Borislav Mikuli

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu Zagreb, Hrvatska

UDK: 316.774:801.73 Originalni nauni rad

GLASOVI IZ KANTE McLuhan, digitalni apsolut i problem regresivnog napretka

(Prilog materijalistikoj epistemologiji medijskog diskursa)
From Plato to the present, in the Western world, there has been no theory whatever of psychic change resulting from technological change. The exception is the work of Harold Innis and his disciples, Eric Havelock and McLuhan. Marshall McLuhan
Apstrakt: U ovom ogledu autor pokuava na temelju primjeraka prosjenog nekvalificiranog te profesionalnog i teorijskog diskursa o fenomenu i pojmu medija predoiti momente koji nude model kako za strukturno-semiotiku tako i za sadr ajno-kritiku analizu medija socijalno-teorijske orijentacije. Ona se odnosi na medije u striktnom (tehnolokom) i proirenom (semiolokom) znaenju termina kao tehnikih naprava i kao semiotikih objekata poput diskurs ideologije, znanosti i knji evnosti. U prvom dijelu (I. 1-3), koji je gotovo u cijelosti posveen kratkom i legendarnom tekstu Marshalla McLuhana Medij je poruka, njegova osnovna teza se podvrgava diskurzivno-logikoj analizi teksta i izokree u prividno dijametralno suprotan oblik Poruka je medij i istra uju se daljnje mogunosti njezina razumijevanja. U drugom dijelu (II. 1-3) ispituje se odnos McLuhanova integralnog pristupa analizi medija, kao partikularne teorije (teorije komunikacije), na taj nain to se dovodi u diskurzivni kontekst s tezom o kraju ideologije iz 60-ih godina te s primjercima humanistiko-znanstvenog diskursa o ne-tehnolokim oblicima medija (hermeneutike teorije percepcije, psihoanalize narativnih postupaka u fikcionalnim diskursima). Cilj rasprave je iznova locirati fenomen konceptualne regresije (sadrajne, kulturne, ideoloke) u diskursima koji pretpostavljaju apsolutnu inovativnost i naprednost svoje medijske forme. Rezultat rasprave pokazuje da regresivnost le i u samoj formi medija, odnosno, u koncepcijama (teorijama, ideologijama) forme. Kljune rijei: teorija medija, forme medija, instantanost, simultanost, McLuhan, hermeneutika epistemologija percepcije, psihoanalitika hermeneutika knji evnosti, teza o kraju ideologije, MacIntyre.

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

I. Medij i figura apsoluta 1. Nestajui posrednik

Medij pojam pod kojim podrazumijevamo svaki tvarni entitet koji svojim tijelom slu i ili mo e slu iti za prenoenje, proputanje ili posredovanje nekog drugog, razliitog entiteta (tvarnog ili duhovnog) obuhvaa najiri mogui repertoar fizikih predmeta, od stare kante preko suptilnijih tvari koje nazivamo vodiima, ili pak od jo elementarnijih oblika tvari (estica ili valova) za koje zna samo znanost, sve do ivog tkiva, staninih i substaninih jedinica, i konano opet do nas, do cijelog ljudskog tijela.1 No, osim to je medij materijalan, univerzalan i ubikvitaran fiziki objekt, obiljeen je paradoksom koji je karakteristian za sve elementarne stvari nevidljivou neega to je najprisutnije u svijetu predmeta, poput svjetla ili zraka. tovie, u mediju ima neto vie i neto manje elementarno od zraka, barem u racionalizatorskoj koncepciji ranih predsokratovaca. Dok je zrak postao teorijski predmet (arch) po tome to je nevidljivo prisutan, medij se ini permanentno odsutan iz svijeta svjesnog upravo po onome to ga ini vidljivim i prisutnim to je njegova (gruba) materijalnost. Ona je taj neprekoraivi i nenadomjestivi moment koji nosi funkciju posredovanja ili medijacije po kojoj je medij medij. Paradoks medija je tako inherentan ili konstitutivan u samoj stvari-mediju: njegov neizostavni moment materijalnosti proizvodi ono to istiskuje i nadomijeta medij kao predmet u svijetu i to ga ini predmetno nepostojeim, tj. kao predmet svijesti. Premda uvijek tu, medij nestaje kao predmet jer je, poput znaka, neto drugo nego on sam; no za razliku od znaka, medij ne upuuje na neto drugo od samoga sebe to smo nije prisutno nego je upravo njegova odsutnost konstitutivna za znakovni odnos. Medij ne upuuje na drugo i ne postaje sm vidljiv tim upuivanjem, kao to je sluaj kod znaka, nego sadr i to drugo kao svoje i tim sadr avanjem drugog nestaje iz polja predmetnosti. Medij jest ili postaje nevidljiv u mjeri u kojoj,
Da stanini procesi nisu samo transmiteri neuronskih podra aja nego genuini komunikacijski pa ak i interpretacijski fenomen, pretpostavka je tzv. imunosemiotike. Interpretacijsko-teorijsku univerzalizaciju te pretpostavke o semiozi limfocita osporava Umberto Eco u: I limiti dellinterpretazione, Milano: Gruppo editoriale Fabbri etc. 1990 (v. osobito pogl. 4.1, o minimalnim uvjetima interpretacije).
1

BORISLAV MIKULI

10

kao fiziki predmet u svijetu, posreduje (ili medijalizira) svoje drugo koje ga, sa svoje strane, nadomjeta u najmanje dvostrukom smislu: predstavlja-zamjenjuje i potiskuje. Taj elementarni odnos samo-ponitavanja-kroz-drugo ne va i samo apstraktno i openito za fizike stvari u svijetu i njihovu sposobnost da prenose druge stvari, ve takoer za klasu tehnikih naprava koje nazivamo medijima: na mjesto medija u smislu materijalne forme ili tehnike naprave uvijek stupa, ak kad je naprava posebno vidljiva ili uoljiva, to heterogeno, drugo od njega samoga ono to zovemo sadr ajem. To dobro ilustrira okolnost da se svaka intervencija na medijskom predmetu (poput pojaavanja tona na televizoru ili nekom slinom ureaju iz klase prijemnika koji emitiraju druge fizike predmete, poput tona i slike) odvija i do ivljava kao modifikacija na (medijskom) sadr aju a ne na (medijskom) predmetu. Unos (input) koji je fiziki predmetan i osvijeten ali osjetilno skroman ili oskudan (radnja pomicanja nekog dijela na aparatu koji nazivamo pojaalom) postaje takorei bespredmetan pred estetskom spektakularnou promjene u ishodu (output), pred obiljem novog sadr aja (zvuka koji vie ne do ivljavamo kao fiziki predmet ve kao duhovni sadr aj). Sve dok i sve vie to uspijeva ta modifikacija sadr aja ona bolje sakriva da poiva na preskoku ili bespredmetnosti posredujuih instanci. (Tako radnja inputa koju prati nae istinito vjerovanje da pomiemo pojaalo s ni eg na vii stupanj zapravo ne zna to tehniki izvodi, ona ne zna da je primarni uinak ili output samo promjena tehnikih konfiguracija, dakle, da je predmet promjene medija samo drugi medij u mediju.) To neznanje nije samo psiholoko premda je zanemarivanje materijalne strane ureaja i usredotoenje prosjene-svakodnevne svijesti na output svakako psiholoka pojava niti je samo pitanje razlike izmeu obine i ekspertne svijesti, koja se lako dade objasniti i time ispuniti rupe u preskoku. Naprotiv, za skokovit odnos inputa i outputa karakteristina je i odluujua upravo redukcija ili prekraenost koja proizvodi strukturni prevrat izmeu tehnike oskudnosti forme i obilja sadr aja; i to se vie kroz to baratanje iluzijom, kroz to brkanje fizike forme i duhovnog sadr aja, troi sm medij kao tehnika naprava, medij nestaje iz podruja osjetilnosti, zamjetljivosti i osvijetene prisutnosti za korisnika, a time, ini se, i samo-zamjedba ili osvijetenost korisnika kao subjekta koritenja. Tek kad modifi-

11

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

BORISLAV MIKULI

kacija (vie) ne uspijeva, kad radnja inputa ne donosi oekivani output, pojavljuje se medij u svome istom ali potroenom, ne-funkcionalnom i ne-medijskom obliku radio ili televizor kao stara kanta. Medij postaje prisutan u trenutku svoje disfunkcionalnosti. ini se da to vrijedi i za subjekt: on se pojavljuje kao frustrirani korisnik. Danas vladajua i navodno opeprihvaena spoznaja o tome da se ljudska kultura zapravo sastoji od medija, a da civilizacijski proces nije nita drugo do tehnoloko usavravanje i sadr ajno proirivanje oblika reprezentacije, medijacije svijeta i razmjene spoznaja, nije ni tako opa ni tako samorazumljiva, kako se mo da ini na temelju zasienja okolnog svijeta novom i najnovijom medijskom tehnikom koja se reproducira u sve savrenijim tehnikim oblicima i sve kraim vremenskim sekvencama. Odatle se izvodi pretpostavka o medijskoj osvijetenosti suvremenog ovjeanstva, tj. medijskoj svijesti koja navodno iz temelja karakterizira dananju prosjenu svijest. Mo da je, prividno paradoksalno s obzirom na sveprisustvo visoke tehnologije, prije rije o nesvjesnoj pro etosti svakidanjice medijima koja stvara nov, tehnoloki i intelektualno slo eniji tip spontane pismenosti, a ne osvijetenost, a socijalna i politika posljedica te pismenosti jest stvaranje vee (ili barem iste) intelektualne razlike izmeu specijalista i obinih korisnika nego to je ikad postojala u povijesti. Povijest pismenosti na srednjevjekovnom Zapadu prije izuma tiska ui nas da se opseg drutvene klase proizvoaa pisma (pisaca i prepisivaa) vie-manje podudarao s koliinom itaa; obje su kategorije ograniene na usku klasu drutveno izdvojenih specijalista. Upravo to se smatra historijskim i tipolokim pragom nastanka pisca u modernom smislu rijei. 2 Za ilustraciju posljedica nove masovne pismenosti, u tom smislu karakteristina je jedna pojedinost iz jedne tzv. velike drutvene afere u Hrvatskoj, s kraja 2004., povodom objavljivanja privatnog porno-filma najistaknutije hrvatske pop-zvijezde 90-ih, pjevaice lake glazbe, Severine Vukovi, na internetskom portalu
Ta se specifina epohalna struktura smatra odreujuim drutvenim i kulturalnim uvjetom za nastajanje figure i institucije autora, izoliranog i uzvienog pisca, koju inae smatramo specifino modernom. Usp. James J. ODonnell, Avatars of the Word. From Papyrus to Cyberspace, Cambridge (MA), London (UK): Harvard UP, 1998, Introduction. Za ovu tematiku upuujem na URL-adresu http://www.english.uga.edu/~rmenke/6830/, s daljnjim linkovima prema opirnoj i analitinoj bibliografiji o historiji i sociologiji knjige.
2

12

Index.hr; ta je afera postala dogaaj u regiji (kako se eufemistiki jo naziva inae po sebi ve eufemistiki izraz prostor bive Jugoslavije) a dola je ak do ranga globalne vijesti na CNN-u. Rije je o tome kako je (navodno izbrisani) video-dokument s kompjutera pjevaice postao plijen nekog hackera koji je trebao servisirati kompjuter pa je (navodno) ujedno detektirao izbrisani dokument, skinuo ga i proslijedio sljedeem mediju u lancu afere. Osim to ovdje ve u naju em podruju tehnologije vidimo proliferaciju samog pojma medija od tehnikog predmeta (kompjuter) preko daljnjih materijalnih oblika prijenosa do institucije ili interesne organizacije (internet portal) koja, iako pravna osoba, na kraju lanca sama postaje nosaem istog sadr aja kao i kompjuter, karakteristian je jedan naoko bizaran i prividno heterogen detalj koji je kriavim naslovom formulirao jedan tiskani medij (Jutarnji list): Za aferu kriva Severinina raunalna nepismenost! Premda takva formulacija u novinskom argonu ne dokazuje nita drugo do pretencioznost, neobavijetenost i sklonost mitomaniji povodom pojma raunalne pismenosti, ona skriva ono bitno. Funkcija hackera odluujua je za aferu i to ne samo kao tehnoloki kvalificiranog koji e uvijek premaiti i najveu pismenost obinog korisnika; ona je odluujua zato i samo zato to je visoko kvalificirani tehniar ujedno kompetentan i sadr ajno on je kulturoloki, ideoloki i simboliki obavijeten posrednik, barem implicitno. Funkcija hackera je zapravo ime za apstraktniji i daleko presudniji predmet koji u ovdje tentativno nazvati problemom lokacije (ili lociranja) medija. Gdje je smjeten medij u toj aferi, to je to to ini medij je li to procedura snimanja ili procedura objavljivanja ili pak procedura (navodne) krae? Oigledno je da se mjesto medija ne mo e iscrtati bez uraunavanja trans-tehnoloke i trans-sadr ajne komponente, odn. da medij konstituira jedna instanca relacije medij-sadr aj koja je u odnosu i na medij i na sadr aj ujedno izvanjska i unutranja ili, reeno rjenikom lakanovske psihoanalitike semiologije, ekstimna. Ona je ta koja povezuje sve tri procedure (snimanje, objavljivanje, krau). Drugim rijeima, pozicija medija je odrediva samo kao mjesto javno zainteresiranog subjekta koji sam postaje prenosnik ili medij jednog sadr aja koji nije su-izreen, ali je uvijek su-iskazan i genuino nov. Medijsko stanje modernog i osobito suvremenog doba izgleda iz temelja drugaije od klasinog, ali mo da ipak samo u jednom

13

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

BORISLAV MIKULI

svome dijelu: nova medijska tehnologija je od poetka, po svojoj konstituciji, namijenjena masovnoj upotrebi koja se odvija uz istovremeno vie-manje spontano praktino razumijevanje u hodu (tzv. brzo ili sporo kopanje), kao instantano koritenje-u ivanje sa to manje disfunkcija i frustracija.3 Teorijsko razumijevanje medija i dalje je ostavljeno teorijskoj kulturi specijalista, koja je i sama razdijeljena na sektore izumitelja, teoretiara i proizvoaa. Oni se u razliitim i nejednakim oblicima i stupnjevima komunikacije obraaju svijetu obinih korisnika, i to ovisno o svome polo aju prema sektoru marketinga. Tako je i spoznaja o pro etosti ljudske kulture medijima teorijska tekovina suvremenog doba i puno mlaa od faktikog historijskog otkria medija kao posebne tvarne supstancije. Ono pada, kao to je poznato, ujedno s otkriem kemijskog elementa radija. Ta okolnost osvjetljava i potvruje trivijalno pravilo koje vlada za ljudske spoznaje, naime da jedan istaknuti moment nekog fenomena poinje initi vidljivim itav fenomen koji je prethodno bio teorijski nevidljiv iako vidljivo prisutan. Za medij, taj nevidljivo vidljivi moment bilo je pismo. Paradoks i zaudnost mo e biti utoliko vea to upravo pismo i njegov materijalni nosilac (kamen, glina, pergament, papir), ini glavninu dosadanje ljudske povijesti, odnosno kulture i civilizacije. Tek nakon otkria kemijskog elementa radija i, osobito kasnije, nakon otkria tekueg kristala nauili smo prepoznavati stvari unatrag i vidjeti papir kao medij, no to se jo uvijek ne mo e s istom sigurnou tvrditi za starije oblike materijalnog nosaa pismenosti, glinu ili kamen, a jo manje za dlijeto, trsku, pero ili druge alatke kojima su u kamen, glinu i papirus, u te tvari, utiskivani znakovi. Takvi momenti u naem razumijevanju medija obino imaju samo pomoni, kontingentni karakter. No ipak, medij je uvijek bitno materijalno-tehnoloki fenomen ma kako bio suptilan i neuhvaljiv za obina osjetila. To potvruje danas, ini se, odreeni nerazmjer u rezultatima i interpretacijama fiziolokih istra ivanja mozga: njegov
Za spomenuti porno-video v. moj prilog Severina u poronom krugu medija, u: Tranzitorij 2007. Kao to emo kasnije vidjeti kod samog McLuhana, to se mjesto pokazuje kao scena u ivanja recipijenta u istom procesu medijacije. Meutim, ono je mnogo vie: mjesto koje pretvara nemut akt u ivanja recipijenta u proces koji ga konstituira u simbolikom smislu kao subjekt elje. To je efekt hackera-kradljivca da moment intimnosti (privatnosti) u medijskom samo-u ivanju pop-pjevaice pretvori u ono to ono jest: ekstimni moment javnosti (u smislu vanjskog koje je od poetka ve unutranje).
3

14

medijski karakter prepoznaje se djelomice u pojedinanim, sektoralnim funkcijama (u rasponu od na najvei receptor do na najvei seksualni organ itsl.) ali opa i fundamentalna medijska narav mozga ostaje i nadalje izvan interesa teorijskih domiljanja. Ta okolnost slu i za objanjenje razloga zato se pod izrazom medij uglavnom i primarno razumijeva neki poseban medij, a to je upravo onaj dominantni medij novog doba. Dok se redovito istie jedan privilegirani i u pravilu nov tehnoloki oblik komunikacije, i to one izravne, tj. verbalne, koja je i sama medij, dotle itavo polje medija, odnosno drugih, neverbalnih oblika komunikacije poput prometne mre e ili samog prometa kao kretanja, ostaju vie-manje izvan domene upotrebe toga pojma. Tako, pjeaiti danas pranjavom poljskom cestom jedva da ima neko znaenje, ako uope ikakvo, premda na pjeaenju kao mediju poiva itava pratea subkultura modernizma romantika i postromantika kultura kritike industrijske moderne u njezinu poletu i zanosu. Premda rijetke, nove pojave simbolikih pjeaka nisu nepoznate ni kod nas. Osim medijski eksploatiranog hrvatskog pjeaka-hodoasnika u Rim uoi (posljednjeg) roendana pokojnog pape Ivana Pavla II. u ljeto 2004., ili pak biciklijade povodom Olimpijskih igara u Ateni 2004., pojavio se u hrvatskim masovnim medijima i autentiniji primjerak tradicionalnog egrtskog hodoasnika njemaki stolarski egrt, u karakteristinoj odjei iz 19. stoljea koja se jo uvijek mo e vidjeti kao egzotina folklorna pojava ne samo u gradiima nego ak i u njemakim velegradovima, a osim toga jo samo kod amerikih Amisha (koji su porijeklom njemaka protestantska fundamentalistika sekta posveena kultu manufakturnog rada). Karakteristino je da se prilog o tome sekularnom hodoasniku koji dakle ne slijedi vjerski cilj ili zavjet poput eklezijastikog vjernika nego ispunjava du nost egrtskog zavjeta, kojemu dakle lutanje ili vienje svijeta spada u curriculum strunog obrazovanja kao neki opi predmet pojavio ljeti 2004. u SD Magazinu, subotnjem prilogu Slobodne Dalmacije, to nije nimalo sluajan efekt pomanjkanja tema ili sezone kiselih krastavaca. Rije je o klasinom, novinskom mediju u (tada jo javnom ili dr avnom vlasnitvu) koji je u to vrijeme posvetio znatnu pa nju i prostor novom regionalnom pokretu ekolokog, ekonomskog i kulturnog usmjerenja pod imenom Volim te, otoe!; pokretu koji se u dijelovima

15

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

intelektualne i medijske javnosti Hrvatske izvan Dalmacije smatrao nastavkom ili kulturolokim izrazom dalmatinskog politikog autonomatva (pa ak i lokal-nacizma). Hodanje-pjeaenje kao medij s porukom posve sigurno ima kulturoloke, politike i ideoloke konotacije, no ovdje je za sada od veeg interesa razlika koja se vidi izmeu punog (vjerski-duhovno definiranog) hoda vjerskog hodoaa i praznog (smisaono otvorenog) hoda u zavjetu prema iskustvu svijeta, zavjeta iz profesionalne du nosti. egrt luta svijetom da bi vidio svijeta i iskuao svijet kroz praksu svoga umijea; on se izdr ava na putu vrei svoj zanat (hrani se i spava kod onih koji ga zaposle). U odnosu na vjersko hodoae iji zavjet (barem naelno ili po definiciji) slijedi vii cilj koji le i na kraju ili izvan puta, lutanje egrta nosi peat imanencije cilja ili lienosti svakog cilja koji bi bio vii od samog lutanja; cilj i lutanje padaju ujedno, odnosno sadr aj i medij su jedno. U daleko radikalnijem obliku taj proces redukcije vanjskog na unutranje (cilj-kretanje) te sadr aja na formu (profesionalno hodoae hodanje svijetom) prikazuje scena iz filma R. Zemeckisa, Forrest Gump, kad Forrest pretrava Ameriku od zapadne do istone obale, i natrag, i stjee sljedbenike sve dok ga u jednom trenutku pratei medijski reporteri ne pitaju koji je vii cilj njegovog tranja Amerikom, koja je njegova poruka Americi. On koji ne shvaa pitanje o vioj poruci svoje neposredne radnje, na prigovor da je to previe truda, odgovara onim poznatim Sranje se deava (Shit happens!) koje je potom postalo potapalica (u dvostrukom smislu: unutar filma kao historijski izvor jedne ve uvrije ene poslovice, izvan filma kao nova poslovica koja je ujedno citat filma i citat stare poslovice). Pri tome je va no uoiti dvoje. S jedne strane, proces redukcije svakog sadr aja medija na sam medij, odnosno na pojavu medija kao nultog stupnja sadr aja koji je nulti zato to je posve reprezentiran (i supstituiran) samim medijem odnosno formom medija (cesta, hodanje, medijska tehnika). S druge strane, i ini se, u kontinuitetu s time, pojavu regresije medija koja se ovdje javlja u svome ve poznatom obliku tzv. paradoksa medija: on se sastoji u sukobu izmeu napretka medijske forme naspram zastarjelosti ili arhaizmu sadr aja. High-tech i oblici kulturalne regresije u navodno autentinije oblike egzistencije (hodoaa, zavjeti, autonomatvo, separatizam, nostalgija, nesvjesno itsl.) od suvreme-

BORISLAV MIKULI

16

nih koji su u bitnome zasieni i regulirani medijskom potronjom. No, taj fenomen kulturalne regresivnosti sadr aja naspram progresivnosti medija samo je izvanjski. 4 Ovdje ve mo emo vidjeti neto imanentnije to nala e da regresiju smatramo strukturnom, a ne kulturnom: nulti stupanj sadr aja (ili redukcija cilja, sadr aja, poruke na materijalnu formu medija) ne donosi za aktera medijacije nita drugo do anuliranje ili nestajanje samog medija, odnosno njegovo dovoenje do funkcije sadr aja ili do proizvoenja punine. Ona je ideoloka jer je proizvoenje punine kroz ist proces medijacije proces stvaranja ugode. ini se da danas neko znaenje, poruka ili sadr aj iz praznog medija pjeaenja mo e nastati samo uz pomo boljeg, usavrenog prometnog medija nego to je brdski, dolinski ili umski puteljak na primjer, ako pjeaimo asfaltiranom cestom po kojoj velikom brzinom zuje motorna vozila. Drugim rijeima, poljski put ne tvori vie opozicijski par s autocestom, oni nisu ni semantiki ni kulturni diferencijali, da bi tvorili bilo kakav znaenjski potencijal, potrebna je rekonfiguracija semantikog polja. Nju nudi, ini se, regulacija prometa, odnosno, drugi slo eniji medij u kojemu je sama cesta (makar i posve neusporediva s poljskim putem, tek djeli medijske aparature). Pjeaenje je, kao i stopiranje, danas zabranjeno na autocestama. No dananji uvjet za pojavu bilo kakvog drutvenog ili kulturnog znaenja takvoga medijskog akta koji, usput reeno, zorno pokazuje da je medijski sadr aj ili poruka u bitnome efekt performativne radnje koja le i u samoj formi ili strukturi medija nije toliko zabrana koritenja medija ceste za pjeake, ve, obrnuto: gomilanje medija, hipertrofija medijalnosti. Drugim rijeima, uvjet pojave znaenja nije samo postojanje ceste koju kao formu ispunjava neki drugi medij, hodanje, nego hodanje mora dobiti drugi medij koji e ga uiniti sadr ajem: to su svjedoci u obliku modernih medija fotografije, teksta, filma. Drugim rijeima, za nastanak znaenja iz pjeaenja danas osim pjeaenja i asfaltne ceste moramo imati zapis. Tu funkciju nipoto vie ne mo e ispuniti ili jedva jo mo e papir i pero, dnevniki zapis ili putopis unutranjeg, refleksivnog kulturolokog putovanja poput slavnog Heineova Putovanja kroz Harz iz njegovih Slika s putovanja (1824-1831.), pro etog ironijom, sarka4

Usp. ovdje zasebno poglavlje II. 3.

17

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

zmom i dosjetkom.5 Suvremena putopisna literatura se, pored niza novih znaajki, razlikuje od toga u jednoj bitnoj toki. Ne samo po tome to najveim dijelom poiva na neverbalnom mediju foto-dokumentaristike, i ne samo po tome to se tom zamjenom medija i glavnina refleksivnog misaonog procesa preselila iz verbalnog u slikovni materijal, pa slika vie ne slu i kao ilustracija verbalnog narativa nego, tovie, fotografski zapis odreuje diskurs i verbalnog dijela putopisa, uvjetujui knji evni anr i stil. Tako artizam slike odgovara hermetinosti teksta; dokumentarizam slike potvruje se kroz stvarnosnost teksta; ironijski karakter teksta odgovara ironijskim crtama slike, ili obrnuto. (Unakrsni odnos ili suprotnost u opim karakterima, npr. hermetino-dokumentarno, tragino-ironino ini se neprimjeren ili nemogu.) Pri tome, toku pomaka u povijesti smjene medija tvori pomak u diskurzivnoj konstrukciji odnosa izmeu naracije i narativne
Heinrich Heine, Reisebilder. Mit einem Nachwort von Joseph A. Kruse und zeitgenssischen Illustrationen, Frankfurt/M.: Insel Verlag, 1980. Premda je samo jedan sluaj iz korpusa kasnoromantike putopisne literature koja je danas relevantna sa stanovita kulturalnih (a ne vie samo nacionalno-knji evnih) studija, odnosno sa stanovita tvorbe tzv. orijentalnog diskursa izdvajam Heineov put po srednjoj Europi (v. osobito Die Reise von Mnchen nach Genua iz 1828. god.) zato to egzotinu dimenziju diskursa ne proizvodi iz stava subjekta prema predmetu koji je objektivno drugog karaktera (vanevropski svijet Istoka, tj. Orijent), nego iz stava subjekta prema istom predmetu (bogati evropski gradovi, evropsko graanstvo). Na tome Heineovu pothvatu mo emo prepoznati da su Montesquieuova Perzijska pisma (Les lettres persanes, 1721.) koja poivaju na projekciji kritike Evrope u otueni, orijentalni pogled anticipacija i objedinjenje dvaju diskurzivnih postupaka u potonjoj evropskoj knji evnosti, rasjed koji s jedne strane proizvodi egzotini orijentalizirani diskurs, ukoliko je rije o objektu, i, s druge strane, ironizirani diskurs ukoliko je rije o subjektu. Rascijepljeni jezik Perzijskih pisama vodi u dva pravca. Prvi diskurs konstruira svoj orijentalni objekt kao efekt imaginacije vlastite izgubljene ili otuene biti (tako u bitnome teza E. Saida i njegovih nastavljaa poput M. Todorove, R. Indala), pa se na primjer i velik dio ozloglaene Hegelove evropocentrike kritike indijske filozofije u njegovoj Povijesti filozofije ne mo e razumjeti bez konteksta njegove kritike Europe koja kroz orijentalizam tra i svoju izgubljenu drevnu bit, prajedinstvo. (Izraz orijentalizam uzimam ante litteram, a za racionalizaciju Hegelova evropocentrizma upuujem na Wilhelm Halbfass, India and Europe. An Essay in Understanding, State University of New York Press, 1988.). Drugi, ironijski i kritiki diskurs subjekta koji dekonstruira svoje kulturalne idiosinkrazije (kao kod Heinea) tvori paralelan niz koji ipak daje dopunu onog prvog utoliko to tvori autoironini diskurs subjekta o svome diskursu objekta. (Upravo ta rascijepljenost je, ini se, sav sadr aj evropskog na tome subjektu koji danas nije ni istonjaki ni ameriki.)
5

BORISLAV MIKULI

18

instance, u konstrukciji mjesta putopisca: ona vie nije usmjerena na predmet, na prikazano, nego na prikazivaa. Ako je Heineova putopisna ironija znaajna po tome to je izdigla u temelju uzvieni status romantikog idolopoklonstva do ivljaja predmeta, njezin ulog je subjektivan: ironina distorzija predmeta uinak je neprikazanog (i netematiziranog) pogleda refleksivnog subjekta. U fotodokumentaristici taj je ironini pogled na predmet esto zadr an, ali je kao pogled refleksivnog subjekta vidljiv uglavnom tako da (i ako) sam subjekt stupi na mjesto predmeta. Naime, autofotografija je ta koja otkriva troje: moment nevidljivosti djelovanja samog medija, stvarnog nosioca pogleda kao produ etak ili na(do)stavak medija i, konano, autoreferentnu sposobnost medija koja (slino znakovnom procesu beskonane semioze) okonava (navodno) beskonani proces medijacije tako da ga vie ne produ uje ve ponavlja (na drugoj instanci ili na drugoj razini) i tako poput posljednjeg znaenja ili granice u procesu semioze stvara totalni medij kao zadnji medij. Zato nije udno ako danas upravo slikovni medij kroz svoje diskurzivne procedure ponovno stvara nevidljivost djelovanja medija kroz odsijecanje svoga subjektivnog dovretka. Na mjesto subjekta ona (nado)stavlja nove oblike medija.6 Tako sam medij na jo jednoj instanci reprezentacije dovrava medijski proces nastavljajui ga potencijalno beskonano, ali u drugom anru: tv-spot, foto-reklama ili billboard u nekom specijaliziranom asopisu, brouri
Za ilustraciju usp. formulaciju Waltera Benjamina za taj paradoks nevidljivosti faktora medijacije usprkos masovnoj prisutnosti medija, karakteristinog za odnos foto-medija i stvarnosti za razliku od slikarstva: Thus for contemporary man the representation of reality by film is incomparably more significant than that of the painter since it offers precisely because of the thoroughgoing permeation of relity with mechanical equipment, an aspect of reality which is free of all equipment., cit. prema Janet Woollacott, Messages and Meanings, u: Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurewitch et al., London/New York: Routledge, 1982 (1998), str. 91-111 (cit. str. 98). Osobito pak upuujem na minuciozne i spekulativne analize stvarno-fiktivnog, fantomskog i ujedno paradigmatskog karaktera medijskih tvorbi kao potrone robe i ujedno kao obrazaca miljenja, do ivljavanja i ponaanja u ijem suproizvoenju sudjeluju sami prozivoai kao subjekti svoje vlastite objektivacije, kod Gnthera Andersa, usp. Die Welt als Phantom und Matrize. Philosophische Betrachtungen ber Rundfunk und Fernsehen, u: Die Antiqiertheit des Menschen, Band I. ber die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, Mnchen: Verlag C. H. Beck (Becksche Reihe), 2. Aufl. 2002., osob. 19-20, str. 161-170. (Usp. izbor u: Europski glasnik 10, Zagreb, 2005., preveo B. Mikuli).
6

19

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

BORISLAV MIKULI

turistike agencije ili tabloidu reprezentira jo jednom knjigu putopisa dajui mu totalno medijsko okru enje. Pri tome anr citata ili direktne referencije proizvodi posve novo stanje stvari utoliko to i sam autor-putopisac, kao izvanmedijska instanca, postaje dio novog, medijski proizvedenog totalnog ili medijskog objekta: putopisac se javlja takorei kao poruka ili sadr aj onog istog medija (putopisa kao forme) koji je prethodno sam bio njegova poruka. Premda se ova shema beskonane semioze medija ini kao spekulativno-dijalektiki obrat miljenja, radi se prije o konfiguraciji same strukture medija koja djeluje formativno na recipijenta i koja je presudna za daljnje itanje. Ovdje je, ad hoc i po analogiji s pojmom sveukupnog umjetnikog djela (Gesamtkunstwerk) i u duhu Andersove analize, tentativno mo emo nazvati Gesamtmedienwerk-om.7 Ovdje vidimo neto presudno. Ako je medij postao porukom, tj. ako je fiziki objekt (putopis sa svojim autorom) postao nov sadr aj (koji mo emo simboliki predstaviti izrazom Putopis slavnog putopisca NN), on je to postao djelovanjem drugog medija, novim procesom medijacije (reklama). To je, kao to emo vidjeti, posve u skladu s McLuhanovom tezom da je sadr aj jednog medija uvijek samo drugi medij, koju izra ava njegova krilatica Medij je poruka. No, promjena razina medijacije koja ujedno predstavlja i kraj medijacije jednog medija i beskonano produ enje medijacije kroz druge medije tako da se oni odnose na taj medij kao na svoj sadr aj, odaje posve drugaije, palintropsko kretanje ili retro-proces: poruka jednog medija nije nita drugo nego poruka koja sama postaje medij, prenosnik jednog drugog, novog sadr aja koji prethodno nije bio reprezentiran u tijelu medija ali je proizveden kroz tijelo medija. Putopis je (kao sadr aj-i-forma) postao dijelom novog (reklamnog) sadr aja ili poruke kao to je tijelo hodoasnika-na-putu-do-svetita koje transmitira poruku vjere postalo dijelom ireg medija autoceste i pridru ene reporterske aparature i zato je medijska reproducibilnost poruke sa svim njezinim konstitutivnim momentima (subjekt, poruka, medij) jedini imanentan i logian dovretak beskonane progresivnosti medija u totalitetu koji
Usp. Anders: Ve je i Gesamtkunstwerk 19. stoljea spekuliralo o horroru vacui i proizvodilo djela koja totalno ovladavaju ovjekom, koja su istovremeno napadala sva njegova osjetila. No kako su ti napadnuti bili time omamljeni, kako su samo predano u ivali to totalno oduzimanje slobode, to je povijesno poznato, nav. mj., 13, str. 140.
7

20

Pri tome mislim na prethodno nagovijeteni Ecoov model okonanja procesa beskonane semioze u kojemu posljednje znaenje (konotacija) predstavlja totalitet ili (privremeno dovreni) skup raspolo ivih znaenja (konotacija) unutar jednog semiotikog sustava. Taj je model Eco razvio, kao to je poznato, u drugoj fazi svoga rada, od Odsutne strukture (La struttura assente, 1968, v. Kultura, informacija, komunikacija, Beograd: Nolit, 1973.), i razvio u smjeru semantikog realizma. Premda kritiziran za pozitivistiki revizionizam u liberalnoj teoriji interpretacije, uporno je tvrdio kontinuitet svoje semiotike teorije. (Usp. Eco 1990, osobito pogl. I. 3 posveeno obrani doslovnog smisla. Djelomini prijevod teksta u: Intentio lectoris. Napomene o semiotici recepcije u: Sukob interpretacija (tematski blok: Eco, Krmer, Davidson, Rorty), Trei program Hrvatskog radija 47/1995, str. 21-30 (priredio i djelomice preveo B. Mikuli).

21

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

daje reklamna forma (ili high-tech hodoae).8 ak kad se ini naknadnim efektom medija, poruka je instantani izraz same logike procesa medijacije, koji u trenutku djelovanja upuuje na sama sebe ili svoj izvor. Poruka je medij poruke koja se odnosi na medij (ili bilo koji drugi sadr aj nego to je ona sama). Drugim rijeima, to je strukturni razlog zato se napretkom medija smatra uinak instantanosti, tj. smanjenja razlike ili razmaka izmeu forme i sadr aja medija, odnosno izmeu medija i poruke, koji se ujedno smatra kulturnim i civilizacijskim napretkom. Medij svih medija, najprisutniji, najmoniji i najnevidljiviji danas je onaj tehnoloki produkt koji u najkraem ili najmanje zamjetnom vremenu realizira instantanu trenutnu tj. dijakroniki najkrau ili simultanu reprezentaciju stvarnosti i njezinu najbr u tehniku reprodukciju, irenje-rasipanje (rasijavanje, Anders) i pojedinano troenje-u ivanje. Nakon ere klasine foto-tehnike s razvijanjem i prijelaznog doba instant-kamere, to su danas digitalni ureaji poput mobitela koji su ve postali sve ujedno: telefoni, fotoaparati, foto-kamere, radioprijemnici-i-reproducenti, mp3-aparati i video-playeri ... pa ak i mali desk-top editori. Tako su se do danas s pojmom medij povezivali najprije ili iskljuivo radio i televizija, takozvani elektronski mediji i njima srodni tehnoloki oblici posredovanja slike (film, video). Odnedavno, to reduktivno, selektivno, privilegirajue shvaanje medija jo izrazitije se vidi u nazivu novi mediji s kojima se, s probojem elektronske tehnologije prema digitalizaciji na prijelazu 70-ih i 80-ih, asociraju kablovska televizija, kompjuteri, digitalni fotoaparati i kamere te strojevi za simulaciju kretanja u virtualnom prostoru i vremenu. Uinak toga ubrzanog i intenziviranog tehnolokog napretka

u jedva stotinjak godina, koji se temelji na nekolicini benignih znanstveih otkria na polju kemije i fizike u drugoj polovini 19 st., danas je spektakularan. On se vidi u novim tehnolokim medijskim stvarnostima svakidanjeg ivota, poput spomenutih mobitela, naprama kojima radio i tv ureaji, kakvi su se prodavali sve do 90-ih izgledaju kao pretpotopne pojave, a o brzini tehnolokog razvoja kompjutera i mobilne telefonije, ukljuujui i dizajn, gotovo da je trivijalno govoriti. Forme naeg prisustva u komunikaciji, u virtualnom svijetu, koje se sve vie pokazuju kao forme odsustva iz tzv. stvarnog fizikog svijeta, danas tono reprezentiraju taj raspon prisustva koje prelazi u neprisustvo i odsustva koje prelazi u prisustvo: od kompjuteriziranih planova grada za vozae i malenih telefonskih aparata s monim ekranom, oblikovanih jednako kao i velike kino-dvorane da intenziviraju na pojedinani-osobni do ivljaj masovno disperziranih slikovnih i zvukovnih informacija i da time uveaju ne samo estetiki nego estetski, osjetilni do ivljaj (sve do erotskog u ivanja), i do cyber-salona u kojima se, kao nekad u salonima za billard, video igre ili (erotsku) masa u, iznajmljuje stroj za mentalno preseljenje u druge svjetove koji se sve vie pokazuju iluzornima u svojoj drugosti a sve vie kao otkrivanje nepoznatih predjela naih (produ enih) tijela fizikih i mentalnih. Tu dvojnost dobro ilustrira motiv telefonskog seksa iz filma Kratki rezovi Roberta Altmana koji se, karakteristino, odvija u LA-u. Nije tek rije o filmskom koritenju telefona kao novog (i ve zastarjelog!) tehnolokog oblika prostitucije, nego socijalno-teorijski interesantnije, kao oblika normalne kune radinosti za poboljanje kunog bud eta posve prosjenih obitelji postindustrijskog doba. Premda ta komino-bizarna epizoda fascinantno potvruje Andersove analize medijskog potroaa kao kunog suradnika ili kooperanta (Hausarbeiter, Mitarbeiter) na medijskom samo-porobljavanju, ona transcendira horizont frankfurtske kritike teorije koji odreuje njegovu analizu tako da u proizvodnji masovnog ovjeka primarno spoitava izolaciju, upojedinaenje, tj. manipulaciju putem rasijavanja (kino je za Andersa implicitno bolji medij od televizije ve po tome to je po formi masovniji i, utoliko, iskreniji). Naime, umjesto upojedinaene masovnosti Altmanov film nudi obrnute situacije, ponovljene sluajeve ili pribli ne replike tipinih situacija nesporazuma meu ljudima (parovima, poznanici-

BORISLAV MIKULI

22

ma, prijateljima, roacima) koje pojedinci do ivavljavaju kao apsolutno individualne, svoje probleme, i preko toga, nesvjesno, stvaraju kontakte po slinosti; to su subjekti koji tapkaju takorei usred bijela mraka, jer ne postoji svevidee oko koje, poput Andersova, tumai njihovu situaciju. Tako neobrazovana amerika domaica koja pru a verbalne seksualne usluge muterijama preko telefona dok istovremeno pegla, premotava dijete, u filmu preuzima ulogu nositeljice metafikcionalnog diskursa objanjavajui jednoj prijateljici, liku iz drugog kratkog reza, to je to virtualna stvarnost: Virtual reality ... its real, but not! Tako ipak razumijevanje medija ili (polu-) pismenost, a ne puki konzum ili potronja, postaje glavni moment u napetom odnosu izmeu njihove do ivljene stvarnosti i derealiziranih do ivljaja-osjeanja. 9

2. Medij je poruka ili razumijevanje McLuhana

Bez obzira na opipljiv materijalni i tehniki napredak medija, stvarna tehnoloka revolucija a s njome i pratee konceptualno su enje medija na uvijek najnovije ureaje (sada one za elektronsku
Tragikomina strana te derealizacije odnosa pojavljuje se u tome da njezin mu , naoko dobroudni debeljko koji zarauje kao odr ava bazena po LA-u, dobiva rjeito prikazane ali neverbalne napade ljubomore upravo zbog retorikog vika seksa (vulgarna verbalizacija fizikih radnji) od kojega se uope i jedino sastoji telefonski medijski teleportirani seks. Na njegovo pitanje-tra enje zato i s njime ne govori tako, ona najprije ne razumije kontekst upotrebe izraza govorenje; seksualna komunikacija koju ona vodi prazna je (mere words) ali je dobro plaena i ona je, uostalom, umorna od cjelodnevnog ljakanja i to on zapravo hoe ... Konverzacija u krevetu prije spavanja uz zavravanje kunih poslova razvija se tako da ena nudi mu u ono to on oduvijek-ve-ima ali ne eli: If you want to fuck, so lets fuck but dont talk bulshit. ak ni verbalne nje nosti poput my teddy-bear nisu dovoljne da kompenziraju njegovu prikraenost kroz razliku izmeu virtualnog-simbolikog-neposjedovanog i realnog-fizikog-dobivenog, koju ona formulira o onome it is ... but not i odr ava kroz hladnou profesionalizirane-komercijalizirane retorike abundancije seksa na daljinu i askeze golog seksa za kunu upotrebu; nervoza zbog uskrate sadr ajne punine medijskog seksa, verbalne re-produkcije fizikog koja se tu prikazuje kao ono izvorno i autentino, kao pre-produkcija seksa, ima stvarne reperkusije (medo na kraju postaje napasnik i ubojica) ali i ta stvarnost je posredovana retorikim vikom od kojeg se uope jedino sastoji stvarnost medija: to je interpretativno umnogostruenje injenica ili viestruka ambivalencija dogaaja (napastvovane djevojke-izletnice ubijene su dvaput: za gledaoce filma, kamenom u ruci napasnika a mo da takoer i uruavanjem stijene od zemljotresa; za itelje virtualne stvarnosti filma, ubijene su kamenjem od uruavanja stijena usljed zemljotresa prema svjedoanstvu dvojice izletnika koji su ih pronali na mjestu dogaaja).
9

23

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

BORISLAV MIKULI

i digitalnu procesualizaciju verbalnih, slikovnih i zvunih informacija) postalo je vidljivo na temelju suvremenih teorija kao kvalificiranih oblika razumijevanja medija. Pri tome, logika nevidljivosti dijelom zahvaa i njih same. Tako je McLuhanova teorija medija iz 60-ih postala openito poznata, ili zapravo popularizirana, po jednom svome sastojku, po krilatici Medij je poruka koja ini tek naslov prvog poglavlja-eseja McLuhanove knjige iz 1964. Razumijevanje medija. Proirenja ovjeka i retoriku figuru koja se nekoliko puta sugestivno ponavlja u tekstu.10 No, ona je postala brand name ne samo jedne teorije, o kojoj se danas govori slino kao o djelima renesansnih genija preuranjeno i neshvaeno u svoje doba, djelo radikalnog sanjaa i mislioca, proroka11 nego i ifra openitog, prosjenog i kvalificiranog shvaanja medija, geslo korisnika i proizvoaa, masovnih konzumenata i medijske industrije koja posti e ekstraprofite. Koliko god da predstavlja ishodite dananjeg standardnog razumijevanja medija, McLuhanovo geslo je isto toliko otkriveno, shvaeno (ili ak mo da izumljeno) u toj svojoj ishodinoj funkciji nedavno s novim (i viestruko ponovljenim) reizdanjem knjige. Ponovo se mo e izrei, ovog puta na polju teorije medija, ono isto pravilo koje va i za same medije kao tehnoloki fenomen: teorija medija je kao diskurs sama postala vidljiva kad je prepoznata jedna njezina instanca tonije reeno: kapacitet za prenoenje ili posredovanje neeg drugog (nekog drugog sadr aja) nego to je ona sama. To, drugim rijeima, znai sljedee: McLuhanovo geslo ima ono glavno svojstvo koje smo ve vidjeli i koje medij ini medijem: to je svojstvo da poruku ili sadr aj medija predstavlja sam medij ili drugaije reeno: da poruka nekog medija tvori medij druge poruke koja nije suizreena nego se uvijek samo suiskazuje. Od McLuhanova blasfeminog uvida, koji je sa zakanjenjem od 30-ak godina revolucionirao teorije medija, iako je medijska ili tehnoloka praksa revolucionirala taj uvid, do sada ve klasinih
Cf. McLuhan: 2001, pogl. 1: The Medium is the Message, pp. 7-23. George Cook, Mantic Marshall McLuhan: is the legacy the legend? u: The University of Toronto Bulletin, Sept. 12, 1988, p. 7. Navod prema: Derrick de Kerckhove, McLuhan and the Toronto School of Communication, u: Canadian Journal of Communication (1989): 73-79, odakle potjee i uvodni motto s citatom McLuhana iz njegova pisma Rollo Mayu. (Dostupno na URL: http://www.mcluhan.utoronto.ca/article_torontoschoolofcomm.htm)
11 10

24

postmodernistikih socio- i politiko-teorijskih spekulacija12, razumijevanje medija poiva na teorijskom konsenzusu da se presudni revolucionarni uinak novih procesa i ureaja za medijaciju sastoji u poveanju ili optimalizaciji brzine stvaranja-prijenosa sadr aja, informacije, odnosno, obrnuto i mo da tonije: u minimalizaciji strukturne distance izmeu forme i sadr aja procesualizacije. Today the action and the reaction occur almost at the same time. We actually live mythically and integrally, as it were, but we continue to think in the old, fragmented space and time patterns of the pre-electric age (McLuhan 2001, p. 4). No, od trenutka formuliranja toga pravila do danas njegov dvojni sadr aj, kozmoloko- i spoznajno-teorijski, poprimio je izrazitije oblike socijalne i politike teorije svijeta.13 Premda je i McLuhanova teorija medija motivirana kao socijalna (ili, zapravo, socioloka) teorija, medij je ipak shvaen kao zasebni tehnoloki sektor svijeta a socijalna dimenzija teorije tie se psihikih i socijalnih posljedica po ovjeka. Utoliko, socijalnost same teorije a zajedno s njome i revolucionarnost ini se izvanjskim momentom, ona imenuje utjecaj medija na psihiki i socijalni ivot korisnika a ne strukturu samih medija.14 U postmodernom obliku te teorije koji podrazumijeva i njezinu implicitnu, ali fatalistiku kritiku koja vie nita ne mo e promijeniti na samoj stvari (na koincidenciji ili simultanosti akcije i reakcije, dakle na apsolutnom ubrzanju koje uvodi mitsku dimenziju integralne egzistencije) posljedice su ve postale integralni dio ne samo medijskog do ivljaja stvarnosti nego sama medijska forma stvarnosti, a postmoderna teorija medija koja i sama predstavlja formu skraenja odn. nestajanja distance to karakterizira medij nala
Cf. Paul Virilio, Vitesse et politique. Essai de dromologie, Paris: Galile, 1977; Jean Baudrillard, Les stratgies fatales, Paris: Grassette, 1983. 13 La contraction des distances est devenue une ralit stratgique aux consquences conomique et politique incalculables puisquelle correspond la ngation de lespace (Virilio 1977: 131). 14 O razvoju teorija medija u rasponu od behavioristikog i formalno-strukturalnog pristupa u Americi do neomarksistikih pristupa masovno-medijske analize kulture u ranoj frankfurtskoj koli preko Gramscijeve teorije hegemonije do ideoloke analize medija izraslih iz lingvistiko-strukturalistike paradigme usp. Stuart Hall, The rediscovery of ideology: return of the repressed in media studies, u: Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurevitch, T. Bennett, J. Curran and J. Woollcott, London-New York, 1982 (repr. 1995): 56-90.
12

25

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

se u posve drugom epistemikom polju. Kod Virilioa, rije je o radikalnom pomicanju teorije ka politologizaciji medija, koja nije puka zamjena terena nego je pomak teorije prema viem stupnju apstrakcije i diskurzivne promjene. Rije je zapravo o polito-ontologizaciji, odnosno o poopenju teorije medija i prijenosu na samu strukturu prirodnog i socijalnog svijeta. No, krajnji, ontoloki referent ove socio-politike teorije postavljen je ve kod McLuhana; to je model brzine svjetlosti. On se naziva hipertelikim (Baudrillard), a njegove posljedice ili fiziki efekt inercijom. Ona nije samo kozmoloka ili fiziko-teorijska kategorija nego socio-politika: nemogunost ili suspenzija informacije kao epistemikog procesa (shvaanja informacije) kroz hipetrofiju informacija.15 Drugim rijeima, ono novo na McLuhanovoj teoriji to je nju uinilo teorijski vidljivom u globalnim razmjerima, premda naknadno preko postmoderne re-artikulacije, jeste konstelacija ili konfiguracija posljedica medija na izvanmedijski dio stvarnosti: to da mi nakon McLuhana vie ne mislimo i ne ivimo kao u pred-elektrino doba. Pogoena je naa socijalna struktura i naa epistemika aparatura u kojoj se i sama (postmoderna) teorija medija pojavljuje kao jedan od uinaka medija koji tvore i socijalnu strukturu i jo vie na suvremeni epistemiki aparat. Cirkularni karakter te zamiljene promjene samog sadr aja McLuhanove teorije (od socijalno-psiholokog i antropolokog prema onto-kozmolokom) kao i promjene njezinog polo aja u teorijskom polju od partikularne teorije o isjeku svijeta (McLuhan) prema totalnoj teoriji svijeta, opisuju rijei Jeana Baudrillarda: Tant il est vrai que cette vitesse [de la lumire] est notre rfrentiel, notre Dieu, et fait pour nous figure dapsolut. [] Cest ce qui se produit aujourdhui ou, avec les media lctronique, linformation commence de circuler partour la vitesse mme de la lumire. Il ny a plus dabsolut quoi msurer le reste. Mais derrire cette acclration quelque chose commence de ralentir absolument. Nous, peut-tre, commenons ralentir absolument.16
Cf. Virilio: 1977, osobito 3. dio, La socit dromocratique, pp. 65-128. Anders to naziva, neto staromodnije ali ne zato manje istinito, brkanjem informacije za stvarnost, injenice (da se neto negdje dogaa) za sam dogaaj ili dogaanje (Anders: 2002: 159-160). 16 J. Baudrillard, Les stratgies fatales, 1983: 19. Proces iza ubrzanja, o kojemu govori Baudrillard, jest stvaranje inercije kroz ubrzanje; sudbina svijeta zasienog
15

BORISLAV MIKULI

26

brzinom je inercija (p. 13): Revanche et sommation de la vitesse dans linertie. Les masses elles aussi sont prises dans ce gigantesque processus dinertie par acclration. La masse est ce processus excroissant qui prcipite toute croissance vers sa perte.

27

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

Dakle, ono to se za McLuhana javlja jo kao epistemika prepreka, kao (kulturalna) inercija shvaanja-razumijevanja (understanding) prirode ili ak stvarnosti medija, dakle kao razlika izmeu dviju ljudskih stvarnosti, s jedne strane medijske koju ini simultanost njihove strukture i, s druge strane, navike obine ljudske svijesti da misli fragmentarno to je, dakako, dublja razlika izmeu objektivne (upravo medijske) forme same svijesti koja se za McLuhana u svojoj istini pokazuje kao mitska, integralna, nasuprot la noj koja se pokazuje kao fragmentirajua, racionalna a zapravo je inercija navike ili empirijsko psiholoko svojstvo ljudske spoznaje svojih sredstava spoznaje u izvedenom obliku teorije ta se razlika javlja kao fenomen jedne te iste stvarnosti, onkraj dihotomije svijest-svijet, subjekt-objekt. Na toj pozadini promjene teorija ini se da je i sama McLuhanova revolucionarna (sanjarska, vizionarska) teorija u jednom svome dijelu ostala pred-elektrina. Ona se ini probodena momentom to ga ona sma predstavlja kao svoj vlastiti bitan medijski sastojak (socijalni faktor) ali ga kao teorija medija ne mo e integrirati u sam pojam svoje stvari. Naime, usprkos genuinoj strukturi medija (simultanost elemenata nasuprot sukcesivnosti) koja uvjetuje nae shvaanje stvarnosti, upravo razumijevanje medija nailazi na otpor navike empirijske subjektivne svijesti da zadr ava razliku izmeu forme (medija) i sadr aja (poruke). Ispravno shvaanje strukture medija, koja po pretpostavci uvjetuje nae shvaanje stvarnosti, sve do nae percepcije, nemono je naspram premoi prosjene svijesti da pru a otpor novim obrascima medijacije stvarnosti. Nasuprot tome ograniavanju vrijednosti i dometa teorije medija, koju McLuhanu postavlja obina svijest, postmoderna spekulacija pokazuje se upravo u teorijskom smislu kao idealno ostvarenje ili instanca onoga to je zahtijevao sam McLuhan. Izvan mitske i integralne svijesti kakvu uvjetuje sama struktura medijacije stvarnosti ne postoji nikakvo devijantno shvaanje medija. Zato se u postmodernoj teoriji sm svijet javlja kao totalni medij (ili, reeno s Andersom koji duhovito izvre Hegela, kao cjelina koja je la na premda se sastoji od pojedinanih istina, Anders 2002: 164). No, premda obino

razumijevanje medija kao fenomena koincidira s teorijom medija ono ga kao oblik prakse spontano ukljuuje kao jednostavno poznavanje-kao- ivljenje 17 zahvaljujui rascjepu unutar McLuhanove teorije na istinito i neistinito razumijevanje medija, mo emo zadr ati otpor prema mitskoj totalizaciji jedne teorije o svijetu u teoriju kao totalni odraz svijeta. Zauzvrat, mo e se rei da mitska integralnost ili gubljenje razlike-distance obilje ava jedan dio ili isjeak McLuhanove teorije. To je upravo geslo Medij je poruka po kojemu je ona poznata a koje izra ava vie strukturalni medijsko-teorijski a manje socijalno-teorijski dio njegova pronalaska medija. To geslo prikazuje vie na retorikoj razini, kroz svoj jezino-materijalni izraz i logiki proces iskaza, nego na razni iskazanog sadr aja McLuhanov zahtjev za instantanom, mitskom strukturom naeg razumijevanja (i do ivljavanja) medija. On je (za McLuhana) struktura ili konfiguracija simultanih elemenata, za razliku od sekvencijalne, fragmentarne sheme koja karakterizira i racionalno miljenje i medij pisma, jedan drugome najprimjereniji upravo zato to su se meusobno stvorili.
Ako takva teza adekvatno izra ava masovnu proirenost digitalnih medijskih aparata, onda odatle mo emo vidjeti da ono to objanjava masovnost medijske kulture doista nije samo izraz neautentinosti i potroakog otuenja ljudske biti, kako ne pouava samo pesimistika kritika teorija (Adorno, Horkheimer, Marcuse, cf. Gurevitch 1982; takoer Anders 2002) nego i fenomenoloki egzistencijalizam i hermeneutika desne politike orijentacije (od Heideggera, preko Gadamera do itave vojske kritiara tehnike). Sve vea sroenost novih narataja s tehnolokim produktima poiva na optimalizaciji stjecanja praktikog znanja ili poznavanja same stvari, (u)poznatosti i bliskosti s njome. Otud suvremeno razumijevanje medija, ono prosjeno i ono kvalificirano, mo emo smatrati sluajem koincidencije dvaju temeljnih naina datosti ljudskog znanja poznavanja, bliskosti, intimnosti sa stvari i propozicionalnog znanja o stvari koji se obino smatraju jasno razluenim. Tako se znanje po bliskosti ak smatra neverbalnim dok propozicionalno znanje ve po svojoj formi propozicije predstavlja i jezini modus znanja (v. npr. Zagzebski 1999). Neposredna posljedica toga jest shvaanje da propozicionalno znanje izra avamo reenicama bez principijelnih problema, stoga ono pokriva glavninu ako ne i cijelo podruje ne samo suvremene (analitike) epistemologije nego se prote e unatrag do klasine antike, do Aristotelove teorije apofantikog (iskaznog) logosa. No to je, govorei argonom W. v. O. Quinea, vie neanalizirana dogma analitike filozofije jezika nego uvjerljiva teza o odnosu izmeu miljenja i jezika. Ona je u najmanju ruku trivijalna (redundantna) jer je reenini karakter propozicionalnog znanja pretpostavljen po definiciji a s time i cijela povijest tematike istine kao adekvacije. Za jedan, upravo veritativni, aspekt nepodudarnosti izmeu propozicionalnog diskursa i propozicionalnog znanja upuujem na svoj rad Znalac i la ljivac. Semiotiziranje spoznaje u: Mikuli 2004, osob. dio III.
17

BORISLAV MIKULI

28

U tome mo da le i i objanjenje da je McLuhanova teorija u svoje doba, dok je jo vladala predelektrina svijest, obilje ena i ograniena razlikom izmeu medija i poruke, bila samo SF-narativ, premda je ono na to se odnosila ve vie od pola stoljea bila empirijska stvarnost. Prevedeno na argon postmoderne derivacije teorije, McLuhanov narativ je u svoje vrijeme bio figura apsoluta u novom, revolucionarnom diskursu medijske teorije. On je tek kroz postmodernistiko ubrzanje, gomilanje i zasienje postigao vidljivost i da anticipiram stadij inercije i obustave kroz prijelaz u diskurs ideologije. Ako se doista poka e tako, onda je McLuhanov narativ bio fikcionalna anticipacija ne samo razumijevanja medija, za koje se danas mo e rei da je takorei standardno, premda ne toliko u formi teorijskog diskursa o medijima koliko u ivotnoj praksi, u prosjenom do ivljaju-koritenju medija. To znai da je teorijski narativ anticipacija i samog pronalaska ili invencije medija u suvremenom (postmodernom) smislu koji izra ava upravo sama bit McLuhanova otkria, naime da je medij kao tehnologija zapravo promjena obrasca funkcioniranja naeg perceptivnog aparata odgojenog na modelu sekvencijalno, linearno funkcionirajueg razuma. Utoliko, njegov narativ iz 1964. nije samo anticipacija dananje masmedjske prosjene svijesti, nego je prividno paradoksalno ponavljanje kritike instrumentalnog uma u obliku apologije tehnike kao najvieg oblika instrumentalnosti uma. Rije je zapravo o tehnolokom izrazu e nje za apsolutom kao formom slobodnog djelovanja: ono to izgleda kao gesta pukog prepoznavanja ve postojeeg i danog (npr. McLuhanov primjer elektrinog svjetla) zapravo je gesta raz-otkrivanja posve nove funkcije jednog tehnolokog pronalaska i njegovo prevoenje u polje teorijske vidljivosti. McLuhanova analiza medija je teorijsko izumijevanje medija kao optimalnog oblika psiho-socijalnog, epistemikog i praktikog ljudskog ivota. U daljnjem izvoenju pokuat u kroz blisko itanje teksta izvui na vidjelo retorike konfiguracije McLuhanova gesla kao takvog anticipativnog-apokaliptikog narativa da bih predoio mehanizam koji stvara diskurzivnu krizu u samoj teoriji medija i prijeti njezinom suspenzijom. Radi se o tome da teorija koja apsolutizira medij (u Baudrillardovom smislu izraza apsolut) stvara uvjete za prevoenje medija kao diskurzivnog procesa u performativni, nediskurzivni akt reprodukcije govora-bez-ideologije, akta u simboli-

29

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

kom prostoru bez ikakvog simboli simbolikog kog efekta, prema obrascu deklaracije o nepostojanju bilo kakvog vieg smisla tranja prema obrascu onog besmislenog, besadr ajnog tranja-kao-medija u Forrestu Gumpu. Ipak, kao to sam ve sugerirao, smisao le i u akciji koja proizvodi prazninu sadr aja, i ona sama nije time nu no ideoloki neutralna ili liena svakog sadr aja. U pitanju je dakle diskurzivni potencijal samog procesa medija koji u pokuati objasniti na krivom razumijevanju toga primjera kod Slavoja i eka. 18 Dok i ek u idiotizmu doslovnog govora Forresta Gumpa, koji zbog autizma ne shvaa la , vidi kod Zemeckisa iskljuivo apologiju konzervativne teorije znaenja i politiko-ideoloku regresiju, mislim da je to predoslovno itanje manifestnog sadr aja filma usljed kojeg i ek preskae formu iskazivanja i zajedno s prljavom vodom baca i dijete, da upotrijebim njegovu omiljenu retoriku figuru. Naime, idiotski govor Forresta Gumpa nije samo psiholoka znaajka koju Zemeckis koristi kao medij za prijenos svoje ideologije, nego je upravo njegov socijalni ili simboliki habitus: Forrest je autist odgojen kroz uporni formativni govor majke koji nije prirodni nego politiki: ona mu stalno utuvljuje da je on dodue malo spor (dakle poseban) ali ljudski i socijalno posve vrijedan (tj. openit) i da ima ljudska i socijalna prava koja svakome garantira demokratski poredak. Drugim rijeima, maternji jezik koji je usvojio Forrest nije efekt ideoloke regresije u teoriji jezika koja te i prirodnosti, kako implicira i ek; naprotiv, maternji jezik je socijalan i politiki, on je progresivan u smislu politike obavijetenosti govornog subjekta a doslovnost jezika poiva samo na vjernosti slovu i duhu demokratskih naela. Ako se to mo e sumnjiiti kao naivna (ili ideoloka) apologija demokracije, onda je to barem nenu an ako ne i pogrean zakljuak, jer protiv takvog itanja govori stav iskazivanja, koji je idiotski, a ne iskazi. Naime, film po-kazuje da su idioti ili prirodni autisti, za razliku od veine normalnih, jo jedini koji doista vjeruju da je ono o emu su naueni o demokraciji doista sluaj, tj. istinito. tovie, samo ta nerascijepljena vjera (idiotsko insistiranje) je ono to im naspram cinizma normalnih, koji ive u kao-da-svijetu, ne daje samo ansu nego omoguuje ljudski ivot. Prevedeno u registar psihoanalitike teorije socijalnosti, autist Forrest je preko majke nauen da
Usp. Slavoj i ek, The Indivisible Remainder. An Essay on Schelling and Related Matters, London/New York: Verso, 1996: 200-201.
18

BORISLAV MIKULI

30

veliki Drugi, Zakon, Ime-Oca, subjektivira ljudsku jedinku mimo instance nesvjesnog, tovie, Forrest je nauen da preuzima inicijativu koja (prema strukturnoj teoriji, koju dijeli i ek) uvijek nu no pripada Drugom (= jeziku naela i vrijednosti demokracije). Forrest svoju elju da bude priznat (Lacanov teorem da je elja subjekta uvijek elja Drugog, da elja koja konstituira subjekt kao subjekt dolazi od Drugog, od Zakona, i to je njezin temeljno nesvjesni karakter) vraa Drugom u izvrnutom (svjesnom) obliku i to kao beuzvjetni akt ljubavi (delegiran naravno na druge subjekte majku, Jenny, prijatelje, ratne drugove, predsjednika SAD-a, sina). Sklon sam vjerovati da je autistini Forrest Gump model subjekta koji, kao da poput ivotinje nema nesvjesno, predstavlja granini sluaj nevidljiv za psihoanalitiku teoriju subjektivnosti zbog ega i ek jedan alegoriki narativ, postavljen u pogled autistine osobe, to je prepoznatljiv obrazac potuenja ili ouenja, ne ita kao kritiku cinizma demokracije nego ga poistovjeuje s ideolokom regresijom i konzervativizmom autora scenarija i re isera. Suprotno tome, ini se da forma retorike oznaitelja u filmskom narativu jedina omoguuja lakanovski plodonosno itanje Forresta Gumpa, upravo ono to i ek zahtijeva od diskursa. To u jo jednom pokuati ispitati na tekstu McLuhanove teorije koji u tretirati kao semiotiki objekt u razliitim registrima (logikom, retorikom, narativnom).

3. Poruka je medij ili zlostavljanje McLuhana

Smisao predikacijskog markera je u MacLuhanovoj formuli Medij je poruka identifikacija je subjektnog i predikatskog izraza (odnosno, iskaz nije atribucijska predikacija niti je egzistencijalan nego identifikacijski). To znai da razumijevanje sadr aja ili poruke ovoga iskaza, koji sam govori o poruci, zahtijeva strukturalno a ne linearno kretanje, od rijei do rijei i na temelju prethodnog semantikog znanja. Ono koristi samo onoliko koliko je potrebno za predrazumijevanje stvari, odnosno za suoenje sa strategijom reenice ili strategijom iskazivanja. Na temelju naeg semantikog predznanja, rei Medij je poruka znai samo razumjeti da neto drugo nije reeno (naime, Sadr aj je poruka), odnosno, znai razumjeti strateku intervenciju u diskursu o medijima. Jednostavnije reeno, sama McLuhanova reenica sadr i ubrzanje, prekraenje, i zato
FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

31

njezinu poruku ne mo emo dobiti mimo jezine strukture. Ona nije povrinska ni linearna nego dubinska jer poiva na supstituciji iji proces nije vidljiv na sadr ajnom planu. Posve obrnuto, ono povrinsko, naglasak i ton kao elementi stila tek upuuju na unutranji pomak, na supstituciju sadr aja i revoluciju teorije. Medij je poruka emfatian je iskaz zato to, reeno baudrillardovski, te i figuri apsoluta. ita se gotovo predsokratovski, on je skraen, ubrzani oblik koji sa ima (i supstituira) slo eniji diskurs, kojega je samo jedan lan a koji sadr i jo najmanje negaciju i obrazlo enje. U montiranom obliku od elemenata iz McLuhanova teksta on glasi: Medij je poruka, a ne sadr aj. Jer jedini sadr aj medija je samo drugi medij. (McLuhan 2001: 8, 19). Na toj pozadini vidi se jo neto, naime da iskaz Medij je poruka ne supstituira samo vei komad diskursa koji ga transcendira leksiki, semantiki i logiki (vie rijei, vie sadr aja, vie obrazlo enja), nego da poiva na unutranjoj supstituciji koju sam transcendira: rije medij stoji na mjestu rijei sadr aj i potpuno prevre (revolucionira) nae uvrije eno razumijevanje medija, koje McLuhan naziva linearnim, sekvencijalnim jer je bazirano na upotrebi pisma: In other words, we have confused reason with literacy, and rationalism with a single technology [] In Forsters novel the moment of truth and dislocation from the typografic trance of the West comes in the Marabar Caves. Adela Questeds reasoning powers cannot cope with the total inclusive field of resonance that is India (p. 16). Obino razumijevanje govori da je poruka (medija) u sadr aju, ili izravnije: Sadr aj je poruka. Ako umjesto toga ka emo, medij je poruka, to ne povlai za sobom promjenu znaenja rijei medij (medij je i dalje shvaen tehnoloki, materijalno) nego metaforizaciju znaenja izraza poruka koju McLuhan na tome i samo na tome odluujuem mjestu svoga teksta pie s navodnicima: For the message of any medium or technology is the change of scale or pace or pattern that it introduces into human affairs (p. 8). Rije poruka pisana s navodnicima time oznaava neto drugo ili neto vie nego to podrazumijeva uvrije eno shvaanje o odnosu medija, sadr aja, poruke. Ono drugo ili vie, to sad oznaava
32

BORISLAV MIKULI

rije poruka, ili pravi sadr aj medija, to je the change of pattern that [the media] introduces into human affairs.19 Pri tome, ljudski poslovi nisu samo osobne u drutvene posljedice (str. 7, 9) ili psihike i socijalne promjene (str. 20), premda je upravo to puni i krajnji smisao McLuhanove definicije medija.20 To je, tovie, najdublji psihiki i socijalni sloj, na osjetilni ivot ili jo preciznije: The effects of technology do not occur at the level of opinions or concepts, but alter sense ratios and patterns of perception steadily and without any resistance (p. 19, kurziv moj; v. takoer 20-21). Medij ili materijalna forma procesualizacije mo e biti poruka (sadr aj), i obrnuto, zato i samo zato to je medij po sebi struktura sastavljena od odnosa forme i sadr aja, u njoj su forma i sadr aj toke (skupine toaka) ije funkcioniranje ovisi o relacijama, o kretanju, brzini, prostoru dakle struktura razmaka, nepodudaranja ili diferencije koja nije naprosto dana nego se odvija i uspostavlja kao oprostorenje u smislu koji je tome izrazu dao Derrida. Medij je upravo ono to ta razlika ili ne-podudarnost, ne-poklapanje, ne-sustizanje ili kanjenje izmeu tvarne forme i sadr aja zaposijedaju i stvaraju tim zaposjedanjem. Kod McLuhana, na razini eksplicitnog teksta, ta je struktura predstavljena puno jedostavnije nego kod teoretiara diferancije: premda mediji za obinu ljudsku svijest postaju vidljivi kao mediji tek kad prenose neki sadr aj, ipak sadr aj medija ne ini nita drugo do drugi medij.21 No, sad bolje vidimo da to ponavljanje izraza medij u McLuhanovoj reenici stvara prividnu jer nemoguu identifikaciju: njezin smisao je afirmacija neukidive razlike izmeu forme i sadr aja; to da uvijek samo drugi medij ini sadr aj nekog medija znai da ga ini uvijek nova razlika, nepoduUsp. McLuhan: The instance of the electric light may prove illuminating in this connection. The electric light is pure information. It is a medium without a message, as it were, unless it is used to spell out some verbal ad or name. This fact, characteristic of all media, means that the content of any medium is always another medium. (p. 8) 20 Usp. The same kind of total, configurational awareness that reveales why the medium is socially the message (p. 10, kurziv moj). 21 Usp. [It] is only too typical that the content blinds us to the character of the medium [] The electric light escapes attention as a communication medium just because it has no content. And this makes it an invaluable instance of how people fail to study media at all. For it is not till the electric light is used to spell out some brand name that it is noticed as a medium. (p. 9)
19

33

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

darnost ili kanjenje. Instantanost jednog i drugog ili figura apsoluta, o kojoj je prethodno bilo rijei, pokazuje se time kao figura elje subjekta za pra-trenutkom stvarnosti a ne kao sma struktura asubjektivne stvarnosti. Da bi se ostvarila figura instantanosti, odnosno, da bi se ukinula razlika, potrebno je, ali ne i dovoljno, ukinuti (teorijski) jedan relat iz diferencijalnog odnosa. Upravo to iskazuje McLuhanova krilatica: identifikacijski iskaz koji poiva na ponavljanju istog ili preformulaciji tautolokog iskaza (medij je medij) posvjedouje ili odaje trag nemogueg ukidanja (ili pokuaja ukidanja) razlike. Isto je uvijek drugo isto (sadr aj medija je drugi medij). Otud, McLuhanovo geslo ne znai niti mo e znaiti da medij kao sam svoja poruka gubi sadr aj i postaje imun na sadr ajne analize. Naprotiv, ono znai da medij sam, autonomno, proizvodi sadr aje i da tek postaje interesantan za analizu. Za teoriju koja to ne uvia, medij postaje vie-manje nedosti an predmet. Zamjeivanje/opa anje/uoavanje medija kao medija-bez-poruke ima dalekose ne posljedice za revolucioniranje samog shvaanja medija ve zato to, slijedei McLuhanov citat, skida veo epistemikog sljepila za medij kao medij koje McLuhan identificira na uvrije enom razumijevanju medija koje ostaje slijepo za sam medij (usp. prethodni citat) ali, dodajmo, ustrajava na uvjerenju o prethodnoj, genetikoj razlici izmeu medija i poruke, forme i sadr aja, kao samorazumljivom i prirodnom. Naime, na ovome mjestu mogue je konstruirati kod McLuhana implicitnu kritiku tradicionalnog (pred-elektrinog) razumijevanja medija u tom smislu da racionalno shvaanje medija, ono koje pretpostavlja razliku, zapravo predstavlja pseudoracionalnu tvorbu jer svoje shvaanje temelji na samorazumljivosti, prirodnosti, intuitivnosti. Tako uvrije ena i kriva svijest o strukturi medija mo e naime prihvatiti McLuhanovu kritiku i rei otprilike ovo: Da, istina je da ne vidim medij kao medij, ali ono to primam, naime poruka, za mene je intuitivno razliit fenomen od onoga to je prenosi, postoji svijest o razlici iako ne postavljam pitanje to je druga strana te razlike. Zadr imo li na umu da ono to McLuhan naziva istinskom strukturom medija, naime, gubljenje razlike izmeu forme i sadr aja, stvara mitsku, integralnu, konfiguracijsku i performativnu svijest, postaje jasno da je glavni uzrok epistemike lijenosti i predmet sukoba izmeu tradicionalne ne-svijesti o medijima i pravog razumijevanja

BORISLAV MIKULI

34

Usp. za to sljedee karakteristino mjesto koje e se pokazati viestruko iskoristivim: [L. Doob tells of ] one African who took great pains to listen to the BBC news, even though he could understand nothing of it. Just to be in the presence of those sounds at 7 P. M. each day was important to him. His attitude to speech was like ours to melody the resonant intonation was meaning enough. (p. 21)

22

35

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

medija zapravo strukturno pitanje razlike. Vidjet emo kasnije da je to sluaj i u teorijskom diskursu o ideologiji, ali ovdje jo mo emo zabilje iti interesantan paradoks: dok tradicionalna svijest ne vidi da postoji medij (to jest, ne formulira propozicionalno su-znanje o njemu) ali zna za razliku izmeu medija i poruke (tj. poznaje je, posjeduje neanalizirano znanje po poznavanju ili bliskosti), tako da ta svijest o razlici ini njezinu (pseudo-) racionalnost, dotle novo razumjevanje medija (prvo teorijsko, danas praktiko-upotrebno) vidi samo medij ali ili upravo zato ne vidi vie razliku. Reeno McLuhanovim rijeima: hipetrofirano pre-poznavanje medija, stalna bliskost osljepljuje nas za razliku prema sadr aju. Taj epistemiki paradoks imenuje srednji ali nedostajui (nevidljivi) lan u strukturi same teorije koji povezuje dvije sredinje teze kod McLuhana: novo vienje medija i postajanje medijske svijesti mitski integralnom. No, tek kad prevedemo McLuhanovo objanjenje da medij sadr ava drugi medij na logiku identifikacijske reenice, postaje uoljiv izravniji dobitak njegove pozicije koji, ini se, transcendira njezin programatski domet. Naime, neemo dobiti samo puki tautoloki ekvivalent medij je medij, to bi se legitimno moglo oekivati, nego puno vie: shvaamo uvjet pod kojim medij mo e biti poruka, naime onda kad iezne zamjetljiva relacija izmeu forme i sadr aja, kad struktura dosegne takorei nulti stupanj ili, baudrilardovski reeno, kad postane inercija ili suspens total de lunivers (p. 21). Logika McLuhanove reenice navodi dakle na oigledan apsurd: medij postaje poruka kad nestane uvjet medijacije, a to je prostor razlike izmeu forme, koja je imanentna mediju, i sadr aja koji je izvanjski. Drugim rijeima, medij jest (postaje) poruka ili kad nestane sama medijacija ili, obrnuto, kad ne postoji nita drugo osim same procesualizacije, nikakav sadr aj (smisao) koji bi mogao biti odvojen od forme medija.22 No, apsurd je samo prividan: forma medija ili ono to ini medij medijem, samo je poseban moment procesualizacije sadr aja koji nipoto nije supervenijentan ili naknadan u odnosu na sadr aj tako da bi mu uope tek davao oblik, nego tvori njegov autentini dio. Sadr aj nije tvar u odnosu na formu,

sadr aj uope postoji kao informacija, ona je zapravo samo ime za stvarnu neodvojivost stvari od medija, a ne za nepostojanje stvari koju reprezentira sadr aj.23 To je razlog zato McLuhanova teza o konstituciji medija zapravo ne cilja na formalni, strukturni aspekt, pa ni na virtualnu dinamiku teoriju koja pak cilja na optimalno smanjenje distance, ve upravo na in-formacijski ili formativni aspekt medijacije koji do ivljavamo kao sadr ajni: Ne treba ekati na specifinu informaciju nakon to aktiviramo medij; ona je ve tu u trenutku njegova aktiviranja, njezino je znaenje u njezinoj informacijskoj vrijednosti koja je konfigurirana samim medijem. Drugim rijeima: televizijske informacije nisu iste informacije koje itamo u novinama, one su upravo televizine informacije, specifine koincidencije forme i sadr aja, koje in-formiraju (McLuhan: oblikuju i kontroliraju nae asocijacije i akcije) drugaije od novinskih. Ureivanje teksta je, vidimo tu, figura apsoluta.24 No, rezultati koji pokazuju da tehnoloki napredniji oblik svijesti nije nita manje imun na utjecaj klasinih ideologema nego onaj zastarjeliji oblik svijesti u emu se ponovo mo e prepoznati motiv sukoba izmeu formalnog progresa i sadr ajnog regresa ipak kazuje vie o neemu drugome: naime, o tome da ideologinost sadr aja ne ovisi i ne proizlazi iz same forme (medijacije) nego da iz ove potonje mo e proizai jedino sama forma ideologinosti, to drugim rijeima znai, faktor nevidljivosti ideologije. Taj smo faktor ve susreli kroz paradoks nevidljivosti vidljivog i vidljivosti nevidljivog. On se odnosi na toku razlike koja je inherentna odnosu medija i poruke, ali epistemiki nije koekstenzivna s njime. Time je, meutim, samo iskazan uvjet za efekt na kojem poiva digitalna procesualizacija informacijskih sadr aja: naime da informacija istovremeno ima status stvarnog-ostvarenog, eficijentUsp. sljedeu ideju: It could be argued that [brain surgery or night baseball] are in some way the content of the electric light, since they could not exist without electric light [] because it is medium that shapes and controls the scale and form of human associations and action. (p. 8-9) 24 Doseg ove fundamentalne McLuhanove pretpostavke (u razvijenijem obliku v. Media and Culture Change u: Essential McLuhan (Harper Collins, 2002) danas osporavaju rezultati istra ivanja o ideolokom i vrijednosnom utjecaju medija na razliite tipove svijesti (fragmentarne, novinske, linearne nasuprot integralnog, elektronikog, simultanog), usp. Paul Grosswiler, A Q Methodology Study of Media and Ideology Orientations: Exploring Medium Theory, Critical Theory, and Cultural Studies, u: Canadian Journal of Communication, Vol. 22, Number 2, 1997.
23

BORISLAV MIKULI

36

II. Diskursi regresije 1. Ideologija ili nemogunost prestanka mita

Da je tehnoloki napredak stvorio nove medije na osnovi nulte distance akcije i reakcije i, ujedno s time, teoriju nulte distance, formulirao je, kao to smo vidjeli, sam McLuhan. Rije je o teorijskoj rehabilitaciji mitske ili integralne svijesti, a s njome i mitsko-magijskih konfiguracija ljudsih ustanova ili kulturne stvarnosti. Radi se dakle o ultimativnom obliku pojave regresivnosti medija

37

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

nog-efektuiranog, uinkovitog-djelujueg. Taj je efekt u stvarnom mogu samo uz ponitenje (ili simulaciju ponitenja) svijesti o razlici izmeu rijei naspram stvari. Drugim rijeima, od svijesti koja poznaje tu razliku zato to ju je, reeno hegelovski, ona sama proizvela, tra i se da se ponaa kao lijeno oko, kao organ ije funkcioniranje poiva na kanjenju, na nesavrenosti, koji vidi (cjelinu) zato to ne vidi (dijelove). Drugim rijeima, simultana ili strukturalna narav medijskog obrasca spoznaje stvarnosti, koja je proizvod teorije, zahtijeva za svoje funkcioniranje iskljuenje ili retardizaciju onoga to je omoguuje kao uvid: upravo teorijsku svijest koja poznaje razliku i povezuje ono razlikovano. U tome zahtjevu, koji izraava novo totalizirajue poimanje medija, sadr ana je magijsko-performativna dimenzija arhajskog poimanja simbolikog sistema. Zato je sama teorija integralnosti medija arhaina i ideoloki suspektna. Tonije, teorija medija koju sa ima i reprezentira geslo Medij je poruka predstavlja poruku-medij novog sadr aja koji nije reprezentiran u samoj teoriji. Sadr aj te poruke-medija je, mcluhanovski reeno, drugi medij-poruka. Drugim rijeima, teorija medija sama je medij-kao-poruka jedne druge teorije koja nije izreena u sadr aju, nego je su-iskazana kroz izricanje sadr aja, tj. kroz sam medij. To je implicitna teza o neideolokoj naravi novih (konfigurativnih, elektronikih) medija nasuprot starim obrascima racionalnosti medija (linearnima, sekvencijalnima, tiskovnim) koje kako McLuhan nalazi u Forsterovom romanu Passage to India obilje ava ideoloki (kulturalni, civilizacijski) sukob izmeu primata sadr aja pre-formiranih (in-formiranih) u jednom mediju (tisak) i jednom kulturnom krugu (Zapad) pred primatom pluralnosti oblika medijacije (usmenost, osjetilnost) koji poznaju druge civilizacije (Istok ili Afrikanac).

BORISLAV MIKULI

koja vie ne postoji kao efekt sukoba (progresivne) forme medija i (regresivnog) sadr aja, nego kao inherentni vid same strukture medija. to je medij tehnoloki savreniji, to je vie mitska (integralnija) svijest koju on izra ava. Taj rezultat dobiva na znaenju ako imamo na umu okolnost da vrijeme McLuhanove teorije medija pada ujedno s dobom diskursa o kraju ideologije. Nije rije o kronolokoj koincidenciji diskursa ve o simultanoj konfiguraciji teorija s istom strukturom: nestajanje ideologije ili kraj ideoloke ere ovjeanstva nije nita drugo do manifestni teorijski izraz drugog, latentnog sadr aja krilatica o kraju ideologije ponaa se kao poruka-medij jednog drugog sadr aja-poruke koji nije reprezentiran u sadr aju nego je, ponovo, su-iskazan kroz sadr aj: rije je o kraju racionalnosti koja omoguuje razlikovaje izmeu ideolokih i neideolokih oblika miljenja. Reeno u terminima prethodne analize: rije je o ispunjenju zahtijeva na svijest da zaboravi spoznatu razliku i da se ponaa prirodno, kao lijeno oko to vidi samo homogenu cjelinu (gibanje) bez diskrecije, diferencije i diskontinuiteta, da ostane, takorei, u rajskom stanju. Stoga paradoks napretka racionalnosti od prosvjetiteljstva 18. stoljea do druge polovice 20. stoljea ne le i toliko u tome da je samo prosvjetiteljstvo ostavi slijepo za ideologiju samog razuma uinilo ideal razuma novom religijom, kako se mo e itati od Nietzschea do Heideggera, Adorna i postmodernih ili u tome da je, s druge strane, doprinijelo stvaranju pojma ideologije kao same znanosti i iz same znanosti. Naprotiv, paradoks le i najprije u tome da je upravo racionalnost koja ivi od svijesti razlike ponitila razliku izmeu logosa i mita koju je sama uspostavila. Da teza o kraju ideologije iz 50-ih godina 20. st. i sama spada u repertoar velikih drutvenih narativa s ideolokim karakterom, danas je mo da samorazumljivo, ali ta samorazumljivost rezultat je diskusija iz kasnih 80-ih, preplavljenih zbornicima i monografijama o dijalektici moderne i postmoderne. Na ideoloki karakter teze o kraju ideologije upozorio je u svojoj ranoj kritici ameriki filozof Alastair MacIntyre.25 Budui da je ostala malo poznata u kasnijoj diskusiji evropske
Alastair MacIntyre, The end of ideology and the end of the end of ideology, u: Against the self-images of the age. Essays on ideology and philosophy, London: Duckworth, 1971. Od novijih radova kod nas upuujem na Rade Kalanj, Kraj ideologije ili velika pria o kraju velikih pria u: Ideje i djelovanje. Ogledi o kulturnim promjenama i razvoju, Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo itd., 2000: 133-153.
25

38

(marksistike i hermeneutike) filozofije o ideologiji iz 70-ih godina i posve nepoznata-izolirana u anglosaksonskoj tradiciji, navest u ekstenzivniji citat koji e poslu iti u svrhe diskurzivne analize: The 1950s were a decade of immoderate claims made on behalf of what its defenders took to be moderation [] messianic value was attached to the politics of social democracy. As in earlier apocalyptic and messianic moments, it was proclaimed intemperately that nothing but the sober truth was at last being told. The core of this prophesying was the end-of-ideology thesis, first advanced by Edward Shils at a Congress of Cultural Freedom meeting in 1954 and later endorsed and developet by Daniel Bell and Seymour Martin Lipset. The central message of this thesis was that in the advanced industrial societies of the West, ideology was at an end because fundamental social conflict was at an end. (MacIntyre 1971: 3) [The] rival and competing interests which had been alowed espression within the official political order would therefore no longer breed disruptive conflict; and the presentation of ideological world views which might guide and inform a politics of passionate conflict would henceforth be out of place in the advanced industrial societies. (p. 3/4) [] it still remains to ask whether the end-of-ideology thesis diagnosed correctly the nature of that to which it was sensitive. [] The first is that when such writers spoke of the end of ideology in advanced societies of the West, what they plainly had primarily in mind was the final demise of the influence of Marxism in their societies [], and it is therefore pertintent to ask whether they may not have confuse the local demise of Marxist ideology with the local demise of ideology. [] For their thesis appears to be that it is because what they take to be profound social changes have occurred that ideology is no longer possible. (p. 4-5) Na tome kljunom momentu izgradnje argumenta MacIntyre izrie tezu da je socijalno-demokratska kritika (marksistike) teorije ideologije posve ovisna o predmetu koji kritizira. Ona je post-marksistika u politiko-historijskom smislu, a u karakteru i strukturi teorije ona je jo posve marksistika:

39

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

They were right to see that in the 1950s ideology was not what it was; and they were right also to relate this fact to the lessening of social conflict. But not only did they confuse the exhaustion of Marxism with the exhaustion of ideology, they failed to entertain one crucial alternative possibility: namely, that the end-of-ideology thesis, far from marking the end of ideology, was itself a key expression of the ideology of the time and place where it arose. Here again there is a strong reminiscence of classical Marxism [] It was, of course, only in the Communist future, when the social roots of ideological thinking had been finaly destroyed, that ideology would finally wither away. But Marxism offers an anticipation of the apocalyptic culmination. This surely is the ancestor of that muted apocalypticsm in Bell and Lipset which surrounds the announcement of the end of ideology. (p. 5) Racionalnost, koja proglaava kraj ideologije kasnih 50-ih godina 20. stoljea, ne ini to, kao kasnija kritika s kraja 60-ih, da bi sve postalo ideologijom i jo manje zato da bi racionalnost smatrala najviim oblikom ideologije, kako je to sluaj u najveem dijelu diskusije iz 80-ih. Ona to ini iz znanstvenog (sociolokog i politolokog) uvjerenja da vie ne postoji stvarna intrinzina drutvena razlika koja proizvodi konflikt: In the view maintained by advocates of this thesis, there were no longer any social roots for a politics which proposed a revolutionary transformation of the social order. (p. 3) Marksistika anticipacija apokaliptike kulminacije u komunizmu, bez socijalnih korijena ideolokog miljenja, nastupila je sa socijalnom demokracijom postindustrijskog doba. Otud, MacIntyreov argument omoguuje uvid da proglaenje kraja ideologije nije nov (teorijski) cinizam ili lukavstvo pragmatikog razuma, koji prilagoava teoriju politikim promjenama, nego teorijska naivnost koja ne pre-poznaje (ne istra uje teorijski) odnos izmeu teorije i stvarnosti koju izra ava: Taj nevidljivi predmet je upravo razlika izmeu simbolike strukture i sfere oznaenog, izmeu teorijskog narativa i teorijskog predmeta. Tek kad ponitimo tu unutranju razliku, teorija pada u svoje izvanjsko ostvarenje. Razlika le i u narativu, ona je sam logos, ratio, jer samo teorija uspostavlja razliku izmeu sebe i

BORISLAV MIKULI

40

For otherwise, surely they might have taken more seriously the possibility that it was because ideology was not what it was, that social and political conflict was not what it was, rather than viceversa. (p. 5) 27 Za tradiciju kritike teorije v. radove H. Blumenberga, osobito Arbeit am Mythos, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1969. Takoer, Das Lachen der Thrakerin, Frankfurt a. M.: Suhrkamp (stw), 1985. [Za djelomini prijevod (pogl. 1-5, 12) v. Traankin smijeh, u: Trei program Hrvatskog radija, br. 40, 1993: 40-60.]

26

41

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

sadr aja na koji se odnosi. Upravo to je mjesto kroz koje se socioloki karakter teze o kraju ideologije (teorija socijalne strukture) prevodi u termine teorije naracije. MacIntyre ne poduzima takvu vrstu analize, ostajui kod konceptualnih pretpostavki pojma ideologije, ali joj otvara prostor kad govori o sablasti koncepta baze i nadgradnje kod post-marksistikih kritiara marksistike teorije ideologije. Tajna te kritike je brkanje odnosa izmeu (jedne) teorije stvarnosti i stvarnosti s promjenom unutar same stvarnosti kao vanteorijske veliine.26 Politiko-teorijsko, odnosno socijalno-teorijsko ukidanje fundamentalnih socijalnih razlika prikazuje se kao stvarno nestajanje strukturnih razlika koje proizvode socijalne napetosti. Istinita teorija odra ava objektivne strukture stvarnosti. Tako se u teoriji (kraja) ideologije ponavlja teorija istine kao adekvacije koja je svoj klasini oblik stekla tek s analitiko-filozofskom teorijom odraza kod Russella i Wittgensteina, premda se razlika izmeu dviju teorija ini eklatantnom. Teorija istine ne ukida razliku izmeu stvarnosti i teorijske konstrukcije, kao to to ini radikalizirana teorija ideologije, ali zato jednako kao teorija ideologije pretpostavlja njihovu podudarnost. Diskurs o kraju ideologije ponaa se kao nesvjesni akt ukidanja same racionalnosti, a odvija se kao mitska prefiguracija diskursa ili ak kao povratak mita u striktnom smislu termina, kao jednog od historijskih oblika narativa. Zato na mjesto racionalizacije mita (ili na mjesto kritike ideologije) s post-industrijskim dobom ponovo stupa mit racionalnosti kao unutranji problem ili proturjeje prosvjetiteljstva.27 Logistiku toga povratka mita pru a razvoj medijske tehnologije jednako kao i njezina teorija. Njegova diskurzivna strategija je teorijsko svoenje dvaju historijskih modela diskursa, drevno-mitskog i digitalno-tehnolokog, dokidanje strukturne razlike izmeu simbola i simboliziranog (sadr aja ili znaenja). To znai, dokidanje razlike unutar simbola kao medija iji je sastavni dio ono oznaeno ili simbolizirano. Povratak mita odvija se dakle kao udaljenje tehnoloki informirane svijesti od diferencijalnog shvaanja simbolikog

sistema ka indiferentnom odnosu oznaitelja i oznaenog, medija i sadr aja, i otuda, u konzekvenciji, kao susret s mitskim modelom miljenja u kojemu pojam istinitosti gubi ne samo jezini karakter i teorijsku autonomiju nego biva reduciran na puko dogaanje, na bitak kao zbivanje izvan, odnosno prije procesa predikacije. No, sam historijski mit racionalno je dostupan zato to je i sam moment u diferencijalnom polju diskursa. Njegova opozicija je logiki diskurs, koji i sam postaje racionalno dostupan u istom diferencijalnom polju u koji spada mit. Mit i logos, neogranieni narativ i racionalnost, nisu dva suprotna pola u historijskom polju diskursa ve imena za uzajamno (i meusobno) djelujua naela proizvodnje diskursa.28 Razlika izmeu njih koju poznajemo samo kao izvanjsku, premda tvori unutranje naelo diferencijalnosti znaka u dvostrukom registru (horizontalnom: diferencijalnost oznaitelj-oznaitelj, i vertikalnom: diferencijalnost oznaitelj-oznaeno), jest mo da uinak prosvjetiteljske fetiizacije razuma (i, otuda, apsolutizacije naela stroge konzistencije narativa), ali va nijom od toga ini se posljedica da se razum i mit, bez obzira na napredak znanstvenog miljenja, napredak u objektivnoj istini, ne javljaju kao unutranja proizvodna naela diskursa ve kao suprotstavljeni tipovi diskursa s ambicijom meusobne supstitucije, potiskivanja, i to su kao takvi zapravo samo momenti ireg kulturalnog narativa (ili mita) u kojemu je razum namjesnik progresa a mit ime regresa. U tome le i stvarna ambivalencija (prosvjetiteljskog) fetia racionalnosti: ona ne postaje ideologinom zato to proglaava pobjedu jednostavne istine (MacIntyre: sober truth) i povijesni poraz utopijskih diskursa (poput marksistike prie o komunizmu i slobodi-pojedinca-u-kolektivu), kako to propagiraju ideolozi kraja ideologije. Taj vulgarno-teorijski zahvat, na kojemu danas poiva politika ideologija i propaganda treeg puta neoliberalne evropske socijaldemokracije, i sam je posljedica autodestruktivnog zahvata teorije kao izraza racionalnosti ukoliko se odrie principa koji je proizvodi i odr ava to je princip diferencijalnosti, koja uvijek upuuje na drugo, i princip ogranienosti koja oznaava domenu prisustva ili trenutak poinjanja drugog. Svoju izvanjsku pobjedu nad mitom utopije, teorija racionalnosti prenosi na samu racionalnost
Usp. Jean-Pierre Faye, Thorie du rcit. Introduction aux languages totalitaires, Paris: Hermann, 1972., osob. II. dio, Critique de la raison narrative, str. 29-40.
28

BORISLAV MIKULI

42

kao sustav razlika: ona brie mit kao formativni princip govora same teorije racionalnosti, odnosno formativni princip same mogunosti njezine artikulacije. Racionalnost je nemogua bez mita, on je njezin medij (narativ), njezina forma (logika koherencije i konzistencije) i njezin sadr aj (skup iskaza o stvarnosti). Njihovo jedinstvo oznaava rije-ime logos. Rei, poput teoretiara medija McLuhana, da je sam medij ve poruka, jer je sadr aj jednog medija uvijek samo drugi medij, ne znai naprosto tvrditi da je medij ideoloki (sadr ajno) neutralan, zato to je neutraliziran medijskom naravi svoga sadr aja (i tako u nedogled) nego upuuje na shvaanje medija kao stukture koja konfigurira, in-formira sadr aj i postaje njegov neodvojivi dio. Zato se tek u sudaru, konfrontaciji s drugim medijima otkriva prisustvo ideologije kako u sadr aju medija tako i u teoriji medija. Tradicionalno zapadno shvaanje medija za McLuhana je linearno, ono je vrijednosno i proizvodi svoje vlastito ideoloko opravdanje. Ali konzekvencija koju McLuhan ne razvija u svojoj teoriji medija, i koja se u njegovu tekstu (na primjeru Forsterova romana Passage to India) pojavljuje samo na as, jest to da samo konfrontacija razliitih teorijskih modela medijacije (linearnih, konsekutivnih vs. simultanih, strukturnih) omoguuje pojavu ideolokog karaktera i samog medija i njegova sadr aja. Zato taj dobitak McLuhanove teorije medija nije mogue sauvati slijedei logiku identifikacije njegove teze Medium is message, iji sadr aj tvori logika proliferacije medija na raun sadr aja (sadr aj medija je samo drugi medij). Ona nu no vodi ili u beskonani progres-regres medija ili pak u mentalistiku teoriju reprezentacije koja se mo e ustanoviti i kod samog McLuhana.29 Pravi dobitak
Cf. McLuhan: The content of writing is speech, just as the written word is the content of print, and print is the content of the telegraph. If it is asked What is the content of speech?, it is necessary to say, It is an actual proces of thought, which is in itself nonverbal (p. 8). Prema tome, nae mentalne reprezentacije posljednji su medij u nizu koje vie nemaju daljnji medij za svoj sadr aj. U tome le i, ini se, neproblematizirani mentalistiki (i metafiziki) mrtvi vor McLuhanove teorije medija koja se u toj toki vraa regresivistiki nesvjesno na poetak povijesti medijsko-teorijskih ideja, na Platonovu teoriju mentalnog kao jedinog istinskog medija reprezentacije stvarnosti naprama kojemu su svi drugi materijalni oblici medijacije (pismo, slike itd.) neautentini. Ta iznenadna koincidencija jedne suvremene teorije medija s klasinom mentalistikom teorijom istine, diskursa i komunikacije nije sluajna ali ni tako jednostavna kako se ini, osobito ne s obzirom na Platonovu. (O toj problematici v. dalje vie.). Naime, mentalne reprezentacije se kao krajnja granica u nizu medija, kao posljednji sadr aj, mogu interpretirati kao nov stupanj medija jo samo metaforiki ili
29

43

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

iz McLuhanove teorije mogue je odr ati, ini se, samo iz obrnutog itanja teze. Ono ka e da je poruka medij, odnosno da medijski sadr aj svojom formom posreduje jo jedan ireducibilni sadr aj (ili viak vrijednosti sadr aja) koji nije identian s njom samom. O vrijednosti toga sadr ajno nedefiniranog, apstraktnog vika govori McLuhanov primjer Afrikanca koji je uz velik napor redovito sluao radio vijesti BBC-a a da nije razumio ni rijei: sadr aj medija bez sadr aja jest materijalnost samog procesa medija, ija je jedina poruka uspostavljanje odnosa, bitak-za-drugo ili bitak-kroz-drugo. To je nov medij ili logistika jednog drugog sadr aja koji se dade opisati samo kao transfer izmeu subjekata. Sadr aj medija koji je identian s medijem i koji je, ujedno, ono vie od samog medija-kao-poruke jest u ivanje, akt primanja govora Drugog u istom obliku (nultog govora ili lanca oznaitelja bez oznaenog).30 Obrnuto itanje McLuhanova gesla, koje sam ovdje ponudio, nije samo logiki legitimno; ono otkriva ekstrapersonalni, nadindividualni, etiki moment u ivanja kao karakter unutranjeg procesa
po analogiji: one su reprezentanti neeg drugog nego to su one same, kao to mediji sadr e i re-prezentiraju neki drugi medij nego to su oni sami. No, u sluaju mentalnih reprezentacija, ono drugo su jo samo izvanmentalni predmeti koje one, prema teorijama reprezentacije, ne sadr e nego reprezentiraju i supstituiraju u svijsti i za svijest. Drugim rijeima, ono to reprezentacije ini medijima jest elementarni uvjet znakovnosti znaka, i to je netematizirana granica koja teoriju medija inherentno povezuje sa semiotikom teorijom znaka. No, prva i najoitija konzekvencija susreta strukturne analize medija na njezinu rubu sa semiotikom teorijom medija neizbje na je: medij ne sadr i ono to po pretpostavci sadr i nego reprezentira sadr aj na nain znaka. Za analizu razliitih modela diskursa semiotike teorije medija upuujem na citirani rad Janet Woollacott, Messages and Meanings, u: Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurewitch et al., London/New York: Routledge, 1982 (1998): 91-111. Za hermeneutiki pristup ovdje komentiranoj tematici pisma, slike i medija v. npr. Gottfried Boehm Begriffe und Bilder. ber die Grenzen sokratischen Fragens, u: K. Pestalozzi (Hg.), Der fragende Sokrates, Stuttgart/Leipzig 1999: 238-250; za hermeneutiku medija osobito Vom Medium zum Bild, in: Yvonne Spillmann und Gundolf Winter (Hgg.), BildMediumKunst, Mnchen 1999: 165-178. 30 Za analizu podudarnog sluaja transfera izmeu subjekata u posve suvremenim medijskim uvjetima Hrvatske upuujem na svoj rad Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode, osob. zavrno poglavlje II. 3: Tipkanje na omarini ili glas nultog sadr aja, u: B. Mikuli, Scena pjevanja i itanja. Izmeu Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknji evnog diskursa knji evnosti, Zagreb: Demetra 2006: 260-264. (Takoer: Knjiga itanja i zaborava. Okuaji iz politike fiziologije knji evnosti, web-samizdat na URL-adresi: http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Knji evnost, objavljeno u ljeto 2005.) Citirani rad predstavlja izravan nastavak i proirenje ove analize medija na performativni in itanja knji evnih djela.

BORISLAV MIKULI

44

autoreprodukcije medija kroz stalne metamorfoze medij-poruka odn. poruka-medij. Taj karakter je konstitutivan izraz medijskog procesa koji se vidi na materijalnim znaajkama same teorije: on pretvara diskurzivni akt samog teoretiara (McLuhana) u prizor u ivanja subjekta teorije ili figuru teoretiara-Afrikanca koji u iva u rezonanciji, istoj materiji govora kao poruci koja dr i subjekt u u ivanju, ne pitajui za razliku izmeu instanci poruke i medija, sadr aja i forme. U ivanje njihove koincidencije proizvedeni je ali netematizirani viak sadr aja koji, premda nigdje nije predstavljen, time postaje njegovim autentinim sastojkom. On se kod McLuhana oituje u najelementarnijem obliku kroz ritam teksta koji stvara sekvencijsko, sugestivno vraanje istog motiva poput ponavljanja istovjetne teze; uvodei ritam, ona oslobaa estetski govor proznog teorijskog teksta. Naime, progresivno, ritmiko itanje teksta Medium is message, iji sadr aj predstavlja objanjenje da je sadr aj medija samo drugi medij, stvara fatalno estetiko zasljepljenje da je medij lien unutranje razlike izmeu forme i sadr aja, i otuda, u konsekvenciji, da je medij indiferentan prema sadr aju budui da je sadr aj nekog medija uvijek samo drugi medij, i da stoga medij kao sama procedura re-prezentacije svijeta, u svojoj strukturi, nema povijest. Naprotiv, suprotno pretpostavci o indiferentnosti medija prema sadr aju, po kojoj svaki medij mo e posredovati bilo koji sadr aj, dobitak McLuhanove teze o stupanju medija na mjesto poruke sastoji se u tome da sam medij predstavlja kondenziranu povijest svoga sadr aja, prizor sadr aja.

2. Hermeneutika epistemologija opa aja: Vremenitost zamjedbe i povijesni rad pogleda

Vidjeli smo da model tipskog razlikovanja medija poiva na faktoru ponitenja vremena, tonije na njegovu ukidanju kroz ponitenje diferencije izmeu forme i sadr aja unutar medija (tehnoloki reeno: digitalizacijom medija). To je odluujui kriterij za definiciju novih naspram starih medija (radio, tv) u koje spadaju i oni zastarjeli (spori) poput tiska: knjige, asopisi, novine, pa ak i vizualne informacije poput reklamnih plakata. Kao to je tisak, koji se bazira na tekstualnoj poruci, bio prepoznat kao medij tek nakon izuma elektronskih oblika medijacije, isto tako je upravo tisak dospio prvi za odstrel zastarjelih, sporih, radikalno temporalno uvjetovanih medija.
FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

45

Kritika tekstualne kulture (odnosno Gutenbergove galaksije) odvija se, ukoliko je rije o teorijskoj produkciji, sama u zastarjelom vidu prepirke starih i modernih: naime, izmeu klasiara koji ne ele napustiti ne samo ritual (ili kulturu) itanja knjiga nego i redovitog, ritualnog pohoenja knji ara (osobito dendijevskog ivotnog re ima subotom), te s druge strane medijskih sljedbenika koji sebe dr e avangardom postindustrijskog doba.31 Pokuaji posredovanja izmeu jedne i druge fronte vide se samo u komercijalnom sektoru knji arsko-izdavakih magnata koji e jednog pisca, ma kakav tradicionalist bio, preprodati pet puta u nekoliko medijskih varijanti. No kritika tekstualne kulture vie se odvija kao praktika kritika od strane novih medija, tonije, kao ignoriranje, izostavljanje, preskakanje i pretjecanje teksta, odnosno kao nadomjetanje klasine tehnike izvedbe digitalnim tehnikama. Tekst se nije samo ve preselio uglavnom u digitalne forme pohrane (kablovski vodovi, ipovi) i nije samo poprimio narav multimedijalnosti. Za tekst u digitalnoj izvedbi ka e se da nije samo objekt ve i subjekt itanja: naime, u digitalnim enciklopedijama historijske linosti same govore, njima se mogu postavljati pitanja, s njima se mo e voditi dijalog; s druge strane, takav dijalog je ipak la an, namjeten, fingiran isto onoliko koliko i Platonov sokratiki dijalog jer u njemu svi ve znaju sve. No, takav prigovor je krivo usmjeren i trivijalan koliko je trivijalno i navoenje Platonovih dijaloga kao primjera za, navodno, prividni karakter dijaloga i komunikacije.32
Onaj prvi oblik egzistencije dobio je nedavno u Zagrebu svoj institucionalni oblik kroz klupsku knji aru Booksa u istonom dijelu centra, u Martievoj ulici. Za drugi tip v. npr. portretiranje dandya informacijskog doba kod Agenture Bilwet, Datadandy u: Arhiv medija, Zagreb: Arkzin, 1998. Njegov lokalni institucionalni oblik mogao bi se prepoznati u multimedijalnom centru Mama, u zapadnijem dijelu naju eg centra, u Preradovievoj ulici. Pitanje koje bi se u slijedu McLuhanove teorije medija moglo postaviti glasi otprilike: Da li se i koliko drutveni, politiki i kulturni svjetonazor publike tih dvaju klubova razlikuje meusobno ukoliko samu instituciju kluba, ukljuujui i fiziki prostor, uzmemo kao medij. Postoje li fundamentalne razlike vrijednosnog i ideolokog tipa izmeu poklonika gutenbergovske i elektronske kulture svakodnevice? 32 Osim injenice postojanja tzv. nepisanog uenja kod Platona (grapha dgmata) na koje upuuju kako sami Platonovi dijalozi i izravne Platonove izjave a najpouzdanije nezavisno historijsko svjedoanstvo predstavlja Aristotelov izvjetaj o sadr aju predavanja i kritika u Metafizici knj. M, N (XIII i XIV) te kasnija doksografska tradicija, nita drugo ne podr ava uvjerenje o fingiranju dijaloginosti u Platonovim dijalozima. ak je i samo nepisano uenje kako po sadr aju tako i po
31

BORISLAV MIKULI

46

svome obliku (metamatematiko uenje o najviim principima stvarnosti) toliko razliito od dijaloga da nipoto ne mo e ukinuti njihov karakter postupnog dola enja do rezultata koji ne predstavljaju parcijalne istine samo po tome to nisu krajnje istine (s obzirom na ono najvie uenje, mgiston mthema) nego zato to su sektoralne istine dobivene s obzirom na kontekst istra ivanja i stupanj ili tip logosa koji je primjeren tematici. Za daljnja razjanjenja o tome vidi ovdje dalje. 33 Usp. K. OHara, Platon i internet, Zagreb: Jesenski i Turk, 2003.

47

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

Premda je Platonova teorijska pozicija viestruko slo ena, vieznana i polivalentna, i premda se ne mo e poricati da ona daje prednost ili barem inicijativu voditelju razgovora koji zna vie od svojih sugovornika, dijalog nije la an sa stanovita primaoca. To je odluujue ne samo s obzirom na modernu hermeneutiku i recepcijsko-teorijsku tradiciju, gdje je primalac zamiljen kao subjekt odnosa tumaenja (on je mjesto promjene znaenja i poprite povijesti djelovanja), nego i s obzirom na teoriju dijaloga samog Platona. Naime, vrijedi imati na umu da iako Platon daje prednost voditelju dijaloga a sugovornik (obino mlai) koji ui je vie-manje pasivan odgovara na pitanja (predmet porodiljskog umijea), nije opravdano uzimati da prethodno (pred-dijaloko) znanje uvijek imaju apsolutnu vrijednost. ak ako je unutar dijaloga ve sve odlueno sa stanovita voditelja dijaloga (a to, gledano u historiji dijaloga, va i samo za dijaloge iz kasne faze gdje voditelj razgovora nije vie Sokrat nego stranac), proces stjecanja znanja je strogo diskurzivan, odnosno uvjetovan medijem to su jezine forme i sadr aji konkretnog govora a za sugovornike postoji napredak u procesu znanja u smjeru novih podruja i novih sadr aja, a ne samo prema naputanju starih uvjerenja i oblika znanja. Premda je ve to dovoljno da se preispitaju interpretacije koje kod Platona vide jednoznanu i apsolutnu prednost mentalnog govora pred verbalnim (miljenje kao razgovor due sa samom sobom) i osobito pred pisanim govorom (dok je glasovni zbog vee bliskosti s mentalnim legitimniji), Platon va i i dalje neupitno kao rodonaelnik klasine, fonocentrine filozofske teorije jezika, znaenja i diskursa iza koje stoji metafizika teorija ideja. Pored toga ili jo vie, to je va no s obzirom na suvremeni interes za komunikacijske procese i teorije komunikacije: glavna veza izmeu Platona i suvremenih modela procesualnog miljenja le i u digitalnom shvaanju odnosa medija i sadr aja miljenja.33 Prevedeno na rjenik teorija interpretacije i teksta, dijalog vie nije otvoreni tekst ili bolje: materijalni prostor

otvorenosti smislova, kako to jo od romantike pretpostavlja suvremena filozofska hermeneutika; kod Platona je rije o mentalnom tekstu kao istinskom obliku koji gubi ogranienost znakovnosti (slova alfabeta ili slike hijeroglifa), koja mu je pridavala znaaj semiotikog, materijalnog predmeta zakrivajui i falsificirajui njegov ideelni karakter ili ist sadr aj, ali je poprimio formu virtuelnog mentalnog i beskonano proirivog entiteta koji se generira iz svoga koda. Otuda se virtualni tip materijalizacije ini jedinim adekvatnim i idealnim oblijem teksta. Platon je u tome glavnom, idealistikom dijelu svoje teorije digitalni mislilac: u istom noetikom mediju diskursa ponitena je distanca izmeu egzistencije stvari i njezine sutine, izmeu spoznaje i spoznajnog predmeta, izmeu pojave istine i istinitog. Time dakako, s ogranienog stanovita mentalistikog modela miljenja prestaje va iti tradicionalna dihotomija izmeu nepisanog uenja i dijaloga. Oni se meusobno odnose kao kodirajui (sistemski) jezik i kodirani (generirani) govor.34 Tako se eliminacija klasinih oblika teksta u nadolazeoj kulturi novih medija odvija ne samo implicitno nego i deklarativno kao
Takav se noetiki model mo e potvrditi u glavnim dijalozima srednjeg stvaralakog razdoblja poput Dr ave, Menona i Fedona, ali ne vie u kasnijem dijalogu Teetet koji umjesto ranije teorije odslikavanja ili participacije unosi presudan jezino-sintetiki model (u kojemu je noetiki materijal due, ono zajedniko, dodue i dalje jo nu an ali ne i dovoljan moment spoznaje), i time implicitnu autokritiku i samonadogradnju koja karakterizira i druge kasne dijaloge poput Parmenida i Zakona. (Za posebnost spoznajno-teorijske pozicije u Teetetu, ali bez otvaranja semioloke dimenzije, v. npr. A. Silverman, Platon on Perception and Commons, u: Classical Quarterly 40 (1990), str. 148-175.) Ono retoriko ili materijalno od prirodnog jezika na njegovim dijalozima time ne prestaje postojati, bitno se mijenja njegov predmetni status, a time se, teorijski gledano, premijeta i te ite dosadanjih interpretacijskih sukoba izvan granica hermeneutike smisla prema kulturno-semiotikim i medijskim aspektima. Osim interesa za digitalnog Platona usp. suvremene reaktualizacije Platonovog diskursa poput Giovanni Cerri, Platone come sociologo della communicazione, Milano: Il saggiatore, 1991, osob. zavrno poglavlje Elogio della scrittura; takoer James J. ODonnell, Avatars of the Word. From Papyrus to Cyberspace, Cambridge (MA), London (UK): Harvard UP, 1998, osobito pogl. 1 Hearing Socrates, Reading Plato. Dok ODonnell ostaje na granici manifestne Platonove kritike pisma ne ispitujui latentne teorijske postavke, njezina prednost se pokazuje, na drugoj strani, kod kritikog itanja McLuhana: premda na vie mjesta u pozitivnom smislu citira njegovu devizu da je sadr aj medija uvijek drugi medij, ODonnell daje historijske primjerke medija koji opovrgavaju McLuhanovu pretpostavku o temeljnoj strukturnoj razlici izmeu starih medija (knjiga, tisak) koji su navodno linearni, i novih (elektroniki) koji su ne-linearni, simultani. Usp. osob. 4. pogl., From the Codex Page to the Homepage (za McLuhana str. 54-55)
34

BORISLAV MIKULI

48

Rije je, kao to je poznato o kratkom, zavrnom poglavlju Lockeova Traktata o ljudskom razumu (XXII) odakle je za suvremene teorije preuzet izraz semeiotik (drugo ime za logiku).

35

49

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

rehabilitacija Platonove glorifikacije mentalnog medija ivog logosa nasuprot grafikom zapisu iz dijaloga Fedar. Onoliko koliko je tehnologija tekstualnog medija udaljena od neposrednosti digitalnih, toliko je pismo udaljeno od logosa, ukoliko je ovaj shvaen kao mentalni govor. Ta hijerarhija od materijalnog medija kao ni eg do mentalnog kao vieg (ili krajnjeg), koja le i u pozadini McLuhanova shvaanja proliferacije medija do granice mentalnog, tradicionalna je, no semiotiki karakter toga krajnjeg mentalnog sloja posredovanja ili reprezentiranja izvanmentalnog predmetnog svijeta otkrio je Locke, i to na krajnjem rubu svoga velikog Traktata o ljudskom razumu.35 Reprezentacije stvari u naoj svijesti su ideje ili znakovi. Znakovnost miljenja ili materijalna strana mentalnih reprezentacija postoji uvijek, kako istie Hegel u Enciklopediji filozofskih znanosti ( 497), samo na rubu psihologije ili logike, iako je ona sam uvjet mogunosti miljenja jer je nain datosti sadr aja svijesti za samu svijest; znakovnost je uvjet same svjesnosti miljenja. No, otkrie toga momenta puno je starije u povijesti ideja, ono pripada Platonu ija teorija znakovnih upisa ili peata u dui u Teetetu (typoi koji se nazivaju i semeia) podrazumijeva troje: osjetilno ili pojedinano, noetiko ili izvorno duevno (ta koin, zajedniko ili najopenitije kategorije poput bitka koje ne primamo kroz osjetila) i jezini materijal (gls) koji povezuje (syllogzein) sve troje u doksastiki iskaz ili reenicu (logos); ta teorija mentalnog znaka kao i prispodoba due s votanom ploom predstavlja vie preutnu nego eksplicitnu historijsku pozadinu kako za Lockeove ideje-znakove, za Kantove sheme i Hegelove zorove-znaenja, tako, u drugom smislu, i za Derridinu ideju transcendentalne trace koja prethodi svakom pismu. Novi (digitalni) mediji na taj nain, tehnoloki ostvarujui mentalistiku i ne-jezinu Platonovu teoriju noetikog prostora ideelnih predmeta iz Politeje, koja je starija i jednostavnija nego ona jezina u Teetetu, implicitno revidiraju uvjerenje o povijesnosti svih oblika medijacije na kojima poiva ljudska kultura, i to ne samo u smislu tehnolokih, moralnih i socijalnih dostignua, ve i u smislu ljudskog perceptivnog aparata. Novo na novim medijima je njihova tehnoloka, virtuelna materijalnost iz koje proizlazi i njihova istinska dimenzija performativna mo neposrednog djelovanja. Ona je identina s nainom

njihove datosti, sa strukturom, a njezin sadr aj identian je onome to znamo iz mita: bo anski savrena mo vienja koja je bo anski (ili demonski) neposredna mo djelovanja. Teza o povijesnosti perceptivnih procedura na bazi ljudskih osjetilnih organa (vid, sluh, njuh itd.) historijsko je dostignue humanistike filozofije spoznaje u rasponu od Kantove spoznajno-kritike teorije produktivne uobrazilje, Hegelove povijesne teorije produktivnog pamenja (nasuprot pasivnog sjeanja), Marxove materijalistiko-povijesne teorije obrazovanja ukusa do Nietzscheove kulturno-kritike teorije koncepta istine. U specifinijem obliku, ona se razvila na Goetheovoj romantiko-estetikoj teoriji znanosti i teoriji boja, eksperimentalnim saznanjima o postojanju neurofiziolokih boja bez stvarnog nositelja (referenta), te na opservacijama svjetlosnog snopa u tamnoj komori. Rezultat tih spoznaja revolucionarno je shvaanje da se obini prirodni opa ajni proces, poput vienja nekog predmeta, ne odvija kao mehaniki prijenos gotovih slika niti kao izravno optiko odslikavanje, ve kao interpretacijski proces oka u sprezi s mo danim funkcijama. Na toj Goetheovoj interpretaciji ranijih spoznaja iz optike, i osobito na njegovim vlastitim opservacijama o bojama, izrasla je itava hermeneutika teorija kreativne subjektivnosti koja u spoznajni proces unosi procesualnost spoznaje kao dogaanja i ideju predmeta kao uinka ili proizvoda subjektivnih sintetikih spoznajnih moi nasuprot teorijama datosti i prisutnosti predmeta i analitikom postupku uma (svijesti).36 Humanistika epistemologija perceptivnih oblika spoznaje insistira na tome da su ve i najprirodnije ili najneposrednije funkcija
U toj se toki teorija boja bez izvanmentalnih referanata pribli ava koncepciji sinkategorematskih izraza u jeziku, poput veznika, lanova, pade nih oblika itsl. koji su takoer bez pokria u referencijama na izvanjezini svijet predmeta. Oni su materijalni dokaz izvorne sintetizirajue moi jezika da stvara svijet smisla nezavisan od predmetne referencije. Premda su sinkategorematski elementi jezika otkriveni u Aristotelovoj teoriji, i presudni za nastajanje jezinog karaktera teorije istine koju poznajemo kao teoriju korespondencije ili adekvatnog odslikavanja, teorija sinteze na temelju subjektivnih moi dobila je svoje znaenje tek s romantikom preradom Kantove teorije uobrazilje. Za kritiku teorije datost osjetilnih podataka (myth of the Given) u svijesti i primata analitikog postupka razuma u anglosaksonskoj tradiciji v. ishodini tekst W. Sellarsa, Empiricism and philosophy of mind iz 1956, (repr. u: Science, perception, and reality, London: Routledge & Kegan Paul, 1963., str. 127-196), na kojemu R. Rorty temelji svoj ambiciozni projekt obuhvatne kritike klasine epistemologije, Philosophy and the Mirror of Nature iz 1979. (v. Filozofija i ogledalo prirode, Sarajevo: V. Maslea, 1991).
36

BORISLAV MIKULI

50

Za dio teksta koji slijedi upuujem na radove Gottfrieda Boehma, povjesniara umjetnosti i teoretiara slike, jednog od najistaknutijih predstavnika hermeneutike epistemologije: Bildsinn und Sinnesorgane, u: Neue Hefte fr Philosophie 18/19, 1980: 118-132; ovdje osobito Hat das Sehen eine Geschichte?, u: Werk und Diskurs. Karlheinz Stierle zum 60. Geburtstag, hrsg. von Dieter Ingenschay und Helmut Pfeiffer, Mnchen 1999: 179-188; nadalje, Mnemosyne. Zur Kategorie des erinnernden Sehens, u: G. Boehm/ K.H. Stierle/ G. Winter (Hgg.), Modernitt und Tradition, Festschrift Max Imdahl, Mnchen 1985: 37-57; Sehen. Hermeneutische Reflexionen, u: Internationale Zeitschrift fr Philosophie H1, Jg.1, 1992: 50-67. 38 Rije je o nekoj vrsti hermeneutikog pre-eksponiranja fiziolokog uinka produ ene percepcije (vienja boja nakon nestanka podra itelja, senzacija nepostojeih boja, efekt komplementarnih kromatskih suprotnosti plavo-zeleno itd.).

37

51

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

ljudskog organizma, poput gledanja, zapravo medijacijski procesi s karakterom interpretatacije jer njihov sadr aj ne ine paslike stvarnosti u svijesti nego znaenja osjetilnih sadr aja za svijest. Reeno u argonu komunikacijskih teorija, ljudski osjetilni organi su mediji. Ako su u suvremenim teorijama tehniki mediji nazvani produ enjem ili proirenjem ovjeka (McLuhan: extensions of man), jesu li ljudski organi digitalni? Pribli ava li se time humanistika teorija prirodno-osjetilnih procesa spoznavanja kao procesa interpretacije suvremenoj teoriji digitalne, instantane svijesti u kojoj medij i sadr aj predstavljaju isti proces a svijest i znaenje padaju ujedno, bez diferencije, pomaka oprostorenja ili ovremenjenja (Derrida)? Tehnoloka spoznaja vezana za medije a s njome i kultura suvremenog doba zahvaljuje jedno od najva nijih dostignua prikaz pokreta kao sintetike cjeline filmom performativnom ili funkcionalnom nesavrenstvu oka, naime nesposobnosti toga organa da pri odreenoj brzini pomicanja predmeta razlui kretanje na sekvence. Na toj spoznaji o temporalnoj strukturi zamjedbe hermeneutika epistemologija gradi teoriju o povijesnosti prirodnog zamjedbenog procesa.37 Ona gradi i obrazla e tu tezu historijskom spoznajom da je svijest o procesualnosti osjetilne senzacije kulturoloko, povijesno otkrie; nadalje, povijesnost osjetilne datosti u hermeneutikoj se teoriji utemeljuje na tzv. kritici osjetila poput, slikarskog eksperimenta s bojama ili drogama koja je opet sa svoje strane dio povijesti kulture. Idejno-povijesna i eksperimentalna kritika osjetila kombinira se s povijeu civilizacije i stupa na mjesto tradicionalne analize prirodne konstitucije osjetila. No rezultat koji dobivamo ovakvom analizom ne izgleda da dostatno opravdava hermeneutike zakljuke o strukturi predmeta. 38

Da bi kulturoloka spoznaja o procesualnosti osjetila sama postala integralni dio perceptivnog akta, nije dovoljno rekurirati na vremensku strukturu percepcije (faktor kanjenja). Povijesnost je u hermeneutici subjektivna kategorija, ona je horizont oekivanja ili interpretativni stav razumijevajueg subjekta, i nije svodiva na vrijeme u smislu fizikalno iskazive veliine diferencije ili kanjenja. Povijesnost mora le ati u elementima koji ine slo enost osjetila i koji djeluju simultano i sintetiki bez obzira na trajanje fiziolokog procesa zamjedbe. Upravo tu simultanost heterogenih elemenata (osjetilnih podataka, noetikih kategorija i jezinog materijala koji dolazi izvan due) opisao je Platon u samokritikoj fazi koju iskazuje dijalog Teetet. Greka u modernom hermeneutikom modelu poput Boehmovog pokazuje se jo eklatantnijom u tome to se hermeneutikim krugom, kako to pokazuju argument svijesti o povijesnosti i argument kritike osjetila, neposredno identificiraju fizioloko-perceptivna procedura i elementi njezine kulturno-povijesne nadgradnje. Tonije reeno, sintetiki oblik percepcije, istovremenost faktikog (to da vidim) i modalnog (kako vidim), u hermeneutikoj se verziji koristi u svrhu ponitenja analitiki ustanovljive diferencije izmeu modalnog i faktikog. Ta teorijska svrha je viak same hermeneutike teorije ugraen u samo naelo teorije. On spada u ideologiju teorije. Drugim rijeima, ako se s hermeneutikom teorijom mo e rei da je svako vienje povijesno, odnosno modalno odreeno iskustvom natalo enim u kategorijalnom aparatu te je sintetikog porijekla premda se prikazuje kao njegov apriorni sadr aj39, povijeMeutim, produ ena percepcija u vidu autogene produkcije i reprodukcije senzacija, poput vienja boja bez referenta u vanmentalnom svijetu, ponaa se bez vanjskog ogranienja kao neureeni i neogranieni kromatski tok, iji se pendant najbolje prepoznaje u govornom toku pod imenom logoreje. Prema tome, vremenska struktura zamjedbenih procesa kao to je vienje nije osnovica njihove povijesnosti u smislu narativa koji pripada subjektu ali se odnosi na procese i sadr aje koji ga objektiviraju, ve u smislu indiferentnog protoka i beskonanog, ak patolokog produ enja sve do fenomena zamjedbenih halucinacija. Drugim rijeima, povijesnost zamjedbe tra i kriterij izvan same zamjedbe da bi bila povijesnost zamjedbe subjekta. Pored navedenih radova usp. G. Boehm, Bild und Zeit, in: H. Paflik (Hrsg.), Das Phnomen Zeit in Kunst und Wissenschaft, Weinheim 1987: 1-23. 39 U tome je bit dalekose nog hermeneutikog zaokreta u analitikoj filozofiji znaenja koji je izvrio W. v. O. Quine svojim epohalnim tekstom Dvije dogme empirizma iz 1951 (v. From a logical point of view, Cambridge MA: Harvard UP, 1953, 2nd ed. 1980; prijev. u: Kontekst i znaenje, ur. N. Mievi/M. Potr, Rijeka: IC Rijeka 1987; 69-86.). Prividno paradoksalno, taj tekst ini ne samo drugi potpo-

BORISLAV MIKULI

52

ranj Rortyeve destrukcije epistemologije nego i uporite za rehabilitaciju epistemologije protiv Rortyjeva vulgarnog pragmatizma. Usp. Susan Haack, Evidence and Inquiry. Towards Reconstruction in Epistemology, Oxford, UK/Cambridge MA: Blackwell, 1993 (1995), osob. pogl. 3, 6, 9.

53

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

snost zamjedbenog akta ne proizlazi iz njegove faktike, fizikalne vremenske strukture. Faktor vremena je univerzalni moment strukture zamjedbene moi (iskljuujui Marsovce i arhajske bogove), povijesnost je njezin modalni faktor. Bez toga, perceptivni akt, odnosno njegovi uinci i osjetilni sadr aji, produ uju se autogeno do u beskonanost, postaju bez-vremeni i ne poznaju povijest osim ako nismo spremni svrstati halucionogene do ivljaje u kategoriju povijesnosti. Halucinogeni do ivljaji, ako se verbaliziraju ili oslikaju, sadr e mitsku matricu bezvremenosti i transloginosti. Povijest nije sazdana od vremena nego od naracije razumljene kroz njezino vrijeme. Stoga temelj povijesnosti ne ini fizikani razmak u aktu percepcije izmeu akta i aktuiranog, to je ponovno mentalistiki proces opredmeenja predmeta za svijest, nego proces narativne produkcije znaenja. Ona je instantan, simultan medijski ili semiotiki proces ili jednom rijeju: jezini. U tom smislu ini se da je mogue, ili ak nu no, poi od teze suprotne hermeneutikoj teoriji povijesnosti osjetila u Boehmovoj verziji, da bismo doli do humanistike teorije zamjedbenog akta. Povijesnost kao element kulturoloke (historijski akumulirane) spoznaje o funkcioniranju ula ponaa se spram zamjedbenog ina kao strani element koji tek treba integrirati. Povijesnost, upravo ukoliko u hermeneutikoj teorijskoj verziji znai nastupanje novog sadr aja, ne mo e biti dio indiferentnog vremenskog protoka zamjedbe, dakle ne mo e se zamisliti kao koekstenzivna ili paralelna s vremenskom strukturom. Drugim rijeima, ono to je povijesno u zamjedbenom aktu ne mo e, upravo suprotno polazitu predlo ene hermeneutike teorije zamjedbe (Boehm), biti izogeno, ve samo heterogeno fiziolokoj bazi zamjedbene moi subjekta. Da bi postalo izogenim, ono tek mora biti integrirano. Povijesnost ne mo emo zamiljati samo kao karakter diferencije na bazi fizikalne strukture (pomak, kanjenje procesa) nego kao semioloki i semantiki proces izmeu njezinih efekata. Jezik nije tek izraz povijesne naravi zamjedbe nego njezina, kantovski reeno, sintetiza, produkcija. Ono to je povijesno u zamjedbenom aktu, ne pripada prirodnom pa ak ni specifinom rodnom

(antropolokom) nasljeu u subjektu, ono nije endogeni proizvod spoznajnih moi (fizioloke boje) istog empirijskog subjekta, ve mo e biti neto drugo, strano, ne-subjektovo. Ono je moment realnog koje nije dio osvijetenog i opredmeenog procesa ali ga omoguuje. To je njegova znakovnost i medijska funkcija materijalnih znakova koja stvara viak sadr aja na samim sadr ajima.40 Time se gotovo u potpunosti mjenja kulturalni efekt medija koji je vidljiv najprije u njihovu razumijevanju ili teorijskim diskursima o njima. Niti su mediji stvar tehnolokog napredovanja u posredovanju neovisnih, apriorno postojeih sadr aja, niti izmeu medija i sadr aja postoji odnos autentinog pribli enja, dokonanje teleolokog procesa. Razoaranje u takvom oekivanju mo e rezultirati samo beskonanom potragom za novim, autentinijim oblicima medijacije, takvima koji e se bez ostatka pribli iti samoj stvari, posredovati istinski sadr aj41. Ili pak, kao u sluaju biografske i autobiografske naracije u razliitim medijskim oblicima, poput postnacistikih filmova Leny Riefenstahl ili Heideggerove filozofske
Time se, mislim, posti e toka na kojoj je mogue izbjei nesuglasice i inkompatibilnosti koje karakteriziraju kulturno-povijesnu i strukturalnu argumentaciju u podruju medija. Nestaje paradoks da i ono to prepoznajemo kao povijesno novo, kao rezultat samo ljudskog razvoja, istovremeno prepoznajemo i pod aspektom vremena; ono povijesno i revolucionarno u svojoj je strukturi nu no i pojava u vremenu, ono pada u vrijeme i zato ini epohu ili povijest svoga vremena (Zeitgeschichte). Iako nije odraz ili efekt historije, ono povijesno revolucionarno jest dio historije, i utoliko postaje podlo no i dostupno akumuliranom historijskom znanju i historijskim vrijednostima. Povijesni inovi, revolucije, restauracije, utopistiki, antibirokratski i apokaliptiki pokreti postaje povijesnim samo iz Kantove perspektive entuzijastikog subjekta-promatraa; to je epohalni horizont oekivanja u kojemu instantano djeluju dijakronijska i sinkronijska perspektiva, prolost i budunost, konkretno i utopijsko. To je dimenzija povijesno ispunjenog sada. Za hermeneutiki pristup v. ponovo G. Boehm, Eine kopernikanische Wende des Blickes, u: Sehsucht. ber die Vernderung der visuellen Wahrnehmung, hrsg. von Kunst- und Ausstellungshalle der Bundesrepublik Deutschland GmbH, Gttingen 1995: 25-34; Die Arbeit des Blickes. Hinweise zu Max Imdahls theoretischen Schriften, in: G. Boehm (Hg.), Max Imdahl. Reflexion Theorie Methode, Frankfurt 1996: 7-41; za povjesnost percepcije u spekulativnom smislu kao ljudskog samo-stvaralakog ina v. izvoenja M. Kangrge, Povijesni smisao odnosa percepcije i apercepcije, u: Praksa, vrijeme, svijet, Beograd: Nolit, 1984:139-154. Za politiki karakter pogleda subjekta kao horizonta oekivanja koji pripada entuzijastikom subjektu v. npr. R. Riha, Kant in praktischer Absicht u: Filozofski vestnik 2, Ljubljana 1992. 41 Usp. Agentur Bilwet (1998), osobito eseje This world has lost its glory, Der Faschismus der Schnheit.
40

BORISLAV MIKULI

54

auto-apologije: od autentinosti tu-bitka, preko nacizma istine kao neposrednog poriva denuncijacije do amoralizma naknadne samoreprezentacije. Mediji su i jedno i drugo: proces posredovanja izmeu forme i sadr aja koji ujedno odr ava razliku i proizvodi njihovo strukturno preklapanje. Tehnoloki progres medijacije proizvodi pitanje o primatu forme ili primatu sadr aja. Nalije progresa iskazuje se kao ideoloki regres u teoriji koji nu nost strukturne razlike forme i sadr aja ispostavlja kao dihotomiju: ili nestajanje razlike ili hipertrofiju primata.42

3. Kritiko-teorijska psihoanaliza: U aporiji tehno-napretka i retro-kulture

Odatle se vidi da fenomen regresivnosti medija u smislu diskrepancije izmeu tehnoloke usavrenosti i nazadnosti sadr aja (primjerice nacistika ideologija krvi i tla, totalna ekologija New Agea, kranski fundamentalizam itd.) nije primarno rezultat kulturoloke neuroze i prirodne sklonosti ka regresiji kao antipoda progresu, kako to u svom prilogu psihoanalizi medijske kulture predla e predstavnik kritike teorije Hartmut Heuermann, ve konstitutivni dio samog procesa medijacije.43 Heuermannova knjiga, za razliku od Daten Dandya Agenture Bilwet, klasinim postupkom znanstvenog pisanja, polazi od rekapitulacije svog znanstveno-teorijskog ishodita (Freudova otkria i analize fenomena regresije u individualnom i kolektivno-psiholokom domenu) da bi je primijenio na medijsku kulturu klasine moderne u rasponu od knji evnosti (W. Irwing, E. T. A. Hoffmann, J. Conrad), preko glazbe (R. Wagner, Heavy Metal) slikarstva, religijskih uenja, televizije, reklamnih plakata. Na matrici individualno-psiholokog fenomena regresije Heuermann izrauje sve one njegove nepatoloke aspekte koji ine ulog kulturolokog progresa da bi primjerenije istaknuo bipolarnost reenog fenomena, njegove utopijsko-progresivne i apokaliptino-regresivne potencijale, sve do katastrofinih i nihilistikih efekata. Meutim problem regresivnosti suvremenih medija u ovakvom psihoanalitikom pristupu kulturi prikazuje se na nizu izvanredno zanimljivih analiza samo kao nesrazmjer izmeu naprednog
Cf. Agentur Bilwet (1998), esej Medien oder Barbarismus. Hartmut Heuermann, Medien und Mythen. Die Bedeutung regressiver Tendenzen in der westlichen Medienkultur, Mnchen: Wilhelm Fink Verlag 1994.
43 42

55

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

stupnja racionalnosti novih dostignua kulture, s jedne strane, i pada u mitske oblike miljenja i do ivljavanja svijeta. Polazei od Freudove maksime Wo Es war, soll Ich werden (Gdje je bilo Ono, trebam nastati Ja) Heuermann promatra kulturoloki napredak kao postupak progresivne, iako mune i nipoto zajamene racionalizacije historijskih stanja i procesa, kao postupak individualnog i kolektivnog (ontogenetskog i filogenetskog) prihvaanja historijskih dostignua, ili, reeno jezikom psihoanalize, poveanja ugode i smanjenja nelagode u kulturi, kao kretanja ka holistikoj slici svijeta. Aktualni pluralizam perspektiva i vrijednosti, gubitak centristike slike svijeta, tu novu nepreglednost, autor odbacuje, oslanjajui se na Habermasove dijagnoze, kao katastrofine i nihilistike produkte postmodernistikih teorija u umjetnostima i filozofiji, i sam zagovara cjelovitu i koherentnu sliku svijeta i ovjeka. 44 Cijena ovakvog racionalizatorskog pristupa je, ini se, ta da je psihoanalitika dijagnoza regresivnosti medija sama vie regresivna nego analitina. Njezina (nesvjesna) greka sastoji se u tome to na analitikoj razini sama zahtijeva i pokuava nadomjestiti ono to u medijima navodno nedostaje cjelovitu, koherentnu, preglednu i racionalnu sliku svijetu. Taj zahtjev je formuliran dodue progresistiki sadr aji medija moraju odgovarati neopozivim dostignuima i progresistikoj naravi ljudske civilizacije no, regresivna narav tog zahtjeva sastoji se u normativno postavljenoj ideji kod Heuermanna da mediji moraju posredovati cjelovitu sliku svijeta. Prevedeno na rjenik strukturalnog prikaza medija s poetka ovog rada, ono to se zahtijeva, to je upravo ono nemogue poklapanje sadr aja i forme medija: medij mora doista posredovati poruku, ali sama poruka vie ne postaje nikakav medij nego se (kako pokazuje Anders) prikazuje kao sama stvar, dogaaj. Medij mo e posredovati cjelovitu sliku
Za diskusiju o filozofskoj i znanstveno-teorijskoj pozadini psihoanalize izmeu kritike teorije frankfurtske kole i francuske lingvistiko-semioloke tradicije usp. rani i jo uvijek mjerodavan rad Slavoja i eka, Znak, oznaitelj, pismo, Beograd: Mladost (ideje) 1976. Za pokuaj posredovanja izmeu lakanovske psihoanalitike teorije subjektivnosti i hermeneutike usp. Hermann Lang, Die Sprache und das Unbewute, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1973; Manfred Frank, Was ist Neostrukturalismus?, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1984. Usp. takoer hermeneutike priloge u: Filozofsko itanje Frojda, ur. Obrad Savi, Beograd: IC SSOS, 1988. Nadalje, Ljiljana Filipovi, Nesvjesno u filozofiji, Zagreb: Antibarbarus, 1997. te priloge u tematskom bloku Filozofija i psihoanaliza, u: Filozofska istra ivanja, 10 (3/1984): 295-349.
BORISLAV MIKULI
44

56

svijeta, on to upravo i ini, ali samo po cijenu totalne la i koja poiva na nizu pojedinanih istina. Otud je poruka (ili reeno s Andersom: injenica za razliku od dogaaja) unutranja granica procesa medijacije, ona je posljednji referent (ili, tonije, medijski reprezentant mentalne reprezentacije autora poruke). No, vidjeli smo, da bi odgovorili tome zahtjevu, mediji moraju postati mitskim (la nim), tj. posti ui podudarnost forme i sadr aja bez ostatka oni ponitavaju unutranju diferenciju izmeu forme i sadr aja (injenice i dogaaja), upravo ono to omoguava proces medijacije. Taj efekt se vidi, da ponovimo, samo ako se McLuhanova krilatica ita obrnuto: Poruka je medij, poruka je ta koja posreduje novi sadr aj (viak sadr aja) koji nije reprezentiran u njoj samoj kao mediju. Bez toga obrtnja, nemogua je sadr ajna analiza medijskog uinka a s time i njegova interpretacija. Umjesto refleksije ostaje uvijek samo imanencija. Otuda, analizirajui fenomen regresivnosti u klasinim medijima poput literature, glazbe i slikarstva na nivou kritike sadr aja, Heuermann gubi iz vida da je regresija sadr ana u samoj naravi, u strukturnoj dispoziciji medija za ponitenjem dispozicije u smjeru identifikacije, upravo u onom momentu koji i on sam zagovara. Najeklatantniji primjer dvoznanosti njegovih analiza u tom smislu jest fenomen tzv. elektronske, televangelike crkve u SAD-u: jedan od najskandaloznijih primjera za spoj tehnolokog progresa u medijima s regresijom u mitske obrasce miljenja i ponaanja, televangelika praksa, ujedno je najvii oblik posredovanja holistike slike svijeta. Ali ona nije regresivna samo po svojim religioznim sadr ajima u tome sigurno nije regresivnija od fanatizma bilo koje vrste, pa bio on i racionalno-tehnoloki ve prije svega po tome to televangelika crkva svoj nauk smatra neposrednom istinom i to ga adekvatno tome prakticira naime neposrednim i totalnim prisustvom u svakidanjem ivotu svojih vjernika. Izmeu njezina nauka, ideolokog sadr aja i elektronskih medija, kojima se prenosi, ne postoji nikakva strukturna distanca: oni su ivi paradoks neposredne medijske stvarnosti. tovie, neposredna stvarnost ili totalno prisustvo nauka nije samo uinak suvremenih medija, nego je upravo konstitutivni dio ideolokog sadr aja nauka. O mediju se mo e govoriti jo samo u pukom tehnikom smislu aparata koji bi tako, zbog svoje upadljivosti, jednom mogao zasmetati u svijetu savreno instantane medijacije, u kojemu su akcija i reakcija simultane bez posredo-

57

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

vanja. Rije je dakako o svijetu totalne denuncijacije kakav se mo e vidjeti u tragovima ili zamecima i izvan fundamentalistikih ivotnih zajednica, u gradskim etvrtima ili itavim naseljima s takozvanim nadziruim susjedstvima u kojima na ulazu, u sloganu dobrodolice, stoji upozorenje da posjetilac dolazi u zonu neposrednog dojavljivanja svake sumnjive djelatnosti: od trenutka kad si stupio u prostor, svako tvoje djelovanje povlai za sobom instantano protudjelovanje, kao u mitskom prostoru. Takva koncepcija i praksa civilne zajednice ne iziskuje, oito, nikakvu posebnu medijsku logistiku osim ljudskog oka i uha, tih prirodnih produ enja paranoidne konstrukcije ovjeka. Pria o medijima mo e se stoga ispriati samo ukoliko i onda kad se u medijskoj stvarnosti uka u pukotine, nesavrenosti, nedovrenost, upravo ne-holistika medijacija.45 Istina medija o kojoj je ovdje rije ne le i dakako u kompleksu fikcije, privida, la i, zabave, entertainmenta itsl. nasuprot medijaciji ozbiljnih sadr aja (vijesti, kultura, znanost), nego tamo gdje se postavi pitanje nemedijatiziranog, nesavladivog ostatka medijacije. Taj pak ne le i u tzv. vanjskom, stvarnom, istinskom svijetu nasuprot mediju, ve u samoj njegovoj strukturi. Istina medija, njihovo stvarno drugo, uvijek je samo dio njihova pogona, i stoga, kako to pokazuje medijsko-teorijski spisateljski rad autorske kooperative Agentur Bilwet, da bi kritika medija bila plauzibilna, ona sama mora biti imanentna medijska produkcija. Samo u tome le i mogunost da, nasuprot regresivnosti zahtjeva za holizmom, bude progresistika upravo u smislu HeuerOdline primjere za takvu napuklinu nesavrenog totaliteta davao je (i jo uvijek daje) dominantni drutveni medij, televizija. Tako se burnih 90-ih esto deavalo da voditelj ili voditeljica sredinjeg dnevnika umjesto novopropisane rijei izvijee koja je trebala istisnuti srbizam izvjetaj, izgovori bastardnu, lingvistiki i psiholoki viestruko zanimljivu tvorevinu izvjeaj. No hipertrofija ideoloke revnosti prema oktroiranoj jezinoj politici kao da ne poznaje granice: tako e sportski novinar HTV ije ime i prezime jednoznano sugerira nepo eljno (srpsko) etniko porijeklo, u svojoj kroatoidnoj revnosti koristiti ne samo germanizam port, uvrije en u lokalnom zagrebakom idiomu, umjesto sport koji je opehrvatski (i srpski) standardni izraz, nego e i rije start zamijeniti sa tart. Reeno rjenikom lakanovske psihoanalize, to je kolski primjerak provale elje subjekta kao elje Drugog, tj. elje subjekta da bude priznat od Drugog. O ideolokim procesima u jeziku na primjeru tranzicijskih procesa, usp. novije socijalno-lingvistike radove D. kiljana, osob. The processes of ideologisation in language, u: R. Monik/A. Milohni (eds.), Along the Margins of Humanities. Seminar in Epistemology of Humanities, Ljubljana: ISH, 1996:15-63.
45

BORISLAV MIKULI

58

mannove dijagnoze: da putem refleksije i kritike preuzme kulturoloko dostignue stvarnosti, prakse i izazova novih medija. Paradigmatian medijski primjer regresije, i ujedno paradigmatian sluaj regresivnosti analize u Heuermannovoj knjizi, jest pripovjetka Washingtona Irwinga Rip Van Winkle (1819) o amerikom holandskom naseljeniku Ripu Van Winkleu, sklonom dangubljenju, koji je pod pritiskom nelagode u ko i svakodnevnog graanskog ivota (osobito pak zbog svoje angrizave ene) pobjegao od kue u slobodu divlje prirode. Tamo mu se dogodi da nabasa na bizarnu dru inu s kojom se dosita nakuglao i potom napio do besvijesti. Kad se probudio, bio je posve posijedio, brada mu je bila duga do peta, i vrativi se u mjesto gdje je nekad ivio, nita vie nije bilo kao prije, nikoga nije poznavao niti se njega itko vie sjeao. Kao stranac u eri otimaine za amerike kolonije izmeu Engleske i Holandije i politikih previranja, Rip bude ak osumnjien kao pijun engleskog kralja. U kritinom trenutku, sjeti se neka ena prie da je nekada davno nestao neki udak, da se uvijek prialo o nekim udnovatim dru inama u brdima. I stvarno, Rip Van Winkle bude ostavljen na miru i ivjee u selu u kojemu su ga svi pazili i obo avali kao primjerak iz davno prohujalih vremena. to se desilo? Rip Van Winkle je pod neobjanjivim okolnostima prespavao ameriku revoluciju, iako se samo htio spasiti angrizave ene koja ga je kao Ksantipa Sokrata tjerala na svakodnevne poslove, dok je on suprotno Sokratu koji je spas od privatnog graanskog ivota naao u ne-privatnom, javnom dane volio tratiti u kuglanju, pijuckanju i igrama s djecom. Na otvoreno pitanje o istinitosti te bizarne zgode koje se postavlja u samom literarnom djelu (Irwing je to pitanje rijeio tehnikom okvirne prie, prenijevi pitanje istinitosti sadr aja na autoritet kronista), Heuermann, kao psihoanalitiar medijske kulture, reagira regresivno. Naime, istinu odnosno pravo znaenje analizirane medijske forme on tra i izvan nje: ono se sastoji u tome to je Rip Van Winkle klasini, iako knji evno-historijski (1819) primjerak regresivca ante literam, tj. prije Freudove razrade fenomena regresije (1930): umjesto da se suoi s problemima modernog doba, Rip Van Winkle bje i (prespava, opija se) u tzv. divlju i autentinu prirodu, zapravo u mit o prirodi nasuprot pragmatikoj racionalnosti graanskog drutva na pragu svog nastanka. Slino kao i u analizi Coppolinog filma Apocalypsis Now (koju Heuermann smatra preutnom

59

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

BORISLAV MIKULI

ekranizacijom pripovjetke Josepha Conrada Heart of Darkness iz 1899.) Heuermannova znanstvena medijacija analiziranih sluajeva prese e preko medija u autentinu realnost, ovaj put poznatu samo znanstveniku. Ovdje i tamo istina le i u psihoanalitikom objanjenju regresije kod Irwinga individualno-psiholoke, kod Coppole kolektivno-psiholoke u apokaliptikom vienju ljudske civilizacije. Reduktivistiki manevar znanstvene medijacije ovakvog tipa eklatantan je: umjesto da fokusira nain na koji se unutar analiziranog medija (literatura, film itd.) postavlja pitanje istine i ujedno s time osvijetli nain na koji se unutar medija reproducira njegov ideoloki postav, ona umjesto njih, i izvan njih, tra i istinu u drugom kljuu. Rezultat toga mora biti pretvaranje analitikih nalaza znanstvenog postupka u ideoloki diskurs same znanosti. Kod Heuermanna se ona javlja, jo jednom, u zahtjevu da mediji posreduju holistiku sliku stvarnosti, dakle, upravo ono to oni rade. Suprotno Heuermannovu tumaenju, u Irwingovoj pripovijesti se vidi s dostatnom jasnoom da je pitanje istinitosti bizarne zgode s Ripom Van Winkleom rijeeno na jedini ispravan nain, i da je registar znaenja pripovijesti prije politiki nego psihoanalitiki iako bi ga upravo Heuermann morao najprije detektirati s obzirom na kritiko-teorijsku, frankfurtsku, pozadinu svoga modela knji evne psihoanalize. injenica da se Rip Van Winkle vraa u selo koje vie nije njegovo, da se ne sjea nikoga niti se itko u selu jo mo e sjetiti njega, u potpunosti iskljuuje mogunost obostrane identifikacije a time i pitanje objektivne istine.46 Umjesto toga, jedna se ena u selu iznenada dakle na vrhuncu Ripove drame gubitka svijesti i identiteta, ali i drame sela u kojem se odjednom pojavljuje ovjek iz legendi prisjea da su nekada postojale legende o ljudima u brdima. Identifikacija Ripa, a time i njegovo ukljuenje u zajednicu, odvija se stoga kao dodir fiktivnih ploha, meusobno pri-stajanje vremena sadanjosti i vremena legende, odnosno kao smijetanje nepoznatog (tovie
To je naoko posve obrnut sluaj od Odisejeva povratka i procesa njegove identifikacije-reintegracije i intersubjektivnog pristajanja premda i tamo auktorijalno jamstvo istinitosti jami samo kontekstualni identitet, koherenciju, i nita vie od toga; ono nastupa samo protiv svih ostalih faktora otvorenosti. Za slinu analizu prepoznavanja Odiseja na Itaki kao intersubjektivnog pristajanja na legendu (mit i epos) o Odiseju usp. avrljavo srce. Zaziv Muza u arhajskom epu, mit istine i postanak epistemikog subekta, osob. dio I. 3, u: B. Mikuli, Scena pjevanja i itanja, Zagreb: Demetra, 2006: 52-79.
46

60

posve bizarnog) elementa, Ripa, u simboliki sustav novog sela. Drugim rijeima, Ripov identitet posti e se uinkom intersubjektivnog pristajanja u kojemu je izvjesno samo postojanje legende ali ne i njezin referentni svijet. Tonije i upravo u tome se ini sadr anim politiki sadr aj (istina ili ideologija) prie integracija Ripa u kolektiv novog sela ne dogaa se kao re-integracija na osnovi pre-poznavanja, i stoga ne na osnovi stvarne istine, ve kao integracija ili pri-znanje za novi poredak stvari (novi simboliki poredak) onoga to stvarna svijest biveg sela nije mogla preraditi-priznati-prihvatiti (dangubljenje), to je bilo zazorno i emu je pripadalo da ode u nevid iza gora, iza svijesti. injenica da je taj isti sadr aj sad odjednom (nakon Ripovog odsustva u komi od nekoliko desetaka godina!) dopustiv, vidljiv, nezazoran, iako bizaran, ne znai da su se stubokom promijenile vrijednosti drutva (ljenarenje umjesto rada), nego znai doslovno i samo ono to se posreduje Irwingovom priom: da je Rip postao predmet ope pa nje i brige sela upravo kao primjerak nepredstavljivo davnih i nepredstavljivo drugih vremena. Upravo iz takve maglovite pozadine i Penelopa nastoji namamiti Odiseja da oda svoj identitet pitanjem o rodu od hrasta iz starodrevne prie. Drugim rijeima, Rip je, kao ostatak radikalno drugog svijeta obiaja nego to je poslovno-pragmatiki postao ivim ogledalom napretka. Bez njegova prisustva bez Ripa kao inherentne razlike ne bi bilo nijednog dokaza o tome. Legenda o udnoj dru ini iza brda i gora, koja je u starom svijetu imala status iskljuenog drugog u su-vremenoj stvarnosti, postala je onim to doista jest, legendom, time to je dobila realnu funkciju u novom drutvu: funkciju muzealizirane drutvene i kulturne prolosti. Tek s tom izmjenom vremenskih ploha drutvo je pro-gledalo u svoju prolost i proirilo polje vienja. Ono je re-integriralo svoju legendu o napretku time to je dopustilo postojanje radikalno drugog (nazadnog, zaostalog) unutar sebe nakon to se ono pojavilo u bezopasnom obliku. Legenda je postala prihvatljiva samo kad je, i time to je, izgubila snagu, imanentnu nesvjesnom, kad je postala trivijalnom ili u najboljem sluaju, bizarnom. Legenda o planinskoj dru ini pojavila se u isprva okantnom i bizarnom, ali banalnom liku zaputenog i izgubljenog starca; u novoj, denaturaliziranoj velegradskoj okolini naprednog industrijskog i napose postindustrijskog doba takvim spodobama vrve ulice a da ne postaju ni okantna ni bizarna ve samo banalna

61

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

pojava; ona ne dolazi medijski do izra aja toliko kroz spektakularno praenje karitativnog sklanjanja beskunika s ulica kad temperature padnu ni e od minus deset koliko u hollywoodskim filmskim priama o prosjacima koji sluajno i nakratko (ili pak zauvijek, ovisno o scenariju) postaju bogatai. Otuda, Irwingova pripovijest se, upravo s obzirom na eksplicitno pitanje o istini ispriane zgode, mo e itati istovremeno, ako ne i primarno, kao povijest o progresiji i integraciji, a ne samo kao povijest o regresiji i re-integraciji. Ta su dva momenta u svakom sluaju komplementarna, ali je spoznajni dobitak iz analize Irwingove prie po teoriju medija sadr an u tome to se primarni (ili prirodni) kognitivni inovi poput vienja i prepoznavanja odvijaju kao nain politikog vienja, tj. kao priznanje, kao integracija drugog, stranog bez prisilne redukcije na normirano. Progresivna relevancija Irwingove pripovijesti po medijsko-teorijsku analizu le i u strukturi same medijacije (u naslovu Rip Van Winkle), a ne toliko u njezinu sadraju (u sudbini junaka prie Ripa Van Winklea). Tonije reeno, ona le i upravo u diferenciji izmeu forme i sadr aja, u onom detalju koji spreava prelijevanje jednog u drugo a time i totalizaciju unutranje perspektive pripovjesti, odnosno totalizaciju fikcije. U Irwingovoj pripovjesti to su pitanje o objektivnoj istini i narativna (medijacijska) strategija njegova rjeenja. Slian sluaj unutranjeg samoogranienja medija, odnosno odustajanja autora od totalizacije fikcije i od prelaska u ideoloku propagandu sadr i Coppolin film Apokalypsis Now, koji Heuermann takoer analizira kao sluaj regresivne kulturoloke tendencije. Ona je katastrofinog, a ne apokaliptinog tipa zato to, po Heuermannovu itanju, na kraju filma, nakon scene s krvavim ritualom za vrijeme kojeg specijalac uspijeva likvidirati odbjeglog i podivljalog pukovnika amerike vojske u Kambod i, sve izgara u po aru apokaliptinih razmjera, ali Coppola ne sugerira ni jednu perspektivu obnove. Za razliku od katastrofine i samodestruktivne regresije, apokaliptina se nagonski preobraa u perspektivu spasenja. Analitika greka kod Heuermanna u ovom se sluaju kao i u prvom sastoji u prijenosu analize izvan imanencije naracije, odnosno u tra enju kljua u smjeru tzv. stvarnog, vanfikcionalnog znaenja medija koji se poklapa sa (prikazanim, reprezentiranim) sadr ajem. Prigovor da Coppola nakon prikaza rituala ubijanja a radi se o arhajskoj ljud-

BORISLAV MIKULI

62

skoj rtvi, i utoliko doista o kulturalnoj regresiji odbjeglog oficira u arhajsko divljatvo ujedno s po arom svijeta otvara perspektivu obnove, implicira da bi Coppola sam trebao vjerovati u rtveni ritual koji se odvija u njegovom filmu, vjerovati naime da rtveni ritual kao simboliki in poluuje stvarnost spasenja. Da je Coppola doista ispunio to oekivanje, postao bi ili iskupitelj amerike ratne katastrofe i apologet pentagonske ideologije (likvidirati odbjeglog asnika znai otkloniti nakaradni i nenormalni efekt rata, naime podivljanje ljudi na stupanj ritualnog homicida) ili pak propovjednik ideologije vjenog vraanja istog. Umjesto toga, perspektivu itanja treba ponovno izokrenuti: poruka je medij (neprikazanog vika) sadr aja. Tako, utu eni nedostatak perspektive obnove iz velikog po ara ne simbolizira potonue svijeta u besperspektivnost, nego prikazuje rat onim to on jest: homicid koji se ne mo e opravdati iz vnje istine i smisla. Prikazati ritual rtve a ne otvoriti perspektivu obnove, znai upravo ne vjerovati u ritual ubijanja, i zato Coppolina ne-intervencija ne znai pretvoriti apokaliptinu regresiju u neto jo gore, u katastrofu lienu dimenzije onostranosti, nego upravo zaustaviti kota vjenog vraanja to ga simbolizira ritual. Sadr ajni viak koji nastaje kroz medij poruke mora se formulirati na temelju kontrastiranja uvrijeenog razumijevanja smisla rituala (simbolizacija obnove) i nedostatka toga smisla na ratu. Upravo zbog ljudske katastrofe rata mi ne znamo da li ritual obnove poluuje obnovu, zato se ona ne mo e izravno integrirati u medijski prikaz bez pada u ideoloku zloupotrebu. Utoliko, kulturna regresija u Coppolinoj medijskoj verziji nije ni katastrofina ni apokaliptina, nego, ako postoji, ona je agnostika ili radikalno kritika. Medijsko dovrenje slike svijeta nema pokrie u sadr aju iz ve navedenog razloga, upravo zato to je poruka medija i sama nov medij drugog sadr aja: totalizacija medijske perspektive ostaje prikraena za totalno dovrenje sadr aja. Istina ritualnog homicida samo je gola istina materijalne radnje klanja. Holistika slika svijeta, bez napukline radikalno stranog, nemogua je. Integracija je mogua samo po cijenu napukline, preskoka, zadr avanja heterogenog. No, artikulirati takvu poziciju programatski, na nivou metateorije, znai ne moi izbjei samoironiju. Jedna od tih konzekvencija je ta da se faktiki mora pribjei intermedijalnom kretanju,

63

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

otkrivanju napuklina u medijaciji a ne cjelovitost; mora se tematizarati praznine, tra iti krajeve medija, sadr ajne identifikacije praznine zvane medij.47 Rije je o praksi kritike medija koja onkraj parametara dekonstruktivizma i semiotike i zamki beskonane semioze, ali zato u nita manje slinim parametrima word processinga arbitrarnim metodolokim sredstvima na medijskim fenomenima tra i veze i kontra-smislove koji prije nisu postojali: u knjigama za djecu o svijetu budunosti, o totalnoj ekologiji, o novim tehnologijama, o tehno-tijelu, o novoj ljudskoj vrsti data-dandya to nadomjeta esejiste, feljtoniste ili knji evni anr dandya (zaljubljenike u naliv-pero ili stari pisai stroj) itd. Ambulantna znanost ima u programu samo to da proiruje refleksivnu intervenciju. Zato je rubna (i komika) pozicija Agenture Bilwet s obzirom na ozbiljni akademsko-znanstveni i feljtonistiko-esejistiki diskurs u Evropi takoer predmet samoironinog prikaza: Bilwet se definira kao provizorna asocijacija kune radinosti iji cilj, suprotno oekivanju, nije njegovati alternativno miljenje kao izvorno nasuprot neautentinom etabliranom, ve takorei sokratikom gestom u postmodernoj varijanti sprijeiti intelektualno iskliznue i povratak u drutvenu ugodu bez kritike napetosti. Odnosno, izbjei sudbinu etabliranja kulturne disidencije i spasiti ironijski odmak refleksije od katastrofe postpolitikog konformizma kakav predstavljaju (ili tonije: pretendiraju da predstavljaju) neki oblici otklona od nacionalistikog mainstreama kulturne proizvodnje u tranzicijskim drutvima, poput nove stvarnosne knji evnosti.

Literatura
(Lista obuhvaa samo citiranu i/ili komentiranu teorijsku literaturu i knji evna djela)
BORISLAV MIKULI

Teorijska djela
Agentur Bilwet, Datadandy u: Arhiv medija, Zagreb: Arkzin, 1998 Anders, G., Die Welt als Phantom und Matrize. Philosophische Betrachtungen ber Rundfunk und Fernsehen, u: Die Antiqiertheit des Menschen, Band I. ber die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, Mnchen: Verlag C. H. Beck (Becksche Reihe),
Tako, Agentur Bilwet = Akademija za ambulantne znanosti, Zaklada za unapreenje ilegalne znanosti. Centar za meta-realizam, Odsjek za turistiku epistemologiju. Kontra-intuitivni komesarijat za politiku itd. (usp. Agentur Bilwet, 1998.)
47

64

2. Aufl. 2002. (izbor u: Europski glasnik 10, Zagreb, 2005., preveo B. Mikuli) Baudrillard, Jean, Les stratgies fatales, Paris: Grassette, 1983 Blumenberg, H., Arbeit am Mythos, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1969. , Das Lachen der Thrakerin, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1985. Boehm, G. Vom Medium zum Bild, in: Yvonne Spillmann und Gundolf Winter (Hgg.), BildMediumKunst, Mnchen 1999: 165-178 Begriffe und Bilder. ber die Grenzen sokratischen Fragens, u: K. Pestalozzi (Hg.), Der fragende Sokrates, Stuttgart/Leipzig 1999: 238-250 , Bild und Zeit, in: H. Paflik (Hrsg.), Das Phnomen Zeit in Kunst und Wissenschaft, Weinheim 1987:. 1-23 , Bildsinn und Sinnesorgane, u: Neue Hefte fr Philosophie 18/19, 1980: 118-132 , Die Arbeit des Blickes. Hinweise zu Max Imdahls theoretischen Schriften, in: G. Boehm (Hg.), Max Imdahl. Reflexion Theorie Methode, Frankfurt 1996: 7-41 , Eine kopernikanische Wende des Blickes, u: Sehsucht. ber die Vernderung der visuellen Wahrnehmung, hrsg. von Kunst- und Ausstellungshalle der Bundesrepublik Deutschland GmbH, Gttingen 1995: 25-34 , Hat das Sehen eine Geschichte?, u: Werk und Diskurs. Karlheinz Stierle zum 60. Geburtstag, hrsg. von Dieter Ingenschay und Helmut Pfeiffer, Mnchen 1999:179-188; , Mnemosyne. Zur Kategorie des erinnernden Sehens, u: G. Boehm/ K.H. Stierle/ G. Winter (Hgg.), Modernitt und Tradition, Festschrift Max Imdahl, Mnchen 1985: 37-57 , Sehen. Hermeneutische Reflexionen, u: Internationale Zeitschrift fr Philosophie H1, Jg.1, 1992: 50-67 Cerri, G., Platone come sociologo della communicazione, Milano: Il saggiatore, 1991 Cook, G., Mantic Marshall McLuhan: is the legacy the legend? u: The University of Toronto Bulletin, Sept. 12, 1988 de Kerckhove, Derrick, McLuhan and the Toronto School of Communication, u: Canadian Journal of Communication (1989): 73-79 Eco, U., Odsutna struktura u: Kultura, informacija, komunikacija, Beograd: Nolit, 1973 (usp. La struttura assente, Milano: Bompiani, 1968) , Intentio lectoris. Napomene o semiotici recepcije u: Sukob interpretacija (tematski blok: Eco, Krmer, Davidson, Rorty), Trei program Hrvatskog radija 47/1995, priredio B. Mikuli): 21-30

65

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

Eco, U., I limiti dellinterpretazione, Milano: Gruppo editoriale Fabbri etc. 1990 Faye, J.-P., Thorie du rcit. Introduction aux languages totalitaires, Paris: Hermann, 1972 Filipovi, Lj., Nesvjesno u filozofiji, Zagreb: Antibarbarus, 1997 Frank, M., Was ist Neostrukturalismus?, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1984 Grosswiler, P., A Q Methodology Study of Media and Ideology Orientations: Exploring Medium Theory, Critical Theory, and Cultural Studies, u: Canadian Journal of Communication, Vol. 22, Number 2, 1997. Haack, S., Evidence and Inquiry. Towards Reconstruction in Epistemology, Oxford, UK/Cambridge MA: Blackwell, 1993 (1995) Halbfass, W., India and Europe. An Essay in Understanding, State University of New York Press, 1988 Hall, S., The rediscovery of ideology: return of the repressed in media studies, u: Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurevitch, T. Bennett, J. Curran and J. Woollcott, London-New York, 1982 (repr. 1995): 56-90 Heuermann, H., Medien und Mythen. Die Bedeutung regressiver Tendenzen in der westlichen Medienkultur, Mnchen: Wilhelm Fink Verlag 1994 Kalanj, R., Kraj ideologije ili velika pria o kraju velikih pria u: Ideje i djelovanje. Ogledi o kulturnim promjenama i razvoju, Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo itd., 2000: 133-153 Kangrga, M., Povijesni smisao odnosa percepcije i apercepcije, u: Praksa, vrijeme, svijet, Beograd: Nolit, 1984: 139-154 Lang, H., Die Sprache und das Unbewute, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1973 MacIntyre, A., The end of ideology and the end of the end of ideology, u: Against the self-images of the age. Essays on ideology and philosophy, London: Duckworth, 1971. McLuhan, M., Media and Culture Change u: Essential McLuhan (Harper Collins 2002) , The Medium is the Message, u: Understanding Media, the extensions of man, London/New York: Routledge, 2001 (New York: The American Library, 1966); za prijevod v. Maral Makluan, Poznavanje optila, ovekovih produ etaka, Beograd: Prosveta 1971. (prev. S. orevi) Mikuli, B., Scena pjevanja i itanja. Izmeu Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknji evnog diskursa knji evnosti, Zagreb: Demetra 2006. (Usp. takoer web-publikacije: Knjiga itanja i

BORISLAV MIKULI

66

zaborava. Okuaji iz politike fiziologije knji evnosti, na: http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Knjizevnost, ljeto 2005., te http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Homepage/Arhomenos.htm) , Znalac i la ljivac. Semiotiziranje spoznaje, u: John Greco/E. Sosa, Epistemologija. Uvod u teorije znanja, Zagreb: Jesenski i Turk, 2004. (hrv. izdanje s dodatkom priredio Borislav Mikuli); autorsko izdanje na web-adresi: http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Homepage/Znalac-lazljivac.htm , Tranzitorij 2007. Imaginiranje Europeili kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike, URL: http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Tranzitorij2007 ODonnell, J. J., Avatars of the Word. From Papyrus to Cyberspace, Cambridge (MA), London (UK): Harvard UP, 1998 OHara, K., Platon i internet, Zagreb: Jesenski i Turk, 2003 Quine, W. v. O., Dvije dogme empirizma (1951), u: From a logical point of view, Cambridge MA: Harvard UP, 1953, 2nd ed. 1980 (prijev. Kontekst i znaenje, ur. N. Mievi/M. Potr, Rijeka: IC Rijeka 1987, str. 69-86) Riha, R., Kant in praktischer Absicht u: Filozofski vestnik 2, Ljubljana 1992 Rorty, R., Filozofija i ogledalo prirode, Sarajevo: V. Maslea, 1991. (Philosophy and the Mirror of Nature, Princeton Univ. Press, 1979) Sellars, W., Empiricism and philosophy of mind (1956), repr. u: Science, perception, and reality, London: Routledge & Kegan Paul, 1963., str. 127-196 Silverman, A., Platon on Perception and Commons, u: Classical Quarterly 40 (1990), str. 148-175 kiljan, D., The processes of ideologisation in language, u: R. Monik/A. Milohni (eds.), Along the Margins of Humanities. Seminar in Epistemology of Humanities, Ljubljana: ISH, 1996., str. 15-63 Virilio, Paul, Vitesse et politique. Essai de dromologie, Paris: Galile, 1977 Woollacott, J., Messages and Meanings, u: Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurewitch et al., London/New York: Routledge, 1982 (1998), str. 91-111 Zagzebski, L., to je znanje?, u: John Greco/E. Sosa, Epistemologija. Uvod u teorije znanja, Zagreb: Jesenski i Turk, 2004. (hrv. izdanje s dodatkom priredio Borislav Mikuli) i ek, S., Znak, oznaitelj, pismo, Beograd: Mladost (ideje) 1976 i ek, Slavoj, The Indivisible Remainder. An Essay on Schelling and Related Matters, London/New York: Verso, 1996

67

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005

Knji evna djela

Heinrich Heine, Reisebilder. Mit einem Nachwort von Joseph A. Kruse und zeitgenssischen Illustrationen, Frankfurt/M.: Insel Verlag, 1980 Charles-Louis de Montesquieu, Perzijska pisma (Les lettres persanes, 1721) Washington Irwing, Rip Van Winkle (1819)

Filmovi (s knji evnim predlocima)

Robert Zemeckis, Forrest Gump (1994), prema istoimenom romanu Winstona Grooma Robert Altman, Kratki rezovi (Short Cuts, 1993), scenarij prema kratkim priama Raymonda Carvera Fancis Ford Coppola, Apokalipsa (Apocalypsis Now, 1979), scenarij inspiriran propovijetkom Josepha Conrada Srce tame (1899)

linkovi s bibliografijama
http://www.english.uga.edu/~rmenke/6830/ http://www.mcluhan.utoronto.ca/article_torontoschoolofcomm.htm

Borislav Mikuli VOICES FROM THE CAN: McLuhan, the Digital Absolute and the Problem of Regressive Progress (Towards a Materialist Epistemology of Media Discourse)
BORISLAV MIKULI

Summary On the basis of selected examples of average lay as well as professional and theoretical discourses on the media phenomenon and the very notion of media, the author seeks to identify moments conducive to constructing a model for media analysis of a social-theoretical bent, and both structural-semiotic and substantive-critical in character. The analysis refers to the media in both the strict (technological) and the expanded (semiological) meaning of the term as technical devices and semiotic objects, such as discourses of ideology, science and literature. In the first section (I. 1-3), almost entirely devoted to Marshall McLuhans brief and legendary text The

68

Medium Is the Message, his basic thesis is put under a discursive-logical analysis of the text and reverted into the seemingly diametrically opposed form, The Message Is the Medium, whose further interpretive possibilities are then explored. In the second section (II. 1-3) McLuhans integral approach to media analysis, as a particular theory (communication theory), is examined by placing it in the discursive context along with the End of Ideology thesis from the 1960s and instances of humanistic-scientific discourse on non-technological media forms (hermeneutic theories of perception, psychoanalysis of narrative strategies in fictional discourses). The aim of the discussion is to relocate the phenomenon of conceptual regression (whether substantive, cultural, or ideological) in discourses presupposing absolute innovativeness and progressiveness of their media form. The result of the inquiry shows that regressiveness lies in the progressive media form itself, that is, in the very conceptions (theories, ideologies) of the form. Key words: media theory, media forms, instantaneity, simultaneity, McLuhan, hermeneutical epistemology of perception, psychoanalytic literary hermeneutics, the End of Ideology thesis, MacIntyre.

69

FILOZOFIJA I DRUTVO 3/2005