po Bosni kiridžija dok mu nijesu Turci konačno došli glave? Zar nije. tridest Vuče posiječe glava. nego je zlehudim hajdučkim putevima došao u ustaničku Srbiju.) Jako je primjetna naklonost pjesnika-pjevača iz Kazanaca. te otiđe u Banjane ravne. U Čevu ga četa dočekala.. Nije neumjesno postaviti sljedeće pitanje: Pošto je Tešan ubio Turčina u svojim Kazancima. (Poznata pjesma Kumovanje Grčića Manojla takođe je iz Crne Gore. kasnije prešao u Drugi srpski ustanak. prema Banjaninu Vuku Koprivici. Piva i Banjani.. Kao da je pjesnik-pjevač zaboravio o kojoj vjeri pjeva.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pogubio. Još u nauci nije detaljno odgovoreno na pitanje koliko je omraženo fanariotsko sveštenstvo uticalo na usmene pjesnike147 .

Memoari dopunjavaju izvore na osnovu kojih treba ispitivati uticaj fanariota na stvaranje negativnih likova pravoslavnih sveštenika u usmenoj epskoj poeziji. fanarioti su s Portom usaglašavali svoju politiku. koji anatemom odvraća Crnogorce od oslobodilačke borbe protiv Turaka. često jedva opismenjeni. Ovako vojvoda Anto citira svoga oca: „Lijepo blagosilja oni Grk. Ono kad ovako piše mene i Graovljanima. oštro reagovao na pismo mostarskoga vladike fanariota. koje nijesu imali ni za vrijeme najveće moći Vizantijskoga Carstva. ako ne pođem da poljubim ruku Derviš-paši. Od fanariotske gramzivosti premnogo je trpio pravoslavni živalj neoslobođenih krajeva baš u vrijeme Vukova aktivnoga rada na sakupljanju usmenih pjesama. Kad se Tursko Carstvo počelo razlamati. samo dok potraje integritet Turske Imperije. Znao je Fanar da će izgubiti ispod svoje administrativne jurisdikcije svaku teritoriju koja se oslobodi od turske vlasti. Vojvoda Anto kaže da je njegov otac. S druge strane. na njemu nema više arhijerejstva no 148 . a sveštenici koji su vršili rutinerske poslove bili su domicilni seljaci. znajući da će moći zadržati ogromne crkvene teritorije. Fanariotske vladike na jugoslovenskim prostorima za vrijeme turske vladavine pozaj­ mili su dosta negativnih atribucija visokome sveštenstvu u pjesmama s tematikom iz predturskoga perioda. koji ga je preklinjao da se pokori Turcima. Fanarioti su hvatali prevlast i sticali svoje bogatstvo analogno opadanju turske vojne i državne moći. kad je nestalo jake stege osvajačkoga feudalizma. vojvoda Jakov. Memoari vojvode Anta predstavljaju važan dokumenat za ispitivanje složenih odnosa Crne Gore s Vaseljenskom crkvom s Fanara u XIX vijeku.Novak Kilibarda -pjevače da u pjesmama često daju opskurne likove pravoslavnih sveštenika. A u Šćepanu Malome prikazuje carigradskoga patrijarha Esperijusa kao turskoga špijuna i uhodu. Za turske oblasti Fanar je davao samo visoke crkvene dostojanstvenike. Njegoš u Gorskome vijencu blagohumorno govori o tipičnome seljačkom svešteniku popu Miću. te se tobož zove vladika.

kao bimbaša vladika može da bi izašao pašom. ne znači prilošku odredbu za vrijeme.. vi biste se onda izašli na viši čin. Anto je molio tada vrlo uticajnoga vladiku da uradi kod paše da mu se teška gvožđa zamijene lakšim. U Latkovićevim komentarima IV knjige Vukove zbirke stih 31. kaluđera Teodosija iz Kosijereva: „A ti. A kad se zna da je nekoliko poznatih pjevača-pjesnika Vuka Karadžića i Sima Milutinovića Sarajlije iz jezičke oblasti kojoj pripadaju Memoari.“ Vido Latković se nesumnjivo poslužio Vukovim Rječnikom u kojemu je dato objašnjenje riječi „taki“. no si i ti došo da me zoveš da me predaš Derviš-paši! Ti i vladika ka biste me doveli Darviš-paši da mu ruku poljubim.“ Kad je dopao okova u tamnici. ta riječ. Međutim. Koliko su Dakovićevi Memoari značajni i za tumačenje pojedinih izraza u crnogorskim deseteračkim pjesmama može se pokazati i na osnovu jednoga primjera. Memoari Anta Dakovića pokazuju kakvo je značenje imala riječ „taki“ u kraju iz kojega je pjesma Perović Batrić. Posebno pjesama „novih vremena o vojevanju za slobodu“. lako je zapaziti koliko je Vojvodina nevješta proza značajna i s filološke strane za istraživanje složene fizionomije crnogorskih narodnih pjesama. Teodosije. Stih „s taki ih je skinuo Turaka“ Latković tumači: „Stih znači: tek što (taki) ih je skinuo Turaka. iz pjesme Perović Batrić nije dobro protumačen. što je tebe ćelo amo da ideš? Jesi li mogo u manastir stajati i gledati onu crkvu. Ono nije pravi vladika. odnosno drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike. vojvoda Jakov ovako je iskalio svoju ljutnju na fanariotskoga pismonošu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti na ovome mome momku te me sluša. 149 . Ko to zna koja je vjera!“ Po Antovu dokazu. Za rasvjetljavanje uslova za negativno prikazivanje visokoga sveštenstva u usmenoj epici jugoslovenskih naroda Memoari vojvode Anta Dakovića su instruktivna literatura.. Vladika se na tu njegovu molbu nije ni okrenuo. u kontekstu pjesme Đura Milutinovića Crnogorca. nego pokaznu zamjenici.

.

bez pjesničkijeh ukrasa. i da se odrednica „iz Crne Gore“ odnosi. Međutim. drugo. Vukovu bilješku o kojoj je riječ treba dovesti u vezu s karakteristikom crnogorskih pjesama koju je Vuk saopštio 1837. Mnoge su prosto ređanje događaja u stihovima. Riječju. a u ostalijem crnogorskijem pjesmama više je istorije nego poezije. nijesu se osvrtali na činjenicu da se atribucija crnogorske značenjski ne poklapa s odrednicom „iz Crne Gore“ koja ide uz naslove zapaženoga broja pjesama iz Vukove zbirke.) imaju i starijih pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate. u prvim trima knji­ gama Srpskih narodnih pjesama. Vuk Karadžić je dao ovu napomenu: „Ovo je sve istinska istina. Ta odrednica. u IV knjizi Srpskih nardnih pjesama. ali ih mnogo više ima novih o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. đe se često sreta. Zanimljivo je da ove nove pjesme daleko izostaju pjesničkom ljepotom iza starijih narodnijeh pjesama.K.O ISTORIČNOSTI CRNOGORSKIH EPSKIH PJESAMA Uz pjesmu Ivan Nikolin. u principu. ne 151 . Vuk tu veli: „Oni (Crnogorci – N.“ Ta Vukova napomena skoro stalno uzimala se kao glavna karakteristika crnogorskih usmenih pjesama s istorij­ skom tematikom. ti istraživači nijesu uočili da je Vuk primijetio dva simultana epska repertoara u Crnoj Gori.“ Istraživači koji su Vukovu napomenu iz četvrte knjige uzimali iz njene pozicije eo ipso dvostruko su griješili! Zapostavljali su crnogorski epski repertoar sa starijom tematikom koji pominje Vuk i. samo na prvi usmeni repertoar deseteračke epike u Crnoj Gori. godine u svom radu Crna Gora i Crnogorci.

„iz Risna“ i sl. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika ističe: „Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku. Njegoš je prihvatio Vukove poglede na epsku usmenu poeziju iz Crne Gore. Istraživači koji su na osnovu Vukovih odrednica „iz Crne Gore“. ali poneki istraživači nijesu razumjeli Vukovu misao. Uostalom. koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde podigli. znao je da najznačajnije pohvale Vukovu zborniku nijesu izrečene samo na osnovu pjesama o crnogorskome ratovanju i četovanju protiv Turaka. glavninu crnogorskih hroničarsko-istorijskih pjesama Vuk je objavio tek u IV knjizi 1862. ili nijesu htjeli da je razumiju. Karadžić je uočio pojave i naznačio pravce kojima treba tim pojavama prilaziti. objavljeno ih je dosta i u zbirci 152 . kao pomoć filološkoj nauci. izdvajali crnogorsku usmenu poeziju iz Vukova zbornika mogli su s istim pravom i pjesmu Smrt majke Jugovića smatrati samo hrvatskom pjesmom. izlazio u susret zahtjevima Jakoba Grima da zapisivači usmenih književnih tekstova treba da pruže što potpunju dokumenatciju o datome tekstu. „iz Bjelopavlića“. Uz njezin naslov u drugoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuk je dao odrednicu „iz Hrvatske“.“ Njegoš. na osnovu usmene lirike i epskih pjesama sa starijom tematikom koje su „u cijelom srpskom narodu poznate“. i naši slavjanski i drugih naroda naučni ljudi. nego. prije svega. nego samo fiksira teritoriju s koje je data pjesma prispjela u štampanu zbirku. i mjesto njezina prelaska iz etnološko-usmene u književnopisanu poziciju. Odrednica crnogorske samo označava pjesme s tematikom iz crnogorskoga „ratovanja i četovanja protiv Turaka“. Vukov prijatelj i pośetilac bečkih i petrogradskih biblioteka.Novak Kilibarda upućuje ni na određenu tematiku ni na određeni narod. Sva je prilika da je Vuk svojim nastojanjem da što bliže odredi demografsko i teritorijalno porijeklo pjesme. a neki i usporedili s Omirovima i Osijanovima pjesmama. jer sad hvaliti ih pred svijetom to bi bilo povtoravati ono što su već davno o njima kazali mnogi. godine. Dakako.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Sima Milutinovića. time on usvaja Vukovo viđenje dvaju epsko-usmenih repertoara u Crnoj Gori i prihvata činjenicu da je Vukov zbornik narodnih pjesama književna baština naroda koji govore jezikom Vukovih zapisa. Kad Njegoš kaže da nijesu potrebne pohvale „za naše pjesme“. A kad se crnogorske pjesme „o vojevanju za slobodu“. za one koje su uspoređene i s „Omirovima i Osijanovima“. ili „pjesme junačke novijeh vremena“. Njegoš ističe. odnosno pjesme drugoga repertoara. da mora biti pjesničkoga jezika. ali Pjevanija crnogorska i hercegovačka nije okivana u zvijezde kao Vukove zbirke što su. ono što je odista nepobitno. 153 . posebno Gorskoga vijenca kao sinteze usmene književnosti koja se razvila na jeziku Crnogoraca.“ Tako Njegoš usvaja Vukovo viđenje crnogorskih pjesama kao „ređanje događaja u stihovima“. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika dalje ističe: „Za crnogorske pjesme može se reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda. Srba. Bošnjaka alijas Muslimana i Hrvata. kako ih je označio Vuk. u tekstovima koji se pjesmama nazivaju! Kad se crnogorske hroničarske pjesme.“ Prihvatajući činjenicu da su crnogorske pjesme hroničarske i istorične. koji nikakve žertve nije poštedio samo da sačuva svoju slobodu. Sve i da to Njegoš nije naglasio. kao pjevanija koja se služi stihom i poetološkim sredstvima pjesama sa starijom i raznovrsnijom tematikom – tada Njegoševa ispravka Vukova stava o umjetničkoj strani datih pjesama pokaže svoje značanje. porede s pjesmama „iz Crne Gore“ koje imaju tematiku iz „najstarijih“ i „srednjih“ vremena – Vukova karakteristika pretegne. osobito tekstova koje je Vuk Karadžić prikupio i objavio. barem poneđe. ta bi se misao lako čitala iz njegova književnoga djela. A onda kao da pjesnik malo ispravlja Vukov stav da su crnogorske pjesme „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ samo golo ređanje događaja „bez pjesničkih ukrasa. posmatraju izdvojeno kao hroničarska povjesnica događaja od početka XVIII vijeka do Njegoševa vremena.

Ta mogućnost naglašava se i činjenicom što je vladika Petar I pjevao pjesme i o događajima u kojima je lično učstvovao. i ostao joj trajno dosljedan. Tako bi se. Njegoš je bio u prilici da pjesme Petra I smatra kao tipični i tipološki primjer odnosa hroničarske pjesme prema istoriji. naglasio tu istoričnost u predgovoru Ogledalu srpskom. time je Njegoš afirmisao karakteristiku crnogorskih pjesama koju je preko Vukove knji­ ge na njemačkome jeziku već bio upoznao „veliki svijet“. A možda nije neumjesno istaći i ovu pretpostavku. U istorijsku istinitost pjesama svoga predšasnika i strica Petra I morao je Njegoš vjerovati. prije nego što će dati karakteristiku tih pjesama u svojoj knjizi o Crnoj Gori i Crnogorcima. godine. S druge strane. nezamorni i za sve zainteresovani Vuk. Na tome primjeru pokazuju se interakcijski odnosi dvaju uzvišenih duhova – Njegoša i Vuka Karadžića. o bojevima u kojima je komandovao crnogorskom vojskom. vladika i gospodar crnogorski. Prilikom svojih boravaka u Crnoj Gori Vuk se mogao osvjedočiti da i najpametniji Crnogorci prihvataju junačke pjesme o tekućoj borbi s Turcima kao istorij­ sku istinu. Šaviše. formirao ne samo na osnovu svoje procjene pjesama. nego i na osnovu onoga što su mu o svojim pjesmama mogli reći misleći Crnogorci. mora da je koju riječ o crnogorskim pjesmama proturio s Njegošem. dakle. Vuk je imao odličnu priliku da razgovara s mnogim nahijskim i brđanskim Crnogorcima koji su tih dana dolazili na Cetinje da se poklone novoproglašenome svecu Petru I. Njegoševa mogućnost da na najbolji način kontroliše istorij­ sku istinu u pjesmama koje je unio u Ogledalo – neosporna je. Evo nekoliko logičnih dokaza za to. Uvijek aktivni. moglo pretpostaviti da je Vuk karakteristiku crnogorskih pjesama koju je objavio 1837. O stepenu istoričnosti 154 . Tako bi onda ispalo da je Njegoš u predgovoru Ogledala srpskoga napisao ono što je ranije mogao reći Vuku.Novak Kilibarda Vukovo nepromijenjeno mišljenje o istoričnosti crnogorskih pjesama može se dovesti u vezu s činjenicom što je pjesnik Gorskoga vijenca.

može da upućuje na mogućnost da je Njegoš epsku priču sravnjivao ne samo s iskazima živih učesnika. Događaje koji su opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala Njegošev otac mogao je direktno da pamti. nego i s dokumentima kojima je raspolagao. koje su unesene u Ogledalo srpsko. Isticanje tačne godine događaja koji je opjevan. A kako je Njegoš cijenio arhivske dokaze najbolje pokazuje njegov predgovor Šćepanu Malom. Razumije se. Ne mogu se naći relevantni činioci koji bi vodili drugačijim pogledima na te događaje u vrijeme Toma Markova nego što su bili prije njegova rođenja. Kad nije mogao da tačno utvrdi godinu opjevanoga događaja.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti svih pjesama o crnogorsko-turskim i crnogorsko-francuskim borbama. godine. vladike Petra I. kao što su Bitka na Carevu Lazu i pogibija Batrića Perovića. Mogao je Tomo Markov da od živih učesnika sluša riječi o tim događajima. Vremenska distanca Toma Markova i od najstarijih od tih opjevanih događaja. Prijedlog „oko“ kao da upućuje na śećanje 155 . Njegoš je napomenuo „oko“ godine te i te. iskazima svoga oca Njegoš nije morao pristupiti kao kanonu. koliko ih s crnogorskom tematikom ima u Ogledalu srpskom. samo tri Njegoš nije označio godinom događaja o kojima pjevaju. Od pedeset i dvije pjesme. nekih puta pominjanje i dana u mjesecu. kako za njega „pet-šest valjatijeh pisarčićah tri čitave neđelje po svim uglovima od arhive kopaše“. Ne treba zapostaviti ni okolnost da je i dugovječni Tomo Markov mogao biti svome sinu Radu živi izvor za kontrolisanje istoričnosti pjesama o borbama s Turcima i Francuzima. A u većini njih i da učestvuje! Događaji opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala toliko su malo udaljeni od Tomova ličnoga zapamćenja da nijesu za njega predstavljali prošlost ni u psihološkome ni u ideološkome smislu. U tome predgovoru priča Vladika kako se potrudio da „uljeze“ u „ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke“. od vremena Šćepana Maloga do 1830. bila je takoreći zanemarljiva. Njegoš se mogao obavijestiti kod svoga strica.

Da je Njegoš na narodno predanje gledao kao na istorijski izvor pokazuje njegova izjava u predgovoru Šćepanu Malome kojom uvjerava „čitatelje“ da u djelu nema njegovo „sopstveno ništa“. kao vjernoga pratioca istorije. eto puta do Njegoša kojim su pristizala obavješetenja. Ponekad su pominjani uzroci te stihovane hroničarnosti. godine. Petra II. uglavnom. pričao o događajima iz svoga zemana.Novak Kilibarda pamtiša i prenosilaca narodnoga predanja. Ne impresionira samo njegova pribranost prilikom ređanja mnogobrojnih toponima na svome imanju. Narodno predanje prenosi istinu. E za takvo „narodno pričanje“ Tomo Markov mogao mu je biti najbolji pamtiša usmenoga predanja i živi izvor podataka. nego i njegovo rasuđivanje kao moralne. godine kao svoj račun pred Bogom i ljudima. Odista. U testamentu koji je izdiktirao pisaru u pero. Zato što su znali karakter narodnoga predanja i prirodu usmene književnosti. uglavnom se prihvata u tumačenjima te epike. sedam godina. Ono što je Tomo Markov Petrović izdiktirao 1854. i koji je svojeručno potpisao krstom. nestorske pameti i pamćenja bilo je ne samo u poeziji nego i u životu! Neka je Tomu Markovu kakav njegov predak ili komšija. religiozne. pokazao je potpunu duhovnu svježinu. pred dvojicom svjedoka. i račun od imovine do u najsitnije detalje. odaje jedinstvenu svježinu toga tada već stogodišnjaka s Njeguša. ali. raslojavano je Vukovo viđenje 156 . no da je sve „osnovano na pričanju narodnom“ i na arhivskim izvorima. pa i političke ličnosti. Vuk i Njegoš su saopštili o crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara istine koje imaju trajno značanje. Posebno se isticala hroničarska istoričnost crnogorske usmene epike drugoga repertoara bez pominjanja prvoga repertoara koji je u Crnoj Gori postigao svoj poetski vrhunac. a nadživio je sina. svjež i star. Vukovo i Njegoševo procjenjivanje junačke crnogorske poezije. Tomo Petrović rođen je „oko“ 1754. čak od sredine XVII vijeka. samo nije svak uputan da razumije način na koji to predanje prenosi istoriju.

određeni događaj koji je verifikovala istoriografija sravnjivan je s njegovom slikom u epskoj pjesmi da bi ta verifikacija bila još čvršća. nego za slučajnoga prolaznika koji može da potvrdi nešto što se već priznaje kao istorijska istina. kao jedna od univerzalnih formi folklornoga stvaralaštva. Putilov je došao do sljedećih zajključaka. ne počinje s prikazivanjem i opisivanjem stvarnih istorijskih ličnosti. koja pretpostavlja međusobno poznavanje ne samo plemena i bratstava nego i viđenih pojedi­ naca. Istoričnost crnogorskih junačkih pjesama može se razriješiti na osnovu istorijsko-tipološke metodologije i teorije koje se primjenjuju u najcjenjenijim pristupima usmenoj epskoj poeziji. Sporo sazrijevanje uvjerenja da plemenske i bratstveničke interese treba podrediti širim interesima i teritorijalna skučenost Crne Gore. najčešće se podastiralo istorijskoj nauci.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti uzroka te hroničarnosti koje je saopštio u svojoj knjizi o Crnoj Gori. Događalo se tako da nedostatak pozitivističkih podataka zatamnjuje dublju istorijsku istinu koju pjesma nudi. tretirani su kao stražari istorijske istinitosti pjesama. Istina koju nudi pjesma nije se priznavala za krunskoga svjedoka. Istraživanje izvorišta istoričnosti crnogorskih pjesama. One metodologije kojom se dokazuje da junački ep. nego izvorište junačkoga epa čine najstarije naslage 157 . Posvetivši opsežnu studiju crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara. Boris Nikolajevič Putilov prvi je prišao problemu istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara s književnoteorijskoga stanovišta. Naime. A osnovna Vukova misao u tom pravcu je da se „prosto ređanje događaja u stihovima bez pjesničkih ukrasa“ može „protumačiti što su Crnogorci svojim stanjem kao u svemu tako i u ovome bili prinuđeni da se ograniče na ono što je najpotrebnije“. koju je Vuk uočio i napisao. To Vukovo „ograničavanje na najpotrebnije“ tumačeno je kao odraz plemensko-bratstveničke naravi Crne Gore i ratničkoga takmičarstva koje predstavlja specifični patrijarhalno-bratstvenički agonalizam.

Tako se pokazuje da su ona obilježja narodnoga epa koja je istorijska škola smatrala prvotnijem u stvari poznija tekovina i rezultat dugotrajnoga stupnjevitoga razvitka. shvaćene i formirane jezikom mita. Putilov da je proces u principu ireverzibilan. Zaključuje Boris N. Putilov. formiraju se zakonitosti epskoga ustrojstva sižea. te je tako junačkome epu različitih tipoloških stupnjeva svojstven kontinuitet. od arhaičnih do istorijskih oblika. i stvaraju tipovi epskih junaka i njihovih protivnika. zakonomjernih transformacija i evolutivnoga razvitka epa tokom njegova susreta s novim epohama narodne istorije. Putilov nije mogao u potpunosti primijeniti „istorijskotipološku metodologiju i teroriju“ na crnogorsku usmenu epiku zato što je ta metodologija zasnovana na usmenoj književnosti koja u principu prethodi pisanoj literaturi i višim oblicima kulture. Naime. podvrgao je podrobnoj kritici sve istraživače koji su slijedili Vukovo i Njegoševo viđenje crnogorskih junačkih pjesama. Tom se metodologijom dokazuje da se na stupnju arhaičkoga epa formira osnovni epski sižejni fond. Pozniji stupnjevi usmenoga epa uvijek su posljedica prethodnih stupnjeva. Putilov ne posvećuje dovoljno pažnje činjenici da crnogorska usmena epika doživljava svoj razvitak i svoje umjetničko uzrijevanje u stalnom interferiranju s pisanom 158 . kao i osnovni kompleks motiva. ali nije posvetio pažnju Vuku i Njegošu kao prvim ocjenjivačima crnogorskih epskih pjesama „o vojevanju i četovanju protiv Turaka“. S druge strane.Novak Kilibarda etničke istorije. Putilov dokazuje da dalja istorija epskoga stvaralaštva znači istoriju uzastopnih. naučnik velike erudicije i široke teorijske kulture. Na tome stupnju oblikuju se principi karakterizacije prostorno-vremenskih odnosa i rađa se epski stil. veli Putilov. i usljed preokreta u narodnoj svijesti. Upravo. taj se proces karakteriše neprekidnim pomjeranjem epa od fantastike ka konkretnome istorizmu i jačanju realno-životnoga principa.

one su u pjesmama o crnogorskome ratovanju s Turcima skoro maksimalno izašle iz okvira „jezika mita“. kad epska junačka poezija doživljava završnicu svoje klasične prirode. Taj njen uticaj nastavlja da traje i tokom turske vladavine. čiju borbu protiv Turaka usmjeravaju vladike. Ostale su te zakonitosti samo kao tradicionalni nacrt za nove pjesme koji ne predviđa da će njihova građevinska konstrukcija i arhitektonski poredak biti od istorijskoga materijala. Bolje reći. stalno se prožimala s hrišćanskom civilizacijom koja se najmanje pola milenijuma razvijala prije turskoga osvajanja Zete i koja je. problematike dobijale su položaj draperije. i psihološko-ideološka potreba naroda tokom turske vladavine. bila je odviše evidentna da bi se došlo do zaključka da crnogorska junačka epika „ne počinje sa prikazivanjem i opisivanjem stvarnijeh istorijskih ličnosti“. odnosno u borbi protiv turskoga ropstva. ako su te univerzalne zakonitosti folklorne poezije u znatnoj mjeri istorizovane u pjesmama sa starijom tematikom. Univerzalna priroda epske junačke poezije iskazivala se neuporedivo potpunije u pjesmama čiju istorijsku istinitost nijesu mogli kontrolisati slušaoci nego u pjesmama o tekućoj plemensko-bratstveničkoj ratničkoj stvarnosti. usmena pjesma stavljala je u prvi plan socijalno-političke i vjersko-ideološke rezone. da kroz pjesmu korespondira s tom istorijom. nego da je izvorište toga prikazivanja u „najstarijim naslagama etničke istorije. U plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori. Svakako. a mitološke i fantastične predstave istorijske. I pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci uključivali su svoje pozitivističke parametre kad se prosuđivao događaj koji 159 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti kulturom. sve to ne isključuje djelovanje najopštijih zakonitosti junačke usmene epike tokom njezina razvitka u Crnoj Gori. Unutar „univerzalnijeh formi folklornoga stvaralaštva“ prisutnost istorije. shvaćene i fiksirane jezikom mita“. i uopšte antropološke. Međutim. kao književno i politički obrazovani ljudi. u specifičnim oblicima matično vezana za svoju prethodnost.

jer tek poslije te tvrdnje on kaže da Crnogorci „imaju i starih pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate“. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću napisano Jevanđelje po Njegošu! 160 . učinili su da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost Marka Kraljevića. Tekući ideološki i politički rezoni. Epsko usmeno pričanje na crnogorskome. ne može se naći valjanih pokazatelja da crnogorske junačke pjesme. Te pjesme i uslovljene su prvim repertoarom i opslužene s njegove strane svim rekvizitima bez kojih se pričanje o datome istorijskom događanju ne bi slilo u pjesnički stihovani izvještaj. pratila ga je epska tradicija. već ono što se pjeva i što ga oduševljava“. koje planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari.Novak Kilibarda elaborira plemenski i bratstvenički agonalizam. ako se može prihvatiti pretpostavka da istorija nije bila „prvotna“ kategorija najstarije crnogorske usmene epike. Nije se pjesnik-pjevač te epike mogao prepustiti svojoj mašti kao kad pjeva o temama najstarijih i srednjih vremena. koje prate oslobodilačku borbu od početka XVIII vijeka pa nadalje. Svim tim kategorijama poslužio se koliko mu je bilo potrebno. „skučorepa strina istina“ nije dozvolila crnogorskoj epici drugoga repertoara da se rascvjeta u poeziju. stilska i poetološka sredstva bila su mu tu. nijesu u samom svojem početku polazile od prikazivanja i opisivanja stvarnih istorijskih ličnosti i događaja. kao i na drugim terenima štokavskoga područja. davno se bilo začelo. a da obilićevski podvig doraste do nivoa religijskoga kulta. Kako bi rekao Mihailo Lalić. Prema tome. Ta Vukova opaska odnosi se na crnogorske pjesme s novom tematikom. Vuk je u radu Crna Gora i Crnogorci napomenuo da crnogorski slušalac „ne sluša glas gusala. Još u Ljetopisu Popa Dukljanina imamo jasnih tragova junačkoga predanja! Pjesniku-pjevaču crnogorske ratničke tematike davno uspostavljeni stih bio je pri ruci. i sve je to specifikovao u pjesmu kojom saopštava ratničku istoriju s kojom je ideološki indirektnije vezan.

valjastiji.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Jedan lokalni siže u Gorskom vijencu ima gnoseološki značaj za rasvjetljavanje istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara. druga u Ogledalu srpskom. ali „mlade glave“ kao što je Batrićeva on viđao nije! Vuk Tomanović veli da se u ove „gore nigda nije / ovakvoga mladeta dizalo“. niti takvoga junaka „đe prah gori pred oči junačke / i đe glave mrtve polijeću“. „junak pod krilima“ koji je mogao skočiti „s mjesta“ po „četrnaest nogah“. Vrhunac je njegove junačke karakteristike uzdah Vuka Mićunovića da je Batrićeva smrt „svu zemlju“ ocrnila. Okupljeni glavari na Cetinju saslušali su potresnu tužbalicu sestre poginuloga Batrića Perovića i doživjeli samoubistvo te tužilice. Knez Rogan kaže da je za svojih osamdeset godina sto puta gledao i Crnogorce i Turke i Latine. 161 . i rječiti plemenici koji elementarno vole i mrze nijesu u svojoj nekrološkoj apologetici prišli poginulome junaku Batriću Peroviću kao realnome ratniku. Kao što stihovi Njegoševi pokazuju. Vuk Mićunović ide dalje tvrdeći da „onakvoga sivoga sokola / Crnogorka jošt rađala nije“! Nije se moglo znati da li je Batrić zgodniji. i razgnjevljeni saznanjem da je Osman Ćorović na vjeru domamio Batrića da ga smakne. takmičili su se ko će izgovoriti sjajniju pohvalu poginulome vitezu. Batrićeve „oči gvozdene“ Mićunović nije gledao u drugoga momka. usmene deseteračke pjesme koja bi sadržavala bilo šta od hipertrofiranih kvaliteta Batrića Perovića – nema! Sačuvane varijante. mudriji ili ljubavniji. Bio je. jedna u Vukovoj IV knjizi. Emocionalno pokrenuti tim činom. nego ga upravo fiksiraju jezikom mita! Izuzev božanskoga porijekla po majci Tetidi. „iz trke“ po „dvadeset i četiri“ i preskočiti po tri konja „iz zagona“. Junak Bartić se tako bio izdvojio iako „nemaše jošt dvadest godinah“. kaže. ljudi raspaljenih ratničkih strasti. Homerov Ahilej nema znatnijih natprośečnih osobina više nego što ih ima Batrić Perović u viđenjima kneza Rogana i dva Vuka! Međutim.

palila je krila pjesničkoj mašti. Crnogorska istorijska hronika u desteračkim stihovima u svemu je jednostavna. na primjer. i sadržana prava istorija čovječanstva. Obadvije varijante imaju zapaženih pjesničkih zgušnjenja. Prema tome. Ukratko. Samo joj se ponekad otrgla pjesnička mašta. Njegoš je ukazao u Gorskom vijencu da su „univerzalne forme folklornoga stvaralaštva“ egzistirale u kolektivnome duhu patrijarhalno-ratničkih Crnogoraca. prema datim istorijskim događajima. „skučorepa strina istina“. Međutim. U beśedi koju je izgovorio prilikom dobijanja Nobelove nagrade Ivo Andrić je rekao: „Možda je u pričama.“ 162 .Novak Kilibarda znače realnu sliku odnosa nahijske Crne Gore i hercegovačkih oblasti koje još nijesu bile spremne da slijede crnogorsku oslobdilačku borbu. Putilov kao otkriće „istorijsko-tipološke metodologije i teorije“. ali sve je to još daleko od najboljih pjesama s tematikom iz starijih vremena. kao u pjesmi Smrt Nikca od Rovina. U lik Batrićev nije ugrađena ni jedna osobna koja. Usmene crnogorske epske pjesme drugoga repertoara jesu istorija. posebno ona Đura Milutinovića kod Vuka. kao i kolektiva. i da su te zakonitosti u početku usmjeravale duhovni odnos pojedinaca. ako ne saznati. usmenim i pisanim. kao epska stilizacija. Nalik je na klasičnu prednjegoševsku crnogorsku nošnju. Realizam pjesama „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ elementaran je kao crnogorski bezvodni krš. a možda bi se iz njih mogao bar naslutiti. Unutrašnji sklop usmene pjesme drugoga repertoara slaže se s enterijerom crnogorske kuće – doma harambaše Nikca od Rovina ili koga drago drugoga nahijskoga i brđanskoga Crnogorca. smisao te istorije. ali opoetizovana onoliko koliko je ta ista istorija dozovljavala. koja je u stopu pratla slavoljubive plemenike i bratstvenike. ne bi mogla stajati uz junaka koji je uzet iz realnoga borbeno-pljenidbenoga života Crnogoraca. To je ono epskomitsko određenje prema istoriji koje ističe Boris N.

ili je. – Kome je do sada bila jasna semantička granica između usmene i pisane književnosti? – Da li je prvi zapisivač usmenoga književnog teksta. tu višu kulturu? – Može li jedan istorijski narod. dakle kao lice više kulture. pak. kao čovjek pismenosti. Isto je tako poznato da čarobni ključ nije pronađen. ono barem za njegovo bliže tipološko određenje. antičkoj Grčkoj ili drugđe. Forma sljedećih pitanja ukazuje na te činjenice. ako ne za precizno definisanje pojma sakupljač tekstova usmene književnosti. pristupao usmenoj pjesmi i priči s vjerničkim strahom i obavezama da dati tekst ne povrijedi ni ideološki ni estetski ni kompoziciono. traženje teorijskoga usmjerivača za odgovor na postavljeno pitanje je postojano u današnjoj. što je nezaobilazno istraživaču: Koje karakteristike definišu pojam sakupljač tekstova usmene književnosti? Kao što je poznato. pronala­ zio u usmenome književnom djelu samo one prostore koji će da zadovolje njegovu pismenu. ponuditi zapisivaču usmenu pjesmu ili priču koja bi bila tipološki 163 . crnogorski ili koji drugi. neđe u Mesopotamiji.ODNOS NJEGOŠA – DRŽAVNIKA I POLITIČARA PREMA CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI Istraživanje procesa rada izvjesnoga zapisivača usmenih književnih tvorevina trebalo bi da podrazumijeva teorijsko uporište za odgovor na pitanje. vrlo razuđenoj. literaturi o usmenoj književnosti. Treba ukazati na činjenice koje i dalje odgađaju prihvatanje bilo koje dosadašnje teorijske pretpostavke što bi važila. Egiptu.

kako se uslovno može nazvati usmena egzistencija književnoga djela. na primjer? – Znače li intervencije Vuka Karadžića. jedan istorijski narod poslije hiljadugodišnjega razvitka pisane kulture može imati u devetnaestome vijeku. Za Vuka je dobavljao pjesnike-pjevače na Cetinje i određivao pisare da od njih pjesme zapisuju. kao i na mnoga druga još koja se mogu postaviti kad se govori o zapisivačima usmene književnosti? Na raskršću postavljenih pitanja treba osmotriti pravce Njegoševa rada na sakupljanju usmenih pjesama za Ogledalo srpsko i za Vukovu zbirku. ili. a prilikom izbora pjesama za Ogledalo srpsko Njegoš se osvrnuo na svoje državničke i političke interese. nepismenoga čovjeka? Je li naš đed koji nije razabirao slova nepismen čovjek. ili su to pak izmjene što su se inače mogle dogoditi tome tekstu na njegovu prirodnom putu kroz prostor i vrijeme? – Da li bliže određenje toga prirodnoga puta. koje su činjene tokom prenosa usmenosti u pisanost. dakle. podrazumijeva odgovor na postavljena pitanja. recimo. slovenskoj pjesmi ili priči prethrišćanskoga perioda? Da li. i pored činjenice da su njegovi preci bili kroz duge vjekove na stalnoj izložbi freskoslikarstva? Onoga slikarstva koje je likovno ispričana literatura koja se čita iz Staroga i Novoga zavjeta. ili danas. Vladika i gospodar Crne Gore starao se da u usmenim pjesmama koje nabavlja i objavljuje 164 . stvarno mijenjanje usmenoga teksta. Da li su grafički nepismene generacije naših predaka ostajale po strani od svih vidova kulture koja eksplicira pismenošću? – Da li se može govoriti o tipu pjesničke nepismenosti koji bi objašnjavao Starca Miliju i njegova pjesničkoga pretka iz vremena takođe pune zrelosti usmene književnosti koju sintetizuju jedan Ep o Gilgamešu ili Homerovi spjevovi.Novak Kilibarda ravna usmenoj pjesmi ili priči prethomerovskoga vremena. Njegoša i prvoga zapisivača homerske poezije.

jednoga dana pripasti Crnoj Gori. u pjesmi pjesnika-pjevača Đura Milutinovića. Prema tome. s druge strane. po njegovu mišljenju. govori se o raji koja sarađuje s Turcima. dakle s terena preko kojega su Crnogorci prolazili u Hercegovinu plijena radi. Milutinovićeva pjesma umjetinički uočljivo nadrasta varijantu za koju se Njegoš odlučio. vrhunskome pjesniku.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti istakne istine o Crnoj Gori koje. Njegoš zaobilazi pjesmu Perović Batrić od Đura Milutinovića. Treba napomenuti da je pjesmu iz Vukove zbirke saopštio pjesnik-pjevač iz Grahova. kao što Njegoševa varijanta iz Ogledala odgovara samo nahijskoj Crnoj Gori koju kontroliše teokratska vlast cetinjskih vladika. Evo jednoga primjera takvoga Njegoševa odnosa prema usmenoj epskoj poeziji drugoga crnogorskog repertoara. Njegoš je priba­ vio pjesmu za Ogledalo kakva je jedino i mogla biti prihvaćena 165 . pjeva se o Crnogorcima koji ne razlikuju imovinu pravoslavnoga od imovine islamskoga življa i. što se upravo i dogodilo. Naime. a unosi u Ogledalo njezinu varijantu Osveta Batrića Perovića. godine. ne dajući računa o tome kako je došao do te pjesme i ko ju je saopštio zapisivaču. Milutinovićeva pjesma je odgovarala onim oblastima preko kojih se prelamaju interesi Turaka i Crnogoraca. državniku i političaru nije odgovarala varijanta iz Vukove zbirke zato što ona otvoreno govori o nemilim odnosima između nahijske Crne Gore i suśednih plemena koja su pripadala Turskoj. Ali. već bio napisao Luču mikrokozma. Njegoš pribavlja pjesmu o smrti Batrića Perovića u kojoj nema ni riječi o pomenutim odnosima okolnih plemena s Crnogorcima. odgovaraju ideološkim i političkim ciljevima crnogorskoga naroda. Zašto se tako odlučio? Ne može se govoriti o tome da je Njegošu zatajilo umjetničko ośećanje prilikom izbora date pjesme. kao što su Banjani u kojima se radnja pjesme događa. Njegoš je 1846. kad je objavio Ogledalo srpsko. objavljenu u Vukovoj zbirci. Računajući na mogućnost da će okolna plemena.

Novak Kilibarda u Crnoj Gori. znao je šta se u razvijenome svijetu misli o jezičkoj i motivskoj ucijepljenosti književnih djela u biće naroda kojemu pripadaju. i koji je već uzeo pero da piše Gorski vijenac. Već sasvim ostvareni pjesnik. Čitalac Homera i Slova o polku Igorovu. Evo te napomene: „Od 1510. godine od svih crnogorskih bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godinah događali. dakle. splet Njegoševih odnosa prema drugoj pjesmi kreće onim prirodnim putem usmene poezije koji je istaknut u uvodnoj napomeni ovoga teksta? Odista.. A trebalo bi odgovoriti i na pitanje da li je Njegoš i izborom pjesme i mogućim intervencijama u tekstu činio išta drugo što implicite nije verifikovala kolektivna svijest Crnogoraca čiji su interesi tako jasno naglašeni u pjesmi Osveta Batrića Perovića. nikakve pjesme nemamo koja bi od tih bojevah nama što opjevala. Jedan napomena u Ogledalu srpskom pokazuje da je Njegoš ponekad bio jednako zainteresovan za izvjesne usmene epske pjesme i kao gospodar Crne Gore i kao pjesnik Gorskoga vijenca. i djelimično prevodilac tih spjevova. Ne treba ispustiti iz vida ni mogućnost Njegoševa redakcijskoga upliva u tekst pjesme koji je unio u ideološko-politički usmjereno Ogledalo srpsko.. Da li se. da pravilno prosudi da će za njegovu književnu budućnost imati velikoga značaja činjenica da izrastanje djela iz crnogorske usmene književnosti znači izrastanje toga djela iz svoga prirodnoga korijena. koji iza sebe ima Luču mikrokozma. do 1702. Vladika Rade. nego i kao lektiru iz koje je izronio Gorski vijenac i druga njegova djela s tematikom iz crnogorske istorije.“ Pjesme za kojima žali Njegoš bile su potrebne njemu. nije svakome dozvoljeno što i Jupiteru! Njegošu je nesumnjivo jako bilo stalo da potomstvo čita Ogledalo srpsko ne samo kao ideološku čitanku. državniku koji nastoji da ukaže na neprekinutu crnogorsku borbu 166 . mogao je. premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnoj Gori znaju na koja su Turci gomilama ginuli. kad je sastavljao Ogledalo.

Zahvaljujući knjigama Sima Milutinovića i. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori. Njegoševo žaljenje što nema pjesama o značajnim borbama Crnogoraca protiv Turaka otkriva napor koji je on uložio prilikom pribavljanja pjesama za Ogledalo i ideološki smjer koji je na tom putu slijedio. osobito. Ko zna kakve je.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti protiv Turaka. koji će se pominjati „dok svijeta traje“. Njegoš ne traži stamenijega svjedoka no što je usmena poezija za svoje sudove o crnogorskoj boračkoj prošlosti koje iskazuje i kao državnik i kao pjesnik. Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori. toliko popularna da su njezini primjerci dostizali zapaženu cijenu. vitezu te bitke. Iste te pjesme bile su mu potrebne i kao književniku koji u Gorskome vijencu govori o bici na Vrtijeljci i Baju Pivlajninu. ideološko-politički usmjerene antologije pjesama drugoga crnogorskoga repertoara. kakvo je četvrto Kolo koje Baja Pivljanina uznosi u obilićevske visine. Riječju. možda. Ogledalo je jednostavno inaugurisalo jedne istine koje su preśekle dalje mijenjanje narodnih pjesama koje je objavio Njegoš. na narodni otpor koji je bio. Njegošu je bilo potrebno da usmeno predanje i usmena poezija potvrđuju istorijsko-dokumentarnu podlogu jednoga lokalnoga sižea u Gorskom vijencu. sakupljački rad je već bio dobio 167 . Prema tome. u većoj ili manjoj mjeri. umjetnički suvisle pjesme Njegoš zaobišao opredjeljujući se za deseteračke hronike kakvih je dosta među pjesmama Ogledala srpskoga. evidentan za vrijeme sukoba između Mlečana i Turaka na crnogorskoj teritoriji XVI i XVII vijeka. što znači da bi mogle kasnije biti zapisane u boljem svom obliku. Čak i kao dinast Petrović kojemu je osobito značajno da potvrdi crnogorsku državnost i ukazivanjem na narodni otpor koji se iskazivao u vrijeme od pada Zete pod Turke do početka XVIII vijeka. Dakle. Pjesme bi se nesumnjivo mijenjale shodno prirodi usmene poezije. Vuka Karadžića.

koje su se čule od guslara po Crnoj Gori. Zato u procesu istraživanja sakupljačkoga korpusa jednoga zapisivača usmenih pjesama treba prvo rasvijetliti sve profile datoga sakupljača. nego u pripadnosti istoj kategoriji koja bi se dala definisati s ideološke. vladika i pjesnik Gorskoga vijenca. Svaki sakupljač djela usmene književnosti kod jugoslovenskih naroda u XIX vijeku iskazuje se više u svojim specifičnostima. Vuk Karadžić razlikuje se od svih drugih sakupljača zato što su njegove intervencije bile usaglašene s prirodom teksta koji zapisuje. 168 . psihološke i književne strane. Veliki autoritet Vladike Rada jednostavno je uspostavio istine u koje treba da se vjeruje kao u aksiomatičnu vrijednost. Priroda usmene poezije povjerila je Vuku mandat da tako radi. nego je i paralisalo mogućnost nepismenih guslara da dalje mijenjaju varijante s tematikom koju obrađuju pjesme iz Ogledala. Ne samo što je Ogledalo srpsko preśeklo dalji kreativni put tih pjesama. Kao što je to istaknuto u njegošologiji.Novak Kilibarda društvenu cijenu. jamačno kasnije ne bi ostale nepoznate. Gorski vijenac je snažno uticao na usmenu junačku epiku u Crnoj Gori. Motivi koji regulišu odnos sakupljača prema tekstu što ga zapisuje lako će pokazati da li sakupljač čini nasilje nad pjesmom ili plovi maticom prirodnoga toka usmene poezije. Tako se formirao psihološki činilac koji je od guslara tražio da se priklanja istinama koje je vaspostavio Gospodar. Tako Njegoševo Ogledalo srpsko predstvalja netipičan događaj u istoriji usmene poezije Crne Gore. pa zato pjesme. kako je prikladan uobičajeni deseterački stih hroničarske pjesme bez misaonih zgušnjenja. iako njegov deseterac nije pitak za guslarski recitativ. Interakcijske veze slušalačke publike i guslara bile su takvoga intenziteta da nije bilo nikakve druge mogućnosti da se jedan događaj osmisli drugačije nego što ga je osmislio Njegoš.

Zna se samo toliko da je Nikac Tomanović nekoliko puta pregovarao kao izaslanik vladike crnogorskoga s Ahmet-pašom. Njegoš je konstatovao da je Nikac „najslavniji vitez crnogorski“. kao što ni istorijska nauka ne raspolaže. odnosno od svih pjesama drugoga epskog repertoara koji tematski obuhvata XVIII vijek i prvu polovinu XIX vijeka? Odgovor na ta pitanja otežan je činjenicom da nauka raspolaže samo oskudnim podacima o istorijskom Nikcu. da bi pridjevom najslavniji definisao istorijsko značenje cuckoga harambaše Nikca Tomanovića.SAZRIJEVANJE EPSKE LEGENDE O NIKCU OD ROVINA Pjesme iz drugoga epskog usmenog repertoara crnogorskoga. Njegoš nije raspolagao dokazima. objavljene u Njegoševu Ogledalu srpskome. ćehajom bosanskoga vezira Mehmed-paše koji 169 . u kojoj se „sadržava istorija ovoga naroda“. Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Odgovor na pitanje kako se zasnivala epska slava Nikca od Rovina jeste uslov za rješenje problema zašto se pomenute pjesme razlikuju od ostalih pjesama o Nikcu. da je Nikac svojim stvarnim podvizima prošao mimo sve istorijske junake crnogorske koje je opjevala usmena epika. Njegoševa napomena u predisloviju Ogledala da „poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah“ najviše se odnosi na te dvije pjesme. upadljivo se razlikuju od ostalih pjesama o Nikcu Tomanoviću koje su integralni dio hroničarsko-reporterske pjevanije. Uočavajući u njima suprematiju epskih podviga Nikca od Rovina nad svim opjevanim podvizima u crnogorskim pjesmama koje je unio u Ogledalo.

A treba pokloniti pažnju samo onim narodnim predanjima koja se nijesu razvila pod uticajem usmenih pjesama i koja svojim oblikom ubjeđuju da su bliska istorijskoj istini. bude mnogo više primijećen nego isti takav podvig kojega drugoga junaka. preko pojasa tanak a u ramenima širok. prije smrti opjevanoga lica. Zbog nedostatka istorijskih izvora valja pozvati u pomoć narodnu tradiciju da bi se našao odgovor na postavljena pitanja. kao što je ona na Čevskim Ublima 1756. Postojala su dva uslova da prvi junački podvig Nikca Tomanovića. To je onaj junak od junaka što ima krvav biljeg na oku! Tako su se ta dva sudbinska uslova međusobno dopunjavala. Usmena epika u internacionalnome smislu pokazuje da stožer oko kojega pjesnička mašta akumulira legendarne naslage mora biti postavljen. Čim je Nikac Tomanović počeo da se ogleda u boračkim i pljenidbenim okršajima. Nikčevi savremenici koji su po biljezima zaključivali o sudbini ljudi i koji su znali iz epske lektire da su i najslavniji junaci – Miloš Obilić i Zmaj-ognjeni Vuk. i nizak njegov rast pretvorio se u izuzetnu njegovu prepoznatljivost. velike 170 . predstavljali su uočljive karakteristike po kojima je Nikca lako bilo prepoznati. ali ništa se konkretno ne zna o ulozi Nikca u borbama koje su vođene.Novak Kilibarda je s jakim snagama krenuo na Crnu Goru. Uz Nikčevo junačko porijeklo i krvav biljeg na njegovu oku. njegova savremenika. pružio je pjesmi i priči svoj miraz neobičnosti. godine. Narodna tradicija ovako opisuje Nikca od Rovina: „Maloga rasta. ili bar nagoviješten. Junačko porijeklo Nikčevo (poticao je iz kuće opjevanoga junaka Vuka Tomanovića) i neobičan biljeg koji je imao na desnome oku. koji nije mogao da prelazi granice standardnoga crnogorskog junaštva za koje se interesuje usmena guslarska pjesma. imali su psihološku mogućnost da saznaju pjesmu i priču o Nikcu kao junaku koji je dostojan epske slave. imali biljege kao znake neprośečnosti i neobičnosti.

mislite da je Nikac ko planina Lisac. Relja. a tako mi paći turske vjere. Turci. koliki je i kakav je Nikac – pojela bi ga mačka po večeri!“ 171 . „Ala more. ali strašna u junaka brka. velikijeh brkova koje je za vrat vezivao kad je putovao. Mora da su i pričalac i slušaoci ośećali silno zadovoljstvo kad su zamišljali gaziju Jakšara koju svu boračku svitu Nikšića upoznaje kakav ih junak drži u teškome strahu. strašnijeh mu tokah na prsima!“ S istoga izvora potiče i narodna priča da je najsilniji turski junak Nikšića. Tako je psihološki uslovljena namjera da se ukazuje na Nikčevu superiornost kroz veličanje junaka koji nije naočit. crnijeh očiju s neizdržljivim pogledom. tankih nogu i tankoga dugoga vrata. nije mogao da vjeruje da silna i neobična junaštva čini nečemuran čovjek. za koga legenda veli da je bio neobično krupan jer ga je majka dojila tokom pet godina. Turci.“ Dva uslova za početak epske popu­ larnosti – junačko porijeklo i krvav biljeg na oku. neugledna lica. velikih nakostriješenijeh obrvica. uslovili su da narod iskoristi i Nikčev „mali rast“ kao pogodno sredstvo za isticanje njegove junačke superiornosti. da je ovaj junak kao neki od starih vitezova – Miloš. na desnom oku mu je krvav biljeg. u kojoj je opjevano i najveće Nikčevo junaštvo. Babić Jakšar. tražio vjeru od Nikca da dođe u njegovu kolibu da bi vidio kakav izgleda taj glasoviti junak od Rovina. negledna junaka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti glave. obilićevski podvig. Legenda veli da je ovako Jakšar zborio: „Vi. koji nema junački fis. Populari­ sanje podviga takvoga junaka sadržavalo je i ironično pitanje koje se upućuje Turcima: Šta bi bilo od vas. Marko. Kaže se: Među sobom govorili Turci. Ognjeni Vuk?! Taj ironični glas jasno se čuje u pjesmi Sinovi Obilića. Momčilo. Babić.

privukao pažnju naglašeniju od prośečne. izvrši. o kome Nikola I 172 . pretvori u neobičan kvalitet koji koristi kao sredstvo za psihološki obračun s neprijateljem. kao stvarnim činjenicama. a niko ga od fisova ne dostiže u junaštvu! Postoji priča o scenama koje je doživljavao u susretu s ljudima koji nijesu mogli povjerovati da je tako neveličak Novak Ramov. Kad je prvi Nikčev podvig. Prvi podvig Ćetka Pejova. Psihološki je opravdana pretpostavka da je Nikac svoj nečemurni izgled uspješno kompenzovao u junaštvu. jer u bajkama najmađi brat ili neko do tada sasvim neprimijećen. svaki sljedeći podvig toga junaka značio je i opravdanje jednom stečene prednosti. najveće podvige ili riješi kakav problem. svjesno opravdanje stečenoga glasa. junak iz Rovina postao je zatočenik svoje slave. ali i zbog svoga vrlo prośečnoga izgleda bio je primijećen. Najuspjelije književno zaokruženje narodne idejno-političke tematike da svojim malim predstavnikom pobjeđuje glomaznoga protivnika dao je Stefan Mitrov Ljubiša u Kanjošu Macedonoviću. Evo jednoga opštepoznatoga primjera. koji tradicija vezuje za pljenidbu. Nedorastao junačkim fisovima. jednako u pljenidbi i na ratištu. bio je neosporno energičan borac i poznati zažetnik. čuveni junak. Izvorište te pojave može se tražiti u mitološkim slojevima svijesti. Poslužićemo se i ovđe primjerima iz istorije Crne Gore. da bismo ukazali na svjesno nastojanje junaka da održe stečenu slavu. Poznati crnogorski junak iz doba kra­ lja Nikole I.Novak Kilibarda Može se navesti više primjera iz istorije Crne Gore koji pokazuju da narod koji je mnogo cijenio junačko obličje i fis muški zna i da pokloni izuzetnu pažnju junacima prośečnoga izgleda i da tako osobinu koja se u svakodnevnome životu smatra nedostatkom. Novak Ramov Jovović. ličnost koja poistovjećuje svoje dalje egzistiranje s dokaziva­ njem kvaliteta koji su javno prihvaćeni i priznati. gotovo uvijek. Poslije prvoga talasa iznenađenja i popularnosti.

u stvari. A kad je Ćetko Pejov svojim prvim podvigom prolomio tvrdu opnu porodične anonimnosti. Imao je tako vrlo povoljan teren da presrijeće turske namjernike koji saobraćaju tim pravcem. Nikola I u pomenutome Kolu pominje sve junake iz Banjana. koji je išao iz pravca Gacka preko Duge i Nikšića za Spuž. Međutim. nego je samo na glas svoje junačke kuće nadovezao svoju neobičnost i postarao se da opravda narodno ubjeđenje da je neobičan junak okom pogledati. uskočio je on u psihološku atmosferu koja ga je opredjeljivala na podvige da bi s mukom stečeni glas sačuvao po svaku cijenu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pjeva u Banjanskome kolu. Od njegovih Cuca niti je bila daleko turska teritorija ni latinsko primorje. Nikac od Rovina nije bio u prilici da probija opnu porodične anonimnosti. Najvažniji put. Jednako je plijenio tursku stoku na pasištima i trgovačke i svatovske prolaze. na isti način kao i Novak Ramov i Ćetko Pejov. Kaže: Ćetko Pejov ponaveće otkinuo glava što je. ali naglašava da je Ćetko pośekao najviše turskih glava. kompenzovanje jednoga nedostatka vršio je. 173 . Kao harambaša čete kojoj je plijen izvor prihoda i iskaz junaštva bio je upućen na široke stočarske oblasti – Rudine. u kojima nije bilo stajaćega islamizovanog življa i kroz koje su vodili putevi za Nikšić iz pravca Hercegovine. Nije se imalo kud nazad. odjeknuo je kao iznenađenje. Grahovo i Banjane. jer bi u protivnome prvi neuspjeh označio korekciju narodnoga ubjeđenja da se desilo nešto neobično. kojim su najviše prolazile vojske i karavani. Bilo je čudo da podvig koji je rezervisan za junačke sojeviće izvrši momak koji to nije. Podgoricu i Skadar. trebalo je ići u puni rizik. više i od junaka koji su imali porodičnu junačku tradiciju. Nikac Tomanović bio je krajišnik u pravome smislu.

Banjana i dviju Rudina. i eto ga opet kod ovacah na Izvore i Kobilje Dole. povoljni geografski položaj omogućio je Nikcu od Rovina da preduzima češće podvige kako bi stalno opravdavao ubjeđenje da je on prvi među katunskim harambašama. ipak je samo Nikac od Rovina postojani junak-čobanin. nalazi se u pjesmi Sinovi Obilića. Poslije oblićevskoga podviga u boju s Ćehaj-pašom na Čevskim Ublima. Sintetička slika njegova čobanovstva. prerastao u legendu. vješt sam ratu i krvljenju i poganskoj turskoj ćudi. Iako je čobanovanje u crnogorskoj hroničarskoj epici priznato kao svakodnevno zanimanje koje je dostojno junaka. najlegendarnijega podviga u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara. 174 . Naslov koji je Njegoš dao toj pjesmi to posebno potvrđuje. u kojoj je Nikac. I soko se Nikac izliječi. te se vida za godinu danah. kao zanimanja kome se on uvijek vraća. Nikac se opet vraća svojim torovima: Ponesoše Nikca u Dobrotu. Nikac onđe kaže: A ja stojim na krajini. I Njegoš u Svobodijadi ističe Nikca kao krajišnika koji se razlikuje od junaka koji su živjeli dublje u unutrašnjosti Katunske nahije. Nikšićke i Oputne. riješio ishod boja. po pjesmi. Postojeće pjesme govore samo o Nikčevu četovanju preko Grahova.Novak Kilibarda bio je izvan oblasti kroz koju se kretao harambaša iz Rovina. uz Njegoševu pomoć. Riječju. podviga koji je.

postale osnov za uobličavanje kompletne fizionomije epskoga lika Nikca od Rovina i pretpostavka da se psihološke i etičke dimenzije opjevane ličnosti ponavljaju kao konstantna kategorija u svakoj pjesmi. Iako je stočarstvo bilo osnovna grana privređivanja svih žitelja Crne Gore. kako je Njegoš nazvao Nikca od Rovina. On je Nikac od Rovina. ne bi se taj svakodnevni seljački posao mogao prihvatiti u epici kao zanimanje dostojno viteštva da se neprijatelj s kojim je vođena „borba neprestana“ nije bavio istim zanimanjem. i prije Nikca Rovine su bile junačko polazište. Relja od Pazara. Tako se iz pjesama o Nikcu od Rovina čuju posljednji akordi vremena kad je svaki poznati vitez bio od nekoga mjesta. Tale od Orašca i dr. i Rovine su dio epskoga miraza koji je Nikac naslijedio. Novak od Romanije.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Nikac. kao i mnogi junaci iz crnogorskih pjesama sa starijom tematikom. onđe đe su bila bezbjedna turska imanja. sve junaci u srmi i zlatu. kako bi rekao Vuk. Cuckome selu Rovine nije bilo teško da u pjesmama o svome domorocu Nikcu poprimi ulogu srednjovjekovnih utvrđenja iz epike s tematikom iz starih i srednjih vremena. prihvatili čobanovanje kao dostojnu epsku temu i kao zanimanje „najslavnijega viteza crnogorskoga“. Tako su dvije naglašeno epske privilegije junaka iz pjesama sa starijom tematikom – mjesto stanovanja koje je čuveno i znamenje bez kojega se ne spominje junak. Karakteristike – junak od junaka s krvavim biljegom na oku. Nezaobilazno je pitanje kako su pjesnici-pjevači koji su dobro poznavali epsku usmenu lektiru u kojoj su opjevani vitezovi. Da se epska ličnost jednako imenuje u svakoj prilici. dopunjene su podatkom – junak od Rovina. sluge i raja obavljali su zemljoradničke i stočarske 175 . Rovine su i prije Nikca imale opjevanoga junaka Vuka Tomanovića. kao što je Marko od Prilepa. Prema tome. od Senja Ivane. U unutrašnjosti Turskoga Carstva. jeste junak od određenoga mjesta koje je toliko sraslo s njegovom ličnošću da čini sastavni dio njegova imena.

pa se zemljoradnički i stočarski posao prepuštao slugama. Nijesu se smjeli odvajati od svojih stada po Krnovu i Rudinama. age i istaknuti ratnici nijesu imali potrebe da se angažuju oko čuvanja stada na svojim imanjima. Taj uticaj je očigledan i u Podrugovićevoj pjesmi Ženidba Dušanova. najpoznatiji junaci turskih gradova na crnogorskoj granici najčešće su iskazivali svoje junačke sposobnosti u stalnoj odbrani svojih stada. Međutim. torovi i čobanovanje sliju u epski podijum za junačko djelovanje i slavnoga viteza od Rovina. Nikca Tomanovića.Novak Kilibarda poslove. uslovila je da se čobanska pružina (previjača). koji su držali prostrane pašnjake na teritoriji svoga kapetanstva. Čobanovanje kao priznato zanimanje epskih junaka u crnogorskim pjesmama poslužilo je Tešanu Podrugoviću za građenje epskoga lika Miloša Vojinovića. Čobanovanje i pružina dobili su u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i carske službe. Samo čobanovanje kao specifična epska kategorija koja je uspostavljena u crnogorskim hroničarskim pjesmama moglo je da utiče na usmene epske pjesme koje ne pjevaju o događajima iz crnogorske istorije od početka XVIII do sredine XIX vijeka. I najpoznatiji nikšićki junaci. Begovi. jer se trebalo ponijeti s najvećim junacima iz Katunske nahije. odnosno islamizovani Crnogorci koje usmena pjesma stalno naziva Turcima. Prema tome. bezvodne i krševite oblasti. osobito nikšićki turci. provodili su najviše vremena s čobanima svoje stoke. jer su im ta imanja bila sasvim bezbjedna. kad ne bi bili na carevoj vojsci. činjenica da i Turci iskazuju junaštvo u odbrani stada i da protivnička strana smatra da se može pokazati junaštvo u odbrani i plijenu stoke. za vrijeme sušnih. gladnih i ratovitih godina pribavljali su najviše sredstva za život plijenom stoke s turske teritorije. U pjesmama o ženidbi cara Dušana koje se nalaze u Erlangenskom rukopisu i u zbornicima bugarštica svatovske podvige čine Marko Kraljević i 176 .

prerađujući pjesmu. koji nagovještava Podrugovićeva čobanina Miloša. kunem vam se tvrdom vjerom svojom. Miloš se u toj pjesmi s Crnogorskoga primorja ponaša kao čovjek od vlasti. Usvajajući ubjedljivu pretpostavku Vladana Nedića da je ta pjesma iz poznoga XVIII vijeka. ali još se ośeća pjesnikova namjera da pokaže kako je Miloš nešto više od čobanina. u Tešanovoj pjesmi. nema traga o čobaninu-vitezu. Miloš čobanin.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti vojvoda Janko. nego i sestrić carev. koliko se to zna. godine. kakav je carev sestrić – Miloš Vojinović. kamuflirao. nego kao junak koji samo oblači čobansko odijelo da bi se prerušio. Tešanov Miloš Vojinović stvarno čuva ovce na Šari planini i stara se o njima kao i svaki 177 . koji je odlično poznavao usmenu epiku koja se razvila na jeziku kojim je on govorio. u pjesmi koju je iz primorskih rukopisa. Sekula koji izvršava podvige uime svoga ujaka Sibinjanin Janka nije dat kao čobanin. objavio Stojan Novaković. može se zaključiti da je pjesma o čobaninu-vitezu mogla nastati pod uticajem crnogorskih pjesama u kojima se čobanovanje priznaje kao dostojno zanimanje junaka u ovoj pjesmi. On naređuje slugama i prijeti im teškim kaznama ako ne sačuvaju stado dokle je on odsutan. priznao čobanovanje kao zanimanje kojim se može baviti ne samo običan plemić. U pjesmi Andrije Kačića Miošića. što znači s današnjih terena Crne Gore. Dakle i kod Kačića. a onđe nema ni traga od čobanina-viteza. biću vas drvenom batinom dokle ću vas mrce učiniti! Tešan Podrugović je. u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga. Veli: Čuvajte mi biele ovce moje! To li bi mi poginula koja. a objavljena je tek 1879. javlja se prvi put. To je pjesma po svome postanku starija od Podrugovićeve.

obadvije varijante u kojima se govori o čobaninu-junaku. Tešanova pjesma Pop Crnogorac i Vuk Koprivica obrađuje doslovno tematiku drugoga repertoara crnogorskih epskih pjesama. Oformljeni epski personalitet Nikca od Rovina predstavlja prvi stadijum u formiranju legendarnoga lika koji se pokazao 178 . a drugu Vuk Karadžić. I u pjesmama o Nikcu i u Tešanovoj pjesmi Ženidba Dušanova pominje se jedna ista čobanska osobina – i Miloša i Nikca prevario je san kad je to zapletu radnje u pjesmi trebalo. Kaže: O čobani. kome pripadaju i Tešanovi Kazanci. Riječju.Novak Kilibarda čobanin. i još careva sestrića. potiču iz krajeva do kojih se mogao prostirati glas o čobanovanju kao zanimanju poznatih junaka. Iako pjesme o crnogorskome pljenidbenom četovanju nijesu imale pogodan teren za prostore na kojima se to četovanje izvodilo. kao čobanina sa Šare planine. da na mene kletva ne ostane. Vi čuvajte po planini ovce dok ja odem i natrag se vratim. da zamisli najsjajnijega srednjovjekovnoga viteza. Tešanu Podrugoviću. ova knjiga jest od dvora moga: stara mi je na umoru majka. jednu zapisao Stojan Novaković. Obavlja najjednostavnije čobanske poslove (rano ustaje kad se jagnje ovce) i obraća se čobanima kao svojoj braći kad ih moli da mu sačuvaju stado dok se on ne vrati iz carevih svatova. Poznato je da je Tešan dobro poznavao i nahijsku Crnu Goru i primorje s kojim je trgovao prije no se odmetnuo u hajduke. i kasniji hajduk. rođeni pjesnik. pak me zove da me blagoslovi. morao je imati sluha za čobanovanje kao epsku tematiku. Nesumnjivo je da su crnogorske pjesme drugoga repertoara otvorile prostor hajduku-pjesniku iz Kazanaca. moja braćo draga.

Turcima ulijeva strah više od skupno svih junaka svoje družine.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Nikac je hitar te stalno odmiče pred četom. nikad ne strahuje da će ga prevariti oko kad nišani. Obavezno sveti ne samo poginule svoje drugove. nego i zaplijenjenu stoku i psa koga su mu ubili Turci. okudiće i mene i tebe: loša puška u rđave ruke! Ako li me ne bi prevarila. pohvaliće i mene i tebe: dobra puška u dobra junaka! 179 . ali više se boji da ne izgubi stečeni glas svoje slave nego život. razgovara s puškom kao s glavnom svojom uzdanicom. Nikac je uvijek uzbuđen pred okršaj jer je zarobljenik svoje slave.. strijeljanje iz puške usavršio je do nepogrešivosti. puško. Nikac zna da pregovara s Turcima (što je i istorijska istina) kad se za to ukaže potreba. Ovako se obraća svome džeferdaru: Tanka puško. ali uvijek on izvrši ono što nije kapac da uradi ko drugi u četi negovoj. Nikac se uvijek vraća svojim ovcama i svojim Rovinama. Ako bi me. On je harambaša. džeferdar mu je glavno oružje (kao junak nevelike fizičke snage zaobilazi nož i sablju). te mi ne bi oganj prihvatila. Nastoji da se domogne plijena kad gođ može i pravedno ga dijeli sa svojim saborcima. Od znakova otmjenijega i bogatijega života nema ništa osim sjajne toke i bistri džeferdar. no bih s tobom ubio Turčina. Ośeća strah kao i svaki živi čovjek.. moj uzdani druže. Ti detalji ispunjavaju epski curriculum vitae Nikca od Rovina. prevarila. plaši se samo da mu ne zataji barut! Nikac ima određeno društvo kao harambaša.

godine. Istorijski izvori pokazuju da je boj između Crnogoraca i turske vojske koju je predvodio Ahmet180 . U Svobodijadi kaže da je borba bila na Cuckim Ublima. Tako su i pjesme Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina izgrađene od poznatoga epskog materijala o Nikcu. godine. nego na legendu. kad u Svobodijadi pjeva o Nikcu. ne oslanja se na podatke. koji je bio odmaknut od opjevanoga događaja jedva sedamdesetak godina. pa su događaji poslužili samo kao ispit na kome treba da se zajedno pokažu sve osobine junakove koje su bile mozaično razmještene u pjesmama o njegovim ranijim junaštvima. kakve su. onim osobinama zbog kojih je to lice uljeglo u epiku. a ne o istorijskome Nikcu. I Njegoš. neposredno poslije 1735. u stvari. a u Ogledalu Njegoš za taj događaj kaže da je bio 1750. Sva novonastala pjesma o ličnosti koja je imala izgrađen epski personalitet govori samo o jednome događaju iz epskoga djelokruga te ličnosti. Stvaranje novih pjesama o već izgrađenim epskim likovima bitno se razlikovalo od stvaranja pjesama o podvigu junaka čije osobine ne poznaju slušaoci kojim je pjesma namijenjena. druge pjeme o njemu koje govore o stvarnim događajima. a u pjesmi koju je unio u Ogledalo pominju se kao razbojište ne Cucka nego Čevska Ubla. ali ne donosi ništa suštinski novo o glavnim karakteristikama te ličnosti. dakle. to su pjesme o epskome Nikcu. Junak je doveden u novu situaciju da se u svjetlosti novoga podviga sintetično iskažu njegove osobine. O Nikčevu tzv. Istorijske događaje o kojima pjevaju prilagodili su pjesnici već stvorenome epskom liku Nikca od Rovina. On u petoj pjesmi Svobodijade kaže da je okršaj s vojskom Ćehaj-paše bio ubrzo poslije smrti vladike Danila.Novak Kilibarda Oformljena junakova epska biografija u pjesmama koje ne izlaze iz okvira hroničarske deseteračke povjesnice crnogorske predstavlja materijal za izgadnju legendarnoga lika u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. obilićevskome podvigu istorija nema podataka. Te dvije pjesme su legende o poznatoj epskoj ličnosti.

godine. prihvaćena je kao istina. Ono što se sačuvalo u usmenoj tradiciji uglavnom je sve preuzeto iz pjesme. O Nikčevu podvigu koji je opjevan u pjesmi Smrt Nikca od Rovina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti -paša. pa je Ogledalo umnogome zamijenilo ranija pojedinačna vjerovanja i ubjeđenja. ćehaja travničkoga vezira Mehmed-paše. Može se reći da je Njegoš. a to su čobani koji su naporedo s Nikcem pasli stada po Nenadi zelenoj planini. Pjesma koju je Njegoš unio u Ogledalo srpsko 1846. a pjesma o smrti Nikčevoj slaže se s istorijom samo utoliko što govori da je harambaša od Rovina poginuo u sukobu s nikšićkim Turcima braneći svoje torine u Nenadi planini. kao i koliko je Nikšićana napalo Nikca. naime o traženju harača od grada Nikšića od strane harambaše Nikca. odnosno sporednicima. godine. istoriji nije poznato. bio je 1756. Može taman onoliko koliko se o Miloševu podvigu na Kosovu može govoriti kao o istorijskoj činjenici! Očigledno je da pjesma Sinovi Obilića mora da se oslanja na Nikčevo pokazano junaštvo u borbi s vojskom Ćehaj-paše.000 bašibozuka) i smrt Ćehaj-paše (pretpostavlja se da je izdahnuo od zadobijenih rana na putu bježanije za Travnik) 181 . svojim ulaskom u kolektivnu svijest crnogorsku potrla je i ona śećanja na stvarne događaje koji su se mogli izvjesno prenositi kroz prostor i vrijeme. odnosno o tome kao istorijskoj činjenici ne može biti ni govora. po činu u narodu nazvan Ćehaj-paša. Pjesma. kao vladar i pjesnik. Ogledalom srpskim uspostavio istine u koje treba narod da vjeruje. državnik i vladika učinio posljednju redakciju. u antologiju koja je bila neobično popularna u Crnoj Gori. nad kojom je Njegoš. Koje su sve ličnosti pomogle Nikcu i je li ih uošte bilo. u istorijskim dokumentima nema ni pomena. Možda je tačno i śećanje u pjesmi da su Turci na prepad osvojili ostarjeloga harambašu-čobanina koristeći njegovu neslogu sa smjesnicima. Sjajna pobjeda Crnogoraca nad velikom turskom vojskom (oko 20. dok ništa ne govore o obilićevskome podvigu Nikca Tomanovića iz Rovina.

a Čevljani. pośeče Bjelica. kao i svaki vojni uspjeh udruženih Crnogoraca protiv Turske. kao lik s oformljenim epskim personalitetom. usmeni pjesnik je imao psihološku mogućnost da veliča podvige koji su pokazani u borbama mnogo više nego podvige crnogorskih četa koje su uobičajeno upadale na tursku teritoriju i često remetile oficijelne odnose Cetinja i Turske. pak. Junak poziva Čevljane da ne štede svoje živote samo da ne bi Cuce i Bjelice požnjeli slavu. Poslije krvavoga Ćuprilićeva prolaska kroz Crnu Goru 1714. Najjasniju sliku plemenske ljubomore nalazimo u pjesmi Vuk Tomanović. i poslije sukoba s islamizovanim Crnogorcima. iz Njegoševa Ogledala. bio je najpogodniji junak za ulazak u centar jednoga kolektivnoga okršaja o 182 . nego kad je u pitanju lično junaštvo iz lokalnih okršaja koje je plemenima i bratstvima služilo i za ratničko agonalno nadgornjavanje. ili. Plemenska ljubomora mnogo se manje mogla ispoljiti kad je pjesnik-pjevač slavio podvige u kojima su učestvovali svi i od kojih na kraju svi dijele slavu. dok je pojedinačno junaštvo iz lokalnih okršaja izazivalo najviše plemenske strasti i bratstveničkoga hvalisanja. morao je biti proslavljen prvjenstveno kao dokaz sloge i boračkoga jedinstva plemenske i bratstveničke Crne Gore.Novak Kilibarda bio je događaj koji je otvorio prostor za slobodu pjesnikove mašte. svaki vojni uspjeh obračuna s proturskim raspoloženjima u okolini. podvige pojedinaca kad brane svoja imanja od osvetničkih upada oplijenjenih Turaka. Čeva ne viđeli! Slava koju je pojedinac stekao u kolektivnome okršaju uzbuđivala je i one strane bratstveničke i plemenske svijesti koje pripadaju kolektivnome biću Crnogoraca. godine. Tokom najžešćega okršaja suprotstavljenih strana klikuje čevski prvak Gavrilović Turo: Ubi Cuca. Prema tome. Priznati epski junak Nikac od Rovina.

Medunu. On je jedini mogao da osvjedočeno junačke sposobnosti. mogao je pjesnik da boj između udruženih Crnogoraca i vezirske vojske presnuje u legendu i da Nikcu pripiše najveću čast u crnogorskoj epici – nasljeđivanje začetosti Miloša Obilića! Proces sazrijevanja dviju pomenutih pjesama o Nikcu od Rovina trajao je neuporedivo kraće nego proces sazrijevanja pjesama o ličnostima iz starije istorije. kao i slušaoci. Činjenica da su Turci u graničnim turskim gradovima prema Crnoj Gori dobro razumjeli jezik usmene epike imala je jakoga uticaja na karakter crnogorskih pjesama. Crnogorci su o svojim junacima pjevali zbog suśeda. s kojima govore isti jezik. koliko i zbog sebe. Tako je kolektivni obračun s Turcima uslovio jači uzlet pjesničke mašte nego što se mogao pokazati u pjesmama o pojedinačnim okršajima. koje su priznate mimo plemenskih granica. koji nijesu bili u vojsci Ćehaj-paše na Čevskim Ublima. pokazati šta se dogodilo od sile travničke u toj bitki. Te pjesme su sazrele u svojim prethodnicama pjesmama i prije nego što su ispjevane. iako oba ta pravca objedinjuje isto polazište. Klobuku. nastojali su da pjesma pogodi i iznervira neprijatelja. Pjesme o ličnim Nikčevim podvizima brzo su otvorile prostor za postanak 183 . Žabljaku i dr. Zahvaljujući najviše pjesmama u kojima su dati uslovi za legendarni krešendo Nikčeva junaštva. kako su ih Crnogorci stalno i uporno nazivali. nadraste u ovoj pjesmi u onoj mjeri koliko je kolektivni okršaj narastao po svome značenju pojedinačna i četno-pljenidbena junaštva. Spužu. Takav pjesnikov stav značio je poruku suśedima Turcima da izbjegavaju jači nasrtaj. a stalni neprijatelj bio je u komšiluku – u Nikšiću. Tvorci pjesama.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti kome je trebalo stvoriti legendarnu pjesmu. Trebalo je tim okolnim Turcima. Podgorici. što je imalo i preventivne efekte. Turske vojske su dolazile i odlazile. Trebalo je islamizovanim komšijama predočiti da se lokalni podvizi ratnika na koje su se navikli mogu pokazati kao mnogo značajniji podvizi kad se ujedine plemena.

Ako se potomak junačke kuće ne pokaže na istoj visini. Nijesu se mogle poskitati po narodu. pjesmu o Marku Kraljeviću u kojoj bi se on pokazao kao Jovan Bećar. deseteračke. ali nije bilo prostora za njezinu slobodu! Mihailo Lalić u romanu Ratna sreća dao je ubjedljivu sliku života crnogorske usmene epike drugoga repertoara. ostale su nerazvijene baš stoga što nije bilo uslova da se otvori prostor za slobodu pjesnikove mašte. kao sužanj u tamnici. bratstva.“ 184 . Pa ne samo što su prostorno bile sapete na dva-tri dola između potoka. treći. ako ga potisne neko jači. jer je tamo drugo pleme. Na primjer. niti bilo koju pjesmu o Marku u kojoj ne bi bio Kraljević s topuzom i na Šarinu. I lokalno junaštvo i pjesme o njemu pretvorili su se u materijal za značajnije junaštvo i zreliju pjesmu.Novak Kilibarda pjesme o njegovu legendarnome junaštvu zato što je značaj dobijene bitke hitro nadrastao značaj lokalnoga junaštva. preko rijeke. junačke. Bilo je mašte. Ne može se zamisliti pjesnik koji bez pripremljenoga terena pretvara jednu istorij­ sku ličnost u legendarnu. I ako pokuša tako nešto. pa zato nijesu mogle da dobiju hranljive sokove majke mašte koja jedino uspijeva da popravi događaje koji su prošli i kad su im svi učesnici odavno pod zemljom. niko ne bi htio da sluša. te da budu oslobođene od svjedoka cjepidlaka i njihove skučorepe strine istine. ili ako vlast izgubi. ili plemena. brat bio glup i nesposoban. Tako nam je u preuskim okvirima poezija često uvela prije nego procvjetala. pjesma ne bi naišla na prijem kod slušalaca. no je i vrijeme tih naših pjesama bilo često ograničeno. Mnoge usmene pjesme u Crnoj Gori. Nijesu mogle preći preko brda. Kao što usmena bajka ne bi imala svrhe u kojoj bi najmlađi. kao zavodnik i vrstan ljubavnik. Kaže: „Te su naše pjesme ostale zatočene u tijesnim okvirima sela. onaj junak koji je već utemeljen u svijesti slušalaca. ili ako mu bližnjika izumre – tim i pjesma o podvigu njegovoga pretka gubi pravo na opstanak i gasi se u zaboravu.

mogla je usloviti karakter pjesme Smrt Nikca od Rovina. nego nije prelazio ni standardne okvire sukoba u kojima se Nikac toliko puta ogledao i u kojima su ginuli njegovi saborci.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Poslije pjesme Sinovi Obilića. Tvorac pjesme Smrt Nikca od Rovina. verifikovala je novu istinu o Nikcu od Rovina i preśekla dalje stvaranje pjesama o junaštvu Nikca o kojima se pjevalo prije no mu je priznat obilićevski podvig. a pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na realnome tlu. pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske „strine istine“. morao je da nađe način da Nikčeva smrt svojom neobičnošću bude različita od uobičajene junačke smrti. Morao je pjesnik da usvoji ustaljenu epsku kategoriju. Okršaj u kojemu gine Nikac ne samo što se nije mogao mjeriti s okršajem na Čevskim Ublima. iz koga je Nikac izašao kao nasljednik Obilića. u kojoj je Nikac od Rovina nadrastao legendom svoje junaštvo. u kojoj je junak prerastao uobičajenu sliku pojedinačnoga junaštva i prešao granicu koju nijedan drugi junak nije prekoračio u crnogorskome usmenom pjesništvu. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce 185 . pjesma Sinovi Obilića. i Crne Gore kao cjeline. Međutim. kao nova istina. pjesma koja se samo bavi opisom običnoga junaštva. svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo. ali i da ostane u granicama istine u doslovnom smislu ništa manje nego što je slijedio istinu tvorac pjesme Sinovi Obilića. bar koliko podvizi toga junaka koji su već opjevani odskaču od standardnih podviga takođe opjevanih junaka. u kojima slavom ovjenčane ličnosti i neobični junaci ne umiru smrću prośečnih juanka. Pjesma Sinovi Obilića. Na skučenim prostorima Katunske nahije. nije se više mogla pojaviti nova pjesma o Nikcu u onome ranijemu obliku. koji je nesumnjivo poznavao pjesme s tematikom iz starih vremena. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova. kako veli Mihailo Lalić.

s druge strane. pjesnik je morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine. Na početku pjesme Smrt Nikca od Rovina harambaša se naziva starcem: Slušaj. znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. pjesnik je imao psihološku mogućnost kad je izmišljao povod za odlazak Nikšićana na torine Nikca od Rovina u Nenadi zelenoj planini... Dakle.. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene guslarske epike. Tim 186 . turski kapetane. Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smri... pak mi pošlji harač od Nikšićah. a. na koji ga je obavezivala nova istina o Nikcu. Jedino je tu mogao da nađe teren za Nikčevu junačku ulogu u kojoj će da zablista iznad svih junaka crnogorske usmene epike i da na taj način produži Nikčev legendarni podvig iz pjesme Sinovi Obilića. Prema tome.Novak Kilibarda od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju. Hamza. Tvoje sjajne toke sa ramenah – toke pošlji mene Nikcu starcu. ali morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. ostala mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskoga napada na Nikca od Rovina. Pjesnikovu slobodu da izmišlja povod Nikčeve smrti pomogla je činjenica da stvarni povod i nije bilo moguće sagledati onoliko koliko je bilo moguće sravnjivati epski opis Nikčeve pogibije s činjenicama koje su se pouzdano znale o događaju. Napomenom da je Nikac starac jasno je kazano da o ranijoj boračkoj snazi i hitrini toga junaka ne može biti govora..

i svojih slušalaca. paše je ubijao. Jakšar veli da će najprije skupiti „vojsku od Nikšića“. Niti u okršaju u kojemu ne može zablistati junaštvom kakvo je pokazao u pjesmi Sinovi Obilića. sredstvo za sarkastični obračun s Turcima. začikava jedan moćni grad. naśekao se Nikac vaših glava. Kad nikšićki Turci razumješe. bolje nam se s Nikcem pomiriti. pa tek onda pozvati Nikca na megdan. on jedini ne pristaje da se Nikcu da harač u obliku znamenja oružja i ratničke časti. najsilniji junak krajiškoga Nikšića. pjesnik planira jedinoga junaka koji je dostojan da od njegove ruke pogine Nikac od Rovina. a sad ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka. svi rekoše: „Da mu harač damo. jedno krajiško kapetanstvo. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše.“ Babić Jakšar. nekad nastavljač Obilića a sad starac. držao vas u strahu decenijama. neustrašiv kao i uvijek. Jasno se čuje prkos: Turci. još uz pomoć vojske. čitavu jednu vojsku. Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje. pokušava da spasi čast grada i kapetanstva. biti dostojan Nikčev protivnik na posljednjem 187 . pa će tek takav junak.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti se i osnovna misao pjesnikova pokazuje koja upravo znači da stari junak neće dozvoliti da umre kao i svaki starac „od Boga staroga krvnika“. i time čini podvig na koji nije ni pomišljao dok je bio u elitnome naponu junačke snage i na koji se niko prije njega nije riješio. Ali ni Jakšaru pjesnik ne dozvoljava da istakne svoje junaštvo koje bi se moglo mjeriti s Nikčevim junaštvom. Izdvajanjem Babića Jakšara iz ostalih preplašenih Turaka. Pjesnik rješava da njegov Nikac. Babić je u svojoj odluci sublimisao svo tradicionalno junaštvo Nikšića.

Nikac upravo traži ono u što je siguran da neće dobiti. Nikac ne traži od Nikšića harač kao novčanu vrijednost. To je nastavljanje Nikčeve slave iz pjesme Sinovi Obilića.. na mojijeh sedam arambašah: tvoje sjajne toke sa ramenah. nego kao dokaz svoje premoći u junaštvu. džeferdara Sukić-barjaktara na sokola Baletića Rada.Novak Kilibarda megdanu ostarjeloga harambaše od Rovina.. Ovako se obraća kapetanu Hamza-begu Mušoviću: Slušaj Hamza. turski kapetane. druge toke Hadžimanić Dura na mojega Gavrilović Tura. sa tvojijeh sedam buljubašah. sjajne toke Derve Bajrovića na hajduka Peja Markovića. sjajne toke Babića Jakšara na viteza Radulović Sima. 188 . Zato je povod opjevanoga događaja u pjesmi i umjetnički vrh njezin. pa džeferdar Paripović Zuka Na mojega s Dobre Vode Vuka! Nikčeva odluka da traži harač od Nikšića samo u ime svoje i svojih prijatelja saboraca jeste podvig koji je dostojan obilićevskoga podviga iz pjesme Sinovi Obilića. toke pošlji mene Nikcu starcu. pak mi pošlji harač od Nikšićah.. Treba pomenuti da pjesnik takvim postupkom slijedi dobro poznati epski običaj – neprijatelju velikoga junaka treba priznati kvalitet junaštva.. u njemu je došla do izražaja sloboda pjesnikove mašte da Nikca prenese u legendu. sjajnu brešu Mrke Huseina na mojega Žutka Lipljanina.

Pjesnik ovako rješeva sukob moralno ujednačenih protivnika: Jesi l’ stari Nikče. on se nije krio! Trče oni jedan put drugoga. Pjesnik je imao epsko pravo na takvo glorifikovanje Nikca od Rovina jer je slijedio uspostavljenu istinu o legendarnome Nikcu i nije mu se moglo zamjeriti da „preuveličava“. Babić Jakšar. nego obilićevski zažetnik kome je pjesma već bila priznala da je spasao Crnu Goru. ali ne dozvoljava mu ni za trenutak da trijumfuje. i prijeti osvetom ako mu se ne udovolji zahtjevu. I sam nikšićki Hektor. 189 . đe je bio. u pružinu? Evo Nikca. moralno je umanjen činjenicom što ne izlazi na megdan Ahilu nego Nestoru! Pjesnik je precizno odredio nivo junačkih kvaliteta Babića Jakšara da bi Nikac imao dostojna protivnika. Harač traži od Nikšića. A pošto su njegovi protivnici moralno pobijeđeni u zapletu pjesme. jer je u ekspoziciji kazano da je on starac. bez opasnosti po legendarni lik junaka koji je bio uspostavljen. oni više nijesu dostojni da poginu od njegove ruke. ne kakav uobičajeni junak. nema potrebe da slavni junak i moralni pobjednik ubija takve protivnike. pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom. turska buljubašo. Pjesnik ne dozvoljava da Nikac po običaju izvrši kakav junački podvig. Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ubjedljivo. oba mrtvi pali među ovce. oni bi mogli da se još nekako pokažu. Mogli bi da povrate nešto od izgubljene časti u samom okršaju s Nikcem. iako je on starac.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Poslije umjetničke obrade toga trenutka mogao se pjesnik prizemljiti opisom Nikčeve smrti. Da im Nikac pokloni i trenutak pažnje u junačkome okršaju. Babić nije dočekao da vidi Nikčevu smrt. sretoše se u bijele ovce – jedanak im pukli džeferdari.

nego viteški.Novak Kilibarda Inferiorna moralna pozicija Turaka. a on im posljednjim junačkim udarcem oduzima svu čast. A slikom nikšićkih Turaka koji su spremni da pošalju Nikcu harač. kao stalni cilj jedne politike. U takvim trenucima usmene epike Njegoš je nalazio građu za Gorski vijenac. i kojima je plijen jedini biljeg okršaja s Nikcem. Samo od ruke takvoga junaka mogao je Nikac poginuti. Nijesu Nikšićani u pjesmi udostojeni časti čak ni toliko da im se dozvoli da vide živoga Nikca od Rovina. Nikca i Jakšara. Ali jedan homerski refleks pjesme Smrt Nikca od Rovina nije se produžio u pjesničke slike Turaka u Njegoševu Gorskom vijencu. Uzvišenost Nikčevu usmeni pjesnik naglašava i činjenicom da je moral Babića Jakšara usaglašen s njegovim junaštvom. kao misaona i estetska cjelina završava se poentom: 190 . koji je spasilac časti Nikšića. Išli su u masovni pohod na starca. pjesnik u stvari definiše poruku da pljačkanje i otimanje. doživljava najdublji pad poslije istotrenutne smrti dostojnih protivnika. predvodio ih je junak Babić Jakšar. Pjesma Smrt Nikca od Rovina. Takvim opisom nikšićkoga pohoda na Nikca od Rovina pjesnik daje i širu karakteristiku turske politike i ideologije. zadaje im najstrašniji moralni udarac. Jakšar na zaspaloga Nikca ne napada mučki. uslovljava atrofiju i fizičke strane junaštva nosilaca te politike. ali se poslije Nikčeve smrti vraćaju bez časti koju je Jakšar predstavljao. Karakteristika Turaka koja se nalazi u pjesmi Smrt Nikca od Rovina dovedena je do poetskoga vrhunca u Njegoševu spjevu. Nema tako moralno poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. Turci su otišli masovno na staroga Nikca („đe gođ bješe boljega junaka / povede ih poljem nikšićkijem“). koja se pokazala još u njihovu razgovoru s kapetanom Hamzom.

usmenoj epici. On se teško mirio s činjenicom da su se Turci domogli Nikčeve glave. a u preostalim stihovima pjesnik se obračunava s Turcima. dao više maha svome građanskome raspoloženju nego pjesničkome umišljenju. Priča o Nikcu je ispričana. ostale u granici žanra kome pripadaju sve pjesme u kojima se „sadržava istorija ovoga naroda“. najizgađeniji likovi i najveći podvižnici su ljudi koji svojom regularnom obavezom u stvari rješavaju neku svoju ličnu dramu. oba mrtvi pali među ovce! Ostalih dvadeset stihova koji slijede do kraja pjesme nijesu pozitivni dio pjesme kao umjetničke cjeline. Obadvije pjesme nadrasle su poezijom ostale hroničarske izvještaje o njegovu junaštvu. Uostalom. kako je rekao Njegoš. kao i u ostalim hroničarskim pjesmama drugoga repertoara. Da je neuporedivo zahvalniji za književnu obradu junak s ličnom dilemom. jer poslije Nikčeve pogibije ništa se više novo ne govori o glavnome motivu koji je i opredijelio pjesnika da stvori takvu pjesmu. a u pjesmi Sinovi Obilića ona je poslužila kao sredstvo da legendarni Nikac ostane na realnome tlu. što vjerovatno može biti dodatak štampanoj egzistenciji teksta. nego junak koji svojim podvigom tumači ideologiju kojoj pripada. pokazuje pjesma Smrt Nikca od Rovina. To je uzlet u legendu i prizemljenost.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Jedanak im pukli džeferdari. i u epici drugih naroda. Treba pomenuti da je i u pjesmi Sinovi Obilića primijenjen isti postupak kao i u pjesmi Smrt Nikca od Rovina. ali su jednom svojom stranom. Nađen je način da se obilićevski podvig protumači i kao plod kolektivnoga ubjeđenja plemena koja su bila na udaru. koga na podvig opredjeljuje samo ideja. Školski je primjer Homerov 191 . i Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. pa je na kraju pjesme kao oduške i svome ijedu. Razlika je samo u tome što je prizemljenost u pjesmi o Nikčevoj smrti jednostavno nakalemljena na pjesmu.

satire se od pomisli da će dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. Nikac starac u toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. a u toj pjesmi je prožeto ličnom dramom. Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u davanje savjeta mlađim junacima. koji su rezultat njegovih odnosa s Agamemnonom. Međutim. horničarskoj i usmenoj povjesnici Crne Gore. na drugoj strani. psihološko građenje lika Nikca od Rovina u pjesmi koja govori o njegovoj smrti nesvojstveno je deseteračkoj. Njegova odluka da traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati. Nikac posljednjim svojim podvigom razrješava ličnu dramu koju je uklopio u prostore širega značaja. najličnijim ośećanjima. On ponestalu svoju snagu nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. Ostaje tajna koliko je Njegoš doprinio datoj konstelaciji tih pjesama. zarobljenik svoje slave kao Nestor. Ideološko ubjeđenje koje je kulminiralo u pjesmi Sinovi Obilića i samo se graničilo sa subjektivnim. Nikac. Lik junaka u pjesmi Smrt Nikca od Rovina neuporedivo je više psihološki dograđen nego u pjesmi Sinovi Obilića. i Patroklom. na jednoj.Novak Kilibarda Ahilej sa svojim postupcima tokom Trojanskoga rata. Riječju. 192 .

ponekad vjekovima. i zaljubljenost u sve viteško iz nacionalne prošlosti. preko kojih se narodna ubjeđenja naglašavaju umjetničkom istinom. možda je najkrupnije pitanje nauke u crnogorskoj usmenoj poeziji. Koliko je svaki pjesnik-pjevač projicirao svoja sagledanja života uz estetska i etička kolektivna načela i apercepcije svojih prethodnika. teogonije i kosmogonije zavisila je od stvaralačke moći pojedinaca. Sve tvorce i prenosioce crnogorske usmene epike objedinjuje jedna idejna osnova – težnja za slobodom. Na primjer. Tako su prenosioci mogli već stvorene pjesme preinačavati po svome nahođenju. Kreativni prenosilac usmene pjesme mogao je biti neimar svoje građevine iako je pripadao sistemu pjesničke logike svoga istorijskoga miljea i držao se uzora po uzusu. kolektivno narodno biće definisalo je odnose ličnosti i kolektiva kao i suštastvena pitanja života i smrti.PJESNIČKA INDIVIDUALNOST TEŠANA PODRUGOVIĆA U kolikoj su mjeri epski pjesnici-pjevači iskazivali sebe prenošenjem epskih tema koje su usmenim putem išle s koljena na koljeno. izražena kroz negativni odnos prema neprijatelju. a da ne odstupe od stalne idejne osnove. Idejna osnova bila je udružena s vjerom u vrijednost življenja. ali pjesničke priče. pitanje je teško koliko i privlačno za istraživače usmene književnosti. rađali su uzleti mašte pojedinaca. Homer u svakom trenutku svoga pjesničkoga iskaza pripada kolektivnoj 193 . Ali organizacija umjetničkih slika etičkih problema. Dok je usmena epska pjesma živjela kao umjetnička slika narodne misli o sopstvenoj savremenosti na relaciji budućnost – prošlost.

u prenošenju umjetničke vizije života kroz usmenoepske poruke 194 . ujedno je i ispovijest pjesnika da se u svim slučajevima i iznenadnim situacijama ne može apsolutno oživotvoriti svaka norma koja inače vlada kolektivom i reguliše njegove unutrašnje odnose. ili onaj koji je prvi gradio ono što je kasnije prezidano? Bio bi vjerovatno najbolji odgovor saznanje da je stalno prerađivanje i usavršavanje usmenih pjesama produžavalo usmenoj epici život kroz prostor i vrijeme. zahtjeva datoga trenutka i ovještalih običaja. Podśeća i na freskoslikarstvo u pravoslavnim manastirima. ali duhovni život likova. vjeruje da su ljudi u potpunoj vlasti bogova i da je sve efemerno i nebitno u odnosu na dužnost pojedinaca prema kolektivu i državi. uzleti visoko. ali kao pjesnik kretao se kroz autonomiju lične slobode i stvarao situacije da bi djelale ličnosti koje su akteri kolektivnih normi vjere i morala. Zato bi se dalo postaviti pitanje – je li veći pjesnik onaj koji. Njegova moć da razlučuje ljudske individualnosti. Homerovo poniranje u lavirinte svake posebne ličnosti i ispitivanje složene strukture ljudskoga bića čini tvorca Ilijade rodonačelnikom nepatvorenih evropskih pjesnika. ali šare koje se po njima izvode i raspored boja upućuje na pojedince koji su se uključivali u tkalački posao. Usmena epska pjesma podśeća na persijske ćilime koji se vjekovima i snuju i ču na isti način i od iste pređe. Slijepi mudrac-pjesnik je izraz životne filozofije svoje epohe. Helenska usmena epika je prije Homera imala nesumnjivo dugu tradiciju. ali u svim valjanim slučajevima umjetničko moranje naćeralo ga je da u pravom smislu stvara. kreira. ali je lična stvaralačka autonomnost u Ilijadi i Odiseji jako vidljiva. pa i Hrista i Bogorodice. preziđujući tuđu građevinu. naglašavajući nerazmrsivost izukrštanosti ličnih poriva. Dakle. Freskopisac nije dirao u fabulu biblij skoga saopštenja.Novak Kilibarda misli kritsko-mikenske civilizacije. Biblijska priča bila je za freskopisca kanon u koji nije ni mogao ni htio da sumnja. izraz je kreacije svakoga pojedinačnoga slikara.

nego je pjesme kazivao kao iz knjige“. skrivena blaga njihova i noži iz potaje. ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako. pribiranje i prizivanje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti jednoga naroda. Slijepi pjevač-guslar nikad nije mogao zaobići interesovanje slušalaca. odnosno profesionalnih guslara. niti su mu služile 195 . kad je bio obuzet ustankom protiv Turaka u Srbiji. međutim. „najbrže i u celini žrtvovao je svoj muslimanski repertoar“. svakako manje no slijepi guslar. Dobar glas koji ga je pratio i uslovljavao poštovanje njegove guslarske sposobnosti. imao je odraza na pjesme koje on uz gusle kazuje. izranjali su pojedinci koji su doziđivanjem kolektivne građevine usmene epike ljepotom trasirali njenu budućnost. traži se samo razlika između vezilja s istoga đerđefa. pjesnik iz Gornjih Kazanaca nije imao od svojih pjesama ni materijalne koristi. nego je morao svjesno činiti napore da ponekad. To se može jasno viđeti i u pjesmama Tešana Podrugovića. onda će te pjesme same sobom da pričaju bajku kako su rasle kroz dopunjavanje i mijenjanje koje ih je pratilo na usmenoj estradi njihovoj. Ako se sagledaju tajni biljezi crnogorskih usmenih pjesama. unese nešto u pjesmu i ugodi slušaocima koji treba da ga podare korom hljeba ili parom. Međutim. Traženjem udjela prenosilaca ne cijepa se kolektivno platno usmene epike. na interesovanje slušalaca. Slijepi prosjak Filip Višnjić znao je na iftarskim śeđeljkama ugoditi bosanskoj muslimanskoj publici i mijenjati pozornicu događaja u svojim pjesmama na priliku muslimanske usmene epike. Vuk Karadžić dokazuje da je Tešan „vrlo lijepo znao udarati uz gusle. Usmenome pjesniku-pjevaču koji nije bio slijep pjesma koju pjeva nije donosila nikakve materijane koristi. tako i od ostalih pjesnika-pjevača koji su uz gusle javno pjevali pred užom ili širom publikom. i mimo svojih ubjeđenja. u prenošenju vizija istorije i trajnih ljudskih problema. nije pripadao ni jednoj od ovih grupa narodnih pjevača. Tešan Podrgović se bitno razlikuje kako od slijepih pjesnika-pjevača. a opet je morao paziti. Tešan Podrugović. Prema tome.

Bilo da je pamtio samo pjesme s takvim motivima. bilo da je u tuđe pjesme unosio takve likove. Njih uvijek izbavlja kakav zažetnik. Odnos pjesnika prema ženskim likovima je „izraz hajdukove žudnje za ženom i ognjištem“. on ga je stalno odmicao od porodičnoga ognjišta i građanske smirenosti. slave i svadbe ostale su onđe đe se on ne može vratiti. začinjao jedan umjetnički život iz pepela drugih. Tešan je poslije ubista lokalnoga turskog napasnika pošao sentom koji ne vodi u luku smirenja. Tako je i u odabiranju i prihvatanju već stvorenoga koliko i u preziđivanju ranijih građevina u svoja zdanja. kao i svoju koja je plod njegova neslaganja s već postojećim nečijim tuđim riješenjem. Nema u Tešanovim pjesmama nijedne đevojke koja se o nešto ogriješila. ali i slika urođene gospodstvenosti i otmjenoga kavaljerstva koje majka rađa. a kad se ne bi našao. Dvadeset i četiri pjesme koje je saopštio Vuku Karadžiću tumač su sudbine toga velikoga crnogorskoga usmenog pjesnika. Krećući se rudinama usmene epike. i po drugoga čovjeka“) čeznuo je za mobama kosača i žetelaca. „zato velika većina Tešanovih pesama. u oba slučaja je projicirao svoj kredo umjetnika i čovjeka. tražio je sebe kroz poetsku povjesnicu. ima kao glavni motiv ženidbu i ljubav“. mnogo više nego što bi se zaključilo iz njihovih naslova. on je morao s istom ljubavlju prihvatiti tuđu pjesmu ako je odgovarala njegovim ubjeđenjima. kao što je Tešan spasao svoju sestru od turskoga napasnika u Kazancima. Evo primjera za to. A pošto mu je pjesma predstavljala samo duhovnu potrebu. Izgleda da su Podrugovićevi zamasi sabljom i poezijom velika kompenzacija jedne izgubljene mladosti. preradio i stvorio jeste slika života koja odgovara njegovim ličnim nazorima. sve prosidbe. davao sebe cijeloga i potpunoga. A momak neobično naočit i među brđanima (Podrugovićem su ga „zato prozvali što je bio vrlo veliki. 196 . sam bi se vaskrsavao. Kako veli Vladan Nedić.Novak Kilibarda za bilo kakavu ličnu afirmaciju. one su anđeoska bića o koja se drugi griješe. Sve što je odabrao. tj.

moja stara majko. i lik turske udovice kompleksiniji je nego što bi na prvi pogled izgledao. a posvećena je ženskom čeljadetu koje preskače opasne zahtjeve vjere i običaja. slušajući čula. udovica Džafer-begova za tri tovara blaga odvede s pijace roblja hajduka dragokupa. Dok turska đevojka ide da donese ugovoreno blago. Glasovi etike njegova patrijarhalnoga mentaliteta rekli su pjesniku da Hajku valja udati za Jovana poslije njezine cjelonoćne erotske stopljenosti s bećarom. Divovski razvijeni neženja iz Kazanaca bježao je od svoje jalove sudbine uživljavajući se u erotsko uživanje Jovana bećara. prebogatoga Sarajlije.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Razigrana romansa o ljubavi Hajka Atlagića i Jovan bećar je pjesma vreline mladosti. čija je čast udajom za Jovana Kotaranina viteški spašena. ali Tešan je s nekoliko pelivanskih pjesničkih poteza zaobišao skarednost i ispjevao apoteozu šumnom krvotoku mladosti. što je u stvari više poruka žene ženi: Da ti znadeš. Tešan ne naglašava slučajno da je ona udovica starca. pa otišla stara za kaura! U pjesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu Podrugović ne dozvoljava da Turkinja đevojka kupi za novac Grujicu Novakovića. mogla je poručiti majci. Mogla je poznata težnja narodna – isticanje muške moći hrišćanina nad muslimanom. Zna patrijarhalac i veliki pjesnik da se do neba čuju kletve đevojačke bilo koje vjere ona bila. ali znao je da je dosta osvete prema Turcima ako Jovan provede noć s Hajkom u turskome čardaku na begovskim dušecima. kako vlaše plahovito ljubi. Samo srećna nevjesta iz Kotara. da odvede pjesnika na ivicu gole erotike. obučenu u svitu pokojnoga Džafer-bega starca. ti bi moga baba ostavila. Ima tragičnih tonova u vrelim pogledima mlade udovice na Grujovu muškost. Prvi put je ona u svome domu viđela 197 . Međutim.

kojima nikad nije htio biti harambaša. Grijica ih junački pusti da Džafer-begovici odnesu puste glase. Bilo da je Tešan od poznatih varijanti oformio novu pjesmu. nagledao se filistarske karlovačke gospoštine. drugovao s Milošem Vojinovićem koji nabija šprdnju sa šićardžijama. Iako bi samo jedan igraj njegove sablje koštao života pratioce koje mu je Džafer-begovica kao pratnju dodijelila. kasnije kao śečonoša trske i prodavač njenoga snopovlja. gledajući ljudsku čaršiju. Vjeruje Tešan da odnijeto blago i odijelo rahmetli Džafer-bega nadoknađuje udovici cijena noći koju je provela s Grujom u čardaku na meku dušeku. naslušati hvale i uobraženosti. smiješni sklupčani dugajlija pored snoplja mokre trske. Gledajući zatvorene kapije bogatoga svijeta Karlovca. Vraćajući joj poslugu nijesu udovici ništa odnijeli Grijica ni Tešan. mora da se uživljavao u poetske vizije prošlosti. a na ratištima Prvoga srpskog ustanka osobito se osvjedočiti da jurnjava za častima i imanjima mutno śenči i svjetlost velike bune. ośetila momačku snagu kojoj pristaje i begova bogata odjeća i njezina mladost koja je venula sa starcem na begovskim dušecima. Tešan se nagledao ponašanja ljudi u raznovrsnim životnim prizorima. s tri senjska viteza koji povezaše tridesetoricu sitih. I poistovjećivao se s Jovanom bećarom koji je dan i noć proveo s Hajkom u begovskome čardaku. koja je za predmet s kojim se poredi ružno uzimala sljepačke gusle. u oba je slučaja pjevao o sebi i nadoknađivao poezijom „žal za mladost“. Otkad je pośekao turskoga napasnika u Kazancima pa do svoje junačke pogibije u Bosni. pjanih i uobraženih. Beskućnik i śeromah. a obogatili su je žudnjom da bude još trgovina kakva je bila ona kad je Gruja s tri tovara blaga otkupila. Nije hajduk Tešan zaboravio da je Grujo „lakom na dukate“ i turske glave. bilo da je poznate pjesme u kojima je nalazio sebe prihvatio i pamtio. Junak koji je na drinskome ratištu činio čuda od junaštva. 198 . Mogao se u hajdučkim družinama.Novak Kilibarda srmu i svitu oko muževnoga struka.

a varijanti trgovca iz Bosne odredio je manju cijenu. u manastiru Šišatovcu. iz koga je so u Kazanca dogonio. nego i korjenito mijenjao varijante koje je čuo. koji je śeču glava s turbanima zamijenio strižom bara mrtvica oko debeloga Dunava. ukrašenih kočija. dozvolio je Marku Kraljeviću da prebogato proda Vuču iz Varaždina. Vuk je na prvo mjesto u zbirci stavio Tešanovu pjesmu i dao joj naslov. drugu od jednoga trgovca iz Bosne „koji se 1815. koji su se cjenjkali o svaki struk trske. ne samo odabirao i pamtio tuđe poetske tekstove. Da je Podrugović. smatarjući je kao „opet to. Biće da se tada śećao Marka Kraljevića koji je buzdovanom razbio sedamdeset i sedam kapija i zaljuljao jedan grad iz temelja. vođen duhovnom potrebom. vilovitih konja i hintova i vidio da tu ima više bogatstva no što je vjerovao. pjesama u kojima je tada utjehu nalazio. možda. godine. a znao je „još najmanje sto junačkih. śetio se pred Vukom Karadžićem. Pa zato. malo drukčije“. Pošto je hajduk-pjesnik Tešan ljuto ośetio škrtost karlovačkih trgovaca. od kojekaki primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša“. Nagledao se Tešan u Srijemu. bavio u Karlovcima u Sremu“. Hajduk. pokazuje njegova pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju. kako se otvaraju slamne potleušice u njegovim Kazancima.. jednu od Tešana Podrugovića.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti i ranije Dubrovnika. O bosanskome trgovcu Vuk nije dao nikakvih podataka. koje osim osnovne fabule – Marko Kraljević poznaje u turskim 199 . Dakle. godine zapisao dvije pjesničke varijante iste tematike. iako je od njega zapisao i dvije uzorne pjesme – Bolanin Dojčin i Jurišić Janko. primijetio je da se kuće imućnoga svijeta ne otvaraju gostoprimno slijepcu. Vuk je u Karlovcima 1815. prebegavši 1813. od dvojice kazivača u isto vrijeme i u istome mjestu zapisao je Vuk dvije varijante jedne pjesme. godine iz Srbije. njegov Marko uzima od ljube Vuče dženerala toliko blaga da bi mnogo bilo da se iz carske riznice zahvaća. putniku i namjerniku. đe je dobjegao poslije ugušenja Prvoga srpskog ustanka.

Ako je Bosanac pjevao iz gusle.. prebjegalcu sa srpskoga ratišta na Drini. a da nije mogao iskoristiti. nije pomenuo na koji način bezimeni pjevač iz Bosne pjesme kazuje. Svetozar Matić je oprezno iznio svoje vjerovanje da su i Tešan i bosanski trgovac čuli pjesmu u Srijemu i da je nemoguće odgonetnuti ko je od koga čuo. onda je postojala mogućnost da Tešan od njega čuje pjesmu o Marku koji poznaje očinu sablju. jezički su bili bliski i dijelili su istu sudbinu bježanije. Zar trgovac iz Bosne nije na neki način mogao pomoći Tešanu u prodaji trske od čega se hajduk-pjesnik prehranjivao? Bosanac je saopštio Vuku samo tri pjesme. bio je trgovac iz Bosne. Vuk kaže: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu. iako je znao uz njih lijepo udarati. otvorena su pitanja. nego ostali građani Karlovaca. Da li su oba kazivača donijeli svoje varijante dolaskom u Karlovac. on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme. takođe prebjegalac iz ponovo Turcima preplavljene Srbije. Obojica su znali usmene epske pjesme. ili je jedan čuo od drugoga. Hajduku. Da je i bosanski tgovac saopštavao pjesme bez guslanja to bi Vuk kao rijetkost naglasio. Vuk bi to iskoristio. što je vjerovatno.“ A da je bosanski trgovac bio kreativni prenosilac usmene epike. on ne bi mogao onako veličanstvenu pjesmu 200 .Novak Kilibarda rukama sablju svoga oca. malo je vjerovatno da je Bosanac čuo pjesmu od Tešana neguslara i tako je brzo preradio. jesu li je obojica prvi put čuli od nekoga u Srijemu. on bi to naglasio i zažalio. Da je Bosanac imao jači fond pjesma. Vuk Karadžić naglašava kao kuriozitet da Tešan nije pjevao uz gusle. Prema tome. onoliko koliko je onda mogao znati svaki čovjek koji je umio pjevati iz gusle. nemaju ništa zajedničko. postoji velika vjerovatnoća da je Tešan čuo pjesmu od trgovca iz Bosne. po mnogo čemu bliži da mu postane sabeśednik. ali pošto je obična pojava da se pjesme kazuju pjevajući uz gusle. Međutim. kao što je to uradio u slučaju Starca Milije..

Sva njezina rješenja i situacije ne slažu se s poznate Tešanove dvadeset i tri pjesme u onolikoj mjeri koliko je Tešanova prerada te varijante stameno postavljena na kolosiijek poetike koja objedinjuje sve tekstove što ih je saopštio Vuku. onda odista nije mogao od sjajne pjesme napraviti prośečnu. Ako je Bosnac unio išta svoje u pjesmu Bolanin Dojčin. pa postupak sultanova telala prema ranjenome kralju ne samo što ne budi ogorčenje slušalaca. a pjesnik Tešan bi izvršio redakciju varijante shodno svom specifičnome korišćenju zajedničke poetike.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti u prośečnu pretvoriti. Pjevač nije uspio da naglasi zločin Vukašinova ubice. Starac Milija je potrošio više od dvjesta stihova dok je objasnio dobročinstvo turskoga vojnika prema hrišćaninu. Zaista je kralj Vukašin Mrnjavčević infantilno naivan – ne poznaje odnos pobjednika. i da je pjesmama svoje što dodavao. jer da je imao izrađenu kakvu svoju specifičnost u upotrebi zajedničke poetike. prema pobijeđenome hrišćaninu. što je malo vjerovaatno. i to kralju s kraljevskom opremom. kao nagrada za zamuku oko kraljeve sahrane. sablja dimišćija i svilen čador. a ne pak ispit ljudske savjesti Turčina koji će rješenjem pjesme. i tek interpola­ cijom te dvjestastihovne sižejne cjeline u pjesmi Strahinjić Ban 201 . koji je preživio bitku. u pjesmi trgovca iz Bosne nevješto je dato. Kralj-samrtnik moli turskoga askera da pričeka pola sata. kralja Vukašina – Markova oca. ne bi se mogla njegova varijanta o Marku Kraljeviću i očevoj mu sablji sasvim razlikovati od druge dvije pjesme. nego je donekle i shvatljiv. izgleda. koja taj razgovor saopštava. Motivisanje Vukašinove smrti. Vukašinova molba mogla je biti provjera hrišćanina koji zna značaj sahrane svoga istovjernika. i Tešan i Bosanac čuli pjesmu u Srijemu od istoga čovjeka. pa eto mu tri ćemera blaga. Bosanac je. trgovac bi saopštio Vuku vjernu kopiju onoga što je čuo. ratnika Turčina. dobrim pamćenjem naučio sve tri pjesme koje je Vuku kazao. svoje zlodjelo platiti svojom glavom. Iz svega toga dalo bi se zaključiti: Da su kojim slučajem.

Tešan priziva sablju i dokazuje da je samo njezina ljepota u mladim rukama Mustaf-age mogla slomiti zakletvu sestrinsku. Apokalipsa smrti dotakla se žene i rijeke. ali veliki pjesnik od ta dva simbola životnoga postojanja i kretanja traži da spase jedan život. sina osvetnika. a tugom se zamutile đevojačke oči nad mutnom maticom rijeke Marice. U pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik Podrugović dao je priči logiku. pa je pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju više posvećena đevojci adamskom koljenu nego podvigu Marka. A tvorac te varijante udaljen je od istorije mimo limita koji je normirala usmena epika koja se prihvata istorijskih lica. Valjda niko ne očekuje da bi turski ratnik svezao svoga konja ispred Vukašinova čadora i čuvao odlazeću dušu kralju hrišćaninu radi bogatstva koje mu samrtnik nudi. sukrvilo se platno i đevojačke ruke do lakata. stilu snagu i stihovima poeziju. u Bosančevoj varijanti i nevješto je otpočela radnja i nevješto je prizvana priča kojom je trebalo opravdati Markov postupak prema pośedniku sablje kralja Vukašina. U njegovoj varijanti Turkinja đevojka rani na Maricu da bijeli platno. U toj varijanti Bitka na Marici i rijeka Marica zamijenjene su Kosovskom bitkom i rijekom Sitnicom. Tako Tešan nije tursku đevojku obavezao samo pobratimstvom koje joj je ranjeni kralj ponudio – dublja je misao pjesnika Tešana Podrugovića. Rijeka Marica potekla je krvava s prvim rujem sunca. Bistrinu vode. đevojka bez koje hajduk-pjesnik iz Kazanaca ne može ni u snu ni u poeziji. zore i đevojačkih očiju. Znao je Tešan da je mnogo mladome Mustaf-agi da plati glavom svoje lakomstvo na sablju ranjena junaka. pjesnik śenči krvavom bojom.Novak Kilibarda uspio da to umjetnički ubjedljivo dokaže. Hajduk Tešan razumije Mustafine snove o skupocjenom 202 . Koliko su puta u usmenoj epici izginuli ratnici ostali na bojištu da ih sahrane gavranovi! Dakle. a koje je pobjednikovo svakojako! A čudno je što i Vukašin misli samo na svoju sahranu. bjelinu lica njezina i platna koje ona hoće da bijeli.

Topuz i krvave oči Markove opomenuše padišu da učini diplomatsko rješenje – da pruži Marku stotinu dukata kao utjehu za ljutnju koju su mu nanijeli. pa opominje svoga brata Muja da se ne zaboravi i ogriješi o ranjena junaka. Naime. koja će kulminirati tek kad se javi Marko kao oličenje pravde. aludirajući na Markovo vazalsko pridvorstvo. Zato pjesnik postepeno vaja Mujovu krivicu. Tešan ne naglašava slučajno da se Marko rješava da ide pred sultana-poočima ne od straha. gleda cara poprijeko i primiče mu se „dok doćera cara do duvara“. Dakle. U drugome dijelu pjesme naglašava se ljepota sablje. a nikome se iz korica ne da izvaditi. Kad je car čuo za događaj. a onda Mustafina momačka želja da sabljom ljepoticom. kad je gleda jednako činom mali i veliki u turskoj ordiji. Onda nema uobičajenoga klanjanja pred carem-poočimom. pjesnik je znao da treba pričekati s Markovom riječju dok car što ne reče. nego što Marku careve sluge dodijaše. onda ljepotu sablje zamijeni jedna priča i rodi se sudbinska odluka da Mustafu stigne sestrinska kletva kroz osvetničku Markovu dužnost! Prepirka Marka i Mustaf-age o agalucima kolosalno upotpunjuje obadva ta lika.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti oružju kao biljegu junačke vrijednosti i prestižnoga ugleda. opaskom da Marko može za nekoga od cara izmoliti agaluke postignut je veliki cilj. I sestra Mustafina zna kako zanosi mladost i ambicija ratnička. onda kad je sva carska ordija primjećuje. ugleda na sablji njezina tajna i zlatna obilježja. a rasrđeni Kraljević neće ni da ih pogleda. izaziva Markovu srdžbu. nesmotreni mladi Mustaf-aga. Marku nije dala srdžba da prilikom dolaska kod cara bilo šta kaže. šalje sluge po Marka. Kad Marko. osobito mladoga Mustafu. koja 203 . Marko je mogao samo caru prićeranome uz duvar onako inadžijski reći da žali što očevu sablju nije prepoznao u njegovim rukama. tada turski vojnik. njezina pobratima. u čizmama Marko śede na carevu serdžadu. Malo bi neobično zvučalo da vazal Marko može nekome izmoliti kod cara agaluke da se to na kraju pjesme ne razjašnjava.

vezir Ćuprilić spomenu Marka Kraljevića. da nije bilo njegova grijeha prema sestrinskoj riječi. Tako je kletva Turkinje đevojke. Detaljno isticanje Markove prinčevsko-gospodske prošlosti naglašava težinu njegova obračuna s Musom koji je rođen „na ploči studenoj“.Novak Kilibarda bi. kao još na početku izlaganja pjesničke naracije definisana kategorija u čije ispunjenje niko ne sumnja. Dakle. ne samo što se pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija i Marko Kraljević poznaje očinu sablju slažu 204 . car turski „proli suze“. Morao je biti kakav prenaglašeno drzak nasrtaj na ośen carske moći da car-poočim svoga posinka-miljenika kazni tamnicom za čije se sužnje više ne pita. Podrugović u svojim pjesmama nastoji da svaki problem sagleda do kraja i da traži sve motive koji uslovljavaju neminovnost date odluke. Kod toga pjesnika jedna stvar ili situ­ acija pomaže da se objasni druga. u prilikama uzurpacije Carstva od strane Muse Kesedžije. Tešanov pjesnički manir da svoje likove ne objašnjava direktno nije osvjedočen samo u pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Pošto je postojala opasnost da preslobodni nasrtaj vazala na cara bude nevjerovatan i kad je Marko u pitanju. pjesnik taj nasrtaj i ne pominje. a izvori prkosa i junaštva carskoga odmetnika Kesedžije definišu odnos cara i njegova vezira Ćuprilića prema usužnjenome Marku Kraljeviću. Naime. A to se naglašava u Tešanovoj pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija. mogla imati nekakvo opravdanje. velikome pjesniku dovljno je malo sredstava da to kaže – samo dvije riječi! Kad. Tešan ne kaže ni jednom riječju da je Marko bio miljenik carev. o Markovu deliktu zaključuje se prema Markovu izgledu kad je izveden iz ledne tamnice u kojoj se legu guje i jakrepi. naglašeno opravdana i sticajem realnih životnih događanja. nego indirektno upućuje na nj. ustupa mjesto uvredi da bi Markov zamah očevom sabljom imao dvostruko opravdanje. Niđe u zamašnome ciklusu pjesama o Marku nije potenciran Marko jogunica kao u pjesmi u kojoj se vidno naglašava njegovo kraljevsko porijeklo.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti jedna s drugom po misaonome i pjesničkome sklopu. to Tešan nikako nije mogao prihvatiti. nego u otvorenoj izjavi kojom žali što ga car nije razljutio umjesto Mustaf-age. Kao dužnik mnogim Turcima krije se da bi prodavcu sablje izbrojao dukate. druga je to stvar. U varijanti trgovca iz Bosne Marko ima tri ćemera blaga koje nosi. a Đemo je krenuo da upozna Marka. U trima Tešanovim pjesmama dat je odnos Markov prema sultanu (treća je Marko Kraljević i Arapin) i sva tri puta taj je odnos isti. Taj podatak bio je apsolutno nesvojstven epskoj biografiji Marka Kraljevića koje se držao Tešan Podrugović. Privučen je Marko ljepotom i neobičnom prodajom sablje pa hoće da je kupi. Ništa nije manje preslobodnoga Markova ponašanja u ironiji kojom prekorijeva cara što od mrtve Musine glave poigrava. ispod haljina. nikome on nije neznana delija. U njoj se Marko ničim ne bi razlikovao od tipičnoga ratnika turske vojske. Teško je bilo Đemu povjerovati da je junak bez ikakvoga oružja. A što je Marko malo blaži u pjesmi o Musi. junak koji se 205 . ali to Marko izvodi inadžijski i sporije nego u bilo kojoj drugoj usmenoj pjesmi u zamašitome ciklusu pjesma o Marku Kraljeviću. pa bio on i na šarenome konju. Kad se vratio s očevom sabljom u rukama. Riječju. kao trgovci što kese s dukatima nose. jer u toj pjesmi nije bilo ničega što bi odgovaralo prilici njegova Marka. I treće. nego su i njihovi svršeci bezmalo identični. Marko je u svakoj Tešanovoj pjesmi o njemu svakome poznat. to je otuda što Tešan ne zaboravlja da se junak tek kurtalisao tamnice toga istoga cara. Marko Kraljević. Mora da je takvo rješenje u pjesmi koju je čuo nerviralo Tešana. Još da mu Turci povjerovaše. predstavio se Turcima kao telal s dobijenim novcem od trgovca koji je pošao u trgovinu. car se mora na kraju poslušati. Trebalo je Marka dovesti u tešku situ­ aciju pa ga spasiti. A da carski telal ne prepoznaje Marka Kraljevića. Što ga ne poznaje Đemo Brđanin. ta bi Bosančeva pjesma odista bila kuriozitet.

kupljena roba nije mu mogla trajati trista godina! Tešan je trgovačku crtu Markovu iz trgovčeve pjesme zamijenio čistom poezijom. Pjesma Marko 206 . ali se nikome ne da izvaditi do onome čije joj je ime Novak kovač ukalio. Ono što nije oteo poklonile su mu vile i carevi. konja i oružje kakve drugi junaci nemaju. praćena zovom Vukašinove smrti i snagom kletve sestre Mustafine. Marko ne ore kao ostali svijet. ne pije vino kao drugi ljudi. svoga zavičaja i svoga života.Novak Kilibarda drži adeta da pod oružjem pije vino i sanak boravi. to hoće pjesnik da nađe najprikladniju stvar na kojoj će biti carev pečat da ga vezir pogubit ne može dok čestitog cara ne zapita. ni mogao biti što kome dužan. glavni lik njegove poezije. Njegov Marko ima odijelo. Tešana je lako prepoznati među ostalim pjesnicima crnogorske usmene epike baš po široko razvijenim opisima opreme konjske i junačke. U toj bajci Tešan pominje „polje đe su stotine plugova orale spahiji. Nikola Banašević ukazao je na toponime s prostora Tešanova života i hajdukovanja koje je unio u pjesmu Rišnjanin hadžija i Limun trgovac. nikad se ne gizda i kiti. Kad Marko i od kume prima dar. ali Marko. Tešanov Marko niti je htio što kupovati. Sablja ide od ruke do ruke. Podrugovićev Marko poznat je svakoj živoj duši kuda ga je Šarac pronosio! U Tešanovoj varijanti čim je Mustafa vidio Marka rekao mu je „kaurine Marko“. ponekad sa svim detaljima te opreme. Već je primijećeno da se sve pojedinosti o spoljašnjem izgledu. a što mu sultan poklanja sablju. one preko kojih „mi otprilike zamišljamo našega epskoga junaka“. karavan koji je krenuo u Dubrovnik po so“. to je teška topuzina. Marka nalaze u pjesmama Tešana Podrugovića. čuvene mećave na Čemernu. Vladan Nedić je pokazao da je Podrugović unio u pripovijetku Međedović pojedinosti iz svoga vremena. nije kupio konja ni oružje.

Ženidba Maksima Crnojevića. Epske ličnosti Novaka Kovača nema niđe drugo u usmenoj epici jugoslovenskih naroda osim u pjesmama koje su iz postojbine Tešana Podrugovića. Strahinić Ban. Primijećeno je da sveci nemaju mjesta u Tešanovim pjesmama. Ženidba kralja Vukašina. Nema pjesnika-pjevača u usmenome zborniku pjesama koji je upriličio Vuk Karadžić koji više od Tešana pominje latinsko lukavstvo. I u varijantu Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik je unio ponešto i iz svoga zavičaja. Marko Kraljević i Musa Kesedžija. čuvenoga majstora iz Kotora. jer su Dubrovčani ismijavali vlahe onako 207 . Starca Milije i Starca Raška. a na sablji iz Tešanove pjesme umjesto svetaca upi­ sani su inicijali Novaka kovača i Marka Kraljevića. Miloš u Latinima. Zidanje Skadra. dakle s prostora đe su se rađale legende o Mrnjavčevićima. podstaknuti uputima Jovana Tomića i Vladimira Ćorovića. Sv. Đurđa Smederevca ženi prokletom Jerinom iz Dubrovnika. Risto Kovijanić i Ilija Stijepčević. a jednu je sablju Marko kupio u Carigradu. savremenika kralja Vukašina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Kraljević i Vuča dženeral odlično pokazuje kako je Tešan i svoje iskustvo iz Srijema projicirao kroz pjesme koje je Vuku saopštio. Aranđela i kralja Vukašina). njegov Marko Kraljević topuzom razbija sve dubrovačke kapije i ljulja dubrovački grad iz temelja. Dimitrija. U pjesmi iz Makedonije Vukašinovu sablju kovao je Janjo iz Soluna. U varijanti trgovca iz Bosne kaže se da su na Vukašinovoj sablji „tri slova rišćanska“ (Sv. rasvijetlili su istorijsko lice Novaka Kovača. ali pjesnik je imao i posebnih razloga da ureže slovo kovača koji je doživio epsku slavu isključivo preko pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Uroš i Mrnjavčevići. Tešanovi preci išli su za trgovinom u Dubrovnik i oduvijek zazirali od latinskoga lukavstva. On bira dužda mletačkoga za nevjernoga kuma Marka Kraljevića. Zaista je impresivna činjenica da su s današnjih terena Crne Gore prispjele u Vukovu zbirku pjesme: Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Ženidba Dušanova.

i slovom Novaka Kovača. koji je prošao Tursko Carstvo uzduž i poprijeko. junaka koga je on opjevao više nego iko u usmenoj jugoslovenskoj epici. Tešan Podrugović. darove nevjeste Maksima Crnojevića i viteško odijelo Miloša Vojinovića kao da su im bili savremenici. tako da su to zaista bile rijetke stvari. Ropstvo je jednoga kovača pretvorilo u 208 . ne treba zaboraviti ni freskoslikarstvo u pravoslavnim manastirima koje je za usmenoga pjesnika imalo značajnu obrazovnu funkciju. a obrađivao ju je dahom životne stvarnosti kroz koju je prolazio. kuda se kretao Tešan Podrugović. Ta Čelebijina napomena može pomoći da se objasni otkud crnogorskim usmenim pjesnicima sposobnost da slikaju dvore Leke kapetana. kome je samo on. Sve ove napomene navode na pomisao da se povjeruje kako je Tešan Podrugović zamijenio imena svetaca iz trgovčeve varijante slovom Marka Kraljevića. uznio niskom stihova hefestovsku vještinu i opjevao njegovu tragičnu subinu. nije upotrijebljen za bilo šta. Dakako.“ Za učenoga hafisa s Porte. nego poneku i očima viđeti. a njegova epska slava stvarala se onda kad je sablja kojega junaka iz prošlosti. bilo je begova koji su zadržali svoja prezimena iz neprevjerenoga vremena i ponosili se svojim porijeklom. glasitoga srednjovjekovnoga mačara iz Kotora. Mogao je Tešan ne samo čuti priče o čuvenim sabljama s bokeškoga primorja. Tešan je uzimao tematiku iz daleke prošlosti.Novak Kilibarda kako je to prikazao Marin Držić u pokladnoj igri Novela od Stanca. prerastala u nacionalnu svetinju. Da su begovski čardaci na tim prostorima bili imućni skupocjenim oružjem i opremom dokazuje Evlija Čelebija. skupocjenih tkanina i rijetke robe. Za vrijeme moći voj­ ske i države Kotoranin mačar mogao je biti čuven kao kovač oružja. Čuveni turski putnik iz XVII vijeka kad opisuje prostore koji se obično nazivaju Stara Hercegovina naglašava: „Bilo je zaista skupocjenih srebrnih i zlatnih stvari i posuda. morao je pojam „skupocjena roba“ imati pravu težinu. okaljena Novakovom rukom. Na terenima turskoga begovata.

boljim junacima od Kraljevića. Novače Kotoranine. Život mu se ugasio neđe u Bosni. prošlo ti je vrijeme i ne kuj više sabalja boljih ni gorijeh! A kad dođu dobra vremena. a ti počeo Turcima sablje kovati. pored svega ostaloga. vaskrsnuće kovači Novakova kova – vjerovao je osvetnik iz Kazanaca. pa kad je Marko Kraljević postao turski vazal. A zar u sjajnome pjesničkom rješenju Tešana Podrugovića da Marko Kraljević siječe ruku Novaku Kovaču nema. kovaču i viteže. gorski hajduk. učesnik oba srpska ustanka. i neke tragične simbolike! Mogao je hajduk-pjesnik iz Kazanaca pomisliti: E. ne zna mu se groba ni mramora! 209 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti tragičnoga viteza! I pomisao na mačara koji je hrišćanskim bojovnicima kovao sablje i oklope uznosila ga je u epske visine. onda. śečonoša trske u Srijemu.

.

u usmenoj epici nijesu motivisani koncepcijom oslobođenja i hrišćanske postojanosti. Uzdah đevojke što je propustila priliku da vidi „Vujadina sa obadva sina“. To se posebno naglašava činjenicom da uzroci odmetanja u hajduke ne prelaze okvire socijalno-političkih nevolja koje pogađaju pojedinca i da kodeks hajdučkoga morala ne elaborira znake narodnoga otpora s ideološko-slobodarskim smislom. propustila 211 . kao i stabilnost hajdučkoga amaneta. Đevojka se ne pita ni kako su se hajduci upustili da ih pohvataju Turci. Hajdučka etika znači postojanost odmetnika da i na mukama produži prkos prema sili koja ga je razbaštinila. amanetniku hajdučkoga junaštva i sintezi hajdučkoga morala. nadomješta obeskućenome čovjeku izgubljeni društveni život i razrušeni porodični milje. Zna ona hajdučku sudbinu. Čin odmetanja. U pjesmi anonimnoga pjesnika-pjevača Stari Vujadin. kad su ih provodili Turci. nema prizvuka društvenoga stanja i odnosa hajduka prema okolnostima u koje se uklapa njegovo junaštvo. koji nema drugoga izlaza da se održi. Na psihološkoj ravni usmene epike kult junačke opreme – ruha i oružja. nema druge motivacije osim znatiželje da se oseiri ono što se ne susrijeće svakodnevno – junačko obličje i sjajna nošnja hajdučka. ni šta ih čeka u Lijevnu đe ih Turci vode.SLIKA HAJDUŠTVA U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI Karakteristike hajduka iz predvukovske usmene epike. Hajduk se opredjeljuje za „goru zelenu“ kao razbaštinjeni seljak. produžile su se u Vukov zbornik usmenih epskih pjesama. ili seljak trgovac. koju reprezentuje Erlangenski zbornik.

epske istine o hajducima. nego dočekuju trgovce i druge putnike. najradije dočekivali Turke kad nose novce od dacije. Vuk je gnoseološku emisiju hajdučke epike potkrijepio primjerima iz savremene mu hajdučije. Pjesma Stari Vujadin nudu istinu o moralu koji su slijedili samo protagonisti te istine. kao objektivnu ideju. kao što se i u pjesmama pjeva. ali je i to cijela istina da što je god vlada turska bolja i čovječnija. te ga poharaju. da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji.. Vukova zapažanja ekspresivno tumače kako epsku tako i istorijsku istinu o hajduštvu. za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja. nego konkretni književni tekst kao umjetničku sliku hajduštva koja ima i gnoseološke reference. Odnosno. u lično viđenje hajduka predustaničkoga vremena u Srbiji udahnuo je. pjesma je nudila nepohajdučenome rajetinu metaforu junaštva koje mu imponuje.Novak Kilibarda je samo priliku da vidi odličnike iz pjesme i priče. ali kad se čovjek (osobito prost) jedanput otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti.. i vode ga 212 . S druge strane. češće su tumačili sebe povodom junačke pjesme i hajduka. Istina da mnogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo.. ali je to u naše vrijeme slabo bivalo. kao odmetnici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka. U napisima o hajducima i hajdučkim pjesmama Vuk je istakao činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da su epsku sliku o hajducima stvorili prevashodno hajduci. to ih je više. Pojedini komentatori te pjesme. to je i hajduka u zemlji manje. oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata. ali kome da se osveti. on počne osobito jedan za drugoga i zlo činiti. a kašto udare i na kuću kome. udaljeni od vremena turske vladavine i hajduštva.. a što je gora i nepravednija. Vuk kaže: „Naš narod misli i pjeva da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke i bez nevolje. U stara su vremena hajduci. ali koje on ne može da slijedi. Kad kome udare na kuću pa ne nađu novaca a misle da ih ima.

odnosno objektivnost usmene istorije koju je naznačila svijest njezinih baštinika. i to najviše pjesme od hajduka.. na prijekor beglerbega da su Crnogorci „hajduci da im para nema“. samo knez ne može biti onaj koji je bio hajduk. a po svu noć piju i pjevaju uz gusle. Predani hajduci poslije ponajviše bivaju panduri. U Šćepanu Malome. on je bolji e više ugrabi. ali opravdanje svoga hajduštva nalazi u poređenju sebe s vezirom kojemu služi Ridžal: Zar obadva nijesmo hajduci? On je hajduk roblja svezanoga. ali poradi 213 . naglašava se činjenicom da ju je Njegoš bez ostatka prihvatio... Hajduci zimi na jataku danju leže u potaji. Ja sam hajduk te gonim hajduke. glasnija je moja hajdučija! Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i „spomen dušama“ koji čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene „istrage poturica“.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti sobom dokle im god on ucjenu ne odnese.. Pravi hajduk neće nikada ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini. Mićunović priznaje da je hajduk.“ Istoričnost epske istine o hajducima. jer su se odučili od rada poljskoga. već ako ga nagovori kakav prijatelj ili jatak. U njegovoj pjesmi Mali Radojica definisano je hajduštvo kao „sramotno junaštvo“. U najistaknutije „vitezove našega naroda“ Iguman ubraja i Novaka. Teodosije Mrkojević odgovara: Na hajduštvo i sva opačila Turci su im učitelji bili! U Gorskome vijencu Ridžal Osman naziva Vuka Mićunovića „samovoljnim kavurskim hajdukom“.

Nije u igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak. udri slobodno. inače istoričara po struci. Grujica i Radivoj bili su (u pripovijetkama narodnim) razbojnici u Bosni. kad je trebalo da ga zamijeni: – Kad sjediš u busiji. Na tome prostoru ekspresivan je ovaj detalj iz prve glave romana-hronike Na Drini ćuprija: „Priča se da je Starina Novak. srebrne toke i bijele tozluke. Kao da je Njegoš pored epske istine oslušnuo o Starini Novaku i Vukovu napomenu kojom je propratio jednu hajdučku pjesmu u Pjesnarici od 1815. ti dobro gledaj putnika koji naiđe. u gori Romaniji blizu Sarajeva. Ako vidiš da jordamli jaše i na njemu crven džemadan. a puni para kao šipak. nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe. Udri odmah. kao ideološkoj prethodnici Karađorđeva ustanka. Neke opservacije Iva Andrića. kad je iznemogao i morao da se povuče i napusti hajdukovanje po Romaniji. to je Višegrađanin. Ona glasi: „Novak. jer taj ima i na sebi i u bisagama. pokazuju da se epska slika hajduštva produžila i u njegov pogled na hajduke koji je književno iskazan u njegovoj prozi. koje su prema svojim mogućnostima i potrebama os214 . kuca u šarkiju i pjeva iza glasa. ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud. nego pusti trice nek prođe. Ali ako vidiš neku divaniju – prekrstio noge na sedlu. godine. ovako učio dijete Grujicu. taj ništa nema jer se u njih para ne drži. Takvi su svi – tvrdice i tutumraci. Ako vidiš siromaški odjevena putnika – oborio glavu i poklopio se po konju kao da je u prošnju pošao.“ Nije bilo ni ideoloških ni psiholoških uslova da se u pjesme. to je Fočak.“ Treba napomenuti i to da u Njegoševu pjesničkom viđenju „istrage poturica“. hajduštvo nije poprimilo bilo kakav značaj.Novak Kilibarda halaka. to je Rogatičanin. Kao što ga nije poprimilo ni u Višnjevićevu spjevu o buni protiv dahija koja je prerasla u organizovani ustanak protiv turske vlasti u Srbiji.

Novak je kulučio „uz svoja kola i volove“. U umjetiničkoj uobličenosti pjesme Starina Novak i knez Bogosav usklađeni su svi profili hajdučke tematike: uzrok odmetanja. kao ni enklave pravoslavnoga svijeta na teritorijama Venecije i Austrije. Čak i u kompleksno složenoj pjesmi Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav. kao što je strah Starine Novaka od Boga i priznanje Starca Vujadina da su ga oči „na zlo navodile“. ni crkva. a njegovo kasnije hajdukovanje u turskoj Bosni nema ni traga od vjerskoga i rajetinskoga resentimenta prema Turcima – nevjernicima i okupatorima. kao što je Kraljević Marko. Starina Novak se pohajdučio u srpskoj državi. Socijalne prilike naglašene su u toj pjesmi kao magistralni uzrok pohajdučenja seljaka. uopšte uzevši. naknadno integriše slobodarski i hrišćanski sjaj. karakter hajdukovanja. Tako isto u rečenoj pjesmi nema ni traga od klasnoga i ideološkoga određenja koje bi se iskazivalo prema feudalnome gospodstvu. Tešanovo uspješno prevladavanje uspostavljenoga epskog oklopa istorijskih ličnosti. primjetno je hajdučko poimanje hajduštva. Pjesme su se prihvatale kao legende o junaštvu. ni ustaničko vrijeme. ali oni koji su voljeli da slušaju tu legendu nijesu bili ideološki poravnati s njezinim tvorcima. nijesu bili zainteresovani da se blještavi sjaj hajdučkoga junaštva oplemeni ideološkim sadržajima. Tako taj tekst postiže umjetničku sintezu tematskih detalja koji su rasuti u mnogobrojnim pjesmama hajdučkoga ciklusa. Ima trenutaka hrišćanske smjernosti u hajdučkim pjesmama. u despotovini Đurđa Brankovića. ne osvjedočava se kad Tešan obrađuje hajdučko junaštvo Starine Novaka. ni rajetin koji se stulio uz tekuće prilike i čuvao svoje imanje i vjeru. način odlaska u „goru zelenu“.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti mislili hajduci. ali. Konkretnije. bolje reći u viđenjima raznih pjesnika-pjevača koji su se bavili hajduštvom. ideološki nivo i psihološki profil datoga hajduka. ali nije 215 . u hajdučkim pjesmama hajdučki se djela i razmišlja o problemima ropstva i slobode.

ali ne može materijalno da udovolji gospodarevu zahtjevu koji znači „namet na vilajet“. Pošto se riješio prvoga napasnika Turčina. Nije se Novak odlučio na hajdukovanje zato što je uvidio moralnu nesuvislost gospodareva „nameta na vilajet“. pa s budakom odoh u hajduke. Razbaštinjuje se on. ideološki i psihološki. ko predade onaj i ostade. Ja sam bio čovjek siromašan. Novak se pohajdučio stoga što nije mogao da smogne „tri litre“ dukata koje je tražila Prokleta Jerina kad je odlučila da pozlaćuje smederevska „vrata i pendžere“. Kaže: 216 . koliko se to u usmenoj epici maksimalno postiže. Kao da Novak zavidi svojim sapatnicima-kulučarima koji su mogli da isplate naloženu dažbinu i da ostanu na baštini sa svojom porodicom. dakle. i odnos Starine Novaka prema Turcima. Novak feudalno izrabljivanje seljaštva doživljava kao od Boga datu nepogodu koju treba trpjeti dok se to fizički može izdržati. kao što nije mogao da ocijeni svrhu podizanja utvrđenih gradova. pa kroz svoje četrdesetogodišnje hajdukovanje. Iznijansiran je. ali u njegovoj se svijesti ne zameće osuda eksploatacije. ne imadoh da predadem blago. On to nije mogao uviđeti. Novak veli: Ko imade i predade blago. Starina Novak se nije svetio nego otimao da bi opstao. kao što je ośećao kmetovsku dužnost da izvršava ta naređenja. Ide. I taj čin on „oprašta“. Znao je on da je gospodarevo pravo da naređuje. uzeh budak s čim sam argatovo. epski Novak u hajduke zato što mu drugoga izlaza nema da bi održao svoju golu egzistenciju.Novak Kilibarda roptao na trogodišnje besplatno argatovanje na smederevskoj tvrđavi.

hajde putem smirom – vidiš da sam čovjek siromašan! Čin ubijanja takvoga neumoljivoga napasnika znači prijelaz granice između dva psihološka stanja. nalazi „tri kese dukata“ i „pušta ih sebi u njedarca“. Novak je mislio kao kulučar i argat. između dva vida življenja. Sve dok je nosio budak na ramenu. a tako ti sreće i junaštva. Jeste da je pošao na hajdučki put. no ga moli i preklinje kao i svaki siromah koji je navikao da nadređenoga moli.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Dočekujem Sarajlije mlade. kao jedinu preostalu životnu stazu. te otimam i srebro i zlato i lijepu čohu i kadifu. Romanija se nudi kao dvori koji mu svoja vrata otvaraju „od Đurđeva do Mitrova dana“. Ture mladoženja. 217 . Svi Novakovi hajdučki potezi ne prelaze okvire nadomještanja razrušene baštine i porodice. ali Novak kmetovski bogoradi pred trostrukom turskom kamdžijom: Molim ti se. Međutim. Turskome napasniku ne obećava nikakav otpor. Sistem tih postupaka u pjesmi podrazumijeva analizu procesa pretvaranja seljaka u hajduka. prođi mi se. Čim Novak budakom ubije najahalca. između seljaka-kulučara i hajduka-gorskoga cara. Novak se lako ne odlučuje na ubistvo Turčina! Između deklarativnoga opredjeljenja za hajdučiju i prvoga njegova hajdučkoga poteza razvija se psihološka drama čovjeka koji se odmeće u hajduke. A kadar sam stići i uteći i na strašnu mjestu postojati. odijevam i sebe i društvo. Hjadučki zanat je položen. „vata“ mu se „rukom u džepove“. a tako ti sretnoga veselja.

kako je to činio turski mladoženja. gola je pustoš hajdučka. Novak otimačinom samo „odijeva i sebe i društvo“. koju. ali u dubljoj semantici tih riječi prepoznaje se seljak koji žali za onim što je odlaskom u hajduke izgbio. onako iz obijesti. Novak se ne pita ni koje su vjere „Sarajlije mlade“. sad kao car planine. hajdučka je to riječ. plasti se silna čoha i kadifa. Tešan Podrugović. Isto bi tako Novak potegao budak i na srpskoga mladoženju kad bi ga kamdžijao na drumu. Dočekuje Starina Novak i obijesne Turke i bogate trgovce. sasiplje se na snopove blago. Novak nastoji da novim riječima krsti svoje novo stanje.Novak Kilibarda Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje. Eto i poslije četrdeset godina divlje slobode ne začinje mu se misao 218 . Džaba hajduku i sve blago cara od Stambola. Nema on višega cilja. nego divanija od koje se treba braniti i koja svoj nasrtaj na nedužna čovjeka ne čini uime turske vlasti. najbolje to zna hajduk-pjesnik iz Kazanaca. brate. Dah divlje slobode i sjaj otetoga ruha samo zavaravaju kulučara da je postao nešto drugo. Poslije četrdeset godina hajdukovanja śeća se Starina Novak svoje seljačke kuće. Uzvikivanje „ne bojim se nikoga do Boga“ takođe odaje pohajdučenoga seljaka-kulučara. on i kao gorski hajduk „čuva druma niz planinu“. Novak je navikao da služi. a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja. Napasnik na carskome drumu nije gospodar koji ima pravo da tlači. nego moje dvore. jer ja čuvam druma niz planinu. Za koga to on taj drum čuva? Priznaje Novak da otima. pred mladom i svatovima. ali sve to ne služi ničemu drugome osim hajdučkome trajanju – od danas do śutra. naziva dvorima: Romaniju goru obiknuo bolje. njega interesuje ono što je na njima i u njihovim bisagama i kesama. ne uzdiže se on iznad svoje početne namjere – otimati da bi se preživjelo.

Novak priznaje da je u hajduke pošao „od nevolje ljute“ i prećutno se s knezom Bogosavom slaže da je hajdučki zanat loše zanimanje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koja bi označila prostor kakve njegove ingerencije. ali ne može da istakne svrhu toga ruha i oružja na megdanima đe bi se dokazivalo etički verifikovano junaštvo. Kulučar i argat koji je na sve društvene strukture gledao iz žablje perspektive. ni ništa što je njegovo i što mu je dostupno. i to da je brani pred čovjekom koji nije ni car ni vitez. pita Starinu Novaka šta ga je oćeralo da lomi svoj vrat „po hajduci – po lošu zanatu“. Ne pripada odmetnik nikome osim sebi i gorskoj pećini. oteti ono što valja. Ni apsolutna sloboda. Iskaz „ne bojim se“ zvuči hajdučkom studeni. stala je u dvije riječi: stići i uteći. Novak ističe sjaj ruha i oružja. i uteći s plijenom na vrijeme. Iz svakoga viri budak s kojim je argatovao na Smederevu kad ga je Prokleta Jerina podizala. možda je 219 . Uostalom. koji on čuva. i čovjek koji živi od otimačine. hajduk koji ne pripada nikome. Hajduk živi od junaštva koje bliješti samo fizičkim sjajem. čitaoci koji su romantičarski naklonjeni junačkoj prošlosti svoga naroda. ni sve blago koje s drugoga sasipa u svoju kesu. Na hajdučkome „strašnome mjestu“ može se postojati ako se usavrši stizanje i bježane. ni ponosna gora Romanija. ne uzdižu ga iznad nekakvoga rajetinskoga kneza koji pije vino u svojoj kući upravljajući svojim imanjem. Ideologija junaštva Starine Novaka. iz pjesme Tešana Podrugovića. uz vino. Sva sloboda njegova je u činjenici da se on nikoga ne boji. ne umije da oponira ni srpskome seoskom knezu koji služi turskoj vlasti u Bosni. Moralnu profilaciju toga sjaja domišljaju čitaoci pjesama o hajducima. Knez Bogosav. Tako svi Novakovi zamasi na carskome drumu. Valja stići đe treba. Gorski vitez koji se „ne boji nikoga do Boga“ lako je doveden u poziciju da brani svoju četrdesetogodišnju čast hajdukovanja. praktično su usmjereni i potrošno uniženi. ne postoje društvene norme i obziri koji bi ga na bilo šta obavezivali. na svojoj kući u Bosni.

nego ni u pjesmama o uskocima. umjetnički razuđene pjesme o hajducima. i umjetnički i gnoseološki. Iako je uskočki dobjeglica bio razbaštinjen od svoje očevine i domovine. Ukratko. kakva je Tešanova pjesma Starina Novak i knez Bogosav. što je osvjedočeno u crnogorskim pjesmama o borbama za slobodu. 220 . U tome se ogleda naglašena istoričnost hajdučkih pjesama koje. opet mu se u akcijama koje je izvodio s mletačke ili austrijske teritorije. ne projiciraju vjersko-ideološki prkos prema Turcima.Novak Kilibarda i svaki čitalac koji je vremenski udaljen od hajduka i vremena usmene poezije izvjesno priličan da u legendi o hajducima pronalazi i ono čega u noj nema. Simetrija hajdučkoga junaštva ne da se zamisliti ne samo u pjesmama o bojevima i ustancima. A hajduk je bio čovjek bez ikakva porodičnog i društvenog pribježišta. i u Višnjićevim pjesmama o Prvom srpskom ustanku. nekakav barjak pričinjavao nad glavom. reprezentuje pjesma hajduka Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav.

jer Starac Milija nije pjevao Vuku tek naučene pjesme. Toga pjesnika-pjevača je više sputavala siromašna leksika nego stilska tehnika usmenih deseteračkih pjesama. jer su žanrovska stilska sredstva u usmenoj epici kao nadareni glumci koji u slaboj drami i slaboj režiji nikad ne iskažu svoje najbolje mogućnosti. na koje se žali Vuk Karadžić. Stvaralački napor da se postojećim 221 . nego onaj koji jedino odgovara klimi i podneblju đe će građevina da vjekuje. Starac Milija je kao neimar koji ne bira najljepši kamen za svoju građevinu. Postojeći leksički fond bio je često preuzak da se Starac Milija iskaže pjesnički. Doslovni reproduktivci bili su u razvitku crnogorske usmene epike samo poklisari tuđih misli i poruka.ŽENIDBA MILIĆA BARJAKTARA JE PJESMA STARCA MILIJE Stilsko-jezička sličnost Ženidbe Milića barjaktara i pjesama Starca Milije prelazi okvire žanrovske sličnosti. Ukaziva­ nje na tu pojavu može da podstakne istraživanje balade Ženidba Milića barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču nije ostavio nikakvih podataka njen zapisivač Vuk Karadžić. Strahinić Ban. Služba žanrovskih stilskih sredstava u pjesmama Starca Milije (Ženidba Maksima Crnojevića. nije prouzrokovano naporom pjesnika da se śeti zaboravljenoga. Milijino zastajanje i preskakanje tokom saopštavanja pjesme. Milija se pokazuje kao pjesnik stvaralac baš time što nije doslovno pamtio pjesme koje uz gusle pjeva u raznim prigodama. Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo) ne može se obuhvatiti standardnim pravilima a da se taj pokušaj ne nađe na Prokrustovoj postelji.

osta zemlja pusta na krajini. da spriječi odlazak mnogobrojnih svatova u Mletke po zaručnicu Maksimovu. slomila se zemlja u svatove. Trebalo je ukazati na veliku opasnost. ali i istaći da borački moral zemlje kojoj prijeti opasnost nije doveden u pitanje. onda je umanjena najistaknutija strana njezina oficijelnoga ponašanja – neustrašivost. a da ipak ne kaže da se zemlja mnogo plaši. Ivu Crnojeviću. da je ustrašena. moj ujače. da se straši. Svome ujaku. Starac Milija je oslušnuo sva značenja riječi strašiti se i strašna da bi dao sasvim novo značenje – strȁšna. poslije svoga zlokobno simboličnoga sna.Novak Kilibarda riječima nađe novo značenje istoga je karaktera u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. sestrić Ivanov. od Turaka preko vode sinje. Evo dvaju primjera te pojave. Crnojević Ivo! E smo našu zemlju opustili. Pjesnik je nastojao da nađe adekvatnu riječ kojom bi naglasio da Zeti prijeti izuzetna opasnost od Turaka. nastoji. strašna je i namjera Ivanova da u takvim okolnostima odvodi svu boračku 222 . Iza te Milijine riječi stoje sva uobičajena značenja. U pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića Jovan kapetan. Jovan ukazuje na veliku opasnost koja prijeti zemlji od Turaka: Nu rasturi te svatove tvoje. Pridjev strȁšna treba čitati s kratkosilaznim akcentom zato što oba duga akcenta koji egzistiraju u normativnoj službi toga pridjeva ne bi u ovoj upotrebi imali logičan smisao. Turci su strašna sila. ali u datoj upotrebi formirano je sasvim novo: Zeta se pribojava Turaka. zemlja naša strȁšna od Turaka. strašno bi bilo da napadnu dok je njena vojska preko mora „četeres konaka“. Ako se za vojsku kaže da se ustrašila.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti snagu zemlje u Maksimove svatove. kukavico. rano je ne budi – neka s mirom u zemlji počiva. ali da ipak ne naglasi 223 . izgovara tužbalicu. na raskrsnici puteva. Tako se pridjev strȁšna iskazao u Milijinoj pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića. Pjesnik je personifikovao goru čarnu. onda mladoženja Milić barjaktar. Taj iskaz glasi: Čarna Goro. ne budi joj teška. ne budi joj strȁšna. pusti širom grane – načini mi zaručnici lada. u trenutku kad je skrhan najcrnjim slutnjama u srećan ishod prijateljstva s Latinima. Sve te komponente strašenja slivaju se u stih „naša zemlja strašna od Turaka“. pa Milić u svojoj iluziji dijeli tugu s gorom – moli je da bude bliska Ljeposavi. poglavice i sestrića Ivana Crnojevića. da se ne bi ona strašila. Sve je to pjesnik htio da kaže. Kad su sahranili urokljivu đevojku Ljeposavu u gori. Jer je pusta gora. sintagme ili rečenice. koja je jedno od najlirskijih mjesta u crnogorskoj usmenoj epici. kao stanište vuka i hajduka osobito strašna na žensko čeljade koje se u njoj samo nađe. koji je obišao svijet „od istoka pake do zapada“ da nađe „za sebe đevojku“. prema Turcima. koja se sprema u svatove. Pridjev strašna upotrijebljen je i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču Vuk nije ostavio traga. vita jelo. crna zemljo. Složenost značenja riječi strȁšna ne pokazuje se sasvim u poretku jednoga stiha. Pridjev strȁšna u navadenome stihu treba čitati s istim akcentom (kratkosilaznim) kao i u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića. niti čak u lokalnome sižeu pjesme. odnos Turaka prema Zeti i raspoloženje Jovana kapetana. Teško bi se mogla naći prikladnija riječ kojom bi se istovremeno definisali odnos Zete.

jer ište on od te gore da pruži nježnosti njegovoj umrloj izabranici. Za takvu odluku prosce je opredijelio i krasan prijatelj. upotrijebljen je pridjev sa stišanim značenjem kao i u pjesmi Satrca Milije. jemac odličnoga potomstva svoje odive. Milić s čarnom gorom razgovara kao s nekim dragim i bliskim. Bio je spriječen ograničenom dužinom pjesme i zahtjevom žanra da slijedi motive koji neodoljivo zovu. Marko i Relja. Za lirski izliv Milićev nađena je ublažena riiječ. i moralnim profilima. Složeno značenje pridjeva krasan istoga je karaktera u Ženidbi Milića barjaktara i u pjesmama Starca Milije. Milijini junaci Miloš. nego i stoga što je njezin brat krasan prijatelj. i glasom svoje kuće. pored izuzetne 224 . Relja Krilatica i Marko Kraljević – istovremeno i dogovoreno prose istu đevojku. Tim pridjevom se u pomenutim pjesmama ne označavaju moralni kvaliteti jedne ličnosti i šarm kao izraz njezine duhovne skladnosti da bi se okarakterisala ličnost koja ima te osobine. A to je trebalo da se naglasi da bi bila ubjedljiva odluka izvjesnoga mladoženje da se ženi iz kuće takvoga prijatelja. iako je ośećao potrebu da to kaže. u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana trebalo je posebno naglasiti ugled Lekin da bi se ublažila jedinstvena pjesnikova odluka da tri najpoznatija junaka – Miloš Obilić. A voj­ voda Maleta. žele da se orode s Lekom kapatenom ne samo zato što je Rosa glasovita ljepotica. svaki pojedinačno.Novak Kilibarda da je gora strašna. nego se njima određuje drugo lice koje traži takvu ličnost da se s njome orodi. daleka i tuđa. Pjesnik-pjevač kao tumač vjerova­ nja i ubjeđenja kolektiva kome pripada trebalo je da naglasi da prijatelj mora biti i fizičkim izgledom. Usmeni pjesnik-pjevač nije mogao da opširnije objasni kakav treba da bude prijatelj s kojim se opjevani junak orođava. Zato joj se ne obraća kao strašnoj gori – karakteristika strašna ne stavlja se u prvi plan kao najvidljivija osobina čarne gore koju barjaktar Milić moli. naglašava da je njen otac Vide Maričić krasan prijatelj. kad hvali izbirljivom mladoženji Miliću barjaktaru izuzetnu ljepoticu. Pored toga.

tako je dobio složeno značenje bez kojega ne bi bila potpuna karakterologija likova u pjesmama Sestra Leke kapetana i Ženidba Milića barjaktara. treći. začuše se svatske davorije. zasviraše svirke svakojake. Navodadžija vojvoda Maleta nije uspio da nagovori na to Milića samo tvrdnjom da đevojci „nema druge“ u svojoj zemlji. da ne proseći đevojku potegne sa svatovima iz Hercegovine u Zagorje „pokraj mora sinja“. stade bakat surih bedevija. a koji se nijesu mogli istaći u pjesmi zbog objektivne nemogućnosti. Stilska pojava histeron-proteron osvjedočava se i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. udariše jasni talambasi. četvrti i peti: Podiže se kita i svatovi: razviše se svileni barjaci. 225 . koji je vrlo čest i u svakodnevnome govoru i u usmenoj epici. Pominjanje krasna prijatelja u pjesmi Ženidba Milića barjaktara ima još jače opravdanje. Bogdan Popović je istakao činjenicu da histerologija „prosto i elegantno“ rješava takozvanu zagonetku završetka Milijine pjesme Strahinić Ban. pa da onda slijede drugi. nego i napomenom da je Vide Maričić krasan prijatelj. Pridjev krasan. u obadvije pomenute pjesme upotrijebljen je pridjev krasan da se označe svi kvaliteti koje prijatelj treba da ima. U nekoliko napisa koji su se pojavili poslije rada Bogdana Popovića pokazano je da je ta stilska pojava imanentna pjesmama Starca Milije. Trebalo je ubijediti Milića barjaktara. Dakle.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti ljepote Rosande đevojke. onda bi dati poredak te cjeline bio logičniji i skladniji kad bismo premjestili šesti stih i stavili ga iza prvoga. koji je obišao zemlje i gradove. Ako sljedeće stihove uzmemo kao cjelinu koja je nezavisna od konteksta pjesme.

Barjak je tek barjak kad se zaleprša barjaktaru-konjaniku u ruci. Međutim. Milić barjaktar naglašava svoje oduševljenje i sreću zbog ostvarenog cilja ubrzanim pita­ njima koja adekvatno dočaravaju njegovu uzbuđenost: 226 . izostala bi misao pjesnika-pjevača koja je upravo data u postojećem poretku stihova.Novak Kilibarda Čim su se svatovi podigli i krenuli. logično dolazi odmah iza prvoga stiha – podiže se kita i statovi. a podizanje svatova i bakat surih bedevija nijesu nikakav izraz svatovskoga veselja. posljednji stih – stade bakat surih bedevija. Dakle. Veselje je uslovljeno konkretnim stanjem u domu Vida Maričića otkad su došli svatovi. talambasima i davorijama umetnuti su između prvoga i šestoga da se naglasi ono što je glavno u slici koja govori o načinu polaska svatova iz kuće Vida Maričića. Stihovi koji govore o barjacima. To bi se desilo pa da su i mladoženja Milić barjaktar i njegovi svatovi sasvim drukčijega raspoloženja! Riječju. Ti stihovi naglašavaju i radost Milićevu i veselje svatova zbog izuzetne ljepote đevojke. I razvijanje barjaka i sve svatovske davorije primjećuju se tek onda kad svatovi pojašu konje. Tako slika svatovskoga veselja dopunjava iskaz gospodstvenoga i bogatoga dočeka svatova koji je ranije bio istaknut. a i zbog elitnoga dočeka u kući krasna prijatelja. svirkama. Anafora i nagomilavanje riječi služi Starcu Miliji za isticanje efektnih situacija. Pjesma o Miliću barjaktaru sva je od dramskih čvorova koji u njoj imaju istu stilsku funkciju kakva se osvjedočava u pjesmama Starca Milije. Od trenutka izlaska s đevojkom iz njene rodbinske kuće do uzjahivanja konja ne primjećuje se puno svatovsko veselje. ako bismo tako razmjestili stihove. morao je nastati „bakat surih bedevija“. spoj histerologije i parenteze uslovljen je u pjesmi Ženidba Mlića barjaktara zahtjevom efektne situacije kao i u pjesmama Starca Milije.

U Ženidbi Milića barjaktara nagoviještena je tragedija u najsvečanim trenutku veselja u kući Vida Maričića: Najbolji mu šure peškeš daju (najbolji je. 227 . slušaoci su znali da je smrt podmetnutoga mladoženje. ljuto ju je zaboljela glava! Starac Milija nagovještava slušaocima rasplet drame pomoću parentetičkih umetaka. ili si je od sunca otela. umetnuta napomena „guja će ga udrit“ znači priprema­ nje slušalaca za konkretizovanje nesreće koja je predviđena simboličnim snom Jovana kapetana. Miloša Obrenbegovića. najžešćije jada) – svoju seku šure zetu daju. stani pobro. ili si je od srme skovala. neće umrijeti. ljuto tuži moja mila snaša. ili ti je Bog od srca dao?! Uspaničenost čovjeka koji zbog iznenadne nesreće ne može mirno i staloženo da govori sintetično je data u ovim stihovima: Stani kume.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Ili si je od zlata savila. Milić barjaktare. ali će biti unesrećeni. stani stari svate. neminovna. on podstiče slušaoce da nestrpljivo ekspliciraju iskaz toga nagovještaja. Kad Miloš Obrenbegović prima u Mlecima darovnu košulju na kojoj je zlatom izvezena guja. Napomenom da je neminovan nesrećan kraj drame. Poslije napomene „guja će ga udrit“. a pridjevi zlosrećna (Maksimova punica naziva se zlosrećnom) i zlosrećnik (Maksim je zlosrećnik kad se odazvao na poziv đevojke) vrlo precizno govore o sudbini lica na koja se odnose – njih neće „guja udrit“.

Za Miliju je takav šenluk iz topova. Razlika je samo u vrijednosti darova jer je srazmjerna društvenome rangu mladoženja i darodavaca. nije šala onakvi darovi! Tako pjesnik-pjevač śenči bolno ironičnim i sažaljivim prijekorom momačku i đuveglijsku samouvjerenost i jalove pute njegove koje je. a na Maksimovu jajećaku je „od čistoga i srebra i zlata“. Pokrovac na Milićevu konju je „čisti skerlet zlatom izvezeni“. u stvari. takođe crna šala. projezdio „od istoka pake do zapada“. Obojica đuveglija dobijaju zlatnu košulju i bez biljege vranca. I konj Marka Kraljevića u pjesmi Sestra Leke kapetana pokriven je „čohom do kopita“. Ironija u tim pjesmama pogađa osobe koje nemaju mjere u svojim ambicijama. a Maksimova vranoga hata darovnoga „zlatne rati biju po kopiti“.Novak Kilibarda Ironija ima istu boju u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Milić barjaktar i Maksim Crnojević dobijaju od tazbine darove koji imaju istu namjeru i simboliku. Milićeva darovnoga vranca „zlatne kite biju po kopitam“. 228 . a Maksim sablju salivenu od čistoga zlata. kad je opoviđen san Jovana kapetana i kad se snuje jedna prevara. Kad su svatovi poveli ljepoticu iz Zagorja. Milić dobija sablju okovanu i šestoper pozlaćeni. mladoženja Milić sav treperi – „zvekeće mu sablja o bedici / a žubore puca na prisima“. pjesnik-pjevač riječju šala. naglašava da je odluka Ivana Crnojevića da vodi u svatove svu boračku snagu svoje zemlje – tragična besmislica. tražeći ljepotu koju drugi nemaju. u vrijeme kada je zemlja strȁšna od Turaka. Isti je stav pjesnikov kad veli da nijesu šala na gradu topovi koji se pune i prepunjavaju da se dadne svatovski aber „svoj latinskoj zemlji“. jer: Nije šala onakva đevojka. Kad Milija kaže da nijesu šala svatovi u koje je krenula sva Crna Gora.

Jezdimir i ljuba Vida Maričića. Oba ta lica. Jezdimir je „sedam žena mijenjao bio / i od srca ne imo poroda“.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Najsrdačniji darodavci – Jezdimir. stric isprošenice Maksima Crnojevića. iako je proseći je tri godine u Mlecima blago trošio. Ivan Crnojević nije bio u prilici da opisuje đevojku koju je za sina Maksima isprosio. i majka Milićeve ljepotice Ljeposave – pogođeni su neumoljivom kobi. Pjesnik-pjevač zna da ne bi bilo ubjedljivo da Ivan niže sve detalje ljepote isprošene Latinke u trenutku kad pokušava da zaboravi i da ju je prosio. Ivan samo napominje da nadaleko nema onakvih očiju. stasa i obraza: Što je zemlje na četiri strane ljepote joj u svu zemlju nema: onakoga oka u đevojke. I u pjesmi Sestra Leke kapetana ističu se stas i obraz kao elementi đevojačke ljepote: 229 . Zato je poznati. nit onoga stasa i obraza – ni vila joj belći druga nije! Pjesniku Ženidbe Milića barjaktara bilo je potrebno da detaljno opiše đevojku Ljeposavu zato što je njezina izuzetna ljepota kobna. Uopštena napomena u Ženidbi Milića barjaktara da nema nadaleko onakvih očiju. Kad se vratio iz Mletaka u Žabljak. u usmenoj epici stereotipni. Evidentni su zajednički elementi opisa đevojačke ljepote u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. opis đevojačke ljepote dobio novu snagu i novu funkciju u toj pjesmi. kroz suze govore kad uručuju darove. a Milićeva punica imala je devet šćeri i „ni jedne ih nije pohodila“. stasa i obraza razvijena je u pjesmi o Milićevoj ženidbi u detaljan opis kojim se kazuje kakva je izuzetna ljepota urokljive đevojke. ali osnovni elementi te ljepote isti su u objema pjesmama.

druge nije“. ćud i rječce jȁ i nȍ na početku stiha imaju složenije značenje u pjesmama Starca Milije i u Ženidbi Milića barjaktara. Starac Milija ne uzima sunce samo kao adekvatan predmet s kojim poredi Strahinjića Bana. imao sabeśednika. Milić barjaktar i njegova majka doživljavaju Sunce kao živa stvora. dok gazi sam kroz Turcima pritisnuto Kosovo. rado se poziva na ljude koji o tome pričaju. Đevojka kune Maksima – „od koplja ti gradili nosila. sinu čardak na četiri strane od njezina divna odijela. Kazuju ljudi za sestru Leke kapetana „da joj druge u svu zmlju nema“. Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. / a od štita grobu poklopnice.Novak Kilibarda A kad Rosa dođe na čardake. Milić 230 . Kao što od Rosine ljepote „sinu čardak na četiri strane“. nego u ostalim pjesmama Vukova zbornika. a Rosnić Stevan iz Milijine pjesme Gavran harambaša i Limo je promašio cilj iako veljahu da nema boljega strijelca. a đevojci Milićevoj „sabljama (joj) sanduk satesaše. prvaka među svim zbornicima usmene poezije koja je ostvarena na jeziku kojim se služe Crnogorci. čime i naglašava stepen neobičnosti date pojave. šćeri dužda mletačkoga „ni vila joj belći druga nije“. od njezina stasa i obraza. jad. nego ga pjesnik antropomorfizuje da bi vitez Strahinjić. Junačko oružje kao alat za kopanje groba pominje se u Ženidbi Maksima Crnojevića i u Ženidbi Milića barjaktara. Toplinu ljudskoga razumijevanja koja je u tazbini izostala Banu nadomješta Sunce. Riječi muštuluk. Srbi. Ljudi se kunu i kazuju da od krastavoga Maksima „grdnijega u iljadi nema“. tako je i Ljeposavi „kroz marame zasijalo lice“ i svatovima „oči zaśenile“ od njezine ljepote. vele. čudo. Kad Starac Milija govori o nečemu nesvakidašnjemu. a Milićevoj vjerenici „daleko joj. / nadžacima raku iskopaše“.

a „kad bude na istoku sunce“. priviđa joj se nedočekana snaha Ljeposava. i on kopa ljepotici grob na pravcu „otkuda se jarko Sunce rađa“. Zajednički stilsko-jezički. majci se učini da joj se sin Milić vraća iz lova. „Kada bude na zahodu sunce“. čijega pjesnika-pjevača Vuk Karadžić nije pomenuo. 231 . Ukratko.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti pita đevojačku majku je li Ljeposavu „od Sunca otela“. otvaraju prostor da se istražuje doprinos Starca Milije crnogorskoj usmenoj poeziji i mimo četiri pjesme koje je stari pjesnik-pjevač od Kolašina saopštio Vuku 1822. Milićeva majka odmjerava prema Suncu svoje trajanje i svoje iluzorne nade. poetološki i misaoni elementi koji su zajednički pjesmama Starca Milije i pjesmi Ženidba Milića barjaktara. godine.

.

Ubjedljiva je Vinaverova pretpostavka da je Milić Vujadinović poginuo kao mlad čovjek. „ne dugo posle početka 233 . Izvori takođe pokazuju da je harambaša Milić bio odveo svoju porodicu na Hvar kad je napuštio hajdučko četovanje po Hercegovini. opevane u narodnim pesmama“ – kako kaže Vuk Vinaver. godine i nastavili je sa celim narodom u nastupajućem Kandijskom ratu“. u Novome. pa su zato dubrovački poklisari morali da dokazuju turskim vlastima na Neretvi. Vuk Mandušić i Stojan Janković. Služio je jedno vrijeme kao barjaktar pod komandom kasnije čuvenoga Deli-Markovića. age i kapetane.ISTORIJSKA OSNOVA ŽENIDBE MILIĆA BARJAKTARA Od junaka koji se pominju u pjesmi Ženidba Milića barjaktara tri su poznate istorijske ličnosti: Bajo Pivljanin. Otuda se više puta vraćao natrag u Hercegovinu da vrbuje ljude za svoju četu. Vuk Vinaver pretpostavlja da je Milić barjaktar u toj pjesmi epski lik Milića Vujadinovića. Arhivski izvori koje navodi Vinaver pokazuju da se harambaša Milić morao „pod pritiskom potera“ povući sa svojom četom u Dalmaciju i stupiti s družinom i rođacima u vojsku koja je čuvala dalmatinske gradove od janičara i martoloza. Pljevljima i Carigradu da dubrovačka vlada ne pomaže hajduke Milićeve družine. Četa harambaše i barjaktara Milića prelazila je više puta preko dubrovačke teritorije. Harambaša i barjaktar Milić Vujadinović pripada „velikoj epopeji“ Kandijskoga rata (1645–1669) koja je dala „tolike serdare. jednoga od „hercegovačkih harambaša koji su obnovili borbu 1610.

čak ni isto ime. te nije ostavio mnogo traga u uspomenama i arhivima“. Poznato je takođe da u arhivskim zapisima. Razgranato bratstvo Rafailovića živjelo je u XVII vijeku na prostoru Bečića u Paštrovićima. koji govore o hajducima iz vremena Kandijskoga rata. nekad po mjestu. s puno realnih činjenica. govori i ova činjenica. nije daleko.Novak Kilibarda svoje akcije. Kad se uzme u obzir karakter dubrovačkih arhivskih spisa. od oblika imena Marketa. Salko Nazečić primijetio je da među hajducima iz vremena Kandijskoga rata. opjevan je kao savremenik poznatih junaka iz Kandijskoga rata. Da je Maleta iz pjesme Ženidba Milića barjaktara epski lik hajduka Markete Rafailovića iz Bečića. odselili u gatačku oblast u Hercegovini. U pjesmama starijega i mlađega sloja crnogorske usmene epike hajduk Malketa. nekad po tituli i sl. putova­ nje pjesme od njenoga nastanka do zapisivanja. 234 . dvojica hajduka imaju ime Marketa – Marketa Bečić iz Paštrovića i Marketa Rafaeli iz Budve. Nesumnjivo je da je hajduk Marketa mogao jednom biti imenovan kao Bečić. njezin put od pjesnika-pjevača do zapisivača i od zapisivača do štampanoga teksta. Baju Pivljaninu. u usmenim pjesmama. vjerovatno je da su obojica ista osoba. Međutim. dođe se do zaključka da je razlika zanemarljiva između imena Marketa i Maleta. Nesumnjivo je da su najznačajniji tragovi toga raseljenoga bratstva iz Banjana lik Milića Vujadinovića u pjesmi Stari Vujadin i njegov lik u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. u neposrednoj blizini Budve. Rafailovići i danas nastanjuju Bečiće. za koje su se interesovali i Carigrad i Venecija i Dubrovnik. A narodna tradicija u Banjanima. iz arhivskih dokumenata. do imela Malketa i Maleta. ne susrijeće se u zapisima stalno isto prezime. Prema tome. ima više primjera različite nominacije lica – nekad po prezimenu. odnosno Maleta. zbog izgubljenoga krvavog obračuna oko zemljišne imovine. I najpoznatijemu hajduku XVII vijeka. dokazuje da su Vujadinovići od kojih potiče Milić barjaktar naseljavali selo Tupan prije no su se. a drugi put kao Rafaeli – Rafailović.

njegovo stalno „drugovanje“ u epici s junacima iz Kandijskoga rata ukazuje da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. nego i po boji jednoga istorijskoga doba kojom ono zrači. Međutim. Velika pokretljivost Milića Vujadinovića. kao i prva. Hiperbila kojom se kazuje da je Milić barjaktar obišao zemlje i gradove „od istoka pake do zapada“ da nađe „prema sebe“ đevojku ima istorijski prizvuk. sva je prilika. U toj pjesmi. 235 . Karakteristično je da Evlija Čelebija. Milićev odlazak „na jutrenje Mileševki crkvi“ nije ni istorijski ni geografski anahronizam. Stojana Jankovića. Zanimljivo je da se Vide Maričić dva puta pominje u usmenoj crnogorskoj epici kao martoloz koji služi u četi Turčina Muja Jelečkovića koji je takođe opjevan u drugim pjesmama kao savremenik junaka iz Kandijskoga rata. Vuka Mandušića. mogla je da stvori realan osnov za hiperbolu „od istoka pake do zapada“.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Do sada nijesu pronađeni podaci na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti ko je Vide Maričić. Milića Vujadinovića i. barjaktar se kretao primorjem kao venecijanski uslužnik koji čuva mletačke prostore od janičara i martoloza. Vida Maričića. A Bosna i Hercegovina bila je atar hajduka Milića. Milić Vujadinović je krsta­ rio Župom Dubrovačkom. Pjesma Ženidba Milića barjaktara nije istorična samo po tome što pominje stvarne istorijske ličnosti – Baja Pivljanina. baš kao i u pjesmama Starca Milije. istorija protiče kao ponornica rijeka. Taj podatak svakako ukazuje na istoričnost epskih likova i Vida Maričića i Muja Jelečkovića. I druga hiperbola – te on kupi kićene svatove po svoj Bosni i Hercegovini i po Župi i Kotaru Ravnu – oslanja se. na materijal koji je kreativnome pjesniku -pjevaču dozvoljavao takvu obradu. hajdučkoga harambaše i barjaktara na Jadranskome moru tokom Kandijskoga rata.

Ali-paša je kasnije zaobilazio Dalmaciju. najblaže rečeno. koji su hajdukovali po prostranstvu Bosne i Hercegovine. manastir Mileševa bio je vrlo prikladno mjesto za odlazak „na jutrenje“ hajduka iz tzv. imao netipične odnose s Venecijom i Kotorom. što podrazumijeva i političke. godine. veze manastira Mileševe s mletačkim primorjem tokom dugoga vremena bile su poznate. i koji je tumač kolektivnoga bića naroda kome pripada. Sve i da nije imao nekakvih śećanja na borbe primorskih hajduka i uskoka s Turcima iz Sandžaka. za usmenoga pjesnika-pjevača koji logično misli o onome o čemu pjeva. A Sinan-paša je te mošti iz Mileševe deložirao i na beogradskome Vračaru spalio baš zato da bi umanjio značaj manastira Mileševe kao stjecišta hajduka i neposlušnika prema turskoj vlasti. Pjesnikova odluka da vojvodu Maletu naseli u grad Kolašin takođe nije slučajnost. i mijenjali mjesta svoga bivakovanja od Perasta do Istre. Pridobijen od Mlečana. imao je pun razlog da uzme manastir Mileševu kao naj­ prikladnije sastajalište hajduka. U vrijeme turske opsade Kotora 1657. A trgovačke. „Katkada njihove gazije idu u četovanje prema mletačkome gradu Kotoru“ – veli Čelebija. a to je po svoj prilici bio Starac Milija. Kolašin je podizan kao turski krajiški grad baš u vrijeme Kandijskoga rata. Pjevač-pjesnik koji nije mogao da utvrdi iz koga mjesta potiču pojedini hajduci prve polovine XVII vijeka. godine. a napadao je Hrvatsku śeverno od Velebita. napominje da prijepoljski Turci često vode borbe s hajducima s primorja. godine Ali-paša je tajno održavao veze s Mlecima i otkrio im zavjeru u Kotoru za predaju grada Turcima. Stare Hercegovine tokom ratovitoga XVII vijeka. Poražen je 1663.Novak Kilibarda koji je proputovao kroz Prijepolje pri kraju Kandijskoga rata. do 1651. Taj manastir bio se stameno utemeljio u narodnu svijest kao bogomolja u kojoj su počivale mošti Svetoga Save. od 1647. vezao je Maletu za grad koji je podizan u doba hajdučkoga 236 . Podizao ga je Ali-paša Čengić koji je. pjesnik-pjevač. Dakle.

Istorijski podaci koji govore da su hajduci u vrijeme Kandijskoga rata sklanjali svoje porodice u primorske gradove. Kolašin je bio snažno uporište energičnih turskih krajišnika koji su se stalno sukobljavali s brđanskim i nahijskim Crnogorcima. Teško je i zamisliti kakva su sve iskušenja mogla da snalaze hajdučke 237 . Iz konteksta pjesme se jasno vidi da pjesnik-pjevač ne misli na bosansko nego na crnogorsko Grahovo. pa je pjesnik-pjevač mogao da dozvoli sebi slobodu da pjeva o junaku iz Kolašina koji je otišao „gori u hajduke“ onda kad su Turci podizali Kolašin. koga pjesme nazivaju „silnim vlahom“ i na koga u jednoj pjesmi sultan šalje vojsku. A ne treba zaboraviti da je Starac Milija iz okoline Kolašina i da je od zuluma kolašinskih napasnika morao da napusti svoj rodni kraj. odnosno Starcu Miliji. Treba pomenuti da se u pjesmi Zulum bez Baja. Marketu Rafailovića. imaju svoj refleks u usmenim pjesmama. A pjesniku-pjevaču. opredijelio pjesnika-pjevača da veže poznati internacionalni motiv za određenu istorijsku ličnost. U pjesmi Zulum bez Baja Maleta se direktno fiksira kao hajduk naseljen u Perastu. mogla je dati pravo pjesniku-pjevaču da hajduka iz Paštrovića. ili kojega drugoga njegova saborca i savremenika. Grahovo pominje kao postojbina hajduka Malete koju je morao da napusti i ode u Perast u četu harambaše Baja Pivljanina. oblast u Dalmaciji u zaleđu primorskih planina splitskoga. A Zagorje. Može se pretpostaviti da je kakav kobni događaj u porodici Milića Vujadinovića. U prvoj polovini XIX vijeka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti djelovanja te ličnosti. sve je išlo naruku da Maletu osmotri u Kolašinu gradu. šibeničkoga i zadarskoga primorja. kad je zapisana pjesma Ženidba Milića barjaktara. iz Milutinovićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke. bilo je prikladno mjesto da pjesnik-pjevač naseli Vida Maričića koji u pjesmama stalno „druguje“ s poznatim ličnostima iz vremena Kandijskoga rata. ili se naseljavali na primorju. Tradicija o Maleti. produži u vojvodu „od bijela Kolašina grada“.

Uostalom. iako je ta pjesma po svojoj formi bliža epsko-lirskim pjesmama. kako bi rekao Vuk Karadžić. svaka pjesma Starca Milije obrađuje po neki internacionalni motiv. osobito đevojke i mlade žene. ima realnu istorijsku osnovu. varijanta interancionalnoga motiva o predestinaciji i fatumu. u primorskoj sredini đe su bili drukčiji običaji i narav nego u mjestima iz kojih su doseljene. ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme „srednjijeh vremena“. Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskih pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. 238 . a istorija limfno protiče kroz krvotok tih pjesama. Na tromeđi velikih sila živalj koji je napuštao status turske raje bio je izložen različitim iznenađenjima. Śećanja na stvarne događaje i stvarne „zamučene živote“ mnogo su češća u usmenim pjesmama nego što se ponekad vjeruje. Ženidba Milića barjaktara.Novak Kilibarda porodice. Međutim.

Poslije Perijeve tragične smrti (1935) njegov rad nastavlja mlađi mu kolega s iste katedre na Harvardu. Gacku i Bosanskoj krajini čine jedinstvenu zbirku usmene poezije koja je ostvarena na jeziku Bošnjaka. Tako rezultat zapisivanja dvojice američkih homerologa u Novome Pazaru. a onda je pošao tragom svoga prethodnika. da bi tokom dva druga putovanja sakupljao usmene epske pjesme. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3. On je prvo izvršio transkripciju tekstova koje je Peri bio snimio na gramofonske ploče. Tako se američki istraživač približio 239 . Doputovavši u Jugoslaviju 1933. Albert B. Bijelome Polju. više od 1. Ta zbirka sadrži.500 fonografskih ploča s glasovima izvornih narodnihjeh pjesnika-pjevača. posebno za nauku o književnosti i muzikologiju. dvojica američkih profesora s Harvarda provjerili su zakonitost usmenoga književnog stvaranja na živim primjerima usmene epike Bošnjaka alijas Muslimana. godine. Crnogoraca. alijas Muslimana. Od 1950. Lord. dovoljno je istaknuto u nauci.000 tekstova junačkih pjesama. pored ostaloga. Kolašinu. Šta taj materijal predstavlja za nekoliko naučnih disciplina. Najznačajniji rezultat Perijeva sakupljačkog posla jeste poznanstvo s pjesnikom-pjevačem Avdom Međedovićem iz Obrova kraj Bijeloga Polja. godine pa nadalje Lord je zabilježio više od 500 novih tekstova koje će pridružiti Perijevoj kolekciji na Harvardu.ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA – KASNI ALI PRAVI USMENI EPOS Tragajući za dokazima da su Homerovi epovi Ilijada i Odi­ seja usmena poezija jednoga tvorca. Milman Peri obišao je krajeve koje je želio da obuhvati svojim istraživanjem. Srba i Hrvata.

Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha prvi je put objavljen 1974. godine kaga je Fridrih A. a koju je nepismeni Avdo čuo od jednoga mladića koji je naglas čitao tu jednostavnu usmeno-deseteračku pjesmu. Lorda. To usmeno. koji. Internacionalno poznata studija Alberta B. Avdo Međedović. To je nerimovani deseterac. guslara. Autor Gutenbergove galaksije naglašava da je njegova knjiga po mnogo čemu komplementarna s pomenutom studijom Alberta B. Volf u svome djelu Prolegomena ad Homerum izrazio sumnju u postojanje jednoga tvorca Ilijade i Odiseje. homersko. i to na Harvardu u SAD. Lorda The Singer of Tales upravo se oslanja na pjesničko improvizovanje Avda Međedovića i drugih bošnjačkih pjesnika-pjevača. godine. u tipološkom smislu. No. A na jugoslovenskim prostorima. nastavljaju Homera. i to u Sarajevu. razvio je običnu pjesmu u spjev homerske obimnosti! I drugi ep homerske dužine zapisan je od Avda Međedovića pod naslovom Osmanbeg Delibegović i Pavićević Luka.Novak Kilibarda živome Homeru! Srio je nepismenoga pjesnika-pjevača. a rima. mnogo je veći značaj studije The Singer of Tales u tome što je na osnovu karaktera saopštavanja usmenoga epa od strane Avda Međedovića definitivno riješeno Homersko pitanje koje je u nauci bilo stalno otvoreno od 1795. godine. koji je kadar da u jednome dahu usmeno saopšti epski spjev homerske dužine. Genealoški Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha tematski se nadovezuje na prvu verziju koja je objavljena. objavljen je 1987. 240 . kao Murata Kurtagića i Ćor Husa. pjevanje indirektno je poslužilo Maršalu Makluanu da istražuje aktivnost usmene tradicije i njezinu kompatibilnost sa složenim svijetom vizuelnih komunikacija tehnološkoga vremena. saopštio je Međedović spjev Ženidba Smailagić Meha koji ima 12. Tokom pet dana pjevajući uz gusle. i obična i leoninska.311 deseteračkih stihova. Homerski usmjeren pjesnik-pjevač. bljesne samo kad se ukaže prirodna potreba da se ona upotrijebi.

svjedok je propasti Osmanskoga Carstva kome je služio. S visokim naučnim kriterijumom knjige je priredio Zlatan Čolaković. nudi lapidarno ispričan portret Avda Međedovića i upućuje čitaoca na osnovne podatke o istorijskome vremenu koje se obrađuje u Ženidbi Smailagić Meha. On približava čitaocu sakupljački rad Lorda i Perija. pridodao knjizi spisak selektivne literature o bošnjačkoj usmenoj epici i upriličio rječnik orijenatlizama i manje poznatih riječi. Podgorička izdavačka kuća Almanah objavila je 2007. Tekst originala dosljedno je poštovan. ima bogato životno iskustvo. Podrugovićevske i višnjićevske karakteristike epske usmenosti. odnosno muslimanske. koje je Vuk Karadžić istakao u predgovorima I i IV knjige Srpskih narodnih pjesama. godine Epiku Avda Međedovića u dva toma. Ljuta je sirotinja bio kad je pred Amerikancima pjevao o slavi bosanskih gazija XVII vijeka. Avdo Međedović je nepatvoreni usmeni epski pjesnik. ispravljene su samo greške i anahronizmi koji izlaze iz uobičajene komocije usmenoga epskog pjesnika-pjevača. ideološki je poravnat sa socijalnom konfesijom kojoj građanski pripada. stilske i poetološke tehnike bošnjačke.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti od kada je to veliko književno djelo dostupno široj čitalačkoj publici. zatočenik je i zatočnik prošlosti. Predgovor je primjereno instruktivan. Enes Kujundžić pisao je predgovor. Avdo Međedović maksimalno ispunjava. Nepismen je. U prvome je spjev Ženidba Smailagić Meha. a u drugom Izabrane pjesme. junačke usmene poezije koju je upoznao kad i maternji jezik kojim govori. Kujundžić slijedi savremene poglede na usmenu književnost i primjerno je obaviješten. Kreativno vlada čitavim instrumentarijem tematike. Pjesnik-pjevač Međedović ima i jednu sudbinsku prednost bez koje ne bi bio ono što jeste. Dakako. Usmena epika zahtijeva od svoga 241 . Redaktor teksta Alija Isaković podijelio je spjev na 12 poglavlja koja čine manje-više lokalno-sižejne motivske cjeline te obimne i homerovski razuđene epske strukture.

inat. Sitost i rahatluk mogu da stvore epsku pjesmu. kao što su poznati junaci 242 . prkos. Pomalo drvaca kod kuće i grij se s to malo đečice. Bivši osmanski vojnik ovo je rekao Milmanu Periju: „Poneđe ljeti radim. i to majeno zemljice savijam. ajana i prvaka. Što nemoćnije – to su gorostasnije!“ Avdo Međedović pkosi svojoj siromaštini i sudbini da je bio svjedok kolapsa velikoga carstva koje se nekad širilo od istoka pake do zapada! Ostala mu je prošlost. Avdo Međedović je podigao svu epsku svitu iz svoje usmene lektire. Vitez Smailagić Meho. Impresivan je broj begova i aga. Tužno ośećanje upravo je i bila pretpostavka za umjetničku zrelost bošnjačke epike koju reprezentuje Avdo Međedović. a đeca su mu bila nedorasla. a nema šta da radim.Novak Kilibarda pjevača bol poraza ili žal za nestalom slavom. a zimi śedim. A povod je ratničko-svatovskome pohodu ljepotica Fata koju nevjerni vezir izdaje đaurima. Ali sad u ova vremena nema šta. U svatove alajbarjaktara iz Kaniže. Stari nadničar. Turkešu i murtatina koji je nevjeran padišahu i devletu. s maštom se preselio u zeman kad su njegovi Bošnjaci širili carev vatan do duboko u Evropu. oslobodio je Fatu. Naime. Onu tugu koju je Ivo Andrić ucijepio u lik Alihodže Mutevelića u romanu Na Drini ćuprija. i šehiti i zlice i krvavci – tu su! Sve se sleglo u ratnički pohod na budimskoga vezira. Međedović tako nastavlja onaj ijed i tugu muslimanskoga ratničkog svijeta koje je poslije dugoga gospodarstva dvor s Bosfora morao da napusti. Radijo bih ako sam i star. ali bez unutrašnjega sjaja koji emituje tragika. mladi alajbeg iz Kaniže. a bivši carev vojnik. barjaktara i serdara. kućića i odžakovića! Sve gazije od Bosne ponosne. Smailagić Meha. hranila ga je iluzija kao i svakoga pravoga pjesnika. ośećaj gubitka carstva eliminisao je pobjedničko-gospodarsku uobraženost koja u usmenoj pobjedničkoj epici više zveči no zvoni! Kako Stanislav Vinaver veli: „Gusle su začikivanje.“ Tada je Avdu bilo više od šezdeset godina.

temeljito upotpunjava plejadu književnih likova tzv. Osim uslužne funkcije za rješenje Homerskoga pitanja. ali bez pobjedničke silobatosti. desna ruka careva. Ženidba Smailagić Meha jeste sinteza svih vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa naovamo. koji ima u sebi i refleks nasrudinhodžinske iznenadne neobičnosti. 243 . Tragično ośećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Srba. odnosno muslimanske. ili Budaline Tala. koji je opjevan u zavidnome broju usmenih pjesama. krilo od krvave krajine. druge strane spjeva Ženidba Smailagić Meha nijesu istražene koliko bi trebalo da budu. Za interferentne odnose crnogorske i bošnjačke. usmene epike na zajedničkome jeziku Međedovićev spjev je nezaobilazan. Bošnjaka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti vaktile ljepotice od napasti oslobađali. Ženidba Smailagić Meha ne nudi se samo istraživačima usmene književnosti. Posebno je privlačan taj homerski spjev za istraživanje kritičkoga odnosa pjesnika-pjevača prema poetološkim floskulama koje su za reproduktivnoga pjevača petrificirana kategorija. U Avdovu spjevu Bosna ponosna je ključanica Stambola. zaštitni bedem od dindušmana! Svemu je pjesnik dao epski patos. alijas Muslimana. čini se da je jedinstveno ostvarenje Avda Međedovića. i Hrvata. David Štrbac. Prema tome. Nikoletina Bursać i dr. A lik Tala od Orašca. Petrica Kerempuh. Meho Fatu oslobodio. nego i čitaocima koji od literature traže užitak. a ona mu živo srce ponijela! Sva Bosna stala je iza mladoga alaj­ bega iz Kaniže. narodnjaka koji su ostvareni u književnostima što su se razvile na jeziku Crnogoraca. To su Kanjoš Macedonović. Čitalac lako ośeti da Međedovićev Tale.

.

načelni negativni sud autoritativnoga naučnika imao je ubjedljivu snagu. osobito u Boki Kotorskoj i Dubrovniku. Iako je Bogišić istakao estetsku vrijednost pojedinih bugarštica. Grim. stalno je umrtvljivalo interes čitalaca za otmjenim pjesmama rastegljivoga stiha. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnoga sakupljača usmenih pjesama koga su cijenili Gete. A društveno-politički i ideološki uslovi 245 . i da stare pjesme imaju više svrhu kao materijal za rasvjetljivanje problema usmene deseteračke epike nego kao poetski tekstovi koji se preporučuju čitaocu. poetski inferiornije od usmenih deseteračkih epskih pjesama. Najstariji zapis bugarštice dogodio se krajem XV vijeka. i to u Italiji od slovenskih iseljenika. imale bi slabašnu snagu. epske usmene pjesme dugoga stiha s refrenom. bezmalo je poprimilo snagu ukorijenjenoga mišljenja o bugaršticama. koje su u najvećemu svome broju zapisane na Jadranskome primorju. a najznačajniji zbornik bugarštica oformio je Valtazar Bogišić krajem XIX vijeka. jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenih pjesma. Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kad je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema usmenoj književnosti.O BUGARŠTICAMA IZ CRNE GORE Ukorijenjeno mišljenje da su bugarštice. Mickijevič i dr. bugarštice su izgledale kao siročad. Shvatanje Valtazara Bogišića da poetska uvelost bugarštica ukazuje na umjetničku bujnost njihovih nasljednica – deseteračkih pjesama.

koji je nesumnjivo zamijenio bugarštice. A kad se uporedi broj bugarštica s brojem deseteračkih pjesama dođe se do zaključka da analogno tim brojevima bugarštice nijesu inferiorne stepenom ośećajnosti.. ipak nešto izgubilo. neosporno. sastavljač se pitao: da li bi pesma koju bira mogla. Deseteračke usmene pjesme broje se na hiljade. Bilo je.Novak Kilibarda u novonastaloj kraljevini jugoslovenskih naroda 1918. vrijeme na koje je Vuk uspostavio hipoteku svoga neospornoga autoriteta nije bilo zainteresovano da traži poruke u baladično stišajnim i samarićanski ośenčenim bugaršticama koje bi uplivale u interesovanje šire čitalačke publike. muzičara i vajara. koju je izdao 1969. nego što je bio kruti deseterac? Deseteračka epika. nije dozvolila da se postavi pitanje o mogućoj šteti koju je označilo usahnuće bugarštica. i koja je doživljavana kao neiscrpno vrelo inspiracije slikara. od 12 do 20 slogova. da li je prekid razvoja bugarštica značio i uda­ ljavanje usmene epike jugoslovenskih naroda od univerzalnih motiva? Da li je. godine nijesu omogućavali pitanje da li se idejnom bujicom boračkoga deseterca. pokušaja da se rehabilituju vrijednosti koje je Vukov autoritet eliminisao. takva kakva je.. godine koja sadrži sto i četiri pjesme. godine. ali ti su pokušaji u suštini bili samo vazalne autonomije pod Vukovim suverenitetom. bio mnogo pogodinija osnova za razvitak pisane poezije. unio 246 . rastegljivi stih bugarštica. Naime. Smatrano je da su pjesme koje se nijesu uz gusle pjevale i idejno i estetski preživjele. U predgovoru te antologije Pantić veli: „Kad se god kolebao. s obaveznim refrenom. koja se isticala kao baština Njegoša i romantičarske poezije kod jugoslovenskih naroda. tragičnom notacijom i visokom umjetničkom vrijednošću. a koja sadrži samo 22 teksta.“ Vladan Nedić u antologiji Bugarštice. a bugarštice na desetine! Ukratko. Tako je Miroslav Pantić izdao antologiju Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka 1964.) Onda joj je bilo mesta. napokon. po svojoj vrednosti ući u jednu od Vukovih zbirki (.

Smrt majke Sekulove. Kada se uzme u obzir Nedićev poslovično strogi antologičarski kriterijum. što su zapisane u Perastu. godine bugaršticu Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš. a njezino mišlju uokvireno platno izatkano je čistom poetskom žicom. jer su i fabula pjesme i poruka pjesnikova samo ośenčeni određenom istorijom. Ruka kralja Vladislava. Ban Mikloš i sestra Sekulova. poetski definišu ljubav. može se reći da se o tim pjesmama može jednako govoriti i kao o hvarskim i kao o bokeškim. moć i nemoć ljudskih karaktera. Sultana Prezdana i Vlašić Mlađenj i Molitva đevojčina. Pjesnikovi dohodi produžuju se stalno kroz prostor i vrijeme. lako se dođe do zaključka da je Boka Kotorska dala enorman prinos bugarštičkoj poeziji koja je ispjevana jezikom kojim govore Crnogorci. Od svoga ribara Paskoja Debelje Petar Hektorović je zapisao 1555. Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. pa i onih koje bi trebalo da stigne kob osvete. jer je zapisana od iseljenika a ne zna se odakle su oni bili.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti je šest bugarštica koje su zapisane u Perastu. koga nije usmjeravalo ništa osim estetike. Ovih šest bugarštica. plahovitost. Bugarštica Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ima naglašen misaoni okvir. tugu. Kao što se i za prvozapisanu bugaršticu u Italiji ne može reći kome jugoslovenskome narodu pripada. Mučne uglove nerazborite plahovitosti i brutalnost ubijanja čovjeka pjesnik nadvladava vjerom u žrtvu koja svoju smrt humanizuje mirenjem s neumitnošću. kako bi zadnji akordi života prerasli u plemenita ośećanja osoba koje ostaju da traju pod suncem. Kad se uzme u obzir napomena koju je Hektorović učinio povodom načina pjevanja usmenih pjesama koje je zapisao. Krhkih šezdeset petnaesteraca obgrljuju trajne istine o životu. Kao što se ne zna odakle su bili uslužnici hrvatskoga vlastelina Petra Hektorovića koji su mu pjesme saopštili. Srbi. Nedić je unio u svoju antologiju: Marko Kraljević i Minja Kosturanin. dok je osnovni problem u pjesmi od univerzalnoga značenja. 247 .

odnosno čitaoca. odvodi slušaoca. nož. Poređenje sangviničkoga rza i razboritosti dato je tako da kontrast mraka i svjetlosti maestralno karakteriše obje kategorije. čija je posljedica. ropac. misaona i 248 . Mogao je Marko da u nevolji i dalje klikuje junaka brata. ali sablja je oskrnavljena krvlju brata Andrije. u adske dubine smrti. a bila je mogućnost da ostane zatravljen ljepotom ljubavi u arkadijskoj zemlji. koji su uvijek apostrofirani u hiperbolama deseteračke epike. namijenje­ na je osobama koje su kadre da u nju vjeruju! Želio bi pjesnik carstvo ilizije za svakoga čovjeka. Pjesnik vidi stravičnu kavalkadu svih nasilnih umiranja. preko slika o raju što nudi život. Teško je izbjeći utisak da je Marko Kraljević. Pjesnik-pjevač imao je povjerenje u svoje slušaoce! Krv. ubistvo. pozavidio samrtniku. Pjesnik-pjevač nije orijentisan doktrinom hrišćanstva. Ta tiha.Novak Kilibarda Andrijaševa smrt mora da se oplakuje ne toliko zbog nepravde. slušajući riječi svoga brata Andrije. i pitanje staro koliko i ljudi – zašto se umire? Andrijaš je aveljski umro. eto. a da se ljepota i primjećuje zato što je prate sirene zla i nesreće. a neprogovorno se pita da li se smrt groznije kezi onome koji nasilno nestaje. ili nasilniku koji živeći umire. postojala je za to mogućnost. Pristrasnosti i osudi tu nema ni traga – prostire se samo ubjeđenje da je život grešan zbog postojanja ljepote. zamije­ njeni su u bugarštici Paskoja Debelje tihim posmrtnim maršom i poetskim romorom refrena. ali. nego oplemenjen da svi viši interesi u momentu smrti mogu da se svedu na ljudske poruke onima kojim će to umiranje donijeti bol i patnju. stara koliko i vrijeme. Mogla je srećna majka da pita svoga sina Marka je li mu sablja obojena turskom krvlju. To je rekvijem koji. nego zbog humane poruke samrtnika koja ima snagu amaneta ljudskosti i koja nema prostornih i vremenskih granica. on ga je svojom rukom i nizašto ubio. ali pjesma o Markovu duhovnome lomu ništa ne kaže. Ta pjesma prerasta u apoteoznu iluziju. ali iznad toga njegova subjektivnoga stava lebdi osuda.

u saglasnosti s načelima ondašnjega talijanskoga pravopisa. sačuvale su autentični jezik izvanredne pjesničke ljepote. Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka. pjesnikupjevaču Paskoju Debelji. Pojedinačne slike bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ostaju pravo savršenstvo i kad se izuzmu iz integralnoga konteksta. koji pokazuje veliko jedinstvo s mjesnim narodnim govorima i s jezikom ostalih usmenih i pisanih književnih tvorevina nastalih u Crnogorskom primorju do XIX vijeka.“ 249 . majka između krvave sablje jednoga sina i nade u sreću drugoga. Teško je naći sadržajnijega a kraćega teksta u usmenoj poeziji jugoslovenskih naroda. junak u pustoj gori okružen gusarima klikuje mrtvoga brata.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti staložena pjesma dostiže i najsuptilnije vibracije helenske lirike. Bez primorske bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ne bi se mogli uspješno sagledati svi epski tokovi koji su se vjekovaima slivali oko istorijskoga Marka Kraljevića. Za ubrajanje bugarštica u usmenu književnost Crne Gore značajna je i ova izjava Vojislava P. Bugarštica daje Marka kao tragičnu osobu koju prati strava Kainova grijeha. a deseteračka usmena epika prati Marka kao zaštitnika potlačene raje od lokalnih divanija i kao carskoga uslužnika. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednoga etno-istorijskoga korijena. Metaforičnost jezika i snaga probrane riječi najbolji su dokazi da je jezik usmene poezije jugoslovenskih naroda bio uzrelo pjesnički progovorio još sredinom XVI vijeka. junak s bratskom sabljom u srcu koji se bratski oprašta od svoga ubice i dr. Nikčevića: „Iako su naše bugarštice bile zapisane starom latiničnom grafijom. Taj jezik zaslužuje posebnu pažnju literarnih proučavalaca i filologa. koja nijesu ni približno bila primjerena glasovnoj strukturi crnogorskoga govornog jezika. To su susret viteza i jelena gorskoga.

.

u Dalmatinskoj Zagori. ponekad. Među njima su najistaknutiji Novica Šaulić i Vukoman Džaković. pored tipološke datosti. kad je bila u središtu mrtvačkoga kulta. tužbalica jedne oblasti raspolaže različitim ambijetalnim karakteristikama. konkretno u Crnoj Gori. i početkom XXI vijeka. Vuk 251 . na Kosovu. posebno. ali ni kod jednoga od tih naroda tužbalica nije bestraga nestala. Izvođena je tada ne samo za dragim pokojnikom. jugozapadnoj Srbiji i. Zapisuju se. Pamti ona i period divljaštva. Nekrološka apologetika – tiradno uvažavanje umrloga. Razumije se. i sada i to ne samo u Crnoj Gori. Ljude i smrt ona prati. Sistematsko zapisivanje tužbalica u Crnoj Gori počinje tek od Vuka Karadžića.USMENA TUŽBALICA – NAJINTIMNIJA PJESMA Tužbalica ide u najstarije običajne pjesme. nego i za mrtvom totemskom životinjom i za ubijenim neprijateljem. plotuni i masovno klanjanje umrlome – šta je sve to nego savremeni oblik običaja koji je pratila tužbalica. Ima još njezinih tragova u Hercegovini. počasne straže. Od tada ta obredna pjesma stalno ima svoje zapisivače. Pjesma što je bila pradavno u središtu mrtvačkoga kulta jeste praoblik sadašnje pogrebne adoracije i kod ekonomski i kulturno najopremljenijih naroda. kod crnogorskoga življa u Vojvodini. Malo koji narod danas ima usmenu tužbalicu. po­ smrtni marševi i horovi. nego se samo prometnula u drugi oblik žaljenja za umrlim. i drugo lice same tužbalice koja je u svome ortodoksnome obliku davno nestala.

sestra. mogu te slike da uobliče svoju pjesničku i vokalnu morfologiju. U njoj se mogu iskazivati i sadržaji koji se nikad ne javljaju u intimnoj. Tužna pjesma je kultivisani oblik pražnjenja nabujale žalosti. šćer. Poetska vizija smrti. kao prirodni produžetak kultnoga tuženja. Tužbaličko pjesničko stvaranje u vidu razgovora s umrlim ima dva vida: a) intimna tužbalica koja nastaje u trenucima osamljenosti ožalošćene žene i b) javna tužbalica koja projicira interakcijske odnose stvaraoca-izvođača i slušalaca njegove tužne pjesme. psihološki pripremi za stvaranje organizovanoga teksta tužbalice. Od trenutka vijesti o smrti do ispraćaja umrloga na groblje ili do okupljanja žalbenika protekne taman dovoljno vremena da se ožalošćena žena. pvi je znak mirenja s tužnom stvarnošću. Običaj da se noću glasno ne žali pruža śutrašnjoj tužnoj pjesnikinji potrebno vrijeme da dozove sve slike nesreće koja ju je snašla. kad i počinje tuženje. i života koji je pogodila smrt.Novak Kilibarda je prvi uočio te specifičnosti. čim svane. Prvu vijest o smrti više prati tekst koji se kreće u granicama jedva artikulisanih uzvičnih rečenica. Tek kasnije ožalošćena žena pribere psihološku mogućnost da ostvari pjesničke slike svoga bola. kako bi rekao Vuk Karadžić. nego lirska pjesma. rodbinski najbliža – majka. Ujutro. 252 . humor na primjer. grđenje tijela i striženje kose – sve pojave koje su ranije pratile žalosti za umrlim – jesu najniži stepen olakšavanja nadošle tuge. ako je ožalošćena žena „za taj posao“. njegova odrednica „paštrovsko naricanje za mrtvima“ to pokazuje. Javna tužbalica koja ne prenosi ništa od intimnoga sadržaja više je tužbalička retorika. nego tužbalica-pjesama. Potreba za umjetiničkom ugodnošću koja stišava elementarne blokove bola izvorište je tužbalice-pjesme. U javnome izvođenju intimne tužbalice ostaje samo djelimično sadržaj koji je u osami stvoren. Kukanje.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

Prvi san, možda sljedeće noći, pružiće iluzorne slike sreće što je nestala, i one koja je mogla tek da bude. Trećega jutra, kad se izlazi na grob, ili nekoga drugoga dana, kad pristižu zakašnjeli žalbenici, sve te iluzione slike biće pogodan materijal za poetski uspon pjesme koja se začela prve noći besane. I tužbalici bez najbližega srodničkoga početka treba vremena da izglača svoj retorsko-pjesnički sjaj. Na prvu vijest o smrti odgovarajućega lica tužilica koja će samo da saučestvuje svojim tuženjem u žalosti za umrlim više ima vremena za pjesnički iskaz tužbalice koju će da iskaže, nego tužilica koja je pogođena najintimnijim bolom za umrlim. Naime, od prvoga glasa o datoj smr­ ti do ispraćaja umrloga na groblje protekne potrebno vrijeme da tužilica, koja će da izvodi javnu tužbalicu, pribavi potrebne podatke o umrlome i da razmisli o tekstu koji će da iskaže. Do običajem regulisanoga termina, kad se žalbenici okupljaju u kući umrloga ili na groblju – sedmica, četrdesnica, polugodišnjica, godišnjica – estradna tužilica će da zaokruži pjesmu o umrlome i da je izvede bez smetnji koje su je izvjesno kočile u vrijeme sahrane. Osamljeni trenuci odvode ožalošćenu ženu na raskršće asocijacija što su usmjerene na sve pravce njezinih odnosa s umrlijem licem i prije i poslije smrti toga lica. Stvorene slike u snovima, u snatricama i svjesno prizvanim iluzijama, kasnije se preberu za javno izvođenje. Sve te slike moraju se u javnome izvođenju uskladiti s ambijentalnim propozicijama tuženja. Zato se u javnome izvođenju intimne tužbalice vrše restrikcije koje ponekad pogađaju najvitalnije psihičke pravce u samoći ostvarenoga sadržaja. Otuda je vjerovano nezainteresovanost supruge da tuži za svojim mužem prerasla u običaj. Najintimnije slike koje je dosanjala u samoći supruga je morala da zaobiđe u javnom tekstu. Umjetnički sadržaj javne tužbalice u velikoj mjeri je regulisan emocionalno-iskustvenom prošlošću pjesnikinje. Intimni pravci, i kad se u tekstu ne ekspliciraju, znače polazište
253

Novak Kilibarda

u traženju slika za pjesmu kojom se saučestvuje u žalosti. Evo jednoga primjera pjesničkoga uzleta u javnoj tužbalici koji je nenamjerna projekcija tužne prošlosti tužbalice: A kad dođeš, Pajo bolan, na to Polje jadikovo: čućeš jeku ranjenika i uzdahe bolesnika. Ali ti, Pajo, njima kaži da su u nas žešči jadi – od mladije udovica, od sestara bezbratnica i od piske đece tvoje! Tu je tužbalicu izvela sedamdesetogodišnja žena nad odrom svojega daljega rođaka koji je izvršio samoubistvo. Žalila je ona umrloga najviše kao cijenjena čovjeka i dobra komšiju. Nije imao braće, iza njega su ostale tri sestre, mlada udovica i nedorasla đeca. Tužilica se dakle pokazala kao pjesnički opservater tužne svečanosti. Dalo bi se zaključiti da je formiranje pjesničke slike postignuto samo opservacijom najkonkretnih događaja koji su pratili tužilicu dok je improvizovala pjesmu. Tri sestre umrloga koje sahranjuju trećega brata kontrolisano su glasno izražavale svoju žalost. Udovica je ulagala napor da ostane u okviru uobičajenih normi – da glasno ne zaplače. Odraslija đeca su glasno žalila, a nedorasla se uplašeno pribijala uz majku. U procesu stvaranja date slike, koja je upravo pjesnički dio prilično dugoga stihovanoga tužbaličkog recitativa, značajnu je ulogu imala tragična prošlost tužilice. Ona je kao mlada žena ostala udovica s nedoraslom đecom. Petoricu braće odnijeli su joj ratovi, američki rudnici i bolesti. Konkretna piska Pajove đece obnovila joj je sliku nekadašnje stvarnosti njezine kuće, a dugo
254

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

njezino sopstveno udovstvo pružilo sliku budućih patnji Pajove udovice. S Jadikova polja, iz zaumnoga svijeta, tužilica je čula lelek i uzdahe svoje braće i supruga. Pjesničke slike konkretnoga događaja bez napora su iskrsle i uobličile se zato što su bile uskladištene u svijesti tužilice. One su samo konkretna specifikacija pjesničkoga sadržaja koji se oformio poslije čestih smrti u njezinoj porodici. Pisac ovih redova, koji je i zapisao pomenutu tužbalicu, nije nikad čuo, u patrijarhalnome kraju iz koga potiče, dobru tužbalicu-pjesmu o tuzi majke ili sestre od žena koje nijesu bile pogođene bolom majke, odnosno sestre. Javna tužilica, u čijoj pjesmi latentno ne obitava intimna tužbalica, svoju nadarenost ispoljava u izboru detelja koje treba uvesti u pjesmu s inventivnom upotrebom žanrovskih stilsko-kompozicionih sredstava. To ne znači da je ona indiferentna prema događaju koji uvodi u svoju tužnu pjesmu. Pjesnička opravdanost javne tužilice pretpostavlja njezino emotivno saučešće. Ipak, ako joj lični bol nije dao inicijativu, njezina uzbuđenost teško da će biti dovoljna za valjanu lirsku tenziju tužbalice koju javno izgovara. Nije li tako, njezina tužbalica biće konvencionalno opisivanje jedne žalosti koje ne podrazumijeva kreativnu upotrebu žanrovske poetike. Evo i jednoga elitnog primjera javne tužbalice koja nema intimnu predistoriju, ali ima tematsku neobičnost. Na sahrani maloumnoga mladića tužjela je samo jedna žena, najpoznatija tužilica u datome kraju, Cvijeta Goranović, a tužjela je zato što je zamoljena da to uradi: „A koja će to druga, ako Cvijeta ne zna?“ – reklo se. Čuđenje njezinoj odluci da tuži nad odrom osobe čiji život nije imao nijednu afirmativnu dimenziju za koju bi se hvatala tužbalička apologetika produžilo se u izuzetnu pažnju slušalaca. A slušaoci su čuli ovu Cvijetinu tužbalicu:

255

Novak Kilibarda

Da ti kažem: grade Špiro, gradovi su od kamena. Da ti kažem: bore Špiro, borovi su po planina. Da ti kažem: vilo Špiro, ma su vile ženske glave. No ti kažem ono što je: Ao, Špiro, majčin sine! Tebe tvoja majka žali evo punih dvades ljeta, danas će te prežaliti! Dugogodišnja tužilica Cvijeta Goranović iz Golije upotrijebila je bila mnogo puta atribucije viti bor, tvrdi grad, i gorska ili bijela vila kao tipične predmete s kojima se u tužbalici poredi skršena momačka mladost, u ratu ili kakvoj nesreći. U izvanrednoj situaciji, što je upravo žalbeni ispraćaj maloumnoga mladića, tužilica nije mogla da u standardnim žanrovskim sredstvima pronađe bilo kakvo značenje u tužbalici kazane riječi koje bi nadomjestilo izostanak njihove normativne upotrebe. A, po prirodi stvari, tužilica nije mogla da se sukobi s logikom žanra kojemu cjelovito pripada. Šta joj je onda ostalo? Diskretno je istakla svoju nemogućnost da izvede tužnu pjesmu po običaju. Međutim, pjesničko rješenje nije postigla tim saopštenjem, nego maestralno sročenom indirektnom porukom da samo smrt koja označava kraj života sa smislom otvara prostore za tuženje po običaju! Nemogućnost da udovolji običajnoj normi, Cvijeta je nadomjestila mišlju višega reda! Tužilica je napravila i pjesnički i etički podvig. Ukazivanjem na pomrčinu jednoga života proslavila je ljepotu mladosti koja je i u smrti afirmativna, a nije povrijedila čovjeka koji je živio u okrutnoj pomrčini sudbine. Drugim riječima, tužilica nije povrijedila ośećanja majke umrloga maloumnika, kojoj otvoreno poručuje da i smrt može biti spasenje.
256

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

Ta tužbalica pokazuje da opšta, žanrovska, sredstva u dobrim pjesničkim rukama pokazuju svoju unutrašnju, skrivenu, umjetničku mogućnost koja se u reproduktivnoj upotrebi nikad ne pokazuje. Kod reproduktivaca najfrekventnija žanrovska sredstva beživotno zveče, a kod pjesnikinje-tužilice ona zvuče svježinom značenja! Istraživanje takvih tužbaličkih tekstova može imati, pored konkretnoga praktičnoga, i širi književnoteorijski značaj. Na širokim prostorima crnogorske tužbalice i humor je nekih puta iskazivao svoju pjesničku svrhu. Taj rijetki pratilac tužbalice ima dva svoja ispoljavanja. Jedan se formira u tekstu tužbalice-pjesme kao književna kategorija koju obuhvata umjetnička koherentnost djela, a drugi vid nastaje u atmosferi koja okružava nastajanje književnoga teksta i njegovo recitativno-vokalno javno izvođenje. Humor koji se formira u tekstu tužbalice-pjesme uklapa se u atmosferu koja prati stvara­ nje teksta i integriše se s humorom koji se stvara u publici, kao neknjiževna kategorija sa zabavljačkim refleksom, povodom izvođenja tužbalice. Drugi vid, međutim, može biti nezavistan od humora koji u tužbalici egzistira kao književna kategorija. U književno-estetskom raspravljanju o tužbalicama kao štampanim tekstovima koji su, kao i svaki drugi pisani tekst, namijenjeni čitaocima, trebalo bi smatrati humornim sadržajem samo ono umjetničko ostvarenje koje ima humorno značenje za čitaoce, nezavisno od načina njegova postanka i funkcije koja se ispoljava u obredno-običajnoj namjeni usmenoga oblika tužbalice. Međutim, humor koji prati estradni život tužbalice ne mora se obavezno produžiti u humor kao književnu kategoriju koja će biti relevantna i u pisanome obliku tužbalice. U štampanoj egzistenciji tužbalice, koja je odvojena od običajno-obrednoga izvođenja, humor je kao književno sredstvo sveden na najmanju mjeru. Izvjesno književno rješenje u tekstu neće imati humorni sadržaj za čitaoce, iako bi to isto rješenje imalo
257

Novak Kilibarda

humorni sadržaj za toga istoga čovjeka da ga je slušao iz pozicije slušaoca na estradnome izvođenju tužbalice. Slušalac nije sam pred tekstom koji se recitativno-vokalno izvodi, nego je član slušalačke publike koja pronalazi humorne trenutke u usmenome izvođenju pjesme. Kao i humor tako i neki drugi sadržaji usmene tužbalice produžavaju u svoj štampani oblik samo svoje sjenke, ili se pak konačno gube. Zato što je dobro uočio tu činjenicu, Vuk Karadžić je opširno objašnjavao sve okolnosti koje prate tekst tužbalice. Znao je da se u usmenome obliku tužbalice ne odražava sve ono što je bilo imanentno njezinome književnom stanju u usmenome obliku. Da bi slušalačka publika prihvatila tužbalicu kao pjesmu koja dostojno govori o umrlome, tekst tužbalice mora da se kreće u granicama običajno-etičke dozvoljenosti. Iako je neprikosnoveno pravilo da tužbalica pominje samo afirmativne strane umrloga, ipak pozitivna naklonjenost tužilice mora da ima predviđenu mjeru. Zato je žena koja improvizuje tužnu pjesmu više na ispitu adekvatne upotrebe ustaljenih žanrovskih sredstava, nego što je na probi obaveznoga književnoga kreiranja. Na primjer, ako se tuži za čovjekom skromnoga fizičkog izgleda, ne mogu se upotrebljavati epiteti i opšta mjesta iz okvira poetike usmenih tužbalica koje govore o izvanrednoj ljepoti i muškosti. Međutim, takve se greške događaju i imaju za slušaoce humorno značenje. Na tome prostoru griješe žene koje ne poznaju dovoljno umrloga, ili one koje se kao reproduktivke kruto drže žanrovskih karakteristika koje se uobičajeno upotrebljavaju kad umre osoba dostojnoga izgleda. Te potonje griješe kao epski pjesnik-pjevač koji za crnoga Arapina kaže da ima „bijelo lice“ i koji „vjenom ljubom“ naziva ženu koja je izdala svoga muža. Evo jednoga primjera koji je slušao i zapisao pisac ovih redova. Jedna tužilica, slijedeći žanrovsku naviku, „pita“ umrloga:

258

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

Kad se s dušom dijeljaše, šta ti bješe najžalije: ja li sunca, ja l’ mjeseca, ja l’ lijepe đece tvoje, ja l’ glasitog domaćinstva... Na koga si ostavio tvoje zorno domaćinstvo, ti, ugledni domaćine? A pokojnik je bio poznat kao čovjek koji je i za najsitnije stvari morao da pita svoju vrlo strogu ženu. Mnogim slušaocima je titrao osmijeh na licu, nestašniji su se pogledivali i namigivali. Tužilica, koja je poznavala umrloga, nije namjerno formirala ironiju, nego je samo kruto primijenila opšte mjesto koje je uvijek upotrebljavala kad je tužjela na sahranama gazda-domaćina. Jedna tužilica „pitala“ je umrloga starca koji je bio nepismen: Kuda si se opremio, kruti dome, Nije ovo škola tvoja, moj delijo! Tužilica je prvoga dana oplakivala umrloga školarca, pa je vjerovatno iskreno doživjela bol. Onda je pod takvim utiskom upotrijebila izražajno sredstvo onđe đe mu nije mjesto. U takvim slučajevima slušaoci ne prikrivaju svoj podsmijeh, jer smrt vremešnoga starca za patrijarhalni svijet više znači tužni običaj nego iskreno saučestvovanje u žalosti s ožalošćenom porodicom. Njegoš u Šćepanu Malome kaže: U Crnu su Goru, mimo iđe, prejevtini starci dozla boga.
259

koji je zauzeo mjesto krsta. ali neće prihvatiti namjerno skrnavljenje običaja. ne bi se mogao naći pouzdan primjer namjernoga potcjenjivanja umrloga od strane javne tužilice. što se u svijesti patrijarhalne žene teško zameće misao da se u tužbalici šali nad odrom ili na grobu. Odnos tužilice prema pojedincima u žalbeničkoj publici. nenamjerno stvara humorne sadržaje u pjesmi koju improvizuje. tužilica poređuje s pojavama koje su nedolične kao predmet s kojim se može poređivati nadgorobni spomenik. školovanim ljudima koji žive u gradu. i prema auditorijumu kao cjelini. s druge. Takvim poređenjem tužilica se u stvari sveti svojim đeverima. taj njezin postupak ne bi za njih imao humorno značenje. Ta tužilica se uklapa u sklonost patrijarhalnoga svijeta da se vrlo teško odvaja od uobičajenih formi življenja.Novak Kilibarda Tužilica. u principu. Ona ide pravcem 260 . zato što tužilica nikad ne izlaže svoj renome riziku i. Sem ako nije u pitanju anakreontski doping. može da uslovi humorne sadržaje u tekstu tužbalice. petokraku. Tužilica kaže da je dobio odlikovanja s krstovima od kralja Nikole. Tuži snaha za svekrom koji je bio istaknuti junak u mnogim okršajima. Grobnicu i savremeni simbol. nego bi bio ocijenjen kao drskost i nepoštenje. udovici sa sitnom đecom. i osobito ih naglasila da bi ukazala na nedoličnost grobnice u kojoj će njezin svekar vječno počivati. a eto na grobnici su mu umjesto krstova „rogovi“. Patrijarhalni čovjek ne ide na sahranu da bi se šalio. Ne može da se pomiri s činjenicom da mu na podignutoj grobnici nije postvaljen krst. koji su podigli ocu grobnicu a nijesu ukazali dužnu pažnju njoj. Patrijarhalni čovjek hoće vrlo rado da se podsmjehne grešci i nelogičnosti. S jedne strane. Kad bi slučajno ośetili da tužilica namjerno pravi šalu na račun umrloga ili njegove porodice. Tužilica je istakla sve kvalitete i zasluge svoga „svekra bana“. ali je vrlo spreman da se za vrijeme tužne svečanosti nasmije svemu onome što se ne slaže s ustaljenim običajima.

U tekstu tužbalice pomenute udovice humorno je zvučala neobična slika nadgrobnoga spomenika. A nesumnjivo je da se javna zamjerka tužilice morala oslanjati na ubjeđenje slušalaca da udovica i prije muževljeve smrti nije bila osobito afirmisana kao supruga. jer je svojim surovim obračunom ugodila patrijarhalnome svijetu koji nema mnogo povjerenja u tugu mlade udovice bez đece. Snahe i sinovi nijesu joj ukazivali potrebnu pažnju. ali on je imao za slušaoce mnogo humorniji sadržaj. na kojemu su „pet rogova na vr glave“. Umjesto primjerenih cipela. i pored toga. Tužilica se može kretati u okvirima svih uobičajenih normi a da. Novica Šaulić je zapisao tužbalicu u kojoj se tužilica direktno obraća ženi umrloga koja neiskreno žali svoga muža. što je došlo do izražaja i na njezinoj sahrani. ali ona čitaocu nudi neuporedivo slabiju ekspresiju od one koju je nudila slušaocima. jer su oni na licu mjesta sravnjavali istinitost opisa s licem koje se opisuje. njezina pjesma stvori humornu atmosferu. Međutim. običaj je u patrijarhalnome svijetu da se najbliži 261 . ispod pristojnoga mrtvačkoga pokrova.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti poslovične seljačke ljutnje na gospodu i „kaputaše“ koji olako prekidaju osveštane običaje. pa je dolazilo do scena koje izlaze iz domena crnogorskih običaja. Stara žena čiji sinovi intelektualci žive u gradovima dugo je bila sama „na svome ognjištu“. Portret lažno ožalošćene žene očuvan je izvjesno i u štampanome tekstu tužbalice. Dešavalo se poslije Drugoga svjetskoga rata da se takav stav tužilice ocijeni kao politička insinuacija. Humorna slika nadgrobnoga spomenika dâ se primijetiti i u štampanome tekstu pjesme. Tužilica se nije izložila nikakvome riziku. Zato je ta tužbalica bogatija žaljenjem za narodnim običajima nego ideološkom i političkom tendencijom. ni kao umjetnik ni kao građanin. ali se njezin humorni sadržaj ipak uklapao u širu atmosferu koja se formira povodom tužbalice. obuli su mrtvoj majci obične kućne papuče. Vjerovali su da će taj detalj ukopne odjeće ostati skriven od očiju gledalaca.

Sestra umrle glasno je i vrlo namjerno reagovala: „Prekini. U takvoj situaciji slušaoci jedva zadržavaju smijeh. Reagovanje stare žene intimno je vrlo toplo pozdravljeno. Mnogi je vežu za svoje mjesto.Novak Kilibarda rođaci interesuju kako je umrli „naređen“. Jedna bila rodom iz vojvodskoga bratstva. Kad je jedna tužilica. Posebno kad se tužilice nadgornjavaju kao u sljedećem primjeru. Ona nije bila ničim pogođena. iako se opisani događaj desio na periferiji Titograda alijas Podgorice. uočila je lošu ukupnu opremu svoje sestre. ali nije reagovala. Jednom je druga jetrva. prekinula svoju prethodnicu u tuženju. jer su slušaoci odlično razumjeli pravac replike. Neuobičajeni odnos tužilice prema drugoj tužilici. Priča se kiti i zaboravlja se đe je nastala. u daleku Ameriku. pa se scena prepričava u raznim oblicima na putevima usmene anegdote. uobičajenim načinom. stara žena koja takođe ne uživa osobitu pažnju svojih sinova i snaha. amana ti božjega! A kako će ti ga pozdraviti. a druga od bratstva bez činova. 262 . poslije hvaljenja umrle kao uzorne žene i po rodu i po domu. koju smjenjuje u tuženju. rekavši: Daj počini. svoju jetrvu. po običaju. glasitome. Prva bi vazda u tužbalici. Sestra umrle. od pozdrava rodu tvome – vojvodskome. počela da pozdravlja svoje umrle. „zamolila“ je pokojnicu da joj pozdravi brata „kojino je ostanuo u dalekoj Americi“. Starica je bila uvrijeđena i tražila je najefektniji put da se osveti nesavjesnim sestrićima i njihovim ženama. Dvije jetrve barabarile se kao tužilice. kad odtuži umrloga. kad u tim papučama te su joj obuli ne može stići ni do pjace!“ Tužilica je sve razumjela. nego je nastavila da tuži. jetrvice. jadna. publika može da doživi kao humornu scenu. pozdrav­ ljala po umrlome svoje čuvene pretke – „sve serdare i vojvode“.

Time je humorna scena postignuta. pa u neobičnoj razlici nalaze humorne sadržaje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti E ću i ja da pozdravim lijepoga roda svoga: ne serdare ni vojvode. jer se pouzdano zna da će ona poslije pominjanja umrloga prijeći na svoj tužni teren i saopštiti toliko puta izvođenu potresnu tužbalicu. kao pratioca crnogorske tužbalice. nego bojne gradolome što junačkom sabljom maju. – to moj rode! Među tužilicama postoji rivalstvo. Publika sravnjuje adorantski stav tužilice prema umrlome s njezinim dojučerašnjim odnosom prema njemu živome. Ni tužilice koje su u građanskome smislu vrlo tragične žene ne mogu usloviti humornu atmosferu ni u slučaju kad naprave grubu grešku u toku izvođenja tužne pjesme. Na primjer. javljaju se na sahranama starih osoba ili lica koja svojom smrću nijesu osobito porazila porodicu. Njezino tuženje prati potpuna rekvijemska atmosfera. Glasite tužilice se bore da očuvaju stečeni ugled. majka koja je izgubila sina jedinca s pažnjom se sluša na svakoj tužnoj svečanosti. Odnos slušalaca prema tužilici kao građanki nekih puta formira humornu situaciju. Kad poznata tužilica bez ikakvoga konvencionalnoga obzira uskoči u riječ tužilici za koju smatra da je nedostojna njezina društva. toj prvoj nestane glasa kao radio spikeru kad nestane struje. Svi pomenuti oblici humora. a neafirmisane nastoje da ga steknu. Takvo potcjenjiva­ nje obično doživljavaju one tužilice koje pored lošega renomea tužilice nemaju zavidan ni građanski autoritet. a vojvode ne pitaju. onda je vrlo malo mogućnosti za javljanje humornih prostora u tekstu tužbalice i u atmosferi koja je prati. Ako je u pitanju žalost koja obavezuje slušaoce na iskreno saučestvovanje. 263 .

U takvoj sredini običaj je prelazio značaj intimnoga porodičnoga događaja. kakva je bila patrijarhalna Crna Gora. Prema tome.Novak Kilibarda Obim humornih prostora u tekstu pjesme i u atmosferi koja se formira povodom takve tužbalice-pjesme zavisi od društveno-istorijskih i etno-psiholoških karakteristika sredine u kojoj se održava običaj tuženja za umrlim licima. postojali su povoljni uslovi da se formiraju humorni trenuci na svečanostima koje su samo oficijelno tužnoga karaktera. a ne kategorija koja se situira u ontološko značenje pojma – narodna tužbalica. U plemensko-bratstveničkoj i boračko-agonalnoj sredini. 264 . humor je samo pratilac narodne tužbalice u pojedinim njezinim vidovima.

kod kojih je više istaknut identitet oblika i sadržaja nego razlike koje postoje među njima“. Pisana literatura moćno je potpomognuta zahtjevima nacionalne kulture da se oformi geneza povjesnice pisane riječi. Na primjer.JEDNA ANONIMNA CRNOGORSKA PJESNIKINJA I pored zapaženih pokušaja da se u narodnoj književnosti definišu pjesničke individualnosti. utemeljena navika sputava čitaoce koliko i istraživače da od toga žanra kao „skupa individualnih dela. iako je ostavio nasljeđu samo jedanaest stihova koji su više izraz plemenite namjere nego pjesničke inspiracije. ne zalaze u oblast umjetničkoga procesa pojedinca. bez obzira na činjenicu što je kodeks zahtjeva pravoga umjetničkog djela tu apsolutno neprimjenljiv. Međutim. koji je oplođen mišlju i ośećanjem da kauzalitet duha i materije uobličava umjetničkim sikama. nauka o pisanoj književnosti ponekad samo na osnovu nekoliko stihova obezbjeđuje piscu ime. A najuzdignutiji pjesnici u usmenoj literaturi teško uspijevaju da prolome okvire kolektivnoga stvaralaštva. Tako često ostaje po strani najosnovnije mjerilo za vrednovanje jednoga umjetničkog ostvarenja – njegova suština. 265 . Dovoljno je napraviti letimičan pogled kroz našu srednjovjekovnu poeziju pa da se nađe veliki broj takvih primjera. kaluđera iz Manastira Svete Trojice kod Pljevalja. pa i minormnim piscima održava ime kroz generacije i vrijeme. Jezikoslovna tehnika još drži patronat i umrtvljuje specifičnosti koje su vidljivo naglašene kroz posebne spregove misli i ośećanja u djelima narodne književnosti. svi se śećamo Siluana.

Oči brata duhovnika su „divne“ zato što su „svete moći“. Tako se ljepota koju je sestra poznavala udružuje s ljepotom kojom je brat svijetlio u profanome svijetu. ne samo u panorami jugoslovenske narodne lirike no i u najužemu značenju pojma književnost. O njoj ne znamo ništa. ali ne ostaje u okvirima običaja. ali i umivene svetom vodom u „strašnoj bogomolji“. nego ide dalje u poetsko objašnjenje: kosa je niz pleći raspletena. Prvo se pjesnikinja zadržava na detaljima ljudskoga obličja kroz koje se ispoljava čovjekov duhovni život. da bi misao i sliku podizala poentom „sveta maglo“. prizvana je pratnja refrena: „bratsko krilo“. A umjetnička slika ličnoga bola koji ima intenzitet naglašene individualnosti sa psihološko-emocionalnim dimenzijama kolektiva. Svim tim poetskim čipkama pjesnikinja je u stvari objasnila još u početku istaknute kategorije – brat je bio „mudra glava“ i „slika sveca“. „naše anđele“ i „apostole“. Da bi slika u svojoj dvostrukosti bila maestralno jedinstvena. ruke izvedene u „bratsko krilo“. izuzetno je naglašena pjesnička individualnost. svaki njezin atribut znači polazni stav u pjesničkoj definiciji cjelovite karakteristike ličnosti o kojoj se govori. stihom i ritmom. Ne zadovoljava se sjajnom poredbom „gusta kosa kao rosa“. „ljudska vilo“ i „bratska diko“ smjenjuju se sa „duhovniče“. od koje je Vuk Karadžić dobio samo jednu pjesmu. Pjesnikinja se ne pridržava običaja da samo ređa detalje opisa. indirekt266 .Novak Kilibarda Anonimna crnogorska pjesnikinja iz Krivošija. pa kontaminacija ta dva zraka.“ Pjesma sestre popa Marka Samardžića samo formalno pripada žanru tužbalica – načinom izvođenja. koje su uslovljene etičkim i društveno-istorijskim agensima. nego ono što je zajedničko žanru kojemu pjesma pripada dopunjava svojim ličnim odrednicama. neponovljiva je u poznatim tužbalicama. osim da je bila „sestra popa Marka Samardžića. kojega su Turci nikšićki na Omutić sa tri njegova sinovca na vjeru pośekli 1848. godine. raščešljana i rašćetana.

koju je oformila spojem ljepote duha i tijela.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti no i nenametljivo. aoh. Dodavanjem novih premisa „oštra sabljo“ i „naš sokole“. pope! Međom kolac. Pjesnikinja po običaju prekorijeva brata što je vjerujući turskoj riječi lakomisleno upuštio glavu. svud mramorje. vitezovah! Onda Krivošijanka na način drevnih pjesnika opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni poreci: 267 . a da bi opravdala ranije rečeno „svaštoznanče“ – priziva zlo bilježje vjekova i dokazuje da je pop Marko bio neizbježna žrtva kobi – „svaštoznanac“ i „mudra glava“ samo je jedna od brojanica u nizu od Lazareve glave naovamo: Zlo bilježje. ali ipak poetska funkcija toga spoja bliža je Njegoševoj i Mažuranićevoj misli nego običnim tužbaličkim tekstovima. Tako se na raniju sliku. nadovezuje simbioza čojstva i junaštva – pregalaca i bojovnik bio je i „mirokrv u kmetove“. punom snagom naglašava razloge prevelike sestrinske žalosti. spušta se u sfere svakodnevnoga života da bi dokazala što je značila duhovna ljepota brata sveštenika za svijet kojemu pripadaju pjesnikinja i slušaoci tužnoga izvođenja pjesme. uslovljava zaokruženu karakteristiku fizičke snage i ljepote i njihova značaja u kontekstu kolektivnih interesa: „Uzdanice na granice“. Neodvajanjem čojstva od junaštva pjesma se uklapa u žanr crnogorskih tužbalica. grob u dolac. Onda iznenada čarobna pletilja pretvara sve do tada kazano u uvod za novu karakteristiku ličnosti. koje su ujedno i objašnjenje prvoga stava. Naglašavanjem muške visine kao nezamjenljive strane viteškoga izgleda pravi metaforu kojom ostvaruje i funkciju istaknutoga kvaliteta: „Naš javore na sabore“.

nevjernike! Neka pod mač vrag zaplače. infernalna slike srpske zemlje poslije Kosova zamijenjena je novom stravičnom slikom. koja je riješena kroz zahtjev i prijekor Bogu: Skutom tresni. Tako pjesma prerasta u nadu. ali je zamišljenu osvetničku viziju pjesnikinja umekšala lirikom – preveliki bol sestre zbog skršene ljepote brata opravdava zamisao strašne osvete. zemljom stresni. bože. tužilica svu raniju priču i njezin filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa svojom subjektivnom idejom. Tako poslije mnogogranate i jedinstvene cjelovite pjesme sestra dariva mrtvoga brata nadom da će naći „božje plate u božji 268 . rajski caru! Utop turke u zle muke. nakon prorokovanja odmazde pravde nad zlom. na kojoj se jasno prepoznaju majstori pravoga platna. Dakle. trpjet može volja tvoja! Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkoga smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje. ja kukala! Apokaliptičnu sliku prskanja zemlje i nestajanja jednoga naroda pjesnikinja ublažava sužavanjem opsega kataklizme – turaka treba da nestane „s našeg kraja i ognjišta“. Poslije zaleta u istoriju i smisao opšte sile. pjesnikinja se vraća samoj sebi i spušta na teren sestre. Kad čitalac (koji prvi put srijeće ovu pjesmu) povjeruje da poslije slike osvetničke vizije nema što više da se kaže.Novak Kilibarda Kako. i kad se povjeruje da je građevini postavljen završni friz. onda se pjesnikinja pokazuje u novome svijetlu.

Vuk Popović pisao je iz Kotora Vuku Karadžiću 12. i kad idu na pazar dvije i dvije neprestano tuže. 269 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti dom“. Beograd. godine: „Od žalosti za popom Markom izvrnuli su kape i ječerme naopako svi Krivošijani. i svijem konjima repove ostrigli. str. pa se sad hrišćanski priklanja redu i običaju? Pošto bi stilske karakteristike ovom pjesmom premašile našu namjeru. samo ćemo još opomenuti buduće ispitivače da je pop Marko Samardžić svojom smrću bio zavio tugom Krivošije. VII. a žene rasplele i puštile niz pleća kose. 73). IV 1849. 1913. A zar se završnim stihom Krivošijka rekvijemu žalosti bila za trenutak otišla u sfere prema kojima je čovjek samo tvarca i śena.“ (Vukova prepiska. knj.

.

u prvome redu. Đe gođ ima uslova da rangira vrline umrloga. Zato socijalna problematika nalazi mjesto u narodnoj tužbalici samo ako je sredstvo za isticanje vrlina umrloga – etičkih. 68. 24. društvena priznanja i sl. U zbirci Novice Šaulića Srpske narodne tužbalice (Beograd. 69. uzorno porijeklo. od fonda afirmativnih premisa kojima tužilica raspolaže prilikom saopštavanja tužne slavopojke. zavidan fizički izgled. moralno pregalaštvo. 77 i 95. 1929) naročito su brojne. 70. intelektualnih i fizičkih. De mortuis nihil nisi bene.SOCIJALNI ELEMENTI NARODNIH TUŽBALICA Apoteozna namjena tužbalice obavezuje tužilicu da zaobilazi činjenice iz biografije umrloga koje ne naglašavaju njegovu afirmaciju. najčešće samo ono što ulazi u njihov istorijski značaj. Takve tužbalice srijeću se u prvoj i petoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića i u njegovu djelu Život i običaji naroda srpskoga. visok položaj. To su br. Upečatljive slike socijalne problematike koje se srijeću u tužbalicama što prate smrt običnih građana nijesu rezultat 271 . 25. inteligencija. Zastupljenost socijalnih činilaca u tematskoj strukturi tužbalice zavisi. tužilica se drži redosljeda koji je uobičajeno ustaljen. 72. U tužbalicama koje govore o istaknutim ličnostima iznose se po pravilu samo magistralne karakteristike lica. Ako je umrli imao zapažene kvalitete koji zauzimaju visoko mjesto na društvenome priznatome indeksu vrlina – junaštvo. – socijalna problematika kroz koju se kretao ili neće biti ni pomenuta ili će imati sasvim nizak položaj u hijerarhiji vrlina koje tužilica nabraja. 75.

Navodimo jedan primjer iz pomenute Džakovićeve antologije (str. Sve radeći tuđe radnje! Lele mene! Oh do boga! Ja sirota od rođenja. u osamljenim trenucima ožalošćene žene. str. Antologija narodnih tužbalica. Majka vas je odranila. ne smatrajući te konkretne socijalne prilike dijelom društvenoga konteksta. (Vukoman Džaković. a oni su.Novak Kilibarda sagledanja društveno-socijalnoga stanja.“ U njezinoj se tužbalici pored ostaloga kaže: 272 Đeco moja – srećo moja! Majka vas je podizala. Bez porodice i imanja. svi poumirali od tuberkuloze. najamnim radom podigla je pet sinova. 69) Kad tužilica ne stavlja apoteozu mrtvoga u prvi plan svoje pjesme. 69): „Stara seljanka Neda Knežević iz Šaranaca. u kraćim i dužim razmacima. Tužilica striktno ostaje u okvirima socijalnih odnosa porodice o kojoj tuži. Beograd. može govoriti o svojim teškim socijalnim neprilikama. 1962. I kad se javno izvodi. Na primjer: Sirota si i ti bila I siročad podizala. siromašna udovica. Pa sirota dok sam živa. To je oblik intimne tužbalice u kojoj se ne vrši žanrovska selekcija činjenica. živi kod udate kćeri. takva je tužbalica usmjerena suštinom koja je nastala ranije. Na plećima žalosnijem! Na rukama umornijem! Sve radeći tuđe radnje! .

tužilica nije bila u prilici da konkretnu socijalnu pojavu osmotri na raskršću društvenih odnosa. U seoskoj patrijarhalnoj sredini. tu sliku ona ne bi mogla primijeniti na sličan socijalni slučaj kad bi nastupila u ulozi estradne tužilice. U estradnoj tužbalici apoteozni ton ide u prvi plan. sirotinje. koja je kao teren tužbalica bila konstantna na južnoslovenskome prostoru do Drugoga svjetskog rata. nijesu postojali ideološki i psihološki uslovi koji bi opredjeljivali tužilicu da kritički osmatra društvene pojave. Pominjanjem gladovanja i mučenja u zatvorima ukazuje se na snagu mučenika i okrutnost neprijatelja. U atmosferi socijalnih i ideološko-političkih promjena dolazi do vrlo frekventne upotrebe socijalnih činilaca u tužbalicama. dostojanstvenost i požrtvovanost osobe koja se nosila s niskim socijalnim položajem. I ne pomišlja da svoje socijalno stanje odmjeri prema društvu i prema pojedincima. Ako je tužilica govorila o poginulome borcu. ukazuje se na tragiku ljudi ali bez detaljnog ulaženja u socijalne patnje nadničara. kao sinovi Nade Knežević na primjer. Ona ističe socijalne nevolje koje su je okruživale dok je podizala đecu da bi naglasila neostvarenost svojih napora i nadanja. niti bi je koja druga tužilica mogla izreći kao sliku Nede Knežević. Nečije nezavidno ekonomsko stanje eventualno se pominje s namjerom da se naglasi veselost. Međutim. Najniži socijalni položaj može se pominjati samo u autobiografskoj slici. Patrijarhalna žena nije te odnose ni 273 . Ako je tužjela za osobom koja je umrla zbog nedostatka materijalnih sredstava za liječenje. Neda Knežević vidi svoju tragediju kao kategoriju s fatumskom determinacijom. bezemljaša. Utrije se sreća moja! Tužilica sistemom asocijacija priśeća se svih pravaca svoje prošlosti koji obilježavaju izuzetnost njezine nesreće. ona nije ulazila u idejno-političke i socijalne dimenzije rata.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Pa kad rekoh da utekoh.

Tužilica se često našla rastrzana između oštrih suprotnosti: ustaljene navike da se o neprijatelju govori samo u mračnim bojama i rođačkih obzira koji su takođe izgrađeni u vrlo krutu etičku normu. obuhvati ustaljenom žanrovskom tehnikom.Novak Kilibarda primjećivala. Talas socijalne revolucije koji je širila narodnooslobodilačka borba navodio je tužilicu da s fatumskoga prostora pomjera i oblike ljudske tragike. Sveštenik. između intimnoga uvjerenja u postojanje imaginarne sile i ateističkih zahtjeva koje je mogao postavljati 274 . Iako su smogle psihološku slobodu da unose inovacije u tužbalicu. nego je morala da u okviru poetike tužbalica pravi izmjene. Počela je svjesno da ih primjećuje tek kad su počele da se mijenjaju. Poslije rata taj se proces nastavio u specifičnome izrazu. jer je sve događaje viđela na prostorima sudbine. crkva. Međutim. tokom Drugoga svjetskog rata i neposredno poslije oslobođenja tužilica se određivala prema socijalnim. političkim i idejnim kretanjima. plemena. žanrovski. U rat kao tematsku strukturu tužbalica ušli su do tada nepoznati sadržaji: nova ideologija narodnooslobodilačke borbe i činjenica da neprijateljsku stranu ne čini samo osvajačka sila stranca nego i pojedinci iz bratstva. To sve ne znači da su ustaljena sredstva iz oblasti značenjske i pjesničke stvarnosti tužbalica odmah zamijenjena novim. kao temu. Ne manje napore ulagala je i u oblasti ideološko-religijske strukture tužbalica. Njezino emancipovanje kretalo se u smislu sagledavanja pojava koje se razilaze s dotadašnjim ustaljenim društvenim normama. Tužilica je bila često primorana da lično bira boje umjesto da upotrijebi žanrovski pripremljenu paletu. Tužilica zato nije mogla da novi vid neprijatelja. kakva je tragika Nede Knežević na primjer. Desio se samo zastoj u procesu koji je imao sasvim definisanu trasu. bog i zagrobni život nijesu se mogli prizivati po navici. sela. i pojedine ličnosti koje su do juče nastupale u ime društva. tužilice nijesu shvatile postratne i postrevolucionarne društvene tokove.

poredi s tužbalicom sestre Batrićeve. sin. u kojoj je Njegoš dao sintezu svih glavnih karakteristika crnogorske tužbalice. Oformila se ponovo žanrovska armatura na kojoj počivaju sve strukture narodne tužbalice. izuzetno uznapredovao. ali osnovni ljudski kvaliteti. Iako je obrazovni nivo nove tužilice. Prenaglašena naklonost bilo kojemu profilu nastaloga stanja dovodila je do mijenjanja ustaljenih normi tuženja. njezina psihološka sloboda produžila se u oblike društvenoga uvažavanja ličnosti i prava žene. viđeće se da junaštvo. Shodno tome. Ako se indeks ljudskih vrlina. političkih i ideoloških normi. ideološki i politički pravci društvenoga sistema – ostao je kakav je i bio: tipski. Odnos prema novim društvenim rješenjima kretao se od apologetike do paskvile. ali odnos tužilice prema društvenim kategorijama. zamje­ njivanje privatnoga kapitala društvenim dobrima i sl. tužilica dosljedno usvaja nove norme onako kako ih je usvajala njezina nepismena prethodnica. ironija i sarkazam. čije se stavke danas unose u tužbalicu kao građa za tužnu apoteozu umrloga. Sve pomenute propratne pojave postepeno su se povlačile.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti muž. ostali su u novoj tužbalici prisutni u svojemu osnovnome značenju. Proces emancipacije žene se nastavio. – našla je punoga izraza u tužbalicama. koji nadživljavaju društvene i državne promjene. ponekad i do vrlo bizarnih trenutaka. I stara i nova tužilica prilazi društvenim normama kao aksiomatičnoj vrijednosti. koje važe za društvo u cjelini – socijalni. Socijalna problematika poslijeratnoga perioda – eksproprijacija zemlje iznad dozvoljenoga maksimuma. raspodjela zemlje bezemljašima. koja ima osnovnu pa i srednju školu. brat. na primjer. u umjetnički i vokalni sloj tužbalice infiltrirali su se oblici izražavanja koji su joj ranije bili nesvojstveni – eufemizam. snaga uma i ljepota tijela i danas 275 . analogno stabilizaciji društva i učvršćivanju novih socijalnih. Sistem vrijednosti koje se proslavljaju u tužbalici-apoteozi donekle se izmijenio. moralni podvizi.

u novoj tužbalici socijalna se problematika svela na sredstvo za isticanje ljudskih vrlina koje imaju postojanu vrijednost. Zato istraživanje pomenutoga procesa razvitka narodnih tužbalica ima značajne teorijske implikacije za književnu nauku o usmenoj literaturi.Novak Kilibarda zadržavaju poziciju koju su imali i u Njegoševo vrijeme. izgubila jedne i dobila nove pritoke. 276 . Savremena tužbalica liči na rijeku koja poslije velikoga potresa teče s istim smislom iako je djelimično promijenila korito. Kao i u tužbalici svih ranijih vremena.

na nekadašnjoj što ga savih livadi. Samo ličnim poimanjem stvarnosti. gde nikad nije pastir stado pasao. ALI DRUKČIJE Ja tebi. predstavama o sudbini čovjeka i svijeta. tek pčelica rudinom leti nedirnutom. Vuk je naglasio 277 . ono što ga prisajedinjuje savremenoj mu kulturi) ne uzdižu ga iz zajednice kojoj pripada.OPET TO. zagledanošću u život i obdarenošću za dublje doživljavanje izdvaja se pjesnik od svijeta prośečnih. tu samo urođena bere nevinost. ono što ga čini stvaraocem i razlikuje od pjevača reproduktivca. pjevao je po nagonu. istakao je specifikum individualnoga pjesnika. ovaj venac prilažem. nije on znao da obavlja važan posao. gospo. Sentom je došao u poeziju! Vuk Karadžić je preciznom definicijom varijanata – „opet to. a branje grešnicama nije slobodno. Njegova znanja o životu (obrazovanje kao uopšteno iskustvo. proletnjom. u srcu što se razvija bez učenja. ali drukčije“ kazao mnogo više od upućivanja na razliku između dvije pjesme. niti kosač nikad kosio. vokacija nadahnuća okrenula ga je maticom pjesme. Euripid U neprekidnome nizu pjesničkih svjetova usmene poezije onaj koji je umjetnik ipak samo se sposobnošću stvaranja razlikuje od kolektiva običnih. Gradinar Stid je topi rosom potočnom. Narodnoga umjetnika nije podsticala svjesnost potrebe stvaranja.

U toj kritici ili mijenjanju već nastaloga. pored svega toga. pa ga kumu darivaše. da se ne slaže. Prvu je zapisao Vuk Karadžić. i na kratkim lirskim usmenim tekstovima mogu se sagledati i kompletne pjesničke fizionomije. Ta pojava lako se uočava u epskoj usmenoj poeziji. a drugu Veljko Marović više od sto godina kasnije. Usmena lirska pjesma je kratka. Ali. često je konzervirana rimom (mnogo češće nego epska pjesma) i prati je uvijek melodija. a koji se u genezi pisane literature nije mogao pojaviti ni zamisliti. u vijenac uvijaše. Kod njih cvijeće berijaše. a nešto teže u lirskoj. dodavanju i oduzimanju manifestuju se pjesničke individualnosti. Tako je istaknut jedan vid kritike koji je živio stalno u razvitku usmene književnosti. pak u Mletke pošiljaše. pa ga u kitu ukićaše. Tražiti umjetnika naćeranoga moranjem saopštavanja doživljenoga da stvara. Dok je epska usmena pjesma postala i živjela da se priča uz gusle. iako se u cjelini pamti. lirska pjesma je imala svrhu da se pjeva uz jednu određenu melodiju koja više pruža vokalni no tekstualni užitak slušaocima.Novak Kilibarda tvorca varijante i kao kritičara koji nema drugih mogućnosti da saopšti svoja neslaganja s prethodnikom osim da pokaže kako bi on sam uradio taj isti posao. Obadvije su iz Grblja. pak ga zlatom zlatijaše. Vukova: Mare čuva pauniće i bijele golubiće u rudini pelinovoj. U tim momentima treba tražiti pojedinca koji je bio oplođen mišlju i ośećanjem da sve ne usvaja. Za primjer uzmimo jednu pjesmu u dvjema varijantama. kvarenju ili popravljanju. mijenjajući tuđa rješenja. 278 .

Na dan pero sabirala. da se pero zlatom zlati. slaže ga u kitu. nije tako doživio đevojku koja sprema darove za svoje svatove. Ona samo to čuva do neizguba! Prva Mare u rudini pelinovoj obavlja jedan posao. Drugi pjesnik. golubove. A Mare iz druge varijante ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero 279 . međutim. Sva je pjesma u kretanju. Te dvije varijante predstavljaju dva različita pjesnika. Mare iz njegove pjesme ide ko zna kamo slijedeći lepršavu ljepotu iz nepregledne rudine pelinove. sad vila đevojka. obične svakidašnjice i ne odmiče se od opisa događaja. da daruje dva đevera i sve svate. u Mletke ga pošiljala. Njezino kretanje samo je vidljiva slika duhovne šetnje. sve u njoj teče kao i misli đevojačke. ne zadržava se u prvoj varijanti berući cvijeće. bere cvijeće. đevojačka mašta se materijalizovala. tek nadolazi snaga za jelenski skok preko ambisa koji premošćavaju samo čelnici među pjesnicima! Mare. plete vijence i šalje ih u Mletke. a tečni glas v u tri prve riječi (paunove. to je oblačak misli zalebdio za trenutak i uhvaćen u kairoskom prolazu kroz pelinove zemlje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Marovićeva: Mare čuva paunove i bijele golubove uz rudine pelinove. pelinove) to posebno i naglašava. pjesnik je vidi u hodu njezinu za krilima kao čuvaricu misli i gospodstvene zapaljenosti duše. Đevojka iz prve pjesme bere cvijeće za svoje svatove kao i svaka druga udadbenica. Prvi je slikar stvarne. Ali moć pjesnikove inspiracije još nije u zenitu. Ona vrši posao svih isprošenica koji je njihov običaj i dužnost.

Prvi kroz shvatanje ljudi svoga vremena i svoga dana gleda svijet i prenosi ga u slike pjesama. Vukov pjesnik-pjevač sprema cvijeće u Mletke da se pozlati. a nađeno pero. to je onda 280 . Mare iz prve varijante čuva golubiće i pauniće u pelinovoj rudini i bere cvijeće. svatovski dar. nema toliko svatovskoga cvijeća da bi Mare pravila čitave vijence. u konačnome smislu i nepovrijeđena je vremenski organičenom i prostorno lociranom odlukom. daje joj poetski život. Cvijeće samo sobom ima dovoljno ljepote. čitave kite i vijence. i ona što ide pelinovim rudinama. Kod njega je istina u opštem. Đevojačka misao ide uz rudine želja kao. eto. sve zahtjeve praktičnoga tekućega i neminovnoga rezona kolektivne psihe društva čiji je dio i on sam.Novak Kilibarda otpalo u ljubavnoj igri krilate ljepote. kao što ima zlato sjaja i voda bistrine! Prvi pjesnik bio je odviše praktičar licem okrenut stvarnosti svakidašnjice i njije se u opservaciji života uzdigao od prośečnoga svijeta. zaboravljajući da cvijeće ne trpi ukrašavanje. Njegova aromatična vina nemaju ništa sem sokova grožđa! Pjesnikovo neslaganje s prethodnikom pokazuje zadivljujuću preciznost. Drugi pjesnik je imao jako estetsko opravdanje da cvijeće zamijeni perjem. nego je samo magijom umjetnosti naglašava. Ta dva pjesnika potpuno se razlikuju i u načinu prenošenja stvarnosti u umjetničku sliku. Kao da se njezina obuzetost ljubavnim mislima oslikava u ljubavi razigranoga jata. skladnošću poetske meditacije. jer je svako kićenje cvijeća njegovo kuđenje. jer postanak pera i način na koji Mare do njega dolazi naglašava ga kao svatosvki dar prvoga reda. Kad je naglašena jedna rudina. Drugi pjesnik nadlijeće sve efemernosti. pjeskovita prisojna strana. Drugi pjesnik to ne ispravlja jer zna da pelinova rudina. Drugi pjesnik ispravlja prvoga i ta ispravka zadivljuje logikom estetskoga ośećanja. On platno pojava koje se glase vječitom logikom realnoga bitisanja pretkiva u umjetničke slike ne odmičući se ni za lijek od naturalne istine. rodilo se uz svadbe ptica.

Cvijeće branjem umire. darovno cvijeće treba da bude ono koje je raslo drugujući s ljudskom rukom i kome je krvotok utočen iz sunca i kondira. a planinsko poklanja nedodir. Šalje ga u Mletke da ga okuju zlatom. niti može dati intimu cvijeća iz bašče. Vukov pjevač-pjesnik nije ośetio ni smrt cvijeta. a samo za tren vaskrsne u momentu poklanjanja. vilinsko i božje. To je cvijeće intime jer je zaliveno ośećanjem koliko suncem i vodom! Planinsko i livadsko cvijeće živi u nepovrijeđenim sokovima divljine. Njegov život je svježina. šaptanja i milovanja. sutone i svitanja. Pjesnik druge pjesme i njegova Mare užasnuli bi se od takvoga dara. Cvijeće raste ili u bašči ili na divljoj racvjetaloj livadi. naručuje mu zlatni kovčeg. cjelovitoga cvijeća. Drugi pjesnik. pa bilo da je golubova ili paunova. u momentu darovnoga predavanja. jer tek svojom smrću ono bolno ukazuje na svu čarobnost umrle ljepote. užurbana i praktična đevojka. Umrlo cvijeće je najtužniji mrtvac na svijetu. a duša je njegova u nedodiru prije branja. Vukov pjevač to ne ośeća. nego cvijeće udara na grozne muke. onda se preko njega poklanja ono nešto divlje. Nema u toj rudini cvijeća priličnoga za vilinske mašte. Mare iz Vukove pjesme. niti čar gorskih šumova. Mimo pravoga pjesnika prošla je neopaženo sva fantastična polifonija 281 . ono je pusto vilinsko bilje koje su uzgajale zore i rose. ono mora bistriti suzama jutarnje rose kad se predaje kome. kao uvenulim životom. bere skromno cvijeće. pa onda mrtvim cvijećem. dariva Marine svatove. onako kakva je i ona. pravi dar od srca. Čobanica hoće da se uda pa treba nabrati cvijeća i darivati svatove. Ako se takvo cvijeće dariva. cvijeće je najljudskiji. dakle. mitsko i čarobno. Svrha cvijeća kao poklona je samo u trenu. zna da rudina pelinova koja je paša.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti ograničeni prostor na kome se stalno čuvaju golubići i paunići i tu zato ne može biti pravoga. Zato što druge koristi nema. ono što je bilo neviđeno okom i nedohvatno rukom! Cvijeće iz bašče poklanja sva zalivanja. naj­ istinitiji poklon. To je sveto čarobno bilje čija je ljekovitost ljepota.

biće pero pozlaćeno. Drugi nas pjesnik uvodi u luku istinite iluzije. A ko se može oteti doživljaju da svako pero leti u Mletke nošeno samo Marinom mišlju! Sve drugo ide. smisao njezin da pronađe dati dar i biranje pera jesu stavke koje se slivaju u sliku gospodstvenosti njezinih ośećanja. uglavnom. Marin vilinski hod za ljepotom kroz pelinovo carstvo. Mare iz druge pjesme. nema traga one naglašenosti iz prve pjesme da đevojka baš stvarno nešto sprema u Mletke. jer je vodi stalno i ista misao. Pjesnik je prizvao sve vidljivo da se razbukti veličinom jedne duše istrajne u nadanju. ono samo leti. pero koje će i dalje ostati pero. a zlato mu biti tek dodatak. ali Mare bira samo po jedno. i jata golubova i paunova. čitave kite i vijence. onda je teško i naći prilično pero. i đerdan dana nanizan biranim perima. Drugi pjesnik ide širinama! I nepregledne rudine pelinove. Pjesnik se ne odmiče od praktičnosti i stalno je prizemljen. umije da odabere onakav dar – bijelo pozlaćeno perje. Kao što je i trenutak koji je čeka samo – jedan! Đevojka iz Vukove pjesme je realno užurbana. zašto je golublje ili paunsko pero no da leti! Kako bilo da bilo. 282 . ono je za njega šarena trava koju treba sa zlatom pomiješati da bi nešto zavrijeđela. skoro da čitamo između redova da ona plaća tu pozlatu. A kad ona. U ljubavnoj igri golubova i paunova s golubicama i paunicama njihova pera precvjetavaju. A Mare iz druge pjesme prolazi pelinove rudine da ubere dnevno jedno pero. te se može povjerovati da pera odista u Mletke putuju. i let svakoga pera u Mletke slivaju se u sjajnu hiperbolu đevojačke uznesenosti u ljubavnim mislima. da bi nastavila śutra isto traženje. Pjesnik je otvorio sve pore duha i talasi usijane imaginacije odjedrili su ga onamo đe izabranici stižu.Novak Kilibarda života cvijeća. A zašto njegova Mare dnevno izabere samo po jedno pero? Isprošena đevojka stalno je obgrljena snom udaje i ta je misao prati kao i kucanje njezina srca. stalna je kao i disanje. Mare cijeloga dana traži pero i nalazi ga. Vukova Mare šalje cvijeće u Mletke da se pozlati. postojane u božanskoj želji. bere puno cvijeća.

zelena gora. sunčanih i prisojnih strana. a konj zelenko pase i osluškuje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga prethodnika. Vuci i hajdučka četa izabrali su baš čarnu goru. ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio u rudine pelinove. Gusta. Usmeni pjesnik uvijek usaglašava miris cvijeća i bilja s ljudskim ośećanjima. melanholično tužni miris pelina opomenuo je pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme. Gora je u usmenoj pjesmi uvijek čarna. Bjeličastom stabljikom. i tu pomaže jaka zelena boja. i zamišljenosti. nešto što će se dogoditi. Na perju ta dva jata ptica sve su boje svatovske nošnje iz Grblja. a realno polje ističe jasnoću događaja koji se posmatra. Bokori šarenih paunova sve to magličasto. naglašena udaljenošću. usaglašava boju s događajima o kojima pjeva. Svatove treba tako posmatrati da bi se viđele nevjestine oči i trepavice. običnoga svakidašnjega svijeta i života. Usmeni pjesnik strogo pazi na značaj boja. najfinije nijanse čovjekovih ośećanja pronalazi u 283 . dakle. Tajnovita čarna gora uvijek nagovještava neku slutnju. stado ovaca. One su zeleno ośenčene. oni su vrani. rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. Pelin je bilje pjeskovitih. Pored boje. Ako se po zelenome polju igraju konji. uznijeto i čarobno opominju na prisustvo živoga. blijedim naličjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanoga zelenila. a gora treba da bude takva da bi nudila iznenađenje i opasnost svatovima i karavanu. Naglasak je u pritajenom prisluškivanju. Usmeni pjesnik. prelazi u zeleno-tamnu. a grudve bijelih golubova čuvaju ih od jednoličnosti. ali dovoljno zelene da istaknu prolazak đevojke i ptičjega jata. obećeva iščekivanje. jer zelena boja ističe ono što se na polju događa: bitku. gotovo crnu (čarnu) boju. Rudine pelinove pod suncem su strane uzdržajnih boja. pa konj zelen na zelenu polju i treba da je nevidljiv da bi mogao čuti nešto tajno i skriveno. igranje konja i dr. svatove. Polje je kod njega uvijek zeleno.

Pelin nije mirisan samo cvjetovima nego svim bićem. antropomorfizuje cvijeće. to je glas sreće s prizvucima žalosti.. zri u jesen kad se momci žene. Ruzmarin je mirisom proglašen đevojačkim cvijećem. ozbiljnim mirisom. recimo. U usmenoj svatovskoj pjesmi ne naglašava se potpuna otvorena radost đevojke koja se udaje. Pelin je sav obuzet malo naglašenim. u nezaborav na đevovanje-carovanje. nevjesta među đeverima poredi s dunjom među listovima: Lijepo l’ je niz polje gledati žutu dunju među listovima i đevojku među đeverima. Ośećanja đevojke među đeverima takva su..Novak Kilibarda cvijeću. ali pored toga miris dunje bio je odlučujući za pojavu poređenja udadbenice s dunjom. nepoznatu obalu. kao i 284 . tihom tugom. nježno obgrljena listovima. svakom svojom liskom. I zasita. Kako dunja vene ona sve jače miriše da bi našla smrt u vrhuncu svoga mirisnoga daha. pa relacije ośećanja i živoga mirisa bilja veoma su bliske. Poznavanje najskrivenijih tajni boja. Zašto se. Udaja je radost. smilje povučeno u odaje tuge i uspomena. a dunja poistovijećena s dušom đevojačkom. A takav je i miris žute dunje. Car li bijah dok đevojka bijah! Udaja je napuštanje jednoga toka života i prelazak na drugu. Đevovanje se gasi i sve ljepote ranije slobode na putu do novoga doma slivaju se u tužne tonove. mirisa i čovjekovih ośećanja omogućilo je pjesniku da rudine pelinove prihvati od prethodnika. bosiok upućuje na groblje. svom svojom vidljivošću iznad zemlje koja ga je rodila. ali propletena finom. Žuta dunja. patrijarhalna đevojka među ručnim đeverima ne može imati skladniji predmet s kojim se ona može porediti nego žutu dunju među listovima! Dunja među listovima i đevojka među đeverima toliko se unutrašnjim harmonijama približavaju da se u poredbenoj slici pjesme stapaju u jednu ljepotu.

Usmeni pjesnik i u epskoj i u lirskoj pjesmi. Je li to trebalo naglašavati kad je već isprošena? Prednost drugoga pjesnika naglašavaju još ritam i rima njegove pjesme. 285 . U obadvije pjesme o Mari iz Grblja ne kaže se ni riječ o izgledu đevojke-isprošenice. ako ne ide u detalje. slika ljepotu đevojačku. to osvjetljava njezino cijelo biće. kao da preziđuje pjesmu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Mare mišlju svojom. a posljednji stih. ljepota-đevojka. i to je stavljeno u prvi plan. Pjesnik se potpuno okrenuo njezinu unutrašnjemu životu. po običaju. Umjetničko bogatstvo te pjesme dopunjava se njezinim nagovještajima. onda obavezno kaže da je lijepa. Boja pelina i miris njegov se dopunjavaju. što je rijetko. Rimovanje prva dva stiha odzvanja muzikom pripovijedanja. Ostavljeno je otvoreno pita­ nje da li je ona pored svega još i lijepa đevojka. to je pjesnik ośetio i uzeo. upola kraći od ostalih. Ona je preokupirana mislima i ośećanjima. zaustavlja pjesničku priču onđe đe treba.

.

Vukov zbornik ju je popularisao i uveo u maticu živoga jezika. Na primjer: Pitali magarca ima li šta gore od bobove slame? – Ima. godine ima riječ poslovica. na primjer. nije ništa drugo nego kratka anegdotična priča oslobođena svih opisa radnje ili situacije u kojoj se radnja zbiva. Poslovice su 287 . godine pod naslovom Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi. prazne jasle. zajedničke strane poslovice i poslovične pitalice jesu formiranje suda o izvjesnoj pojavi i zaokruživanje misaonoga zaključka o njoj. Poslovična pitalica. lapidarno iskazano zapažanje o životu. U Vukovu Srpskome rječniku od 1818. Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. lapidarno iskazano pitanje sa sažetim odgovorom naziva se poslovična pitalica.O POSLOVICAMA Poslovica je književno. kako kaže Vido Latković. stepena i karaktera njegova istorijskoga i duhovnoga razvitka. a ostvajuje maksimalni izražajni obim. Dositej Obradović. Riječ poslovica ruskoga je porijekla. Škrta je u upotrebi izražajnih sredstava. I to zbornik koji je objavio na Cetinju 1836. Jovan Muškatirović i drugi. Književno. Srbi. Ušla je preko knjiga u jezik kojim govore Crnogorci. Ima­ ju ih svi narodi svijeta. ali ne u značenju latinskoga naziva proverbium. Ispeci pa reci. Iako su je prije Vuka Karadžića upotrebljavali Zaharije Orfelin. odnosno u značenju koje je poslije Vukova zbornika poslovica opšteprihvaćeno. Bogatstvo i karakter poslovica jednoga naroda zavise od istorijske komunikativnosti njegove. Poslovice su stare bezmalo koliko i organizovani jezik.

Biblije.Novak Kilibarda utkane u umjetničko tkivo najstarijih književnih djela – Homerovih spjevova. trag po tragu njegov iskopamo. godine i novoga oblika koji im je dao Njegoš u Gorskome vijencu. a nekad su dio govora lica koja nastupaju uime određene društvene strukture. ako nam je mio ili svojta. Zato se usmeno porijeklo tako upotrijebljenih poslovica pokazuje indirektnom svojom službom. pokazuje razlika između oblika poslovica koje je Vuk Karadžić objavio na Cetinju 1836. Evo nekoliko primjera: Vuk Njegoš U dobru je lako dobro biti. Vuk Vještica na svoju krv trči. Vuk Zabada trn u zdravu nogu. Nekad iskazuju misao univerzalnoga značaja na ravni objektivne ideje djela. aperceptivno gledište. prilagođavajući ih prirodi stiha koji upotrebljava i zakonitostima svoje poetike. Kako je Njegoš mijenjao jezičku formu usmenih poslovica. Ugrađene su u konkretne lokalne cjeline. na muci se poznaju junaci. Njegoš Što zborite? Jeste li pri sebi? Trn u zdravu nogu zabadate! Njegoš Zla mrznome činit ne možemo. U Njegoševu djelu usmene poslovice postale su sastavni dio umjetničkoga teksta. 288 . pjesama i priča drevnih istočnih naroda i dr. a njihova misaona poruka logično proizilazi iz situacije koja se opisuje. U dobru se lako ponijeti. nekad ih izgovaraju lica koja hoće da izraze svoje subjektivno. Usmene poslovice poslužile su Njegošu na nekoliko načina.

u ritmičkoj prozi i u stihu. pa ja rva i tada i sada. Na primjer. ti izdao prijed i poslijed! Ja kuj.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Vuk Njegoš Što se mrčiš kad kovati nećeš? Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ? Njegoš Ovaj drži za rep adži-Adža i puštit ga zadovijek neće. Složna braća nove 289 . Gotovo da nema poznatijega proznoga djela u crnogorskoj književnosti u kojemu usmene poslovice ne figuriraju kao detalji dijalekatskoga i lokalnoga govora pojedinih likova. dok pogine kučka ili žrvni. Vjeruje se da ih je u vrijeme njihova postanka bilo više u običnoj prozi nego što ih je takvih bilo u vrijeme Vuka Karadžića. ili što ih ima u sadašnjem njihovu trajanju. da bi se proces završio u organizovanome ritmičko-stihovnom obliku. ili kučku ubij. ja ne mrči gaća. koji sadrži cjelovitu pjesničku sliku. poslovica Sloga u kući najveća je sreća prešla je u ritmičkiji i pjesničkiji oblik Složna braća kuću teku. Njegoš Kakvu sablju kažeš i Kosovo? Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo. Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić. Vuk Kad se kučka nauči žrvnje lizati. Vuk Bio rvat na Kosovo. Poslovice se javljaju u običnoj prozi. A one su nezaobilazne piscu posebno kada dočarava govor likova iz seoske sredine. Za tu pojavu reprezenti su Stefan Mitrov Ljubiša. Kroz stalnu upotrebu postepeno su dobijale svečani ton i ritmičku organizaciju. ili žrvnje slomij.

jer su stvaraoci poslovica koristili za postizanje metaforičke slike sve što im je moglo poslužiti za rječito iskazivanje zapažanja o životu. koju je čovjek nekad ranije naučio. koji je bio stariji. onom nema suda i dvanaesterac – Mučno čovjek uvjek može jedno biti. Od akcenatsko-silabičkih stihova desterac je najčešći: Sirotinjo. Zbog sirota sunce sija. Potrebna poslovica. nego samo kao sastvani dio priče. Može rima da ima u poslovicama slobodnu primjenu. U toničnome stihu poslovica česta je aliteracija. Ponekad takve poslovice imaju i rimu: Hrani sirotu za svoju sramotu. Poslovice nijesu opstojavale samostalno. Ali ne znači da je savršeniji oblik obavezno i uvijek potiskivao nesavršeniji. Može biti simetrični osmerac: Ko se dima ne nadimi. dobro sam se udala. Rjeđe se javlja simetrični (lirski) deseterac: Dlaka po dlaka eto bjelača.Novak Kilibarda dvore grade. Obično se rimuju posljednji slogovi dviju ili više sintaksičkih cjelina koje su istovremeno i posebne ritamske cjeline. Zla vremena nema bez snijega. kaplja po kaplja eto Morača. pjesme i različitih oblika govorenja. od namjenskoga pravca poslovice i od karaktera govora u koji se ona situira. Na primjer: Vrana vrani oči ne vadi. taj se vatre ne nagrija. kao što ni danas ne opstojavaju izdvojeno. sedmerac – Kako sam se uzdala. šesterac – Kog ubije ruda. a nijesu rijetke nepravilna i nepotpuna rima. Upotreba jednoga od oblika zavisila je od duhovne konstitucije lica koje se služi poslovicom. s vragom prođe. Ritamska sređenost postiže se i drugim različitim stilskim sredstvima. Taj tip poslovice osvjedočava svoju duboku starinu. Na primjer: Što sa zlom dođe. Veliki broj poslovica je u stihu koji može biti tonični – stariji i akcenatsko-silabički – mlađi. / a nesložna stare razgrađuju. Poslovice se najčešće javljaju u ritmički sređenoj prozi kojoj su rima i asonanca najčešće ritamsko sredstvo. i bogu si teška. zrno po zrno eto pogača. iskrsavala mu je u svijesti tek kad 290 .

ali za poslovice ne može (kao ni za riječi). Poslovica mu dođe nekako kao svjedok. Takva funkcija poslovice podržana je dugom upotrebom kroz koju je verifiovana njezina vrijednost i utvrđeno pravo da svjedoči o istini s kojom se ne treba sporiti. Pojedine društvene strukture. nego i kao definisana istina o kojoj ne treba diskutovati. kao i oni koji su nepogovorno poštovali silu vlasti. Prizivanje poslovica u svakodnevnome govoru temelji se i na činjenici što u načelu pojedinac ima pozitivno određenje prema narodnome. Odnos prema poslovicama ima zato viši pozitivni koeficijent u društvima patrijarhalne kulture. kolektivnom geniju. bez obzira na svoj obrazovni nivo. u seljačkoj sredini u kojoj i danas poslovica živi najaktivnije. vjerske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju tabuisan stav prema poslovicama u kojim je bio sažet kodeks normi i ponašanja date strukture ili konfesije. To je i Vuk Karadžić istakao: „Za pjesme i pripovijetke može čoek koga pitati da mu ih kaže. za društvo u kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kad se osveti k’o da se posveti morala je imati aksiomatičnu vrijednost. upotrebljava poslovice kao sredstvo za potkrepljenje ubjeđenja koje iskazuje nekome. Koju ruku ne možeš pośeći – ti je poljubi i sl. kao jemac istine koja treba da se istakne. Na primjer. nego. kad se govori. Psihološka i etička struktura pojedinca kao socijalnoga bića uslovljavale su njegovo poštovanje dokaza koji su smješteni u poslovicama. nego pak u urbanoj sredini i u društvu visoke savremene kulture. On u govoru ima najčešće snagu argumenta kojim se brani izvjesni stav. ne samo kao stilsko i govorno pomagalo. Ljudi koji su se mirili s ropstvom.“ Svaka osoba. održavali su poslovice ovoga tipa: Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj. Zato je bilo teže sakupljati usmene poslovice nego bilo koji drugi oblik usmene književnosti. valja paziti i čekati dok se koja ne rekne u razgovoru. pa zato dobro dođe.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti ju je prizvala asocijacija koja se misaono dodiruje s njezinom suštinom. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac 291 .

brzalice i teatrološki tekstovi služili su samo pojedinim situacijama. Status rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne smijem od Boga. ostaje ljudima utjeha da Bez starca nema udarca. Poslovice su imale konstantniji značaj u međuljudskim odnosima nego bilo koja druga vrsta usmenoga književnog stvaranja. pjesme. Poslovice su. Morala je biti prigodna prilika da se pripovijeda. a ono hoće đeca.Novak Kilibarda propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom – ti njega hljebom. Eto tako je svaki vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici. odgoneta i glumi. Poslovice koje su prenosile istine kao opšteljudske poruke nijesu bile omeđene nikakvim konfesionalnim kočnicama. ako ću pravo ne smijem od bega. kadija ti sudi. Kad usahne snaga i pritisnu godine. u doba buna i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Izvođenje besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa. A u vrijeme kad nije bilo organizovanoga školstva. seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu ne treba vljerovati. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna izreka s bezazlenim i diskretnim humorom: Bunar voda svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. pa od jednoga koža dospije na ciganjski bubanj. a od drugoga na jevanđelje. 292 . Priče. a snaga klade valja. Kadija te tuži. U hajdučkoj družini. poslovice su imale značaj filozofskoga. pratile svakodnevni govor u svakoj njegovoj manifestaciji. Takva je Um caruje. pitalice. Životne pojave čije se izvorište ne može kontrolisati zakonitostima iskustvenoga svijeta uslovile su postanak poslovica dubljega smisla i metafizičkoga smjera: Jedna koza okozila dvoje jarića. međutim. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi. zagonetke. pjeva. Mirenje s ekonomskim stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako neće Božić kaše.

odnosno prerađivanja. ali hajduk Tešan. Ne bi trebalo smatrati da su sve stihovane poslovice. Mogle su poslovice ostati integralni dio pjesme kroz sve mijene usmenoga prenošenja. Trebalo ih je samo ustihovati i versifikativno primijeniti datoj pjesmi. kad i pjesma. Poslovica je bila stalna potreba i svakodnevna navika. a mogle su ući u pjesme i mnogo kasnije. što treba. ali mogle su biti i preuzete iz svakodnevnoga govora. čija dva posljednja stiha zauzima. čija je poruka stara koliko i društvo koje priznaje krvno srodstvo. kao što će se viđeti. koje se sretaju u usmenim pjesmama. u kojoj je pomenuta poslovica. na jednoj od stanica dugoga puta pjesama od njihova postanka do zapisivanja. a nije im se znala prava svrha. Pozivanje na poslovicu značilo je i sigurnost da se dokaz koji se utvrđuje poslovicom oslanja na iskustvo u koje jednako vjeruju i lice koje se služi poslovicom i njegovi slušaoci. 293 . u čiju istinu jednako vjeruju i pjevač i njegovi slušaoci. Umjesto imena. bio je psihološki predisponiran da upamti tu usmenu poslovicu i da je primjeri pjesmi o caru Dušanu kojega spašava njegov sestrić Miloš Vojinović. da njome efektno završi pjesmu. Nije nimalo slučajno što u našemu jeziku nema izgrađenoga pojma kojim bi se imenovala semantika poslovica. Varijante Ženidbe Dušanove postojale su i prije pjesme koju je Vuku saopštio Tešan Podrugović. postale kad i pjesme u kojima se nalaze. reklo bi se: Štono ima riječ. Štono stari vele i sl. Poslovice nalikuju na neke stare narodne običaje koji su upražnjavani. pa je njezina izuzetna frekventnost i integrisanost u ljudski govor zamjenjivala njezino ime. One su doista mogle postati. zato što su ostali od starina.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti etičkoga i pedagoškoga repetitorijuma u kojemu se akumuliralo ono što je trebalo pamtiti. Izvođeni su stoga „što se valja“. pjesme bila dobrodošla gotova poslovica. koji je proveo život bez porodice i rođaka. kako veli Vuk. Vjerovatno je da je pjesniku-pjevaču prilikom stvaranja. postala kad i pjesma Ženidba Dušanova. Teško je povjerovati da je poslovica Teško svuda svome bez svojega.

kaže se: Vuk neće na vuka. Nesumnjivo je da je poslovica koja govori o čovjeku hude streće živjela i prije svoga stihovanoga uobličenja kojim pjesnik sažima dramu tragične heroine: Jao. ama hoće junak na junaka. jadna.Novak Kilibarda Hrišćansko uvjerenje da je misao o duši stalna čovjekova obaveza imanentno je čitavoj srednjovjekovnoj hagiografskoj literaturi i širokoj hrišćanskoj javnosti. ili kad se zamjera kakvoj sili što suviše svoje snage iskazuje na nejačemu. U crnogorskoj usmenoj pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka ta poslovica je prenijeta u desterac i pretvorena u poetski aforizam naglašene ekspresivnosti. sine. jadna. i on bi se zelen osušio! 294 . za zelen bor vatim. Poslovica Bolje je izgubiti glavu nego dušu stara je koliko i hrišćanska ideologija. izgubiti duše: bolje ti je izgubiti glavu. u pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška Uroš i Mrnjavčevići. Avdi-Ljuca na bijesna Vuka. ude li sam sreće! Da se. nego svoju ogriješit dušu! Kad se odmjeravaju hrabri protivnici ujednačene snage. Njom su lapidarno okarakterisana dva lika i čitav jedan događaj: Vuk na vuka ni po noći neće. osmisli poslovicom koja dušu stavlja iznad glave. Usmenome pjesniku nije bilo ništa lakše nego da savjet koji majka Jevrosima daje svome sinu Marku Kraljeviću. Starac Raško je gotovu poslovicu obukao u deseterac i utkao je u tekst: Nemoj.

nastavila da živi kao i sve poslovice koje nijesu ni ulazile u pjesmu. Ta poslovica ne izražava misao širega značaja. ako ustreba. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme kad knjiga nije bila sredstvo masovne kulture živi govor bio mnogo više sredstvo afirmacije jedne ličnosti nego što je to danas. Slušalac koji je emotivno doživio pjesmu pamtio je ne samo poslovicu nego i događaj. ili je kao opštepoznata istina poslužila pjesniku u jednom trenutku za potkrepljenje pojave o kojoj govori. upravo o događaju poslije kojega su se Turci zaklinjali da više neće kretati na Moraču. razvijen u priču i poetske slike. Čovjek koji je na taj način zapamtio poslovicu mogao je kasnije njezinu upotrebu da potvrdi. kao ona u pjesmi Ženidba Dušanova. koja je objavljena u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića. To je imalo relevantan psihološki značaj za svakoga pamtišu poslovica. Poslovica Zakleli se Turci na pogaču / da ne vojšte nigda na Moraču mogla je nastati samo kad i pjesma Uskoci. 295 . nego samo daje rezime jednoga konkretnoga događaja. Stvoreni su dakle svi uslovi da se takvome slušaocu poslovica ucijepi u pamet i da mu kasnije iskrsne u śećanju kad gođ se primjeri situacija koja se slaže s porukom opjevanoga događaja. odnosno varijanta na istu temu Klorinda srpska koju je Njegoš objavio u Ogledalu srpskom. izašla bi iz pjesme i. Poslovice koje su nastajale kao uslužno sredstvo pjesme najčešće imaju ograničen dijapazon svoje poruke i zato nije teško odrediti da li je poslovica postala kad i pjesma kojoj služi. najboljim primjerom kojim se potvrđuje istinitost poslovice. Postoji psihološka vjerovatnoća da su slušaoci pjesama u kojim se nalaze poslovice bili najbolji popularizatori tih poslovica. pripremljena za lako pamćenje. koji eksplicira misao sadržanu u poslovici. Poslovica govori o turskome porazu na Morači koji je opjevan u pjesmi.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Kad bi poslovica jednom dobila sređen ritmički oblik i stihovnu postojanost. Ima jasnih dokaza da su poslovice nastajale kad i pjesme u kojima su upotrijebljene.

sumnje i nedoumice. Nemogućnost podjele poslovica uslovljena je ne samo tematskom kompleksnošću. ubjeđenje jednoga društva. Poslovica Ko pobježe ne plače mu majka odražava privrženost življenju po svaku cijenu. narav jednoga vremena. neke od poslovica mogu tematski da pripadaju nekolikim vrstama. Često ne mora da znači da je jedna poslovica iskazivala u svakoj narodnoj upotrebi samo ono što nama danas kazuje kao autonomni tekst koji se čita u zbirkama. nego i mogućnošću različitoga značaja gramatičkoga iskaza date poslovice. Međutim. Ali u posebnoj upotrebi. ta ista poslovica mogla je imati i drukčiju poruku. poslovica Kad se osveti k’o da se posveti pokrivala je svojim normativnim značenjem jedan učvršćeni i utemeljeni etički stav. on bi to nesumnjivo i uradio.“ Ta Vukova misao ima šire značenje nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. kad je trebalo ošinuti ironijom nekoga ko je pobjegao 296 .Novak Kilibarda Svaki pokušaj tematske klasifikacije poslovica ostaje u okvirima formalne podjele koja ima svrhe samo kao pomoć čitaocu da nađe poslovice na temu koja ga zanima. Na primjer. Štampani tekst poslovice prenosi nam takvo značenje. Vuk Karadžić je utvrdio nemogućnost pouzdane klasifikacije poslovica. kao i mnogo puta. Vuk je i tu. Kad je trebalo razumjeti nečiji osvetnički podvig koji dalje širi zlo i potražiti izvor zločina. S druge strane. On kaže: „Pored svega što bi se poslovice mogle razdijeliti na više redova. ja sam ih do sada sve zajedno pometao azbučnim redom. prividnom nepreciznošću precizno kazao svoje vjerovanje. Da je ośetio da se može napraviti ikakva druga bolja podjela. nego se objašnjavala njegova uzročnost. sadrži misao da se život ne može kompenzovati nikakvim etičkim ekvivalentom. I najdetaljnija podjela uvijek se sukobi s poslovicama koje ne odgovaraju ni jednoj od predloženih tema u klasifikaciji. To uostalom pokazuje i njegova sadašnja upotreba u živome govoru. Hajduk je morao tu poslovicu smatrati kao amanet svoje porodice. tom poslovicom nije se pravdao sami čin.

poslovice koje su izražavale normativni sistem vjerovanja pojedinih socijalnih i etičkih grupacija mogle su da projiciraju i mogućnost događanja izuzetnih slučajeva. odnosno tzv. vjerovanje da nasljeđe nije presudni faktor u procesu formiranja ličnsti. nego se mogla primijeniti i na posebne slučajeve. Poslovica Nikad vrana ne rodi sokola nije u svakoj upotrebi izražavala samo ubjeđenje da integritet ličnosti zavisi od faktora nasljeđa. Prema tome. koja se formira u trenutku upotrebe.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti iz okršaja. jer se nijedna od njih ne ograničava samo na razvijeni sistem vrednovanja. Nesumnjivo je da je to bilo najčešće značenje te poslovice. nego se odnose i na pojedine mogućnosti koje su izvjesne. Suprotno značenju od onoga koje sadrži sintaksički oblik poslovice postizalo se posebnom intencijom izgovorenoga teksta. kakva je bila u nahijskoj. ta ista poslovica mogla se izgovoriti i tako da se kaže misao sasvim suprotna onoj koja se njom najčešće iskazivala. Ako je nekome otac bio okarakterisan kao nesoj i nejakušica. Dakle. u svome normativnom značenju. Ali poruka njezina ipak nije u apsolutnome smislu trajala samo kao nepovrediva kanonizovana istina. Poslovica sasvim suprotnoga značenja – I crna koka bijelo jaje snese izražava. Staroj Crnoj Gori. onda je zgodno bilo da se ta evidentna pojava okarakteriše upravo datom poslovicom. ali može da se odnosi i na izuzetni slučaj koji se dogodio. Ni u jednom obliku usmene književnosti nije dolazilo do oštrije distinkcije između gramatičke strukture i psihološke sadržajnosti. Zato u sredini u kojoj je poslovica Nikad vrana ne rodi sokola 297 . U takvoj upotrebi njom se samo konstatovalo ono što je empirijski provjereno i kontrolisano. Poslovice Nikad vrana ne rodi sokola i I crna koka bijelo jaje snese samo načelno demantuju jedna drugu. u agonalno-boračkome mentalitetu i plemensko-bratstveničkoj atmosferi. mogla se upotrijebiti upravo ta poslovica. kao što je to bio slučaj s poslovicama. koja je bila funkcionalna u krugovima društveno nadređenoga sloja. pa je i sin produžio tu očevu negativnu reputaciju.

Novak Kilibarda

imala maksimalnu cijenu nije obavezno morala predstavljati jeretičko učenje ni poslovice I crna koka bijelo jaje snese. Zbog takvih pojava se poruka jedne poslovice koja se čita u zbirkama ne može nikada decidirano odrediti. Ona se doslovno dâ pročitati samo u govoru u kome je iskazana kao pomagalo za neku tvrdnju. Normativno značenje poslovice koje se čita iz njezina, u zbirkama objavljenoga, teksta ne može u svim slučajevima biti kriterijum za odmjeravanje vrijednosti date poslovice kao vaspitno-obrazovnoga teksta i njezine upotrebljivosti u toku našega etičkoga življenja. Na primjer, poslovica Medena riječ i gvozdena vrata otvara može da izražava poltronski karakter, etički negativan stav lica. Ali ta ista poslovica može da poučava kako treba u svim situacijma mirno i staloženo nastupiti. Može ona da ističe i vrijednosti pribranoga i odmjerenoga govorenja, bilo da je molba bilo da je naređenje, i da kritikuje grubost, drskost i surov način govorenja. Ima poslovica koje, kad se izuzmu iz istorijskoga konteksta u kojemu su nastale, imaju negativnu etičku poruku, pa stoga u razvijenome društvu ne mogu imati pozitivnu i afirmativnu funkciju. Takve su: Koju ruku ne možeš pośeći, ti je poljubi, Kad kažu da si pijan, lezi pa se valjaj, Kako vjetar duva tako mu se navijaj i dr. Njihov se značaj ogleda jedino u dokumentarnoj strukturi. U današnjemu društvu poslovice nemaju isti stepen primjene koji su imale u prošlosti i koje još imaju u seoskoj sredini. Frekventnost njihove upotrebe je smanjena zašto što obrazovan čovjek raspolaže potrebnim izražajnim sredstvima koja potiskuju poslovice. U ovo vrijeme, a tako će biti i ubuduće, najviše svrhe imaju poslovice-metafore koje, kad se upotrijebe, djeluju umjetničkom izražajnošću, možda jače nego porukom radi koje su nastale. Na primjer, poslovica Da nije vjetrova, pauci bi nebo premrežili predstavlja kompleksnu umjetničku sliku koja
298

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

se sjedinjuje s etičkom porukom i prerasta i vaseljenske razmjere. Intuiramo stravičnu sliku mrtvoga neba koje je upakljeno paukovom mrežom, pretvaranje svjetlosti u tamu ćoškova i podruma. To je jedinstvena slika postepene kataklizme koja je naglašena tihim narastanjem užasa. Oformljena slika daje izvanrednu snagu etičkoj poruci koju nosi poslovica. Sve svijetlo i duhovno uhvatile bi mreže filistara, bio bi smak svega ljudskoga da nije ljudi prometejskoga duha, protagonista napretka, ekspedicije u novo. Vjetrovi simbolizuju nemirenje, revoluciju, svaki hod čovječanstva koji planiraju ljudi odabrani da idu naprijed. A sama riječ premrežili valja dukata, dostojna je najvećega pjesnika. Ispitivanje porijekla te i sličnih poslovica bio bi isprazan posao. Ta je poslovica prevodljiva na jezik svakoga istorijskoga naroda. A koliko je ona stvarno i narodonosno obilježena – to pokazuje njezin pjesnički oblik. Podatnost jezika da iskaže pjesničku poruku te poslovice govori o misaonoj prijemčivosti date narodnosne prošlosti za takve univerzalne poruke. Ta poslovica je naša svojim poetskim oblikom, a opšteljudska porijeklom i trajnom aktualnošću. Ako se jezik, ritam i stil jedne poslovice uklapaju u prirodu datoga jezika, onda to govori da je ona preživjela u kolektivnome narodnom biću kao duhovna potreba, postala njegova bez obzira na karakter poruke koju prenosi. Nije bitno to što joj se inačice mogu naći još kod antičkih naroda, ili nekih istočnih civilizacija. Poslovice su nekako slične internacionalnim mitovima koji se sretaju u crnogorskim usmenim pjesmama i pripovijetkama. Poslovica može, kao i motiv, da dođe ogoljena jednome narodu da bi se obukla u jezičku svitu toga naroda.

299

NIKŠIĆ U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI U davni vakat nakav bogat čoek što je imao i tičijega mlijeka stijo da podiže grad. Išo po svijetu i tražijo prikladno mljesto da metne temelj. Dođe u Nišićko polje i sviđe mu se: i ravnine, i rijeke, i okolo drveta i zvijerke. „Taman ću ođe“ – veli. Onda potegni po argate i majstore, nabavi ih neđe u Dalmaciju, zametni kučaru pro vrata i vrati se da prvi zakopa i metne podumijentu. On pred njima, a radnici za njim pa uz polje niz polje – ne more da se riješi đe da zakopa. U jedan mâ otmi mu se oči na crn trn vas obrastao travom. Pogledaj – kad se šargan–zmija zaplela u trn, pa ne može da se od njega odvrze. Trn joj isprobado život, a ona ga kolje u ijedu – dva se zla poklala jedno z drugijem. Čoek onom kučarom polako zakuči zmiju i raspleti je. Baci je na zemlju, ma ne šćedi je ubit. Ona se odvijugaj do prve nore i umili. Onda taman onako krvavom kučarom zakopaj u žile trnu, argati prisnaži da kopaju i tu je postavljen temelj Nišiću. Što mu je šćelo da tu baš počne grad – to samo đavo zna. Ovo je bilo Bog te pita kad u zemanu! Ne pamti niko tačno kad – ni kako je bilo ime tome čoeku. Usmena legenda Nijedan crnogorski grad nije opjevan u usmenoj epici koliko Nikšić. Pored velikoga broja pjesama u kojim se govori o Turcima, ratnicima iz Nikšića alijas Onogošta, zapisane su četiri varijante pjesme o podizanju turskoga grada Nikšića. To su:
301

Novak Kilibarda

1. O zidanju Nikšića (zapisao Simo Milutinović Sarajlija od Vidaka Batakovića iz sela Oraha kraj Nikšića), Pjevanija crnogorska i hercegovačka, br. 23, Lajpcig 1837. g. 2. Paša od Nikšića i Stanko Kosorić, Vuk Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. VIII, br. 13, Beograd 1900. g. 3. Zidanje Nikšićkoga grada (saopštio Đuro Cerović), Književni list, knj. 1, sv. IV, Cetinje 1901. g. 4. Zidanje grada Nikšića, Andrija Luburić, Drobnjaci – pleme u Hercegovini, sr. 293, Beograd 1930. g. Krajiški turski gradovi bitno su se razlikovali od gradova koji su se nalazili u unutrašnjosti moćne Osmanske Imperije. U krajiškim gradovima, kakav je bio Nikšić, bio se izgradio kult ličnoga junaštva i ugleda kojemu je sve drugo bilo podređeno. Viteška čast sticala se brojem pośečenih glava, ali ne bilo kakvih glava. Protivnik se morao cijeniti i poštovati da bi se to isto od njega moglo zaslužiti i doživjeti. S obadvije strane, turske i crnogorske, znalo se da ne treba rušiti sve mostove suśedskih odnosa, koji su ipak postojali. Trebalo se obostrano mrźeti do iskopa, ali i poštovati, jer je svaka generacija ostavljala u amanet potomcima postojeće odnose. Nikšićki Muslimani, isto kao i Crnogorci, više su potcjenjivali svoje nesojeviće i zavaljenike nego svoje neprijatelje. U takvim prilikama malo je bilo mogućnosti za lirske sfere života, epika je svemu dala boju i smisao. Dok je pljevaljsku bašču i mjesečinu pratila sevdalinka, nikšićko junaštvo pratila je narativna epika. O Krajino, krvava haljino – karakteristika je svih krajiških gradova. Pljevlja se i danas glase sevdalinkom koja se u Nikšiću još nije začinjala! Epsko osmišljavanje života uslovljavalo je i način privređivanja nikšićkoga muslimanskog stanovništva. Geografski uslovi opredijelili su Građane, kako se Nikšićani u usmenoj epici označavaju, na stočartsvo, pa su se tako bavili istim načinom privređivanja kao i Crnogorci koji nikad nijesu nazvani
302

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

građanima. Sve pašnjačke oblasti oko Nikšića bile su katunske, a najpoznatiji okršaj Građana i Crnogoraca bili su oko plijena, odnosno preotimanja ovaca. Nijesu nikšićki ratnici mogli da prepušte pasišta i katune svojim slugama, kao što je to bilo moguće u unutrašnjosti Carstva, nego su najpoznatiji junaci bili istovremeno i čobani. Sluge se nijesu mogle same ponijeti s krvavim Rudinama, Krnovom i Lukavicom i izaći nakraj s poznatim crnogorskim junacima koji su takođe bili čobani svoje stoke. Mogao je na tim planinama da ostane čobanin samo kao junak za čije su junaštvo znali Crnogorci. I Nikac od Rovina, najpoznatiji vitez crnogorski, kako ga i Njegoš naziva, koji se, po tradiciji, bio osmjelio da traži harač od grada Nikšića, proveo je svoj vijek čuvajući ovce i poginuo na struzi svojih torina u Nenadi zelenoj planini. Dakle, način života u turskome Nikšiću svakodnevno se glasio epskim zvucima i bio daleko od lirskih oblika života po kojima su bili poznati bogati i sigurni gradovi koji su odmaknuti od Krajine đe je s krvlju ručak i s krvlju večera, kako to usmena pjesma konstatuje. Današnji crnogorski gradovi – Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje i Rožaje imali su razvijenu sevdalinku, lirsku pjesmu s čulno-orijentalnom aromom, a imali su takođe i usmenu epiku. Umjesto lirske raspjevanosti, cvjetnih bašča i komotnoga života, Nikšićem je gospodario kult viteštva i ratničkoga ponosa u kojemu je sevdalinci tijesno mjesto. Garađani su se uznosili čašću, bar tako kaže epika, što mogu da se održe u mjestu koje je obasukano vučjim gnijezdom Crnogoraca. Branili su svoje pašnjake sa stadima i u stalnoj odbrani nalazili smisao svoga krajiškoga bitisnja. Neimar Nikšića znao je da gradi Tvrdi bedem u Nikšića grada – ključanicu od Ercegovine, stražarnicu sprema Crne Gore i Sedmoro na krajinu Brda!
303

Novak Kilibarda

Koliko je bio ratnički ponosan taj nikšićki muslimanski građanin pokazao je Artur Evans, engleski naučnik i publicista, očevidac oslobođenja Nikšića 1877. godine. Evo Evansova opisa koji pokazuje kako su se dostojanstveno povlačili iz grada nikšićkoga ljudi koji su život proveli na ratničkoj krajini: „Ljudi su bili i suviše ponosni da bi odali neki znak žalosti. Čak su oblačili najsvjetlija praznična odijela. Muslimanski stoicizam ipak popušta prilikom opraštaja s oružjem. S mojim prijeteljem (Njemac, saputnik A. Evansa – N. K.) nagodio se neki stari Turčin da mu za trideset fiorina proda već tri stoljeća staru pušku-kremenjaču. Starac se nije mogao suzdržati i kad je završio pogodbu, suze su mu potekle uz jecaj: Moj prađed će sad ustati iz groba da me prokune! I kao dokaz i primjer poštenja istinskoga pravovjernika mogu napomenuti da je neki crnogorski trgovac prije tri godine, na početku neprilika, ostavio svoju robu na povjerenje i čuvanje svome prijatelju muslimanu i sad, prilikom povratka, sve je našao potpuno nedirnuto... Nikšićki turci su stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovome dijelu svijeta, slovenske rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore istim maternjim jezikom kao i crnogorski ratnici s kojima razgovaraju o uzajamnim doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju Crnogorci, jer Nikšić je služio kao neka vrsta zbjega za one koji su u Kneževini stavljani van zakona. U gradu nije bilo nijednoga Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu predstavlja čitavu tursku krv.“

304

Dolazak Drobnjaka iz Petnjice i njihovo zimovanje kod rođaka Joksima Bandule u Tršiću. sve su stavke koje će ući u osnove kasnijih Vukovih iskaza o značenju pojedinaca u razvitku epske usmene poezije. a podacima o usmenim pjesnicima-pjevačima slijedio je svoje uvjernje da su oni. da još u svome ranom đetinjstvu uoči činjenicu da istu pjesmu različito saopštavaju guslari koji su etnološki. književni stvaraoci u najpotpunijem značenju. Herder i Grim su gledali na narod kao na kolektivnu dušu koja u sebe utapa pojedinačne stvaraoce. Mudri Vuk je uz Grimovu preporuku došao do Getea. socijalno i oficijelno obrazovno ujednačeni. Vuk ni jednom riječju nije izrazio sumnju u tada vodeće grimovsko-herderovsko shavatanje usmene književnosti.PETAR MRKAIĆ – PJESNIK-PJEVAČ IZ BANJANA Kad je počeo pribirati pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku. priče koje su rođaci zametali uz ognjište i odnos guslara i njegovih slušalaca u tim noćima. kao što je Tešan Podrugović. i bio u prilici. jer je znao da na tome planu on tada ne bi mogao ništa postići. Vuk je mogao. Vukovi univerziteti na kojima je spoznao usmenu poeziju nijesu bili u Beču nego u Tršiću. Simo Milutinović Sarajlija bio je u prilici da se opredijeli za herderovsko-grimovsko ili za Vukovo tumačenje usmene poezije. a Karadžić je vidio darovite pojedince kao majstore koji od kolektinoga materijala prave pjesmu po mjeri svoje darovitosti. Jakob Grim imao je neuporedivo više učenosti nego Vuk. ali nije imao Vukovo saznanje prirodnoga toka usmene pjesme. 305 .

Milutinović nije uz svaku pjesmu koju je zapisao pomenuo i njezina pjesnika-pjevača. uskoka i slavnog gudca i pjevca iz Gacka. Od Dmitra Vojvodića igumana u manastiru Župe Gračaničke. Naime. kozarčića u Ostrogu manastiru. Vrijedno je odgovoriti na pitanje zašto je tako uradio Simo Milutinović? U Kotoru. Od Jaglike muškobanje u Morači. Sarajlija je nastojao da saopšti imena svojih pjesnika-pjevača tako što je njihovim imenima pridodao odrednice koje su osobito značajne za sagledavanje odnosa pjesnika-pjevača i njegove pjesme. Evo nekoliko tih odrednica: Od Vuline đaka iz Bjelopavlića. No. posebno u Crnoj Gori. Od igumana Mojsija Vasojevića iz manastira Đurđevijeh Stupova itd. Samo je pjesniku-pjevaču Petru Mrkaiću Milutinović posvetio čitavu monografiju. ostao nepotpun. čini se ipak da je kao sakupljač usmenih pjesama više slijedio Vukov pogled na te pjesme nego Grimov. kao i kod Vuka. upravo odnio se Sarajlija prema njemu onako detaljno i ozbiljno kao što se Vuk odnio prema Starcu Miliji i Tešanu Podrugoviću. Od maloga Bracana. Od Gole đevojke u Morači. Od maloga dvanaestoljetnoga Stojančića Živkova iz Jasenove u Morači. Moglo bi se reći da je on vukovskim čulom ośetio kako s najmanje riječi treba predstaviti lica koja su mu kazivala pjesme. Od popa Jovana Kneževića. Od Leke Mastilovića. Pošto se zna da je Milutinović bio donio odluku da parira Vuku Karadžiću u sakupljanju usmenih pjesama. kao uostalom i Vuk. vojvode iz Bjelopavlića. može se pretpostaviti da se takav Milutinović ugodno ośećao kad je pri samome svojem ulasku u Crnu Goru srio pjesnika-pjevača 306 . na svome putu za Cetinje.Novak Kilibarda Iako se Simo Militinovič nije harmonično sretao s Vukom. Milutinović je upo­ znao Petra Mrkaića. Milutinović je učinio značajnu selekciju podataka o svojim pjesnicima-pjevačima. Od ovčara Dragoja Drekalovića s Plotića u Morači Donjoj. pa mu je račun od pjesama. Od slijepoga Gaša Rišnjanina. kamenoresca i guslara.

Donji Banjani. a danas sela Petrovićah“. pritvrdio odlukom da se na strani Rusa bori u rusko-turskome ratu 1807. koja mu je bila priznata i prije zubačkoga događaja. Nije ostalo da se priča ni kako je Petar stigao do Rusije ni kako se otuda vratio. Razumije se. koju prenosi bratstvo Mrkaići. godine. Za ovu priliku uputno je porediti tradiciju o guslaru i zidaru Petru. 307 . manastiri Kosijerevo i Dobrićevo. Na bratstveničkim i plemenskim prigodama zanosno je pričao o glasovitim pojedincima i znamenitim događajima. iz toga predanja moći će se zaključiti da je Petar više tumač sredine iz koje potiče nego prenosilac činjenica s nivoa usmene tradicije. pa ga prozvali Petar istorija. Boravio je jedno vrijeme u Mostaru kao zidar-majstor. Po Milutinovićevu zapisu Petar Mrkaić je iz „varoši negda. Petar Mrkaić rođen je oko 1770. Umro je u Kotoru 1830.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti kakav je bio Petar Mrkaić. ali je on to poricao. Prema tradiciji. Tradicija veli. ali ostala je tajna što se opet vratio svome sentu. godine u Petrovićima. došao je u sukob s nekakvim Turcima iz Korjenića. to je bilo „moskovske godine“. svoj imetak je zavještao u dobrotvorne svrhe. ni za grob mu se danas ne zna. A onda je svoju hrabrost. Guslar Mrkaić ponudio mu je pjesme i svoju biografiju kao činjenice s kojima se može srećno otpočeti sakupljački posao u kome je Vuk bio isprednjačio. Vraćajući se iz Konavala. godine. Bio je obdaren kamenorezac i još obdareniji guslar i pričalac. na Zupcima. Prastare mogile. guslama i kamenu. nije imao lične porodice. s podacima koje je Petar Mrkaić pružio u Kotoru Simu Milutinoviću. Šta znači Petrova napomena koju je rekao Sarajliji da su Petrovići negda bili „varoš“? To znači da je Petar jasno vidio da njegovo rodno mjesto Petrovići nijesu serijsko selo na prostoru plemena Banjana. Zna se da je u Rusiji dobio čin oficira. s pićem i drugim potrebama za slavu Jovanjdan. Vjerovalo se da je sam spjevao neke od pjesama koje je uz gusle pjevao. Tu je. postojeće crkve i crkvišta. Petar ubio jednoga Korjenića i pobjegao glavom po svijetu.

krijući se od Turaka. kako legenda kaže. kao gnijezdu zrele poezije i književnoga jezika. Svoje misli o usmenoj poeziji s crnogorsko-hercegovačkih prostora. vjerovatno bi još jače istakao negdašnje značenje svojih Petrovića. a posebno srenjovjekovni stećci – ukazivali su na činjenicu da je sjajnija bila prošlost Petrovića.Novak Kilibarda koji su u neposrednoj blizini. Turci su zastali pred tom pričom. i ostala je Krilata crkva na Ilijinu brdu. Pjesnik Srbijanke propratio je smrt Petra Mrkaića epigrafskim dvostihom koji je stavio na donju marginu jedne stranice u Pjevaniji: „Pjevajući poživio. Naime. Simo Militinović „vrtoglavo“ je tumačio i svoju i tuđu poeziju. pa ga naziva vitezom. Simo Sarajlija ośetio je takvoga Mrkaića. pjesnik i neimar radije je pričao o gospodskoj prošlosti Petrovića nego o izdvojenome značenju Mrkaića. Čini se da je Petra vosperjavalo to što su njegovi preci svoje naseljavanje u Petroviće počeli krilatom gradnjom. saopštio mu lirsku pjesmu o vilama i oblacima. sagradili ga noću prema mjesečini. Još da je Petar Mrkaić znao da je tu u neposrednoj blizini arheološki snos Crvene Stijene. ali ju 308 . glavno je njemu bilo da uhvati pjesmu za čitalačku budućnost njezinu. hram Svetoga Ilije. on je taj posao ostavljao drugim. Kao što se zna. i to. U jednoj stvari Milutinović je nadmašio Vuka Karadžića. nastavlja legenda. Petar nije Milutinoviću kazao priču o krilatoj crkvi. Simo Milutinović umnogome je izveo na osnovu ličnosti i pjesama Petra Mrkaića. Pričao je Petar Sarajliji priču humornu i pomalo grotesknu o kozbaši. Vuk nije analizirao poeziju svojih kazivača. Nakon gradnje crkvi su postavljena krila kako bi se pročula riječ da je crkva tu sama odnekud dolećela. Mrkaići su na Ilijinu brdu sagradili crkvu. / pokojno se prestavio“. sve pohvale koje je Satrajlija rekao o jednome pjesniku-pjevaču nastojao je da pokaže u analizi njegovih pjesama. ali je svoje gospodstvo pokazao u tome što je svoju darovitost i značaj svoga bratstva povlačio u sebe. nego što se moglo zaključiti po njihovu izgledu u Petrovo vrijeme.

a događaje veže za Riđane.819 stihova. Osnovna karakteristika Mrkaićevih deseteračkih pjesama je prihvatanje internacionalnih motiva i sižea koje nude pjesme najstarijih i srednjih vremena.492 stiha. Sutorinu. Hercegovinu. ali kao da ga nijesu osobito interesovali bojevi i megdani. Trebinje i svoje Banjane. Kad se uzmu u obzir detalji iz života Petra Mrkaića i odnosa Petrova prema njegovim Petrovićima. smjestio u monografiju o Petru Mrkaiću nego iđe drugo. Strahinić Ban. kako bi rekao Vuk kad epske usmene pjesme razvrstava na osnovu starosti njihove tematike. ostalo je nepoznato. Bio je oficir ruske vojske. Podśetimo se da Gorski vijenac broji 2. onakvu svoju ličnost prirodno uklapao u motive. da li naizust ili uz gusle. Možda se iz atribucije znatni vitez krije činjenica da je Milutinović znao za Petrovo vojevanje. lako se dođe do zaključka da je on. No Mrkaić nije pred Saraj­ lijom iscrpio sav svoj repertoar.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti je tumačio! Možda je Milutinović manje te „vrtoglavosti“. Čini se ipak da je najistaknutija prepoznatljivost pjesnika-pjevača Petra Mrkaića pripovjedački. teme i prostore koji se sretaju u njegovim pjesmama. Petar Mrkaić je. No i tu se može dati objašnjenje. a nije ni riječ rekao o toj vojsci i svojemu oficirstvu. saopštio Sarajliji devet deseteračkih epskih i tri lirske osmeračke pjesme. Tu su Starina Novak i Đerzelez Alija. Petar. čak romaneskni poredak 309 . Mrkaić je naglašeno okrenut porodičnoj atmosferi. Jakšići i Ugričići – voj­ voda Janko i Banović Sekula. a možda mu je i sam Petar rekao da ne bi bilo uputno navoditi ratničku biografjiju zidara i guslara koji u latinskome Kotoru živi od pjesme i kamena. Traži Mrkaić porijeklo Miloradovića i Vladisavljevića. kojom ga je Vuk opravdano okarakterisao. sakupljač je zažalio što nije mogao „sve njegove pjesme prepisati“. Tu su vojvoda Momčilo. Čeznuo je za porodicom čovjek koji je ostao bez porodice. Ukupno to iznosi 2. a možda bojevi i megdani nijesu odgovarali pjesniku i majstoru od kamena.

Kod Mrkaića se neprepoznavanje braće srećno završava. i na rusko-japansku vojnu u kojoj je oficirski čin zaradio. mire se. živio. Ko zna i kakvu je selekciju svojih pjesama Petar činio pred čovjekom vjetrasta izgleda i nejasne namjere. Tu se sestra Jakšićeva preoblači u mušku đeisiju da bi zavarala Arapina koji ju je nasilno odveo. Kad se braća zatočnici prepoznaju na megdanu. ali je od njega odstupio. a poslije car turski nagrađuje braću – jednoga Mostarom a drugoga Fočom! Kao što se vidi. Kao da je Mrkaić želio mirne dogovore dvaju careva pod kojima je. Kad je izbio rat između Cara i Ćesara. ali on je uz to ispričao bezmalo jedan pustolovni roman. trebalo mu je misliti na događaj sa Zubaca. a krenuo je na Cetinje! Morao je Petar oprezan biti. Evo za to primjera. pa se čak i zaraćeni vladari dogovore da braća odu da obiđu svoju majku. jednom pod jednim. U pjesmi o Jakšićima Mrkaić obrađuje poznati motiv koji ide uz te junake. Pjesma Dva Heraka jeste čitava pripovijest u stihovima. A kad se sastaje s braćom. Mrkaić ne raspolaže tipičnom ekonomičnošću epskoga pjesnika-pjevača koji uz gusle pjesmu saopštava. pa je lijepe riječi pjevao i o caru turskome i o ćesaru austrijskome. Jakšića odivu pjesnik jednostavno pretvara u muško 310 . A možda se Petar u latinskome Kotoru bojao žbira i špijuna s obadvije strane. koji ga je od Petrovića odvojio. malo je u toj ustihovanoj priči i epskoga i tipičnoga daha. rođena braća bore se pred vojskom uime svojih gospodara. U toj stihovanoj pripovijesti Mrkaić netipično obrađuje internacionalni motiv – sukob rođaka koji se prepoznaju kad se namjere jedan na drugoga. dala ih kad su bile zle godine. drugom pod drugim. odnosno tematskoga materijala.Novak Kilibarda izlaganja opjevanih činjenica. za razliku od nesrećnoga završetka takve priče u Firdusijevu spjevu Šahname. pjevao i zidao. pred Sarajlijom koji se zadržava u Kotoru. Kod Mrkaića jednoga je sina majka dala Caru a drugoga Ćesaru. To bî tako. u pjesmi iz Vukove zbirke Predrag i Nenad i drugđe.

a na osvojene prostore ostavljali su samo znake svoje vlasti. Petar Mrkaić je imao sluha za to dopričano vrijeme. tuđe je mlivo. nasuo njedra begovskim dukatima i vratio se gori Romaniji. Kao uspomenu na ljubavnu noć s hajdukom dragokupom. Kako je. ali i još dvojicu hajduka – Novaka i Grujicu. kao i ona u Njegoševu Ogledalu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti čeljade. Vitkoviće. hajduk se obukao kao beg. To je onaj otpor koji znači posljednji dah državne samostalnosti. Sve ih Đerzelez poveže i objesi ih konju o 311 . onda ode junak u Romaniju đe nalazi svoga oca Radivoja. kako se u mitologiji narasta. Kao da Banjanin priča fantastičnu priču. a to im nije išlo lako. a od anonimnoga pjesnika-pjevača. zadugo nije haračlija smio da silazi s carskih drumova i da dublje zalazi u naseobine. Turci su bili zabavljeni velikim osvajanjima. recimo. majka mu odaje tajnu. Na tim prostorima zadugo je bilo oaza otpora. njegove pjesme zaslužuju ozbiljnu pažnju kao odraz jednoga vremena čija fluidnost izmiče kritičkoj istoriji kojoj su putokazi pisani dokumenti. U Mrkaićevoj pjesmi Otkud je Gergelez bula udovica kupuje hajduka Radivoja. to su vremena kad su se Turci učvršćivali na tim prostorima. Mrkaić prihvata da obrađuje onaj dio istorije crnogorskohercegovačkih prostora koji je reprezentativno opjevan u pjesmi Oš grivo. koristeći se neverbalnim sredstvima. Poslije erotske noći s turskom udovicom. Ne može pjesmom da iskaže fabulu koju bi pričalac. koje je Novljanin Alija domamio i pogubio ih u Sutorini. lako prenio na slušaoce. To je bilo prije pada turskoga Risna pod Mletke i prije formiranja jakoga turskog kapetanstva u Nikšiću. U Mrkaićevoj pjesmi Vitkovići Rade od Riđana sveti svoje šureve iz Trebinja. vid otpora koji nije ni hajdučko-rajetinski ni ustaničko-oslobodilački. pa śutri dan. pa eto ne može da prirodu takve priče savije u pjesmu. Turkinja će roditi Đerzelez Aliju koji će brzo narasti u junaka. narastao Suhrab iz Šahnane. iz Njegoševa Ogledala srpskoga. Pjesma je uhvatila. Kopiljan Alija pati što ga tako nazivaju. Naime.

U toj pjesmi Mrkaić se uzdiže iznad vjerske pristrasnosti. svak se duševnome veziru moli za zdravlje. Bolje reći. U Mrkaićevoj pjesmi nema ni Tešanova hajdučkoga pravca niti ljubavne veselosti. Motiv je internacionalan. jer Mrkaić nema osnovnu dimenziju da ispjeva tipičnu hajdučku pjesmu. ali i uticaja hajdučkih pjesama. nego da je prošao pute kojima je hodio.Novak Kilibarda unkaš. pa onda s tim robljem pravo u Sarajevo! Onđe su bivši hajduci mirno živjeli. To je pjesma Novak i Radovoje prodaju Grujicu. nijesu više hajdukovali. Kažemo uticaja. sve Banjanin hoće da svede na pripovijest. a onda se razilaze. na priču. Vitkovići i Jakšići. Iz takvoga rješenja progovara porodična atmosfera koju iz svojih pjesama ne ispušta Petar Mrkaić. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Đura Milutinovića Petrović Batrić je sinteza pjevanije o takvome položaju Ba­ njana! Pjesma Mrkaićeva o porijeklu Alije Đerzeleza pjevana je pod uticajem pjesme čiju je jednu varijantu Tešan Podrugović saopštio Vuku Karadžiću. Prije bi se po toj pjesmi reklo da je Petar Mrkaić živio u nekakvoj bogatoj varoši. Ima u toj pjesmi daha orijentalnoga. kao da mu je u moralnome dahu zasvijetlio refleks Starca Milije. Sve je stavljeno u službu spašavanja đevojke od Arapina. I viloviti konj i sure bedevije! I car turski je milostiv. U toj pjesmi je saliven i lik mudre majke koji se javlja i u njegovim pjesmama Dva Heraka. Mrkaićeva i Podrugovićeva pjesma kreću istim smjerom. Neobično je to koliko je u toj Mrkaićevoj pjesmi plemenite tišine i dobrote. Ali i ona je književno vješto vođena pripovijest u stihovima. Očigledno zidar i pjesnik Mrkaić nije bio preoduševljen hajdučkom pećinom. Izgleda da je najuspjelija Mrkaićeva pjesma Bošnjak. Mrkaića vodi epsko-pristrasni motiv da junak protivničke strane ne bude i od protivničke krvi. 312 . Njegovi Banjani su bili između Turaka i crnogorskih hajduka kao gvožđe između nakovnja i čekića. Sve se srećno završava: Mujo Serhatlija dobije na Bosni vezirstvo. kao i u pjesmi Dva Heraka.

313 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Petar Mrkaić je rijedak primjer epskoga pjesnika koji u svojim pjesmama na lirski način pominje svoje pleme i svoje selo. A kao ličnost neobičan je i po tome što mu je Simo Milutinović Sarajlija više posvetio pažnje nego svima zajedno pjesnicima-pjevačima koji su mu saopštili pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku. koju u krugu zbirki s crnogorskim usmenim pjesmama zaśenjuje samo Vukova zbirka.

.

Leopold Ranke.. braća Grim. Tereza Albertina (Talfi). Međutim. koju je zapisao Alberto Fortis i objavio 1774. Moje usmeno izlaganje ne pretpostavlja kompoziciju pisanoga teksta koji je namijenjen za objavljivanje. godine. V.. Mickijevič. Odavno je postojana činjenica da je usmena poezija. Evo tih imena: J. Lajpciškoga izdanja od 1823. a onda ju je preveo Gete na njemački jezik. N. Jernej Kopitar. do 1833. bila izuzetno značajna proputnica Vuku Karadžiću za skretanje pažnje tada najelitnijih intelektualaca Evrope na njegov sakupljački rad. neću se pobuniti. koju je Vuk Karadžić objavio u četirma knjigama tzv. koju je Vuk Karadžić sakupio i objavio. Pomenimo poimenično samo ličnosti koje su se oduševile poezijom iz Vukove zbirke. V. Dovoljno je za ovu priliku da pomenem samo oduševljenje J. V. Gete.KLASIČNU CRNOGORSKU USMENU EPIKU TREBA USAGLASITI S PRAVOPISOM CRNOGORSKOGA JEZIKA Zahvaljujem Institutu za crnogorski jezik i književnost što sam pozvan na ovaj okrugli sto koji raspravlja o temi Crnogorski jezik u javnoj upotrebi. a ubrzo i Sjedi­ njenih Američkih Država. Getea našom usmenom poezijom. Tomazeo. A. u pristupu usmenoj poeziji. ali ako poštovani Institut bude objavio snimljeni tekst moga izlaganja. godine. oduševila najelitnije predstavnike književnih i naučnih krugova Evrope. Razumije se. Bjelinski. Suština je bila u tome što su Hasanaginica i pjesme koje je Vuk objavio ostvarene na istome jeziku. permanentno se zapostavlja činjenica da su 315 . nikad ne treba zapostaviti istinu da je balada Hasanaginica.

Kao što helenski usmeni pjesnik Homer izgrađuje trojanskoga junaka Hektora kao kompletnu moralno-junačku ličnost. Ženidba kralja Vukašina. peti iz Pipera. Prvi je iz Rovaca. povratila na Referendumu 21. Starac Raško. Čovjek-paša i Mijat čobanin i Perović Batrić. Stojan Lomović. odnosno tursko-islamskoga poretka s kojim su Crnogorci. treći iz kolašinskoga kraja. kako se to glorifikativno kaže. Drugi razlog oduševljenja crnogorskom usmenom poezijom jeste njezina homerska nepristrasnost. Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Najelitniji crnogorski pjesnici među tim usmeno-književnim stvaraocima su: Starac Milija. Najelitniji duhovi Evrope i Amerike iz prve polovine XIX vijeka oduševljavali su se našom narodnom poezijom. četvrti iz okoline Durmitora. šesti s Grahova. Zidanje Skadra. Tešan Podrugović. junaka Ahileja. godine. tako se isto crnogorski usmeni epski pjesnik odnosi prema junacima iz protivničkoga. Kao što je za Dostojevskoga konstatovano da je najuniverzalniji književnik čovječanstva ali i velika polifonija strasti ruskoga čovjeka. što joj je bila ukinuta na Podgoričkoj skupštini 1918. Valja odmah napomenuti da te teritorije sad pripadaju državi Crnoj Gori koja je svoju hiljadugodišnju državnost.Novak Kilibarda najobdareniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk pribavio pjesme bili s teritorija na kojima se govori crnogorskim jezikom. godine. uopšte kazano. drugi iz Golije. vodili 316 . tako se za pjesme koje su navedene u ovome izlaganju može reći da univerzalne istine o čovječanstvu one pronalaze u etno-jezičkoj stvarnosti iz koje su iznikle. Prvi se ogledao u tome što su univerzalne istine o čovjeku saopštene maestralnim književnim slikama koje su tematski oslonjene na specifičan iskaz te univerzalnosti što ima motivsko-istorijsku tematiku iz jednoga prepoznatljivog etnosa. Todor Ikov i Đuro Milutinov. Pomenimo samo po jednu njihovu najveličanstveniju pjesmu: Ženidbu Maksima Crnojevića. koja harmonijom svoje ljudskosti i visinom rodoljubivoga pregalaštva nadmaša ahejskoga prvaka. maja 2006. iz dva razloga.

a o slikama homerske nepristrasnosti iz pjesama stvaralaca koji 317 . iz istoimene pjesme koju je Vuk objavio u II knjizi Srpskih narodnih pjesama. konkretno – rakijom šljivovicom koju je stalno nosio u čuturi što mu je visila o jandžiku. Turčin. ta turska đevojka. Vadi đevojci oči i siječe joj ruku zato što mu je sasula istinu u oči i zato što nije šćela da mu bude supruga! Pominjem samo nekolika detalja iz pjesama Starca Milije. Poslije toga sukoba Milija je pobjegao iz svoje kuće i ostao bez svojega imanja. u pjesmi toga genijalnog stvaraoca Banović Strahinja stari derviš. Marko je nepobjedivi junak na ko­ nju Šarcu koji stiže i vilu pod oblake. u svim kritičko-estetskim pristupima tretira se kao do književnoga savršenstva izgrađeni lik rodoljubive Srpkinje.lepotom svoga morala nadmaša Kosovku devojku“. Marko Kraljević – posinak cara iz Stambola. kad ga je Vuk upoznao 1822. Starac Milija. Samo da napomenem poneki detalj s toga homersko-moralnoga prostora usmene epike crnogorske. Epski zaštitnik i države i pojedinaca od razmahanih pustahija i razbojnika. nadjunaku koji se ne razdvaja od šestopernoga topuza i tulumine vina od dvanaest oka! Ali Starca Miliju nije interesovao taj i takav Marko. visoko je uzdignuta moralna ličnost. Marko Kraljević najopjevanija je ličnost iz srednjovjekovne balkanske istorije. Kosovka đevojka.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti borbu neprestanu. u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana vrši stravični zločin. Kao izbjeglica tu svoju nesreću ublažavao je alkoholom. A kao što je poznato. a nema junaka koji može doakati Marku.. . Međutim. Dostro se čak do ukrajinske usmene književnosti. taj starac imao je duboke ožiljke na glavi koje je zaradio u sukobu s nekakvim divanijama zvanične osmanske vlasti iz Kolašina. Kao književni lik ušao je u usmenu književnost svih balkanskih naroda. Milija je ušao pod njegov epski oklop i našao nesrećnika kome izmiču zadovoljstva svakodnevnoga muškarca. A za Turkinju đevojku iz Milijine pjesme Ženidba Milića barjaktara Vladan Nedić je rekao da ona. godine kao sirotinjskoga izbjeglicu u Srbiji.

A bilo bi interesantno pomenuti izjave o tom književno-moralnom postignuću naših pjesnika-pjevača koje su izrečene dosta puta i na raznim mjestima. Jednostavno. Lord. Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Murko. nažalost. H. moglo bi se opširno govoriti. G. M. A. Šmaus. svim usmenim pjesnicima-pjevačima koji su stvarali usmene pjesme jezikom kojim govore četiri pomenuta naroda. Podrugović. iz postvukovskoga vremena. godine naučni simpozijum u Beogradu o Višnjiću. Kutuzov. kao što Raško. P. pripada grupi homerskih nasljednika koji su stvarali na jeziku kojim govore Crnogorci. Braun. Peri. nema nijednoga većeg grada u Srbiji koji nema ulicu s Višnjićevim imenom. Putilov. Lomović. Gezeman. B. Srbi. tako u taj red ne može stati ni Filip Višnjić.Bravo. koje reprezentuju Početak bune protiv dahija i Boj na Mišaru. Levin… Ali. Vajan. bogami. Filip Višnjić svojim pjesmama. Pomenuću samo nekoliko imena iz zamašnoga broja naučnika i književnika. A. i o umjetničkome savršenstvu likova koji su im književno uobličeni. Bogatirjev. N.Novak Kilibarda su spomenuti. Todor Ikov i Đuro Milutinov ne mogu stati u stvaralački red sa Starcem Milijom. ali. Nije Crna Gora umjela da se posluži primjerom Srbije koja je odala zasluženo poštovanje usmenome pjesniku-pjevaču Filipu Višnjiću koji potiče iz bosanskoga Podrinja. M. Crna Gora je potpuno zapostavila veličanstvena književno-usmena ostvarenja o kojim je riječ. To su: G. Zaista treba reći . organizovala 1935. ima i nagrada koja nosi ime velikoga guslara-pjesnika Višnjića! Zaboravih da naglasim da je izdat zbornik naučnih saopštenja s pomenutoga simpozijuma koje su pripremili ugledni strani i domaći istraživači književnosti i istorije. Jakobson. M. Srbijo! 318 . koji su poeziju o kojoj je riječ u ovome kratkom osvrtu smatrali prirodnim nasljednikom homerske pjesničko-moralne savršenosti. R. A. Starac Milija je nedostižan! Ali Srbija je selo Grk u kome je umro Filip Višnjić preimenovala u Višnjićevo. Kravcov.

No. Zapisivanje usmenih pripovjedaka on je nazvao pisanje. U 319 . Ali. Volf 1795. Nema univerzitetske katedre u čovječanstvu na kojoj se posvećuje pažnja Homeru. a završnicu toga rješenja pružio je Albert B. veličanstvenih. Raška. Vuk Karadžić je pribavljao tekstove usmene književnosti svojim ličnim zapisivanjem tekstova od pjesnika-pjevača i od pričalaca. i pored svega toga u Bijelome Polju nema ulice s imenom Avda Međedovića. riješili su američki helenisti. Pitanje koje je zaoštrio Fridrih A. Kao što je poznato. homersko pitanje pomoću usmene epike koju je saopštio Avdo Međedović. američki naučnici s Harvarda. Lord riješili su tzv. Navešću i još jedan žalosni detalj. Stojana i ostale književno-usmene stvaraoce koje sam spomenuo. nego i stoga što je taj spjev svojom književnoumjetničkom snagom zaslužio visoko poštovanje. posebno pomoću njegova spjeva Ženidba Smailagić Meha. i to s punim pravom. na kojoj se ne pristupa i Avdu Međedoviću iz sela Obrova kraj Bijeloga Polja. Bezmalo niko. nije Međedovićev ep Ženidba Smailagić Meha značajan samo zato što je na osnovu njegove književne konstelacije riješeno homersko pitanje. a suvišno je i da pominjem da niko nije čuo za Podrugovića. Kao što je poznato. Lord u svojoj studiji The Singer of Tales koja je na osnovu stvaralačkog procesa Avda Međedovića dokazala da je jedan pjesnik ostvario magistralna književna ostvarenja u Ilijadi i Odiseji. osim onih koji su studirali književnost. Milman Peri i Albert B.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Nijedan od spomenutih. pitanje da li je Ilijadu i Odiseju ispjevao jedan ili više pjesnika. crnogorskih pjesnika-pjevača nema ulicu sa svojim imenom u bilo kom gradu Crne Gore. A o njegovu spomeniku na gradskome trgu može se govoriti koliko i o spomeniku Starca Milije u Kolašinu ili Tešana Podrugovića u Nikšiću! Sve ovo što sam dosad rekao samo su napomene koje ima­ ju svrhu da se jasnije ukaže na sljedeće činjenice. ne zna ni da je postojao Starac Milija. u svome djelu Prolegomena ad Homerum.

Vuk Karadžić je 1815. Evo samo jednoga primjera iz toga Vukova namještanja riječi.riječi namještati“.pripovijetke teško pisati“ zato što treba . I još samo jedan detalj.A na livadi raznijeh konja“. A da je nekih puta bio i primoran da se umiješa svojim intervencijama u pjesmu koju zapisuje najrječitije govori sljedeći podatak. glasovne efekte. kao sin ratarsko-stočarske porodice koja se ispod legendarnoga Durmitora nedavno doselila u bosansko Podrinje. a da će on namještati riječi kako treba. A svoje saradnike koji su mu spremali tekstove priča koje su zapisali savjetovao je da oni samo bilježe riječi koje čuju od pričaoca. prema svome sluhu. godine Vuk naglašava da je . godine slušao od Tešana Podrugovića pripovijetke Međedović i Međed. zapamtio ih. Ali to ipak ne znači da je Vuk morao gledati na jezičko-stihovnu konstelaciju pjesme kao na jezičko-poetski kanon u koji se ne smije dirati. godine.A na livadi razne fele konja“. mimičke gestove.. U jednome tekstu pripovijetke koju mu je zapisao i poslao u Beč njegov aktivni saradnik Vuk Vrčević ima rečenica: . pantomimske izraze i druga nejezička pomagala kojim se pričalac služio da bi održao pažnju svojih slušalaca. Tako je jezički obdareni Vuk upotrebom partitivnoga genitiva uspješno poknjiževio rečenicu iz Vrčevićeva rukopisa.. 320 . ili recitatora kakav je bio Tešan Podrugović. A to namještanje upravo znači pretvarati u riječi. a nije bilo ni potrebe da to kaže pošto pjesniku-pjevaču ne dozvoljava stihovni poredak pjesme da se služi nejezičkim sredstvima kad pjesmu pjevajući saopštava. bio je u prirodnoj prilici da ponešto ispravi. svinja i lisica. Vuk Karadžić nikad nije rekao da treba namještati riječi u pjesmi koja se zapisuje od pjesnika-pjevača. Karadžić je udaljio pleonazam s tuđicom fele i formirao rečenicu: .. u tekstu pjesme koju zapisuje.Novak Kilibarda predgovoru Srpskoga rječnika od 1818. koji je još od ranoga đetinjstva znao zapažen broj usmenih pjesama. odnosno u rečenice.. Vuk. od sebe ih mnogo kasnije zapisao i objavio 1852.

Vuku je od takvih stvaralaca. Vuk je zamolio kneza Miloša da mu se iz Požeške nahije dobavi taj stari prebjegalac iz Crne Gore. Milija je bio starac s dubokim ožiljcima na glavi što ih je dobio u nekakvu sukobu s lokalnim divanijama iz osmanske vlasti u Kolašinu. bili su sa današnjih prostora 321 . pa onako izranavljen prebjegao u Srbiju.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Vuk Karadžić je u Kragujevcu 1822. onda mu je Starac opet morao pjevati. odnosno iskakali su iz uobičajenih normi življenja stanovništva iz kojega su ponikli. godine. Pripijajući šljivovicu često dok pjeva često je gubio pravac kojim je krenuo da pjesmu saopšti. takav način zapisivanja pjesama od velikoga stvaraoca koji je ugrentao u starost i utonuo u piće pretposta­ vlja normalan zaključak da se Vuk-zapisivač morao miješati. epske deseteračke pjesme. Prema tome. boemski ponašali. Bez rakije Milija nije htio da pjeva uz gusle. A pa. Milija uz gusle pjevao. A kad je neku Milijinu pjesmu zapisao. što mu je gospodar Srbije upriličio. isto tako u toku usmenog književnog stvaralaštva bilo je pjesnika-pjevača koji su se. Poslije toga sukoba Milija je napuštio svoju kuću i postojbinu. radost mu se u brigu prometnula. bilo najteže zapisivati pjesme koje oni uz zvuke gusala izvode. Ali kad je Vuk srio Miliju. Vuk doslovno veli da mu nije bilo ostalo ništa drugo no da mu Milija svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta. u građanskoj konstelaciji života nijesu rijetki veliki umjetnici koji se boemski ponašaju. uslovno kazano. Kao što je poznato. Pjevao mu je sve dotle dok zapisivač pozna kad se što preskoči. a Vuk gledao u rukopis da vidi je li sve dobro napisano. nego u leksički fond pjesama i poredak pojedinih stihova. ne u nervni sistem veličanstvenih pijesama koje Milija saopštava. Najbriljantniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk zapisivao pjesme. Sve te činjenice Vuk je saopštio u predgovoru IV knji­ ge Srpskih narodnih pjesama koju je objavio u Beču 1833. pjesnika-pjevača. Dakle. godine zapisao od Starca Milije rukovet epskih pjesama koje znače nenadmašni vrh književne umjetnosti na crnogorskome jeziku.

treba naglasiti kao umetke sa strane u dati tekst. U pomenutome Vukovu predgovoru za četvrtu knjigu epskih pjesama Vuk napominje da mu je zamašan broj pjesama poslao crnogorski vladika Petar II. u umjetničku cjelovitost pjesama koje 322 . odnosno od govora oblasti u kojoj je dati pjesnik-pjevač naučio maternji jezik kojim će kasnije pjesme saopštavati. odmetnuo se gori u hajduke. uslovno kazano. hajduk Stojan Lomović odnekle od Durmitora. Napominjem da postoje studije iz oblasti nauke o jeziku u kojima je obrađena govorna priroda oblasti iz kojih potiču pjesnici-pjevači koje sam spomenuo. nego treba samo naglasiti da one odskaču od jezičkoga konteksta date pjesme. pored Starca Milije.Novak Kilibarda Crne Gore. nabacani podaci upućuju na potrebu da se estetskim kriterijumom upriliči izbor pjesama iz opusa velikih crnogorskih pjesnika-pjevača od kojih je Vuk Karadžić pribavio i objavio pijesme. prebjegalac iz kolašinskoga kraja u Srbiju. Prema tome. koje su prvenstveno namijenjene za školsku lektirsku upotrebu. To su: hajduk Tešan Podrugović iz Golije. A to znači da sve riječi koje odskaču od konteksta date pijesme. Ovi. A onda. u ovom mom usmenom izlaganju. Ne znamo što je motivisalo Starca Raška da prebježe iz Kolašina u Srbiju. Spomenimo. odnosno davati usmenoj pjesmi koju je čuo umjetničko uobličenje. treba leksički srediti. tako estetski izabrane pjesme. pa pošto je ubio nekakvoga islamskog napasnika koji mu je na sestru nasrnuo. svaki se boemski ponašao! Tešan je bio seoski kiridžija. Tako je Njegoš dobavio iz Pipera Todora Ikova od koga je zapisan veliki broj pjesama. odnosno spjevavati. Starac Raško. Vuk veli da je zamolio Njegoša da dobavlja guslare na Cetinje da bi se tu od njih zapisivale pjesme. Ne kažem da treba te riječi udaljiti i drugim ih riječima zamijeniti. još ovu nekolicinu. Svi su se oni bili udaljili od svakodnevnoga rajetinsko-seljačkog ponašanja. Stojan Lomović odmetnuo se u hajduke pošto je ubio neku staru ženu koju je smatrao vješticom što mu je dijete iźela.

izbor koji je namijenjen za školsku upotrebu. harčiti. a nema ih u pjesmama usmenih književnih stvaralaca s tih terena. Napomenuh. hajduci. sjutra. ali treba ukazati na riječi u tim pjesmama koje odskaču od leksičkoga fonda datoga pjesnika-pjevača. Adekvatni stručnjaci treba da antologijski izbor crnogorskih usmenih pjesama. U pjesmama Tešana Podrugovića sretaju se ove riječi: besjediti. dalo bi se zaključiti da je Todor Ikov s Njeguša a ne iz Pipera! I zaključak na kraju ovoga kratkog usmenog izlaganja. hiljada. Rekosmo. Zabilježio sam na jednoj listici nekoliko riječi koje sam primijetio u pjesmama navedenih pjesnika-pjevača iz Crne Gore. sjetovati. bila (što znači – bijela). presjeći. sjesti. odnosno u govorni milje iz kojega je on ponikao. treba ukazati na riječi koje su tokom prepisivanja i objavljivanja date pjesme ušle sa strane. otide. posjediti. odnosno od prirode govornoga područja iz kojega potiče dati saopštavač pjesme. Tešan je iz Gornjih Kazanaca iz Golije. pjano. U pjesmama Starca Raška sretaju se ove riječi: intovi. A prije toga prilagođavanja Pravopisu. 323 . pobjeći. Dakle. čardakovah. prifatiti. snaha. i čijom je književnom ljepotom zadivio intelektualnu elitu Evrope. mejdan. prilagode Pravopisu crnogorskoga jezika iza kojega stoji Ustav Crne Gore. nisi (što znači – nijesi). Na primjer. a koje se ne uklapaju u jezički kontekst pjesničkoga ostvarenja datoga pjesnika-pjevača. U pjesmama Todora Ikova iz Pipera stoje ovakvi oblici riječi: paunovah.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti je Vuk Karadžić upriličio za štampu. otsjeći. promjena. Starac Milija je iz kolašinskoga kraja. nevjesta. vjerovatno iz Rovaca. tko. pavunicah. ne treba dirati. koji čine sam vrh crnogorske književnosti. U pjesmama Starca Milije sretamo riječi: netko. otkud ikavizmi u leksici nepismenoga čovjeka iz Rovaca? Otkud u piperskome govoru oblici riječi koji su opstajali na Njegušima? A već da ne govorim o glasovima ś i ź koji i danas opstaju punim životom na terenima s kojih potiču pomenuti pjesnici-pjevači. Evo pročitaću ih. pohodi. vješati.

Novak Kilibarda Hod jedne pjesme. unosili u organizam pjesme detalje koje nije pjesnik-pjevač izgovorio. podrazumijevao je mogućnost da su i zapisivači i slovoslagači. više nenamjerno no namjerno. 324 . od guslara koji ju je zapisivaču saopštio do formiranja njezina štampanoga oblika u jednome Lajpcigu ili Beču.

kad se Vuk ponovo obreo u Kragujevcu. pretpostavlja se u Rovcima. pobjegao je u Srbiju i živio u Požeškoj nahiji. „A kako malo srkne rakije“. Poslije nekakvoga obračuna s lokalnim silnicima turske vlasti. Milija se „koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se s nekim Turcima iz Kolašina). sakupljaču narodnih pjesama radost se okrenula „na novu tegobu i muku“. Po Vukovu dokazu Milija je znao „još mlogo“ pjesama. a evo zašto se zapisivaču nije dalo da ih sve pobilježi. Kad se Vuk sastao sa Starcem Milijom na dvoru knjaza Miloša. veli Vuk. posebno Ženidbe Maksima Crnojevića i Strahinjića Bana. godine. godine. „kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevali) nije znao kazivati pjesme redom. Ne samo što Milija. Tokom petnaestak dana Vuk će od Milije zapisati četiri pjesme. Milija je rođen u kolašinskome kraju Crne Gore. ali tek 1822.PJESNICI-PJEVAČI Starac Milija O Starcu Miliji zna se samo ono što je Vuk Karadžić rekao o njemu u predgovoru za četvrtu knjigu lajpciškoga izdanja Srpskih narodnih pjesama. do samo pjevati“. a petu će naknadno od njega dobaviti. Vuk Karadžić bio je čuo za njega kao znalca usmenih pjesama.“ 325 . tako zbuni da nije znao svagda redom ni pjevati. nego Starac Milija nije bez rakije htio da pjeva uz gusle. umolio je knjaza Miloša Obrenovića da mu se taj pjesnik-pjevač dobavi u tadašnju srpsku prijestonicu. pa došavši u Kragujevac 1820. Dvorjani knjaza Miloša dobavili su Miliju.

stresavši se i namrgodivši se. jednoga od najvećih pjesnika koji su stvarali na jeziku kojim govore Crnogorci. Vuk opet došao u Kragujevac i pitao za Starca Miliju. a zapisivač je hvatao stihove „što je brže mogao“. odgovoriti: Zla.“ Vuk navodi i jedan interesantan detalj o Milijinu pije­ nju rakije. ne javivši se Vuku. Ne zna se je li od Milije ostalo potomstva. pa poslije pjevajući pripija svaki čas pomalo. sinko. ne dao ti je bog piti. Srbi. a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano. Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani.“ Poslije takvoga vukovsko-milijinskog natezanja tokom petnaestak dana Miliji se „već bilo dosadilo onđe besposlenu sjeđeti“. kazali su mu da je umro. A ne zna mu se ni groba ni mramora. otide iz Kragujevca“. te je Starac tako pjevao. I ova Vukova napomena približava nam ličnost Starca Milije. Onda je Miliju molio Vuk da mu pjeva polako „rastežući riječi“. ne more grđa biti. Kad je „prošavši godina“. nego on ponuđenu rakiju „saspe u čuturu koju je u jandžiku nosio. i grdna. Tako je zapisivač „mogao poznati“ kad Milija nešto preskoči tokom kazivanja date pjesme. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija. onda mi je on opet morao pjevati. on je imao običaj. Ko se god desi kod njega on mu nazdravi. Onda Vuk ovako zaključuje opis svakoga zapisivanja pjesama od Starca Milije: „A kad sam koju pjesmu tako napisao. te on primivši od knja­ za Miloša „pristojni poklon za dojakošnju dangubu. Vuk veli: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima da im pročitam pjesmu. Starac nije imao običaj da pije rakiju iz onoga suda u kome mu se piće donosi. Uz to su ga dvorski besposljenjaci nagovarali da ostavi Vuka „kojemu je samo do pjesama i do besposlica kojekakvih“ stalo. i 326 . „I tako ga podgovore jedno jutro“.Novak Kilibarda Onda Vuku nije ostalo ništa drugo do da podstiče rakij­ ski raspoložena guslara da mu „svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta“. ne pružajući je nikome.

1824) i u predgovoru četvrte knjige iste zbirke (Beč 1833). Tešan je bio kiridžija. slušajući je onako kao što je oni znadu. to je teritorija današnje opštine Nikšić. Dvometraški hajdučki dugajlija śekao je trsku po vonjavim ritovima oko Dunava.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koliko su se radovali. koja mu je nasrnula na čast sestre. donosio je. Vuk Karadžić ga je našao 1815. 327 . otišao je jedinim putem koji mu je obezbjeđivao život. Kad se zamomčio. A to je gori u hajduke! A tokom Prvoga srpskog ustanka Tešan je napuštio planinske pećine po Bosni i Hercegovini i drumska pljenidbena sačekališta svatova i trgovaca. I poneku pomorandžu koja se od jestivoga voća s primorja pretvarala u darje i uzdarje u snjegopadnim Kazancima. Tešan je rođen u selu Gornji Kazanci. Nije ga tamo odvela nikakva ideološko-politička smjernica. Pošto je u jednome sukobu s nekakvom lokalnom turskom divanijom. godine u Sremskim Karlovcima kao ljuta siromaha. saobraćajući s natovarenim konjem na relaciji Kazanci – Konavli. Tešan je pobjegao u Srijem zemlju ravnu.“ Tešan Podrugović Vuk Karadžić je o Tešanu Podrugoviću davao podatke dva puta: u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama (Lajpcig. no čovjekova potreba da obitava u ljudskome društvu. Nije teško zamisliti kako je sremsko-karlovačka gospoda gledala na toga dobjegaoca koji je s mokrim snopljem trske okapao na karlovačkim raskršćima. Sa svoga seoskoga imanja prodavao je stočne proizvode. a Tešana su prozvali Podrugović zato što je bio visok koliko jedan čovjek i pola drugoga. pa prešao u ustaničku Srbiju. toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati. ubio napasnika. kako Vuk kaže. Ocu mu je bilo ime Gavrilo. Kad su Karađorđevu ustaničku Srbiju opet preplavili turski tabori. a iz Konavala gonio je vino i rakiju. na leđima u varoš karlovačku i od takve prodaje se hranio.

pokojnoga Obrada Tomića. no ih je „samo kazivao“. on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme. Vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao. „davao mu je na dan koliko da može živjeti i prepisivao od njega pjesme“. kao ajduk. da Podrugović zna petnaest pjesama od samog Mijata arambaše. ali pjesme nije kazivao guslajući. ne znam je li bio što stariji od četrdeset godina. Vuk opisuje: „Kad sam ja od njega pjesme prepisivao. Evo kako Tešana.“ Vuku se nije dalo da od Tešana Podrugovića zapiše sve pjesme koje je taj. pošten čovjek. nego bi kazao da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje.“ Onda Vuk daje ovu napomenu: „I sad imam na jednoj artiji napisano rukom moga bratučeda. znao. godine podigne Drugi 328 . nenadmašni kazivač. po mišljenju Vukovu. jer je on (osobito kako nije pjevao nego samo kazivao) pjesme razumijevao i osjećao. i mislio je šta govori. saopštavača usmenih pjesama. Bio je pametan i.Novak Kilibarda Kad je dočuo Vuk da Tešan zna dosta pjesama. ili je ne bi nikako ni upamtio. Nikoga ja do sada nijesam našao da onako pjesme zna kao što je on znao. koji je Podrugovića još otprije poznavao i sa mnom ga u Karlovcima upoznao.“ Vuk ovako zaključuje svoje viđenje pjesnika Tešana Podrugovića: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu. đe je Vuk imao kod arhimadrita Lukijana Mušickog „gospodarski kvartir“ i svaku drugu zgodu i potrebu. A onda je Karadžić poveo Podrugovića u manastir Šišatovac. kako Vuk naglašava. Tešan je lijepo znao udarati u gusle. nego je sve bio kao malo namršten. sve ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao. On je znao još najmanje sto junački pjesama. a osobito od kojekakvi primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša. ali se pri tome nigda nije smijao. pa je u takvoj atmosferi zapisivač nastavio da hvata u pero pjesme iz recitative bivšega hajduka. Kad se „ispred Veskrsenija“ 1815. Njegova je svaka pjesma bila dobra.

u Bosnu po kojoj je počeo hajdukovati. Hajduka je Vuk jedva zadržao u Šišatovcu još nekoliko dana da od njega zapisuje pjesme. Po kazivanju Vukovu.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti srpski ustanak. godine Tešan onđe nije dugo ostao zato što se knez Miloš ustanički primirio. otišao je hajduk opet u goru zelenu da „presrijeće Turke i trgovce“. u Bosnu dopro čak u Bosansku Krajinu i onđe se neko vrijeme zadržao. Podrugović u Bosni „sastavi nekoliko konja i namljesti se neđe u Nahiji Srebreničkoj da živi kao kiridžija. ne zna se ni njemu groba ni mramora. pristojno opskrbljenome u bogatome manastiru Šišatovcu. Poslije prelaska u Srbiju 1815. Onda je Tešan otišao onamo odakle je u Srbiju i došao. pa nikad nije pristao da bude hajdučkoj četi harambaša. A onda je Tešan preko Mitrovice otišao u Srbiju „da se ponovo bije s Turcima“. uskoro potom isprebijaju ga nekakvi Turci. Novi Sad 1981). Kad se još ima 329 . odnosno njegova lična udela u stilizovanju odnosno reprodukovanju njegovu. pa tako ljuto iskrvavljen pobjegne u planinu. „kao da uđe sto šiljaka pod kožu“. A onda se „s dvije teške rane“ povratio iz planine u jedno pravoslavno selo đe je poslije nekoliko dana umro. Nedić kaže da je Tešan po dolasku. Tešanu. pa umre od uboja“. Tešan se povratio svome prvobitnome zanimanju – kiridžiluku. I prije i tada Podrugović se odlikovao junaštvom i skromnošću. godine. odnosno povratku. Na osnovu podataka koje je pribavio. 1975) s pravom konstatuje: „Metod Tešanova pesnikovanja ima nesumnjivo i svoj posebni značaj u pogledu karaktera i stila njegovih pesama. Ali pošto je u nekakvome sukobu hajdučki eliminisao bega Omerovića. Tešanovu biografiju znatno je dopunio Vladan Nedić u svojoj studiji Tešan Podrugović (Vukovi pevači. To je bilo 1820. pa je hajduk ostao bez zajedničkoga kazana pobunjenika. Ali. Ali u nekakvome novom obračunu Tešan bude ranjen. A kad su mu godine već otežale hajdukovanje. Radosav Medenica u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje.

Visina snježnoga Durmitora. istorijsko-mitska je atmosfera iz koje je izronio hajduk Stojan Lomović. ni u kome selu. i da mu je on oživeo. kao vještica dijete izjela. takoreći celokupnog Marka. rođen je i sazrio neđe u durmitorskoj oblasti Crne Gore. Kad se Vuk kasnije interesovao za Stojana. i Tara valovita koja ne da na se brodu ni ćupriji.Novak Kilibarda na umu da je Vuk kod Tešana otkrio. Radosav Medenica se opravdano čudi što Vuk Karadžić nije saopštio više detalja o Stojanu Hajduku od koga je. zapisao i Ženidbu kralja Vukašina koja „spada stvarno u prave bisere naše 330 . bezmalo. i čitav majdan pesama o Marku Kraljeviću. pored ostalih. rečeno mu je da se „opet poajdučio i utekao u Ercegovinu“. godine u Brusni­ ci kod „njijovog sijateljstva gospodara Jovana Obrenovića“. ubio nekakvu babu za koju je mislio da je. krilati konji iz tih voda izlijeću. pored ostalih pjesama. Kako bi rekao Radosav Medenica. i još nekoliko tekstova koji će kasnije biti objavljeni. onda možemo još bolje da razumemo i Vukovo oduševljenje Tešanom kao znalcem i kazivačem pesama.“ Tada je Karadžić od njega zapisao tri pjesme koje će objaviti u lajpciškoj zbirci. Vuk Karadžić je Stojana zatekao 1820. đe je bio zatvoren što je „došavši iz ajduka. Ne zna se ni koje godine. Lomović je iz zone najrazličitije patrijarhalne kulture i usmene epike kao najpregnantnijega izraza njezina. Stojan Lomović obreo se u Srbiji tokom Prvoga srpskog ustanka. Tešanu Gavriloviću – Podrugoviću po svoj prilici prezime je bilo Papović. Stojan Lomović Stojan Lomović. poznatiji mnogo po nazivu Stojan Haj­ duk. imena jezera – Crno i Vražje.“ Vuk Karadžić je od Tešana Podrugovića zapisao dvadeset i četiri pjesme i svaku objavio u lajpciškome izdanju zbirke Srpske narodne pjesme.

“ Onda naređuje knjaz Miloš buljubaši Gavriloviću da Stojana Lomovića s „pouzdanijem čovjekom što prije otprati u Kragujevac“. što je ostvaren u liku Vidosave. veoma iznenađuje činjenica što Vuk Karadžić o tako znatnome pjesniku nije dao nikakve bliže podatke. s postupkom uobličitelja te pjesme koji je jednu ženu lišio života. u Lomovićevoj pjesmi. ljube Momčilove.“ Vuk je od Starca Raška zabilježio jedanaest pjesama. Kako naglašava Radosav Medenica. godine kazuje kako je Knjaz javljao buljubaši Lazaru Limljaninu na Mokroj Gori da će s turske strane uskoro doći „Stojan Lomović. u selu Sabanti. ajduk i starešina“ koga treba lijepo predusresti i ne ispitivati ga ništa. u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje 1975). A još je začudnije što genijalni Vuk nije doveo u vezu jako izražen mizoginski motiv. Raško je bio iz Kolašina. Posebno je značajno to što se 331 . a ni vi ni ko drugi da ga nemate ništa pitati za ono što je bilo. Ni o njegovu životu. Kontekst toga naređenja pokazuje da je bila u pitanju neka povjerljiva misija. radi koje se prešlo preko Stojanovih hajdučkih postupaka. Vladan Nedić je pribavio podatke koji nam približavaju Stojanovu biografiju. ni o njegovoj prepoznatljivosti među usmenim pjesnicima-pjevačima. Pa nastavlja: „On ako ima odgovarati za djela prije počinjena.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti književnosti“. pa je „još u početku srpske bune na daije dobježao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Jagodinskoj. Jedno pismo Miloša Obrenovića iz 1833. koje Vuk nije spomenuo. Rečeno pismo Miloša Obrenovića otkriva prezime Stojana Hajduka – Lomović. Starac Raško O Starcu Rašku zna se samo ono što je Vuk Karadžić napomenuo u predgovoru četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama (Beč 1833). to vaše nije nego moje i Narodnog suda.

Novak Kilibarda Vuk nije ponio za svojim vrlo značajnim prijateljem. vrlo je osmišljena ova Medeničina izjava: „Starac Raško je predstavnik one mirne.“ 332 . Karađorđev ustanak na dahije inicirala je zvanična turska vlast pomažući ustanike novcem i oružjem. i velikim književnim autoritetom. ustanici s Karađorđem na čelu nijesu krenuli na cara u Stambolu i njegov devlet. Prema tome. zavladali Beogradskim pašalukom ne prezajući od najbrutalnijih zločina. Za bar relativno približavanje ličnosti Starca Raška uputna je ova izjava Radosava Medenice. I pored romantičarskoga pogleda na Raškov odlazak u Srbiju. prebegli u Srbiju da svoje fizičke i duhovne snage ulože u temelje nove otadžbine koja je vaskrsavala u slobodi. odlazi slobodarskom trasom u ustaničku Srbiju. kao što su životne neprilike opredijelile istom trasom Starca Milicu. Naime. Jakobom Grimom koji je Raškovu pjesmu Zidanje Skadra smatrao najljepšom pjesmom u Vukovu zborniku. ponešeni oslobodilačkim zanosom Karađorđeva ustanka. realističkom težnjom i uvjerljivošću nastrojene epike koja nastoji da bude objektivna i prema neprijatelju. treba naglasiti logičnu činjenicu da je teško zamisliti čovjeka durmitorskoga kraja koji sa svoga sređenoga imanja i iz porodične atmosfere rodne kuće. koji je taj naslov dao pjesmi. godine. Medenica veli da Raško spada „u onu plejadu velikih pjevača koji su. Kako su to pokazali Filip Višnjić svojom pjesmom Početak bune protiv dahija i Vuk Karadžić. vjerovatnija je pretpostavka da je neka lična nevolja odvela Raška iz Kolašina u Srbiju. odmetnike od turske vlasti koji su 1801.“ I pored ugodne romantičarske izjave cijenjenoga znalca usmene književnosti Radosava Medenice. nego na janičarske glavare. Stojana Hajduka i Tešana Podrugvića. ubivši vezira Hadži-Mustafu u Beogradu.

odnosno vrhunskom književnom umjetnošću ne maloga broja pjesama iz te zbirke. u svojoj knjizi Vukovi pevači iz Crne Gore (Beograd. to što je Njegoš rekao Vuku sve je što se zna o pjesniku-pjevaču iz Pipera Todoru Ikovu. biografskim podacima o čovjeku koji je u svoju „prostu glavu“ smjestio stotinu i dvadeset epskih pjesama. 1988) kaže: „Ovoj pesmi sigurno pripadaju zasluge što je u Vukovoj štampanoj zbirci epskih narodnih pesama ostala istaknuta jedna značajna odlika našeg epskog pesništva: sposobnost da se ljudi i život sagledaju i prikažu kompleksnije. pa nije imao potrebe da promoviše ni sebe ni usmenu poeziju. Veli Njegoš da bi to štampanje bilo „za udivljenje ljudima“ kako jedan prosti čovjek može upamtiti toliko pjesama u „svoju prostu glavu“. Vuk je cijenio Todorove pjesme što pokazuje činjenica da je zapažen broj njegovih tekstova uveo u zbirku Srpske narodne pjesme. da je na Cetinje pribavio guslara Todora Ikova iz Pipera koji „znade 120 pjesanah dosta dobrijeh“. nego on jednostavno saopštava da su te i te pjesme zabilježene „od nekog Todora Ikova iz Pipera“. koju sakuplja i objavljuje. Ne znamo mu ni prezime ni selo iz kojega je ponikao. Vuk je već bio postigao slavu svojim zbirkama. Vuku Karadžiću. iz manastira Maine. Inače. u Beč. Za Todorovu pjesmu Čovjek-paša i Mihat čobanin Ljubomir Zuković. Nažalost. Onda Vladika Rade sugerira svome prijatelju Vuku da bi bilo dobro ako bi se prepisane pjesme od Todora štampale u Beču. Petar II Petrović Njegoš piše.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Todor Ikov Piper Godine 1835. da se u tom prikazu preskoče verske i nacionalne barijere u traganju za ljudskim i plemenitim u životu. Vuk nije smatrao vrijednim poslom da o Todoru Ikovu pribavi najosnovnije podatke.“ Bilo bi interesantno znati ko je Njegošu preporučio Todora Ikova da mu dođe na Cetinje đe bi se od njega junačke pjesme 333 .

Kako kaže Ljubomir Zuković. onda u njemu izdubljena šupljina da se u nju smjesti Vladičino pismo Voždu. da priču o slepom pismonoši između Cetinja i pobunjene Srbije Karadžić nije izmislio“. A ostalo je da se priča u narodu kako je Đurov štap prerezan po sredini. Vuk naglašava da je slijepi Đuro „negdje oko 1809. Poslije prestanka Karađorđeva ustanka Đuro Milutinović je prebjegao u Besarabiju. godine. Onda su dva dijela bijeloga štapa vješto slijepljena da bi s njime slijepac prošao carske drumove od Cetinja do Topole. a umro je u Beogradu 1844. Već kao sedamnaestogodišnjak Đuro je ostao slijep poslije nailaska velikih boginja. Od tada je Đuro stalno bio u dvorskoj milosti knjaza Miloša 334 . čijemu prezimenu Milutinović Vuk Karadžić dodaje odrednicu Crnogorac. godine vratio u Miloševu Srbiju. upravo je prezimenom Kovačević. koji je oprezimljen kao Milutinović. naročito spuških. pa potom i zaostao u Srbiji“.Novak Kilibarda prepisivale. godine donio Karađorđu pismo od crnogorskoga vladike Petra I. U kratkoj bilješci o Đuru. a onda se 1817. Izgleda da je rođen 1770. Vladika Rade cijenio je Pipere koji su vodili česte borbe protiv Turaka. „izvesno je. podgoričkih i nikšićkih. a rođen je i odrastao u Grahovskome plemenu. ali se znao i krvavo obračunati s piperskim plemenicima koji su se opredjeljivali za Skadar a ne za Cetinje. u svakom slučaju. A da se Đuro bio opismenio prije osljepljenja potvrđuje Vukovo saopštenje u Srpskome rječniku da su se u Veliku školu u Beogradu tada „primala samo momčad koja su već znala čitati i pomalo pisati“. Interesantna je činjenica koju Vuk ističe da je slijepi Đuro Milutinović Crnogorac „za Karađorđijina vremena“ polazio u Beogradu Veliku školu. Đuro Milutinov Kovačević Đuro. Veli i da je „sila puta znao lekciju bolje nego ijedan od đaka“.

godine. koju su pripremili Dimitrije Tirol i Ivan Dragićević. već da śedi na jednome mjestu i ispunjava ono što javno obeća. nije bio samo naj­ bolji sakupljač pretplatnika za knjige. da je posvete „blagorodnomu gospodinu Georgiju Milutinoviću Crnogorcu“. izda na svome jeziku. Đuro Milutinović. odnosno Kovačević. Đuro je „postao najbolji skupitelj prenumeranata na sve knjige koje su se tada štampale na našem jeziku“. Koliko je prenumerant Đuro bio cijenjen pokazuje odluka izdavača knjige Kazivanje starih Trebješana. i to u trenutku kad je imao zapažen broj pretplatnika i pribavljeni novac za štamparske troškove. kako Vuk napominje. 335 . koju je bio objavio na njemačkome jeziku. nego i prvi „torbar-knjigoprodavac u Beogradu“. I. slijepi prenumerant Đuro se rasrdio i poručio Vuku da se ne skita kojekuda. Knjiga je s tom posvetom objavljena u Beogradu 1842. Kad je Vuk odustao od namjere da knjigu Crna Gora i Crnogorci.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Obrenovića.

.

priredio Vladan Nedić. Radovan. Beograd. –– Džaković. Nikšić. Pavle. 1925. Husein. 1987. Antologija narodnih tužbalica. –– Đuričković-Dragović. Beograd. Beograd. 1876. Beograd. –– Čolaković. Crnogorske junačke pjesme. Zagreb. Titograd. 1979. –– Erlangenski rukopis. najviše primorskih zapisa. Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Podgorica. Vuk i Crna Gora. –– Bogišić. Lirske narodne pjesme. Antologija narodnih junačkih pesama. –– Bugarštice. Dim u dim. Podgorica. 1910. 1971. Vojislav. –– Đurić. Vojislav. 1984. priredio Novak Kilibarda. Husein. priredio Gerhard Gezeman. 1962. ropstva i slobode. 2002. 1964. –– Bašić. 2007. antologije. I i II. –– Đuranović. Zlatan.LITERATURA Zbirke. 1960. Polje jadikovo. –– Djela Andrije Kačića-Miošića. Vukoman. –– Đurić. Beograd. Tvrtko. 337 . Zagreb. Podgorica. –– Bugarštice. 1983. Valtazar. Đorđije. Narodne pjesme iz starijih. Božo. Podgorica. –– Čubelić. 1969. Antologija narodne poezije. Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. 1996. 1956. –– Bašić. –– Bećirović. 2002. izbori –– Banjević. Beograd. Cetinje. priredio Tomo Matić. Nikšić. Pjesme borbe. Beograd. Epika Avda Međedovića. Branko. –– Đonović.

1964. –– Luburić. Beograd. Albanske narodne balade. –– Karadžić . Vido i Čađenović. Beograd. Kosta. 1937. Rukopisna zbirka narodnih pjesama. Srpske narodne poslovice. –– Karadžić. Novi Sad. –– Karadžić. Vuk. Vuk. 1966. priredio Branko Pavićević. Andrija. Pjevanija crnogorska i hercegovačka. Epska narodna poezija Crne Gore. Vladan. 1964. Srpski rječnik. Cetinje. Srpske narodne pripovijetke. Crnogorske anegdote. 1969. Esad. 1963.Novak Kilibarda –– Herman. 1836. Vuk. Beograd. –– Lipovac. St. Andrija. –– Nedić. –– Mekuli. Jovan. –– Medenica. Titograd. Takvi su bili. Cetinje. –– Latković. St. Vojislav. Priština. –– Milutinović. Beograd. –– Martinović. Primjeri čojstva i junaštva. Niko. Titograd. 1966. 1888–1889. Beograd. 338 . St. Vuk. –– Karadžić. 1998. –– Miljanov. Crnogorske priče i anegdote. Beč. Srpske narodne pripovijetke. –– Koprivica. 1964. Ilijada i Odiseja. –– Karadžić. 1976. Beograd. 1837. priredio Miroslav Pantić. Radosav. 1891–1902. Marko. S. Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. –– Jovanović.St. 1853. Beograd. Evanđelje po narodu. Titograd. Titograd. 1962. St. Antologija jugoslovenske narodne lirike. Nikšić. Sarajevo. Lajpcig. Sarajlija Simo. Srpske narodne pjesme. 1932. 1967. Vuk. I i II. Srpske narodne pripovijetke. Nikola. Beograd. 1973. –– Homer. –– Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka. –– Kazivanje starih Trebješana. I–IX. Arhiv Srbije.

P. 1879. Zbornik bošnjačkih usmenih predanja. 1864. Beograd. –– Radojević. –– Softić. Crnogorske epske pjesme. –– Radojević. Branko–Banjo. –– Popa. Ženske narodne pjesme iz Crne Gore. Beograd. I. 1929. Od zlata jabuka. Crnogorske gusle. Ogledalo srpsko. 1970. Cetinje. –– Poslovice. Beograd. Miodrag. Crnogorske bugarštice. Radoje. 1846. –– Petrović. A. –– Pavićević. 1979. Kad je sve zborilo. Titograd. Novije crnogorske narodne pjesme. Mićun. Petar II – Njegoš. Titograd. Mirko. 1938. Jelena. Ciganska poezija. 1971. Beograd. –– Slovo o polku Igorovu. 1858. –– Radojević. Beograd. Narodne melodije iz Crne Gore. Beograd. –– Šaulić. 1868. Aiša. 1965. –– Radičević. Rade. Osveta kosovska. Beograd. Sarajevo. Titograd. Titograd. Vojislav. 1979. –– Uhlik. Srpske narodne tužbalice. –– Šobajić. 1979. 2005. Beograd. 1872. Junački spomenik. Lirska narodna poezija Crne Gore.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti –– Nikčević. –– Vasiljević. Gusle crnogorske. 1965. –– Petrović. Vatra samotvora. –– Popović. Titograd. Titograd. Beograd. Titograd. priredio Novak Kilibarda. Vuk. Beograd. Radovan. Filip. Srpske narodne pripovijetke. –– Zogović. Beograd. Vilina gora. –– Vrčević. 1982. –– Šaulić. Novica. rukovet narodnih umotvorina. 1979. Stefan. Radoje. 1964. Vasko. 1978. –– Šaranović. 339 . 1976. Maksim. Beograd. Radoje.

–– Buturović. Prilozi za književnost. –– Brodel. Nikola. 1969. Sarajevo. Šerbo.Novak Kilibarda Studije. Beograd. M. Prilozi proučavanju folklora balkanskih Slovena. 1977. 1983. Usmena epika Bošnjaka. Piva. Podgorica. Fernan. –– Andrijašević. „Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi na narodnu epiku“. jezik. Beograd. istoriju i folklor. Beograd. Odabrani članci i rasprave. Beograd. 2007. 1978. Beograd. 1957. Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na srpskohrvatskom jeziku. časopisi –– Ajdačić. 2004. Titograd. Radosav. –– Banašević. rasprave. „Pjesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u Pjevaniji Sima Milutinovića“. 1–2. I i II. Zbornik radova za proučavanje književnosti. Beograd. 1971. sv. Nikola. Beograd. 340 . Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića. Đenana. –– Bošković-Stuli. knj. Maja. „Pjesnička legenda o Badnjem večeru“. –– Bošković. –– Banašević. Milan. jezik i folklor. Mediteran. Dejan. Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca. Živko i Rastoder. –– Budimir. Nikola. Istorija Crne Gore. 1951. –– Bošković. –– Blagojević. –– Banašević. XIII. 2001. I. Usmena književnost nekad i sad. Beograd. Obren. Nikola. 1971. Risto. Podgorica. Beograd. Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja. 1971. Rade. –– Božović. 1995. 1–2. Nikšić. Prilozi za književnost. Podgorica. Sa balkanskih istočnika. –– Brajević. „Predstave o hrišćanskom paklu u naro­ dnim pesmama balkanskih Slovena“. –– Banašević. 2006. Milan. 1902.

–– Đurđević. Mrtva glava. 1951. 1965. –– Daković. Jovan. Književnost starog istoka. Branislav. 1984. Stojan. –– Čolaković. Memoari sa Balkana. Beograd. 1964. Pregled književnog rada Crne Gore. Kroz tursku narodnu poeziju. Beograd. 1998. 1973. –– Ćorović Vladimir. Postanak i razvitak brdskih. Trifun. Memoari. Beograd. Beograd. 1929–1936. Trifun. –– Čajkanović. Petar. Marija. Podgorica. 1910. homo heroicus. Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda. –– Džadžić. crnogorskih i hercegovačkih plemena. Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Balkansko poluostrvo. –– Cvijić. 341 . Mit i religija u Srba. Zlatan i Rojs-Čolaković Marina. Beograd. Beograd. Srpska narodna epika. Beograd. jezik progovara. Homo balcanicus. 1951. Beograd. 1858–1878. III. 1939. 2000. Martin. 1951. Anto. Primjeri iz života Crnogoraca. 1966. 1983. Sarajevo. Govor poezije. Branislav. Podgorica. Cetinje. –– Đukanović. Veselin. Kotorska pisma Vuka Popovića. Jovan. I. Beograd. –– Dobrašinović. Književnost.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti –– Buturović. –– Đurić. Vojislav. Đenana i Munib Maglajlić. Titograd. –– Đuravčaj. Beograd. –– Deretić. 1969. –– Cerović. Petar. Sarajevo. –– Čubelić. Istorija Jugoslavije. Tvrtko. II. Pjesme Petra I Petrovića-Njegoša. Sarajevo. 1964. Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj pjesmi. –– Đurđev. 2001. Vojislav. Istorija srpske književnosti. –– Đurić. 1965. 1951. Jovan. –– Deretić. II. Zagreb. 2004. –– Đurđev. –– Đukić. Nikšić. –– Đukić. Golub. 1987. Cetinje. Nikšić.

Beograd. –– Koljević. Branko. Halil. Zagreb. 1923. Mustafa. Naš junački ep. Roman. Alberto. Svetozar. –– Inaldžik. Crna Gora i Boka Kotorska. –– Kovijanić. –– Kleut. Stare Crne Gore. Andrijevica. 1984. Crnogorski čovjek. Miodrag. Beograd. Jesen srednjeg vijeka. Gerhard. 1998. 342 . Marija. 1966. –– Jakobson. 2000. Sarajevo. 1987. 1964. Ćorovićevi susreti. 1967. Bileća-Gacko. Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim pesmama. Vojislav. 1974. 1974. Jela Sandaljeva u narodnim pre­ danjima i pjesmama na području BiH. Sarajevo. 1867. Vatroslav. Vuk. Osmansko Carstvo. –– Jagić. Jovan. 1926. 2003. Beograd. –– Huzinga. Epska i lirska narodna poezija Vasojevića. Tužbalica u svetskoj književnosti. Risto i Stjepčević Ilija. Zagreb. Podgorica. 1968. Cetinje. Temelji jezika. Istorija. Podgorica. Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. Historija Bošnjaka. Gerhard. St. 1988. Perast. I. 2003. –– Imamović. Kulturni život staroga Kotora (XV–XVIII vijeka). Ilirska pisma. Put po Dalmaciji. Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca. Artur. –– Kilibarda.Novak Kilibarda –– Đurić. –– Koprivica. Zagreb. Zagreb. 1940. Beograd. Stara Crna Gora. –– Herodot. Johan. Beograd. –– Erdeljanović. 1974. Arnold. 2000. –– Lalević. priredio Božidar Šekularac. Novak. Zete i Toplice. Novi Sad. –– Fortis. Novi Sad. Socijalna istorija umetnosti i književnosti. –– Evans. Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pesama. 1962. 1997. Beograd. –– Karadžić. –– Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori. –– Hauzer. –– Gezeman. Beograd. S. –– Gezeman.

Titograd. Vido. B. Sarajevo. 1999. Cetinje. Beograd.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti –– Lalević. –– Martinović. Narodna književnost I. Svetozar. Miodrag. Radosav. priredio Slavko Mijušković. Alaksandar. –– Maticki. Beograd. Slovenski i indoevropski koreni srpske epike. 1967. 2007. Sarajevo. 57–61. sv. XV–XVII. „Legenda i poezija“. 1964. 1990. Beograd. Prednjegoševsko doba. Banović Strahinja u krugu varijanata i tema o nevernoj ženi i narodnoj epici. Beograd. Jajce. Nenad. 2002. Harvard university press. 1985. Beograd. –– Medenica. Novi ogledi o našem narodnom epu. Zdenko. Radosav. Niko. –– Matić. Rad XV kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije. 1968. Beograd. „Neke metodološke pogreške Bogišićeva izdanja bugarštica“. 343 . Jezik i književno djelo. 1975. –– Lord. 1963. –– Marković. Podgorica. Beograd. Miodrag. Albert. Momir. 1971. Radosav. Narodno stvaralaštvo – folklor. –– Lešić. –– Ljubinsković. –– Medenica. –– Maticki. Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sime Milutinovića Sarajlije. Nikšić. Nekoliko najistaknutijih problema iz naše usmene (narodne) epike. Pjesme o Muji Hrnjici. Crnogorski rat. Titograd. –– Ljubinković. –– Latković. Beograd. Beograd. S. S. 1974. Novi Sad. –– Latković. M. –– Medenica. 1983. 1972. Tomo. Nenad. 1971. 1965. Naša narodna epika. Vido. 1963. 1976–1977. Srpskohrvatska graničarska epika. 2000. Munib. The singer of Tales. Naša narodna epika i njeni tvorci. Petar Petrović-Njegoš. Istorija kao predanje. SAD. –– Maglajlić. –– Ljetopis popa Dukljanina. –– Loma. –– Maretić. Miodrag.

Novi Sad. Cetinjski manastir. Filip Višnjić. Vladan. Beograd. 1990. Vojislav. Ljubomir. Sarajevo. 1964. Beograd. 1989. 1969. –– Nezirović. Dušica. Srbi i Turci. –– Panić-Surep. 1996. –– Nikčević. priredio Vladan Nedić. Jakob Grim i srpska narodna književnost. 344 . Kad su živi zavideli mrtvima. –– Murko. 1990. Salko. Đ. –– Nazečić. 2001. Miodrag. Sima Milutinović – Sarajlija. –– Nakićenović. –– Nenadović. P. Zagreb. –– Narodna književnost. Podgorica. 1923. Iz naše narodne epike. Stojan. Boka. Podgorica. Janičareve uspomene. O usmenom pesništvu. –– Novaković. Istraga poturica – mit ili stvarnost. I. –– Nedić. Beograd. Miljan. 1963. –– Novaković. 1967. Sava. –– Panic-Surep. I i II. 1968. Beograd. –– Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka. LXXXVII. –– Milošević-Đorđević. –– Nodilo. Zagreb. Božo. 1981. Beograd. Matija. –– Nedić. O Crnogorcima. Istorija i tradicija. Beograd. Konstantin. Nada i Pešić Radmila. Beograd. –– Nedić. Beograd. 1981. „Religija Srba i Hrvata“. Natko. –– Minjović. Beograd. 1951. Kraljevstvo Slovena. Beograd. 1959.Novak Kilibarda –– Mihailović. Stojan. Beograd. –– Mihailović. Avdo Međedović na raskršću reprodu­ kcije i kreacije. 1997. Sarajevo. Vladan. 1885. –– Mojašević. Miodrag. Narodna književnost. Beograd. 1959. Vladan. 1976. Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Podgorica. –– Orbini. Vukovi pevači. Beograd. Rad JAZU. 2004. 2002. 1983. Muhamed. Cetinje. Krajiška pisma. Mavro. priredio Miroslav Pantić.

Nikola I. 1. Šerbo i drugi autori. Sula Radov u svom vremenu. Miodrag. Podgorica. 1985. Snežana. Podgorica. Zbornik istorije književnosti. Podgorica. „O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine godina“. Anica. –– Savić-Rebac. Glas SKA. Istorija o Černoj Gori. Radmila. –– Pešić. Tokovima crnogorske književnosti. 1978.5. 1961. Novi Sad. Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u anegdotama. Petar II Njegoš. Podgorica. –– Petrović. 2004. –– Popović. Героический эпос Черногорцев. Beograd. –– Popović. A.2. –– Samardžija. „Likovi vladara u usmenoj epici“. Борис. Podgorica. Beograd. Podgorica. –– Prilozi proučavanju narodne poezije. Vasilije. Djela. Kratka ilustrovana istrija crnogorskog naroda. Podgorica. Vukota. Beograd. Djela. Beograd. Н.4. 1893. –– Radojević. Beograd. 2003. –– Pavlović. 1979. –– Radulović. Studije o Crnoj Gori. –– Petrović. 1933. 40. –– Rovinski. 1981. Pavel. 2. 1987. 1975. Ilarion. –– Rastoder. 1934–1939. Cetinje. Radoje.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti –– Pantić. –– Rotković. „Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara Bogišića“. Djela. Miroslav. Mićun. 2005. –– Путилов. vojvoda. Beograd. 2001. Beograd. Srbistički prilozi. Radovan. Podgorica. Helenski vidici. Istorijski leksikon Crne Gore. Petar I.3. 1995. Obredno i govorno delo. 1966. Vidovdan i časni krst. 1967. Ленинград. Memoari. B. Usmena narodna hronika. 2001. Zagreb. 1997. Beograd. Vuk Vrčević. –– Pavićević. –– Petrović. Titograd. I–VIII. Radoslav. Simo. 2006. 345 . Miodrag. –– Samardžić. –– Petrović. –– Ruvarac. 2005.

Beograd. Beograd. I. 2007. Crnogorci. –– Suvajdžić. Beograd. –– Stanisavljević. –– Šekularac. Sabrani ogledi. Golija i Golijani. –– Vujačić. 1924. Simo. Božidar. 1987. „Gavran harambaša“. 1928. 1968. Alojz. Milorad. 1937. 1937. Crna Gora u doba Vojislavljevića. Jovan. –– Šmaus. –– Stojović. Trebinje. Beograd. Cetinje. 1968. „Dvije razure Trebješana i postanak plemena Uskoka. Beograd. CCLXXX. Crna Gora za Morejskog rata. Milan. Beograd. Prilozi proučavanju narodne poezije IV. Titograd. –– Stojanović. Beograd. –– Višnjić. u Crnoj Gori“. Beograd. 2007. Nadmoć ljudskosti. Ljubomir. 1956. 1955. –– Stanojević. Obrad. –– Tomić. Cetinje. Glas SANU. Ilarion Ruvarac i narodna književnost. Karadžića. 1971. Crna Gora u doba vladike Danila. Boško. 346 . Pero. Vukašin. Život i rad Vuka St. Naša narodna književnost. –– Šobajić.Novak Kilibarda –– Slijepčević. Gligor.

316 Ajdačić.INDEKS IMENA A Agamemnon 192 Ahilej 18. Tereza 315 Ali-paša 144. 99. 127. 310. Husein 337 Bataković. 135. Živko M. 192. 135. 318 347 . Marketa 234 Bećirović. 249 Andrijašević. 340 Ajkuna 132. 205. Jakšar 171. 235. 206. 242 Andrijaš 24. Ivo 37. 340 Arapin 32. P. 312 Atlagić. 340 Bandula. 248. 136. Hajka 197. Branko 337 Bašić. 187–190 Bajo Pivljanin 144. 133. Dejan 23. Vidak 302 Bečić. 198 Avdi Ljuca 294 B Babić. 247. 162. Derva 188 Ban Mikloš 247 Banašević. 146 Andrić. 137 Albertina. 237 Bajrović. 258. 161. 123. 167. Obren 340 Bogatirjev. 128. Joksim 305 Banjević. V. 234. Nikola 9. 315 Blagojević. Radovan 337 Bjelinski. 134. 236. 233.

Veselin 341 Čelebija. Radosav 8. M. Ivo (Ivan) 222. Milan 340 Bursać. Adnan 2. 194 Bolani Dojčin 199. 236 Čengić. Jovan 338 Čajkanović. Ali-paša Čirgić. Jovan 341 Č Čađenović. 208. Maksim 12. 221–223. Risto 340 Bošković-Stuli. 337. Milan 340 Branković. 340 Bošković. Vuk 121. 223.Novak Kilibarda Bogišić. 340. 316. 293 Cerović. 345 Bogorodica 118. 229 Crnojević. Fernan 340 Budalina Tale – v. 228–230. 9. Đenana 133. Nikoletina 243 Buturović. 245. Đuro 302 Cerović. 341 C Car Dušan 176. Valtazar 24. 133 Braun. Rade 340 Brajević. 207. Stojan 341 Crnojević. 235. Maja 340 Božović. Blažo 68 Bošković. 103. 364 348 . Evlija 208. 325 Cvijić. 318 Brodel. 207. 201 Bošković. Tale od Orašca 175 Budimir. 228. 178.

140–142. Osman 143. Osman 240 Deretić. 181 Ćetko Pejov 68. Dragoje 306 Držić. 337 349 . 341 Ć Ćehaj-paša 120. Jovan 341 Derviš-paša 148. Jakov 145 Debelja. Anto 15. Tvrtko 337. Zlatan 241. Ivan 335 Drašković. 337. 149. Marin 208 DŽ Džadžić. 341 Čubelić. 161 Ćorović. Golub 341 Don Kihot 18. 123 Dragićević. 173 Ćor Huso 240 Ćorović. Čedomir 3 Drekalović. 149 Desimir sluga 47. 198 Džaković. Petar 341 Džafer-beg 197. Vladimir 207.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Čolaković. 341 Daković. 50 Dobrašinović. 341 D Daković. 249 Delibegović. Paskoje 244. 272. Akim 68 Daković. Vukoman 251.

Pavle 337 Đukanović. 123 Đurić. Janko 120 Đuravčaj. Marija 341 Đukić. Jovan 342 Esperijus 148 Eumej 129 Euripid 227 Evans. Alberto 315. 342 F Fata 242 Fortis. 341 Đuranović. Martin 341 Đuričković-Dragović. Branislav 341 Đurđević. Vojislav 337. 342 Đurović. 311. Đorđije 337 Đurić. 123. 130–137. 342 350 . Trifun 10. 341. Miloš N.Novak Kilibarda Đ Đakon Stevan 54 Đemo Brđanin 205 Đerzelez. 309. Božo 337 Đurašković. Petar 341 Đurđe Smederevac 207 Đurđev. Mirčeta 68 E Engels 57 Erdeljanović. Artur 304. 37. 312 Đonović. Alija 18.

316–319. Manojlo 147 Grim. 344 Grujica (Novaković) 214. 312 Gutenberg 240 H Hadžimanić. 65. 30. 316 Hektorović. 240. 52 Gola 141 Goranović. Johan 342 351 . 311. Duro 188 Hadži-Mustafa vezir 332 Hajduk Husein 130. 241. 132 Hauzer. 338 Hrnjica Mujo 343 Huzinga. 288. 63. 123.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti G Gašo Rišnjanin 306 Gavrilović. 164. 243. 342 Homer 18. Cvijeta 255. 190–193. 256 Goranović. Gerhard 318. 337. 47. 161. 164 Gojkovica 47. Jakob 101. Kosta 338 Herodot 57. Mijajlo 146 Grčić. 48. 152. 137. 305. 50. 332. 136. 128–130. 120. 57. 194. 19. Arnold 342 Hektor 18. Turo 182. 103. 131. 166. 342 Gilgameš 18. Petar 247 Herder 305 Herman. 188 Gezeman. 123. 51. 239.

197 Jovanović. Halil 342 Isaković. 195. 277. 168. 130–136 Jakobson. St. 134. 71. Vuk 18. 245. 167. 221. 287–289. 101. 235 Janjo iz Soluna 207 Jelečković. 24. 178. Mustafa 342 Inaldžik. 177. 238. 144. 245. 194 Ivan Nikolin 151 J Jagić. 296. 213 Imamović. 142. 291. Stojan 233. 38. 106. 25. 67. Janko 199 K Kačić-Miošić. 145. 196. 252. 231. Mujo 235 Jevrosima 294 Jovan Bećar 184. 164. Roman 318.Novak Kilibarda I Iguman Mojsije Vasojević 306 Iguman Stefan 17. 200. 342 Jakub-paša 130–132. 337 Kaluđer Teodosije (iz Kosijereva) 149 Karadžić. Vojislav 338 Jurišić. 266. 258. 149–154. Ilija 241 Isus Hrist 116. Vatroslav 342 Jaglika 306 Jajčanin. 207. 123. 352 . 269. Andrija 104. Vuk 12–17. 130 Janković. 278. 41. 241. 199. 147.

Enes 241 Kumrija robinja 131 Kurtagić. Mrnjavčević. 343 Lalić. Novak 7–27. 30. Vukašin 43. 247–249. 327. 13. Murat 240 Kutuzov. 318 L Lalević. Jovan 306 Koljević. 342 Kralj Vladislav 247 Kralj Vukašin – v. Branko 342 Koprivica. 294. Karađorđe 214. 135. 24.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti 302. Šćepan 144 Kovijanić. 308. 176. 317. 220 Knez Lazar 115–120 Knez Rogan 161 Knežević. 207. Stanko 302 Kovačević. Marko 12. Marija 342 Knez Bogosav 215. 224. Risto 207. 160. 316. 31. Musa 31. Mihailo 21. 330 Kravcov. 136. 34–39. Miodrag S. 178 Kosorić. Petrica 243 Kesedžija. 185. 363 Kleut. 332. 305. 337. 318 Kujundžić. 316 Kilibarda. 342. 312. 315. Svetozar 342 Kopitar. 147. Jernej 315 Koprivica. 339. 184. 306. 201 Kraljević. 342. 204. G. Andrija 338 Koprivica. 289 353 . 319–334. 338. 228. Vuk 146. 219. 25. 184. N. 160. 16. 199–209. 136. 334 Kerempuh. 215.

Stefan Mitrov 172. 318 Limljanin. 243 Luburić. Vuk 294 Lord. 343 Maklanun. H. 319. 343 354 . Tomo 343 Maričić. 235 Mare 278-282. Maršal 240 Mali Radojica 213 Mandušić. 243 Maglajlić.Novak Kilibarda Latković. Vuk 233. 285 Maretić. 239. 61. 338. 279 Martinović. Kanjoš 172. 343 Marković. Albert B. Nikola 338 Loma. Veljko 278. Munib 137. Vido 9. Nenad 343 Ljubiša. 341. Zdenko 343 Levin. Momir M. 67. 289 M Macedenović. 287. Lešić. Vide 224–229. Andrija 302. 338. Milo 66 Martinović. 19. Pejo 60. 235. 188 Marović. 240. Lazar 331 Limun trgovac 206 Lipovac. 237 Marković. 338 LJ Ljeposava 229-233 Ljubinković. Niko S. Alaksandar 343 Lopušina. 343 Leka kapetan 36.

153. 331. 329. 226–230. 162. 144. 344 Milutinović. 161. Božo Đ. 333 Mijušković. Slavko 343 Miličić. 340. 52 Mrnjavčević. Gojko 49. 338. 313. 344 Milutinović Sarajlija. Konstantin 344 Mihat čobanin 58. 235 Milošević-Đorđević. 344 Mehmet-paša 169. 181 Mekuli. Vuk 117. 295. 149. Miljan 344 Mrka Husein 188 Mrkaić. 50. 165. Nada 9. Esad 23. 20. 344 Mihailović. 13. 143. 41. Radosav 9. Uglješa 53 Mrnjavčević. 334. 69. 319. 343 Međedović. Vukašin 43. 53. Milovan 68 Medenica. Božidar Ilijin 7 Milić barjaktar 223. A. 330. 233. 343. 335 Minja Kosturanin 247 Minjović. 302. 344 355 . 315 Mićunović. Simo 12. 343 Matić. 305–313 Mrkojević. Avdo 19. Miodrag 343 Matić. Dušica 344 Mitar Latinin 133 Mojašević. Leka 306 Maticki. 213 Mihailović. 239–243. 338 Mickijevič. 337. 200 Murko.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Mastilović. 120. Đuro 12–14. Petar 12. 167. 149. Svetozar 200. 234. Tomo 337 Medenica. Teodosije 213 Mrnjavčević. Đoka 68 Mijušković. 305–308. 312. 104. Matija 318.

116–120. 246. Petar II O Obilić. 182. 10. 120. 337. Stojan 177. 22. 344 NJ Njegoš – v. 317. Petrović Njegoš. 242 N Nakićenović. Ljubomir 344 Nestor 21. 185–192. Salko 234. Vladan 9. 192 Nezirović. Natko 344 Novak kovač 206 Novak Ramov (Jovović) 172. 206. 66. 183. Lukijan 102. 196. 329. Vojislav P. 119. 344 Nodilo. 339. 344 Nedić. 249. 173 Novaković. Miloš 16. 224 Obradović. 170. 39. Hamza-beg 188 Mutevelić. Alihodža 19. 338. 344 Nenad 45. Milorad 11 Nikčević. 331. 303 Nikčević. 160. 189. 179. Sava 344 Nazečić. Muhamed 344 Nikac od Rovina 20–22. Dositej 287 356 . Jovan 287 Mušović. 178. 169–175. 181 Nenadović. 177.Novak Kilibarda Mustaf-aga 203 Mustaj-kadija 117 Mušicki. 328 Muškatirović.

289. 194. 246. 334. 239. 166. 242. 214. 104–107.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Obrenović. 139. 345 Panto od Tupana 143 Paripović. 162. 161. 61. 240. Osman 60. 344. 129. 288. Jovan 330 Obrenović. Mićun 339. 146. 121. 259. Stevan 66 Perović. 267. Petar I 104. 57. 149. 79. 155. 345 Petrović Njegoš. 319 Perović Cuca. 190–192. 160. 276. 239. 154. Luka 240 Pavićević. 141. 116–118. 275. 295. Zuko 188 Paris 128 Pašić. 165. 152–156. 335 Odisej 18. Zaharije 287 P Pajo 254 Panić-Surep. 338 Omerović beg 329 Orbin. 345 357 . 345 Pavlović. 163–169. 331. Miroslav 246. 341. 67 Patrokle 192 Pavićević. Petar II 8–17. Radmila 9. 322. 316 Pešić. 311. 345 Petrović Njegoš. 148. Branko 9. 43. 60. 344. 338 Pavićević. 339. 319. 62. Batrić 13. 341. Andrija Ivanov 146 Perović. 303. 213. Mavro 344 Orfelin. 69. 66. Miloš 325. Miodrag 344 Pantić. 323. 25. 338. 343. Miodrag 345 Pelej 128 Peri. 143. 20. 180–182. 175. 174. Milman 19.

269. 193–209. 67. 293. 322. 12. Tešan 9. 215. Simo vojvoda 345 Popović. 306. 320. Marko Miljanov 67 Popović. 340. Đorđije 66 Petrović. Jole 67 Podrugović. 66. 299 Putilov. 8. 343 Pop Mićo 148 Popa. 218–220. Vasko 339 Popović. 140. 312. Draško 61 Popović. 323. Vuk 15. 67. 128 Prokleta Jerina 216. Mašan 66 Petrović. Boris Nikolajevič 157 358 . 305. Pero Tomov 66 Petrović. 310 Prijam 127. 7. 176–178. 106. 345 Petrović. 146. 219 Prometej 120. Stefan 339 Popović. Nikola I 105. 104 Petrović. 327–330 Pop Dukljanin 160. Tomo Markov 155. Bogdan 225 Popović. Danilo knjaz 64. 145. 9.Novak Kilibarda Petrović. 13. 341 Porča od Avale 132 Predrag 45. 156 Petrović. Vasilije 345 Pikaso 134 Piletić. Mirko 339 Petrović. 316. Miodrag 345 Popović. 172.

47 Rade od Riđana 311 Radičević. Anica 345 Senić. Ilarion 345. 269 Samardžić. Pavel A. Marketa 234 Ranke. Radovan 345 Samardžija. 11. Aleksandar 2. 36. sestra Leke kapetana 31. Ćamil 25. 345 Rafaeli. 345 Radoman. 224.Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti R Rade neimar 46. Simo 188 Radulović. 224 Ridžal Osman 213 Rišnjanin hadžija 206 Rojs-Čolaković. 61. 39. 67 Senjanin Ivan 342 Servantes 123 Sibinjanin Janko 177 Sijarić. Šerbo 340. 230 Rotković. 345 Relja Krilati 39. 345 Rovinski. Radoje 339. 266. Leopold 315 Rastoder. Živko 60. Snežana 345 Savić-Rebac. pop Marko 22. Filip 339 Radivoje 197 Radojević. 346 S Samardžić. Radoslav 10. 11 Radulović. Marina 341 Rosa. 345 Ruvarac. Vukota B. 289 359 .

Ilija 342 Stoja 49 Stojan 49 Stojančić. 316–319. 221. 332 Stari Vujadin 211. 117. 102. 34. Aiša 339 Stanisavljević. Ljubomir 346 Stojović. 230. 294. 227. 325 Sukić barjaktar 188 Sula Radov 345 Sultan (car) Murat 116. 38. 30. Lazar 68 Softić. Milorad 346 Strahinjić. 230. 126. Boško 346 Sveti Aranđeo 207 Sveti Dimitrije 207 Sveti Ilija 308 Sveti Sava 236 360 . 222. 236. 323. 249. 218. Vukašin 346 Stanojević. 130. Gligor 346 Starac Milija 9. 239. 24. 309 Stjepčević. 201. 37. 49. 325. 18. 13. 33. 322. 236 Starac Raško 41. 129. Živko 306 Stojanović.12. 120. 234 Starina Novak 214–216. 240 Suljo barjaktar 117 Suvajdžić. 29. 316. Pero 346 Smailagić. 19. 240–243. 220. Meho 18. 319 Sočica. 237.Novak Kilibarda Sinan-paša 236 Slijepčević. Ban 123–130. 135. 201. 212. 331.

39 Šekularac. 346 Šmaus. Božidar 342. 161 Tirol. 271. Vuk 60–62. 339 Šaulić. 175. Obrad 328 U Uhlik. Branko Banjo 79. Simo 346 Špiro 256 Štrbac. 346 Šobajić.315 Tomić. 155. 323. Dimitrije 335 Todor Ikov Piper 316. 261. 213. 346 Tomić. 182 Tomazeo. 259 Šeherezada 134 Šekspir 13. Jovan 207. N. 170. David 243 T Tale od Orašca 175 Tetida 128. Jelena 339 Šaulić. 318. 161. 339 Šćepan Mali 148. Alojz 318. Novica 251. Rade 339 361 .Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti Š Šaranović. 333 Tomanović. Maksim 339 Šobajić. 156.

Vuk 233 Višnjić.318 Vasiljević. 237 Vuk s Dobre Vode 188 Vulović. 293 Vojvoda Maleta 224. 320. Dmitar 306 Volf. Vuk 106. 177. 207 Vujačić. 104 Vojvodić. 240. Stanislav 242 Vinaver. Mlađenj 247 Vojinović. 67. Filip 102. Fridrih A. 198. Obrad 346 Vladika Danilo 119.Novak Kilibarda V Vajan. Miodrag A. Cvijetko 144 Vlašić. Srećko 345 Z Zmaj-Ognjeni Vuk 170. 319 Vrčević. 332. 124 Vlastelinović. 171 Zogović. 107. 318. 346 Vlah-Alija 123. 339. Miloš 176. Ljubomir 334 Ž Žutko Lipljanin 188 362 . 345 Vuča dženeral 199. Radovan 339 Zuković. 344 Višnjić. A. Milan 346 Vujadinović.339 Vila Ravijojla 31 Vinaver. 208. 180. Milić 233–235. 234 Vojvoda Mirko 66. 195. 225.

Usmena književnost Crne Gore. 2009. kako svaki od tih tekstova obrađuje posebnu problematiku u okviru crnogorske usmene književnosti. Epska mjera istorije. nijesu vršene nikakve izmjene u studijama koje su ovđe objavljene. –– Novak Kilibarda. –– Novak Kilibarda. 1982. 2007. Stoga. –– Novak Kilibarda. 1998. 363 . prirodno je što u njima ponekad ima i ponavljanja. Budući da su tekstovi koji su ovđe objavljeni. osim pravopisnoga usaglašavanja sa zvaničnom crnogorskom standardnojezičkom normom. Podgorica. urednici su smatrali da bi se uklanjanjem tih ponavljanja čitaoci mogli uskratiti za informaciju ukoliko bi je morali tražiti u drugoj studiji u okviru ove knjige. Nikšić. Titograd. O usmenoj književnosti. nastajali za nekoliko decenija. –– Novak Kilibarda. Međutim. Usmena književnost pred čitaocem. Podgorica. 2010.NAPOMENA UREDNIKA Studije obuhvaćene ovim izborom nastale su tokom višedecenijskoga bavljenja Novaka Kilibarde crnogorskom usmenom književnošću i objavljene su u knjigama: –– Novak Kilibarda. Viša je gora od gore. kako je već rečeno. Cetinje. Antologija usmene poezije Crne Gore.

.

Novak KILIBARDA STUDIJE I OGLEDI O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI Izdavač Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica Za izdavača Adnan Čirgić Tehnički urednik Milutin Marković Lektura i korektura Sanja Orlandić Dizajn korica Suzana Pajović-Živković Štampa Grafo Bale – Podgorica Tiraž 500 .

CIP .CG-ID 20156432 . Цетиње ISBN 978-9940-579-23-4 COBISS.Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Црне Горе.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful