ILIRIZAM Stanko Vraz (1810 –1851) Slovenac,koji se oduševio idejom ilirskog pokreta,te mu pristupa zanesen stvaranjem velike

ilirske književnosti.Nije ga zanimala politička strana pokreta,već isključivo književnost.Dolazi u sukob s Gajem,jer nije odobravao njegovo podređivanje književnosti političkim ciljevima,tako da 1842.pokreće časopis «Kolo» zajedno s Rakovcem i Vukotinovićem.U poeziju je unio najviše individualne crte, i nastojao udomaćiti što više elemenata iz stare književnosti.Odbijao je pisati po zahtjevu hrvatskih domoljuba budnice i davorije (pr."Odgovor braći što žele da pjevam davorije").Prva njegova zbirka «Đulabije» (grč.ruža), 1840.,prva je knjiga ljubavne poezije u novijoj hrvatskoj književnosti.Posvećena je Ljubici Cantily (Gajevoj nećakinji) i napisana je poljskim krakowjakom (8stihova po 2 strofe).U njima pjeva o voljenoj Ljubici, susretima, nadi, i tu je on izvrsno povezao motiv ljubavi prema ženi i ljubavi prema domovini.Erotika je isprepletena slovenskim i hrvatskim pejzažima.Kad se LJubica udala,te kasnije umrla nadovezao je 3. i 4. dio.U 3. dijelu slika svoje duševno stanje nakon njene udaje,a u 4.ljubav prema LJubici uzdiže u ljubav prema narodu i čovječanstvu.Balade i romance okupio je u drugoj zbirci «Glas iz dubrave žeravinske», 1841.Zbirka «Gusle i tambure», 1845.sastoji se od 4 ciklusa : Prvo lišće,romani Cvijeće i voće,prijevodi Iza mora,ciklus Povjestice.Napisao je i 48 soneta «Sanak i istina» posvećenih zagrepčanki Karvančićevoj,u kojima je više izraženo divljenje prema ljepoti i dobroti,no što je to mladenačka zanesenost kao u Đulabijama.Pisao je i satiru i epigrame: »Komari i obadovi», «Ose», «Cigani».Neki epigrami se nisu smjeli tiskati ni nakon 15 god.On je želio dići našu knj.na razinu europske i smatrao je da ona ne smije biti odraz europske književnosti ,već plod naših prilika.Začetnik je i kritike : «Sud o slogu» , «O dubrovčanima».Napisao je i putopis «Put u gonje strane» 1844.

Petar Preradović (1818-1872) Bio austrijski vojnik,postigao čin generala.U 22.god.se nacionalno osvještava,nakon susreta s I.K.Sakcinskim,koji ga upoznava s ilirskim pokretom i uz pomoć kojeg rekonstruira zaboravljeni materinjski jezik.Javlja u drugoj polovici ilirskog pokreta kada mlađa generacija stupa na scenu,i kad aktualnost davorija i budnica sve više ustupa mjesto lirici iskrenih,intimnih doživljaja, i stvarnih poetskih inspiracija.Njegovo strvaralaštvo možemo podijeliti na 3 faze: 1.faza pjesništva na njemačkom jeziku (1834-1843.),a tu spada i njemački ciklus ljub.poezije Lina-Lieder(1850-1851.);2.faza se poklapa s dolaskom u Zadar,i suradnjom u «Zori dalmatinskoj» (pj.Zora puca) (1843/44-51.),i 3.faza sve do smrti 1872.U 1.fazi imamo pjesme nastale pod utjecajem schillerovih ideje,te izravnim utjecajem Byrona i češkog pjesnika Mache.To su pjesme s motivima sanjive sreće,bezgranične ljubavi,osamljena pjesnika svjetskog bola prožete subjektivizmom i individualizmom.2.faza je ujedno najznačajnija, u kojoj nastaju njegove zbirke Prvenci 1846. i Nove pjesme 1851.U toj fazi prevladava domoljubna tematika,iskrena patriotska osjećanja,melankolija,ali i ljubavne radosti.Pjesme su ispunjene romantičnim motivima noći,tame,alegorijskim slikama izgubljenog sina, koji se vraća majci domovini,i aluzijama na političku neslogu.Tematski tu poeziju možemo podijeliti na rodoljubnu,ljubavnu i refleksivnu,ali s tim da svaki taj krug nije nastao posebno,već su se međusobno prožimali.Piše pjesme pune ljubavi upućene jeziku (Rodu o jeziku,Jeziku roda mog).Stvorio je mesijanističku filozofiju ,u kojoj određuje slavenstvu ulogu spasitelja,tj.ono

1

ima zadaću da pomiri narode i ostvari humane odnose među ljudima,koji će biti puni radosti.U konkretizaciji sveslavenske ideje poseže za motivom Kraljevića Marka,te piše istoimeni epsko-dramski spjev.U 3.fazi piše epske pj.i spjevove s idejom sudbine,spiritističkogmističnog.U spjevu Prvi ljudi,1862.,je prikazao evolucijsko kretanje zemlje ka savršenstvu,te je prisutna ideja razumne mjere,te ljubavi na kojoj sve počiva.U razdoblju apsolutizma na alegorijski način izražava svoja razočaranja i strahovanja (Car Dušan),a nakon njega postaje glasnikom oslobodilačkih narodnih težnji.Napisao je niz toplih ljubavnih pjesama niklih iz tuge i osamljenosti: Mrtva ljubav,Miruj,miruj srce moje.O ljudima,o životu :Smrt,Bogu, Nada.Niz pjesama prigodom godišnjica smrti :Svojoj prvoj supruzi,Svome prvorođencu,Svojoj kćeri Jelici.Domoljubne pjesme:Zora puca, Putnik, Dvije ptice.

Ivan Kukuljević Sakcinski

(1816-1889)

Javlja se u književnosti 1837. pjesmom «Tuga za tobom»,Danica.Tri faze stvaralaštva:1.18381848-ciklus intimne lirike Koraljke , Sarčanice, Kupine, 4.pripovijetke (hajdučko-turska novelistika) i najvežnije drame Juran i Sofija,1839. (ili Turci kod Siska), koja je ujedno prva drama izvedena na štokavskom u Sisku,na poticaj D.Demetra. Slavljanke 1848.U 2.fazi,vrijeme apsolutizma,povlači se iz politike,okreće se književnim istraživanjima,pokreće ediciju starijih hrvatskih pisaca,te putuje po Europi;građa za putopise od 1858-objavljene po novinama i časopisima,kasnije knjigama.Tad imamo slabija dram.djela Nenadani sastanak,Ženiti se ili ne,te novela Dva slavena,1859.Važni su njegovi govori,pogotovo njegov govor u saboru 1847.na hrvatskom jeziku,nakon kojeg on postaje službeni.U 3.fazi se se opet okreće drami (Poturica 1867;Marula), te zrelom pjeseništvu Povijesne pjesme,te je u njima tiskao konačnu redakciju Slavljanki,te objavio 3 ciklusa Povjestica : 1.ciklus Hrvatom, 2.Hrv.slike (sumorna zbilja), 3.Grobovi hrvatski.1860.bio je najizvođeniji pisac.Najveći dio svog rada objavio u 4 knjige pod naslovom Različita djela ,1842-1847.Njegovo stvaralaštvo nije novo, niti umjetnički vrijedno.Novost je što u povijesti traži uzroke nevolja, i upozorava na opasnost međusobnog nerazumijevanja.

Dimitrije Demetar (1811-1872) Porijeklom Grk.U mladosti piše na grčkom jeziku,i sa 16 godina napisao dramu Virginia,te intimnu liriku.Kasnije se priključuje ilirskom pokretu i piše na hrvatskom.Poznat kao kazališni čovjek-dramaturg,utemeljitelj Hrvatskog narodnog kazališta,na čiji je i zagovor izvedena u Sisku Kukuljevićeva drama Juran i Sofija.On je već u početku uočio važnost kazališta u provođenju ilirske ideje,jer je smatrao kako ono dopire dalje,nego sama knjiga.On sam je poznat kao pisac prve značajnije povijesne tragedije «Teuta», 1844. s rodoljubnom tematikom i istaknutom porukom o važnosti sloge.Dramaturška pokušenja I i II, 1838.i 1844. su prerada Gleđevićevih i Gundulićevih drama.Najuspješnije djelo mu je Grobničko polje 1842.; napisano u povodu 600.obljetnice bitke na Grobničkom polju,gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare.Stih je izmjena 10-eteraca. i 12-esteacar.Uz Vukotinovića i Kukuljeića začetnik je hrvatske novele,gdje ima aktualnih misli,moralnih pogleda. Novele : Ivo i Neda, Otac i sin, Jednu noć,Vijavica.Napisao je libreta «Ljubav i zloba», (prva hrvatska opera) 1846 i «Porin»,koje je uglazbio V.Lisinski.Pokrenuo časopise Slavenski jug, Sudslavishe Zeitung i Hrvatski sokol.

2

Antun Nemčić (1813-1849) Rodom Mađar,al odmah pristupa ilircima.Autor je Putositnica,beletrističkog putopisa (od ZgLudbreg-Ri-Venecije-Padove do Verone) u kojem bilježi vlastita osjećajna stanja pobuđena u susretu s novim sredinama.Rodoljublje je temeljno izvorište iz kojeg se rađaju njegove reminiscencije (prisjećanja) i meditacije na ovom putu.Stilom,i načinom bilježenja ističe se iznad prosjeka.Uočljiv i didaktički element, sklonost humoru, kritiziranju.Kvas bez kruha ili «Tko će biti veliki sudac», 1854. prva je izvorna komedija na novoštokavskom, to je komedija zabluda;vidljiva povezanost s komedijskom tradicijom : imena junaka predstavljaju i njihove karkterne osobine.Suvremeno je to što je prvi put prikazan suvremeni socijalni i politički život na sceni.Autor je i prvog romana, koji je ostao nedovršen 1854.Udes ljudski.Neven.Bogović mu posmrtno izdaje zbirku Pjesme A.Nemčića,1851.

Ivan Mažuranić (1814-1890) Književnik,političar,koji se knjževnošću bavio samo u mladim danima,tj.do 1848.Dopunio je Gundulićevo 14.i 15.pjevanje «Osmana».U početku je pisao pjesme,ali klasična naobrazba i poznavanje suvremene književnosti su utjecale na njih,pa su mu prve pjrsme .u duhu klasicizma,s klasičnom metrikom i motivima iz klasičnih djela. (Veneri,Melpomeni,..),također se ugledao na dubrovačke pjesnike,te talijanske (soneti),a posebno na narodnu deseteračku poeziju.U stihovima iznosi misli ilirskog pokreta: važnost sloge,slavne prošlosti,potiče vjeru u budučnost,veliča narodne vrijednosti pred stranima.Njegovo glavno djelo je spjev Smrt Smailage Čengića 1846.,almanah Iskra,za koje mu je rad na «Osmanu» bio stvaralačka priprema. Mažuranić je boj između S-age Čengiča i Crnogoraca (1836.)uzeo kako bi opisao patnju i stradavanja vl.naroda,odstupivši od povijesne istine i stvarnih zbivanja.Građen je od 1134 deseteračko-osmeračkih stihova ,u 5 nejednakih pjevanja, u kojima prikazuje zlodjela Smailage Č.nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo spremanje na osvetu (Noćnik), sakupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegovu smrt (Harač), te silnikov udes poslje smrti (Kob).Središnje mjesto spjeva je govor starca svećenika (u Četi),koji on drži junacima s ključnim motivom domovine,kao mjestom gdje su živjeli preci, i slobode kao jedinog oblika sretnog života. Djelo je prožeto i općeljudskim smislom o vječnoj čovjekovoj borbi protiv nasilja.Ovo je najzrelije djelo hrvatskog romantizma. Matija Mažuranić (1817-1881) Napisao putopis Pogled u Bosnu ,1842.Po konciznosti jezičnog izraza i stilu to je jedno od najboljih djela što ih je u ovoj knj.vrsti ostvario ilirizma.Na svjež i originalan način on u toj knjižici opisuje javni i privatni život Bosne svog vremenaDao je u njemu opise običaja i svakodnevnog života,slike vezirskih dvorova paša i aga,ali i narodnih meha,razmišljanja o svakodnevnici života,smrti i ljubavi,te svoje poglede na odnose između Turaka i Bošnjaka, islama i kršćanstva, i to skladnim narodnim jezikom.Njime se poslužio i njegov brat I.Mažuranić u pisanju svoga spjeva «Smrt S-age Č.». 3

PREDREALIZAM

ili

protorealizam

Ante Starčević (1823-1896) Još za života nazvan" Ocem domovine",zagovornik građanskih prava,hrv.nacionalnosti;najslavljeniji hrv.političar.Utemeljitelj HSP.U početku piše pjesme s romantičkim karakterisitkama i versifikacijom ,koja je uvažavala starohrv.renesansu i baroknu paradigmu. Poznate su njegove jez.polemike u «Narodnim novinama» 1852., u kojima se zalaže za posebnost i povijesnu afirmiranost hrv.jezika.Piše da ljude upozori na opasnost (prosvjetiteljske tendencije),da uoče vrijednost rada, pravde, sloge.Od svih tekstova najvrijedniji su mu politički članci,eseji i memoari,te politička satira Pisma Magjarolacah,1879., studija njegovo transkribiranje srednjovjekovne pravne isprave Razvod istarski s glagolice u latinicu,kojoj je napisao i zanimljiv predgovor.Tijekom 1851-52.napisao 4 drame pučkog karaktera,od koji su ostale očuvane dvije Porin 1851., Selski prorok,1852.,te se smatra inaguratorom pučkog igrokaza u nas;na scenu uvodi običan puk i njemu je usmjeren,a nudi govor kakv susrećemo i u novelistici : lokalnu ličku ikavicu.1852.završava prvi moderni prijevod Svetog pisma.

Adolf Veber Tkalčević

(1825-1889)

Pripada razdoblju protorealizma.Javlja se u Danici 1847. Kratki opis duga puta ( PeštaBakar) časkajući uzgred o rodoljublju,narodnosti,jeziku.U apsolutizmu pise u «Nevenu».Bio je prevoditelj, kritičar , kritizirao društvene i kulturne prilike.Poznat je njegov člank Nješto o kazalištu,Danica,1848,u kojem on traži da se u repertoar naših kazališta uvedu prvenstveno slavenske drame,a tek potom tal.,fran.i njem.Dalje je pisao putopise : Listovi o Italiji, Put na Plitvic.Bio je osnivač zagrebačke filološke škole,radio na objedinjavanju 3 narječja u jedan :jezično jednistvo.Prvi postavio da se naša metrika treba zasnivati na akcentu.Također bio je novelist,među prvima zaronio u aktualnu problematiku svoga vremena: Nadala Bakarka,1871.,Avelina Bakranina ljuvene zgode i nezgode, 1855., Zagrepkinj,1855.Prvi je počeo pisati djela s antiherojem i bez sretnog završetka;nagovještava realistički pristup književnosti (suvremeno!).U njegovim novelama naglašenije etička,nego rodoljubnja porukaprvi znak predrealističkog modela u hrv.knj.

Mirko Bogović ( 1816-1893)

4

Javlja se u književnosti 1841.njemačkom lirikom (Croatia,1841.),a potom i hrv.poezijom (Danica,1841.)Bio je urednik Nevena i 1853. i zatvaran zbog objavljivanja pjesama I.Filipovića.Zbirke su mu Ljubice 1844.i Smilje i kovilje1847.,pretežno refleksivnog karaktera, u kojima se osjeća utjecaj dubrovačkih pjesnika,te Domorodni glasi 1848. u kojim se javio kao domoljubni pjesnik s tematiziranjem potrebe sloge,ljubavi prema narodu i jeziku,te otpor prema tuđincu.Nakon apsolutizma piše 4 knjige Vignage I-IV 1861-1878. ,u kojima su kao i u Strjelicama 1878., anakreontske i satirične teme (vino,zabava,stari/mladi). U novelam je su pretežno hajdučko-turske teme (kao i Kukuljević,Demetar,Vukotinović) : Hajduk Gojko ,Crnogorska osveta, Krvavi most u Zagrebu, dok je Šilo za ognjilo novela iz suvremenog života prožeta humorističkim tonom.Od drama napisao je 3 petočine povijesne tragedije u desetercu prepune figura iz usmene junačke epike,s političkim nabojem i izrazito protuhabsburških stavova Frankopan 1856.(borbe za hrv,prijestolje i dovoođenje Habsburgovaca na njega.),Stjepan,posljednji kralj bosanski 1857.,napisana je prema šekspirovskim tematskim matricama: Machbet.a središnja tema je propast Bosne ne samo zbog navale Turaka,već zbog unutarnje nesloge.Matija Gubec,kralj seljački ,1859.,na temelju pov.podataka dramatizira zbivanja iz seljačke bune 1573.,uvodi likove iz puka;oštra granica između poz.i neg.značajkiUredio poeziju A.Nemčića.Želi očuvati nacionalnu svijest koju su probudili ilirci,te u članku «Naša knj. u novije doba»,1852.optužuje one koji su napustili knj.u korist politike,pa je nastalo mrtvilo.Smatra da je knj.narodni borac na svijetlom polju duha i prosvjete.Njegova literarni rad nema presudnih umjetničkih vrijednosti.

A.P.Kazali ( 1815-1894.) U Zadru urednik lista «Glasnik dalmatinski».Bio je avangardni pisac svoga doba,čije je pjesništvo manje povezano s hrv. ilirizmom i romantizmom,a više s europskom knj.19.st.,pogotovo s Byronom.Odlikuje se šarolikošču,te skladom kozmopolitanskog i lokalnog,općeg i osobnog,racionalnog i intuitivnog te raguzeizmom.U «Zori dalmatinskoj objavio je pripovijest Sirotica lopudska,koju je kasnije izdaje u Zg.pod nazivom Lopudska sirotica i oznakom roman.Napisao je i pjesancu Zlatka 1856,.u kojoj prikazuje ljubav između udane dubrovkinje i poljskog časnika,tematika je općeljudska,a ne nacionalna,a oblik je sinteza epskog, lirskog, dramskog,te je stih i metar raznovrsan.Trista vicah udovicah 1857.je domoljubno intonirana drmaska pjesanca u kojoj je uzeo temu iz legende o Tristo Vica udovica,nakon nesreće dbk.brodova kraj Alžira 1541.Osim odjeka stare knj.u djelu imamo i prisjećanja iz tal.i eng.knj.19.st.Pjesanca «Glas iz pustinje» napisana je u 10-etercima,to je golema elegija o slvenstvu,u kojoj se preporodne misli i osjećaji domoljublja isprepliću s unutarnjim nemirom.Tom tematskom krugu pripada i pjesma Dvie vile, u kojoj velebitski i nevesinjska vila razgovaraju o narodu i njegovim ciljevima.Ep «Grobnik» 1863.posvećuje Strossmayeru i Anki Zmajićevoj,i to je evokacija hrv.pobjede nad mongolima 1242. Prevladava osjećaj narodne tragike,slobodarstva. Deseterci se izmjenjuju s 8-smercima. Njegovo životno djelo je ep Ćoso, pisao ga od 1840-80.,a sastoji se od 24 pjevanja i ima 23120 stihova,pisana oktavama,stih epski,narodni deseterac.Imamo i rukovet lirskih pjesama (u ostavštini ) Paljetci, Marunko II i Novi Marunko,spjevovi Cviet neimeni i Izgnanik. Govorio da sami sebe moramo otkriti,a ne kopirati druge.Prvi preveo 1.pj. «Ilijade»,te cijelog «Julija Cezara».Ogled Literatura i civilizacija jedan od najboljih eseja 19st. Luka Botić (1830-1863)

5

U knj.se javlja u Nevenu 1854.pripovijetkom «Pobratimstvo» ,za koju dobija nagradu za koju su glasali čitatelji,te 3.kraće pj. i pripovijetkom iz sarajevskog života Dilber Hasan»,a 1861.pripovijesti Bijedna Mara i Petar Bačić 1862. Piše u duhu narodnog preporoda.Svjestan kobne 1848.i zavedenosti Hrvata,zbog čega je Dalmacija ostala odvojena.Zanesen idejom slobode,pobratimstva,ravnopravnosti.Ogorčen razjedinjenošću i neslogom.Na Bijednu Mar» (ljubav Mare i Adela,6.pjevanja.)utjecalo je Marko Kazotijevo djelo Miljenko i Dobrila,te narodna pj. Zlosretkinja Mare Biteljinka» i s njom Botić tematski prekida tradiciju hrv.knj.,koja je crno prikazivala sve što je tursko, muslimansko,a bijelo što je kršćansko.Htio je stvoriti živa čovjeka s obje str.,te afirmirati ideju bratstva,ljubavi.Ima vizionarskih motiva npr.san pjesnika Bogtulija –autoportret-nositelj bratstva i ljepote.

Mato Vodopić

(1816-1893)

Počeo pisati u gimnaziji na tal.jez..Prva hrv.pj.Razgovor pastierski 1851.,Robinjica 1875.stihovana,romantična priča o hercegov.robinjici zarobljenoj kao dijete,koju spašava brat,napisana je u c-bijeloj tehnici.Prvo prozno djelo mu je Marija Konavoka 1893.,pokušaj otmice djevojke,roditeljska privola,mladićeva strast.Monotona radnja,naivni zapleti,papirnati likovi,ali je vrijednost u etnografskim detaljima,pučkom govornom jez.,opisu patrijahalnog konavoskog života.Kratki roman Tužna Jele 1868,,napisana po istinitom događaju puna je realist.pojedinosti iz gruškog-pomorskog života.Vrijednost u ilustraciji primorskog mjestazaljeva,brodogradilišta,oskudica,duh kršćansko-patrijahalnog morala i obitelj.običaja,radni svijet koji živi skromno,škrto,ali pošteno,autentičan prikaz dbk.puka 19 st.«Na dobroskijem razvalinam»1881.-roman o davnim bosanskim vremenima XVI st.,odnos Turaka i kršćana,pisan c-b.tehnikom,nadovezujući se na hajdučko-tursku novelistiku.

Janko Jurković

(1827-1889)

Svestrani književnik,urednik časopisa «Naše gore list»,pisao komedije,poeziju,putopisne crtice,itd.U knj.se javlja 1854.Neven s novelom Da's ostala što jesi,iako se je već u sjemeništu objavio prvu pripovijest «Janješce».Tematizira malograđansku sredinu od kojih je najznačajnija «Pavao Čuturić» ili «Ulomci i iz lomna i krševita života jednog starovjerskog učitelja» ,Neven, 1855.,koja ima sve elemente moderne pripovjedačke strukture i tako prekida s hajdučko-t.novelistikom .Kroz njegove pripovijesti prolaze uglavnom seoski učitelji («Timotije Patkov» 1872.,»Seoski mecenat» 1880.(simbol nesretnika P.Čuturić,koji život provodiu neskladu s vl.željama i mogućnostima,sve na granici ironije,tragike i komike),svećenici,đaci,seljaci.Promatrajući društvenu str.života on otkriva kroz likove nelogičnosti i deformacije u svojoj sredini.U svojim člancima «O metafori našeg jezika»,»Misli o jeziku1855.,Neven»,»Moja o kazalištu»1855.,Neven oštro se zalagao protiv dilentantizma,a za više estetske kriterije u knj.,te oštriju kritiku.Isticao važnost majke u jezičnom odgajanju djece.Smatra da su tragedije dosta neuvjerljive,nedosljedna psiholo.uvjerljivost i da treba pisati komedije,koja ima dosta tema,a zad.su visoko iznad zabave. Komedije «Pradjedova slika», «Čarobna bilježnica», previše su didaktične i moralne.Pisao je feljtone «Tuskurlandije»,1860,i predhodi Šenoinoj feljtonistici,,knjiž.mora biti odraz događanja.Znao je kako treba pisati i o čemu,ali mu je falilo stvaralače snage da to i sprovede u svojim djelima.Putopis «Mikroskopične crtice putopisne,od Zg,do N.Sada»,1862. 6

Rikard Jorgovanić (1853-1880) Od samog početka dobro prihvaćen,Šenoin ljubimac,a Harambašić se pozabavio oko izdanja njegovih djela.U njegovo doba osjećaju se novi pogledi na tematiku, estetsko vrednovanje, izraz (Šenoa,1865,Naša knjiž.),ali još uvijek i nac.oslobođenje.On je prvi izrazitiji (izuzev nešto Vraza) subjektivni ljubavni pj.kod nas,koji pjeva tužnim stihovima o sebi i svom udesu.Dok su početničke balade bile proivzvod literarne mode,kasnjiji elegijski stihovi su odraz njegove duše.Do njega je ljubavna poezija bila škrta,usmjernea imaginarnom simbolu (domovina=žena),te on proširuje granice ljubavne poezije.Razvio je kult ženske ljepote,nedostižnog ideala,jedan od onih,koji najiskrenije ljubi. I proza je kreativna čežnja da se nađe individualni umjetnički izraz.Piše u maniri njem.romantizma i zap.sentimentalizma.Razvija kriminalni roman «Crne niti»,mistiku «Ljubav na odru»,spletke i nenadani obrati «Žena i ljubovca»,ali je radnja često bez psihološke motivirnosti;udovoljava publici.Unio je po modi njem.romantizma motive iz aristokrat.plesa.Njegov roma «Mlinareva djeca» u nekim odlomciam je opis sela iz «Registrature».Pisao je i žive,duhovite feljtone «Korak naprijed», «Purgar i građanin».Pridonio hrv.versifikaciji,graditelj stiha.Nasljeđuje ga Harambašić.Novim motivima predstavlja pokušaj europizacije naše knj.Harambašić izdao «Sabrane pjesme,1890;Sabrane pripovijesti,1889.

Juraj Carić (osnivač hrv.pomorske beletristike) Nautičar s Hvara,za čije ime čujemo tek u Pomorskoj enciklopediji,1955.,jer ga je pov.knj.izbjegavala,iako je on dao prvi značajniji zapis o našem čovjeku na moru!Njegova djela vezana su uz more,otoke,ljude.Karakterističan je njegov opis vjetrova,plima,vreve na ulici,valova,oluja (realizam).Kao narodnjak zalagao se za slogu Srba i Hrvata «Krvava osveta u Boki Kotorskoj».Tu su još djela o našim otočanima «S naših ostrva»,»Obitelj kap.Opovića».Izdaje po narudžbi Matice roman «Kristofor Kolumbo i otkriće Amerike»,1892.Svoja pomorska iskustva i doživljaje beletristički-putopisno opisao u «Slike iz pomorskog života»,1884 «Preko Sredozemnog mora,i 1885 Preko Crnog mora i Atlantika.Jedno od najboljih putopisno-beletrističkih djela. Franjo Marković (1845-1914) Javio se u knj.1860.pj «Noćno pitanje» u đačkom časopisu «Domovina»,a 1864.programatskom pj.»Anđeo slavljanstva» izražava svoje slavenofilstvo.U kasnijoj mladenačkoj lirici gdje prevladavaju romance i balade osjeća se itjecaj Byrona,Puškina i posebno Mickiewicza,te po uzoru na njegov ep «Pan Tadeusz» i Puškinova «E.Onjegina» piše svoj idilični spjev u 3.pj.»Dom i svijet»1865.u jampskim pentametrima s rimom aabbcc.,objavljena tek 1883 u kojem prikazje društveni i pl. život u vrijeme apsolutizma.Drugi ep «Kohan i Vlasta» 1868.u 5.pj.jampski jedanaesteri prikazuju život baltičkih polapskih Slavena,u vrijeme prisilne germanizacije,s jasnim aluzijama na svoje vrijeme.Bio je kazališni kritičar (Vijenac1869-1870.)Pvri počeo znanstveno i metodički tretirati kritiku..1972.kad kratkotrajno i uređuje časopis objavljuje 2 petočine pov.tragedije «Benko Bot»praiz.1899. i «Karlo Drački» praiz.1894.,koja je i uvod u četverodijelni neostvareni ciklus izvan kojega je 7

i 5.čina pov.trag. «Zvonimir kralj hrvatski i dalmatinski» ,nastala povodom 800. obljetnice Z.krunidbe.U «Benko B.»radnja u 13.st.podcrtana klasicist.corneillovom dilemom između ljubavi i dužnosti,časti i dostojanstva,a u Zvonimiru sukob na opreci kralj-čovjek,dok u «K.Dračkom» zastupa ideju slobode individualnog duha u sukobu s nametnutim dogmatskim mišljenjima.Piše i estetsko kritičke rasprave o Gundulići,Demetru,Vrazu,itd.Kao đak Zimmermana i Herbarta (njem.filozofa i estetičara) u svojoj je estetici «Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci» 1899. i «Razvoj obćenite estetike» 1903. bio izrazit formalist,smatrajući formu tijelom kojem se svako umjetničko djelo mora prilagoditi.Zalaže se za literarne motive,za apsolutnu ljepotu, (umjetnik treba idealizirati,odbacuje realizam),i nadvremenost umjetničkog djela.

August Šenoa

(1838-1881)

Okušao se u gotovo svim knj.vrstam:romau,noveli,feljtonu,polemici,putopisu,lirskoj i epskoj poeziji,drami,kritici i esejistici.Začetnik feljtonistike,pretvara ga u literarni žanr.Feljtoni «Zagrebulje» u kojima komentira aktualne neg.pojave u zg.svakodnevnici: odnarođenost, moralna odstupanja,itd.Bio je i kazališni kritičar,a u manifestu O Hrvatskom kazalištu, 1866.daje program njegova budućeg razvitka.Antigermanski raspoložen traži okret ka franc,tal.i slav dramskoj knj.,te izvornoj hrv.,doveo na scenu Shakespearea , Moliera; Schillera, Goethea.Napisao je samo jednu dramu:komediju iz zg.života u 3 čina «Ljubica»,1866.-prvi pokušaj da se na sceni prikaže suvremeni zg.život,a drugo dramsko djelo je tragedija Slavka,nedovršen. Najveći domet ostvario je kao romanopisac-odgajatelj čitateljske publike.Njegova stvaralačka kretivnost je usmjerna kako stoji u kritičko-polemičkom tekstu «Naša književnost», Glasonoša,1865.) ka građi iz nacionalne pov.,te na suvremene događaje.Napisao je 5 pov.romana: Zlatarovo zlato,1871.,Čuvaj se senjske ruke,1875;Seljačka buna,1877; Diogeneš,1978.,Kletva,188081-nedovršen.-tipični akcijski romani s burnim zapletima i razvedenom radnjom,dok su likovi u duhu romantičarskih modela pr.hrabri vitezovi,fatalna žena,intrigant (osnovno mu je da zapliće i raspliće radnju),poštena i plemenita žena.-djela slijede model pov.romana,koji je uvoe W.Scott.-bit je u vjernoj rekonstrukciji pov.zbivanja,na temelju pov.vrela.U Šenoinim pov.romanima uvijek se inzistira na analogiji pov. i sadašnjosti, jer taj pov.događaj je ključ za rješavanje aktualnih nac.i socijalnih problema.Naglašena je i moralno-odgojna komponenta.Šenoa je idealizirao neke dijelove hrv.prošlosti s cilje da čitatelj pobudi plemenitost, optimizam, patriotizam i osjećaj vl.moralne odgovornosti.Njegov model pov.romana izvršio je veliki utjecaj na hrv.pripovijednu prozu.Srtuktura romana, posebno fabula najčešće je romantična,ali je većina likova,pogotovo iz građanskih i malograđanskih sredina realistički vrlo uvjerljiva. Pisao je i povjestice(u stihu s motivima iz pov.) : Propast Venecije, Petar Svačić, Šljivari, Anka Nerevanka; ili iz narodne predaje Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag.I mali su isti cilj kao i pov.romani,a to je da budu sredstvo nacion.odgoja i prava šk.rodoljublja,pa uvijek sadrže aktualnu notu i jasnu idejnu poruku.U romanima i pripovijetkama s temom iz suvremenog života,tematizira socijalne,političke, i etičke probleme svog vremena:odnos selo-grad Prosjak Luka,odlazak seljačkih sinova ba školovanje u grad,i njihovo uzdizanje ili propadanje na društvenoj ljestvici Prijan Lovro, Vijenac, 1973.,nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima,Ilijina oporuka,1876;tragedije i zanose naših učiteljica u selima Branka,1881.U tim djelima inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji.Likovi su vezani za konkretnu sredinu i domaće tlo.U pripovijetci Prijan Lovro načeo je temu o problemu intelektualca neshvaćenog u sredini u kojoj živi.Bio je 8god.urednik Vijenca,otkrio je niz talenata i dao im potporu u radu.Bio je toliko snažan ličnost hrv.knj.19st.da se čitavo 8

razdoblje od 1865-1881,naziva njegovim imenom (Šenoino doba).Zaslužan je za stvaranje domaće čitateljske publike,za afirmaciju romana.Pisao je standardnim-štokavskim..i promovirao ga.

REALIZAM
Ante Kovačić (1845-1889)

Javio se u književnosti poetskim tekstovima,i to u đačkom litografiranom listu»Nada» 1871. i «Bunjevačke i šokačke vile»1873.ali ti tekstovi nemaju neku umjetničku vrijednost.U zreloj i kvalitetnijoj literarnoj fazi predstavio se kao žučan satiričar koji se posebno obrušio na narodnjake i njihovu političku opciju(travestij Smrt Babe Č.na poznati Mažuranićev ep.)Vodio je polemike ,i najpoznatije su one s Šenoom i R.Jorgovanićem-no više se one bile na političkoideološkoj osnovi ,no književnoj.U tim početcima osim poezije,bavio se i feljtonistikom,koju piše s naglašeno satiričko-ironijskim odnosom prema aktualnim i političkim zbivanjima.Serija feljtona «IZ bombaja»,1879-1884,kao niz slika iz društvenog života gdje kritizira kako stranačke ,tako i karakterne osobine narodnjaka (Mažuranića,Štrosmajera,Šenou).Prvo veće prozno djelo je «Baruničina ljubav» (Vijenac.1877),koja je strukturirana kao model trivijalnog romana:tajna društva,dvoboji,otmice,samoubojstva,ubojstva i lik fatalne žene,kao simbol zle sudbine gl.junaka,koji se provlači kroz sva njegova djela,npr.to je u ovom djelu grofica Greštajn,u Fiškalu Elvira,u «U Registraturi» to je Laura.Drugo djelo je «Fiškla»1882,te «Među Žabari»-kritizira aristrokraciju i malograđanstvo.,čijim epizodama i opsima najavljuje njegovo najznačajnije djelo «U Registraturi(Vijenac,1888)On u svojim djelima problematizira odnos selo-grad,/uprao jer on sam potječe iz te relacije),ali to se odnosi na kompleksne promjene koje selo doživljava u zbližavanju s gradom,prvenstveno se to odnosi na promjene.seljaka,tj.dolazi do toga da seosko stanovništvo u dodiru s gradom mijenja ne samo svoje navike već i karakterne osobine,te tako stvara tip polinteligenta ,kojeg izvodi iz seoske sredine(kakv se u to vrijeme i počeo uz njegovoj sredini kristalizirati),koji u okvirima grada i gradskih odnosa,i građanskog morala (taj seoski čovjek) ne dopire dalje od poluinteligenta,i to ne samo u intelektualnom smislu,već još više u formiranju osobnih moralnih kvaliteta.Takav poluinteligent je lik kumordinara Žorža,Ivičin ujak,,zatim Karolina i Vilko «Fiškal»,pjesnik Imbrica Špiček »U registraturi»,zaim u «Među žabari»ih pronalazimo niz.Roman « U registraturi» (prikazuje probijanje seljaka u gradskoj sredini) jedan je od najboljih 19.st.,posebnost je osim u likovima u tome što Kovačić razbija kompoziciju romana,koja se do njega uvijek odvijala ravnolinijski,bez odstupanja od normalnog vremenskog tijeka..on u tom pogledu donosi novost,i vriemenski tijek je takav da on epizodu koja prema stvarnom vremenskom slijedu dolazi na kraju pripovijedke,on stavlja na početak i njome nas uvodi u roman,pa se opet vraća na početak i razvija fabulu,U registraturi on stvara oblik tzv,okvirne pripovijesti.Prvi dio pisan u prvom licu,Ivica sam priča,drugi i treći pisan u 3.licu»sveznajući»pripovjedač.Prvi dio je i najbolji i njega se i uzima kad se govori o najboljem djelu 19.st.,jer u 2.i 3.ima dosta sentimentalno-romantičarskih epizoda,koje se teško uklapaju u cjelinu romana,i mjestimično nisu bolje od proze 60/70god.Specifičan je svojom tehnikom opisa,kovanicama i neologizmima,kao i uvođenje kajkavskih elemenata u štokavski standardni j.što dovodi do stvaranja sočnog knj.izraza.

9

Eugen Kumičić (1850-1904) Pripada razdolju realizma,u knj.ulazi pripovjetkom «slučaj»,pisanu pod pseudonimom E.K Bersečanin u sušačkoj «Slobodi»1879.Njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na 3 interesna kruga: pripovijetke i romani iz istarskog života i povijrsni romani.U pripovijetkami i romanima iz ist.života fabula se ne odvija na morau.,na brodovima,već na kopnu crtajući domaći puk(male poštene ribare,ili prostodušne i neiskvarene djevojke),te strance aristokrate,trgovce (uglavnom talijane) i to crno bijelom tehnikom :strano:negativno, domaće pozitivno,na taj način osnovna intencija mu je bila prikazati ljud z naše sredine u odnosu sa strancima.(idila koju ruše stranci svojim dolaskom)-tu prepoznajemo njegovu pravašku ideologiju..priče iz tog kruga su:Začuđeni svatovi 1883,Jelkin bosiljak 1905,Primorci 1882. itd.Istarski roman :»Preko mora»,1889.Pisao je i naturalističke romane (romani iz ZG.života).Svoje poznavanje naturalizmma i Zolinog maniesta «le roman experimental» pokazao je u članku «O romanu» (Hrv.vila,1883).Nastojeći ostvariti naturalistički model piše romane iz Zg.života «Olga i Lina» ( prikazivajući olgu dobrom hrv.,a Linu neg.strankinjom),1881,»Gospođa Sabina»,1883,s kojima on iznosi sliku suvremenog gradskog života sa svim njegovim salonskim intrigama,konverzacijama koje se svodi na isticanju najnižih ljudskih strasti,ili spletke kako doći do novca,,,Ali budući je Zg.u to vrijeme bio provincijski grad u odnosu na Pariz Kumičić je morao pribjegavati mašti..U povijesnom romanu «Kraljica Lepa»192 iznosi epopeju propasti hrv.samostalnosti,a u «Uroti zrinsko-frankopanskoj»1894 tragičan kraj dviju velikaških obitelji iz 17.st.K.ikao donosi avangardne misli za našu knj.onog doba,pribjegavajući naturalističkoj metodi ipak ostao zarobljenikom tradiciomnalnih i u ono vrijeme zastarijelih stilova /sentiment. I romant./,isto kao što je nacional.tematika ostala dominantna od socijalne.Bio je tendenciozna pravaški u svojim djelima

Josip Kozarac (1858-1906) U početnoj fazi njegova su djela plod lektire i književnog utjecaja (Tartufov unuk,Turci u Karlovcu),a jedinos u Priče djeda Nike nastale promatranjem života,problematike sela,ali ipak prevladava didaktika.U njegovo doba jača strani kapital,a Hrv.ekonomski ovisi o Mađarskoj,te propada selo u koje dolazi tuđin;propadanje patrijahalnih zadruga osiromašivanje seljaka, nemorala zbog utjecaja stranaca (Tena)On piše s tezom-želi upozoriti da smo i mi sami krivi,a ne samo tuđin.U Beču,u vrijeme studija upoznaje ideje Darwina i Smitha i provodi ih kroz svoja djela Mrtvi kapital,1889;Među svjetlom i tminom, 1891;Slavonska šuma, 1988; Tena, 1894.On je za gospodarsku i moralnu obnovu radom.Razočaran Khuenovim režimom počinje pisati psihološke novele,te se smatra začetnikom nove psihološke pripovijesti,te pjesnikom žene,jer je među prvima oživio ženske likove,kao individue Oprava,1899,Mira Kodolićeva,Dona Ines,1890.Nakon pada Khuenaova režima piše Žive kapitale ne bi li čovjeka vratio prirodi,selu.Bavios e socijalnom i ekonomskom problematikom.

Vjenceslav Novak (1859-1905)

10

U svojim djelima prikazuje široke i panoramske slike društvenog života i prilika u nas (hrv.Balzac),te uz temu propadanja plemstva među prvima uvodi proleterijat u hrv.knj.,te je mnogo pisao o malim ljudima:žandarima,kuharicama,gazdaricama.Motivski opisuje rodni Senj (Pod Nehajem,Posljednji Stipančić,1899,Pavao Šegota),te je zbog senjskih motiva prozvan sinjskim Šenoom;opisuje podgorje sa specifičnim svijetom prosjaka i progovara o moralu (Fiškalova ispovijed,Podgorička pripovijest,1889);te imamo gradske motive kojima crta građanski i malograđanski svijet,inteligente i poluinteligente,činovnike,birokraciju,i prikazuje njihov nemoral i ograničene vidike (Dva svijeta,1901;Tito Dorčić,1906-odnos malograđ.sredine prema umjetniku)Zalazi i u svijet radničke sirotinje-socrealizam (Nezasitnost i bijeda,U glib,Iz velegradskog podzemlja).U djelima često ima fantastičnih i mističnih elemenata.Gl.problem njegovih djela je sreća pojedincaU romanu Posljednji Stipančići,slika društveno-politička zbivanja,te proces osiromašenja senjskog gospodarstva-RI postala glavna luka,te senjsko patricijsko društvo lagano propada s propadanjem senjske pomorske trgovine.U romanu su najuspjeliji ženbski likovi Valpruga-majka,te pogotovo kći Lucija-koja je projekcija djevojke koja je odgojena u izrazito patrijahalnom smislu,lišena osnovnih ljudskih dimenzija, sukobu sa stvarnošću doživljava psihički šok.

Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Tito Josip Franjo Babić) (1854-1935) Bio je jedan od najznačajnijih prdstavnika hrv.realizma.Međšu suvremenicima se ističe tematskom raznolikošću i intelektualnom širinom!!Gj. je prošao različite literarne faze: oduševljavao se Šenoom,Turgenjevom,Flaubertom,ali je reagirao i na struje koje su došle s razdobljem moderne.Tako da ga je prihvatila i generacija mladih i isticala kao svoj uzor (Nehajve,Dežman).Surađivao je u modernističkim časopisima:»Mladost»,»Hrvatski salon,Nada,Savremenik,Život.U književnosti se javlja s novelom Illustrissimus Batorych (Vijenac,1884.)Njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na nekoliko tematskih krugova : Tematski kruh s zagaorskim motvima iz zagors.plemenitaškog života,zatim povijes.romani i pripov.iz šire društvene problematike,te nekoliko romana i prip.s naglašenom psihološkom motivacijom i mističnim akcentom.U orvi tem.krug pripada navedena novela,te portreti,zapisi,novele objedinjene u zbirke «Pod starim krovovima» 1886.,»Iz varmedjinskih dana» 1891. i Diljem doma 1899.,te romani U dvoru(Vijenac,1885.) i Na rođenoj grudi (1890.)To je bilo vrijeme kad su se događale velike društvene promjene koje su neizostavno dovele do propadadanja svijeta u kojem je gj.odrastao i živio,tj.došlo je do nestajanja i propadanja plemenitaškog svijeta,što u njemu stvara poriv da to vrijeme zaustavi i spasi od zaborava nešto što se zauvijek rušilo.Ta djela su pisana pod utjecajem Turgenjeva i njegova poetskog realizma,i prožeta su njegovim impresionizmom:sposobnost uočvanja detalja,stvaranja atmosfere,psihološko nijansiranje likova.Važnu ulogu ima pejzaž koji je u funkciji karakterizacije likova.Povijesni romani nemaju veliku liter.vrijednost,al njome nastavlja šenoinsku historijsku fikciju («Za materinsku riječ,1906. U osvit 1892.,Dolazak Hrvata,1924.Njego interes za moderna strujanja dovodi do europeiziranja,moderniziranja i intelektualiziranja hrv,proze unoseći nove tematska područja.U djelima unosi ideje nekih filozofa (Šopenhauer,niče,hartman),znanstvenika Darwina,spiritista Du Preala .Napisao je !. Hrv, roman ideje «Janko Borislavić» u kojem prikazuje hrv.intelektualca šopenhauerskog tipa,gdje nastoji proniknuti u tajnu hrv,duše...na tom tragu imamo i roman Radmilović prvi hrv Kunstlerroman,probl.umjetnika i njegov nezavidan položaj u društvu.Njegov najbolji roman je U noći (vijenac 1886.) ujedno i jedna od najboljih realističnih romana kod nas,gdje badahnut politikom kritizira i analizira političke prilike i daje sliku hrv.društva u kojem vlada nemoral,korupcaj,kraijerizam.a meta kritika je bezidejna omladina,obrušaav se i na pravaše..tu je razrađen dobro lik ..??Piše i fantastične novele s metafizičkim ,okultističkim motivima: San 11

dr.Mišića,Kobna ljubav,Ljubav lajtanata Milića.Zadnje djelo mu je političko-žurnalistički roman Pronevjereni ideali «Hrvat»1925.,kao rezultat obračuna s vl.pol.idejama i iluzijama.,pogotovo iluzijom jugoslav.Napisao i 2,autobiografije Za moj životopis 1898 i Rukovet autobiografskih zapisaka,1923.

Josip Eugen Tomić (1843-1906) U poeziji je krenuo sigurnim putem,patriotsko-ljubavnim motivima o kojima je progovorio otvorenije nego drugi,jedina mu je zbirka Leljinke,.Piše dramske tekstove,nastavljajući demetrov i Šenoin rad.Piše lake komade Bračna ponuda,pokušaj društvene drame Novi red,pičku dramu Pastorak.Ali zbog naglašenih soc.,patriot.,rodoljubnih i didaktičkih tendencija nemaju veći značaj.Piše i pov.romane (prosvjećenje,nac.vrijednost)-Zmaj od Bosen,Kapitanova kći,Emin-agina ljuba,Za kralja-za dom ( u II.dijela : Pretorijanac, 1894., Žrtva zablude,1895.).Njegovo je najbolje djelo suvremeni društveni roman Melita,1899,izmjena društvene kronike :propast aristokrata,uspon građana, s psihologijom posrnule žene ,koja ne mogavši obuzdati nagone upropašćuje sve oko sebe (vamp ženasociološki i psihološki motivirana)-melita jedna od najzaokruženijih ženskih likova 19.st.Dovršio Šenoin roman Kletva.

Fran Mažuranić (1859-1928) Vječni lutalica,koji u svojim putovanjima traži smisao života i ljudske egzistencije.Napisao 2 zbirke Lišće,1887; i Od zore do mraka,1927;sastavljene od pjesama u prozi i crtica u kojima bilježi uspomene, refleksije o životu, i o svrsi ljudskog postojana,s neprestanim osjećajem nezadovljstva i traženjem izlaska iz njega.Pisao o problemima,domovni,itd.,aliterarni izraz je pronašao u kratkom,sentimentalnom i zgusnutom izrazu crtica.On je prvo ime u toj formi.

Josip Draženović

(1863-1942)

Javlja se u književnosti po prvi put u bakarskom listu Vragolan 1881.pod pseudonimom Ivša i Dinčić-Senjčad ljuta.Objavljivao i u «Hrv.vili», Savremeniku, Iskri, Balkanu, Slobodi, Vijencu, Hrv.kolu,itd.Uz F.Mažuranića najplodniji je hrv.crtičar u doba realizma:Gotovo cijeli njegov opus crtica (Iskrice,1887.)je monolog pisca sa samim sobom,otkrivanju smisla života,rješavanja bitnih problema,itd.U nekim pripovijetkama (Crtice iz hrv.života,1884.) naslućuje se nova tematika koju će potpuno afirmirati Leskovar,a to je riječ o suvišnom čovjeku,okrenutom prošlosti,tj.fatalnije opterećenog njome,ptoklestvo koje čovejk nosi kao dio svog karaktera.U nizu crtica i novela obrađuje teme vezane za senjski ambijent (Crtice iz primorskog malograđanskog života,1893.),a junaci su mali ljudi,oriđinali karakterističnio za provincijska mjesta.Bogatstvo jez.izraza,osjećaj za sinonime, i neologizme,naglašena dinamika i ritam reč.neke su on njegovih karakteristika.Pisao je i romane Povijest jednog 12

vjenčanja,1901 ,koji čini najbolji dio njegova opusa..U pripovijesti Nova era piše s očitom tendencijom izvrgavanju ruglu senjske malograđanske sredine koja se otkrila u trenutku smjenjivanja vojničke uprave civilno.Tu dolazi do izražaja njegov humor,čak i satira (čime je prethodnik Kalebovih novela).Predstavio se kao slikar primorskog ambijenta svojeg doba i tipičnih likova te sredine.

August Harambašić

(1860-1911)

Pripada razdoblju realizma.U književnosti se javalja već kao srednjoškolac,u dječjem časopisu «Smilje».1877.,da bi se ozbiljnijom književnom suradnjom počeo baviti u središnjem knj.časopisu Vijenac 1879.Kao đak se oduševljavao pravaškim nacionalnim i političkim programom,te su mu njegov teperament i sposobnost govora donijeli ranu slavu.Već u 20esetim uređuje Hrvatsku vilu,a u 30-etim je doživio pjesnički uspjeh.Postaje popularizator pravaškog programa i piše po zahtjevima strnke domoljubnu liriku,budnice i davorije ,tako da imamo zbirku domoljubne lirike Slobodarke,1883.Po tome je bio najviše poznat i cijenjen a s opadanjem slave stranke prava i sam doživljava neuspjeh pred kraj života.Lakoća baratanja stihom nerijetko ga je odvodila u puki verbalizam i banalnost.Ciklus pjesama intimno ljubavne lirike posvećenih ženi,ljubavi i vinu pripadaju zbirkama Tugomilke 1887.,Ružmarinke,i Sitne pjesme 1884,Nevenke..,koje su uglavnom trenutačnih raspoloženja i kao odjek vanjskih događaja prije nego refleksija stvarnih unutarnjih doživljaja pjesnika.Pisao je i pj.za djecu Smilje i kovilje,zbirka pjesama i priča Mali raj 1891.Njegova lirika ima samo knj.-povijesni značaj,jer je intimnu iskrenost prevladala nacionalna retorika i podređenost trenutku,al je ipak značajna u razvitku hrv.poezije kao most između Šenoe i Kranjčevića. S.S.Kranjčević (1865-1908) Javlja se u knj.1883.pjesmom Zavjet u Hrv.vili.On u punom smislu znači temeljit raskid s dugom tradicijom hrv.poezije.Prva zbirka mu je Bugarkinje 1885,. koja je još na tragu tradicionalne šenoinsko-harambašićevske rodoljubne poezije,al već tad pokazuje crte originalnog pjesnika.To se posebno vidi u tome što pišući o poznatoj temi rodoljubnog karaktera ne ostaje isključivo u okivirima vl.zemlje i naroda,već naslućuje neke općeljudske vrednote i probleme.Novost je što rodoljublje promatra kroz prizmu socijalnog,te svoj otpor prema tuđinstvu razvija do meditacija o probl.tiranstva uopće.Među prvima uvodi lik radnikate već u toj prvoj zbirci prisutan pj.konflikt između relig.i mater.shvaćanja života.Zbirka «Izabrane pjesme»1898. predstavjla najveći domet hrv.lirike 19.st.u kojoj se on iz pjesnika rodoljublja transformira u pj.Čovjeka,Čovječanstva,pj.svemirskih vizija.Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirična lirika (Gospodskom Kastoru i dr.),nastala kao reakcija na stanje u Bosni,u kojoj provodi većinu života.U najboljim pj.rješava neka bitna,egzistencijalna pitanja (Mojsije,Posljednji Adam).On smatra da pjesnik mora biti mesija vl.naroda,on mora shvatiti što je običnom čovjeku nedostupno,te izvesti narod iz patnji i neznanja,te otkriti svrhu i smisao ljudskog postojanja.Rješenje vidi u radu,a Radnik postaje spasitelj,ideal čovječanstva.Čest motiv njegove lirike je Krist (inače u svom poetskom opusu zadržava biblijsku metaforiku i leksik),koji je poetski simbol ljudske pravde i ljubavi.U njemu 13

je prisutan sukob između religioznog i materijalnog i oslobađanje sebe kao ličnosti,tj.rješenje pronalazi u poistovjećivanju čovjeka s Bogom.U završnoj fazi imamo zbirke Trzaji 1902. i Pjesme 1908.,u kojima je prisutan pesimizam i sumnje,tj.posustajanje u toj nadljudskoj borbi,te pj.traži smiraj,predah,te tad nastaje nekoliko inzvanrednih intimnih,ljubavnih pj.Tragika što struji iz njegove cjelokupne poezije nije rezultat filozof.stavova,već posljedica K.osobnog,tragičnog doživljaja čovjeka i svijeta.Svojom tematikom,kozmopolitanskom i vizionarskom približio tokovima tadašnje suvremene europ.literature.

MODERNA Janko Leskovar (1861-1949) Otvara knj. moderne s Matošem u vrijeme kad još nazočna tematika nacionalne i društvene problematike,tada dominantne realističke paradigme,unatoč psihološkoj prozi kasnog realizma.Njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na 2 faze:1891. objavljuje u Vijencu novelu «Misao na vječnost»,zatim sljede novele «Katastrofa» 1892.,»Poslije nesreće»,1894,te romani «Propali dvori», 1896.,»Sjena ljubavi», putopisna crtica «U Bišću».Druga faza traje od 1900-1905 .«Priča o ljubavi», «Patnik»,»Bez doma»,»Izgubljeni sin»,Kraljica zemlje,itd.Prvu fazu odlikuje sumornost i pesimizam u središte stavlja pojedinca, koji je u emotivnom sukobu, tj.gl.junaci su rastrzani,bezvoljni ,promašeni ljudi,zapravo intelektualci okrenuti pogledima isključivo u prošlost,na uspomene,koje su se nadvile nad njima kao tragični udes pretvarajući ih u pasivne promatrače života,nesposobne da se aktivno uključe u stvarnost.U njegovim djelima je izraženao psihološko produbljivanje pri čemu dolazi do zanemarivanja širokih fabula s društv.-pov.okvirima,fabula ostaje sporedni detalj i zato je jednostavnu,upravo jer se iznose samo osjećaji junaka,kao rezultat određenih događaja.Tipičan takav jedan junak je Đuro Martić «Misao na vječnost».Leskovar prekida s prošlošću društvene analize,a usredotočuje se na duševne događaje likova.U drugoj fazi vraća se staroj tematici,ali s elementima koji idu do naglašene socijalne dimenzije (Patnik,1900) i problema društvenog pokreta u «Hrv.zagorju» (Izgubljeni sin,1903.)On je svojevrsni nastavljač psihološke proze kasnog realizma,ali i razbijač relalističkog kanona i s M.otvara razdoblje moderne.

ANTUN GUSTAV MATOŠ

(1873-1914)

Javlja se u knj.1892. s pričom «Moć savjesti»,Vijenac.,koju je kasnije uvrstio u svoju prvu zbirku «Iverje» 1899.Njegov opus dijelimo na 2 tematska kruga zagorsko-zg.sredina i realni junaci koje je sretao bizarni sadržaj čudaci, idividualci.Oba kruga povezuje naglašena lirska nota i prisutnost ljubavne tematike,dakle to je produbljivanje crtičko-novelističkog rada krajem 19.st.Pripovijetke iz oba tematska kruga nastajele su paralelno,jer on nastoji na različitim temama iskušati i ostvariti»stilske studije» Motivacija je vanjska,socijalna i psihološka,u prvom krugu novela,ta karakteristika izrasla je na društvenoj i političkoj pozadini Hrvatske «Naši ljudi i krajevi».Posebnost motiva u 2.krugu očitovat će se u sužavanju fabule,u analizi pojedinačnih sudbina,unošenju nevjerovatnih ljudi.Psihološka motivacija zasjenjuje sociološku,naglašavaju se simboli (Camao,Miš,Iglasto čeljade).Proza poprima širi kozmopolitanski karakter.Najveće domete ostvario je u pripov.s motivom ljub.čežnje «Balkon» , «Cvijet s raskršća» .Naješći motiv njegova opusa jeste pejzaž,koji je dominantan u svim formama izražavanjaOn ga obrađuje kao samostalnu literarnu temu..i njemu svaki krajolik

14

razvija asocijacije za razmišljanje i razmatranje posve različitih problema-to je izrazito impresionsitička crta,gdje krajolik dobiva određenu funkciju...Matoš mu određuje smisao,udahnjuje mu život,humanizira ga,i obrnuto pejzaž je djelovao na stvaraoca,njegova emotivana stanja i asocijaceij pomoću kojih pisac izražava svoja raspoloženja.Poezijom se počeo baviti kasnije,pj.Hrastovački nokturno (kojim obilježava poč.hrv.dijalektalne poezije 20.st.) objavljuje 1900 u okviru pripovijetke «Nekad bilo-sad se spominjalo»,dok se kontinuirano počinje javljati poezijom tek oko 1906,i do kraja života napisao je oko 80-estak pj.Na Matoša je utjecao Baudelaire,od kojeg je preuzeo niz formalnih elemenata,tj.formu soneta,koju je M.doveo do savršenstva,zatim smisao za muzikalnost stiha,osjećaj za sinesteziju,ritam,te izmjene govorne i pijevne intonacije.Inzistiranje na vanjskim poetskim efektima zvučnosti stiha (onomatopeja),igrom riječo,vodilo ga je i u čisti artizam.Njegovo djelo povezuju 2 značajke,iako nije pripadao pokretu mladih,ostvario je neke njihove osnovne intencije: moderan izraz, nove mogućnosti jezika,dao važnost formi,ali pokazao je da nema dobre literature bez povezanosti s tradicijom.Kod njega je jak autobiogr.momenat..za njeg je svaki oblik izražavanja (kritika,poezij,proza) bila umjetnost iz koje izbija osobnost stvaraoca.osnovne karakteristike poezije: poetske slike,bogatstvo metafora,koje se pretvaraju u simbole,naglašen ton sjete,melankonije i pesimizma,predosjećaj smrti,i stravični osjećaj nečeg nedorečenog i tamnog.putopisi ,feljtoni,eseji : «Vidici i putevi»,1907,Naši ljudi i krajevi,1910.,»Pečalba» 1913.,Oko Lobora 1907.,Od Zg do Bg 1906.,Kod kuće 1907,Iverje 1899,Novo iverje 1900,Umorne priče 1909.

Vladimir Vidrić (1975-1909) Prve dvije pjesme Lovoru i Putnik domu svome objavljuj kao učenik 6.razreda,1889.u đačkom listu «Lovor»,,koje su napisane u duhu preporoditeljskih budnica,ali se u njime naziru tematski pravci kojke ćemo naći u Vidrićevoj zreloj lirici : oživaljavanje povijesti i starine (rimskih i grčkih) u pj.Lovoru ,te interes za prirodu u dr.pjesmi.Središnju jezgra njegova lirskog opusa od oko 40-etak pj.čine pj.nastale od 1896.-1907.a objavljene u jedinoj zbirci «Pjesme» 1907.U njegovoj lirici imamo nekoliko tematsko-motivskih linija.U prvom on tematizira samu poeziju i pjesnikov status (U oblacima,Plakat).Pjesnika vidi kao posrednika između nebeskih,idealnih sfera i mučne,vezanosti uz zemlju,patnju,smrt.Ne prevladava tragičan ton,nego duh «silnih vidika»Drugi tematski krug,koji je i dominantan su pj.s temom starine (grčki,rimski,slavenski motivi) u kojima in dočarava konkretne povijsno-životne situacije-lirska kamuflaža sadašnjosti,(Perun,Na Nilu,Pompejska sličica...)Pejsaž se javlja kao najčešći motiv njegove poezije,kojeg donosi u oštrom kontrastu svjetlost-tama (Pejsaž I,Pejsaž II).Uz Matoša i Domjanića jedan je od začetnika žanra lirskoga pejsaža u hrv.pjesništvu.Imamo i pj. erotskoljubavne tematike,usredotočene na fenomen ženskog tijela (Dva levita,Romanca,Notturno..) ,zatim trubadurske pj. (Bosket,Adieu,Kipovi),a jedna od najljepših hrv.pj. je pj. «Na Nilu» ,ljubavna situacija iz ženske perspektive,pa pj. tzv. «lirski portreti» ( Gonzagasv.Franju,Perun,itd.).Svojim pjesmama slika,te se vizualno načelo očituje kao kontrastiranje svjetlosti i tame,tako da su mnoge pj.komponirane tako da svijetli stihovi zamjenjuju tamne.Vidrić je pjesnik koji uz ograničen vokabular slika,i postiže izvornost pjesama,koje su jednostavne i koncizne u izrazu,u zbitosti stiha,te nadasve muzikalne,a tu muzikalnost ne postiže nikakvim formalno-metričkim,slogovnim ili rimovanim načelima,već nizanjem verbalnih slika ,na kojima gradi ritam i melodiju pjesme.,i njegov stih čini prijelaz od Matoševog formaliziranog stiha prema modernom slobodnom stihu Šimićeva tipa.

15

Vladimir Nazor (1876-1949) Javlja se 1893.pjesmom u zadarskom «Narodnom listu»,a 1900.objavljuje prvu knjigu «Slavenske legende»,a zadnje djelo mu je esej «Čitajući Kranjčevića»,objavljen posmrtno1950.,u tom vremenskom radoblju nastao je širok literarni opus različitih formi pisanja od dnevničkih zapisa,pjesama,romana,eseja,putopisa do igrokaza i pj.za djecu.Njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na nekoliko faza.Prva je do I.sv.rata kada izdaje nekoliko zbirki pj. Slavenske legende,1900.,ep Živana,1902.,Lirika,1910..Hrvatski kraljevi 1912.,Nove pjesme 1913.,i dr. od proze roman Krvavi dani 1908,Veli Jože 1908,te Istarske priče 1913.,znači prva faza je uglavnom lirska i to je vrijeme kad su u nas modernistička strujanja najjača i kad subjektivni pesimizam vlada cijelom tom literaturom,a Nazor se javlja sa svojom poezijom punom vedrine,simbola,legendi i mitologije,te ditirampskim hvalospjevima prirodi,zemlji i čovjeku,radujući se pobjedi svjetla nad tamom i dobra nad zlim,tu imamo svijetle boje,životna radost.U prvoj zbirci,pišući stihom u kojem miješa heksametra i pentametar s našom bugaršćicom,stvara slike i vizije poganskih bogova,slavenske mitologije,,stvarajući melodijoznu vedru poeziju,koja je bila u suprotnosti s tmurnim i sentimentalnim raspoloženjima lirike dr.pjesnika npr.Begovića,Domjanića..sam Nazor kaže da je htjeo želio u toj poeziji izraziti radost divljenja čovjeka pred svijetom koji ga okružuje.U toj fazi nastaju i radovi koji se bave nacionalnom problematikom i tu spadaju alegorijskosimbolička pripovijest Veli Jože,alegorijsko-epski spjev Medvjed Brundo,kao i zbirke Hrvatski kraljevi i Nove pjesme....ali on je tu ostao u sferama nerealnog sagledavanja stvarnosti,koja je nadolazila svršetkom rata,u romantičarskim intoniranim zanosima i iluzijam bez stvarne osnove.U drugu fazu dovodi ga spoznaja o rušenju vl.iluzija i to je intimnorefleksivna faza koja započinje s dvjema zbirkama Intima 1915. i Pjesni ljuvene 1915. u kojim se prijašnji motivi bezgraničnih prostora sužavaju sitne ispovijedi pjesniak,razmišljanja,meditacije.na njegovu samoanalizu,te njegovo povlačenje u vl.svijet,osamljenost.te je sklonost k alegorijskom iskazu očitija (ep Utva zlatokrila,1916;zbirka priča Stoimena,1916;Legenda o Sv.Hristoferu,1922;Pjesme o četiri arhanđela 1927;Dvije knj.pripovijedaka Priče iz djetinstva 1924;S ostrva,iz grada i sa planine1927, gdje bilježi bilježi uspomene iz djetinstva,te knijga poezije Niza od koralja 1922,Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma,1929;roman Šarko) tematski i kronološki znače nastavak pričanja o samome sebi.Pjesme o četiri arhanđela 1927; vrhunac je krize u njegovom životu,gdje progovara tamnim,mističnim motivima,nakon koje se vraća izrazito socijalnim temeam,koje će ostati osnovno obilježje njegova stvaralaštva do kraja života. Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini ,1931;ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije-Zagrebačke novele,1942.Piše ep Ahasvera. Zbirka Riječ o oluji,govori o II.sv.ratu kad gdje uočava kako je čovjek postao nečovjek.Na području stiha eksperimentira u tom razdoblju,razni su ritmovi i strofe Deseterci,1930.Topuske elegije,1933,...a tad počinje pisati i dnevničke zapise,putopise,studije i eseje,tad nastaje i njegov najopsežniji roman Pastir Loda 1938/39.(o rodnom otoku).Priključuje se partizanima 1942. s I.G.Kovačičem, i tad piše Pjesme partizanke 1944.,dnevnik S partizanima 1945.,te Legende o drugu Titu 1946.Išao svojim putem,bio svoj,nije se priključivao nikakvim pravcima...bla bla bla...

Ivo Vojnović

(1857-1929)

16

Javlja se u književnosti s 1880.kad mu Šenoa u «Vijencu» objavljuje dužu pripovijest «Geranium»,izrazito protomodernističkih obilježja i koja je nadahnuta dbk.podneblje,koje će biti osnovna preokupacija njegova stvaralaštva,njegov lajt motiv .Slijede pripovijetke Perom i olovkom 1884.,i kraći roman Ksanta 1886.Napisao je i zbirku Lapadski soneti (nastala od 1891-1901.)u kojoj 2.od 7 jedanaesteračkih soneta Prelude 1898. i Na Mihajlu 1892. uokviruju Dubrovačku trilogiju 1902.Salonska troočina prozna komedija Psyche 1889,negov je dramski prvjenac(ljubavne intrige,bečki saloni) s temom ženine žrtve za više idealemodernistički pristup.Njegova dramska faza može se grupirati u 3 skupine. U prvi krug spadaju drame iz dubrovačkog života : Ekvinocij 1895., Dbk.trilogija1902. ,Maškarate ispod kuplja.1922. Drugi krug čine drame kozmopolitanskog,eksperimentalnog karaktera : Psyche 1889.Gospođa sa suncokretom1912.-lik fartalne žene u mondenim i mletačkim mondenim krugovima. Treći krug drame s nacionalnopolitičkih koncepcija pisane prema motivima narodne pjesme : Smrt mjake Jugović1907., Lazarovo Vaskrsenje.1913Uređivao je u Zg. 1909-1910. «Hrvatsku pozornicu»,prvi kazališni časopis.Vojnovićeva djela obilježena su naturalizmom i simbloizmom,posebno Suton.A u posljednjem djelu (bez posebnog uspjeha) Prolog nenapisane drame,uočava se čak i avangardni stilski naglasak-simbolički elementi. U ranim prozama uočljivi su posebno u opisu čovjekove nutrine,a naročito u pejzažnim slikama koje obiluju bojama,zvukom,mirisom dbk.podnevlja.Salonskom komedijom Psyche 1890 obilježava se zaokret hrv.scenske literature od realizma bečkog podrijekla te najvaljuje i u nas salonskokonverzacijaksa drama franc.škole-riječ o ženi koja se ubija za više ideale,iz toga vojnović oblikuje Jelu (Ekvinocij) te Dešu i Pavu (Trilogija).Važan je jezik,dbk.govor,gdje V.jezičnim diferenciranjem očituje razl.slojeve,npr.govor pučana od govora vlastele-talijanizmi.U Ekvinociju se isprepliču naturalistički i simblo.elementi (Ibsen),ekvinocij=oluja u jesen,stanje u duši.Dbk.trilogija je najbolje djelo moderne.Radnja u Dbk. 19 st. I.dio 1806,II.dio pad Republike 1832.,III.dio 1900.Jednočinka je karakteristična za razdoblje moderne,jer moderna teži sažeti dramsku kompoziciju.Začetnik je Strinberg,kod nas Dežman,Nehajev,Tucić,Begović,Ogrizović.U Dbk.trilogiji dramsko vrijeme poklapa se s kronološkim,dramska radnja traje koliko i njena izvedba na pšozornici.Riječ je o posljepodnevnim satima,a svaki dio završava zalaskom sunca.I likovi govore o suncu što tone i zalasku «sunca slobode».Naturalizam je uočljiv u Orsata za kojeg se kaže da je ako majka.U prvom dijelu Allons enfants (Naprijed sinovi domovine...) stih franc.himne,koji na kraju kao zvučna kulisa simbolički označava kraj republike,propada država,u..u drugom Suton,propada ekonomski i s jasnom najavom genetske propasti,propadaju njezini posljednji vlastelini,a u 3. Na taraci jasno je genetsko uminuće.A pučani sa zdravom logikom uspijevaju.Već u 2.dijelu pučani su važni likovi,to su bogati Hercegovci,koji kupuju plemićke palače,kako bi je pretvorio u skladište brašna...itd.,na ove se teme kasnije naslanja MAŠkarata ispod kuplja gdje se kroz snoviđenja evociraju poetske slike Dbk nakon 1815.,obilježena tragičnim suživotom posljednjih plemića i njihove na smrt bolesne sluškinje.Najveća je V.zasluga što je u našu literaturu unio novi stilski izraz i našu dramu digao na visine europskog dramskog stvaralaštva.Začetnik moderne hrv.drame.

Dijalektalna poezija u razdoblju moderne se značajno razvila (na kajk.i čak.dijalektu),i najreprezentativniji predstavnici su :D.Domjanić,Fran Galović i V.Nazor.Pojavu dijalektalne poezije mogolo bi se objasniti svojevrsnom nesavršenošću standarsnog štok.knj.jezika,sve većom kliširanošću pj.izraza moderne,te tematskom vraćanju pjesnika zavičaju,pri čemu se ritmička euforička struktura dijalekta pj.nametnula kao snažni stvaralački izazov.

17

Dragutin Domjanić (1875-1933) Jedna je od predstavnika dijalektalne poezije u razdoblju moderne.Prva zbirka «Pjesme» 1909.,napiana je na štokavici,da bi sljedeće tri napisao na kajkavskom,a to su «Kipci i popevke» 1917.,»V suncu i senci» 1927. i posmrtno objavljena «Po dragomu kraju» 1933.Svoju poeziju D.doživljuje kao spas od nestajanja,prolaznosti,koja ostaje gl.motivom njegovih poetskih preokupacija i dubokih unutrašnjih nemira i on u svojim pjesmama pokušava zaustaviti tijek vremena koje neizbježno prolazi.Njegov ideal skladnosti života mogao je ostvariti jedino u svojim pjesmama,i to vraćajući se u prošlost.Težnja za skladom dovela ga je do motiva,kroz koji je dao najvrednija i najbolja poetska ostvarenja,a to je tema pejsaža.Opisujući pejsaž rodnog kraja jezikom rodne sredine dolazi do punog izražaja njegov smisao za boju,zvuk,melodioznost,ritam,osjećaj za impresiju,što je i dalo tim motivima snagu pune umjetničke vrijednosti.Jesen,zima,mrak,noć,žalost,smrt-ključne su riječi njegove kajkavsek lirike.

Ante Tresić Pavičić (1867-1949) U književnosti se javlja pod pseudonimom Mosorski Guslal od 1888.poezijom koja je spoj klasicističke tradicije sa stiliziranom intonacijom narodne pj.Prva zbirka mu je «Glasovi s mora Jadranskog»,1891.Metriku smene epike i lirike primjnit će u zbirci «Djuli i soneti»1900.gdje slavi energiju prirode i života,te je tako Nazorov preteča.Najorginalniji su mu Sutonski soneti 1904.,nastali po utjecajem Vojnovićevih L.s.Piše i romane koji ćine najslabiji dio njeogva opusa: Sudbina izdajice 1892.-poraz Teute u borbi protiv Rimljan; «Izgubljeni ljudi»,Prosvjeta 1893.-autobiografska,hrv.studenti u Beču,pol.obojena; «Pobjeda krijeposti»,apologija pravaštva,»Moć ljepote», Nada,1902. himničkom patetikom pokušava ostvariti sinkretizam mudrosti,ljepote i etike.Pisao je i putopisnu prozu objavljivanu po časopisima od 1895-1907 : «Po Bosni i Hercegovini» 1896,Po Lici i Krbavi» 1895.,»Po moru»,1897.,»Poleti oko Biokova»1902.,»Po Ravnim kotarima»,1906.,»Preko Atlantika do Pacifika»,1907.Napisao je i nekoliko tragedija klasicistički koncipirane,s rimskom,nacionalnom ili židovskom tematikom,tročinke ili peteročinkeuglavnom pisene jedanaestercem,tj.kombinacijom ovog stiha i proze,ali i dr.antičkim metrima.Prema osnovi F.Markovića nastaje «Ljutovit Posavski»,1894.(protuaustrijskog i pravaškog tona),»Simenon Veliki»,1895.,»Katarina Zrinska»,1899.-njegova najuspjelija drama ,nosi protuhabsburške stavove.Pokreće u St. časopis «Novije vijek» 1897.,kojeg i uređuje do krja 1899.,a 1903.u Trstu tjednik «Jadran».Napisao i 2 programatska teksta u kojima iznosi svoje izrazito postmodern. Dramaturgijeske stavove : Rane otadžbine,1899., «Katarsa i teknika Katarine Zrinske»,1900.

Milan Begović (1876-1948) Bio je suurednik «Kritike»(s Wiesnerom) i «Savremenika» (sa Šimićem),uredio antologiju Hrv.proza XX.stoljeća.(Zg.42,43.)Ravnatelj HNK 1927-28.,ali smjenjen zbog dramatizacije Šenoinog «Diogeneša»,koja je bila s aluzijama na S.Radićevo ubojstvo.U knj.se javlja kao 16esto godišnjak,u zadarskom Narodnom listu pj.»Nad spomenikom viških junaka» 1891. Priznanje za pjesništvo postigao je zbirkom «Knjiga Boccadoro» 1901.Zbog modernih 18

orjentacija,hedonističko-erotske komponente,uzbrkao je stare i mlade,pa ga stari njegovu liriku proglašavaju «bolsenom»,dok su je mladi istaknuli kao reprezentativno djelo hrv.moderne..i upravo zbog larplurlartizma,erotskih opisa,ljubavnih čeznuća,slavljenja ljeptoe uživao je njihovu simpatiju,ali doživio i napade pseudomoralista.Ostale zbirke pj.»Gretchen»1893;»Pjesme,1896;»Hrvatske pjesme»,1900;te humanističko-pacifistički ciklus «Život za cara» 1904.,zbirke «Vrelo»,1912,»Izabrane pjesme»1925,nisu izazvala burna kritička očitovanja.Dramska kvaliteta najjasnije se očituje u dramama «Pustolov pred vratima» 1926 (bliska pirandelovskom kazalištu i Freudovom psihonalitičkom istraživanju.);»Bez trećega»1933;dramatizacija posljednjeg poglavlja romana «Giga Barićeva»,u kojoj on psihologizira odnos jedina 2 lika Gige i Marka,koji nemoćni da shvate jedno drugo završavaju tragično zbog njegove slijepe ljubomore.Napisao je i komediju «Amerikanska jahta u splitskoj luci»1930,»Dva prstena»1935;»Stana Binčić»,1909; »Božji čovjek»,1924;»I Lela će nositi kapelin»,1941;Niz manjih mladenačkih komada skupljen je u knjizi «Male komedije»1921;gdje se očituje njegova sklonost erotici,karakterizaciji ženskih likova.Bio i uspješan kazališni kritičar «Kritike i prikazi» 1943.Prevodio je dosta.Prozni rad sastoji se od 3 romana,novela,humoreski,pripov.,knjiga putopisa.U lirskom romanu (ljubavna tematika,opisi vrličkog krajolika i folklora,kratkoća rečenica,,odlomaka i poglavlja.) «Dunja u kovčegu» 1921. impresionističkim i dramskim sredstvima nastoji protumačiti duhovne i emocijonalne osobitosti gl.junaka,te narušava uobičajna pravila i kompozicijska načela.Psihološko-ljubavni roman «Giga Barićeva» se sastoji od niza novela u kojima pisac poli.,društvene,i socijalne odnose,koristi kao pozadinu za podsvjesni i društveni opis likova,individua.U romanu «Sablasti u dvorcu»1952,obrađuje propast hrv goofovske obitelji i njihova posjeda.Značajne zbirke novela «Nasmijano srce» 1923;Kvartet,1936;Puste želje1942;Umjetnikovi zapisi 1943. Napisao i libreto za operu «Ero s onog svijeta» (Gotovac).Napisao je i dramu «Hrv.Diogeneš» u povodu srpskog ustanka 1928. (pucanje na Radića ispred sabora) Putopis « Put po Italiji»1942.

Milutin Cihlar Nehajev

(1880-1931)

Već kao gimnazijalac objavljuje u litografiranoj Nadi i Novoj nadi.1898.U Hrvatskom zemaljskom kazalištu izvedena mu je jednočinka «Prijelom»,a nekoliko mjeseci iza i drama «Svjećica».Studirao je u Beču,gdje je aktivan sudionki bečke skupine hrvatskih modernista.Unosio je u hrv.knj.europske vidike i čvrste estetske parametre.Napisao je tektove o Gjaloskom,Leskovaru,Nazoru i eseje o Strinbergu,Tolstoju,Ibsenu,Flaubertu,te esej «Studija o Hmaletu»,Savremenik,1915,u koje traži korjene Hmaletove pasivnosti i fatalizma,tu se izmjenjuje analiza H.karaktera s osobnom ispovijedi.Na temelju teoriskih promišljanja iz ove studije proizlaze i neki likovi kasnijih Nehajevih proznih i dramskih djela.Pisao je novele,od kojih je glavnina okupljena u knjizi «Veliki grad»,1919,i u kojima je ocrtana psihologija malih ljudi,gubitnika u životu i razočaranih intelektualaca.U nekim novleama pogodio je duhovno određenje moderne sa svim karakterističnim očitovanjima:nervozom,nemirom,tjeskobama,umorom,osjećajem nemoći,sklonošću autoanalizi i kontemplaciji.(Godiva,Zeleno more).U dr.novelama tematizira socijalno i etička pitanja ratnog i poratnog razdoblja. Njegovo najznačajnije djelo je roman «Bijeg»1909.,u kojem on daje psihoportret neurotična pasivna i hipersenzibilna intelektualca koji se ne zna nositi sa praktičnim životnim problemima, i zahtjevima sredine.Protagonist Đuro Andriješević bježi od života,nije sposoban donjeti važne životne odluke,a kad se od njega očekuje akcija on se prepušta snatrenju i kontemplaciji..Osnovni sukob je smješten u samom liku,kao i napetost.Nehajev je ovim djelom 19

nastavio proces defabularizacije hrv.pripovijedne proze koju je započeo Gjalski.Fabularni tijek je fragmetiziran,a sve veći prostor zauzimaju junakove refleksije i uspomene,te opisi njegovih psihičkih stanja.U povijesnom romanu «Vuci»1928.opisani su događaji ključni za Hrv.u 16.st.Osnovna pozornost je usmjernea na portret Krste Frankopana,znači bez velikih pov.kompozicija,koji je prikazan kao simbol «Vjekovne sudbine hrv.zemlje».I u ovom romanu je pažnja usmjernea na psihologiziranje likova i njihovih reakcija.,čime je on značajno inovirao hrv.pov.roman šenoinskog tipa.Napisao je i nekoliko drama : Prijelom 1898.,Svječica 1898;Život,1907;Spasitelj 1910. u kojima imamo dosta nedramatskih dijelova ,meditacija i dugih monologa.Napisao je i komediju «lakog stila» «Klupa na mjesečini»1928.,gdje prikazuje kazališni svijet i ljude..Dramatizirao je i Šenoin «Čuvaj se senjske ruke».

Srđan Tucić (1873-1940) Prvo djelo mu je mladenačka romantičarska četveročina prozna drama Barun Korilov,1895,koja nije izvedena.U knj.moderne ulazim lirskim crticama verističke intonacija s motivima ljubavi,osamljenosti,straha i očaja (Bijeda Čovjekova tragedija,Vijenac1898.),što će ostati temeljna obilježja njegovih kasnijih noveleta i pripovijedaka objavljenih u zbirkama «Knjiga života» 1900. s Nikolićem i «Pod bičem života»,1911.Njegovo najznačajnije djelo je drama s naturalističkim naglaskom i izraženom socijalnom crtom «Povratak»,nastala pod utjecajem njemačkog naturalizma (Hauptmann) i prožeta Tucičevom motivskom sastavnicom: snažnom erotikom koja nerijetko vodi do kriminalnih posljedica.,a dramskom strukturom i uvjerljivim dijalogom predstavalj vrhunce modernističke drame u nas.Piše na prijelazu st.niz dramskih skica i jednočinki,koje uglavnom obajvljuje u Vijencu (Propalica,Magda,Sujet,..)koje su kao nejgovo dramaturško vježbalište na kojem je isprobavao dijaloge i iskušavao stilske pravce..neke su kasnije uz manje izmjene objavljene u knjizi proza i drama «Pod bičem života»1911.Drugo značajno djelo mu je «Truli dom» 1898.nastala pod utjecajem Tolstojevih «Moć tmine»,a i radnja je smještena u Rusiju,fascinaciju Tolstojem izražava i dalje,jer piše dramu «Kozaci»,Vijenac,1913,nastalu na kao dramatizacija T.isotimene novele.Piše i naturalistički usmjerene tročine prozne drame:Svršetak,Zg,1899.,motiv strastvene ljubavi,preljuba i ubojstva,te «Bura» (Zg.1901.)zavičajne slavonske intonacije.Nakon njihova neuspjeha odlazi u Sofiju,po povratku piše proznu trilogiju «Kroz život» s 3 jednočinke :Amerikanka,Niz strminu,Pred noć ,varirajući naturalističke motive.Kao odgovor na loš prijem ovog djela piše fantastičnu priču u 5 slika «U carstvu sanja» (Zg.,1912.) ,kao obračun s kritikom i publikom.Simbolična tročina prozna drama «Golgota»1913.,gdje uvodi biblijsku tematiku,te «Osloboditelj»1914.,.gdje se dotiče tematiziranja mogućnosti suživota Bugara i Srba.(zabranjen tekst).Otišao u Ameriku kao povrijeđeni emigrant,Matoš ga poziavo nazad!

Milan Ogrizović

(1877-1923)

Nakon srednjoškolskih pjesama,javlja se s tročinskom dramom «Dah»(HNK,1901).,u kojoj pod dojmom Ibsenove lektire i suvremenih knj.raspri tematizira problematiku sukoba između stariog i novg u društvu i knj., te tetralogijom «Godina ljubavi» (1907,u knjizi 1909.) s temom ljubavi ,a tvore je jednočinke : Proljetno jutro 1903.,Ljetno popodne1904., Jesenje veče 1903. i Zimka noć 1906.U ciklusu se ističe Jesenje veče sa «slikama iz rimskog života» gdje se s temom ljubavi miješa i satira na taštinu i dvoličnost pučkih tribuna.Prvo desetljeće 20.st.dosta 20

je surađivao i s dr.književicima.S Zvonimirom Vukelićem piše satirične priče «Trgovina ideja» 1901. i «Nova trgovina ideja»,1902.S Marijom Kumičić,udovicom E:K.piše povijesnu dramu «Propast kraljeva hrvatske krvi» 1905; prema Kumičićevu romanu «Kraljica Lepa»,a s A:Milčinovićem dramu «Prokletstvo» (Savremenik,1906.). Napisao je i prigodnu «dramsku ilustraciju Bukovčeve zavjese» «Slava njima» 1905;i jednočinku «Sujet» 1906.,nakon čega postiže uspjeh «Hasanaginicom»,koju piše na narodnom predlošku,i koja postaje jedna od najizvođenijih drama.To je romantična priča o prokletim ljubavnicima koji se sjedinjuju tek u smrti,simbolička drama o čežnji za višim,onostranim iskustvima,zatim društvena drama-u kojoj su sučeljavaju Hasanagičina aristokratska sustegnutost i Hasanagin plebejski vitalizam i politička drama ,koja je u Hrv.snažno odjeknula nakon praizvedbe što se vremenski poklopila s vrhuncem aneksijske krize i Radićevim zagovaranjem hrv.prava na BiH.«Banović Strahinja» 1912,i «Smrt Smailage Čengića»1919.ponovno dramatizira epske predloške,koji znatno zaostaju za H.Napisao je i povijensu dramu o Dioklecijanovom odnosu prem kršćanima i kršćanstvu,koja je bila izvedena pod 2 naslova «Car Solinjanin» (ST,1913.) i Car Dukljanin (Zg,1913.) a objavljena je kao knjig apod naslovom «Car Dioklecijan»1944.Piše još snoviđenje u 3 slike «Objavljenje» 1917.,gdje kroz ljubavni trokut problematizira odnos duhovne ljubavi i želje za smrću sa tjelesnom ljubavi i željom za životom (ima citata iz N:Z).Posljednja velika drama je «Vučina» 1921,u kojoj je dao sliku individualca ,koji nije pokleknuo prd okolinom već je izašao kao pobjednik,on je utjelovljenje strasti i divlje neuništive snage.(posvetio samome sebi,jer je konačno stvorio gl.junaka,koji je u borbi protiv okoline prešao preko svih zapreka i ostao moralni pobjednik-vrhunac piščeva individualizma.Sedam najboljih novela objavljeno je u knjizi «Tajna vrata» 1917.,tematski povezane traganjem za nekim nedokučivim idealom,najčešće u ljubavi..Ističe se i esej o Matoševim «Vidicima i putovima» i Krležinom «Panu».Napisao i «50 god.hrv.kazališta»1910. i «Hrv.opera» 1920.,pisao je i libreta i dječje igrokaze.

Dinko Šimunović

(1873-1933)

Javio se u zadarskom «Lovoru» 1905.sa pripovijetkom «Mrkodol»,izdao je istoimenu zbirku,te jos zbirke Đerdan 1914; «Dvije pripovijetke» 1922; «Sa Krke i Cetine» 1930. i «Posmrtne novele» 1936; te 2 romana «Tuđinac» 1914; i «Porodica Vinčić» 1923; i dvije knjige uspomena «Mladi dani» 1919. i «Mladost» 1921.čak se iskušao i u drami «Romilda i Stojana»1926, «Momak-djevojka»,1926.Vijenac.U svojim pripovijestima na jednoj na jednoj strani prikazuje regionalne i folklorne osobitosti cetisnkog kraja,zadržao se na tradicionalnim suprotonostima između sela-grada,stranog-domaćeg,starog-novog,te je idealizirao patrijahalni način života.S dr.str,razradio je bogate psihološke portrete i dojmljive impresionističke krjolike.On spaja tradiocionalne teme s modernističkom obradom.Tradicionalan novela teži jedinstvu društvene i psihološke uvjetovanosti lika,a Šimunović modernizam se temelji upravo na razgraničenju.Događaji ovise o junakovu razmišljanju,njegovim sumnjama i teškoćama da nađe mjesto u svijetu.Svi njegovi likovi nose u sebi tragičnu,dramatsku crtu i svi unatoč individualnim osobinama,imaju zajedničke neke osobitosti : fatalno osjećanje slabosti i nemoći u borbi sa životom i prirodom,nemoći kojoj nisu oni izravni krivci,te iz tog sukoba s društvom i prirodom proizlaze i njihovi unutarnji sukobi,tuge,tjeskobe.,te podvojenost vl.ličnosti. (pr.Salko,Rudica;Muljika...)Njegovim junacima vlada sudbina,oni njome ne vladaju.U «Porodici Vinčić»,poguušava ostvariti i šire teme društvenog karaktera,u kojem sukob selo grad,izražava svoju opredjeljenost za patrijahalno.,dok u romanu «Tuđinac»( autobiograf.),prikazuje kako čovjek otrgnut iz sredine kojoj pripada gubi orjentaciju i ne snalazi se u životu. 21

Ivan Kozarac

(1885-1910)

Javio se u knj.1903.u Vijencu pj.»U život»Stvralaštvo mu možemo podijeliti u 2 bloka.Od 1902-06 kad nastaju crtice i pjesme ,koje objavljuje u raznim glasilima: Vijenac,Hrv.kolo,Savremenik,Naša sloga,itd.Dtugi blok obuhvaća prvu knjigu kratkih proza «Slavonska krv»,te tri knj.objavljene nakon njegove smrti 1911.«Pjesme»,»Izabrane pripivijetke» i roman «Đuka Begović»,kojim je privukao pozornost.To je roman pun slavonizama,provincijalizama,tuđica i onomatopejskih riječi,dok se na nekim mjestima govorni jezik isprepliće sa ritmom slvonskog bećarca.To je psihološki roman okrenut pojednicu ,i ujedno slika slavon.društvenu stvarnost krajem 19.st.Gla.lik je Đuka koji se izduže iznad drugih,iznad sredine,ali propada u tijesnim okovima.Prikazuje slom čovjeka,propast društvenog života.Pobuna protiv društva završava slomom pojedinaca.Motiviran socijalno,psihološki i biološki krvlju,(uzavrela slavonska krv pobjeđuje).,Moderan-simultanost vremene,ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti,retrospekcije.Jer sve pokazuje kroz jednog lika.

Vladimir Čerina

(1891-1932)

Predstavnik slavenske omadine.Uređivao je «Val» i «Vihor»,,u kojima je iznosio svoja političke i literarne stavove,suprotstavljao se pesimističnoj i pasivnoj poeziji moderne,tražeći da se knj.oslobodi sladunjavosti i bježanja od života.I zato mu je Nazor uzor u kojemu nalazi snagu naroda,pokreta,vihor otpora..pokušao je stvoriti «nazorizam» .pisao je dosta o njemu.Napisao je i studiju o Kamovu.a kasnije i esej «Laži u umjetnosti»(približava se skspersionizmu i dadaizmu).1912. izdaje zbirku «Raspeće»,sa 28 pj. 1913,objavljuje nekoliko samostalniji pj.koje su mu uvrštene u «Hrvatsku mladu liriku»,1914.-izražavao je osjećaj samoće,izgubljenosti,nezadovljstva,čežnja za daljinama,po formativnim značajkama na tragu je matoševsko-gričke poezije,ali ima i socijalne tematike,pri čemu čini raskorak od svoj teorije do prakse,jer se u teoriji zalagao za sasvim drugačiju poeziju,tako da je u svojim pj.tradicionalist.Strofa je zatvorena i rimovana,stih pravilan sa stalnom cezurom.Kanije piše 10 antologijskih pjesama s kojima postiže vrhunac.U rukopisu sačuvana zbirka Osama 1915,ali ono najbolje u njoj je preradio i objavio,a preokupacije su iste-osamljenost,čežnja za smirenjem,počinkom,ljubavi.Jedan ciklus pjesama iz 1915. naziva «Svjetla u tmini».Najbolje su mu pjesme «Muka tamnice» -noćno ,strahotno buđenje duše, koja iz svoje tame neobuzdano stremi za svjetlošću.Dostigao sigurnost izraza.«Poslije mučenja»-možda jedini trenutak opojnosti,zaborava,smirenja.ali sav taj zanos,klicanje djeluje kao obmana,takvu slavu suncu,cestama,oračima,mogao je izreći samo onaj tko je propatio,sam u tami.»Ardenza»-jedna od najčistijih pjesama,sve je usklađeno ,stopljeno.Sve je koncentrirano na tišinu,miris,boju.Izražen doživljaj klonulosti ,rezignacije.U pjesmama nakon 1921. nema raniji osobina.Tad je vizionarniji,prodorniji «Tuga nomada»-pjesma čovjeka koji je pjevao salvu sviju domovina i očekivao svečani marš pobjede.,nije dočekao ništa i u pustati se pita tko je i što tu radi.Kako je bio društveni,tako je bio i knji.pobunjenik..

22

Fran Galović

(1887-1914)

Javio se u knj. stihovima 1903.Najznačajnija mu je zbirka,tj.nedovršen kajkavski ciklus “Z mojih zbregov”,sastavljena četverodijelno,a svaki dio je posvećen jednom godišnjem dobu (pramalet,leto,jesen i zima),trebalo je biti 30 pj.,no uspio je samo 22.,za zivota nije objavio kajkavsku poeziju,već je Krleža objavio cjelokupan ciklus u “Književnoj republici” 1925.U toj zbirci imamo motive iz njegove štokavske poezije:dramatiku odlaska i neostvarivosti povratka,nedostižnost sreće,tjeskobu zbog gubitka korjena,tragiku prolaznosti..U nekim pj.pretežu impresion.slike zavičaja,a neke nalikuju ekspresionističkim minijaturama (usamljenički osjeća smrti,nepoznato “nešto”,likovna i zvukovna groteska).Smiraj od tjeskobe zbog odlaska-smrti pronalazi u vjerovanju da smrt nije ništ drugo do spajanja sa prirodom,s vlastitim pejsažem,tj.povratka u njih.Zato je pejsaž osnovni motiv njegove kajkavske poezije s kojom je on stopljen,on sam je pjesnik,jer je on sastavni dio pjesnika i njegovo neprestano vraćanje njemu,ali preljevajući se u krajolik daje mu obilježje tragičnog spoznavanja prolaznosti.. Umjetničku vrijednosti i sugestivnu snagu njegovih pjesama daje ritam,i to što se oslobodio od metričkih shema Dramski radovi balada “Tamara”1907,naturalistička seoska drama Mati 1911.,nacionalnopovijesna tragetija Mors Regni 1908.,simbolistički misterij Marija Magdalena.,1912. Proza U suton 1908;Nesreća,1908;Genoveva 1911,pretežno su u maniri naturalizma I crtičarskog feljtonizma.U dužoj pripovijesti Začarano ogledalo 1913,ukinuo je neke oblike tradicionalnog fabuliranja,a I pripovijedač postaje impresionistički nepouzdan.U ismboličkovizionarskoj pripovijesti Ispovijed 1914.vidljive su avangardne naznake. Najuspjelije štokavske pj su Zrcalo i Child Harold,kojam je zastupljen u zbirci modernog pj.Hrv.mlada lirika 1914. Sonetni ciklus Četiri grada 1913.nadahnut je helenističkim motivima i dekorom.

Janko Polić Kamov

(1886-1910)

Prvom zbirkom pjesama Psovka izazvao je šok.ili najblaže rečeno opću sablazan,kao i «Ištipanom hartijom»,objavljene iste god.1907.,koja je bila u totalnoj suprotnosti sa svim pravilima stiha,ritma i poetske motivike.Umjesto poezije sklada i ljepote,to je poezija bunta,krik čovjeka koji traži potpunu i neograničenu,ničim spitanu slobodu i ličnosti uopće.Služeći se bibliojskom terminologijom udara po svetim dogmana istog društva.,propovijedajući suprotrono od Bibilije.Njegova «Pjesma nad pjesmama» he pjesam o slobodi,strasti,bludu,nezakonitoj ljubavi,preljubu,a slično je i s motivima Mojsija i Joba.Posvuda izraz bunta,kaotičnosti,nereda,mahnitosti,koja graniči s apsurdom.On svojom poezijom stvara svojevrsnu antipoeziju,izražavajući svoj neg.odnos prema društvu i njegovim normama urlikom,negacijom svega tradicionalnog. Modernost njegove proze u koju je prenio ista obilježaj očituje se u novim strukturalnim i kompozicijskim zahvatima.Osnovu radnje čine digresije,ubacivanje novih radnji,simultanost događaja.pripovjedačka tehnika je unutarnji monolog najčešće ili autorov komentar u obliku napomene.U prvim dramama Tragedija mozgova,Na rođenoj grudi izričito govori o svome buntu protiv društvenih normi,dok u ostalim Samostanske drame i Mamino srce on ostvaruje svojevrsni antiteatar.On je pisac-prokletnik,koji je u neprestanoj unutrašnjoj vručici,s apokaliptičnom vizijom svijeta i života,bez perspektive i naslućivanja budućnosti,i uhvatio se u koštac sa društvom i literarnom tradicijom,i postao psovač i buntovnik.

23

On bludilište i birtiju ne vidi samo u bordelima i krčmama,nego i u obitelji,u Hrv.Smatrao da je sve to lažno i da se iste radnje odigravaju i kući: loče se,opija,ubija novorođenčad, razbijam,otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje. U romanu «Isušena kaljuža» (pisan 1906-09),ptoblematizira egzistencijalno iskustvo književnika koji u sviijetu koji se sve više otuđuje i u kojem su poljuljane stare vrijednosti,pokušava uspostaviti zdraviju i novu scenu i života i rada i književnosti.,u svom suludom i destruktivnom činu. S njim počinje hrv.knj.avangarda.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST i (od 1914. do 1941.)
A.B.Šimić (1898-1925)

Javlja se u književnosti 1913.u časopisu »Luč».Za života izdaje samo jednu zbirku pjesama.»Preobraženja» 1920.Ostatak rada mu je razasut po časopisima : eseji,knj.i likovne kritike,polemike, prozni i dramski fragmenti ,te nedovršeno roman «Dvostruko lice» Juriš,1919. Najznačajniji je predstavnik ekspresionističke faze hrv.književnosti,a utjecaje i poticaje je primao preko bečkog časopisa Der Sturm, i negirati će tradiciju i bilo kakvu povezanost knj.s društvenim problemimaSvoje programatske članke je objavljivao u sojim časopisima Vijavica 1917-19 i Juriš 1919,još je izdavao časopis Književnik 1924.,te uređivao Savremenik DHK-a.Smatrao je kako knj. ne može biti angažirana niti tendenciozna ,jer je ona umjetnikova subjektivna istina,i kako umjetnost teži jedino da bude umjetnost.Unio je slobodni,nevezani stih,jer pjesnik da bi izrazio svoja emocionalna stanja mora biti slobodan od svih spona , koje bi ga mogle sputavati u izricanju poetskih vizija ,zato se i suprotstavlja isključivosti pravilnog stiha i ritma,jer su neadvekatni ekspresivnom izrazi,ali nije u potpunosti isključivoa mogućnost njihove uporabe, vezanog stiha,rime i impresionističke uporabe boja (žuta i modra),tj.samo onda kad je to odgovaralo stvarnom doživljaju i nije imalo vizualnu funkciju. Osnovni motivi njegove poezije su ljubav i smrt ,tijelo (tipično egzistencijalni m.),s time da na smrt gleda kao na prirodan fenomen,u kojem ne pronalazi ništa mistično,prekogrobno ili nadnaravno,već kao što jednostavno postoji život,tako postoji i smrt.Ciklus o siromasima obuhvaća njegovu posljenju fazu stvaralaštva,tj.izrazito socijalna tema,kojom će progovoriti o bijednim i siromašnim.Nestajanje tijela siromaha,i osjećanje tog tijela kao tereta Š.je doživio kao ljudsku i socijalnu nepravdu,kao što je i njegova tragična spoznaja da mu tijelo lagano nestaje,a duh ostaje zdrav stvorila osjećaj nepravde.

STILSKA obilježja ekspresionizma -škrtost izraza,racionalizacija riječi,odbacivanje deskriptivnog;-dojam krika,unutrašnje dinamike i pokreta što ostvaruje naglašenom uporabom glagola,rečeničnih nizova,eliptičnim izrazom;-slobodan stih,iščezavanje interpunkcije;-vizualni izgled,grafička forma pjesme postaje sadržajno važna;-kolorističnost:Jake i jarke boje,boje svjetlosti,koloristički kontrasti.Boje dobivaju vrijednost simbola,osobito plava boja koja otvara obrise metafizičkog svijeta;-najčešće stilske figure : sinestezija,hiperbola,metafora;-uranjanje u sadržaje svijseti: vizije,slutnje,halucinacije,nestvarne slike. 24

Ulderiko Donadini (1894-1924) S Šimićem začetnik hrv.ekspersionizma,jer svojim časopisom «Kokot» 1916-17 u programatskom smislu je njen začetnik,koju će do kraja oblikovati Šimić.Počeo je pod utjecajem Matoša,njegovih bizarnih pričam (Miš ,Camao),te izdao knjigu «Lude priče» 1915. (elementi fantastičnog,iracionalnog.)U toj je knjizi i novel Đavo gospodina Andrije Šetrovića,u kojoj kao i dr.novelama je naglasak na individualnoj psihologiji s korištenjem iracionalnog.,ali se približavaju groteski,destrukcija građanskog morala.Novlea Dunja je sl.obilježja (autobiogr.-erotsko-fantast. s lirskim i sotonostičkim motivima –Poe,Baudelaire).Do 1917 napisao feljtone,polemike,pamflete,objavljene u knjizi «Kamena s ramena»1917-Dva romana Sablasti (1922.pd nazivom Bauk) i Vijavice objavljene iste god.1917.,u kojima prodire u psihu junka istražujući tamne str.čovjekovih emocionalnih intenziteta-junaci se sudaraju sa svojim dr.ja,sa svojom sviješću.(uranjanje u Ja koji je na putu za ludilo).U aurobiograf.romanu «Kroz šibe»1921. suprotstavlja se građanskom učmalom čudoređu i licemjerju,prikazujući i vl.psihička odstupanja,opću ljudsku deformaciju,ugrađenu u pol.nemoral i društvenu laž,prikazujući korz gl.junaka hrv.poluintelektualca.Napisao je i nekoliko drama Bezdan 1919.(motiv podvojena pojedinca), Igračka oluje 1921. (polemika na kazališne prilike),a najbolja mu je drama Gogoljeva smrt 1921.- simbolični teatar, motivi stvarnog i nestvarnog,te scena sna. Bunt,borbwnost i težnja za aktualnošću-osnovni dojmovi koje ostavljaju prvi br.Kokota, »hrabre i borbene pštice koja navještava novi dan»-reče Donadini.Kokot je značio novi dašak u ustajaloj hrv.knj.,jer je pokrenuo niz pitanja i aktualnih knj.problema,te svojom borbenošću uzbrkao našu umrtvelj.knj.i pokrenuo ponovno pitanje: «u kojem smjeru razviti,kako uskladiti nacionalne težnje s literaturom,a da to ne budu stari oblici i šablone i stari sadržaji,već da to bude u prvom redu umjetnost.» Iste godine i «Hrvatska njiva» časopis-Dragutin Prohaska knj.kritičar komentira povremeno knj.prilike.

Miroslav Krleža (1893-1981) 1914.objavljuje prvu dramu Legende,u Književnim novostima,M.Marjanovića.1919.u svom časopisu Plamen tiska članak Hrvatska knj.laž-obračunava se s hrv.literarnom tradicijom u cjelini,posebno s Gajevim «ilirizmom»-prihvaća samo stvaratelje poput Kranjčevića i J.Križanića koji su se svojim djelom nametnuli kao duhovni svjetlonoše. «Sukob na knj.ljevici»: sukob između pisaca koji su zastupali tezu o potrebi utilitarnog shvaćanja knji.(Stevan Galagoža i čitav pokret tzv.socijalne literature),i Krleže koji se borio za slobodu stvaralačkog čina,ali istodobno je zastupao i tezu o nužnosti tendincioznosti u knj.Vrhunac je bio Krležin esej-predgovor umjetničkoj mapi Krste Hegedušića Podravski motivi,1933.Pokreće časopis Pečat,1939,i u njemu članak Dijalektički antibarbarus-protiv knj.i političkih dogmatičara.-referatom na kongresu književnika Jug.u Ljubljani,1952,te plenumu knj.1954.definitivno je izvojevao pobjedu. Počinje stihovim i dramskim tekstovima.Prva poetska ostvarenja Pan,1917,Tri simfonije,1917.,ratna lirika Pjesme I,Pjesme II,Pjesme III,1918.,1919.-sukob svjetla i tame,ditiramb životu. Prvi ciklus njegovih drama Legende, 1914;Saloma, 1918;Kraljevo, 1918;Michelangelo Buonarotti,1919 i dr.je prožet vizualnim efektima,simboličko-ekspresionističkim i apstraktnim

25

razmatranjima,s više poetskih,no pravih scenskih rekvizita.,u kojem tematuizira probleme društva svog vremena i sredine.1924,pokreće Književnu republiku,a novelistički opus objavljuje u 2 knjige Hrvatski bog Mars-ratni motivi i teme ,psihologija malog čovjeka (seljaka) i intelektualaca i njihovo snalaženje u ratnom kaosu,1922 i Novele,1923.Roman Vražji otok,1924,kao i zbirka Novele proširuje tematiku i na zg.malograđansko društvo. Drugi dramski ciklus Golgota,1922;Galicija (kasnije U logoru),1922 i Vučjak,1923-tematski su vezana uz rat ili njegove posljedice. Treći dramski ciklus trilogija Gospoda Glembajevi,1928,U agoniji,1928;Leda,1931.-prelaz prema prema društveno-psihološkoj drami skandidavskog modela (Ibsen,Strinberg).-dao sliku uspona i pada Glembaja zadiranjem u predjele ljudske psihe,te naturalističko-psihološkom metodomCrta tragiku ljudskog pretovreno u animalno i patološko.U ovim dramama se ističe zagrebačko-agramerski žargon u govoru,te je ostvario autentičnu atmosferu sredine u kojoj je smijestio junake. Roman Povratak Filipa Latinovicza,1932. predstvalja uzorak modernog hrv.romana.,prije svega zbog destrukcije fabularne strukture i naglašenog esejizma.-tematski to je roman povratka.,kao i roman umjetnika,slikara.Balade Petrice Kerempuha-kajkavski jezik. 1933 izdaje časopis Danas s Milanom Bogdanovićem.,tih godina objavljuje Moj obračun s njima,1932; knjigu političkih eseja Deset krvavih godina,zbirku pj.Pjesme u timni,1937.,U romanima Na rubu pameti,1938 i Banket u Blitivi,1939.tematizira svoje političke poglede na probleme diktature,demokracije,društvenog ustrojstva,te o sudbinama ljudi u takvim okruženjima.1963.objavljuje posljednju dramu s izrazito esejističkim obilježjima Aretej ili Legenda o sv.Ancili. Iste godine izlazi i roman-rijeka Zastave-ogromna društvena freska,u kojoj on promatra i analizira Hrv.putem svojih junaka (Kamilo Emerički),od vremena raspada turske i sloma Austrije,do rasula Madžarske i stvaranja državne tvorevine SHS. Pisao je i dnevničke zapise od 1914-1977. Prije trideset godina (1917-1947);Davni dani (191421);Djetinstvo u Agramu (1902-03),1952.Zapisi sa Tržiča,1988;Dnevnik,1977,i dr.

August Cesarec (1893-1941) Istupajući s Krležom u njegovom «Plamenu» knj.put je podredio svojoj političko komunističkoj opciji.U svojim radovima je razmatrao suvremena politička pitanja Hrv.pol.života (Stjepan Raduć i republika)..najbolji esej mu je Dostojevski-Lenjin (Dva pola ruskog imperijalizma),izrazio velike simpatije prema Doastojevskom i njegovoj stvaralačkoj metodi,pod čijim utjecajme je napisao nekoliko knj.tekstova.Izrazitim knj.radom se počinje baviti nakon I sv.rata.1919.objavljuje zbirku «Stihovi» (vizulne ,impresionističke slike pejzaža i atmosfera u duhu moderne do ekspresion.vizija i zaleta u vl.ličnost),,u kojem se pjesme kreću od predimenzioniranih,gotovo kranjčevićanskih vizija i doživljaja svemira i Zemlje do konkretnih socijalno-političkih problema. Rana novelistika tematski proizlazi iz životnog iskustva I.sv.rata i promatranja čovjeka u ratu i poslje njega,pr.»Za novim putem»1926.ili u romanu «Careva kraljevina» 1925.,autobiogr.lik Ilija Koren ,kroz čiju sudbinu traži rješenje vl.dilema,spajajući konkretne činjenice sa simbolima onog što priželjkuje.Napisao je još romane «Zlatni mladić» 1928- slika malograđansku sredinu,široki društveni zahvati i analize, i psihološka razmatranja likova,koji su određeni socijalnim odnosima.«Bjegunci» 1933.-nakon teških sukoba i dilema junaci pronalaze vl.revolucionarno opredjeljenje.U ova dva romana politički dogmatizam nerijetko prevladava umjetničko nadahnuće,i oni su prijelaz prema završnoj fazi,napuštjući ekspresionistički način pisanja i vraća se u prošlost,legende «Izraelov izlazak i druge legende» 1938.-socreal.pisac,koji upozorava na akutne pojave suvremenog društva.Pisao je i putopise : «Španjolski susreti»1938., «Današnja Rusija» 1938, i «Putovanje po Sovjetskom

26

Savezu» 1940.Napisao je i dramu jednočinku «Otkriće» 1919,veći dramski tekst «Krčma Široko grlo»,a najbolje scensko djelo mu je «Sin domovine» gdje opisuje Eugena Kvaternika tragičnu ličnost hrv.pol.života-kroz kojeg daje simboličnu sliku sudbine hrv.naprednih intelektualaca.

Augustin (Tin) Ujević (1891-1955) Javlja se u Hrvatskoj mladoj lirici 1914..To je poezija pod utjecajem Matoša s impresionističko-simboličkim obilježjima.Iste godine kad Krleža objavljuje programatski tekst «Hrv.knj.laž» u svome «Plamenu»,tad i Ujević piše svojevrsni svoj manifest Ispit savjesti 1919.,objavljen 1923.u kojem se deklarira kao čovjek dubokih unutarnjih nemira,potpunu usamljenik «koji cijelu ljudsku sudbinu promatra kroz vedrine i pijanstva ljudske duše».Prvom zbirkom «Lelek sebra»1920.pokazuje orginalnost svoje poezije,i u formalnom i sadržajnom smislu.Kroz cijelu zbirku se proteže svojevrsni lajtmotiv usamljenosti (bol i vapaj),kojeg pjesnik kao prokletstvo,teret nosi kroz život ,izraženo formom koja je lamentacijski oblik sličan stiliziranoj narodnoj naricaljki, što je originalan doprinos hrv.stihu u ovoj fazi.Zaokupljen samim sobom i usamljenošću,prodire u dubine vl.bića i tamo otkriva ljepotu ljubavi prema imaginarnoj ženi,čiji je rezultat ciklus pjesama koje čine najlješi ljubavni kanconjer hrv.poezije objavljenih u zbirci «Kolajna» 1926.a izrasla na neopetrarkističkoj i trubadurskoj tradiciji,te hrv.renesansno-baroknoj baštini.,on sam je naziva «poezijom grča,požara,ljubavi,smrti,očaja i propalih iluzija.» Tridesetih godina okreće se prirodi tražeći u njoj ne samo izlaz iz usmljenosti i introvertiranosti,već mogućnost prodora u visine,i simboličke svemirske prostore (zbirke Auto na korzu 1932. i Ojađeno zvono –refleksivno-filozofske preokupacije,1933. ),i usamljenost prestaje biti teret,prokletstvo,već postaje prkos životu,boli uopće,bijedi...i se njome izdiže iznad slabosti i vraća vjeru u samoga sebe,te mu stihovi postaju radosni poklici životu,svijetu,radu. Zadnja mu je zbirka «Žedan kamen na studencu» 1955.,koja pokazuje očito njegovo smirivanje,njegovo pomirenje sa svemirom i prihvaćanje života sa svim dobrim i lošim stranama.Smatrao je da smisao poezije nije u pronalaženju vječne ljepote,već da ona bude dokument i svjedočanstvo. Eseji Ljudi za vratima gostionice 1938,Skalpel kaosa ,1938.

Slavko Kolar

(1891-1963)

Pojavom na samom početku I.sv.rata označio je nastavak hrv.humoristične proze,koju su kroz 19.st.razvijali Vilim Korajac,J:Jurkovič,te J.E.Tomić.a s mnogo više elemenata groteske i satire Kranjčević i Kovačić.Bio je pripovijedač koji je znao iskoristiti sve razine smijeha od one površne koja se zasniva na jeftinim komičnim sredstvima (feljtonski i anegdotski humor,lakrdija),pa do onog dubljeg u kojem smijeh nije sam sebi ciljem,jer ga nosi humornotragična slika života.»vidljiv smijeh,kroz nevidljive suze»,I.G.Kovačić o Kolarovoj prozi. U svojoj prvoj fazi dominira humor koji je sam sebi svrha,u neočekivanoj situaciji ,ili čistoj komici...(Nasmijane pripovijesti,1917.).Već u toj prvoj zbirci kreira tip junaka «čovjek bez fizionomije»,koji će biti centralni protagonist i u dr.fazi stvaralaštva.

27

Najbolji dio su zbirke «Ili jesmo-ili nismo» 1933.,te «Mi smo za pravicu» 1936.su najzreliji dio njegova opusa,i obuhvaćaju naše selo i provinciju. te oblikuje likove,koji pripadaju seoskoj i malograđanskoj sredini,u vremenu nakon I.sv rata, imamo likove poluinteligenata,malih karijerista s megalomanskim idejama, laktašima,te kompromiserima-ljudi bez fizionomije, kao glavnim protagonistima.Tu crta i kajkavsku regiju s tipično kajkavskom dušom i mentalitetom,te se vješto koristio dijalektom.Antologijska mu je pripovijetka «Breza»,tragična priča o sudbini nesretne mlade žene u zaostaloj seoskoj sredini.Gl.Janica.-kontrast lik Roža iz Svoga tela gospodar. Posljednjoj fazi pripadaju zbirke «Perom i Drljačom»,1938.;Natrag u naftalin 1946;Glavno da je kapa na glavi 1956 s gradskom tematikom iz vremena rata,ali nema umjetnički snagu,kao one 2 knjige između dva rata. Nakon II.sv.rata pisao je i drame Sedmorica u podrumu,Svoga tela gospodar 1995,te filmske scenarije,te pripovjetke za djecu Na leđima delfina 1953, Jurnjava na motoru 1961.. Jezik,kajkavski iz kojeg proizlazi humor-najbitnije.

Ivo Kozarčanin (1911-1941) Počeo je objavljivati već 1928.U ranom razdolju pisao djeci i mladeži zbirka novela«Mati čeka»1934. i zbirka pjesama,Sviram u sviralu ,1935.nakon čega se počinje baviti knj.za odrasle.,suradnik je Hrv.revije ,Savremenika.U knjizi «Lirika» koautor s Dončevićem, Nizeteom i Žilićem) 1935.objavljuje ciklus pjesama Tuga ljeta.1938.samostalna zbirka Mrtve oči.-motiv nesulišene ljubavi,samoće,intenzivni erotizam,a slike pejzaža paralelnoe su s osjećajim lirskog subjekta..-utjecao na pjesništvo krugovaša 50-esetih. Napisao je romane «Tuđa Žena» 1937. pod dojomom F.Latinovicza-umjetnik koji se vraća u provinciju,veza s ljubavnicom,provincijska malograđanština preosjetljivog junaka vode u osamljenost praćenu rezignacijom i depresijom.Važni su socijlmo-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrv.društva,te otkrivaju politički stavovi pisca. Taj spoj socijalno-kritičkog i psihološko-analitičkog izveden je u romanu «Sam čovjek»1937.,to je tzv.Bildungsromana,gl.junak mladić koji dolazi iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve,al ne uspjeva i završava kao rastrojeni ubojica (osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića,Novaka,Gjalskog,Nehajeva i dr.)Roman se sastoji od 2.cjeline : Mračna mladost-dječaštvo Valentinovo,te gimnazijsko školovanje u gradu,drugi dio: Buga plače je nakon gimnazije,posao i nesretni brak s Bugom.Svi događaji su iz Valentinove perspektive.Najbolji su dijelovi u kojima analizira ljudsku osamljenost i nemogućnost da se uspostve harmonični odnosi s drugim ljudima pa ni sa ženom. Zbirka novela «Tihi putovi» 1939. se također bavi hipersenzibilnim junacima. Njegovi junaci su hipersenziblni ljudi,individualci,uronjeni u same sebe i svoj svijet i svoja melankolična i crna stanja,koji ne mogu uspostaviti harmoničan odnos sa nemoralnom i licemjernom provincijskom ili građanskom sredinom,te na kraju propadaju.Kozarčaninprimarno lirsko-psihološka proza,kojoj je u drugom planu socijalni kontekst života.

Đuro Sudeta (1903-1927)

28

Javlja se u knj.1919.pjesmom Suton u katoličkom časopisu Luč.Za života objavio je dvije knj.pjesama Osamljenim stazama ,1924., Kućice u dolu 1926.,a posmrtno Sutoni 1929. To je poezija u kojoj Sudeta osjećajući svoj odlazak,jer je bolovao od tuberkuloze doživljava susret sa smrću ne kao Šimićev bunt tijela i duha,već pobožno,kršćanski smireno., (Misao na smrt,Kada umrem,Ugasio se dan..) ,stihovi odišu nostalgičnošću,sutonskim atmosferama,seoskim romantičnim idilama, te motivski obnavlja sjećanje na djetinstvo, spajajući u harmoničnu cjelinu sebe i prirodu.Nastavljač je nekih katoličkih pjesnika moderne.Svoj odlazak doživljava kao spajanje s vječnošću i prirodom. Od proze najznačajnija je pripovijest Mor 1930.s autobiografskim obilježjima ,lirizirana i ritmizirana proza, koja se bavi posljedicama čovjekova raskida s prirodom.Priča u kojoj se miješaju fantastika i realnost-i kojom se želi naglasiti kako čovjekov sukob s prirodom neminovno vodi u katastrofut,.težnja za materijalnim probitcima,napredak tehnike i privrede znači zapravo gubitak izvorne ljudskosti,prirodne sreće i životne harmonije.Mor je himna prirodi ,čistoći i dobroti.Posmrtno su još izašle dvije knjige izrazito lirske i i autobiografski intonirane proze.

Josip Kosor

(1879- 1961)

Pisac prvog dramskog teksta s izrazito ekspresionističkim obilježjima-zagovornik ekspresion,.pripadnik moderni.strujanja.Pisao proz,drame,pjesme,eseje,kritiku i putopise.U početku intenzivo piše prozu,malo poeziju.Optužba 1905-novela, Crni glasovi 1905.,roman Rasap 1906.,izdaje u časopisima Obzor,Savremenik u nastavcima romane Radnici ,Cupalo.obilježena interesom za konkretne čovjekove probleme,mjestimice se udaljuje od socij.tematike i okreće problemima duše.,npr.roman Rasap,s podnaslovom socijalni roman iz suvremena života,ima prikaz raspada individualne svijesti.Pripovijesti su utemeljene na realističnoj fabuli,prožete iracionalnim elementima (mistika,halucinacije,vizije).U zbirci Mime 1916.prevladava unutrašnja mistika, kao i u romanu Razvrat 1923-pol.roman-ekspr.vizije gl.junaka.Pisao je i drame Pomirenje 1911.t.1926, Žene 1911,t.1920, Maske na paragrafima.1928,t.1978.-uspješno suprotstavlja realno i irealno,a rezultat kritika pol.prilika Jugosl. Požar strasti 1910.,najveći uspjeh,izvođen u inozemstvu dosta.To je hibridna tvorevina naturalističkog,ekspresionističkog i simboličkog.Polazi od naturalističkog koncepta čovjeka i njime motivirane akcije,od uvjerenja da likovi da likovi djeluju prema svojim temeljnim osjetilnim,nagonskim i primitivnim stanjima. Naturalizam (strast,nagon)+simbolizam (dobro /zlo,kroz dvije slavnoske obitelji) + ekspresionizam pr.urlik se miješa sa životinjskim glasanjem pr.divljači urlik divljačkog karaktera Guše Rigalina. Dobro pobjeđuje zlo,ali na nasilan način.Drama s tezom.Ova drama spaja natural.-simbo,(hrv.moderna) i ekspresion. (hrv.anangarda). Napisao i knjigu putopisa Atlantikom i Pacifikom 1926.

Ljubo Wiesner (1885-1951) Pošao putem modernog pjesništva ali ostao uokviren formalnom stegom-sonetskom. Nema šarolikosti motiva,emocija,ideja,refleksija. Prevladava seosko okruženje:šume, crkve,vrtovi.Potkraj života u taj naivni,nevini ambijent prodire melankonija,blagi pesimizam

29

(Ikarov odgovor).Piše dosta soneta:naivna rima,šablona, pokoja glosa,ekologa ili balada i nekoliko narativnih pjesama (Kip Domovine). Najznaniji po programatskom uvodu u «Hrv. mladoj lirici», 1914.Jedina zbirka «Pjesme»,1926.Proučavao Matošev život-uzor.

Gustav Krklec (1899-1977) Prva knjiga mu je «Lirika»,1919.Izraz mu je jednostavan,približava se govoru,te svježina koju postiže kolorizmom (boje:crvena,žuta,crna povezane sa stvarima i odnosima). Zbirkom «Srebrena cesta» 1921 osvaja javnost-jednostavnost,prošlost,čista vedra poezija a opsjednuta smrću I .sv.rat.Smrt se u ranijim pjesmama javlja kao odbljesak vanjskih zbivanja,a ne kao stvarno pj.stanje.,pa nema težinu pesimizma-to će doći kasnije u vrijeme II.sv.rata.U zbirkama «Nove pjesme»,1923.»Ljubav ptica»,1926,Izlet u nebo,1928.,osijeća se negacija stvarnosti,nepomirenje,bijeg u iluziju.Dio socijalne lirike izlazi u zbirci «San pod brezom», 1940.,osjeća se majstorstvo stiha,a u središtu je vraćanje u zavičaj-retrospekcije na djetinstvo i dotadašnji život.Preokret u «Tamnicama»,1944. i «Darovi za bezimenu»,1944.-najbolja ostvarenja.Drugi sv.rat , očaj,smrt,strah,a jedina je utjeha sjećanje na djetinstvo ,zavičaj, Bezimenu (najdublja čovjekova ljubav).Posljeratna lirika,lirski ciklusi «Zapisi o zemlji» ili «Žubor života» (43-54) odiše optimizmom i vedrinom.Piše i epigrame u listu «Borba»,U Bg. Izdaje «Sabrana dela».1932. Proza : dramska rapsodija u 3 dijela : «Grobnica»,1919,roman «Beskućnici»,1921. i poema «Tamnica vremena»-panorama ljudske sudbine».

Ivan Goran Kovačić (1913-1945) Najmlađi predstavnik dijalektalnog pjesništva 30-esetih godina.U zbirci kajkavskih stihova Ognji i rože prožima pejzažne zavičajne slike,ugođaje,intimne preokupacije,sjećanja na djetinstvo,u koje je ulljučio goranske ljude i njihove portrete,te socijalni kontekst njihova goranskog života.Na antitezi ljeote i težine života,ljupkosti i oporosti pejsaža,svijetlih i tamnih tonova,mekoće i tvrdoće jezika gradi slike svijeta koji je najvaljen već u naslovu zbirke.Ova zbirka je nastavak zbirke pripovijetki Dani gnjeva,1936.u kojoj se likovi bore za svoj cilj,a to je otpor zlu i nasilju,društvu i njegovim predstavnicima,tako da mu je proza dosta socijalna.Njegovo najbolje pj.djelo je poema Jama (10 pjevanja,10 mučeničkih postaja),kojojm je opjevao zločine nad nedužnim ljudima,i u kojoj predočuje strah,bol,patnju i dubinu ljudske iznenađenosti zlom kojej je predočeno u metaforiziranom glasu krvnika i bljesku njegova noža.On želi scnema klanja probuditi čitateljevu svijest te da ga prikazom patnje nedužnih učini boljim,plemenitijim.Jama je prožeta lirskim,epskim i dramskim elementima,s brojnim asonancama,aliteracijama,poredbama,metaforama,simbolima.

Mile Budak

(1889-1945)

30

Svojim pisanjem se nastavlja na realističku tradiciju,iako imamo ekspresionističkih psihološkoanalitičkih dijelova,lirskih pasaža i simboličkih detalja.Relist.se očituje u epskoj strukturi,širini kompozicije,način stvaranja likova realist.postupcima akcije, deskripcije, dijaloga,te jeziku kao otisku društvene sredine.Tematski je vezan za rodnu Liku i u svojim djelima opisuje njene ljude koji su izašli iz romatnične i surove prirode,te potekli od škrte zemlje i socijalno ugrožene egzistencije (život malog čovjeka na prijelazu 19/20st.).Značajan je jezik,lička ikavica koja prožima njegova djela,pr.zbirka Opanci dida Vidurine,koja je samo preddjelo Budakovom životnom djelu «Ognjište»,gdje prikazuje ličko selo i mukotrpni život malog čovjeka te sredine.Nastavak je roman Musinka 1941.Djela s ličkom tematikom su još romansijerska trilogija Kresojića soj ,sastoji se od: Kresina I,1944;Gospodin Toma ,II,1944;Hajduk,III,1945. Napisao je i nekoliko romana s gradskom,urbanom tematikom,i dajući kritiku suvremenog života građ.i malograđ.društva. Rascvjetana trešnja 1939;Direktor Križanić 1938.,a među najuspjelijim je autobiografska proza Na vulkanima,1941;Ratno roblje ,1941;-opisuje dramatični «albanski križni put austrougarskih zarobljenih časnika.

Nikola Polić (1890-1960) Javlja se u knj. pj. Zastori i slijepa djevojka,1911.u Zg.časopisu Hrv.đak.Matoševac,iako se branio da nije.Njegovo pjesničko obilježje je muzikalnost,a nedaće podnosi bez protesta,za razliku od brata mu buntovnika.Bijeg-njemu u čast.Sputan je konvencionalnom gradnjom stihova,nije temperamentni rušilac kao brat.Tvorac strogo vezanih oblika,a kao glazbenik nije se znao osloboditi glazbene zamamljivosti.Nastojao zaokružizi glazbu i pjesništvo-glazbenost prilagoditi pjesništvu.Lirska melodičnost najvidljiviji znak artizma,rime pravilne,akustične,a versifikascija kadikad dograđivana baroksizmima.Zbirka «Jučerašnji grad»,1936,pj.Zga,Matoševa Gornjeg grada i suvremene Zg.periferije.Pisao pod pseudonimom Drug Flavije narodnooslobodilačke pj.skupljenje u knjizi «Nad ukoćenim gradom» .Memoari : Moje djetinstvo, Moj prvi boravak u Zg,Vojnik i civil. Marginalia,1921-feljtoni, kritike, esejistika -Matoševac i po feljtonima razasutim po novinama. Kamov brat.

Vjekoslav Majer (1900-1975) Javlja se nakon I.sv.rata,pripada prvoj posljeratnoj generaciji knj.U duhu tradicije i stilskih značajki Matoševe šk.razvija svoju lirsku intimu,ali ubrzo se okreće vanjskom svijetu i motivima rodnog grada-URBANIZIRANA poezija,iako u suštini ostaje Matoševac i njegove evokacije Zg-a i Griča nastaju sjećanjem na Matoša.Prvu pj. «Dan» objavljuje 1919. u Luči ,a pokreće i knj.revije «Ozoni»,1923,s Cesarićem;»Literatura»,1924;»Antena»,1926,koji su kratkog vijeka,ali se imena u njima kasnije afirmiraju:Cesarić,Batušić.Živi u beču od 192837,»posrednik» između naše i austrijske književnosti.Opisuje suvremenu periferijsku sirotinju : tuberkulozni stanovnici,nezaposleni radnici,smetlari,ruševne zgrade,itd.Unosi u knj.tretiranje novih problema i obradu neuobičajnih motiva;nove metafore (ko mokro tijelo mokrog psa).Karakterizira ga vizualno zapažanje i snažen asocijacije,bez dubeljg misaonog opsega.U novelama i romanima piše o svakidašnjim događajima,bez složenijih dramskih sukoba,psiholoških dimenzija s tipiziranim licima,uz spajanje humora i suosjećanja,iako je

31

njegova spoznaja svijeta tragična crta je s komičnim osobinama i dobroćudno karikira (nehotice).Kompozicija jednostavna,stil lagan,narativan.Piše i feljtone. Zbirke:Lirika, Pjesme zabrinutog europejca .Posljeratne : Pjesme, Breza,kanarinci,kiša ; Otvaram prozore. Romani: Pepić u prostoru i vremenu,Život puža; Dnevnik Očenašeka ;U utrobi Zg,gore;Dnevnik malog Perice.

Nikola Šop ( 1904-1982) Suradnik pri Akademiji.Do 70-esetih nije baš poznat,jer je smatran nepoćudnim.Stil mu je zaseban jer je odmaknut od poetičkog pomodarstva i programski utrtih staza.Stvaralaštvo mu se dijeli na 2 dijela : -do kraja II.sv.rata,u kom nastaje lirika,koja je intimna,tradicionalna i receptivna,te se lirski subjekt kreće svijetom običnosti i svakodnevnice,a protagonisti su mali ljudi : prosjaci,siromašni,slijepi.Tu imamo i religiozne dimenzije Šopova stvaralaštva,koje se ogleda najviše u zbirci «Isus i moja sjena»,1934.Druga faza : od 50-etih godina do smrti-to je faza bijega k zvijezdama,a motivski se okreće apstrakciji,te je lirski subjekt oslobođen zemaljskih okova i putuje duž kozmičke odrednice – svemirski spjevov; Osvajanje kocke,1987-poema,Svemirski pohodi, Kućice u svemiru-poema.U dramatskom dijelu stvaralaštva zamjećuju se pirandelovske preokupacije.Usamljenost je osnovni doživljaj. Zbirke: Pj.siromašnog sina,1926;Nocturno,1925; Isus i moja sjena,1934; Od ranih do kasnih pijetlova,1939; Za kasnim stolom,1943;Astralije,1961;pjesnička proza Tajanstvena prela,1943. ostalo : Pohodi,1972,Dok svemiri venu,1975; Tremenda,1988.

Dobriša Cesarić (1902-1980) Javio se stihovima poč 20-esetih god.i objavio nekoliko zbirki Lirika,1931,Spasena svjetla,1938;Pjesme,1951;Izabrane pjesme,1960.Lirika mu se odlikuje jednostavnošću i muzikalnošću stiha,te primarnim doživaljajem svijeta kao slike.Najviše je zaokupljen temom čovjeka u gradu,te običnim,svakodnevnim životnim pojavama,proeobrazba obično u neobično,te više ga zanimaju pojedinosti nego cijele pojave,više trenutci života neko cijeli njegovi isječci.Temeljno izvorište inspiracije njegove poezije je u osjećaju bola i doživljaju svjetlosti kao skladnih,ujednačenih pokretača ljudskih životnih manifestacija.Zabrinut je za čovjekovu sudbinu,što je osnovni motiv njegove poezije,napisao je niz socijalnih pjesama (Vagonaši,Balada iz predgrađa),tako iznoseći osobni protest protiv socijalne nepravde svoga vremena. Moj prijatelj,1966;Svjetla za daljinom,1975;Slap ,1970 (izbor), Voćka poslije kiše,1980.

Dragutin Tadijanović (1905) Počeo je pisati već s 13 godina,a prvu pj Tužna jesen objavio je usrednjoj.časopisu Omladina,1922,pod pseudonimom Margan Tadeon, tek 1930 u Književniku i Hrvatskoj reviji počinje objavljivati pod vl.imenom.Zbirke su mu Lirika,1931,Sunce nad oranicama, 1933,Pepeo srca,1936;Dani djetinstva,1937;Tuga zemlje,1942;Intimna izložba crteža iz Raba,1955,Prijateljstvo riječi,1981,Kruh svagdanji,1986; idr.Poezija mu je svojevrsna

32

autobiografija u stihovima.Tematski je možemo promatrati u 2 razvojne faze: -1.od Lirike zaključno s Dani djetinstva,koje motivski obuhvaćaju zavičajni krajolik («Visoka žuta žita»);obitelj u Rastušju («Dugo u noć...»),djetinstvo («Da sam ja učiteljica»),tihe,ljubavne patnje («Sam»,»Lelija»),selo-grad («Balada o zaklanim ovcama»),socijalna dimenzija urbane stvarnosti (Daleko su oranice od mene). 2.faza obuhvaća pj.nastale 50-estih god. I zbirke Prijateljstvo riječi,1981,i Kruh svagdanji,1986,koje su refleksivne i kontemplacijeske i pj.subjekt se udaljuje od ruralno-zavičajne tematike.Zagovornik je slobodnog stiha,sa strogim doziranjem stilskih figura.Njegovu poeziju karakterizira izrazita melodičnost i jednostavnost (jednost.leksik i ravna sintaks),koju postiže kombinacijom zvukovnog,leksičkog i sintaktičkog,pri čemu se izdvaja načelo ponavljanja,izdvajanja i suprotstavljanja,te pažljivo pozicioniranje interpunkcija i pauza.Slobodne stihove organizira u disthe,tercete,katrene,u tzv.gluhe sonete (bez rime).Oslanja se i na stihove narodnog metra-osmerac i deseterac.Suradnik je poznatih antologija modernog hrv.pjesništva «Hrv.moderna lirika», 1955; »Četrdesetorica»,1955 i «Antologija hrv.pj.u prozi»,1958.

Viktor Car Emin

(1870-1961)

Bio je zakašnjeli realist,vjeran realističkim stilskim postupcima,kao i temama tipičnim za realističko razdoblje,te tamatski nastavlja Kumičićevo prozno stvaralaštvo iz kruga istarskih i primorskih motiva.Objavljuje romanesknu trilogiju Pusto ognjište (propadanje kapetana Bartola Šimetića i njegove obitelji pred naletomnovih gospodarskih odnosa),1900;Usahlo vrelo, 1904 (sukob stari-novi svijet); Iza plime 1913 (kao i predhodni roman ali s porukom,kako naš čovjek prodaje zemlju tuđincu bez razmišljanja o nacionalnoj budućnosti), gdje daje sliku Istre na prijelazu 19/20 st.s nizom likova pomoraca,isluženih kapetana i mornara.Njegov najbolji roman je Danuncijada,velika romansirana kronika 1946,u kojoj opisuje događaje 20-etih god.u Rijeci.Zbirka novela Starci 1907.u kojoj danje dertaljne opise interijera i eksterijera,antologijska novela Budakova želja-Budak ide u grad kupiti zemlju koja je nekoć pripadala njegovoj obitelji.U romanu Naša Mare 1932. slika Istru za virjem tal.okupacije..Napisao je i 3 pov.romana: Pod sumnjom, Presječeni put i Suor Aurora Veronika-kći Petra Zrinskog. Od dramskih tekstova najbolje mu je Zimsko sunce,1903,s domoljubnom motivikom (iz Istre). Drago Gervais (1904-1957) Prvu zbirku kanconjer Čakavski stihovi,1929,tiskao na Nazorov nagovor,a prožeta je istarskim motivima: ribari,kmetovi,novice.Novo je što ih prikazuje na svoj humoran način i za razliku od Balote i Ljubića ne poistovjećuje se sa stvarima,ljudima,već im prilazi izvana.Humornost je lišena zlobe i ironije,krije neizrecivu tugu,potresnost koju otkriva u sličicama,deminutivima (kućice,dolćići,vrapćići),kojima je neupadljivo emotivan.Ocrtavao je i humoristične portrete malih ljudi(Tri nonice,Stari mladić).Pisoa i komedije : Reakcionari,1949,Brod je otplovio,( ove dvije s Ujak iz Amerike čine trrilogiju)1950;Radi se o stanu,1951.Najbolje dramski djelo Karolina riječka. Putopis S puta po Istri

33

Mate Balota (1898-1963) Prva zbirka Dragi Kamen,1938.Njegova čakavska lirika je zavičajno pejzažna slikovnica,a kronika svakodnevnog života lirskih subjekata-istarskih težaka,pastira,mornara,drvara,kamenorezaca.U pj.evocira toplinu djetinstva,no pretežu socijalne teme i slike života,u koje je unosio socijalnu dramu istarskog čovjeka,pogotovo između dva rata.Svoje glas je digao i do socijalnog protesta i bunta (Stipe piva).Napisao ciklus Zemlja,Ljudi,Mati,koji sadrže ključne motive njegove poezije,s dosta autobiografskih elemenata : ljubav pram majci,i svojima,čežnja za Istrom.Proza i poezija,1959.Napisao autobiografski roman Tijesna zemlja,pisan kao naivna pučko-didaktička proza,kao dokument o vremenu i prostoru i samom piscu.Kapitalno znanstveno djelo Matija Vlačić Ilirik,pisano naučno-esejistički.Prvo ime Mijo Mirković.

Pere Ljubić (1901-1952) Prvu zbirku Bodulskih pisan izdaje 1927. i pisana je jezikom njegova kraja.To je oproštaj od djetinstva,od pok.majke.U tim pjesmama otkriva novi svijet topline i svijetlosti,svijeća,ptića,kampanela,a ljudi ga od svog nemira ne primjećuju.Ovom zbirkom je označen početak moderne čakavske poezije.U drugoj zbirci Na pojih i putih prikazuje dva svijeta: stari i novi; smjena generacija. Pj. Dva svita,dva vika.

Nikola Pavić (1898- 1976) Klasik dijalektalne poezije-pjesnik Međimurja.Prva zbirka Lirika,1922,objavljuje na hrv.standardnom knj.jeziku-ekspresionistički stil,a1923 izdaje Pozableno cvetje,zbirku kajkavskih stihova.Pjesnik je međimurskog čovjeka,njegova odnosa prema zemlji,suočavanja sa svijetom.Da bi ga izrekao obraća se pejzažu,godišnjim dobima,bregovima,crkvicama,te zalazi u birtije i pjeva o ljubavi i smrti na svoj,ali i na njihov način.Međimursku zemlju doživljava s ljudima na njoj,domjanićevski sjetno,pavićevski groteskno.Imamo i misli o smrti (zbirka Popevke),često se osjeti dašak domaćeg,izvornog-ljubavni stihovi («žalosno srce»),vinske pjesme («Pajdaši»,»Martinje»).Pjesnik je vezanog stiha,iako prividno dominira slobodni-tendira na naglašeni metrički stih. Napisao je još zbirke “Zlatni orasi”,”Popevke”,1940.,Međimurska zemlja,1951.,Zviri voda,1957.,Izabrane pjesme,kajkavske,1962.,Prsten zveknul,1968.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST II (od 1941.dalje)

34

Petar Šegedin ( 1909-1998) Javio se u knj.u Krležinom Pečatu,1938.Književnu afirmaciju postiže nakon drugog sv.rata izlaskom romana Djeca božja,1946 i Osamljenici,1947.U svojim djelima je pokazivao kako pisac ne smije ići za nikakvim uzorima i teorijama.S ova dva romana on je preteča suvremene hrv.knj.koja će se osloboditi okova i idejnih i teorijskih zabluda.Fabule nema u tradicionalnom smislu,što znači da realistički okvir postoji,ali se prava radnja odvija u svijesti junaka: totalna svijest : psihološko mikroskopiranje i struja svijesti.Njegovi junaci su likovi,koji u sebi nose iskrivljene slike svijeta.Sva djela je prožeta istim osjećajem čovjekova tragičnog položaja u životu i teži da ga čovjek prevlada.-cijelo njegovo dj.je okrenuto čovjeku-humanistička str.književnosti..Napisao je još romane Crni smiješak,1969-epistolarni roman;Izdajnik,1993,te zbirke novela Na istom putu,1963; Sveti vrag,1966. Pisao je i eseje Riječ u riječi ,Čovjek u riječi,tid. Putopisi susreti,1962.

Ranko Marinković (1913-199?) Javlja se novelama u Krležinom Pečatu,a knj.afirmaciju postiže dramom Albatros,1939;napisana 1937.Prva knjiga mu je zbirka novela Proeza,1948,te Ruke 1953.u kojima prikazuje provincijsku,otočku sredinu,realistične koncepcije i psihološkog produbljivanja viških oriđinala i bizranih likova..Najbolje novele su mu Ruke, Anđeo, Prah, Zagrljaj, Mrtve duše,koje razvijaju metaforu života kao glume,svijeta kao kazališta s naglaskom na apsurdnim detaljima i crnohumornim situacijama.Njegovo remek djelo je roman Kiklop,u kojem tematizira tjeskobnu atmosferu Zg-a uoči nadolaska rata:egzistencijalni strah,dehumanizacija,raspad etičkih vrijednosti ,društveni kaos i dezorjentacija u intelektualnim krugovima.Naslov –jednooko,mitološko biće simbolizira ljudsku animalnost.Drugi roman mu je Zajednička kupka,1980-bavi se egzistencijalnom problematikom,te zadnji roman Never more,1993 –dogašaji iz novije prošlosti-junak putuje vlakom,retrospekcije,itd-završava njegovim utapljanjem.Napisao je 4 drame : Albatros,Politea ili inspektorove spletke,1977,Pustinja,1980 ,te Glorija,1955,njegova najbolja drama,mirakul u 6 slika.Bio je esejist i kritičar knjige Geste i grimase,1951,Nevesele oči klaunove,1986 spadaju u vrhunac hrv.esejistike.

Vladan Desnica (1905-1967) Afirmirao se u knj. nakon II.sv.rata.Kritika ga nije dobro prihvatila,ali zato mlađa generacija književnika jest.Napisao je oko 30-etak novela izdanih u 4 zbirke Olupine na suncu,1952;Proljeće u Badrovcu,1955;Tu,odmah pored nas, 1956;Fratar sa zelenom bradom,1959.U jednom dijelu novela obrađuje ruralnu dalmatinsko-primorsku sredinu i njeno zaleđe (dalmatinska zagora),u središtu je svakodnevnica učmale sredine,banalni događaji,i sl.Drugi dio novele je psihološko-meditativni.Likovi i događaji nisu konkretno smješteni,lokalni je kolorit izostao,a dominiraju esejizam i psihološka analiza.Središnji dio njeova stvaralaštva čine romani Zimsko ljetovanje (na meti socrelističke kritike),1950. i Proljeće Ivana Galeba,1957.U prvom romanu slika mračne prilike sela u ratnom okruženju.U to zabito mjesto od bombardiranja se sklanja i grupa građana,te tako imamo psihološku analizu dva svijeta: seljaka i građana.Drugi roman je moderni roman esej (asocijativno-monološki roman).Pripovijedač I.Galeb ,umjewtnik,leži u bolnici,piše svoj životopis i retrospektivno se

35

vraća u djetinstvo,mladost,pri čemu važnu ulogu imaju asocijacije,atmosfere,mirisi,boje..Jednim dijelom je to i roman o umjetniku i umjetnosti tzv.Kunstlerroman,jer tematizira specifične probleme umjetničkog stvaranja. Jednia mu je zbirka pjesama Slijepac na žalu 1956.,te jedina drama Ljestve Jakovljeve 1961.

Mirko Božić

(1919-1995)

Javio se u knj.još prije II.sv.rata,a za vrijeme kojeg piše drame sa slikama iz partizanskog života.A nakon njega piše drame u kojima se bavi egzistencijalnim pitanjima ljudi sinjskog kraja u ratnom vihoru : Most,1927; Povlačenje ,1950; Skretnica,1951),nakon čea mijenja tematski interes i piše psihološke drame Ljuljačka u tužnoj vrbi,1957; i Svilene papuče ,1960; u kojim slika urbani život,iluzije i razočaranja ljudi u gradu i nezdrave međuljudske odnose.Najbolje mu je drama Pravednik ili kolo oko fontane,1961.s problemom slobode, (ne) mogućnosti izbora i moralnog djelovanja pojedinca u kriznim situacijama.Središnji dio njegova stvaralaštva je «kurlanska trilogija» s romanima Kurlani, 1952; Neisplakani, 1955; te Tijela i duhovi,1981.To su romani kolektiva, Sinja i Cetinske krajine,satkani od niza individualnih sudbina i psihoportreta,ističu se ženski likovi (Anđelija,Gara,Perka).U središtu je odnos selograd,analiza mentaliteta,drama čovjeka i bitka za golu egzistenciju.Romani su neobičan spoj modernog i tradicionalnog.Značajan je i jezik,miješanje drevnog leksika i zavičajnog idioma sa modernim. Napisao je još romane Colonnelo,1975;Bomba,1976;Slavuji i šišmiši,1990.,te novele sa satiričnim elementima Kipić,Djevojka i hrast,Šetnja.

Novak Simić (1906-1981) Bosanac,doselio u Zg.Javlja se u knj.pjesmama u Vijencu,kasnije okupljene u zbirci O čađi i travama,1940.Njegove prve pripovijetke i romani tematski su vezani isključivo uz Bosnu : Nepoznata Bosna,1936;Suton tašlihana,1937;roman Voćnjak,kasnije prerađen u Brkići iz Bare,1948.,Iza zavjese,1946;Zakoni i ognjevi,1957,Braća Kumiri,1955.Pokrenuo i časopis Književna kočnica,ali ubrzo uapljenjen.Početak je obilježen tematikom iz nepoznatih zaselaka Bosne i Sarajeva,njihovih tašlihanskihobitewlji u raspadu,pojedinac u sukobu s tradicijiom i novim socijalnim sukobima.tematski se potom teritotirjalno proširuje-od starovremenske Bosen do urbane atmosfere i prikaza psihofizičkog života bolesno osjetljivih intelektualaca.U romanu Braća i kumiri imamo u II.dijelu unutarnji monolog na bazi struje svijest-napisan analitičko sintaktičkim postupkom s mnogo unutarnje dinamike,tehnikom unutarnjeg monologa i istaknutom analizom likova.

Ivan Dončević (1909-1982) Urednik Republike (49-72).pseudonim Nikola Mraz.Djela nastala na temeljima tradicionalnog realističnog-pripovijednog modela.Tematizira život malih ljudi novelistička zbirka Ljudi iz Šušnja,1933.,na istu temu se nastavlja i roman Horvatova kći,1935.-obiteljska kronika,prati

36

materijalno raspadanje imućne patrijahalne obitelji pred naletom kapitalizma,novi odnosi na selu,odlazak u grad u potragu za boljim životom,nakon rata prerađen i izdan pod naslovom Životopis bez svršetak 1948.Roman Biser i svinje,1938; je svojevrsni nastavak a tematizira tamne str.gradskog života,svijet bijede, moralnog posrtanja-prostitucija.Roman Propast (zemlja,voda,vjetar), 1936.-isto ima oblik obiteljske kronike,izmjenjuju se grubi naturalistički prizori s psihološkom analizom karaktera.U zbirci novela Bezimeni 1945. prikazuje hrabrost malih,bezimenih ljudi u ratnom vihoru,i to je jedno od kultnih djela naše partizanske proze,kasnije je i nekoliko puta proširivana.,tako da je izdanje pod naslovom Cigani i druge priče o bezimenima ,1951,sadržavalo i 15 novela. Najveći domet mu je roman Mirotvorci 1956.u kojem opisuje tipičnu malograđansku sredinu puna mračnih,potisnutih strasti i dao analizu svijsti i uzroke moralne degradacije hrv.malograđanstva ,prije početka II.sv.rata,te crta tipične likove te sredine: krojače , gostioničare, trgovce,žandare.. Zadnji mu je roman Krvoproliće kod Krapine,1968.-problematizira suvremenog čovjeka i njegove deformacije u potrošačkom društvu. Kao pjesnik Klonuće 1935,Haganjske priče,1935. U središtu svih njegovih djela je mali čovjek,bezimeni čovjek.

Vjekoslav Kaleb (1905-1996) Pojavio se uoči II.sv.rata zbirkama Na kamenju,1940 i Izvan stvari, 1942 ,u kojima opisuje svijet i život Dalmatinske zagore,al je metoda realistična,on je inovira,i to potiskivanjem fabule,koja nikad nije u prvom planu,radnje gotovo i nema, a jezik je zgusnut i ekspresivan.Realizma je određen psihološko-analitičkim prodiranjem u svijet likova, jer slika emotivna i psihička stanja i svijest ljudi iz zaostale ruralne sredine, njihovo vegetiranje, pasivno prihvaćanje života.Njegove su novele psihološke studije, ali i socijološke i socijalne, jer se radi o ljudima na rubu preživljavanja, koji nemaju neke zahtjeve,već su više vrsta fiziološkog trajanja.Pisao je i ratnu prozu.zbirka novela Brigada,1947.Romane ratne tematike Ponižene ulice 1950.kasnije pod naslovom Poniženi grad,1969.,kraći romani Divota prašine,1954,Bijeli kamen 1954.-u kojima je radnja smještena u Dalmatinskoj zagori.U Divoti prašine gl.likovi su Goli i Dječak,koji se probijaju kroz divljinu kamenjara kako bi pronašli put do svoje izgubljene brigade. U svojim djelima Kaleb kombinira realističkei simboličke elemente,te podiže društvene probleme na razinu egzistencijalnih čovjekovih pitanja

Antun Šoljan (1932-1993) Najznačajnija je osobnost krugovaške generacije.Uređivao časopise «Međutim»,»Krugovi»,»Književnik». Piše poeziju s temeljnim temama ljudske bespomoćnosti, samoće,tjeskobnog doživljaja prolaznosti,osjećaja bezizlaznosti, čime se svrstava u egzistencijalističku poetiku, zbirke Na rubu svijeta,1956, Izvan fokusa,1957, Gartlic za čas kratiti,1965.,Gazela i druge pjesme,1970;Čitanje Ovidijevih Metamorfoza,1976,Bacač kamena,1985;Prigovori,1992. Pjesme su prožete ironijom,cinizmom,te ležernim humorom i vicem.U novelama i romanima teme su mu uglavnom urbane,a središnji likovi su

37

buntovnici,nezadovljnici i asocijalni ljudi koji bježe od ukalupljenosti i društvene odgovornosti i osporavaju konvencionalne strukture, te afirmiraju kolektivni duh klape.Tu imamo začetke jeans proze s poč.70-esetih.Djela su mu pisana u maniri američke tzv.»tvrdo kuhane» proze (Hemingway,Dos Passos)-jednostavne,čitke i stilski dotjerane rečenice,nema ukrasa,metaforike,kolokvijalna sintaksa. Romani : Izdajice,1961;Kratki izlet,1965;Luka,1974;Drugi ljudi na Mjesecu ,1978. Novele:Specijalni izaslanici,1957;Deset kratkih priča za moju generaciju,1966;Obiteljska večera,1975. Dramski opus: Devet drama,1970.

Slobodan Novak (1924.) Pokrenuo je i uređivao časopise «Izvor»,»Krugovi».Pripadao krugovaškoj generaciji.Njegov knj.opus nije velik,ali je visoke umjetničke vrijednosti.Javio se zbirkom pj.Glasnice u oluji,1950;nakon čega se okreće prozi-prvi kratki roman Izgubljeni zavičaj,1955. –tematizira događaje iz djetinstva provedena na otoku.Zbirka novela Tvrdi grad,1961.-model egzistencijalisitičke proze,jer tematizira granične situacije,npr.tjeskoba,strah (Živci),umiranje (Treba umrijeti logično),traumatična ratna iskustva (Dolutali metak-kratki roman,koji je dodan zbirci).Najznačajnije djelo mu je Miris,zlato i tamjan,1968.(vrijeme priče:18 dana između 2 Madonina «pražnjenja»).Gl.lik je srednjovječni intelektualac,koji ispašta grijehe i zablude prošlosti,i na simboličan način se čisti od navine vjere i ideologijske zatucanosti,od bezbožništva i dogmatizma- traži odgovore na egzistenicjalna pitanja,potaknut srazom između ideala i stvarnosti.Ovo je moralistički roman,pisan je tonom sarkazma i ironije,a osnovni osjećaj je sartreovska mučnina i gađenje prema svijetu. Roman triptih Izvanbrodski dnevnik,1977: (Jednosmjerno more, Školjka šumi, Nekropola). -ironizira poziciju čovjeka u suvremenom svijetu.Opisana 3 putovanja,na relaciji Otok-KopnoOtok.Pisao je i radio drame Strašno je znati,1961;Majstore kako vam je ime?,1966;Zakrivljeni prostor,1969).

Ivan Raos (1921-1987) Izdvaja se od knj.klime posljeratnih godina bizranim temama i karakterima koji se u tom trenu nalaze van društvenog interesa.Slijedi tradicionalni,realistički pripovijedni model,izdvaja se humorom,lirizmom i folklornim elementima.Najbolje djelo romaneskne trilogija Vječno žalosni smijeh,1965 (Vječno nasmijano nebo,1957;Žalosni gospin vrt,1962;Smijeh izgubljenih djevojaka,1965.,autobiografski intonirana kronika djetinstva,dječaštva i mladosti. Osim autobiografskih obilježja unosi i elemente vl.zavičaja-imotske kranjine;u Prosjacima i sinovima 1971,prati zgode i nezgode stanovnika tog kraja,s velikim br.likova i slika iz društvenog života,prikazuje psihologiju ljudi koji stvaraju vl.kozmopolitansku, specifičnu životnu filozofiju u dodiru s gradom.Zbirka «neobičnih priča» Gaudamada,1956 imamo suvremenu hrv.fantastičnu proz;a u zbirci Izabrat ćeš gore se bavi odnosom spolova i prikaz bračni odnosa.U dramskom opusu se ističe psihoanalitička drama Dvije kristalne čaše,1953.,odnos zločinca-žrtve,te tragedija Autodafe mog oca-tema očeve mučeničke smrti. Prve knjige Volio sam kiše i konjanike,te Korak u stranu izlaze tek 1956.

38

Matko Pejić Stručnjak za likovne umjetnosti,pisao monografije.Istaknuo se putopisnom prozo Skitnje, 1967.-dolazi do izražaja smisao za poetičnost,osjećaj za sliku,boju i krajolik,bogatstvo asocijacija i bujna metaforika,te esejističke cjeline.Razdradio poetiku putopisa-usporedivi s mozaikom.Jesen u Poljskoj,1969;Crno zlato,1974.Ljubav na putu-od Drave do Jadrana, 1984.Evropske skitnje,1985.

Ivan Aralica (1930) Javlja se u književnosti 60-esetoh godina sa suvremenom tematikom iz zavičajne dalmatinske zagore,živio u Zadru,van knj.zbivanja.Afirmaciju postiže 1979 sa suvremenim povijesnim romanom Psi u trgovištu,te nastavlja nizati romane s istom tematikom Duše robova,Put bez sna,Graditelj svratišta,Ambra, i za njihovo pisanje upotrebljava arhivsku građu,franjevačke i dr.kronike-pov.sredstvo da progovori o suvremenim problemima.(precizno opisuje običaje,nošnje,oružje,itd.)Piše i romane sa suvremenom tematikom,zaokuplja ga odnos pojedinca prema vlasti i obratno ,romani Okvir za mržnju,1987,Majka Marija,1992,Četverored,1997. Nedjeljko Fabrio (1937) Spaja povijesnu temeatiku sa suvremenim zbivanjim.U pov.romanima Vježbanje života (podnaslov Kronisterija,po uzoru na V.C.Eminovu Danuncijadu i fabularno se s njimepodudara u dolasku G D'Anunzija u RI),1985 i Berenikina kosa,1989.prikazuje hrv.-tal.odnose na području RI,te individualne ljudske sudbine čiji su tragični životi posljedica nacionalnih,pol. i ideoloških sukoba.Povijest smatra izvorom zla,stradanja i patnje,a čovjeka je žrtva povijesti,marioneta kojom upravlja vlast i ideologija.Pozornost posvećuje jeziku i stili,pa tako koristi postupke iz glazbe: kontrapunkti,eufonijski efekti,te se koristi postmodernističkim efektima: samosvijesna naracija,dupliranje narativnih glasova.itd,a koristi se i pov.izvorima :novinski članci,govori,stenografi,itd.Oba romana završavaju bijelom bojom.zadnji roman mu je Smrt Vronskoga,1994.-problem domovinskog rata,stavlja ga među razaratelje Vukovara.Intertekstualno se naslanja na Anu Karenjinu. 4 knjige novela Partite za prozu ,1966; Labilni položaj,1969;Lavlja usta,Izabrane pripovijetke,1990.Pokrenuo časopis Kamov. Drame :Reformatori,1967,Meštar,1970. mirakul-Čuješ li svinje kako rokću u ljetnikovcima naših gospara?,1969.Pisao i radio-drame Admiral K.Kolumbo.

Pavao Pavličić (1946) Pripada generaciji fantastičara,upravo svojim prvim pripovijetkama Lađa od vode,72,i Vilinski vatrogasci,1975,predstavio se kao fantastičar.U trećoj zbirci Dobri duh Zagreba,1976,miješa fantastiku sa postupcima tipičnim za kriminalistički roman,a na tom tragu nastaju i romani Večernji akt,1981;Slobodni pad,1982;Sretan kraj,1989;Koraljna vrata,1990;Rupa na nebu,1992 i dr.Napisao je i nekoliko tipičnih kriminalističkih romana

39

Plava ruža,1977;Stroj za maglu,1978;Rakova djeca,1988.,te romani koji se bave aktualnom društvenom problematikom Umjetni orao,1979;Krasopi,1987,Kraj mandata,1984.Koristi postupke karakteristične za tzv.zabavnu književnost:fabule dinamične,pune neočekivanih obrat,likovi plošni,izraz jednostavan i komunikativan.

Zvonimir Majdak (1938) Jedan je od začetnika tzv.jeans proze.,koju karakterizira urbana tematika i upotreba žargona,s izrazima karakterističnim za sleng mlađe generacije.Kultni roman Kužiš stari moj,1970.,u kojem se pojavljuje mladi pripovijedač,koji izgrađuje svoj osebujan stil na temelju govora gradske omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strujture.Junaci su u tipičnom ambijentu kafića,kina;te imamo erotsko-seksualne scene i naglašeno karakteriziranje likova šatrovačkim govorom.Likovi su svakodnevni,mali i temperamentni ljudi,koji žive ne razmišljajući puno o životu : žive jednostavno,vole ili mrze...Igrač,1969;Lova do krova,1984;Muška kurva,1986;Krevet,1990 i dr. Napiso je i više romana u žanru pornografskog romana koje je objavio pod pseudonimom Suzana Rog,Gospođa,1988;Ševa na žuru,1989. Stjepan Čuić (1945) Debitirao zbirkom poezije Iza bregova,1965.Proslavio se proznom zbirkom Staljinova slika i druge priče,1971,koja se bavi sudbinama i događajima u neimenovanom Gradu,kojim vlada totalitarna vlast.Ovom zbirkom se uvrštava u krug fantastičara,i to zbog narativnog redukcionizma:odbacivanje psihologizacija i opisa ambijenta,pa je pripov.svedena na gole odnose junaka,vlasti i anonimne mase. Tridesetogodišnje priče,1979.-prvi put se izrjekom bavi hrv.ambijentom i Dnevnik po novom kalendaru¸pisan 1972/73,tiskan 1980.najuspjelija je knjiga takve vrste U romanu Orden bavi se političkom tabu-temom,nacionalnom pomirdbom,tj.prijateljstvom starog partizana i ustaše,i ona postaje njegova najpoznatija knjiga zbog toga što je uvrštena u komunističku Bijelu knjigu, partijski dokument o kontrarevoluciji u kulturi.Nakon 1990.rijetko objavljuje.,Društvenom tematikom se razlikuje od borgesovaca,pa ga dio fantastičarske kritike zbog toga odbacuje.

Goran Tribuson (1948) Afirmirao se 70-esetih fantastičnim novelama,zaokupljen temama okultnog, ezoteričnog, čudesnog i grotesknog, zbirke Zavjera kartografa,1972; Praška smrt, 1975;Raj za pse,1978. u znaku borgesove fantastike su i njegovi prvi romani Snijeg u Heidelbergu,1980;, i Čuješ li nas,Frido Štern? ,1980.Kasnije piše krimiće( uvećini gl.junak Nikola Banić,bivši policajac,istražitelj) Zavirivanje,1985; Made in USA,1986,itd.,čak i avanturistički roman Ruski rulet,1982; ili gotski roman Potonulo groblje,1990.Piše i romane o svojoj mladosti,generaciji odgojenoj na kulturi rocka,filma i stripa :Polagana predaja,1984;Legija stranaca,1985;Povijest pornografije,1988-romansirani esej.Prijelaz u esej imamo u knjizi s istom tematikom Rani dani,jedna od najboljih knjiga eseja o pop-kulturi.Rado mijenja tematike,žanrove i književne pristupe.

40

Marijan Matković (1915-1985) Plodan dramatičr,već s 18 napisao dramu Slučaj maturanta Wagnera,1934.Dugo stvarao pod Krležinim utjecajem.Urednik Foruma.Dramski ciklus Igre oko smrti,1955 sastavljen je od 10 drama,ističe se drama Na kraju puta-najuspjeliji izraz krležijanske inspiracije. Dramaska trilogija I bogovi pate,1962.,koju čine drama Prometej,Heraklo i Ahilova baština čine zaokret,antičko-mitološke teme s jasnim aluzijama na aktualne probleme i odstupanja u suvremenom svijetu,čime se pridružuje onim europskim dramatičarima (Sartre,Giraudoux,Anouilh),koji osuvremenjivanjem antičkih tema izražavaju psihologiju modernog čovjeka i potcrtavaju njihovu sl.s mitskim junacima.Trojom uklete,1972,monodrame za ženske likove. Suvremenom tematikom se bavi u romanu Vašar snova,,1959-etičke dileme današnjeg čovjeka.; drami Jationov san,1971-problem umjetničke slobode,te pov.drama,zrinsko-frank.tema General i njegov lakrdijaš-demistificira nacionalne mitove,1970 (zadnje dvije u ciklusu Ikari bez krila,1977.).Bavio se kritikom i esejistikom,a vrhunske domete je ostvario u putopisnoj prozi Američki triptih,1974. Ivo Brešan (1936.) Središnja osobnost suvremene dramske knj.»Grotesknom tragedijom» Hamlet u selu Mrduša Donja,1971.postiže uspjeh.Često koristi literarne arhetipove,posuđuje tuđe zaplete,kako bi stvorio nove vrijednosti,te se tako žanrovski približuje farsi.Zaokupljen je uglavnom problemima vlasti,ideologije,kritikom kulta ličnosti,te razotkrivanjem naličja socijalističkog društvenog sustava.Djela su puna aluzija na dnevnu politiku,puna crnog humora i i satire.Drama «Nečastivi na filozofskom fakultetu»,1975.(goetheov Faust,kao predložak)kritika je socijal.birokracije i partijskog dogmatizma.U satiričnoj grotesci Smrt predsjednika kućnog savjeta,1978.,prikazuje ljudsku opsjednutost vlašću;u Viđenju Isusa Krista u kasarni V.P.2507,1984;.prikazuje mehanizam ideološke manipulacije ljudima,a u Aneri,1983.prerađuje Racineovu Fedru,i putem njene simbolike pokušava ući u srž socijalističkog morala.Pisao je i filmske scenarije,uglavnom s K.Papićem, Kako je počeo rat na mome otoku,1996.Objavio i 3 knjige: Groteskne tragedije,1979; Nove groteskne tragedije,1989; i roman Ptice nebeske,1990.

Drago Ivanišević (1907-1981) Pjesništvo mu je nadrealistično i hermetično.Pjesnik je štokavskih i čakavskih stihova Zemlja pod nogama,1940;Kotarica stihova,1951;Dnevnik,1957.Pisao je i pripovijetke Karte na stolu,1959,koje kao i drama Ljubav u koroti,1958. nije značajan dio njegova stvaralaštva. Svoje ljudske probleme i opsesije pretvara u stihove,unoseći u njih vizionarnim shvaćanjem svijeta nadrealistične elemente.Metaforičan je u modernom smislu,s originalnim i smjelim slikama i usporedbama i predstavlja izraz introvertiranih prodora pjesnika u samog sebe.U posljednjoj fazi imamo zbirke Jubav (jezgra čakavske lirike),1960;Srž,1961;Igra bogova ili

41

pustinje ljubavi,1967;Glasine-satira,bez humora.,1969;Vrelo bez prestanka, 1970.Pisao je pj.s motivima gradova,najviše Parizu,Veneciji,Rimu,Firenci.Piše i političke pj.-prosvjeduje protiv nepravde i zločina;nemaju poetsku snagu.Pisao i pj.za djecu «Da sam ptica».Čak je i afirmirani slikar.

Olinko Delorko (1910-2000) Tipičan matoševski pj.,koji bježi iz konkretnog doživljaja neskladnosti života u poetski i imaginarni svijet apsolutne ljepote i sklada.Poeziju doživljava kao mogućnost ostvarenja nekonfliktnosti te ljepote i sklada.Na njega je osima Matoša (simbol cijeta-čest u njegovim pj.) utjecao i Cesarić-impresionizam : pejzaž rodne Dalmacije,dok izraz vuče iz tal.verse: soneti,vezani stih,te ponekad podsjeća na tal.renesansne pj.,ali je sadržaj originalan-težište na boji i muzikalnosti.Česta melankolij i pesimistična raspoloženja,autoanalize,te bol zbog spoznaje o prolaznosti života i neminovan odlaska,gorčina zbog neostvarenih snova i ideala. Zbirke : Pjesme,1954; Rastužena Euterpa,1937;Svijetli i tamni sati,1965;Lirski eden; Izgaranja,1958.Dolaze oblaci,1979; Sve tišim glasom,1995.

Marin Franičević (1911-1990) Piše na standarsnom i čakavskom dijalektu (hvarskom) usporedo.Piše pj.s motivom sudbine i života ljudi-socijalna tematika,te pj.s motivima zavičaja,djetinstva,otočkog čovjeka.Prva zbirka mu je Na putu za novi grad,1937,koja je u duhu otočkih ljudi,te svoje težake,pučane-seljake humorno fiksira.U zbirci Na pojih i putih,1939; daje kontrast poetizirane ljepote zavičaja s težinom otočkog života.Napisao poemu Govorenje Mikule Trudnega,gdje kroz govore pobunjenog pučanina težaka spaja zavičajni i socijalni motiv .Zbirka Povratak borca-borac na povratku kući osjeća dah slobode i treptaj prirode. U zbirkama Blišćavci,I tako sunca suvremne nedaće pokušava prevladati motivski se vraćajući u zavičaj.

Jure Kaštelan (1940-1990) Prva zbirka Crveni konj mu je zapljenjena-nagovještaj,slutnja II.sv.rata.Ta lirika puna je nemira,straha i crnih slutnji,ali i bunta.,nosila je tragove hrv.ekspresionističke tradicije (Šimić)i svjetske nadrealističke poetike u posredništvu Lorcine poezije.Osima ta dva utjecaja poseže i za slikama zavičaja i jezika,čistog,narodnog. Krugu ratno-domoljubne poezije središnje mj.zauzima pomea Tifusari-svjedočanstvo o ljudskom stradavanju.Nije se zadovoljio ulogom rodoljubnog barda,pa piše intimnu liriku jakih emocija,refleksija o životu,nemoći pojedinca u surovom svijetu.Imamo i Hamletovske dileme modernog čovjeka biti ili ne,-sudbina suvremenog čovjeka,koji gubi dah u borbi sa zlom,ali se ne predaje,zbirka Biti ili ne.Tu se javio glasom najdubljeg ljudskog otpora zločinu,pa je duboki humanitet K.lirike njegova

42

najsnažnija poruka.Zbirke,osim navedenih : Pijetao na krovu (Tifusari), 1950;Malo kamena i puno snova,1957;Divlje oko,1978,Pjesme,1982.,Zvjezdana noć,1966.

Vesna Parun (1922) Prvu zbirku Zore i vihori,1947.dogmatska kritika nije prihvatila,zasmetala ih je njena bujna i raskošna metaforika,te drskost i sloboda pjesnikinje,koja je rat prikazivala kao stravičnu bajku,i na svoj način objašnjavala zbilju,i pojmove kao domovina,zemlja,pobjeda.Ta neg.kritika je utjecala na nju da odustane od svoje spontanosti i originalnosti i natjerala je da pjeva na njihov način domoljubno-estradnim pjesmama,te da im podilazi zbirkom Pjesme.Ubrzo se ipak vraća sebi,i put prema osobnom identitetu iz kojeg će iz svoje nutrine govoriti o sebi,vremenu,ljudima i životu označen je zbirkom Crna maslina,1955.-intimna lirska ispovijed, u kojoj iskazuje žensko ljubavno pjesništvo, s otvorenom senzibilnošću, ženstvenošću,koja doseže i rub erotike.Uz poniranje u osobne prostore vl.emocionalnosti (zatomljeno materinstvo,porazi neostvarenih ljubavi,snova,žudnji),progovorila je i o sudbini suvremenog svijeta i čovjeka,buneći se protiv dehumanizacije svakodnevnog života, optužujući pritom sve one koji su krivi za ljudske patnje. Zbirke : Ropstvo, Vidrama vjerna,1957; Koralj vraćen moru,1959;Ti i nikad,1959. Bila sam dječak,itd.

Ivan Slamnig (1930) Pjesnik jezične igre,dosjetke,ironijskih obrata,smjelih eksperimenata,koji u svojim pj.nastoji maksimalno iskoristiti potencijale standardnog jezika,dijalekta,žargona,govora društvenih grupa,jezika znanosti i tehnike.U procesu pravljenja pjesme koristi sve što se može iskoristiti iz knj.tradicije i jez.kulture (domaće i strane : ubacuje citate,parafraze poigravanje s metričkim obrascima,stihovima iz narodne lirike,itd.).Sadržaj mu je redovito podređen formi. Svojim igranjem jezikom demistificira poeziju i ironizira «uzvišene» pj.teme: piše himnu paradajzu,uvodi nepjesničke riječi,narušava gramatička pravila.Kod njega je bitniji proces konstrukcije pjesme,slaganja i preslagivanja,od konačnog rezultata.Pjesnici stasali 70-esetih ga ističu kao svoj uzor.Piše i novelističke zbirke Neprijatelj,1959,te Povratnik s mjeseca,1964.u kojima tematizira svakodnevnicu mladih ljudi,zaokupljenih traumama koje nose iz djetinstva.Jedini njegov roman je Bolja polovica hrabrosti,1972; tematski se približava prozi u trapericama,a i zanimljivo je zbog propitivanja romaneskne forme i istraživanja kako pojedinačne ljudske sudbine pretvoriti u materijal za knj.djelo. Zbirke:Aleja poslije svečanosti,1956;Neprijatelj,1959;Naronska siesta,1963; Disciplina mašte,1965; Analecta,1971; Limb,1973; Dronte,1981; Sed scholae,1987, ,itd.

Slavko Mihalić (1928)

43

Najdublje opjevao strahove,osamljenosti i nade svoje generacije-refleksivni pjesnik egzistencijalističke inspiracije.(osjećaj praznine,nemoću,bezizlaznosti,tjeskobe).Javio se zbirkom Komorna muzika,1954 (12 pjesama), nastavljač Kranjčevićeva pesimizma i potpune deziluzije.Unatoč «filozofiji negativiteta»,njegov subjekt se ne predaje,nije pasivan sudionik u životu,tj.njegova lirika fokusira čovjeka,koji mirno,strpljivo,dostojanstveno i uzdignute glave podnosi svoju nesreću i poraze pretvara u vl.pobjedu.Kasnije,posebno u zbirkama Posljednja večera,1969;Pohvala praznom džepu,1981;Tihe lomače,1985; motivski se okreće životnoj konkretnosti,čistoj sadašnjosti,svakodnevnici, malim ljudima, građanima drugog reda.,te tako unio u liriku više optimizma i svijetlih tonova.Bitan mu je smisao i tema,ali pažnju posvećuje i formi i pjesničkom jeziku,koji je hermetičan,leksik apstraktan,bez ukrasa,s puno fraza iz svakodnevnog komuniciranja,a ritam se približava govornom jeziku.Zbirke: Početak zaborava,1957,Darežljivo progonstvo,1959;Godišnja doba,1961,Iskorak,1987;Zajednička šuma,1992,itd. Viktor Vida (1913-1960) Pisao pj.u prozi,feljtone,eseje,jednu novelu.On je subjektivni kroničar vl.intime,a djelo mu se dijeli u 2 dijela ; na poetske početke u domovini,do 1942. i zreliji opus objavljen u Argentini.Živio u emigraciji (Italija,Argentina).Osnovni motiv,koji razrađuje je motiv smrti: «nije teško umrijeti,teško je živjeti i lomiti se na asfaltu»;iz pj. Otrovane lokve,koju je napisao 3 mj.prije samoubojstva,dok mu je dr.motiv, koji prevladava čežnja za djetinstvom, domom, domovinom,zavičajem.Njegove pje.su pjesme zagonetke,sfinge,koja ne daje odgovor i dvosmislenošću nas dovodi do očaja.U njegovim pj.imamo prožimanje tradicionalne impresionističke lirike s postmodernističkim hermetizmom i intelektualnim poetskim tendencijama.Jedine dvije zbirke su Svemir sobe,1951; i Sužanj vremena,1956.

Nikola Miličević (1922) Inspirirao se pučkom tradicijom,klasičnom kulturom,a i romanskim pj,posebno Lorcom (prevodio ga).Tematsko uporište mu je zavičaj,povratak korijenima,tajanstvena veza s precima,te snažan osjećaj rodnog tla,zemlje,jezika,povijesti,pa tako imamo impresionističke doživljaje,a mediteranske slike se miješaju sa uspomenama iz djetinstva,refleksijama o povijesti rodnih Poljica,te vitalnosti i izdržljivosti ljudi tog kraja.Tema zemlje i zavičaja kao sudbine njegov lirski govor približava konceptu egzistencijalističkog pjesništva.Prevladava slobodan stih,čvrsta kompozicija(često rabi sonet),a završetci pj.se često pretvaraju u efektne poante.Pj.gradi na osobnom iskustvu i iskrenoj emociji.U vrijeme afirmacije «misaone lirike» i kontrolirane emocionalnosti,on vraća pjesničku djelotvornost osjećajnosti i iskrenoj proživljenosti. Zbirke: Obećanja žute zore,1956;Snijeg i crne ptice;1964;Prah zemaljski,1974; Nepovrat, 1984; Pjesma iz tišine,1994.;Ruke pune mošta.

Josip Pupačić (1928-1971)

44

Prva zbirka Kiše pjevaju na jablanima,1955,u znaku je doživljaja rodnog kraja,obiteljskog doma,povratka u svijet djetinstva i pokušaja obnove čistoće prvotnih emocija.Tu imamo pretežno intimnu pejzažnu liriku, u kojoj dominiraju slike poljičke kranjine (Cetina, Biokovo..). Doživljaj svijeta je panteistički: divljenje prema prirodi,začuđenost pred njezinim ljepotama,potpuna stopljenost s njome.Osjećaji tragike,egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnji očituju se u zbirkama Mladići,1955 i Cvijet izvan sebe,1958.,te se predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija :prevladava osjećaj nemira, sumnje,doživljaj prolaznosti,opsesija smrću.(Tri moja brata i ja,Oporuka).U zbirkama Ustoličenje,1965 i Moj križ svejedno gori,1971 naginje se lirskoj apstrakciji i eksperimentima na formalnom planu,dok se poetski izraz hermetizira i intelektualizira, s neprozirnim metaforama.Pjesnik «krugovaškog» naraštaja Milivoj Slaviček (1929) Okrenut svijetu svakodnevnice,zagledan u male,naoko obične stvari,u sitnice i banalnosti koje okružuju urbanog čovjeka..U središtu je izgubljeni pojedinac pritisnut svakodnevnim brigama,problemima,krizama,nadama,te ga prati u tramvaj,noćni autobus,kavanu,ulicom,u sobi.U pj.stihovi slijede narativni ritam,s mnoštvom umetnutih rečenica,te u zagradama pojašnjava smisao pojedinih iskaza i neočekivanih asocijacija.-jezik koji se čuje na gradskom trgu i kafiću.Slaviček smtra da je poezija jedini pravi kontakt s zbiljom i da je njen zadatak da daje smisao besmislu,on u malim stvarima života pronalazi dublje istine.Uočavajući konflikt između svijeta i čovjeka,teži ih pomiriti.Antologijska pjesma Vrijeme je da se napokon događa čovjek je pjesnički manifest humanosti i ljudskog dostojanstva. Zbirke : Zaustavljena pregršt,1954;Daleka pokrajina,1957;Noćni autobus ili naredni dio cjeline,1964;Soneti,pjesme o ljubavi i ostale pjesme,1967;Purpurna pepeljara,naime to i to;1969,Sjaja ne/svakodnevnice,1987.

Danijel Dragojević (1934) Blizak razlogovcima,ali često se razvija usporedo i odvojeno.Pjesnik je percepcije,iskustva i predmetnosti.prva zbirka mu je Kornjača i drugi predjeli,1961,a slijede Svjetiljka i spavač,1965,Četvrta životinja,1972;Prirodopis;1974,Razdoblje karbona,1982.Zaokupljen je premošćivanjem jaza između predmetnosti i rječitosti,tj.osvajanje predmeta riječima i njihovim preoblikovanjem u tekst.Kombinira moguće i nemoguće,povezuje udaljene kontekste,spaja izmišljeno i zbiljsko,stvara začudne efekte (Magnetofonska vrpca,Početak jednog pisam),te namjerne dvosmislenosti,paradoks,i sl,zbog čega mu je pj.teško razumljiva,ali njena ljepota nas ni ne tjera da je razumijemo.Svojom igrom riječi,koja je puna nepredvidljivih rješenja,neobičnih izmjena on nas suočava ne samo sa svijetom u kojem su stvari drugačije nego u stvarnom svijetu,već i sa neiživljenom dimenzijom samih riječi,pritom se koristeći,jasnim i konciznim stihom,preciznim pj.slikama,proznim govornim ritnom.Piše i pjesme u prozu,te lirske mikroeseje,pr. u knjizi Rasuti teret. Čakavski pjesnici : Mate Balota,Drago gervais,Pere Ljubić;Marin Franičević;Vinko Nikolić. Jure Kaštelan ,Vesna Parun i Petar Šegedin suprotstavili su se diktatu politike u književnosti.

45

46

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful