58

Temelju i pojm ovi

Saetak
Jedna od moguih teorijskih podjela suvremene znanosti o jeziku razlikuje izvankontekstualnu od kontekstualne lingvistike: prva od njih bavi se, u svojoj strukturalistikoj verziji, jezinim sistemom nezavisno od svih njegovih determinanti koje proizlaze iz konteksta u kojem se on pojavljuje, dok druga upravo uzima u obzir kontekst, definiran kao skup konkretnih okolnosti u ,kojima se odvija jezina djelatnost. Taj kontekst, ako ga izvodimo iz kibernetikog modela lanca komunikacijskog procesa, moe se identificirati s komunikacijom, koja se realizira u pojedinim komunikacijskim aktima. Oni komunikacijski akti koji se ostvaruju u sferi javnosti (za razliku od podruja privatnosti) predstavljaju kontekst jezika javne komunikacije i virtualni objekt lingvistike javne komunikacije. Distinkcija izmeu javne i privatne komunikacije proizlazi iz uloge i statusa u drutvenoj strukturi to ih preuzimaju sudionici komunikacijskog akta, u sluaju da te uloge i statusi pripadaju sferi javnosti i u sluaju da im, u principu, odgovaraju i odabrani kodovi, forme i sadraji poruka i komunikacijski kanali. Da bi se konstituirala struktura drutva, javna i privatna komunikacija, meu kojima u praksi ne postoji uvijek jasna granica, moraju biti u komplementarnom odnosu, a djelomino se i podudaraju. U okviru javne komunikacije razlikuju se njezine pojedine domene, koje proizlaze iz razliitosti ljudskog djelovanja u sferi javnosti i koje su karakterizirane pojedinim diskursima javne komunikacije. Neke od socijalnih grupa kao dijelova drutvene strukture ukazuju se i kao komunikacijski kolektivi relevantni za javnu komunikaciju: oni, kao i sve druge grupe koje predstavljaju jezine zajednice, raspolau specifinim idiomima. Ti idiomi imaju i komunikacijsku i simboliku funkciju, s pomou kojih se osobito snano u podruju javne komunikacije - formiraju individulani i kolektivni identiteti.

II

Domene i diskursi

Iako se d o m e n e javne komunikacije, kao ue definirani konteksti jezika koji se u lom obliku saobraanja upotrebljava, nesumnjivo razlikuju od j e d n o g drutva do drugoga, i premda su i njihove m e u s o b n e granice i njihove specifinosti, pa i njihovi zajedniki elementi, zacijelo dinamike kategorije koje su, ovisno o o p o j dinamici drutva, podlone brim ili sporijim promjenama, ipak treba pretpostaviti da se - makar u suvremenim drutvima koja dijele sve vie zajednikih karakteristika pod utjecajem globalnih tendencija k ujednaavanju civilizacijskih i kulturnih razlika - pojavljuju neke pravilnosti koje se mogu ugraditi u openiti model javne komunikacije. U traenju modelskih elemenata kojima bismo opisali javno saobraanje u ljudskim zajednicama svoju e m o panju usmjeriti upravo prema suvremenim drutvima: takav se pristup na teorijskoj razini moe opravdati ne samo njihovim globalnim karakterom nego i drugim dvjema injenicama. Suvremena industrijska i postindustrijska drutva, naime, s jedne strane obuhvaaju - zbog kompleksnosti svojih struktura - vie razliitih fenomena vezanih uz javnu komunikaciju n e g o bilo koji tip ljudske zajednice prije njih. S druge strane, u njima je uloga javnosti zacijelo veoma istaknuta, i gotovo da i ne postoji nijedan oblik socijalno relevantnih aktivnosti u kojima jav-

60

Domene

diskursi

Javni

jezik

61

nost na neki nain ne sudjeluje. Ipak, m o d e l javne komunikacije u suvremenim drutvima sasvim sigurno nije sveobuhvatan, i neke od njezinih karakteristika u tradicionalnim ili izrazito statinim ljudskim zajednicama njime e ostati neopisane, jednako kao to treba pretpostaviti da se vana granica izmeu sfere privatnoga i sfere javnoga u takvu modelu zacrtava ponekad i bitno drugaije nego u analitikom pristupu javnoj komunikaciji drutava koja imaju drugaiji tip stmkturiranosti. Kako je ve naglaeno, d o m e n e javne komunikacije u svakom su konkretnom vremenu i prostoru rezultat ne samo sinkronijski promatranih silnica koje proizlaze iz socijalnih odnosa i rasporeda statusa i uloga u njima nego i dijakronijskih faktora koji pripadaju kulturnoj, civilizacijskoj i, openito, drutvenoj tradiciji o d r e e n e zajednice. Ako u fokus razmatranja postavimo globalna obiljeja suvremenih drutava, ma koliko se o n a inae oslanjala na raznolike civilizacijske tradicije u nekim svojim segmentima, ini se da na podruju javne komunikacije sve vie prevladavaju oni njezini modaliteti kojima je u osnovi "zapadna" - ili, jo suenije, "(zapadno)evropska" - tradicija, koja se od 16. stoljea nadalje poela, podrana svojom ekonomskom propulzivnou, nametati kao najsavreniji model proizvodnje i roba, i drutvenih odnosa, i politikih shematizama, i - napokon - komunikacijskih obrazaca. Koliko god savrenost rjeenja to ih ova tradicija nudi bila dvojbena i podvrgnuta opravdanim kritikama i iznutra (od strane njezinih nosilaca) i, jo vie, izvana (od strane onih kojima je o n a bila, nerijetko silom, a uvijek ekspanzionistiki, nametana), n e p o b i t n a je injenica da su ta rjeenja danas jo uvijek vie-manje o p e n i t o prihvaena i da je u njima sadran, bar od pojave m o d e r n o g racionalizma u filozofiji na teorijskom nivou i francuske revolucije

na (sasvim n e p o t p u n o realiziranoj) praktikoj razini, nedosegnuti "ideal" konstituiranja javnosti i njezine relacije prema sferi privatnosti, "ideal" koji se u globalnoj, premda evropocentrinoj, projekciji sagledava kao opeljudski. O mnogim opravdanim i nekim vjerojatno manje opravdanim kritikama tog "ideala" koje proizlaze iz novih drutvenih o d n o s a in statu nascendi to ih pokuava osvijestiti postmoderno miljenje govorit e m o kasnije. Da bismo, dakle, jasnije razabrali koje se d o m e n e javne komunikacije zajedno sa svojim specifinim diskursima pojavljuju u danas d o m i n a n t n o m modelu javnosti, potrebno je, sasvim ukratko, promotriti historijske uvjete nastajanja tih d o m e n a u zapadnoj tradiciji; drugim rijeima, n e o p h o d n o je pogledati kako je izgledala povijest konstituiranja domena javne komunikacije. Ma koliko se, ako je promatramo iz drugih perspektiva, inae mogli sporiti o tome kada i gdje zapravo poinje povijest zapadnih civilizacija, u optici izgraivanja instrumentarija za izuavanje jezika javne komunikacije moemo se prikloniti j e d n o m od vrlo tradicionalnih gledanja: izvorina toka ove povijesti nalazi se u prvoj mezopotamskoj velikoj dravnoj organizaciji, dakle u Sumeru. Premda se zacijelo smije razmiljati i o nekoj vrsti prethistorijske "predjavnosti" u prvobitnim, jednostavnim i nomadskim zajednicama, budui da su se i u njima morali moi artikulirati zajedniki interesi, ipak - kao to smo ve naglasili - granica izmeu privatnog i javnog u takvim je drutvima toliko nejasna da bismo izuzetno teko mogli opisati specifina obiljeja njihove javne komunikacije. ini se da je za formiranje podruja javnog saobraanja nuno ispuniti neke preduvjete, kao to su prekid s nomadskim nainom ivota i makar elementarna podjela rada da bi se mogle uspostaviti razgraniene drutvene ulo-

62

Domene

disknrsi

Javni

jezik

63

ge, no u konstituiranju "prave" javnosti bitnu ulogu igra pojava urbane strukturiranosti i urbanih socijalnih i prostornih odnosa, d o k je za njezinu implementaciju i irenje izuzetno vaan fenomen pismenosti. Budui da u Sumeru izgradnja gradskih naselja koincidira s raanjem prve zapadne pismenosti, d o p u t e n o je smatrati da se u njemu ukazuju i prvi jasno diferencirani oblici javne komunikacije u naoj tradiciji (ili bar najraniji o kojima imamo nesumnjiva svjedoanstva): n e m a razloga da ne pretpostavimo da se analogne situacije javljaju i u drugim civilizacijskim tradicijama, na primjer u kineskoj ili indijskoj. Organizacija gradskog naselja ne predstavlja temeljan korak u oblikovanju d o m e n a javne komunikacije zato to se u seoskim sredinama ne bi iskazivali zajedniki interesi; naprotiv, u njima zacijelo (a ta pretpostavka a foriiori vrijedi za prethistorijska naselja koja su jo sasvim nedotaknuta m o d e l o m gradskog ivota) golem dio poruka ima neku vrstu kolektivnog karaktera, budui da se i najvei dio ivota odvija u cjelini zajednice, dovoljno malene opsegom da se gotovo svaki komunikacijski akt dogaa u prisutnosti svih ili veine njezinih lanova i da se poruke, na taj nain, tiu svih pripadnika zajednice. Grad u stvari donosi, s jedne strane, partikularizaciju elemenata socijalne strukture (pa stoga i komunikacijske akte koji se tiu samo dijela zajednic e ) , a s druge strane - to je zacijelo jo vanije - omoguava jasno izdvajanje sfere privatnoga (i individualnoga) i privatne komunikacije: da bi se u njemu mogli artikulirati zajedniki interesi - a gradska struktura poveava njihovu sloenost i zasniva se na mogunosti njihova iskazivanja -, potrebno je uvesti neku vrstu formalizirane i institucionalizirane razmjene poruka s takvim sadrajima; ta razmjena ve nesumnjivo pripada javnoj komunikaciji.

to se tie pronalaska pisma, o n o ne samo da omoguuje m e u s o b n o povezivanje sudionika komunikacijskih akata na veim razdaljinama (to je. ako poruka ne nadilazi sposobnosti ljudskog pamenja, u krajnjoj konsekvenciji uvijek mogue i s p o m o u njezina usmenog prenoenja) i organiziranje gradova u dravne cjeline, nego - sa stajalita javne komunikacije - ima jo dvije vrlo vane funkcije. Budui da se u poetku upotrebljavalo gotovo iskljuivo u sferi javnosti i budui da je tada. posebno u percepciji nepismenih, imalo izvjesna skoro magina obiljeja, o n o je tu svoju maginost projiciralo i na poruke u javnoj komunikaciji, vidljivo ih (i u doslovnom i u prenesenom smislu) time diferencirajui od poruka u podruju privatnosti. Osim loga, pismenost je pridodala, i opet prije svega javnom saobraanju, dijakronijsku dimenziju, u kojoj se poruke, bez podrke ljudskog pamenja, mogu prenositi kroz vrijeme i transformirali se u virtualne poruke, pohranjene privremeno u zaborav i "oivljene" nakon odreenog vremena. Tako se broj potencijalnih informacija, bitnih za oblikovanje zajednikih interesa, viestruko poveao, a relevantni poiljaoci poruka iz prolosti postaju u sferi javnosti neprestano virtualno prisutni. Impresivan broj podataka sauvan u arhivima i na natpisima monih mezopotamskih, maloazijskih, bliskoistonih i sjevernoafrikih drava i gradova iz posljednja tri tisuljea prije nae ere, a p o s e b n o spomenici Sumerana, Asiraca, Hetita, Babilonaca, Egipana i Perzijanaca, posve jasno svjedoe o razvijenim i raznorodnim sferama javne komunikacije, unutar kojih se ve mogu razlikovali (iako ne uvijek s vidljivim m e u s o b n i m razgranienjima) i pojedine d o m e n e , pa donekle i specifinosti njihovih jezinih iskaza (lingvistiki aspekti problema prikazani su, na primjer, u: Swiggers & Wouters 1990a; Van Lerberghe 1 9 9 0 ;

64

Domene

diskursi

Javni

jezik

65

Lebrun 1990; Verreet 1990; a dio komunikacijskih aspekata u: Cavigneaux 1 9 8 9 i Roquet 1 9 8 9 ) . Ipak, ma koliko se istraivai, osobito u popularizatorskim radovima, trudili da drevne istone drave prikau kao drutva u kojima je javna komunikacija imala oblike veoma nalik dananjima (cf. za Sumer, npr., Kramer 1 9 5 9 ; za Babilon i Asiriju - Conteneau 1950, a za Egipat - Montet 1 9 4 6 ) , treba zapaziti da je ovdje pojam javnosti bio n e o b i n o ogranien. Naime, ne samo da je javne uloge i statuse, nerijetko doista obiljeene vrlo visokim stupnjem institucionaliziranosti, zauzimao posve ogranien broj pojedinaca, ve je javnost u tim dravama, jednako kao i javna komunikacija, bila determinirama bar jo dvama faktorima- S jedne strane, golemi dijelovi drutva (robovi, seljaci) niti su mogli participirati u javnoj komunikaciji niti su - to je zacijelo jo znaajnije - uope imali jasan (a najvjerojatnije nisu imali nikakav) pojam o njezinu postojanju, tako da su efekte javnog saobraanja, u o n o j mjeri u kojoj su oni do njih i stizali, morali doivljavati kao pojavu koja potpuno izmie njihovu poimanju i koja s eventualnom artikulacijom njihovih vlastitih interesa n e m a nikakve, ni negativne ni pozitivne, povezanosti; da li su i ti drutveni slojevi konstituirali izvan dozvoljenih kanala javne komunikacije s vremena na vrijeme svoju "tajnu javnost", o tome moemo samo iznositi neprovjerljive pretpostavke. No ak i oni koji su aktivno sudjelovali u javnoj komunikaciji, poput pisara, inovnika, uitelja, dakle dijela stanovnika gradova, samo su u izuzetnim sluajevima, i u vrlo limitiranom prostoru, mogli oblikovati javnost ili artikulirati neke vlastite interese. Njihove uloge i njihovi statusi, naime, tek su sekundarno ovisili o njihovim m e u s o b n i m odnosima, a primarno su proistjecali iz udjela koji su imali u vladarevoj moi i koji im je on davao i oduzimao, predsta-

vljajui ne samo otjelolvorenje boanstva nego i jedinu realnu instancu javnosti. U pojednostavnjenoj metafori moglo bi se rei da je svatko tko bi progovarao u sferi javnosti u drevnim apsolutistikim dravama Istoka, u krajnjoj konsekvenciji, samo izgovarao vladareve (dakle: boanske) poruke i iskazivao njegove interese. Treba pretpostaviti, dakako, da je u realnim komunikacijskim aktima ova slika javne komunikacije bez javnosti bila nerijetko ublaena i da su u pojedinim prostorima i vremenima egzistirale i neke fragmentarne, danas nama vie-manje nepoznate, javnosti (kakve m o e m o katkada nasluivati u knjievnoj i znanstvenoj produkciji toga razdoblja, na primjer), ali je isto tako vjerojatno da se "vladarsko-boanski model" javnosti u osnovi reproducirao na svakom niem nivou, samo to su m o govornika i doseg "njegove" javnosti opadali proporcionalno njegovoj udaljenosti od vrha hijerarhije drutvenih odnosa. U svakom sluaju, ova piva iskustva u povijesti zapadnih civilizacija o institucionalnom formiranju sfere javne komunikacije ostavila su bar dva znaajna traga koja e u kasnijoj tradiciji biti p o n e t o izmijenjena ali e se ipak nadovezivati na najstarije mezopotamske i mediteranske civilizacije. Naime, ako se vie i nee ponoviti situacija u kojoj e cijeli drutveni slojevi, poput sumerskih, babilonskih ili egipatskih pisara, biti definirani praktiki iskljuivo (ili bar u najveoj mjeri) svojom ulogom u procesima javnog komuniciranja, i kasnija e drutva redovito poznavati "profesionalce" u tom podruju, dakle socijalne uloge i statuse koji svoj poloaj u drutvu stjeu upravo odailjanjem i primanjem javnih poruka. Osim toga, ve u sumerskoj dravi, kao i u svim kasnijim velikim dravama ranog razdoblja na Istoku, pojavljuju se - unutar o p e domene javne komunikacije, definirane, kao to smo nazna-

66

Domene

diskursi

Javni

jezik

ili, njezinim boanskim i mistinim karakterom - prve specijalizacije, pa se mogu razlikovati administrativne od umjetnikih, religijske i znanstvene od trgovakih poruka. Ipak, te su razlike jo uvijek relativno malene, i ako ih promatramo kroz prizmu tipologije komunikacijskih akata i ako ih sagledavamo kroz raznolikost diskursa, j e r im njihovo vrsto zajedniko izvorite u apsolutnoj moi vladara nad javnou ne doputa velike diferencijacije niti postoji potreba da se o n e pojave. T e k u bitno promijenjenim uvjetima o n e e se transformirati u okosnice stvarno diferenciranih d o m e n a i diskursa javne komunikacije. Te nove okolnosti u tradiciji na koju se oslanja dananje poimanje javnosti i javne komunikacije nastaju, dakako, u antikoj Grkoj. Budui da su procesima konstituiranja grke, i - p o s e b n o - atenske, demokracije, kao i njezinim ogranienjima, posveene cijele biblioteke, zacijelo se u njihovu opisu nije p o t r e b n o zadravati na detaljima. Uzroci zbog kojih se u Grkoj drutvo strukturiralo drugaije nego u velikim dravama Istoka mnogobrojni su i djelomino ovise o prirodnim i zemljopisnim karakteristikama podruja, dijelom su zavisne i o prethistorijskim kulturama koje su prethodile antikoj civilizaciji, a u nekim elementima predstavljaju zacijelo pravi grki "izum". Za razmatranje javne komunikacije i njezina jezika svakako je znaajna pretpostavka prema kojoj polisi, graovi-drave, odnos "graanske", kolektivne i individualne pripadnosti zajednici ne grade na osnovi zajednike podlonosti boanskom predstavniku - vladaru (kao u mezopotamskim i bliskoistonim dravama) niti na teritorijalnom principu (koji e u potpunosti prevladati m n o g o kasnije u Evropi, kad se budu formirale drave-nacije) ve upravo na pojmu aktivnog zajednitva (vita activa), sudjelovanja lanova zajednice u svim oblicima javnog ivota u drutvu

(Elv 1 9 9 6 ) . Naime, upravo ovaj princip i njegovo ugraivanje u temelje konstitucije polisa mogao bi objasniti injenicu da je javnost u antikoj Grkoj, bar u njezinu klasinom periodu i u svojoj "atenskoj verziji", bila ne samo mnogo obuhvatnija od istonjake nego su se u njoj mogli oblikovati razliiti, nerijetko m e u s o b n o suprotstavljeni (ili makar implicitno kontradiktorni), interesi, pa je stoga bilo n e o p h o d n o iznai komunikacijske i politike mehanizme kojima bi se takvi antagonizmi mogli razrjeavati u samoj domeni javne komunikacije a ne meusobnim neverbalnim, dakle fizikim, sukobljavanjem pojedinaca i grupa. Premda su se specifini fenomeni povezani s novim poimanjem javnosti u antikoj Grkoj svakako ve pojavljivali u ranijim periodima, svoju panju ipak moemo usmjeriti prije svega na klasini period, ukljuujui i njegovu ranu fazu, od 8. St. pr. n. e. nadalje. U tom su periodu bez ikakve sumnje ispunjena o b a preduvjeta za konstituiranje javnosti, postojanje i urbane kulture i pismenosti. to se tie grkih gradova, oni se od istonjakih despocija razlikuju ne samo po svojem politikom ureenju nego i po opsegu zajednice polisa, koja je - i u trenucima najveeg irenja Atene, Sparte ili Tebe - mnogostruko manja po broju stanovnika od drava na Istoku. Zanimljivo je primijetiti da u urbanistikoj strukturi polisa, dakle u njegovu teritorijalnom rasporedu, usprkos pretpostavljenoj "graanskoj" a ne teritorijalnoj konstituciji zajednitva, redovito postoji prostor koji je predvien da se na njemu okupi (u vrijeme vrhunca razvoja polisa, zacijelo samo u idealnoj projekciji) cjelokupna javnost, dakle svi graani koji aktivno, virtualno ili realno, participiraju u javnoj komunikaciji: grka se agora (cf. Glotz 1 9 6 8 , 1 6 8 sqq.) tako, u perspektivi semiologije gradskog prostora, ukazuje ne

68

Domene

diskursi

Javni

jezik

69

samo kao urbanistika novina nego i kao jasan simbol novog shvaanja javne komunikacije. Iako pismenost, ini se, nije bila tako o p e n i t o proirena meu Grcima kao to se donedavno mislilo (Harris 1 9 8 9 ) , ipak je o n a obiljeena bar dvama elementima koje niti rana mezopotamska niti egipatska pa ak niti bliskoistona semitska (hebrejska ili fenika) pismenost nije poznavala. S jedne strane, znanje itanja i pisanja nije u antikoj Grkoj pripadalo meu klasna ili kastinska obiljeja, pa su i pripadnici marginalnih i drutveno nerelevantnih grupa (robovi, seljaci, ene, na primjer) mogli biti makar elementarno pismeni, a za neka razdoblja, osobito nakon 5. stoljea pr. n. e., smijemo pretpostaviti da je u pojedinim gradovima ak i veina slobodnog stanovnitva bila ovladala ovom vjetinom: To je o m o g u i o drugi faktor vezan uz pismo: naime, grko je pismo bilo ne samo po broju grafikih znakova neusporedivo jednostavnije nego bilo koji klinopisni ili semitski grafiki sustav, ve je, osim toga, kao prvi pravi alfabet, dakle fonoloko pismo, bilo izuzetno primjereno grkom fonolokom sistemu, to je broj pravopisnih pravila koja bi se morala p o s e b n o uiti smanjilo na najmanju moguu mjeru. Na taj je nain pismo izgubilo svoj mistini karakter, pa je - i ako ga nisu svi poznavali - potencijalno postalo pristupano svakome, te je opoj d o m e n i javne komunikacije, i u njezinu pisanom aspektu, mogao teoretski pristupiti svaki graanin. Ipak, ma s koliko se potovanja odnosili prema grkim inovacijama u podruju konstituiranja javnosti i, osobito, uspostavljanja "demokratske" javne komunikacije (a to su, i jedno i drugo, bili elementi koje m o d e r n a vremena, izgraujui pojam "grkog uda", nisu ni u kojem sluaju mogla zaobii), moramo, dakako, biti svjesni svih ogranienja koja su obiljeavala sferu javnosti u antikoj Grkoj

i u njezinim najblistavijim periodima. Sasvim je trivijalno ustvrditi da je iz nje bila a priori iskljuena veina stanovnitva svakog polisa, jedan dio na osnovi svojeg socijalnog statusa (robovi, doseljenici), a drugi na osnovi svojih biolokih obiljeja (djeca i - u pravilu koje nije bilo bez izuzetaka - e n e ) . Osim toga, ideja o p e aktivne participacije svih, pa makar ti svi bili limitirani na odrasle muke slobodne graane polisa, u osnovi je zapravo praktiki neprovediva i, im zajednica preraste neke vrlo ograniene kvantitativne okvire, u javnom saobraanju vie ne mogu sudjelovati svi graani nego samo njihovi predstavnici: i Solonove i Periklove reforme politike strukture Atene mogu se iitavati i kao traenja optimalnog sistema implicitne reprezentacije graana u javnoj komunikaciji. I napokon, i grki graovi-drave od svojih su poetaka sasvim oito poznavali razliite distribucije e k o n o m s k e i politike moi medu grupama i pojedincima, to se izravno reflektiralo u utjecaju na formiranje javnosti i u njihovu sudjelovanju u javnoj komunikaciji. Unato svemu tome, javna komunikacija u klasinom periodu antike Grke bitna je za uspostavljanje tradicije iz koje e proizai dananje poimanje javne komunikacije i zbog toga to je na njezinu poetku, i zbog toga to o njoj posjedujemo relativno m n o g o svjedoanstava tako da je u nekim njezinim aspektima smijemo s prilinom sigurnou rekonstruirati, i - moda ponajvie - zbog toga to se kroz antika promiljanja jezika moe razaznati ne samo kako se razvijao jezik javnog saobraanja nego i kako je izgledao njegov metajezik, dakle kako se taj jezik teorijski izgraivao (kiljan 1 9 9 5 , 71 sqq). Ova nam posljednja dimenzija omoguuje ujedno da u o i m o kako su se postepeno oblikovale pojedine d o m e n e javne komunikacije i njihovi diskursi.

Domene

diskursi

Javni

jezik

Ako zanemarimo mikenske zapise linearnim B pismom, koji po svojem sadraju jo uvijek pripadaju prvenstveno "istonoj" tradiciji javnog komuniciranja, i ne odvie brojne alfabetske natpise iz 8. st. pr. n. e., Homerovi epovi i, neto kasnije, Hesiodova epska poezija predstavljaju prve potvrene realizacije jezika javnog saobraanja: neobinost injenice da tako velike i tako civilizacijski znaajne poruke, kao to su Ilijada i Odiseja, stoje na poetku jednog tipa komunikacijske prakse (bar u o n o m dijelu koji se i za nas sauvao; ali ne treba zaboraviti da su ih ve i Grci smatrali nekom vrstom komunikacijskog izvorita) - ta se neobinost moe donekle objasniti time to su ova dva epa nastala u okviru oralnog javnog saobraanja i kao ve "gotove"' poruke prenijeta su u pismenu tradiciju. Ovi najraniji ouvani oblici javne komunikacije pripadaju nesumnjivo umjetnikim tekstovima, ali su u svijesti svojih tadanjih primalaca bili zacijelo polifunkcionalni: da se njihova socijalno relevantna dimenzija ne moe svesti samo na estetsku ili kreativno-spoznajnu ulogu, kakva se danas najee pridaje umjetnikim porukama, izravno dokazuju razliite antike interpretacije i "upotrebe" Homerovih spjevova, a indirektno i to to je njihov jezini izriaj jo stoljeima sluio kao - u poetku eksplicitni a kasnije sve vie implicitni - predloak skoro za sve iskaze u sferi javnosti. Ipak, u 5. st. pr. n. e. proces koji je u drevnim istonim kraljevstvima bio z a p o e o u grkom je drutvu postao sasvim jasno vidljiv: u javnoj se komunikaciji pojavljuju, naime, profesionalni jezici (Lanza 1 9 7 9 ) , to znai da se pojedini "specijalizirani" dijelovi drutvene strukture poinju m e u s o b n o razlikovati i prepoznavati po svojoj upotrebi jezika. No za razmatranje suvremenog stanja jezika javne komunikacije jo je znaajnija injenica da u Grkoj ve vrlo rano zapaamo teorijska promiljanja koja

se tiu jezika u javnom saobraanju i koja e se u Aristotelovo vrijeme posve oito oblikovati u neku vrstu teorije javnog komuniciranja, teorije koju dananja lingvistika i njoj srodne znanosti ponekad teko prepoznaju i iitavaju, ali koja se, usprkos svojoj nunoj fragmentarnosti, moe i sama s velikom izvjesnou rekonstruirati. Prema tome, za drevnu je Grku, od 7. st. pr. n. e. nadalje, karakteristino da se u njoj razliiti oblici javne komunikacije, koji se okupljaju u m e u s o b n o povezane ali razluive domene (a unutar njih pojavljuju se i adekvatni i specifini idiomi), razvijaju gotovo paralelno s izgraivanjem teorije upotrebe jezika u javnoj komunikaciji. Taj je paralelizam oit ve kod prvih grkih mislilaca, predsokratovaca, kod kojih se sasvim jasno razaznaje s jedne strane tenja da se, najprije unutar umjetnikog iskaza (kao u filozofskim p o e m a m a Parmenidovim ili Ksenofanovim), a zatim i u prozi, stvori nov diskurs, primjeren iskazivanju filozofske spoznaje svijeta, dok s dnige strane m o e m o - u Parmenidovim ili Gorgijinim fragmentima i parafrazama njihovih stajalita, na primjer - razabrati prve, iako nesumnjivo jezgrene, teorije jezika javne komunikacije (kiljan 1 9 9 8 ) . Ne ulazei u detaljnije analize ovih najranijih teorija iji je predmet jezik u javnom saobraanju, m o r a m o ipak naglasiti da su o n e o svojih poetaka obiljeene time to jezik i govor, upravo zato to ih neprestano, makar implicitno, smjetaju u sferu javnosti, promatraju u njihovu funkcionalnom aspektu: u prvoj lai prije svega u funkciji mogue komunikacije spoznaje kozmikog poretka, a kasnije, od pojave sofista nadalje, u funkciji aktivnog uspostavljanja zajednitva unutar pojedinih socijalnih grupa ili u cjelini drutva. U svakom sluaju, u 5. i 4. st. pr. n. e. jezik javne komunikacije u antikoj Grkoj, kao to smo ve naglasili,

72

Domene

diskursi

Javni

jezik

73

postaje toliko sloen i razuen fenomen, a u filozofskoj je tradiciji dotad prikupljeno ve toliko razliitih promiljanja toga jezika, da se javlja potreba za novim teorijskim pristupom koji e istovremeno pokazati na emu se zasniva jedinstvenost svih oblika jezinog javnog saobraanja i kako se oni, unutar tog zajednikog okvira, mogu klasificirati: nije, dakako, neoekivano da e uloga prvog sveobuhvatnog teoretiara jezika u javnosti pripasti velikom filozofu iz Stagire, Aristotelu, koji e i tako jedan znaajan dio svojeg opusa posvetiti socijalno relevantnim odnosima koji nastaju u polisu i odravaju njegovu strukturu. Trenutak Aristotelova djelovanja odreen je ne samo Stagiraninovom doista posve izuzetnom sposobnou misaone analize i sinteze nego i filozofskom tradicijom koja mu prethodi (a osobito, dakako, Platonovim udjelom u njoj), jednako kao i injenicom da se u doba makedonske prevlasti grki polis nalazi u izriitoj krizi iz koje bi moda mogao izai ako se podvrgne dubinskoj strukturalnoj transformaciji. Zbog toga - a to je takoer dio grke filozofske tradicije - Aristotelovi politiki i socijalni spisi ne sadravaju samo analizu prolih ili sadanjih stanja ve pokuavaju naznaiti gdje se nalaze optimalna rjeenja za budunost: oni, i onda kada govore o jeziku i njegovoj upotrebi, neprestano imaju i propedeutiki i persvazorni karakter. Ipak, bitna odrednica Aristotelova sagledavanja jezika javne komunikacije, p o s e b n o kada je rije o razvrstavanju njegovih oblika, realne su okolnosti u kojima se taj jezik pojavljivao u Grkoj njegova vremena, dakle sfere ljudske djelatnosti koje su se - i jezino, izmeu ostalog formirale u tadanjoj javnosti. Drugim rijeima, Aristotelova klasifikacija diskursa javne komunikacije temelji se na domenama koje su se u njoj mogle tada sagledati. Ne treba pri tome zaboraviti da, u n a t o pretpostavljenoj uskoj

m e u s o b n o j povezanosti i uvjetovanosti d o m e n a i diskursa javne komunikacije, upravo na osnovi grkih svjedoanstava m o e m o pretpostaviti da je "grananje" diskursa proces neto sporiji od nastajanja specifinih domena, tako da u poetku jedan tip diskursa m o r a biti multifunkcionalan i zadovoljavati komunikacijske potrebe u veem broju razliitih domena, a kasnije se u njima diferencira i pretvara u niz vie ili manje zasebnih diskursa. Kao to smo ve konstatirali, taj prvi oblik grkog diskursa javne komunikacije mogao je biti blizak jeziku homerskih epova, no ve u drugoj polovici 7. st. pr. n. e., kada prvi filozofi prirode, dakle kozmolozi, tee da iznau jezik koji e, potpunije od vieznanog umjetnikog iskaza uvijek podlonog razliitim interpretacijama, biti primjeren efikasnoj komunikaciji njihovih spoznaja, stvaraju se temelji jednog novog diskursa, diskursa znanstvene spoznaje. Zacijelo nekako u isto vrijeme, u uvjetima poetka stvaranja nove drutvene i politike organizacije, pojavljuju se i zaeci diskursa koji se tie zajednice, polisa, dakle politikog diskursa. On e, za razliku od danas suvremenog diskursa politike, koji je prije svega neka vrsta profesionalnog argona, budui da i politika sama predstavlja zasebnu sferu ljudske djelatnosti, biti m n o g o obuhvatniji, jer ne samo da se u njemu oblikuju poruke koje govore o svim oblicima socijalno relevantnog ivota u zajednici nego njime moraju, makar teoretski, ovladati svi punopravni lanovi zajednice, dakle cjelokupna javnost (kiljan 1 9 9 5 , 74 sqq.). U neto kasnijem periodu, od 5. st. pr. n. e. nadalje, svaki od ovih "inicijalnih" diskursa - diskurs umjetnosti, znanosti i filozofije - u sve sloenijim socijalnim i politikim prilikama zadobiva m n o g e oblike, koji e se, promatrani kroz optiku formalnih jezinih karakteristika, ukazivati prvenstveno kao an-

74

Domene

diskursi

Javni

jezik

rovski determinirani diskursi (npr. iskaz lirike, epike ili drame; iskaz filozofije, medicine ili matematike; sudski, skuptinski ili prigodni govor itd.). a funkcionalno e se diferencirati kao razliiti sociolekti. Najstariji grki potvreni oblici jezika javne komunikacije pripadaju, kao to smo naglasili, najveim i najznaajnijim dijelom sferi umjetnosti, dok se njegova prva teorijska razmatranja pojavljuju, sasvim oekivano, unutar filozofije.'Aristotel se, dakle, suoava sa vrlo sloenom situacijom u kojoj je socijalno, pa i komunikacijsko, zajednitvo polisa ve ozbiljno narueno, pa je potrebno, osobito nakon sofistikih teorija i praksa javne komunikacije, i nakon Platonova traganja za idealnom politikom zajednicom, iznai novu koherentnu i realistinu teoriju komunikacijskog djelovanja u javnosti, u kojoj je nuno eksplicitno definirati modalitete racionalnog znanstvenog iskaza (ve i zbog loga da bi se znanosti mogle, kao to to Aristotel upravo ini, nanovo klasificirati) i pokazali u emu se on razlikuje od umjetnike spoznaje. Napokon, budui da u sferi javnosti vlada velika raznolikost anrovskih diskursa, teorijom ih je takoer p o t r e b n o na neki nain klasificirati. Aristotelovo promiljanje jezika javne komunikacije i klasifikacija diskursa nisu ni u j e d n o m njegovu spisu objedinjeni i eksplicirani kao jedinstvena teorija, ali se na osnovi veeg broja tekstova (a p o s e b n o Retorike, Poetike, Kategorija te spisa O tumaenju) o n a moe s prilino sigurnosti rekonstruirati. Zajedniki nazivnik svih Stagiraninovih pristupa jezinom fenomenu sastoji se u tome da se u njegovu opusu jezina djelatnost uvijek promatra kroz prizmu drutvene zajednice, polisa, i u njezinoj funkciji (cf. i Caucjuelin 1 9 9 0 ; Baratin & Desbordes 1 9 8 1 , 18-25). No funkcija jezika u javnoj komunikaciji nije jedinstvena, iako je njezin cilj - ostvarivanje zajednitva sa svrhom po-

stizanja opeg dobra - uvijek jednak: polifunkcionalnost jezika proizlazi iz podjele javne komunikacije na njezine temeljne d o m e n e koje u Aristotelovo vrijeme jo uvijek postoje u Grkoj kao osnovni konteksti javnog saobraanja. To su, kao to je ve bilo r e e n o , d o m e n a politike, kao ureenja ivota u polisu, d o m e n a znanosti, kao racionalne spoznaje univerzuma, i d o m e n a umjetnosti, kao nadracionalnog, emotivnog i estetskog spoznavanja svijeta. U svakoj od ovih d o m e n a oblikuju se posebni diskursi koji se m e u s o b n o razlikuju i po svojoj neposrednoj funkciji (realizacija praktine o p e koristi u politici, prenoenje objektivne spoznaje u znanosti, izazivanje kolektivne i individualne katarze u umjetnosti), i po temelju kako bi kazala suvremena pragmalingvistika - na kojem se zasniva njihova ilokucijska m o (u politikom iskazu kojim se govori o vjerojatnom argumentacija se izvodi s p o m o u entimema, u znanstvenom koji je posveen istinitom o n a se sastoji od potpunih silogizama, a u umjetnikom iskazu koji je okrenut virtualnom osjeaji se izazivaju prije svega uz p o m o poetskih stilskih sredstava), i - konano - po znanosti koja izlae njihovu specifinu teoriju (politikim se diskursom bavi retorika, znanstvenim logika, a umjetnikim poetika, sve tri proizale iz filozofij e ) . Na taj nain Aristotel utvruje tri velike d o m e n e javne komunikacije i njima primjerene diskurse. Retorika, logika i poetska d o m e n a sve do danas, mutatis mutandis, dakako, funkcioniraju u zapadnoj tradiciji kao osnovni konteksti jezika javne komunikacije, a zakonitosti i pravilnosti koje je u njima u o i o i opisao filozof iz Stagire velikim su dijelom jo i danas i teorijski i praktiki upotrebljive (kiljan 1992, 25 sqq.). Ve u Aristotelovo vrijeme ove su tri d o m e n e predstavljale samo primarni princip klasifikacije konteksta javne

76

Domene

diskursi

Javni

jezik

komunikacije i njezinih diskursa. jer se u svakoj od njih pojavljivao vei broj specifinih idioma koji su bili uvjetovani i posebnostima "materijalnog" konteksta, i karakteristikama socijalnih i profesionalnih grupa koje su ih upotrebljavale, dakle statusima i ulogama svojih govornika i slualaca, i jezinim tradicijama anrova kojima su pripadali. Isto tako, relativno se brzo poveao i broj znanstvenih disciplina koje su prouavale jezik javne komunikacije, a ppsebno je znaajna bila pojava gramatike i filoloke kritike teksta, jer se u okviru njihovih prouavanja prvi put jezik sam kao sistem (a ne njegova funkcionalna dimenzija) pojavio kao objekt znanstvene analize. No sva ova i kasnija proirenja d o m e n a i diskursa javne komunikacije nisu, sve do najnovijeg vremena, bitno izmijenila aristotelovsku podjelu i njezinu osnovnu koncepciju. Usprkos ovoj stalnosti teorijskog okvira koji ni danas nije u potpunosti prestao biti aktualan, n e p o s r e d n o nakon Aristotela, u razdoblju helenizma, a jo vie u doba prevlasti Rima, sferu javnosti i javne komunikacije zadesile su mnoge promjene. Naime, nakon uzmaha demokracije polisa koja se, bez obzira na sva ogranienja koja su joj bila inherentna, temeljila na pretpostavci da su svi "pravi" lanovi politike zajednice istovremeno i jednakopravni, pa makar virtualni, sudionici oblikovanja javnosti, pa sloga svi ni moraju (i opet, makar u teoriji) ovladati jezikom javne komunikacije, ma kakvu ulogu u njoj imali, u doba helenizma zapaamo novo poimanje privatnosti, zacijelo potaknuto i transformacijom polisa u drugaije, najee nedemokratski konstituiranu dravu. Obaveza na aktivno sudionitvo u zajednici i njezinoj javnosti sve se vie gubi to vie slabe kolektivne veze kojima je bio determiniran polis, i pojedinac - koji bi po svojim socijalnim, e k o n o m s k i m i biolokim predispozicijama imao pra-

vo da participira u komunikaciji - nije vie duan to initi ukoliko ne eli; drugim rijeima, on ima mogunost da se, trajno ili privremeno, po vlastitoj odluci a ne po volji kolektiva, povue u sferu privatnosti. Ova injenica, ma koliko to paradoksalno izgledalo, uveava, s jedne strane, vanost privatnog saobraanja u ijoj se sferi sada mogu p o n e k a d i iskazivati i rjeavati i opi problemi (to je u idealnoj projekciji polisa bilo sasvim n e m o g u e ) , a s druge strane bavljenje javnom komunikacijom (a osobito politikom) sve se vie pretvara u pravu profesiju; napokon, kao rezultat ovih procesa, sistem reprezentacije interesa postaje dominantan u javnom i politikom ivotu. Sve su ove tendencije p o s e b n o jasno vidljive u Rimu: u ranom razdoblju republike jo prevladava koncept polisa i aktivnog sudjelovanja svih graana u javnoj komunikaciji i u svim oblicima javnog djelovanja, premda taj koncept, nakon poetnog teritorijalnog irenja Rima i njegove stvarne hegemonije nad saveznikim gradovima i plemenima, ne moe vie realno funkcionirati. Ipak, sve do prvog stoljea u antonimijskom paru negotium - otium, "bavljenje (javnim) poslovima" i "dokolica", drugi pojam ima uglavnom jasnu negativnu konotaciju, j e r se smatra da je dunost pravog Rimljanina da se bavi poslovima bitnima za zajednicu, no potkraj republike i u doba carstva dosezi politikog diskursa, u smislu koji je on imao u klasinim grkim polisima, sve su manji. U mnogim situacijama, dapae, izvorni politiki diskurs u retorikoj domeni zamjenjuje se diskursom administracije, ija uloga i m o proizlaze - kao to je to bio sluaj u dravama drevnog Istoka - iz vladareve moi. Usprkos svemu, do kraja antike i tokom cijelog srednjeg vijeka sve do modernih vremena, kolike god bile promjene to su ih doivljavali pojam javnosti i javna komunikacija, d o m e n e retorike, logike i poe-

78

Domene

diskursi

Javni

jezik

79

like - kako je ve bilo naglaeno - predstavljale su u teorijskom modelu temeljne kontekste jezika javne komunikacije, tako da svoje razmatranje suvremenog stanja moemo zapoeti ovim pojmovima izvedenima iz aristotelovske analize. Naime, ini se da se u tom dugakom periodu osnovne promjene u kontekstu jezika javne komunikacije nisu dogaale u rasporedu i o d n o s i m a medu pojedinim domenama (iako ih je, dakako, i tu bilo) nego u prostornim determinantama sfere javnosti i javnog saobraanja i - bez ikakve sumnje - u distribuciji kolektivnih i individualnih statusa i uloga njegovih sudionika. Iako se javna komunikacija realno smjeta prije svega u neke lokalne okvire i premda komunikacijski akti rjee originarno obuhvaaju vee prostore (i to samo o n d a kad su "potpomognuti" ili pismom ili nekim drugim mcluhanovskim tehnolokim "produetkom"), jedna od bitnih kontekstualnih odrednica takvih komunikacijskih procesa skup je opih normi i pravila kojima je regulirano njihovo odvijanje. Te norme djelomino proizlaze iz irih civilizacijskih i kulturnih okvira, a djelomino proistjeu iz o d r e e n o g drutvenog okruenja u kojem redovito zadobivaju i svoju konkretnu i primjenljivu formulaciju. Kako su nenomadske zajednice vezane i uz izvjesni teritorij, kontekstualne norme i pravila javnog komuniciranja determinirane su u odreenom vremenu, u naelu, i odreenim prostorom: ta teritorijalna odrednica javne komunikacije u nekim sluajevima moe biti jae prisutna, a katkada je i manje vana (u grkim polisima, na primjer, ako je tona teorija o "graanskom" a ne teritorijalnom zajednitvu njihovih graana, njezina uloga nije bila d o m i n a n t n a ) . U kasnom Rimskom Carstvu, poto je definitivno i u teoriji bila naputena republikanska koncepcija asocijacije

gradova i naroda ili plemena, teritorijalni princip prevladava, a n o r m e i pravila javnog komuniciranja imaju (dakako, promatrano kroz prizmu apstraktnog i idealiziranog modela) globalni karakter, j e r su ograniene samo stvarnim teritorijalnim granicama j e d n e goleme drave. U srednjem vijeku ovi normativni okviri javne komunikacije na izvjestan su nain dvostruko, pa ak i trostruko, artikulirani: s j e d n e strane, lokalne granice grada ili posjeda nerijetko predstavljaju i konaan, teritorijalno o b i n o jasno odreen, doseg javnog komuniciranja; s druge strane, drava, koja je esto jasnije definirana vladarom na vrhu feudalne hijerarhije nego svojim prostorom, takoer se iako uz m n o g a ogranienja - ukazuje kao prostor javne komunikacije; napokon, postoji i neka vrsta globalnog, naddravnog, nivoa, koji je djelomino odravala i crkva i koji je bio obiljeen, osobito u r a n o m srednjem vijeku, malobrojnim i katkada vrlo teko prohodnim kanalima; uloga globalnog nivoa u toku vremena postajat e sve znaajnija. Ove su se tri razine esto razlikovale i jezicima koji su se na njima upotrebljavali, pa je, na primjer, za globalni nivo sve do kraja srednjeg vijeka bila karakteristina upotreba latinskog jezika. Pojava drave-nacije u novom vijeku i njezina izriita vezanost uz teritorij jo je jedanput redefinirala normativne okvire javnog saobraanja i relacije izmeu globalnog i lokalnog nivoa (Baggioni 1997, 73 sqq.\ 1 9 9 6 ) . Naime, ne samo da se dravni teritorij ukazuje kao materijalna, gotovo opipljiva, determinanta javne komunikacije, ve drava u sebi pokuava supsumirati i globalni nivo, kontrolirajui propusnost svojih komunikacijskih granica, i lokalnu razinu, odreujui u osnovi jednake n o r m e i pravila bilo za koji akt javne komunikacije, ma gdje se on na njezinu teritoriju odigravao. Zbog toga je "transdravna", doista globalna ko-

80

Domene

diskursi

Javni

jezik

81

munikacija u novom vijeku sve do recentnog uzmaha komunikacijske tehnologije, imala esto karakter meudravnog saobraanja koje nije oblikovalo javnost u pravom smislu te rijei. Zbog svega toga ispitivanje d o m e n a i diskursa javne komunikacije u suvremenom svijetu, u kojem - unato tendencijama nove globalizacije o kojima e jo biti rijei i danas dominiraju drave-nacije, mora vodili rauna o tome da je temeljna (ili bar: osnovna "lokalna") prostorna jedinica u kojoj se formiraju javnost, javna komunikacija i njezine d o m e n e i diskursi upravo drava. I unutar modernih drava i na globalnoj razini socijalne su strukture vrlo sloene, a modaliteti u kojima se manifestira jezik javne komunikacije izuzetno su brojni i uvjetovani najrazliitijim kontekstualnim okolnostima. Prema tome, ako smo radi njegove racionalne "istoe" - odabrali aristotelovski model prikazivanja osnovnih d o m e n a javne komunikacije i ako ga elimo primijeniti i na dananje prilike, ne smijemo smetnuti s uma injenicu da je suvremena komunikacijska situacija zacijelo kompleksnija od situacije u Aristotelovo vrijeme, te da treba oekivati da e se u opisu nuno pojaviti cijeli niz prijelaznih ili mijeanih subomena koje se izabranim m o d e l o m nee moi dokraja opisati. Ipak, smatrat e m o , bar u okviru p o e t n e hipoteze, da je takav pristup adekvatan izuavanom objektu i da e nam, tovie, omoguiti da na mjestima gdje utvrdimo "preklapanja" meu pojedinim aristotelovskim d o m e n a m a istraujemo i uzroke koji su do takvih pojava doveli. Podruje koje s m o nazvali retorikom domenom u suvremenim drutvima obuhvaa nekoliko potpodruja i njihovih diskursa. Medu njima zacijelo najvanije mjesto zauzima diskurs politike, premda je njegov sadrajni opseg manji nego to je bio u antikim grkim polisima, ka-

da je svaka tema od zajednikog interesa za graane bila potencijalni predmet politikog iskaza. Osim toga, kao to smo ve naglasili, politiki iskaz u svojim je grkim p o e c i m a bio u principu otvoren svima, i kao poiljaocima i kao primaocima, tako da nije (i opet, samo u naelu, dakako) mogao biti znakom socijalne diferencijacije unutar grupe slobodnih graana nego samo jasnim simbolom razgranienja izmeu punopravnih i nepunopravnih sudionika drutva. Ve je u antici p o e o proces profesionalizacije politike, a u modernim je vremenima on uvelike proiren, tako da politiki diskurs danas ima mnoga obiljeja pravog profesionalno o d r e e n o g sociolekta; to znai da on nije namijenjen samo prenoenju politikih poruka (u najirem smislu te rijei) nego i iskazivanju pripadnosti grupi "politikih govornika" i njihovu raspoznavanju u odnosu prema drugim socijalnim skupinama. Za razliku od situacije u antikoj Grkoj, dakle, gdje je svaki primalac poruka iskazanih politikim diskursom bio i njihov potencijalni poiljalac, u modernim drutvima i dravama smatra se uobiajenim da je broj aktivnih sudionika politike komunikacije viestruko manji od broja onih koji u njoj pasivno participiraju. U ovom m o d e r n o m poimanju d o m e n e politike i njezina diskursa, izuzetno bitnog za oblikovanje javnosti, krije se o d r e e n a vrsta paradoksa. Naime, sva su se predmod e m a drutva - kao to smo vidjeli - temeljila na pretpostavci da su neke socijalno i bioloki determinirane grupe sasvim eksplicitno iskljuene iz politike komunikacije (ak i o n d a kad su imale pristup nekim drugim kanalima javne komunikacije, na primjer knjievnosti ili znanosti), tako da je uloga sudionika ovog tipa saobraanja implicirala istovremeno i povlaten status u drutvu i bila je znak sudionitva, katkada vrlo razliitog po svojem intenzitetu,

82

Domene

diskursi

Javni

jezik

83

u distribuciji socijalno relevantne moi. Nasuprot tome. moderna demokratska drutva, nakon dugotrajne i zapravo tek nedavno zavrene (a ponegdje jo uvijek nedovrene) borbe pojedinih socijalnih slojeva, proklamirala su pravo svih odraslih lanova zajednice (a o n a je. ne smijemo to zaboraviti, uglavnom i teritorijalno determinirana, tako da su oni koji ne pripadaju o d r e e n o m prostoru gotovo redovito na neki nain diskriminirani) da aktivno i pasivno sudjeluju u politikom komuniciranju, a to sudjelovanje ne bi smjelo utjecati na status ili ulogu u drutvu. No kako je raspodjela moi ostala i dalje nejednaka i kako bi sa stajalita funkcioniranja drutva bilo neefikasno da doista svi aktivno participiraju u d o m e n i politike, virtualna jednakost svih lanova drutva realno se pretvara u izdvajanje politikog djelovanja kao posebnog oblika socijalno relevantne djelatnosti iji aktivni sudionici u principu imaju vie moi od drugih (koji ostaju pasivni primaoci poruka). Tako naelna ravnopravnost proizvodi novu socijalnu podjelu iji se osnovni instrumenti nalaze upravo u komunikacijskim procesima. Naime, d o m e n a je politike i danas (a p o s e b n o u demokratski konstituiranim drutvima) namijenjena definiranju opih drutvenih interesa, ali uz pretpostavku - karakteristinu za sve politike sisteme koji se zasnivaju na reprezentaciji - da e ih aktivni sudionici politike artikulirati a pasivni prepoznati kao svoje vlastite interese. Budui da se i artikulacija interesa i sukobi razliitih artikulacija i interesa odvijaju prije svega u komunikacijskim aktima, dakle u jezinim znakovima koji mogu ali ne moraju biti nuno adekvatni stvarnosti, uspjeni "artikulatori", oblikujui politiku javnost, dio svojih vlastitih specifinih interesa mogu prezentirati kao o p e : o mehanizmima manipulacije i ideologizacije koji ovdje djeluju bit e rijei

malo kasnije. U svakom sluaju, ova m o g u n o s t da se s p o m o u jezika osvoje vlast i m o dovodi do toga da je politiki diskurs (a posebno onaj koji upotrebljava grupa na vlasti) vrlo esto visoko smjeten u vrijednosnoj hijerarhiji drutva, pa i pojedinci koji ne sudjeluju aktivno u sferi politike nerijetko tee tome da njime ovladaju, pa makar se morali njime sluiti u drugim d o m e n a m a javne komunikacije ili ak u privatnom saobraanju: na taj nain - ini im se - jedan dio politike moi simboliki prelazi i na njih same. U suvremenim drutvima politiki diskursi mogu biti uvelike diferencirani, i to se u d o m e n i politike legalno pojavljuje vie razliitih interesnih grupa, to su jezine razlike meu njihovim iskazima vee: istraivanja politike retorike u viestranakim demokratskim dravama jasno ukazuju, na primjer, na bitne razlike izmeu iskaza koji dolaze s lijeve ili s desne strane politike pozornice ( / , npr., Courdesses 1 9 7 1 ; Maldidier 1 9 7 1 ) . Dakako, vrijedi i o b r n u t a tvrdnja: to je politika d o m e n a manje pluralistika, to su diskursi u njoj ujednaeniji, tako da je za totalitarna drutva karakteristina p o t p u n a uniformnost njihovih politikih iskaza. To znai da se iz raznolikosti politikih diskursa moe iitavati i jedan aspekt demokratinosti nekog drutva, a pokazatelji koje na taj nain dobivamo ponekad tonije ukazuju na raznolikost politikih interesa od nominalne brojnosti politikih partija koje djeluju u odreenoj politikoj d o m e n i . Osim toga, politiki diskursi jo na jedan nain mogu biti pokazatelj stupnja demokratinosti nekog drutva. Naime, ako je njihovim poiljaocima doista stalo do toga da primaoce uvjere u opravdanost svojih tvrdnji, dakle ako postoji vie konkurentnih artikulacija interesa koje se m e u s o b n o sukobljavaju na politikoj sceni, diskurs koji ih iznosi tei za

84

Domene

diskursi

Javni

jezik

85

tim da bude argumentiran, i suvremena teorija politike komunikacije veliku panju posveuje argumentacijskim postupcima, nerijetko se pri t o m e pozivajui i na antiku retoriku (Pupovac 1 9 9 0 ) . Nasuprot tome, u drutvima u kojima je mogu samo jedan ideoloki tip politikog diskursa, on svoju ilokucijsku m o crpe izravno iz moi svojih govornika, tako da argumentacija u njemu moe posve izostati: takav diskurs esto postaje samosvojan konstrukt koji uvelike gubi semantiku vezu s izvanznakovnim svijetom ri'a koji bi se morao odnositi, konstrukt koji stvara vlastitu realnost (cf. Seriot 1 9 8 5 ) . Prema tome, unutar retorike d o m e n e politikim se diskursom komunicira, kao i u antiko doba (ali u poneto suenom opsegu, jer su neki sadraji "preputeni" drugim s u b d o m e n a m a i njihovim diskursima), o problemima relevantnima za ureenje ivota u drutvenoj zajednici, a ujedno se izriu razliiti kolektivni interesi i pogledi na svijet. No moda je najvanija "sadrajna" funkcija politikog diskursa u demokratskim dravama i drutvima oblikovanje viestruko artikulirane politike javnosti u kojoj se formiraju kolektivna mnijenja i stavovi i koja, s druge strane, slui kao kontrolna instanca i regulator djelovanja aktivnih sudionika politike d o m e n e . Ovladavanje formalnim i sadrajnim osobinama politikog diskursa u principu predstavlja jedan od preduvjeta (iako, dakako, ne jedini) za aktivnu participaciju u politikoj d o m e n i i za zadobivanje statusa i uloge u njoj. ak i oni politiki govornici koji namjerno unose inovacije u dominantni tip politikog iskaza, moraju - da bi bili prepoznati kao aktivni sudionici politike d o m e n e - zadrati neke karakteristike prethodne u p o t r e b e jezika, i tek sasvim revolucionarne situacije u kojima se drutvo radikalno mijenja zahtijevaju posve nov politiki diskurs, kao to

je to prvi pokazao Paul Lafargue ( 1 8 9 4 ) na primjeru francuske revolucije; no i tada idiom politike zadrava izvjesnu distancu u odnosu prema drugim diskursima javne komunikacije kako bi se od njih jasno razlikovao. ini se, stoga, da su u suvremenim drutvima svi pokuaji da se politiki diskurs priblii svakodnevnoj upotrebi jezika i da na taj nain pridonese veoj mogunosti pretvaranja pasivnih politikih uloga u aktivne, unaprijed osueni na neuspjeh, bar sve dotle dok je politika d o m e n a izdvojeno podruje ljudskog djelovanja. Sloenost modernih procesa iskazivanja zajednikih interesa i kompleksnost tih interesa, s jedne strane, i koliina drutvene moi koja proizlazi iz politike d o m e n e , s druge strane, ne dozvoljavaju da zamislimo znaajne promjene u poloaju i funkcioniranju politikog diskursa. I napokon, to se tie kanala kojima se odailju politike , o n i su ili akustiki ili vizualni, a to znai da se mogu iriti i ivom rijeju i pismom, te u o b a sluaja - koji se djelomino razlikuju po svojoj retorici - u dananje vrijeme znaajnu ulogu u distribuciji politikih poruka imaju tehnoloka usavravanja kanala. Politike poruke odaslane putem novina, radija ili televizije, na primjer, omoguuju da aktivno djelovanje na oblikovanje politike javnosti bude podjednako (ili gotovo podjednako) rasporeeno na cijelom dravnom teritoriju i da, ukoliko m o odreene grupe i njezine politike nadilazi dravne granice, ima doista globalni karakter. U retorikoj d o m e n i javne komunikacije u svim se drutvima, ne samo m o d e r n i m a nego i u onim drevnima koja su poznavala iole sloeniju politiku organizaciju, manifestira i administrativni diskurs. Po svojim virtualnim sadrajima, dakle po t o m e to se i njegove tiu zajednikih interesa drutva, u najirem smislu te rijei, ovaj je

86

Domene

diskursi

Javni

jezik

87

diskurs blizak diskursu politike i redovito predstavlja njegov "produetak", bar kada je rije o iskazima o n e grupe koja je u nekoj zajednici dominantna i u njoj ima mo i vlast, ili makar samo m o : naime, administrativni diskurs slui prije svega za operativno normiranje i provoenje prihvaenih politikih poruka, tako da se njime, u principu, iskazuju konkretni modaliteti ostvarivanja interesa artikuliranih u domeni politike. Sa stajalita teorije javne komunikacije postoje, ipak, brojne razlike izmeu administrativnog i politikog diskursa. Najprije, premda smo konstatirali da se u domeni politike komunikacije razlikuju aktivne i pasivne uloge i premda se jedan dio tih uloga u modernim drutvima smije smatrali profesionalnima, u demokratskim ureenjima one, bar u teorijskom modelu, nemaju obiljeje trajnosti ve su podlone promjenama u skladu s mnijenjem formiranim u politikoj javnosti (i iskazanim, na primjer, na izborima). Administrativne su uloge, nasuprot tome, ne samo redovito profesionalne nego su uglavnom i trajnog karaktera, to se odraava i u specifinostima njihova diskursa i naina komuniciranja; treba primijetiti da se politiki i administrativni diskurs m e u s o b n o uvelike pribliavaju ondje gdje - kao u nedemokratskim reimima i politike uloge postaju, stvarno ili prividno, u percepciji samih politiara, trajne i neovisne o transformacijama stavova u javnosti. U svakom sluaju, diskurs administracije i sam je m n o g o manje podloan promjenama od politikog iskaza, tako da neki njegovi elementi, a ponekad i sveukupnost njegovih obrazaca, mogu komunikacijski "preivjeti" ne samo izmjene stranaka (i njihovih ideologija) na vlasti nego i m n o g o radikalnije transformacije drutvenog konteksta, kao to to dokazuju, na primjer, brojne nove administracije bivih kolonija koje u novostvorenim dra-

vama komuniciraju i dalje na nain kolonizatora (cf. Calvet 1 9 7 4 ) . Osim toga, u politikoj komunikaciji (ponovo: osobito u demokratski konstituiranim drutvima) postoji, usprkos podjeli na pasivne i aktivne uloge, redovito neki oblik dvosmjernosti: aktivni sudionici politike d o m e n e i komuniciraju meusobno, usporeujui i suprotstavljajui svoje stavove i interese, i trae, indirektno ili direktno, od pasivnih sudionika neki oblik povratne informacije koji e im omoguiti dalje djelovanje u politikoj javnosti. Iako se ne bi smjelo tvrditi da administrativni diskurs ne zahtijeva nikakav odgovor (dapae, on nerijetko izriito potie primaoce poruka i na verbalne i na neverbalne odgovore), ipak je mnogo u veem stupnju jednosmjeran. Traeni odgovori, naime, u administrativnoj su komunikaciji velikim dijelom ve zadani samim porukama, tako da povratna informacija najee n e m a stvarnog utjecaja niti na poiljaoca poruke (ukoliko se ne radi o "unutaradminstrativnom" saobraanju) niti na modalitete odailjanja buduih poruka: i o p e t nije teko zapaziti slinosti izmeu administrativne komunikacije i politikog diskursa u nedemokratskim drutvima. Relativna stalnost administrativnog diskursa i injenica da se on velikim dijelom odvija u pisanoj formi (dok razvijena tehnologija slui i za arhiviranje njegovih poruka i njihovo pripremanje za potencijalnu komunikaciju kroz vrijeme i za njihovu distribuciju u prostoru) - ova dva elementa utjeu na to da je njegov jezini oblik u m n o g o m e ablonski, dakle da se sastoji od gotovih obrazaca ija je glavna funkcija potvrivanje statusa administrativnog diskursa a tek zatim i prenoenje odreenih informacija. Zbog toga je administrativni diskurs o b i n o jo udaljeniji od svakodnevne jezine upotrebe nego politiki diskurs. Svi ovi faktori zajedno - relativna nepromjenjivost statusa

88

Domene

diskursi

Javni

jezik

89

i uloga u d o m e n i administracije i stalnost njezina idioma, naglaena jednosmjernost komunikacije (esto pojaana zahtjevom, kojemu "obian" sudionik drutva teko moe udovoljiti, da eventualni odgovor bude i sam iskazan administrativnim diskursom), koritenje formalnih jezinih obrazaca kojima iskaz p o n e k a d postaje gotovo nerazumljiv -, kombinirani s bezlinom moi koja proistjee iz administrativne funkcije odravanja modaliteta kolektivnog ivota i koja moe bitno odrediti i individualne egzistencije lanova drutva, pridonose socijalnoj vanosti ovog tipa diskursa. Ona u sebi sadrava jednu skoro paradoksalnu dimenziju: premda je administrativni diskurs, kao i d o m e n a administracije, uostalom, u svakom sloenijem drutvu, u krajnjoj konsekvenciji, budui da odrava (i odraava) funkcioniranje zajednice, n e o p h o d a n i premda je, od vremena najranijih dravnih administracija, sauvao neke gotovo mistine elemente, on se (za razliku od politikog diskursa) uistinu malo kada pojavljuje kao priznati jezini i komunikacijski uzor. Naprotiv, on je vrlo esto objekt razliitih vrsta kritika, a usprkos tome neki njegovi elementi, a osobito gotove formule koje ga karakteriziraju, nerijetko prelaze u druge oblike javnog (pa i privatnog) komuniciranja. Za ovaj dvoznani odnos govornika prema diskursu administracije mogue je pronai mnoga objanjenja, no najjednostavnije je vjerojatno o n o prema kojem m o d e r n e administracije proizvode goleme koliine poruka koje se ire svim kanalima javne komunikacije, i praktiki je gotovo n e m o g u e izbjei i same te poruke i njihov i sadrajni i - jo vie - formalni utjecaj. Drugo je objanjenje utjecaja administrativnog diskursa jednako pragmatine prirode, ali vrijedi i u onim situacijama u kojima administrativne poruke nisu jedna od najfrekventnijih pojava u kanalima javne komunikacije: nai-

me, te poruke imaju izuzetno veliku perlokucijsku m o koja je u skladu s njihovom ilokucijskom snagom, to znai - prevedemo li ove pragmatike termine u neterminoloki iskaz - da je stvarno djelovanje primalaca tih poruka uvelike sukladno efektu koji je njihov poiljalac elio postii. J o jednostavnije r e e n o , o n o to (dravna) administracija nalae, bilo u komunikaciji medu svojim lanovima ili - jo vie - u saobraanju s ostalim lanovima zajednice, u naelu se mora izvriti. Slina je tvrdnja primjenljiva i na trei tip diskursa koji moemo izdvojiti unutar retorike d o m e n e javne komunikacije - za pravni diskurs. Njegov zaseban poloaj u domeni retorike opravdava se time to pravni spomenici, poput Hamurabijeva zakonika, prestavljaju neke od najstarijih svjedoanstava o javnoj komunikaciji ili su, kao tekstovi rimskog prava, dubinski usaeni u temelje normativnog ureenja ivota u zajednici na Zapadu; zatim time to u modernim dravama vlada princip trodiobe vlasti gdje zakonodavna i sudska vlast u osnovi "progovaraju" pravnim diskursom; i, napokon, time to i u jezinom i u komunikacijskom smislu pravni diskurs posjeduje itav niz specifinosti koje su u dananjoj teoriji prava i u lingvistici prilino detaljno opisane (cf. Viskovi 1 9 8 9 ) . S politikim i administrativnim diskursom pravni diskurs dijeli svoju eksplicitnu sadrajnu usmjerenost prema zajednikim interesima, premda se djelomino, u okviru graanskog prava, na primjer, bavi individualnim interesima, no uvijek u skladu s n o r m a m a koje su kolektivne. Administrativnom diskursu diskurs je prava slian i po visokom stupnju formalizacije plana jezinog izraza, no od njega se donekle razlikuje po t o m e to se - ee nego u domeni administracije - njegovi komunikacijski akti odvijaju u ivoj rijei (u parnicama, na primjer), iako redovito

90

Domene

diskursi

Javni

jezik

91

zadobivaju i svoj pisani oblik. Pravni diskurs. osim toga. pripada visoko specijaliziranim idiomima za koje je. da bi se njima uistinu ovladalo (dakle: i njihovim strogo utvrenim planom izraza i znanjima potrebnima za oblikovanje njihova plana sadraja), p o t r e b n o proi u principu formalan proces obrazovanja; struno specijalizirano obrazovanje kao preduvjet stvarne upotrebe pravnog diskursa takoer je element po kojem se ovaj idiom razlikuje od administrativnog diksursa (za koji je uglavnom potrebna ili struna nespecijalizirana edukacija ili edukacija za razliite specijalizacije) i od politikog diskursa (koji zahtijeva veinom opa i nespecijalizirana znanja). Zbog svega toga pravni se diskurs moe smatrati ne samo profesionalnim argonom nego i sociolektom koji, unutar "kolektiva pravnika", funkcionira kao posve jasno sredstvo njihova meusobnog raspoznavanja, s t e e n o u specifinim obrazovnim procesima. Kao i u drugim dvjema s u b d o m e n a m a unutar retorike domene, u politikoj i administrativnoj, i u pravnoj je sferi mogue u odreenoj mjeri razlikovati aktivne i pasivne uloge i statuse, no kako svaki pojedinac "uvuen" u neki pravni komunikacijski akt postaje time i makar potencijalni subjekt pravne komunikacije (Viskovi 1989, 2 0 ) , moda bi bilo bolje govoriti o strunim i laikim ulogama i statusima u pravnoj domeni: autoritet i socijalni znaaj strunih uloga i statusa, prema oekivanju, viestruko nadilazi drutvenu vrijednost adekvatnih laikih pojava, a ta se razlika - kao i kod dragih visoko specijaliziranih profesija, u medicini, na primjer - podrava i "strunou" diskursa kojim laiki sudionici pravnih komunikacijskih akata zapravo nikada ne ovladavaju u potpunosti. Zato se u pravnoj komunikaciji javlja fenomen koji je u politikoj d o m e n i posve izuzetan a u administrativnoj sferi u sva-

kom sluaju rjei nego u pravnoj: to su razliite vrste posrednika (advokata, na primjer) izmeu strunih i laikih sudionika javne komunikacije koji prevode iskaze s pravnog diskursa na obini, svakodnevni idiom i obratno. Strune uloge i statusi u pravnoj d o m e n i (i same, unutar nje, u razliitim hijerarhijskim o d n o s i m a koji mogu znaajno varirati od jednog drutva ili pravnog poretka do drugoga) u veini su suvremenih drava stalnije od politikih ali su podlonije promjenama od administrativnih (a nerijetko su i mnogo manje bezline od njih). Njihov autoritet proistjee, dakako, iz mjesta u socijalnoj strukturi i (esto relativno velike) drutvene moi kojima raspolau, a u javnoj komunikaciji pravne poruke, ako ih odailju kvalificirani govornici u adekvatnom kontekstu, imaju izrazito veliku ilokucijsku snagu i vrlo visok stupanj njezina podudaranja s perlokucijskim efektom, tako da se ovakvi pravni iskazi esto smatraju pravim primjerima performativa, iskaza koji predstavljaju izravno jezino djelovanje, dakle iskaza koji direktno izazivaju djelatne posljedice. O p o j domeni retorike po nekim svojim obiljejima pripada i diskurs medija ili sredstava javne komunikacije, dakle novina, radija, televizije. Naime, mediji zapravo formiraju "mjeovitu" subdomenu, u kojoj se pojavljuju u principu svi diskursi javne komunikacije, no u suvremenim drutvima njihova je temeljna funkcija oblikovanje javnosti, a prije svega politike javnosti u n e k o m drutvu, i zbog toga u njima nerijetko politiki diskurs (ponekad znaajno modificiran i prilagoen i karaktera samog medija i krugu primalaca njegovih poruka) ima i kvantitativno i - osobito - kvalitativno bitnu ulogu. Medijska je domena javne komunikacije danas doista detaljno izuena u veini svojih i formalnih, i sadrajnih, i funkcionalnih di-

92

Domene

diskursi

Javni

jezik

93

menzija (cf., npr., McQuail 1994; Real 1 9 9 6 ; Downing 1 9 9 6 ) , pa je dovoljno da ukratko razmotrimo to su njezine karakteristike, ako je p o i m a m o kao jedan od konteksta javne komunikacije. "Mjeovitost" medijskog diskursa uvjetovana je, bez ikakve sumnje, prije svega time to su mediji, u posve etimolokom smislu te rijei, u osnovi posrednici koji poruke nastale u drugim d o m e n a m a javne komunikacije (a p o s e b n o u politikoj d o m e n i ) distribuiraju medu irokim krugom primalaca, prilagoavajui ih istovremeno i na planu jezinog izraza i na planu jezinog sadraja jezinim i komunikacijskim kompetencijama tih primalaca. S druge strane, u svojoj informativnoj funkciji, diskurs medija jednim se dijelom izravno odnosi na neke pojave u izvanjezinom univerzumu, pretvarajui ih u "vijesti": u takvim je sluajevima medijski diskurs jasnije obiljeen vlastitim specifinostima, ali u principu ne dosee razinu izrazito diferenciranog profesionalnog sociolekta, kako bi ostao razumljiv brojnim i po svojim sposobnostima i interesima razliitim lanovima zajednice. Mediji su uvijek definirani tehnoloki "obraenim" kanalom u kojem se realiziraju, a pojedine vrste kanala odreuju u velikoj mjeri i formu diskursa koji se u njima upotrebljava, to vie to svaki kanal omoguuje kombiniranje sistema jezinih znakova s drugim znakovnim sustavima (u novinama sa sustavom statikih slika, na radiju sa sistemom muzike i razliitih nejezinih akustikih efekata, a na televiziji i filmu jo i sa sistemom dinamikih, "pokretnih" slika): promatrana s tog stajalita mcluhanovska znamenita deviza prema kojoj je medij sam po sebi poruka mogla bi se parafrazirati tvrdnjom da je medij u stvari kanal. Premda su u predmodernim vremenima i drutvima postojali prethodnici medija koji ili nisu u o p e ovisili o t e h n o l o k o m kanalu (poput glasnika i telala u srednjo-

vjekovnim gradovima) ili je primitivnost tehnologije uvelike limitirala domete njihove distribucije (kao u sluaju actci diurna, pisanih dnevnih novosti u Rimu Cezarova i carskog razdoblja), dananja zavisnost medija o tehnologiji kanala odreuje medijsko podruje kao jedan od konteksta javne komunikacije koji je upravo karakteristian za m o d e r n o vrijeme i za suvremena drutva. Ta povezanost medija s kanalima ima bar jo dvije posljedice koje obiljeavaju i njihovu sferu i - makar djelomino - njihov diskurs. S jedne strane, naime, danas klasini mediji (novine, radio, televizija) sudjeluju u komunikacijskim aktima u kojima se pojavljuje relativno malen broj poiljalaca poruka (koje bismo, ne sasvim precizno, mogli nazvati novinarima) i relativno velik broj primalaca poruka, kojih ima vie nego u politikoj, administrativnoj ili pravnoj komunikaciji, ako o n e nisu posredovane medijima, i koji svi istovremeno (kod radija i televizije doslovno, a u sluaju novina s nevelikom dozom metaforike interpretacije) primaju istu poruku, to omoguuje tehnologija kanala. Ova simultanost primanja poruke ve sama po sebi stvara kako su to teoretiari m n o g o puta primijetili - neku vrstu ne posve virtualne zajednice primalaca koja se p o d odreenim uvjetima moe transformirati u realnu javnost, tako da je uloga medija u formiranju javnosti danas doista golema. No ti su komunikacijski akti uglavnom, u sferi javne komunikacije, jednosmjerni, a elementi dvosmjernosti, kakvi se naziru u pismima novinskih italaca ili u kontakt-emisijama na radiju i televiziji, tek su, zbog svojeg malog udjela u cjelokupnoj medijskoj produkciji poruka i zbog toga to u njima sudjeluje vrlo malen broj italaca, slualaca ili gledalaca, surogat dvosmjernosti komunikacije. Zbog toga mediji povratnu informaciju trae prven-

9-i

Doniefie

diskursi

Javni

jezik

95

stveno u broju primalaca svojih poruka, a tek nakon toga u njihovim efektivnim reakcijama. Mnogobrojnost, anonimnost i 'sutljivost" primalaca medijskih poruka, dakle njihova nuna kolektivnost, pretvara medije u izuzetno prikladno sredstvo intencionalnog usmjeravanja javnosti i njezina mnijenja u o d r e e n o m pravcu. S druge strane, kao to je ve bilo reeno, tehnoloki "obraeni" kanali uvijek su u neijem vlasnitvu, a vlasnici kanala (a to znai i medija) najee nisu novinari koji su direktni poiljaoci medijskih poruka. Banalna je injenica da su medijske poruke uvijek pod nekom vrstom kontrole vlasnika kanala (bila to drava, neka grupa koja najee ima i izraenu drutvenu mo, ili pojedinac) i da on lei za tim da se poruke formuliraju u skladu s njegovim (politikim, ekonomskim, socijalnim) interesima i da od njih i od medija ima neku (i opet: politiku, ekonomsku, socijalnu) korist: u krajnjoj konsekvenciji, on tei za tim da javnost i njezino mnijenje, pa i njezine stavove i postupke, usmjeri tako da njegovi vlastiti interesi i koristi ne mogu biti dovedeni u pitanje. Ova se manipulacija javnou zasniva na cijelom nizu p o n e k a d veoma razliitih postupaka, od posredovanja samo odreenih poruka originarno nastalih u nekoj drugoj sferi javnog ivota, preko odabira dogaaja koji e biti "pretvoreni" u vijesti, do njihove "usmjerene" interpretacije. Odgovor koji se danas nudi na ovu m o g u n o s t manipuliranja javnou (to je problem kojemu e m o se uskoro jo j e d n o m vratili) u demokratskim su drutvima nezavisni mediji, gdje pojam nezavisnosti implicira ili to da su novinari (veinski) vlasnici svojeg medija (a eventualno i njegova kanala) ili da se stvarni vlasnik ili "kontrolor" medija i kanala odrie realizacije vlastitih interesa u medijima. U prvom je sluaju uvijek m o g u e da i novinari budu zastupnici vlastitih a ne

opih interesa, a u drugom je nejasno kakvi bi motivi nagnali vlasnika medija na odricanje od zastupanja vlastitih interesa, tako da se ini da je najefikasnije sasvim pragmatino rjeenje, kakvo se u n e k o m obliku o b i n o i pojavljuje u demokratskim drutvima i koje nezavisnost medija ne pokuava uspostaviti "iznutra" nego "izvana", s p o m o u zakonskih i drugih socijalno relevantnih normi. Svi ovi elementi koji utjeu na konstituiranje medijske subdomene i njezina diskursa reflektiraju se i u ambivalentnosti uloge i statusa njezinih aktivnih sudionika. Njihova posrednika uloga, s jedne strane, ini ih ovisnima o statusima i ulogama onih ije poruke prenose, a potencijalni utjecaj medija na oblikovanje javnosti dodaje im i neku vrstu samostalne moi, koja, ipak, zavisi od ostvarenog utjecaja, dakle od itanosti, sluanosti ili gledanosti pojedinog medija, pa moe uvelike varirati od jednog sluaja do drugoga. Ali u osnovi socijalni status i uloga medijskih poiljalaca proizlazi iz pozicije cijele s u b d o m e n e u o d r e e n o m drutvu, i samo u relativno rijetkim situacijama njezini aktivni sudionici (pojedini komentatori ili reporteri, na primjer) uspijevaju stvoriti jasno individualiziran poloaj u strukturi javne komunikacije: a i taj poloaj uvelike ovisi o "kolektivnom" autoritetu medija u kojem djeluju. U suvremenim drutvima u r e c e n t n o m razdoblju u ovoj se sferi pojavljuju i novi mediji, uglavnom utemeljeni na kompjutorskim tehnologijama, poput Interneta ili elektronske pote, a i klasini se mediji - pod utjecajem novih i kao rezultat samostalnog tehnolokog razvoja mijenjaju, o emu svjedoi, na primjer, pojava kabelske i digitalne televizije. Djelovanje ovih novih medija u socijalnom okruenju i njihov utjecaj na transformaciju komunikacijskih aktivnosti takoer su iscrpno opisani u doista

96

Domene

diskursi

javni

jezik

97

velikom broju radova koji su im posveeni (cf., npr., opsene bibliografije u Fidler 1997; Lash & Friedman 1992; Holmes 1 9 9 7 ) . U optici teorije javne komunikacije mogu se izdvojiti bar tri fenomena koji, direktno i indirektno, utjeu i na stvaranje novog medijskog diskursa, a posljedice se tih procesa osjeaju u svim segmentima javnog saobraanja. Ta su tri fenomena: interaktivnost, virtualnost i opa pristupanost kanala. Za razliku od svih ostalih podruja unutar retorike domene, u kojima se uvijek diferenciraju aktivni i pasivni sudionici komunikacijskih akata koji teko i samo u odreenim okolnostima mogu izmijeniti svoje uloge, novi su mediji zamiljeni tako da se uloge poiljalaca i primalaca poruka u njima lako zamjenjuju, pa bi oni morali postati neka vrsta suvremenih agora (Holmes 1 9 9 7 , 132 sqq.) na kojima svaki sudionik drutva s l o b o d n o prima i odailje informacije. Kako su ta mjesta susreta konstituirana samo s p o m o u tehnologije i ne postoje kao realni teritoriji, ona su zapravo virtualni prostori u kojima se okupljaju virtualne zajednice, neprestano promjenljiva sastava. Napokon, jednostavnost ovladavanja tehnologijom "ulaska" u nove kanale, koji, zbog svoje brojnosti i sloene dinamike svojeg isprepletanja, teko mogu biti p o d stalnom kontrolom i kojima cijena upotrebe neprestano pada, trebalo bi da (ponovo, makar virtualno!) o m o g u i ba svakome da sudjeluje u komunikacijskim aktima u novim medijima. Ta idealna projekcija novih medija, dosad tek djelomino ostvarena na globalnom planu, ali uvelike realizirana na nekim ogranienim socijalnim prostorima razvijenog Zapada, i u komunikacijskom i u sociolokom smislu ima svoju pesimistiku i svoju optimistiku futuristiku dimenziju (kiljan 1 9 9 1 , 143 sqq.), i teoretiari se danas uvelike spore o k o toga koja je od njih blia realnosti.

Ne ulazei ni u kakve detaljnije analize, spomenut emo samo nekoliko ve sada vidljivih posljedica to su ih novi mediji izazvali u domeni javnog komuniciranja. Metafora agore jasno ukazuje na intenciju da se u novim medijima ukloni ili bar oslabi granica izmeu javne i privatne komunikacije, budui da je agora ovdje zamiljena kao javno mjesto na kojem svaki pojedinac nastupa u svojoj privatnoj ulozi. Ova tenja nesumnjivo na izvjestan nain pridonosi demokratizaciji javnosti, ali istovremeno dokida mogunost pravog razlikovanja izmeu opih i pojedinanih interesa i njihove m e u s o b n e artikulacije, pa se postavlja pitanje nije li sam pojam javnosti u takvim medijima potrebno nanovo definirati: u tom bi sluaju i konstitucija socijalnog ivota nesumnjivo doivjela znaajne promjene. Osim toga, antika agora bila je lokalna ne samo zbog toga to je, dakako, bila locirana u sasvim odreenom urbanom prostoru, nego i zato to su se na njoj odvijali susreti lanova posve o d r e e n e zajednice, koji su na agoru stupali i kao individuumi ali i kao nosioci izvjesnih uloga i statusa koji su djelomino pripadali i sferi javnosti. Virtualna agora istovremeno je i globalna i, u svojoj virtualnosti, doputa da njezini "posjetioci" imaju bilo koju (pa - u krajnjoj konsekvenciji - i nijednu) ulogu i da eventualno odabrane, virtualne uloge neprestano, ak i u toku jednog komunikacijskog akta, mijenjaju. Stalna mogunost mijenjanja uloga i statusa (i - zbog globalnog karaktera agore i realne anonimnosti njezinih "posjetilaca" nemogunost provjere koja je uloga "prava") mogla bi dubinski utjecati na redefiniranje drutvenih odnosa, a postmoderno drutvo, smjeteno u takvu virtual rea/ity, zadobilo bi posve nove komunikacijske okvire u kojima bi, kako smo ve napomenuli, relacije izmeu javne i privatne komunikacije zacijelo izgubile svoje sadanje znaenje.

98

Domene

diskursi

Javni

jezik

99

ini se, ipak, da su u ovom trenutku drutvene strukture tek dotaknute novim medijskim oblicima i da je sfera javnosti, i kao pojam i kao djelatno podruje ljudskog ivota, jo uvijek n e o p h o d n a i za tumaenje i za ureivanje odnosa unutar socijalnih kolektiva. Najvie promjena pretrpjeli su idiomi javnog saobraanja. Naime, za razliku od drevne agore koja je bila mjesto usmene komunikacije, u virtualnom javnom prostoru novih medija njegovi sudionici m e u s o b n o saobraaju iskljuivo pismenim putem, a globalni karakter suvremene agore zahtijeva da im jezini kod bude zajedniki, premda su oni nerijetko izvorni govornici raznih jezika: taj zajedniki jezini kod daleko je najee engleski. No bez obzira na to da li su odabrali neki od "domaih" jezika ili internacionalno sredstvo komunikacije (u kojem jezina kompetencija sudionika moe biti posve nedovoljna za realizaciju imalo sloenijeg komunikacijskog akta), skriveni iza anonimnosti virtualnog prostora i nedefinirani svojim javnim ulogama i statusima, pojedinci diskurs javne komunikacije nerijetko zamjenjuju idiomom svojeg privatnog saobraanja, a u pisanu formu unose oblike inae karakteristine za usmenu izmjenu poruka. Na taj nain diskurs novih medija prestaje biti razliit od privatnog iskaza; slina pojava, uoava se danas i u klasinim medijima ( p o s e b n o na radiju, neto manje na televiziji, a najmanje - ini se - u novinama), gdje u razne oblike diskursa javne komunikacije sve vie prodiru jezini elementi koji su jo donedavno u njezinim kanalima bili nezamislivi. Premda se sa stajalita poiljaoca poruke, koji se ne mora vie truditi da ovlada idiomima javnog komuniciranja nego u javnosti "progovara" bez straha od toga da e prekriti ponekad stroga i jezina i komunikacijska pravila u ovoj domeni, m o e initi da se radi o bitnoj demokratiza-

ciji javnog saobraanja, ne treba zaboraviti da krenje tih pravila smanjuje komunikacijsku efikasnost poruka (o emu e kasnije biti rijei); prema tome. dobitak na jednoj strani moe izazvati jednako velike ili jo vee gubitke na drugoj strani. Kako utjecaj novih medija na sociokomunikacijske o d n o s e u drutvu predstavlja proces ije posljedice jo ne m o e m o dokraja sagledati, i ne znamo da li e se postindustrijska visoko tehnoloka drutva doista strukturirati kao postmodernistike zajednice s mnogo promjenljivijim i slabije izraenim ulogama i statusima nego to je to danas sluaj, lingvistika javne komunikacije danas mora te medije opisivati kao e l e m e n t e konteksta, ali se smije ograniiti na to da m o m e n t a n o uzima u obzir samo njihove neposredno uoljive posljedice. Kako je retorika d o m e n a sa svim diskursima koji se u njoj pojavljuju izuzetno vana za oblikovanje onog dijela javnosti u kojem se izravno ureduju odnosi u zajednici i distribuira drutvena mo, dakle politike javnosti, nije neoekivana injenica da se u toj d o m e n i najjasnije manifestira i manipulacija jezikom javne komunikacije, postupak kojim se u osnovi - kako smo ve kazali - vlastiti (grupni ili, rjee, individualni) interesi pokuavaju prikazati kao opi i zajedniki. Manipulacija se obavlja cijelim nizom suptilnijih i grubljih komunikacijskih i jezinih postupaka (od direktnog laganja do upotrebe semantikih pomaka koji primaocima poruka ostaju skriveni, na primjer) i, ako je uspjena, moe i bez primjene nejezinih sredstava prinude (kakva se javljaju u totalitarnim drutvima, tiranijama i diktaturama, na primjer) na dulje ili krae vrijeme usmjeriti stavove i mnijenja javnosti u odreenom pravcu: diskurs politike i diskurs medija pri tome imaju u suvremenim drutvima vrlo vanu ulogu. Sama mogunost manipulacije zasniva se, osim na kontekstual-

100

Domene

diskursi

Javni

jezik

101

nim okolnostima, i na j e d n o m i n h e r e n t n o m svojstvu jezine djelatnosti u javnoj komunikaciji - to je ideologizacija jezika javne komunikacije (cf. kiljan 1 9 9 6 a ; Kress & Hodge 1 9 7 9 ) . Naime, premda je jezik kao apstraktan sistem, dakako, neutralan s obzirom na ideologiju, im ga smjestimo u njegov realni kontekst upotrebe, on postaje objektom procesa ideologizacije iji je konani cilj osvajanje drutvene moi. Ti su procesi o m o g u e n i time to se svijet oznaenih fenomena uvijek nuno razlikuje od univerzuma znaenja stvorenih jezikom, pa onaj tko "osvoji" modalitete oblikovanja znaenja ujedno utjee na spoznaju svijeta. Osim toga, struktura jezika, postavljena u konkretni kontekst, uspostavlja - kao to smo ve rekli - izvjestan o d n o s sa strukturom drutva, i djelovanje u svakoj od tih d o m e n a izaziva p r o m j e n e i u drugoj strukturi. Napokon, jezik je i mjesto konstituiranja subjekta kao individuuma i kao lana kolektiva, te mjesto "usklaivanja" pojedinca s kolektivom. U svim je ovim segmentima jezik, budui da je socijalna konstrukcija realnosti, jasno povezan s ideologijom koja se m o e definirati kao sistematski skup ideja i kriterija za prezentaciju realnosti. Procesi implementacije ideologije u jezinu djelatnost razabiru se prije svega u konstruiranju implicitnih i eksplicitnih normi i pravila za jezinu upotrebu, o e m u e biti rijei u p o s e b n o m poglavlju. U aristotelovskoj podjeli drugo veliko podruje konteksta u kojima se odvija javna komunikacija predstavlja domena poetike, kojoj odgovara poetski diskurs: ovamo emo, dakako, ubrojiti sve oblike upotrebe jezika u umjetnosti, prije svega u literaturi u stihu i prozi, ali i iskaze koji se manifestiraju u o n i m umjetnostima u kojima se, kao u kazalitu ili na filmu, na primjer, osim jezika pojavljuju i drugi znakovni sistemi. Poetski diskurs, kao to

je ve reeno, u osnovi se zasniva na drugaijem tipu djelovanja od diskursa u domeni retorike i u funkciji je emotivne i estetske spoznaje svijeta: o njegovu odnosu prema oznaenim fenomenima i prema svijetu realnosti postoje brojne, esto m e u s o b n o sasvim suprotstavljene teorije koje, promatrane kroz prizmu lingvistike javne komunikacije nisu sve podjednako zanimljive, ali koje gotovo bez izuzetka upozoravaju na razliite specifinosti umjetnikih idioma. Potpuno ostavljajui po sirani pitanje postoje li neke formalne ili sadrajne karakteristike po kojima se poetski diskurs moe vie ili manje j e d n o z n a n o prepoznati kao idiom razliit od ostalih idioma u javnoj komunikaciji, poi e m o od sasvim simplificirane pretpostavke da svaka zajednica u principu, na osnovi kriterija koji su ugraeni u njezino kolektivno iskustvo, razaznaje poetski iskaz kao skup koje doista p r e n o s e neke (u ovjekovu ivotu ponekad vrlo bitne) oblike ljudske spoznaje: ta e nam pretpostavka omoguiti da se u ovom razmatranju ograniimo na samo nekoliko n a p o m e n a o e l e m e n t i m a koji nam se ine relevantnima za analizu djelovanja poetskog diskursa u drutvu i konstituiranja poetske d o m e n e kao jednog od - po svemu izgleda - nezaobilaznih, za svako ljudsko drutvo karakteristinih konteksta javne komunikacije. Ako razmotrimo funkciju ovog oblika jezika javnog saobraanja kroz optiku teorije poetike, zapazit e m o da su se u sagledavanju te funkcije dogodile znaajne promjene koje su zacijelo povezane i s pozicijom poetskog diskursa u javnom komuniciranju. Naime - u j e d n o m posve pojednostavnjenom pristupu - moglo bi se rei da se u Aristotelovoj teoriji poetskog iskaza izmeu jezinog znaka i njime oznaena fenomena uspostavlja proces mimeze, dakle neke vrste simbolike "reprodukcije" izvanznakovnog svi-

102

Domene

diskursi

Javni

jezik

103

jeta i njegove transformacije u znakovni univerzum (cf. i unec 1988, za m n o g o kompleksniji filozofski pristup problematici), dok sami poetski znakovi izazivaju katarzu, stvaraju emotivnu reakciju primalaca poruka, koja nerijetko i direktno ima kolektivni karakter (u teatru, na primjer) i koja je uvijek u funkciji stvaranja zajednitva medu svim primaocima istih poetskih poruka. Drugim rijeima, poetski diskurs namijenjen je oblikovanju specifine javnosti, kolektiva koji je osjetio zajedniku snanu emociju i tako'doivio zajedniku spoznaju svijeta. Ovo je teorijsko objanjenje djelovanja i funkcije poetskog diskursa, mutatis mutandis i neprestano dovoeno u pitanje sam o m poetskom praksom, vrijedilo praktiki sve do pojave modernizma, iju poetiku m o e m o iitavati, na primjer, u Mallarmeovim esejima. On smatra da poezija mora biti neka vrsta transkripcije pjesnikovih osjeaja u jednom novom jeziku, a pjesnika e poruka moda stii do primalaca a moda i nee. U aristotelovskim terminima to bi znailo da se katarza zapravo odvija samo na individualnom nivou, d o k pjesnik osjeajima spoznaje svijet, a mimeza je, takoer individualna, smjetena izmeu jezinih znakova i pjesnikovih osjeaja koje oni "transkribiraju". Individualizacija funkcije poetskog diskursa, koja je ovdje zacrtana odabiranjem dviju vremenski vrlo udaljenih toaka u teorijskoj interpretaciji, nije, dakako, bila niti tako pravocrtna niti toliko j e d n o z n a n a kao to bi se na osnovi ovih dvaju primjera moglo zakljuiti, no ipak je smijemo smatrati na izvjestan nain simptomatinom. Naime, ona nam moe p o m o i u traenju objanjenja zato se promijenilo mjesto poetskog idioma u topografiji javne komunikacije. Umjetniki je iskaz, kao to je ve naglaeno, u naoj tradiciji bio najstariji potvren i jasno u pismu fiksiran oblik jezika javne komunikacije i dugo je vreme-

na, ne samo u antikim drutvima nego i u kasnijim periodima, sve do modernih razdoblja, nesumnjivo bio visoko smjeten u vrijednosnoj hijerarhiji javnih idioma, tako da je u mnogim drutvima predstavljao osnovni uzor prema kojem su se implicitno ili eksplicitno formulirala pravila konstruiranja jezinog sistema to se upotrebljavao u svim d o m e n a m a javne komunikacije, osobito prije pojave standardnih jezika; tovie, u trenutku kad su se oblikovali standardni idiomi u graanskim drutvima, njihova je osnovna "grada" gotovo redovito bila preuzeta iz umjetnikog diskursa, tako da jo i danas terminoloka razlika izmeu standardnog jezika i knjievnog jezika u mnogim jezicima nije posve jasna. Svoj je ugled poetski diskurs bar jednim dijelom gradio na injenici da je snano sudjelovao u formiranju zajednice i kolektivnih spoznaja i da su ga primaoci poetskih poruka prepoznavali kao simboliku vezu s drugim lanovima zajednice. Kad se njegova funkcija u percepciji i poiljalaca i primalaca poruka individualizirala (to, dakako, ne znai da je i njegova heuristika i spoznajna vrijednost bila umanjena), njegova se relacija prema drugim idiomima javne komunikacije izmijenila i, budui da, izgubivi jedan aspekt "kolektivnosti", vie nije mogao biti idealan uzor zajednikog jezika, poetski se diskurs u modernim vremenima pretvorio u jedan od idioma javne komunikacije, ravnopravan s ostalima, a katkada ak i manje utjecajan od njih, ovisno o t o m e koliko grupa njegovih poiljalaca posjeduje socijalnog autoriteta. to se tie autoriteta i drutvene uloge i statusa poiljalaca poetskih poruka, o n i su - ako ih usporeujemo s ostalim d o m e n a m a javne komunikacije - unekoliko specifini. Naime, u veini ostalih d o m e n a i subdomena (a moda i u svima osim u poetskoj) koje predstavljaju kontek-

104

Domene

diskursi

Javni

jezik

105

ste javne komunikacije autoritet se potvruje i izgrauje u komunikacijskim aktima i odnosima ali ne ovisi u potpunosti o njima, ve se koliina drutvene m o i koju u sebi potencijalno sadrava neka uloga ili status ukazuje kao rezultat itava niza ekonomskih, socijalnih, politikih, pa i komunikacijskih faktora, koji utjeu na ilokucijsku i perlokucijsku snagu njezina iskaza. Nasuprot tome, u idealnoj projekciji snaga poetskog iskaza i uloga njegova poiljaoca temelje se j e d i n o na spoznajnom i kreativnom potencijalu koji taj iskaz u sebi sadrava, tako da direktno proistjeu iz samog komunikacijskog akta. Uz to, stvaralac poetskog iskaza svoju ulogu i svoj status gradi prije svega individualno, a tek nakon toga kao pripadnik grupe poiljalaca poetskih poruka, dok u drugim d o m e n a m a javne komunikacije u naelu pripadnost grupi prethodi individualnom izdvajanju uloge i statusa. U konkretnim drutvenim situacijama, ipak, ova se idealna projekcija rijetko ostvaruje, pa socijalna pozicija "poetskog govornika" ovisi i o kolektivnom vrednovanju cjelokupne djelatnosti ali u jednom znaajnom dijelu - i o njegovim individualnim sposobnostima i talentu. Napokon, i u poetskoj se d o m e n i razlikuju aktivni poiljaoci poruka i njihovi pasivni primaoci, ali - za razliku od retorike d o m e n e u kojoj je perlokucijski karakter poruka najee usmjeren p r e m a djelovanju primalaca u podruju neke vrste ureenja socijalnih relacija - ilokucijska snaga umjetnikog iskaza nerijetko je u modernim drutvima vie orijentirana p r e m a sferi privatnosti. To ni u kojem sluaju ne znai da danas vie ne postoji mogunost i kolektivne usmjerenosti poetske poruke i kolektivne spoznajne, pa i djelatne, reakcije na nju: ne samo da su neke umjetnike poruke, poput kazaline, na primjer, supstancijalno kolektivne (i s pozicije poiljalaca i s pozicije

primalaca ) nego se njihova intencija moe. virtualno ili stvarno, podudarati s drugim komunikacijskim tipovima artikulacije zajednikih interesa, kao to je to sluaj u svim izravno socijalno "angairanim" umjetnostima. U krajnjoj konsekvenciji, djelovanje stvarnog poetskog diskursa upravo se prepoznaje po t o m e to on otvara nove prostore spoznaje koja, im je komunicirana u d o m e n i javne komunikacije, postaje i kolektivnom svojinom. Poetskom diskursu po izvjesnim je karakteristikama, a prije svega po nadracionalnoj argumentaciji (ako racionalnost definiramo u kartezijanskom, dakle m o d e r n o m smislu) u funkciji prenoenja spoznaje o svijetu, slian i religijski diskurs (o kojem, kao i o drugim dimenzijama jezika javne komunikacije, p e r t i n e n t n o govori Bourdieu /1989/)- Ipak, razlike su m e u dvama diskursima sa stajalita lingvistike javne komunikacije znatne: upravo suprotno od poetskog iskaza ija se heuristiko-spoznajna funkcija moe realizirati naruavanjem utvrenih komunikacijskih i jezinih normi, religijski je diskurs velikim svojim dijelom strogo formaliziran, a za njegovo ostvarivanje moraju esto biti ispunjeni mnogi (i o p e t formalni) kontekstualni uvjeti. Osim toga, poiljaoci religijskih poruka "izvlae" njihovu ilokucijsku m o s j e d n e strane iz institucije (dakle, ponovo formalno organizirane grupe) kojoj pripadaju, a s druge strane iz pretpostavke da postoji neki nadnaravni originarni poiljalac poruka, a da su oni samo posrednici u njihovu prenoenju. Za teoriju javne komunikacije zanimljiva je i pretpostavka da se u tom procesu posredovanja - zbog nesavrenstva posrednika - jedan dio izvornih sadraja poruka nuno gubi, a njegova je rekonstrukcija mogua samo u transcendentnom, zapravo transkomunikacijskom zajednitvu primalaca s prvim boanskim govornikom. Upravo ta injenica, koja religijskom

Domene

diskursi

Javni

jezik

diskursu pridaje mistini karakter, predstavlja osnovu njegove ilokucijske snage, a posredniko obiljeje njegovih govornika uvruje njihove socijalne uloge i statuse. Smjeten, makar djelomino, u d o m e n u javne komunikacije, religijski diskurs slui i za konstituiranje sekularnog zajednitva pa i javnosti, u kojoj promovira, ne samo u premodernim nego esto i modernim vremenima, specifinu spoznaju univerzuma (i konstrukciju socijalne strukture) koja postoji paralelno s drugim (politikim, poetskim, znanstvenim...) spoznajama i konstruktima. Budui da su religijske institucije realni elementi drutvene strukture koji artikuliraju i svoje vlastite interese, autoritet i m o religijskog diskursa ne zavise toliko od izvornog sadraja njegovih poruka koliko od socijalnog poloaja njegovih nosilaca i od toga da li se mnijenja i stavovi konstituirani u "religijskoj" i u "sekularnoj" javnosti meusobno podudaraju ili konfrontiraju i na koji se nain ti procesi odvijaju. Ondje gdje medu tim dvjema javnostima postoji gotovo potpuna ili potpuna podudarnost, religijski diskurs moe postati temeljni nosilac spoznajne komunikacije pa ak i zamijeniti skoro sve druge oblike jezika javne komunikacije. Ako n e m a podudarnosti, dvije javnosti mogu egzistirati paralelno bez veih sukobljavanja ili se mogu m e u s o b n o jae ili slabije konfrontirati, a prevagu odnosi onaj diskurs ije poruke nailaze na vee prihvaanje primalaca. Trea aristotelovska d o m e n a javne komunikacije logika je domena u kojoj dominantnu ulogu igra znanstveni diskurs, za koji s m o ve naglasili da je upravo Aristotel pivi formulirao njegova pravila, a o n a su, obnovljena nakon razdoblja racionalizma u filozofiji i graanskih revolucija, jo i danas temelj konstituiranja ovog tipa idioma javnog saobraanja. D o m e n a znanosti i uloge i statusi koji

se u njoj zauzimaju u toku povijesti zapadnih civilizacija mijenjali su svoje mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji, pa ni znanstveni diskurs nije uvijek imao jednak ugled niti njegovi govornici jednak drutveni autoritet. U modernim vremenima racionalna znanstvena spoznaja, kao filozofski odgovor na potrebe graanskog i industrijskog drutva u nastajanju, proglaena je jedinim stvarnim putem do istine o univerzumu i garantom drutvenog progresa. U tome procesu, kojem je i sama znanost uvelike pridonijela, domena znanosti i njezin diskurs stekli su izuzetan autoritet, koji se neprestano reproducira i u odnosu znanosti i politike, j e r moderna politika opravdanje i argumente za svoje postupke nerijetko pronalazi u znanosti, odravajui joj zauzvrat neku vrstu povlatenog poloaja u drutvu. Usprkos ugledu koji ima znanstvena d o m e n a i usprkos uvjerenju (koje i znanost sama i politika podravaju u javnosti) kako je znanstveni diskurs nosilac poruka koje su preduvjet mogunosti drutvenog napretka, diskurs moderne znanosti nije preuzeo ulogu "uzornog" idioma javne komunikacije. On se, naime, danas formira kao visoko specijalizirani profesionalni argon (s nizom "podargona" koji odgovaraju pojedinim znanstvenim disciplinama), pa je stoga neprimjeren komunikaciji o opim nespecijalnim temama. Zbog toga u oblikovanju javnosti i u stvaranju njezinih mnijenja i stavova, pa i u procesima njezina ideolokog konstituiranja, m n o g o vaniju izravnu ulogu ima iz znanstvenog diskursa izveden obrazovni diskurs. On bi, s jedne strane, morao sauvati tip potpune logine argumentacije i istinosnu kvalitetu koju posjeduje (ili pretendira da posjeduje) iskaz nauke, a s druge bi strane trebalo da bude na planu jezinog izraza blizak jeziku svakodnevne komunikacije: ta se simbioza esto ne uspijeva ostvariti, pa se racionalna argumentacija u obra-

108

Domene

diskursi

Javni

jezik

109

zovnom diskursu katkada zamjenjuje iskazima o dominantnim ideolokim pretpostavkama drutva: to je utjecaj dominantne grupe na obrazovanje vei i pod manjom kontrolom javnosti, dakle to je totalitarna k o m p o n e n t a u dravnoj organizaciji jae izraena, to je obrazovni diskurs sliniji politikom. Logika i poetska domena, shvaene kao konteksti javne komunikacije, a unutar njih podruja znanosti i umjetnikog iskazivanja, kojima je i j e d n o m i drugom spoznajna funkcija inherentna i u kojima je uvijek prisutan element kritikog promiljanja drutvene zbilje, prve su upozorile na brojne simptome krize javne komunikacije u postindustrijskim drutvima koja je posljedica krize modernog poimanja javnosti, a ova je kriza, dakako, uvjetovana time to se sve vie dovode u sumnju i moderni modaliteti konstituiranja drutvenih odnosa, o emu e se neto detaljnije govoriti u slijedeem poglavlju. Na ovom mjestu potrebno je sasvim ukratko ponoviti kakva je bila uloga triju revolucija pismenosti u formiranju (i razgraivanju) prostora i konteksta javne komunikacije. Ve smo naglasili injenicu da je pojava pisma i pismenosti bila jedan od najrelevantnijih faktora na osnovi kojih se uope mogla zasnovati javna komunikacija a sfera javnosti jasno odvojiti od podruja privatnosti. J e d n a k o smo tako upozorili na to da se "jedinini" prostor na kojem se uspostavljaju n o r m e i pravila javnog komuniciranja izjednaava s m o d e r n o m dravom-nacijom, a da je njezina pojava u uskoj vezi s d i n g o m bitnom promjenom u domeni pismenosti, dakle s izumom tamparskog stroja i uspostavljanjem "Gutenbergove galaksije". Trea, kompjutersko-tehnoloka revolucija pismenosti, s kojom - svakako ne sluajno - koincidira zapravo postmodernistiko poimanje ljudskog univerzuma i drutva, nije izazvala sa-

mo nove procese komunikacijske globalizacije nego je pojaala ve i tako u filozofiji i u drutvenim i humanistikim naukama jasno prisutne sumnje u to da su moderna drava i njoj inherentni model ljudske zajednice i konstrukt (politike) javnosti doista optimalna rjeenja u kojima se pojedinci i kolektivi mogu najbolje izraziti. Ne ulazei ovdje u detalje postmodernistike filozofske kritike modernih drutava, s komunikacijskog stajalita treba jo jedanput ukazati na nekoliko fenomena povezanih s ovim procesima. Nove komunikacijske tehnologije doista omoguuju da se meu pojedincima uspostave relacije na nain na koji dosad to nije bilo mogue i da se pri tom praktiki zanemare prostorne udaljenosti (to zacijelo dovodi i do drugaijeg poimanja vremenske dimenzije): tako se konstituiraju i novi kolektiviteti, nestalnog ili stalnijeg karaktera, a komunikacija u njima i artikulacija njihovih (takoer nerijetko ad boe stvorenih) interesa zapravo ne pripada "pravoj" javnoj komunikaciji, ali se ipak donekle razlikuje od sfere privatnosti - u skladu s pragmalingvistikom terminologijom (cf. Leech 1 9 8 3 , 57 sqq.) takvo bi se saobraanje moglo zvati interpersonalnom komunikacijom. Teoretski je zamilivo da takva komunikacija u nekoj novoj formi drutvenosti u potpunosti zamijeni podruje javne komunikacije, ali je veliko pitanje na koji se nain u njoj oblikuje identitet kolektiva i pojedinaca i to se dogaa s kartezijanskim subjektom koji je ne samo osnovni element m o d e r n o g drutva nego i temeljni sudionik komunikacijskih akata u sadanjoj javnoj komunikaciji. Tim e m o se pitanjima jo vraati i kasnije, no ve sada moramo konstatirati da se pod utjecajima ove tree revolucije ljudske pismenosti gube ne samo razlike izmeu javnog i privatnog saobraanja nego slabe i granice meu pojedinim d o m e n a m a i diskursima javne komunikacije. Drugim

110

Domene

diskursi

Javni

jezik

111

rijeima, procesi globalizacije komunikacije praeni su i procesima unifikacije idioma: njihove nove diversifikacije, koje e biti zakonita posljedica ovog objedinjavanja, tek su u zaecima, i njihove rezultate i posljedice ne m o e m o pravo ni nasluivati.

Saetak
D o m e n e javne komunikacije i diskursi koji se u njima pojavljuju u suvremenim drutvima jednim svojim znaajnim dijelom ovise o tome kako je izgledala povijest konstituiranja domenajavne komunikacije, koja u zapadnoj tradiciji zapoinje u najstarijim mezopotamskim dravama u kojima je pojava gradskih naselja koincidirala s pojavom pismenosti. Kako je u antikoj Grkoj funkcija i uloga javnosti zadobila svoje i danas prepoznatljive forme, nije n e o b i n o to su u njoj ( p o s e b n o u Aristotelovim promiljanjima) izgraeni i prvi teorijski modeli javnog komuniciranja i njegovih d o m e n a i diskursa. U aristotelovskom se modelu, u principu jo uvijek primjenljivom, razlikuju tri velike d o m e n e javne komunikacije - retorika domena, poetska domena i logika domena-, a njihovi se karakteristini diskursi meusobno razlikuju i po tipovima argumentacije koja se u njima upotrebljava i, djelomino, po jezinim i komunikacijskim pravilima kojima se podvrgavaju. Iz suvremene perspektive retorikoj d o m e n i pripadaju: diskurs politike, diskurs administracije i diskurs prava, svaki sa svojim specifinostima, razliitim poloajem u vrijednosnoj hijerarhiji idioma i diferenciranim ulogama svojih govornika u socijalnim strukturama; njima se moe pridruiti i diskurs medija, kao posrednika u ostvarivanju njihovih temeljnih funkcija-konstituiranju (politike) javnosti i ureenju socijalno relevantnih odnosa u drutvu. U retorikoj domeni osobito je izraena tendencija manipulacije jezikom javne komunikacije, zasnovana na njegovoj nunoj ideologizaciji. U poetskoj se d o m e n i pojavljuje poetski diskurs, u logikoj diskurs

znanosti i diskurs obrazovanja, a negdje medu tima dvjema domenama nalazi se religijski diskurs, koji svi slue, u najirem smislu, za prenoenje spoznaja o ovjekovu svijetu (u j e d n o m sluaju na nadracionalnim i emotivnim a u drugom sluaju na intelektualnim i racionalnim osnovama) i tako utjeu na oblikovanje ljudskih zajednica. Konstituiranje i razlikovanje pojedinih domena i diskursa javne komunikacije i njihovih prostora uvelike je povezano i s trima revolucijama pismenosti, od kojih je posljednja, kompjutorska, pojaala sumnje u optimalnost (pa makar i idealne) socijalne strukturiranosti modernih drutava i. zajedno s postmodernom, upozorila na suvremenu krizu javne komunikacije i javnosti uope.