Praxis:Praxis 1967 5-6:Šta je postvarenje - Milan Kangrga ŠTA JE POSTVARENJE?

Milan Kangrga Zagreb Često se — i to sa stanovitim pravom — isticalo kako čuveno poglavlje Hegelove Logike o bitku, ne-bitku i bivanju (postajanju) sadrži cijelu Hegelovu filozofiju. Moglo bi se — možda s istim pravom — reći da poglavlje o fetiškom karakteru robe u sebi krije cijeli historijski materijalizam, cijelu samo-spoznaju proletarijata kao spoznaju kapitalističkog društva (i ranijih društava kao stepenica k njemu). G. Lukacs: Geschichte und Klassenbewusstsein Ovo nekoliko teza na temu postvarenja smjera na fiksiranje okvira osnovne problematike u kojoj se kreće naša diskusija. Stalo nam je do toga da se sagleda bitna dimenzija, temeljni smisao i značenje samog pojma postvarenja, koliko je to moguće u ovako kratkom izlaganju. I Kad nam već Lukacs, kao što vidimo, sugerira kako se u I glavi Marxova Kapitala koja govori o fetiškom karakteru robe sadrži in nuce čitav historijski materijalizam, a upravo tu jest riječ o postvarenju, vrijedno je i potrebno, premda je to svima nama dobro poznato, navesti za početak bar 2—3 Marxova navoda o tom problemu. Na Lukacsa smo se međutim ovdje pozvali, što je on s jedne strane prvi među marksistima dublje i opširnije prišao tom problemu, i što s druge strane i sam pojam postvarenja (Verdinglichung, Versachlichung), koliko je nama poznato, potječe od njega. Pri tom valja naglasiti da se Lukacs tim problemom na najstudiozniji način pozabavio u vrijeme kad su svi socijaldemokratski teoretičari II Internacionale plivali vodama građanske teorije i prakse, a da se pojam postvarenja — dakako, upravo zato — nije za njih ni pojavio kao problem. Jer fenomen postvarenosti društvenog života postaje uočljiv i spoznatljiv tek onda kada se prekorači horizont građanskog svijeta, to jest kad način bitka građanskog društva prestane da se shvaća kao sam po sebi razumljiv, jedino moguć, nepromjenljiv ili vječan. Dakle, kad mišljenje prestane da bude puka teorijska operacija na pretpostavkama i u okviru ovog danog i gotovog svijeta. Ako pak sada imamo u vidu i to da se ta socijaldemokratska tradicija na svoj način nastavlja i u taboru III Internacionale, dakle i u uvjetima izgradnje socijalizma, onda se s obzirom na Lukacsevu posve tačnu ocjenu značenja pojma postvarenja za samosvješćivanje suvremenoga proletarijata može s pravom tvrditi da se gotovo čitava historija marksizma kako teorijski, taku i praktički kreće po periferiji bitne Marxove misli i htijenja. Pojam postvarenja naime, mi se ovdje slažemo s Lukacsem, sadrži u sebi temeljni problem Marxa, marksizma i bilo kojeg socijalizma koji ide za radikalnim, što znači jedino mogućim, prevratom i preobražajem staroga, građanskog svijeta u cjelini. Odatle proizlaze kako potreba za odlučnim preocjenjivanjem dosadašnjega faktičkoga kretanja na pretpostavkama socijalizma i radničkog pokreta uopće, tako i značajne
1

ograničeno i u sebi nužno protivurječno — ukazuje na put 2 . ne kao neposredno društveni odnosi samih osoba u njihovim radovima. No. privatni radovi istupaju kao članci ukupnog društvenog rada tek putem odnosa u koje razmjena dovodi proizvode rada.«[1] »Ovdje se zbiva samo to da određeni društveni odnos među samim ljudima uzima za njih fantazmagoričan oblik odnosa među stvarima. objektivni oblici mišljenja za odnose proizvodnje ovoga historijski određenog društvenog načina proizvodnje. odakle i kako je to što je znano.konsekvencije za putove. Marx kaže: »A baš takvi oblici sačinjavaju kategorije buržoaske ekonomije. mogućnosti i daljnji razvitak socijalizma kao takvog. nije uopće još poznato zato što je poznato. Pa zbog toga i nestaje odmah svega misticizma robnog svijeta. polovično. dakle dok ne postavi pitanje njegove mogućnosti i podrijetla. već naprotiv kao stvarni odnosi među osobama. morali spadati u abecedu marksizma. Zbog toga se ovima društveni odnosi njihovih radova prikazuju kao ono što jesu. No. umjesto da oni njih kontroliraju. čim pribjegnemo drugim oblicima proizvodnje. kako se ono kaže.«[4] I napokon. tj. robne proizvodnje. dakle.«[3] »Obrasci kojima na čelu stoji napisano da pripadaju takvoj društvenoj formaciji u kojoj proces proizvodnje gospodari ljudima. kako kaže Hegel.«[2] I na drugome mjestu: »Vlastito njihovo društveno kretanje ima za njih oblik kretanja stvari pod kontrolom kojih stoje. A to je pitanje koje se u transcendentalizmu njemačke klasične filozofije eksplicitno postavlja s pojmom predmetnosti predmeta kao eminentno filozofskim pitanjem kojim se — premda djelomično. a društveni odnosi među stvarima..«[5] Ovi su stavovi toliko poznati. jer ono samim svojim postavljanjem i određenjem ukazuje na to kako upravo to neposredno znanje i spoznavanje nečega kao naprosto danoga predmeta ostaje postvareno mišljenje. a čovjek još ne procesom proizvodnje. važe u njihovoj buržoaskoj svijesti kao prirodna nužnost isto tako razumljiva kao i sam proizvodni rad. ono poznato. sve čarolije i svih opsjena koje zamagljuju proizvode rada na osnovi robne proizvodnje.. To su oblici mišljenja kakvi vladaju u društvu. da u navođenju postaju već gotovo otrcani. Ono to ostaje sve dotle dok ne postavi pitanje po čemu. a preko ovih i proizvođače. govoreći o tome kako se proizvođačima odnos njihovih privatnih radova prema cjelokupnom društvenom radu pokazuje upravo u tom luđačkom obliku. jer bi već. A ova se duboka Hegelova misao u najvećoj mjeri odnosi upravo na pojam i fenomen postvarenja koji ne leži u sferi teorijskog i ne odnosi se na nešto naprosto znano. vratimo se načas Marxu koji na navedenome mjestu kaže: ». poznato i spoznato istovremeno i moguće.

robne proizvodnje. II Postvarenost naime — kažimo to odmah — nije ništa drugo do za građansko društvo i građanski svijet u cjelini specifičan. Sam rođen u praksi. a onda i na određen (postvaren) način postojećih. pa prema tome (s Marxom) i kao specifična povijesno-praktička proizvedenost predmeta spoznaje. ovo uočavanje ili ta spoznaja neposredno je u sebi okrenuta k onom praktičkom koje ide na izmjenu. kad se (ponajprije filozofski) prokazala kao opća. u kojoj se odnosi među ljudima nužno pojavljuju kao odnosi među stvarima. ova neposredna okrenutost ka praktičkom ima i svoj dublji korijen. iskazuje i Marx govoreći o kategorijama buržoaske ekonomije kao oblicima mišljenja za odnose proizvodnje (i to on tad potcrtava) ovoga historijski određenog (dakle: građansko-kapitalističkog) društvenog načina proizvodnje. No. objekta). No. kao što smo vidjeli. i to upravo zato što on s jedne strane neposredno na sebi kao pukom objektu iskušava praksu ovih postvarenih odnosa. ukoliko svjesno ne želi i dalje ostati u tim — kako kaže Marx — »luđačkim oblicima« opstanka preokrenutim na glavu. o samospoznaji specifičnog načina bitka kao prakse koja mora ići na totalan prevrat. Stoga je taj pojam već po svom ishodištu i biti praktički. Ne zato što bi joj se izvana imao naknadno pridodati neki subjektivistički voluntarizam pukoga htijenja (u etičko-moralnom smislu).misaonoga razrješenja ovog osnovnog probblema suvremene povijesti. u vezi s tim valja ipak naglasiti kako pojmom postvarenja nije dana nikakva puka konstatacija određenog postojećeg stanja. i s druge strane što je upravo zato po svom povijesnom položaju pozvan da ih iz temelja sruši kao jedini pravi subjekt revolucije. historijski određenog oblika predmetnosti. Ovo razotkrivanje. u izlaganje kojega ovdje dakako nije ni potrebno. dakle građanski oblik predmetnosti predmeta. što istovremeno znači samoukidanje postvarenja. što znači da po svom bitnom smislu samim svojim postavljanjem prekoračuje 3 . tj. Dakle tek onda kad se odgovor na pitanje o mogućnosti onoga što jest našao u povijesnoj praksi koja otvara horizont za pojavljivanje svih bića. predmeta i stvari kao postojećih. Utoliko se pojmom postvarenja ne čini ništa drugo do indiciranje na povratak svom zbiljskom autentičnom iskonu po čemu i iz čega sve jest. nego — kao što se to dobro vidi iz Marxovih stavova — upravo metodički zahtjev i putokaz da se razotkrivanjem fetiškoga karaktera robe prodre do same strukture ovog specifičnog. pojam postvarenja ukazuje neposredno na nužnost povratka toj istoj praksi. To isto drugim riječima. Time je ujedno rečeno da i samo postvarenje proizlazi iz robnog oblika. Lukacs je zajedno s Marxom proletarijat imenovao subjekt-objektom toga prevrata. ni moguće ulaziti. Jer ova specifična predmetnost predmeta koja se javlja u svom postvarenom obliku i sačinjava bitak građanskog društva i svijeta postala je vidljiva tek onda. ili bolje: na destrukciju čitave te postvarene strukture. to jest iz oblika vrijednosti. uoči društveni (ljudski) odnos. nego zato što je ovdje riječ o samospoznaji određene povijesne prakse. da se dakle iza stvari (predmeta.

a ne prirodno dani i kao takav vječni način odnošenja spram svog vlastitog svijeta. To je svijet društvenih odnosa koji se samim svojim postvarenim karakterom javljaju čovjeku kao svijet od njega odvojenih stvari koje se kreću u vidu prirodne nužnosti kojom vladaju isto tako prirodni zakoni u obliku pukog mehanizma što se nezavisno od ljudi odvija sam od sebe. to jest izmjenu ove specifične povijesne predmetnosti kao proizvedenosti predmeta koja se javlja u obliku postvarenosti. tako i subjektivno. kontemplativni i neutralizirani horizont razdvojenosti i suprotstavljenosti (odnosno puke neposrednosti) subjekta i objekta. Polazeći od temeljne Marxove misli Th. kiteći se pri tom svojom. znanstvenošću. što je Hegel klasično izrazio svojim poznatim stavom: »Das Wahre ist das Ganze« (Istinito je cjelina). ovaj ključni i nezaobilazni stav čitave Marxove nauke. Izmjena svijeta. Ono što je u njemačkoj klasičnoj filozofiji započelo s Kantovim tzv. dakle u najboljem slučaju znanje cjeline postojećega. Dakle. mišljenje koje — ne vodeći nimalo računa o Marxovu epohalnom i revolucionarnom misaonom prevratu. to jest da se shvati kako se iza ove stvarnosnopredmetne strukture krije historijski određeni društveni. odnosno za enciklopedijskim znanjem o postojećem građanskom svijetu. ni u kom pogledu ne postaje problematičan u svom bitku. to jest na ono što Marx naziva zahtjevom za izmjenom svijeta. Objektivnost ovdje gubi svoju 4 . pri čemu je upravo taj subjektivitet konstitutivan za objekt. upravo je naime postvareno. ne smjera naime ni na šta drugo do upravo na izmjenu. Adorno je sagledavajući strukturu postojećega postvarenoga svijeta tačno formulirao bitni. revolucionarna. A to je ono jedino moguće suvremeno ishodište za svaku kritičku misao koja je tek onda. upravo epohalni obrat koji se zbiva ili ima da se zbiva u tragu te misli. To je onaj metodički pristup i princip koji svoje jedino i bitno ishodište nalazi i ima upravo u građanskom svijetu. svijetu koji za to i takvo. Riječ je dakle o tome — i na to je usmjeren čitav Marxov misaoni napor — da se pronikne u ovaj specifični način bitka i njemu primjeren oblik opstanka. bez ikakvog uvida u to da ima posla sa postvarenim predmetima. nego primarno o njegovoj izmjeni. a istovremeno čak i pozivajući se na njega i u njegovo ime — ide za nekom sintezom znanosti. to jest s postvarenim odnosima. bar prema svojoj intenciji. po svojoj biti čisto teorijsko Ili znanstveno mišljenje. »kopernikanskim obratom« u medijumu filozofičncsti. budući da više nije i ne može biti riječi o pukoj spoznaji ili čistom znanju o onome što jest (dakle o danom ili postojećem predmetu). dakle prevrat ove predmetne strukture građanskog svijeta. ovdje se s Marxom na toj liniji prije svega konsekventno dovodi do kraja. Samo odatle moguće je naime promisliti i dokraja domisliti ono što je pojmom postvarenja iskazano i na što on smjera. a što bi se najjednostavnije i najopćenitije moglo nazvati aktivnim prisustvom subjekta u objektu. odnosno u spoznajnoteorijskom okviru. a onda i spoznaje kao stvar ili odnos među stvarima. ili bolje: predmet kao odnos pojavljuje i prikazuje. To što jest kako objektivno. kad kaže: »Das Ganze ist das Unwahre« (Cjelina je ono neistinito). što znači samo to da se predmetni odnos.spoznajno-teorijski. Za postvareno mišljenje istina se ovdje javlja kao tačno i pravo znanje svega što jest tako kako jest.

koja pristupa svom objektu (predmetu) u njegovoj danosti. Odgovarajući međutim posve drugačijem društvenom bitku. Ovo pak prekoračivanje ne može se ni zbivati ni pomišljati na liniji enciklopedijske sveobuhvatnosti ili što uže povezanosti posebno-znanstvenih područja i disciplina. pitanja se i rješenja radničke filozofije ipak kvalitativno razlikuju od moderne. to jest na pitanje njegove mogućnosti. naime u konkretan društveno-povijesni proces. igrao je neku ulogu i u razvijenom grčkom društvu. Povijesno-praktičko.« A zatim. bila to prirodna pojava ili društveni odnos. gotovost i neposrednost. U tom je smislu fenomen postvarenja (kao uostalom i otuđenja) po svojoj biti filozofski.dotadašnju (u biti metafizičku) apstraktnu onostranost. a samo se čovjekov odnos i čovjek sam. jer je sada riječ o ljudskom odnosu. nego samo onim temeljnim obratom koji je teorijsko-praktički usmjeren na upitnost samoga predmeta. govoreći na primjer o pokušaju Natorpa da u Platonu otkrije Kantova prethodnika. Hipostazirani prirodno-društveni objekt u liku metafizički koncipirane supstancije (koja se još u Kanta zadržava u pojmu »stvari po sebi«) pretvara se ovdje natrag u ono što primarno jest. Jer određenje postvarenja proizlazi iz faktičkog društveno-historijskog položaja radničke klase koja je samim svojim postvarenim bitkom nužno životno zainteresirana za njegovu radikalnu i totalnu destrukciju. Jer — kao što smo naglasili — postvarenje je specifičan historijski oblik predmetnosti građanskog svijeta. Jer on se odnosi na predmetnost predmeta. U vezi s tim kaže Lukacs slijedeće: »Fenomen postvarenja. a da pri tom ne prekorači svoju posebno«znanstvenu granicu. što znači istovremeno za svoje vlastito samoukidanje. svagda bitno specifično posredovanje subjekt-objekta tvori ovdje onu osnovu na kojoj fenomen postvarenja tek postaje vidljiv. III Upravo zato ni pojam postvarenja nije neka natpovijesna kategorija koja bi se odnosila na sve društvene i povijesne oblike (što bi zapravo značilo i njegovo apstraktno rasplinjavanje). procesualno. fenomen postvarenja i otuđenja ne može ni pojaviti. odnosno koju ne može postaviti u pitanje. danost. Stoga se ni za koju posebnu znanost. za koju ona ne može pitati. Lukacs nastavlja: 5 . i ne više samo filozofski problem. a Toma Akvinski nastoji svoju filozofiju izgraditi na Aristotelu. to jest svoje vlastito posebno predmetno područje. jer prerasta u povijesnu praksu gdje mu je i konkretno ishodište. i u pitanju je njegov društveno-historijski bitak. na što je on primarno usmjeren i u čemu je njegov jedini i bitni revolucionarni smisao. naime. što znači povijesne proizvedenosti. daklenjegov svijet. njegovo društvo i njegova priroda mogu pojaviti u Vidu postvarenja i otuđenja. Njegova historičnost daje mu snagu mogućnosti prevrata staroga građanskog svijeta.

a to vrijedi i za sve predgrađanske. ratovi.«[8] Postvarenje je viši. ma kako rasuđivali o karakternim maskama pod kojima se ljudi ovdje susreću. Može se naime kazati da je postvarenje kao univerzalni oblik čitavog bitka građanskog društva specifičan historijski oblik otuđenja. katastrofa i moguće nuklearno samouništenje. No. što znači praktičko oslobođenje čovjeka od rezultata njegove vlastite djelatnosti. to jest društvene ili podruštvljene. kao što se vidi. Njegov je proizvodnodruštveni i ljudski odnos ovdje još isuviše neposredno providan kao cdnos neposrednoga gospodstva i potčinjenosti. naime njegova univerzalnost.»S druge se strane ova dvostruka mogućnost tumačenja objašnjava upravo time što je grčka filozofija fenomen postvarenja doduše poznavala. pa uslijed toga i skučenim odnosima među njima samima i između njih i prirode. kako je ono ujedno dokraja provedeno otuđenje. 6 . istaknuta još jedna značajna karakteristika fenomena postvarenja. ili (na liniji socijalizma) radikalno ukidanje postvarenja. I sam Marx ukazuje na to u Kapitalu kad govori o društvenom obliku proizvodnje srednjega vijeka i s njim povezanih društvenih odnosa. a da bi poprimio oblik postvarenosti. ali ih još nije doživljavala kao univerzalne oblike čitavog bitka. Stoga su njezini problemi — premda tek uz pomoć energičnih pretumačenja — ostali primjenjivi na oba smjera razvitka. to onda i postvarenje kao dokraja provedeno otuđenje predstavlja onu graničnu epohalnu tačku iza koje slijedi ili pad u barbarstvo (na liniji kapitalizma). Odatle slijedi da se postvarenje i otuđenje ne mogu potpuno identificirati. kao što se to katkada čini. to jest od proizvoda njegova rada koji mu se javljaju kao viša sila. nužnost. što je ona jednom nogom stajala u ovome dok je drugom nogom stajala u jednom samoniklo izgrađenom društvu. A kako je — gledano povijesno — upravo to prava čovjekova priroda koja postaje i uvijek se iznova potvrđuje u samom procesu povijesti. Pa zbog toga.. jest ovdje njegov neposredni društveni oblik.«[7] Stoga se predmetnost predmeta za čovjeka srednjega vijeka. »Naturalni oblik rada — kaže Marx — njegova posebnost. Ono se zbiva na pretpostavkama dokraja formirane takozvane »druge čovjekove prirode«. to jest njegov društveni i ljudski odnos pojavljuje doduše u obliku otuđenja. a istovremeno se s druge strane u vezi s tim nameće i pitanje odnosa i razlike između postvarenja i otuđenja. Otuđenje je ovdje uvjetovano »niskim stupnjem razvitka proizvodnih snaga rada i odgovarajućim skučenim odnosima ljudi u okviru procesa proizvodnje njihovog materijalnog života. Stoga tek s pomoću samospoznaje fenomena postvarenja kao specifičnog oblika (građanske) predmetnosti postaje vidljivo otuđenje (odnosno samootuđenje) čovjeka ne samo građanskog nego i prijašnjih historijsko-društvenih oblika. to je postvarenje istovremeno univerzalno otuđenje. odnosno najviši stupanj otuđenja. sudbina. ali ne i u obliku postvarenja. to jest građanski još nerazvijene društvene oblike.«[6] Time je s jedne strane. društveni odnosi osoba u njihovim radovima ispoljavaju se na svaki način kao njihovi vlastiti lični odnosi i nisu prerušeni u društvene odnose stvari. proizvoda rada. dakle povijesne prirode. a ne kao na osnovi robne proizvodnje njegova općenitost..

On ima da postane. proizvodno. nego odnosi 7 . Stoga se ni osnovni političko-ekonomski problemi socijalizma ne mogu riješiti (može se čak reći da oni ne mogu ni pomoći da se riješe) političko-ekonomskim znanstvenim sredstvima. nego samo temeljnim prevratom i preobražajem bitnog društvenog odnosa koji je tu dominantan. Svako »da« izrečeno ovom apstraktnom i antiljudskom. što se suvremeno čovječanstvo iz dana u dan sve više proletarizira i potpada pod vlast vidljivih i nevidljivih sila jednog društveno-proizvodnog mehanizma koji ima tendenciju da se doista do kraja odvoji od ljudskih snaga i kontrole u vidu katastrofalne i elementarne prirodne nužnosti. antipovijesnom i besmislenom mehanizmu kretanja golemih čovjekovih snaga i mogućnosti znači korak bliže zbiljskoj katastrofi i novom barbarstvu. jer je za to potrebna socijalna revolucija koju ima do kraja provesti radnička klasa. Ovdje međutim treba naglasiti — a to se prije svega tiče našeg jugoslavenskog socijalizma — da će taj put u socijalizam biti sve dotle ne samo zamagljen nego i otežan i zakrčen. pa čak i onemogućen. borbena parola proletarijata. kao što je to još uvijek slučaj. Utoliko se jedini realni suvremeni izlaz iz ovog oblika postvarenja nazire u revolucionarnom prevratu čitave ove građanske predmetne strukture ozbiljenjem socijalizma na principu samoupravnosti radničke klase koja mora da u svoje ruke preuzme vodstvo u svim društvenoekonomskim i političkim poslovima. dakle destrukcijom birokratskog (još uvijek u biti klasnog) sistema. a rezultat toga ne može biti drugo do nastavljanje i produživanje građanskog ekonomskog i političkog društvenog stanja. To principijelno proizlazi odatle što se Marxova kritika političke ekonomije. ponovo shvaća kao sama politička ekonomija. kao što znamo (a vidimo da nije dovoljno samo znati!). ipak se na žalost često zbiva to da se i za ekonomiste (dakako ne samo za njih) čitav taj problem pojavljuje primarno (a katkada i isključivo) kao posve tehničko-organizaciono. Jer. a naročito u uvjetima suvremenoga socijalizma. Kao što se ni društvena protivurječja socijalizma (dakako ni kapitalizma) ne mogu razriješiti nekim sociološkim ili politološkim znanstvenim zahvatom.IV Na taj način dobiva pojam postvarenja neposredno aktualan značaj i poprima borbeno-praktički karakter. tačno naglasio kako neka ekonomija kao znanost u socijalizmu (kao i u marksizmu) principijelno nije moguća. pa prema tome i na sam fenomen i mehanizam postvarenja koji se nastavlja i u uvjetima socijalizma. što znači građanskog društva u cjelini. Lukacs je. dokle se god on bude želio ostvarivati čisto ekonomističkim i prakticističkim sredstvima. nisu u pitanju odnosi prema stvarima i među stvarima. s tom razlikom što dobiva atribut »socijalistička« ili »marksistička«. znanstveno pitanje. Premda se na primjer s maksimalnom sigurnošću može pretpostaviti da su marksističkim i socijalističkim ekonomistima odlično poznati navedeni (kao i svi drugi bitni) Marxovi stavovi iz Kapitala koji se odnose na temeljnu strukturu i ekonomsku osnovu građanskoga kapitalističkog društva. Tim više. naime: borbom između proletarijata i birokracije. nastavljajući na bitnu Marxovu misao.

Tako dugo dok postoji birokracija (i njezini teoretičari.među ljudima. a socijalizam je po svojoj biti usmjeren primarno na izmjenu tih društvenih odnosa. to jest upravo društveni klasni odnosi koji daju pečat čitavom društvenom ustrojstvu odozdo do gore. glasnogovornici i trabanti koji od toga žive) na jednoj strani. Stoga nema te privredne reforme kojom bi se htjelo sanirati postojeće stanje. na kojima se ovo kretanje želi konzervirati). Budući da društveni predmeti — kako kaže Lukacs — nisu stvari nego odnosi među ljudima. a prije svega realnim ostvarivanjem samoupravljanja po svim linijama i na svim razinama društveno-ekonomskog i političkog života odozgo do dolje. Pri tom je dakako očevidno da se ekonomija i svi njezini problemi ne mogu mehanički odvajati od politike. Politička revolucija (koja se prema Marxovim analizama i određenju po svojoj prirodi sama za sebe još uvijek kreće u horizontu građanskog svijeta) ima da preraste u socijalnu. to ni ekonomija nije ništa drugo do sistem oblika predmetnosti toga realnog života. nego je toproblem osnovnog društvenog odnosa. jedini ili čak i isključivi društveni uzor i ekonomski model!). a to nije ništa drugo nego kretanje iz jednog protivurječja (veće ili manje krize) u drugo po ugledu na građanski društveno-ekonomski poredak (koji uostalom — ne samo za mnoge socijalističke ekonomiste nego i za mnogu političku. dotle osnovni problem socijalizma nije još realno ni načet. Samo ako se 8 . pri čemu se ona služi svim mogućim sredstvima. što znači ukidanje klasne i postvarene strukture društva koja počiva — kako je to Marx čitavim svojim životnim djelom. temeljno različitog od onoga u kapitalizmu. stoji u temelju ovog našeg socijalističkog društveno-ekonomskoga kretanja. Stoga se i radnička klasa protiv toga birokratskog sistema i njegovih predstavnika i nosilaca ima boriti svim raspoloživim sredstvima. kako bi riješila bitni problem socijalizma koji se ne sastoji primarno u visokom standardu. Inače to ostaje puko zakrpavanje sistema za volju održanja postojećeg po svaku cijenu. kako bi se što prije otarasila zvanih i nezvanih predstavnika i posrednika i kako bi konačno sama progovorila i djelovala u svoje vlastito ime. i radnička klasa (sa još nedovoljno izgrađenom klasnom sviješću i samosviješću koja je pritisnuta i zamagljena kapitalističkim načinom života i njegovom još vrlo živom ideologijom u svim porama života) s druge strane. to jest sistem određenih društvenih odnosa. kako bi se jasno uočile prave socijalističke tendencije s jedne strane i konzervativne snage koje vuku natrag s druge strane. to jest postojeći društveno-ekonomski i politički odnos. to jest socijalističku. To dakako nipošto nije u interesu birokraciji koja je po svojoj prirodi najdublje životno zainteresirana za status quo kretanja u krugu postojećega (što zapravo znači na bitnim pretpostavkama građanskog društva. kao i za prosječnu svakidašnju svijest — sve više postaje pravi. Trebalo bi zapravo temeljito preispitati. a da ona ne bi prerasla u revolucionarni društveni čin koji ima da izmijeni upravo to samo postojeće stanje. bilo to implicitno ili eksplicitno. dakle razriješiti postojeći bitni protivurječni društveni odnos. to jest od pitanja vlasti i obrnuto kao što se nijedna sfera života u ovom totalnom društvenom prevratu ne može ni za trenutak ostaviti po strani. ideolozi. kakav to teorijski koncept. a naročito u Kapitalu dokazao — na robnoj proizvodnji. jasno ili ideološki zamagljeno. a prije svega silom.

45-46. 38. 122—123. ↑ Ibid. str. ↑ Ibid. 37. 41. »Kapital I«. 5. ↑ Ibid. str. 8. ↑ Georg Lukacs. str. kurziv M. ↑ Karl Marx. str. Geschichte und Klassenbewusstsein Malik Verlag Berlin 1923. str. 44 9 . str. 40.ovo ima stalno u vidu. Kultura 1947. 2. str. ↑ Ibid. 42. ↑ Ibid. str. 7. K. 3. 4. 6. ↑ Ibid. moći se radnička klasa praktički realizirati svoje povijesno djelo i otvoriti proces kretanja u socijalizam. 1.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful