Grad suza

Bolna sjećanja naviru u meni i bodu mi srce svaki put. To su sjećanja na dan kada je pao grad na rijeci Dunav. Dan kada su se crni oblaci nadvili nad gradom Vukovarom. Prije 20 godina život je stao. Zvukovi silnih eksplozija kao simfonija zla odjeknuli su gradom . Strah je poharao gradom tražeći svoje žrtve. Dobro se sjećam svakog trenutka jer iako sam preživio drugi nisu. Taj krvavi dan ostavio je prazninu u mom srcu. Ovo je priča o Vukovaru i Vukovarcima. To je priča u kojoj sam ja izgubio sve do čega mi je stalo. Tog dana čovjek je ubio drugog čovjeka. Postao je zvijer koja će sve učiniti da uništi sve ljude i njihovo stvaralaštvo. Vukovarci su izgnani iz svojih domova i natjerani da kao stoka hodaju u nepreglednim kolonama, ne znajući gdje ih ti putevi vode. Oni ne znaju da odlaze umrijeti. Tko je te ljude osudio na smrt i imali tko pravo na to? Zar nema ljudskosti u tim vojnicima? Vukovarci su žrtvena janjad,a vojnici njihovi mesari. Zar moraju ubiti djecu to netom procvalo cvijeće i starce ta stoljetna stabla? Nema nevinih, svi su oni krvi jer su rođeni. Ti poniženi ljudi hodaju žilama svoga grada ranjenog u samo srce. Srce grada sve slabije kuca,on krvari. Kada uništiš nečiji dom kao da si ubio dio njega. Vukovarci plaču, no njihove suze ne mogu isprati crnilo koje je umrljalo grad. Plač se umirio i prividna tišina obuzela grad; čuju se samo batovi umornih nogu Vukovaraca. Svi su stali. Vojnici izabiru ljude iz kolone i vode ih sa sobom. Doveli su ih na neki bezimeni proplanak. Jedan vojnik uzeo je sa sobom malenog dječaka . Dječak ga gleda sa svojim velikim bademastim očima,a vojnik mu se zlobno smije i govori mu neka kopa. Dječak ga je tužno pogledao i uzeo lopatu i počeo kopati. Sa čela mu kaplje znoj, a iz očiju mu suza navire. Govori sam sebi: „Neću plakati jer sam hrabar.“. Pita se gdje su mu otac i majka. On je već vidio ljude koji se ne miču i ne želi da se to njemu dogodi. Zar je to kraj? Zar će zlo zaista danas pobijediti? Vojnik je već postao nestrpljiv i govori dječaku da prestane kopati. Dječak ga je poslušao i okrenuo mu se. Vojnik je uzeo svoju pušku i uperio je u njega. Dječak sada više ne može suspregnuti suze jer zna što slijedi. Od straha kleknuo je i stao zazivati svoju majku. Vojnik mu govori i smije se: „Hajde mali što dozivaš svoju mamicu, ona ti neće pomoći. Eno je u hangaru ima važnijeg posla s vojnicima.“. Dječak se na te riječi ustao i obrisao suze,pogledao je u vojnika i u sebi rekao: „Neka mu je oprošteno.“ . U taj čas puška opali i dječaka pogodi u srce. Krv je protekla. Njegovo beživotno tijelo palo je u rupu koju je iskopao. Sve je opet utihnulo. Sunce se izdiže na obzoru. U daljini kao da se čuju trublje. Oni dolaze,heroji dolaze u grad. Oslobodili su pali grad Vukovar. Gradom se pronio osmijeh. Napokon je gotovo čuje se po gradu. 20 godina poslije kolona Vukovaraca i ostalih ljudi opet hoda gradom i plaču,ali oni plaču za onima koje su izgubili i traže one koji su nestali. Onaj proplanak sad je obrastao gustom zelenom travom i crvenim cvijećem, a sred njega raste lipa. Ljudi gaze po njemu ne znajući što skriva ta crna zemlja. A dječak pod proplankom čeka kada će istina izaći na vidjelo i njegov krvnik biti otkriven.

Marin Matić, 3.PG