P. 1
Hrvatski financijski sustav - problematike i rješenja

Hrvatski financijski sustav - problematike i rješenja

|Views: 147|Likes:
Published by ivanpernar
Završni rad iz predmeta Ekonomska politika s Veleučilišta u Požegi
Završni rad iz predmeta Ekonomska politika s Veleučilišta u Požegi

More info:

Published by: ivanpernar on Dec 20, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

02/24/2014

pdf

text

original

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI

Gabrijel Šuta, 6032

HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV: PROBLEMATIKA I RJEŠENJA

ZAVRŠNI RAD

Poţega, 2013. godine.

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI DRUŠTVENI ODJEL STRUĈNI UPRAVNI STUDIJ

HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV: PROBLEMATIKA I RJEŠENJA

ZAVRŠNI RAD
IZ PREDMETA EKONOMSKA POLITIKA

MENTOR: dr. sc. Mirjana Jeleĉ Raguţ STUDENT: Gabrijel Šuta Matiĉni broj studenta: 6032

Poţega, 2013. godine.

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI VUKOVARSKA 17 34000 POŢEGA Povjerenstvo za diplomske radove U Poţegi, 23.10.2013. godine

ZAVRŠNI ZADATAK

Pristupnik: Gabrijel Šuta Zadatak: Analiza hrvatskog financijskog sustava
Rješenjem zadatka potrebno je obuhvatiti sljedeće: 1. Opisati svrhu, cilj i predmet istraţivanja. 2. Analizirati sadrţaj i obuhvat hrvatskoj financijskog sustava. 3. Objasniti problematiku u hrvatskom financijskom sustavu. 4. Iznijeti vlastite stavove i rješenja za izlazak iz financijske krize. 5. Prikazati zakljuĉna razmatranja. Zadatak uruĉen pristupniku: 23.10.2013. Rok predaje završnog rada: 13.01.2014.

Datum predaje završnog rada: 05.12.2013.

PREDSJEDNIK POVJERENSTVA ZA DIPLOMSKE RADOVE

ZADATAK ZADAO MENTOR:

________________________

___________________

SADRŢAJ

1. UVOD ..............................................................................................................1 2. NOVAC ...........................................................................................................2 2.1. Općenito o novcu .....................................................................................2 2.2. Monetarni agregati ...................................................................................5 3. OPĆENITA PROBLEMATIKA FINANCIJSKOG SUSTAVA ............................7 3.1. Proces nastajanja novca ..........................................................................7 3.2. Problematika nastajanja novca iz duga ....................................................9 3.3. Kreditna multiplikacija depozita ..............................................................13 4. PROBLEMATIKA U HRVATSKOM FINANCIJSKOM SUSTAVU ..................16 4.1. Definicija hrvatskog financijskog sustava ...............................................16 4.2. Hrvatska narodna banka ........................................................................17 4.3. Problemi hrvatskog financijskog sustava ................................................19 4.4. Problematika deviznog teĉaja i pitanje devalvacije kune ........................22 5. STAVOVI I RJEŠENJA HRVATSKOG IZLASKA IZ FINANCIJSKE KRIZE ..24 6. ZAKLJUĈAK .................................................................................................30 7. POPIS LITERATURE ....................................................................................31 8. POPIS TABLICA I GRAFIKONA ...................................................................32 9. POPIS KORIŠTENIH KRATICA I AKRONIMA ..............................................33

UVOD Glavni cilj rada je objašnjenje problematike regulacije novca i financijskog

sustava u Republici Hrvatskoj. Osim ukazivanja na problem, objašnjeno je i rješenje problema do kojeg se došlo zakljuĉivanjem na temelju ekonomskih zakonitosti, ali i spoznaja proizašlih iz iskustava mnogih drţava sliĉne sudbine koje su uspjele izaći iz ralja ekonomske propasti. U sklopu ovoga rada kroz prvi dio obraĊuje se pojam novca, njegova uloga i tematika monetarnih agregata. U drugom dijelu je objašnjena općenita problematika regulacije novca i financijskog sustava, odnosno problematika nastajanja novca iz duga te bankarskog sustava koji funkcionira posredstvom djelomiĉne rezerve tj. kreditnom multiplikacijom depozita. Nadalje, definiran je hrvatski financijski sustav, navedeni su ciljevi i zadaci Hrvatske narodne banke (HNB-a) i monetarne politike. Analizirani su glavni problemi u hrvatskom financijskom sustavu te iznesena neka od rješenja za probleme. Koristeći raznu literaturu te zahvaljujući zanimaciji i prouĉavanju ove vrlo zanimljive i vaţne teme, u radu je u osnovnim crtama objašnjeno funkcioniranje banaka i cjelokupnog bankarskog sustava. Uloga banaka u današnjem modernom društvu je kljuĉna. Svakom ĉovjeku, prva asocijacija na rijeĉ „banka“ zasigurno će biti „novac“. Ljudi znaju da je novac stvar koju moraju imati kako bi si mogli osigurati dostojan ţivot. U današnje doba, kada svijet potresa teška financijska kriza, novac poprima razmjere fenomena ĉije znaĉenje i uloga se treba dodatno preispitati. Motivacije na tu te mu ne nedostaje. Kako se novac stvara je veliko, kljuĉno, zasigurno najvaţnije pitanje koje si pojedinac moţe postaviti, ali dobiti na njega odgovor je jako teško. Politika kojom se novcem raspolaţe i kako zaista utjeĉe na društvo, teme su za koje velik dio ljudi naţalost nema interesa. Zato, razumijevanje politike novĉarskih institucija je kritiĉno za

razumijevanje naših ţivota onakvih kakvi jesu. Zbog mnoštva financijskih izraza i matematike koja stoji iza njih, ekonomija se naţalost ĉesto smatra dosad nom. Zbog toga ju ljudi ne pokušavaju razumjeti. Sloţenost financijskog sustava je samo maska stvorena da sakrije jednu od najparalizirajućih struktura koju je ĉovjeĉanstvo imalo. Zar nije neobiĉno da usred sveopće besparice i teške kreditne krize niti je dan masovni medij ne postavlja pitanje ispravnosti trenutne monetarne politike? Kao da monetarna politika koju zagovaraju i provode banke i nositelji vlasti nema veze sa stanjem u drţavi. • • NOVAC Općenito o novcu „Novac je stvar koja sluţi kao općeprihvaćeno sredstvo razmjene roba i usluga i kao općeprihvaćeno sredstvo plaćanja svih privatnih i javnih dugova. Glavne funkcije novca su: mjerilo vrijednosti svih drugih roba, sredstvo razmjene, sredstvo plaćanja (dugova), sredstvo štednje, priĉuve vrijednosti (oblik u kojem se drţi i ĉuva jedan dio ukupne imovine) i meĊunarodno sredstvo plaćanja.“ [2, str. 34 ] Novac je roba za koju se moţe kupiti svaka druga roba. Novcem se rasporeĊuju i razmjenjuju sva dobra i usluge koje su proizvedene radom. Nastao je zbog potrebe za sredstvom koje moţe olakšati razmjenu. Novac je roba posebne vrste koja vrši društvenu funkciju općeg ekvivalenta, to jest, njime se moţe dobiti svako drugo dobro. Njime se izraţava vrijednost svih vrsta roba i usluga, cijena je novĉani izraz vrijednosti. Novac mora imati pokriće vrijednosti robe koja se razmjenjuje. Stoga se moţe reći da novac ima tri osnovne funkcije, sluţi: kao sredstvo razmjene, kao jedinica za raĉunanje te kao skladište ili spremnik vrijednosti. Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac jer su potrebe ljudi bile male, a viška nije bilo. To je bilo doba robnog novca. Ljudi su razmjenjivali robu. Takva neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Robnu razmjenu su primjenjivala plemena, koja su se bavila preteţito stoĉarstvom, ratarstvom i ostalim primarnim djelatnostima. MeĊutim, dolazilo je do situacija u kojima vlasnik jedne robe nije htio ili mu nije trebala roba koju mu je nudio drugi ĉovjek, a ovaj je htio njegovu

robu. U tim situacijama u razmjenu je trebala biti ukljuĉena treća strana tj. još jedna osoba koja u skladu sa svojim potrebama trebala prihvatiti robu druge strane kako bi razmjena napokon bila realizirana. Tako se razvila posredna razmjena. U nekim, uglavnom nerazvijenim dijelovima svijeta se i danas trguje na temelju robne razmjene. „U nekim dijelovima svijeta plaćalo se simboliĉkim novcem. Ulogu novca imao je odreĊen simbol, na primjer odreĊena vrsta puţeva, slonova kost, indijska konoplja itd. MeĊutim, takav naĉin robnim i simboliĉkim novcem nije bio spretan jer ljudi nisu bili sigurni da su za svoju robu uvijek dobili pravu protuvrijednost.“ [7, str. 20] Na taj naĉin su ulogu novca preuzeli metali, kovine. S vremenom, trgovanje metalima je takoĊer postalo nepraktiĉno. Ljudi su poĉeli povjeravati svoj metalni novac bankama na ĉuvanje. Banke su im izdavale potvrde na osnovu kojih su mogli podići svoj novac kada im je zatrebao. Ljudi su poĉeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Papir je praktiĉniji i lakši od kovina ili roba koje su nezgodne za pohranu i prijenos. Tako je nastao papirni novac kakav i danas koristimo. Taj papir tj. potvrda je u sebi imala, odnosno nosila vrijednost zlata koje je poloţeno kod bankara. Od tada, novac je imao podlogu vrijednosti u zlatu ili srebru. To znaĉi da vlade, odnosno gospodari novca mogu izdavati u opticaj samo onoliko papirnatog novca koliko su za njega imale pokriće u zlatu. Već u poĉecima izdavanja papirnatog novca, kada se ostavljalo zlato u bankama, dosjetljivi bankari su smislili naĉin na koji mogu prevariti ljude, a da ovi to ne shvate. Naime, pri polaganju zlata u banci, bankari su izdavali papir kao potvrdu da je odreĊena koliĉina zlata na sigurnom tj. u trezoru banke. Ljudima je bilo praktiĉnije razmjenjivati robu papirima te stoga nisu dizali zlato iz banke. Bankari su primijetili da ljudi jako rijetko podiţu zlato, toĉnije, jedan od devet ljudi podigne svoje zlato te su stoga štampali papirni novac bez pokrića vrijednosti i to u omjeru jedan naprama devet. Jedna jedinica zlata naspram devet jedinica papirnatog novca. Pošto je bilo ljudi koji su dolazili pozajmiti zlato, bankari su im davali papire te na taj naĉin stvarali inflaciju. Povećanjem novĉane mase, rasla je opća razina cijena. Ta prijevara je i dan danas na snazi kroz multiplikaci ju depozita tj. stvaranje novca iz zraka. Kada bi ljudi došli sa papirima podići svoje zlato shvatili bi prijevaru, zlata ne bi bilo jer je papir tiskan bez pokrića vrijednosti.

Zlatni standard je stupio na snagu nakon Drugog svjetskog rata. Tada su mnoge zemlje vezale teĉaj svoje valute za ameriĉki dolar. Ubrzo je opao ameriĉki ekonomski utjecaj u svijetu, smanjile su se rezerve dolara jer su drţave za njih kupovale zlato. Stoga je 1971. godine ameriĉki predsjednik Richard Nixon ukinuo zlatni standard. Ti me su moderne svjetske valute izgubile materijalnu podlogu te su središnje banke od kojih su mnoge u privatnom vlasništvu, dobile mogućnost izdavanja novca u neograniĉenim koliĉinama. „Kada su Johna Maynarda Keynesa pitali razumije li on što je to novac? Odgovorio je ovako: „Znam samo troje ljudi koji razumiju novac. Prvi je profesor na jednom sveuĉilištu, drugi je jedan od mojih studenata, a treći je niţi sluţbenik u britanskoj centralnoj banci.“ Iz njegove izjave se vidi da nije nikoga imenovao, ali zna s e što je htio reći. Moguće je doći do samog vrha hijerarhije eksperata, a ipak ne naći nekoga tko će znati odgovoriti na to pitanje.“ [11] To isto pitanje su bili upitali jednog ĉlana Clintonove administracije. Odgovorio im je ovako: „Novac je ĉarolija, a centralne banke su maĊioniĉari. Poput svih maĊioniĉara, ni oni ne otkrivaju tajnu svojih trikova.“ Moţe se reći da je novac kao tema zagonetan iz dva razloga: prvi je njegova povijest i drugo, to je potreba da se saĉuva povjerenje na kojem se novac temelji. Novac je toliko zagonetan da se danas, u vrijeme konaĉne krize kapitalizma koja je uzrokovana prije i iznad svega novcem kakvog znamo, izlazi iz nje traţe u štednji (u Europskoj Uniji) ili nasuprot tome, u tisućama milijardi dolara koje se u tajnovitim koliĉinama daju glavnim ameriĉkim bankama da ga dalje šire i odrţavaju likvidnost trţišta. „Ekonomska povijest poznaje razne vrste novca meĊu kojima su dvije osnovne vrste robni novac i fiducijarni (fiat) novac. Robni novac je onaj koji ima svoju unutarnju vrijednost i sluţi kao sredstvo razmjene (npr. riba, vino, pšenica, školjke, razne ţivotinje, drva itd.).“ [2, str. 14] To je sustav utemeljen na robama, koji koristi robni standard tj. osobe koriste punovrijedni novac. Temelj fiducijarnog (fiat) novca je fiducijarni sporazum. Novac se temelji na vjerovanju u prihvatljivost novca, to je ono što takvom novcu daje vrijednost. „Fiducijarni novac je novac kojeg je drţava proglasila zakonskim sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrije dnostima. Takav novac nema unutarnju vrijednost kao roba, već samo simboliĉku.“ [2, str. 15] Današnji

monetarni sustav se temelji na fiducijarnom tj. fiat novcu. Tipiĉni primjer takvog novca je suvremeni papirni novac i kovanice. Taj novac nema vlastite vrijednosti ili je ona neznatna, ali se prima s povjerenjem da će se njime moći dalje sluţiti kao plateţnim sredstvom. Tijekom povijesti, društvo je radije prihvaćalo monetarne sustave nego sustave koji ukljuĉuju barter (zamjenu), jer su ukupni troškovi razmjene u barteru mnogo veći. Evolucija je prema monetarnoj ekonomiji u najvećoj mjeri nastala zbog razlika u troškovima razmjene u razliĉitim trgovinskim sustavima. U barteru mora postojati dvostruka podudarnost ţelja. Ako ne postoji, u zamjenu se moraju ukljuĉiti jedna ili više drugih osoba koje posjeduju ţeljenu robu. Onda nastaju problemi, glavni nedostaci barter ekonomije su: nepostojanje metode oĉuvanja opće kupovne moći i nepostojanje zajedniĉke mjerne i vrijednosne jedinice.

Monetarni agregati „Trţište novca nije konkretno mjesto nego uobiĉajeni pojam za sveukupne

kratkoroĉne novĉane poslove kojima financijske institucije (uglavnom banke) dolaze do dodatnih likvidnih sredstava, pozajmljuju svoje viškove rezervi ili trguju kratkoroĉnim vrijednosnim papirima.“ [15] Na trţištu novca pojavljuje se nekoliko vrsta novca, kao što su: gotovina ili efektivni novac - novac u obliku metalnog ili papirnog novca koji emitira centralna banka neke drţave, depozitni novac koji se pojavljuje u obliku depozita, ĉekova i potraţivanja na raĉunima u bankama, digitalni ili elektroniĉki novac koji se širi elektroniĉkim prijenosom novca s jednog na drugi bankarski raĉun. Monetarni agregati predstavljaju koliĉinske mjere agregatne ponude novca u nekoj zemlji. Razlikuju se prema stupnju likvidnosti raznih vrsta novca kojeg sadrţe. Razlikuju se monetarni agregati: M1, M2, M3 i M4.

„Osnovna mjera agregatne ponude novca je transakcijski novac ili novac u uţem smislu tj. onaj koji sluţi za robno-novĉane transakcije ili kupoprodaje roba i usluga. To su najlikvidnija novĉana sredstva koja se sastoje od gotovine izvan banaka i depozita po viĊenju, to je vrsta novĉanih (štednih) uloga u banci koje štediša u svakom trenutku moţe podići (M1 – novĉana masa u uţem smislu ili ponuda primarnog novca, kovani, papirni i depozitni novac).“ [21, str. 3] Udio gotovine u strukturi M1 veoma je vaţan podatak, ali razliĉit u razliĉitim zemljama i razdobljima. Kreće se obiĉno od 1/3 do 2/3 novĉane mase. Smanjenje tog udjela povoljan je pokazatelj, a povećanje loša vijest za monetarnu vlast jer se povećavaju troškovi tiskanja novca, nepovjerenje u depozitni novac i monetarni sustav. M2 je šira mjera ukupne ponude novca jer obuhvaća novac u širem smislu tj. i onaj novac koji obavlja funkciju ĉuvanja dijela ukupne imovine u novĉanom obliku. M2 se sastoji od M1 i kratkoroĉne štednje tj. novĉana sredstva, koja su kao dio neĉije i movine oroĉena na štednim raĉunima u bankama do godinu dana. M2 je novĉana masa prema široj definiciji. „M3 su još manje likvidna novĉana sredstva, a ukljuĉuje M2 i depozite oroĉene dulje od godinu dana. M4 su najmanje likvidna novĉana sredstva, sastoje se od M3, oroĉenih deviznih depozita, obveznica i drugih instrumenata trţišta novca.“ [21, str. 4] U platnom prometu i na trţištu novca se pojavljuju, a posebno u vrijeme restriktivne monetarne politike, razni supstituti novca u obliku bonova, mjenica, ĉeko va, drţavnih obveznica i ostalih vrijednosnih papira koji obavljaju prometnu i plateţnu funkciju novca i tako nadoknaĊuju manjak transakcijskog novca. Najznaĉajnije financijske institucije u modernim drţavama su banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, štedno-kreditne zadruge i sl. U bankarskom sustavu razlikuju se centralna banka i poslovne ili komercijalne banke. Obje vrste banaka sudjeluju u emisiji novca, ali na razliĉite naĉine jer su im funkcije, mogućnosti i uloge bitno razliĉite. Centralna banka emitira tzv. primarni novac i pokušava regulirati ukupnu koliĉinu novca u nekoj zemlji. Centralna banka regulira aktivnosti poslovnih banaka i vodi brigu o vrijednosti domaćeg novca, o stabilnosti cijena, financijskim obvezama drţave prema inozemstvu i sl. Poslovne banke sudjeluju u kreiranju depozitnog novca, ali unutar ograniĉenja i

pravila koja im postavljaju zakonske norme i politika centralne banke. One su financijski posrednici koji prikupljaju trenutaĉne viškove novaca od jednih graĊana i poduzeća i plasiraju ga tj. posuĊuju drugim graĊanima i poduzećima koji imaju manjkove novca. Novĉana masa je koliĉina novca u opticaju (koja egzistira u nekoj zemlji) u odreĊenom vremenu, to je varijabla koja predstavlja agregatnu ponudu novca. Novĉani opticaj ili novĉana cirkulacija je dinamiĉka mjera jer prati promjene novĉane mase te u skladu s time prikazuje na opseg novĉane cirkulacije unutar odreĊenog razdoblja. Novĉani opticaj je jednak umnošku novĉane mase i brzine opticaja novca. Poslovne banke ostvaruju dobit kao razliku izmeĊu aktivnih kamatnih stopa (koje naplaćuju od zajmotraţioca) i pasivnih kamatnih stopa (koje plaćaju štedišama). Kamata je cijena upotrebe tuĊeg (posuĊenog) novca, odnosno novĉani iznos kojeg zajmotraţitelj plaća zajmodavcu prema nekoj kamatnoj stopi (kamatnjaku). Kamatna stopa je postotni iznos ukupnog duga (glavnice kredita) kojeg duţnik, pored glavnice, treba plaćati vjerovniku u nekoj jedinici vremena, najĉešće u godini dana. Nominalnu kamatnu stopu treba razlikovati od realne kamatne stope koja se dobije kao razlika izmeĊu nominalne kamatne stope i stope inflacije. Visina kamatne stope zavisi od odnosa ponude i potraţnje novca te od niza drugih ĉimbenika, kao što su: rok ili vrijeme vraćanja zajma (što je rok dulji, kamata je najĉešće veća), rizik plasmana ili sigurnost vraćanja novca (riziĉniji zajam, veća kamata), likvidnost sredstava (veća brzina pretvaranja u gotovinu, niţa kamata) i od administrativnih troškova.

OPĆENITA PROBLEMATIKA FINANCIJSKOG SUSTAVA U današnjem svijetu fenomen novca postaje velik upravo zbog pitanja njegovog

nastanka. Tu tema postaje fascinantna zbog bankarskog sustava koji je vrlo dobro osmišljen i funkcionira na naĉin da gotovo svakom ĉovjeku posudi novac. Zbog naĉina na koji sustav funkcionira je praktiĉki nemoguće da se nekad dogodi da netko doĊe u banku i dobije odgovor kako ne moţe dobiti kredit jer trenutno nema dovoljno novca.

Iz banke nećete dobiti odgovor kako moraju ĉekati da netko poloţi novac tj. depozit kako bi mogli izdavati nove kredite. Bankarski sustav funkcionira na pomalo maĊioniĉarski naĉin, banke svojom svakodnevnom aktivnošću mogu od jedne novĉane jedinice stvoriti više njih. Npr. od jedne kune moţe stvoriti 2, 5 ili 8 kuna. Vrijedi i obrnuta zakonitost kojom se povlaĉenjem novca iz banke smanjuje mogućnost njegova umnoţavanja te se na taj naĉin smanjuje kreditni potencijal banke. Odnos ponude i potraţnje je osnovno naĉelo ekonomije i kao takvo ima vaţnu ulogu u financijskom sustavu koji se od samih poĉetaka temelji na tom principu, odnosno suĉeljavanju viška i manjka financijskih sredstava. U davna vremena, u zaĉecima sustava nisu postojale banke i zlato se ĉuvalo kod zlatara, tadašnjih bankara. Zlatari su shvatili da nije potrebno ĉuvati svu koliĉinu zlata već da se dobar dio moţe posuditi onima kojima je trenutno potreban, a da se samo manji dio moţe zadrţati za podmirenje tekućih obveza. Tako su tada osim naknada za pohranu zlata u svojim sefovima poĉeli zaraĉunavati i kamate na posuĊene viškove. Upravo n a tom principu razvio se današnji moderan bankovni sustav. „Poslovanje današnjih banaka temelji se na prikupljenim depozitima – znaĉi viškovima novĉanih sredstava stanovništva, poduzeća i drugih subjekata. Tako prikupljeni depoziti predstavljaju obvezu banke u njezinoj pasivi.“ [20] Banka na tako primljene depozite jedan dio sredstava mora izdvojiti u obliku obvezne rezerve i rezerve likvidnosti (koju propisuje centralna banka, u Hrvatskoj, Hrvatska narodna banka) kako bi mogla izvršavati svoje obveze dok ostatak sredstava moţe plasirati u obliku kredita svojim klijentima ili u neke druge oblike investiranja. Znaĉi vidimo da banka ustvari transferira vlastite obveze – primljene depozite (pasiva) u vlastita potraţivanja – dane kredite (aktiva). Ako banka prikupi 1000 eura depozita i ako izdvoji 200 eura za obveznu rezervu i 100 eura za rezervu likvidnosti ostaje joj 700 eura za kreditnu aktivnost i to je njezin trenutni kreditni potencijal. Ako se pretpostavi da će banka uspjeti plasirati svih 700 eura u obliku kredita, jedan dio tako odobrenog plasmana vratit će se ili ostati u banci na raĉunu (stopa zadrţavanja sredstava u banci). Uz pretpostavku da se od prvotno odobrenog kredita 300 eura vrati u banku, tih 300 eura predstavlja novi depozit i novu bazu za sljedeći kredit. Banka tako na osnovu jednog depozita multiplicira njegovu

vrijednost i vrši kreditnu ekspanziju. To je primjer modela jedne banke (banka A) gdje se pretpostavlja da će 300 eura ostati ili vratiti se u banku. To znaĉi da ostalih 400 eura moţe doći kao depozit u drugu banku (banku B). Potom ta druga banka opet izdvaja sredstva za obveznu rezervu i rezervu likvidnosti i ostatak plasira u obliku kredita i tako se proces kreditne aktivnosti nastavlja. Na taj naĉin dolazi do multiplikacije odnosno ekspanzije kredita na razini svih banaka gdje banke na osnovu prvotnih 1000 kuna depozita mogu odobriti mnogo veći iznos kredita i naravno na ukupni iznos zaraĉunati aktivnu kamatnu stopu. Zbog toga kaţemo da banke kreiraju depozitni novac (novac na raĉun ima) dok centralna banka primarnom emisijom kreira primarni odnosno efektivni novac (novĉanice i kovanice). Kreditna aktivnost na osnovu koje se stvara depozitni novac predstavlja ustvari sekundarnu emisiju novca. Vaţno je naglasiti da na proces multiplikacije utjeĉe i razvijenost bezgotovinskog platnog prometa. Što je bezgotovinski platni promet razvijeniji, odnosno što je manje efektivnog novca u opticaju baza za kreditnu aktivnost će biti veća. Kako se proces multiplikacije depozita ne bi oteo kontroli, Hrvatska narodna banka kao regulator monetarne politike raznim restriktivnim mjerama utjeĉe kako bi se proces sveo na normalne okvire. Od mjera koje HNB poduzima tu su osobito bitne već spomenute: stopa obvezne rezerve i rezerve likvidnosti. Što su te stop e manje, kreditna ekspanzija će biti veća i obrnuto, što su te stope veće, kreditna ekspanzija će biti manja. Tu dolazi do suprotnih stavova izmeĊu poslovnih banaka koje nastoje što više povećati svoj kreditni potencijal te tako i svoju profitabilnost i centralne banke koja nastoji ograniĉiti kreditnu ekspanziju i izbjeći moguće potrese u gospodarstvu. Nekada davno papirnati novac je bio samo zamjena za stvarno zlato no ubrzo su shvatili da im je potrebno više novaca nego što imaju zlata i onda su jednostavno poĉeli izdavati više novaca. Sve je u redu ukoliko se nikada ne dogodi da svi ţele svoj novac istovremeno. Aktivnost banaka se svodi na ĉuvanje i posuĊivanje novca. Skladno tome, proizlaze ovi primjeri bankovnih poslova: „Klijent u banci oroĉava 10.000 kuna na godinu dana po 5%. Nakon godinu dana klijent dobiva 10.000 kuna glavnice i 500 kuna kamate. Banka isplaćuje kamatu na depozite, a ta kamata predstavlja trošak za banku.

Troškovi koji nastaju isplatom kamate se zovu kamatni troškovi. Da bi banka mo gla zaraĊivati i poslovati pozitivno, mora nekome plasirati sredstva po većoj kamati. Banka na taj naĉin ostvaruje zaradu. Drugi primjer: Banka je primila depozit u trajanju od jedne godine na svotu od 10.000 kuna na koju plaća kamatu od 5%. Dobivena sreds tva od 10.000 kuna banka je plasirala po kamati od 8% na jednu godinu. Nakon isteka godine dana, banka mora platiti 500 kuna klijentu od kojega je dobila sredstva, ali isto tako dobiva 800 kuna od klijenta kojemu je posudila sredstva. Na kraju banka ima kamatni trošak od 500 kuna i kamatni prihod od 800 kuna. Banka ima 300 kuna više prihoda od troškova i ostvaruje dobit.“ [1, str. 18] Naravno, taj primjer je prikazan na pojednostavljen naĉin. U njemu nema govora o tome odakle su nastali depoziti kao i to odakle klijentima novac za kamatu. Zapravo je zabluda da novac nastaje iz već postojećih depozita. Depoziti već jesu stvoren novac. Na koji naĉin novac nastaje pomoću obveznica, objasnit će se kroz primjer u podnaslovu „Problematika nastajanja novca iz duga“. •

Problematika nastajanja novca iz duga Centralna banka Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, Federalne Rezerve (FED), su

izdale dokument pod nazivom „Moderna mehanika novca“ u kojem objašnjavaju proces stvaranja novca. Taj proces izgleda ovako: Vlada SAD-a odluĉi da joj treba novac te od središnje banke tj. Federalnih Rezervi zatraţi 10 milijardi dolara. Ovi odgovaraju da će kupiti 10 milijardi obveznica od Vlade”. Tako da ameriĉka vlada uzima papir te ga onda sluţbeno nazove “obveznicom”. I onda tom papiru zadaju vrijednost od 10 milijardi dolara te ga šalju Federalnim Rezervama. Zauzvrat, FED uzimaju papir koji se zove “zapisi federalnog trezora”. TakoĊer dajući im vrijednost od 10 milijardi dolara. Središnja banka uzima te zapise i trguje s njima za obveznice. Onda, kada je ta razmjena gotova, Vlada uzima 10 milijardi tih zapisa i polaţe ih tj. deponira na bankarske raĉune. Nakon tog ĉina zapisi sluţbeno postaju legalan novac. Dodajući tako 10 milijardi dolara drţavnim novĉanim rezervama. Znaĉi napravljeno je deset milijardi dolara svjeţeg novca. Naravno, taj primjer je pojednostavljen. „U stvarnosti se ta transakcija obavlja elektroniĉkim putem, bez korištenja papira.“ [16, str. 6] „Vladine obveznice su stvorene

da posluţe kao instrument zaduţivanja. Središnja banka je otkupila obveznice sa zapisima koji su stvoreni iz niĉega. Vlada obveznicama obećava da će vratiti novac središnjoj banci. Legalan novac nastaje iz duga.“ [16, str. 7] Stvoreno je 10 milijardi dolara koje Vladi stoji na raspolaganju za trošenje i podmirenje svojih obveza. Taj novac će postati dio bankarskih rezervi. Zako nom i regulacijom Federalnih Rezervi (FED-a), odreĊeno je drţanje fiksnog dijela depozita po viĊenju ili bankarskog novca, kao rezervi. „Taj dio iznosi 10%. To znaĉi da banka zadrţava 10% iznosa od depozita kao obveznu rezervu, dok ostalih 90% depozita moţ e upotrijebiti kao osnova za daljnja zaduţivanja.“ [16, str. 6] U ovom primjeru, banka od 10 milijardi dolara depozita, zadrţava 1 milijardu, dok ostalih 9 milijardi moţe dalje posuĊivati kao kredit. Prema tome, vidi se da povrh poĉetnog depozita od 10 mil ijardi (koji je nastao iz duga) nastaje novi kredit/depozit od 9 milijardi dolara. TakoĊer, nadalje od tih 9 milijardi dolara banka ĉuva obveznu rezervu (10%) od 900 milijuna dolara dok od ostalih 8,1 milijardi stvara novi kredit te depozit. Dalje se stvara kredit/depozit od 7,2 milijarde, onda 6,5 milijardi itd. Tu prijevaru bi otkrili kada bi velika većina ljudi otišla u banke podići svoj novac. U tom sluĉaju banke ne bi imale novac jer su ga posuĊivale drugim ljudima kako to zahtjeva regulativa obvezne p riĉuve. Novac je imaginaran, ne postoji. Banke su shvatile da 90% depozita nikad ne izlazi iz banke nego samo mijenja broj raĉuna te da je to višak novca koji im ne treba za tekuće poslovanje kojeg stoga mogu dalje davati kao kredit. Moţe se postaviti pitanje: „Što je prvo nastalo? Kredit ili depozit?“ Pitanje je sliĉno onome kokoš ili jaje? Samo što je na pitanje novca jednostavno dati toĉan odgovor. Iz primjera se vidi da je to kredit tj. novac nastaje iz duga, nema u sebi nikakvo pokriće vrijednosti. Zatim kredit postaje depozit tj. novac na raĉunu u banci koja 10% mora ĉuvati kao obveznu rezervu, a ostalih 90% dati kao kredit. Nadalje, svaki kredit postaje depozit kojeg banka iznova i iznova daje kao zajam. Kako se vidi iz primjera, poĉetnih 10 milijardi dolara predstavlja rezervu iz kojeg se iznosa dalje stvaraju krediti koji iznose 90% rezervi, tj. pored poĉetnog depozita od 10 milijardi plasiraju se krediti u sve manjem i manjem iznosu (9 milijardi, potom 8,1 mlrd., onda 7,2 itd.). Novac stvoren ovim putem tehniĉki moţe ići do beskraja. Matematiĉki rezultat kaţe da se moţe stvoriti 9 puta više novca. Zbroj plasiranih kredita u ovom sluĉaju iznosi 90 milijardi dolara, dok

zbroj obvezne rezerve iznosi poĉetnih 10 milijardi dolara. To znaĉi da se od svakog depozita u bankarskom sustavu moţe stvoriti 9 puta veći iznos novca i to iz ĉistog zraka tj. iz niĉega. Pošto se novac stvara iz zraka, znaĉi iz niĉega, postavlja se pitanje što zapravo daje vrijednost tom novostvorenom novcu? Odgovor: Novac koji već post oji. Novi novac krade vrijednost od rezervi već postojećeg novca. Ogromna koliĉina novca se stvara i povećava bez obzira da li postoji ponuda i potraţnja za robom i uslugama koja mora odreĊivati cijenu i odrţavati ravnoteţu. Povećanjem koliĉine novca dolazi do rasta cijena i obezvrjeĊivanja kupovne moći svakog dolara u opticaju. Ekonomskim rjeĉnikom, to se naziva inflacija. Inflacija je povećanje opće razine cijena u odnosu na vrijednost novca. Jednostavno se moţe reći da je inflacija pad vrijednosti novca. Inflacija je skriveni porez prema ljudima, moţe predstaviti probleme u ekonomiji, a moţe ĉak biti i dobra. Sustav monetarne ekspanzije je inflatoran. Povećanje koliĉine novca, bez da postoji proporcionalno rast koliĉine roba i usluga u ekonomiji, uvijek ć e obezvrijediti monetu. Tu ĉinjenicu dokazuje i povijesni pregled vrijednosti ameriĉkog dolara u odnosu na novĉane rezerve. Prikazano na grafikonu broj 1.

Grafikon 1. Ponuda novca i kupovna moć ameriĉkog dolara od 1959. do 2006. godine [10] U našem financijskom sustavu novac je dug, a dug je novac. Što vrijeme više odmiĉe to se koliĉina novca povećava, a s time i dug. Što je više novca, to je više duga i obrnuto. Drugim rijeĉima reĉeno. Svaka novĉanica u našem novĉaniku je posuĊ ena od nekoga za nekog. Jedini naĉin da novac postoji u realnosti je dug ili kredit. Stoga, kada

bi svako u zemlji bio sposoban vratiti novac, ukljuĉujući i drţavu, u opticaju ne bi bilo novca. To znaĉi, kada ne bilo duga u sustavu, ne bi bilo ni novca. Postoji još jedna stvar koja otkriva pravu prirodu monetarnog sustava, a zove se kamata. Kamata je jednostavno reĉeno, cijena novca. Iznos koji se plaća banci za prepuštanje iliti posuĊivanje novca. Jednostavnim razmišljanjem i logiĉkim zakljuĉivanjem se moţe konstatirati ĉinjenica: Ako banka posudi odreĊen iznos kredita, npr. 5 milijuna kuna, taj iznos predstavlja glavnicu kredita. Prilikom vraćanja kredita, najmoprimac mora banci platiti iznos kamate, što predstavlja odreĊeni postotak glavnice uzimajući u obzir rok otplate kredita. Svaka novĉanica koja je posuĊena kao kredit, mora biti banci vraćena uz kamatu. Stoga je vrlo lako zakljuĉiti da je iznos novca koji se banci treba vratiti veći od koliĉine novca u opticaju. Novac koji treba pokriti kamate ne postoji, on nije ušao u opticaj skupa s glavnicom kredita. Zbog toga je inflacija konstantna u ekonomiji. Novi novac je uvijek potreban da se pokriju deficiti koji su umjetno umetnuti u sustav. To znaĉi da je bankrot matematiĉki ugraĊen u monetarni sustav. Svakom ĉovjeku je savršeno jasno da je nemoguće vratiti više novca nego je posuĊeno. Gledano sa makro razine, u monetarnom sustavu u kojem novac nastaje kao kredit, društvo se nikad neće osloboditi duga. Takav sustav u duţem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na temelju kamata isisati sve vrijednosti. Problem je u kumulativnoj kamati. „Zamislite drţavu s milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti s 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na poĉetku. Zbog toga moţemo oĉekivati da će uzeti ponovno kredit, ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. MeĊutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na poĉetku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca, odnosno vi ste u sve većem dugu, a nemate više novca. Znaĉi da biste imali istu koliĉinu novaca, morate ulaziti u sve veće dugove.“ [22]

Apsurd je mala rijeĉ za trenutni financijski sustav. Upravo smo svjedoci i ţrtve najveće ekonomske i financijske krize. Navedeni su glavni uzroci iste, a to su: novac kao dug i stvaranje novca iz zraka. Novac kao dug je posljedica centralnog bankarstva i bankarstva djelomiĉnih rezervi u iskljuĉivo kreditnom sustavu. Zato što ne postoji mehanizam emisije nekreditnog novca. Svi koji se pitaju od kuda bankama mogućnost da daju kredite trebaju shvatiti bit procesa stvaranja novca iz niĉega i njegovog posuĊivanja uz kamatu. Koja su dva principa tu primijenjena. Jedan je bankarstvo djelomiĉne rezerve, a drugi je emisija primarnog novca centralne banke (koji je sada takoĊer kredit). Sve je to zakonski legalno, ali je u konaĉnici prijevara za zajednicu. •

Kreditna multiplikacija depozita Trenutni bankarski sustav funkcionira na principu djelomiĉne rezerve, što znaĉi

da banka moţe ostaviti samo dio novca u trezoru, a najveći dio će plasirati u obliku kredita. Taj sustav polazi od pretpostavke da novac poloţen na raĉun u banku neće podići svi klijenti banke. U tom sluĉaju, isti novac se nalazi i na raĉunu klijenta banke i kod zajmoprimca. Oĉigledno je da je prisutno više novca nego ga je bilo. Nova koliĉina novca realno ne postoji te je izdana bez pokrića vrijednosti. Izdani kredit moţe završiti na raĉunu druge banke i na osnovu tog pologa, banka sistemom djelomiĉne rezerve moţe plasirati novi kredit. Novac se tako u više faza u sumi umnaţa do faktora 1/0.14=7.14. To se moţe promijeniti promjenom stope obavezne rezerve. Tablica broj 1 pokazuje kako se novac stvara iz koraka u korak (obavezna rezerva je 14%). Vidljivo je da suma depozita u iznosu 100 kn u konaĉnici daje dodatnih 613.99 kuna. Svi ti novci su nastali jednostavnim principom bankarstva djelomiĉne rezerve. „Banke se mogu zaduţivati kod centralne banke i kredit dalje plasirati. Taj novac se kasnije još multiplicira principom djelomiĉne rezerve (Tablica broj 1). Vaţno je uvidjeti da za svaki izdani kredit, koji će povećati novĉanu masu ide i dug koji je veći za kamate. Tako 100 kuna pologa u banku na kraju moţe napraviti 1000 kuna duga s kamatama.“ [8]

Problem multiplikacije depozita moguće je riješiti promjenom tj. povećanjem obvezne rezerve likvidnosti na 50% (Tablica broj 2). U tom sluĉaju se neće javljati više novca nego što ga ima, ali time se ne rješava problem nedostatka realnog novca u drţavi. Taj problem se mora riješiti sveobuhvatnom monetarnom reformom u kojoj se vlast nad izdavanjem novca mora vratiti drţavi. Suma izdanih kredita ne prelazi iznos rezerve u banci. U opticaju postoji 199,95 kuna od kojih je 99.95 kuna kredit (novac koji ne postoji), ali je u istom iznosu poloţena rezerva te je kredit potpuno pokriven rezervom. Ako je poloţeni novac vremenski vezan (datumom izlaska ulaganja), tada se u istom vremenu ne moţe pojaviti više novca nego što ga ima. Kada je obavezna rezerva 50%, tada se ne moţe pojaviti više kredita nego što uopće ima novca te banka ne moţe multiplicirati novac i na osnovu fiktivne multiplikacije zahtijevati višestruki profit u istom vremenu.

Tablica 1: Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 14% [8] Broj 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 .. 47 Depozit 100.00 86.00 73.96 63.61 54.70 47.04 40.45 34.79 29.92 25.73 22.13 19.03 16.37 14.08 12.11 10.41 8.95 7.70 6.62 5.69 .. 0.09 Rezerva 14.00 12.04 10.35 8.91 7.66 6.59 5.66 4.87 4.19 3.60 3.10 2.66 2.29 1.97 1.70 1.46 1.25 1.08 0.93 0.80 .. 0.01 Plasirani kredit 86.00 73.96 63.61 54.70 47.04 40.45 34.79 29.92 25.73 22.13 19.03 16.37 14.08 12.11 10.41 8.95 7.70 6.62 5.69 4.89 ... 0.08 Suma rezerve 14.00 26.04 36.39 45.30 52.96 59.55 65.21 70.08 74.27 77.87 80.97 83.63 85.92 87.89 89.59 91.05 92.30 93.38 94.31 95.11 ... 99.92 Suma kredita 86.00 159.96 223.57 278.27 325.31 365.76 400.55 430.47 456.20 478.33 497.36 513.73 527.81 539.92 550.33 559.28 566.98 573.60 579.29 584.18 ... 613.71

48 49 50 51 52 53 54 55

0.08 0.07 0.06 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01

0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01

0.07 0.06 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01 0.00

99.93 99.94 99.95 99.96 99.97 99.98 99.99 100.00

613.78 613.84 613.89 613.93 613.96 613.98 613.99 613.99

Tablica 2: Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 50% [8] Broj Depozit Rezerva 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 100.00 50.00 25.00 12.50 6.25 3.12 1.56 0.78 0.39 0.19 0.09 0.04 0.02 0.01 50.00 25.00 12.50 6.25 3.13 1.56 0.78 0.39 0.20 0.10 0.05 0.02 0.01 0.01 Plasirani kredit 50.00 25.00 12.50 6.25 3.12 1.56 0.78 0.39 0.19 0.09 0.04 0.02 0.01 0.00 Suma rezerve 50.00 75.00 87.50 93.75 96.88 98.44 99.22 99.61 99.81 99.91 99.96 99.98 99.99 100.00 Suma kredita 50.00 75.00 87.50 93.75 96.87 98.43 99.21 99.60 99.79 99.88 99.92 99.94 99.95 99.95

U Tablici broj 1 je prikazana kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 14%. To je najbliţi primjer bankarstva s djelomiĉnom rezervom u Republici Hrvatskoj. Iz tablice je vidljivo kako svaki plasirani kredit postaje novi depozit koji opet dalje postaje kredit umanjen za rezervu likvidnosti. Bankarski sustav funkcionira na naĉin da svaki kredit postaje depozit, a vrijedi i obrnuto tj. da svaki depozit postaje kredit. Na taj naĉin banke mogu stvoriti puno više novca nego li ga realno postoji. Iz tablice je vidljivo kako je povrh poĉetnih 100, stvoreno 614 novĉanih jedinica. 614 novĉanih jedinica je stvoreno iz niĉega, taj novac realno ne postoji, nego je samo utipkan na raĉunala i tako stoji ili se mijenja na raĉunima. Kako se novĉana masa

svakim sljedećim plasiranim kreditom povećava, oteţavajuća okolnost tome je i kamata koju svaki kredit nosi za sobom. Tako prvotni kredit od 100 kuna na kraju moţe stvoriti 1000 kuna duga sa kamatama. TakoĊer je vidljivo kako zbroj svih rezerva likvidnosti je jednak prvom kreditu tj. depozitu od 100 kuna. Problem multiplikacije depozita moguće je riješiti promjenom tj. povećanjem obvezne rezerve likvidnosti na 50% kao što je prikazano u Tablici broj 2. U tom sluĉaju se neće javljati više novca nego što ga ima.

• •

PROBLEMATIKA U HRVATSKOM FINANCIJSKOM SUSTAVU

Definicija hrvatskog financijskog sustava „Financijski sustav neke zemlje ĉine njezina valuta, platni sustav, financijska

trţišta, financijske institucije te institucije koje reguliraju i nadziru njihov rad.“ [13] Vaţnu ulogu u financijskom sustavu Republike Hrvatske (RH) zauzimaju poslovne banke, ĉiji rad regulira i nadzire središnja banka – Hrvatska narodna banka (HNB). Poslovne banke najaktivnije su financijske institucije, i u platnom sustavu, i na sva tri financijska trţišta: novĉanom, deviznom i trţištu kapitala. Uz poslovne banke, bankarski sektor financijskih posrednika u RH ĉine još stambene štedionice te štedne banke i kreditne unije. „Stambene štedionice potiĉu nacionalnu štednju i stambeno zbrinjavanje tako što prikupljaju štednju fiziĉkih osoba s ciljem da je nakon zakonski propisanog roka plasiraju tim istim osobama u obliku povoljnih stambenih kredita. Štedne banke i kreditne unije nastale su transformacij om štedno-kreditnih zadruga, a njihovo poslovanje regulira i nadzire HNB.“ [13] Uz bankarski sektor, postoji i nebankarski sektor koji ĉine: društva za osiguranje, društva za lizing, društva za upravljanje mirovinskim fondovima i društva za upravljanje investicijskim fondovima ĉije poslovanje regulira i nadzire Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA). HANFA regulira i nadzire poslovanje pomoćnih financijskih institucija, burzi, ureĊenih javnih trţišta, investicijskih društava, investicijskih savjetnika,

izdavatelja vrijednosnih papira, brokera, društava za osiguranje, mirovinskih fondova, i sl. Kako bi hrvatski financijski sustav uspješno funkcionirao, potrebna je uz HNB i HANFU, aktivnost drugih regulatornih i pomoćnih financijskih institucija. To su na primjer, Drţavna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) , koja nadzire sustav zaštite depozita kod bankarskih financijskih posrednika i Uprava za financijski sustav Ministarstva financija RH, koja u suradnji s drugim institucijama priprema zakonske prijedloge iz sfere financijskog poslovanja. Tu su takoĊer Hrvatski registar obveza po kreditima (HROK), Središnji registar osiguranika (Regos) i Financijska agencija (Fina), institucije koje pruţaju specifiĉne pomoćne uloge ostalim sudionicima na domaćem financijskom trţištu.

Hrvatska narodna banka Hrvatska narodna banka utvrĊuje i provodi monetarnu i deviznu politiku u

Republici Hrvatskoj. Kako bi ostvarila utvrĊenu monetarnu i deviznu politiku, HNB odreĊuje mjere i instrumente koji su potrebni za reguliranje kreditne aktivnosti i likvidnosti banaka, za reguliranje koliĉine novca u opticaju te donosi mjere u svezi s kamatnim stopama i teĉajem domaće valute. „HNB je ovlašten donositi podzakonske propise i druge akte kojima se regulira devizno poslovanje pravnih i fiziĉkih osoba te obavlja kontrolu deviznog poslovanja u Republici Hrvatskoj u skladu sa zakonom. Hrvatska narodna banka ovlaštena je utvrĊivati metodu za odreĊivanje vrijednosti kune prema drugim valutama.” [13] Radi provoĊenja utvrĊene monetarne i devizne politike Hrvatska narodna banka moţe u svoje ime izdavati vlastite vrijednosne papire koji glase na domaću ili stranu valutu te na financijskim trţištima ugovarati kupnje, prodaje i zamjene vrijednosnih papira i drugih lakoutrţivih financijskih instrumenata kao i prava i obveze u vezi s njima. Hrvatska narodna banka utvrĊuje posebnom odlukom kamatne stope na kreditne i diskontne poslove Hrvatske narodne banke. TakoĊer, Hrvatska narodna banka

posebnom odlukom propisuje obvezu banaka da izdvoje i odrţavaju obveznu priĉuvu na raĉunu za namiru i u blagajni ili na izdvojenom raĉunu u Hrvatskoj narodnoj banci. „Glavne zadaće centralne banke su: • • • • • regulacija novĉane mase tj. emisija novca ili povlaĉenje novca iz opticaja, reguliranje deviznog teĉaja tj. vanjske vrijednosti domaćeg novca i deviznog trţišta na domaćem teritoriju, reguliranje financijskih obveza drţave prema inozemstvu, skrb za platnu bilancu i devizne rezerve, osiguranje uloga na štednju i kontrola zakonitosti rada poslovnih banaka.“ [18, str. 2]

„Ciljevi i zadaci središnje banke: stabilnost cijena, podupiranje gospodarske politike RH, ne dovodeći u pitanje osnovni cilj, upravljanje meĊunarodnim priĉuvama, izdavanje novĉanica i kovanog novca, nadziranje osnivanja, poslovanja te ukidanja banaka, reguliranje, unapreĊenje i nadziranje platnog sustava, obavljanje zakonom utvrĊenih poslova za RH.“ [13] „Glavni ciljevi monetarne politike: • • osigurati privredi i društvu potrebnu koliĉinu novca u opticaju, uspostavljane monetarne ravnoteţe tj. jednakosti agregatne ponude i agregatne potraţnje za novcem što dovodi do stabilnosti opće razine cijena, • • stabilnost domaćeg novca i njegova deviznog teĉaja, povećanje zaposlenosti, proizvodnje i realnog bruto društvenog proizvoda.“ [21, str. 10] „Instrumenti monetarne politike su alati kojima se centralna banka sluţi kako bi ostvarila ciljeve monetarne politike, a to su: • operacije na otvorenom trţištu,

• • •

diskontna ili eskontna kamatna stopa, stopa obvezne rezerve likvidnosti, selektivna kreditna politika.“ [18, str. 2]

Operacije na otvorenom trţištu oznaĉavaju kupnju i prodaju drţavnih vrijednosnih papira (drţavnih obveznica i trezorskih zapisa) koje obavlja centralna banka kako bi utjecala na koliĉinu novca u opticaju, najĉešće je korišteni instrument monetarne politike. Diskontna ili eskontna stopa je kamatna stopa po kojoj centralna banka odobrava kredite poslovnim bankama, povećavanjem iste zajmovi postaju skuplji. Stopa obvezne rezerve likvidnosti predstavlja postotak depozita koji su deponenti uloţili u poslovnu banku i koji banka mora radi osiguranja likvidnosti drţati kod sebe ili na raĉunima centralne banke. Selektivnom kreditnom politikom centralna banka moţe usmjeravati kredite iz primarne emisije u odreĊene poslovne banke i gospodarske sektore s namjerom da pomogne obnovu ili razvoj nekog podruĉja ili da ostvari neke druge ciljeve ekonomske politike. • Problemi hrvatskog financijskog sustava Općenito, glavni problemi sustava su: novac kao dug, multiplikacija depozita tj. stvaranje novca bez pokrića vrijednosti, kamata tj. novac koji ne postoji, koji uzrokuje nemogućnost vraćanja kredita tj. odrţava ovaj sustav trajnog zaduţivanja i dugovanja. Svi ti problemi su objašnjeni u poglavlju „Općenita problematika financijskog sustava“. Ekonomija kao vodeća znanstvena disciplina izgleda ne daje odgovore i rješenja na goruće probleme i posljedice koje trpimo i skupo plaćamo. Moţe se reći da je ekonomija efikasna u ostvarenju svojih ciljeva kao što su: visoka i rastuća razina proizvodnje, visoka zaposlenost odnosno niska nezaposlenost i cjenovna stabilnost. U svrhu prosuĊivanja uspjeha koriste se pokazatelji kao što su: BDP – mjera trţišne vrijednosti svih finalnih dobara i usluga proizvedenih u nekoj zemlji tijekom jedne godine, stopa nezaposlenosti i stopa inflacije.“ [6] Naţalost, ekonomija je pokazala da se sva tri cilja jako teško mogu ostvariti. Gotovo je uvijek cjenovna stabilnost u suprotnosti s ciljevima visoke zaposlenosti i visokom razinom proizvodnje. Moţe se

postaviti pitanje da li je to zbog neznanja, nesposobnosti ili vlastitog interesa nositelja odnosno onih koji provode ekonomsku politiku. Teorija kaţe jedno, u praksi se radi drugo. Svi ekonomski udţbenici se slaţu u jednome, da su efekti ekspanzivne monetarne politike: porast novĉane ponude, smanjenje kamatnih stopa, povećanje investicija, povećanje BDP -a i proizvodnje i porast zaposlenosti. Navedene stvari su sve redom pozitivne, nije teško pogoditi ni zakljuĉiti da se u praksi radi suprotno, odnosno provodi se restriktivna politika koja oznaĉava smanjenje novĉane ponude, povećanje kamatnih stopa, smanjenje investicija i BDP-a i smanjenje zaposlenosti. U Republici Hrvatskoj, stabilnost cijena, odnosno borba protiv inflacije je definirana kao cilj s najvišim prioritetom kojeg je monetarna politika duţna braniti svim raspoloţivim sredstvima. Inflacija je iskljuĉivi prioritet i u sluĉaju kada to znaĉi ţrtvovanje svih ostalih ciljeva kao što su puna zaposlenost, ekonomski rast, povećanje izvoza i smanjenje vanjskog duga. U Republici Hrvatskoj proces stvaranja novca je isti kao i u ostatku svijeta. Isti sustav sve vodi u propast. Iako je drţavna suverenost i samostalnost krvavo izborena Domovinskim ratom, narod se olako te iste samostalnosti i suverenosti odrekao, rat se još uvijek vodi, samo drugim sredstvima, moderan naĉin porobljavanja se provodi novcem kao dugom. Hrvatska je monetarno okupirana zemlja iz razloga što je kuna vezana za euro, a to u većini sluĉajeva znaĉi ovisnost o stranom novcu koji ima pokriće u vanjskom dugu, a ne u primarnoj emisiji novca od strane centralne banke. Problemi u hrvatskom financijskom sustavu su: vezivanje kune za euro tj. ovisnost o stranom izvoru novca, kao posljedica toga problem su visoke kamate, a posljedica toga je brzi rast privatnih, javnog i vanjskog duga, jak devizni teĉaj kune koji uvozne proizvode ĉini jeftinije od domaćih što ima za posljedicu mali izvoz, a veliki uvoz te uništenje proizvodne ekonomije. Svi navedeni problemi imaju za posljedicu sve zaduţenije društvo, rast nezaposlenosti, porast sluĉajeva socijalno ugroţenih ljudi, jaz izmeĊu siromašnih i bogatih je svakim danom sve veći. Svakim danom cijene rastu, a sve manje novca na raspolaganju. Dugovi rastu, a drţava tj. nositelji vlasti umjesto da stvore uvjete u koji ma će društvo ekonomski napredovati, oni još više pogoršavaju situaciju namećući

raznorazne namete i podiţući poreze. Narodu se plasiraju poruke kako se treba štedjeti, a na televiziji se najviše reklamiraju krediti, sve u svrhu odrţavanja kreditnog sustav a. Vlast se dodatno zaduţuje kod inozemnih kreditora i tako povećavaju teret duga za buduće naraštaje kojih će biti sve manje i manje. Svi problemi vode ka općem nezadovoljstvu i nazadovanju zbog financijskog sustava koji je neprijateljski nastrojen prema ljudima. Hrvatska narodna banka ne funkcionira kao ostale centralne banke. Umjesto da izravno vrši primarnu emisiju novca tj. posuĊuje novac poslovnim (komercijalnim) bankama, HNB traţi od njih da se u inozemstvu zaduţe u eurima koje potom kod HNB a mijenjaju u kune. Umjesto kao banka HNB funkcionira kao valutni odbor ili mjenjaĉnica. Zbog toga većina kredita ima valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu. Valutna ili devizna klauzula je zaštitna klauzula koja eliminira valutni rizik. Ugovara se vezivanje teĉaja domaće valute uz teĉaj stabilne valute kojom se ugovorne strane štite od moguće devalvacije (u sluĉaju vjerovnika) ili revalvacije (kod duţnika), koje dovodi do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa plaćanja. „HNB stvara primarni novac iskljuĉio na temelju deviza koje ima ili koje su joj ponuĊene na kupnju ili prodaju te naš monetarni sustav ne vodi raĉuna o realnoj ekonomiji. Mi glumimo monetarni suverenitet, duboko smo ovisna zemlja u pitanju monetarne politike. HNB je ustvari obiĉna mjenjaĉnica, koja bankama ne odobrava kredite i pretvara se u statistiĉki zavod bez aktivnog pristupa.“ [14] U zadnje vrijeme plasira se laţna teza da valutna klauzula postoji zato jer ljudi štede u devizama, a ne zato jer je HNB mjenjaĉnica. Ljudi štede u devizama zato jer znaju da teĉaj kune nije realan te da kuna uglavnom ima pokriće vanjskom dugu. Kada bi teĉaj bio realan ljudi bi štedjeli u kunama jer bi znali da nema straha od devalvacije tj. pada valute. HNB ne ţeli izravno posuditi kune domaćim bankama jer ţeli odrţati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Kuna je jaka, ali zato imamo i nerea lno velik vanjski dug, koji nije posljedica same potrošnje, nego je dobrim djelom nastao radi odrţavanja teĉaja (subvencioniranja uvoza). Radi nerealno jake kune naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane, strani proizvodi su jeftiniji. Posljediĉno dolazi do

raspada proizvodnje i rasta nezaposlenosti, te masovnog uvoza svega i svaĉega. Umjesto ekonomije u kojoj se stvaraju nove vrijednosti, mi imamo ekonomiju u kojoj se trguje uvoznom robom te zbog toga nema gospodarskog rasta. Budući da banke u inozemstvo uvijek moraju vratiti više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zaduţujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Iako koliĉina novca u opticaju raste zanemarivo (2% godišnje), vanjski dug raste izrazito brzo, a s njim radi kamatnog troška rastu i cijene. Takav monetarni model je dugoroĉno neodrţiv i vodi ka blago rastućoj inflaciji (stagflaciji). Mediji i ostali ljudi povezani s bankarskim kartelima plaše naš narod priĉama o hiperinflaciji ukoliko bi HNB prestala funkcionirati kao mjenjaĉnica, a teĉaj postane realan. Razlog takve monetarne politike HNB-a moţe biti eskontna kamatna stopa. „Eskontna kamatna stopa je kamatna stopa po kojoj središnja (centralna) banka nudi poslovnim bankama novac na posudbu. O visini eskontne stope ovisi visina kamata na trţištu novca.“ [18, str. 2] Trenutno je eskontna stopa ameriĉke središnje banke FED -a 0.25%, Švicarske narodne banke (SNB) 0.20%, a Europske centralne banke (ECB) 1%. „Eskontna stopa Hrvatske narodne banke (HNB-a) trenutno je 7%.“ [12] Iz toga razloga je domaćim poslovnim bankama jeftinije na stranom trţištu novca posuĊivati eure, nego kod HNB-a kune. Zbog toga većina kredita ima valutnu klauzulu jer se pokriće za njih nalazi u vanjskom dugu, a ne u kunskoj emisiji novca od strane HNB-a. Zbog visoke eskontne stope HNB ima ulogu mjenjaĉnice, a ne središnje banke, te sukladno tome većinu svojih prihoda ostvaruje na teĉajnim razlikama, a ne na kamatama kao ostale središnje banke. • Problematika deviznog teĉaja i pitanje devalvacije kune Današnje ekonomije su otvorene jer ukljuĉuju meĊunarodnu razmjenu dobara na globalnom trţištu. Naziva se i vanjska trgovina jer ukljuĉuje uporabu razliĉitih nacionalnih valuta. „Devizni teĉaj je cijena jedne valute izraţena u veliĉ inama druge. Devizni teĉajevi su vaţni zbog toga što utjeĉu na cijene domaćih i stranih dobara. Devizni teĉaj domaće valute je iznos strane valute koji se moţe kupiti s jednom jedinicom domaće valute.“ [5, str. 604] Na primjer, devizni teĉaj eura za kunu oznaĉava cijenu jednog eura izraţenu u kunama, odnosno iznos kuna s kojima se moţe kupiti

jedan euro. 1€ = 7,5 kn. Devizni teĉaj je odreĊen na deviznom trţištu, trţištu na kojem se trguje razliĉitim valutama tj. na kojem se odreĊuju devizni teĉajevi. Kao i svaka druga cijena, visina deviznog teĉaja zavisi prvenstveno od ponude i potraţnje za odreĊenim novcem na deviznom trţištu. Ponuda i potraţnja, kao i kod drugih roba, dovodi do konaĉnog formiranja cijena. Smanji li se potraţnja neke valute ili se poveća n jena ponuda, devizni teĉaj će pasti. Ukoliko se poveća potraţnja neke valute ili se smanji njena ponuda, devizni teĉaj će porasti. Devizna trţišta koriste posebne pojmove koji oznaĉavaju promjenu vrijednosti novca. „Deprecijacija oznaĉava pad cijene jedne valute u veliĉinama druge valute. Rast cijene neke valute u veliĉinama druge zove se aprecijacija. Na primjer, kada je cijena dolara porasla sa 100 japanskih jena (¥) za jedan ameriĉki dolar ($) na 200 ¥ za $, vidimo da je dolar aprecirao, a jen je deprecirao.“ [3, str. 156] Pojam devalvacija se ĉesto miješa s pojmom deprecijacija. Devalvacija se odnosi na situacija kada je neka drţava sluţbeno fiksirala ili vezala svoj devizni teĉaj u odnosu na jednu ili više drugih valuta. Devalvacija se javlja kada se f iksni teĉaj promijeni sniţavanjem cijene valute. Revalvacija se pojavljuje kada se sluţbena cijena povisi. „Na primjer, pretpostavimo da Amerikanac ţeli kupiti bocu vina iz Francuske. Ako je cijena vina u Francuskoj 100 € a npr. devizni teĉaj je 0,89 $ za 1 €, tada će Amerikanca vino koštati 89 €. Ako bi nakon nekog vremena euro aprecirao na 1 $ za 1 €, znaĉi da će cijena vina porasti na 100 $. Aprecijacija eura ĉini stranu robu u Francuskoj jeftinijom dok domaću robu poskupljuje. Deprecijacija eura smanjuje cijenu francuske robe u Americi, ali povećava cijenu ameriĉke robe u Francuskoj.“ [3, str. 156] Iz ovih zakonitosti se moţe zakljuĉiti da kada valuta neke zemlje aprecira (poraste njezina vrijednost u odnosu na valute drugih zemalja), dobra te zemlje u inozemstvu postaju skuplja, a inozemna dobra u toj zemlji jeftinija (drţeći domaće cijene u tim zemljama konstantnim). S druge strane, kada valuta neke zemlje deprecira, njezina dobra postaju u inozemstvu jeftinija, a inozemna dobra u toj zemlji skuplja. Devalvacija je pad sluţbene cijene nacionalne valute izraţene u valutama drugih zemalja ili u zlatu. Devalvacija je ĉin izravnavanja unutrašnje (niţe) vrijednosti novca izraţene u njegovoj kupovnoj moći na domaćem trţištu i njegove neopravdano više vanjske vrijednosti izraţene u deviznom teĉaju. Unutrašnja i vanjska vrijednost novca

prethodno se u nekom razdoblju smanjuju bez odluke monetarnih vlasti. To smanjivanje intervalutarne vrijednosti novca koje nastaje na trţištu bez odluke monetarnih vlasti naziva se deprecijacijom. Osnovna ideja o devalvaciji leţi u ĉinjenici što povećanje teĉaja, odnosno slabljenje kune u prvom potezu pojeftinjuje hrvatski izvoz, a poskupljuje uvozne proizvode. Npr. ako se teĉaj eura promijeni na 15 kuna za jedan euro, tada će npr. naša ĉokolada mjereno u eurima koštati dvostruko manje na svjetskom trţištu, a svaki uvozni proizvod će koštati dvostruko više. Kratkoroĉni rezultat svega bi trebao biti povećanje pokrivenosti uvoza izvozom, smanjenje trgovinskog deficita i prestanak rasta vanjskog duga. Devalvacija stimulira izvoz i smanjiva uvoz. Dolazi do porasta agregatne potraţnje i porasta zaposlenosti. Nema te promjene teĉaja koja će nas izbaviti iz problema. Greška je napravljena kad smo se vezali za devize. U podlogu novca, kao što je već ranije navedeno, stavljene su devize tj. novac koji nije zaraĊen. Slika gospodarstva mora biti vrijednost novca koji je ekvivalent proizvedenim dobrima, a ne posuĊeno bogatstvo. U ovoj situaciji, napraviti samo devalvaciju ne bi bilo dobro jer kao prvo, devalvacijom će skoĉiti vanjski dug prema BDP-u. Kao drugo, devizna klauzula na kredite će uništiti najmoprimce kao što je sluĉaj s ljudima koji imaju kredite u švicarskim francima. Kao treće, poskupit će gorivo, doći do dizanja cijena i još će se više smanjiti raspoloţivi dohodak. Duga se ne moţemo riješiti niti ga umanjiti sve dok nemamo dobar vanjskotrgovinski suficit. Toĉnije, samo drţava koja ima dobar vanjskotrgovinski suficit moţe profitirati od devalvacije svoje valute jer time povećava konkurentnost, a suficit joj daje globalnu isplativost u drţavi (kreditni sustav).

STAVOVI I RJEŠENJA HRVATSKOG IZLASKA IZ FINANCIJSKE KRIZE Glavni uzrok ove teške krize kojoj se ne vidi kraj je pogrešna regulacija novca.

Glavni problemi su: vezivanje kune za euro tj. izravna ovisnost o stranom novcu koji ima

pokriće u vanjskom dugu, novac kao dug, nerealan teĉaj koji pridonosi raspadu proizvodne ekonomije, restriktivna monetarna politika, multiplikacija depozita. U ekonomiji, sliĉno kao i u šahu, jedan potez ne moţe donijeti pobjedu, stoga iza programa izlaska iz krize mora stajati kompletna planska politika i program koji ukljuĉuje zaštitu domaće privrede, povećanje neovisnosti drţave tj. uspostavu monetarnog suvereniteta, emisiju novca bez duga, balansiranje trgovine s inozemstvom uspostavljanjem realnog odnosno kliznog teĉaja, kontrolu rasta cijena, reformu u bankarskom sektoru (ukidanje multiplikacije depozita), itd. Time se stvaraju preduvjeti za gospodarski rast, punu zaposlenost, dugoroĉno odrţiv i likvidan financijski sustav, prosperitet i zadovoljstvo društva. Sve to vodi prema socijalistiĉkom modelu drţave i društvenom vlasništvu nad velikim poduzećima. Bez toga nema sreće za malog ĉovjeka – radnika. Cilj povećanja zaposlenosti i proizvodnje se mora ostvariti, ĉak i uz ţrtvovanje stabilnosti cijena. Konkretno, u hrvatskom monetarnom sustavu potrebno je ukinuti valutnu klauzulu, napraviti jednokratnu višestruku inflaciju te devalvaciju . Cilj tih mjera bi bio razbijanje kreditne krize što ukljuĉuje razbijanje nelikvidnosti, deblokada blokiranih tvrtki i graĊana, spašavanje duţnika iz duţniĉkog ropstva, ali i podrţavljenje odnosno nacionalizacija cijelog bankarskog sustava. Naime, jednom kada se ukine valutna klauzula - svi krediti bit će trenutno pretvoreni u kunske, a depoziti na deviznim raĉunima i dalje će ostati devizni. Drugim rijeĉima, imovina banke, tj. plasirani krediti bit će obezvrijeĊeni, a obveze banke ostat će iste budući da većina štedi u devizama. Radi niske rezerve likvidnosti i ĉinjenice da je većina depozita imaginarno doći će do navale štediša na banke, a banke ih neće imati s ĉime isplatiti. Doći će do urušavanja cijelog bankarskog sustava. U tom trenutku drţava svim bankama koje ne mogu namiriti štediše oduzima dozvolu za rad i sanira ih, odnosno preuzima vlasništvo nad njima. Podmirenje obveza banaka prema štedišama se obavlja izravnom emisijom novca iz središnje banke, odnosno pretvaranjem imaginarnih depozita u realne.

„Kako inflacija moţe „pojesti“ kredite? Što bi se dogodilo ako bi nakon ukidanja valutne klauzule drţava napravila ĉetverostruku inflaciju te devalvirala kunu?

Primjer, ako je plaća 5.000 kuna, a rata kredita 2.000 kuna. Nakon inflacije plaća bi bila 20.000 kuna, a rata kredita bi ostala 2.000 kn jer je ukinuta valutna klauzula, znaĉi da je prije na ratu kredita odlazilo 40% plaće, a nakon inflacije samo 10%. Kupovna moć je porasla nakon ukidanja valutne klauzule, inflacije i uspostave realnog teĉaja.“ [17] Potrebna je inflacija u obliku dotoka novog novca koji će nadomjestiti visoke cijene koje se pojave povećanjem agregatne potraţnje tj. povećanjem proizvodnje. Nuţno je provoĊenje ekspanzivne monetarne politike s ciljanom inflacijom od 8%. Stvar je u tome što bankama ne odgovara ekspanzivn a politika jer novac gubi na vrijednosti za iznos inflacije. Novozelandski ekonomist William Phillips je znanstveno dokazao poveznicu izmeĊu stope inflacije i stope nezaposlenosti. Utvrdio je da inflacija do 8% smanjuje stopu nezaposlenosti, dok niţe i stope inflacije više od 8% povećavaju nezaposlenost. Kada je na trţištu veća ponuda rada od potraţnje za radom, tj. kada je veća nezaposlenost, nadnice padaju, dok suprotno, nadnice rastu kada je potraţnja za radom veća od ponude, odnosno, kada se nezaposlenost smanjuje. Promjena nadnica se reflektira na promjenu cijena, tj. inflaciju. Taj obrnuto proporcionalan odnos izmeĊu nezaposlenosti i inflacije se zove Phillipsova krivulja. Taj odnos je znaĉio da se zemlje trebaju odluĉiti izmeĊu razliĉitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije. Neka zemlja je mogla postići nisku nezaposlenost ako je bila voljna tolerirati višu inflaciju, ili se mogla odluĉiti za stabilnost cijena (nisku ili nultu inflaciju) ukoliko je bila voljna tolerirati višu razinu nezaposlenosti. Treba dodati da je zbog stalnog povećanja dobara u svijetu potrebno povećavati koliĉinu novca da bi oni koji su ta dobra stvorili mogli u sumi imati novĉanu zaradu. Moţe se to reći i drugaĉije. Svatko tko radi i svojim radom ostvaruje uštedu je novo nastalu vrijednost uspio pretvoriti u novĉanu uštedu. Ustav nam garantira pravo na rad i zaradu (troškove + neku sitnu uštedu). Ako svi stanovnici jedne drţave ţele u sumi uštedjeti i to ponavljati svake godine, tada svake godine treba barem toliko dodati novog novca. Ako to ne bi bilo tako, onda bi iz godine u godinu imali one koji stvaraju uštedu, one koji nemaju uštedu i one koji imaju novĉane gubitke. Jasno je da oni s uštedom i bez nje mogu opstati, a ovi drugi moraju bankrotirati. S time da njihov bankrot nije kraj. Neĉiji stalni profit i dalje ima za posljedicu novĉani gubitak kod nekog drugog pa i taj prije ili kasnije mora bankrotirati. I onda je jasno da, ako netko svoj kredit vraća

zaraĊenim novcem, a iza tog novca se krije još veći dug, da se taj još veći dug moţe platiti s još više zaraĊenog novca iza kojeg se krije još veći dug. I tako bi mogli u beskraj, da banke u jednom trenutku ne stanu izdavati kredite. Novĉana zarada je ustvari dolazila od porasta kredita. A koje su posljedice korištenja takvog novca? Posljedice su viso k profit banaka i prelijevanje dobiti u bankarski sektor te inflacija jer limit za kredite nije rast cijena, nego mogućnost stavljanja hipoteke. A visok profit banaka ulazi u cijenu proizvoda te su svi proizvodi i usluge skupi. S ovim znanjem, znamo da i kad neko poduzeće objavi da je imalo super profit, to takoĊer znaĉi da je napravilo u globalu još veći dug na drugoj strani. TakoĊer i drţava za otplatu dugova treba dio sredstava iz poreza, što opet ima za posljedicu neĉijeg još većeg zaduţenja. To je duţniĉko ropstvo. Ĉovjek se pita: "Ĉija je to izmišljotina i ĉemu i kome sluţi kad privrednici, pojedinci i drţava nemaju nikakvu korist?" Vidljivo je da takav iskljuĉivo kreditni sustav jedino koristi bankama tj. velikim bankarima. Stoga i nema razloga da se ne mijenja i to što prije to bolje. Zašto o tome i postoji medijska blokada, pa vjerojatno zbog neĉijih interesa. I logiĉno je zakljuĉiti da je medijska blokada (i neuĉenje u školama) u interesu bankama i bankarima. Izlaz iz te situacije je u izmjenama zakona o HNB-u iz 1994. g. kojim se zabranjuje primarna emisija u drţavni proraĉun. Rast ukupne koliĉine proizvoda i usluga mora pratiti i odgovarajuća monetarna ekspanzija, u suprotnom neće biti novca za njihovu konzumaciju i njihova proizvodnja postaje besmislena iako na trţištu postoji potreba za njima. Nekreditnom emisijom novca od strane centralne banke drţava kao servis treba omogućiti ljudima otplatu kredita bez da oni sami ulaze u novi kredit. Uzrok hiperinflacije nije bila primarna emisija novca nego izrazito velika drţavna potrošnja odnosno nekontrolirani proraĉunski deficit. Velik deficit dovest će do ekspanzije novĉane mase i hiperinflacije bez obzira na to pokriva li drţava deficit zaduţivanjem ili nekreditnom emisijom novca. Hiperinflacija u socijalistiĉkoj Jugoslaviji je prvenstveno bila posljedica ţelje da se usprkos lošoj ekonomskoj politici svima omogući da imaju dovoljno novaca. U drugim socijalistiĉkim zemljama komunistiĉki reţimi nisu tome teţili pa je tamo vladala kroniĉna

besparica, posljediĉno nisu imali niti hiperinflaciju. Veliki novac se ulagao u ratnu opremu, a vladala je nestašica elementarnih namirnica. Ukoliko se drţava ponaša suprotno ekonomskim zakonitostima, logiĉno je za oĉekivati da će biti stvoreni veliki gubici, a da bi se ti gubici pokrili potrebna je velika koliĉina novca. Prije monetarne reforme ljudi bi trebali svoju ušteĊevinu ĉuvati u nefinancijskoj imovini ili ju promijeniti u devize i ĉuvati kod kuće, na taj naĉin ušteĊevina će biti zaštićena od naknadnog sloma bankarskog sustava i slabljenja valute. Naime, primjer Argentine nam pokazuje kako se boriti protiv duţniĉkog ropstva. Argentina je 11 godina (od 1991. do 2002.) provodila monetarni model kao i Hrvatska u kojoj je teĉaj nerealan, a centralna banka mjenjaĉnica. Posljedice takve monetarne politike na njenu ekonomiju bile su katastrofalne, proizvodnja se raspala radi nekonkurentnosti domaće robe, a nezaposlenost porasla. 1991. godine stopa nezaposlenosti je bila samo 6.1%, a do 2002. porasla je na 25%. Istodobno, bu dući da se nerealan teĉaj odrţavao ubrzanim vanjskim zaduţivanjem (kao i u Hrvatskoj), drţava i narod pretvoreni su u duţniĉko roblje. Bitno je napomenuti da je njihova valuta (peso) bila vezana uz dolar, zato su skoro svi krediti u Argentini imali valutnu klauzulu, budući da pesosi u opticaju nisu imali pokriće u emisiji domaće valute od strane Argentinske centralne banke, nego u vanjskom dugu (isto kao i u Hrvatskoj, samo što je kuna vezana uz euro). Zbog toga monetarna reforma u Hrvatskoj treba biti usmjerena na ukidanje valutne klauzule (promjenu uloge središnje banke iz mjenjaĉnice u centralnu banku), te je nuţno napraviti naglu poĉetnu inflaciju (devalvaciju) koja bi pojela kredite, nakon toga treba dugoroĉno provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku (ciljana inflacija do 8%). Prvi dio monetarne reforme u Argentini takoĊer se odnosio na ukidanje valutne klauzule i višestruko povećanje novĉane mase (plaće i cijene su porasle, ali je inflacija pojela kredite), na taj naĉin je zaustavljena kreditna kriza. Potom je umjesto restriktivne monetarne politike, Argentina poĉela provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku (ciljana inflacija 10%) ĉiji je cilj bio potaknuti investicije i proizvodnju, te posljediĉno povećati zaposlenost i gospodarski rast. To je tu prezaduţenu i ekonomski uništenu zemlju dovelo do procvata ekonomije, otvoreni su milijuni novih radnih mjesta. Godišnji gospodarski rast (BDP-a) nakon promjene

monetarne politike bio je 9% godišnje idućih 5 godina, za vrijeme gospodarske krize je bio nešto usporen, ali 2010. Godine opet je došao na visokih 8.5%. Stopa nezaposlenosti u meĊuvremenu je pala s 25% 2002. na 7.3% 2010. Umjesto trgovinskog deficita, 2010. godine Argentina je ostvarila trgovinski suficit od 7 milijardi dolara. To je imalo za posljedicu jaĉanje njihove valute, ali je njihova centralna banka namjerno opet srušila teĉaj pesosa jer je svjesna toga da je visoke stope gospodarskog rasta i punu zaposlenost moguće postići jedino u uvjetima slabe valute. Svjesni su toga da jaka valuta nuţno znaĉi manju proizvodnju, veću nezaposlenost i veći uvoz. U sljedećim grafikonima su prikazani ekonomski pokazatelji iz kojih se moţe vidjeti da je Argentina gospodarski napredovala nakon monetarne reforme. Provode ciljanu inflaciju do 10% godišnje, godišnja stopa rasta BDP-a je 8-10%, BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći iz godine u godinu raste, sve je manje nezaposlenih osoba, dok u Hrvatskoj od 2008. godine nezaposlenost raste.

Grafikon 2. Stopa inflacije Argentine od 2002. do 2012. godine [19]

Grafikon 3. Godišnja stopa rasta BDP-a Argentine od 1995. do 2010. godine [19]

Grafikon 4. BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći Argentine od 1992 do 2012. godine [19]

Grafikon 5. Broj nezaposlenih osoba u Argentini od 1992. do 2012. godine (u tisućama) [19]

Grafikon 6. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1998. do 2010. godine [19] • ZAKLJUĈAK

Kroz rad je definiran pojam novca, njegova uloga i proces nastajanja putem kredita te problematika takvog sustava. Objašnjen je bankarski sustav djelomiĉne rezerve te je obraĊen glavni cilj tj. problematika financijskog sustava u Republici Hrvatskoj i navedena moguća rješenja za izlazak iz ekonomske krize kojoj je cijeli svijet svjedok i postao ţrtva. Milijuni ljudi ostaju bez novca, posla, krova nad glavom i ostalih prijeko potrebnih stvari za ţivot. Naţalost, ignoriranjem i neshvaćanjem problema dajemo sve veću moć onima koji provode svoju volju. Novac nije zlo. Novac je odliĉan naĉin za razmjenjivanje vrijednosti, samo što je u trenutnom sustavu neprijateljski nastrojen prema ljudima. Cijeli svijet se nalazi u duţniĉkom ropstvu. Sve zbog pohlepe nekolicine koji imaju monopol tj. moć nad stvaranjem novca. Kao što je navedeno, glavni problemi hrvatskog financijskog sustava su: vezivanje kune za euro tj. izravna ovisnost o novcu koji ima pokriće u vanjskom dugu, novac kao dug, nerealan teĉaj koji pridonosi raspadu proizvodne ekonomije, restriktivna monetarna politika, multiplikacija depozita. Provodeći restriktivnu politiku politiĉari nam obećavaju efekte ekspanzivne. Svi znaju da se smanjenjem plaća, povećanjem poreza i ostalim silnim nametima ne moţe potaknuti potrošnja i rast BDP-a. Iz krize se moţe izaći bez ijednog reza. Rješenje za problem nije više rada za manje novca ili uvoĊenje novih poreza, nego odbacivanje duţniĉke doktrine i uvoĊenje nekreditne emisije (dio novca u opticaj

više ne smije ulaziti u obliku duga). Na taj naĉin drţava nezaduţenom emisijom novca pokriva proraĉunski deficit (manjak) i istovremeno duţnicima omogućava otplatu kamate bez ulaska u novi dug. Zar nije apsurdno da centralna banka, koja je drţavna institucija, štampa drţavni novac kojeg ubaciva u opticaj samo kao pokriće vanjskog duga. U totalnoj smo monetarnoj okupaciji. Krajnje je vrijeme da se poduzmu potrebne mjere. Bez velikih poteza nema ni velikih rezultata. Banke su stvorene da sluţe ljudima, a ne svojim osobnim interesima, stoga bankarski sustav treba promjene, tj. reforme u monetarnom sustavu. Ukidanje valutne klauzule, višestruka inflacija i devalvacija kojom se uspostavlja realan teĉaj i stvaranje nekreditne emisije novca od strane centralne banke su mjere koje će našu zemlju izbaviti iz okova ekonomskog ropstva kao što je objašnjeno kroz rad.

POPIS LITERATURE

Knjige: • • • • • • • Gregurek, M, Vidaković, N. (2013) Bankarsko poslovanje, Zagreb: Visoko uĉilište Effectus. Miller, R. L., VanHoose, D. D. (1997) Moderni novac i bankarstvo, Zagreb: MATE. Mishkin, F. S., Eakins, S. G. (2005) Financijska tržišta + institucije, Zagreb: MATE. Pernar, I. (2012) Kako je nastao novac, Zagreb: Ivan Pernar. Samuelson, P. A., Nordhaus, W. D. (2007) Ekonomija, Zagreb, MATE. Sauders, A., Cornett, M. M. (2006) Financijska tržišta i institucije, Zagreb: Masmedia. Srb, V., Matić, B., Marković, B. (2003) Monetarne financije, Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku.

Internet izvori: • • • Financijski sustav i novac. URL: https://sites.google.com/site/financijskisustav/ (17.10.2013.) Galaksija. URL: http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm (13.10.2013) Grandfather economic report, URL: http://grandfather-economicreport.com/inflation.htm (17.10.2013.)

• • • • • • • • • • • •

Hrvati-amac. URL: http://amac.hrvatiamac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3826&Itemid=192 (14.10.2013.) Hrvatska narodna banka. URL: http://www.hnb.hr/monet/hmonet.htm (18.10.2013.) Hrvatska narodna banka. URL: http://www.hnb.hr/publikac/prezent/hcentralbank.pdf (18.10.2013.) Lider Press. URL: http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hnb-je-obicnamjenjacnica-koja-bankama-ne-odobrava-kredite/ (16.10.2013.) Limun. URL: http://www.limun.hr/main.aspx?id=24929&Page (14.10.2013.) Rayserves. URL: http://www.rayservers.com/images/ModernMoneyMechanics.pdf (18.10.2013.) Savez za promjene. URL: http://www.s-p.hr/index.php (17.10.2013.) Sveuĉilište u Zadru. URL: http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_30.pd f (18.10.2013.) Trading economics URL:http://www.tradingeconomics.com/argentina/indicators (18.10.2013.) Veĉernji list. URL: http://www.vecernji.hr/komentar/284732/ (15.10.2013.) Veleuĉilište u Poţegi URL: http://www.vup.hr/_Data/Files/13011793422232.pdf (17.10.2013.) Zelena politika. URL: http://zelenapolitika.wordpress.com/ (16.10.2013.)

POPIS TABLICA I GRAFIKONA

Tablica 1. Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 14% .........14 Tablica 2. Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 50% .........15 Grafikon 1. Ponuda novca i kupovna moć ameriĉkog dolara od 1959. do 2006. godine ..........................................................................................................................11 Grafikon 2. Stopa inflacije Argentine od 2002. do 2012. godine ........................28 Grafikon 3. Godišnja stopa rasta BDP-a Argentine od 1995. do 2010. godine ..28 Grafikon 4. BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći Argentine od 1992. do 2012. godine ................................................................................................29 Grafikon 5. Broj nezaposlenih osoba u Argentini od 1992. do 2012. godine .....29 Grafikon 6. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1998. do 2010. godine .........29

• BDP DAB ECB FED FINA

POPIS KORIŠTENIH KRATICA I AKRONIMA bruto domaći proizvod Drţavna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Europska centralna banka Federalne rezerve Financijska agencija Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga Hrvatska narodna banka Hrvatski registar obveza po kreditima Središnji registar osiguranika Republika Hrvatska Sjedinjene Ameriĉke Drţave Švicarska narodna banka

HANFA HNB HROK REGOS RH SAD SNB

U Poţegi, dana 05.12.2013. g. Gabrijel Šuta

_______________

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->