You are on page 1of 65

stipe odak

GORANOVO PROLJEE NOVI HRVATSKI PJESNICI ODBOR ZA NAGRADU Dorta Jagi Slaan Lipovec Miroslav Kirin UREDNIK EDICIJE Ivica Prtenjaa UREDNIK KNJIGE Miroslav Kirin CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 863646 ISBN-10953-6126-35-4

Sadrzaj
Bijele noci
Zlatni oblak Bijele noi Razdoblje posvete U Jobovoj kui Misao na Boga O dui Zato sam postao pjesnik Jutro, Popodne i Jug Jug Popodne

15
21 23 27 31 35 37 41 43 45 47

Uspavanka 17

Memor 29

Letargija 49

Prljavo bijelo
Kao u staklu, tamnije Kao u staklu, tamnije Put stakla

51
53 55 57 59 61

Zimi Ljetom

Vodeni prostori i elje Morsko tijelo Vode od voda Vjebe izrona Noc turn o-ver

63 65 69 71 73 75 77 79 81 85

Sua

Drvo ivota Noina arka za rijei Na babilonskim obalama Vrijeme sjee

Crno - bijelo
Kolike praznine Pjesme o smrti Nepokretu Smrt stvorenja Bijeli mak

87
89 93 95 97 99 101 103 105 107 109 111 115 117 119 123

Akvarij Prostor elje O autoru Biljeka odbora za nagradu Obrazloenjeza nagradu Goran za mlade pjesnike Novi hrvatski pjesnici Prostor elje I te sam noi ponovno usnio (Utiana elja) Pisati u vjetar

Paralaksa

Vidjeh svojim vlastitim oima slog zarobljen u reenicu. Upitah ga: to eli? Ree mi: .

Draga Marlen, Pismo nije ni dugo ni kratko. Vrijeme ovisi o tome kako se brzo kreemo. A ja mirujem. Ve sam nekoliko godina na mjestu bez promjene. Ljudskih godina. Onih koje se mjere po protoku krvi i pulsiranju zvijezda. Ako stavi toke na vrijeme i prostor dobit e kocku. Tvoj otac bio je u pravu kada je rekao da je ivot kocka. Postoji bezbroj mogunosti, a samo je 6 osnovnih boja, i u pokretima ruku uvijek neto dobivam i gubim. I svaki put se javi taj kronini embolizam misli. Znakovi se nakupljaju u velike grudice i teko protjeu. Na ritam vremena odgovaram disanjem. Ja vidim stvarne odnose. U nestvarnom referentnom sustavu. Toplina mi kae da si tu, a s drugog kraja vidim da to neija ruka crta ortogonalnu projekciju na ravninu mojih elja. Saekat u bijele noi. Moda u onda vidjeti jasno. Albert

13

Bijele* noci

*1 Na bijelo se veu sjeanja na djetinjstvo, sretne due pred smrt, jednostavni pletovi i balzami.

Uspavanka Ko te kam Po mehu tu na1 Pomije2 me blijedo lice: Stare stvari porculana. Lijevo krilo Afrodite, Meka torba istijana3. Ko te kam Po mehu tu na Klapa seper4, rtvu nosi, Tko li uti, tko prkosi? Stupaj ravno, ne dotii Kome-ever5 nepomini. Ko te kam Po mehu tu na

1 2 3

Jedna je vjenost, a [njeni] ostaci mnogobrojni. pomivati = 1. podsjeati na djetinjstvo; 2. stvarati poluprozirne slike pred oima; 3. lagano se tresti kao u groznici istijanje = u starini poseban postupak pripreme svadbene odore u kojem se tkanina dri 3 dana pod slapovima, nakon ega se sui na vjetru i suncu dok se preko noi mora izlagati na mjeseini seper = 1. eufemizam za ivotni put osobe koja je isuvie propatila; 2. openit naziv za teinu ivotnog puta kome-ever = skupni naziv za uspomene preostale na ratnike svih vremena (prolih i buduih); suprotno: hilev-evet = skupni naziv za kolektivna sjeanja na mirotvorce.

4 5

17

Zalij sutke6 mili-prahom7 Pomajanoj8 ih uposti9. Sve e niknut to nestaje Iz mog groba mlade kosti. Ko te kam Po mehu tu na Usni, usni, zasuni se10, Dotiui kokonice11. Jer sve moje tek udebe12 Jedan komad ba za tebe. Ko te kam Po mehu tu na

6 7 8 9 10 11 12

sutke = vrhovi cvjetova koje ine tuak i nekoliko latica oko njega mili-prah = polenova zrnca svih cvjetova koji niu tijekom zime; koriste se za mirise, bojanje tkanina i kod lijeenja melankolije pomajana = ena koja ne moe imati djece upostiti = 1. darovati o blagdanu; 2. initi vie stoljea uzastupno; 3. darovati kome dar koji e umiriti duh zasuniti se = 1. vrsto zaspati u krevetu koji je prekratak, 2. spavati u sklupanom poloaju kokonice = grive mitskih leteih konja koji odvode mrtve due u nebo
3. sakrivati dragocjen predmet kako bi ga se jednoga dana predalo u nasljedstvo

udebiti = 1. konstantno uvati neto po strani za nekoga; 2. ugrabiti neto za nekoga;


19

Zlatni oblak Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana, moda konano vie nemamo nita zajedniko. A mrak ovdje dolazi preruen. Noi su vrlo svijetle i sline onim Bijelim noima za koje se nekad govorilo da jesu. Sveto vrijeme. Ove sada su drugaije i zapravo ih od stvarnih noi razlikuje samo razrijeena boja. Danas je pala kia. Ali drugaija. Oblaci su se pomakli za jedan atmosferski sloj prema gore i poeli prosipati zrake zajedno s vodom. Svatko tko je htio mogao je izii na kiu i ona bi sprala sve to je ikad bilo upisano na kou. Ja nisam elio ii jer bih tako sve zaboravio. I vie volim tvoju prisutnost u meni nego smirenje. Odgajam ju i putam da raste u kvaicama. Kada smo doli ovdje, tijelo nam je bilo prazno, napravljeno od zemlje i uglaano tankim votanim premazom. Svaka blizina ostavila je crtice i usjeke. Zna li da drugi na nama uvijek trae onaj dio teksta koji su nekad ostavili? Prebiru po leima, bedrima, nogama, prsima, vratu. Tragaju za zapisom koji e im rei neto vie o onom kakvi su bili. Nema ga vie, obrisao sam ga! kako li se samo promijenio rei e. Misli li da balzam tijelu ini ita vie od onog to prevlaka ini papiru? Nita vie. Puno manje! Jer papir nema duu pa mu ne smeta to to ga ele sauvati za poslije. Ovako, vie nieg nema. Ni tebe nema. Nigdje vie osim u par redaka na mom tijelu. Uglavnom kratkih. Ja tu itam to si voljela jesti. to si mi govorila dok smo se vozili u planine. Kako sam ti sreo brata i majku. Kako uvijek pokriva noge dok spava. I ne dam zlatnom oblaku da dotakne ti stranu.
21

1. Ti da si vidjela Bijele noi? Kako te samo stid ne sustee? Zna li da riskira duu tako? Ti ih nisi mogla susresti, ako si i znala da postoje. Idi, skloni se negdje. Naui neki sveti jezik i njime isperi usta da te patnja zaobie ako ih nema. Mrmljanjem pokori gordost govora kojem si podlegla, a postom tijelo. Moda te tako patnja zaobie ako ih nema. Ne priaj o bjelini. Otkidaj komad ista platna i to ponesi kao zakrpu na prsima ako ba mora. Govorili su da bijelo tkanje uva srca od tue zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. A ja ti mogu rei da nije bilo uvijek tako. to ti koristi oivjeti istou na kratko, rastoiti neprozirnost ovih ljudi oko tebe. Pa jai su, puno su jai. I tebe e pokoriti onda kada o tebi ponu govoriti. Nema niega to moe ostati isto u ljudskim rijeima. Otii, duo moja. U istu rijeku nemoj zagaziti dva puta. Nadii se zraka i neto malo zadri u aci jer evo dolazi no. A ti nee popustiti. I dalje uti da postoje. Dobro. Poi u. Zakljuaj vrata za mnom. I uti vie.

2. Nisam ih naao. Noi su crne. Uvijek crne. Vidio sam samo dva sunca i druga dva kako se raaju. Previe je mraka oko mene da bih ita drugo vidio. Htio sam ti samo rei neto o prirodi sunaca to da se raaju u paru.

3. O drvu ne znam nita. Dotakao sam ga u nadi da e biti Drvo spoznaje, ali uskoro sam sve o njemu zaboravio. Pokraj putova gdje sam iao ive ljudi i skrivaju se u kuama. Ne vjeruj im. Smrt se ee po ovim fotografijama koje ti nosim. Zato navuci rukavice prije. Ja polako gubim vid, to zna. Zato je u njihovoj neotrini zapisan moj mrtvi vid. Ovdje je prisutna kua u kojoj nikog nema. Tu je i mrtva
23

prisutnost svjetla u noi koja je ostala crna. Tu je i ena koje nema. Jer svaka iva ena meni je samo dokaz tvoje smrti.

4. Navika mi brani da slikam rue u mraku. Ali ja to ba elim. Nema bjeline, rei e. Nema veze. Ja u ekati dovoljno dugo dok se zvjezdanog svjetla ne nakupi dovoljno za jedan mali zapis. Zato si ikad mislila da mi treba ita vie od malenih stvari jedan sapun, neka topla jakna i moda malo eera, ali koliko stane u zatvorenu aku. Naao sam nain kako da svijetu umaknem. Kada dovoljno dugo gledam neki predmet slika se jednako upisuje i u mene i na film. Sve to ponesem sa sobom. I bogat sam. A evo, odjednom me jo samo komadi ovog bijelog platna titi da ne umrem od zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. Smiluj se. Ne mogu ti rei jo nita. Ni tebi ni ikom drugom. Nije jo vrijeme da govorim o naklonostima.

5. Kada sam se vraao jedno je sunce umrlo. Htio sam ti rei neto o prirodi sunaca to da umiru sami.

25

Razdoblje posvete Postoje dva temeljna tipa ljudi ja i oni koji to nisu. A tko je spreman odrei se svoje razliitosti da bi mogao razumjeti cijeloga mene? to ti misli, moe li se voljeti s daljine; ostati blagonaklon, a graditi postaje svoje drugaije? I to je Bogu trebalo da napusti sklonita uvana daljinom i neznanjem i zakorai tamo gdje se ivi bojom i rijeima?

27

Memor Donesi mi neto toplo da prolijem u plua, moda e ti tako biti topliji moj dah. Previe dugo smo promatrali tugu, a da nam se ne bi nastanila u oima. Vrata podruma su vuneni zastor koji se lako omata. to te prostorije bez svjetla u koje si me dovela? Ja jo imam svjetiljku da pronaem krevet i zaspem nekoliko godina. Ako ostanem dovoljno dugo moda se izbrie i granica. teta to tu ne dolaze samo skrivene elje, nego i straila. Promijenit u se jednom sasvim, samo budi strpljiva.

29

U Jobovoj kui Nepoznat mi je zapis dolazaka i odlazaka, i veina onih koje sam volio nije ostavila poruku. Nemamo puno izbora osim traiti dalje, traiti i razgovarati kada se ponovno susretnemo. To od nas trai obveza ivota, i naruje tajni kojima nismo dorasli. Sve to ti elim rei, ispriat u kao uspavanku. Ljekovite ruke snova proi e po bolnim mjestima, a rijei ljudi mudrijih od nas dui govore koja spava. Snaga zaspaloga su mirne usne, trag mirisnog poljupca kojeg nemonik dijeli jaemu od sebe. Onaj koji spava nema snage pred vama koji bdijete, kao to onaj koji bdije nema snage pred mnotvom onih koji su zaspali. Snovi su oduvijek bili moje vjebalite, a leaj moj teak je i opasan. Dok ustajem i dok lijegam pazim da ne dotaknem otrice stvarnosti. Dobra namisao Stvoritelja dopustila im je da me kuaju dok sam nemoan. U snovima svojim proivio sam sve strahove i sve smrti iznova. Gubio sam se bezbroj puta na visoravnima i poljima koja se ne mogu pretrati. Dok sanjam obitavam u Jobovoj kui. Krov se njegov rui. U tom gostoprimstvu i ja sve gubim, da bi me jutro ponovno s darovima doekalo. Snovi e i tebipokazati smisao gubitaka.
31

Te staze proao sam prvi ti se vie ne mora bojati zaspati. Prepoznat e naselja o kojima ti govorim i to e biti moj dar tebi. Nae bogatstvo su gradovi koji nestaju i ba je u tome njihova nepropadljiva narav. Sve to odlazi vie nee biti oduzeto. Nemoj se bojati poslati kui sve one to dolaze tjeiti. Prospi svoju radost kao miran osmijeh usnuloga, a svoju tugu zlatom odjeni i uljem pomai. Neka se stari pregibi razviju u novim oblicima, izrastu u plamenu kojeg sunce ostavlja na povrini vode. Tvoje e biti sve to rukama dohvati i sve to izgubi bit e tvoje. Tihe vode pamtit e tvoj dodir, dubine i crnila obitavat e u tvom krilu. Otkana od istog jutra tvoja je koprena i sve to izgubi bit e tvoje.

33

Misao na Boga Svaki put kada spustim ruku, pie crno. Nema nita drugo uplje su kosti pera. to je u meni, potee kroz trsku i nikako da odluim da to ne radim vie. Ima nekoliko dana otkako sam prestao govoriti. Bez radosti sam u prijevojima jezika. Nejake su njegove rijei, ali poput naravi brbljavih ptica, one me tjeraju da priam. Tuga je pala na mene kada sam vidio da su ljudi figurice od okolade. (uplji iznutra.) I da slatki oklop krije samo zrak. Moje elo sad je hladno, i ja utim. S pticama je u dalj pobjegla i misao na Boga. Zato je moja kua sada tamna. Svjetlo u nju ne dolazi s neba, ve kroz ulje drevnog znanja. Ono tjera mrak, ali ne rasvjetljuje. Ima samo jedan razlog zato bdijem. Jednog sam dana uhvatio zraku svjetla na udicu od bijele slame, dopustio joj da ue kroz staklo i spava kraj mene. Ona tu miruje kao iskra kojom podiem vjenu vatru kada tama postane nepodnoljiva. To je moja misao na Boga.

35

O dui Rije me je dotakla i rekla da svijet se tajnom uvijek odijeva iznova i da je svaki ovjek moreplovac. Da na njenoj zemlji nema zidova tu su samo cjeline neodreena prostranstva na koje trebamo iznova ucrtati meridijane. Pitao sam zato ovo putovanje ne zavrava. I rekla mi je: Zato to sve zore jo nisu viene, i zato to ivot svakog jutra umire u oku veeri. Pred tajnom ivota i kraljevstva se klanjaju. Zar misli da postoje junaci koji e ju ukrotiti na svojim plovilima od drva i vjetra? Tjesnaci njeni gordo stoje i nakon to im smrtnici daju ime. U tamni kraj sam ekroiti, u sebi probaviti njegov zrak, u krvi osjetiti otrov njegovih riba, i jeku stvorova uvati u utrobi. Samo tako strah moe biti otjeran i njegov alac e se skloniti pred okom koje je vidjelo patnju. I ree mi opet: Vae noge su noge svjetlonoa koji pronose lu nebesnika u prostor koji je svjetlu jednom oduzet. Tijela vaa sabiru se sa svih strana da prie kazuju slijepima i tako im olakaju dane bolesti.
37

Kada sjena ulazi u tamu, ona se s njome pretapa, ali njihovo jedinstvo u lai prebiva, jer mrak govori sjeni: Ui u mene i smiri se, mi tako postajemo jedno. Svi oni koji tako ine obitavaju u miru umrtvljujueg zaborava. Povjerovali su da se dva tijela mogu sjediniti ako stanu blizu i kau jedno drugome: Neka no obuzda nae elje, mi sada jednim duhom mislimo, i svoje oi upiremo jedno u drugo. Znao sam da u korijenima moje usnulosti tee zaboravljanje. Nenavikla na promjene, moja dua gledala je u sebe i sklapala oi. Jednog jutra dola je do nje kap mirisa, zbunila je i potakla da okrene glavu. Bio je to trag cimeta i mente, nota neba sabijenog u kii, dah kojim diu otoci usamljenih mora i neimenovane gore. Ja sam ostao samo jo kratko na tom mjestu zagrljaja, da vidim raanje dana iz ljuske smrti. Osluhnuo sam Rije koja mi je dola i otiao u smjeru Poetka.

39

Zato sam postao pjesnik Sada kada se vie ne mogu pouzdati u uspjeh govorim samo s nadom da svaka rije krije sjeme svjetla. Nesiguran kao tijelo vatre, pronosim to imam. I trebao bih oprati ruke prije nego napiem ita, oistiti stazu prije nego stupim u svijet i uravniti dah da bi moja misao ostala cijela. A onda su dole kie. Pronijele su arenilo krajeva okruenih morem. Neuhvatljiva voda prolazi put do neba i vraa se tamo otkud je potekla. Na rubu oka ja vidio sam boje i kraj neba kako ti dotie rame. Opet se sjetih enje u sebi i ne znam od kojeg je mora potekla. Upisala se u mene kao sunce u kou i kao jezik u duh djeteta. Ona mi je bila svjetlo. Na tijelo noi ja sam navikao. Nauih hodati u mraku, loviti vjetrove u stupice i glasom procjenjivati dubine ponora. Ali vidjeh dugu da ti dotie rame. I put ovjeka negdje zavrava. I to sam ti morao rei.

41

JUTRO, POPODNE I JUG

Jug Ne ujem vie glas s neba, ali mu itam s usana. Obrisi Plejada i Blizanaca na zglobovima malog prsta kada rukom s oiju otjeram mjesec. Nekada oednim u snu i napijem se tog svjetla koje mi se sui po rukama. U mome zaviaju prebiva jug. Tu se raa topli vjetar koji krene od visokih vrata prema obratnici da provjeri ima li jo radosti na zemlji. Na svom putu dotie krzno ivotinja i spusti umornima toplu ruku na toplo elo. Na jugu ive ljudi skupljeni na jedno mjesto i pitaju se - Kad e jutro? zbunjeni kao ice dalekovoda koje nikada ne otkriju daleke sobe do kojih donose svjetlo.

45

Popodne Pred domom moga oca kameni je pod. Pod njim ive dobre namjere zakopane duboko, okamenjene kao fosili koji e sljedeim generacijama govoriti o nama. Na taj sam pod jutros naslonio glavu i sluao godine kako prolaze, sloj na sloj naslagane, kao iste plahte, u koje emo umotati nau djecu. Popodne je pala kia. Uhvatio sam jednu kap u aku, odnio je iza kue i spustio na tlo. Napojio sam zemlju? Ne - posadio sam jezero!

47

Letargija Ostanimo jo malo u beivotnostima, teta da se poremeti privid vremena to stoji. Ako dovoljno umrtvimo gibanja, posti emo vjenost prije nego nas sama osvoji. Nemoj se trudit trait odgovore; to e nas dvoje kad nam ponestane pitanja? ivimo u procjepu sretnih vremena, nek ti se ispod jezika nakupi slatkoa. Zadri razinu openitosti i stavi pored nas zdjelu voa. Pupoljci mog jezika cvijet su u zametku, mirisne rijei ne potpadaju pod konanosti, Tako mi odgovara samoa!

49

Prljavo bijelo*1

* Bijelo u prirodi postoji samo kao sivilo. Mudri ljudi jo uvijek dvoje spadaju li tu promisli i posjekotine, a metali postaju sivi ako se dugo dre uz kou.

KAO U STAKLU, TAMNIJE

(1 Kor 13,12)

Kao u staklu, tamnije Puno smo se puta sreli, a da se ne dodirnemo. Ispred mene ueta na staklene prostore u kojima guva nikad nije prevelika. Na tom mjestu blizina me niim ne obvezuje. Razgovaram s nekim drugim, bolujem od svoje bolesti, udaram ritam i mislim o stvarima koje ne razumijem. Moj duh zamoren onim to ini preseli se tad na prozor. Na nas se u nekoliko trenutaka posloi jo puno slojeva ljudi, osvijetljenih predmeta, graevina i zemljovida. Tek tako vidim koliki teret nosimo na sebi. Na mnoge okolnosti smo prisiljeni. Ali to god da se dogodi, na stakleni svijet se raa svakog jutra. Poput Posljednjeg suda, vlana tkanina brie prie prozirnoga svemira, uklanja otiske, dah i sve tragove ljudi koji su ga nastanjivali. On nema cilja kojeg e jednom dosegnuti. A opet, kau neki, svaki dan je nova ansa da ga ostvari. ista okna mladoga svijeta moda e jednom uhvatiti onaj pravi odraz kojeg e odluiti zadrati. I u tom trenutku staklo e se pretvoriti u fotografiju trajni zapis svjetla upisan u nevidljivo tkivo, ba kao to je i tvoj odraz u meni.

55

Put stakla Staklo je hladna rijeka koja sporo tee to je odbjegli rukavac Dunava naslonjen na krilo starog svijeta. To je prozirna opna Eufrata koji izvire iz vrta Postanka. Kada naslonim uho na staklo, vidim da je netko ve u njega govorio. Mrmor glasova ostane mi na elu i svakim danom osjetim neije tue elje koje se otvore u meni ve posve jasne i formirane. Dahnem i obriem. Zaveslam rukom po povrini u smjeru nekog pitomog kraja. Preplovio sam itav svijet tako sjedei kraj prozora.

57

Zimi U zimsko vrijeme, kada nam hladnoa oduzme mo govora, mi komuniciramo dahom. Udahnem duboko, sabijem sve misli u plua, natopim ih tjelesnom toplinom i drim dugo, zaljuljam ih lijevo i desno dok polako gubim vid. A onda, kada podiu sav kisik, pustim ih u svijet. Na hladnom eteru vidi se njihov blistav trag; one su bijeli oblak neoeljane vune to lijepi se za obraze i staklo. Nakon samo jednog daha, sve nam bude jasno. Samo za maglovitih dana postanemo nijemi. Rijeka izbaci iz sebe sve rijei to su prelazile povrinu i utopile se zbog manjka pouzdanja. U nosnicama ujem zviduke iz daljine. Ne obazirem se.

59

Ljetom Kada vratimo sat za ljetnog vremena, puno snova ostane neizdisano. Ispod koe stvori se tanka brazda sjete u kojoj se zadrava svjetlo. U vrijeme bolesti, oi ti se stakle. To je svjetlost umrlih zvijezda, zakopanih ispod plua. I ja vidim tako da je tijelo tvoje meko tkivo stakla. Prozirne su ile stvaranja i nestanka. Bilo ti udara, to netko na prozor kuca i eli mi neto rei. A ja drim zasune zatvorene jer bi me ta misao snagom svojom ubila. Spustim glavu na rame kao pogled na zastor svetita u koje ne ulazim. Kada bih poao samo korak dalje, osjeam, pao bih na licu mjesta bez ivota. Kao kad bih u dubokom svemiru otvorio okna da na trenutak pomiriem zrak.

61

VODENI PROSTORI I ZELJE

Morsko tijelo Kada su trgovci dalekih zemalja doli Jani pred kui, rekli su: Mi smo doli zaprositi enu, a to si to danas prosula po sebi da nam ne da gledati? Ljuske svijetle nema ena, nego riba. I kome svoje potomstvo ostavismo? Riba samo mrtva obitava u rukama ovjeka!

Ima jo malo soli na vratu. Zato si opet ronila duboko? Ostaje plankton da ti se sjaji u oima. Ti, eto, govori tamnim jezikom dubina (koji ja ne razumijem) i zna sve to oni dolje misle o nama. Struja te izmorila, pa ti se sad spava u ovom leaju ljudskom. Nemoj vie ii tako duboko. Vitko tijelo e ti olabaviti i ako kraljenica omeka, vie se nikad nee moi vratiti. Istopit e se kao kaplja meda u obilju vode nepitke nama ljudima. Bistri zalog tvoje prave naravi daleko je od mene. aa mora uvijek je na mom stolu dok te nema. Ve polako mi isklizava iz ruku, a meni je teko voljeti te tako. Evo ve se boji hodati do stola. Probaj jesti neto drugo osim bijelog pijeska iz dubokih brazda.
65

I nemoj se vie vraati dolje. Ovoliko soli s tvoga vrata dovoljno je za itav ivot. Tvoja ista narav i moju e narav oistiti. U zdencu ivota i smrt je roena. Ima li more svoga mrtvozornika, kad sav ivot ionako pripada moru? Poklopit u ti ui da ne slua. Ja znam to taj levant tebi govori. Budi jo tu i tvoja ista narav i moju e narav oistiti. Odbaci to morsko tijelo, i nemoj vie ii dolje! I ovdje gore ima ivota. Ta uta zrnca u tvom oku, snovi, svjetlom prepadnuti, nedosanjani, meki, mrve male koje ti pomau da izdri do sutra.

67

Vode od voda . . . Krene malo i opet strah. Prisila ponavljanja i znam da sam taj virus ve negdje pokupio. Ne treba se dogoditi nita izvana da sam sebe unitim. Moda e moj organizam prestati rasti, moda u se smanjiti toliko da stanem u ampulicu, a moda e se sve razrijeiti samo od sebe i sutra u samo nastaviti na onom voru gdje sam zavezan. Bolje bi bilo kada bi svijet jo jednom mogao biti ravna ploa. I svi ljudi toke. Proporcionalno razmaknute. Kroz svaku toku se moe povui bezbroj pravaca i moj put do tebe bio bi savreno ravan. Samo bi trebalo obznaniti svima onima koji nam stoje na putu da mi vie ne ivimo na istoj ravnini. Odselili smo! Kreemo se paralelno njima, pravcima koji se nigdje ne sijeku. I tee beskonanosti. Ovaj svijet je na ploi puno lake objasniti. Mogu ti dati mnotvo primjera od kojih se svaki moe nacrtati jednom rukom. A ovo su granice svijeta. Ne vide se ni iz jednog kuta. To su ona mjesta na koja tjeraju ljude poput nas. Sigurno je. I nas e jednom razdijeliti na dva razliita kraja. Zadri pravac i idi naprijed! Naa razdvojenost smanjuje se s kvadratom prijeene udaljenosti. Jednom emo se opet sresti! I ako zaboravi smjer te svijetle toke na su model. Iz jednog kuta jednog zvijea netko tebi tei!
69

Sua Tog ljeta kia nije pala dvanaest tjedana. U noi su nas budile edne lisice i vatre to se same od sebe pale. Na putu u polje stajao je zavjetni spomenik s malenim kipom nekog sveca. Ja, djeak, skinuo sam jednom staklo i dodirnuo ga, ali je starom kipu odjednom otpala ruka. Pobjegao sam kui i gonjen strahom od kazne devet dana nisam mogao zaspati. Vatre su se palile na mojim dlanovima i prijetile da e sagorjeti svaki dodir. Znao sam da e u nebu svetac bez jedne ruke svima biti sumnjiv. Otiao sam do kutije s igrakama, skinuo ruku s jedne figurice i darovao je svecu. Te noi je pala kia. (Tog ljeta je zapoeo rat.)

71

Vjebe izrona Umjesto da nosim zrak pod vodu, ja izranjam s ustima punima mora. Lake mi je biti tamo dolje. Pustim sol da se taloi u glasu, i na jeziku mi ostane plave boje. Razapinjem ruke na grede od broda, hvatam u mreu misli propusta. Na prozirnoj opni poelim da mogu preliti beskraj u upljinu usta. Previe buke plai moju iglu; na magnetnom polju dodirujem nagibe. Kad prorotva padnu vratim se u smiraj i zaspim par dana u utrobi ribe.

73

Noc turn o -ver Sam sam na otoku, oku dajem prostor da izgubi se -be osjeam kao prvog ovjeka, koji tek treba spoznati smisao i svrhu svih stvari. Plav je eter i sporo mi sli -ke plave unutarnje sobe i kad bi svjetlo dolo s neba ja bih na toj slici bio zbunjen i zjenica praznih. No ne uje. None ujem rijei, prsima okrenut prema vodi. I kaem molitvu u uho koje pozna je -dnako i ocean i mene.

75

DRVO ZIVOTA

Noina arka za rijei Kada bih imao bezgraninu mo, da nevezan obzirom inim kako elim, nita od tog to bih stvorio ne bi bilo lijepo. Bio bih obian kao zrak koji je svugdje i kao vrijeme koje je uvijek. Nijedna moja odluka ne bi bila ni ispravna ni pogrena. Ja, koji sve mogu, odluio bihsve,jednom za svagda. Zagladio bih rukom razdjeljak na tjemenu ravnovjesja i poslao potop da izbrie granice i razlike koje ih ine, da od malih i velikih stvari napravi jedno. etrdeset dana ni dosadnih ni sretnih, bez poetka i bez kraja padala bi kia, da sapere ruke koje nisu ni prljave ni iste. I ako bih u tom trenutku mogao sauvati neto napravio bih korablju da plovi nad potopljenim svijetom. Rekao bih da u nju stave rijei, po jednu od svake vrste, mukog, enskog i srednjeg roda po jednu, da u njima glas i ivot bude. Kada sve postane umorna tiina u rijeima nek stvaralaka iskra gori kao vjeito upaljeni tranzistor u svemirskoj radionici za popravke pokvarenih svjetova.
79

Na babilonskim obalama Tebi koja pozna ritam govora i skuplja sunce u alicu od ruku, tebi neka doe slovo moga imena, i neka te moj zaborav ne vrijea. Zaboravljam na tebe kao to se zaboravlja na kucanje srca, mjesto roenja, ili promjene na vlastitom licu. Zaboravljam nainom Sveprisutnoga, kojemu je svaki trenutak najblii od bliskog. Hodali smo skupa nenaseljenim prostorom samo s dvije figurice u depu izrezbarene od drva ivota. A kada smo pred vratima grada konano poeli graditi svoju kuu, shvatili smo da stvari vidimo drugaije, da govorimo kao stranci i da muklo zvoni ispod kore naih narjeja. Ja vie nisam znao ni izgovoriti ni rei: Ustani i pjevaj, s eljusti od harfe i bukom cimbala u svojoj kimi. Poput netonog kalendara koji vie ne moe ukrotiti vrijeme, nismo znali opisati razliku izmeu gorine i otrine, izmeu potrebe i propasti. I to to ti zove izvorom, za mene je bila posuda iz koje se umivam.

81

Poelio sam vrelom vodom prijei preko svojih rijei da ih dadem barem kao tekuinu za okrjepu, ali nijednoj od tih biljaka nisam vie znao ni ime ni rod. S vremenom smo i sami poprimili narav stranih jezika i postali jedno drugome daleki. Na babilonskim obalama sreli smo se nakon mnogo godina, sjeli na rub iste rijeke, i dugo utjeli o svemu.

83

Vrijeme sjee Izbrusite ovaj stol duboko, pokretima brzim to seu do drva. Sastruite procjepe u laku i rijetke komadie obojene, a onda otpuite ostatke staroga mene. Rastavite mu ruke i noge, prekalemite drvo da opet procvate, ali neim drugim ovog puta ranim voem ili istim plodom. Gornju plohu obojite bijelo, neka je potope ili zarobe u podnoje broda ili u parket gostinjske sobe.

85

Crno*-bijelo1
* Materija je tamna tvar u koju ne prodire svjetlo. Crno je ispod jezika smrti. Puno je smrti u ovjeku.

Kolike praznine Duo draga, Ti koja uva moj poredak, moj si rtvenik, moja sveta gora i moje proroite. Na tebe je pao teret otkupljenja i posrednitva, moj teret pred Bogom. Kolike praznine i predjeli! Pampe samo suhih trava, dani bez obroka, skladan niz, padine-planine, arhipelag onog to je u meni. Kolike praznine. Ova rupa je reljef ljudske dobrote. Tu je Didona oplakala sinove neroene. Ovo je pejza plamenih otoka i vez Perzejeva amca. Pod ovim drvetom su se sklonili Adam i Eva i ispriali puno pria za koje se ne zna. Pazi na taj lukobran. Otjeraj krivolovce. I plai, plai! Kolike praznine. U obliku ega? ovjek treba upoznati samo jednog ovjeka da bi znao sve o svima. Ali ja nisam bio ovjek, i jo premalo znam o tebi.
89

Kada se nagne prema suncu odsijava se ta svilena nit koja vodi od moga uma do tvoga srca i od liinke svilca se raa novih i novih stvari. Kada sam budan nekoliko dana vidim te arene tokice u tebi. I ako bi se tvoje tijelo rasprsnulo, ispunila bi itav svijet leptirima, samo svojom snagom. I moj svijet. Kolike praznine. U obliku ega?

91

PJESME O SMRTI

Nepokretu Zar je poteno da ovo kratko vrijeme tako tratimo? Onog istog jutra kada si mi javila o njegovoj smrti ja sam stajao na stanici. I gledao sam tramvaj kako se zaustavlja i kako vie nikad nee krenuti. Ni ljudi. Ni vozila. Zgrade se nikada ne miu, ali se tada osobito nisu micale. Ni ljudi. Ni vozila. Ostat e tu dok postanu blijedi, pa sivi, pa nita. I svijet nee prestati nekom nesreom. On e jednostavno izblijedjeti. Samo sam ja bio svjestan da mu gledam kraj. Uskoro e sve samo stati. Skuhani puding, tek otvoren sapun, zaljuljano klatno, lica, zvuk, stepenica, klju, krv, zupanik. Nepokretu. Kada si mi javila o njegovoj smrti. Sve je mirovalo i trebalo je samo jo nekoliko trenutaka da se svijet potpuno primiri i uuti. A ja sam ga prepao. Svojim urlikom. Vozaica je samo krenula naprijed. umovi su se prilijepili za ona mjesta kojima pripadaju i sve je ilo dalje. Neobazirui. Hodajui ljudi, letei kukci, kotrljajua vozila. Neposredu. I bilo je jo vremena za svae i gluposti. Za ono drugo. Sjeti se smrti! A ja sam htio umrijeti s njim!

95

Smrt stvorenja Danas sam gledao stvorenja kako umiru. Nekoliko muha, moj sat, kanarinca i jednu enu. Najtee je bilo sa enom. Njihovi dijelovi ostali su funkcionalni, ali se nakon tog vanog trenutka vie nisu htjeli micati. Uobrazili su se. Smrt udovima daje osjeaj vanosti. Nije vie bilo nikakve sile ponad njih. I vidio sam da ovo ine sa svima: dou neki drugi i uzmu te dijelove sebi - zupanik moga sata, glavu moga kanarinca, tijelo moje ene. Za orden, za gradsku uru, za zvono ili za malo zimske trave. Samo kamo je pobjegla ta dobra sila? Zna li barem smjer? Znade li mi rei je li toplo ili hladno? Hladnohladnohladnotoplo..toplo hlaaadno reci mi kad budem blizu. Blizu tebe? Ne, blizu svega! Upoznati jednog ovjeka znai spoznati i cijeli svijet, draga! Rei u ti neto o stvaranju: danas sam kihnuo i tisue malih svjetova je nastalo iz mene. Odrezao sam kosu i vjetar je odnio moje vlasi niz cestu, rasprio ih na brda, na brodove i bia. Iz njih e proklijati vrbe i poljsko bilje, a njihov polen e obii zemlju. I dotakao sam novac. Mrzim tu pomisao, ali tako se moe vrlo jeftino rukovati sa cijelim svijetom. Vidim: Ne mogu pobjei. Onaj isti izdisaj koji sam ostavio ispred svoje kue kada sam odlazio doekao me ovdje na balkonu u dalekoj zemlji. I opet pobjegao. Zajedno s pjesmom moga kanarinca. Ja tebe znam. I zato sve drugo znam! Ali bojim se da te neu moi zadrati jednom. Ja u zavikati kad treba! Kad vidim da e ti se valovi raspriti i dosei atmosferu. to ako te jednom prepoznam pretvorenu u simfoniju, ili asteroid, u toplinu, u jea ili neko bie koje ne vidim? Hladnohladnohladnotoplo..toplohlaaadno reci mi kad budem blizu!

97

Bijeli mak I onda ona doe, pa bijelo potee po razrezanoj niti u aki maka. Ne osjeti nita, samo topli sok na usni i utrnuti jezik. Proiri se tijelom kao pelinji otrov. U utrobu ue kao u konicu i zalee svoje potomstvo. Onda pusti sve, kao kist baen u vodu zaboji trag i okameni se kao metafora.

99

Akvarij

Umro je nedavno od raka, premda je cijeloga ivota uvao zlatne ribice. Od svega na ovom svijetu, samo je rutinudobro poznavao i kraj mu je bio straan samo zato jer ga prvi put susree. Hrvao se sa smru kao s kaljem. Muila ga je misao da e zastati negdje izmeu, kao ruka koja nikad ne izie na drugu stranu rukava i da je prava teta to e biti s pogrene strane drveta da pokuca jo jednom za sreu. Kada bi se okrenuo na lijevu stranu gledao bi u prozor, i svijet mu se uinio kao veliki akvarij. Rastuio se kad je shvatio da e mu netko davati hranu i kad on ode, i da nitko nee ni zamijetiti da ga nema.

101

PROSTOR ZELJE

Prostor elje U prostoru elje nema mjesta za istu misao. Sjeo sam i pokuao dokuiti koliko su me moje naklonosti oblikovale. Iza tamne pregrade onoga to elim ne nazire se svjetlo onoga to jesam. Pozvao sam otrovne kie da dou i uine svoje. Na spojevima ploa koje se dodiruju oituje se slabost metala; spojevi polako poputaju svoj stisak i svjetlo ponovno prolazi kroz pukotine. Kada proe odreeno vrijeme sve pregrade se unite same od sebe. I moda je itava priroda podreena mehanizmu svjetla koje eli pronai put do svakog stvorenja.

105

I te sam noi ponovno usnio (Utiana elja) Ja sam odluio pjevati u sebi. Zamiljati umne glasove i prelaziti sjeanjem preko nekih starih neuma. elio sam vidjeti kako e moje tijelo reagirati na poluostvarene zvukove koji titraju samo kao teorija, kao etvrtine i polovine negdje u meni zapete ice. Ali to sam due razmiljao o tome ideje su se poele sve vie zaplitati u moje glasnice, tako duboko da su sve pomrsile. Odjednom me je poelo uljati i zatezati u grlu. Dugo sam morao kaljati i vikati glasno da bih se rijeio stvorene napetosti. I stajao sam ravno ispruenih dlanova dok sam matao o tome kako stiem eljezo i putam eer kroz prste, dodirujem vrsto i mekano. Toliko dugo i toliko jako da su te misli stvorile rascjepe na prstima i zgrile moje ligamente toliko dugo i toliko jako da ih satima nisam mogao ponovno ispruiti. Morao sam zamiljati kako kap po kap, najprije ulje, a onda slana voda pada u moje stisnute ake, kako ih omekavaju a potom razvezuju da bih opet mogao pisati. Vidi kako neostvarene elje utjeu na tijelo? Moji snovi mjesecima nisu imali nikakvog sadraja. To me je toliko uplailo da sam pomislio kako u se jednog jutra samo probuditi posve zakoen neispunjenom eljom. Moj odlazak po vodu, pranje lice i popodnevno oputanje tada e se svesti samo na svakodnevne nenaporne mentalne etnje dok ja leim u krevetu do kraja ivota. Otiao sam na jezero rijeiti se svega. Ono nematerijalno zaostalo u meni doivljavao sam kao galvaniziranu metalnu ploicu koja se u tekuini polako otapa i prazni od napona. Plivao sam dok nisam osjetio da je opna prela iz otro zelenog u blijedo ljubiastu i osjetio sam spokoj. Odjednom sam volio govoriti ja. Moja egzistencija je kolala po meni. Doivljavao sam ju kao pekulu koju sam nekad davno progutao, a na koju su svi, pa i roditelji nakon nekog vremena zaboravili. A sada se ona ponovno oglasila i udarala u stijenke organa poput kamenia u zveki. I taj me zvuk veselio. I tad se ponovno rodila elja. I te sam noi ponovno usnio.
107

Paralaksa etvrti dan roena su nebeska tijela, da odijele Jedan od Dva i Dva od Bezbroj, da ue ljude putanjama i padu i pokau prolost to dolazi kroz svjetlo. Zvijezde su stvorene od kositrenog papira, prvom rukom presavijene est puta i stavljene na svoje mjesto, kao oznaka za svjetove dodane u favorite. Ljudi su najprije gledali u zvijezde, onda su ih uivali u kape, a danas ih sputaju po holivudskim plonicima. Sve nae nevolje dolaze od toga to zvijezde nisu navikle da budu podloga ljudskim koracima.

109

Pisati u vjetar Jezik je neuroza stvarnosti i mene tebi sada tjera prisila govorenja. Ispriat u ovaj svijet iznova, rei svaku rije za svaku stvar, nacrtati kartu svemira u mjerilu 1:1 i sauvati zadnji slog za nestajanje. Kartu u upisati na riinom papiru da ju poslije svega moe pojesti. Na jeziku e ti biti slatka poput meda, a u utrobi gorka kao pelin, nedozrela da kae ita o onom to je bitno. Dok stoji na putu moe samo utjeti ili pisati u vjetar.

111

Kao.

113

114

O autoru
Stipe Odak roen je 28. srpnja 1986. u Ljubukom (Bosna i Hercegovina), gdje je zavrio osnovnu i srednju kolu. Diplomirao je teologiju na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te sociologiju i komparativnu knjievnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dugo vremena radio je kao suradnik Instituta Vlado Gotovac u Zagrebu, posebice na knjievno-kulturalnom asopisu Autsajderski fragmenti. Trenutno studira na sveuilitu u Leuvenu (Belgija), gdje istrauje odnos religije i kolektivnog sjeanja.

115

Biljeska odbora za nagradu


Prosudbena komisija u sastavu: Dorta Jagi, Slaan Lipovec, Miroslav Kirin utvrdila je da je na ovogodinji natjeaj prispjelo 42 rukopisa te donijela jednoglasnu odluku da se nagrada Goran za mlade pjesnike dodijeli pjesniku Stipi Odaku iz Ljubukog za rukopis: Trobojno bijelo. Uz nagraenu autoricu pohvaljeni su rukopisi: Katja Kneevi Staklene breze, Ida Pavli Zelena ptica iz rukava, Mira Stani Nedovoljno ispunjen obris i Damir urbek Argumenti za invalidnost.

117

Obrazlozenjeza nagradu Goran za mlade pjesnike


Danas, kada je svako pjevanje istodobno i kritiki govor o njemu samom, o tomu to ga uvjetuje i omoguuje, to jami preobrazbu u poetsko a to ju prijei, kada je svaka novonapisana rije ve potroena hodom kroz povijesnu vertikalu pisanja i brisanja, rukopisom knjige Trobojno bijelo Stipe Odak tu rije vraa vlastitom vremenu nipoto ne pristajui na njezinu ultimativnu su-vremenitost on se radije poziva na neiscrpivu dubinu pjesnike vertikale i ne eli bezuvjetno pristati na zrcalnu horizontalnost egzistencije trenutka. Poslije najezde stvarnosne poezije i njezine sutinske nedefiniranosti mogla se i oekivati protupoetika reakcija stanovitog antimodernizma kao poziva na preslagivanje i tvorbu smirenih, odtereenih poetika, onkraj svega onoga to je u hrvatskome pjesnitvu prevladavalo zadnjih tridesetak godina. Odakov autonomni pjesniki program, koji se ne libi rabiti leksik izgnan iz dominantnog pjesnikog pogona jo od razlogovaca, otpoetka si je osigurao mogunost oputena, no ne i neobavezna, a ozbiljna govorenja. Pritom Odak odabire put protiv lake rijei (Y. Bonnefoy) programatski naznaen pjesmom Uspavanka na samome poetku knjige, a koju nije mogue razumjeti bez iscrpnih leksikolokih objanjenja u fusnotama. Odak se poslije ne uputa u takav verbalni eksces, ali jednom je bilo dovoljno postignut je uinak ouenja, otvaranja jednoga posve osebujnoga pjesnikoga projekta. Ono to u ocrtu Trobojno bijeloga postoji kao ljubavna pria, (is)povijest kozmikih ljubavnika i njihove pomalo onirine, u tragovima i palimpsestne ljubavne pripovijesti, razvija se kroz nekoliko diskurzivno razliito napisanih ciklusa, razliitih uprizorenja bijele boje. A bijela je rezultat sljubljivanja svih boja, mjesto upisa razliitih tragova i oiljka, ba kao i ljudska koa, ali i signal odsutnosti. ivimo u dobu koje nas je liilo enje, a upravo je enja al, pa i alovanje za odsutnim, ovdje - za odsutnom, mrtvom ljubavi, i okida pjevanja kao
119

svojevrsnog magijskog obreda. U razgranatom se poetskom diskursu tako stvara napetost izmeu mitske dimenzije i stvarnosti, duhovnosti i tjelesnosti, emu doprinosi i pjesniki subjekt, ija iskaznost u prvome licu jednine gdjekad klizi od euforinoga, biblijski intonirana do stianoga, meditativnoga govora. Premda svjestan da su rijei tek pojmovne proteze koje redovito ne uspijevaju izraziti ono neposredno, tvarno i opipljivo, pjesnik bi ipak sve htio prenijeti u sferu rijei jer jo ima povjerenje u njih, u uskrsnue rijei koje bi htjelo biti i uskrsnue stvarnoga tijela, onoga izmetnutoga s one strane neba (Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana ..., ). Ako je jezik, kako kae pjesnik, neuroza stvarnosti, sjecite svih njezinih neuralginih toaka, govorom se bistri potreba za obnovom svijeta tako da ga se ispria iznova, sve do razine neke pra-nevinosti i pred-znanja, kada bi na ve dobrano urueni i porueni svijet jo bio predkolumbovska ravna ploa a ljudski, pa tako i ljubavni odnosi u njemu, mogli bi biti bolje ureeni i donekle reverzibilni. Meutim, svijet u kojemu je Bog odluio napustiti svoje sklonite ouvano daljinom i neznanjem i zakoraiti u neistou ljudske egzistencije, svijet je nesposoban za bilo to pa tako i za katastrofu - doveden do ruba vlastite iscrpljenosti on je jo samo kadar jednostavno izblijedjeti, dospjeti do, kako ga Odak opovski imenuje, nepokreta.

Miroslav Kirin

121

Novi hrvatski pjesnici


Dobitnici nagrade Goran za mlade pjesnike tiskane zbirke poezije 1. Jagoda Zamoda: Kresni rijeju 2. Milenko Pani: Uzalud intervjuiem vetar 3. Refik Liina: Poznavanje prirode 4. Branko egec: Eros-Europa-Arafat 5. Ivan Negriorac: Trula jabuka 6. Milovan Mareti: Dan dvadeset hiljada pasa 7. Anka agar: Ila ... i sve zaboravila 8. Tugomir Zaletel: Nisam za 9. Alojz Ihan: Srebrnjak 10. Dragan Grbi: Unutranja arheologija 11. Tomislav Domovi: Heretik na 10 naina 12. Miljenko Jergovi: Opservatorija Varava 13. Kreimir Bagi, Boris Gregori: Svako je slovo kurva 14. Miroslav Kirin: Od nje do vjenosti 15. Novica Novakovi: Rastezljiva tetovaa 16. Lidija BajukHampamer: Besput 17. Katarina Mauran: Trska se giba 18. Davor alat: Unutarnji dodir 19. Dora Rudjak: eta 20. Lucija Stama: Uranova ki 21. Ivan Vukoja: Metafizika kamena 22. Tomislav ari: Rekonstrukcija dogaaja 23. Stella Mihelj: Njihalo 24. Alen Galovi: Malo tijelo jutra
123

25. Ivan Herceg: Naa druga imena 26. KatarinaZrinka Matijevi: Ustvari, dobro sam 27. Stjepan Balent, Ivana Jai, Tihana Jendriko: Kako stvari stoje? 28. Renata Valenti: Svoje druge oi 29. Vlatko Grguri, Roman Simi, Tomislav Zajec: U trenutku kao u divljini 30. Hrvoje Juri: Nominativ 31. Sanja imi: Koute u splavarevom rublju 32. Ana Brnardi: Pisaljka nekog mudraca 33. Tomica Bajsi: Juni kri 34. Dorta Jagi: Plahta preko glave 35. Bojan Radainovi: Sprega knjievnosti i prljavog rublja 36. Ivana uul: Vodostaj vrtoglavice 37. Tihomir Matko Turinovi: Vidjeti Madonnu 38. Branko Vasiljevi: Zid 39. Blaenka Brloi: Mulholland 40. Ivana Bodroi: Prvi korak u tamu 41. Branislav Obluar: Maje pismo 42. Marija Andrijaevi: Davide, svata su mi radili 43. Antonija Novakovi: Lako mi je biti loija 44. Irma Veli: Iza tuge 45. Irena Delonga: Rijei kupuju zloine koje e poiniti 46. Martina Vidai: Era gmazova 47. Davor Ivankovac: Freud na Facebooku

125

SKUD "IVAN GORAN KOVAI" Zagreb, Opatovina 11 e-mail: info@igk.hr www.igk.hr ZA NAKLADNIKA Tihana Dragozet OBLIKOVANJE KNJIGE

TISAK Kika graf Zagreb NAKLADA 300 primjeraka OBJAVLJIVANJE OVE KNJIGE OMOGUILI SU Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje, kulturu i port