studije

Hrvoje Lasić
N A R A V N I I N A D N A R A V N I R E D POSTOJANJA S FILOZOFSKO- T E O L O Š K O G V I D I K A U FILOZOFIJI RELIGIJE (II)*

1. Teološki pristup »nadnaravnom redu« postojanja
U teologiji se govori o d v a m a različitim redovima postojanja: naravnom i nadnaravnom. N a r a v n i je red stanje različitih stvorenih naravi ukoliko dolaze od B o g a kao od njihova uzroka i ako su usmjerene p r e m a njemu kao prema svom konačnom uzroku, a da njegovo djelovanje bilo što ne nadoda striktnim zahtjevima određenih naravi. N a r a v n i red čovjeka upućuje na Boga, njegova stvoritelja, prvi Uzrok njegova postojanja i Stvoritelja njegove razumne duše. Jednako tako, naravni red upućuje čovjeka na Boga, koji je njegov konačni cilj, ne kao već posjedovan u blaženom gledanju, nego kao poznat u granicama mogućnosti razumske spoznaje. Zahvaljujući tome stanju čovjek se sam usmjerava prema svom najvišem cilju s pomoću svoje naravi, njezinih moći i djelovanja, koji su podupirani samim pojmom najvišeg cilja i vlastitom ustrajnošću. Sredstva koje čovjek ima u naravnom redu objektivno su spoznatljiva, a to su: subjektivno svjetlo njegova r a z u m a te ostvarenje svih njegovih sposobnosti; načelno, inteligencije i volje, pod utjecajem naravne Božje pomoći. Različito od naravnog reda, nadnaravni je red stanje svega onog što u stvarnim naravima nadilazi njihovu proporciju u odnosu na Boga, koji je princip i cilj svih nadnaravnih savršenosti. Ovdje valja svratiti pozornost na razliku koja postoji u samom
* Prvi dio studije objavljen je u Obnovljeni Život 5—1988, str. 366—380.

3

jer je riječ o nadnaravnom redu postojanja koji nadilazi granice mogućnosti naravne spoznaje ljudskim razumom. to znači da je čovjek prema naravi usmjeren i osposobljen za konačni cilj. milosti i slave. sakramenti i ostala n a d n a r a v n a sredstva potrebna za spasenje. Ia. zbog načina odnosa između ova dva različita poretka dviju stvarnosti. To je polazište predložila Crkva. U tom redu čovjekov je posljednji cilj posjedovanje Boga. 1648. n. narav odvojena od nadnaravi. iako ga naravno inače ne zahtijeva. stup. taj se odnos ne može promatrati apstraktno. 2. a. kao i subjektivna sredstva: nutarnje svjetlo vjere i ispunjenje milošću. kao autor i cilj naravnog reda te kao autor i cilj nadnaravnog reda. a nadnaravni neki viši plan. da on u sadašnjoj naravi 24 25 Usp. Na temelju tog odnosa bilo bi logično pretpostaviti da se nešto dogodi. Razum. De Verit. l. q. 33. Bog spasenja. Prije svega. U prvom slučaju može se otkriti naravnim razumom i filozofijom. sv. nastaje problem zbog nejasnoće odnosa. Nadnaravni red »quoad substantiam« stanje je svih stvarnosti koje su formalno nadnaravne. izrazito definirajući odnos između razuma i vjere. premda sama činjenica da je čovjek pozvan na nadnaravni život nije jedini razlog za to. za koju je nadležna Crkva. ali i uzdignuto po Kristu i u njemu. Denz. naše utočište i naša snaga). a. naprotiv. 14. kao da bi naravni red postojanja bio niži. U tom se smislu može reći da se nadnaravno ne suprotstavlja naravnom. 4 . tj. Pod drugim vidikom može biti poznat jedino Objavom i vjerom. U redu milosti i slave Bog je prvi. prvi Pokretač. q. U katoličkom polazištu samo se navode opći principi i načela u rješavanju tog problema. Riječ je o redu istine i nadnaravnog života. 24 S obzirom na odnos između naravnog i nadnaravnog reda postojanja. palo čovještvo (ljudska narav). intuitivno gledanje i blaženo posjedovanje Boga. shvatiti zdravim razumom kao najviše Biće.25 A to znači da u sadašnjem stanju ljudski razum ne bi trebao da bude odvojen od Objave.nadnaravnom redu s obzirom na njegovu supstanciju i na proizvođenje njegovih učinaka. Da bi m o g a o postići svoj najviši cilj. prvi Uzrok. Drugo. zahvaljujući uzdignuću njegove duše po posvetnoj milosti. intuitivno gledanje i blažena ljubav. a čovjek drugi uzrok. da nastane nešto novo na jednoj ili drugoj strani. nužno i prvo Biće. može imati samo jednu svrhu. Ovdje Bog nastupa pod dvostrukim vidikom-. upotpunjuje. na kojem bi se odvojeno odvijalo ljudsko djelovanje. čovjek prima objektivna sredstva kao što su Objava. shvaćen intimnim priopćenjem razumu svoga Božanstva (Bog je naš Otac. XIII. ali je isto tako sasvim logično da je teško ući u samu bit tog odnosa. nego ga. u DOT. 2103. danim (ulivenim) krepostima i darovima D u h a Svetoga. redatelj čitavog univerzuma (svemira). Uzme li se blaženo gledanje Boga kao čovjekov konačni cilj.

106. premda je natprirodna stvarnost. i. i ulazi u područje prirodnoznanstvene spoznaje. 1 III. Postoji mogućnost da se ustanovi trostruko približavanje naravnog nadnaravnom redu postojanja: prema sposobnosti.. str. R o m e 1931. 104. nego o bitnom odnosu i utjecaju višeg reda postojanja na niži red. 8. La beatitude. RT 1933. odvajanje naravnog i nadnaravnog reda postojanja teško je shvatljivo. Sertillanges. c. st. R. usp. Gent. Comp. tj. neki nadnaravni subjekt djelovanja. c. a druga nadnaravnom — nego jedna duša koja pripada naravnom redu. str. a. De Verit. Stupanj prodiranja nadnaravnog u naravno čak se može mjeriti i »znanstveno« utvrditi najvišim crkvenim autoritetom u slučajevima proglašenja »svetih osoba«.nije dovršen. usp. Nadnaravno. ta bi težnja bila uzaludna kad ne bi bila ostvariva. Paris 1941. Str. 12. budući da je upotpunjena svojstvima više naravi (nadnaravi)? Ovdje valja znati da nije riječ o relativnom. 1. Paris 1936. u mistici. pozvanih od B o g a na nadnaravni red postojanja. primljene (ulivene) kreposti i darovi. prije svega se podrazumijeva kod intelektualnih (razumskih) stvorenja. theol. ali uzdignuta na viši stupanj (savršenstva) nadnaravnim »habitusima« koji dolaze od Boga. Psihološki gledano. A. i odgovaraju tim nadnaravnim principima. B a š zato što razvojni put usavršavanja neke naravi pretpostavlja stanovitu promjenu u stanju same naravi. savršenije stanje. str. 388. kao što su milost. Cont. sv. D. la. DCT. logično je upitati da li će ljudska narav stupajući u odnos s nadnaravnim ostati samo ljudska narav ili će možda postati neka d r u g a narav. u ovom slučaju. jer ljudska ili anđeoska narav. U čovjeku ne postoje dvije duše — jedna koja bi pripadala naravnom redu. nego na putu usavršavanja. 254—269. Prema Sv. Ali to ne znači da ti principi čine neki princip »quod«. De Revelatione. koji postaje po primljenoj milosti i kreposti djelotvorni subjekt u redu nadnaravnog života. a. shvaćeno s obzirom na posljednji cilj i na subjekt koji teži prema tom cilju kao prema nadopuni naravnoga. pri čemu se niži red postojanja dijelomice mijenja ili b a r e m dospijeva u neko drugo. 669. formiraju subjekt u kojemu se ostvaruju elementi nadnaravnog života. N a d n a r a v n o postaje neposredno predmet iskustva. De Deo Uno. q. 2850—2859. 50—53. Paris 1936. 26 5 . str. 303—315. G a r r i g o u .L a g r a n g e . XIV. Bitna povezanost naravnog s nadnaravnim posebno se izražava u životu svetaca koji se u nadnaravnom kreću kao u svom vlastitom svijetu. dušom ili duhom i intelektualnim sposobnostima koje proistječu iz naravi. prema suglasnosti i prema težnji naravi k nadnaravi. 26 Dogmatsko određivanje primarnog odnosa između naravnog i nadnaravnog reda postojanja pojavljuje se već u 14. Potpun princip nadnaravnog života jest narav sama. q. Tomi.

a. •desiderium naturale« p r e m a shvaćanju »nove teologije« čiji su pobornici H. III. ljudska je narav na neki način u sebi stvorila »desiderium naturale visionis beatificae«. . na temelju »desiderium naturale« prevladalo je. 48—50. de Brongli. A. i 15. H. st. R. U r s v. kao i nedužni darovi Božje ljubavi. usp. Rodet.. Chenu. str. Tubingen 1960. Kiing. Kiing želi istaknuti zasluge tih teologa u obnovi teologije na egzistencijalističkom p l a n u 1 istovremeno predbaciti tradicionalnoj teologiji njezinu nezainteresiranost za sve te probleme. Rondet. Tome. Ballhasar. Michel.27 Pod utjecajem egzistencijalizma protagonisti »nove teologije« kušaju objasniti nezainteresiranost tradicionalne teologije za teoretsko određenje čovjeka. posebno str. q. da nadnaravno mora biti prisilno dano naravnom. q. st. Kiing zaboravlja da ljudsko biće nije u stanju dokraja shvatiti sve tajne božanskog djelovanja u suradnji sa svojim stvorenjem. njezino nastojanje da se susretne stvarno egzistirajućeg čovjeka između naravi i nadnaravi. Ia—Ilae. H. R. Delay. Bonaventure i mnogih drugih. D u n s a Scota. kao i na pitanje naravi 1 nadnaravi. ^Izraziti protivnici »nove teologije« bili su De Blic. de Lubac. Rahner i E. a prigovaraju uobičajenoj tradicionalnoj teologiji da u svom naučavanju o naravi i nadnaravi ne uviđa dovoljno njihovu egzistencijalističku međusobnu dimenziju. n. U teologiji nastaje novi pokret pod imenom »nova teologija«. Zag r e b 1987. Bouillard. M e đ u t i m H. čiji pobornici zagovaraju postojanje »čiste naravi« (natura pura). Ia. posebno kod Sv. 1329—1332. Alfara. Osvrćući se na spor »prirodne teologije«. 3018 6 . H. kad ne bi bila stvorena narav kao njihov supstrat i organ. da bi bili nevažni svi darovi nadnaravi. IV Bd. Brisbois. G a r r i g o u -Lagrange. Boyer. 30 Denz. Na temelju ovog »desiderium naturale« može se zaključiti. samim načinom prikazivanja te probelmatike H. 1. koja je bila zastupana prije Cajetana po Tomi Akvinskom. Gent. Congar. postojanje u čovjeku čisto negativno shvaćene »potentia oboedientialis« (poslušne moći).« 3 0 To bi značilo. U r s v. Postoji li Bog?. 466—484. 2 9 Što se tiče modernističkog shvaćanja odnosa između naravi i nadnaravi. Guardini i drugi. opće mišljenje svih teoloških škola da postoji u čovjeku »desiderium naturale« i da se radi o obnavljanju teorije »čiste naravi«. K. drugim riječima. H. S tom interpretacijom tomizma »nove teologije« ne slažu se svi tomisti. Bouillard. a. 12. Egzistencijalistički pristup čovjeku već je došao do izražaja u srednjem vijeku. 28 Cont. 474—478. 2 8 Prema njihovu učenju. Ipak iz rasprava u 14. Ch. R G G . p r e m a »novoj teologiji«. M .Otkrivanje bitnog odnosa između naravi i nadnaravnog pod ontološkim vidikom ponovno oživljava u 20. neovisno jedan o drugome. 27 M e đ u pobornicima »nove teologije« naročito su se isticali H. Crkva je izrekla svoj sud u enciklici Humani generis i izričito mu se suprotstavila odlučnim argumentom: »Ako je 'desiderium' za nadnaravnim konstitutiv ljudske naravi. tada nadnaravno nije više nikakav besplatni (nedužni) Božji dar. de Lubac. H. str. 8.D. Y. usp. H. prema mišljenju J. Balthasar. 3. Sv.

s obzirom na shvaćanje »nove teologije« i njezina pristupa odnosu narav-nadnarav. str. H. oduvijek je bio predmet razmišljanja i rasprava. 476—478. ali bez velikog odjeka 32 31 7 . može imati samo jedno opredjeljenje. Isto tako. U p r a v o taj odnos. Maréchala. Zato se za čovjeka i kaže da je jedno biće. Filozofsko-teološke rasprave o odnosu narav-nadnaravno u ljudskom biću Čovjek je razumno biće u kojem se izražavaju naravna i nadnaravna dimenzija. H. jer njegovo tumačenje odbacuje Cajetanovu tezu o razlici (odvajanju) naravi od milosti. 1331 — 1332. usprkos svemu svojem filozofskom naporu i nastojanju. str. u kojemu p r e v l a d a v a egzistencijalistički pravac. kršćanske provenijencije. O v o sporno pitanje pokušao je rješiti H. p r e m a naučavanju Sv. Paris 1946. koji bi imao posredničku ulogu između naravi i nadnaravi. Kung. o njihovoj bitnoj povezanosti i neovisnosti. za vrijeme D r u g o g vatikanskog s a b o r a C r k v a se počinje više otvarati p r e m a svijetu. Nicolas. čime se zagovornici »nove teologije« d o b r a n o koriste. Bartha »analogija vjere«. koji je nastao pod utjecajem reformatorske teologije. Osvrnut ćemo se na najnovije rasprave s filozofsko-teoloških aspekata o naravnom i nadnaravnom u čovjeku. kao i o nužnosti i besplatnosti nadnaravnog u naravnom. Blondelovo tumačenje odnosa narav-nadnaravno ne ističe dovoljno besplatnost nadnaravnog u odnosu na narav. Međutim. Tome.. U r s v. 31 2. Ćudi se da H. Neprihvaćanje od nekih teologa tog Blondelova tumačenja drži opravdanim. de Lubac. prema svojemu ustrojstvu. jedinstvo duše i tijela. jer nekih teologa tog Blondelova tumačenja drži opravdanim. Etudes historiques. posebno antropologije K. smatra da Blondel. Paris 1965. koje je RGG. u odnosu na izraz K. Balthasar uvođenjem novog izraza »analogija bitka«. pozivajući se na tradicionalni tomistički pravac. poziv i cilj — nadnaravni (»vocation surnaturelle*) — koji može ostvariti jedino u suradnji s nadnaravnom stvarnošću. J. H. teolog. Postoji li Bog?. Ovdje valja spomenuti »transcendentalni dinamizam« u filozofiji religije J. de Lubac pokušava na temelju blondelovske filozofije razvijati teologiju n a d n a r a v n o g u svom djelu Le Surnaturel32. rV Bd. Bartha. nije dorastao da u skladu s tomističkom naukom protumači ovaj teološki problem. sastavljeno od duše i tijela. Le Surnaturel. H. posvetio je u svojim djelima dosta vremena proučavanju naravne i nadnaravne dimenzije ljudskog bića i došao do zaključka da čovjek. Francuski filozof Maurice Blondel. De Lubacovo poimanje n a d n a r a v n o g Katolička crkva nije prihvatila. Na neki način čovjek je dvodimenzionalno biće koje u sebi ujedinjuje dvije različite stvarnosti: naravnu i nadnaravnu.predložili su da se »desiderium naturale« zamijeni novim izrazom »nadnaravni egzistencijal«. de L u b a c ponovno objavljuje svoje djelo o n a d n a r a v n o m Le Mystère du surnaturel. k a o ni metode »nove teologije«. tako da joj dopusti ispuniti »prazninu« koja se nalazi u ljudskoj naravi.

H. tada treba ujavnosti. Les Profondeurs de la grâce. Nicolas. koji je nesumnjivo biblijski i tradicionalan. Les Profondeurs de la grâce. sama ideja » n a d n a r a v n o g « doziva onu »naravnog«. To je zapravo osnovna teškoća. ako ti darovi nisu u pravcu razvoja naravi.raKc/. povjesničaru i filozofu. H. ali u stvarnosti nikada ostvarenog. H. a ni u sadašnjosti ne može biti smatrano jalovim poslom. isključuje milost.i477. ni njezina nužna nadopuna. uključuje problem »čiste naravi«. Gilsona. Nicolas. Međutim.. de L u b a c a i E.uspH.«. H.34 Svjestan je teškoće: kako približiti čovjeku milost kao nadnaravni besplatni dar? S a m pojam »besplatnosti milosti«. Paris 1986.. 33 S obzirom na misterij milosti. koju nije lako potpuno otkloniti. uvijek joj je davala u svojim sintezama ogromno značenje i mjesto. Gilsonu. Pitanje je ponovno postalo aktualno nakon što je bio formir a n pojam naravi i nakon što je bila izričito shvaćena besplatnost darova milosti u odnosu na narav u njihovoj »nadnaravnosti«. str. što je krivotvorio tekstove Tomina interpretatora Cajetana. kojeg slijedi većina tomista. Paris 1969. a nadasve mu spočitava to što ne uviđa Blondelovo i Lubacovo neispravno tumačenje Tomine misli. p r e m d a mu se pridavalo suviše važnosti i nastojalo se riješiti ne misleći dovoljno o nekim antropologijskim datostima koje su bile temeljne za crkvene Oce.NaDeLubacovodjeloosvrnuo se takođ e r J. Etienne Gilson adressés au P.475. Nicolas. 8 . janvier-mars 1987. pitanje i dalje ostaje neriješeno. str. 158—159. «Lettres de M. usp. Naime. »Lettres. jer u odnosu na stvarnog čovjeka milost je besplatna.izazvalo reakciju među katoličkim teolozima i na koje je aludirala enciklika Humani generis. S tog razloga i nisu jednako vrijedne pažnje sve spekulacije o shvaćanju pojma »čiste naravi«. 157—159. de Lubac et commentées p a r celui-ci«. 72. i nije shvatljivo postojanje čovjeka bez milosti. de Lubaca da angažira teologiju u traženju ispravnog shvaćanja nadnaravnog u odnosu na narav..Kùng.'. Nicolas ne sumnja u dobru namjeru H. koji je posebno izražen u skolastičkim raspravama. To se pitanje nije moglo izbjeći ni u prošlosti. dapače.str. Besplatnost milosti i darova D u h a Svetog ostaje i dalje nedokučivo ljudskom načinu razmišljanja. kao i u svom prikazu korespondencije između H. str. te sumnja da se takva teologija dovoljno brine o cjelini Tominih tekstova. 33 U s p .. str. dakle naravi. u Revue thomiste. posebno u trećem pogl. Paris 1969. teološki gledano. jer grijeh. 34 J. Prihvaćanjem samo mogućnosti postojanja »čiste naravi« kao realno mogućeg ljudskog stanja. ali Nicolas smatra nelogičnom i prema tome neprihvatljivom samu ideju da bi jedno biće svojom naravi bilo usmjereno prema cilju koji ne može postići bez određenog besplatnog d a r a milosti. Nicolas je mišljenja da skolastička teologija nikada iz svojih perspektiva nije isključivala bogatstva milosti. »L'homme face au don de Dieu«. 139—357. J. Posebno zamjera E. a ona sama je umiješana u onu »besplatnosti«.

Obvezatni karakter dara. Besplatnost n a d n a r a v n o g nužno uključuje mogućnost da se čovjek potpuno razvije svojom naravi i da dospije do savršenstva. dano božanskom inicijativom koja je potpuno besplatna. b a r da ne b u d u promatrani kao njezini bitni zahtjevi. kao što je to slučaj sa stanovnicima »limba«. dj. lišava je onoga što joj je potrebno za dovršenje. 35 Blondelovo tumačenje besplatnosti i obaveznosti nadnaravnog namijenjenog od B o g a čovjeku Nicolas ne prihvaća jer to tumačenje u sebi krije zabludu Baiusa. p r e m a Nicolasovu mišljenju. osim ako je besplatno. danas više poznatih povjesničara smatra blondelovsko polazište u shvaćanju odnosa između naravi i nadnaravnog prihvatljivim jer je blisko Tominom shvaćanju. a to je samo po sebi protuslovno. jer je B o g mogao savršeno odlučiti da ne dadne čovjeku n a d n a r a v n a sredstva. koju je Učiteljstvo osudilo. osim ako odgovara zahtjevima njegove naravi. do sreće. nakon što je Nav. Naprotiv.da dopustimo da narav može biti ostvarena bez tih darova. Tome Akvinskog. str. Milost ne postaje u tolikoj mjeri nužna i dužna. na opravdane kritike u tradicionalnoj teologiji. Tako bi čuvena blondelovska tvrdnja da je pojam nadnaravnog »apsolutno nemoguć i apsolutno nužan čovjeku« vjerno izražavala tradicionalnu i tomističku autentičnost. Međutim. da ga ne postigne naknadno. Međutim. jer su i jedan i drugi d a r milosti. a čovjek bi mogao naći svoje ostvarenje u naravnoj sreći. p r e m a tumačenju Sv. da ne bude usmjeren ka nadnaravnom cilju. i da ne može biti nadnaravno. a da ne postane »ponadnaravljen«. nesavršeno. i upravo na temelju intuicije Blondel zaključuje da nadnaravno ne može biti obavezno za čovjeka. U tom slučaju. on ga ne može postići bez milosti. tada ih treba protumačiti i obrazložiti. ne može se istodobno držati da nadnaravno ovisi o slobodnoj Božjoj raspoloživosti p r e m a svojemu stvorenju i da je ono takve naravi da bi bez te providnosne raspoloživosti bilo osakaćeno. ako postoje bitni razlozi da je jedno takvo ostvarenje nevjerojatno. U Blondelovoj filozofiji izražen je intuicijski pravac. bez kojih ne bi mogao postići svoj posljednji cilj. tj. radikalno nesposobno postojati. tada ono nije više besplatno. To Blondelovo shvaćanje besplatnosti i nužnosti nadnaravnog u naravi naišlo je. a isto tako nije prihvatljivo da Bog. 80—82.. Međutim. jer ako u čovjeku postoji zahtjev za nadnaravnim. ali za njega dovoljno. iz svega toga moglo bi se zaključiti da je milost istodobno i nužan i nepredviđen dar. Nicolas misli suprotno i ne prihvaća tu tvrdnju. 9 . usprkos svoj svojoj usmjerenosti. ali. taj nedostižni cilj ne bi bio obavezan. razumije se. nakon što je stvorio narav. Čovjek je po naravi usmjeren k n a d n a r a v n o m cilju.

radikalno nije dovoljno. ali isto tako treba da bude željeno kao potpuno Božje. nadnaravnog s naravnim. djelovanje dviju volja postoji također samo pod tim uvjetom. Blondel. ali tako da svaki treba da djeluje za sve. 395—397.dan. prvom Uzroku svega što postoji. primanjem d a r a milosti nadnaravni cilj postaje naravni i jedini. a drugi od drugog. 10 . ili nemogućnost uočavanja bilo kakve razlike između ta dva bitno različita načina postojanja i djelovanja. čovjek treba da učini sve što može. S jedne strane. koji je spoznatljiv jedino vjerom. U toj savršenoj sintezi može se reći da prvi dio dolazi od jednog. str. u samom kontekstu u kojemu Blondel promatra ljudsko biće u odnosu na njegov konačni cilj. da postoji opasnost od prenaglašavanja jedne ili druge strane. koliko je moguće. U rješavanju svoje sudbine čovjek je pozvan da djeluje. Paris 1973. Blondel posebno ističe besplatnost i nužnost n a d n a r a v n o g u razvoju ljudskog bića. dj. ali. U nekom smislu djelovanje treba da bude potpuno ljudsko. M . jedno ne može ništa bez drugog. proizlazi čitavo od svakog. tj. 37 Ovdje je riječ o tako dubokom.36 Međutim. treba da bude uvjeren da sve što čini. str. zajedničko djelo. Tako je moralna.. prema tome ko- 36 37 Nav. 385. ne može se baš reći da se njegovo polazište bitno razlikuje od Nicolasova polazišta. intenzivnom i bitnom prožimanju ljudskog s božanskim. Čovjek dolazi do spoznaje svojega nadnaravnog cilja samim činom »nadnaraviziranja«. Djelovanje. L'Action (1983). koja je zapravo i pridonijela da u čovjeku nastane sama »praznina« koju dolazi on sam ispuniti. sastoji se u tom što nadnaravni cilj nije čisto i jednostavno drugi cilj od prirodnog kojemu je ovaj podređen. kako bi se što više naglasila nedostupnost ljudskog bića i njegova usmjerenost prema Bogu. kad se malo bolje analizira Blondelovo polazište s obzirom na narav i nadnaravno. Svojim načinom i stilom izražavanja Blondel je pridonio da je njegova »filozofija djelovanja« (l'action) bila shvaćena pogrešno. Na taj način »pojam n a d n a r a v n o g « shvaćen je ne kao »prazan okvir« koji razum konstituira na temelju analiziranja zahtjeva čovjeka o čijem ispunjenju može doznati po vjeri. Tek s pomoću svjetla Objave ljudski razum može otkriti u čovjeku tu neodređenost koja omogućuje njegovu nadnaravnu nadređenost. računajući samo na sebe. temeljna obveza za razumsku ljudsku narav ljubiti B o g a iznad svega i u snazi te kreposti ljubavi ostvariti ono što B o g od nje očekuje — živjeti u zajedništvu s njim. s druge strane. pa i samih ljudskih čina. Prvom principu. p r e m d a je nužno. nego kao nešto što je realno dano i tako konstituirano da može ispuniti u čovjeku ono što Bog hoće po potpuno nepredviđenoj ljubavi.

osim u snazi preNav. Na taj način Blondel želi pokazati kako sama ideja Objave ulazi u nutarnji (bitni) razvoj ljudske svijesti. jer ne bi tražio da nije našao ono što nikad ne dosiže. život koji čovjek ne može održati i zato je potrebno da u njemu stanuje nešto božansko. siguran i pravi put da se voli nevidljivo. 11 . Zato je potrebno utemeljiti realno društvo i surađivati s Bogom. budući da se čini nemogućim dospjeti do bića (opstojanja).38 Bez Božje volje da sve b u d e i bez njegove prisutnosti u svemu što postoji. njegova je u l o g a da Bog bude u njemu sve kao što je on tu po sebi. Na neki način. da živi u strahu da se suviše ne prilagodi ovom umirućem životu. nego čekati pomoć izvan »nepoznatog mesije«. p r a v a volja čovjeka Božja je volja. 386. nije dovoljan ako mu se pripiše zasluga ili ako mu se dopusti učinkovitost. njegova je zadaća da neumorno traži. str. str. dolazeći izvana. po prinošenju (žrtvi) vidljivog života. 387—388. i u samom uspjehu priznati B o g a gospodarem svojega d a r a i svojega djelovanja. koji pruža stanovit mir. sredstvo i cilj svoga djelovanja. a da se ne prođe smrt. dj. dj. Najveći napor ljudske volje da žrtvuje sve što ima i sve što jest. na neki način. jer ljudsko djelovanje nadmašuje samog čovjeka i sav napor njegova r a z u m a kako bi se uvidjelo da on ne može i ne treba pri tom ostati. to je priznanje čovjeka apsolutnom. Samo je to. njegovu djelotvornu nazočnost. 3 9 U tom kontekstu valja također shvatiti Blondelovo polazište da je pojam nadnaravnog za čovjeka apsolutno nemoguć i apsolutno nužan.liko ima svjetla i snage. Sve izgubiti da se spasi ono jedino što vrijedi da bude-. da nikada ne pomisli da je stigao do cilja. U tom smislu Blondel smatra da je realističan Aristotelov dojam da u čovjeku postoji jedan bolji život od čovjeka. umrijeti ako treba da bi se živjelo. kao i to da u samom principu svojega pristanka nađe njegovo suvereno djelovanje. Na neki način. ono što se gubi čim ga se nastoji zadržati. to je sudjelovanje ništavila. »apsolutnu inicijativu B o g a slobodno je zamijeniti apsolutnom inicijativom čovjeka«. treba da živi s osjećajem da prisutno (prostor u kojemu se krećemo) i nije stalno prebivalište. niti da se dadne sam sebi.. da se želi iznad svega ono što se aktualno odbija posjedovati. ali sa sviješću da u sebi samom ponipoštp ne nalazi princip. Čovjek. Nav. koje smo mi u realnom životu. prema Blondelovu mišljenju. sve bi bilo ništavilo.. ona ne može djelovati iznutra. Za sve to potrebna je naravna svijest o nemogućnosti čovjeka da dosegne samim svojim silama svoj nužni cilj. Čovjeku ne pripada da dadne tu inicijativu. Taj ustrajni nemir u ljudskom biću d o b a r je samo toliko koliko potiče prisutne aktivnosti i koliko n a m ne dopušta da se na njih ograničimo. ništa ne bi postojalo. nego prolazno mjesto i vječit tjesnac.

donesen po Cajetanu i dopušten po tomistima kao strogo primjenljiv na problem ljudske sudbine. nav. str. Nav. jer su jedine sposobne spoznati ga i zavoljeti. dj. dj. ima svoj autoritet i svoje intimno ulaganje. ono ne može biti rezultat n a p o r a stvorenog dinamizma.43 U p r a v o ovdje nastaje prava teškoća. kako može imati određenu (konačnu) narav? Prema H. kojima se aristotelovska filozofija služi u tumačenju svega što postoji. Taj aristotelovski pojam osporavan je u primjeni na duhovna bića i njihovu sudbinu. riječ je o jednom od prvih pojmova u ljudskom načinu shvaćanja.. 335. nego rezultat Božjeg čina. ona zauzima mjesto u dinamizmu djelovanja. čije zračenje i privlačnost sve pokreću i stavljaju u djelo. Te razumne naravi jedine su sposobne dosegnuti apsolutno dobro. postavljen po Averroesu. Dakle. Uvođenjem tog pojma. nastala je teškoća u shvaćanju misterija pobožanstvenjenja čovjeka po milosti. nego uzdignućem po darovima milosti.41 Filozofski pojam naravi bio je u uporabi Crkve prije skolastike u tumačenju tajne Utjelovljenja. Pozivajući se na autoritet Sv. Tome. koji je nakon toga postao temeljni pojam u teologiji i koji se odnosi na nadnaravno.42 Između pojedinačnih naravi koje izražavaju univerzalnu narav nalaze se intelektualne (razumne) naravi čiji se dinamizam proteže sve do apsolutnog dobra. o čemu svjedoči patristička i biblijska tradicija. H. 341. J.. Zapravo. naoko izvanjska. da je to nužno. str. ona treba da posluži i ima praktičnu učinkovitost ako želi imati određeni smisao i na neki se način humanizirati. Nicolas. str. 12 . koji se temelji na stvarima. 336. 388. de Lubacu. u ime determinizma. d]. nema isti domet za Sv. a m o g u se svesti na jedan osnovni: proturječno je da jedna te ista narav ima dva posljednja cilja. djelomice filozofskog.. Nicolas je duboko uvjeren da metafizički princip. Želi pokazati u kakvim obilježjima ta datost (Objava). dj. a njezina je veličina upravo u tom što ima jedan tako uzvišen cilj koji se nalazi izvan njezina dometa. jer ako čovjek ima kao cilj apsolutno dobro. Nicolas navodi više argumenata protiv te teze. ljudska je narav takve strukture. Nav. 40 Nicolas je svjestan da je Sv. str. budući da je beskonačno i ontološki odvojeno. a ne na subjektu.. To40 41 42 43 Nav. Toma od Aristotela uzeo filozofski pojam naravi. materijalnim bićima zatvorenim u svoje granice. spoznati ga i ljubiti. a ljudska znanost u svom realnom istraživanju ima pokazati.thodnog odgovora. sama po sebi. koje je beskonačno. To apsolutno dobro. tako sazdana da nije sposobna. stvoreno biće može obuhvatiti (shvatiti) samo kao predmet svojih duhovnih operacija. dosegnuti svoj konačni transcendentni cilj.

jer ako je naravni ili prirođeni (connaturelle) cilj uistinu posljednji. Toma vrlo jasno govori o prirodnom (connaturelle) čovjekovu cilju i o njegovom prirodnom blaženstvu. 350—351. Toma na više mjesta 11 svojim tekstovima tvrdi da čovjek nije usmjeren na nadnaravni cilj po samoj svojoj naravnoj sklonosti.44 Taj princip Toma primjenjuje vrlo često s obzirom na objašnjenje ljudske sudbine i nigdje ne spominje da je taj princip samo jedan zakon zakona u neshvatljivom univerzumu. da čovjek bez Objave i poziva na nadnaravni život ne bi mogao znati da je usmjeren p r e m a nadnaravnom cilju. kao što je to svaka narav na razini svojega cilja. na koji je po milosti i pozvan — na nadnaravno blaženstvo. svoje ispunjenje. 13 . H. J. str. m e đ u kojima i Nicolas... čovjek je po naravi usmjeren da u spoznaji i ljubavi nađe Boga. 47 Nav. str. 46 Nav. 346. već po daru milosti koja je upravo teologalna i »ulivena« (dana) krepost ljubavi.46 D r u g i m riječima. koje suprotstavlja nadnaravnom cilju. 135—153.. 431—438. Isto tako.. D e m a n . usp. str. jer toj neodređenosti posljednjeg cilja odgovara neka neodređenost njegove naravi. u izvjesnom smislu ustali protiv De Lubacove teze o nadnaravnom. Savršena spoznaja B o g a i savršena ljubav čak su viđenje i plodna ljubav za čovjeka.. uvijena u ideju blaženstva koje r a đ a njegovu temeljnu želju i u njoj čitav njegov dinamizam. nadnaravni cilj nije moguć jer ne postoji ništa iznad posljednjeg cilja. de L u b a c a Le Surnaturel. str... dj. U ovom slučaju narav nije sama po sebi na razini nadnaravnog cilja. niti prema njemu biti usmjeren osim po milosti. str. svoju sreću.. 48 Nav. nav.mu i uvjerljivu snagu koju mu pripisuju njegovi učenici. k a o i na njegovo d r u g o prošireno izdanje. niti da za njega postoji nadnaravni cilj. Les Profondeurs. d]. 343—344.. Zato je vrlo važno imati na u m u ono što Sv. Le Mystère du surnaturel. dj. napominjući k a k o su neki tomisti (Th. Toma izričito kaže o nadnaravnoj spoznaji. koji je ne44 Ovdje Nicolas upućuje na djelo H. Bog. 4 5 Nicolas smatra da nije potrebno vraćati se Cajetanovoj ideji o naravnom konačnom cilju. Gauthier). da čovjek ne može niti spoznati nadnaravni cilj. 348—349. 48 N a r a v n i red postojanja. str. A. H. a taj transcendentni cilj nalazi se neodređeno. Nicolas. nego je sposobna biti na nju uzdignuta i samo njezino uzdignuće pomaže joj da ga spozna. objavljujući čovjeku tu mogućnost s njegovim pozivom sam je ostvaruje: na neki način čovjeka objavljuje njemu samom.. dj.. Nicolas. nego kao neka poznata mogućnost. taj Božanski misterij priopćen je naravi kao predmet spoznaje i ljubavi. uzdižući ga istovremeno na razinu ambicija koje u njemu rađa. str. 47 N a d n a r a v n o samo po sebi jest tajna B o g a u odnosu na razumno stvorenje. 357. ne kao neko pozitivno obećanje Stvoritelja. 45 J...

I ako je to odvajanje proslijeđeno do kraja. NiNav. u slučaju da nadnaravni d a r ne bi bio dan od Boga. kad se uzmu u obzir svi zakoni njegove naravi. nego je besmrtan po duhovnoj dimenziji svojega bića. koji dakle igra ulogu u određivanju naravnog reda postojanja. Nicolas promatra na temelju čovjekova zemaljskog cilja. dj. 358. njegova ispunjenja po njemu i za nj univerzalnog pokreta što ga zovemo evolucija. dj. i njegova izbornog odbijanja nadnaravnog u kojemu je ustvari taj cilj. str. uzvišeno društvo božanskih O s o b a ne umanjuje mu radost ljudskog prijateljstva. Nav. 359—360. on je uključen u njegov posljednji cilj. čovjek je izvan svojega cilja. jer mu ništa ne duguje. ponipošto nije njegov posljednji cilj. U ovom smislu se može reći da je besplatno sve što B o g čini za čovjeka. čak naravni cilj. rastrgan suprotnošću između njegova naravnog apetita. To znači da njegovo zemaljsko ispunjenje. proporcionalan njegovoj naravi. ne postoji. koji je princip naravnog reda postojanja.savršen i privremen. uzajamno. na svako pravo stvorenja u njegovom pogledu. i ako je u svijesti čovjeka koji ga prosljeđuje odvojen.. N a g l a š a v a da čovjek nije samo materijalno biće koje iščezava nakon ispunjenja svojega zemaljskog života. Njegova sposobnost da spoznaje i da ljubi ne ostvaruje se samo prema transcendentnom nego i prema naravnom predmetu. na neograničenu slobodu Božje ljubavi. Njegova ga spoznaja ne odvraća niti lišava spoznaje stvari. 4 9 Čovjekov zemaljski cilj. 14 . željen u naravi samoj. ispunja na nadljudski način i istodobno se ostvaruje na ljudski način. koja postoji i poslije smrti i po kojoj traje njegova osobnost. o nekom konkretnom stanju u kojemu bi taj naravni red stvarno postojao po strani i odvojeno. posljednji je cilj. po njegovu misteriju. s isključenjem nadnaravnog cilja. i. naravni cilj čovjeka. Jer naravni cilj ne postoji odvojeno od posljednjeg cilja koji je nadnaravan. tj. koji ga neodoljivo privlači k posljednjem cilju. Prema samoj naravi stvari.50 U vezi s besplatnošću nadnaravnog u odnosu na narav Nicolas donosi više tumačenja. ako konačno postane nevjesto odbacivanje nadnaravnog cilja. oslanja na potpunu neovisnost. ali promatran kao da dovršuje osobu po dobivenim (»ulivenim«) krepostima u narav. on nije dakle više pravi cilj. Nicolas smatra da nije nužno uvoditi pretpostavku o »čistoj naravi«. zavodljivo svojom jednostavnošću. S obzirom na razliku između naravnog i nadnaravnog reda postojanja. Prvo se tumačenje. jer se čovjek u shvaćanju i u Božjoj ljubavi. nesavršeno i privremeno. str. jedini. Dakle.. »besplatno« se suprostavlja »dužnom«. nadnaravni.

i to potpunog razvoja. Zato bi bilo proturječno da nekom biću bude doznačen neki drugi posljednji cilj. 368—369. slično prvom. ističući da nadnaravno transcendira narav kao cilj njezinih napora. navodno formalno. ali on ga je učinio kao slobodno stvorenje i dao mu vlastitu narav. Nav. kao i na pitanje o besplatnosti nadnaravnih darova danih od B o g a čovjeku koji su nužni za ostvarenje njegova konačnog cilja i koji odgovaraju zahtjevu njegove naravi. dj. 15 . tj. njegovo posljednje nadnaravno određenje. te da je njegova veličina upravo u tome što ima tako uzvišen cilj koji ne može postići svojim vlastitim silama. Ako se već želi nazvati »besplatnim« prvobitni Božji dar biću. Istina. jer prvi d a r ni na koji način ne uključuje drugi d a r milosti. da bi se dovršila kao i svaka d r u g a narav. ali to može postići jedino uz pomoć besplatnog dara. Toma je. usmjeren prema cilju za koji n e m a sredstava da ga ostvari. Tome. počiva na tvrdnji da je nadnaravno istodobno potpuno besplatno i nužno u razvoju naravi. de Lubac. ljudska narav ima potrebu nadići sebe. naučavao da je čovjek svojom naravi usmjeren k nadnaravnom. tj. Očitovana ljubav u ovom drugom daru nova je i nepredvidiva u odnosu na prvi dar. U Tominim tekstovima jasno se izražava da čovjek u svojoj egzistencijalnoj situaciji ima nadnaravno blaženstvo za konačni cilj i da mu je to sasvim naravno. str. Ta d r u g a besplatnost koja pretpostavlja prvu ne može se s njom niti pomiješati.51 Jedno d r u g o tumačenje. već je dio ovog prvobitnog d a r a u čijoj snazi postoji nešto u odnosu na B o g a što je besplatno. To je tumačenje tipično za Blondelovu filozofiju. a da mu ne bude d a n a neka d r u g a narav. kojom se u novije vrijeme nadahnjuju neki teolozi.. Ali čovjek je po svojoj naravi i iznutra usmjeren na takav 51 52 Nav. ali ne kao cilj njezinih aspiracija. Ustvari. U tom smislu bilo bi logično da za čovjeka nadnaravni cilj ne bude neki drugi posljednji cilj doli naravni.colas je mišljenja da je ovo'tumačenje nepotpuno.. ali kudikamo suptilnije. među kojima i H. 52 Na pitanje o usmjerenosti ljudskog bića k nadnaravnom i njegove mogućnosti da ga postigne naravnim putem svojim vlastitim silama. 369—370. riječ je o novom stvaranju. Međutim. jer posljednji cilj podrazumijeva ispunjenje neke naravi. Bog ništa ne duguje čovjeku. onda treba da govorimo o drugoj besplatnosti s obziom na d a r božanskog života (milosti). Nicolas kuša također odgovoriti na temelju Tominih tekstova. pozivajući se kao i Blondel na autoritet Sv. sve što zahtijeva njegova narav tijekom razvoja. str. pa i od dodjeljivanja nadnaravnog dara čovjeku. dj. niti biti shvaćena jednim njezinim dijelom. Želi se naglasiti da je Bog slobodan od svake obveze.

ona je novi dar u odnosu na prvi. str. Nav. dj. Nav. u naravi ljudskoga bića postoji otvorenost prema nadnaravnom. str. N a r a v n a želja vidjeti B o g a označava na duhovnom i psihološkom području osobn o g a života tu neodređenost naravnog cilja. Nav. kao »naturalizirano« u čovjeku.54 O d g o v o r na pitanje o tome kako ljudska osoba može postati pobožanstvenjena po milosti. 371—372. nego samo da je moguća i da o d g o v a r a dubokim ljudskim težnjama. str. i ono se obilato ostvaruje u nadnaravnom sjedinjenju s Bogom po viđenju i ljubavi. 384—385. ali je to razumljivo samo vjerom. 381. 16 . » N a r a v n a želja« ne dokazuje da je ta neodređenost nužna. U p r a v o ta želja za znanjem pokreće čovjeka da traži iznad onoga što se pokazuje kao njegov skriveni uzrok o kojemu u biti ovisi ono što se pokazuje. promatrana kao konstituirana u biću i postavljena pred B o g a kao cilj osobnih odnosa po svojoj naravi. koji može biti »nadodređen« preuzimanjem nadnaravnog cilja.posljednji cilj koji mu je naravno spoznatljiv po božanskoj Objavi. koji čini vjerojatnim i prihvatljivim.. što svaki čovjek doživljava više-manje i koje ima svoj izvor i svoje postojanje u svima zajedničkoj naravi.53 Besplatnost nadnaravnog u odnosu na čovjeka sastoji se u tome da. Nav. P r e m a njihovu mišljenju. niti bi m o g l a postojati kad bi bila neostvariva. ta nadodređenost posljednjeg cilja. Jedna takva želja ne bi trebala da b u d e isprazna.. dj. kojemu osoba duguje svoje postojanje pred Bogom. koji otkriva u čovjeku raspoloživost (želju) za nadnaravnim. Nicolas nalazi kod Sv. stanje iz kojeg se može razumjeti da bi nadnaravno moglo biti primljeno. Tome. koje obuhvaća čitav duhovni život. 55 Nicolas misli da moderni teolozi ne upotrebljavaju u istom smislu Tomin argument utemeljen na naravnoj želji — vidjeti Boga.. O n a to dokazuje jedino poslije. čija odsutnost nije neko lišenje. Ta želja je u čovjeku naravna kao i želja za znanjem. 58 To temeljno usmjerenje ima kao svrhu ispunjenje svih ljudskih moći. polazeći od činjenice nadnaravnog poziva.. ne odbaci ovu milost kao neki strani element. ona se m o g l a ostvariti samo odsutnošću nadnaravne nadodređenosti. Po tom daru dokinuta je mogućnost posljednjeg naravnog cilja. u smislu nadnaravnog ponipošto nije zahtjevana niti shvaćena u prvobitnom daru naravi. jer izražava osnovnu usmjerenost naravi. prilagođeno. str. dj. S a m a »želja za znanjem« označuje postojanje jednog takvog stanja. 371. da je neposredno viđenje ponuđeno čovjeku. dj. ili po njoj bude uništena. a da njezina narav u kojoj je konstituirana (sazdana) u biću. na liniji te želje.

Ta sposobnost naravna je baš zato što pripada naravno naravi. koja se nalazi kod Sv. te komunicirati s njim u toj spoznaji i u toj ljubavi. Taj božanski način davanja može se protumačiti jedino božanskim djelovanjem na duhovne sposobnosti i na individualnu narav osobe (na dušu. 258. B o g se nadnaravno daje duhovnom stvorenju. 57 Za njega je kudikamo ispravnije polazište H. posebno vidi str. 17 . Le Mystère du surnaturel. N a r a v n a želja sama po sebi označava samo postojanje u samoj naravi jednog stanja ili raspoloživosti za nadnaravnošću. 5 8 Pravo rješenje valja tražiti u skladu s Tominim polazištem. To je zapravo osnovni razlog zbog kojega Nicolas smatra da nije prihvatljiva ideja De Brogliea i Blondela da naravna želja. 58 H. kad je riječ o ljudskoj osobi). de Lubac. prema kojemu želja blaženog gledanja po čitavoj svojoj naravi i u čitavoj svojoj spoznajnoj snazi nije moguća samim razumom. Ta nadgradnja ostvarena je po »ulivenim habitusima«.To bi bilo više nedolično smjestiti se u pretpostavku o čistoj ostvarenoj naravi. uvodi nadnaravno u samu filozofiju pod formom »praznog mjesta«. njezina prihvaćanja i stupanjem u odnos s nadnaravnim darovima. 26. Tome. ljubiti ga po njegovoj vlastitoj dobroti. ako bude htio. To stanje naravne raspoloživosti za nadnaravnošću izražava se tek stupanjem u vezu s nadnaravnim. vidjeti Boga. i zaključujući da bi mu Bog. de Lubaca. kao što su habitualna milost i teološke kreposti. prema kojemu je »želja vidjeti B o g a « potpuno naravna. N a r a v n a raspoloživost za nadnaravno neka je vrsta sklonosti osobe. kušajući tu želju. Toj neodređenosti ljudske duhovne naravi upravo odgovara neodređnost ljudskog posljednjeg cilja.. ona to istodobno nije zato što je nadodređenost nadnaravno ostvarenje koje može biti ostvareno samo po nadna57 N i c o l a s se poziva na Blondelovo djelo Le problème de la philosophie catholique. postajući. uzdižući ih na jedan viši stupanj. str. dao nužnu milost za njezino ispunjenje. tako je isto neodređenost naravi u sposobnosti da postane nadodređena.. a da ne prestane biti ono što jest. str. K a o što neodređenost posljednjeg ljudskog cilja nije u sposobnosti da primi različita određenja. Ali do tog potpunog ostvarenja može doći samo u svjetlu Objave.. O odnosu između naravi i n a d n a r a v n o g u Blondelovu poimanju ljudskog bića i njegova k o n a č n o g cilja već smo pisali u Obnovljenom Životu 1 (1984). uključujući potpuno sve mogućnosti za njezino ostvarenje. kao što je i želja za znanjem potpuno naravna. prema kojoj se osoba u svojoj ontološkoj strukturi lako uzdiže. da m o g u spoznati B o g a p r e m a njegovom misteriju. nego zamišljati nekog čovjeka egzistencijalno postavljenog u čisto naravni red. p r e m a svojemu misteriju i bez posredništva. 3—19. vidjeti Boga. 7—9. a da ne postane uništena. Paris 1932. predmet njegove spoznaje i njegove ljubavi.

jer je ustvari ono osposobljava za sudjelovanje u Božanskom životu. a ne svojim vlastitim snagama. dj. čiji je živi nosilac osoba. 9. H. Trojstva J. za blaženo gledanje. Nav. nadnaravni djelatnik koji »naravno« djeluje da pokrene bića po njihovoj naravi ili »nadnaravno« da ih uzdigne k sebi. koja je karakteristična p r e m a činu kojem odgovara jedan ili više naravnih ostvaritelja (Bog sam kao univerzalni pokretač) i koja ima kao cilj »naravno ostvarenje«. i jednu drugu moć čiji je nadnaravni cilj i čiji je ostvaritelj sam B o g kao »nadnaravni djelatnik«. Toma izričito odbio u njoj gledati nekakvu naravnu moć. 10. Toma shvaća ljudsku narav u aristotelovskom. 61 Nicolas navodi i jedan drugi izraz koji Sv. tj. la—Ilae. po viđenju i ljubavi ona je s a m a sposobna za B o g a »secundum ordinem divinae potentiae«. Bogu koji komunicira duhovnom stvorenju njegovo blaženstvo — moć (aktivnu). ona se ne suprotstavlja svemoćnom božanskom djelovanju koje joj Bog daje kao predmet njezinih životnih djelovanja. jasno je da je u ovom slučaju nadnaravni djelatnik Bog. 389... prema definiciji. 62 Ovdje valja naglasiti da je duša sposobna za viđenje.. a. str. str.. Pod »nadnaravnim« Nicolas podrazumijeva nadnaravni život. a ne u augustinskom smislu. uzdižući na razinu tog transcendentnog objekta njezine duhovne sposobnosti i samu dušu koja djeluje i živi po njima. S jedne strane. pozivajući se na Sv. 389—391. dj. Ljudska narav je tako učinjena da može podnijeti božansko djelovanje. Nicolas je mišljenja da je ljudska osoba sposobna primiti nadnaravno kao Božji dar.59 U samoj naravi Toma razlikuje dvije mogućnosti: naravnu. a. a da ne bude uništena. ali do njega može doći samo milošću. participiram božanski život. 3. kako ju je shvatio sam Cajetan. već drži kudikamo razumnijim da je Sv. Tu je upravo srž problema. Nicolas. 6 0 Za Nicolasa nije toliko važno da li je Sv. Nadnaravno je međusobno zajedništvo između stvorenja i Sv. 18 . la. 113. nameće se pitanje kako u B o g u razlikovati u odnosu na duhovna djelovanja stvorenja naravni i nadnaravni predmet i što bi zapravo značila ta razlika u Bogu kao djelatniku ako se uzme da je Bog. Augustina. pripisujući to uzdignuće samom B o g u kao nadnaravnom djelatniku. a s druge strane. Toma upotrebljava za izražavanje te naravne raspoloživosti ljudske duše u odnosu na nadnaravno. odgovarajući toj istoj definiciji »poslušne moći« nadnaravnom. koji kaže da je ljudska duša naravno sposobna za milost. q. 2. Les Profondeurs. Toma nazvao »poslušnom moći« tu raspoloživost naravi da bude uzdignuta po milosti da proizvede nadnaravne čine.82 S obzirom na prihvaćanje nadnaravnog. str 387—388. q.ravnom djelatniku. Nav..

jer bi inače na taj način uništilo i osobu.(Stvoritelja) po spoznaji. a ne stupiti na njegovo mjesto. 6 3 Smatramo da sve te filozofsko-teološke rasprave o naravnoj i nadnaravnoj dimenziji ljudskog bića pridonose cjelovitijoj spoznaji čovjeka u odnosu na svijet u kojemu živi i na čitav svemir te da također potiču na nova istraživanja o njegovu podrijetlu. ljudska osoba je sposobna kretati se od naravnog k nadnaravnom. 19 . il est d'avis que toutes ces discussions sur la dimension naturelle et surnaturelle de l'entre humain contrubuent à la connaissance plus complète de l'homme par rapport au monde etàl'univers tout entier et qu'en même temps elles stimulent aux recherches nouvelles de son origin. J. valja imati na umu da je osoba konstituirana u biću. tj.. smislu i konačnom cilju p r e m a kojemu teži. de son sens et de sa fin dernière vers laquelle il est ordonné. N a d n a r a v n o nije neka druga narav postavljena iznad prve kao neka nova nadgradnja. Nicolas. a obogaćenje se uopće ne bi ni moglo dogoditi. Malgré des différents points du vue parmi les philosophes et les théologiens. de l'exigence de l'être humain au surnaturel et en même temps d'indépendance et de gratuité du surnaturel à l'être humain. ljudska osoba spoznaje. nego kao subjekt (u ontološkom smislu). još neobogaćen izvjesnim savršenstvom koje će uslijediti stupanjem u vezu s nadnaravnim.. ljubavi i vjernosti. LA DIMENSIO*N NATURELLE ET SURNATURELLE DE L'ETRE HUMAIN EN DISCUSSIONS PHILOSOPHIQUES ET THEOLOGIQUES DANS LA PHILOSOPHIE DE LA RELIGION Résumé L'auteur envisage la problématique de l'ordre naturel et surnaturel par rapport à l'être humain à travers les discussions philosophiques et théologiques. str. N a d n a r a v n o može samo usavršiti naravno. Dakle. narav ostaje u pobožanstvenjenoj osobi kao njezina ontološka struktura. po njegovoj naravi i da po njegovoj naravi djeluje i živi. živi na Zemlji u zajedništvu i suradnji s drugima koji vide svoj cilj samo u ispunjenu svojih zadataka. Pobožanstvenjena (nadnaravizirana) ljudska osoba ostaje sa svojim vremenskim zadaćama. H. To obogaćenje ne uništava narav. 393—394. Il a consacré beaucoup de temps aux problèmes du rapport entre le surnaturel et le naturel dans 1 être humain. Aristotelovski pojam naravi odbacuje svaku razdijeljenost ljudskog bića. N a r a v n o se ne razlikuje od nadnaravnog kao jedna stvar od druge. Les Profondeurs. ono ne dokida naravne svršnosti ljudskog djelovanja niti ih čini nadnaravnim. Međutim. ljubi i živi s Božanskim Osobama. de la possibilité de l'être humain de recevoir le surnaturel..