You are on page 1of 47

UDK 27-31:2-18 Pregledni zn.

lanak Primljeno 06/06

KRISTOLOKI NAGLASCI U UENJU PAPE IVANA PAVLA II.


uro HRANI, akovo

Saetak Autor eli u lanku osvijetliti kristoloke naglaske prisutne u uenju pape Ivana Pavla II. kako bi se na temelju toga pristupa bolje mogli razumjeti Papini naglasci i u ostalim teolokoantropolokim, ekleziolokim, etikim i drugim pitanjima. U kristologiji Ivana Pavla II. prevladava zanimanje za spasenje ovjeka ranjenog grijehom te za uinke otkupljenja. Krist je, tako, predstavljen prije svega kao otkupitelj palog ovjeka, a Sin Boji raspet na kriu kao najsnanija rije o tome koliko Bog dri do ovjeka te kao objavitelj potpune istine o ovjeku. Prva dva poglavlja u prvom dijelu lanka donose analizu relevantnih tekstova Papinog nauavanja, u kojima je Krist predstavljen kao otkupitelj palog ovjeka te objavitelj istine o ovjeku. U zavrna dva poglavlja u drugom dijelu lanka pristupa se teolokoj analizi shvaanja odnosa izmeu stvaranja, Kristova kria i uskrsnua te spasenja. Osvjetljava se istodobno i odnos izmeu kristologije i antropologije koji proizlazi iz prethodno analiziranog teoloko-kristolokog uenja Ivana Pavla II. U zakljunom poglavlju sumiraju se rezultati prethodne teoloke analize Papine kristologije. Kljune rijei: spasenje, otkupljenje, utjelovljenje, Kristova smrt na kriu, uskrsnue, kristologija, antropologija, povijest spasenja.

Uvod U povijesti teoloko-kristoloke misli moemo razlikovati dva pristupa, a onda i dvije interpretacije otajstva Isusa Krista. Jedan je pristup hamartocentrian. Polazi od grijeha i otajstvo Isusa Krista tumai poglavito polazei od ovjekove potrebe za otkupljenjem. U tom je pristupu interpretacija otajstva Isusa Krista oznaena ovjekovom potrebom za otkupljenjem. Drugi je pristup povijesno-spasenjski te je oznaen kristocentrinou svega stvorenoga. Kristocentrina interpretacija smjeta otajstvo Isusa Krista u sredite povijesti spasenja i sve momente unutar te povijesti tumai u svjetlu Kristove univerzalne i kozmike uloge. Utjelovljenje Isusa Krista interpretira kao puninu 901

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Bojeg djela zapoetog stvaranjem u poetku (usp. Post 1,1; Iv 1,1) i istodobno kao poetak eshatoloke spasenjske preobrazbe cjelokupne stvorene stvarnosti, usmjerene prema eshatolokom sjedinjenju i suoblienju svakoga ovjeka Kristu uskrslome i jedinstvu svega u Kristu. U izlaganju koje slijedi analizirat emo kristoloke naglaske u uenju pape Ivana Pavla II. kako bismo osvijetlili njegov teoloko-kristoloki pristup, te kako bi se na temelju toga pristupa bolje mogli razumjeti Papino shvaanje odnosa izmeu kristologije i antropologije te njegovi naglasci i u razliitim teoloko-antropolokim, ekleziolokim, etikim i ostalim pitanjima. 1. Krist, otkupitelj palog ovjeka Otkupljenje po Kristovu djelu Prema Ivanu Pavlu II., najdublja Boja bit izraena je i postaje vidljivom u daru Sina.1 U njemu se objavljuje transcedentna i milosrdna ljubav Oeva, koji s ovjekom, ugroenim grijehom, eli ponovno uspostaviti savez milosti.2 Zato nalazimo da je Papina kristologija ekonomijska i tijesno vezana uz Boji naum spasenja. ovjek je grijehom raskinuo prijateljstvo s Bogom. No Bog ga ne naputa, nego mu alje svoga Sina kao Spasitelja kako bi ga ponovno vratio u stanje milosti i u zajednitvo sa samim sobom.3 Stoga Ivan Pavao II. tvrdi: Inicijativa
1

Usp. Opa audijencija, 25. lipnja 1980., Insegnamenti di Giovanni Paolo II, Edizioni Editrice Vaticana III/1, br. 1, 1831 (ubudue Ins.). Usp. Redemptor Hominis, Kranska sadanjost, Zagreb, 1997., 13 (ubudue RH); Dominum et Vivicantem, Kranska sadanjost, Zagreb, 1987., 39 (ubudue DEV); Solicitudo Rei Socialis, Kranska sadanjost, Zagreb, 1988., 47 (ubudue SRS); Mulieris Dignitatem, Kranska sadanjost, Zagreb, 1989., 9 (ubudue MD); Opa audijencija, 28. svibnja 1980., Ins. III/1, br. 6, 1496; Opa audijencija, 23. srpnja 1980., Ins. III/2, br. 3, 289. Isus Krist, Sin Boga ivoga, postao (je) nae pomirenje pred Ocem (usp. Rim 5,11; Kol 1,20). () Otkupljenje svijeta to potresno otajstvo ljubavi u kome se obnavlja stvaranje (usp. GS 37; LG 48) zaista je u svom najdubljem korijenu punoa pravednosti u jednom ljudskom Srcu: u Srcu Sina Prvoroenca, da bi ta pravednost mogla postati pravednost u srcima mnogih ljudi koji su upravo u Sinu Prvoroencu oduvijek predodreeni da postanu djeca Boja (usp. Rim 8,29s.; Ef 1,8) te su pozvani na milost, pozvani na ljubav. () A ljubav je prije svega vea od grijeha, od raspadljivosti stvorenja, jaa od smrti. Ljubav je uvijek spremna podignuti i oprostiti, uvijek spremna poi u susret rasipnome sinu (usp. Lk 15,11-32), stalno u traenju objave sinova Bojih (Rim 8,19), koji su pozvani na buduu slavu (Rim 8,18). Ta objava ljubavi takoer se nazivlje milosrem (usp. sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, III, q. 46, a. 1, ad 3); ta pak objava ljubavi i milosra ima u ljudskoj povijesti svoj lik i ime: zove se Isus Krist (RH 9). U dnu otajstva kria djeluje ljubav koja ponovno uspostavlja ovjeka u ueu na ivotu koji je u Bogu (DEV 41). Otkupitelj svijeta! U njemu se na nov nain i jo udesnije objavila glavna istina o stvaranju to je svjedoi Knjiga Postanka, kad vie puta ponavlja: I vidje Bog da je dobro (usp. Post 1).

902

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

otkupljenja4 dolazi od Oca. Otac je to djelo predao u Sinovljeve ruke, premda Otac njime upravlja i to djelo dovrava.5 U ljudskoj povijesti te u ljudskim srcima i savjestima otkupljenje dovrenju privodi Duh Sveti.6 Poetak i prvina otkupljenja jest utjelovljenje. Ono je usmjereno k spasenju. Rije je postala ovjekom propter nos homines et propter nostram salutem.7 Djelo otkupljenja je najvia objava milosrdne ljubavi Oeve ovjeku.8 Vrhunac objave i ozbiljenje milosrdne Oeve ljubavi predstavlja Sinovljeva rtva na kriu.9 Otac je put rtve oznaio

4 5

6 7

Izvor je dobra u Mudrosti i Ljubavi. U Isusu Kristu vidljivi svijet to ga Bog stvori za ovjeka (usp. Post 1,26-30) taj svijet koji je poto je u njega uao grijeh podloan raspadljivosti (Rim 8,20; usp. Rim 8,1922; GS 2.13) iznova zadobiva izvornu vezu sa samim boanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi (RH 8). Ivan Pavao II. upotrebljava rije otkupljenje kao sinonim za spasenje i osloboenje. Usp. RH 714.18; Dives in misericordia, Kranska sadanjost, Zagreb, 1994., 12.7 (ubudue DIM); DEV 11. Krist je posluan Sin koji ostvaruje plan Oev. Zato ga Ivan Pavao II. (sukladno Pavlovoj teologiji) promatra kao novog Adama, za razliku od prvog koji bijae neposluan. Od prvog Adama batinili smo zemljano tijelo, a s njim samo primili i narav slike Boje. Sada je, budui da smo otkupljeni poslunou novog Adama, nuno da nosimo sliku nebeskoga (usp. 1 Kor 15,47-49). Usp. DEV 2223.25. Usp. RH 1.813; MD 11; Opa audijencija, 11. veljae 1981., Ins. IV/1, br. 45, 260261; Opa audijencija, 25. oujka 1981., Ins. IV/1, br. 4, 766; Opa audijencija 23. oujka 1983., Ins. IV/1, br. 1, 793; Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 2, 1156; Homilija na polnoki, 25. prosinca 1985., Ins. VIII/2, br. 4, 1600; Opa audijencija, 27. kolovoza 1986., Ins. IX/2, br. 2, 422; Opa audijencija, 27. srpnja 1988., Ins. XI/3, br. 10, 188. Kri podignut na Kalvariji () izbija iz samog sredita ljubavi kojom je prema vjenom boanskom naumu obdaren ovjek, stvoren na sliku i priliku Boju. Bog kakvog je Krist objavio ne ostaje samo u tijesnoj vezi sa svijetom kao njegov stvoritelj i posljednje vrelo opstojnosti. On je i Otac: s ovjekom, kojega je pozvao u bivstvovanje u vidljivom svijetu, povezan je vezom dubljom od stvoriteljske. Ta ljubav ne samo da stvara sve dobro, ve i ini da ovjek bude dionikom samoga Bojeg ivota: ivota Oca, Sina i Duha Svetoga. Onaj, naime, koji ljubi, eli dati sama sebe. Kristov kri na Kalvariji stoji na putu one admirabile commercium (udesne razmjene), onog udesnog priopavanja Boga ovjeku, koje istovremeno sadri poziv upuen ovjeku, da uzdarjem sama sebe Bogu, a sa sobom cijeloga vidljivog svijeta, postane dionikom boanskoga ivota te kao posinak ima zajedniarstvo istine i ljubavi, to je u Bogu i proistjee iz Boga. Upravo na putu vjenog ovjekovog izabranja u dostojanstvo Bojeg posinka, die se u povijesti kri Krista, koji je kao svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga doao dati konano svjedoanstvo udesnog Bojeg saveznitva s ljudskim rodom, Bojeg saveza s ovjekom sa svakim ovjekom. Taj savez, drevan kao to je drevan ovjek dopire, naime, do samog otajstva stvaranja (DIM 7). Otkupljenje, iji je vrhunac kri, jest vrhunska objava beskrajne Boje ljubavi za ovjeka. Ta objava oituje Boga u nedokuivu otajstvu njegova bitka (). U toj Kristovoj objavi ipak mi Boga ponajprije spoznajemo u njegovoj ljubavi prema ovjeku: u Bojem ovjekoljublju (Tit 3,4). Time zapravo njegova nevidljiva savrenstva postaju () vidljivima u Kristu i po Kristu () U Kristu i po Kristu, Bog osobito postaje vidljiv u svome milosru, to jest postaje oitim onaj pridjevak boanstva koji je ve Stari zavjet () odredio kao milosre. () O njemu on

903

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

kao put spasenja.10 Ivan Pavao II. govori o rtvi okajnici i pomirnici za ljudski grijeh.11 Grijehom se vrijea Boga u samom darivanju njegove ljubavi, koje spada na vjeni Boji naum s obzirom na ovjeka te stoga Bog, premda voljan oprostiti, radi dobra i asti samog ovjeka, zahtijeva zadovoljtinu12. Papa time eli rei kako se ne radi o kanjavanju Krista zbog ovjekova grijeha, ve rtva kria, kao najvea mogua zadovoljtina, s jedne strane pokazuje svu neizmjernu teinu grijeha, dok, s druge strane, kri objavljuje beskonanu veliinu Oeve milosrdne ljubavi, budui da on sm Sinovljevim darom prvi podnosi teret zadovoljtine.13
govori i tumai ga ne samo slikama i prispodobama, ve nadasve on milosre utjelovljuje i uosobljuje. On sam je u odreenom smislu milosre (DIM 2). Usp. DIM 78; DEV 33. Polazei od analize pojmova hesed i rahmim (=milosre), onako kako se oni upotrebljavaju u Starom zavjetu, Ivan Pavao II. pokazuje komplementarnost te gotovo istovjetnost pojma milosre s pojmovima ljubav, dar, milost (usp. DIM 4 i biljeku br. 52.6; RH 9) tako te u cjelokupnom njegovom uenju moemo pratiti povezanom uporabu ovih pojmova. Usp. DIM 7; RH 711; Opa audijencija, 13. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 23, 935936; Opa audijencija, 27. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 3, 10731074. Usp. Opa audijencija, 20. travnja 1983., Ins. VI/1, 10071009. Ivan Pavao II. se poziva na teologiju sv. Ivana i sv. Pavla: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinoroenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima ivot vjeni (Iv 3,16). Usp. Iv 1,12; 13,1; 1 Iv 4,9-10; Gal 4,4-5; 2 Kor 5,14; 1 Tim 2,5-6. Usp. RH 8.10.1314.18; Opa audijencija, 28. rujna 1983., Ins. VI/2, br. 3, 661662; Opa audijencija, 27. srpnja 1988., Ins. XI/3, 183188; Opa audijencija, 26. listopada 1988., Ins. XI/3, 13301335. Usp. Opa audijencija, 20. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 2, 1008. Iako Ivan Pavao II. govori o rtvi okajnici, zadovoljtini, zasluzi, ipak se ne moe rei kako on spasenje ovjeka shvaa kao zamjenu kazne nevinoga Sina za ovjeka grenika, ili da satisfactio shvaa kao satispassio. Poziva se na 7. poglavlje dekreta Tridentskog sabora De Iusticatione, kao i na sv. Tomu. Dominus noster Jesus Christus, () sua sanctissima passione in ligno crucis nobis iusticationem meruit et pro nobis Deo Patri satisfecit (DS 1529) (usp. Opa audijencija, 20. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 1, 1008). Pozivajui se na sv. Tomu doziva u pamet trei dio Summae Theologiae: q. 48, a. 2.5 (usp. Opa audijencija, 13. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 3, 936). Ondje se raspravlja prikladnost otkupljenja po kriu (q. 46, a. 3) te razlozi zbog kojih boli Kristove muke nadmauju svaku drugu bol (q. 46, a. 6). Otkupljenje je djelo Trojstva, ali se pripisuje Sinu koji je na sebe preuzeo ljudsku narav (q. 48, a. 5). Krist je svojom neizmjernom ljubavlju u trpljenju, beskrajnim dostojanstvom svoje osobe i univerzalnou boli koje je pretrpio zadovoljio boansku pravednost (q. 48, a. 2). Papa se u ovom predmetu ne poziva na sv. Anselma. G. Iammarrone kae kako Papin pristup predstavlja neto novo i originalno s obzirom na jezik tradicionalne soteriologije, osobito anselmovske, jer on Boju inicijativu u Kristu postavlja u horizont objave Bojeg ovjekoljublja. Usp. G. IAMMARRONE, Lannuncio di Ges redentore nellenciclica Redemptor hominis di Giovanni Paolo II, u: Rivista di teologia morale, 11 (1979.), 43, 523525. Usp. DIM 78; DEV 40; Opa audijencija, 20. travnja 1980., Ins. VI/3, br. 2, 1008; Opa audijencija, 3. kolovoza 1988., Ins. XI/3, 205210; Opa audijencija, 7. rujna 1988., Ins. XI/3, br. 10, 614615; Opa audijencija, 19. listopada 1988., Ins. XI/3, br. 7, 1269. Primo enim, per hoc (po Kristovoj muci na kriu) homo cognoscit quantum Deus hominem diligat, et per hoc provocatur ad eum diligendum: in quo perfectio humanae salutis consistit (TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, III, q. 46, a. 3).

10

11

12

13

904

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Otkupljenje nadasve znai pomirenje. Ono ne ukljuuje samo osloboenje od grijeha i ponovno ozdravljenje te obnovu ovjekove naravi koja je liena posvetne milosti. Otkupljenje ostvaruje intimno jedinstvo boanstva i ovjetva. Ono je takoer i novo stvaranje, utemeljeno na velikodunom darivanju bogatstva boanskog ivota kojeg je Krist donio ovjeku.14 Otkupljenje tei uspostavljanju jednog jedinstva vieg reda, priopavanjem jedinstva boanskih osoba zajednici ljudskih osoba15. Otkupiteljski in (koji ukljuuje utjelovljenje, kojim je Krist uzeo ljudsku narav16), po Duhu Svetom (koji je u dubinama boanstva, Osoba dar,17 i prebiva u ljudskome srcu18), ucjepljuje ljudsku osobu u Krista i ini je dionikom boanskog sinovstva Rijei. Na taj nain ovjek postaje sin u Sinu, nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine19. Punina milosti izlijeva se na druge, tako da Sin Boji, koji je postao ovjekom, ljude ini sinovima Bojim. () Na taj nain, kae Ivan Pavao II., nae ovjetvo dosie puninu svoje istine. Doista, stvoreni smo kako bismo postali sinovi u Sinu (Ef 1,5), predodreeni za suoblienje na Sinovljevu sliku (Rim 8,29).20 Suoblienje Kristu predstavlja konano ispunjenje ovjekovog poziva i ostvarenje izvornog Bojeg nauma o ovje-

14

15

16 17 18

19 20

To Kristovo sjedinjenje s ovjekom po sebi je tajna. Iz te se tajne raa novi ovjek koji je pozvan biti dionikom Bojega ivota (usp. 2 Pt 1,4), nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine (RH 18). Usp. RH 10.18.; Opa audijencija, 13. srpnja 1983., Ins. VI/2, br. 3, 70; Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 1, 322; Opa audijencija, 28. rujna 1983., Ins. VI/2, 660662; Opa audijencija, 5. listopada 1983., Ins. VI/2, br. 2, 707708; Boina poruka Urbi et orbi, 25. prosinca 1985., Ins. VIII/2, br. 5, 1604; Opa audijencija, 10. kolovoza 1988., Ins. XI/3, br. 810, 225226. U ovome Spasitelju, koji je ujedno i Bog i ovjek, moemo dokuiti nakanu pomiriteljskoga djela. Otac eli ne samo proistiti ovjeanstvo, oslobodivi ga od grijeha, nego i ostvariti najintimnije jedinstvo boanstva i ovjetva (Opa audijencija, 28. prosinca 1983., Ins. VI/2, br. 2, 14581459). Opa audijencija, 18. svibnja 1983., Ins. VI/1, br. 2, 1263. Usp RH 810; DIM 78; DEV 23 25.39; Opa audijencija, 3. kolovoza 1988., Ins. XI/3, 205210. Usp. RH 8; DEV 50; MD 11. Usp. DEV 10.2223.25; RH 20. Odlazak Kristov po kriu ima snagu otkupljenja, a to takoer oznauje novu prisutnost Duha Bojega u stvorenju, novi poetak samodarivanja Bojega ovjeku u Duhu Svetom. () Poslanjem tog Duha u srca naa poinje se ostvarivati ono to stvorenje sa svom udnjom iekuje () Upravo uz cijenu kria, uzronika spasenja, a snagom svega vazmenog otajstva, dolazi Duh Sveti da ostane s apostolima od dana Duhova, da ostane s Crkvom i u Crkvi, a po njoj u svijetu. Na taj se nain konano ostvaruje onaj novi poetak samodarivanja trojedinoga Boga, u Duhu Svetomu po Isusu Kristu, Otkupitelju ovjeka i svijeta (DEV 14). Usp. DEV 2325. Usp. RH 18; RH 10. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 12, 322. Usp. RH 9.18; DIM 7; DEV 52; MD 9; Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, 16971701.

905

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

ku.21 Otkupljenje stoga otvara perspektivu u dimenziji svakidanjeg ivota (ethos otkupljenja povijesnog ovjeka) kao i u eshatolokoj dimenziji (eshatoloki ovjek), budui da otkupljenje predstavlja klicu eshatolokoga savrenstva. Na temelju reenoga moemo uoiti da Ivan Pavao II. u svom nauavanju razlikuje dva vida otkupljenja kojeg je Krist izvrio. Otkupljenje je osloboenje ovjeka od grijeha i suoblienje Kristu (usp. Rim 8,29). No, otkupljenje je istodobno i najvia objava istine o ovjeku te najasnija i najsnanija Rije Oeve ljubavi izgovorene svijetu. Krist je najvia i najpotpunija objava Boga ljudskom rodu22. Suoblienje ovjeka slici Kristovoj Stvoreni svijet, a na poseban nain u njemu ovjek, podvrgnut prolaznosti uslijed grijeha, podrava nadu za osloboenjem od ropstva raspadljivosti, kako bi uao u slobodu slave djece Boje (usp. Rim 8,19-23). ovjekovo stanje, opisano u Pavlovom odlomku, odgovara Papinoj viziji ovjeka te predstavlja polazite za njegovo razmatranje kristocentrizma ljudskog ivota. Taj je kristocentrizam oznaen injenicom da je ovjek potreban Otkupitelja. U Isusu Kristu vidljivi svijet to ga Bog stvori za ovjeka taj svijet koji je, poto je u njega uao grijeh, podloan raspadljivosti iznova zadobiva izvornu vezu sa samim boanskim izvorom Mudrosti i ljubavi. () Kao to je u ovjeku-Adamu ta veza slomljena, tako je u ovjeku-Kristu iznova povezana.23 Kristovim otkupiteljskim inom, po Duhu Svetom, ovjeku se priopuje boanski ivot koji je u samome Bogu (milost) te ovjek postaje dionikom boanske trojstvene ljubavi.24 Na taj se nain nadilazi suprotstavljenost ovjeka i Boga, uzrokovana grijehom, te se, tovie, zacjeljuje lom cjelovitosti u ovjekovom osobnom ja i ujedno nadilazi suprostavljenost mukarca i ene, te se ovjek

21

22 23 24

Ivan Pavao II. kae (pozivajui se na GS 22): Krist se u otajstvu otkupljenja sjedinio sa svakim ovjekom. Ovo Kristovo sjedinjenje s ovjekom znai mo i izvor snage, kao to je sv. Ivan jasno rekao u Proslovu svog Evanelja: (Rije) podade mo da postanu djeca Boja (Iv 1,12). ovjek se iznutra mijenja po toj snazi, koja je izvor novoga ivota (). Taj ivot, koji je Otac obeao i ponudio svakom ovjeku u Isusu Kristu, njegovu vjenom i jedinome Sinu, () jest konano ispunjenje ovjekova poziva. Na neki nain to je ispunjenje sudbine, koju mu je Bog pripravio od vjenosti (RH 18). Usp. RH 9.18. Usp. DEV 5. RH 8. U intimnom Bojem ivotu je Duh Sveti osobno utjelovljenje ljubavi. Po Duhu, nestvorenom daru, sama ljubav postaje dar stvorenim osobama. Ljubav, koja je od Boga, priopuje se stvorenjima: Ljubav Boja izlivena je u naim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5,5) (MD 29). Usp. RH 20; DEV 52.

906

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

uspijeva ostvariti u povezanosti s vlastitom ontolokom istinom. Krist Adamovoj djeci vraa slinost s Bogom koja je ve prvim grijehom izobliena25; ovjek, stvoren na sliku Boju, u Kristovom se otkupljenju suobliuje slici Krista. Uzevi za polazite Pavlovu antropologiju, Ivan Pavao II. tvrdi: ovjek je u Kristu odvijeka izabran na dostojanstvo posinka (usp. Ef 1,5). U djelu otkupljenja Krist vraa ovjeku slinost s Bogom, koja je jo prvim grijehom naruena.26 ovjek, predodreen za suoblienje slici Sina (usp. Rim 8,29-30),27 darom Duha Krista Otkupitelja sudjeluje u boanskom posinjenju te mu se otvara perspektiva punog preobraenja u konsupstancijalnu sliku Boju, koja je Krist (usp. 2 Kor 3,18)28. Postavi sinovi u Sinu, u Kristu sudjelujemo u vraanju ovjeka i svijeta Ocu: Krist nas je svojom rtvom otkupio, tako da smo skupo kupljeni (1 Kor 6,20). Cijena naeg otkupljenja pokazuje vrijednost koju Bog pridaje ovjeku, potvruje nae dostojanstvo u Kristu. Postavi doista djeca Boja (Iv 1,12), posinci (usp. Rim 8,23), po slinosti njemu postajemo u isto vrijeme kraljevstvom sveenika, postajemo kraljevsko sveenstvo (Otk 5,10; 1 Pt 2,9), to jest, sudjelujemo u onom jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu, to je on, vjeni Sin (usp. Iv 1,1-4.18; Mt 3,17; 11,27; 17,5; Mk 1,11) i ujedno pravi ovjek, jednom zauvijek uinio.29 U latinskoj verziji ovoga odlomka enciklike Redemptor hominis ne stoji, meutim rije slinost (similitudo) ve slika (imago).30 Potrebno je svrnuti pozornost i na poloaj zareza u citiranom tekstu. U latinskom se izvorniku (i u hrvatskom prijevodu) zarez nalazi prije rijei ad eius imaginem i ne nalazimo ga poslije ovih rijei. Stoga bi trebalo zakljuiti da se ad eius imaginem odnosi na sudjelovanje na jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu, a da se ne odnosi na ovjekovo postajanje posinkom. Istina, ovjekovo postajanje posinkom ne biva negirano, no ad eius imaginem ovdje nije pripisano posinatvu, nego neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu. ini se zato da su mogue razliite interpretacije Papinih rijei: 1) ovjek sudjeluje na jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu po slinosti
25 26 27 28

29 30

Usp. RH 8; GS 22. Usp. isto. Usp. RH 9; DIM 7; DEV 52; MD 9; Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 322. Usp. Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 11, 963. Usp. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 1, 322. RH 20. Cum enim constituimur lii Dei ac lii adoptionis, simul nimirum ad eius imaginem efcimur regnum et sacerdotes, adipiscimur regale sacerdotium, hoc est participes reddimur illius unicae et irrevocabilis restitutionis hominum mundique ad Patrem.

907

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

njemu (Kristu) tj. kao to to sudjeluje i Krist (na njegovu sliku), poput Krista; 2) sudjelujui na jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu, ovjek postaje slian Kristu (Kristova slika), suoblien Kristu; 3) postajui posinkom Bojim, ovjek biva suoblien Kristu i zato sudjeluje na jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu; 4) sudjelovanje na jedinstvenom i neopozivom vraanju ovjeka i svijeta Ocu odgovara postajanju (isto je to i postajanje) posinkom Bojim na sliku Kristovu (po slinosti Kristu). Zbog ovih razliitih moguih tumaenja ini nam se da iz teksta nije posve jasno govori li Ivan Pavao II. iz ontoloke ili egzistencijalne perspektive. Iz teksta nije razvidno eli li se rei kako ovjek, na temelju Kristovog otkupljenja, ontoloki postaje ad eius imaginem ili se samo sjedinjuje s Ocem ad eius imaginem (u ovom bi potonjem sluaju ovjek, po sjedinjenju s Bogom uslijed milosti otkupljenja samo sliio Kristu koji je sjedinjen s Ocem, ali ne bi postojala ontoloka veza izmeu Krista i ovjeka). Drugim rijeima, iz teksta nije mogue dokuiti eli li se rei kako je otkupljeni ovjek ontoloki preobraen na sliku Kristovu, ili je tek pozvan nasljedovati Krista i sjediniti se s Bogom pomou milosti otkupljenja. U jednoj od kateheza o otkupljenju ovjeka31 neka se od ovih pitanja pojanjavaju. Na poetku kateheze kae se kako se ovjek, obnovljen i nanovo stvoren Duhom Krista Otkupitelja, treba zaodjenuti Gospodinom Isusom Kristom i njemu suobliiti budui da je otkupiteljski in realno izmijenio bitak ljudske osobe, a djelovanje je ostvarenje bivstvovanja. Otkupiteljski in je u Krista integrirao ljudsku osobu uinivi je dionikom samog boanskog sinovstva Rijei: mi smo sinovi u Jedinoroenom Sinu Oevom.32 Ovaj vaan govor ontolokog karaktera potom e se prometnuti u moralni govor. Jo e se jednom istaknuti praktian zahtjev da se zaodjenemo Gospodinom Isusom jer praksa kranina ne moe protusloviti njegovom bivstvovanju. Izai e na vidjelo praktine posljedice Pavlovih tvrdnji u Ef 1,5 i Rim 8,29: Ako se istina o ovjeku sastoji u predodreenju za suoblienje Kristu, tada on (Krist) treba postati zakonom ljudskog ivota.33 Ovaj odnos izmeu otkupljenog ovjeka i Krista ne smije se misliti kao da je Krist tek model, postavljen ispred ili izvan nas, kojeg valja prekopirati. Pri-

31 32 33

Usp. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, 322324. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, 322. Krist je potpuna ovjekova istina te je stoga i zakon ovjekova ivota (Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 322323).

908

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

mili smo Duha Svetog kako bi nas on iznutra pokrenuo da djelujemo u Kristu i poput Krista. Kristov zakon upisan je u naa srca po Duhu Svetom.34 Ovdje se eksplicitno istie kako Krist nije samo izvanjski model za nasljedovanje. Upravo bi se zato oekivalo da uslijedi odreeno produbljenje onog temelja dubokog jedinstva Krista i otkupljenog ovjeka koje nadilazi odnos uzora i nasljedovatelja. Tekst govori o daru Kristova Duha, koji je predstavljen kao nutarnja sila kranske prakse. Dan nam je Duh kako bi nas pokrenuo da djelujemo u Kristu. Ipak, ovdje jo nije jasno da li ovjek ve prethodno jest u Kristu, a Duh pokretaka snaga da bismo djelovali poput Krista ili nas Duh Sveti ucjepljuje u Krista, koji nas pokree da djelujemo poput njega? To jest, trebamo se zapitati na koji smo to nain u Kristu i na koji je nain Kristov zakon po Duhu Svetom upisan u naa srca: pretpostavlja li ovo ili stvara nekakav ontoloki odnos izmeu Krista i ovjeka ili ne? Nakon toga se kae: Duh nas potie da ostvarimo svoj bitak u njegovoj najintimnijoj istini, preobraavajui nas na sliku Kristovu. () Duh poznaje Boji plan za na ivot. On upravlja nau egzistenciju kako bi ona u vremenu ostvarila na idealni, u vjenosti zamiljeni bitak.35 Iz teksta nije jasno ostvaruje li ve i sam dar Duha Svetoga preobrazbu ovjekovog bitka na sliku Kristovu (i u tom bi sluaju nasljedovanje Krista bio osobni ovjekov odgovor na dar Duha, budui da operari sequitur esse) ili Duh Sveti, dar milosti, samo pokree ovjeka iznutra na nasljedovanje, a sam ovjek je taj koji izvruje preobrazbu na sliku Kristovu, preobrazbu koja se ostvaruje po promislu Bojem za ljudsko bie.36 Stoga je mogue upitati se: 1) Tko je onaj koji na bitak u njegovoj najintimnijoj istini preobraava na sliku Kristovu Duh Sveti, sm ovjek ili moda obojica: Duh Sveti bi ontoloki preobrazio ovjekov bitak na sliku Kristovu a ovjek bi se (budui da operari sequitur esse) egzistencijalno ostvario kao slika Kristova?37 2) Kakav je odnos izmeu ostvarivanja naeg bitka u njegovoj najintimnijoj istini i bivanja preobraenim na sliku Kristovu? 3) Kakav je odnos
34 35 36

37

Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 323. Isto. U dubinama boanstva i nastanjen u srcu otkupljenika, Duh djeluje kako bismo mogli spoznati sve to nam je darovao Otac te kako bismo mogli pristati uz taj dar. Koji je to dar Oev? () Dar je Jedinoroenac Oev (usp. Iv 3,16) u kojem smo stvoreni (usp. isto, br. 2, 323). (Za rijei u kojem smo stvoreni Papa se ne poziva ni na jedan biblijski tekst.) Ovo razlikovanje bi se moglo povezati s prethodnom tvrdnjom, gdje je reeno kako Duh Sveti iznutra pokree ovjeka da djeluje u Kristu i poput Krista. Preobrazba ovjeka na sliku Kristovu, koju izvruje Duh Sveti, odgovarala bi stanju ovjeka u kojem on djeluje u Kristu, dok bi ostvarenje ovjeka na sliku Kristovu koju izvruje ovjek odgovarala stanju ovjeka u kojem on djeluje poput Krista.

909

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

izmeu naeg idealnog, u vjenosti zamiljenog bitka i Krista, na iju se sliku preobraavamo i u kome smo stvoreni?38 4) Citirani tekst ne pojanjava treba li preobrazbu ovjeka na sliku Kristovu smatrati ontolokom ili tek egzistencijalnom stvarnou, ili moda objema stvarnostima zajedno?39 Boja vjernost daru svoje ljubavi u Kristu Otajstvo ljubavi, nagovijeteno u otajstvu stvaranja, u potpunosti se otkriva u misteriju utjelovljene Rijei.40 Krist je Rije Oeve ljubavi izgovorena svijetu.41 On je objavitelj Oca i njegove ljubavi. Kroz drugu (boansku) Osobu, u Sinovljevom utjelovljenju, izraava se ljubazna svemogunost Stvoriteljeva; svemogunost i ujedno ljubav Boga, Oca, Stvoritelja neba i zemlje42. Utjelovljeni Sin predstavlja vrhunac objave Oeve ljubavi;43 njegova ljudska stvarnost je otajstvo Boje prisutnosti; u njoj nevidljivi Bog postaje vidljivim; On je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15)44. Stvaranje ovjeka na sliku i slinost Boju je posebni dar Stvoritelja, koji sadri ne samo temelj i izvor bitnog dostojanstva ovjeka mua i ene u stvorenom svijetu, nego i poetak poziva oboje da budu dionici unutarnjeg Bojeg ivota45. Nutarnja logika samog otajstva stvaranja je dar Boji.46 ovjek, sudjelujui na boanskom daru kroz stvaranje je ve po samoj svojoj naravi osobe slika i slinost Boja. (Ova kvaliteta osobe na sliku Boju je temelj ovjekovog

38

39

40

41 42 43

44

45 46

Usp. isto, br. 2, 323. Ovdje se meutim ne radi o stvaranju ovjeka u poetku (in principium), ve o stvaranju da postanemo djecom Bojom, o emu se govori na poetku istog br. 2 (to jest, radi se o uincima otajstva otkupljenja). injenica da se govori o najintimnijoj istini ovjekovog bitka, sugerira ontoloki govor, no tekst kao takav nije dovoljno jasan. Ovo je koncilska tvrdnja (usp. GS 22), koju Papa preuzima i neumorno je ponavlja tijekom itavog svog pontikata (usp. RH 8; DIM 1; SRS 26; MD 2.11). Angelus, 22. lipnja 1986., Ins. IX, br. 1, 1904. DEV 33. Usp. GS 22 to potom Ivan Pavao II. preuzima u RH 8; DIM 1; Salvici Doloris, Kranska sadanjost, Zagreb, 1985., 31 (ubudue SD); SRS 26; MD 2.11. GS 22 to potom Papa preuzima u RH 8; Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 5, 616; Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 1011, 962963; Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 6, 1700. MD 9. Usp. DEV 10.12. Usp. MD 9. Usp. Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 7, 617.

910

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

dostojanstva).47 ovjek je jedino stvorenje na zemlji kojeg je Bog htio radi njega samoga (usp. GS 24).48 Nutarnjoj logici otajstva stvaranja isto tako pripada jedinstvo i savez ovjeka s Bogom te njegovo uzdignue po vjenom Bojem izabranju u Isusu Kristu: Ako je ovjek ve po samoj naravi osobe slika i prilika Boja, onda on svoju veliinu i dostojanstvo ostvaruje u povezanosti s Bogom, u savezu s njim, u nastojanju za temeljnim jedinstvom koje je u sri misterija stvaranja. To jedinstvo odgovara dubokoj istini svih razumnih stvorenja i napose ovjeku kojeg je Bog od poetka po vjenom odabiru u Kristu uzdigao nad sva stvorenja vidljivog svijeta.49 Stvaranje ovjeka na sliku i slinost Boju je prvi savez Boga s ovjekom. Stvaranje ukljuuje ne samo naravni red postojanja, nego istodobno i nadnaravni milosni red. Meutim, Ivan Pavao II. o izabranju i predodreenju ovjeka u Kristu ovdje ne govori u kontekstu rasprave o naravnom redu postojanja (kojim je ovjek obdaren jer je osoba na sliku trojedinoga Boga), nego u izlaganju o nadnaravnom redu milosti kojega se ovjek, poinivi grijeh, liio. Upravo je u redu milosti ovjek odabran, odvijeka izabran i predodreen da bude posinak Boga Oca u Kristu.50 Na ovom mjestu potrebno je istaknuti jednu podudarnost: Ivan Pavao II., govorei o stvaranju ovjeka na sliku i slinost Boju i o istonom grijehu, govori o Bogu ukoliko je on jedinstvo u Trojstvu. U samom otajstvu stvaranja, tvrdi Papa, po analogiji izmeu Stvoritelja i ovjeka stvorenog na sliku Boju nagovijeta se otajstvo Trojstva, no ono e se u potpunosti otkriti tek Sinovljevim utjelovljenjem, u otajstvu Otkupitelja. Povezano s tim, govorei o otajstvu stvaranja, Papa koji put ita Knjigu Postanka u svjetlu novozavjetne objave te ak aludira na pojedinane osobe Trojstva, no to uvijek ini u svjetlu otajstva Kristovog okupljenja.51 U isto vrijeme Ivan Pavao II. otkriva jednu podudarnost: nutarnja logika samog otajstva stvaranja (a ono je sebedarje trojedinoga Boga) vodi nas otajstvu

47 48

49 50 51

Usp. MD 9. Usp. RH 13; DEV 59; MD 7.10.20.30; Govor sudionicama na skupu primalj, 26. sijenja 1980., Ins. III/1, br. 2, 192; Govor sudionicima na skupu Papinske akademije znanosti, 23. listopada 1982., Ins. V/3, br. 4, 891; Susret s grupom mladih iz Belgije, 4. travnja 1986., Ins. IX/1, 925; Opa audijencija, 21. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 2. 5, 16461647; Homilija tijekom mise u Eisenstadt-Trausdorfu (Austrija), 24. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 5, 21332134. MD 9. Usp. RH 78. Usp. DIM 7; MD 9; RH 13. Usp. DEV 910.

911

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Kristovog otkupljenja52. Bog-ljubav, vjeran svojoj logici koja ga je vodila i u stvaranju, u Isusu Kristu iznova se daje ovjeku, koji se po grijehu sm liio dara dionitva u boanskom ivotu (posvetne milosti). U Isusu Kristu Bog stvaranja objavljuje se kao Bog Otkupljenja, kao Bog koji je vjeran (usp. 1 Sol 5,24), vjeran svojoj ljubavi prema ovjeku i prema svijetu, koju je ve objavio u dan stvaranja.53 Prema nutarnjoj logici stvaranja ovjek je ve od poetka pozvan na dionitvo u boanskom ivotu. Stvaranje predstavlja poetak povijesti spasenja, to jest prvi boanski in vjenog izabranja ovjeka u Isusu. Veliina i dostojanstvo ovjeka stvorenog na sliku Boju (njegova ontoloka istina, koja se sastoji u personalnoj strukturi dara) u potpunosti se ostvaruje (na egzistencijalnoj razini) tek u savezu s Bogom, to jest tek ako je ovjek proet darom milosti. Jednom kad se dar milosti izgubi (to mu prijei da se ostvari) ovjek je (kako bi se ostvario kao dar) potreban obnove odnosa ljubavi s Bogom, potreban je otkupljenja. Bog, vjeran samome sebi i svojoj ljubavi, silazi ovjeku kako bi ga ozdravio. Bog je u svojoj vjenoj ljubavi ovjeka izabrao ve od poetka: izabrao ga je u svom Sinu. Bog je izabrao ovjeka, kako bi on mogao postii puninu dobra po dionitvu u njegovom ivotu: boanskom ivotu, po milosti. Izabrao ga je odvijeka i neopozivo. Ni istoni grijeh, ni sveukupna povijest pojedinanih krivica i drutvenih grijeha nisu mogli odvratiti vjenog Oca od ovog njegovog plana ljubavi: nisu mogli ponititi nae izabranje u vjenome Sinu, Rijei koja je konsupstancijalna Ocu.54 Ostvarenje ovjeka prema slici Krista Otkupitelja Govorei o odnosu izmeu Krista i ovjeka, Ivan Pavao II. taj odnos interpretira na sljedei nain: ovjeku je obeano otkupljenje odmah poslije njegova prekida izvornog saveza s Bogom (usp. Post 3,15), te ovjek ivi u perspektivi toga obeanja. Istodobno, uslijed i na temelju ve ostvarena Kristova otkupljenja, ovjek ve sada sudjeluje na otkupljenju i nalazi se pod utjecajem Krista Otkupitelja. Potvrdu za ovo Ivan Pavao II. pronalazi u Kristovim rijeima u Mt 5,27-28 i na paralelnim mjestima. Te Kristove rijei, prema njemu, svjedoe da izvorna

52 53

54

Usp. DEV 11; RH 1; DIM 1; DEV 4; MD 8. RH 9. Boanski znaaj otkupljenja omoguuje nam, rekao bih, mnogo iskustvenije i povijesnije razotkriti dubinu one ljubavi koja ne uzmie pred jedinstvenom rtvom Sina, da zadovolji Stvoriteljevu i Oevu vjernost prema ljudima stvorenim na njegovu sliku i od samoga poetka u Sinu izabranima na milost i slavu (DIM 7). Homilija u sv. Mariji Velikoj, 8. prosinca 1978., Ins. I, br. 2, 311312.

912

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

snaga (pa prema tome i milost) otajstva stvaranja postaje za svakoga od nas (za svakog ovjeka) snaga (to jest, milost) otajstva otkupljenja.55 Veliina i dostojanstvo ovjeka (koji je po samoj svojoj naravi slika i slinost Boja, no, uslijed grijeha, potamnjena i umanjena) ostvaruju se u savezu s Bogom u Kristu. ovjeka je Bog od poetka po vjenom odabiru u Kristu uzdigao nad sva stvorenja vidljivoga svijeta: On nas u Kristu izabra prije postanka svijeta () u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu prema odluci svoje volje (Ef 1,4-6).56 Ivan Pavao II. u tom kontekstu s jedne strane istie posvemanju besplatnost otkupljenja (a s njim i slobodu njegove prvine, to jest utjelovljenja koje biva shvaeno u svojoj spasenjskoj svrhovitosti), a s druge iznenaujue podudaranje otkupljenja s intimnom ovjekovom naravi.57 ovjek i poslije izvornoga grijeha zadrava svoju ontoloku strukturu, a gubi posvetnu milost (dionitvo u Bojoj svetosti i ljubavi). ovjek oznaen grijehom ostaje na sliku i slinost Boju,58 no, budui da je izgubio milost, ne uspijeva se na egzistencijalnoj razini ostvariti kao ve slika i slinost Boja. Djelo otkupljenja na taj nain ini da ovjek postane dionikom milosti, sin u Sinu te bude slian Kristu. Na ovaj se nain ostvaruje novi poetak priopavanja trojedinoga
55

56 57

58

Opa audijencija, 29. listopada 1980., Ins. III/2, br. 5, 1015. Usp. Opa audijencija, 26. rujna 1979., Ins. II/2, br. 3, 379381 (IV, br. 2, 4142); Opa audijencija, 29. listopada 1980., Ins. III/2, br. 5, 10141015; Opa audijencija, 27. listopada 1982., Ins. V/3, 939; Opa audijencija, 24. studenog 1982., Ins. V/3, br. 67, 14341435. MD 9. Usp. Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 1. 3, 11551157. Kranska tradicija vrhunaravno otajstvo naziva Kristovom inicijativom, koji ulazi u povijest kako bi je okrunio te kako bi ovjeku pokazao put povratka prema izvornoj bliskosti s Bogom. Takva inicijativa je otajstvo zato to je, kao takvu, ovjek ne moe misliti, naime ukoliko je posve besplatna, plod slobodne Boje inicijative. Pa ipak, to otajstvo posjeduje iznenaujuu sposobnost da zahvati ovjeka u korijenu, da odgovori na svoju enju za beskonanim, da utai e za bitkom, za dobrim, za istinitim i lijepim koje ga potresa. Jednom rijeju, to je oaravajui i konkretan odgovor, nepredvidljiv i utoliko manje isplativ, a ipak nagovijeten nemirom svake ozbiljne ljudske nade (isto, br. 3, 11561157). Usp. isto, 11551157; Opa audijencija, 12. listopada 1983., Ins. VI/2, 745748; Opa audijencija, 9. studenog 1983., Ins. VI/2, 10191022; Opa audijencija, 16. studenog 1983., Ins. VI/2, 10891091. Ovo stanje povijesnog ovjeka na sliku i slinost Boju odgovaralo bi onome to fundamentalna teologija naziva potentia oboedientialis. Temelj ovjekove potentiae oboedientialis bi, dakle, prema Ivanu Pavlu II. bila njegova kvaliteta slike i slinosti Boje. Stvoren kao osoba na sliku i slinost Boju ovjek (a) iskusuje samou koju nita ne moe ispuniti i egzistencijalnu napetost usmjerenu prema zajednitvu s Bogom, (b) je capax Dei (kadar biti partner Boji primiti milost) i (c) istodobno je slobodan zauzeti stav pred objavom Ljubavi i milosti iji je posrednik Krist (usp. Opa audijencija, 9. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 1, 10191020; Opa audijencija, 16. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 3, 10901091; Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, 11551157).

913

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Boga u Duhu Svetom59. Priopavanje milosti u Duhu Svetom iznova stavlja ovjeka u savreno jedinstvo s Bogom, preobraava ga na sliku Kristovu60 i potie ga da ostvari svoj bitak u njegovoj najintimnijoj milosti (kao dar), to jest, potie ga da se (na egzistencijalnoj razini) ostvari kao ve slika i slinost Boja.61 Milost otkupljenja usavrava i oplemenjuje ljudsku narav.62 Darivanje Duha Svetoga63 (to jest, milost otkupljenja, koja usavruje i oplemenjuje ovjekovu narav) predstavlja, dakle, ontoloku pretpostavku kako bi se ovjek mogao ostvariti u skladu sa svojom naravi, odnosno u skladu s najdubljom istinom o sebi. Ovo duboko jedinstvo izmeu Krista i opravdanoga stavlja u njega zahtjev da se ponovno zaodjene Gospodinom Isusom te da ima isto miljenje kao i u Kristu Isusu (usp. Fil 2, 5). Kraninova praksa ne moe nijekati njegovo bie. () Krist je posvemanja ovjekova istina (usp. GS 22) te prema tome i zakon ljudskoga ivota. Duh Sveti poznaje Boji plan za na ivot. On vodi nau egzistenciju kako bi ona u vremenu ostvarila na idealni bitak, koji je u Bojoj zamisli odvijeka.64 ovjek je, uz pomo milosti, pozvan da postane slian Kristu i da se na egzistencijalnoj razini ostvari kao ve slika i slinost Boja (no to e u potpunosti postati tek u eshatolokoj stvarnosti).65 Iz svega je toga vidljivo da Ivan Pavao II., govorei o odnosu izmeu Krista i ovjeka, naglasak stavlja na otajstvo otkupljenja, na nasljedovanje Krista, a u vidu eshatoloke stvarnosti.

59 60 61

62 63

64 65

Usp. DEV 34. Usp. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 323. Ukoliko nas je Krist otkupio te smo uinjeni dionicima njegove milosti i postali sinovi u Sinu, utoliko smo postali i dionici same Kristove slobode; Krist je najslobodniji upravo u trenutku svoje najvee poslunosti i podlaganja zahtjevima spasenjske Ljubavi Oeve (Opa audijencija, 10. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 170). Usp. Opa audijencija, 13. srpnja 1983., Ins. VI/2, br. 3, 70; Opa audijencija, 3. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 23, 140141. Usp. MD 5. Unutar ovog govora o Duhu Svetom, a on je Duh istine i ljubavi, Ivan Pavao II. razvija govor o savjesti. Savjest je, tvrdi on, dar Duha Svetoga ovjeku stvorenom na sliku Boju (usp. DEV 35). Ona je ovjekova najskrovitija jezgra i svetite u kojem odzvanja glas Boga Stvoritelja (usp. DEV 43). Kao takva, ona je put na kojem Duh Sveti ovjeku dokazuje (zabludu) s obzirom na grijeh (usp. Iv 16,7s.) (usp. DEV 2729.43). Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 12, 322323. Iz prethodnog izlaganja oito je kako Ivan Pavao II., raspravljajui o odnosu Krista i ovjeka, naglasak stavlja na otajstvo otkupljenja i na nasljedovanje te donosi eshatoloke navode.

914

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

2. Krist, objavitelj istine o ovjeku Ivan Pavao II. shvaa i predstavlja Kristovo otkupljenje kao dvostruku objavu:66 a) Krist je objavitelj Oca i njegove ljubavi, objavitelj je otajstva Trojstva; b) Sin istodobno takoer otkriva i ovjeka samom ovjeku oitujui mu njegovu istinu, te njegovo dostojanstvo i poziv. Ova dvostruka tvrdnja predstavlja i sadraj prvog dijela br. 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes.67 Citirani odlomak u biljeci je jedan od koncilskih odlomaka na kojeg se Ivan Pavao II. u svojoj uiteljskoj slubi uvijek iznova vraa. U istom odlomku, osim gore istaknute dvije tvrdnje, takoer se tvrdi a) da otajstvo ovjeka postaje jasno tek u svjetlu otajstva utjelovljene Rijei; b) da je Adam, prvi ovjek, pralik Krista (usp. Rim 5,14); c) da je Krist Isus slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1,15) i savreni ovjek te d) da se Sin Boji utjelovljenjem sjedinio sa svakim ovjekom. S obzirom na to da je koncilski odlomak sastavljen od niza kristoloko-antropolokih tvrdnji od velike vanosti i s obzirom na to da se Ivan Pavao II. u svojoj uiteljskoj slubi poziva na ovaj odlomak prilino esto, drimo nunom analizu Papinog tumaenja ovog koncilskog odlomka.68 Pokuat emo analizirati Papino tumaenje koncilskog nauka slijedei pritom logiku te nutarnji tijek i razvoj misli samog Ivana Pavla II.

66

67

68

U Kristu i po Kristu Bog se potpuno objavio ovje anstvu i kona no mu se pribliio. U isto je vrijeme u Kristu i po Kristu ovjek postigao punu svijest o svom dostojanstvu, o svom uzdignu u, o transcendentnoj vrijednosti vlastite ovje nosti, o smislu svoga postojanja (RH 11). Misterij ovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rijei. Adam, prvi ovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doi (Rim 5,14), Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujui misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i ovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvienost njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo udo to gore iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u njemu dosiu svoj vrhunac. On koji je slika nevidljivog Boga (Kol 1,15) jest i savreni ovjek koji je Adamovim sinovima vratio slinost s Bogom, koja je ve prvim grijehom izobliena. Budui da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne unitena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Boji sjedinio sa svakim ovjekom (GS 22). U prethodnom izlaganju vidjeli smo kako se Ivan Pavao II., raspravljajui o povijesnom ovjeku, suoblienom slici Krista po otkupljenju, poziva na teologiju sv. Pavla: u Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta, predodredivi nas da budemo njegova posinjena djeca (usp. Ef 1,4-5). U ovom je kontekstu takoer potrebno analizirati Papin nauk s obzirom na odnos izmeu izabranja ovjeka u Isusu Kristu ve od poetka i utjelovljenja Krista, savrene slike Boje (usp. Kol 1,15).

915

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Krist Otkupitelj, objavitelj istine o ovjeku Utjelovljenje kao objava Objava o tome to je ovjek, prema Papi, povezuje se s objavom koju utjelovljeni Sin u otajstvu otkupljenja donosi o Ocu. Otajstvo Kristovog otkupljenja otkriva svo ovjekovo dostojanstvo i prosvjetljuje istinu upisanu u njegov bitak u samom otajstvu stvaranja. Krist, sa svojim djelom otkupljenja jest najvia objava Bojeg nauma s ovjekom. Ovo je jedna od temeljnih tvrdnji u uenju Ivana Pavla II. o ovjeku. Papa se poziva na koncilske tvrdnje kako Krist, objavljujui misterij Oca i njegove ljubavi ujedno i potpuno otkriva ovjeka njemu samome69 te da misterij ovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rijei70.

69

70

Usp. RH 8; RM 46; DIM 1; SD 31; MD 2.11; Govor Meunarodnoj teolokoj komisiji, 26. listopada 1979., Ins. II/2, br. 5, 968 AAS 71 (1979.), 1431; Govor Meunarodnoj teolokoj komisiji, 6. listopada 1981., Ins. IV/2, br. 4, 363 AAS 73 (1981.), 705; Govor sudionicima na skupu Talijanske biskupske konferencije, 31. listopada 1981., Ins. IV/2, br. 2, 521 AAS 73 (1981.), 727; Govor kardinalima i lanovima Rimske kurije na audijenciji prigodom razmjene estitki za Boi, 23. prosinca 1982., Ins. V/3, br. 4, 1675 AAS 75 (1983.), 210211; Govor sudionicima pastoralne konferencije o problemima rada, 20. studenog 1987., Ins. X/3, br. 6, 1163 AAS 80 (1988.), 672673; Govor amerikim biskupima u pohodu Ad limina, 16. travnja 1988., Ins. XI/1, br. 4, 911 AAS 80 (1988.), 14371438; Homilija u ladeljskom Logan Circle, 3. listopada 1979., Ins. II/2, br. 3, 580581; Govor umjetnicima i novinarima u Monaku, 19. studenog 1980., Ins. III/2, br. 4, 1357; Angelus, 30. studenog 1980., Ins. III/2, 1455; Boina poruka Urbi et orbi, 25. prosinca 1981., Ins. IV/2, br. 4, 1248; Govor javnim vlastima u Bologni, 18. travnja 1982., Ins. V/1, br. 2, 1221; Opa audijencija, 21. srpnja 1982., Ins. V/3, br. 3, 93; Opa audijencija, 28. srpnja 1982., Ins. V/3, br. 6, 135; Govor sudionicima seminara iz misiologije u organizaciji Papinskog uilita Gregoriana, 2. prosinca 1982., Ins. V/3, br. 2, 1503; Govor teolozima sudionicima meunarodnog Kongresa na temu Mudrost Kria danas, 9. veljae 1984., Ins. VII/1, br. 3, 271; Opa audijencija, 3. veljae 1988., Ins. IX/1, br. 1, 343; Homilija na misi Cvjetnice, 27. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 3, 776. RH 8; SD 31; RM 3; MD 2; Govor na Papinskom uilitu Angelicum, 17. studenog 1979., Ins. II/2, br. 9, 1187 AAS 71 (1979.), 1481; Govor sudionicima na skupu Talijanske biskupske konferencije, 31. listopada 1981., Ins. IV/2, br. 2, 521 AAS 73 (1981.), 727; Govor lanovima Meunarodne teoloke komisije, 5. prosinca 1983., Ins. VI/2, br. 9, 1261 AAS 76 (1984.), 465; Govor plenarnom vijeu Kongregacije za katoliki odgoj, 13. studenog 1986., Ins. IX/2, br. 5, 1422 AAS (1987.), 900; Govor amerikim biskupima na zavretku pohoda Ad limina, 8. srpnja 1988., Ins. XI/3, br. 2, 50 AAS 81 (1989.), 27; Govor na otvaranju III. ope konferencije Latino-amerikog episkopata, 28. sijenja 1979., Ins. II/1, br. 9, 199; Homilija talijanskim vojnicima, 1. oujka 1979., Ins. II/1, br. 2, 494; Opa audijencija, 25. travnja 1979., Ins. II/1, br. 3, 974; Homilija u ladeljskom Logan Circle, 3. listopada 1979., Ins. II/2, br. 3, 580581; Opa audijencija, 17. listopada 1979., Ins. II/2, br. 1, 765; Govor sudionicima kongresa o evangelizaciji i ateizmu, 10. listopada 1980., Ins. III/2, br. 9, 832; Nagovor Biskupskoj konfereciji Njemake i Fulde, 17. studenog 1980., Ins. III/2, br. 5, 1292; Govor profesorima i studentima Instituta za obitelj, 19. prosinca 1981., Ins. IV/2, br. 2, 1169; Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2,

916

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Isto tako emo vidjeti kako se Papa pozivao i na Ivanovu teologiju, a na osobit nain na proslov Ivanovog evanelja. U njemu se otajstvo Krista odreuje u kontekstu Boje objave. Preegzistentna Rije koja dolazi nastaniti se meu nama jest objaviteljica Oca (usp. Iv 1,1.14.18). Ivan Pavao II. preuzima ovu Ivanovu teologiju i naglaava injenicu da je Isus objavitelj Oca upravo s obzirom na njegovu ljudsku stvarnost. Objava se dovruje po utjelovljenju (usp. Iv 1,14.18). Isusova ljudska stvarnost (smo njegovo utjelovljenje, njegove rijei i geste)71 jest ta u kojoj nevidljivi Bog postaje vidljivim.72 On je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15)73 a u njemu se istodobno u vremenu odrazuje vjeni Boji naum za ovjeka.74 Na koji se nain, dakle, prema Ivanu Pavlu II., otajstvo ovjeka rasvjetljuje u otajstvu utjelovljene Rijei? Krist, novi Adam, potpuno otkriva ovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvienost njegova poziva: on to ini upravo objavljujui otajstvo Oca i njegove ljubavi. Navedene rijei jasno posvjedouju da oitovanje ovjeka u punom dostojanstvu njegove naravi ne moe biti bez sveze ne samo pojmovne, ve i cjelovito-egzistencijalne s Bogom. ovjek i njegov konani poziv otkrivaju se u Kristu po objavi otajstva Oca i njegove ljubavi.75 Iz samog koncilskog teksta razvidno je kako je onaj koji ovjeku otkriva njegovo dostojanstvo Krist, ukoliko je utjelovljena Rije i objavitelj Oca. To tvrdi i Ivan Pavao II., osobito naglaujui kako se u utjelovljenom Sinu i u njegovom otkupiteljskom djelu oituje svo Oevo ovjekoljublje. ovjekova veliina, dostojanstvo i vrijednost oituju se objavljivanjem potresnog otajstva ljubavi Oeve u otajstvu Sinovljevog otkupljenja (ija je prvina utjelovljenje, a vrhunac rtva na kriu).76 U Kristu se objavljuje sva dubina i veliina boanske ljubavi.
br. 1, 1156; Opa audijencija, 3. veljae 1988., Ins. XI/1, br. 1, 343; Govor sveenicima, redovnicama i pastoralnim djelatnicima u Reggio Calabria, 12. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 3, 1992. Usp. RH 7; DIM 2; MD 2. O Papinom razmiljanju nad Kristovom porukom, sadranom u Evanelju, kao antropolokoj istini usp. Opa audijencija, 16. travnja 1980., Ins. III/1, br. 2, 924925; Opa audijencija, 23. travnja 1980., Ins. III/1, br. 2. 5, 972975; Opa audijencija, 21. srpnja 1982., Ins. V/3, br. 4, 9394. Izbor triptiha Kristovih rijei jest bitan i konstitutivan za cjelokupno uenje Ivana Pavla II. o ovjeku. Usp. Opa audijencija, 11. studenog 1981., Ins. IV/2, br. 1, 601. Usp. DIM 2; RH 9; DEV 52.54. GS 22; usp. RH 8. Usp. MD 11. DIM 1. Usp. RH 9. Kolika li mora biti vrijednost ovjeka pred oima Stvoritelja ako je taj ovjek zavrijedio imati takvog i tolikog Otkupitelja (Vazmeni hvalospjev u Uskrsnoj noi), ako je Bog dao svoga Sina Jedinoroenca da ovjek ne umre, nego da ima ivot vjeni (usp. Iv 3,16) (RH 10). Usp. RH 1; DIM 7; DEV 39.

71

72 73 74 75 76

917

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Kao takav, Krist je objavitelj vrijednosti ovjeka u Bojim oima te ovjekovog dostojanstva njemu samome (pomogao mu je da otkrije tko je ovjek usp. Ps 8, 5)77. Stoga Papa tvrdi kako oitovanje ovjeka, u punom dostojanstvu njegove naravi, ne moe biti bez sveze () s Bogom (ne kae se s Kristom!).78 Veliina Boje ljubavi prema ovjeku jest ta koja oituje ovjekovu veliinu, dok je Krist utjelovljenje i uosobljenje te ljubavi.79 Ta pak objava ljubavi i milosra u ljudskoj povijesti ima svoj lik i ime: zove se Isus Krist.80 Objavljujui Boje ovjekoljublje, Krist takoer otkriva i ovjeka njemu samome. U pozadini ove Papine tvrdnje je njegova polemika s marksistikom antropologijom, koja denirajui ovjeka odbacuje njegov odnos prema Bogu; tovie takav odnos smatra ogranienjem ovjeka. Ta polemika istodobno tumai i nedostatak Papina interesa za neka delikatna teoloka pitanja i za teoloku konotaciju pojedinih formulacija i rijei koje upotrebljava. To je i razlog koji nam tumai zato Papa u citiranom tekstu81 kae s Bogom, iako bi bilo za oekivati da je u tom kontekstu uporabio formulaciju s Kristom. Ovo je jedan od pokazatelja da se Papa, razvijajui svoju teoloku antropologiju, pozivajui se na koncilsku antropologiju i citirajui koncilski tekst, bavi drugim aspektima i pitanjima kranske antropologije, a ne odnosom izmeu kristologije i antropologije. Za uoiti je tako da u interpretaciji Ivana Pavla II. utjelovljenje ima neto drukiju interpretaciju, nego u Gaudium et spes, br. 22. U Gaudium et spes, br. 22 utjelovljenje je promatrano u povijesno-spasenjskoj perspektivi, u kojoj je Adam slika onoga koji je imao doi, Krista Gospodina. Krist je savreni ovjek. U Kristu je Bog uzeo ljudsku narav i u Kristu je ljudska narav uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se Sin Boji na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom te ljudskim sinovima vratio slinost s Bogom, koja je ve prvim grijehom izobliena. To znai da u Gaudium et spes, br. 22 Kristovo utjelovljenje otkriva ovjeku smisao njegova stvaranja, da mu u svjetlu utjelovljenja postaje jasno da je stvoren na sliku Krista koji se imao utjeloviti, da je Krist svojim utjelovljenjem uzeo ljudsku narav i uzdigao je na veoma visoko dostojanstvo te je po svom djelu otkupljenja ovjeku vratio slinost s Bogom, koju je on ve prvim grijehom izobliio. Prema koncilskom tekstu, utjelovljenje otkriva ovjeku

77 78 79 80 81

Usp. MD 11. Usp. DIM 1. Usp. DIM 2. RH 9. Usp. DIM 1.

918

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

ontoloku vezu s Kristom, njegovim Otkupiteljem, odnosno koncilski tekst upuuje na ontoloku vezu izmeu stvaranja i utjelovljenja. U Redemptor hominis, meutim, utjelovljenje je promatrano u svjetlu odnosa izmeu ovjeka potrebnog otkupljenja i Krista kao njegova otkupitelja (a ne kao u Gaudium et spes u svjetlu stvaranja). Utjelovljenje je zato shvaeno kao poetak i prvi in otkupiteljske ljubavi, a objava potresnog misterija ljubavi i savreni izraz vjenog Bojeg oinstva jest Kristov kri na Golgoti.82 Kri na Golgoti, po kojemu Isus Krist-ovjek sin Djevice Marije, zakonski smatran sinom Josipa iz Nazareta ostavlja ovaj svijet, u isto vrijeme novi izraz vjenoga Bojeg oinstva. (...) Tom objavom Oca i izljevom Duha Svetoga, ime je neizbrisivo oznaeno otajstvo Otkupljenja, razjanjuje se smisao kria i smrti Kristove. Bog stvaranja objavljuje se kao Bog Otkupljenja, kao Bog koji je vjeran (usp. 1 Sol 5,24), vjeran svojoj ljubavi prema ovjeku i prema svijetu, koju je ve objavio u dan stvaranja.83 Ivan Pavao II. tako koncilskom tekstu daje svoju interpretaciju.84 U koncilskom je tekstu Krist Utjelovljena Rije i novi Adam predstavljen kao objavitelj ovjeka, a u njegovoj interpretaciji ovoga teksta Krist objavljuje ovjeka njemu samome jer objavljuje potresan misterij Oeve milosrdne ljubavi prema ovjeku. Krist je, prema njemu, objavitelj ovjeka jer je Krist svojim djelom otkupljenja objavio dostojanstvo i vrijednost ovjeka u Bojim oima. Krist istinsko svjetlo otajstva ovjeka Misterij ovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rijei. Jedno od uobiajenih Papinih tumaenja ove koncilske tvrdnje nalazimo u sljedeem odlomku, u kojem Ivan Pavao II. kae: U svojoj sam prvoj enciklici protumaio ovu vanu istinu: Krist, Otkupitelj svijeta na jedinstven je i neponovljiv nain prodro u misterij ovjeka, uao mu u srce. Prema tome, Drugi vatikanski sabor s pravom nauava: Misterij ovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rijei. Stoga je u Isusu Kristu svaki ovjek () pozvan pronai odgovor na pitanja o vrijednostima koje e nadahnuti njegove osobne i drutvene odnose.85

82

83 84 85

Usp. RH 1.813; DIM 7; MD 11; Opa audijencija, 23. oujka 1983., Ins. VI/1, br. 1, 793; Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 2, 1156; Propovijed na Polnoki, 25. prosinca 1985., Ins. VIII/2, br. 4, 1600. RH 9. Usp. RH 11; MD 5. Homilija u ladeljskom Logan Circle, 3. listopada 1979., Ins. II/2, br. 3, 581.

919

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Duboko iskustvo samoga sebe ini ovjeka svjesnim vrijednosti koje u sebi nosi, a takoer i vlastitih granica. Iskustvo ga vodi da bude svjestan zla koje postoji u njemu samome i u svijetu, koje prijeti i prijei njegovoj enji k dobru i k vrednotama te mu daje iskusiti vlastitu ogranienost. Stoga ovjek ezne za otkupljenjem te je potreban pomirenja s Bogom. Krist je Oev odgovor na ovo duboko ovjekovo iskustvo.86 Svojim utjelovljenjem, uzimajui ljudsku narav, Krist je uao u ovjekovo srce potrebno otkupljenja. On, utjelovljena Rije, u otajstvu utjelovljenja ostvaruje ideal ovjeka, a vrijednost bivstvovanja na sliku i slinost Boju uzdie na viu razinu.87 On je otkupitelj ovjeka ranjenog grijehom te u isto vrijeme savreni ovjek i uzor za nasljedovanje. Upravo stoga ovjek nalazi istinsko svjetlo vlastitog otajstva jedino u svjetlu otajstva Krista. Zbog toga se prema Ivanu Pavlu II. ovaj odnos izmeu ovjeka-otkupljenika i Krista ne smije misliti kao da je Krist tek izvanjski model i uzor kojeg valja nasljedovati.88 To je stoga to se Krist u utjelovljenju solidarizirao s ovjekom, preuzeo je na sebe ogranienost ljudske naravi i, dodirujui unutranje otajstvo ovjeka () na jedinstven (je) i neponovljiv nain prodro u otajstvo ovjeka i uao mu u srce89. U Kristu pali ovjek iznova zadobiva izvornu vezu sa samim boanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi90. U Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta i predodredi nas za posinstvo (usp. Ef 1,4-6). U Kristu otkupitelju se na nov nain i jo udesnije objavila temeljna istina o stvaranju91, a to je poziv da budemo dionici intimnog ivota samoga Boga i nutarnje logike otajstva stvaranja na sliku i slinost Boga koji je sebedarje.92 Cjelokupno djelo stvaranja usmjereno je na objavu oinske ljubavi u Kristovom kriu i na izlijevanje milosti otkupljenja po djelovanju Duha Svetoga.93 ovjeku stvorenom na sliku i slinost Boju po Kristovom otkupljenju daruje se Duh Sveti, milost; ljudska narav (koja se sastoji u personalnoj strukturi dara) se ob-

86 87

88 89 90 91 92 93

Usp. Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 1, 11551156. Usp. Opa audijencija, 27. travnja 1983., Ins. VI/1, br. 2, 1073. Te Pavlove rijei (usp. Gal 3,28) utvruju da otajstvo spasenja ovjeka u Isusu Kristu () ponavlja i uspostavlja ono to odgovara vjenom planu Stvoritelja u otajstvu stvaranja (MD 11). Usp. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 2, 323. Usp. RH 8. Usp. isto. Usp. isto. Usp. MD 9; DEV 10.12; Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 4, 1699. Usp. MD 9. Usp. H. U. VON BALTHASAR, Commento in Lasciatevi muovere dallo Spirito. Lettera enciclica sullo Spirito Santo di Giovanni Paolo II, Queriniana, Brescia, 1986., 111 114.

920

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

navlja, a ovjek postaje slikom Krista u njegovom inu potpunog sebedarja na kriu.94 Stoga ovjek koji eli sam sebe do dna shvatiti () mora se, sa svojim nemirom i nesigurnou, ak i sa svojom slabou i grenou, svojim ivotom i smru, pribliiti Kristu. Taj ovjek treba, da tako kaemo, ui u Krista itavim svojim biem, treba usvojiti i asimilirati svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kako bi iznova pronaao samoga sebe.95 U otajstvu stvaranja ovjek se prepoznao po onome to je bio pred enom. Sada se, naprotiv, mukarac i ena, suoblieni slici Kristovoj i jedan drugome uzajamno podloni96 u strahu Kristovu, prepoznaju kao slika i slinost odnosa boanskih osoba u trojstvenom jedinstvu tako te moemo zapaziti izvjesnu slinost izmeu jedinstva boanskih osoba i jedinstva sinova Bojih u istini i ljubavi (usp. GS 24).97 U Kristu se posve objavljuje vlastito ljudsko iskustvo i zaruniko znaenje tijela (ontoloka struktura personalnog dara), to jest, stvaranje ovjeka na sliku i slinost Boju. U Kristu se objavljuje kako ovjek ne moe potpuno nai sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe (usp. GS 24).98 U svom uenju Ivan Pavao II. itavu ekonomiju spasenja predstavlja kao zaruniku ekonomiju, koja svoj vrhunac dosie u sebedarju Krista na kriu (usp. Ef 5,23-32). Svaka ljudska osoba, kae Ivan Pavao II., pozvana je biti zarunica Krista, Okupitelja svijeta te na taj nain biti zarunica postaje simbolom svega to je ljudsko:99
94

95 96

97

98

99

Bog je onaj koji kao stvoritelj izvodi stvarnost i oituje ju () u Isusu Kristu (Govor na Papinskom uilitu Angelicum, 17. studenog 1979., Ins. II/2, br. 9, 1187 AAS 71 [1979.], 1481). RH 10. Uzajamno podloni u jeziku Ivana Pavla II. znai potpuno darovani (usp. Opa audijencija, 18. kolovoza 1982., Ins. V/3, br. 2, 246 [XC, 352]). DEV 59.62; MD 7; Angelus, 21. sijenja 1979., Ins. II/1, 90; Angelus, 5. kolovoza 1979., Ins. II/2, 112; Govor na plenarnom sastanku Sinode biskupa, 6. studenog 1979., Ins. II/2, br. 5, 1050; Opa audijencija, 23. srpnja 1980., Ins. III/2, br. 4, 290; Opa audijencija, 24. studenog 1982., Ins. V/3, br. 1, 1431; Opa audijencija, 5. sijenja 1983., Ins. VI/1, br. 7, 45; Govor sudionicima Meunarodnog kongresa upskog pokreta, 3. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 7, 1207. DEV 59.62; FC 22; SD 28; MD 7.10.18.30; Homilija za redovnike i redovnice, 2. veljae 1979., Ins. II/1, br. 2, 344345 AAS 71 (1979.), 343; Opa audijencija, 23. srpnja 1980., Ins. III/2, br. 4, 290; Opa audijencija, 7. travnja 1982., Ins. V/1, br. 2, 1128; Opa audijencija, 28. travnja 1982., Ins. V/1, br. 6, 1347; Opa audijencija, 5. svibnja 1982., Ins. V/2, br. 6, 1407; Opa audijencija, 21. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 2, 1646; Govor lanovima bratovtine Misericordie dItalia, 14. lipnja 1986., Ins. IX/1, br. 2, 1831; Homilija tijekom mise za rimske sveuilitarce, 16. prosinca 1987., Ins. X/3, br. 4, 1417; Govor redovnicama u La Pazu (Bolivija), 10. svibnja 1988., Ins. XI/2, br. 7, 1280; Govor na susretu s radnicima i zaposlenima u industriji u Fioranu (Italija), 4. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 6, 1775. Usp. MD 25.

921

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

U granicama onoga to je ljudsko, to oituje ljude kao osobe, biti muko i biti ensko se razlikuje te istodobno uzajamno nadopunjuje i pojanjava. () U Crkvi je svako ljudsko bie muko i ensko zarunica ukoliko u daru prihvaa ljubav Krista Otkupitelja, te ukoliko tei odgovoriti na nju sebedarjem vlastite osobe.100 Zarunika kvaliteta u prvom je redu kvaliteta boanske ljubavi, a tek ukoliko se ovjek, bivajui dionikom Kristove milosti i dosljedno ontolokoj strukturi slike i slinosti Boje suobliuje Kristu, onda je to i kvaliteta ljudske ljubavi. Zato mukarac i ena nalaze mjeru i uzor svoje zarunike ljubavi u posvemanjem sebedarju Krista u njegovoj rtvi na kriu. Ukoliko su oboje jedno drugome podloni u strahu Kristovom (usp. Ef 5,21), tako da upravo kri postaje istinska mjera iskrenog sebedarja, utoliko se izvruje stanje u kojem nema vie ni muko ni ensko, ve su svi jedno u Kristu Isusu (usp. Gal 3,28).101 Na ovaj nain ovjek opaa da se, poput Krista, ostvaruje kroz posvemanje sebedarje. Otajstvo ovjeka potpuno se rasvjetljuje tek u otajstvu utjelovljene Rijei jer se u njoj objavljuje Boji plan za ovjeka, a u djelu otkupljenja ovjek biva obnovljen i suoblien Kristu. Krist, koji je punina dolaska Bojega, ujedno je i punina boanskog poziva upuenog ovjeku102. Odnos izmeu stvaranja i utjelovljenja Krist je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15) i (slika) Bojeg ovjekoljublja. Istodobno se u njemu, u vremenu, odraava vjeni Boji plan za ovjeka103 te je on i objavitelj toga Bojeg plana, upravo jer je postao ovjekom. Objava se dovruje po utjelovljenju (usp. Iv 1). Na ovom se mjestu pomalja pitanje: kakav je odnos izmeu Krista utjelovljene Rijei i savrene slike nevidljivoga Boga, Prvoroenca svakog stvorenja (Kol 1,15) i stvaranja ovjeka na Boju sliku i slinost? Naime, prvi dio br. 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes (na koju se Ivan Pavao II. poziva) tvrdi kako je prvi Adam bio pralik Krista, kako je Krist slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1,15) te kako se on, utjelovljena Rije, sjedinio sa svakim ovjekom. Drugim rijeima, ovdje nam se zapitati: u kakvom odnosu, u Papinom nauavanju, stoje Iv 1 i Kol 1,15-17 s jedne strane i Post 1,26-27 s druge strane? U
100

101 102 103

MD 25. Pretpostavivi da je svako ljudsko bie pozvano prihvatiti dar Krista i na nj odgovoriti sebedarjem, Ivan Pavao II. e, razmatrajui u ovom kontekstu dostojanstvo i poziv ene, govoriti o prorokom znaaju ene u njezinoj enstvenosti i o biti ena kao simbolu svega to je ljudsko (usp. MD 25.29). Usp. MD 24. Usp. Homilija tijekom mise za rimske sveuilitarce, 18. prosinca 1979., Ins. II/2, br. 6, 1458. Usp. MD 11.

922

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

ovom e se odnosu oitovati Papin stav s obzirom na odnos izmeu stvaranja i utjelovljenja te njegovo teoloko poimanje teologije utjelovljenja. Krist se sjedinio sa svakim ovjekom U enciklici Redemptor hominis104 nalazimo itav niz pozivanja na ove rijei iz Gaudium et spes. U Redemptor hominis br. 8 govori se o stvorenom svijetu potrebnom Kristovog otkupljenja. Krist Otkupitelj je onaj koji je na jedinstven i neponovljiv nain prodro u otajstvo ovjeka i uao u njegovo srce. Krist je uao u ljudsko srce, to jest, iznutra, u otajstvo ovjeka, gdje ovjek osjea potrebu za otkupljenjem. Stoga pozivanje na koncilski odlomak nalazimo tijekom itavog govora o otkupljenju. No, kontekst koncilskog odlomka je poneto drukiji. Ondje se govori o utjelovljenoj Rijei, objaviteljici Oca. Prvi Adam je bio pralik novog Adama, Krista (usp. Rim 5, 14). Krist je slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1,15), savreni ovjek, koji ovjeku vraa slinost s Bogom. Koncilski se tekst zatim iznova vraa na utjelovljenje te kae kako u njemu ljudska narav nije unitena nego uzeta i uzdignuta. Slijedi zakljuak: Utjelovljenjem se naime Sin Boji na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom. Prema tome, koncilski tekst govori o utjelovljenju, dok se u Redemptor hominis govori o otkupljenju.105 Kako bi nas podsjetio na kontekst u kojem se poziva na koncilski tekst, Ivan Pavao II. zakljuuje citat koncilskog teksta usklikom: On, Otkupitelj ovjeka! te u br. 9 (iste enciklike Redemptor hominis) nastavlja s govorom o Kristu, koji je postao nae pomirenje pred Ocem. Kontekst enciklike nas, dakle, potie da kon104

105

Usp. RH 8.13.18. Iste navode nalazimo takoer i u SRS 47; Govor Meunarodnoj teolokoj komisiji, 26. listopada 1979., Ins. II/2, br. 6, 968 AAS 71 (1979.), 1432; Govor lanovima Meunarodne teoloke komisije, 5. prosinca 1983., Ins. VI/2, br. 9, 1261 AAS 76 (1984.), 465; Nagovor Rimskoj kuriji prigodom estitanja Boia, 22. prosinca 1986., Ins. IX/2, br. 5.12, 2023. 2028 AAS 79 (1987.), 1085.1087; Govor skupini amerikih biskupa u pohodu Ad limina, 5. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 4, 556 AAS 80 (1988.), 1306; Homilija na misi za sveuilitarce, 18. prosinca 1979., Ins. II/2, br. 6, 1458; Nagovor Biskupskoj konferenciji Njemake i Fulde, 17. studenog 1980., Ins. III/2, br. 5, 1292; Opa audijencija, 25. oujka 1981., Ins. IV/1, br. 4, 766; Govor sveuilinim profesorima na uilitu Sacro Cuore, 22. svibnja 1983., Ins. VI/1, br. 3, 1329; Opa audijencija, 23. studenog 1983., Ins. VI/2, br. 1, 1156; Opa audijencija, 25. sijenja 1984., Ins. VII/1, br. 4, 142; Opa audijencija, 22. listopada 1986., Ins. IX/2, br. 3, 1145; Homilija odrana tijekom slavlja u Tucumanu (Argentina), 8. travnja 1987., Ins. X/1, br. 7, 11731174; Homilija na misi za osobe u posveenom ivotu i za pastoralne djelatnike, 10. travnja 1987., Ins. X/1, br. 1, 1203; Opa audijencija, 17. veljae 1988., Ins. XI/1, br. 1, 452. Od svih komentara enciklike Redemptor hominis koje smo proitali, jedini koji u Papinom tumaenju Gaudium et spes br. 22 primjeuje ovo premjetanje naglaska jest: H. J. POTTMEYER, Christliche Anthropologie als kirchliches Programm: die Rezepzion von Gaudium et Spes in Redemptor hominis, u: Trier Theologische Zeitschrift, 94 (1985.), 179.

923

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

cilske tvrdnje itamo nadasve u svjetlu soteriologije, zanemarivi pritom moment utjelovljenja. RH br. 10 kae kako ovjek, koji sama sebe eli u potpunosti shvatiti, mora usvojiti i asimilirati svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja. Meutim, utjelovljenje valja shvatiti u njegovoj spasenjskoj svrhovitosti. Isto se ponavlja i u RH br. 13. Pozivajui se iznova na koncilsku tvrdnju kako se Sin Boji utjelovljenjem na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom, br. 13 nastavlja istiui vanost sjedinjenja s Kristom kako bi on sa svakim mogao hoditi stazom ivota, snagom istine koja pokree ovjeka i svijet, a koja je sadrana u otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja. tovie, isti broj zavrava tvrdnjom kako se Krist sjedinio sa svakim ovjekom po otajstvu Otkupljenja106 (za razliku od Gaudium et spes na koji se poziva, a gdje je reeno kako se Krist sjedinio sa svakim ovjekom po utjelovljenju107). RH br. 14 nastavlja i govori o putu ovjeka, sjedinjenog s Kristom, koji prolazi kroz otajstvo utjelovljenja i otkupljenja. RH br. 18 iznova se izriito poziva na koncilski odlomak, opet unutar govora o otkupljenju.108 Ostala pozivanja Ivana Pavla II. na koncilski odlomak su na istoj liniji. Dakle, u uenju Ivana Pavla II. Krist biva vien kao sjedinjen s ovjekom u otajstvu otkupljenja. Jedinstvo Krista i ovjeka u otajstvu utjelovljenja biva protumaeno u

106

107

108

Rije je o svakom ovjeku, jer svaki je pojedini obuhvaen otajstvom Otkupljenja, sa svakim pojedinim Krist se po tom otajstvu zauvijek sjedinio (RH 13). U svom komentaru enciklike Redemptor hominis, H. J. Pottmeyer donosi jednu zanimljivu primjedbu: Bezeichnend ist, da die Enzyklika die antropologische Analyse der Konstitution (Gaudium et spes) dort aufnimmt, wo diese von der inneren Zwiespltigkeit des Menschen spricht (H. J. POTTMEYER, Christliche Anthropologie als kirchliches Programm ..., 176). Premjetanje naglaska od utjelovljenja na otkupljenje u Papinom tumaenju Gaudium et spes br. 22, prema Pottmeyeru treba traiti u elji Ivana Pavla II. da stupi u dijalog s onima koji ne vjeruju: Wenn die Kirche den Menschen mit den Augen Christi selbst betrachte, knne sie entdecken, was zutiefst menschlich ist: die Suche nach der Wahrweit, der unstillbare Durst nach dem Guten, der Hunger nach Freiheit, die Sehensucht nach dem Schnen, die Stimme des Gewissens (RH 18). Ja, der Anknpfungspunkt des Gesprches mit Nichtglubigen ist jetzt nicht mehr eine antropologische bereinstimmung, sondern das Leben Jesu, der als Mensch die Menschen anspreche: seine Treue zu Warhiet, seine alle umfassende Leibe, die Tiefe seines Leidens und der Verlassenheit am Kreuz (RH 7) (isto, str. 178). Usp. isto, 180181. To sjedinjenje Krista s ovjekom po sebi je tajna iz koje se raa novi ovjek koji je pozvan da bude dionikom Bojega ivota, nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine. Kristovo sjedinjenje s ovjekom jest mo i izvor snage kao to je sv. Ivan jasno rekao u Proslovu svoga Evanelja: (Rije) podade mo da postanu djeca Boja (RH 18).

924

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

svjetlu uzimanja ljudske naravi, od strane Krista, novog Adama, kako bi ta narav mogla biti spaena.109 (Quod non est assumptum, non est sanatum.110) Utjelovljenje Ivan Pavao II. promatra kao kenosis.111 Utjelovljenje je tijesno zdrueno s otkupljenjem koje je Isus izvrio prolivi za nas svoju krv na kriu. () Zbog ega ta poslunost, zbog ega to ponienje, zbog ega ta patnja? Odgovor nalazimo u Vjerovanju: Propter nos homines et propter nostram salutem: radi nas ljudi i radi naega spasenja. Isus je siao s nebesa kako bi ovjek s punim pravom ponovno gore uziao te kako bi mu, uinivi ga (ovjeka) sinom u Sinu, povratio dostojanstvo izgubljeno grijehom. Doao je kako bi izvorni plan Saveza doveo do ispunjenja. Utjelovljenje zauvijek daje ovjeku njegovo jedinstveno i neizrecivo dostojanstvo. Upravo ovdje zapoinje put kojim Crkva prolazi. Kao to sam napisao u svojoj prvoj enciklici: Krist Gospodin naznaio je taj put osobito kad se je kako ui Koncil Utjelovljenjem Sin Boji na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom.112 U svakom sluaju, jedinstvo Krista i ovjeka promatra se u svjetlu otajstva utjelovljenja, jedino to se ono shvaa u svojoj spasenjskoj svrhovitosti: Sinovljevo utjelovljenje je propter nos hominem et propter nostram salutem; ono predstavlja prvi korak otajstva otkupljenja.113 Utjelovljenje se dogaa u ime saveza ovjeka s Bogom (milou) te se stoga jedinstvo Krista i ovjeka ostvarilo na kriu. Upravo zbog toga se svi nagovjetaji Ivana Pavla II. o stvaranju i o izvornom ovjekovom stanju, o istonom grijehu i njegovim posljedicama (jer se sve ovo promatra u svjetlu dara milosti Boje) nikada ne odvajaju od kristolokoga govora (usp. Rim 8,16-23.28-29; Ef 1,4-6). Boje ovjekoljublje je nit-vodilja koja spaja stvaranje i otkupljenje i na taj nain jami jedinstveni plan spasenja. Meutim, od-

109

110

111

112 113

Otajstvo Otkupljenja svijeta pretpostavlja da je Bog-Sin prihvatio ovjetvo kao batinu Adama u kojem je njemu i svakom ovjeku postao jednak u svemu osim u grijehu (usp. Heb 4,15) (MD 11). Usp. RH 8; DEV 50. Usp. Govor pri Institutu za patrologiju Augustinianum, 7. svibnja 1982., Ins. V/2, br. 3, 1435; Govor sudionicima Meunarodne konferencije pokreta Novo ovjeanstvo, 20. oujka 1983., Ins. VI/1, br. 3, 778; Opa audijencija, 9. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 10, 598. Usp. Opa audijencija, 17. veljae 1988., Ins. XI/1, br. 2, 452453; Opa audijencija, 19. listopada 1988., Ins. XI/3, br. 5, 1267. Opa audijencija, 25. oujka 1981., Ins. IV/1, br. 4, 766. Usp. RH 13. Utjelovljenjem Bog je ljudskom ivotu dao one razmjere to ih je ovjeku bio namijenio od samog poetka, a sad je to dao u potpunosti () Njegova nam dareljivost doputa da usprkos istonom grijehu i svoj grenoj ljudskoj povijesti, usprkos svim zabludama ljudskog uma, volje i srca s udivljenjem ponavljamo liturgijske rijei: O, sretna li grijeha koji je zavrijedio imati takvoga i tolikoga Otkupitelja! (Vazmeni hvalospjev u Uskrsnoj noi) (RH 1).

925

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

nos Krista, savrene slike Boje i savrenog ovjeka s ovjekovom protologijom ovdje u svakom sluaju ostaje u sjeni. Utjelovljenje kao vrhunac Bojg samodarivanja ovjeku Enciklika Dominum et Vivicantem obrauje odnos izmeu stvaranja i utjelovljenja bez izriitog pozivanja na citirani odlomak br. 22 konstitucije Gaudium et spes. Postavljanje ovoga odnosa s obzirom na Redemptor hominis nije razliito, ali je unato tome mogue nai zanimljive elemente koji takoer ukazuju na mogunost jedne umjerene perspektive: Br. 33 enciklike Dominum et Vivicantem raspravlja o istonom grijehu kao o udaljenju od istine sadrane u Rijei Bojoj, koja stvara svijet. Ivan Pavao II. potom izdvaja Rije Boju (pisanu velikim slovom!), to jest Rije koja stvara svemir i dotinu kristoloko-antropoloku istinu na sljedei nain: To je ona Rije koja bijae u poetku kod Boga te koja bijae Bog i bez koje ne postade nita od svega to postade budui da je po njoj svijet stvoren (usp. Iv 1,1.2.3.10). Ta je Rije u isti mah i vjeni zakon, izvor svakog zakona koji upravlja svijetom, a osobito ljudskim inima. () Onaj koji tu govori nije samo Sin ovjeji nego i prvoroenac svakog stvorenja jer je u njemu sve stvoreno po njemu i za njega (usp. Kol 1,15-18).114 Br. 50 iste enciklike smjeta utjelovljenje unutar povijesti spasenja (u povijest boanskog samopriopavanja). Poetak samopriopavanja Bojeg nalazi se u stvaranju, a na osobit nain u stvaranju ovjeka na sliku i slinost Boju. Vrhunac boanskog samopriopavanja dosegnut je u utjelovljenju, jer se u njemu izvruje hipostatsko sjedinjenje sjedinjenje boanske i ljudske naravi. Po tom uovjeenju Rijei-Sina Boje samodarivanje dosie svoju konanu puninu u povijesti stvaranja i spasenja. Ta se punina izraava s osobitom snagom i posebnom rjeitou u ovom tekstu Ivanova evanelja: I Rije je tijelom postala (Iv 1,14). Utjelovljenje Boga-Sina znai preuzimanje u jedinstvo s Bogom ne samo ljudske naravi, nego zajedno s njome, u odreenom smislu, i svega onoga to je tijelo: svega ovjeanstva, svega vidljivog, materijalnog svijeta. Stoga utjelovljenje poprima kozmiko znaenje, kozmiku dimenziju. Prvoroenac svakog stvorenja (Kol 1,15), tim to se utjelovio u individualnom ovjetvu Kristovu, sjedinjuje se na neki nain sa svom ovjekovom stvarnou, sa svim to spada na ovjeka koji je tijelo.115

114 115

DEV 33. DEV 50.

926

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Ovaj odlomak, kako vidimo, govori o spasenju u kozmikim dimenzijama i tvrdi osim toga da utjelovljenje, pored soteriolokog, ima i kozmiko znaenje. Isti taj odlomak smatra da utjelovljenje kao vrhunac Bojeg samodarivanja ovjeku ima svoju pretpovijest u stvaranju ovjeka na sliku Boju, te tu tvrdnju, koja u sebi sadri povezanost izmeu protologije i kristologije, dodatno utvruje i potkrepljuje govorom o Kristu kao prvoroencu svakog stvorenja u Kol 1,15. Prema tome, enciklika Dominum et Vivicantem dovodi u vezu Krista i stvaranje. Potvruje kako je vrhunac boanskog samopriopavanja, zapoetog u stvaranju utjelovljenje, u kojemu se, po hipostatskom sjedinjenju, izvruje sjedinjenje boanske i ljudske naravi. Utjelovljenju, kao vrhuncu boanskog samopriopavanja prethodi stvaranje ovjeka na sliku i slinost Boju.116 tovie, enciklika se poziva i na Kol 1,15-18 te se kae kako je prvoroenac svakog stvorenja Krist. Sada, itajui zajedno br. 33 i 50 posjedujemo premise koje nas navode da uinimo sintezu i ontoloki dovedemo u vezu Krista, prvoroenca svakog stvorenja, stvaranje kao osobiti moment boanskog samopriopavanja, dogoeno po Kristu i za Krista, te utjelovljenje kao vrhunac toga samopriopavanja. No, premda donosi sve premise, Ivan Pavao II. se sustee od sinteze. Dominum et Vivicantem ne povezuje izriito donesene premise i ne osjea potrebu ukazati na to gdje se nalazi temelj utjelovljenja kao vrhunca stvaranja. Ivan Pavao II. ovdje ne pokazuje osjetljivost za istananost toga teolokog pitanja. Iako utjelovljenju priznaje kozmiku dimenziju i predstavlja ga kao dovrenje stvaranja, Papa se ne zanima toliko za sjedinjenje Krista s ovjekom, koliko za spasenjski red milosti.117 U br. 52 spomenute enciklike stoji: Onaj koji u otajstvu stvaranja ovjeku i svijetu daje ivot u svim najrazliitijim vidljivim i nevidljivim oblicima, po otajstvu utjelovljenja stalno ga

116

117

U prethodnom je izlaganju ve istaknuto kako je ovjek, stvorenou na sliku i slinost Boju s jedne strane obdaren ontolokom strukturom osobe (naravni red), a s druge je strane postao subjektom saveza s Bogom (vrhunaravni red milosti). U br. 50, gotovo iz elje za ravnoteom, Papa osjea potrebu naznaiti takoer kako je stvaranje uzimanje ljudske naravi ranjene grijehom (svega onoga to je tijelo) u jedinstvo s Bogom. Ondje takoer kae: Doista, zaee i roenje Isusa Krista vrhunsko je djelo to ga je Duh Sveti izveo u povijesti spasenja: to je vrhunska milost milost sjedinjenja, koja je izvor svake druge milosti () (DEV 50). Iste postavke nalazimo takoer u Mulieris dignitatem, br. 11: Krist se predstavlja kao novi i posljednji Adam (usp. 1 Kor 15,45) koji je svojoj osobi pridruio narav prvog Adama, a otkupljenje pretpostavlja da je Bog-Sin prihvatio ovjetvo kao batinu Adama u kojem je njemu i svakom ovjeku postao jednak u svemu osim u grijehu (usp. Heb 4,15) (MD 11). Usp. Opa audijencija, 3. veljae 1982., Ins. V/1, br. 34, 289290. U Mulieris dignitatem br. 12 nalazimo tvrdnju kako je Krist bio svjedok vjenog Bojeg plana o ovjeku stvorenom na Boju sliku i priliku, kao mukarac i ena.

927

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

obnavlja. Tako se stvaranje dopunja utjelovljenjem te je otada proeto otkupiteljskim snagama koje zahvaaju ljudski rod i sav svemir.118 Oito, utjelovljenje se ovdje promatra kao prvi korak otkupljenja, a otkupljenje kao obnavljanje naravi palog ovjeka. Ipak, nalazimo zanimljiv izriaj: stvaranje se dopunja utjelovljenjem. Dopunjenje i intimno jedinstvo boanstva i ovjetva ostvareno u utjelovljenju, Dominum et Vivicantem uglavnom promatra u slubi usavravanja ljudske naravi boanskom milou, kako bi milost dopustila ovjeku da se savrenije ostvari kao ovjek, odraavajui u sebi samome boansku savrenost, a manje upuuje na razliito uspostavljanje odnosa izmeu stvaranja i utjelovljenja, dosljedno onome to bi se moglo naslutiti u br. 33 i 50.119 Krist slika Boja Zaustavimo se jo na Papinom citiranju Iv 1 i Kol 1,15-17. Doista, ovi navodi u interventima Ivana Pavla II. nisu rijetki, a osobito kad je rije o Iv 1. Pronali smo ih u enciklici Dominum et Vivicantem; takoer smo vidjeli kako enciklika Redemptor hominis u br. 8 preuzima odlomak iz Gaudium et spes br. 22 tvrdei kako je Krist slika Boga nevidljivoga s pozivanjem na Kol 1,15. Prije toga, u Redemptor hominis br. 7, govorei o primatu Krista Otkupitelja, Ivan Pavao II. se takoer poziva na isti Pavlov odlomak: () moramo neprestano teiti onome koji je Glava (usp. Ef 1,10.22; 4,25; Kol 1,18), onome po kojemu sve postoji i mi smo u njemu (1 Kor 8,6; usp. Kol 1,17), onome, koji je ujedno i put, istina (Iv 14, 6) 120 Pozivanjem na Kol 1,15-17 Ivan Pavao II. osobito eli potvrditi preegzistenciju i boanstvo Isusa Krista utjelovljene Rijei, a da pritom ne precizira antropoloki sadraj toga teksta.121
118 119

120 121

DEV 52. Usp. F. GIARDINI, Il Dio che ci d la vita. Commento allenciclica Dominum et vivicantem, Ancora, Milano, 1989., 107s. RH 7. Poruka graanima Torina, Torino, 13. travnja 1980., Ins. III/1, br. 10, 917 AAS 72 (1980.), 313; Govor antiohijskom patrijarhu Sirske pravoslavne crkve, 14. svibnja 1980., Ins. III/1, 1358 AAS 72 (1980.), 394; Govor Meunarodnoj teolokoj komisiji, 6. listopada 1981., Ins. IV/2, br. 4, 362 AAS 83 (1981.), 705; Nagovor Rimskoj kuriji prigodom estitanja Boia, 22. prosinca 1986., Ins. IX/2, br. 1, 2019 AAS 79 (1987.), 10821083; Duodecimum saeculum, apostolsko pismo prigodom 1200. godinjice Drugog nicejskog sabora, 4. prosinca 1987., Ins. br. 9, 1290 AAS 80 (1980.), 248249; Govor amerikim biskupima na zavretku pohoda Ad limina, 8. srpnja 1988., Ins. XI/3, br. 3, 51 AAS 80 (1988.), 1776; Homilija na misi u Nairobiju, 7. svibnja 1980., Ins. III/1, br. 1, 1197; Homilija na misi u Karachiju (Pakistan), 16. veljae 1981., Ins. IV/1, br. 4, 311312; Homilija na misi za domorodaka plemena u Bagouio City (Filipini), 22. veljae 1981., Ins. IV/1, br. 2, 470; Homilija na misi za crkvene pokrete, 20. studenog 1983., Ins. VI/2,

928

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Iako Papa rijetko ulazi u antropoloki sadraj ovih biblijskih tekstova, preteno se zaustavljajui na njihovom isto kristolokom sadraju, ipak u Papinim tekstovima valja prepoznati njihovu uestalost, a oni govore sami za sebe: Krist je savrena slika Oeva. On je prvoroenac svakog stvorenja i sve to postoji po njemu je i za njega stvoreno. U ovom kontekstu elimo se jo nakratko zaustaviti na Mulieris dignitatem, br. 6. Ivan Pavao II. ondje tvrdi kako istina o ovjeku kao slici i slinosti Bojoj tvori nezamjenjivi temelj za cjelokupnu kransku antropologiju. Na ovom se mjestu u biljeci, meu ostalim, upuuje na petu knjigu Adversus haereses gdje sv. Irenej kae: Tunc autem hoc verbum ostensum est, quando homo Verbum Dei factus est, semetipsum homini, et hominem eibimetipsi assimilans, ut per eam quae est ad Filium similitudinem, pretiosus homo at Patri. In praeteritis enim temporibus, dicebatur quidem secundum immaginem Dei factum esse hominem, non autem ostendebatur. Adhuc enim invisibile erat Verbum, cuius secundum immaginem homo factus fuerat. Propter hoc autem et similitudinem facile amisit. Quando autem caro Verbum Dei factum est, utraque conrmavit; et immaginem enim ostendit veram, ipse hoc ens, quod erat immago eius; et similitudinem rmans restituit, consimilem faciens hominem invisibili Patri per visibile Verbum.122
br. 3, 1134; Homilija na misiji odranoj u zranoj luci u Vancouveru, 18. rujna 1984., Ins. VII/2, br. 3, 1134; isto, br. 3, 600; Razmatranja za Krini put, 28. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 3, 879; Homilija tijekom mise u Eisenstadt-Trausdorfu (Austrija), 24. lipnja 1986., Ins. XI/2, br. 1, 2131; Boina poruka Urbi et orbi, 25. prosinca 1986., Ins. VIII/2, 1985., br. 3, 1603; Angelus, 1. sijenja 1987., Ins. X/1, br. 2.8; Opa audijencija, 8. srpnja 1987., Ins. X/3, br. 2, 1515; Opa audijencija, 2. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 5, 534; Pismo sveenicima prigodom Velikoga etvrtka, 25. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 7, 731; Pismo Predsjedniku odbora za marijansku godinu (kard. Luigiju Dadagliju) u prigodi meunarodnoga skupa o enciklici Redemptoris Mater, 22. svibnja 1988., Ins. XI/2, br. 4, 1633; Homilija izgovorena tijekom slavlja Veernje u Bekoj katedrali, 23. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 2, 2112. Papa se na 2 Kor 4,4 (Krist je slika Boja) (to odgovara Kol 1,15) poziva samo dva puta: u Govoru Meunarodnoj teolokoj komisiji, 6. listopada 1981., Ins. IV/2, br. 4, 362 i na Opoj audijenciji, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 11, 963. Nekoliko puta se poziva na Kol 1,15-16, no kristoloko-antropoloki sadraj tih redaka promatra u soteriolokoj perspektivi te stavlja naglasak na zavrne retke ovog pavlovskog himna (usp. Kol 1,19-20) (usp. SRS 31; Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 6, 1700; Homilija na euharistijskom slavlju odranom u Wellingtonskom Athletic Parku, 23. studenog 1986., Ins. XI/2, br. 3, 1558. IRENEJ, Adversus haereses, V, 16, 2. Sada se, pak, ova Rije oitovala kada je Rije Boja postala ovjekom, sma se uinivi slinom ovjeku, a ovjeka slinim sebi, kako bi on (ovjek) po toj slinosti sa Sinom postao dragocjen Ocu. Naime, u prolim se vremenima dodue govorae kako je ovjek uinjen na sliku Boju, ali se takvim nije pokazao. Naime, jo uvijek bijae nevidljivom Rije, na sliku koje je ovjek bio stvoren. Upravo zbog toga je slinost lako i izgubio. No

122

929

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Na temelju toga mogli bismo se pitati ne stoji li ipak Ivan Pavao II., s obzirom na odnos izmeu kristologije i antropologije, moda na Irenejevoj liniji? No, prema Ireneju, Krist je supstancijalna slika Boja (usp. Kol 1,15), a egzemplarni uzor prema kojemu je ovjek stvoren na sliku Boju je Rije. Kristovo utjelovljenje, tvrdi Irenej, dokaz je te slike. Utjelovljenje je pokazalo istinsku sliku Boga (on sm je postao onim to je bilo njegova slika), i u isto je vrijeme ovjeku vratio slinost s Bogom. Naprotiv, prema Ivanu Pavlu II., ovjek je slika Trojstva. Uzor prema kojemu je ovjek stvoren jest trojedini Bog (razmjena sebedarja meu boanskim osobama) te stoga ovjek, stvoren na njegovu sliku, u sebi nosi ontoloku strukturu personalnog dara. Krist je vidljiva slika nevidljivoga Boga. Meutim, prema Papi, odnos Krista i ovjeka je neto drukiji od onoga to ga je precizirao Irenej. Prema Ivanu Pavlu II. ovjek je stvoren na sliku Boju i, ako sam Krist Bog (Trojstvo) utjelovljenjem postaje vidljiv, tada plod utjelovljenja ne moe biti drugo do idealan ovjek, savren ovjek. (U utjelovljenju Krist uzima ontoloku strukturu ljudske naravi, stvorenu na sliku i slinost Boju.) Budui da je slika Boga nevidljivoga i savreni ovjek, objavljujui Trojstvo, Krist ovjeku objavljuje svu dubinu istine stvaranja na sliku i slinost Boju (otkriva ovjeka njemu samome usp. GS 22). Krist je savrena slika nevidljivoga Boga (usp. Kol 1,15) i savreni ovjek. No, prema Papi, Krist to jest tako to objavljuje misterij Oca i njegove ljubavi (usp. GS 22). Drugim rijeima, on je savreni ovjek i vidljivi uzor za ljude123 jer u rtvi na kriu ostvaruje velikoduan dar sebe samoga (usp. GS 24). U isto vrijeme upravo Kristova rtva na kriu (otkupljenje) vraa ovjeku boansku slinost, izoblienu grijehom. Polazei od ovih pretpostavki vidimo da Ivan Pavao II. posuuje Irenejeve rijei i kae da je Krist, kada je postao tijelom, potvrdio oboje: s jedne je strane pokazao istinsku sliku (trojedinoga Boga), postajui sm onim to je slika Trojstva, a s druge je strane vrsto povratio ovjeku boansku slinost. Tako se ini da je ono, to ui Ivan Pavao II., isto ono to je govorio i Irenej. Prema Papi, utjelovljena Rije je objaviteljica Oca i vidljiva slika nevidljivoga Boga; ona je to osobito po svojoj ljudskoj naravi.
kada je Rije Boja postala tijelom, potvrdila je oboje; naime, pokazala je i pravu sliku, sama postajui onim, to bijae njezina slika; i vrsto je povratila slinost, uinivi ovjeka posve slinim (consimiliem!) nevidljivom Ocu po vidljivoj Rijei (talijanski prijevod ovog odlomka nalazi se u: E. BELLINI, Ireneo di Lione. Contro le eresie, Jaca Book, Milano, 1981., 442). U svom povijesnom obliju Isus Krist zbog ovoga novi ovjek ima znaenje savrenog uzora to jest, ideala. On, koji u svom vlastitom ovjetvu bijae savrena slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15), svojim zemaljskim ivotom svime onime to je inio i uio (Dj 1,1) i nadasve po rtvi postaje vidljivi uzor za ljude, najsavreniji uzor (Opa audijencija, 17. kolovoza 1988., Ins. XI/3, br. 1, 394).

123

930

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Meutim, Irenej se, piui, borio protiv razliitih heretika (kao to su valentinijanci, ebioniti, marcionisti, protiv onih koji su nijekali uskrsnue tijela).124 Svima je njima bilo zajedniko to da su u biti zagovarali intrinzinu zlou ovjekove tjelesne dimenzije i smatrali da je zbog toga Kristovo tijelo bilo razliito od ljudskog. Irenej se, kako bi im se usprotivio te potvrdio dobrotu i svetost tijela, pozivao na utjelovljenje i Isusovo zbiljsko uzimanje ljudske naravi, sluei se pritom razliitim argumentima.125 Meu ostalim, sluio se pojmom slike Boje: kada je Rije Boja postala tijelom postala je i onim to je bilo njezina slika; Krist je postao ovjekom (i u isto vrijeme ovjeku povratio boansku slinost, izgubljenu grijehom). Od ove Irenejeve tvrdnje potrebno je izvui zakljuak kako je on drao da je Rije koja se utjelovila egzemplarni uzor prema kojemu je ovjek stvoren na sliku i slinost Boju.126 Nasuprot tome, Ivan Pavao II. polazi iz jedne druge perspektive: on govori o palom ovjeku, lienom posvetne milosti. On Krista prije svega promatra kao otkupitelja ovjeka, a njegova se tjelesna stvarnost razumijeva u soteriolokom svjetlu tomistike teologije: Qui igitur homo Christus summam plenitudinem gratiae obtinuit quasi unigenitus a Patre, consequens fuit ut ab ipso in alios redunderat, ita quod Filius Dei factus homo, homines faceret deos et lios Dei.127 U navedenom Irenejevom odlomku, Ivan Pavao II. nalazi zanimljivim drugi dio navedene tvrdnje (kad je Rije Boja tijelom postala [] vrsto je ustanovio slinost, inei ovjeka slinim nevidljivom Ocu po Rijei. Naime, ve smo istaknuli da je, prema Papi, utjelovljenje prvi korak otkupljenja). Tako Irenejeve rijei iz prvog dijela tvrdnje (kad je Rije Boja tijelom postala [] doista je pokazala sliku, sma postajui onim to je bila njezina slika), u kontekstu antropolokog uenja Ivana Pavla II. poprimaju razliite nijanse i naglaske.
124

125

126

127

Usp. IRENEJ, Adversus haereses, V, 1, 2; V, 15, 4 (valentinijanci); V, 1, 3 (ebioniti); V, 2, 1 (marcionisti); V, 2, 2 (oni koji nijeu uskrsnue tijela). U V, 15, 4 Irenej se poziva na Valentina i na njegov nauk, a zatim (V, 16, 1) tvrdi istovjetnost supstancije iz koje su naa tijela stvorena i u koju e se ta ista tijela nakon smrti vratiti. Ne treba traiti drugu spustanciju povrh one iz koje je oblikovan Adam i iz koje smo takoer oblikovani i mi. Si igitur in aliquam alteram terram reventuntur post mortem corpora nostra, consequens est ea inde et substantiam habere. Si vero in hanc ipsam, manifestum est, quoniam, et ex hac plasma eis factum est (). () jam non oportet quaerere () aliam substantiam plasmationis nostrae, praeter praedicatam et ostensam a Domino, neque alteram manum Dei praeter hanc, quae ab initio usque in nem format nos, et coaptat in vitam, et adest plasmati suo, et percit illud secundum imaginem et similitudinem Dei. Potom slijedi ve citirani odlomak V, 16, 2. Usp. IRENEJ, Adversus haereses, III, 22, 3; IV, 6, 6; V, 16, 2. Usp. A. ORBE, Antropologia de san Ireneo, La editorial catolica, Madrid, 1969., 2832. TOMA AKVINSKI, Compendium Theologiae, pogl. 213. Budui da je () Krist u svom ovjetvu primio najviu puninu milosti od asa u kojem je postao Jedinoroenac Oev, od njega se milost izlijeva i na druge, tako da Sin Boji koji je postao ovjekom ljude ini sinovima Bojim (usp. Opa audijencija, 31. kolovoza 1983., Ins. VI/2, br. 1, 322,)

931

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

Drimo, stoga, da premda se Ivan Pavao II. poziva na Ireneja i premda se uoava utjecaj njegove teologije na Papinu misao,128 ipak, s obzirom na odnos Krista, slike Boje i protologije ovjeka-slike Boje, izmeu Ireneja i Ivana Pavla II. postoje znaajne razlike.129
128

129

U uenju Ivana Pavla II. o ovjeku prisutna je i Irenejeva teoloka antropologija. Tako Irenejeva tvrdnja Gloria Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei (Adversus haereses, IV, 20, 7) nalazi mnogo odjeka i na nju se Papa esto vraa. Ona je jedan od postulata teologije Ivana Pavla II. o ovjeku slici i slinosti Bojoj. Papa je ita u svjetlu Trojstva i dovodi je u vezu s ovjekovom socijalnom dimenzijom. Usp. DEV 59; Govor ekvadorskim biskupima u pohodu Ad limina, 11. prosinca 1979., Ins. II/2, br. 4, 1373 AAS 71 (1979.), 1527; Govor upuen Kardinalskom zboru tijekom audijencije prigodom estitanja boinih blagdana, 22. prosinca 1979., Ins. br. 15, 1497 AAS 71 (1979.), 1569; Apostolsko pismo o 1600. obljetnici sv. Bazilija Patres Ecclesiae, 9. sijenja 1980., Ins. III/1, br. 3, 63 AAS 72 (1980.), 16; Angelus, 5. kolovoza 1979., Ins. II/1, br. 2. 111; Govor tijekom liturgije u sv. Gregoriju na Fanaru (Istanbul, Turska), 30. studenog 1979., Ins. II/2, 1286; Govor tijekom pohoda bolnici Sv. Jakov, 21. prosinca 1980., Ins. III/2, br. 3, 1747; Angelus u Sotto il Monte, 26. travnja 1981., Ins. IV/1, br. 1, 1026; Govor biskupima Biskupskog sekretarijata Srednje Amerike, 2. oujka 1983., Ins. VI/1, br. 8, 534; Homilija odrana tijekom euharistijskog slavlja u Milanskoj katedrali, 4. studenog 1984., Ins. VII/2, br. 7, 1164; Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 9, 962; Homilija odrana tijekom mise kanonizacije bl. Eustohije Calafato, 11. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 9, 1967. Ovoj tvrdnji je komplementarna takoer i tvrdnja: Gloria enim hominis, Deus; operationes vero Dei, et omnis sapientiae eius, et virtutis receptaculum, homo (Adversus haereses, III, 20, 2) (usp. Govor na otvaranju III. ope konferencije Latino-amerikog episkopata, 28. sijenja 1979., Ins. br. 1. 9, 199). Jo jedna Irenejeva ideja, koja je u uenju Ivana Pavla II. nosiva, jest paralelizam EvaMarija (Adversus haereses, III, 22, 4; V, 19, 1; Expositio praedicationis apostolicae, 33) i AdamKrist (Adversus haereses, V, 21, 1). Izriita pozivanja na Ireneja o ovom pitanju nalazimo u MD 11; RM 13.19.37. O istom argumentu, bez izriitog pozivanja na Ireneja, raspravlja se u RH 8; Opa audijencija, 3. veljae 1982., Ins. V/1, br. 34, 289290. Ostala upuivanja Ivana Pavla II. na Ireneja, s obzirom na antropoloka pitanja, sadre fraze: Propter immensam suam dilectionem factus est quod sumus nos, uti nos perceret esse quod esse ipse (Adversus haereses, V, Praefatio) (usp. Opa audijencija, 2. rujna 1987., Ins. X/3, br. 9, 291); Quomodo possunt salvari nisi Deus est qui salutem illorum super terram operatus est? Et quomodo homo transiet in Deum, si non Deus in hominem? (Adversus haereses, IV, 33, 4) (usp. Opa audijencija, 9. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 4, 594595); govor o Duhu Svetome u kojem Irenej kae: Hunc enim promisit per prophetas effundere in novissimis temporibus super servos et ancillas, ut prophetent: unde et in Filium Dei, lium hominis factum, descendit, cum ipso assuescens habitare in genere humano, et requiescere in hominibus, et habitare in plasmate Dei, voluntatem Patris operans in ipsis, et renovans eos a vetustate in novitatem Christi (Adversus haereses, III, 17, 1) (usp. Opa audijencija, 12. kolovoza 1987., Ins. X/3, br. 1, 203); ideja da se u ovjeku svo stvorenje mora pribliiti Bogu (sadrana u Adversus haereses, IV, 38) (usp. Opa audijencija, 21. svibnja 1986., Ins. IX/2, br. 4, 1647) i tvrdnje o identitetu osobe Rijei-Sina odvijeka roenog od Oca a u vremenu zaetog i roenog od Djevice Marije (Adversus haereses, III, 17, 4) (usp. Opa audijencija, 23. oujka 1988., Ins. XI/1, br. 1, 704) te o Kristu kao objavitelju Boga (Adversus haereses, IV, 6, 6) (usp. Opa audijencija, 1. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 5, 1720). Pozornost usmjerena na ova razilaenja ne nalazi se u lanku: E. DAL COVOLO, Pianeta donna e Padri della Chiesa. I. Le citazioni dei Padri anteniceni, u: M. TOSSO (ur.), Essere

932

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

3. Predodreenje ovjeka i stvorene stvarnosti u Kristu Ivan Pavao II. zapoeo je 3. srpnja 1985. novi ciklus kateheza na opoj audijenciji srijedom, posveen Vjerovanju. U tom ciklusu, u prvom dijelu 1986. godine, neke su kateheze bile posveene ovjeku slici Bojoj130 te je potrebno zamijetiti odreeni razvoj u tumaenju biblijskih i koncilskih tekstova o ontolokom odnosu izmeu Krista i ovjeka. U tim Papinim tekstovima nalazimo naglaene kristoloko-antropoloke perspektive, za koje ne moemo rei da su u drugim tekstovima koje smo do sada analizirali bile odsutne (osobito to ne moemo rei za encikliku Dominum et Vivicantem131), meutim, sada su one jasno izraene i obraene. U isto vrijeme nalazimo i daljnja Papina pojanjenja misli o toj temi. ovjek stvoren na sliku Boju s obzirom na predodreenje u Kristu Papa Ivan Pavao II. razvija u svome uenju trinitarnu dimenziju ovjeka slike Boje: u samom otajstvu stvaranja, tvrdi Papa, analogijom izmeu Stvoritelja i ovjeka stvorenog na njegovu sliku i slinost nagovijeta se otajstvo Trojstva. Meutim, otajstvo Trojstva u potpunosti se otkriva tek Sinovljevim utjelovljenjem. Govorei o stvaranju ovjeka na sliku i slinost Boju, Papa ita Knjigu Postanka u svjetlu novozavjetne objave i upuuje na pojedinane Osobe Trojstva. Prema tome, unutar ovog govora o trinitarnoj dimenziji ovjeka slike Boje, upuujui na pojedinane Osobe Trojstva, Ivan Pavao II. obrauje takoer i kristoloku dimenziju ovjeka slike Boje.132 Puno tumaenje kristoloke dimenzije stvaranja, u katehezama o Vjerovanju, Ivan Pavao II. prepoznaje u tekstovima sv. Pavla i sv. Ivana.133 Ve smo ranije
donna. Studi sulla lettera apostolica Mulieris dignitatem di Giovanni Paolo II, Elle Di Ci, Torino, 1989., 5665. Osobito su vane sljedee tri kateheze: Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, 614617; Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, 959963; Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, 16971701. Enciklika Dominum et Vivicantem nosi datum 18. svibnja 1986. Dakle, kronoloki se podudara s katehezama koje pripadaju ciklusu o Vjerovanju i u kojima se obrauje ovjek kao slika Boja. Istina je vjere to da svijet svoj poetak ima u Stvoritelju, koji je trojedini Bog. Premda se djelo stvaranja osobito vezuje uz Oca tako, naime, ispovijedamo u Simbolima vjere (Vjerujem u Boga, Oca svemoguega, Stvoritelja neba i zemlje) takoer je istina vjere i to da su Otac, Sin i Duh Sveti jedno i nedjeljivo poelo stvaranja. Sveto Pismo na razliite naine potvruje ovu istinu: prije svega s obzirom na Sina, Logos, Rije koja je konsupstancijalna Ocu (Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 45, 615). () u poetku bijae Rije i Rije bijae kod Boga i Rije bijae Bog Sve postade po njoj i bez nje ne postade nita i svijet po njemu posta (Iv 1,1-2.10). Pavlove poslanice istiu kako je sve stvoreno u Isusu Kristu: naime, govori se o jednome Gospodinu Isusu Kristu, po kome je sve, i mi po njemu (1 Kor 8,6). U Poslanici Koloanima itamo: On (Krist) je slika Boga nevidljivoga,

130

131

132

133

933

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

vidjeli da se ti tekstovi provlae kroz Papino uenje, ali u poneto drukijem kontekstu. Objedinivi ih i razmiljajui nad njima, Papa u otajstvu stvaranja, pored strukture dara (no s njom sjedinjenog) otkriva takoer i logiko-ikoniku strukturu stvorenog svijeta.134 Sama logiko-ikonika struktura objavljuje kako je Logos (Rije) Eikn (slika, slika Oeva) (usp. Kol 1,15; 2 Kor 4,4), koja je u punini vremen postala tijelom. On (Logos) je bilo uzrok stvaranja (po njemu) bilo njegov cilj (za njega) (usp. Kol 1,16).135 Stoga ovjek, stvoren na sliku Boju, zadobiva, u Bojem planu, osobitu vezu s Rijeju, Slikom Oevom, koja e u punini vremen postati tijelom. Adam je pie sv. Pavao pralik Onoga koji ima doi (Rim 5, 14). Doista, one koje predvidje (Bog Stvoritelj), te i predodredi da budu suoblieni slici Sina njegova te da on bude prvoroenac meu mnogom braom (Rim 8,29).136 to znai zakljuak do kojeg je doao Ivan Pavao II. da postoji osobita veza izmeu ovjeka stvorenog na sliku Boju i Rijei, koja je vjena i savrena slika Oeva? Znai ovo: U Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta (usp. Ef 1,3-6). ovjek, prije nego to je bio stvoren, bijae izabran u Sinu za dionitvo u njegovom porodu po

134

135 136

Prvoroenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo Sve je po njemu i za njega stvoreno. On je prije svega i sve stoji u njemu (Kol 1,15-17). () Primijetimo kako takoer i Poslanica Hebrejima tvrdi kako Bog po Sinu sazda svjetove (Heb 1,2) i kako Sin sve nosi snagom rijei svoje (Heb 1,3) () Slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15), Rije, koja je Vjeni Sin, odsjaj Slave (Oeve) i otisak bia njegova (Heb 1,3) ujedno je Prvoroenac svakog stvorenja (Kol 1,15) () (Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 56, 615616). Usp. Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 1011, 962963. Usp. Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 7, 617. Struktura dara vezana je uz teoloku metodu koja polazi od stvaranja (u kojemu je nagovijeteno otajstvo Trojstva). Vidjeli smo kako Ivan Pavao II. polazi od iskustva koje ovjek posjeduje o sebi. Polazei od iskustva samoga sebe i od potrebe za otkupljenjem ovjek u Kristu utjelovljenoj Rijei otkriva konani odgovor na otajstvo vlastite osobe. Prema tome, otkrie strukture dara vezano je uz teoloko-antropoloku metodu koja polazi od stvaranja i vodi prema objavi Krista, koja rasvjetljuje i daje konani odgovor na ljudsko iskustvo. Naprotiv, Ivan Pavao II. otkriva logiko-ikoniku strukturu stvorenog svijeta polazei od Krista i njegove objave. Otkrie logiko-ikonike strukture vezano je uz teoloku metodu koja polazi od biblijskih tekstova i iz njihove perspektive razmilja o ovjeku. Dakle, u sreditu stoji Krist koji potom rasvjetljuje ovjeka, a ne vie ovjekovo iskustvo kojeg Krist potom rasvjetljava. S obzirom na to da je prva metoda u veoj mjeri induktivna i heuristika, Ivan Pavao II. joj daje prednost te ona uvjetuje njegovu teoloko-antropoloku impostaciju. Usp. Opa audijencija, 5. oujka 1986., Ins. IX/1, br. 5. 7, 616617. Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 10, 962.

934

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

boanskom posinjenju, a stvaranje se u svoje vrijeme ostvaruje u perspektivi ovjekovog predodreenja u Kristu.137 itajui katehezu o predodreenju ovjeka u Kristu,138 moemo uoiti kako Ivan Pavao II., pozivajui se na ovjekovu protologiju (usp. Ef 1,3-6), zapravo govori o savezu Boga s ovjekom i o njegovom izabranju u Kristu u redu milosti, a ne promatra naravni red postojanja (za koje je ovjek obdaren s naravi osobe na sliku i slinost Boju).139 Prema antropolokom uenju Ivana Pavla II., ovjek je izabran u Kristu prije postanka svijeta i odreen za njegovo kraljevstvo, a stvorenje nastaje tek nakon i to na sliku i slinost trojedinoga Boga. Preodreenje prethodi utemeljenju svijeta, to jest, stvaranju, budui da se ono ostvaruje u perspektivi predodreenja ovjeka. Primjenjujui vremenske analogije ljudskoga jezika na boanski ivot, moemo rei kako Bog prvo eli u svom boanstvu priopiti se ovjeku pozvanom da u stvorenom svijetu bude njegova slika i slinost; prvo ga izabire, u vjenom i konsupstancijalnom Sinu, da bude dionikom njegovog poroda (po milosti) a tek nakon (u svoje vrijeme) eli stvaranje, svijet, kojemu ovjek pripada.140 Uzor stvaranja ovjeka jest Trojstvo. Kateheza naznauje dva razloga zbog kojih je ovjek, u otajstvu stvaranja, obdaren ontolokom strukturom osobe (na sliku i slinost Trojstva): a) Stvaranje () se ostvaruje u perspektivi predodreenja u Kristu. Ovo predodreenje odgovara boanskom porodu u Kristu i dionitvu u trojstvenom ivotu (to jest, u milosti) (usp. Ef 1,4-6). Stvaranje s obzirom na predodreenje u Kristu141 znai da je ovjek, u otajstvu stvaranja na sliku i slinost (trojedinoga) Boga obdaren ontolokom strukturom osobe kako bi mogao o sebi odlu-

137

138 139

140 141

Usp. Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 4, 1699. Usp. isto, br. 24, 16981699; Opa audijencija, 6. listopada 1982., Ins. V/3, br. 3, 698699. Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, 16971701. Bog je ovjeka izabrao prije nego to ga je stvorio. Ovo izabranje dogaa se u vjenom Sinu (u njemu) (Ef 1,4), to jest, u Rijei vjenoga Duha. ovjek je, dakle, izabran u Sinu za dionitvo u smom njegovom porodu po boanskom posinjenju. U ovom se sastoji sama bit otajstva predodreenja, koje oituje vjenu Oevu ljubav (u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu (Ef 1,5).U predodreenju je, dakle, sadran vjean ovjekov poziv na dionitvo u samoj naravi Bojoj. To je poziv na svetost, po milosti posinjenja da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1,4) (Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 3, 16981699). Usp. MD 9; Opa audijencija, 6. listopada 1982., Ins. V/3, br. 35, 698700. Usp. D. TETTAMANZI, Grandi cose ha fatto in me lOnnipotente. Meditando con il Papa la Mulieris dignitatem, Editrice Ancora, Milano, 1988., 8384. Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 4, 1699. Usp. Opa audijencija, 6. listopada 1982., Ins. V/3, br. 5, 699700.

935

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

ivati, ui u osobni odnos s Kristom142 (i u Kristu s Bogom sin u Sinu), odgovoriti na dar milosti i nasljedovanjem postati slian Kristu. Nasljedovanjem se izvruje postupno preobraavanje kranina prema uzoru Krista, sve do toga da u njemu, odraavajui kao u zrcalu slavu Gospodnju, po Duhu Gospodnjem budemo preobraeni u tu istu sliku iz slave u slavu143 (usp. 2 Kor 3,18). (Na ovaj nain Papa dovodi u vezu protologiju i eshatologiju.144) b) Prema Ivanu Pavlu II., ovjek je u otajstvu stvaranja obdaren ontolokom strukturom osobe takoer i zato jer je pozvan da u stvorenom svijetu bude slika i slinost Boja.145 Ulazei u osobni odnos s Bogom u Kristu i odgovarajui na dar milosti sebedarjem, ovjek postaje osobit izriaj slave Boje u stvorenom svijetu.146
142

143 144 145 146

Ivan Pavao II. osjea potrebu naglasiti kako se predodreenje, to jest posinjenje u vjenome Sinu izvruje ne samo u povezanosti sa stvaranjem svijeta i ovjeka, nego osobito u povezanosti s Otkupljenjem, koje je izvrio Sin, Isus Krist (Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 5, 1699). Usp. Opa audijencija, 6. listopada 1982., Ins. V/3, br. 67, 700701; Opa audijencija, 13. listopada 1982., Ins. V/3, br. 14, 810813. Ovime se eli ukazati na to kako je ovjek, stvoren na sliku i slinost Boju, to jest ukoliko je osoba obdarena slobodom, zlom uporabom te sposobnosti raskinuo odnos s Bogom i liio se milosti. Stoga ostvarenje boanskog poroda pretpostavlja ne samo stvaranje, nego takoer i Kristovo otkupljenje. Kristologija i antropologija u uenju Ivana Pavla II. uvijek se preobraavaju u soterioloki govor. Usp. B. HRING, Introduzione, u: GIOVANNI PAOLO II, La dignit delluomo in Cristo. Lenciclica programmatica Redemptor hominis di Giovanni Paolo II con un commento di Bernard Hring, Edizioni Paoline, Rim, 1979., 12. Opa audijencija, 17. kolovoza 1988., Ins. XI/3, br. 9, 397398. Usp. Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 11, 962963. Usp. Opa audijencija, 28. svibnja 1986., Ins. IX/1, br. 4, 1699. Usp. Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 10, 962. Ondje se Ivan Pavao II. poziva na sv. Ireneja: Gloria Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei (Adversus haereses, IV, 20,7). Ova tvrdnja je veoma bliska Papi, to pokazuju i mnoga pozivanja na tu Irenejevu tvrdnju. Isto upuivanje na Ireneja nalazimo u DEV 59; Govor tijekom liturgije u sv. Gregoriju na Fanaru (Istanbul, Turska), 30. studenog 1979., Ins. II/2, 1286): slava je Boja ivi ovjek () a ivot je ovjekov gledanje Boga, gledanje Oca oitovanog u Rijei. Na prvi dio Irenejeve tvrdnje (Gloria Dei vivens homo) Papa se poziva u Govoru ekvadorskim biskupima u pohodu Ad limina, 11. prosinca 1979., Ins. II/2, br. 4, 1373 AAS 71 (1979.), 1527; Govor upuen Kardinalskom zboru tijekom audijencije prigodom estitanja boinih blagdana, 22. prosinca 1979., Ins. br. 15, 1497 AAS 71 (1979.), 1569; Apostolsko pismo o 1600. obljetnici sv. Bazilija Patres Ecclesiae, 9. sijenja 1980., Ins. III/1, br. 3. 63 AAS 72 (1980.), 16; Angelus, 5. kolovoza 1979., Ins. II/1, br. 2, 111; Govor tijekom pohoda bolnici Sv. Jakov, 21. prosinca 1980., Ins. III/2, br. 3, 1747; Angelus u Sotto il Monte, 26. travnja 1981., Ins. IV/1, br. 1, 1026; Govor biskupima Biskupskog sekretarijata Srednje Amerike, 2. oujka 1983., Ins. VI/1, br. 8, 534; Homilija odrana tijekom euharistijskog slavlja, 30. listopada 1983., Ins. VI/2, br. 3, 937; Homilija odrana tijekom mise u Milanskoj katedrali, 4. studenog 1984., Ins. VII/2, br. 7, 1164; Homilija odrana tijekom mise kanonizacije bl. Eustohije Calafato, 11. lipnja 1988., Ins. XI/2, br. 9, 1967.

936

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Moemo rei da Ivan Pavao II. namjerava staviti Krista u sredite itave povijesti spasenja i u sredite ljudskog ivota: u njemu je Bog odvijeka ovjeka izabrao i predodredio ga da postane posinak Boji. Ovo posinstvo, prema Ivanu Pavlu II., predstavlja dovrenje eshatolokog ovjekovog poziva. Krist, utjelovljena Rije, potpuno otkriva ovjeku smisao stvaranja na sliku i slinost Boju kao i njegov konani poziv. Utjelovljena Rije Boja otkriva ovjeka njemu samome i stoji u sreditu itave povijesti spasenja te u sreditu ljudskog ivota (1) jer predstavlja (bilo iz povijesnog, bilo iz ontolokog gledita) punu suradnju ovjeka s izvornim planom Oevim i (2) jer, podsjeajui ga na vlastiti poetak, izvodi ga iz grenosti prema njegovoj izvornoj nevinosti, i daje mu razumjeti vlastiti poetak147 (to jest istinu vlastite ontoloke strukture stvorene na sliku i slinost Boju). Drugim rijeima, ako pod protologijom ovjeka shvaamo bilo naravni red, bilo red milosti, tada moemo rei da Ivan Pavao II. stavlja red milosti u ontoloki odnos s Kristom. Naprotiv, kada se radi o naravnom redu, Ivan Pavao II. u svom uenju dovodi u ontoloku vezu Trojstvo i ovjeka, a utjelovljena Rije (Krist) je onaj koji ovjeku tu istinu objavljuje. Ovo je oito takoer i u sljedeem odlomku, za kojeg moemo rei da predstavlja sintezu Papinog uenja o temi o kojoj smo raspravljali: Istina o ovjeku stvorenom na sliku Boju ne odreuje samo ovjekovo mjesto u cjelokupnom redu stvaranja, nego takoer progovara i o njegovoj povezanosti s redom spasenja u Kristu, koji je vjena i istobitna slika Boja (2 Kor 4,4), slika Oeva. Stvaranje ovjeka na sliku Boju ve od samog poetka Knjige Postanka prua svjedoanstvo o njegovom pozivu. Ovaj poziv se u potpunosti objavljuje s Kristovim dolaskom. Upravo zbog toga, zahvaljujui djelovanju Duha Gospodnjeg, otvara se perspektiva pune preobrazbe u isto147

Pozivajui se na poetak, to nas, u jednom odreenom smislu vodi onkraj granica batinjene grenosti ovjeka sve do njegove izvorne nevinosti; on nam tako doputa pronai kontinuitet i vezu koja postoji izmeu ove dvije situacije, po kojima je nastala drama poetaka te ujedno i objava otajstva ovjeka povijesnom ovjeku (Opa audijencija 5. oujka 1980., Ins. III/1, br. 1, 518). Dva momenta u uiteljskoj slubi Ivana Pavla II. ovdje postaju razumljiva: 1) vanost njegove teoloko-antropoloke metode, koja odreuje bilo rezultate teoloke analize, bilo usvajanje teolokog smjera; 2) takoer i njegov pojam kristocentrizma postaje razumljivim (u naravnom redu), a njegove granice jasnima. Postaje razvidno kako teoloka metoda, karakteristina za Papu, u razmiljanju o ovjeku, doputa (tovie, potie) da se pored injenica objave takoer sluimo i injenicama povijesnog iskustva ovjeka o samome sebi. Primjenjujui ovu metodu, povijesni ovjek Ivana Pavla II., kojeg Isus vodi njegovom poetku, shvaa vlastitu istinu i dostojanstvo unutar iskustva svoje duhovne bijede. U isto vrijeme, povijesni ovjek, bez pozivanja na stanje izvorne nevinosti, ne bi mogao shvatiti stanje vlastite grenosti. Krist stoji u sreditu ljudskog ivota i u sreditu itave povijesti spasenja upravo zbog toga pozivanja na poetak (te stoga i na ethos ljudskog srca i eshatolokog stanja), u svjetlu kojega ovjek razumije vlastitu istinu i dostojanstvo, te Krist upravo zbog toga otkriva ovjeka njemu samome.

937

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

bitnu sliku Boju, a to je Krist (usp. 2 Kor 3,18). Na taj nain slika iz Knjige Postanka (Post 1,27) dosie puninu svog objavljenog znaenja.148 Otkupiteljsko utjelovljenje Pitanje predodreenja ovjeka u Kristu, odnosno relacije izmeu kristologije i antropologije, Ivan Pavao II. dotie i u svom apostolskom pismu Tertio millennio adveniente.149 To apostolsko pismo zahvaa i problematiku o kojoj govorimo, ali nije teoloki traktat koji bi sistematski i razraeno obraivao sva suptilna teoloka pitanja. U br. 3 Ivan Pavao II. sintetiki objedinjuje ve u ranijem uenju naznaene teoloko-antropoloke tvrdnje: podsjea na misao iz Prologa Ivanova evanelja o Rijei po kojoj je sve to postoji postalo, na teologiju kristolokog himna u Kol 1,15 o Kristu kao prvoroencu prije svakog stvorenja. I Hebr 1,3 o Kristu koji je odsjaj slave i otisak Bojeg bia, na temelju reenoga tvrdi da je Krist poetak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio. Tvrdnja da je Krist poetak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio daje zakljuiti da je Krist model stvaranja stvorene stvarnosti te upuuje na ontoloku vezu izmeu Krista savene slike Boje i ovjeka stvorenog na sliku Boju, odnosno na ontoloki temelj jedinstva reda stvaranja i reda spasenja. Ivan Pavao II. ipak ne eksplicira ovakav zakljuak, nego nastavlja sljedeim rijeima: injenica da je vjena Rije u punini vremena uzela stanje stvorenja daje dogaaju Betlehema od prije dvije tisue godina posebnu kozmiku vrijednost. Zahvaljujui Rijei svijet stvorenja predstavlja se kao kozmos, tj. skladan svemir. I opet je Rije ona koja, utjelovljujui se obnavlja svemirski red stvorenja. Poslanica Efeanima govori o naumu to ga je Bog zasnovao u Kristu, da se provede punina vremena: tj. uglaviti u Kristu sve na nebesima i na zemlji (1,10).150 Iz gornjih je rijei jasno da Ivan Pavao II. utjelovljenju pripisuje kozmiku vijednost, te da Krist predstavlja princip jedinstva stvorene stvarnosti. Jer, zahvaljujui Rijei svijet stvorenja predstavlja se kao kozmos, tj. skladan svemir. U tim rijeima prepoznajemo odjek kristolokog himna u Poslanici Koloanima: Sve stoji u njemu (Kol 1,17). No, ve u sljedeoj reenici Ivan Pavao II. se ponovno vraa soteriolokoj interpretaciji utjelovljenja.
Opa audijencija, 9. travnja 1986., Ins. IX/1, br. 11, 962963. Usp. Homilija na euharistijskom slavlju odranom u Wellingtonskom Athletic Parku, 23. studenog 1986., Ins. IX/2, br. 7, 1561-1562. IVAN PAVAO II. Tertio millennio adveniente, Kranska sadanjost, Zagreb, 1994. (ubudue TMA) TMA 3.

148

149

150

938

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

No, istodobno ovdje jo uvijek ostaje nejasnim na emu poiva kozmika vrijednost utjelovljenja: (1) postoji li neka ontoloka veza izmeu Krista i stvorene stvarnosti i prije njegova povijesnog utjelovljenja prije 2000 godina, odnosno poiva li utjelovljenje i na kakvoj prethodnoj ontolokoj vezi izmeu Krista i stvorene stvarnosti, te ono zato zadobiva i posjeduje kozmike dimenzije ili (2) se odnos i jedinstvo izmeu Krista i stvorene stvarnosti iscrpljuje iskljuivo u Kristovu djelu otkupljenja stvorene stvarnosti (koje pretpostavlja utjelovljenje prema principu quod non est assumptum non est sanatum)151, te utjelovljenje ima kozmiku vrijednost radi toga to je ono poetak i prvi in obnove reda naruenog grijehom, ostvarene po Kristovoj otkupiteljskoj smrti na kriu. Drugim rijeima, jo uvijek ostaje otvorenim pitanje, radi ega utjelovljenje ima kozmiku dimenziju i na emu ona poiva? Ima li utjelovljenje kozmiku dimenziju radi ontolokog jedinstva izmeu Krista i cjelokupne stvorene stvarnosti u vjenom Bojem naumu o spasenju ovjeka (usp. Ef 1,3-9), odnosno ima li utjelovljenje kozmiko znaenje radi Kristove uloge u stvorenom svijetu i neovisno o grijehu ili ono ima kozmiku dimenziju samo radi svoje spasenjsko-otkupiteljske dimenzije (zato to ono obnavlja svemirski red stvorenja naruen grijehom). Iz ovoga, dakle, ostaje nejasno ui li Ivan Pavao II. da ve samo utjelovljenje Rijei na neki nain obnavlja svemirski red stvorenja, ili je utjelovljenje Rijei preduvjet i poetak obnove svemirskog reda stvorenja koju je (utjelovljeni) Krist ostvario tek svojom smru na kriu (te utjelovljenje ima kozmiku vrijednost samo radi svoje soterioloko-otkupiteljske dimenzije)? Ovakvu bi interpretaciju sugerirao nastavak istoga dokumenta. Naime, Ivan Pavao II. u nastavku se poziva na spomenuti tekst Poslanice Efeanima, no samo na onaj njegov dio koji govori o Bojem naumu otputenja prijestupa i otkupljenja po Kristovoj krvi (Ef 1,7-10)152, a ne spominje prethodne
151

152

Otkupljenje je u izvjesnoj mjeri uspostavilo iz samog korijena ono dobro koje je grijehom i njegovom batinom u ljudskoj povijesti bilo bitno umanjeno. (...) u otajstvu novog i posljednjeg Adama (usp. 1 Kor 15,45) koji je svojoj osobi pridruio narav prvog Adama. Bit Novog saveza sastoji se u tome da je Sin Boji istobitan s Ocem, postao ovjek: Preuzeo je ljudsku narav u jedinstvo Boanske osobe Rijei. Onaj koji ostvaruje spasenje je istodobno pravi ovjek. Otajstvo spasenja svijeta uvjetuje da Bog-Sin prihvati ljudskost kao batinu Adama u kojoj je njemu i svakom ovjeku postao jednak u svemu osim u grijehu (usp. Hebr 4,15). Tako je on ... ovjeku samog ovjeka potpuno objavio i po vjerio mu svoje uzvieno poslanje, kako ui Drugi vatikanski koncil (GS 22) (MD 11). Usp. Govor na Isnstitutu za patrologiju Augustinianum u Rimu, 7. svibnja 1982, Ins. VI/2, br. 3, 1435; Opa audijencija, 9. oujka 1988., Ins. XI/3, br. 5, 1267. Krist, Otkupitelj svijeta, jedini je Posrednik izmeu Boga i ljudi i nema drugog imena pod nebom po kojemu moemo biti spaeni (usp. Dj 4,12). itamo u Poslanici Efeanima: u Njemu njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otputenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrou i razumijevanjem po dobrohotnom naumu svojem to ga prije u njemu zasnova, da se provede u punini vremena (Ef 1,7-10). Krist, Sin isto-

939

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

retke istoga poglavlja u kojima je govor o izabranju ovjeka prije postanka svijeta i o njegovu predodreenju odvijeka za posinstvo u Isusu Kristu (usp. Ef 1,3-6) te se poziva na koncilsku konstituciju Gaudium et spes br. 22, ali samo na neke njezine tvrdnje, koje (ukljuujui i tajnu utjelovljenja) interpretira u soteriolokom smislu, da bi kasnije govorio o otkupiteljskom Utjelovljenju153, a za kranstvo rekao religija Utjelovljenja je religija Otkupljenja svijeta Kristovom rtvom154. U dokumentu nailazimo i na sljedee tvrdnje: Krist je ispunjenje enji svih religija svijeta i, zbog toga, im je jedino i konano dostignue; u Kristu Bog govori o sebi ovjeanstvu i istodobno u istom Kristu, itavo ovjeanstvo i sve stvorenje govori o sebi Bogu ak tovie, daruje se Bogu; u njemu se sve vraa svome poetku jer je on rekapitulacija svega (usp. Ef 1,10); sve stvorenje, a osobito ovjek, je objava njegove slave.155 No, Ivan Pavao II. ipak ne silazi do ontolokog jedinstva kristologije i antropologije radi kojega su onda posljedino sve religije svijeta, u svom traenju Boga, u biti usmjerene prema Kristu i radi ega Krist predstavlja ispunjenje njihovih enji te im je on jedino i konano dostignue. Upravo radi toga ontolokog jedinstva Krista i cjelokupne stvorene stvarnosti i prije utjelovljenja, utjelovljenje predstavlja rekapitulaciju svega, svo je stvorenje, a osobito ovjek, objava njegove slave te u utjelovljenom Kristu itavo ovjeanstvo i sve stvorenje govori o sebi Bogu i u njemu mu se daruje. Ivan Pavao II. u Tertio millennio adveniente donosi niz znaajnih tvrdnji koje upuuju na ontoloko jedinstvo kristologije i antropologije, ak i polazi od tvrdnje o Kristu kao prvoroencu svakog stvorenja i o Rijei po kojoj je sve to postoji postalo (to predstavlja temelj ontolokog jedinstva kristologije i antropologije), poziva se i na teologiju kristolokog himna u Kol 1,15 te tvrdi da je Krist poetak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio, no ipak ne donosi eksplicitnih zakljuaka o stvaranju svijeta i stvaranju ovjeka na sliku Boju u poetku u
bitan s Ocem, dakle, Onaj je, koji objavljuje Boji naum s obzirom na sva stvorenja i, posebno, s obzirom na ovjeka. Kao to na sugestivan nain tvrdi Drugi vatikanski koncil, on potpuno otkriva ... ovjeka ovjeku i upoznaje ga s njegovim uzvienim pozivom (GS 22). Pokazuje mu ovaj poziv objavljujui misterij Oca i njegove ljubavi. Kao slika Boga nevidljivoga Krist je savren ovjek koji je Adamovim sinovima povratio, grijehom naruenu slinost s Bogom. U svojoj ljudskoj naravi, slobodnoj od svakog grijeha i uznesenoj u boanskoj Osobi Rijei, narav, zajednika svakom ljudskom biu biva uzdignuta na najvie dostojanstvo: Utjelovljenjem se, naime, Sin Boji na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmiljao ljudskim umom, odluivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Roen od Djevice Marije postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama slian osim u grijehu (GS 22) (TMA 4). TMA 8; usp. TMA 1. Usp. TMA 7. Usp. TMA 6.

153 154 155

940

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Kristu, po Kristu i za Krista, te o utjelovljenju kao punini stvaranja, radi ega se i punina vremena identicira s otajstvom utjelovljenja156. Spasenjsko znaenje utjelovljenja, koje prevladava u uenju Ivana Pavla II., nipoto nije i ne moe biti upitno. Spasenjsko znaenje utjelovljenja je mogue promatrati unutar odnosa izmeu ovjeka grenika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja, ali ga je mogue promatrati i unutar cjelokupne povijesti spasenja (ukljuujui i odnos izmeu kristologije i protologije) i to u svjetlu eshatoloke napetosti (denitivnog sjedinjenja s Kristom i potpune suoblienosti Kristu; usp. Rim 8,28-30; Ef 1,9-10). U prvom sluaju teolokog vrednovanja utjelovljenja unutar odnosa izmeu ovjeka grenika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja prijeti opasnost reduciranja (spasenjskog znaenja) utjelovljenja (te openito kranskog poimanja spasenja) na otkupljenje. Ta je tendencija ostala prisutna u uenju pape Ivane Pavla II. Sastoji se u svoenju utjelovljenja Sina Bojega, otajstva spasenja za sav ljudski rod157 na otkupiteljsko utjelovljenje158, a kranstva kao religije utjelovljenja u religiju otkupljenja svijeta Kristovom rtvom159. No, ukoliko uz taj pristup utjelovljenje promatramo i unutar cjelokupne povijesti spasenja, ono ostaje otkupiteljskim utjelovljenjem (i otkupljenje isto tako zadrava svoje kozmoloko znaenje), ali se nadilazi opasnost svoenja djela Isusa Krista na puku restauraciju reda unitenog grijehom. Teoloko vrednovanje odnosa izmeu kristologije i protologije te spasenjskog znaenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja s jedne strane otklanja opasnost primisli o supremaciji grijeha nad Bojim naumom o spasenju ovjeka, te potie da pored spasenjskog znaenja kria bude vrednovano i spasenjsko znaenje uskrsnua, te istodobno da spasenje ne bude promatrano ponajprije (negativno) kao otkupljenje od grijeha, zla i smrti, ve i (pozitivno) kao denitivno posveenje i poboanstvenje ovjeka po sudjelovanju na trojstvenom ivotu, po suoblienosti i sjedinjenju s Kristom uskrslim i proslavljenim. Krist nije samo obnovitelj reda naruenog grijehom, niti je grijeh uzrok utjelovljenja. Isto tako utjelovljenje nije i ne moe biti plod evolucije stvorene stvarnosti. No, kao to se Novi zavjet ostvaruje u pashalnom misteriju Isusa Krista i istodobno u Starom zavjetu ima svoju vlastitu predpovijest, tako i utjelovljenje ima svoju teoloko-antropoloku pozadinu i kozmiko znaenje, a svoju spasenjsku puninu dosee u Kristovu uskrsnuu, koje opet ima i kozmike dimenzije. Kristovo utjelovljenje je apsolutna novost i sasvim osobiti, gratuitni Boji zahvat u povijest stvorene stvarnosti, a njegovo spasenje je novo stvaranje i
156 157 158 159

Usp. TMA 1. Usp. TMA 40. Usp. TMA 1,8. Usp. TMA 7.

941

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

poboanstvenje ovjeka. Spasenje ima svoj poetak u stvaranju ovjeka na sliku Boju koja je Isus Krist, a svoje dovrenje u uskrsnuu, odnosno u posveenju ovjeka te njegovu potpunom suoblienju Kristu (usp. Ef 1,3-14; Rim 8,29-30; Kol 1,15-20). No, moramo ipak rei da iako Ivan Pavao II. nije donio eksplicitnih tvrdnji niti zakljuaka ovakve vrste, ipak je donio sve biblijsko-teoloke premise koje potiu na promatranje spasenjskog znaenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja te na daljnju teoloku reeksiju u svjetlu takvog polazita. 4. Punina otkupljenja i suoblienje Kristu uskrslome U uenju Ivana Pavla II. uskrsnue oznaava obnavljanje ljudskog ivota u njegovoj cjelovitosti. Uskrsnue, meutim, nije samo spaavanje onoga to je bilo podvrgnuto smrti; ne radi se o povratku u stanje prije smrti niti o povratku u ovjekovo protoloko stanje. Raspravljajui o eshatolokoj stvarnosti ovjeka, Ivan Pavao II. govori o restitutio in integrum, to je u isto vrijeme i uvod u jednu novu puninu.160 U objanjavanju svoje misli i pokuaju da prui integralnu viziju povijesti spasenja, Papa se poziva na Pavlovu antropologiju. Izabire dva teksta (Rim 8,1921; 1 Kor 15) i iitava ih zajedno. Prema Pavlu, uskrsnue je konana i najpotpunija rije samoobjave Boje (usp. Rim 8,19-21). Objava, koja se rekapitulira u Kristu, u isto vrijeme predstavlja Boji odgovor na povijesnu neizbjenost smrti, kojoj je ovjek po grijehu podvrgnut. Tijelo, o kojem govori Pavao (usp. 1 Kor 15), Ivan Pavao II. promatra kao zajedniki nazivnik koji, s jedne strane, prigrljuje ljudsku narav u njezinoj duevno-tjelesnoj cjelovitosti i u svojoj ontolokoj sloenosti (poelo ovjeka stvorenog na sliku i slinost Boju)161 a, s druge strane, pojam tijela po njemu izrie stanje palog ovjeka (u napetosti izmeu dva pola: protologije i eshatologije), koji sa svom udnjom iekuje konano objavljenje Boje i eshatoloku slavu sinova Bojih (usp. Rim 8,19-21). Zahvaljujui djelovanju milosti otkupljenja, ovjek u sebi krije ne samo ropstvo pokvarljivosti, nego takoer i nadu da e prispjeti k potpunom osloboenju u slavi. Uskrsnue mrtvih, tvrdi Ivan Pavao II., nije toliko antiteza i negacija zemljanog ovjeka (iji je pralik prvi Adam), koliko njegovo dovrenje i njegova potvrda.162 Svaki ovjek u sebi nosi sliku Adama kao stvarnost koja u njemu

160 161 162

Usp. Opa audijencija, 10. veljae 1982., Ins. V/1, br. 3, 337. Usp. Opa audijencija, 3. veljae 1982., Ins. V/1, br. 4, 285. Usp. isto, br. 4, 285.

942

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

sazrijeva prema konanom dovrenju koje se sastoji u bitku uoblienom na sliku uskrslog i proslavljenog Krista. Zaista, nema nikakve sumnje da, ako upravo u itavom vidljivom svijetu (kozmosu) ono jedinstveno tijelo, a to je ljudsko tijelo, nosi u sebi potencijalnost uskrsnua, to jest enju i sposobnost da postane denitivno neraspadljivo, slavno, u snazi, to je stoga jer, ustrajui od poetka na tjelesno-duevnom jedinstvu personalnog bitka, ono (tijelo) moe u ovoj zemljanoj slici i slinosti Bojoj zadrati i nanovo roditi takoer i nebesku sliku posljednjeg Adama, Krista.163 Odnos povijesnog ovjeka s Kristom nosi peat predokusa eshatoloke stvarnosti. Duevno-tjelesni ustroj ovjeka nosi u sebi nutarnju tenju i sposobnost da postane proslavljen na sliku uskrslog Krista. Uskrsnue i eshatoloki susret licem u lice s Bogom znai, meutim, duboku preobrazbu i radikalnu promjenu. Poboanstvenjujua dubina gledanja Boga tvori izvor jednog novog sustava snage u odnosu tijelo-duh te ovjek postaje kristolik: I kao to smo nosili sliku zemljanoga, nosit emo i sliku nebeskoga (1 Kor 15,49).164 U uenju Ivana Pavla II. ne nalazimo teolokih naglasaka koji bi istaknuli kozmiko znaenje Kristova uskrsnua, kojim zapoinje novo eshatoloko razdoblje ljudske povijesti u protenosti izmeu ve zapoete uskrsne preobrazbe i jo uvijek neostvarene suoblienosti Kristu uskrslome. Zakljuak U uenju pape Ivana Pavla II. susreemo sljedee kristoloke naglaske: 1. Inicijativa za otkupljenje ovjeka dolazi od Oca, no djelo otkupljenja Otac je povjerio Sinu. Sin realizira djelo spasenja, ali Otac ostaje onaj koji njime upravlja. Kroz povijest svijeta djelo spasenja u srcima ljudi izvodi Duh Sveti. 2. Djelo otkupljenja je najvia i najizvrsnija objava Oeva milosra. Vrhunac objave Oeva milosra i aktualizacija njegove milosrdne ljubavi prema ovjeku je Sinovljeva rtva na kriu. Otac je izabrao kri kao nain spasenja. Grijehom je povrijeena ljubav Boja u samom inu darivanja ovjeku (a to samodarivanje Boga ovjeku pripada vjenom Bojem planu o ovjeku) i zato iako je spreman oprostiti, on radi dobra i asti samoga ovjeka trai zadovoljtinu. Kri ipak nije kazna, nego je rtva kria s jedne strane najvia mogua zadovoljtina, a s druge strane pokazuje svu teinu grijeha te neizmjernu veliinu Oeve milosrdne ljubavi. Jer, Otac je prvi koji, darujui Sina, izvrava zadovoljtinu. Utjelovljeni Sin Boji,
163 164

Usp. Opa audijencija, 3. veljae 1982., Ins. V/1, br. 4, 285. Usp. Opa audijencija, 13. sijenja 1982., Ins. V/1, br. 2, 8182; Opa audijencija, 3. veljae 1982., Ins. V/1, br. 3, 289; Opa audijencija, 26. srpnja 1989., Ins. XII/2, br. 6, 145.

943

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

raspet na kriu, je zbog toga mjera Boje ljubavi prema ovjeku i najrjeitija rije i Crkvi i svijetu o tome koju je cijenu Bog bio spreman platiti da zatiti dostojanstvo ovjeka i bogatstvo koje je poloio u njega. Svojim je utjelovljenjem Krist na sebe preuzeo grenu ljudsku narav i na kriu je pobijedio grijeh. 3. Kristovo djelo spasenja je prije svega pomirenje. Ono nije samo osloboenje od grijeha i ozdravljenje ovjeka od posljedica grijeha (obnova ljudske naravi liene milosti posvetne), nego Kristovo djelo spasenja ostvaruje intimno jedinstvo Boga i ovjeka. Spasenje je novo stvaranje utemeljeno na daru novoga ivota. Ono je usmjereno prema uspostavi jedinstva vieg reda od onog prijanjeg, naruenog ljudskim grijehom. Za cilj ima komuniciranje intimnog zajednitva boanskih osoba ovjeku te ostvarenje novog zajednitva ljudskih osoba u eshatolokoj dijalokoj besmrtnosti u zajednitvu svetih. 4. Djelo otkupljenja podrazumijeva i u sebi ukljuuje utjelovljenje, jer postoji ve stari teoloki princip koji kae Quod non est assumptum, non est sanatum. Po misteriju utjelovljenja ljudska je narav sjedinjena s Kristom, te je utjelovljenje poetak i prvina spasenja. Bog se utjelovio i postao je ovjekom propter nos homines et propter nostram salutem. Utjelovljenjem je Krist preuzeo na se ljudsku narav. Ontoloki je postao sjedinjen sa svakim ovjekom. Temelj jedinstva izmeu stvaranja i otkupljenja i nit vodilju cijele povijesti spasenja predstavlja Boje ovjekoljublje. 5. Duh Sveti je plod pashalnog misterija, snagom otkupljenja prebiva u ovjejem srcu i kroz povijest ovjeka stavlja u kontakt s milou Kristova otkupljenja. Duh Sveti posveuje ovjeka i ini ga dionikom boanskog sinovstva Sina, te tako ovjek postaje nanovo stvoren u Kristu. Stvoreni smo da bismo postali sinovima u Sinu (usp. Ef 1,5) i predodreeni smo da budemo suoblieni slici Sina (usp. Rim 8,29). 6. Ovo suobliavanje ovjeka Kristu predstavlja konano ispunjenje ovjekova poziva i ostvarenje Bojeg plana s ovjekom. Otkupljenje, dakle, ima dvostruku perspektivu: povijesnu (suobliavanja Kristu kroz povijesni hod) te eshatoloku (kada e ovjek u potpunosti biti suoblien Kristu). Kristovim usrksnuem i silaskom Duha Svetoga zapoelo je vrijeme Crkve, u kojem nam je snagom Kristove otkupiteljske milosti i darom Duha, kojega primamo u sakramentima ii naprijed sve do konca vremena kada e Krist ponovno doi u slavi i suditi ivima i mrtvima. 7. Otajstvo ovjeka moemo do kraja shvatiti tek u svjetlu otajstva Isusa Krista. Objavljujui misterij Oca i njegove ljubavi Krist potpuno otkriva i ovjeka njemu samome. Osoba i otkupiteljsko djelo Isusa Krista predstavljaju, stoga, vrhunac Boje objave o ovjeku, nepovredivi temelj njegova ljudskog dostojanstva i polazite u traenju odgovora na razliita drutvena, socijalna, gospodarska i etika pitanja suvremenoga svijeta. 944

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Izdvojeni naglasci predstavljaju globalni teoloki okvir Ivana Pavla II. unutar kojega on promatra i kristocentrizam ljudskog ivota. Moemo ih svesti na zajedniki nazivnik: ovjek treba otkupitelja. ovjek je grijehom naruio prijateljstvo s Bogom. Grijehom nije unitena slika Boja u ovjeku, nego je samo zamraena i u odreenom smislu umanjena. No, Bog ga nije napustio, nego je u svojoj milosrdnoj ljubavi poslao svojega Sina kao Spasitelja da bi on obnovio prijateljstvo i zajednitvo ovjeka s Bogom. Nedokuivo otajstvo Bojega bitka, tj. njegovo ovjekoljublje (usp. Tit 3,4), biva izreeno i postaje vidljivim u Kristu i po Kristu, u njegovim inima i rijeima i konano u njegovoj smrti na kriu i u njegovu uskrsnuu. Krist je utjelovljenje i uosobljenje Oeva milosra. On je sam Oevo milosre, koje eli obnoviti savez milosti s ranjenim i ugroenim ovjekom. Kristologija Ivana Pavla II. je stoga bitno i snano obiljeena soterioloki. U svom uenju on trajno posvjeuje i teoloki produbljuje otkupiteljsko znaenje Kristove rtve i smrti na kriu. Zbog toga je u svom teoloko-kristolokom uenju sklon takoer i Kristovo utjelovljenje te uskrsnue promatrati u svjetlu otkupljenja ovjeka ranjenog grijehom. Povijest spasenja u tom sluaju poprima hamartocentrine karakteristike, te prijeti opasnost da se nedovoljna pozornost posveti teolokom produbljenju Kristova utjelovljenja i uskrsnua. Ne biva uvijek jasno na prikladan nain istaknut ni Boji naum spasenja, jedan i jedinstven odvijeka, koji predstavlja i ontoloki temelj jedinstva stvaranja i otkupljenja, kristologije i antropologije, a soterioloko znaenje utjelovljenja i uskrsnua biva sueno na otkupljenje. Prijeti, naime, opasnost da se u tom sluaju doe do zakljuka da je ljudski grijeh uzrok utjelovljenja. No, Isus Krist nije tek obnovitelj reda naruenog grijehom (kao to utjelovljenje nije i ne moe biti interpretirano ni kao plod evolucije stvorene stvarnosti). Kristovo utjelovljenje je sasvim osobiti, gratuitni Boji zahvat u povijest stvorene stvarnosti i apsolutna novost. A spasenje ima svoj poetak u stvaranju ovjeka na sliku Boju koja je Isus Krist. Svoje dovrenje dosee u uskrsnuu, odnosno u posveenju ovjeka te njegovu potpunom suoblienju Kristu (usp. Ef 1,3-14; Rim 8,29-30; Kol 1,15-20). Tako, kao to se Novi zavjet ostvaruje u pashalnom otajstvu Isusa Krista i istodobno u Starom zavjetu ima svoju vlastitu predpovijest, jednako tako i utjelovljenje ima svoju teoloko-antropoloku pozadinu i kozmiko znaenje, a svoju spasenjsku puninu dosee u Kristovu uskrsnuu, koje opet ima i kozmike dimenzije. Papa je u svom uenju donio biblijsko-teoloke premise koje potiu na promatranje spasenjskog znaenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja. No, on sam bio je skloniji zaustaviti se na promatranju odnosa izmeu ovjeka grenika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja te spasenjsko znaenje utjelovljenja interpretirati kao poetak i prvi in Kristova otkupiteljskog djela (otkupiteljsko utjelovljenje). 945

. Hrani, Kristoloki naglasci u uenju pape Ivana Pavla II.

No, u njegovu uenju nedostaje snanije teoloko vrednovanje odnosa izmeu kristologije i protologije te spasenjskog znaenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja. Ono s jedne strane otklanja opasnost primisli o supremaciji grijeha nad Bojim naumom o spasenju ovjeka, te potie da pored spasenjskog znaenja kria bude vrednovano i spasenjsko znaenje uskrsnua te da spasenje ne bude promatrano ponajprije (negativno) kao otkupljenje od grijeha, zla i smrti, ve (pozitivno) kao denitivno posveenje i poboanstvenje ovjeka po ontolokom sjedinjenju s Kristom raspetim, uskrslim i proslavljenim (gratia increata) te po osobnom vjernikom suoblienju i sakramentalnom ivotu u zajednici njegove Crkve (gratia creata). No, pri analizi kristoloko-teolokog uenja pape Ivana Pavla II. potrebno je ipak naglasiti da su teoloki sadraji u njegovu uenju imali prvenstveno pastoralni cilj i zadatak. On ne pie sustavnu kristologiju niti sustavno elaborira teoloko-kristoloki traktat koji treba pruiti zaokruenu teoloku cjelinu, izbrusiti sve dimenzije jednog otajstva i odgovoriti na sva suptilna teoloka pitanja. Kristologija je u njegovu uenju bila vezana prvenstveno uz antropologiju te uz zatitu i promicanje kranske vizije ovjeka, uz promicanje ljudskog dostojanstva, prava i sloboda te uz teoloko-pastoralno produbljenje braka i obitelji. Isus Krist je za njega temelj i garant dostojanstva ljudske osobe. On, zato, izvlai pojedine kristoloke istine i stavlja ih u slubu antropologije te zatite ljudskog dostojanstva, nepovredivih prava ljudske osobe i moralno-etikih pitanja. I pritom ih ne kani sustavno teoloki produbiti i osvijetliti, nego ih upotrebljava kao teoloko polazite za druge tvrdnje. Valja, tovie, naglasiti da takav Papin postupak nipoto nije sporan. Iako u njegovoj kristologiji ne nalazimo zaokruen teoloki traktat i sve elemente dogmatsko-kristoloke misli s odgovorima na sva sva suptilna teoloka pitanja, moramo zakljuno istaknuti da kristoloka misao pape Ivana Pavla II. sasvim sigurno ostaje dragocjena teoloka batina suvremene Crkve. Ta je teoloka batina, koja nam ostaje iz pontikata pape Ivana Pavla II., elaborirana u svjetlu suvremenih pitanja o ovjeku, o njegovu dostojanstvu i ljudskim pravima, te e Crkva i dalje kroz tree tisuljee nastaviti na batini koju je on isticao graditi svoje shvaanje odnosa izmeu Boga i ovjeka te Crkve i svijeta. Teoloka batina u uenju pape Ivana Pavla II. e i dalje biti teoloka potka stavova Crkve u mnogim pitanjima te e snano i dalje utjecati na razvoj teoloke antropologije, na moralnu teologiju te razvoj kranske duhovnosti.

946

BS 76 (2006.), br. 4, str. 901947

Summary CHRISTOLOGICAL HIGHLIGHTS IN THE TEACHINGS OF POPE JOHN PAUL II. In this article the author wishes to emphasise the Christological highlights present in the teachings of Pope John Paul II so that based on this approach, we can better understand the Popes highlights in other theological-anthropological, ethical and other issues. In the Christology of John Paul II, the main theme is the salvation of man wounded by sin and of the effects of revival. Christ is presented above all as the saviour of fallen man and the Son of God crucied on the cross as the most signicant word of just how much God loves man and of the proclamation of the complete truth about man. The rst two chapters of the rst part of the article bring an analysis of relevant texts dealing with the Popes teachings where Christ is portrayed as the saviour of fallen man and as the proclaimer of the truth about man. The nal two paragraphs in the second part of the article approach a theological analysis of realisation of relations between the creation, Christs cross and the resurrection and salvation. At the same time the relationship between Christology and anthropology are enlightened as a result of the previously analysed theological-Christological teachings of John Paul II. In the concluding chapter, the author sums up the results of previous theological analysis of the Popes Christology. Key words: salvation, redemption, embodiment, Christs death on the cross, resurrection, Christology, anthropology, history of salvation.

947