Koid, Petar Izbor pripovijedaka Mraajski proto Pripovijetka je prvi put objavljena u zagrebakom Novom Srbobranu 1903. (br.

243), a zatim u II knjizi Koidevih pripovijedaka S planine i ispod planine,izdatoj u Zagrebu 1904.Todor Kruevac u svojoj monografiji o Koidu govori i o prototipskoj osnoviovog Koidevog lika. Mraajski proto je iveo, kako je priao slikar PeroPopovid, u selu Slavidki, gde i danas ima drvena crkva u kojoj je sluio. Sauvana je i jedna klada, srezana u obliku stolice, na kojoj je proto sedeo dok je ispovedaosvet. Tvrdi se da su za turskog vremena seljaci nekoliko puta nodu prenosilicrkvu s jednog mesta na drugo, da bi je Turcima prikazali kao udotvornu. Izaista, Turci su je ostavili na miru. (T. Kruevac: Petar Koid, 1951, str. 97) ___ Kad me ba toliko moli, eto, hajdemo, pa ta nam bog dadne! - poe Stevica, sin popaJove, ilavo i okretno mome. - Ne zna ti jo kakav je to ovjek, da bog milostivisauva! Nikog ne voli, nikog ne trpi, nikom ne vjeruje. Mrzi na sav svijet, a narodbinu, ini mi se, najvie. Otjerao je sina od sebe, a popadiju je toliko tukao i muiodok neke godine od tekih uboja ne umrije kod kderi u Boidima.Svaku enu zove urijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se neto podrugljivo, nisko, neasno krije. "Dijete, dijete, uvaj se seljakije urija, Hristos i ubio! urija je urija! Udri uriju, kri joj okaki!"prodere se i silno zadrmakosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potui na enu.Od davnina se ne moe s naom kudom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojimdjedom, i silno ga je, kau, mrzio, pa i oca mrzi kao Turina, vie nego Turina! Odvelike mrnje i pakosti nikad nede prodi drumom pokraj nae kude, kad se vrada iz parohije, iako mu je mnogo blie, ved okolii po po sata i ide stranputicom. "Zar ja daidem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni Dibo!" Dibo, Dibovina, takozove oca, a djeda zove Dibukardom.U parohiji niti de gdje noditi niti ta okusiti. Ni vode nede da se napije iz tue ruke."Ne vjeruj ridaninu! Prevaride, slagade, oblagade, ukrade, nebo ga ubilo!" Dok svrivjenanje, krtenje, opijelo ili to drugo, odma na konja, pa kudi. Kod sebe ne danikome prenoditi. Sam vladika da doe, pa nita!Kau stari ljudi da je za turskog sud a samo jedanput bio u gradu, a otkad je vabauao, ne sjedaju se da su ga ikad vidjeli. Mnogo su ga Turci muili i jednom su gahtjeli kod ibida ardaka na kolac nabiti. Drugi su mu put prijetili da de ga na raanjnatadi i uz vatru kao vola pripedi, a tredi su ga put svukli gola i drali dva dana utekim, gvozdenim bukarijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru. I danas se nato tui i veli: "Stari, krepali Dibukarda, urije i ridani krivi su tome, nebo se nadnjima prolomilo!" Ne dri sluge. Sve sam radi. Kuva, pere, namiruje konja, timari ga i isti. Konj mu jekao ala! Kad ga uzjae, zavriti i zakopa nogama. Razmitio ga je, i voli ga vie negoita drugo na svijetu. Jo ima jednog psa. To mu je, kako kau teaci, sva sermija irodbina. Eno mu se ved vidi kuda kroz vodnjak! - viknu Stevica, i glas mu kao malozadrhta.Oblaan, vlaan, teak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeda iako je ljeto.Stevica se zadihao i umorio od prianja, pa tromo stupa

preda mnom uskim, utabanim putidem, koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispred nas kroz zasijane njive. Teko,gusto, ovlaeno ito mraasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanihklasova krune se i prosipaju po obudi. Preplaena prepelica negdje se u razoruzalepra, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavoutom itu, iz koga bije vlana, prijatna svjeina.- Bogami, brate, mene lijepo strah! - tre se Stevica kad se u blizini pred nama, na jednom breuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuda, pod kojom su se vidjela vrata od podruma s tekom, elinom bravom.- to?- Ne zna ti, kaem ti, jo kakav je to stvor! Moemo i nastradati. Istina, on mene nemrzi kao oca, alito se vie pribliujemo Stevica sve nemirniji, sve se vie mijenja u licu i plaljivoobazire.Uosmo u avliju. Nigdje ivota. Mrtva, duboka tiina. Sve pusto, sumorno, teko.Samo negdje u pelinjaku bruje potmulo i ujednaeno pele, i tek katkad po jedna, podvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukoenih staja, koje nas kaohladno, prezrivo, zaueno pogledaju.- Da li je kod kude? - proaptah.- Ja mislim, da jest - odgovori Stevica jedva ujnim, uzdrhtalim glasom i poe megurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. - Hajde ti naprijed!Pribliih se lagano na prstima i izvirih iza gornje strehe. Kod kude je! Podnimio se naobe ruke i odboio na gole, suvonjave laktove, pa ukoeno, blesasto zuri u neto predsobom. Na kotatom, podbulom licu i u mutnim, prestravljenim oima ogledalo seneto nemirno, rastrgano, neto teko, sumorno. Sijeda keserasta bradica u neredu, akosa s ponekim crnkastim pramenom, zamrena, masna, razastrla se po irokim,ugnutim pledima.Tre se kao iza sna, kao iza dubokog, tekog sna, dohvati kutiju, smota cigaru, pripali je i poe puiti. Otpui nekoliko dimova, pa povre cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je jo jedno desetak lealo, samo malo otpuenih. Onda teko uzdahnu, opet se podnimi i neto se duboko, duboko zamisli. Najedanput ustade i poe nemirno gore i dolje hodati po divanani. Neto je u sebiaptao, teko, umorno prevrtao oi ma i mlatao rukama, kao da se s nekim prepire. - E, jadni i emerni proto! - viknu promuklo. Pokradoe te, otee ti sve Onome si psu jue krstio dijete Jesi li de?! Danas ti ree pare donijeti, pa, eto, vidi! Ama nevjeruj ridaninu, sunce ga nebesko sagorilo!Od silne mrnje, pakosti, zlobe, sav se tresao i drhtao. Umiri se i sjede. Smota novucigaru, otpui je malo, pa je polagano spusti meu one ostale, te se opet odboi na rukei zamisli.Izaoh iza strehe, a za mnom Stevica.- Pomozi bog, oe proto! On se preplaeno tre i unezvijereno me pogleda, silno,strahovito me pogleda:- A ko si ti?! Oklen si? ta sam ti kriv?!Pomozi bog, oe proto!- Ama, kakva si ti vjera?! ta de ti od mene? A kud si ti poo, Dibidu?! - pisnu,kao da ga neto ujede za srce kad ugleda Stevicu iza mojih lea. Je li te to poslokuljavi Dibo da se malo, zna, navrne kod prote: da vidi je li krepo? Ako nijekrepo, biva, da ga upita kad de, a? Dibovino, Dibovino, jeme ti se umelo! Ama,ta de te vi, ljudi, od mene?!Glas mu je zlobno, pakosno grmio, a kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtavauznemirenost.- Pa onako smo se, oe proto, malo navrnuli- Ama, kako ste vi uli da vas pas ne opazi i ne zalaje? Nede vie ni zalajati,Dibovina ti se mesa na Boid najela! - zagrmi, sunu u sobu, izleti s pukom

i, u trku, posrdudi, izgubi se iza kude.Stevica poblijedio, pa drhde kao prut. Oi mu se ukoile od straha.Puka grmnu, pas skiknu!- Tako! Kad protu ne zna uvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom Dibukardi! O-o! Ama kako su mogli udi?! - udi se i,uzbuen, uznemiren, potresen do dna due, hoda po avliji, nosedi u ruci zadimljenu puku. Neko mi i zvono skino s avlijskije vrata! - vrisnu, uputi se, drhdudi, vratima istade snano tegliti za debeo konopac, koji mi nismo ni opazili kad smo uli. Konopac je bio vezan za kudni komjen.Zalupae povelika, krupna, jasna zvona sa sviju prozora, vrata, i sa aavog kudnogkomjena. Sva su zvona vjeto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vue zakonopac, a zvona cie, jee i potmulo se razlijeu.Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje, mumlajudi neto kroz zube. Kad god kojustaju otvori, a zvono iznad vrata cikne. Kad sve obie, umiri se malo, ue u podrum i poe se razgovarati s konjem, koji radosno zarza kad se vrata otvorie. - Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan! Nijesi ti konj, ved onaj vejiti,vejiti magajac! - tepa mu, i uje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. Sad detebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebetvoj proto, magajcino jedna stara! A zeljova! - razdera se i stade ljutito, zlobno kripitizubima. Njega je proto opremio da nosi u pako starom Dibukardi selam ama maksuzselam, to balije kau!Kad napoji i namiri konja, ue u sobu, ostavi puku i izie na divananu.- Ama, to ste vi, ljudi, doli? Ja tebe malo ko i poznajem - okrenu se meni i nadneseruku nad oi. Ti si- Jesam, jesam, oe!- E, pa, eto, jedi kad si doo. A, zakona ti, e se nae s tim Dibinim paetom? jedi, jedi, pa demo popiti kavu, pa svak za svojim poslom! jedi i ti, Dibidu, kad teved avo donio. jedi, Dibidu, jedi, mjesto se projelo pod tobom! Tvoj mi je ed oglavi radio, pa otac, pa svi tvoji, ali evo im! Mlogo mi je - obrnu se meni i prui mimlin, pun nesamljevene kave: - Samelji to, snaan si, vidim, pa demo popiti kavu, pasvak za svojim poslom! Mlogo me je, kaem ti - ue u kudu, kleknu na koljena i poeraspirivati vatru. Mlogo me je, kaem ti, Dibo - die se i poe u sobu. e du sadnadi ezvu, vildane, eder? A! Evo i! - uje se iz sobe. Mlogo me je, kaem ti -nastavi izlazedi - Dibo oblagivo i kod vladike i kod ovog vapskog suda. Amamraajski proto, ako , malo benda i vladiku i ovaj sud Ne gledaj, Dibidu! tozvjernja po sobi, a? Ima proto svega u svojoj kudi, nemoj misliti da nema Jesi lisamlio ved? - izdera se na me.- Jesam, oe proto, jesam! Iznese kavu. Poesmo, ja i on, piti.- Oe proto, uli-de i Stevici jedan fildan.- Jesi li ti gospodar u voj kudi, ili je proto mraajski?! - die pomamno glavu i izvjerise. Pi tu kavu, pi! Nemoj tuj ko budala kakva zavrzivati Vidi ti njega! On da menizapovijeda! Danas ga prvi put donese avo, pa ved se napravio ko neki gospodar umojoj roenoj kudi.- Ama, nije, oe proto, ved- ta nije, ta?! E, e! - stade se pakosno keseriti. Da je ovo otrov, nalio bi mu i desetvildana a ne jedan - nek crkne pae! Da je tebi znati koliko je mene njegov ed, pa otac, pa svi njegovi muili, oblagivali, panjkali i kod turskog suda, i kod ovogvapskog suda, i kod vladike, i kod ljudi! Ali se mraajski proto jedanput stranoosvetio starom, krepalom Dibukardi! - kripnu

snano zubima, povre fildan, paustade i poe hodati, mlatajudi rukama. Pouj-de, momidu! Otio ja jednog dana unuriju da vjenam jednu seljaku uriju. (To je bilo za sultanovog nadaka.) Onamoja urijetina ostala sama kod kude. Vrado sam se pokasno iz sela. Prilazedi kudi,ujem iz sobe urijin kikot i nekakav muki glas. Sveem konja za plot, skinem bisage i kuburluke, pa se priuljam penderu: Dibukarda s urijom! Kikodu, govorei ugovaraju, kako de me i kad de me sa svijeta smaknuti. O, nebo vas ubilo! - vrisnu, isav se od ljutine zatrese, jer se toliko bio zanio u govoru da mu se inilo da sad gleda pred sobom uriju i Dibukardu i slua kako se razgovaraju. Povrati se iz drhtavogzanosa, pa nastavi: - Trgnem puku iz kuburluka: odu li pucati, mislim se. Dugo sam premiljao, dok mi neto ne sunu kroz glavu. Uem u kudu, snimim s tavana trivijenca onije ljutije, crljenije paprika, zakljuam vrata na sobi, namaknem kapke na pendere, pa onda, kako se vuruna spolja loi, turim one paprike i probijem pet, estlonida na vuruni, zatvorim je saom, a i tutunluk podobro zaukam da dim ne prolazi. Ja kad se raspali paprika, ja kad poe pratiti, ja kad stade Dibukarda surijom igrati i pjevati! "Otvori, pobogu brate!" - piti urija ko zmija u procijepu."Otvori, odoravismo! Pomagajte, ljudi, pocrkasmo!" - "Oe i u Hristu brate, tako tisvete priesti i asne trapeze, otvori!" - preklinje Dibukarda i taba po sobi kokaravlaki meed. - " Otvoridu, otvoridu, dok se vjenate, i dok meni Dibukarda,nako i sprema se, opijelo oata. Vjenasja rab boji Dibukarda, raba boja urija!"- smijem se ja i razdragan odam ispred sobe. I danas mi se ini da mi je to bionajzadovoljniji as u ivotu!Prestade i, sav blaen, zadovoljan to je imao to kome ispriati, sjede na prag.- To je ed tog paeta, ako poem nijesi znao. Kreno je davno - dodade zajedljivo izlobno pogleda Stevicu, pa poe srkati ved ohladnjelu kavu.- Pa ta bi sa njima, oe proto?- Kad je paprika sagorila, otvorio sam vrata i izbacio sam i, onesvijedene, pred kudu,onda sam, po obiaju, svrio veernju, zakljuo kudu i lego spavati ree mirno, beziskre uzbuenja, i pripali cigaretu.- I ti si, kako veli, i kako ujem, mnogo trpio i patio?- Jesam. A to je tebi za tim? to sam prepatio, ne kazujem svijetu! - izdera se osorno,odboi na laktove, spusti obrve, pa se udubi svom snagom u nekakve crne misli iukoen o se zagleda u zapadno nebo.Vee se primie. Sumrak se, kao kradom, iri, a sunce lagano, bono, velianstveno bono, za planinskim vrhuncima izdie. Na poduem dijelu zapadnog neba pruili se tamnomodri oblaci, isprosijecani otrim, pri krajevima zailjenim prugama, koje se crvene kao usijani elik. Iz razdrobljenih,ispremetanih, pedina, izbija otvorena, svijetla crven poput raspaljene vatre usred crne, burne, jesenske nodi. Preko crvenih pruga i one udnovate, pedinske vatre prevukoese tihano mrani oblaci, i cijelo zapadno nebo injae se kao ogromni, debeli, tamnizastor.Suton se sve vie smrauje, i kao da lagano uti, obavijajudi sve poda se u drhtavo,nijemo, ledeno dutanje. Sve duti i drhde; sve se sprema na miran, ugodan poinak, da uzanosnom, slatkom dutanju provede kratku, vlanu, miriljavu nod. Odasvuda bije vlaga. Vee mirie i razlijeva oko sebe sladak, opojan miris. Mirie sazrelo ito, miriumodre, nabubrile ljive kroz poblijeelo, pospano lide, mirie miloduv i bosilje - svemirie i odie snanom, opojnom

svjeinom, a u mekom, slaanom utanju izumiru poljednji, drhtavi odjeci tekog, umornog, dnevnog ivota. Proto se tre, pogleda u nod, zadrhta i prestravljeno se strese. Klisnu u sobu, skide puku s klina, prebaci je preko sebe, a dugaak no zadjenu za pojas, pa nas otro,sijekudi oima pogleda i uznemireno, drhdudi proapta:- Djeco, crna je nod na zemlju pala. Svak sebi! Traite konak!