P. 1
Rastko Močnik - Prema kraju kapitalizma (prolog)

Rastko Močnik - Prema kraju kapitalizma (prolog)

|Views: 25|Likes:
Published by Josip Cmrečnjak
Rastko Močnik - Prema kraju kapitalizma
Rastko Močnik - Prema kraju kapitalizma

More info:

Published by: Josip Cmrečnjak on Oct 16, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

10/16/2013

pdf

text

original

Prema kraju kapitalizma

Piše: Rastko Močnik Predgovor knjizi Alex Callinicos: Antikapitalistički manifest (A. Callinicos, Antikapitalistični manifest, Zaloţba Sophia, Ljubljana 2004.) Knjiga poput ove pred nama morala bi iznenaditi čitateljicu i čitatelja koji ţeĎ svoga duha utoljuju samo na dominantnom govorenju i pisanju, kakvim su preplavljeni masovni mediji naše svakodnevice. Ta prevladavajuća i sveprisutna ideologija uistinu ih uvjerava da tako kako je, ujedno i mora biti. A to što je, nesumnjivo je i neosporno – kapitalizam. No, tako naivna čitateljica i čitatelj samo su apstrakcija: pa ne gleda čovjek samo televiziju, već prvenstveno neposredno doţivljava svoj ţivot, na poslu, u obitelji, u školi i na odmoru, u brizi za bliţnje i u borbi za preţivljavanjem. Čovjek ne prati samo masovne medije, već se i moţda prvenstveno razgovara s prijateljima i prijateljicama, suradnicama i suradnicima, s roĎacima, vršnjakinjama. Gotovi obrasci koje nam nude, a često i nameću, medijske robne kuće, nisu jedine naočale kojima sreĎujemo i shvaćamo pisano i naprečac isporučeno svakodnevno iskustvo. U šablonama ili protiv njih, svagda mislimo svojom glavom, a naše misli raskrsnica su nebrojenih razgovora koje smo u ţivotu vodili, mase rečenica koje smo pročitali, slika koje smo vidjeli, prizora koje smo doţivjeli – svoje misli uopće ne bi mogli misliti, svoje osjećaje osjećati, kada ne bi bili samo djelić u neprestanom prepletanju meĎuljudskih odnosa. Otupljujuća televizijska hipnoza, napadna samozaljubljenost štampe, radijska egzaltiranost, reklamersko prostaštvo – sve su to samo pojedinačne niti u puno zapletenijem tkivu proturječnog, ali i solidarnog svakidašnjeg iskustva. ZavoĎenje vlasti i podrepaško laskanje, karijeristička nasrtljivost i besramnost vlastodrţaca – ono što, po tko zna kakvoj inerciji, još uvijek zovemo “javnost“, samo je najneosobnija dimenzija našega ţivota. Naočnjaci, koje natiču na oči, šum, kojim gluše uši, stoga su moţda zbunjujući, ali ipak ne i odlučni element u polifoniji svakidašnjice. Zato nam se samorazumljivost nikada neće činiti dovoljno samorazumljivom, da ju ne bismo još jednom promislili. Normalnost nikada dovoljno normalna, da ju ne bi još jednom raspravili. Kapitalizam je valjda svejedno malo teţi problem za nas koji smo, tako nas uvjeravaju, prije više od jednog desetljeća odbacili društvo utemeljeno na solidarnosti, te se odlučili za agregat koji nastaje iz takmičenja, ako još ne i u borbi svakog protiv svakoga. Tako nam barem tvrde proizvoĎači javnog mnijenja i njihovi gospodari: moţda ne baš tim riječima, jer umjesto “borbe svih protiv sviju“, radije kaţu da bi sada morao “svatko sam preuzeti odgovornost za sebe“, a za nekadašnje “društvo solidarnosti“ radije upotrebljavaju izraz “drţavni paternalizam“. Prvo je eufemizam, drugo lošije pojednostavljenje – no, smisao je onaj koji smo upravo zabiljeţili: odlučili smo se, tvrde, da odbacimo solidarni socijalizam, te se pokajnički vratimo u asocijalni kapitalizam. Te dodaju da drugačije i nije bilo moguće. A baš taj dodatak, da nem a alternative, mora nas probuditi iz ideološkog dremeţa i navesti na kritičko razmišljanje. Ako, naime, nije bilo izbora, onda nije bilo niti odluke. Ako se nismo odlučili, moţemo početi razmišljati kakve su mogućnosti i za koju da se – konačno – stvarno odlučimo. Paradoks u apologiji suvremenoga kapitalizma
1|Page

TakoĎer nije dovoljno da teorija pokaţe načine kako je moguće promijeniti sistem i otpraviti kapitalizam. Figura koja istu politiku prikazuje ujedno kao “nuţnost“ i kao “slobodu“. To je stari postupak i nije posebnost tzv. a pozivanje na odluke biračica i birača u britanskoj politici je i tako obavezna govorna figura. voljeli su si njome pomagati i konzervativniji političari samoupravnog socijalizma. pristanak. što je zapravo “pretkapitalistička“ ideologija.Kada razglašuju “nuţnost“. I upravo u tome je njena “posebnost“. najneobičnije je dakle to što uopće nije neobična. Pa nije niti neka tipično “kapitalistička“ retorika. nije dovoljno da teorijska analiza pokaţe kako je sadašnji sistem nestabilan i kakve sve opasne učinke zato uzrokuje. već je vrlo poseban i neobičan oblik vlasti. svoje odluke. Teorija i anti-sistemski pokreti Naime. U ideologiji pomoću koje se čuvaju i obnavljaju odnosi gospodstva u suvremenom kapitalizmu. a kritički umovi još su ga tada duhovito imenovali simptom “TINA“[1]. “tranzicije“. U vladajućoj ideologiji suvremenoga kapitalizma. nema dakle ništa posebno “kapitalističko“. suvremeni neoliberalni kapitalizam još posebno naglašava svoje slobodarsko poslanstvo. koje svijet spašava spona najrazličitijih tradicija. u naše ime razglašuju da smo se mi bili tako “odlučili“ – hoće od nas potporu. u središnjoj reaganovsko-thatcherovskoj tranziciji i u kasnijoj postsocijalističkoj tranziciji. Tradicionalistička ideologija ne podudara se s tim sistemskim zahtjevima. pa se protivi tradicionalizmu i utemeljuje se na ideologiji slobode i jednakosti. I gospoĎa Thatcher voljela je svoju politiku proglašavati jedinom mogućnošću. moramo sačiniti teoriju koja će moći pokazati kako ideologija. ta mogli smo vidjeti kako su ga prigrlile iste osobe – najprije da bi se odrţale na vlasti u vrijeme socijalizma.[2] Neoliberalna retorika taj je postupak upotrebljavala u anglo-američkom centru i na post-komunističkim periferijama: tako reći u obje tranzicije. nije neka neoliberalna posebnost. Zato mora neprestano revolucionirati proizvodne snage i proizvodne odnose. Ona mora pokazati još i to kako apologetske 2|Page . iako proturječno. da bi to bilo “normalno stanje“ i sl. Ali elegantno. suglasnost za svoje rabote. potom da bi promijenile sistem i sačuvale vlast. Početkom osamdesetih godina upotrebljavali su ga američki neoliberali. sistem bi se slomio. hoće zakočiti kritičko promišljanje i – onemogućiti promišljeno odlučivanje. Kada pak. Pascal Lamy još nedavno je varirao taj motiv sa pravim knjiţevnim ţarom. moţe čuvati i obnavljati djelovanje te logike. Kapitalizam je sistem beskonačne akumulacije. Hoćemo li razjasniti što se dogaĎa u sadašnjoj fazi. suprotno tvrdnji o “nuţnosti“. U isto vrijeme kada su njome manipulirali u središtu kapitalističkog sistem a. I u nas. što je njezin tradicionalizam opće vrste. I u tome je paradoks njegove upotrebe za apologiju suvremenoga kapitalizma: kapitalizam nije samo jedna izmeĎu ostalih vrsta gospodstva.[3] Baš mi koji smo preţivjeli “prijelaz“ iz socijalizma u kapitalizam. kao u SAD. Ideologija koja uvjerava “da je tako i tako će i ostati“. morali bismo biti još posebno otporni na izmotavanje te vrste. te ako bi se akumulacija zaustavila.. bila je retorika “slobode i nuţnosti“ meta ironične kritike i predmet angaţirane analize. u temeljnoj je suprotnosti sa revolucionarnom prirodom kapitalizma samoga. povezivanje izmeĎu patetike slobodnoga izbora i razboritosti pokoravanja povijesnoj nuţnosti. prema tome nije povezana s nekim posebnim oblikom vlasti – prije će biti da je obrazac vlasti uopće. Upotrebljava ga još i sad u Evropskoj uniji. koja je na prvi pogled u proturječju sa logikom kapitalističkog sistema.

stoljeća i sadašnjih antisistemskih pokreta. Za teoriju klasičnoga socijalizma bilo je čak karakteristično da se trudila “anektirati“ svoju praktičku vanjskost i svoje ideološke učinke – otuda očekivanje da će socijalizam razvijenoga radničkoga pokreta. Zbog svojih van-teorijskih učinaka. teoriji ukazati na sistemsku funkcionalnost apologetskih ideologija. u suprotnosti spram utopijskih početaka. Tada su počeli otkrivati utopijsku stranu onoga što je već ovdje i sada: pomoću imaginativnog zahvata. Dok su nekadašnji socijalistički pokreti bili uvjereni da će ostvariti teorijska rješenja u praksi – sadašnji anti-sistemski pokreti pak ne “ostvaruju“ drugačiji svijet po teoretskim receptima. ipak su samo ideologije). onda ju je sa ne-teorijskog stanovišta moguće interpretirati samo kao mnijenje. a javnost u kojoj takve ideologije prevladavaju. izmeĎu apologetskih i anti-sistemskih ideologija. Umjesto dugoga marša u budućnost – kratki spoj u sadašnjosti. biti “znanstveni socijalizam“. i 20. teorija mora pojasniti sistemsku funkciju ideologija. odvajkada su se zaneseno suočavale sa svojom vlastitom vanjskošću i sukobljavale se s apologijama sistema. Umjesto revolucionarnog asketizma – radije revolucionarni hedonizam. Na pozadini apologetskih ideologija. a najočitije se pokazao u novoj strategiji antisistemskih pokreta: više nisu htjeli preuzeti drţavnu vlast. nije vam potrebno boriti se za vlast. koje su ujedno uvjet za njenu vlastitu proizvodnju (omogućuju joj udaljeni pogled. zato je unutarnji teorijski zahtjev teorijskog rada. u bogatoj paleti razumijevanja sadašnjeg historijskog trenutka. U nastavku ćemo zato ukratko pogledati teorijski kontekst. ta se praktička priroda teoretizacija samo još pojačala. Ta ionako je tadašnji cilj bio otprava svake vlasti… U vremenu koje je prošlo od prijeloma u šezdesetima. Ali to mora učiniti i radi svojih vlastitih teorijskih zahtijeva: ne uspije li teorijski objasniti sistemski apologetske ideologije – tada neće moći misliti niti svoj odnos spram antisistemskih teorija.ideologije. zatvara svoje općinstvo u ideološki bantustan. izgledaju djela proizašla iz anti-sistemskih pokreta kao nekakva dobronamjerna. trebalo je samo obrnuti sadašnjost. da bi sa poloţaja vlasti afirmirali teorijske postavke o izgradnji novoga društva – umjesto toga. koja bi dovela do smjernica za ostvarenje nepostojećega. no svejedno ekscentrična fantazija. promjene su trebale proizlaziti iz ovdašnjih i sadašnjih praksa. već je teoretizacija prakse. U tome je bilo značenje gesla iz godine 68: “Maštu na vlast!“ Imate li maštu . Cilj promjena više nije bio u budućnosti. pokazati će se da je s teorijskog stajališta odnos upravo obratan: sa stajališta teorijskih analiza suvremenoga kapitalizma neobične su apologetske ideologije. Za teorije koje proizlaze iz sadašnjih anti-sistemskih pokreta. koje ovladavaju ovdašnjim javnim prostorom. već ga prakticiraju. Prijelom se dogodio u šezdesetim godinama. U tome je i jedna od značajnih razlika izmeĎu socijalizama 19. naime. koje tvrde suprotno. No. koji je početak teorije) i smetnja za njen teorijski rad (ta. Ne uspije li. zato i teorija u sadašnjim pokretima više nije analiza postojećega. Fordizam i postfordizam 3|Page . Teorije koje se povezuju sa praktičkim nastojanjima da se otpravi kapitalizam. koje su sa njom u suprotnosti na van-teorijskoj ravni “mnijenja“. koje doduše jest u suprotnosti sa apologetskim mnijenjima – ali je u biti samo jedno od mogućih stajališta. pomaţu čuvati i obnavljati sadašnji sistem. Teoretizacija izvan-teorijske ideološke borbe. obrnuti ju kao rukavicu i iz nje izvući novi svijet. tijesna je povezanost sa praksama još karakterističnija. neposredno su prakticirali “revolucionarna“ stanja u svakodnevnom ţivotu.

ţivot radništva i radničkih obitelji podreĎuje se ritmu tvorničke proizvodnje. koja odreĎuje “ţivotni stil“ (dnevne satnice. radni proces “otuĎen“ je od radnice i radnika i njima se prikazuje u obliku “objektivnih tehnoloških zahtijeva“.Početi ćemo sa onim teorijama koje nekako “preskaču“ polemiku sa sistemskom apologetikom. stavlja ih za tekuću traku. ta pak potiče masovnu proizvodnju. pa analiziraju te preobrazbe. finalni proizvodi dolaze u velikim serijama i jednolični su. koju je pokrenuo motor na unutrašnje sagorijevanje i elektrika i otjelovila se u automobilu i avionu – sada ţivimo u elektronskoj revoluciji. pa ih proizvodi u velikim količinama i za masovno trţište. izraĎuju standardizirana trajna dobra za masovnu upotrebu. masovna i standardizirana proizvodnja. i koju zato dosta općenito zovu “fordizam“. Logika fordizma je razvoj u napredujućoj spirali: masovna proizvodnja stvara masovno i razmjerno dobro plaćeno radništvo sa trajnim zaposlenjem. 4|Page . Sam prijelom odreĎuju različito: neki govore o prijelazu iz industrijskog društva u post-industrijsko društvo. Teorije se podosta slaţu u tome da je krajem šezdesetih godina 20. zato što se revolucija već dogodila i sada afirmira svoje neizbježne učinke. prisilni neplaćeni dopusti. koje je samo “privjesak stroja“. koja se utjelovljuje u novim informacijskim tehnologijama. intervencijska uloga države: drţava osigurava punu zaposlenost i stalnu potraţnju. od koje ţivi masovno radništvo – to razvija masovnu potraţnju … itd. na početku dvadesetog stoljeća. Najprije ćemo ukratko skicirati te teorije. najprije uveli u automobilskoj industriji. s kojim se otvorio novi povijesni vidik. ali i proizvoĎači su masovni. Za fordizam je karakteristična “masovna proizvodnja“. proizvodnja diktira potrošnju. njihove analize moţe se uključiti u druge izraţenije anti kapitalističke teorije. pa takva proizvodnja mobilizira velike mase radnika. a promjene ne bi bile moguće. koju diktiraju zahtjevi proizvodnoga procesa. u oba značenja izraza: dobra koja proizvodi su “masovna“. na radnome mjestu vlada ţeljezna disciplina. masovno radništvo je nosilac masovne potraţnje. zato što je do promjena već došlo. Vrlo uopćeno. U tom novom horizontu sada se uspostavljaju doduše drugačiji. gdje pod pritiskom strojne racionalizacije. stoljeća svršila ona vrsta kapitalizma koju su. ali ipak još uvijek kapitalistički društveni odnosi. po tim teorijama suvremeni kapitalizam bio bi “nuţan“. a zatim pokušati ustanoviti zašto je njihova poanta deterministička. utjelovljeni u kretanju strojeva. Analitička moć tih teorija je velika. koja zahtijeva masovnu ponudu. u Fordovim tvornicama. uniformirana domaćinstva pune se jednoličnim trajnim dobrima. preobraţeni. centralizirana i kruto hijerarhijski ureĎena tvornica. de-kvalificirano radništvo. nakon druge. Za fordizam su karakteristične tri strukturne dimenzije – proizvodna. uniformirani i unaprijed odreĎeni ţivotni ciklusi. koju je pokrenuo parni stroj i otjelovila se u ţeljeznici. politička i društvena: posebna vrsta proizvodnje: tekuća traka. drugi su mišljenja da se upravo dogaĎa treća industrijska revolucija: nakon prve. potrošaštvo postaje ţivotna norma…). preraĎeni. A ipak je konačna poanta tih teorija vrlo slična apologetskim ideologijama: i po njima bi procesi suvremenoga kapitalizma bili “nuţni“. Tim teorijama zajednička je teza da je došlo do prijeloma. uz najmanji trošak. Ne upuštaju se u raspravu da li je sadašnji sistem moguće promijeniti ili je on nuţno takav kakav je – već odmah pokazuju da se promijene upravo dogaĎaju.

Došlo je vrijeme “postfordizma“. Osnovna proizvodna jedinica nije više ogromna centralizirana tvornica. Pri pospješivanju rada i povećanju iskorištavanja oslanjaju se na obiteljsku privrţenost. koja bi proizlazila iz “tradicionalističke“ prirode istočnih društava. To je ubrzo dovelo do karakteristične dijalektike izmeĎu ponude i potraţnje. na šire srodničke i etničke solidarnosti. sada su vaţni “ekipni duh“. te da se trţište nikada stvarno ne zasiti. tehnike i vještine). Tim malim jedinicama prepušteno je kako će organizirati rad i iskorištavanje. u ubrzanu dinamiku suvremenog kapitalizma upreţu tradicionalističke i “pretkapitalističke“ društvene odnose[4]. Te manje proizvodne jedinice meĎusobno su povezane. Ono što je isprva vrijedilo za japansku posebnost. Proizvodna mreţa sposobna je skoro trenutačno promijeniti bitna svojstva konačnoga proizvoda. potrebni za izradu proizvoda. Upravo na tome području moţe mala proizvodna jedinica postići presudnu prednost. do kojega dolazi pomoću posredovanja drţave. Nema više skladištenja. tako da stignu točno u trenutku kada ih trebaju. Opći uzorak povezivanja je mreţa[5]. nema ni stalnih radnih poloţaja za pojedinačne radnice i radnike. tehnike i materijale tako i tako diktira multinacionalka. Njihov poloţaj je cijelo vrijeme ugroţen. kada više nije moguće reći da li posebni grupni “ţivotni stilovi“ potiču specijaliziranu i diverzificiranu ponudu – ili pak ponuda. Za uspješan rad nisu više značajne samo tjelesne i mehaničke spretnosti. kao i s onima koje bi htjele preuzeti njihov “pod-ugovor“. Sada radnice i radnici rade u ekipama. Više nema jedinstvene proizvodne linije. Nakon 5|Page . tj. drţava institucionalizira klasni kompromis i time ga garantira. već malena specijalizirana i ujedno fleksibilna jedinica. koja moţe biti i samostalno poduzeće (mistika “malih i srednjih“ poduzeća. Ta dijalektika izvrsno pristaje neoliberalnoj ideologiji “kulturne raznolikosti“. “obiteljskih“ poduzeća. da što bolje iskoriste sredstva koja su im na raspolaganju. Postfordističke proizvodne jedinice cijelo su vrijeme na draţbi. Jer više nema tekuće trake. koju je oličavala proizvodna traka. koje su “polivalentne“. time što oblikuje nove i nove društvene “slike“. Fordistički model skončao je u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. gdje se takmiče kako brzo i učinkovito će preraditi lokalne kulturne tradicije u eksploatatorske poluge globalne ekonomije. poštivanja razlika i “politike priznanja“.. osjećajna kompetencija. multikulturalizma. strojevi. jedinici. drugarstvo. korporaciji. najrazličitije “kulturne“ karakteristike – ukratko. pokazalo se općom karakteristikom kapitalističke suvremenosti: kapitalizam više ne revolucionira “pretkapitalističke odnose osobne ovisnosti“ – nego ih učinkovito prisvaja i uključuje u svoje mreţe zatiranja i iskorištavanja. ta tehnologiju. stalno su u konkurenciji s drugim sličnim jedinicama. tako da iz iste proizvodne strukture u najkraćem vremenu doĎe “drugačiji“ proizvod. privrţenost grupi. tako reći stvara nove supkulture i manjinske ţivotne modele. “gazela“ i sl. Ta sredstva nisu samo materijalna (oruĎa. u isto vrijeme ili redom posluţuju veći broj strojeva. Proizvodnja više nije “masovna“ i standardizirana. pluralnih identiteta. nema zaliha. izdrţljivost i sl. “naručuju“ se iz raznih krajeva.društveni kompromis izmeĎu rada i kapitala. mafijaške mreţe. nekonfliktnost i slične individualne psihičke osobine. već i pogotovo društvena. Sastojci. vaţno je samo da su dovoljno brze i da je njihov proizvod odgovarajuće kvalitete. Stalni pritisak potiče ih na dosjetljivost.) u “pod-ugovornom“ odnosu s nekom svjetskom firmom. već je “individualizirana“ i prilagoĎava se posebnim zahtjevima potrošačkih skupina. tako da postiţu najveću učinkovitost u trenutnim okolnostima.

Kapital ne pije više samo krv. povećanjem nesigurnosti. informacijsku razmjenu izmeĎu poduzeća i okoline. U perifernim drţavama. do neke mjere. U Švedskoj su se na postfordistički udar odazvali pomoću redistribucije društvenoga dohotka. Pogledamo li preciznije. Regulacijska teorija na prvi pogled pobuĎuje utisak tehnološkog determinizma. Regulacionisti su uvjereni da nacionalna drţava još uvijek ima veliku ulogu. Svjetska banka. Središnji koncept regulacijske teorije je naime akumulacijski režim: u fordističkom reţimu glavni igrač je stvarno drţava sa svojom intervencijom – dok se u postfordizmu uloga drţave bitno smanjuje. ali u analizi postfordizma on postaje organizacijski determinizam: glavne crte. Društveni kompromis svakako više nema oblike drţave blagostanja. te osiguravanjem sigurnosti za cjelokupno stanovništvo. Regulacijska teorija proučava kako se povijesno konkretno razvija proces. koji na analizu vrši predmet analize[9]. Postfordizam zahtijeva od radne snage elastičnost i puno više svestranu angaţiranost. Sada više nije dovoljno da strpljivo podnosiš – sada se uz trud moraš još i oduševljavati. smanjenjem prava iz rada – ukratko. ta ona regulira privredu na području svoje jurisdikcije. UtvrĎuje da se taj proces odvija na različite historijske načine. čuvstvene dimenzije sudionika i sl. taj ima čak spoznajnu vrijednost – već u onome što omogućava da do toga pomaka doĎe: a to je njen centralni koncept – koncept akumulacijskog reţima. U Japanu su radništvu u zamjenu za nove ţrtve ponudili veću sigurnost.što je kapital pomoću fordizma sebi podvrgao radnička tijela. dok je u pozadini teorije postfordizma “managerski“ pogled.) – i ekstenzivnija (relevantna okolina je sada globalna). sve je teţe govoriti o “nacionalnim ekonomijama“ – i stvarni agenti svjetske privrede sada su globalni. koji je sama bit kapitalizma – proces beskonačne akumulacije kapitala. S druge strane. Nakon fordizma došao bi dakle toyotizam. moţemo vidjeti da je taj determinizam u analizi fordizma moţda stvarno tehnološki. utoliko više posljedica pritiska. Čini se da regulacijska teorija misli fordizam na drugačijoj pozadini nego toyotizam: teoriju fordizma raz vija na pozadini tematike državne regulacije. MeĎunarodni monetarni fond). to ne znači da zbog toga taj pomak zahvaća bit povijesnoga procesa imalo nepreciznije: čak bismo mogli reći da je taj pomak. koje naziva “reţimima“: “akumulacijski reţim“ 6|Page . nego li prijašnji reţimi. spoznajne. Čini se da su. prekvalifikacijom “viška“ radnika. zapravo su karakteristike organizacije proizvodnje. baš zato što do njega dolazi “nesvjesno“. Regulacijska teorija taj pozadinski teoretski pomak ne tematizira i izvršava ga nekako automatski. sada još hoće i dušu i srce. Problem regulacijske teorije dakle nije u samom pomaku. još nije sasvim jasno. ali i u Velikoj Britaniji. intelektualne.[6] Regulacionisti misle da se taj “reţim akumulacije“ najčistije afirmirao u japanskoj industriji – točnije u Toyoti. koje odreĎuju toyotizam. u postfordizmu si podreĎuje i duh i dušu. Regulacijska teorija: prijelaz u toyotizam Teoriju o povijesnom prijelomu izmeĎu fordizma i postfordizma prvi su i najcjelovitije razvili francuski ekonomisti regulacijske škole. Taj pomak u teorijskom zaleĎu nikako nije samovoljan. uloga organizacije na ravni poduzeća postaje ujedno intenzivnija (vrlo sofisticirano zahvaća komunikacijske procese u poduzeću. Pa ipak.[7] Kakve su ostale dimenzije toga “akumulacijskog reţima“. jačaju uloga i moć naddrţavnih institucija (Svjetska trgovinska organizacija. osjećaje i inteligenciju. drţava svojim posezanjima ne osigurava više punu zaposlenost. još uvijek moguće različite društvene strategije. elastičnost radne snage i njeno podreĎivanje novim zahtjevima postigli su pomoću “prekarizacije“[8] radnih odnosa.

tj.proizlazi iz načina kako se povezuju elementi. pomoću koje je kapitalizam došao do svoga kraja. Te elemente Marx je nazvao “faktori proizvodnje“: instanca koja u kapitalizmu osigurava povezanost faktora proizvodnje. na kraju. Faktori proizvodnje u kapitalizmu zajednički djeluju. ali joj nije dostupna problematika kapitalizma u povijesti. s druge. dok je ţivoga rada sve manje. znače da je ta logika došla do svoje granice. koja utvrĎuju teoretičari prijelaza u postfordizam. da se kapitalistički sistem “saturirao“ i da su uvjeti za izlazak iz kapitalizma već prisutni. da je sada glavna proizvodnja “nematerijalna“. izmeĎu jedinica i u širem društvu. “samooploĎuje“ i “akumulira“. ono što se u kapitalističkom proizvodnom procesu “povećava“. to znači u intelektualni rad. Otuda deterministička. sa stajališta rada. a to znači proizvode. s jedne strane u strojeve. razvojem industrije sve više se smanjuje stupanj nove vrijednosti. već je tako reći pravocrtni nastavak industrijskog razvoja doveo do odlučujuće preobrazbe. U neposrednom proizvodnom procesu sve vaţniji postaje “opredmećeni rad“. koji sudjeluje u neposrednom proizvodnom procesu. Po toj teoriji u kapitalističkom sistemu nije došlo do prijeloma. Zato je sve vaţnija organizacija neposrednog proizvodnog procesa. tj. Do dobiti 7|Page . Industrijski kapitalizam pospješuje tehnološke inovacije. interpretirati kao povijesni trenutak u kome je kapitalistički razvoj udario u svoju unutrašnju granicu i ostvario uvijete za prijelaz van iz kapitalizma. Pored istraţivačkog i inovacijskog rada. je kapital. npr. radna snaga kao “varijabilni kapital“). Zato moţe analizirati historijske faze kapitalizma. sve je manje tjelesni rad. koordiniraju se i organiziraju. na svoj način “apologetska“ priroda regulacijske teorije. U neposrednom proizvodnom procesu povećava se udio opredmećenog rada (mašinerije) i smanjuje udio ţivog rada. Teorija o granici kapitalističkog razvoja Crte koje regulacionistička teorija iz perspektive kapitala pojašnjava kao prijelaz u novu fazu kapitalističke akumulacije. Prihvatimo li Marxovu tezu da samo ţivi rad proizvodi vrijednost (dok se vrijednost opredmećena u stroju samo prenosi na proizvod). samo kao “oblici“ ili “egzistencijalni načini“ kapitala (predmeti rada i sredstva za rad nastupaju kao “konstantni kapital“. njegova koordinacija s drugim proizvodnim procesima. u istraţivanje i razvoj. proizvodnja znanja i informacija. organizacija društvene sredine u kojoj se odvijaju proizvodni procesi.[10] Za svojstva suvremene proizvodnje. s druge strane. proizlaze iz same razvojne logike kapitalističkog načina proizvodnje – a. ali da postaje sve značajnija organizacija odnosa u proizvodnoj jedinici. moguće je iz suprotne perspektive. teoretičari “radničkog pogleda“ dokazuju da. ta teorija pri proučavanju njegovih “reţima“ uzima proizvodne faktore kao uvijek-već-povezane. To znači da s ve više vrijednosti ulaţe u tehnologiju. Ţivi rad. a to znači mašinerija. povijest u kapitalizmu. Zato što je horizont regulacijske teorije akumulacijski proces. gleda dakle sa stajališta njihove uvijek već dane (iako povijesno specifične) povezanosti – gleda dakle sa stajališta kapitala. od kojih je ovisan ili koji su ovisni o njemu – te. već takoĎer sve više i u značenju upravljanja širim društvom. jer se proizvodnja uspješno automatizira – on preuzima zadatke nadzora i podešavanja u strojevima opredmećenih procesa. sve značajniju ulogu dobiva organizacijski rad – “management“. s jedne strane. ne samo u značenju organizacije i upravljanja u proizvodnim jedinicama i u njihovim povezivanjima. koji – povezani – proizvode vrijednost. koji se proizvede u neposrednom radnom procesu.

A to znači. To je potpuno očito u elektronskoj. A to znači. ne treba čekati da se njen proizvod “realizira“ na trţištu. potreban za proizvodnju. besmisleno je potiskivati te vrste rada u uske okvire robne proizvodnje. komunizam? Kako se oduprijeti klasnom nasilju. potrebnog za proizvodnju odreĎenog proizvoda. svejedno još udruţeni. kao kristalizacija općega intelekta nekoga društva i njegove uglavljenosti u povijest čovječanstva? Čini se dakle da je kapitalistička priroda proizvodnje sve više umjetna spona. pomoću kojega čuvaju i obnavljaju njegovu sadašnju “prednju stranu“?[11] 8|Page . tj. Ţivi rad. tehnologiji. ako se roba proda. jer njima ne treba čekati trţišnu realizaciju da bi postale društvene. sniţenjem količine dodanog ţivog rada na proizvod. inovacija i kreacija. Samo sa krajnjim sredstvima klasne borbe. Komunizam je već ovdje. kroz koje se prosijava društvenost da bi postala privatnim vlasništvom. koji sudjeluje u proizvodnji proizvoda. podruštvljeni rad. – Ali. samo zato da bi se potom na trţištu opet mogla podruštveniti. nuţno se prebacuje u teoriju aktivizma: kako djelovati da bismo aktivirali obrnutu stranu sadašnjega kapitalizma. povećanjem u strojevima “opredmećenog“ rada. naravno. istraţivanje. To jest. Do dobiti je moguće doći i pomoću bolje organizacije proizvodnje i njene šire okoline. onda je sve besmislenije da ju tlače u okvire robne proizvodnje. kojima tu društvenost privatiziraju. suvišno sito. Na svakome koraku danas moţemo osjetilno zorno vidjeti temeljno proturječje kapitalističkog proizvodnog načina: društvena priroda proizvodnje se neposredno sukobljava s privatnim prisvajanjem proizvoda. ona je nova osloboĎena društvenost čovječanstva – kapitalističke korporacije i njihove drţavne i naddrţavne ustanove moraju si iz dana u dan izmišljati nove nasilne pravne poluge. kao što su “autorska prava“ institucionalni monstrum.je prema tome moguće doći samo tako da se smanji proizvodne troškove ispod nivoa “društveno priznatoga“ apstraktnog rada. A to znači. te ju nasilno zatvarati u svoj kavez. čak afektivni rad itd. pospješivanjem procesa koji je uopće i prouzročio teškoću. Zapravo se smjer toga proturječja već okrenuo: sada mora privatno prisvajanje neprestano loviti proizvodnju u njenoj društvenosti. “realizira“ na trţištu. zajedno sa svojim pomagačima. Rješavanje problema tako vodi u sve teţe zaoštravanje problema. svaka misaona djelatnost pretpostavlja kako svu prošlu povijest. Problem koji za kapitalističku proizvodnju donosi smanjivanje ţivoga rada. da bi proizvodnja dobila društveno priznanje. Ako je proizvodnja ionako već društvena i sve se više podruštvljava. kapitalistička ga klasa. Dakle. Na kraju. Intelektualno privatno vlasništvo je besmisao. A znanstveni rad je. Ta teorija. To pak znači da je proizvodnja po sebi sve više društvena – da. tako i svu suvremenu društvenost. po svojoj logici. koji je na djelu u proizvodnji. potrebnog za proizvodnju. rješavaju tako da još dalje smanjuju ţivi rad. dakle. samo dok je proizvodnja kapitalistička proizvodnja. uzmimo. poboljšanjima u tehnologiji. u njemu se kristalizira cjelokupno intelektualno iskustvo čovječanstva. posebno kompjuterskoj. zadrţava da ne zasije nad horizontom čovječanstva. Ta tehnologija je društvenost sama. a to znači proizvodnje za trţište – gdje se proizvodnja podruštveni tek preko svoga proizvoda robe. pomoću društvenosti same. sve je više intelektualni rad. a što su drugo strojevi nego “opredmećeni rad“.

zajednički im je teorijski horizont. Većina teoretičara govori o tri ciklusa: nizozemski ciklus (od sredine 16. s teorijskog stajališta. koji svjetski sistem proučava u njegovim sistemskim ciklusima. moguće je raznim putovima. Giovanni Arrighi[17] dodaje još jedan ciklus: sjevernotalijanski ili “genovski“ ciklus. determinizam. Iako sadašnju krizu različito interpretiraju. Kretanje svakog sistema.[15] Pierre-Noël Giraud[16] misli da nestaje samo iznimna posebnost 20. Na toj točki mogu imati aktivistički zahvati u povijesne procese puno veće učinke. te prevlast ili hegemonija neke odreĎene ekonomije i neke odreĎene vojno-političke moći. kao i granice toga polja. stoljeća. tvrdi ta teorija. dok će se unutrašnje razlike u bogatim drţavama opet početi nezaustavljivo povećavati. nije unaprijed odlučeno. dakle i kapitalističkog. posebna vrsta veze izmeĎu vojne i političke moći (drţave) i ekonomskih faktora. do konca 20. stoljeća). kapitalizam je ekspanzionistički sistem. koji je u sebe zahvatio cijeli planet. Cikluse je moguće imenovati po njihovim hegemonijama. Giraud očekuje da će u budućnosti drţave sa niskim nadnicama i razvijenom tehnologijom (Indija. do prve trećine 17. koji je sposoban reproducirati se iz vlastite sistemske logike. nego u vremenima kada se sistem još uravnoteţeno kreće. Taj najraniji sistemski akumulacijski ciklus teorijski je značajan zato što je u njemu ekonomska hegemonija pripadala sjevernoj Italiji. koje je sama uspostavila pomoću postupaka teorijskoga rada. To je točka “račvanja“. koji preuzima ulogu udešavanja sistema. a ciklički njihaji postaju sve kraći – sve dok gibanje ne doĎe do točke kada se više nije moguće vratiti u sistemsku ravnoteţu. U kapitalizmu je za svaki sistemski ciklus karakteristična posebna organizacija proizvodne jedinice. odvija se u ciklusima: sistem doduše obnavlja svoju ravnoteţu. Istočna Evropa) sve više sustizati sadašnje bogate drţave. a za njih je karakteristično da se prekrivaju (kada je jedan ciklus u fazi zalaska. do kraja 18. a vojno-politička 9|Page . već začeo novi ciklus. unutarnje razlike kod bogatih nacija dramatično su se smanjile. stoljeća). ako već ne konzervativni. gdje je moguć aktivistički zahvat.Teorija svjetskog-sistema[12] Ako regulacijska teorija. uspostaviti će se novi sistem – a kakav će biti taj novi sistem. ali mu to uspijeva sve manje potpuno. sistem: to znači da je u sebi sklopljen svijet. u okviru istoga sistema. od sredine 14. drugi je ciklus već u fazi uspona). Immanuel Wallerstein tvrdi da je počela konačna kriza kapitalizma. neuravnoteţeniji. stoljeću razlike izmeĎu regija u svijetu dramatično narastale. britanski ciklus (od sredine 18.[13] Analitičari svjetskog-sistema općenito se slaţu da je svjetski-sistem u krizi. Kapitalizam je. ali tu krizu različito interpretiraju. odreĎuje polje u kojemu djeluje determinizam. stoljeća. te. baš sad ţivimo u takvom trenutku. stoljeća). stoljeća: dok su u 20. Jugoistočna Azija. bifurkacije: otuda dalje. koji su takoĎer bili u sebi sklopljeni “svjetovi“. ali u tome trenutku se na nekom drugom kraju. stoljeća.[14] André Gunder Frank misli da baš sad završava dvostoljetna kriza azijske ekonomije i da zajedno s njom svršava i toliko izmistificirani “uspon Zapada“. stoljeća. U suprotnosti spram prijašnjih povijesnih sistema. sve dok odmaci od uravnoteţenog stanja ne postanu toliki da se ravnoteţa slomi. do početka 20. – tada moţemo reći da teorija koja gleda na kapitalizam kao svjetski-sistem. koja gleda sa stanovišta kapitala. Ciklično njihanje se ponavlja. vodi u rezignirani. ciklus SAD (od kasne sredine 19. sistem gubi ravnoteţu i opet se u nju vraća – no svaki povratak je nepotpuniji. stoljeća. Kina. ako teorija “radničkoga pogleda“ prelazi u aktivizam. A po mišljenju teorije svjetskog-sistema.

Arrighi je sačinio i shemu “sistemskog akumulacijskog ciklusa“ u dvije faze – u fazi uspona i u fazi zalaska. kada je nosilac kapitalističke akumulacije proizvodnja dobara.hegemonija pak Španjolskoj. stoljeća). Ujedno dolazi do niza povezanih promjena: do promjene u organizaciji kapitalističke proizvodnje. iako nisu na jednom te istom kraju svijeta. Upravo se završava jedan takav kapitalski akumulacijski ciklus (koji je počeo sredinom 19. Po teoriji svjetskog-sistema. Kapital pak traţi upravo “nenormalno velike“ dobiti. niše je moguće naći ponudom novih ili kvalitetnijih proizvoda. kada prevladavaju proizvodnja i trgovina. Ekonomska i vojno-politička hegemonija bile su u prvome kapitalističkom ciklusu doduše odvojene. promjene u hegemoniji i u načinu vršenja hegemonije. Nakon doba materijalne ekspanzije. te se mogućnosti prije ili kasnije iscrpe. Politički i vojno još uvijek dominiraju. vidimo da nikada i nije bila nešto drugo. Ako si moţemo priuštiti opću frazu. moći će se izmaknuti toj neobećavajućoj trilemi. Ovaj put iz niza razloga nije jasno hoće li kriza svršiti u početku novog kapitalskog ciklusa – ili će doći do raspada svjetskog kapitalističkog sistema i do prijelaza u neki drugi sistem. Razmišljanje o čovjeku i društvu teoriju je od nekoć povezivalo sa 10 | P a g e . svjetski hegemon bile su SAD. Ako se budu drţava i kapital. Značenje aktivističke teorije Baš zato su u sadašnjem trenutku tako jako vaţna djela koji povezuju teoriju i aktivizam. Logika Arrighijeve sheme kombinira Marxovu analizu kapitala kao procesa samouvećavanja vrijednosti – i Braudelov pojam kapitala kao “suprotnosti trţišta“. Novi sistem mogao bi biti imperij bez trţišta ili trţište bez imperija. pri kojemu dolazi do opće društvene krize i do prelaska u novi akumulacijski ciklus. meĎutim kapital se u meĎuvremenu pomaknuo u istočnu Aziju. U ljudskim stvarima se otpor materije pokazuje samo kroz praksu. Ta druga faza “financijske ekspanzije“ nagovještava kraj sistemskog ciklusa. koje nije moguće povećavati. Zato se usmjerava u trţišne niše. te nastupa faza sutona. kao parazitske strukture na trţištu. gdje je moguće doseći nadnormalne dobiti. kada su nositelj akumulacije transakcije s kapitalom u “novčanoj formi“. SAD su udruţivale ekonomsku i vojno-političku hegemoniju. U ciklusu. vjerojatno će početi novi kapitalistički ciklus. Ako se to ne dogodi. moţemo reći da se teorija proizvodi u suočenju s otporom materije. do promjene u sistemu meĎunarodnih odnosa. Eksperimentalne znanosti organiziraju otpor materije pomoću eksperimenata. koji sada svršava. za njega je karakteristična organizacija bila “slobodno poduzeće“ (što je dovelo do nastanka transnacionalki). to znači u proizvodnji i trgovini. ali su se povezivale. u sistemskom njihanju dolazi do razdoblja “financijske ekspanzije“. Pošto svi traţe niše. te se kapital usmjerava u financijske aktivnosti. U toj fazi moguće je natprosječne dobiti doseći pomoću financijskih transakcija. kapitalizam ne moţe postojati bez povezanosti izmeĎu drţave i kapitala. Ili će biti nešto treće: ako čovječanstvo ne dopusti da naša budućnost bude samo zgarište kapitalizma. U uspinjućoj cikličkoj fazi. opet povezali. Faza uspona tako je razdoblje “materijalne ekspanzije“. biti će kraj kapitalizmu. Društvena teorija danas moţe biti samo teoretizacija društvene prakse: preletimo li historiju društvene teorije.[18] Po Braudelu. trţišni mehanizam ponude i potraţnje ipak u svakom trenutku odreĎuje “normalne“ dobiti.

što ju je uvijek moguće zahvatiti samo djelomičnim pogledom. Taj otpor materije ne pokaz uje se samo u udaru na liniji razgraničenja povijesnog sukoba: na liniji klasne borbe ili na razdjelnici izmeĎu sistema i anti-sistemskih pokreta. Zato bez meĎusobnih razlika anti-kapitalistički pokreti uopće ne mogu biti uspješni. nesigurna budućnost za njih i njihovu djecu. Samo što je moderna. i sa iste strane ne izgleda jednako. tj. grafova. kroz neusklaĎenost različitih ideoloških shvaćanja. A uspješni su samo u mjeri u kojoj meĎusobne razlike izriču i artikuliraju. kao nesretna mladost. Samo suočavanjem različitih pogleda moguće je uopće nešto vidjeti. Svoju vlastitu praksu ne moţemo teoretizirati dok ne moţemo na nju pogledati kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i još neki drugačiji pogled. Radnički takoĎer. Metafora barikade nije samo zastarjela. zašto da ne. 11 | P a g e . tako karakterističnog za Stare i još za zadnjega humanista i prvog protu -kartezijanca Giambattista Vica. gi bljivost radne snage faktor je privrednoga rasta. Pa ipak se ovisnost pogleda od gledišta. opora zrelost i gorka starost… Kapitalski pogled svoju valjanost moţe dokazati pomoću statistika. da bi uvijek mogao zaposliti najjeftiniju radnu snagu pod najboljim najamnim uvjetima. Morao je doći Freud da bi razumijevanje odnosa izmeĎu teorije i prakse postavio na noge: praksa nije prakticiranje teorije – već je teorija teoretizacija prakse. ostaje tup i slijep zarobljenik svoje ideološke perspektive. modela. pruţljivost njihove radne snage pokazuje se kao “prekarnost“ njihovoga rada i ţivota. znači da će se kapital moći brţe kretati. Različiti pogledi ne vide ju niti na istome mjestu. moguće je početi proizvoditi polje teorijske problematike. “Barikada“. Tek u diskusiji. Pojasnimo si to pomoću aktualnog primjera: elastičnost trţišta radne snage ili “prekarizacija“ ţivota. odnos izmeĎu teorije i prakse shvaćala u mistificiranom ideološkom prosvjetiteljskom. kao odricanje od materinstva i očinstva. Tek suočavanjem različitih “kućnih pogleda“. kroz razliku meĎu topičnim pogledima. u kojemu će biti moguće početi s proizvodnjom teorije. – U očima nosilaca ili ponuĎača radne snage. da će lakše preskakati iz jedne proizvodne grane u drugu. Sa stajališta kapitala. kao neprestana svakidašnja strka i zabrinutost. kroz koju se proizvodi teorija. to znači radnice i radnika. a ono je materijalne društveno-povijesne prirode. Sa stajališta kapitala. nekakvog društvenog blagostanja. ideoloških shvaćanja. ako moţemo tako reći. iz kraja u kraj. kao gubitak nekadašnjih prava. dobivamo mogućnost da će nam se. već je uvijek bila zavodnička: otpor materije pokazuje se u tome što “barikada“ ne izgleda jednako. moguće je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideološkog idiotizma. Dokle svako samo gleda sa svojega posebnog gledišta. gledamo li ju s jedne ili s druge strane. Baš u društvenoj historijskoj praksi naime spotičemo se na otpor društvene povijesne materije: na otpor koji omogućava i zahtijeva nastanak teorije.praksom. Ostaje domorodac uroĎeničkog pogleda. Pokazuje se kao nestalnost zaposlenja. povećavanja bogatstva i. ako dakle prakticiraju teorijsku diskusiju. topičnost razumijevanja društvenih i ljudskih stvari. ne potvrĎuje samo uzduţ velikih strukturnih prekretnica. Otpor materije pokazuje se u tome što ju nije moguće totalizirati. otvoriti zijev. prijetnja nezaposlenošću i siromaštvom. pogledom koji odreĎuje i ograničava njegovo gledište. pozitivističkom ili scijentističkom obliku: od prakse je zahtijevala da “primjenjuje“ teoriju. nakon što se riješila samoniklog tehničkog jedinstva teorije i prakse. gibljivost na trţištu radne snage znači konkurentsku prednost za zemlju koja osigurava takvu pruţljivost.

Sedamdesetih godina pokazalo se da razvojne politike povoljno utječu na privrede nerazvijenih područja na svijetu. koja su pod njegovom manus. po Lamyju. OUN je sedamdesete godine proglasila za “desetljeće razvoja“. 2001. vjerojatno da bi ga slušateljstvo bolje razumjelo). uvjeravanja. a vremena je premalo. “Osobni odnosi ovisnosti“ vrijede u društvima gdje pojedinci i pojedinke imaju različite “statuse“. ili odnos izmeĎu oca obitelji (pater familias) i djece. Navodim po: Susan George. počeli su sa susretima u Davosu. te prema tome niti načelno nisu “jednaki“. u govoru pred Savjetom SAD za meĎunarodno poslovanje. br. u njegovoj vlasti. Mille et une nuits. kada nuţda pritišće. u izdanju Prosvjete i Arkzina [1] “TINA“: “There is no alternative“ – “Nema alternative“. voditelj ureda evropske komisije za pregovore u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. u ţestokoj raspravi. u petljavoj ţurbi djelovanja. MeĎu njih ubraja odnose “osobne ovisnosti“.“ A hoćemo. na kraju su izvoznice nafte tada dva puta jako poskupile naftu. u: Transeuropeénnes. s njegovom dopunom TINA (nema alternative)“ (Immanuel Wallerstein. ali i odnos izmeĎu sizerena i vazala ili rimskoga patricija i njegovoga “klijenta“. U takvim društvima nema pojma “jednakosti“ – a odnosi ovisnosti prikazuju se kao samonikli.Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu. “Pokrenuli su globalni protunapad. 8. počeli su širiti pojam globalizacije. Pariz. govorio sam tada. u UNESCO su raspravljali o “novom meĎunarodnom informacijskom poretku“. [4] Izraz “predkapitalistički odnosi“ je Maxov.) [2] Pascal Lamy. Pariz. zato ćemo morati ţrtvovati sektore koje smo do sada štitili (Lamy se izrazio pomoću prave metafore. puno se govorilo o “novom ekonomskom poretku“ koji bi onemogućio ili barem smanjio iskorištavanje siromašnih područja na rubovima svjetskog sistema. kakav je uzmimo odnos izmeĎu feudalnog gospodara i kmeta ili izmeĎu antičkog gospodara i roba. [3] Geslo “To je jedina alternativa“ tada je analizirao Joţe Vogrinc. 6. prirodni. 22. O navici da nam vlastodršci vole pripisati da smo se “odlučili“ za ono što oni sami rade. zapitanosti. Remettre I’OMC à sa place (Vraćanje Svjetske trgovinske organizacije na njezino mjesto). koji je trebao slomiti monopol razvijenih drţava svjetskoga središta nad informacijskim tokovima. 2000: “Oboje (SAD i EU) znamo da ćemo morati bite the bullet (‘zagristi metak’: štošta ţrtvovati). ‘washingtonsko suglasje’. koja govori više nego li znači: “we can’t keep our protected sectors out of the sunlight – svoje zaštićene sektore ne moţemo i dalje skrivati pred sunčevim zrakama“). Immanuel Wallerstein misli da je TINA ideološki sastojak protunapada. Teorija se danas piše u trku. kako kaţe 12 | P a g e . ţelimo li dobiti ono što hoćemo. “America and the world: the Twin Towers as metaphor“ /Amerika i svijet: neboderiblizanci kao metafora/. nakon što se u sedamdesetim godinama istekla njihova svjetska privredna premoć. izmeĎu manifestacija i mobilizacija. a ujedno su bile i vojno poraţene u Vijetnamu. pristup na strana trţišta (to Lamy u govoru naziva i “big deal“. New York. GATT (opći sporazum o trgovini i tarifama) preobrazili su u Svjetsku trgovinsku organizaciju. proljeće-ljeto 2002. koji su pokrenule SAD. IzmeĎu ostalog počeli su napadno afirmirati neoliberalizam i tzv. Sa slovenskog preveo Srećko Pulig Uskoro u knjizi Teorija za revolucionarnu politiku. naturwüchsig.

tehnologije i njezinih društvenih učinaka. Calman-Levy. u: S onu stranu fordizma. Uvijek kupujemo vrlo velike količine. imamo višegodišnja iskustva i dobar distribucijski sistem. Kaplan i Michael Sprinker. Pariz. Regulation et crise du capitalisme. … trgovanje. taj je došao iz latinskog pridjeva precarius (izvorno značenje je specifično: “izmoljen. na molbu“ i poopćeno. Continuità e trasformazioni nel capitalismo contemporaneo (Fordizam i postfordizam. milošću dobiven“. – “Prekarizacija“ je novija novinarska izvedenica iz pridjeva “prekaran. Iscrpno predstavljanje i kritičku raspravu o regulacionizmu donosi tematski broj revije Futur Antérieur “Ecole de la régulation et critique de la raison économique“ (Regulacijska škola i kritika ekonomskog uma). tako i poopćeno značenje: “isprošen. Za analizu proizvodnoga procesa. [7] Jedna od prvih socioloških reakcija na izbijanje toyotizma ima karakterističan naslov: Toyota. te je tek u 16. u tehničkom pravnom jeziku “do opoziva“. tvornica očaja. ovisan od tuĎe volje ili okolnosti“. ur. odnosi po milosti poslodavaca. isprošen. istraţivanje trţišta ili traţenje primjerene lokacije. Sintetičko predstavljanje škole je u: Alain Lipietz. u: Edoardo de Marchi et al. Izraz je u moderne jezike stigao najprije upravo u tehničkom pravnom značenju (1336. u intervjuu za Finance plastično opisuje kako djeluje postfordističko poduzeće: “Vaţno je prije svega to da nemamo vlastitih tvornica.“ (Finance. Toyota. stoljeću dobio opće značenje. Unicopli. skoro 40% u Evropi i samo jedan postotak u Africi. Iskustvo SAD). Ann. Sumnja u (pre)raširenu analizu. Coriat. nestalan“). 1979. . privremeni i obično bez prava iz rada. koji ima takoĎer dva značenja – specifično “po milosti. Qualche dubbio su un’analisi (troppo) consolidata“. iz ablativa je nestao prilog precario.). [5] Carl-Henric Enhörning. Pariz. pamuk. … Pribliţno 60% proizvodnje ostvarujemo u Aziji. po veličini na svijetu). L’experience des EtatsUnis (Regulacija i kriza kapitalizma. Vidi: Satoshi Kamata. Pariz. 2. 1993. fleksibilnost.Marx. “From Althusserianism to ‘Regulation Theory’“. Bourgeois. 124. Kontinuitet i promjene u suvremenom kapitalizmu). Po Marxovoj teoriji kapitalizam trga mreţe odnosa osobne ovisnosti. [8] Izraz “prekarizacija“ sa stajališta radnica i radnika odnosi se na ono č emu se iz perspektive kapitala kaţe “fleksibilizacija trţišta radne snage. 1976. izvedeno značenje je poopćeno: “nesiguran. Kritičku analizu regulacionizma i nacrt alternativne teorije donosi članak: Maria Turchetto. u: NaslijeĎe althusserijanizma). Verso. Verbinc donosi i pravni izraz “prekarij: privremena upotreba ili uţivanje tuĎeg 13 | P a g e . Oltre il fordismo. Milano.).“Prekarni radni odnosi“ su nesigurni i nestalni radni odnosi. L’atélier et le chronomêtre (Radionica i kronometar). prekeren“. naš a proizvodna kancelarija po cijelom svijetu. u: The Althusserian Legacy (“Od althusserijanizma do ‘teorije regulacije’“. elastičnost radne snage“. 1994. l’usine du désespoir. London itd. vidi B. odgovoran za odnose sa dioničarima u švedskom poduzeću H&M (proizvodnja i prodaja odjela. L’Harmattan. 1999. te vrlo dobro znamo od kojega je najbolje kupiti npr. meĎu 5 najvećih švedskih poduzeća. Za proizvodnju naime brine 21. Sve radimo sami. Editions Ouvrières. Osim toga imamo i oko 750 dobavljača. [6] Pionirski rad je: Michel Aglietta. 1976 (1972). nestalan“).. te revolucionarno preobraţava društvo u homogeno društvo (pravno) slobodnih i jednakopravnih pojedinki i pojedinaca.7.2004. koje je sada u upotrebi (“nesiguran. “Fordismo e postfordismo. Pariz. na molbu ili odobren do opoziva. Verbinčev Slovar tujk (Riječnik stranih riječi) pod natuknicom “prekeren“ daje kako pravno tehničko.

njenih pozadina i konteksta. II. ideološki se odijevajući u hipotetičku “milost“ vlasnika kapitala. koji su nastali u godinama 1857 – 1858. Imperij. Ljubljana. Zagreb 2005. Temelji slobode./ *prek-(ili: *perek-. Osnovi kritike političke ekonomije (Grundrisse). Hardt i A. stoljeću. Usporedi slovenski prijevod u: Antonio Negri: Delavci in država. Naprijed. [hrvatski prijevod: M. 1989. [11] Pregledno predstavljanje te teorije. gospodstvu i podčinjenosti. “moliti. Študentska zaloţba. p. da bi preuzela niz specifičnih pravnih reguliranja i praksi. Krt.] (O tome Marxovom spisu vidi informativno bogat i teorijski pronicav rad: Pavel Zgaga. Prilog analizi suvremenih formi ţivota.) Benveniste. Razlikovna crta *prek. Negri. U latinskom *prex je indoevropski korijen *perk. Multimedijalni institut.je da je to usmeni zahtjev koji se naslovljava na viši autoritet i oslanja se samo na riječ. [usporedi hrvatski prijevod: Karl Marx. prositi. [hrvatsko izdanje: Benveniste. Od renesanse do krize marksizma. k istini odnosa: k nejednakosti. 2004. Imperij. Albin Michel. Gospostvo in sabotaža. Virno. koja se gotovo isključivo upotrebljava u mnoţini preces. kletva. (Bezlaj. Le Vocabulaire des institutions indo-europeénnes. (natuknica u Riječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića gotovo je identična Verbinčevoj. Marx onkraj Marxa (Radnici i drţava. [10] To gledanje razvio je Karl Marx u rukopisima koje poznajemo pod uredničkim imenom Grundrisse der Kritik der politischen Okonomie (Rohentwurf) (Osnovi kritike političke ekonomije /Gruba skica/). Marxovu postavku reinterpretirao je Antonio Negri u Marx oltre Marx (Marx onkraj Marxa): pokušao joj je oduzeti hegelovsku prirodu. 1984. koji imamo i u slovenskome prositi. Krtina.] O političkoj i aktivističkoj problematici vidi pak: Paolo Virno.) – Latinski pridjev u vezi je sa glagolom precor. delikatnost) nastala je tek u 19. Zagreb 1977. Jesenski i Turk. pod prašati navodi da je *prok‘ preglas iz *prek‘-. izvodi prositi iz *prok’ -. “molitva. vidi u: Michael Hardt i Antonio Negri. Vlast i sabotaţa. op. koje se uzdaju u “viši autoritet“ vlasništva.).] 14 | P a g e . Slovnica mnoštva. zagreb. Grundrisse. Disput. neizvjesnost. [9] Nedavno se Aglietta eksplicitno prihvatio menadţerske ideologije i njenih učinaka: Michel Aglietta i Antoine Rebérioux. 2004. 2003. te ju podesiti više aktivistički. [hrvatski prijevod: P. te kraj kapitalizma shvaća kao “samo-ukidanje rada“. Ljubljana 1985. Marx onkraj Marxa). Pariz. nesigurnost. preklinjanje“. Gramatika mnoštva. 2003. Sadašnja upotreba tako – primjereno duhu vremena – u uzvratnom kretanju ponovo oţivljava povijesno putovanje riječi: od opće nesigurnosti k njenome pravnom kosturu. ţeljeti kome nešto (dobro ili zlo)“ i sa imenicom *prex. Ljubljana. K analizi oblik sodobnega ţivljenja.“ –Sadašnja upotreba toga rječnika tako je proizašla iz sporednoga poopćenog značenja. tako i njen “autoritet“. prošnja. 2003.] kaţe slijedeće: „…*prex je osnovan zahtjev koji je isključivo verbalan i upućen bogovima s namjerom da od njih dobijemo ono što očekujemo. Ljubljana. nestalnost. te tako obnavljaju kako instituciju vlasništva. Delavska enotnost. Etimološki slovar slovenskega jezika /Etimološki rječnik slovenskog jezika/. Arkzin.vlasništva“) Imenica “prekarnost“ (opozivost. Riječi indoevropskih institucija. Derives du capitalisme financier (Posljedice financijskog kapitalizma) . od pravne tehnike k njenome mističnom jezgru i sve to nazad. Slovenski prijevod : Karl Marx: Kritika politične ekonomije1857/58. Zagreb. Ljubljana. riskantnost. Krt.) Kod Marxa konstrukcija ima još jake hegelovske crte.

iako ga cijelo ne moţe obuhvatiti. Ekonomija suvremenog svijeta). moć i izvori naših vremena). ne-ekonomije (non-économie). kako na prirodu. su: 1.. Gallimard. 1945-2025. 2. I tu je istinsko područje kapitalizma – kako jučer. ravan samodovoljnog materijalnog života ili ne-privrede. 1998.: Terence K. Pluto press Australia. tako i poslije nje. str.“ (Isto. privredni ţivot društava razdijelio na tri ravni. svojevrsni humus u koji trţište pušta svoje korijenje. na kraju je područje obrnutog trţišta. 1996. Novac. Zagreb 1992. ravan opreke trţištu (contremarché) ili kapitalizam. ekonomija i kapitalizam od XV do XVIII st. Utopistike – Dediščina sociologije (Utopistike – NaslijeĎe sociologije). London-New York. XV-XVIII siècle. od kojih je svaka slijedeća i “viša“ ovisna od prijašnje. Iznad toga sloja ili bolje nad njim. Berkeley. [18] Francuski povjesničar Fernand Braudel je u djelu Les Jeux de l’échange. Materijalna civilizacija. Hopkins i Immanuel Walerstein (ur. Pariz. économie et capitalisme. Putanja svjetskog-sistema). već ima stvarne mogućnosti da se ostvari. and the Origins of our Times (Dugačko dvadeseto stoljeće. Verso. Globalna ekonomija u azijskom dobu). Ljubljana. Braudel. ponuda. Vidi: Immanuel Wallerstein. London & New Jersey. L’inégalité du monde. [15] André Gunder Frank. prijevod. 1996. u kojemu caruju dosjetljivost i pravo jačega. Igra razmjene. ReOrient. 1979. August Cesarec. te je stoga za sebe samoga “cijeli svijet“. prijevod Gregora Modra: Igre menjave I. [14] Cf. 11. potraţnja i cijene se prilično automatski povezuju. Uzmemo li u obzir uništavalačku moć suvremenoga kapitalizma i njegovo razarajuće djelovanje. koji je razmjerno samodostatan. str.. ravan robnog prometa ili tržišna privreda (économie de marché). 274.). F. sa brojnim vodoravnim vezama izmeĎu različitih trţišta.] Te tri ravni. Pariz. tako i danas. da naglasimo kako je to povezan sistem proizvodnje. koje su hijerarhijski ureĎene. Prizemlje je grozno. 1994 (1996). Zed Books. Économie du monde contemporain (Nejednakost svijeta. tako i na društvo. kako prije industrijske revolucije. Trajectory of the World-System (Doba tranzicije. Nad njim je probrano područje trţišne privrede. [13] Zato Immanuel Wallerstein misli da čovječanstvo baš u sadašnjem trenutku moţe pobuditi svoju društveno i povijesno inovativnu imaginaciju – budući da korjenita društvena inovacija sada nije “utopistička“. The Long Twentieth Century. svezak 2. realno-utopijske potencijale nuţno je i aktivirati.) 15 | P a g e . Power. ŠKUC-FF. University of California Press. 3. 1999. [16] Pierre-Noël Giraud. The Age of Transition. Global Economy in the Asian Age (ReOrijntacija. Zaloţba /*cf. Money. Armand Collin. Braudel je shemu saţeo ovako: “… prizemlje ne-privrede. [17] Giovanni Arrighi. na kojima stoje“ (slo. tako da “gorn ji katovi ne bi mogli ţivjeti bez doljnjih. Civilisation matérielle. “niţe“. [usporedi hrv.[12] Izraz “svjetski-sistem“ pišemo s povlakom. Ljubljana 1989.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->