You are on page 1of 24

E.

Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu


Ervin Budiseli Biblijski institut, Zagreb ervin.budiselic@zg.t-com.hr

UDK:227.5 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 1, 2012. Prihvaeno: 3, 2012.

Saetak
lanak analizira Pavlovo gledite o Crkvi koje iznosi u Poslanici Efeanima te promilja kako i na koji nain bi to gledite trebalo utjecati na ivot i djelovanje crkava reformacijske batine u Hrvatskoj. U prvom dijelu lanka autor istie potencijalne probleme koji se mogu pojaviti meu crkvama reformacijske batine, a sastoje se od zanemarivane sveope dimenzije Crkve, nedovoljnog razumijevanja svrhe i namjera koje Bog ima za svoju Crkvu, nedovoljnog razumijevanja utjecaja koji Kristova rtva ima na ivot vjernika te pogrenog razumijevanja odnosa izmeu spasenja i Crkve. U skladu s time autor nudi teoloku korekciju tih stavova. U drugom dijelu lanka autor istie smjernice i implikacije koje bi trebale proizai iz ispravnog teolokog shvaanja slike Crkve koju nam Pavao nudi u Efeanima, a tiu se crkvenog rasta, ispravnih odnosa prema pojedincima koji imaju razliite slube i darove, odbacivanja mentaliteta Isus, Biblija i ja te potrebe razvijanja jedinstva i zajednitva meu crkvama. Kljune rijei: crkve reformacijske batine, odnos Crkve i spasenja, svrha Crkve, jedinstvo Crkve

Uvod
Govoriti o Crkvi, crkvenom radu, ureenju, bogotovlju i crkvenim slubama 2000 godina nakon postojanja Crkve vrlo je nezahvalno jer postoji mnotvo razliitih i esto suprotnih poimanja to Crkva jest i kako bi ona trebala djelovati. Ako uzmemo u obzir samo teoloke i denominacijske podijeljenosti i razliito-

23

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

sti meu crkvama reformacijske batine1, govoriti o temi Crkve ini se gotovo nemoguom zadaom. No Sveto pismo kao jedini nezabludiv vodi nae vjere govori o toj temi, stoga je i nama danas mogue promiljati i govoriti to Crkva jest i kakva bi ona trebala biti. Mogue razloge razliitog shvaanja i poimanja Crkve moda je mogue pronai u dva imbenika. Prvi imbenik je sama narav Svetog pisma koje sustavno ne obrauje teoloke teme to se u njemu nalaze. Teme na koje nailazimo u novozavjetnim dokumentima ograniena su opsega, bilo zbog okolnosti autora ili primatelja, bilo zbog svrhe koja lei iza pisanja odreenog dokumenta. Stoga autori Novoga zavjeta govore o temama parcijalno i s odreenog kuta gledanja ne iznosei cjelokupnu sliku niti odgovaraju na svako mogue pitanje koje mi danas postavljamo novozavjetnom tekstu. Drugi imbenik predstavlja injenica da kranstvo nije zapoelo s nama, to znai da su prethodni narataji vjernika prilikom obraenja postali dijelom odreenih crkvenih tradicija koje pak u sebi nose odreeno poimanje ivota i djelovanja Crkve. U skladu s tim tradicijama, postoji sklonost da se biblijski reci koji govore o Crkvi promatraju na odreeni nain bez previe promiljanja da li crkvena praksa i nauka uistinu odraava ispravno shvaanje istih. Budui da je zadaa teologije da iznova postavlja pitanja i dovodi svoje vlastite postavke pod zdravu sumnju (usp. Megliore, 2004, 3), kao i da stare istine u svakome novom narataju iznova promilja i iskazuje, uvijek je korisno i potrebito iznova se vraati biblijskom tekstu i promiljati koliko uistinu ivot i djelovanje crkvenih zajednica odraava Boji naum i svrhu. Ukoliko se to proputa initi, postoji opasnost od zauzimanja odreenih stavova koji nuno ne odraavaju Boji naum za Crkvu te ne doputaju mogunosti pogreke. No krajnji cilj u teolokom promiljanju ne bi trebao biti obrana vlastitih miljenja i ideja, nego otkrivanje istine. U skladu s gore reenim, u ovom lanku elim istraiti kako Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima moe pomoi dananjim vjernicima da kao pripadnici Crkve uistinu ive i ispune naum jedinstva i zajednitva koje Bog ima za svoju Crkvu. Uistinu, jedino ispravno razumijevanje Bojeg nauma za Crkvu, kao i uloge koju ona ima u Bojem planu za stvorenje, moe pomoi crkvama
1 Crkvama reformacijske batine smatraju se samostalne i neovisne crkve koje su od Lutherova protestantizma prihvatile da su jedino Pismo, milost i vjera temelji ovjekova odnosa s Bogom, a od radikalne reformacije batinile su nauk o uenitvu, uvjerenje da ovjek mora najprije vjerovati da bi primio sve blagodati krtenja, svijest o praktinom vrenju Kristova poslanja u navijetanju evanelja te ar za evangelizacijom (Jambrek, 2007, 92). Takoer, te crkve prihvaaju naelo odvajanja crkve od drave kao i naelo da je crkva uvijek u procesu reformiranja i promjena (Jamberk, 2007, 92). Za vie informacija o crkvama reformacijske batine u Hrvatskoj vidi u: Stanko Jambrek (2003), Crkve reformacijske batine. Zagreb: Bogoslovni institut.

24

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

reformacijske batine da svojim ivotom i djelovanjem cjelovitije odraavaju tu Bogom danu zadau. U konanici, smatram da ono to crkvene zajednice uistinu vjeruju, ne pokazuje se na nekoj deklarativnoj razini, nego se pokazuje kroz ivot, ponaanje i prakticiranje onoga to se zove Crkva - kroz nae meusobne odnose. Stoga u lanku nee biti govora o razliitostima u teologiji i praksi crkava reformacijske batine (jer jedinstvo i zajednitvo meu crkvama ne temelji se na uniformnosti u nauci i praksi), ve o sklonosti da se na temelju tih razlika zanemari suradnja i zajednitvo meu crkvama. Teza je ovog lanka da ukoliko postoji nedostatak suradnje i zajednitva meu crkvama reformacijske batine, to je rezultat nedovoljnog razumijevanja uloge i svrhe koju Crkva ima u Bojem planu za stvorenje. To nerazumijevanje vodi do zanemarivanja sveope dimenzije Crkve kao i do odvajanja Crkve od ikakvog udjela u spasenju vjernika. Ovakva sklonost je esto prisutna meu crkvama reformacijske batine upravo zbog njihove reaktivno-separatistike prolosti koju batine od protestantizma.

Slika Crkve u Poslanici Efeanima


Prouavati teologiju Crkve na temelju Poslanice Efeanima predstavlja nemali izazov jer je prosjean vjernik crkava reformacijske batine suoen s idejama o Crkvi koje moebitno premauju njegovo ili njezino uobiajeno poimanje Crkve zbog sljedeih razloga: a) postoji opasnost da se naglaavanjem lokalne dimenzije Crkve zapostavi sveopa dimenzija Crkve. Naglaavajui autonomiju lokalne zajednice i injenicu da je lokalna crkvena zajednica u punom smislu crkva, mogue je zaboraviti da lokalna crkva nije Crkva, ve da Crkva postoji izvan zidina lokalnih zajednica ili odreene denominacije; b) naglaavajui injenicu da Crkva postoji zato da evangelizira, pouava, svjedoi za Evanelje i tome slino, postoji opasnost da se zapostavi injenica kako Crkva kao cjelina (u svojoj ukupnosti) ima kozmiku dimenziju i svrhu, a ne samo ovozemaljsku; c) naglaavanjem individualne dimenzije spasenja izmeu Boga i pojedinca, postoji opasnost da se zanemari sveopi utjecaj Kristove rtve kao i; d) dar spasenja ne obuhvaa samo pojedinca, nego i Crkvu. Nasuprot gore spomenutim shvaanjima, Poslanica Efeanima nam otkriva sveopu dimenziju Crkve koja ima kozmiku svrhu i predstavlja prvijenac u sveopem Bojem naumu to Bog ima za stvorenje. Takoer, ukazuje nam na sveopi utjecaj Kristove rtve i sliku spasenja koja ukljuuje ne samo odnos izmeu pojedinca i Boga, nego i odnos pojedinca sa zajednicom vjernika. Slijedi prikaz i pojanjenje spomenutih tvrdnji, a nakon toga ponudit u neka naela i smjernice kako bi se crkve reformacijske batine danas trebale ponaati, djelovati i raditi ako ele biti vjerne ideji Crkve koju nam prenosi Poslanica Efeanima.

25

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

Posebnost Crkve u Poslanici Efeanima - katolinost Crkve


Ono to se istie kao posebnost Pavlovog govora o Crkvi u Efeanima jest to da Pavao govori o sveopoj Crkvi, a ne o lokalnoj Crkvi te da koristi metaforu Crkve kao Tijela kojem je Glava Krist. Dakle, Pavao ne promilja Crkvu sa stanovita lokalnih, pojedinanih crkvenih zajednica njegovog vremena, nego govori o Crkvi kao o Tijelu, tj. ukupnom zbroju svih crkvenih zajednica koje ine to Tijelo, a koje se protee po cijelom svijetu pritom ne pravei razlike izmeu njih. Nadalje, Krist je predstavljen kao Glava koja upravlja tim ivim organizmom. Stoga je i potrebno postaviti pitanje koji je znaaj i vanost ovih tvrdnji. Problem naslijea Budui da crkve reformacijske batine imaju odreeno povijesno ishodite (drugim rijeima, nisu nastale tek tako ili plodom sluajnosti), neminovno je da su povijesna zbivanja u nekoj mjeri uvjetovala dananje postavke i poimanja o Crkvi. Sukob reformatora s Rimokatolikom crkvom moe se promatrati kao sukob pojedinca ili skupa pojedinaca koji nastoje promijeniti cjelokupnu Crkvu. Ne uspjevi u tome, pojedinac ili pojedinci se odluuju na istupanje iz cjeline/kolektiva zvanog Rimokatolika crkva te samim time postaju otpadnici od sveope Crkve. Na taj nain prisiljeni su obraniti svoju pojedinanost i pravo na postojanje pomiui teoloki naglasak s kolektiva na pojedinanost. Ovo je naravno vrlo pojednostavljena slika reformacije, ali upravo taj mentalitet krasi (ili barem vreba kao zvijer na pragu, Post 4,7) crkve koje proizlaze iz reformacijske batine. Stoga je mogue da crkve reformacijske batine postoje u nekom gradu, ali da meusobno nemaju nikakve kontakte. One su naelno jedno u Kristu, ali se ponaaju kao jedinke koje uzajamno nita ne povezuje niti obvezuje. Zato je tomu tako postoje dva mogua razloga. Prvi je povezan s reformacijom, a drugi odraava nesklonost vanjskim autoritetima, to je jedno od obiljeja Prosvjetiteljstva. Allert pojanjava mentalitet evaneoskih krana koji proizlazi iz reformacije 16. stoljea: mnogi suvremeni evaneoski vjernici nastavljaju oitovati taj isti stav protesta. Ovaj stav protesta postao je dio evaneoskog kranstva kao rezultat njegove batine i sklonosti da se postavi nasuprot neega (Allert, 2007, 27). Allert zakljuuje da evaneoski krani djeluju pod premisom da je u kranstvu neto loe te da to treba ispraviti. Stoga oni nastoje ili neto obnoviti, ili su militantni u svojim nastojanjima, ili djeluju separatistiki. Djelujui na nain da je temeljna zadaa sauvati neke temeljne istine od strane nekog neprijatelja, evaneoska teologija je u velikoj mjeri obrambena ili reaktivna, a ne toliko konstruktivna (usp. Allert, 2007, 27). S druge strane, Lints istie da evaneosko kranstvo u velikoj mjeri nasljeduje ideje i stavove iz razdoblja Drugoga velikog probuenja (Charles Finney, Dwight Moody) koje je pokazivalo nesklonost vanj-

26

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

skim autoritetima i crkvenoj tradiciji, a naglaavalo je pojedinca i postavku da Boje otkrivenje dolazi izravno pojedincu kroz osobno iskustvo. Stoga pojedinac postaje arbitar onoga to Biblija govori ili ne govori (usp. Lints, 1993, 36-37). U skladu s time Lints smatra da se takva sklonost individualizmu i protivljenje vanjskim autoritetima puno ne razlikuje od Prosvjetiteljstva koje je dovodilo u pitanje postojee autoritete Crkve i boanskog otkrivenja: Vanjski autoriteti su bili odbaeni, a boanski autoritet je pounutranjen ta se strategija previe ne razlikuje od Prosvjetiteljstva (Lints, 1993, 37-38). Ako dananje evaneosko kranstvo u nekoj mjeri poiva na ovom reakcionistiko-separatistikom nasljeu, koje u prvi plan istie pojedinano kranstvo, nije li neobino da se meu dananjim crkvama reformacijske batine ponekad zapostavlja potreba za zajednitvom, djelovanjem i prakticiranjem kranstva izvan svojih lokalno-crkvenih okvira ili okvira svoje denominacije? Nije li neobino da se pojedinane crkvene grupe ili pojedinci unutar jedne lokalne zajednice mogu razilaziti oko gotovo svakog mogueg pitanja do te mjere da to dovede do daljnjih podjela?2 Ima li ita neobino u tome da, iako se deklarativno ispovijeda katolinost Crkve, ona se zapravo ponekad svodi na skup pojedinanih zajednica koje ive svaka za sebe? Reformacija je bila, u neku ruku, uspjeh pojedinca nad kolektivom na nain da je pokazano kako pojedinane crkvene zajednice ili grupa crkvenih zajednica mogu punopravno postojati odvojeno od odreenog kolektiva. No tijekom vremena taj naglasak na individualizmu moe (ali i ne mora) dovesti do situacije da se lokalne zajednice u nekom mjestu ili dravi ponaaju kao da ne ovise jedna o drugoj te da meu njima ne postoji nita to bi ih vezivalo zajedno. Naravno, radi se o nedostatku jedinstva, zajednitva, suradnje, osjeaja meusobne ovisnosti, meusobnim podjelama, svaama, natjecateljstvu... itd. Pruajui povijesni osvrt, William G. Rusch s pravom ukazuje kako crkve mogu ispovijedati vjeru u jednu, svetu, katoliku i apostolsku crkvu, ali povijesna stvarnost nam svjedoi da je Crkva podijeljena:
Unato injenici da krani mogu ispovijedati vjeru u jednu crkvu, oni su ivjeli i tovali ne samo u odvojenosti jedni od drugih, nego i u ozbiljnom neslaganju pa ak i mrnji. Oni koji ustrajavaju na nazivu kranin ne mogu se okupiti oko istog oltara da sudjeluju u sakramentima ili da zajedno uju navjetenu Rije. Oito je da nisu u stanju promiljati o lanku svoje vjere jedna crkva (Rusch, 1985, 1).
2 Miko Horvatek s pravom primjeuje: Budui da crkva nije skup savrenih ljudi, postoji trajna duhovna potreba da se o jedinstvu pie i govori - jedinstvo je teko odrivo i na lokalnoj razini, meu duhovnim vjernicima jedne mjesne crkve, a kamoli na (inter)denominacijskoj platformi (2008, 129).

27

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

Crkve reformacijske batine danas su u Hrvatskoj individualizirane i lokalno usmjerene drugim rijeima, s pravom u svojoj ekleziologiji priznaju i prepoznaju autonomiju mjesne crkve,3 no to predstavlja samo polovicu crkvenog identiteta. Naime, crkve reformacijske batine nemaju pravo zanemarivati svoju sveopu dimenziju. Pod time mislim sljedee crkvene zajednice djeluju po naelu denominacije ili kao samostalne lokalne zajednice, meutim to ponekad moe dovesti do zapostavljanja suradnje i meusobnog zajednitva, jer potencijalno svaka lokalna zajednica u velikoj mjeri djeluje samostalno. To pak moe dovesti do gubitka osjeaja da sveopa Crkva nije samo moja lokalna zajednica te do gubitka osjeaja da zajednitvo i jedinstvo ne poiva samo na injenici da u Bojem narodu prebiva Duh Sveti, nego i na injenici da sveopa Crkva ivi i djeluje u sklopu Bojeg kraljevstva. O tome progovara i Giorgio Grlj kada spominje predpevovsko4 razumijevanje crkve prema kojem moja denominacija ili ak jo i ue moja crkva (tj. zajednica) su mjerilo istine i eklezijalnosti. Vrijeme je to, i stanje duha, u kojemu se na drugu kransku zajednicu gleda s visoka, u uvjerenju da smo mi bolji i blii istini (Grlj, 1997, 53-54). Problem crkava i teologija koje krasi reakcionistiko-separatistiki mentalitet jest taj da one uvijek zavre kao rtve svog mentaliteta, jer pokuavajui ispraviti jednu krajnost u koju se otilo, one zavre (esto nesvjesno) u onoj drugoj krajnosti. Dakle, u tenji da se ispravi jedna nepravda i neistina, odlazi se u drugu nepravdu ili neistinu. I onda se pojavi opet netko tko eli ispraviti tu krajnost, a ako nije paljiv, on sam odlazi u drugu krajnost... i tako redom. I kada se spoji mentalitet reagiranja-odvajanja i odlaska u krajnost, s naglaskom na individualizam kao obiljeje vremena u kojem ivimo, nije ni udo da univerzalnost Crkve o kojoj govori Poslanica Efeanima moe biti deklarativno priznata, ali de facto esto je nikako ili vrlo malo prisutna u ivotu crkava. Stoga je potrebno uvijek voditi rauna o izbjegavanju predpevovskih meucrkvenih odnosa te njegova3 Pod autonomijom lokalne zajednice podrazumijeva se vjerovanje da je sakupljena lokalna zajednica na nekom mjestu u svojoj punini crkva. Lokalna crkva nije tek dio crkve, ve je cijela crkva, a to znai da denominacija ili pak regionalna crkva ne moe imati autoritet nad mjesnom crkvom. Stoga je svaka lokalna zajednica koja se sakuplja u Kristovo ime slobodna, neovisna zajednica u kojoj je cijeli Krist nazoan po Duhu Svetomu (usp. Jambrek, 2003, 263-64). 4 Protestantsko evaeosko vijee u Republici Hrvatskoj utemeljeno je 15. svibnja 1992. kao slijednik dotadanjeg Udruenja evaneoskih vjerskih slubenika. Tada je izabran osnivaki odbor u sastavu: dr. Branko Lovrec, dr. Peter Kuzmi, prof. Mladen Jovanovi, biskup Endre Langh, Josip Jendriko, Giorgio Grlj i Stevo Dereta. Odboru je povjerena izrada novog statuta Vijea u skladu s novonastalom drutveno-politikom i religijskom situacijom u Republici Hrvatskoj. Odlueno je da e PEV, kao savjetodavno tijelo, okupljati crkve reformacijske batine (Jovanovi, 2008, 80). Jambrek pojanjava kako PEV danas ine: Savez baptistikih crkava u Hrvatskoj, Evaneoska crkva u Hrvatskoj i BiH, Reformirana kranska Crkva u Hrvatskoj, Crkva Boja u Hrvatskoj, Kristove crkve te nekoliko lokalnih kranskih zajednica (usp. Jambrek, 1997, 37).

28

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

ti potrebu zajednike meucrkvene suradnje koja se ne temelji samo na nekom zajednikom interesu, ve prije svega na zahtjevu Evanelja koje ne prepoznaje granice koje si ovjek tako lako i tako rado postavlja (Grlj, 1997, 54). Katolinost Crkve Poslanica Efeanima nam otkriva zapanjujuu sveopu dimenziju Crkve koja svoje ishodite ima u Bojem naumu i Kristovoj rtvi. Univerzalnost Crkve vidljiva je iz opisa koji se u Efeanima koriste za Crkvu. Crkva je bioloki prikazana kao Tijelo gdje su razni udovi povezani zajedno i rastu (Ef 4,16). Krist je Glava Tijelu (Ef 1,22; 5,23-24), on ga spaava (Ef 5,23-24), ljubi i njeguje (Ef 5,29). Nadalje, Crkva je graevinski prikazana kao sveti hram iji temelj su apostoli i proroci, a zaglavni kamen Krist, i u kojoj prebiva Bog po Duhu (Ef 2,20-22). Poslanica nam otkriva i psiholoki prikaz Crkve koja je novi ovjek/osoba (Ef 2,15; 4,13), kao i socioloki prikaz Crkve kao Kristove obitelji/zarunice (Ef 5,23-32) (usp. Hoehner, 2002, 111). Nadalje, Crkva nije plod sluajnosti, nego predstavlja Boji naum koji je kao tajna bio skriven u vjenosti, ali je sada ostvaren u Kristu. Opis Crkve kao Tajne Pavao zapoinje u prvom poglavlju kada u eulogiji (1,3-14) istie Boji naum obuhvaanja svega to je na nebesima i na zemlji pod jednu glavu u Kristu (1,10). Ovaj opis predstavlja prikaz konanog nauma kojeg Bog ima za stvorenje, a koji e Bog ostvariti u punini vremena tj. na kraju vremena (1,10). I dok Bog ne ostvari svoj naum stavljanja svega pod jednu glavu - Krista, ve sada Crkva ima glavu tj. Krista kojem se ona podlae i koji ju vodi (Ef 1,22). No ono to u budunosti eka cjelokupno stvorenje, ve je sada stvarnost u Crkvi, a to je uglavljivanje i pogana i idova u jedno Tijelo - Crkvu. Kako to uglavljivanje u Krista izgleda, najbolje opisuje Poslanica Efeanima 2,11-22 gdje Pavao govori o pomirenju obaju naroda u Kristu na nain da i jedni i drugi zbog Kristove rtve imaju pristup Bogu Ocu u jednom Duhu. Na taj nain ukinuto je neprijateljstvo izmeu pogana i idova koji sada zajedno tvore jednog novog ovjeka, jedan novi narod te su zajedno sugraani i ukuani Bojeg svetog hrama to ima jedan temelj i u kojem prebiva Bog. U treem poglavlju Pavao dodatno opisuje Tajnu navodei da se ona sastoji od toga da su pogani batinici iste batine, udovi istog tijela, dionici istog obeanja u Kristu Isusu Radosnom vijeu (3,6). I konano, Poslanica Efeanima posebno naglaava povezanost Kristove rtve s Crkvom. Pa tako itamo da je Krist Spasitelj svoga Tijela kao cjeline, a ne toliko vjernika pojedinaca te da je Krist sam sebe predao za nju [Crkvu], da je posveti istei je u kupelji vode uz pratnju rijei, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez iega tomu slina, da bude sveta i bez mane (Ef 5,2526). Ovakvo gledanje na Kristovu rtvu predstavlja izazov za tradiciju crkava reformacijske batine koja naglaava primanje Isusa u svoj ivot kao Gospodina i

29

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

Spasitelja ili injenicu da Isus treba biti na osobni Spasitelj. Izazov predstavlja shvaanje da, iako Krist treba biti na osobni Spasitelj, on jest takoer Spasitelj Tijela koji je sam sebe predao za Crkvu. Spasenje, iako jest neto individualno i osobno izmeu nas i Boga, svakako ukljuuje i udio u zajednitvu sa svetima. Stoga se zajedniko sudjelovanje u ivotu i radu Crkve treba promatrati kao jedan dio izriaja naega spasenja. Iako Pismo svjedoi o Bojoj ljubavi za svijet koja je dovela do toga da Sin Boji da svoj ivot za nas (Ivan 3,16), i iako Pavao naglaava u Galaanima 2,20 ako je Krist samoga sebe za mene predao, to ne iskljuuje i ovaj naglasak koji promatra Kristovu rtvu u odnosu na Crkvu. Poslanica Efeanima nam otkriva ljubavnu priu izmeu Krista i Crkve koja traje ve 2000 godina u kojoj Krist ne samo da je dao sebe za Crkvu nego joj daje i darove (4,8-11) ne bi li Crkva dosegla zrelost i puninu (4,12-16). Slika braka kao slika odnosa izmeu Krista i Crkve (Ef 5,23-33) samo dodatno osnauje prethodno spomenuti naglasak.

Svrha Crkve u sveopem Bojem planu


Uvianje svrhe koju Bog ima za Crkvu od iznimne je vanosti za promjenu kako i na koji nain vjernici crkava reformacijske batine ive i tvore ono to se naziva Crkvom. Budui da svrha Crkve ne dolazi od ovjeka, nego je zadana od Boga, prepoznavanje te svrhe trebalo bi dodatno potaknuti pozitivne promjene u meusobnim odnosima kako crkava tako i pojedinaca unutar crkava reformacijske batine. Svrha Crkve o kojoj govori Poslanica Efeanima ide iznad mogueg uobiajenog poimanja zadae i svrhe Crkve. Uobiajeno poimanje misije, svrhe i zadae crkve esto se svodi na praktine djelatnosti koje crkve ine:
Neki govore o ciljevima u individualnim pojmovima naglaavajui njegovanje kranskog ivota ili spasenje dua; drugi istiu kao cilj izgradnju zajednikog ivota crkve ili nekog njezinog dijela; ili cilj predstavlja navjetaj kljunih i otkupljujuih biblijskih doktrina, ili se opisuje na drugi nain istiui Bibliju kao glavni izvor svega to se treba pouavati i propovijedati. Osim toga, cilj se definira kao navjetaj Evanelja i dijeljenje sakramenata; ili, opet, kao razvoj molitvenog ivota i tovanja. Moda se najee cilj odreuje kao rast vjere u Krista, uenitvo i proslavljanje Njegovog imena. Ovi viestruki ciljevi crkava i kola se umnaaju, ako se uzmu u obzir izjave namjera i ciljeva koje imaju velike organizacije, izjave posebnih ciljeva raznih [crkvenih] odbora i odjela, kolegija i predavanja, ruralnih i urbanih crkava, [raznih] slubi propovijedanja i obrazovanja kao i pastoralnih djelovanja u svrhu pripremanja za takve posebne djelatnosti. Mnogostrukost ciljeva je u skladu s pluralizmom u Crkvi koja se sastoji od brojnih lanova, gdje svaki ima svoju ulogu; koja je na razne naine povezana s Bogom koji je kompleksan u svojem jedinstvu (Niebuhr, Williams, Gustafson, 1956).

30

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

No svrha Crkve na temelju Efeanima nadilazi gore navedene djelatnosti jer je svrha Crkve povezana s nakanom koju Bog ima za cjelokupno stvorenje. Boja nakana za stvorenje nalazi se u 1,9-10: obznanivi nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem to ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji. Hoehner pojanjava znaenje ovih redaka na nain da je svemir zbog pojave grijeha zapao u kaos i da Bog ima nakanu obnoviti svemir u njegovo prvotno stanje. Obnova stvorenja deava se u Kristu i obuhvaa sve ivo i neivo (usp. Hoehner, 2002, 221-23). Ovi reci stoga govore o rezultatima Kristove vladavine koji e nastati u budunosti u punini vremena na kraju vremena. No ostvarivanje ove nakane omogueno je Kristovom smru na kriu (1,7; 2,16), njegovim uzaaem (1,2021; 2,6-7) jer mu je sve podloeno pod noge, a on sam je Glava Crkve, te pobjedom nad demonskim silama koje kontroliraju ljudske ivote (2,1-6). No na koji nain je svrha Crkve povezana s Bojom nakanom za stvorenje? Dunn (2007, 1167) primjeuje sljedee:
U sreditu Boje sveope nakane od vjenosti jest obnova ovjeanstva iz stanja smrti, ukidanje podjela meu ovjeanstvom, i dovoenje svega u jedinstvo u Kristu. (...) To pomirenje idova i pogana unutar milostive Boje nakane nalazi se u sreditu boanske tajne ije otkrivanje svima je posebice bilo dano Pavlu (pogl. 3). injenica da je Crkva sada medij ostvarivanja te Boje svrhe daje iznimnu vanost crkvenom jedinstvu i ispravnom djelovanju koje se ostvaruje kroz darove slube. Crkva moe ostvariti svoju univerzalnu i kozmiku ulogu koja joj je dana samo ako djeluje kao Tijelo Kristovo i raste u Krista (4,1-16).

Boja nakana obnove zapoinje s pojedincima koji su oivljeni s Kristom iz stanja duhovne smrti, izbavljeni od demonskih utjecaja te vie ne ive voeni grenom naravi, ve vre djela ljubavi (2,1-10). Bog obnavlja pojedince, ali se obnova i pomirenje takoer protee i na meuljudske i meurasne odnose svih onih koji su dio Crkve (2,11-22), a to jedinstvo e u konanici krasiti cijeli svemir. To znai da je Crkva prvijenac Boje nakane i medij po kojem se ta Boja nakana ostvaruje u naem vremenu. Crkva bi takoer trebala biti predokus Kristove vlasti i prikaz kako izgleda ivot pod Kristovim gospodstvom. Iz toga slijedi da je svrha Crkve sljedea: da sada - po Crkvi - Vrhovnitvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Boja (3,10). To ne znai da je svrha Crkve propovijedanje tim silama, ve da se po Crkvi oituje (glagol je u pasivu) Boja mudrost koja se sastoji od skladnog suivota izmeu pogana i idova. Na taj nain Crkva predstavlja svjedoanstvo i prizor cijelom nebeskom svijetu (usp. Hoehner, 2002, 459). Zbog toga je jedinstvo Crkve u odnosima i djelovanju nuno i od iznimne vanosti jer samo tako Crkva moe ostvariti i ispuniti ulogu koju joj je Bog namijenio.

31

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

Sveopi utjecaj Kristove rtve


Poimanje Kristove rtve u Efeanima moebitno esto nadilazi okvire uobiajenog razmiljanja o utjecaju i znaaju Kristove rtve, a taj nedostatak je vidljiv uvijek kada postoje loi meu-kranski i meu-crkveni odnosi. Naime, Poslanica svjedoi da Kristova rtva utjee na svaki vid ljudskog postojanja i mijenja ga u skladu s Bojim naumom. Iako ljudsko postojanje nije uinjeno savrenim, Kristova rtva nita ne izostavlja, niti ostavlja nedirnutim. Stoga ovakvo poimanje Kristove rtve predstavlja snaan poticaj kako crkvama tako i pojedincima da se blagoslovi Kristove rtve oituju u svoj svojoj punini. U skladu s time, Poslanica Efeanima svjedoi da Kristova rtva donosi promjenu u ivote pojedinaca, obitelji, Crkve i naroda te slama utjecaj demonskog svijeta koji upravlja ljudskim ivotima. Palo ljudsko stanje opisano je u recima 2,1-3 gdje Pavao opisuje ljudski karakter, drutvenu uvjetovanost, okruenje u kojem ljudi ive i osobnu odgovornost ljudi (usp. Dunn, 2007, 1169). Iz teksta je vidljivo da je osoba bez Krista duhovno mrtva zbog prijestupa i grijeha, a okruenje u kojem ivi nalazi se pod utjecajem Eona ovog svijeta to Stott shvaa kao drutveni vrijednosni sustav koji je Bogu stran (Stott, 1997, 73) te neminovno ukazuje i na djelovanje demonskih sila. U konanici, zbog svog ivotnog stila koji je karakteriziran ivljenjem prema poudama svoga tijela, ljudi su pred Bogom moralno odgovorni i nalaze se pod osudom. No u 2,4-10 nalazi se opis Bojeg odgovora na takvo palo ljudsko stanje. Ako su prije ljudi bili mrtvi u grijehu, vjernici su sada u Kristu oivljeni i njihovo okruenje nije vie Eon ovog svijeta i demonske sile, nego se nalaze s Kristom u nebesima. Ako su prije ivjeli prema poudama tijela i svog razuma, ivot vjernika sada karakteriziraju djela ljubavi koja je Bog unaprijed pripremio da u njima ive. Drugo podruje na koje Kristova rtva utjee je ivot i odnosi u obitelji o emu Pavao govori u 5,21-6,9. Vidljivo je da su odnosi u obitelji stavljeni u kontekst uenitva i odnosa prema Kristu jer lanovi obitelji nemaju apsolutnu slobodu djelovanja i ponaanja u odnosu prema drugima. I to je posebno zanimljivo, za razliku od naeg modernog vremena u kojem se dosta govori o pravima pojedinca, Pavao naglaava meusobne dunosti. Tako se ena treba pokoravati muu kao Kristu, mu se treba prema svojoj eni odnositi kao to se Krist odnosi prema Crkvi, djeca trebaju sluati svoje roditelje u Gospodinu, a oevi trebaju odgajati svoju djecu stegom i urazumljivanjem Gospodnjim. Robovi trebaju sluati svoje zemaljske gospodare kao Krista i sluiti im kao Gospodinu, a robovlasnici se trebaju odnositi prema robovima sa spoznajom da i oni imaju Gospodara na nebu. Tree podruje gdje Kristova rtva ima utjecaj jest ivot i djelovanje Crkve koju treba krasiti ivot dostojan poziva, jedinstvo i rast (4,1-16). Na taj nain Crkva ispunjava svrhu o kojoj Pavao govori u 3,10. No kontekst za ovaj dio poslanice zapravo predstavlja Pavlova molitva u 3,14-21 gdje Pavao moli za ojaanje

32

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

njihovog nutarnjeg ovjeka po Duhu i ispunjenje ljubavlju kao i isticanje Boje djelatne moi. Upravo ta molitva slui kao poticaj i ohrabrenje da je uistinu sve ono to e Pavao rei u 4,1-16 mogue i ostvariti. U 4,1 Pavao spominje ivot dostojan poziva, isti pojam koji je spomenuo ranije u 1,18, iako ne odreuje na to se tono taj poziv odnosi. U 4,4 spominje nadu svog poziva, ali ni taj redak ne pojanjava sadraj nade poziva. Dio ivljenja dostojno poziva zasigurno ukljuuje jedinstvo Crkve. Ono je utemeljeno u spasonosnom djelu Krista (2,14-18), dolazi od injenice da Duh Boji prebiva u vjernicima (2,18-22) i injenice da je Bog prisutan i djelatan nad svima, po svima i u svima (4,6). Nadalje, darovi koje Bog daje vjernicima (4,7), kao i pojedine slube koje Bog daje pojedincima (4,11) trebaju djelovati u svrhu rasta, zrelosti i jedinstva Crkve. Isticanjem injenice da su to Kristovi darovi Crkvi, Crkva ima zadaa prepoznati i ohrabriti pojedince da slue u darovima, a oni koji ih posjeduju trebali bi djelovati na nain da promiu sklad, jedinstvo, zajednitvo i rast Crkve. etvrto podruje zahvaeno Kristovom rtvom je podruje meuljudskih i meurasnih odnosa u Crkvi (2,11-22). Iako blagoslovi mesijanske vladavine u kojem e vladati mir, pravednost i jedinstvo spadaju u budunost, oni bi ve sada trebali biti stvarnost u meunacionalnim i meurasnim odnosima u Crkvi. Na zapanjujui nain za itatelje svog vremena Pavao govori kako je Kristova rtva pridonijela ruenju prepreka koje su postojale izmeu pogana i idova. Pogani koji su bili otueni od blagoslova i privilegija sada po Kristovoj krvi imaju udio u batini, a neprijateljstvo koje je vladalo meu njima, Krist je razorio u svome tijelu. Sve to rezultiralo je stvaranjem jednog novog ovjeka i jednog novog naroda koji dijeli zajedniki temelj, ima isti identitet, status pred Bogom kao i svrhu. I konano, Kristova smrt pridonijela je porazu demonskih sila koje su upravljale ljudskim ivotima (1,21-22). Te sile su u Efeanima opisane kao Vrhovnitva, Vlasti, Moi i Gospodstva (1,21), one su povezane s duhom koji djeluje u sinovima neposlunima (2,2), a u 6,12 Pavao ih opisuje kao Vrhovnitva, Vlasti, upravljae ovog mranog svijeta te kao zle duhove koji borave na nebesima. Bez Krista ljudi su pod djelovanjem tih sila bili uvueni u ivot u podruju tame, a tama se u Efeanima povezuje s ispraznom pameti, zamraenim razumom, okorjelou srca, razvratnou, pohlepom, neistoom (4,17-19) te nizom drugih grijeha i prijestupa (5,3-12). No sada su te sile podloene Njegovim nogama te vjernici vie nemaju razloga dozvoliti da te sile upravljaju njihovim ivotima. Naravno, vjernici nisu imuni na avolske napade (6,10-20), ali Kristova smrt omoguuje im stajanje u Njegovoj pobjedi.

Spasenje i pripadnost Crkvi


Jo jedan izazov koji Poslanica Efeanima nudi jest promiljanje o odnosu izmeu

33

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

spasenja i pripadnosti Crkvi. Smatram da prosjeni vjernici crkava reformacijske batine u RH imaju ogranien pogled na spasenje, a u velikoj mjeri za to je zasluna crkvena tradicija. Naime, Miroslav Volf istie kako protestantizam njeguje formu crkvenog individualizma (usp. Volf, 1998, xi) u kojoj je odnos pojedinca prema crkvi uvjetovan odnosom pojedinca prema Kristu (usp. Volf, 1998, 159) to pak utjee i na poimanje spasenja:
Budui da ljudska bia prisvajaju milost po vjeri, razumijevanje spasenja (a samim time i crkve) oblikuje se u onoj mjeri prema kojoj se vjera posreduje. Stoga individualistiko razumijevanje posredovanja vjere istovremeno predstavlja individualistiko razumijevanje spasenja (Volf, 1998, 160).

Budui da crkve reformacijske batine nasljeduju protestantski naglasak na individualnost prema kojem Crkva ima malu ili gotovo nikakvu ulogu u spasenju, spasenje se esto svodi na odnos Isus, Biblija i ja, a pripadnost lokalnoj crkvi i sudjelovanje u ivotu crkve esto se smatra nekom vrstom dodatne aktivnosti u kojoj krani sudjeluju. ivei u vremenu kada je popularna izreka Isus da, Crkva ne, nije neuobiajeno da Crkva gubi na svojoj cijeni. Stoga je opravdano postaviti pitanje valjanosti tvrdnje da li i u kojoj mjeri izvan Crkve nema spasenja, jer ispravno shvaanje ove tvrdnje pomae ispraviti pogreno gledite o Crkvi. Iznosim rimokatoliko i protestantsko gledite kao i ono to ja smatram novozavjetnim gleditem ove teme. Rimokatoliko gledite Baker istie da izraz izvan Crkve nema spasenja potjee iz vremena Origena i Ciprijana i uvijek je iznova bio navoen u raznim dokumentima. Pa tako etvrti lateranski koncil zakljuuje da postoji samo jedna sveopa Crkva izvan koje nitko nee biti spaen, a papa Pio IX. poblie navodi da izvan apostolske Rimske crkve nitko ne moe postii spasenje. Prema tome, Crkva je nuno sredstvo spasenja (usp. Baker, 1983, 3:146-47). Baker nadalje pojanjava kako to ne znai da su spaeni samo oni koji su fiziki krteni od strane Rimokatolike crkve i koji ostaju u njoj do smrti, jer spasenje mogu ostvariti i oni koji nikada nisu uli Evanelje budui da zbog svojeg neznanja nisu krivi u Bojim oima (usp. Baker, 1983, 3:147). Kako Bog eli da se svi ljudi spase, Boja milost je djelotvorna i izvan granica Crkve: Tako se za one koji vre Boju volju u svojem ivotu najbolje to mogu moe rei da imaju barem posrednu elju prema sakramentima i Crkvom. U skladu s time, iako se nalaze izvan vidljivih granica Crkve, na osnovu njihove ljubavi i vjere oni su na neki nain povezani s Crkvom i mogu postii vjeno spasenje (Baker, 1983, 3:187). Protestantsko gledite Zbog podijeljenosti i meusobnih razlika teko je iznijeti sveobuhvatno pro-

34

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

testantsko poimanje ovog pitanja, jer jedan dio protestantizma odbacuje bilo kakvu nunost i ulogu Crkve u spasenju, dok drugi dio protestanata su liberalno nastrojeni inkluzivisti ili pluralisti (usp. Krkkinen, 2003, 80). U naelu istie se sljedee: evaneoski5 krani odbacuju ideju da se Crkva moe poistovjetiti samo s jednim crkvenim tijelom jer se istinska crkva nalazi ondje gdje se Evanelje istinski navijeta i prihvaa (usp. McGrath, 1997, 341). Nasuprot rimokatolikom isticanju da izvan Crkve nema spasenja, protestantizam istie da izvan Krista (izvan osobne vjere u Krista kao Gospoda i Spasitelja) nema spasenja (usp. Hick, 1998, 26). Novozavjetno gledite Smatram da je tvrdnja kako izvan Crkve nema spasenja istinita ukoliko time ne ograniavamo Crkvu na Rimokatoliku crkvu (ili bilo koju drugu crkvu) i ne smatram da je Crkva nuno sredstvo spasenja u svojstvu njezine sakramentalne uloge. Poslanica Efeanima za Krista kae da je on Spasitelj Tijela, a ne da je on Spasitelj dijelova Tijela koji lee uokolo razbacani kao u nekom horor filmu ili Spasitelj pojedinaca. To naravno ne umanjuje valjanost i vanost lokalnih crkava, kao i nunost osobne dimenzije vjere u Krista, i to nikako ne bi trebalo dovesti do toga da ti aspekti postanu rtvom kolektiviteta. Ali jednako tako nije u redu, ako se na bilo koji nain zanemaruje ili osporava sveopa dimenzija Crkve i zajedniki aspekt spasenja, jer samo Pismo svjedoi za njih. Prema tome, ako je Krist Spasitelj Tijela, onda je zasigurno opravdano govoriti o tome da je spasenje u nekoj mjeri povezano s Crkvom. Razlog tomu je taj to Novi zavjet ne poznaje

5 Pojam evaneoski ima nekoliko znaenja. Pojam moe oznaavati: a) protestantsku teologiju koja je suprotna od Rimokatolike teologije; b) protestantske teologe koji imaju ortodoksniji pogled na kranstvo naspram lijevog liberalnog krila; c) evaneoski pokret koji obuhvaa razne grane protestantizma, ali i anglikance; d) evaneoske krane koji ostaju unutar Rimokatolike crkve, ali sadre neka slina tipina uvjerenja protestantima (usp. Krkkinen, 2003, 144). U kontekstu RH, Jambrek istie sljedee znaenje izraza evaneoski: Evaneoski pokret u Hrvatskoj danas, oslanjajui se na protestantsku batinu, rezultat je djelovanja Duha Svetoga po mnogim domaim i stranim navjestiteljima Rijei Boje u protestantskim crkvama i denominacijama, kranskim zajednicama pa i u Rimokatolikoj crkvi. Evaneoski pokret u Hrvatskoj, kao i svugdje po svijetu, nije omeen denominacijski, ve mu pripadaju svi ljubitelji i navjestitelji Rijei Boje, ma u kojoj crkvi bili (Jambrek, 1997, 32). Vjernici Evaneoskog pokreta poznati su u Hrvatskoj kao evaneoski krani (Jambrek, 1997, 28). Peter MacKenzie pojanjava kako koritenje izraza evaneoski u RH esto izaziva konfuziju: Evangelici su ovdje luterani, a Evangelika crkva Luteranska crkva. Jedna pentekostna denominacija nedavno je promijenila ime, i sada se zove Evaneoska crkva. Koristimo istu rije za Protestantsko evaneosko vijee, ali onda imamo tree znaenje u vidu jer ne govorimo o crkvenoj denominaciji, nego o kranima slinih pogleda koji su raspreni u mnogim denominacijama. Ne pripadaju istoj crkvenoj organizaciji, ali imaju zajedniko uvjerenje. U tom smislu rabimo ovdje rije evaneoski (MacKenzie, 1997, 81).

35

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

vjernika koji pripada Kristu, a da nije i dio Tijela te takoer svjedoi o spasenju kao o neemu to se protee na zajedniki ivot vjernika. Drugim rijeima, pripadnost nekoj crkvi nas ne spaava, nego prihvaanje Krista, no spasenjem postajemo i dijelom njegovog Tijela, a suivot, rast, sluenje u darovima i izgraivanje njegovog Tijela takoer spada u domenu naega spasenja. Paljivim itanjem Djela apostolskih vidljivo je kako Luka paljivo vue nit izmeu prihvaanja Krista i postajanja dijelom Crkve. Nakon Petrove propovijedi u Djelima 2,14-36, reakcija sluatelja je bila sljedea: Kad su to uli, duboko potreseni rekoe Petru i drugim apostolima: to nam je initi, brao? Petar im ukazuje na potrebu obraenja i krtenja ne bi li tako primili obeani dar Duha Svetoga i tekst dalje kae: I oni prigrlie rije njegovu i krstie se te im se u onaj dan pridrui oko tri tisue dua (prijev. Duda-Fuak; 2,41). Iako u tekstu ne stoji rije Crkva, izraz im ukazuje da je 3000 ljudi nakon obraenja i krtenja bilo pridodano ve postojeoj grupi apostola i ostalih vjernika. U Djelima 2,47 opet imamo govor o pridruivanju spasenika njima - zajednici - Crkvi. I dok u 2. poglavlju imamo govor o pridodavanju vjernika Crkvi, u 5,14 Luka pie o pridruivanju vjernika Gospodinu, iako je mogue ovaj redak itati na nain da oni koji vjeruju u Gospodina su bili pridrueni (tako prevode NASB i NIV te dopunjuju reenicu s njihovom broju), no u tome sluaju nedostaje shvaanje kome ili emu su bili pridrueni. I konano, u Djelima 11,20-24 Luka spominje dogaaj u Antiohiji gdje su mnogi povjerovali i okrenuli se Gospodinu (11,21), a nakon posjeta Barnabe mnotvo naroda pridrui se Gospodinu. Kad se ovo uzme u obzir, teko je ne primijetiti da za Luku pridruivanje Gospodinu znai pridruivanje Crkvi i obrnuto. Filipljanima 2,12 je posebno zanimljiv redak na ovu temu jer govori o zajednikoj dimenziji spasenja koja je prema mome miljenju, kod crkava reformacijske batine zaboravljena ili krajnju ruku zanemarena: Tako, ljubljeni moji, posluni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazonosti nego mnogo vie sada, za moje nenazonosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Naalost, ovaj redak esto se krivo tumai na nain da Pavao ovdje govori o spasenju vjernika pojedinca (bilo da se radi o opravdanju ili posveenju). Naime, osoba koja zastupa arminijanizam u ovom retku moe nai potvrdu za svoje tvrdnje kako Pavao ovdje govori o individualnome spasenju te kako mi ljudi imamo slobodu prihvatiti ili oduprijeti se djelovanju Boje milosti (usp. Harper, 2002, 4, 223; Olson, 2005, 182). Jednako tako kalvinist moe ustvrditi da u Filipljanima 2,12 Pavao ne govori o gubitku vjenoga spasenja, nego o gubitku vjenih nagrada budui da se izraz radite na (prijev. ari) ili radite oko (prijev. Duda - Fuak) odnosi na rad oko posveenja, a ne opravdanja (usp. Olson, 2007, 134-35). Rimokatolici pak u ovom retku nalaze potvrdu kako je posveenje proces unutar kojega se milost opravdanja uva i poveava te se govori o potrebi zasluivanja

36

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

spasenja (usp. McCarthy, 2004, 63). Nadalje, mogue je u ovom retku pronai i miljenje kako ovdje Pavao potie Filipljane da rade na svojem posveenju u smislu osobnog ponaanja tako da ive vjerno i posluno u svakodnevnom ivotu kao i na podruju ustrajnosti do samoga kraja (usp. MacArthur, 2001, 160-62). Nasuprot ovim gleditima, vjerujem da Rhodes ispravno primjeuje kako Pavao ipak ovdje nalae Filipljanjima neka srede svoje crkvene probleme (njihov nedostatak jedinstva crkvenom jedinstvu je potrebno spasenje) te tako privedu svoje zajedniko spasenje (tj. svoju crkvu) do stanja kranske zrelosti (usp. Rhodes, 2000, 150), a Martin zakljuuje da je na temelju egzegeze jedino ispravno zakljuiti kako ovdje Pavao ne raspravlja o osobnom, pojedinanom spasenju, ve se spasenje odnosi na zajedniki ivot crkve te ih Pavao potie da obnove svoje zajednitvo koje je narueno razdorima i meusobnim loim osjeajima (usp. Martin, 1997, 93). Primijetite kod Martina naglasak je na spasenju kao na zajednikom ivotu crkve. Uzevi u obzir ovo zadnje miljenje koje smatram ispravnim, opravdano je zakljuiti kako Crkva ima ulogu u spasenju, no njezina uloga nije sakramentalna, ve proizlazi iz povezanosti s Kristom. Ako pojedinac postane djelom Krista koji je glava Crkve, onda pojedinac automatski biva prikljuen i Tijelu jer glava nije odvojena od Tijela. A nai odnosi i zajednitvo te zajedniki napori oko Evanelja nisu slobodne ili izborne aktivnosti, ve su takoer dio naega spasenja. Te aktivnosti ne pridonose postizanju ili gubitku naeg osobnog spasenja, ali nas stavljaju pod obavezu da, ako smo u Kristu uistinu dionici blagoslova, batine, spasenja i njegovog Tijela, onda te istine i stvarnosti trebamo oitovati u naem svakodnevnom ivotu.

Implikacije sveoposti Crkve i poimanja Krista kao njezine glave


Nakon teolokog izlaganja Pavlovog poimanja Crkve u Poslanici Efeanima, u ovom dijelu lanka elim istaknuti neke implikacije koje bi trebale proizai iz toga. Drugim rijeima, elim istaknuti kako bi se crkve reformacijske batine trebale ponaati, djelovati i raditi, ako ele biti vjerne ideji Crkve koju nam prenosi ova poslanica. Ukratko u se dotaknuti sljedeih tema: crkveni rast; ispravan odnos prema pojedincima koji imaju razliite slube i darove; opasnost individualnog kranstva; te nunost jedinstva i zajednitva meu crkvama. Crkveni rast Meu kranima se dosta esto govori o temi crkvenog rasta. Upisivanjem izraza church growth na Googleu za samo 0,17 sekundi dobije se oko 9.490.000 rezultata. No interesantan je pogled G. Punde na ovu tematiku. U uvodniku Duhovnog vrela on pie sljedee:

37

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

ini mi se kako danas meu evaneoskim kranima vlada u krajnju ruku interesantan i pomalo kontraverzan nain razmiljanja glede dobivanja i ostvarivanja vizije za vodstvo Boje crkve i ostvarivanje Njegove volje. Pod time mislim na injenicu da zakonitosti poslovnog svijeta glede vodstva i upravljanja bez ikakvog kritikog razmiljanja bivaju prigrljeni te primijenjeni na rad i djelovanje crkve. Tako imamo mnoge sluajeve da pastori i duhovni radnici na upravu crkve i duhovni rad primjenjuju savjete, naela i upute mnogih uspjenih poslovnih ljudi, menadera, upravitelja i direktora firmi i kompanija, sve to pod devizom brzog uspjeha (Punda, 2007).

Takoer Ingle (2011, 23) primjeuje sljedee: Ali ini se da su mnoge konferencije o rastu crkve, seminari i najsuvremenija literatura vie usmjereni na izvanjske metodologije i tehnike. Nasuprot ovakvom nainu ostvarivanja potrebno je suprotstaviti i istaknuti injenicu da je Krist Glava Crkve (bilo da je on glava u smislu njezinog autoriteta ili izvora) te injenicu da je Crkva organizam koji se mijenja. to se tie ovog posljednjeg, slaem se sa sljedeim navodom:
Crkva (...) ne posjeduje nepromjenjivost koja je obiljeje Boje osobnosti. Niti ima nepromjenjivu kvalitetu propozicijske istine. Crkva je boansko-ljudsko poduzetnitvo koje, iako pozvano u postojanje voljom Bojom, ne moe pobjei od nesavrenosti svojih lanova. Ona je dinamian organizam koji odraava i izaziva svoju okolinu. Ona je ivo tijelo koje naizmjenino napreduje i nazaduje. Crkva se mijenja. tovie, ona se treba mijenjati (Harris, Shelly, 1992, 3).

Ako je ovo to autori predlau tono, onda Crkva ima zadau da ovisno o okolnostima i vremenu u kojem se nalazi uskladi i prilagodi svoje djelovanje. No to ujedno predstavlja i izazov jer planovi za djelovanje ne bi trebali biti rezultat ljudske mudrosti ili ideja, ve Bojeg vodstva. I to je neto to je poznato, ali u praksi teko provedivo. No, budui da je Krist autoritet i izvor svega to je Crkvi potrebno, Crkva kao zajednica treba otkrivati to ta Glava radi, kuda ju vodi te to i kako eli da neto ini. Usmjeravanje Duha Svetoga koje je Pavao iskusio u Frigiji, Galaciji i Miziji, kao i vizija da doe u Makedoniju, mogu posluiti kao dobar obrazac djelovanja. Takoer, Isus je u svojoj slubi pokazivao ovisnost o Oevom vodstvu i onome to je prepoznavao kao Boju volju. Izjava Zakeju danas mi je proboraviti u tvojoj kui (Lk 19,5), kao i dogaaj kada je od mnotva bolesnih kod kupalita Bethzathe ozdravio samo jednu osobu, to je pojasnio izjavom: Zaista, zaista, kaem vam: Sin ne moe sam od sebe initi nita, doli to vidi da ini Otac; to on ini, to jednako i Sin ini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve to sam ini (Ivan 5,1920), govori o tome kako Isus nije iao okolo pogaajui to bi mogla biti Boja volja, ve je prepoznavao to njegov Otac ini. U skladu s time, lokalne crkve

38

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

trebale bi, izmeu ostalog, i zajedniki prepoznavati Boje djelovanje i to Bog od njih trai da ine. Ovu misao zakljuujem sa sljedeom izjavom Johna Maxwella (2007, 3): Ako pastiri ele dobiti viziju, moraju sluati Boji glas. Moraju moliti i traiti Gospoda. Tu sve poinje u njihovom srcu. Bog spusti neto u njihova srca i duh i to postaje materijal koji moraju uspjeno prenijeti vodstvu tako da i ono usvoji viziju. Slube i darovi u Kristovom Tijelu Slika Crkve o kojoj Pavao govori u Efeanima trebala bi utjecati na poimanje slubi i pojedinaca koji imaju odreene darove. Iako u Novom zavjetu imamo negativne primjere kako su neki pojedinci u Crkvi htjeli biti prvi i najvaniji elei provoditi svoju samovolju (3 Iv 9-10), ili su okrutno vladali nad Crkvom (Dj 20,29) te su inili neke stvari iz interesa ili dobitka (1 Pt 5), istina je sljedea: Krist kao Glava Crkve otkriva svoju volju dajui raznim ljudima po milosti odreene darove, pozive ili slube. Crkva bi te stvari i takve ljude trebala prepoznati, blagosloviti i pustiti ih da rade, jer na taj nain Krist dovodi svoju Crkvu do zrelosti. Budui da Krist daje Crkvi darove jer eli da ona dosegne zrelost i jedinstvo u vjeri, ljudi koji posjeduju odreene darove, slube ili poziv nisu prijetnja ili konkurencija drugim lanovima Crkve. Ako se vjeruje da u kraljevstvu Bojem nema konkurencije jer svaki pojedinac ima udio koji mu je Bog dao, postojanje zavisti, suparnitva, svae i tome slino nisu na mjestu. Jednako tako, oni koji posjeduju darove, slube i pozive trebaju djelovati tako da pridonose rastu, jedinstvu i zajednitvu Crkve. Nitko nema pravo initi neto to bi pridonijelo naruavanju istinskog jedinstva, zajednitva i bilo ega to bi pridonijelo naruavanju Boje svrhe za Crkvu. Holladay (2005, 577) primjeuje jednu zanimljivu stvar na ovu temu:
Ova razlika u pogledu pomae nam pojasniti zato Pavao smatra uloge slubenika darovima koji primarno djeluju unutar lokalnih zajednica (1 Kor 12,411; Rim 12,3-8; ak i 1 Kor 12,2731 ima usmjerenje na zajednicu). Slino ovome, propisno postavljeni voditelji usmjereni su na crkvu (Fil 1,1). Odraavajui sveobuhvatnije i povijesno udaljenije gledite, Poslanica Efeanima istie kako sveopa crkva ima za temelj [svete] apostole i proroke, prethodni narataj utemeljitelja koji su izgradili Crkvu na zaglavnom kamenu - Kristu (2,20; 3,5). Prema tome, uloge slubenika i voditelja u Efezu su diskreditivne aktivnosti koje su prikazane sveobuhvatno i hijerarhijski (4,1112).

Iako se ne slaem s Holladayevim miljenjem kako govorei o slubama u Efezu Pavao pretpostavlja postojanje neke hijerarhije, znakovito je da Pavao promatra slube ne u kontekstu lokalnih zajednica, nego na sveobuhvatnoj i sveopoj razini. To znai da Bog ne djeluje samo na lokalnoj razini nego i sveobuhvatno. Ovime elim istaknuti da odreeni darovi koje Krist daje Crkvi djeluju i slue na razini

39

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

koja prelazi kontekst lokalne zajednice. Naalost ivei u vremenu kada je Crkva rascjepkana denominacijama i predrasudama prema svemu to ne proizlazi iz moje tradicije, lako je promaiti, ne prepoznati i ne prihvatiti ljude koji imaju takve slube. Naravno da sve to je novo i drugaije nije automatski i ispravno, ali odlaskom u krajnost zaahurivanja unutar moje lokalne zajednice ili moje crkvene tradicije Boja Crkva odbacuje ljude koje joj Krist daruje na dar i koji su pozvani da djeluju sveobuhvatno, a ne toliko lokalno. Individualizirano kranstvo Individualizirano kranstvo velika je boljka naega vremena koja se oituje prije svega kroz tzv. mentalitet koji sam nazvao Isus, Biblija i ja, a potom nepostojanjem zajednitva meu lokalnim zajednicama. Kao to je ve ranije reeno, mentalitet Isus, Biblija i ja svodi pojam spasenja na individualnu razinu izmeu pojedinca i Boga, a sudjelovanje u radu i ivotu lokalne crkve promatra se kao neka vrsta slobodne ili izborne aktivnosti. Budui da su lokalne zajednice nesavrene u kojima se ovjek moe lako razoarati, sve vie krana ima sklonost da ne odlazi u crkvu jer sve to im treba jest Isus i Biblija. Ne opravdavam niti osuujem nikoga tko tako ini, ali istiem da to nije Boji ideal za vjernike. Naime, spasenje nije samo pojam koji obuhvaa na osobni odnos s Bogom, nego opisuje i na zajedniki ivot, rast i trud za Evanelje (Fil 2,12; 2 Kor 6,2). S druge strane, alosna je injenica da individualizam dovodi do situacije gdje se pojedine lokalne zajednice u nekom mjestu ili gradu esto ponaaju kao da ne ovise jedna o drugoj te kao da meu njima ne postoji nita to bi ih povezivalo zajedno. Nedostatak takvog odnosa moe se opravdati na dva naina: a) isticanjem vlastite superiornosti nad drugim kranima izjavama tipa: mi smo jedina prava crkva u gradu ili mi smo jedini krani u gradu6 ili b) odbijanjem suradnje jer odreena lokalna zajednica ne spada u nau denominaciju ili nauava neto to se razlikuje od naeg nauka. Tako Legrand nijee valjanost duhovnih manifestacija kod pentekostalaca, jer ako je Duh Sveti Duh istine, a pentekostalci tvrde da ih vodi Duh Sveti, onda bi pentekostalci zasigurno uvidjeli pogreke koje nauavaju. Zakljuak koji se namee je sljedei: da je duh koji krsti te ljude suprotstavljen Svetom pismu i ni u kom sluaju ne moe biti Sveti Duh (Legrand, 1999, 11, 14). Iako Legrand ovaj zakljuak navodi u kontekstu razmatranja karizmatske obnove u Katolikoj crkvi, ovakav stav bi ak i u Novom zavjetu doveo do nesuradnje izmeu tadanjih zajednica. Npr. sve crkve koje su vjerovale da je Krist uskrsnuo od mrtvih bi trebale uskratiti zajednitvo crkvi u Korintu jer su tamo neki oito nauavali da Krist nije uskrsnuo (1 Kor 15,15-19).
6 Primjer ovakvog stava moe se pronai u: Damir iko Ali, Otvoreno pismo o Darku i Marijani Kovaevi, Karizma br. 33, (srpanj 2005), str. 3.

40

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

Crkva u Solunu bi prema tome trebala biti izopena jer su neki od njih imali pogrenu predodbu glede Kristovog dolaska. Moda razlog pogrene predodbe Solunjana lei u injenici da nisu primili istoga Duha kao ostali vjernici? Ili to napraviti s Galaanima koji su pokazivali sklonost da prihvate obrezanje? Da li su uda koja su vidjeli bila znak kako ipak Duh Boji ne djeluje u njima (3,1-5)? Moda oni zapravo nikada nisu bili obraeni i primili Duha jer ih On zasigurno ne bi vodio prema prihvaanju obrezanja. Namjerno dovodim Legrandovu argumentaciju u krajnost, i naravno da se istina Boje rijei ne smije zanemariti niti se smije olako prelaziti preko pogrenih vjerovanja, no razliitosti (esto nebitne) koje postoje meu kranskim denominacijama i zajednicama esto slue kao povod i razlog za nesuradnju i nedostatak zajednitva. Jedinstvo i zajednitvo meu kranima i crkvama Ako je Crkva medij, tj. poetak i prvina procesa kada e sve na nebu i na zemlji biti uglavljeno u Krista (Ef 1,9-10), i ako je ona prizor Boje mudrosti cijelom nebeskom svijetu (Ef 3,10), spoznaja tih stvarnosti i istina neminovno bi trebala potaknuti vjernike i lokalne crkvene zajednice na zajednitvo i jedinstvo jedinstvo i zajednitvo koje nije samo na deklarativnoj razini, nego koje se oituje u meusobnim odnosima. Smatram da nedostatak spoznaje ili nesvjesnost glede ovih istina rezultira sektatvom, frakcionatvom i podjelama. Ako pogledamo podjele, meusobne svae pastira, govor o tome koja je crkva bolja, koja ima vie Duha, itd. - da li takve crkvene zajednice odraavaju Boju mudrost i pokazuju svijetu kako izgleda ivot pod Kristom kao glavom? Mislim da se odgovor namee sam od sebe. Stoga Mladen Jovanovi (2008, 78) s pravom istie sljedee:
Ako se ne usudimo rei da je Bog kriv to je crkva razdijeljena, onda se okomljujemo na Boju rije. Ona je kriva. Svi i svatko tumai je onako kako mu se svia, jer je njezin Tvorac to omoguio. Da je bio jasniji, i nama bi bilo lake ostvariti njegovu volju. No tu u vas namjerno razoarati. Jedinstvo Crkve ostaje neostvareno ne zbog razliitih tumaenja Boje rijei, nego zbog grijeha sebinosti i ponosa! Ne razdvaja Crkvu ono to pie u Bibliji, nego ono ega u Bibliji uope nema!

Podjele i svae govore o tome da na narataj ne razumije tu slavnu sliku i svrhu Crkve. I dokle god se Crkva (bilo svjesno ili nesvjesno) izjednaava samo s nekom lokalnom zajednicom ili denominacijom, ili se kraljevstvo Boje izjednaava s odreenom lokalnom zajednicom (kao da ono izvan nje ne postoji), dotle crkvene zajednice nee imati potrebe raditi na meusobnom jedinstvu i zajednitvu. I zato je potrebno iznova pobuditi svijest vjernika za katolinost tj. univerzalnost Crkve. Crkva nije samo moja lokalna zajednica niti moja denominacija, nego Crkvu ine svi oni koji pripadaju Kristu. A Bog ne djeluje samo na

41

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

razini lokalne crkve, nego i na sveopoj razini. Upravo zato Grlj s pravom progovara protiv sektakog djelovanja crkava koje karakterizira prisvajane sve istine za sebe to ujedno pokazuje neiju ogranienost: Sav na govor o slabostima Crkve moe biti otvoren i iskren do mjere boli, jedino onda kad u sebi (a moda i meu sobom) ukidamo granice moje crkve. Ako vjerujemo da je Crkva jedna, tada nam ne preostaje drugo nego iskren govor o Crkvi kao o mojoj Crkvi bez obzira o kojoj se denominaciji radi (Grlj, 1997, 61). Sa stanovita Novoga zavjeta jedinstvo Crkve je injenica, a ne nedostini ideal. Jedinstvo dolazi od injenice da Duh Boji prebiva u vjernicima koji su pak odgovorni da to jedinstvo i ouvaju (Ef 4,3). Stoga bi Crkva trebala biti svjesna kako je ona poetak obnove cjelokupnog stvorenja koje Isus ini te bi crkveni odnosi i ponaanje trebali odraavati tu svrhu koju Bog ima za svoj narod. I kao to je ve ranije istaknuto, to jedinstvo bi trebalo krasiti obitelji (Ef 5,21-6,9), ivot, rad i djelovanje Crkve (Ef 4,1-16) te meunacionalne i meurasne odnose onih koji su dio Crkve (Ef 2,11-22).

Zakljuak
U zakljuku elim istaknuti kako svaki narataj pa tako i ovaj na ima priliku promijeniti stvari na bolje ili barem pokazati elju za promjenom. Crkva je ivi organizam koji se mijenja i predstavlja dinaminu zajednicu savrenog Boga i nesavrenih ljudi. No Crkva je i institucija koja je zapoeta od strane Boga i ima Bogom danu svrhu, ciljeve, zadae, darove, naela rada i upute kojih se treba drati. Ona nije ljudski proizvod te kao takva ne bi trebala vriti ljudske naume, ciljeve i elje. No u stvarnosti to esto nije ba tako. Uvjeren sam da do jo veih i pozitivnijih promjena nabolje meu crkvama reformacijske batine moe doi ako vjernici, izmeu ostalog, na temelju Poslanice Efeanima postanu svjesni vizije koju Bog ima za Crkvu, jer upravo ova poslanica progovara protiv moebitnog nedostatka zajednitva, nejedinstva i podjela. Nunost otkrivanja sveope dimenzije Crkve koja se ponekad zapostavlja potreba je naega i buduega vremena jer crkvene podjele Karl Barth s pravom naziva skandalima (usp. Barth, 2004, 675), a to naruava zadau Crkve ije jedinstvo, prema Volfu, pobuuje vjeru kod nespaenih, a Crkva kao znak ne samo da ukazuje na novo stvorenje, nego ga i posreduje (usp. Volf, 1991, 105). U skladu s time, lokalne crkvene zajednice u kojima prevladava sektako djelovanje (kao to ga definira Grlj) neizostavno bi trebale zapoeti s preispitivanjem vlastitog djelovanja i vjerovanja prema mjeri koju daje Boja rije. U protivnom, postoji opasnost da sve ostane isto, jer lake je ivjeti u skladu s tradicijom i navikama, nego mijenjati sebe i svoj model djelovanja. Individualizam ubija, a zajednitvo donosi rast to je lekcija koju nam ova

42

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

poslanica poruuje, jer govorei o Crkvi, Pavao kae sljedee: U njemu je sva graevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu (Ef 2, 21). Izraz povezana gr. sunarmologeo oznaava skladno sakupljanje neega zajedno (Hoehner, 2002, 409). Ideja iza ovog izraza jest ta da je Bog taj koji sakuplja ljude i vee iz zajedno na prikladan i skladan nain tako da Crkva kao sveti hram moe rasti u Gospodinu. Ako je to tono, onda ispada da Crkva moe rasti jedino ako je povezana zajedno. I zato podjele i individualizam pridonose statinosti i stagnaciji Crkve. Druga injenica koja proizlazi iz ovog retka jest ta da Pavao ovdje govori o rastu Crkve na sveopoj razini, a ne toliko na lokalnoj razini. I opet, rast Crkve kod crkava reformacijske batine esto se svodi na rast lokalne zajednice kao i na brojani rast.7 No Pavao ovdje ne govori o rastu odreene lokalne zajednice, nego ima na umu rast cjelokupne Crkve kao Kristovog Tijela. Postoji dilema oko znaenja izraza sva graevina, jer neki smatraju da izraz ima znaenje svaka, svaki te shodno tome oznauje svaku graevinu. Drugi smatraju da izraz oznauje svu graevinu. U prvom sluaju ispada da Pavao misli na svaku lokalnu crkvu koja raste u sveti hram i na taj nain predstavlja Boje prebivalite, dok u drugom sluaju sva ili cjelokupna zgrada oznauje univerzalnu Crkvu (usp. Browner, Johnson, 2007, 244). Hoehner zastupa drugo gledite zbog sljedeih razloga: Prvo, kontekst spominje jednu strukturu na jednom temelju nasuprot vie struktura. Drugo, u Novom zavjetu postoje mjesta gdje konstrukcije reenice s imenicama bez odreenog lana imaju znaenje sva ili cijela. Nakon navoenja nekoliko primjera gdje pridjev pas/pasa/pan ima znaenje svega ili cjelokupnosti, Hoehner zakljuuje da su ti primjeri dovoljan dokaz da pridjev pas u ovom sluaju ima znaenje cjelokupnosti (usp. Hoehner, 2002, 408). To ukazuje na injenicu da kada Pavao govori o rastu Crkve, rast nije ogranien samo na rast lokalnih zajednica, nego na rast sveope Crkve. Drugaije reeno, kada jedna lokalna crkva raste, tada raste cjelokupna Crkva, jer kao to kae McIntosh: Rast sveope Crkve primarno se dogaa kada lokalna crkva vjerno pridobiva ljude za Krista i ugrauje novoobraenike u svoje tijelo (McIntosh, 2003, 32). McGavran takoer dobro primjeuje: Denominacijski ponos nas esto spreava da uvidimo kada na ogranak crkve gubi lanove koji prelaze u vitalnije ogranke, to predstavlja za nas poziv na buenje i potie nas na vei napor crkve to ujedno pridonosi rastu sveope Crkve (McGavran, 1990, 4). Stoga je alosno ako se ideja crkvenog rasta svodi samo na lokalnu razinu, ako

7 Na temelju osobnog prouavanja Novoga zavjeta primjeujem da se pojam rasta primarno koristi ne toliko za brojani rast koliko za rast vjernika/crkve u zrelosti i kristolikosti. Naalost, danas kada se govori o rastu crkve, onda se esto naglasak stavlja na brojani rast lanova crkve. To samo po sebi nije loe, ali naglasak Novoga zavjeta je na rastu u zrelosti vjernika.

43

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

se javlja natjecanje i konkurencija izmeu lokalnih zajednica, ili ako se prelazak osobe iz jedne lokane zajednice u drugu smatra nekom vrstom gubitka za tu lokalnu zajednicu bez uvianja kako je rast neke lokalne zajednice ujedno rast i sveope Crkve. Drugim rijeima, svi su na dobitku. Prihvaanjem vizije o Crkvi koju nam nudi Poslanica Efeanima ovakve stvari mogu postati prolost. Crkve reformacijske batine stoje pred izazovom okretanja od svoje reaktivno-separatistike batine, izazovom naputanja individualizma kao modus operandi crkvenog djelovanja te izazovom prihvaanja poimanja Crkve koju nam nudi Poslanica Efeanima.

Literatura
Ali, Damir iko (2005). Otvoreno pismo o Darku i Marijani Kovaevi, Karizma br. 33. str. 1-3. Allert, Craig D. (2007). A High View of Scripture? Grand Rapids: Baker Academic. Baker, Kenneth (1983). Fundamentals of Catholicism, Vol 3. Grace, the Church, the Sacraments, Eschatology. San Francisco: Ignatius Press. Barth, Karl (2004). Church Dogmatics IV.1 - The Doctrine of Reconciliation. London & NY: T&T Clark International. Browner, Kent E i Andy Johnson (2007). Holiness and Ecclesiology in the New Testament. Grand Rapids: Eerdmans Publishing Company. Dunn, J. D. G. (2007). Ephesians, u: Barton, John i John Muddiman (ur.): The Oxford Bible Commentary, Oxford: Oxford University Press. Grlj, Giorgio (1997). Crkva u svijetu, u: Jambrek Stanko (ur.): Evaneoski pokret, Zagreb: PEV. Harper, J. Stephen (2002). A Wesleyan Arminian, u: Pinson, J. Matthew (ur.): Four Views on Eternal Security, Grand Rapids: Zondervan. Hick, John (1998). The Theological Challenge of Religious Pluralism, u: Badhem, Roger A. (ur.): Introduction to Christian Theology: Contemporary North American Perspectives, Louisville: Westminster John Knox Press. Hoehner, Harold W. (2002). Ephesians: An Exegetical Commentary. Grand Rapids: Baker Academic. Holladay, Carl R. (2005). A Critical Introduction to the New Testament. Nashville: Abingdon Press. Horvatek, Miko (2008). Novozavjetna paradigma jedinstva krana. Kairos Vol. 2 No. 1, (travanj 2008): 125-135. Ingle, Kent J. (2011). Odvano i vjerodostojno vodstvo u vrijeme izazova. Du-

44

E. Budiseli: Pavlovo poimanje Crkve u Poslanici Efeanima kao model za dananju Crkvu

hovno vrelo br. 22, str: 23-26. Jambrek, Stanko (1997). Povijesni pregled Evaneoskog pokreta, u: Jambrek Stanko (ur.): Evaneoski pokret, Zagreb: PEV. Jambrek, Stanko (2003), Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj. Zagreb: Bogoslovni institut. Jambrek, Stanko (2007). Crkve reformacijske batine, u: Jambrek, Stanko (ur.): Leksikon evaneoskoga kranstva, Zagreb: Bogoslovni institut i Prometej. Jovanovi, Mladen (2008). Evaneoska perspektiva jedinstva i doprinos Protestanskog evaneoskog vijea zajednitvu krana u Hrvatskoj. Kairos Vol. 2 No. 1, (travanj 2008): 77-87. Krkkinen, Veli-Matti (2003). An Introduction to the Theology of Religions. Downers Grove: IVP. Legrand, F. (1999). Govornje u jezicima. Puine: Rijei iskrene. Lints, Richard (1993). The Fabric of Theology. Grand Rapids: Eerdmans Publishing Company. MacArthur, John (2001). New Testament Commentary: Philippians. Chicago: Moody Publishers. Martin, Ralph P. (1997). Poslanica Filipljanima. Daruvar: Logos. Maxwell, John (2007). Ostvarivanje vizije. Duhovno vrelo, br. 9, str: 1-6. McCarthy, James (2004). Evanelje po Rimu. Krapina: Baptistika crkva Emanuel & Teoloka biblijska akademija. McGavran, Donald Anderson (1990). Understanding Church Growth. Grand Rapids: Eerdmans Publishing Company. McGrath, Alister F. (1997). An Introduction to Christianity. Malden, Oxford: Blackwell Publishers. McIntosh, Gary (2003). Biblical Church Growth. Grand Rapids: Baker Books. McKenzie, Peter (1997). Evaneoski pokret i katolianstvo, u: Jambrek Stanko (ur.), Evaneoski pokret, Zagreb: PEV. Megliore, Daniel L. (2004). Faith Seeking Understanding. Grand Rapids: Cambridge, Eerdmans Publishing Company. Niebuhr, Richard H, Daniel Day Williams, James M. Gustafson (1956). The Purpose of the Church and its Ministry. NY: Harper & Brothers. http://www. religion-online.org/ show chapter.asp?title=407&C=151, 12. 06. 2011. Olson, C. Gordon (2005). Getting the Gospel Right: A Balanced View of Calvinism and Arminianism. New Jersey: Global Gospel Publishers. Olson, Lloyd A. (2007). Eternal Security. Mustang: Tate Publishing & Enterprises.

45

KAIROS - Evaneoski teoloki asopis / Godite VI. (2012), br. 1, str. 23-46

Punda, Goran (2007). Vizija crkve za 21. Stoljee. Duhovno vrelo, br. 9. Randall J. Harris; Rubel Shelly (1992). The Second Incarnation. West Monroe: Howard Books. Rhodes, Ron (2000). Reasoning from the Scriptures with Catholics. Eugene: Harvest House Publishers. Rusch, William G. (1985). Ecumenism A Movement Toward Church Unity. Philadelphia: Fortress Press. Stott, John (1997). Poslanica Efeanima. Daruvar: Logos. Volf, Miroslav (1991). Crkva kao proroka zajednica i znak nade (II). Crkva u svijetu, Vol. 26 No. 2-3 (rujan 1991):103-118. Volf, Miroslav (1998). After Our Likeness. Grand Rapids & Cambridge: Eerdmans Publishing Co.

Ervin Budiseli Pauls Understanding of the Church as a Model for Todays Church Summary This article analyzes Pauls view of the church in the epistle of Ephesians and how this view should affect the life and work of the churches that have a Reformation background in Croatia. In the first part of the article, the author points out some problems that are present among such churches, like the negligence of the catholic or universal dimension of the church, an inadequate understanding Gods purposes and intentions that God has for his church, an inadequate understanding of the scope that Jesus sacrifice has on the life of a believer, and finally, an inadequate view of the relationship between salvation and membership in the church. Therefore, the author offers theological corrections in those areas. In the second part of the article, the author offers guidelines and implications that should surface from the proper theological understanding of the church that Paul presents in Ephesians. These implications refer to church growth, proper relationships with individuals who are gifted with various gifts and ministries, rejection of the mentality Jesus Bible and I and the need for the development of unity and fellowship among the churches.

46