You are on page 1of 9

RENE DESCARTES

MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI


U KOJIMA SE DOKAZUJE BOJA EGZISTENCIJA I
RAZLIKA IZMEU LJUDSKE DUE I TIJELA

Najmudrijim i najsvjetlijim muevima,


dekanu i doktorima svetog
teolokog fakulteta u Parizu,
Renatus Des-Cartes alje svoj pozdrav.

Toliko me pravian uzrok nagoni podastrijeti vam ovaj spis, a isto toliko pravina - vjerujem - bit e i vaa pruena
zatita, poto spoznate nakanu mojega djela, da ga ni kojim drugim nainom ne bih mogao bolje preporuiti nego da
vam u nekoliko rijei razloim to njime kanim.
Uvijek bijah mnijenja da su dva pitanja - ono o Bogu i ono o dui glavna od onih koje bi vie valjalo dokazivati
filozofijom negoli teologijom: pa dok nama vjernicima dostaje ve samom vjerom vjerovati da dua ljudska ne propada
s tijelom i da Bog egzistira, ne ini se moguim nevjernike nagovarati na bilo koju vjeru ili pak udorednu vrlinu
ukoliko se njima isto prvo ne dokae naravnim razlozima: kako se esto u ovom ivotu vee nagrade obeavaju
porocima nego vrlinama, malo bi ljudi pretpostavilo pravedno korisnomu da se ne boje Boga ili da ne oekuju drugi
ivot. Te iako je openito istinito da treba vjerovati u Boju egzistenciju, jer tako ue sveti spisi, i obrnuto: da u svete
spise treba vjerovati jer su od Boga; a budui je pak vjera dar Boga, taj isti koji podaruju milost da se vjeruje u ostalo
moe i dati da se vjeruje da on sam egzistira. Samo, takvo se to nevjernicima ne moe podastrijeti, jer bi to mogli
smatrati circulus-om. Zaista sam opazio kako svi Vi i ostali teolozi tvrdite da se Boja egzistencija moe dokazati ne
samo naravnim razlogom, nego se da izvesti i iz Svetog pisma, spoznaja kojeg je laka od one o mnogim stvorevinama,
i zapravo je tako lagana da su krivnje dostojni oni koji je nemaju. To pokazuju i rijei iz knjige Mudrosti (13): "Pa ipak,
oprostiti im ne treba. Jer ako su uzmogli toliko doznati da mogu prosuivati svoj svijet, kako da im ne bi lake otkriti
njegova gospodara?" A i u Poslanici Rimljanima gl. 1) kae se kako njima ne treba opratati. I na istom mjestu ovim
rijeima: ono to je znano o Bogu, bjelodano je u njegovim stvorovima, to nas upozorava da sve ono to se moe znati
o Bogu ne treba razlozima traiti nigdje drugdje nego nam moe otkriti na vlastiti duh. Stoga ne mislim da bi bilo
neprimjereno da istraim kako biva i kojim nainom da se Bog lake i sigurnije spoznaje negoli stvari ovog svijeta.
A to se tie due, iako su mnogi sudili kako nije lako istraiti njezinu narav, a neki se ak usudie govoriti kako
ljudski razlozi dokazuju da ona propada zajedno s tijelom, dok sama vjera dri suprotno, te stoga takve osuuje i
Lateranski koncil - pod Lavom X, na sjednici osmoj -pa izriito nalae kranskim misliocima da pobiju njihove
dokaze, i prema snagama istinu dokau, ipak ne oklijevah pristupiti tome predmetu.
Osim toga, budui da znam kako mnogi bezbonici ne ele vjerovati da Bog jest i da se ljudski duh razlikuje od
tijela ni zbog kojeg drugog razloga nego - kako kau - zbog toga to to dvoje dosad jo nitko nije uspio dokazati: iako se
nikako ne slaem s njima, nego dapae smatram da gotovo svi razlozi koje su oko tih pitanja naveli veliki muevi -kad
se dostatno razumiju - posjeduju snagu dokaza, i ako sam uvjeren da se jedva mogu iznai drugi dokazi koje drugi nisu
ve ranije pronali, smatram da u filozofiji nita nije tako korisno nego pomnjivo istraiti jednom najbolje razloge od
svih, te ih tono i zorno iznijeti, tako da svima ubudue budu dostatnim dokazima. I napokon, jer su mnogi, kojima je
poznato da sam ja razvio stanovitu metodu za rjeavanje kojih mu drago tekoa u znanostima, koja dakako nije nova jer od istine nije nita drevnije - ali kojom sam se u razliitim sluajevima, kako se vidjelo, sretno posluio ovo od mene
usrdno molili, smatrah stoga svojom dunou pokuati togod u toj stvari.

to god sam oko toga mogao uiniti sadrano je u ovom traktatu. Nije mi nakana sakupiti u njemu sve razliite
razloge koji bi se mogli navesti za isti predmet, jer to nije ni truda vrijedno, osim gdje ni jedan nije dostatno siguran nego sam tek tako obradio prve i glavne koje se usuujem iznijeti kao najsigurnije i najbjelodanije dokaze. Dodao bih
pae da su oni takvi da mislim da ne postoji nikakav drugi put ljudskom duhu kojim bi se mogli pronai bolji; a nagoni
me potreba predmeta, i slava Boja, na koju se sve ovo odnosi, da ovdje o svojem neto slobodnije govorim nego to mi
je inae navada. Ali, koliko god ih inae smatrao sigurnim i bjelodanim, nisam time odmah i uvjeren da su oni prikladni
da ih svi shvate: nego, kao to u geometriji postoje mnogi razlozi koje napisae Arhimed, Apolonije, Papo i drugi a koje
svi smatraju bjelodanim i sigurnim, jer zaista ne sadre nita to se ne bi tono slagalo s prethodnim navodima, a ipak
budui su predugaki i zahtijevaju veoma pozorna itatelja, razumijevaju ih tek malobrojni - isto tako, iako su ti kojima
se ovdje sluim jednaki geometrijskim, i po sigurnosti i po bjelo-danosti, pa ih ak mislim i nadmauju, ipak se bojim da
ih mnogi nee dovoljno shvatiti, kako zbog toga to su podugaki i to jedni ovise od drugih, tako uglavnom i zato to
zahtijevaju duh posve lien predrasuda i koji se lako oslobaa pridruenih osjetila. Uz to, nema na svijetu toliko
prikladnih za metafizike kao za geometrijske studije. A dalje, razlika je jo i u tome to su u geometriji svi uvjereni da
nita napisati ne treba o emu ne postoji pouzdan dokaz, te nevini ee grijee u tome to odobravaju lane (jer ele da
izgleda kao da ih razumijevaju) nego to odbacuju istinske dokaze: dok je zaista suprotno u filozofiji, jer se vjeruje da
nieg nema o emu se ne moe razlagati u prilog i protiv, malo njih istrauju istinu, a mnogi lovei slavu genija,
usuuju se napadati i najbolje dokaze.
I stoga, ma kakvi bili moji razlozi - budui se tiu filozofije - ne nadam se poluiti njihovom snagom uenu svrhu,
ukoliko mi vi ne pomognete svojim pokroviteljstvom. Nego: kad je ve u svima duhovima takvo mnijenje o vaem
fakultetu, i ime Sorbonne tolike moi da se ne samo u vjerskim stvarima - osim svetih koncila - nijednoj drugoj drubi
ne vjeruje toliko koliko vaoj, nego ni u ljudskoj filozofiji ne vjeruje se da igdje ima vie jasnoe, vrstine, te potpunosti
i mudrosti u donoenju sudova - ne sumnjam da ete, ukoliko se udostojite posvetiti pozornost ovom opisu, prvo ga
ispraviti: jer imajui na umu ne samo svoju ljudsku narav nego osobito svoje neznanje, ne tvrdim kako u djelu nema
nikakvih pogreaka, zatim, ako koje stvari manjkaju ili nisu dovoljno razjanjene ili su potrebite veeg objanjenja, ili
da ih vi sami dodate, usavrite, potkrijepite ili da to barem ja uinim poto me vi budete upozorili; i, napokon, poto
razlozi sadrani u ovome djelu, a kojima se dokazuje da Bog jest i da se duh razlikuje od tijela, budu dovedeni do one
bjelodanositi do koje vjerujem da se mogu dovesti, tako te se zaista budu smatrali najtonijim dokazima, te ete ushtjeti
to isto potvrditi i javno posvjedoiti, i ne dvojim, velim, bude li to tako, da e sve pogreke to su ikad nastale oko ovih
pitanja naprosto ieznuti iz ljudskih duhova. Sama istina tako e posluiti da se i ostali nadareni i ueni pridrue vaem
sudu; a mo e uiniti da bezbonici, koji su obino vie priueni nego nadareni ili ueni, odbace duh oporbe ili ak
moda da te razloge, za koje vide da ih kao dokaze primaju svi genijem obdareni, i sami pnihvate, kako ne bi izgledali
kao oni koji ih ne razumijevaju. Nakon toga e svi ostali lako poeti vjerovati takvim oitostima i nee vie na svijetu
biti nikoga tko bi se usudio posumnjati bilo u Boju egzistenciju, bilo u stvarnu razliitost ljudske due od tijela. Kolika
bi od toga bila korist Vi ete sami - po vaoj osobitoj mudrosti - moi bolje od svih ocijeniti, a osim toga, ne bi
dolikovalo da Vama, koji uvijek bijaste najviim osloncem Crkve katolike, ovdje jo podrobnije zagovaram opu stvar
Boga i vjere.

PROSLOV ITATELJU

Pitanja o Bogu i ljudskom duhu ve sam dotaknuo u Raspravi o metodi ispravnog upravljanja umom i istraivanja
istine u znanostima, to je na francuskom izdana 1637, ne da bih njih tu tono obradio, nego tek ovlano, kako bih na
temelju suda itatelja nauio kakvim nainom da ih kasnije obradim. Ona su mi se, naime, inila od tolike vanosti, da
sam sudio kako se njima treba pozabaviti vie nego jednom; kako bih ta pitanja izloio, zapuujem se putem kojim se
malo kroi i koji je toliko udaljen od ope navade, da nisam smatrao probitanim pisati na francuskom i u obliku
slobodnijeg spisa koji bi svi itali, kako ne bi i ljudi slabijeg dara povjerovali da i oni mogu poi tim putem.
Kad sam u tom djelu zamolio sve one koji u mojim spisima opaze togod vrijedno prigovora da se udostoje
opomenuti me, nita spomena vrijedno u vezi s onim to rekoh o ovim pitanjima ne bijae primijeeno, osim dvoga, o
emu u ovdje rei koju, prije no to pristupim njihovu podrobnijem razlaganju.

Prvo je, da iz toga to ljudski duh okrenut samom sebi ne prima sebi nikako drugaije nego kao stvar to misli, ne
slijedi, da se njegova narav ili esencija sastoji samo od toga to je stvar to misli takva, da rije samo iskljuuje sve
ostalo za to bi se moda moglo rei da pripada naravi due. Na tu primjedbu odgovaram da tu nisam htio iskljuiti sve
ostalo u smislu same istine o stvari (kojom se tu nisam ni bavio), nego samo u smislu svojeg miljenja, i to tako, da
smisao bijae da nita jasno ne spoznajem za to znadijah da se odnosi ma moju esenciju osim da sam stvar to misli ili
stvar to u sebi ima sposobnost miljenja. U onome to slijedi pokazat u pak kojim nainom iz toga, to ne spoznajem
nita drugo to pripada mojoj esenciji, proizlazi da zaista i ne postoji nita drugo to joj pripada.
Drugo je, da iz toga to u sebi imam ideju stvari savrenije od mene, ne proizlazi da je ta ideja savrenija od mene a
jo manje da egzistira ono to ta ista ideja predstavlja. Ali ja odvraam kako ovdje u samoj rijei ideja postoji
dvosmislenost: moe se uzeti naime tvarno (materijaliter), za djelovanje razuma, u kojem smislu ne moe se rei da je
od mene savrenija, ili objektivno, (obiective), za stvar koja je predstavljena istim djelovanjem, i koja stvar, iako se ne
pretpostavlja da ona egzistira izvan razuma, moe biti od mene savrenija po svojoj biti. U recima to slijede podrobnije
u izloiti kako zaista samo iz toga to u meni postoji ideja stvari savrenije od mene proizlazi da i ta stvar istinski
postoji.
Vidio sam i jo nekakva dva napisa prilino podugaka, kojima se ne pobijaju toliko moji razlozi o ovim pitanjima,
koliko moji zakljuci, i to pobijalima posuenim iz opih mjesta u bezboaca. I budui da pobijala takve vrste ne mogu
imati nikakve snage u onih koji razumijevaju moje razloge, i kako su sudovi mnogih izopaenih i slaboumni, tako da se
prije dadu nagovoriti sprve prihvaenim miljenjima, ma koliko lanim i dalekim umu, negoli istinitim i vrstim
opovrgnuem istih, za koje poslije uju - ne elim ovdje na njih odgovoriti, kako ih ne bih morao prethodno navoditi.
Openito bih rekao tek to, da sve ono to bezboci pred svijetom iznose kako bi pobili Boju egzistenciju, oslanja se
uvijek ih na pojavu da se Bogu pripisuju ljudski afekti, ili da se naim duhovima pridaje tolika snaga i mudrost te
pokuavamo odrediti i shvatiti to Bog moe i treba initi, to nam nee nikako biti teko odbaciti, sjetimo li se samo da
na duh treba smatrati konanim a Boga neshvatljivim i beskonanim.
Zaista, poto sam ve jednom upoznao sudove ljudi, ponovno se laam obrade pitanja o Bogu i ljudskom duhu,
zajedno s poelima cjelokupne prve filozofije, a da pri tome ne oekujem nikakav pljesak svjetine niti mnotvo itatelja:
dapae ne savjetujem ikojima drugim da ovo itaju osim onima koji mogu i hoe zajedno sa mnom ozbiljno meditirati,
te osloboditi duh pridruenih osjetila i svih predrasuda, a takvih znam da e se vrlo malo nai. to se pak tie onih koji
ne hotei shvatiti niz i svezu mojih razloga uputaju se samo u raspredanja o pojedinim odlomcima, kao to je obiaj u
mnogih, ti nee imati mnogo koristi od itanja ovog spisa, pa ako moda i na mnogim mjestima nau prigodu za
porugu, ipak nee moi lako prigovoriti togod'to ima teinu ili je dostojno odgovora.
Jer, uistinu, ni ostalima ne jamim da u ih u svemu sprve zadovoljiti, niti pak sebi utvaram kako mogu predvidjeti
sve to bi se komu moglo initi tekim, prvo u u Meditacijama izloiti one misli s pomou kojih sam ini mi se sam
doao do sigurne i bjelodane spoznaje istine, kako bih doznao mogu li moda istim razlozima kojima sam se sm
uvjerio i druge uvjerili. Zatim u odgovoriti na primjedbe ljudi koji se odlikuju i darovitou i uenou, a kojima sam
bio poslao na ogled ove Meditacije prije no to ih dadoh u tisak. Njihove su primjedbe dostatne i brojne i raznovrsne,
tako da se usuujem nadati kako e malo komu moi pasti na pamet neto vanije to oni nisu ve dotaknuli. Stoga
molim itatelje da ne donose sud o Meditacijama prije nego to se udostoje proitati njihove primjedbe i odgovore na
njih.

PREGLED EST SLIJEDEIH MEDITACIJA

U prvoj meditaciji se izlau uzroci zbog kojih moemo sumnjati u sve stvari, osobito u materijalne; naime sve dotle
dok nemamo drugaije temelje znanosti od onih koje dosad imasmo. Iako se korist od takve sumnje sprve ne opaa, ipak
je ona veoma velika zbog toga to nas oslobaa svih predrasuda i pripravlja nam najlaki put da odvojimo osjetila od
samog duha; napokon, ona postie da vie ne moemo sumnjati o onim stvarima za koje poslije otkrijemo da su istinite.
U drugoj, duh koji - sluei se vlastitom slobodom - pretpostavlja da ne egzistiraju sve one stvari u koje se moe

ma i najmanje sumnjati, shvaa kako meutim nije mogue da on sam ne egzistira. A i to je od najvie koristi, jer se tim
nainom lako razlikuje koje stvari pripadaju njemu samom, tj. razumskoj prirodi (natura intellectualis), a koje opet
tijelu. Ali jer neki moda oekuju na tome mjestu razloge za besmrtnost due, to - mislim - moram upozoriti da mi ovdje
nije nakana napisati nita to ne bih mogao tono dokazati; pri tome nisam mogao slijediti nikakav drugi poredak nego
onaj koji je uobiajen u geometara, tako da prethodno navedem sve stvari od kojih zavisi traeni stavak, prije nego to
togod o njemu zakljuim. Prvo pak i glavno to je potrebno da bi se spoznala besmrtnost due jest da se obrazuje to je
mogue jasniji pojam o njoj, koji je posve razliit od svakog pojma tijela, to je tu i uinjeno. Zatim je potrebno i da
znamo da su istinite sve one stvari koje smo jasno i odjelito razumjeli, istim onim nainom, kojim smo ih razumjeli; to
se ne moe dokazati prije etvrte meditacije; isto tako treba imati i odjelit pojam tjelesne prirode, koji se dijelom
obrazuje u drugoj meditaciji, dijelom u petoj i estoj, a iz toga treba zakljuiti da sve one stvari koje se jasno i odjelito
poimaju kao razliite supstancije, kao to se poimaju duh i tijelo, zaista jesu supstancije koje se stvarno meusobno
razlikuju; to sam zakljuio u estoj meditaciji. U istoj se isto potvruje iz toga, to ni jedno tijelo ne razumijemo
drugaije negoli kao djeljivo, ni jedan duh ne razumjemo drugaije negoli kao nedjeljiv: jer mi ne moemo zahvatiti
polovicu ni jednog duha kao to moemo i od bilo kojeg najmanjeg tijela; tako da se njihove prirode prepoznaju ne
samo kao razliite, nego na neki nain i kao oprene. O toj stvari u ovom spisu nisam nita vie rekao; jer je i to posve
dovoljno za dokaz da iza raspada tijela ne slijedi propast duha, i da se tako smrtnicima prua nada u drugi ivot; a i zbog
toga to premise, iz kojih se moe zakljuiti besmrtnost duha, zavise od izlaganja cjelokupne fizike i prvo da se zna da
openito sve supstancije, ih stvari koje Bog treba stvoriti da bi opstojale, po svojoj naravi su nepropadljive i ne mogu
nikad prestati biti, ukoliko se ne svedu na nita tako to im isti Bog oduzme svoje sudjelovanje i da se upozori kako je
tijelo openito uzeto supstancija, te stoga nikad ne propada. Ali ljudsko tijelo, ukoliko se razlikuje od ostalih tijela, tek
je stanovit sklop stanovitih dijelova i ostalih slinih akci-dencija, dok se ljudski duh ne sastoji ni od kakvih takvih
akcidencija, nego je ista supstancija: iako se sve njezine akcidencije mijenjaju - kao kad jedne stvari razumijeva, druge
hoe, tree uti itd. - ipak stoga sam duh ne izlazi drugaiji; a ljudsko tijelo pak drugaijim biva samim tim to se
izmijeni lik kojeg od njegovih dijelova: pa iz svega toga slijedi da ljudsko tijelo vrlo lako propada, dok je duh ljudski po
svojoj naravi besmrtan.
U treoj meditaciji - kako se meni ini - dovoljno sam opirno izloio svoj glavni dokaz o Bojoj egzistenciji.
Meutim, jer - kako bih due itatelje to je mogue vie oslobodio pridruenih osjetila - ne htjedoh se tu posluiti
nikakvim usporedbama posuenim od tjelesnih stvari, ostat e moda mnoge nejasnoe, koje e se - nadam se razjasniti poslije u odgovorima na primjedbe; kao - izmeu ostalog - kako da ideja bia vrhunski savrenog, koja je u
nama, sadri toliko objektivne stvarnosti, da ne moe ne biti uzrokovana najsavrenijim uzrokom, to se tu rasvjetljava
spomou usporedbe s veoma savrenim strojem, ideja kojeg je u duhu kakva umjetnika, kao to objektivna tvorevina te
ideje treba imati nekakav uzrok, naime znanost toga tvorca ili nekog drugog od kojeg ona potjee, isto tako ideja Boga koja je u nama - ne moe ne imati samog Boga kao uzrok.
U etvrtoj se meditaciji dokazuje kako su istinite sve one stvari koje shvaamo jasno i odjelito, a isto se tako izlae
u emu se sastoji razlog lanosti: to je potrebno znati kako radi potvrde prethodnog tako i za razumijevanje slijedeeg.
(Ali tu, meutim, treba upozoriti da se nikako nisam bavio grijehom ili pogrekom, koji nastaju pri potrazi za dobrim i
zlim, nego samo onim to nastaje pri prosudbi istinitog i lanog. Nisam se pozabavio ni onim to se odnosi na vjeru ili
na roenje ivota, nego samo onim to se tie spekulativnih istina, spoznatih samo spomou prirodnog svjetla.)
U petoj, pored toga to se objanjava openito uzeta tjelesna narav, iznose se i novi dokazi o Bojoj egzistenciji: pri
emu e se opet moda pojaviti neke potekoe, koje se razrjeuju poslije u odgovoru na primjedbe: a zatim se pokazuje
na koji je nain istinito da i sigurnost samih geometrijskih dokaza ovisi o spoznaji Boga.
U estoj meditaciji, napokon, razlikuje se razumijevanje od imaginacije; opisane su oznake razlika; pokazuje se
stvarna razlika izmeu duha i tijela, a isto tako se pokazuje kako je ona s njim tako tijesno povezana, te s njim ini neko
jedno; daje se i pregled svih pogreaka koje mogu potjecali od osjetila, a izlau se i naini kojima se one mogu izbjei;
napokon se iznose svi razlozi iz kojih se moe zakljuiti egzistencija materijalnih stvari: i to ne stoga to bih smatrao
veoma korisnim dokazivati ono to oni dokazuju, naime da zaista postoji svijet, ili da ljudi imaju tijela i slino, u to nije
nikad ozbiljno sumnjao nitko zdrave pameti; nego jer se razmatrajui o njima spoznaje kako oni nisu ti tako vrsti ni
tako bjelodani kao to su oni spomou kojih dolazimo do spoznaje o naem duhu i Bogu; stoga to su ti najsigurniji i
najbjelodaniji od svih koje moe spoznati ljudski um. U ovim Meditacijama meni je bio jedini cilj dokazati upravo to.
Stoga ovdje ne razmatram razliita druga pitanja koja se zgodimice takoer dotiu.

I. MEDITACIJA
O STVARIMA KOJE SE MOGU STAVITI U SUMNJU

Opazio sam - tomu je ve nekoliko godina - kako sam u svojoj prvoj dobi bio primio mnoge lane pod istinite
stvari i koliko su sumnjive one koje sam poslije na te iste nadogradio, te da se stoga treba jednom u ivotu sve to iz
temelja preokrenuti, pa poeti iznova od prvih osnova, elim li u znanostima utemeljiti togod vrsto i postojano; ali to
se inilo golemim poslom, te odluih ekati ono doba koje bi bilo toliko zrelo, da poslije njega nee biti drugog u kojem
bi bio pripravniji za namjeravam pothvat. Stoga sam tako dugo oklijevao da sam poeo sam sebe okrivljavati to na
razmiljanje tratim ono vrijeme koje mi je jo preostalo za djelovanje. Stoga kad sam sad svoj duh liio svih briga,
pribavio sebi sigurnu dokolicu, izdvojen u osami imat u vremena da se ozbiljno i slobodno posvetim potpunom
obaranju svojih ranijih miljenja.
U tu svrhu nee biti potrebno da pokaem kako su sva ona lana, to moda ne bih nikad ni mogao postii, ve,
budui da um nalae da pristanak treba uskratiti nita manje oprezno onima to su nedovoljno sigurna i nesumnjiva nego
onima to su bjelodano lana, budem li naao kakav god razlog za sumnju u bilo kojem od njih, dostajat e to da ih
sasvim odbacim. Stoga neu ni obraivati svako pojedino od njih, to bi bio posao bez kraja; nego - jer kad se potkopaju
temelji, togod je na njih nadograeno samo se od sebe rui - latit u se prvo samih poela na kojima se gradilo sve ono
u to neko vjerovah.
Naravno, to god sam dosad primio kao najistinitije, primio sam od osjetila ili osjetilima; otkrio sam meutim da
ona pokatkada varaju, a razboritost nalae da se nikad u cijelosti ne pouzdajemo u one koji nas makar i samo jednom
prevarie.
Samo, ako se i dogaa te nas osjetila pokatkada varaju o stvarima to su veoma siune ili daleke, postoje mnoge
druge stvari o kojima se ne moe sumnjati, iako se iz osjetila crpe: kao da ja sad ovdje sjedim uz ognjite, ogrnut toplim
ogrtaem, s papirom pod rukama i slino. Da su ove iste ruke moje, a i cijelo ovo tijelo, kojim bi se razlogom moglo
nijekati? Ukoliko se moda ne usporedim s ne znam kojim luacima, kojima je mozgove toliko otetila opaka para crne
ui, te neprestance tvrde ili da su kraljevi, iako su najubogiji, ili da su grimizom zagrnuti, iako su goli golcati, ili da im
je glava glinena ili da su tikve ili da su od napuhanog stakla, ali takvi su bezumni, i sam ne bih ispao nita manje
bezumnim ako bih primio na sebe kakav primjer uzet od njih.
Ali, zaista, kao da i sam nisam ovjek koji uobiava nou spavati, i u snima proivljavati sve isto, ih pokatkad i jo
manje vjerojatno negoli ti isti kad su budni?! Koliko li me je esto noni spokoj uvjeravao u to isto, da sam ovdje,
ogrnut ogrtaem, posaen uz ognjite, dok sam zapravo odloene odjee leao pod pokrivaem?! Sad zaista budnim
oima promatram ovaj papir, glava koju pomiem nije drijemna, istu ruku svrhovito i svjesno pruam i njom dotiem;
dok usnulu ovjeku stvari se ne dogaaju tako odjelite. Ali kao da se ne sjeam kako su me u snima znale obmanuti
sline takve misli, pa kad o tome paljivije promislim, tako jasno uviam da se nikakvim sigurnim znacima ne moe
razlikovati java od sna, da sam osupnut, i gotovo mi to isto osupnue potvruje misao da sanjam.
Recimo da smo zaspali i da te pojedinosti nisu istinite, da otvaramo oi, pomiemo glavu, pruamo ruke i da ak
nemamo takve ruke ni takvo cijelo tijelo; pa ipak zapravo treba priznati da su vievine sna poput naslikanih slika, koje
ne mogu nastati drugaije nego po slinosti prema istinitim stvarima; i stoga barem ove openitosti - oi, glava, ruke,
cijelo tijelo - nisu neke imaginarne stvari, nego odista egzistiraju. Uistinu i sami slikari - kad nastoje sirene i satire
oslikati u najneobinijim oblicima - ne mogu im pridati posve nove prirode, nego tek pri tome mijeaju dijelove
razliitih ivotinja; pa ako pak i izmisle neto to je toliko novo da nita tomu slino nije nikad vieno, i da je posve
izmiljeno i lano, ipak barem boje od kojih se to sastoji moraju biti istinite. Po nita drugaijem razlogu (iako ove
openitosti - oi, glava, ruke i slino - mogu biti izmiljene) potrebno je barem dopustiti da istinite mogu biti neke druge
jednostavnije i openitije stvari s pomou kojih se - kao istinitim bojama - oblikuju sve one - bilo istinite bilo lane slike stvari koje su u naem miljenju.
Takve vrste ini se tjelesna narav uope i njezina protenost (exten-sio); takav je oblik protenina (res extensa);
zatim njihova koliina, ili njihova veliina i broj, samo mjesto na kojem egzistiraju, vrijeme kojim traju i slino.

Stoga moda neemo loe zakljuiti ustvrdimo li kako su nekako sumnjive fizika, zvjezdoznanstvo, medicina i sve
sline discipline, koje ovise od razmatranja sloevina (res compositae), dok je neeg sigurnog i nesumnjivog u
aritmetici, geometriji i njima slinim, koje se bave samo najjednostavnijim i najopijim stvarima i malo brinu o tome da
li iste jesu ili nisu u naravi stvari. Jer, bdio ja ili spavao, dva i tri jednom zajedno jesu pet, i etvorina nema vie od etiri
strane; i ini se nemoguim da bi tako bjelodane istine mogle potpasti pod sumnju lanosti.
Zaista, odavno je u mojem duhu uvrena misao da postoji Bog koji moe sve i koji je stvorio mene ovakvim
kakav sam. Otkud pak znam da On nije uinio da ne bude uope nikakve zemlje, nikakvog neba, nikakve protenine
(rex extensa), nikakva lika, nikakve veliine, nikakva mjesta, ili barem da sve to ne egzistira drugaije nego to se meni
ini? A zaista - time to ja pokatkad sudim da se drugi varaju u stvarima za koje misle da ih najsavrenije znaju, zar se
tako i sam ne varam kad god zbrajam dva i tri ili kad brojim stranice etvorine, ili u emu drugom, ako se to lake
moe izmisliti? Ali Bog moda nije htio da se tako varam, jer se kae daje On u najviem smislu dobar; ali ako bi se to
protivilo njegovoj dobroti, da sam stvoren takvim da se uvijek varam, po istome bi bilo strano dopustiti da se pokatkad
varam, to se ne bi moglo rei da se ne dogaa.
Moda bi se mogli nai neki koji bi radije zanijekali jednog tako monog Boga nego da povjeruju kako su sve
ostale stvari nesigurne. Ali te neemo pobijati i dopustit emo da je tlapnja sve reeno o Bogu; alj, neka pretpostave da
do toga, to jesam, doao sudbinom, sluajem ili po neprekidnom nizu stvari ili kakvim drugim nainom - budui se
nekakvim nesavrenstvom ini varati se i grijeiti, to manje mona budu pripisivali tvorca mojem podrijetlu to u ja
vjerojatnije biti toliko nesavren te u uvijek grijeiti. Na te argumente zaista nemam to odgovoriti, nego sam nagnan
priznati da od svih onih stvari u koje neko vjerovah kao u istinite, nema nijedne u koju ne bi trebalo sumnjati, i to ne
zbog nepromiljenosti ili povrnosti nego na temelju valjanih i pro-miljenih razloga: stoga treba i takvima - nita manje
no onima to su oigledno lani - uskratiti pristanak, elim li pronai togod sigurno.
Ali nije dovoljno to sam sve to primijetio, potrebno je to i stalno imati pred oima, jer neprestance se ponovno
vraaju uobiajene misli, te zbog druge porabe i po steenom pravu prisnosti prisvajaju moje povjerenje, gotovo protiv
moje vlastite volje; i nikad neu prestati da se s njima siaem i u njih vjerujem, sve dok pretpostavljam da su takve
kakve su uistinu, naime na neki nain - kako se zgodimice pokazuje - sumnjive, ali nita manje veoma vjerojatne, te je s
mnogo vie razloga vjerovati u njih nego ih nijekati. Stoga svega mislim kako neu loe postupiti ako - svojom
vlastitom voljom - sam sebe prevarim, pa ih sve budem smatrao i lanim i izmiljenim, sve dotle dok (kao s
ujednaenim utezima predrasuda s obje strane) vie ni jedna opaka navika ne bude prijeila pravo poimanje stvari
mojem sudu. Znam da od toga nee biti nikakve pogibelji ili pogreke, i da ne mogu vie zapasti u nevjericu, jer se sad
ne uputam u djelovanje, nego samo u spoznavanje.
Pretpostavit u stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha to je i u najvioj mjeri moan i lukav,
koji je uloio sve svoje umijee u to da mene prevari: mislit u da nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale
izvanjske stvari nisu nita drugo nego obmane snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti: promatrat u sebe
samog kao da nemam ruku, ni oiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim: ustrajat
u tvrdoglavo u takvom meditiranju, pa tako, ako ve u mojoj moi me bude spoznati togod istinitog, barem u ovrsla
uma sauvati u sebi ono to imam, ne prihvaajui lane stvari te ni nee nita uzmoi nametnuti ni isti obmanjiva, pa
ma koliko bio moan i lukav. Ali takva zadaa je naporna, a nekakva lijenost me vraa u svakodnevnu ivotnu
koloteinu. Nego kao kakav suanj, koji se u snovima hrani imaginarnom slobodom, pa i kad osjeti poslije da sanja, boji
se probuditi, te se uljuljkava ugodnim tlapnjama: tako se i sam od sebe preputam starim mislima i bojim se probuditi, iz
straha da me trudno bdjenje, to slijedi ugodni poinak, ne izvede na kakvu svjetlost, nego me jo uvali meu neprozirne
tmine nastalih tekoa.

II. MEDITACIJA
O NARAVI LJUDSKOG DUHA: DA JE ON POZNATIJI OD TIJELA

Jueranjim meditiranjem baen sam u takve sumnje da ih vie ne mogu zaboraviti a ne vidim ni naina kojim bi se
mogle razrijeiti; nego kao da sam odjednom baen u duboki vir, toliko sam osupnut, da niti mogu nogom dno dosei
niti pak isplivati na povrinu. Ipak u se potruditi i ponovno pokuati onim istim putem kojim sam se juer bio zaputio,
odbacujui - naime - sve ono u to bi se i najmanje moglo posumnjati, nita manje tako kao da bih otkrio da je u cijelosti
lano; i nastavit u tako sve dok ne spoznam togod sigurno ili ako pak nita drugo, barem da spoznam zasigurno kako
nita nije sigurno. Arhimed je traio tek jednu toku, koja bi bila vrsta i nepomina, kako bi s mjesta pomaknuo cijelu
zemlju; ovdje se velikom mogu nadati budem li otkrio i togod najmanje koje je sigurno i neuzdrmano.
Pretpostavljam stoga da su lane sve stvari koje vidim; vjerujem kako nikad nije egzistiralo nita od onih stvari
koje predoava laljivo pamenje; nemam nikakvih osjetila; tijelo, oblik, protenost, gibanje i mjesto tek su utvare. to
e onda biti istinito? Moda jedino to, da nita nije sigurno (certum).
Ali otkud znam da nita ne postoji razliito od svih stvari, tih stvari koje sad prosuujem, ono u to ne moe biti ni
najmanje sumnje? Ne postoji li kakav Bog - ili da ga nazovem bilo kojim drugim imenom koji mi je usadio te iste
misli (cogitationes)? Ali zato da tako mislim, kad bih moda i sam mogao biti njihovim tvorcem? Nisam li dakle
barem ja sm neto? Ali ve porekoh da imam ikakva osjetila, ikakvo
tijelo; a ipak oklijevam; ali kamo odatle? Nisam li toliko vezan tijelom i osjetilima da bez njih ne mogu biti? Ali ja
sam uvjeren kako u svijetu niega nema, nikakvog neba, nikakve zemlje, nikakvih duhova, nikakvih tijela; nema li stoga
isto tako ni mene sama? Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio. Ali postoji ne znam koji obmanjiva, veoma moan i
veoma lukav, koji me uvijek umjeno vara. Samo, bez ikakve sumnje ja i jesam, ako me vara; a neka vara koliko god
moe, ipak nikad nee postii da ne budem nita, sve dok ja mislim da neto jesam. Stoga, poto se o svemu tome dobro
promislilo, moe se rei kako ovaj iskaz: Ja jesam, ja egzistiram, koliko god ga puta izrekao ih duhom poimao, nuno
jest istinit.
Ja jo dovoljno ne razumijevam koji sam to ja koji pak nuno jesam; stoga se odmah treba uvati da moda
nehotice togod drugo ne uzmem mjesto sebe, te tako zastranim ak u ovoj spoznaji za koju tvrdim da je najsigurnija i
najbjelodanija od svih. Stoga u iznova razmisliti o onome to sam neko vjerovao da sam, prije nego to se upustih u
ove misli; iz toga u zatim odstraniti sve to se moe makar i najmanje pobiti navedenim razlozima, tako da ne
preostane naprosto nita drugo nego ono to je sigurno i neuzdrmano.
to sam dakle dosad mislio da jesam? Naravno, da sam ovjek. Ali to je ovjek? Da kaem da je umna ivotinja?
Neu, jer kasnije bi se moda pitalo to je ivotinja i to je to umna, pa bih tako zbog jednog pitanja zapao u mnoga i
tea; a i nemam toliko dokolice da bih mogao rasipati vrijeme na takve tanine. Nego u se radilje pozabaviti onime to
se samo od sebe i od prirode javljalo dosad u mojem miljenju (cogita-tio) kad god sam razmatrao to sam. Naravno,
smatrao sam prvo da imam lice, ruke, ake, cijeli onakav stroj udova, kakav se razaznaje i u mrtvaca i koji oznaivah
imenoimtijelo. Opazio sam zatim da se hranim, koraam, osjeam i spoznajem: to su postupci koje sam pripisivao dui.
Ali to je ta dua, ili nisam ni razmiljao, ih sam je zamiljao neim izuzetnim, poput vjetra ili vatre ili etera, to
proima moje grublje dijelove. O samom tijelu nisam pak ni malo sumnjao, nego sam mislio da odvojito poznajem
njegovu narav, koju bih - prema sadanjem sluaju - da sam je pokuao opisati, ovako objasnio: pod tijelom
razumijevam sve ono to se moe ograniiti nekim oblikom, odrediti mjestom i tako ispuniti prostor da se iz njeg
iskljuuje svako drugo tijelo; koje se moe opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom ili njuhom, isto tako- i gibati na
razliite naine, ne samo od sebe, nego dodirom neega drugog: jer sam sudio da tjelesnoj prirodi ne moe nikako
pripadati snaga da samu sebe pokree, osjea ili misli; dapae, udio bih se otkrivi takve sposobnosti u nekim tijelima.
to pak sad, gdje pretpostavljam nekog obmanjivaa, najmonijeg i - ako je doputeno rei - zlog, koji se u svemu
trudi koliko god moe da me obmane? Mogu li ustvrditi da imam i najmanje od sveg onog za to rekoh da pripada
naravi tijela? Posveujem pozornost, mislim, obrem misli - niega nema; zamaram se ponavljajui uzalud isto. A to je
opet sa onim to sam dui pripisivao? Da se hranim ili hodam? Budui da tijela nemam, onda su to samo izmiljotine.

Osjeati? Naravno, ni toga nema bez tijela, a mnoge sam stvari vidio da osjeam u snovima za koje sam poslije uvidio
da ih nisam osjeao. Misliti? Tu pronalazim: miljenje jest; jedino se ono ne moe od mene otrgnuti. Ja jesam, ja
egzistiram, sigurno je. A koliko dugo? Naravno, toliko dugo koliko mislim; a moe pak biti: prestanem li sa svakim
miljenjem, prestajem odmah i sa svim bitkom. Ne tvrdim sada nita osim ono to je nuno istinito; ja sam stoga ukratko
stvar to misli (res cogitons), to jest duh (mens), ili dua (animus), ili razum (intellectus), ili um (ratio), to su nazivi
kojih mi znaenje ne bijae poznato ranije. Ja sam dakle stvar istinita i odista egzistirajua; ali kakva stvar? Rekoh, koja
misli.
to jo? Zamislit u: nisam onaj sklop udova koji se naziva ljudskim tijelom; nisam ni onaj rijetki zrak to proima
te udove, ni vjetar, ni vatra, ni para, ni dah, nita od onog to izmislim: pretpostavljam pak da su iste stvari nita. Ostaje
stavak: ja ipak neto jesam. Samo, moe se dogoditi da te iste stvari, za koje pretpostavljam da nisu nita, jer su meni
nepoznate - to se tie istine - ne budu razliite od mene samog kakvim se poznavah? Ne znam, o toj stvari sad ne
raspravljam: samo o onim stvarima koje su mi poznate mogu donositi sud. Spoznah da egzistiram; istraujem, koji sam
to ja kojeg poznajem. Posve je sigurno da poznavanje (notifia) istog tako tono uzeto ne ovisi od onih stvari za koje jo
ne spoznah da egzistiraju; a niti dakle od onih drugih koje imaginacijom izmiljam. Sama ta rije izmiljam (effingo)
upozorava me na moju pogreku: jer zaista bih izmiljao, kad bih zamislio (imaginor) da sam togod, jer zamiljati
(imaginari) nije nita drugo nego razmatrati oblik ili sliku (imago) tjelesne stvari. Kako pak zasigurno znam da jesam,
moe biti da su sve te iste slike, i openito sve one koje se odnose na tjelesnu prirodu, nita drugo nego utvare sna. A
kad se o tima razmisli, vidi se kako sam nita manje ludo kazao govorei: zamislit u, kako bih odjeli-tije spoznao tko
sam, nego da sam kazao: probudio sam se i vidim neto istinito, ali kako jo ne vidim dostatno bjelodano, trudim se
ponovno zaspati, da mi snovi to isto predoe istinitije i bjelodanije. Tako spoznajem da se nita od onih stvari koje
mogu shvatiti spomou imaginacije ne odnosi na onu spoznaju koju imam o sebi, te da je potrebno najpaljivije
odvratiti duh od njih, kako bi to odjehtije spoznao svoju vlastitu narav.
Ali ipak to sam ja? Stvar koja misli. to je to? Naravno: ono to sumnja, razumijeva, tvrdi, nijee, hoe, nee, te
zamilja i osjea.
Zaista, nije to malo ako sve meni pripada! Ah zato ne bi pripadalo? Nisam li ja sam onaj tko sumnja gotovo u sve,
a ipak poneto razumijeva, koji tvrdi kako je jedno istinito, dok drugo porie, koji elim vie spoznati, ne elim se:
varati, mnogo stvari zamiljam i protiv svoje volje, i o mnogim stvarima razmatram kao da dolaze od osjetila? Koje od
toga nije jednako istinito kao i to da ja jesam, pa makar uvijek spavao i makar se onaj koji me stvorio svim silama trudio
da me obmane? to se razlikuje od mojeg miljenja? to se moe nazvati odvojenim od mene samoga? Jer da sam ja taj
koji sumnjam, koji razumijevam, koji hou - toliko je oito da nema nieg drugog ime bi se bjelodanije objasnilo. Ali
ja sam zaista i onaj koji zamiljam; pa iako moda - kao to ve pretpostavih - ni jedna zamiljena stvar nije istinita,
ipak sama mo zamiljanja odista egzistira i dio je mojeg miljenja. Isto tako ja sam onaj koji osjeam ili onaj koji
osjetilima prima telesne stvari: naime, svjetlost vidim, ujem buku, osjeam toplinu. A i te stvari da su lane, jer
zapravo sanjam. Ali zaista mi se vidi da vidim, da ujem, da se zagrijavam. To ne moe biti lano; to je ono to se u
mene tono naziva osjeati (sentire), ono to precizno uzeto nije nita drugo do misliti (cogitare).
Od tih stvari zaista nekako bolje poinjem doznavati tko sam; pa ipak mi se jo uvijek ini - a od te se misli ne
mogu suzdrati - da se tjelesne stvari, kojih se slike obrazuju miljenjem i koje osjetila pronalaze, mogu odjelitije
spoznati od ne-znam-kojeg dijela mene koji ne potpada pod imaginaciju: ma koliko zaista bilo udnovato, da one stvari
koje smatram sumnjivim, nepoznatim, udaljenim od sebe, odjehtije shvaam od onog to je istinito, to je spoznato,
jednom rijei od sebe samog. Ali vidim to je posrijedi: mojem duhu godi lutati, jo se nije naviknuo drati unutar
granica istine. Nego mu jo jednom popustimo uzde, tako da se - kad mu ih malo poslije ponovno pritegnemo - dadne
lake voditi.
Razmotrimo one stvari za koje se openito smatra da se najodjeli-tije shvaaju: naime, tijela koja dotiemo, koja
vidimo; ne tijela uope, jer ti openiti opaaji (perceptiones) obino su veoma zbrkani, nego jedno posebno. Uzmimo primjera radi - ovaj vosak: nedavno je izvaen iz saa, jo nije izgubio sav ukus svojeg meda, jo zadrava neto od
mirisa cvjetova s kojih je pelud skupljen; oiti su njegova boja, oblik, veliina; vrst je, hladan je, lako se dira, i udari li
ga prstom, puta zvuk; pri njemu je dakle nazono sve ono to se ini potrebnim da bi se to odjehtije moglo spoznati
neko tijelo. Ali, gle, dok ovo govorim, primie se ognju; nestaju ostaci okusa, isparava se miris, mijenja boja, iezava
oblik, veliina raste, on postaje tekuim, biva vru, jedva ga moe dotaknuti, i ako ga udari, ne isputa zvuka. Ostaje li
to jo isti vosak? Treba priznati da ostaje; nitko to ne porie i nitko drugaije ne misli. to je onda bilo u njemu to se

tako odjelito shvaalo? Svakako nita od onih stvari koje sam dosegao osjetilima; jer to god je bilo dolo pod okusom,
njuhom, vidom, dodirom ili sluhom - ono se izmijenilo: ostaje vosak.
Moda bijae ono to sad mislim: naime da taj isti vosak ne bijae ona slatkoa meda, ni miris cvijea, ni bjeloa,
ni oblik, ni zvuk, nego tijelo to mi se malo prije uinilo jednih oblika, a sad drugih. Ali, tono uzeto, to je to to tako
zamiljam? Priimo pozorno, pa - odstranivi one stvari koje ne pripadaju vosku pogledajmo to preostaje: zaista
nita nego neto protegnuto, savitljivo, promjenljivo. to je uistinu to savitljivo, promjenljivo? Je li ovo to zamiljam
kako se ovaj vosak moe okrenuti iz okruglog lika u etvrtasti, ih iz ovoga u trokutasti? To nikako; budui ga smatram
sposobnim poprimiti bezbroj takvih promjena, i takav bezbroj ne bih mogao ni imaginacijom obuhvatiti, stoga se
shvaanje (comprehensio) o njemu ne moe ni postii sposobnou ima ginacije. A to je ono protegnuto? Nije li
nepoznata i sama njegova protenost? U tekueg voska postaje vea, jo vea kod vrelog, te to vea to je toplina vea; i
nikad neu tono prosuditi to je vosak, ne budem li mislio da on prema protenosti moe poprimiti vie mijena nego
to bih ja ikad mogao zamisliti. Preostaje stoga da dopustim kako ja ne shvaam imaginacijom to je taj vosak, nego
samim duhom; kaem to o pojedinanom vosku, jer je o vosku uope jo jasnije. Koji je zapravo ovaj vosak koji
spoznajem samo duhom? Zaista isti onaj koji gledam, koji dotiem, koji zamiljam, isti onaj dakle o kojem sam od
poetka mislio da jest. Ali, valja primijetiti, on nije spoznat ni gledanjem, ni diranjem, ni zamiljajem - niti ikad bijae,
iako se tako prije inilo - nego samo uvidom duha (solius mentis inspectio), koji moe biti nesavren i zbrkan, kakav
prije bijae, ili jasan i odjelit, kakav je sad, ve prema tomu posveujem li manje ili vie pozornosti onim stvarima od
kojih se sastoji.
Ponekad me zaista zapanji koliko je moj duh sklon pogrekama; kad o tome razmislim utke u sebi, zbunjuju me i
same rijei, i gotovo me obmanjuje sam govorni obiaj. Kaemo da vidimo vosak sam, ako je prisutan, a ne da sudimo
da je to on po boji ili po obliku. Otud bih odmah zakljuio: vosak se dakle spoznaje oinjim vidom, a ne samo uvidom
duha; da sluajno nisam s prozora promatrao ljude gdje prolaze ulicom i za koje - nita manje uobiajeno nego za vosak
- kaem da ih vidim. Ah to ja vidim osim klobuka i odijela pod kojima se mogu kriti i automati? Ali ipak sudim da su
to ljudi. I tako ono za to miljah da vidim oima, shvaam tek sposobnou prosudbe koja je u mojem duhu.
Ali onaj tko tei spoznaji to je iznad svjetine, morao bi se stidjeti da potkrepljuje sumnju oblicima govora koje je
iznala svjetina; i nastavimo odmah, razmatrajui da li sam savrenije i bjelodanije opazio to je vosak kad ga prvi put
spazih i kad povjerovah da sam ga spoznao samim izvanjskim osjetilom, ili barem zajednikim osjetilom (sensus
communis) - kako kau - to jest imaginativnom moi, ili pak bolje sad, poto sam pozornije istraio kako to je on tako i
kojim nainom se spoznaje? Sigurno, bilo bi neprikladno sumnjati u tu stvar; jer to bijae odjelito u prvoj percepciji?
Sto koje ne bi mogla imati bilo koja ivotinja? Ali kad vosak odijelim od izvanjskih oblika i promatram ga golog, kao
da mu je oduzeta odjea, onda ga zaista - ma kako dosad mogla biti pogreka u mojem sudu - ne mogu shvatiti bez
ljudskog duha.
Ali to da kaem o samom tome duhu, ili o sebi samom? Dosad, naime, nisam doputao da u meni postoji ita
drugo osim duha. Koji je to - kaem - ja koji vosak moe tako odijehto shvatiti? Spoznajem li i sebe samog ne samo
istinitije i sigurnije nego i odjehtije i bjelodanije? Jer, ako sudim da vosak egzistira po onom to vidim, onda sigurno jo
bjelodanije proizlazi da i ja sam egzistiram po samom tomu to to vidim. Mogue je dodue da ovo to vidim ne bude
odista vosak; mogue je i da nemam oiju kojima se togod vidi; ali nikako ne moe biti kad vidim ili, to jo ne
razlikujem, kad mislim da vidim, da ja sam koji mislim ne budem neto. Slinim-razlogom, ako sudim da vosak jest, po
tomu to ga dotiem, opet proizlazi isto, naime da ja jesam. Ako opet po onome to zamiljam - ili po nekom drugom
uzroku - izlazi posve isto. A to isto to primjeujem o vosku moe se primijeniti na sve ostale stvari koje se nalaze izvan
mene. Dapae, ako se shvaanje voska ini odjelitijim nakon to o njemu doznah ne samo vidom ili dodirom nego i po
mnogim razlozima, koliko se vie mora dopustiti da sad odjehtije spoznajem samog sebe, kad ni jedan od razloga koji
mogu posluiti spoznaji voska, ili bilo kojeg drugog tijela, ne moe a da jo bolje ne dokae narav mojeg duha! Ali
postoje jo i mnoge druge stvari u samom duhu, s pomou kojih se moe jasnije doi do spoznaje o njemu, da ove - koje
njoj pritjeu iz tijela - jedva da je vrijedno nabrajati.
I tako svojom voljom sam se vratio onamo kamo sam htio; jer sad kad sam doznao da spoznajem tijela ne zapravo
osjetilima, ili sposobnou imaginacije, nego samo razumom, niti pak bilo to ih dotiemo ili gledamo, nego samo tako
to ih razumijevamo - jasno spoznajem da od svojeg duha ne mogu nita spoznati lake ili bjelodanije. Ali, jer se tako
brzo ne moe odbaciti navike starog mnijenja, zgodnije je da se ovdje zaustavim kako bi se - produenim meditiranjem ova nova spoznaja mogla dublje usjei u moje pamenje.