You are on page 1of 6

Atiya and Irshaad Hussain

Čovjek i ekologija, islamska perspektiva

“Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,
I kada Zemlja izbaci terete svoje,
I čovjek uzvikne: ‘Ša joj je?’,
Toga Dana će ona vijesti svoje kazivati.” (Kur’an, 99:1-4.)

Brojni sekularni i religijski učenjaci su, u svjetlu trenutnih ekoloških kriza, počeli tragati za
filozofskim ishodištem čovjekovog gramzivog i pohlepnog stava prema prirodi koja nas okružuje.
Dio ovih istraživanja obuhvata izučavanje korjena filozofije, te odgovornosti i udjela religije i
filozofije u stvaranju stavova koji su odveli čovjeka ka desakralizaciji prirode koje se dešava u
posljednjih nekoliko stoljeća, a koje je u naše vrijeme veoma ubrzano. Govoreći o tome Ziauddin
Sardar je napisao: “Korjeni naših ekoloških kriza su aksiomski: oni leže u našem uvjerenju i
bogatstvu duha koji oblikuje našu vezu s prirodom, jednih s drugima i životnim stilom koji vodimo.”1
Iz ovog razloga tradicionalne religije poput kršćanstva, židovstva i islama se smatraju odgovornim za
tobožnje zalaganje za antropocentričnu stvarnost. Pisci poput Lynn White Jr. smatraju da unutar ovih
religija leži korjen današnjih ekoloških problema. On ne osuđuje samo dvostruku prirodu čovjekove
veze s okolinom, već, također, osuđuje ideju da je “Božija volja to što čovjek eksplatiše prirodne
resurse što je uzrok njegovom ličnom kraju…”, kao i to što “Čovjek u velikoj mjeri dijeli Božiju vlast
nad prirodom.” 2
Ovaj kratki esej je iskren pokušaj istraživanja validnosti Whiteovog stava po kojem je
nepoštivanje prirode narazdvojivo od same biti ovih religija. Baveći se isključivo islamskom
tradicijom, ovaj rad će uzeti u obzir prirodu čovjeka, njegovu vezu s Bogom, prava i dužnosti pred
Bogom, i njegovu odnos prema ostalom svijetu s obzirom na prava koja posjeduje nad njima.
Drugim riječima, islamski pogled na svijet treba da bude polazna tačka za istraživanje čovjekovog
odnosa prema prirodi.
Primarna osnova islamskog pogleda na svijet je ideja tewhida, Božijeg Jedinstva. Pogled na
svijet koji se bazira na tewhidu posmatra univerzum kao Božiju kreaciju koja se vraća Njemu i koja

1
Sardar, Ziauddin, Islamic Futures, New York; Mensell Publishing Limited, 1985. str. 218.
2
White, Lynn, The Historical Roots of our Ecological Crises, Science, 1967. str. 155.
je usmjerena ka Njemu. To je svijet koji je Bog s određenim ciljem stvorio i On ga održava. Kako je
cijeli univerzum proizvod Njegove Božanske volje, sve u njemu odvija se u skladu s Njegovim
Božanskim planom. Referentna tačka, centar svega je Bog. “Tewhid je matrica za ljudsku misao i
djelovanje. On prožima i prodire u svaki aspekt našeg djelovanja.”3 Suštinski preduslov u islamu je
vjerovanje u Božije apsolutno Jedinstvo i Jednoću. “Bog, konačna realnost je Jedan. Sve drugo dolazi
od Boga i povezano je s Njim. Ništa se istinski ne može razumjeti osim ako objekat promišljanja nije
definisan kroz vezu s Bogom. Sve je usmjereno ka Njemu.”4 Tewhid je također polazna tačka za
određivanje teološke doktrine ekologije. Sve što vidimo i što ne vidimo su Božiji znakovi i
svjedočanstva Njegove egzistencije. Cijeli univerzum je Njegovo ispoljavanje i sve potiče od Njega.
Drugi aspekt islamskog pogleda na svijet je ljudska priroda. Čovjek igra veoma bitnu ulogu u
kosmosu. Premda je Bog sve stvorio i sve se identifikuje s Njim, čovjeku je data počast Božijeg
namjesnika koji posjeduje slobodu i dalekosežnu moć. Allah u Kur’anu kaže da je od Svog Duha
udahnuo u čovjeka. “I kada je Gospodar tvoj melekima rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa
kada mu savršen oblik dam i od Svoga Duha udahnem u njega, vi mu se poklonite!”5 Ovaj ajet nam
pruža suštinski uvid u čovjekovu poziciju u univerzumu. Iako je čovjeka stvorio Bog, on je nadređen
svim drugim Božijim stvorenjima jer on u sebi nosi Duh Božiji. Na taj način čovjek je jedinstveno
Božije stvorenje. Melekima je naređeno da padnu ničice jedino pred čovjekom.
Sljedeći aspekt koji odvaja čovjeka od ostalih stvorenja jeste njegovo prihvatanje povjerenja
(emanet) kojeg je ponudio Bog. Povjerenje (emanet) je bilo ponuđeno svim stvorenjima, a samo je
čovjek prihvatio da ga preuzme. “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se
ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek. On je, zaista, prema sebi nepravedan i
lakomislen”6 Onaj koji daje povjerenje ustvari daruje odgovornost. Vlasnik emaneta posjeduje visoki
stepen slobode koju prati odgovornost za upotrebu ili neupotrebu ukazanog povjerenja. Od
povjerenika se traži da ispuni emanet na način na koji bi onaj ko mu je ukazao povjerenje očekivao
od njega. Da čovjek nema moć da iskoristi ili ne iskoristi povjerenje koje mu je Bog ukazao, tada
cijela ideja o davanju emaneta ne bi imala smisla. U svom komentaru ovog ajeta Abdullah Jusuf Ali
kaže: “Nema povjerenja (emaneta), ako onaj kome je ukazano povjerenje nema moći. Emanet
podrazumijeva da onaj ko ga daje vjeruje i očekuje od povjerenika da će ga iskoristiti prema njegovoj

3
Sardar, Ziauddin. Islamic Futures. New York; Mensell Publishing Limited 1985. str. 225.
4
Chittick, William, 'The Concept of Human Perfection' The World & I, New York, News World Communications. Feb.
1991. str. 500.
5
Sad, 71-71.
6
El-Ahzab, 72.
želji i nikako drugačije.”7 Prema tome, čovjek posjeduje slobodu da čini šta hoće s moćima koje su
uložena u njega na ova dva načina: kroz bliskost s Bogom jer u njemu počiva Duh Božiji i kroz
prihvatanje povjerenja (emaneta). Čovjekova superiornost, kontrola i moć nad prirodom i ostalim
stvorenjima također je dio ovog povjerenja. Nakon što je preuzeo odgovornost čovjek mora pokazati
da je dostojan da ga zadrži. Ako čovjek zaboravi na odgovornost koju povjerenje nosi sa sobom i
umjesto toga destruktivno iskoristi moć koja mu je data, tada prevladava druga strana njegove
superiornosti. On tada želi da kontroliše sudbinu svijeta, ne kao onaj kome je ukazano povjerenje,
već kao “polubog”. “…On je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.”8 Kada se moć koja
proističe iz njegove bliskosti s Bogom primjeni bez odgovornosti čovjek tada zloupotrebljava
sposobnosti, potencijale i prava koja mu je Bog darovao. Priroda je čovjeku data na povjerenje i ništa
više od toga. “Čovjeku je dato pravo da vlada nad prirodom samo zahvaljujući svom teomorfičkom
iskustvu, a ne kao pobunjeniku protiv prirode.”9 Bog je dao objavu i šerijat koji izvire iz nje da
pomogne čovjeku da ispuni zadaću emaneta. Ziauddin Sardar piše: “Konačna posljedica čovjekovog
prihvatanja emanta jeste raspravljanje o njegovom ponašanju pred Božijim sudom. Biti musliman
znači prihvatiti i prakticirati pravila šerijata. Prema tome šerijat je oboje: posljedica čovjekovog
prihvatanja tewhida i njegov put.”10
Šerijat nudi praktični oblik etičkim normama u islamu. Ni jedano moralni ili etičko pitanje u
islamu nije samo abstraktna ideja. Sve je to kodifikovano u šerijatu kako bi se moglo propovijedati,
praktikovati i inkorporisati u ovozemaljske zakone. Šerijat zahtjeva da se obezbijedi ambijet unutar
kojeg će čovjek i kao individua i kao društveno biće moći ispuniti svoju ulogu povjerenika. Šerijat
postavlja limite i parametre, te praktične direktive za praktično uokvirivanje etičkih principa.
Ignorisanje šerijata uzrokuje različito remećenje čovjekovog života koje u ovom slučaju može biti
predstavljeno u obliku ozbiljnih ekoloških kriza. To je zbog toga što je dio šerijata kojim se reguliše
naš odnos prema prirodi potpuno zanemaren. Umjesto da bude pokoran Bogu kao Njegov namjesnik,
čovjek je razvio aksiologiju11 koja ga poziva da dominira prirodom, a ne da djeluje kao zaštitnik tog
aspekta Božijeg povjerenja. Čovjek je radije pristao da se uzdigne na status dominatora, koji bez
povezanosti s Objavom, odlučuje o sudbini prirode, nego da ispuni povjerenje koje mu je Bog
ukazao. Moderni čovjek sebe smatra jednakim s Bogom. S tim u vezi Allah u Kur’anu kaže: “Vi,

7
Ali, A.Y. The Holy Qur’an; Text, Translation and Commentary. Maryland; Amana Corporation. 1989. str. 1080.
8
El-Ahzab, 72.
9
Nasr. S.H., The Encounter of Man and Nature. London; George Allen and Unwin Ltd. 1968., str. 96.
10
Sardar, Ziauddin, Islamic Futures, New York; Mensell Publishing Limited. 1985. str. 228.
11
Aksiologija je filozofska disciplina koja se bavi problemima etičkih i životnih vrednota.
doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu , a Zemlja provali i planine
zdrobe.”12
U islamskom pogledu na svijet odnos čovjeka prema prirodi trebao bi biti kao odnos vladara
prema podanicima. Premda vladar ima moć nad svojim podanicima, oni su njegov emanet koji
pomno čuva. Od njega se očekuje da odgovorno djeluje (na način definisan Objavom) prema njima.
Zloupotreba moći može ga odvesti od lidera do tiranina, a krajnji rezultat tiranije je pobuna protiv
tiranina. To je tačno ono što se dešava između čovjeka tiranina i prirode nad kojom se sprovodi
tiranija. Tiranija je efektivna samo kratko vrijeme. Među brojnim djelima Zejnul Abidina, četvrtog
imama, je i njegovo djelo Rasprava o pravima. U tom djelu, između brojnih prava koja je opisao,
Zejnul Abidin je istakao prava podanika kod njihovog vladara. U ovom kontekstu to može biti
prošireno tako da se formira etički sistem vrijednosti prema prirodnom ambijentu ili bilo kojem
drugom aspektu nad kojim čovjek ima moć i dominaciju. Sve aktivnosti prema potčinjenima trebaju
biti prožete s milošću i pravdom; vladarev odnos prema podanicima trebao bi sličiti odnosu oca
prema djeci. “Pravo tvojih podanika, to sigurno znaš, izvire iz činjenice da su oni podanici zbog toga
što su slabi i nemoćni u odnosu na tvoju snagu i silu. Stoga je tvoja obaveza da prema njima budeš
pravedan i sažaljiv poput oca…”13 Čovjek na sličan način treba činiti sa prirodnim okolišem.
Rasprava o pravima također opisuje prava koja podanik uživa na osnovu vladarevog znanja. Ako
posmatramo znanje kao sinonim za inteligenciju, čovjek je darovan s najvišom inteligencijom u
odnosu na ostala stvorenja. Stoga on mora preuzeti ulogu zaštitnika ostalih stvorenja i postupati s
prirodom na način koji je dostojan njegove inteligencije. Ako čovjek postupa u skladu sa svojim
visokim položajem, tada će Bog povećati svoju nagradu prema njemu. Zejnul Abidin kaže: “Pravo
podnika temelji se na tvom znanju. Ti sigurno znaš da te je Bog učinio njihovim čuvarem na osnovu
znanja koje ti je podario i bogatstva iz Svojih riznica koje je za tebe otvorio. Ako budeš činio dobo…,
i ne budeš grub prema njima i ne budeš ih uznemiravao, tada će Bog povećati Svoju nagradu prema
tebi. Ali ako budeš grub prema njima…, tada je Božije pravo da ti oduzme znanje i sjaj i učini da
padneš s visokog položaja.”14Zejnul Abidin zatim govori o pravima robova: “…Trebaš znati da je on
stvorenje tvoga Gospodara. Ti nisi stvorio ni jedan njegov organ, niti se ti staraš o njegovoj ishrani;
čak naprotiv, Bog ti zbog njega daje obilnu nagradu…i povezao ga je s tobom tako da možeš biti
spašen čineći dobra djela prema njemu. Pa postupaj dobro prema njemu, onako kako je Bog postupio
prema tebi.”15
12
Merjem, 89-90.
13
Zain al Abideen, The Psalms of Islam, London; Mohammadi Trust, 1988. str. 286.
14
Ibid., str. 286.
15
Ibid., str. 286.
Bog je prirodu potčinio čovjeku. Međutim priroda je Božije stvorenje kao i čovjek. Čovjek niti je
stvorio prirodu, niti je u stanju da je, na bilo koji način, održava. Samo na osnovu potencijala koje mu
je Bog podario, čovjek može uticati na nju. Ako je čovjek u stanju da zasadi drvo i upravlja njegovim
rastom, ili manipuliše njegovim genetskim karakteristikama, to je zbog inteligencije koju mu je Bog
podario. Onako kako je Bog bio dobrostiv prema čovjeku i čovjek mora biti milosrdan prema prirodi.
To će ga zaštiti na Dan kada se suoči s Bogom.
Sljedeći aspekt islamskog pogleda na svijet je davanje iznimnog značaja eshatologiji.
Vjerovanje u Sudnji dan je neodvojivi dio islamskog vjerovanja. Ono utiče na stvaranje svijesti o
tome da djela koja činimo imaju dalekosežnije posljedice od trenutnih. Pošto će čovjek biti pozvan da
odgovara za povjerenje (emanet) koje mu je darovano, on ne treba težiti ispunjavanju trenutnih
ciljeva, već je dužan djelovati odgovorno i ispuniti povjerenje (emanet) koje mu je ukazano. Njegova
djela imaju dvostruk efekat. Horizontalno ona utiču na svijet koji ga okružuje, dok se vertikalno
njegova djela uzdižu u više svijetove.16 Tako će on nakon smrti vidjeti šta je učinio. “Danas se
nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema onom kako ste radili, nagrađeni biti.”17 Eshatologija je
snažan poticaj za vjernike da ispune povjerenje koje su preuzeli. Svjest o bliskom sudu spriječit će
vjernika da čini djela prema svom htjenju i želji.
Čovjekovo namjesništvo, njegov ogrtač superiornosti i odgovornost prema povjerenju (emanet)
objavljena je u Kur’anu. No, na njemu je da izabere kojim putem će krenuti. S jedne strane, pred njim
leže nebrojena prirodna bogatstva da ih koristi po volji oslanjajući se na sopstveno znanje. S druge
strane je odgovornost koja koegzistira s povjerenjem (emanet) i inteligencijom koju mu je darovao
Bog. Pogled na svijet koji čovjek ima zavisi od kursa koji će zauzeti.
“Možemo li…zaustaviti prijetnju koja se nadvila nad naš planet jednostavnim uvođenjem strožijih
zakona protiv zagađenja zraka, industrijskih i nuklearnih otpadnih voda? Možemo li preokrenuti
degradaciju našeg okoliša kroz usvajanje konzervativne politike na oba nivoa: nacionalnom i
internacionalnom? Ili, da li bi cjelokupna ekološka neuravnoteženost mogla nagovijestiti duhovnu i
teološku krizu same moderne civilizacije? Da li to zahtjeva fundamentalnu reviziju našeg načina
života, naših ciljeva, u stvari, same ideje nas samih i svijeta.”18 Uzroci ekološke krize ukorijenjeni su
u čovjeku. Stoga i rješenje problema leži u čovjekovom poimanju njegove uloge u svijetu. Ekološka
kriza s kojom se suočavamo približava se kritčnoj tački tako da je čovjek prisiljen da sebi postavi
osnovna pitanja koja se tiču njegovog odnosa prema prirodnom okolišu. To nisu tehnološka pitanja,
16
Uzvišeni Allah kaže: “Njemu se uzdižu lijepe riječi i dobra djela.“
17
Ja-sin, 54.
18
Parvez Manzoor, Touch of Midas.
već pitanja koja zadiru u osnove ljudske prirode, prirode univerzma u kojem živi i prirode Krajnje
Realnosti.
Preveo
hfz. Duranović Elvir