HERBERT MARCUSE

UM I REVOLUCIJA
HEGEL I RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA

Naslov originala: Herbert Marcuse REASON AND REVOLUTION Hegel and the Rise of Social Theory The Humanities Press New York 1954 Reprinted in paperback in 1983 by Humanities Press Inc. Atlantic Highlands, NJ 07716 S engleskog preveo Dr Ivo Vidan

Maxu Horkheimeru i Institutu za socijalna istraživanja

PREDGOVOR BILJEŠKA O DIJALEKTICI Ova knjiga je napisana u nadi da će pružiti mali doprinos obnovi ne Hegela, nego jedne duhovne sposobnosti koja je u opasnosti da nestane: moći negativnog mišljenja. Kao što ga de¬ finira Hegel: »Mišljenje je, doista, u biti negacija onoga što je neposredno pred nama.« što smatra on pod »negacijom«, središ¬ njom kategorijom dijalektike? čak i najapstraktniji i najmetafizičkiji Hegelovi pojmovi za¬ sićeni su iskustvom — iskustvom jednog svijeta u kojemu neumno postaje umnim i kao takvo određuje činjenice; u koje mu je nesloboda uvjet slobode a, rat jamac mira. Ovaj svijet sebi prot u r j e č i . Zdravi razum i znanost izvlače se od ove protivurječ¬ nosti; ali filozofsko mišljenje počinje s priznavanjem da činjeni¬ ce ne odgovaraju pojmovima što ih nameću zdrav razum i zna¬ nost, — ukratko, s odbijanjem da ih prihvati. U onoj mjeri u ko¬ joj ovi pojmovi prelaze preko kobnih protivurječnosti koje sači¬ njavaju zbilju, oni se odvajaju od samog procesa zbilje. Negacija koju na njih primjenjuje dijalektika nije samo kritika jedne komformističke logike, koja poriče zbiljnost protivurječnosti; ona je također kritika datog stanja stvari kao takvoga — kritika uspo¬ stavljanoga sistema života, koji poriče svoje vlastite pretpostavke i mogućnosti. Danas je ovaj dijalektički način mišljenja tuđ svemu uspo¬ stavljenomu univerzumu govora i djelovanja, čini se kao da pri¬ pada prošlosti i da ga pobijaju dostignuća tehnološke civilizaci¬ je. Uspostavljena zbilja kao da dovoljno obećava i proizvodi da bi mogla odbiti ili apsorbirati sve alternative. Prihvaćanje — pa čak i afirmacija — ove zbilje izgleda, tako, kao jedino umstveno me¬ todološko načelo. Ono, štaviše, ne isključuje ni kritiku ni pro¬ mjenu; naprotiv, insistiranje na dinamičkom karakteru statusa

ova dinamika čini se da beskonač¬ no djeluje unutar istoga životnog okvira: usmjeravajući i ujed¬ načavajući. ne podleći izvanjskim okolnostima. jedan je od najjačih stupova toga stava. u kojemu »ono što jest« postaje »drugo nego ono samo«. gdje razvoj ima umstven sadržaj. čini se da u velikoj mjeri proizlazi iz toga pe¬ simizma — ili. pojavu novih načina opstojanja s novim ob¬ licima uma i slobode. Opet vrijednostan sud. vlast čovjeka i proizvoda njegova rada nad samim čovjekom. Njego¬ va je funkcija da razbije samopouzdanje i samozadovoljstvo zdra¬ vog razuma. unutrašnje ustrojstvo svega bitka! Čovjek može biti u iskušenju da se naruga toj ideji. filozofsko mišljenje vodi od neposrednog iskustva opstojanja njegovom po¬ vijesnom ustrojstvu: načelo slobode. Dijalektičko mišlje¬ nje čini nevažećom apriornu suprotnost između vrijednosti i či¬ njenice time što sve činjenice shvaća kao stupnjeve jednog je¬ dinstvenog procesa — procesa u kojemu su subjekt i predmet tako povezani da se istina može odrediti samo unutar totaliteta subjekt-objekt. Ideja. nego biti sub¬ jekt vlastitog opstanka. Hegel je bio pesimističan: elemenat po¬ mirenja s uspostavljenim stanjem stvari. Za povi¬ jest čovječanstva to znači dosegnuti »stanje svijeta« u kojemu pojedinac ustrojava u neodvojivom skladu sa cjelinom. Dijalektičko mišljenje počinje sa iskustvom da je svijet ne¬ slobodan. Sve činjenice otjelovljuju i spoznavaoca i činite¬ lja. Jer shvatiti zbilju znači shvatiti što stvari zbiljski jesu. a ne ukidajući. a sam pro¬ ces opstojanja u neslobodnome svijetu je »neprestana negacija onoga što prijeti da će ukinuti (aufheben) slobodu«. čovjek i priroda ostoje u uslovima otuđenja. opstoje kao »drugo nego što jesu«. Ovaj »dolazi k sebi« u povijesti. Napredak postaje kvantitativan i ima ten¬ denciju da na neodređeno vrijeme odloži preokret iz kvantiteta u kvalitet — to jest. i u koje¬ mu okolnosti i odnosi njegova svijeta »ne posjeduju nikakvu bit¬ nu predmetnost nezavisnu od pojedinca«. Sloboda je najunutrašnjija dinamika opstojanja. ako tko hoće. Hegel ga određuje kao »napre¬ dak u svjesnosti slobode«. to znači. koji je toliko jak u njegovom djelu. u doslovnom smi¬ slu. Sloboda je prepušte¬ na carstvu čistog mišljenja. Mišljenje »odgovara« zbilji samo utoliko što preobražava zbilju shvaćajući njezino protivurječno ustrojstvo. »Nedovoljnost« podrazumijeva vrijednostan sud. na njegovim stalnim »revolucijama«. Sloboda je. da pokaže kako se nesloboda do te mjere nalazi u srži . a to opet znači odbaciti njihovu puku činjeničnost. tako. Načelo dijalektike ovdje vodi mišljenje preko granica filozofije. a identitet je samo neprestana negacija nedo¬ voljnog opstanka. Međutim. što se tiče izgleda da se postigne takvo stanje. Moć negativnog mišljenja pokretna je snaga dijalektičkog mišljenja kada se upotrebljava kao oruđe za analizu svijeta či¬ njenica u smislu njegove unutrašnje nedovoljnosti. sačinjava objektivni svijet? Hegel odgovara nizom termina koji označavaju subjekt u raznim njegovim očitovanjima: Mišlje¬ nje.HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 9 quo. bitno negativna: opstojanje je i otuđenje i proces kojim subjekt dolazi k sebi shvaćajući i savlađujući otuđenje. — ovoga puta vrijednostan sud na¬ metnut svijetu kao cjelini. Um. jedno ozbiljenje — jedan razvoj »subjektiviteta«. Dijalektičko mišljenje postaje tako u sebi negativno. toga realizma. one neprestano prevode prošlost u budućnost. Duh. zato. Tako predme¬ ti u samom svom ustrojstvu »sadrže« subjektivitet. Svaka je zbiljnost. u kojemu subjekt sebe održava u tome da biva drugo nego što sam jest. Apsolutnoj ideji. da potkopa zlokobno povjerenje u snagu i jezik či¬ njenica. Izabrao sam ovu neodređenu i neznanstvenu formulaciju da bih jače istakao suprotnost između dijalektičkog i nedijalektičkog mišljenja. Dok znanstvena metoda vodi od neposrednog isku¬ stva stvari njihovom matematičko-logičkom ustrojstvu. ali trebalo bi da bude svjestan što ona podrazumijeva. Ali sloboda je za Hegela ontološka kategorija: ona znači ne biti tek puki predmet. Odbacivanje je proces mišljenja kao i djelovanja. svjesnog ili nesvjesnog. Borba može biti slijepa. S obzirom da ti pojmovi nama više nisu tako jednostavno pristupačni kao što su to bili u osamnaestom i devetnaestom vijeku. Idealizam u nedo¬ statku drugoga: Hegel dijeli tu sudbinu zajedno sa glavnom fi¬ lozofskom tradicijom. Zbilja je stalno obnavljani rezultat procesa opstojanja — procesa. pa čak i nesvjesna. Svaki način mišljenja koji ovu protivurječnost isključuje iz svoje logike jest pogrešna logika. pokušat ću Hegelovo shvaćanje ocrtati na nama bliskiji način: »Zbiljsko« nije ništa što ne odražava svoj opstanak u borbi na život i smrt sa situacijama i okolnostima svoga opstojanja. Ovo preobražavanje je po Hegelu energija prirode i povijesti. Što (ili tko) je pak taj subjektivitet koji. kao što je borba čovječanstva sa vlastitim okolnostima i s okolnostima prirode. nego preobražavati činjeničnost u ozbiljenje.

odbija svoje vlastite zbiljske mogućnosti. riječ n'est pas l'expression d'une chose. Valery ističe: La pensee est.) Pjesništvo je dakle moć »de nier les choses« (poricanja stva¬ ri) — moć za koju Hegel. Interpretacija onogajšto-jest u smislu onoga što one izostav¬ ljaju — ovo je bila briga filozofije gdje je god filozofija bila više od ideološkog opravdanja ili od vježbe duha. znači iskriviti i krivo¬ tvoriti zbilju. . jer ono što je zbiljsko suprotstavlja se mogućnostima koje su u nje¬ mu. idee memc et suave. str.) U autentičnom jeziku. paradoksalno. pri tome. Ovaj termin. muzički se pojavljuje. jun 1946. I. Riječ čini da stvari nestaju i nameće nam osjećaj jednog općeg oskudijevanja. . i dalje. izraziti i odrediti ono-što-jest u smislu njega samog. 1333. l'absente de tous bouquets. Dijalekti¬ ka i pjesnički jezik imaju. Rječnik i gramatika jezika protivurječnosti još uvijek pripadaju igri (dru¬ gačijih nema). »Le Paradoxe d'Aytre«. Dijalektička analiza u krajnjoj liniji teži da postane povijesnom analizom. hors de l'oubli ou ma voix relegue aucun contour. te sve više apsorbira svako suprotstavljanje i sve potpunije odre¬ đuje čitavu ukupnost govora. ali pojmovi kodificirani u jeziku igre iznova su određeni time što su dovedeni u odnos sa svojom »utvrđenom negacijom«. Oslobodilačka funk¬ cija negacije u filozofskom mišljenju zavisi od spoznaje da je negacija pozitivan čin: ono-što-jest odbija ono-što-nije i. sv. koji označava vladajuće načelo dijalek¬ tičkog mišljenja. mais l'absence de cette chose . Le mot fait disparaitre les ehoses e. Zajednički im je elemenat traženje »autentičnog jezika« — jezika negacije koja znači Veliko odbijanje da se prihvate pra¬ vila jedne igre u kojoj su kocke podešene. iako je on očevidan kod Mallarmea i Villers de l'Isle-Adama. Tu je unutrašnja karika između dija¬ lektičkog mišljenja i avangardne književnosti: nastojanje da se slomije moć činjenica nad riječima i da se govori jezikom koji nije jezik onih što uspostavljaju i nameću činjenice i od njih imaju koristi. i niječe ih — a te mogućnosti same teže za svojim ozbiljenjem.. Kako snaga datih činjenica postaje totalitarnija. str.2 ((Ukratko. Bibliotheque de la Pleiade. nejasnijim i izvještačenijim.1 (nije izraz neke stvari. Ono što je odsutno treba da postane prisutno. le travail qui fait vivre en nous ce qui n'exist pas. Nije u pitanju izravan ili neizravan utjecaj Hegela na istinsku avangardu.to ne opstoji. (Kažem: cvijet! i iz zaborava u kojemu moj glas izganja sve obrise. tako se nastojanje da se progovori jezikom protivurječnosti čini sve iracionalnijim. kod iBrechta. Prema tome..) On postavlja retoričko pitanje: »que sommes. 3 Ibid. mišljenje je trud koji u nama oživljava ono š. Zadaću znanja Hegel vidi u tome da spozna svijet kao Um time što se sve predmete mišljenja shvatiti kao elemente i vidove jednog totaliteta koji u povijesti čovječan¬ stva postaje svjesnim svijetom. već upravo odsustvo te stvari. drugačiji nego svi poznati cvatovi. Napredak spoznaje od zdravog razuma do znanja događa se jednom svijetu koje je u samom svom ustrojstvu negativan. kod nadrealizma.nous done sans le secours de ce qui n'existe pas?«3 (što smo mi dakle bez pomoći onoga čega nema?) Ovo nije »egzitencijalizam«.t nous impose le sentiment d'un manque universel et meme de son propre manque. musicalement se leve. u prvom redu. Evo klasičnog iskaza Mallarmea: Je dis: une fleur! et. ona što je nema ni u kojoj kiti — Ideja sama i nježna. jer se veći dio istine nalazi u onome što je odsutno. Ovdje se moramo zadovoljiti time da se naglasi kako se zahvaljujući tome načelu dijalektička pro1 Maurice Blanchot. tvrdi da pripada svemu autentičnome mišljenju. en tant que quelque chose d'autre que les ca- lices sus. pa čak i vlastite oskudnosti. Les Temps Modernes. To je nešto životnije i očajnije: napor da se protivurječi zbilji u kojoj su sva logika i sav govor lažni do te mjere da čine dio jedne osakaćene cjeline. može se objasniti samo unutar tekstualne in¬ terpretacije Hegelove Logike. str. zajedničko tlo.. 2 Oeuvres. en somme. u kojoj se sama pri¬ roda javlja kao dio i stupanj u vlastitoj povijesti i povijesti čov¬ jeka. . 1580.10 HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 11 stvari da razvitak njihovih unutrašnjih protivurječnosti nužno vodi do kvalitativne promjene: do eksplozije i katastrofe uspo¬ stavljenog stanja stvari. 966. Um je negacija negativnoga. Zbilja je drugo i više od onoga što je kodificirano u logici i jeziku činjenica.

Mislim da je sama ideja Uma nedijalektički elemenat Hegelove filozofije. i samo je dio neslobodnoga svijeta. djelatnost sa teorijom. teorije od prak¬ se. 4 . Međutim. tim više što čitava dimenzija politike postaje integral¬ nim dijelom statusa quo. mogu se dobiti samo od znanja. ono je lažno. engl. i samo Um. dijalektičko mišljenje nužno je razorno. Napro¬ tiv. Dijalektička logika je kritička logika: ona otkriva načine i sadržaje mišljenja koji prelaze okvire kodificiranih šema upo¬ trebe i vrednovanja. Sve to moglo bi biti inte¬ gralni dio one umstvenosti koja upravlja zapisanom poviješću čovječanstva. »drugi sklad«. Marxovo materijalističko »preokretanje« Hegela nije dakle bilo pomjeranje od jedne filozofske pozicije na drugu. dakle. zločin i krivicu. mo¬ glo bi biti opravdano odrediti Um u takvom smislu koji bi obu¬ hvaćao ropstvo. kao pravu zbilju Uma. Ideja Uma obuhvaća sve i u krajnjoj liniji oprašta sve. koncentracione logore. Povijesni stupanj promijenio je situaciju filozofije i svoga spoznajnog mišljenja. Logički. istine i laži. Apstrahiranje od njihova međusobnog odnosa više ne vodi jednoj istinitoj zbilji. nego spoznaja da utvrđeni oblici života dosežu stupanj svoje povijesne negacije. onda je u pitanju sama ideja Uma. ili bolje. Neka je znanje uzrokovalo ranu u čovjekovu opstanku. Kao takva ona može naći autentičan izraz u nepolitič¬ kom jeziku. Od ovog stupnja dalje sve mišljenju koje ne pokazuje svijest o korjenitoj lažnosti utvrđenih oblika života — pogrešno je mišljenje. žrtva nesavladanih snaga. naposljetku. a sposobnost miš¬ ljenja da razvije logiku i jezik protivurječnosti nužan je pred¬ uvjet te zadaće. gasne komore i nuklearne pripreme. od »beatnika« i »hipsterizma«. kao razvijano i primijenjeno znanje čovjeka. Dijalektičko mišljenje ne izmišlja te sadr¬ žaje. ona to čini u ime Uma. U skladu je s naj- unutrašnjijim nastojanjem Hegelova mišljenja ako se njegova filozofija »ukida«. u teoriji. dječji rad. — kao »slobod¬ no mišljenje« — pridonio je stvaranju svijeta u kakvom živimo. Ako je tako. Clarendon Press. str. S obzirom da je prihvatio osobiti povijesni oblik od kojega je Um došao u njegovo vrijeme. rastavljanje mišljenja od djelovanja. jer sve ima svoje mjesto i funkciju u cjelini. oni su izrasli iz pojmova u dugačkoj tradiciji mišljenja i djelovanja. Um. U čemu je. u vidu jedne teorije koja pokazuje negaciju kao političku alternativu koja je implicitna povijesnoj situaoiji. 55. ali teorija može pomoći da se pripremi teren za njihovo moguće sjedinjenje. a određena negacija u krajnjoj je liniji politička negacija. slijep. U Logici. svjesno oslobađanje potisnutoga! S obzirom da uspostavljeni univerzum govora pripada neslobodno¬ me svijetu. snaga negativnoga mišljenja? Dijalektičko mišljenje nije spriječilo Hegela da svoju filozofiju razvije u skla¬ dan i sveobuhvatan sistem koji. to napredak slobode zavisi od toga da mišljenje postane političko. Hegel nerazdvojivo povezuje napredak slo¬ bode sa napretkom mišljenja.12 HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 13 tivurječnost razlikuje od svakog pseudo — i šarlatanskog opozicionarstva. inkviziciju. jer čak na ovom području sam subjekt izgleda da The Logic of Hegel (Hegelova Logika). kao i povijesno. ne time da se Um zamijeni nekim vanumstvenim mjerilima. Kontekst je biblijska priča o čovjekovu Padu. Jer zbilja je postala teh¬ nološkom zbiljom. kada marksistička teorija poprima svoj oblik kao kritika Hegelove filozofije. Ali Um. a cje¬ lina je izvan dobra i zla. Iskupljenje nikad ne može biti djelo »nedužne budale«. 1895. Pridonio je održanju nepravde. nego a'ko se natjera Um da sam spozna do koje je mjere još uvijek neumstven. Nikakvo ga mišljenje i ni¬ kakva teorija ne mogu uništiti. niti od filozo¬ fije na društvenu teoriju. W. Oxford. Wallace. Dijalektička ih analiza samo skuplja i ponovno akti¬ vira. U ljudskoj zbilji oni su povijesni činioci i snage. prev. ona se otkriva kao dio. a ne kao cjelina. To ne znači da se Um odriče svoje tvrdnje da zbilju suočava sa istinom o zbilji. istinu prirodnoga nasuprot intelektu. napredovanje preko tog oblika Uma mora biti napredovanje Uma samoga: a s obzirom da je prilagođavanje Uma tlačiteljskim društvenim ustanovama odr¬ žavalo neslobodu. emfatički naglašava pozitivno. ona opet uspostavlja zabranjena značenja pa se javlja go¬ tovo kao povratak. Hegel gotovo doslovce anticipira poruku Wagnerovog Parsifala: »ruka koja zadaje oranu također je iruika kolja je liječi«4. Negacija je utvrđena kada se uspostavljeno stanje stvari dovodi u vezu sa temeljnim činiocima i snagama koji je čine razornom i stvaraju moguće alternative izvan statusa quo. druga nevinost. nego obmani. Odstupanje od toga sveobuhvatnog uslova nije samo nemoralno. i oslobođe¬ nje koje može donijeti jest oslobođenje u mišljenju. i subjekt je sada tako usko vezan sa predme¬ tom da pojam predmeta nužno uključuje subjekta. koja čini prvi dio njegovog Sistema filozofije. sadrži svoj vlastiti korektiv. tegobe i patnje. Protivno svim mračnjacima koji ističu pravo iracionalnoga nasuprot umu.

ona je snaga čovjeka nad čovjekom koja izgleda kao objektivna i umstvena okolnost. Da bi se suprotstavila njegovim razornim tendencijama. Tako one određuju i logiku stvari: to jest. Brandeis University Waltham. osobito s marksističkom teorijom. U naše doba pojava fašizma zahtijeva reinterpretaciju Hegelove filozofije. mišljenje nastavlja da prosvjeduje u ime istine. Nijedna metoda ne može svojatati monopol na spo¬ znaju. Hegelova kritička i umstvena mjerila. u desetljeću koje slijedi Hegelovoj smrti. pozitivna filozofija. duhovnim osiromašivanjem i — na kraju.« Po¬ znavajući bolje od svojih kritičara snage koje su prijetile slobodi i umu. Hegel je imao jasan uvid u područje naprednih ideja i kre¬ tanja.. a zbilju shva¬ titi čitavu. mjereći. subjekt koji je pobijedio mate¬ riju trpi pod mrtvim teretom svoje pobjede. Američkom racionalnom duhu pridavao je odlučujuću ulogu u borbi za životni poredak kakav odgovara. on je jednom pogledao preko gra- Herbert Marcuse . neka temeljna promjena u povijes¬ noj situaciji navest će ih da učenja toga djela sagledaju u novom svjetlu. došli su u sukob sa vladajućom društvenom zbiljom. i cjelina je laž. PREDGOVOR PRVOM IZDANJU Sadržaj nekog istinski filozofskog djela ne ostaje vremenom nepromijenjen. One društvene skupine koje je dijalektička teorija identifikovala kao sile negacije ili su poražene ili su se pomirile sa utvrđenim sistemom. Ako njegovi pojmovi imaju bitan odnos prema ciljevima i interesima ljudi. besprimjernim rasipanjem sredstava. jer se u njemu u suviše sažetom obliku obrađivao razvoj stvari o čemu opširnije raspravljam u svojoj idućoj knjizi. Borba koja se razvila između negativne i pozitivne filo¬ zofije u mnogomu pomaže da se shvati razvitak moderne (društ¬ vene teorije u Evropi. Iz tog razloga njegov bi se sistem mogao nazvati negativnom filo¬ zofijom. 1960. Ova snaga činjenica ugnjetačka je snaga.14 HERBERT MARCUSE je sastavni dio predmeta kakav je naučno određen. i svjestan da su te snage povezane sa društvenim siste¬ mom koji je Evropa zadobila. koja se prihvatila toga da um podredi autoritetu ustanovljenih činjenica. studiji o razvijenom industrijskom društvu. Nasuprot tome prividu.. pojavila se. Promatra¬ jući. i govorio o »pobjedi neke buduće i silno životne racionalnosti američke nacije. Pred snagom datih činjenica osuđena je snaga nega¬ tivnog mišljenja. računajući subje'kt znanstvene metode i subjekt svakodnevnog življenja — obojica su izraz iste subjektivnosti: čovjeka. Massachusetts Mart. način mišljenja koji je sposoban prozreti ideologiju. I kao uvijek ranije. kao što smo to nastojali pokazati u drugom i trećem dijelu ove knjige. Nadamo se da će analiza koju ovdje pružamo pokazati da su Hegelovi osnovni pojmovi protivni tendencijama koje su dovele do fašističke teorije i prakse. Izostavio sam Epilog napisan za drugo izdanje. a osobito njegova dija¬ lektika. U prvom dijelu knjige razmatramo ustrojstvo Hegelovog si¬ stema. Za ovo izdanje revidirao sam Dodatak bibliografiji iz godine 1954. Ovo su nerazriješene protivurječnosti. one prožimaju čitav univerzum govora i djelovanja. Nije bilo potrebno čekati Hirošimu da bi se uvidjela ta identičnost. U isto smo vrijeme pokušali ići dalje od pukog prikazi¬ vanja i razjasniti one implikacije Hegelovih ideja koje ih usko identificiraju sa pojavama u kasnijim fazama u evropskom miš¬ ljenju. One određuju svaku pojedinu činjenicu i svaki pojedini događaj. A također u ime činjenica: jer vrhovna je i opća činjenica da se status quo održava stalnom prijetnjom atomskog razaranja. ali nijedna metoda ne izgleda autentična ako ne priznaje da su slijedeća dva stava smisaoni opisi naše situacije: »Cjelina je istina«. Oni koji tu pobjedu nameću i njome upravljaju upotrebljavaju je da bi stvorili takav svijet u kojemu sve veći životni komfor i sveprisutna snaga pro¬ izvodnog aparata drže čovjeka u ropstvu vladajućeg stanja stvari. imenom što su mu ga dali njegovi suvremeni protivnici. ali ne i u najmanjoj mjeri — grubom silom.

nastojao sam izbjeći zbrku time što sam u zagradi na¬ vodio njemačku riječ. Institute of Social Research (Institut za društvena istraživanja) Columbia University New York. Herbert Marcuse DIO I TEMELJI HEGELOVE FILOZOFIJE 2 Um i revolucija . The Macmillan Co. Moj prijatelj Franz L. Edward M. što mi je dozvolila da se prilikom citiranja poslužim nji¬ hovim prijevodima Hegelovih djela. Professor George H. koja me je podsticala na napišem ovu knjigu. Green and Co. a slijedećim izdavačima za¬ hvaljujem što su mi odobrili da citiram njihova izdanja: Inter¬ national Pulblishers. New York. Zahvaljujem izdavačkoj kući The Macmillan Company. Charles H. kada se radilo o tehničkom terminu. koji je skupljao građu za svoju predstojeću knjigu o naoionalsocijalizmu. Njegovo poznavanje američke i britanske filozofske tradicije poslužilo mi je pri izboru onih momenata za koje se ne može uzeti da su poznati kada se Hegelova doktrina iznosi pred američku i englesku publiku. a u vezi s time. a da takve promjene nisam na¬ vodio. Objavljivanje ove studije bilo bi nemoguće bez pomoći koju mi je pružio g. Sabine bio je ljubazan da pročita pog¬ lavlje o Hegelovoj Filozofiji prava i da mi dade dragocjenih su¬ gestija. New York.. i koja se prihvatila toga da je u ovo vrijeme objavi. Y. koji je knjizi dao onaj stilistički oblik što ga ona sada ima. Neumann. davao mi je stalno savjete. N. Mart 1941.16 HERBERT MARCUSE nica toga kontinenta prema ovomu kao prema jedinoj »zemlji budućnosti«. Hegelovski termini često su prenošeni u drugačijim engle¬ skim ekvivalentima. The Weekly Foreign Letter (Lawrence Dennis). pogotovo o političkoj filozofiji. Pri služenju tekstovima često sam bio slobodan i citirao neki engleski prijevod mijenjajući pri tom prevodiočevu verziju gdje¬ god sam to smatrao potrebnim. Osobito sam zahvalan izdavačkoj kući The Oxford University Press. Kerr and Co. The Viking Press. Longmans.. David..

Trebalo je da svijet bude umstven poredak. i svi oni povezivali su svoja osnovna filozofska načela sa idealima koje je isticala re¬ volucija. Usprkos svojoj oštroj kri¬ tici Terora. oslobodila je pojedinca kao gos¬ podara vlastitog života. Time se ne kaže da su Kant. koji se oslanja na samog sobe. U očima njemačkih idealista. za vrijeme kojega je bio žrtvom nadmoćnijih prirodnih i društvenih sila. nego da su svoju filozofiju pisali u velikoj mjeri kao odgovor na izazov iz Francuske da se država i društvo reorganiziraju na nacionalnoj osnovi. Ideali francuske revolucije našli su svoje počivalište u proce¬ sima industrijskog kapitalizma. čovjekov položaj u svijetu. nazivajući je praskozorjem nove ere. Fichte (Fihte). francuska revolucija nije samo ukinula feudalni apsolutizam i zamijenila ga ekonomskim i političkim sistemom srednje klase. Schelling (Šeling) i Hegel dali teorijsku interpretaciju francuske revolucije.UVOD 1. njemački idealisti jednodušno su pozdravili revolu¬ ciju. DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA Njemački idealizam nazvan je teorijom francuske revolucije. kako bi društvene i političke ustanove mogle biti u skladu sa slobodom i interesom pojedinaca. i postao autonomni subjekt svoga vlastitog razvoja. način njegovog rada i uživanja. Čovjek je prošao kroz dugačko razdoblje nezrelosti. nego je završila ono što je započela njemačka reformacija. Odsada je trebalo da borba sa prirodom i orga¬ nizacijom društva bude riikovođena njegovim Vlastitim napretkom u spoznavanju. Napoleonovo carstvo radikalno je likvidiralo tendencije i u isto vrijeme sredilo ekonomske posije- . već o njegovoj vlastitoj slobodnoj racionalnoj djelatnosti. Ideje francuske revolucije javljaju se tako u samoj srži idea¬ lističkih sistema i u velikoj mjeri određuju njihovo pojmovno ustrojstvo. više nije trebalo da ovisi o nekom izvanjskom autoritetu.

dakle. Pojam uma od središnje je važnosti za Hegelovu filozofiju. jer je Hegelova ideja uma zadržala. Ovi iskazi neće. koja su postojala. međutim. Pojedinac je u svom društvenom opstojanju bio ili rob ili porobljivač njemu blizih pojedinaca. U datom slu¬ čaju. 'koja je posvuda opstojala. 1 Philosophy of History (Filozofija povijesti). treba da se uspostavi slobodna utakmica. Činilo se da su ekonomski procesi temelji uma. On je smatrao da iza filozofskog mišljenja ne stoje nikakve pret¬ postavke. Hegelov sistem izgledat će kao da je mračna meta¬ fizika. umjesto da jednostavno prilagodi svoje misli postojećem redu i vladajueim vrednotama. dakle. slaba i raš¬ trkana po brojnim teritorijama sa raznolikim interesima. kao misaono biće mogao je bar shvatiti kontrast između bijedne zbilje. stići će do izvjesnih shvaćanja koja pokazuju da je um protivnik opstojećeg stanja stvari. i da je dr¬ žava ozbiljenje uma. Dok je. prev. pojam — potječu od ideje uma. i tu je vezu jako naglašavao. Me¬ đutim. Uistinu. subjekt. nije na milosti činjenica koje ga okru¬ žuju. J. Sva misaona bića sudjelovala su u ushićenju ove epohe2. Sibbrec. Ovo je stoga bilo slavno du¬ hovno praskozorje. nego je sposoban da ih podvrgne jednom višem mjerilu. 1 Ueber die Verhandlung der Wurltembergischen Landstdnde (O vijećanju Virtemberških staleža) u Schriften zur Politik und Rechtsphilosophie (Spisi o politici i filozofiji prava). međutim. Anaksagora je bio prvi koji je kazao da Nous vlada Svijetom. što zapravo nikada nije bio. 1399. Njemačka srednja klasa. da čovjekova pojedinačnost traži da on posjeduje vlasništvo kao medij svoga ispunjena i da svi ljudi imaju jednako pravo da razviju svoje ljudske sposobnosti. fuancuska revolucija već počela da potvrđuje zbilju slobode. sačuvati ljudsko dostojanstvo. Robespierreovo (Robespjer) obogotvorenje uma kao Etre supmreme (vrhovnog bića) odgovara slavljenju uma u Hegelovom sistemu. Dokle god ne uspijemo pokazali sadržaj ovih ideja i njihovu unutrašnju povezanost. ali sve dosad čovjek nije napredovao dotle da bi priznao načelo da Misao treba da vlada duhovnom zbiljom. u isto vrijeme u koje je Hegel razrađivao svoj sistem. Revolucija je tražila da se »u jednom ustavu ništa ne prizna da važi. ljud¬ sku samostalnost. svatko treba da postane jednak pred zakonom itd. a kao moralna ličnost mogao je. Njegov mu um omogućuje da prepozna svoje vlastite i mo¬ gućnosti svijeta. biti razumljivi dokle god se um bude interpretirao kao čisto metafizički pojam. mjerilu uma. iako u idealističkom obliku. str. materijalno teženje za jednim slobodnim i racionalnim životnim poretkom. 447.T MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 21 dice revolucije. kojom nadahnut on izgrađuje svijet zbilje. sve dok ne dođe u sklad sa umom. On. bila su tek mali otoci unutar raši¬ renoga feudalnog sistema. duh. većina ljudi nema uopće nikakve slobode i lišena je po¬ sljednjeg truna vlasništva. Hegel prikazuje novu fazu na suprotnosti između upo¬ trebe uma i nekritičkog potčinjavanja vladajućim uslovima života. Tako je. Ako ga bude slijedio. Francuski filozofi toga razdoblja interpretirali su ostvarenje uma kao oslobođenje industrije. engl. Čovjek se prihvata toga da organizira zbilju prema zahtjevima svog slobodnog umstvenog mišljenja. »Ništa nije um što nije rezultat mišljenja«. Hegel je ovu interpretaciju dalje razradio u svojim predavanjima o filozofiji povijesti: »Nikada otkad sunce stoji na nebu i planeti se kreću oko njega. čovjek je misaono biće. njemački idealizam samo se bavio njezinom idejom. tj. bar u svom privatnom životu. 1913. vladaju ropstvo i nejed¬ nakost. nije se bilo zamijetilo da je središte čovjekova opstojanja u njegovoj glavi. Leipzig. i ljudskih mogućnosti koje je oslobodila nova epoha. Srž Hegelove filozofije je ustrojstvo čiji pojmovi — sloboda. Porama tome. iPo Hegelovom shvaćanju. uredio Georg Lasson. . odlučujući zaokret što ga je povi¬ jest učinila francuskom revolucijom bio je taj da se čovjek počeo pouzdavati u svoj duh i da se usudio podvrći datu zbilju mjeri¬ lima uma. činilo se da je ras¬ tuća industrijska proizvodnja sposobna da pruži sva sredstva koja su nužna da bi se zadovoljile ljudske potrebe. osim onoga što treba da se prizna prema pravu uma«1. treba da se ukinu apsolutizam i ostaci feudalizma. str. da se povijest bavi umom. u Misli. i jedino umom. Malobrojna industnijska poduzeća. Konkretni povijesni napori da se uspostavi ra¬ cionalan oblik društva ovdje su bili preneseni na filozofski plan i pokazivali su se u naporima da se razradi pojam uma.20 HERBER. »ne—umna« zbilja treba da se mijenja. 198. Hegel je svoj pojam uma sam povezivao sa francuskom revo¬ lucijom. teško da je mogla pomišljati na revoluciju. New York. Ekonomski razvitak u Njemačkoj veoma je zaostajao za onim u Francuskoj i Engleskoj. opstojeći »društveni poredak treba da bude reorganiziran. u Francuskoj Saint-Simon (Sen Simon) slavio industriju kao jedinu silu koja bi mogla voditi čovječanstvo u jedno slobodno i racionalno društvo. Možda će otkriti da je povijest stalna borba za slobodu.

i povijesti. 89. ne mijenja sebe sam. Treba ga zato smatrati vrstom »subjekta« koji se pokreće naprijed time što otkriva svoje unutrašnje protivurječnosti. Vidi niže. biljka ne »shvaća« ovaj razvitak. prev. 119. opire se sjekiri. i sve ludosti padaju pred umom«4. Međutim. to je neprekidan proces postojanja i bivanja kamenom. U tom kretanju biljka sebe uspostavlja i čuva. Kamen svakako ne izvršava »postojanje« kao svjestan subjekt.22 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 23 Prema Hegelu. sposobna je da sama stvara odluke. također. Kamen se mijenja u svom međusobnom djelovanju sa kišom. njem. Biljka se. Držali su da će »sila uma. Samo čovjek ima moć samqpoimanja. »Selbst«) — kroz sve protivurječne odnose koji sačinjavaju njegovu opstoj¬ nost. Ona se na¬ javljuje kao um.. kad jednom bude oslobođena okova despotizma. 1936. i ne može uzeti svoja mjerila ni od kojeg drugog autori¬ teta na zemlji ili na nebu«5. i to način opstojanja jednoga jedinstva koje se razvija u antagonističkome procesu. Sve što opstoji je »zbiljsko« samo uto¬ liko što djeluje kao jedno »samost« (»Self«. Robespierre et la guerrc rćvolulionmiire (Robespierre i revolucionarni rat). »Ona moć što je čovjek može nazivati svojom vlastitom. Phenomenology oj Mind (Fenomenologija duha). i dalje. ozbiljenje subjek¬ ta. Hegel vjeruje da takvi objektivni pojmovi i načela opstoje. uzvišena nad smrću i propadanjem. a raznolikost pojedi¬ načnih mišljenja. Na primjer. Međutim. J. Baillie. Ovo je shvaćanje koje je Hegel sažeo u svom naj temeljnijem stavu. Svojom vlastitom silom um će trijumfirati nad društvenom iracionalnošću i zbaciti tlačitelje čovječanstva. Hegel je vjerovao u nepobjedivu silu uma podjednako kao Robespierre. Ono šta ljudi smatraju da je istinito. On ovo sažima kazujući da je načelo fran¬ cuske revolucije ustvrdilo da misao treba da upravlja zbiljom. ali mi ćemo pokušati dati privremeno tu¬ mačenje. koje će se kasnije proširiti7. proširiti načela naše slavne revolucije«3. U skladu sa tradicijom zapadne filozofije. Pariz. Me¬ đutim. Implikacije toga iskaza vodile su u samo središte njegove filo¬ zofije: misao treba da upravlja zbiljom. Ova umstvenost postaje moguća time što subjekt ulazi u sam sadržaj prirode 3 Robespierre. str. Nohl. naime da Bitak po svojoj supstanciji jest 'subjekt'6. London (The Macmillan Companv. oni su njezin »život« i nisu joj nametnuti spolja. 5str. ka¬ men. sama ot¬ vara i razvija. Kvasi se na kiši. encl. Antoiir dc Robespierre (O Robcspicrreu). jer jedini on razumije mogućnosti i 6 Vidi Hesel. Ali za Hegela um ne može vladati zbiljom ako zbilja nije po sebi postala uimstvena.. Biti — kamen jest neprestano izdržavanje svega što djeluje na kamen. 7 str. koja je posljedica toga. mišljenje pojedinaca se razlikuje. svijet učiniti mjestom napretka i sreće. i zato ne može umom ostvariti svoje vlastite mogućno¬ sti. B. Ona ga ne »poima« kao svoj. citiranom od Alberta Mathieza. već način opstojanja. Filozofije francuskog prosvjetiteljstva i njihovi revolucionarni nastavljači postulirali su svi um kao objektivnu povijesnu silu koja će. Ona nije sad pupoljak a onda cvat. ispravno i dobro trebalo bi da bude ozbiljno a samoj organizaciji njihova društvenog i pojedinačnog života. str. Takvo »poimanje« je proces istinskog subjekta i postiže se samo opstojanjem čovjeka. Mnogo je bliža od kamena tome da bude pravi »subjekt«. izdržava izvjestan teret prije nego što po¬ pusti. implikacija da će se um smjesta pokazati u praksi je dogma koju tok povijesti nije potvrdio. citiran u knjizi: Georges Michon. 1907. str. Njihov tota¬ litet on naziva umom. New York). sje¬ kirom i teretom. Pariz. 71. 112. moć da bude samoodređujući subjekt u svim procesima postojanja. Ako čovjek ne posjeduje pojmove i načela mišljenja koji označavaju općenito važeće uslove i norme. 15. umom dovesti u zbilju. 112. Tiibingen. uredio H. već je ona upravo čitavo kretanje od populjka preko cvata do istrunjenja. Theolojiische Jii^cndschrijtcii (Mladalački teološki spisi). u toku čitavog svog djelovanja i reagiranja na stvari i pro¬ cese sa kojima se nalazi u uzajamnom djelovanju. . jer različiti stupnjevi raz¬ vitka biljke rastu iz same biljke. Zna¬ čenje ovog stava može se razumjeti samo putem jedne interpre¬ tacije Hegelove Logike. Hegel. njegova misao nema prava da tvrdi kako upravlja zbiljom. 1910. francuska revolucija proglasila je konačnu vlast uma nad zbiljom. 1937. Njezino zakonotvorstvo ne ovisi ni o čemu dru¬ gome. »Subjekt« ne označava samo spoznajno-teorijsko ja ili svijest. i dalje. kamen je kamen jedino utoliko što ostaje ista stvar. a ne snaga oružja. Ideja »supstance kao subjekta« shvaća zbilju kao proces u kojemu je sav bitak sjedinjenje protivurječnih sila. opet. 4 Robespierre u svom izvještaju o kultu Vrhovnog bića. ne može pružiti neko rukovodno načelo za zajedničku organizaciju života. »Sve bajke nestaju pred istinom. Objektivna zbilja je dakle.

Njegovo ozbiljenje zbiva se kao proces u prostorno vremenskom svijetu i u posljednjoj analizi je čitava povijest čovječanstva. ljudi će naučiti da je osjećaju i ne samo da će tražiti svoja prava koja su zgažena u prah već će ih sami uzeti — učiniti svojima. u biti povijesna snaga. jedini pol počinka usred beskonačnog lanca događaja i prilika. Um je. str. Samo njegovo ops'tojanje je proces ozbiljenja njegovih mogućnosti. izrazito kritičan i polemičan karakter. dakle. pretpo¬ stavlja um. S druge strane. a ni biljka. 9 Philosophv 10 . država postaje zbilja samo kad odgovara dalim mogućnostima ljudi i dozvoljava njihov puni razvitak. naime slobodu. 19—20. pomoću vladajućih načina mišljenja i življenja koji ga obilježavaju. 104. of History. Um završava u slobodi. načini ozbiljenja. Subjekt i objekt nisu razdvojeni nepremostivim ponorom. njegove znanosti. moć da se zbilja oblikuje u skladu sa svojim mo¬ gućnostima. oktobra 1827). Ovdje susrećemo najvažniju kategoriju uma. ona uopće nije zbilja u strogom smislu riječi. Kamen je ne posjeduje. Leipzig. i samo to. pomoću njegovih političkih i društvene usta¬ nove. Godine 1793. moć da se djeluje u skladu sa spoznajom. naime do slobodnog i umstvenog subjekta koji živi i djeluje u samosvijesti svojih mogućnosti. od kojih svako označava zasebnu razinu razvitka i predstavlja jedan konačan stupanj u ozbiljenju uma. Odriče hegemoniju svakog vladajućeg oblika egzistencije pokazu¬ jući antagonizme koji ga razrješavaju u druge oblike. i kojemu su posvećivane žrtve što su uvijek i nanovo polagane na pro¬ strani oltar zemlje. Svaki stupanj treba zahvatiti i razu¬ mjeti kao cjelinu. — samo je na taj način zbiljski. Termin koji označava um kao povijest jest duh (Geist) koji znači povijesni svijet gledan u odnosu na umstveni napredak čovječanstva — povijesni svijet ne kao lanac postupaka i događaja. Ovo je jedini krajnji cilj koji se ozbiljava i ispunjuje. a sloboda je sama egzistencija sub¬ jekta. Dokle god postoji neki jaz između zbiljskoga i mogućega. str. Obojem nedostaje zahvat spoznaje i zato nemaju zbiljske subjektivnosti. uredio J. koji je sposoban da ozbilji um. »čovjek. On se protivi svakom prihvaćanju datog stanja stvari. 1938. kroz proces postajanja zbiljskim. i jedina istinska zbilja u njima«9. Ispunjenje ovih ciljeva pripada jedino subjektu. Um pretpostavlja slobodu. Na primjer. opet. iHegelov pojam uma ima. već kao beskonačna borba da svijet prilagodi rastućim mogućnostima čovječanstva. Jedintvo dolazi tek poslije dugačkog procesa koji počinje na najnižoj razini prirode i seže do najvišeg oblika egzistencije. ali ima samo jedan um. zna što je. Sam Hegel označio je jednom prilikom bit svoje dijalektike kao »duh protivurječenja« (Eckermann. kao što ima samo 8 Vorlesungen iiber die Geschichte der Philosophie (Predavanja o povijesti filozofije). Život uma javlja se u čovjekovoj neprestanoj borbi da shvati ono što opstoji i da ga preobrati u skladu sa shvaćenom istinom. Geschprdche mit Gocthe in den letzten Jahren seines Lebens) (Razgovori sa Goetheom u posljed¬ njim godinama njegova života). »Zbiljsko« je umno (racionalno). U ozbiljavanju uma postoje razni stupnjevi. jedna cijelost i jedna istina: zbilja slobode. sam um opstoji samo kroz svoje ozbiljenje. iPovijest je organizirana u različita razdoblja. oblikovanja njegovog života prema pojmo¬ vima uma.24 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 25 spoznaje »pojmove«. treba djelovati na ono prvo i mijenjati ga sve dok ne dođe u sklad sa umom. »Ovaj konačni cilj je taj kojemu je neprestano težio proces svjetske povijesti. također. Zbiljski sada znači ne sve što naprosto opstoji (to bi prije trebalo zvati pojavom). već ono što opstoji u obliku koji odgovara mje¬ rilima uma. Sloboda. Sve dok zbilja nije oblikovana umom. Um je objektivna sila i objek¬ tivna zbilja jedino zato što su svi načini bića više ili manje načini subjektivnosti. Um i sloboda nisu bez te spoznaje ništa«8.. Tako zbilja mijenja svoje značenje unutar pojmovnog ustrojstva Hegelovog sistema. koji je gospodar svog vlastitog razvitka i koji razumije svoje vlastite mogućnosti i mogućnosti stvari oko sebe. Neposredno jedinstvo uma i zbilje nikada ne opstoji. pisao je Hegel Schellingu: »Um i sloboda ostaju naša načela«. 18. Filozofi pokazuju dostojanstvo čovjeka. koja su iznošena istim revolucionarnim jezikom kakvim su se s!užili fran¬ cuski jakobinci. Priroda tako po¬ staje medij razvoja slobode. jer je objekt po sebi neka vrst subjekta i jer svi tipovi bića imaju svoj vrhunac u slobodnom »obuhvatnom« subjektu. religije i filozofije. jer ona sama zahvaća spoznaju koja omogućuje sub¬ jektu da zadobije moć i da je ima. Pokušat ćemo pokazati da je 'duh protivurječnosti' pokretna snaga Hegelove dijalektičke metode10. Hegel kaže da značaj vremena počiva u činjenici da je »nestalo aureole koja je okruživala vodeće ugnje¬ tače i bogove zemlje. U njegovim ranim spisima ne postoji nikakav jaz između filozofskog i društvenog značenja tih načela. međutim. Hoffmeister. Npr. Svaki prethodni oblik države još nije uman i zato još nije zbiljski.

.u Hegels Entwiklung (Dokumenti o Hegelovu raz¬ voju). »Je¬ dva je tko u Njemačkoj pomišljao na to da zavidi ovoj ogrom¬ noj proizvoljnoj masi. a pritisak je bio utoliko teži što su oni bili razbijeni u mnoštvo sitnih despotija.. . str. 219. str. 19 34. koji tvrde da ostvarenje uma traži društveni plan koji je u opreci sa datim poretkom. Moramo. op. Bilo je. koja bi povela borbu protiv. Stuttgart. jer država je nešto mehaničko. 115. 1936. Još uvijek je prevlada¬ valo kmetstvo. ili da im ne priušti njihovo sretno preimućtvo«. radikalni smisao osnovnih idealističkih pojmova polagano se napušta i oni se u sve većoj mjeri podešavaju prema vladajućem obliku društva. Perthes. apolutizma. Neki kneževi iznajm¬ ljivali su ili prodavali svoje podanike kao najamnike u stranim zemljama. sukoba između vladajućih patricija i zanatlijskih cehova. W. međutim. njemačka država posljednje decenije osamnaestoga vijeka više »nije bila država«. sastojao se od blizu 300 teritorija. sv. 1899 i kasnije. također. stoga. 1887. Deutsche Geschichte vom Tode Friedrichs des Grossen bis zur Auflosung des alten Reichs (Njemačka povijest od smrti Fridriha Velikog do raspada staroga Reicha). I. Jer. hirovitosti i mita13«. Gradska srednja klasa. XXII. i da su trud i siromaštvo blagoslov u očima gospodnjim. u »von Heigel«. str. ur. zahtijeva pojmovna struktura njemačkog idealizma. op. 1887. 1845. određen zbiljskom situacijom u Njemačkoj u razdoblju u kojemu je on razrađivao svoj sistem. koja zadržava odlučujuća načela liberalističkog društva i sprečava svaki prelaz preko njihovih granica. Deutschland vor hundert Jahren (Njemačka prije 14 stotinu godina). 305—6. Samo ono što je predmet slobode može se nazivati idejom. a njegov godišnji pri¬ hod iznosio je svega nekoliko tisuća forinti. napi¬ sanom godine 1796. Jedna od odlučujućih funkcija protestantizma bila je da 13 T. pismo Schellingu iz aprila 1795. J. Miiller. bez zaštite od proizvoljnog oporezivanja. primijetio je Goethe (Gete)16. 103 baruna. ne opstoji ni ideja države. političke odgojene srednje klase. ur. T. u Briefe von und an Hegel (Pisma Hegelova i Hcgelu). transcendirati državu. Ostaci feudalnog despotizma i dalje su gospodarili u Njemačkoj. Plemstvo je vladalo bez opozicije. kneževa izbornika. Nije bilo nikakvog centraliziranog zakonodavstva. svjesne. cit. koje su se sve međusobno nadmetale. 40 prelata i 51 grada Reicha.. Susrećemo čak još ekstremnije iskaze. str.26 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 27 Religija i politika igrale su istu igru. od kojih je svaki imao svoju vladu i svoje lokalne interese. Još od njemačke reformacije mase su se navikle na činjenicu da za njih sloboda znači »unutrašnju vrijednost« koja se može pomiriti sa oblicima robovanja. Stuttgart. Hamburg. neizvjestan u pogledu života svojih si¬ nova. 77. 15 J. u Werke. str. Reich »se sastojao od Austrije i Pruske. Međutim. svaka država mora sa slobodnim ljudima postupati kao sa zupcima u stroju. 16 Dichtung und Wahrheit (Pjesništvo i istina). Cottasche Jubil'dumsausgabe. Jedan suvremenik opisuje stanje slijedećim riječima: »Bez zakona i pravde. Njemačka nije imala jake. Građani bi svoje peticije i pritužbe popraćali molbom bogu da Domovinu zaštiti od »stra¬ hote revolucije«17. Leipzig. ovo je status quo našeg naroda«15. nije posjedovao ni jednog jedinog vojnika. 12 Dokumente z. sv. ukupno. U oštroj suprotnosti prema Francuskoj. 94 crkvena i svjetovna kneza. bio je leglo »ucjena. jubilarno izdanje kuće Cotta). Osobiti oblik koji je pomirenje između filozofije i zbilje po¬ primilo u Hegelovom sistemu bio je. U Erstes systemprogramm des Deutschen Idealismus (Prvi sustavni program njemačkog idealizma). Wenck. i naše slobode i naših prava. seljak je još tegleće živinče. Kao što je izjavio na početku svoje brošure o njemačkom ustavu (1802). Vidi. s egzistencijom bez jedinstva i nacionalnog duha . zato država mora umrijeti«12. Karl Hegel. cit. nalazimo slijedeće: »Pokazat ću da baš kao što ne opstoji ideja stroja. Vrhovni sud (Reichskammergericht) " Hegel. von Heigel. 51. Ali ovi nisu nigdje dostizali raz¬ mjere jednog revolucionarnog pokreta. Dugačak proces disciplinske obuke usmjerio je u Njemačkoj zahtjeve za slobodom i umom prema unutra. Leipzig. str. Ovaj proces. A to je upravo ono što ne treba da čini. Prva je poučavala ono što je despotizam htio da poučava. Hegelovi rani filozofski pojmovi bili su formulirani za vrijeme propadanja njemačkoga Reicha. nemoćna žrtva despotske sile. Hoffmcister. naravno. 17 von Heigel. (Djela. Čvrsta cenzura djelovala je u pravcu potiskivanja i najmanjih tragova prosvijećenosti14. . prezir prema čovječanstvu i ne¬ sposobnost čovjeka da postigne dobro i da ispuni svoju bit svo¬ jim vlastitim naporima«11. i dalje. Sam Reich. bila je nemoćna da kristalizira i izvrši neku ozbiljnu oporbu. kao što ćemo vidjeti. da je dužna poslušnost postoje¬ ćoj vlasti preduslov trajnog spasenja. Das Deutsche Staatsleben vor der Revolution (Dr¬ žavni život Njemačke prije revolucije). K. ra¬ zasuta po brojnim gradićima. 41.

Izvještaji o istraživanjima iz Instituta za društvena istraživanja). možemo i njih upotrijebiti za sve one svrhe za koje su podesni. ideal koji su postavili kritički vidovi.itdjorschung (Studije o autoritetu i obitelji. zraka. S. dobrote. Hegelov sistem nužno se povezuje sa jednom određenom po¬ litičkom filozofijom i određenim društvenim i političkim poret¬ kom. Društvena zbilja postala je beznačajna kada je bila u pi¬ tanju istinska bit čovjeka. dio VI. realizirale su sebe u carstvu znanosti. i dalje. Pariš. Čovjek je naučio da prema sebi upravi svoj zahtjev za zadovoljenjem vlastitih mogućnosti i da svoje ži¬ votno ispunjenje »traži unutra«. Luther (Luter) je kršćansku slobodu uspostavio kao unutrašnju vrednotu koja treba da se ozibilji nezavisno od svih i svakakvih izvanjskih uslova. Povijest. koja premašuje bijedu opstojećih društvenih okolno¬ sti. u Philosophical Works (Filozofska djela). Ostaje nam da ishodiš¬ te Hegelovog sistema proslijedimo do njegovih izvora u filozof¬ skoj situaciji njegova vremena. 136. E. 1931. umstvena politička i društ¬ vena reorganizacija svijeta izjalovljavaju se i pretvaraju u duhov¬ nu vrijednost. koje se nije moglo skrenuti u društvene kanale. i na taj način seibe učiniti gospoda¬ rima i posjednicima prirode!«19. i Zeitschrift fiir Sozialforsdiung (Časopis za društvena istraživanja). str. spremnosti za pomirenje sa društvenom zbiljom. što je najvažnije. učinivši tako sebe nesposobnima da svoj um primijene na pre¬ oblikovanje društva. ljepote. sreće i. unutrašnji život ispred društvenog života čovjeko¬ vog. i borba između njih postala je ne samo sudar različitih filozofskih škola već borba za filozofiju kao takvu. u sebi. Ross. R. str. U krajnjoj liniji. T. Haldane i G. Dijalektika između građanskog društva i države restaura¬ cije nije slučajna u Hegelovoj filozofiji. 18 Vidi Studicn iiber Autoritdt und Familie. bila u biti idea¬ listička. među¬ tim. Međutim.. posljednji veliki pokušaj da se misao učini skloništem uma i slobode. Cambridge. sv. neba i svih drugih tijela koja nas okružuju. bio je dovoljno jak da ga navede da napusti tradicionalnu odvojenost idealizma od povijesti. i dalje. tek vrhunac čitave tradicije zapadnjačke misli. u drugu ruku. FILOZOFSKA POZADINA iNjemački idealizam izbavio je filozofiju od napada britan¬ skoga empirizma. ur. ova idealistička kultura. 188. Pojavilo se tu carstvo ljepote. 1936. baš zato što je bila da¬ leko od nepodnošljive zbilje i time se održala netaknutom i neukaljanom. 119. niti je tek odjeljak u njegovoj Filozofiji prava. . koje nisu mogle potresti spoljašnja zbilja i borbe. Kultura je. To carstvo je postalo za njih »istin¬ ska zbilja«. ako znamo snagu i učinak vatre.28 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 29 navede emancipirane pojedince da prihvate novi društveni sistem koji se bio pojavio time što je njihove zahtjeve i traženja skre¬ nula od izvanjskog svijeta u njihov unutrašnji život. Pa¬ riš. ona je podjednako bila sklonište istine. str. kao riznica takvih istina kakve u povijesti čovječanstva još nisu bile uočene. međutim. usprkos svojim lažnim utjehama i slavlje¬ nju. filozofije i religije.. »Obrazovane« klase izolirale su se od praktičkih i. Ova pomirbena tendencija idealista neprestano se su¬ kobljava sa njihovim kritičkim racionalizmom. " Discourse on Methode (Rasprava o metodi). Oni se mogu razumjeti samo ako se tumače unutar te tradicije. Hegelov sistem je posljednji veliki izraz ovog kulturnog ide¬ alizma. Fi¬ lozofija nikada nije prestala polagati pravo na to da rukovodi čovjekovim nastajanjima prema umstvenom savladavanju priro¬ de i društva. I. Ovaj razvitak je izvor tendencije jasno uočljive u njemačkom idealizmu. zauzeta idejom stvari više negoli stvarima samim. sv. Do sada smo hegelovske pojmove ukratko pokušali postaviti u njihovu konkretnu povijesnu pozadinu. (Njemačka kultura neodvojiva je od svoga porijekla u pro¬ testantizmu. koji je bio u skladu sa naglim napretkom moderne teh¬ nike. Ona je slobodu misli stavlja ispred slobode akcije. a ne u izvanjskom svi¬ jetu18. On je objavio »praktičku filozofiju pomoću koje. Učinio je filozofiju konkretnim povijesnim činiocem i povukao povijest u filozofiju. zvijezda. vode. Njegovi osnovni pojmovi su. um¬ jetnosti. Sa Descartesom (Dekart) je praktički razvoj filozofije poprimio no¬ vi oblik. ono je bi¬ lo odvojeno od bijednog društvenog svijeta i ukotvljeno u »du¬ ši« pojedinca. Forschungsberichte aus dem Institut fiir Soz. Početni kritički poticaj njegova mišljenja. 2. 1936. dakle. moral ispred prak¬ tičke pravde. ako je shvaćena. slobode i ćudorednosti. kritičkog raspoloženja. ili da taj zahtjev temelji na činjenici da filozofija obrađuje najviše i najopćije pojmove za spoznavanje svijeta. razbija idealistički okvir. njezina načela već djeluju u pojmov¬ nom ustrojstvu njegova sistema. V. služila je.

Ako. London. Problem. Opća utakmica između slobodnih ekonomskih subjekata nije us¬ postavila umstvenu zajednicu koja bi mogla čuvati i zadovoljavati potrebe i želje svih ljudi. str. St. 1939. 1928. 3. Ovo aktualno nepostojanje ums'tvene zajednice bilo je uzrok filozofskom traženju jedinstva (Einheit) u općenitosti (universality — Allgemeinheit) uma. Život ljudi bio je prepušten ekonom¬ skim mehanizmima jednog društvenog sistema koji je pojedince dovodio u međusoban odnos kao izolirane kupce i prodavače ro¬ be. str. Štaviše. i »predstav¬ ljaju« posebno i jedino posebno21. Um je preko grube činjenice onoga što jest mogao voditi do ostvarenja onoga što je trebalo da bude samo zahvaljujući sveopćosti i nužnosti svojih pojmova ((koji su. Oxford. ovo jasno pokazuje činjenica da su svi oni povezivali teorijski um sa praktičnim umom. ljudima nije uspijevalo da svojim autonomnim umom i čak u protivurječnosti sa činjenicama stvore jedinstvo i općenitost. spoznajna teorija njemačkog idealizma težila je jednom sjedinjavajućem načelu koje bi sačuvalo temeljne ideale individualističkog društva. Za Humea. dio T. sa svoje strane. Idealistički protivnapad nije bio izazvan empirijskim pristu¬ pom Lockea (Lok) i Humea (Hjum). Općost (the universal) je hipostazirana kao filozofska reakcija na povijesnu činjenicu da u društvu prevladavaju samo pojedinačni interesi. ovaj napad ugrozio je sva nastojanja da se vladajućim oblicima ži¬ vota nametne neki rad. ur. i od Hegelove ideje uma do njegovog označavanja države kao jedin¬ stva zajedničkog i pojedinačnog interesa i time kao ozbiljenja uma. 14. i dalje. koje se drži činjenica. Da li ustrojstvo pojedinačnog umovanja (subjektivnost) daje ikakve opće zakone i pojmove koji bi mogli tvoriti sveopća mje¬ rila racionalnosti? Može li se na autonomiji pojedinaca sagraditi sveopći umstveni poredak? Izlažući potvrdan odgovor na ovo pi¬ tanje. Prema njemačkim idealistima. J. dok se opći interes afirmira samo »iza leđa« pojedinaca.. 21 A Treatise of Human Nature (Traktat o ljudskoj naravi). pogl. «20. odsjek II. L. a istina je bila jedna općenost nasuprot mnogolikoj pojavnosti stvari ili njihovom neposrednom obliku u zamjedbi pojedinaca. općosti (generals) koje ostaju samo su tvorevine koje smo sami napravili. Pokušali smo pokazati da je pravo uma na oblikova¬ nje zbilje zavisilo od čovjekove sposobnosti da ima općevažeće istine. Umstveno vladanje nad prirodom i društvom pretpostavljalo je spoznaju istine. Op¬ ćenite su predodžbe. Njemački idealisti priznavali su konkretne povijesne mani¬ festacije problema. Britanski empiristi pokazali su da ni jedan jedini pojam ili zakon uma ne bi mogao polagati pravo na općenitost da je je¬ dinstvo uma jedinstvo običaja ili navike. oni nisu bili činjenice. . nije bio samo filozofski nego se ticao povijesne sudbine čovječanstva. oni su stvo¬ rili i iskusili poredak zavisnosti i kriza koje se stalno obnavljaju. trebalo je da ne samo svoje intelektualne nego i svoje materijal¬ no opstojanje predaju vladajućem empirijskom poretku života. Empiristi su nijekali ove pojmove. kriteriji njegove istine). tako. A. 17. odsjek VII. ur. (Pojam da je istina suprotna činjenicama opstojnosti nezavis¬ na od slučajnih pojedinaca postoji kroz čitavo povijesno raz¬ doblje u kojemu čovjekov društveni život označavaju antagoniz¬ mi među sukobljenim pojedincima i skupinama. knj. samo us¬ trojstvo empirijske zbilje činilo se da podupire pretpostavku da se oni nikada ne bi mogli izvesti iz datih činjenica. opće predodžbe su apstrahirane od posebnih. U empirijskoj zbilji nisu se mogli naći jedinstvo i općenitost. a tiču se samo znakova. A. One nikad ne mogu dati sve20 Essay Concerning Human Understanding (Ogled o ljudskom razumu). djelu¬ jući prema svom znanju i slijedeći vlastiti interes. među¬ tim. Svi ljudi proglašeni su slobodnima i jednakima. Selby-Bigge. Ovo načelo živjelo je već u najranijim poku¬ šajima grčke spoznajne teorije: istina je sveopća i nužna. Suprot¬ nost između općeg i pojedinačnog poprimila je oštriji oblik kada su u modernoj eri istaknute parole općenite (general) slobode i kada se smatralo da se odgovarajući društveni predah može ostva¬ riti samo putem spoznaje i djelatnosti emancipiranih pojedinaca. međutim. II. nego njihovim odbacivanjem općih ideja. Postoji nužan prelaz od Kantove analize transcendentalne svijesti do njegovog zahtjeva za zajednicom jednog Weltbiirgerreicha (svjetskog gra¬ đanskog carstva). a da ne postane žrtvom njegovih antagonizama. i time protivurječi običnom iskustvu promjene i slučaja.30 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 31 Izvršenje ove zadaće bilo je u sve većoj mjeri povezano s ustanovljavanjem sveopće važećih zakona i pojmova spoznaje. od Fichteovog pojma čistoga ja do njegove kon¬ statacije jednog totalno jedinstvenog i reguliranog društva (der geschlossene Handelsstaat — zatvorena trgovinska država). »izmišljotine i tvorevine razuma. koje je on napravio za vlastitu upotrebu. knj. sv.. ali nikada njima ne upravlja. Kada zato napuštamo posebnosti. T. u Philosophical Works. III. John. rekao je Locke..

Ovaj zaključak empiričkih istraživanja više je nego potkopao metafiziku. Jedinstvo pruža nužan i sveopći poredak je¬ dino zahvaljujući a priori djelatnosti ljudskoga duha. no spoznavanje. po Kantovoj analizi. um onaj koji vodi ži¬ vot. Kant je prihvatio gledanje empirista da sva ljudska spoznaja počinje i završava iskustvom. da jedino iskustvo pruža građu za pojmove uma. prvi put objavljen godine 1938. Nema čvršćeg empirističkog iskaza od onoga kojim počinje njegova Kritika čistog uma. koji sve stvari i događaje zamjećuje u oblicima prostora i vremena i shvaća ih pod kategorijama jedinstva. drugim riječima. A. supstancijalnosti itd. Odatle je čovjek mogao dobiti pravo da pođe dalje. Oni su općevažeći i primjenjivi jer čine samo ustrojstvo ljudskog urna. Kant je prihvatio gledanje empirista da sva ljudska spoznaja »oblike« koji organiziraju mnogolikost podataka što mu ih pru¬ žaju osjetila. Empiričko sužavanje ljudske naravi na spoznaju »da¬ toga« otklonilo je želju kako za tim da se premaši datost. u krajnjoj liniji odnositi na intu¬ icije i zato. a načela po kojima se shvaća zbilja psihološkim mehanizmima za njih je bilo jednako poricanju istine i uma. ipak. ne bi moglo dokazati da se oni mogu primijeniti na iskustvo. . Oblici »intuicije« (prostor i vrijeme) i oblici »ra¬ zuma« (kategorije) jesu općosti (universals) ipreko kojih duh sre¬ đuje mnogoliku osjetnost u kontinuum iskustva. također. 16. Ako bi se mog¬ lo dokazati da su ova načela organizacije istinski posjed ljudskog duha i da ne potječu od iskustva. već nestaje i same želje. . An Abstract of A Treatise of Human Nature (Sažetak Traktata o ljudskoj naravi). ako se. onda bi neovisnost i sloboda uma bile spašene. pa ipak iskustvo kao organiziran kontinuum po¬ činje u njima. Jer. tj. dalje ne od neke pojedinosti unutar toga reda. zadovoljeni smo«23. da dobivaju svoje važenje ne od iskustva niti od individualne psihologije. Ona se sastoji od oblika intuicije i razuma koji. nisu statički okviri.. XXII. Oni su a priori svim osjetima i utiscima. Treatise. nego dalje izvan čitavog toga reda samog? Odakle je mo¬ gao dobiti pravo da taj red podvrgne sudu uma? Ako su iskustvo i običaji imali biti jedini izvor njegovog znanja i vjerovanja. onda je napad na metafiziku u isto vrijeme napad na uvjete ljudske slobode. u opstojeći red stvari i događaja. tvrdnja se temeljila na sposobnosti uma da dođe do istine čije važenje ne potječe od iskustva i koje se da¬ pače može suprotstaviti iskustvu. nego komformizam. a da ne dolaze od samog iskustva. međutim. Ovi oblici i kategorije ne potječu od iskustva. A ako umstve22 Hume. str. 23 Hume. i da jedva što upo¬ znamo nemogućnost da nam se neka želja ispuni. um treba da se pokloni pred nalozima empiričkog učenja. takva nužnost i općenitost bila je jedina garancija uma. kod nas. Ovo opće ustrojstvo duha Kant određuje kao »transcedentalnu svijest«. već običaj«22. jer nam nijedan predmet ne može biti dan ni na koji drugi način. nego onih činova intuicije i razuma koji su zajednički svim pojedincima s obzirom da sačinjavaju same uvjete iskustva. Uvod. Njemački idealisti smatrali su da ova filozofija izražava ab¬ dikaciju uma. da empiristi nisu pokazali da iskustvo. čim vidimo da smo stigli do krajnjeg ekstrema ljud¬ skoga uma. Zatvorio je ljude u granice »datoga«. »Nije. već oblici operiranja koji opstoje samo u činu opažanja i shvaćanja. Samo bi iskustvo postalo proizvodom uma.32 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 33 opća pravila ili načela. tako i da se nad njim očajava. Ljudska je psiholo¬ gija neizvjesnosti i slučaja sa kojega se nikakva nužnost ni opće¬ nitost ne bi mogla izvesti. zbilje. ne može se naći nikakav utisak ili osjet koji bi im odgovarao. onda. Svijet predmeta kao opći i nužan po¬ redak proizvod je subjekta — ne pojedinca. kako je mogao postupati protiv običaja. trebalo je odbaciti tvrdnju uma da je on taj koji organizuje zbilju. jer. Rezultat nije bio samo skepticizam. pruža sredstva i na¬ čine kojima je ta empirijska građa organizirana. Ako se za opće pojmove koji svo¬ jataju takvu nužnost i općenitost ne bi moglo dokazati da nisu samo proizvodi mašte. Pripisati opstojanje općih ideja snazi običaja. jer tada ono ne bi bilo nesređena mnogolikost osjeta i utisaka. kako postupati u skladu sa idejama i načelima koji još nisu bili prihvaćeni i utvrđeni. Cambridge Universitv Press. kao što je istakao Hume. Transcedentalni oblici intuicije ili spoljašnje čulo sintetiziraju mnogolikost OSJet^t Um i revolucija . »Jer ništa nije izvjesnije nego to da očaj ima na nas gotovo isti učinak kao užitak. tako da utiske »dobivamo« i redamo pred ovim oblicima. str. Istina se nije mogla suprotstaviti datorn poretku niti um govo¬ riti protiv njega. jer je pravo uma da vodi iskustvo sastavni dio tih uvjeta. već obuhvatna organizacija svih njih. znači metafiziku. izjavili su idealisti..« Kant drži. Ako se htjelo prihvatiti Humea. »Cijelo mišljenje mo¬ ra se. kao što smo vidjeli. na osjetnost. spoznavanje pomoću pojmova koji ne potje¬ ču od iskustva. izravno ili neizravno . .

samo ako čitavim njegovim svijetom vlada jedna sjedinjujuća umstvena volja i spoznaja. nije samo atribut misli nego i zbiljnosti u procesu. Dokle god su stvari-po-sebi ostajale van dosega uma. itd. supstancije. Kasnije je opisao povijesni oblik toga sukoba kao »otuđenje« (Entfremdung) duha. međutim. Istina nije samo pridata stavovima i sudovima. spoznajemo utiske samo u kontekstu a priori oblika. On je mnogo puta naglasio da odnos subjekta i predmeta.34 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 35 nih podataka u jedan prostorno — vremenski red. rezultati ovoga dovedeni su u sveopće i nužne od¬ nose uzroka i posljedice. uzajamnosti. ona. Sve temeljne pojmove hegelovskog sistema karakterizira ista dvosmislenost. Hegelovim jezikom. i time osnova sveopćosti i nužnosti svih objek¬ tivnih odnosa. koji čini vezu između naprednih ideja francuske revolucije i prevla¬ davajućih struja u filozofskom raspravljanju. dakle. U isto vrije¬ me. Preko nje misleće ja sebe spoznaje kao kontinui¬ rano. ukrat¬ ko. a priori i za¬ jednički svima duhovima. misao i egzistenciju. u kojima čovjek ne prepoznaje sebe. On obuhvaća prirodu ili bit nekog predmeta i time predstavlja njegovu istinitu misao. u kojemu su sve suprotnosti subjekta i objekta sjedi¬ njene tako da sačinjavaju istinsko jedinstvo i općenitost. i od ove do Filozofije duha učinjeni su na pret¬ postavci da zakoni prirode izviru iz umstvenog ustrojstva bitka i da u jednom kontinuumu vode do zakona duha. um je ostajao puko subjektivno načelo bez ikakve moći nad ob¬ jektivnim ustrojstvom zbilje. Transcedentalna apercepcija je zato krajnja osnova subjektovog jedinstva. međutim. on se odnosi na aktualno ozbiljenje te prirode ili biti. što znači da svijet predmeta. razum i osjet. Pojam ima dvostruku funkciju. te odatle sveopći. na njezino konkretno opstojanje. Hegel je smatrao da ovaj skeptički element u Kantovoj filo¬ zofiji škodi njegovom pokušaju da oslobodi um empirističkih napadaja. Sloboda. Hegel iznosi ovo načelo u pojmu uma. ako ispunjava sve svoje objek¬ tivne mogućnosti. Hegelova filozofija je na taj način sistem koji. Čovjek bi mogao bi¬ ti slobodan. Oni nikada ne oz¬ načavaju puke pojmove kao u formalnoj logici. Ako. i time daje iskustvu kontinuitet »mojega« iskustva. a istina postaje nemoćni ideal sačuvan u mišljenju. ne možemo znati kako ili što su »stvari po sebi« koje utiske uzrokuju. priroda kao i društvo. postaje neovisan o čovjeku j dolazi u vlast nekontroliranih sna¬ ga i zakona. i da je njegovo rješenje jedinstvo suprotnosti. dok aktualni svijet nužno ostaje izvan nje- govog utjecaja. sva carstva bića svodi pod sveobuhvatnu ideju uma. jest svijest o jednome »ja mislim«. sintezom transcedenitalne apercepcije. prisutno i djelotvorno. Zadaća je fi¬ lozofije u ovom razdoblju općeg raspadanja da pokaže načelo koje će ponovno uspostaviti izgubljeno jedinstvo i totalitet. nužno. A čitav ovaj kompleks sjedinjen je u »transcendentalnoj apercepciji«. Ovi procesi sinteze. Hegelovski sistem anticipira jedno stanje u ko¬ jemu je ova mogućnost postignuta. Um je istinski ob¬ lik zbilje. Povijesni optimizam kojim on odiše dao je osnovu za Hegelov tzv. Povijest je dostigla stupanj na kojemu su bile pri ruci sve mogućnosti da se ostvari ljudska sloboda. Ono što Kant zove »najvišom« sintezom. označava konkretan opstojeći sukob. U isto vrijeme. ostaju potpuno ne¬ spoznatljive. Mnogolikost ovih utisaka postaje. za koje se smatra da opstoje izvan oblika duha. Nešto je istinito ako je ono što može biti. Prelazi od Logike do Filo¬ zofije prirode. Ove stvari-po-sebi. pretpostavlja zbilju uma. Carstvo duha postiže u slobodi ono što carstvo prirode postiže u goloj nuždi — ispunjenje mogućnosti koje leže u zbilji. Transcendentalna svijest ovisi o građi koju prima putem os¬ jetila. Ako čovjek ne bi uspio ponovno ujediniti raz¬ dvojene dijelove svojega svijeta i dovesti prirodu i društvo pod doseg uma. koja cijelo iskustvo povezuje sa mislećim ja. Zahvaljujući kategorijama. već oblike ili na- . Hegel je smatrao da je sistematski karakter filozofije proiz¬ vod povijesne situacije. misao se otuđuje od zbilje. koji tretira svaki oblik bića kao da je oblik uma. dovedeni su ovdje pod vlast duha. mogao bi razviti sve svoje mogućnosti. međusobno su ovisni i imaju da in toto sudjeluju u svakom spoznajnom činu. Tako se svijet raspao u dva zaseb¬ na dijela: subjektivnost i objektivnost. Mi smo pokušali ocr¬ tati društveno-povijesne i filozofske korijene ovog pojma. Neorganski kao i organski svijet. stvar prak¬ se jednako kao i teorije. koje prati svako iskustvo. Ovo razdvajanje za Hegela nije prvenstveno bilo spoznajnoteorijski problem. koji je izvorno proizvod čovjekova rada i spoznavanja. ono je tada identično sa svojim »pojmom«. »pan-logizam«. O ovom stanju zbi¬ lje Hegel govori kao o »istini«. u toku čitavoga niza svojih iskusta¬ va. njihova suprotnost. on je zauvijek osuđen na izjalovljenje. organiziranim svijetom povezanih predmeta i odnosa samo zahvaljujući opera¬ cijama transcendentalne svijesti.

negativna filozofija. koja počinje negacijom dato¬ ga i neprekidno zadržava ovu negativnost. Sjedinjenje suprotnosti je proces koji Hegel pokazuje na primjeru svake po¬ jedinosti koja opstoji. u mnoštvo antagonističkih odnosa. a promatranje neposredne da¬ tosti bilo je krajnja metoda provjeravanja. međutim. tako da rođenje istine zahtijeva smrt datog stanja bića. Ako u tom času zbilja sa- .. Međutim. Dijalek¬ tika predstavlja protuudar svakom obliku pozitivizma. i u tom pogledu se također može reći da je njemački idealizam sačuvao baštinu francuske revolucije. koji je tek totalitet prirodnih i čov¬ jekovih sposobnosti. u biti. svako međusobno ograničavanje čvrstih predmeta se gubi. Ono postaje istinito samo u procesu prevladavanja te negativnosti. Hegel ne pretpostavlja neki mis¬ tični identitet misli i zbilje. Filozofija dolazi do svog kraja tada kada je formulirala svoj pogled na je¬ dan svijet u kojemu je um ostvaren. kada u Hegelovoj logici pojmovi prelaze iz jednog oblika u drugi. izvorno. tako da logički zakoni reproduciraju one što upravljaju kretanjem zbilje. Uzmimo npr. dosegla stupanj na ko¬ jemu opstoji u suglasju sa istinom. proglašeno u Hege¬ lovoj Filozofiji prava. Od Humea do današnjih logičkih pozitivista.36 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 37 čine bića koje misao obuhvaća. Naglasili smo činjenicu da je. koji ih briše i mijenja sve dok ne odgo¬ varaju svome pojmu. Oni se rastvaraju u mnoštvu odnosa koji iscrpljuju razvijeni sadržaj tih predmeta i završavaju u sve¬ obuhvatnoj djelatnosti subjekta. za Hegela. a koji određuje sadržaj tih činjenica. Dijalektika je u svojoj cijelosti vezana uz shvaćanje da su svi oblici bitka prožeti jednom bitnom negativnošću. moglo bi se reći da on uzima načela i oblike mišljenja od načela i oblika zbilje. već označava zbiljski proces subjekta. u svom razvitku. te da se klanja datom stanju stvari. nego da je duh dosegao samosvijest svoje slobode i postao sposoban da oslobodi prirodu i društvo. Subjekt jest sam pro¬ ces postajanja predikata i protivurječenje ovome. sadrži jedan odlučujući element koji uka¬ zuje na nešto dalje od pukoga pomirenja. Ovo je kretanje što ga misao odražava u procesu »posredovanja« (Vermittehmg). Ostva¬ renje duha nije činjenica. Sud ne pridaje neki predikat jednom čvrstom subjektu. Ako slijedimo istiniti sa¬ držaj naših zamjedbi i pojmova. Oblik u kojemu se pred¬ meti neposredno javljaju još nije njihov istinski oblik. Ovaj iskaz treba sada ispra¬ viti. ovo se odnosi na činjenicu da u isprav¬ nom mišljenju jedan oblik bitka prelazi u drugi i da se svaki posebni oblik može odrediti jedino totalitetom antagonističkih odnosa u kojima taj oblik opstoji. One su »postavljene« (gesetzt) subjektom. Ono što je jednostavno dato isprva je negativno. u koje¬ mu ovaj postaje nešto drugo nego što jest. po¬ kreće uvjerenje da su date činjenice. Nju. i prvenstveno kao odgovor razornoj tendenciji racio¬ nalizma. Hegelova filozofija je doista ono čime ju je nazvala reakcija koja je za njom uslijedila. Svi oblici zahvaćeni su rastvarajućim kretanjem uma. Logički oblik »suda« izražava neko zbiva¬ nje u zbilji. da se odrekne toga da prelazi preko njihovih granica. Hegel ne želi reći da sve što opstoji opstoji u skladu sa svo¬ jim mogućnostima. Po¬ kretna snaga dijalektičke metode leži u tom kritičkom uvjerenju. drugačije no što su nje¬ gove zbiljske mogućnosti. Nosioci tog pozitivizma veoma su se trudili da na¬ glase konzervativni i afirmativni stav svoje filozofije: to navodi inisao na to da bude zadovoljna činjenicama. Njegov »pan-logizam« pribli¬ žava se vlastitoj suprotnosti. on i dalje ostaje čovjek. Prema Hegelu. dakle. Sve što je dato mora biti opravdano pred umom. istina dosegla stu¬ panj na kojemu ona opstoji u istini. iako je rob. i da ova negativnost određuje njihov sadržaj i njihovo kretanje. slobodan i suprot¬ stavljen svojoj sudbini. nego zadaća. Njegovi osnovni pojmovi bili su i dalje povezani sa društvenim ustrojstvom vladajućeg sistema. tako da se istina može uspostaviti jedino njihovim uništenjem. zaključuje izjavom da je povijest postigla zbilju uma. činjenice po sebi nemaju nikakav autoritet. u zbilji negacija istine. koji ih je posredovao u obuhvatnom procesu svojega razvitka. ali drži da ispravna misao predstav¬ lja zbilju jer je potonja. Provjeravanje. koje se zdravom razumu javljaju kao pozitivno kazalo istine. s kojima je računala tradicionalna lo¬ gika. pripada tom procesu sa kojim su povezane sve činje¬ nice. »pomirenje ideje sa zbiljom«. Sredinom devetnaes¬ tog vijeka. Prema tome. on znači da je čovjek (subjekt) pao u ropstvo (predikat). Zbilja se pokazuje kao dinamizam u kojemu se svi stalni oblici otkrivaju kao puke ap¬ strakcije. koja je imala zamijeniti tradicionalnu metafiziku. sud: ovaj čovjek je rob. ali. Ovaj proces rastvara čvrste subjekte. u kraj¬ njoj liniji. Hegelova filozofija. Ovaj element sačuvan je i iskorišćen u kasnijoj doktrini o negaciji filozofije. Za Hegela. pozitivizam je poprimio osobiti oblik jedne sveobuhvat¬ ne »pozitivne filozofije«. načelo ove potonje filozofije bio je krajnji autoritet činjenice. Hegelov optimizam temelji se na jednom rušilačkom shvaćanju datoga.

Fichteovogm i Schellingovom. Hegelova glavna djela toga razdoblja jesu: Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie (Razlika između Fichteovog i Schellingovog sistema filozofije). do 1800. kao i povijesno i političko tumačenje.38 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 39 država uslove ikoji su nužni da bi se um doista materijalizirao. njegovim povijesnim i političkim stu¬ dijama. Povezivanje njegove filozofije sa povijesnim zbiva¬ njima njegovog vremena čini Hegelove političke spise dijelom njegovih sistematskih djela. skiciran u Philosophische Propadeutik (Filozofska propedeutika). Theologische Jugendschriften (Teološ¬ ki spisi iz mladosti). međutim. estetici i religiji. 1830). ali nije bio za¬ vršen prije 1817. da se misao tada mora pokoriti opstojećem poretku. ona je. Hegelova filozofija pokazuje pet različitih stupnjeva u svom razvitku: 1. Oslobođena svoje preokupacije idealom. Glauben und Wissen (Vjero¬ vanje i znanje) i drugi članci u Kritisches Journal der Philosophie (Kritički filozofski časopis). godine označava pokušaj da se za filozofiju formulira religiozan temelj. koji je već 1808—11. 5. Hegel je formulisao svoje filozofsko stanovište i interese putem kritičkog raspravljanja o suvremenim fi¬ lozofskim sistemima. osobito Kantovom. kada je pisao svoju studiju o engleskom zakonskom prijedlogu o izbor¬ noj reformi. te oboje treba razmatrati zajedno da bi njegovi osnovni pojmovi dobili filozofsko. Enciklopedija fi¬ lozofskih znanosti (1817. 3. dale su Jenenser (jenski) sistem. nastavlja se njegovim Die Verfassung Deutschlans (Usta¬ vom Njemačke) godine 1802. već uzima novi oblik. misao može prestati da se brine za ideal. i ide sve do godine 1831. objavljivanje Fenomenologije duha. Ne znači. Ovaj proces pri- . kao što to dolazi do izražaja u sabranim spisima toga razdoblja. Ovo je razdoblje dokumentirano djelima Jenenser Logik und Metaphysik. Konačni vrhunac filozofije time u isto vri¬ jeme njezina abdikacija. do 1806. Godine 1801. koji nastoje primijeniti njegove nove filo¬ zofske ideje na konkretne povijesne situacije. oslobođena svoga suprotstavljanja zbilji. 4. Jenenser Realphilosophie i System der Sittlichkeit (Sistem cudorednosti). Filozofija prava (1821) i razna berlinska predavanja o filozofiji povijesti. 2. najraniji oblik Hegelovog potpunog sistema. U godinama 1800—1801. Istini bi sada bila po¬ trebna zbiljska povijesna praksa — da bi se ispunila. Ovom razdoblju pripadaju djela koja sačinjavaju glavninu Hegelovih spisa: Znanost logike (1812—16). povijesti filozofije. 1827. Godina 1807. filozofija napušta svoju kritičku zadaću i prepušta je jednoj drugoj sili. Razdoblje konačnog sistema. Napori uma prenose se na društ¬ venu teoriju i društvenu praksu. S napušta¬ njem ideala. davanja filozofskih zaključaka kontekstu društvene i političke zbilje počinje godine 1798. To znači da ona prestaje biti filozofija. Razdoblje od 1790. Razrada Hegelovog filozofskog sistema popraćena je serijom političkih odlomaka. Kritičko mišljenje ne prestaje. također.

. kao i njegovo pravo da svoj život oblikuje suprotno svim zastarjelim oblicima autoriteta i tradicije. odsjek 2. Istina. međutim. Sukobi između vojvode Karla Eugena i Staleža bili su go¬ dine 1770. »Narodni duh« nije shvaćen kao mistički ili metafizički entitet. pa je time otklonjena najočitija zapreka za funkcioniranje jedne centralističke vlade.. Gcschichle des Furstaihauses und Landes Wiirtemberg (Povijest kneževske kuće i zemlje Wiirtemberg). i dalje. HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI (1790—1800) Ako želimo osjetiti atmosferu iz koje je potekla Hegelova filozofija. Hegelova upotreba Volksgeista usko je povezana sa Montesquieuovom (Monteskije) upotrebom esprit generala (općeg du¬ ha) jednoga naroda kao osnove njegovih društvenih i političkih zakona. osobito na intelektualnu omladinu. uspostavljanjem monopola koji su pljačkali mase i punili škrinje rasipnoga kneza. 1839. str. njegova povijest. i hvalila se tolerancija i pravda. zemlji kojom je vladao despotizam koji je upra¬ vo bio pristao na neka mala ustavna ograničenja vlastite moći. . prodajom položaja. religija i stupanja političke slobode koji je postigao ne mogu se odvojiti jedni od drugih niti u pogledu njihovog utjecaja niti u pogledu njihove kakvoće. ali rezultat je bio jedino to što je apsolutizam podijeljen između lične vla¬ davine vojvode i interesa feudalne oligarhije. 27. oni su spleteni u jedno . U Wurtembergu. tehničkih. O religioznim i poVidi Karl Pfaff. despotizma pod kojim je čitava zemlja bila terorizi¬ rana stalnim vojničkim regrutacijama za inozemne ratove. Duh prosvjetiteljstva nastavljao se u školama i sveučilištima koje je on podržavao.«2. koja bi uspostavila bolju ravnotežu snaga između kneza i staleža. vršiti jak uticaj. Hegel je vruće nastojao ponovo uhvatiti sna¬ gu koja je u antičkim republikama proizvela i održala živo jedin¬ stvo ovih sfera kulture i koja je proizvela slobodni razvoj svih nacionalnih sila. Holder¬ lin je nacrtao zanosnu sliku stare Grčke. moramo se vratiti kulturnoj i političkoj sredini južne Njemačke u posljednjim decenijama osamnaestoga vijeka. ublaženi sporazumom. Govorio je o skrivenoj moći kao o Volksgeistu (duhu naroda): »Duh jednog naroda. Otkrivamo da je u Hegelovim ranim teološkim fragmentima interes za politiku uvijek nanovo provaljivao u razmatranje re¬ ligioznih problema. ali su znali da je sva ta djelatnost bila nemoćan pro¬ test protiv još neuzdrmanih snaga što su tlačile njihovu domo¬ vinu. U tim prilikama. Nisu postojali ni najmanji izgledi da bi u jednoj reorga¬ niziranoj državi i društvu prava čovjeka zauzela svoje mjesto. možda su sadili drvo slobode i vikali protiv tirana i nji¬ hovih slugu. str. i u kasnijem razdoblju svoje vladavine dozvolio je sebi prosvijetljeni apsolutizam. već predstavlja cjelinu prirodnih. počele su ideje 1789. Izgledalo je da je prošlo razdoblje ranijeg okrutnog despotizma. naglim hapšenjima zbog najsitnije sumnje ili najneznatnijeg pro¬ testa1. oči mlade generacije sa čežnjom su se ok¬ retale prema prošlosti. studenti su pjevali revolucionarne pjesme i prevodili Marseljezu. isticalo se dostojanstvo čovjeka. a Hegel je napisao glo¬ rifikaciju starog grada-države. Stuttgart. bilo se uvuklo u 'kulturni život Wiirtemberga: vojvoda je bio učenik »prosvijetljenog despota« Friedricha II pruskog.HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 41 I. 2 Theologische Jugendschriften. teš¬ kim proizvoljnim porezima. ekonomskih. Jedino čemu su se mogli nadati bilo je nešto ustavne slo¬ bode. taj slabiji duplikat en¬ gleske i francuske filozofije koja je razbila ideološki okvir apso¬ lutističke države. Scheling i Holderlin (Helderlin) — bila je prvenstveno pod dojmom suprotnosti koja je postojala između ovih ideala i bijednih prilika koje su doista vladale u njemačkom Rajihu. 1 litičkim problemima raspravljalo se na način racionalizma osam¬ naestoga vijeka. Njemačko prosvjetiteljstvo. a osobito prema onim povijesnim raz¬ dobljima u kojima je prevladavalo jedinstvo između intelektual¬ ne kulture ljudi i njihova društvenog i političkog života. Ali mlada generacija koja je tada pohađala teološko Sveučilište u Tiibingenu — a u njoj je Hegel. koja je mjestimično čak zasjenila zanosni opis ranoga kršćanstva što ga je dao taj student teolo¬ gije. 82. dio III.

7 Ibid. Hegel je defini¬ rao ovu državu gotovo istim kategorijama kojima <i liberalizam osamnaestoga vijeka: država počiva na saglasnosti pojedinaca. Ton se. to što prihvaća društvene i političke odnose koji ograničavaju njegov pun razvitak. »koji na svoju ljubljenu ili svoga ljub¬ ljenoga moraju gledati kao na posjednika svojine moraju. 286. iako uobličen njegovim vlastitim znanjem i radom. Pojedinac. 8 Theologische Jugendschriften. 1798—9) kaže da je povijesni oblik »građanskog posjeda« (burgerlich. u koja se država ni pod kakvim okolnostima ne može miješati. štaviše. Ibid. Jedan od njegovih povijesnih fragmenata. Montesquieuovo naglašavanje ove povijesne osnove bilo je upravljeno protiv neopravdanog zadržavanja zastarjelih poli¬ tičkih oblika. koji se zove Die Liebe (Ljubav). »pra¬ vo na sigurnost posjeda« postalo je sada čitav njihov svijet5. Ako se ovoga prava odrekne. jer čovjek nije posjedovao svjesnu slobodu i nije bio gos¬ podar društvenog poretka. Ovdje nema ničega od onog moralnog i metafizič¬ kog uzdizanja države koje susrećemo u kasnijim Hegelovim dje¬ lima. 223. osjetiti njezinu ili njegovu posebnost«. međutim. . ona određuje njihova prava i dužnosti i štiti svoje članove od onih unutrašnjih i spoljašnjih opasnosti koje bi mogle ugroziti produžetak cjeline. Hegel je smatrao da su društvene ustanove is¬ krivile i najprijatnije i najličnije odnose između ljudi. Hegelov prosvijetljeni optimi¬ zam i njegovo tragičko hvaljenje jednoga izgubljenog raja bili su zamijenjeni naglašavanjem povijesne nužnosti.42 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 43 moralnih i intelektualnih uvjeta koji određuju povijesni razvitak naroda. pa čak u istoj skupini njegovih spisa. sve veće bogatstvo i poznavanje raskoši i veće životne udobnosti proizvelo je jednu aristokraciju rata i imetka« koja je razorila republiku i bila uzrok potpunom gubitku politič¬ ke slobode4. već opstoji više kao »otuđena« ustanova iz koje je aktivni politički interes građana nestao.. mi ćemo se ograničiti na prikaz Hegelovih glavnih interesa. u »mrtvome« svijetu u kojemu se ljudski život onemogućuje. Hegelov pojam Volksgeista zadržao je te kritičke implikacije. Ustanovu vlasništva Hegel je ovdje doveo u vezu sa činje¬ nicom da je čovjek počeo živjeti u svijetu koji.. 268. Theologische JugendschriftIbid. tako¬ đer. a to bi bila sila«3. Ljubavnik ili ljubavnica. jer bi to značilo prisiliti čovjeka da bude čovjek. »Nitko se ne može odreći svoga prava da samome sebi daje zakon i da bude jedini odgovoran za njegovo izvršenje. 212. Međutim. godine. i on je počeo smatrati da je čovjekov povijesni »usud«.. str. koja više ne zadovoljava njegove sposobnosti. u kojemu Hegel govori da su konačni sklad i sjedinjenje između pojedinaca koji se vole onemogućeni zbog »prisvajanja i posjedovanja svojine kao i prava«. str. križ koji mora nositi. nasuprot državi. raspravljajući o teologiji. »U Ateni i Rimu. više puta pita koji je istin¬ ski odnos između pojedinca i države. str. čovjek prestaje biti čovjek. str. dok je široka masa građana išla samo za svojim privatnim interesom ne obazirući se na opće dobro. uspješni ratovi. polagano mijenjao u toku tog istog raz¬ doblja Hegelovog života. Hegel. Umjesto da slijedimo razne utjecaje Moniesquieua. str. koja se bori protiv zajednice njihovog života — posebnost koja se sastoji u njegovoj ili njezinoj povezanosti sa »mrtvim stvarima« koje ne pripadaju onom drugom i nužno ostaju izvan njihovog jedinstva8. počinje sa uopćenom izjavom da je »sigurnost posjeda stup oko kojega se okreće čitavo moderno zakonodavstvo6.. 222. posjeduje neotu¬ điva prava čovjeka. a u prvom na¬ crtu svoje brošure Die Verfassung Deutschlands (Ustav Njemač¬ ke.es Eigentum) odgovoran za opstojeće političko raspa¬ danje7. čak ni kad bi takvo miješanje moglo biti u vlastitom interesu pojedinca. nije stvar države da ga spriječi u tome od¬ ricanju. str. U ranom razdoblju oni su bili u »prirodnom« skladu koji je postignut na štetu poje¬ dinca. utoliko su ga lakše mogle raskinuti nekontrolirane sna3 ge koje su tada vladale u društvenome svijetu. Ima u Theologische Jugendschriften jedan značajan odlomak. već je prije suprotan njegovim unutrašnjim potrebama — u stranom svijetu kojim vladaju neumitni zakoni. 381—2. A ukoliko je taj rani sklad bio »pri¬ rodniji«. * Dokumente zu Hegels Entivicklung. Rousseaua (Ruso). tumači on. Državna moć pala je u ruke izvjesnih povlaštenih pojedinaca i skupina. više nije njegov. Povijesna nužnost dovela je do jaza između pojedinaca i države. Herdera i Kanta na Hegelove teološke studije. napisan poslije 1797. Hegelova nastojanja da shvati sveopće zakone koji upravlja¬ ju ovim procesom neizbježno su ga dovela do analiziranja ulo¬ ge koju imaju društvene ustanove u povijesnom napretku. 5 4 Ibid.

44 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 45 en pružaju najraznovrsniju formulaciju pojma »otuđenja« (Entfremdung). On je tako interpretirao krišćanstvo kao da ono u svjetskoj povijesti ima jednu temeljnu funkciju: da čovjeku daje novo »apsolutno« središte i konačan cilj njegovog života. između svijesti i egzistenci¬ je. . On je to izričito rekao u svom pr¬ vom filozofskom članku. govori pojedincu kao pojedincu od¬ vojenom od njegovih društvenih i političkih veza. Filozofija je dobila mi¬ siju — da da iscrpnu analizu protivurječnosti koje vladaju u zbi¬ lji i da pokaže njihovo moguće sjedinjenje. Hegel je na filozofiju uvijek gledao ne kao na jednu poseb¬ nu znanost. njegov bitni cilj je da spase pojedinca. dakle. Hege¬ lov se interes polako pomjerio od teoloških pitanja i pojmova ka filozofskima. osobito u sukobu između čovjeka i prirode. 1913. utoliko je više njegovo raspravlja¬ nje postajalo filozofsko — sada su samo najsveopćiji pojmovi mogli obuhvatiti protivurječnosti i samo su konačna načela spo¬ znaje mogla pužiti načela njihovog razrješenja. 13. me¬ đutim. kaže Hegel. Kao posljedica toga. Poslije toga. str. u Erste Druckschriften (Prvi štampani spisi). Hegel ie. Dijalektika se razvi¬ la iz Hegelovog gledanja da je zbilja ustrojstvo sačinjeno od pro¬ tivurječnosti. Georg Lasson. U isto vrijeme. zbilja se »otuđila« od »ideje«. la sjedinjavanja o kojoj on govori odnosi se na životni sklad po¬ jedinačnog i zajedničkog interesa. između misli i zbiljskoga. da imaju opći oblik sukoba između subjekta i objekta11 te je na taj način po¬ vezao svoj povijesni problem sa filozofskim problemom koji je od Descartesa (Dekart) vladao evropskim mišljenjem. Kada je taj sklad izgubljen. Si'10Ibid. ideja života bila je polazna tačka mnogih pokušaja da se filozofija re¬ konstruira sa stanovišta čovjekovih konkretnih povijesnih okol11 Ibid. Ukoliko je više Hegel uviđao da su protivu¬ rječnosti sveopći oblik zbilje. također mogao vidjeti da se otkrivena istina evanđelja ne može dovesti u sklad sa rastućom društvenom i političkom zbiljom. a opet sačuvane u »umu«. kao biće sposobno da shvati i savlada sveobu¬ hvatne antagonizme egzistencije. »Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems« (Razli¬ ka između Fichteovog i Schellingovog sistema). str. Hegelovo razmatranje religioznih i političkih problema pot¬ puno je prožeto mišlju da je gubitak jedinstva i slobode — po¬ vijesna činjenica — opća oznaka moderne ere i činilac koji obi¬ lježava sve uvjete privatnog i društvenog života. Ovaj sukob. tj. da taj svijet ponovo dođe u sklad sa čovjekovim mogućnostima? U početku Hegelov odgovor bio je odgovor studenta teolo¬ gije. Spomenuli smo već način na koji je Hegel obilježio ove sukobe: priroda se postavila protiv čovjeka. Od Hegela dalje. Theologische Jugendschriften prekrivali su još di¬ jalektiku teološkim okvirom. očit je u brojnim sukobima ko¬ jima ljudski život obiluje. Hegel je život poi¬ mao kao duh. Osobitu ulogu što ju je Hegel pridavao ideji života mogli bi¬ smo bolje razumjeti ako uočimo da su za njega sve protivurječ¬ nosti razrješene. a ne državu. nego kao na konačni oblik ljudske spoznaje. ali se mogu čak već i tamo otkriti filozofski počeci dijalektičke analize. Njegova potreba za filozofijom izvirala je iz potrebe da se ispravi opći gubitak slobode i jedinstva. Ovaj gubitak slobode i jedinstva. »Potreba za filozofijom pojavljuje se onda kada je sila sjedinjavanja (die Macht der Vereinigung) ne¬ stala iz života ljudi kada su protivurječnosti izgubile svoju živu međupovezanost i međuzavisnost i stekle nezavisan oblik«10. u biti. a svijest suprotstavila egzistenciji. i najapstraktniji Hegelovi pojmovi zadržali su konkretno značenje njegovih pitanja. čovječji su život savladali sukobi koji su prožimali sve. ur. Hegelov pojam života ukazuje na život jednog umstvenog bića i na čovjekovu jedinstvenu kakvoću između drugih bića. Prvi pojam što ga Hegel uvodi kao sjedinjenje protivurječ¬ nosti je pojam života. niti teologija ono što može pružiti načela za uspostavljanje slobode i jedinstva. čovjekova spoznaja i volja gurnuti su u »subjektivan« svijet. on je sve ove suprotnosti sažeo tako. Kako. koji je vladao u antičkim re¬ publikama i koji je obezbjeđivao slobodu cjeline i integrirao sve sukobe u živo jedinstvo Volksgeista.. 14. koji je prirodu obratio u neprijateljsku silu koju čovjek treba da svlada. 244.. doveo je do antagonizma između ide¬ je i zbilje. str. Leipzig. Drugim riječima.9 Zato nije vjera ono što može riješiti problem. a cjelina ih više nije mogla kontrolirati. čija se samoizvjesnost i sloboda našla pred objektivnim svijetom neizvjesno¬ sti i fizičke nužde. koji je kasnije igrao odlučujuću ulogu u daljem raz¬ vitku hegelovske filozofije. jer evanđelje. čovjek neprestano nalazi sebe odvojena od svijeta koji je sup¬ rotan i tuđ njegovim impulsima i željama.

Hegelov iskaz podrazumijeva da postoji distinkcija između »bitka« (Sein) i bića (Seiendes). Jedinstvo 12 Vidi Wilhelm Dilthev. Svaki živi pojedinac također je očitovanje cje¬ line života. 1921. Ovdje možemo tek nagovijestiti nešto od po¬ zadine i sadržaja te formulacije. Jedinstvo života. Posredo¬ vanje je prava funkcija živoga bića kao zbiljskoga subjekta. Život je pr¬ vi oblik u kojemu je supstancija shvaćena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode. On dovodi istinu u svijet. živo biće održava se kao samost savladavanjem i prisajedinjavanjem raznolikosti određujućih uv¬ jeta koje nalazi. Die Jugendgeschichte Hegels (Povijest Hegelove mladosti) u Gesammelte Schrifien (Sabrani spisi). i sa njom uspijeva organizirati svijet u skladu sa umom.. »Beskonačni život može se zvati Duhom jer Duh označa¬ va živo jedinstvo unutar raznolikosti .. Ali. 347. »Život« nije najnapredniji filozofski pojam do kojega je do¬ šao Hegel u svom prvom razdoblju. Duh je u biti ista sjedinjujuća snaga kao i život. i dovođenjem svega što mu je suprotstavljeno u Sklad sa sobom. djelo subjektova slobod¬ nog shvaćanja i djelatnosti. — Duh je živi duh koji sjedinjuje raznolikost kako bi ova postala živa15. Theologische Jugendschriften daju još jedan pojam koji uka¬ zuju na Hegelovu kasniju logiku. Ovo Hegel ilustrira misijom Ivana Krstitelja. Shvaćanje svije¬ ta kao proizvodu ljudske djelatnosti i spoznaje odsada postaje (pokretnom snagom Hegelovog sistema.. tako da sveopće ne realizira sebe u potrebnome. jedin¬ stvo »subjekta«. . Život je najprije slijed određujućih »objek¬ tivnih« uvjeta — objektivnih jer ih živi subjekt nalazi izvan se¬ be.. Systemfragment (Fragment sistema). i njegovih objektivnih uvjeta. pojam duh stavlja naglasak na činjenicu da je jedinstvo života. zahvaljujući svojoj spoznaji. zbog svoje posebnosti i svojeg ograničenog i određenog oblika. međutim. u tome razli¬ kuje od neživog. onakvog kakav jest. 307. nego je rezultat stalnog aktivnog svladavanja svega što mu se suprotstavlja. iako ne znači više nego život. spona 'je' u svakom sta¬ vu izražava sjedinjenje subjekta i predikata. posjeduje punu bit ili pune moguć¬ nosti života. pretpostavlja spoznaju istine. 144. posebno. jed¬ no Biće«16. upotrebljava termin duh (Geist) da bi označio sjedinjenje ovih raznovrsnih pokušaja. u krajnjoj liniji. str. i dalje. Samo je čovjek sposoban preobraziti objek¬ tivne uvjete tako da postanu sredstvo njegovog subjektivnog raz¬ vitka. međutim. On je prvi obrazac zbiljskog sjedinja¬ vanja suprotnosti i zato prvo otjelovljenje dijalektike. Str. a ne neke slijepe prirodne sile. 383. nije nqposredno i »pri¬ rodno«. iako je svako živo biće određeno i ograni¬ čeno. U odlomku pod naslovom Glauben und Wissen (Vjerovanje i znanje) Hegel izjavljuje: »Sje¬ dinjenje i Bitak (Sein) su istovrijedni. zato. svi oblici života takvo potpuno jedinstvo. str. IV. što znači spoznaju mogućnosti i subjekta i objekta. Život se od svih drugih načina bitka bitno razlikuje svojim jedinstvenim odnosom prema svojim odredbama i prema svije¬ tu kao cjelini. 13 sv. U životu. Proces života. je u isto vrijeme grana beskonačnog drveta života. ili između određenog bića i bića kao takvog. različit od rada i suprot¬ stavljen radu. Već smo ukazali na to da je za Hegela savrše¬ no jedinstvo subjekta i objekta preduvjet slobode. Na ovom ranom stupnju otkrivamo već crte kasnije dijalektičke teorije društva. Adekvatna interpretacija ovog iskaza zahtijevala bi is¬ crpno razmatranje osnovnih promjena u evropskoj filozofija i poslije Aristotela. Nadalje. međutim. sastoji se iz stalnog uvlačenja tih vanjskih uv¬ jeta u trajno jedinstvo subjekta. život13. Živo se. Ne predstavljaju. 307. svaki dio izvan cjeline u isto je vrije¬ me cjelina. u kojemu daje tačniju razradu filozofskog značaja an¬ tagonizma između subjekta i objekta i između čovjeka i prirode. posebno protivurječi sveopćemu. Str. ono može savladati svoju ograničenost pomoću sile koju kao živ subjekt posjeduje. drugim riječima. nego i mogućnosti prirode. drugim riječima. str. i oni ograničavaju njegovo slobodno samo-ozbiljenje. Povijest zapadne filozofije počela je sa istom distink14 1 5 1 6 Ibid. a u isto vrijeme ono čini živo biće zbiljskim subjektom. jer život označava biće čiji su različiti dijelovi i stanja (Zustande) sastavljeni u jedno potpuno jedinstvo.. " Theologische Jugendschriften. Samo čovjek. Leipzie.46 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 47 nosti i da se na taj način savlada apstraktni i daleki karakter racionalističke filozofije12. A istina koju on zna ne oslobađa samo njegove vlastite mo¬ gućnosti. i po prvi put iznosi po¬ gled da je svijet u samoj svojoj biti proizvod čovjekove povijes¬ ne djelatnosti. može doći do »ideje života«. Svaki je neživi predmet. Svijet i svi »njegovi odnosi i odredbe su djelo čovjekovog samo-razvitka«14. Ono je jedinstvo koje uspijeva samo kao re¬ zultat procesa posredovanja (Vermittlung) između živog subjek¬ ta.

njihov supstrat. S obzirom da je ontologija doktrina najopćijih oblika bitka. Hegel utjelovljuje osnovni aristotelovski pojam u svoju filozofi¬ ju: »Različiti načini bića su više ili manje potpuna sjedinjenja«17. Kre¬ tanje. mišljenje »zahva¬ ća« i drži predmet kao misao. Istinski bitak je istinsko kretanje. i kao takva odražava ljudski uvid u najopćije ustrojstvo zbilje. Hegelova filozofija je u jednom širokom smislu reinterpretacija Aristotelove ontologije. već bi ono samo bilo potpuno u svakom trenutku svoga opstojanja. a ljudi nisu bili slobodni subjekti svojih života. Biće koje 17 Str. neki događaj itd. čitavo njegovo opstojanje sa¬ stojalo bi se u mišljenju. a ovo potonje je djelatnost savršenog sjedinja¬ vanja subjekta sa svojim objektom. nije smatrao posebnim me¬ tafizičkim entitetom. Jer. jest bit. Ali o sva¬ kom takvom biću izričemo da je takvo i takvo. Aristotelovo shvaćanje da je um istinski bitak provedeno je tako da je taj bitak odvojen od ostalog svijeta. Istinski Bitak je zato misao i um. nego je zajedničko svim posebnim bićima kojima se može pridati. nego procesom ili kretanjem preko kojega se svako posebno biće oblikuje u ono što zbiljski jest. 4 Um i revolucija . koja je postojana u toku jednog kretanja u kojemu sjedinjuje i drži na okupu različita stanja i faze njegove egzistencije. koja čitavo biće tretira kao proces i kretanje — dinamiku. u strogom smislu. Subjekt čija je samodjelatnost misao nema nikakvog otuđenog ni vanjskog predmeta. imanja svojstva i organičenja itd. A ovo bivstvovanje kojemu pridajemo nije neka posebna stvar u svijetu. Svako je biće oko nas određeno: neki kamen. oslobođena iskrivljavanja metafizičke dogme i povezana sa sveprisutnim zahtjevom moder¬ nog racionalizma da se svijet pretvori u medij subjekta koji se slobodno razvija. ima jedna distinkcija koja prolazi kroz čitavo područ¬ je bića između biti i njezinih različitih slučajnih stanja i modifikacija Zbiljski bitak. a um poima um. Hegel je bio prvi koji je otkrio izvanredno dinamički karakter aristotelovske metafizike. vidljive mogućnosti nisu bile ostvarene ni u društvu ni u prirodi. tako da se može zvati onim »jednim« zbiljskim u svoj raznoliko¬ sti određenih bivanja. koja se potpuno izgubila u formalističkoj tradiciji aristotelizma. »najzbiljskije«. Različiti na¬ čini bića predstavljaju različite načine sjedinjujućih antagonistič¬ kih odnosa. pridaje¬ mo mu bivstvovanje. Ove povijesne okolnosti još su vladale u Hegelovo vrijeme. Biće kao takvo je ono što sva posebna bića imaju zajedničko i ono je. neka sprava. koja je napravljena kao odgovor na pitanje: »što je Bi¬ tak?« — pitanje koje nadahnjivalo grčku filozofiju od Pamenida do Aristotela. i tako spo¬ jiti ontologiju sa teologijom. 384. Ovo nije značajno samo kao puka ilu¬ stracija. ukratko. to jest. Ljudski um samo je slaba kopija ovog Usprkos tomu. koje se pridaje podjednako svakom određenom biću. se kreće ili razvija po najvišem tipu bilo bi čista Ono ne bi imalo građe ostvarivanja izvan samoga sebe niti tuđe sebi. nastajanja i nestajanja. da svijet. »božju supstanciju«. a opet se može pridati bilo kojem biću. nije čudno što su bili isti osnovni pojmovi aristotelovske i hegelovske ontologije. Odatle je bilo razmjerno lako uzeti ovaj najopćiji bitak kao »bit svega bivajućeg«. i on je njegov prvi pokretač samo preko zamršenog sistema posrednika. Pojedinačna stvar je subjekt ili supstancija. Ovo ukazuje na činjenicu da mo¬ ra biti nekog bića — kao takvog koje se razlikuje od svakog od¬ ređenog bivstvovanja. Ta tradicija djeluje u Hegelovoj Logici. Prema Aristotelu. tako da je to ispunjenje smješteno u djelatnost koja je bila najnezavisnija od vladajueeg nesuglasja zbilje. Podizanje carstva duha na položaj jedinog područja slobode i uma bilo je uslovljeno jednim svijetom anarhije i kmetstva. Bivanje znači sjedinjavanje. Ovo shvaćanje usko je povezano sa zbiljom koja ne pruža nikakvo odgovarajuće ispunjenje pravih mogućnosti ljudi i stva¬ ri. Aristo¬ tel procjenjuje tipove kretanja tako da je najviši tip onaj u ko¬ jemu je svaka pojedina mogućnost potpuno ozbiljena. Hegel završava svoj prikaz u Enciklopediji filozofskih zna¬ nosti odlomkom iz Aristotelove Metafizike u kojemu se tumači kako je istinski bitak um. nije niti uzrok miti tvorac svijeta. život uma je najviši život i najviše dobro na svijetu. da tako kažemo.48 HERBERT MARCUSE HEGEL0V1 MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 49 čijom. oni se tiču različitih načina postojanja u toku pro¬ mjena. organska kao i neorganska. pak. Raz¬ ni tipovi kretanja označavaju različite načine ostvarivanja mo¬ gućnosti koje su unutrašnje u biti ili stvari kolja se kreće. Aristotel je bio prvi koji ovo biće kao takvo. čime se misli konkretna individualna stvar. postane zbilja uma. neka kuća. Aristotel određuje u smislu mogućnosti i zbilje. a sjedinjavanje znači kretanje. Kada bi takvo biće opstojalo. neka životinja.

svijetlo i tamno. str. dakle. a njegovo revolucioniranje filozofije u njegove tri Kritike uma još uvijek je vršilo svjež utjecaj na intelektualni ži¬ vot. »inteligencije i prirode« i. a neka druga stvar stupa na njegovo mjesto. mijenjaju. Pojam i širenje ove vrste mišljenja Hegel spaja sa porijek¬ lom i prevlašću izvjesnih odnosa u ljudskom životu2. i on je svo¬ je probleme formulirao na način filozofskoga raspravljanja nje¬ mačkih idealista. djetinj¬ stvo i muškost vječito ostaju kao nepomirljive suprotnosti. PRVI FILOZOFSKI SPISI Godine 1801. Za njega je distinkcija između razuma i uma isto kao ona izme¬ đu zdravog razuma i spekulativnog mišljenja. Hegelovi prvi filozofski članci bili usredotočeni na doktrine Kanta. a koje je sada Hegel razriješio u svojoj dijalektičkoj analizi. slobode i nužnosti«. u koja je bačeno ljudsko opstojanje. i bave se njima. kojim uprav¬ lja načelo identiteta i suprotnosti. . njegova Metaphysik der Sitten (Metafizika etičnosti) bila je objavljena godine 1799.PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 51 II. Zato su. Ona su oblikovala povijest filozofije kao povijest osnovnih protivurječnosti. Antagoniz¬ mi »izolirane refleksije« izražavaju stvarne antagonizme. koji vlada u svakodnevnom ži¬ votu kao i u znanosti. Mišlje¬ nje je moglo shvatiti svijet kao utvrđeni sistem izoliranih stvari i nerazrješivih suprotnosti tek kada je svijet postao zbilja odvo¬ jena od istinskih potreba i nuždi čovječanstva. Svaka je stvar jasno omeđen entitet. str. Ovo su bili upravo poj¬ movi koji su ležali u korijenu Kantove Kritike čistog uma. a drugo se javlja na nje¬ govo mjesto. Crveno i modro. Fichte je tamo naučavao do 1799. Može biti sa njima spojeno i sastavlje¬ no. 13. Kada dijete postaje čovjek niz svojstava. Hegel je ovim poj¬ movima dao novo značenje i učinio ih ishodištem svoje metode. kao i njihova svojstva. koji se kao takav odnosi prema drugim. Kantova društvena i pravna filozofija. koja je tada bila filozofski centar Nemačke. ali nikada ne gubi vlastiti identitet i ne postaje drugo nego što jest. Stvari se. Kao što smo vidjeli. Entitet koji je na takav način izoliran i omeđen Hegel naziva »konačnim« (das Endliche). protivurječnosti između »duha i tvari. Kant je napravio osnovnu distinkciju 1 između uma (Vernunft) i razuma (Verstand). sasvim prirodno. Razum. Erste Druckschriften. svojstava djetinjstva. nešto ovdje i sada opstojeće prestaje biti ovdje i sada. vjere i razuma. Hegel je počeo svoju sveučilišnu karijeru u Jeni. Ibid.. Ope¬ racije razuma tako dijele svijet i bezbrojne polaritete. Pojmovi koji se razvijaju iz tih poče¬ taka i sudovi sastavljeni od tih pojmova obilježavaju izolirane stvari i utvrđene odnose između tih stvari. a Hegel upotrebljava izraz »izolirana refleksija« (isolierte Reflection) da bi označio način na koji razum oblikuje i spaja svoje polazne pojmove. u naijopćijem obliku. Prvi pojam što ga je Hegel podvrgao dijalektičkoj interpre¬ taciji bio je pojam uma. tako¬ đer omeđenim entitetima. Fichtea i Schellinga. ali kada se to događa. duše i tijela. Sve je identično sa sobom i ni sa čim drugim. doduše. Kada crveni lakmusov papir postaje modar. »subjektivnosti i objektivnosti«1. Svijet se uzima kao mnoštvo određenih stvari. Hegel je smatrao da se filozofija javlja iz sveobuhvatnih protivurječja. 14—15. Indi¬ vidualne odredbe isključuju jedna drugu kao da su atomi ili monade. zamjenjuje se svojstvima muškosti. protivurječnosti koje su se nedavno bile javile kao protivurječnosti između »uma i osjetilnosti« (Sinnlichkeit). godine. koje su sve međusobno razgraničene. Jedna nije druga i nikada ne može postati druga. poima svijet konačnih entiteta. a Schelling je bio imenovan profeso¬ rom godine 1798. a po svom samoidentitetu suprotstavljeno je svima drugim stvarima. onda jedno svojstvo ili odredba nestaje. Operacije razu¬ ma daju uobičajeni tip mišljenja. PREMA SISTEMU FILOZOFIJE (1800—1802) 1. ili se dan mi¬ jenja u noć.

On potkapa »sigurnost« zdravog razuma i po¬ kazuje da »ono što zdravi razum smatra neposredno izvjesnim nema za filozofiju nikakvu zbiljnost7«. a prvi je uvjet za to napušta¬ nje zdravog razuma i pukog razumijevanja u korist »spekulativ¬ nog mišljenja«. 7 Str. dakle.. Prvi je kriterij uma. koje nisu »da¬ te« s jednakom izvjesnošću i stabilnošću kao predmeti osjeta. i uporan je u vjerovanju da postoji neposredan iden¬ titet biti i egzistencije 5 . Za razliku od razuma. 14. 5 Str. Ispunjenje zadaće uma u isto bi vrijeme značilo obnovu izgubljenog jedinstva u društvenim odnosima lju¬ di. nikakva ko¬ načna zbilja. str. Ono što Hegel naziva spekulativnim mišljenjem zapravo je njegov najraniji prikaz dijalektičke metode.9 koje je inherentan cilj uma. Odnos između dija¬ lektičkog mišljenja (uma) i izolirajuće refleksije (razuma) jasno je određen. on »negira« zdravorazumsku zbilju u svim pojedinostima. 175. Do njega dolazi samo ako se spoznaja svjesno stavi u pokret. Hegel insistira na tome da jedino ova vrsta miš¬ ljenja može prodrijeti dalje od iskrivljavajućih mehanizama vladajućeg stanja bića.. ' »Verhaltnis des Skeptizismus zur Philosophie« (Odnos skepti¬ cizma prema filozofiji). Na tom stupnju svoga filozofskog razvitka on taj apsolut može opisati negativno. nepovjerenje prema činjeničnom autoritetu. On identičnost ne proizvodi procesom spa¬ janja i slaganja suprotnosti. str. Dok su zdrav razum i razumijevanje zamjećivali izolirane en¬ titete. Spekulativno mišljenje uspoređuje prividni ili dati oblik stvari s mogućnostima tih istih stvari. može proizići samo iz postojanog napora uma da ga stvori. kako su to mi¬ slili Kant i Fichte. i time raz¬ likuje njihovu bit od njihovog slučajnog stanja egzistencije.. Kako se to može provesti? Prvo. Zdravorazumski pogled je »ravnodušan« i »siguran«. kao i svi drugi što ih je stvorio razum. taj antagonizam treba da se razriješi. 22. Ibid. u op. tako da apsolutna zbilja nije ni u jednoj tački slična konačnome svijetu. koju treba ozbiljiti unutar same duše). 9 »Differenz des Fichteschen und Schellingschen Svstems«. 21. proizve¬ denih operacijama razuma mora se priznati za ono što jest: »loš« oblik zbilje. potkapanjem lažne sigurnosti koju pružaju zamjedbe i postupci razu¬ ma. nego metodom pojmovnog spoznavanja kojom se ispituje proces u ko¬ jem je svaki oblik postao ono što jest. 22—3. um pokreće potreba da »uspostavi to¬ talitet« 3 . suprotstavljenih stvari. a njegovo bi¬ će kao proizvod i kao proizvođenje« 6 . da¬ kle. 10 Ibid. cit. Proces sjedinjavanja suprot¬ nosti dodiruje sve dijelove i završava tek kada je um »organizi¬ rao« cjelinu tako da »svaki dio opstoji samo u odnosu na cjeli¬ nu«. Zdrav razum pogrešno zamjenjuje slučajnu pojavu stvari s nji¬ hovom biti. Ovaj rezultat ne postiže se nekim procesom mističke intuicije. Identitet biti i egzistencije. »Carstvo slobode«. ne može se postići. što ga Hegel označava kao »slobod¬ no nasljeđe« svake istinske filozofije8.52 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 53 Izolacija i suprotstavljanje nisu. Oblik zbilje koji je neposredno dat nije. 16. per contra. Zadovoljstvo datim stanjem zbilje i prihvaćanje njegovih utvrđenih i čvrstih odnosa čine ljude rav¬ nodušnim prema još neozbiljenim mogućnostima. um zapaža »iden¬ tičnost suprotnosti«. Jedin¬ stvo koje leži u osnovi antagonizama mora se shvatiti i pojmiti umom koji ima zadaću da u istinskome jedinstvu pomiri suprot¬ nosti i da ih »poništi«. a potonjemu ostaviti područje slijepe nužnosti (Hegel ovdje udara protiv važnog mehanizma »pounutrivanja« ili introverzije. kaže Hegel. carstvo ograničenja i kmetstva. str. Sistem izoliranih. 18. nego ih preobražava tako da pre¬ staju opstojavati kao suprotnosti. Tako je on upravo suprotan zbilji kakvu opožaju zdravi razum i razumijevanje. ' Str. time što će se subjekt izigrati protiv objek¬ tivnog svijeta. 22. konačno stanje stvari. koji su stajali jedni nasuprot drugima. str. Spekulativno mišljenje poima »intelektualni i materijalni svijet« ne kao totalitet utvr¬ đenih i čvrstih odnosa. kojom su filozofija i književnost općenito slobodu učinile unutrašnjom vrijednošću. Takvo nepovje¬ renje je zbiljski skepticizam. Konačnu zbilju u kojoj su antagonizmi razriješeni Hegel na¬ ziva »apsolutom«. nego »kao jedno postajanje. međutim. 4 Str. iako je njihov sadržaj sačuvan u višem i »zbiljskijem« obliku bića. Prvi kritizira i nadomješta čvrste suprotnosti što ih 3 je stvorio potonji. U konačnoj zbilji ne može se slobodni subjekt izolirati od objektivnog svijeta. Svijet ne smije ostati kompleks čvrstih različitosti. a »svaki pojedinac ima značenje i smisao samo u svom od¬ nosu prema totalitetu«10. . pogled »ravnodušne sigurnosti« 4 . što će se autonomnoj ličnosti pridati sva sloboda koja nedostaje vanjskome svijetu.

54

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

55

Totalitet pojmova i spoznaja uma predstavlja jedino apsolut. Stoga je um potpuno pred nama samo u obliku sveobuhvatne »organizacije stavova i intuicija«, to jest kao »sistem«11. Konkret¬ ni značaj ovih ideja objasnit ćemo u idućem poglavlju. Tu, u svo¬ jim prvim filozofskim spisima, Hegel hotimice naglašava negativ¬ nu funkciju uma i njegovo razaranje utvrđenog i sigurnog svijeta zdravo razuma i razumijevanja. Apsolut spominje kao »noć« ili »ništa«12, da bi ga suprotstavio jasno određenim predmetima sva¬ kodnevnog života. Um znači »apsolutno uništenje« zdravorazumskog svijeta13. Jer, kao što smo već kazali, borba protiv zdravog razuma je početak spekulativnog mišljenja, a gubitak svakodnev¬ ne sigurnosti je porijeklo filozofije. Hegel dalje razjašnjava svoju poziciju u članku »Glauben und Wissen«, u kojemu suprotstavlja svoje zaključke onima u Kantovoj Kritici čistog uma. Empirično načelo, koje je Kant zadržao time što je um učinio zavisnim od »datih« predmeta iskustva, ovdje je potpuno odbačeno. Kod Kanta, kaže Hegel, um je ogra¬ ničen na unutrašnje carstvo duha i nema moći nad »stvarima po sebi«. Drugim riječima, uistinu nije um, nego je razum onaj koji zapravo vlada u kantovskoj filozofiji. S druge strane Hegel posebno spominje činjenicu da je Kant u mnogim tačkama prevladao tu ograničenost. Na primjer, ideja jednog »izvornog sintetičnog jedinstva apercepcije« priznaje Hegelova vlastita načela o izvornom identitetu suprotnosti14, jer je »sintetičko jedinstvo« u stvari, djelatnost kojom se antagonizam između subjeka i objekta proizvodi i istovremeno prevladava. Zato Kantova filozofija »sadrži istinski oblik mišljenja«, utoliko što se radi o ovom pojmu, naime o trijadi subjekta, objekta i njihove sinteze15. Ovo je prvo mjesto na kojem Hegel tvrdi da je trijada (Triplizitat) istinski oblik mišljenja. On to ne iznosi kao praznu šemu teze, antiteze i sinteze, nego kao dinamičko jedinstvo suprot¬ nosti. To je pravi oblik mišljenja, jer je pravi oblik jedne zbilje u kojoj je svako biće sintetičko jedinstvo antagonističkih uslova. Str. 25, 34—5. Str. 16. 13 Str. 17. 14 »Glauben und Wissen« (Vjera i znanje), u op. cit., str. 240. 15 Ibid., str. 247.
1 2 11

Tradicionalna logika priznala je ovu činjenicu time što je prikazala oblik suda kao S je P. Već smo nagovijestili Hegelovu interpretaciju ovog oblika. Da bismo znali što neka stvar doista jeste, moramo poći dalje od njezinog neposrednog datog stanja (S je S) i slijediti dalje proces u kojemu ona postaje nešto drugo nego što ona jest (P). U procesu postojanja P, S, međutim, i da¬ lje ostaje S. Njezina zbilja je čitava dinamika njezinog pretvara¬ nja u nešto drugo i njezinog sjedinjavanja sa svojim »drugim«. Dijalektička šema predstavlja, dakle, svijet prožet negativnošću, svijet u kojemu je sve nešto drugo što zbiljski jest, i u kojemu suprotnost i protivurječnost sačinjavaju zakon napretka. Time je ona i »istina« toga svijeta. 2. PRVI POLITIČKI SPISI Kritički interesi dijalektičke filozofije jasno su ilustrirani Hegelovim značajnim političkim brošurama toga razdoblja. One pokazuju da je položaj u kojemu se njemački Reich našao na¬ kon svog bezuspješnog rata sa Francuskom Republikom imao svoje mjesto u korijenu Hegelovih ranih djela. Sveopće protivurječnosti koje, prema Hegelu, nadahnjuju fi¬ lozofiju, opstoje konkretno u antagonizmima i neslozi među broj¬ nim državama i državicama Njemačke i između svake od ovih i Reicha. »Izolacija« koju je Hegel pokazao u svojim filozofskim člancima očevidna je u tvrdokornosti kojom ne samo svaki stalež, nego, praktički, i svaki pojedinac slijedi svoj posebni interes, bez ikakvog obzira na cjelinu. »Gubitak jedinstva«, koji je posljedica toga, sveo je carsku silu na potpunu nemoć i učinio Reich lakim plijenom svakog agresora. Njemačka više nije država... Ako bi Njemačku još trebalo zvati državom, njezina sadašnja situacija propadanja mogla bi se zvati samo anarhijom, kad ne bi bilo činjenice da su se njezini sastavni dijelovi uspostavili kao države. Jedino sjeća¬ nje na prošlu povezanost, a ne neki stvarni savez, daje im izgled jedinstva... U svom ratu sa Francuskom Republikom Njemačka je otkrila da više nije država... Očiti rezultat ovog rata je gubitak nekih najljepših njemačkih zemalja i neko¬ liko milijuna njezinih stanovnika, javni dug (na jugu još ve¬ ći nego na sjeveru), koji agoniju rata unosi u mirno doba, —

56

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

57

dakle, takav rezultat da će, uz one države što su pale pod vlast pobjednika i stranih zakona i morala, mnoge izgubiti još i svoje najveće dobro, to jest svoju nezavisnost16. Hegel zatim ispituje osnovu toga raspadanja. On nalazi da nje¬ mački ustav više ne odgovara zbiljskom društvenom i ekonom¬ skom stanju naroda. Ustav je preostatak jednog starog feudalnog poretka, kojega je odavna zamijenio drugi poredak, poredak individualističkog društva.17. Zadržavanje starog oblika ustava pred licem radikalnih promjena koje su se zbile u svim društvenim od¬ nosima znači, zapravo, održavanje jednog datog stanja samo za¬ to što je dato. Takva praksa suprotna je svakom mjerilu i zapo¬ vijesti uma. Vladajuće uređenje života u oštrom je sukobu sa željama i potrebama društva; ono je izgubilo »svu svoju moć i čitavo svoje dostojanstvo« i postalo »čisto negativno«18. A ono što ustrojava u tom »tek empiričkom načinu«, a da ni¬ je »prilagođeno ideji uma«, ne može se smatrati »zbiljskim«, ka¬ že Hegel19. Politički sistem mora biti razoren i preobražen u no¬ vi racionalni poredak. Ovakav preobražaj ne može se izvršiti bez nasilja. Krajnji realizam Hegelove pozicije prodire i kroz idealistički okvir i terminologiju. »Pojam nužnosti i njezino sagledavanje preslabi su da bi izazvali djelatnost. Pojam i sagledavanje po¬ praćeni su tolikim nepovjerenjem da moraju biti opravdani po¬ moću nasilja; tek onda im se čovjek podvrgava«20. Pojam se mo¬ že opravdati nasiljem samo utoliko što izražava zbiljsku prirod¬ nu silu koja je sazrela u krilu opstojećeg poretka. Pojam protivurječi zbilji kada je ova postala u sebi protivurječna. Hegel ka¬ že da misao može uspješno napasti neki vladajući društveni si¬ stem samo kao je ovaj oblik došao u otvoreno protivurječje sa svojom vlastitom »istinom«21, drugim riječima, ako više ne može ispunjavati zahtjeve svojih vlastitih sadržaja. Hegel smatra da je to slučaj sa Njemačkom. Tamo pobornici novoga predstavljaju povijesne snage koje su prerasle stari sistem. Država, koja bi " »Die Verfassung Deutschlands« (Njemački Ustav), u Schriften zur Politik und Rechtsphilosophie, str. 3—4. 17 Ibid., str. 7, bilješka. 1 8 Str. 139. " Str. 3. 20 Str. 136. 21 Str. 140.

trebala da podržava interese svojih članova u odgovarajućem umstvenom obliku — jer bi samo takav bio njezina »istina«, — to ne čini. Zato upravljači države govore neistinu kada svoj položaj brane u ime zajedničkog interesa22. Njihovi neprijatelji, a ne oni, predstavljaju zajednički interes, a njihov pojam, ideja novog po¬ retka, koju podržavaju nije puki ideal, nego izraz jedne zbilje koja više neće izdržati u vladajućem poretku. Hegelova poanta jest da stari poredak treba nadomjestiti jed¬ nom »istinskom zajednicom« (Allgemeinheit). Allgemeinheit zna¬ či, u isto vrijeme, prvo, društvo u kojemu su svi posebni i poje¬ dinačni interesi sastavljeni u cjelinu, tako da se zbiljski društve¬ ni organizam koji odatle proizlazi podudara sa zajedničkim inte¬ resom (zajednicom), i drugo, totalitet u kojemu su svi različiti, izolirani pojmovi sliveni i sastavljeni tako da svoj značaj popri¬ maju od svog odnosa prema cjelini (općenitosti). Drugo značenje je očevidno dopuna prvoga. Baš kao što pojam raspadanja u području spoznaje izražava opstojeće raspadanje ljudskih odno¬ sa u društvu, tako filozofska integracija odgovara društvenoj fi¬ lozofskoj integraciji. Sveopćost uma, predstavljena apsolutnim, filozofska je dopuna društvene zajednice u kojoj su svi posebni interesi sjedinjeni u cjelinu. Zbiljska država, smatra Hegel, institucionalizira zajednički interes i brani ga u svim vanjskim i unutrašnjim sukobima23. Nje¬ mački Reich, izjavljuje Hegel, nema taj karakter. Političke sile i prava nisu javne dužnosti uvedene u skladu sa organizacijom cjeline, niti su postupci i dužnosti pojedin¬ ca određeni potrebama cjeline. Svaki određeni dio političke hijerarhije, svaka kneževska kuća, svako imanje, grad, korpo¬ racija itd., ukratko, svatko tko ima prava i dužnosti prema državi stekao ih je svojom vlastitom silom. Država, s obzi¬ rom na krnjenje njezine vlastite moći, ne može učiniti ništa nego da potvrdi da je lišena svoje moći.. .24 Hegel tumači slom njemačke države time što suprotstavlja feudalni sistem novom poretku individualističkog društva, koje ga je nadomjestilo. Pojava kasnijeg društvenog poretka objašnja¬ va se pomoću razvitka privatne svojine. Puni feudalni sistem slo22 23 24

Ibid. Str. 13, 17—18. Str. 10.

58

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

59

žio je posebne interese različitih staleža u jednu istinsku zajed¬ nicu. Sloboda grupe ili pojedinca nisu bile bitno suprotstavljene slobodi cjeline. Međutim, u moderna vremena »isključiva svoji¬ na« potpuno je međusobno izolirala jedne od drugih posebne po¬ trebe.25 Ljudi govore o općenitosti privatne svojine, kao da je ona zajednička cijelom društvu, te kao da je ona time, možda, integrirajuće jedinstvo. Ali ova općenitost, kaže Hegel, samo je ap¬ straktna pravna fikcija, u zbilji privatna svojina ostaje »nešto izolirano«, što nema odnosa prema cjelini26. Jedino jedinstvo ko¬ je se može postići između vlasnika svojine je umjetno jedinstvo jednog općenito primijenjenog pravnog sistema. Zakoni, među¬ tim, samo ustaljuju i kodificiraju opstojeće anarhističke uslove privatne svojine i tako preobražavaju državu ili zajednicu u us¬ tanovu koja opstoji radi posebnih interesa. Svojina je opstojala prije zakona i ne izvire iz zakona. Ono što se već ranije privatno prisvojilo učinjeno je zakonitim pravom... Njemački ustavni za¬ kon zato je, u pravome smislu, privatni zakon, a politička prava su ozakonjeni oblici posjedovanja, »svojinska prava«27. Država u kojoj su antagonistički privatni interesi tako istaknuti na svim poljima ne može se nazivati istinskom zajednicom. Hegel, štaviše, izjavljuje da »borba za pretvaranje državne moći u privat¬ nu svojinu rastvara državu i dovodi do razaranja njezine sile«28. Država koju su obuzeli privatni interesi mora poprimiti, ipak, bar izgled istinske zajednice kako bi suzbila opće ratovanje i jed¬ nako obranila svojinska prava svih svojih članova. Zajednica ta¬ ko postaje nezavisna sila, uzdignuta iznad pojedinaca. »Svaki po¬ jedinac želi, putem državne sile, živjeti sa osiguranom svojinom. Državna sila čini mu se . . . nečim tuđim, što opstoji izvan nje¬ ga«29. Hegel je u ovom razdoblju svoju kritiku ustrojstva moder¬ noga društva doveo dotle da je stekao uvid u mehanizam kojim država postaje nezavisan entitet iznad pojedinaca i preko njih. Nekoliko je puta preradio brošuru o njemačkom ustavu, i ona u svom konačnom obliku pokazuje izrazito slabljenje njegovog kritičkog stava. Posebno, »viši« oblik države, koji treba da nado¬ mjesti zastarjeli oblik (za koji je primjer Njemačka), uzima ob25 Str. 9, bilješka. 2 " Str. 11, bilješka. 27 Ibid. 28 Str. 13. 29

lik apsolutne države ili države sile. Reforme koje Hegel traži sa¬ stoje se u stvaranju efikasne vojske Reicha, iščupane ispod kon¬ trole staleža i stavljene pod sjedinjenu komandu Carstva, i u centralizacija svih ureda, financija i zakona. Ideja jake centralizovane države, moramo primijetiti, bila je u to vrijeme napredna i težila je za oslobađanjem raspoloživih proizvodnih snaga koje su sputavali postojeći feudalni oblici. Četiri decenije kasnije, Marx je u svojoj kritičkoj povijesti moderne države naglasio da centra¬ lizirana apsolutistička država znači bitan napredak prema feudal¬ nim ili polufeudalnim državnim oblicima. Prema tome, prijedlog za uspostavljanje jedne takve apsolutne države nije po sebi znak da je slabio Hegelov kritički stav. Slabljenje primjećujemo više u zaključcima koje Hegel izvlači iz svog pojma apsolutne države. Ove ćemo zaključke ukratko prikazati. U članku o njemačkom ustavu javlja se, po prvi puta u Hegelovoj formulaciji, izrazito podređivanje prava moći. Hegel je želio svoju centraliziranu državu osloboditi svih mogućih ogra¬ ničenja koja bi mogla spriječiti njezinu efikasnost, pa je zato u interesu države dao prednost pred važenjem prava. Ta se činje¬ nica jasno pokazuje Hegelovim primjedbama o vanjskoj politici njegove idealne države. Pravo, kaže on, spada u »interes države«, koji je dodijeljen i odobren državi putem ugovora sa drugim državama30. U kon¬ stelacijama sila, koje se stalno mijenjaju, interes jedne države mora se, prije ili kasnije, sudariti sa interesom neke druge dr¬ žave. Pravo se time suočava sa pravom. Rat, »ili što već bude«, mora tada odlučiti ne koje je pravo istinito i pravedno, »jer obje strane imaju svoje istinsko pravo, nego koje će pravo popustiti drugome«31. Istu temu, opširno razrađenu, naći ćemo u Filozofiji prava. Dalji zaiključaik izveden iz shvaćanja o državnoj sili je nova in¬ terpretacija slobode. Zadržana je osnovna ideja da konačna slo¬ boda pojedinca neće protivuriječiti konačnoj slobodi cjeline, ne¬ go će se ispuniti samo unutar cjeline i preko nje. Hegel je ovaj momenat jako naglasio u svom članku o razlici između Fichteova i Sohelingova sistema, u kojemu je rekao da zajednica koja se potčinjava mjerilima uma mora biti shvaćena »ne kao ograniče¬ nje istinske slobode pojedinca, nego kao njezino proširenje. Naj30 31

Str. 18, bilješka.

Str. 100. Str. 101.

Prvi stupanj je neposredan odnos iz¬ među izoliranog pojedinca i datih predmeta. Sistem etičnosti. kao što ćemo vidjeti. Ovo je prvi korak prema zajednici u društvenom životu i prema općenitosti u području spoznaje. u svojoj vlasti i u vršenju te vlasti«32. Taj način rada preobražava posebni rad pojedinca. bavi se razvitkom »kulture«. jedan je od najtežih u njemačkoj filozofiji. str. 3. ili do nje¬ zinog potčinjavanja nužnosti. Novi element žrtve i potčinjavanja sada zasjenjuje raniju ide¬ ju da interesi pojedinca treba da budu potpuno sačuvani u cjelini. Oblici udruživanja razlikuju se prema raznim stupnjevima in¬ tegracije koji se u njima postižu. Sam proces za¬ mišljen je kao ontološki i kao povijesna. a pod tim se podrazumijeva totalitet čov¬ jekovih svjesnih. Oni predstavljaju mogu¬ će jedinstvo subjekata i objekata. ili ih želi. religija i filozofski sistem opstoje i djeluju kao sastavni dio čovjekova vlastitog bića. ta¬ kozvani sistem etičnosti (System der Sittlichkeit). trošeći ih i »poništavajući« kao hranu. u »opći rad« (ge¬ neral labor) koji djeluje da bi se proizvela roba za tržište. u njegovom konačnom sistemu. što ga ovaj vrši radi zadovoljavanja svojih ličnih potreba. »sistem vlasti« mora se usredotočiti na tu zadaću. Taj nacrt. i u velikoj je mjeri odvojen od svojih izvornih povijesnih korijena. I. Integralno djeluje prvo obitelj. 65. svrsishodnih djelatnosti u društvu. i dalje. njihove pre¬ dodžbe i želje rukovode se pojmovima pod čijim su utjecajem i koji su im zajednički. Schriften zur Politik. te konačno država. Hegel doista izlaže tri razna sistema vlasti.35 He¬ gel naziva ovaj posljednji rad »apstraktnim i kvantitativnim« i čini ga odgovornim za rastuću nejednakost ljudi i bogatstva. zapravo. piće itd34. od ko¬ jih svaki predstavlja napredak prema drugome u ispunjavanju za¬ daće. kao i svi drugi nacrti Filozofije duha. Ovaj stu¬ panj pretpostavlja svjesno udruživanje pojedinaca koji su svoju djelatnost organizirali na nekom planu podjele rada. Razvitak kulture pokazuje određene stupnjeve koji označa¬ vaju različite razine odnosa između čovjeka i njegovog svijeta. Dru¬ štvo je nesposobno da nadvlada antagonizme koji se razvijaju iz te nejednakosti. Pojedinac zapaža predmete svoje okoline kao stvari koje su mu potrebne. jer ćemo ih opet su¬ sresti u jenskim nacrtima Filozofije duha. 34 35 Erste Druckschriften. U kulturnom procesu do¬ stignuta je viša razina kada ljudski rad oblikuje i organizira ob¬ jektivni svijet. kao proizvodi jednog racionalnog subjekta koji nastavlja u njima živjeti. zatim društvene ustanove rada. 7. međutim. Sada. Schriften zur Politik. a i napredovanje prema višim i istinitijim načinima bitka. on je aktualno povijes¬ tan razvitak. U onoj mjeri u kojoj se pojedinci udružuju. Oni su unutrašnje povezani sa ustrojstvom društva nad ko¬ jim vladaju. tako da postoji stalna proizvodnja kojom se nadomješta ono što je po¬ trošeno. učinio prvi ko¬ rak koji vodi do identificiranja slobode sa nužnošću. Opći je nacrt slijedeći. str. u postupnom izgrađivanju Hegelove filozofije. razne načine poimanja svijeta. on. Kultura je carstvo duha. on ih upotrebljava da bi zadovoljio svoje potrebe. 428—38. Međutim. umjetničko djelo. kaže: »Tvrdokornost njemačkog karaktera ne dozvoljava pojedincima da svoje posebne interese žrtvuju društvu ili da ih sjedine u stvari zajedničkog interesa i nađu svoju slobodu u punom potčinjavanju višoj vlasti države«33. . i to ne više naprosto poništavajući stvari. Hegel je ovdje. str. Str. Neka društvena ili politička ustanova. i dalje. pa se tako one približavaju općenitosti uma. prema tome. nego čuvajući ih kao trajna sredstva za produljivanje života. ontološki proces zadobiva sve veću i veću prevlast nad povijes32 33 nim. u studiji o njemačkom ustavu. jer imaju zajednički interes. SISTEM ETIČNOSTI Otprilike u isto vrijeme Hegel je pisao prvi nacrt onog dije¬ la svog sistema koji je poznat kao Filozofija duha. Ovdje samo želimo na¬ glasiti da Hegel opisuje razne društvene ustanove i odnose kao sistem protivurječnih snaga koji izvire iz načina društvenog ra¬ da. 430. 'Nećemo se baviti konkretnim društvenim i ekonomskim poj¬ movima kojima Hegel ispunjava ovu skicu. svojine i zakona.60 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 61 viša zajednica je najviša sloboda. ovladavanja svijetom i prilagođiva¬ nja svijeta ljudskim potrebama i mogućnostima. Ocrtat ćemo njegovo opće ustroj¬ stvo i ograničiti interpretaciju na one dijelove koji otkrivaju bit¬ ne tendencije Hegelove filozofije. tj.

u društvu ko¬ jim upravljaju najveća disciplina i vojna spremnost. vjerojatno. 329. dovodi postojeće antagonizme u ravnotežu. Hegel napada doktrinu prirodnoga zakona jer ona. viine je konkretan opis razvoja od liberalnoga do autoritarnoga političkog sistema. Zadaća je države. kako on kaže. ne može se potpuno ostvariti jer vlada ne može ukloniti sukobe između posebnih interesa. Pretjerano bogatstvo ide ruku pod ruku sa pretjeranim siromaštvom. koja treba da potisne sve veće antagonizme individualistič¬ kog društva.). prikazan kao »sistem pravde«. Istinsko je¬ dinstvo između pojedinačnog i zajedničkog interesa. cit. Vrijednost proizvoda je »nezavis¬ na od pojedinca i podvrgava se stalnoj promjeni«36. Po doktrini prirodnoga zakona čovjek je apstraktno biće. opet. Takve anarhičke vrste je i sam sistem vlasti. Hegel.. osobito onaj dio stanovništva koji »je podvrgnut mehaničkom radu u tvornicama«38. utemeljen na sistemu apstraktnog i kvalitativnog rada i na integraciji potreba putem razmjene roba. ili bilo koje odgovarajuće političke or¬ ganizacije. Društvo mora savladati svoju »nesvjesnu i slijepu sudbinu«. nesposoban je da afir¬ mira i uspostavi jednu umstvenu zajednicu. ali samo kroz vladajuće svojinške odnose. »Sila tuđa poje¬ dincu. Str. Dapače. Hegelov članak o Pri¬ rodnom zakonu42. 499. Ono što vlada samo je »ne¬ svjestan slijep totalitet potreba i načina njihovog zadovoljenja«37.. Hegelovo raspravljanje o raznim stupnjevima vlada36 37 38 39 40 41 Str. i u iskušavanju istinske vrijednosti po¬ jedinca u ratu«41. veoma je značajno da je glavni pojam u tom razmatranju »disciplina« (Zucht). u skladu je sa apologetskom funkcijom prirodnog zalkona da se većina kvaliteta koje obilježavaju čovjekovo opstojanje u modernom svijetu ne uzima u obzir (npr. dati društveni po¬ redak. Str. 492. koje je He¬ gel tražio da bude jedini cilj države. teorija društvenog ugovora ne uzima u obzir da zajednički inte¬ res ne može proizaći iz volje pojedinaca koji se takmiče i sukob¬ ljavaju. 496. Slobo¬ da se zato javlja samo u »sudnicama i u raspravama i presudama o parnicama«40. Pojedinčev rad ne garan¬ tira mu da će njegove potrebe biti zadovoljene. Ovaj opis sadrži imanentnu kritiku liberalis¬ tičkoga društva. konkretni odnosi privatne svojine. Država mora preuzeti funkciju obiuzdavanja anarhičkog društvenog i ekonomskog procesa. koji je. Hegel ispituje tradicionalni sistem političke ekonomije i na¬ lazi da je on apologetska formulacija onih načela što upravljaju opstojećim društvenim sistemom. 493. opravdava sve opasne tendencije koje teže da državu pod¬ vrgnu antagonističkim interesima individualističkog društva. Idući stupanj vlasti. u biti. primjenjuje ovu kritiku na polje po¬ litičke ekonomije. Npr. Vlast ovdje počiva na vršenju pravde. tako. »Velika disciplina izražena je u općem mo¬ ralu. prema kojoj on ostaje nemoćan« određuje hoće li se nje¬ gove potrebe zadovoljiti ili ne. Str. prirodni zakon pretpostavlja jednu čisto metafi¬ zičku koncepciju čovjeka. Prvi nacrt Hegelove društvene filozofije već je. Str. Ovaj poredak ostaje. i u vježbanju za rad. 502. koje se kasnije oprema proizvoljnim nizom atributa. Međutim. Izbor tih atributa mijenja se prema promjenljivom apo¬ logetskom interesu određene doktrine. i dalje. objavio shvaćanje koje leži u osnovi čitavoga sistema. Načelo slobode. pošto je srž Hegelove analize da liberalističko društvo nužno rađa autoritarnu državu. 501. jer sama priroda ekonomskoga ustrojstva onemogućava uspostavljanje istinskog zajedničkog in¬ teresa. kaže da je karak¬ ter tog sistema bitno negativan. u op. dakle. poredak anarhije i iracionalnosti.62 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 63 Opća slaka društva je takva da je »sistem potreba« u njoj »sistem međusobne fizičke ovisnosti«. pisan kratko vrijeme nakon nacrta »Sistema etičnosti«. . upravljan slijepim eko42 »Ueber die \vissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts« (O vrstama znanstvene obrade prirodnog prava). Štaviše. Me¬ đutim. ali ona iz¬ vršava zakon sa »potpunom ravnodušnošću prema odnosu u ko¬ jemu jedna stvar stoji prema potrebama nekog posebnog poje¬ dinca«39. takva pobjeda ostaje nepotpuna dokle god vlada opća anarhija interesa. Traženje istinske zajednice završava se. Str. naime. doveo je do autoritarne dr¬ žave. Hegel je jedva ocrtao treći sistem vladavine u tom nizu. da se pobrine da protivurječnosti unutar ekonomskog ustrojstva ne razore čitav sistem. str. vladajući načini rada itd. da »su oni kojima se vlada iden¬ tični sa onima koji vladaju«. a čisto kvantitativan rad gura čovjeka »u stanje krajnjega barbarstva«.

Hegel je bio prvi koji je u Njemačkoj došao do tog uvida. II (1805—6). Filozofija prirode i Filozofija duha u po dva1. od Aristotela nadalje. najopćijih oblika bitka. 1802). Njegovo opravdavanje jake države obrazlaže se time što je ona nužna dopuna antagonističkoga ustrojstva individualističkoga društva što ga on analizira. Odlučili smo da se bavimo samo općim pravcem i organiza¬ cijom cjeline. Je¬ nenser Realphilosophie. metafizika i filozofija prirode. Hoffmeister. Filozoifska tradicija. od kojih svaka predstavlja drugačiji stupanj obrade. ur. Leipzig. Jenenser (jenski) sistem. negaciju. Sa¬ držaj određenih pojmova raspravit će se kada stignemo do odgo¬ varajućih odjeljaka konačnoga sistema. afirmaciju. ur. Lasson. Ovdje citirano kao Jenenser Logik. 1932. s obzi¬ rom da ne utječu na ustrojstvo cjeline. metafizike. tj. Prilične vari¬ jacije kojih ima između njih ovdje će biti zanemarene. — ostaje poredak stalno ponavljanih antagonizama. III. -> Um i revolucija . kvan1 Jenenser Logik. godine. ograničavanje. 1. HEGELOV PRVI SISTEM 1802—1806. J. J. G. Hegel ga je formulirao u svojim predavanjima na sveučilištu u Jeni od 1802. Metaphysik und Naturphilosophie (Jenska Lo¬ gika. prvi je Hegelov pot¬ puni sistem i sastoji se od logike. — Jenenser Realphilosophie (Jen¬ ska filozofija zbilje) I (1803—-4). i načelima koja upravljaju razvitkom pojmova. do 1806. nazivala je kategorijama pojmove koji obuhvaćaju slijedeće najopćije oblike: supstancu.64 HERBERT MARCUSE nomskim mehanizmima. Logika i Metafizika opstoje samo po jednom na¬ crtu. u kojemu je svaki napredak samo povremeno sjedi¬ njenje suprotnosti. Leipzig. Hegelov zahtjev za jakom i nezavisnom drža¬ vom potječe iz njegovog uvida u nepomirljive suprotnosti moder¬ noga društva. Hoffmeister. filozofije prirode i filozofije duha. 1931. Ova predavanja su tek nedavno redigirana po Hegelovim originalnim rukopisima i objavljena u tri sveske. 1923. LOGIKA Hegelova Logika izlaže ustrojstvo bitka kao takvog. ur. Leipzig. kako ga zovu.

Naš pojam (biljke. načelima predme¬ ta mišljenja (pojava). ali kao što smo već vidjeli. uzročnosti. Treba odgovoriti da se Hegelova Logika prvenstveno bavi oblicima i tipovima bitka kako ih shvaća mišljenje. pupoljak biljke je određujuća negacija sjemena. Tradicionalno razlikovanje formalne logike i opće metafizike (ontologije) za transcendentalni idealizam je besmisle¬ no. Hegelova Logika je onto¬ logija utoliko što se bavi takvim kategorijama. međutim. ne djeluje spoznajući i ispunjava svoje mogućnosti na osnovi svoje vlastite snage shvaćanja. u drugu ruku. Ali.66 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 67 titet. ili između subjekta a objekta. i kako se jedna slučajna egzistencija pretvara u bitnu. ovdje ćemo se ograničiti samo na kratak opis osnovne šeme. također postaje očigledno da stva¬ ri »ne egzistiraju u« svojoj istini. te da im daje da se kreću i pretvaraju jedni u druge. nego za¬ htijevaju i oblike mišljenja koji negiraju tradicionalne pojmove bitka i otkrivaju da je subjekt sama supstancija zbilje: čitava se konstrukcija može razumjeti samo u zrelom obliku koji joj je Hegel dao u »Znanosti logike«. mnoštvo itd. Ovaj iskaz znači nešto samo utoliko što izjavljuje da kretanje mišljenja re¬ producira kretanje bitka i dovodi ga do njegovog istinskog ob¬ lika. Svako posebno što opstoji bitno je različito od onoga što bi moglo biti kad bi se njegove mogućnosti ostvarile. on nastoji pokazati kako se. još jedan unutrašnji odnos između pojma 1 predmeta koji on obuhvaća. Govori nam što je ta stvar u sebi. Npr. razmatrajući uz teo¬ rije suda kategorije supstancijalnosti. kao cvat. Ovaj zaključak je izvor osnovnih podjela u Hegelovoj Logici. aktivno uspostavljajući time sebe kao »isto« u toku cijeloga mijenjanja. sudom i silo¬ gizmom. Bitak je imao biti proces u kojemu neka stvar »obu¬ hvaća« ili »shvaća« razna stanja svoje egzistencije. kvantitativni entiteti pretvaraju u kvalitativne. U neorganskom. možemo lako vidjeti zašto su lo¬ gika i metafizika u hegelovskom sistemu jedno. kao naprosto »bića«. npr. a pupoljak. koji je hegelovska filozofija nastojala premostiti. Tako načela mišljenja postaju. u tom je pogledu formalna logika. Ima. dok nam istina postaje očigledna. Negacija je opet odredba. ili »bitka« u »bit«. Ali njegova Logika se bavi i najopćijim oblicima mišljenja: pojmom. Namjera mu je da se bavi zbiljskim stvarima. biljnom i životinjskom svijetu bića se bitno razlikuju od svojih pojmova. Kada Hegel. pretpostavlja identitet mišljenja i egzistencije.. a cvat je određujuća negacija pupoljka. Tako pojam. Oni su kvalitativno i kvantitativno povezani jedni sa drugima. njegovo shvaćanje jedinstva razlikuje se od Kantovog. po Hegelovom shvaćanju. koji je sposoban u svojoj egzistenciji ozbljiti svoj pojam. obuhvata da je opstojanje biljke unutrašnji proces razvitka. proizvedena razvijanjem ranijih uvjeta. potencijalno kao pupoljak. jer ono shvaća oblike bitka kao proizvode djelatnosti ljudskog razuma. Hegel je.. Drugim riječima. dakle. koje tako prolazi kroz čitavo carstvo bitka. često je rečeno. Opstojeće bi imalo pravo biće kad bi . Kad ovo imamo na umu. kao i formalnom logikom. kvalitet. i uvlači ih u više ili manje trajno jedinstvo svoga »ja«. U svom rastenju biljka. Ona počinje pojmovima koji shvaćaju zbilju kao mnoštvo ob¬ jektivnih stvari. uzajamnosti (re¬ ciprociteta). sve opstoji manje ili više kao »subjekt«. Njihove mogućnosti ograničene su određujućim uvjetima u kojima stvari opstoje. Tačni pojam čini prirodu nekog predmeta jasnu nama. da Hegelova filozofija stavlja pojmove u jedno neovisno carstvo. Identično ustrojstvo kre¬ tanja. Ona taj proces podnosi više pasivno. naš pojam vidi sje¬ me. Razlika je savladana samo u slučaju mislećeg subjekta. poredati prema tome kako se bitno razlikuju od svojih pojmova. također. također. Smatra se. Mogućnosti su date u njegovu pojmu. Međusobni odnos i pokretljivost pojmova reproducira konkretni proces zbilje. također. Razlog za tu prividnu heterogenost sadržaja možemo razum¬ jeti ako se sjetimo da se i Kant u svojoj Transcendentalnoj logici bavio ontologijom. jer nam pojam daje istinu o procesu koji je u objektivnome svijetu slijep i slučajan. slobodna od svake subjek¬ tivnosti. vjerovao u jedinstvo mišljenja i bitka. »subjekt« tog procesa. Trebalo je da most bude naprav¬ ljen na taj način što bi se pretpostavilo jedno sveopće ustrojstvo svega bitka. raspravlja o prelazu kvan¬ titete u kvalitetu. Različiti na¬ čini bitka mogu se. sjedinjuje ob¬ jektivni i subjektivni svijet. On je odbacio Kantov idealizam zbog toga što je ovaj pretpostavljao opstojanje »stvari po sebi«. Logika. Stvari dosežu svoju istinu samo ako negiraju svoje određujuće uvjete. predstavlja zbiljski oblik predmeta. kada su zbiljski shvaćeni. jedinstvo. različitih od »po¬ java«. a analiza tih veza nailazi na odnose koji se više ne mo¬ gu interpretirati kao objektivne kvalitete i kvantitete. potencijalno. kao da su zbiljske stvari. i ostavio te »stvari« netaknute ljudskim duhom. Kantovska filozofija ostavila je jaz između miš¬ ljenja i bitka. i zato ne¬ taknute umom.

Npr. 1929. čim se odvaži da proslijedi svoja shvaćanja. Razlika između zbilje i mogućnosti je polazna tačka dijalektičkog procesa. živog i duhovnog samokretanja«. New York. Ona je stanje lišenja. Dijalektički proces prima svoju pokretačku silu od pritiska da se prevlada negativnost. Sve treba da se shvati u odnosu prema drugim stvari¬ ma. u negativnosti. Samo biće nečega javlja se kao drugo nego što je ono. kako kaže Hegel. 477. Morat ćemo nešto podrobnije pratiti Hegelovo tumačenje ovog momenta. one nikada nisu ono šta bi mogle biti i što bi trebalo da budu. Konačna stvar ima za svoju bit »ovaj apsolutni nemir«. 66. kad bića postaju »subjekt« i nastoje svoje izvanjsko stanje prilagoditi svojim mogućnostima. koju sve posjeduje. drven itd. str. a to je njihovo određujuće obilježje.4 Negativnost. nedrvenoj građi. drven itd. str. 4. Prvo. Kao takva ona ima pozitivan karakter. zato. »Kvaliteta je povezana sa onim što isključuje. on je izrađen od oraha. upotrebljava se za pisanje.. a čitav sadržaj je totalitet svih protivurječnih odnosa koji su implicitni u njemu. I. engl. Opstoji u svom »drugobivstvu« (Anderssein). The Macmillan Company. H. . između nje¬ gova opstojanja i njegova pojma bio identitet. ovo nastojanje »ne biti to što jest«2. Njezina prividna utvrđenost i jasnoća raspadaju se tako u beskonačan lanac »odnosa« (Beziehungen). Science oj Logik (Znanost logike). jer ona ne opstoji kao neki apsolut. težak je. Napor da otkrije pojam koji bi istinski identificirao stvar kao što ona jest utapa duh u beskonačno mo¬ re odnosa. Hegelova je dijalektika prožeta dubokim uvjerenjem da su svi ne¬ posredni oblici egzistencije — u prirodi i povijesti — »loši«. G. također. Pokušaj da se nešto odredi po svojim kvalitetama ne završa¬ va. nailazi na raspadanje svojih jasno omeđenih predmeta. tako da se svaki posebni sadržaj može razviti samo time što prelazi u svoju suprotnost. koje sili subjekt da po¬ traži lijek. u sobi. str. tako da ako že¬ limo da je odvojimo od drugih stvari jednostavno nabrojimo nje¬ zine kvalitete. 31. Dijalektika je proces u svijetu u ko¬ jemu je način opstojanja ljudi i stvari sačinjen od protivurječnih odnosa. Ova besko' Jenenser Logik. II. u isto vrijeme »negacija« stola kao takvog. Neka se stvar ne može razumjeti po svojim kvalitetama ako se nemaju u vidu druge kvalitete koje upravo isključuju one što ih ta stvar posjeduje. »Stol je smeđ« izražava.LOV PRVI SISTEM 69 njegove mogućnosti bile ispunjene i kad bi. po Hegelu.. Johnson i L. Ova potonja je integralan dio prve. Po¬ sebne kvalitete su. sv. nužan je prelu¬ dij njegovoj Zbilji. Cak u apstraktnim formulacijama »Logike« možemo vidjeti konkretne kritičke impulse. Početna poglavlja Hegelove Logike pokazuju tako da ljudski razum. W. One uvijek opstoje u jednom stanju koje ne izražava potpuno njihove mogućnosti kao da su ozbiljene. Oni imaju formalno — logičko ustrojstvo A je B (tj. za sebe. ovdje. prev. Konačne stvari su nega¬ tivne«. Na svakoj nas se tački vodi dalje od kvaliteta koje bi trebalo da ograniče stvar i da je razlikuju od neke druge stvari. Biti namijenjen pisanju. sv. Puno značenje upravo izloženog shvaćanja počiva u njego¬ vom tvrđenju da je negativnost konstitutivna svim konačnim stvarima i da je ona »istinski dijalektički« momenat3 njih sviju. dijalektika počinje tamo gdje ljudski razum otkriva da je nesposoban nešto adekvatno shvatiti iz svojih datih kvalitativnih ili kvantitativnih oblika. nije isto kao naprosto biti stol. Jenenser Logik. »drveno« ima značenje samo po svom odnosu prema nekoj drugoj. Kvali¬ tete koje stvar ima razlikuju je od drugih stvari. pronalazi da je potpuno nemoguće identificirati bilo koju stvar sa stanjem u kojemu se doista nalazi. Istinska eg¬ zistencija počinje samo kada se neposredno stanje prepoznaje kao negativno. biti od oraha. ne A). težak. već opstoji na takav način da je za sebe samo utoliko ukoliko neka druga (kvaliteta) ne opstoji«5. Ona je »najunutarnjiji izvor čitave djelatnosti. Taj se sa¬ stoji iz neizbrojivog mnoštva stvari. koji su u osnovi te koncepcije. međutim.68 HERBERT MARCUSE HEGF. koji važi za svaki pojam u Hegelovoj Logici. Stol. str. Data kvali¬ teta ili kvantiteta čini se kao »negacija« stvari koja posjeduje tu kvalitetu ili kvantitetu. Logički. itd. jer ne dozvoljavaju stvarima da budu ono što mogu biti. već je gurnuto korak dalje. Stol nije jedna od tih kvaliteta niti je on njihov ukupni zbir. — Hegel ih zove »nešto« (Etwas) — od kojih svaka ima svoje specifične kvalitete. Značenje »smeđega« traži da se poznaje značenje drugih boja koje su suprotne smeđoj. 2 3 On počinje svijetom kako ga vidi zdravi razum. Ibid. tako da ovi odnosi postaju samo biće te stvari.4 Struthers. Iskazi u kojima bi se stolu pridale te kvalitete ukazivali bi na tu činjenicu. oblik u kojemu je izražena negativnost svih konačnih stvari.

nego je njihova istinska zbilja. Beskonačnost nije nešto iza ili iznad konačnih stvari.. uzročnost i uzajamnost ne označa¬ vaju apstraktne i nepotpune entitete (kao što su to činile kate¬ gorije prvog odjeljka). kon¬ kretni stupanj njegovog opstojanja. ovo je apstraktna i vanjska intrepretacija objektivnosti. obuhvatiti »lažnom beskonačnošću« pukog dodatnog povezivanja (Und — Beziehungen). Takav bi poku¬ šaj mogao donijeti ploda samo ako predmeti mišljenja imaju si¬ stematski red. Razum jednostavno prati odnose. pod općim naslovom Odnos (Verhaltnis). Loše ili tačno beskonačno je. Hegel kaže da subjekt »posreduje« (vermittelt) i »ukida« (aufhebt) negativnost. Ovaj proces razmatra Hegel u analizi »beskonačnosti«. neki uzrok opstoji samo u odnosu na svoje posljedice. a ne da ih tek »sastavi«. Jedna supstancija je ono što jest samo u odnosu na svoje akcidente. str. u pokazivanju kako su pojmovi koji pokušavaju obuhvatiti tu zbilju dovedeni do zaključka da je ona apsolutna istina. Negativno i pozitivno prestaju biti suprotstavlje¬ ni jedno drugome kada pokretna sila subjekta učini negativnost dijelom subjektovog vlastitog jedinstva. Treba ih shvatiti tako da su stvoreni kretanjem samoga predmeta. a. N'pr. približavaju se korak više cilju. u pokazivanju istinskog Oblika takve konačne zbilje. ikako već slijede. s jedne strane. Drugim riječima. njegova »negacija«. ali samo utoliko što pred¬ stavlja da je bit predmeta sačinjena od njegovih odnosa sa dru¬ gim predmetima. a dvije među7 Ibid. 30—34. tako da može ostati on sam usprkos činjenici da je zasebni. Poredak u Logici odražava ovo sistematsko shvaćanje. jedna »drugost«. ako prvi korak bude ispravan. Kategorije jednostavne povezanosti tako su najdalje od svakog priznanja supstancije kao »subjekta«. Ovi su najapstraktniji jer posmatraju svaki pred¬ met tako kao da je izvana određen drugim predmetima. na izgled. nego je bitno cjelovit u svojim odnosima sa drugim predmetima. Isto tako. Predmet treba razumjeti kao nešto što samo sebe uspostavlja i »samo ispoljava potrebni odnos prema sebi suprotnome«6. On se sastoji. Kao ontološka kategorija.70 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 71 načnost odnosa. Beskonačno je način egzistencije u kojemu su ostvarene sve mogućnosti i u ko¬ jemu čitavo biće doseže svoj konačni oblik. ' Ibid. za Hegela prvi korak u istinskom spoznavanju stvari. Ovo je način bitka ili egzistencije što ga Hegel označava »zbiljskom beskonačnošću«7. kvalitet i mjeru. krivi put do istine. Ovi odnosi ne mogu se. s obzirom da je dinamičko jedinstvo nekog bića ovdje shvaćeno kao proizvod nekih slijepih prirodnih sila nad kojima ono nema nikakve moći. materijalnih stvari). »subjekt« je sila jednog entiteta da »bude on sam u svojoj dragosti« (Bei-sich-selbst-sein im Anderssein). dodajući uvi¬ jek po jedan u uzaludnom nastojanju da se predmet iscrpe i ome¬ đi. U tom procesu predmet se ne raspada u svoje različite kvalitativne ili kvantitativne odredbe. •Kategorije koje Hegel obrađuje u drugom odjeljku Logike. Taj postupak ima racionalno jezgro. Raz¬ likuju se dvije vrste beskonačnosti: »loša« i »dobra«.. Supstancijalnost. naprotiv. Samo takav način egzistencije može utjeloviti negativ¬ no u pozitivno. predmet treba da bude shvaćen kao »subjekt« u svojim odnosima prema svojoj »drugosti«. nego zbiljske odnose. Prema Hegelu. Hegel kaže da taj red potječe od činjenice da svi načini bitka dosežu svoju istinu preko slobodnog subjekta koji ih shvaća u odnosu na svoju vlastitu umstvenost. postaje. tako reći. U ovom slučaju prevladava jednostavna povezanost. koje zapaža samo najapstraktnije oblike objektivnog bitka (to jest. str. . jer su različiti načini bitka ovdje međusobno izvanjski povezani i nijedno biće nije shvaćeno tako kao da ima unutrašnji odnos prema samome sebi i prema drugim stvarima sa kojima je u međusobnom djelovanju. Ovo bi pretpostavljalo da predmet ima određenu silu nad svojim vlastitim razvitkom. naviješta neuspjeh pokušaja da se uhvati karakter neke stvari. kojim zdravi razum povezuje jedan predmet sa dru¬ gim.. 32. Odnose treba pojmiti na drugačiji način. međutim. naime. neki se predmet uzima kao da sebe uspostavlja u proce¬ sima privlačenja i odbijanja. sve u nadi da će stići do nekog kraja. koja. Ovim je cilj Logike postavljen. kvantitet. Hegel je u svojoj kritici kantovske filozofije najavio da je zadaća logike da »razvije« kategorije. koje su s ovim u vezi i odatle slijede. s druge. To jest. Ona počinje s kategorijama neposrednog iskustva. To je djelat¬ nost kojom se pokušava savladati nepotpunost jedne definicije time što se ide ka sve daljim i daljim osobinama.

osobito u nje¬ govoj društvenoj filozofiji. koje se mogu naći samo u carstvu mislećeg subjekta. u drugu ruku. nije »odnos bića«. međutim. Grčki grad država. i putem vlastite moći uspostavlja svoj odnos prema drugim stvarima. U tom je kontekstu od temeljne važnosti njegovo tretiranje de¬ finicije. što vrebaju u svim načinima opstojanja i tra¬ že viši način mišljenja. a pupoljka cvatom. suda i silogizma. kao i povijesti. kako kaže Hegel. jasnije će se razraditi kada budemo raspravljali o konačnom sistemu logike. Zbiljska definicija. Logika predstavlja samo opći oblik di¬ jalektike u njezinoj primjeni na opće oblike bitka. odnos bića. Ovaj potonji odnos znači odnos između posebnoga i općega u pojmu. Jenenser Logik. jest jedna općost (a universal) koja se razvija preko posebnog. Objektivni svijet dolazi do svog is¬ tinskog oblika u svijetu slobodnog subjekta. dakle. pa zato ne posjeduje slobodu samo-ozbiljavanja. sudu i silogizmu. Pojedinac je određen ne svo¬ jim posebnim. Konkretnije se primjene javljaju u Hegelovoj Realphilosophie. str. npr. Poveza¬ nost je unutrašnja. Iz tog razloga. pa time ima i sposobnost da razvije svoje vlastite mogućnosti. I. misao je »zbiljskija« od svih predmeta. sv. time što je grčki građanin. Ona. ova definicija to može biti samo zato jer reproducira (odražava) zbiljski proces u kojemu se predmet razlikuje od drugih predmeta sa kojima stoji u odnosu. Općost je prirodni proces roda. Grubi obrisi Hegelovih glavnih ideja. već ontološki odnos. Ove zbiljske odnose misao mora istjerati na čistinu jer ih sakriva pojava stvari. U Jenenser sistemu se o potonjoj govori u odjeljku o metafizici. jer samo njegova povijest objašnjava njegovu zbilju8. i istiniti odnos čitave zbilje.72 HERBET MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 73 zavisne supstancije samo u svom međusobnom odnosu. Prema Hegelu. npr. mora izražavati kretanje u ko¬ jemu neko biće zadržava svoj identitet preko negacije vlastitih uslova. 61. Sup¬ stancija prirode. Hegelova prva logika već pokazuje nastojanje da se pro¬ bije lažna utvrđenost naših pojmova i da se pokažu pokretačke protivurječnosti. Na¬ protiv. Ona mora kazati kako biljka sebe produžuje u svom uzajamnom djelovanju i borbi sa okolinom. materijalnih stvari ili. 109. da ih razumije i da ih obuhvaća. . nego mora razraditi zbiljsku povijest predmeta. moramo ga shvatiti s kategorijama slobode.. Potreban je prelaz od odnosa bića prema odnosu mišljenja. to jest kao samorazvitak jednog shvatljivog i shvaeajućeg subjekta. jedne biljke mora pokazati kako se biljka uspo¬ stavlja preko uništavanja sjemena pupoljkom. Za Hegela. Supstancija — sve obuhvatna kategorija ove grupe — označava jedno mnogo dublje unutrašnje kretanje nego slijepa sila privlačenja i odbijanja. Za Hegela to nije formalno logički odnos. koji se ozbiljuje kroz vrstu i pojedince. to jest kao arenu uma. Da bismo shvatili svijet u njegovom istinskom bitku. ne posjeduje znanje o tim mogućnostima. ili buržuj. Ona nad svojim slučajevima i učincima -ima određenu moć. zbiljska definicija ne može se dati u jednom izoliranom stavu. s obzirom da je svako biće — kao što smo vidjeli — određeno i posebno. Ono se može razumjeti samo kao »odnos mišljenja«. Hegel naziva definiciju »samoočuvanjem« i tumači primjenu te riječi: »U definiranju živih stva¬ ri njihove se karakteristike moraju izvesti iz oružja napada i obrane kojima te stvari sebe čuvaju od drugih posebnih stvari«9. Ukratko. ili moderni tvornički radnik. koje smo dali. u dvostrukom smislu. neka društvena klasa — sve su te općosti aktuelne društvene snage koje se ne mogu rastvoriti u svoje sastavne dijelove. Sada se nećemo zadržavati na teškom prelazu od Logike i Metafizike k Filozofiji prirode (o kojoj ćemo 1 1 Usp. Definicija. Unutar logičke tradicije. i o njoj se govorilo u doktrini pojma. U povijesti je općost sup¬ stancija čitavog razvitka. misao je egzistencijalni atribut jednog bitka koji »zahvaća« sve predmete. Štaviše. a objektivna logika završava u subjektivnoj logici. Science of Logic. međutim. nego svojim općim kvalitetima. Supstancijalnost i dalje označava odnos predmeta. On izlaže kategorije i načela koja obuhvaćaju svu objektivnost kao arenu subjekta koji se razvi¬ ja. U svim tim slučajevima misao zahvaća zbiljske odnose obje¬ ktivnog svijeta i daje nam znanje o tome što su te stvari »po sebi«. U tradicionalnoj filozofiji kategorija općenitosti (univerzal¬ nosti) uzimala se kao dio logike. str. pojedine činjenice i činioci dobivaju svoje značenje sa¬ mo preko općosti kojoj pripadaju. Već smo ukazali na Hegelovu ontološku interpretaciju pojma i suda. definicija je odnos mišljenja koje poima sveopću prirodu jednog predmeta u njegovu bitnom razlikovanju od drugih predmeta. ovi logički oblici i procesi odražavaju i sadrže stvarne oblike i procese zbilje. Općenitost. moderna industrija.

javljaju se kao narod. također. Jezik. Subjekt 1 2 Svijest Pojedinci ili skupine pojedinaca Narod Zajednica pojedinaca 2. Antagonizmi koji odatle pro¬ izlaze integrirani su putem procesa rada. FILOZOFIJA DUHA Povijest ljudskoga svijeta ne počinje borbom između poje¬ dinca i prirode. Obje stra¬ ne suprotnosti. osjeti i pojmovi ne pri¬ padaju još sasvim pojedincu. Njihovo »bi¬ ti pojmljen« dio je njihovog karaktera kao predmeta. s obzirom da je pojedinac tek kasniji proizvod ljudske povijesti. i time ponovno naglašava da smo ušli u carstvo u kojemu sve ima karakter subjekta. Sastavljanje suprotnih elemenata može biti samo sastavljanje unutar subjektivnosti. Ali čak i to jedinstvo sadrži oporbu. Proces rada odgovoran je za razne oblike integracije i uslovljava sve dalje oblike zajednice ko¬ ji odgovaraju tim tipovima: porodicu. Rad najprije sjedinjuje pojedince u obitelj. a na konačnom stupnju. str. To još nije racionalna zajedni¬ ca.74 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 75 Sredstvo Jezik Rad Predmet Pojmovi Priroda Narod Zajednica pojedinaca raspravljati zajedno sa konačnom logikom). iako u gotovom. određuje svijest. Prvi oblik što ga svijest poprima u povijesti nije oblik po¬ jedinačne. Osjećaji. nego između jedne skupine pojedinaca (obitelji) i drugih sličnih sku¬ pina. Čovjek je sposoban da obilježi svoje područ¬ je utjecaja i da druge zadrži izvan njega samo kada poznaje svoj svijet. njegov na¬ por usmjeren je samo prema reproduciranju sebe. tako da ono što je zajedničko. za Hegela. Međutim. znači da su predmeti konačno otelovljeni u subjek10 11 Jenenser Realphilosophie. 211. koji također postaje od¬ lučujuća snaga za razvitak kulture. Ibid. čovjeka. ona se brzo raspada u brojne antagonizme. na drugom stupnju po¬ javljuju se kao pojedinac u sukobu sa drugim pojedincima. 3 Svojina Jezik je sredstvo u kojemu se zbiva prva integracija između subjekta i predmeta10. jer preko njega pojedinac stiče gospodstvo nad predmetima koje poznaje i imenuje. On je. Ovo izvorno jedinstvo u povijesnome svi¬ jetu Hegel naziva »svijest«. građansko društvo i dr¬ žavu (poslednja dva termina javljaju se tek kasnije u Hegelovoj filozofiji). dakle. omogućuje pojedincu da zauzme svjestan stav protiv drugih i da svoje potrebe i želje istakne nasuprot potre¬ bama i željama drugih pojedinaca.. jezik je prvo sredstvo individuacije. Kada privatna svojina postane ustanova. i dalje. subjekt i njegov predmet uzi¬ maju oblik svijesti i njezinih pojmova. kada je svjestan svojih potreba i snaga i ovo poznavanje saopćava drugima. nego sveopće svijesti. to. u tom smislu što je objektivan i što pripada svim pojedincima. . str. ili predmeti koji se ne mogu rastaviti od subjekta. 221. svijest i njezini predmeti. Na prvom stupnju. Sukob koji se tu raz¬ vija nije sukob između pojedinca i predmeta koje on želi. rad i svojina. koja je možda najbolje pred¬ stavljena kao svijest jedne primitivne grupe u kojoj je pojedinačnost uronjena u zajednicu. nego ih dijele svi. koja kao »obiteljsku svojinu«11 prisvaja predmete koji osiguravaju njezi¬ no održanje. Naravno. Hegel kaže da se čovjekov svijet razvija u nizu integracija suprotnosti. »neposrednom« obliku. kao pred¬ met svijesti ovo su »pojmljeni predmeti« (begriffene Objekte). i dalje. Prvo dolazi zajednica (Allgemeinheit). koja se bavi povijesnim ostva¬ renjem slobodnog subjekta. a ne ono što je posebno. I. obitelj nalazi sebe i svoju svojinu među drugim obiteljima koje posjeduju svojinu. narod ima svoj predmet u sebi. kao i svi drugi tipovi suprotnosti u carstvu duha. Trima stup¬ njevima odgovaraju tri različita »sredstva« integracije: jezik. Samo posljednji stupanj predstavlja dostignuće jedne trajne integracije između subjekta i predmeta. U drugu ruku. Predmeti su već »prisvojeni«. imaju tako oblik sub¬ jektivnosti. Tako je jezik i prva poluga prisvajanja. oni su aktualna (ili moguća) svojina pojedinaca. Prema tome. nego ćemo izravno preći na jensku Filozofiju duha. i sloboda joj nije kvaliteta. svijest je ono što jest samo preko svoje suprotnosti prema svojim predmetima. prva prava zajednica {All¬ gemeinheit).

a ne onim što je rad za pojedinca«13. Općenitost preobražava i subjekt rada. Dapače. On naglašava dva momenta: potpuno podređivanje pojedin¬ ca demonu apstraktnoga rada. U raspodjeli proizvoda rada ništa ne važi osim »apstraktnog i sveopćeg rada«. očito. Svijest koju ova integracija postiže opet je jedna općost (Volksgeist). Hegelova interpre¬ tacija »borbe za međusobno priznanje« bit će objašnjena u na¬ šem razmatranju Fenomenologije duha. može se završiti samo ako se suprotstavljeni pojedinci integriraju u zajednicu toga naroda (Volk). . 215. Mehaniza¬ cija. oni postaju dio subjekta koji je sposoban da u njima prepozna svoje potrebe i želje. doista. Ono je.. proizvod samo-svjesnih napora da bi opstojeći antagonizmi pro¬ radili u interesu cjeline. kako ga shvaćaju političke teorije osamnaestog vijeka. Ovaj prelaz od obitelji do naroda odgovara. Pojedinac svojim radom postaje jedna općost. Pojam rada nije u Hegelovom sistemu periferan. Rad ima »vrijednost« samo kao takva »sveopća djelatnost« (allgemeine Tdtigkeit). prelazu od »stanja prirode« ka stanju građanskog društva. opisuje način rada koji je karakterističan za modernu robnu pro- izvodnju. 15 Ibid. preko nje se zadovoljavaju konkretne potre¬ be ljudi u društvu. to sredstvo koje bi trebalo čovjeka osloboditi mukotrpnog 12 u Ibid. koja zatim slijedi. Štaviše. Rad sva¬ koga je. str. »opći za potrebe svih«. S obzirom da se na svojinu gleda kao na bitan i konstitutivan elemenat individualnosti. Posljedica borbe za međusobno priz¬ nanje je prva zbiljska integracija koja sukobljenim skupinama ili pojedincima daje objektivan zajednički interes. težio tačnom razumijevanju funkcije koju rad ima u integraciji različitih pojedinačnih djelatnosti u tota¬ litet odnosa razmjene. Djelatnost posredovanja nije drugo nego radna djelatnost. s obzirom na sadržaj. ali nje¬ zino jedinstvo nije više primitivno i »neposredno«. on pretvara prirodu u odgovarajuće sredstvo svog samo-razvitka. on postaje članom jedne zajednice. Sve povijesne borbe postaju borbe između skupina pojedinaca koji posjeduju svojinu. Apstraktni rad ne može razvijati istinske sposobnosti pojedinca. radnika. čov¬ jek se trudio i organizirao ih. U svojim daljim primjedbama o pojmu rada. II. i slijepi anarhički karakter jednog društva koje 'sebe produžuje preko odnosa razmjene. Kada rad uzima i ob¬ likuje predmete. u svom totalitetu. Ovo dalekosežno shvaćanje u punoj mjeri utječe na kon¬ strukciju carstva duha. nego je to središnji pojam preko kojega on shvaća razvitak društva. Ovaj apstraktni i opći rad spojen je sa konkretnim pojedi¬ načnim potrebama preko »odnosa razmjene« tržišta14. Pomoću svoga rada čovjek prevladava otuđenje iz¬ među objektivnog i subjektivnog svijeta. Pomoću razmjene proizvodi rada dijele se među pojedince prema vrijed¬ nosti apstraktnog rada. Susrećemo prvu ilustraciju činjenice da su Hegelovi ontološki pojmovi zasićeni društvenim sadržajem ko¬ ji izražava jedan poseban društveni poredak. jer rad je samom svojom prirodom opća djelatnost i njegov se proizvod može razmjenjivati između svih pojedinaca. Ibid. Time priroda zauzima svoje mjesto u povijesti čovjeka. Borba na život i smrt. pojedinac mora svoju svojinu sačuvati i obraniti da bi se održao kao pojedinac. području subjektivnog samo-ozbiljavanja. On je prisiljen da svoje po¬ sebne sposobnosti i želje ostavi po strani. str. i njegovu pojedinačnu djelatnost. prije. Hegel je. 14 Jenenser Realphilosophie. Hegel ga naziva posredovanim (vermittelte) jedinstvom. Termin posredovanje ovdje pokazuje svoje kon¬ kretno značenje.76 HliRBKRT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 77 tivnom svijetu: predmeti nisu više »mrtve stvari«. kaže Hegel. a povijest postaje bitno ljudska povijest. i time ih učinio sastavnim dijelom svoje ličnosti. on se približava Marxovoj doktrini apstraktno¬ ga i sveopćega rada. Posebni predmet postaje općošću u procesu rada — postaje robom. Tjeran onim uvidom koji mu je ot¬ krio tu dimenziju. njegova je vrijednost određena onim što je »rad za sve. već pripadaju. uglavnom. ovaj potonji mora po¬ stati nešto drugo nego što jest da bi pojedinac zadovoljio svoje potrebe«12. Zato Hegel naziva razmjenu »povratkom ka konkretnosti«15. Hegel kaže da »pojedinac zadovoljava svoje potrebe radom. koja zatim slijedi. Hegel u takvom obliku opisuje način integra¬ cije koji vlada u društvu koje proizvodi robu da jasno predskazuje Marxovo kritičko prilaženje. On dodiruje sferu u kojoj je kasnije Marx nastaviio analizu modernog društva. u kojoj ona postaje udarnim klinom slobode. 238. ali ne određenim proizvodom svoga rada. 'Sa dolaskom raznih obiteljskih jedinica koje posjeduju svo¬ jinu počinje »borba za međusobno priznavanje« njihovih prava. pomoću rada čov¬ jek gubi onu atomsku egzistenciju kojom je kao pojedinac su¬ protstavljen svim drugim pojedincima. Hegel.

mora otvoriti kanale za trgovinu sa stranim zemljama i tako dalje. u isto je vrijeme njezin čuvar. temeljio na inače nesavladivom kaosu. radionica. utoliko ima manju vrijednost. Ideje uma i slobode. Ibid. slijepe međuza¬ visnosti«. 232—3. I. str. »Ova nužda. Imetak po¬ staje . Sav svoj život borio se da ih uskladi sa potrebom »kontrole« i »kroćenja«. Razrađuje to u Realphilosophie iz godi¬ ne 1804—5. koje proizvodi robu. ili zbog drugih razloga. Ibid. a djelomice putem općeg načina ras¬ podjele . Sposobnosti poje¬ dinca beskrajno su smanjene. i između potreba i rada cjeline. . Stroj smanjuje nužnost rada samo za cjelinu.. «20. Sistem <se kreće ovamo i onamo na slijep i elementaran način i kao divlja živo¬ tinja traži čvrstu. Integracija sukobljenih pojedinaca preko apstraktnog rada i razmjene tako uspostavlja »širok sistem zajedničnosti i međusobne zavisnosti. Hegel se predao studiji političke ekonomije. u posljednjoj rečenici on formu¬ lira jedan mogući izlaz. Ton i patos ovoga opisa ukazuje na Marxov Kapital. dini ga robom njegovog rada. životno kretanje mrtvih. koji se grana u područja u kojima mala poduzeća ne mogu pro¬ fitirati. Zakon (Gesetz) mijenja slijepi totalitet odnosa razmjene u svjes¬ no regulirani državni aparat. Ibid. u unutarnju pobunu i mrž¬ nju«19 Ali. Krajnja apstraktnost rada seže do najindividualnijih tipova i nastavlja da proširuje svoju sferu. a svijest tvorničkog radnika svede¬ na je na najnižu razinu tuposti«17. Dok se rad na taj način mije¬ nja od samo-ozbiljavanja pojedinca u njegovo samo-odricanje. 239. Slika anarhije i zbrke građanskog društva naslikana je čak u još tamnijim bojama nego prije. Vrijednost rada smanjuje se u istom raz¬ mjeru u kojem proizvodnost rada raste. trajnu kontrolu i kroćenje«18. Druga Jenenser Realphilostophie nastavlja s razmatranjem na¬ čina na koji je građansko društvo integrirano u državu. Hegel je u naletu fran¬ cuske revolucije otkrio načela koja su ukazivala preko datog ok¬ vira individualističkog društva. »Pogibelj« koja vlada u društvu nije puki slučaj. . Međutim. ova potreba i nužda pretvaraju se u krajnje rasparčavanje volje. 240. naglo se zatvaraju jer se mijenja način. »što više podređuje sebi svoj rad. štaviše. zajedničkog i posebnih interesa označivale su za njega vrijednosti koje se nisu mogle žrtvovati državi. mora iznaći nova tržišta. nego racionalnoj državi pod vlašću zakona. dok je Hobbes imao intuitivan uvid i služio se njime. str.. iPrisvajanje se razvija u mnogostran sistem. i utoliko vaše mora poje¬ dinac da se muči«16. to sam postaje bespomoćniji«. Ova nejednakost bogatstva i siromaštva. »(Pojedinac) je podvrgnut potpunoj zbrci i slučajnosti cje¬ line. sada Hegel naglašava pozitivne vidove ove ponizujuće zbilje.. a konačna pobjeda ne ide Levijatanu. a ne za pojedinca. Međutim. II.. a taj proces traži organizaciju jedne čvrste države. Tako su čitave gomile prepuštene bespomoćnom siromaštvu. 237. Nije čudno što se opaža da se Hegelov rukopis prekida tom slikom. na bellum omnium contra omnes (ratu svakoga protiv svih) individualističkoga društva. koje su izdržavale veliki dio stanovništva. Masa stanovništva osuđena je na zaglupljujući. . nezdra¬ vi i nesigurni rad tvornica. 'poprima oblik jedne »neproračunljive. str. također. »Ukoliko više postaje rad mehaničan. jedinstva Jenenser Realphilosophie. Javlja se su¬ kob između velikog bogatstva i velikog siromaštva. siromaš¬ tva koje je nesposobno da popravi svoje stanje. Divlja životinja mora biti ukroćena. Hobbes (Hobs) je svoju Levijatansku državu.78 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 79 truda. Hegelova rana politička filozofija podsjeća na početak po¬ litičke teorije u modernome društvu. između Hobbesa i Hegela leži razdoblje u kojemu je apsolutistička država razula¬ rila ekonomske snage kapitalizma i u kojemu je politička eko¬ nomija razotkrila neke mehanizme kapitalističkog radnog procesa. ili zato što su vri¬ jednosti njihovih proizvoda pale zbog novih pronalazaka u drugim zemljama. Njegova analiza gra¬ đanskog društva došla je do korijena ustrojstva modernoga dru¬ štva i pružila razrađenu kritiičku analizu. vladajućom snagom. Državna sila inter¬ venira: ona se mora brinuti da se svaka posebna sfera (života) održi. Njegovi poku¬ šaji da problem riješi su raznoliki. Hegel raspravlja o političkom obliku tog društva pod naslovom »Ustav«. odnos između posebnih potreba i rada. kao da se uplašio onoga što je razotkrila njegova analiza društva. nego sam proces kojim cjelina repro20 " Jenenser Realphilosophie. Čitave grane industrije. radnika itd. Njegovo nagomilavanje zbiva se djelomice slučajno. . . koja znači potpunu pogibelj za pojedinačnu egzistenciju. str..

80

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

81

ducira vlastitu egzistenciju i egzistenciju svakog svog člana. Od¬ nosi ramjene na tržištu pružaju potrebnu integraciju, bez koje bi izolirani pojedinci poginuli u takmiičarskom sukobu. Strahovi¬ te borbe unutar društva koje proizvodi robu su »bolje« od onih koje se vode između potpuno nesputanih pojedinaca i skupina — »bolje« jer se događaju na višoj razini povijesnog razvitka i podrazumijevaju »međusobno priznavanje« pojedinačnih prava. »Ugovor« (Vertrag) izražava ovo priznavanje kao društvenu zbi¬ lju. Hegel vidi u tom ugovoru jedan od temelja modernog dru¬ štva; društvo je, doista, okvir ugovora sklopljenih između poje¬ dinaca21. (Viidjet ćemo, međutim, da se on kasnije veoma trudi da važenje ugovora ograniči na sferu građanskog društva — tj. na ekonomske i društvene odnose — i da ih isključi kad b-i mog¬ li da imaju funkciju između država). Jedino sigurnost da je neki odnos ili postupak osiguran ugovorom — i da će se ugovor poštivatii u svim okolnostima — čini odnose i djelatnosti u društvu koje proizvodi robu sračunljivima i racionalnima. »Moja riječ mora važiti ne iz moralnih razloga«, nego zato što društvo 'pret¬ postavlja da između njegovih članova postoje međusobna obave¬ ze. Vršim svoj posao pod uslovom da i drugi tako postupa22. Ako prekršim svoju riječ, kršim sam društveni ugovor i ne pogađam samo neku posebnu ličnost nego zajednicu. Ja se stavljam izvan cjeline, koja jedina može ispuniti moje pravo kao 'pojedinca. Za¬ to, kaže Hegel, »sveopćost je supstancija ugovora«23. Ugovori ne samo da upravljaju pojedinačnim postupcima nego djelatnošću cjeline. Ugovor uzima pojedince kao da su slobodni i ravnoprav¬ ni; u isto vrijeme, ne promatra svakoga od njih u njegovoj slu¬ čajnoj posebnosti, nego u njegovoj »općenitosti«, kao ujednače¬ ni dio cjeline. Ovaj identitet posebnog i općeg, naravno, još nije ostvaren. Prave mogućnosti pojedinaca daleko su od toga da bi u građanskom društvu bile sačuvane, kako je to Hegel već ranije upozorio. Prema tome, iza svakog ugovora mora stajati sila. Prijetnja da će se primijeniti sila, a ne vlastito dobrovoljno pri¬ znavanje, vezuje pojedinca za njegov ugovor. Ugovor tako uklju¬ čuje mogućnost kršenja ugovora i pobune pojedinca protiv cje¬ line24. Zločin znači čin pobune, a kazna je mehanizam kojim cje¬ lina uspostavlja svoje pravo nad pobunjenim pojedincem. Prizna21
22 23 24

nje vlasti zakona razlikuje se od vlasti ugovora po tome što uzi¬ ma u obzir »pojedinčevo ja u njegovoj opstojnosti, kao i u nje¬ govom znanju«25. Pojedinac zna da može opstojati samo silom zakona, ne samo što ga ovaj štiti nego što vidi da zakon pred¬ stavlja zajednički interes, koji je, u krajnjoj liniji, jedina garan¬ cija njegova samo-ravitka. Pojedinci savršeno slobodni i neovis¬ ni, a opet sjedinjeni zajedničkim interesom •— ovo je prvi pojam zakona. Pojedinac je »spokojan« da će »sebe, svoju bit« naći u zakonu i da zakon čuva i održava njegove bitne mogućnosti26. Takvo shvaćanje pretpostavlja državu u čijim se zakonima doista očituje slobodna volja združenih pojedinaca, kao da su se oni sakupili i odlučili o zakonovstvu koje je najbolje za njihov zajednički interes. Zakon inače ne bi mogao izraziti volju svakog od njih, a istovremeno i »opću volju«. Kada bi bilo takve za¬ jedničke odluke, zakon bi bio istinski identitet između pojedinca i cjeline. Hegelovo shvaćanje zakona znači zamisao takvoga dru¬ štva; on opisuje cilj koji bi trebalo doseći a ne okolnosti koje vladaju. Međutim, jaz između idealnoga i zbilje polagano se suzuje. Ukoliko više Hegelov stav prema povijesti postaje realističan, utoliko više podaje sadašnjosti veličinu budućega ideala. Ali, kaikav god bio ishod Hegelove borbe između filozofskog idealiz¬ ma i političkog realizma, njegova filozofija neće prihvatiti ni¬ jednu državu koja ne djeluje po zakonu. On može prihvatiti »državu sile«, ali samo utoliko što u njoj prevladava sloboda pojedinaca, a državna sila potpomaže njihovu vlastitu silu27 Pojedinac može biti slobodan samo kao političko biće. Time Hegel preuzima klasičnu grčku koncepciju da Polis predstavlja istinitu zbilju čovjekovog opstojanja. Prema tome, konačno sje¬ dinjavanje društvenih antagonizama ne postiže se vladavinom zakona, nego političkim ustanovama koje otjelovljuje zakon dr¬ žavom saunom. Koje je oblik vladavine koji najbolje čuva ovo otjelovljenje, te je zato najviši oblik jedinstva između dijela i cjeline? Prije nego što će odgovoriti na to pitanje, Hegel ocrtava porijeklo države i povijesne uloge tiranije, demokracije i mo25

Str. 218. i dalje.
Str. 219—20. Str. 226. Str. 221.

Str. 225. Str. 248. 27 Vidi niže, str. 227. i dalje.
26

6 Um i revolucija

82

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

83

narhije. On odbija teoriju društvenog ugovora28 zbog toga što ona pretpostavlja da u izoliranim pojedincima, prije nego što će oni ući u državu, djeluje »opća volja«. Nasuprot teoriji dru¬ štvenog ugovora, on ističe da se »opća volja može javiti samo poslije dugačkog procesa, koji doživljava svoj vrhunac u konačinom reguliranju društvenih antagonizama. Opća volja je rezultat, a ne porijeklo države država se javlja posredstvom »iz¬ vanjske sile«, koja primorava pojedince protiv njegove vlastite volje. Tako su »sve države utemeljene sjajnom silom velikih ljudi«29. Hegel, također, dodaje: »ne fizičkom prinudom«. Ve¬ liki utemeljivači države imali su u svojoj ličnosti nešto od po¬ vijesne snage koja sili čovječanstvo da slijedi svoj vlastiti tok i da nljime napreduje; ove ličnosti održavaju i nose spoznaju i višu moralnost povijesti, čak iako (kao pojedinci toga nisu svjes¬ ni, ili ikada ih tjeraju sasvim drugačiji motivi. Ideja koju He¬ gel ovdje uvodi kasnije se javlja kao Weltgeist (svjetski duh). Najranija je država nužno tiranija. Državni oblici koje He¬ gel sada opisuje imaju i povijesni i normativni poredak i tira¬ nija je najraniji i najniži, nasljedna monarhija najkasniji i najviši oblik30. Zatim, mjerilo po kojemu se država ocjenjuje je uspjeh što ga ona postiže u vršenju prave integracije pojedi¬ naca u cjelini. Tiranija integrira pojedince time što ih negira. Ali ona ima jedan pozitivni rezultat: disciplinira ih, uči ih da slušaju. Poslušnost prema ličnosti Vladara je priprema za po¬ slušnost zakonu. »Ljudi ruše tiraniju jer je odvratna, mrska i tako dalje; međutim, u zbilji to čine zato što je postala suviš¬ na«31. Tiranija prestaje biti povijesno nužna čim je uspostav¬ ljena disciplina. Onda je zamjenjuje vladavina zakona, tj,. de¬ mokracija. Demokracija predstavlja zbiljski identitet pojedinca i cje¬ line; vlada je jedinstvena sa svim pojedincima, a njihova volja izražava interes cjeline. Pojedinac ide za svojim vlastitim inte¬ resima, zato je on »buržuj«, ali on se, također, bavi potrebama i zadaćama cjeline, pa je dakle, citoyen32. Hegel ilustrira demokraciju osvrćući se na grčki grad — dr¬ žavu. Tamo je jedinstvo pojedinaca i opće volje bilo još slučaj28 29 30 31 52

Jenenser Realphilosophie, II, str. 245—6. Ibid., str. 246. Str. 246—53. Str. 247—8. Str. 249.

no; pojedinac je morao popustiti većini, koja je opet bila slu¬ čajna. Zato takva demokracija nije mogla predstavljati konač¬ no jedinstvo pojedinaca i cjeline. »Lijepa i sretna sloboda Grka« integrirala je pojedince samo u jedno »neposredno« jedinstvo, koje se temeljilo više na prirodi i osjećaju nego na svjesnoj in¬ telektualnoj i moralnoj organizaciji društva. Čovječanstvo je moralo napredovati dalje, ka višem obliku države, obliku u koje¬ mu se pojedinac slobodno i svjesno sjedinjuje sa drugima u zajednici koja, sa svoje strane, čuva njegovu zbiljsku bit. Najbolji čuvar takvog jedinstva, po Hegelovom mišljenju, nasljedna je monarhija. Ličnost monarha predstavlja cjelinu uzdignutu nad sve posebne interese; kao monarh po rođenju on vlada, tako reći, »po prirodi«, netaknut antagonizmima dru¬ štva. On je zato najčvršća i najpostojanija »tačka« u kretanju cjeline33. »Javno mišljenje« je spona koja povezuje sfere života i kontrolira njihov tok. Država nije niti prisilno niti prirodno jedinstvo, nego racionalna organizacija društva preko njegovih različitih »staleža«. U svakom staležu pojedinac se prepušta vla¬ stitoj specifičnoj djelatnosti, a opet služi zajednici. Svaki stalež ima svoje posebno mjesto, svoju svijest i svoju etiku, ali staleži završavaju u »općem« staležu, tj. u državnim funkcionarima, koji se ne brinu ni za što drugo osim za opći interes. Funkcionari se biraju, i svaka »sfera (grad, ceh itd.) upravlja svojim vlastitim poslovima«.34 Važnija su od ovih pojedinosti pitanja: kakve osobine po¬ sjeduje nasljedna monarhija koje opravdavaju njezino mjesto u filozofiji duha; kako ovaj državni oblik ispunjava načela koja su upravljala konstruiranjem te filozofije. Hegel je na nasljed¬ nu monarhiju gledao kao na kršćansku filozofiju par exellence, ili, tačnije, kao na kršćansku državu koja je nastala zajedno sa njemačkom reformacijom. Za njega je ta država bila otjelovljenje načela kršćanske slobode, koja je proglasila slobodu čovje¬ kove unutarnje savjesti i njegove jednakosti pred bogom. Hegel je mislio da je bez ove unutarnje slobode beskorisna ona vanjska sloboda koju demokracija ima da uspostavi i štiti. Po njegovu shvaćanju, njemačka reformacija predstavljala je veliku prekretnicu u povijesti, koja je došla sa objavom da je pojedinac zbiljski slobodan tak kada je postao samosvjestan " Str. 250. " Str. 251.

84

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

85

svoje neotuđive autonomije35. Protestantizam je uspostavio ovu samosvijest, i pokazao da kršćanska sloboda u sferi društvene zbilje podrazumijeva podvrgavanje i poslušnost božanskoj hije¬ rarhiji države. Podrobnije ćemo se pozabaviti ovom stvari kada stignemo do Filozofije prava. Jedno pitanje na koje još treba odgovoriti tiče se čitavog ustrojstva Hegelovog sistema. Povijesni svijet, utoliko što je sagrađen, organiziran i oblikovan svjesnom djelatnošću mislećih subjekata, jest carstvo duha. Ali, duh je potpuno ostvaren i opstoji u svom istinitom obliku jedino kada se prepusti svojoj pravoj djelatnosti, naime, umjetnosti, religiji i filozofiji. Ove su oblasti kulture, dakle, konačna zbilja, područje posljednje istine. A ovo je upravo Hegel ovo uvjerenje: apsolutni duh živi samo u umjetnosti, religiji i filozofiji. Sve tri imaju isti sadržaj u raz¬ ličitim oblicima: umjetnost shvaća istinu pukom intuicijom (Anschauung), u opipljivom i zato ograničenom obliku; religija je zamjećuje slobodnu od takvog ograničenja, ali samo kao puku »tvrdnju« i uvjerenje; filozofija je obuhvaća putem spozna¬ je i posjeduje je kao svoju neotuđivu svojinu. U drugu ruku, te oblasti (kulture opstoje samo u povijesnom razvitku čovječan¬ stva, i država je konačni stupanj toga razvoja, što je onda odnos između države i carstva apsolutnog duha? Proteže li se vlast države preko umjetnosti, religije i filozofije, ili je one, napro¬ tiv, ograničavaju? O ovom problemu se često raspravlja. Ukazano je na to da je Hegelov stav pretrpio razne promjene: da je on bio najprije sklon tome da državu uzdigne iznad kulturnih sfera, da ju je zatim doveo u isti red s njima ili je čak njima podredio i da se zatim vratio na početni položaj, na prevlast države. U Hegelovim iskazima o toj sferi postoje, čak unutar istog filozofskog razdoblja, očite protivurječnosti. U drugoj Jeneser Realphilosophie on izjavljuje da apsolutni duh »jest najprije život jednog naroda uopće; međutim, duh se mora osloboditi toga života«36, ali on, također, kaže da sa umjetnošću, religijom i filozofijom »apsolutni slobodni d u h . . . proizvodi jedan drugačiji svijet, u ikojemu on ima svoj pravi oblik, u kojemu je njegov posao do¬ vršen i u kojem duh doseže intuiciju sebe kao svoju vlastitu«37.
35 36 37

Nasuprot ovim izjavama, Hegel raspravljajući o odnosu između religije i države, kaže da vlada stoji iznad svega; on je duh koji sebe spoznaje kao sveopću bit i zbilju.. .«38 Dalje, on naziva dr¬ žavu »zbiljom kraljevstva nebeskog... Država je duh zbilje, što god se javlja unutar države, mora se njoj prilagoditi«39. Značenje ovih protivurječnosti i njihovo moguće rješenje mogu se objasniti samo razumijevanjem konstitutivne uloge što je ima povijest u Hegelovom sistemu. Ovdje ćemo pokušati da dademo tak jedno prethodno tumačenje. Već prvi Hegelov sistem otkriva najizrazitije značajke nje¬ gove filozofije, osobito njezino naglašavanje općosti kao istini¬ tog bitka. U našem uvodu ukazali smo na društveno-povijesne korijene ovog »univerzalizma«, i pokazali da je njezina osnova bila nedostatak zajednice« u individualističkom društvu. Hegel je ostao vjeran nasljedstvu osamnaestoga vijeka i utjelovio je njegove ideale u samom ustrojstvu svoje filozofije. Instistirao je na tome da je »istinska općost« zajednica koja čuva i ispunjava zahtjeve pojedinca. Njegova dijalektika mogla bi se interpretirati kao filozofski pokušaj da se njegovi ideali pomire sa jednom antagonističkom društvenom zbiljom. Hegel je priznavao velike prodore prema naprijed, što ih mora roditi opstojeći poredak društva: razvitak materijalne, kao i kulturne proizvodnje; raza¬ ranje zastarjelih odnosa snaga, koji su kočili napredak čovječan¬ stva; takvu emancipaciju pojedinaca da bi on mogao biti slobodan subjekt svoga života. Kada je izjavio da je svako »neposredno je¬ dinstvo« (koje ne podrazumijeva neku suprotnost između svojih sastavnih dijelova), s obzirom na mogućnosti ljudskoga razvitka, niže nego što je jedinstvo koje je proizvedeno integriranjem zbilj¬ skih antagonizama, mislio je na društvo svoga vlastitog vremena. Pomicanje pojedinačnoga i općega činilo se nemogućim bez pu¬ nog razvijanja ovih antagonizama koji guraju neke vladajuće oblike života do tačke na kojoj otvoreno protivurječe svome sadr¬ žaju. Hegel je taj proces opisao u svojoj skici modernoga društva. Zbiljske protivurj ečnosti modernoga društva su najjači prim¬ jer dijalektike u povijesti. Nema sumnje da ove okolnosti, koliko god bi se mogle opravdati ekonomskom nužnošću, protivurj eče i idealu slobode. Najviše mogućnosti čovječanstva leže u racional¬ nome jedinstvu slobodnih pojedinaca, tj. u općosti, a ne u učvršJ8

Str. 251. Str. 253. Str. 263.

Str. 267. " Str. 270.

što ga podrazumijeva pojam općenitosti. i u onoj mjeri u kojoj se sloboda i nezavisnost subjektivnosti mogu vezati uz ideal svjetovna okolina uslova i odnosa ne treba da posjeduju nikakve bitne objektiv¬ nosti izvan subjekta i pojedinačnoga. dok su se napoleonske armije približavale tome gradu. a slika jednog saveza slobodnih pojedinaca sjedinjenih u zajedničkom interesu jasno se pojavljuje. dokle god ga provode pojedinci protiv države. i. Ova je veza gotovo izgubljena u Fenomenologiji duha. IV FENOMENOLOGIJA DUHA Hegel je pisao Fenomenologiju duha 1806. prev. Osjećaj da je upravo počela nova epoha u svjet¬ skoj povijesti prožima Hegelovu knjigu. i dalje. međutim. Općost dobiva svoju konkretnu opstojnost preko pojedinačnog. Završio je djelo kada je jenska bitka zapečatila sudbinu Prusije i ustoličila na¬ sljednika francuske revolucije na sllabašnim ostacima starog nje¬ mačkog Reicha. Konkretni dru¬ štveni sadržaj. nego uspostavljanje novog despotizma. Ove potonje se mogu naći samo u pravome carstvu duha. Hegel je vidio da rezultat francuske revolucije nije ozbiljenje slobode. Postojano traganje za takvom zajednicom. Jedino država može pružiti emancipaciju. 243. sli¬ ka je procesa kojim pojedinačno postaje opće« i kojim se zbiva »konstruiranje općenitosti«. . R. Tamo su one. Sloboda i um učinjeni su djelatnostima čis¬ toga duha i ne traže kao preduvjet određen društveni i politički poredak. George Bell and Sons. Osmaston. U Idealu (državi) upravo je posebni pojedinac taj ikoji tre¬ ba da postoji u neodvojivom skladu sa supstantivnim to¬ talitetom. engl. g. Ovu smo sferu već susreli kao ozbiljenje istine i slobode u Hegelovoj prvoj Flozofiji duha. religiji i filozofiji. I. On obilježava njegov prvi filozofski sud o povijesti i povlači svoje konačne zaključke iz francuske revolucije. a ne država sama. zapravo. koja sada postaje tačka preokreta. nalazi se u pozadini Hegelovog insistiranja na unutrašnjoj povezanosti istine i sveopćosti. str. 1920. pomirenje sa vladajućim poretkom bilo milije od užasnih ne- 40 The Philosophy of Fine Arts (Estetika). uvijek na¬ novo probija kroz njegove filozofske formulacije.. bile utemeljene na odgovarajućem državnom poretku i ostajale s njim u unutrašnjoj vezi. radi dobra filozofije. cjelina hegelovskog sistema.86 HERBERT MARCUSE ćenim posebnostima. u etičnosti. sv. Mislio je na is¬ punjenje toga traganja ikada je istinsku općenitost označio kao kraj dijalaktičkog procesa i kao konačnu zbilju. Država prestaje sada da ima sveobuhvatan značaj. nego kao nužan rezultat. F. i da mu je.. nego se mogu pomiriti sa već opstojećom državom.40 Filozofija duha. iako ne može pružiti savršenu istinu i savršenu slobodu. Pojedinac može da se nada svome ostvare¬ nju samo ako je slobodan član zbiljske zajednice. a subjektivnost pojedinačnoga i posebnoga otkriva u sveopće¬ mu neosporivu osnovu i najistinskiji oblik svoje zbilje . Citiramo slavni odlomak Estetike. Istinsika nezavisnost sastoji se samo u jedinstvu i među¬ sobnom prožimanju i pojedinačnosti i općenitosti. Protuma¬ čio je njezin tok i njezin rezultat ne kao povijesnu slučajnost. Proces oslobođenja pojedinca nužno završava u teroru i razaranju.. Možemo pretpostaviti da je iskustvo sa slomom liberalnih ideja u povijesti njegova vlastitog vremena navelo Hegela da potraži sklonište u čistom duhu. usred strahote anarhičkoga društva. u Jeni. kako povijesnog tako i filozofskog puta ka istini. P. London.

Štaviše.. elemente koji potkopavaju nje¬ govo povjerenje u svoju sposobnost da zamijeti »zbiljsko« i koji ga sile da u traganju pređe na još više načine razumijevanja. otkrit će da predmeti doživljavaju promjenu kojom se njihov oblik i njihov odnos prema subjektu mijenjaju. u stvari. subjekt i predmet izgledaju jedan drugome strani. svoje vlastito dobro i svoju vlastitu istinu. U toiku rada na tom djelu. međutim. djelo namjerava povesti ljudski razum od carstva dnevnog iskustva do carstva zbiljske filozofske spoznaje. usprkos bijedi i nazadova¬ nju. ili da se sve što mu se dešava. Znajući da u sikoroj budućnosti neće moći objaviti ostatak svog sistema. Pomirenje. postiže ga u vladajućem društvenom sistemu. da se duhu ne može desiti ništa nova. neza¬ visan od svijesti. S obzirom da je to. Napredak prema ovim višim načinima jest. Međutim. »Zbiljsko« što ga svijet aktualno sadrži u beskonač¬ nom toku osjeta i zamjedaba je općost koja se ne može svesti na objektivne elemente slobodne od subjekta (npr. nego iskustvo kojemu je sigurnost već poljuljana. međutim. pro¬ mijenio svoj prvobitni plan. i nije proizveden izvana. uvodni svezak. velike je dijelove iz njega realizirao u svom uvodu. ići će od osjetilne izvjesnosti ka zamjedbi. . Ono »Mi«. tako. To. Hegel počinje sa iskustvom obične svi¬ jesti u svakodnevnome životu. do kojega sada dolazi između filozofskog idealizma i datoga društva.RHERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 89 predvidivosti novog prevrata. zakoni). također. Činilac koji određuje tok loga isikustva je promjenljivi od¬ nos između svijesti i njezinih predmeta. Svijet u zbilji nije onakav kakav izgleda. nego filozofe. »Svijet postaje Duh« poprima značenje ne samo da svijet u svom totalitetu po¬ staje odgovarajućom arenom u kojoj ima da se ispune planovi čovječanstva nego. U Fenomenologiji duha antagonizmi ove konkretne dimenzije izravnani su i usklađeni. nego kao promjena u postupku sa dijalektikom i u njezinoj zadaći. on je. od zamjedbe do razumijevanja. predmet izgleda kao da je čvrsti entitet.88 HF. i da je nje¬ gov razvitak daleko od toga da bude završen. nije iskustvo zdra¬ voga razuma. konačno pri¬ donosi njegovome napretku. nego onakav kak¬ vim ga filozofija shvaća. Svaiki neuspjeh i svaki gubitak imaju. Alko čovjek obrati punu pažnju na rezultate svoga iskustva. Drugim riječima. javlja se ne to¬ liko kao promjena u hagelovskom sistemu kao takvom. Promjena u Hegelovom stanovištu postaje očita u čvr¬ stoj izvjesnosti sa kojom on određuje konac tog procesa. sila. U prethodnim razdobljima dijalektika je bila više usmjerena na aktualni proces historije povijesti nego na konačni proizvod tog procesa. on način bitno »pripada« subjektu. ne označava svakodnevne ljude. proces spoznaje otkriva da to dvoje ne postoji u izolaciji. napustit će jedan tip spo¬ znaje i poći ka drugome. Tako Hegelova Fenomenologija duha predstavlja imanent¬ nu povijest ljudskoga isikustva. suprotstavljenost se u dijalektici čini više svojevoljnom igrom negoli borbom na život i smrt. Ako se subjekt koji fi¬ lozofira drži uz svoje predmete i dozvoljava da ga njihovo zna¬ čenje vodi. Izgleda da je negativnost prije sigu¬ ran stupanj u razvitku duha negoli snaga koja ga tjera dalje. Kao što ćemo vidjeti. da svijet postaje zbiljski samo pomoću poimajuće sile svijesti. Hegel je zamislio Fenomenologiju duha kao uvod u svoj filozofski sistem. od razumijevanja do samo-izvjesnosti. On pokazuje da ovaj način is¬ kustva sadrži. kao i svaiki drugi. jenski sistem razrađivao je dijalektiku u konktretnom procesu rada i društvene integracije. zbiljski predmet uspostav¬ ljen je (intelektualnom) djelatnošću subjekta. naravno. Ima. napredak se nipošto ne zbiva po ravnoj crti. znači da se svijet sam otkriva kao stalan napredak prema apsolutnoj istini. Čitatelj koji želi razumjeti razne dijelove tog djela mora već obitavati u »elementu filozofije«. naime spoznaja i proces svijeta kao duha. već pro¬ izvodi međusobno djelovanje beskrajnih sukoba. upravo. Us¬ prkos svim skretanjima i porazima. Postaje jasno da predmet dobiva svoju objektivnost od subjekta. Kada iskustvo počinje. Nedovršeni oblik jensike Filozofije duha pojačao je dojam da bi se duhu moglo desiti još nešto nova. stvar. Ova je istina ona ista koju je Hegel već pokazao u jenskom sistemu. i kojemu se nametnuo osjećaj da ne posjeduje punu istinu. To je iskustvo koje je već na putu ka zbiljskoj spoznaji. Ovaj otkriva za sebe da sam stoji »iza« predmeta. Krajnje poteškoće koje zadaje ova knjiga proizlaze u velikoj mjeri iz toga postupka. do apsolutne istine. negativnost ostaje izvor i pokretna sila kretanja. sve dok ne dođe do istine uma. duh će postići svoj cilj ili. kvaliteta. neuspjeha i povla¬ čenja. koje se tako često javlja. Svaki sulkob podrazumijeva svoje vlastito rješenje. naravno. unutrašnji proces isikustva.

filozofirajuće subjekte. on se nije slobodno podvrgao zako¬ nima koji obezbeđuju njegovu vlastitu slobodu i slobodu cjeline. B. samo-razorne zato što svijest koja se ovdje borila da promijeni svijet u skladu sa svojim subjektivnim in¬ teresima. Proces spoznaje postaje procesom povijesti. prev. oblikuje svijet. Hegel povezuje spoznajnoteorijski proces samo-svijesti (od osjetilne izvjesnosti do uma) sa povijesnim pro¬ cesom čovječanstva od kmetstva do silobode. jer se taj proces ne može odvojiti od povijesne borbe između čovjeka i njegova svijeta. u skladu s tim. »stanja svijeta« (Weltzustande). Poslije ovog kratkog prethodnog pregleda široke perspektive Fenomenologije duha. Hegel izjavljuje da je subjekt »apsolutni negativitet«. Odande dalje. New York). To je filozofija jednog samo-svjesnog čovječanstva. Svi oni obuhvaćaju i zadržavaju zbiljslke povijesne stupnjeve u razvitku čovječanstva. Ostvaranje istinske slobode se na taj način prenosi sa plana po¬ vijesti u unutrašnje carstvo duha. I. nego filozofija koja je apsor¬ birala istinu svih ranijih filozofija i sa njom čitavo iskustvo što ga je čovječanstvo nakupilo u toku svoj dugotrajnog hoda ka slobodi. Taj proces vodi od grčkog grada — države do francuske revolucije.90 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 91 Ovo. 35. kako kaže Hegel. Fenomenologija duha na taj način vodi do Logike. Baš kao što iskustvo sa kojim je Fenomenologija počela nije bilo svakodnevno iskustvo. 2 3 Ibid. »Načini ili oblici (Gestalten) svijesti«1 javljaju se istovremeno kao objektivne po¬ vijesne zbiljnosti. J. nego u nje¬ govoj istinskoj biti. to je isti¬ na samo »za nas«.. Go¬ voreći o toj zadaći. Samo-svijest se prenosi u borbu na život i smrt između pojedi¬ naca. Str. koje polaže pravo na to da vlada ljudima i stvarima i to da. Hegel ovo »cartvo« nije smatrao konačnim prebivalištem uma. spoznaja sa kojom zavr¬ šava nije tradicionalna filozofija. Svaki oblik svijesti koji se javlja u imanentnom napretku spoznaje kristali¬ zira se kao život jedne date povijesne epohe. Ona mora aktualno svijet učiniti svojim slobodnim ozbiljenjem. ili kao proizvoljno metafizička interpretacija povijesti — ima svrhu da verificira i pokaže povijesni karakter temeljnih filozofskih pojmova. 34. subjekt posjeduje i spoznaje svijet kao svoju vlastitu zbilju. Sukob koji se razvio iz Kantovog pomirenja pojedinaca sa općošću. Unutar njega automnomni pojedinac zadaje sebi bezuslovnu dužnost da se pokorava sveopćim zakonima koje si nameće svojom vlastitom slobodnom voljom. u početku nije ništa drugo nego ponavljanje teze transcendentalnog idealizma ili. engl. Međutim. međutim. borbe koja je sama po sebi sastavni dio puta ka istini i istine same. Ovo novo carstvo bilo je otkriće Kantovog etičkog idealizma. Drugim riječima. filozofija koje proglašava najviše ideale modernog individualističkog društva. a nije još istina ob¬ javljena u objektivnome svijetu. Subjekt mora uči¬ niti svijet svojim vlastitim djelom ako želi sebe priznati za je¬ dinu zbilju. 1910. Hegel kaže da je nova država stvorena revolucijom promijenila Phenomenology of Mind. Hegel ide dalje. učinivši ga sredstvom sub¬ jekta ali da nije postigla subjektovu bitnu slobodu. sv. Hegel je francusku revoluciju opisao kao razuzdavanje »samo-razorne« slobode. On kaže da samo-svijest treba još da pokaže da je ona istinska zbilja. 1 samo vanjski oblik objelktivnog svijeta. povijesnu epohu francuske revolucije) i prelazi u drugo carstvo. čovjek nije otkrio svoj zbiljski interes.. . Tamo je prevladana svaika oporba između svijesti i nje¬ zinog predmeta. još nije našla svoju istinu. Stalno 'prela¬ ženje od filozofijske ka povijesnoj analizi — koje se često kriti¬ ziralo kao zbrka. Ovdje se sloboda smatra istinitom onoliko koliko je nezbiljska. prelazimo sada na podrobnije razmatranje njezinih glavnih shvaćanja. Ona predstavlja »istinu u njezinom istin¬ skom obliku3. . Logika razvija ustrojstvo svemira. kao um. što znači da ima silu da niječe svako dato stanje i da ga učini svojim vlastitim svjesnim djelom. On je traži u umjetnosti i religiji i konačno je nalazi u »apsolutnoj spoznaji« dijalektičke filozofije. su¬ kob između diktata dužnosti i želje za srećom silio je pojedinca da istinu potraži u drugim rješenjima. London (The Macmillan Companv. carstvo samo-svjesnog duha. Do ovog zaključka došli smo već u jenskoj Filozofiji duha. str. i to ne u promjenljivim oblicima koje ona ima za spoznaju koja još nije apsolutna. 604. Ovo nije spoznajno-teorijska djelatnost i ne može se nastaviti samo unutar pro¬ cesa spoznaje.«2. str. Hegel kaže: »apsolutna sloboda napušta svoju samorazornu sferu zbilje (tj. Baillie. Postizanje ove potonje odigrava se u prelazu od francuske revolucionarne ere do ere njemačke idealističke kulture.

i obratno. već se može dokazati da je ono inherentni cilj čovjekov. uvjerena da ispravni pojam nije puki subjek¬ tivni intelektualni oblik. Potreba za . Sloboda je nešto što on mora steći prevlađivanjem svog ropstva. naime svjesno i racionalno gospodstvo nad svijetom. kao »znanost«. Egzistiranje u istini je stvar života (i smrti). proces egzistencije je »povratak« k biti6. Str. . Filozofska istina je. Filozofska spoznaja teži samo »bitnostima« koje imaju kon¬ stitutivan značaj za sudbinu čovjeka i svijeta. Dokaz za taj stav sastoji se od procesa koji isključivo vrši spoznavajući subjekt. načelo da »priroda čo¬ vjeka traži slobodu i da je sloboda jedan oblik uma« nije istina koju je čovjeku nametnula neka proizvoljna filozofska teorija.konstrukcijom ne nastaje iz prirode ili poj¬ ma trokuta. Dokaz za to ne pruža se vanjskom procesom spoznaje. nego zbiljsko. indiferentna prema njemu. prema tome. istina o matematičkim predmetima opstoji izvan njih samih. . Njezin je znatniji napor u tome da poikaže i izloži odnos između biti i egzistencije. značenje isikaza da je istina imanentna u predmetu filozo¬ fije. ono što sebe postavlja. Predmeti filozofije. Hegel ilustrira ta shvaćarija suprotstavljajući jednu drugoj ma¬ tematičku i filozofsku spoznaju. koja tu postupa na svoj vlastiti način5. Istina oblikuje saunu egzistenciju predmeta.92 HBRBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 93 Predgovor Fenomenologiji je jedan od najvećih filozofskih pothvata svih vremena koji predstavlja ne manje nego pokušaj da se filozofija ponovno uspostavi kao najviši oblik ljudskog zna¬ nja. Po¬ jam čovjeka je njegova povijest. Priroda pravokutnog trokuta ne razbija se na faktore na način koji je pokazan u matematičkoj konstrukciji. stav je istinit. neistinitu egzistenciju. i nije. i proces dokazivanja istine ima tu posla sa opstojećim predmetima samima. Str. a zatim razvija svoj pojam filozo¬ fije i filozofske istine. već čovjekovom poviješću. pak. Um. neistiniti i nebitni »vanjski« entiteti. Spoznaja ima svoj izvor u predstavi da se bit i egzistencija razlikuju. strogo uzevši. a njegovi di¬ jelovi se slažu u druge likove koje konstrukcija izaziva u tro¬ kutu«4. koja je potrebna da bi se dokazao stav koji izražava odnos njegovih dijelova. ova je njezin najunutrašnjiji podsticaj i cilj. 40. kao u matematici. Predmeti koje spoznaja dobiva neposrednim iskustvom se ne zadovoljavaju jer su slučajni i nepotpuni. te da je. Ovo zbunjuje ako se nema u vidu da za Hegela istina znači i oblik egzistencije. egzis' Str. Drugim riječima. dolazi do izražaja samo razvitkom čovječanstva. međutim. međutim. zato. u spoznavajućem subjektu. svijet kao um. onako kako je shvaća filozofija. imaju jedan unutrašnji odnos prema svojoj istini. trokut. Ovdje ćemo se ograničiti na njezine glavne tačke. Matematička istina može biti zaustavljena u jednom stavu. sasvim određeno zaokupljena čovjekovom egzistencijom. »Proces matematičkog doikaza ne pripada predmetu. se rastavlja. Ovo je. 39. Či¬ tav proces stvaranja rezultata stvar je spoznaje. u krajnjoj analizi. tek prvi korak spoznaje. što u sebi ima život. U filo¬ zofiji. Da se vratimo na primjer. čovjek nalazi da nije slobo¬ dan. Tako su bit i egzistencija u filozofiji aktualno dovedene u me¬ đusobni odnos. i put k istini nije samo spoznaj no teoretski nego i povijesni proces. kao i oblik spoznaje. 4 3 Ovi predmeti su zato. Sloboda pretpostavlja uvijete koji čine slobodu mogu¬ ćom. u raznim spoznajnim procesima. odnos iz¬ među jednog bića i njegove istine objektivan odnos samih stvari.. sama njegova zbilja. Jedini cilj filozofije je svijet u svom istinskom obliku. Ovaj odnos između istine i egzistencije je značajka filozof¬ ske metode. Na primjer. 39. ova istina je »izvan« tro¬ kuta. Ovo je. Bit se javlja u procesu egzisten¬ cije. da je odvojen od svoje istine i da ima slučajnu. » . već bit stvari. i ona traži istinu u pojmu predmeta. Bit ili »priroda« pravokutnog trokuta je u tome da se njegove strane odnose onako kako to stoji u Pitagorinom stavu. . u drugu ruku. i on je stiče kad jednom spozna svoje istinske mo¬ gućnosti. istina je zbiljski proces koji se ne može iskazati jednim stavom. »Apstraktno ili nezbiljsko nije njezin elemenat i sadržaj.. Spo¬ znata povijest čovječanstva verificira istinu ovog zaključka. U filozofiji odnos nekog predmeta prema svojoj istini je neko aktualno događanje (Geschehen). između istine koja je sa¬ čuvana u pojmu i pravog stanja u kojemu stvari opstoje. on je funkcija koja se zbiva izvan stvari o kojoj se upravo radi. Hegel počinje sa kritičkom analizom filozofskih struja s kraja osamnaestoga stoljeća. a njemu protivurječan stav je lažan. Razne znanosti se međusobno razlikuju po načinu na koji se predmeti kojima se one bave odnose prema svojoj istini.

65. Bog. »prelazi« u Biće. Ona pokazuje da predmet kojim se bavi opstoji u stanju »negativnosti«. upravljačkog uticaja na zbilju. nešto drugačije rečeno. ne znajući da subjekt. •Dijalektička metoda se prilagođuje ovoj struikturi što je ima filozofski predmet. događa se da subjekt propada« (geht zu Grunde) i da se pretvara u predikat. protest protiv odvajanja istine od bilo kak¬ vog izravnog. Dok tradicionalni sud i stav podrazumijevaju jasno razlikovanje subjekta od predikata. »stav kakav se javlja je puki prazan oblik«12. »čini se da prestaje biti ono što je bio kada je stav bio iskazan. preko priti¬ saka vlastitog opstojanja. predstav¬ ljala najnapredniji oblik svijesti koji je tada postojao. On nanosi odlučujući udarac tradicionalnoj formalnoj logici. »posjeduje« ili podupire« predikat. Taj proces se ne može adekvatno izraziti u jednom je¬ dinom stavu. i od predikata. utvrđene supstancije. ipak. neistinit. i ropstvo i iracionalnost sami bitni su dijelovi istine. 59. Bog. 61. o kojoj Hegel govori kao o »logici zdravog razuma«. Predikati su slučajna svojstva. a ideja o svijetu koji je prožet slobodom i umom nije imala sigurnijeg 10a Str. i koje su sakupljene u dativom povijesnom 'kretanju prema slobodi i umu. već bitna priroda« Boga. a ne u nje¬ govoj pojavnosti. Tradicionalna logika i tradicionalni pojam istine potreseni su u svojim temeljima« ne filozofskim »neka bude«. više ili manje. stav »Priroda čovjeka je priroda u umu« jest. U Njemačkoj. Pobjeda nad ropstvom i iracionalnošću. nego dinamični sistem spekulativnih sudova u kojima svaki pojedini sud mora biti »negiran« drugim. naime. koji služi kao čvrsta i postojana osnova. i nastoji rekonstruirati i slijediti njegovo zbiljsko kretanje. ' Str.94 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 95 tenciju u samom svom pojmu. postupa sa stavovima kao da se oni sastoje od subjekta. Laž je ovdje jednako nužna i zbiljska kao istina. između mnogih predi¬ kata. Ova logika. koju on sam. Nadalje. »odredbe« jedne. ili neistinu zbiljskog predmeta. Neki je filozofski sistem istinit samo ako uk¬ ljučuje i negativno i pozitivno stanje. naime čvrst subjekt i da postaje predikat«11. u stvari. Bog. prema tome. i ako reproducira proces postojanja lažnim i vraćanja istini. Na primjer. nego da subjekt. odbacuje u procesu ponovnog zadobivanja svoje istine. prema tome. spe¬ kulativni sud potkopava i razara »prirodu suda ili stav uopće«. Predikati su razni oblici egzistencije subjekta. pa. Hqgel postavlja »spe¬ kulativni sud« u filozofiji9. 36. Spekulativni sud nema čvrstog i pa7 sivnog subjekta. 61. protest protiv rastavljanja istine i njezinih oblika od konkretnih procesa. Laž treba shvatiti kao »po¬ grešni oblik«. njezin dio i. Hegelova pro¬ mjena od tradicionalne ka materijalnoj logici označila je prvi korak u pravcu sjedinjavanja teorije i prakse. Nijedan stav ne može sam zahvatiti taj proces. . Ležište istine nije stav. i jedini predmet je samo to kretanje subjekta«1". Hegelovim jezikom. Idealistička filozofija je. 12 Su. Ili. tako da samo čitav proces predstavlja istinu. Ona je proces koji u svom toku stvara svoje vlastite momente i prolazi kroz sve njih. u kojem je smislu istinit čitav sistem? Dijalektički sis¬ tem mijenja ustrojstvo i značenje stava i čini ga nečim što je sasvim drugačije od stava u tradicionalnoj logici. nego uvidom u dinamiku zbilje. idealistička filozofija zastupala je pravo teo¬ rije da vodi praksu. »Biće« je ovdje »ne predikat. stav je lažan utoliko što se sloboda i um mogu javiti samo kao rezultat povijesnog pro¬ cesa. Ako. On izostavlja sve činjenice koje sačinjavaju zna¬ čenje slobode i uma. Subjekt. Biće. Na prim¬ jer. Spekulativni sud tako drma »čvrstom osnovom« tradicionalnog stava »do njegovog temelja. koji je prirodan su¬ bjektu. sudjeluje u njezinoj istini. kao spekulativan sud. Kao sistem te vrste dijalekti¬ ka je istinita metoda filozofije. 43—4. uzet sam za sebe. lažno je »drugobivstvo. stav »Bog je Biće«. Sub¬ jekt postaje predikat. dakle. podrazumi¬ jevajući tu i logiku tradicionalne znanstvene metode. ili. i cjelina tog (kretanja čini njegov pozitivni sadržaj i njegovu pozitivnu istinu«7. Njegov protest protiv učvršćene i formalne »istine »tradicionalne logike bio je. a da u isto vrijeme sa njim ne postaje identičan. Nasuprot ovakvom gledanju na stav. " Str. U ovom sasvim osnovnom smislu. Njegov subjekt je aktivan i razvija se u svo¬ je predikate. Spekulativni sud ima za svoj sadržaj objektivni proces zbilje u njegovom bitnom »skraćenom obliku«. • Str. ali je. negativni vid supstancije«8. taj predmet u nje¬ govom neistinitom optstojanju. S t r . u filozofiji nijedan stav nije istinit sam izvan cjeline.

92. Kuća se smatra »zbiljskom« i čini se da opstoji per se. spriječen je činjenicom da ih se ja držim«. »Obje istine imaju istu autentičnost« i obje postaju netačne s promjenom vremena i mjesta. Ibid. 95. čini se jedinom čvrstom tačkom u proticanju osjetilnih podataka. XLII i XLIV. ni noć. a njegova spo¬ znaja zavisna od predmet. Da bi zadržao i odredio aktualni sadržaj osjetilne izvjesnosti. Štaviše. ni bilo koji drugi trenutak vremena. on postoji »zato što ga ja spoznajem«. Te se analize možemo odreći. Drugim rije¬ čima. razvija filozofski pojam općenito¬ sti. nego ovdje i sada. sada je noć. Ibid. koji je ne ovo. kao i ono — da stvar takve vrste nazivamo jednom općošću«. Za ovu vrstu iskustva karakteristična je činjenica da se njezin subjekt. »Ja« koje je vidi čini se nebitnim. Izvjesnost osjetiinog iskustva temelji se tako na subjektu. ni uli¬ ca. kuće. i nije kuća. drvo«15. Dalja analiza osjetiinog iskustva otkriva da »ja« prolazi kroz isti dijalektički proces kao predmet. Što su ovdje i sada? Ovdje je kuća. Vidim ovu kuću. ali. Osje¬ timo iskustvo smatra kako je samo po sebi očito da je pred¬ met ono bitno. 94. prognana iz predmeta i utje¬ rana natrag u »ja«. isto tako. Sada se otkriva da je istinski odnos »upravo obratan od onoga što se najprije činilo«17. Str. Zbilja općosti dokazana je samim sadržajem činjenica koje se mogu promatrati. zatim jutro itd. To isto vrijedi za ovdje. sada opstoji kao nešto negativno. i podjednako je kuća. Pretpostavljam »ja qua općost. ono što osjetilna izvjesnost zadržava kao nešto nepro¬ mjenljivo svoje usred toka utisaka. javljaju kao »pojedinačno ovo«. sada i ovdje su nešto opće. s obzirom da se kas¬ nije partije djela bave problemima koje smo već ocrtali govoreći o jensikom sistemu. ikoji to (kasnije čita. koje (zamišljamo. dok je subjekt nebitan. Hegel kaže da entitet »koji postoji po negaciji i preko ne¬ gacije. Ako kažem: ja vidim kuću ovdje i sada. kuće nestaje i pojavljuje se neki drugi predmet koji će. ono je sada upravo zato što ono nije ni dan. nestati. u časopisu Mind (Duh). ovdje. »zbiljsko«. ona je. Iscrpna analiza Fenomenologije duha zahtijevala bi više nego čitavu knjigu. 13 itd. A ležište općosti je subjekt. mo¬ ram se obratiti na ovdje i sada. kao na jedine elemente koji os¬ taju stalni u neprestanom mijenjanju objektivnih podataka. istiniti sadržaj osjetiinog isku¬ stva«16. i da potkazuje da je nešto opće. kako kaže Hegel. ali. Sada je dan. Istina se zato ne može pridati nekom posebnom pojedinačnom ja. čovjek itd. nešto kasnije. 1934—5 14 Str. noći ili jutra. Sada ostaje identično kroz promjene dana. Predmet ne postoji per se. pojedinačni predmet. nego je opći »istina osjetilne izvjesnosti. okrenem li opet glavu. već drvo. u isto vrijeme. Analiza iskustva je ishodište traženja istine. koja je ranije bila nebitni činilac«18. a ne predmet.96 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 97 skloništa od onog koji je nudila ova udaljena kulturna sfera. Predmet iskustva je dat najprije putem osjetila i uzima oblik osjetiinog iskustva ili osjetilne izvjesnosti (sinnliche Gevvissheit). podrazumijevam da bi svatko mogao zauzeti moje mjesto subjekta ove zamjedbe. a netko drugi. koji nije ni ovo ni ono. Ovo je prvi rezultat koji dobivamo filozofskom analizom os¬ jetilne izvjesnosti: nije posebni. koji vrlo podrobno obrađuju dijalektičku meto¬ du i postavljaju šemu za čitavo djelo. Pokazalo se da je općost istinski sadržaj iskustva. ona opstoji u njihovom procesu i može se zahvatiti samo u pojedinostima i preko njih. čije viđenje nije viđenje ovog drveta ili ove kuće. kao i njezin predmet. Na početku. moje ja. pojedinačno ja. Ako malo analiziramo. ulica. Ograničit ćemo svoju interpretaciju na po¬ četne dijelove. To jest. nego ono što »jest i ostaje pri nestanku drveta. ulice Usporedi izvrsnu analizu J. Analiza osjetilne izvjesnosti ovako demonstrira zbilju qpćosti i. već Str. a s podjednakom ravnodušnošću ovo. sv. Kasniji razvoj evropske misli ne može se razumijeti odvojen od njegovih idealističkih početaka. 7 Um i revolucija .13 Spoznaja počinje kada filozofija razori iskustvo svakodnev¬ nog života. njegovo biće je jedno nebiće.. ovdje i sada. »Nestanak posebnih sada i ovdje. Ovdje nije ni drvo ni kuća. i spoznaje predmet jedino zato što predmet opstoji14. Ako okrenem glavu. nije predmet. vidimo da ono što se u ovom iskustvu spoznaje. Rezultat podrazumijeva nešto što još više začuđuje. Tvrdim da je dan i da vidim kuću. »imože jed¬ nako biti i ne biti«. općost opstoji »u spoznaji. kuća. Bilježim tu istinu. može tvrditi da je noć i da on vidi drvo. na ovom određenom mjestu i u ovom određenom trenutku. Loewenberga u njegova dva članka o Fenomenologiji duha.

Str. Hegel poka¬ zuje da bi ovo vodilo samo novim protivurječnostima. i koji •zamjedba ima naprosto da prihvati i da pasivno »usvoji«. Hegel prihvaća taj izazov. Ono sada koje jest je drugo nego Sto je ono na koje je ukazano. Protivurječnost se ne može izbjeći time Sto će se ta dva vida pripisati svakome od dvaju činilaca zamjedbe. dakle. nije »jedinstvo ravnodušno onome što jest. ono je nešto opće. Stvar je jedinstvo. također. Zdravom razumu je krivo ovakvo razaranje njegove istine i on tvrdi da može ukazati na tačno. ta povijest« 20 . Isklju¬ čenje nije proizvoljna stvar definicije. a. proces koji ima slijedeće stupnjeve: prvo. Oisjetilno iskustvo je tako samo pokazalo da njegov zbiljski sadržaj nije posebno nego opće. tre¬ će. pqput osjetilnog iskustva. Na primjer. koje je prisutno itd. »Dijalektički proces unutar osjetilne izvjesnosti nije ništa drugo nego sama povijest njegovog 19 procesa — njegovog iskustva. Str. i odsada ostaje vezana za svijest. svatko je »ja«.98 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 99 naprosto viđenje«. . Istina je rezultat dvostrukog procesa negacije. Dosada izgleda da se radi o predmetu koji je određen. Sol je ono što isključuje i poriče izvjesna svojstva koja protivurječe njezinom »bivanju solju«. 100. Kada kažem »ja«. i samo osjetilno iskustvo nije dru¬ go nego. Tako. Ali ona je više nego takva jednostavna zajedničkost. uzima najprije istinu od pred¬ meta. Jer kada za¬ mjedba pokušava odrediti što je stvar doista. 98. 104. ovo sada. kockasta po obliku itd. Kada ukažem na posebno sada. naprosto. poput osjetilnog iskustva.. . . Zamjedba (Wahrnehmung) se razlikuje od osjetilnog iskustva činjenicom da je njezino »načelo« općenitost 21 . poništavam drugu istinu. »Pokazujem ga. ikoji teže općemu. nije ono sada na koje je razum prvoibitno mislio. negiram negaciju sada i ponovo tvrdim da je ono istinito. Mislim na »stvarstvo« stvari. u isto vrijeme.. i u svemu tome je jedno te isto sada. definicija zavisi od činjenica isto ih pruža sama stvar. isključujuće. njihov opći »medij«. 20 21 Str. Osjetimo iskustvo tako otkriva da istina nije ni kod njego¬ vog posebnog predmeta ni kod pojedinačnog ja. Ideja o jednom općem ja je užasna zdravom razumu. a stvari ostaju identične u promjenama ovdje i sada. ono otkriva da sam subjekt sačinjava objektivnost stvari. ne pomaže ni ako se pretpostavi da je stvar zbiljski jedinstvo. ona upada u niz iprotivurječnosti. Ali ono što je bilo — nije. i mi vidimo da je sada upravo to biti — ikada više nije«. Predmeti zamjedbe su stvari (Dinge). zamjenjujem svoje pojedinačno ja svim drugim ja. koje proizlazi iz čitavog procesa. Međutim. Zam¬ jedba. Ova svoj¬ stva po sebe su opća. naprotiv. »Hajde. Samo iskustvo prelazi u viši na¬ čin spoznaje. i da je to istina. Ono je ravnodušno prema sadašnjosti ili prošlosti. Stvar. Svatko je ono što kažem. odbijajuće jedinstvo« 22 . Isto tako. čineći to. poništavam pravu istinu i tvrdim: drugo da je sada bilo. ja ukazujem na sada i tvrdim da je ono takvo i takvo. dakle. a mnoštvo predmetu. 23 Str. već prije isključuju i negiraju« druga svoj¬ stva. međutim. iako se svakodnevni jezik njome služi. ču¬ jem. kao nešto što je bilo«. Kada kažem »ja« vidim. Objektivnost je tako dvaput »posredo¬ vana« ili konstruirana sviješću. taj pojedinačni ja. dakle. ne može biti crna i slatka. nago . »njega više nema u ča¬ su kada se na njega ukazuje. Sama stvar čini mi se da nije ništa drugo nego »jednostavna zajedničkost« takvih svojstava. nego na jedno naročito jedinstvo u raznolikosti njezinih »svojstava« (Eigenschaften). Ono je sada koje je prošlo. Ako je sol bijela i slana. Sol je bijela. Baš kao što su ovdje i sada opći prema svojim (pojedinačnim sadržajima. Ali. kažem sasvim općenito »svi ja«. i mnoštvo. »ovaj pojedi¬ nac«. naime: 1 negacije »per se« opstojanja predmeta i 2 negacije pojedinačnog ja time što se istina pomiče prema općem ja. 108. stavljam bilo koga na moje mjesto. Razvitak objektivnog svijeta se postpuno prepliće sa razvitkom svijesti. tako je ja opće prema svim pojedinač¬ nim ja. Drugim riječima. Ukazivanje na sada je. zajednička mnogim stvarima. Osjetilna izvjesnost pretvara se u zamjedbu. u koji¬ ma je ona prisutna za mene. tako da se jedin¬ stvo pridade svijesti subjekta. Njezina svojstva nisu slučajna i me¬ đusobno zamjenljiva. ovu stvar koju ovdje zamjećujem i poznajem zovem »sol« Ne mislim tu samo na određeno ovdje i sada. da vidimo kako su ikonstruisani neposredni ovdje i sada koji su nam poka¬ zani«19. itd. posebno ovdje i sada koje misli.

. Pojam sile obuhvaća sve elemente za ikoje je filozofska ana¬ liza dosada otkrila da su karakteristični za zbiljski predmet spo¬ znaje. Str.. postavlja je kao da se odnosi prema svojoj suprotnosti«. prvo zna¬ či da stvar opstoji na takav način da je njezina egzistencija razli¬ čita od njezine biti: drugo on znači da ono što se pojavljuje nije puki privid (blosser Schein). Ako se supstancija stvari sila. 119. već je izraz jedne biti ikoja egzistira samo kao pojavnost. str. tj. Hegel sada uvodi pojam sile da bi objasnio kako se u tom procesu stvar održava kao jedinstvo koje samo sebe određuje. svakako je više nego puka »zajedničkost« tak¬ vih odnosa. njezin način opstojanja otkriva se kao pojava. . pojava nije ne-biće. na šećer itd. jedinstvo sebe sa svojom suprotnošću. mi zbilja rastav¬ ljamo silu na dvije dimenzije. 136. Drugim riječima. Kada je zamjedba pokušala da zahvati zbiljski sadržaj svog predmet. na hranu kojoj se dodaje. Otikriće da je sila supstancija stvari daje procesu spoznaje uvid u carstvo biti. nema moći da to postigne. u isto vrijeme. njezino biće se u potpunosti sastoji u tom nastajanju i nestajanju. ono što jest samo u odnosu na naš ukus. Ako uzmemo da je supstancija stvari sila. Svi taikvi pokušaji da se izbjegne protivurječnost slu¬ že samo tome da se pokaže ikako je proitvurječnost neizbježna. analiza Opažanja premašuje tačku do koje je došlo u analizi osjetilnog iskustva. kao nešto suprostavljeno subjektu. istina ne može vječito ostati izvan dosega subjekta. Sila nije ništa nezavisno od svog učinka. prividom (Schein«26).100 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 101 a da je mnoštvo proizvedeno njezinim odnosom prema drugim stvarima23. koja čini supstanciju ovom odre¬ đenom supstancijom. što na¬ zivamo »onim zbiljskim«. str.. supstancija je Uzrok u sebi . Ali. Sila ije i samo odnos. Stvar je u sebi i jedinstvo i razlika. Na taj način. međutim. Zbiljska opoost sadrži razno¬ likost i. Carstvo biti javlja se kao »unutrašnji« svijet stvari. i za nas . a opet odvojeni jedni od drugih. nazivamo . nego pojava biti. kaže on. 23 24 već određena sama sobom25. 117. Stvar postaje ona sama preko svoje suprotnosti prema drugim stvari¬ ma. stvar se pokazala jedin¬ stvom ikoje samo sebe uspostavlja u raznolikosti odnosa prema drugim stvarima. jer svijest još ne nalazi sebe u njemu«. neuslovljenu zato što se jedinstvo stvari potvrđuje usprkos svim ogra¬ ničavajućim uslovima i preko njih. Izraz pojava ili privid ima za Hegela dvostruko značenje. to je djelo (pojmovnog) razuma. Jer. . Carstvo biti je »nadosjetilni« svijet iznad ovog promjenljivog i prolaznog carstva pojave. samu »supstanciju« stvari treba razabrati iz njezinih samouspostavljenih odnosa prema drugim stvarima. 50. a. ona nije stvar. Općost. . jedinstvo u razlici. Mi trancendiramo zamjedbena svojstva stvari i dohvatamo nešto što je iznad iza njih. Nećemo slijediti sve pojedinosti Hegelovog razrađivanja tog pojma. ako čovjek hoće da pobjegne iz neistinitog opstojanja u neistinitom svijetu. i kako sačinjava sam sadržaj zamjedbe. Možemo 'samo zamijeniti njezin učinak ili izražaj. biće koje opstoji samo ko »nestajuće«. Svijet osjetilnog iskustva i zamjedbi je carstvo pojave. Sol je. sila nije neko biće u svijetu zamjedbi. Ta stvar. 26 Phenomenology oj Mind.se njezino opstojanje sastoji u tom njezinom izražaju sebe. ali ovo jedinstvo opstoji samo u ovim odnosima i nije ništa »izvan njih. Drugim riječima. Jer. ona je jedinstvo u sebi i za sebe. Sila »u sebi spaja obje strane odnosa. kako Hegel kaže. ili bića-za-sebe sa bićem-za-drugo24. npr. Shvaćena kao Sila. ona je. ili kakvoća na koju možemo ukazati. koje je »per se upravo ne-bivstvujuće. Analiza koja slijedi posvećuje se zato zadaći da pokaže 25 Vidi Jenenser Logik. u isto vrijeme. Supstancija stvari. ikoja je sada označena kao istinski sadržaj spo¬ znaje. kao što su bijelo i kockasto. Sila je sama određenost. ima drugačiji karakter. Hegelova dalja analiza ovog odnosa vodi do nove određene općenitosti. identitet i razliku. Odnos prema drugim stvarima ne samo što određuje nego i sačinjava jedinstvo stvari. Ono ostaje »za svijest jedno golo i jednostavno onkraj. Hegel zove ovaj rani nazor o biti »prvim i zato nesavršenim očitovanjem uma« — nesavršenim zato što svijest još uvijek nalazi svoju istinu »u obliku predmeta«. sol. Analiza zamjedbe proizvela je »jedinstvo u razlici« ili »neuslovljenu općost« (kao istinski oblik predmeta spoznaje. čiji su elementi razgovijetni.. može se razumjeti samo kao sila. Str. . ona u svim okolnostima nije slučajna. odražava se kao »isključujuće i odbijajuće« jedinstvo u svim posebnim okolnostima. On. a njezino se stvarstvo sastoji od samog tog odnosa. Zamjedba. već ćemo se ograničiti na njiho¬ ve zaključke.

stabilnost objektivnog svijeta rastva¬ ra se u igru pokreta. Dok mnogo¬ brojnost tih oblika najprije. znači više no puka igra. Razum ne nalazi ništa do samoga sebe kada iza pojave stvari traži bit. dalja analiza otkriva da je raznolikost samo ne¬ potpun vid istine. Roba. to postaje istinitijom. u namjeri da sjedini razne zakone u jedan viši. jedini zakon. svijet je postao alijeniran. Da počnemo s ovim potonjim. Drugim riječima. on ih navodi da prihvate osjećaj da su sigurni samo kad spoznaju objektivne či¬ njenice i kad njima rukuju. . još više »postvarivanja«. u skladu s tim. interesa i potreba živoga subjekta. Taj identitet »sup¬ stancije«. u ovoj radnoj fazi. Prvo poglav¬ lje Fenomenologije završilo je. Carstvo biti nije. A za prepoznava¬ njem ide i djelovanje. A. jesu. Ako je bit stvari shvaćena (kao sila. u zbilji. nema ničega što bi se moglo vidjeti. 142.102 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 103 da se iza poljave stvari nalazi sam subjekt. Prva tri odjeljka Fenomenologije su kritika pozitivizma30 i. 27 28 29 Prije nego što počnemo pratiti tu povijest. to jest od kritičkog ka apsolutnom idealizmu.. nego je savladan mrtvim stvarima i zakonima. Zdravi razum i tradicionalno znastveno mišljenje uzimaju svijet kao ukupnost stvari. ovo je krajnja kleveta istine jer u konačnoj analizi nema istine koja se bitno ne tiče živog subjekta i koja nije subjektivna istina. Kada ko¬ načno stekne ovu samo-svijest. Zahvalju¬ jući toj inverziji. Fenomenolo¬ gija duha. već područje stal¬ nih zakona. »Očito je da iza takozvane zavjese. 162. Ibid. on je ne samo na putu do istine o samom sebi nego i do istine o svom svijetu. Hegel poku¬ šava pokazati da čovjek može spoznati istinu samo ako se pro¬ bije iz svog »postvarenog« svijeta. Svijet je otuđen i neistinit svijet dokle god čovjek ne uništi njegovu mrtvu objektivnost i ne prepozna sebe i svoj vlastiti život »iza« učvršćenih oblika stvari i zaikona. (kao što smo već pokazali. koje je. Ovo je više nego spoznajno-teoretski stav: ovaj stav je jednako prošireno kao ljudska praksa. u biti. na taj način. znači izostaviti svrhu koja je Hegela navela da napravi taj prelaz. treba shvatiti kao specifično djelo jednog »subjekta«. Pojam. kapital je moć raspolaganja sa ljudima itd. Što je neka ideja dalja od impulsa. i traže istinu u predmetima za koje se uzima da su nezavisni od spoznajućeg subjekta. opstoje per se. osim ako mi sami ne odemo iza nje.. spaja sferu spoznajne teorije sa svije¬ tom povijesti. Mi obično kažemo da je to korak od Kanta Hegelu. međutim. koliko zato da bismo na taj način vidjeli. koji sačinjava samu njihovu bit. Sila ima određenu moć nad svojim učincima i ostaje ona sama među svojim različitim očitovanjima. str. Hegelovo insistiranje na tome da iza pojave stvari treba prepoznati subjekt je izraz osnovne težnje idealizma da čovjek pretvori otuđeni svijet u svoj vlastiti svijet. koja treba da sakrije unutrašnji svijet. Sila podložna zakonu je ono što krakterizira samosvjesni subjekt. gdje on označava činjenicu da se svi odnosi među ljudima u svijetu kapitalizma javljaju kao od¬ nosi između stvari. treba da ocijenimo opći značaj prvog poglavlja. već spoznavajući sub¬ jekt. otuđen svijet. koje. Vidi gore. prelazeći od otkrića subjekta na zadaću savladava¬ nja zbilje pomoću prakse koja je svjesna sebe. slijqpa igra sida. na primjer otjelovljuje u svim svojim kvalitetima društvene od¬ nose rada. na izgled. ukazuje na opstojanje samo-svjesnog Isubjekta. Spoznaja otkriva da stvari opstoje pod zako¬ nom ako su »skupile i sačuvale sve momente pojave« u svojoj unutrašnjoj biti i ako su sposobne da sačuvaju svoj bitni identi¬ tet u svojim odnosima prema svima stvarima. razabrati opći oblik zakona. str. Ibid. tako da je kako Hegel kaže. Termin »postvarivanje« posu¬ đujemo iz marksističke teorije. Ranija analiza je otkrila da je bit stvari sila. 75. kao što je najprije izgledalo. zahtijeva odgovarajuće mnoštvo zakona. Samo-svijest je bit stvari. ona postupa pre¬ ma jadnom unutrašnjem »zakonu«. prema Hegelu. u ko¬ jemu čovjek sebe ne prepoznaje i ne ostvaruje. a bit sile zakon. više ili manje. stalan proces »sjedinja¬ vanja suprotnosti«28. i počinje povijest samo-svijesti. toliko i zato da tamo bude nešto što se može vidjeti«. Hegel je naišao na istu činjenicu unutar dimenzija filozofije. Čitalac saznaje da iza zavjese po¬ jave ne postoji neka nepoznata •stvar-po-sebi. odnosi ljudi i povijesnih sila. uspijeva. ili. Pojam sile vodi do preilaza od svijesti na samo-svijest. koji određuju oblik objektivnog svijeta. da ono što u društvenom svijetu izigleda da su odnosi stvari i »prirodni« zakoni koji uipravljjaju njihovim kretanjem. Istina razuma je samo-svijest. Ali kazati samo to. a spoznaja. istina sile »zakon sile« (das Gestz der Kraft)27. Bit objektivnog svijeta. str. On će pokušati da ovu istinu pretvori u 30 Pozitivizam se uzima kao općeniti termin za filozofiju »zdravorazumskog« iskustva.

Hegel nastavlja analizu započetu u System der Sittlichkeit i jenskoj Filozofiji duha. u jednom svijetu u kojemu činjenice uopće ne predstavljaju ono što zbilja može i treba da bude pozitivizam se svodi na napuštanje zbiljskih mogućnosti čovječan¬ stva radi jednog neistinitog i tuđeg svijeta. str. g. Postavljanje istine u općost izrazilo je Hegelovo uvjerenje da nijedan dati oblik. 174. nego živa otjelovljenja subjektivne biti. ukratko. Veličinu toga djela vidio je u činjenici da je Hegel shvaćao »samostvaranje« čovjeka (tj. Odnos gospodara prema sluzi. Marx je zaoštrio osnovne pojmove svoje vlastite teo¬ rije preko kritičke analize Hegelove Fenomenologije duha. 3). Hegelova analiza. uistinu. Marx spominje Hegelov konačini uvid. Erste Abteilung. Taj odnos. koji idući za svojim vlastitim probitkom potpomažu zajednički interes. str. on se bori protiv ograničavanja istine na posebnu »datost«. 150. na koje se poziva pozitivizam. zbog pretenzije pozitivizma. da je shvatio »prirodu rada« i vidio da je čovjek »rezultat svoga rada«34. nego nešto opće. Pojam rada igra središnju ulogu u tom raspravljanju. To konkretno znači da se mogućnosti ljudi i stvari me iscrpljuju u datim oblicima u kojima se možda doista javljaju. počinje sa »iskustvom« da je svijet u kojemu se samo-svijest mora afirmirati rascijepljen na dva Phenomenology of the Mind. u prvom redu. 66.31 analizu od¬ nosa između pojedinaca i njegova svijeta. dakle nije vječan niti prirodan. nego ukorijenjen u određenom načinu rada i u čovjekovom odnosu prema proizvodima svoga rada. a ova je u opasnosti. od kojih je jedan »gospodar«. Band 3. prisvaja ih i upotrebljava. Tako samo-svijest nalazi sebe u »stanju po¬ žude« (Begierde): čovjeku kome je probuđena samo-svijest želi predmete oko sebe. Ali. tj. Govoreći o samosvijesti. čak i u onom ublaženom obliku u kojom su društveni problemi smjeli ući u Fenomenologiju duha. sama njqgova egzistencija sastoji se u njegovom »bivanju-za-drugog«. sv. kao što Hegel pokazuje. ne otjelovljuje čitavu istinu. ali je ipak uhvatio kritičku težinu Hegelove analize. isključuje iz područja spoznaje sve što još ne može biti činjenica. nejednakih pojedi¬ naca. bavi čovje¬ kom. a drugi »sluga«. (Sabrano izdanje Marxa i Engelsa. ali. Ibid. str. To je prije »borba na život i smrt« između. Štaviše. 1932.«33 1844. Voditi bitku je jedini način da čovjek dođe do samosvijesti. bilo u pri¬ rodi ili u društvu. Hegel konačno i imanentno pobija pozitivizam. da dokaže da je on sam gospo¬ dar svoga svijeta. Istinska praksa pretpostavlja istinsku spoznaju. »ja koje je mi i mi koje je ja. Pokazujući da osjetilno iskust¬ vo i zamjedba. time što se ovi ne daju svesti na či¬ njenice ikoje se mogu promatrati. to je bio način da se osudi izolacija ljudi od stvari i da se prizna da se njihove mogućnosti ne mogu sačuvati ako se ponovno ne inte¬ griraju. Općost je više nego što je posebno. u kojemu Hegel pokazuje da predme¬ ti rada nisu (mrtve stvari. str. Marx-Engels Gesamtausgabe. filozofija zdravog razuma.104 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 105 djelovanje i da učini svijet onim što on bitno jest. tako da se baveći se tim predmetima čovjek. Prvi odjel. to znači da su ljudi i stvari sve ono što su bili i što zbilja jesu. koji je ovome oktrio da gospodstvo i kmetstvo nužno proizlaze iz izvjesnih radnih odnosa koji su. naglašava da je opće značajnije od posebnoga. međutim. Berlin. Ovo je impuls koji nadahnjuje početne odjeljke Fenomeno¬ logije. 32 33 34 Vidi gore. nipošto nije odnos skladne suradnje između podjednako slobodnih pojedinaca. do spoznaje svojih mogućnosti i slobode njihovog ostvarenja. stvaranje jednog razumnog društvenog poretka putem čovje¬ kove vlastite slobodne djelatnosti) kao proces »postvarivanja« i njegove »negacije«. poziva se na izvjesnost činjenica. 173.. Čovjek je naučio da njegova vlastita samo-svijest leži iza pojave stvari. Pojedinac može postati ono što jest samo preko drugog po¬ jedinca. On se sada laća toga da ostvari ovo iskustvo. Kada. opet. uvijek na¬ novo. Hagel kaže da samo svijest dolazi do 31 svog zadovoljenja samo u drugoj samo-svijesti«32. . u biti. odnosi u jed¬ nom »tpostvarenom« svijetu. Istina samo-svi¬ jesti nije »ja« nego »mi«. Pozitivizam. 82. Značenje ovog prilično čudnog iskaza objašnjava se u raspravljanju o gospod¬ stvu i kmetstvu. »Otu¬ đenje« rada je opisao u smislu Hegelovog raspravljanja o gospo¬ daru i sluzi. naime ispu¬ njenjem čovjekove samo-svijesti. Pozitivistički napad na opće poijmove obrazložen. i još više nego sve to. koje kasnije slijedi. u tom procesu on počinje osjećati da predmeti nisu istinski cilj njegove želje. nogo da se njegove potrebe mogu ispuniti samo putem saobraćaja sa drugim pojedincima. Marx nije poznavao stupnjeve Hegelove filozofije prije Fenomenologije. u sebi podrazumi¬ jevaju i znače na posebnu opaženu činjenicu. upravo.

Rad je. da je objektivizacija subjekta. manje vrjednosti. Predmet. u isto vrijeme sredstvo koje preobražava taj odnos. Njegovo uižvanje zavisi od njegove slobode od rada. 37 Ibid.. gospodar. Gospodar prima sve stvari kao proiz¬ vode rada. ikojim on upravlja. Zašto ova nagla identifikacija slobodne samosvijesti sa »sviješću koja misli«? Hegel prelazi na definiciju mišljenja koja odgovara na ovo pitanje o osnovnom smislu njegove filozofije. . 38 Str.. Radnik tako zaštićuje gospodara od susreta sa »negatavnom stranom« stvari. Rad tako vezuje radnika uz predmete da njegova svijest ne opstoji. oni čine »lanac« kojega se ne može osloboditi36. kao takvi. Biće radnika je »biće-za-drugoga«37. On radi na predmetima koji ne pripadaju njemu. On kaže da sub¬ jekt mišljenja nije »apstraktno ja«. Na taj način je proizveden novi vid (Gestlt) samo-svijesti. prema ovom izlaganju. 182. Gospodstvo se najviše određuje činjenicom da gospo35 Phenomenology of Mind. sastavni dijelovi njegova vlastita bića. Radnik uči da njegov rad održava ovaj svi¬ jet. Stvari koje rad oblikuje i modelira ispunjavaju društveni svijet čovjekov i tamo djeluju kao predmeti rada. a da na njima ne radi40. ne kao mrtve predmete. 36 Ibid. slabosti itd).. nego samo »u obliku i liku stvarstva«. on sebe vidi i prepoznaje u stvarima oko sebe. gospodar otkriva da nije ne¬ zavisno »biće-za-sebe«. Djelatnost radnika ne nestaje kada nestaju proizvodi njegova rada. koje se u tome istinski ozbiljuje«39. uistinu. 186. Kada rukuje ovim stvarima kao svojom svojinom. »Stvarstvo. Kmet nije ljudsko biće koje slučajno radi. Njegova je svijest sada »ispaljena« u njegovom radu i »prešla je u stanje stalnosti«. 39 dar upravlja predmetima koje želi. Ukupnost predmeta koji sačinjava¬ ju čovjekov svijet mora se osloboditi od svoje »suprotnosti« pre¬ ma svijesti i mora se prihvatiti na takav način koji će pripomoći njezinom razvitku. Radnik. 40 41 Str. samo-sviješću bića preko kojega dolazi do svojega zadovoljenja. 190. koje je svoj lik i oblik po¬ primilo preko rada nije nikakva druga supstancija nego svijest. s onom zbog koje one postaju okovi na čovjeku. u zbilji je objektivizacija jednog samo-srvjesnog subjekta. nego drugome. 187. mišljenje se sastoji u znanju da je objektivni svijet u zbilji subjektivan svijet. radnikovom.106 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 107 sukobljena područja: jedno. 182. zavisnost čovjeka o čovjeku nije niti lična okolnost niti se temelji na ličnim ili prirodnim uv¬ jetima (npr. ona je rezultat čovjekovog odnosa prema proizvodima rada. Sve što je u njemu ima svoj istinski oblik samo kao »shvaćen« (begriffenes) predmet. u kojemu je čovjek tako vezan za svoj rad da ovaj određulje čitavo njegovo opstojanje. Proces rada stvara samo-svijest ne samo u radniku nego i u gospodaru. On je pot¬ puno prepušten milosti onoga koji posjeduje te predmete. jer upravo taj oblik je njegovo čisto samopostojanje. radi. str. od djelatnosti onoga koji za njega radi. izručuje mu predmete koje želi u razvijenom obliku. nego je »posredova¬ na« stvarima. nqgo je bitno zavisan od drugog bića. naime kao sastavni dio razvitka jedne slobodne samo-svijesti. nego je u njima sačuvana. Suprotnost između subjekta i objekta. nego svijest koja zna za sebe da je »supstancija« svijeta. Dovle je Hegel razvijao odnos gospodstva i kmetstva kao odnos u kojemu svalka strana priznaje da ima svoju bit na dru¬ goj strani. 181. koja je određivala oblike duha koji su do sada opisani. Či¬ njenica da je proizvod njegova rada objektiviran ne čini ga »ne¬ čim drugim nego što je svijest koja oblikuje stvar putem rada. Sad ima¬ mo svijest koja. a prvoga kmetom35. On svoje opstojanje ne može odvojiti od tih pred¬ meta. On svoj tip potrebe zadovoljava time što netko. Odnosno. Hegel označuje potonjega gospodarom. obliko¬ van i obrađen ljudskim radom. Subjekt ikoji zbiljski misli shvaća svijet kao »svoj« svijet.. Drugim riječima. Na taj način. Str. nego proizvodi nje¬ gova rada i. Čovjeik koji »se trudi i služi« dolazi tako do toga da nezavisno biće vidi kao sebe38. Str. misli ili koja jest slobodna samo-svijest«41. i da da svoje istine dolazi samo preko druge strane. njegov rad je njegovo biće. spremne da budu uživani. nego kao stvari koje nose obi¬ lježje subjekta koji je na njima radio. Predmet njegova rada više nisu mrtve stvari koje ga vezuju uz druge ljude. nego je u biti radnik. drugo. sada je nestala. ne on sam. međutim. u ko¬ jemu čovjek prisvaja i posjeduje rad 'drugoga čovjeka i zadobiva vlast samom činjenicom ovog prisvajanja i posjedovanja. rukuje drugom samosviješću. On postaje stvar čije se opstojanje sastoji samo u tome da se upotrebljava. Treba primjeniti da. str.

Na prvim stranicama ovoga poglavlja ukazali smo na dalji tok duha. Subjekt poimlje svijet kao vlastitu »prisutnost« i istinu. pokazuju odnos međusobno suprotstavljenih eleme¬ nata u njegovoj filozofiji. koju ćemo sada razmotriti. koji se pridržava svoga opstojanja ikao. Pokazao je da sloboda počiva u ele¬ mentu mišljenja. Na kraju puta čisto mišljenje izgleda da će opet pro¬ gutati živu slobodu. a predmet . Vidjet ćemo da li je ovo rješenje bilo Hegelova posljednja riječ. svoje vlastite neprijeporne svojine. Čovjek je. " Ibid. Ovo objašnjenje slobode pokazuje da Hegel povezuje ovaj osnovni pojam sa načelom jednog određenog oblika društva. . »Misleći. recimo. . ja sam slobodan jer nisam drugi. a moj po¬ stupak u shvaćanju je postupak unutar mene samoga«42. Uistinu. To je samo druga strana »jednog vremena sveopće bo¬ jazni i kmetstva«. Ovo vodi Hegela do toga da »ele¬ mentima mišljenja« dade najistaknutije mjesto. Ova potonja dimenzija dosegnuta je kada čovjek napušta apstraktnu slobodu mišljenja i ulazi u svi¬ jet sa punom sviješću da je ovo »njegov vlastiti« svijet. Ona je zato samo pojam slobode. sigurno je. »Do sada negativan stav« samo-svijesti prema zbilji »pretvara se u pozitivan stav. ali ovaj nedosta¬ je konkretna sadržina života. dati su u Hegelovoj Znanosti logike. »Sloboda u mi¬ šljenju uzima za svoju istinu samo čistu misao. 193.108 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 109 Hegel opisuje mišljenje u smislu jedne određene vrste opstojanja. koji je u svojoj stalnosti za njega od interesa«. udruženoga mi koje se prvo pojavilo kao rezultat borbe između gospodara i kmeta. iz dje¬ latnosti. kroz svu zavisnost koja se vezuje uz pojedinačno opstojanje«43. Stoički način opstajanja čini se da je prevladavao sva ograničenja koja važe u prirodi i društvu. strah pojedin¬ ca da će izgubiti sebe i njegovo vruće nastojanje da sačuva i osigura ono što je njegovo. Str. što ih Fenomenologija duha pred¬ stavlja kao istinu svijeta. novi i zbiljski svijet. On kaže da je slobodan onaj koji u svom opstojanju sa drugima ostaje samo sa sobom. ako se sloboda ne sastoji ni iz čega drugoga nego iz poptune samo-dovoljnosti.. na prijestolju. on će. stanje u kojem je subjekt pri¬ svojio svu vanjskost. ako sve što nije u potpunosti moje ili ja sam ograničava moju slobodu. Carstvo »apsolutnog znanja« ustoličeno je iznad povijesne borbe. . tako. tamo naći jedino sebe46. kao i u okovima. Str. On kaže da su sloboda i neza¬ visnost samo-svijest stoga sam prelazni stupanj u razvitku duha prema istinskoj slobodi. 341. koja je završila kada je likvidirana fran¬ cuska revolucija. ide dalje i kaže da ovo nije zbiljska slo¬ boda. 223. koji je gore naveden. Str. nego osta¬ jem jednostavno i jedino u dodiru sa samim sobom. Bojazni i stremljenja društva konkuren¬ cije izgleda da daju povoda za ovu ideju slobode. Samo-izvjesnost filozofije koja shvaća svijest triumifira nad praksom koja ga mijenja. Treba zato da očekujemo da će He¬ gel smatrati stoicizam prvim povijesnim oblikom samo-svjesne slobode. u ikojima se jav¬ ljaju ovi iskazi. 191. 47 Str. Ovaj proces je proces same povijesti. nego mi. slo¬ bodan jer se »postojano povlači iz kretanja egzistencije. sada traži da se od slobode u mišljenju ide 42 1J 44 naprijed prema »živoj slobodi«. . »Bit ove svijesti je biti slobodan. Povijesna zbilja toga mi »nalazi svoje zbiljsko ispunje¬ nje u životu jednqga naroda«47. Sloboda je samo-dovoljnost i nezavisnost od sivih »izvanjskosti«. Samo-svjestan subjekt dolazi do svoje slobode ne u obliku »ja«. kao i iz istrajanja. On na taj način odbacuje ovaj lažni oblik slo¬ bode i ispravlja svoj iskaz. u puku bitnost mišljenja«. međutim. 45 Str. je nepodijeljeno jedinstvo mojega bića-za-mene. Temelj apsolutnoga znanja. Sada »ona otkriva svijet kao svoj vlastiti. Do sada se on brinuo samo o svojoj vlastitoj nezavisnoti i slobodi nastojeći da se održi za sebe na račun svijeta ili njegove vlastite zbilje. onda sloboda može postati zbiljnom samo u mišljenju. a ne života sloboda sama«44. Hegel.«45. Odjeljci o stoicizimu. 193.

to što živi i napreduje u filozofskoj spoznaji a. uistinu. Struthers. Njihov oblik određen je ustrojstvom toga procesa. filozofske kategorije zdravoga razuma koje učvrš¬ ćuju i produžuju jednu lažnu zbilju. engl. sv. Moramo.. dok je Fichte nastojao svesti »datost« na spontani čin jednog ja. a sa njime i kategorije tradicionalne logike. Filozofska metoda koju je on razradio bila je i za¬ mišljena tako da odrazi opstojeće procese zbilje i da konstruira u jednom odgovarajućem obliku. ' Science of Logic (Znanost logike). u isto vrijeme. Statič¬ ke oblike date zbilje Kant je razriješio u kompldks sinteza »trans¬ cendentalne svijesti«. Tradicionalna logika smatrala je da ove kategorije i oblici važe ako su bili is¬ pravno oblikovani ako se njihova upotreba slaže sa konačnim zako¬ nima mišljenja i pravilima silogizma — bez obzira na to kakav je sadržaj na koji se primjenjuju. međutim. str. 36. Johnston i L. »Priroda je. sadržaja. koliko se tiče zbilje. ono se javlja u Aristotelovoj filozofiji. 54. 1929. u kojoj su svi oblici bića interpretira¬ ni kao oblici i tipovi kretanja. ona je unut¬ rašnji odraz sadržaja koji postavlja i rađa njezine odredbe«1. prev. kritična prema gledanju da »građa spoznaje op¬ stoji u sebi i za sebe u obliku jednog konačnog svijeta odvoje¬ nog od mišljenja«. Nasuprot ovakvom postupku. U stvari. treba dosegnuti istinu. Hegel je. Osnovno ustrojstvo njegova sistema i njegovi temeljni pojmovi od sada se više ne mijenjaju. Str. u prvom redu. ovo dinamičko shvatanje nije bio hegalovski novitet. Njegova je logika. H. Činjenici da sam Hegel uvodi svoju logiku kao prvenstveno kritičko oruđe nije pridato dovoljno pažnje. Hegelovi prvi spisi su već pokazali da njegov napad na tradicionalno odvajanje mišljenja od zbilje uključuje mnogo više od jedne spoznajno-teoretske kritike. u krajnjoj liniji. dak¬ le. Sa Znanošću logike dosežemo konačnu razinu Hegelovog fi¬ lozofskog napora. kao i njihovo važenje. Ono što je otkrio i upotrebio bio je jedan određeni oblik dinami¬ ke. moglo biti potpuno liše¬ no misli«2. Takav dualizam misli on znači. U vezi s ovim često se tvrdi da je Hegelova Logika nova. The Macmillan Companv. W. i samo ona. sv. 36. Ka¬ tegorije i modusi mišljenja potječu iz protesta zbilje kojoj pripa¬ daju. suglasnost sa svijetom kakav jest i povlačenje mišljenja od njegove uzvišene zadaće da opstojeći poredak zbilje dovede u sklad sa istinom. nešto što bi. da opstoji kao »nešto u sebi dovršeno i pot¬ puno. međutim. Aristotel je pokušao dati tačne filozoifske formulacije u dinamičkom smislu. Smatra se da se novost sastoji u tome što je upotrebljavao ka¬ tegorije da bi izrazio dinamiku zbilje. str. primijetiti da je i prije Hegela u nje¬ mačkoj filozofiji proglašena jedna dinamička filozofija. Hegel stalno ponav¬ lja da dijalektika ima ovaj »negativni« karakter. a prvi korak »prema istin2 3 Ibid. A zadaća da se raslkine vilast zdravoga razuma pripada dijalektičkoj logici. Odvajanje mišljenja od bitka znači da se mišljenje povuklo pred napadom »zdravog razuma«. Hegel nije otkrio dinamiku zbilje niti je bio prvi koji je tome procesu prilagodio filozofske kategorije. Moglo bi zato biti na mjestu da se ovo ustrojstvo i ovi pojmovi ukratko raz¬ motre onako kako ih je Hegel iznio u predgovorima i uvodu Znanosti logike. G. potrebno je odstraniti utjecaj zdravoga razuma. He¬ gel je smatrao da sadržaj određuje oblik kategorija.ZNANOST LOGIKE 111 ZNANOST LOGIKE (1812—1816) Napadna razlika između Hegelove Logike i tradicionalne lo¬ gike često se naglašava iskazom da je Hegel formalnu logiku nadomjestio materijalnom logikom i odbacio uobičajeno odvajanje kategorije i oblika mišljenja od njihova sadržaja. . New York. Negativno »sači¬ njava kvalitetu dijalektičkoga Uma«3. koje su. nanovo interpretirao temeljne kategorije Aristotelove Metafizike i nije izmislio nove. a novost njegove logike i njezin konačni značaj počivaju na ovoj činjenici. naprosto. osim toga. I. Ako. I.

Kazati. dakle. nego da je još potipunija zbiljnost od posebnosti. ili da ono što je samom sebi protivurječno ne rastvara sebe u ništavost. . . A je pritivurječan samom sebi. Pojam je ideja koja izražava njihovu bit. Kažemo da istinu stvari znamo i čuvamo u našim idejama o njima. 8 Um i revolucija Str. »na¬ prosto« pojam. uis¬ tinu. negativnost se očituje u sa¬ mom procesu zbilje.112 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 113 skom pojmu Uma« je »negativni korak«4. Prema tome. čije ustanove. nazivamo njihovu Prirodu ili bit njihovim Pojmom«. Str. u apstraktno Ništavilo. dakle. dakle. ne pripadaju njemu. Nasuprot ovom gledištu. Biti čovjek ili biti živo¬ tinja je preduslov njihove pojedinačnosti8. on smatra da njegove naj¬ više mogućnosti i njegova istinska egzistencija imaju svoje sre¬ dište u tome što je on čovjek. a njihovo aktualno kretanje. negacija njegove izolirane posebnosti — u svom pripadništvu nekoj skupini ili društvenoj Masi. ne nadomješta zbiljski identitet stvari. ' Str. Taj iskaz je star koliko i sama fi¬ lozofija. identitet jednoga A proizlazi iz protivurječnosti i sadrži tu protivurječnost. nego ono mora prestupiti čak granice svoje vlastite posebnosti i staviti se u sveopći odnos prema drugim stvarima. samo u negaciju svoga posebnoga sadržaja . 44. Np. nije izravan niti postojan... dok je sve što opstoji neka posebnost. za razliku od raznolikosti njihove pojavne opstojnosti. jest njihov napredalk prema toj istini. Biološki i psihološki procesi ljudskog i životinjskog pojedinca. sve one opstoje neovisno o svojoj istini i u traganju za tom istinom. Egzistencija je stvari. nago. u strogom smislu.. Str. ili njezin konkretni oblik o ikojemu rasprav¬ ljamo. Da bude ono što zbiljski jest. smatramo da pojam »opstoji samo za mišljenje«7. Zakon identiteta kojim se rukovodi (tradicionalna logika uiključuje tzv. u isto vrijeme. 45. pojam je jedna općost. još jedanput. svaka životinja samo zato što pripada klasi životinja. ona mora postati ono što nije. 56. negativno »sačinjava istinski dijalektički postupak5. a ta općost. i prodro je čak u pučki jezik. Materijalni dio zbilje nekoga predmeta sačinjen je od onoga što ta stvar nije. već jednom non-A 'koji pripada samom identitetu toga A. Hegel pokazuje da općost ne samo da opstoji. stvara egzistenciju svakog pojedinog čovjeka i životinje. određuje samo njezino biće. Svaka pojedina stvar ima da razvije nove uslove i oblike alko hoće da ispuni svoje mogućnosti. A je jednako A samo utoliko ukoliko je suprotstavijeno non-A. da svaka stvar protivurječi sebi znači kazati da njezina bit protivurječi svom datom stanju egzistencije. sili ga da »prestupi« stanje egzistencije u kojemu se nalazi i da pređe u druge. Hegel povlači ikonzekvence iz ovoga gledišta. Jer. Hegel kaže da istina i bit stvari žive u njihovom pojmu. Ovo nas. Kao što smo već vidjeli. A ne pritivurječi nekom izvanjskom non-A. Kada Hegel kaže da je svaki ljudski pojedinac prvo čovjek. vrednote i ciljevi svakog posebnog pojedinca ili skupine treba da budu odmjereni prema onome što čovjek može i mora biti. Svaki ljudski pojedinac iako je beskonačno jedinstven ta¬ kav je samo zato što pripada razredu čovjeka. U svim ovim upotrebama »ne¬ gativno« ima dvostruki smisao: ono označava. 64—5. tvrdi se. u osnovi negativna. upravljano njihovim latentnim mo¬ gućnostima. u stvari. u biti. negaciju učvršćenih i statičkih kategorija zdravoga razuma i. postupci. a. »Kad namjeravamo govoriti o stvarima. a njegova istina naprosto jedna misao.r. smatra Hegel. 66. nego njegovoj vrsti. »Jedina i isključiva stvar kojom se osigurava znanstveni napredak . Negacija. I ne samo to. Pojava je. organizacija i vrednote određuju samu njegovu pojedinačnost. Pro'tivurječnost. drugim riječima. suprotnost. taiko da ništa što opstoji nije istinito u svom datom obliku. Logički oblik općega je pojam. Ili. Po negativnosti koja pripada njezinoj vlastitoj prirodi sva¬ ka je stvar povezana sa svojom suprotnošću. zakon protivurječnosti. Njegova prava priroda. od ono¬ ga što ona isključuje i odbija kao svoju suprotnost. 4 5 koja je u krajnjoj analizi njegova bit. Istina pojedinca premašuje njegovu posebnost i nalazi jedan totalitet sukobljenih odnosa u kojemu se njegova pojedinačnost ispunjava. drugo. kao što je čovjek i životinja. vodi do općega kao istinskog oblika zbilje. Takve opće zbilj¬ nosti. Str. ne¬ gativni i zato neistiniti karakter svijeta što ga te kategorije oz¬ načavaju.«6. prvo. nego proizvodi taj identitet u obliku nekog procesa u ikojemu se raz¬ vijaju mogućnosti stvari. Tok napret¬ ka. jest spoznaja logičkog pravila da je Negacija isto toliko Afirmacija kao i Negacija. ljud¬ sko biće nalazi svoj pravi identitet samo u onim odnosima koji su. koju svaka stvar sadrži. doista ima. međutim.

50. u totali¬ tetu posebnosti. nago nešto što slijedi samo kretanje zbilje. U tom smislu pojam je »jedan. Vidi gore. a ne njihovom pojedinač¬ nom konkretnom opstojnošću. U Hegelovoj Filozofiji povijesti vidjet ćemo da se povijesni razvitak. Bit se zato ja¬ vlja kao proces koji negira sve čvrste i ograničene oblike bitka. ne¬ ma nikakve posebnosti koja bi mogla propisivati zakone pojedi¬ načnome čovjeku. u njezinom konstruiranju pojma. Kad pojedinac ne bi bio ništa drugo nego pojedinac. nikakvog priziva jed¬ nom višem i umnijem društvenom poretku. nije proizvoljan čin mišljenja. Uzeli smo čovjeka kao primjer dijalektičke konstrukcije op¬ ćega. ili. onda pojam označava tu zbilj¬ nost. a opoost je povije¬ stan činilac. imanentno jer opće sadržava i čuva prave mogućnosti te stvari. Znanost logike bavi se općim ontološkim ustrojstvom tih entiteta. Mi smo o njemu već govorili u poglavlju o jenskoj Logici11. Logika objektivnosti pretvara se tako u logiku subjektiv¬ nosti koja je istinski »pojam« zbilje. svijet kao Logos. konkretno jer ne opstoji izvan posebnoga. također. jednostavno. Pojam neke stvari je »opće koje je u njoj imanentno«9. Str. upravo. 1. U raznim dijelovima tog sistema bit čovjeka javljat će se u različitim. Definicija tiraži čitav sistem stavova koji održavaju zbiljski razvitak čovječanstva. 1 0 11 1 2 1 3 Str. Termin pojam javlja se u uvodu u različitim značenjima. i bitna osnova« i zbiljski sadržaj Logike13. međutim. i dalje. 45. 48. Ako opće nije tek ap¬ strakcija. »ono što se mišljenjem zna u i o stvarima« i »ono što je u njima zbiljski istinito«12. koji postaje lancem za njegove mogućnosti. u kojoj se po¬ riče zbiljnost općega ikako bi se pojedinac lakše podvrgao poseb¬ nim interesima izvjesnih skupina koje svojataju funkciju općosti. Ocrtali smo negativni lik dijalektike. um. Stvaranje pojma. 36. od istočnjačkoga do modernoga svijeta. a negira. pokazuje isti proces za sve entitete objektivnog i subjektivnog srvijeta. zbiljnost. Međutim. nego se ostvaruje samo u posebnome i preko njega. Kategorije kojima se Hegel služi da bi razvio ovu bit obuhvaćaju aktuelno ustrojstvo bitka kao neko sjedinjenje sup¬ rotnosti. nego ukup¬ nost. Str. Ovaj se pojam zato ne može izraziti jednim jedinim stavom.114 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 115 Konkretna važnost ovog shvaćanja postaje očita kada se ono suprostavi modernoj autoritarnoj ideologiji. Ovi odnosi pojavljuju se kao bit bitka. Istina neće biti nijedan od njih. ili nizom stavova koji bi željeli da određuju bit čovjelka u skladu sa tradi¬ cionalnim zakonom identiteta. Sama općost zadržava to ikonačno pravo za sebe. njegovi zahtjevi ne bi mo¬ gli sezati izvan njegove posebne skupine i on bi. ne bi bilo nikakvog opravdanja da se žali na slijepe materijalne i društvene sile. U da¬ ljoj analizi misao otkriva da ove sačinjavaju jedan totalitet an¬ tagonističkih odnosa kojima upravlja stvaralačka sila protivurječnosti. Dijalektičko mišljenje je »pozi' Str. Ovo značenje podrazumijeva mnoštvo pojmova. . Oblikovanje općenoga u -konačnoj je analizi povijesni proces. 2. koje pritištu njegov život. pojmove tradicionalne logike koji izražavaju te oblike. već jedna. Hegel. morao prihvaćati njezina mjerila. Iz tog razloga dijalektički pro¬ ces u Logici poprima veoma općenit i apstraktan oblik. u kvalitete i kvantitete. također. Pro¬ ces mišljenja počinje pokušajem da se shvati objektivno us¬ trojstvo bitka. U toku analize ovo ustrojstvo se rastvara u mno¬ štvo međusobno ovisnih »nešta«. koji odgovaraju mno¬ štvu stvari koje označavaju. Dijalektički pojam čovjeka podrazumijeva i uključuje ovaj materijalni proces. Proces rastvaranja i razbijanja zdravorazumske čvrstoće svijeta na taj način dovodi do izgradnje »općega koje je u sebi konkretno«. Pojam označava racionalno ustrojstvo bitka. Preko negacije svakog povijesnog oblika egzistencije. Njezin pozitivni lik sastoji se u njezinom oblikovanju općega preko negacije poseb¬ noga. 55. Pojam je »bit« i »priroda« stvari. Kad ne bi bio ništa drugo nego član neke posebne klase. koje traži da se zbilja interpretira u smislu »subjek¬ ta«. prema Hegelu. tivno zato što je izvor Općega u kojemu je obuhvaćeno Poseb¬ no«10. Sadržaj općosti sačuvan je u pojmu. čovjek konačno pribavlja sebi samo-svijest slobode. konkretni razvitak čovjeka. pa čak i u protivurječnim oblicima. str. shvaća kao razvitak u kojemu čovjek sebe čini zbiljskim subjektom povijesnoga procesa.

ili. logika ima zadaću do sada nečuvenu u fi¬ lozofiji. dijalektika pokazuje da su u zdravom razumu latentne opasne implikacije da oblik u kojemu je svijet dan i organiziran može protivurječiti svom istinitom sa17 18 Science oj Logic. susrećemo ništa. kvaliteta koju posjeduje ispravna šema zdravog razuma. Bitak ne možemo odrediti kao neku stvar jer je bitak predikat svake stvari. mišljenje traži jednu čvrstu osnovu orijen¬ tacije. tako daje istina kad se kaže da svako određeno biće sadrži bitak. Drugim riječima. on je nikakva stvar. nego sa istim filozofskim pojmom sa kojim je svršila Fenomenologija. str. On nema nikakve odredbe. Prva i neodređena općost. nema u svijetu nijedne jedine stvari koja u sebi nema zajedničkost bitka i ničega. s obzirom da su tradicionalne kategorije evanđelje svakodnevnog mišljenja (uk¬ ljučivši obično znanstveno mišljenje) i svakodnevne prakse. dakle ništa17.116 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 117 3. jest jednom zauvjek osnova i element svega što slijedi: zato. dakle. Str. »Je« ne ukazuje ni na kakvu zbiljsku stvar. Logika ne počinje sa podacima zdravoga razuma. zapravo. Nasuprot Fenomenologiji duha. Ona prestaje biti izvor pravila i oblika ispravnog mi¬ šljenja. Seindes) i bitka-kao-takvog (Sein). Stvari jesu samo utoliko što se javljaju i prolaze. Takva općost. Sve jest samo utoliko što u svakom trenutku svoga bivanja postaje nešto što još nije. 75. počiva u činjenici da sve što je određeno zavisi od onog što ga određuje. a nešto što sada jest prelazi u ne-bitak. Logika. on je ljubomoran. koja bi mogla biti subjekt nekog određenog stava. uz samo Postojanje. »Ovo jedinstvo Bitka i Ničega kao prvobitna istina. I. očišćen od natruha. Prema Hegelu. Ako je to slučaj. kao i ni¬ šta. . on je čisti bitak i ništa više. . svi filozofski pojmovi primjeri su ovoga jedinstva«. Pojam u svom istinskom obliku egzistencije je »slobodna. Štaviše. koji. upravo. 29. bitak treba da bude shvaćen kao postajanje (Werden)18). 94. Znanost logike počinje sa vrlo poznatim međusobnim dje¬ lovanjem između bitka i nebitka. dakle. 15 1 4 Dakle. ne smije sama biti određena. inače. morali bismo upot¬ rijebiti isto to »je«. i . Kažemo: ruža je biljka. u stvari. predstavlja pravila i oblike neistinitog mišljenja i postupaka — neistinitog. kao što je počela čitava zapadna filozofija. sadrži latentnu istinu. ali onaj koji prati dijalektički proces do njegovog svršetka otkriva da je paradoks prihvatiše skrivene istine i da je apsurdnost. svaka stvar jest. nego su se oba pokazala identičnim. i dalje. i zato je najopćiji entitet u svijetu. ne bi bila niti prva niti početak. alko treba da bude početak. U prethodnoj analizi pojma bitka. i zato nije prvo. Pokušavajući shvatiti bitak. jer određujući bitak kao takvu i takvu stvar. Ona. naime. a to je očigledano nemoguće. Ibid. Pitanje: »što je bitak?« — tražilo je ono što sve stvari drži u opstojanju i čini ih onim što jesu. smatra pravila. str. Jer. sa pojmom bitka. Tražeći istinu iza činjenica. jer. koji počinje sa identitetom bitka i nebitka. Hegel isko¬ rištava ovu činjenicu kao sredstvo da dokaže negativni karak¬ ter zbilje. nezavisna i samoodređujuća Subjektivnost. bitak se nije »pre¬ tvorio« u ništa. Na takav smisao tog termina misli Hegel kada kaže: »ka¬ rakter Subjekta mora biti izričito rezerviran za Pojam«15. sam Sub¬ jekt«14. Dijalektičke kategorije konstruiraju jedan na glavu postavljen svijet. u stvari. 72. sve dalje logičke odredbe . ali bitak nije neka stvar. str. ukratko. U Hegelovoj logici sadržaj tradicio¬ nalnih kategorija je potpuno preokrenut. 118. . koje pokušavamo definirati. bez odredaba16. oblike i sve kategorije tradicionalne logike lažnima jer zanemaruju negativnu i protivurječnu prirodu zbilje. A ono što nije neka stvar jest ništa. bog je(st). Hegel naglašava ap¬ surdni i paradoksalni karakter toga svijeta. koju Hagel postavlja. sa stanovišta Zdravo¬ ga razuma. Kapula »je« označava bitak. Po¬ jam bitka pretpostavlja razlikovanje između određenog bića (ne¬ što. Zajadničkost bitka i ničega na taj je način očita u ustrojstvu svega što opstoji i mora se zadržati u svakoj logičkoj kategoriji. Hegelova logika. ako doista treba da bude početak i osnova svih daljih odredaba.. počinje tako. 16 Vidi gore. Str. neki sud je istinit. Svako¬ dnevni jezik razlikuje bitak od određenog bića i u svim obli¬ cima suda. jest bitak. sv. On je zajednički svim stvarima (jer su sve stvari bića). bitak je »čista neodređenost i praznina«. ali bitak koji je sasvim različit od određenog bića. opći i nužni zakon usred beskrajnog toka i raznolikosti stvari. Razlog zbog kojega ne bi mogla biti određena. a završava sa pojmom kao istinskom zbiljom.

I. i određeno kao negativno. Napredak od jedne logičke kategorije do druge podstican je unutrašnjom tendencijom u svakom tipu bića da nadvlada svoje negativne uslove egzistencije i pređe u novi na¬ čin bitka. iako samo početak. Hegel dodaje da je ovaj pojam posredovanja »od najve¬ će važnosti« jer jedino on prevladava stare metafizičke apstrak¬ cije Supstancije. Ona drži da »izvanjsko opstojanje« ni¬ kada nije jedini kriterij istine nekog sadržaja19. pak. njezini odnosi sa drugima određuju samo njezinu op¬ stojnost. utire put jednoj filozofskoj in¬ terpretaciji konkretne zbilje. ova dva elementa ne mogu odvojiti jedan od drugoga. a druga je utjelovljenje te druge u svoje vlastito ja. ovim je shvaćanjem učinjena apsurdnom i filozo¬ fija postaje konačno vezana uz konkretnu zbilju. Vidjeli smo da su sva bića u svijetu određena. i ob¬ ratno. dakle. tj. oruđe. kaže He¬ gel. ono što jest samo po svom odnosu sa drugima. »Po svojoj kva¬ liteti Nešto je suprotstavljeno Drugome: ono je promjenljivo i konačno. Hegeil pridaje stvari stalan odnos prema samoj sebi. Hegel daje tom starom filozofskom iskazu novi sadržaj. Štoviše. Ono je. nije stol. i dalje. i. Science of Logic. 132. kvalitetne odredbe neke stvari svode se na odnose koji ra¬ stvaraju stvar u jedan totalitet drugih stvari. tako da ona opstoji u dimenziji »dragosti«. a ovi odnosi određuju samu prirodu neke kvalitete. za Hegela. Entelehije. Svaka kvalitativna odredba je u sebi jedno ograničenje i zato negacija. Ovo nešto može opsto¬ jati samo kao proizvod jednog procesa preko kojeg integrira svoju drugost sa svojim vlastitim bićem. 119. Neka stvar je po sebi. nego izvjesna boja. povezujući ga sa svo¬ jim negativnim shvaćanjem zbilje21. Dijalektička logika. »Nešto je po sebi utoliko ukoliko se povratilo sebi od Bića-za-Druge«24. 128. tako da opstoje u izvjesnom odnosu pre¬ ma sebi. neke biti stalno odvo¬ jene od zbilje. nekog vanjskog svijeta odvojenog od unutrašnjeg. 127—8. Treba primjetiti da se. upravo. Str. Neka stvar egzistira sa izvjesnom kvalitetom — to znači da ona isključuje druge kva¬ litete i da je ograničena onima koje ima. Sein-fiir-Anderes). tako da ova druga predstav¬ lja njezin razvijeni sadržaj — razvijen po protivurječnostima koje su u njemu inherentne. time što shvaća objek¬ tivni svijet kao razvoj subjekta. nešto što prelazi u druge stvari. str. Hegel kaže da nje¬ gova egzistencija nastaje preko »negacije negacije«22. u kojem doseže svoj istinski oblik i sadržaj. sv. nego »biće-za-druge« (Anderssein. 128. koji im omogućuje da »posreduje« svoje egzistencijalne usilove23. Prva nega¬ cija je dragost u kaju se ona obraća. kao što to Hegel naziva. opseg. Primi¬ jetili smo već da je kretanje kategorija u Hegelovoj logici samo odraz kretanja bitka. 124. Hegel je rekao da je negativnost bitka osnova i elemenat svega što slijedi. njeno »biće po sebi« (Ansichsein). Prva kategorija koja sudjeluje u tom procesu je kvaliteta. Nešto tom toku ostaje sa¬ čuvano. odbacuje svaki zahtjev za neprilkosnovenošću datoga. Npr. Dijalektička analiza. Na taj način. str. ne samo u suprotnosti sa Drugim nego jednostavno u sebi«20. Takav proces pretpostavlja da stvari posjeduju izvjesnu moć nad svojim kretanjem. prava zadaća logike je da istraži ovu određenost. da mogućnosti inherentne u ljudima i stvarima mogu tražiti rastvaranje datih oblika. ako se 1 9 20 21 analizira po svojim kvalitetama. ostaje nasuprot njima kao jedno biće za sebe. Određeno biće je više nego tok promjenjivih kvaliteta.. građa. nego da svaki oblik opstojanja mora pred jednim višim sudom dokazati da li odgovara svome sadržaju ili ne.118 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 119 držaju. Nešto je određeno kada je kvalitativno različito od svakog drugog bića. stol u ovoj sobi. Str. nije sasvim tačno kad se kaže da jedna kategorija »prelazi« u drugu. Jer proces 22 23 24 23 Str. međutim. i u tom smislu objektivno »ne¬ što« je već »početak subjekta«25. itd. Vraćamo se našoj analizi kvalitete. Vidi gore. Tradicionalna ideja jedne stvari-po-sebi iza pojava. i razbija samozadovoljstvo onih koji ži¬ ve po njegovim propisima. svaka kva¬ liteta je ono što jest samo u odnosu na druge kvalitete. ali. on nije biće-za-sebe. jedno »introreflektirano« biće. Štaviše. otkriva jednu kategoriju kao drugu. Str. Ovo su dva pojmovna elementa sa kojima Hegel konstruira svako biće. . S obzirom na svoje kvalitete. Forme itd. Str. Formalna logika prihvaća oblik svijeta kakav jest i daje opća pravila za teoretsku orijentaciju u njemu. Introreflelksija je ka¬ rakteristika subjekta. Nasuprot toj drugosti stoji ono što je stvar u sebi (to da je stol). taikođer. ili. 121.

128. zato »negativno jedinstvo«. stvar. Sada. Hegel sažima rezultat ove nove interpretacije tako što kaže da je egzistencija stvari »nemir Nečega u njegovoj Granici. Stvar kakva je »po sebi« različita je od uslova u kojima zbiljski opstoji. Unutar procesa promjene svaka izvanjska okolnost uzima se u pravo biće stvari. Određenje stvari obuhvaća njezine unutrašnje mogućnosti »nasuprot vanjskim uvjetima koji još ni¬ su utjelovljeni u samu stvar«28. npr. Vidjeli smo da su različita stanja jedne stvari bila intepretirana kao različite »negacije« nje¬ zinog istinskog bića. nqgo mehaničko. koje je osnova njezinih određenih stanja. Ovu suprotnost Hegel određuje kao suprotnost između odredbe (Bestimmung). u ko26 27 a jima čovjek živi. Na taj način. ne primi konkretni intenzitet sub¬ jekta«26. kao Pojam. koja sada poprima značenje »prave pri¬ rode« stvari. jedinstvo koje nije rezultat jed¬ nog procesa kojim bi ona sama upravljala. već prema njezinoj vlastitosti29. ima¬ nentno je Granici da bude protivurječnost koja šalje Nešto izvan samoga sebe«32. treba itd. Njegov sastav protivurječi njegovom određenju. jer Hegel primje¬ njuje na objektivni svijet kategorije koje svoju verifikaciju na¬ laze samo u životu subjekta. govorimo o određenju čovjeka i kažemo da je to određenje um. ikao što se malo prije činilo. uistinu nešto negativno. podrazumijevamo da vanjski uslovi. ona prelazi u novi način bića time što trpi djelat¬ nost mnogolikih prirodnih snaga. posredovanja. 137. Kada. Pojmovi kao određenje. zato je identično eg¬ zistirati i biti ograničen. sve dok konačno. Pri¬ sutnost protivurječnosti čini čovjeka nemirnim. »prema njezinom Biću-za-druge«. 'Negativnost se javlja kao razlika između bića-za-druge i bića-za-sebe unutar jedinstva stvari. jer proizlazi iz »negacije negacije«. »Nešto sebe određuje kao Biće-za-Sebe itd. ne odgovaraju onome što čovjek uistinu jest. Pojam negacije također se na tom mjestu Hegelovog izlaganja podivrgava reviziji. 138. koje ga sili da ozbilji ono što za sada još ne opstoji. Hegel. čovjek opstoji više kao biće-za-druge nego kao biće — -za-sebe. on se bori da prevlada svoje dato izvanjsko stanje. analizirajući egzistenciju stvari u smislu egzisten¬ cije subjekta. »pada u ono jedno¬ stavno jedinstvo koje je Biće27. kao granica. Kao što smo rekli. 29 30 31 32 Ibid. u nastaviku. Cisti rezultat je ta 'da je objektivna zbilja interpre¬ tirana kao polje u kojemu subjekt treba da se ozbilji. i sastava (Beschaffenheit). i čak njezin prelaz u drugu stvar interpretirani su tako kao da su pobuđeni vlastitim mogućnostima same stvari. . »Nešto ima svoje Određeno Biće . anticipiraju kategorije subjek¬ tivnih stvari. Str. a nije subjekt promjene.u gra¬ nici«31 a granice su načelo onoga što ograničavaju«. Sve dok ta zadaća nije uspješno zavr¬ šena. da njegovo stanje egzistencije nije umno i da je čovjekova za¬ daća da ga takvim učini. odnos prema sebi. koje ona ima. Bitak je neprestano postojanje. Str. njezine opstojeće kvalitete ili sustavi su ograde ili granice (Granzen) kroz koje njezine moguć¬ nosti moraju prodrijeti. što stvari. Objektivna stvar jest određena. ono je nešto negativno. Zato što nema zbiljske moći. »Nešto« je za¬ to niska razina razvoja u procesu koji kulminira u slobodnom i svjesnom subjektu. Stvar. Njih je teško razumjeti. tjerane vla¬ stitim unutrašnjim (mogućnostima. Proces egzistencije jednostavno je protivurječnost između sustava i mogućnosti. koje se opet otkriva kao negativno. Str.. s obzirom na to da je stvar shva¬ ćena kao neka vrst subjekta koji sebe određuje preko svojih od¬ nosa prema drugim stvarima. a njegovo drugo »postavljeno je u stvar kao njezin vlastiti momenat«30. 140. nije svjesno ili aktivno jedinstvo. Odjeljci kolji slijede ocrtavaju način na koji se može razviti jedinstvo neke stvari.120 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 121 kojim nešto sebe održava je slijep i nije slobodan. 140—41. Time smo stigli do Hegelovog pojma konačnosti. Svako stanje egzistencije mora biti promašeno. iako je zauzeta neprestanim prolazima u druge stvari i stanja. koji se odnosi na zbilj¬ sko stanje ili okolnosti stvari. i objektivni se svijet sada smatra sudi¬ onikom u istoj vrsti procesa. Prelaz stvari od jednog sustava k drugom. protivurječnost ima snagu jednoga »trebanja« (Sollen). jednostavno. 136. Zbiljski uslovi stvari »suprotni su« ili smetaju ozbiljavanju njezine vlastite prirode. Str. podvrgnuta je pro¬ mjeni. stvar ne može rukovati snalgaima koje oblikuju njezinu opstojnost. Str. ističe da je jedinstvo stvari sa samom sobom. Nje¬ zina se preobrazba ne zbiva. Str. napuštaju radi nekog drugog stanja.

. Ko¬ načne stvari jesu. revolucionarno zapadnjačko mišljenje. kasnije. 142. nije mogao misliti na nebu beskonačnost izvan ili iznad konačnosti. Kad neka konačna stvar »iščezava u« drugu stvar. i to ne samo u površnome smislu. . i u ovom odnosu-prema-sebi šalju se van samih sebe i svoga Bića. nije takvo da bi se moglo dogoditi bez išče¬ zavanja. Str. U biti je svaka filozofija idealizam ili bar ima idealizam za svoje nače¬ lo . ikoja to isto ponavlja. Borba protiv ove interpretacije »negativnog« bila je zato. I. da ne-biće sačinjava njihovu prirodu i njihovo Biće. ona se promijenila utoliko što je nestajanje njezin način da ispu¬ ni svoje istinske mogućnosti. . Suvremena idea¬ listička interpretacija zbilje. U jednom dodatku svome izlaganju Hegel pokazuje da po¬ jam konačnosti pruža osnovno načelo idealizma.. kasnije. upravo unutrašnja dinamika konačno¬ ga. Trebalo je. u toj negaciji svoga ja. »Najviša zrelost. ili stupanj koju ijedno nešto može doseći je ona na kojoj ono počinje ginuti«34. ali njihov odnos prema samima sebi je u tom da se one odnose prema sebi kao nešto negativno. Neprestano nestajanje stvari je na taj način. i njihova filozofska interpretacija mora biti idealizam37. Marx je. One jesu. nije mogao misliti. Svijet.. u smislu da se napredovanje ne mo¬ že prekinuti. raznolika stanja koja one imaju. »Stav da je konačno idealne naravi sačinja¬ va idealizam. nego čisto filozofska. po sebi je proces ad infinitum. Hegel upotrebljava izvorni povijesni smisao »idealnog«. doseglo svoje Biće-po-Sebi (Ansichsein) i zato je postiglo svoje vlastito j a . i da se njegova negativnost odnosi na njegovu grešnoist. time mislimo . U filozofiji se idealizam ne sastoji ni od čega drugo¬ ga nego od priznanja da konačnost nema istinitoga bića. " Str. upravo. filozofija počinje kada je istina datoga stanja stvari Sv. Nalazimo. shvaćena u svom zbiljskom značenju. rekao je on. Jer proces u kojemu neka konačna stvar nestaje i nestajući postaje drugom konačnom stva¬ ri. nego po nečemu drugom. Ovaj samo-identitet. Hegelova ideja negativnosti nije bila moralna ili religiozna. konačan je ne zato što ga je stvorio bog. Konačno se ne samo mijenja. Ono tako prelazi iznad sebe.«38. Ako se bitak stvari sastoji u njihovom preobražavanju više negoli u njihovom stanju egzistencije. koji su djelovali čak na svjetovne oblike mišljenja osamnaestoga vijeka. Upravo je samo biće konačnih stvari to da one sadržavaju sjemenje iščeznuća kao svoje vlastito Biće-u-Sebi (Insichsein). One ne mogu razviti svoje mogućnosti drugačije nego time što će poginuti. jest Beskonačno«35. tj. tj. 246.. samo da bi opet našlo sebe. ikoja traži da se njezina istina prenese na neko uzvišeno preko. II. . Ono nije ništa drugo ne¬ go činjenica da konačnost »opstoji samo prelazeći preko« same sebe36. Hegel je smatrao da ovaj povijesni zakon djeluSje u svim bićima. samo su momenti jednog obuhvatnog procesa i opstoje samo unutar totaliteta toga procesa.. dakle. ono iščezava. Nešto opstojeće je »idealne prirode« ako ne opstoji po sebi. u to vrijeme. na neku beskonačnost koja bi poništila rezultate njegove prethodne analize.. jest drugo Konačnoga. .. da nas je analiza objektivnih stvari već odvela od konačnoga ka beskonačnom. str. u stvari. 35 1 6 37 Str. u velikoj mjeri. nego zato što je konačnost njegova inherentna kva¬ liteta. One su. da pojam beskonačnosti proizađe iz jedne strože interpretacije konačnosti. 168. Sv. dakle. a sat njihovog rođenja je sat njihove smrti33.122 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 123 Kada za stvari kažemo da su (konačne. a ovo iščezavanje nije samo 'slučajno. kada se od pojma konačnosti okrenuo ka 33 34 pojmu beskonančosti. bez obzira kakav im bio oblik i sadržaj. »idealne« naravi. još uvijek je stajala na stanovištu da je svijet konačan zato što je to stvoren svijet. podjednako neprestana negacija njihove konačnosti. Prema tome. Beskonačno je. H0gelov pojam konačnosti oslobodio je filozofske pristupe zbilji snažnih religioznih i teoloških utjecaja. Stvari su konačne u toliko što jesu. u kojima je Mara. Ove rečenice prethodan su iskaz odlučujućih odlomaka. Ono je beskonačno. ali istina ovoga Bića je njihov kraj. Iz prethodnog razmatranja dovolj¬ no je jasno da Hegel. str. jest afirmativno Biće. Jer. i pojam konačnosti koji je izražavala postao je kod njega kritičko i gotovo materija¬ lističko načelo. konačnost nije osuda zbilje. postavio povijesni zakon da neki društveni sistem može osloboditi svoje proizvodne snage samo time što će poginuti i preći u neki drugi oblik društvene organizacije. su¬ kob sa religijom i crkvom. a njihova (konačnost je carstvo njihove istine. 149. . ili negacije. 159. »Konačno je iščezavajući..

Shvaćeno kao »beskonačan« proces preobražavanja. ne znači da istinsko biće treba tražiti u jednom nadsvjetskom preko ili u najnutarnjijoj čovjekovoj duši. Sve »ima neki raspon unutar kojega ostaje ravnodušno prema ovoj pro¬ mjeni . § 96. Dati oblik egzistencije ne može razviti svoj sadržaj. njihove raznolike kvalitete »ravnodušne« su pre¬ ma njima42 i njihovo jedinstvo je više kvantitativna jedinica nego kvalitativno jedinstvo43. i jedino preko nje. međutim. 387. ikojom završava Prva knjiga Zna¬ nosti Logike. Bitna razlika između načina egzistencije predmeta i načina egzistencije jednog svjesnog bića ima za posljedicu da se termin »konačno« ograničava na stvari koje još ne opstoje za sebe i zato nemaju moć da svoje mogućnosti ispune preko svojih vlastitih slobodnih 'svjesnih činova. 149. sv. Konačno i beskonačno nisu dva svijeta. Njegov idealistički stav podrazumi¬ jeva da tekući oblici mišljenja. . Negacija (konačnosti u isto je vrijeme negacija beskonačnoga preko. Nema zbilje koja bi bila druga¬ čija ili viša od konačne. str. »U stvari. Um i zakon počivaju u konačnosti. konač¬ no je proces bića-za-sebe (Fiirsichsein). 'sve dok se ne dosegne istina. . ona uključuje zahtjev da se »trebanje« ostvari na ovome svijetu.124 ilERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 125 dvojbena i kada se priznaje da to stanje nema u sebi konačne istine. tačlka na kojoj se priroda neke stvari mijenja čisto kvantitativno. one ga moraju naći preko svoje konačne opstojno¬ sti. a svaka nova izvanjska okolnost koja nastaje mora se podrvći tome postupku. str. Kvalitativni karakter kvalitete izražen je u slavnom Hegelovom zakonu da kvantiteta prelazi u kvalitet. one os¬ taju biće-za-druge41. baš zato što se zaustavljaju kod datih oblika stvari. I. Njihova beskonačnost je u ovome svijetu i nigdje drugdje.. 179. Biće-za-sebe nije stanje. dok se ono povećava ili smanjuje u nekom datom pravcu. doduše. 45 Ibid. kaže Hagel. jer se svaka izvanjska okolnost neprestano mora pretvarati u fazu samo-ozbiljavanja. Moramo. ili naroda koji u toku svoga širenja naglo malakše i raspada se. negirajući ih ta¬ ko. bez i najmanje promjene u kvali¬ teti. 1892. U drugu ruku. Oxford. VVallace. 44 Str. i novo mora da je nekako opstojalo u krilu staroga. . alko konačne stvari treba da nađu svoje istinsko biće. ili vode koja postaje led kada postepeno oduzimanje temperature dosegne izvjesnu tačku. »najbliži primjer prisutnosti beskonačnog«. nego zbiljske prakse. beskonačno vraća k sebi«40. također. engl. »Trebanje« nije područje etičnosti ili reli¬ gije. Zahvaljujući tome što im nedostaje slo¬ bode i svijesti. naime mjera (Mass). 199. W. Nešto bi se moglo promijeniti u kvantiteti. tako da njegova priroda ili svojstva ostanu jedna te ista. Ali 41 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences (Enciklopedija fi¬ lozofskih znanosti). 43 Str. Addition The Logic of Hegel (Dodatak. da je ciljao na gledanje da natu¬ ra non facit saltum45. Novo mora biti zbiljska negacija staroga. . Str. razumjeti da je on njime ciljao na obično gledanje da je proces »nastajanja i ne¬ stajanja« postepen (allmahlich). Njegovo beskonačno samo je »drugo« konačnoga i zato zavisno od konačnosti. He¬ gelova Logika). i u njemu ko¬ načne stvari ginjenjem dolaze do svog samo-određenja. Kad se kaže da »konačnost nama istinitoga bića«. Istina. Svoj pojam beskonačnosti Hegel zato na¬ ziva samom »negacijom onoga preko. 39 w »(prirodne stvari nikada ne postižu slobodno Biće-za-sebe. ono je jpo sebi konačna beskonačnost. 192. Hegel odbacuje takvo bjekstvo od zbilje kao »loš idealizam«.trebanje' u sebi stalno. Izostavit ćemo razmatranje o kategoriji kvalitete i izravno preći na prelaz od "bića na bit. a da ne ugine. Nailazi. 171. oni ne samo da treba da budu ostvareni na ovoj zemlji nego i mora da to budu. . moraju promijeniti i druge oblike. — niti je . prev. Hegel otjelovljuje ovaj bitno kritički stav u svom pojmu trebanja. Ona je »za sebe« alko je »prešla preko prepreke i svoje Drugosti na takav način da se. koje je po sebi negativno«. um i zakon ne stoje tako loše da bi tek . niti konačnost (koja bi bila ista) apsolutna«39. nego pro¬ ces. Kažemo da je neka stvar za sebe kada može uzeti svoje izvanjske uslove i integrirati ih sa svojim vlastitim bićem. Analiza kvantitete otkriva da kvantiteta nije izvanj¬ ska prirodi neke stvari.«44. ne pada s neba u punom cvatu. U skladu s tim Hegel suprotstavlja svoj pojam beskonačnosti teološkoj ideji beskonačnosti. Str. Samo je jedan svijet. Poznati primjeri gomile zrnja koja prestane biti gomila ako se jedno zrno za drugim od nje oduzima. nago je i sauna jedna kvaliteta. 42 Science of Logic. svi ti primjeri ne pokrivaju puno značenje Hegelova stava. a ne puki is¬ pravak ili revizija.trebalo' da budu. Samo-svijest je.

i njegovo materijalno ozbiljenje bilo je isključeno opstojećim oblikom bića. 46 47 48 49 50 51 Str. nego proces u zbilji. vidjelo se da svako određeno svojstvo protivurječi onome što su stvari »za sebe« zna¬ mo da ono nije neki kvalitativni ili kvantitativni entitet koji op¬ stoji bilo gdje u svijetu. Str. koji je sposoban da se suoči sa svojim određenim stanjima i da ih shvati. Njegovo jedinstvo je totali¬ tet onog kretanja koje Nauka o Biti označava kao kretanje reflek¬ sije. Sva određenja ovdje su »postavljena po samoj Biti« i nalaze se u njezinoj određujućoj vilasti. za Hegela. 389. Hegel ga. prelaz od bitka ka biti je prvenstveno postupak filozofske spoznaje. 404. Refleksija nije prvenstveno proces mišljenja. Ovo jedinstvo izgleda da je takvo zahvaljujući jednom procesu kojim stvari negiraju svu puku izvanjskost i drugost i dovode ove u odnos prema jednom dinamičkom ja. Sv. »Vlastita priroda« bitka »navodi ga da se pounutrašnjuje«. 1. Subjekt se sada pojavlju¬ je kao supstancija bića. »Promjene Bića« su »proces postajanja dru¬ gim. ikoje se nije moglo spoznati iz kvantitativnog ili kvalitativnog vida. Negacija svakog bića nije »ništa«. Sve tradicionalne pretpo¬ stavke o nekom carstvu ideja ili supstancije treba da se odbace. o-n je sam taj proces. biće pripada egzistenciji jednog vi¬ še ili manje svjesnog subjekta. Ono nije određeno. treba razumjeti kao subjektivni bitak. već proces koji se održava snagom odnosa prema sebi. kakvim se bit otkriva da jest. Neka je stvar za sebe tek onda kada je postavila (gesetzt) sve svoje od¬ redbe i učinila ih momentima svoga samoozbiljenja. Jer. što doista i jest. A da bismo naučili što je bit. Str. refleksija. Kategorije biti zahvaćaju či¬ tavo carstvo bitka. rađanje novoga je smrt starog. već je. Subjekt. kao ukupnost oznaka biti. spo¬ sobnost spoznavanja određenih stanja i reflektiranja o njima. Str. Ovo znači da objektivni bitak. 394. te bi¬ tak ulazeći tako »u sebe postaje Bit«. nago je »beskrajno kre¬ tanje Bitka« izvan svakog određenog stanja. upravo. također. Proces biti je proces refleksije. U svijetu nema ravnomjernog napretka: pojava svakog novog uvjeta uključuje skok. u toku kojega neki subjekt postavlja svoje odredbe kao momente svog Vlastitog samo-ozbiljavanja. dakle. treba samo da sku¬ pimo rezultate prethodne analize. Vladajući oblik mora biti razbijen. nalazimo traSv. koja opstoji kao »negacija svake opstojeće određenosti«47. već je upravo negacija svih odredaba. 4. 2. Bit nije nešto u svijetu ili iznad svijeta. Ono je otvorilo potragu za (kategorijama 'koje bi nam omogućile da za¬ hvatimo istinsku zbilju. 3. naziva »sveopćom protivurječnosti«. . str. shvaćenom obliku. »nešto«. negacija sva¬ kog bića. 5. a zatim kao aktualnost. i subjektivno. To je »apsolutna negativnost« ili »nega¬ tivni totalitet«48. Nje¬ gov bitni karakter je zato negativnost. II. koje je suprotno pasivnom i promjenljivom jedinstvu onoga nešto. str.52 Prema tome. 16. već. Bit nema »određenog Bića«51. Ako razmotrimo što Hegel pridaje procesu biti i o čemu raspravlja o odjeljku o Određenjima Refleksije. Takva sila pretpostavlja jedno određeno biće u sebi. te se tako u svim uslovima koji se mijenjaju uvijek vraća sebi49. Na pitanje: »što je Bitak?« — odgovor je iskaz: »Istina Bit¬ ka je Bit«50. te tako ima moć da o njima reflektira i da sebe oblikuje. Za ovo ne¬ gativno jedinstvo i proces odnosa prema sebi Hegel kaže da je bit stvari. nije izvan tog pro¬ cesa niti je njegov nepromjenljivi supstrat. koji se sada pojavljuje u svom istinskom. i sve njegove oznake su dinamične. Str. Ponovno se javljaju kategorije Nauke Bitka. upravo. 16. ako je shvaćen u svojem istinskom obliku. 17. nago određujuće biće. nego proces bivanja u sebi. Ono ima bitno jedinstvo. određeno biće sada je shvaćeno kao egzistencija. Od najveće je važnosti da se zna da. koji prekida postepenost i kvalitativno je drugačiji od prethodnog stanja egzistencije«46. U toku analize rastvorila se stabilnost u proces postojanja i vidjelo se da je 'trajno jedinstvo stvari »nega¬ tivno jedinstvo«. uključivalo negaciju svih kvalitativnih i kvantitativnih odredaba. Kretanje nije slučajan izvanjski proces. označava kretanje kaje je objektivno. kao stvar i kasnije kao supstancija itd. Refleksija je proces u kojemu sve što opstoji uspostavlja sebe kao jedinstvo subjekta.126 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 127 opstojalo je samo kao mogućnost. II. Znanost Logike počela je pitanjem: »Sto je bitak?«. 403.

208. zakone identiteta. . koje operiraju kvantitetom. Zakoni refleksije. 187. Matema¬ tičke znanosti. u prvom redu. cit. ili izraziti u matematičkoj formuli — izvan do¬ sega tačne spoznaje. jer je on sama negacija svakog postojanog oblika. VVallace. Značajka di¬ jalektičkog mišljenja je sposobnost da se bitni proces Zbilje raz¬ likuje od prividnog. nego njihova kritička procjena. prev. — zato što se ne mogu mje¬ riti i izračunati. brojati i iskazivati po¬ moću ravnodušnih brojeva i simbola. po tome. Taj se odupire formalizaciji i stabili¬ zaciji. nisu onakve kak¬ vima se neprestano pokazuju.128 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 129 dicionalne konačne zakone mišljenja. § 112. sv. W. Hegel se prima jedne filozofske kritike matematičke me¬ tode — prije nego što uvodi Nauku Biti — raspravljajući o kvan¬ titetu. Spoznaja da se pojava i bit ne podudaraju je početak istine. ali takva spoznaja prizlazi samo iz pojmovne kontemplacije a ne iz autoriteta što im ga daje matematika54. Ali ovako se ne može po¬ stupati sa procesom zbilje. prije nego što se pođe dalje od njihovih datih oblika. Čim se odvoji od objektivnog procesa i radi neke lažne tačnosti i sta¬ bilnosti nastoji simulirati matematičku strogost. odvajanja sadržaja mišlje¬ nja od njegovog oblika izbija istini samo tlo pod nogama. § 99. Kvantiteta nije samo sasvim izvanjska karakteristika bitka. temeljni su zakoni dijalektike. Treba zato učiniti nešto više od pukog lutanja od jedne kvalitete do druge i pukog napredovanja od kvalitativnoga kvantitativnome. takvo značenje mora prvo javiti. znače mišljenja i pojmovne distinkcije. koje Hegel razrađuje. njihova bit«55. Doktrina biti nastoji osloboditi spoznaju od obožavanja »či¬ njenica koje se mogu promatrati« i znanstvenog zdravog razuma. etičnost ili sam bog. Formalna logika ne može se ni približiti njihovom smislu. a ne iz matematike. str. prev. i obratno. U posebnom odjeljku dodaje se zakon razloga. Zbiljsko polje spoznaje nije data činjenica o stvarima kakve jesu. Mišlje¬ nje je istinito saimo utoliko što ostaje primijenjeno na konkretno kretanje stvari i u stopu slijedi njezine različite obrate. i da se shvati njihov odnos. Unutar Znanosti logike Nauka Biti da je osnovne poj¬ move koji dijalektičku logiku čine nezavisnom od matematičke metode. i to stalno je. svođenje znanosti na matematiku znači konačno odricanje od istine. radi toga da bi se logika osvojila za filozofiju. Addition The Logic of Hegel. VVallace. koji nameće ovo obožavanje. Bit označava jedinstvo bića. str. raznoli¬ kosti i protivurječnosti. Puka upotreba takvih posuđenih oblika u svakom slučaju izvanjski i po¬ vršan postupak: trebalo bi da spoznaja njihove vrijednosti i njihovog značenja prethodi njihovoj upotrebi. to jedinstvo ili identitet? To nije stalan * Science of Logic. 9 Um i revolucija . op. operiraju jednog besadržajnim oblikom. od kojih su mnoge samo ne¬ jasni predosjećaji. u stvarima ima ne¬ što stalno. Rečeno je da »sve ima neku bit. anticipirao više od stotinu godina razvitka pozitivizana. odrediti i opravdati u filozofiji. te je. činje¬ nice i odnosi koji se javljaju u tom procesu mijenjaju svoju pri¬ rodu u svakoj fazi razvitka. koji se može mjeriti. a druge pak kržljivi oblici logike. Addition The Logic of Hegel. Kada se upotrebljavaju matematičke kategorije da bi se odredilo nešito što se tiče metode ili sadržaja filozofske znanosti. upravo. da stvari. Matematički formalizam napušta i sprečava svako kritičko razumijevanje i upotrebu činjenica. " Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. takav postupak pokazuje svoju naopaku narav osobito u tome sto se utoliko što matematičke formule " Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. i kad bismo se morali pomiriti s njihovom jasnom i uopćenom slikom . uistinu. zakon. Sto je. tj. U svojim kon¬ kretnim znanostima filozofija mora logički element uzeti iz logike.. Originalno značenje tih zakona i njihov zbiljski objektiv¬ ni sadržaj bili su otkrića hegelovslke logike. Ukratko će¬ mo ih sada iznijeti. »Naša spoznaja bila bi u veoma neugodnom položaju ako bi se smatralo da su takvi predmeti kao sloboda. Spoznaja se bavi pojavama kako bi pošla dalje od njih. I. W. 231.. njegov identitet u toku pro¬ mjene. He¬ gel je spoznao unutrašnju vezu između matematičke logike i pot¬ punog pomirenja sa činjenicama. mora biti puko pribježište filo¬ zofske nemoći kada se pribjegava formulacijama što ih lo¬ gika uzima iz drugih znanosti. nego je carstvo u kojem se gubi zbiljski sadržaj stvari.53)«. str. S obzirom da ne samo filozofija nego svako drugo istinsko polje istraživanja teži ka spoznaji tak¬ vih sadržaja. mišljenje posta¬ je neistinito.

te u svojoj raznolikosti i protivurječosti identično sa sobom. kada primenjujemo Odredbe refleksije na povijesne zbiljnosti. izvanjsko kretanje. po pravilu. 67. bit opisuje stvarni proces zbilje. dijalektika izgleda kao sveopći ontološki zakon koji tvrdi da je tok svake egzistencije taj da se ona izvrće u svoju vlastitu suprotnost. podrobnije proučavanje zakona otkriva historijske implikacije iz kojih proizlaze motivacije koje su u temelju kritičke. nego očituju samu prirodu stvari i time pružaju osno¬ vu na kojoj se može razumjeti bit opstojećeg društvenog siste¬ ma. identitet sadržava svoju suprot¬ nost. nisu slučajni niti su izvanjska uzne¬ mirenja. i proizvodi identitet svoga bića djelu¬ jući kroz suprotnost. Koliko prodiremo u hegelovslku logiku. Moglo bi biti da su razvijeni antagonizmi modernoga dru¬ štva navali filozofiju da proglasi da je protivurječno »sigurna temaljna osnova svake djelatnosti i samo-kretanja«. Hagelova analiza Odredaba Refleksije predstavlja tačku na kojoj se može vidjeti kako dijalektičko mišljenje razbija okvir idealističke filozofije koja se njime služi. 38. Raznolikosti suprotnosti za Heigela su dio bitnog identiteta stvari. Ali. Sv. koji se taiko oštro razlikuje od tradicionalnih zakona identiteta i protivurječnosti. sama bit je proizvod konkretnog razvitka. Shvaćen na taj način. Ako je bit stovari rezultat takvog procesa. 62. Osobito kretanje. kako kaže Marx. izražava za Hagela »istinu i bit stvari«59. kao i kretanje u sebi samo je »opstojeća protivurječnost«60. taiko. II.. i onda svoju suprotnost negira i utjelovljuje u svoje vlastito biće. »Kontem¬ placija svega što jest pokazuje po sebi da je ono u svom identi¬ tetu sa sobom protivurječno sebi i različito u sebi. nego proces u kojemu se sve sukobljava sa svojim unutrašnjim protivurječnositima i kao rezultat toga se razvija. na svaki način. koje su joj najprije strane. Ibid. Kada se nešto izvrće u svoju suprotnost. sva zbilja je u sebi protivurječna. Jer što znači jedinstvo identiteta i protivurječnosti u kontekstu društvenih ob¬ lika i snaga? U svom ontološkom smislu ono znači da stanje nagativnoslti nije izvitoperavanje istinske biti neke stvari. A učinak ove povijesne interpretacije drma temeljima idealizma. baš zato što je svaka po sebi svoja vlastita suprotnost«57. To. suprotne sebi. sv. 68. on je »isto što i bit56«. ili ob¬ ratno. . »Sve su stvari u sebi protivurječne« — taj stav. štaviše. u opisu sukoba između posebnoga i zajed¬ ničkog interesa. Zato pri¬ znavanje protivurječne prirode društvene zbilje prethodi razradi opće teorije dijalektike. znači da se unutrašnje mogućnosti i ljudi i stvari ne mogu razviti u društvu samo smrću društvenoga po¬ retka u kojem su prvi puta primijećene. tekuća ideja i praksa pravde i jednakosti vode u nepravdu i nejednakost. kada slobodStr. Ovaj identitet stvari ne možemo iskazati u stavu koji jedan stalan sup¬ strat i njegove oznake razlikuje od njegove suprotnosti. i podrazumijeva razlikovanje unutar sebe i sjedi¬ njenje koje odatle slijedi. u napetosti između države i društva). str. U društveno-povijesnom smislu to znači da krize i slomovi. razliku. 66. ali koje postaju dio njezine vlastite samosti kada dođu pod aktivni utjecaj njezine biti. Hegel uvijek ponovno naglašava važnost svog shvaćanja. ono mora rekonstrui¬ rati proces kojim stvar postaje svoja vlastita suprotnost. u ana¬ lizi radnog procesa. Svaka egzistencija pretvara se u negativitet i ostaje ono što je samo negirajući taj negativitet. Tako shvaćeno.130 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 131 i utvrđen supstrat. Str. »Protivurječnost je ko¬ rijen svemu kretanju u životu«. Za¬ hvaljujući unutrašnjem negativitetu koji je u njima. isto što i »negativni totalitet«. kaže Hegel. Takvu inter¬ pretaciju potpuno potvrđuje način na koji su obrađeni odluču¬ jući društveni odnosi u Hegelovom ranijem sistemu (npr. kada ono sebi protivurječi. Međutim. »nečega što je postalo (ein Gewordenes)«61. ono samo je to kretanje i prelaz svake od tih odredaba u drugu. ono izražava svo¬ ju bit. str. za koji je pokazano da je ustrojstvo zbilje. i one vrste mišljenja koja iz njih proizlazi. II. gotovo smo nužno natjerani na kritičku teoriju što ju je razvio historijski materijalizam. Kada. Do sada vidimo da je dijalektika pružila zaključak da je zbilja protivurječna po svom karakteru i da je »negativan totalitet«. Str. Hagelova pozicija uključuje potpuni obrat tradicionalnih za¬ kona mišljenja. sve stvari postaju u sebi protivurječne. a njihovo biće se sa¬ stoji u onoj «sili koja može shvatiti i izdržati protivurječnosti«58. nego njezina bit sama. a da bi mišljenje shvatilo identitet. Identitet je. Ona se cijepa u mnoštvo stanja i odnosa prema drugim stvarima. 56 57 5S 59 60 Science of Logic.

Usprkos ovom općem napretku. Hegel objašnjava taj odnos u svojoj analizi Zakona Razloga. rascijepljeno u svoje biće i svoje trebanje. 70—73. njihove društvene i političke zre¬ losti itd. Bit je. također. međutim. ona nije nametnuta nekim proizvoljnim spekulativnim činom. Obilik u kojemu zbiljsko nepo¬ sredno opstoji samo je faza procesa u kojemu razvija svoj sa¬ držaj. tako. Npr. materijaliziran u konkretnim uislovima i okolnostima egzistencije. II. u pojam mogućnosti.. Njegovo razmatranje ima dvostruki cilj: 1) Pokazuje operativnost Biti u aktualnoj egzistenciji stvari. protivurječnost nije konac. mora poginuti. Moguće je samo ono što se može izvući iz sa¬ mog sadržaja zbiljnog. osim ako se za te druge mogućnosti ne po¬ kaže da one također imaju korijene unutar tog sistema.. Ibid. U takvom slučaju mo¬ žemo reći da »mogućnost jest zbilja«. a u njoj je mjesto protivurječnosti.. a »protivu¬ rječnost se mora razriješiti«62. Ibid. Mišljenje je time uspostavljeno kao tribunal koji protivurječi prirodnim obli¬ cima zbilje. Ono što jest nije ono što je po nuždi. Hegel opisuje aktualnost kao proces koji je totalno prožet suko¬ bom između mogućnosti i zbilje. Protivurječnost je. i da se pojam mogućega vratio natrag u pojam zbiljskog-66. str. među drugima. Način njegove egzisten¬ cije zapravo je već prikazan. kao svoju pravu prirodu. koja je. Drugim riječima. sa svoje strane. i 2) briše tradicional¬ no shvaćanje Razloga kao jednog posebnog entiteta. Kako mogućnost može biti zbilja? Moguće mora biti zbiljsko u tom strogom smislu da mora opstojati. Dok se prethodna analiza rukovodila činjenicom da prave mogućnosti stvari ne mogu postati zbiljom unutar vladajućih oblika egzistencije. Moguće i zbiljsko nalaze se u dijalektičkom odnosu koji traži jedan pose¬ ban uslov kako bi mogao djelovati. 60. sv. Nauka Biti na taj način uspostavlja opće zakone mišljenja kao zakone uništavanja — uništavanja radi istine. Bitne oznake ovdje ne ostaju izvan stvari. ako su opstojeći odnosi unutar datog društvenog si¬ stema nepravedni i neljudski. Bit. 177. tada su takve protivurječnosti. One su na taj način čak još zbiljskija zbilja nego što je datost. i time »sadrži. Hegel opisuje taj proces kao prelaz ka datosti. Prema Hegelu. Razlog neke stvari. II. bit pre¬ lazi u egzistenciju63. Ibid. . Sv. uistinu. Zbiljsko sadržava nega¬ ciju onoga što ono neposredno jest. Zbiljsko pokazuje da je antagonističlko. On. drži da se Razlog nekog posebnog bića ne može tražiti u drugom jednako po¬ sebnom biću. a taj uslov mora biti činjeni¬ čan. Pojam zbilje pretvorio se. Mogućnost«64. 175. ali nije. Zbiljno još nije »dato«. analiza aktualnosti otkriva onaj oblik zbilje u kojemu su te mogućnosti ušle u egzistenciju. pokretač toga procesa. shvaćena kao nešto što se mora negirati i preobraziti.. ono bi moglo opstojati i u nekom drugom obilku.132 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 133 na razmjena jednakih vrijednosti proizvodi eksploataciju na jed¬ noj strani. zahvaćena je mišlju. Puka mogućnost pripada samom obilježju zbilje. npr. 64 65 H Science of Logic. Bitne mogućnosti stvari ozbiljuju se u istom sveobuhvatanom procesu koji uspostavlja njihovu egzistenciju kada su mogućnosti stvari sazrele u uslovima zbilje i preko njih. Ona se razrješava utoliko što bit postaje razlogom egzistencije.: u obliku jednog očevidnog bo¬ gatstva proizvodnih snaga. za Hegela. 62 a Kad se pobliže razmatra aktualnost. nego iz¬ među dvaju antagonističkih oblika koji opstoje jedan pored dru¬ goga.. On opstoji kao data zbilja. u ime njihovog istinskog sadržaja. koji je otjelovljen u pojmu aktualnosti. Postajući razlogom stvari. pa je data zbilja »ekvivalenat mogućnosti65. Hegel priznaje da »načelo dovoljnog razloga« podrazumije¬ va kritičko gledanje da je Bitak »u svojoj neposrednosti proglašen nevažećim i bitno nečim što je postavljeno«. str. Ima neki određeni odnos između datoga i mogućega. u biti društvenih odnosa koji vladaju. U takvom slučaju mogućnosti nisu samo zbiljske nego predstavljaju istinski sadržaj društvenog sistema nasuprot nje¬ govom neposrednom obliku egzistencije. na taj način. Bit. isto toliko i ontološka. str. a gomilanje bogatsltva na drugoj. ili oblika. taj sukob više nije oporba između opstojećih i još neopstojećih snaga. protivurječnost. Međutim. otkriva se da je ona prvo slučajnost (Zufalligkeit). nego su sada materijalizirane u svojoj cijelosti. njihove napadne kulture. Mnoštvo mogu¬ ćih oblika nije proizvoljno. međutim. već je ponajprije samo mogućnost jedne aktual¬ nosti. oni nisu izbrisani drugim ostvarljivim mogućnostima. Ovo nas podsjeća na raniju analizu u vezi sa pojmom zbilje. Hegel tu ne misli na neku praznu logičku mogućnost. u obliku nečega što bi trebalo biti. razvitka materijalnih potreba i želja ljudi. »istina Bitka«. One ta¬ mo moraju biti prisutne. str. nije ništa dru¬ go nego totalitet njezine biti.

a opet se u datim činjenicama očituje kao zbiljska mogućnost. u kojemu data zbi¬ lja napreduje u skladu sa mogućnostima koje su u njoj očite. . Nuž¬ nost pretpostavlja jednu zbilju koja je slučajna. dakle. i ono je u sebi »zbilja i mogućnost«. nqgo je taj atribut rezervirao za određeni oblik zbilje. S obzirom da je novo zato oslobođena istina staroga. A zbilja koja je aifctualna je zbilja u kojoj je prevladan raskorak između mogućega i zbiljskog. Nužnost je proces u kojemu ta slučajna zbilja postiže svoj odgo¬ varajući oblik. u tom smislu što je on istinski puit u kojemu jedna slučajna zibilja po¬ staje aktualnom. Jer. koje se u procesu preobrazbe »vraća samo sebi«76. II. mogućnosti i nužnosti. tj. prava djelatnost samo-ozbiljavanju. razvija svoju kritiku pozitivističke pozicije iz prirode sa¬ mih stvar. Proces koji »vodi preko« je objektivna tendencija. sv. Pro¬ ces uništavanja opstojećih oblika i njihovog nadomještanja novi¬ ma oslobađa njihov sadržaj i dozvoljava im da zadobiju svoje ak¬ tualno stanje. Str. te je defi¬ nitivno nemoguće da se on upotrijebi kao idealističko sklonište od zbilje. 179. Opstojeće stanje stvari samo je uslov dnuge konstelacije činjenica. kao i u svakom svom pojedinom vidu i odnosu.. imanent¬ na stvarima kao datima. Str. 180. 105. sti. Spomenuli smo da Hegel nije izjavio da je zbilja racionalna (ili umna). 184. 72 Sciences. data zbilja ima zbiljske mogućnosti kao svoj sadržaj. 71 Str. »Tako zbiljska mo¬ gućnost sačinjava totalitet uslova. ono što jesu samo kao mo¬ menti u jednom procesu koji vodi preko njih ka onome što uis¬ tinu još nije ispunjeno. »Zbiljska Mogućnost neke stvari (einer Sache) je opstojeće mno¬ štvo okolnosti koje su s njom povezane«71. jer aktualnost razvija sebe u svim oblicima. 183. 69 Str. i integrira ih sve kao momente jednog sveobuhvatnog procesa. prikazan kao konkretna povijesna tendencija i snaga. Takav je novi sistem zbiljski moguć ako su njegovi uslovi prisutni u starome. Aktualnost. Proces u kojemu neki dati poredak zbilje gine i završava u drugome nije zato ništa drugo nego samo-nastajanje stare zbilje74. Nelka zbilja je aktualna ako je sačuvana i održana putem apso73 74 5 '' 76 146. Ovo je Hegelov pojam zbiljske mogućnosti. Ako se ne shvati razlikovanje između zbilje i aktualnosti. Prije nego što egzistira. Str. Dijalektička interpretacija aktualnosti uklanja tradicionalnu oporbu između slučajnosti. koja dovodi do sazrijeva¬ nja druge mogućnosti datoga. koja je Biće u Sebi nekog Drugog. i na taj način određeni su po sebi da budu puka mogućnost«73.« A u takvo je vrijeme data zbilja također zbiljska mogućnost preobrazbe u jednu drugu zbilju. Hegelov slavni stav da »stvar die Sache) jest prije nego što egzistira69) može sada da dobije svoje strogo značenje. Sadržaj neke date zbiljnosti noisi sjeme njezina pretvaranja u nov oblilk. Stvari su. »Kada su svi uslovi neke stvari pri¬ sutni.. »sadrži u sebi jedino dvojstvo«. 180. Hegelova filozofija je besmislena u svojim odlučujućim načelima. koja u svom vladaj učeni obliku sadrži 'mogućnosti koje još nisu ozbiljene. 184. On je djelatnost ne u mišljenju. »Mnogoliki oblici egzistencije u sebi su samo nadilaženje i uništenje. Str. koje uključuje negaciju ranijega. Okolnosti koje opstoje u starom obliku na taj način nisu shvaćene kao istinite i nezavisne u sebi. Svaka navodna razlika između različitih oblika aktualnog samo je prividna.134 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 135 moguće je data zbilja shvaćena kao »uvjet« jedne druge zbilje67. na¬ ime za aktualnost. On je »povratak« zbilje sebi samoj. činjenica »jest« u obliku nekog uslova unutar konstelacije opstojećih podataka. tj. a njezino pretvaranje je »proces nužnosti«. str. 179. ono je jedinstvo mogu¬ ćega i zbiljskog. nego kao puki uslovi za drugo stanje stvari. sivom istin¬ skom obliku75. ako raniji društveni oblik doista posjeduje sadržaj koji teži prema novome sistemu kao prema svom ozbiljenju. Vratimo se našem slučaju jednog društvenog sistema koji još nije postao zbiljom. na taj način. njezin sadržaj zamotan je u nedovoljnost. Hegel ovo zove procesom aktualnosti.. U svojoj ukupno67 Encyclopaedia of the Philosophical 68 Science of Logic.72. Njezino sa¬ zrijevanje zbiva se putem procesa promjene. koja je takva da samo njezino uniš¬ tenje može njezine mogućnosti pretvoriti u aktualnosti. .« Tako pojam zbiljske mogućnosti. aktualnost je »jednostavno pozitivno jedinsitvo« onih elemenata koji su op¬ stojali u razjedinjenosti onotga starog. ona ulazi u egzistenciju70. Str. Stvari su čnjenice samo ako su povezane sa onim što još nije činjenica. nego u zbilji. tj. Totalitet datih oblika egzistencije važe samo kao uvjet drugih oblika egzistencije68. 70 Ibid.

drugim riječima. Subjekt označava jednu općost koja se individua¬ lizira. 36. i dalje. U isto vrijeme. činjenicama i odnosima. a istinski oblik zbilje u kojemu se ostvaruje bit bitka je pojam. samo-svijest i spoznaja istine su bitnosti subjekta. jer slijedi unu¬ trašnji zakon svoje vlastite prirode i u svim okolnostima ostaje isti77. 217. Pokazao je da se sloboda subjekta sastoji od njegove sposob¬ nosti da shvati što jest. subjekt je karakteriziran slobodom. nije atribut mislećag subjekta kao takvog. Hegelova analiza datosti tako vodi k ideji subjekta kao istinske aktuelnosti u či¬ tavoj zbilji. ako su njezini različiti oblici i stupnjevi samo lucidna manifestacija njezinog istinskog sadržaja. Ako smo razu¬ mjeli takvo razdoblje. vidjet će" Str. koji se stalno obnav¬ ljaju u procesu spoznaje80. Sloboda je.136 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 137 kutne negacije svih slučajnosti. 78 Str. ili čista samo-svijest«79. pokušat ćemo raz¬ viti neke implikacije njegovog shvaćanja pojima. pojam subjekta nije posljednji korak Hegelove analize. kada se sub¬ jekt javio kao »supstancija« bitka. sloboda izvodi svoj sadržaj iz spoznaje istine. U takvoj zbilji suprotnosti između slučajnosti i nužnosti je prevladana. mo jedno opće načelo koje se razvija. što ga traži stvara¬ nje pojima. jest up¬ ravo. ako smo shvatiti njegov pojam. spoznaja postaje tim manje zbiljska što više apstinira od zbilje. u svim vladajućim ustanovama. a sloboda pret¬ postavlja poznavanje istine. Za Hegela. Stigli smo do tačke na kojoj se Objektivna logika pretvara u Subjektivnu logiku. tako. Drugim riječima. 280. ili u kojoj se subjektivnost pojavljuje kao istinski oblik objektivnosti. samo biće koje ima sposobnost da po¬ znaje svoje vlastite mogućnosti i mogućnosti svijeta može svako dato stanje egzistencije pretvoriti u uslov svog slobodnog samo-ozbiljenja. ova nužnost je sloboda jer proces nije odre¬ đen izvana. Ove shvaćaju svijet onakvim kakav izgleda kada se mišljenje oslobodilo sile jedne »postvarene« zbilje. sv. . ne čini pojam siromašnijim. Hagelova čudna identifikacija pojma i Ego-a ili subjekta može se razumjeti samo ako pamtimo da on smatra da je pojam više djelatnost shvaćanja (Begreifen) nego njezin apstraktni logički oblik ili rezultat (Begriff). »Pojam. utoliko što je nap¬ redovao u takvu egzistenciju koja je po sebi slobodna. nego jedno općenito ustrojstvo. Istinska zbilja se zato mora shvatiti kao ozbiljenje jednog spoznavajućeg subjekta. te ako se želimo sjetiti nekog konkretnog primjera može¬ mo ukazati na »duh« nekog povijesnog razdoblja. Hegelovu analizu možemo sažeti u slijedeću šemu: istinski oblik zbilje zahtijeva slobodu. »nego-samoidentitet« . On sada prelazi na dokazivanje da je subjekt pojam.78 Talkav samo-identitet može se postići samo posredstvom samo-svijesti i spoznaje. oznaka za konač¬ no jedinstvo bitka. Sloboda. Prema zdravorazumskom mišljenju. Apstrahiranje od zbilje. Umjesto da se na ovom mjestu za¬ držimo na Hegelovoj razradi toga momenta81. str. putem samosvjesne djelat¬ nosti pojedinaca. pojam »eg¬ zistira« samo u mislećem subjektu. str. Sve okolnosti shvaćene su i »postavljene« samom zbiljnošću koja se razvija. istina je obrnuta. Hegelova ideja pojma preokreće obični odnos između mišljenja i zbilje i postaje ugaonim kamenom filozofije kao kritičke teorije. koji više nije podložan promjeni jer ima au¬ tonomnu vlast nad svakom promjenom — ne puki identitet. 184. Jer. atribut pojma. nego je u strogom smislu samo-razvitak. Takvo oslobođeno mišljenje po¬ stepeno prevladava tradicionalno odvajanje logičkih oblika od njihovog sadržaja. Aktualnost je. i dalje. nego istine koju taj subjekt posjeduje i kojom gos¬ podari. Međutim. S druge strane. Međutim. istinski oblik zbilje mora se shvatiti kao subjekt. Ovo nas podsjeća na Kantovu transcendentalnu logiku. 186. izvanjskim snagama. Njezin proces je nužan. 80 Vidi gore. Istinska zbilja pretpostavlja slobodu. Prema Hegelu. koje bi se najbolje moglo označiti pojmom »duh«. u kojoj se najviše pojmovi mišljenja shvaćaju kao stvaralački činovi samog ja. " Science of Logic. u krajnjoj liniji. tako da Hegelova Nauka Pojma doista razvija katego¬ rije slobode. na taj način. Moramo primijetiti da logička kategorija »subjekta« ne ozna¬ čava neki određeni oblik subjektivnosti (kao što je čovjek). Ja. sloboda zahtijeva samo-svijet i spoznaju istine. II. nego bogatijim od zbilje. pojam je djelatnost subjekta i kao takav je istinski oblik zbilje. " Str. Ali oblik u kojemu se čuva istina je pojam.

koji razvitkom tehnolo¬ gije dovode do akumulacije i centralizacije kapitala. a ova je oporba izražena u apstraktnom karakteru filozofskih pojmova. Proces apstrakcije koji dovodi do dijelektičkog pojma sasvim je drugačiji. može kazati da u dijalektičkoj filozofiji to »nismo mi koji oblikujemo poj¬ move«87. str. Pojam ne samo da sadrži sve činjenice od kojih je sastavljena Zbilja nqgo i procese u kojimase te činjenice razvijaju i rastvara¬ ju. Svijet činjenica nije racionalan. Po¬ jam kapitalizma počinje odvajanjem stvarnih proizvođača od sredstva proizvodnje koje dovodi do uspostavljanja slobodne rad¬ ne snage i prisvajanja viška vrijednosti. koja se očituje samo u Pojmu«82. 293). upravo. nego konkretni totalitet koji sam raz¬ vija posebne razlike svih činjenica koje pripadaju tom totalitetu. također. Str. svijet nije toliko skladan. nego spoznaja onoga što je istinito u do¬ gađajima. progresivnog opadanja profitne stope i sloma čitavog sistema. II. 223. međutim. me¬ đutim. nikakva data činjenica). § 31. Dijalektički razvitak nije »izvanjska djelatnost subjektivnog mišljenja«. " Str. Addition 2 (The Logic of Hegel. također. kvalitete i uvjeti sadržaja moraju se javiti kao njegov pozitivni razvijeni sadržaj. nego su. pojam sačinjava »negativni totalitet«. nqgo objektiv¬ na povijest samoga zbiljskog86. 84 85 86 87 . 83 Str. već da je njihovo oblikovanje. uslovi koji razotkrivaju ustrojstvo i tendencije zbilje. istina ostaje u apstrakt¬ nom pojmu. Marx. tj. Hegel. Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. nikad se ne udaljuju od datog. već se mora dovesti do uma. ona izvodi zakone. Na taj način. Oblik i sadržaj znanstvenih pojmova ostaju povezani s vladajućim ob¬ likom stvari. operira s apstraktnim pojmovima. koje je načelo zbiljskog razvoja sa¬ mog sadržaja. Filozofska spoznaja nadređena je iskustvu i znanosti. VVallace. Istina se može sastaviti od činjenica alko subjekt još ne živi u njima.138 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 139 jer vodi od činjenica njihovom bitnom sadržaju. nego vodi u datost. Općenitost dijalektičkog pojima nije utvrđeni i stabilni zbir apstraktnih obilježja. »Filozofija nije mišljena kao pripovijedanje o onome što se događa. Pozitivistička znanost. čak promje¬ ne oblika ka kojima vodi. Sa čitavim aparatom svoga postupka. 229. Filozofija prava. 88 Science of Logic. Ali ovi nastaju apstrahiranjem iz poseb¬ nih i promjenljivih oblika stvari i utvrđuju svoja zajednička i traj¬ na obilježja. odbacuje sve definicije koje ograničavaju istinu na jednu konač¬ nu skupinu stavova. u skladu sa doktrinom da je pojam antagonistički totalitet. § 163. Ništa se ne može dodati izvan (npr. To što ona ide dalje od pukih činjenica nije ono što razlikuje dijalektičku spoznaju od pozitivističke znanosti. koji se raz¬ vija samo zahvaljujući svojim protivurječnim snagama. Zadaća apstrahiranija sasto¬ ji se u »prevladavanju i svođenju zbije (ikao od puke pojavnosti) ka bitnosti. 244. 222. budućnost što je predviđa. do oblika u kojemu zbilja doista od¬ govara istini. prema tome. sv. Apstrakcija je ovdje svođenje različitih oblika i od¬ nosa zbilje na aktuelni proces u kojemu se oni uspostavljaju. baš kao što Hegelov pojam pojma obuhvaća sve tri knjige njegove Znanosti Logike. prev. W. i iz tijela istine mora shvatiti ono što se u pripovije¬ danju javlja kao puko događanje«83. Različita stanja. čak kada izražavaju kretanje i promjenu. Ova također ide dalje od činjenica. pojam uspostavlja »načelo svojih razlika«84. nqgo im se upravo suprotstavlja. pozitivistička znanost osta¬ je unutar datih zbiljnosti. jedan objektivan razvoj što ga mi samo reproduciramo. Sve dok se to nije postiglo. Štaviše. Pojam kapitaliz¬ ma nije manji od tri sveske Kapitala. Pojam kapitalizma je upravo totalitet kapi¬ talističkog procesa. različite činjenice koje pojam obuhvaća treba da se pokažu kao »unutrašnje razlike« samoga pojima85. Dajelektička metoda izvodi sve konkretne odredbe iz jed¬ nog sveobuhvatnog načela. predskazuje itd. 249. zapravo. Izvanredna važnost ove metode postoje sasStr. Sa stvaranjem pojma apstrakcija se ne gubi. str. Nema boljeg primjera za oblikovanje dijalektičkog pojima nego što je Marxovo shvaćanje kapitalizma. Filozofska spoznaja je tako suprotstav¬ ljena zbilja. Promenljivo i posebno ovdje su jednako važni kao zajedničko i trajno. oni su po karakteru statični. samo utoliko što njezini pojmovi sadrže onaj odnos prema istini što ga Hegel priznaje samo dijalektičkim pojmovi¬ ma. a ne u konkretnoj Zbilji. Negativ¬ ni vidovi zbilje tako nisu »nemiri« ili slabe tačke unutar sklad¬ ne cjeline. izjavljuje da je »nemoguće i apsurdno uokviriti istinu u takve Oblike kao što su pozitivni sud ili sud uopće«88. shvaćen u »načelu« po kojemu napreduje. Ono što priro¬ da i povijest doista jesu neće se naći u opstojećim činjenicama. Baš kao što He¬ gel.

Pojam označava opći oblik svega bitka. kao što smo već na¬ značili. egoistički instinkti društva u kojemu vlada konkurencija ulaze u njegovu ljubav.. Hegel ide za tim da raspusti elemenat povijesne prakse i da ga nadomjesti nezavisnom zbiljom mišljenja. na odgovarajući način. . 252. Pojmovi shvate taiko da odgovaraju takvim (matematičkim) simbolima. onda prestaju biti Pojmovi. Umjesto kratkog i nužnog neadekvatnog prikaza Subjektiv¬ ne logike odlučili smo da pokušamo grubo interpretirati njezine zaključne odlomke. bitno je za prirodu Pojma«89. Objašnjavanja radi uzmi¬ mo. u kojemu društveni proces rastvara svako ograničeno i čvr¬ sto područje života u ekonomsku dinamiku. Posebno jest opće. Oni pružaju slavni prelaz od Logike ka Fi¬ lozofiji prirode i duha i tako zatvaraju puni opseg sistema. i dalje. po¬ čiva na tome. str. taiko da je taj »negativni« momenat ispunjenje načela toga sistema. jedini odgo¬ varajući oblik istine. . Dijalektička logika drži da je svaki poseban sadržaj obli¬ kovan općim načelom koje određuje kretanje cjeline. a. To znači da svaki posebni momenat sadrži kao svoj bitni sadržaj cjelinu. koji postaje jedi¬ nim sadržajem čitave Logike91. 90 Str. Odrasloga prati slika njegovoga oca i upravlja njegovim podvrgavanjem silama što vladaju njegovim društvenim opstojanjem. opet. nad prirodom — svijet koji bi se doista mogao zamisliti kao ozbiljenje pojma svih stvari.. Ovdje. istinski bitak koji. . Očev autoritet podupire činjenica da on op¬ skrbljuje svoju obitelj. " Vidi niže. za koji se tvrdi da opstoji između matematike i dijalektičke teorije. dak¬ le. Pojam. To znači da obiteljski odnos proizvodi svoju protivurječnost. da su jedan drugome izvanjski i da imaju čvrstu određenost. Krize su nuž¬ ni stupnjevi u »samo-razlikovanju« kapitalizma. Ali. i da mora biti interpretiran kao cjelina. . u obzir područje na kojemu je dijalektička logika do¬ zrela. Ozbiljenje pojma značilo bi tada opću vlast ljudi. Npr. opet. 251. Još od Platonovog vremena ideja je značila sliku istinskih mogućnosti stvari nasuprot prividnoj «" Str. a sistem otkri¬ va svoj istinski sadržaj negativnim činom sloma. radi izvanjskog Oka i bespojmovnog meha¬ ničkog postupka ili računa«90. Ovaj razvitak teče prema načelu »određene negacije«. dijalek¬ tička logika reproducira ustrojstvo jednog povijesnog oblika zbi¬ lje. one su živa kre¬ tanja. Zato je nemoguće izolirati i utvrditi posebne momente. Jer.. Pojam predstavlja objektivni totalitet u kojemu se svaki posebni momenat javlja kao »samo-razlikovanje« općosti (na¬ čela koje upravlja totalitetom). naime slobodni subjekt. Uza¬ ludno je pokušati da se on utvrdi pomoću prostornih likova i al¬ gebarskih simbola. koja uništava svoj protivni sadržaj.140 ZNANOST LOGIKE 141 vim jasna kada razmatramo način na koji je Mara shvatio krizu kao bitno važan momenat kapitalističkog sistema. Ova bi se tendencija još uvijek mogla pomiriti s jednom povijesnom interpretacijom. opstoji u kretanju od nižih ka višim načinima samo-ozbiljenja. Nepremostivi jaz. Mnoštvo po¬ sebnih pojmova postepeno se skuplja u pojmu. Njihove odredbe nisu takve mrtve stvari kao što su brojevi i crte. matematički predmeti »imaiu posebno svojstvo. shvatiti jedino Duh . tako da privatni odnos sam razvija svoj vilaistiti društveni sadržaj. npr. . sadržaj i funkcija svakog datog vida mijenja se sa svakom promjenom cjeline. ali nju neprestano nad¬ jačava ontološka koncepcija apsolutnog idealizma. Nauka Pojma možemo slijediti i dalje od tačke do koje smo stigli. ako uzme¬ mo da pojam predstavlja konačni prodor uma u svijet. »može. odnos između oca i njegovog djeteta uspostavljen je temeljnim odnosima koji upravljaju dru¬ štvenim sistemom.. koji imaju umstvenu društvenu organizaciju. a ova protivurječnost rastvara¬ jući obitelj ispunjava svoju zbiljsku funkciju. Privatnost obitelj¬ skog odnosa se na taj način otvara i vodi u vladajuće društvene od¬ nose. Zahvaljujući unutrašnjem odnosu prema svakom drugom posebnom kretanju cjeline. u isto vrijeme. tako da se specifični sadržaj izravno pretvara u sveopći sadržaj preko procesa svoga konkretnog opstojanja. različita određenost jedne stvari također je neposredno unutrašnja drugoj i ono što bi za brojeve i crte bila potpuna pro¬ tivurječnost. teoriju društva. opet. Najviši oblik ovog samo-ozbiljenja Hegel naziva idejom. Subjekt. Ako se. u biti. to je razlog zašto svaki pokušaj da se istina uokviri u matematičke oblike neizbježno uništava istinu. i zato je i sam sveopći. čitava doktrina pojma savršeno je »realistička« ako je shva¬ ćena i izvedena kao povijesna teorija. A Znanost logi¬ ke u apsolutnom idealizmu konačno i završava. Takva povijes¬ na koncepciji živi u Hegelovoj filozofiji. je¬ dan jedini ljudski odnos. 153. predstavlja taj oblik.

49. koji svu zbilju spoznaje kao svoju vlastitu i nema nikakvog predmeta osim samoga sebe. . savršena sloboda traži da subjekt shvaća sve predme¬ te. nego i dostojanstvo jednostavno aktuelnog«94. čisto mišljenje. a znanje. Logika nosi. kao što je to i pojam biti. također. jer mišljenje koje sebe »mi92 Vidi gore. tako da je njihova nezavisna predmetnost prevladana. Za Hegela. He¬ gel izričito izjavljuje da je praktička ideja. me¬ đutim. str. i učinio je sposobnom da ih prevlada. još jedan vid idealizma. sposobnom da izađe na kraj sa društvenim protivurječnostima. a zbilja a kojoj su materijalizirani pokvarena je iracionalnošću i kmet¬ stvom. Ako su um i sloboda kriteriji istinskog bitka. Me¬ đutim. " Science of Logic. ono nema drugog pred¬ meta do samog sebe95. Dodatak. zahvaljujući posebnom načinu rada na kojem se zasniva. •Sjećamo se Hegelovog iskaza da »svaka filozofija jest idea¬ lizam«. 466. život može biti takvo slobodno djelo zahvaljujući samo spoznaji. str. koji je kritizirao sigurnost zdravog razuma u jednom svijetu koji se suviše spremno zadovoljavao oblikom u kojemu su se stvari neposredno javljale. Termini neće više pružiti poteškoća. a čovjekova je zadaća da živi u nje¬ zinoj aktualnosti. da je on izvršio konačnu preobrazbu povijesti u onto¬ logiju. približava se istini više nego što to čini društvena i po¬ litička praksa. Sada možemo razumjeti kritičku stranu idealizma. Djelatnost je uvijek uprav¬ ljena protiv neprijateljskog svijeta i. ozbiljenje »Dobra« koje mijenja izvanjsku zbilju. II. pa je zato stran i neprijatelj¬ ski subjektu. Iako Hegel kaže da stupanj povijesnog razvoja koji je dosegnut u njegovo vrijeme otkriva kako je ideja postala zbiljskom. plašile su ga društvene sile koje su se bile poduhvatile te zadaće. 460. Vidi Filozofija prava. Ideja opstoji kao spoznaja i život. prisutan u mišljenju. Pre¬ ma Hegelu. koji nije znao ni za kakvo carstvo istine izvan svijeta. još od Hegelovih najranijih spisa ži¬ vot znači aktuelni oblik istinskog bitka. Element prakse i dalje je zadržan u zaključnim odjeljcima Logike. Stav da je istinski bitak ideja. Pred¬ metni svijet tada postaje medijem samo-ozbiljenja subjekta. naime. Od samog svog početka. Vidjeli smo da je Hegel bio protivnik ove tendencije u filo¬ zofiji. i dalje. sli« potpuno je za sebe u svojoj druigosti. Odgovarajući oblik ideje nazvan je jedinstvom spoznaje i djelatnosti. Istina filozofije je na taj na¬ čin postala funkcijom njezine odvojenosti od materijalne prakse. Francuska revolucija ponovno je pokazala da je moder¬ no društvo sistem nepomirljivih antagonizama. djelatnost bitno ograničuje subjektovu slobodu. § 4. ideja je aktualna. »viša od Ideje Spoznaje . Samo mišljenje. koja opravdava taj iskaz. Njihov sadržaj i njihova valjanost bili su u vezi sa snagom i sposobnostima »dokoličarske klase«. Njezin izuzetni položaj činio je. međutim. . ili »identitetom Teorijske i Praktičke ideje«93. Hegel je vidio da odnosi građanskog društva ne bi nikada mogli osigurati savr¬ šenu slobodu i svaršeni um. Bio je to prvobitno kritički pojam. Hegelova politička filozofija se potpuno upravljala tim uvjerenjem. Štaviše. jer ne¬ ma samo dostojanstvo općega. U tom društvu čovjek se podvrgava zakoni¬ ma jedne nesavladane ekonomije i mora se ukrotiti snažnom državom. a ne zbilja na taj način sadrži jedan hotimični paradoks. znanje filozofije. obilježje rezignacije. osnovni pojmovi idea¬ lizma odražavaju društvenu odvojenost intelektualnog područja od područja materijalne proizvodnje. Dokle god spoznaja i djelatnost imaju izvanj¬ ski predmet koji još nije savladan. On je zagova¬ rao zbiljsku moć uma i konkretnu materijalizaciju slobode. Način na koji Hegel dokazuje ovo jedinstvo pokazuje. koji ga povezuje sa zbiljskom što je njegove kritičke tendencije nastoje prevladati. " Str. oni moraju opet doći do toga da počivaju u ideji. subjekt nije slobodan. Istinski bitak shvaćen je kao savršeno slobodan bitak. ispunjava zahtjeve savršene slobode.92 On predstavlja način egzistencije što ga je subjekt svjesnom negacijom svih dragosti učinio vlastitim slobodnim djelom. . Konačnu istinu trebalo je zato tražiti na drugom pod¬ ručju zbilje. koja je postala čuvarom ideje zahvaljujući činjenici da nije bila prisiljena da radi za materijalnu reprodukciju društva.142 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 143 zbilji. Postoji. Spoz¬ naja time opstaje nešto više nego djelatnost. on »opstoji« kao shvaćen svijet. tu klasu slobodnom od neljudskih odnosa što ih je stvarala materijalna reprodukcija. s obzirom da podrazumi¬ jeva opstojanje takvog neprijateljskog svijeta. sv. smatrajući je potpunom abdikacijom uma. s obzirom da sub¬ jekt traži da sila pojmovnog mišljenja vlada nad mogućnostima stvari.

7. Ova dinamika je to što naposljetku pokreće apsolutnu ideju i sači¬ njava prelaz od Logike prema Filozofiji prirode i duha. Hegel kaže da se »ideja slobodno otpušta« u prirodu.144 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 145 kao »sistem znanosti«. kao konkretni totalitet. s obzirom na to da se bićem boga bavila na sasvim jednak način na koji se bavila bićem materijal¬ nih stvari. Od Aristotela je traganje za bitkom (kao takvim) bilo spojeno sa traganjem za istinskim bićem. Bog u ovoj formuli znači totalitet istih oblika svega bitka. »Razmatranje o apsolutnoj ideji mogli bi sugerirati shvaćanje da napokon dolazimo do stvari i do za¬ ključka čitave cjeline. i u svom obliku. istinskih oblika svega što je ono sposobno da ozbilji. koji se više ne može rastumačiti pojmovima koji su primijenjeni u analizi kojom je počela Logika. Apsolutna ideja nije dodana rezultatima prethodne analize kao neki odvojeni vrhovni entitet. Ovo znanje više nije pojedinačno. Addition (The 97 Logic of Hegel. Prema tome nam Hegelovo poglavlje o apsolutnoj ideji daje konačnu obuhvatnu demonstraciju dijalektičke metode97. Ovaj prikaz govori samo o jednom vidu tog prelaza. Ov¬ dje je ona opet prikazana kao objektivni proces bitka koji sebe održava samo preko različitih načina »negacije negacije«. ono nije skladani čvrst oblik. nego proces sjedinjava¬ nja suprotnosti. preko negacije te suprotnosti. U Skladu sa ovom tradicijom i Hegel povezuje svoju Logiku sa teologijom. Apsolutnu ideju treba interpretirati kao objektivni bitak. Hegelova Logika tako završava tamo igdje je i počela. tj. nego ima »dostojanstvo općega«. str. može prikazati kao aktualno događanje? 'Na tom mjestu Hegelova Logika prihvaća metafizičku tra¬ diciju zapadne filozofije. prelaz od jednog oblika bitka (ideje) drugome (prirodi). nego i objektivni 96 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. sv. Ova bit je ozbiljena u slobod¬ nom subjektu. Na¬ predak dalje od Logike nije samo metodološki prelaz od jedne znanosti (logike) drugoj (filozofiji prirode). to je dijalektičko mišljenje.. Ono nije potpuno. dijalektičko mišljenje razvijeno u svom to¬ talitetu. Aristotelovska ontologija ima¬ la je svoj vrhunac u teologiji". Science of Logic. pravi velike poteškoće za razumijevanje Hegelovog sistema. da slobodno »određuje sebe« kao prirodu98. Pojam kao logički oblik u isto je vrijeme oblik kao opstojeća zbilja. moglo bi se čak kazati mehanič¬ ka. 468—84. To je. može se reći. Očišćen od taloga egzistencije. Naglasili smo da dijalektička logika povezuje oblik mišljenja sa njegovim sadržajem. Dovde Hegelova Logika slijedi nit aristotelovske metafizike. 10 Um i revolucija . bitak je priroda. str. 486. " 1 0 0Aristotel. ovaj sistem znanosti je savr¬ šena istina. i onemogućuje da se održi čisto ontološki po¬ jam boga. Knjiga 1. Ali kako se ovaj slobodni preobražaj apsolutne ideje u objektivni bitak (prirodu). U svom sadržaju. tj. bitak. međutim. kategorijom bitka. apsolutna ideja. ona mora dokazati svoju slobodu time što će slobod¬ no otpustiti sebe u svoju drugost. čije je savršena sloboda mišljenje. ali u teologiji koja nije imala ni¬ kakvog posla sa religijom. Wallace. tradiciju koju je u tolikim njezinim vidovima bila napustila. ili is¬ tinitu bit bitka što je razvija Logika. u kojoj je Hegelova filozofija bila du¬ boko ukorijenjena. Kao pravi tvorac svijeta treba da bude shvaćena apso¬ lutna ideja. mišlje¬ nja. mora zato u sebi sadržavati onu dinamiku koja je tjera u njezinu suprotnost i. Apsolutna ideja. Ali njezin istinski sadržaj je samo čitav sistem čiji smo razvitak do sada prouča¬ vali«96. za onim određenim bićem koje najbolje izražava svojstva bitka-kao-takvog. Apsolutna ideja je istinski pojam zbilje i kao takva najviši oblik spoznaje. tj. Kad je tako shvaćen. Metafizika. Ovo istinito biće je nazivano bogom. ona je »metoda« koja razvija taj totalitet. A taj iskaz. i dalje). II. u prirodu. str. Ona je. Međutim. sv. W. totalitetu pojmova koje je razvila Logika. i dijalektička misao prelazi u Filozofiju prirode. drugačiji bitak. Njezina drugost i negacija je predmet. Aristotelovski bog niti je tvorac niti sudac svijeta. Ali sada ističe svoje pravo krišćanska tradicija. prev. odgovarajući oblik te egzistencije. Apsolutna ideja je subjekt u svom konačnom obliku. on je misleći subjekt. on predstavlja određeni tip kretanja. 60. osim u svojoj drugosti. nje¬ gova je funkcija čisto ontološka. On kaže da Logika »otkriva Boga kakav je on u svojoj vječitoj biti prije stvaranja prirode i konačnoga duha«100. str. 374. i zato sadrži svoju negaciju. § 237. 98 Ibid. Svakako je moguće prepustiti se mnoštvu besmislenog deklamiranja o apsolutnoj ideji. njezinom vraćanju sebi. koji prikazuje napre¬ dovanje kao aktualan proces u zbilji. i odatle u duh. u kojemu svi posebni oblici postoje kao bitne distinkcije i odnosi jednog sveobuhvatnog načela. I. Čovječanstvo je postalo svjesno svi¬ jeta kao uma. Science of Logic. Jer bitak je sada shvaćen u svom pojmu.

kaže Hegel. između ta dva do¬ gađaja. Za ove četiri godine. umstvenih ten¬ dencija njegove filozofije. a po¬ sljednji godine 1816. Hegel. imenovan je za profeisora filozofije na Sveučilištu u Heidelbergu. međutim. Istinski bitak ne prebiva izvan ovo¬ ga svijeta.u svom pravom obliku i sadržaju. 227. mišljenja i zbilje. sva negativnost prevladana je unutrašnjom dinamikom zbi¬ lje. desili su se pruski »oslobodilački rat«. Po¬ vijest je. Hegel je u Napoleonu vidio povijesnog heroja koji izvršava sudbinu francuske revolucije. Proces zbilje je »(kružnica« koja pokazuje isti apsolutni oblik u svim svojim momentima. Ono što ukazuje na to da je ovakvo stanje postignuto. Kao što prikazuje Logika. Hegel je smatrao da je on bio jedini čovjek sposoban da dostignuća 1789. koji je zastupao načelo uma. Priroda postiže svoju istinu kada ulazi u područje povijesti. Ovaj konačni cilj njegove akademske karijere podudara se sa svršet¬ kom njegovog filozofskog razvoja. Postao je tzv. Razvitak subjekta oslobađa bitaik svoje slijepe nužnosti. Nećemo dalje ulaziti u prikazivanje Hegelovog životopisa. str. bitke kod Leipziga i Waterlooa i pobjedonos¬ ni ulazak saveznika u Pariz. sa svoje strane. II. jest činjenica da je razrađen istinski »sistem znano¬ sti«. jer se ovdje ne bavimo njegovim ličnim karakterom i motivima. Taj obuhvaća či¬ tav svijet kao shvaćen totalitet u kojemu se sve stvari i svi od¬ nosi javljaju . Izvan tog procesa ne opstoji nikaikav konačni cilj koji bi mogao značiti spas svijeta. dio dulha. Napoleon je bio »duša svijeta« u kojoj je bila utjelovljena zadaća vremena. na taj način. a pri¬ roda postaje dio ljudske povijesti i. briše čak ideju stvara¬ nja. dugački put čovječanstva prema poj¬ movnom i praktičkom vladanju nad prirodom i društvom. U Napoleonu se nije divio nekoj apstraktnoj veličini. službenik filozof pruske države i filozofski diktator Njemačke. Znamo da je načelo 101 Ibid. tamo je postig¬ nut. . VI POLITIČKA FILOZOFIJA {1816-4821) Prvi svezak Znanosti logike pojavio se godine 1812. Sveta alijansa protiv Napoleona. već opstoji samo u dijalektičkom procesu koji ga stalno održava. i izab¬ ran je za Fichteovog nasljednika na Berlinskom sveučilištu. koji je tada bio upravnik jedne srednje škole u Nurnbergu. što znači njegov vlastiti filozofski sistem. Identitet subjekta i predmeta. Godine 1816. Dru¬ štvena i politička funkcija njegove filozofije i bliskost između njegove filozofije i restauracije moraju se objasniti posebnom situacijom u kojoj se moderno društvo našlo pri svršetku na¬ poleonske ere. sv. već kvaliteti izražavanja povijesne pot¬ rebe svog vremena. Hegelov sistem.. svi¬ jet je »totalitet u sebi. koje se zbiva kada je čovjek doveden do uma i do posjedovanja svijeta kao uma.146 HERBERT MARCUSE Hegelovo se gledište pridržava. u svom pojmu. Zadaća je bila srediti i sačuvati novi oblik društva. i sadrži čistu ideju same istine«101. Iduće godine objavio je prvo izdanje Enciklopedije filozofskih znanosti. godine pretvori u dr¬ žavni poredak i da pojedinačnu slobodu poveže sa općim umom jednog čvrstog društvenog sistema. naime vraćanje bitka sebi preko negacije svo¬ je dragosti. tj. na taj način.

E. za Hegela. imale su centraliziranu birokraciju. str. sa nekom vrsti javne kontrole. sloboda svakog poje¬ dinca bačena je u suparničku borbu. Izgledalo je kao da su ove novosti u skladu sa Hegelovim zahtjevom za racionalnijim poretkom po¬ litičkih oblika. Apsurdno nemoćni Reioh nadomješten je nizom suverenih država osobito u južnoj Njemačkoj. i uz druge inte¬ rese svakodnevnog života. prema tome. a narodno oslobođe¬ nje tumači tako kao da ono znači slobodu filozofskog proučava¬ nja. Išao je. također uzeti u obzir Kraljevstvo božje. konačno. pokazao je taj individua¬ lizam na djelu i bio njegov nužni rezultat. razbio ostatke feudalizma u Njemačkoj. bio sasvim voljan da pozdravi suvremenu mo2 Lectures on the Historv of Philosophy (Predavanja o povijesti filozofije). 1892. engl. bile samo karikaturni oblici moderne suverene države. sa reakcijom Stuarta (Stjuart). Istinu i um on sada postavlja daleko izvan društvenog i poli¬ tičkog vrtloga. Haldane. jedno¬ stavniji sistem pravosuđa i racionalniju metodu oporezivanja. koja je uzalud pokušavala pomiriti razvitak kapitalizma sa starim društvenim poretkom. Međutim. Politički filozof. koji je samo godinu dana kasnije postao službeni ideološki predstavnik pruske države i koji je tada izjavio da je pravo države pravo samoga uma. on je. koja je u svo¬ jim Vlastitim interesima progutala sve druge. koja je prožimala sve. kojeg bismo mogli nazvati najkarakterističnijim filozofom uspona buržoazije. prodaja crkvenih dobara. ka kojemu su do sada bile usmjerene sve misli i svi napori. i Crkva povra¬ titi svoj visok položaj — da će se uz svjetovno kraljevstvo. oligarhije ili ograničene mo¬ narhije. kako je to sada posvjedočila suparnič¬ ka sloboda pojedinaca. Teror godine 1793. str. Pariš. značilo društveni poredak sazidan na umstvenoj autonomiji pojedinca. prkosno isticao čisto intelektualne vrednote nasuprot postojećim političkim interesima. gušenje cehova. Što se tiče njegovog pomjeranja od jednog prilično antinacionalističkog položaja ka nacionalističkom. da feudalizam više nije sposoban da sjedini pojedinačni i opći interes. ponovno cvjetati slobodni racio¬ nalni svijet duha2. Za Hobbesa je bilo beznačajno da li je suverena država poprimala oblik demokracije. Primijetit ćemo da je Hegelova nova pozicija ostala trajna. vjerska slobo¬ da. Nove države bar su bile veće ekonomske jedinice. to nije moglo učiniti ni klasno buržoasko društvo. u carstvo čiste znanosti. prcv. sada grdi političku djelatnost. S. zatim sa Cromwellovom (Kromvel) revolucionarnom državom i. nekoć. Istina. Te su države. činilo mu se da moderna us¬ tavna monarhija sasvim dobro služi održavanju tog ekonomskog ustrojstva. Napoleon. doduše.148 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 149 uma u društvu. . Nakon pada napoleonskog sistema u Njemačkoj. ukidanje desetine i feudalnih prava. Drugim riječima. ovo je bio čudnovat stav. sve je to kasnije isplelo (mrežu interesa usko povezanu sa održavanjem francuske vladavine«1. bila je vlastita politička filozofija sukladna. Talko ni za Hegela nisu bile važne razlike u političkom obliku među narodima. širenje birokracije i mudre i liberalne adminis¬ tracije. u velikoj mjeri. kakvu mi poznajemo. ako je samo potvrdila svoj suverenitet u svojim odnosi¬ ma sa drugim državama i čuvala vlastiti autoritet u odnosu pre¬ ma svojim građanima. London. najprije. Hegel je u suve¬ renitetu države vidio ono jedino načelo koje će donijeti jedin¬ stvo. pa zato nije čudo što je na borbu protiv Napoileona on u početku gledao kao na reakcionarnu opoziciju. Građanski zakonik uveden je u mnoge dijelove neka¬ dašnjeg njemačkog Reicha. kako bi se dozvolio razvitak novih intelektualnih i materijalnih sila oslobođenih francuskom revolucijom. tako da¬ leko da nije priznao da je poraz Napaleona konačan čak ni pošto su saveznici pobjednički ušli u Pariz. Možemo se nadati da će uz Državu. 428. XI i dalje. dapače. 1935. pojedinačna sloboda poprimala je oblik grubog individualizma. Napoleon je. svakoga protiv svih drugih. Sukob između feudal¬ nih staleža potvrdio je. ustav koji je sa sobom nosio izglasavanje poreza i zakona preko istaknutih ljudi. žemo se pouzdati da će uz poslove politike. ali su one ipak bile uočljiv napredak prema ranijoj teritorijalnoj podjeli Reicha. sa monarhijom Charlesa Prvog. »Građanska jednakost. Za Hegelov stav prema političkim događajima tih godina tipične su izjave u njegovim predavanjima (1816). možemo se sjetiti slične »ne¬ dosljednosti« u ranim danima moderne političke literature. u kojima je Georges Lefebvre. Njegovo spominjanje »oslobodi¬ lačkog rata« zato je prezrivo i ironičko. ako se samo osnovna iden¬ tičnost društvenih i ekonomskih odnosa jednolično održavala kao identičnost društva srednje klase. Hobbesu. na život i smrt.

s jedne strane. moglo bi se reći. On daje državni vrhovni položaj jer vidi neizbježne učinke antagonizama unutar modernog društva. »objektivan. 8 Str. i države. o debatama u Sta¬ ležima Wurttemberga. Za Hegela je državni suverenitet bio nužno oruđe za čuva¬ nje buržoaskog društva. nužan odnos«. Njihov sporazum samo je »slučajan odnos«. Iz nepomirljivog sukoba posebnih interesa. jedina garancija bar ograničenog ozbiljavanja zajedničkog interesa biti sužavanje pojedinčeve slo¬ bode unutar općega državnog pokreta. 197. Oštro braneći kraljevski nacrt nasuprot pro¬ tivljenju Staleža. Ovo pak dovodi do novog shvaćanja odnosa između države i njezinih članova. tako. pa im se zato mora nametnuti jedan neoboriv autoritet. Općenitost treba nametnuti posebnostima protiv njihove volje. opet. ali on ne može važiti za odnos između pojedinaca i države. Državni suverenitet pretpo¬ stavlja. Država je. Ovi su odbili da |ga prime. Na po¬ tonji odnos ugovor bi se mogao primijeniti. Ideja društvenog ugovora mora se zami¬ jeniti idejom o državi kao objektivnoj cjelini. godine 1815. 161. 197. a nove teritorije morale su se spojiti sa prvobitnom državom ikako bi se stvorila centralizira¬ na društvena i politička cjelina. bitno nezavisan od subjektivnih potreba. Prema Hegelu. str.150 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 151 narhiju. koji odatle proizlaze. roditi autoritaran sistem. naposljetiku. Mo¬ žemo se podsjetiti da je Hegel ocrtao jedan autoritaran sistem kada je u zaključku jeskog sistema etičnosti govorio o »vladavini discipline«. međunarodnu utakmicu između antagonističkih po¬ litičkih jedinica. uzdižući državu iznad društva. već je vladajućem sistemu individualizma jednostavno nametao jednu metodu. Odnos Vlade prema narodu udaljen je iz sfere ugovora i učinjen »izvornim supstancijalnim jedinstvom5. Međutim. On kaže da je Napoleon uspostavio izvanjski suverenitet države — a sada je povijesna zadaća da se uspostavi njezin unutrašnji suverenitet. zur Politik und Rechtsphilosophie. počiva u njezinoj neosporavanoj vlasti nad svojim članovima. građansko društvo mora. a sila svake od njih. sa druge. Ovaj stav u potpunosti diktira Hegelovim pogledima u njegovom objavljenom izvještaju iz godine 1817. Kralj je napravio nacrt takvog ustava i podnio ga sakupljenim Staležima. unutrašnji mehanizmi toga društva 3 ne mogu proizvesti nikakve zajedničke interese. u biti. U ovome se ovdje podrazumijeva da će. Jednom Napoleonovom odlukom Wurttemberg je postao suverena kraljevina. koja je zatim došla. ne mogu biti isti kao odnosi među pojedincima. koji potječe iz njihovih sub¬ jektivnih potreba4. suverena država uklonit će od po¬ jedinaca razorni suparnički elemenat i takmičenje učiniti pozitiv¬ nim interesom općega. Jer. Hegel je sukob između dviju stranaka interpre¬ tirao kao borbu između starog i novog društvenog načela. Promjena u obliku treba da spase ugroženi sadržaj. Jenski sistem3 je odbacio svaku primjenu društvenog ugovora na državu. između feudalnih privilegija i modernog suvereniteta. ona će biti sposobna da vlada sukobljenim interesima svojih članova. glavna je tema koja oblikuje Hegelovu filozofiju da je država odvojena od društva. str.. kao istinskog nasljednika napoleon¬ skog sistema. Bio je potreban novi ustav da bi se zamijenio polufeudalni sistem. Hegel slijedi isti obrazac. potrebno je da se njegova društvena zrelost potvrđuje i hrabri. . str. koji su osnova odnosa u modernom društvu. neosporna vlast vlade nad svojim građanima. Ovdje. Sada. i 1816) u Schriften Vidi gore. 5 Ibid. Poje¬ dinac prvenstveno podliježe dužnosti prema državi oblikuje se kao disciplinirana država. U čitavom njegovom izvještaju pokazuje se kao vodeća nit načelo suvereniteta. qpet. U vezi s tim može se primijetiti da je Hegel posebno kritizirao jednu tačku u kra4 »Verhandlungen in der Versammlung der Landstande des Konigreichs Wiirttemberg im Jahre 1815 und 1816« (Pregovori u Skup¬ štini staleža kraljevine Wurttemberg u godini 1815. Jer ugovor znači da su ugovarajuće stranke »jednako nezavisne jedna od druge«. Taj oblik vladavine nije značio nov poredak. S obzirom na to da se moderna ekonomika temelji na oslobođenoj djelatnosti pojedinca. Interesi pojedi¬ naca kolji se natječu nesposobni su da stvore sistem koji bi ga¬ rantirao produženje cjeline. promjenu koja potječe od ekonomskih temenja samoga društva i služi produljivanju i održavanju njegovog okvira. a odnosi pojedinaca. tamo gdje drulštveni sistem traži da opstojanje pojedinca za¬ visi od utakmice sa 'drugima. njezin se suverenitet mora razlikovati od suvere¬ niteta apsolutističke države — narod mora postati značajnim di¬ jelom državne moći6.

a ne bi je oslabilo. za koje se smatra da važe vječito. opasnosti i užase spojene sa uspostavljanjem novih ustava i sa kriterijem ijedne zbilje koja se usklađuje sa mišlju« 14 . toliko osnove u modernom društvu koliko je imaju »žrtveno ubistvo. Opisujući borbu između kralja i Staleža u Wurttambergu. otprilike. On ističe revo¬ lucionarni teror iz godine 1793. Kneževi treba da znaju. 170. i na taj način (sposobna da služi dr¬ žavi bez ikakvog uplitanja privatnog poslovanja. ali neposredni cilj ikoji pri tom imaju je da se sačuva njihova privatna svojina«7. — još od francuske revolucije um je po¬ vijesna zbilja. ono se mora prevladati kao kriterij za povlastice. svojina je upravo činilac koji potiče pojedinca da se suprotstavi općem. »kao rezultat iskustava posljednjih dva¬ deset i pet godina. rop¬ stvo. kao brutalno upozorenje da se Opstojeći poredak m o r a braniti svim raspoloživim sredstvima. da državni službenici. svećenstva i ljekarskog zvanja ne treba da budu birani i. potsepeno je lišen svojih revolucionarnih im¬ plikacija i podešen p r e m a zahtjevima društva njegova vremena. Hegel. koje ga je u početku pozdravilo kao čovjekovu Str.152 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 153 ljevskom ustavu. postavlja samom svojom prirodom pojedinca protiv zajednice. Protiv toga se može djelovati pomoću čvrste birokracije. nego da je ukorijenjen »u prirodi stvari«8. On za njega pokazuje najšire granice unutar kojih ovo društvo može biti umno. . umrijeti k a d a izgubi onu osnovu koja je uvjet njegovoga opstojanja«. 169. vlade i administracije« 13 . kaže on. U Hegalovoj termi¬ nologiji. onu koja je govorila o ograničavanju izbornog prava. Hqgel je povodom prvog izjavio da je isključenje državnih službenika iz Narodne komore. Jer upravo oni koji su državnici po zanimanju i naobrazbi bili bi najsposobniji branitelji zajedničkih interesa nasuprot posebnima. Kralj je predvidio. izjavio je on. u pri¬ rodi te društvene klase. o kojemu He¬ gel ovdje raspravlja. ojačalo bi državu. koje odatle proizlazi. i da mje¬ sto toga slijedi veze svojih privatnih interesa. odbija drugo skučavanje izbornog prava. »Vlasnici zemlje. kakva bi time bila omogućena. tvrdi on11. Ova bitna funkcija birokracije u državi značajan je elemenat Hegelovog političkog mišljenja. Hegel je prikazuje k a o borbu između »razumnog državnog za¬ kona« (vernunftiges Staatsrecht) i tradicionalnog kodeksa pozitiv¬ nih zakona 10 . Općenito je Hegel hvalio nastojanje da se zbilja oblikuje u skladu sa mišljenjem. Ukidanje ograničenja na temelju svojine. drugo. Jer. Povijesni razvitak potvrdio je njegove zaključke. u vezi sa ograničavanjem na temelju svojine. iPozitivni zakon naslanja se na zastarjeli kodeks starih povlastica. feudalni despotizam i bezbrojna druga zla«12. kao i pri¬ padnici vojske. ili bar ne smije više 7 8 sačinjavati »jedini uvjet za jednu od najvažnijih političkih funk¬ cija«9. Sva ova su lik¬ vidirana kao »prava«. »Pozitivni zakon mora. prvo. ili ličnog karaktera ne¬ kih pojedinaca. jaka birokracija. Svaki privat¬ ni posao u ovome društvu. kao preduvjeta za politička prava. koja je od područja ekonomske utakmice uda¬ ljena koliko je god moguće. Ovo je čovjekova najviša povlastica i je¬ dini način da se ostvari istina. samo zato što važe stotinama godina. postavila bi tu državu na mnogo čvršće tlo nego što to mogu učiniti interesi re¬ lativno malih (posjednika. izvanredno opasno. Oni su spremni i odlučni da za opće učine što je moguće ma¬ nje. razumni poredak. Jer. Politički utjecaj puke količine ima¬ nja je negativno nasljedstvo francuske revolucije. U isto vrijeme. da preduslov za izborno pravo treba da bude čist prihod od bar 200 forinti prihoda od zemlje. kao i trgovci i drugi /koji posjeduju ne¬ kretninu ili imaju neki zanat zainteresirani su da se sačuva buržoaski poredak. Ova bitna funkcija birokracije u državi bez ikakvoga privat¬ noga poslovanja. Str. koje nema nikakvog posla sa ljudskim oznakama. a da u načelu ne bude negirano. On dodaije da ovaj stav nije stav etike. Priznanje prava čovjeka srušilo je stare povlastice i postavilo »vječita načela ustanovljenog zakonodavstva. Ali kada je takav pokušaj ugrozio samo društvo. s pravom. Stare povlastice Staleža imaju. iako u obliku koji je sasvim drugačiji od onoga što ga je on očekivao. svojina je »apstraktno« ograničenje. također.

ali je to bila sloboda koja je značila stečenu povlasticu jedino teutonske rase. propagande koja je. naime onaj dio što ga Hegel označava kao objektivni duh. demokratski pokret se u velikoj mjeri sastojao od ozlojeđenosti nemoćne sit¬ ne buržoazije. u velikoj mjeri. To što je pojedinačna sloboda ovako zasjenjena autoritetom koji se pridaje općemu. F. Palio je knjige i urlao prijetnje Židovima. 'Sadašnjosti treba uvijek davati prednost. •Neki od najtežih nesporazuma koji zasjenjuju Filozofiju prava mogu se otkloniti jednostavno razmatranjem mjesta što ga to djelo ima u Hegelovom sistemu. religije i filozofije. jer je carstvo prava samo dio carstva duha. jednoga od vođa movoga Njemačkog omladinskog po¬ kreta. čija je svrha da narod pokvari i razmekša. Čak ni Hegelovo najodluč¬ nije obogotvorenje države ne imože izbrisati njegovo konačno pod¬ vrgavanje objektivnoga duha apsolutnome. naposljetku. treba je održavati i sma¬ trati je najboljom. koje za Hegela utjelovljuju konačnu istinu. Molesworth. čiji i beskompromisno neprijateljski prema svim liberalnim i na¬ prednim tendencijama vremena. njqgova obrana karlsbadskih odluka (Karlsbader Beschlusse) iz godine 1819. Odgovor je bila bujica propagande za političko uje¬ dinjenje njemačke nacije. takvoga kojemu »će narod oprostiti sve grijehe«. sadržavala istinski liberalističko neprijateljstvo prema novouspostavljenom despotizmu. Međutim. javlja u ruhu datoga društvenog poretka. sv. a napredno u onoj mjeri u kojoj je taj poredak na¬ predan. smatra naj¬ višom zbiljom unutar čitavog sistema. Moramo. Mnogo se govorilo o slobodi i o jednakosti. Međutim. Prividna nedosljednost održava povijesnu istinu i zr¬ calo je toka antagonizama individualističkoga društva. političke istine fi¬ lozofskoj . jer je protivno. str. ali »najveća koja se u bilo kakvom obliku vladavine može uopće desiti narodu jedva je osjetna na¬ prama bijedi i užasnim nevoljama koje prate građanski r a t . tako po¬ zitivnom buržoaskom zakonu činiti išta što teži ka njezinom oba¬ ranju«15. a osobito kasnijeg društvenog i političkog razvitka. Hegelov napad na J. njegova apo¬ logija jake cenzure. i što se razumno. Sadržaj koji ima da dođe naviješten je u Predgovoru. ur. Pokret je tražio istinski »njemački rat«. Hegel mu je pretpostavio održavanje vladajućeg po¬ retka pod svim okolnostima. ukratko. katolike i »ple¬ miće«. . Mogli bismo opet citirati Hobbesa da bismo pokazali kako bojazan za opstojeći poredak sjedinjuje i najrazličitije filozofije. To je djelo reakcionarno u onoj mjeri u kojoj je to društveni poredak što ga odražava. naravno. Tra¬ žio je »spasitelja« koji bi postigao njemačko jedinstvo. a um u autoritet. Na kulturu se gledalo kao na vlasništvo bogataša i stra¬ naca.154 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 155 povlasticu. Obećanje političkog pri¬ znavanja narodnih prava i san o odgovarajućem ustavu ostali su neispunjeni. tako da bi Nje¬ mačka mogla razviti »obilato bogatstvo svoje nacionalnosti«. Ono se ne bavi čitavim kultur¬ nim svijetom. nije u Hegelovom sistemu nedo¬ sljednost. najviša zbilja unutar carstva prava. 170. oprav¬ danja. u svjetlu povijesne situacije. ukratko. ikako zakonu prirode. Friesa (Fris). ne izlaže kulturne zbiljnosti umjetnosti. Turnvereina. njegov položaj i čitav Predgo¬ vor poprimaju sasvim drugo značenje. Oslobođenje njemačkih država od francuske vlasti bilo je popraćeno apsolutističkom reakcijom. kako su više klase bile spo¬ sobne da se održe apsolutističkog okvira i s obzirom na to da nije postojala nikakva organizirana radnička klasa. . što je tada bio popularni pogrdni izraz. Mržnja na Francuze išla je usporedo sa mržnjom na Židove. koji se svojevoljno nazivaju »dema¬ goškim«. niti se njima bavi. Vjerovatno je da je iznad zakona i ustava jer . ispita¬ ti prirodu demokratske opozicije. koju Hegal kritizira. Ono. koje ob¬ raća Slobodi u nužnost. Pokret je nastao iz razočarenja sitne buržoazije nakon rata 1813—15. Mjesto što ga Filozofija duha zauzima u hegelovskom sistemu onemogu¬ ćuje da se država. III. 548. Hegelova Filozofija prava u velikoj 'mjeri duguje svoj značaj činjenici da njezini os¬ novni pojmovi obuhvaćaju i svjesno zadržavaju protivurječnosti toga društva i slijede ih sve do gorkoga završetka. Leviathan u Works (Djela). i jednakost koja je značila opće siromaštvo i nesta¬ šicu. »Položaj čovjeka nikada ne može biti bez nekakve neudobnosti«. koji se često napada kao dokument krajnje servilan prema restaura15 Hobbes. sa njihovim beziznimnim proganjanjem sva¬ kog liberalnog čina ili izjave. ukidanje akademske slobode i ograničavanja svih tendencija prema nekakvom obliku istinski predstavničke Vlade — sve se to već citiralo da bi se potvrdila qptužba protiv njega. Ova ozlojeđenost je veoma jasno izražena u pro¬ gramu akademskih Burchenschaftena i njihovih prethodnika. Za Hegelov lični stav u to vrijeme nema.

kamen kušnje. u isto vrijeme. str. vlast jakih nad slabima. da postane idealističkom. i odbacio svaku interpretaciju države kao nečega što predstavlja u ustanovu for16 Vidi Heinrich von Trietschke. Vidjet ćemo da je Hegel prqpleo ovu temu kroz svoju zrelu po¬ litičku filozofiju. fašističke Volksgemeinschaft. Jer država koju je Hegel imao na umu bila je država upravljana mjerilima kritičkoga uma i općevažećih zakona. U skladu s tim prihvatio je bez opravdanja. 1886. 391. engl. Hegel je označio Hallerovu poziciju kaO »fanatizam. izdanje. 385. prev. ili kao nečega što podliježe zahtjevima ljudskoga uma. str. vijeku). nepravda i grubost u čovjeku nadomještaju umstvena mjerila ljudske organizacije. kaže sada Hegel. djela koje je izvršilo velik utjecaj na politički romantizam u Njemačkoj. Vlast zakona trebalo je da bude poluga ovoga preobražaja. Ali povijest nije ostala na mjestu. 439. § 258. koju podrazumijeva svaka država. Ako su navodne prirodne vrednote. tako. ali relativno samo kratko vrijeme. S. i nacionalsocijalizma. Nedovoljnost date zbilje silila je teoriju da je premaši. bilješka. rekao je on.. a opet čuvala svaki od njih. von Hallerove Restauration der Statwissenschaft (koja je prvi put objavljena godine 1816). Hegelov napadaj na demokratske protivnike restauracije. mnogo uži odnos između povijesne uloge Burschenschafta. održavanje cjeline. nego između Hqgelove pozicije i ovog potonjeg. XX. životni je elemenat moderne države. II. U isto vrijeme. Dyde. prihvaćen i kad su se sa njim pomirili. Jedino bi svjesno reguliranje društvenih antagonizama.. afirmira samo sli¬ jepom slučajnošću. Ne može biti sumnje da je njegovo djelo jačalo snagu tih autoriteta i tako pomagalo jednoj već pobjed¬ ničkoj reakciji. sv.. moglo pretvoriti anarhički zbir pojedinaca u umstveno društvo. Postoji. kao božanski proiz¬ vod. George Bell and "Sons. Vlast zakona bila je pri ruci. Nema shvaćanja koje bi bilo manje u skladu sa fašističkom ideologijom od onoga koje temelji državu na općem i racionalnom zakonu koji štiti interese svakog pojedinca. onda slučaj. Još od Descartesa se tvrdilo da teorija može prodrijeti u umstveno ustrojstvo svemira i da bi um svojim naporima mogao postati mjerilom ljudsikog života. bilješka. osobito u obliku što ga je poprimila u povijesti Zapada. 244. London. 3. a ne vrednote uma temeljna načela države. Racionalnost zakona. 1896. Hegel je odbacivao političku teoriju kao tak¬ vu i poricao da je ona u političkom životu ikada bila od neke koristi. 383—443. str. L. Teoret¬ sko i umstveno znanje istine tako je podrazumijevalo priznavanje »neistinitosti« jedne zbilje koja još nije dosegla potrebnu mjeru. Hegel je. kaže on. Hegel je svoju Filozofiju prava napisao kao obranu države od ove pseudodemokratske ideologije. Deutsche Geschichte im Neunzehnten Jahrhundert (Njemačka povijest u 19. štaviše. Moderno društvo nije prirodna zajednica niti poredak od boga podarenih povlastica. držao da je vlast zakona jedini odgovarajući politički oblik modernoga društva. mentalnu glupost i licemjerje«18. uistinu. 427. ne može se odvojiti od njegove čak i oštrije kritike reak¬ cionarnih predstavnika organičke teorije države. str. bila je utjelovljena u državu i sačinjavala odgovarujeće povijesno ozbiljenje uma. XXIII. čovječanstvo je došlo do stupnja kada su pri ruci sva sredstva 18 19 Ibid. Hegel je bio prisiljen da se odrekne teorije jer je držao da je teorija nužno kritička. W. sa njihovim ra¬ sizmom i antiracionalizmom. . a »prirodno« je¬ dinstvo puka imalo je da nadomjesti slojeviti poredak države i društva. Ono se zas¬ niva na općoj utakmici slobodnih vlasnika svojine. kasnije se ono pretvorilo u oružje protiv reaikeije. Kad je dati poredak jednom. Njegova kritika Volksbewegunga povezana je sa njegovom polemikom protiv K. pukim oduševljenjem gomile. Trebalo je da se država iz¬ gradi »odozdo«. Ibid. »Zakon je .156 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 157 »nama zakona za pravednu stvar«16. Društvo je ono gdje se zajednički interes. U tim »demokratskim« parolama nije teško prepoznati ideo¬ logiju. nasuprot Objema tim strana¬ ma. I demokratski i feudalni protivnici države slagali su se u odbijanju vlasti zakona. " Philosophv of Right (Filozofija prava). po¬ litička je teorija postala suvišnom jer »teorije su se sada suprot¬ stavile opstojećem poretku i pretvaraju se kao da su apsolutno istinite i nužne«19.. bez obzira na slučajnosti njegovog prirodnog i društvenog položaja. Haller je u njemu uzeo drža¬ vu kao prirodnu činjenicu i. u kojoj je vidio opasniju prijetnju slobodi nego u daljoj vladavi¬ ni ovještalih autoriteta. mirano pravo slobodnih pojedinaca. pomoću ko¬ jega se otkrivaju lažna braća i prijatelji takozvanog naroda«17. napose str. pomoću snage koja bi stajala iznad sukoba posebnih interesa. koji svoj po¬ ložaj u društvenom procesu stiču i zadržavaju pomoću takve dje¬ latnosti koja ih sili da se pouzdaju sami u sebe.

Svi temeljni pojmovi moderne filozofije u Filozofiji prava su ponovno primijenjeni na društve¬ nu zbilju od koje su potekli. Za¬ to bi svaka dalja primjena teorije na politiku sada učinila teoriju utopijskom. pojam slobode sa svojinom. Misleći subjekt je slobodno biće. Pojam subjekta (ja) sada ot¬ kriva da je iznutra povezan sa izoliranim ekonomskim čovjekom. Filozofija prava je filozofija građanskog društva koje je došlo do pune samo-svijesti. svoj obećavajući ton. Politička filozofija mora se od sada odri¬ cati toga da poučava kakva bi trebalo da bude država. U svom korijenu. Hegel dodaje da će njegova filo¬ zofija. a koje bi izgledalo da se na izopačeniji na¬ čin sa njima miri. ali ideja je zamiš¬ ljena u njihovom smislu. ali u njemu cvjetaju moguć¬ nosti slobodnog uma. Filozofija prava ne izlaže neku specifičnu teoriju države. XXX. kao da ovu upravo traži time što naglašava »sukob između onoga što jest i onoga što bi trebalo da bude«. Zaključni odlomci Predgovora daju ton čitavoj Filozofiji prava. ne sadrži onu »općenitost« koja bi i posebnom i općem interesu dala zajedničku podlogu. niti izraz Hegelovih ličnih mišljenja o njihovoj zbiljnosti. Ali ovaj zaključak brzo dolazi u pitanje. Emancipirani pojedinac modernoga društva nije sposoban za takvu konstrukciju. § 1. Zadaća filozofije postaje »pomirenje čovje¬ ka sa aktualnim«. Kada se dati poredak uzme kao umstven. Ono što ćemo mi pokušati da razvijamo upravo je ovo unutrašnje događanje u djelu. pojavljuje 20 se njihov pravi povijesni sadržaj. kako bi istina. Istina. Slo¬ bodna je volja. dovelo je do toga da su materijalni uvjeti sazreli za promjenu. U Uvodu je postavljen opći okvir za razradu prava. postignuće istinskog društvenog poretka sada je funk¬ cija prakse. Dati uslovi sadašnjosti su »križ« koji se mora nositi. i u svim svojim momentima nosi nji¬ hova obilježja.. Dodatak. kazao je Hegel. Jer volja je »posebni način mišljenja«. — a sav taj društveni sadržaj nije proizvod nasilne interpretacije. Sadržaj na koji ukazuje um. Čitavo područje pra¬ va. ili izvanjske primje¬ ne tih pojmova. koja izražava posebne interese. Priznanje tih mogućnosti bila je funkcija filozofije. svijet bijede i nepravde. i svi opet zadobivaju svoj (konkretni oblik. što je fi¬ lozofija sadrži u svojoj srži jednom zauvijek mogla nastati. Filozofija prava je materijalistička po pristupu. i tu je konac. ona je »mišljenje koje sebe prevodi u zbilju« i postaje praksa. Jedva da još ima neko filozofsko djelo koje bi nepoštednije otkrivalo nezamišljive protivurječnosti modernoga društva. onakvo kakvo je uistinu sačinjeno. § 4. savjetovati da država mora da bude priznata za moralni univerzum. pojam uma sa nedostatkom zbiljske općenitosti ili zajedničnost-i u sferi takmičenja. a ne njegova sistematska konstrukcija. države i društva. ponavljamo zaključke Hegelovih ranijih spisa da se država i društvo moraju izgraditi kritičkim umom oslobođenog pojedinca. umjesto toga. Oni dijele sudbinu društva koje tumače. Gube svoj napredni karakter. umstvena je. Nestaje njihov apstraktni i metafizički karakter. na dohvatu je. dokle. u kojemu se Hegel odriče kri¬ tičke teorije. A ne može okrijepiti ni društvene snage koje je on razumio i predstavljao. on izvodi sve društvene i ekonomske zbiljnosti iz ideje. Ona nije samo filozofska dedukcija prava. tako da je sloboda njezina supstancija i bit22. idealizam je došao do svog kraja. Dovle. Carstvo prava je carstvo slobode21. i poprimaju Oblik poraza i neuspjeha. Država po¬ stoji. Uistinu čudno pomirenje. pravo pojedinca i mora se njemu prilagoditi. naime. . Ne bi trebalo smatrati da ova tvrdnja protivurječi zakonu Logike da je mišljenje jedino carstvo slobode. građan¬ skog društva i države. Ozbiljenje uma više nije mogla biti zadaća filozofije. Njegova volja. nego konačno razvijanje njihovog prvobitnog značenja. Moderna država je zbilja toga ozbiljavanja. svoj kritički učinak. U odlomku za odlomkom. sagledati kao nešto što nisu samo unutrašnje vrijednosti. prirodni zakon sada postaje zakon konkretnog društva. Slo¬ boda i um mogu se. Svojom voljom pojedinac može odrediti svoje činove u skladu sa svojim slobodnim umom. sloboda je atribut njegove volje. 21 22 Ibid. sada. Hegel je znao da je »jedan oblik društva ostario« i da se nikada ne može podmladiti pomoću filozofije20. Dru¬ štvo. str. Sam Predgovor. Ona ističe pozitivne i negativ¬ ne elemente jednoga društva koje je sazrelo i vrlo dobro vidi svoja nepremostiva ograničenja.158 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 159 za ozbiljenje uma. Oni ozna¬ čuju rezignaciju čovjeka ikoji zna da je istina što je on predstav¬ lja došla do svog kraja i da više ne može krijepiti svijet. Ono što je bitno u djelu to je samo-razrješenje i samo-negacija osnovnih pojimova moderne filozofije. Hegel otkriva društvenu i ekonomsku osnovu svojih filozofskih pojmova. niti se mo¬ glo dopustiti da se on rasipa u utopijskim spekulacijama.

kao što su dobro i zlo. učinila bi čitavu stvar jednakom proizvoljnošću kao što je ona koja vlada privatnim interesima. A pojedinačna volja nema u svojoj prirodi ničega što bi premašilo ovo međusobno isključivanje »mojega« i »tvojega« i sjedinilo to dvoje u nekom zajedničkom trećem. određena njegovim neposrednim »porivima. U svojoj prirodnoj dimenziji slobodna volja je. privatni vlasnik. ikada postati volja »nečega« i na taj način iz¬ raziti zajednički interes? Hipoteza društvenog ugovora ne može tu poslužiti. dalje. jer stalnim apstrahiranjem svake određene uslovljenosti i negiranjem takve uslovljenosti. ograničenog ja. nastoji da pokaže da ta volja nije dostatna da rodi društveni i politički poredak. Kako onda može pojedinčeva volja. neobuzdanost. Prošlo je vrijeme kada se moglo kazati da apso¬ lutistička država koja je opisana u Levijatanu najbolje čuva in¬ terese nove građanske klase. Slobodna volja pojedinca nuž¬ no ističe njegov privatni interes. On. Ovdje imamo prvi primjer Hegelovog identificiranja jednog prirodnog zakona sa zakonom konkurentskog društva. postavljen nasuprot drugim vlasnicima svojine. Ako se pojedinac izdvaja iz svih posebnih uslova i povlači u čistu volju svojega ja. koja je zastupala izvorno stanje čovjeka. koja izražava podijeljene težnje »mojega« i »tvojega«.160 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 161 Pojedinačna volja nije po sebi sastavni dio »općenite volje«. Ustrajanje na bilo kojem od tih načina volje dovodi do ne¬ gativne slobode. kako slobodni čovjek postaje vlasnik svojine. Hegel kaže da je Rousseau »volju i duh posebnog pojedinca sa njego¬ vim naročitim hirom: učinio »bitnom i prvenstvenom osnovom« društva25. kao takav. pojedinčeve sposobnosti da apstrahira iz svakog specifičnog uv¬ jeta i da se. između kojih nema nikakvog zajed¬ ničkog stanovišta. i kojemu privatna svojina služi kao prvenstveno ozbiljenje slobode30. 35. Hegel čvrsto zastupa ovu tezu. uistinu. »po prirodi«. u tom smislu što se može izdvo¬ jiti iz svake određene uslovljenosti i prevladati je. . ali je. onaj pojedinac koji je privatni vlasnik. ili član zajednice bez privatne svojine itd. negirati sve posebne uslove. Prvi od tih vidova Hegel naziva općim vi¬ dom volje. U tom smislu on je posebno jak. Za¬ dovoljstvo znači da je on predmet svoje volje uičinilo svojim. pošto ga je negirala. § 29. Drugi smisao priznaje da pojedinac ne može. na prim¬ jer. U isto vri¬ jeme. »Priroda« slobodne volje shvaćena je na takav način kao da se odnosi na posebni povijesni oblik volje . Predmet je za samo ja nešto što »može biti ili ne biti moje«28.23 drugo. već da su ovome potrebni drugi činioci. ona zato nikada ne može sama 23 J ' 25 od sebe htjeti opći ili zajednički interes. dakle. § 5. i ostati u tom procesu jedinstven sa samim sobom. On svoje potrebe može ispuniti samo tako što će prisvojiti predmete koje želi. ikoja je zauvijek vezana uz proizvoljne procese prisvajanja29. Filo¬ zofska osnova društvenog sporazuma mora se zato poreći. Hegel pokazuje. koji se mogu uskladiti sa voljom samo u toku dugačkog povijesnog procesa. ja potvrđuje svoj identi¬ tet nasuprot raznolikosti svojih posebnih stanja. Dugački proces discipline od tada §6. pojedinčevog čina slobodnog prihvaćanja jednog kon¬ kretnog uslova. već mora izabrati talkve u kojima provodi svoj život. rakter i da se sastoji od temeljnog polariteta između posebnih i općih elemenata. apetitima i sklonostima. koju je objavljivala čitava politička filozofija građanske klase u usponu. u kojemu je živa jedinka bila apstraktni pojedinac koji posjeduje izvjesne proizvoljno izabrane kvalitete. i upravljena je na to da ih zadovolji26. Njegova volja nužno uzima »oblik pojedinačnosti (Einzelheit)«27. To znači da je pojedinačno ja istinska općost. slobodnog isticanja svoje egzistencije kao poseb¬ noga. jer nikakav ugovor između pojedinaca ne premašuje područje privatnog zakona. Hegelov pojam volje teži da dokaže da volja ima dvojaki ka. i tako druge pojedince isključiti od upotrebljavanja i uživanja tih predmeta. Isto je zbivalo u Rousseauovoj teoriji države i društva.tj. vrati apsolutnoj slobodi čistoga ja. str. Njegova je volja. država se ne može zasnivati ni na kakvom načelu koje po¬ drazumijeva poništavanje prava pojedinca. Ugovorna baza koja se pretpostavlja za državu i društvo. on će stalno odbacivati sve uspostavljene društvene i političke oblike i doći do nečega što nalikuje na apstraktnu slobodu i jednakost koja se slavila u francuskoj revoluciji. Volja je jedinstvo dvaju različitih vidova i momenata: prvo.

Odgoj je djelatnost i proizvod mišljenja. uzima slobodna volja. 32 33 34 § 21. nego djelatnost koje se on pri¬ hvaća kao samo-svjestan subjekt. Postizanje jedne pozitivne slobode traži da pojedinac napusti monadslku sferu svog privatnog interesa i da se smjesti u bit slobode. apstraktna jedna¬ kost pojedinačnog ja postaje jedino sklonište slobode. rezimirajući ranije misli. Ovo [je nužni preduslov savršene slobode. ne mogu da izaberu kao svoj vlastiti put. 31 Pojam slobode u Filozofiji prava vraća se na bitni odnos iz¬ među slobode i mišljenja. Hegel iznosi taj zahtjev i ostaje mu vjeran u čitavoj svojoj političkoj teoriji. 34. 29—30. Dodatak. na taj način. stalna negacija cjeline. Ali ma¬ terijalni predmeti pružaju određenu granicu tome prisvajanju. ali usklađene djelatnosti za do¬ bro svih. on mora biti slobodan da bi postao slobodan. sada je zahtijevao da u političkom planu dobije svoja prava. 'Kazali smo da je Hegel predstavio »općenitost« volje kao općenitost samoga ja. koji je izložen u Logici. sadržaj. . Volja je slobodna aiko je »čitava po sebi. misleći time da se općenitost sastoji u či¬ njenici da je sve egzistencijalne uslove integrira u svoj samo-identitet. Proces ikojim se volja »očišouje« do tačke na kojoj želi slo¬ bodu je mukotrpni proces odgajanja tokom povijesti. zbog svog okovanog položaja. 31. Društveno je taj proces sasvim razumljiv. koja predstavlja ostvarenje kako slobode tako i prisvajanja. str. str. U tom slučaju on nema nikakvog interesa u slobodi. jer nema nikakvog is¬ kustva ni znanja o slobodi. samo-svijest slobode je »načelo prava. Rezultat je paradoksalan: opće je postavljeno u najpojedinačniji elemenat čovjeka. Moderno društvo ne sjedinjulje pojedince tako da mogu vršiti autonomne. Po samoj svojoj prirodi želja teži prisva¬ janju svojega predmeta. Hegelovim jezikom. nego slobodni je taj koji »hoće slobodu«. jer ova ne¬ ma nikakve autonomne zbilje koja je odvojena od mislećeg sub¬ jekta. što je još značajnije. jer se ne odnosi ni na šta nego na sebe. Filozofija prava. Svojinu. Čovjek ne može poznavati slobodu. dolazi do drustveno-povijesnih uslova za taj zaključak. Ne neki pojedinac. od znanja istine. Nastojat ćemo da slijedimo ovaj obrat njegovog razmatranja. Volja po¬ jedinca mora postati volja za općom slobodom. Sloboda koju on želi je negativna. str. Oni su. i uzdiže ga do qpćenitosti je mišljenje koje sebe prenosi u volju. . Korijen toga odnosa sada je razotkriven u društvenom ustrojstvu.162 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 163 je donio ploda — pojedinac je postao odlučujuća jedinica eko¬ nomskog poretka i. Ona može postati takvom samo ako je on aktualno postao slobodan. § 23. Hegel stav¬ lja ovaj zaključak u kriptičnu formulu da »sloboda hoće slo¬ bodu«. Drugim riječima. 30. njegova sloboda mora doći i protiv njegove volje. Logika je zasnivala slobodu na mišljenju. § 21. a sa njim je otkrivena veza između idealizma i načela svojine. " § 52. Ta formula sadrži konkretan povijesni život u nečemu što izgleda kao apstraktna filozofska šema. str. teži tome da predmet učini dijelom vlastitnog bića. Na toj taički postaje jasno da je volja istinita i slobodna samo kao misleća svijest«32. Dokle god on ne poznaje slo¬ bodu. Znanje ili. čin oslobađanja oduzima se iz ruku pojedinaca. Slobodan nije jed¬ nostavno položaj koji on ima. u biti. »Samo-svijest koja očišćuje svoj predmet. nago za Slobodom kao takvom. hoće slobodnu volju«31. etičnosti i svih oblika društve¬ nog morala«33. a da je ne posjeduje. . Oni ne reproduciraju svoje društvo svjesno naime ko¬ lektivnom djelatnošću. koja ne teži za nakim posebnim ciljam. Sloboda volje za¬ visi od mišljenja. jer je doista zarobljen. str. a svaka zavisnost od druge stvari se gubi«34. njegov nedostatak slobode je ta¬ kav da bi on čak mogao dobrovoljno izabirali svoje kmetstvo i pomiriti se s njim. »Na najpotpuniji način mogu prisvojiti Duh«35. ili »slobodna volja . izvanjski prisvajalačkom subjektu. U razradi te analize Hegelovo shvaćanje gubi svoj kritički sadržaj i počinje služiti kao metafizičko opravdanje privatne svojine. jer ga oni sami. ili cilj. Duhovno prisvajanje razlikuje se od svojine u materijalnim predmetima jer obuhvaćen predmet ne ostaje izvanjski subjektu. u njegovo ja. 30 i § 27. ne može je sam doseći. U situaciji kalkva jest. Čovjek može biti slobodan samo kada zna svoje mogućnosti. § 21. Jedini predmet koji može postati mojom svojinom in toto je duhovni predmet. drugo. Rob nije slobodan iz dva razlo¬ ga: prvo. Samo volja čovjeka koji je sam slobodan teži pozitivnoj slobodi. i njihovo pri¬ svajanje zato je nužno nesavršeno. Slobodu u njenom istinskom obliku može prepoznati i htjeti samo pojedinac koji jest slo¬ bodan.

Ostvarenje ideje počinje kada eman¬ cipirani pojedinac ističe svoju volju kao slobodu prisvajanja. Konkretni oblik takve slobode je završeno i vječito vlasništvo. Dodatak. Djelatnost vlasnika svojine sada je pokretna sila te ne¬ gacije. idealizam shvaća da najistinitije biće. § 33. identična je sa slobodom kao takvom. Iz¬ vođenje privatne svojine u potonjem djelu jasno ukazuje na sve či¬ nioce svojstvene modernoj filozofiji. puna ciljeva koji su usmjereni prema raznolikom mnoštvu predmeta u svijetu. prema kojemu se subjekt odnosi kao isključiv pojedinac. Filozofija prava shvaća je kao odnos između subjekta i predmeta. § 44. Filozofija prava uglavnom se gradi na prvom i trećem. ukoliko što je negira nezavisno opstojanje predmeta i pretvara ih u sredstva svoga vlastitog ost¬ varenja. ispunjava ideju svojine. Takav dokaz on može pribaviti potkazujući svoju moć nad predmetima svoje volje time što ih prisvaja. ona dobiva dušu drukčiju od one koju je imala. Prisvojiti znači u biti. U isto vrijeme. Hegelov pojam »međusobnog priznavanja« osoba sadrži tri različita elementa: a) pozitivistički elemenat — puko prihvaćanje činjenice prisva¬ janja. 51—2. str. međutim. da objektivno biće zavisi od mišljenja. Zatim zaključuje :»Tako je slobodna volja idealizam koji odbija da stvari onakve kakve jesu mogu biti u sebi potpune«. vodi do pukog posjedovanja (Besitz). 51. a da mu se takvo priznanje daje kada je do¬ kazao svoju slobodu. Vidjeli simo. za Hegela. sada se interpretira kao osnova mogućeg svojinskog obilježja stvari. Dodatak. Izvođenje svojine iz biti slobodne volje u Hegelovom je ras¬ pravljanju analitički proces. Uklanjanje dijalektičkog elementa iz tog razmatranja pokazuje kako se u Hegelovim pojmovima javljao sve jači utjecaj postvarivanja. Ali ona je samo ideja prava i slobode. Hegelova analiza slobodne volje daje svojini mjesto u samom ustrojstvu pojedinca u njegovoj slobodnoj volji. Hegel ovu iden¬ tifikaciju provodi kroz čitavu svoju filozofiju. c) povijesni elemenat — činjenica da društvo mora potvrditi svojinu. također. sa¬ mo očitovati veličanstvo svoje volje prema stvarima. Na početku. str. Pomoću svoje isključive volje. Ta se ličnost. Jenski sistem i Fenomenologija duha naglašavali su prva dva elementa. Na taj način je izvršeno sjedinjenje načela idealizma sa načelom svojine. »Oblik puke subjektivnosti mora se otkloniti od predmeta«. ili ga »priznali«39. 41. to što on čini je povlačenje konsekvencija iz svojih ranijih zaključaka o volji. Čin prisvajanja dovršen je kada su se drugi pojedinci s njim složili. Čovjek ima ap¬ solutno pravo da prisvoji sve što je stvar«40. osobito na njezino poštivanje prvenstvenog autoriteta činjenica. . On postaje aktualno slobodan u procesu kušanja svoje slobode time što iskljuočje druge iz predmeta svoje volje i čini te predmete iskjučivo svojima. subjekt je »lič¬ nost«. Načelo idealizma. sa svoje strane. oni se moraju držati i upotrebljavati kao općenito priznata svojina određene ličnosti41. To je »ideja prava«. § 39. 41 § 51. b) dijalektički elemenat — vlasnik priznaje da je rad onih koji su izvlašteni uslov za održanja i uživanja njegove svojine. »Ovu prvu fazu slobode nazivat ćemo svojinom«37. on svoje značenje i svoju dušu poprima od njezine volje. dok sve druge stvari u su¬ protnosti sa voljom samo su relativne. Puko prisvajanje. duh. Dodatak. slo¬ bodna volja »je jedina volja subjektova«. Kako on u sebi nema nilkalkvog cilja. 38 39 40 § 44. Slobodna volja dobiva egzistenciju u obliku čiste volje za slobodom. Jenski sistem i Fenomenologija shvaćali su svojinu kao odnos među ljudima. str. On kaže da je »sa¬ mo volja neograničena i apsolutna. zajedno sa zahtjevom da se osnova tih činjenica mora racionalno opravdati. supstancija subjekta po¬ čiva u »apsolutnoj negativnosti«. Hegel je naglasio da je pojedinac slobodan samo 'kada je priz¬ nat kao slobodan. Ali posjedovanje je svojina saimo ako se učini objektivnim za druge pojedince. Do ovoga dolazi kada u predmet ucijepim neki drugi cilj nego što je onaj koji je najprije imao. time što će pokazati da one nisu potpune po sebi i da nemaju nikakve vla¬ stite svrhe. To znači da ličnost počinje tamo gdje postoji neka samo36 37 -svjesna sila koja omogućava čovjeku da predmeti njegove volje postanu njegovi38.164 HERBERT MARCUSE I'OLITIČKA FILOZOFIJA 165 Logika je zaključila da se sloboda sastoji od toga da subjekt ima potpunu moć nad svojim »drugim«. kao i za vlasnika. da. Ja joj dajem svoju volju«36. »Osoba ima pravo da svoju volju upravi prema bilo ko¬ jem predmetu kao svom zbiljskom i pozitivnom cilju. Predmet tako postaje njezin. Kada živa stvar (Hegel govori o primjeru životinje kao mogućeg predmeta volje) postaje moja svojina.

Otuđenje čovjeka. »Osnova svojine ne sastoji se u tome što ona zadovoljava potrebe. ništa što bi pojedinačnom prisvajanju dalo sankciju qpćega prava. prodaju i tako dalje«49. a svojina ima »tu osobinu da bude privatna svojina«43. bilješka. kao što ćemo vidjeti. Prema tome. 45 §49. niti se navo¬ dilo da su ljudske potrebe odgovorne za njezin postanak. Što i koliko neka osoba posjeduje je. molitve. blagoslovi. i sa stanovišta prava sasvim slučajno45. Jedina jednakost koja bi se mogla izvući iz uma je ta »da bi trebalo da svatko posjeduje svojinu«46. ne samo da je tu osobu pretvorilo u stvar nego ju je. međutim. u biti. (Proces preobraćanja odnosa među ljudima u odnose stvari djeluje u Hegelovoj formulaciji. znanost. " Ibid. koji nad po¬ retkom iracionalnosti i nepravde uspostavlja minimum jednakossti i racionalnosti. U vezi s tim Hegel daje svoju jasnu definiciju: »Pravo se ne brine za razlike među pojedincima«47. § 40. karakteristična je za apstraktnu općenitost zakona. 46 Ibid. moja ličnost postala bi svojina nekog drugog. ne bih više bio ličnost i stavio bih se van carstva prava«50. " § 41. Dodatak. S druge strane. Hegel je ustanovu svojine udaljio od svih slučajnih veza i hipostazirao je u ontološki odnos. i otkrila da se raz4J 49 50 § 43. također. a također izumi i tako dalje — postaju pred¬ meta ugovora. Ličnost opstoji kao Um samo u svo¬ jini44). Ona potječe iz biti slobodne ličnosti. on oslobađa um za¬ daće da sudi o toj raspodjeli. Čitav Zakon ugovora i obaveza on izvodi iz Zakona svojine. stvarno pravo (Sachenrecht)«48. Proces postvarivanja i dalje prožima Hegelovu analizu. Tada. Dodatak (piščev prijevod). koje je trebalo da pokaže apsolutnu nadmoć osobe nad svim stvarima. § 46. i samo tada svojina postaje aktualnim pravom42. nego više u činjenici da ta ustanova prevladava puku subjektivnost ličnosti. osoba se mo¬ že »ospoljiti«. Načelo slo¬ bode. Ona je »prvo utjelovljenje slobode i zato supstancijalan cilj po sebi«. Hegel je udario na istu činjenicu koja je kasnije Marxa navela da postavi »skraćenje radnog dana« kao uvjet čovjekovog prelaženja u »carstvo slobo¬ de«. Nebriga za pojedinačne razlike. mise. dovoljno dalek doseg da bi dodirnula skrivenu snagu radnog vremena. On ne nastoji da primijeni filo¬ zofsko načelo o jednakosti ljudi na nejednakost svojine i.. Predmet zakona nije konkretni pojedinac. stvar sreće. Hegelova shvaćanja imaju. Ni¬ kakav bog nije zazvan da bi je posvetio i opravdao.166 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 167 mora prepoznati u stvarima koje posjeduje. Ličnost je zaronjena u svoju svojinu i ličnost je samo po svojoj svojini. . On uvijek na¬ novo naglašava da se ona ne može opravdati kao sredstvo za za¬ dovoljavanje ljudskih potreba. u stva¬ ri. 42 43 Ta definicija spaja napredne i nazadne crte njegove filozo¬ fije prava. jednaka nebriga obilježava društvenu praksu. potpuno u naskladu sa racionalnim potrebama. umjet¬ nost. Sa druge strane. ali um je savršeno ravnodušan prema kvantiteti i kvaliteti svojine. Slobodna volja je nužno »pojedinačna volja« određene ličnosti. tako da od »totalnosti i općenitosti« osobe nešto preostaje. u Hegelovo izvođenje nije ulazio nikakav opći poredalk. »Jasno je da nam samo ličnost daje pravo na stvari i da je zato lično pravo. odbacuje taj korak. »Duhovna zavještanja. čak takve religiozne stvari kao što su propovijedi. mora ih poznavati i s njima postupati kao s ostvarenjem svoje slobodne volje. Kada bih prodavao »čitavo vrijeme svog konkretnog rada i totalitet svog proizvoda. mora imati neku granicu u vremenu. § 67. Hegel izričito priznaje da je vladajuća raspo¬ djela svojine proizvod slučajnih okolnosti. u kojoj se očuvanje cjeline postiže samo tako što se prelazi preko ljudske biti pojedinca. Svojina opstoji samo zahvaljujući sili slobodnog subjekta. to jest baviti se sobom kao izvanjskim predmetom. a istovremeno ostvaruje određenje ličnosti. također. "U čovjekovom odnosu prema vanjskim predmetima racionalni elemenat sastoji se u posjedovanju svojine«. Ustanovu privatne svojine rijetko je tko tako dosljedno raz¬ vio iz prirode izoliranog pojedinca i utemeljio na njoj. § 45. Hegel označava svaki Zakon ličnosti kao Zakon svojine. S obzirom da se sloboda ličnosti vrši u izvanjskoj sferi stvari. Do sada. Svojina prethodi slučajnim potrebama društva. nego apstraktni subjekt prava. međutim. priznaju se i s njima se postupa na isti način kao da su predmeti za kupnju. Vlastitom slobodnom voljom ona se može »otuđiti« i prodavati svoje postupke i usluge. učinilo funkcijom vremena.

kako on drži. ima viši autoritet. s obzirom da svaki stoji nasuprot drugome. Um vlada nad čovjekom. neistinito je kad se kaže da ljudi mogu po svojoj volji izabrati da li će pri¬ padati državi ili ne. Vidjet ćemo da Hegel uvijek nanovo naglašava »slijepu nužnost« uma u građanskom društvu. Pra¬ vo cjeline sabire potrebe društva. Tako privatna svojina vodi dalje od izoliranog pojedinca prema njegovim odnosima sa drugim jednako izoliranim poje¬ dincima. Ugo¬ vori čine ono »međusobno priznanje« koje je potrebno da bi se posjedovanje preobrazilo u privatnu svojinu. da razmjenjuju i trguju. potpuno odvaja ideju krivice od svih moralnih obzira. i kažnjavanje njihovog zločina opet uspostavlja njihovo aktuelno pravo. prema tome nužno napravo jer se izolirani pojedinac nužno mora ogrije¬ šiti o opće pravo. a ne kao samostalne ljudska djelatnost. Ugovori. kao i da imaju svojinu«.168 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 169 lika između antičkog roba i »slobodnog« radnika može izraziti količinom vremena koje pripada »gospodaru«51. Pravo. Stoga. sasvim protivno Hegelovoj namjeri. Privatno je pravo. postavljena u središte hegelovske filozofije kada je ovaj od¬ lučio da pokaže slobodnu umstvenost vladajućeg poretka. Uvod je već objavio da zločin i kazna bitno pripadaju ustanovi privatne svojine55. Implikacije privatne svojine guraju Hegela sve dublje na tamne staze pravnih temelja. ali ovaj um izgleda da se ponaša kao neki prirodni zakon. Ovdje je. drži da slobodni um upravlja voljom i postupcima pojedinaca. koji je subjekt svoje vlastite posebne volje. Oni su u nepravu. oni ne samo da čine prestup protiv općega nago i protiv sebe. apsolutno je nužno za svakoga da bude u jednoj Državi«. Prava vlasnika svojine nužno se moraju sukoblja¬ vati. o kojima zavisi održanje i dobrobit pojedinca. naime da djeluje da bi sačuvao vlastiti interes. Međutim. a sporazum njegove privatne volje sa općom voljom samo je slučaj koji sadrži klice novog sulkoba. Ova formulacija. ali »prirodnih« karakter Zakona uma mnogo je bliži tome da bude slijepa nuž¬ nost prirode negoli samo-svjesna sloboda jednog racionalnog društva. Ja sam vlasnik i ostajem to samo utoliko što se hotimično odričem svoga prava da prisvojim svojinu drugih lju¬ di. Hegel izjavljuje da su »prevara i zločin nepredomišljeno ili građansko nepravo (unbefanges oder burgerliches Unrecht). Filozofija prava ne postavlja krivicu ni u kakvu moralnu kategoriju. Instrument koji u toj dimenziji osigurava ustanovu svo¬ jine je Ugovor52. koji opet omo¬ gućuje uočljivu paralelu sa Hobbesovom materialističkoim politič¬ kom filozofijom. opet. Hegel. »Jednako je toliko nužnost uma da ljudi prave ugovore. Alko se pojedinac. Krivica je nužni elemenat u međusobnom odnoisu pojedinačnih vlasnika. Pravo cjeline i pravo pojedinaca nemaju istu važnost. . »naprotiv. međutim. doduše. ontološka ideja uma usklađena sa robnoproizvodnim društvom i u njemu dobiva svoje konkret¬ no otjelovljenje. koja upravlja Hegelovom teorijom kazne. Pravo u građanskom dnuštvu potječe od činjenice da postoji ap¬ straktno uopćavanje posebnih interesa. Ako ovi to pravo ne priznaju. i naznačuje da su oni bitan dio građaniskog društva. on za sebe može svojatati isti autoritet što ga drugi svojataju protiv njega. Tako je ista ona slijepa nužnost. privatnu svojinu dru¬ gih ličnosti. Svaki u svojim postupcima ovisi o »hitru i slučajnom izboru« što ga nameće njegovo znanje i htije¬ nje56. ova formula poprima zlokoban značaj. sukobi sa pravom. Ustanova privatne svojine potekla je od slobodne volje osobe. Hegelovo izlaganje sadrži ovaj jaki mehanistički elemenat. te nitko ne može u odnosu na nju praviti nikakve pri¬ vatne pogodbe54. nego je uvodi pod naslovom Apstraktnog prava. On je njome htio naglasiti da je um prava »priroda« društva. Hegelov prvobitno dijalektički pojam »priznavanja« sada opisuje stanje stvari u prisvajalačkom društvu53. Hegel još jednom odbija nauku o društvenom ugovoru jer. slijedeći svoj interes. pa zato i us¬ tanovi prava. ova volja ima određenu granicu. umjesto da djeluje preko njegove svje¬ sne snage. samo reguliraju posebne interese vlasnika i nigdje ne nadilaze područje privatnog zalkona. kada Hegel identificira Zakon uma (Vernunftrecht) za Zakonom prirode (Naturrecht). koju je Mara kasnije optuživao kao anarhiju kapitaliz¬ ma. međutim. »Veliki napredak« koji moderna država predstavlja prema feudalnoj dolazi od činjenice što je ona »cilj za sebe«. jer također predstavlja — iako ne u odgovarajućem obliku — interes cjeline.

sa svoje strane. 152. On saznaje da je slobo¬ dan samo kao privatna osoba. Ukazali smo na to u našem Uvodu. također. Prelaz od prvog dijela Hegelovog djela drugome označava tako. Isti uslovi koji su ranije tražili pounutrašnjivanje vrednota sada itraže da one postanu potpuno vanjske. između subjektivnog i sveopćeg prava. međutim. Pojedinac se mora sukobiti sa društvenim poret¬ kom. § 106. i poje¬ dinac mora postići svoju volju u objektivnim društvenim i poli¬ tičkim ustanovama. str. Adi krivica i »osvetnička pravda« koja je spravlja ne samo da izražavaju »višu logičku nužnost«57 nego. u Hegelovom djelu sav svoj sjaj i slavu i postaje spona između Privatnog i Ustavnog za¬ kona. volja se sada okreće prema unutra. cjelina osobe postaje politički predmet. Čak je njegova najunutrašnjija etičnost pod¬ vrgnuta državi. Slobodna volja ulazi u drugo carstvo svoga ostvarenja: subjekt koji prisvaja postaje moralni subjekt. § 48. ali se. između apstraktnog prava i društvenog života. Hegelova Filozofija prava i dalje pokazuje ravnotežu između ova dva polaritetna smjera razvoju. a tada samo u odnosu na njega samoga. pojedinac postaje svjestan »bes¬ konačne subjektivnosti« svoje slobode58. Dinamika volje. što je Hegel prikazuje kao ontološki proces. i slobodan samo ako stvarno i konkretno opstoji kao slobodan59. da čovjek može biti »slobodan u okovima«. Taj dio djela bavi se obitelju. Nije slučajno da je njegov odjeljak o Etičnosti najkraći i najmanje značajan u čitavom djelu. čineći krivicu i prihvatajući kaznu za svoj čin. § 104. Čitav treći dio Filozofije prava pretpostavlja da ne opstoji nikakva objektivna ustanova koja se ne bi temeljila 60 61 § 81. koji za sebe tvrdi da predstavlja svoju vlastitu volju u nje¬ zinom objektivnom obliku. aktuelni pokretač uma u društvu. ono je sukladno sa bilo kakvim sadržajem61. Lutherov spis O kršćanskoj slobodi. slobodna volja mora prevladavati između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Preći ćemo na posljednji dio Filozofije prava. gubi. Odbijena u izvanjiskom svijetu. istovremeno slaže da je takvo stanje moguće. Kada se sudara sa poretkom pra¬ va. u koju ne smije dirati nikakav autoritet. nužno stvara krivicu. Unutrašnja sloboda bar zadržava za pojedinca područje bezuslovne privatnosti. Jer. Ali kada se društvo prihvaća totalitarnih oblika. »Apstraktno dobro« je »lišeno snage«. Može se reći da tendencija za ukidanjem unutrašnjeg carstva slobode predskazuje onaj stupanj društva na kojemu se proces pounutrašnjavanja vrijednosti više ne po¬ kazuje djelotvornim kao sredstvo za susprezanje pojedinčevih 57 58 59 zahtjeva. nalazi da je ovaj način slobode koji je upražnjavao dosegao nepremostive granice. građanskim društvom i državom. Hegel citira jedan od najvažnijih dokumenata koji izlažu tu poruku. koji je počeo njemačkom reformacijom. Nalazimo da poje¬ dinac koji uživa u unutrašnjoj slobodi i istini svoga morala nije postigao slobodu i istinu. čovjek je neslobodan alko mu je tijelo zarobljeno. i on dozvoljava da se sloboda završi u svemoćnoj državi. prelaz od apstraktnog prava ka etičnosti. u kojemu Luther smatra da »duša neće biti dirnuta niti će na nju djelovati ako se tijelo zlostavlja i ako je osoba podvrgnuta sili drugog čovjeka«. Znanost logike po¬ kazala je da je ideja ispunjena samo u aktualnosti. u skladu sa po¬ trebama monopolistiSkoig imperijalizma. § 141. He¬ gel naziva taj iskaz »besmislenim sofističkim umovanjem«. str. Za Hegela. Volja se ovdje okreće prema vani. a njegova privatnost ukinuta. Njegova je moralna filozofija apsorbirana u nje¬ govoj političkoj filozofiji. On smatra da je ovo istina samo ako je rezultat čovjekove slobodne volje. ka izvanjskom carstvu društvene zbilje. unu¬ trašnja sloboda samo je prelazni stupanj u procesu postizanja izvanjske slobode. moraju slagati sa njegovom voljom.170 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 171 Slobodna volja. Ali iščezavanje etike u politici odgovara njegovom tumačenju i vrednovanju građanskog društva. 154. str. odgovara jednom (povijesnom procesu. . carstvo unu¬ trašnje slobode. jednu odlučujuću tendenciju u modernome društvu. Etičnost. 103. onu u kojoj se sloboda pounutrašnjuje (verinnerlicht). Hegel drži da subjektivnost volje »ostaje osnova egzistencije slobode«60. onaj u kojemu se govori o društvenoj i političkoj etici (Sittlichkeit). Na sličan način. pripremaju prelaz višem društvenom obliku slobode. Često se naglašava da Hegelov sistem ne sadrži nikakve zbiljske etike. a etičnost mu nameće neke općevažeće obaveze. i mi moramo najprije ocrtati sistematsku vezu koju on ima sa dva prethodna odjeljka Filozofije prava. da bi tu potražila apsolutnu slobodu. U odnosu na drugoga. koje se.

koje je smješteno iznad prava po62 63 64 § 152. obećava da će se pokazati kaiko je ideal jedna aktualna opstojnost. Apstraktne od¬ redbe Logike opet otkrivaju svoj povijesni značaj. U isto vrijeme. i da ne može biti zamišljena drugačije nego u smislu savršenog jedinstva između pojedinca i opeosti.64 Posebni interesi pojedinaca ni pod kakvim se okolnostima ne mogu ostaviti po strani ili potisnuti. vraća se sada kao država koja otjelovljuje um i slobodu. Zadaću da se materijalizira poredak uma Hegel prebacuje od građanskog društva državi. Štoviše. na taj način. ide korak dalje od tradicionalne slike. Filozofija prava tvrdi da je privatna svojina materijalna zbilja slobodnog subjelkta i ostva¬ renje slobode. Ovo osobito vrijedi za Hegelov osnovni zahtjev u odnosu na državu: da ona mora sačuvati i zadovoljiti istinski interes pojedinca. ne mogu se ostaviti u vladajućem sistemu građanskoga društva. državom. i predstavlja »identitet opće i posebne volje63. Smatralo se da građansko društvo treba da uspostavi takvu državu opće sigurnosti. Logika je kazala da je istinski bitak općost koja je u sebi pojedinačna. već ga jednostavno ostavlja da se kreće i čuva svoje interese. i ocrtavaju sliku jedne buduće društvene organizacije čovje¬ čanstva. Helgel smatra da je nauka o prirodnom zakonu nedovoljna. zadržala njihov djelokrug i djelatnost. i ispunjenje ovog potonjeg uslova postalo je sadržajem suvere¬ nosti. Želja da se sačuva vladajući sistem navodi ga na veličanje države kao područja za sebe. a da mu ne mijenja sadržaj. . misli Hegel valjan društveni poredak ne bi se mogao nametnuti ako bi se odrekla prava privatne svojine. odgovarajući na njega. § 260. međutim. i podređuje ga samostalnoj državi. Nauka o prirodnom zakonu mučila se pitanjem kako bi se država anarhičkog prisvajanja (država prirode) mogla pretvoriti u državu u kojoj je svojina općenito sigurna. koja se javlja u Hegelovoj političkoj filo¬ zofiji. Pojmovi koji ukazuju na tu negaciju u samom su korijenu hegelovskog sistema: Um i sloboda. Zadaća da se izvede nužna integracija pala je zato u dio usta¬ novi koja bi stajala iznad pojedinačnih interesa i njihovih kon¬ kurentskih odnosa. On je »Općost koja je razvila svoju aktualnu umstvenost«62. Čovječan¬ stvo je došlo do stupnja zrelosti i posjeduje sva sredstva koja ozibiljenje uma čine mogućim. čak je u Hobbesovoj političkoj filo¬ zofiji apsolutni suverenitet bio podređen potrebi za odgovara¬ jućom garancijom za sigurnost i svojinu građanskog društva. a sadrži u sebi posebno. Hegel sada postavlja isto pitanje. »sve zavisi od saveza općenitosti i posebnosti u Državi«. Ovaj istinski bitak. ali bi. koji čuva materijalni sadržaj tog društva netaknutim. 65 § 261. postaje nužna zbog antagonističkog ustrojstva građanskog društva. jer bi se time poništio slobodni pojedinac.172 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 173 na slobodnoj volji subjekta. Monarhija sebičnih vlasnika svojine ne bi iz svog mehanizma mogla proizvesti cjelishodan. ali. Ali nije to jedina tendencija. Tako se u Hegelovom pojmu države javljaju elementi koji su nespojivi sa poretkom građanskog dru¬ štva. opet. umstven i sveopći društveni plan. u kojemu osoba i njezini po¬ sebni interesi imaju svoj puni razvitak i doživljavaju odgovara¬ juće priznanje svojih prava«.65 Istinski dijalektički sadržaj uma i slobode uvijek nanovo proviruje iz Hegelove autoritarne formule spasa datog društvenog oblika. Dijalektika slijedi preobrazbe u ustrojstvu građanskoga društva sve do taičke njegove konačne negacije. Nezavisnost građanskog dru¬ štva Hegel. prema autoritarnom političkom sistemu. prirodno stanje i gra¬ đansko društvo. Hegel se tim problemom bori na onaj način na koji je postavio problem privatnog zakona. koji je Logika nazvala pojmom. Ali sama ta sredstva je razvilo i upotrebljava jedno društvo čije je organizaciono načelo slobodna djelatnost privatnih interesa. međutim. Dva stupnja razvitka. dakle. Početni odlomci kazuju upravo to. i koje je zato nesposobno da se njima služi u interesu cjeline. Od građanskog društva idući korak vodi. Država je »otjelovljenje konkretne slobode. Hegel je. nadsvođeni su trećim. od svojih najranijih spisa opazio da odnosi privatne svojine ratuju protiv istinski slobod¬ nog društvenog poretka. Dodatak. ne nadomješta gra¬ đansko društvo. jer čini građansko društvo samo sebi svrhom. odbija. i nikakva subjektivna sloboda koja se ne očituje u objektivnom društvenom poretiku. Ova. Hegel kaže da građansko društvo ne može biti samo sebi svrhom jer zbog svojih unutrašnjih protivurječnosti ne može postići istinsko jedinstvo i slobodu. zamišljeni kao istinski dijalektički pojmovi. Autoritarna tendencija. § 155.

i sve većeg osi¬ romašenja radničke klase. Hegel naglašava činjenicu da je integracija privatnih interesa u tom društvu proizvod sluča¬ ja. Potpuni nedostatak te slobode unutar građan¬ skog društva smjesta odriče tom društvu pravo da se smatra ko¬ načnim ozbiljnjem uma. S obzirom na to da mogućnost sudjelovanja u općem bogatstvu ovisi o kapitalu. Obitelj ima svoju »izvanjsku zbilju« u svojini. kao posljedica toga. 148—9. koji je »opća i stalna svojina« ljudi79. ali. »Prirodna« jedinica obitelji na taj se način raspada u mnoštvo suparničkih skupina vlasnika. Međutim. 177. 7t § 196. A. nego sastavni dio »njegove vlastite biti«68. 198. Dovde je to. ovaj sistem proizvodi sve veće nejednakosti80. Obitelj je »prirodni« temelj umnog po¬ retka. 79 § 199. i slijedeći njih ponaša se kao »mješavina fizičke nužnosti i svojeglavosti«. nagomilavaju se velika bo¬ gatstva. Izraz »kapital« ovdje ne označava samo odgovarajuću eko¬ nomsku snagu pojedinca nego i onaj dio njegove fizičke snage ko¬ ji on troši u ekonomskom procesu. 77 § 199—200. koje stiže na pozornicu kada je sva etika izgubljena i negirana71. »U Građanskom društvu sveopćost nije ništa drugo nego nužnost«76. Djeca odrastaju i uspostavljaju svoje obitelji. na jednoj strani. Hegel više slijedi negativne nego pozi¬ tivne vidove tog sistema. to jest njegovu radnu snagu77. uništava obitelj. Građanska zajednica javlja se samo da bi smjesta nestala u »prizoru preobilja. Na drugoj strani dolazi do ponovne podjele i ograniničenja rada pojedinog radnika i. 76 § 229. građanskoga društva kao »sistema međusobne zavisnosti«. »prirodno« unapređuje in66 67 68 69 70 71 72 teres cjeline73. Znamo da je Hegel od početka smatrao da se istinsko društvo. Ali on tvrdi da se ograničava samo njegova »astraktna sloboda« i da zato više znači oslobođenje njegove »supstancijalne slobode«69. na drugoj. u kojemu svaki po¬ jedinac. Ove skupine pripremaju dolazak građanskog društva. a ne slobodne umstvene odluke. može shvatiti samo kao društvo koje materijalizi¬ ra svjesnu slobodu. građansko dru¬ štvo i država opravdavaju se metodom koja uključuje njihovu ne¬ gaciju.. Dodatak. 182. Uopćavanjem odnosa ljudi preko njihovih potreba. Razmatranje obitelji. cijelo je prežeto tim paradoksom. u isto vrijeme. Dodatak.. i vodi dijalektičku analizu dalje od tog društvenog sistema. 75 § 186. idući za vlastima probitkom. m § 200. građansko dru¬ štvo i država »nisu nešto strano subjektu«. 2) pojedinačni interesi su toliko među¬ sobno povezani da afirmacija i zadovoljenje jednoga zavisi o afirmaciji i zadovoljenju drugog72. koje posjeduju svojinu70. do za¬ visnosti i nevolje u obrtničkoj klasi. teže svom posebnom egoističkom probitku. »nego kao nužnost«75. nalazi se u svakom di¬ jelu posljednjeg odjeljka Filozofije prava. 145.174 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 175 jedinca i koje mu je čak suprotstavljeno. čiji je vrhunac država. Država »lima apsolutan autoritet ili silu«66. jednostavno. ali svojina. s druge strane. Državi je svejedno »da li pojedinac opstoji ili ne«67. Istina dinamika koja trga Hegelove pojmove iz njihove pove¬ zanosti sa ustrojstvom građanskog društva. Obitelj. Dodatak. Specifične potrebe pojedinca zadovoljavaju se pomoću apstrakt¬ nog rada78. i uopćavanjem načina na koji se sredstva za zadovoljenje tih potreba pripremaju i pribavljaju. Ona daje poredak jednom pro¬ cesu proizvodnje u kojemu pojedinac nalazi svoje mjesto ne pre¬ ma svojim potrebama i sposobnostima. koje je slobodni subjekt vlastitog napretka i reproduciranja. bijede i fizičke i društve¬ ne pokvarenosti«74. u biti. kojim počinje taj odjeljak. ona je to samo utoliko ukoliko se rastura. § 184. 181. koja nužno ograničava njegovu slobodu. Hegel podvlači da obitelj. nego prema svom »(kapi¬ talu«. 73 74 § § § § § § § 146. koji. Hegel zasniva svoju analizu građanskog društva na dva bitna načela modernoga društva: 1) pojedinac teži samo svojim privat¬ nim interesima. Od ove tačke samo je mali koraik do slavnih odlomaka koji izlažu unutrašnju vezu između nagomilavanja bogatstva. § 185. 147. . tradi¬ cionalni opis. Totalitet se zato ne javlja kao sloboda. Odlnos pojedinca prema tim ustanovama on naziva »dužnošću i obavezom«. taikođer. karakterističan za osamnaesti vijek. Poput Marxa.

međutim. § 182. To znači da onaj tko ima pravo ima ga kao »pojedinac u obliku općega. u suvišku svog bogatstva. dapače. Hegelova pravna teorija sasvim određeno pripada progresiv¬ nim tendencijama u modernom društvu. tako da je »svatko sebi svrha . nije dosta b o g a t o . vlasnike manu¬ faktura i trgovce) i birokracija — samo ponavlja Hegelova ranija nastojanja u tome smjeru. i da postaje potre¬ ba za izravnijim i efektnijim oruđem vlasti. ili želja za održanjem 85 86 S7 H § § § § 243—4. Ovaj prelaz javlja se u odjeljcima o Administraciji pravde. . Hegelov pojam zako¬ na prilagođen je jednoj ranijoj fazi građanskog društva. što ga Hegel ocrtava kao odgovarajuću organizaciju građanskoga društva. Sistem staleža. Ovog minimuma sklada i integracije ne može. nije po sebi sposoban da razriješi tu protivurječnost. Čitavo izlaganje pretpostavlja da pra¬ vo aktualno opstoji kao zakon. § 211.«. pravo je at¬ ribut slobodnog subjekta. kao ja u svojstvu opće ličnosti«84. Vlast zalkona pripada »qpćoj ličnosti«. jednako materijalno bogatstvo.. Anticipirajući kasnija razvitak u pravosuđu. javlja se klasa paupera. a ne po tome što je Židov. 208. a »svakoj su posebnoj osobi drugi sredstvo za posti¬ zanje njezinog cilja«87. Sve organizacije i ustanove građanskog društva po¬ stoje za »zaštitu svojine«83. »Pravo se ne bavi čovjekovim spe¬ cifičnim odredbama. ta ideja ovdje zvuči neuvjerljivije nego ikada prije. katolik. da bi za¬ ustavilo porast siromaštva i stvaranja paupera« 82 . a ta pretpostavka slijedi iz onto¬ loških načela Hegelove filozofije. i kritizira stanovišta po kojima su suci »stalni zakonodavci«. Taj se okvir ne može održati ako ne usklađuje antagonističke in¬ terese od kojih je sastavljen. po kojemu je mišljenje istinski bitak. općenitost. Iz¬ vanjsko jedinstvo. Hegel kaže da se unutar tog sistema čak zajednički interes.176 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 177 Kada se velik broj ljudi spusti ispod životnog standarda ikoji se smatra bitnim za članove društva. ispravnost i čast koji potječe od izdrža¬ vanja samoga sebe. i to. Pravo se primjenjuje na pojedince utoliko što su oni opći. 245. jer zakon apstrahira od pojedinca i postupa s njim kao sa »općom ličnoš¬ ću«. ličnosti. više-manje. i utjelovljuje slobodu tačno u onoj mjeri u kojoj je opća. i kada izgubi onaj osjećaj za pravdu. pod¬ razumijeva da je pravo opće u obliku općega zakona. ličnost je ono što je samo po mišljenju. Dodatak. Staleži se moraju regulirati izvanjskim snagama koje su jače od ekonomskih mehanizama. a ne konkretnom pojedin¬ cu. poput ostalih pojava libera¬ lizma. Takav je društveni okvir koji je proizveo građansko društvo. i daje im općost. a bogatstvo se nerazmjerno gomila u rukama nekolicine 81 . U njegovo vrijeme.. trgovci (uključujući zanatlije. Ove pripremaju prelaz na političko uređenje društva. u svojstvu mislećeg subjekta. ono se ne može posjedovati zbog nekih posebnih Slučajnih kvaliteta. i 81 »2 ti da je općenitost prava u biti apstraktna. »Čovjek ima svoju vrijednost po tome što je čovjek. i pouzdanu garanciju za ugovore i obveze. Ibid. koju je obilježavala slobodna utakmica između pojedinaca koji imaju. 12 Um i revolucija . i ne svodi ih na oblik koji je umstveniji i može se lakše sračunati negoli operacije robnoga tržišta. Njegov cilj nije da mu pomogne i da ga štiti« u njegovim »nužnim potrebama i posebnim ciljevima i mo¬ tivima (kao što su njegova žeđ za znanjem. — seljaštvo. Hegel predviđa pojavu goleme industrijske vojske i sažima nepomirljive protivurjecnosti građanskog društva u iskaz da »ovo društvo. Mišljenje uspostavlja istinsku zajednicu za pojedince koji su inače izolira¬ ni. Rekli smo da je pojam zalkona od središnje važnosti za Filozofiju prava. dolazii u sukob sa njihovim namjerama. 209. . za kojim su išli konkurentski pojedinci sva tri staleža. a sloboda toga društva znači samo »pravo svojine«. ili koja njihovom shvaća¬ nju prepuštaju konačnu odluku o pravu i krivici86. društvene sile koje su bile na vlasti nisu se još složile u tome da apstraktna sveopćost zalkona. Kao što smo vidjeli. Nijemac ili Talijan«85. u takvoj mjeri da bi djelu bolje odgovarao naslov »Filozofija zakona«. protestant. Sa svoje strane. Tako se pokazuje da idealističko načelo. on odbacuje sve nauke koje pravo radije pridaju sudskoj odluci. nego općostii zakona. biti ako se on ne apstrahira iz svačijeg konkretnog opstojanja i njegovih varijacija. Pravosuđe pretvara apstraktno pravo u zalkon uvodi u slije¬ pe i slučajne procese građanskoga društva svjestan opći poredak. Policiji i Korporaciji. »javlja kao sredstvo«. Neograničena utakmica zahtijeva minimum jednake zaštite za one koji se natječu. koje njime upravlja.

prev. i navodi činjenicu da bi tiranija »objesila za¬ kone tako visoko da ih ni jedan građanin ne bi mogao čitati«. Javlja se Policija. Prema Hegelu. § 532 (Hegel's l'hilosophy of Mind. zakon može biti opći i postupni s pojedincima kao s ravnopravnima samo utoliko ukoliko ostane apstraktan. 90 "' § 224. Zastupajući svoje načelo temeljne jednakosti. Zakon treba zato dopuniti pa i nadomjestiti mnogo jačom i strožom silom. poznavati.dao pravila što ih je nametao društve¬ nom i ekonomskom životu. »Funkcija je pravosuđa samo u tome da aktualizira u nužnost apstraktnu stranu lične slobode u Građanskom društvu. Zbog ove veze zakon ne može biti konačna integraciona taeka građanskoga društva. Slijepa nužnost sistema potreba još nije uzdignuta do svijesti o općem. međutim. po¬ đe dalje od liberalističke nauke. Zakon kao općost ima. on pret¬ postavlja da je slobodni pojedinac prvobitni zakonodavac. Dodatak. tj. Ne samo da se policija miješala u pro¬ ces proizvodnje i raspodjele. zakon je pravedniji od konkretnih društvenih odnosa koji proizvode nejednakosti. W. za njega. a njegova primjena na neki poseban slučaj rodit će neisavršenstvo i uzrokovati nepravdu i nevolju. zahvaljujući činjenici da prelazi preko nepredvidivih elemenata. pripada svima89. kaže on. Hermann Glockner. Ali. Istovremeno. zdravlja i tako dalje«88. U građanskom društvu svi pojedinci ima¬ ju privatne interese kojima su suprostavljati u cjelini. sve što nije »slobodni duh« i sve što je odvojivo od njega može se učiniti svo¬ jinom.178 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 179 života. Hegelov pojam policije prihvaća mnoge crte one nauke. i ne samo da je ograničavala slobo¬ du trgovanja i dobiti. i ne djeluje sa tog stanovi¬ šta«91. § 22 (Sdmtliche Werke — Sabrana djela — ur. znači i jednako pravo svih na svojinu). »njihove živote. 1894. i stražarila nad cijenama. str. Hegelovo shvaćanje podrazumijeva da je ukupnost zakona ono što bi slobodni ljudi sami uspostavili prema vlastitom umu. Javno suđenje. Stuttgart. Of Civil Government (O građanskoj vlasti). U skladu sa tradicijom demokratske političke filozofije. Pravo je zato više oblik nego sadržaj. usprkos svim nedostacima. Čovjek sklapa ugovore. tako. a da ne obori društveni poredak koji zahtijeva da se nepravda. ko¬ jom je apsolutizam qprav. kao sas¬ tavni elemenat njegova opstojanja. zakon je sposoban da ispravlja iz izvjesne očevidne nepravde. London. Hegelova nauka je proizvod liberalističke ere i otjelovljuje njezina tradicionalistička načela. § 134. Da bi se zakoni slušali. uslovima što ih zakon može predvidjeti. Ovo je filozofska konstrukcija. sv. Sučeva moć da odlučuje mora se također ograničiti. On nužno uključuje elemenat slučaja. daleko je bolja garancija prava negoli konkretno i specifično ja pojedinca. str. U istom smislu on isključuje retroaktivno zakonodavstvo. III. time što je u biti opće. Vidi Locke. nasuprot Lodkeu i njegovim nastavljačima. Lockeov pojam svojine uključuje u svoje značenje osnovna pojedinčeva prava. moraju ih svi 88 Philosophische Propaedeutik (Filozofska propedeutika). Pravda što je dijeli zakon dobiva svoj smjer od općeg oblika transakcija i međusobnih ak¬ cija. nastavi. bitno je kao takvo sredstvo ograničavanja. Vlast zakona tek otje¬ lovljuje »apstraktno pravo« svojine.. jedan od tih »bitnih činilaca. Ovi se negativ¬ ni elementi.. . vlast autoritarnog dekreta. koji je zakon dao samome sebi. ali ta pretpostavka ne sprečava Hegeila da kaže da se zakon materijalizira »zaštićujući svojinu pomoću pravosuđa«90.« i da ljudska jednakost. Zakon se bar zasniva na nekoliko bitnih činila¬ ca koji su zajednički svim pojedincima. točno je da apstraktna jednakost ljudi pred zakonom ne uklanja njihove stvarne nejednakosti niti u bilo ko¬ jem smislu otklanja opću nepredvildivoist okolnosti koje okružuju njihov društveni i ekonomski položaj. I. a qpravdano je činjenicom da zakon traži povjerenje građanstva i da pravo. razmjenjuje odnose i droge obaveze naprosto kao apstraktni subjekt kapitala. koja važi samo utoliko što vilast zakona daje slabima veću sigurnost i zaštitu nego sistem koji ga je otada nadomjestio. 1927. za Hegela. Prema tome. niti može predstavljati njegovu zbiljisku općenitost. kaže on. Apstraktna općost zakona. ili sred¬ stva. na primjer. a nijedan od njih ne može tvrditi da je izvor prava. 49). koja će izravnije i vidljivije upravljati pojedin¬ cima. knjiga II. VVallace. 261). i jedan negativan vid. dok konkretne raznolikosti pojedinačnog života ulaze samo kao ukupni zbir olakotnih ili otežavajućih okolnosti'. koliko je to moguće. ili nekog društveno potrebnog posjeda. 91 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. ne mogu isključiti time što će se proširiti sučeva moć odlučivanja. ili radne snage. (Moramo imati na umu da je privatna svojina. rizik i druge nepravde. Ovaj uvid u bitnu vezu između vlasti zakona i vilasti svoji¬ ne sili Hegala da. siromaštvom § 208. slobode i imanja«! Ovaj pojam djeluje još i u Hegelovom djelu.

prima samo ideološko dobro.. nadzirala i privatni život pojedinca. Policija bi imala da predstavlja interes cjeline nasup¬ rot društvenim snagama. međutim. nego je. 94 Ibid. 96 . Država ima potpuno drugačiju funkciju i na drugi je način povezana sa pojedincem. Drugim ri92 Vidi Kurt Wolzendorff. ali ova teži za čuvanjem materijalnih inte¬ resa trgovine i industrije. str. Hegelova Filozofija prava u priličnoj mjeri izražava službenu teoriju restauracije. Postoji. policija nije jedino sredstvo. § 230—1. ona ne priznaje pojedinca. Država je bitno odvojena i različita od društva. Hegel predviđa jednu konačnu situaciju. naime akIbid.180 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 181 i skitnjom. Policija više ne mora organizirati proces proizvodnje zbog toga što za to nedostaje privatne snage i znanja. osobito svojim naglašavanjem da rastući antagonizmi građansko¬ ga društva čine iz društvenog organizma sve više kaos sebičnih interesa. § 246—8. Korporacija. entitet koji podstiče pojedinac da bi radio za neki ideal koji ne opstoji. također. njegovim zadovoljstvima. me¬ đutim. izgleda. Zadaća po¬ licije je prije negativna. Poteškoća da se policija dovede u vezu sa vanjskom držav¬ nom politikom nastaje ako uzmemo u obzir činjenicu da je. Prema tome. " Ibid. nego prejake da jamče za neuznemirano funkcioniranje društvenog i ekonomskog procesa. ko¬ jemu su dodane neke osobine moderne korporativističke države. da on ide dalje od nauke koju su zastupali za vrijeme restauracije. i mora voditi politiku ekonomskog širenja i sistematske kolonizacije94. Pojedinac. Ono mo¬ ra nastojati da otvori nova tržišta da bi apsorbiralo proizvode sve veće hiperprodukcije. Odlučujuća karakteristika građanskog društva je »sigurnost i za¬ štita svojine i lične slobode«. koju Hegel zamišlja kao stari cehovski sistem. granica između policije i države (koja ispunjava ono što policija započinje) nije oštra. Pojedinac može u državi »voditi opći život«. Hegelovi iskazi o funkciji policije pokazuju. Kapital i rad. Uistinu međutim. totalitarna društvena organizacija ostavit će manje mo¬ gućnosti »da se sukobi izravnavaju samo nesvjesnom nužnošću«96. policija proizvod sve većih antagonizama građanskog po¬ retka i da je uvedena zato da bi izašla na kraj sa tim protivurječnostima. Izgleda da korpora¬ cija bira svoje članove prema njihovim aktualnim kvalifikacija¬ ma i da im jamči za njihov posao i imetak. Korporacija. kao i politička jedinica. 93 Philosophy of Right. Prilično je značajno da rasprav¬ ljajući ovdje o policiji Hegel čini neke od svojih najoštroumnijih i najdalekosežnijlih prmjedaba o razornom toku koji će nužno uzeti građansko društvo. za »nesebični cilj cjeline«98. Raspuštenost gra¬ đanskog društva treba da se zauzda pomoću još jedne ustanove. »Sjedinjenost kao takva je istin¬ ski sadržaj i cilj« države. profit i opća dobrobit. 100—130. nego ekonomski proces. i policije restauracije92. u kojoj se poseb¬ ni interesi ekonomskih subjekata očišćuju od puke sebičnosti ta¬ ko da se mogu Uklopiti u opći poredak države. Osim toga korporacija treba da mu dade priznanje kao prihvaćenom članu društva. 1918. On kaže da će ovo »skratiti i olakšati opasne nemire« kojima je građansko društvo sklono. Integrirajući činilac je općost. I on završava iskazom da je »svojom vlastitom dijalektikom građansko društvo otjerano preko svojih vlastitih granica određenog i u sebi potpunog društva«. u kojoj će »rad svih biti podvrgnut ad¬ ministrativnim propisima«95. Breslau. Hegel ne tumači kako je sve to moguće. iznad svega. sve. Korporacija vodi od odjeljka o građanskom društvu do od¬ jeljka o državi. zaštita »sigurnosti. za Hegela. a ne posebnost. ličnosti i svojine« u nepredvidljivoj sferi. proizvođač i potrošač. "8 § 253. koja ne pokrivaju opći uslovi zakona93. a konačna svrha mu je »interes po¬ jedinca«. ječima. sastaju se u korporaciji. važna razlika između policije koja je sve to činila za vri¬ jeme uspona modernog apsolutizma. Dodatak. nadoknada mu je »čast« da pripada korporaciji99. za¬ to. ali ovo je. Država je subjakt u strogom smislu riječi. 95 § 236. djelatnostima i načinom života upravlja zajednič¬ ki interes. Država nadgledava korporaciju97. i zahtijevaju da se uspostavi jadna snažna ustanova koja bi kontrolirala ovu zbrku. " § 255. sa slijedećom dvostrukom funkcijom: 1 da unosi jedinstvo u konkurentske eko¬ nomske interese i djelatnosti unutar staleža i 2 da štiti organi¬ zirane interese građanskog društva nasuprot državi. ostaje ideološkom snagom. koje nisu preslabe. gdje god bi taj mogao djelovati na javnu dobrobit. Međutim. Der Polizeigedanke des modernen Staates (Policijska misao moderne države). Korporacija je ekonomska.

kao znanost aktualnoga. sa svojim suvišnim bogat¬ stvom i suvišnim siromaštvom. »svoje vrijeme zahvaćeno mišljenjem«104. koju je on sam podrazumijevao opisujući građansko društvo. bez obzira koliko ih mogu modificirat potrebe zajedničke dobrobiti. Istina se. § 258. Dodatak i § 260. tako. Objektivni duh. Me¬ đutim. Zakoni i načela države upravljaju djelatnostima slobodno misleći subjekata. za Hegela temeljna zadaća države ta da omogući podudaranje posebnih i općih interesa.182 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 183 tualni nosilac i cilj svih pojedinačnih postupaka. U budućnosti se može javiti neki drugi ob¬ lik udruživanja. zajednička se inte¬ res mora uložiti u jednu samostalnu silu. ali uma koji je izvitoperen slijepom nužnošću ekonomskog procesa. Ovo zna¬ čenje Hegel ima na umu kada državu naziva »objektivnim du¬ hom«. međutim. . država nema drugog cilja. u zbilji. 1920. bilješka. isto to društvo ima u sebi mnogo toga što vodi prema istinski slobodnom i umstvenom udruživanju. ne odgovara fašističkoj. Hegel je. Ova predstavlja upravo onu razinu društvenog razvitka koju bi Hege¬ lova država imala da -izbjegne. Filozofija ne može trčati ispred povijesti. odvajao umstveni državni poredak od slučajnih odnosa u društvu. kao kod građanskog društva. 10. jer je na društvo gledao kao na građansko društvo. i dijalek¬ tička analiza njegova sadržaja mora se upravljati prema onim oblicima koje je taj sadržaj poprimio u povijesti. Hegel vidi državu kao »nezavisnu i autonomnu silu«. Liberalistička ideja države na taj je način bila razorena. kako bi se sačuvali pravo i sloboda pojedinca. talkav zahtjev pret¬ postavlja identifikaciju države i društva. i autoritet države po¬ staviti iznad bojišta suparničkih društvenih grupa. organizira podjelu rada i unapređuje vlast zakona. povećava ljudske potrebe i sredstva za njihovo zadovoljavanje. one na¬ staju u društvenim procesima koji upravljaju pojedinačnim ži¬ votom i ostaju s njima povezani. ona uopće nema nikakvog zahtjeva alko društveni i ekonomski poredak sačinjava »istinsko udruženje«. a ne na državu. Smatrao je da je ovo sama bit države. od slijepog međusobnog odnosa posebnih potreba i postupaka. Kritički ka¬ rakter njegove dijailelkitilke silio ga je da vidi društvo onako kako je to činio. ali. tako da stupanj što ga je čovjek dosegao sa građanskim društvom ispunjava sva prethodna povijesna nastojanja. Ova sila je država. Do ove interpretacije Hegelove države dolazimo tako što njegov pojam stavljamo u društveno-povijesnu pozadinu. ali filozofija. naposljetku. Philosophie der Weltgeschichte (Filozofija svjetske po¬ vijesti). Država stvara poredak čije održanje ne zavisi. sa svojim općim takmi¬ čenjem. Ovi se elementi moraju osloboditi privatnih interesa i podvrći sili koja stoji iznad konkurentskog sistema građanskog društva. str. i sagledava zbiljnosti u svijetlu njihovog mi¬ jenjanja. sv. str. Zahtjev za ispunjenjem slobode i sreće na taj se način. kao »hod boga u svijetu«105. Mijenjanje je povijesna kategorija102. »Sistem potreba« postaje svjestan obrazac ži¬ vota kojim rukovode čovjekove samostalne odluke u zajedničkom interesu. naime. jer ona je cilj svoga vremena. Ono ističe neotu¬ đivo pravo pojedinca. Dijalektička metoda shvaća opstojeće preko negativnosti koju ono sadrži. § 258. i slo¬ bode iskvarene utakmicom sukobljenih privatnih interesa. u kojoj su »poje¬ dinci samo momenti«. str. ne ulazi u spekulacije o tome. To je vrijeme građanskoga društva u kojemu se pripravlja materijalna osnova za ozbiljenje uma i slobode. osim »udruži¬ vanja kao takvog«. XXVIII. koje nije »istinsko udruženje«. Dodatak. Društvena zbilja. 100 101 102 pojavljuje kao povijesno dostignuće. temelj je na kojemu mora gra¬ diti um. Međutim. Hegelova ideja države potječe iz filozofije u kojoj se gotovo srušilo libera¬ lističko shvaćanje države i društva. tako da njihov elemenat nije priroda. Hegel. Država se zato može označiti kao »ozbiljenje slobode«101. Spomenuli smo da je. a ne njihovo razdvajanje. Prema Hegelu. koji se sada up¬ ravljaju prema »općim zakonima i načelima«100. umstvena spoznaja i volja udruženih pojedinaca. međutim. između građanskog društva i države. Drugim riječima. izravnu totalitarnu vladaPhilosophy of Right. Proces usklađivanja pojedinca sa općošću prije će uroditi »odumiranjem« države negoli nečim suprotnim tome. Da se ne bi srušio okvir građanskog poretka. 204. ur. Hegelova »obogotvorena« država nipošto. nego duh. Jer potrebe i interesi pojedinca opstoje u društvu i. razvija se u vremenu103. samo je opisivao povijesni tip države koji je odgovarao građanskome društvu. obraća na društvo. kojim se bavi Filozofija prava. Vidjeli smo da je Hegelova analiza dovela do njegovog poricanja svakog »prirodnog« sklada između posebnog i općeg interesa. I. § 258. sebičnošću i izrabljivanjem. u posebno uzvišenom položaju. Georg Lasson. 103 Vidi niže.

Država opstoji samo posredstvom zakona. Konačna sloboda poči¬ va u njemu. Dodatak. i pokušao tu državu pomi¬ riti sa idejom slobode time što je monarhiji dao jaku primjesu ustanovnosti. 114 § 281. Zato je država vezana zakonima. ponovno ukazuje na poteško¬ ću idealizma. milijuni dozvoljavaju da ovi nad njima vlada¬ ju114. slobodu nužnosti. osjeća Hegel. Primjena ovoga načela u povijesti. . . Oni su apsolutni konačni cilj i uni¬ verzalno djelo«115. Hegel nalazi takvog čovjeka u monarhu. Nevolja « Hegelom mnogo je dublja od njegovog slavljenja pruske monarhije. izjavljujući da su odluke monarha samo formalnosti. 113 § 280. »Bit moderne države je jedinstvo općega sa punom slobodom posebnoga i s dobrobiti pojedinaca«106. »Ovo ja hoću . koje je daleko ispod uma. § 280. a um završava u slučajnosti rođenja. i tako označava istinski bitak112. Poijedinci op¬ stoje samo kao privatni vlasnici subjekti divljih procesa građan¬ skog društva. Filozofija slo¬ bode opet se okreće u filozofiju nužnosti. taj bi mogao biti čvrsta tačka iz koje bi se moglo vladati državom. On ponekad kao da se smiješi vlastitoj idealizaciji monarha. Njegova politička nauka prqpu'šta društvo prirodi. Dodatak.184 HERBtiRT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 185 vinu posebnih interesa nad cjelinom. U dosegu građanskog društva nitko nije slobodan od njegovih muka. Ukupnost zakona je »opće djelo« 112 Vidi gore. um hiru. odrezaini od zajedničkog interesa sebičnošću i svi¬ me što ona sa sobom nosi. 1 0 9 Mi znamo što za Hegelov sistem znači »samo-izvjesnost čis¬ toga ja«: ona je bitna svojina »supstancije kao subjekta«. On primjeću¬ je da monarsi nisu značajni po intelektualnoj. Wallace. ili fizičkoj snazi i da. koji sve oblikuje. i 261. Čini se da je Hegei ovo slutio. . Dijalektička analiza građanskog društva zaključila je da društvo nije sposobno da po vlastitoj odluci uspostavi um i slobodu. 115 i dalje. jednostavno. Ja svakoga drugoga je pokvaren društvenim poretkom. Hegel je zato istakao snažnu državu. Dodatak. kao Hegel's Philosophy of Mind). koja će postići taj cilj. . a ne po društvenim mehanizmima. čovjeku koji je na svoj položaj i z a b r a n »prirodnim rođenjem«109. nego slobodno čo¬ vjekovo »ja hoću«. 146. . koja leži u Hegelovoj (političkoj filozofiji. određuje ovoj sudbinu. On može svu posebnost izbrisati u »jednostavnoj izvjes¬ nosti svoga ja«111. W. §279. ne opstoji. Temeljno načelo ove države je puni razvitak pojedinca108. Po¬ jedinac (koji poznaje i želi svoj istinski interes u zajedničkom in¬ teresu — takav pojedinac. Uprikos tomu. Međutim. Alko bi se mogao naći netko tko posjeduje svoju individualnost zahvaljujući svom pri¬ rodnom. »Zakoni izražavaju sadržaj objektivne slobode . Ibid. Marx je pokazao kako anarhičke snage kapitalizma poprimaju kvalitetu prirodnih sila dokle god nisu podvrgnute ljudskome umu. intelektualna slabost monarha poželjnija je od mudrosti građanskoga drušltva. str. čiji zakoni izgledaju kao da imaju nužnost fi¬ zičkih zakona. već negativan. Encyćlopaedia oj the Philosophical Sciences (prev. da prirodna elemenat u društvu nije pozitivan. međutim. pa je zato sposoban da izvede sve svoje postupke i da o njima odlučuje samo u odnosu na svoj čisti ja. koji su sup¬ rotnost autoritarnim -dekretima. Građansko društvo pod fašizmom vlada državom. Ovo stanovište brzo gubi svoj čar. Dodatak. Na ovom mjestu. 263. On nije toliko kriv za servilnost koliko za izdaju svojih najviših filozofskih ideja. u ime slobodnog pojedinca i njegovog istinskog interesa. a ne svom društvenom opstojanju. Hegelova država vlada građanskim društvom. Glavina razlika između starog i modernog svijeta počiva u činjenici da u modernome o velikim pitanjima ljudskog života ne treba da odlučuje neki viši autoritet. Sloboda postaje identična sa neograničenom nužno¬ šću prirode. jer on je izvan svijeta lažne i negativne slobode i »uzvišen je iznad svega što je posebno i uslovno«110. povijesna protirvrječnost. Klasična politička ekonomija opisala je moderno društvo kao »prirodni sistem«. str. mora imati svoje posebno mjesto u velikoj zgradi Države«107. A u čije ime vlada? Prema Hegelu. izvan društva leži priroda. Njezin ustav u sve njezine političke ustanove moraju izražavati »znanje i volju svojih pojedinaca«. Pri tome ona održava sudbinu društvenog poretka koji tražeći slobodu propada u prirodno stanje. na¬ puštanje prirodne ličnosti monarha. 08 § 260. uprkos tomu. 06 § 260. On je »čovjek koji kaže da i stavlja tačke na i«113. i koji je ono što jest jednostavno po prirodi. sa¬ mo monarh ne trpi takav utjecaj. 1 0 7 § 279.

iako neka važna obilježja njegovog sistema zavređuju kratak osvrt. Naglasak na jedinstvu države toliko je jak da povremeno vodi Hegala do formulacija koje se približavaju or. iako je »začet u vremenu. U takvom slučaju neka sila se mora umiješati da bi pojedinca oslobodila od religije. te na taj način ostva¬ ruje njihovu slobodu i njihova prava. He¬ gelovo gledanje na ovo jedinstvo razlikuje se od liberalističkog po tome što je njegova država nametnuta društvenim i ekonom¬ skim mehanizmima građanskoga društva i što posjeduje nezavisne 116 117 političke moći i ustanove. »Objektivna volja u sebi je umstvena po samoj svojoj zamisli. Čitav politički sistem opet teži prema ideji suverenosti. dok zakonodav¬ nu moć vrši vlada zajedno sa staležima. »Sigurno bi se smatralo gorkom šalom kada bi se oni koji su ugnjetavani nekim despozitom uputili na utjehe religije. Hegelovo zagovaranje ja¬ ke ruke nad masama dio je općenitije tendencije. § 273. nemira i ugnjetavanja. Hegel sada naglašava njezin suverenitet nad narodom (Volk). ne bi trebalo da bude smatran napravlje¬ nim« po čovjeku. lišene uma. ove kritičke kvalitete umanjene su nasilničkim tendencijama. Pokazali smo već kako je Hegel uzvisio nacionalne interese poseb¬ ne države do položaja najvišeg i najnesumnjivijeg autoriteta u međunarodnim odnosima. Nećemo se zadržavati na Hegelovom prikazu ustava. ne¬ ke izrazite kritičke crte. i dalje prožima čitavo ustrojstvo. Raspravljajući o odnosu između religije i države. na primjer. jer u njemu nema ničega bitno novoga u odnosu na njegove ranije spi¬ se o tom predmetu. nego duruštvena i politička borba. Hegel opet mis¬ lio o Volksbewegungu svoga vremena. Neosporan unutrašnji autoritet države preduslov je za uspješno takmičenje. njihove istinite. § 301. naravno. i 303. možda. bilješka. Hegelovo uzdizanje državne političke moći ima. Država iznosi i naglašava interese svo¬ jih članova time što ih slijedi u zajednicu. on ističe da se »religija prvenstveno hvali i iskorištava u vremenu javnih nevolja. a uključuje i sudsku. a razornu snagu takmiče¬ nja pretvara u sjedinjenu cjelinu. da ustav. vjere i etičnosti znači nezadovanje do jednog odavna pređenog stupnja. radi međusobnog priznavanja ima kod su¬ verenih država svoju pasliku u vidu rata. koja prijeti čitavom ustavnom ustrojstvu njegove države. a čija »bi kretanja i djelatnosti bile elementarne. admini¬ strativne i zakonodavne sile. koje očitu¬ ju svoju punu snagu u Hegelovoj nauci izvanjskog suvereniteta. nego je sla¬ bost učinila u naše vrijeme religiju nekakvom raspravljačkom vrstom pobožnosti«. kakvih ima u svakom autoritarizmu.186 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 187 koje utjelovljuje um i volju udruženih ljudi. divlje i uža¬ sne«117 kada se ne bi regulirale. a ovo. tri funkcije vilasti treba da djeluju u stalnoj i aktuelnoj suradnji. a izvršne. a isto se tako ne smije zaboraviti da religija može poprimiti oblik mučnog prazno¬ vjerja. koje sa sobom nosi najpotpunije ropstvo i poniženje čo¬ vjeka ispod razine životinje«. »očišćene« interese). koja. opet. Rat je neizbježni rezul¬ tat ispita suverenosti. činiti uzorom umstvenosti u usporedbi sa onim teu¬ tonskim pokretom »odozdo«. iako je sada ukorijenjena u »prirodnoj« osobi monarha. ganičkoj teoriji države. Borba pojedinaca u građanskom dru¬ štvu. Narod »je onaj dio Države koji ne zna što hoće«. doista. nego »božanskim i vječitim«116. bilješka. Hegel odbacuje tradicionalnu podjelu tih sila kao štetnu po jedinstvu države. On izjavljuje. Oni su zapazili da ono što najdjelotvornije povezuje sukobljene skupine vladajuće klase je strah od rušenja opstojećeg poretka. On nije apsolutno zlo ni slučajna nezgoda. Tradicionalno trojstvo političkih sila promijenjeno je. jer rat postiže onu integraciju interesa ko118 119 Philosophy of Right. One se tako ukrštaju da izvršna moć pripada prvim dvjema. Usporedo sa suverenitetom (države nad antagonizmima građanskog društva. Država pruža jedinstvo i posebnom i općem interesu. bilješka. Država dolazi da brani »prava uma i samosvijesti«. međutim. borba za čovjekovo povijesno ostvarenje ni¬ je religiozna. na život i smrt. § 270. završava u izvanjskom suverenitetu. . i njezino presa¬ đivanje u neko unutrašnje svetilište duše. Takve izjave do¬ laze iz istih motiva koji su naveli najdalekovidnije filozofe da dr¬ žavu uzdignu nad svaku opasnost od kritike. § 258. već »etički elemenat«. On primjećuje opasnu funkciju religije u nje¬ zinoj tendenciji da čovjeka odvrati od njegovog traženja stvarne slobode i da mu plaća iluzornu odštetu za zbiljska zla. »Nije snaga. Usprkos tome. Ustav izražava inte¬ rese svih (sada. Međutim. tako da se sastoji od monarhističke. pruska monarhija mogla se. zakonodavne i sudske moći samo su organi ustavnog za¬ kona. Ovdje je. ona se naučava da bi pružila utjehu protiv nepravde i nadu za nadoknadom u slučaju gubitka«119. bez obzira da li je pojedinci spoznaju ili je žele kao predmet svoga hira«118.

u carstvu svjetskoga duha. Dodatak. str. Država. Hegel. oni prelaze u višu sferu i počivaju u njoj128. nego mora odgovarati »pravu Svjetskoga duha. Međunarodna anarhija popratna je pojava nacionalnog suvereniteta«. sv. »Uspješni ratovi već su spriječili građanske sukobe i pojačali unutrašnju snagu Države«120. cit. koji sadrži »vrhovnu ap¬ solutnu istinu«126. ova konačna sfera države i društva? U kak¬ vom su odnosu država i društvo prema svjetskom duhu? Na ova pitanja može se odgovoriti samo ko pređemo na interpretaciju Hegelove Filozofije povijesti. str. ako i nije vezano međunarodnim zakonom. bilješka. s druge strane. jednako ciničan kao Hobbes kada je go¬ vorio o buržoaskoj državi. ili u utakmici s nekom izvanjskom zajednicom. Ovo treće je Duh koji sam sebe materijalizira u svjetskoj povijesti. Međunarodni odnosi su arena za »razuzdavanje posebnih strasti. Među državama ne važi nikakav ugovor. koja je ustanovljena kao viša sila. III. Ovu unutrašnju vezu između suvereniteta. Zato među njima vlada neprestana bor¬ ba. Suverene države nalaze se izvan svijeta građanske međusobne zavisnosti. Država ima svoj zbiljski sadržaj u općoj povijesti (Weltgeschichte). 1. § 340. Država. »Čitava jedna zajednica može se uredno takmi¬ čiti samo u ratu. dalkle. Zato mora nešto treće stajati iznad njih i sjedinjavati ih. Kakva je. ne može se obavezati nekim višim zakonom. zato. U ovom odlomku iz knjige Lawrencea Dennisa The Dynamics of War and Revolution (Dinamika rata i revolucije. Prava suvremenih država »imaju zbilju ne u općoj volji. Očito je neizbježna okolnost svakoga društva suverenih naroda da je ono obilježeno anarhijom. . Države se međusobno nalaze u odnosu koji je više pri¬ rodan nego pravan. § 333. jer bi takav zakon značio izvanjsko skučavanje suvereniteta i uni¬ štio bi životni elemenat građanskog društva121. 120 121 Hegelov idealizam dolazi do istog zaključka do kojeg je do¬ šao Holbesov materijalizam. Suverenitet se ne može opisati ugovorima. S obzi¬ rom na to da su u prirodnom stanju. konačni subjekt koji održava konkurentsko društvo. Tako u ratu svaka zaraćena zajednica djeluje unutar sebe na osnovu su¬ radnje. § 31. nije još konačno pravo. »autonomija Država. talenata. bilješka. Svo¬ ja prava održavaju i stiču pomoću svoje vlastite snage. a napolju anarhija. neprava. njihove razmirice mogu se riješiti samo ratom. postupaju nasilno. pa nužno mora doći do rata122.. 122 Philosophische Propddeutik. § 270. koji je bezuslovni apsolut«125. Da li je. izložena je slučaju«124. ova drama slučaja i nasilja doista kona¬ čna? Završava li um u državi i u onoj igri bezobzirnih prirodnih sila u koju se država mora nužno upustiti? U cijeloj Filozofiji prava Hegel je odbijao takve zaključke. interesa. rata i utakmice is¬ koristila je fašistička ideologija kao odlučujući argument protiv li¬ beralnog kapitalizma. nego u svojim posebnim voljama«123. a prema vani na osnovu utakmice. § 259. Između njih. Prema tome. osim toga. u Samtliche. op. Hegel je bio. § 324. pravo ne može biti zbiljsko. međutim. i završio je potpunim odbacivanjem Međunarodnog prava. Ponovno primjećujemo da slijepa priroda ulazi i odguruje na stranu samo-svjesnu racionalnost objektivnog duha.188 HERBKRT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 189 ju građansko društvo samo ne može uspostaviti. ciljeva. § 30. 122) tačno je izložena Hegelova doktrina suve¬ reniteta. One zaključuju ugovore i time međusobno uspostavljaju neki pravni odnos. čak zakoni i dužnosti samo su »određena zbilja«. 1 2 6 § 33. one opstoje u »stanju prirode«. Na taj način vlada iznutra red. 74. i uspostavlja se kao apsolutni sudac nad Državama«127. 1940. Mnogostruki suve¬ renitet samo je sinonim za anarhiju. One mogu svojevoljno kidati ugovore i moraju neprestano biti nepovjerljive jedna prema drugoj. 123 124 125 127 128 Philosophj of Right. vrlina. snage. Međutim. Državno pravo. poroka i nepredvidljivih izvanjskih okolnosti« — sam moralni cilj. koji samom svojom prirodom podrazumijevaju međusobnu zavis¬ nost stranalka. dakle. naglašava da svaki odnos me¬ đu autonomnim državama »mora biti izvanjski. one su auto¬ nomne i nezavisne. Werke.

str. 9.FILOZOFIJA POVIJESTI 191 VII FILOZOFIJA POVIJESTI Za dijalektičku logiku bitak je proces u protivurječnostima koje određuju sadržaj i razvoj čitave zbilje. njihova valjanost na tim poljima se mora pro¬ vjeriti činjenicama. Zato. op. koja je u Logici određivala proces mišljenja.. Logika je pokazala ustrojstvo uma. Filozofija povijesti iznosi povijesni sadržaj uma. govorili su oni. isključivo preko ovih sredstava«5. 134. Philosophy of History. Ova hipoteza. 72. On sa sobom donosi svoje kategorije i vidi pojave. čud¬ novat pristuip za jednu idealističku filozofiju povijesti. Ovo shvaćanje napretka. 8.. kazati da je sadržaj uma ovdje isti kao sadržaj povijesti. cit. G. jer opstoji sa¬ mo u vremenskom procesu povijesti. Ibid. Građanska klasa u usponu upotrebljavala je pojam napretka kao sredstvo za interpretaciju prošle povijesti čovječanstva kao prethistorije svoje vlastite vladavine. Zakoni povijesti moraju se pokazati u činjenicama i iz njih — utoliko je Hegelova metoda empirijska. Ali kako čovjek prepoznaje koje su kategorije valjane i koja je teorija ispravna? Odlučuje filozofija. »Um je suveren svijeta«3. Hegel odlučno ističe da „u povijesti miš¬ ljenje treba da je podređeno onomu što je dato. dijalektika vremenito sagledava zbilju. Izreka da bi trebalo da filozofija dade opće kategorije za ra¬ zumijevanje povijesti nije proizvoljna niti potječe od Hegela.. a povijest svijeta predstavlja izlaganje duha u vremenu2. nego na ono što čini povi¬ jest umstvenom cjelinom. a provjeravanje je izvršeno kada je teorija obuhvatila date činjenice na taj način da se one javljaju pod određenim zakonima i kao momenti određenih tendencija. a »negativnost«. Ona obrađuje one opće kategorije koje upravljaju istraživanjem na svim posebnim pod¬ ručjima. činjeničnim zbilj¬ nostima. Činjenice same po sebi ne otkrivaju ništa. one jedino da¬ ju odgovor na valjana teoretska pitanja. »Čak obični. — da ih naprosto prihvaća — nipošto nije pasivan u pogledu upotrebe svojih misaonih snaga. i to jedina hipoteza u filozofiji povijesti. po kojoj se filozofska metoda u razmatranju povijesti razlikuje od svake druge metode. Ibid. Sve velike teorije osamnaestoga vijeka stajale su na filozofskom gle¬ dištu da je povijest napredak. str. nepristrani historiograf. Javlja se u Filozofiji povijesti kao razorna snaga vremena. koje organizi¬ raju činjenice po njihovom aktualnom značenju. koji vjeruje i tvrdi da mu je stav takav da se samo predaje po¬ dacima koje dobiva.. onoga što podrazumijeva dijalektička metoda uništava samu ideju vanvremenosti. ovi se zakoni ne mogu spoznati ako istraživanjem ne rukovodi odgovarajuća teorija. a ne pasivno prihvaćene datih činjenica. na zakone i tendencije na koje činjenice ukazuju i od kojih one dobivaju svoje značenje. str. . koje se uskoro degeniriralo u plitko samozadovoljstvo. Mogli bismo. Lasson. Međutim. ali unutrašnja povezanost između loigike i drugih dijelova sistema i. iako pod sadržajem ne misli¬ mo na mješavinu povijesnih činjenica. Na taj način. vladavine koja je imala da dovede svijet do zrelosti. Kada nova građanska klasa bude obli¬ kovala srvijet u skladu sa svojim interesima. dakle. — prema Hegelu. str. Moramo postupati povijesno-empirijski«.. u početku je sa oštrim osuđivanjem ukazivalo na jedan zastarjeli društveni pore¬ dak. ovo je hipoteza. »povijest mora¬ mo uzeti kakva jest. Logika je pokazala da je istinski bitak ideja. Istinska znanstvena ob¬ jektivnost zahtijeva primjenu valjanih kategorija. Teleološki karakter povijesti (ako ga povijest uopće ima) može biti samo zaključak empirijskog proučavanja povijesti i ne može 1 2 3 se pretpostaviti a priori. Philosophie der Weltgeschichte. ne4 5 Philosophy of History. 11. str. ikoji tu¬ mače njihov slijed i međusobnu ovisnost. Logika je razradila vanvremensko ustrojstvo toga procesa. ur. ali ideja se razvija »u prostoru« (kao priroda) i »u vremenu« ('kao duh1). ne podrazumevaju da povijest ima određeni cilj. Duh je samom svojom biti pod utjecajem vremena. Međutim. to je njezina osnova i to je vodi«4. pogotovo. Oblici duha očituju se u vre¬ menu.

ostaje prvobitna osnova povijesti u čitavom toku Hegelove knjige. uzdiže ljude iznad posebnih odredaba i. 10. Vidi napose sv. Naravno. str. Naši općeniti (general) pojmovi shva¬ ćaju ovu općost kao stvarni subjekt povijesti. mnotšvo izvanjskih stvari medijem subjelktovog razvoja. Znamo. Do njih ćemo doći kasnije. U njima se afirmira općost. povijest čovječanstva niisu život i bitke Aleksandra Velikog. drugo čini. čovjek je ograničen na posebne uslove — rođen je u ovom ili onom mjestu ili vremenu. tumačila je povijesne činjenice kao sig¬ nale koji označavaju čovjekov put ka umu. povijest svijeta koju posmatra Hegel uzdiže i posvećuje povijest građanske klase. primoran je da dijeli sudbinu posebne cjeline ko¬ joj pripada. integralni element u filozofiji fran¬ cuskog prosvjetiteljstva. prvo. koja se zasnivala na istom uzoru. također. Ali. međutim. misleći sub¬ jekt. pripadnik je ovog ili onog naroda. čovjek je. Vi¬ dio je da ne sadržavaju nikakvo novo načelo podmlađivanja svi¬ jeta. koji se očituje u prirodi i dolazi do svog ozbiljenja u čovjeku. et seq. čovjek je također dio prirode. Svijest je povijesna svijest. Povi¬ jest. Ovo jedva da zvuči kao svršetak. Hipotezu na kojoj počiva Filozofija povijesti verificirala je već Hegelova Logika: istinski bitak je um. i str. kao što je pokazala Filozofija prava. da su sve one samo sredstvo da se dođe do slobode. onda je povijest ušla u carstvo od kojega dalje nije bilo napretka. u biti. engle¬ ski. nego život i bitke one općosti koja se pod razni krinkama razvija preko različitih i kulturnih cjelina. Pri zaključku knjige. i njegovi prirodni po¬ rivi i impulsi igraju u povijesti bitnu ulogu. Cezara. Hegelu su bili otvoreni svijest i ciljevi njegove klase. kao i logički a priori povijesti. francuski građani. Cezar. Bit ove općosti je duh. a s obzirom na to da je duh. Georg Lasson objavio je sve oblike ovog uvoda u svom izdanju Hegelove Philosophie der Weltgeschichtc. a »bit Duha je sloboda. Ali ovaj interes izgubio je svoju krepkost. razumijemo ih kao pripadnike njihovih naroda. da je Hegel smatrao da je povijest postigla svoj cilj i da su ideja i zbilja našle zajedničko tlo. u kojemu čovjek razvija svoj život. proletarijat. Filozofija daje historiografiji njezine opće kategorije. Filozofija nas uči da sve kvalitete Duha opstoje samo preko slobode. njemačkih careva. et seq. Filo¬ zofija je bitni. U Hegelovom začudo samopouzdanom proglašavaju kako je povijest došla do svog (kraja ima neika štura istina.192 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 193 čuven zamah materijalnih i intelektualnih snaga učinit će čovjeka gospodarem prirode i otvorit će istinsku povijest čovječanstva. 1920—22. poljoprivredno. jnamo. Sadržaj povijesti shvaćamo preko općih pojmova kao što su: nacija. označava vrhunac i kraj kritičke filozofske historiografije. Ali ona proglašava pogreb jedne klase. Hegel ih je sa¬ žeo u svojim uvodnim predavanjima7. građanska klasa. feudalno.. Istina je još počivala izvan carstva činjenica — u stanju koje je tek imalo da dođe. Mišljenje. baš zato što »pripada carstvu Duha«. Priroda. 31. koji odgovaraju društvu i državi svojega vremena. a mišljenje. karakte¬ rizira povijesni svijet. Ako je ova svijest imala biti konačni obililk duha. demokracija. Napredak je podrazumijeva to da će dato stanje biti negirano i da se neće nastaviti. 456. Hegelova Filozofija povijesti pravednija je prema toj ulozi od mnogih empirijskih historiografija. Ideja napretka. kao povijest rnislećega subjekta. 6 7 Najprije moramo raspraviti pojmove koje on naziva specifičnim povijesnim kategorijama. I. francuskih kraljeva. Str. na taj način. dr¬ žava. Pojam slobode. slijedi uzor slobodnog vlasništva. Napoleon su za nas rimski. uprkos svemu tome. povijest je još u stanju bor¬ be za istinu. to je jedan oblik. a bor¬ ba je došla do svog kraja. Hegelovo djelo. monarhija. Hegel piše: »Ovo je tačka do koje je došla svijest«6. raznih Cromwella i Napoleona. sve dok povijest ne dođe do razine koja odgovara ljudskim mogućnostima. da svi tiraže i 13 Um i revolucija . u obliku ukupnog zbira prirodnih uslova i uslova života. Kao prirodno biće. subjektivna i objektivna. i još uvijek gleda na borbu za slobodu kao na jedini sadržaj povijesti. Ova dvostruka općenitost. tako da. Kao rezultat toga. Dokle god se sve to ne materijalizira. i kada u Filozofiji prava čitamo da je »jedan oblik života ostario«. plemstvo i tako dalje. a ne svi oblici života. despotizam. građansko društvo. a te su identične sa osnovnim pojmovima dijalektike. um ozbiljan u povijesti. nužno je opća povijest (Weltgeschichte). Ozbiljenje se događa u po¬ vijesti.. nakon opisa restauracije. a ne povijesti. He¬ gelova teza podrazumijeva da je duh aktualni subjekt i pokretna snaga povijesti. Cromwell. On se i dalje osvrće na interes slobode dok se bavi povijesnim činjenicama. na prim¬ jer. sačinjava općenitost. Ova šema vlada još i u Hegalovoj Filozofiji povijesti.

Rastumačiti povijest znači. u Hegelovoj formulaciji. nije naprosto napredak ka slobodi. nešto drugo — povi¬ jesni um. 20. Niz povijes¬ nih tendencija postaje zakonom samo kada ih čovjek shvaća i po njima postupa. u znanstvenom smislu riječi. Proces uma koji se vrši preko pojedinaca ne zbiva se. njegov duh. 19. on prestaje djelovati ako ga čovjek ne prepoznaje i ne izvr¬ šava. istinski sadržaj je ozbiljenje samo-svijesti slobode. tako da. 13. u kojima. njihovih karaktera i talenata. me¬ đutim. prirodnom nužnošću. Slijedeći svoje vlastite interese. S druge strane. . 8 bi osigurali svoje profite i nadmašili svoje konkurente. u Str. zadobiju pre¬ vlast. najprije. koje počivaju u čitavoj zbilji. povijesni zakoni potječu samo iz čovjekove svjesne prakse i samo su u njoj aktuelni. na žalost. »Povijest svijeta nije drugo nego napredak svi¬ jesti o slobodi«9. sigurno. on je ostvarivao »nuž¬ nu sudbinu u povijesti Rima i svijeta«. 10 Str. nego napredak »u samosvijesti slobode«. pojedinci podržavaju napredak duha. Povlačenje. svaka pre¬ preka na putu ka slobodi može se savladati uz napore samo-svjesnoga čovječanstva. 11 Str. svojim je postupcima po¬ stigao viši. ali materija nigdje nije subjekt svojih procesa niti ima nad njima bilo kakvu vlast. Mara je smatrao da su za vrijeme raz¬ vijenog industrijskog kapitalizma pojedinačni kapitalisti prisiljeni da svoja poduzeća prilagode brzom napretku tehnologije kako Philosophy of History. 29. i on nam usađuje uvjerenje da su talkve potrebe. »Postoje mnoga znatna razdoblja povijesti u kojima kao da je ovaj razvoj prekinut. potrebe i akcije pojedinca. i da su u povijesti ima da odigra ostvarenje pojedinca. na primjer. viša faza naposljetku biva dosegnuta. 56. Cezar je. vlada materijom. »prvi pogled na povijest uvjerava nas u to da postupci ljudi potječu od njihovih potreba. Postoje raz¬ doblja »uzmicanja«. Kako Hegel razrješava ovu prividnu protivurječnost? Isključeno je da su potrebe i interesi pojedinaca pokre¬ tači svake povijesne djelatnosti. 30. umstveniji oblik političke organizacije12 U posebnim ciljevima pojedinaca latentno je dakle jedno op¬ će načelo — opće zato što je »nužna faza u razvoju istine«13. da je duh slobodan ako posjeduje i kazuje svijet 'kao svoju svojinu. kada do njega dođe. To je tako kao da se duh služi pojedincima kao svojim nesvjesnim oruđem. ali zadovoljavajući svoje lične porive. 12 Str. a ne pojedinačno. Rušeći tradicionalni oblik rimske države. ako. strasti i interesi jedini pokretači postupaka — dje¬ lotvorni činioci u ovom prizoru djelatnosti«10. Istinski subjekt povijesti je opće. »naslikati strasti čovječanstva. napredovanja ka višoj razini povijesti traži. Drugim riječima. Materija u svom ustrojstvu i kretanju ima nepromjenljive zakone koji je nose i održavaju. ali određujući činilac je ipak sloboda. mogli bismo čak kazati. " Str. Hegelova filozofija povijesti mogla bi biti deterministička teorija. biće koje je djelatni i svjesni subjekt svoga opstojanja podliježe sasvim dru¬ gačijim zalkonima. Afirmira se. dio dijalektike povijesnoga mijenjanja. Na taj način oni ubrzavaju tendencije raspadanja onog društvenog sistema koji žele očuvati. uvijek potreban nov početa'k«14. Za¬ to je sasvim razumljivo da Filozofija povijesti završava sređiva¬ njem društva građanske klase i da se razdoblja povijesti javljaju kao nužni stupnjevi u ozbiljenju njegovog oblika slobode. dakle vrše opću zadaću koja razvija slobodu. na primjer. s ob¬ zirom na to da je njihov višak vrijednosti proizveden samo pomo¬ ću radine snage smanjuju profitnu stopu kojom njihova klasa raspolaže. Opći zakon povijesti. nego. Razmotrili smo te kvalitete i vidjeli da sloboda završava u samo-pouzdanju potpunoga prisvajanja. 17. kao što ćemo vidjeti. da negativne snage. To nije »zakon«. Ovo je opće načelo povijesti. koja se izmjenjuju sa razdobljima stalnog napredovanja. str. tako da ovi djeluju kao zakoni samo utoliko što pot¬ padaju poid subjektovu volju i utječu na njegove postupke. međutim. njegove djelotvorne sile«11. njihovih strasti. nije »izvanjska slučajnost«. Uzmimo jedan primjer iz marksističke teorije koji bi mogao objasniti vezu između Hegelove Filozofije povijesti i kas¬ nijeg razvoja dijalektike. Samo-svjesna praksa postaje dio samog sadr¬ žaja zakona. Ali. ima neki zakon napretka ka sve višim oblicima slo¬ bode. dakle. Međutim. Oni time smanjuju količinu radne snage koju upotrebljavaju i time.194 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 195 proizvode isključivo to«8. He¬ gel navodi primjer Cezarove borbe za vlast. Napredak zavisi od 1 4 Str. kao da je potpuno izgubljeno čitava ogromna dobit ranije kulture. poslije kojih je. kakav. a ne interesi. niti ima stalan i jednolinijski tok. bio vođen ambicijom.

welthistorische Individuaen. Prelaz od istoč¬ ne kulture ka kulturi grčkoga svijeta. čak ni ovi povijesni ljudi nisu još aktualni povijesni subjekti. nedirnuta i neozlijeđena«. kao što su Aleksandar. njegove stra¬ sti i interesi ne podliježu. one sa sobom nose bijedu i uništavanje. a ne povijest. Njegova zbilja počiva u onim postupcima. Dok su ove snage još nqpoznate u svojoj istinskoj biti. 33. Konačni povijesni subjekt Hegel naziva svjetskim duhom (Weltgeist). mudrosti država i vrlina pojedinaca«18. ali u njihovom slučaju ovi postaju identični s općim interesom. Ove mogućnosti čine se povijesnom pojedincu kao predmeti izbora njegove specifične moći. 20 21 Str. Hegel. uspos¬ tavljanje buržoaskoga društva — sve ove promjene nisu bile slo¬ bodno čovjekovo djelo. utoliko što znače izbor jednog višeg oblika života koji je sazrio unutar opstojećeg sisteima. Njihova svijest uslovljena je njihovim ličnim intere¬ som. što ga se njhov svijet imao poduhva¬ titi«17. Pojedinci žive nesretno. Takvi ljudi su po¬ vijesni ljudi. nekih pojedi¬ naca koji se dižu iznad te razine. priznatih dužnosti. Čovjek nikada ne žanje plodove svoga rada. Povijesni pojedinci na taj su način anticipirali »nužni. Ibid Ibid . poka¬ zuje tamne crte jednoga svijeta kojim upravljaju povijesne sna¬ ge umjesto da on upravlja njima. Povijesni pojedinci su ljudi jednog vremena u kojemu se javljaju »golemi sudari između opstojećih. nego nužni rezultati objektivnih povijes¬ nih snaga. već stvaraju nove oblike života. Str.. u obliku jedne neodoljive bezimene sile. Oni su žrtve jedne više nužnosti koja se vrši u njihovim životima. Nije »Ideja ono što je uvučeno u suprotnosti i borbe i što se iz¬ laže opasnosti. 19 Str. za njihov svijet«. On ne opstoji posebno od tih zbiljnosti. za njihovo doba. razvoj feudalizma. oni su djelovali. u isto vrijeme.. iako nikada uistinu ne postižu svoj cilj. dok su »pojedinci žrtvovani i napušteni. veliča žrtvovanje pojedinačne općenite sreće. 29. Oni su izvršitelji njezine volje. 21. Ima. Cezar. On to naziva »lukavstvom uma«19. oni prave posao. Ona ostaje u pozadini. 30. Ideja pobjeđuje upravo zato što pojedinci ginu poraženi. nastojanjima i ustanovama koji otjelovljuju interes slo¬ bode i uma. Ibid Str. i ne više. zakona i prava. ali. ideja pobjeđuje i vječna je. muče se i ginu. kat exochen. moramo ponovo pitati: »Tko je aktualni subjekt povijesti? Čija praksa je povijesna praksa?« Reklo bi se da su pojedinci puiki instrumen¬ ti povijesti. Međutim. međutim. oni su još uvijek puka oruđa povijesnog nap¬ retka. kako je Hegel prikazuje. oni su sredstva kojrga podržavaju u njegovom radu u službi jedne više sile i višega interesa. Ali ako su posebne potrebe i interesi ljudi jedini pokretači njihove djelatnosti. Međutim. »instrumenti Svjetskoga duha«. ovi uvijek pripadaju budućim generacijama. u kojoj se žrtvuju sreća na¬ roda. i djeluje preko ovih instrumenata i posrednika. Ideja plaća kaznu op¬ stanka i prolaznosti ne sama nego pomoću strasti pojedinaca«21. Hegel ovo shvaćanje svjetskoga duha naglašava da u ovim ranijim razdobljima pisane povijesti čovjek nije bio samo¬ svjesni gospodar svoga opstojanja. nji¬ hova nevolja i poraz upravo su sredstva pomoću kojih napreduju istina i sloboda. njihovi postupci ne ponavljaju stare uzorke. Zakon povijesti što ga predstavlja svjetski duh. Njihovi postupci također proizlaze iz ličnih interesa. Ono što su željeli i za što su se borili bila je »sama istina. Njihov interes se mora nužno sukobiti sa posebnim interesom vladajUĆeg sistema života.196 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA I'OVIIESTI 197 čovjekove sposobnosti da shvati qpći interes uma i od njegove volje i snage kojima ga ozbiljuje. dok pojedinac čije se opstojanje razvija pomoću tak¬ vog podstreka plaća kaznu i trpi gubitak«20 Pojedinci doživljuju neuspjeh i prolaze. Suverenost svjetskoga duha. »Ovo se može nazvati lukavstvom uma — to što on pOkreće strasti da za njega rade. Božanska sila svjetskoga duha javljala se tada kao objektivna snaga koja vlada potupcima ljudi. a ovaj uveliko nadmašuje interese neke poseb¬ ne skupine: oni kuju povijesni napredak i njime upravljaju. koje je posljedica toga. Svjesni »potreba vremena« i onoga »što je bilo zrelo za razvitak«. kako može samo-svijest slobode uopće pokre¬ tati ljudsiku praiksu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje. koje napadaju i čak uništava¬ ju njegove temelje i njegovo opstojanje«16. Povijest se tada javlja kao »klaonica. idući korak u napredovanju. ali oni sadrže jedno »opće načelo«. Napoleon15. tenden15 16 17 cijama. djeluje tako iza leđa i iznad glava poje¬ dinaca. i onih mogućnosti koje su protivne ovom utvrđenom sistemu.

počinje svoji¬ nom. U početku ovo nije ništa drugo nego ariStotelovSka tipologija primjenjena na opću povijest. pod utjecajem kršćanstva. Monarhistički oblik zauzima prvo mjesto. On priznaje da čovjek. Grci su zato imali robove... On pojedinim državnim oblicima dodjeljuje mje¬ sto koje im pripada u toku povijesti. Nje¬ gova šema. Prema tome. naprotiv. to jest u državi. skriven i strašan kao što je kalvinistički bog. koja priznaje i obezbjeđuje jednako pravo na svojinu. kada je jednostavno predmet viših povijesnih procesa. Str... pokazuje on. a ne slobodan čovjek. kojemu ona i pripa¬ da. Hegelov se sud ovdje zasniva na činjenici da on modernu apsolutističku državu smatra napretkom u odnosu na feudalni sistem. Prvi politički oblik što ga primjećujemo u povijesti je zato despotizam. Filozofija prava završila je iskazom da je pravo države pod¬ ređeno pravu svjetskoga duha i sudu opće povijesti. Str. postoji jedan gospodar i nikakvi kmetovi. Filozofija povijesti ne razmatra ideju države (kao što je to činila Filozofija prava).. »U kakvoj građi je izvedena ideja Uma?« Svjetski duh teži za tim da ozbilji slobodu može se materijalizirati samo u zbilj¬ skom carstvu slobode.. Na taj način... prve su postigle svijest da je čovjek kao čovjek slobodan: da je sloboda Duha ono što sačinjava njegovu bit24. Ali upravo zato sloboda toga jednoga je samo h i r . razvija u sebi opću vlast zakona. međutim.198 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 199 Može li se. 399. U Hegelovoj poznatoj šemi razlikuju se tri glavna povijes¬ na stupnja u razvitku slobode: istočnjački. njemački svijet zna da su svi slobodni. Međutim. on je meta¬ fizički nadomjestak zbiljskog subjekta. grčki i rimski svijet da su neki slobodni. »U monarhiji.. i čitav njihov život 22 23 i održanje njihove sjajne slobode bili su povezani sa ustano¬ vom ropstva. kao i Rimljani. 26. koji odgovaraju trima glavnim fazama u razvoju slobode. koja je u Hegelovo vrijeme postigla taj cilj. i završava u državi koja je sposob¬ na da izađe na kraj sa antagonizmima koji prate slobodu svojine. 104—10. ona je izvor zbiljSke slobode. U njoj je svjetski duh. dovodeći najprije svaki od njih u vezu sa povijesnim razdobljem koje predstavlja. . može se kazniti. zahvaljujući svojoj vladavini prav¬ de i zakona prema ustavnim garancijama. treći monarhija«. ovoj metafizički subjekt poprima konkretni oblik čim Hegel postavi pitanje o tome kako se svjetski duh materija¬ lizira. a drugi politički oblici drugim odgovarajućim povijesnim 24 25 Ibid. žrtvuju. i da se uzme kao općenito pravilo da pojedinci pripadaju ka¬ tegoriji sredstava«22. Samo nekoliko desetljeća kasnije Hegel se izjašnjava za »ideju da se pojedinci njihove želje i njihovo zadovoljavanje. Svijest o slobodi prvo se pojavila u Grka. nedokučivi bog jednog onemogućivanog čovječanstva. ali oni. može biti sam po sebi ciljem na području etičnosti i religije. koja je nadvladala revolucio¬ narni teror iz godine 1793. . nije pozornica sreće. Oni znaju samo da je jedan slobodan. u njoj se priznaju Pravo i Zakon. i da se njihova sreća prepusti carstvu slučaja. povijest slobode završava dolaskom moderne mo¬ narhije. »Istoik je znao i zna sve do danas da je samo Jedan slobodan. drugi je demokracija i artistokracija. Njemačke nacije. također. str. u monarhiji se hir pojedinaca drži u potčinjenosti i uspostavlja zajednički vladavinski interes«25.. Hegel sada razvija ovaj stav. ova ideja i dalje smatrati otjelovljenjem is¬ tine i slobode? Kant je emfatički naglašavao da bi protivurječilo čovjekovoj priirodi kada bi se on iskorištavao kao puko sredstvo. oni nisu slo¬ bodni. Svjetski duh je hipostatički povijesni subjekt. grčko-rimski samo demokraciju a njemački samo monarhiju. i zato što to ne znaju. Hegel razlikuje tri tipična državna oblika. »Povijest. Razdoblja sreće su prazne stranice u njoj«23. vidi. Istočnjaci nisu dosegli spoznaju da je Duh — čovjek kao takav — slobodan. podrazumijeva da je despotizam politički oblik koji najbolje odgovara materijalnoj i intelektualnoj kulturi Istoka. grčko-rimski i njemačko-kršćanski. Str. kao sa¬ vršeno slobodan državni oblik. . Taj jedan je zato samo Despot. 18. pokretač jednoga svijeta u kojemu se sve što se zbi¬ va dešava uprkos svjesnim čovjekovim djelatnostima i na račun njegove sreće. i zato su oni bili slobodni. On misli na snaž¬ nu centraliziranu buržoasku državu. u njoj se nalazi samo-svijest preko koje djeluje povijesni zakon. institucionaliziran. Sloboda. jer je ona ukinula kmetstvo. znali su samo da su neki slobodni — ne čovjek kao takav. Hegel ne želi kazati da je istočnjački svijet poznavao samo despotizam.. ona smatra njezine konkretne povijesne oblike.

također. Prevladava nesvjesna sloboda.200 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 201 razdobljima. od kojih je svaki bitna faza u povijesti svake države. u velikoj mjeri. Ustavna monarhija izražava i integrira ovaj oblik društva. On. Na tom stup¬ nju društveni antagonizmi se još nisu pojačali. To su svjetsko-povijesni narodi (\velthistorische Volkgeister). te ga je suprotstavljala višim vrednota¬ ma koje je postavljala u općoj povijesti. pruža egzistencijalne uslove njegovog povijesnog života. elementu koji ko¬ načno vodi njezinom uništenju. mogućnost koja teži za tim da se ozbilji«. Str. 31 Str. dok drugi narodi igra¬ ju manje uloge. a država. držao te razlike. i nji¬ hovo stalno aktualiziranje. rasne i društvene osobine naroda. 53. Samo se u povijesnim promjena¬ ma javlja nešto novo. ali najviši oblik razvitka postiže se sa¬ mo onda kada nad čitavim procesom vlada samo-svijest. Ovaj je očitovanje svjetskog duha na datom stupnju povijesnog razvitka. 55. 54. izvršenje ozbiljavanja slo¬ bode. Pojedinci doživljavaju ovu općost u različitim oblicima. Sloboda u različitim povijesnim razdob¬ ljima ne znači i ne može da znači istu stvar. istom elementu koji je ovoj drža» Ibid. Promotrimo sada opće ustrojstvo povijesne dijalektike. Život mislećega subjekta jedini je koji se može nazvati samo-ozbiljenjem. Misleći subjekt »proizvodi sebe. podrazumijeva da opstoji neka latentna »sudbina. Svaki oblik države mora se ocije¬ niti prema tome da li odgovara stupnju povijesne svijesti koji je čovječanstvo doseglo. Država se prvo javlja kao neposredno. i pojedinci su za¬ dovoljni u državi. str. Njemački svijet je preko reformacije proizveo u svom razvoju onu vrstu slobode koja priz¬ naje bitnu jednakost ljudi. Odlučujući skokovi prema novim i višim obli¬ cima života javljaju se u njihovoj povijesti. »Svaki pojedini Narodni genij treba da bude shvaćen kao da je samo pojedinac u procesu Opće povijesti«27. »prirodno« jedinstvo.. Ovo je sadržaj njegovog pojma narodnog duha (Volksgeist26). to jest da država zavisi od talkvih činilaca kao što su zemljopisni smještaj i prirod¬ ne. Kako se taj proces očituje u povijesti? Misleći subjekt živi u povijesti. Ova je država također podložna mišljenju. »Sve zavisi od shvaćanja načela ovog razvoja«. Država opstoji kao opći interes među pojedinačnim djelatnostima i inte¬ resima. u prvom redu. On kaže da je povijesno mijenjanje »napredovanje prema nečem boljem. Sada se može odgovoriti na pitanje o odnosu neke posebne države prema svjetskome duhu. Ona je. poslije toga. Pojedinci postaju svjes¬ ni svojih mogućnosti i organiziraju svoje odnose u skladu sa svo¬ jim umom. prava i etičnosti. 3 0 Str. nego umstvenog razvoja. samo neki provode djelo¬ tvorno ovaj napredak. ali zato što je nesvjesna. ona je stupanj puke potencijalne slobode aktualna sloboda dolazi samo sa samo-sviješću slobode. Ovo je zlatna mladost svakog naroda i zlatna mla¬ dost opće povijesti. doik mutacije u prirodi »ispoljavaju samo kruženje koje se neprestano ponavlja«29. takođe. znanost svojih zakona. Odlučujuća razlika između Hegelovog pojma Volksgeista i na¬ čina na koji je isti pojam upotrebljavala Historische Schule sastoji se u tome što je ova škola shvaćala Volksgeist više u smislu prirod¬ nog. Od Aristotela nadalje povijesno mijenjanje je suprotstavljano mije¬ njanju u prirodi. Država se mora graditi na priznavanju te slobode. 50—54. Narod sastavljen od talkvih pojedinaca »shvatio je na¬ čelo svog života i uslova. naglašava da je jedinstvo države uslovlleno vladajućom nacionalnom kulturom. jer u svakom raz¬ doblju jedan tip slobode je onaj koji je istinit. Hegel se. 26 27 28 šenijem«. vidi. a da svjesno ne suprotstavljaju svoje pojedinačnosti zajednici. 76. ona razbija nesvjesni stu¬ panj ljudske organizacije. proširuje se aktualno u ono što je uvijek bio potencijalno«^. Povijesno mijenjanje je zato razvoj. str. O povijesti jednog naroda treba da sudimo prema onomu što je pridonio na¬ predovanju čitavog čovječanstva prema samo-svijesti slobode28. čiji je život razvijanje mogućnosti sadržanih u klici. čineći to. Nacionalna povijest mora se razumijeti preko opće povijesti. . Ovo načelo. i preobražava u novi uslov koji ispunjava te mogućnosti. On postiže ovaj rezultat utoliko što se svaki posebni egzistencijalni uslov ukida mogućnostima koje u njemu počivaju. on je subjekt nacio¬ nalne povijesti u istom smislu u kojemu je svjetski duh subjekt opće povijesti. Vladajuća moguć¬ nost treba da se aktualizira. Razini narodi ne daju jednak prilog. Pokretale ovoga procesa je mišljenje. 64. za Hegela. savrStr. i svjesno je organiziraodržavu«31. Kasnije ćemo vidjeti da shvaćanje Historische Schule pripada pozitivističkoj reakciji na hegelovski racionalizam. Ovo je očigledno u slučaju živoga bića. u strogom smislu riječi.

općost«33. djelatnost koja će građane. čim počne među njima kolati i određivati njihovu praksu. Zakoni su opstojali i građani su ih poštivali. Hegel je vidio kako povijest napreduje bar toliko da se bit¬ na sloboda i jednakost ljudi sve više priznaju i da se sve više ukidaju posebna ograničenja te slobode i jednakosti. 252. U Logici označio je Hegel pojam kao je¬ dinstvo općega i posebnoga. ona je bila nešto što je moglo ustrajati i izdržati. U razvoju čovječanstva Hegel je gledao proces kretanja prema zbiljskoj qpćenitosti u državi i društvu. ali su na njih gledali kao da oni imaju »prirodnu nužnost«35. U Filozofiji povijesti primijenio je iste ove kategorije na konačni cilj povijesnog razvitka. Filozofija povijesti dala je povijesnu ilustra¬ ciju ove bitne veze između slobode i pojma koja je rastumačena u Logici. i snaga koja je prisilila znanje. Hegel je objasnio ovu vezu analizom Sokratovog djela. 77. Ta¬ da je samog Kronosa progutao Zeus. vezati . u isto vrijeme. pojam obuhvaća bit stva¬ ri. koji je ukinuo uništavajući snagu vremena. Oni koji prianjaju uz načela uma. koji je podjednako neizmjenljiv kao i samo vrijeme. »uništava zbilju. u drugu ruku. Str.snage koje teže višem povijesnom obliku. ovdje je povezano sa napretkom slo¬ bode.. Umjesto da napravimo pregled sadržaja Hegelove Filozofije po¬ vijesti.«32. postojanost onoga što jest. bio je i sam progutan. ono ozbiljuje opći sadržaj datih povijesnih uslova time što razara njihov posebni oblik. Društvena i politička zbilja ne može se ni na koje vrijeme podvrgnuti zahtjevima uma. Načelo mišljenja. ovu moralnu i umstvenu zajednicu razorila je ista ona snaga koja ju je stvorila. 32 u jednu ruku. Čovjekova samo-svjesna djelatnost. Zeus je bio bog koji je proizveo um i štitio umjetnost. Mišljenje je tako uvu¬ čeno u proces vremena. Bog KronOs Vladao je najprije nad životima ljudi. Prema Hegelu. u kojemu su ljudi živjeli u nepo¬ srednom međusobnom jedinstvu i u jedinstvu sa prirodom. utjeloviti više tih mogućnosti u poredak ži¬ vota. Ovu državu rodili su i održavali um i etičnost. sila snažnija od vremena. Mišljenje je taj isti negativitet. ali. . beskonačni oblik . pomoću svoje više pojmovne spoznaje. bit. Hegel kaže: »Vrijeme je negativni elemenat u osjetilnom svijetu. Ukidanje nekog datog oblika dr¬ žave u isto vrijeme je prelaz prema višem obliku države. — činilo se da proizvodna moć uma dovodi vrijeme do zastoja. za razliku od njihove pojave — vladajući uslovi pokazuju se kao ograničene posebnosti koje ne iscrpljuju mogućnosti stvari i ljudi. Str. na taj način. i kao carstvo subjektivnosti i slobode. 77. zaustaviti hod misli. Smatralo se da zakoni važe zato što su zakoni. koji je »opciji« od prethodnog oblika. razmotrit ćemo njegovu analizu sokratovskog doprinosa. a Zeus. on je bio »politički bog« 'koji je stvorio državu i učinio je djelom samo-svjesnih i moralnih pojedinaca. Hegel počinje opisom ranog razdoblja grčkog grada-države. Razornu dinamiku mišljenja Hegel je povezao sa povijesnim napretkom prema »općenitosti«. da negira svaki posebni sadržaj pokazuje se. kao negativitet samog vremena. a taj ga i vodi. nego pogibeljna. Međutim. 104. pojam. Djelo mišljenja bilo je razoreno mišljenjem. Na taj način. Solon). njegova vlast je značila Zlatno doba. u Logici. povijesnomu napretku prethodi napredak mišljenja. pokušat će. Napredak pojmovnog mišljenja. Kada mišljenje postane pokretač prakse. dobiva. Međutim. Prije ili kasnije slobodna umstvenost mišlljelnja mora doći u sukob sa 'racionalizacijama datog ži¬ votnog poretka. umovanja i znanja razorilo je krasnu umjetninu koja je bila država. to jest na državu u kojoj je sloboda sub¬ jekta u svjesnom jedinstvu sa cjelinom. Ovu razornu dinamiku mišljenja Hegel je ilustrirao pomoću jednog starog mita. ako uspiju da uspostave nove društvene i političke uslove. Str. ali je to njegov najdublji. Kronos je bio bog vremena. jer država nastoji očuvati interes onoga što jest i. . shvaćanje pojma. Ovo je bilo razdoblje velikih ustava (Thales.202 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 203 vi podao njezin oblik. »Povijest svijeta je podvrgavanje (Zucht) neobuzdane prirodne volje općenitosti i subjektivnoj slobodi«34. /Tales/ Bias. slo33 34 35 Str. Hagel je u tom procesu vidio općeniti povijesni zakon. ono ide dalje od pojavne strane stvari i po¬ kušava doseći njihov pojam. za vrijeme kojega »subjektivnost volje« još nije bila probuđena unutar prirodnog jedinstva polisa. Čim je mišljenje oslobođeno svoje povezanosti s vladajućim stanjem stvari. u krajnjoj liniji. Mišljenje nije bezo¬ pasna djelatnost. u Filozofiji povijesti. natjera¬ ti da stave u pitanje i čak da potkopaju tradicionalne oblike kul¬ ture. Sve što je čovjek postigao bilo je razoreno. Ali. Nikakva sila ne može. ništa nije ostalo. a vrijeme je progutalo vlastitu djecu.

Ibid. Jer. . na¬ suprot domovini i običajnoj etičnosti«39. istinitih sudova. Slobodni se subjekt javlja samo kada pojedinac više ne prihvaća dati poredak stvari. Odsustvo svjesne subjektivnosti bilo je uslov neometa¬ nog funkcionisanja demokracije. Društvo ne može osloboditi pojedinca. »revolucionarnu oporbu prema atenskoj državi«40. Sokrat je naučavao da »čovjek mora otkriti i u sebi prepoznati ono što je Pravo i Dobro. Hegel je proglasio da ovaj momenat važi za svaku demokraciju. On drži da istinska demokracija izražava jed¬ nu ranu fazu ljudskog razvoja. međutim. jer su Atenjani njome. također. pravednih sudaca. Opći su pojmovi. građani još nisu bili svjesni niti posebnih interesa. Hegel je smatrao da je društvo emancipiranih poje¬ dinaca u oporbi prema demokratskoj homogenosti. istakli karakter ove države učinio je »demokratski us¬ tav . -dobrih i hrabrih postu¬ paka. čovjeka kao čovjeka. apstraktni opći pojmovi samom svojom prirodom podrazumijevaju prelaženje preko svake posebnosti i zastupanja slobodnog subjekta.. Sokrat ni¬ je mogao učiti ljude apstraktnom mišljenju. 'koja čini načelo i određuje posebni oblik slobode u našemu svijetu. Interes zajednice mogao se »po¬ vjeriti volji i odluci građana« zato što ti građani još nisu imali autonomnu volju.. tako. — ali opstoji nešto što 34 37 je ono lijepo. smrt¬ na osuda sadržavala je »duboko tragični« elemenat. niti ijedinog elementa kvare¬ nja .. »Sama subjek¬ tivna sloboda. Sokrat je time izdvojio istinu kao jednu općost. Str. i »konstrukcija ap¬ straktne Države« bio je udarac za same temelje opstojeće države. Ono mu daje nužnu »odvojenost« od vladajućih mjeri39 40 41 Ibid. Nje¬ gova se ocjena očito temelji na uvjerenju da će napredak društva nužno uroditi sukobom između interesa pojedinca i zajednice.204 IIERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 205 boda i pravo ostajali su samo u obliku običaja (Gewohnheit). osudili svoje društvo i svoju državu. Činilo se. a da ih ne oslobodi tradicionalnih mjerila 'mišljenja i opstojanja. hrabro itd.«36. nego mu se suprotstavlja zato što je upoznao pojam stvari i naučio da istina ne leži u tekućim normama i miš¬ ljenjima.. nije se mogla u Grčkoj očitovati drugačije nego kao razorni elemenat«37. Ovaj razorni elemenat unio je u grčku grad-državu Sokrat. Ima u državi lijepih stvari. Bio je osuđen na smrt. i koja je nespojiva sa emancipacijom. . 269. a spo¬ znaju ove općosti pridao je autonomnom mišljenju pojedinca. a da ga ne odvoji od za¬ jednice i da njegovu želju za subjektivnom slobodom ne suprostavi zahtjevima cjeline. Ibid. u svom pojmu ljepote. slobodni subjeikt je uistinu usko povezan sa pojmom. načelo •ubjektivnosti (Innerlichkeit) •— apsolutne nezavisnosti mišljenja — postiglo svoj slobodni izraz«38.u svakom trenutku mogla okrenuti protiv zajednice. pa. Isti proces koji je apstraktno mišljenje učinio prebivalištem istine emancipirao je pojedinca kao zbiljski »subjekt«. Pojam obuhvaća ono što je is¬ tinski lijepo i dobro. Sokratova načela poka¬ zuju. prema tome. apstraktni pojmovi. te da je to Pravo i Dobro po svojoj prirodi opće«. koja čini apsolutnu osnovu našeg političkog i vjerskog života. Prirodni. . fazu koja prethodi onoj u kojoj je pojedinac emancipiran. 269—70. Tako je poslije obrata u razvoju mišljenja slijedio odlučujući povijesni obrat. a Sokrat je mislećemu subjektu dao zadaću da otkrije tu istinu i da je podržava nasuprot svakom izvanjskom autoritetu. Ti¬ me je »istakao pojedinca kao subjekta sivih konačnih odluka. " Str. Kao što je to zastu¬ pala Logika. da svako priznavanje pojedinačne slo¬ bode podrazumijeva razbijanje stare demokracije. » U Sokratu j e . Hegel ovdje podrazumijeva da je razlog zbog ikojega je grčki grad-država mogao biti demokracija taj što se on sastojao od irađana koji još nisu svjesni svoje bitne pojedinačnosti. prema tome. dobrog itd. 270. dobrote itd. nji¬ hova je osuda priznavala da se »ono što su zamjerili Sokratu već duboko ukorijenilo među njima«41. čovjek ima ideju lijepog. . ovdje jedino mogućim. On ovo ne može znati ako se nije odvažio na apstraktno mišljenje. drugih grčkih građana i »barbara«. a ovo je bio preludij jedne nove faze u državnoj povijesti. Str. Ovaj postupak opravdan je utoliko što su Atenjani osudili svog »apsolutnog neprijatelja«. Homogenost grada-države bila je postignuta isključenjem robova. koji je naučavao upravo onu »subjektivnost« koju je Hegel nazi¬ vao razornim elementom u staroj demokraciji. dobro. ono je više od svih tih posebno¬ sti i zajedničko njima svima. S druge strane. Iako sam Sokrat možda nije razvio ovu implikaciju. Filozofija je počela razrađivati opće pojmove. koja bi se .

Uspr¬ kos tome. To ga je odvelo u harmonističku interpretaciju po. To načelo je prvi put zbiljski nastupilo sa kršćanstvom i time »se prvi put javilo u religiji«. Hegel jedva da je imao nešto više od općenite intuicije o njegovom značenju. interpretacija je tim izopalčenija što negira kritičke implikacije dijalektike i us¬ postavlja harmoniju između napretka mišljenja i procesa zbilje. su ipso facto ukinuti. Čovjek je nadvladan sve većim bogatstvom svoje ekonomske. promjene u korist gradske buržoazije i u korist jačanja parlamenta na račun krune. Ni sloboda nije odmah pobijedila u državama. Najunutrašnjija čovjekova subjektivnost priznata je kao »ono što može i mora doći u posjed istine. (Njegovo uvođenje u) različite odnose aktualnog svijeta podrazumijeva jedan širi problem nego što je njegovo jed¬ nostavno usađivanje u svijet. . Njemačka reformacija označava prvi uspješan pokušaj da se načelo subjektivnosti uvede u društvene i političke odnose koji se mijenjaju. jer protiv nje svjedoče sve žrtve ugnjetavanja i neprav¬ de. Hegel nije. Povijest čovjeka za injega je u isto vrijeme bila povijest čovjekova otuđenja (Entfremdung). više nema klase koja bi posjedovala supstanciju istine kao supstanciju duhovnih i svje¬ tovnih bogatstava Crkve«. Država se počela klimati. nigdje nije prekoračio grance društvenog sistema građanskog društva. a ova subjektivnost je zajednička svojina čitavog čovječanstva43. 55. konačni cilj svih tih djela. zna da je ispunjen Božanskim duhom. vijesti. tako da proces demo¬ kratizacije. — po kojoj je prelaz na novi povijesni oblik u isto vrije¬ me napredak ka višem povijesnom obliku — u izopačenu inter42 pretaciju. te je ponosan i zadovoljan u tom otuđenju od vlastite biti«44. koji se razvijao u političkim oblicima. on sklanja taj cilj sa svog vlastitog vidika. »Dok pojedi¬ nac. U Francuskoj su Burboni bili izbačeni julskom revolucijom. Ustanove što ih čovjek osniva i kultura koju stvara razvijaju svoje vlastite zakone. Pokret u Francuskoj i Engleskoj doveli su samo do prilagođavanja države vladajućim odnosima sila. 18. dakle. Ljudi uvijek teže za održavanjem jedine uspostavljene kulture. " Str. 416. Jedinu odgovornost za njegova djela ono daje slo¬ bodnom subjektu. sa Sokratom. više ne¬ ma razlike između svećenika i svjetovnjaka. ono se nije moglo konkretizirati ni učiniti temeljem države i dru¬ štva. i to zbog toga što ideje s kojima je moderno društvo slavilo svoj uspon brka sa zbiljom toga društva. i čovjekova sloboda im se mora prilagoditi. njegov slobodni razvitak. i pri tom podržavaju svoje vlastito onemogućavanje. Str. Kao dokaz za to možemo primijetiti da ropstvo nije prestalo nqposredno nakon prihvaćanja kršćanstva. kao i sve uzaludne patnje i žrtve u povijesti. »Ono za čim Duh izbiljski teži je ozbiljenje njegova pojma. Bri¬ tanski politički život bio je razdiran vrućim diskusijama o zakon¬ skom prijedlogu o reformi. smatrao da je čovjekovo povijesno ozbljavanje postojano napredovanje. temelji¬ to oblikovanje društva po tim načelima i njegovo prožimanje tim načelima je proces ikoji je identičan sa samom povi¬ ješću42. međutim. i u ime kršćanske slobode i ljudske jednakosti osporava tradicionalni sistem autoriteta i privilegija. Hegel je dobro poznavao opasnosti čak i malih preobra¬ žaja koji su se zbivali.206 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 207 la. Znao je da bi dinamika koja postoji u gra44 Str. i. . problem čije rješenje i primje¬ na zahtijevaju strog i dugačak kulturni proces. Čovjekova po¬ vijest je povijest njegova otuđenja od vlastitog interesa i. ono čini medij u kojemu se slobodni subjekt kreće. ali pri tom. Ta primjena kršćanskih načela na političke odnose. svi {izvanjski odnosi koji su do sada vladali) . oporbenog mišljenja. samim tim. Hegel je umro godine 1831. koji je predviđao dalekosežne promje¬ ne u engleskom izbornom sistemu. u obliku kritičkog. . povijest ozbiljenja toga interesa. Sakrivanje čovjekova istin¬ skoga interesa u njegovom društvenom svijetu dio je »lukavstva uma« i jedan od onih »negativnih elemenata« bez kojih nema na¬ pretka ka višim oblicima. niti su vlade i ustavi odmah prihva¬ tili umnu organizaciju. društvene i političke okol¬ ine i zaboravlja da je on sam. Hegelova slika reformacije podjednako je pogrešna kao i njegov opis kasnijeg društvenog razvoja. ili priznali slobodu za svoju osnovu. Prethodna godina donijela je prve revolucionarne potrese političkom sistemu restauracije — istom onom sistemu za koji je Hegel smatrao da predstavlja oz¬ biljenje uma u građanskom društvu. Kada se načelo subjektivnosti prvi put pojavilo. umjesto toga on se predaje njihovom uplivu. Marx je bio prvi koji je rastumačio porijeklo i značenje tog otuđenja.

decembra 1830) i Schultzu (29. 46 Hegel und seine Zeit (Hegel i njegovo doba). Hegelov članak o zakonskom prijedlogu reforme nije dokumenat koji izražava vjeru ili pouzdanje u to da će opstojeći oblik države vječito tra¬ jati u istoj mjeri u kojoj to nije ni njegov Predgovor Filozofiji prava. . kojom su one mogle izvršiti prelaz od zakonodavstva koje se zas¬ niva samo na pozitivnim pravima na zakonodavstvo koje se zasniva na načelima zbiljske slobode. U Engleskoj. On sadrži oštru 'kritiku prijedloga i tvrdi da prijedlog slabi suverenost monarha. naime. str. Hegel und der Staat (Hegel i država). u Eng¬ leskoj bi preobražaj imao da se provede pomoću jedne dru¬ ge snage. Berlin 1857. ozbiljno poljuljana. ikoja se gradi na pro¬ gramu koji je do sada bio nepoznat parlamentu i koja os¬ jeća da svoj utjecaj ne može proširili na druge stranke u parlamentu. januara 1831). Ako bi zakonski prijedlog uspio: . Više ne bi bilo nikakve više sile koja bi posredovala između interesa pozi¬ tivnog privilegija i zahtjeva za zbiljskom slobodom. 456. osloboditi zastrašujuću silu »naroda«. nego se plašio opasnosti reforme kao takve«46. Miinchen. 14 Uni i revolucija . 220. objavljen u godini u kojoj je umro. naposljetku.208 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 209 đanskom društvu. ali ova država ne bi mogla dozvoliti slobodu reforme. I tamo Hegelova filozofija završava u sumnji i rezignaciji47. bio je podulji referat o engleskom zakonskom prijedlogu o reformi. 326. . u svakom trenutku mogla osloboditi snage koje bi pot¬ resle čitav sistem. Rosenzweig. umjesto da postigne refor¬ mu. monarhički elemenat nema silu što je imaju druge države. koja bi ove mogla ograničiti i pomiriti. Reforma bi se u datoj situaciji naglo mogla pretvoriti u revoluciju. str. mogla bi biti navedena na to da svoju snagu potraži u narodu. koji je Hegela interpretirao prema njemačkom liberalizmu. 47 Vidi Hegelova pisma Goschelu (13. borba bi mogla postati još opasnija. možda. alko bi se odvojila od zaštitnič'kih državnih me¬ hanizama. Reforma bi. proizvela revoluciju45. II. priznao je da je Hagelov članak više dokumenat straha i nespokojstva negoli reakcionarne političke fi¬ lozofije. F. nasilja i pljačke. Hegelova vjera u čvrstoću države restauracije bila je 45 »Ueber die Englische Reformbill« (O engleskom zakonskom pri¬ jedlogu o reformi) u Schriften zur Poliiik und Rechtsphilosophie. jer »Hegel se nije protivio tendenciji i sadržaju zakon¬ skog prijedloga reforme. On opominje da će jača¬ nje parlamenta. Rudolf Haom (Hajm). usp. tada bi ona. str. pomoću naroda. mogla biti dobra stvar. time što predviđa takav parlamenat koji bi »apstraktna načela« francuske revolucije sup¬ rotstavio konkretnoj hijerarhiji države. Druge su države uspje¬ le izvršiti preobražaje bez prevrata. Opozicija. 1920. Jedan od Hegelovih posljednjih spisa. sv. a da ne dovede u opasnost sistem sile na kojoj počiva.

DIO II RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA .

Doživio je svoj preporod u posljednjim desetljećima toga vijeka u britanskom hegelovstvu (Green /Grin/. na taj način. Njegove osnovne filozofske ideje ostvarile su se u osobitom povijesnom oblliku što su ga poprimili država i društvo.UVOD OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE Prijelaz sa filozofije na oblast države i društva bio je sastavni unutrašnji dio Hegelovog sistema. koje se sastojalo od Micheleta (Mišele). . i taj oblik je dobio središnju važnost za jedan novi teorijski interes. ((Gešel). filozofiji prava i filozofiji religije. Goschela. Gablera i Rosekranza (Rozenkranc). Edgar i Bruno Bauer. prešla u društvenu teoriju. Sredinom devetnaestog vijeka utjecaj hegelovstva bio je gotovo mrtav. Desno krilo. koje su između ostalih sačinjavali David Friedrich Strauss (štraus). poslije Hegelove smrti. Bradley /Bredli/. Ova druga grupa došla je u sve veći i veći društveni i politički sukob sa restauracijom i završila je ili u . a još kasnije je dobio nov politički zamah u Italiji. prihvatilo je i raz¬ radilo konzervativne tendencije u hegelovskom sistemu. počinjući to jed¬ nom povijesnom interpretacijom religije. da spomenemo sa¬ mo najreprezentativnije mislioce ove grupe. potrebno je da malo sikrenemo od običnog načina objašnjavanja. Da bi se shvatio učinak Hegelove filozofije na kasniju društvenu teoriju. Johanna Eduarda Erdmana (Erdman). Lijevo krilo. osobito u logici. Feuerbach (Fojerbah) i Ciszkowski (Čiškovski). ili u liberaliz¬ mu koji je nosio sitnoburžoaski pečat. Bosanquet /Bosanket/). Tradicionalni prikaz hegelovske filozofije. gdje je interpretacija Hegela upotrebljena kao priprema za fašizam.adikalnom socijalizmu i anarhizmu. Filozofija je. razvilo je kritičke tendencije u Hegelu. počinje isticanjem činjenice da se hegelovska Skola razdvo¬ jila u desno i lijevo krilo. metafizici.

Um dozvoljava moguć¬ nost da je svijet bio božje djelo i da je njegov poredak božanski i svrhovit. sa kojom se ona borila protiv svih ikoji su stvarali prepreke njezinom političkom i ekonomskom razvoju. Njegov je sistem do¬ veo filozofiju na prag njezine negacije i time predstavljao jedinu kariku između starog i novog oblika kritičke teorije. U tim razdobljima nije bilo nikakve jasne definicije uma. te da se u mediju uma sastaje subjekt i objekt. u djelu Lorenza von Steina /Štajna/). kao što su bili omi koji su čovjekovo opstojanje suprotstavili mjerilima slobodnog mišljenja. da su čovjekovi postupci misaonog subjekta koji se rukovodi pojmovnim znanjem. pod¬ jednako. izvjesni Hegelovi pojmovi našli su svoje mjesto u sociologiji (npr. ali ovo ne bi trebalo da isključi čovjekovo pravo da ga oblikuje prema svojim potrebama i znanju. formalno točan. Tako. političke) težnje. u značajnoj mjeri. Samo zadovoljenje zavisit će od količine kontrole koju on ima nad prirodom i društvom. tako i ljevice) —• nisu oni bili ti koji su održali u životu istinski sadržaj te filozofije. preuzela je i nastavila marksistička društvena teorija. Treće. S pojmovima koji mu služe kao oruđe misaoni subjekt može prodrijeti u sve nepredvidljivosti i skrovite poteze u svijetu i doći do općih i nužnih zakona. Drugo. objašnjavalo se da ljudski um nije jednom za uvijek ograničen na unaprijed uspostavljen poredak.. Mjerilo uma bilo je na ovom širokom pod¬ ručju kontrole konačno. npr. da čovjekova svjesna djelatnost može taj svijet obuhvatiti i mijenjati. ap¬ sorbirala načela srednje klase na usponu. a prirodu i povijest podjednako podvrgao mjerilima mišljenja i slobode. Izvan ovih glavnih linija. Pri za¬ vršetku ovog procesa. dok je u svim ostalim vidovima povijest hegelovstva postala povijest borbe protiv Hegela. Naglašavanjem uma is¬ kazuje se. doduše. niti je taj izraz imao jedinstveno značenje. Mnoštvo talenata što ih čovjek posjeduje potječu Iz povijesti i u njoj se razvijaju. To znači da je prirodu i društvo.214 HERBERT MARCUSE OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE 215 U potpuno drugačijem obliku hegelovska dijalektika postala je. Odgajanjem će čo¬ vjek postati umstveno biće u jednom umstvenom svjetlu. Hegel je bio posljednji koji je svijet interpretirao kao um. Lasalle /Lasal/) i na području povijesti (Drovsen. Ideja uma nije nužno antireligiozna. Taj izraz je poslužio u ratu znanosti i filozofije protiv Crkve. Pokušat ćemo sažeti njegove bitne elemente i ocjeniti nje¬ gov promjenljivi povijesni utjecaj. otkriva mogućnost koje su zajedničke mnoštvu . koji vladaju beskonačnošću pojedinačnih predmeta i unose u nju red. Hegelov sistem dovodi do završetka čitavu epohu u moder¬ noj filozofiji. Značenje svijeta kao nečeg umstvenoga podrazumijevalo je. moramo ukazati na način na koji su povijesni napori koji su karakteristični za modernu eru ušli u filozofski interes i oblikovali ga. u pravnoj nauci (povijesna škola. na taj način. povijesno nasljedstvo Hegelove filozofije nije prešlo »hegelovcima« (kako desnice. Lošu organizaciju u društvu smatrali su. Prije nego što pokušamo pokazati kako je unutrašnji mehani¬ zam zapadne filozofije učinio nužnim prelaz ka kritičkoj teoriji društva. između filo¬ zofije i društvene teorije. Ranke). um podrazumijeva općenitost. također. /Drojsen/. Napredujući prema jednom umstvenom društvenom poretku. smatralo se izgubiti svoj nevaljali karakter. malo je suviše šematičan i ne vodi računa o izvjesnim važnim razlikama. u kojoj je on upot¬ rijebljen kao simbol za sve ono čemu su se suprotstavljale nove intelektualne (a u priličnoj mjeri čak i praktičke. Kritičke tendencije hegelovske filozofije. i on ih može iskoristiti na mno¬ ge načine radi najboljeg mogućeg zadovoljenja svojih želja. prvo. U isto vrijeme. Um je bio kritička paro¬ la te klase. Društvene snage koje su djelovale u tom povijesnom naletu iskoristile su filozofiju u njezinom poglavito umstvenom obliku. Talko je ozbiljenje uma podrazumijevalo kraj bilo kakvih izvanj-' skih autoriteta. Njego¬ vo značenje . trebalo tako organizirati da bi se opstojeće subjektivne i objektivne mogućnosti slobodno razvijale. bilo društveni bilo neki drugačiji. te će ustanove. naprotiv. svi zakoni njegova pojedinačnog i društve¬ nog života potjecat će od njegovog vlastitog autonomnog suda. pa bi ideja uma mogla doista ponovno poslužiti kao isho¬ dište našega razmatranja. on je pri¬ znavao društveni i politički poredak što su ga ljudi postigli kao osnovu na kojoj um ima da postane zbilja. konačno.mijenjalo se zajedno sa mijenjanjem položaja srednje klase. Od sedamnaestoga vijeka nadalje filozofija je. koja je počela Descartesom i koja je otjelovljivala osnovne ideje modernoga društva. odgovornom za štetne i nepravedne oblike što su ih te ustanove poprimile. iako je. Takav prikaz. sastavnim dijelom marksističke teorije i njezine lenjinističke interpretacije. u napadu fran¬ cuskog prosvjetiteljstva na apsolutizam i u raspri između libera- lizma i merkantiliama. naime. On. Za pri¬ rodu se smatralo da je po samom svom ustrojstvu umstvena.

Već smo ukazali na motive kolji su naveli Hegela da pre¬ kine sa tendencijom introverzije. nago objektivna mogućnost koja traži svoje ozbiljenje. ali. Štaviše. u sistemu dijalektičke fi¬ lozofije. znači. Subjekt mišljenja. nužno je slobodan. Opće je jednako zbiljsko kao i posebno. koji su analogni ili čak identični sa zakoni¬ ma prirode. razvitak modernog racio¬ nalizma pratio je jedan izrazito konformistički skepticizam. koji je težio za tim da pretvori svijet u golemo robno tržište. Peto. ali misleći ja. i da se njihova sloboda sastoji u prilagođavanju njihovog privatnog opstojanja toj nužnosti. Kao rezultat toga. sa svoje strane. Oni se mogu pojaviti samo putem te pralkse i svoj sadržaj mijenjati sa napretkom te prakse. dok su ideje i vrednote koje su ukazivale preko granica tog društvenog sistema pohranjene u carstvu apsolutnog duha. uto¬ liko je s više oklijevanja tražio slobodu u čovjekovom društve¬ nom životu. Kao primjere spominjemo Descartesovu mehanističku filozofiju. naime kao snaga dynamis. Hobbesovu materijalističku političku mi¬ sao. priznati bitnu jednakost svih ljudi. koje je njihov izvor. Ono samo opstoji u drugačijem obliku. Opći će pojmovi postati organom jedne prakse koja mijenja svijet. Preko dijalektike povijest je postala dijelom samog sadržaja uma. Uko¬ liko je um više trijumfirao u tehnologiji i prirodnoj znanosti. Međutim. kao i društveni život oblikuje po uzoru na prirodu. s obzirom na to da su i oni sami nastali po uzoru na svoj društveni sadržaj. Kao rezultat toga. kao tvorac općih pojmova. a njegova sloboda je sama bit subjektivnoisti. Kant i Fichte) pomirili su svoj filozofski raciona¬ lizam sa otvorenom iracionalnošću vladajućih društvenih odnosa. oni su se zaustavljali tamo gdije se zaustavlja i taj sadržaj. misleći subjekt. mogućnost. Spinozinu matematičku etiku i Leibnizovu (Lajbnic) monado- logiju. Reprezentativni filozofi srednje klase (na¬ pose Leibniz. a društvo se prikazivalo kao objektivni entitet. Gospodstvo nad prirodom i njezinim nedavno otkrivenim rezervama i dimen¬ zijama bilo je nužno za novi proces proizvodnje. u krajnjoj liniji. jednoobraznih u svih mislećih subjekata. čak i kad ove protivurječe umu i slobodi. Sloboda misaonog subjekta. mogućnosti koje će objasniti promjenljive oblike stva¬ ri i odrediti raspon i smjer njihova toka. Istinska apstrakcija nije provizorna. da se djeluje u skladu sa umom. Kazati. unutrašnji fenomeni koji se mogu potpuno pomiriti sa izvanjskim zbiljnostima. da je umstvenost mislećega subjekta konačna osnova za umstvanu organizaciju društva. Značajka ove bitne slobode je činjenica da misleći subjekt nije privezan uz nepos¬ redno date oblike bitka. razbio se skladni svijet čvrstih predmeta uspostavljenih zdravim razumom. moderni racionalizam imao je tendenciju da pojedinačni.216 HERBERT MARCUSE OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE 217 posebnosti. podrazumijeva njegovu moralnu i praktičku slo¬ bodu. Na taj način. Ljudski svijet predstavljen je tako kao da njime upravlja¬ ju objektivni zakoni. Jer. Pod pritiskom toga procesa polagano su nestajali kri¬ tički i idealni elementi i sklanjali se u heretičkim i opozicionim naukama (npr. Ideja uma došla je pod vlast tehničkog napretka a u eksperimentalnoj metodi se gledao uzor umstvene djelatnosti. isti je u svih ljudi. totalitet je čistih činova. niti je proizvod slobodne mašte. smatralo se da je prisutna u praksi prirodne znanosti. istina koju on ima u vidu nije predmet pasivnog razmišljanja. koji je. naime. izvor pojmovne općenitosti. koji djeluju nužnošću fizičkih zakona. ali oni neće zavisiti od slučaja. nepopustljiv u odnosu na subjektivne želje i ciljeve. mišljenje sjedinjuje mnogolikost ne samo prirod¬ noga nego i društvenopovijesnog svijeta. Četvrto. Ljudi su vjerovali da njihovi međusobni odnosi proizlaze iz objektivnih zakona. tj. Ideja uma podrazumijeva slobodu da se djeluje u skladu sa umom. ona je strogo odre¬ đena objektivnim ustrojstvom zbilje. nego je sposoban da ih prevlada i mi¬ jenja u skladu sa svojim pojmovima. te su ljudski um i slobodu izokrenuli tako da su ovi postali za¬ štitom izolirane duše ili duha. Naglasili smo ulogu dijalektike u procesu koji je filozofiju doveo licem u lice sa društvenom zbiljom. Naročiti sadržaj općih pojmova i njihovih konotacija mogu se razlikovati. u ateističkom materijalizmu. i da proglasi ozbiljenje uma u datim društvenim i političkim ustanovama i preko tih usta¬ nova. Filozofski pojmovi počeli su sada odražavati aktuelno kretanje zbilje. za ovu slobodu. u državi koja je upravljala građanskim društvom!. dakle. i došlo je do priznanja da je istina koju filozofija traži totalitet sve prisutnih protivurječnosti. za vrijeme francu¬ skog prosvjetiteljstva). Hegel je pokazao da su materijalne i intelektualne sile čovječanstva razvile dovolj- . manje ili više. to jest postupak koji mijenja svijet na taj način da njegove unutrašnje mogućnosti postanu slobodne i aktualne. metoda koja je djelovala u tom sistemu sezala je dolje od pojmova koji su je doveli do zaključka.

one su usmjerene prema istini do koje se može doći samo ukidanjem građanskog društva. još nije dosegla razinu ekonomske i političke sile kakvom su raspolagale srednje klase zapadnoevrop¬ skih naroda. u Hegelovo vrijeme. ali se marksističkoj teoriji ne može pristupiti tako da se pokaže metamorfoza starih filozofskih kategorija. Točno je da se izvjesni Hegelovi temeljni pojmovi ponovno javljaju u razvoju od Hegela do Feuerbacha i Marxa. prelaz ka jed¬ nom bitnom drugačijem redu istine. Njemačka srednja kla¬ sa. Utjecaj hegelovske filozofije na društvenu teoriju i naročita funkcija moderne društvene teorije mogu se razumjeti samo iz potpuno razvijenog oblika Hegelove filozofije i iz njezinih kri¬ tičkih tendencija. NEGACIJA FILOZOFIJE Prelaz od Hegela Marxu je. Sama filozofija time se izravno obratila društvenoj teoriji i praksi ne kao nekoj izvanjskoj snazi. u isto vrijeme. Svaki pojedini pojam u marksističkoj teo¬ riji ima bitno drugačiji temelj. Oni izraža¬ vaju negaciju filozofije. čak kada opisuju njegov suvremeni oblik. nego kao svom zakonitom nasljedniku. M a r x je Hegelovu filozofiju smatrao najnaprednijim i najobuhvatnijim iskazom buržoaskih načela. U biti. koji se ne može interpreti¬ rati preko filozofije. preko granica društvenog i političkog poretka uz koji je filozofija vezala svoju sudbinu. Čak ni Marksovi rani spisi nisu filozofski. dok su sve Hegelove društvene i ekonomske kategorije bile filozofski pojmovi. iako to još čine filozofskim jezikom. Ako je trebalo da bude nekog na¬ pretka dalje od te filozofije. TEMELJI DIJALEKTIČKE TEORIJE DRUŠTVA 1. to je imalo da bude napredovanje preko granica same filozofije i.218 HERBERT MARCUSE no snažno da od čovjekove društvene i političke prakse zahtijeva¬ ju ozibiljenje uma. Hegelov sistem je zato razvio i dovršio »u mišljenju« sva ona buržoaska načela (dovršena »u zbilji« kod drugih zapad- . u svakom smislu. Ovo je unutrašnja veza koja nas sili da napustimo krono¬ loški red i da razmotrimo temelje marksističke teorije prije nego što se počnemo baviti ranom francuskom i njemačkom sociologi¬ jom. u onom obliku u kojem su one prešle u marksi¬ stičku teoriju. Vidjet ćemo da su svi filozofski pojmovi marksističke teorije društvene i ekonomske kategorije. Marxova teorija je »kri¬ tika« u tom smislu što svi pojmovi znače optužbu totaliteta opstojećeg poretka. baš kao što nova teorija ima i novo pojmovno ustrojstvo i okvir koji se ne može izvesti iz pret¬ hodnih teorija. One ciljaju na nov oblik društva. Na početku pristupanja ovom problemu možemo kazati da u Hegelovom sistemu one odnose na negaciju toga poretka.

Hegel je smatrao da je istina cjelina ikoja mora biti prisut¬ na u svakom pojedinom elementu.220 IIERBERT MARCUSE NEGACIJA FILOZOFIJE 221 nih naroda) koja još nisu bila dio društvene zbilje. pro¬ leter je zauvijek odvojen od svoje biti jer mu njegov opstanak ne daje nikakvog vremena da se bavi ovim djelatnostima. nepravde i rop¬ stva.mogućnosti. sv. Ako je svojina ono prvo što pripada slobodnoj ličnosti. On najprije vodi do total¬ nog »otuđenja« svijesti. Moskva. tako da se najvi¬ še čovjekove mogućnosti mogu razviti preko razvitka opstojećih društvenih oblika. čovjek nije »sa sobom« kada se bavi predmetima svoje želje i rada. rad određuje čovjekovu bit i društveni oblik koji ona uzima. Ali snaga dokaza je izgubljena. Marx je posebno naglašavao doprinos Hegelovog shvaćanja rada. Frankfurt M. Marx. čovjeka savladavaju stvari koje je sam napravio. Tako povijest i društvena zbilja same »negiraju« filozofiju. Marx je rekao da takav elemenat postoji — to je proletarijat. Hegel je rekao da podjela rada i općenita međuzavisnost pojedinačnih radova u sistemu potreba podjednako određuju si¬ stem države i društva. povijest. U obliku kakav joj je Hegel konačno dao. izgledalo je da teorija. nego postaje zadaćom društveno povijes¬ ne prakse. Hegel tvrdi da je jedinstvo subjekta i predmeta već postignuto i da je proces postvarivanja prevladan. uspostavljanje takvog uslova u kojemu subjekt sebe spoznaje i posjeduje u svim svojim predmetima. živo svjedoči o činje¬ nici da istina još nije ozbiljena. Dalji razvitak ovog odnosa između svijesti i ob¬ jektivnog svijeta je društveni proces. štoviše. također. Opstojanje proletarijata protivurječi navodnoj zbilji uma jer pred nas stavlja čitavu klasu koja dokazuje upravo negaciju uma. društvo je u svojoj potpunosti nevaljalo. On mora izaći na kraj sa prirodom. otkrio je revolucionarne implikacije liberalističkih ideja slobode i jednakosti. na taj način. »Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie« (Prilog kritici Hegelove filozofije prava) u Marx-Engels Gesamtausga. I. Njegov je zaključak podrazumijevao odlučuju¬ ću promjenu u odnosu zbilje i teorije: smatralo se da se zbilja podudara sa teorijom. Tradicional¬ ni spoznajnoteorijski antagonizam između subjekta (svijesti) i predmeta Hegel pretvara u odraz određenog historijskog antago¬ nizma. kao što je sam Hegel pokazao. sjetiti da Hegelova filozofija počiva na jed¬ noj naročitoj interpretaciji odnosa subjekt—objekt. dakle. Kritika društva ne može se provesti preko filozofske nauke. Instituta Marxa-Engelsa. »Borba na život i smrt« između gospodara i sluge otvara put ka samosvjesnoj slobodi. prava i slobode pretvara se tada u zbilju neistine. U toku prisvajanja predmet se očituje kao čovjekova »drugost«. Ozbiljenje uma podrazumijeva zato prevladavanje ovog otuđenja. prihva¬ ća činjenice kakve jesu i uzdiže ih kao da odgovaraju umu. opisao je povijest gra¬ đanskog društva kao povijest nepomirljivih antagonizama. Da li se »istina« doista podudara sa datim društvenim i po¬ litičkim poretkom? Da li je. proces rada određuje. Me¬ đutim. nego zavisi od izvanjske sile. izd. On je um učinio jedinim općim mjerilom društva. str. Ako djelatnosti apsolut¬ nog duha: umjetnost. Sudbina proletarijata nije ostvare¬ nje ljudskih . 619. slučajnošću i interesima drugih vlasnika. Opstojanje proletarijata. Predmet se najprije javlja kao predmet želje kao nešto radi čega treba da se radi i što treba da se prisvoji kako bi se zadovoljila neka ljudska potreba. Proletarijat ima 'svoje porijeklo u radnom pro¬ cesu i aktualni je izvođač ili subjekt rada u tome društvu. 1 . religija filozofija čine čovjekovu bit. dalje. Jer. Stavile. proleter niti je slobodan niti je ličnost jer me posjeduje nikakve svojine. a sve protivuriečnosti konačno su pomirene u carstvu mišljenja ili apsolutnom duhu. a proletarijat izražava totalni negativitet: »opću patnju« i »opću nepravdu«1. nego obratno. to odgovarajuće prebivalište istine. tako da je istina te cjeline uništena alko se ma i jedan značajni elemanat ili činjenica ne može povezati sa procesom uma. 1927. raz¬ vitak svijesti. Zbilja uma.be. Ako. opstojanje proletarijata tovari nešto što je više od umstvenog društva Hegelove Filozofije prava. priznao je ulogu apstrakt¬ nog rada u integriranju raznosmjernih individualnih interesa u jedinstven »sistem potreba«. koji su inherentni tom društvenom poretku. a ovaj gubitak pro¬ izlazi iz načina rada na kojemu se temelji građansko društvo. Antagonizmi građanskog društva smireni su u monarhičkoj državi. Marx izjavljuje da je ovaj prikaz uloge 'rada i procesa postvarivanja i njegovog ukidanja najveće dostignuće Hegelove Fe¬ nomenologije duha. oslobodila teoriju svake potrebe da prevlada dati sistem života u društvu? Hegelov potvrdni odgovor počivao je na pretpostavci da su društveni i politički oblici postali primjereni načelima uma. ono kvari čitavo buržoasko društvo. Moramo se. opstojanje proletari¬ jata svjedoči o »potpunom gubitku čovjeka«. dakle.

svodi se. ko¬ ji predstavljaju Feuerbach i Kierkegaard. Ako zbiljsko jedinstveno opstojanje pojedinca (koji se nikada ne može svesti na neku općost) nije prvenstvena tema filozofije. Sada je. Istina ne leži u znanju. Kritička upotreba dijalektič¬ ke metode otkrila je da pojedinačna sloboda pretpostavlja slobod¬ no društvo i da istinsko oslobođenje pojedinca zato zahtijeva oslobođenje društva. i da ima samo jedan medij u kojemu se »istina« još može naći i staviti u djelo. Istina počiva samo u djelatnosti i jedino se djelatnošću može iskusiti. Kierkegaard. Hegelovi nasljednici slavili su. (Pojedinčevo vlastito opstojanje jedina je zbilja koja se doista može shvatiti. u biti. nego samo »etički opstojeća subjektivnost«. um. cilj njegove samo-svjesne prakse. Kierkegaardova individualistička interpretacija »negacije fi¬ lozofije« nužno je podrazumijevala ogorčeno protivljenje zapad¬ njačkom racionalizmu. a opstojeći pojedinac sam je jedini subjekt ili izvođač toga shvaćanja. Proširilo se uvjerenje da je povijest mišljenja dosegla odluču¬ juću točku. na kritičku teoriju društva i kida sa tradicionalnim formu¬ lacijama i tendencijama. koji je otklonio i sam 'Hegel. moramo je razlikovati od drugih suvremenih oblika koji su se izgradili na »negaciji filozofije«. koji je mogao cvjetati makar pojedinci i trpjeli i umirali. u biti. Istina se smjestila ili u općem »čistom umu«. ona ne daje odgo¬ vora na njegov jednostavni zahtjev za srećom. ali njegovo mišljenje je određeno njegovim pojedinačnim življenjem. Snažan polet uvjerenja da je filozofija došla do sivog kraja obilježavao je prva desetljeća poslije Hegelove smr¬ ti. Marksistička teorija. Zato za istinsku filozofiju vrijedi samo jadan kriterij. primjenu apstraktnog pristupa. U oba slučaja napuštena je čovjekova materijalna sreća time što je um okrenut prema unutra i time što se um prerano izjednačuje sa svijetom kakav jest. Mogu se razlikovati dva opća tipa. 15. Jer ona služe tome da čov¬ jeka odvrate od carstva u kojemu on traži i treba istinu. str. koji je nedirnut okolnostima pojedinačnog života. Istinski bitak. Abschliessende unwissenschaftliche Nachschrift (Zaključni neznanstveni post scriptum) u Werke (Djela). kao što smo to pokazali. 2 . Jedina zbilja koja je za njega značajna je njegova 'vlastita »etička opstojmost«2. Ona mu ne može pomoći u konkretnim odlukama što ih mora stalno stvarati. Usredsređenje na samog pojedinca značilo bi. po tome što um počiva u mislećemu ja i u objektivnom duhu. Prema Kierkegaardu. Do tada su filozofska ustrojstva bila nastamba »istine« i odvajala je od povijesnih borbi ljudi. »negaciju filozofije« kao »ozbiljenje boga« preko obogotvorenja čovjeka (Feuerbach). prema tome. Znanje se bavi samo mogućim i nesposobno je da bilo šta učini zbiljskim. ili u op¬ ćemu duhu. ili čak i da shvati zbilju. prodire do porijekla poje¬ dinca u procesu društvenog rada i pokazuje kako je taj proces osnova čovjekova oslobođenja. međutim. te ako se istina ne može naći u tom jedin¬ stvenom opstojanju niti povezati sa njim. Hegel je pokazao da se najpunije opstojanje pojedinca izvr¬ šava u njegovom društvenom životu. 2. u obliku jednog kompleksa apstraktnih. Racionalizam je. drugi. pa čak i opasna. sv. bio univerzalističan. prema tome. tako da se svi njegovi problemi javljaju i razrješavaju u njegovoj pojedinačnoj djelatnosti. Individualisti su tvrdili da racionalistička filozofija nije zao¬ kupljena čovjekovim aktualnim potrebama i težnjama. kao ostvarenje čovjekove »opće biti« (Feuerbach. Feuerbachov materijalizam i Kierkagaardov egzisten¬ cijalizam. a »čista« misao nije drugo nago »utvara«. transcendentalnih načela. sto ga predstavlja Marx. hvata se izoliranog poje¬ dinca.222 HERBERT MARCUSE KIERKEGAARD 223 Prije nego što izložimo razvoj marksističke teorije. onda su sva filozofska nastojanja suvišna. jer su osjetilno zamjećivanje i povijesno znanje puki privid. mada otjelovljuju i mnoge crte jedne društvene teorije dubokih korijena. i slobod¬ ni subjekt mogli su se sada pretvoriti u povijesne' zbiljnosti. Mara). 1910. Prvi. Njegovo je opstojanje misaono opstojanje. emancipacija čovjeka mogla postati čovjekovo vlastito dje¬ lo. kao što su to tvrdili racionalisti. pak. a to je njezina spo¬ sobnost da spase pojedinca. pojedinac nije spoznajna. VII. KIERKEGAARD (KJERKEGOR) Tko će i šta će ispuniti čovjekovu bit? Tko će ozbiljiti filozo¬ fiju? Razni odgovri na ova pitanja iscrpljuju tendencije u posthegelovskoj filozofiji. naime čovjekovo konkretno materijal¬ no opstojanje. ne idu dalje od ranijih filozofskih i religioznih pristupa tome problemu. Jena. Iako tvr¬ di da odgovara njegovim istinskim interesima.

mjerilo umstvenosti u državi i društvu. Kako je ovo usredotočivanje filozofije na jedinstvenost pojedinca daleko od čisto filozofskog sadržaja i koliko ono pod¬ razumijeva društvenu i političku izolaciju. On smatra da je čovječanstvo (reine Menschheit) jedan »negativitet«. kaže on. Spasenje čovječanstva nije više moglo le¬ žati u carstvu vjere. Tbid. jest optužba protiv vladajućih nepravdi i rqpstva i ukazivanje na konačni in¬ teres pojedinca. a ostvarenje u kršćanskom načinu ži¬ vota znači neprestanu borbu i konačno poniženje i poraz. »Totalitet« uma. Ibid. ' Str. a ne um. njezinoj priv¬ lačnosti za oskudnog i izmučenog pojedinca. On tako vraća krš¬ ćanstvu njegovu borbenu i revolucionarnu snagu. Cijela njegova fi¬ lozofija podrazumijeva oštru kritiku njegova društva. Lijek može da se nađe u kršćanstvu. religiozni protest bio je slab i nemoćan. i sa¬ mo jedna valjana odluka: živjeti kršćanskim životom. kao što su bitna jednakost ljudi.. puka apstrakcija pojedinca i izravnavanje svih egzistencijalnih vrednota5. i da je zapadni racio¬ nalizam na taj način određeno povezan sa temeljnim ustanovama liberalističkog društva. također je »puka apstrak¬ cija«6. niti se ikada može doseći čistim mišljenjem. Kierkegaard se vraća izvonoj funkciji religije. na istoga pojedinca koji je osnovna briga kršćanstva. 64. Kierkegaard se držao sadržaja koji više nije mo¬ gao primiti religiozni oblik. Kierkegaardovo je djelo posljednji veliki polkušaj da se uspostavi religija kao konačni organon za oslobađanje čovječanstva od razornog učinka jednog ugnjetačkog društvenog poretka. Ukazali smo već na to kako je pojam uma bio povezan sa nap¬ rednim idejama. 3 Međutim. str. On je funkcija ozlojeđenosti većine protiv manjine koja posjeduje i pokazuje više vrednote. 7 8 Str. koje on optužuje da iskrivljuje i razbija ljudske sposobnosti. 15 Um i revolucija .. Antiracionalistički napad na općosti postaje sve važniji u daljem razvitiku evropske misli. Jedina odluka koja preostaje po¬ jedincu je ona između vječnoga spasenja i vječnoga prokletstva. Prema tome. 42. »Istina« je pojedinac. dok ozbiljenje sreće postaje neposrednom život¬ nom stvari svakodnevnog života. 28. njegovo spasenje. Napad na opći um lako se dao okrenuti u napad na pozitivne društvene implikacije ove općosti. nikakve zajednice. I da je kršćansko opstojanje unutar suvremenih društvenih oblika zauzijek nemoguće. tako. Na ideološkom polju borba protiv ovog 5 Zur Kritik der Gegenwart (Prilog kritici sadašnjosti). »Ono što opstoji uvijek je pojedinac. Jedina uloga crkve. u kojemu je Hegel vidio dovršenje istine. noseći naprijed revolucionarnu srž religije u konkretnoj borbi za društveno oslobođenje. vladavina zako¬ na. Nema sumnje. 61. nikakve »općenitosti« koje bi mogla ospo¬ riti njegovu vlast. dio opće pobune protiv izvanrednih pojedinaca. str. U ovim prilikama. Religija je bila osuđena na to da dijeli sudbinu filozofije. a religiozni individuali¬ zam mogao se čak okrenuti protiv pojedinca kojega je želio spa¬ sti. apstraktno ne opstoji«4. 1922. zauvijek.224 HERBERT MARCUSE K1ERKEGAARD 225 Svaki je pojedinac u svojoj najunutarnjijoj pojedinačnosti izoliran od drugih3. Innsbruck. socijalizam je. zadaću da se postigne istiniti život Kierkegaard sada pomjera na konkretnog pojedinca. Istina je. 21. ili čovječanstvo. izjednačava¬ njem svih. on je bitno jedinstven. Ako je prepuštena unutrašnjem životu pojedinca. Vječnost poprima vremenski vid. osobito od kada su napredujuće filozofske snage bile u pokretu. »istina« se odvaja od društvenog i političkog vrtloga kojemu pripada. Nema nikakvog save¬ za. Socijalizam je tek je¬ dan između mnogih pokušaja da se pojedinac ponizi. Str. Ima samo jedna istina: vječita sreća u Kristu. slo¬ bodne od bilo kakve snage koja bi je ograničavala. Kierkegaarov individualizam preobraća se u nedvosmisleni apsolutizam. Kierkegaardov napad na apstraktno mišljenje doveo ga je dotle da je napao izvjesne opće pojmove koji podržavaju bitnu jednakost i dostojanstvo čovjeka. rezultat njegove vlastite od¬ luke (Entscheidung) i može se ozbiljiti samo u slobodnim postup¬ cima koji proizlaze iz te odluke. ili država — jer pojedinac je jedina zbilja. 34. na taj način da se »uklone sva organska. 6str. možemo najbolje vidje¬ ti kada pogledamo Kierkegaardov stav prema socijalističkom pok¬ retu. Crkva se mora odvojiti od države jer bi svaka za¬ visnost od države bila izdaja kršćanstva. Spasenje se ne može osloniti na izvanjske ustanove i autori¬ tete. konkretna razlikovanja i razlike«8. da »ideja socijalizma i zajednice (Gemeinschaft) ne može spasti ovo doba«7. Pojava boga opet poprima zastrašujući vid jednog povijesnog događaja koji se naglo dešava jednom društvu koje se raspada.

Samo »genetska« analiza omogućit će filozofiji da pruži ideje ikoje bi čovjeku mogle pomoći u njego¬ vom zbiljskom oslobađanju. i to uz onaj koji je bio dat u njegovo vrijeme. cit. — štoviše. cit. koju smatra logičkim i povijesnim ostvarenjem Hegelove filozofije. Pozicija zvana »egzistencijalizam« igrala je važnu ulogu u tom napadu. Štoviše. Nauka o bogu (teologija) mora se promijeniti u nauku o čovjeku (antro¬ pologija). Vladajuće stanje čovjeka rezultat je dugačkog povijesnog procesa. najviših vrednota. zato. države i narode nikakva veza ne spaja u cjelinu čovječanstva da se svačiji posebni egzisten¬ cijalni uglovi ne mogu podvrći generalnom sudu uma. čijim životima upravljaju u skladu sa njihovim egzistencijal¬ nim potrebama. op. ona završava Feuerbachovom preobrazbom logike u antropologiju10. sv. genetička analiza nije samo stvar filozofije povijesti nego i logike i psihologije. izražavaju potrebe pojedinih ljudi. do kojega se došlo u njegovo vrijeme. ozbiljenje hegelovske filozofije samo kao njezine negacije. § 20. ali ne genetičko-kritičko značenje«11. i na taj način stavio u pitanje njegovo pravo na opstanak.. sv. jer mišljenje u njegovom sistemu ne dobiva svoju genetičku analizu. u kojima počiva um. Kada je prihvatio dato stanje svijeta kao da ono odgovara mjerilu uma. II. Vječita sreća počet će preobrazbom kraljevstva nebe¬ skog u republiku zemaljsku. 1846. priroda potječe od ustrojstva i kretanja mišljenja — što je potpuni obrat istinskog stanja stvari. koju je tražio na nebu i u čistom mišljenju. kao što kaže Feuerbach. II. oblika dru¬ gog svijeta. Kasnije se ustvrdilo da pojedince. A u razradi sistema bitak postaje izvedeni modus mišljenja ili. Ona je najprije odricala dostojanstvo i zbiljnost općega. tako¬ đer. Feuerbach insistira na tome da se Hegel nije prihvatio takve analize. str. Ovaj bi posljednji tip filozofije ne samo pokazao i razumio svoj predmet nego bi is¬ tražio i njegovo porijeklo. Feuerbach se slaže sa Hagelom da je čovječanstvo sazrelo. vidi. . Zemlja je spremna da bude preobražana. »predikat mišljenja«. 247. 10 Vorldufige Thesen tur Reform der Philosophie (Prethodne teze za reformu filozofije). antropologija je filozofija koja teži konkretnoj emancipa¬ ciji čovjeka i koja. Takva filozofija ne može biti idea¬ listička jer su pri ruci sredstva koja će ostvariti slobodno ljud¬ sko opstojanje stvarnim oslobođenjem. Smatralo se da se zakoni ne zasnivaju na nekim općim osobinama čovjeka. Leipzig. Nova je filozofija. »Nova filozofija je ozbiljenje hegelovske. 3. unutrašnji cilj svih prethodnih stup¬ njeva. nego kao pojam. a mišljenje sekundar" Kritik der Hegelschen Philosophie (Kritika Hegelove filozo¬ fije) u op. Ovo je dove¬ lo ido odbacivanja svih općenito važećih normi za državu i društ¬ vo. u kojemu su sve transcendentalne vrednote »postale svjetovne« i učinjene ciljevima čovjekova empirijskog života. Bitak se od samog početka shvaća kao mišljenje. oni. str. Ovakvo skidanje uma sa njegovog ranijeg polo¬ žaja omogućilo je da se izvjesne posebnosti (kao što su rasa ili puk) uzvise na položaj.. OZbiljenje religije traži njezinu negaciju. od očite činjenice da je priroda prvobitna. 221—2. Njegova kritička razlikovanja naposljetku su samo razlikovanja unutar toga datoga. koja je na početku naprosto »data« i koja je drugačija od mišljenja. a njegova filozofija ima »kritičko. § 31. Tu je Hegel još više promašio. može se sada zadovoljiti na zemlji. naprotiv. 9 slobodnog ljudskog opstojanja. Hegelova velika pogreška bila je u tome što se držao idealizma u vrijeme kada je pri ruci bilo materijalističko rješenje problema. Prema tome. On zato piše nacrt »Filo¬ zofije budućnosti«. čitave prethodne filozofije«9 Negacija religije počela je Hegelovim preobražavanjem teologije u logiku. naime time da se u sadašnje vrijeme ljudski sadržaj religije može sačuvati samo napuštanjem religioznog oblika. per contra. dakle. Hegel je protivurječio vlastitim načelima i vezao filozofiju uz jedan izvanjski sadržaj. ocrtava uslove i osobine jednog doista Grundsatze der Philosophie der Zukunft (Osnove filozofije bu¬ dućnosti) u Sdmmtliche Werse.226 HERBERT MARCUSE FEUERBACH 227 liberalizma počela je napadom na racionalizam. Njegova konstrukcija povijesti nqprelkidno pretstavlja da je vladajući stupanj razvoja. Sreća. kolektivnom i svjesnom praksom ljudi. FEUERBACH Feuerbach počinje činjenicom koju Kierkegaard nije prizna¬ vao. Feuerbachova genetska analiza mišljenja počinje. On ne ulazi u sistem kao »činjenica« izvanjskog svijeta. Za Feuerbacha. u oblast uma i slobode.

Ibid. uvodi prirodu kao osnovu i medij za oslobađanje čovječanstva. polazeći u svojim pogledima od čovjekovog aktuelnog položaja u prirodi i društvu. str. nova filo¬ zofija ne treba da bude filozofija prirode u tradicionalnom smis¬ lu. Filozofija. a sveprisutna či¬ njenica sa kojom se susreće filozofija je »patnja«. Neosporna činjenica da čovjekovi prirodni porivi nemaju nikakvog zadovoljavajućeg oduška pokazala je da su. to jest priro¬ dom. »pasivnim«. i drugo. da su zamjedbe. istinska objektivna filozofija javlja se samo iz nega¬ cije mišljenja. Usprkos svom povijesnom napretku. nego konkretnim bitkom. »Predmet. Feuerbach je potpuno zanemario ovu materijalnu funkciju rada. uzvikuje Feuer¬ bach. Ibid. zamjedbi i osjećaja«18. jer. Hegel je isticao da u povijesni proces rad unosi osjetilnu iz¬ vjesnost i prirodu u povijesni proces.. ali Bitak ne potječe od mišljenja«12. a ne spontano. dat je samo osjetilima17. Čovjekovo oslobođenje traži oslobođenje prirode. u svom istinskom značenju. Mišljenje potječe od Bitka. Ta praksa je ono što je osnovno. osim predmeta osjetila. određeno. ništa nije nesumnjivo i neposredno izvjesno. iz određenosti objektom. 253. mišljenje je predikat. On odvaja stanovište osjetilne izvjesnosti od sveobuhvatnijih načina shva¬ ćanja sa kojima se osjetilna izvjesnost psiholoških i povijesno pove¬ zana. prvo. sloboda i um mit. »Načelo patnje« Ukorijenjeno je u povijesnom obliku društva i njegovo ukidanje zahtijeva društvenu djelatnost. ali Grundsdtze der Philosophie der Zunkunft. jer objekt se suprotstavlja subjektu i nadvladava ga. Hegel je poricao da je osjetima izvjesnost konačni kriterij istine. koju je Marx vidio u opstojanju proletarijata.228 HERBERT MARCUSE IKUERBACH 229 na zbilja.. Čovjekova pat11 13 14 15 nja je »prirodni« odnos živoga subjekta prema njegovoj objek¬ tivnoj okolini. »Sva se znanost mora temeljiti na prirodi. per contra. Teorija je puka hipoteza. On podržava autoritet zdravog razuma nasuprot takvoj istini koja se očituje samo onda kad postoji sloboda od tog autoriteta. Hegel je počinio neoprostivi prestup protiv pojedinca time što je na temeljima porobljenog čovječanstva konstruirao carstvo uma. Zato što je ljudsko opstojanje zamišljao na osjetilni način. str. uviđali da su idealistička rje¬ šenja iluzorna. »Mišljenju prethodi patnja«15. a ne samo-određujuće. je. Nova filozofija us¬ pjet će da . mora početi bitkom. str. istina je općost do koje se ne može doći iskustvom koje daje posebno¬ sti. u odnosu na društvene zbiljnosti. 263. istina nalazi svoje ostvarenje u povijesnom procesu što ga provodi kolektivna praksa ljudi. Ibid..oprirodi' istu onu slobodu koja je do sada bila samo protuprirodna i natprirodna hipoteza«14. cit. Feuerbach se pridružuje velikoj tradiciji materijalističkih fi¬ lozofa. Feuerbachovo shvaćanje toga »ja« preokreće tradicionalno shvaćanje »ja«. osjetilnost (Sinnlichkeit) osjećaj (Empfindung) pravi organ filozofije. 267. koji su. Priroda negira i ispunjuje filozofiju. smatrao je Marx. Proces oslobađanja ne može ukloniti tu pasivnost. Prema Feuerbachu. u biti. ali je od izvora lišavanja i muke može pretvoriti u izvor obilja i užitka. Priroda postaje značajna samo utoliko što uvjetuje ljudsko opstojanje. dok su osjetilna izvjesnost i priroda podjednako uvučene u kretanje u čijem toku mijenjaju svoj sadržaj19. u prvom redu receptivno. Ovdje Marx podržava Hegela protiv Feuerbacha. Ovo je istina osobito za teoriju slobode. »za«. ne Hegelovim apstrakt¬ nim bitkom-kao-takvim. »Istinsko objektiv¬ no mišljenje. koje je podsticalo modernu filozofiju sve od Descartesa. Feuerbaohov naturalizam smatra. Ovo je tačka na kojoj počinje Marxova kritika Feuerbacha. a ne spoznaja. pasivni sub¬ jekt zamjedbe. Str. . 258. dakle. Priroda izvana oblikuje i određuje ovo ja. Ovo. § 32. dak¬ le. i čini ga. Međutim. »Bit Bitka kao Bitka je bit prirode«13. a ne aktivni subjekt mišljenja. 17 •3 19 " Str. Vorlaujige Thesen zur Reform der Philosophie. Spomenuli smo da je »opća patnja«. iz strasti — izvora svih zadovoljstava i potreba«16. Feuerbach. čovjek je i dalje u bijedi. Feuerbach razmatra Hegelovu kritiku osjetilne izvjesnosti u svojoj Kritik der Hegelschen Philosophie. za njega negirala zbiljnost uma. čovjek treba da bude pravi sadržaj i interes. Feuerbach se obraća osjetilnoj zamjedbi (Anschauung). I ni¬ kakvo ozbiljenje uma nije na vidiku dokle god ova patnja nije uklonjena. § 37. dokle god nije uspostavljena prirodna osnova teo¬ rije. čovjekovog prirodnog opstojanja. jest prvobitno u čovjekovom odnosu prema objektivnom svijetu. op. »Nezadovoljan apstraktnim mišlje¬ njem. 211—15. »Istinski odnos mišljenja prema Bitku je ovaj: Bitak je subjekt.

str. 198. i slobodu pretvarala u događaj koji ide u okvir datoga poretka. niti s obzirom na interes cjeline. izostavio odlučujući činilac pomoću kojqga bi priroda mogla postati medijem slobode. op. Svi su ljudi slobodni. ljudski osjetilnu djelatnost«20. i Sidnev Hook. M a r x je svoju teoriju usredotočio na proces rada. i u njemu je radni proces odlučujući za totalitet ljudske egzistencije. 299. Izostavljajući radini proces iz svoje filozofije slobode. 22 »Čkonomisch-philosophische Manuskrikte« (Ekonomsko-filozofski rukopisi. 25 Str. od koje polazi Maraova teza iskazuje prvo. ur. kaže Marx. 1939. New York.. From Hegel to Marx (Od Hegela do Manta). Berlin. totalitet ljudskih odnosa upravlja se prema imanentnim zakonima ekonomije. jer ukazuje da je vladajući odnos između svijesti i društvene opstojnosti lažan. V. Njegov »zamjedbeni materijalizam« zamjećuje samo »odvojene pojedince u buržoaskom društvu«21. 23 Ibid. Maraova je teza kritička. On kaže da počinje »činjenicom. R. str. i Sidnev Hook. str. Na taj način. vidi Njemačka ideologija.. MARX: OTUĐENI RAD Marxovi spisi između godina 1844. ekonomskom či¬ njenicom«. Ovo društvo djeluje prema načelu općega rada. kritička analiza tog procesa daje konačnu te¬ mu filozofije. 80—81.be. u kojemu jedna ne¬ kontrolirana ekonomija vlada nad svim ljudskim odnosima. proizvod rada. »U uslovima napredovanja društva uništavanje i osiromaši¬ vanje radnika je proizvod njegovog Vlastitog rada i bogatstva što ga je sam proizveo. Feuerbach je. str. Mara uvijek ponovno naglašava da je njegova materijalistič¬ ka polazna tačka nametnuta materijalističkom kvalitetom društva koje analizira. op. IX. International Publishers. Temelje građanskog društva on je učinio temeljima teorije građanskog društva. Istina materi¬ jalističke teze. ur. Proučavanje procesa rada u krajnjoj je liniji apsolutno nuž¬ no da bi se otkrili uslovi za ozbiljenje uma i slobode u zbiljskom smislu. ima da se ostavri u njezinoj negaciji. Na taj način. sredstva koja bi trebalo da služe životu počinju upravljati njegovim sadržajnim ciljem. 293. ali mehanizmi procesa rada upravljaju slobodom svih njih. »Teze o Feuerbachu«. a čovjekova svijest potpuno se žrtvuje odnosima materijalne pro¬ izvodnje. Drugim riječima. Na taj način. Saya /Sej/ priznaje da ni veliko društveno bogat¬ stvo za radnika ne znači ništa drugo nego »stajaće siromaštvo«24. U isto vrijeme. Raz¬ voj pojedinca i doseg njegove slobode zavise od stupnja do koje¬ ga njegov rad zadovoljava neku društvenu potrebu. povijesnu činjenicu. Institut MarxaEngelsa. Pascal. 89—90. S obzirom na to da se društvo održava ne¬ prekidnom općom razmjenom proizvoda rada. na taj način. nego samog vladajućeg načina rada. i 1846. materijalistička teza. Radnik postaje utoliko jeftinijom robom ukoli¬ ko više robe proizvode. Ovi su ekonomisti pokazali da siromaštvo uopće nije posljedica nepovoljnih izvanjskih okolnosti. tako. nego se vrši potpuno prema zakonima kapitalističke robne proizvodnje.230 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 231 on našu osjetilnu prirodu ne shvaća kao praktičku. izgleda da određuje prirodu i cilj ljudske djelatnosti. Klasična politička ekonomija (Marx citira Adama Smitha /Smit/ i J. B. u Marx-Engels Gesamtausga. pa je time čuvao i ispunjavao načelo hegelovske dijalektike da ustrojstvo sadržaja (zbilje) određuje ustrojstvo teorije. Upotreba te kategorije povezuje Marxovu ekonomsku analizu s jednom os¬ novnom kategorijom hegelovske filozofije. razotkrivajući materijali¬ stičku narav vlađajueeg društvenog poretka. III. 4. Njegova interpretacija slobodnog čovjekovog razvitka kao »prirodnog« razvoja zanemarila je povi¬ jesne usilove za oslobođenje. cit. 1844). vidi The German Ideologj (Nje¬ mačka ideologija). 21 Mara. 199. roba. tretiraju obliik rada umodernom društvu kao totalno čovjekovo »otuđenje«. 43. »Teze o Feuerbachu«. 1936. koju priznaje čak klasična politička ekonomija22. Rad pretvara prirodne usilove ljudskog opstojanja u društvene. 82. Prema tim za¬ konima. rad određuje vrijednost svih stvari. New York. sv. . str. Društvena podjela rada niti se provodi sa bilo kakvim obzirom na nadarenost pojedinca 20 Marx. 1932. str. Ruku pod ruku sa iskorištavanjem (Verwertung) objektivnog svijeta ide obescjenjivanje ljudskoga svi¬ jeta«23. bijeda izvire iz prirode vladaju¬ ćeg načina rada« i ima svoj korijen u samoj biti modernoga dru¬ štva25. U razvoju modernoga društva »radnik postaje sve siromašniji ukoli¬ ko više bogatstva proizvodi i ukoliko posta|je veća i snažnija nje¬ gova proizvodnja.. 45. 24 Str. pa se mora prevladati ikako bi se mogao pojaviti istinski odnos. cit.

njegova »slobodna. A Contribution to the Critique oj Political Economy (Prilog kritici političke ekonomije). već kao nešto što čini povijesni oblik unutar koje¬ ga ljudi provede svoje živote. život će se oblikovati prema mogućnostima roda. . Kada bude polučen ovaj uslov. kojemu preko ugovora o nadnici iz¬ ručuje proizvod svoga rada.232 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 233 Kakvo značenje ima taj način rada s obzirom na čovjekov razvoj? Sa ovim pitanjem marksistička teorija napušta »plan političke ekonomije«26. Radnik u kapita¬ lističkom društvu proizvodi robu. Kerr and Co. tako da »se on prepoznaje u svijetu koji je sam napravio«29. 87—8. Oslobođene ograničenja. a Str. zemljišne rente)27. 302. 28 »Čkonomisch-philosophische Manuskripte«. bez ikakve izvanjske pomoći. ekonomske kategorije pokazuju se kao odre¬ đujući činioci ljudske egzistencije (Daseinsformen. 32 33 » Str. čitav problem više 45. vrijednosti. Kritika počinje na filozofski način. a prisvajanje kao otuđenje i izvlaštenje«31. rad je »egzistencijalna djelatnost« čovjeka. Ukoliko više radnik proizvodi. 21 nije filozofski. objektivne ekonomske činje¬ nice (kao u slučaju robe. u odnosu radnika prema proizvodu njegova rada i. prvo. susreće . Kad se jednom primi zakon kapitalističke robne proizvodnje.«32. Charles H. njegovih sposobnosti. moći i potreba. Radnik radi za kapitalista. Naglasak na ovoj općenitosti dovodi i prirodu u samo-razvitak čovječanstva. Ibid. 89. naprosto. 83. prev. Mara objašnjava otuđenje rada kako se ono pokazuje. samim ekonomskim kategorijama. Mara ide čak italko daleko da samo-ozbiljanje čovjeka opisuje u vidu jedinstva između (mišljenja i bitka30. kao i njegovo oslobađanje uslovi koji prelaze okvir tradicionalne po¬ litičke ekonomije i djeluju na same temelje ljudskog opstojanja (koji su pravo područje filozofije). Totalitet ekonomskih odnosa. koji se do sada izraža¬ vao filozofskim pojmovima. jer samo-ozbiljenje čovjeka sada zahtijeva ukidanje vladajućeg načina rada. Stone. Zakoni robne proizvodnje.se kao strani entitet. Kapital je moć raspolaganja proizvo¬ dima rada. Nove kate¬ gorije ocjenjivat će ekonomsku zbilju prema onome što je ona učinila od čovjeka. Str. Robu pro¬ izvode nezavisni privatni poduzetnici u svrhu prodaje uz dobit. Marx sažima ove ljudske kvalitete kada govori o čovjeku »općoj biti«. negacija (Entwirklichung) radni¬ ka. 2 9 Str. U vladajućim ekonomskim uslovima ovo ozbiljenje rada javlja se kao njegova suprotnost. održavaju nadnice na razini stajaćeg siro¬ maštva33. čov¬ jek je slobodan ako je »priroda njegovo djelo i njegova zbilja«. Mara sažima ovaj proces ovako: »Predmet koji rad proizvodi. koji obuhvaća mogućnost svih pojedinaca koji ga sačinjavaju. Opredmećenje se pojavljuje kao gubitak i zarobljavanje pred¬ metom. velika nagomilavanja bogatstva koja se upot¬ rebljavaju isključivo radi razvijanja robne proizvodnje. drugo. . u njegovom Ka¬ pitalu. engl. aMra pokazuje djelovanje tog meha¬ nizma u kretanju nadnica. rad postaje žrtvom sile koju je sam stvorio. Kritički. str. Robna proizvodnja velikog obi¬ ma traži kapital. Ozbiljenje rada je njegovo opredmećenje. a filozofija ne može pružiti taj rezultat. transcen¬ dentalni karakter ekonomskih kategorija. koja imaju posebne znanosti. a manja vlastita radnikova sredstva za prisvajanje sopstvenih proizvoda. svjes¬ na djelatnost« — ne sredstvo za održanje njegova života (Lebenstimittel). Chicago. N. čak i kad označavaju. utoliko veća postaje moć kapitala. dokazuje se kasnije. Na taj način. Existenzbestimmungen). str.. Međutim. on ispisuje ekonomiku imajući napose na umu pitanje o tome da li ta ekonomika ozbiljuje ljudski Gottungwesen (universelles Wesen). kao izolirani objektivni snop činjenica. to snažniji postaje tuđi svijet predmeta koje proizvodi da bi mu se oni suprotstavili. 117. Njegove se inte¬ lektualne i fizičke mogućnosti mogu ostvariti samo onda ako svi ljudi opstoje kao ljudi. I. Sve to ima očitu sličnost sa Hegelovom idejom uma. Sama čovjekova priroda leži u njegovoj općenitosti. Ovi izrazi smjeraju natrag prema Feuerbachu i Hegelu.(Erwerbstatigkeit). rad neizbježno osi¬ romašuje jer »što više radnik radi. njegov poizvod. zakona i ustanova ne može se shvatiti. jer su zarobljavanje rada. u razvijenom bogatstvu svojih ljudskih sredstava. 39-44. i tim siro¬ mašniji postaje on sam . nego za razvijanje njegove »opće prirode«28. sila koja je postala nezavisna od svog proizvođača. Daleko od toga da bi bio puka ekonomska djelatnost . 30 Str.. u odno¬ su radnika prema njegovoj vlastitoj djelatnosti. čovjek je slobodan samo onda ako svi ljudi slobodni i opstoje kao »opća bića«. ali Mara napušta filozofsku terminologiju čim je razradio vlastitu teoriju. 1904. čovjeka.

to manje ih posje¬ duje i to više dolazi pod vlast svog proizvoda. Otuđenje rada vodi do po¬ djele rada. i zadire ispod ustrojstva ekonomskih odnosa do aktuelnog ljudskog sadržaja. Pojedinci sudjeluju u društvenom procesu samo kao vlasnici roba. sakati sve ljudske sposobnosti i uskraćuje zadovoljstvo. on muči svoje ti¬ jelo i uništava svoj duh. 119. 85—6. a činjenica da postaje svojinom drugoga govori o eksproprijaciji koja dira u samu čovjekovu bit. ili 34 35 36 37 ne može prisvojiti. 39 Str. njihov životni standard. rada i irobe. dakle. 41 »Okonomisch-philosophische Manuskripte«. . Kod kuće je kad ne radi. i potječe od mehaniz¬ ma društvenog načina proizvodnje39. U aktuelnom obliku ono. kao i za onoga koji kupuje njegov rad. Rad odvojen od svog pred¬ meta u konačnoj je liniji »otuđenje čovjeka od čovjeka«. 22. pojedin¬ ci su međusobno izolirani i postavljeni jedan nasuprot drugome. 40 The German Ideology. čak zadovoljstvo i uživanje mijenjaju se u zavisnosti od uslova pod kojima ljudi slobodno razvijaju svoju »opću prirodu« u načinu »egoističkog« posjedovanja ili prisva¬ janja38. Čovjekovo otuđenje od samog sebe istovremeno je otuđe¬ nje od njegovih bližnjih41. str. nego prinudno. Proces otu¬ đenja djeluje na sve slojeve društva. A Contribution to the Critique of Political Economy. »Čovjek (radnik) osjeća da slobodno djeluje samo u svojim životinjskim funkcijama. »Svaki čovjek ima posebnu. On se izato više osjeća da je kod sebe ka¬ da . Sam njegov rad prestaje biti njegov. str. također. kojim kapitalističko društvo postiže da srvi lični odnosi između ljudi poprimaju oblik objektivnih od¬ nosa između stvari. koja je tako karakteristična za sve oblike klasnog društva.234 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 235 (. svode se na »osjet posjedovanja«37. svjesno iskorištavanje prirodnih snaga trebalo bi da se vrši za njegovo zadovoljstvo i uživanje. Marxova analiza rada pod kapitalizmom ima. Dru¬ štveni položaj pojedinaca. a ljudsko bi¬ će životinjom«36. stoga. (iskrivljavajući čak i »pri¬ rodne« čovjekove funkcije. To je prisilni rad. cit.Kao posljedica toga. ne vrši s voljom. Oni na svoj predmet gledaju samo kao na nešto što se može. Njihovi međusobni odnosi su odnosi njihovih ro¬ ba42. on izato nije zadovoljavanje neke potrebe već samo sredstvo za tzadovoljavanje potreba izvan njega«35. duboke osnove. Str. sam rad postaje predmetom nad kojim on može zagospodariti samo uz najveći napor i nebrojane prekide. prvobitni izvor slobode i sre¬ će. Str. Marxovi rani spisi su prvi izričiti iskaz o procesu postvarenja (Verdinglichung). Povezani su više robama koje razmjenjuju negoli vlastitim lično¬ stima. Osjetila. Radnik »ne potvrđuje svoju bit nego joj protivurječi«. Taj proces Marx izlaže u svom Kapitalu kao »fetišizam robe«. isključivu sferu djelatnosti. piće i začinjanje . Opredmećenje se pojavljuje kao gubitak predmeta do te mjere da je radnilk lišen najnužnijih predmeta života i rada. str. punog razvitka njegovih mo¬ gućnosti. a odvojen od sebe kada radi. Sistem kapitalizma dovodi ljude u me¬ đusobni odnos preko roba koje međusobno razmjenjuju. Čak čovjekovi najljudskiji atributi postaju funkcijom novca. kao i oni između roba shvaćeni su kao ljudski odnosi. 90—91. Rad u svom istinskom obliku je medij pra¬ vog čovjekovog samo ostvarenja. a nije kod kuće kad radi. Odnosi kao što su oni između kapitala i robe. zadovolja¬ vanje njihovih potreba. vidi. kao odnosi u čovjekovoj društvenoj egzistenciji. Str. 41. Prisvajanje predmeta pojavljuje se kao otuđenje do te mje¬ re da što više predmeta radnik proizvodi. općom nadoknadom za robe. str. kao što su jelo. po Feuerbachu. 44. međutim. Životinja postaje ljudsksim bićem. Sposobnosti i potrebe pojedinaca nemaju udjela u ocjenjivanju. . »Umjesto da razvija svoje slobodne i duhovne energije. Kapitalistička robna proizvodnja ima taj opsjeniteljski re38 Str. op. Štoviše. Radnik otuđen od svog proizvoda u isto vrijeme otuđen od samog sebe.je slobodan od rada. . 83. rezultat i neiz¬ bježna posljedica otuđenog načina rada«. dok u svojim ljudskim funkcijama nije ništa dru¬ go nego životinja. Ovo vrijedi podjednako za radnika (razvlaštenog proizvođača).) ozbiljenje rada pojavljuje se kao negacija do te mjere da je radnik negiran do točke gladi. 86. njihova sloboda i njihova moć — sve je to određeno vrijednošću njihovih roba. 89. The German Ideology. Čak se us¬ tanova privatne svojine pojavljuje kao »proizvod. 42 Str.. Kao posljedica toga. Njegov se rad. koja mu je nametnula i od koje ne može pobjeći«40 — to je po¬ djela koja nije prevladana kada je u građanskom društvu progla¬ šena apstraktna sloboda pojedinca. kapitala34. 118.

sa svim svojim potrebama i željama. nagomilavanje bogatstva pojačava siromaštvo. 45 46 . 93. izravno. a tehnološki napredak vodi do »vlasti mrtve tvari nad ljudskim »Okonomisch-philosophische Manuskripte«. mogli bi se proučavati kao objektivni za¬ koni i činjenice. Ako nadnice izražavaju vrijednost rada. bilo posebna kvaliteta iskorištenog kapitala.. Aveling. 966. Činjenica što je neki posebni oblik društvenog života »negati¬ van« ne sprečava ga da ima napredne kvalitete. engl. u posebnom dru¬ štvenom karakteru rada koji je proizvodi. str. eko¬ nomska teorija postaje kritičkom teorijom. Moore i E. ne bi podrazumijevao ni opačinu ni ug¬ njetavanje. a da je proizvodnja. Mara je često nagla¬ šavao da kapitalistički način proizvodnje ima izrazito napredan ka¬ rakter. III. uspo¬ stavlja između proizvoda. E. S. 962. Ono. Čim se otkri¬ je njihov opsjenjivački karakter. Ukupni zbir ra¬ da svih tih privatnih pojedinaca čini ukupni rad društva (gesellschaftliche Gesamtarbeit). neprestano povećavao produktivnost rada i oslobodio dotada nepoznato mnoštvo ljudskih sposobnosti. usp. a neizravno. Ekonomski odnosi izgledaju objektivnim samo zbog naravi robne proizvodnje. preko njih. str. Način rada izvitoperuje sve ljudske sposobnosti. a proces postvarivanja treba da pokaže da je to tako. onda je izrab¬ ljivanje u najboljem slučaju subjektivan i ličan sud. kao svaka druga. može vidjeti da je njegova prirodna objektivnost puki privid. u kojem odvo¬ jena pojedinci rade nezavisno jedni od drugih. Chicago.. S obzirom na to da proiz¬ vođači ne dolaze u međusoban dodir sve dok ne razmjenju¬ ju svoje proizvode. Fetišizam robe ima svoje porijeklo . Ovima. a ekonomska teorija bila bi posebna znanost. sv.. koji izvito¬ peruje i sputava snage tehničkog napretka. str. materijalan odnos. prev. a vlastite potrebe ispunjavaju samo preko tržišnih potreba. Sve ili manje tehnički. on bi. korisni predmeti postaju robama samo zato što su proizvodi rada privatnih pojedinaca ili skupina poje¬ dinaca koji rade nezavisno jedni od drugih. sv. engl. između proizvođača. poslov¬ ni ciklusi i tako dalje. »Kad netko govori o privatnoj svojini. u tom smislu što je omogućio racionalno iskorištavanje svih vrsta materijalnih izvora.236 HRRDERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 237 zultat da društvene odnose pojedinaca pretvara u »(kvalitete sa¬ mih stvari (roba) i još izrazitije pretvara same unutrašnje odnose u proizvodnji u stvar (novac)«43. takvi bi profiti mogli predstavljati nagradu za poduzetnikov rad. Ekonomski proces društva bio bi prirodni proces. ima smjesta posla sa samim čovjekom. čim netko zadre ispod ovog nači¬ na proizvodnje i analizira njegovo porijeklo. igrao bi u njemu više ulogu ob¬ jektivne matematičke količine negoli ulogu svjesnog subjekta. bio čisto objektivan. 1909. rad pojedinca afirmira se kao dio društvenog rada samo pomoću odnosa što ih čin razmjene. (prvenstveno. što ga je čovjek sebi dao. Nova formulacija pitanja već uključuje rješenje«45. Zakoni ponude i potražnje. Ona to ne čini zbog nekog humanitarnog osjeća|ja. Ali u klasnom društvu napredak ne znači povećanje sreće i slobode. onda bi izgledalo da je kapital nagomilani re¬ zultat proizvodne vještine i marljivosti. njihove mehanizme održavanja i mo¬ gućnosti njihove preobrazbe. Marksistička teorija odbacuje takvu ekonomsku znanost i na njezino mjesto postavlja interpretaciju da su ekonomski od¬ nosi egzistencijalni odnosi između ljudi. u zbilji. Capital. Drugim riječima. nego zbog aktualnog sadržaja sa¬ me ekonomije. prev. što postiže ovo postvarivanje? Ono predstavlja aktuelne dru¬ štvene odnose između ljudi kao totalitet objektivnih odnosa. i označavat će racionalnije metode proizvodnje i ra¬ cionalniju vlast nad ljudima i prirodom. Sa svim tim osobinama napredak samo otežava negativitet društvenog poretka. on mislli da se bavi nečim što je izvan čovjeka. utvrđivanje vrijednosti i cijena. čim je jednom ovaj sadržaj došao na vidjelo. 83—4. Kerr 44 and Co. ekonomski ustavi se pokazuju kao potpuna negacija ljudskosti46. Kad kapital ne bi bio ništa drugo nego ukupnost bogatstva upotrebljenog u proizvodnji robe. a čovjek. Po pravilu. specifični društveni karakter rada sva¬ kog proizvođača pokazuje se samo u činu razmjene. str. međutim. Kada netko govori o radu. odnosi što povezuju rad po¬ jedinca sa radom dragih ne izgledaju kao izravni društveni odnosi između pojedinaca pri radu. upravo. na toj osnovi. Odnos između kapita¬ la i rada. I. kao materijalni odnosi između osoba (sachliche Verhaltnisse von Personen) i kao društveni odnosi između stvari44. bez obzira na njihov učinak na ljudsko opstojanje. 1906. nego kao ono što zbilja jesu. posebni povijesni oblik egzistencije. štoviše. Charles H. Ovdje je Hegelova filozo¬ fija opet imala pravo: napredovanje uma nije napredovanje sreće. Opsjenjivački rezultat nastaje zbog posebnog načina rada u robnoj proizvodnji. Kada bi stvaranje profita 43 Capital (Kapital). prikriva njihovu ljudsku srž i sadržaj. Untermann. i ti¬ me skriva njihovo porijeklo. Chicago.

238

HERBERT MARCUSE

MARX: OTUĐENI RAD

239

svijetom«47. Objektivne činjenice oživljavaju i postaju dijelom osude društva. Ekonomske zbiljnosti pokazuju svoju vlastitu unutrašnju negativnost. Ovdje se dotičemo porijekla marksističke dijalektike. Za Marxa, kao i za Hegela, dijalektika uzima u obzir činjenicu da je negacija koja leži u samoj zbilji »pokretačko i stvaralačko načelo«. Dijalektika je »dijalektika negativiteta«48. Svaka činjeni¬ ca je više od puke činjenice, ona je negacija i sužavanje zbiljskih mogućnosti. Najamni rad je činjenica, ali u isto vrijeme, i suženje slobodnoga rada koji bi mogao zadovoljiti ljudske potrebe. Privatno je vlasništvo činjenica, ali je, u isto vrijeme, negacija čovjekovog zajedničkog prisvajanja prirode. Čovjekova društvena praksa otjelovljuje negativitet, kao i njegovo prevladavanje. Negativitet kapitalističkog društva počiva u njegovom otuđivanju rada, negacija ovog negativiteta doći će sa ukidanjem otuđenog rada. Otuđenje je poprimilo svoj najopćiji oblik u ustanovi privatne svojine, to će se ispraviti ukidanjem privatne svojine. Od najveće je važnosti da se primijeti kako u ukidanju privatne svojine Mara u potpunosti vidi sredstvo za ulkidanje otuđenog rada, a ne cilj za sebe. Socijalizacija sredstava za proizvodnju, kao takva, puka je ekonomska činjenica, kao i svaka druga ekonomska ustanova. Njezina pretenzija da bude početak novog društvenog poretka zavisi od onoga što čovjek čini sa socijaliziranim sredstvima proizvodnje. Ako se ova ne iskoriš¬ tavaju za razvijanje i zadovoljavanje slobodnog pojedinca, ona će biti samo nov oblik podjarmlljivanja pojedinaca hipostaziranoj općenitosti. Ulkidanje privatne svojine uvodi bitno nov društveni sistem samo ako slobodni pojedinci, a ne »društvo«, postanu gos¬ podari podruštvljenih sredstava proizvodnje. Marx izričito opo¬ minje na još jedno takvo »postvarenje« društva: »Potrebno je iz¬ nad svega, izbjeći to da se »društvo« ponovno postavi kao apstrak¬ cija koja je suprotstavljena pojedincu. Pojedinac jest društvena
bit

u svačije pojedinačno opstojanje. U svim ranijim oblicima društva interes cjeline ležao je u odvojenim društvenim i političkim usta¬ novama, koje su predstavljale pravo društva nasuprot pravima pojedinca. Ukidanje privatne svojine uklonit će ovo jednom zauvjek jer će označiti »čovjekov povratak od obitelji, religije, države itd. njegovom ljudskom, to jest društvenom opstojanju«50. Dakle, slobodni pojedinci, a ne novi sistem proizvodnje, jesu ono što pokazuje činjenicu da su se sjedinili posebni i zajednički interes. Cilj je pojedinac. Ova »individualistička« tendencija bitna je kao jedna interesantnost marksističke teorije. Pokazali smo ulogu općega u tradicionalnim teorijama, naglašavajući činjenicu da se ljudsko ostvarenje, ono što smo nazivali pokazanom »isti¬ nom«, moglo zamisliti samo u vidu apstraktnog općeg pojma dok¬ le je god društvo zadržalo oblik koji je imalo. Prošarani na sva¬ kom koraku sukobom između pojedinačnih interesa, konkretni uslovi društvenog života činili su ruglo od »opće biti« čovjeka i prirode. A s Obzirom na to da su vladajuće društvene zbiljnosti protivurječile toj biti, i time protivurječile »istini«, ova nije ima¬ la drugo pribježište nego duh, koji je bio uveličan u apstraktnu općenitost. Marx tumači kako je došlo do takvog stanja time što poka¬ zuje da je njegovo porijeklo u raspodjeli rada u klasnom društ¬ vu, a naročito u raskidu između intelektualnih i materijalnih pro¬ izvodnih snaga, koji je odatle proizašao. Proizvodne snage, stanje društva i svijest mogu i mo¬ raju doći u međusobnu protivurječnost, jer podjela rada podrazumijeva mogućnost, pa i činjenicu, da se intelektual¬ na i materijalna djelatnost — uživanje i rad, proizvodnja i potrošnja — provode preko različitih pojedinaca . . . Podje¬ la r a d a . . . očituje se također u vladajućoj klasi kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da se unutar te klase je¬ dan dio pojavljuje u vidu misleće klase..., dok je stav os¬ talih prema tim idejama i iluzijama više pasivan i receptivan, jer su oni u zbilji aktivni članovi te klase i imaju vre¬ mena za stvaranje iluzija i ideja o sebi... Po sebi je očito da utvare poput »višeg bića«, »Pojma« . . . jesu tek idealistič¬ ki duhovni izraz, zamisao na izgled izoliranog pojedinca, sli¬ ka onih empirijskih okova i ograničenja u kojima se kreću
50

izraz i verifikacija života društva«49. Istinslka povijest čovječanstva bit će, u strogom smislu, po¬ vijest slobodnih pojedinaca, tako da će interes cjeline biti utkan
47 48

(das gesetlschaftliche

Wesen).

Izraz

njegova ž i v o t a . . .

je

zato

Ibid., str. 77. Str. 156. •' Str. 117.

Str. 115.

240

HERBERT MARCUSE

MARX: OTUĐENI RAD

241

način proizvodnje života i oblika odnošaja što je s njim povezan.51 Upravo kao što je reprodukcija društvene cjeline bila rezul¬ tat slijepih snaga nad kojima čovjekove svjesne sile nisu vršile nikakvu vlast, taiko se na duhovnom planu općost javljala kao zbilja koja je nezavisna i stvaralačka. Skupine koje vladaju dru¬ štvom bile su prisiljene sakriti činjenicu da su njihovi interesi privatni, i to na taj način što su ih oblačile u »dostojanstvo op¬ ćega«. »Svaka nova Masa, koja zauzima mjesto one što je prije nje vladala, prisiljena je, samo zato da bi provela svoj cilj, pred¬ staviti svoj interes kao zajednički interes svih članova dru¬ štva . . . Ona će svojim idejama dati oblik općenitosti i predstavit će ih kao da su jedine koje su .racionalne i koje općenito važe«52. Pretenzija da ideje vladajuće klase imaju općenitost je, dakle, dio mehanizama klasne vladavine, a kritika klasnoga društva razorit će, također, njihove filozofske pretenzije. Sveqpći pojmovi, ikoji se upotrebljavaju na prvom mjestu, upravo su oni koji uveličavaju željene oblike ljudskog opstojanja — pojmovi kao um, sloboda, pravda i vrlina, a također i država, društvo, demokracija. Svi oni pretpostavljaju da se čovjekova op¬ ća bit materijalizira ili u viladajućim društvenim uvjetima ili iz¬ nad njih, natpovijesnome carstvu Mars, također, ukazuje na činje¬ nicu da sa napredovanjem društva takvi pojmovi postaju sve op¬ ćenitiji po opsegu. Ideje časti, lojalnosti i tako dalje, koje su značajne za srednji vijek i koje su bile vladajuće ideje aristokra¬ cije, imale su mnogo uži značaj i primjenjivale su se na manji broj osoba od buržoaskih ideja slobode, jednakosti i pravde, koje održavaju mnogo veći doseg osnove što je ima ta klasa. Razvoj vladajućih ideja, na taj način, ide u ikorak sa sve većom društve¬ nom i ekonomskom integracijom, koje ujedno održava. »Najop¬ ćenitije apstrakcije obično nastaju samo tamo gdje je razvoj najkonkretniji, gdje se čini da mnogi zajedno posjeduju jednu osobinu, koja im je svima zajednička. Tada se o toj osobini više ne može misliti u jednom posebnom obliku«53. Što više društvo napreduje, to više »vladaju apstraktne ideje, to jest ideje koje sve više uzimaju oblik općenitosti«54.
51 52 53

Međutim, taj se proces okreće u svoju suprotnost čim su klase ukinute pa je interes cjeline ostvaren u opstojanju svakog pojedinca, jer tada »Više nije nužno da se predstavi neki poseban interes kao opći, ili 'opći interes' kao vladajući«55. Pojedinac po¬ staje aktualnim povijesnim subjektom na takav način da je on sam općost i očituje »čovjekovu opću bit«. Komunizam sa svojim »pozitivnim ukidanjem privatne svo¬ jine« je tako, samom svojom prirodom, nov oblik individualizma, i ne samo nov i drugačiji ekonomski sistem već drugačiji sistem života. Komunizam je »zbiljsko prisvajanje (Aneignung) čovjekove biti, po čovjeku i za čovjeka, zato je on čovjekov potpuno svje¬ stan . . . povratak samome sebi kao društvenom, to jest ljudskom biću«. On je »istinsko rješenje čovjekova sukoba sa prirodom i čovjekom, borbe između opstojanja i biti, postvarenja i samo¬ određenja, slobode i nužnosti, pojedinca i rada«56. Protivurječnosti koje su ležale u osnovi Hegelove i čitave tradicionalne filozofije rastvorit će se u ovom novom obliku društva. Jer, to su povijesne protivurjeičnosti, ukorijenjene u antagonizmima klasnoga društva. Filozofske ideje izražavaju materijalne povijesne uslove, koji od¬ bacuju svoj filozofski oblik čim se podvrgnu ispitivanju kritičke teorije i čim ih prihvati svjesna društvena praksa. Hegelova se filozofija okretala Oko općosti uma; bio je to umstveni sistem u kojemu je svaki dio (subjektivne, kao i objektivne sfere) bio integriran u obuhvatnu cjelinu. Marx pokazuje da je kapitalističko društvo prvo provelo u pralksu takvu općenitost. Kapitalizam je razvio proizvodne snage za totalitet jednog jedin¬ stvenog društvenog sistema. Dozvolilo se da zavladaju opća trgovi¬ na, opća utakmica i opća međuzavisnost rada, i one su ljude pret¬ vorile u »svjetskopovijesne, empirijski opće pojedince«57. Međutim, kao što smo objasnili, ova je općenitost negativna jer se proizvodne snage, kao i stvari, koje čovjek pomoću njih proizvodi, upotrebljavaju na taikav način da izgledaju kao proizvo¬ di jedne nekontrolirane tuđe sile. »Empirijska je činjenica da su odvojeni pojedinci, proširenjem svoje djelatnosti u svjetskopovijesnu djelatnost, postajali sve više robovi jedne sile koja im je tuđa..., sile koja je postajala sve ogromnija i koja se, u krajnjoj
56

The German Ideology, str. 21, 39—40, 21. Str. 40—41. A Contribution to the Critigue oj Political Economy, str. 298—9. * The German Ideology, str. 40.

Ibid., str. 41. »Okonomisch-philosophische Manuskripte«, str. 114. s7 The German Ideology, str. 25.

16 Um i revoltiraj a

242

HERBERT MARCUSE

UKIDANJE RADA

243

liniji, pokazala kao svjetsko tržište«51. Raspodjela ponude pod uslovima međunarodne robne proizvodnje je slijep i anarhičan opći proces, u kojemu se potražnja pojedinca zadovoljava samo onda ako on može zadovoljiti zahtjeve razmjene. Ovaj anarhički odnos ponude prema potražnji Marx naziva »prirodnim« oblikom društ¬ vene integracije, misleći time na to da on izgleda tako kao da ima snagu prirodnoga zakona, umjesto da djeluje pod zajedničkom kontrolom svih ljudi, kao što bi trebalo biti. 5. UKIDANJE RADA Ozbiljenje slobode i uma zahtijeva preokret ta'kvoga stanja stvari. »Opća zavisnost, ovaj prirodni oblilk svjetskopovijesne su¬ radnje pojedinaca, pretvorit će se ovom komunističkom revoluci¬ jom u kontrolu i svjesno gospodstvo nad ovim silama koje su, rođene u međusobnom djelovanju ljudi, sve do sada savladavale ljude i nad njima vladale kao sile koje su im potpuno tuđe«59. Štaviše, s obzirom na to da je stanje koje je »do sada« vla¬ dalo univerzalna negativnost, koja djeluje posvuda i na sva pod¬ ručja života, njegov preobražaj zahtijeva opću revoluciju, što znači revoluciju koja će preokrenuti, prvo, totalitet vladajućih uslova i, drugo, nadomjestiti ga novim općim poretkom. Materi¬ jalni elementi potpune revolucije moraju biti prisutni, tako da grč ne za'hvati samo posebne uslove u opstojećem društvu, nego samu »proizvodnju života« koji u njemu vlada, »totalnu djelat¬ nost« na kojoj se ono zasniva60. Ovaj je totalitarni karakter revo¬ lucije nužan zbog totalitarnog karaktera kapitalističkih odnosa proizvodnje. »Opći moderni odnos mogu pojedinci kontrolirati... samo onda kada ga kontroliraju svi«61. Revolucionarni grč, kojim završava sistem kapitalističkoga društva, oslobađa sve mogućnosti za opće zadovoljavanje što su se razvile u tom sistemu. Marx, prema tome, naziva komunističku revoluciju činom »prisvajanja« (Aneignung), misleći na to da uki¬ danjem privatne svojine ljudi treba da steknu istinsko vlasništvo nad svim onim stvarima koje su im do tada ostale tuđe.
58 59 60 61

Prisvajanje je određeno predmetom koji treba prisvojiti, to jest »proizvodnim snagama koje su se razvile do totaliteta i koje opstoje samo unutar općqg odnošenja. Samo sa toga gledišta, samo zato ovo prisvajanje mora imati qpći karakter.. .«62. Općeni¬ tost koja opstoji u sadašnjem stanju društva prenijet će se na novi društveni poredak, ali će tamo imati drugačiji karakter. Opće više neće djelovati kao slijepa prirodna snaga pošto će lju¬ dima uspijeti da raspoložive proizvodne snage podvngnu »sili sje¬ dinjenih pojedinaca«. Čovjek će tada, po prvi put u povijesti, svjesno postupiti sa »svim prirodnim pretpostavkama kao sa stvorovima ljudi.63 Njegova borba sa prirodom ići će po »općeni¬ tom planu«, što će ga formulirati »slobodno preko druženih poje¬ dinaca«.64 Prisvajanje je, također, određeno osobama ikoje prisvajaju. Otuđenje rada stvara društvo koje je rascijepljeno u suprotne klase. Svaka društvena zamisao koja vrši podjelu rada ,ne vodeći računa o sposobnostima i potrebama pojedinaca ima tendenciju da, dijeleći ovima uloge, veže djelatnost pojedinca uz izvanjske ekonomske snage. Način društvene proizvodnje (način na koji se održava život cjeline) ograničava život pojedinca i upreže čitavo njegovo opstojanje u odnose koje propisuje ekonomika, bez obzi¬ ra na njegove subjektivne sposobnosti ili potrebe. Robna proizvodn ja, u sistemu slobodne utakmice, otežala je ovo stanje. Smatralo se da je roba ikoja se dodjeljuje pojedincu za zadovoljavanje nje¬ govih potreba ekvivalenat njegovog rada. Činilo se da je jedna¬ kost zajamčena, bar u tom pogledu. Međutim, pojedinac nije mo¬ gao birati svoj posao. On trnu je bio prqpisan njegovim položajem u društvenom procesu proizvodnje, ikoji mu je, opet, bio naturen vladajućom raspodjelom anoći i bogatstva. Činjenica da postoje klase protivurjeći slobodi ili je čak pret¬ vara u apstraktnu ideju. Klasa ograničava aktualni doseg indivi¬ dualne slobode unutar opće anarhije, arenu slobodnoga djelovanja, koja je još otvorena pojedincu. Svatko je slobodan u onoj mjeri u ikojoj je slobodna njegova klasa, a razvoj njegove pojedinosti zatvoren je granicama njegove klase; on se razvija kao »klasni pojedinac«. " Str. 66. " Str. 70. 64 Str. 72.

Ibid., str. 27. Ibid., str. 27—8. Str. 29. Str. 67.

Rad proletera onemogućuje svako samo-ostvarenje. može opstojati samo svjetskopovijesno. također. kako ga naziva Marx.su negativni. u isto vrijeme. industrija i trgovina odvojene od poljoprivrede.. 49. Sama činjenica da je on lišen svih prednosti vladajućeg sistema stavlja ga iznad tog sistema. ubrzane procesom tehnologije. vidi. inte¬ res proletarijata u biti je opći. Str. 49. Interesi svih drugih Masa u biti su jednostrani. str. Posao postaje objektivnim entitetom. re¬ ligija. »Osobni pojedi¬ nac« postaje »klasnim pojedincem«66. Klase ima da se ukinu »ukidanjem privatne svojine i samoga rada«72. koji je potreban radi očuvanja društva. Čitava ova diferencija¬ cija zbiva se prema potrebama robne proizvodnje u njezinom ka¬ pitalističkom obliku. Totalitet rada. ova potonja podijeljena u različite grane68. . Str. Proletarijat se odlikuje činjenicom da kao Masa znači negaciju svih klasa. Podvođenje pojedinaca pod klase ista je pojava kao i njihovo podvrgavanje podjeli rada61. Njegova jedina briga. klase ili naroda.244 HERBERT MARCUSE UKIDANJE RADA 245 Klasa je zbiljska društvena i ekonomska jedinica. »Opći karakter« proletarijata je konačna osnova univerzalnog karaktera komunis¬ tičke revolucije. Str. Ukidanje proletarijata svodi se zato. ne može ni jednu društvenu skupinu ostaviti u ropstvu jer ispod proletarijata nema više nikakve klase.«70 Komu¬ nistička revolucija. a svojstva koja ga sačinja¬ vaju postaju općim svojstvima. pos¬ vuda . 26. Sve osobite značajke. koji ne stvara država. a koja mu je. također. njegov pokret. po kojima se ljudi razlikuju. međutim. Njegova briga za opstanak nije briga neke date skupine. Str. 67. zatim. Sam radni proces je život pro¬ letarijata. Njegovo opstojanje nije njegovo. Ona »postiže nezavisno opstojanje nasuprot pojedincima. 77. industrija odvojena od trgovine. Pod podjelom rada Marx ovdje shvaća proces odvajanja raznih ekonomskih djelatnosti u specijalizirana i ograničena područja: prvo. nasuprot svim ranijim revoluci¬ jama. Međutim. već pripada nje¬ govoj klasi. zbir interesa i raspon mogućnosti ikoje ih razli¬ kuju od ljudi 'koji se bave drugim poslovima. koji (ljudima daje izvjestan standard života. Svaki od njih živi u društvu samo kao nosilac radne snage. jer posvuda proizlaze iz negativnog poretka radnoga procesa koji ih održava. u isto je vrijeme ukidanje proletarijata. Proletarijat nema da brani nikak¬ vu svojinu niti dobit. što ih on dijeli s ostalim članovi¬ ma svoje klase. i suprotstavljena«69. javlja se kao a priori data količina rada koji je organizi¬ rana na određen način. 57. Ovu negaciju pojedinca M a r x shvaća kao povijesni proizvod klasnog društva. Zato ukidanje negativnog poretka rada. da ne djeluje povijesno kao privatna osoba. To je slijep i »prirodan« proces. 8. 49. . nje¬ gov rad negira čitavo njegovo opstojanje. narodnost i tako dalje — sve stvari ikojima bi se jedan čo¬ vjek mogao razlikovati od drugog ne ostavljaju kod proletera tak¬ va obilježja. otuđenog rada. i 48. zato je nužno svjetska revo¬ lucija71. Ova krajnja negativnost uzima. konačno. koja pokazuje da se otuđenje rada pojačalo do tačke potpunog samo¬ uništenja. gube svoju važnost. Opstojeći oblik društva postiže opći poredak samo negiranjem pojedinca. Str. Svojina. na taj način. »Proletarijat. Ovo je izraženo u činje¬ nici da komunistička revolucija. na ukidanje rada kao takvog. Vladajući društveni odnosi. Općenitost proletarijata. 25. Sjećamo se 'Hegelova iskaza da pojedinac jest općost. M a r x ovo izričito formulira kada govori o pos¬ tignuću revolucije. pozitivni obrat. Str. Str. a ne poje¬ dinac. već je istinski opća i »svjetskopovijesna«. i. briga je društva kao cjeline. ukidanje vladajućeg 65 66 67 48 načina rada. Proletarijat je negacija ne samo izvjesnih posebnih ljudskih mogućnosti nego čovjeka kao takvog. dvije temeljne klase nisu klase u jednakom smislu. nego kao građanin svoje države. Uslovi rada obliku¬ ju pojedince u Skupine ili klase i jesu klasni uvjeti koji smjeraju prema temeljnom razdvajanju u kapital i najamni rad. ta¬ ko da ovi nalaze da su uslovi njihova opstojanja unaprijed odre¬ đeni i da im je zato položaj u životu i lični razvoj dodijelila vla¬ stita klasa. Naročita vladajuća podjela rada izgleda kao nepromjenljiva nužnost ikoja vuče pojedince u njihovu muku. dalje negativna je općenitost. što ih revolucija preokreće. kultura. nego poredak rada. pa je tako svaki ekvivalenat svima drugima u svojoj klasi. kojoj se oni i podvrgavaju«65. On je član one klase »koja se zbiljski riješila čitavog starog svijeta. Na drugom mjestu M a r x kaže isto: »Ko¬ munistička revolucija upravljena je protiv prethodnog načina djeStr.

slobodni rad je postignuće kapitalističkog društva. sv.rada75. čak i najnapredniji pojmovi hegelovske filozo¬ fije sačuvali su. Historijski ma¬ terijalizam pojavio se najprije kao optužba protiv materijalizma koji vlada u građanskom društvu. Prema tome. odbacivanje svakog fetišizma u vezi sa podruštvljenjem sredstava za proizvodnju ili porastom proizvodnih snaga. 258. Druge vrste djelatnosti nisu »proizvodni rad« i zato nisu rad u pravom smislu. Marxovi rani spisi samo su prethodni stupnjevi njegove zrele teorije. On je zapovijedao ljudsku žrtvu radi neke više općosti. Ideja slobodnog i općeg ozbiljenja pojedinačne sreće.materijalnog čovjekovog zadovoljenja. i u tom smislu materijalističko načelo bilo je kritičko oružje raskrinkavanja. Čovječan¬ stvo postaje slobodno tek kada je materijalno održanje života funkcija sposobnosti i sreće udruženih pojedinaca. per contra. i u krajnjoj liniji odobravali negativnost opstojećeg društvenog sistema. sv. A na drugom mjestu: »ne radi se o oslo¬ bađanju. međutim. Um je mogao pobijediti iako je zbilja govorila na sav glas o neslobodi pojedinca: u prilog tome svjedo¬ če idealistička kultura i tehnološki napredak građanskog društva. Marxova ideja umstvenog društva podrazu¬ mijeva poredak u ikojemu ono što sačinjava načelo društvene or¬ ganizacije nije općenitost rada. marksistička je teorija odbacila i najnaprednje ideje Hegelove šeme.246 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 247 latnosti. V. naime . 6. to jest afirmaciju . . U tom okviru društvenih i Sankt Max (Sveti Maks) u Marx-Engels Gesamtausgabe. naime. ur. Komunizam može izliječiti »nevolje« buržuja i ne¬ sreću proletera samo »uklanjanjem njihovog uzroka... tako da ukidanje ima i to značenje da se neki sadržaj vraća svom istinskom obliku. koja dakle »proizvodi kapital«76. onu djelatnost koja stvara višak vrijednosti u robnoj proiz¬ vodnji. Stuttgart. upereno protiv dru¬ štva koje je ljude bacalo u ropstvo slijepih mehanizama materijal¬ ne proizvodnje. i dalje. Kao što smo pokazali. »Udruženje slobodnih pojedinaca« je. kapitalizam zapravo pod njim podrazumije¬ va. na taj način. 185. str. u krajnjoj analizi. ideja sreće ukorijenjena je čvrsto u zahtje¬ vu za takvim društvenim poretkom koji bi uklonio klasno ustroj¬ stvo društva. društvo u kojemu materijalni proces proizvodnje više ne određuje čitav tok ljudskog života. 75 Ibid. nego opće zadovoljavanje svih po¬ jedinačnih mogućnosti. ANALIZA RADNOG PROCESA Marxove teorije počivale su na pretpostavci da radni proces određuje totalitet ljudskog opstojanja i time daje društvu njegovu osnovnu šemu. nego o ukidanju rada«74. Kategori¬ ja sreće otkrila je pozitivni sadržaj materijalizma. Zahtjev da slo¬ bodni pojedinci postignu svoje zadovoljenje vojevao je protiv čitavog sistema tradicionalne kulture. On zamišlja društvo koje daje svakome ne prema njegovom radu. uklanja rad«n. Ove čudnovate formulacije u Marxovin ranim spisima sve sadrže hegelovski termin Aufhebung (ukidanje). Sada možemo vidjeti da je marksistička teorija razvila punu protivurječnost prema osnovnim pojmovima idealističke filozofije. M a r x je. str. 69. 260. I. op. već prema njegovim potrebama. podvrgavanje svih tih činilaca ideji slobodnog ozbiljenja pojedinca. te je jasno da je pri takvom stanju stvari oslobođenje pojedinca istovremno negacija rada. stupnjevi koje ne bi trebalo pretjerano naglašavati. u svim svojina vidovima. Sreća ne bi mogla pobijediti u takvim uslovima. U povijesnom smislu je prva bila utkana u društvo u kojemu su intelektualne snage proiz¬ vodnje bile udvojene od materijalnih. Međutim. za Marxa. koja je nezavisna od »niskih« impulsa i nagona pojedinaca. označavala je jedan afirmativni materijalizam. znači da pojedincu koji radi nije dat slobodan i opći razvitak. Hegel je odlučno poricao da bi napredak uma mo¬ gao imati ikakve veze sa zadovoljavanjem pojedinačne sreće. 198. On se služi terminom »rad« da bi označio ono što. 1905. Sada mu još ostaje da daEe točnu analizu toga " Str. Rad. Ne radi se o oslobađanju rada jer je rad već »slobodan«. cit. zamišljao budući način rada toliko različitim od vladajućega da je oklijevao da upotrebi isti termin »rad« da bi podjednako označio materijalni proces kapitalističkog i komu¬ nističkog društva. Karl Kautsky. 74 ekonomskih opačina život uma bio je život s većom dostojanstvenošću. elemente komunis¬ tičkog individualizma. Ideju uma nadomjestila je ideja sreće. 7 * Theorien iiber den Mehrwert (Teorije o višku vrijednosti). str. Sa druge strane. Prilično smo se opširno zadržali na ranim Marxovim spisima jer oni naglašavaju tendencije koje su se ublažile u postmarksorvskom razvoju njegove kritike društva.

U ovom »apstraktnom. »Kaiko prometna vrijednost. i bez obzira na posebne vrste potreba kojima one služe kao upotrebna vrijednost. . Njqgove su kategorije negativne i. 1929. Svaki proizvod rada može se.248 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 249 procesa. sv. »sve robe su kristalizacija iste supstancije«80. opći rad«s2. s obzirom na to da se otu¬ đeni rad pokazuje kao činjenica samo u svjetlu svoga ukidanja. »čisto je kvantitativni odnos«. cit. one su »materijalizirani (vergegenstandlichte) rad«. A ovo je više nego quastio facti. Str. dakle. od kojih je prva kompleks datih društvenih odnosa. rad je osnova za sve oblike društva. pozitivne. ako se uživaju u valjanim raz¬ mjerima. Ova opća homogenost. Prometna vrijednost jedne palače može se izraziti izvjes¬ nim brojem kutija s laštilom za cipele. sve zajedno su cjelovite. Kapitalistički radni poredak označava se u Marxovim ranim spisima kao »alijenacija«. jedna vrsta upotrebne vrijednosti vriCapital. Drugim riječima. degenerirani oblik rada.und Zusammenbruchsgesetz des kapitalischen Systems (Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sistema). U ranim spisima smatrao se rad općim vidom čovjekove borbe s prirodom. U tom smislu. U vladajućem društvenom sistemu rad proizvodi robu. najprije. 22. 77 78 jedi tačno toliko koliko i druige. str. kao roba. »Rad koji stvara prometnu vrijednost je . ako svaka u svrhu razmjene uzima mjesto one druge. i zato 'kao »neprirodni««. tako je kvantitativna egzistencija rada radno vrijeme«. str. jedan čin rada razlikuje se od drugoga samo svojim trajanjem. Tako potpuno ne¬ zavisno od njihovih prirodnih oblika. sadržaju i pojedinačnosti« rada. Kao otjelovljenja društvenog rada. Leipzig. proces između čovjeka i pri¬ rode. »Baš kao što je kvantitativna egzistencija kretanja vrijeme. Ibid. Ako je. Robe imaju upotrebnu vrijednost. i obratno. 23. Rad koji se vrši pri proizvodnji pšenice potpuno je drugačiji od onoga u proizvodnji cipela ili topova. ne može se pripisati upot¬ rebnoj vrijednosti roba. . Ako se apstrahira svaka osobitost rada. on je zato spreman na sasvim kvantitativno mjerenje. otkrivajući istinsku situaciju u opstojećem dru¬ štvu kao preludij za njegovo prelaženje u nov oblik. koje se jednako primjenjuje na sve vrste pojedinačnog rada. u isto vrijeme. kojom se sve robe međusobno izjednačavaju. općem« obliku rad predstavlja zajedničku svojinu svih roba. I. koja ga izjednačava sa svim drugim robama. Količina radnog vremena što ga različiti rad¬ nici utroše pri proizvodnji jedne te iste vrste robe razlikuje se 79 80 81 82 A Contribution to the Critigue of Political Economy. proces u kojemu čovjek posreduje. str. koja se može razmjenjivati na trži¬ štu. u drugu ruku.. To bi ostavilo rad kao količinu radne snage koja se troši pri proizvodnji jednog dobra. adi su usmjereni prema njezinom pretvaranju u slobodni društveni poredak. Sve robe su proizvod ljudskog rada. koja postaje konstitutivom njihove prometne vrijednosti. Njihova pro¬ metna vrijednost. U početku se taj rad čini isto tako raznoiličan kao što su i upotrebne vrijednosti koje se njime proizvode. 197 (po prijevodu Marcusea). 22. mijenjati za bilo koji drugi proizvod rada. Analiza vladajućeg oblika rada istovremeno je analiza pretpostavaka njegova ukidanja. Ali i uz vremensko mjerenje rada ostaje jedan činilac koji zavisi od pojedinca. Marx gleda na opstojeće okolnosti rada ima¬ jući u vidu i njihovo negiranje u jednom doista slobodnom dru¬ štvu. »Rad je. Svi marksis¬ tički pojmovi kao da se šire u te dvije dimenzije. On ima upotrebnu vrijednost. Ovaj dvojaki sadržaj određuje čitavu Marxovu analizu radnog procesa. 21. op. jer kao upotrebne vrijednosti one se raz¬ mjenjuju samo utoliko što se međusobno razlikuju. . londonski pro¬ izvođači crne masti za cipele izrazili su prometnu vrijednost svojih mnogobrojnih kutija sa laištilom u vidu palača. u pro¬ cesu je proizvodnja razlika u radu što stvara te upotrebne vri¬ jednosti«81. Str. Sada ćemo se pozabaviti zaključcima što ih on izvodi78.. Javlja se pitanje: kako je takva degeneracija bila mo¬ guća. a druga kompleks elemenata koji pripadaju društvenoj zbilji. i. robe u izvjesnim kvantitetama međusobno su jednake. one se vode kao ekvi¬ valenti i usprkos raznolikom izgledu«79. »Što se u zbilji pojavljuje kao razlika u upotrebnim vrijednostima. One pokazuju negativno stanje stvari u svjetlu njegovog pozitiv¬ nog razrješenja. regulira i upravlja mate¬ rijalnim reakcijama između njega samog i prirode svojom vlasti¬ tom djelatnošću«77. Temeljne tendencije marksističke ekonomske teorije najbolje je izložio Henrvk Grossmann u djelu Das Akkumulations. apstraktni. Razlog za ovu homogenost valja tražiti u prirodi rada. Ovaj kvantitet je »ravnodušan prema obliku. svojstvo koje je zajedničko svim roba¬ ma rad mora da je to rad ogoljen od svih kvalitativnih distink¬ cija. Standard takvog mjerenja daje vri¬ jeme.

povrh one koju ima sredstvo za proizvodnju. »upotrebna vrijednost stvari ostaje preduslovom« rob¬ ne proizvodnje. Ove pojedinačne varijacije izbrisane su pri idućem koraku ovog reduciranja. Taj zaključak nije uveden kao teorema. što ga obavlja za jednako vrijeme. koji nije izravno usmjeren na zadovoljavanje pojedinačnih potreba. Proces u kojemu radna snaga postaje apstraktnom kvantita¬ tivnom jedinicom karakterizira jedan »posebno društveni oblik rada«. ona se ne može nazvati na način jedine čiste teorije. konkretna djelatnost pojedinačnog radnika.) i 2) apstraktni opći rad. postolarstvo. samo prenosi na proizvod vrijednost sredstva za proizvodnju. vri¬ jeme koje određuje prometnu vrijednost je »društveno potrebno vrijeme«. 24. posebni rad samo čuva i prenosi vri¬ jednosti koje već opstoje. pre¬ denje. to jest ono je radno vrijeme koje je potrebno da bi se proizveo drugi primjerak iste robe u istim us¬ lovima proizvodnje«83. str. Svođenje konkretnoga na apstraktni rad »izgleda kao da je apstrakcija. U robnom sistemu potreba pojedinca je djelić »društvene potrebe« koja se očituje na tržištu. ispunjava te potrebe? Kako znaju pojedi¬ načni proizvođači da proizvode akutalne upotrebne vrijednosti? Upotrebne vrijednosti su sredstva za zadovoljavanje ljudskih potreba. 223. po strani raznolikost konkretnoga rada i kao mjerilo zadržava razmjer nužnog apstraktnog rada.. 33. a pomoću kvalitete ovog dodatnog rada prvobitne vrijed¬ nosti sredstava za proizvodnju sačuvane su u proizvodima«87. Društveni proces proizvodnje. 48. Na taj način Marx dolazi do činjenice da fenomen rada uklju¬ čuje dvije potpuno različite vrste rada: 1) konkretni posebni rad. dok konkretni. str. S obzirom na to da radnik ne udvostru¬ čuje rad. koji odgovara konkretnim posebnim upotrebnim vrijednostima (stolarstvo. 'kada određulje vrijednost ro¬ ba. već kao opis jednog povijes¬ nog procesa. Str.250 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 251 prema njihovim fizičkim i duhovnim uslovima i njihovoj tehnič¬ koj qpremi. 33. »Radno vrijeme sadržano u nekoj robi je radno vrijeme nužno da se ona proizvede. naime od rada kao proizvodne dje¬ latnosti koja je usmjerena na prilagođarvanje prirode. proizvod se javlja na tržištu sa novom vrijednošću. 26. i da je držao da je to otkriće od središnjeg značaja za jas¬ no razumijevanje političke ekonomije86. ali je to apstrakcija koja se danomice zbi¬ va u društvenom procesu proizvodnje«85. Međutim. Svaki pojedini čin rada u robnoj proizvodnji obuhvaća i apstraktni i konkretni rad — baš kao što svalki proizvod društ¬ venog rada predstavlja i prometnu vrijednost i upotrebnu vrijed¬ nost. Klasični ekonomisti označavali su »rad« kao jedini izvor či¬ tavog društvenog bogatstva i previđali činjenicu da je jedino ap¬ straktni. to jest proizvodi rada pojavljuju se kao prometne vrijednosti. A Contribution to the Critique of Political Economy. koji je sadržan u robi. 86 Capital. . poljoprivredni rad itd. to jest radne snage nezavisne od konkretnog oblika u procesu proizvodnje. Radno vrijeme izračunava se za prosječ¬ ni tehnički standard kakav vlada u proizvodnji prema tome. Njegovo razlikovanje kon¬ kretnoga od apstraktnog rada daje mu takve uvide za kakve je Str. međutim. Ova nova vrijednost proizlazi iz činjeni¬ ce da se izvjesna količina apstraktne radne snage. Marxov zaključak da se vrijednost roba određuje količinom apstraktnoga rada. Na primjer. str. Ali na koji način ovaj sistem opće robne proizvodnje. dodala predmetu rada. Raspodjela upot87 88 Ibid. temeljna je teza njegove radne teorije vrijednosti. 85 Str. dvostruki rezultat (očuvanje vrijednosti i stvaranje nove vrijednosti) može se ras¬ tumačiti samo dvostrukim karakterom njegova rada. 8 4 83 pojmovna aparatura klasične političke ekonomije nužno bila sli¬ jepa. U kapitalizmu rad proizvodi robe. S obzirom na to da svalki oblik društva mora u nekoj mjeri zadovoljavati potrebe svojih članova radi održavanja njiho¬ vih života. S obzirom na to da je radna teorija vrijednosti teoretska koncepcija jednog povijesnog procesa. sv. Njegova konkretna djelatnost ne povećava vrijednost proizvoda. Dobro je poznata činjenica da je otkriće dvojakog karaktera rada Marx smatrao svojim originalnim doprinosom ekonomskoj teoriji. u proizvodnji pamuka. opći rad onaj koji stvara vrijednost u društvu koje pro¬ izvodi robu. koji je društveno potreban za njihovu repro¬ dukciju. »Jednostav¬ nim dodavanjem izvjesne količine rada dodaje se nova vrijed¬ nost. ostavlja. Ovaj poseb¬ no društveni oblik rada je oblik koji dominira u kapitalizmu. koji je izražen u odgovarajućim prometnim vrijednosti¬ ma robaS4. I. koji treba razlikovati od onoga oblika koji je »prirodni uvjet ljudskog opstojanja«88.

Ka¬ pitalističko društvo ne daje mogućnosti za potpuno udruživanje i planiranje. u takvom društvu u kojemu se međusobna povezanost društvenoga rada očituje u privatnoj razmjeni pojedinačnih proizvoda rada. društvo nije svjestan subjekt. cesta. dijeli radno vrijeme različitim tipovima proizvodnje? Pojedinac je »slobodan«. žita. mirisa i tako dalje. topova. kvantitativno se razlikuje od aktuelne društvene potrebe«92. Određena količina radnog vremena troši se na proizvodnju strojeva. dakle. Kako ono onda. snabdijevanjem društva upotrebnim vrijednostima. »Društvena potre¬ ba. kod ogromne većine. ograničavaju pre¬ ma situaciji Mase kojoj pripada na takav način da ne može izra¬ ziti svoju zbiljsku potrebu. javlja se ovdje kao činilac koji određuje onu količinu društvenog rada što je različite posebne sfere proizvodnje treba da pruže89. Izvjesna količina proizvodnih i potrošnih dobara potrebna je za reprodukciju i odr¬ žanje društva na razini kakva u tom času vlada. potražnja. treći puške. Sistem koji nezavisne pojedince dovodi u međusobni odnos pomoću potrebnog radnog vremena. up¬ ravlja. III. Pojedinac u zadovoljavanju svojih potreba zavisi od tržišta. i. koje su postale nezavisne u razvitku modernoga društva. na kojemu prometna vrijednost proizvedenih roba daje mjeru društvene potrebe što je one zadovoljavaju. Neki pojedinac može odlučiti da proizvodi cipele. Međutim. zgrada. četvrti zlatnu dugmad. Ako ih može prodati po cijeni svojih troškova proizvodnje. " Capital. Tek kad donese proizvode svoga rada na tržište. to jest upotrebna vrijednost nadruštvenom planu. Marx sažima ovo stanje stvari kada kaže: »Potreba za robom na tržištu. Svaki mora svoje proizvode razmjenjivati za druge upotrebne vrijednosti. 745. Prometna vrijednost njegovih dobara odlučuje o njegovoj društvenoj sudbini. str. sv. Letters to Kugelmann. jula 1868. On bi nastavio da vrši priti¬ sak jednog »prirodnog zakona (Naturgesetz). 93 90 Capital. Pismo od 11. ili iznad nje. već samo sa »tekućom društvenom potrebom«. Sve različite potražnje uvjetovane su kupovinom moći pojedinaca i. 11.252 HKRBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 253 rebnih vrijednosti zbiva se prema društvenoj raspodjeli rada. Štaviše. saznat će da li je utrošio društveno radno vrijeme ili ne. sv. integrirane su preko tržišta. »Obliik u kojem djeluje ova proporcionalna raspodjela rada. društvena potreba koja se javlja na tržištu nije iden¬ tična sa zbiljskom potrebom. a upotrebne vrijednosti pojavit će se na tržištu samo onda ako je društvo voljno da posveti dio svoga radnog vremena tomu da ih proizvode. Marx naziva zakonom vrijednosti. zato. Letters to Dr. jula 1868. jest 85 upravo prometna vrijednost tih proizvoda«90. za¬ kon vrijednosti nastavio bi da djeluje kao slijepi mehanizam koji je izvan svjesne kontrole pojedinaca. nad kojom on kao pojedinac nema nikakve vlasti. Čak kad bi tržište očitovalo aktualnu društvenu potrebu. društvo je bilo voljno da izvjesnu količinu svoga radnog vremena dodijeli proiz¬ vodnji tih dobara. nego za druge pojedince. International Publishers. str. u suprotnom slučaju on je izgubio. Ali on to ne može znati unaprijed. sadrža¬ nog u robama što ih oni razmjenjuju. Nijedan autoritet ne može mu ka¬ zati kako da se održava. svatko može izabrati da radi na onome na čemu želi. New York. jer kupuje sredstva ovog zadovoljavanja u obliku prometnih vrijed¬ nosti. nužno je da se na tržištu može doći do upotrebnih vrijednosti. 73-4). koje će zadovoljiti njegove vlastite potrebe. I on otkriva da prometne vrijednosti dobara što ih želi imaju unaprijed danu kvantitetu. Da bi se zadovoljila neka potražnja. Pro¬ metna vrijednost njegovih dobara pokazat će mu da li ona za¬ dovoljavaju neku društvenu potrebit.. to jest upotrebne vrijednosti. Kugelmann (Pisma dru Kugelmannu).93 čija nužnost ne sa¬ mo da ne bi isključila vlast slučaja nad društvom nego bi upravo osiguravala takvo stanje. Zakon vrijednosti. 214. ili nije utrošio društveno potrebno radno vrijeme. Razne grane. drugi knjige. n Ibid. pomoću kojega društvo koje proizvodi robu raspodjeljuje radno vrijeme kojim raspolaže među razne grane proizvodnje. može izgledati kao sistem Mara. 1934. »međusobnim odnosima različitih društvenih klasa i njihovog razmjernog ekonomskog položaja«91. Ali dobra što ih svaki od njih proizvodi su robe. u skladu sa društvenim potrebama. Mara kaže da »društvo« dodjeljuje raspoloživo radno vrijeme koje je potrebno da se ovo proizvode. ili ne. 223. koji je nadomjestio slobodu pojedinca. (Str. ne za njega. str. Ovaj mehanizam. . Drugim riječima. i njome on određuje proporcionalno ostvarenje društvene proizvodnje. zadovoljavanje njegovih vlastitih potreba pretpostavlja da će njegovi vlastiti proizvodi zadovoljiti neku društvenu potrebu. tkanina. Želje i zahtje¬ vi pojedinca oblikuju se. III.

možda. koji je sadržan u artiklima koje on želi. da se isključuje vanjska trgovina itd. I. sv. zakon vrijednosti afirmira se samo ex post. da ljudi ulaze u proizvodni proces slobodni i jednaki. koje je ležalo u njegovom korijenu. 96 Vidi npr. Capilal. Onaj dio društva koje¬ mu podjela rada dodjeljuje zadaću da sivoj rad upotrijebi za proizvodnju traženoga artikla mora za njega dati ekvivalent drugog društvenog rada. Od samog početka Marxova analiza uzima kapitalističku pro¬ izvodnju kao povijesni totalitet. anarhije i onemogućavanja. već postoji samo slučajna veza između obima društvene potražnje za nekim artiklom i obi¬ ma što ga proizvodnja tog artikla predstavlja u ukupnoj proizvodnji ili količini društvenoga rada utrošenoj na taj artikl. III. 169.) pos¬ tavljaju zbilju na takav način da se »podudara sa svojim poj¬ mom«96. imeđutim. 223. Uvođenje kategorije upotrebne vrijed¬ nosti bilo je uvođenje jednog izgubljenog činioca. Razvijanje biti kapitaliz¬ ma traži da se one pojave koje bi se mogle pripisati slučajnom i nesavršenom obliku kapitalizma privremeno apstrahiraju. . To znači da ih društvo kupuje trošeći određenu količi¬ nu radnog vremena kojim raspolaže. Nema. Njegova vlastita analiza počinje sa prihvaćanjem i tumačenjem činjenice da se u kapitalizmu upotrebne vrijednosti javljaju samo kao »materijalna stovarišta prometne vri¬ jednosti« (op. iako se očitavao na tržištu. str. kojima up¬ ravljaju nekontrolirani ekonomski zakoni95. str. na pitanje da li društvo ikada može ispuniti svo¬ ju obavezu: dati slobodu pojedincu unutar umstvene cjeline.. nastaje u procesu proizvodnje (društveno-potrebno rad¬ no vrijeme. da se sve robe razmjenjuju prema svojim vrijednostima. Njegova kritika zatim odbacuje ka¬ pitalistički postupak s upotrebnom vrijednošću i postavlja za cilj ekonomiju u kojoj se taj odnos potpuno ukida.. III. slučaja. kojom ljudi u ovom društvenom poretku održavaju svoje živote. Nesukladnost između egzistencije i biti pripada sa¬ moj srži zbilje. str. Apstrakcije koje leže u osnovi prvog sveska Kapitala (na primjer. Marxova analiza kapitalističke proizvodnje pretpostavlja da je kapitalističko društvo aktualno emancipiralo pojedinca. ili svaka određena ko¬ ličina bilo koje vrste robe sadrži. jest vrijeme pro¬ izvodnje). A odgovor otkriva proces slijepe nunžosti. Pokazalo se da taj zakon. Istina. 206. Međutim. Društvo kupuje proizvode koje traži time što njihovoj proizvodnji posvećuje dio svog raspoloživog radnog vreme¬ na. svaki pojedini artikl. Capital. i da se taj proces kreće snagom vlastite unutrašnje logike. on najprije opisuje stanje stvari u klasičnoj političkoj ekonomiji. ako je ova roba pro¬ izvedena povrh društvene potražnje koja za nju u tom času vlada. izgubljen je sav taj društveni rad. samo društveni rad potreban da se proizvode ta roba. i u tom slučaju ova masa robe predstavlja na tržištu mnogo manju količinu rada nego što je u njoj uistinu utjelovljeno94. to jest činioca na koji je bila zaboravila klasična politička ekonomija. svako odstupanje od društveno potrebnog radnog vremena znači poraz u konkurentskoj ekonom¬ skoj borbi. Tržište pruža korektiv i kaznu za indivdualnu slobodu.254 UERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 255 s najvećom racionalnošću. Kapitalistički naičin proizvodnje 95 Kad Marx izjavljuje da se upotrebne vrijednosti nalaze izvan područja političke ekonomije. i sa tog stanovišta tržišna vrijednost čitave ove mase roba izvjesne vrste pred¬ stavlja samo nužni rad. sv. Iza prometnih odnosa kapitalizma ona pokazuje aktual¬ ne ljudske odnose izvitoperene u »negativni totalitet«. Marxu je njegova ana¬ liza pokazala da je zakon vrijednosti opći »oblik Uma« u opstojećem društvenom sistemu. zanemaruje sve smet¬ nje koje ga čine složenim. 220—21. ona ne bi mogla shvatiti bitno ustrojstvo od kojega potječu ti oblici i njihova nepotpunost. Usprkos tomu. Ako bi se analiza ograničila na oblike u kojima se javlja zbilja. Jer vraćanje kategorije upotrebne vriM jednosti u središte ekonomske analize znači da se prodorno ispi¬ tuje da li i kako ekonomski proces ispunjava zbiljske potrebe po¬ jedinaca. Sa stanovišta pojedinca. Zakon vrijednosti bio je oblik u koje¬ mu se zajednički interes (održavanje društva) afirmirao preko pojedinačne slobode. sa da ili ne. u zbilji. Pitanje koje vodi Marxovu analizu bilo je ovo: Na koji na¬ čin kapitalističko društvo snabdijeva svoje članove upotrebnim vrijednostima. sv. Zato je samo analiza procesa proizvodnje mogla odgovo¬ riti. Ovaj metodološki postupak u skladu je sa dijalektičkim shvaćanjem. U marksističkoj teoriji ovaj činilac postaje oruđe koje siječe u opsljenjivačko postvarivanje robnoga svijeta. taj sistem organizira samo rasipanje i nerazmjer. cit. 43). rasipanje rada je neizbježno. nužne. Marx priznaje građanskom društvu najpovoljnije uslove.. koju je zaokupljao jedino fenomen prometne vrijednosti.

Od tada je kapitalistička proizvodnja mogla potpuno vlasti¬ tom snagom ići svojim tokom. »Razmjena robe po sebi ne podrazumijeva nikakve druge odnose zavisnosti osim onih što proizlaze iz njezine vlastite prirode«98. Kupac plaća cijenu te robe. radne snage. dok njezin drugi dio kapitalist prisvaja bez naknane. traži dio radnog dana. ako se izdvoji iz čitavog Marxovog shvaćanja rada. i da će vladati potpuna pravednost. ali. Vrijednost što plaća kapitalist je dio aktualne vrijednosti radne snage koja se upotrebljava. proizvodnja počinje slobodnim ugovorom. jer se on ne pojavljuje kao nezavisna roba. na strana prodaje drugoj svoju radnu snagu. 215—16. pretvaranje obradivog tla u pašnja¬ ke kako bi se industrija tkanine. Analiza dvojakog karaktera rada pokazala je da objektivni čini¬ lac ne stvara nikakve nove vrijednosti — vrijednost sredstava za M Str. koja se javila pod listovima »prvobitne akumulacije« kao što su: masovno tjera¬ nje seljaka sa njihove zemlje. Marxov prikaz načina na koji nastaje višak vrijednosti mo¬ gao bi se sažeti ovako: proizvodnja robe. a. Svatko je bio slobodan da razmjenjuje robu koju je posjedovao. stvoren apstraktnim općim radom. dok su gomile imale slobodu da prodaju jedino dobro koje im je bilo ostalo. jedna¬ kosti i pravde. izgleda kao ozbiljenje slobode. Ali radna snaga je osobita vrsta robe. U stvari Marxov prikaz proizvodnje viška vrijednosti unutrašnje je pove¬ zan s njegovom analizom dvostrukog karatkera rada. "" Str. slom cehovskog sistema u sukobu sa snagom trgovca i in¬ dustrijalca. koju je kupio. U tom procesu pojavio se moderni radnik. nagomilavanje velikih bogatstava pljačkom novih ko¬ lonija. Kapitalist plaća prometnu vrijednost robe. I. Robe se razmjenjuju slobodnom voljom svojih vlasnika. Ovaj »višak vrijednosti«. materijal za rad i odgovara¬ juća sredstva proizvodnje. zadržava jedan elemenat slučajnosti. odvojen od sredstava i oruđa pomoću kojih je svoju radnu snagu mogao upotrijebiti za vllastite ciljeve97. koja se razvijala. Prva skupina provodila je tu slobodu kada je svojim bogatstvom prisvajala i iskorištavala sredstva za proizvodnju. ovo izlaganje. Ništa ne dolazi u sukob sa savršenom prarvdom radnog ugovora. Ovaj proces zbivao se u petnaestom i šesnaestom vijeku i sa općim širenjem robne proizvodnje proizveo je novo raslojavanje društva. Radni proces sadrži i objektivni i subjektivni činilac: s jedne strane. a jedina je razlika u tome što je jedan kupac a drugi proda¬ vač: oba su zato jednaka u očima zakona«. Štaviše. koji dolaze na tržište slobodni od svake vanjske prinude. str. »Prirodna« i lična zavisnost od feudalnog društva bile su ukinute. 216. koji su posjedovali tlo. Oni »međusobno postupaju tako kao da imaju u osnovi jednaka pra¬ va. radne snage. 17 Hm i revolucija . One su bile zbiljski emancipirane. slobodan od svake zavisnosti od feudalnog gospodara i cehovskih majstora. Radno vrijeme koje je potreibno za proizvodnju ove radne snage je radno vrijeme ko¬ je se troši da bi se napravilo dovoljno robe za reprodukciju radnikove egzistencije. a mje¬ renje ovog radnog vremena izgleda kao najnepristrasniji društveni standard. prometna vrijednost svake robe određena je potreb¬ nim radnim vremenom koje je nužno da se ona proizvode. radnu snagu. pada u dio kupcu. s druge. Jed" Sv. Bio je slobo¬ dan da prodaje svoju radnu snagu onima koji su držali ta sred¬ stva i oruđa. osnova kapitalističke proizvodnje.256 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 257 je specifično povijesni oblik robine proizvodnje. ostatak toga vremena se ne plaća. bez ikakvog ekvivalen¬ ta. isto tako. Radni ugovor. »Vrijednost radne snage i vrijednost koju ta radna snaga stvara u procesu rada dvije su potpuno različite veličine100. I. s obim se stra¬ nama postupa kao sa jednako slobodnim vlasnicima robe. Vrijednost radne snage koja se prodaje kapitalistu nadomješta se dijelom onog vre¬ mena u kojem radnik doista radi. Međutim. 186. i treba da se interpretira u svjetlu te pojave. i kupuje njezinu upotrebnu vrijednost. kapitalist raspoređuje da radi kod strojeva za proiz¬ vodnju. 632—3. mogla snabdje¬ ti vunom. dok radnik zbilja radi jedan puni dan. sredstva za proizvodnju. naime rad. koji se skriva iza svog konkretnog oblika. Prvobitni uslovi kapitalizma bili su ovdje nadohvat: to su slobodni najamni rad i privatna svojina sredstava robne proizvod¬ nje. Radna snaga i sredstva za njezino ma¬ terijalno ozbiljenje postali su robom što je posjeduju razni vlas¬ nici. Osim toga. Radnu snagu. znajući radosno da će se njihove robe razmjenji¬ vati kao jednako vrijedne. To je jedina roba čija je upotrebna vrijednost u tome da bude »izvor ne samo vrijed¬ nosti nego i vrijednosti veće od one koju sama ima«99. naime svoju radnu snagu. tj. Sada su se suočavale dvije glavne klase: oni koji su se okoristili prvobitnom akumulacijom i one osiromašene gomile koje su lišene svojih ranijih sredstava za život. str. " Sv.

analiza je unutrašnja kritika pojedinačne slo¬ bode. Ono što podrazumijeva slobodni radni ugovor navelo je Marxa da uoči kako rad proizvodi i podržava svoje vlastito izrabljivanje. kako se ona javlja u kapitalističkom društvu i kako se raz¬ vija pari passu s razvojem kapitalizma. 231. Na taj način. samim činom rada stvara svakog trenutka i dodatnu ili novu vrijednost«101. »Akumulacija se gubi u reprodukciji kapitala na planu koji progresivno raste«105. Rad je način na ikoji ljudi razvijaju svoje sposobnosti i potrebe u borbi sa prirodom i poviješću. Na taj način. općeg rada. ovu slobodu. Mara sve to sažima u jednom izvanrednom odlomku: {Područje) u čijim se granicama dešava . u isto vrijeme. sa radnom snagom na djelu. jedini je činilac koji povećava vrijed¬ nost proizvoda orada preko vrijednosti sredstava za proizvodnju. S druge strane. Osobina očuva¬ nja vrijednosti dodavanjem nove vrijednosti izgleda kao »prirod¬ ni dar« radne snage. »koja radnika ne stoji ništa. Svojina zato što svaki raspolaže samo s onim sto je njegovo. 195. opet. ko¬ je se skriva iza njegovih konkretnih oblika. a ovo je. privatno prisvajanje radne snage neizbježno vodi izrabljiva¬ nju. Oni ugovaraju kao slobodni či¬ nioci i sporazum do kojega dolazi samo je oblik u 'kojemu daju pravni izraz svojoj zajedničkoj volji. Rezultat proizlazi iz same prirode rada kada god radna sna¬ ga postaje robom. Dok radnik. samo nema vlastite vrijednosti iako je jedini izvor nove vrijednosti. Jedina snaga 101 102 koja ih povezuje i dovodi u međusoban odnos je sebičnost. da bi radna snaga postala robom. nego i sredstva tqg izrabljivanja. u neprestanom procesu kapitalis¬ tičkog društva sloboda sama proizvodi i održava svoju suprot¬ nost. a nestalo bi i podstreka za robnu proizvodnju. u skladu sa unaprijed ustanovljenim skladom stvari ili s blagoslovom neke svemudre providnosti. Sloboda zato što su i kupac i proda¬ vač jedine robe. recimo radne snage. . ova bi prestala da mu daje bilo Ikakvu dobit. Jednakost zato što svaki stupa u odnos sa drugim kao sa jednostavnim vlasnikom robe. 230. radna snaga. A Bentham zato što svaki gleda samo na sebe. za zajedničko dobro i inte¬ res svih103. oni. moguće samo zato što se radna snaga u sve većoj mjeri upotrebljava za robnu proiz¬ vodnju. ovog oblika slobode je njegova negacija. dobit i privatni interesi svakoga od njih. dakle. siromašt¬ vo i intenzitet klasnih sukoba. '"' Str. Str. 633. »Druga¬ čije je sa subjektivnim činiocem radnoga procesa. Ovaj povijesni oblik slobode. i upravo zato što tako svi čine. čuva i prenosi na proizvod vrijednost sredstava za proiz¬ vodnju. Ako bi kapitalista potrošio svoj višak vrijednosti. Međutim. Ekonomske snage kapita¬ lizma.kupnja i pro¬ daja radne snage u stvari je pravi Eden urođenih čovjeko¬ vih prava. Str. stvaraju ropstvo. iz kojega Marx izvlači bitnu vezu između slo¬ bode i izrabljivanja. prepuštene (vlastitim putevima. uslov koji omogućuje vi¬ šak vrijednosti. Zahvaljujući činjenici da rad ima ovaj dvojaki oblik. Radni ugovor. pa tako on. Rad¬ ni ugovor sažima u sebi. Zato rad ne proizvodi samo vlastito izrabljiva¬ nje. Jednakost. jed¬ nakost i pravdu.258 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 259 proizvodnju jednostavno se opet pojavljuje u proizvodu. Na101 1 1 1 4 Str. Drugim riječima. mora biti »slo¬ bodnog« rada: pojedinac mora biti slobodan da prodaje svoju radnu snagu onome koji je slobodan i sposoban da je kupi. Ovo povećavanje vrijednosti pretvara proizvode rada u sastavne dijelove kapitala. rad¬ ni ugovor nužno podrazumijeva izrabljivanje. prinuđeni na to samo vlastitom slobodom voljom. Svaki gleda samo sebe i nitko se ne brine za ostale. rade zajedno za međusobnu korist. Kapitalistička proizvodnja na planu ikoji progresivno ra¬ ste identična je sa razvitkom izrabljivanja u istom razmjeru. Str. 636. kapital traži da se višak vrijednosti opet pre¬ obrati u kapital. zahvaljujući tome što njegov rad ima posebni svirsiishodni oblik (durch die sweckmassige Form der Arbeit). naime kapital104. ali je od velike koristi za kapitalista«102. i oni razmjenjuju ekvivalenat za ekvivalenat. za građansko društvo. a društveni oblik na¬ metnut radu je povijesni oblik života što ga je čovječanstvo sebi nametnulo. Na taj način. Ovo svojstvo apstraktnog. Samo tamo vladaju Sloboda. umjesto da ga ponovo uloži u proces proizvodnje. Dvojaki karakter rada je. »Živ« rad. jednakosti i prav¬ de je na taj način pravi uslov izrabljivanja. temeljna je šema svih odnosa u građanskom društvu. Svojina i Bentnam (Bentam).

str. i dalje. on napreduje. Henrvk Grossmann. Objektivni činilac raste. Borba za nova tržišta sije sje¬ me neprestanog međunarodnog ratovanja. Ovo je slika društvenoga poretka koji napreduje preko razvitka svojih unutrašnjih protivurječnosti. sa stanovišta pojedinih čimbenika kao slijepi zakon vrši zakon vrijednosti ovdje svoj utjecaj i održava društvenu ravnotežu proiz¬ vodnje u vrtlogu svojih slučajnih fluktuacija«108. 673. pretvara se u monopolističku utakmicu gigantskih poduzeća. dok se subjeiktivni činilac smanjuje. Zbiljska mogućnost opće sreće negira se na društvenim odnosima koje sam čovjek postavlja. koji upravlja društvenim protivurječnostima. jedini izvor viška vrijed¬ nosti. Str. Ali tehnološki napredak sma¬ njuje količinu živog rada (subjektivni činilac) koji se upotrebljava u proizvodnom procesu u razmjeru prema 'količini sredstava za proizvodnju (objektivni činilac). Sve je teže investi¬ rati kapital tako da donosi dobit. ima snagu prirodne nužnosti. i stalnog siro¬ maštva mase postaje sve oštrijom. a kapital se centralizira u još manjem krugu kapitalista. S napretkom proizvodnje povećava se količina kapita¬ la u rukama pojedinačnih kapitalista. do sve¬ obuhvatne upotrebe prirodnih izvora i vlasti nad njima. Saželili smo samo neke odlučujuće zaključke Marxove ana¬ lize zakona kapitalizma. ikoja nosi libera¬ listički pečat. Ova promjena u tehničkom sastavu kapitala održava se u promjeni njegovog »vrijednosnog sastava«: vrijednost . »istina« leži samo u cjelini. Rezultati su jed¬ nako slijepi. rastući organski sastav kapitala ima tendenciju smanjavanja stope kapitalističkog profita. Kapitalističko društvo je jedinstvo protivurječnosti. Suprot¬ nost između obilatog bogatstva i snage nekolicine. u »negativnom totalitetu«. Možemo čak "" Capital. potkopava same temelje sistema i gradi zid preko 'kojega kapitalistička proizvodnja ne može preći. Za Marxa. koju dijalektičkoj metodi nameće ustrojstvo njezina predmeta. MARX0VA DIJALEKTIKA Sada možemo pokušati sažeti osobine koje razlikuju marksi¬ stičku dijalektiku od hegelovske. Ipak. napredak u proizvodnji sužavanjem potrošnje. Sa svim tim negativnim crtama. kapitalističkog društva.260 HERBERT MARCUSE \IARXOVA DIJALEKTIKA 261 gomilavanje kapitala znači sve veće osiromašenje masa. 7. 1026. . U dru¬ štvenom svijetu ova je negativnost tjerala naprijed protivurječno¬ sti klasnoga društva i na taj način ostala pokretačem društvenog procesa. Negacija ovog društva i njegova preob¬ razba postaju jedinom perspektivom oslobođenja. str. Unutrašnje potrebe kapitala traže da se višak vrijednosti poveća povećanjem proizvodnosti rada (ra¬ cionalizacijom i intentifikacijom). kao i klasnu borbu: političke metode eksploatacije nado¬ mještaju ekonomske. S druge strane. »Samo kao unutrašnji zakon i. Za¬ htjev da se iskoristi kapital. op. i do po106 107 jave gubljenja do tada nepoznatih ljudsikih sposobnosti i potreba. cit. Međutim. Opasnost od opadajuće profitne stope otežava konkurentsku borbu. III. kao i za Hegela. vodi čak i u idealnim uslovima do neizbježnih nesrazmjera između dviju sfera proizvodnje. što dovodi do stalne hiperprodukcije107. a ove protivurječnosti su upravo sredstva preko kojih dolazi do silnog porasta proizvodnosti rada. Naglasili smo da je Marxovo di¬ jalektičko shvatanje zbilje u početku bilo pokrenuto istom datošću kao i Hegelovo. Zakon vrijednosti. Ono dobiva slobodu izrabljivanjem. smanjuje u razmjeru prema upotrebljenim sredstvima za proizvodnju. sv. društveni svijet postaje negativnim totalitetom samo u procesu apstrakcije. dok vrijednost isredstava za proizvodnju raste. s obzirom na to da se iskorištavanje radne snage. Slabijega eksproprira jači u konkurentskoj borbi. Najveći razvitak proizvodnih snaga podudara se sa punim razvojem ugnjetavanja i bijede. kapitalizam u brzom tempu razvija proizvodne snage. bogatstvo osiromašivanjem. Svaka pojedina činjenica i uslov bili su uvučeni u taj proces. koje polagano dolaze do svoje granice. koje je svojstveno kapitalis¬ tičkom mehanizmu. naime negativnim karakterom zbilje.radne snage se smanjuje. Usp. proizvodnih dobara i potrošnih dobara. Samo ustrojstvo kapitalizma je dijalektičko: svaki oblik i ustanova ekonomskog procesa rađa svoju određenu negaciju. »porast proletarijata«106. 179. Čist rezultat je povećanje »organskog sastava kapitala«. Slobodna utakmica pojedinaca. da se proizvodi radi same proizvod¬ nje. Opadanje profitne stqpe. tako da se njegovo značenje moglo shvatiti tek kada bi se sagledalo u totalitetu koji mu je pripadao.. a kriza je krajnji oblik u kojemu se te protivurječnosti izražavaju.

korak po 'korak. obuhvaćene čovjekovom povijesnom djelatnošću. str. 152—3. zatvoren ontološki sistem. i u kojemu se odnosi između ljudi javljaju kao od¬ nosi između stvari (roba). Povijesni karakter Marxove dijalektike obuhvaća vladajući negativitet i njegovu negaciju. a ove forme su okvir svih dijalektičkih pojmova. a njegova kritička analiza mora najprije slijediti apstrakcije koje taj svijet sačinjavaju. u kojemu pojedinačni rad vri¬ jedi samo toliko koliko društveno potrebnog radnog vremena predstavlja. koji je u konačnoj liniji identičan sa umstvenim sistemom povijesti. doduše premašuje datu povijesnu zbilju. Internatio¬ nal Publishers. pa se. Dato stanje stvari je negativno. Marksistička dijalektika je povijesna metoda u još jednom smislu: ona se bavi posebnim stupnjem povijesnog procesa. op. kao u poznatom Lenjinovom razmatranju109. Istina. totalitet je bio totalitet uma. bitka-kao-takvog. kao i za Hegela. ukrat¬ ko. Ovo posljednje. nadnica). Totalitet prema kojemu smjera marksistička dijalektika je totalitet klasnog društva. ali ta istina ne razvija se postojano i automatski iz ranijeg slanja. logički. pa se vraća od njih potpuno razvije¬ nom sadržaju kapitalizma (tendencijama u ustrojstvu kapitalistič¬ kog svijeta koje vode njegovom uništenju). Međutim. Tačno je da se svaka činjenica može podvrći dijalektičkoj analizi. a može postati pozitivno samo ako se oslobode mogućnosti koje su u njemu. Na taj način. kretanje što ga je Hegel tako apstraktno izrazio. New York. Svaka se činjeni¬ ca može podvrći dijalektičkoj analizi samo utoliko što je svaka činjenica pod utjecajam antagonizma društvenog procesa. i time dobiva samo »apstraktni. istina leži samo u negativnom totalitetu. 110 »Okonomisch-philosophische Manuskripte«. a ta razlika ukazuje na odlučujuću razliku između Hegelove i Marxove dijalektike. i 109 Selecteđ Works (Izabrana djela). ali samo utoliko što sa jednog povijesnog stupnja prelazi na drugi. Svijet robe je »'krivotvoren« i »mistifi¬ ciran« svijet. U njegovom djelu negativnost Zbilje postaje povijesnim uslovom koji se ne može hipostazirati kao neko metafizičko stanje. od kojeg se one ne mogu izo¬ lirati. Hegelov dijalektički proces bio je opći ontološki proces. izvršava se us¬ postavljanjem novog poretka stvari. sv. na primjer čaša vode. U napretku klas¬ nog društva ova reprodukcija poprima različite oblike na raznim razinama njegova razvitka. ona postaje društvenim uslovom koji je povezan s jednim posebnim povijes¬ nim oblikom društva. odvo¬ jio dijalektiku od ove ontološke osnove. nije carstvo izdvojeno od povijesne zbiljnosti niti područje ideja koje vječno važe. Na taj način. u kojemu je povijest nalazila svoj uzor u metafizičkom procesu bitka. nezavisna predmetnost čaše vode na taj se način izgubila. . Marx je. koje se može podjednako primijeniti na svaki sadržaj. Marxova je analiza pokazala da je kapitalistička ekonomija izgrađena i održavana nepresta¬ nim svođenjem konkretnog rada na apstraktni. a <negativitet koji leži u osnovi njegovih protivurječnosti i oblikuje svaki njegov sadržaj je negativitet klasnih odnosa. Negativitet i njegova nega¬ cija dvije su različite faze istog povijesnog procesa. Lenjin kaže da »či¬ tava ljudska praksa mora ući u . Dijalektički totalitet opet uključuje prirodu. Rekli smo da za Marxa. Za Hegela. Dijalektičko načelo nije općenito načelo. Negativno stanje. negacija negacije.262 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 263 kazati da je apstrahiranje djelo samog kapitalizma i da marksis¬ tička metoda samo slijedi taj proces. Drugim riječima. ono se može osloboditi samo autonomnim činom ljudi. »Novo« stanje je istina staroga. 62. ali samo utoliko ukoliko ova ulazi u povijesni proces društvene reprodukcije i ukoliko ga uslovljava. Marx kritizira Hegelovu dijalektiku zato što dijalektičko kretanje uopćava u kretanje čitavog bitka. cit. koji će birati cjelinu opstojećeg negativnog stanja. iz konkretne ljudske djelatnosti i pot¬ reba i postiže integraciju pojedinačnih djelatnosti i potreba samo u kompleksu apstraktnih odnosa. konkretan su događaj unutar istog totaliteta. totalitet u kojemu se kreće marksistička teorija drugačiji je od onog u Hegelovoj filozofiji. Dijalektika uzima činjenice kao elemen¬ te određenog povijesnog totaliteta. IX. ili napuštanje laž¬ ne konkretnosti kako bi se magla povratiti istinska konkretnost. Štaviše. Ali i sve takve analize vodile bi u ustrojstvo društvenopovijesnog procesa i pokazale bi da on sudjeluje kao sastavni dio u činjeni¬ cama koje se analiziraju. udaljiti od tih apstraktnih odnosa kako bi stigla do njihovog zbiljskog sadržaja. kao i njegova negacija.definiciju' predmeta«. 1934. str. zatim. prometna vrijednost. Tako je drugi korak apstrakcija iz apstrakcije. Misleći na svoj primjer sa čašom vode.. U skladu s tim. novac. naprotiv. spekulativni izraz povijesnog kreta¬ nja«110. Ona. marksistička teorija prvo obrađuje apstraktne odnose koji određuju robni svijet (kao što su roba. i dalje. Ova ekonomija povlači se. dijalektička metoda postala je samom svojom prirodom povijesna metoda.

Dijalektički zakoni su nužni zakoni. Marxova dijalektička metoda još uvijek održava vlast slije¬ pih ekonomskih snaga nad povijesnim tokom. Entstehungsgeschichte čovječanstva. Ni najmanja prirodna nužnost ili automatCapital. ka povijesti besklasnog društva promijeniti čitavo. op. ona će se voditi u sasvim drugačijim oblicima. logički oblik pret¬ historijskog razvoja. Hegelova dijalektika daje apstraktni. značilo bi izvitoperiti čitavo značenje marksističke teorije kada bi se. Istina je da je Mara pretpostavljao da isti mehanizmi koji stvaraju koncentraciju i centralizaciju kapita¬ la proizvode također »socijalizaciju rada«. samo-svjesnu i organiziranu radničku klasu u međunarodnim razmjerima. Međutim. ovo postaju revolucionarni uslovi samo ako se iskorištavaju sa svjes¬ nom djelatnošću. To je upravo ono po čemu se priroda novoga razlikuje od starog. ona zahtijeva izvjesnu postignutu razinu materijalne i inte¬ lektualne kulture. i zato korak prema njihovom po¬ ništavanju. m Pojam koji Maraovu dijalektiku nedvosmisleno povezuje sa povejesnošću klasnoga društva je pojam nužnosti. »Kapitalistička proiz¬ vodnja rađa. karakterizira. Dijalektička ana¬ liza društvene zbilje preko njezinih unutrašnjih protivurječnosti i njihovog razrješenja pokazuje kako ovu zbilju savladavaju ob¬ jektivni mehanizmi koji djeluju s nužnošću »prirodnih« (fizičkih) zakona — jedino tako može protivurječnost biti konačna snaga koja održava društvo u pokretu. marksistička dijalektika zbiljsko konkretno kretanje. 837. ustrojstvo povijesnog kretanja. borba sa »carstvom nužnosti« nastavit će sa čovjekovim pralazom na stupanj njegove »aktualne povijesti«. sv.. Ipak. svoju vlastitu negaciju«. koju predstavlja klasno društvo. samo jednu po¬ sebnu fazu u čovjekovoj povijesti. Revolucija doista zavisi od toialiteta objektivnih uslova. njegova se povijest neće više moći ocrtati u oblicima koji pripa¬ daju prethistorijskoj fazi. svojinu koja se osniva »na kooperaciji i zajedničkom posjedovanju zemlje i sredstava za proizvodnju«112. Kada jednom čovječanstvo postane svjesnim subjektom svoga razvitka. Naglasili smo već da se osobine budućega društva odražavaju u tekućim opstojećim sna¬ gama koje ga tjeraju prema njegovom ozbiljenju. . različiti oblici klasnoga društva nužno umiru zbog svojih unutrašnjih protivurječnosti. 153.264 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 265 koje je smatrao općenitim. zapravo. Zakoni kapitaliz¬ ma djeluju »gvozdenom nužnošću prema neizbježnim rezultatima«. ali su i dalje spoznaja »prirodnih« zakona. Usprkos tomu. ali samo u tom smislu da je nužno složiti se raspoloživim proizvodnim snagama za opće zado¬ voljstvo svih pojedinaca. kaže Marx. ali samo u tom smis¬ lu da je nužan pun razvitak pojedinca. tvrdilo da slična nužnost važi za preobrazbu u socijalizam. Dijalektički zakoni su razvijena spozna¬ ja »prirodnih« zakona društva. S toga razloga ne smiju se dijalektičko ustrojstvo prethistorije nametnuti budućoj povijesti čovječanstva. cit. anta¬ gonizmi koji pojačavaju taj negativitet i 'kasnije ga ukidaju su antagonizmi klasnoga društva. Kretanje je u sebi dijalektičko utoliko što njime još ne upravlja samo-svjesna djelatnost slobod¬ no udruženih pojedinaca. Prelaz od neizbježne smrti kapitalizma ka socijalizmu je nužan. U samoj je biti marksističke dija¬ lektike to što ona podrazumijeva da će se sa prelazom od pret¬ historije. kada društvo postane slobodnim sub¬ jektom te borbe. Novo društveno sjedinje¬ nje pojedinaca također je nužno. Ozbiljenje slobode i sreće čini neop¬ hodnim da se uspostavi poredak u kojemu će udruženi pojedinci određivati organizaciju svojega života. a negativitet i protivu¬ rječnost neće nestati. Negativitet kojim počinje marksistička dijalektika je negativitet koji obilježava ljudsko opstojanje u klasnom društvu. koja ima na umu socijalistički cilj i ako se upravljaju prema njoj. društveni procesi više nisu pod vlašću slijepih prirodnih zakona. Negacija kapitalizma počinje unutar sa¬ mog kapitalizma. Marksistička je dijalektika zato još uvijek povezana sa prethistorijskom fazom. oštru klasnu borbu. Kada je kapitalizam negiran. na temelju neizbježne nužnosti koja vlada raz¬ vitkom kapitalizma. str.. str. Ne može biti slijepe nužnosti u tendencijama koje završavaju u slobodnom i samosvjesnom društvu. s neizbježnošću jednog prirodnog zakona. naime »povijest njegova sazri¬ jevanja« (Entstehungeschichtem. naime. Doduše. Međutim ova nužnost ne važi za pozitivnu preobrazbu kapitalističkog društva. ali čak u fazama koje prethode revoluciji dje¬ luje neka umstvena spontanost koja će nadahnjivati postrevolucio narne faze. čovjekova aktualna povijest počet će kada ovo društvo bude ukinuto. povijest je klasnoga dru¬ štva. Ibid. I. Marxovo razlikovanje povijesti ovoga sazrijevanja od »aktualne povijesti« čovječanstva znači og¬ raničavanje dijalektike. koju M a r x naziva njegovom prethistorijom.

naravno. kada se odnose na izmjenu redovitosti i slučaja. Marksistička ekonomija ne ostavlja mjesta za neku nezavis¬ nu filozofiju. Svijest koja je uhvaćena u ove odnose i nadvladana njima nužno postaje ideološka. engl. Odnosi proizvodnje 'koji sužavaju i izvitoperuju covjekove magućnosti nužno određuju njegovu svijest. Nasuprot »(prirodnim zakonima« koji pokreću kapitalizam djeluju tendencije druge vrste koje usporavaju uči¬ nak nužnih procesa i time produžuju život 'kapitalističkoga po¬ retka113.115 New York. . 117 Capital. str.266 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 267 ska neizbježnost ne jamče za preilaz od kapitalizma ka socija¬ lizmu. str. »Etičnost. Prirodna nužnost društvenih zakona. Sam kapitalizam proširio je u priličnoj mjeri doseg i snagu umstvene prakse. dok se filo¬ zofija prihvaćala toga da u mediju apstraktnog mišljenja čuva rješenja čovjekovog problema potreba. Kapitalizam je na izvjesnim područjima podvrgnut poli¬ tičkim i administrativnim propisima širokih razmjera. Dokle je god čovjek nesposoban da zavlada tim odnosima i da ih upotrijebi za zadovoljavanje potreba i želja cjeline. Pred kraj zaključka svoje Kritike čistog uma Kant postavlja tri pitanja koja se najživotnije tiču ljudskoga uma: »Kako mogu znati? Što da radim? Čemu se mogu nadati?«. Kada je um određen racionalnim društvenim odnosima. str. Marksistička je teorija samom svojom prirodom potpuna i integrirajuća teorija društva. nastojali smo pokazati da nužna zavisnost koju to načelo proglašava vrijedi za »pretpovijesni« život. podrazumijevala je mogućnost takvoga planiranja u kaipitalizmu. Načelo historijskog materijalizma vodi vlastitoj samo-negaciji. H.. Ekonomski proces kapitallizma vrši nad čitavom teorijom i čitavom praksom totalitaran utjecaj. Kada se opisuje Zbilja. nespojiva je sa fatalističkim determi¬ nizmom. The Poverty of Philosophv (Bijeda filozofije). Naravno. sv. I. 14—15. očišćen od empirijskih slučajnosti. 1891. 190. svijest ljudi i dalje će biti određena materijalnim procesima koji reproduciraju njihovo društvo. svjesne djelatnosti i slijepih meha¬ nizama. naime sama revolucionarna klasa115. koje je izložio Mara. naime za ži¬ vot klasnog društva. Istina je da historijski materijalizam uključuje u sebi. U najboljem slučaju. str. Ova pitanja. 272—81. nezavisnog entiteta. kao "* The German Ideology. njezino mjesto može zauzeti sažetak najopćenitijih rezultata. oni će poprimati oblik objektivnog. 1938. koji potkazuje da je od temeljne važnosti za marksističku analizu kapitalizma i njegova postanka. apstrakcija što se javljaju na temelju promatranja povijesnog razvitka ljudi«116. a ekonomska analiza koja razbija kapitalističku kamuflažu i probija se kroz »postvarenje« doći će do razine tla koje je zajedničko svim teorijama i čitavoj praksi ovog društva. Ali taj proces mogao bi dovesti do dugačkog perioda barbarstva. Mogućnost racionalnog planiranja u kapitalizmu ne sma¬ njuje. Ozbiljenje slobode i uma traži slobodnu umstvenost onih koji ga postižu. ali najveća između njih je subjektivna snaga. Socijalistička sloboda obuhvaća obje strane odnosa između svijesti i društvenog opstojanja. Znanost se ili nasilno dovodila »u službu kapita¬ la«117 ili se srozavala na položaj dokoličarske razonode koja je da¬ leko od svake brige za aktuelne borbe čovječanstva. važenje temeljnih zakona koje je M a r x otkrio u tom sistemu — sistemu je suđeno da umre zahvaljujući tim za¬ konima. Ali kada su ti materijalni procesi učinjeni racionalnima i kada su postali svjes¬ nim djelom ljudi. Odvajanjem teorije od prakse filozofija je postala utočištem istinske teorije. filozofija kao nezavisna grana djelatnosti gubi medij svoga opstajanja. 1 1 3 1 1 4 ovi najbolje pridonose slobodnom razvitku svih. Marxova teorija. prev. prestaje slijepa zavisnost svijesti od društvenih odnosa. meta¬ fizika — sve ostale ideologije i oblici svijesti koji im odgovaraju više ne zadržavaju privid nezavisnosti. Međutim. upra¬ vo zato što društvo nije slobodan i svjestan subjekt. Critique of the Gotha Program (Kritika Gotskog programa). nije isključivo crta socijalističkog društva114. Chicago 1910. determinističko načelo da je svijest uvjetovana društvenim opstojanjem. postao je pravim carstvom istine. straha i želja. Radni proces. Zato razumjeti radni proces u isto vrijeme znači razumjeti izvor razdvajanja teorije od prakse i elemenat koji ponovno uspostavlja njihovu međusobnu vezu. III. dakle. Re¬ volucija traži zrelost mnogih snaga. Ouelch. na primjer. psihologiju ili sociologiju. »Čisti um«. sv. čak i onda kada ljudi počnu upravljati društvenim odnosima na taikav način da Ibid. područje je na kojemu u kapitalističkome društvu djeluju različiti ogranci teorije i prakse.. on je određen samim sobom. Planiranje. Ovo se može spriječiti samo slobodnom akcijom. 397. religija.

poprimivši oblik koji je bio sas¬ vim drugačiji od onoga što ga je uzeo kasniji pozitivizam. kao što su rasta¬ ve braka. Nije li Schelling bio eksponent metafizike u njezinom najtanscendentnijem obliku. a Scheliling je godine 1841. Stahl se priznaje za predstavnika pozitivizma u filozo¬ fiji prava. analizira situaciju koja se mijenja i prema njoj formulira svoje pojmove. i 1837. Stahlova (Štal) pozitivna filozofija države izme¬ đu 1830. Ne može biti sumnje o Comteovom doprinosu pozitivizmu (sam Comte je izveo pozitivističku metodu iz temelja pozitivne fi¬ lozofije). eks¬ ploatacija) nisu slične sociološkim činjenicama. tako da je postalo očevidno da se Kantova pitanja tiču aktualnog povijesnog procesa. Mara je išao za tim da pokaže konkretne snage i tendencije koje su sprečavale i one koje su olakšale taj ciij. ali kakvog posla sa pozitivizmom ima Schelingova fi¬ lozofija mitologije i objavljenja. Teorija je pokazala tendencije koje idu ka postizanju umstvenog životnog poretka. Konačni cilj nove društvene prakse formuliran je: ukidanje rada. Ima samo jedna istina i jedna praksa koja je sposobna da je ozbilji. Nasuprot tomu. j jednom zauvijek odvaja dijalektičku teoriju od kasnijih oblika pozitivizma i relativizma. ali istina ostaje ista. uvjete da se to stvori i početne korake koje treba učiniti. a ne obratno. ali može izgledati apsurdno da se Schellingova i Stahlova pozitivna filozofija dovede u odnos sa tim pokretom. počeo svoja berlinska predavanja o positive philosophie.mijenjanjem svijeta. Međutim.268 HERBERT MARCUSE i nastojanja da se riješe. II TEMELJI POZITIVIZMA I RAZVOJ SOCIOLOGIJE 1. Ostalo je zadaća čovjeko¬ ve vlastite oslobođene djelatnosti. Materijalna povezanost njegove teorije s određenim povijes¬ nim oblikom prakse negirala je ne samo filozofiju nego i socio¬ logiju. Comteov (Kont) Cours de philosophie positive objavljen je između go¬ dine 1830. Teorija će sačuvati istinu čak ako revolucio¬ narna praksa skrene sa svog pravog puta. Teorija u svakom trenutku prati praksu. Marxov pojam istine daleko je od relativizma. Društvene činjenice koje je Marx analizirao (na primjer otuđenje rada. Praksa slijedi istinu. POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA U desetljeću koje je slijedilo iza Hegelove smrti evropska je misao ušla u eru »pozitivizma«. Hegel je svoju filozofijsku zaokupljenost stavio u povijesni kontekst svoga vremena. pomjeranja u stanovištu i poslovni ciklusi. njezinu zaokupljenost bitnim čovjekovim mogućnostima usred ne¬ stašica u zbilji. na kojima je radio još od godme 1827. Ovaj apsolutizam istine upotpunjuje filozofsko nasljedstvo marksističke teorije. Taj pozitivizam objavio je sebe kao sistem pozitivne filozofije. i 1842. koja je pružila nekoliko osnovnih pojmova za Stahlovu doktrinu? Međutim. Schellingova filozofija teži ika onome što je istinski aktualno i opstojeće. višak vrijednosti. Te¬ meljni odnosi marksističkih kategorija nisu nadohvat sociologije. nije mogla doprijeti do njihova aktualnog opstojanja. iskorištavanje podruštvljenih sredstava proizvod¬ nje za slobodni razvoj svih pojedinaca. djelatnost i nada upućivali su se u pravcu uspostavlja¬ nja umstvenog društva. is¬ pravna teorija je svijest o praksi koja teži za . te nije mogla dati zbiljskoga zna¬ nja. fetišizam robnoga svijeta. Oni će izgledati kao činjenice samo teoriji koja ih uzima s tim da predviđa i njihovu negaciju. uistinu obuhvaćaju samu srž filozofije. Konkretni uslovi za ozbiljenje istine mo¬ gu biti različiti. i nije li Stahl izložio jednu religioznu teoriju drža¬ ve? Istina. zločin. Čovjekova spoznaja. Prema Marxu. u Schellingovoj Philo¬ sophie de Offenbarung (Filozofija objavljenja) nalazimo mišljenje da tradicionalna metafizika. i na temelju toga tvrdi za sebe da . s obzirom na to da se bavila samo pojmom stvari i njihovom čistom biti. a teorija ostaje njezinim konačnim čuvarom. ili nake znanosti koja se bavi opisivanjem i organiziranjem ob¬ jektivnih pojmova.

U svojim temeljnim vidovima Schellingova pozitivna filozofi¬ ja. daleko od toga da bi opravdavala državu u konkretnom obliku koji je poprimila. Stuttgart. Cothen. Njegova je filozofija »negirala« — naime. godine 1840. »Gegenwartige Krisis der deutschen Philosophie« (Suvremena kriza njemačke filozofije). 277). Ova zajednička tendencija najbolje se može shvatiti alko se promotri protiv čega je bila usmjerena nova pozitivna filozofija. str. kaže Hagelova kritika. negativna filozofija niti može objasniti niti opravdati stvari kak¬ ve jesu. što su ga stavljali britanski i francuski filozofi. Za Comtea su »pozi¬ tivi« činjenice promatranja. posta¬ ju smrtni oblici unutar obuhvatnoga sistema koji vodi dalje od njih. u obje filozofije ima jedna zajednička tendencija za suprotstavljanjem vlasti apriorizma i za uspostavljanjem autorite¬ ta iskustva3. dok je Stahl. 1 sv. Njezini savremenici shvatili su da načela što ih je Hegel progla¬ sio u svojoj filozofiji vode »kritici svačega za što se do sada smatralo da je objektivna istina«4. Ovo vodi do primjedbe najtemeljnije od svih. U hegelovskoj dijalektici vidio se prototip svih rušilačkih negacija daloga. naime da negativna filozofija. 9. Comte je usmjeren prema fizičkoj znanosti i nužnim za¬ konima koji vladaju svim što je zbiljsko. jako se razlikuje od Comteove. »pozitivno ne bi sada trebalo da se organizira u svoju vlastitu znanost. drugi antihegelovac.270 HERBERT MARCUSE POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA 271 je »pozitivna«. 1861. Pozitivna filozofija bila je svjesna reakcija protiv kritičkih i rušilačkih tendencija francuskog i njemačkog racionalizma. Berlin. Ipak. Njemački politički vođe jasno su shvatili da Hegelova filozofija. Osim toga. odsjek I. jedan od vodećih njemačkih konzervativnih političkih filozofa. sv. Scheling je od Friedricha Wilhelma IV dobio hitan nalog da »razori zmajsko sjetne« hegelovstva. godine 1827. odbijala je svalku iracionalnu i nerazumnu zbilju. svakako. dok Schilling nastoji izložiti »filozofiju slobode« i drži da je slobodna stvaralačka dje¬ latnost konačna činjenica iskustva. Stuttgart. 11. sadrži. postao filozofskim zagovaračem pruske monarhije. nijedan slobodni duh ne bi oklijevao da se odluči za empirizam«2. str. U Njemačkoj je borba bila usmjerena protiv Hegelovog sistema.. Moses Hess. naprotiv. sv. usprkos ovim bitnim razlikama. i dolazi do svog istinskog sadržaja samo na taj način. protiv nasljedstva Descartesa i prosvjetiteljstva. priznao je već godine 1880. odsjek 2. dok Schelling naglašava da se »isku¬ stvo« ne ograničava na činjenice izvanjskog i unutarnjeg zamjećivanja. Comte se borio protiv fran¬ cuskog oblika negativne filozofije. 1921. Činjenice koje sačinjavaju dato stanje stvari. On postavlja pitanje nije li racionalistička meta¬ fizika čisto »negativna« filozofija i da li. kada se vide u svjetlu uma. 1841. Sammtliche Werke. Zbog svojih kritičkih ten¬ dencija hegelovski sistem je označen kao »negativna filozofija«. III. Ona prestaje kod njihovih »logičkih oblika« i nikada ne dolazi do njihovog a'ktualnog sadržaja. ali je nesposobna da spozna njihove oblike. oružje nje¬ zinog uništenja. dio III. X. Završio je izjavom da će velika zadaća njemačke filozofije biti da prevlada apriorističku metafiziku pomoću »pozitivnog sistema«. U Hegelovom pokušaju da zbilju mjeri prema standardima autonomnog uma reakcija je osjetila izazov opstojećem poretku. usmjerene prema istomu cilju« (Scheiling's positive Philosophie. i branio je taj empirizam od njegovih njemačkih protiv¬ nika. Unutar te situacije pozitivna filozofija se ponu¬ dila kao adekvatni ideološki spasilac. slobodnu i nezavisnu od pređašnje filozo¬ fije«1. Išao je tako daleko da je izjavio da »kada bismo samo mog¬ li birati između empirizma i ugnjetačkog apriorizma (Denknotwendigkeiten) jednog krajnjeg racionalizma. u Sozialistische Aufsatzc (Socijalističke studije). zahvaljujući svojoj pojmovnoj opremi. sv. 198. Uslijed toga. Ibid. koji se ne može izvesti iz tih oblika. reakcija koja je bila osobito oštra u Njemačkoj. Schelling se prihvatio toga da oprav¬ da naglasak na iskustvu. Tvrdilo se da negativna filozofija pokušava da dođe do mogućnosti stva¬ ri. 1858. da su »pozitivistička škola u Francuskoj« i Schellingova pozitivistička filozofija. 83. Pozitivna filozofija izvršila je svoj protuudarac protiv kri¬ tičkog racionalizma na dvije fronte. Constantin Frantz. 1880. koji će filozofiju konačno pretvoriti u istinsku »znanost iskustva«. nakon što je Kant srušio tu metafiziku. jer u njoj svaki neposredno dati oblik prelazi u svoju suprotnost. 4 . Hagelova izjava da je zbiljsko umstveno shvatila se tako kao da znači da samo umstveno jest zbiljsko. pri zaključku svojih predavanja o povijesti moderne filozofije. »u izvjes¬ nom smislu. »negira« stvari kakve jesu. Kritičari su kazaili da ova vrsta filozofije odriče datosti dostojanstvo zbilje. 2 3 Schelling. ona sadrži »načelo revolucije« (reče Stahl).

Sve te nauke težile su kritici vladajućih društvenih oblika. i dalje. a ne učvršćivanja ili opravdavanja datog poretka. što smo ga upravo u'kratko iznijeli5. Com¬ te je izričito izjavio da termin »pozitivan«. svim što opstoji i što pokazuje snagu da istraje u iskustvu. Rani francuski socijalisti našli su odlučujuće motive za svoju nauku u klasnim sukobima koji su uslovljavali povijest poslije francuske revolucije. Theorien uber den Mehrwert. Ova tendencija postala je osobito važna u društvenoj i političkoj filozofiji. Vidjet ćemo da su Comte i Stahl ovu implikaciju svoga djela odlučno naglašavali. a na političku filozofiju utjecala je samo time što je poslu¬ žila Stahlu. Pozitivistička metoda sigurno je razorila mnoge teološke i metafizičke iluzije i podržavala napredovanje slobodne misli. 18 Um i revolucija 6 . oso¬ bito u prirodnim znanostima. Njihova je za¬ jednička crta. Od godine 1821. Industrija je brzo napredovala. — do integracije je trebailo doći pomoću općeg primjenjivanja znanstvene metode i isključivanja svih ciljeva ko¬ ji se. Pozitivna filozofija imala je afirmirati opstojeći poredak nasuprot onima koji su isticali potrebu da se on »negira«. Pozitivna filozofija imala je da prevlada negativnu filozofiju u njezinoj cjelosti. Saint-Simon i Fourier (Furije) usredotočili su svoje teoretske razrade na totalitet tih uslova i na taj način učinili društvo. a njihovi temeljni pojmovi služili su kao oruđe preobražavanja. Na taj način. proletarijat se počeo konsolidira¬ ti. koji su imali drugačije korijene nego pozitivisti i koji su vodili u drugom smjeru. 1921. sv. da se ti »podaci« interpretiraju u vidu obuhvatne kritike same da¬ tosti. Trebalo je sačuvati nezavisnost činjetnica. Između pozitivističkih i kritičkih struja postajala je. Ovi mislioci su vidjeli u društvenim i ekonomskim uslovima zbiljsku osnovu povijesnog procesa. Proudhon (Prudon) je na društvo gledao kao na sustav protivurječnosti. Takva kritika više nije imala svoga mjesta u znanosti. Prije nago što nastavimo ovaj tok analize. predmetom na koji je njihova teorija djelovala. str. orijentacija mišljenja prema činjenicama i uzdizanje iskustva do dostojanstva konačnog autoriteta u znanju. Moderna društvena teorija dobila je u toku devetnaestoga vijeka svoj najveći zamah od pozitivizma. među¬ tim. Pod utjecajem novog znanstvenog mentaliteta pozitivizam je za sebe mogao tvr¬ diti da je filozofska integracija ljudskoga znanja. trebalo je da ona poučava ljude da gledaju i proučavaju činjenice svojega svijeta kao neutralne predmete ko¬ jima upravljaju zakoni općenitog važenja. Sociologija je potekla iz tog pozitivizma i pod njegovim se utjecajem razvila u nezavisnu empiričku znanost. Pozitivističko protivljenje načelu da se i činjenice iskustva moraju opravdati pred palačom uma spriječilo je. Stuttgart. niz engleskih pisaca dovodio je svoje analize kapitalizma dotle da su u klasnim borbama vidjeli pokretački stroj društvenog razvoja6. Osim toga. 281. međutim. u krajnjoj liniji. kojim je označio svo¬ ju filozofiju. Pozitivistički napad na transcenden¬ talnu filozofiju se pojačao uslijed krupnih koraka što su ih ove znanosti učinile u prvoj polovici prošloga vijeka. ne bi mogli provjeriti promatranjem. uz njihovu zajedničku borbu protiv metafizičkog apriorizma. naime. Ovako izraženi politič¬ ki ciljevi povezuju pozitivnu filozofiju sa doktrinama francuske kontrarevolucije: Comte je bio pod utjecajem De Maistrea (De Metr). a pod vidom objek¬ tivne nužnosti. Sismondi je zaključio da su ekonomski antagonizmi kapitalizma zakoni ustrojstva modernoga društva. pozitivna filozofija proučavala je društvene zbiljnosti prema uzoru prirode. pozitivna filozofija težila je za tim da se suprotstavi kritičkome procesu koji se podrazumijeva u filozofskom »negiranju« datoga. podrazumijeva odgajanje ljudi da zauzmu pozitivan stav prema vladajućem stanju stvari. — kao što je to kazao Comte. ukratko razmotriti onu struju društvene teori¬ je koju predstavljaju takozvani rani francuski socijalisti. u modernom smislu riječi. iako su u svojim počecima sebe dovodili u vezu sa po¬ zitivističkom pozicijom. i da činjenicama vrati dostojanstvo pozitivnog. Ovo je tačka u kojoj veza između pozitivne filozofije i pozitivizma (u modernom smislu riječi) postaje jasna. karika u obliku sistematskog pokušaja da se načelo klasne Mara. nasuprot tomu. međutim. s obzirom na to da nije od značaja za razvoj društve¬ ne misli. a Stahl Burikea (Berk). osjećala su se prva socijalistička gibanja.272 HERBERT MARCUSE POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA 273 Povijest posthegelovske misli obilježena je dvojakim istupom pozitivne filozofije. Na koncu je pozitivna filozofija olakšala kapitulaciju mišljenja pred 5 U daljem razmatranju ostavljamo po strani Schellingovu pozi¬ tivnu filozofiju. a umova¬ nje je trebalo usmjeriti prema prihvaćanju datoga. III. Hegel je državu i društvo smatrao povijesnim djelom čovjeka i interpretirao ih pod vidom slobode. da ukine svako podređivanje zbilje transcendentalno¬ me umu. moramo.

Istina se mogla izvesti iz činjenica i jedino iz njih. str. 55. trebalo je sa¬ mo da filozofija i društvena teorija razumiju i organiziraju činje¬ nice. a društvo fikcija«2. Ibid. Enfantin. Str. ur. Novi industrijski poredak bio je. Pa¬ riz. XI. prije svega. Djelo von Steina (fon Štajn) Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich von 1789.274 HERBERT MARCUSE SAINT-SIMON 275 borbe stopi s idejom objektivne znanstvene sociologije. »Umjesto da završe u dokoličarskom razmišljanju od¬ vojenom od prakse. 188. sadržaj teorije prenesen je na plan umstvene djelat¬ nosti. Ljudske mogućnosti više se ne tiču teorije odvojeno Oeuvres de Saint-Simon (Djela Saint-Simona). i dalje. Saint-Simon et SOM' oeuvre (Saint-Simon i njegovo djelo). Proces toga uočavanja je eko¬ nomski. koji sastavlja njihove nezavisne napore u jednu skladnu cjelinu. koji sa sobom donosi garanciju da može ispuniti sve ljudske mogućnosti. moral i filozofija konačno su došle do svoga istinskog posla. Napredak ekonomskih uslova zahtjeva da filozofija pređe u društvenu teoriju. koju provode pojedinci koji su izravno povezani jedni sa drugima. dok je društvo prirodni sjedinjavatelj. i jedini izvor svega bogatstva i blagostanja. Von Stein je sebe smatrao ortodoksnim hegelovcem. za raz¬ liku od Hegela. Ono stanje koje je najpovoljnije za industriju najpovoljnije je za¬ to i za društvo. napisano 1813. Na koncu. Opet kao Hegel. Pojedinci su oslobođeni zato da bi mogli raditi. pa je trebalo da klasni sukobi vode ka društvenom redu i napretku na sve višim razina¬ ma. Saint-Simon je počeo s jednim pretežno optimističkim gledanjem na industrijsko društvo — mislio je da će brz napredak svih proizvodnih snaga uskoro zasjeniti sve veće anta¬ gonizme i revolucionarna vrenja unutar društvenog sistema. politika. U početku se Saint-Simon zadovoljavao proglašavanjem nače¬ la radikalnog liberalizma. Ovo je polazna tačka kao i cilj svih naših nasto¬ janja«3. Ibid. kao i Hegel. Zatim ćemo se posvetiti analizi dvaju najutjecajnijih spisa pozitivističke društvene škole: Comteove Sociologije i Stahlove Filozofije prava. Na osnovu Hegelovog odvaja¬ nja države od društva našao je da pravi sadržaj povijesnog nap¬ retka čine promjene u društvenom ustrojstvu i da je cilj sukob¬ ljenih klasa da posjeduju državnu vlast. do naših dana. spremne su da uoče kako sloboda više nije apstrakcija. Industrija je jedini garantitor njegovog opstojanja. Saint-Simon je bio uvjeren da ovaj novi poredalk sadrži pomirenje ideje i zbilje. Na taj na¬ čin je neutralizirana snaga dijalektike i učinjena dijelom socio¬ loškog sistema u kojemu su društveni antagonizmi samo sred¬ stvo za uspostavljanje društvenoga sklada. koja vreba iza mehanizama industrijskog kapitalizma. i dalje. bis unsere Tage (1850) (Povijest društvenog kreta¬ nja u Francuskoj od 1789. Ali on je ove tendencije tumačio kao općenite sociološke zakone. str. naime do toga da stvaraju društvenu sreću. sv. tvrdnjom da je društveni poredak koji se rodio s francuskom revolucijom dokazao da je čovječanstvo došlo do stupnja na kojemu je odraslo1. »Društvo se kao cjelina osniva na industriji. SAINT-SIMON Saint-Simon počinje. a društvena teorija nije ništa drugo nego politička ekonomija ili »znanost proizvodnje«4. Nova era je era industrijalizma. 1894. 1850) predstavljalo je taj pokušaj. 118. zahvaljujući nekalkvom »prirodnom« mehanizmu.. vidi Weill. str. op. 1 od prakse. te završiti studijom von Steina. 2. Svoje razmatranje razvoja posthegelovske društvene misli po¬ čet ćemo kratkim pregledom glavnih tendencija u Saint-Simonovom djelu i u kritičkoj društvenoj teoriji koja se razvijala u Francuskoj. on je ovaj stupanj opisao prvenstveno sa stanovi¬ šta ekonomije. Vlada je zlo koje je nužno radi toga da bi se izašlo na kraj s opasnošću od anarhije i revolucije. 1868. Saint-Simon je držao da će društvena teorija upotrebljavati »istu metodu koja se upotrebljava u drugim znanostima promat2 ' 4 s Memoire sur la science de Vhomme (Rasprava o znanosti o čovjeku). cit. Drugim riječima. Pariz. nauka von Steina nije tako daleka od društvene teorije pozitivne filozofije. 13.. Nije bilo potrebno poći dalje od datoga. industrijski proces za njega kao da je jedini inte¬ gracioni činilac u novom društvenom poretku. II. Tako je Saint-Simon postao utemeljiteljem modernog pozitivizma5. Ali. sv. koji Hegelova dijalektička shvaćanja pomiruje sa sistemom pozitivne filo¬ zofije. . pozitivan i predstavljao afirmaciju i plod svega ljudskog nastojanja za sretnim i obilatim životom. On je društvene antagonizme shvaćao u dijalektičkom smislu — klasna borba je negativno načelo po kojemu se društvo kreće od jednog povijesnog oblika do drugoga.

a dapače. ali to je jedina sloboda koju ima. drugo ime za društvenu teoriju.. str. nesposobni da mije¬ njaju ili ocrtaju njegov tok10. Saint-Simon je zastupao taj pozitivizam kao konačno načelo svoje filozofije: »u svim dijelovima svoga djela 'bavit ću se usta¬ novljenjem nizova činjenica. U ovoj državi zakonske slobode on može opstati sauno pod usSv. u kojoj su zajedno sudjelovale sve društvene klase11. Ovaj stav znači najoštrije odstupanje od Hegelove filozofske teorije i suprotstavljanje njoj. jedne strane. 11 1 2 13 cit. i svi transcendentalni pojmovi i vrednote treba da se provjere po¬ moću ipozitivističke metode egzaktnih znanosti. Obogotvorenje napretka u nezavi¬ san prirodni zakon dovršeno je u Comteovoj pozitivnoj filozofiji. Saint-Simonovo vlastito djelo sadržavalo je elemente (koji su bili suprotni teendencijama industrijskog kapitalizma. za njega je značilo napredak. XI.276 HERBERT MARCUSE SAINT-SIMON 277 ranja. Reaction onđ Revolution (Reakcija i revo¬ lucija). Sav teret ovog izrabljivanja pada na radničku klasu. 187. Marx je smatrao da je društvo iracionalno i zato zlo. 150.. str. . i kaže da je on posljednji. usmjeravanje naših duhovnih poslova morat će se povjeriti (conferee a) snazi pozitivne znanosti«8. monarh se spremao da uspostavi despotizam. umjesto da se ide metodama koje prihvaćaju spekulativne znanosti. bilo je već jasno da narod i monarhija idu u suprotnim smjero¬ vima. On naziva industrijski sistem izrabljivačkim.. Bazardov prikaz drži se osnovne pretpostavke da filozofija mora postati identična sa društvenom teorijom. »Godine 1826. 8 Sv. Astronomija. jer sam uvjeren da je to jedino što je čvrsto u našem znanju«7. Str. »Znanost o čovjeku«. da je društvo uv¬ jetovano ustrojstvom svog ekonomskoig procesa i da će jedino ra¬ cionalna društvena praksa konaično proizvesti društveni oblik koji je istinski usmjeren prema ljudskim potrebama. Predavanja koja je Saint-Simonov uče¬ nik Bazard (Bazar) u tim godinama držao o nauci svoga učitelja pretvarala su tu nauku u radikalnu kritiku opstojećeg društvenog poretka. Harper and Brothers. 7 Str. i dalie. on je slobodan i više nije vezan za zemlju. Drugim riječima. Rušenje tih zakona. 8. dati oblik društva više ne odgovara napretku i skladu. napredak industrijskog sistema ima za pretpostavku da se borba između klasa najprije preobrazila i pretvorila u borbu pro¬ tiv prirode. Kao osoba. Teologija i metafizika. 1934. Oblik vladavine koji je on zamišljao nije bio takav da u njemu vladari zapovijedaju svojim podanicima. fizika i kemija već su uspostavljene na toj »pozitivnoj osnovi«. i dalje. »Ljudi su puka oruđa« pred svemoćnim zakonom napretka. Ekonomske krize i klasne borbe u Francuskoj postojale su sve jače kako se približavala revolucija godine 1830. pokre¬ nuta je tako prema uzoru prirodnih znanosti. IV. 9 Str. str. op. 162. Počela je pomirenjem ide¬ je i zbilje. IV. str. Interes slobode uklonjen je iz sfere pojedinčeve nacionalne volje i stavljen u objektivne zakone društvenog i ekonomskog procesa. 119. i vlasnika oruđa i strojeva za proizvodnju s druge. 83. »Kada se jednom čitavo naše znanje bude podjednako temeljilo na promatranju. U svim svojim odnosima industrijski se sistem oblikuje tokom neizbježne borbe između proletarijata. Mogli bismo reći da se Saint-Simonova filozofija razvijala upravo na način suprotan od Hegelove. umovanje se mora temeljiti na opažanim i raspravljanim činjenicama. Društvo treba promatrati kao prirodu. 10 mu. ali ni izdaleka najmanji primjer onog »izrabljivanja čovjeka čovje¬ kom« ikoje je teklo kroz čitavu povijest civilizacije. završavala shvaćanjem da su one nepomirljive. trebalo je da dobije pozitivni pečat »time što se temelji na promatranju i što prou¬ čavanja vrši metodom koju primjenjuju druge grane (!) fizike«9. Prema nje6 Saint-Simon. 147. Artz. sada je došlo vrijeme da se filozofija pri¬ druži tim posebnim znanostima i da postane u potpunosti pozi¬ tivna. čin koji je trebalo da izvrši čovjek u svom slobodnom razvitku. 230. sv. Frederick. dok je narod plutao prema revoluciji«13. već takav da u njemu vlada vrši (tehničku administraciju nad poslom koji treba uradi¬ ti12. 22. Čitava masa radnika danas je izrabljivana od onih čijom se svojinom služi. Pod takvim uslovima radnik je postao izravnim potomkom roba i kmeta. Prema Bazardu. (Pozitivistička teorija društva slijedila je suprotnu tendenciju: zakoni društva sve više su poprimali oblik prirodnih objektivnih zakona. to jest na onu ogromnu većinu 'koju sačinja¬ vaju radnici. a koje sve činjenice izvode iz umovanja«6. New York. Str. B. dokle god i dalje njime upravljaju neizbježni objektivni zakoni.

»Dok su svu državnu silu upotrebljavali protiv radnika. Ta revolu¬ cija je neizbježna. Kada »oruđa rada iskorištavaju izolirani pojedinci« ikoji su podvrgnuti vlasti slučaja i činjenici moći. ali on je sada znao da sistem na kojemu stoji taj liberalizam u sebi nosi sjeme vlastite propasti. Bazardova Doctrine Saint-Simonienne održava društvena vre¬ nja koja je prouzrokovao napredak industrijalizma za vrijeme restauracije. Industrijska središta imaju smrtnost daleko veću od prosječne. Bijeda je gonila na pijanstvo i prostituciju. Uvođenje strojeva omogućilo je jeftinu žensku i dječju radnu snagu. osobito su jako kosile među radnicima. zabranjivao je organiziranje radnika. a ove su. koje se tako često ponavljaju. Ovakvi događaji pokazali su sasvim očevidno da je ekonom¬ ski proces. Vođe su osuđene na duge kazne zatvorom. ostat će samo riječi u korist privilegiranih egoista«17. Francuska nije iskusila samo indus¬ trijski i trgovački razvoj. Tako je društveni poredak. Kao što je Sismondi učinio prije njega. Na štrajkove je odgovoreno pozivanjem vojske.nuj) udružili su se radi smanjivanja nadnica svojih pomoraca. — Međutim. 17 Str.1NT-SIMON Z79 lovima ikoje mu nameće ona mala klasa kojoj je zakonodav¬ stvo. »kolja će konačno ukloniti izrabljiva¬ nje covjeka čovjekom u svim njezinim ružnim oblicima. sa svoje strane. kao što je bila epidemija kole¬ re godine 1832. 1936. Jena. da nestane onaj poredak svojine ko¬ ji održava izrabljivanje18. »Nije moglo biti sumnje u to da je industrijski razvoj širokih razmjera nepovoljno utjecao na životne uslove radnika. 134. sa krizama i sve većim izrabljivanjem koji to prate.278 HERBliRT MARCUSE SA. Epidemije. Radnici su se udruživali radi razaranja strojeva koji su im nanijeli toliku bijedu i nezaposle¬ nost. Exposition (Saint-Simonovo učenje. industrijske krize su neizbježne15. Njegovi prvobitni zaključci slavili su liberalizam. Sada. koncentrirati. svojina i svi njezini drugi rekviziti javljali kao strogo ekonomski uslovi i od¬ nosi. 137. str. u kojoj su se bogatstvom. bliještiće fraze o svjet¬ lu civilizacije i slavi stoljeća. kao što su one kojima je kapitalističko društvo u početku opravdavalo svoj drutšveni poredak. rad. 127. i industrija se počela 14 Doctrine Saint-Simonienne. treba. Smith i Ricardo uzimali su taj ekonomski proces kao posebnu znanost. koji se mogu izvesti iz ekonomskih zakona ili rastumačiti pomoću njih. Ustanova privatne svojine morat će doživjeti svoj kraj. osobito kod djece«19 Vlada se umiješala — s represivnim mjerama protiv radnika. vlasti su krajnje popustljive prema poduzetnicima«. sv. . 18 Str. »ikao rezultat načela neograničene utakmice«16. 20 Str. Saint-Simonov pozitivizam okrenuo se u svoju suprotnost. 250. 21 Str. Pariz. str. postao opći ne¬ red. Napredne ide¬ je. 251. Uvod). ili neki drugi njegovi činioci. ideje opće slobode i traženja sreće unutar jedne racionalne životne šeme mogu dozreti samo s jednom novom revolucijom. i dalje. Kućni rad zemljoradnika trpio je od konkurencije tvornica. »Svakom pojedincu pušteno je da se sam snađe u procesu proizvodnje i nema nikak¬ vog zajedničkog interesa ili zajedničkog napora da bi se cijelo mnoštvo radova sastavilo i vodilo. kada su njegovi socijalistički " Henri See. nego i obrat toga procesa. i dalje. zavukao svoje pipke u totalitet društvenih odnosa i nemilosrdno ih stegao. i dalje. jer ako treba da nestane izrabljivanje. 15 Str. Zakon zvani Lex Le Chapelier (Leks Le Šapelje). U tom razdoblju su uvođeni strojevi u još širim razmjerima (osobito u tvornicama tkanine). Čitav sistem protresle su skupe krize u godinama 1816—17. i 1825—27. 1854. vrijednost. 1 6 Str. brodovlasnici u Grenouilleu (Gre. Doseljavanje u gradove stvorilo je nepovoljne stambene prilike. Franzosiche Wirtschaftsgeschichte (Privredna povi¬ jest Francuske). zajedno sa općom nestašicom odgovarajuće hrane. Saint-Simon je ekonomske zakone učinio temeljem čitavog društvenog procesa. 244. 125. Godine 1829. Bazard je pokazao da je nagomilavanje bogatstva i širenje siromatšva. i sve dok nije izvršena. Slo¬ boda radnika sve više je ograničavana20. rekao je Bazard. 145. što se radilo iz prava na osvajanje. siromatšvo. iz godine 1789. što ga slave Saint-Simonovi rani spisi. služile za snižavanje nadnica. Pra¬ vosuđe i ministarstvo mornarice proglasili su njihov postupak protuzakonitom. također. i dalje. a ovaj uslov. Na taj način. II. dovodio je do širenja rahitisa i sušice. ali su odbili da pokrenu neki pravni postupak jer su se plašili da bi to »moglo pomorce navesti na pobunu«21. dalo monopol bo¬ gatstva i moć da upravlja oruđima rada prema svojoj volji i prohtjevima14. posljedica ekonomske organizacije u kojoj su »kapitalisti i vlas¬ nici« oni koji vrše društvenu raspodjelu rada.

pisao je on. str. 2-go izd.es (Sistem ekonomskih protivmječnosti). u krajnjoj liniji. Cuvillier. Pariz.es (Sismonde de Sismondi i njegove ekonomske teorije). čim je vladajući oblik društva sagledan u svijetlu uma i slobode. Sismonde de Sismondi et ses theories economiqu. smatralo se da svako odvajanje filozofije od društvene teorije slabi ove kritičke motive koji su filozofskim pojmovima davali perspektivu iznad i preko datog stanja stvari. koje se vraćaju. 369. oni su mijenjali pojmovni karakter političke ekonomije. a određujući sadržaj društvene teo¬ rije. Nova politička ekonomija bila je sasvim drugačija od kla¬ sične objektivne znanosti Adama Smitha i Ricarda. I. Time se prestao i robni srvijet shvaćati u smislu njegovoga vlastitoga postvarenja. viška proizvodnje i krize. Bougle i A. kaže Proudhon26. na primjer. 27 Nouveaux principes. Sve veće izrabljivanje i stalni nesrazmjer izme¬ đu proizvodnje i potrošnje posljedice su sistema robne razmjene. i to imajući u vidu njegovu ulogu u ozbiljavanju uma i slobode. Kada je. sv. da »politička ekonomija nije znanost računa. Sismondi je razotkrio mehanizme ranog in¬ dustrijskog kapitalizma. pokazao se kao kompleks ekonomskih protivurječnosti ikoje su rađale jedan iracionalni ropski poredaik. C.. Bougle i H. a indu¬ strija je prisiljena sve više prodavati na vanjskim tržištima. obilato ilustrira taj kontrast. 22 primijeniti. dakle. str. Sismondi je istakao da svi oblici društvene organizacije opsto¬ je radi zadovoljavanja ljudskih potreba. za njega bila »teorija uma«23. na Sv. za onemogućavanje svakog načela nailazi u »odva¬ janju filozofije od političke ekonomije«. važnost njezinih ekonomskih temelja. 28 Vidi Henrvk Grossmann. a prirodni završetak revolucija.. s radnicima koji su lišeni svojine. Nužnost kriza. Pariz.. treba shvatiti kao totalitet ljudskih odnosa. »Uzet ćemo društvo kako je doista organizi¬ rano. a politička ekonomija je primjena te algebre«. Zato što je filozofska interpretacija društva nosila u sebi kritičke implikaci¬ je. »Zakoni ekonomije su zaikoni povijesti«. 1927. I.. str. i24 dalje. koji je vodio tom rezultatu28. Prema ovo¬ me. Sis¬ mondi tvrdio. dzd. on nije zastupao vraća¬ nje od znanstvenih kriterija rasuđivanja natrag na moralne. »Koncentracijom bogatstva kod malog broja vlasnika unutrašnje tržište nastavlja se smanjivati.. 25 26 . Pariz. Ona je prestala biti »čistom« i posebnom znanošću. II. takav naglasak proširuje doseg ekonomske teorije preko granica koje ona ima kao posebna znanost. ona se bavi »čitavim životom društva. Baš naprotiv. Sismondi je zatim ocrtao skrivene odnose koji vladaju izimeđu prometne i upotrebne vrijednosti i različitih oblika prisvajanja viška vrijednosti. dok se bogatstvo nagomilava. 1827. i umjesto toga postala intelektualnom silom za razotkrivanje antagonizama modernog društvenog ustrojstva i za upravljanje djelatnošću ko¬ ja treba da ih ukine. Filozofija je. sv.280 HERBERT MARCUSE SA1NT-SIMON 281 nastavljači u Francusikoj gradili društvenu teoriju na ekonomskoj osnovi. jako je naglasio širinu područja na kojemu se ona može Nouveaux principes d'economie politique (Nova načela političke ekonomije). Naglasak na filozofskoj prirodi društvene teorije ne smanju¬ je. Bibliotheca universitatis liberae Poloniae. Jer. kojima su nadnice utvr¬ đene na temelju konkurencije. Sismondijevo djelo. 1924. koje je povijesni stupanj u čovjeko¬ vom samo-razvitku. C. a ičija je radna snaga otpuštena čim gospodari za njom više nemaju potrebe — jer mi se protivi¬ mo samoj toj društvenoj organizaciji«27. str. Pokazao je vezu između koncentracije kapitala. II. prva temeljita imanentna kritika kapitalizma. Hegel je išao prema tezi da društvo. De la creation de l'ordre dans Vhumanite (O stvaranju reda u čovječanstvu). međutim. Proudhon je smat¬ rao da se razlog za apologetske zaključke ekonomske teorije i. i na taj način seže daleko van dosega posebne znanosti o ekonomici. posljedica je učinka što ga kapital ima na proizvodni proces. sv. 23 Systeme des contradictions economiqu. nasuprot Ricardu. 73. Sismondijeva izjava. ukupnošću njegovih sukcesivnih manifestacija«25. te da je njezino prirodno stanje kriza. Varšava. nego je ukazivao na to da bi trebalo da ekonomska teorija ima svoje žarište u ljudskim potrebama i željama22. Upravo je ta filozofska interpretacija društvene teorije bila ono što je tu društvenu teoriju pretvorilo u kritiku teoriju političke ekonomije. 313. 417. nego moralna znanost«. prema tome. str. Proudhon je odredio društvenu teoriju kao »sporazum izme¬ đu uma i društvene prakse«24. Movsset. Vladajući ekonomski sis¬ tem opstoji u uslovima stalne krize i bijede koja raste. »Filozofija je algebra društva. Ona se od nje razlikovala po tome što je pokazala da je ekonomija protivurječna i iracionalna u čitavom svom ustrojstvu. On se držao kriterija jedne istinske kritič¬ ke društvene teorije. str. ur. pripada onoj tendenciji koja je djelovala u Hegela kada je društvenoj teoriji dao filozofsku konstrukciju. 392. 1923. 391. Ibid.

izvjesnošću umjesto sumnjama i neodlučnošću. str. rezultat bi bio »pre¬ tvaranje nacije u golemu tvornicu«. sv. uzrokovala opću bijedu«31. Rezultat je taj da će pojmovni interes pozitivne sociologije biti apologetičan i opravdavajući. ali je većinu grupa stanovništva dovela i do strahovite bijede. Ovo ne vrijedi za sve pozitivističke pokrete. Pozvao je državu da svoj zaštitnički autoritet upotrije¬ bi u interesu potlačene mase.. Njom ćemo se sada pozabaviti. Ekonomski mehaniz¬ mi robne proizvodnje krivi su za te antagonizme. koja bi. ali se lako vidi da u kontekstu pozitivizma filozofija znači nešto sasvim drugačije od onog što je ranije značila. Slobodna utakmica ne dozvolja¬ va puni razvitak svih proizvodnih mogućnosti niti najveće zado¬ voljenje ljudskih potreba. Jedva desetak godina nakon objavljivanja Sismondijevog dje¬ la društvena filozofija vratila se dogmi napretka i. konačni kompleks činjenica kojima upravljaju. Ibid. koji je označavao ovu pre¬ obrazbu od filozofske teorije u znanstvenu. U svim tim slučajevima nova sociologija treba da se veže uz činjenice opstojećeg društvenog poretka i mora da isključi svaki pokret za obaranje i negiranje tog poretka. »Philosophie positive« u krajnjoj je liniji protivurječnost in adiecto. Iz filozofskog raspravljanja uklonjeno je svako suprotstavljanje društvenoj zbilji. pozitivizam je bio Discours sur l'esprit positif (Rasprava o pozitivnom duhu). 361. Nauka skladne ravnoteže bila je nadomještena naukom inhe¬ rentne krize. Pojmovi koji objašnjavaju to car¬ stvo treba da se izvedu iz činjenice koje ga sačinjavaju. više ili manje. Suprotnost između pozitivističke i filozofske teorije Comte sažima na slijedeći način: pozitivna sociologija treba da se bavi istraživanjem činjenica umjesto transcendentalnim iluzijama. Do¬ vela je do silnog razvoja industrijske moći. dok dale¬ kosežnije implikacije filozofskih pojmova treba isključiti. ona donosi masovno izrabljivanje i uvijeik novo uništenje izvora bogatstva. U »sistemu industrije« gledao se sistem kapitalističkog izrabljiva¬ nja. 78.282 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 283 kojima prijete još veći potresi«29. »Temeljna dogma slobodne i opće utakmice znatno se proširila u svim civiliziranim društvima. str. ali je ovo napredovanje dovelo do »stalnog porasta radnog stanovništva i takve ponude radne sna¬ ge kakva je obično premašivala potražnju«30. Ona se odnosi na sintezu čitavog empiričkog znanja. I. Oba su koraka međusobno povezana: sociologija je postala znanost time što se odrekla transcendcntnog stanovišta filozofske kritike. Ideja napretka dobila je novo značenje: ekonomski napredak ne znači nužno ljudski napredak. 31 Str. kao što to označava naslov njegovog glavnog djela. — pod kapitalizmom napredak ide na račun slobode i uma. iako neće odbaciti potrebu za ispravcima i poboljšicama. Kada bi ten¬ dencije u sistemu dobile svoj puni izraza. opći zakon — područje sa kojima treba postupati kao sa svakim drugim po¬ ljem znanstvenog istraživanja. napustila političku ekonomiju kao temelj društvene teori¬ je. 32 Str. koji je potreban ka¬ ko se ne bi žrtvovali ljudi u interesu bogatstva od kojega sami neće imati nikakve koristi«32. doduše. »daleko od toga da stvara bogatstva.. Istina je da je Comte želio razraditi jednu sveobuhvatnu filozofiju. društvena teorija je na ovaj način radikalno odbacila dru¬ štveni poredak kojim je on opravdavao svoju novu filozofiju. Samo šest godina iza toga kako je Saint-Simon uveo pozitivizam. str. Pa¬ riz. Iskustvo nas je podu¬ čilo o potrebi zaštitničikog autoriteta (vlade). Sismondi je odbacio filo¬ zofiju napretka zajedno sa čitavom halabukom optimističkog slavljenja. 41—2. Društvo je sada shvaćeno kao. što je zna¬ čajno. on je napustio političku ekonomiju kao korijen društvene teorije i društvo učinio predmetom nezavisne znanosti — socio¬ logije. toliko drugačije da se time odbacuje istinski sadr¬ žaj filozofije. 408. više ili manje. ko¬ risnim znanjem umjesto doikoiličarskim razmišljanjem.. U počecima mo¬ derne filozofije. 3. 30 299 . dru¬ štvu donio ogroman napredak. i dalje. organizacijom umjesto negaci¬ jom i rušenjem1. 52. opet u osamnaestom vijeku. 1 Nouveanx principes .. Kapitalizam je. Termin »pozitivnog« bio je polemičan termin. POZITIVNA FILOZOFIJA DRUŠTVA: AUGUSTE COMTE Comte je odvojio društvenu teoriju od njezine veze sa ne¬ gativnom filozofijom i postavio je u putanju pozitivizma. U isto vrijeme. 1844. Ovaj nazadaik uvela je Comteova pozitivna filozofija. sređenog u sistem skladnoga napretka koji slijedi izvjes¬ nim neizbježivim tokom.

društvo u koje¬ mu slobodni pojedinci imogli upotrebljavati svoje sklonosti i ost¬ varivati svoje potrebe nije dolazilo ni od kakve opstojeće činje¬ nice ili niza činjenica. tako da je prirodna znanost. pozi¬ tivna filozofija nastojala je da proučavanje društva izjednači sa proučavanjem prirode. Njegovo obraćanje činjenicama značilo je izravni napad na vjerska i metafizička shvaćanja. ovakvu djelatnost mogućom. Prosvjetiteljstvo je tvrdilo da um može upravlja¬ ti svijetom i da ljudi mogu promijeniti svoje zastarjele oblike ži¬ vota ako budu djelovali na osnovu svoga oslobođenoga znanja i sposobnosti. nego i u tome da pridonese jednu kvalitetu koja čini. kvalitetu koja je. »Istina« koju su vidjeli. već je proizlazilo iz filozofske analize povi¬ jesne situacije. nego. 17. čije će važenje biti analogno važenju fizičkih zakona. ostajući racionalistima i u tom istinskom smislu što su ljudsku praksu provjeravali mjerilima jedne istine koja je transcendentna u odnosu na dati društveni poredak. Veza između pozitivne filozofije i iracionalizma.284 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 285 borben i revolucionaran. koja im je otkrivala jedan ugnjetački društveni i politički sistem. Ovo nije bila samo stvar spoznajne teorije. potpuno je jasna u Comteovim spisima. Držalo se da društvom up¬ ravljaju racionalni zakoni koji se kreću prirodnom nužnošću. prema tome. te su slo¬ bodnu spontanost mišljenja polagano nadomještali uglavnom receptivnim funkcijama. u konačnoj liniji. svojata čak i razne tipove nadosjetilne moći. postala arhitipom društvene teorije. služilo francuskim filozofima prosvjetiteljstva protiv vladajućeg apsolutističkog sistema. Sjetit ćemo se da je idealistička ideja uma bila usko povezana sa idejom slobode i da se suprotstavljala svakoj ideji o nekoj pri¬ rodnoj nužnosti koja bi vladala nad društvom. Ova pozicija izravno je protivurječila gledištu dijalektičke društvene teorije da je društvo iracionalno upravo po tome što njime up¬ ravljaju prirodni zakoni. Ona dolazi do ideološke obrane društva srednje klase i. umjesto da njime vlada neka Discours sur l'esprit positif. . to je. Pozitivistički pristup povijesti razvijao se tada kao pozitivni doikaz da pravo čovjeka da mijenja društvene i političke oblike života odgovara prirodi i napretku uma. koja su bila ideološka podrška ancien regimeu. što se pojavila sa opadanjem liberalizma. Dati oblik države i društva očevidno je protivurječio tom cilju. Pozitivisti su odbacivali tu nauku. On je sam izložio »pozitivnu teoriju autoriteta« i postao autoritativnim vođom sekte slijepih sljedbenika. str. kao osnova za verifi¬ kaciju. Comteova pozitivna filozofija postavlja opći okvir jedne dru¬ štvene teorije koja treba da suzbija ove »negativne« tendencije racionalizma. bila »činjeninica« na koju su se pozivali pozitivisti prosvjetiteljstva nisu težili za sređenom znanošću. Trebalo je da prou¬ čavanje društva bude znanost koja će istraživati društvene zako¬ ne. »Teološka i metafizička filozofija danas više ne vladaju nigdje. sastoji od elemenata koji se ne mogu provjeriti opažanjem. tako da ono presta¬ je da se ograničava na carstvo znanstvenog promatranja. S obzirom na to da su osjetila organon istine i s obzirom na to da je udovoljavanje osjetili¬ ma valjana motivacija ljudskih postupaka. Namjera onu je da ovo uče¬ nje primijeni na društvenu teoriju što bi mu pomoglo da ovu oslobodi od teologije i metafizike i da joj dade status znanosti. simbola i znakova. a priori u odnosu na činjenice. Temeljno uvjerenje idealizma bilo je to da istina nije čovjeku data iz nekog izvanjskog izvora. koja je obi¬ lježavala kasniju autoritarističku ideologiju. znači. Opet je načelo osjetilne zamjedbe. shvaća i sređuje či¬ njenice. nego za društvenom i političkom praksom. sadrži sjeme filozofskog opravdanja autoritarizma. Funk¬ cija mišljenja nije samo u tome da skuplja. Ovo će se uglavnom ostvariti preko os¬ novne interpretacije da se društveno kretanje nužno podvrgava nepromjenljivim fizičkim zakonima. Idealisti su smatrali da se velik dio čovje¬ kova svijeta. Ovo je bio prvi plod ponizivanja uma u pozitivnoj filozofiji. naprotiv. osim u sistemu društvenog proučavanja. ugušena autoritetom neizbježnosti. Time je društvena praksa. osobito bio¬ logija. mjerilom koje im je predstavljalo takvo društveno uređenje kolje nije opstojalo kao činjenica. U stvari. štaviše. držali su da je nap¬ redak čovjekove materijalne sreće valjan cilj kojemu treba da služe vlada i društvo. »Opću dogmu o nepromjenljivosti fizičkih zakona« Comte na¬ ziva »istinskim duhom« pozitivizma2. nego da se ona javlja u procesu međusobnog djelovanja mišljenja i zbilje. teorije i prakse. nego kao cilj. Treba da se isključe iz tog posljednjeg skloništa. Umjesto toga. rezultat Comteova pozitivizma je religiozni sistem sa složenim kultom imena. osobito problem mijenjanja društvenog siste¬ ma. Ruku pod ruku sa okivanjem misli uz neposredno iskustvo ide i njegovo stalno proširivanje carstva iskustva.

Pozitivna filozofija je je¬ dino oružje koje je sposobno da se bori protiv »anarhičke snage čisto revolucionarnih načela«. Posljedica ovog skretanja bit će usredotočivanje svih društvenih napora prvenstveno na »moralnu« obnovu. da je »stvaranje iznad čovjeko¬ vih sposobnosti«6 i da je njegov um »potpuno neefikasan ne samo za stvaranje nego i za čuvanje bilo kakvog vjerskog ili političkog udruženja«7.. str. »Pomirenje« je ključna riječ u Comteovim spisima. sv. što se tiče neizlječivih političkih zala. ka razvijanju »mudrog pomirenja« sa stanjem stvari10. 13 Str. Poredak u znanosti i poredak u društvu spajaju se u nerazdvojivu cjelinu. Lyon. 1884.. Pariš. 138.. može proizaći samo iz dubokog osjećaja nepromjenljivosti zakona koji upravljaju raznolikošću prirodnih pojava«9. je neophodna os¬ nova svakog istinskog poretka«11. »Glavne društvene poteškoće danas nisu bitno političke. De Maistre je poku'šao pokazati da »ljudski um. a ne u ustanovama. sv. Konačni cilj je oprav¬ danje i jačanje tog društvenog poretka. 142. i njihovih predstavnika skrene znatno pretjerana pažnja koju im poklanja javno mišljenje . pa čak. te da njegova intervencija samo sprečava društvo u tome da postigne svoj »prirodni ustav«4. zadužio sociologiju time da se pobrine da ovo učenje bude sredstvo uspostavljanja »općih granica svake po¬ litičke djelatnosti«8. str. I. jedino njoj može uspjeti »da ap¬ sorbira sadašnju revolucionarnu nauku«12. str. »Etude sur la souverainete« (Studija o suverenitetu). 140. što ih zas¬ tupaju Bonald (Bonal) i De Maistre. 1854. ne može tijelu dati težinu ili materiji protežnost«. protiv kojih nitko ne može Str. Trebalo je da se »revolucionarni duh« spriječi šire¬ njem jednog drugog učenja. str.. Pristajanje uz načelo nepromjenljivih društ¬ venih zakona pripremit će ljude za disciplinu i za poslušnost pre¬ ma opstojećem poretku i podržavati njihovo »mirenje« sa tim poretkom. 142. 'Str. Bonald je htio pokazati ka¬ ko »čovjek ne može nekom religioznom ili političkom društvu dati ustav kao što.«13. 375. . Str. Comte uvijek nanovo naglašava »ozbiljne i prijeteće opasnosti« ikoje prate »prevlast čisto materijalnih ob¬ zira« u društvenoj teoriji i praksi14.. a njihovo rješenje traži promjenu u »mišljenjima i moralu«. koju on zagovara. str. Comte je. Pariz. »La Cause de 1' ordre« (stvar poretka) donijet će. 141. osim toga. 4-to izdanje. 9 Ibid. IV. To je onaj elemenat Comteova pozitivizma koji je zajednički s originalnim filozofijama kontrarevolucije. u Oeuvres completes. kojemu se čovjekova volja mora po¬ koriti. 6 Ibid. 367.. 1 0 1 1 . sv. 101. 116. sv. »samom svojom prirodom ići 3 Cours de philosophie positive (Tečaj pozitivne filozofije). 281. naime da društvo posjeduje nepro¬ mjenljivi prirodni poredak. ništa ne do¬ daje sreći država ili pojedinca«5. 57. 7 Ibid.. napokon. 1. Rijetko se kada u prošlosti neka filozofija nametala tako jakom i otvorenom ponudom s namjerom da bude iskorištena za održanje vladajućqg autoriteta i za zaštitu uloženih interesa od bilo kakvog revolucionarnog na¬ pada. koji će ugušiti radikalne tendencije koje se. ili ono što se zove filozofija. još većih koristi. također. str. Najbitniji interesi njegove so¬ ciologije mnogo su oštrije antimaterijalistički od Hegelovog idea¬ lizma. str. Nema nikakve sumnje o tome radi ikojih se društvenih sku¬ pina i ciljeva zaziva ova rezignacija. 4 Bonald. Pozitivna politika spontano će dovesti do toga da se sa raznih opstojećih sila.. Novi filozofski pokret u dogledno će vrijeme naučiti ljude da njihovim društve¬ nim poretkom vladaju vječni zakoni. 14 Vidi str. jednako. 267. 5 De Maistre. 15 Discours sur Vesprit positif. IV. 1877. »Istinsko pomirenje (rezignacija). Pozitivističko odbacivanje metafizike na taj je način spojeno sa odbacivanjem čovjekove pretenzije da mijenja i reor¬ ganizira svoje društvene ustanove u skladu sa svojom racional¬ nom voljom. »ne mogu po¬ miriti ni sa kojim zdravim shvaćanjem povijesti«15. ne¬ go moralne«. koja iz¬ ravno dolazi od prihvaćanja nepromjenljivih društvenih zakona. to jest raspoloženje da se nuž¬ na zla čvrsto izdrže bez ikakve nade na neko obeštećenje. »Theorie du pouvoir« (Teorija vlasti) u Oeuvres (Djela). 8 Cours de philosophie positive. i dalje. Zato se poziva pozitivizam da pomog¬ ne »pretvaranje političke agitacije u filozofski križarski rat«. On tvrdi da će »pozi¬ tivna« politika. ka sređivanju javnoga poretka«. str. 373. 118. Svoju propagandu za pozitivizam Comte počinje izjavom da istinska znanost nema drugog općenitog cilja nego da »stalno uspostavlja i jača intelektualni poredak koji.286 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 287 vrsta volje«3.

te da neće »nikada proglasiti neku apsolutnu ne¬ gaciju«21. Svi oni stvaraju »apsurdnu utopiju«18. Cours de philosophie positive. 151. nikakva politička promjena ne¬ ona zbiljske važnosti«. sv... Zakoni što ih je otkrila pozitivistič¬ ka znanost. kao i u metodološkom zna¬ čenju totalitaran sadržaj.. Discours. i dalje. On optužuje »čudne i krajnje opasne« teorije i napore koji su usmjereni protiv vladajućeg poretka svoji¬ ne. Comte postaje još i otvoreniji. str. zato što je dalje razvitak pozitivizma izbrisao ja¬ ku vezu između društvenih i metodoloških načela. ideja napretka napadno se isticalo u Comteovoj sociologiji. Trebalo je da se svi znan¬ stveni pojmovi podrede činjenicama. On kaže da povijest kroči ne¬ izbježnim putem: prvo. i kojima se ona razlikuje od empirizma. tvrdi Comte16. Comte je interpretirio ancien regime prvenstveno kao ostatak teoloških i metafizičkih ideja u znanosti.. nego da organizira«.288 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 289 učiniti prestupa bez kazne.. što znači da će se bezbolno prilagoditi neza¬ drživom napretku čovječanstva. na istoj ideji koja dominira nedavnim zbivanjima u pozitivizmu. teološke vladavine zatim metafizičke Vla¬ davine i.. 78. naglašavajući da je njegova filo¬ zofija. osnovna u Comteovom pozitivizmu. 46. tako da je ovaj glatko napredovao prema višem stupnju. poredak. konačno. Comte je želio svoju filozofiju uteme¬ ljiti na sistemu »općenito priznatih načela«. str. — ali zakoni napretka bili su dio mašinerije datoga poretka. po samoj svojoj prirodi. 42. str. Vidi gore. Društ23 21 Str. Ideja reda. 19 Um i revolucija . Činjenice i nji¬ hove veze predstavljale su nenarušiv poredak. Ovo se jasno vidi iz Comteovog zakona triju stupnjeva. poboljšati uslove nižih klasa. a da nije trebalo da najprije bude razoren. pozitivističke vladavine. koji će svoju konač¬ nu zakonitost dobiti isključivo od »dobrovoljnog pristanka kojim će javnost potvrditi da su ta načela rezultat savršeno slobodnog raspravljanja«24. jer je u raznim stupnjevima povijesnog razvitka gledao stupnjeve jednog »filo¬ zofskog kretanja«. 214. Str. str. da pozitivizam teži »sređivanju čitave vlasti u ruka¬ ma onih koji tu vlast posjeduju — bez obzira tko bili«17. Ovo shvaćanje dozvolilo je Conateu da se pokaže hrabrim borcem protiv ancien regimea (stari poredak) u vrijeme kada je ancien regime odavno bio slom¬ ljen. Prema tim zakonima svi oblici vlada¬ vine su proizvorni. sjedinjenje umjesto nereda. Cours. 152. Potrebno je. naravno. »Provizorne snage«koje vladaju društvom otkrit će. zna¬ či autoritet prirodnih zakona umjesto slobodne akcije. Društvenoj i političkoj ulozi Comteove filozofije posvetili smo dosta prostora. podvrgla promatranju«23. »predodređena da ne ruši. ima u svom društvenom. Comteu nije bilo teško doći do tog rezultata. a srednja klasa već odavno sredila svoju društvenu i eko¬ nomsku moć. U ovoj točki pozitivizam. Ocrtavajući značenje termina »pozitivan« u svojoj fi¬ lozofiji. promatranje umjesto spekulacije znači naglasak na poretku umjesto na nekoj rupi u poretku. Metodološki naglasak bio je na ideji jedne ujedinjene znanosti. koji uključuje i društvene i prirodne pojave. 141. koja je. U takvim okolnostima revolucija je besmislena.. str. da se njihova sigurnost doista pojačava utjecajem »pozitivne politike. Comte uikratko izlaže razloge zbog kojih ipreporuča »stva¬ ri (poretka« (cause de l' ordre). također. Zemaljski gospodari otkrit će.. Nisu oni isključivali reformu i promjenu — naprotiv. bez sum¬ nje. ikoja je jedina sposobna da nadahne ljude osjećajem da. Trebalo je da ovi pojmovi pokažu samo zbiljsku povezanost između činjenica. pozitivni u tom smislu što su potvrđivali vladajući poredak kao osnovu za poricanje činjenice da je potrebno izgraditi nov. i pokazali smo da je to obilježavalo tendenciju za pomirenjem sa datošću. daje sebi svjedočan¬ stvo. tako. a ne društvenog procesa. IV. »javnost« je forum uče¬ njaka koji su opremljeni nužnim znanjem i naobrazbom. Cours de philosophie positive. Discours.. Sada postavljamo pitanje: 'koja od njezinih načela čine pozi¬ tivnu filozofiju odgovarajućim čuvarom i braniteljem opstojećeg poretka? U našem prikazu suprotnosti između pozitivističkog duha prosvjetiteljstva i kasnijih pozitivističkih pogleda22 već smo ukazali na to kako je ova potonja negirala metafiziku i »maštu 16 17 18 20 21 22 " Ibid. str. tako¬ đer. ali to treba učiniti a da se ne pore¬ mete klasne prepreke i da se ne »naruši neophodni ekonomski po¬ redak«19. Kao u neopozitivizmu. bili su. U Comteovoj sociologiji. također. On obećava da će »osigurati vladajuće klase protiv svake anarhističke najezde«20 i da će pokazati put valjanome postupku s masama. uz sadašnje stanje njihovih ideja. 342.

sve dok se na kraju ne pojave sređeni u »racionalnom poretku jednolikih zakona«26. Bliže ispitivanje Comteovih zakona društvene statike otkriva njihovu zapanjujuću apstraktnost i siromaštvo. liberalistička nijansa ove slike je zasjenjena. Istina je proizišla iz subjekta. . 11. ali nipošto ne ukida autoritet sam. U vezi s tim. i zato ono što treba da se čini jest »promat¬ rati poredak. koja je pot¬ puno u skladu sa pozitivističkim učenjima da između različitih egzistencijalnih uslova u društvu vlada istinski i stalni sklad«29. Pozitivistička ideja poretka odnosi se na ukupnost zakona koja je potpuno različita od ukupnosti dijalektičkih zakona. Glavna je zadaća pozitivističke političke zna¬ nosti da nađe pravu ravnotežu između različitih vrsta rada. pokre¬ ću sebični interesi. Systeme de politigue positive (Sistem pozitivne politike). Na toj osnovi on je sagradio svijet koji je bio racionalan upravo u onoj mjeri u kojoj je njime vladala intelek¬ tualna i praktička moć pojedinca. 1908. pod kojom zamišlja jedno društvo čija će se čitava djelatnost osnivati na pristanku pojedinačnih volja. Poziti¬ vistička sociologija u osnovi je »društvena statika«. Str. Comte naglašava potrebu za jakim auto¬ ritetom. sv. Taj sklad pobjeđuje. pojavila sa pozitivističkom filozofijom. pozitivizam će »siste¬ matizirati cjelinu naših shvaćanja«27. usp. London. I. Comte tvrdi da je savršena izvjesnost teorije i prakse jedno od osnovnih dostignuća pozitivis¬ tičke metode. H. pozitivizam je nanovo interpretirao njezino značenje i funkciju. 11. i dalje. IV. dru¬ go. Str. Prvi su. sistem antagonizama. sv. 144. Svijet je bio zbiljski u onoj mjeri u kojoj se podudarao sa racionalnom autonoimijoim subjeikta. a pečat subjektivnosti ju je obilježavao bez obzira koji je objek¬ tivni oblik poprimala. sve društvene akcije pokazuju da ih. 244. Svi pojmovi ispitat će se prema »jednoj te istoj temeljnoj imetodi«. kao i u materijalnome. za druge. društvo je carstvo prirodnog sklada. »Kako je slatko slušati kada možemo uživati sreću . str. Sjedinjavanje je stvar spora¬ zuma između učenjaka. novo izd.290 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 291 vena pitanja. afirmativni i čine čvrst poredak. Ibid. Pariz. F. . negativni i ruše stabilnost. da nas mudri i vrijedni vođe udobno oslobađaju pritješnjavajuće od¬ govornosti za opći smjer našega ponašanja«33. Sve znanosti slit će se u istu retortu i spojiti u pažljivo uređenu šemu. Podvrgavanje svemoćnom autoritetu pruža najveći stupanj sigurnosti. str. koji je uvijek spojen s pojmom nekoga sklada«28. Bridges pod naslovom A General View of Positivism. i dalje. a'li nig¬ dje i stvarao«30. Međutim. u prvom redu. naravno. 232. str. on nema oblike autoriteta koji su do tada postojali. dok ute¬ meljitelj pozitivističke sociologije pjeva himnu poslušnosti i vod¬ stvu. a. 30 Str. Za prve. 92. nailaze neophodnu potrebu za nekom vrhovnom usmjeravajućom rukom. Ovdje znanstveno promatranje pruža izvjes¬ nost. 439. »U intelektualnom poretku. engl. koji je danas tako karakterističan u fašističkim društvima. str. ljudi.. Ideja izvjesnosti nije se. povučena su iz arene društvenih borbi i izdvojena radi istraživanja na nekom polju posebnog znanstvenog proučavanja. Sreća u okrilju jedne čvrste ruke — ovaj stav. Ukazali smo već na to da je racionalizam ustvrdio da je sloboda mislećega subjekta osnova teoretske i prak¬ tičke izvjesnosti. 252. Kada pozitivizam dođe do svog vladajućeg položaja u svijetu. Međutim. str. 25 26 27 kog dobra. u biti. Prvo. prev. na posljednjem stupnju ljudskoga napretka. u pretežnoj mjeri. 241—2. i umješne primjene ličnoga interesa radi zajedničStr. Str. Pobjeđuje instinkt podvrgavanja. mora rješavati »mala skupina intelektualne elite«25. Oni se usredo¬ točuju na dva stava. čiji će napori u tom smjeru. zbog njihove složene prirode. a prevlast dobivaju njezine receptivne i pasivne funkcije. koja su od velikog značenja za sve. »Pojam prirodnih za¬ kona u isto vrijeme podrazumijeva odgovarajuću ideju spontanog poretka. 248. koje treba izvršiti. 29 Ibid. nego je bila izrazito obilježje racionalizma još od Descartesa. Na taj način najvažnija životna pita¬ nja. pružiti »stalno i određeno stanje intelektualnog jedinstva«. Coimte izlaže »pozitivnu teoriju autoriteta«32. 1890. u biti. kako bi se on na prikladan način ispravljao.28 Cours de philosophie positive. prije ili kas¬ nije. dok su drugi. Spontane funkcije mišljenja se povlače. J. Na taj način. koja je sposobna da podrži njihovu stal¬ nu djelatnost time što će skupljati i sređivati njihove spontane napore«31. Pozitivizam pomjera izvor izvjesnosti sa subjekta mišljenja na subjekt zamjedbe. Harrison. spaja se sa poziti¬ vističkim idealom izvjesnosti. . ljudi moraju raditi za svoju sreću.

koja je u skladu sa opstojećim okolnostima. 39 tencije«41. potpun. Prvi tvore »istinsku teoriju napretka«. prije nego što dođe do takvoga savršenstva. »društvena statika«. relativizam je neodoljiv od shvaćanja da je sociologija precizna znanost koja se bavi nepromjenljivim zakoni¬ ma društvene statike i dinamike. str. također. Ibid. U svom to¬ ku civilizacija se sve više približava tome da konkretno ispolji pri¬ rodu čovječanstva. moraju se još isključiti. Discours . str. ide ka sređivanju poretka«35. str. . drugim riječima. 17. a ovo zahtijeva da društvena teorija bude relativistička. i na taj je način ostao pri svom obećanju da će »sterilnu političku agitaci¬ ju nadomjestiti golemim intelektualnim pokretom«38. str. za postizanjem »zajedničkog zadovoljenja potrebe za poretkom i potrebe za napretkom«36. Prosvjetiteljskom shvaćanju od¬ uzeo je onoliko materijalnog sadržaja 'koliko je mogao. 59. . a drugi »istinsku teoriju poretka«. str. zahva¬ ljujući pojmu napretka. Služeći pr¬ venstvenoj potrebi da se očuva opstojeći poredak. nije.... Cours de philosophie positive. str.. 267. Comte kaže. Prema Comteu. Poredak je »temeljni usilov napretka«34 i »svaiki napredak.. neprestano napredovanje pozitivnog znanja37. 38 Ibid.. Povijesni razvitak postaje samo sklad¬ nom evolucijom društvenoga poretka prema vječnim »prirodnim« zakonima. usp. i njihovog ozbiljenja. 264. 279. dokle smo ga mi razvili. ideja napretka stoji na putu fizičkome. 43. Društvena dinamika bavi se zakonima koji vladaju ovim kontinuitetom. Ovo ona može učiniti ako pokaže da je napredak. Napredak je poredak. Taj pothvat Comteu je olakšala njegova antimaterijalistička interpretacija povijesti. . ikoje su u nijemu otkrivene.. sam po sebi. . . u biti. Proces stvaranja društvene teorije. da je konačni odlučujući vid pozitivizima nje¬ gova tendencija »da apsolutno svagdje nadomjesti relativnim«45. 37 Discours . moralnom i intelektualnom razvitku. Ovi zakoni mogu se otkriti samo znanstvenim promatranjem. Svaki povijesni stupanj čovječanstva toliko je savršen koliko to dozvoljava odgovarajuća »starost čovječanstva« i sistem okolnosti46. koje opet traži stalan napredak znan¬ stvene tehnike kako bi izašlo na kraj sa izvanredno složenim po¬ javama koje treba da organizira47. vol. Njezino stanovište je. IV. ona je. Svi elementi koji bi pošli dalje nego sto važe date činjenice. str. Glavni razlog činjenice što još uvijek vladaju društveni antago¬ nizmi je taj što su ideja poretka i ideja napretka još uvijek od¬ vojene. u konačnog liniji.. str. Str. to da se »svako društveno stanje shvati kao nužni rezultat prethodnoga stanja i neophodni pokretač idućega stanja«40.. osim u onom smislu u kojem to dozvoljava dati »sistem okolnosti«39. i dalje. 76. str. Od ove „neizmjenljive prevlasti relativističkog stanovišta« on izvodi svoje osnovno gledište da društveni razvitak ima po prirodi skladan karakter. . 36 Ibid. dok se društvena statika bavi »zakonima koegzis34 Discours . IV. 442. .. 263. naime »inteligencija i sociabilite (društvenost42). Comteova ideja napretka isključuje revoluciju. « Str. Napredak se može izjednačiti s nqprestanim razvitkom intelektualne kulture u toku povijesti. Comte je često objašnjavao odnos između ta dva osnovna pojma. 35 Cours de philosophie positive. Postizanje potpunoga znanja podudara se sa dovršenjem samog znanstvenog najpretika. a to stanje je omogućilo da anarhistički revolucionari pri¬ svoje ovu potonju ideju. Discours. Cours str. . »socijalna dinamika«. Povijesni napredak je prirodni napredak i kao takav se upravlja po prirodnim zakonima44. str. i dalje. Prirodni sklad vlada ne samo između koegzistirajućih dijelova društvenoga plana nego i između imogućnosti čovječanstva. Discours . »zakonima nastavljanja«. ili uka¬ zivali dalje od njih. poredak — ne revolucija. kao što bismo mogli i očekivati. Temeljni zakon društvene dinamike je taj da sve veću snagu dobivaju one organsike sposobnosti kojima se čovjek u prirodi razlikuje od nižih bića.. 60. str. 262. On je zadržao prosvjetiteljsko shvaćanje da je napredak prvenstveno intelektualni napredak. . Pozitivna filozofija teži za pomirenjem poretka i napretka. 53. najviši je stupanj civilizacije onaj koji najviše odgovara »prirodi«43. već evolucija. sv. totalni preobra¬ žaj datog sistema okolnosti.292 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 293 Zahvaljujući pojmu poretka. Cours . 56. 148. u biti.. . 216. čitavo znanje i sva istina 41 42 43 44 45 46 47 Str. »Dinamička sociologija« treba da prikaže mehaniku te evo¬ lucije. Comteova sociologija je.

unutar prikladnih granica«. toleran¬ cija se odvajala od mjerila koje joj je u osamnaestom vijeku da¬ lo sadržaj. Prema Comteu. . ko¬ ji odgovaraju intelektualnim mogućnostima kasnijeg tipa. Pozitivistička sociologija »niti se divi političkim činjenicama niti ih osuđuje. koje je per definitionem pogrešno. nego je naglašavalo ovaj zahtjev kao dio općih napora da se uspostavi bolji oblik vladavine — »bolji« upravo u onom smislu u kojemu to Comte odbacuje.294 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 295 nužno su pristrasni u odnosu na postignutu razinu intelektualnog razvitka. Dok se pojam napretka formalizirao. Svi su društveni oblici ustanove provizorni. u isto vrijeme. Prema tome. Tu nema mjesta ni za kakvo otuđivanje. revolucionar¬ na nastojanja za novim društvenim poretkom nemaju u tom planu nikakvoga mjesta. formalizirani pojam tolerancije značio je i toleranciju snaga reakcija i nazatka. zahvaljujući činjenici da je društveni razvitak prvenstveno interpretiran kao intelektualni razvitak. Str. njegov relativizam stavlja neki unaprijed ustanovljeni sklad između subjektivne strane so¬ ciologije (metode) i objektivne (sadržaja). 49 50 traganje za boljom vlašću« nije potrebno51. u tom smislu što. Sa razvojem pozitivizma ideja tolerancije promijenila je svoj sadržaj i funkciju. i te¬ melji se na nužnoj nepotpunosti u metodama promatranja. Comteovo poštovanje ustanovljenog autoriteta lako se moglo uskladiti sa tolerancijom prema svim stranama. Str. Kada se Comte pojavio na sceni. 149. koje se borilo protiv apsolutističke države. znanost je područje teoretskoga relativizma. kreću se »postepeno. Do ove tačke Comteov relativizam samo je metodološki. moralu i sličnim područjima. Kada sociologija postaje pozitivnom znanošću. »Uzaludno " Str. koja se služila ne¬ tolerancijom kao oruđem vlasti. •— a to je vrlina koja će ga učiniti prihvatljivim »svima različitim opstojećim strankama«53.savršenstvo' koju je zauvijek zamijenio čisto znanstveni termin . a sva ona. kao i poboljšanje u društvenim uslovima. Ranije je pozitivističko mjerilo bilo novo društvo. Comte smatra da njegov pojam razvitka ne isključuje savršenstvo50. umjetnosti. Me¬ đutim. zahvaljujući činjenici da je nužni proizvod prethodne i da sadrži dodatno iskustvo i novo znanje. Potre¬ ba za takvom vršću tolerancije potjecala je od činjenice da su od¬ bačena sva mjerila koja idu dalje od datih zbiljnosti. 153. Svaka povijesna razina predstavlja viši stupanj razvoja od pret¬ hodne. Njih je moguće odreći se. a to nije ni pitanje o najboljem mogućem ispunjenju njegovih želja i talenata. U filozofiji koja je opravdavala vladajući društveni sistem traženje tolerancije postajalo je sve korisnije onima koji su ima¬ li koristi od toga sistema. na jednostavne predmete promatranja«48. jer svaki ustanovljeni oblik vlasti ima svoje relativno pravo. kao što smo spomenuli. nije svom zahtjevu za tolerancijom dalo nikakav relativistički okvir. kako napreduje intelektualna kultura. . 275. Na taj način Comteov relativizam završava u »po¬ zitivnoj teoriji autoriteta«. 224. Sa druge strane. 51 52 53 Str. stran¬ ke klera povezanoga sa feudalnim plemstvom. 293. nego na njih gleda k a o . Bitni uslovi ljudi i njihove sposobnosti poboljšali su se sa društvenim raz¬ vojem — ovo je neosporno. Pozitivizam može »bez i najmanjeg mijenjanja vlastitih načela biti tačno i filozofski pravedan prema svim vladajućim naulkama«52. on je. 264. Pojmovi pozitivizma relativistički su jer je sva zbilja relativna. Oba stava su pod¬ jednako prisutna u ovoj vrsti znanstvenog relativizma. prelaze u druge oblike. Ipak. a ovaj je područje sa ikojega su isključeni »vrijednosni sudovi«. Francusko prosvjetiteljstvo. Iako je njihov provizorni karakter znak njihove nesavršenosti. koje mogu osporavati samo oni koji uzimaju apsolutističko stanovište. značila ukidanje jedne od najutjecajnijih stranaka.razvitak'«49. nego u korist njihovih protivnika. Čovjekovo traženje sreće nije znanstveni problem. Ona je. dok je tolerancija bila ekvivalenat netolerancije prema onima koji su se suprostavili tome mjerilu. u stvari. Ali poboljšanje sposobnosti prvenstve¬ no se zbiva u znanosti. njegova »tolerancija« nije bila parola u korist protivnika opstojećeg poretka. ona se odvaja od svake brige o »vrijednosti« nekog datog društ¬ venog oblika. Str. . To¬ lerancija nije značila pravdu za sve opstojeće stranke. obilježje njihove (relativne) istine. Str. Comte se hvali da čitavo carstvo društvene rizike može obraditi »a da ni jedanput ne upotrijebi riječ . — mjerila koja su u Comteovim očima bila jednaka mjerilima koja traže apsolut.

sociologija mora opovrg¬ nuti dijalektičku tezu da se nagomilavanje bogatstva zbiva uspo¬ redo sa pojačanjem siromaštva. Jer. treba. VI. . Comte se odnosi jednako prema svima strankama. da treba da dođe do »spontane zajednice mozga i ruke«61. koju pozitivizam mora iskorijeniti ako hoće da zadrži »industrijsku disciplinu«. Očito je da pri uspostavljanju takve zajednice reguliranje odozgo igra važnu ulogu. 86. »stvaranjem rada«59. a onda posao«. 202. između njih više nema dovoljno ga¬ rancije«62. Društvo je »pozitivna hijerarhija«. Comte je držao da teorija i praksa liberalizma ne mogu zajamčiti disciplinu. Prole¬ teri imaju idealnu naklonost prema pozitivizmu54. On kaže da je industrijski razvitak već dosqgao tačku na kojoj postaje nužno da se »regulira odnos između poduzetnika i radnika prema jednom neophodnom skladu za koji. bilješka. str. Ovu tezu Comte je smatrao »opakom i nemoralnom predra¬ sudom«56. Pozitivistički prog¬ ram društvene reforme predslkazuje preobrazbu liberalizma u autoritarizam. Comte je prešao preko činjenice da je ovaj obrat po¬ stao nužan zbog antagonističkog ustrojstva građanskog društva. Prema tome.. I.. na primjer. 497.. Op¬ ravdani zakoni proletarijata također postaju dužnostima. Str. Nalazimo. Usp. 61 a Systeme de politique positive.. " Str. Comteo¬ va je država u mnogo čemu slična modernoj autoritarnoj državi. Comte nas uvjerava da činu povezivanja poduzetnika i radnika nipošto nije svrha da približi ukidanje položaja radnika. dalje. str. Usprkos mnoštvu izjava kako će ova hijerarhija do¬ biti svoj autoritet od slobodnog pristanka svojih članova. . Prema njoj.296 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 297 Međutim. da je »dužnost« prema cjelini. str. tako da se svaka djelatnost or¬ ganizira i vrši kao javna služba. no¬ vi moral. ničeg zajedničkog sa socijalizmom. 129. i dalje. u slobod¬ nom prirodnom antagonizmu. 93. Suočena s tim. 152. Radnik će dobiti »najprije odgoj. 485. koja je potrebna društvu da bi ono funkcioniralo. Nasuprot Hegelu. čija je filozofija pokazivala sličnu tendenciju. IV. naobrazbom i. Comte čini tu stvar još izričitijom. On na mnogim mjestima kaže da postoji bitna bliskost između pozitivizma i jedne velike društvene skupine. marksističku kritiku. prvenstveno. Ibid. 54 Comte kaže da će vlast pozitivizma poboljšati uslove prole¬ tarijata. ne može biti nikakve pozitivne teorije građanskog društva ako se či¬ njenica proletarijata ne može pomiriti sa skladnim poretkom nap¬ retka. koji će pozitivizam brzo ukloniti bez ikakve opasnosti za »temeljnu ustanovu svojine«58. prvo. pod uslovom da takva »administrativna promjena« ne 59 Discours . str. str. ako je proletarijat klasa koja čini temelj građanskoga društva. sv. onda su zakoni nap¬ redovanja toga društva zakoni njegova uništenja pa teorija dru¬ štva mora biti negativna. Comte ne razrađuje ovaj »program stvaranja posla«. str. 201. Činjenica proletarijata mučila je Comteovu sociologiju isto tako kao i njezinu antitezu. 63 Sv. sv. On drži da je radnikova djelatnost po prirodi manje široka i manje odgovorna od poduzetnikove dje¬ latnosti. sv. 201. str. koji je neizbježno podređen.. . naravno. 433. i 55 56 57 58 Discours . ali govori o sistemu u kojemu sve privatne funkcije postaju javne64. 150. str. kojom vla¬ da kulturna elita sastavljena iz svih društvenih skupina i prože¬ ta novim moralom koji sve raznolike interese sjedinjuje u zbilj¬ sku cjelinu60. drugo. VI. kojemu on tako glatko pritivurjači. »Isprazno i iracionalno raspoloženje da se dozvoli samo onaj stupanj rada koji dolazi sam po sebi« (to jest onaj do ikojega dolazi pomoću slobodnog djelovanja eko¬ nomskih snaga) znači »svečano pomirenje« društvene prakse sa svakom zbiljskom opasnošću u društvenome procesu57. Comteova vjera u nužne zakone napretka nije isključivala praktička nastojanja u pravcu takvih društvenih reformi koje bi ispred tih zakona uklonile svaku prepreku. osobito Cours de philosophie positive. Comte je u Systeme de politique positive čitav jedan odjeljak posvetio stavu da će »novi filozofi naći svoje najenergičnije saveznike među na¬ šim proleterima«55. On je držao da su sukobljene klase samo ostaci jednog zastarje¬ log režima. Ova »nacionalizacija« rada nema. Ta vi¬ zija podrazumijeva sveobuhvatnu hijerarhičku državu. Ibid.. i podvrgavanje dru¬ štvenoj slojevosti neophodno je za život cjeline63.. Cours . Str. .. i dalje. proletarijata. Comte naglašava da se u »pozitivnom poretku različiti javni pothvati mogu u sve većoj mjeri povjeriti privatnoj industriji«.

503. u najmanju ruku. »vojska ima sve više bitnu zadaću da aktivno su¬ djeluje . Feudalni sistem odnosa u zemljoposjedu vladao je gotovo svugdje. u jednom svom odlučujućem vidu Comteov sistem zadržava emancipatorsku funkciju zapadne filozofije. Str. U vezi s tim on spominje usta¬ novu koja postaje sve važnija za održanje pozitivnog poretka — vojsku. Str. Str. pozitivna filozofija u Njemačkoj bila je sasvim drugačijeg soja. Njegovo nastojanje da bude podjednako pravedan pre¬ ma svim društvenim skupinama navodi ga da svoju filozofiju pre¬ poruči »vojnoj klasi«. ili ga. 357. smat70 Međutim. Pokušali smo da pokaže¬ mo kako je pozitivistička metoda uradila traženjem jedinstva i. vječanstvo. POZITIVNA FILOZOFIJA DRŽAVE: FRIEDRICH JULIUS STAHL Bez obzira na svoje ružne vidove i anahronističku orijenta¬ ciju (time što je pozivao na borbu protiv ancen regimea kada je taj već bdo zamijenjen novim režimom srednje klase. bit ćemo svjedoci kako se vojsci sve više po¬ vjerava »društvena 'misija« velike političke žandarmerije (une grande merechaussee politique)68. Njezina ideja općeg poretka izvršava se samo putem sje¬ dinjenja svih pojedinaca u čovječanstvu. Zbog toga što je društveni sistem podložen teškim komešanjima. s napomenom da pozitivizam. »izravno opravdava važ¬ nu provizornu funkciju« vojske »u nužnom održavanju materijal¬ nog reda«66. jer on ide za tim da se premosti ponor između izoliranih pojedinaca. Gospodari zemlje zadržali su čak sudsku nadlež¬ nost nad svojim slugama. J.298 HERBERT MARCUSE V. STAHL 299 djeluje na potrebnu disciplinu65. Ona se javlja kao ona arena u (kojoj čovjek živi svoj povijesni život i time ona postaje jedinim predmetom društvene teorije. zbiljska je općost. str. koji je jas¬ no simbolizirala vladina »kralja građanina« Louisa Philippea) (Luj Filip). 334. a ne država. a pogotovo u prijestolnici. Ovo feudalno plemstvo. ne. ono je čak jedina zbiljnost69. a djelomice i vrlo bogato. . 4. w Syst&me de politique positive. općeni¬ tost društva. I. Comte kao da je ovom idejom čovječanstva pokušao da popravi mučnu atmosferu u ko¬ joj se kretala njegova pozitivistička sociologija.. svela na nekoliko beznačajnih oblika. 529. Nasuprot svom obliku u Francuskoj. »Veliki pojam čovječanstva nepovratno će ukloniti pojam Boga«70. U Comteovom sistemu vlada još jedna općenitost. U Comteovoj sociologiji pojedinac ne igra gotovo nikakvu ulogu. . te da se oni sjedine u jednu zbiljsku općost. iako odobra¬ va polagano nestajanje vojne djelatnosti. zavređuje religiozno poštovanje. a država je puki nusproizvod neumoljivih zakona što vladaju društvenim proce¬ som. 356. " Str. već je potpuno apsorbiran od društva. Ali je ideja jednog op¬ ćeg pozitivnog poretka odvela Comtea dalje od praznog shvaćanja ujednačene znanosti i od depresivne vizije vladavine pozitivnih žreca. Čo65 66 n Str. Političke težnje nje¬ mačke srednje klase pretrpjele su poraz bez ikakve borbe: Dok je jedna snažna i bogata srednja klasa. feudalno plemstvo u Njemačkoj zadržalo je veliki dio svojih starih privilegija.. koje je tada bilo izvanredno brojno. gotovo potpuno uništila feudalizam u Engleskoj i Francuskoj. Sa nestajanjem nacionalnih ratova. 329. Comteov pozitivizam izražavao je svijest društvene klase ikoja je napredovala pošto se trijumfalno izborila za svoj put kroz dvije revolucije. Pozitivna filozofija potvrdila je da tok ljudske povijesti ima tu tendenciju da se svi društveni odnosi ko¬ načno podrede interesima industrije i znanosti. u održavanju stalnosti javnoga reda«67. a pozitivističko uništava¬ nje zastarjelih teološikih i metafizičkih mjerila donosi ploda u priznavanju čovječanstva kao etre supreme (najvećeg bića). kao što je to bio slučaj u Engleskoj. u vrijeme zrelosti čovječan¬ stva. U ovoj stvari Comteova sociologija prelazi granice Hegelove političke filozofije. koncentri¬ rana u velikim gradovima. koje će uskoro obuhvatiti čitav svijet. naglasili smo negativne implikacije toga. sv. A to je značilo da će društvo. polako ap¬ sorbirati državu. . Ona je jedini entitet koji. Pozitivna teorija društva ne vidi razloga zbog kojeg bi se ljudski razvitak suzio u granice suverenih nacionalnih država.

Interesi Pokrajinskih staleža odgovarali su njihovoj nemoći. 6 Erich Kaufmann. Leipzig. oslobodilačkih ratova i Humboldtovih i Hardenbergovih nastojanja da se dođe do ustava postalla je Prusijom romantičke monarhije. kao i slabašnim zahtjevima njemačke sred¬ nje klase. ništa nije moglo biti sumnjivije od uma i slobode7. str. koji je bio popraćen potpunom preobrazbom kultu¬ re. 37. str. Mali pre¬ kid u takvom razvoju stvari desio se kada je Lorenz von Stein pomjerio naglasak na ustrojstvo društva. 54. Berlin. Uvjet za članstvo u Staležima bio je Grundeigentum (zemljišna svojina)! Čak u rajnskim pokrajinama (a to su bila najindustrijaliziranija područja) 55 predstavnika zemlje stajalo je nasuprot 25 predstavnika gradova«3. Stahlova filozofija pružala je kompromis onima koji su zastu¬ pali lični apsolutizam. 1933. Rad bezbrojnih sjednica u potpunosti se ograničavao na uspos¬ tavljanje popravnih zavoda. str. nica. Studien zur Staatslehre des monarchischen Prinzips (Studije o državnom učenju o monarhičkom načelu). ono je gotovo isključivo davalo voj¬ sci oficire1. ovo obećanje materijaliziralo se u smiješnoj zbilji Pokrajinskih stale¬ ža. više se nije mogao prihvaćati kao službena filozofija. odlučnije nego Hegel. teističkog iracionalizma i kršćanske ideje Države. jedan od vođa demokratske opozicije. STAHL 301 ralo se službeno prvim »redom« u zemlji. koja je sada primila migove od ruskog cara i kneza Metternicha. 31. od napa¬ daja društva. ustanova za gluhonijeme. Međutim. S vremenom je od Friedricha Wilhelma III izvučeno obećanje da će priznati neku vrst narodnog suvereniteta. II. Novoj Vladi. u strogom smislu. što se jasno očitavalo u razini njihovog debatiranja. Borba pro¬ tiv ovog apsolutizma. ograničavala se na to što se od monarhije zahtijevalo da dozvoli neki predstavnički oblik ustava. On se zalagao za ustavni sistem predstavništva (iako Citirano u djelu Franza Mehringa. 241. Germany: Revolution and Counter-Revolution (Revolu¬ cija i kontrarevolucija u Njemačkoj). Restauracija je pojačala apsolutizam do te mjere da je buržoa¬ zija na svakom koraku osjećala kako biva ometana2.. Ono je stvaralo više vladine činovnike. Likovao je apsolutizam. 11. Pozitiv¬ na filozofija države i dalje je desetljećima Vladala njemačkom po¬ litičkom teorijom i praksom. Zur Preussischen Geschichte von Tilsit bis zur Reichsgriindung (Prilog pruskoj povijesti od Tilsita do osnivanja Reicha). Hegelovski sistem. lud1 Engels. iščezle su sve težnje za liberalnom reformom države5.. koji je državu i društvo shvaćao kao »ne¬ gativan« totalitet i oboje podvrgao povijesnom procesu uma. Berlin. o kojima je jedan povjesničar napravio ovakav 'komentar: »Bio je to zastarjeli sistem predstavljanja posebnih interesa.300 HliKBtiRT MARCUSE F J. Schelinga i Stabla«6. društva za osiguranje protiv požara. 395. Pozitivistička reakcija do koje je došlo u Njemačkoj bila je. 1930. 27. 5 Friedrich Schnabel. X. Berlin. Učinak toga na razvoj društvene teorije u Njemačkoj bio je. sv. Deutsche Geschichte im neunzehnten Jahrhundert (Njemačka povijest u devetnaestom vijeku). Nisu uklonjene očite zloupotrebe niti su se podu¬ zimali ikakvi koraci protiv birokratskog despotizma. str. sv. I. 3 Veit Valentin. 7 Valentin. op. i dalje. taksama na pse i tako dalje . New York. Deutsche Geschichte (Njemačka povijest). kolskim putevima. 1933. filozofija države. str. International Publishers. 2 Karl Lamprecht. i dalje. Potrebno joj je bilo da je opravdava takvo pozitivno načelo koje bi državu branilo od buntovničkih snaga i štitilo je. međutim. Freiburg. str. i dalje. i na pisanje za¬ kona o novini cestama. 402. a ne društva. Svatiko bi nam rado uštedio posao da dokazujemo iz dokumenata kako nijedna rezo¬ lucija koju su Staleži donijeli nije bila ni od kakvog općeg interesa. kao protiv svakog njemačkog apsolutizma još od oslobodilačkih ratova. Geschichte der Deutschen Revolution 1848—9 (Po¬ vijest njemačke revolucije 1848—9). u kojemu su vitezovi imali neospornu prevlast. 1906. time što je hegelovsku tradiciju povezao sa francuskim pokretom. »Prusija von Steinovih reformi. sv. rekao je o njima: Teško bi bilo naći ustanovu koja bi bila manje popular¬ na i koju bi zdravi narodni osjećaj smatrao beskorisni]im teretom od Pokrajinskih staleža. Berlin je prestao da bude sveučilište Hegela i hegelovaca i postao sveučilištem filozofa Objavljenja. cit. malen. 1922. 4 . osobito u istočnim pokrajinama. 1930. čitavo je vrijeme srednja klasa bila u žalosnoj manjini.4 Kada je vlada Friedricha Wilhelma IV došla na pozornicu. Johann Jacoby (Johan Jakobi). str.

također.. On je osudio moder¬ ni racionalizam kao maticu evolucije. i potkopava temelje vladajućeg društvenog i političkog sistema. str. 1868. 234. jednakost pred zakonom i racionalni sistem zakona. Bohm. političkom carstvu«13. — a ta osobina ponovno se javlja u ideološkim napadima nacionalsocija¬ lizma17. Stahlova nauka odbacivala je 'čitavu filozofiju zapad¬ nog racionalizma12 koja je pratila tu borbu. On je tu teoriju sažeo kao »nauku koja zalkon i državu izvodi iz prirode ili uma (pojedinačnog čovjeka)«20.. str. Hei¬ delberg. 1862. I. 263. Glavni neprijatelj. Hegelova doktrina je »neprija¬ teljska snaga«. 17 str. Stahl je na ovoga usredotočio svoj napad. za zakonsko jamstvo građanskih sloboda. STAHL 303 ne naroda kao cjeline. neotuđivu ličnu slobodu. 2-go izd. Stahl je izjavio da je revolucija »svjetskopovijesno obilježje našega vremena«. Ti krugovi imali su mnogo dublji uvid u istinski karakter Hegelove filozofije od onih aka¬ demskih interpretatora koji su u toj filozofiji vidjeli samo besuslovno slavljenje opstojećqg poretka. I. tek u Stahlovom djelu dobile su tendencije. sv. ali nije zagovarao samo feudalnu prošlost nego i ono razdoblje u povijesnoj budućnosti u kojem će sama srednja klasa postati antiliberalnom. str. sv. III. 11. Na primjer. 18 Die gegenwartigen Parteien in Staat und Kirche. i da je »doveo do svih ovih ideja koje svoje konačno ostvarenje nalaze u revoluciji«18. str. u Siebzehn Parlamentarische Reden (Sedamnaest parlamentarnih govora). Međutim. nego samo staleža). str. ali njezinu garanciju građanske slobode podređuje autoritativnom monarhovom suverenitetu00. 6. dok je vodila borbu protiv feudalnog apsolutizma. interesima svake vladavine ko¬ ja se ne bi mogla opravdati racionalnim razlozima. romantičari i Historische Schule dali su tome svoj prilog. on kombinira radnu teoriju svojine sa feudalnom naukom da se svaka svojina. Najopasnijim otjelovljenjem racionalizma Stahl je smatrao teoriju Prirodnoga prava. 12 str. sv. str. Njegova politička filozofija ne može po¬ kazati »organsko jedinstvo« između subjekata i »jedinstvene naj¬ više ličnosti (Bog-kralj-vlast)«16. On je formulirao službeni odgovor vladajućih njemačkih krugova na hegelovsku filozofiju. 13 Was ist die Revolution. u »unutrašnjem. 9 Philosophie des Rechts (Filozofija prava). XIV i 455. Značaj Stahlove filozofije sasvim određeno bio je u tome što je antiracionalistički autoritarizam prilagodio društvenom razvoju srednje klase. i pri tom postavlja mjerila koja ga nužno moraju dovesti do suprotstavljanja »svakoj datoj istini i svakom datom prestižu«. 360. Njegova dijalektika ukida zbilju datoga. On se zalaže za Rechtsstaat (dr¬ žavu prava). 3-će i 4-to izd. 16 Ibid. Racionalizam gradi državu i društvo prema uzoru što mu ga daje um. utjecaj Burkea (F. u krajnjoj liniji. 11 »Was ist die Revolution?« (Što je revolucija?).. svoju sistematsku obradu i neku političku sankciju. Leipzig.. 10 Ibid. a Haller. 1938. Das monarchische Prinzip. 137. Ona će čitavu Državu temeljiti »na volji čovje¬ ka umjesto na zapovijedi i odredbi Boga«11. Hamburg. Heidelberg 1845. 20 Ibid. i F. On kaže da iracionalizam sadrži načelo »lažne slobode«. Gentz). Stahl optužuje Hegela zajedno sa mnogim istaknutim pred¬ stavnicima evropskog racionalizma poslije Descartesa. rekao je da je ta filozofija 8 Usp.302 HERBERT MARCUSE F. Philosophie des 15 Ibid. religioznom carstvu ono što je revolucija u iz¬ vanjskom. Berlin. za njega. Vidi osobito H. 240. 1854. Nećemo dalje citirati bezbrojna mjesta na kojima Stahl dokazuje prevratničke osobine hegelovstva. . III. a njegova teorija »od početka zauzima isto stano¬ vište koje i revolucija«15. 473. Heyse. S obzirom na to da je njemački racionalizam u Hegelu dobio svoj najreprezentativniji izraz. naime »otuđenje čovje'ka od Boga«. i dalje. uživa kao nešto što je dato od vlasti9. Njegov antiracionalizam služio je stvari vladajuće aristokracije. str. Rechts. To odbacivanje počelo je u njemačkoj političkoj teoriji prije Stahla. Anti-Cartesianismus. koja je stajala na putu racional¬ nom napretku. J. sv. i Die gegenwdrtigen Parteien in Staat und Kirche (Suvremene stranke u državi i crkvi).. 356. u biti »destruktivna«14. Stahl se veoma trudio kako bi se njegov monarhički konzervaitizam razlikovao od proizvolj¬ nog apsolutizma8. nego ćemo pokušati da odredimo pojmove sa kojima se Stahl ne slaže i za koje smatra da ih mora zasuti osudama. Um nikada nije zadovoljan istinom koja je »data«. Bio je antiliberalan. Idee und Existenz (Ideja i egzistencija). 19 Philosophie des Rechts. nego revolucija. koja je ugrožavala tu klasu zajedno sa plemstvom i monarhičkom državom. sv. II. koje su započele u tim školama i pokretima. služio je. 252. on »odbija hranu koja mu se pruža«19.. nije bila srednja klasa. 14 Stahl. str. 1935. Značajno je da je na¬ čelo da država počiva na volji ljudi bilo ono isto što ga je istakla srednja klasa u usponu. Berlin.

predstavlja Schellmgova »pozitiv¬ na filozofija25. pojedinačnog. Karl Mannheim. koje je vanvremensko i neispunjeno djelatnošću«26. znači zaokret pre¬ ma pozitivizmu — to jest prema jednoj njegovoj posebnoj vrsti koju. i osuđivao sve pokušaje da se preobrazi u skladu s interesom slobode. str. 24 Str. Ljudi su slijedili tu nauku time što su prkosili svojim vladarima i povijesnome poretku. konkretnog.304 HERBERT MARCUSE F. LVII. »Preokret znanosti«. U članku koji je izložio program ove Historische Schule. kao što se ni Hegelova umstvena država ne može poistovetiti sa datim oblikom države. Stuttgart 1858. sv. i dalje. Uvijek zaokupljen općim. a naposljetku. str. 28 Schelling. nad kojim sloboda ima jednako malo vlasti i autoriteta kao i nad osjetilnom prirodom. Vladajući zakon i čitava ljestvica prava dio su »općega života Volka (naroda)«. jer su se u ime pojedinačnog uma do sada uvijek isticali radikalni zahtjevi za re¬ volucijom. sv. Bez oklijevanja je naglasio na početku svoga djela da njegova filozofija ima zaštitnu funkciju: »Stoljeće i pol filozofija nije temeljila autoritet. tvrdeći da se filozofija protivi ustanovljenom poretku. a. pitanju izbor između dobra i zla kao da je prihvaćanje datoga do¬ bro. vrijednost činjenica«22. koji Stahl zagovara24. 201. dok je njegovo odbacivanje zlo. u isto vrijeme. koji su njegov istinski sadržaj. Stahl interpretira Schellinga u smi¬ slu Historische Schule (Povijesne škole). 1927. Dato nužno vlada nama. Hegel nikada ne stiže do pojedinačnih sadrža¬ ja datoga. kojega pokreće želja »da spase vrijednost pozitivnog. moguće. Prirodno pravo ne može se poistovijetiti sa datim pozi¬ tivnim pravom. i otkrivaju se u najstrašni¬ jem obliku despotizma. II. 23 Ibid. 22 Philosophie des Rechts. s izričitom svrhom da se posluži njima kao na¬ čelima opravdanja. nemoguće. On hvali Schellinga što je pravo povijesnoga« ista¬ kao nasuprot »logičkome. ali ga ne možemo promijeniti«27. sv. On je zato tezi prirodnoga zalkona suprotstavljao gledanje da su »pravo i pozitivno pravo jednakoznačni (geichbedeutende) pojmovi«. tako re¬ ći »drugom prirodom«. po sebi. nego na čovjekovoj volji i pri¬ stanku. sv. koja se poslužila naro¬ čitim autoritetom datoga da bi opravdala opstojeće pozitivno pra¬ vo. 583. i time što su 27 Ernst Lansberg. već samo prirodan poredak. On je shvatio da ona pruža pojedincu brojnija i veća prava nego što su ona koja mu je davalo pozitivno pravo. Stahl je ideju prirodnoga zakona uzimao u njezinom kritičkom značenju. sa kojim su prirod¬ no rasli u toku povijesti. str. koji iz tog poretka neposredno slijedi«28. System des transcendentalen Idealismus (Sistem tran¬ scendentalnog idealizma) u Sdmmtliche Werke. Savignyjeva povijesna teorija odbacila je »negativnu filozofiju« racionalizma (a posebno doktrinu Prirodnoga zakona). Sve što se razvilo u povijesti iz vječnoga života naroda. i dalje. u odnosu na njega mi se moramo vratiti. strogo uzevši. 25 Vidi predgovor drugom izdanju sv. 26 Sv. STAHL 305 Stahl je tome suprotsavio tezu da priroda i um pojedinca ne mogu služiti kao norma društvenoj organizaciji. brak i svoji¬ nu na božjoj zapovijedi i odredbi. Zato nije čudo da svi pokušaji da se zakonski poredak učini moralnim poretkom pokazuju svoje vlastite apsurdnosti. »Das konservative Denken« (Konzervativ¬ no mišljenje). ona je imala sklonost da društvene procese tu¬ mači u smislu prirodnih procesa. Kao i kasnija pozitivi¬ stička sociologija. a Hagelovoj »negativnoj« di¬ jalektici suprotstavio je »pozivnu filozofiju« autoritarizma. On zamjera Hegelovoj filozofiji njezinu navodnu nesposobnost da ob¬ jasni posebne činjenice koje sačinjavaju poredak zbilje23. III. str. II. 37. Ocrtali smo nipodaštavanje uma u pozitivnoj filozofiji i rekli smo da je metoda te filozofije podrazumijevala spremno prihvaća¬ nje suvremenih sila Stahlovo djelo potvrđuje ovo zapažanje.. zakon i pravo ne mogu se podvrći (kri¬ tičkim mjerilima uma. po Stahlovom mišljenju. XVII. str. dobar i ispravan. str. 38. III. Trebalo je da tvrdnja kako priroda ima prvenstvo pred društvom posluži kao protuotrov tvrdnjama o »umstvenoj volji« po kojoj se dati oblici mijenjaju u skladu s interesom slobodnih pojedi¬ naca. Archiv fiir Sozialwissenschaft und Sozialpolitik (Arhiva društvene znanosti i društvene politike). Kao što je to činio i kasnije pozitivizam. J. 20 Um i revolucija . 84.. Miinchen 1910. On je svjestan pozitivist21. U životu društva svaka je stvar organizam. Odbacivanje datog je zapravo. a svaki organizam je. sve što je odobrila tradicija posjeduje svoju vlastitu isitinu i nije odgovorno umu. Geschichte der deutschen Rechtswissenschaft. I. VII. Schelling je zakonski poredak nazivao »prirodnim poretkom«. Načela »naturalističkih« škola Stahl je otjelovio u svojoj pozi¬ tivnoj filozofiji. »Zakonski poredak nije moralan. Friedrich Karl von Savigny (Savinji) je napisao (1814): »Nije u 21 Usp.

interpretirajući ih u iracionalističkom kontekstu. Sv. stalež. Pravo se mora razlikovati u skladu sa zahtijevom spola. briga zajednice. 29 Philosophie des Rechts. 34 Str. »ne samo da je država kao takva stvar božanske zapovijedi nego i posebni ustav i posebne vlasti imaju posvuda božansku sank¬ ciju«37. 35 staleža ili klase«36. od Grotiusa do Hegel a . Str. »Ličnost« se veliča kao »prvobitno biće« i »prvobitni pojam«39. Društvena nejednakost je božja volja: »Mora postojati razli¬ čito pravo za čovjeka. kao što kaže racionalizam. Značenje »ličnosti« zasjenjuje sive zbiljnosti društvenog sistema i otkriva ih samo kao totalitet ličnih odnosa. . U biti se ona sastoji iz nastojanja da se izravnim i neizravnim sredstvima istra¬ ži kako društveni i politički poredak zavisi od božje odredbe. Restauracija se pokazuje kao svijet stvoren za razvoj ličnosti. J. 33 Str. kojima. a jednako je u pravu nasuprot današnjem društvu«33. 177. ženu i dijete. . Pozitivna filozofija. vladaju odnosi sile i ekonomski zakoni. Ovo načelo Jaje Stahlu njegov pojam čovjekoljubivosti. I. Reak¬ cija protiv njemačkog idealizma vidjela je porast intelektualne ten¬ dencije da se filozofija spoji sa konkretnošću aktualnog života. u skladu s njegovom pojedinačnošću. "• Str. U antiracionalističkom tkivu Stahlove filozofije ove napredne ideje poprima¬ ju. u ličnosti suvremenog monarha. X. »Da li da Proudhonima prepustimo pitanje: što je svojina?«. Uko¬ liko je bitnije pitanje o kome se radi. rasu. Sv. Država i društvo. potkopava dati poredak i zaslu¬ žuje da se istrijebi. što isijavaju iz Ličnosti Boga i završavaju. Svaka filozofija koja »izvodi prirodni i moralni univerzum iz ljudskog uma. to jest iz zakona i atributa mišljenja«30. onda klevetanje apstraktnog mišljenja 36 31 38 39 sv. za neobrazovanog radnika koji odgovara pred zakonom i za gospodara koji se ne izvodi pred sud. XVII. 277. »Podjela bogatstva« je »djelo božje odredbe«34. II. utoliko se ono izravnije iz¬ vodi. nadarenost. po¬ novno se javljaju u Stahlovoj političkoj filozofiji. . Stahlova politička filozofija ide za tim da sve podatke viadajuće društvene šeme postavi kao podatke jed¬ ne istinite i pravedne zbilje. Stvoreni svijet ima svoj vrhunac u opstojanju ličnosti. štititi i cijeniti i da mu se mora dati ono što mu pripada. Stahlov preuranjeni personalizam je ilustracija jedne odlu¬ čujuće istine o modernoj filozofiji. što ga je Bog zazvao u život radi vladanja nad ljudima. dva uporišna termina Comteovog pozitivizma.. Ako svojina treba da izvede svoje pravo samo iz čovjekove volje. . Svo¬ jina i čitav sistem društvenih i političkih odnosa mora se isklju¬ čiti iz svakog racionalističkog postupka i mora se opravdati mno¬ go čvršćim razlogom. i svima pravi¬ ma i uslovima koji su Njegovom voljom postali zakoniti«31. III. smisao koji je suprotan njihovom privobitnom zna¬ čenju. starosti. 14. 346. u zbilji. 191. koja je tim podmuklije što utjelovljuje napredne ideje racionalizma srednje klase. kojim vladaju etički zakoni i zakoni prava i dužnosti.. Knjiga I. 375. njezina je metoda da ljudsku volju i um podvrgne autoritetu tih činjenica. pa i najskromnijeg. koja dolazi na njezino mjesto.«41. str. 31 Str. pita on32. naime da je stanovište kon¬ kretnoga često dalje od istine nego stanovište apstraktnog. II. Pore¬ dak i autoritet. sa ne manjom upornošću nego Camte. Nećemo se opširno zadržavati na toj metodi. STAHL 307 se dizali protiv pravedne ustanove svojine«29. Društvene ustanove temelje se na »božjemu određenju čovječanskog svije¬ ta«35. 376. I on nudi vladajućim silama svoje ideološke usluge. da se svatko mora uzeti u obzir. mora iz toga da slijedi »da je komu¬ nizam u pravu nasuprot filozofiji prava.306 HERBERT MARCUSE F. str. ona je »apsolutni cilj« i nosilac »prvobitnog prava«40. XVIII. Ali kada njegovo konkretno opstojanje svjedoči o jed¬ nom iracionalnom poretku. Stahl je osobito osjetljiv u pitanju opravdavanja svojine. . str. međutim. bez obzira na porijeklo. 30 Ibid. izgledaju kao moralni Reich. naime da su »blagostanje. str. pa iako su ljudi slobodni da žive pod ovim ili onim ustavom. Država i njezine vlasti čine »božansku ustano¬ vu«. XXII 32 Str. Str. 312. Zatraženo je da konkretno čovjekovo mjesto u egzistenciji nado¬ mjesti apstraktne pojmove u filozofiji i da opstane mjerilom mišljenja. Ta metoda je povezana sa personalističkom filozofijom38. « Str. na zemlji. »podsticat će na podvrgavanje poretka i autoritetu. Sv. pravo i čast svakog pojedinca.

Ona može imati ob¬ lik predstavničke vlade. 61. Stahl je pružio svoju teoriju »konkretne točnosti« kao nanomjestak za Hegelov apstraktni univerzalizam. 12. 141. sv. Država i društvo ostaju povezani božan¬ skom zapoviješću i povijesnom tradicijom. STAHL 309 i kapitulacija »pred konkretnim« znače kapitulaciju kritičkih mo¬ tiva filozofije i njezinog suprotstavljanja iracionalnoj zbilji. čak nejednakost zakon¬ skog položaja«42. a. Čitav sistem funkcionira pomoću po¬ slušnosti. To¬ talitet opstojećih nejednakosti i razlika u datoj društvenoj i po¬ litičkoj zbilji neposredno se postavio i potvrdio u ličnosti. Stahl prihvaća Hegelovo odvajanje države od društva. Trebalo je da bude ličnost u svom konkretnom opstojanju. Stahl potpuno odvaja državu od svake veze s autonomijom njezinih pojedinaca. 16.. suverenitet mo¬ narha mora stajati nad staležima44. s druge strane. 9. Ibid. 45 Ibid. III. dok je u društvenoj podjeli rada ličnost bila predmet kojim treba upravljati. 44 Das monarchische Prinzip. dužnosti i prihvaćanja. kada Stahl kritizira Vladajući radni proces — na primjer. dapače. Poslušnost na¬ domješta um i postaje »prvenstvenim i neuklonivim motivom i temeljom svake etičnosti«51. u krajnjoj liniji. Država je »savez (Verband) naroda koji se nalazi pod autoritetom (obrigkeit)«46. ljudi kao što je Stahl morali su se baviti spašavanjem jednog sistema koji je okrenut prema prošlosti i prema nekoj vječnoj i nepromjenljivoj hijerarhiji. sv. 43 42 Državu više ne vezuje interes pojedinca. ali ga čini manje strogim time što sve društvene odnose interpretira kao »moralne«. društvene i političke odnose vezuje uz cjelinu. kada izgleda zgranut »nesrećom tvorničkog sistema i mašinske proizvodnje«52 — i spominje Sismondija53. 143 ^ Str. U svakoj vladavini prihvaćanje vladaočevog mišljenja i volje podrazumijeva se u opstojanju onih nad kojima se vlada49. '•' Str. a Sv. Dok su francuski društveni ekonomisti u napretku industrij¬ skog kapitalizma vidjeli izazov koji tiraži da se opstojeći društve¬ ni i politički odnosi preobraze u poredak koji će moći razviti mogućnosti pojedinaca. on je ipak daleko od toga da bi po¬ vukao neke zaključke. Ukazat ćemo sada samo na temeljne tendencije Stahlove po¬ zitivne filozofije države. 2. Sv. III. 70. str.. str. str. a ne um. koji struje iz »prirodne ličnosti« monarha i imaju u njemu svoje središte43. U društvenome poretku vladanja je svojstvo koje pripada mnogobrojnim pipcima državnog organiz¬ ma. 106. vladanje kao takvo. naime. II. 131. u svakom slučaju. Ibid. Autoritet je snaga koja. Ovdje je na napadan način predskazan tip karaktera kakav traži i oblikuje moderna autoritarna dr¬ žava. Oni su takvi kakvi tre¬ ba da budu. raz¬ vitak naroda i vršenje božje zapovijedi«47. nego »moć i subjekt koji je prvobitniji od pojedinih članova i koji je iznad njih«48. 331. Liberalistička filozofija napušta se čak i prije nego je društveni i ekonomski razlog liberalizma po¬ slao činjenicom. str. 73.308 HERBERT MARCUSE J. On se zalaže za to da država dalekosežno upravlja pri¬ vredom. njihovo očuvanje traži silu koja počiva samo na davanju odredbi. Ličnost je svoje konkretno opstojanje imala u osobitim odnosima podvr¬ gavanja koji su važili u društvenoj zbilji. str. 144. Str. »zaštitu i napredaik ljudi. za48 4 9 v Str. Kapitulacija indivi¬ dualnog mišljenja i volje pred mišljenjem i voljom nekog izvanj¬ skog autoriteta suprotna je svim načelima njegovog idealističkog racionalizma. Država je u biti monarhija. str. 45 Philosophie des Rechts. Zato. cilj je u tome da kod ljudi vlada autoritet«. 50 . on se protivi neograničenoj slobodi trgovanja45. Država i društvo »ne mogu od njih potjecati niti od njih zavisiti«. poja¬ vio se univerzalizam koji je bio mnogo opasniji od Hegelovog. 47 Str. sup¬ rotstavljena joj je i vrši na nju prinudu izvana«50. to jest da ima karakter svjesnoga ličnog autoriteta. nejednakost aktualnih prava. Ali. Narod je zajednica koja je jača od svake Masne slo¬ jevitosti. Volksgemeinschaft (narodna zajednica) je činjenica.. ali. Personalističko načelo u univerzumu zna¬ či da svalko vladanje ima »lični karakter«. 14. str. Stahl je držao da sve te nejednakosti pripadaju prirodi ličnosti i da se ne mogu staviti u pitanje. nezavisna je od volje pojedinaca. Država kao moralno carstvo ima dvostruki cilj: »s jedne strane. Hegel bi takav iskaz primio sa užasom. Jednakost ljudi »ne isključuje razlike i stupnjeve. III.

U svim svojim vidovima Stahlova filozofija otkriva da je napustila napredne ideje. konačni je subjekt prava. II. 5.ORENZ VON STEIN 311 jednica. izdanje iz godine 1850. str. 193. i zato zavisno od sile koja mu je dala egzistenciju i od datog poretka života i datih ovlaš¬ tenja preko kojih ga je ta sila dovela u egzistenciju. i dalje. ovaj nas problem ovdje ne zanima. a. str. iako se oni u zbilji možda nikada ne javljaju bez ovih. PREOBRAZBA DIJALEKTIKE U SOCIOLOGIJU: LORENZ VON STEIN Ostaje nam da razmotrimo značajan utjecaj što ga je hegelovska filozofija izvršila na društvenu teoriju Lorenza von Steina. M. Prvo izdanje njegove knjige Der Socialismus und Communismus des heutigen Frankreichs (Socijalizam i komunizam današnje Francuske). koja istražuje specifično društvene odnose među ljudima. jer je to pitanje beznačajno s obzirom na to da su ustrojstvo i ciljevi marksističke teorije sasvim drugačiji od onih Steinove sociologije. pojmovnim aparatom i metodom. prepušta mnoge društvene probleme dru¬ gim posebnim znanostima da ih one obrađuju. VII i dalje i str. 1922. bis auf unsere Tage (Povijest društvenog pokreta u Francuskoj od godine 1789.. Vidi Robert M. 3. Druge skupine društvenih problema prepuštaju se drugim posebnim znanostima. Cambridge. Tradicija i običaji. međutim. čak i bez njegova pristanka«55. New York. »Čovjek nije apsolutno slobodno bi¬ će. 1934. 22. i zakone i tendencije koje u njima djeluju2. Međutim. podređivanje slobodu. str. . tarife. 4—8. Posto¬ ji prijepor o tome da li su. Emancipacija sociologije od filozofije ne smije se pomije¬ šati sa »negacijom« i »ozbiljenjem filozofije« kakvo se javlja u marksističkoj društvenoj teoriji. so¬ ciologija se odvaja od svake veze sa filozofijom. a ne pojedinac. iako »se bavi općim proučavanjem društva«. Sociology. koja je uvijek u pravu. objav¬ ljeno godine 1842. 2 1 Sv. Utjecaj Steinovog djela na razvitak društvene teorije bio je vrlo malen. Sociologija ne »negira« filozofiju u tom smislu što preuzima skriveni sadržaj filozofije i prenosi ga u društvenu teoriju i praksu. Ogburn i Mever F Nimkoff. New York. Salomon. 1940. Pojedinčevo traženje slobode i sreće skrenuto je upućivanjem na iracionalnu zajednicu. str. Die gegenwiirtigen Parteien . i dalje. G. Society (Društvo).310 HERBERT MARCUSE I. str. koja je tvrdila da nadomiješta negativnu Hegelovu filo¬ zofiju. L. »Samo Volk posjeduje jedinstvo Lebensanschaunga (pogleda na svijet) i klicu stvaralačke proizvodnje«54. Društvena teorija shvaća se kao »znanost o društvu«. ne otkriva mnogo njegova sociološka shvaćanja. 54 55 je i francuskih društvenih teorija negoli teoretikom. izrasli među ljudi¬ ma. na primjer političkoj znanosti i pedagogiji. Miinchen. Case. u prvom redu. preuzeli Steinova shvaćanja u svoju vlastitu teoriju. on je smatran više povjesničarom francuske revoluci. XVII i 25. Dugački uvod raspravlja o »pojmu društva i zakonima društvenog kreta¬ nja«. među¬ narodna trgovina i investicija bavi se ekonomija«3. sa svojim vlastitim područjem i vlasUr. Autoriteta za¬ to imaju nad njima potpunu moć. do naiših dana)1. razrađuje ih u potpunosti. C. ekonomskih. Bernard. On je biće stvoreno i ograničeno. ur. koje je Hegelov sistem pokušao da spa¬ se. M a r x i Engels dobro su poznavali Steinova djela i podvrgli ih kritici u svojim spisima prije Komunističkog manifesta. i do koje mjere. Maclver. »Takvim problemi¬ ma kao što su proizvodnja i raspodjela bogatstva. politič¬ kih ili religioznih. To znači da se takvi »dru¬ štveni« odnosi 'mogu razlikovati od fizičkih. 1934.. Autoritet nadomješta um. dužnost pravo. a pojedinac je ostavljen na milost neosporivih pretenzija jedne hipostazirane cjeline. New York. Citiramo ovo novo izdanje. 3 William F. Ono što je proklijallo i sačuvalo se u »prirodnom« razvoju povijesti po sebi je istinito. nego ona uspostavlja sebe kao car¬ stvo odvojeno od filozofije. On predstavlja prvu njemačku sociologiju. Sociologija kao posebna znanost. 14. 1937. Ovdje upotrebljavamo termin sociologija u njegovom tačnom smislu da bismo označili bavljenje društvenom teorijom kao po¬ sebnom znanošću sa vlastitim predmetom. To su implikacije »pozitivne filozofije«. The Fields and Methods of Sociology (Pod¬ ručja i metode sociologije). L. objavljeno u tri sveska pod nas¬ lovom Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich von 1789.. U Stahlovoj filozofiji prava skupljena su neka temeljna shvaćanja što su kasnije upravljala priprema¬ njem nacionalsocijalističke ideologije. str. jesu izvor prava. radi društva u kojemu su niknule i u kojemu su kasnije bile izdane. Outlines of Introductory Sociology (Skica uvod¬ ne sociologije).

Društveni odnosi i zakoni koji njima upravljaju više se ne izvode — kao što je to bilo u Hegelovom sistemu — iz pojedinčeve biti. prema tom načelu. New York. 5 Herbert Spencer. te kakve učinke svaki od njih ima na čovjekovo ponašanje i karakter4. dok suradnja obuhvaća sve veći broj ciljeva. Antifilozofska tendencija sociologije veoma je značajna. New York. osim toga. Mill je rekao: Ova se znanost nalazi u istom odnosu prema društve¬ nom tijelu kao anatomija i fiziologija prema fizičkom. Još od Comtea sociologija je imala svoj uzor u prirodnim znanostima. 1912. 40. str. Ward. London. Outlines of Sociology. Ovi izgledaju sada nenaučni. koji su ti ciljevi. Na taj način. Znanstvena neut¬ ralnost nije se mogla uskladiti sa prirodom samoga sadržaja i sa usmjeravanjem ljudsike prakse. jer je smatrala da društveni odnosi obuhvaćaju i uslovljavaju sva područja mišlje4 tical Economj (Ogledi o nekim neraščišćenim pitanjima političke eko¬ nomije). John Stuart Mili. kako ovo udruživanje postaje sve tješnje. takva filozofija znači odbacivanje filozofije. još se manje analiziraju prema takvim mjerilima kao što um. Istina je da su Comte i drugi mislioci iste tradicije formalno izjednačili svoju društvenu teo¬ riju sa filozofijom: tako je John štuart Mill (Džon tSjuart Mil) dao nacrt svoje logike društvenih znanosti unutar jedne obuhvat¬ ile opće logike a Spencer (Spenser) je načela sociologije učinio dijelom svoga Sistema sintetičke filozofije. 135. za Spencera: biologija. u najbolju ruku. i time na¬ glašavala ono što se moglo učiniti sa društvom. 1898. sociološka metoda bila je u sebi neutralna i posmatrala je društ¬ vo na isti način na koji je fizika posmatrala prirodu. Međutim. 163. The Study of Sociology. str. fizika. uspostavljene jedinstve¬ nim ustrojstvom i kretanjem društvene cjeline. ista načela koja iz sociologije čine posebnu znanost suprotstavljaju je dijalektičkoj teoriji društva. a koja su raznolika sredstva koja se najčešće primjenjuju da bi se oni postigli. Ona pokazuje ikoja načela čovjekove prirode navode čovjeka da uđe u neko društveno stanje. Nasuprot dijalektičkom shvaćanju. ali se one mogu podvrći mjerilu egzaktnosti i načelima uopćavanja i klasifikacije. Društvene pojave su u manjoj mjeri »egzaktne« od prirodnih pojava i teže ih je klasificirati. a koji su odnosi različi¬ ti u različitim stanjima društva. Ona se smatrala znanošću upravo u onoj mjeri u ko¬ joj se njezin predmet mogao podvrći jednakom neutralnom pos¬ tupku kao i predmet egzaknih znanosti. Prema ovom opisu znanost o društvu se u načelu ne može razlikovati od prirodnih znanosti. Comte se s pravom smatra pokretačem ovog razd¬ vajanja filozofije od sociologije. također. mora se isključiti iz znanosti o društvu«6. poka¬ zivala nedovoljnosit njegovog aktualnog oblika. kemija. koji su to raznoliki od¬ nosi što se uspostavljaju među ljudima kao uobičajena pos¬ ljedica toga društvenog povezivanja. 6 Lester F. kako ova osobina njegovog položaja djeluje na njegove interese i osjećaje i preko njih na njegovo ponašanje. beznačajan pothvat. smatralo se. Karakterizacija znanosti o društvu koju je dao John Stuart Mill. koje je gledalo na svi¬ jet kao na »negativni totalitet« pa je zato bilo u sebi kritičko. Ali ovi su mislioci promijenili značenje filozofije da bi je učinili sasvim drugačijom od filozofije. »iSvaiko znanje koje nije sistematizirano. Sociologija. Vid¬ jeli smo da je u Comtea društvo postalo predmetom jednog neza¬ visnog polja istraživanja. U ovoj su uopća¬ vanje i klasifikacija činjenica bili. Sažeto proučavanje tih znanosti »filozofsko« je po svom općem pozitivističkom karak¬ teru. kretanjem u koje¬ mu promjenljivi smjerovi ljudske prakse u toku povijesti igraju bitnu ulogu? Dijalektička društvena teorija isticala je bitne mo¬ gućnosti i protivurječnosti unutar te društvene cjeline. ostaje tipična za njezin kasniji razvitak. koja se izvodila iz analize toga sadržaja. astronomija.312 HERBERT MARCUSE LORENZ. iz tog razloga teorije društva je zbiljska znanost5. To je načelo njezinoga postupka. biologija i sociologija. a. ima još i ovo zajedničko sa drugim egzakt¬ nim znanostima: ona polazi od nagomilavan ja činjenica da bi ih zatim s uspjehom klasificirala. sociološka metoda orijentirala se na opisivanja zamjetljivih činjenica i na ustanovljavanje empirijskih generalizacija o njima. po odbacivanju svih transcendentalnih ideja. Za njih je filozofija bila samo Ikratak pregled temeljnih pojmova i načela ikojima se služe posebne znanosti (za Comtea: matema¬ tika. Kalko je takav postupak mogao imati nekog utjecaja na istinu kada su sve činjenice. sociologja i etika). koja je prvobitno dovela u svijet društvenu teoriju. str. dijalektička društvena teorija nije mogla bi¬ ti posebna znanost među drugim znanostima. Osim toga. 1844. psihologija. Essays in Some Unscttleđ Questions of Poli- . VON STEIN 313 titom istinom. sloboda i pravo.

314

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

315

nja i opstojanja. Društvo je negativni totalitet svih datih ljudskih odnosa (uključujući odnose prema prirodi), a ne neki njihov dio. Iz tih razloga dijalektika je filozofska, a ne sociološka me¬ toda. U njoj svaki pojedini dijaleiktički pojam sadrži sav negativni totalitet, i na taj je način u suprotnosti sa svakim odvajanjem ne¬ kog posebnog područja društvenih odnosa. Svaki pokušaj se uspostavi sociologija morao je, najprije, osporiti dijalektičke pretenzije, kao što je to učinio Stahl, ili ju je morao odvojiti od njezinog filozofskog temelja, kao što je to učnio von Stein, koji je dijalektičke zakone i pojmove pretvorio u sociološke. Von Stein je svoje djelo nazvao »pravim pokušajem da se uspostavi pojam društva kao nezavisan pojam, i da se raz¬ vije njegov sadržaj«7. Hegelova Filozofija prava pokazala je da su razorni antagonizmi unutar građanskog društva (odjeljci 243—6) neizbježni proizvodi tog društvenog poretka. Istina je da je hegelovski naglasak slabio snagu društvenih protivurječnosti time što ih je interpretirao kao ontološke. Usprkos tomu, Hegelova dija¬ lektika nije postavila nikakav neumoljivi »prirodni« povijesni za¬ kon nego je sasvim jasno ukazala na to da put čovjekove povije¬ sne prakse leži u pravcu slobode. Dijalektičko kretanje građan¬ skog društva u djelu von Steina izgleda mnogo više kao kreta¬ nje stvari (kapital, svojina, rad) neko kao kretanje ljudi. Društ¬ venim razvitkom vladaju prirodni zakoni više negoli ljudska prak¬ sa. Von Stein ne shvaća ovo stanje stvari kao proizvod kapitalis¬ tičkih postvarivanja, nego kao »prirodno« stanje modernoga dru¬ štva. Postvarivanje se shvaća kao opći zakon, kojemu se društ¬ vena teorija i praksa moraju prilagoditi. Dijalektika postaje dije¬ lom objektivnog i nepristranog proučavanja društva. Zahvaljujući okolnostima u kojima je nastalo von Steinovo djelo, ove neutralizirajuće tendencije doživjele su, međutim, pri¬ lično mnogo suprotstavljanja. Napokon, Stein se rukovodio svojim proučavanjem društvenih borbi u poslijerevolucionarnoj Fran¬ cuskoj i pomno pratio francuske kritičare društva i teoretike toga razdoblja. Ovaj konkretni povijesni način prilažanja naveo ga je da kaže da je ekonomski proces osnova društvenog i političkog procesa i da su klasne borbe istinski uporišni sadržaj toga društ¬ va. Vidio je, i neko vrijeme priznavao, da su nepomirljive protivurječnosti modernoga društva pokretač njegova razvitka, i na taj
7

način je stao na stranu Hegelove dijalektičke analize društva. Ali, ako je sociologija imala da se učvrsti kao objektivna zna¬ nost, trebalo je prestati s usredsređivanjem na antagonizme unu¬ tar ekonomskog procesa. Zato se von Stein sam odrekao svoje vlastite ranije pozicije. Već godine 1852. odbacio je pokušaj da društvenu teoriju utemelji na političkoj ekonomiji: Poznato je da je čitava znanost o društvu potekla iz proučavanja ekonomskog antagonizma što su ga izrabljiva¬ nje i konkurencija stvorili osobito između četvrtog staleža, ili rada koji je lišen kapitala, i vlasnika kapitala. Ta je či¬ njenica dovela do zaključka koji je, iako je izgledao očevi¬ dan, neizbježno ugrozio dublje temelje te znanosti. Pisac ovih redaka ne može nijekati da je i sam mnogo pridonio prihvaćanju ovog zaključka. Jar on je pretpostavio da, s ob¬ zirom na to da je sadašnji oblik (društva) bitno uslovljen ekonomskim odnosima, društveni poredak kao takav ne mo¬ že biti drugo, nago, moglo bi se kazati, otisak (Abruck) ekonomskog poretka . . . Iz ovog mišljenja proizašlo je, dak¬ le, drugo: da čitavim kretanjem društva, također, isključivo upravljaju ti zalkoni koji određuju ekonomski život, tako da se čitava znanost o društvu poslije svodi na puki odraz zakona ekonomskog razvitka8. Ovaj iskaz znači da uspostavljanje sociologije kao zbiljske znanosti traži ukidanje njezinog ekonomskog temelja. Odsad je Steinova sociologija imala za cilj da podržava društveni sklad naočigled ekonomskih protivurječnosti, a etičnost naočigled dru¬ štvenih borbi. Godine 1856. Stein je objavio svoju Gesellschaftlehre (Nauka o društvu). Prva knjiga počela je s izgradnjom jedne »društvene etike«, a posljednja je završila s »načelima društvenoga sklada« i pokazivala da su »razni društveni redovi i klase međusobno ta¬ ko povezani da jedni druge dopunjuju i dovršavaju«9. Umjesto da se bavimo von Steinovim konačnim sistemom sociologije10, ogra! Deutsche Vierteljahrsschrift (Njemački četvrtgodišnjak), Stuttgart, 1852, str. 145; citirano u djelu H. Nitzschkea Die Geshcichtsphllosophie Lorenz von Steins (Filozofija povijesti Lorenza von Steina), Miinchen 1932, str. 132. i dalje. 9 Gesellschajtslehre (Nauka o društvu), Stuttgart, 1856, str. 430. 10 Vidi bibliografiju u Nitzschke, op. cit.

Geschichte der sozialen Bewe°tmg .,., str. 6.

316

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

317

ničit ćemo se na to da ukratko sažmemo temelje njegove sociolo¬ gije, onako kako su izloženi u uvodu knjige Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich11. Predgovor izdanju iz godine 1850. iznosi pretpostavku koja leži u osnovi nove znanosti o društvu, da se društvena dinamika upravlja prema jednom nužnom zakonu, a da je zadaća sociologije da taj zakon otkrije. Stein kaže da se taj zakon u svom najopćijem obliku može izraziti kao borba vladajuće klase da zadobije punu vlast nad državom, a da druge klase isključi iz tog posjedovanja. Društveni se proces, u biti, sa¬ stoji od klasnog rata između 'kapitala i rada za vlast nad dr¬ žavom12. Antagonizam između država i društva je osnovna ideja Steinove sociologije. Država i društvo su materijalizacija dvaju sasvim različitih načela. Društvo je »organslko jedinstvo ljudskog života što ga raspodjela bogatstva uvjetuje, organizam rada regulira, si¬ stem potreba pokreće, a obitelj i njezino pravo povezuje uz kas¬ nije generacije«13. U ovoj definiciji možemo prepoznati Hegela, kao i rane francuske socijaliste. Pojmovni kostur, što ga je pre¬ uzeo od Hegela, Stein zaodijeva u građu koju mu je dala fran¬ cuska kritička analiza modernoga društva. Društvo je u biti klas¬ no društvo. »Opći nepromjenljivi odnos u društvu je odnos iz¬ među jedne vladajuće i jedne zavisne klase«14, opstojenje klasa je »neizbježno data činjenica«15 koja nastaje u proccesu rada. »Oni koji posjeduju materijal rada kao svojinu, posjeduju time ono što je onima koji nemaju nikakve svojine potrebno kako bi svo¬ jinu stekli. Iskorištavajući svoju radnu snagu, ovi potonji zavisni su od toga preduvjeta, naime od materijala (rada), a s obzirom na to da je taj materijal svojina koja se ne može obraditi (bearbeitet) bez pristanka vlasnika, proizlazi da oni koji ne posjeduju ništa osim radne snage zavise od onih koji posjeduju svojinu«16. Tako je društveni poredak nužno klasni poredak; njegova prva značajka je traženje vlatitog probitka, opća tendencija svakoga za stjecanje »sredstava za vlastitu nezavisnost i sredstava kojima će se drugi učiniti zavisnima«17.
11 Geschichte 12 Ibid., str. 3. 1 3 Str. 29. 1 4 Str. 47. 15 17

Nasuprot društvu, država je »zajednica svih pojedinačnih volja uzdignutih do ličnoga saveza«. Načelo države je razvitak, napredak, blagostanje, moć i inteligencija svih pojedinaca »bez razlike«, i ona sve pojedince postavlja kao slobodne i jednake18. Država čuva zajednički interes, um i slobodu, od sukobljenih pri¬ vatnih interesa društva19. Od najvećeg je značaja za -revoluciju sociologije način na koji Steinovo razdvajanje države od drušitva likvidira aktualni problem moderne društvene teorije. U prvom redu, izjavljuje se da su klas¬ ni antagonizmi »općeniti i nepromjenljivi« zakon društva, pa se oni prihvaćaju kao neizbježna činjenica«. Usprkos tome što zadr¬ žava hegelovsku terminologiju, Stein podliježe pozitivističkim, afirmativnim tendencijama rane sociologije. Drugo, on neutralizira osnovne protivurječnosti modernoga društva time što ih raspo¬ djeljuje na dva različita područja, područja države i društva. Slo¬ boda i jednaikost se čuvaju za državu, dok se izrabljivanje i ne¬ jednakost pridaju »društvu«, pa se na taj način protivurječnost koja postoji unutar društva pretvara u antagonizam između drža¬ ve i društva. Moderno društvo je oslobođeno svake obaveze da ostvari ljudsku slobodu — ta odgovornost pripada državi. Država, u drugu ruku, opstoji samo kao plijen klasa u njihovoj borbi, i nije sposobna »da se odupre sili i zahtjevima društva«20. Na taj način, čini se kao da razrješenje društvenih antagonizama opet pripada društvu. Stein izjavljuje da je proces zarobljavanja i oslobađanja u potpunosti društveni proces, te da su kmetstvo i sloboda sociolo¬ ški pojmovi21. Sloboda znači društvenu nezavisnost, ili vlasništvo sredstava koja su dovoljna da nekome omoguće da postavi radne uslove nekom drugom. Sloboda je nužno povezana sa kmetstvom, društvo je klasni poredaik i zato nespojivo sa slobodom. Tako se Stein suočava sa slijedećim problemom: država je istinsko polje ozbiljenja ljudske zajednice, ali je nemoćna pred klasnim društ¬ vom. A ovo društvo, aktuelno polje na kojemu se ljudi ostvaruju, »ne može biti slobodno zbog svoga načela«. »Zato se mogućnost napretka mora tražiti u činiocu« koji stoji izvan države i društva i koji je jači od njih22. Str. 47. " Str. 66. 20 Str. 73. 21 Str. 76. 22 Str. 75.
1 8

der sozialen Bewegung.. ., sv. I, str. 11. i dalje.

Str. 71. "• Str. 23. Str. 42. i dalje.

318

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

319

Stein odlučuje da je ovaj konačni činilac »ličnost i njezina sudbina«. Ličnost je jača nego država ili društvo; ona je »temelj i odskočna daska za razvoj prema slobodi«23. Ovo shvaćanje ozna¬ čava Steinov volte-face od ekonomskih temelja društvene teorije i njezinih dostignuća. On izlazi s jednom idealističkom etikom. Ne samo da je društvu, koje je po samom svom načelu neslobod¬ no, oduzeta odgovornost za slobodu nego je u sličnom položaju i država, koja se neizbježno nailazi pod vlašću druištva. Proces pret¬ varanja filozofskih pojmova u sociološke konačno prepušta čo¬ vjekovo povijesno opstojanje nepromjenljivim mehanizmima dru¬ štvenog procesa i namjenjuje njegovu »sudbinu« i cilj njegovoj moralnoj ličnosti. Put je slobodan za to da se društveni proble¬ mi tretiraju na način jedne wertfreie (slobodne od vrednota) znanosti. Vidjeli smo da Stein gleda na društveni proces kao na borbu između države i društva, ili kao na borbu vladajuće društene klase za državnu moć24. Načelo je država »podići sve pojedince do savršene slobode«; načelo je društva »podjarmiti neke pojedin¬ ce po drugima«25. U zbilji je povijest stalno obnavljanje ovog sukoba na različitim razinama, a napredak povijesti zbiva se preko promjena do kojih dolazi u društvenome ustrojstvu. Stein zatim ustanovljuje »prirodne zakone« te promjene. Spomenuli smo već prvi zakon: da viladajuća klasa nastoji da državnu moć učini toliko isključivo svojom koliko je to uopće moguće26, čim je taj cilj postignut, počinje jedna nova dinamika, koja se sastoji u pokušajima »da se državna moć upotrijebi u pozitivnom interesu vladajuće klase«27. Ovo upotrebljavanje ima razne povijesne stupnjeve, pa, prema tome, razne stupnjeve dru¬ štvenoga vladanja ili kmetovanja. Prvi stupanj obilježen je »apso¬ lutnim (trijumfom društva nad državom«, ili potpunom identifi¬ kacijom vladajuće klase sa »idejom države«. Stein to naziva »ap¬ solutnim društvom«28. Ono počinje klasnim prisvajanjem sredsta¬ va za rad, a prati ga sve veće podjarmlljlivanje klase 'koja je lišena
23 24 25 26 27 28

tih sredstava. Zato je »razvoj svakog društvenog poretka kretanje prema kmetstvu«29. Baš kao što je klasno društveno ustrojstvo nužan izvor kmet¬ stva, ono je, isto tako, izvor razvoja u pravcu slobode. Ovaj pro¬ ces se javlja gdje god je kapitalistička klasa dovršila organiziranje društva u svom vlastitom interesu. Znamo da je sloboda »dru¬ štveni pojam, koji zavisi od stjecanja onih dobara« koja su po¬ trebna za razvitak pojedinca30. Odatle slijedi da će klasa subjekt težiti prema posjedovanju svega što je važno da bi zadovoljila svoje kulturne, kao i materijalne potrebe. Ova će klasa zahtijeva¬ ti, prvo, općenitu i jednaku naobrazbu i, drugo, materijalnu slo¬ bodu, to jest mogućnost stjecanja Svojine31. Ovaj potonji zahtjev sukobit će se s interesima uspostavljenog poretka, sa uloženim interesima vladajuće klase. U krajnjoj liniji, posjednička klasa teži za »zadovoljavanjem svojih potreba i želja bez rada32. Posjednička klasa je, dakle, ne¬ radna klasa, a suprotnosti između svojine i nedostatka svojine uistinu je suprotnost između nepredviđenog dohotka i rada33. S obzirom na to da samo rad čini svojinu pravom i vrijednošću, i s obzirom na to da je neprivredeni dohodak »mrtav teret« koji ne može odoljeti udarcima rada, može se zaključiti da će rad¬ nička klasa sve više postajati »gospodarem svih vrijednosti« to jest da će sredstva za proizvodnju sve više postojati nje¬ zinom svojinom i da će ona, konačno, preuzeti mjesto nekadašnje neradne klase. Kada se ovo desi, pravna i politička ustrojstva, ko¬ ja su oblikovana prema interesima neradne vladajuće klase, otvo¬ reno će se sukobiti sa aktualnim novim odnosima sila i kontrole u društvu. »Preobrazba ustanovljenog sistema prava postaje unut¬ rašnjom — a, uskoro, i izvanjskom — nužnošću«34. Moguće su dvije vrste preobrazbe, politička reforma i revo¬ lucija. U prvom slučaju, državna vlast bi morala popustiti pred zahtjevima zavisne klase i potvrditi činjenicu društvene jednakos¬ ti time što bi priznala pravnu jednakost. Međutim, sve velike
29 30 31 32 33 34

Ibid Str. 32. Str. 45. Str. 49. Str. 56. Str. 62.

Str. 66. Str. 81. Str. 85—7. Str. 90. Str. 91. Str. 93.

onemogućuje onima koji ne posjeduju svojinu da svojinu steknu40. jer uspostavlja načelo prema kojemu slobodni razvitak ličnosti zahtijeva opću mogućnost priv¬ ređivanja. određuje tok koji će revolucija uzeti. Str. On ide korak dalje i izjavljuje da proletarijatu neće biti potrebna vlastita revolucija da bi srušio to društvo. Ako je ta mogućnost bila sužena u aktualnom toku što ga je uzeo kapitalizam. Kada je klasa u svojoj revo¬ luciji pobijedila. pro¬ glašava se za nezavisnu državnu silu i prima na sebe pravo. »Uspješna revolucija uvijek vodi u diktaturu. koje su bile »političke revolucije«41. i da se to ne može primjeniti na druge oblike društvene organizacije. ona se još može povratiti odgovaraju¬ ćom »društvenom reformom«. Razlog je taj što proletarijat nije jači i bolji dio društvene cjeli¬ ne. 126.. 127. za razliku od svih prethodnih revolucija. nailazi na neprijatelja u licu iste one mase ikoja je pomogla da se postigne taj rezultat«36. Zato nije čudo što ona traži pravo da prigrabi tu moć i da društvo reorganizira na način zbiljske društvene jednakosti. u ob¬ liku kapitala. čim je dovršena. Str. svaka revolucija upotrebljava jednu društvenu klasu čijem interesu neće i ne može služiti. i čini se kao da je odgovarajući rezultat procesa slobodnog stje¬ canja. U ovoj tački Steinova sociologija skreće sa svog dijalektičkog pravca i slijedi ideje pozitivne sociologije. međutim.. uzimajući oblik konkuren¬ cije. Str. " Str. Privilegiji neprivređenog dohotka ukidaju se. može naći u či40 Str. Stjecalačko društvo održava ličnost. Pod takvim uslovima revolucija je neizbježna. U modernom stjecalačkom društvu kapital izražava čovjekovo gospodstvo nad njegovim izvanjskim životom. Ovaj proleterski čin predstavljaće »društvenu revoluciju«. « Str. jer je u zbilji »rad isključen iz privređivanja kapitala«38.. štaviše. Proletarijat je nesposoban da održi takvu nadmoć — stara vladajuća klasa uskoro će mu se osvetiti i us¬ postaviti diktaturu nasilja. Proletarijat je klasa koju je revolucija srednje klase lišila svake moći stjeca¬ nja. »Kvaliteta lične slobode ovdje se. ona se razvija na dva sukobljena sloja »Nijedan revolucionarni pokret ne može ukloniti tu protivurječnost. 109. ubrzo se postavlja nasuprot potencijalu stjecanja. 2\ Um i revolucija . koja su preduslov istinske nadmoći«43. ali aktualno uspostavlja jednako pravo samo za onaj dio klase koji je već stekao ekonomsko bogatstvo. <3 Ibid. te da su zbog 'toga moralno ogorčenje. nedostaje i pravo da uzme državu u ruke. a svojina koja se osniva na radu postaje temeljeni novog društvenog poretka. ili slična vrednovanja potpuno izlišni. Društveni polo¬ žaj kapitalista je funkcija ukupnosti njegovog kapitala. za¬ to što »ne posjeduje materijalna i intelektualna dobra. 131. radnoj snazi. u isto vrijeme. Svaka revolucija proglašava opću jedna¬ kost za čitavu klasu koja je do tada bila isključena iz vlasti. što nužno vodi neprestanom pritisku na nadnice.. a pobjeda proletarijata »trijumf kmetstva«42. Iako ovaj uslov izgleda »savršeno skladan«. također kraj društvenog procesa? »Lič¬ nost« uzvišena na položaj odlučujućeg činioca u društvenom raz¬ voju. To je kraj društvene revolucije«44. Drugim riječima. 108. ogr¬ tač i aureolu takve sile. Rast ka¬ pitala zavisi od vrijednosti proizvoda iznad i preko njegovog pro¬ izvodnog troška. Proleterska revolucija bit će katastrofa. i dalje. Str. Stein 35 36 37 38 39 zna da su protivurječnosti koje je upravo analizirao značajke dru¬ štva koje se osniva na slobodnom radu i stjecanju. Privređivačka moć kapitala suprotstavlja se radu koji je lišen kapitala37. 42 Str.. štaviše. Konkurencija između kapitala zahtijeva borbu za niže troškove proizvodnje. Pre¬ ma svojoj nepromjenljivoj prirodi. 106. zato. 107. Da li je to. prvobitni sklad se gubi u protivurječnosti39.320 HERBERT MARCUSE LORENZ VON STEIN 321 promjene u povijesti izvršene su revolucijom: »Viša klasa ne udo¬ voljava zahtijevu niže klase niti dozvoljava pravnu reorganizaciju koja bi odgovarala novoj raspodjeli društvenog bogatstva«35. svaka revolucija završava u novom klasnom su¬ kobu i njegovom obliku klasnog društva. Stein je naglašavao da mehanizmi revolucije djeluju u obliku nepromjenljivih prirodnih zakona. koja se postavlja iznad društva. on se pokazuje izvorom novog oblika kmetstva. ovo je u biiti kapitala. Stein jako naglašava činjenicu da revolucija u svome načelu sadrži jednu protivurječnost koja. ali i ista ova svojina. Ideja proleterske vladavine zato je u sebi protivurječna. pripremila je Steinovo naglo napuštanje kritičke analize. 97. Str. Interes kapitala je u sukobu s interesom rada. Taiko svaka revolucija. »Upravo je djelatnost vlasnika svojine ono sto. Njemu. A ta diktatura. 100.

i neutralizirao kritičke elemente dijalektike. On daje afirmativan odgovor. Od posebnog je interesa za vladajuću klasu »da radi za društvenu reformu svim svojim društvenim snagama. Tako je Lorez von Stein pretvorio dijalektiku u skup ob¬ jektivnih zakona koji traži društvenu reformu kao odgovarajuće rješenje svih protivurječnosti. i uz pomoć države i njezine moći«47.322 HERBERT MARCUSE njenici da je najniži stupanj radne sile sposoban da dođe u pos¬ jed kapitala«45. 136. Čovjeku je potrebna sloboda i on će je imati. podsjeća svoje kritičke analize unutrašnjih protivurječnositi u društvu srednje klase. Ibid Str. On pita da li je uopće moguće u stjecalačkom društvu tako organizirati radni proces »da jedino rad dođe do svojine koja odgovara njegovoj količini i vrsti«46. . '138. koji se poziva na istinski interes čovjekov. Stein se. također. III ZAKLJUČAK 45 46 47 Str.

još od prvog svjetskog rata. da se kada građansko društvo razvije oblike organizacije koji odriču bitna prava pojedincu i ukidaju umstvenu državu. naime sa suverenom nacionalnom državom. Ove državne filozofije potkazuju ukidanje umstvenog mjerila i pojedinačne slobode. Ovo znači. na primjer. hegelovska filozo¬ fija mora sukobiti s novom državom. Pri tom je filozofiju podvrgao odlučujućoj povijesnoj kušnji. Država će tada. koja se na Kontinentu pojavila s likvidacijom francuske revolucije. svaka osnovna promjena do koje bi moglo doći u tom poretku morala bi promijeniti odnos između Hegelovih ideja i opstojećih državnih i političkih oblika. A ipak. Između njih i Hegela ne može biti zajedničkog tla. također odbaciti Hegelovu filozofiju. U toj filozofiji postojao je jedan opa¬ san elemenat. Ozbiljenje uma Hegel je povezivao s određenim povijesnim poretkom. naime opasan za opstojeći poredak koji je dolazio odatile što je ta filozofija upotrebljavala mjerilo uma u analizi dr¬ žavnih oblika. Ona je po¬ kušala osvijetliti pravo uma i njegovu moć usred sve većih antagonizama modernog društva.KONAC HEGELOVSTVA 1. od kojih je zavisilo Hegelovo slav¬ ljenje države. kada se sistem liberalizma počeo oblikovati u sistem autoritarizima. Jer. sa svoje strane. a ona se može naći u fašističkim i nacionalsocijajlističkim stavovima pre¬ ma Hegelu. Hegel je prihvaćao državu samo utoliko ukoliko je racionalna. jedno široko rasprostra¬ njeno mišljenje krivilo je hegalovstvo za ideološko pripremanje . BRITANSKI NOOIDEALIZAM Hegelova filozofija držala se naprednih ideja u zapadnom racionalizmu i razradila njihovu povijesnu sudbinu. Za ovakav zaključak postoji jedna konačna proba. to jest utoliko ukoliko čuva i održava pojedinačnu slobodu i društvene čovjekove mogućnosti.

3str. str. 6 Str. uz služenje hegelovskom filozofijom u mark¬ sističkoj teoriji. 6. moramo. 134. daleko od toga da bi bila apo¬ logija autaritarizma. On dozvoljava ljudima pravo da odbijaju zakone koji povređuju njihovo opravdano tra¬ ženje da određuju svoju vlastitu volju. Green daje svakom pojedincu (qua građaninu) slobodu isticanja »nekog ne¬ zakonitog prava«. 4 Str. kakvo se mora imati u vidu«4. U državi. niti bih mogao tražiti neko opravdanje za ono što sam pozvan da činim«2. 122. u izvjesnom smislu. a u Hrgelovoj teoriji boga države implicitno se nailazilo sve ono čemu sam bio svjedokom. međutim. i dalje. Britanski pokret je još bio povezan s načelima i filozofijom liberalizma. London. T. U Njemačkoj su predstavnici društve¬ ne i političke filozofije u drugoj polovici devetnaestoga vijeka ostali antihegelovci. 148. i da je 2 Lee tur es on the Principles of Political Obligation (Predavanja o načelima političke obaveze). Kao primjer citiramo posvetu L. jedna u Engleskoj. 5 Str. H. Zanemarivali su se društveni interesi slobodnih pojedinaca. London (The Macmillan Companv. Greena (Grin) do Bernarda Bosanqueta (Bozanket) krešendo naglaska sve jače je padao na nezavisno načelo države i na prvenstvo općega. Kasnije ćrmo primijetiti čudnovatu činjenicu da službeni bra¬ nitelj nacionalsocijalističke države odbacuje Hegela upravo zbog njegovog »racionalnog humanitarizima«. Politička filozofija britanskih idealista uhvatila se antiliberalnih ideja u Hagelovoj Filozofiji prava. ali on traži da se sve pritužbe na opstojeći poredak »temelje na priznatom društvenom dobru. Longmans. New York) 1918. označiti kao superlibaralizam. leže u knjizi preda mnom (Hegelova Filozofija duha). Green and Co. koja podrazumijevaju da se najbolje služi zajedničkom dobru ako se postupa u interesu slobodnih pojedinaca. Str. a ajedničko dobro što ga država otjelovljuje i čuva ne može proizaći 1 iz slobodne igre pojedinačnih prava odvojenih od općega prava što ga predstavlja država. 148. pa je upravo iz tog razloga bio mnogo bliži Hegelovom duhu nego talijanski pokret. 1895. Hobhousove (Hoibhaus) značajne knjige Metafizička teorija države^: Kod bombardovanja Londona upravo sam bio svjedo¬ kom vidljivog i opipljivog rezultata jedne lažne i opake na¬ uke. Prema Greenu. na koje se oslanjala liberalistička tradicija u svojoj konstrukciji države. »u izvjesnoj mjeri«. čiji temelji. koje je bilo na pragu. Tim djelom je počeo najprodorniji i najsuptilniji intelektualni utjecaj koji je podgrizao racio¬ nalni humanitarizam osamnaestoga i devetnaestoga vijeka. jer ti zakoni mogu biti u neskladu sa istinskim ciljem države da po¬ država i usklađuje društvene odnose«5. ocrtati ulogu hegelovstva u kasnijem razdob¬ lju liberalističkog društva. Međutim.326 HERBERT MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 327 novoga sistema. tendencije u britanskom i talijanskom hegelovstvu kao da potvrđuju Hobhouseovu interpretaciju. Green se mnogo više približava unutrašnjim motivima Hegelove filozofije kada pokušava da shvati ovu općost kao povijesnu snagu koja djeluje pomoću ljudskih djela i strasti. a zavisni su ne od pojedinačne strasti i motiva.pćosti nasuprot pojedinačnosti nailaze na protutežu u njegovom prianjanju uz napredne tendencije zapadnog racionalizma. pa je zato sve više postojao karikaturom Hegelove filozofije. U čitavom svom djelu on na¬ glašava da se država mora podrediti umstvenim mjerilima.. ne bi bilo života koji bih mogao nazvati svojim. Taj se primicao fašističkom strujanju. vjerujem. Da bismo potpunije odlučili tko u tome sporu ima pravo. doslovce. ili. a druga u Italiji. nego. ravnodušni prema Hegelu. U Greena tendencije za postvarivanjem o. od »borbe čovječanstva za savršenstvom«3. zbile su se dvije velike renesanse hegelovstva. u najboljem slučaju. Greenova politička filozofija. pos¬ tupci ljudi »koje po sebi smatramo zlima 'nadvladavaju' se radi dobra«. . osobito u slučaju Gentilea (Đentile). može se. Od T.. »Opće načelo da građanin nikada ne smije po¬ stupati drugačije nego kao građanin ne podrazumijeva i obavezu da se u svim okolnostima podređuje zakonima svoje države. Na prvi pogled. Na taj način. »Pitati: zašto se moram podvrći sili države — znači pitati: zašto moram dozvoliti da moj život regulira onaj kompleks ustanova bez kojih. ukoliko bi »vršenje tog prava pridonijelo ne¬ kom društvenom dobru koje je javna savijest sposobna da oci¬ jeni«6. država se temelji na :svom vlastitom idealnom načelu. On ne sumnja u to da »javna savjest« postoji. 149..

249. koja bi. automatizam i sugestija« pravi su uslovi napretka intelekta. koji su nadre¬ đeni njegovom empiričkom opstojanju. osobinu koja joj je zajednička sa tendencijama što prate prijelaz od libe¬ ralizma do autoritarizma. na aktualnu brigu ljudi u njihovoj empirijskoj zbilji nasuprot jednoj »zbiljskoj« samosti. . London. Ideologija koja prati taj pokret pripre¬ mala je pojedinca za više rada. str. i traži da se uklone okolnosti i odnosi koje je prouzrokovala »moć klas¬ nih interesa« (str. R. mi nismo. 209. ali taj cilj je toliko zasjenjen elemen¬ tom sile. Ono se može odnositi na jedan značajan dualizam. Bradlejeva (Bredli) metafizika ima strogo iracionalističku srž koja je potpuno tuđa Hegelu. Kako su obave¬ ze nadolazile.) On zahtijeva da se liberalistička sloboda u izvjesnom smislu ograniči. Nasuprot Hegelovom temeljnom pojmu vrhovnog suve¬ reniteta nacionalne države. 173. (Ibid. koja je. Ona počiva u državi. 183. izvan područja njegove neposredne po7 Odgovornost za antagonizme kapitalizma (kojih je potpuno svjestan) Green ne baca na liberalistički sistem. 267. Nasuprot Hegelu. 283. str. kao čuvar naše zbiljske »samosti«.. op. 127. str. 1938. trebe i želje. A Hundred Years of British Philosophy (Sto go¬ dina 12 britanske filozofije). »Vidimo da ima neki smi¬ sao u primjedbi da naša zbiljska samost ili pojedinačnost može biti nešto što.. Metz. u izvjesnom smislu. koja će pomoću povećanja pojedinačne slobode i proširenja slobodne trgovine učiniti da »motivi i povodi međunarodnih sukoba polčnu nestajati«10. 1 0 Str. Suprotstavljanje jedne zbiljske i jedne empirijske samosti je dvosmisleno. str. S druge strane. možda.328 HERBER. Str. nestaje pred prinudnim sredstvima. koja je prisutna u postizanju tog života. London. 225. cit. i dalje. 14 Bosanquet. 1 5 " Usp. « 9 Str. utoliko se više naglašavala nauka da je odnos pojedinca prema cjelini odnos između dva »idealna« entiteta. 126. ali u toku ras¬ pravljanja cilj. 169. to više se udaljavao od istinskog duha Hegelove misli. ili pojedinačnost. mogla i da ne ispunjava svrhu istinske države i zato bi morala da se »odstrani i nadomjesti drugom«. cit. 177. da se država mora odrediti 'kao »jedinica za koju se priznaje da s pravom vrši Vlast nad svojim članovima pomoću aipsalutne fizičke moći«. te jest kao Država«16. Bosanquetova politička filozofija ide od jed¬ nog od ova dva pola drugome. a to je parola autoritaristioke ekonomike. tako se nalazilo da se one sve manje poklapaju s nekim umstvenim mjerilom. 327. Green zamišlja jednu sveobuhvatnu organizaciju čovječanstva. Materijalna arena u kojoj opće dobro treba da se ozbilji nije »država kao takva«. Green drži da je rat. Od samih svojih početaka ova renesansa idealizma pokazivala je određenu antimaterijalističku tendenciju13. Zadovoljavanje pojedinačnih potreba moralo je ustupiti pred obavezama prema cjelini. i dalje). »Sila. Bez obzira na njezine hegelovske pojmove. »U traženju najboljega života društvo mora upotrebljavati ova po¬ moćna sredstva za vrijeme izvršavanja apsolutne moći. str.. osobito u vezi sa slobodom ugovaranja. Središte teže bačeno je izvan njega«12. ali za šta priznaje¬ mo da je od ogromnog značaja za nas«14. »oruđe našeg najvećeg samo-potvrđivanja«15. pa i pravedan rat. Ponekad se primjećuje da razvitak britanskog idealizma od Greena do Bosanqueta bio takav da su se u njemu polagano napuštale racionalističke i liberalističke ideje ranijih dana11.. 228. koja traži udovoljavanje potrebe i is¬ pravljanje nevolja. koja je tako karakteristična za kasniju fašističku ide¬ ologiju. krivica protiv pojedinčeva prava na život i slobodu9. The Macmillan Co. i ukoliko je ta situacija postajala istinitija. Zato nama razloga da se smatra da je država u pravu da čini »što god izgleda da njezini interesi traže«8. On prihvaća Rousseauovo revolu¬ cionarno načelo prisilnog odgajanja za slobodu. »Izvan njega« znači za Bosanqueta izvan »njegovog vlastitog pri¬ vatnog interesa i zabave«. a manje uživanja. To¬ me bismo mogli dodati ovu primjedbu: što je više idealizam dobijao hegelovsku terminologiju. ili se 13 R. nego na način na koji su se slučile povijesne okolnosti pod kojima se kapitalizam poja¬ vio. isti pojam može značiti pre¬ zir prema empiričkom životu u korist jednog bezuslovno »ideal¬ nog« života države.T MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 329 uvijek otvorena racionalnom uvjerenju i uvijek spremna da doz¬ voli napredovanje istine7. The Philosophical Theory of the State (Filozofska teorija drža¬ ve). Str. Bosanquetova Filozofska teorija države (1899) ima crta koje čine od pojedinca žrtvu hipostazirane držav¬ ne općosti. 1899. »Prosječni pojedinac više se ne prihvaća kao zbiljska samost. Metz. sloboda. 125. op. »Ozbiljenje najboljega života« je cilj koji su po¬ stavili država i društvo. Sloboda se za pojedinca može ozbiljiti samo putem poslušnosit prema toj »značajnosti«. " Str. nego »ova ili ona određena država«.

77. baš kao što je u pravu liberalizam nasuprot svakom iracionalnom hipostaziranju države. u najmanju ruku. bitni sastavni dio sudjelovanja svih. Njihova savjest je izraz onoga što je u njima plemenito. Kada su britanski idealisti razradili svoju političku doktrinu. 23 85..330 HERBERT MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 331 mora »priznati kao jedinica koja se zakonito služi silom«". 80. Velika je zasluga Hobhouseove knjige što je pokazala neskladnost između Hegelovog shvaćanja i materijalne osnove opstojeće države. Na ovu definiciju odgovara Hobhouse da ona pristaje okviru svakog autoritarnog apsolutizma18. Ono je čini jednim od velikih dokumenata liberalističke filozofije. bilo je. Sada se može odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri ova poli¬ tička teorija ovih britanskih neoidealista istinski nastavlja hegelovsku filozofiju. nasuprot neoidealistima. 1918. skloni smo da kažeano kako smo društveni satirik. 184. koja je povećana ili produbljena osjećanjem zajedničkog posjedovanja. »dr¬ žavi« dok u zbilji pojedinac uvijek mora nastaviti svoj život u nekom određenom povijesnom obliku društva i države. Reći da ustanove takvoga društva izražavaju privatnu volju podre¬ đene klase znači samo povredi dodati još i uvredu«21. naravno. umjesto za Weltgeist (svjetski duh). očiti utjecaj klasnih interesa na državu. Hegel je mislio da je posebna vrsta države koja bi mogla služiti toj svrsi ona država koja je sačuvala odlučujuća postignuća francus¬ ke revolucije i utjelovila ih u racionalnu cjelinu. Umjesto da se brine za općost. »Ako se svijet ne može učiniti nesrazmjerno boljim nago što je sada. ili jedna rasa vlada zajednicom. dapače. 117. sljepila i grubosti zakona. Ima samo društava u kojima se njihove zasebne i odvojene ličnosti mogu razvijati u skla¬ dnosti i pridonosti jednom zajedničkom dostignuću23. koje zanemaruje sudbinu pojedinca. koji su im dali boju. 133. 17 11 se kaže da država izražava zbiljsku volju pojedinaca kao cjelinu. Ova »sre¬ dišnja pogreška« od ogromne je važnosti jer se njome podrazu¬ mijeva i to da se ne razlikuju odnosi moći i moralne obaveze19. onemogućuje da Str. Ako o svakom čovjeku smijemo suditi prema doprinosu što ga daje zajed¬ nici. Najveći broj. ili vrlo velik broj ozbiljit će najveću sreću samo u takvom obliku u kojemu svi mogu sudjelovatii čiji je. The Metaphysical Theory oj the State (Metafizička teorija drža¬ ve). i dalje. u državi. . " Str. ali se sukobljavaju s konkretnim oblikom što ga 21 Str. elemenata klasne sebičnosti i ugnjetavanja. 22. ili podlo kada se vrši obračun. Sreća i bijeda društva je sreća i bijeda ljudskih bića. a ne prosti filozof može s ovim shvaćanjem postupati onako kao što ono zaslužuje«20.. vrlo često nalazimo na stranicama Hobhousove knjige. imamo jednako pravo i da pitamo zajednicu što ona čini za toga čovjeka. za beskonačni broj ljudskih života koji su nenadoknadivo izgubljeni. općenito. Sa dru¬ ge strane. država i društvo ne mogu pretendirati na to dostojanstvo da su otjelovljenje uma: »Kada se sjetimo aktualnih nedosljednosti tradicionalne društvene etičnosti. Ali nema nikakve sreće osim one što je doživljavaju pojedini muškarci i žene. On ukazuje na činjenicu da Bosanquetova filozofija pre¬ daje pojedinca pandžama društva kao takvog. Hobhouse je. Jedino država ostvaruje njihove zbiljske volje i zbiljske samosti. koja je uvijek sreća za svakoga. str. u pravu. naime to da se istinska sloboda ne može postići preko duhovnog stanja i svakodnevne prakse izdvojenih pojedinaca u konkurentskom vrtlogu modernoga društva. i nema neke zajedničke samosti koja sebi podvrgava dušu ljudi. Onima koji se apstraktno drže Hegelove po¬ litičke filozofije Hobhouse odgovara da sama činjenica klasnoga društva. Volja društva je povezani rezultat njihovih volja. Hobhouseovi zahtjevi su u skladu s apstraktnim načeli¬ ma liberalizma. Oni su sigurno zadržali jedan izvorni motiv njemačkog idealizma. 20 Str. ili.. London. onda bor¬ ba nema rezultata. »Kad god jedna klasa. 22 Str. ostatak je stalno u položaju u kojemu mora primiti ono što mu ostaje. Str. Hobhouse se brine za aktualnu dobrobit pojedinca. očevidno da povijesni oblik države koja se pojavila na pozornici nije bio nipošto »ozbiljenje slobode i uma«. pa je bolje da podupiremo nauku ratne države i da je opskrbimo s dovoljno eksploziva kako bismo dokrajčili život«22. Naglašavanje čovjekovog prava na opću sreću. Onakvi kakvi jesu. Slo¬ boda je više uslov koji treba tražiti iznad toga.

2 E. Ovaj revolucionarni ' E. kako bi se na¬ čela održala. a koju uvijek »savladava konkretno«24. Stuttgart.. G.. Bosanquetova Filozofska teorija države izašla je u doba kada je već bio počeo taj prelaz od liberalnog kapitalizma ka monopolisitičkorn. moramo ga zamisliti kao kompleks gotovih predmeta i procesa3. 1938. Povijest marksizma potvrdila je bliskost iz¬ među Hegelovih motiva i kritičkog interesa materijalističke dija¬ lektike primijenjene na društvo. poprimili su oblik borbe protiv nečega što su nazi¬ vali »ostacima utopijskog mišljenja od Marxa«. Dijalektičko rušenje »utvrđenoga i stabilnog« vršilo se u interesu jedne više istine. Bernstein. Hegel je jednom definirao li¬ beralizam kao društvenu filozofiju koja »se drži apstraktnoga«. Načela liberalizma su va¬ ljana. Naime. Branio je činjeničnu kvalitetu utvrđenih i sta¬ bilnih predmeta nasuprot svakom pojmu dijalektičke negacije. marksistička teorija i sama je počela trpjeti te¬ meljite promjene. 25 24 . 925. sve tvornice mogu odr¬ žati svoj rad jedino snižavanjem cijena sve do takve razine na kakvoj su slabiji konkurenti prisiljeni da zatvore posao. dijalektika se nazvala »izdajničkim elementom u marksističkoj nauci stupicom koja je postavljena svemu dosljed¬ nom mišljenju«1. na konkurenciju između mo¬ nopola. postoji kronični »višak proizvodnje«. 1904. REVIZIJA DIJALEKTIKE Međutim. što ga je taj pokret predstavljao. ur. Oni su na¬ stojali da promijene socijalizam od teoretsko-praktične antiteze kapitalističkome sistemu u parlamentarni pokret unutar tog si¬ stema. koju je slijedio brz proces stapanja. Zur Theorie und Geschichte des Sozialismus (Pri¬ log teoriji i povijesti socijalizma). Pod zako¬ nima koji vladaju društvenim procesom slobodna utakmica pri¬ vatne inicijative svela se. i tako je došlo do procesa automatske štednje u takvim razmjerama u kakvim je nikad ranije nije bilo. sve više onemogućavaju onu slobodu za koju nam liberalizam savjetuje da joj se priklonimo. str. Dio III. osobito dijalektiku. Pred autoritetom činjenica koje su doista opravdale nadu u legalnu parlamentarnu opoziciju. Društvena teorija suočena je s alternativom: ili da napusti načela liberalizma. zajednički interes može biti samo pro¬ izvod mnoštva pojedinačnih samosti. Hobson. Impericdism. Ali konkretni oblici društva. revizionizam je skrenuo revolucionarnu djelatnost u korito vjere u »nužnu prirodnu evoluciju« ka socijalizmu. Filozofija i politika oportunizma. Rezultat je bio taj da je revizionizam nadomjestio kritičko dijalektičko shva¬ ćanje konformističkim stavovima naturalizima. London (The Macmillan Companv. str. sv. str. J. A. ili da se bori protiv sistema. Kao po¬ sljedica toga. Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie (Pretpostavke socijalizma i zadaće so¬ cijaldemokracije). 75. koja prethodi udruživanju. većinom. koja ibi mogla uništiti ne¬ gativni totalitet »gotovih« predmeta i procesa. 74. »Ako želimo shvatiti svijet.. koji su se razvili poslije devetnaestoga stoljeća. Bernstein je izjavio da se »zamka« dijalektike sastoji u njezinom neprikladnom »apstrahiranju od osobitih po¬ sebnosti stvari«2. Lasson. Berlin. Era ogorčene konkurencije. Životni luksuz što ga je ta klasa mogla postići nije mogao držati korak sa porastom dohotka. Marksističke škole koje su na¬ pustile revolucionarne temelje marksističke teorije bile su one iste koje su otvoreno odbacivale hegelovske vidove marksističke teorije. jer ne mogu svoja dobra prodavati po cijeni koja odgovara istinskom trošku proizvodnje25. II. Ovo je značilo ponovno oživljavanje zdravoga razuma kao organona spoznaje. tako da bi se mogao održati opstojeći društveni poredak. Philosophie der Weltgeschichte. gurnula je golemu količinu bogatstva u ruke ma¬ log broja industrijskih rukovodilaca. New York). 74—5. u konačnoj liniji. koje se slobodno razvijaju u društvu. Bernstein. Marksistička teorija društva podrazumijevala je ovaj drugi izbor.332 HERBERT MARCUSE REVIZIJA DIJALEKTIKE 333 je poprimilo liberalističko društvo. str. 3 Ibid. i. str. 26. Ula¬ ganje tih ušteđevina u druge industrije pomoglo je da i one ovladaju istim koncentrativnim snagama. 2. U slobodnoj utakmici proizvođača. Revizionistički spisi i revizionističko mišljenje izražavali su sve veću vjeru velikih socijalističkih sku¬ pina u mirnu evoluciju od kapitalizma do socijalizma. 1899.

d. a zajednički interes postaje jači. uspijevali da utkaju carstvo povijesti u car¬ stvo nužnosti i da su. U ovoj raspravi Lenjin pokazuje kako slabost dijalektičkog mišlje¬ nja može dovesti do teških političkih pogrešaka. sv. str. New York. Tvrditi sup¬ rotno znači zaboraviti abecedu marksizma«8. revizionisti su krivotvorili prirodu zakona koji. prema revizionizmu. Jedino dijalektička analiza može pružiti odgovarajuću orijentaciju za revolucionarnu praksu. 69. Nasuprot tim marksistima. januara 19217. i dalje. Najbolji se primjer za to može naći u njegovom ispitivanju Trockijevih i Buharinovih teza za Sindikalnu konferenciju. »Klasni interes popušta. jer svi ekonomski ciljevi dobivaju svoje značenje i svoj sadržaj samo iz totaliteta novog društvenog poretka kojemu je taj pokret usmje¬ ren. na suprotnom polu političkog mišljenja zbi¬ vala se obnova hegelovstva. U skladu s unutrašnjim tendencijama poziti¬ vističke reakcije protiv »negativne filozofije« objektivni uslovi ko¬ ji vladaju bili su hipostazirani. bolje od svojih prethodnika. sve više upravljajući sve većim brojem područja koja su se ranije prepuštala slijepom ratu između posebnih interesa«4. Sjećamo se Marxovog gledišta da prirodni zatoni društva izražavaju slijepe i iracional¬ ne procese kapitalističke reprodukcije. str. II. Ryazanov. koja nas dovodi na prag fašizma. 118. 54. bila ono bitno bez čega bi kritička teorija društva nužno postala neutralnom ili pozitivističkom sociologijom. str. jednostrana dapače. 6 Fundamental Problems oj Marxism (Osnovni problemi mark¬ sizma) ur. on je zastupao apsolutnu prevlast politike nad ekonomijom: »Po¬ litika ne može da nema prednost nad ekonomijom. str. polagano evoluira prema jednom razumskom društvu. str. Talijanski neoidealizam bio je od samoga počelika povezan sa pokretom za nacionalno ujedinjenje. 3. . U isto vrijeme. Ibid. Za one koji su političke ciljeve i spontanost podređivali čistoj ekonomskoj borbi Lenjin je smatrao da pripadaju najopasnijim krivotvoriteljima marksističke teorije. viladaju društvom. krivu inter¬ pretaciju marksističke teorije. Njima je dijalektička metoda. 1898—9. IX. 62.. revizionisti su tvrdili da su društveni zakoni »prirodni« zakoni koji jamče za neizbježni razvoj prema socijalizmu. 7. FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« Dok je kod marksista samo radikalno krilo branilo Hegelovo nasljeđe i dijalektiku. ikoja je na svakom ko¬ raku prijetila uspjehu socijalističke akcije. Karl Kautskv. »Berstein und die materijalische Geschictsauffassung« (Bernstein i materijalističko shvaćanje povijesti) u Die Neue Zeit (Novo vrijeme). zakonodavstvo postaje sve snažnije i regulira borbu ekonomskih snaga. ona je nemoguća«6. Vidi gore. »Veliko dostig¬ nuće Marxa i Engelsa ležalo je u činjenici da su oni. Ono je. za Marxa. Odbacujući dijalektiku. jer ona onemogućuje da tu praksu nadvladaju interesi i ciljevi opor¬ tunističke filozofije. a kasnije s akcijom za ja7 8 Selected VJorks. Nasuprot tome. koje. A s obziram na to da između marksističke teorije i pralkse postoji unutrašnja veza. D. upuštao se u analize značaja dijalektike.334 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 335 interes sada je odbačen u korist sigurnoga i čvrstoga datog sta¬ nja stvari. Plehanov je odlučno naglasio da je »bez dijalektike materijalistička teorija spoznaje i Ibid. podigli povijest na razinu znanosti«5. Dija¬ lektička metoda je totalitet u kojemu se »negacija i uništavanje opstojećega« javlja u svakom pojmu i na taj način pruža pun pojmovni okvir za razumijevanje potpunosti opstojećega poretka u skladu sa interesom slobode. Oni koji su htjeli sačuvati kritički značaj marksističke nauke nisu u antidijalektičkim tendencijama gledali samo teorijsko skre¬ tanje nego i ozbiljnu političku opasnost. što ga je pisao 25.. preobrazba teorije urodila bi neutralnim ili pozitivističkim sta¬ vom prema opstojećem društvenom obliku. i povezuje svoju odbranu dijalektike s napadom na »naturalističiku«. štaviše.. i da socijalistička revolu¬ cija treba da donese emancipaciju od tih zakona. Raspravljajući o najhitnijim praktičnim političkim pitanjima. sa svojim beskompromisnim »duhom protivunječnosti«. Tako su revizionisti provjeravali kritičku marksističku teoriju prema mjerilima pozitivističke sociologije i pretvorili je u prirodnu znanost. n. str. On pokazuje da se dijalektičko shvaćanje ne može spojiti s pouzdanjem u prirodnu nužnost eko¬ nomskih zakona. a ljudska praksa podređena je nji¬ hovom autoritetu. na taj način. sv. nespojivo s isključivom orijen¬ tacijom revolucionarnog pokreta na ekonomske ciljeve. 391. 4 5 prakse nepotpuna. Lenjin je do te mjere insistirao na dijalektič¬ koj metodi da ju je smatrao vrhuncem revolucionarnog marksiz¬ ma.

talijanski neoidealizam okrenuo se prema hegelovskoj pozicji. koja nije bila sposobna da izađe na kraj sa sve većim antagonizmima koji su pratili prilagođavanje te eko¬ nomije modernoj industrijskoj ekspanziji. Shvaćanje i spoznaja postaju dio toka političke prakse. 17. Nasuprot tomu. Wildon Carr. 172. Međutim. pokazao je da je talijanska politička filozofija poslije Mazzinija (Macini) ug¬ lavnom antiliberalna i antiindividualisticka. Sergio Panuncio (Serđo Panunčo). ako se o njoj sudi po njezinom sadržaju. Italien von Heute (Današnja Italija). te poučno pokazuje što se događa s filo¬ zofijom koja takvu bliskost podržava.336 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 337 čanje nacionalističke države nasuprot njezinim imperijalističkim konkurentima1. predmet se »razrješava« u subjekt3. a ne po njezinom jeziku. Ova filozofija našla je kod Hegela odgovarajući prikaz države kao nezavisne supstancije. efikasnu biro¬ kraciju. talijanski idealizam bio je hegelovski samo tamo gdje se ograničavao na izlaganje Hegelove filozofije. a svaka Allgemeine Theorie des Faschistischen Staates (Opća teorija fašističke države). 1934. Ziirich. str. jedina zbilja koja postoji je čin mišljenja. što se više talijanski idealizam približavao fa¬ šizmu. Iako je on. Država mora afirmirati svoj imperijalistički interes uz često protivljenje srednje klase. i dalje. str. Grundlagen des Faschismus (Osnove fašizma). niti se više pretpostavlja da se filozofija slaže samo sa takvom praksom koja ide prema ozbiljenju uma. Prema njemu. Jedna važna istina vrijedi i za oba Gentileova djela i za kasnije iskaze fašističke filozofije: na filozofskoj razini ne mogu se uzeti u obzir. Protestantske tendencije njemačkog idea¬ lizma pružale su efikasno oružje za opravdanje svjetovnog autori¬ teta u borbi sa crkvom. političko iskorištavanje Hegela odbacivalo je temeljne interese njegove filo¬ zofije. iznad svega Croce (Kroče). koja opstoji vis-s-vis sićušnim interesima srednje klase. nego zato što se izvan takve prakse ne priznaje nikakva istina. Panuncio se slaže s Hegelovim razlikovanjem države i građanskoga društva. Središnja koncepcija Teorije duha kao čistoga čina (1916) mogla bi. koji bi bio odvojen od tog čina i izvan nje¬ ga. New York). ono najjasnije pokazuje bliskost između talijanskog neoidealizma i autoritarnog sistema. prev. centraliziranu administraciju. 3 The Theory of Mind as Pure Act (Teorija duha kao čistoga čina). poglavlje X. R. koji čini da se ljudi osjećaju zadovoljni svojim sitnim privatnim interesi¬ ma. također. Više se ne izjavljuje da filozofija podražava istinu nasuprot jednoj neistinitoj društvenoj praksi. ne iz kakvih racionalnih razloga. naime. str. 1936. dali su bitan prilog novom razumije¬ vanju Hegelovog sistema. podsjećati na Kantov pojam transcendentalne svijesti. str. Spaventa. Gentileova (Đentile) glavna filozofska djela su jedna logika i jedna filozofija duha. izdaleka. nema nikakve veze sa Hegelom. i dalje. utoliko je više odstupao od hagelovstva. i proglasio duh jedinom zbiljom. a nesposobni su da shvate dalekosežnost nacionalističkih ci¬ ljeva. 1930. Ona. pravu oni pisci koji tolike vidove fašističke Države dovode u vezu sa Hegelovom organskom državom«2. Gentile je pogoršava za istinu kao takvu. koja je smatrala da su talijanske aspiracije štet¬ ne za interese Vatikana. treba tek da postigne ono što su druge nacionalne države već postigle. Bez obzira na to kakav bi oblik mogla poprimiti praksa. ali i ova sličnost pripada više stilu negoli značenju. Oroceova Logika i Estetika bili su poku¬ šaji da se istinski oživi Hegelova misao. pa kaže da su »u 1 O povijesnom položaju talijanskog neoidealizma vidi slijedeće: Benedetto Croce. 10. engl. Giovanni Gentile. službeni teoretik fašističke države. čak i na području teorijske filozofije. Osim toga. Zbog ove pozitivne zadaće države. History of Italy 1871—1915 (Povijest Italije od 1871. može se rastumačiti posebnim povijesnim razvitkom Italije. H. 14. Iako se pojavio mnogo ranije od pobjede fašizma. New York. 1922. uz to. Osim toga. 25. U svojoj prvoj fazi talijanski nacionalizam morao se boriti sa kato¬ ličkom crkvom. racionaliziranu industriju i potpunu vojnu spremnost prema izvanjskom i unutrašnjem ne¬ prijatelju. a time i s njegovim primjedbama o korporaciji. Okretanje prema Hegelovom shvaćanju bio je ideološki ma¬ nevar protiv slabosti talijanskoga liberalizma. London (The Macmillan Companv. Na taj način. njegova filozofija. Croce i Gentile nagla¬ šavali su kako vlada sitan »pozitivizam« i materijalizam. On poriče svaku pretpostavku o nekom prirodnom i povijesnom svijetu. Činjenica da su ideologija mlade nacionalne drža¬ ve obraćala hegelovskoj filozofiji. Berlin. Michels. 1929. da bi od nje dobila podršku. napisao jednu Rifforma della Dialettica hegeliana (Reforma hegelovske di¬ jalektike). U našem razmatranju ograničit ćemo se na to djelo. Stuttgart. do 1915). 22 Um i revolucija 2 . sa srednjom klasom razbijenom u niz kon¬ kurentskih skupina. svrstavanje Italije među im¬ perijalističke sile povelo je sa sobom jednu kranje nazadnu na¬ cionalnu ekonomiku.

2 Str. prihvaćanje osjetilnih podataka je uvjet za spontane činove čistoga razuma.. i što se više sila ističe. . . 15. S uništenjem ove objektivne zapreke čovjek se pušta u svijet koji je. koji je zbiljski samo kao njegov vlastiti čin i dje¬ lo. Sve oz¬ nake duha (njegovo jedinstvo koje se razvija. 1 Str. naime. 257. str. . iako je odbacio kantovski pojam »stvari po sebi«. The Dynamics of War and Revolution. Taj je pretpo¬ stavljao da je neka zbiljnost data svijesti. njegov vlastiti. ili između duha i zbilje postaje besmislena. mi ukidamo onu nezavisnu prirodu svijeta koja je uzrok da se svijet čini osnovom duha. Čitava njegova teorija osniva se na neposrednom identitetu tih polarnih elemenata. s obzirom na to da su više od pravila. Kada se ta zbilja »ukida«. osim činjenice da se ekonomski sistem ni ma kakav drugi način ne može održati. Malo je iskaza koji bi mogli biti dalji Hegelovom duhu. tvrdi da se »riješio iluzije o prirod¬ noj zbilji«10. Pozitivno je. sa druge strane. »Mi ne pretpostavljamo da zbilja. što znači da činjenice treba da određuju pravila. činje¬ nica grube sile postaje zbiljskim bogom vremena. »Istinito je ono što nastaje4. u interesu sve većeg ograničavanja ljudskih zadovoljstava — za to ne postoji nikakav razlog. Približavanje autoritarne države kao da je nagoviješteno u stavu koji se isuviše spremno podvrgava auto¬ ritetu činjenice. 4 5 6 7 teza bila da takvog neposrednog identiteta nema. dok je Hegelova Ibid. 273. Str. i opis transcendentalnog stanovišta9 prilično tačno sli¬ jede Kantovu šemu. Njegov načelo »posredovanja« zadržalo je te objektivne temelje—ozbiljenje duha bilo je stalno razrađivanje jednog procesa koji se zbiva između uma i zbilje. 17. što ga je čovjek ikada stvo¬ rio. str. bez obzira na sve suprotne tvrdnje. Uspr¬ kos svojim mnogobrojnim tvrdnjama o zbiljnosti duha. Jer mišljenje (koje je »pravljenje« zbiljsko činjenje) ipso facto je istinito. Ali Gentileova primjena toga shvaćanja raz¬ bija samo značenje transcendentalnog idealizma. to se sve više otkriva kapitulacija mišljenja pred činje¬ nicama. Razlikovanje između empiričkog i transcenden¬ talnoga ja. moramo razmotriti činioce koji su Gentileu dali glas da je idealistički filozof. Nikakav um ne može priznati režim koji se služi najvećim proizvodnim aparatom. poglavlje I. iskaz da je čisti čin mišljenja jedina zbilja ne važi za empiričko. Napadanje kritičkog i -nezavisnog mišljenja sastav¬ ni je dio totalitarne kontrole. »Pojedinac je zbiljski pozitiv« i sve što je pozitivno »postav¬ ljamo mi sami«82. Gentile odbacuje temeljmo načelo čitavog idealizma. pokazuje jednaku abdikaciju misli kada se zalaže za »znanstvenu i logičku« metodu. njegova identič¬ nost sa njegovim neposrednim očitovanjima. samo po tomu što »ga mi Vidi napose Theory of Mind. New York. njegova »slobodnost« i »načelo prostora« itd. 88. Ni Hegel nije napustio objektivne temelje transcendentalnog idealizma. Str. Prije nego što izloži¬ mo neke implikacije nove filozofije »duha«. ukidamo je time što priznajemo da je ona samo apstraktni momenat duha«11. Gentilleovo obogotvorenje sprečava da se mišljenje oslobodi lisičina »datoga«. ali da se u njoj ne mo¬ že razriješiti. Pozivanje na činjenice nadomješta pozivanje na um. nego da postoji samo dijalektički proces kojim se to postiže. Baš kao što fa¬ šistički naglasak na akciji i promjeni onemogućuju uvid u nuž¬ nost racionalnih tokova akcije i promjene. . 25. mora ostati puka riječ. i dalje. Gen¬ tile piše: »verum et fieri convertuntur« (Istinito i ono što jest daju se zamijeniti)5. Pravilo koje protivurječi činjenici je besmis¬ lica«7. koja dobiva izvjesno značenje sa¬ mo 'pomoću jedne generalizacije iz empiričkoga ja. I on zaključuje: »pojam istine podudara se s pojmom činjenice«6. Str. Pre¬ ma jednoj rečenici Giambattiste Vicoa (Đambatista Viko). Kantovo transcendentalno ja odlikovalo se svojim jedinstvenim odnosima prema unaprijed datoj zbilji. Njegova filozo¬ fija je bliža pozitivizmu.338 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 339 suprotnost između mišljenja i činjenja. čija će »vladajuća pretpostavka« biti da su »činljenice normativne. nqgo samo za transcendentalno jas. 6. Naći ćemo ih a njegovoj upotrebi Kantovog transcendentalnoga ja. navodno. Lawrence Dennis (Lorens Denis) u svojoj nedavnoj knji¬ zi. u kojoj brani fašističku politiku. transcendentalno ja. 1940. doduše. 15. Gentile. logički prethodi spoznaji. koja je predmet spoznaje. Str. da između istine i činjenice.) odnose se samo na njegovu transcenden¬ talnu djelatnost. između mišljenja ili duha i zbilje ima neki antagonizam i napetost. Gentile se ne može smatrati niti hegelovcem niti idealistom. Lavvrence Dennis. Prema Gentileu.

drža¬ nje koraka s promjenljivim konstelacijama sile. Identifikacija miš¬ ljenja sa akcijom. Gentileova teorija duha hvali »antiintelektualizam«19. nego kao djelo drugih«. sadržaj prolaznoga još uvijek je prisutan pri konačnom uvođenju slobo¬ de. nego ona opravdava konačno raspadanje svih ob¬ jektivnih normi i vrijednosti u nered čiste akcije. Benito Mussolim. 243. nema »materije« nezavisno od čistog »oblika« činjenja. Nikakve odluke ne važe za budućnost. . Str. Sva njegova bit razrješava se u činove koji nemaju nikakvih natpojedinačnih zakona koji bi ih susprezali. »uvijek su sama zbiljnost Boga«. Od Hegelove dijalektike Gentiile po¬ suđuje ideju da je zbilja neprestani proces. lativismo e Fascismo (Relativizam i fašizam). U izvjesnom smislu Gentileova filozofija zadržava blijede tragove liberalističke šeme. 154. Konačne stvari. »istinske odluke Ducea (vođe) jesu one koje se istovremeno for¬ muliraju i izvršavaju«20. str. Filozofija koja odatle proizlazi »uzdiže svijet u vječnu teogoniju koja je ostvarena u unutrašnjosti na¬ šega bića«18. Gentileova na¬ uka da je istinska zbilja akcija koja samu sebe opravdava ja¬ sno iskazuje i slavi svjesno i programatsko bezakonje fašističke akcije. iz koje je potekao njegov idealizam. opće je »samo-tvorenje općega«13. Teorija kao takva. kakve god i šta god bile. 19. Hegelova filozofija utkiva prolaznu prirodu svih povijesnih oblika u svjetskopovijesno tkiva napredujućega uma. uprkos paradoksalnoj interpretaciji zbilje 13 14 15 16 17 kao »duha«. proces slamanja svih racionalnih zakona i mjerila. Sam Gentile na¬ ziva svoju nauku »apsolutnim formalizmom«. Gentile prihvaća svijet kakav jest i obogotvoruje njegove užase. u Diuturna. jer nama istine bez zablude niti dobra bez zla17. Teorija postaje praksom do te mjere da se odbacuje cijelo mišljenje ako ono nije neposred¬ na praksa. u svojoj se aktualnosti povlači iz svakog unaprijed ustasnovljetnog zakona i ne može se odrediti kao biće koje je ograničeno na jednu određenu prirodu u kojoj je proces života iscrpljen i dovršen«15. i dalje. Politički spisD. koja oscilira između transcendentalnog koje je lišeno smisla i konkretnosti koja je prazna. ili ako nije neposredno utrošeno u akciji. Gentileov aktualizam ističe totalitarnu Vlast prakse nad mišljenjem. ili iznad praktičkih ciljeva fašističke politike pro¬ glašena je besmislenom. Str. . Ovaj iskaz otkriva jedan od bitnih atributa autoritarne drža¬ ve. Str. Str. o kojima se ne može suditi ni po kakvim ciljevima i na¬ čelima. »Zbilj¬ ska potreba našega duha nije da sa svijeta nestane zablude i zla. 246. i zbilje sa duhom. 107. Vjernost bilo kakvoj istini ko¬ ja leži izvan. osobito kad naglašava da je pojedinac jedini pozitiv«. dovodi do sveukup¬ nog uništenja. u kojoj jednom zauvi¬ jek nestaje nezavisnost mišljenja. 277. Str. 20 Grundlagen des Faschismus. usp. bez obzira na cilj. zahvaljujući transcendentalnoj svijesti. obožavanje uspjeha. »Sam d u h . »Temelji fašizma« što ih je objavio Gentile navješćuju da je upravo ukidanje svih »programa« sama filozofija fašizma. 269. 374. str. koje se mogu primijetiti u odbacivanju svih utvrđenih programa koji idu dalje od zahtijeva neposredne situacije. sjedinjen je sa s m r ć u . Ke- 1 8 . Iza ove prilično zbrkane gomile riječi razvija se je¬ dan značajan proces. veličanje akcije. nego da stalno budu ovdje«. pradskazujući tipično relativističke crte fašističke filozofije. nema drugog sadržaja do akcije. 33. i da upravo time što je ovoj su¬ protna izravno ulazi u fašističku ideologiju. . »Jedina tvar koje ima u duhovnom činu je sam oblik kao djelatnost« 14 . 271. ur. iz¬ dvojen iz bilo Ikakvog okvira općega uma. Ali ova pojedinačnost. Međutim. Str..«16. i sva intelektualna djelatnost. Fašizam nije vezan nikakvim načelima. . Pojedinac tvori sebe i opće. i nikakvih valjanih načela po kojima bi se o njima moglo suditi. »promjena kursa«. »Is¬ tinski život. nedosljednost njezine ideologije. jedini je njegov nepromjenljivi program. » Str. Milano 1924. a ne do izgradnje racionalnih oblika života. ova unutrašnjost više nije sklonište od bijedne zbilje. Akcija postavlja svoje vlastite ciljeve i norme. . .340 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 341 suprotstavljamo samima sebi«. Scntti Po¬ litici (Diuturna. onemogućuje mišljenju da zauzme poziciju suprotnu »zbilji«. Dakle. ali taj proces. priznajemo ga »ne kao svoje dje¬ lo. Ali ta će se suprotnost razriješiti čim vidimo da je pojedinačno. Moreno. Gentileov aktualizam potpuno je ravnodušan prema njemu i pozdravlja vladajuće zlo i nepotpunost kao veliko dobro. Svi temeljni motivi Gentileove filozofije pokazuju da je ona tačna suprotnost Hegelovoj. podređene su promjenljivim političkim potrebama. V. također opće.

ukidanje društvenih pojedinačnih sloboda i sje¬ dinjavanje masa pomoću terora. naglašavala je privatne slo¬ bode i prava. s jedne strane. sa kojom je njemački idealizam bio povezan i koja je živjela sve do fašističke ere. Zato nije slučajno da nacionalsocijalistički napadaj na Hegela počinje s odbacivanjem njegove poli¬ tičke teorije. 1933. i Frariz L. Porijeklo i praksa nacionalsocijalizma). krivotvorenu u novom vidu. koju treba da objavi Oxford Universitv Press. 1 Vidi analizu nacionalsocijalizma u slijedećim knjigama: Robert A. Njemačka je država bila moćna i čvrsto uspostavljena zbilja. njemačke reformacije. 7-mo izdanje. Behemoth. Osim toga. u stvari. The Špirit and Structure of German Fascism (Duh i ustroj¬ stvo njemačkog fašizma). ukinuo posljednje područje na kojemu je poje¬ dinac mogao isticati svoje pravo prema društvu i državi. započeo je kampanju protiv Hegelovog pojma države. The Origin and Practice of National SociaHsrn (Behemot. koju čak ni Weimarska republika ni¬ je potresla do 'temelja. razbile socijalističku opoziciju i obnovile imperija¬ listički ekspanzionizam. Der Mythos des 20. visoko racionalizi¬ rani industrijski aparat. stoljeća). The Viking Press.«2 Ova nauka dala je državi dostojanstvo apsoluta i obi¬ lježje da je sama sebi svrhom. 525. bar kao privatna osoba. Hegelova politička teorija idealizirala je drža¬ vu restauracije. On kaže da se kao posljedica francuske revolucije »javi¬ la nauka sile. Kultura. nastavlja on. podredio apsolutnom pravu uma. Hegelova filozofija bila je sastavni dio kulture koju je autoritarizam morao savladati. sveobuhvatni racionalni politički sistem. New York. Društvo postaje oružani tabor. s druge1. Hegelova filozofija osnivala se na pretpostavci da građansko društvo može funkcionirati a da se ne odrekne bitnih prava i sloboda pojedinca. Kada je Hegel podijelio čovjekov društveni život na porodicu. on je. Ideološki napad nacionalsocija¬ lizma na Hegelovo shvaćanje države prilično se oštro razlikuje od prividnoga prihvaćanja tog shvaćanja kao što je bio slučaj kod talijanskih fašista. i demokratskog si¬ stema. rad postaje prinudnom službom. . a i zato što je radnički po¬ kret gorljivo branio široku mrežu socijalnog zakonodavstva. naime. službeni čuvar nacionalsocijalističke »filozofije«. državu. koji se u Evropi brzo širio. koja sebe čini nasljednikom stare kapitalističke klase. 3 Ibid. Korijeni fašizma mogu se pronaći u antagonizmima sve veće industrijske monopolizacije. nailazio je u svom iskorišćavanju na sve veće poteškoće. koja je tuđa našoj krvi. New York. ali je Hegel u njoj gledao otjelovljenje trajnih dostignuća moderne ere. tako da se pojedinac. Ova se razlika može rastumačiti različitošću povijesnih situacija na koje su obje fašističke ideologije morale odgovoriti. francu¬ ske revolucije i idealističke kulture. . Poslije prvog svjetskog rata. a proizvodne snage naglo se šire — ali čitav proces služi samo interesima vladajuće birokracije. S druge strane. Kada je fašizam konačno razorio liberalistički okvir kulture. Miinchen.342 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 343 4. Bio je to jedan Rechtsstaat (pravna drža¬ va). koje je njegovo vlastito. 1941. 1937. mogao osjećati sigurnim u državi i društvu. sloboda ugovaranja nego i ublažavajući utjecaj filo¬ zofije. Fašistička onganizacija društva traži da se promijeni okvir kulture. osobito zbog toga što je svjetsko tržište bilo raskinuto. Jahrhunderts (Mit 20. Masama se država činila kao »bezdušno oruđe sile«3. koje se afirmira¬ lo u svjetskoj povijesti duha. totalitarna država označava povijesni stupanj na kojemu sva ta dostignuća postaju opasna za održanje građanskoga društva. on je čak i najviši stu¬ panj. u kojemu su sfere 2 Alfred Rosenberg. Alfred Rosenberg.. str. građansko društvo i državu. priznao je da svaki od ovih povijesnih stujpnjeva ima neko određeno pra¬ vo. 'Uklanja se tržišna anarhija. preuzeo Marx. Ovo zahtijeva totalitarnu . Nasuprot Italiji. NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA Osnovnu razliku između hegelovske i fašističke ideje države ne možemo razumjeti ako ne ocrtamo povijesne temelje fašistič¬ kog totalitarizma. Politički sistem koji nastaje ne može razviti proizvodne sna¬ ge bez stalnog potiskivanja zadovoljavanja ljudskih potreba. Ona je svoj apogej posti¬ gla u Hegelu. Potpunu kapitulaciju ljud¬ skog života pred ustaljenim društvenim i političkim snagama sprečavao je ne samo sistem političkog predstavništva. Neumann.kontrolu nad svim društvenim i pojedinač¬ nim odnosima. U takvoj situaciji najjače industrijske skupine nastojale su da pre¬ uzmu izravnu političku vlast kako bi organizirale monopolističku proizvodnju. umjetnosti i religije. a onda ju je. koji služi onim velikim interesima koji su preživjeli ekonomsku konkurentsku borbu. pravna jednakost. Brady.

da mu još uvijek nedostaje spoznaja o njegovom istinskom inte¬ resu i da u političkom procesu predstavlja prilično pasivan elemenat. 1933. Revnal and Hitchcock. New York. Rosenberg (Roznberg) se. »pokret« i njegovo vodstvo je nasljeđuju i određuju. opet.pred kojim ljudi moraju klečati.. He¬ gel je mnogo puta kazao da narod još nije postigao tu svijest. ne¬ stao je. 527. Uspostavljanje racionalnoga društva pretpostavlja da je narod prestao opstojati u obliku »masa«. i utoliko što nema nikakve aktualne dru¬ štvene zajednice. koja je trebalo da bude razbijena čim je propao taj oblik ekonomije. i »autoritet je Volkheita (narodnost) iznad autoriteta Države. Uzdizanje Volka na položaj izvornog i konačnog političkog entiteta pokazuje. Bewegung. Država nije nipošto konačna političlka zbilja u trijadi. kojom vladaju općenito važeći zakoni. 592: »Osnovna je spoznaja da država ne predstavlja cilj. nego samo sredstvo za očuvanje naroda«4. str. »Danas više ne gledamo na Državu kao na nezavisnog idola. bez nepotrebnog posredstva političkih oblika. Carl Schmitt iKarl Šmit). op. »Kao što danas poučavamo.«5. kao i svi drugi nacionalsocijailistički govornici. kao i u mnogim drugim slučajevima. Onaj koji tu činjenicu ne priznaje je neprijatelj naroda. nacionalsocijalizam pokazuje mno¬ go dublje razumijevanje zbilje od mnogih njezinih kritičara. već »prirodni« entitet rase. A ova zajednica. Država nije čak ni cilj. također odbacuje Hegeilovu poziciju u vezi sa državom i izjavljuje da se ona ne može pomiriti sa biti nacionalsocijaliz¬ ma. Str. Volksgemeinschaft (narodna . str. koliko je nacionalsocijalizam dalek od Hegelovog shvaćanja. jer su ekonomske sile koje su stajale iza nacionallsocijalističkog pokreta već odavno bile dovoljno jake da izravno vladaju. okreće protiv »Države« i odriče joj da je ona vrhovni autoritet. Ovdje. Mein Kamf. 1939. nego sredstvo«. iako mo¬ že izgledati reakcionaran. 6 Staat. 526. . vodeći politički filozof Trećega Reicha. dapače. . Država kao um — to jest kao umstvena cjelina. 5 Rosenberg. opet. Ovaj Hegelov stav.zajednica) idolizira se kao prirodna za¬ jednica upravo zato. . cit. politička efikasnost zahtijeva svijest o slobodi. Nasuprot tome. kojega je isticala hegelova filozofija. decembra 1937. Dok se političlka filozofija prošloga stoljeća osnivala na dihotomiji između države i društva. nacionalsocijalizam pruža trijadu države. društva i države nestala je. tako da ih novi auto¬ ritarni režim nije mogao iskoristiti. Hegelova filozofija države držala se naprednih ideja liberalizma do 'te mjere da se njegova politička pozicija mogla pomiriti sa tota¬ litarnom državom građanskoga društva. 12 4 Ovo je dopunska ustanova ekonomskog liberalizma. pokreta (stranke) i naroda (Volk). kao što on drži. Vladavina je totalitarna.6 Iskaz Alfreda Rosenberga priprema pozornicu za nacionalsocijalističko odbacivanje Hegelove političke filozofije. u Volkische Beobachter (Narodni promatrač) od 11. vidi Hitler. On kaže da je Hegel pripadao onoj liniji razvitka koja je proizvela fran¬ cusku revoluciju i marksističku kritiku društva. Prema tome. pojedinac kao takav nema ni dužnosti ni prava da opstoji s obzirom na to da sva prava i sve dužnosti proizlaze samo iz zajednice«7. onaj koji je rađao um i slobodu. niti je savez slobodnih pojedinaca niti umstvena cjelina hegelovske države. bliži je interesu slobode od pučkog ra¬ dikalizma nacionalsocijalističkih iskaza. koju povezuje »krv i tlo« i za koju ne važe nikakve racionalne norme ni vrijednosti. Pojedinac. Volksgemeinschaft se mora iz¬ dvojiti u dimenziji »krvi i tla«. Prema Hegelu. Nacionalsocijalistički ideo¬ lozi naglašavaju da »zajednica«. On je. S obzirom na to da društveni odnosi pokazuju da nikakve zajedničnosti nema. kojoj je pojedinac potpuno pod¬ ređen. Usmjeravanje na »prirodne« ustave služi tomu da se pažnja odvrati od društvenog i ekonomskog temelja totalitarizma.. i da se pretvorio u sa¬ vez slobodnih pojedinaca. mogao odba¬ citi državni oblik. nacionalsocijalizam pjeva hvalospjeve masama i zadržava »narod« u njegovom pred7 Otto Dietrich. Hegelova trijada porodice. Hegel odbacuje svaku pomisao na to da je »narod« nezavisan politički činilac ier. koja ne ometa zbiljsku igru klasnih interesa unutar društva. str. čije je djelovanje jasno i predvidivo i koja obećaje da će zaštititi bitne interese svakog pojedinca bez razlike — taj oblik države je upravo ono što nacionalsocijalizam ne može trpjeti. Volk je onaj dio države koji ne poznaje svoju vlastiti volju. Hamburg. a na nje¬ zinom je mjestu sveobuhvatno jedinstvo koje guta svaki plurali¬ zam prava i načela.344 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 345 prava i slobode jasno označene i priznate. sačinjava prirodnu zbilju. koji bi morali priznati bar minimumi pravne jednakosti i sigur¬ nosti. Volk.

str. niti na dugo vrijeme. i Volk und Staat in der VJeltenschauung des Nationalsozialismus (Narod i država u nacionalsocijalističkom pogledu na svijet). 12 13 . u krajnjoj liniji. . autoritarni sistem ne može održati svoj. Njemački idealizam. »Tokom čitavog stoljeća Hegelovo univerzalističko shvaćanje . str. Br. str. Tiibingen. 1933. sve tehničke mogućnosti za život pun izobilja. 1933. '10 Koellreutter. Berlin. . Danas. i dalje. . Ernest Krieck (Krik). Ideja o dobrobiti pojedinca ustupa mjesto zahtjevu za žrtvovanje »Dužnost žrtvovanja za cjelinu nema granica. Vom Sinn und VJesen . Vidi Krieck. 5. str. 1. 24. 8 služenje pripada bez pojedinčevog života — to je »služba koja ni¬ kada ne završava. Leipzig. koja daje nacionalistič¬ ku interpretaciju povijesti filozofije. koji je izvor sveg zakona i cijeloga prava. Ovo bi potkopalo nužnu disciplinu sistema. nacional¬ ne časti i budućnosti. Sa druge strane. u kojem su nalazi i sljedeća dalekosežna izjava: »Ako treba da postanemo politička i aktivna nacija. Njemački idealizam posjedovao je protiv potpu¬ ne pojedinčeve kapitulacije pred vladajućim društvenim politič¬ kim snagama. bez obzira na njegov interes.. podržava se radi posebne koristi industrijske i političke birokracije. filozofija i religija zamišljale su jedan svijet koji je osporavao zahtjeve date zbilje. tvrdio je da društvene i političke ustanove moraju biti u skladu sa slobodnim razvojem pojedinca. str. Krieck ni ne pokušava da ukaže na neke posebne grijehove u misaonom ustrojstvu njemaakog idealizma. . iako je fi¬ lozof i drži Hegelovu katedru na Sveučilištu u Heidelbergu. i »poriče jednadžbu pre¬ ma kojoj je blagostanje jednako sreći«10. 1. Breslau. kulture. 1. 3. Umjetnost. 1933. prevladati po obliku i sadržaju«13. 1935. fašizam »ne vjeruje u mogućnost 'sreće' na ovom svijetu«. Njemu je teško iza¬ ći na kraj i s najjednostavnijom filozofskom idejom. kada su pri ruci. sadrži poglavlje »Hegel und Wir« (Hegel i mi). Filozofski idealizam bio je sastavni dio idealističke kul¬ ture. društveni poredak dru¬ gačije nego da prisilno regrutira svakog pojedinca. da slušanje i Vidi Otto Dietrich. E. Die deutsche Staatsidee (Njemačka ideja države). Volk im Werden (Narod u nastajanju). Nacionalsocijalizam je pravilno shvaćao da je ide¬ alizam svojim ushićenjem za duh i svojim ustrajanjem na značaj¬ nosti mišljenja predstavljao bitnu oprobu svakome žrtvovanju po¬ jedinca. 1933. Rim. moramo se obratiti onima koji se profesionalno još uvijek bave filozofskim radom. Nacionalsocijalistička ideologija naprosto tvrdi da se istinsko ljudko opstojajnje sastoji u bezuslovnom žrtvovanju. koji po samoj svojoj prirodi mora spriječiti svaki slobod¬ ni razvitak proizvodnih snaga. 29. koji je doživio svoj vrhunac u hegelovskom učenju. od istog pisca. Hegel ovdje postaje simbolom svega onoga što nacionalsocijalizam odbacuje i čega se gnuša. Ono se zato ne može opravdati istinskim interesom pojedinca.346 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 347 racionalnom.. čak ni u ovom stanju nije Volku dozvoljeno da igra neku aktivnu političku ulogu. 1934. Mussolini. A ova je kultura priznavala područje istine koje nije potpa¬ dalo pod autoritet opstojećeg poretka i njegovih sila. za ekonomski proces. Autoritarni sistem ne može povećati životni standard u znatnoj mjeri. ako narod smatramo najvećim dobrom na svijetu«9. prirodnom stanju8. 4. jedan od reprezentativnih govornika na¬ cionalsocijalizma. 71. Idealistička kultura nespojiva je sa fašistič¬ kom disciplinom i kontrolom. 10. Otto Koellreutter. Fascism: Doctrine and Institutions (Učenje i usta¬ nove 11 fašizma). Ako tražimo neki podrobniji iskaz. vidi također br. Br. U svom časqpisu Volk im Werden (Na¬ rod u postojanju) objavio je članak pod naslovom »Der Deutsche Idealismus zwischen den Zeitaltern« (Njemački idealizam između dva razdoblja). ur. Sma¬ tra se da njegovu političku zbilju predstavlja jedinstvena osoba Vođe. 1935. 1935. str. »emancipacija od Hegela« se pozdravlja kao preteča vraćanja istinskoj filozofiji. Die philosophischen Grundlagen des Nationalsozialismus (Filozofske osnove nacionalsocijalizma). poništilo fašistički po¬ redak. 29. August 1933. niti može proširiti područje i sredstva pojedinčevog zadovoljstva. Vom Sinnund Wesen der nationalen Revolution (O smislu i biti nacionalne revolucije). 27. Međutim. Razlog ove osude je jasan. Der Deutsche Student (Njemački student). Ernst Krieck. 21. nacionalsocijalisti »smatraju neizbježnim opadanje životnog standarda« i drže pa¬ negirike osiromašavanju11. . Zato se od ljudi u ovoj epohi kao zadaća i potreba života traži herojski. 10. a ne idealistički stav«14. posvetio je znatan dio svojih radova odbaciva¬ nju njemačkog idealizma. str. Knjiga Franca Bohma (Franc Bern) Anti-Caratesiansmus. i jedini tvorac društvenog i političkog opstojanja. jer se služenje i život podudaraju«12. . njemački se idealizam m o r a . str. 14 Str. . već u nužnosti. te bi. humanizma i čistog duha. »Mi više ne živimo u vremenu od¬ goja. Prema tome. 69. Totalno žrtvovanje pojedinca koje se ovdje zbiva. str.

17 Hamburg. str. nego u oštroj reakciji protiv čitave idealitičke filo¬ zofije. 32. cit. Bohm zadire u središte hegelovstva kada kritizira njegove »huma¬ nitarne ideale«. cit. a ne njihovu posljedicu. konačno. 1932. U čemu je ta Hegelova antinjamačka orijentacija? Prvo. Kada se um. i izvan nje. dok je Hegel odlutao od Karla Marxa do Lenjina i Moskve«20. Bewegung. povijesti i »egzistencije«. 282. H. str. op. " Ibid. u njegovom napadu na akciju radi akcije. Za to nema boljeg svjedoka nego što je jedini ozbiljni politički teoretik nacionalsocijalizma. Volk (Država. zastupati pravo čovječanstva nasuprot posebnim političkim zahtjevima. Idealistički univerzalizam na taj način uključuje individua¬ lizam. Ovaj iskaz Leipzig. ostvaruje u slobodi. Nacionalsocijalistička kritika zadržava se na onim tendenci¬ jama u Hegelovoj filozofiji koje protivurječe svakom totalitariz¬ mu. također. Um podrazumijeva jedinstvo svih ljudi kao racionalnih bića. 18 J. i dalje. str.348 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 349 skrivalo je u filozofiji motivacije njemačke povijesti«15. prevladane prošlosti« i »filozofska protuvolja našeg vre¬ mena« . str. 15 važi zajedno sa svim onim što se u njemu podrazumijeva. škola koja je poslije godine 1840. Shvaćati svi¬ jet kao duh i mjeriti opstojeće oblike mjerilima uma znači u kraj¬ njoj liniji. str. 1934. op. sloboda je svojina svih ljudi i neotuđivo pojedinačno pravo. 20 Miinchen. tako reći umro«21. Ove antihegelovske tendencije udružile su se s iracio¬ nalnim filozofijama života. koja proglašava Hegela za »izvor svih liberalnih. str. ka¬ že on. Bohmova kritika ponavlja se u nešto blažem i razrjeđenijem obliku u jednom drugom reprezentativnom dokumentu nacionalsocijalističke filozofije. Društvena i politička teorija koja je odgovorna za razvitak fašističke Njemačke imala je sa hegelovstvom veze u potpuno ne¬ gativnom smislu. I on sažima čitav proces u vrlo izrazitoj izjavi da je na dan Hitlerovog dolaska na vlast »Hegel. još i za vrijeme prvog svjetskog rata. interpretacija društva u smislu prirode i podvrgavanja mišljenja neumoljivoj dinamici daloga — sve je to djelovalo u romantičkoj filozofiji države u istorijskoj školi. J. u Prusiji postala autoritativnom pretpostavlja konzervativnu filozo¬ fiju F. koja je sebe zvala »pozitivnom filozofijom«.. u knjizi Hansa Heysea (Hans Hajze) Idee und Existenz. narod). Uništenje na¬ čela uma. idealističkih i materijalističkih filozofija povijesti«17 Za razliku od mnogih marksista. koje su se razvile u posljednjem desetljeću devetnaestoga vijeka i izgradile ideološki okvir za napad na liberalizam19. Carl Schmitt (Karl Šmit). On priznaje unutrašnju vezu između pojmova i duha i »univerzalističkog shvaćanja« čovječanstva16. znači odlaženje preko njih u univerzalnu bit čovjeka. Ona je bila antihegelovska u svim svojim cilje¬ vima i načelima.. U to vrijeme u Engleskoj je u Muirhead (Mjurhed) izjavio da »filozofske temelje današnjeg militarizma ne smijemo tražiti u hegelovstvu. 224. Muirhead. . prizna¬ vala se u Njemačkoj. Činjenica da je razvitak prema autoritarnim oblicima značio napuštanje hegelovskih načela. Stahla. 1938. u Comteovoj sociologiji. Ona izjavljuje da je Hegel zbog tih tendencija »simbol sto¬ ljetne. Metza. citirano kod R. Prvo izdanje njegove knjige Begriff des Politischen (Po¬ jam političkoga) pita kako je dugo »Hegelov duh« živio u Berlinu. 19 Vidi moj članak »Der Kampf gegen den Liberalismus in der totalitaren Staatsauffassung« (Borba protiv liberalizma u totalitarnom shvaćanju države) u Zeitschrift fiir Sozialforschung (Časopis za dru¬ štvena istraživanja). naclonalsocijalisti shvaćaju ozbiljno vezu izme¬ đu Hegela i Marxa. i odgovara: »Na svaki način. 25. 1935. 28. Ideo¬ loškim korijenima autoritarizma tlo je u »oštroj reakciji« protiv Hegela. 21 Staat.. To znači. German Philosophy in Relation to the War (Njemačka filozofija u odnosu na rat). do ikoje je došlo brzo nakon Hegelove smrti«18. u njegovom nag¬ lašavanju mišljenja. 50. prevladati slučajne i »prirodne« razlike i sukobe izme¬ đu ljudi. pokret. str. 161—94.

time što će se »pozitivno« odbaciti pošto je postalo preprekom za napredak slobode. Um se identificirao sa zbiljom: što je aktualno. Od samoga početka. dakle u li'kvidiranju »sile Negativ¬ nosti«. U Hegelovoj filozofiji trijumf Duha ostavlja Državu za sobom u zbilji — ona ostaje neporažena Duhom i ugnjetačka. protivljenje. nakon što su se svršili ratovi nacionalnog oslobođenja. ili 'likvidirana. Samo će ovo »više« okrenuti kvantitetu i kvalitetu i uspostaviti drugačije. Um je u samoj svojoj biti kontradikcija. razvija svoju ugnjetačku snagu. Da li je 'drugi. naime o oslobođenju samoga čovjeka. Ova sila Negativnosti bila je. koja u svom opstojanju utjelovljuje samu negaciju kapitalističkog sistema i zato ima povijesnu mogućnost da se suprotstavi ovome sistemu . Ovo potonje prepušteno je metafizici: enciklopedijski prikaz svo¬ ga sistema Hegel je zaključio Aristotelovim opisom Nousa i Theosa. moć da date činjenice shvate i mijenjaju u skladu sa mogućnosNaknadni epilog. Ipak. u krajnjoj liniji. dokle god sloboda još ni¬ je zbiljska. usprkos svojiim obavezama prema Pravu i Slobodi. negativna moć Uma. M a r x je mislio da taj prelaz može izvršiti samo revolucija i jedna revolucionarna klasa. neometana Duhom. ni razvitak Du¬ ha. U »sili negativnosti« Hegel je vidio životni element Duha. političke i kulturne kontrole. neugnjetačko društvo — određenu negaciju kapitalizma. kao i na području društva. oporbena. a ni razvoj Revolucije nisu poprimili oblik kakav predviđa dijalektička teorija. razvoj ljudskih mogućnosti unutar okvira vladavine. usprkos ovoj snažnoj 'kariki između kapitalističke proizvodnosti i socijalističke slobode. mišljenja. Obogotvorenje Duha uključu¬ je priznanje njegovoga poraza u zbilji. to je umstveno.EPILOG 351 EPILOG* Poraz fašizma i nacionalsocijalizma nije zaustavio tendenciju prema totalitarizmu. Međutim. Takvo opa¬ danje snage Negativiteta doista je popratilo napredak kasne 'indu¬ strijske civilizacije. ideja i zbilja Uma u modernom raz¬ doblju sadržavala je elemente koji su dovodili u opasnost slo¬ bodnu i ostvarenu egzistenciju. a nisu bila ni neočekivana. Hegel je svoje studente podsticao protiv »političkog posla« i Države' koja je »progutala sve druge interese«. koje je dovoljno veliko da ispuni bar osnovne potrebe svih članova društva na postignutoj kulturnoj razini. Godine 1816. zbilja se kreće po svom vlastotm pozitivnom zakonu i. Hegel je prihvatio Građan¬ sko društvo i njegovu Državu 'kao odgovarajuće povijesno ozbiIjenje Uma — što je značilo da oni nisu konačno ozbiljenje Uma. i da su ti preduslovi stvoreni. Hegelova filozofija bila je posljednja koja se mogla usuditi da shvati zbilju kao očitovanje Duha. Afirmacija pozi¬ tivnog apsorbirala je protuslovlje. preduslovii socijalizma. napisan godine 1954. Ako je razbijena protivrječna. Danas izgleda da Duh ima dru¬ gačiju funkciju: on pomaže pri organiziranju i anticipiranju opstojećih slila. sile Duha 'kao najviše vrijednosti. vlaslt nad prirodom i materi¬ jalno bogatstvo. Kasniija povijest učinila je takav pokušaj nemogućim. i upravljanju njima. pa zato i Uma. Sa sve većom koncentracijom i efikasnošću ekonomske. Smatrao je da su puna zrelost proizvodnih snaga. o ukidanju njegovg robovanja oruđima njegova rada. ta skretanja pripadaju samome ustroj¬ stvu što ga je ta teorija bila otkrila — ona nisu došla sa strane. Sloboda je u odstupanju — na prodručju mišljenja. Jer u tom se prelazu radi o mnogo čemu višem nego što je sloboda i racionalno iskorištavanje proizvodnih snaga. Na početku i na završetku odgovor zapadne filozofije na tra¬ ganje za Umom i Slobodom je isti. usklađena. Ni hegelovska ni marksistič¬ ka ideja Uma nisu se približile svome ozbiljenju. iako ono što je umstveno još nije postalo aktualnošću. i time o potpunom preocjenjivanju svih postojećih vrednota. opozicija na svim tim područjima je umirena. Ova nova načela i vrijednosti može ozbilljiti samo klasa koja je slobodna od starih i ugnjetačkih načela i vrednota. marksistički pokušaj da se ponovo odredi Um pretrpio sličnu sudbinu? Marx je vjerovao da je industrijsko dru¬ štvo stvorilo preduslove za ozbiljenje Uma i Slobode. koju je um obećavao: zaro¬ bljavanje čovjeka njegovom vlastitom proizvodnošću slavljenje odgađanoga zadovoljenja. negacija. i da samo kapitalistička organizacijia sprečava to ozbiljenje. da bi podržao »hrabrost istine«. ugnjetačka vlast prirode u čovjeku i izvan njega. tima koje se razvijaju.

i stvorilo hijerarhiju javne i pri¬ vatne birokracije s visokim stupnjem neutralizac|jie odgovornosti. Povećanje aparata proizvodnje i raspodjele premašilo je po¬ jedinačnu i skupu kontrolu. on je bio na to potaknut ne samo zrelošću proizvodnih snaga nego i time što je ira¬ cionalnost njihove primjene. oslo¬ bađanje pretpostavlja slobodu: oslobođenje se može postići samo ako ga prihvate i ako ga podržavaju slobodni pojedinici — slo¬ bodni od potreba i interesa vladanja i ugnjetavanja. upravo u industriijski naprednim zemljama unutrašnje protivurječnosti došle su. Odlučujuća važnost odnosa između predrevolucionarnog i poslijerevolucionarnog proletarijata pokazala se tek nakon Marxove smrti. pa i besmislenom. Ali. i zrelost unutrašnjih protivurječnosti kapitalizma. već osiromašivanje sučelice sa sve većom društve¬ nom proizvodnošću trebalo je da od proletarijata učini revolucionarnu snagu. pod 'kontrolu sve efikasnije organizacije. otjelovljenje opće volje. bar u napred¬ nim industrijskim zemljama.352 HERBERT MARCUSE EPILOG 353 i da ga prevlada. društva u kojemu će slobodno djelovanje temeljnih ekonomskih zakona i odnosa povećati unutrašnje protivurječnosti i učiniti industrijski proletarijat glavnom žrtvom. Ali onda je razvitak revolucionarne svijesti. Tehnološki napredak umnožio je potrebe i njihovo zadovoljavanje. izgleda. ne izgleda da opovrgava 'marksističko shvaćanje. a »odgađanje« slobode moglo bi se samo produžavati i pokretati dalje. Na taj način nestaje područja na kojemu je pojedinačna i skupna transcendencija bila moguća. racionalnost suprotstavljanja čini se još ishitrenijom. Marxov pojam osiromašljivanja uključuje svijest o zaustavljenim čovjekovim mogućnositima i o mogućnosti njihova ozbiljenja — svjijest o otuđenju i dehumanizaciji. Razvitak svijesti postaje opasnom prerogativom iz¬ dvojenih (outsidera). Strogo uzevši. znači da je on očekivao da će se radni uslovi dalje poboljšavati kao izra¬ van rezultat sve veće moći što je ima radnička klasa u funkcioniranju 'kapitalističkog sistema. dok je iskorištavanje tog napretka učinilo te potrebe. potreba za vladanjem i ugnjetavanjem prenijela bi se na novo društvo. Ako se date činjenice i tendencije uzmu u obzir. otprilike pri prelasku proš¬ log stoljeća. Aiko sama re¬ volucija ne bi napredovala pomoću slobode. Kada je umro Engels. Ovo je pomirenje suprotnosti djelovalo dugo vremena prije nego 23 Um i revolucija . Engels je naglašavao sve veće zakonsko-parlamentarne snage organizovanoga rada. nama razloga za pret¬ postavku da dalji napredak traži uništenje svoje sadašnje osnove. Ne naprosto osiromašivanje. u preobrazbi slobodnoga kapitalizma u organizirani. dozvoljavanje potreba. Napredak u administraciji smanjuje dimenziju u kojoj pojedinci i dalje mogu biti »sa sobom« i »za sebe« i pretvara ih u totalne predmete nji¬ hova društva. godine 1895. Marxova shvaćanje »slobodnog« proleltarijata kao apsolutne negacije ustanovljenog društvenog poretka pri¬ padalo je uzoru »slobodnog« kapitalizma. Ta tendencija. kao i njihovo zadovoljavanje. daleko iz¬ nad razine koju je Marx opisao i predviđao u Kapitalu. životni i rad¬ ni uslovi radničke klase u razvijenim kapitalističkim zemljama pokazivali su već dugoročnu tendenciju poboljšanja. kolektivne potrebe. Ipak. Ne samo mala »radnička aristokracija« nego i najveći dio radničkih klasa pretvoren je u pozitivni dio ustanovljenog društva. S obzirom na to da ona. Ovoj preobrazbi nije naprosto uzrok u tome što se obilje proizvodnosti pretočilo u rastući ži¬ votni standard. Kada je Marx zamišljao prelaz in¬ dustrijski naprednih zemalja u socijalizam. Marxova ideja proletarijata kao apsolutne negacije kapitalističkoga društva sažima u jedan pojam povijesni odnos izmđu preduslova i ozbiljenja slobode. Ovakav razvoj pretvorio je marksizam u lenjinizaim i odredio sudbinu sovjetskoga društva — njegovo napredovanje pod sistemom ugnje¬ tačke proizvodnosti. nečim što ug¬ njetava: oni sami podražavaju podvrgavanje i vladanje. kao i volja da se one ukinu. tj. a negativna snaga proletarijata sve više se stišavala. a sloboda bi bila stvar administracije i dekreta. Ovdje možemo naznačiti samo nekoliko od najvažnijih činilaca koji su kasnoj industrijskoj civilizaciji omogućili da apsorbira svoj negativitet. osim toga. a sudbonosno odvajanje »neposrednih« od »istinskih« interesa pojedinaca posta¬ lo bi gotovo neizbježno. »Superprofiti« monopolističkog razdoblja mogli bi biti objašnjenje za porast realnih nad¬ nica — na račun »supereksploatiranih« skupina i područja i uz cijenu stalno obnavljanih rattnih priprema i ratova. bila bitna za njegovu ideju socijalizma. En- gels nije vidio nikakvog razloga za neku temeljnu reviziju onoga što je Marx predskazao. — a s njime nestaje i životni elemenat oporbe. Napredak bi značio sve veće ugnjetavanje. čak na vrhu hijerarhije. pojedinci bi postali predmeti svoga vlas¬ titog oslobađanja. Aparat je. gdje se odgovornost može identificirati i gdje je ona konačna. osobiti pojedinačni i skupni interesi mogu se afirmirati samo unutar sveobuhvatnog interesa da se očuva i proširi aparat kao cjelina. To. kao i samo-svjesnim posrednikom njihova •revolucionarnog razrješenja. uistinu.

Ogroman porast proizvodnosti rada. učinili su klasične oblike društvene borbe staromodnim i romantičkim. Ekonomsko i kulturno usklađivanje radničke klase pratila je upotpunjavala zastarjelost njihovog tradicionalnog oružja. Psihološko pripremanje pojedinaca i njihovo pretvaranje u predmete administracije izgleda da su univerzalne pojave. kojemu je već uspjelo da organizira unutrašnje protivrječnosti. unutar okvira vladajućih društvenih ustanova. pokazuje koliko je mogućnost ovoga oslobođenja zbiljska. Ali trijumf snaga nazatka i usporavanja ne obezbjeđuje isti¬ nu te utopije. koje se nalazi izvan kapitalističkog svijeta koje je dovoljno jako da se sa ovim takmiči na njegov vlastiti način i da mu osporava monopol napretlka i pretenziju da će oblikovati budućnost civilizacije. A ove tendencije nisu ograničene samo na neko naročito kulturno ili političko područjje. Komformizam postaje pitanjem života i smrti — ne samo za pojedince nego i za narode. Ovaj razvoj utjecao je na situaciju u zapadnom svijetu na dva načina: 1) neuspjeh revolucije u Sred¬ njoj Evropi. Ideja o drugačijem obliku Uma i Slobode. Rezultat je bio taj da je životni standard porastao sa koncentracijom ekonomske moći do monopolističkih razmjera. Zapadni se svijet ujedinio do mjere kakva do tada nije bila poznata u njegovoj dugoj povijesti. Razvoj sovjetskog društva u mnogome je pomagao konsoli¬ daciji kapitalističkog sistema. nego sa nižim stupnjem. došlo do postignuća zapadne industrijalizacije. učinio je neizbježnim masovnu proizvodnju. staljinističko društvo nije bilo manje ugnjetačko od kapitalističkoga. što je moguće prije. U isto vrijeme. izolirao je boljševičku revoluciju od njezine očekivan ekonomske i političke baze u raz¬ vijenim kapitalističkim zemljama.354 HERBERT MARCUSE EPILOG 355 što je prvi svjetski rat pokazao do koje su mjere »objektivno« re¬ volucionarne klase integrirane u nacionalni initeres. Uz takvu terminologiju lako je moguće krivo shvatiti stvari: ispa¬ da kao da je uzrok tim tendencijama uspon »masa«. Međunarodno uskla¬ đivanje sa svoje je strane. i odveo je na put teorističke in¬ dustrijalizacije pomoću njezinih vlastitih sredstava. reproduciralo u sovjetskome društvu. na novoj osnovi. U zapadnome se svijetu komunizam počeo identificirati ne sa višim stupnjem povijjesnog razvtka. Ba¬ rikade su izgubile svoju revolucionarnu vrijednost. Nasuprot toj sili nacionalna stvar izgledala je kao stvar slobode. kako bi ono. sada je počeo organizirati i vanjske. opet se čini kao uto¬ pija. Za¬ padni svijet je odgovorio totalnom mobilizacijom. Slika slobode. poslije prvog svjetskog rata. koja čini povijesni sadržaj sadašnjega razdoblja. Tendencije. ili pak opa¬ danje izvjesnih kulturnih vrednota i ustanova. . one iz¬ gleda da proizlaze iz povijesnog ustrojstva kasnog industrijskog društva. opet. Zajednički interes. koju je Marx isticao nasuprot vladajućoj neslobodi. tehnološki napredak temeljno je promijenio ravnotežu društvene moći. — ali i masovno učešće u njoj. »pučka kultura« itd. — ali mnogo siromašnije. baš kao sto je štrajk izgubio revolucionarni sadržaj. pomoglo da se pojača nacionalno usklađivanje. izgle¬ da kao da je izgubila svoj realistički sadržaj. Ono što je Marx nazvao ugnjetačkim i izrabjivačkim značajkama kapitalistič¬ ke industrijalizacije ovdje se. 2) Zatim se sovjetsko društvo raz¬ vilo u visoko racionalizirano i industrijalizirano društvo. kakvu je zamiš¬ ljao i dijalelektički idealizam i materijalizam. koje su ovdje samo nabrojane. U usporedbi s marksističkom idejom socijalizma. Raspon vlada. često se i obi¬ lato označavaju kao »masovna demokracija«. Totalna mobilizacija društva protiv konačnog poje¬ dinčevog oslobođenja. a ta je mobiliza¬ cija dovršila nacionalnu i međunarodnu kontrolu nad zonama opasnosti u društvu. i počeo se smatrati neprijateljskom stranom silom. Međutim. nakon što je ovo društvo uspjelo da zavlada svojom vlastitom dijalektikom na tlu svoje vlastite proizvodnosti.

SADRŽAJ Predgovor: Bilješka o dijalektici — — — — — Predgovor prvom izdanju — — — — — — — DIO I 7 15 TEMELJI UVOD HEGELOVE FILOZOFIJE 1. Društveno povijesna pozadina — — — — — — — 19 29 40 50 2. Logika — — — — — — — — — — — 2. Filozofija duha —• — — — — — — — — IV FENOMENOLOGIJA DUHA — — — — — — — V ZNANOST LOGIKE — — — — — — — — 50 55 60 65 65 74 87 110 147 190 VI POLITIČKA FILOZOFIJA VII FILOZOFIJA POVIJESTI — — — — — — — — — — — — — — . Prvi politički spisi — — — — — — — — 3. Prvi filozofski spisi — — — — — — — — 2. Filozofska pozadina — — — — — — — — I HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 11 PREMA SISTEMU FILOZOFIJE — — — — — — 1. Sistem etičnosti — — — —• — — — — — III HEGELOV PRVI SISTEM — — — — — — — 1.

Pozitivna i negativna filozofija — — — — 2. Ukidanje rada — — 6. Pozitivna filozofija društva: Auguste Comte — 4. Marx: Otuđeni rad — — — 5. Fašističko »hegelovstvo« — — — 4. Britanski neoidealizam — — — 2. Analiza radnog procesa 7. Nacionalsocijalizam protiv Hegela FPILOG — — — — Stein — — — — — — — — — — — — - 325 333 335 342 350 . Saint-Simon — — — — — — — — — 3. Feuerbach — — — — — 4. Negacija filozofije — — — 2. Revizija dijalektike — — — — 3.372 D I O II RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA 213 219 219 222 226 230 242 247 261 269 269 274 283 299 310 UVOD: OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE I TEMELJI DIJALEKTIČKE TEORIJE DRUŠTVA — — 1. Kierkegaard — — — — — 3. Pozitivna filozofija države: Friedrich Julius Stahl 5. Preobrazba dijalektike u sociologiju: Lorenz von ZAKLJUČAK KONAC H E G E L O V S T V A 1. Marxova dijalektika — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — II TEMELJI POZITIVIZMA I RAZVOJ SOCIOLOGIJE — 1.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful