You are on page 1of 13

SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................................................................................2 1.POJAM, RAZVOJ I PRINCIPI PROCESA KOMUNICIRANJA..........................................................3 1.1.Pojam komuniciranja i komunikologije.......................................................................................3 1.2.Definicija procesa komuniciranja..................................................................................................4 1.3.Principi komuniciranja.......................................................................................................................5 2.KORIJENI DIPLOMATIJE..........................................................................................................................6 2.1.Jezik u diplomatiji.................................................................................................................................7 3.PISANO KOMUNICIRANJE, DIPLOMATSKA KORESPONDENCIJA..........................................7 3.1.Oblici diplomatskog komuniciranja.............................................................................................8 4.USMENO KOMUNICIRANJE U DIPLOMATSKOJ KOMUNIKACIJI...........................................10 4.1.Telefonski razgovor............................................................................................................................11 ZAKLJUČNA RAZMATRANJA....................................................................................................................12 LITERATURA...................................................................................................................................................13

UVOD

Diplomatsko komuniciranje u svome početku je bilo ograničeno na isključivo usmene kontakte. Kasnije je usmena komunikacija nadopunjena pismenom, prvo u kao pomoćnim, a kasnije i kao samostalnim i ravnopravnim sredstvom. Razvojem telekomunikacijskih tehnologija dolazi do napretka i u diplomatskoj komunikaciji, najprije korištenjem telegrafa i telefona, a u zadnjih nekoliko desetljeća telefaksa i internet tehnologija. Zbog svega navedenog dolazi do napretka u diplomatskoj komunikaciji koja postaje učinkovitija te se otvara više mogućnosti sudjelovanja u radu međunarodne zajednice za male i srednje zemlje. Unatoč svim komunikacijskim naprecima koji su nedvojbeno unaprijedili diplomatsku komunikaciju, izgovorena riječ, razgovor i sve finese koje uključuje nemoguće je zamijeniti bilo kojim od navedenih sredstava. Diplomacija također u ostalim aspektima odoljeva modernoj tendenciji pojednostavljivanja i ostaje vjerna obrascima finog ponašanja, što ne znači da je zaostala. Diplomat, da bi bio uspješan, upotrebljava sva sredstva i znanja koja su mu na raspolaganju s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi. Stoga mora biti vješt kako u verbalnoj i pisanoj komunikaciji i odnosu s ljudima tako i u radu s modernim komunikacijskim sredstvima i alatima. Vrlo je važno za svakog diplomata da u komunikaciji bude umjeren i odmjeren. Pretjerano ponavljanje zahtjeva, loš odabir vremena, krivi ton ili gestikulacije mogu oneraspoložiti sugovornika i postići suprotni učinak od željenog. Također je vrlo važan odnos diplomata prema predstavnicima i institucijama države primateljice. Odnos mora biti uvjek pomalo distanciran da bi mogao objektivno sagledati sve činjenice i događaje koje prenosi svom ministarstvu, međutim distanciranost je potrbno sakriti u ophođenju s vlastima i tijelima države primateljice.

1

1.POJAM, RAZVOJ I PRINCIPI PROCESA KOMUNICIRANJA
1.1.Pojam komuniciranja i komunikologije Termin komunikacija potiče od latinske riječi comunicatio što znači opštenje, saobraćanje. Nauka koja se bavi komunikacijom naziva se komunikologija. Kao nauka, predstavlja veoma mladu disciplinu. Pošto je jedan od osnovnih zadataka komunikacije da posmatra i izučava opštenje, način ostvarivanja veza među ljudima, odnos prema ljudima i okolini, može se reći da je komunikologija stara koliko i ljudski rod. Komunikologija je povezana sa mnogim naukama i vještinama, kao što su retorika, filozofija, psihologija, sociologija, lingvistika i drugim. Motivacija za komuniciranjem prirodni je čovjekov dar, dat rođenjem. Kako se čovjek razvija, tako se razvija i njegova motivacija za komuniciranjem i, vremenom, postaje jedna od najvažnijih motivacija. Njen razvoj pokazuje mogućnosti ličnosti, a odsustvo ukazuje nedostatke i poremećaje. Odsustvo ili smanjeno komuniciranje može se doživjeti kao jedna od najjačih frustracija. Razvoj govorništva pratio je razvoj čovjekove misli i sposobnosti da se izražava, a radi zadovoljavanja ljudske potrebe da komunicira sa okolinom. Govorništvo se u početku nije baziralo na teorijski postavljanim principima tehnike govora i komuniciranja, ali je uvijek imalo praktični cilj. 1 Učeno govorništvo se izvorno vezuje za antičku Grčku, za koju se vezuje i posmatranje diplomatije kao aktivnosti predstavljanja ili vještine komuniciranja sa drugim državnicima. Zbog toga su pozicija i ugled svake individue, i svakog diplomate u to vrijeme zavisili od sopstvene govorničke sposobnosti. U vezi s tim, govorništvo se razvijalo sa demokratijom koja je omogućavala slobodu govora, s jedne strane, i razvoj diplomatskih odnosa, s druge stane. Najveći mislilac u ljudskoj historiji, Aristotel, ukazao je na to da su tri najznačajnija elementa govorništva, etos, patos i pragmata. Pritom, razlikovao ga je od pjesništva. Etos predstavlja osnovni karakter govornika, koji snagom svog karaktera uliva povjerenje u izgovorene riječi. To znači, što je snaga karaktera govornika veća, odnosno što je karakter čvršći, to je snaga uvjerljivosti izgovorenih riječi veća. Patos predstavlja emotivni naboj kojim je prožet govor, sa ciljem izazivanja jakih emocija kod slušalaca a radi podsticanja slušalaca na praćenje govornika. To i jeste suština dobrog govorništva. Pragmata podrazumijeva govornička sredstva (indukcija, silogizam i dr.). Pored važne uloge koju je retorika imala u antičkoj Grčkoj, njena uloga bila je zapažena i u doba Rimskog carstva. Emocije govornika trebalo bi da budu praćene primjerenim i kultivisanim ponašanjem govornika. Smatrao je da dobar govornik, pored dara i iskustva u govorništvu, treba da ima odgovarajuće obrazovanje i vaspitanje. Govoreći o slabostima svojih protivnika, Ciceron je jačao karakter sopstvenog govorništva. Način na

1

M.Bazić., Veština komuniciranja, Beograd, 2005, str.16

2

koji je govorio prilagođavao je uslovima i okolnostima koje su dovodile do govora. Stoga je bio i smatran jednim od najveštijih govornika tog doba. 2 Godine 2200. pre n. ere u drevnoj Kini uspostavljen je sistem provjere sposobnosti i izbora lica za državne dužnosti. Svake treće godine svi vladini činovnici polagali su, lično pred carem, ispit iz nekoliko disciplina: muzika, gađanje lukom, jahanje, pisanje, računanje, organizovanje rituala i ceremonija. U doba renesanse, i retorika je doživjela puni uspon. Postala je važan dio obrazovanja. Od govornika se zahtjevao jasan stil izražavanja, istina u govoru, odmjerenost u nastupu. Takav govor doprinosi kreativnim sposobnostima i saznajnim mogućnostima govornika. Pripadnici njemačke škole, lmanuel Kant i Hegel, i francuskog utopizma, Ogist Kont, ostavili su značajan trag u retorici. Hegel je smatrao da je retorika i umjetnost i vještina. Svojim govorom, govornik bi trebalo slušaoca da navodi na uživanje i da ga vodi putem svojih misli. Kasnije, historija je dala također dobre govornike, možda najbolje među političarima, a to su Vinston Čerčil i Adolf Hitler. Snaga Čerčilovog govorništva bila je u dobro pripremljenim govorima, napamet naučenim, strogo programiranim. Djelovao je sigurno, sa puno samopouzdanja, zračio posebnom karizmom. Za razliku od Čerčila, Hitler je privlačio neverbalnom komunikacijom, mimikom, pokretima i govorom tijela. 1.2.Definicija procesa komuniciranja Komunikacija se može definisati jednostavno, naglašavajući da je ona proces razmjene riječi, pogleda, dodira, a sa ciljem međusobnog razumjevanja sagovornika. Nekoliko kratkih i jasnih definicija komunikacije će dati naprijed navedenu poruku sadržanu u njima. Komunikacija je mehanizam koji omogućava ispoljavanje moći. Komunikacija je verbalna međurazmjena misli i ideja. Komunikacija je i razmjena informacija pomoću simbola. Komunikacija je proces u kojem razumijemo druge i drugi razumiju nas. Uspješna komunikacija, dakle, mora biti proces. Komunikacioni proces sastoji se od ulaza, unutrašnjeg toka i izlaza. Nakon izlaza, slijedi povratna veza od izlaza prema ulazu, što je garancija efikasne komunikacije. Ulaz komunikacionog procesa čini osoba ili osobe u ulozi izvora komuniciranja tj. nosioca poruke. Nazivaju se pošiljaoci. Unutrašnjost komunikacionog procesa čini poruka koja se kreće prema izlazu. U prijenosu poruke prema izlazu mogu učestvovati osobe i kanali. Izlaz komunikacionog procesa čini osoba ili osobe u ulozi odredišta. Nazivaju se primaocima poruke. Najprostija komunikacija odvija se između osobe na jednoj strani i osobe na drugoj strani komunikacionog procesa. Svaka strana u komunikacionom procesu trebalo bi da posjeduje poruku koja ima vrijednost za drugu stranu. Poruka ima vrijednost za drugu stranu, ukoliko do druge strane dođe, ukoliko je druga strana

2

Z.S.Golubović, Komuniciranje u ekonomskoj diplomatiji, Službeni glasnik 2012. Str.47

3

razumije, ima potrebu za saznanjem koje stoji u poruci i uzvrati porukom kao načinom reagovanja. 3 Svrha komunikacionog procesa jeste povezivanje njegovih učesnika radi ostvarenja cilja komuniciranja. Svaki sljedeći komunikacioni proces čini učesnike iskusnijima i sposobnijima. Sposobnost komuniciranja se posjeduje, s time se čovjek rađa, ali se i uči i stiče. U vezi s tim, svaka definicija komunikacije upravo treba da zadovolji ove kriterijume, odnosno da naglasi da je komunikacija proces i aktivnost. 1.3.Principi komuniciranja Komunikacija znači razgovor dvije osobe, obavještavanje, informisanje, prenošenje znanja, ideja, iskustava, misli i osjećanja. Bilo kako izražena, komunikacija treba da ostvari svoju ulogu, a to je da poveže učesnike u procesu komuniciranja, da bi se razumjeli i na osnovu saznanja stečenog u komunikaciji, efikasno djelovali, svrsishodno i kreativno reagovali. Komuniciranjem se povezuju učesnici u njegovom procesu, zbližavaju se, otkrivaju ili potvrđuju saznanja, dobijaju željene i očekivane informacije, koje su im neophodne za dalje postojanje ili poslovanje. Način na koji pošiljalac u komunikacionom procesu govori, otkriva primaocu u komunikacionom procesu nivo njegovog obrazovanja, karakter, s manama i vrlinama, sposobnosti, interesovanja, ambicije, pogled na ljude i pojave i slično. Stoga se govornik može predstaviti u procesu komuniciranja, a da pritom nije verbalno govorio o sebi i svojim osobinama. Veoma je značajno da govornik uvijek ima u vidu cilj komuniciranja koji je interes procesa komuniciranja, a ne lični interes. Govornici ne smiju iskoristiti proces komuniciranja čija je svrha ostvarenje neličnih ciljeva za sopstveno predstavljanje i ostvarenje ličnih ciljeva, niti smiju zaboraviti da od vještine njihovog komuniciranja i snage komunikacije zavisi nivo povjerenja auditorijuma u sadržaj primljene poruke. Komuniciranjem se podstiče promjena mišljenja kod auditorijuma, i to putem laganog, finog ili agresivnog i otvorenog ubjeđivanja. Dakle, način na koji se šalje poruka u kanal komuniciranja, određuje efikasnost njenog prijema i reakcije primaoca na primljenu poruku. Govornik može biti samo pošiljalac poruke ili i pošiljalac poruke i njen kreator. U slučaju da je govornik samo pošiljalac poruke, u kreiranju poruke učestvovale su druge osobe ili osoba (npr. pisanje govora za određenu javnu ličnost radi javnog nastupa). Kada komuniciranje nije planirano, govornik je osoba koja kreira i šalje poruku. Poruka se može prenijeti putem verbalnog usmenog govora, verbalnog pismenog govora, govora napisanim ili naslikanim simbolima, govora tijelom ili izrazom lica. Ukoliko se poruka ne prenosi lično i direktno, potrebno ju je šifrovanjem prilagoditi kanalu i mediju koji su zaduženi da je prenesu do primaoca. Također, primalac treba da je razumije, uz prethodno dešifrovanje ukoliko je šifrovana. Kanal komuniciranja može
3

J.Janićijević, komunikacija i kultura, Novi Sad, 2000, str.22

4

biti kraći ili duži, u zavisnosti od broja prenosnika poruke. Ukoliko se komuniciranje odvija direktno, onda je u kanalu komuniciranja samo jedan prenosnik, tj. izvor, i tada je mala vjerojatnoća lutanja poruke u kanalu. Mediji za prijenos poruke mogu biti lični i masovni. U masovne medije najčešće se ubrajaju sredstva masovnog komuniciranja i javnog informisanja. Poruka ne mora biti primljena od strane primaoca usljed nerazumjevanja jezika na kojem je poslana, zastoja u kanalu, neadekvatnog izbora medija i uticaja zbivanja u okolini na prijem. Adekvatan prijem i reakcija primaoca na primljenu poruku dokaz su da je obavljena efikasna komunikacija i da je ostvaren cilj komuniciranja. Reakcija se realizuje kao odgovor, kao nova poruka u kontratoku od primaoca do pošiljaoca. Izgovorena ili napisana riječ, učinjen govor tijela ili lica ne mogu se nikada u istom obliku, na isti način, u istom ambijentu ponoviti i imati isti smisao i odjek, ali ne mogu se ni vratiti. Stoga je veoma važno znati govoriti, pisati i ćutati.

2.KORJENI DIPLOMATIJE
Ukoliko se diplomatija posmatra kao aktivnost predstavljanja ili vještina komuniciranja sa drugim državnicima, onda se može zaključiti da su njeni korjeni u antičkoj epohi, u kojoj se posmatrala kao aktivnost predstavljanja države od strane akreditovanog diplomate putem dokumenta - diplome koju je dobio od suverena. Predstavljanje diplomom kao ispravom bilo je obavezno, pa ju je diplomata nosio prilikom odlaska na diplomatsku dužnost (iako se riječi diploma i diplomatija pojavljuju tek u osamnaestom vijeku). Tu činjenicu potvrđuju sačuvani diplomatski dokumenti, kao što je pismo iz Tel el Amarne koje govori o odnosima između hetitskog kralja Hatušila i egipatskog faraona Ramzesa II. Brojni su dokumenti koji govore o diplomatskim odnosima kineske, indijske i drugih antičkih civilizacija, kao i grčkih država i starog Rima. U starom vijeku dominirala je vizantijska diplomatija. Ona je imala najsnažniji uticaj na razvoj diploma tije Zapadnog Rimskog carstva. Na razvoj diplomatije u srednjem vijeku veliki uticaj je imala crkva i pojava Kijevske Rusije, kao zemlje koja je uspostavila diplomatske odnose sa svim susjednim zemljama. Značajan pomak u razvoju diplomatije predstavlja početak postavljanja diplomatskih predstavnika, u čemu su prednjačile Francuska, Nemačka, Engleska, Italija i Španija, ali se pominje i Jugoslavija.4 Ukoliko se diplomatija posmatra kao djelatnost koja se razvija paralelno sa razvojem ljudske historije, onda je ona društvena djelatnost, čiji su korjeni u staroj Grčkoj. Međutim, diplomatija se veoma brzo počela razvijati kao naučna disciplina, upravo kao posljedica burnih društvenih procesa tokom devetnaestog i dvadesetog
4

B.Krizman, O dubrovačkoj diplomaciji, Zagreb, 1951, str 50.

5

vijeka. Stoga je postala centar prvo unutrašnjih, a potom spoljnopolitičkih aktivnosti pojedinih država. 5 2.1.Jezik u diplomatiji Latinski jezik je, kao jezik Rimskog carstva te kasnije Svetog Rimskog carstva i Katoličke crkve, bio jezik kojim se u pismu koristila rana Europska diploma cija. Njegova prednsot je bila u tome što je bio neutralan, a nedostatak da ga je razumio malo tko osim klera. Osim u pismu koristio se i za razgovore u kojima diplomati nisu govorili jezik sugovornika. Od 15. do 19. stoljeća za pregovore su se koristili razni jezici ovismo o stranama koje su u njima sudjelovale ali uglavnom su dokumenti bili pisani i dalje na latinskom. Od sredine 19. stoljeća opće je prihvaćeno pravo da se diplomatskia predstavništva u određenoj državi obraćaju njenim institucijama na službenom jeziku te države, ali ne postoji pravilo da se jedan jezik koristi ispred nekog drugoga. U Ujedinjenim narodima službeni jezici su arapski, engleski, francuski, kineski, ruski i španjolski i svi imaju jednaku važnost dok su u Europskoj uniji službeni su svi jezici zemalja članica. Tako da u svijetu ne postoji jedan službeni diplomatski jezik, međutim najčešće se koriste francuski i engleski s tim da je dominantnu poziciju u posljednje vrijeme preuzeo engleski prvenstveno zbog dominacije SAD-a u međunarodnoj zajednici. Za rad u diplomaciji nužno je poznavanje jednog od „svjetskih“ jezika zaista dobro, što znači u jeziku, govoru i pismu te bar još jednog jezika za sporazumijevanje. Teško je odrediti koji su jezici najkorisniji, prvi je vjerojatno en gleski (kako smo ranije napomenuli), dok drugi jezik ovisi o afinitetima i polju rada, u diplomaciji to bi vjerojatno bio francuski ili eventualno španjolski. Dalje ne postoje pravila već se treba ravnati po potrebama, ali svakako vrijedi opće životno pravilo da je bolje znati što više stranih jezika. Važno je i napomenuti, da bi se dobro naučio neki strani jezik prvanstveno se mora dobro poznavati svoj materinji jezik.

3.PISANO KOMUNICIRANJE, DIPLOMATSKA KORESPONDENCIJA
Pisana komunikacija i korespondencija u diplomaciji vrlo su važne diplomatske tehnike. Sposobnost usmenog pregovaranja, koja je bit diplomacije, imaju u određenoj mjeri i osobe koje nisu vezane za diplomaciju, međutim to nije slučaj u pisanoj komunikaciji. Prilikom sastavljanja diplomatskih nota, službenih diplomatskih pisama ili pro memorija opća pismenost, pristojnost i poznavanje pravila drugih specijaliziranih korespondencija nisu od velike pomoći.

5

Z.S.Golubović, Komuniciranje u ekonomskoj diplomatiji, Službeni glasnik 2012. Str. 24

6

Pisani tekst je sam po sebi ograničavajući i jednom kad je poslan ne može se više mijenjati. Riječi u pisanoj komunikaciji imaju puno veću težinu od onih u usmenoj , zato što ih ne možemo dodatno argumentirati ili popratiti odeđenom intonacijom i gestigulacijom. Zbog toga kao i razloga da je pisani tekst čitaocu uvijek na raspolaga nju, ispravno, razumljivo i uvjerljivo pisanje je puno teže i osjetljivije od usmenog komuniciranja. Sastavljanje diplomatskog teksta zahtjeva od nas da vodimo računa o stupnju poznavanja materije osobe kojoj te tekst namjenjen. Nije potrebno navoditi očig ledne i općepoznate stvari ali trebamo izložiti osnovne parametre teme tako da primatelj može shvatiti bit teksta. 3.1.Oblici diplomatskog dopisivanja Osobno pismo Osobno pismo može se pisati u privatne ili službene svrhe, piše se u službenom svojstvu, ali se ne poziva na funkciju. Ovim pismom šalje se osobna poruka adresantu npr. čestitka jubilarnog rođendana ili značajne godišnjice, saučešće povodom smrtnog slučaja u obitelji, preporuka ili osobna zamolba. Osobno pismo piše se na papiru bez zaglavlja (eventualno može biti ime i prezime i akademska titula), piše se rukopisom cijelo ili barem naslovna i završna rečenica i naravno potpis. Naslovljavamo i pozdravljamo adresanta osobno i neformalno npr. „Moj dragi Janez“ , „Uz iskrenu zahvalnost“, „Srdačno“. Na pismo se stavlja datum, ali se ne stavlja nikakav broj, arhivska oznaka ili pečat. Službeno pismo Službeno pismo je formalnije, službenije i „hladnije“ od osobnog i pošaljioc njime ističe svoju funkciju i položaj. Piše se na službenom papiru ustanonove u kojoj pošiljatelj radi ili njegovom osobnom službenom papiru u oba slučaja sa zaglavljem, stavlja se datum i broj kao oznaka službene korespondencije i u pravilu je strojno otisnuto. Može i ne mora sadržati pečat, a ako u zaglavlju nije otisnuta puna funkcija i titula pošaljitelja ona se ispisuje iznad ili ispod potpisa. Pismo ne sadrži osobne elemente, a naslovljava se i pozdravlja primatelja strogo formalno. Zbog svega navedenoga osobno pismo se često anziva i nota u prvom licu. Nota, verbalna nota ili nota u trećem licu Nota predstavlja naslužbeniji i najformalniji oblik komunikacije u diplomaciji. Putem nota odvija se komunikacija između ministarstava vanjskih poslova zemalja kao i komunikacija između ministarstva vanjskih poslova zemlje primateljice i diplomatskokonzularnih predstavništava u toj zemlji te kominikacija između diplomatskih predstavništava raznih zemalja u jednoj državi. 7

Note se mogu koristiti u različite svrhe, od rutinskih poput obavještavanja o odsutnosti ambasadora iz zemlje službovanja do ozbiljnih diplomatskih tema poput protesta prema politici zemlje primateljice. Kako note pokrivaju širok broj područja imamo specijalizirane note za odeđene teme. Protestnom notom izražava se nezadovoljstvo, ultimativnom notom se predaje ultimatum, cirkularnom notom služimo se kada ministarstvima ili diplomatskim misijama u jednom centru želimo proslijediti istu obavijest, dok zajedničkom ili kolektivnom notom dvije ili više diplomatskih misija iznose zajednički stav ili zahtjev prema zemlji primateljici. Nota se piše na posebnom notnom papiru koji je malo čvršći uglavnom samo sa suhim grbom na vrhu stranice, ako nema takvog papira piše se na papiru sa zaglavljem koje sadrži državni grb i službeni naziv institucije koja šalje notu. Nota mora imati broj, a naslov nije obvezan iako ga mnoge zemlje pišu. Note se uvijek pišu u trećem licu jednine. Uvijek se započinje i završava stereotipnim izrazom pristojnosti: „Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske izražava svoje poštovanje Ambasadi Republike Mađarske i ima čast...“ „Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske koristi se i ovom prilikom da Ambasadi Republike Mađarske ponovi izraze dubokog poštovanja“, a u sredini se nalazi sadržajni dio note te eventualno molba za odgovor. Iza izraza pristojnosti dolazi datum, adresa institucije primateljice piše se u lijevom donjem uglu prve stranice. Nota se parafira, a ne potpisuje, obično iza zadnje riječi teksta. Pokraj parafa otiskuje se žig institucije. U današnje vrijeme dosta formalnosti u notama se izostavlja te se koristi stil koji podsjeća na stare aide memorie, čak i kada je u notu utjelovljen sporazum više se ne zahtjeva da obje strane reproduciraju sadržaj. Dovoljno je da nota koja sadrži ponudu navodi sve relevantne klauzule, a nota kojom se prihvaća da se referira na ponudu i navedu uvjeti prihvaćanja. Nota se šalje poštom, dostavom, a može se i predati osobno. Osobna predaja note uvijek se vrši u ministarstvu vanjskih poslova i to ministarstvo određuje razinu na kojoj će biti primljena. Nota se može, u slučaju uvredljiva ili neprihvatljiva sadržaja odbaciti ili odbiti. Odbacuje se na način da se verbalno izjavljuje da je nota neprihvatljiva ali tekst note ostaje kod primatelja. U slučaju da je tekst note osobito uvredljiv može se odbiti primanje note, na način da se nakon čitanja note uz usmeni protest vrati onome tko ju je pokušao predati. Također se može odbiti upoznati sa sadržajem note, to se događa u vrlo napetim odnosima između država kada primalac zna na što se nota odnosi. Važno je napomenuti da se na sve navedene pisane oblike komunikacije u p ravilu odgovara na isti način.

8

Memorandum, pro memoria, aide memorie Ovi oblici pismena predstavljaju manje formalne dopise koji služe kao podsjetnici ili prijedlozi koji se predaje drugoj strani tijekom razgovora. Memorandum se koristi za iznošenje razumjevanja nekog dogovora ili njegovog dijela. Piše se na papiru bez zaglavlja, nema odeređenu formu ni uvodne i završne uljudnosti, datum je obvezan, papir se ne potpisuje, parafira ili prečatira, ali se iz teksta vidi odakle potječe. Sve navedeno vrijedi i za aide memoriu (ili pro memoriu), a razlika je u tome da je aide memorie još manje formalna i upotrebljuje se za kraće zabilješke i podsjetnike. Non-paper Non-paper još je neformalniji od memoranduma. Predstavlja neslužbeni prijedlog koji se predaje drugoj strani u pregovorima bez da se iz njega vidi odakle potječe. Koristi se kada se želi neslužbeno predstaviti određena pozicija ili politika da bi se vidjelo kako će biti primljena ili u multilaterlanoj diplomaciji da se utvrde maksimalni zajednički stavovi bez preuzimanja odgovornosti za napisani tekst.6

4.USMENO KOMUNICIRANJE U DIPLOMATSKOJ KOMUNIKACIJI
Usmena komunikacija odnosi se na razgovore u kojima je izgovorena riječ osnova komunikacije. U govoru se možemo služiti raznim tehnikama kao što su intonacija, redosljed riječi, isticanje ili ponavljanje rečenica da bi sugovorniku bolje približili svoje stajalište. Uz to možemo se služiti i neverbalnim oblicima komunikacije, gestikulacijama, grimasama, osmjehom, dodirivanjem sugovornika ili čak udaranjem šakom o stol, međutim ove „efekte“ moramo koristiti kontrolirano i vrlo umjereno. U diplomatskoj komunikaciji vrlo je važan izbor riječi koje označavaju upravo ono što želimo reći. Tijekom godina i stoljeća razvoja diplomacije usavršen je čitav niz izraza i formulacija za odbijanje ili prihvaćanje prijedloga sugovornika bez korištenja jakih ili euforičnih riječi. Vrlo je važno uvijek biti suzdržan, a posoji i diplomatski žargon koji koristi „umekšane“ izraze koji obično predstavljaju puno jača značenja od izrečenog. Izraz izražavati se „diplomatski“ koristi se i u svakodnevnom govoru za osobe koje u razgovoru koriste pažljivo odabrane riječi. Upravo odabir riječi i jasnoća rečenica je još jedna važna odrednica diplomatske komunikacije. Ako želimo biti jasni u svom izlaganju koristiti ćemo kratke rečenice nedvojbenog sadržaja, ali ako želimo nešto sakriti od sugovornika ili dati odgovor bez pravog značenja koristiti ćemo se kompliciranim

6

N. Stanko, Diplomacija: metode i tehnike, Viskoka škola međunarodnih odosa i d iplomacije, Zagreb, 2010. str.67

9

rečenicama, digresijama, skretanjem s teme pa čak i upadanjem sebi u riječ da bismo zbunili sugovornika. Bitno je sopmenuti još jedno sredstvo koje koristimo u razgovoru a to je stanka. Stankom između rečenica ili riječi dajemo važnost i privlačimo pažnju sugovornika na određeni dio izlaganja. Kao i sve navedeno dosada i stanka se koristi ciljano i umjereno jer prečestim korištenjem postižemo suprotan učinak od željenog.7 4.1.Telefonski razgovor Razgovor telefonom je također oblik usmene komunikacije s razlikom da se sugovornici ne vide, što nameće određena ograničenja, ali ima i svoje prednosti. U odnosu na pisani tekst, telefonski razgovor je osobniji, daje nam sigurnost da je poruka prenešena i da (ako se ne snima) neće biti traga o izgovorenom i time ostavlja mogućnost poricanja. Predstavljanje kod telefonskog razgovora je vrlo bitno i nije se dovljno predstaviti imenom i prezimenom. Prvo se navodi ime države i institucije koju predstavljamo, zatim funkcija koju obnašamo i na kranu ime i prezime. To bi primjerom izgledalo ovako: „ Zovem iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, govori glavni pravni savjetnik, ambasador dr. Stanko Nick. Molim vezu sa šefom međunarodnopravne službe gospodinom Szenasijem“8 U telefonskom razgovoru treba izbjegavati uvodnu kurtoaziju, eventualno se možemo, dobrom poznaniku, jednom rečenicom osvrnuti na zadnji susret. Odmah iza toga prelazimo na stvar zbog koje zovemo te na kraju također kratko i uljudno uputimo pozdrav. Zbog same forme telefonske komunikacije, a izrazito u slučaju ako se jedan od sugovornika služi stranim jezikom, potrebno je koristiti kratke i jasne rečenice te imati na umu da sugovornik ne može vidjeti naše geste. Ukoliko je tema o kojoj želimo razgovarati opširna bolje je telefonski samo ugovoriti sastanak i samo natuknuti o čemu se radi. Komunikacija putem telefona donosi također veliku prednost kod rješavanja kriza, predstavljajući mogućnost neposrednog razgovora na veliku udaljenost. Telefon nam daje mogućnost ispravka nesporazuma te dobivanja povratne informacije u realnom vremenu od sugovornika. Telefonska komunikacija važan je oblik diplomatske interakcije, međutim ona uglavnom služi kao nadopuna ostalim oblicima diplomacije.
7

ROBERTS, Ivor, Satow's Diplomatic Practise, Oxford university press, Oxford, UK, 2010.

8

N. Stanko, Diplomacija: metode i tehnike, Viskoka škola međunarodnih odosa i diplomacije, Zagreb, 2010. str.68

10

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Od polovice prošloga stoljeća proučavanje medijskog uključivanja u diplomaciju postaje sve značajnije, jer šefovi vlada ili država, pa i cijele međunarodne organizacije, sve više koriste medije kao sredstvo za komuniciranje, uvjeravanje i pregovaranje. Kompleksnost odnosa medija i diplomacije, pri čemu postoji široko konsenzus o tome da su mediji transformirali modernu diplomaciju, nameće pitanje jesu li mediji pri tome ostali autonomni akter (utjecajan, ponekad i dominantan) ili su tek sofisticiran alat u rukama diplomata i državnika. Od završetka hladnog rata do danas dogma da je javna diplomacija isključivo posao vlade napuštena je, a posao javne diplomacije sve su više preuzeli akteri iz nevladinog sektora, poput privatnih internacionalnih medija, nevladinih organizacija i multinacionalnih kompanija, koji često imaju veći utjecaj na stajališta međunarodne javnosti od vlade određene zemlje i politike koju provodi. Diplomatija, pa tako i diplomatska komunikacija se od svojih početaka do danas promjenila se u velikoj mjeri. Izumom novih tehnologija, bržim protokom informacija, nastankom novih država i saveza mijenjali su se načini, jezici i forme komuniciranja, što se odrazilo i na komuniciranje u diplomatijiu nekoj mjeri. Međutim u diplomaciji su i dalje ostale poželjne, može se reći i obavezne odrednice kao što su uljudnost, umjerenost, suzdržanost, obrazovanost, informiranost te potreba za konstantnim učenjem o novostima, kako u tehnologiji, tako i u društvenom okruženju u kojem se nalazimo.

11

LITERATURA 1. M.Bazić., Veština komuniciranja, Beograd, 2005.; 2. Z.S.Golubović, Komuniciranje u ekonomskoj diplomatiji, Službeni glasnik 2012.; 3. J.Janićijević, komunikacija i kultura, Novi Sad, 2000.; 4. B.Krizman, O dubrovačkoj diplomaciji, Zagreb, 1951.; 5. N. Stanko, Diplomacija: metode i tehnike, Viskoka škola međunarodnih odosa i diplomacije, Zagreb, 2010.; 6. ROBERTS, Ivor, Satow's Diplomatic Practise, Oxford university press, Oxford, UK, 2010.

12