Karl R.

Popper - U potrazi za boljim svijetom
Predavanja i napisi iz trideset godina

Sažetak umjesto predgovora Sve što je živo traži bolji svijet. Ljudi, životinje, biljke, pa i jednostani ni organizmi uvijek su aktivni. Pokušavaju poboljšati svoj položaj ili barem sprije iti njegovo pogoršanje. #ak i u snu organizam aktivno održava stanje usnulosti: dubina (ili plitko%a) sna je stanje koje organizam aktivno uspostavlja i koje uva san (ili organizam održava u pripravnosti). Svaki je organizam trajno zaokupljen rješavanjem problema. A problemi nastaju iz vrednovanja njegova stanja i njegova okoliša, koje on nastoji poboljšati. Pokušaj da se na'e rješenje esto se pokazuje kao pogrešan i dovodi do pogoršanja. Tada slijede daljnji pokušaji pronalaženja rješenja, daljnja pokusna kretanja. Tako sa životom – ve% i onim jednostani nih organizama – na svijet dolazi nešto posve novo, nešto ega prije nije bilo: problemi i aktivni pokušaji njihova rješavanja; vrednovanja, vrijednosti; pokušaj i pogreška. Vjerojatno pod utjecajem Darwinova prirodnog odabira razvijaju se u prvom redu najaktivniji rješavatelji problema, tražitelji i pronalazitelji, otkriva i novih svjetova i novih oblika života. Svaki organizam radi tako'er na tome da održi svoje unutrašnje životne uvjete i svoju individualnost – to je aktivnost koju biolozi nazivaju »homeostaza«. Ali i to je unutrašnji nemir, unutrašnja aktivnost: djelatnost koja unutrašnji nemir pokušava zadržati u granicama, povratna sveza, ispravljanje pogreške. Homeostaza mora biti nesavršena. Ona mora sama sebe ograni avati. Kada bi bila savršena, bila bi to smrt organizma ili barem privremeno ukinu%e svih njegovih životnih funkcija. Aktivnost, nemir, potraga bitna su obilježja života, vje nog nemira, vje nog nesavršenstva; vje nog traganja, nadanja, vrednovanja, pronalaženja, otkrivanja, poboljšavanja, u enja i stvaranja vrijednosti; ali i vje nog griješenja, stvaranja nevrijednosti. Darvinizam nau ava da se organizmi prirodnim odabirom prilago'uju okolišu i zbog toga mijenjaju oblik. I kaže da su pritom pasivni. No ini mi se da je puno važnije to što organizmi u svojoj potrazi za boljim svijetom pronalaze druge okoliše, što ih izumljuju i preobli uju. Oni grade gnijezda, brane, brda. Ali njihovo djelo najdalekosežnijih posljedica zacijelo je stvaranje zra nog omota a Zemlje pomo%u oboga%ivanja kisikom; s njihove strane to je posljedica otkri%a da sun evo svjetlo može služiti kao hrana. Otkri%e tog neiscrpnog izvora hrane i bezbrojnih metoda hvatanja svjetla djelo je biljnog carstva. A davanje prednosti biljkama kao izvoru hrane djelo je životinjskog carstva. Mi sami stvorili smo sebe izmislivši specifi no ljudski jezik. Kako kaže Darwin (Podrijetlo ovjeka, 1. dio, III. poglavlje), uporaba i razvoj ljudskog jezika »djelovali su povratno na duh« (»reacted on the mind itself«). Njegovi iskazi mogu prikazati neko stanje stvari, mogu biti objektivno istiniti ili lažni. Tako dolazi do potrage za objektivnom istinom, do ljudske spoznaje. Potraga za istinom, u prvom redu ona prirodnih znanosti, zacijelo pripada najboljemu i najve%emu što je život stvorio u svojoj potrazi za boljim svijetom. No nismo li svojom prirodnom znanoš%u uništili svijet? Nismo! U inili smo velike pogreške – sve što je živo griješi. Ta nemogu%e je predvidjeti sve neželjene posljedice naših postupaka. Prirodna znanost naša je najve%a nada: njezina metoda je ispravljanje pogrešaka. Ne bih htio završiti, a da ne kažem nešto o uspjehu potrage za boljim svijetom u ovih 87 godina mog života, u doba dvaju besmislenih svjetskih ratova i zlo ina kih diktatura. Unato svemu i premda nam toliko toga nije uspjelo, mi, gra'ani zapadnih demokracija, živimo u

društvenom poretku koji je pravedniji i bolji (zato što je skloniji reformama) od ijednog drugog koji nam je poznat iz povijesti. Daljnja poboljšanja hitno su potrebna. (Ali poboljšanja koja pove%avaju mo% države, na žalost, esto dovode upravo do suprotnosti onoga za im tragamo.) Htio bih ukratko spomenuti dvije stvari koje smo poboljšali. Od svega je najvažnije to što je kod nas nestalo užasne bijede masa koja je postojala još u doba mog djetinjstva i mladosti. (Na žalost ne i u Kalkutti.) Neki na to odgovaraju da kod nas ima ljudi koji su suviše bogati. No što nas briga za to, ako ima dovoljno svega – pa i dobre volje – da se možemo boriti protiv siromaštva i drugih nevolja koje se mogu izbje%i? Drugo je naša reforma kaznenog prava. Isprva smo se zacijelo nadali da %e ublažavanje kazni dovesti do smanjenja zlo ina. No kada do toga nije došlo, ipak smo izabrali da sami, pa i u svom suživotu s drugima, radije trpimo – zlo ine, korupciju, ubojstva, špijunažu, terorizam – nego da poduzmemo veoma prijeporan pokušaj istrebljenja tih stvari silom te se pritom izvrgnemo opasnosti da i nevini postanu žrtve. (Na žalost, to je nemogu%e posve izbje%i.) Kriti ari predbacuju našem društvu da je korumpirano, iako priznaju da se korupcija katkada kažnjava (Watergate). Možda ne vide što je alternativa. Draži nam je poredak koji osigurava punu pravnu zaštitu ak i opakim zlo incima, tako da u slu aju dvojbe ne bivaju kažnjeni. I taj nam je poredak nadasve draži od drugog poretka u kojemu ni oni koji nisu zlo inci ne uživaju pravnu zaštitu, te se kažnjavaju i onda kada se njihova nevinost ne dovodi u pitanje (Saharov). No možda smo tom odlukom izabrali i druge vrijednosti. Možda smo, sasvim nesvjesno, primijenili udesan Sokratov uvid: »Bolje je trpjeti nepravdu nego je initi«. Kenley, u prolje%e 1989.

K. R. P. I. O spoznaji 1. Spoznaja i oblikovanje stvarnosti: potraga za boljim svijetom Prvu polovicu naslova svog predavanja nisam izabrao sam, nego organizatori Alpbachskog foruma. Njihov je naslov glasio: Spoznaja i oblikovanje stvarnosti. Moje se predavanje sastoji od tri dijela: Spoznaja; Stvarnost; i Oblikovanje stvarnosti pomo%u spoznaje. Drugi dio, onaj o stvarnosti, daleko je najduži jer sadrži ve% mnogo toga što uvodi u tre%i dio. 1. Spoznaja Najprije o spoznaji. Živimo u doba u kojem je iracionalizam opet postao moda. Zato %u zapo eti izjavom da prirodoznanstvenu spoznaju držim najboljom i najvažnijom spoznajom kojom raspolažemo – premda ni izdaleka jedinom. Glavne su zna ajke prirodoznanstvene spoznaje sljede%e: 1. Ona polazi od problema, i to kako od prakti nih tako i od teorijskih problema. Primjer velikog prakti nog problema je borba medicine protiv patnje koja se može izbje%i. Ta borba ve% je urodila velikim uspjesima, a eksplozija stanovništva jedna je od njezinih neželjenih posljedica. To zna i da je jedan drugi stari problem dobio novu težinu: problem kontrole ra'anja. Jedan je od najvažnijih zadataka medicinske znanosti da prona'e doista zadovoljavaju%e rješenje tog problema. Na sli an na in naši najve%i uspjesi dovode do novih problema. Primjer velikog teorijskog problema u kozmologiji je daljnja provjera gravitacijske teorije i daljnje istraživanje jedinstvenih teorija polja. Veoma veliki problem, važan podjednako teorijski i prakti no, jest daljnje istraživanje imunosti. Op%enito govore%i, teorijski je problem zada%a da se neko teško objašnjivo prirodno zbivanje razumljivo objasni te da se teorija koja ga objašnjava provjeri pomo%u predvi'anja. 2. Spoznaja je potraga za istinom – potraga za objektivno istinitim, objašnjavaju%im teorijama. 3. Ona nije potraga za izvjesnoš%u. Ljudski je griješiti: sva je ljudska spoznaja pogrešiva i stoga neizvjesna. Iz toga proizlazi da moramo oštro lu iti istinitost i izvjesnost. To da je griješiti ljudski zna i da se uvijek iznova moramo boriti protiv pogreške, ali da ni uz najve%u pažnju nikada ne možemo biti posve sigurni da ipak nismo pogriješili. Kada je rije o znanosti, pogreška koju inimo – zabluda – sastoji se u biti u tome da istinitom držimo neku teoriju koja nije istinita. (Mnogo se rje'e sastoji u tome da neku teoriju smatramo lažnom, premda je istinita.) Boriti se protiv pogreške, zablude zna i dakle tragati za objektivnom istinom i initi sve kako bi se neistine otkrile i isklju ile. To je zada%a znanstvene djelatnosti. Može se dakle re%i: naš cilj kao znanstvenika je objektivna istina; više istine, zanimljivija istina, razumljivija istina. Sa stajališta razbora naš cilj ne može biti izvjesnost. Ako uvi'amo da je ljudska spoznaja pogrešiva, onda tako'er uvi'amo da nikada ne možemo biti posve sigurni da nismo pogriješili. To bi se moglo formulirati i ovako: Postoje neizvjesne istine – ak istiniti iskazi koje smatramo lažnima – ali ne postoje neizvjesne izvjesnosti. Budu%i da nikad ništa ne možemo sasvim sigurno znati, onda nije ni primjereno tragati za izvjesnoš%u; ali je i te kako primjereno tražiti istinu; a to inimo uglavnom tako što tragamo za pogreškama da bismo ih ispravili. Znanstvena spoznaja, znanstveno znanje uvijek je dakle hipoteti no: ono je naga'aju%e znanje.

A metoda znanstvene spoznaje je kriti ka metoda: metoda potrage za pogreškama i njihovog isklju ivanja u službi traganja za istinom, u službi istine. Naravno, netko %e mi postaviti »staro i uveno pitanje«, kako ga naziva Kant: »Što je istina?« Kant u svom glavnom djelu (884 stranice) odbija na to pitanje odgovoriti išta više nego da je istina »podudaranje spoznaje s njezinim predmetom« (Kritik der reinen Vernunft, 2. izd., str. 82, 83). Ja bih posve sli no rekao: Neka je teorija ili neki je iskaz istinit onda ako se stanje stvari što ga opisuje teorija podudara sa stvarnoš%u. A tome bih dodao još tri napomene: 1. Svaki je nedvosmisleno formuliran iskaz ili istinit ili lažan; a ako je lažan, onda je istinita njegova negacija. 2. Ima jednako mnogo istinitih i lažnih iskaza. 3. Svaki takav nedvosmisleni iskaz je istinit ( ak i ako to ne znamo sigurno) ili je pak istinita njegova negacija. Iz toga tako'er proizlazi da je pogrešno izjedna avati istinu sa sigurnom ili izvjesnom istinom. Istinu i izvjesnost valja strogo razlikovati. Kada vas kao svjedoka pozovu pred sud, tada se od vas zahtijeva da kažete istinu. I s pravom se pretpostavlja da razumijete taj zahtjev: vaš iskaz treba se podudarati s injenicama; a ne biti pod utjecajem vaših (ili tu'ih) subjektivnih uvjerenja. Ako se vaš iskaz ne podudara s injenicama, onda ste ili lagali ili pogriješili. No samo %e se filozof jedne odre'ene vrste – takozvani relativist – složiti s vama ako kažete: »Ne; moj je iskaz istinit jer ja pod istinitoš%u podrazumijevam nešto drugo od podudaranja s injenicama. Pod tim podrazumijevam korisnost, kao što predlaže veliki ameri ki filozof William James; ili kažem, kao što predlažu mnogi njema ki i ameri ki socijalni filozofi: istina je ono što prihva%a i zagovara društvo ili ve%ina ili moja interesna skupina ili možda televizija«. Filozofski relativizam koji se skriva iza »starog i uvenog pitanja ›Što je istina?‹« širom otvara vrata lažljivoj manipulaciji ljudima. Ve%ina onih koji zastupaju relativizam to zacijelo nije vidjela. No to su trebali i mogli vidjeti. Vidio je to Bertrand Russell, a isto tako Julien Benda, autor djela »Izdaja intelektualaca« (La trahison des clerks). Relativizam je jedno od mnogih zlodjela intelektualaca. To je izdaja uma i izdaja ovje anstva. Naga'am da je istinosni relativizam nekih filozofa posljedica brkanja ideja istine i izvjesnosti; jer stvar je s izvjesnoš%u doista takva da se može re%i kako postoje stupnjevi izvjesnosti; dakle više ili manje sigurnosti. Izvjesnost je tako'er relativna u tom smislu što je kod nje uvijek važno što je na kocki. Naga'am dakle da je tu posrijedi brkanje istine i izvjesnosti; a u nekim se slu ajevima to može i dokazati. Sve je to veoma važno za pravni nauk i pravnu praksu. To je pokazala formula »u slu aju dvojbe u prilog optuženiku« i ideja porotni kog suda. Zada%a je porotnika da prosude je li slu aj koji je pred njima dvojben ili nije. Tko je ikada bio porotnik razumjet %e da je istina nešto objektivno, a izvjesnost nešto subjektivno. To najjasnije dolazi do izražaja u situaciji porotni kog suda. Kad se porotnici slože – kada do'e do »konvencije« – onda se to naziva »pravorijekom«. Konvencija je daleko od toga da bude samovoljna. Dužnost je svakog porotnika da pokuša prona%i objektivnu istinu, u skladu sa svojim znanjem i svojom savješ%u. Ali traži se da on istodobno bude svjestan svoje pogrešivosti, svoje nesigurnosti. A u slu aju dvojbenosti istine treba glasati u prilog optuženiku. Zadatak je težak i odgovoran; i tu se jasno vidi da je prijelaz s potrage za istinom na jezi no formulirani pravorijek stvar opredjeljenja, stvar odluke. A tako je i u znanosti. Sve što sam dosad rekao priskrbit %e mi bez sumnje opet nazive »pozitivist« i »scijentist«. Ne marim za to, pa ni kad se ti izrazi rabe kao psovke. No i te kako marim za to što oni koji se njima služe ili ne znaju o emu govore ili pak izvr%u injenice. Iako poštujem znanost, nisam scijentist. Jer scijentist dogmatski vjeruje u autoritet znanosti; a ja ne vjerujem ni u kakav autoritet te sam se uvijek borio i još se borim protiv svakog dogmatizma, prije svega u znanosti. Ja sam protiv teze da znanstvenik mora vjerovati u svoju

teoriju. Što se mene ti e, »I do not believe in belief« (ne vjerujem u vjeru), kako kaže E. M. Foster; a pogotovo ne u znanosti. U najboljem slu aju vjerujem u vjeru u etici, pa i ondje samo u malobrojnim slu ajevima. Vjerujem na primjer u to da je objektivna istina vrijednost; dakle eti ka vrijednost, možda ak najve%a vrijednost; i u to da je okrutnost najve%a nevrijednost. Nisam ni pozitivist, ve% i zbog toga što smatram moralno pogrešnim ne vjerovati u stvarnost i beskrajnu važnost ljudske i životinjske patnje te u stvarnost i važnost ljudske nade i ljudske dobrote. Jedna druga stvar za koju me esto optužuju zavrje'uje druk iji odgovor. To je optužba koja kaže da sam ja skeptik, pa stoga sam sebi proturje im ili govorim besmislice (prema Wittgensteinovu Tractatusu, 6.51). To no je doduše da se mogu nazvati skeptikom (u klasi nom smislu) utoliko što nije em mogu%nost op%eg kriterija (ne logi ko-tautološke) istinitosti. Ali to ini svaki razboriti mislilac, primjerice Kant ili Wittgenstein ili Tarski. I poput njih prihva%am klasi nu logiku (koju tuma im kao organon kritike; dakle ne kao organon dokaza, nego kao organon opovrgavanja, elenchosa). Ali veoma se razlikujem od onoga što se danas obi no naziva skeptikom. Kao filozofa, dvojba i nesigurnost me ne zanimaju, i to zato što su to subjektivna stanja i zato što sam potragu za subjektivnom sigurnoš%u odavno napustio kao suvišnu. Ono što mene zanima jesu objektivni kriti ki umni razlozi koji govore u prilog tome da u potrazi za istinom nekoj teoriji treba dati prednost pred nekom drugom. A nešto sli no sigurno nije rekao još nijedan moderni skeptik prije mene. Time privremeno zaklju ujem svoje napomene o temi »spoznaja«; sada %u prije%i na temu »stvarnost« da bih na kraju govorio o »oblikovanju stvarnosti pomo%u spoznaje«. 2. Stvarnost I Dijelovi stvarnosti u kojoj živimo materijalna su realnost. Živimo na površini Zemlje koju su ljudi otkrili tek nedavno – tijekom osamdeset godina mog života. O njezinoj unutrašnjosti znamo nešto malo, s naglaskom na »malo«. Osim Zemlje tu su još Sunce, Mjesec i zvijezde. Sunce, Mjesec i zvijezde materijalna su tijela. Zemlja zajedno sa Suncem, Mjesecom i zvijezdama pruža nam prvu ideju o svemiru, o kozmosu. Njegovo istraživanje zada%a je kozmologije. Sva znanost služi kozmologiji. Na Zemlji smo pronašli dvije vrste tijela: živa i neživa. I jedna i druga pripadaju tjelesnom svijetu, svijetu materijalnih stvari. Taj svijet nazivam »svijet 1«. Ono što zovem »svijet 2«, to je svijet naših doživljaja, u prvom redu doživljaja ljudi. Ve% samo lu enje svjetova 1 i 2, dakle tjelesnog svijeta i svijeta doživljaja, pobudilo je puno protivljenja, ali ja time ho%u samo re%i da su taj svijet 1 i svijet 2 barem prima facie razli iti. Istraživanje njihovih odnosa, uklju uju%i njihovu mogu%u istovjetnost, jedan je od zadataka koje pokušavamo ispuniti, naravno pomo%u hipoteza. Njihovim verbalnim lu enjem ništa se ne prejudicira. To razlikovanje treba u biti samo omogu%iti da se problemi jasno formuliraju. Vjerojatno životinje tako'er nešto doživljavaju. U to se ponekad sumnja; no sad nema vremena za raspravu o takvim dvojbama. Posve je mogu%e da sva živa bi%a nešto doživljavaju, pa i amebe. Jer kao što znamo iz vlastitih snova ili iz primjera bolesnika u vru%ici i sli nim stanjima, postoje subjektivni doživljaji vrlo razli itih stupnjeva svjesnosti. U stanjima duboke nesvijesti ili u snu bez snova nestaje svijesti, a s njom nestaju i naši doživljaji. Možemo me'utim pretpostaviti da postoje nesvjesna stanja koja se mogu ubrojiti u svijet 2. Možda tako'er mogu postojati prijelazi izme'u svijeta 2 i svijeta 1: takve mogu%nosti ne bi trebalo dogmatski isklju iti. Imamo dakle svijet 1, fizi ki svijet unutar kojeg razlikujemo živa i neživa tijela i koji tako'er

sadrži stanja i zbivanja poput napetosti, gibanja, sile, polja sile. I imamo svijet 2, svijet svih svjesnih doživljaja te, po svoj prilici, tako'er nesvjesnih doživljaja. Ono što zovem svijet 3, to je svijet objektivnih proizvoda ljuskog duha; dakle svijet proizvoda ljudskog dijela svijeta 2. Svijet 3, svijet proizvoda ljudskog duha, sadrži takve stvari kao što su knjige, simfonije, kiparska djela, cipele, avioni, kompjutori; a tako'er nedvojbeno materijalne stvari koje istodobno pripadaju svijetu 1, kao na primjer lonce i palice. Za razumijevanje ove terminologije važno je da se svi planirani ili željeni proizvodi ljudske duhovne djelatnosti svrstaju u svijet 3. Naša se stvarnost, dakle, prema tom nazivlju sastoji od tri me'usobno povezana svijeta koji nekako utje u jedan na drugi, a djelomice se i poklapaju. (Rije »svijet« ovdje o ito ne zna i univerzum ili kozmos, nego njegove dijelove.) Ta su tri svijeta: fizi ki svijet 1 tijela i fizi kih stanja, zbivanja i sila; psihi ki svijet 2 doživljaja i nesvjesnih psihi kih zbivanja; i svijet 3 proizvoda duha. Bilo je i ima filozofa koji stvarnim drže samo svijet 1, to su takozvani materijalisti ili fizikalisti; ima i drugih, koji stvarnim smatraju samo svijet 2, to su takozvani nematerijalisti. Me'u nematerijalistima je bilo i još ima ak i fizi ara. Najpoznatiji me'u njima bio je Ernst Mach, koji je (sli no kao prije njega biskup Berkeley) stvarnima držao samo naše osjetilne dojmove. On je bio zna ajan fizi ar, ali je poteško%e s teorijom materije riješio tako što je pretpostavio da materija ne postoji, pa ni atomi ni molekule. Zatim je bilo takozvanih dualista, koji su pretpostavljali da je stvaran kako fizi ki svijet 1 tako i psihi ki svijet 2. Ja idem još dalje: ne samo da pretpostavljam da su fizi ki svijet 1 i psihi ki svijet 2 stvarni, pa stoga dakako i fizi ki proizvodi ljudskog duha, kao na primjer automobili ili etkice za zube i kipovi, nego da su stvarni tako'er duhovni proizvodi koji ne pripadaju ni svijetu 1 ni svijetu 2. Drugim rije ima, pretpostavljam da postoji nematerijalni dio svijeta 3 koji je stvaran i veoma važan; na primjer problemi. Redoslijed svjetova 1, 2 i 3 odgovara njihovoj starosti. Prema sadašnjem stanju našeg naga'aju%eg znanja, neživi dio svijeta 1 daleko je najstariji; zatim dolazi živi dio svijeta 1 te istodobno ili malo poslije svijet 2, svijet doživljaja; a s ljudima onda dolazi svijet 3, svijet proizvoda duha; dakle svijet koji antropolozi nazivaju »kultura«. II Sada %u pobliže razmotriti svaki od ta tri svijeta; prvo fizi ki svijet 1. Budu%i da je moja sadašnja tema stvarnost, želim najprije re%i zašto je fizi ki svijet 1 opravdano smatrati najstvarnijim od moja tri svijeta. Time zapravo mislim samo da rije »stvarnost« dobiva svoje zna enje najprije u pogledu na fizi ki svijet. Više od toga time ne želim re%i. Kada je Machov prethodnik, anglikanski biskup George Berkeley zanijekao stvarnost materijalnih tijela, Samuel Johnson je rekao »Opovrgnut %u ga ovako« te iz sve snage nogom udario o neku stijenu. Otpor stijene je ono što je trebalo pokazati stvarnost materije: stijena je uzvratila udarac! Time ho%u re%i da je Johnson otpor, stvarnost osjetio kao povratno djelovanje, kao neku vrstu uzvra%enog udarca. Iako Johnson na taj na in nije mogao ništa dokazati ni opovrgnuti, ipak je mogao pokazati kako razumijevamo stvarnost. Dijete u i što je stvarno preko djelovanja, preko otpora. Zid ili ograda su stvarni. Ono što se može uzeti u ruku ili staviti u usta je stvarno. Stvarni su u prvom redu vrsti predmeti koji stoje pred nama, koji nam se odupiru. Materijalne stvari: to je središnji temeljni pojam stvarnosti, a iz tog se središta pojam proširuje. Stvarno je sve što može djelovati na te predmete, na te materijalne stvari. Time stvarni postaju voda i zrak; tako'er magnetska privla nost, elektri na privla nost i sila teža; toplina i hladno%a; kretanje i mirovanje. Stvarno je dakle sve ono što se može odbiti od nas ili od drugih stvari, na primjer radarske

nama nepoznatog na ina djelovanja – da postoji samo pritiskanje. Nama ljudima poznata je jedna vrsta djelovanja: posegnemo za nekom stvari. vibracija. mora se nekako svesti na pritisak. privla enje. Potezanje. To je otprilike ono što nazivam samoprevladavanjem materijalizma. Epikura i Lukrecija. guranje. de Broglie i Schrödinger provodili program objašnjavanja same materije. guranjem ili udarom. i to kao titraja. valova. koji je nau avao da se si%ušne estice uzajamno povezuju i sudaraju. i što može djelovati na nas ili na druge stvarne stvari. uzdrman je uvo'enjem ideje sile. no drugi mi se ini mnogo boljim. . Za obje teorije bilo je bitno da nema nikakva teško razumljivog. IV Opis situacije izvrgnute vrlo brzim promjenama kakva se razvila izme'u fizike i biologije trajao bi predugo. osloboditelji ovje anstva. No htio bih upozoriti na to da se sa stajališta modernog darvinizma utemeljenog na teoriji odabira jedna te ista situacija može prikazati na dva krajnje razli ita na ina. Oni su bili veliki prosvjetitelji antike. koji je me'u ostalima nau avao osobito René Descartes. Faradayem i Maxwellom. No i taj je program prevladan i zamijenjen još apstraktnijim programima: primjerice programom koji materiju objašnjava kao vibracije polja vjerojatnosti. Mjesec i zvijezde: svemir je stvaran. Mislim da je to dovoljno jasno i da uklju uje Zemlju. I to je tako'er razlog iz kojeg je fizikalizam upravo nešto posve drugo od materijalizma. I postojale su dvije verzije materijalizma: kao prvo atomizam. primjerice za kakvom sklopkom. Najprije je došla Newtonova teorija sile teže kao privla ne sile koja djeluje na daljinu. nego kao vibracija nematerijalnog etera koji se sastoji od polja sila. poput listi%a aja u punoj šalici koju je netko promiješao. zauzela je slika svijeta u kojoj su se djelovanja opisivala diferencijalnim jednadžbama i na kraju formulama što su ih najve%i fizi ari poput Nielsa Bohra proglasili neobjašnjivima i. Ili povu emo ili gurnemo neki naslonja .zrake. Onda je došla Maxwellova teorija elektromagnetizma. ili što može pružiti otpor. i pritisnemo je. Materijalizam je bio teorija po kojoj se stvarnost sastoji samo od materijalnih stvari što jedna na drugu djeluju pritiskom. Na mjesto materijalizma došao je fizikalizam. Mjesto slike svijeta koja se sastojala u tome da naša svakidašnja iskustva pritiska i udara objašnjavaju sva druga djelovanja i time cijelu stvarnost. III Nisam materijalist. Taj materijalizam pritiska i udara. I naposljetku su se ak guranje. pritisak i udar objašnjavali elektri nom odbojnoš%u elektronskih ljuski atoma. i da se ak potezanje i privla enje objašnjavaju pritiskom ili guranjem: kada potegnemo psa na uzici. Prevladao je sam sebe dok su Einstein. ne kao titraja materije. koji je pokazao da atomi moraju biti odbojni centri sile kako bi mogli biti neprodorni i kako bi mogli gurati. Prvi je na in prikazivanja tradicionalan. No materijalizam je prevladao sam sebe. Vrlo pojednostavljeno može se povijest moderne fizike prikazati ovako: materijalizam je neopazice umro s Newtonom. nerazumljivima. Uzica djeluje poput lanca ije se karike me'usobno pritiš%u ili guraju. estice koje su premale da bi se mogle vidjeti. Sunce. Ali to je bilo nešto posve drugo. Zatim je došao Leibniz. recimo. kao što je Bohr uvijek iznova isticao. Druga je verzija nau avala da nema praznog prostora: stvari se kre%u u svijetu ispunjenom svjetskim eterom. tada je u stvarnosti djelovanje takvo da ga njegova ogrlica pritiš%e ili gura. borci protiv vjere u demone. udaranje. U svim stadijima te su razli ite teorije bile nadasve uspješne. Ali prevladale su ih još uspješnije teorije. ali poštujem materijalisti ke filozofe. Izme'u atoma bio je prazan prostor. osobito velike atomiste Demokrita. Bio je to kraj materijalizma.

Iznutra ne dolazi ništa osim mutacija. Utakmica. red in tooth and claw«). više slobode. to jest. To no je da darvinizam izrazito naglašava ono što zovemo »natural selection« ili »prirodni odabir« ili »prirodni izbor«. prema tom tuma enju dovodi do ograni enja slobode. za novim slobodama i aktivnost koja nastoji ozbiljiti nove mogu%nosti zacijelo djelotvornija od izvanjskog pritiska odabira. poprima oblik ponašanja koji se može tuma iti kao izbor na ina života i okoliša. te na taj na in na pronalaženje i izgradnju novih ekoloških niša. #esto je posrijedi i konstrukcija posve nove ekološke niše. varijacijskog raspona (genske mase). utakmica (u cjelini uzevši) izabire najbolje prilago'ene pojedince tako što uništava druge. Oba su. Oba su tuma enja dakle krajnje razli ita. U to valja tako'er ubrojiti izbor prijatelja. optimisti no tuma enje naglašava (poput Bergsona) aktivnost svih živih bi%a. Ako je tako. krajnje pojednostavljena. Problem tuma enja Darwinove teorije razvoja prirodnim odabirom ini mi se pak posve sli nim problemu tuma enja Malthusove teorije. U tom razmišljanju možemo pritisak porasta pu anstva prihvatiti kao danost. Ljudi tragaju za proširenjem svoje slobode: traže nove mogu%nosti. Tvrdim da je takva slika darvinizma ispunjena predrasudom. i da nema gotovo nikakve veze s pravim teorijskim sadržajem darvinizma. Prema toj optimisti noj interpretaciji. Možemo li re%i da je jedno od njih bolje tuma enje? Mislim da možemo. dakle. A jedan je od najvažnijih problema potraga za boljim životnim uvjetima: za ve%om slobodom. ono više objašnjava. više slobode izbora. Te mogu%nosti zna e: izbor izme'u alternativnih odluka. Stari. To je dakle slika u kojoj je priroda neprijateljski i prijete%i suprotstavljena nama i životu op%enito. pa i niša za pojedinca – primjerice za tjelesno hendikepiranoga. Pod tim pritiskom iznutra organizam bira nišu. koji vodi eliminaciji slabijih pojedinaca i do ograni avanja slobode ak i onih najja ih.Darvinizam se obi no smatra okrutnom slikom svijeta: on prikazuje »prirodu krvavih ralja i kandži« (»Nature. na Darwina je utjecao Malthus. potraga za novim mogu%nostima. Spencer). ali to se dakako može i sasvim druk ije tuma iti. ali mogu se smatrati prili no bliskim istini. za boljim svijetom. Prvo je pesimisti no: ograni enje slobode. Svi su organizmi dokraja zaokupljeni rješavanjem problema. Tennyson. razumije se. pesimisti ni i još uvijek prihva%eni nazor je ovaj: uloga organizama u prilagodbi isto je pasivna. To je tuma enje bolje: ono se više približava istini. pod utjecajem ideologije koja je postojala i prije Darwina (Malthus. okrutnom izboru najja ih i uništenju onih ne tako jakih. Ali postoji bezbroj konkretnih problema što se javljaju u najrazli itijim situacijama. Kao što je poznato. unutar kojega borba za opstanak. zbog prirodnog izbora i (možemo pretpostaviti) izvorno izvanjskog pritiska odabira nastaje ve% vrlo rano snažan pritisak odabira iznutra. No na to se može i druk ije gledati. simbiozu . Samo optimisti no tuma enje objašnjava veliki uspjeh natjecateljskog društva i veliko proširenje slobode do kojeg je ono dovelo. Oni predstavljaju pu anstvo s mnogim varijacijama. selekcijski pritisak organizama na izvanjski svijet. Utakmica se o ito može smatrati i postupkom koji povoljno utje e na pronalaženje novih mogu%nosti privre'ivanja i time novih životnih mogu%nosti. pritisak iznutra. Taj se selekcijski pritisak pojavljuje u obliku na ina ponašanja koji se mogu protuma iti kao traganje za novim i pogodnijim ekološkim nišama. koji je pokušao pokazati da porast pu anstva povezan s oskudicom hrane vodi okrutnoj utakmici. Moje novo. Drugo je optimisti no: proširenje slobode. a napose pojave prilagodbe. Obi no se jako isti e da se samo tim izvanjskim pritiskom odabira mogu objasniti sve evolucijske pojave. Ali i najja e utakmica prema Malthusu izvrgava pritisku: prisiljeni su napregnuti sve svoje snage. Pritisak odabira dolazi izvana. Njihov je prvi problem preživljavanje. onda je inicijativa pojedinca.

nastaje tako što se borimo me'usobno i protiv prirode. Neka stanica ima tri mogu%nosti. Svi smo mi prastanica u posve sli nom smislu (»genska identi nost«) kao što sam ja onaj isti koji sam bio prije 30 godina. nego je doslovce istina. u svakoj pojedinoj stanici koja je živa danas. Pitanje na koje oba tuma enja daju razli ite odgovore glasi: koji je krug u toj kružnici ili spirali aktivan. onda je život odnio pobjedu. nije metafora. Stoga je to još uvijek živa prastanica. i to slijepo. nego rezultat istog slu aja. Ni dioba ni sjedinjenje ne zna e smrt: to je množenje. I još živi. premda se možda nijedan atom mog sadašnjeg tijela nije nalazio u mom ondašnjem tijelu. i davanje prednosti odre'enim vrstama hrane.i u prvom redu ono što je biološki možda najvažnije: izbor supruga. Ukratko bih je opisao kao pobjedu života nad svojim neživim okolišem. ili bolje re%i spirala povratnih djelovanja izme'u izvanjskog i unutrašnjeg pritiska odabira. raljama i kandžama udara na nas vidim okoliš u kojem je si%ušno živo bi%e znalo preživjeti milijune godina te osvojiti i uljepšati svoj svijet. Bitna je injenica sljede%a: postojala je. Prema najboljem sudu darvinisti ke razvojne biologije život je nastao tako što ga je priroda obra'ivala strahovito okrutnim dlijetom koje je onda isklesalo sve stvari koje predstavljaju prilagodbe i kojima se u životu divimo. To su stvari koje ne može zanijekati nijedan biolog i koje nijedan biolog ne%e zanijekati. koji je aktivan. pretvaranje jedne žive stanice u dvije žive stanice koje su prakti no jednake: obje su živi nastavci prvobitne stanice. Sve drugo. ideološke interpretacije jednog te istog objektivnog stanja stvari. a poslije se mijenjaju zbog izvanjskog pritiska odabira. da unutrašnji pritisak života nije ništa drugo doli razmnožavanje. rezultat je dioba prastanice. a nova u selekcijskom pritisku iznutra: organizam je taj koji bira. ipak joj je stara interpretacija darvinizma pridonijela. navodi na put koji završava u nasilju. selekcijskog pritiska niše koju su sami aktivno izabrali. stapanje s nekom drugom stanicom koje gotovo uvijek poti e diobu. pa i onda kada se organski ne mijenjaju. sve što je ikada živjelo i sve što sada živi. a koji pasivan? Stara teorija vidi aktivnost u selekcijskom pritisku izvana. Ali nasuprot tome možemo upozoriti na jednu drugu injenicu: prastanica još živi. Pa su . Svi smo mi prastanica. Može se re%i da su oba tuma enja ideologije. Imamo dakle selekcijski pritisak iznutra. Mislim da ova ponešto promijenjena darvinisti ka slika svijeta vodi sasvim druk ijem nazoru nego stara ideologija. Umjesto slike okoliša koji »with tooth and claw«. Objasnit %u to samo ukratko. tako pretpostavlja ve%ina nas – hipoteti no. Iako je ta zabluda uglavnom politi ke naravi. kao što je neko% svatko vjerovao u Heideggera i u Hitlera. Organizmi traže nove niše. da je sve to samo mehanizam isto slu ajnih mutacija i prirodnog odabira. u rat i u ratni pohod. druga je dioba. Pesimisti noj ideologiji pripada jedna veoma važna teza: da prilagodba života okolišu i svi ti (po meni veli anstveni) izumi što ih je život tijekom bilijuna godina stvorio i koje danas u laboratoriju još ne možemo rekonstruirati – uop%e nisu izumi. jedna je smrt. Ali tko to želi uvidjeti? Danas svatko vjeruje u sugerirani mit o radikalnoj zlo%i svijeta i »društva«. To nije slika. razumije se – prastanica iz koje je postupno nastao sav život. a optimisti no tuma enje smatra taj pritisak odabira u najmanju ruku jednako važnim kao selekcijski pritisak izvana. ispunjene dvojbama i o ajem. I svekoliki život. Ako dakle postoji borba izme'u života i okoliša. Prastanica je zaživjela prije mnogo milijuna godina i preživjela u obliku mnogo trilijuna stanica. No možemo pitati: postoji li injenica koju jedno tuma enje može objasniti bolje od drugog? Mislim da takva injenica postoji. Moglo bi se re%i: postoji kružnica. Govori se da život uop%e nije ništa izumio. tre%a je fuzija: sjedinjenje. kaže se. Ta je pogrešna vjera u zlo%u me'utim i sama zla: ona obeshrabruje mlade ljude te ih. prije svega sun evu svjetlu. naime nazoru da živimo u svijetu koji je zahvaljuju%i djelatnom životu i njegovoj potrazi za boljim svijetom postajao sve ljepši i sve pogodniji za život.

Htio bih još popisati glavne to ke obiju ideologija. Novo: aktivni pritisak odabira iznutra predstavlja potraga za boljim okolišima. Kao izumitelji rade poput nas: pomo%u metode pokušaja i isklju enja pogrešaka. Oni se stalno bave rješavanjem problema. Tvrdim da je to opet samo ideologija. svi oni imaju izumiteljskog dara. premda je to najvažnija biološka funkcija svijesti. osobito ako se uzme u obzir naš kriti ki duhovni rad. kao što sam ustvrdio za organizme. za boljim ekološkim nišama.onda (po mom sudu veli anstvene) stvari poput korištenja sun eva svjetla kao hrane rezultat slu aja. Dakle. On se krajnje prijateljski odnosi prema životu. svijet 2. V Sada dolazim do svijeta 2. u obliku ugode i neugode. Kamo god se pogleda. Organizmi ne samo da su aktivni nego se njihova aktivnost stalno pove%ava. a sada ak u mnogo trilijuna primjeraka. bila je vjerojatno od po etka vrednuju%a i spoznaju%a svijest. Okoliš je bio svagdje podjednako pogodan za život i razmjerno nedifernciran. okoliš se neprijateljski odnosi prema životu. Rješavanje problema. Naga'am dakle da je izvorna funkcija svijesti bila anticipiranje uspjeha i neuspjeha pri rješavanju problema te signaliziranje organizmu. je li na pravom ili na krivom putu do rješenja problema. O živom dijelu svijeta 1 rekao sam da svi organizmi rješavaju probleme. Ono se uvijek odvija kroz pokušavanje: pomo%u pokušaja i isklju enja pogrešaka. Poboljšanja u organizmu i u okolišu povezana su s proširenjem i poboljšanjem životinjske svijesti. Živjeti zna i rješavati probleme. (Izvorno »put« – primjerice u amebe – valja sasvim doslovce razumjeti kao fizikalni smjer kretanja organizma. Svijest. Ipak su se životinje (izuzevši insekte) razvile do kralježnjaka prije nego što su izašle na kopno. (1) Staro: pritisak odabira izvana djeluje usmr%enjem: on eliminira. ali se aktivno odabiru. ali svijest se ne bavi samo rješavanjem problema. nov novcat i naivno deterministi an. Naprotiv. svijest koja rješava probleme. evolucija i organizmi. I u tu se interakciju onda ponekad uklju uje svijest. Dobro joj je. No time ne želim re%i da svijest cijelo vrijeme rješava probleme. ona je tamo. I stvorila je naše o i i otvorila ih za naše modro nebo i zvijezde.) Doživljajem ugode i neugode svijest pomaže . (Paradoksalno je nijekati aktivnost nas ljudi. Rješenje je esto izbor ili izgradnja nove ekološke niše. te da je tu posrijedi ponovno oživljeni socijalni darvinizam koji se sada. ali organizmi uvijek iznova stvaraju veli anstvene izume koji poboljšavaju život.) Ako je životinjski život nastao u moru – kao što se može pretpostaviti – onda je njegov okoliš na mnogim podru jima bio prili no jednoli an. svijeta svijesti. Novo: organizmi su aktivni. Od naše je Zemlje u inila vrt i zelenim biljkama preobrazila našu atmosferu. Novo: prva stanica nakon bilijuna godina još uvijek živi. nikada nije u potpunosti svjesno. kao što to ine deterministi. Moje temeljno naga'anje o svijetu 2 sastoji se u tome da ta djelatnost rješavanja problema u živom dijelu svijeta 1 dovodi do emergencije svijeta 2. A to zna i interakcijom organizma i njegova svijeta. Organizmi se neprestano bave rješavanjem problema. izumljivanje. (4) Staro: živimo u neprijateljskom okolišu koji evolucija mijenja okrutnim eliminacijama. za boljim svijetom. Život ini okoliš boljim za život. predstavlja kao »sociobiology«. njegova okoliša. ali život se diferencirao sam – u beskrajno razli itim oblicima. ini ga pogodnijim za život (i gostoljubivijim prema ovjeku). Novo: da. (2) Staro: organizmi su potpuno pasivni. (3) Staro: mutacije su isto slu ajna stvar. i to jedan dio stare ideologije kojoj ina e pripada i mit o sebi nom genu (geni mogu djelovati i preživjeti samo u suradnji). Priroda.

sa stanicama. Faza 5: tu me'u ostalim ima i teku%e vode. gotovo nužno. Upravo zato – tako se. »Neka bude svjetlo!«. Zatim su. još nema elektrona ni atomskih jezgri. to jest u našem svijetu postoje lokalni predjeli u kojima ima vrstih tijela. U tom bi se procesu hla'enja možda mogao razlikovati odre'en broj faza: Faza 0: tu postoji samo svjetlo. svijetom 1. to bi dakle bilo prvo. a u ljudi s mozgom. Ako je istinita hipoteza o iskonskom prasku. Dalje od njih postoje dakako i veliki predjeli koji su prevru%i za molekularne plinove. a poslije i vrsta kristalna tijela. Mi živimo u toj fazi 6. Možemo dakle naga'ati da postoji nematerijalni ili pred-materijalni svijet 1. koje je bitno povezano s našim aparatima pam%enja. Faza 6: tu tako'er postoje isprva veoma rijetki vodeni kristali. može pokazati – postoje prili no srodna svjesna i nesvjesna zbivanja. Faza 3: tu ima i atoma: vodikovih atoma (ali ne i molekula) i atoma helija. Ali to bi prvo svjetlo bilo kratkovalno. novim teorijama o okolišu. nastaje podru je nesvjesnoga. Ono u prvom redu sadrži neku vrstu nesvjesnog zemljovida našeg okoliša. sluhom tako'er. dakle led u raznolikim i prekrasnim oblicima snježnih kristala. I kako u aktivnoj potrazi za informacijama o svijetu izumljujemo svoja osjetila: ovladavamo umije%em opipa. Faza 4: tu osim atoma mogu postojati još dvoatomske molekule. još kasnije. te da se tako do'e do teorije o svijetu 2. dakle za ovjeka tama.organizmu na njegovim otkriva kim putovanjima. no prije toga nekoliko rije i o po etku tjelesnog svijeta. a zatim prve atomske jezgre – samo jezgre vodika i helija: svijet je još bio prevru% za atome. daleko unutar ultraljubi astog podru ja. došli elektroni i neutrini. Ne znamo kako je nastao svijet 1 i da li je nastao. Vjerujem da je prili no važno jasno uvidjeti da mehanizmi pam%enja nikako ne mogu ve%inom biti svjesni. Ona se onda uklju uje u mnoge mehanizme pam%enja koji – opet iz bioloških razloga – ne mogu svi biti svjesni. i o ideji emergencije. dakle teorija. to je zada%a spoznajnog aparata. Oblikovanje tog zemljovida i o ekivanja što ih on sadrži te potom jezi na formulacija tih o ekivanja. razvrstaju. . onda je zacijelo najprije nastalo svjetlo. Faza 2: tu postoje tako'er jezgre vodika i helija. tada se postavlja i problem otkrivanja signala za brzo djelovanje. Mislim dakle da svijet 2 nije ono što je Mach nazvao osjetima. a za njih su važna naša osjetila. Ako se prihvati (po mom mišljenju nadasve dvojbena) teorija širenja svijeta od iskonskog praska nadalje. sluha itd. osjetima vida. svijeta 1. može se re%i da se svijet zbog svog širenja polako hladi i tako postaje sve više i više »materijalan« u smislu starog materijalizma. drugi kristali. tako nam kažu fizi ari. fototropizmom i vidom. naše lokalne biološke niše. I tako. koju želim uvesti uz pomo% ideje faze. Jedni bi drugima smetali. Tako se suo avamo s novim problemima i reagiramo novim anticipacijama. dakle me'u inim dvoatomske molekule vodene pare. u njegovim procesima u enja. Faza 1: u toj fazi osim svjetla (fotona) postoje tako'er elektroni i druge elementarne estice. na primjer ledene sante i. (Razumije se. gotovo ve% a priori. U osnovi bi trebalo po%i od toga koje biološke funkcije ima svijest i koje su od tih funkcija temeljne. Na taj na in svijet 2 nastaje u interakciji sa svijetom 1.: sve to smatram promašenim pokušajima da se naši mnogostrani doživljaji sustavno opišu.) VI Ubrzo %u se vratiti svijetu 1 i svijetu 2. koji prema tome ima svjesne i nesvjesne strane što se nalaze u interakciji s tjelesnim svijetom. a naravno i teku%ih i plinovitih tijela.

To je epohalna novost svojstvena ljudskom jeziku. teku%em i krutom stanju bitna je za ono što znamo kao život. I toga ima u životinja. O ito je »živo« ili »živu%e« takvo svojstvo. Veliki korak. Varljivih simbola ima i u životinja: primjer su leptiri koji na krilima varkom do aravaju o i. To je po mom mišljenju presudna to ka. Ono što je tako karakteristi no za te faze ovisne o temperaturi jest to da ni najve%i prirodoslovac na temelju najiscrpnijeg ispitivanja jedne faze koja ovisi o temperaturi ne bi mogao predvidjeti svojstva idu%e. jest izum opisnih re enica (3). To je zacijelo postanak ovjeka. jedan daljnji izum: izum kritike. dakle re enica koje mogu biti istinite ili lažne. Tu po inje ono što se u naslovu koji mi je . argumentacijska funkcija (4). IX Izum opisnog (ili kako kaže Bühler.VII Ono što poznajemo kao život moglo je nastati samo u dostatno ohla'enom. recimo. kasnije faze: kada bi najve%i mislilac istraživao atome kao takve te kada to svoje istraživanje ne bi mogao provesti na temelju ni ega drugog doli faze 3. Ljudski jezik nije samo izražavanje (1). primjerice njezin teku%i i plinoviti oblik. On nam dopušta da kriti ki i svjesno slijedimo svoje pogreške: možemo svjesno potražiti i istrijebiti svoje pogreške i svjesno možemo neku teoriju prosuditi kao manje dobru od neke druge. Svojstva poput plinovitog. a tako'er još jedno stanje. prikaziva ka funkcija o kojoj govori Karl Bühler: izum re enica što opisuju neko objektivno stanje stvari koje se može i ne mora podudarati s injenicama. izum ljudskog jezika. koloidno stanje koje je negdje izme'u teku%eg i krutog. neki znanstvenik ne zavara neku p elu. To ne govori mnogo. svjesnog odabira teorija umjesto njihova prirodnog odabira. koji je za posljedicu imao nepredvidljiv razvoj svijesti. Živa materija razlikuje se od (površinski) vrlo sli nih. do emergencije kritike. kako naga'am. U tome je razlika s obzirom na životinjske jezike. ali neživih materijalnih struktura. A i najbolje ispitivanje vodene pare u fazi 4 zacijelo mu ne bi omogu%ilo da predvidi sasvim nova svojstva teku%ine kakva je voda ili bogatstvo oblika snježnih kristala. u kojoj postoje atomi. ali još nema molekula. prikaziva kog) ljudskog jezika omogu%uje jedan daljnji korak. jednako kao svijest. Život se može smatrati veoma posebnom fazom unutar faze 6: prisutnost materije istodobno u plinovitom. Moglo bi se re%i: kao što materijalizam prevladava sam sebe. nije samo komunikacija (2): to nalazimo i u životinja. To je etvrta funkcija jezika. i isto tako ono što nazivam svijetom 3. ali nagoviješta analogiju s fazama vode. onda on po svoj prilici ak ni iz najto nijeg ispitivanja atoma ne bi mogao zaklju iti ništa o budu%em svijetu molekula. tako sam sebe prevladava i prirodni odabir. a time do nove faze odabira: prirodni odabir upotpunjuje i djelomice nadilazi kriti ki. On dovodi do razvoja jezika koji ima istinite i lažne iskaze. To je izum svjesne selekcije. kulturni odabir. Ali samo smo mi ljudi u inili korak u smjeru provjere objektivne istinitosti vlastitih teorija pomo%u kriti kih argumenata. A taj jezik onda dovodi do izuma kritike. pa ak i rituala. ali ne prehladnom dijelu svijeta u fazi 6. kao što se razlikuju dvije faze vode. VIII Naga'amo dakle da je život emergentan. Možda bismo o jeziku p ela mogli re%i da su njegova priop%enja istinita – osim ako. Najkrupniji emergentni korak koji su život i svijest dosad u inili je. teku%eg ili krutog stanja (uzevši u obzir njihovu nepredvidljivost) nazivamo »emergentnim« svojstvima. On nije ni puka simbolika. o visokosloženim organizmima da i ne govorimo.

kao što želim pokazati. nego otkri%e. Sve su to tako'er fizi ke stvari – stvari. Ona svijet 1 kojim se služim nadilazi zahvaljuju%i onome što sam maloprije nazvao svijetom 3 i što se dosada tek rijetko zapažalo. kao nenamjerno svojstvo niza koji smo izumili. brojanje rije ima: »jedan. III. ili recimo: spiralu povratnih sveza i uzajamnih poja avanja tih triju svjetova. i jezici poput našeg koji su izumili metodu što nam dopušta da brojimo dalje od svakog broja. naših argumenata. Ali ono što nazivamo spoznajom i ono najvažnije. naime nematerijalni udjel. i od knjiga. X Svijet 3 i svijet 1 preklapaju se: tako se primjerice svijet 3 sastoji od knjiga. ljudsku kulturu. 5. nematerijalnu stranu svijeta 3. Na sli an na in otkrivamo svojstva brojeva »parno« i »neparno«. on se sastoji od govornih ina. Vrlo jednostavan slu aj u kojem postaje jasna važnost sadržaja je sljede%i: s razvojem ljudskog jezika pojavljuju se brojevi. »djeljivo« i »prim-broj«.zadan zove »spoznaja«: ljudska spoznaja. A taj je sadržaj ili to sadržano posrijedi uvijek kada se služimo jezikom u pravom ljudskom smislu. u suprotnosti spram tjelesno-akusti kog ili pismeno-mehani kog (fizi kog) formuliranja tih iskaza ili argumenata. kako se to obi no kaže: on je isti proizvod svijeta 3 jer pripada samo onom apstraktnom dijelu svijeta 3 koji se sastoji od elemenata ili »stanovnika« što su doduše zamišljeni. Životinje nemaju spoznaju u tom smislu. Može se re%i da se jezik sastoji od živ anomaterijalno poduprtih dispozicija: od elemenata pam%enja. Uputa za konstrukciju može se formulirati jezi no ili pomo%u nekog kompjutorskog programa. nau enih i otkrivenih na ina ponašanja. Ta (potencijalna) beskona nost niza prirodnih brojeva. naime sadržaj naših iskaza. I želim pokazati da tu postoji nešto nematerijalno. autonomnu stranu svijeta 3: ono što nadilazi svjetove 1 i 2. a ne njezin tjelesni oblik. ali se ne mogu konkretizirati ni u mišljenju. ni u fizi ki konkretnim brojevima. na svijet 1. dva. Jer taj beskrajni niz ne može se konkretizirati ni u svijetu 1 ni u svijetu 2. metodu dakle koja u biti nije kona na. Postoje jezici koji imaju samo izraze »jedan«. I otkrivamo probleme poput Euklidova: je li niz prim-brojeva beskona an ili kona an (na što navodi progresivna rijetkost velikih prim-brojeva)? Taj je problem bio tako re%i posve . to je povezano s racionalnom kritikom. ili kao što se tako'er može re%i. kritike u službi potrage za istinom.) Pokušat %u objasniti glavnu to ku. Otkrivamo je kao mogu%nost. zbivanja što se odvijaju u svijetu 1. To je jedan od velikih izuma koji je postao mogu% tek zahvaljuju%i izumu jezika: metoda konstruiranja uvijek daljnjih brojeva bez kraja. a onda »mnogo«. Želim dakle prikazati interakciju. jezici koji imaju izraze »jedan«. Ali kad otkrijemo da je niz prirodnih brojeva sada (potencijalno) beskrajan. djelovati na našu svijest i preko naše svijesti na tjelesni svijet. Ovo moje predavanje ujete na temelju akustike: proizvodim buku. tad otkrivamo nešto posve apstraktno. moglo bi se re%i. (Na žalost. engrama. nego beskona na u tom smislu da se svaki kraj na elno još može prekora iti tako da se doda idu%i broj. ali vidi moju knjigu »Objektivna spoznaja«. I to je onaj korak koji. korak koji ovisi o izumu istinitih ili lažnih iskaza. znanstvena spoznaja. Beskona an niz prirodnih brojeva je »nešto isto idealno«. o ekivanja. nije izum. Svijetu 3 pripada u prvom redu sadržaj neke knjige. a ta buka pripada svijetu 1. kako naga'am. Spoznaje nema bez racionalne kritike. utemeljuje svijet 3. One naravno spoznaju sve mogu%e – pas raspoznaje svog gospodara. »dva« i »mnogo«. Istodobno želim pokazati da ta nematerijalna strana svijeta 3 ne igra ulogu samo u našoj svijesti – tamo igra glavnu ulogu – nego da je ona stvarna tako'er izvan svjetova 1 i 2: nematerijalna (i neosviještena) strana svijeta 3 može. on se u prvom redu sastoji od ljudskog jezika. »dva«…do »dvadeset«. Tu je dakle presudni korak. nemam dosta vremena da govorim o povijesti svijeta 3. ni u nekom kompjutorskom programu. pa bi se ona dakle mogla ozna iti kao nešto konkretno. tri« itd. Sada bih htio pokazati da ta buka možda malo nadilazi istu akustiku.

otkriti i zatim pokušati da ga riješi. a nerješivost pak može biti dokaziva ili nedokaziva. Nije ga bilo ni sa stajališta svijeta 2. U uzro nim lancima što vode od apstraktnog problema do svijeta 1 veliku ulogu igra naravno svijest. fizikalno ga nije bilo. leži klju za razumijevanje razlike izme'u ljudske i životinjske svijesti. Koliko mogu procijeniti. on stvara svoje o nama neovisne. Ona je o ito naše . Sve su to problemi koji su stvarni u tom smislu da imaju posljedice. svijet apstraktnih. Euklid je ina e taj problem ne samo otkrio nego i riješio. on je naš izum. koje onda povratno djeluju na nas. a tu djelatnost o ito suprouzro uje problem. Tako nastaje objektivni. (Možda %e se to jednoga dana promijeniti.) Ti su problemi neželjeni i neo ekivani. #ovjek može problem opaziti. iz ega možemo zaklju iti da je niz prim-brojeva beskona an. Jedan od možda ne suviše tipi nih. U mnogim priru nicima. XII Sažeto možemo re%i da je svijet 3. (Pomislimo na izum rukovanja vatrom ili na izum automobila. u interakciji svijeta 2 i svijeta 3. pa ak ni pomo%u kompjutora. Rješenje problema može dovesti do objavljivanja. a u prvom redu onaj njegov dio koji je stvoren pomo%u ljudskog jezika. specifi ni svijet 3. nefizi kih sadržaja. Shva%anje problema i pokušaj njegova rješavanja djelatnost je svijesti. proizvod naše svijesti. autonomni. U prvom redu mogu djelovati na ljudski duh.) Predlažem da se govori o »duhu« kada mislimo na funkciju svijesti koja se odnosi na njezinu interakciju sa svijetom 3. ali eklatantnih primjera je matematika. nenamjerne posljedice naših postupaka. XI Ima i mnogo neriješenih problema povezanih s prim-brojevima. reproduciran je Euklidov dokaz. ali je ipak bio tamo. Poput svih izuma. kao i svi naši izumi. nije bio ak ni neosviješten. ili može biti nerješiv. i tako apstraktni tre%esvjetski problem uzro no (preko svijeta 2) može dovesti do toga da se stave u pogon najteži tiskarski strojevi. primjerice Goldbachov problem: je li svaki parni broj koji je ve%i od 2 zbroj dvaju prim-brojeva? Takav problem može biti ili pozitivno rješiv ili negativno rješiv. Tu. No taj je izum nešto izvan nas. apstraktni dio svijeta 3. nego ga jednostavno nije bilo kad smo izumili broj ani niz. izvan naše kože (»egzosomati an« je). Ta postavka opisuje stanje stvari koje je o ito samo po sebi isto apstraktno: ono je tako'er stanovnik isto apstraktnog dijela svijeta 3. To su zbivanja u svijetu 1. Vjerujem da interakcija duha sa stanovnicima svijeta 3 presudno utje e na naš svjesni i nesvjesni život i da ga oblikuje. Bilo je to fizi ko zbivanje s brojnim posljedicama. Taj utjecaj uvijek ide preko svijesti. i to tako da ga nijedan ovjek nije bio svjestan i da nije bio ni na koji na in skriven u nesvijesnome nekog ovjeka i da nije ostavio nikakav fizikalni trag. autonomne probleme. Euklid je svoje rješenje problema prim-brojeva zapisao. Tako nastaju novi problemi. Oni su tipi ne. dakle u fizi kim tijelima. postojanje problema. Ili ga je bilo? Ako jest. preko svijeta 2. Kao i ljudski jezik. ljudskog duha. dakle onaj pravi. nema do danas nikakvog izravnog utjecaja na svijet 1. On je nešto objektivno. No postojao je kao problem koji je još bio neotkriven. svijet 2. onda je postojao u idealnom i isto apstraktnom smislu: bio je skriven u broj anom nizu koji smo konstruirali. Dakle. Nije postojala nijedna knjiga u kojoj bi pisalo nešto o njemu.skriven. Pronašao je dokaz za postavku da nakon svakog prim-broja uvijek iznova mora slijediti prim-broj. ali se mogao otkriti: tipi an slu aj problema koji pripada samo isto apstraktnom dijelu svijeta 3. našeg duha. apstraktni. ali stvarni i djelatni svijet 3.

(Intuicionizam. To je zapravo ono kreativno u ovjeku: to što stvaraju%i istodobno mijenjamo same sebe. konstruktivizam. proces koji se ne može razumjeti ako ne pokušamo shvatiti sve tri njegove strane. ini mi se. Otto Lilienthal ( ijeg sam brata još osobno poznavao) i bra%a Wright i mnogi drugi sanjali su o letenju te su zbog svog sna svjesno stavljali život na kocku. (1) Matematika je ovjekovo djelo. no koji se me'utim (poput svih izuma) objektivira. Pri oblikovanju stvarnosti. Tako oni koji su razmišljali o statusu matematike u biti dolaze do dvaju nazora. nego s kojima smo objektivno suo eni. svijeta 2 i svijeta 3 može se smatrati oblikovanjem stvarnosti. (Paul Cohen) znamo da je i aksiomski nauk o skupovima ljudsko djelo. Izme'u tih dviju filozofija matematike ne može dakle sa stajališta teorije svijeta 3 biti nikakva spora. ili pak naš izum. To je spirala povratnih sveza. Mi dakle svjesno zahva%amo u tu spiralu povratnih sveza. interakcija koja se sastoji od mnogostrukih povratnih sveza i unutar koje radimo pomo%u metode pokušaja i pogreške. ali ne uvijek i dokazati. ili zato što je naša konstrukcija.) (2) Matematika je objektivno podru je koje postoji po sebi. naša konstrukcija. nego san o novoj slobodi – o proširenju naše ekološke niše: bila je to potraga za boljim svijetom. Jedan primjer za to oblikovanje. a ne. pokusi. I nemali broj tih istina možemo otkriti. A sada dolazim do tre%eg i zadnjeg dijela svog predavanja: o oblikovanju stvarnosti. I u biti imamo dvije filozofije matematike. No najkasnije od 1963. jest izum Leonardove ptice: onoga što danas svi poznajemo kao zrakoplov.) Te dvije filozofije matematike zasad su nepomirljivo suprotstavljene. to ve% odavno znamo. Moglo bi se u najbolju ruku sporiti o tome je li neki odre'eni matemati ki objekt – na primjer beskona ni niz brojeva ili aksiomski nauk o skupovima – ljudsko djelo ili se s tim podru jem suo avamo kao s ne im bogom danim. (To se shva%anje matematike obi no naziva »platonizam«. a istodobno naš proizvod oblikuje nas. nesre%e i korekture. i ako ne pokušamo razumjeti na in na koji ta tri svijeta djeluju jedan na drugi. Ono što je presudno jesu planovi i opisi. u kojoj je Otto Lilienthal izgubio život. Oblikovanje stvarnosti je dakle naše djelo. ali to je uloga koja. naša konvencija. proizvoda. stvaranje. Ali ne i prim-brojevi i njihovi problemi: njih otkrivamo u objektivnom svijetu koji smo doduše izumili ili stvorili.djelo. kao što bi jama no sugeriralo Marxovo i Engelsovo materijalisti ko shva%anje povijesti. U tu spiralu povratnih djelovanja ili povratnih sveza ulaze naše rastu%e teorije i naši snovi. naši ciljevi. Zato što se ona temelji na našoj intuiciji. » isto idealan«: on postaje »platoni an«. No teorija svijeta 3 pokazuje da su obje u pravu: beskrajni je niz prirodnih brojeva (na primjer) naš jezi ni izum. Nije ih inspiriralo nadanje zaradi. nego otkrivamo. hipoteze. konvencionalizam. O oblikovanju stvarnosti I Interakcija svijeta 1. sva ta tri svijeta. nije od tako presudne važnosti kao emergentni problemi . To da su i matemati ari pogrešivi te da njihove teorije možemo opovrgnuti. 3. No zacijelo je najve%i dio matematike objektivan i istodobno apstraktan: to je cijeli svijet problema i rješenja koji ne izumljujemo. naši snovi. a u njoj svijet 2 istraživa a i izumitelja tako'er igra veliku ulogu. naš izum. To je beskrajno bogato podru je objektivnih istina koje mi ne stvaramo. san o nov anom dobitku. kao s dijelom objektivnog svijeta. jednom rije ju. pri pokušaju ostvarenja drugosvjetskog sna o letenju odlu uju%a uloga pripada svijetu 3. Mi smo tvorci djela. Važno je da je san o letenju ono što dovodi do letenja. metoda pokušaja i eliminacije pogrešaka pomo%u kritike. Mi: ljudski duh. odvaja od svojih tvoraca i postaje neovisan o njihovoj volji: on postaje »autonoman«. Pokušao sam objasniti svijet 3.

Važno je da jasno uvidimo kako malo znamo o tim nepredvidljivim posljedicama svojih postupaka. to nije suviše teško. koji lete Airbusom ili Boeingom 747. teoriju u koju smo (jama no pogreškom iz neznanja) potpuno uvjereni. obi no se povezuje s krvavom borbom za opstanak. Tko danas želi letjeti baš onako kako su to htjeli Leonardo i Lilienthal. Posebno je opasna vjera u politi ku utopiju. To je ideologija koju samo djelomice valja shvatiti ozbiljno. S pravom vjerujemo da trebamo i možemo pridonijeti poboljšanju svog svijeta. Preko svijeta 3 naši se snovi neprestano korigiraju. najboljih prilagodbi. koji trajno povratno djeluje na svijet 2. U prošlim vremenima bivao je isklju en nosilac teorije. taj se mora samo u laniti u kakav aerojedrili arski klub. to što izumljujemo svoj jezik. no zacijelo nepredvidljive posljedice. kojom sam tako'er zaklju io svoj prilog knjizi što sam je napisao zajedno sa svojim prijateljem sir Johnom Ecclesom. unato tome što se veoma razlikuje od jedrenja. U svakom slu aju. Možemo prepustiti utakmici svojih teorija da istrijebi one neupotrebljive me'u njima. To je možda povezano s tim što je potraga za boljim svijetom (ako sam u pravu) – poput istraživanja okoliša – jedan od najstarijih i najvažnijih od svih životnih nagona. No s emergencijom ljudske svijesti i duha te jezi no formuliranih teorija sve se to iz temelja mijenja. Pogrešne teorije . Pesimisti su me upozorili na to da je Otto Lilienthal. U prvom redu ne smijemo prinositi ljudske žrtve (osim možda sebe samih. u krajnjem slu aju). Svojim jezikom. Tako'er nemamo pravo poticati ili ak nagovarati druge da se žrtvuju – pa ni za ideju. transcendira svoj zacijelo pomalo nasilan izvorni karakter: emergencija svijeta 3 omogu%uje da se odabir najboljih teorija. a time svijet 3. svojih želja i svojih izuma nego što to mogu biljke i životinje. Darwinova selekcija.) Kao što sam prethodno pokušao pokazati. svojom znanoš%u i svojom tehnikom možemo bolje predvidjeti budu%e posljedice svojih snova. dok se onda napokon ne konkretiziraju. Sada možemo pustiti svoje teorije da umru umjesto nas. a time izbor teorija bez ubijanja njihovih nosilaca. Želim dodati samo još jednu posljednju optimisti nu misao. odvija i bez nasilja. dio naše potrage za boljim svijetom mora postati to da tražimo takav svijet u kojem drugi ne moraju protiv svoje volje žrtvovati život za neku ideju. Sa stajališta prirodnog odabira glavna je funkcija duha i svijeta 3 da omogu%e primjenu svjesne kritike. (Ta je knjiga nedavno izašla u njema kom prijevodu. III Došao sam do kraja svog predavanja. No primjedba je ipak neto na. Ako ima hrabrosti. pretpostave letenju u jedrilici ili putovanju vlakom ili brodom ili automobilom. jama no užasnuli da vide naš Airbus. II Divovski avioni bez sumnje su posljedice Leonardovih ili Lilienthalovih snova. Najbolja sredstva kojima raspolažemo još uvijek su pokušaj i pogreška: pokušaji koji su esto opasni i još opasnije pogreške – katkada opasne po ovje anstvo. imaju sigurno svojih razloga da taj na in leta. prirodni odabir i selekcijski pritisak. U toj je primjedbi to no to da se naše zamisli zacijelo nikada ne ostvaruju onakve kakve smo ih sanjali. njema ki aerojedrili ar. Letenje u tijesnom velezrakoplovu tako'er je mnogim ljudima otvorilo mnoge nove mogu%nosti i pružilo mnoge dragocjene nove slobode. Obojica bi se. kažu. poput Leonarda sanjao o letenju sli nom letu ptica. Drugi. ali sigurno ne puno bolje. Tako prirodni odabir prevladava. Primjenu metode racionalne kritike bez ubijanja onih koji je provode omogu%uje biološki razvoj.i svijet 3 op%enito. Ali ne smijemo umišljati da možemo predvidjeti posljedice svojih planova i postupaka.

Pošao je dakle ovjeku koji je slovio kao mudar – jednom od atenskih državnika – da bi od njega u io. Sokrat je pošao pjesnicima.« Budu%i da Sokrat razmišljanjem nije mogao doku iti što je bog mislio svojim proro anstvom. pa ak i ono najvažnije. Napomena uz stranicu 12. A zatim je pošao obrtnicima. I njihova je umišljenost dobrano prevagnula nad njihovim pravim znanjem. On. odlu io je pokušati da opovrgne proro ište. Ali umišljali su si da znaju i štošta drugo. ali vrlo posebni slu ajevi objašnjavaju možda zašto je tuma enje darvinizma koje ja opisujem kao »pesimisti no« tako omiljeno me'u biolozima. Ti uo ljivi i u pokusima ponovljivi. Oni su doista znali stvari o kojima on nije znao ništa. 2. rekao je Sokrat. Platonovom Sokratovom obranom. Naravno. gospodine dekane. vjeruje da nešto zna. rije je o razvoju tamnih varijanti (leptira) kao prilagodbi industrijskom zaga'enju. O znanju i neznanju Gospodine predsjedni e. A jadna ostadoh budala Što zna koliko je i znala. Rezultat opisuje Sokrat na sljede%i na in (Obrana. »zapitao sam se: što bog time ho%e re%i? Jer ja znam da nisam mudar. kako srce od toga mi pati! Time dolazim i do najavljene teme svog predavanja. Ono je mogu% i s biološkog stajališta o ito nužan cilj ovje anstva. premda tek vrlo ukratko. Emergencija svijeta 3 zna i da nenasilna kulturna evolucija nije utopijski san. Sokrat ondje pripovijeda kako je bio za u'en i zaprepašten kad je uo da je delfsko proro ište na prepredeno pitanje »Ima li ikoga mudrijeg od Sokrata?« odgovorilo: »Nitko nije mudriji«2. I vidim ništa ne možemo znati! O. Toj temi namjeravam pristupiti povijesno. Ona je biološki i te kako mogu% rezultat emergencije svijeta 3 prirodnim odabirom. pa i onda kada je njezino bojno polje papir. ali ne umišljam da nešto znam. redak 21 Postoje. nenasilna kritika još je rijetka: kritika je obi no još polunasilna. Ja pak tako'er ništa ne znam. primjerice zbog uvo'enja otrova kakav je DDT ili penicilin. Magistar. pa %u tako zapo eti najljepšim filozofskim spisom koji poznajem. nego samo razloga koji govore protiv nje. injenice koje govore u prilog starom tuma enju: to su katastrofe do kojih dolazi u nišama. Tako je Sokrat naposljetku došao do sljede%eg tuma enja namjere delfskog proro išta: bog . slu ajno postojanje nekog mutanta doista može odlu iti o preživljavanju. I sli no kao Goetheovu Faustu ini mi se više nego dvojbenim jesam li tu ast zaslužio. »Kad sam to uo«. I Platonova Obrana sadrži Sokratov obrambeni govor i kratko izvješ%e o njegovoj osudi. do teme »O znanju i neznanju«. dame i gospodo! Prije svega želim Odsjeku za gospodarske znanosti Sveu ilišta Johann Wolfgang Goethe od sveg srca zahvaliti za veliku ast koju mi je iskazalo dodijelivši mi naslov doctor rerum politicarum honoris causa. 21 D): »Mudriji od toga ovjeka jesam: doduše. Rezultat je bio jednak. U tim slu ajevima. Oblikovanje našeg socijalnog okoliša s ciljem da se postigne mir i nenasilje nije samo san. koji nemaju nikakve veze s odabirom organizama. i u središte postaviti Sokratov nauk. naravno. Ali nema više bioloških razloga koji bi išli u prilog nasilnoj kritici. polunasilna kritika mogla biti prolazni stadij u razvoju uma. ni jako mudar. pa i doktor ak sam ja mogu sad re%i poput Goetheova Fausta*.možemo sada eliminirati nenasilnom kritikom. nijedan od nas ništa pravo ne zna. a ni samo malo.« Pošto je razgovarao s politi arima. Taj govor smatram autenti nim1. a ne zna ništa. Sli no je sa slu ajem »industrijskog melanizma« koji je poznat u Engleskoj. me'utim. Tako bi danas još uobi ajena.

Upravo tim klasi nim pojmom znanja služi se Sokrat kada kaže: »Znam da gotovo ništa ne znam. postojanje dostatnih razloga. Ali to u njih dvojice ima krajnje razli ito zna enje.. Taj uvid nikada nije formuliran jasnije nego u Platonovoj Sokratovoj obrani. 1818. Sokrat se dakle zauzima za intelektualnu skromnost. kad isti e da uvijek ili gotovo uvijek možemo griješiti i da stoga u klasi nom smislu »znanja« ne znamo ništa ili znamo vrlo malo. J. To postaje jasno ako Sokratov nauk o državniku usporedimo s Platonovim naukom. One raš lanjuju pojam koji bih nazvao klasi nim pojmom znanja: taj klasi ni pojam znanja implicira istinitost i sigurnost onoga što se zna. a tako'er da op%a jezi na uporaba podupire tezu o autoritativnom karakteru znanja. To je nešto emu jedan doctor rerum politicarum mora pridati posebnu važnost. u enosti i u enjaku valja pripisati autoritet. istinitost onoga što tvrdim da znam. Dakle upravo tim klasi nim pojmom znanja. kako mi se ini. I to je tako'er suprotnost izme'u falibilizma – priznavanja pogrešivosti cjelokupnog ljudskog znanja – i scijentizma ili scijenticizma: teze da znanju i znalcima.o ito nije htio re%i ništa o Sokratu. pa i to jedva!« I taj isti klasi ni pojam znanja rabi Goethe kada daje Faustu da kaže: I vidim ništa ne možemo znati! O. a kraljevi potpuno izobraženi filozofi. za sofokracijom.. mudrosti i mudracu. prigovor koji. služi se i falibilizam. 421 i d. T. njegovu izvjesnost. »Spoznaj sebe!« zna i za njega: »Budi svjestan koliko malo znaš!« Nasuprot tome. Tako se izraz »znam« rabi jezi no to no samo onda kada implicira sljede%e tri stvari: prvo. Krug. 237. III Na ovom mjestu htio bih prokomentirati jedan prigovor upu%en falibilizmu. Samo dobro upu%eni dijalekti ar. ili kako kaže Sokrat. Tu se jasno vidi da suprotnost u prosudbi ljudskog znanja – dakle spoznajnoteorijska suprotnost – može dovesti do opre nih eti ko-politi kih ciljeva i zahtjeva. F. str. znanosti i znanstvenicima. System der Logik. na kraljeve vjerojatno malo manje snažan. 1837. u eni filozof sposoban je da vlada. Sam je Platon napokon (u Gorgiji) napustio nauk o našem neznanju. on se tim imenom samo poslužio da bi rekao: »me'u ljudima je najmudriji onaj koji poput Sokrata spozna da uistinu ne zna nikakvu istinu«. Pod Aristotelovim utjecajem smatrao se ironijom. str. i tre%e. Na filozofe je taj Platonov zahtjev ostavio veoma snažan dojam. Fundamentalphilosophie. može poslužiti upravo kao argument u prilog falibilizmu. drugo. pa i to jedva« – ini mi se nadasve važnim. a time i karakteristi no sokratovsko držanje: zahtjev za intelektualnom skromnoš%u. pojmom znanja iz op%e jezi ne uporabe. Taj se sokratovski uvid esto nije uzimao ozbiljno. . bitno autoritativno. Teško je zamisliti ve%u suprotnost izme'u dva tuma enja zahtjeva za tim da državnik bude mudar. II Sokratov uvid u naše neznanje – »Znam da gotovo ništa ne znam. W. To je prigovor koji kaže da je znanje. Fries. a tako'er to da moramo imati dostatne razloge da bismo nešto smatrali istinitim. I te analize zaista pokazuju što se u op%oj jezi noj uporabi misli rije ju »znanje«. Platon tuma i zahtjev da državnik bude mudar kao zahtjev za vladavinom mudraca. Takve analize mogu se esto uti u filozofskim raspravama i pro itati u filozofskim knjigama (usp. kako srce od toga mi pati. za razliku od mnijenja ili naga'anja.). To je suprotnost izme'u intelektualne skromnosti i intelektualne preuzetnosti. U Sokrata to zna i da državnik treba biti svjestan svog eklatantnog neznanja. nauk o pogrešivosti. I Sokrat i Platon zahtijevaju da državnik bude mudar. To je smisao uvenog Platonova zahtjeva da filozofi budu kraljevi.

pokušao je utemeljiti eti ko znanje. koje naziva »promašenim« (atopos). (Obrana. tada možda misli i na filozofe prirode. Ta ga je kriti ka metoda dovela do falibilizma i do uvida da su on i drugi u eti kim stvarima daleko od znanja. Bio je daleko od toga da eti ko znanje proglasi nemogu%im. Newtonova teorija ne samo da je mogla objasniti Keplerove zakone nego ih je tako'er ispravila. rekavši: »Znam da gotovo ništa ne znam. kada Sokrat ondje kaže da ni on ni drugi ništa pravo ne znaju. tako što je kvantitativno to no predvidjela mala odstupanja od tih zakona. bila je to intelektualna . A Newton ju je možda i sam tako vidio kad je izabrao naslov svoje knjige: Matemati ki principi filozofije prirode.da »ništa pravo ne znamo«. mislim na želju Što je to svijet da spoznam I što ga iznutra drži doznam. 26 D. Newtonova teorija gravitacije stvorila je posve novu situaciju. Bio je to nevi'en napredak: Descartesova teorija. na one velike gr ke mislioce koje danas nazivamo predsokratovcima i koji su prethodnici naše današnje prirodne znanosti. No moderna prirodna znanost ipak nas je donekle približila tom nedostižnom cilju. Sokrat je možda posebno mislio na filozofa prirode Anaksagoru. A ipak je proturje ila injenicama što su u ono doba bile ve% duže vrijeme poznate. pa i to jedva«. Ipak je Sokrat epohalni eti ar. Bilo je to ostvarenje koje je daleko nadišlo i najsmionije snove antike. IV No vratimo se Obrani. 21 D.) Iz još jednog Platonova djela. iz Fedona. mislio na mnoge neriješene ozbiljne probleme na koje je naišao. Nasuprot tome. kojeg u svojoj Obrani nešto poslije i spominje. Ta se teorija može smatrati ostvarenjem prvobitnog istraživa kog programa predsokratovskih filozofa prirode nakon više od 2000 godina. od problema etike i politike do onih filozofije prirode. V Uistinu. kod atenskih knjižara može kupiti za najviše jednu drahmu. No ipak možemo naga'ati da je Sokratovo srce tako'er patilo zbog uvida da ne možemo ništa znati: da je njega. VI Newtonova je torija dakle stvorila novu intelektualnu situaciju. proizlazi na izgled da je Anaksagorina filozofija prirode – i filozofija prirode op%enito – teško razo arala Sokrata. koju je Newtonova teorija polako potisnula. ne može se uop%e uspore'ivati s Newtonovom.) Sokrat je pritome mislio napose na etiku. Priznajemo da Sokrat nema odviše zajedni kog s Goetheovim Faustom. Jedan od kobnih zaklju aka proizašlih iz Descartesove teorije bilo je i to da se planeti koji su najudaljeniji od Sunca najbrže kre%u. duboko razdirala neispunjiva želja svih pravih znanstvenika. Pa se moramo pitati nije li s pojavom moderne znanosti nadi'eno stajalište sokratovskog neznanja. Od njega i njegova suvremenika Demokrita potje e dobro i važno životno pravilo: »Bolje je trpjeti nepravdu nego je initi«. što je u suprotnosti ne samo s opažanjima nego u prvom redu i s Keplerovim tre%im zakonom. »ništa lijepo i dobro«? (Obrana. Descartesova je teorija dala samo posve neodre'eno kvalitativno objašnjenje kretanja planeta. i to ne baš s poštovanjem: on naime kaže da se Anaksagorino djelo. poput Fausta. Pritom je njegova metoda bila kriti ka: kritizirao je ono što se njemu i drugima inilo izvjesnim. naprotiv. Imamo dakle razloga pretpostaviti da je Sokrat. Na što je mogao misliti Sokrat kad je rekao da »ništa pravo ne znamo« ili. u doslovnijem prijevodu.

osobito našim razumom. Predvi'anja Newtonove teorije potvr'ena su s nevjerojatnom to noš%u. sigurno i dostatno utemeljeno znanje. uvidio je paradoksalnost. Klasi na ideja znanosti kao istinitog. oni su proizvod njegova razuma. Usto je Newtonova teorija objasnila ne samo kretanje nebeskih tijela nego i zemaljsku mehaniku. prema Kantu. nego ih njoj propisuje. znanje u klasi nom smislu: istinito. Bojim se da to ni danas mnogi sasvim ne razumiju. Ta Kantova teorija spoznaje važna je i velikim dijelom to na. sigurno i dostatno utemeljeno znanje. Einsteinova teorija gravitacije. Adams i Leverrier su uz pomo% Newtonove teorije (i puno sre%e) na temelju upravo tih odstupanja izra unali položaj jednog novog. ljudskog razuma. kretanje naših zemaljskih mehanizama. postalo je klju no pitanje njegove Kritike istog uma. to dokazuje njihova zbiljnost.«3 Opaža se Kantovo u'enje. nepoznatog planeta. Nasuprot svima ostalima koji su o tome stvorili neko mnijenje. Newtonova znanost bila je.pobjeda bez premca. njegovo opravdano u'enje zbog postojanja Newtonove teorije koju je okarakterizirao kao » istu prirodnu znanost«. osiguranog i dostatno utemeljenog znanja živa je još i danas. i Kantov odgovor. nego uspjeh ljudskog mišljenja. Ali tek rijetko uspijevamo pogoditi istinu.« Drugim rije ima. Kant je vidio da Newtonova teorija nije bila uspjeh njegove eksperimentalne ili induktivne metode. Pitao se kako je nešto poput Newtonove znanosti uop%e mogu%e. Rezultat je te revolucije: bila Einsteinova teorija istinita ili lažna – ona pokazuje da je nemogu%e znanje u klasi nom smislu. osigurano znanje. VII Prvi mislilac koji je to do kraja razumio bio je Immanuel Kant. ali nije razumio kako je golem i kako radikalan bio taj napredak ljudske spoznaje. No prije šezdeset godina prevladala ju je Einsteinova revolucija. Tu svoju nadasve originalnu spoznajnoteorijsku poziciju sam je Kant nazvao kopernikanskim obratom u teoriji znanja. inilo se. vidio je da je postignut velik napredak. Trebalo je neobi no dugo da se shvati novost intelektualne situacije. jedan od najve%ih filozofa. A kada su za planet Uran otkrivena mala odstupanja od kretanja što ga je predvidio Newton. Malobrojni su uvi'ali što se zbilo. U toj knjizi Kant je postavio pitanja: Kako je mogu%a ista matematika? i Kako je mogu%a ista prirodna znanost? I napisao je: »Budu%i da su zbiljski dane. Tu je. Kako ga je Hume obratio na skepticizam. izvjesnost. Kant je imao pravo: naše su teorije slobodne tvorevine našeg razuma. istinito. A to je znanje bilo mogu%e zato što je ljudsko iskustvo i samo bilo proizvod aktivne obrade i tuma enja naših osjetilnih podataka našim spoznajnim aparatom. znanje u klasi nom smislu. David Hume. Kantov odgovor na pitanje: »Kako je mogu%a ista prirodna znanost?« glasio je: »Razum ne crpi svoje [prirodne] zakone iz prirode. gotovo apsurdnost tog novog znanja. nego su Newtonovo djelo. I mi ih pokušavamo propisati prirodi. i nikada ne možemo biti sigurni je li nam to pošlo za . jer da moraju biti mogu%e. U to se zacijelo više nije moglo sumnjati. koji je Galle odmah potom i otkrio. To pitanje. njegov izum: ljudski razum izumljuje zakone prirode. o tim znanostima zacijelo se može primjereno pitati: kako su mogu%e. Ali Kant se varao vjeruju%i da njegova teorija odgovara na pitanje kako je mogu%e znanje. doista bilo posrijedi znanje. Newtonovi zakoni nisu iš itani iz prirode.

Ako ikad istinu savršeniju od svih netko i objavi. IX Znanost je potraga za istinom. Znati je ne%e mo%i: naga'anje prožima sve. mi to nikada ne možemo sigurno znati. 1. nalazimo što je bolje. ne možemo biti sigurni u to. u našim naga'anjima? Kada je neka znanstvena hipoteza bolja od neke druge hipoteze? Odgovor glasi: znanost je kriti ka djelatnost. Newtonova se teorija. Nikako dakle ne mogu biti istinite obje teorije. te stoga kriterij znanstvenog napretka. ak ni onda kad smo dosegnuli istinu. napretka u našim hipotezama. Ali otkri%e ili izum Einsteinove teorije onemogu%uje nam da te sjajne potvrde uzmemo kao razloge za to da jednu od tih dviju teorija smatramo istinitom i osiguranom. Postoji racionalni kriterij napretka u potrazi za istinom. I naše najbolje provjerene i najbolje prokušane prirodoznanstvene teorije samo su naga'anja. Newtonova i Einsteinova teorija nužno logi ki proturje e jedna drugoj: neki su zaklju ci iz tih dviju teorija nespojivi. Svoje hipoteze kriti ki provjeravamo. uspješne hipoteze. traže%i. sjajno empirijski potvrdila. Ali ak i ako jesu istinite. No što je racionalni kriterij znanstvenog napretka u potrazi za istinom.* Ta dva Ksenofanova fragmenta što sam ih naveo mogu se možda protuma iti sljede%im dvjema tezama. i posve je mogu%e da su neke od naših teorija zbilja istinite. Ipak su te dvije teorije u odnosu me'usobnog približavanja: odstupanja izme'u njihovih empirijski provjerljivih posljedica tako su sitna da svi nebrojeni promatrani slu ajevi koji potvr'uju i potkrepljuju Newtonovu teoriju istodobno potvr'uju i potkrepljuju Einsteinovu teoriju. jer piše: Ne otkrivaju bogovi smrtnicima sve od po etka. Ne postoji kriterij istinitosti. A logi ki je nemogu%e da od dviju nespojivih teorija obje budu istinite. i zauvijek su osu'ene na to da ostanu naga'anja ili hipoteze. Moramo se zadovoljiti naga'aju%im znanjem. i u nadi da %emo pogreške ukloniti i tako se približiti istini. Vjerujem da su obje teze to ne. Jer isti bi razlozi onda išli u prilog tome da i onu drugu teoriju smatramo istinitom i osiguranom. koji je otprilike stotinu godina prije Sokrata i 500 godina prije Krista napisao (u mom prijevodu): Sigurnu istinu nitko spoznao nije i spoznat je ne%e O bogovima i stvarima svim o kojima zborim. Mi ih kritiziramo da bismo otkrili pogreške. Neku hipotezu – na primjer neku novu hipotezu – držimo boljom od neke druge ako . To je uvid do kojega je došao ve% pjesnik i pjeva Ksenofan. Tu dakle dolazimo do toga da je ak i najbolje potvr'ene prirodoznanstvene teorije nemogu%e tuma iti kao znanje u klasi nom smislu. VIII Nužno je da se ovdje nakratko upustimo u logi ke odnose izme'u Newtonove i Einsteinove teorije gravitacije. Ali s vremenom. No Ksenofan je ve% tada nau avao da u našoj potrazi za istinom može biti napretka. 2.rukom. kao što sam ve% nazna io. može se jama no re%i da se optimalno potvrdila.

Ali to je poga'anje koje se disciplinira racionalnom kritikom. Obvezuje tako'er na krajnju intelektualnu skromnost. onda to ne smatramo slu ajnim. naše sokratovsko znanje o našem neznanju. Znanstveno istraživanje doista je najbolja metoda da nau imo nešto o sebi samima i o svom neznanju. To je tuma enje od Einsteinova doba nemogu%e. To obvezuje na borbu protiv dogmatskog mišljenja. po mogu%nosti provjerljiva. onda pretpostavljamo da se više približava istini nego njezina prethodnica. da smo na pravom putu. I svim velikim znanstvenicima bilo je jasno da svako rješenje nekog znanstvenog problema dovodi do mnogih novih neriješenih problema. I unato tome što. ona mora izbje%i barem neke pogreške stare hipoteze: to zna i. To je dakle kriterij znanstvenog napretka. Drugo. To dovodi do stvarne revolucije pojma znanja: znanje u smislu prirodnih znanosti je naga'aju%e znanje. a ako još bolje odoli kriti kim provjerama. . Cilj je znanosti dakle istina: znanost je potraga za istinom. detaljnije i to nije postaje naše znanje o još neriješenim problemima. kako je vidio Ksenofan. dakle da nije znanje u smislu op%e jezi ne uporabe. Tre%e. Sam sebi izgledam kao dje ak koji se igra na obali mora. X Taj kriterij napretka može se ujedno promatrati kao kriterij približavanja istini. Tako je Sokrat i dalje u pravu. On se osobito u prirodnim znanostima primjenjuje posve op%enito i obi no posve nesvjesno. nova hipoteza mora objašnjavati sve ono što je uspješno objašnjavala stara hipoteza. Sada znamo da i najbolje znanje u smislu prirodnih znanosti nije znanje u klasi nom smislu. Ono nas vodi važnoj spoznaji da smo mi ljudi veoma razli iti s obzirom na sitnice o kojima možda nešto znamo. Vidjeli smo da je Kant tuma io Newtonovu znanost u smislu klasi nog pojma znanja. mora po mogu%nosti odoljeti nekim od onih kriti kih provjera kojima stara hipoteza nije odoljela. Svi veliki prirodoznanstvenici bili su intelektualno skromni. to svjesnije. ipak možemo imati dobrih razloga za naga'anje da smo se približili svom cilju. istini. To je prva i najvažnija stvar. Zadovoljavam se time da tu i tamo pokupim poneki oblutak glatkiji od drugih ili pokoju ljepšu školjku – dok veliki ocean istine neistražen leži preda mnom. Neka se nova hipoteza uzima ozbiljno samo onda ako objašnjava barem ono što je uspješno objašnjavala njezina prethodnica i ako usto ili obe%ava da %e izbje%i neke pogreške stare hipoteze ili daje nova predvi'anja. Što više u imo o svijetu. nikada ne možemo znati jesmo li taj cilj postigli.zadovoljava sljede%a tri zahtjeva: prvo. XI Na kraju bih još želio izvu%i nekoliko zaklju aka iz onoga što sam rekao. Sokratova teza o neznanju ini mi se nadasve važnom. ili kako kaže Einstein. Ali u svom beskrajnom neznanju svi smo jednaki. a Newton govori u ime svih njih kada kaže: »Ne znam kako izgledam u o ima svijeta. mora po mogu%nosti objasniti stvari koje stara hipoteza nije mogla objasniti ili predvidjeti.« Einstein je svoju op%u teoriju relativnosti nazvao jednodnevnim uspjehom. Jer ako neka hipoteza zadovolji kriterij napretka i stoga našim kriti kim provjerama odoli barem jednako dobro kao njezina prethodnica. I u prvom redu obvezuje na njegovanje jednostavnog i nepretencioznog jezika: to je dužnost svakog intelektualca. unato Kantovu razumijevanju divovskog Newtonova postignu%a. ono je odvažno poga'anje.

poput svih velikih prirodoznanstvenika. Lessing. neki koji sebe smatraju kriti arima scijentizma zapravo su dogmati ni. i borio se protiv njega u sklopu svoje kritike Newtonove optike. Me'utim. Keplera i Newtona. Goethe je tako'er poznavao tu ideologiju koja je neprijateljski raspoložena prema znanosti. Jedanput je predavanje u nekom zatvoru zapo eo rije ima: . 3. Taj se kriterij ne može uvijek primijeniti. a u svojoj polemici protiv dogmatske vjere u Newtonov autoritet Goethe je svakako imao pravo. Ali obi no se prirodoznanstvenici (osim ako nisu žrtve neke mode. U prvom redu ne znaju da prirodne znanosti raspolažu objektivnim i ne-ideološkim kriterijem napretka: napredovanja prema istini. Tako je došlo do pomodnih ideologija. Goethe je. Tu ast prihva%am sa zahvalnoš%u i velikom radoš%u. kao što se doga'a ak i dobrim fizi arima) sigurno i pravilno njime služe. Goethe i Einstein. od Pasteura i Claudea Bernarda. Njegovi argumenti protiv Newtona nisu doduše bili nepobitni. U Christchurchu na Novom Zelandu bio sam se sprijateljio s fizi arom profesorom Coleridgeom Farrom. Voltaire. Prije nego što to predavanje zapo nem. vjere u autoritet i ohole preuzetnosti koja tvrdi da nešto zna – mnogo eš%e poga'a pobornike sociologije znanja i sociologije znanosti nego njihove žrtve. Nikola Kuzanski. O takozvanim izvorima spoznaje Zahvaljujem vam za veliku ast koju ste mi iskazali dodijelivši mi naslov doktora filozofije Fakulteta društvenih znanosti svog sveu ilišta. Sam vrag vreba na to da se bacimo u naru aj toj znanosti nesklonoj ideologiji. Doista. Erazmo. Ovdje bih se ak usudio re%i da prigovor zbog scijentizma – dakle prigovor zbog dogmati nosti. i on ju je osudio. ideološki i autoritarni protivnici prirodnih znanosti. Rije i što ih Goethe stavlja u usta vragu nedvosmislene su: #im nauku i razum prezre tko – A najve%a je ljudska snaga to – (…) U šaci ja ve% ga imam svega! – Dame i gospodo. ali svi su veliki prirodoslovci katkad i griješili. Profesor Farr bio je socijalno orijentiran ovjek i držao je popularnoznanstvena predavanja u najrazli itijim krugovima. do vladavine velikih rije i i do neprijateljstva prema umu i prema prirodnim znanostima. u posljednjem trenutku preuzeo sam tako'er tešku obvezu da održim kratko predavanje. vjere u autoritet. kojemu je u doba mog dolaska onamo bilo otprilike onoliko godina koliko je meni sada. nadam se da me ne%ete prokleti što ovaj put zadnju rije prepuštam vragu glavom. bio je to vrlo originalan i duhovit ovjek i lan londonskog Kraljevskog društva. ispri at %u jednu istinitu pri u iz svojih novozelandskih dana. U društvenim je znanostima vladavina tog racionalnog kriterija osigurana u puno manjoj mjeri. me'u ostalim i u zatvorima. Galileja. premda rijetko s punom sviješ%u o tome. o kojima na žalost premalo znaju. velike prirodoslovce.XII Prigovor zbog scijentizma ili scijenticizma – to jest prigovor zbog dogmatske vjere u autoritet prirodoznanstvene metode i njezinih rezultata – stoga je posve promašen kad se upu%uje kriti koj metodi prirodne znanosti ili velikim prirodoslovcima. posebno od doba reforme pojma znanja koju zahvaljujemo ljudima kao što su Sokrat. bio protivnik scijentizma. To je onaj jednostavni i racionalni kriterij koji vlada razvojem prirodnih znanosti od Kopernika.

jer zbog kratko%e vremena nije mi. Tema mog predavanja glasi: O takozvanim izvorima ljudske spoznaje. I od gr kih filozofa do pripadnika be kog kruga temeljno je pitanje te spoznajne teorije bilo pitanje o izvorima naših spoznaja. a ta nam sli nost može pomo%i da prona'emo nov i bolji na in postavljanja pitanja u teoriji spoznaje. na izgled liberalni odgovori. ali ih ipak i te kako lako možemo dobiti) mogu u initi što manje štete?« Mislim da se bez takve promjene u svom postavljanju pitanja ne možemo nadati da %emo . Ono ina e navodi i na takve budalaste alternative kao što je: »Tko treba vladati. Tradicionalni su odgovori bili: »najbolji« ili »najmudriji«. Ali drugi. dodam mu novi uvod i u prvom ga redu skratim za otprilike sedam osmina. Tradicionalno postavljanje pitanja u teoriji spoznaje ima stanovite sli nosti s tradicionalnim postavljanjem pitanja u teoriji države. kao što su »narod« ili »ve%ina«. Te sam se situacije sjetio kad mi je profesor Weingartner prošle subote – dakle zaista u posljednji as – priop%io da se od mene o ekuje da danas ovdje održim predavanje. No nadam se da ga osim jednoga ili dvoje mojih cijenjenih slušatelja nitko ne%e prepoznati. prije svega zato što je moje predavanje još uvijek preduga ko. pravo mu budi. Tad mi je naravno pao na pamet profesor Farr. Nasuprot tome tvrdim da takvih autoriteta nema i da je svim tvrdnjama svojstven moment nesigurnosti. Stoga %u ovdje predložiti da se staro pitanje o izvorima naše spoznaje zamijeni jednim posve drugim pitanjem. jednog od vo'a be kog kruga.»Danas ovdje držim navlas jednako predavanje kao prije šest godina. Molim vas dakle da mi oprostite. Moj je glavni razlog to što ta pitanja pretpostavljaju autoritarni stav prema problemu ljudskog znanja. a i to da ja ovdje o ito ne mogu re%i: »Ako je netko od vas ve% uo moje predavanje. kad se u dvorani ugasilo svjetlo.) Predlažem da se umjesto toga prihvati drugi i puno skromniji na in postavljanja pitanja. nalazim se u još gorem položaju nego profesor Farr. pa ak i svim istinitim tvrdnjama. A to zna i da moraš biti kadar odgovoriti na sljede%a pitanja: Odakle to znaš? Na koji se izvor oslanja tvoja tvrdnja? Na kojim se opažajima tvoja tvrdnja temelji? Taj lanac pitanja smatram posve nezadovoljavaju%im. Na primjer: »Što možemo u initi da svoje politi ke institucije ustrojimo tako da loši ili nesposobni vladari (koje naravno nastojimo izbje%i. te %u u ovom predavanju pokušati navesti neke od razloga zašto ta pitanja držim tako nezadovoljavaju%ima. Poslije je rekao da mu je u mraku bilo malo nelagodno pri duši. Ako ga je dakle koji od vas ve% uo. nakon više neuspjelih pokušaja. preostalo ništa drugo nego da jedan svoj opsežniji stari rad1 malo dotjeram. tako'er svim tvrdnjama što se oslanjaju na opažanje. tako'er zapinju u autoritarnom postavljanju pitanja. Ve% 2500 godina postoji nešto poput teorije spoznaje. možemo primjerice pro itati sljede%e: Ako postaviš neku tvrdnju. On je naime dodao da mogu i ponoviti neko svoje staro predavanje. kapitalisti ili radnici?« (To je pitanje analogno spoznajnoteorijskom pitanju: »Što je krajnji izvor naše spoznaje? Intelekt ili osjetilno opažanje?«) Pitanje »Tko treba vladati?« o ito je pogrešno postavljeno. a odgovori koje izaziva autoritarni su. Mislim na pitanje: »Tko treba vladati?« To pitanje traži autoritaran odgovor. pravo mu budi!« Tek što je izgovorio te pomalo zajedljive rije i. Ona pretpostavljaju da su naše tvrdnje dopustive onda i samo onda ako se možemo pozvati na autoritet izvora spoznaje i posebno na opažaje. Tradicionalno temeljno pitanje o autoritarnim izvorima spoznaje odgovara naime tradicionalnom temeljnom pitanju u filozofiji države kakvu je razvio Platon. (Tako'er su paradoksalni.« Dakle. Još u jednom od kasnijih radova Rudolfa Carnapa. moraš je i opravdati.

On se izrazito razlikuje od »racionalizma« ili »intelektualizma« što su ga proklamirali Descartes i njegova škola. vjeruju%i da se spoznaja može legitimirati svojim obiteljskim stablom. Ako ikad istinu savršeniju od svih netko i objavi. Može biti da autoritet ima mo% da silom provede svoje zapovijedi i da mu se ne možemo oduprijeti. Jer kriti ka je odluka do nas: zapovijedi se možemo pokoriti ili ne pokoriti. po mogu%nosti samog boga. Ali na podru ju etike i %udoredne spoznaje Kantov se princip autonomije veoma približava tom stavu.. To je nazor. I predlažem da se pitanje o izvorima naše spoznaje zamijeni iz temelja razli itim pitanjem. #ini mi se da to an odgovor na moje pitanje »Na koji na in imamo izgleda da prepoznamo i isklju imo pogreške?« glasi: »Pomo%u kritike teorija i naga'anja drugih i – ako uzmognemo sebe tako odgojiti – pomo%u kritike vlastitih teorija i pokušaja spekulativnih rješenja. pitanje o izvorima spoznaje tako'er je pitanje o podrijetlu. Tradicionalno pitanje bilo je i jest: »Što su najbolji izvori naše spoznaje. Ve% je Ksenofan. Odgovor glasi: demokracija nam dopušta da se loših ili nesposobnih ili tiranskih vladara riješimo bez prolijevanja krvi. Demokracija se po mom sudu može teorijski utemeljiti samo kao odgovor na to puno skromnije pitanje. naime pitanjem: »Postoji li na in da se pogreške otkriju i isklju e?« Poput tolikih autoritarnih pitanja. Na posve sli an na in može se pitanje o izvorima naše spoznaje zamijeniti jednim drugim pitanjem.ikada do%i do razborite teorije države i njezinih ustanova. Pa ipak se tradicionalno pitanje o autoritativnim izvorima našeg znanja još i danas postavlja – veoma esto ine to ak pozitivisti i drugi filozofi koji su uvjereni da se bune protiv svakog autoriteta. Moj izmijenjeni na in postavljanja pitanja: »Što možemo u initi da otkrijemo pogreške?« posljedica je uvjerenja da takvog istog.« (Takva je kritika vlastitih teorija doduše krajnje poželjna. pa ak i od Kantova spoznajnog nauka. nikad ne smijemo priznati kao osnovu etike. pr. a ne episteme – kao što vidimo iz njegovih stihova2: Ne otkrivaju bogovi smrtnicima sve od po etka. Stav koji ovdje zastupam star je i potje e od Ksenofana. uvijek je na nama da kriti ki prosudimo je li moralno dopustivo pokoriti se toj zapovijedi. nekrivotvorene spoznaje. ma kako uzvišen bio. Kr. Ali s vremenom. znao da ono što nazivamo znanjem nije ništa drugo doli poga'anje i mnijenje – doxa.) Taj odgovor sažima stav koji bi se mogao opisati kao »kriti ki racionalizam«. spoznaje koja se izvodi iz vrhovnog autoriteta. držanje i predaja koju zahvaljujemo Grcima. kao što nema ni idealnih i nepogrešivih vladara. i kojoj je stoga svojstven autoritet vlastitog plemstva. ali nije prijeko potrebna. onda ne možemo umaknuti kona noj odgovornosti. jer ako mi nismo za to sposobni. Jer kad smo suo eni sa zapovijedi nekog autoriteta. traže%i. autoritet možemo priznati ili ga odbaciti. najpouzdaniji izvori. Taj princip izražava njegov nazor prema kojemu zapovijed nekog autoriteta. . Kant je tu ideju hrabro primijenio i na podru je religije: odgovornost za to da li u enja neke religije treba prihvatiti kao dobra ili odbaciti kao loša prema Kantu je naša. i da nas svi »izvori« naše spoznaje ponekad dovode u zabludu. Ono pita o iskonu naše spoznaje. Sigurnu istinu nitko spoznao nije i spoznat je ne%e O bogovima i stvarima svim o kojima zborim. Ona ( esto nesvjesna) metafizi ka ideja što leži u njegovoj osnovi je ideja rasno iste spoznaje. Znati je ne%e mo%i: naga'anje prožima sve. nekrivotvorenog i nepogrešivog izvora nema te da se pitanje o iskonu i o isto%i ne smije brkati s pitanjem o valjanosti i istinitosti. Ali ako možemo fizi ki odre'ivati svoj na in postupanja. na%i %e se drugi koji %e to obaviti za nas. otprilike 500. nalazimo što je bolje. izvori koji nas ne%e dovesti u zabludu i kojima se u slu aju dvojbe možemo obratiti kao krajnjoj instanciji?« Predlažem da po'emo od toga da takvih idealnih i nepogrešivih izvora spoznaje nema.

svaki poticaj tako'er predmet kriti ke provjere. No ako nisu posrijedi povijesna pitanja. Svakako se ponekad promatranjem ili isto slu ajnim otkri%em može u initi korak naprijed. Pokušaj bit tog naga'anja kritizirati što oštrije možeš! I ako možeš izmisliti eksperiment iji bi rezultat po tvom mišljenju mogao opovrgnuti moju tvrdnju. Tijekom takvog kriti kog ispitivanja istine mogu se upotrijebiti sve iole mogu%e vrste argumenata. To je priznanje po ivalo na tome što je Newtonova teorija s gotovo nevjerojatnim uspjehom odoljela najstrožim provjerama. onda kriti ki racionalizam – a isto tako kriti ki empirizam. a nipošto mi svi nisu jasni. onda se svako kriti ko razmatranje o njezinoj to nosti naravno mora pozabaviti i izvorima – premda ne »krajnjim« i »autoritativnim« izvorima. Sada %u sažeti rezultate naše rasprave. Isto tako iskon i podrijetlo imaju vrlo malo veze s istinom. da li se slaže s injenicama. Ne postoje krajnji izvori spoznaje. 2.« Strogo uzevši. spreman sam ti pri tom opovrgavanju pomo%i koliko god mogu. Po etak spoznaje ne može biti ništa – tabula rasa – ali ona tako'er ne može po%i od promatranja. No ta se injenica ne smije smatrati potporom tradicionalizmu. ali velika je ve%ina naših teorija pogrešna. Ni promatranje ni um nisu autoriteti.S obzirom na to smiono držanje ini se zapravo neobi nim što Kant u svom Znanstvenom nauku nije zauzeo isti stav kriti kog racionalizma. No u osnovi bi moj odgovor ostao isti. Tradicija je – osim onog znanja koje nam je priro'eno – kudikamo najvažniji izvor našeg znanja. spoznaja bi bez tradicije bila nemogu%a. Svaki je izvor. To su glavni izvori naših teorija i kao takvi su nezamjenjivi. Jasno je. da je samo jedno sprije ilo Kanta da u ini taj korak: njegovo priznanje Newtonova autoriteta na podru ju kozmologije. pitamo se je li neka tvrdnja istinita – to zna i. Odjenut %u ih u ruho teza: 1. korigiranju prijašnjeg znanja. obi avamo ustvr'ene injenice radije provjeriti sami. svaki je poticaj dobrodošao. osnova tvoje tvrdnje? Na kojim se promatranjima ona temelji?« glasi dakle ovako: »Ja uop%e ne kažem da nešto znam: moja tvrdnja samo je naga'anje. pa ipak nas dovesti u zabludu. 6. ali op%enito doseg nekog promatranja ili nekog otkri%a ovisi o tome da li nam ono omogu%uje da modificiramo postoje%e teorije. a ne primjerice povijesna. ini mi se. Najvažnija funkcija promatranja i logi kog mišljenja. Ako je moje tuma enje Kanta to no. Drugi izvori – poput intelektualne intuicije i intelektualne mašte – imaju ve%e zna enje. Ali ako te zanima problem koji sam pokušao riješiti svojim naga'anjem. Unato tome. Napredak našeg znanja sastoji se u modificiranju. Naprotiv. 5. jer nijedan. To što ve%ina izvora našeg znanja po iva na tradicijama pokazuje da neprijateljstvo prema tradiciji. nema nikakva zna enja. ali su tako'er nepouzdani: mogu nam stvari prikazati veoma jasno. ali svaki je izvor. 3. ali tako'er intelektualne intuicije i mašte je to što nam pomažu pri kriti koj provjeri onih smionih teorija koje nam trebaju da bismo proniknuli . dakle antitradicionalizam. Tako'er se ne%emo obazirati na izvor ili izvore iz kojih je moje naga'anje možda poteklo: postoje mnogi mogu%i izvori. taj odgovor vrijedi samo ako je posrijedi prirodoznanstvena tvrdnja. To je upotpunjenje omogu%io tek Albert Einstein. stav kriti ke potrage za pogreškom. Pitanja znanstvenog nauka nemaju zapravo nikakve veze s izvorima. Jer ako se pokusno postavljena tvrdnja odnosi na nešto povijesno. Jedna od najvažnijih metoda je kriti ko su eljavanje s našim vlastitim teorijama i osobito potraga za proturje jima izme'u naših teorija i promatranja. pa ni najmanji dio našeg baštinjenog znanja (pa ak ni našeg priro'enog znanja) nije otporan na kriti ko ispitivanje i u danom slu aju na obaranje. onda mi možeš u initi uslugu. koji nas je u io da bi Newtonova teorija unato svom golemom uspjehu možda ipak mogla biti pogrešna. nego da se bavimo izvorima svojih informacija. 4. koji tako'er zastupam – upotpunjuje Kantovu kriti ku filozofiju. hipoteza. Moj odgovor na tradicionalno pitanje spoznajne teorije: »Odakle to znaš? Što je izvor.

i besmisleno je kad netko ho%e biti to niji nego što to zahtijeva problemska situacija. dok je naše neznanje nužno bezgrani no. Zacijelo bi nam dobro inilo da se katkada prisjetimo da smo s obzirom na ono malo što znamo možda prili no razli iti. To za nas. Ako me ra unica ne vara. Vjerujem da pokušaj da se dozna više o svijetu vrijedi truda. Ideja prema kojoj moramo definirati svoje pojmove kako bismo ih u inili »preciznima« ili im ak dali neki »smisao« varljiva je. ostaje mi to no po jedna minuta za svaku godinu duhovnog i znanstvenog razvoja! I stoga vrijeme kojim raspolažem ne smijem tratiti na daljnje isprike.nepoznato. neriješene probleme. nije ništa novo. nema kritike naših pokušaja rješavanja. Neki naši zapadnja ki filozofi kulture. #inilo mi se gotovo nemogu%im da u 30 minuta kažem nešto razumno i razumljivo o našoj veoma širokoj okvirnoj temi koja glasi: duhovni i znanstveni razvoj u posljednjih 30 godina. što više produbljujemo svoje znanje. unato svim pokušajima da se do'e do ne eg novog. na žalost. to svjesnije. Znano st i kritika Kao starog alpbachovca jako me veselilo što sam pozvan na proslavu 30. Ali ini mi se da se duhovni razvoj u posljednjih 30 godina. Svako rješenje nekog problema stvara nove. ali ipak jest jedan od razloga za nj. I Kao što vidite iz naslova »Znanost i kritika« koji sam izabrao. ali da smo u svom bezgrani nom neznanju svi jednaki. Te ideje ne samo da se možemo nego i moramo držati. ali taj sam poziv prihvatio tek nakon stanovitog oklijevanja. jasnije i to nije ome'eno postaje naše znanje o onome što ne znamo. Jasno%a je intelektualna vrijednost po sebi. proroci propasti i nasilja. 7. 4. koji je u Indiju došao sa zapada. Jer svaka se definicija mora služiti odredbenim pojmovima. može podvesti pod Remarqueov naslov »Na zapadu ništa novo«. Taj razvoj. jer nisam filozof kulture. ma koliko daleko da smo iskora ili u nepoznato. pa tako nikada ne možemo izbje%i da na kraju krajeva radimo s neodre'enim pojmovima. propovijedali su to ve% dugo. nema autoriteta koji bi bio iznad svake kritike. naše znanje o vlastitom neznanju. nema potrage za nepoznatim i nema težnje za spoznajom. Problemi koji za predmet imaju zna enje ili definiciju rije i nevažni su. Na tom sam podru ju dakako laik. Jer bez nje nema objektivnih mjerila znanstvenog istraživanja. ro'endana Alpbacha. #ak bi takve isto verbalne probleme trebalo po svaku cijenu izbjegavati. 8. Što više doznajemo o svijetu. onda se bez opasnosti od dogmatizma možemo držati ideje da je i sama istina onkraj svakog ljudskog autoriteta. Razlog je tome sasvim jednostavno to što do duhovnog ili kulturnog razvoja u posljednjih 30 godina ne držim bogzna koliko. A bojim se da ni »na istoku ništa novo« ne svi%e – osim ako se zaokret Indije od Mahatme Gandhija k atomskoj bombi ne želi smatrati duhovnim razvojem. namjeravam duhovni razvoj manje-više zanemariti te se pozabaviti uglavnom razvojem znanosti. ak i ako sve što pri tom pokušaju izlazi na vidjelo nije ništa drugo doli spoznaja o tome koliko malo znamo. nego moram po eti. a njihova se teorija sada zaista i ostvaruje u nasilnim inima. No zar u svijetu duha nema ni ega emu bismo se mogli veseliti? Mislim da ima. Ako dakle prihvatimo nazor da na cijelom podru ju našeg znanja. to nost i preciznost to me'utim nisu. Veli ina svemira nije doduše najdublji razlog našem neznanju. Ti su novi problemi utoliko zanimljiviji što je teži bio prvobitni problem i što smioniji pokušaj njegova rješavanja. #esto s . Glavni je izvor našeg neznanja to što naše znanje može biti samo ograni eno. Neizmjernost svog neznanja naslu%ujemo promatraju%i neizmjernost zvjezdanog neba. zamjenjuje ideju nenasilnosti idejom nasilja. Apsolutna je preciznost nedostižna.

najrevolucionarniji i nadom najbogatiji duhovni razvoj u posljednjih 30 godina za koji znam. bila to znanost. Razvoj na tom podru ju najvažniji je. Stoga %u se u nastavku ograni iti na razvoje u kojima ta dva elementa. naravno. Da ne postoji tako veliko zanimanje za djela prošlosti. Ali u znanosti ih kontrolira kritika: znanstvena kritika. Takvi fantasti ni svjetovi pozitivizmu su bili omrznuti. veliki be ki pozitivist. na mene je snažno utjecao zna ajni be ki matemati ar Hans Hahn. racionalna kritika. umjetnost ili mit. i mora se priznati da je to djelomice zasluga tehnike – gramofona. i bio protivnik atomske teorije. a cijela naša fizika. Ti su spekulativni svjetovi. ne bi se tako esto emitirala. kako naga'amo. ne samo fizika strukture materije i atoma nego tako'er ona elektri nih i magnetnih polja i polja sile teže. mašta i racionalna kritika. No u ovom slu aju ta tehnika služi pravim duhovnim potrebama. Moj izbor je. Svoje znanstvene teorije nikad ne možemo opravdati jer nikad ne možemo znati ne%e li se pokazati pogrešnima. osobito jasno dolaze do izražaja. vo'ena je regulativnom idejom istine. Racionalna kritika vo'ena idejom istine karakteristi na je dakle za znanost. proizvodi naše mašte. III Najprije jedna napomena o matematici. zatim dalje postupamo strogo logi ki deduktivno. a da je ne sputava. ili to nije. No možemo ih kriti ki provjeriti: na mjesto opravdanja stupa racionalna kritika. naše intuicije. Taj je kriterij mogu%nost da se nešto kritizira. II Ako ovdje treba govoriti o znanstvenom razvoju. Zato je Ernst Mach. U empirijskim znanostima to je mogu%nost kritiziranja pomo%u empirijskih provjera ili empirijska opovrgljivost.radoš%u pomišljam na to kako je glazba velikih majstora prošlosti danas dostupnija mnogo ve%em broju ljudi i kako puno više ljudi ispunjava zahvalnoš%u. Kritika obuzdava maštu. Dok sam bio student. racionalna kritika. O tim se djelima jama no može re%i: Nepojmljivo velika djela Divna su kao prvog dana. na kojeg je pak snažno utjecalo Whiteheadovo i Russellovo veliko djelo Principia Mathematica. televizije. radija. #ak se ini da svakim danom postaju još divnija. te na taj na in dolazimo . usko povezan s mojim nazorima o znanosti i o kriteriju znanstvenosti. dok je mašta zajedni ka svemu što je kreativno. A sada %u prije%i na svoje dvije teme: prirodoznanstveni razvoj u posljednjih 30 godina i na svoju glavnu temu. kao u umjetnosti. onda o ito moram biti vrlo selektivan. Uzbudljiva svjetonazorna poruka tog djela bila je da se matematika može svesti na logiku. Jedna je od najboljih stvari u naše doba to što je razumijevanje za velika umjetni ka djela prošlosti tako živo. Jasno je da zbog ograni enog vremena mogu samo vrlo kratko govoriti o mogu%nosti kritiziranja. znanosti. da se matematika može logi ki izvesti iz logike. pa ak i pseudoznanosti vidim u stvarala koj fazi koja nam stvari pokazuje u drugom svjetlu i svijet svakodnevice pokušava objasniti pomo%u skrivenih svjetova. Na elo je mog izbora jednostavno: govorit %u o nekim znanstvenim razvojima koji su me najviše zanimali i ponajviše utjecali na moju sliku svijeta. No atomska se teorija nametnula. Ono što je zajedni ko umjetnosti. nadom i oduševljenjem nego što se to prije 30 godina moglo i sanjati. mitu. nalaze skriveni iza našeg iskustvenog svijeta. Po injemo od ne ega što je nedvojbeno logika. jest opis spekulativnih svjetova koji se. znanost i kritiku.

Zatim se prije 44 godine u raspravu uklju io matemati ar Kurt Gödel. iz nje izvode razrednu kalkulaciju. ali može se poja ati i tako da postane opovrgljiva. hipoteti no-deduktivne: ista je matematika dakle puno bliža prirodnim znanostima. nego razli iti na ini da se izgradi matematika ili njezine razli ite grane. poslije zvanih i formalisti. te je prije otprilike 40 godina situacija još bila ovakva: mogle su se razlikovati tri škole. ali nikada dotle da bi se u njima mogli dokazati svi relevantni istiniti iskazi. stolje%u. po svemu sude%i nema: samo kada su posrijedi slabi sustavi možemo dokazati da u našoj konstrukciji nema proturje ja. valja napustiti. Principia po inju od logike dedukcije. Taj rezultat svojatale su sve tri suparni ke škole. No to je doista bio po etak kraja. gdje je vladala izrazita naklonjenost logicizmu. predvo'ena Bertrandom Russellom. njihova se postavka dodatnim pretpostavkama može poja ati tako da ta hipoteza postane dokaziva. Trenutna je situacija promjenljiva. I bio je to. a u Be u Hansom Hahnom i Rudolfom Carnapom. osiguranja osnova. naime da se diferencijalni i integralni ra un može izgraditi kao dio nauka o skupovima. Ackermann. Gentzen i von Neumann. Njegov je drugi rezultat bio njegov genijalni dokaz za nepotpunost Principia Mathematica i teorije brojeva. naime kraja tih triju škola. to jest tezu o svodljivosti matematike na logiku. za koju su Cantor i Hilbert pretpostavili da je dokaziva. Izme'u dvojice najve%ih i najproduktivnijih matemati ara koji su bili upleteni u raspravu. #inilo se da to nije samo odvažan istraživa ki program nego da je on u Principia Mathematica i ostvaren. Naravno. No Principia Whiteheada i Russella našla su se ubrzo na udaru kritike. Mnogi matemati ari ne samo da su prijepor o osnovama matematike smatrali jalovim nego su odbacili itav program osnova. Drugo. Principia su tako'er mnogo pridonijela dokazivanju teze koja se još i danas rijetko pobija. koji nauk o skupovima nisu izvodili iz logike. što zna i da se ti sustavi mogu poja ati. Ve%inom su matemati ke teorije. škola aksiomati ara. pošao je od Hilbertovih problema i mogao se zacijelo pribrojiti formalizmu. te nadalje apstraktni nauk o skupovima što ga je Georg Cantor utemeljio u 19. Kažem »izgraditi«. A Tarski nam pokazuje da su važna podru ja matematike bitno nepotpuna. kojima su pripadali Poincaré. S druge je strane pokazala da je intuicija vrlo važna i sposobna za razvoj. neovisna je dakle o sadašnjoj teoriji. ne tvrde%i da postoje razredi. reprezentativna imena bila su Zermelo. Ta uvena hipoteza. ali se isprva inila beznadnom. koji su tvrdili da se matematika može svesti na logiku. nego su ga htjeli uvesti kao formalni sustav aksioma sli an euklidovskoj geometriji. dokaz za potpunost logi ke funkcijske kalkulacije. ali možda se može ukratko opisati ovako: Russellovu redukcionisti ku tezu. Hilbert. Tu dolazimo do zanimljivog primjera koji pokazuje da matematika može korigirati našu . po etak jedne nove filozofije matematike. Matematika se ne može u potpunosti svesti na logiku. ona je ak dovela do bitnog istan anja logike i. Tre%a skupina bila je ona takozvanih intuicionista. Hilberta i Brouwera. Gödel je studirao u Be u. može se re%i. ije su hipoteze naga'anja. nego što se to donedavno inilo. ro'eni Be anin. Gödelov prvi veliki rezultat. #ini se da ne postoji jedan sustav osnova matematike.do ne ega što je nedvojbeno matematika. do kriti kog korigiranja logike: do kriti kog korigiranja naše logi ke intuicije i do kriti kog uvida da naša logi ka intuicija ne seže predaleko. od iskazne kalkulacije i uže funkcijske kalkulacije. poput prirodoznanstvenih teorija. Bernays. Fraenkel. a ne »utemeljiti« jer krajnjeg utemeljenja. razvilo se veoma osobno obojeno neprijateljstvo. Situacija je bila jako zanimljiva. Prvo. a one koje nisu rezultat su kriti kog opovrgavanja intuitivnih ideja. Gödel i Cohen uspjeli su tako'er prona%i dokaze za to da se takozvana hipoteza o kontinuumu pomo%u dotada korištenih sredstava nauka o skupovima ne može ni opovrgnuti ni dokazati. Brouwer te poslije Hermann Weyl i Heyting. vjerujem. ali gdje su se oba druga pravca tako'er uzimala vrlo ozbiljno. škola logicista. Ve%ina kreativnih ideja nastala je intuitivno.

Tvorac te teorije Abraham Robinson umro je na žalost nedavno u Americi. Taj je argument opovrgnut time što je Gödel. a naše dosadašnje predodžbe o mlije nim putovima koji se mirno razilaze mogla bi . gr ki i mnogi drugi europski jezici pokazuju da u skladu s našom logi kom intuicijom rije »neopovrgljivo« i možda još jasnije rije »nepobitno« zna e koliko i »nepobitno istinito« ili »sasvim sigurno istinito«. formalizma i intuicionizma. Stoga je nadasve zanimljivo da se 1961. teorija otoka svjetova i sustava mlije nih putova koju je utemeljio Kant6 uvelike se razvila izme'u dva rata pod utjecajem Einsteinovih teorija i Hubbleovih metoda. stje e se dojam da smo na podru ju kozmologije pred nekima od tih potpuno revolucionarnih rezultata jednako bespomo%ni kao u politici pred zada%om da stvorimo mir. Tu je teoriju pak najve%im dijelom potaknuo problem stvaranja osnove za analizu. pa ak i mnogi njegovi kriti ari odbacivali su ga izri ito kao promašen: aktualni beskraj ograni en je na beskrajno veliku veli inu. a širenje najve%ih mlije nih putova pomnoženo je sa 150. a veliki majstor Cantor. ali koju nikada nije postavljao kao autoritet: ona je uvijek morala odoljeti provjeri pomo%u racionalne. Moje napomene o matemati koj logici i matematici nazna uju. na matemati koj mašti koja ga je doduše vodila. dakako. Ve% je i prije toga ono što je još Newton nazivao sustavom svijeta – Sun ev sustav – postalo stvar lokalnog karaktera. bio jako zastupljen. Golda i Hoylea mogla se radioastronomskim metodama ak potvrditi i. No pokušao sam upozoriti na neke od najzanimljivijih razvoja na tom beskrajno širokom podru ju beskraja. Tarskoga i Cohena što sam ih ovdje ukratko spomenuo sve se odnose na nauk o skupovima. No Hubbleova konstanta razilaženja smanjena je na jednu desetinu. Kriti ari su osobito Gödel. te se inilo da se Hubbleova teorija o širenju svemira potvr'uje.logi ku intuiciju1. to zna i za diferencijalni i integralni ra un. Epohalne studije Gödela. Kozmologija se u proteklih 30 godina nevjerojatno razvila. kako se ini. koji je osobito u svom prvobitnom obliku operirao pojmom beskrajno male veli ine. dobro uklapaju u taj okvir. #ini se da postoje objekti nalik zvijezdama. s filozofskog stajališta možda najvažnijoj od svih znanosti. Gödelovo djelo predstavlja kritiku svih pravaca što su se proslavili prije 40 godina: logicizma. Po mom mišljenju vrlo lijepa i zadovoljavaju%a teorija širenja svemira koja potje e od Bondija. na Cantorovu veli anstvenu teoriju aktualnog beskraja. Prava kozmologija. Njegovo je naga'anje zatim dokazao Paul Cohen3. istodobno pretpostavio i nedokazivost (te stoga problemati an karakter) te nepobitne postavke2. opovrgnuti u korist starije teorije o širenju kao posljedici eksplozije. IV Sada %u nekoliko minuta posvetiti kozmologiji. Isprva je izgledalo kao da se rezultati radioastronomije. kojem je Gödel pripadao. dosad nevi'ene mase i gusto%e. samo njihove obrise. na razvoje što od po etka do kraja po ivaju na kriti kom pristupu problemima. Taj pojam beskrajno male veli ine ve% su Leibniz i drugi teoreti ari potencijalnog beskraja smatrali pukim pomo%nim pojmom. Mnoge druge rezultate radioastronomija tako'er dovodi u pitanje. engleski. Tarski i Robinson. Istodobno je njegovo djelo zna ilo kritiku pozitivizma koji je u be kom krugu. koja se nakon Drugog svjetskog rata najprije razvila u Engleskoj i Australiji. njegovi sljedbenici. je razradio u svim pojedinostima5. javio »drugi Cantor« (taj izraz potje e od A. Njema ki. A Gödelova je kritika bila utemeljena na njegovoj matemati koj intuiciji. Ako se povrh toga neopovrgljivost nekog iskaza još i dokaže (kao u Gödelovu dokazu za nepobitnost hipoteze o kontinuumu). kriti kodiskurzivne metode. koji je dokazao nepobitnost hipoteze o kontinuumu. onda je prema našoj logi koj intuiciji dokazan sam iskaz jer je dokazana njegova neopovrgljiva istinitost. Fraenkela4) koji je razvio strogu teoriju aktualne beskrajno male veli ine i 1966.

zapo inje nova faza pokušaja da se teorija materije i kozmologija tješnje povežu. Neobi no je dakle što se radioastronomijom nije eksperimentiralo još prije dvadeset godina. grana fizike. Ta je revolucija usporediva s onom koju je izazvao Galilejev teleskop. K tome su se fizi ari ve% dugo. služe%i se pritome Paulijevom hipotezom iz 1934. . koji je poput Schrödingera bio ro'eni Be anin. Osobito su Einstein. Eddington i drugi razvijali kao granu fizike. iznijeli zanimljiva razmišljanja o odnosima izme'u strukture materije. a otada su te ideje više ili manje napuštene. kao što znamo. U svakom je slu aju radioastronomija. na po etak biologijski orijentirane razvojne psihologije i na novu interpretaciju darvinizma.možda uskoro zamijeniti teorija o katastrofama što se stalno ponavljaju. Nasuprot tome. Radiotelegrafija je. i dalje radili na jedinstvenoj fizikalnoj slici svijeta. s jedne i kozmologije s druge strane7. Einstein. barem od Newtonova doba. od doba innsbruškog profesora Hessa. Bilo je to prije etrdeset godina. u prvom redu Einstein. A budu%i da su valovi o kojima je rije (prema teoriji) nevidljivi svjetlosni valovi. U svakom je slu aju zna ajno da taj novi pokušaj polazi od o ekivanja koje je pokusima kriti ki opovrgnuto. Eddington. koja je za posljedicu imala itavo more krajnje važnih i pou nih radova. i to na osnovi neo ekivanih rezultata pokusa koji su pokazali da solarna struja neutrina na izgled ne postoji. VI Kao možda najvažniji primjer znanstvenog razvoja u posljednjih 30 godina spomenut %u još razvoj biologije. Ali u nju se sumnjalo duže nego u Lavoisierovu teoriju izgaranja. Ne mislim samo na jedinstveni prodor na podru ju genetike što ga je ostvarila teorija Jamesa Watsona i Francisa Cricka. No kao da i to ve% nije bilo dosta. Mach. nasuprot svim o ekivanjima. Erwin Schrödinger i Wolfgang Pauli. a tome se i nadam. vjerujem da je povijest znanosti u biti povijest ideja. atoma. primjena Maxwellove teorije koja se temelji na djelu Heinricha Hertza. psihologije životinja. Potsdamski kozmolog i fizi ar Hans-Jürgen Treder pokušao je negativni rezultat tih pokusa uklopiti u svoju verziju op%e teorije relativnosti. To se zacijelo može objasniti time što nitko nije ozbiljno pomišljao na to: ono što je nedostajalo bila je ideja. Watson i Crick nisu postavili samo teoriju kemijske strukture gena nego i kemijsku teoriju replikacije gena te k tome teoriju utjecaja što ga plan kodificiran u genima ima na organizam. Nova ideja – nova teorija – djeluje poput novog osjetila – utjecala tehnika na nju ili ne. otkrili su tako'er abecedu jezika kojim je taj plan sastavljen: abecedu genetskog koda. Pove%ala su bila poznata puno prije nego što je Galileju palo na pamet da ih upotrijebi u astronomskom dalekozoru. iako su neki veliki fizi ari. bila je bliska pretpostavka da neke zvijezde ne odašilju samo svjetlo nego i radiosignale. V Kozmologija je. Ovdje je na mjestu jedna op%enita primjedba. Time možda. #esto se tvrdi da povijest znanstvenih otkri%a ovisi o isto tehni kim izumima novih instrumenata. zna ila nadasve uzbudljivo i revolucionarno razdoblje u povijesti kozmologije. Werner Heisenberg i Cornelius Lanczos. Mislim tako'er na uzmah u istraživanju ponašanja. te su je Kant. A kada je ideja došla. zanimali za takozvano svemirsko zra enje. ubrzo nakon izuma cijevnog poja ala. dovela je do neo ekivanih i revolucionarnih otkri%a. mašta. No u najnovije vrijeme ponovno su aktualizirane Paulijeve spekulacije o povezanosti neutrinskih polja s gravitacijom. U emu se sastojao prodor Watsona i Cricka? Ideja gena prili no je stara: može se re%i da je implicitno prisutna u djelu Gregora Mendela.

što je posljedica organiziranog istraživanja. rje nik. Poznata nam je i funkcija mnogih enzima. te stoga novom pritisku odabira. A taj je novi pritisak odabira tada ono što upravlja genetskim razvojem i uzrokuje prilagodbu novom okolišu. a iz te upute zabilježene genetskim kodom možemo iš itati to nu (linearnu) kemijsku formulu strukture tog enzima. starija od Darwina. Na temelju Watsonove i Crickove teorije to je znanstveno udo postalo stvarnost još u posljednjoj godini Schrödingerova života. na primjer istraživa ki nagon životinja. Dame i gospodo. U novim divovskim znanstvenoistraživa kim organizacijama vidim ozbiljnu opasnost koja prijeti znanosti. zaklju no %u još re%i da se na temelju iznena'uju%ih rezultata najnovije prošlosti ne smije suditi o budu%nosti znanosti. iji je spomen tako usko vezan uz Alpbach. Znamo da je svaki gen uputa za izgradnju odre'enog enzima. a tako'er za Watsona i Cricka. To je ona strana Darwinove teorije koju su Lloyd Morgan. tu novu ekološku nišu. Ta je jednostavna i uvjerljiva teorija doduše stara – kao što pokazuje Alister Hardy. sklonost nekoj novoj hrani ili gra'enju gnijezda na odre'enoj vrsti stabla zna i da životinja stupa u novi okoliš i onda kada ne mijenja prebivalište. njihova znatiželja. Nova ideja teorije organskog odabira sastoji se u tome da takvi novi oblici individualnog ponašanja preko prirodnog odabira uzro no utje u na razvoj roda.Naga'anje da postoji nešto poput genetskog koda prvi je.«8 Ta se Schrödingerova hipoteza u idu%ih trideset godina na jedinstven na in razvila i potvrdila. životinja pak sebe i svoje potomke izvrgava novom utjecaju okoliša. njihove sklonosti i nesklonosti. Time se pokazalo da individualna inicijativa ima aktivnu ulogu u darvinovskom razvoju. ime se bavio primjerice Waddington. Prihva%aju%i taj novi okoliš. koliko znam. temeljna ideja darvinizma pridaje individualnim na inima ponašanja životinja i biljaka po svemu sude%i tek malu važnost u evoluciji – mislim na na ine ponašanja poput sklonosti neke životinje nekoj novoj hrani ili nekoj novoj metodi lova. Na primjer. No dok iz šifrirane formule nekog gena možemo iš itati kemijsku formulu odgovaraju%eg enzima. iznio Erwin Schrödinger. zasad iz formule enzima ne možemo iš itati njegovu biološku funkciju: tu je granica našeg znanja o zna enju genetskog koda. Preostaje nam da se nadamo da %e unato tome uvijek iznova biti velikih individualista. Abeceda. Ideja je jednostavna: svaki novi na in ponašanja može se izjedna iti s izborom nove ekološke niše. Velikani znanosti bili su kriti ki individualisti. Schrödinger je govorio o darvinovskom odabiru u lamarkisti kom ruhu. Schrödinger je napisao: »To su kromosomi. koji u nekoj vrsti šifriranog pisma sadrže cijeli plan razvoja pojedinca. Galdwin i drugi nazvali »organski odabir«. Ona mnogo jasnije od Lamarcka pokazuje da ponašanje. ili vjerojatno samo aksijalni kostur onoga što pod mikroskopom vidimo kao kromosome. Za razliku od lamarkizma. sintaksa i semantika (to jest nauk o zna enju) tog jezika o kojemu je naga'ao Schrödinger sada su poznati. iako Schrödinger nije bio ni prvi ni posljednji koji je na toj misli radio9. Svaki novi na in ponašanja nekog individualnog organizma ima dakle stvarala ke i esto revolucionarne posljedice za povijest roda. može kroz povijest roda presudno utjecati na genetski razvoj. a molekularni genetski kod je dešifriran. Duh znanosti se promijenio. To razmišljanje prevladava neutješan i deprimiraju%i dojam što ga je darvinizam ostavljao sve dotle dok se inilo da aktivnost pojedina nog organizma ne može igrati nikakvu ulogu u mehanizmu odabira. pa i plan njegova funkcioniranja u stanju zrelosti. Na kraju %u još spomenuti jednu važnu i dobrodošlu biologijsku misao koja je tako'er povezana sa Schrödingerovim djelom. pa ak i od Lamarcka10 – ali je u posljednjih trideset godina ponovno otkrivena i razvijena te eksperimentalno provjerena. a ubrzo nakon njegove smrti kod je u potpunosti dešifriran. To je naravno vrijedilo za Schrödingera i Gödela. .

za svoju bih etvrtu tezu ustvrdio da s njom dolazimo do samog središta teme. Logika društvenih znanosti U svom referatu o logici društvenih znanosti htio bih po%i od dviju teza koje izražavaju suprotnost izme'u našeg znanja i našeg neznanja. To opravdavam time što mi je preporu eno da ovaj referat sastavim u obliku teza – taj mi se poticaj u inio veoma korisnim. #etvrta teza: Ako se uop%e može govoriti o tome da znanost ili spoznaja negdje po inju. ili možda još malo to nije re eno. zapravo je gotovo samo po sebi razumljivo da spoznajna logika mora nadovezati na napetost izme'u znanja i neznanja. otkri%em prividnog proturje ja izme'u našeg tobožnjeg znanja i tobožnjih injenica. društvene su znanosti tako'er uspješne ili neuspješne. naravno. nepismenosti. Nasuprot mojim prvim trima tezama koje svojom apstraktnoš%u možda pobu'uju dojam da se malo previše udaljuju od moje teme. poput problema siromaštva. Pritom ne moraju uvijek biti posrijedi teorijski problemi. svakim problemom koji riješimo ne samo da otkrivamo nove i neriješene probleme nego tako'er otkrivamo da je ondje gdje smo vjerovali da stojimo na vrstom i sigurnom tlu zapravo sve nesigurno i klimavo. Važna posljedica tog uvida formulirana je u mojoj etvrtoj tezi. i to do te mjere da to želim formulirati u sljede%oj. onda vrijedi sljede%e: spoznaja ne po inje od opažaja ili promatranja ili od skupljanja podataka ili injenica. otkri%em unutrašnjeg proturje ja u našem tobožnjem znanju ili proturje ja izme'u našeg tobožnjeg znanja i injenica. bez iznimke. nego po inje od problema. samo naoko proturje ne. Kad se malo razmisli. Prva teza: Znamo gomilu toga – i to ne samo pojedinosti od dvojbenog intelektualnog interesa nego u prvom redu stvari koje nam. Prividno proturje je nastaje uglavnom zato što se rije »znanje« u prvoj tezi rabi u malo druk ijem zna enju nego u drugoj tezi. karakter i kvaliteta problema – dakako uz smionost i osebujnost predloženog rješenja – odre'uju . logike društvenih znanosti. ali prije nego što tu etvrtu tezu ovdje iznesem. htio bih re%i koju rije isprike zbog mnogih teza što %e još slijediti. No time je Sokratova ideja neznanja dobila posve nov obrat. No oba su zna enja važna i obje su teze važne. Druga teza: Našem neznanju nema granica i ono nas može i te kako otrijezniti. Peta teza: Kao i sve druge znanosti. U svim slu ajevima. Moja je etvrta teza dakle sljede%a. Jer svaki problem nastaje zahvaljuju%i otkri%u da u našem tobožnjem znanju nešto nije u redu.5. Tre%a teza: Temeljna zada%a i možda ak presudni kamen kušnje svake spoznajne teorije jest da uzme u obzir naše prve dvije teze i razjasni odnose izme'u našeg udesnog i sve ve%eg znanja i našeg sve izrazitijeg uvida da zapravo ne znamo ništa. Svakim korakom naprijed koji u inimo. iako je to oblik koji bi mogao pobuditi dojam dogmati nosti. Upravo nam golemi napredak prirodnih znanosti (na koji aludira moja prva teza) uvijek iznova otvara o i za vlastito neznanje. To zna i da spoznaja po inje napetoš%u izme'u znanja i neznanja: bez znanja nema problema – bez neznanja nema problema. politi kog tla enja i pravne nesigurnosti. bili su važna ishodišta istraživanja na podru ju društvenih znanosti. No ti prakti ni problemi dovode do razmišljanja. Moje su dvije teze o znanju i neznanju. plodne ili neplodne u pravilnom razmjeru sa zna enjem ili zanimljivoš%u problema o kojima je rije . a naravno i u pravilnom razmjeru s poštenjem. do teoretiziranja i time do teorijskih problema. me'u ostalim i na podru ju samih prirodnih znanosti. To bi se u petoj tezi moglo formulirati na sljede%i na in. tre%oj tezi. Ozbiljni prakti ni problemi. osim što imaju veliko prakti no zna enje. zanimljive ili dosadne. ili logi ki promotreno. Nema znanja bez problema – ali ni problema bez znanja. tako'er mogu pružiti dubok teorijski uvid i omogu%iti udesno razumijevanje svijeta. izravnoš%u i jednostavnoš%u s kojima se tim problemima pristupa.

Ona se sastoji u sljede%emu. a to zna i prije svega u tome da nijedna teorija nije izuzeta od kritike te tako'er u tome da su logi ka pomagala kritike – kategorija logi kog proturje ja – objektivna. To je kriti ki razvijena metoda pokušaja i pogreške (»trial and error«). to zna i na primjer od statisti kih ispitivanja. a promatranje postaje neka vrsta ishodišta samo onda ako otkrije neki problem. dakle kao neznanje. Rješenja se predlažu i kritiziraju. Time dolazim dotle da svoju glavnu tezu mogu formulirati kao tezu broj šest. Sedma teza: Napetost izme'u znanja i neznanja dovodi do problema i do pokušaja rješavanja. jer objektivnost zna i nevrednovanje.vrijednost ili bezvrijednost znanstvenog postignu%a. jer sva se kritika sastoji u pokušajima opovrgavanja. onda ga pokušavamo opovrgnuti. b) Ako je on dostupan kritici koja se usredoto uje na sam predmet. i to ga prihva%amo u prvom redu kao pokušaj dostojan daljnje rasprave i kritike. f) Takozvana objektivnost znanosti sastoji se u objektivnosti kriti ke metode. Tu je primjerice promašeni i pogrešno protuma ivi metodološki naturalizam ili scijentizam koji zahtijeva da društvene znanosti napokon nau e od prirodnih znanosti što je to znanstvena metoda. Tako %eš se približiti idealu znanstvene objektivnosti. a društveni se znanstvenik samo u najrje'im slu ajevima može osloboditi od vrijednosti vlastitog društvenog sloja do te mjere da bi se makar donekle približio nevrednovanju i objektivnosti. A jedini oblik opravdanja našeg znanja opet je samo privremen: on se sastoji u kritici. on se upravo zato isklju uje kao neznanstven. c) Ako naša kritika opovrgne neki pokušaj rješavanja. u našim teorijama nije sasvim u redu. d) Ako on odoli kritici. Da bi se donekle dao naslutiti sadržaj te moje glavne teze i njezino zna enje za sociologiju. Ishodište je dakle uvijek problem. ili to nije. u tome što se ini da su naši pokušaji rješavanja zasad odoljeli i našoj najoštroumnijoj kritici. Promatranja dakle dovode do problema samo onda ako proturje e nekim od naših svjesnih ili nesvjesnih o ekivanja. bit %e korisno suprotstaviti joj neke druge teze jedne rasprostranjene i esto posve nesvjesno apsorbirane metodologije. Ali ona se nikada ne ukida. ako je to u društvenim znanostima uop%e mogu%e. Pa ono što tada postaje ishodište znanstvenog rada nije toliko promatranje kao takvo. Pritom ti mora biti jasno da je u društvenim znanostima kudikamo teže posti%i objektivnost (ako se ona uop%e može posti%i) nego u prirodnim znanostima. iako možda samo privremeno. Šesta (glavna) teza: a) metoda društvenih znanosti. nego promatranje u svom osebujnom zna enju – a to zna i upravo promatranje koje stvara problem. ili drugim rije ima. kao i ona prirodnih znanosti. Naši se pokušaji rješavanja pogotovo ne mogu pokazati vjerojatnima (u smislu ra una vjerojatnosti). onda %emo iskušati neki drugi. ako nas iznenadi. Temeljna ideja koja stoji iza moje glavne teze mogla bi se možda sažeti i ovako. . To bi se stajalište možda moglo ozna iti kao kriticisti ko. Jer pokazuje se da se naše znanje uvijek sastoji samo od privremenih i pokusnih prijedloga za rješenja. te stoga na elno uklju uje mogu%nost da se pokaže kao pogrešno. Taj promašeni naturalizam postavlja zahtjeve kao što je: po ni od promatranja i mjerenja. Pozitivno opravdanje koje bi išlo dalje od toga ne postoji. ako nam pokaže da nešto u našem znanju – u našim o ekivanjima. Ako neki pokušaj rješavanja nije dostupan kritici koja se usredoto uje na sam predmet. zatim induktivno prije'i na uop%avanja i na stvaranje teorija. sastoji se u tome da se iskušavaju pokušaji rješavanja njihovih problema – problema od kojih one polaze. onda ga privremeno prihva%amo. e) Metoda je znanosti dakle metoda tentativnog pokušaja rješavanja (ili doskakanja problemu) koji kontrolira najoštrija kritika.

u prvom redu zato što znanstvena struka uop%e ne postoji kao stvar po sebi. a na kojoj su bili zastupljeni filozofi. Prije nekoliko godina sudjelovao sam na etverodnevnoj konferenciji koju je potaknuo jedan teolog. Nakon nekoliko po etnih poteško%a i eliminacije pokušaja da nas se . bilo je oko osam sudionika. to su problemi i znanstvene tradicije. i mi smo izgubljeni – to jest izgubljena je antropologija i sociologija. U tom kontekstu htio bih ispri ati pri u koja je doduše ekstremna. Osma teza: Dok je prije Drugog svjetskog rata ideja sociologije još bila ideja op%e teorijske društvene znanosti – usporedive možda s teorijskom fizikom – i dok je ideja društvene antropologije bila ideja sociologije primijenjene na vrlo posebna. sve u svemu. A ono što zbilja postoji. a nema ni razloga za pretpostavku da bi nas stanovnik Marsa vidio »objektivnije« nego što se primjerice mi sami vidimo. naime društvena antropologija primijenjena na jedan vrlo poseban oblik društva – antropologija visokoindustrijaliziranih zapadnoeuropskih društava. nego zato što svjedo i o pobjedi pseudo-prirodoznanstvene metode. taj se odnos danas na najza udniji na in obrnuo. ali to u ovom kontekstu uop%e nije bitno. a antropolog je od skromnog i pomalo kratkovidnog fieldworkera postao dalekovidni psiholog. A tako'er %u rado priznati da za nas Europljane može biti vrlo privla no i zanimljivo da jednom same sebe vidimo kroz nao ale društvenog antropologa. kao što esto vjeruje i iju društvenu ulogu nerijetko i prili no rado pokušava igrati. Nekadašnji pak teorijski sociolog mora biti sretan što može opstati kao fieldworker i stru njak – kao promatra i opisiva totema i tabua uro'eni ke bijele rase zapadnoeuropskih zemalja i Sjedinjenih Država. Unato ovoj devetoj tezi. Deseta teza: Pobjeda antropologije je pobjeda metodologije koja tobože promatra. Tema je bila »znanost i humanizam«. odnos izme'u sociologije i antropologije potpuno se preokrenuo. trenutno prevladao u društvenim znanostima izvan podru ja nacionalne ekonomije. Kada to formuliramo kao tezu. ipak je on. No premda su te nao ale možda obojenije od drugih. shvatite je kao izmišljenu – kao izmišljenu ilustraciju koja grubim pretjerivanjima želi istaknuti važnu poantu. Antropolog nije promatra s Marsa.Po mom je sudu svaki od iskaza što sam ih ovdje pripisao tom promašenom naturalizmu krajnje pogrešan i temelji se na pogrešnom shva%anju prirodoznanstvene metode. Pri a je istinita. spomenuti je preokret u odnosima izme'u sociologije i antropologije krajnje zanimljiv. Da to još jednom ukratko ponovim. a u prvom redu pobjeda jedne tobože objektivnije i stoga prividno prirodoznanstvene metode. U nastavku namjeravam jedan mali dio dragocjenog vremena kojim raspolažem posvetiti kritici promašenog naturalizma. Ponajprije moram priznati da je društvena antropologija otkrila mnogo zanimljivoga i važnoga te da je ona jedna od najuspješnijih društvenih znanosti. Iako naime veliki dio društvenih znanstvenika zacijelo odbacuje jednu ili drugu podtezu tog promašenog naturalizma. Društvena antropologija promaknuta je od primijenjene posebne znanosti u temeljnu znanost. ali nipošto nije jedina svoje vrste. u cjelini uzevši. Tako dolazim do svoje idu%e teze. to rado priznajem. Deveta teza: Takozvana znanstvena struka samo je ome'en i konstruiran konglomerat problema i pokusnih rješenja. Moja je deseta teza. ne zbog struka ili njihovih naziva. barem u anglosaksonskim zemljama. To je Pirova pobjeda. a ini se da se sociologija sve više pomiruje s tim da postane dio društvene antropologije. dobivamo devetu. biolozi. antropolozi i fizi ari – po jedan do dva predstavnika svake struke. dapa e ak na mitu – na žalost veoma rasprostranjenom mitu o induktivnom karakteru prirodoznanstvene metode i karakteru prirodoznanstvene objektivnosti. teško da su baš zbog toga objektivnije. Društvena antropologija ili etnologija postala je op%a društvena znanost. No tu promjenu sudbine društvenih znanstvenika ne treba uzimati suviše ozbiljno. molim vas. pomalo preoštro sro ena. Simptome te pobjede formulirat %u u svojoj osmoj tezi. tobože opisuje i tobože induktivno uop%ava. naime primitivna društva. Ako vam se u ini suviše nevjerojatnom. još jedna takva pobjeda.

Kao antropolog. ono što nas zanima jesu pojmovi kao što su posebno naglašavanje. Odgovorio je da se suviše usredoto io na promatranje našega grupnog ponašanja da bi mogao pratiti naše pojedine rasprave o samom predmetu. zapravo nam on uop%e nije bitan. u trodnevnim zajedni kim naporima etvorice ili petorice sudionika pošlo je za rukom podignuti raspravu na neobi no visoku razinu. U ovom krugu ovdje tako'er zacijelo ne treba upozoravati da je pomalo ekstremni stav mog antropološkog prijatelja. Premda moram priznati da je moj antropološki prijatelj na toj konferenciji zauzeo ekstremnu poziciju. kako se nakon razli itih pokušaja te vrste razvija hijerarhijski poredak i time uspostavlja ravnoteža unutar skupine te grupni verbalizacijski ritual. i naravno u prvom redu simptomi takvog utjecaja. Osim toga je nau io da verbalno ponašanje (stalno je rabio izraze »verbal behaviour« i »verbalization«) ne prosu'uje doslovce niti doslovce shva%a. oklijevanje. ipak ona. eto. Posve je subjektivna iluzija vjerovati da se argumenti i druge dojmljive verbalizacije mogu oštro razlu iti. za nas je važno to što vi takvim sredstvima možete ostaviti neki dojam ili utjecati jedni na druge. i poslije da li vjeruje da u raspravi o predmetu postoji nešto poput razloga i argumenata koji mogu biti valjani ili nevaljani. eto. to je na primjer na in na koji ovaj ili onaj pokušava dominirati skupinom i kako ostali. uvjeren da ne postoji objektivna istina. a ako je rije o takozvanim argumentima. Mi antropolozi«. a ja sam mu onda postavio dva pitanja: prvo. da li ima što primijetiti o rezultatima naše rasprave o predmetu. To ima veze s tim što sam ja promatra . a kamoli objektivno valjani i objektivno nevaljani argumenti. pod utjecajem ne samo behavioristi kog ideala objektivnosti nego i ideja što su poniknule na njema kom tlu: mislim na op%i relativizam – na povijesni relativizam koji je. Vremenski element dolazi do izražaja i u tome što takozvane argumente koje prihvati debatna skupina poput ove netko od njezinih sudionika poslije može opet dovesti u pitanje ili odbaciti. bilo sami ili u savezu s drugima. onda je to naravno samo na in verbalnog ponašanja koji nije nimalo važniji od svih ostalih. a mislim da je i takozvana sociologija znanja znatno pridonijela nastanku dogmi mog antropološkog prijatelja. Ina e bi tako'er bio ugrozio svoju objektivnost – možda bi bio upleten u te rasprave. »što na ovom skupu dosad još nisam progovorio ni rije i. rekao je gotovo doslovce. nije nipošto netipi na i nimalo nevažna. jest društvena i psihološka funkcija tog verbalnog ponašanja. I dodao je sljede%e: »Dok na vas kao sudionike diskusije ostavljaju dojam argumenti ili razlozi. nisam na ovu konferenciju došao toliko radi sudjelovanja u vašem verbalnom ponašanju. Ono što nas zanima jest kako se govori. »u imo kako da takve društvene fenomene promatramo izvana i s objektivnijeg stajališta. na primjer proleterska znanost i gra'anska znanost.« Svog smo antropološkog posjetioca s Marsa saslušali do kraja. kadli se za rije javio nazo ni društveni antropolog. ma koliko naoko razli ito bilo pitanje o kojem se raspravlja. rekao je. sam predmet razgovora. A to sam i u inio.« Taj doga'aj ne%u dalje opisivati. kad je rije o njegovom idejnopovijesnom podrijetlu. Pritom nisam uvijek mogao pratiti vaše rasprave o samom predmetu. a da je bio dopustio da ga to naposljetku ak ponese. onda je nau io da je ono o emu se govori. Ono što je njemu važno.impresionira uzvišenom dubinom. i na sociološki relativizam koji nas. koliko zato da bih prou io vaše verbalno ponašanje. pa bi tu bio kraj njegovoj objektivnosti. dramska mijena kao takva. rekao je otprilike. prili no malo važno. a te su stvari uvijek veoma sli ne. nego uvijek samo igra uloga. u i da postoje istine ili znanosti za ovu ili onu skupinu ili klasu. U najboljem bi se slu aju argumenti mogli podijeliti na takve koji se u stanovitim skupinama u odre'eno doba prihva%aju kao valjani ili nevaljani. »Možda se udite«. nego samo istine za ovo ili ono doba. bio bi postao jedan od nas. pogotovo kada se malo ublaži. Što se ti e stvarnog sadržaja rasprave. priklanjanje i popuštanje. odbijaju njegove pokušaje. ali kad je netko poput mene prou avao na desetke skupina koje o ne emu raspravljaju. U svakom smo se slu aju svi baš bili zadubili u raspravu. . Naša je konferencija – barem se meni tako inilo – bila dosegnula stadij u kojemu smo svi imali radostan osje%aj da u imo jedni od drugih.

a neobjektivnost tuma i njihovim društvenim položajem. Ona stoga djelomice ovisi o itavom nizu društvenih i politi kih odnosa koji omogu%uju tu kritiku. I posve je pogrešno uvjerenje da je prirodoslovac objektivniji od društvenog znanstvenika. a ona je važnija. takve izvanznanstvene interese nemogu%e je isklju iti iz znanstvenog istraživanja. ona nije i jedina: relevancija. koja objektivnost vidi u ponašanju pojedina nih znanstvenika. Neki su od vrsnih suvremenih fizi ara ak utemeljili škole koje se snažno odupiru novim idejama. Trinaesta teza: Takozvana sociologija znanja. Samo %u se ukratko pozabaviti naivnom i promašenom idejom znanstvene objektivnosti na kojoj se te pojave temelje. objašnjavala ka snaga.No ta je pozicija apsurdna. potpuno je promašila taj presudni moment – to jest injenicu da se objektivnost temelji isklju ivo na kritici. I premda je znanstveni rad nemogu%e trajno osloboditi izvanznanstvenih primjena i vrednovanja. nego lu enje onih interesa što ne pripadaju potrazi za istinom od isto znanstvenog zanimanja za istinu. državna mo% (naime politi ko toleriranje slobodne rasprave). #etrnaesta teza: U kriti koj raspravi razlikujemo pitanja kao što su: (1) pitanje istinitosti nekog iskaza. Potonja se može objasniti samo pomo%u takvih socijalnih kategorija kao što su na primjer: natjecanje (kako pojedina nih znanstvenika tako i razli itih škola). Jedanaesta teza: Posve je promašena pretpostavka da objektivnost znanosti ovisi o objektivnosti znanstvenika. postoje isto znanstvene vrijednosti i nevrijednosti te izvanznanstvene vrijednosti i nevrijednosti. Drugim rije ima. pitanje njegove relevancije. Sasvim sli no kao problem objektivnosti možemo i takozvani problem osloba'anja od vrednovanja riješiti na puno slobodniji na in nego što se to obi no zbiva. prijateljsko-neprijateljske podjele rada me'u znanstvenicima. a sli no je i s vrijednostima kao što su plodnost. rasprave na kongresima). i baš kao što se oni ne mogu isklju iti iz prirodoznanstvenog istraživanja – na primjer iz fizikalnog – tako se ne mogu isklju iti ni iz istraživanja na podru ju društvenih znanosti. Moja teza ima me'utim i jednu pozitivnu stranu. No premda je istina vode%a znanstvena vrijednost. premda naravno kratkoro no uvijek igraju svoju ulogu. Prirodoslovac je jednako pristran kao svi drugi ljudi i on je na žalost – osim ako ne pripada malom broju onih koji stalno proizvode nove ideje – obi no krajnje jednostran i na strani svojih vlastitih ideja. Sitnice kao što su primjerice društveno ili ideološko stajalište istraživa a na taj se na in s vremenom same isklju uju. Ono što je sociologija znanja previdjela upravo je sama sociologija znanja – teorija znanstvene objektivnosti. Budu%i da sam povijesni i sociološki relativizam i sociologiju znanja iscrpno kritizirao na drugom mjestu. (2) Pitanje njihove relevancije i njihove zanimljivosti i njihova zna enja u odnosu na razli ite izvanznanstvene probleme. objektivnost znanosti nije individualna stvar pojedinih znanstvenika. društvene ustanove (kao primjerice objavljivanje u razli itim suparni kim asopisima i u razli itim suparni kim nakladama. njegove zanimljivosti i njegova zna enja u odnosu na probleme kojima se upravo bavimo. jedan je od zadataka znanstvene kritike i znanstvene rasprave borba protiv miješanja vrijednosnih sfera. npr. a napose isklju enje . nego socijalna stvar njihove uzajamne kritike. Ono što je važno i što znanosti daje njezin posebni karakter nije isklju enje. zanimljivost i zna enje u odnosu na neki isto znanstveni problem tako'er su znanstvene vrijednosti prvog reda. u odnosu na problem ljudskog blagostanja ili primjerice na posve razli it problem nacionalne obrane ili napada ke nacionalne politike ili industrijskog razvoja ili osobnog boga%enja. Dvanaesta teza: Ono što se može nazvati znanstvenom objektivnoš%u dio je isklju ivo kriti ke tradicije. Naravno. jednostavnost i to nost. one tradicije koja unato svim otporima tako esto omogu%uje kritiku neke vladaju%e dogme. ovdje %u se suzdržati od kritike. Drugim rije ima. To je sadržaj moje dvanaeste teze. tradicija (naime kriti ka tradicija). njihove suradnje i njihove borbe.

a pogotovo ne u istoj znanosti. Šesnaesta teza: Deduktivna logika je teorija o valjanosti logi kih zaklju aka ili logi kog izvo'enja. Dosada sam pokušao ukratko razviti tezu da se metoda znanosti sastoji u izboru problema i u kritici naših uvijek pokusnih i privremenih pokušaja njihova rješavanja. onda i konkluzija mora biti istinita. To se može izraziti i ovako: deduktivna logika je teorija o prenošenju istinitosti s premisa na konkluziju. zapravo sam izrekao vrlo malo pozitivnoga o svojoj temi. onda je ta tvrdnja opovrgnuta. I pokušao sam nadalje na primjeru dvaju metodi kih pitanja društvenih znanosti o kojima se puno raspravlja pokazati da ta kriticisti ka metodologija (ako je tako mogu nazvati) dolazi do prili no razumnih metodoloških rezultata. Prvo. Sedamnaesta teza: Možemo re%i: ako su sve premise istinite. Ovaj prigovor nije baš jako važan. najdublje su usidreni u izvanznanstvenim i djelomice religijskim vrednovanjima. za koji se kritika me'utim stalno bori i za koji se stalno mora boriti. dakle neki . relevanciji. neka teorija ili neki deduktivni sustav je pokušaj objašnjavanja i stoga pokušaj rješavanja nekog znanstvenog problema. poput ideala iste potrage za istinom.izvanznanstvenih vrednovanja iz pitanja istinitosti. drugo. ne samo da su objektivnost i nevrednovanje za pojedina nog znanstvenika prakti no nedostižni nego su objektivnost i nevrednovanje i sami vrijednosti. Ne%u nas zadržavati navo'enjem razloga ili isprika za to što je po mom sudu važno najprije poistovjetiti znanstvenu metodu s kriti kom metodom. neka teorija. a da ne uništimo njega kao ovjeka i kao znanstvenika. Naši motivi i naši isto znanstveni ideali. Petnaesta teza: Najvažnija funkcija iste deduktivne logike je njezina uloga organona kritike. U formulaciji ove teze ozna io sam isklju enje izvanznanstvenih vrijednosti iz znanstvenog pogona kao prakti no nemogu%e. Objektivni i nevrednuju%i znanstvenik nije idealni znanstvenik. Pa kako je dakle lišenost vrijednosti i sama vrijednost. a zaklju ak valjan. Bez strasti ne ide. No premda sam rekao koju rije o spoznajnoj teoriji ili spoznajnoj logici i premda sam naveo nekoliko kriti kih napomena o metodologiji društvenih znanosti. ali valja ipak primijetiti da paradoks sam od sebe nestaje ako zahtjev za nevrednovanjem zamijenimo zahtjevom da jedan od zadataka znanstvene kritike bude razotkrivanje miješanja vrijednosti i odvajanje isto znanstvenih vrijednosnih pitanja o istinitosti. Nužan i presudan uvjet za valjanost nekog logi kog izvoda je sljede%i: ako su premise nekog valjanog zaklju ka istinite. Osamnaesta teza: Time deduktivna logika postaje teorija racionalne kritike. Za to postoje dva razloga. Jer sva racionalna kritika ima oblik pokušaja da se dokaže kako se iz tvrdnje koja se kritizira mogu izvesti neprihvatljivi zaklju ci. jednostavnosti i tako dalje od izvanznanstvenih pitanja. nego jest i ostaje jedan od trajnih zadataka uzajamne znanstvene kritike. Sli no je i s objektivnoš%u: znanstvenika ne možemo lišiti njegove pristranosti. Ako iz neke tvrdnje uspijemo logi ki izvesti neprihvatljive zaklju ke. pa ako je stoga u nekom valjanom zaklju ku konkluzija lažna. #isto%a iste znanosti vjerojatno je nedostižan ideal. Umjesto toga sada bih se izravno upustio u neka isto logi ka pitanja i teze. Dakle. onda nije mogu%e da su sve premise istinite. To se naravno ne može u initi jednom zauvijek pomo%u dekreta. ali presudno važni rezultat može se izraziti i ovako: deduktivna logika nije samo teorija prenošenja istinitosti s premisa na konkluziju nego istodobno i teorija o povratnom prenošenju lažnosti s konkluzije na najmanje jednu premisu. zahtjev za bezuvjetnim osloba'anjem od vrednovanja je paradoksalan. Posve sli no ne možemo zabraniti ili uništiti njegova vrednovanja. to zna i s deduktivnim sustavima. o logici društvenih znanosti. Devetnaesta teza: U znanosti radimo s teorijama. a da ga ujedno ne lišimo njegove ljudskosti. Rije »istinoljublje« nije puka metafora. Taj trivijalni. onda i konkluzija mora biti istinita.

na jednostavan na in logi ki analizirati razlika izme'u teorijskih problema. Ono ijem se objašnjenju nadamo može se nazvati eksplikandum. ili to nije. dokazati da to pravo ne postoji – da je teorija lažna. mogu samo posve dogmatski re%i da je Tarskome uspjelo da na najjednostavniji i najuvjerljiviji na in koji se može zamisliti objasni u emu se sastoji podudaranje nekog iskaza s injenicama.deduktivni sustav. zajedno s po etnim uvjetima. Ta su dva pojma logi ki pojmovi utoliko što se mogu definirati pomo%u isto logi kih . dosegnuli svoj standard. Zato bih rehabilitaciju pojma istinitosti koju je poduzeo logi ar i matemati ar Alfred Tarski nazvao filozofski najvažnijim rezultatom moderne matemati ke logike. No to je bila upravo ona zada%a ija je beznadna težina dovela do skepti nog relativizma – s društvenim posljedicama koje ovdje zacijelo ne moram opisivati. Pritom se pokazuje da se uveno lu enje teorijskih ili nomoteti kih od povijesnih ili ideografskih znanosti logi ki može u potpunosti opravdati – ako se naime pod »znanoš%u« podrazumijeva bavljenje odre'enom logi ki razlu ivom vrstom problema. Pomo%u nje se na primjer može pokazati kakva je razlika izme'u hipoteze ad hoc i neovisno provjerljive hipoteze. Svaki od ta dva pojma. Toliko o formalnoj logici kao organonu kritike. pojam istinitosti i pojam objašnjenja. u deduktivnom sustavu koji nam dopušta da eksplikandum objasnimo tako da ga logi ki dovedemo u vezu s drugim injenicama (s takozvanim po etnim uvjetima). To je dakle pokušaj rješavanja podvrgnut racionalnoj kritici. a drugi objašnjavala ka snaga ili objašnjavala ki sadržaj neke teorije. povijesnih problema i problema primjene. Ta primjedba pretpostavlja da je pojam istinitosti bio potkopan. a ija je konkluzija eksplikandum. Ta temeljna shema ima neobi no velik broj primjena. i može se. Jedan od najvažnijih rezultata moderne logike sastoji se u tome što je s golemim uspjehom rehabilitirala taj apsolutni pojam istinitosti. Potrebno je ukratko objasniti dva temeljna pojma kojima sam se ovdje služio: pojam istinitosti i pojam objašnjenja. Pokušaj rješavanja – to zna i: objašnjenje – sastoji se uvijek u nekoj teoriji. To je takozvani apsolutni ili objektivni pojam istinitosti koji svi mi stalno rabimo. Kao kriti ari neke teorije pokušavamo. naravno. Potpuno eksplicitno objašnjenje sastoji se uvijek u logi kom izvo'enju (ili izvodljivosti) eksplikanduma iz teorije. Drugi pojam kojim sam se poslužio i koji treba objasniti je pojam objašnjenja. Toliko o objašnjenju logi kih pojmova kojima sam se dosada služio. može se racionalno kritizirati preko svojih zaklju aka. što %e vas možda više zanimati. Temeljna logi ka shema svakog objašnjenja sastoji se dakle u logi kom. potkopavanje pojma istinitosti dalo je glavni poticaj vladaju%im relativisti kim ideologijama našeg doba. daje povoda za logi ko razvijanje daljnjih pojmova koji su sa stajališta spoznajne logike ili metodologije možda još važniji: prvi je od njih približavanje istini. deduktivnom zaklju ku ije se premise sastoje od teorije i po etnih uvjeta. O tom rezultatu ovdje naravno ne mogu raspravljati. Ono što kritiziramo je polaganje prava na istinitost. I doista. Neki isto teorijski problem – problem iste znanosti – sastoji se uvijek u tome da se prona'e objašnjenje – objašnjenje neke injenice ili pojave ili neobi ne pravilnosti ili neobi ne iznimke. Za neki iskaz kažemo da je »istinit« ako se slaže s injenicama ili ako odgovara injenicama ili ako su stvari onakve kakvima ih iskaz prikazuje. kauzalnog objašnjenja. Fundamentalna metodološka ideja da u imo iz svojih pogrešaka ne može se razumjeti bez regulativne ideje istinitosti: naša se pogreška i sastoji u tome što prema mjerilima ili napucima istine nismo postigli zadani cilj. Dvadeseta teza: Pojam istinitosti neophodan je za kriticizam koji je ovdje razvijen.

društvena pojava suparništva je psihološki neobjašnjiva društvena posljedica tih postupaka. Oba su pojma relativna: premda je naime svaki iskaz jednostavno istinit ili lažan. ali se može i mora tuma iti kao (obi no neizbježna) nehoti na posljedica njihovih (svjesnih i namjernih) postupaka.pojmova istinitosti i sadržaja nekog iskaza – to jest pomo%u razreda logi kih zaklju aka neke teorije. Dvadeset etvrta teza: Sociologija je me'utim autonomna još u jednom drugom smislu. Kategorije kao što su a) oponašanje. Dvadeset druga teza: Psihologija je društvena znanost jer naše mišljenje i djelovanje uvelike ovisi o društvenim odnosima. Objektivno-razumijevaju%a društvena znanost može se razviti neovisno o svim subjektivnim ili psihološkim idejama. koja se zacijelo može nazvati objektivnorazumijevaju%om metodom ili situacijskom logikom. (Ovdje se pretpostavlja da su istiniti i lažni podskupovi ili skupovi zaklju aka u oba iskaza usporedivi. kao što smo nazna ili. naime kao ono što se esto nazivalo »razumijevaju%a sociologija«. Bilo bi primjereno da se ona povjeri sociologiji. sje%anja i asocijacije. Psihologija se dakle ne može smatrati temeljnom znanoš%u me'u društvenim znanostima. Od ovjeka s ovim ili onim željama postaje tada ovjek u iju situaciju spada to da slijedi ove ili one objektivne ciljeve. i jasno je da je psihologija u enja i mišljenja. Toliko o op%oj spoznajnoj logici. a »manje« lažnih logi kih posljedica od drugoga. primjerice želje. situacija se tako potanko analizira da se momenti koji su na prvi pogled psihološki. Taj rezultat pokazuje da postoji isto objektivna metoda u društvenim znanostima. ali primjerice i psihoanaliza. a iz toga možemo zaklju iti da je društvo nemogu%e protuma iti isklju ivo psihološki ili ga svesti na psihologiju. to tako'er proizlazi iz toga što se pred sociologiju uvijek iznova postavlja zadatak da objasni nehoti ne i esto nepoželjne posljedice ljudskog djelovanja. nemogu%a bez ove ili one od tih društvenih kategorija. O zasebnoj spoznajnoj logici društvenih znanosti naveo bih još nekoliko teza. Dvadeset tre%a teza: Sociologija je autonomna u tom smislu da u vrlo velikoj mjeri može i mora biti neovisna o psihologiji. bez daljnje psihološke pomo%i. Dvadeset prva teza: Ne postoji isto promatra ka znanost. Od toga se u nastavku i polazi. Osim iz ovisnog položaja psihologije. A od ovjeka s ovim ili onim sje%anjima ili asocijacijama postaje ovjek u . To pokazuje da psihologija pretpostavlja postojanje društvenih pojmova. to je ovjekova društvena okolina. Objektivno »razumijevanje« sastoji se u tome što uvi'amo da je djelovanje bilo objektivno primjereno situaciji. nego samo znanosti koje više ili manje svjesno teoretiziraju. Zada%a da se ta društvena okolina opiše – i to uz pomo% objašnjavaju%ih teorija. motivi.) Tada se lako može pokazati zašto s pravom pretpostavljamo da se Newtonova teorija više približava istini nego Keplerova. Na sli an se na in može dokazati da je objašnjavala ka snaga Newtonove teorije ve%a od one Keplerove teorije. Dvadeset peta teza: Logi ko istraživanje metoda nacionalne ekonomije dovodi do rezultata koji se može primijeniti na sve društvene znanosti. Ono što na elno ne možemo psihološki objasniti i ono što u svakom psihološkom objašnjenju moramo pretpostaviti. Što god da se u postupcima suparnika može objasniti psihološki. ipak se jedan iskaz može više približiti istini nego neki drugi iskaz. b) jezik. To %e primjerice biti slu aj onda ako prvi iskaz ima »više« istinitih. jer isti opis. Tu dakle dobivamo logi ke pojmove na kojima se temelji prosudba naših teorija i koji nam dopuštaju da u odnosu na znanstvene teorije smisleno govorimo o napretku ili nazatku. pretvaraju u situacijske momente. c) obitelj o ito su društvene kategorije. To vrijedi i za društvene znanosti. Ona se satoji u tome što dostatno analizira situaciju u kojoj se nalazi djelatni ovjek kako bi to djelovanje objasnila na temelju situacije. Drugim rije ima. Primjer: suparništvo je društvena pojava koja je za suparnike obi no nepoželjna. nije mogu% – jest dakle temeljna zada%a društvene znanosti.

Za razliku od toga. Slijedi jedan prijedlog i kratko zaklju no razmatranje. Ne djeluju ustanove. velikim dijelom spoznajnoteorijska nelagoda. a nihilizam se može prevladati. To su tako'er crkva i država i brak. Dvadeset šesta teza: Ovdje opisana objašnjenja situacijske logike racionalne su. Mogli bismo primjerice prona%i pismo koje pokazuje da je znanje kojim je raspolagao Karlo Veliki bilo posve razli ito od onoga što smo pretpostavili u svojoj analizi. Ali u našem europskom društvu samoubojstvo nije institucija u onom smislu u kojem rabim tu rije i u kojem tvrdim da je ta kategorija važna. traže%i. Valjalo bi postaviti teoriju hotimi nih ili nehoti nih institucionalnih posljedica svrhovitih djelovanja. Povrh toga situacijska logika mora tako'er pretpostaviti postojanje društvenog svijeta u kojem se nalaze drugi ljudi o ijim ciljevima nešto znamo ( esto ne baš mnogo). Op%a situacijska logika tih djelovanja bila bi teorija tobožnjih djelovanja ustanova. 2. One se sastoje od svih onih društvenih bivstava društvenog svijeta koja odgovaraju stvarima fizi kog svijeta. Obi no je nazivam »situacijskom logikom« (»situational logic« ili »logic of the situation«). To bi moglo dovesti i do teorije nastanka i razvoja ustanova. To bi uklju ivalo probleme poput sljede%ih. Nietzsche je to nazvao europskim nihilizmom. Mislim da je spoznajna teorija važna ne samo za pojedina ne znanosti nego i za filozofiju te da je religijska i filozofska nelagoda našeg doba.iju situaciju spada to da objektivno raspolaže ovim ili onim teorijama ili ovom ili onom informacijom. pa ak ni dokazati njihovu vjerojatnost. Taj svijet sadrži na primjer fizi ka pomagala kojima raspolažemo i o kojima nešto znamo te fizi ke otpore o kojima op%enito tako'er nešto znamo ( esto ne baš mnogo). Me'utim. koji je napisao: Ne otkrivaju bogovi smrtnicima sve od po etka. nalazimo što je bolje. te su stoga op%enito lažna. Te društvene ustanove odre'uju pravi društveni karakter naše okoline. Ali to važno otkri%e. mogu ipak sadržavati dosta istine te se u strogo logi kom smislu mogu prili no približiti istini – pa ak i više nego druga provjerljiva objašnjenja. . Ona su više nego pojednostavljena i shematizirana. ipak ih možemo racionalno kritizirati. a to su i neki obvezatni obi aji. teorijske rekonstrukcije. nego samo pojedinci u ustanovama ili u njihovo ime. a usto i društvene ustanove. to jest da svoje teorije nikada ne možemo racionalno opravdati. A to je još i prije Sokrata znao stari Ksenofan. Ali s vremenom. Jer iako svoje teorije ne možemo racionalno opravdati. Prijedlog: Kao temeljni problemi teorijske sociologije mogle bi se možda privremeno prihvatiti op%a situacijska logika te teorija ustanova i tradicija. Vo%arnica ili sveu ilišni zavod ili policija ili zakon u tom su smislu društvene ustanove. Za kraj još jedna napomena. psihološko-karakterološke teze gotovo se nikada ne mogu kritizirati. I možemo razlikovati bolje od lošijih. No situacijske se analize prije svega mogu racionalno i empirijski kritizirati i poboljšati. ali nije psihološka jer na elno isklju uje psihološke momente i zamjenjuje ih objektivnim situacijskim elementima. a jama no bi to u inio i ti. 1. samo je polovi no. Ja bih to ozna io kao posljedicu sokratovskog otkri%a da ništa ne znamo. To nam onda omogu%uje da njegove postupke shvatimo u takvom objektivnom smislu da možemo re%i: ja doduše imam druge ciljeve i druge teorije (nego na primjer Karlo Veliki). koja zacijelo zaokuplja sve nas. To je moja posljednja teza. Metoda situacijske analize je dakle individualisti ka metoda. U tom je smislu logi ki pojam približavanja istini neophodan za društvene znanosti koje se služe situacijskom analizom. ali da sam bio u situaciji koja je prema mojoj analizi takva i takva – pri emu situacija uklju uje ciljeve i znanje – postupio bih jednako. a Benda izdajom intelektualaca. kao na primjer harakiri u Japanu. koje je me'u brojnim drugim nevoljama proizvelo i egzistencijalizam. Dvadeset sedma teza: Situacijska logika op%enito pretpostavlja postojanje fizi kog svijeta u kojemu djelujemo.

ispit zrelosti položio sam kao izvanredni 'ak. (Lenjinova knjiga protiv empiriokriticizma po mom je sudu izvrsna. ali vrijednim rasprave. .) Iz svoje socijalisti ke mladosti sa uvao sam u starosti mnoge ideje i ideale. Protiv velikih rije i (Pismo koje prvobitno nije bilo namijenjeno objavljivanju) Uvodna napomena. pa sam se u šestom razredu ispisao. taj neka šuti i radi dalje sve dok ih ne uspije jasno re%i.) Na kraju diskusije zamolio nas je voditelj diskusije dr. a na jednoj sam od njih s iznena'enjem zatekao i Blocha. Wolfgang Kraus: »Molim. Sve to nije bilo samo teoretski: izu io sam stolarski zanat (za razliku od svojih intelektualno-socijalisti kih prijatelja) i položio nau ni ki ispit. (»Logika znanstvenog istraživanja« izašla je 1934. Po eo sam kao socijalisti ki srednjoškolac. Prije otprilike 14 godina primio sam pismo meni dotada nepoznatog gospodina Klausa Grossnera. odgovorio na njegova pitanja.) Budu%i da su dijelovi mog pisma ve% dvaput tiskani i mnogo puta pogrešno citirani. u izdanju naklade Mohr iz Tübingena]) nisam namjeravao postati profesor filozofije.« Ja sam antimarksist i liberal. poziv na Novi Zeland stigao je o Boži%u 1936. i to je istina. objavljujem još jedanput u nepromijenjenom obliku. Napisao sam: No najprije %u odgovoriti na Vaša etiri pitanja (ili skupine pitanja). pa i Lenjin pisali jednostavno i izravno. ali protivnik Marxa (što je bila posljedica iskustava s komunistima). Mnogo toga u njegovu pismu smatrao sam to nim. Ima povlasticu i priliku da studira. Zato je svojim bližnjima (ili »društvu«) dužan prikazati rezultate svog studija na najjednostavniji i najjasniji i najskromniji na in. nisam srednju školu smatrao osobito poticajnom. Došlo je do nekoliko bezna ajnih trzavica. ponešto neto nim. Unato ponovnim dvojbama dao sam mu dopuštenje. i tako sam. prije nego što sam dovršio svoju prvu knjigu (»Oba temeljna problema spoznajne teorije«. (U Njema koj i Austriji esto se s autorskim pravom postupa prili no nemarno. Za vrijeme filozofskog kongresa u Be u (1968. Ali priznajem da su Marx. ovdje taj ve% objavljeni dio.« Bio sam jedini koji je odgovorio kratko.) bio sam pozvan na dvije televizijske rasprave me'u filozofima. 1. Sa 17 godina (1919. bez mog dopuštenja i bez spominjanja mojih prava. unato stanovitim dvojbama. koji se pozvao na mog prijatelja Hansa Alberta i zamolio me za pismeni intervju o stanju (njema ke) filozofije. Moj je odgovor glasio: »Malo više intelektualne skromnosti. U jednom kasnijem pismu zamolio me gospodin Grossner za dopuštenje da dijelove mog pisma što slijede objavi u knjizi koju je planirao. Što bi oni rekli na bombasti nost neodijalekti ara? Našli bi teže rije i nego što je »bombasti nost«. neobjavljeno [izašlo 1979. Tko stvari ne može izre%i jednostavno i jasno.6. ali samo za njegovu knjigu: pridržao sam sva autorska prava i naglasio da se moj prilog njegovoj knjizi ne smije ponovno tiskati bez mog izri itog dopuštenja. Daljnja iskustva (s birokratima) dovela su me još i prije fašizma do spoznaje da je rastu%a mo% državne mašinerije najve%a opasnost koja prijeti osobnoj slobodi i da se stoga protiv te mašinerije treba stalno boriti. O tome sam 1952. Najgore je – grijeh protiv svetog duha – kad intelektualci pokušavaju pred svojim bližnjima izigravati velike proroke i impresionirati ih filozofijama koje se doimaju poput izreka nekog proro išta. unato njegovoj agresivnosti. recite jednom re enicom što je po vašem mišljenju najpotrebnije. Osobito sljede%e: Svaki intelektualac ima sasvim posebnu odgovornost.) Uz Vaše pitanje o društvenim problemima na kojima se moji radovi temelje: Svi moji filozofski radovi povezani su s nefilozofskim problemima. (Rekao sam. postao sam pu koškolski u itelj.) bio sam doduše još uvijek socijalist. da sam suviše glup da bih razumio njegov na in izražavanja. No ubrzo nakon toga pojavio se izvadak (pod lijepim naslovom »Protiv krupnih rije i«) u tjedniku Die Zeit. radio sam u dje jim domovima..

a još uvijek radim na svim tim i na drugim problemima. Ali puno sam toga izostavio. a napose i u društvenim znanostima. pokušaji da se nezaobilazni problemi što je mogu%e oštrije formuliraju i riješe. (Mislim da su neki od svezaka tog niza objavljeni i u Njema koj. Problem indukcije u svim njegovim varijantama. Priložen je primjerak [za Vas]. tako'er su pokušaji da se riješe problemi povezani s našim društvenim i politi kim bolestima. poglavlju »Naga'anja i opovrgavanja« (1957. kraj mog predgovora njema kom izdanju (od zadnjeg odlomka na str. Oni venu kad im korijeni odumru. Po mom je sudu besmisleno upuštati se u te tirade. O »Logici znanstvenog istraživanja« vidi tako'er prvu stranicu predgovora tre%em njema kom izdanju (str. kozmologiju. prirodnu znanost. osobito u vezi s poviješ%u teorija (od Hezioda i predsokratovaca do kvantne teorije). Problemi objektivnosti: Tarskijeva teorija istinitosti. u Kaliforniji (premda smo 1950. (b) kriti ke priloge otprilike 25 ljudi (filozofa. Problem vremena i smjer vremena. 4.) Svezak na kojem radim nosi naslov »The Philosophy of Karl R. religiju. 72): »Pravi filozofski problemi uvijek imaju korijene u goru%im problemima koji pripadaju podru jima izvan filozofije. Ljudski jezik i njegov razvoj. univerzalije i »bi%a«. 2. Evo popisa takvih problema: Problem razgrani enja: znanost/ne-znanost. (»Naga'anja i opovrgavanja« nisu dosad prevedena na njema ki jer ne mogu prona%i dovoljno dobrog prevodioca. me'u tim tako'er propenziteti. Vidi moj »List of Publications«. 33-38. Poboljšanje teorije odabira (selektivno objašnjenje razvojnih tendencija). ali nismo diskutirali. .) O »Bijedi historicizma« vidi moju posvetu u toj knjizi (stranica V). matematiku. društveni suživot. istodobno bili na Harvardu).). Vjerojatnost u fizici. teorija vjerojatnosti. Opis tih »korijena« moje »Logike znanstvenog istraživanja« nalazi se u 1.« A kao primjere za podru ja u kojima su problemi ukorijenjeni naveo sam politiku. Status Darwinove teorije odabira. Jezik politi kih prijedloga.napisao (vidi »Naga'anja i opovrgavanja«. Nikada (mislim) nisam rekao ništa o Marcuseu. Problem realizma (protiv pozitivizma). sadržaj. Moji sadašnji radovi najve%im su dijelom posve%eni borbi protiv iracionalizma i subjektivizma u fizici i drugim znanostima. npr. Moje mišljenje o Marcuseu slaže se s onim mog prijatelja i kolege Cranstona. Metodologija prirodnih i duhovnih znanosti. Trenutno radim na svojim prilozima svesku iz niza »Library of Living Philosophers« koji ure'uje Paul Arthur Schlipp. 3. o fizici. str. problem definicije (nemogu%nost postuliranja definicije i nebitnost svih definicija). Teorija »tre%eg svijeta« te logi kih i nelogi kih vrijednosti. približavanje istini.) Isto se tako uvijek iznova vra%am problemima koje sam riješio ve% prije mnogo godina. XXV). no mnogo je toga neobjavljeno. objektivnost u logici (teorija dedukcije). Problem duše i tijela. istinosni sadržaj. racionalnost/iracionalnost. (Vidi to ku 2 dolje. Indeterminizam i odabir. mo vara!) Ako se dobro sje%am. Uloga problema i problemskih situacija u društvenim znanostima i u povijesti. Moji su radovi. O tome poslije. Ovaj je popis duga ak (i djelomice nerazumljiv za onoga tko ne poznaje moje radove). kao i uvijek. Marcusea sam upoznao tek 1966. matematika. Popper« i sadrži (a) takozvanu »intelektualnu autobiografiju«. (Moji radovi s podru ja znanstvene logike. me'u njima i svezak o Einsteinu. Velik broj povijesnih problema. XIII do kraja stranice IX). ali i prirodoslovaca) i (c) moje odgovore. primjerice da bih izoštrio rješenje ili se pozabavio novim problemima što proizlaze iz rješenja koje sam predložio – ili da bih se bavio novim sklopovima. str. Problem op%eg rješavanja problema. povijest.

poglavlju »Otvorenog društva«. . posve pogrešno. Sada dolazim do Vaše to ke 2. poglavlju napisao sam naravno puno prije nego što je Marcuse zauzeo svoju sadašnju poziciju (»negativna filozofija«). nego probleme i pokušaje rješavanja. Ja uvijek i posvuda izjavljujem da nikoga ne želim obratiti: ono što nudim studentima jesu problemi i pokušaji njihova rješavanja. Moja kritika nalazi se u 9. ne zna koja mjerila da primijeni. Nau ili su samo kako da svoje bližnje utope u moru rije i. a du Gard je svoju knjigu objavio još 1936. Što su neodijalekti ari nau ili? Nisu nau ili kako je teško rješavati probleme i približavati se istini. osim Hansa Alberta. On je imao toliko prilike za izražavanje svog mišljenja da se nije mogao potužiti. pogledajte još jedanput moju Drugu tezu na str. no molim. (Ti su pokušaji rješavanja – to je uvijek tako – proizveli nove. injenica da sam riješio neke probleme uvelike se ignorira. Recept je sljede%i: tautologije i trivijalnosti za injene paradoksalnim besmislicama. preuzeo ravnateljstvo nad Odsjekom) bili pozivani da prekinu predavanje ako nešto ne razumiju ili ako su druk ijeg mišljenja. Važno je nikada ne zaboraviti svoje neznanje. Naši su studenti uvijek (otkad sam 1946. sveska (na žalost loše na njema ki prevedene) knjige »Otvoreno društvo«. Tada. #ini mi se da je razlika izme'u »idealista« me'u fašistima i Marcusea prili no nebitna. ipak mogu re%i da vjerujem kako sam riješio itav niz zaista temeljnih filozofskih problema – na primjer problem indukcije.) Ve%ina filozofa ne prepoznaje ni problem ni rješenje ak i kad ih vide: te se stvari naprosto nalaze izvan podru ja njihova interesa. Kažete da ste itali moje radove. To %e italac slasno progutati. Ta skupina pitanja u Vašem pismu vodi veoma daleko. to ka) nazvao grijehom protiv svetog duha – preuzetnost tri etvrt obrazovanoga – jest lupetanje fraza. Ono što sam gore (1. 103 Adornove knjige Prijepor o pozitivizmu. (Kao što danas svatko može vidjeti – carevo je novo ruho u modi!) Kada student do'e na sveu ilište. a što pogrešnim. Jedan je drugi recept: piši teško razumljive brbljarije i dodaj povremeno žli icu trivijalnosti.O esteticizmu sam pisao ve% u 9. Naravno da pritom jasno izražavam svoj stav – što smatram ispravnim. 2. Moram po eti od svoje spoznajne teorije. Tu kritiku u 9. A studenti koje iritira preuzetnost »vladaju%e« filozofije postaju. i valjane se glave sasvim smute.-1940. plodne probleme. nikakvu novu objavu (kao što to. (Velika iznimka u Njema koj je Hans Albert. poglavlju 1. (Vidi motto Rogera Martina du Garda. Nikada se nismo pravili da smo veliki mislioci. glumljenje mudrosti koju ne posjedujemo. i nikada se nitko prema njima nije odnosio svisoka. No današnji je lijevi besmisao obi no još malo gori od današnjega desnog besmisla. polaskan time što u tako »dubokoj« knjizi nalazi misli koje su mu jednom ve% i samom pale na pamet. Ne iznosim dakle nikakav filozofski nauk. povjeruju da su te preuzetnosti svojstvene »vladaju%oj klasi« i da bi filozofija pod Marxovim utjecajem bila bolja. Zato preuzima ona što ih ondje zatje e. logiku i znanstvene metode) na London School of Economics za cijelo vrijeme studentskih nemira imali samo jednog jedinog revolucionarnog studenta. Možda %e Vas zanimati da smo dosad na mom Odsjeku (za filozofiju. Premda s oklijevanjem. Teza da ništa ne znamo mišljena je ozbiljno. ine svi ljudi koje navodite u svom pismu). i to s pravom. Budu%i da intelektualna mjerila u ve%ini filozofskih škola (a posebno u sociologiji) dopuštaju blebetanje i glumljeno znanje (izgleda kao da svi ti ljudi strašno puno znaju).) Iako sam imao toliko nezasluženog uspjeha. Moji kolege na Odsjeku i ja nikada nismo podu avali autoritarno ili dogmati no.) Marcuse u biti samo ponavlja ono što Mourlan kaže u du Garda. Zato se nikada ne smijemo pretvarati da nešto znamo i nikada ne smijemo rabiti velike rije i. protivnici filozofije. Zato se nerado sva'am s tim ljudima: oni nemaju nikakvih mjerila.

dakle otprilike: postoje samo osjeti osjetila i ništa drugo. 1934. pravo = mo% ili: današnja mo% = pravo. imaju gotovo smiješnu povijest. pokušavam raspravljaju%i o rješenjima problema uspostaviti nova.) (e) Sad sam ja na redu. U Be u sam se 1930. Taj je izraz uveo Comte. osobito str. (a) Pozitivizam. kao što sam izveo u »Otvorenom društvu«. 5. (Hans Albert odvažio se na to i dosad još nije potonuo.) Umjesto da ih kritiziram. bili su toliko tolerantni da su tu knjigu prihvatili kao izdanje kola koje su ure'ivali. vo'e be kog kruga. II. Umjesto ozbiljne diskusije. ali mislim da je to jedini ispravan postupak. To pozitivno znanje mora se uzeti kao polazište i osnova. Kritizirati ih zna ilo bi (kao što je jednom rekao moj prijatelj Karl Menger) isukana ma a sko iti za njima u mo varu u kojoj ionako tonu i potonuti zajedno s njima. nego trivijalnost i irelevantnost Mannheimove sociologije znanja. Sada dolazim do idu%e to ke koja ima veze s Vašim filozofijskim rje nikom (u Vašem lanku) i u kojoj kritiziram taj rje nik. tome se suprotstavlja stalno ponavljanje Mannheimove teze starim ili novim rije ima. koje je Habermas uveo u tu raspravu. Hegelovi kriti ari (primjerice i ja sam u »Otvorenom društvu«) izveli su da je Hegelova teza »Što je umno.-1936. a dosljedni spoznajnoteorijski pozitivist mora biti i moralno-pravni pozitivist. sv. bolja mjerila (nove »standards«). od zadnjeg odlomka prije 11. to je stvarno« oblik pozitivizma: moralne i pravne vrijednosti (npr. borio protiv svih oblika pozitivizma. teze]. (Sablast upravo te Hegelove konflacije vrijednosti i injenica još uvijek luta Habermasovim djelima: ostaci tog pozitivizma spre avaju ga da razlikuje normativno od fakti noga. To objašnjava zašto nikada nisam objavio ni rije i o Marcuseu. Oni su to povezali s Comteovim pozitivizmom: znanost se sastoji od opisa injenica (a ne od objašnjenja i hipoteza). gdje ne pokušavam dokazati lažnost. objavio sam svoju knjigu »Logika znanstvenog istraživanja«. i u Engleskoj 1935. u pismu Times Literary Supplementu koje Vam prilažem) ni o Habermasu.Nerado se upuštam u kritiku tih filozofa. U »Prijeporu o pozitivizmu« temeljna Adornova i Habermasova teza je tvrdnja (koja potje e od Mannheima) da su injeni no znanje i vrednovanja u sociologiji nerazdvojno povezani. Jedna od posljedica te tolerancije bilo je to što su svi koji su knjigu vidjeli samo izvana . Možda zvu i oholo. To naravno nije odgovor na moju kritiku.) Pozitivisti ko brkanje vrijednosti (normi) i injenica posljedica je Hegelove spoznajne teorije. to jest ne-hipoteti no znanje. »Bijeda historicizma«. Nikada se ne prepirem o rije ima. 112. a (do 26. Ali izrazi kao što su »pozitivizam« i »neopozitivizam«. Sve to obradio sam u svojoj kritici Mannheima [»Otvoreno društvo«. (c) Pozitivizam Ernsta Macha: Mach i poslije Bertrand Russell prihvatili su u nekim svojim djelima Berkeleyjev senzualizam: esse = percipi. pravda) zamjenjuju se pozitivnim injenicama (vladaju%im %udore'em i vladaju%im pravom). (d) »Logi ki pozitivizam« be kog kruga povezao je Machov i Russellov pozitivizam s Rusellovom »logisti kom« filozofijom matematike. To zna i. Bila je to kritika pozitivizma.-1937. No Schlick i Frank. ožujka 1970. tako'er »Prijepor o pozitivizmu«. pozicija protiv koje sam se tako'er borio je moralni futurizam: sutrašnja mo% = pravo. (To se onda i poslije esto nazivalo »neopozitivizam«. teze do 13. (b) Moralni i pravni pozitivizam. Izvorno je ozna avao sljede%u spoznajnoteorijsku poziciju: postoji pozitivno.

zato što je (kako misle) pozitivisti ka. u bilješkama ili zavisnim re enicama. No moja je teorija jednako anti-pozitivisti ka kao njegova.vjerovali da sam ja pozitivist. (Zadatak gospodina Wellmera bio je da pro ita »Logiku znanstvenog otkri%a« – jer drugi frankfurtovci nisu za to imali vremena – i da je opovrgne. Zapravo sam od pozitivizma jednako udaljen kao (na primjer) Gadamer: otkrio sam naime – i na tome se temelji moja kritika pozitivizma – da prirodna znanost ne postupa pozitivisti ki. Gadamerova »Istina i metoda« postaje kod njega suprotnost izme'u spoznajne teorije i metodologije. Ne raspravljam s ljudima koji se služe etiketama te vrste. koji je grmio protiv predrasuda. dok su hermeneuti ari daleko od bilo kakvog prirodoznanstvenog interesa. Taj se mit širio u bezbrojnim raspravama. Nakon mnogo godina uvelike su je prihvatili preživjeli lanovi be koga kruga. moja spoznajna teorija govori da prirodne znanosti ne polaze od »mjerenja«. Sve je to prili no nevažno. i da se znanstveni napredak ne sastoji u gomilanju ili objašnjavanju injenica. tako da je povjesni ar filozofije John Passmore mogao napisati: »Pozitivizam je mrtav koliko to neki filozofski pokret uop%e može biti. nego od velikih ideja. a o rije ima se ne prepirem. osobito str.) Adorno i Habermas sve su prije nego jasni u svojoj kritici moje pozicije. (Sve to stoji u »Logici znanstvenog istraživanja«. (U tome se sastojala moja kritika Hegela. nego da se u biti služi metodom koja radi s »predrasudama«. Nadam se da svoje vrijeme mogu bolje iskoristiti: za prou avanje goru%ih problema. a u društvenim znanostima borim se protiv krivotvorenja. onda obi no naknadno pokušava prekrojiti pojam pozitivizma tako da odgovara meni. Ali to ne funkcionira. Ali naziv (»neo-) pozitivizam« naprosto je simptom raširene navike da se nešto kritizira prije nego što se pro ita. realist.« Nimalo ne držim do rije i i naziva. 1960. jer se odnosi samo na rije i (»pozitivizam«). pogrešno shvatio metodu prirodne znanosti. Ili: moj (tobožnji) spoznajnoteorijski pozitivizam name%e mi moralnopravni pozitivizam. I zato: ono što me dijeli od Gadamera je bolje razumijevanje prirodoznanstvene »metode«. revolucionarnim idejama koje se oštro kritiziraju i provjeravaju. Na taj se na in samo zapada u beskrajnu mo varu skolasti kog cjepidla enja o rije ima. anti-senzualist. borac za primat teorijskoga i hipoteti noga. Usto je moja kritika pozitivizma bila nevjerojatno uspješna. pretisnutu u mojoj zbirci »Naga'anja i opovrgavanja«. 14. osobito u ljudi koji moje knjige uop%e nisu itali ili su ih pro itali samo površno.) #ak sam rije »predrasuda« (»prejudice«) rabio u tom smislu i pokazao da je Bacon. Tako je nastao nadaleko rašireni mit o pozitivistu Popperu. nego u smionim. te sam pokazao da se tuma enje tekstova (hermeneutika) služi pravim prirodoznanstvenim metodama.) Previdjeli su na žalost da . (Jedina je sli nost to što se veoma zanimam za fiziku i biologiju. Vidi gore. vidi moju knjižicu »On the Sources of Knowledge and of Ignorance«. patnje koja se može izbje%i i neslobode koja se može izbje%i (u suprotnosti spram obe%anja raja na Zemlji). Ali od pozitivizma sam udaljen koliko je to uop%e mogu%e. Moram to jasno re%i zbog Vašeg filozofijskog rje nika. 1934. Ukratko: vjeruju da me moja spoznajna teorija. Na socijalnom podru ju naglašavam prakti nu stranu: suzbijanje zala. To se ve% eš%e doga'alo.. prisiljava da branim socijalni status quo.) Napose sam: anti-induktivist. samo što ona rabi po mogu%nosti nove predrasude i predrasude koje se mogu kritizirati te ih podvrgava strogoj kritici. logi ka teorija istine i kriti ki stav. primjedba Karla Mengera. Kada je netko jednom na taj na in »nau io« da sam ja pozitivist i javno zauzeo taj stav.

Oni se sastoje (1) od citata profesora Habermasa iz »Prijepora o pozitivizmu«. kazalo imena. S osje%ajem estitim Da taj original sveti Kušam u voljeni njema ki prenijeti. koji je kako vremenski tako i logi ki bio prvi i tek uop%e izazvao sve ostale. Osim toga: moj prilog. Evo mojih razloga. .doduše jesam (nerevolucionarni) liberal. (Na kraju %e pobjedu zacijelo odnijeti najograni eniji antiintelektualizam. ali možda sam za taj zadatak preglup. str. ne može razumjeti bez uvida u cjelinu.) U »Otvorenom društvu« govorim to u stotinu razli itih napadaja na lažne proroke i nemam dlake na jeziku. [Pomo%u velikih novih ideja. nego mi je stalo samo do toga da što jasnijim u inim – pomalo mršav informacijski sadržaj svake re enice. ali da je moja spoznajna teorija teorija rasta spoznaje pomo%u intelektualnih i znanstvenih revolucija. Uvjeren sam (vidi »Otvoreno društvo«) da smo mi – intelektualci – krivi za gotovo svu bijedu jer se premalo borimo za intelektualno poštenje. nisam objavio ni rije i o Adornu ili o Habermasu). To je mogu%e. kroz sav moj rad provla i se crvena nit: za kriti ke argumente – protiv praznih rije i i protiv intelektualne neskromnosti i preuzetnosti – protiv izdaje intelektualaca. Neki %e itatelji smatrati da mi nije uspjelo adekvatno prevesti izvornik. od po etka njegova Dodatka do Kontroverzije izme'u Poppera i Adorna (nota bene. i moje su utopljene teze i argumenti zaboravljeni. Sažetak o knjizi o takozvanom »Prijeporu o pozitivizmu«. ini se. antagonizam = protivništvo). neka se zamijene poplavom rije i) bio uspješan. sv. Cilj mog prijevoda nije da izbjegnem tu'ice ako im je smisao jasan (kooperacija = suradnja. i 5. II. ija je sama bit kretanje pojedinca. bio je zamišljen kao osnova za raspravu. znati koji su moji razlozi za to što ne želim raspravljati s profesorom Habermasom. kako je to nazvao Julien Benda (vidi 4. a od ega se sam sastoji. i (2) od mojih prijevoda. Sastojao se od 27 jasno i oštro formuliranih teza o kojima se trebalo i moglo raspravljati. sv. [Citati iz Habermasova lanka] Društveni totalitet ne vodi nikakav vlastiti život povrh onoga što obuhva%a. Ta knjiga plovi pod lažnom zastavom. englesko izdanje »Otvorenog društva«. a moj je prilog u sredini knjige utopljen u moru rije i. Kao što se ta cjelina ne može odijeliti od života. No kako bilo. dao sam sve od sebe: Tjera me nešto da izvornik otvorim. od kooperacije i antagonizma. Želite. makar i u svojem pukom funkcioniranju. II. iznio sam nekoliko vrlo oštrih primjedaba o Jaspersu i Heideggeru (vidi »Otvoreno društvo«. do 26. 393). i ne znaju da je njihova vlastita teza o analiti ki nerazdvojivoj povezanosti vrijednosti i injenica moralno-pravni pozitivizam koji potje e od Hegela. Ni u jednom prikazu nije primije%eno da se na moje teze i argumente ne daju odgovori. Habermas zapo inje jednim Adornovim citatom kojemu povla'uje (stranica 155).] Adorno i Habermas ne znaju što kritiziraju. On se producira i reproducira kroz svoje pojedine momente. Sažetak svega: Premda se gotovo uvijek bavim oštro odre'enim znanstvenim problemima. Postupak je (gdje nedostaju argumenti. tako se i bilo koji element. ožujka 1970. Na primjer. pa i po cijenu da prijevod ispadne duži od izvornika. na engleskom ili njema kom). Prili no sam iskusan prevodilac. No sve to (cijeli »Prijepor o pozitivizmu«) samo je izmotavanje ija je nevažnost gotovo groteskna. No u toj debeloj knjizi moje se teze rijetko kada spominju.

Sustav i pojedina nost recipro ni su te se samo u recipro nosti mogu razumjeti. a nešto trivijalno na težak mnogi sociolozi. Na neko se posebno podru je mogu primijeniti onda kada se mogu primijeniti.) (Napomena: ovdje izneseni nauk o cjelini izre en je nebrojeno mnogo puta i esto na bolji na in.. ali totalitet isto tako nije ni razred koji bi se sa stajališta logike obuhvatnosti mogao odrediti kao skup svih elemenata što su pod njega podvedeni.. Adorno se služi na inom izražavanja koji podsje%a na Hegela. ina e možeš re%i što god ho%eš. #ak su i uši ve% deformirane: uju samo sasvim velike rije i. [Moj »prijevod«] Društvo se sastoji od društvenih odnosa. Bez muke on je stje e. . kad uje samo rije i. ali rije i su svaki put sve impresivnije. svi mi nekako se odnosimo jedni prema drugima. I tako to ide dalje. ili na stranici 157: Teorije su sheme poretka koje u sintakti ki obvezatnom okviru po volji konstruiramo. (Ponavljanje prethodnoga. On društvo uzima kao totalitet u strogo dijalekti kom smislu koji zabranjuje da se cjelina shvati organski prema postavki: ona je više od zbroja svojih dijelova. Okrutnu igru u kojoj se nešto jednostavno izražava na kompliciran na in. na žalost tradicionalno smatraju svojom legitimnom zada%om.) Profesor Habermas progovara sada sam: Adorno shva%a društvo u kategorijama koje ne pori u svoje podrijetlo iz Hegelove logike. Pa ni Faust nije u tome mogao ništa promijeniti. Tako su oni nau ili i tako nau avaju. cjelina (sic) nije ni razred elemenata. Tu se ništa ne može u initi. ali vrijedi i obratno: nijedan odnos ne može se razumjeti bez ostalih. Me'u tim odnosima su kooperacija i antagonizam.. Razli iti odnosi nekako proizvode društvo. Za neko posebno predmetno podru je pokazuju se upotrebljivima onda kada im se pokorava stvarno raznoli je. Poslije primjerice na istoj stranici dolazi : totalitet životnih sklopova društva. Zato Goethe o skrivenoj vrloj snazi te arobnja ke znanosti kaže: A tko je prazne glave. Njemu se na dar daje. ne može se od njih odvojiti. kaže se u Morgensternovu Palmströmu (»Služba«). a kako se (kao što je ve% re eno) društvo sastoji od tih odnosa. Obi no ovjek misli.. filozofi itd. Teorije ne bi trebalo formulirati negramati ki. Da moralo bi tu i nekog smisla biti. »S u'enjem to ita šef na kojeg se odnosi«. On stoga (sic) ne kaže da je cjelina više od zbroja svojih dijelova.

gdje se taj »culture clash« mogao najja e osjetiti. To esto nije lako. Umjesto toga govorit %u o posve sli nom razvoju koji je zapo eo u Gr koj 2000 godina prije Gutenberga i koji je. No ve% mi je prije nekog vremena pala na um ideja da se gr ko udo i napose ono atensko možda djelomice – i sigurno samo djelomice – može objasniti izumom pisane knjige i trgovine knjigama. kako mi se ini. U svakom slu aju.« Ona je to još uvijek. uspona prirodnih znanosti i naposljetku moderne demokracije. nego radije radim na tome da svoje ideje formuliram što jasnije. A s pet godina upoznao sam prvi svezak »#udesnog putovanja malog Nilsa Holgersona s divljim guskama« Selme Lagerlöf. I te su ideje. Bilo je to doba koje se s pravom naziva gr kim udom.. protivnik sam Marxa. Bila je to knjiga koja je presudno utjecala na moj karakter. a možda i ovje anstva. u doba kada je još bila najnovija moda. možda zauvijek. stranica 822. a ja u Selmu Lagerlöf i njezine knjige. a jedan. utemeljio europsku kulturu. . Ne samo zato što knjigu smatram najvažnijim kulturnim dobrom Europe. 2. politi ke i druge izbjeglice u bijegu pred Perzijancima donijele na zapad. a tako'er na karakter mog prijetelja iz djetinjstva Konrada Lorenza. iji je izum tiskane knjige zacijelo bio glavni uzrok humanisti kog pokreta i reformacije. svakako tek mali dio objašnjenja sastoji se u onome što se na engleskom naziva »culture clash«. izdanje. No knjige su sa stajališta kulture ipak puno važnije... Konrad se zaljubio u divlje guske. 1872.Kao što znate. pa ni najve%a djela književnosti i likovne umjetnosti ne ine tako udesnima i nadljudskima te me se istodobno ne doimaju toliko kao velika djela klasi ne glazbe. ali me'u brojnim njegovim primjedbama kojima se divim nalazi se sljede%a: »U svojemu mistificiranom obliku dijalektika posta njema ka moda. Ne želim ovdje govoriti o velikoj europskoj revoluciji koju zahvaljujemo Johannu Gutenbergu (ili možda Laurensu Janszoonu Costeru). Napomena (1984) Marxov citat (na kraju mog pisma) potje e iz knjige Das Kapital. premda mi se nijedna druga ljudska tvorevina. O povijesti 7. Puno sam o tome razmišljao i pisao. Jer knjige su vrlo veliku ulogu u mom životu igrale još i prije nego što sam navršio pet godina. Knjige i misli: prva knjiga Europe #ast mi je i velika radost što sam pozvan da održim predavanje na ovoj sve anosti. u doba Perikla i izgradnje Partenona. djelo koje je tada upravo bilo izašlo u tri zelena sveska. Pitagora. kad se u obrani slobode budila svijest o njoj. I postao sam pu koškolski u itelj poput nje. nego i zbog goleme uloge koju su knjige imale u mom vlastitom životu te je nakon 75 godina još uvijek imaju: meni je naime preko 80. Knjige su otada u mom životu igrale još ve%u ulogu nego muzika. Ksenofan i Anaksagora bili su takve izbjeglice. barem jednim dijelom. u prvom redu udom Atene u šestom i petom stolje%u prije Krista. #udo poput atenskog nikada se ne%e mo%i potpuno objasniti. Homerovi epovi i gotovo sve velike nove ideje nastale su u gr kim kolonijama na obali Male Azije. u doba odbijanja perzijskih napada. To je moja isprika za to što se ne upuštam u tu raspravu. Konrad i ja ostali smo obojica vjerni svojoj ljubavi.« Marx nije ni slutio da bi to mogla i ostati. Na istoj stranici Marx prije toga piše: »Mistificiraju%u [sic] stranu Hegelove dijalektike kritizirao sam prije gotovo 30 godina. II.

osobito na Srednjem istoku (o Kini ne mislim govoriti). Bila je to. Pindar. a dijelovi njezina sadržaja koji nisu bili odviše teški postali su predmet razgovora u cijelom gradu. gdje je nakon nekoliko godina umro. našoj Saveznoj nakladi ili možda (kako je Atena bila grad-država) Nakladi za mladež i puk. pružio mu je uto ište u Lampsaku. po svemu sude%i u velikoj nakladi. a još je kasnije Apolodor u nekoj knjižnici otkrio jedan primjerak – možda taj isti. tiranina Pizistrata. Otprilike 37 godina nakon objavljivanja Anaksagorina djela u Ateni je uz sve ano itanje ili recitaciju objavljeno veliko Herodotovo povijesno djelo. a katkada je služilo i za to da se zabilježe ratni ki pothvati kraljeva. Svatko je u Ateni itao Homera. Prvi ovjek koji je spoznao mo% knjige i njezino politi ko zna enje – i napose Homerov . Tvrtka nije nadživjela svog utemeljitelja. homerski rapsodi. Ali ponekad su ipak za u'uju%e. Tako je Anaksagora u Ateni nakon objavljivanja svoje knjige bio optužen za bezbožnost.Pismo je postojalo ve% odavno. premda zapis u vosku i na glinenim plo icama i sli nim materijalima nije bio vrlo prakti an. homeridi. provjeriti. naravno. Tako je Anaksagorina knjiga zahvaljuju%i senzacionalnom sudskom procesu kojem je podvrgnut njezin autor postala lokalni bestseller. (Anaksimandrovo djelo vjerojatno nikada nije »objavljeno«. a tu i tamo postojalo je ve% i nešto poput knjige. koja je zabranjena. kao što pokazuju popisi robe i druge imovine iz Pilosa i Knososa. Povijesne paralele nikada ne bi trebalo uzimati suviše ozbiljno. Oko 550. prava europska kultura zapo ela je onda kada su prvi put u obliku knjige objavljena Homerova djela. Slijedili su Heziod. No pismo je dugo služilo uglavnom za državne dokumente. zapisani i prvi put objavljeni u obliku knjige. Anaksagora nije pogubljen. prema kojoj je Pizistrat u Ateni pomo%u kupljive knjige pokrenuo sli nu kulturnu revoluciju kao Gutenberg 2000 godina kasnije u cijeloj zapadnoj Europi. kako se ini. Premda se ta knjiga nakon 67 godina u Ateni prodavala u bescjenje. dok se Galilejeva knjiga. koja su postojala ve% otprilike 300 godina. Bilo je i svetih spisa. Heraklit svoje djelo nije objavio. godine prije Krista Homerovi su epovi prikupljeni. Zahvaljuju%i tome što se za njega zauzeo Periklo. prije Krista pojavilo se. U svoje slobodno vrijeme bio je zacijelo prvi europski nakladnik: osniva i direktor poduze%a koje je odgovaralo. raspolagao njegovim zapisom ili sažetkom.) Anaksagora je bio politi ki izbjeglica iz Klazomene u Joniji. zbog svoje rijetkosti ubrzo mogla dobiti samo za mnogo novca. O ito su knjige bile suviše nove. nego samo prognan iz Atene pošto mu je napla%ena teška nov ana kazna. njegov bivši u enik. recimo. a trgovcima za bilješke. I Atena je postala demokracija. koju ovdje po prvi put iznosim. sli no kao Galilei 2000 godina poslije. Ali kulturne posljedice bile su i još uvijek su neprocjenjive. nego ga je pohranio u Artemidinu hramu. S pravom je Periklo ve% dvije godine prije toga rekao da je Atena škola Gr ke. Bila je to prva po etnica i biblija Europe. Unato tome mogla se godine 399. kupiti po smiješno niskoj cijeni. Svoje je djelo napisao u Ateni. Moja hipoteza. Eshil i drugi pjesnici. preživjela je tisu%u godina. ini se. Knjige su se pisale i prodavale. Jedan drugi prognani Atenjanin – Temistoklo. prva knjiga napisana s namjerom da bude objavljena kao knjiga. Ve% godine 466. Anaksagorino djelo »O prirodi«. još nisu bile postale predmet pravosu'a. ne može se. Po svom glavnom zanimanju Pizistrat je bio vladar Atene – zada%a nadasve teška i puna briga. ako smijem biti malo zajedljiv. U Ateni je nastalo prvo europsko tržište knjiga. za religijske dokumente. Ideja da se Anaksagorina knjiga zabrani ili ak spali nikome nije pala na pamet. iako je Licej. tako'er bivši Anaksagorin u enik. i to po državnom nalogu. Atena je nau ila itati i pisati. ali su ih u cijelosti poznavali samo profesionalni recitatori. Prema mojoj hipotezi. prvo prirodoznanstveno izdanje. To se dogodilo u Ateni na poticaj atenskog vladara.

Naravno.utjecaj – bio je Platon. Mnogi su pobjegli: vratili su se i pobijedili tridesetoricu tirana u bici kod Pireja. Treba ih jasno lu iti od razmišljanja što su se odvijala u Anaksagorinoj glavi – i što se odvijaju u glavi svakog autora. Poput Anaksagore. prije Krista. Otto Kiefer. Možda bi se razlog za to mogao prona%i u lokalnoj povijesti. No u naše doba mnogi su u enjaci nastojali rekonstruirati njezin misaoni sadržaj. Možda %e vas zanimati da je po mojem sudu najbolji poznavalac i obnovitelj Anaksagorine misli. No iz New Yorka nije bio prognan. Razumljivo je da su osiromašene obitelji nakon tih doga'aja prodavale knjige. jesu nešto objektivno. i divovsko Platonovo djelo i mnoge druge knjige. Mnogo bi se bolje to moglo ozna iti kao objektivni rezultat subjektivnog misaonog rada. rekonstruirane u naše doba. premda je bilo tako poznato. možda dvadeset ili etrdeset naših šilinga. ima autora koji rade posve druk ije. ali obi no su to bili samo drugi u enjaci. procesa u autorovoj glavi. od objektivnog rezultata svog rada. gotovo tisu%u godina nakon svog objavljivanja. umjesto kao »na tržnici knjiga«. No nisam siguran je li na trgu što ga Platon navodi – od (ili kod) orkestra (»ek tes orchestras«) – bilo specijaliziranih knjižára ili pak samo trgovaca koji su uz drugu robu (primjerice hranu) prodavali i knjige. Objektivno misaono dobro koje se nalazi u nekoj knjizi je ono što tu knjigu ini vrijednom. zabrani zbog svog politi kog utjecaja. Cleve.. No knjige su se i dalje pisale i dopremale na tržnicu. poslije Krista. profesor Felix M. kao što se esto vjeruje. Tako je ponovno uspostavljena demokracija. a napose od svojih neuspjelih pokušaja. Ali misli te knjige. Izraz se na latinskom kaže »expressio«. kojemu se kao pjesniku divio. Platonova Obrana opisuje stanje neposredno nakon tih zbivanja. preveo je to kao »kod knjižára«. kako ja to prevodim. koje u osam knjiga opisuje dvadeset jednu ratnu godinu. njezin misaoni sadržaj. No površna i varljiva teorija po kojoj je neki izgovoreni ili napisani iskaz izraz neke subjektivne misli imala je poguban utjecaj. nadživjele su samu knjigu za daljnjih tisu%u i petsto godina. Platon nazna uje da se. ali u mnogih je vidljivo da se umni rad može najbolje kritizirati i poboljšati onda kada se misli pokušaju zabilježiti u svrhu objavljivanja. promišljanja s jedne strane i objektivnih. Atena je nakon dvadesetsedmogodišnjeg rata sa Spartom dospjela pod strahovladu takozvane tridestorice tirana koji su zaveli krvavu diktaturu te u osam mjeseci pobili osam posto punopravnih atenskih gra'ana i zaplijenili njihovu imovinu. Ovdje vidimo da knjiga može nadživjeti svog autora za tisu%u godina. zapisanih misli s druge. u prvom redu iz njegove knjige »Sokratova obrana«. esto su ga napadali. Mogla su se rekonstruirati i povezati mnoga mjesta koja su se citirala ili komentirala u drugim djelima. U tom se slu aju može utvrditi neka vrsta povratne sveze izme'u subjektivnih misaonih procesa. recimo. ne znaju ništa o sadržaju Anaksagorina djela te da ga mladi ljudi željni znanja »za najviše jednu drahmu mogu kupiti na tržnici knjiga«. ali on i u i od svog djela. misaonog rada koji se esto sastoji u tome da se napisano uvijek iznova odbacuje i popravlja. Te misli. morao preko mora pobje%i na zapad: u New York. moglo kupiti po za u'uju%e niskoj cijeni. Povjesni ari iz doba prije Prvog svjetskog rata procjenjuju da je jedna drahma tada vrijedila nešto manje od 90 austrijskih filira. izraz subjektivnih misli. Autor stvara djelo. To dokazuje veliko Tukididovo djelo. Anaksagorino djelo sastojalo se od dvije ili tri rukom pisane knjige. na njema kom bi se zacijelo moralo re%i »nepismeni«. A on je predložio da se Homer. Ondje itamo da samo nenaobraženi ljudi. kao neko% Anaksagora u godini 492. Te su godine carskim dekretom zatvorene poganske filozofske škole u Ateni. Upravo je u tome jedan dio golemog kulturnog zna enja knjige. Anaksagorina knjiga i dalje se itala. Postojala je u Ateni još godine 529. i ta je pogubna teorija dovela do ekspresionizma. bio Be anin koji je 1940. ina e dobar prevodilac. najljepše filozofske knjige za koju znam. To je teorija koja se još i danas gotovo op%enito . Moje informacije o sudbini Anaksagorine knjige potje u uglavnom od Platona. Otada se Anaksagorinoj knjizi gubi trag. To nije.

To nije ništa drugo doli nazivlje koje sam uveo. briznuo u pla i rekao: »To ja nisam napisao. Hoffmann und Campe. Gotovo svaki umjetnik vjeruje u to. Bibliografske napomene Uz moje osobne napomene o knjigama i glazbi vidi moju autobiografiju Ausgangspunkte. napose Obrana. dakle svijet koji opisuju fizika i astronomija. Svijet 3 tako'er je svijet proizvoda ljudskog duha. 1980. 1864. na njema kom: Die Offene Gesellschaft und ihre Feinde: Der Zauber Platons. a da pritom ipak nije do kraja prozreo situaciju.smatra samorazumljivom. koji je po prvi put u povijesti razvoja života na našoj prelijepoj Zemlji omogu%io objektivne misaone sadržaje. naše osje%anje. Hamburg. svijetom pisma i prije svega svijetom misaonih sadržaja. Kunst und Illusion. Nije nevjerojatno da je Pizistrat o ekivao nešto poput monopola za svog Homera i svoju nakladu. naših misli u subjektivnom smislu. Bern.. ali koja se upravo u Ateni nakon objavljivanja Homerovih djela razvila najprije u smjeru opisne i ilustrativne umjetnine. kad je u auli starog Be kog sveu ilišta uo praizvedbu svog djela. izd. sa svijetom jezika. cit.. O Anaksimandrovoj knjizi vidi Kahn. poglavlje. te tako'er od djela na kojem upravo radi. O Anaksagorinoj knjizi vidi razli ite Platonove napomene sabrane u Diels-Kranzu. 2. 1968. Tako on nadrasta samog sebe. O Homerovu utjecaju na likovnu umjetnost vidi Ernst H. No korak koji je imao najve%e posljedice bio je zacijelo izum knjige i utakmice me'u knjigama. op. napose str. 1945. i Olof Gigon. što se doga'a svima. Basel. Sve to jasno pokazuje golemo zna enje misli u objektivnom smislu. New York.. kemija. Sljede%i korak bio je izum pisma.. Francke. Posve je mogu%e da je taj nedostatak dalekovidnosti uvelike odgovoran za specifi no europsku znanost i specifi no europsku kulturu. 6. Ta teza o povratnoj svezi. Veliki je umjetnik zapravo u enik koji svoj duh održava otvorenim. pa se nije ni nadao konkurenciji drugih naklada. 26 D-E. Stuttgart. 2 i 3 vidi moje . 170 i d. O teoriji svjetova 1. 3. Belser.« Gospodine Predsjedni e. dakle osobito u interakciji sa svijetom 3 koji smo sami stvorili. 164 i d. Svijetom 2 nazivam svijet naših osobnih. 1984. 2. Gombrich. izd. naš psihi ki svijet razvija u interakciji s oba druga svijeta. ne samo da bi u io od drugih djela nego i od svog vlastitog. 1977. izd. Martinus Nijhoff.). IV. O pitanju datiranja vidi tako'er D. To što takvi sadržaji postoje zahvaljujemo izumu ljudskog jezika.. Svijetom 1 nazivam svijet tijela u fizikalnom smislu. i to je uništilo umjetnost.. a napose od pogrešaka koje je u inio. Cleve. Der Ursprung der griechischen Philosophie. Kahn. Routledge and Kegan Paul. dame i gospodo. naših patnji i radosti. 93-113. Svijetom 3 nazivam svijet rezultata našeg misaonog rada. The Giants of Pre-Sophistic Greek Philosophy. ali vidi i Charles H. subjektivnih doživljaja i naših nada. u prvom redu svijet jezi no ili pismeno formuliranih misli te svijet tehnike i onaj umjetnosti. naše mišljenje. The Hague. str. na koju je još puno prije Pizistrata utjecao Homer. ciljeva. a prema kojoj je djelo izraz umjetnikove osobnosti. sa svijetom kulture.. Anaximander. One tvore svijet koji sam nazvao svijetom 3. Columbia University Press. tamo se nalaze daljnji bibliografski podaci (Diels-Kranz itd. 1969. ima zanimljive posljedice. biologija. O'Brien. napose str. O kontroverznom problemu datiranja Anaksagore i njegova djela vidi Felix M. Journal of Hellenic Studies. Nova je teza da se naša psiha.. dakle naš svijet 2. sa svijetom knjige. Premalo je poznato da je Haydn.. a zatim u smjeru naturalizma. a ono ak i nije novo. ali i svijetom umjetnosti. u prvom redu sadržaja svijeta knjiga sa svijetom doživljaja. To vrijedi u prvom redu za autora neke knjige ili skladbe. 4. Ona je tako'er najuže povezana s razvojem gr ke likovne umjetnosti. odjeljak. O Platonovu prijedlogu da se Homer i drugi pjesnici cenzuriraju vidi prvi svezak moje knjige The Open Society and Its Enemies. izd. o ito sam ovdje na eo neiscrpnu temu.

. taj je zaklju ak nedopustiv.) Pismeno priop%enje (pismo. Usp. Popper & John C. Weltanschauungslehre. vjerojatno je prvobitno objavljena u velikoj nakladi.. Gustav Fischer. 1981. Nadasve suptilna teorija beskrajne djeljivosti sadržavala je napomene (koje dosada vjerojatno nitko nije razumio) o jednakobrojnosti beskona nih brojeva (nastalih dijeljenjem. Premda su se knjige kupovale.) esto se smatralo manje vrijednim od usmenog.). stolje%u (Bolzano. na njema kom: Das Ich und sein Gehirn. no ini se da to tek vrlo sporo prodire. i vrlo sam po aš%en pozivom predsjednika Organizacije Austrijanaca u inozemstvu da ovdje održim kratko predavanje. (Odatle moje naga'anje da je Anaksagorina knjiga bila prva koja je napisana s namjerom da se objavi kao knjiga. Hamburg. ali isprva ne i pojam knjige. Jena.. Springer. razli itih više ili manje homogenih vrsta tvari (vode. 6. Piper & Co. prva polovica. pojam (kupljive) knjige o ito se veoma polako nametao. prije Krista. Sulzbach. Sprachtheorie. omogu%uje nam da razumijemo zašto Platon. kostiju itd.. U njegovom je pozivu istaknuto da s obzirom na temu imam posvemašnju slobodu. Gottlob Frege. taj je sud dugo prevladavao. Oxford University Press. poglavlje. u Augustinovim Ispovijedima mjesto o tome kako je sveti Ambrozije itao u sebi.. smiješno jeftina. 8. izd. Nadalje Karl R.. koji želi zabraniti (ili barem cenzurirati) Homerova djela. (To bi se bilo moralo dogoditi otprilike 411... a ono što znamo o njezinom sadržaju nespojivo je s tankom knjigom. Daljnje napomene (1984. Pisana djela dugo su se itala samo naglas: ini se da su prošla stolje%a dok se nije uvriježilo itanje u sebi. Eugen Dietrichs. ljubazno me ostavio na muci. To što se knjige doduše name%u. izd.) (4) Neki u enjaci pokušali su iz niske cijene od jedne drahme izvesti zaklju ak da je Anaksagorina knjiga (objavljena sigurno više od 30 godina prije toga) bila tanka.. Pisana djela bila su pisma ili govori ili drame (ili dijalozi) ili pjesme.knjige Ausgangspunkte (gore) i Objective Knowledge. Hoffmann und Campe. kovina. Prema tome. II. po prvi su put iz Egipta u Atenu uvezene ve%e koli ine papirusa. No ona je s druge strane trebala biti donekle prikladna za ovu prigodu – skup . sv. kako to sada nazivamo). 1837. i 4. Heinrich Gomperz. teoriju postanka svijeta te nastanka i strukture materije. Bila je to o ito debela knjiga i. Ta je muka bila znatna. Sadržavala je me'u ostalim astronomiju i meteorologiju.. što je rezultat na koji se ponovno nailazi tek u 19. Beiträge zur Philosophie des deutschen Idealismus. (3) Stoga je nevjerodostojan izvještaj Diogena Laertija (nastao najmanje 500 godina poslije) u kojemu on piše da su »Atenjani spalili Protagorine knjige na agori pošto su poslali tekli a da ih prikupi od svih koji su posjedovali prijepise«. džepno izdanje London. Wissenschaftslehre. München. »Der Gedanke«. Oxford and New York. 1983. Karl Bühler. O sudaru kultura Veoma se veselim što sam pozvan u Be da ponovno vidim stare prijatelje i steknem nove. 1934.) (1) Oko 550. izd. R. u prvom redu neatomisti ku teoriju molekula i beskrajne djeljivosti materije. Jena i Leipzig. kada je Platon imao 16 godina.. 3. Eccles. na njema kom: Objektive Erkenntnis. Routledge & Kegan Paul. 1908. a tog je mišljenja bio i Platon. Prepustivši mi izbor. poput kose. ne govori o spaljivanju te zašto Anaksagorina knjiga nije spaljena. Platon tako'er smatra da ono najbolje što može re%i nije napisano (ili ak da se pomo%u pisma uop%e ne može priop%iti). No kako je posrijedi antikvitet. u doba prvog objavljivanja Homera. kako navodi Platon. 1984. Herodot je nekoliko puta rabi u smislu papirusova svitka koji je dio ve%eg pisanog djela. Vidi tako'er Bernard Bolzano. 1.. Heidelberg. (2) Rije »biblos« ili »byblos« bila je duže vrijeme sinonim za rije »papirus«. sv. napose 3. dakle »izbrojivih«. 4. tvari u živih bi%a. mesa. O ito se od mene o ekivalo da izaberem temu iz vlastitog interesnog podru ja. knjiga.. 1918. The Self and Its Brain. 1984. Cantor).

koja je u daljnjim sudarima naposljetku preobrazila sve druge kulture na Zemlji. oru'a. zaštite i pomo%i djeci. A tako je sa svim ili gotovo svim vrijednostima koje bismo rado ostvarili. posve%ena sudaru kultura. Bio je to prvi veliki sudar izme'u zapadnih i isto nih kultura te se kao takav i doživljavao. na jedno povijesno naga'anje. Drugim rije ima. Rije je o pretpostavci da takav sudar ne mora uvijek dovesti do krvavih borbi i rušila kih ratova. i tako je postala zapadnja ka kultura. A s njim i zahtjev za jednakoš%u pred zakonom. možda najve%a od svih društvenih i osobnih vrijednosti. najslobodnija. za izbjegavanjem primjene sile kada god je to mogu%e. No je li ta zapadnja ka civilizacija nešto dobro. Pokazuje se da je opasno oduzeti nekom ovjeku odgovornost za sebe i svoju obitelj. kao što se lako može uvidjeti. likovne umjetnosti. slabima i bespomo%nima. sudaru kultura. najljudskija. unato svemu što joj se i te kako može s pravom prigovoriti. Valja priznati da je i naša civilizacija vrlo nesavršena. to pitanje karakteristi no je za današnju zapadnja ku civilizaciju. Prije nego što nastavim govoriti o svojoj temi. jer Ivanova sloboda vrlo lako može dospjeti u sukob s Petrovom slobodom. za mirom. u spomen Državnog ugovora i onoga što mu je prethodilo. Rije ima »sudar kultura« pokušavam prevesti engleski izraz »culture clash«. nešto dobrodošlo? To pitanje. Savršeno je društvo nemogu%e. a možda je u mnogim slu ajevima ak upitno treba li mladim ljudima suviše olakšati životnu borbu. #ak i sloboda. Ona je. Moje zanimanje za sudar kultura povezano je s mojim zanimanjem za jedan veliki problem: za problem osebujnosti i iskona naše europske civilizacije. dakle poretkom.Austrijanaca iz inozemstva u ast srebrnog jubileja jednog jedinstvenog državnog ugovora. koje se u najmanju ruku od Rousseauova doba uvijek iznova postavlja.« Tako dolazimo do formulacije Immanuela Kanta prema kojoj je zada%a zakonodavstva da najve%u mogu%u slobodu svakog pojedinca uskladi s najve%om mogu%om slobodom svih drugih zajedno. On ak može dovesti do razvoja jedinstvene kulture poput gr ke. #ini se . Poredak je nužna – gotovo logi ki nužna – protuvrijednost slobodi. Ona je najbolja jer je najsposobnija za poboljšavanje. Djelomi an odgovor na to pitanje leži. sloboda se na žalost mora ograni iti zakonom. kultura isto nog Sredozemlja. ini mi se. Naslov mog predavanja »Sudar kultura« upu%uje na jednu hipotezu. svjetove morala. Kao što je neki ameri ki sudac jednom rekao optuženiku koji se pozivao na svoju slobodu: »Vaša sloboda da mašete šakama ograni ena je nosom vašeg susjeda. prava. a postavljaju ga osobito mladi ljudi koji s pravom uvijek tragaju za ne im boljim. s Homerom. muzike. htio bih odgovoriti na to pitanje. Za gotovo sve vrijednosti što bi ih neko društvo trebalo ostvariti postoje druge vrijednosti koje se s njima sukobljuju. Posvuda na Zemlji ljudi su stvorili nove i esto vrlo razli ite kulturne svjetove: svjetove mita. u tome što naša zapadnja ka civilizacija proistje e iz gr ke civilizacije. Ona je nakon mnogih drugih sudara. civilizacija Europe i Amerike. Svakako je treba poboljšati. bolesnicima. pjesništva. A gr ka civilizacija – fenomen bez premca – nastala je u sudaru kultura. Ali to je gotovo samo po sebi razumljivo. Tako upravo sada u imo da i velika ideja države blagostanja ima svoje granice. koju su u sudaru s Grcima zatim preuzeli Rimljani. svjesno oživljena u renesansi. tehnike. najbolja od svih koje su nam poznate iz povijesti ovje anstva. Ali samo je u našoj zapadnja koj civilizaciji moralni zahtjev za osobnom slobodom uvelike priznat i ak uvelike ostvaren. napose s arapskom kulturom. a to inimo što bolje umijemo. nego da tako'er može biti povod plodnom i poticajnom razvoju. I on je. najsamokriti niju i reformama najskloniju civilizaciju na svijetu. svjetove proizvodnih sredstava. Nisam siguran da li tema koju sam izabrao odgovara tim o ekivanjima. Mislim da je naša zapadnja ka civilizacija. No ona je na kraju krajeva jedina civilizacija u kojoj svi ljudi zajedni ki rade na tome da je poboljšaju. najpravednija. Zbog toga našu zapadnja ku civilizaciju držim najboljom koja je ikada postojala. mora biti ograni ena. postao leitmotiv gr ke književnosti i književnosti zapadnog svijeta. gospodarstva.

Ljudskom je društvu potreban mir. jednako kao primjerice na elo zaštite djece. jugoisto nim i u prvom redu na razvedenim zapadnim azijskim poluotocima. htio bih još samo kratko upozoriti na jedan grozan i pogrešan nauk koji je na žalost još uvijek sastavni dio te zapadnja ke civilizacije. kad otpadne neposredna osobna odgovornost. One nam pružaju priliku da sprije imo nesre%e koje se mogu izbje%i i da iskušamo. Zašto je na elo nacionalne države neprovedivo te na našoj Zemlji. a od doba Grka posebno za prirodnu znanost. na elo zaštite manjina nije doduše lako provesti. Želimo. ja bih odgovorio: »Samo je intelektualna sirotinja neskromna. razumije se. Dok Goethe kaže: »Samo je sirotinja skromna«. Rezultat je jezi ni. Tom posve neispunjivom zahtjevu valja suprotstaviti važan moralni zahtjev za zaštitom manjina: zahtjev da se jezi ne. za kojim danas svi žudimo više nego ikada. nego mravlja država. Naša zapadnja ka civilizacija odlu ila se za demokraciju kao oblik društva koji se može mijenjati pomo%u rije i. danas tako esto izvrgnutu klevetama. Drugi je primjer mir. one manjine koje se od ve%ine razlikuju po boji kože ili o iju ili kose. etni ki i kulturni mozaik: zbrka. Savršeno je društvo dakle nemogu%e. kao što svatko zna. Jezici su razmjerno najbolji putokazi kroz tu zbrku. Od pamtivijeka je iz stepa u unutrašnjosti Azije stizao jedan ljudski val za drugim da bi na južnim. ak upravo suludo? Tim pitanjem vra%am se temi o sudaru kultura. na ideologiju nacionalne države: na nauk koji se još uvijek tako esto zastupa i na tobože moralni zahtjev prema kojem se granice države trebaju podudarati s granicama podru ja što ga nastanjuje neka nacija. Opredjeljujem se dakle za zapadnja ku civilizaciju. U svarnosti su oni proizvodi država. Temeljna pogreška tog nauka ili zahtjeva je pretpostavka da narodi ili nacije postoje prije država – primjerice poput plemena – kao prirodna tijela koja treba po mjeri odjenuti u države. Svi veliki prirodoslovci bili su svjesni svog beskrajnog neznanja i svoje pogrešivosti. vjerske. kulturne manjine svake države zaštite od presizanja ve%ine. No ima boljih i lošijih društvenih poredaka. nego puno bolje i trajnije pomo%u rije i. naletio na prethodne došljake i rasprsnuo se. Za razliku od potpune neprovedivosti na ela nacionalne države. ali njemu su tako'er potrebni ozbiljni idejni sukobi: vrijednosti.da život. a ponajbolje pomo%u razumnih argumenata. U našem zapadnja kom društvu nau ili smo – tome su nas nau ili Grci – da nam to ne%e uspjeti tako dobro pomo%u ma a. naovamo imao prilike promatrati u brojnim posjetima Sjedinjenim Državama puno su ve%i nego što bih ikada smatrao mogu%im. u prvom redu za prirodnu znanost. Mislim na grozan i pogrešan nauk nacionalizma – ili to nije. ali ini se da je ono barem približno provedivo. S druge bi strane pak društvo bez sukoba bilo neljudsko. pomo%u razumne. mješavina koju je nemogu%e opet odmrsiti. za znanost. a tako'er. ideje za koje se možemo boriti. za mnoge može izgubiti smisao. pa i moramo u initi sve da bismo izbjegli sukobe ili ih barem ograni ili. I za razliku od na ela nacionalnosti. vratim svojoj temi o sudaru kultura. proizvod seoba naroda. To ne bi bilo ljudsko društvo. No tu ima narje ja više ili manje vezanih . Mahatma Gandhi tako'er je bio borac: borac za nenasilnost. kriti ki prosudimo i po potrebi dodatno poboljšamo reforme kakva je država blagostanja.« Prije nego što se nakon izlaganja svog opredjeljenja za zapadnja ku civilizaciju i za znanost. na elo zaštite manjina sasvim je o ito moralno na elo. Bili su intelektualno skromni. a tu i tamo – premda rijetko – ak pomo%u razumnih argumenata. I opredjeljujem se tako'er za znanost. koje nazivamo Europom. Pu anstvo Europe je. a pogotovo u Europi. koja traži istinu putem samokritike i koja sa svakim novim otkri%em nanovo otkriva koliko malo znamo: kako je beskrajno veliko naše neznanje. Napreci na tom podru ju što sam ih od 1950. i za demokraciju. I ne smijemo previdjeti da su veliki pacifisti ujedno bili veliki borci. to jest na predmet usmjerene kritike: neosobnim kriti kim razmišljanjem kakvo je karakteristi no i za znanost.

Ahejci. Kada govorim o racionalnoj kritici. U maloazijskoj Joniji to dovodi do kriti ke kozmologije. nego sloboda ovjeka. To vrijedi i za gr ku. Obojica pišu kao svjedoci tog sukoba zapadne i isto ne kulture. No usred te europske zbrke nastala je pak suluda ideja o na elu nacionalnosti. Fichtea i Hegela. pogotovo zato što su posrijedi plemi%ke obitelji iji lanovi dakako biraju supruge u udaljenijim krajevima. One su nastale sudarom razli itih kultura na Sredozemlju i na Bliskom istoku. otkri%e demokracije i kriti ki. a svakako i zbog posljedica napoleonskih ratova. postao Bollinger – ipak se još posvuda može nai%i na tragove slavensko-njema ke asimilacije. Naravno. kulture slobode i kulture despotizma. kao što vrlo jasno pokazuje primjer holandskog. Stoga je kristalno jasno da jezi na zbrka ne može biti doista pouzdan putokaz kroz etni ku zbrku. proizvodi su nasilnih osvajanja što su ih poduzeli Rimljani. u prvom redu pod utjecajem filozofa Rousseaua. i obojica svjedo e o njegovom prosvjetiteljskom u inku koji vodi svjesnoj i kriti ki distanciranoj prosudbi vlastite kulture. Htio bih ovdje navesti jednu anegdotu iz Herodotova povijesnog djela koja je zapravo . Ali ni rimska ni starogr ka kultura nije bila nacionalisti ka. napose u Eshilovim i Herodotovim djelima. a time racionalnoj i kriti koj prosudbi baštinjenih mitova. iracionalno (poput sva'e izme'u Ahila i Agamemnona): to se tuma i pomo%u interesa i ljubomore tih i suviše ljudskih bogova – bogova ije su ljudske slabosti o ite i koje se katkada kriti ki prosu'uju. Neslobodi podanika perzijskih velekraljeva ne suprotstavlja se nacionalna sloboda. On je bio taj koji je otkrio kriti ki. racionalni stav koji je naposljetku doveo do moderne prirodne znanosti. Ilijada i Odiseja. poput francuskog. mislim na kritiku sa stajališta istine: sa stajališta pitanja »Je li to istina?« i »Može li to biti istina?«. bio je više od prethodnika povijesne znanosti. što me'utim ne govori nimalo pobliže o njihovom etni kom podrijetlu. koji se s pravom naziva ocem historiografije. I važno je da se negrci u Ilijadi i Odiseji prikazuju s barem jednakom naklonoš%u kao Grci. Drugi jezici. Taj kriti ki i prosvije%eni stav zatje e se opet u djelima u kojima se pod utjecajem oslobodila ke borbe Grka protiv napada Perzijanaca po prvi put slavi ideja slobode. egipatske i medsko-perzijske. bog rata. A pristupivši pomo%u pitanja o istini mitskim izvješ%ima o prošlosti. napose gr ke. Sloboda tu nije nikakva ideologija. No ona su istodobno svjedo anstva o stavu koji po iva na racionalnom objašnjavanju. Grci su stvorili teorije koje su dovele do po etka prirodnih znanosti. taj je sudar ak njihova prava tema. Osobito loše pritome prolazi Ares. rje ita su svjedo anstva o sudaru kultura. udarili su temelje povijesne znanosti. španjolskog. za razliku primjerice od kmetova. Napose mnoge plemi%ke obitelji u Njema koj ija imena završavaju na off ili ow potje u naravno na neki na in od Slavena. To je jasno formulirano i u Eshila i u Herodota. u prvom redu sloboda demokrati nih Atenjana. Pristupivši mitskim objašnjenjima prirodnih pojava pomo%u pitanja o istini. Iako su u Austriji i Njema koj mnoga slavenska prezimena zamijenjena njema kima i na taj na in izbrisani mnogi tragovi – poznavao sam tako jednog Bohuschaleka koji je. postojali su prethodnici nacionalizma. ako se ne varam. No Herodot. Može se re%i da prirodna znanost nastaje zahvaljuju%i utjecaju racionalnog i kriti kog stava prema mitskom objašnjavanju prirode. portugalskog ili rumunjskog.za odre'eno podru je i šire rasprostranjenih književnih jezika koji su po svom podrijetlu glorificirana narje ja. do potrage za istinitim objašnjenjem prirodnih pojava. To se tako'er vrlo jasno vidi kad se promotre prezimena. nego oblik života koji život ini boljim i vrjednijim življenja. do kriti kih spekulativnih teorija o arhitekturi zgrade svijeta i time do prirodne znanosti. prosvjetiteljski karakter sudara kultura. koja je dala zacijelo najvažnije doprinose našoj sadašnjoj zapadnja koj kulturi: mislim na ideju slobode. Ve% i najstarija sa uvana književna djela Grka. Funkcija je homerovskih bogova upravo to da pomo%u razumljive psihološke teorije budu objašnjenje za ono što bi ina e bilo nerazumljivo.

naša barokna arhitektura. dolazili su u Be . No ovdje se u društvenom pogledu nije samo filozofiralo. U toj anegdoti pokazuje Herodot pomo%u ekstremnog i pomalo jezivog primjera da razuman ovjek mora nau iti da se u pitanje može dovesti i ono što se njemu ini posve samorazumljivim. 38): »U doba svoje vladavine pozvao je Darije jedanput Grke koji su bili kod njega i zapitao ih po koju bi cijenu bili spremni pojesti svoje o eve nakon njihove smrti. zajedno s mnogim drugim važnim utjecajima. a neki su joj dali nove doprinose. ama baš ništa ne bi moglo na to navesti. Zatim je Darije pozvao Kala%ane. Herodot piše (III. naposljetku tako presudno utjecao na europsku kulturu – razumije se. Fascinirala ga je sli nost i suprotnost obi aja i baštinjenih mitova. Ernst Mach nisu bili samo veliki fizi ari nego i epohalni filozofi prirode. Haydn i Mozart bili su došljaci. sa sudarom kultura. moje naga'anje. Bili su prethodnici be kog kruga. Ali ovdje bih predložio jednu hipotezu. koliko su mogli. Postojala su zaista izvrsna pu ka sveu ilišta. pa ak i turska.pripovijest o ratnom i kulturnom sudaru Grka sa stanovnicima Bliskog istoka. a Beethoven. 9. postojala je udruga »Slobodna škola«. talijanski i francuski majstori. ali tako'er ma'arska narodna glazba. gdje su velikim dijelom morali nau iti njema ki. zacijelo najve%em od svih ro'enih Be ana. A ovdje je živio i socijalni filozof Josef Popper-Lynkeus. i to je htio podijeliti sa svojim itateljem. mogao bi se Be od Haydna do Brucknera ak usporediti s Periklovom Atenom. Jasno je da je on sam mnogo nau io zahvaljuju%i takvim kulturnim konfrontacijama. Bruckner i Mahler tako'er su se doselili u Be . a isto tako ona. Moja je hipoteza. oni su glasno kriknuli i zamolili ga da takvo svetogr'e ni ne spominje. A mnogi od tih ljudi. indijski narod koji je obi avao jesti svoje pretke. postojale su organizacije za socijalnu pomo%. pretpostavljam. napose s Perzijancima. Brahms. koji bi se možda mogao nazvati filozofskim utemeljiteljem moderne države blagostanja. nego su još u doba Monarhije postignute izvanredne prakti ne stvari. sudar kultura beskrajno obogatio. i zapitao ih u nazo nosti Grka. da su baš te suprotnosti dovele do onog kriti ko-racionalnog stava koji je za Herodotovu generaciju i one nakon nje postao presudno važan i koji je. Ludwig Boltzmann. Uvijek iznova pitali su me u Americi i u Engleskoj kako se može objasniti stvarala ka osebujnost i kulturno bogatstvo Austrije i posebice Be a: neusporedivi vrhunci velikih austrijskih simfoni ara. »Uto ište za besku%nike« i mnoge druge. u krajnje kriti nom položaju izme'u Istoka i Zapada. Ta izvanredna kulturna i socijalna aktivnost i produktivnost zacijelo se ne može doista objasniti. koja je postala jedan od najvažnijih zametaka pokreta za reformu školstva. Kada razmišljamo o be koj glazbi. Tako je to u svijetu. Genijalnost tih muzi ara ostaje neobjašnjena.« Herodot je tu anegdotu ispri ao svojim gr kim suvremenicima ne samo s namjerom da ih nau i da poštuju tu'e obi aje nego i s namjerom da u njih razvije sposobnost da se kriti ki odnose prema stvarima koje im se ine samorazumljivima. kao »Društvo za zaštitu i spas djece«. kako ju je nazvao Beethoven. A možda su okolnosti bile sli nije nego što bi se na prvi pogled reklo. Immanuel Kant: filozof prosvjetiteljstva . Oni su odgovorili da ih ništa. koji su teško preživljavali u provinciji. naša dostignu%a na podru ju znanosti i filozofije prirode. kojima je bio dodijeljen tuma . Znamo da su na Haydna i Mozarta utjecali njema ki. Stara Austrija bila je odraz Europe: u njoj je bilo gotovo bezbroj jezi nih i kulturnih manjina. Možda je ta kulturna produktivnost Austrije povezana s mojom temom. »Pripravnost«. »božanska iskra u Schubertu«. #ini se da je oba grada. Užasnuti. Mnogi su ovdje dospjeli pod utjecaj jedne velike kulturne tradicije. po koju bi cijenu pristali na to da svoje mrtve o eve spale.

koja se tad po prvi put pojavila kao prijevod izraza »prosvjetiteljstvo« (éclaircissement). usporedio je englesku vjersku toleranciju s nesnošljivoš%u rimske Crkve te rasvjetljuju%u mo% svjetskog sustava Isaaca Newtona i analiti kog empirizma Johna Lockea s dogmatizmom Renéa Descartesa. rijeka ljudi uputila se njegovoj ku%i. prosvjetiteljstvo. godine 1804. Fichteove. Godinama je živio potpuno povu eno. Dobro znam da to danas nije uobi ajen nazor. tako izvješ%uju suvremenici. kolovoza 1799. podmuklih. što snuju nam propast. Ta je bujica trajala danima. a na njema kom »Aufklärung«. i 1789. U svojoj javnoj »Izjavi u vezi s Fichteovim znanstvenim naukom« (7. godine. gra'anstva svijeta. Dok ja u Kantu vidim posljednjeg pobornika prosvjetiteljstva. zvona u Kantovu ast bila odjek Ameri ke i Francuske revolucije: odjek ideja iz 1776. Što je taj za u'uju%i i spontani pokret mogao zna iti? Kantov glas velikog filozofa i dobrog ovjeka zacijelo ne pruža dostatno objašnjenje za takvo što. jednakosti pred zakonom. Nikada stanovnici Königsberga. prikazivali su ga kao utemeljitelja svoje škole. koji se predstavljao kao Kantov nasljednik i baštinik. dok im je govor pritom dobrohotan…tobožnjih prijatelja. Usudio bih se pretpostaviti da su tada. i to u knjizi objavljenoj 1732.).. Kad se proširila vijest o njegovoj smrti. U toj je knjizi Voltaire engleski ustavni oblik vladavine suprotstavio kontinentalnoj apsolutisti koj monarhiji. ali njezino je objavljivanje bilo po etak filozofskog pokreta od svjetskopovijesnog zna enja – pokreta ija se osebujna agresivnost u Engleskoj slabo shva%ala jer nije odgovarala prilikama što su ondje vladale. taj je gra'anin svijeta iskorišten u svrhe nacionalisti ke romanti arske škole. i njegovi su mu prijatelji mislili prirediti jednostavan pogreb. Nepregledna povorka pratila je lijes uz zvonjavu svih zvona u gradu. još i danas ima za engleskog itatelja prizvuk površnog i neskromnog »prosvjetarenja«.(Govor povodom sto i pedesete obljetnice njegove smrti) Sto i pedest godina prošlo je od smrti Immanuela Kanta. Taj se pokret na francuskom obi no naziva »éclaircissement«. Kant je išao dotle da je napisao: »Bože nas sa uvaj naših prijatelja…ima naime…katkada i lažnih. on je bio njegov posljednji veliki pobornik. Tvrdim da su ta dva shva%anja nespojiva. unato svemu što je . pruskom provincijskom gradu u kojem je proveo svih osamdeset godina svog života. pod apsolutisti kom monarhijom Wilhelma III. Šezdeset godina nakon Kantove smrti te su izvorno engleske ideje predstavljene Englezima kao »površni i neskromni intelektualizam«. Gotovo svi moderni filozofski i politi ki pokreti mogu se direktno ili indirektno izvesti iz njega. kad se više nije mogao braniti. Schellingove i Hegelove škole. #ini mi se da su ta zbivanja imala dublje zna enje. Kant je za svoje sugra'ane postao simbol tih ideja. Jer oni su ili nastali neposredno iz prosvjetiteljstva ili pak iz romanti arske reakcije na prosvjetiteljstvo. koja je premalo poznata. Umro je u Königsbergu. No taj sin siromašnog obrtnika pokopan je kao kralj. Fichte i nakon njega Hegel pokušali su Kantovu slavu iskoristiti za sebe. Ali Kant je živio dovoljno dugo da bi odbio opetovane pokušaje umiljavanja što ih je poduzimao Fichte. nisu vidjeli takav sprovod. Kant je vjerovao u prosvjetiteljstvo. koje su romanti ari rado ozna avali kao »prosvjetarenje« ili »prosvjetljotinu«. Na dan pogreba sav je promet u Königsbergu stao. jer pred njima i njihovim zamkama nikakav oprez nije pretjeran. samooslobo'enja pomo%u znanja i – što je možda još važnije – vje nog mira na Zemlji.. Voltaireova je knjiga spaljena. a engleska rije »enlightement«. i oni su došli na njegov pogreb da mu zahvale kao u itelju i proglasitelju ljudskih prava. on se eš%e smatra utemeljiteljem škole koja je uništila prosvjetiteljstvo – romanti arske škole »njema kog idealizma«.« No nakon svoje smrti. godine: u Voltaireovim »Pismima iz Londona o Englezima«. Zameci svih tih ideja došli su na europsko kopno iz Engleske. i to uspješno.

Kopernikovski i newtonovski sustav svijeta imali su najve%i zamislivi utjecaj na Kantov intelektualni razvoj. Newtonova nebeska mehanika i kozmologija Presudnu ulogu u toj borbi igrale su Newtonova fizika i nebeska mehanika. nosila je zanimljiv podnaslov »Ogled o ustroju i mehani kom podrijetlu cijele zgrade svijeta sastavljen prema Newtonovim na elima«. u kojem nema baš ni ega. Da bismo pripremili drugi dokaz. upravo ga je kozmološki problem doveo do teorije spoznaje i do njegove Kritike istog uma. nemogu%e. On je. nego odlu nosti i hrabrosti da se njime posluži bez tu'eg vodstva. koje su na europskom kontinentu bile poznate iz Voltaireova djela. Nesamostalnost je nesposobnost za služenje vlastitim razumom bez tu'eg vodstva. Ali ako promotrimo posljednji interval takvog praznog vremena. #ujmo me'utim što sam Kant kaže o ideji prosvjetiteljstva: »Prosvjetiteljstvo je«. Takav beskrajni niz godina je niz koji ide sve dalje i nikad ne dolazi do kraja. treba ih pozorno pratiti. No ak i to zasjenjuje Kantovo tuma enje zvjezdanih maglica kao mlije nih putova. Kant u spomenutom pismu izvješ%uje da je središnji problem Kritike istog uma pronašao kad je pokušao odlu iti ima li svijet vremenski po etak ili nema. Time je Kant anticipirao jednu Jeansovu ideju. naime svijet koji je kona an. Kantov prvi dokaz argumentira pak ovako: svijet mora imati po etak u vremenu jer bi suprotno zna ilo da je u sadašnjem trenutku protekao beskona an niz godina. Ali nisu duga ki ni teško razumljivi. On sadrži prvu jasnu formulaciju ne samo one teorije koja se danas obi no naziva »Kant-Laplaceovom hipotezom o podrijetlu Sun eva sustava« nego i primjenu te teorije na sam Mlije ni put (koji je Thomas Wright pet godina prije toga protuma io kao zvjezdani sustav). proturje je u sebi. piše on. sentimentalnog entuzijazma i zanosa. To je u kozmologiji i kozmogoniji zacijelo najveli anstveniji pothvat svih vremena. ali raspolagao je mnogo oštrijim oružjem nego Kant i njegovi suvremenici. Ti su dokazi zanimljivi. Na svoje u'enje otkrio je da su se mogli pružiti naoko valjani dokazi za obje mogu%nosti. Time je pružen prvi dokaz. time presjekao Kantov vor.rekao i napisao protiv romanti arskog duha. zapo et %emo analizom pojma beskrajnog niza godina (ili dana ili bilo kakvih jednako dugih i kona nih vremenskih intervala). zapo et %emo analizom pojma potpuno praznog vremena – vremena prije nastanka svijeta. Op%a povijest prirode i teorija neba. hrabro je kro io putem samooslobo'enja pomo%u znanja. Da bismo pripremili prvi dokaz. to je presjek njegove vlastite povijesti. Njegova prva važna knjiga. me'utim. nužno mora biti vrijeme u kojem se nijedan vremenski interval po svojim vremenskim odnosima prema stvarima ili zbivanjima ne razlikuje od nekog drugog vremenskog intervala. za problem vremenske kona nosti ili beskona nosti svijeta do danas još nije predloženo tako prihvatljivo rješenje. Kao što Kant objašnjava u jednom od svojih pisama.« Ono što Kant tu kaže nedvojbeno je osobno o itovanje. te bi on stoga morao biti zaklju en i završen. i to kako s obzirom na prostor tako i s obzirom na vrijeme. » ovjekov izlazak iz nesamostalnosti koju je sam skrivio. moglo se re%i. jer nikakvih stvari ili zbivanja nema. ali bez granica. Takvo prazno vrijeme. onaj . Nasuprot tome. kao dalekih zvjezdanih sustava analognih našem vlastitom. Problem koji je pokušao riješiti – nijedan ga kozmolog ne može izbje%i – bio je zamršen problem kona nosti ili beskona nosti svijeta. Odrastao u oskudnim prilikama i u ograni enom obzoru pijetizma. Moglo bi se re%i da je ideja duhovnog samooslobo'enja bila zvijezda vodilja njegova života i da je mu je život ispunila borba za ostvarenje i širenje te ideje. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš svojim vlastitim razumom! – to je dakle geslo prosvjetiteljstva. na doba svoje duhovne nesamostalnosti. Za problem kona nosti ili beskona nosti svijeta u prostoru Einstein je predložio sjajno rješenje. On nikada ne može biti zaklju en: zaklju en ili završen beskrajni niz godina (za Kanta) je besmislica. U kasnijim se godinama (kako izvješ%uje Hippel) ponekad s užasom osvrtao na »ropstvo mladosti«. kao što smo vidjeli. Tu je nesamostalnost ovjek sam skrivio ako njezin uzrok nije pomanjkanje razuma. A to je.

Uzalud se Kant trudio da objasni kako je zanijekao samo empirijski karakter i stvarnost prostora i vremena – naime onakav empirijski karakter i stvarnost kakve pripisujemo fizi kim stvarima i zbivanjima. a upravo smo to u inili u svoja dva dokaza o po etku svijeta. A to je. taj isti interval prazan. Prostor i vrijeme imaju sli nu funkciju kao instrumenti za promatranje. duhovnom instrumentu kojim zahva%amo svijet. Svi napori da obrazloži svoje stajalište bili su uzaludni. pita Kant. osu'en je na to da u povijest u'e kao tvorac »njema kog idealizma«. Predodžbe o prostoru i vremenu mogu se dakako primijeniti na obi ne fizi ke stvari i zbivanja. prostor i vrijeme nisu ni stvari ni zbivanja. nego našoj vlastitoj duhovnoj opremi. Prostor i vrijeme ne pripadaju zbiljskom empirijskom svijetu stvari i zbivanja. Time je pružen drugi dokaz. Svoju je kritiku napisao pod Humeovim utjecajem. Kant je kritizirao » isti um« pokazavši da nas isto spekulativno argumentiranje o svijetu koje ne kontrolira nikakvo opažanje uvijek mora zaplesti u antinomije. Jer ono što »Kritika« kritizira upravo je isti um: ona kritizira one umne zaklju ke o svijetu koji predikat » isti« zavrje'uju u tom smislu što na njih ne utje e osjetilno iskustvo niti ih kontrolira promatranje. naslov »Kritika istog uma« Kant je izabrao htiju%i objaviti kriti ki napadaj na takva spekulativna mudrovanja. Teoriji što sam je ovdje ocrtao Kant je nadjenuo nelijepo i dvostruko varljivo ime »transcendentalni idealizam«. Taj je posljednji prazni vremenski interval dakle besmislica. Težina njegova stila zape atila mu je sudbinu. s druge je strane. Oni se ak ne mogu ni promatrati. Ubrzo je imao razloga zažaliti zbog izbora tog imena. što zna i da se ne može nalaziti ni u kakvom vremenskom odnosu prema nekom zbivanju. Kant je takav sukob nazivao »antinomija« te se na sli an na in zapleo i u druge antinomije. kao što smo vidjeli. No u te druge antinomije ovdje se ne%u pobliže upuštati. tad ga u pravilu neposredno i intuitivno smještamo u neki prostorno-vremenski red. Kantov drugi dokaz argumentira pak ovako: svijet ne može imati po etak u vremenu jer bi ina e morao postojati vremenski interval – naime interval neposredno prije nastanka svijeta – koji je ujedno prazan i obilježen time što se nalazi u uskom vremenskom odnosu spram jednog zbivanja u svijetu. Stoga prostor i vrijeme možemo ozna iti kao sustav reda koji se doduše ne temelji na iskustvu. Prostor i vrijeme Što možemo. To je razlog tome što zapadamo u poteško%e kada predodžbu o prostoru i vremenu pokušamo primijeniti na podru ju koje nadilazi svako mogu%e iskustvo. Krajnje je vrijeme da se ta presuda revidira. Kant je uvijek naglašavao da su fizi ke stvari u vremenu i prostoru stvarne – realne. nau iti iz tih zbunjuju%ih antinomija? Njegov odgovor glasi da se naše predodžbe o prostoru i vremenu ne mogu primijeniti na svijet kao cjelinu. ali se u svakom iskustvu primjenjuje te se može primijeniti na sva iskustva.vremenski interval koji neposredno prethodi po etku svijeta – onda postaje jasno da se taj vremenski interval razlikuje od svih prijašnjih intervala po tome što se nalazi u uskom i neposrednom vremenskom odnosu spram jednog odre'enog zbivanja. nemogu%e. imaju posve druk iji karakter. jer ono je neke od njegovih itatelja navelo na to da ga smatraju idealistom i pomisle da nije e stvarnost fizi kih stvari te da ih drži pukim predodžbama ili idejama. proturje je u sebi. s namjerom da pokaže kako su granice mogu%eg osjetilnog iskustva i granice razumnog teoretiziranja o svijetu istovjetne. Kant je povjerovao da je našao potvrdu za to nost te teorije kad je otkrio da ona sadrži klju . kao što smo vidjeli. naime nastanka svijeta. Oni prije predstavljaju neku vrstu okvira za stvari i zbivanja. Tu imamo sukob izme'u dvaju dokaza. a ne idealne. A što se ti e neobuzdanih metafizi kih spekulacija škole »njema kog idealizma«. na primjer s obzirom na ograni enje svijeta u prostoru. Kad promatramo neko zbivanje. mogli bi se usporediti sa sistemom polica ili s kataloškim sistemom za sre'ivanje opažaja. Nasuprot tome.

koju spoznajemo zajedno s njezinim redom i njezinim zakonima. kaže Kant. u tom pogledu bio ve%i kantovac od Kanta. a istraživanje je stvarala ko umije%e. Taj obrat rješava naime ljudski problem što ga je proizveo sam Kopernik: on je ovje anstvu oduzeo njegov središnji položaj u svijetu. nego ih njoj propisuje. a Eddington je. nego naših vlastitih metoda mišljenja: metoda koje primjenjujemo da bismo sredili opažaje svojih osjetila. Za naše prirodoznanstvene teorije nisu odgovorni osjetilni podaci. To je. naga'anja. Euklidovska geometrija. a ne da ga ona samo vodi kao na uzici«. poput povijesti likovne umjetnosti i književnosti. »Pošto mu objašnjenje nebeskih gibanja nije baš pošlo za rukom kad je pretpostavio da se cijelo zvjezdano jato vrti oko promatra a. nego naš vlastiti razum – organizacija i konstitucija našeg duhovnog sustava asimilacije. Sjajna je Kantova vlastita formulacija te ideje: »Razum ne crpi svoje zakone…iz prirode. rezultat je sre'uju%e i asimiliraju%e djelatnosti našeg duha. dubok filozofski uvid. Mi smo ti koji stvaramo svoje znanje o svijetu. ipak nije rezultat promatranja. nego na našoj prostornoj intuiciji. piše Kant. Postoji nešto poput kantovske intelektualne klime. On omogu%uje da se prirodna znanost (ne samo teorijska nego i eksperimentalna) smatra uistinu ljudskom tvorevinom. rekao je. asimilirali. istraživa a i teoreti ara ostavilo je neizbrisiv trag – ne samo u filozofiji nego tako'er u fizici i kozmologiji. doveli ih me'usobno u vezu.« Kantov »kopernikanski obrat« Ta formulacija istodobno izražava ideju koju je sam Kant ponosno nazvao svojim »kopernikanskim obratom«. Kant je tako'er bio potpuno uvjeren u to da je Newtonova teorija istinita i nepobitna. No što bi drugo moglo biti njezin istinosni temelj? Kant je tom problemu pristupio tako što je najprije razjasnio istinosni temelj geometrije. ideja i nadahnu%a. promatra i. Istraživa mora prirodu podvrgnuti unakrsnom ispitivanju kako bi je vidio u svjetlu svojih dvojbi. Njegova je zamisao bila da se sli nim obratom riješi problem istinosnog temelja prirodne znanosti – naime pitanje kako je egzaktna prirodna znanost poput Newtonove fizike mogu%a i kako se ikada mogla izumiti. Priroda. Pa ak i oni koji se ne mogu uvijek složiti s Kantom (me'u njih spadam i ja) suglasit %e se s njim o tome da istraživa ev um »mora prisiliti prirodu da odgovori na njegova pitanja. razumjeli. Iako se ona u promatranjima potvr'uje. Ne znam pouzdano je li netko ve% upozorio na to da temeljna ideja Kantove etike . a zvijezde naprotiv miruju«. stvaramo poredak što ga zatje emo u svijetu. Poput svih tadašnjih fizi ara. Kopernikanski obrat u etici Od Kanta kao kozmologa. Mi smo ti koji svijet aktivno istražujemo. ne temelji se na promatranjima. Jer Kant ne samo da nam dokazuje da je naše prostorno mjesto u svijetu nevažno nego nam tako'er pokazuje da se naš svijet u stanovitom smislu vrti oko nas. barem djelomice. moglo bi se re%i. Kopernik se zapitao ho%e li mu bolje uspjeti ako uzme da se promatra vrti. filozofa spoznaje i znanosti okre%emo se sada Kantu kao filozofu morala. To Kantovo upozorenje na aktivnu ulogu promatra a. na našem intuitivnom razumijevanju prostornih odnosa (na » istom zoru« prostora): Newtonova fizika nalazi se u sli noj situaciji. Jer mi smo ti koji. Kantovom »kopernikanskom obratu« može se me'utim pripisati još jedno drugo zna enje – zna enje koje nas može upozoriti na stanovitu ambivalentnost u njegovu stavu. bez koje bi Einsteinove ili Bohrove teorije bile nezamislive. dijelom idejne povijesti. Kantov je »kopernikanski obrat« ponovna uspostava tog položaja. vjerujem. Iz toga je zaklju io da ta teorija ne može biti samo rezultat nakupljenih opažanja. asimiliraju%i svoje osjete name%emo tim osjetima red i zakone svog razuma. To mjesto mora zauzeti misao da mi. a njezina povijest. Naš kozmos nosi pe at našeg duha.jednog drugog važnog problema – problema valjanosti Newtonove fizike. Moramo napustiti misao da smo pasivni promatra i koji ekaju da im priroda nametne svoje zakonitosti.

Sloboda je za njih zna ila više od izostanka prisile: sloboda je za njih bila jedini oblik ljudskog života dostojan življenja. kako bi u njemu štovao onoga tko ga je stvorio. Postoje razli ite formulacije moralnog zakona. Sokratov obrambeni govor i njegova smrt u inili su ideju slobodnog ovjeka živom zbiljom. ali ako nam je fizi ki mogu%e izabrati svoj na in postupanja.tako'er po iva na jednom kopernikanskom obratu koji u svakom pogledu odgovara onome što sam ga maloprije opisao. On tako'er pokušava utvrditi što naša savjest može od nas zahtijevati. ali nipošto nije nedostojno re%i da svaki ovjek sebi stvara boga.« Moralni zakon Kantova etika nije ograni ena na postavku da je ovjekova savjest njegov jedini autoritet. i tim ga obratom postavlja na jednako središnje mjesto u moralnom svijetu kao prije toga u fizi kom. a nikada samo sredstvo. Obojica su se smatrali nevinima i obojica su se borili za slobodu mišljenja. Neki autoritet može imati mo% da svoje zapovijedi provede silom. onim temeljnim idejama na koje je sam Kant uputio svojim lijepim i gotovo uvijek pogrešno shva%enim rije ima: izri ajem o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama. Kant i Sokrat U kratkim crtama pokušao sam skicirati Kantovu filozofiju svijeta i ovjeka s njezinim dvjema temeljnim idejama. Kad smo suo eni sa zapovijedi nekog autoriteta. autoritet možemo priznati ili odbaciti. Sokrat je bio slobodan jer se njegov duh nije dao podjarmiti. Jer odluka je naša: zapovijed možemo poslušati ili ne poslušati. Etiku Kant ini jednako ljudskom kao kozmologiju. Jer Kant ovjeka ini moralnim zakonodavcem na isti onaj na in na koji ga je u inio zakonodavcem prirode. uvijek bude ujedno svrha. »federalizam slobodnih država« sa zada%om da objavi i održava vje ni mir na Zemlji. I dodao joj je ideju društva . da takvog boga prema moralnim pojmovima ak…mora stvoriti. onda sami snosimo odgovornost. Jedna od njih glasi: »Postupaj tako da ti ovje anstvo. Zahtijevao je savez naroda. uvijek smo samo mi ti koji na vlastitu odgovornost odlu ujemo je li ta zapovijed moralna ili nemoralna. Jer bez obzira na to kako je neko bi%e…nekome postalo znano i opisano kao bog ili kako mu se ak…samo prikazalo. Istu ideju Kant hrabro primjenjuje na podru je religije. možemo ga jama no usporediti sa Sokratom. Obojica su optuženi da su štetili državnoj religiji i kvarili mladež. Kant je na podru ju znanja i na podru ju etike dao novo zna enje. bio je slobodan jer je znao da mu ne mogu ništa. Ako se vratimo još dalje u prošlost kako bismo stekli još obuhvatniji pogled na Kantovo mjesto u povijesti. Toj Sokratovoj ideji slobodnog ovjeka. Nauk o autonomiji Kantov kopernikanski obrat na podru ju etike sadržan je u njegovu nauku o autonomiji. On piše: »Zvu i to doduše dvojbeno. on ipak…najprije mora prosuditi da li mu ona [njegova savjest] dopušta da ga drži božanstvom i štuje. gdje kaže da se nikada ne smijemo slijepo pokoriti zapovijedi nekog autoriteta. Newtonovom kozmologijom i etikom slobode. i možda mu se ne možemo oduprijeti.« Duh Kantove etike može se možda sažeti rije ima: usudi se da budeš slobodan te poštuj i štiti slobodu drugih. Kant je na osnovi te etike izgradio svoj važni nauk o državi i nauk o me'unarodnom pravu. pa ak da se ni nekom nadljudskom autoritetu ne treba slijepo pokoravati kao moralnom zakonodavcu. kako u vlastitoj osobi tako i u osobi svakoga drugoga. koja je nasljedno dobro našeg Zapada.

iako se smisao našeg života sigurno ne iscrpljuje u zada%i intelektualnog odgajanja samoga sebe. ipak je bio daleko od toga da smisao života poistovjeti s uglavnom intelektualnim zadatkom kakav je samooslobo'enje pomo%u znanja. Bila je to ideja samooslobo'enja pomo%u znanja. Stoga. Ali Kant nije bio prethodnik romanti arske škole. Premda je Kant u samooslobo'enju pomo%u znanja vidio jedan od najvažnijih i najdostojnijih zadataka svog vlastitog života i premda je bio uvjeren da se taj zadatak postavlja pred svakog ovjeka. samoodgajanje može presudno pridonijeti njegovom osmišljavanju. prema drugim ljudima i prema svijetu možemo osmisliti svoj život. Time pitanje o smislu života postaje eti ko pitanje. Onim što inimo ili ne inimo. On je bio pluralist koji se borio za mnoštvo i razli itost ljudskih ciljeva. nego nešto što svom životu možemo sami dati. Samooslobo'enje pomo%u znanja Mnogo je vremena prošlo otkako je filozofija Immanuela Kanta. svojim radom i djelovanjem. nego zato što je ro'en s bremenom – s bremenom odgovornosti za slobodu svoje odluke. nego odlu nosti i hrabrosti da se njime posluži bez tu'eg vodstva. U zanimljivom napisu pod naslovom »Što je prosvjetiteljstvo« napisao je Kant sljede%e: »Prosvjetiteljstvo je ovjekov izlazak iz nesamostalnosti koju je sam skrivio. jer samo se pomo%u znanja možemo duhovno osloboditi – iz ropstva u koje nas dovode lažne ideje. samooslobo'enje pomo%u znanja. a s njom i Kantova filozofija povijesti. te stoga za pluralisti ki ili otvoreni društveni poredak pod geslom: »Usudi se da budeš slobodan te poštuj slobodu i razli itost drugih. Tu je nesamostalnost ovjek sam skrivio ako njezin uzrok nije pomanjkanje razuma. Nesamostalnost je nesposobnost za služenje vlastitim razumom bez tu'eg vodstva.« Tako je pisao Kant. u autonomiji. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš svojim vlastitim razumom! – to je dakle geslo prosvjetiteljstva. Najprije jedna napomena o višezna nosti rije i »smisao« u izrazu »smisao života«.« Ipak mu se intelektualno odgajanje samoga sebe. osim ako mu ne manjka razuma.slobodnih ljudi – društva svih ljudi. On je bio posljednji veliki filozof onog pokreta. koji je sam sebe nazivao »prosvjetiteljstvo«. odonda izvrgnutog tolikim pokudama. nego njezin protivnik. A to mjesto iz Kantova napisa jasno pokazuje što je za njega bila klju na ideja prosvjetiteljstva. Kantu nisu bili potrebni romanti ari da bi kritizirao isti um ili uvidio da ovjek nije isto umno bi%e i da isto razumno znanje nipošto nije ono najbolje i najuzvišenije u ljudskom životu. 10. inilo filozofski nužnom zada%om koja svakog ovjeka ovdje i sada poziva da odmah djeluje. svojim stavom prema životu. U svakom su slu aju Fichte i nakon njega Hegel pokušali s Kantom iza%i na kraj tako što su ga prikazivali kao svog prethodnika. Jer Kant je pokazao da je svaki ovjek slobodan: ne zato što je ro'en slobodan. najve%eg njema kog filozofa. No životna mudrost pjesnika i filozofa nau ila nas je da frazu »smisao života« valja razumjeti na drugi na in: da smisao života nije nešto skriveno što u životu možemo prona%i ili otkriti. Taj se izraz katkada rabi kao da se njime želi ozna iti neki skriveni unutrašnji smisao – recimo. predrasude i idoli. Istaknuta Kantova intelektualna i moralna osobnost bila je trn u oku njegovim epigonima. a kako je moja tema smisao povijesti. Ono postaje pitanje: koje zadatke da si postavim kako bih osmislio svoj život? Ili Kantovim rije ima: »Što da inim?« Djelomi an odgovor na to pitanje daju Kantove ideje slobode i autonomije te njegova ideja pluralizma koji je u biti ograni en samo idejom jednakosti pred zakonom i poštivanjem slobode drugih . kao što se govori o skrivenom smislu kakvog anagrama ili epigrama ili o smislu što ga ima Chorus Mysticus u Goetheovu Faustu. Upravo sam upotrijebio izraz »smisao života«. u Njema koj proglašena prevladanom i odba ena u staro željezo. jer ljudsko je dostojanstvo u slobodi. htio bih upozoriti na analogiju izme'u ta dva izraza – »smisao života« i »smisao povijesti«.

Hegela i Marxa – nego tako'er s teorijom propasti Oswalda Spenglera te cikli kim teorijama Platona. U raspravu o tim poteško%ama ovdje se naravno ne mogu upuštati. Rije i »napredak«. Moja je prva teza dakle negativna. moramo se sami zapitati koji su ciljevi politi ke povijesti svijeta podjednako dostojni ovjeka i politi ki mogu%i. Umjesto da pitamo o nekom unutrašnjem. I vjerujem da tu naš odgovor mora biti sli an kao na pitanje o smislu života: umjesto da se pitamo o skrivenom smislu povijesti. Kada kažem da smo se približili tom cilju. tim više što je za razumijevanje mojih triju teza zacijelo potrebno da se one pobliže objasne i rasprave. a unutar esteti ko-umjetni kog podru ja može se odnositi na glazbu ili na slikarstvo ili arhitekturu ili književnost. skriveni smisao toka svjetske povijesti.ljudi. Friedrich Schiller. Sasvim je sli no s izrazom »smisao povijesti«. moramo povijesti dati neki smisao. Ona govori da sami možemo dati neki smisao politi koj povijesti. No to nimalo ne mijenja injenicu da se taj cilj danas otvoreno i op%enito priznaje te da se naše poteško%e sastoje uglavnom u tome što diplomati i politi ari ne znaju kako da ga ostvare. ili na skrivenu razvojnu tendenciju svojstvenu povijesti. Ali tvrdim da barem ideju mira. ili na neki cilj kojemu teži politi ka povijest svijeta. Pred politi ku povijest moramo postaviti zadatak – a time i pred same sebe. naravno. smisao koji je mogu% i dostojan ovjeka. povijest nikada ne%emo razumjeti ako budemo podcjenjivali mo% tih eti kih ciljeva. a teorije povijesnog napretka ili nazatka ili nekog ciklusa koji se sastoji od napretka i nazatka nužno se odnose na neku vrijednosnu ljestvicu. tada naravno ne želim proricati da %e on ubrzo ili uop%e biti postignut: sigurno možemo doživjeti i neuspjeh. danas diplomati i politi ari u svakom slu aju prihva%aju i nastoje ostvariti kao svjestan cilj me'unarodne politike svih civiliziranih država. stolje%a – na primjer s teorijama Comtea. No htio bih ustvrditi još puno više. vrlo pozitivna. Ta je teza u najoštrijoj suprotnosti ne samo s teorijama napretka iz 19. Priznajem da je taj izvanredni uspjeh samo djelomi an i da nije proistekao samo iz Erazmovih i Kantovih ideja nego još i više iz uvida u to kako je golema opasnost koja danas cijelom ovje anstvu prijeti od rata. skrivenom smislu ili cilju politi ke povijesti svijeta. ali idejama prosvjetiteljstva što ih je izrazio Kant u mnogom smo se pogledu približili više nego bilo koja generacija prije nas. Naprotiv. za ije su se priznanje borili Erazmo Rotterdamski. Ona govori da skriveni smisao svijeta ne postoji i da su oni povjesni ari i filozofi koji vjeruju da su ga otkrili žrtve teškog samozavaravanja. Takva vrijednosna ljestvica može pak biti moralna ili gospodarska ili esteti koumjetni ka. Immanuel Kant. a osobito ideji samooslobo'enja pomo%u znanja. nasuprot tome. »propast« i tako dalje sadrže vrijednosne sudove. može odnositi na znanost ili na . »nazadak«. Giovannija Battiste Vica i drugih. ideji pluralisti kog ili otvorenog društvenog poretka i ideji objave vje nog mira kao cilja politi ke povijesti ratovanja. Sve te teorije smatram potpuno promašenima. mogu pridonijeti osmišljavanju našeg života. a to je više nego što su ti veliki pobornici ideje mira o ekivali i više nego što se prije samo 25 godina moglo o ekivati. Oni bez sumnje esto dovode do strašnih rezultata. gdje ih možda mogu otkriti povjesni ari ili filozofi. Berta von Suttner. a to su ideje koje. Ono što je promašeno u prvom je redu na in na koji se postavlja pitanje. Jer moja je tre%a teza da iz povijesti možemo nau iti da takvo eti ko osmišljavanje ili postavljanje cilja nipošto ne mora biti uzaludno. I ona se. Friedrich Wilhelm Förster i mnogi drugi. Tu se tako'er esto mislilo na neki tajni. jednako kao ideja samooslobo'enja pomo%u znanja. da ne kažem besmislenima. Stoga je moja prva teza da ne bismo trebali govoriti o smislu povijesti ako time mislimo na neki smisao skriven u drami povijesti ili ako time mislimo na razvojne tendencije ili zakone skrivene u politi koj povijesti svijeta. Moja je druga teza. Po et %u od svoje prve teze – negativne teze prema kojoj politi ka povijest svijeta nema nikakav skriveni smisao koji bi se mogao otkriti te ne sadrži nikakve skrivene razvojne tendencije koje bi se mogle prona%i.

No to zacijelo samo neznatno mijenja izvorni karakter teorije. no ukinu%e ropstva morali su platiti strašnim gra'anskim ratom i uništenjem jedne bujne i osebujne kulture. ovjekolikih božanstava. nego kao borbu izme'u sila dobra i zla – sila dobra i zla koje djeluju u nama ili preko nas. Sli no je s napretkom znanosti – djelomi nom posljedicom ideje samooslobo'enja pomo%u znanja – koji danas pridonosi produženju i oboga%enju našeg života. onda mora pokušati da povijest ne shvati kao neposredno o itovanje božanske volje. posve sli no kao što pove%anje brzine i gusto%e automobilskog prometa pla%amo smanjenjem sigurnosti. Boga i vraga tako zamjenjuju biološki dobrim i biološki lošim rasama ili dobrim i zlim klasama – proleterima i kapitalistima. civitas diaboli. Tako u Njema koj u doba najve%ih Bachovih djela. To je sveti Augustin i u inio u svojoj knjizi o Božjoj državi. Jedan drugi važan utjecaj na djelo svetog Augustina potje e iz njegova manihejskog razdoblja: to je utjecaj perzijsko-manihejske hereze. teza po kojoj politi ku povijest svijeta – povijest plja kaških ratova. Vrijednosna ljestvica može se tako'er temeljiti na statistici životnog vijeka ili na nekoj statistici o bolestima. kao što je zacijelo prvi primijetio Bernard de Mandeville. Stoga. . no pitanje je da li je on pridonio sre%i i zadovoljstvu ljudi. Ako je povijest djelo nekog milosrdnog boga. Pritom novije razvojne teorije prevode metafizi ke ili religijske Augustinove kategorije na jezik prirodnih i društvenih znanosti. vražje države. To su pseudoznanosti (što sam pokušao dokazati u razli itim djelima1). #injenica da istodobno napredujemo i nazadujemo pokazuje da su neodržive i po svom na inu postavljanja pitanja potpuno promašene ne samo teorije o napretku povijesti nego isto tako cikli ke teorije i teorije o nazatku te proro anstva o propasti. To no je samo ovo: naše su ideje sile koje utje u na našu povijest.. i gotovo sve kasnije razvojne teorije povijesti – izuzevši možda nekolicinu najnaivnijih teorija napretka – izvedene su iz te manihejske teorije svetog Augustina. Takva teorija povijesti bila je nespojiva s idejom boga u kasnijem judaizmu i krš%anstvu. koji povijest tuma i kao politi ko-eti ki isto ni grijeh.tehnologiju. a vazda dobro ini. civitas dei. Sasvim je jasno da na ovoj ili onoj od tih ljestvica ili pravaca možemo posti%i napretke ili vrhunce. do kojeg je došlo zbog štetnog djelovanja svjetovne sebi nosti. Njegov je prethodnik bio Platon. kao isto ni grijeh izvorno savršenog i komunisti kog državnog ustroja. No važno je uvidjeti da i po sebi dobre i plemenite ideje ponekad mogu imati krajnje poguban utjecaj na povijest te da se. Te pseudoznanstvene teorije sve zajedno imaju prili no udnu povijest. nerijetko može na%i i nešto poput ideje. nauka o borbi izme'u principa dobra i zla (izme'u Ormuzda i Ahrimana). 1720. No od tog primjera puno je važnija injenica da se napreci na nekim podru jima – napose na podru ju gospodarstva ili odgoja – esto moraju platiti nazacima na drugim podru jima. osobito s fundamentalnim zahtjevom za slobodom i ljudskim dostojanstvom. Pod tim utjecajima opisuje Augustin dakle povijest ovje anstva kao borbu izme'u principa dobra i zla. onda to može biti samo u tom smislu da je božja volja za nas nepojmljiva. ne nalazimo nikakav vrhunac ni u književnosti ni u slikarstvu.-1750. povijesne snage koja vazda zlo želi. izme'u Božje države. dok na drugima istodobno nazadujemo ili dosežemo najniže to ke. i principa zla. Tako je ve%ina gra'ana Sjedinjenih Država smatrala opstanak ropstva u južnim državama nepodnošljivom sramotom i ne im što je nespojivo s njihovom savješ%u. ako religija želi smisao povijesti u initi razumljivim. A sli no kao s ostvarenjem gospodarskih vrijednosti stoji stvar i s ostvarenjem nekih moralnih zahtjeva. Doista. Homerova teorija povijesti – a sli no je i s povijesnom teorijom Starog zavjeta – tuma i povijesna zbivanja kao izravan izraz ponešto zbrkanih o itovanja volje krajnje svojeglavih. neshvatljiva i nezamisliva: mi ljudi ne možemo razumjeti smisao povijesti ako je pokušamo shvatiti kao neposredno božje djelo. otima ina i paleži te sve ve%eg broja sredstava za uništavanje – možemo neposredno razumjeti kao božje djelo bogohulna je.

pa ak i ako bi bez te propagande nastavio svoj uspon. Moj se optimizam odnosi samo na ono što se može nau iti iz prošlosti i sadašnjosti. dok se istodobno odvažio na prosudbu povijesti sa stajališta eti kog. Ali ono naravno može imati snažan propagandni u inak. L. Nitko to nije formulirao jasnije od velikog engleskog povjesni ara H. Tvrdim samo da oni.Moramo se dakle nadasve uvati toga da svoju krajnje pluralisti ku povijest promatramo kao crno-bijelu ili malobrojnim kontrastnim bojama obojenu sliku. ekonomskog i politi kog napretka. publika od Hegelova doba. i to smisao i cilj koji su dostojni ovjeka. Može se re%i da danas svaki intelektualac koji iole drži do svoje reputacije misli da se obvezno mora okušati u umije%u povijesnog gatanja. Možemo govoriti o osmišljavanju povijesti i o njegova dva veoma razli ita zna enja: važno i temeljno je zna enje postavljanja cilja pomo%u naših eti kih ideja. i dobro i zlo. Nipošto ne želim tvrditi da proricatelji istine nikada ne kažu istinu. glasi ovako: možemo pokušati u itati neki smisao u povijest koja je po sebi besmislena. negativne teze o smislu povijesti da bih se pozabavio svojim važnijim pozitivnim tezama. manje temeljnom zna enju rije i »osmišljavanje« kantovac Theodor Lessing ozna io je povijest kao »osmišljavanje besmislenoga. To je velika nesre%a. slu ajno i neznanstveno. U drugom. A. a onima koji vjeruju da to znaju ne vjerujem. onda tako'er možemo re%i da iz baštinjene povijesti možemo izvu%i neki smisao tako što %emo pitati u emu smo napredovali. . povijesnih ciklusa. Ako se uvamo toga da rije »napredak« rabimo u smislu napretka po zakonu prirode. Što %e budu%nost donijeti. na ovom bih mjestu želio upozoriti da taj optimizam ne treba shvatiti kao optimisti no proro anstvo o budu%nosti. Tako je i potražnja za prorocima dovela do preobilne ponude. Jer ideje mogu pomaknuti brda. ritam. a još više od Spenglerova. Napustit %u sada temu svoje prve. a u emu nazadovali te koliko smo skupo platili svoje napretke. Fisher piše3: »Pametniji i u eniji od mene pronašli su u povijesti smisao. na primjer tako što %emo pri prou avanju povijesti po%i od pitanja kako se s našim idejama. o ekuje na žalost od mudrog ovjeka.« Lessingova teza. posebno s našim eti kim idejama – poput ideje slobode i ideje samooslobo'enja pomo%u znanja – u povijesti postupalo. Na sre%u. Budu%i da u nastavku namjeravam iznijeti još nekoliko prili no optimisti nih ideja. Ovamo tad spada i povijest naših brojnih tragi nih zabluda – pogrešaka pri postavljanju ciljeva i pogrešaka pri izboru sredstava. Moja je druga teza da mi sami možemo dati smisao i postaviti cilj politi koj povijesti. a to je da je štošta bilo i jest mogu%e. To nost je takvog povijesnog proro anstva naime isklju ivo stvar slu aja. propasti ili za bilo kakva sli na historijska proricanja. »Zašto« – re e on – »dok hodam u daljinu da ne gledam?«2 Bezdana dubina njegova uvida i njegove dalekovidnosti gotovo se uvijek mjeri bezdanoš%u njegova pesimizma. to ne znam. onda %e Zapad sigurno propasti. pa tako i lažne ideje. koju smatram to nom. koji je odbacio historicisti ke razvojne teorije i tobožnje zakone povijesnog razvoja. da prori e budu%nost. te da nemamo razloga gubiti nadu – i odustati od rada na boljem svijetu. jer potražnja vrlo lako stvara ponudu. jednako esto govore neistinu te da nema nikakve znanstvene ili povijesne ili filozofske metode koja bi mogla poslužiti kao osnova za ambiciozna povijesna proro anstva u Spenglerovu stilu. pogotovo od filozofa ili filozofa povijesti. Ako samo dovoljan broj ljudi povjeruje u propast Zapada. Proro anstvo je svojevoljno. Mislim da je došlo vrijeme da se svo to gatanje barem pokuša jednom zauvijek smjestiti kamo spada – naime na vašar. Fishera. A još se više moramo uvati toga da u nju u itavamo razvojne zakone koji mogu poslužiti za prognoziranje napretka. ponekad se protiv lažnih ideja može boriti istinitim idejama. Me'utim. ako uop%e i kažu nešto opipljivo.

« Fisher dakle kaže da nema nikakvih unutrašnjih razvojnih tendencija. nego istraživa u povijesti preporu uju samo jedno pravilo: da ne valja gubiti iz vida ono što je suprotno slu ajnome i nepredvi'enome. progona vještica ili Tridesetgodišnjeg rata. samo da bi ubrzo stala progoniti potomke neko% povlaštenih klasa. druga može opet izgubiti. po injena u znaku krš%anstva. osje%am posebnu obvezu da najprije upozorim na to da su ideje prosvjetiteljstva i racionalizma tako'er imale najstrašnije posljedice. zlodjela jednako strašna kao ona što su neko%. niti da se u potpunosti mogu ostvariti.zakoniti tok…a ja pak vidim samo jednu nepredvi'enu krizu za drugom. krize koje se nižu poput valova. te stoga ne dopuštaju nikakvo uop%avanje. tvrdim da se iz stranica povijesti jasno i razgovijetno može iš itati napredak. kao da time ho%e re%i da je njezino ubijanje bratoubojstvo. Time nikako ne želim tvrditi da su naši eti ki ciljevi ikada u potpunosti ostvareni. Opasnost što prijeti od fanatizma i dužnost da mu se stalno suprotstavljamo zacijelo je jedna od najvažnijih pouka što ih možemo izvu%i iz povijesti. a osobito kao ljudi koji besmislenu tragiku povijesti smatraju nepodnošljivom i shva%aju je kao poziv da u ine sve što mogu kako bi budu%u povijest u inili smislenijom. Ta pouka. kao primjerice sile dobra i sile zla ili sile proletarijata i sile kapitalizma. A budu%i da se ovdje zauzimam za ideje prosvjetiteljstva. ali napredak nije prirodni zakon. u doba križarskih ratova. još i u tre%em i etvrtom koljenu? Da proglašava bratstvo svih ljudi. da se i u znaku slobode. prije svega zato što nas dobra volja i vjera mogu na tragi an na in dovesti u zabludu. Moja je teza puno skromnija. naprotiv. ipak nastavlja ovako: »No moje stajalište ne valja držati cini nim ili pesimisti nim. Fishera nisam citirao samo zato što vjerujem da ima pravo nego u prvom redu zato što želim upozoriti na to koliko je Fisherova ideja – ideja da povijest ovisi o nama – dostojnija ovjeka i smislenija od ideje da povijest ima svoje inherentne mehani ke. dijalekti ke ili organske zakone. glasi da je fanati na vjera uvijek zlo i da je nespojiva s ciljem pluralisti kog društvenog ure'enja. Tlo koje jedna generacija osvoji. Sada %u prije%i na raspravu o drugom. samo duga ak lanac doga'aja koji su svi jedinstveni. Tek je Robespierreov teror pou io Kanta. ali kako nema nikakvih zakona povijesnog razvoja koji bi osigurali daljnji napredak. Taj je zadatak težak. te da je naša dužnost da se odupremo fanatizmu u svakom obliku – pa i onda kad su njegovi ciljevi eti ki besprijekorni. važnijem zna enju ideje osmišljavanja: osmišljavanja koje se sastoji u tome da ne nastojimo postaviti neki zadatak samo svom individualnom životu nego i svom politi kom životu. koju nikada nije na odmet ponoviti.« Unutar besmisleno-okrutne igre politi kih borbi za mo% i previranja ima dakle ipak nekog napretka. No je li uop%e mogu%e izbje%i fanatizam i njegove ispade? Zar nas povijest ne u i da su svi eti ki ciljevi uzaludni? I to baš zato što ti ciljevi mogu igrati historijsku ulogu tek onda kada ih nosi fanati na vjera? I zar nas povijest svih revolucija ne u i da fanati na vjera u neku eti ku ideju uvijek pretvara tu ideju u vlastitu suprotnost? Da u ime slobode otvara vrata zatvora. svom životu kao ljudi koji politi ki misle. No Kant je izvukao pouku iz povijesti strahota Francuske revolucije. samo da bi ih ubrzo zatvorila za novim žrtvama? Da proglašava jednakost svih ljudi. koji je bio pozdravio Francusku revoluciju. sudbina tog napretka – a time i naša sudbina – ovisi o nama samima. a u prvom redu onda kad su njegovi ciljevi naši ciljevi. jednakosti i bratstva mogu po initi najgroznija zlodjela. . po injeno unato tome što se istodobno uvijek prikazuje kao zaštitnica svojih bližnjih? Zar nas povijest ne u i da su sve eti ke ideje pogubne. Ta teza govori da iz povijesti Zapadne Europe i Sjedinjenih Država možemo nau iti da eti ko osmišljavanje ili postavljanje cilja nipošto ne mora biti uzaludno. a one najbolje me'u njima esto i najpogubnije? I zar se u Francuskoj revoluciji i u Ruskoj revoluciji nije dovoljno dobro pokazalo da su prosvjetiteljske ideje o poboljšanju svijeta zapravo zlo ina ka besmislica? Moj odgovor na to pitanje sadržan je u mojoj tre%oj tezi. a da smo mi samo lutke u lutkarskom igrokazu povijesti ili lopte u utakmici nadljudskih povijesnih sila.

A danas se opet mnogo govori o zalasku tih ideja. Samo iz svojih pogrešaka možemo nešto nau iti. nije dovela do Božje države. dakle da nije uvijek nemogu%e dati smisao našoj povijesti. Jer sve cikli ke teorije i teorije propasti o ito su opovrgnute ako povijesti možemo sami postaviti eti ki cilj ili joj dati eti ki smisao. Društvena kritika bila je okrunjena uspjehom samo ondje gdje su ljudi nau ili cijeniti tu'a mnijenja te biti skromni i trijezni pri postavljanju svojih politi kih ciljeva. to je temeljno uvjerenje prosvjetiteljske filozofije. ini se. ipak to što ono cijeni nije vjera kao takva. nego do smaknu%a Karla Prvoga i do Cromwellove diktature. jer te su ideje dokazale ne samo svoju sposobnost za preživljavanje nego i to da imaju karakter kakav im je pripisivao Kant: pluralisti ki društveni poredak nužan je okvir za svaki cilj. Jama no nije nimalo slu ajno što su Švicarska i Engleska. povijest vjerskih borbi. bez obzira na njezin istinosni sadržaj. za svaku politiku koja ima smisla za povijest i povijesti želi dati smisao. to jest da poštuju slobodu i mnijenja razli itih ljudi koji imaju razli ite ciljeve. fanatizma i diktature.Tvrdim samo da je društvena kritika nadahnuta eti kim regulativnim principima ponegdje imala uspjeha i da se uspješno borila protiv najgorih zala u javnom životu. prema kojem se ljudi doduše mogu odvesti u crkvu. Engleska revolucija. Pouka koju je temeljito otriježnjena Engleska iz toga izvukla bilo je njezino obra%enje na legitimizam. Zbog tog je legitimizma zatim propao pokušaj Jakova Drugoga da u Engleskoj silom ponovno uvede katoli anstvo. Da postoji nešto poput apsolutne istine i da se toj istini možemo približiti. A to je ono što sam ustvrdio u svojoj tre%oj tezi.). Premda prosvjetiteljstvo vjeru ne samo tolerira nego i cijeni. U obje zemlje taj je pokušaj doveo do otrježnjenja. No nije lako približiti se istini. za svaku politiku koja nadilazi neposrednu sadašnjost. prve zemlje koje su poduzele utopijski pokušaj da na ovom svijetu uspostave Božju državu. Romantizam cijeni vjeru po sebi te njezinu snagu i dubinu. jer su vjerovali da je ideja demokracije više nego samo prolazna povijesna pojava. a on vodi kroz naše pogreške. a iz njih %e nešto nau iti samo onaj tko je spreman . Postoji samo jedan put. bilo pi puno bolje boriti se za njihov opstanak. koje su morale pro%i kroz ta otrježnjuju%a politi ka iskustva. Tu se slažemo. Zemlje koje su pravodobno izvukle tu pouku bile su Švicarska i Engleska. Dolazim do posljednjeg razmatranja: i prosvjetiteljstvo i romantizam vide u povijesti svijeta u prvom redu povijest borbe ideja. gdje su nau ili da pokušaj ostvarenja raja na Zemlji vrlo lako može ljudima Zemlju pretvoriti u pakao. nasilja. ali se ne smiju u nju tjerati (kako je to izrazio Inocencije XI. Kant i prosvjetiteljstvo ismijani su kao naivni jer su apsolutizirali ideje liberalizma. No umjesto da se tim idejama prori e zalazak. nego istina. Taj rezultat pokazuje da je kritika koju je romantizam uputio Kantu i prosvjetiteljstvu sigurno bila puno površnija od ocrnjene prosvjetarije i ismijane prosvjetljotine što su uz toliko odobravanje »prevladane«. jer ono na vjeru kao takvu – osim u etici – gleda s nepovjerenjem. Ona je optimisti na u tom smislu što opovrgava sva pesimisti na shva%anja povijesti. Umorna od gra'anskog rata. Engleska je bila spremna poslušati poruku Johna Lockea i drugih prosvjetitelja koji su branili religijsku toleranciju i princip prema kojem je iznu'ena vjera bezvrijedna. za razliku od historijskog relativizma svojstvenog romantizmu. No ta je mogu%nost. vezana uz posve odre'ene uvjete. To je dakle moja tre%a teza. U svakom se slu aju iz povijesti Švicarske te skandinavskih i anglosaksonskih demokracija može nau iti da nije nemogu%e uspješno postavljati ciljeve – pod pretpostavkom da su ti ciljevi pluralisti ki. No ono po emu se prosvjetiteljstvo razlikuje od romantizma je stav prema tim idejama. To je zacijelo najve%i razlog za njegov prezir prema prosvjetiteljstvu. zemlje koje su putem demokratske reforme uspjele posti%i eti ko-politi ke ciljeve što se nisu mogli ostvariti putem revolucije. prva me'u velikim revolucijama novojekovlja.

Ako priznamo da drugi mogu biti u pravu i da smo se mi možda prevarili. Htio bih naglasiti da govore%i o liberalizmu ne mislim na stranke. bilo mi je više do toga da kriti ki dovedem u pitanje raširena mnijenja što idu u prilog tim nazorima. U interesu potrage za istinom i oslobo'enja od pogreške moramo sebe odgojiti tako da svoje vlastite ideje možemo promatrati jednako kriti ki kao ideje protiv kojih se borimo. svatko u pravu sa svog stajališta. niti zato što bi se nadalo da %emo zahvaljuju%i trijeznom stavu u politici i u prakti nom životu bolje napredovati. i da ne izgubimo hrabrost i odlu nost da se borimo za svoja uvjerenja. ono što jednoglasno zaklju e nije uvijek mudro. Tu je ponajprije klasi ni mit – »vox populi. Ali puk. no previše onih koji su usvojili tu važnu pouku potpalo je pod utjecaj relativizma. To je ideja duhovnog samooslobo'enja pomo%u kritike vlastitih ideja. rijetko progovara jednim glasom. na sre%u. jer ideja pogreške pretpostavlja ideju istine. umjesto da se s njima poistovje%ujemo. Spoznaja duhovne mo%i ideja postavlja pred nas zada%u da se oslobodimo duhovne nadmo%i lažnih ideja. Pa ak i onda kad su kojim slu ajem istog mišljenja. »Glas« se o krajnje dvojbenim stvarima može izjasniti s najve%om samouvjerenoš%u.) Ili može biti manje . To je naprotiv ideja duhovnog samooslobo'enja od pogreške. a razli iti »obi ni ljudi« na razli itim ulicama jednako su razli iti kao razli iti liberali u nekoj konferencijskoj dvorani. osuda fanati ne vjere je posljedica ideje o potrazi za istinom pomo%u kritike naših pogrešaka. od zablude. Ovdje vidimo da prosvjetiteljstvo ne osu'uje fanatizam i fanati nu vjeru samo sa stajališta korisnosti. a istodobno nerazborit. A ta samokritika i to samooslobo'enje mogu%i su samo u pluralisti kom ozra ju.tu'e pogreške cijeniti kao korake prema istini. to jest u otvorenom društvu koje tolerira naše pogreške i mnoge druge pogreške. Kako sam mogao pretpostaviti da su moji slušatelji liberalnih nazora. Naprotiv. Tako je ideja samooslobo'enja pomo%u znanja. kako kažu relativisti. nego da ih nekriti ki u vrstim. Javno mnijenje u svjetlu na ela liberalizma Misli što slijede iznesene su na jednoj me'unarodnoj konferenciji pristaša liberalizma. U našoj velikoj povijesnoj zada%i da stvorimo slobodno. Mogu biti u pravu ili u krivu. nego na principe. koju je zastupalo prosvjetiteljstvo.) »Glas« može biti dobronamjeran. a da pritom ne postanemo relativisti ili skeptici. Njegov moderni ekvivalent je vjera u nepogrešivost koja po iva na zdravom razumu. od samog po etka sadržavala i ideju da moramo nau iti kako da se distanciramo od svojih vlastitih ideja. a svojstvena je mitskoj figuri zvanoj »man in the street« – bira u. (Primjer: pitanje da li se treba pomiriti s politi kom ucjenom i politi kim pokoljem. Mit o javnom mnijenju Valja se uvati stanovitog broja mitova o »javnom mnijenju« koji se i pre esto prihva%aju bez kritike. »obi nom ovjeku« i njegovu glasu. i tko traži vlastite pogreške da bi ih otklonio. To nije nikakav ustupak relativizmu. (Primjer: gotovo jednoglasno i bez protivljenja prihva%en zahtjev za »bezuvjetnom predajom«. U zapadnim demokracijama mnogi su nau ili da su ponekad u krivu. a njihovi protivnici u pravu.) A o stvarima o kojima u stvarnosti nema nikakvih dvojbi može se o itovati s oklijevanjem i neodre'eno. a u krivu s nekog drugog. onda to ne zna i da je to samo stvar stajališta i da je. 1. Ideja samooslobo'enja pomo%u znanja nije dakle isto što ideja ovladavanja prirodom. Trebale su poslužiti samo kao osnova za diskusiju. 11. (Primjer: javni prosvjed koji je oborio Hoare-Lavalov plan. U oba slu aja karakteristi no je izbjegavanje množine. pluralisti ko društvo – kao društveni okvir za samooslobo'enje pomo%u znanja – danas nam ništa nije potrebnije negoli da same sebe odgojimo tako da prihvatimo stav koji nam dopušta da se kriti ki suo imo s vlastitim idejama. vox dei« – koji glasu puka pripisuje neku vrstu krajnjeg autoriteta i mudrosti.

On se može ilustrirati jednim mjestom iz politi kog romana »Phineas Finn« Anthonyja Trollopea. Eto. »A sad«. No to što se ovdje dogodilo možda %e ih navesti da povjeruju kako u tome na kraju krajeva ipak mora biti ne ega. Važna i danas još vrlo utjecajna varijanta našeg mita je mit o napretku javnog mnijenja. a ako nisu mudriji. svjesno pojednostavljen. na koje me upozorio profesor E. Ali ne – ›razmišljanje‹ je ponosna rije . ako ne i mudar.« »U stanovitom smislu sigurno. ili kolektivnog duha. koji se može opisati kao upravo onaj oblik u kojem je liberalizam 19. »žalosna je istina da se unato svemu tome nismo ni za korak približili zakupni koj reformi. (Primjeri: spremnost eškog i slova kog naroda na borbu uo i Münchenskog sporazuma. Mnogi koji u ideji zakonskog ure'ivanja tih odnosa prije nisu vidjeli ništa više od nerealisti ne tlapnje. dok se istina uvijek objavljuje sama. na taj se na in oblikuje javno mnijenje. naravno.dobronamjeran. »Prvi veliki korak u injen je davno…«. Baš kao i mit o vox populi. Trollope opisuje sudbinu zahtjeva za reformom najamnog prava u Irskoj koji je podnesen Parlamentu. Zahtjev biva stavljen na glasanje i prihva%en: Ministarstvo izgubi protiv ve%ine od 23 glasa. I tako %e malo-pomalo do%i dotle da %e se ta reforma ubrojiti u mogu%e stvari.) Oblik tog mita – ili možda njegove filozofske pozadine – koji mi se ini osobito zanimljivim i zna ajnim jest pretpostavka da je istina o ita. on se može formulirati i ovako: »Ako nam se (ili ako se puku) istina samo pokaže. ali zato oprezan.« »Prvi veliki korak prema njezinom ostvarenju nije bio gubljenje vremena«. ipak su obi ni ljudi esto mudriji od vlada. stolje%a zastupao mit o javnom mnijenju.« »Ali mi joj se o ito jesmo približili. Monk. pogotovo ako ne sluša glas razuma. Time mislim na teoriju prema kojoj zabludu uvijek treba objašnjavati (te se ona može objasniti primjerice nedostatkom dobre volje ili jednostranoš%u ili pristranoš%u). sada %e se možda prikloniti nazoru da je takva uredba samo opasna ili možda ak samo teško provediva. »Ali ipak je velika stvar u initi makar i jedan daljnji korak naprijed. Monk . Takva rasprava i tolika ve%ina navode ljude na razmišljanje. ili opet protest protiv Hoare-Lavalova plana. Neku vrstu reakcije na taj racionalisti ki i optimisti an mit nalazimo u onom obliku u kojem se teorija o vox populi javlja u romantizmu: mislim na nauk o autoritetu i jedinstvu volje naroda (volonté générale). Ta teorija pokušava dokazati da puk nikako ne može biti u krivu. sigurno %e je svatko prepoznati. re e zastupnik Mr. Ovdje zacijelo ne treba ponavljati argumente što su ih protiv tog nauka o iracionalnom shva%anju istine iznijeli Kant i mnogi drugi – a me'u njima i ja. odvrati Mr.« Predlažem da se to nazove teorijom racionalisti kog optimizma. ili narodnog duha.« Razmatranje kojim se ovdje bavi radikalno-liberalni parlamentarni zastupnik Mr. a potom ak u one vjerojatne – dok se napokon ne uvrsti u popis onih malobrojnih mjera koje se smatraju apsolutno nužnima za našu zemlju. Monk. Moj opis tog važnog mita je. Tako nastaje naivno-optimisti no vjerovanje da sloboda isklju enjem svakog tla enja i drugih zapreka nužno mora dovesti do neograni ene vladavine istine (i prava). nego samo glas strasti.) No ipak vjerujem da mit o vox populi sadrži zrnce istine. (Primjeri: odobravanje Runcimanove misije i odobravanje Münchenskog sporazuma iz 1938. ili glasa krvi. ta je teorija mit o autoritetu jednoglasnosti – o jednoglasnosti prema kojoj smo nau ili biti nepovjerljivi. Moglo bi se to izraziti ovako: premda su im važne injenice esto dostupne samo u ograni enoj mjeri. onda ih esto vode bolje i velikodušnije namjere. Ta je teorija nadahnula i liberalizam i socijalizam. protiv nauka koji je dosegnuo vrhunac u Hegelovoj teoriji o lukavstvu uma: uma koji se služi našim strastima kao oru'em za instinktivno ili intuitivno shva%anje istine. osim ako se ne potiskuje. H. ili genija nacije. re e Phineas. ona je doista karakteristi na kako za prosvjetiteljstvo tako i za ve%inu pokreta na njegovu tragu i onih što su mu utrli put. Gombrich. Ljudi u pravilu ne misle.

i on opisuje na in na koji javno mnijenje intuitivno shva%a neku nepravdu. tj. . Njezine ovlasti ne bi trebalo pove%avati preko nužne mjere. 4. novih argumenata. stav prema kojem iz puste blagosti ili možda puste an'eoske dobrote nitko ne%e u initi ništa nažao nekome drugome.moglo bi se možda nazvati avangardisti kom teorijom javnog mnijenja. ipak tu opasnost nikada ne možemo potpuno ukloniti. #injenica je da sama »demokracija« i ne može ništa u initi – djelovati mogu samo gra'ani demokratske države (uklju uju%i naravno i vladu). neke istine. a slabiji ne bi imali pravo na to da ih ja i podnose. Nismo demokrati zato što je ve%ina uvijek u pravu. makar i nužno. Taj princip mogao bi se nazvati »liberalnom britvom« (po uzoru na Ockhamovu britvu. Stoga se javno mnijenje zamišlja kao pomalo tromo. onda ona mora imati ve%u mo% nego svaki pojedini državljanin ili bilo koja skupina državljana. Javno mnijenje tu se shva%a kao neka vrsta javnog o itovanja o mislima i nastojanjima onih aristokrata duha koji su tvorci novih misli. za dobrotu koju im ja i iskazuju time što ih podnose slabiji bi morali biti zahvalni. Priznajem da su prijedlozi reformi u Engleskoj esto uspijevali prodrijeti tim putem: ali jesu li samo opravdani prijedlozi imali uspjeha? Sklon sam vjerovati da u Engleskoj istinitost neke tvrdnje ili mudrost nekog prijedloga ima manje šanse da pribavi nekoj politici potporu javnog mnijenja nego osje%aj da je po injena te se možda i dalje ini neka nepravda koja se može i treba ispraviti. U kojoj se mjeri Trollopeov opis može primijeniti na druge zemlje? O tom bi se pitanju moglo raspravljati. Trollope opisuje tu karakteristi nu moralnu osje%ajnost javnog mnijenja u Engleskoj i na in na koji se ona može pobuditi. ini se da %emo uvijek morati pla%ati cijenu za pravnu zaštitu što nam je država pruža. autoritativni sudac u debatama takozvane elite. Ali nije teško pokazati da je država stalna opasnost. Naprotiv. ali ono je sposobno da na kraju intuitivno spozna istinu sadržanu u prijedlozima reformi. a time javno mnijenje postaje najvažniji. iako se na prvi pogled može u initi da to nije mit. (Ja sam protiv svih elita i mita o eliti. nego zato što su demokratske ustanove. a u despociji ne može. i to ne samo u obliku poreza nego ak u obliku poniženja na koja moramo pristati (»Obijest službi«). I u takvom bi svijetu naime još uvijek bilo slabijih i ja ih. Da bih pokazao nužnost tog zla – države – ne pozivam se na Hobbesov stav: homo homini lupus. znameniti princip prema kojem broj metafizi kih bivstava ne treba pove%avati preko nužne mjere). 3.) To je bez sumnje opet jedan oblik našeg mita. Ali sve je to pitanje stupnja: sve ovisi o tome da se za pravnu zaštitu ne plati previsoka cijena. 2. Prema toj teoriji postoji odre'en broj vo'a ili tvoraca javnog mnijenja koji pismima Timesu ili govorima i podnescima u Parlamentu postižu da se neke misli najprije odbacuju. Oni pak (jaki ili slabi) koji takvo stanje smatraju nezadovoljavaju%im i vjeruju da svatko treba imati pravo na život te da može zahtijevati zaštitu od mo%i jakih priznat %e nužnost države koja štiti prava svih. nego slika engleske zbilje. 2. Demokracija nije ništa drugo doli okvir unutar kojeg državljani mogu djelovati. ali ne opisuje intuitivno shva%anje nekog stanja stvari. Razlika je izme'u demokracije i despocije u tome što se ovjek u demokraciji može riješiti svoje vlade bez prolijevanja krvi. zatim raspravljaju i naposljetku prihva%aju. Demokracija ne može (i ne treba) gra'anima iskazivati nikakva dobro instva. kao pomalo pasivno i konzervativno. ak i ako izmislimo mehanizme koji opasnost od zloupotrebe te mo%i ograni avaju koliko god je to mogu%e. te utoliko zlo. Država je nužno zlo. Jer ako se od države o ekuje da ispuni svoju zada%u. Na ela liberalizma: zbirka teza1 1. Naprotiv: ta se nužnost može pokazati i onda ako prihvatimo stav homo homini felis ili ak homo homini angelus – drugim rije ima. novih pojmova.

ako je to nužno. Me'u najvažnije tradicije moramo ubrojiti one što tvore »moralni okvir« (koji odgovara institucionalnom »zakonskom okviru«) nekog društva i koje utjelovljuju njegov baštinjeni smisao za pravdu i doli nost. Ta metoda racionalne kritike ne smije se pogrešno smatrati dokaznom metodom. nepromjenljiv. Bio je to slu aj u kojem su ve%ina i oporba pove%e mito pravedno podijelile me'u sobom. Ustanove su uvijek »ambivalentne« u tom smislu da – bez pomo%i jake tradicije – esto mogu djelovati upravo suprotno nego što bi trebale. Taj moralni okvir nije. jest tradicija kriti ke rasprave – tradicija istraživanja i provjeravanja prijedloga ili teorija pomo%u pokušaja da se oni opovrgnu (elenchos). Ustanove same po sebi nikada nisu dostatne ako nisu ukorijenjene u tradicijama. 7. Istina nije o ita i nije je lako prona%i. kako se ono naziva u Engleskoj – i na ono što nepristran sudac priznaje kao pravedno. Takve metode nema. Ništa nije opasnije od razaranja tog okvira. Drugim rije ima: liberalizam je prije evolucijsko nego revolucionarno uvjerenje (osim kad je posrijedi despocija). Na ela liberalizma mogu se opisati kao na ela pomo%u kojih se postoje%e ustanove mogu prosuditi i. b) pokušaj i pogreška (trial and error). Jer na elo liberalizma zahtijeva da se ona ograni enja individualne slobode koja društvenim suživotom postaju neizbježna po mogu%nosti ravnomjerno raspodijele (Kant) i po mogu%nosti smanje. oni se moraju tuma iti da bi se mogli primjenjivati. Vrijednost je kriti ke rasprave naprotiv u tome što svi njezini sudionici donekle mijenjaju svoje mišljenje.ako su ukorijenjene u demokratskim tradicijama. ali za tuma enje su opet potrebna odre'ena na ela iz svakodnevne prakse. c) postupno otkrivanje naših vlastitih predrasuda pomo%u a). Sve to posebno vrijedi za krajnje apstraktna i op%enita na ela liberalizma. Ako se ve%ina (»javno mnijenje«) za despociju. ali uvidjet %e da demokratska tradicija u njegovoj zemlji nije bila dovoljno jaka. Slobodna rasprava u teoriji liberalizma Sloboda mišljenja i slobodna rasprava krajnje su vrijednosti liberalizma kojima nije potrebno nikakvo daljnje opravdanje. Za traženje istine potrebno je u najmanju ruku sljede%e: a) mašta. Tradicije su nužne kako bi stvorile neku vrstu spone izme'u ustanova i namjera te vrijednosnih poimanja pojedinaca. ali mijenja se razmjerno sporo. Ona ne mogu zamijeniti postoje%e ustanove. 5. naravno. te se razilaze . koja potje e od Grka. One se me'utim mogu pojasniti upozorenjem na ulogu koju igraju u potrazi za istinom. ograni iti ili promijeniti. kao ni metode kojom bi se uvijek mogla posti%i suglasnost.) Ono naposljetku mora dovesti do cini nog nihilizma – do nepoštivanja i rasapa svih ljudskih vrijednosti. te tradicije. Taj moralni okvir služi kao osnova na kojoj je mogu%e posti%i poštenu i pravednu nagodbu izme'u opre nih interesa ondje gdje je to potrebno. Liberalna »utopija« – to zna i država koja je racionalisti ki planirana. 8. Ali kako da takvo apriorno na elo primijenimo u praksi? Da li da sprije imo pijanista da vježba ili pak njegova susjeda da uživa u mirnom popodnevu? Svi takvi problemi mogu se riješiti samo pozivanjem na postoje%e tradicije i obi aje – pozivanjem na tradicionalni osje%aj za pravdu. na op%e pravo. demokrat ne mora zbog toga odustati od svojih uvjerenja. 6. (Za njegovim je razaranjem nacizam svjesno težio. Na primjer. Sje%am se me'utim malog skandala u jednoj zemlji jugoisto ne Europe koji je ilustrirao ambivalenciju te ustanove. to jest metodom usmjerenom na kona no utvr'ivanje istine (epagoge). daleko najneškodljivije od svih za koje znamo. 3. a osnova joj je tabula rasa bez ikakve tradicije – nije mogu%a. opozicija u parlamentu trebala bi – grubo re eno – spre avati ve%inu da krade novac poreznih obveznika. b) i pomo%u kriti ke rasprave. Zapadnja ka racionalisti ka tradicija. a tako'er stupanj moralnog osje%anja što ga je ono dosegnulo. Budu%i da svi zakoni mogu postaviti samo op%e principe. koja može razviti samo živa tradicija.

(Te prigode mogu ak prerasti u trajne institucije. koja uklju uje iskrenu želju da se razumije ono što on želi re%i. Ono može rušiti vlade. ono što. u Bavarskoj možda u pivnici. ali ono nije rezultat znanstvene rasprave. Javno mnijenje. Da Babilona nema. razumne rasprave je doduše javna stvar. napose u Engleskoj. Opasnosti javnog mnijenja Javno mnijenje. Tradicionalno štovanje razumne rasprave dovodi pak na podru ju politike do tradicionalnog štovanja metode vladavine pomo%u rasprave (kako se u Engleskoj naziva parlamentarna vladavina). #ak i ako uspijemo neki problem riješiti na op%e zadovoljstvo. kino. može postati despotska mo%. 4. Primjeri za stvaranje javnog mnijenja bez takvih posebnih ustanova: ono što ljudi govore o najnovijim zbivanjima ili ono što kažu o strancima ili o »obojenima« u vlaku ili na drugim javnim mjestima. i k tome spremnost na kompromis. 6. televizija. ali »javno mnijenje«. Ono emu se pristaše na ela liberalizma mogu nadati jest da tradicije koje se mijenjaju i razvijaju pod utjecajem kriti ke rasprave mogu nadomjestiti velik dio onoga što se naziva »javno mnijenje« te da %e one s vremenom preuzeti funkcije ije se ispunjenje esto o ekuje od javnog mnijenja. #esto se tvrdilo da je rasprava mogu%a samo me'u ljudima koji imaju zajedni ke temeljne nazore. nije rezultat takvih rasprava. knjižarstvo. To smatram pogrešnim. onda %e rasprava biti utoliko plodnija što su razli itije duhovne sredine iz kojih sudionici potje u: vrijednost neke rasprave upravo ovisi o raznovrsnosti nazora i mnijenja što se odmjeravaju. Vrste javnog mnijenja Postoje dvije glavne vrste javnog mnijenja: jedna koja je usidrena u ustanovama i jedna koja nije usidrena u ustanovama. društva. A time se razvija smisao za pravednost. razvoja i rasta liberalne tradicije. jedni o drugima govore za ve erom – u Austriji u kavani. Potraga za istinom pomo%u slobodne. Iz toga pak proizlazi potreba za zaštitom koju država pruža pojedincu i podjednako nužnost postojanja. Ako ta spremnost postoji. Potrebno je samo jedno: spremnost da se u i od svog partnera.mudriji nego što su bili. (Primjer: isklju ivanje obojenih i druga »rasna« pitanja.) Rješenje u jednom smjeru sasvim je bjelodano: svo'enjem državne mo%i na što manju mjeru može se smanjiti i opasnost koja nastaje zbog utjecaja javnog mnijenja na državu. trebalo bi ga izmisliti. nego u me'usobno oplo'ivanje mnijenja i njihovo daljnje razvijanje koje odatle proizlazi. veoma je mo%no. nadalje. ak i u svojim oblicima koji nisu usidreni u ustanovama. Tvrdnja da javno mnijenje nije neodgovorno. pa ak i nedemokratske vlade. te je stoga sa stajališta liberalizma osobito opasno. jer lažna propaganda neke skupine gra'ana može i te kako lako naškoditi nekoj posve drugoj skupini. radio. politi ke stranke. što god to bilo. Na temelju svoje anonimnosti javno je mnijenje mo% bez odgovornosti.) 5. Liberalizam mora biti nepovjerljiv prema takvoj mo%i. nego da »odgovara samo sebi« – u tom smislu da loše posljedice njegovih pogrešnih sudova snose oni ljudi koji su zastupali pogrešno mnijenje – opet je samo oblik mita o kolektivnosti javnog mnijenja. upravo %emo tim rješenjem opet stvoriti nove probleme koji moraju dovesti do novih razilaženja. Nekoliko prakti nih problema: cenzura i monopoli na objavljivanje (»mediji«) . navika da se priznaju druga gledišta. Ali pojedincu to još uvijek ne osigurava slobodu mišljenja i djelovanja. kazalište. sveu ilišta. Liberalizam ne polaže nadu u slaganje mišljenja. ali zbog toga ne treba žaliti. Možda znanost može utjecati na javno mnijenje i prema njemu zauzeti neki stav. što god to bilo. Primjeri za ustanove koje služe javnom mnijenju ili utjecanju na njega jesu: tisak (uklju uju%i pisma urednicima).

(Otkup roblja u engleskim kolonijama3.(Napomena: ovdje se ne formuliraju teze. Problem: propaganda i reklama na jednoj strani. Javno mnijenje valja razlikovati od slobodnih. Bezuvjetna predaja. uklju uju%i tako'er raspravu o pitanjima pravednosti i druge moralne teme. širenje vijesti na drugoj. Takve rasprave doduše utje u na javno mnijenje. Pluralizam i svijet 3 No nije bilo samo monisti kih odstupanja od glavnog pravca. 7. no ipak je ponekad prosvijetljeni sudac o pravednosti i drugim moralnim vrijednostima. 4. kao sudac o istinitosti i lažnosti.) U kojoj mjeri neki razuman stav koji se protivi cenzuri ovisi o tradiciji dobrovoljne autocenzure? U kojoj mjeri nakladni ki monopoli proizvode neku vrstu cenzure? U kojoj mjeri mogu mislioci slobodno objavljivati svoje ideje? Može li i smije li postojati apsolutna sloboda da se objavljuje sve? Odgovornost i utjecaj intelektualaca: a) na širenje ideja (primjer: socijalizam). Pokret »Bez mene« u Njema koj. Hoare-Lavalov plan (pokušaj da se Mussolini odmami od Hitlera). b) upletanje privatnih osoba. To je jasno . Kratak popis politi kih primjera Ovaj popis sadrži slu ajeve koji zavrje'uju pažljivu raš lambu jer ih je pogrešno prosudilo ne samo »javno mnijenje« nego i vode%i pristaše liberalizma. ali ono iz njih ne proizlazi kao rezultat. Sažetak Htio bih sažeti dosada re eno. Javno mnijenje ne smije se nikada priznati kao vox dei. Engleska navika da se potrebne i nepotrebne tegobe prihva%aju bez gun'anja. Pomalo neodre'eno i neuhvatljivo bivstvo koje se naziva »javno mnijenje« esto je doduše prosvje%enije i mudrije od vlada. b) na odobravanje esto despotskih modernih pravaca i moda (primjer: apstraktna umjetnost). Svim tim opasnostima možemo se suprotstaviti samo tako da ja amo liberalisti ke tradicije.). Obra'ivanje.) Ono je opasno kao sudac u pitanjima ukusa. Abdikacija Edwarda VIII. Objektivna teorija povijesnog razumijevanja Razli ite zapadnja ke filozofije gotovo su u potpunosti varijacije na temu dualizma duše i tijela. ali bez uzda jake liberalne tradicije predstavlja opasnost za slobodu. Uvijek iznova otkrivamo da se pod velom monisti kih uvjeravanja krije dualizam duše i tijela. 3. c) upletanje u ime javnog mnijenja. u kinu. Još ve%i problem predstavlja pesimizam kao intelektualna moda. nego i pluralisti kih. Problem ukusa: normiranje i izjedna avanje (»uravnilovka«). kriti kih i javnih rasprava kakve se odvijaju (ili bi se trebale odvijati) u znanosti. Ta moda dovodi do zagovaranja teze da živimo u lošem društvenom poretku – pa ak i u lošem svijetu. Problem propagiranja okrutnosti u novinama (osobito u »stripovima«). Slu aj »Critchel-Down«2. Popularnost Nevillea Chamberlaina nakon Münchena (1938. Na žalost. niti one njega drže u šahu. »inscenirati« i »planirati«. 5. 8. 7. na televiziji itd. Odstupanja od te dualisti ke teme bila su naj eš%e pokušaji da se uvede monizam. može se »obra'ivati«. 1. a u tom pothvatu može svatko sudjelovati. Ti su pokušaji po mom sudu bili neuspješni. 6. 12. insceniranje i »planiranje« javnog mnijenja. nego samo na inju problemi. Sloboda sveu ilišta: a) upletanje države. 2.

ve%inom odbacuju svijet 3. svijet subjektivnih ili osobnih doživljaja. iako nisam ni platoni ar ni hegelovac. ugovori i pripovijesti. nazvao sam ta tri svijeta »svijet 1«. Poslušavši savjet sir Johna Ecclesa. #ini mi se važnim da se njihovi odnosi mogu opisati na taj na in. stoici i neki novovjekovni mislioci. Neki filozofi zastupali su me'utim pravi pluralizam: tvrdili su da postoji jedan tre%i svijet onkraj duše i tijela. poput Leibniza. i tre%e. osobito povjesni ari kulture. Predlažem da se . argumenata. te su nadalje razlikovali objekte kao što su zapovijedi. uklju uju%i naše razumijevanje teorija. Sada %u razlu iti dvije skupine filozofa. istraživanja. o psihološkim stanjima. Filozofi druge skupine slažu se u tome da takve vje ne istine ne mogu potjecati od nas. ali oni iz toga zaklju uju da vje nih istina nema. Prili no je zanimljivo da duhovni znanstvenici. Prema toj filozofiji naš se svijet sastoji od najmanje tri razli ita dijela. o logi kom sadržaju teorija – na primjer aritmeti kih iskaza – te napose o njihovoj istinitosti i lažnosti. za razliku od ovjeka. ili kao što se tako'er može re%i. one dakle ne mogu potjecati od nas. i predmeta o kojima govorimo. autonoman svijet logi kih sadržaja. Bolzana i Fregea. #ini se da je ta injenica presudna: vje ne istine morale su biti istinite i prije nego što je bilo ljudi. problema po sebi i problemskih situacija po sebi. Prva. platoni arska skupina oslanjala se na to da postoje vje ne istine: neki je nedvosmisleno formuliran iskaz ili istinit ili lažan. svijeta subjektivnih ili osobnih doživljaja. Postojao je uz fizi ki svijet i svijet svijesti kao tre%i. Druga se skupina sastoji od onih koji poput Lockea ili Milla ili Diltheya upozoravaju na to da je jezik i ono što on »izražava« ili »priop%ava« ljudsko djelo. a to ne ovisi o vremenu. To je svijet teorija po sebi i njihovih logi kih veza. Platonov svijet oblika ili ideja nije bio svijet svijesti ili svjesnih sadržaja. to jest tako da svijetu 2 pripada uloga posrednika izme'u svijeta 1 i svijeta 3.vidljivo u politeizmu. nego objektivan. Ti pak predmeti mogu pripadati svakom od tri svijeta: prvo. molbe. pa ak i u njegovim monoteisti kim i ateisti kim varijantama. Ovdje želim zastupati tu pluralisti ku filozofiju svijeta 3. Platon. Prvi je fizi ki svijet ili svijet fizi kih stanja. drugi je svijet svijesti ili svijet duhovnih stanja. Ta su tri svijeta povezana time što svijet 1 i svijet 2 mogu djelovati jedan na drugi. Svijet 1 i svijet 3 ne mogu. možemo govoriti o fizi kom svijetu – o fizi kim predmetima ili o fizi kim stanjima. Stoga smatraju da jezik i sve što je jezi no spada u prva dva svijeta. drugo. i tre%i je svijet ideja u objektivnom smislu. može stupiti u interakciju s oba druga svijeta. Jedno od fundamentalnih pitanja te pluralisti ke filozofije odnosi se na odnose izme'u ta tri svijeta. te odbacuju pretpostavku o postojanju svijeta 3. a isto tako svijet 2 i svijet 3. Oni tako'er veoma jasno lu e osobno stanje iskrenosti ili istinitosti od objektivne istinitosti teorija ili iskaza – to jest teorija ili iskaza koje potpadaju pod tre%esvjetski predikat »objektivno istinito«. pa stoga božanskim i vje nim. postoje tri svijeta. To zna i da svijet 2. »svijet 2« i »svijet 3«. opomene. ali to mogu uz posredovanje svijeta 2. Stoici su prvi uveli važnu razliku izme'u objektivnog logi kog sadržaja onoga što govorimo. izravno djelovati jedan na drugi. Mislim da se može zauzeti pozicija koja odstupa od stava obiju skupina. No uveli su i druge tre%esvjetske jezi ne objekte poput problema. Važno je da su teoriju svijeta 3 stoici protegnuli s platonovskih ideja na teorije i iskaze. ini se. bogovi su ili duhovi u besmrtnim tijelima ili pak isti duhovi. Ipak je dvojbeno mogu li razli ite religijske interpretacije svijeta ponuditi alternativu za dualizam duše i tijela. Prva se sastoji od onih koji poput Platona prihva%aju autonomni svijet 3 te ga smatraju nadljudskim. pripadaju tim filozofima (ali ne i Hegel. fizi kih objekata i zbivanja u svijesti. koji je pokazivao snažne monisti ke tendencije). Jer bez obzira na svoj broj. objektivan i autonoman svijet. koji pripada tre%em svijetu.

napose u povijesti Morao sam navesti neke razloge koji objašnjavaju i podupiru tezu o postojanju jednog autonomnog svijeta 3 jer namjeravam sve to primijeniti na takozvani problem razumijevanja. To objašnjava kako je mogu%e da djelujemo na svijet 3. Sve su to stanovnici. Ipak ima beskrajno mnogo cijelih brojeva i stoga više – beskrajno više – nego što ih ljudi mogu izgovoriti ili što ih neki kompjutor može upotrijebiti. On je proizvod ljudskog jezika i ljudskog mišljenja. Poput jezika (a vjerojatno i meda). Taj problem duhovni znanstvenici odavno smatraju jednim od svojih klju nih problema. a istodobno nadljudski. kao što je med proizvod p ela. Njegov utjecaj na naš duhovni rast. ja niz cijelih brojeva smatram ljudskim djelom. osobito ve%ina povjesni ara. iako nema nijednog ovjeka koji bi imao potpun duhovni uvid makar u i najmanji kutak tog svijeta. Svi mi pridonosimo rastu svijeta 3. premda je u jednom drugom smislu barem djelomice autonoman. Problem razumijevanja. Te su teorije naše djelo: one su rezultat našeg kriti kog i stvarala kog mišljenja. Svijet 3 nadrastao je ne samo sposobnost razumijevanja svakog pojedinca nego je ak nadrastao sposobnost razumijevanja svih ljudi. a time i na vlastiti. da utje emo na njegov rast. a budu%i da mnogi problemi zauvijek ostaju neriješeni i neotkriveni. A me'u tim neriješenim problemima ima i takvih koji su nerješivi. Pozicija koju ovdje predlažem govori da je svijet 3. jer svi se služimo jezikom.prihvati stvarnost i napose autonomija svijeta 3 – to jest njegova neovisnost o ljudskoj samovolji – ali da se istodobno prizna da je svijet 3 izvorno nastao kao proizvod ljudske djelatnosti. objekti svijeta 3. No istinitost ili lažnost tih teorija (na primjer Goldbachove pretpostavke) ne ovisi o nama. postoje prije nego što ih otkrijemo. Svi pokušavamo razumjeti svijet 3 i ne možemo živjeti bez interakcije s njim. Ovdje %u ukratko iznijeti tezu da je glavna zada%a duhovnih znanosti razumijevanje stvari koje pripadaju svijetu 3. premda je doprinos svakog pojedinca beskrajno malen. A svaka nova teorija sama iz sebe stvara nove. proizvod ljudi. još je ve%i i još važniji od našeg vrlo važnog stvarala kog utjecaja na njega. više nego što ih ikada možemo ozna iti kao »istinite« ili »lažne«. Jer gotovo sav ovjekov duhovni rast je rezultat jedne povratne sveze: kako naš vlastiti intelektualni rast tako i rast svijeta 3 proizlazi iz toga što nas neriješeni problemi izazivaju da ih pokušamo riješiti. To objašnjava kako je mogu%e da svijet 3 genetski bude naše djelo. Pomislimo primjerice na u inak što ga teorija prijenosa elektri ne energije ili atomska teorija ima na naš anorganski i organski fizi ki okoliš. na primjer neriješeni problemi teorije prim-brojeva (primjerice Goldbachova pretpostavka). No još je važnije to što se novi i neo ekivani problemi javljaju kao nenamjerni sporedni proizvodi niza cijelih brojeva. Oni su neovisni o nama. nehoti ne i neslu%ene probleme – autonomne probleme koje možemo otkriti. Ti su problemi o ito autonomni. #ini mi se da je ta teza u prili no oštroj suprotnosti spram dogme koju gotovo svi duhovni znanstvenici. . Dogma na koju ovdje aludiram kaže da objekti razumijevanja kao proizvodi ljudske djelatnosti pripadaju svijetu 2. prihva%aju kao fundamentalnu. uvijek %e biti prilike za kriti ko i stvarala ko djelovanje. da pridonosimo svijetu 3. nego da »stvarno« postoji. U svom nastojanju da riješimo te ili druge probleme gradimo nove teorije. svijet 3 tako'er je nenamjeran i neplaniran sporedni proizvod ljudskih (ili životinjskih) djelovanja. I ima beskrajno mnogo istinitih jednadžbi izme'u takvih brojeva i beskrajno mnogo lažnih jednadžbi. mi ih otkrivamo. Kao neotkriveni. ili na utjecaj ekonomskih teorija na odluke poput onih o izgradnji kakvog broda ili uzletišta. unato tome – ili upravo zbog toga – što je svijet 3 autonoman. Može se priznati da je svijet 3 ljudsko djelo. u jednom posve jasnom smislu. što napose ine oni koje zanima razumijevanje. u jednom strogo odredivom smislu1. Promotrimo na primjer teoriju brojeva. postaje jasno ako se samo pomisli kako je velik njegov utjecaj – uz posredovanje svijeta 2 – na svijet 1. a isto tako ljudski jezik. To da svijet 3 nije fikcija. Za razliku od Kroneckera.

(Jer ako je G brzina Zemljina gibanja svojom putanjom. do pojava poput plime i oseke. da se gotovo sve važnije napomene što ih možemo dati o takvom inu sastoje u tome da otkrivamo njegove odnose spram tre%esvjetskih objekata. A periodi na usporavanja i ubrzavanja vodenog bazena dovode. Glavni cilj povijesnog razumijevanja je hipoteti na rekonstrukcija neke povijesne problemske situacije. Tuma enje se pak može smatrati tre%esvjetskim proizvodom drugosvjetskog ina. dakle pogotovo nikakvih periodi nih ubrzavanja2. koja se ravnomjerno vrti. Ali problemska situacija nije tako jednostavna. ipak tom inu u svakom slu aju odgovara neki tre%esvjetski objekt. okre%e oko Sunca. Pogledajmo na primjer neko povijesno tuma enje. a u podne G–V. No ak i ako ga smatramo subjektivnim inom. problem istinitosti ili lažnosti kopernikanske teorije. a tako'er dokumentima. usidreno u drugim teorijama i drugim tre%esvjetskim objektima. Time se pokazuje da je tuma enje teorija te da je. da se sam takav in ne sastoji ni u emu drugome doli u tome da s tre%esvjetskim objektima postupamo posve sli no kao s fizi kim stvarima. Ali in moramo razlikovati od njegova više ili manje uspješnog rezultata: od možda samo privremenog rezultata.te da ih stoga treba shva%ati i objašnjavati uglavnom pomo%u sredstava psihologije (uklju uju%i socijalnu psihologiju). (Galilejeva je teorija prihvatljiva. tuma enja s kojim pokusno radimo i koje možemo poboljšati. Tu %u tezu ilustrirati uz pomo% nekoliko (nužno kratkih) povijesnih napomena o Galilejevoj teoriji plime i oseke. Jasno je da Galileja ono što sam upravo nazvao njegovim problemom uop%e nije neposredno zanimalo. onda je brzina neke površinske to ke na strani udaljenijoj od Sunca ve%a nego brzina te iste to ke kada se nalazi na strani koja mu je bliža. onda je brzina te to ke u pono% G+V. postignutog razumijevanja. Promotreno kao tre%esvjetski objekt. Jer o tom subjektivnom inu razumijevanja tvrdim sljede%e: 1. Tvrdim da je to od presudnog zna enja. nema nikakvih daljnjih ubrzavanja. Jer do problema plime i oseke doveo ga je jedan sasvim drugi problem: problem Zemljina gibanja. Ako se naime Zemlja. Ono emu se Galilei nadao bilo je to da %e u uspješnoj teoriji plime i oseke na%i odlu uju%i arument u prilog . da je svaki takav in usidren u svijetu 3. i 3. tuma enje je uvijek teorija. Galilejeva teorija objašnjava plimu i oseku kao posljedice ubrzavanja koja su pak posljedica Zemljina gibanja. Ta se teorija pokazala kao »promašena« (jer nije e utjecaj Mjeseca na plimu i oseku). Ono se može poduprijeti lancem argumenata. Što možemo u initi da bismo produbili svoje povijesno razumijevanje te teorije koja se tako esto pogrešno tuma ila? Tvrdim da je prvi i presudno važan korak to da se zapitamo: što je bilo tre%esvjetski problem koji je Galilei pokušao riješiti svojom teorijom? I što je bila situacija u kojoj je problem nastupio. ali u tom obliku neto na: osim stalnih ubrzavanja vrtnje – to jest centripetalnih ubrzavanja – koja natupaju i onda kada je G jednako nuli.) Te promjene u brzini zna e da moraju nastupiti periodi na usporavanja i ubrzavanja. Primjer povijesnog razumijevanja u objektivnom smislu Sve to vrijedi napose za povijesno razumijevanje. poput svake teorije. neko povijesno objašnjenje. te je Galilei još i u naše doba osobno napadan (u inio je to Arthur Köstler) zato što se tako tvrdoglavo držao jedne tako o ito lažne teorije. ali i subjektivnim inom. Nadalje nastaje jedan tre%esvjetski problem: problem spoznajne vrijednosti nekog tuma enja i njegove vrijednosti za razumijevanje. Ukratko. 2. logi ka problemska situacija? Problem je bilo kako jednostavno objasniti plimu i oseku. kaže Galilei. a V brzina vrtnje neke to ke na ekvatoru. zapisima i drugim povijesnim svjedo anstvima. No ak se i subjektivni in razumijevanja može razumjeti samo u svojim odnosima spram tre%esvjetskih objekata. Rado priznajem da in ili proces razumijevanja sadrži subjektivnu ili osobnu ili psihološku komponentu.

iako je bio posve svjestan nepotpunosti svog fizikalnog znanja. No zašto je Galilei u svojoj teoriji plime i oseke zanemario utjecaj Mjeseca? To pitanje upu%uje na jednu nadasve važnu komponentu problemske situacije. pa kada je Galilei svojim teleskopom otkrio Jupiterove mjesece i u njima prepoznao minijaturni model kopernikanskog Sun eva sustava. ideja koja je imala gotovo astrološki karakter. Galileja je. No sve su to pogreške povijesnog razumijevanja. Ali ni to još nije dovoljno za razumijevanje Galilejeve problemske situacije. Tako'er mu je uspjelo staviti na kušnju jedno predvi'anje. u prvom redu zakon tromosti i odgovaraju%u postavku o održanju (rotiraju%ih) kružnih gibanja. Pokazuje se stoga da je ono što zovem problemskom situacijom svojevrstan kompleks: problemska situacija sadrži problem plime i oseke. vrsto držao hipoteze o kružnom gibanju. i to je bilo opravdano. premda je poznavao Keplerove spise. Kao drugo. bez tog pokušaja nikada se ne bi moglo znati da je osnova objašnjenja bila preuska i da se morala uvesti jedna druga ideja. pogreške u analizi tre%esvjetske problemske situacije. Analiza Galilejeve problemske situacije vodi na taj na in do racionalnog objašnjenja više momenata Galilejeva postupka koje su napadali razli iti povjesni ari. #esto se kaže da je on skrivao slabosti kopernikanske teorije i da ju je na nedopustiv na in pojednostavio. Jer Galilei je posve pravilno postupio pokušavši iza%i na kraj samo pomo%u postavke o održanju rotacijskog gibanja. iako se Kepleru ina e divio3. Kao prvo. Galilei je bio protivnik astrologije. Time je metodološki bio potpuno u pravu. Kopernikanska teorija bila je u biti geometrijsko-kozmološki model konstruiran geometrijskim (i kinemati kim) sredstvima. (Dinamike tada još nije bilo.kopernikanskom gibanju Zemlje. Psihološki argumenti poput astohleplja. najprije privukla nevjerojatna smionost i jednostavnost temeljne Kopernikove misli da je Zemlja. Galilei je bio potpuno u pravu kad se služio odvažnim pojednostavljenjima: Keplerove elipse bile su podjednako odvažna pojednostavljenja. a tako'er da je trebao prihvatiti Keplerove zakone. ljubomore. Na sli an na in postaje suvišno »dogmatski« kritizirati Galilejevo ustrajanje na kružnom gibanju. To objašnjava zašto se Galilei. a inilo se da ona isklju uje me'uplanetarne utjecaje. ali u specifi noj ulozi kamena kušnje za kopernikansku teoriju. te ih time objasnio. služio se mehani kom postavkom o održanju kružnog gibanja. poput drugih planeta. i pronašao je neke važne elemente tog objašnjenja. Jer kopernikanska je teorija predvi'ala da unutrašnji planeti moraju imati mijene koje odgovaraju Mjese evim mijenama. Galilei je pokušao pro%i s ta dva zakona (koje je zacijelo držao jednim zakonom). a time i do boljeg razumijevanja Galileja. Metodi ki je bilo posve pravilno da se plima i oseka ozbiljno pokušaju objasniti na toj uskoj osnovi. našao je empirijsku potvrdu za tu smionu i gotovo aprioristi ku ideju. samo što je Kepler imao tu sre%u da se Newton poslije poslužio njegovim pojednostavljenjima kao kamenom kušnje za svoju teoriju dvaju tijela. ili uvoditi »tajanstveno kružno gibanje« (Dilthey) kao arhetipsku ideju. a Galilej je otkrio Venerine mijene. kao pravog kozmologa i teoreti ara. jer samo ako svoje manjkave teorije pokušamo iskoristiti do krajnjih granica njihove izdržljivosti možemo se nadati da %emo nešto nau iti iz njihovih slabosti. ili psihologizirati. Objašnjavala ka snaga te smione misli bila je velika. senzacionalizma. Znao je da za taj model mora postojati mehani ko-fizikalno objašnjenje. u stanovitom smislu Sun ev mjesec. No Galilei je bio fizi ar. u tom je smislu bio prosvjetitelj i protivnik Keplerove astrologije. Newtonova ideja privla ne sile i djelovanja na daljinu. te su je prosvjetitelji i prosvije%eni (pa i sam Newton) smatrali okultnom. koja planete tuma i kao bogove.) Uop%enje . ratobornosti i »opsjednutosti« fiksnom idejom postaju suvišni.

premda ne i zaista veliki. preminulog 1959. kao što su matematika ili fizika. kada god je to mogu%e. To je metoda koja se. priznajem da je postojala nekolicina uistinu velikih filozofa. Ono što on u svom napisu pokušava potkrijepiti primjerima jest poseban karakter filozofa i poseban karakter filozofije u usporedbi s drugim akademskim disciplinama. nazvao sam je »metoda situacijske analize« (ili »situacijske logike«)4. Fritz Waismann i brojni njegovi kolege smatraju gotovom injenicom da su filozofi posebna vrsta ljudi i da se filozofija mora smatrati njihovim zasebnim poslom. kakva je na primjer ona gr kih predsokratovaca. u smislu te odabrane grupe filozofa. ak da i sam u njoj intenzivno sudjeluje. premda neki više od drugih. U svakom slu aju. Slažem se. uklju uju%i teorije ili hipoteze od kojih su polazili djelatni ljudi. odasvud pomalo 13. Mnogo emu se u tom napisu divim. Vjerujem da su svi ljudi filozofi. Tako pokušava opisati interese i djelatnosti suvremenih akademskih filozofa te objasniti zašto se može re%i da oni nastavljaju ono ime su se bavili veliki filozofi prošlosti. O ito je on dušom i tijelom filozof. Mislim na teoriju o postojanju jedne intelektualne i filozofske elite2. Me'u najnovijima… Pokradeno s raznih strana. umjesto psihologiziraju%im objašnjenjima služi tre%esvjetskim. II Ja filozofiju vidim sasvim druk ije. ipak filozofija nije njihovo djelo u onom smislu u kojem je slikarstvo djelo velikih slikara ili glazba djelo velikih skladatelja. i to uglavnom logi kim odnosima kao osnovom za povijesno razumijevanje i objašnjavanje. s tim da postoji nešto poput posebne i ekskluzivne grupe akademskih filozofa.. naravno. i o ito nas želi zaraziti entuzijazmom koji poti e najbolje lanove tog ekskluzivnog društva. premda je moj stav posve razli it od njegova. a tako'er manji broj onih koji su bili blistavi. Sve je to krajnje zanimljivo. Ta tre%esvjetska metoda povijesnog razumijevanja i objašnjavanja može se primijeniti na sve povijesne probleme. neizgovorena i neprovjerena. a iz toga se vidi da je naše povijesno razumijevanje poraslo. a Waismann povrh toga pokazuje da simpatizira tu akademsku djelatnost. odlu an sam protivnik teorije koja. ali nipošto ne dijelim Waismannovo oduševljenje djelatnoš%u i nazorima tih filozofa. A k tome velika filozofija. No iako ono što su stvorili ima neko zna enje za akademsku filozofiju. a u nekim se to kama s njim i slažem. Upravo suprotno. anticipira gotovo cijelu akademsku i . leži u osnovi briljantnog Waismannova eseja. III. mislim da mnogo toga ide u prilog onim ljudima (oni su u mojim o ima tako'er jedna vrsta filozofa) koji ne vjeruju akademskoj filozofiji. nosi naslov: »Kako ja vidim filozofiju«1. Naravno. Kako ja vidim filozofiju (ukradeno od Fritza Waismanna i jednog od prvih ljudi na Mjesecu) I Jedan znameniti i duhoviti napis mog prijatelja Friedricha Waismanna.Na mjesto psiholoških principa objašnjavanja stupaju dakle tre%esvjetska i uglavnom logi ka razmatranja. Tezu koju sam ovdje pokušao iznijeti htio bih zaklju no sažeti ovako: Teorija razumijevanja mora napustiti svoju psihologiziraju%u metodu i mora se izgraditi na temelju teorije svijeta 35.

razgovijetnog i primjerenog razumijevanja . kao i mnogih profesionalnih filozofa nakon njega. ali na na in koji smatram ne samo pogrešnim nego i eti ki neprihvatljivim. Naga'am da je »Apologija« povijesno vjerodostojna: da je. Kao i Hume. i on to treba biti i ostati. on je bio determinist: nije vjerovao u ovjekovu slobodnu volju. Hitno joj je potrebna »apologia pro vita sua«.profesionalnu filozofiju. veoma zna ajnim umnim snagama) navela na to da zastupa sljede%u zastrašuju%u teoriju koja je našla brojne sljedbenike: »Um je rob strasti. Spinoza. (Od Platona naovamo grandomanija je me'u filozofima najraširenija profesionalna bolest. koji nije bio profesionalni filozof. Mislim ak da to što sam i ja sam profesionalni filozof ozbiljno govori protiv mene: osje%am to kao optužbu. On nikada ne može polagati pravo ni na kakvu drugu ulogu doli da služi strastima i njima se pokorava. najve%i. skromno. bilo to što je. svetac me'u velikim filozofima koji poput Sokrata i Humea nije bio profesionalni filozof.) U desetoj knjizi »Zakona« on ak uvodi ustanovu koja je postala uzor inkviziciji i koncentracijskim logorima. a intuiciju slobode volje držao je varkom. najdublji i najgenijalniji od svih filozofa. me'u njima i neki od najve%ih. vjerno izvješ%e o tome što je Sokrat rekao pred atenskim sudom. ali poput Sokrata nudim obranu. vjerovao u teoriju o eliti. To nije samo Sokratova obrana. a u prvom redu prijatelj svojih bližnjih i lojalan gra'anin atenske države. Platon. IV No kako glasi optužba protiv filozofije? Mnogi filozofi. u cjelini uzevši. Dok je Sokrat od državnika zahtijevao mudrost. imao je o ljudskom životu shva%anje koje smatram odbojnim i upravo zastrašuju%im. jedna je nesretna i pogrešna psihološka teorija (i jedna spoznajna teorija koja ga je u ila da ne vjeruje vlastitim. za mene je to dojmljiva obrana filozofije. Spinozu i Kanta. a pritome skromnog i racionalnog ovjeka gotovo bez ikakvih strasti. Humea. osim možda utoliko što zna koliko malo zna. uz druga divna djela. Kro%enje naših strasti pomo%u vrlo ograni ene razboritosti za koju smo mi nerazboriti ljudi sposobni po mom je sudu jedina nada za ovje anstvo. Platon je zahtijevao da mudri. nau avao je gotovo suprotno od Humea. I ondje preporu uje koncentracijske logore sa samicama kao sredstvo za lije enje onih koji misle druk ije – disidenata. u eni filozof bude državnik. skrivili su po mom mišljenju krupne stvari. Spomenut %u ovdje etvoricu od najve%ih: Platona. napisao »Sokratovu apologiju«. Davida Humea. A njegova je obrana vrlo jednostavna: on isti e da je svjestan svojih intelektualnih ograni enja. uz Sokrata možda najpoštenijeg i najuravnoteženijeg od velikih filozofa. da je samokriti an i kriti ar svakog visokoparnog žargona. jer njoj se od svih filozofskih djela najviše divim. Pritom nije bio samo veliki filozof i utemeljitelj najzna ajnije profesionalne filozofske škole nego i nadahnut pjesnik koji je. Izjavljujem da sam kriv. misle%i time da bi mu trebalo biti jasno koliko malo zna. III Po mom sudu profesionalna filozofija ima štošta na savjesti. samoironi no i neustrašivo. posve suprotno Sokratu. ali vjerujem da je to no upravo suprotno od onoga što tvrdi Hume. Divim joj se: tu progovara ovjek. Njegova je slabost. I nau avao je da se ljudska sloboda može sastojati samo u tome da do'emo do jasnog.«3 Svakako sam spreman priznati da bez strasti još nikad nije postignuto ništa veliko. Pritome mislim na Platonovu »Sokratovu apologiju«. opravdanje vlastitog postojanja. da nije mudar. ak apsolutni vladar.

Jer vjerovao sam da mnogi ljudi. ipak to nije cilj za koji bi itko ikada mogao re%i da ga je postigao. ono nas prema Spinozi drži u kandžama i nismo slobodni. ali oba su pokušaja propala. Filozofiju. pokušao je riješiti Humeov problem ropstva uma i Spinozin problem determinizma. iako je možda istina da nas neki izljev osje%aja. premda je naravno istina da je mnogo od onoga što inimo (ali ne sve) determinirano. Nasuprot tome. iako sam i ja sam na neki na in racionalist. kao što vjerujem (i kao što sigurno misli Spinoza). to nas doduše još uvijek determinira. nau ava Spinoza. nego besmisleni.«4 Sve dok je nešto strast. ini neslobodnima. I samo je to sloboda. filozofi koje veoma visoko cijenim.nužnih. kako ona nikada ne govori smisleno. ipak prema njegovoj maloprije navedenoj formuli za svoj postupak nismo odgovorni samo dotle dok ne stvorimo jasnu. prividni problemi koji nastaju tako što se rije ima ne daje nikakav smisao. uklju uju%i one samog »Tractatusa«. posebno važno da našim postupcima i podjednako našim opho'enjem s bližnjima upravlja um. (Bio bih sa zadovoljstvom prihvatio takav poziv. jedan od malobrojnih zadivljuju%ih. nego samo »rije i bez zna enja«. a me'u njima i ja. Drugo. pa ak i predvidljivo. ne vjerujem u determinizam. kao iskaza koji nisu ni istiniti ni lažni. pa ak i metafiziku uvijek sam branio od napadaja be kog kruga. V Nikada nisam bio lan »be kog kruga« logi kih pozitivista kao moji prijatelji Fritz Waismann. Kant. Kao prvo. I vjerovao sam da bi neki od tih problema mogli biti rješivi. Moritz Schlick. #ini mi se da je Spinozin determinizam nesporazum tipi an za filozofe. ubrzo nestati jer %e filozofi otkriti da više nema »gledalaca« koji su se »malo-pomalo iskrali«. Herbert Feigl i Viktor Kraft. To je dovelo do moderne filozofske tehnike kojom se . formulirao je to svojim proro anstvom da %e filozofije. Mislim da je njegov entuzijazam za filozofiju entuzijazam obra%enika. Postojanje neodgodivih i ozbiljnih filozofskih problema te nužnost da se oni kriti ki rasprave po mom je sudu doista jedino opravdanje za ono što se može nazvati akademskom ili profesionalnom filozofijom. koji Spinoza zove »strast«. Sada je jasno zašto vjerujem da je filozofiji potrebna obrana. razgovijetnu i primjerenu racionalnu predodžbu o pobudama svog djelovanja. Na kraju »Tractatusa« piše da su problemi filozofije. ali je postalo dio našeg uma. krajnje originalnih mislilaca me'u profesionalnim filozofima. ne samo zato što su neki lanovi kruga bili moji prijatelji nego i zato što sam veoma štovao neke druge njegove lanove. Tu je teoriju možda potaknulo Russellovo rješenje logi kih paradoksa kao prividnih iskaza.) Pod utjecajem djela »Tractatus logico-philosophicus« Ludwiga Wittgensteina »be ki krug« okrenuo se ne samo protiv metafizike nego i protiv filozofije. a ne vjerujem ni u to da je Spinoza ili itko drugi iznio ozbiljne argumente u prilog determinizmu ili argumente koji determinizam pomiruju s ljudskom slobodom (a time i s obi nim razumom). im o tome steknemo jasnu i razgovijetnu predodžbu. i premda je. Nikada nisam pozvan ni na jedan sastanak kruga. probleme razli itog stupnja ozbiljnosti i težine. možda zbog mog dobro poznatog protivljenja pozitivizmu. Wittgenstein i »be ki krug« nijekali su postojanje ozbiljnih filozofskih problema. imaju prave filozofske probleme. ja tvrdim da nam to nikada ne polazi za rukom. Waismann je dugo godina dijelio Wittgensteinovo i Schlickovo mišljenje. iako me Otto Neurath zvao »službena opozicija«. neizbježnih uzroka svojih postupaka: »Neki afekt (dakle neka strast) prestaje biti strast im o njemu stvorimo jasnu i razgovijetnu predodžbu. premda sam morao priznati da filozofi nisu baš bili uspješni. Taj nauk smatram neodrživim i opasnim oblikom racionalizma. voditelj kruga5. To su dakle neki od najve%ih filozofa.

djelatnoš%u kojom se ljudi izbavljaju od svojih filozofskih pomutnji. Mislim da velikim filozofima inimo veliku nepravdu ako tako razumijemo filozofiju. pretpostavki ili teorija. (To je ina e razlog zašto Fichtea ili Hegela ne smatram velikim filozofima: nemam povjerenja u njihovo istinoljublje. Peto: filozofiju ne smatram sredstvom za dokazivanje pameti. VI Sada %u sastaviti popis od devet shva%anja filozofije i djelatnosti koje se esto smatraju karakteristi nima za filozofiju. Za ovaj odsjek izabrao bih naslov: »Kako ja filozofiju ne vidim«. a poslije je naj eš%e spominjao »puzzles«. Tragali su za rješenjima pravih problema. Mislim da uistinu velikim filozofima prošlosti inimo nepravdu ako makar i na trenutak posumnjamo u to da bi svaki od njih bio napustio svoj sustav da se uvjerio u to da je on možda blistav. a engleska je filozofija otada. to zna i za istinitim teorijama. Bili su u prvom redu tražitelji istine. te odbacujem njihovu isto estetsku prosudbu. Njegov »esej« sastoji se od tih priprema. Preciznost i egzaktnost nisu intelektualne vrijednosti po sebi. a Adler adlerovski. iako priznajem da ljepota u filozofiji kao i u znanosti ima veliko zna enje.nezgodni iskazi i problemi odbacuju kao »besmisleni«. Prvo: zada%a filozofije nije rješavanje nesporazuma. Po mojem sudu Wittgenstein – u svom kasnijem djelu – nije muhi pokazao put iz boce (kao što se nadao). Pojmovi ili rije i kao takvi ne mogu biti ni istiniti ni lažni. Tre%e: povijest filozofskih sustava ne promatram kao povijest intelektualnih gra'evina na kojima se iskušavaju sve mogu%e ideje i u kojima istina možda izlazi na vidjelo kao sporedan proizvod. muhu koja ne može iz boce smatram dobro pogo'enim Wittgensteinovim autoportretom. Naprotiv. Ne bi nam trebao biti cilj da analiziramo zna enja.) #etvrto: filozofiju ne smatram pokušajem analize ili »eksplikacije« pojmova. Povijest velikih filozofija vidim kao vrlo bitan dio povijesti potrage za istinom. te je držao da u tu svrhu treba obaviti pojmovne pripreme. ali da ne predstavlja korak bliže istini. Na to mogu re%i samo da to što sam filozof za mene ne bi imalo nikakvog opravdanja kada ne bih imao ozbiljnih filozofskih problema te kada se ne bih mogao nadati da %u ih riješiti: tada po mojem mišljenju ne bi bilo ni opravdanja za postojanje filozofije. nego da tragamo za zanimljivim i zna ajnim istinama. Tko traži istinu. Šesto: filozofiju ne smatram intelektualnom terapijom (poput Wittgensteina). kao što je Freud bio freudovski slu aj. te nikada ne bismo trebali pokušavati da budemo precizniji i egzaktniji nego što to zahtijeva problem koji je posrijedi.) Sedmo: u filozofiji ne vidim nastojanje da se postigne preciznije ili egzaktnije izražavanje. Osmo: zato filozofiju ne smatram nastojanjem da se pruže osnove ili pojmovni okvir za rješavanje problema koji %e se možda javiti u bližoj ili daljoj budu%nosti. (Wittgenstein je o ito bio wittgensteinovski slu aj. Veliki filozofi nisu slijedili isto estetske ciljeve. Tog je mišljenja bio John Locke. Pojmovi ili rije i samo su oru'e za formuliranje iskaza. za u'uju%ih i originalnih slika svijeta ili njegovih pametnih i neobi nih opisa. iako takva rješenja katkada mogu biti nužne pripreme. on je htio napisati esej o etici. Ne možemo biti istodobno intelektualne kukavice i tražitelji istine. jednako kao veliki znanstvenici. Drugo: filozofiju ne držim galerijom umjetni kih djela. rije i ili jezika. Oni samo služe ljudskom jeziku koji opisuje i obrazlaže. mora se odvažiti na to da bude mudar: Sapere aude! Mora imati hrabrosti da bude revolucionar na podru ju mišljenja. dakle nezgode ili nesporazume što nastaju zbog filozofske zloupotrebe jezika. ali su po mom mišljenju nezadovoljavaju%e. Wittgenstein je nijekao da ima pravih problema ili pravih zagonetki (»riddles«). Jako se zauzimam za intelektualnu odvažnost. uz malobrojne iznimke – možda nekolicinu Lockeovih i Humeovih politi kih eseja – zapela u . Oni nisu htjeli biti graditelji oštroumnih sistema.

Poslije. kriti ki obi ni razum. Teorija prema kojoj su rat. iako mogu biti od najve%e važnosti za prakti no postupanje i za cijeli život ljudi. izazvala je progone i strahovite patnje. u krš%anskom mišljenju. No kriti ko istraživanje pokazuje da urote rijetko kada postižu svoj cilj. Takve su teorije polazišta svekolike znanosti i svekolike filozofije. Ako i nisu svjesni da imaju filozofske probleme. Postoji jedno veoma utjecajno filozofsko shva%anje života koje kaže da netko mora biti odgovoran kad se na ovom svijetu dogodi nešto zlo (ili nešto krajnje nepoželjno): mora biti da je netko to u inio. Bili su to ili ideološki ratovi iz straha od urote ili ratovi koje nitko nije htio. Postoje dakako mode u filozofiji. bio je urotnik. Osim toga. Svi su oni postali urotnici jer su nekriti ki vjerovali u urotni ku teoriju društva. i to namjerno. one su predrasude u tom smislu što se zastupaju bez kriti ke provjere. U Homera su ljubomora i bijes bogova bili odgovorni za ve%inu strašnih zbivanja što su se odvila na polju ispred Troje i u samom gradu. kao ni Mussolinijevi ili Hitlerovi ciljevi u Italiji ili Njema koj. To su ve%inom teorije koje prihva%aju kao samorazumljive: preuzeli su ih iz svog duhovnog okoliša ili iz tradicije. One su nesigurna polazišta. taj ne%e slijediti modu. bit %e nepovjerljiv prema modama te %e se ak boriti protiv njih. #ak je i veliki kriti ki filozof poput Bertranda Russella vjerovao da ratove valja objašnjavati psihološkim motivima – ljudskom agresivnoš%u. A u vulgarnom marksizmu urota pohlepnih kapitalista spre ava dolazak socijalizma i uspostavu nebeskog carstva na Zemlji. ali možda ne i posve nebitan doprinos filozofiji. kao i u znanosti. bili su to tako'er Mussolini i Hitler. To je Hegelova ideja koja ne odolijeva kritici. dosezanje stajališta koje je bliže istini i koje ima manje loš utjecaj na ljudski život. Deveto: filozofiju ne shva%am ni kao izraz duha vremena. u svakom slu aju imaju filozofske predrasude. Budu%i da nam samo mali broj takvih teorija sasvim dopire do svijesti. Kao potraga za krivcem. koji je zastupao urotni ku teoriju. ali me iznenana'uje što je Russell previdio da ve%ina ratova u moderno doba izbija više iz straha od agresije nego zbog same agresivnosti. Jedno je od opravdanja za postojanje profesionalne ili akademske filozofije to što je nužno da se te vrlo rasprostranjene i utjecajne teorije kriti ki istraže i provjere. Svaka filozofija mora po eti od nesigurnih i esto pogubnih nazora nekriti kog obi nog razuma. Ja ne pori em postojanje agresivnosti. Važno obilježje urotni ke teorije društva je to što ona ohrabruje na zbiljske urote. Upozorenje na pogreške urotni ke torije društva je skroman. Cilj je prosvije%eni. To je shva%anje vrlo staro. za zlo je odgovoran vrag. koji su štoviše u odre'enoj . naprotiv. (Moglo bi se govoriti i o urotni koj teoriji svijeta uop%e: pomislimo samo na Zeusa koji baca munje. Uzmimo problem rata. VII Svi ljudi su filozofi. ali je nekriti ka. Tu nekriti ku teoriju obi nog razuma nazvao sam urotni kom teorijom društva. VIII Ovdje bih htio navesti nekoliko primjera za vrlo raširene i opasne filozofske predrasude. Ali Lenjinovi ciljevi u Rusiji nisu se ostvarili. bijeda i nezaposlenost posljedice zlih namjera i mra nih planova dio je obi nog razuma. Ali tko ozbiljno traga za istinom. Lenjin.tim pripremama. a Posejdon je bio odgovoran za Odisejeva lutanja.) Ta je teorija nadaleko rasprostranjena. taj doprinos vodi do otkri%a velikog zna enja nenamjernih posljedica ljudskog djelovanja za društvo te poti e na to da se zada%a teorijskih društvenih znanosti vidi u objašnjavanju društvenih pojava kao nenamjernih posljedica naših postupaka.

Takve teorije zastupaju mnogi. naše zanimanje za istinu o stvarima. (Nitko na zapadu nije htio bombu. Jednostavno re eno. On dovodi do jednako nepoželjnih i nihilisti kih posljedica kao prethodno spomenute teorije6. Poštujem obi ni razum. (Ina e pluralizam koji sam ovdje opisao smatram potrebnim i u etici8. možda do preventivnog rata. glavni se problem. Sli nu filozofsku predrasudu prestavlja trenutno izvanredno utjecajna teza da je racionalna rasprava mogu%a samo me'u onima koji se na elno slažu. kakav je Russell. ona se. koji je u pogledu na naš um nau avao skromnost i skepti nost. Povodim se za obi nim razumom u pretpostavci da postoji kako materija (»svijet 1«) tako i duh (»svijet 2«) te pretpostavljam da postoje još i druge stvari. Zbog toga bih sebe mogao nazvati »materijalistom«. No time postaje nemogu%a racionalna diskusija. ja sam pluralist. Drugim rije ima. trebali bismo ga kritizirati i time poboljšati. Jesmo li sposobni ste%i znanje? Što možemo znati? Dok spoznajnoteorijski optimist vjeruje u mogu%nost ljudske spoznaje. Oni su ak presudni za teoriju etike (na što nas je nedavno podsjetio Jacques Monod)7. mnogo manje važno pitanje: »Što je tvoj interes. poglavito na one koji ne dijele naša mnijenja. A to nas spre ava da strpljivo saslušamo i ozbiljno shvatimo nove nazore jer ih možemo jednostavno objasniti i ujedno odbaciti pozivaju%i se na »interese« drugih. Tu teoriju (koja bi se mogla dijagnosticirati kao degenerirani oblik Humeova nauka po kojemu razum jest i treba biti rob strasti) u pravilu nitko ne primjenjuje na samoga sebe ( ini to Hume. sastoji u sukobu izme'u »spoznajnoteorijskog optimizma« i »spoznajnoteorijskog pesimizma«. obi no primjenjuje samo na druge. Primjer za to je uzajamni strah od agresije koji dovodi do utrke u naoružavanju i zatim do rata. pesimist misli da stvarno znanje nije u ljudskoj mo%i. uklju uju%i pritom i svoj vlastiti).situaciji izbili jednostavno kao rezultat takvog straha. ali ne u cijelosti.) Svi argumenti što su dosad navedeni protiv pluralisti kog realizma temelje se u krajnoj . do njezina konstruiranja doveo je strah od toga da bi je Hitler mogao imati prvi. vjerujem u stvarnost materije (koju smatram uzorom za ono što se misli rije ju »stvarno«). Razara se nadnacionalno jedinstvo ljudskog uma. kojima pripadaju naši znanstveni projekti. Taj pogubni nauk kaže da je racionalna ili kriti ka diskusija o osnovama nemogu%a. jedinstvo koje po iva na našoj zajedni koj racionalnosti. Umjesto važnog pitanja »Što je istina o ovome?« name%e se drugo. protivnik rata i agresije. kada taj izraz ne bi ozna avao i onu vjeroispovijed koja materiju a) shva%a kao nešto što se dalje ne može objasniti i b) nije e stvarnost nematerijalnih polja sila te naravno c) pori e stvarnost duha ili svijeta i op%enito stvarnost svega što nije materijalno. u prvom redu proizvodi ljudskog duha. i to kako nekriti ke popularne filozofije obi nog razuma tako i akademske filozofije.) Drugi primjer filozofske predrasude je predrasuda o tome da su mnijenja nekog ovjeka uvijek odre'ena njegovim interesima. koji motivi utje u na tvoje mnijenje?« To nas spre ava da u imo od onih ije se mnijenje razlikuje od našeg. Ali ne bismo trebali pokušavati da na njemu utemeljimo zgradu sigurnog znanja. ali svi kriti ki protuargumenti za koje znam po mom mišljenju nisu valjani. Posve sam spreman kritizirati tu poziciju i zamijeniti je nekom drugom. naprotiv. tvrdim da je obi ni razum za nas jedino mogu%e polazište. tu i na drugim podru jima filozofije. IX Problemi spoznajne teorije tvore po mom sudu jezgru filozofije. Kržlja naša prirodna želja za znanjem. Naprotiv. teorije i problemi (»svijet 3«). neko vrijeme zagovarao jer se (s pravom) bojao da %e Rusija ubrzo imati hidrogensku bombu. Njihova kritika pripada onim zada%ama filozofije koje su jedno od glavnih podru ja rada mnogih profesionalnih filozofa: teoriji spoznaje. S tog sam gledišta realist u smislu obi nog razuma.

Rado priznajem da izraz »znanje« u svim jezicima koje poznajem ima sporedno zna enje izvjesnosti. onoga što naziva conditioned reflex. sve što po iva na naga'anjima. ni iz ega se ne može izvesti. behavioristi ki materijalizam.) Preostaje nam da se nadamo da %e ta moda koja po iva na nekriti kom preuzimanju spoznajne teorije obi nog razuma. Prvo shva%anje nije e stvarnost materije jer se jedina sigurna osnova naše spoznaje sastoji u iskustvima naših vlastitih opažaja. ali danas je izgubio najve%i dio svog utjecaja. Nematerijalizam zahvaljuje svoje podrijetlo tezi Renéa Descartesa – koji naravno nije bio nematerijalist – prema kojoj bismo morali po%i od neke nedvojbene osnove kakva je znanje o našoj vlastitoj egzistenciji. Behaviorizam – koji nije e postojanje svijesti. na hipotezama. A program obi nog razuma po kojem se po inje od onoga što je najizvjesnije ili što se ini fundamentalnim (osnovno znanje. Za njih je istraživanje strukture univerzuma i našeg mjesta u njemu bilo središnja tema. nije e postojanje duha (a time i ljudske slobode) jer je sve što možemo promatrati samo izvanjsko ljudsko ponašanje. A tu spoznajnu teoriju smatram njegovom najve%om slaboš%u. duha – trenutno je vrlo moderan. tada ne želim dokraj iti opažaje koji su mi neugodni. nije stvarno »znanje«. da bi se zatim na toj sigurnoj osnovi podignula zgrada sigurnog znanja. (Jacques Monod s pravom je istaknuo taj moment10. Heziod i predsokratovci. on dovodi do dva filozofska shva%anja stvarnosti koja proturje e obi nom razumu te se nalaze u izravnoj suprotnosti jedno s drugim. nikada se ne bi trebala – a i ne može – odvajati od pojedina nih znanosti. Usput re eno. Obje teorije nisu eti ki neutralne: one su opasne. Hume. usporedi tako'er moju knjigu »Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji«11. o svjetskom ustroju. taj naivni program obi nog razuma i pozitivizma ne odolijeva kritici. Zajedni ki preci svih znanstvenika i filozofa su Homer. koje u svakom pogledu odgovara životinjskom (osim velikog i zna ajnog podru ja »jezi nog ponašanja«). Prvo: do nematerijalizma (Berkeley. Drugo: do behavioristi kog materijalizma (Watson. Kada želim utješiti zaplakano dijete. A kriti ko ispitivanje znanosti. Oni . Drugo shva%anje. ne samo da se protivi ljudskim iskustvima nego iz svojih teorija tako'er želi izvesti zastrašuju%u eti ku teoriju: teoriju uvjetovanja. Više nije moderan. moja je pobuda druk ija – nedokaziva je. tvrdi on. Spoznajna teorija obi nog razuma krajnje je optimisti na utoliko što sasvim op%enito izjedna uje znanje sa sigurnim znanjem. Te dvije teorije oslanjaju se na neodrživu spoznajnu teoriju obi nog razuma koja vodi tradicionalnoj. najve%a intelektualna revolucija u cjelokupnoj duhovnoj povijesti ovje anstva. cijela je zapadnja ka znanost potomak filozofske spekulacije Grka o svemiru. Za mene su Newtonovi »Matemati ki principi filozofije prirode« najve%i intelektualni doga'aj. Premda hvali promatranje. Ona zaboravlja da se iz ljudske naravi u stvarnosti ne da izvesti nikakva eti ka teorija. Ali znanost je hipoteti na. iju sam neodrživost pokušao pokazati12. Skinner). Svoj vrhunac doseže nematerijalizam na prijelomu stolje%a s Ernstom Machom. Mach). Povijesno promotreno. onako kako je ja vidim. njihovih otkri%a i metoda ostaje zna ajka filozofskog istraživanja. Ne. jednoga dana izgubiti svoj utjecaj. iz nje je nastao problem spoznaje svemira (problem koji po mojem sudu ostaje odlu uju%i problem svekolike filozofije). a oni su uvijek nematerijalni. koja svo ponašanje objašnjava pozitivnom ili negativnom dresurom9. X Filozofija. ali je ljudska. tako'er ne želim promijeniti djetetovo ponašanje ili sprije iti da mu se kapi vode slijevaju niz obraze. znanje ste eno promatranjem).instanciji na nekriti kom preuzimanju spoznajne teorije obi nog razuma. ali nevaljanoj kritici teorije stvarnosti obi nog razuma. pa i nakon odvajanja pojedina nih znanosti od filozofije.

o svojoj teoriji gravitacije napisao (istaknuo K..): »Da je težina inherentno. No Newton je. P. R. Skolastike u najgorem smislu te rije i ima na pretek.…to mi se ini tako apsurdnim da ne mogu vjerovati da bi takvo što ikada moglo pasti na pamet nekome tko se iole razumije u filozofske stvari. ljudske spoznaje. ni sokratovsku skromnost – uvid znalca u to koliko malo zna. Tako je pokušaj da riješi problem djelovanja na daljinu doveo Newtona do misti ne teorije prema kojoj je prostor senzorij Boga – do teorije u kojoj je nadišao granice znanosti te kriti ku i spekulativnu fiziku i filozofiju povezao sa spekulativnom teologijom. glavnu zada%u filozofije vidim u tome da kriti ki razmišlja o svemiru i našem mjestu u njemu te o opasnoj mo%i našeg znanja i o našoj sposobnosti da inimo dobro i zlo. datiranom 25. XII Htio bih završiti djeli%em nimalo akademske filozofije: Jednom od astronauta koji su se prvi spustili na Mjesec pripisuje se jednostavna i pametna primjedba što ju je navodno dao nakon povratka (citiram po sje%anju): »Vidio sam u životu i druge planete. #udesni napreci koji su u našem stolje%u ostvareni na tim podru jima ostavili su na mene dubok dojam. ostao filozof. Tako'er se ini da stanovitu aroganciju i neotesanost – neko% rijetkost u filozofskoj literaturi – izdava i mnogih asopisa drže znakom smionog mišljenja i originalnosti. No što se ti e akademske filozofije op%enito.su ispunjenje sna starijeg od dvije tisu%e godina i oni pokazuju zrelost znanosti i njezinog odvajanja od filozofije. Njegova je dužnost da piše jednostavno i jasno i na što civiliziraniji na in te da ne zaboravi ni probleme što tište ovje anstvo i zahtijevaju odvažno i strpljivo razmišljanje. Velike se ideje bržebolje pokapaju pod lavinom rije i. poput svih velikih znanstvenika. tražitelj skepti an prema svojim vlastitim teorijama. Argumentirao je da se to što materijalne stvari smještene u vrlo udaljenim prostornim podru jima mogu trenutno i neposredno djelovati jedne na druge može objasniti sveprisutnoš%u jednog te istog nematerijalnog bi%a u svim dijelovima prostora – sveprisutnoš%u Boga. Ne znamo kako da objasnimo i može li se objasniti to što živimo na ovom udesnom . Nasuprot minucioznim filozofima s njihovim sitni avim problemima. Tako je u jednom pismu Bentleyju.« Njegova ga je vlastita teorija sile teže dovela do skepticizma i misticizma. Mislim da je dužnost svakog intelektualca da bude svjestan svog povlaštenog položaja. Znamo da se Einstein nerijetko bavio sli nim mislima. sitni ava kritika bezna ajnih stvari bez razumijevanja velikih kozmoloških problema. problemi filozofije matematike. velja e 1693. tako da neko tijelo može [izravno] djelovati na neko drugo u daljini. Ali valja se uvati cjepidla enja. Minuciozna. etike i politi ke filozofije te bez ozbiljnog i predanog nastojanja da se oni riješe ini mi se pogubnom.« Mislim da je to ne samo istina nego i filozofska istina. ije je prirodno i jedino mjesto u akademskoj filozofiji. esencijalno i bitno svojstvo materije. i ostao je kriti ki mislilac. primjerice problemi matemati ke logike i. op%enitije. ali Zemlja je ipak najbolji. XI Priznajem da u filozofiji postoje neki vrlo suptilni i istodobno vrlo važni problemi. Izgleda gotovo kao da svaki tiskani odlomak koji bi se uz odre'eni napor mogao pogrešno razumjeti ili protuma iti opravdava jedan daljnji kriti kofilozofski lanak. Uistinu. kriti ki je stav srž filozofije. uznemiruje me utjecaj onih koje je Berkeley nazivao »minucioznim filozofima« (the minute philosophers).

koje su drugi ljudi voljeli i kojima su drugi nastojali pomo%i. Kad bismo prestali huškati ljude jedne na druge – esto u najboljoj namjeri – ve% bi se samim time puno postiglo. u enjaku. dakle ljude koje zanimaju ideje. onda je vjerojatnost da %emo na tom mjestu zate%i tijelo koje je nosilac života (izra unata na temelju naše današnje kozmologije) jednaka nuli. žene. . Što god da se o njima kaže – ili makar samo misli – doima se kao pokušaj da se te grozne stvari uljepšaju. Tamo je nakon deset mjeseci umro.malom planetu ili zašto postoji nešto poput života. Leopold Lucas odveden je zajedno sa suprugom u koncentracijski logor Theresienstadt. I bila je to sudbina bezbrojnih ljudi. Prema onome što nam znanost može re%i. izravna.. li nosti. život ne bi imao nikakve vrijednosti. Etika kakvu iznosi primjerice Schopenhauer samo je proširenje te najvažnije zapovijedi. Snošljivost i intelektualna odgovornost (ukradeno od Ksenofana i Voltairea) Moje tübingensko predavanje bilo je posve%eno temi »Snošljivost i intelektualna odgovornost«. Schopenhauerova je etika jednostavna. Što možemo u initi da sprije imo ta neopisiva zbivanja? I možemo li uop%e išta sprije iti? Moj odgovor na to pitanje glasi: da. Svi ljudi su filozofi jer zauzimaju ovaj ili onaj stav ili držanje prema životu i smrti. Jer to je doista udo. deportirana je s 18. a usto i te kako imamo razloga za u'enje i zahvalnost. djeca. koji naš planet ini tako lijepim. žrtve Pola Pota u Kambodži. jasna. Ali ako nasumce izaberemo neko mjesto u svemiru. Zašto mislim da mi intelektualci možemo pomo%i? Jednostavno zato što smo mi intelektualci tisu%lje%ima izazivali najstravi nije štete. Ima onih koji život smatraju bezvrijednim zato što je kona an. gdje joj je bilo dopušteno da radi kao medicinska sestra. a tamo gdje materije ima. On kaže: Ne škodi nikome. nekog nauka. žrtve revolucije u Iranu. Nebrojene su obitelji rastavljene. gdje je djelovao kao dušebrižnik: bila je to beskrajno teška zada%a. 14. Ondje su ubijeni. Tako život u svakom slu aju ima vrijednost rijetke stvari: on je dragocjen. Zaboravljaju da je stalno prisutna opasnost od gubitka života ono što nam djelomice pomaže da shvatimo njegovu vrijednost. dr.000 drugih zato enika u Poljsku. izbjeglice iz Afganistana: ljudi. Kada kažem »mi«. Možda postoje mnogi drugi planeti na kojima ima života. ljudi koji su voljeli druge ljude. a možda i pišu. I No užas se nastavlja. dakle poglavito na one koji itaju. Njegova supruga Dora Lucas ostala je nakon smrti svog muža još trinaest mjeseci u Theresienstadtu. koji su nastojali pomo%i drugima. Masovno ubojstvo u ime neke ideje. Nitko ne može re%i da je to za nas nemogu%e. Održano je u spomen Leopoldu Lucasu. Oni zaboravljaju da se isto tako može braniti suprotna tvrdnja: da nije kona an. možda zato što to esto znamo smetnuti s uma. Bila je to strašna sudbina. Najvažnija od deset zapovijedi glasi: Ne ubij! Ona sadrži gotovo cjelokupnu etiku. Skloni smo to zaboraviti i nedovoljno cijeniti život. svemir je gotovo prazan: puno praznog prostora i malo materije. muškarci uvijek iznova postaju žrtve fanatika opijenih svojom mo%i. U prosincu 1942. u dobi od sedamdeset godina. Izbjeglice iz Vijetnama. uništene. No mi smo ovdje. Ovdje ne kanim govoriti o tim užasnim doga'ajima. nego pomozi svima koliko možeš. povjesni aru. razorene. Vjerujem da možemo u initi mnogo. gotovo je uvijek u kaoti nom neredu i nenastanjiva. ovjeku koji je u svojoj snošljivosti i svojoj ovje nosti postao žrtva nesnošljivosti i ne ovje nosti. neke teorije – to je naše djelo. ili možda zato što je naša lijepa Zemlja malo prenapu ena. U listopadu 1944. naš izum: stvar koju su izumili intelektualci. tada mislim na intelektualce.

prijatelja i bližnjeg……i [tako] pade prvoga dana u narodu tri tisu%e ljudi. 32. Bio je to. tko pripada Gospodu…Ovako zbori Gospod. Pa oprostimo onda jedni drugima svoje ludosti. Voltaire dobro zna da ima potpuno uvjerenih fanatika. To je temelj prirodnog prava. politi ko pravovjerje. dok je od njega zapravo krajnje razli ita. a ovdje osobito pošto je krš%anstvo postalo državna religija. Stoga teza relativizma o ito dovodi do anarhije. Poslije – prije svega u 17. Tom stilu. Taj bih apel ovdje htio ponoviti. »Što je tolerancija?« pita Voltaire. a time do vladavine nasilja. . kako u Svetoj zemlji tako poslije i na Zapadu. po etak. kojima se opravdavao progon. otac prosvjetiteljstva. No sigurno je da se tako nastavilo. U ideji pravovjerja i krivovjerja kriju se najsitni aviji poroci. stilom koji podsje%a na govor kakva proro išta i koji je Goethe u Vješti joj brojalici i na drugim mjestima u Faustu tako razorno kritizirao. On je intelektualno neodgovoran. da je teško tolerirati jednu vrlo raširenu ludost. No on misli. onda razaramo toleranciju i pravnu državu. do bespravlja. aludira na jedan argument koji je iznio Voltaire. svadljivost. rasa. svoje neznanje. i svi mi stalno inimo pogreške. i to s pravom. Sve je dopušteno. stolje%u – tome su se pridružili i drugi vjersko-ideološki razlozi. ali to je dovelo do spomenutih nesporazuma. to je u prvom redu ona ludost koja intelektualce navodi na to da idu ukorak s najnovijom modom. Tu sam poziciju esto ozna avao kao pluralizam. Ex. On omogu%uje stav koji je nazvan relativizmom. I odgovara (prevodim slobodno): Tolerancija je nužna posljedica spoznaje da smo pogrešivi: ljudski je griješiti. na njegov argument u prilog toleranciji. mra nih. umišljenost. Doista. stilu velikih. impresivnih i nerazumljivih rije i. Voltaire ovdje apelira na naše intelektualno poštenje: zahtijeva da sami sebi priznamo svoje pogreške. druge religije. Bog Izraelov: Neka svak opaše ma …i svaki nek zadavi svojega brata. koju smo potisnuli i koje smo stoga samo napola svjesni? Voltaireov apel na našu intelektualnu skromnost i prije svega njegov apel na naše intelektualno poštenje ostavio je svojedobno dubok dojam na intelektualce. dovela me dakle do pitanja o relativizmu. naime netoleranciju. ludost koja je mnoge navela na to da pišu mra nim. Tad je zaboravio zapovijed »Ne ubij!« i uzviknuo (citiram prema Lutherovu prijevodu. još prije nego što je uspio objaviti deset zapovijedi? Otkrio je smrtnu herezu. Ovdje bih relativizmu htio suprotstaviti poziciju koja se gotovo uvijek brka s relativizmom. impresivnim stilom. On razara zdrav ljudski razum. tolerancija i intelektualna odgovornost. Taj je stav urodio tezom da se sve teze intelektualno mogu manje-više jednako zastupati. To je bila sudbina Weimarske republike. II Naslov mog predavanja. 26-28): Amo k meni. ponešto skra%eno. herezu Zlatnog teleta. razara um. No je li njihovo uvjerenje zaista potpuno iskreno? Jesu li iskreno provjerili svoja uvjerenja i njihove razloge? I zar kriti ka samoprovjera nije op%enito dio intelektualnog poštenja? Nije li fanatizam esto pokušaj da se nadglasa naša vlastita nepriznata nevjera. Voltaire toleranciju obrazlaže potrebom da jedni drugima oprostimo svoje ludosti. To su sitni poroci – ne tako krupni kao okrutnost.No što se dogodilo kad se Mojsije prvi put spustio s brda Sinaja sa srebrnim plo ama. svoju pogrešivost. tom na inu pisanja ne bi se više trebalo diviti. Moja tema. progona radi uspostave pravovjerja. okrutnost i teror: nacionalnost. intelektualna taština. Zato %u je ovdje ozna iti kao kriti ki pluralizam. oni poroci koji posebno lako spopadaju intelektualce: oholost. Ako netoleranciji priznamo pravo na to da bude tolerirana. To je zastrašuju%a povijest vjerskih progona. tu je toleranciji kraj. i 18. Snošljivost i intelektualna odgovornost. nego ga intelektualci ak više ne bi trebali ni trpjeti. Ali osim netolerancije postoje još i druge ludosti koje ne bismo trebali tolerirati. možda.

Montaigne. skeptik. Za suprotstavljanje relativizma i kriti kog pluralizma od presudnog je zna enja ideja istine. Na vlastitu sliku i priliku stvorili: svaki na svoju. koji proizlazi iz razuzdane tolerancije. No ta oznaka lako može dovesti do nesporazuma. Teoriju istine koja je ideju objektivne istine povezala s idejom naše na elne ljudske pogrešivosti prvi je razvio predsokratovac Ksenofan. Usprotivio se tome da su bogovi kradljivci. i Erazmu Rotterdamskom – te ono što i ja dijelim s njom jest to što mi naglašavamo svoje ljudsko neznanje. Ksenofan je po zanimanju bio rapsod. Važna je dakle istina. a rije »skeptik« kao »sumnji av ovjek«. Relativizam je pozicija prema kojoj se može tvrditi sve. provjeravati. skepticizam) izvorno ne zna i »dvojiti«. Najvažniji rezultat te kritike bilo je otkri%e onoga što danas nazivamo antropomorfizmom: otkri%e da gr ke pripovijesti o bogovima ne treba shva%ati ozbiljno jer bogove prikazuju kao ljude. Školovan na Homeru i Heziodu. Ono što je zajedni ko svim pripadnicima te skepti ke tradicije – tako'er Nikoli Kuzanskom. Rasprava je racionalna. nasilja i okrutnosti. misaonog pravca kojem su me'u ostalima pripadali Sokrat. Voltaire i Lessing svi su bili teisti ili deisti. pa se stoga ne može tvrditi ništa. goveda nalik govedima Slikali. To ga je dovelo dotle da homerovski nauk o bogovima podvrgne kritici. On je ro'en vjerojatno 571. kao što pripovijedaju Homer i Heziod. pa bi njihove likove. Tad bi bogove konji nalik konjima. Time Ksenofan postavlja svoj problem: kako da bogove zamišljamo nakon te kritike . to bolje – treba uklju iti u utakmicu me'u teorijama. u mom gotovo doslovnom prijevodu*: Tupasta nosa. Voltaire. Erazmo. Istinito je sve ili ništa. Sokrat. Istina dakle nema nikakva zna enja. Me'u skepticima u izvornom smislu te rije i bilo je sigurno mnogo dvojitelja. stvoriti sliku. Montaigne. koji je bio kardinal. U svakom slu aju. a možda i sumnji avaca. Locke. Ali gr ki glagol iz kojega se izvodi njema ko leksi ko polje (skepti no. kriti ki pluralizam može pridonijeti obuzdavanju nasilja. Ksenofan je bio utemeljitelj tradicije. crne: tako bogove vide etiopski ljudi. ili gotovo sve. preljubnici. lažljivci. prvi eti ar. nevjericu«. III Ideja objektivne istine i ideja potrage za istinom ovdje su od presudnog zna enja. skeptici Ksenofan. Ta se utakmica sastoji u racionalnoj raspravi o teorijama i u njihovoj kriti koj eliminaciji. Kriti ki je pluralizam pozicija prema kojoj u interesu potrage za istinom svaku teoriju – što više teorija. bojati. a bolja teorija potiskuje lošije teorije. ispitivati. Modrooke pak i svjetlokose: tako ih Tra ani vide. ali ne i podnošenje nesnošljivosti. prije Krista u maloazijskoj Joniji. Ta se tradicija katkada ozna ava kao tradicija skepti ke škole. dovodi do vladavine nasilja. no fatalno izjedna enje rije i »skepsa« i »dvojba« moglo je biti šahovski potez stoi ke škole koja je htjela karikirati svoje suparnike. Bio je prvi Grk koji je pisao književne kritike. Njegova je kritika bila eti ka i pedagoška. a to zna i da je važna istinitost suparni kih teorija: teorija koja se u kriti koj raspravi u ini bližom istini je bolja teorija. i to je o ito njema ko zna enje te rije i i njezino moderno zna enje uop%e. kritizirao je obojicu. tražiti. Ruke poput ljudi. prvi kriti ar spoznaje.Dok relativizam. Dudenov Njema ki rje nik objašnjava »skepsu« kao »dvojbu. istraživati«. Hume. oblike božanskih tijela. nego »ispitiva ki promatrati. Ovdje bih naveo neke Ksenofanove argumente u stihovima. i prvi spekulativni monoteist. Odatle izvodimo važne eti ke konzekvencije: snošljivost. Ali goveda i konji i lavovi. Erazmo. Lessing i Kant. razmatrati. kad bi imali ruke. da umiju crtati.

To su etiri fragmenta što nam govore o Ksenofanovoj spekulativnoj teologiji. Jer Ksenofan tu nau ava da nešto što kažem može biti istinito. as onamo luta. on je jasno i pošteno rekao da njegova teorija nije ništa više od pukog naga'anja.* Mogu%e je da se u tom fragmentu rije i »to naga'anje« odnose na Ksenofanovu monoteisti ku teoriju božanstva. A to zna i da je istina objektivna: istina je podudaranje onoga što kažem s injenicama. Iskazi su istiniti ili lažni. pobjeda njegovog intelektualnog poštenja i njegove skromnosti. unato tome što Ksenofan.antropomorfizma? Imamo etiri fragmenta koji sadrže važan dio njegova odgovora. (Vidi tako'er napomenu na str. ili gotovo nikada. Jednak nije smrtnicima po liku. nalazimo što je bolje. ini se. ini mi se. i njemu je uspjelo da u svom dugom životu kriti ki poboljša mnoga svoja naga'anja. naime problema svijeta. napose svoje prirodoznanstvene teorije. To. Sadrže upozorenje na razliku izme'u objektivne istine i subjektivne izvjesnosti znanja. Ksenofanova teorija ljudskog znanja sadrži dakle sljede%e to ke: 1. Ali s vremenom. Unato tome. 3. On to formulira ovako: Ne otkrivaju bogovi smrtnicima sve od po etka. . ne možemo biti sasvim sigurni da se nismo prevarili.) Jasno je da je ta potpuno nova teorija za Ksenofana bila rješenje jednog teškog problema. inilo mu se da je ona rješenje najve%eg od svih problema. i sav je sluh. Ta etiri retka govore da ni onda kad objavljujem najsavršeniju istinu ne mogu sa sigurnoš%u znati da je to istina. No Ksenofan nije bio spoznajnoteorijski pesimist. Nitko tko išta zna o psihologiji spoznaje ne može sumnjati da je taj novi uvid svom tvorcu morao izgledati poput objave. 120. A i ne prili i mu da as ovamo. Jer o jednom od svojih naga'anja kaže: To naga'anje. Ona je podudaranje sadržaja iskaza s injenicama. Sav je vid. sam me'u bogovima i ljudima. Jer nepogrešivog kriterija istinitosti nema: nikada. Ta etiri retka sadrže više od teorije nesigurnosti ljudskog znanja. Bila je to samokriti na pobjeda bez premca. pribjegava »bogovima« u množini. Tu kriti ku teoriju spoznaje Ksenofan formulira u etiri lijepa stiha: Sigurnu istinu nitko spoznao nije i spoznat je ne%e O bogovima i stvarima svim o kojima zborim. sli nost istini. otkriva da mu baš nije bilo lako da svoju vlastitu teoriju shvati kao naga'anje. istini prili no sli i. Oni sadrže teoriju objektivne istine. Stalno na istom mjestu boravi. nepokretan stoji. Znati je ne%e mo%i: naga'anje prožima sve. a ni po mislima. Osim toga. sav misao i naum. On je bio tražitelj. Ako ikad istinu savršeniju od svih netko i objavi. Ksenofan piše: Samo jedan bog je najve%i. a da ni ja ni itko drugi ne znamo da je istinito. Naše se znanje sastoji od iskaza. znao ja ili ne znao da to podudaranje postoji. ta etiri retka sadrže još jednu veoma važnu teoriju. Ksenofan tako'er objašnjava što misli rije ju »bolje«: misli na približavanje objektivnoj istini: na blizinu. Taj je odgovor monoteisti ki. Ksenofan je uop%io tu samokritiku na na in veoma karakteristi an za njega: bilo mu je jasno da ono što je otkrio o vlastitoj teoriji – to da ona unato svojoj intuitivnoj uvjerljivosti nije ništa više od naga'anja – mora vrijediti za sve ljudske teorije: sve je samo naga'anje. Istina je objektivna. 2. Štoviše. samim znanjem i htijenjem svojim. Bez muke vitla svemir. sli no kao Luther u svom prijevodu prve zapovijedi. traže%i.

#ak i onda kada izgovaramo najpotpuniju istinu ne možemo znati da to inimo. Možda je odgovor na to pitanje sljede%i: Uvid da je Ksenofan prije 2500 godina anticipirao moju teoriju naga'aju%eg znanja nau io me da budem skroman. jednako kao Einsteinova vlastita teorija gravitacije. Još su i danas brojni filozofi koji misle da istina za nas može imati neko zna enje samo onda ako je posjedujemo. No veliko zna enje ima upravo to što znamo da postoji naga'aju%e znanje. Da je upravo naše najbolje znanje prožeto slutnjom i nesigurno. Ali ono uvijek ostaje naga'aju%e znanje – prožeto naga'anjem. I on nadalje nazna uje da postoje istine koje nitko i ne sluti. gotovo istim rije ima: »Bolje je trpjeti nepravdu nego je initi. Ali esto se doga'a da netko nešto naga'a. Možda ih ina e ne bih razumio. bilo da mi to znamo – sigurno znamo – ili ne. dok je pritom njegovo naga'anje zbilja istinito. Tko nešto sigurno zna. poput Newtonove. Ili je svaki od tih iskaza istinit ili je pak. Objektivna istina je podudaranje nekog iskaza s injenicama. 7. a da u to nije siguran. izvjesno znati. Za potpuno razumijevanje Ksenofanove teorije istine osobito je važno istaknuti da Ksenofan jasno razlikuje objektivnu istinu od subjektivne sigurnosti.) IV Neki od uvida što sam ih ovdje opisao bili su mi prili no jasni još i prije nego što sam pro itao Ksenofanove fragmente. Istina se dakle ne smije brkati sa sigurnoš%u ili sa sigurnim znanjem. Ksenofan posve to no nazna uje da ima mnogo istina – i to važnih istina – koje nitko sigurno ne zna. a zablude ne može biti bez istine.4. iako ih mnogi slute. u svakom jeziku na kojem se može govoriti o beskrajnom mnoštvu prirodnih brojeva postoji beskrajno mnogo jasnih i jednozna nih iskaza (na primjer 172 = 627 + 2). ne postoji znanje. Doista. (I bez zablude nema pogrešivosti. Sokrat i Demokrit došli su otprilike u isto doba i neovisno jedan o drugome do istog eti kog otkri%a. Put nas gotovo uvijek vodi kroz zabludu. On je nau avao: mudar je samo onaj tko zna da nije mudar. to zna i da ništa ne možemo sigurno. 6. Budu%i da je »znanje« u punom smislu te rije i »sigurno znanje«. dakle ako je sigurno znamo. . i ini se da se ona. Sokrat je bio drugi i puno utjecajniji utemeljitelj skepti ke tradicije. Postoje istine kojima se možemo približiti samo mukotrpnim traganjem. pa se pitam kako je to prije 2500 godina moglo biti jasno Ksenofanu. to mi je postalo jasno zahvaljuju%i Einsteinu. koje ak nitko i ne može znati. Ona potje e od Sokrata. taj zna istinu. 5. Ali naše naga'aju%e znanje razvija se nabolje. ako je lažan.« Zacijelo se može re%i da taj uvid – svakako uz uvid u to koliko malo znamo – vodi toleranciji. istinita njegova negacija. A iz toga nadalje proizlazi da ima beskrajno mnogo istina koje nikada ne možemo znati: ima beskrajno mnogo istina koje su za nas nespoznatljive. V Sada %u se osvrnuti na današnje zna enje te samokriti ne filozofije spoznaje. tako'er samo približava istini. Obojica su rekli. 8. Ima dakle beskrajno mnogo istina. nego samo naga'aju%e znanje: »naga'anje prožima sve«. Bolje je znanje ono koje se više približava istini. No ideja intelektualne skromnosti gotovo je jednako stara. Ne vjerujem da bi mi zna enje naga'aju%eg znanja ikada postalo jasno bez Newtona i Einsteina. a tako je poslije nau avao Voltaire. Jer on je pokazao da je Newtonova teorija gravitacije unato svojim veli anstvenim uspjesima naga'aju%e znanje.

. onda to vjerojatno nije to no. bar u smislu svakidašnjeg govora. Ali samo ako ga upotpunimo s etiri veoma važna dodatka. i bilo je doista mudro što su spoznali vlastito neznanje. Jer pri spomenu »znanja« mislimo uvijek na »sigurno znanje«. Oboje – neosobno i osobno znanje – najve%im je dijelom hipoteti no i može se poboljšati. Prvo: kad se kaže da prirodna znanost puno zna. objektivno znanje raste tako brzo da osobno znanje može držati korak s njim samo nakratko i na uskim podru jima: ono zastarijeva. istraživa i. za razliku od subjektivnog ili osobnog znanja. onda je to doduše to no. Ono što sadrže na primjer brojni svesci priru nika iz fizike jest znanje koje je neosobno ili objektivno – i naravno hipoteti no: ono daleko nadmašuje znanje ak i naju enijeg fizi ara. naga'aju%e znanje. odre'ena naga'anja zamijenili smo drugima. Demokrit i Sokrat nisu ništa znali. naši prirodoslovci – još uvijek smo tražitelji. Ali ne samo to: za pravog prirodoznanstvenika koji ima smisla za otvorene probleme svijet u posve konkretnom smislu postaje sve zagonetniji. Stoga zastarjelo znanje. i on raste mnogo brže od broja rješenja. Drugo što moram pridodati prigovoru da danas tako puno znamo je sljede%e: s gotovo svakim novim prirodoznanstvenom postignu%em. Kada netko kaže: »Znam da je danas utorak. I te kako možemo re%i da je naše hipoteti no znanje kona no. nego nešto drugo. VI Imamo dakle etiri razloga koji idu u prilog tome da je Sokratov uvid »Znam da ništa ne znam. Montaigne. To je hipoteti no. naga'anja može se ozna iti kao znanje u objektivnom smislu. Odre'ene teorije. Sadržaj tih teorija. Ono što neki fizi ar zna – ili to nije. Jer to zastarjelo znanje sastoji se od teorija koje su se pokazale kao pogrešne. ali ipak samo od naga'anja. vrlo esto boljima: boljima u smislu približavanja istini. naga'a – može se ozna iti kao njegovo osobno ili subjektivno znanje. To je prvi dodatak i ve% on sam u potpunosti opravdava sokratovsku tezu o neznanju i Ksenofanovu primjedbu da ni onda kad smo izgovorili potpunu istinu ne možemo znati da je to što smo rekli istinito. Tu imamo etvrti razlog da damo za pravo Sokratu. re%i %e netko. Mi – ili to nije. Ali danas prirodoslovci ne samo da traže nego i pronalaze. na izgled nesvjesno. ali nisam siguran je li danas utorak«. Voltaire i kasnije Lessing. a i to jedva« danas tako'er veoma aktualan – možda još aktualniji nego u Sokratovo doba. Može li se dakle danas naša filozofija spoznaje još ozbiljno temeljiti na Sokratovoj tezi o neznanju? Prigovor je to an. a naše neznanje beskona no. Ono se sastoji od provjerljivih naga'anja – u najboljem slu aju veoma strogo provjerenih naga'anja. Vjerojatno svatko od nas ne zna više. pod pretpostavkom da rije »znati« tuma imo u subjektivnom smislu. Moj je tre%i dodatak sljede%i: ako kažemo da danas znamo više od Ksenofana ili Sokrata. sigurno nije nikakvo znanje. To no je. znaju toliko da je sama koli ina našeg prirodoznanstvenog znanja postala problem. a možda je još mudrije bilo to što su zauzeli stav tražitelja. hipoteza. Ali prirodoznanstveno znanje upravo nije sigurno znanje.Tu je ponajprije zanimljiv sljede%i prigovor. No neosobno znanje danas ne samo da daleko nadmašuje sve što bilo koji ovjek može osobno znati nego neosobno. da Ksenofan. I imamo razloga da radi obrane tolerancije iz tog uvida izvedemo one eti ke konzekvencije koje su iz njega izveli Erazmo. tada proturje i sam sebi ili u drugom dijelu re enice pori e ono što je rekao u prvom. A i neke druge konzekvencije. sa svakim hipoteti nim rješenjem nekog prirodoznanstvenog problema raste broj i težina problema koji ostaju otvoreni. rabi u smislu koji je posve razli it od onog što su ga imali na umu Ksenofan i Sokrat i što ga rije »znanje« još i danas ima u svakidašnjem govoru. odre'ene hipoteze. I oni znaju štošta. ali se tada rije »znanje«.

lije nika. Zanimljivo je da su sva tri principa spoznajnoteorijski i istodobno eti ki principi. postavke koje su usko povezane s idejama tolerancije i intelektualnog poštenja. Važan je tako'er princip po kojem iz neke rasprave možemo mnogo nau iti. VIII Zato predlažem novu strukovnu etiku. Prirodna se znanost dakle temelji na eti kim principima. inženjera. a možda i mal ice karikirati staru strukovnu etiku. Princip približavanja istini. Time se temeljito mijenja na in mišljenja koji tu leži u osnovi. Princip pogrešivosti: možda sam ja u krivu. Jedan je od njih ideja istine kao temeljno regulativno na elo. Daljnji su eti ki principi potraga za istinom i ideja približavanja istini. Stara etika koju opisujem zabranjuje da se ine pogreške. VII Htio bih to pokazati još i na primjeru etike intelektualaca. politi ara. Jer oni me'u ostalim impliciraju snošljivost. Stari imperativ za intelektualca glasi: Budi autoritet! Znaj sve na svom podru ju! Kad jednom budeš priznat kao takav. zapravo su u prvom redu eti ki principi. onda ne samo da te moram podnositi nego te tako'er moram priznati kao potencijalno ravnopravnu osobu. potencijalno jedinstvo i ravnopravnost svih ljudi pretpostavke su naše spremnosti na racionalnu raspravu. No stara etika bila je utemeljena na ideji osobnog znanja i sigurnog znanja. Htio bih navesti tri takva principa. Ali možemo i obojica biti u krivu. Tako'er je veoma važno da na podru ju etike možemo u iti. arhitekata. Zato se pogreške ne smiju priznati. racionalnosti i intelektualne odgovornosti. što je osobito važno. 3. toleranciju: ako mogu u iti od tebe i ako to želim u interesu potrage za istinom. filozofa koji je istodobno kraljevski vladar. a i ti naravno moraš štititi autoritet svojih kolega. Jer diskusija nam može omogu%iti da uvidimo neke slabosti našeg vlastitog stajališta. javnih službenika i. dok se nova etika temelji na ideji objektivnog znanja i nesigurnog znanja. da bih je zatim usporedio s novom strukovnom etikom koju predlažem. napose etike intelektualnih zanimanja: etike znanstvenika. to jest svaka rasprava u službi potrage za istinom. pravnika. nego platonovski ideal znalca koji predstavlja autoritet. Stari je ideal bio posjedovati istinu i sigurnost. 2. ali ne samo za . Pogreška je apsolutno nedopuštena. U tu svrhu najprije %u okarakterizirati. Htio bih im podastrijeti nekoliko postavki za uspostavu jedne nove strukovne etike. i dovodi nas do boljeg razumijevanja.Principi na kojima se temelji svaka racionalna rasprava. pa i onda ako se ne složimo. tada %e tvoji kolege štititi tvoj autoritet. Ne moram naglašavati da je ta stara profesionalna etika netolerantna. napose i u medicini. a time na ideji autoriteta. Tom još i danas uvelike prihva%enom idealu odgovara osobni ideal mudraca – dakako ne u sokratovskom smislu. a tako'er ideja intelektualnog poštenja i ideja pogrešivosti koja nas dovodi do samokriti nosti i do tolerancije. Princip razumne rasprave: svoje razloge za i protiv neke odre'ene teorije dostupne kritici pokušat %emo iznijeti na što je mogu%e neosobniji na in. te istinu po mogu%nosti osigurati logi kim dokazom. I tako'er je oduvijek bila intelektualno nepoštena: dovodi do zataškavanja pogrešaka radi održanja autoriteta. racionalnosti te intelektualnog poštenja i odgovornosti. a ti u pravu. u prvom redu za prirodoznanstvenike. pa i onda ako ona ne dovede do slaganja. priznajem. I stara i nova strukovna etika temelje se. na idejama istine. Rasprava usredoto ena na predmet gotovo nas uvijek približava istini. a s njim i uloga ideje istine. 1.

3. Zato autoriteti ne postoje. Nemogu%e je izbje%i sve pogreške. 2. zatajimo i tako što brže zaboravimo. specifi ne hipoteze mogle biti lažne ili specifi ni argumenti nevaljani. 530.njih. 10. Zato moramo promijeniti svoj stav prema vlastitim pogreškama. str. Kad ih prona'emo. 7. Kada druge upozoravamo na njihove pogreške. XIII. 4. redak 5 drugog citata iz Ksenofana. ak da sa zahvalnoš%u prihva%amo tu'a upozorenja na njih. I sjetimo se toga da su najve%i znanstvenici tako'er griješili.«. Molim vas da moje formulacije smatrate prijedlozima.) te na Wilhelma Nestlea (1908. Me'utim. 583. Odatle mora po eti naša prakti na eti ka reforma. a specifi an je zadatak znanstvenika da takve pogreške traži. Svi znanstvenici stalno griješe. 5. svemirski potres ima malo smisla. Jer stav stare srukovne etike navodi nas na to da svoje pogreške zataškamo. 12. Ona je gotovo jednako dobra kao samokritika. napose ljudi koji su odrasli uz druge ideje u druk ijoj atmosferi. I to vodi toleranciji. 11. Samokriti nost i iskrenost time postaju dužnost. kojima bih želio završiti. moramo ih analizirati sa svih strana da bismo ih proniknuli.. 9. VII. a ni rije i »bez muke« ili »bez truda« ne slažu se sa situacijom u Ilijadi. koji je ispravio Dielsa (D-K 25): »No bez truda potresa on sve. moramo tako'er nau iti da prihva%amo. Ona u tom smislu mora biti neosobna. 438) ili svemir. Nipošto ne želim re%i da su naše pogreške obi no oprostive: budnost nam ne smije popustiti. Kako god se fragment tuma io. To ne polazi za rukom ni najkreativnijim znanstvenicima koje vodi njihova intuicija: intuicija nas tako'er može dovesti u zabludu. dakle ni bez muke ni s mukom. Zeus ondje potresa Olimp. imajmo uvijek na umu da smo i sami u inili sli ne.). Karl Reinhardt (Parmenides. on zajedno s D-K B 26 proturje i panteisti koj interpretaciji Ksenofanovog monoteizma (koju Aristotel predlaže u Metafizici. No ljudski je neizbježno da se pogreške uvijek iznova ine. 1. Racionalna kritika mora uvijek biti specifi na: ona mora navesti specifi ne razloge iz kojih bi specifi ni iskazi. B 25) može se pozvati ne Hermanna Dielsa (1903. . I. Mora je voditi ideja približavanja istini. Zato stalno moramo tražiti svoje pogreške. ali nenamjerno. To vrijedi i za usko specijalisti ka podru ja. One bi trebale pokazati da se i na podru ju etike mogu iznijeti prijedlozi o kojima se može raspravljati i koji se mogu poboljšati. 8. Novi osnovni zakon govori da moramo u iti od svojih pogrešaka. Napomena uz stranicu 120. 6. nasuprot kruženju zvjezdanog neba. moramo ih zapamtiti. 530) te predlaže da se to mjesto prevede primjerice kao »Bez muke on protresa svemir«. Stara ideja da se pogreške mogu izbje%i i da ih je stoga dužnost izbjegavati mora se revidirati: ona je i sama pogrešna. Naše objektivno naga'aju%e znanje sve više nadilazi ono ime može ovladati jedan ovjek. Predlažem da se ona utemelji na sljede%ih dvanaest principa. I u našim najprokušanijim teorijama mogu se skrivati pogreške. Naša je dužnost naravno i dalje da po mogu%nosti izbjegavamo pogreške. u Odiseji. Ako se utvrdi da u nekoj dobro provjerenoj teoriji ili nekom prakti nom postupku koji se esto primjenjuje ima pogrešaka. XIX. 213. pa ak i sve one koje bi se po sebi mogle izbje%i. No zacijelo je mogao bez muke zavitlati kakvo koplje (kao u Ilijadi. Moramo nau iti da je samokritika najbolji oblik kritike. upravo zato da bismo nau ili kako da ih po mogu%nosti izbjegnemo... Budu%i da moramo u iti od svojih pogrešaka. to može biti važno otkri%e. 986 b 24). Moj prijevod »vitla« (za »kradainei« u D-K. Zataškavanje pogrešaka stoga je najve%i intelektualni grijeh. Ali upravo zato da bismo ih izbjegli mora nam prije svega biti jasno kako ih je teško izbje%i i da to nikome u potpunosti ne uspijeva. Reinhardtov prijedlog prihvatio je (uz mnoge druge) Walter Kranz. I. ali da je kritika koju nam upu%uju drugi nužnost. 1916. 112) oštro ga odbacuje upu%uju%i na Homera (Ilijada. Mora nam biti jasno da nam drugi ljudi trebaju radi otkrivanja i ispravljanja pogrešaka (a i mi njima).

pa stoga. prisiljen sam zapo eti svoje predavanje jasnim distanciranjem od hegelovske filozofije. 381 u: Guthrie. prešao na teoriju kuglastog oblika Zemlje.Pošto je W. od doslovce baštinjenih fragmenata ostaje problemati an još samo B 28.): I do nogu ugleda se gornji kraj Zemlje Što grani i sa zrakom. mislim samo na uvjerenje da možemo u iti pomo%u kritike – pomo%u kriti kog raspravljanja s drugima i pomo%u samokritike. No samo nam kriti ka rasprava može pomo%i da neku ideju vidimo s više razli itih strana te da je pravedno prosudimo. To je uloga kriti kog razmišljanja. iji naslov na engleskom glasi »The Decline of the West«. On glasi: U što vjeruje Zapad? Kad pomislim na povijest izraza »Zapad«. da Zemlja ima oblik o kakvom je govorio još Anaksimandar: valjkast oblik stupa. ali ne Zapada: ono što njegova proro anstva ilustriraju. kao što to esto tvrde naši antiracionalisti ki protivnici. nadam se. potaknut vlastitom teologijom (možda istodobno s Pitagorom ili Amenijem ili pak Parmenidom). 15. str. U što vjeruje Zapad? (ukradeno od autora »Otvorenog društva«) Na žalost. K. 1962. a drugi »prosvjetarenje« ili »prosvjetljotina«. ukratko. kao što prevodi D-K B 28). izd. Problem je u pogrešnoj pretpostavci (Aristotel. moram zapo eti isprikom: isprikom zbog naslova svog predavanja. Zbog izbora svog naslova i zbog hegelovskih prizvuka što bi ih on mogao pobuditi. On tako'er zna da prihva%anje ili odbacivanje neke ideje nikad ne može biti isto racionalna stvar. (Vidi upute u bilj. pitam se nisam li ga trebao izbje%i.) Ksenofanov fragment B 28 prepostavlja. Ali ona nam može pomo%i da odvojimo žito od kukolja. pokušaja da se publika željna znanja zaludi bombasti nim rije ima. Jer njega smatram ne samo lažnim prorokom tobožnje propasti nego i simptomom jedne stvarne propasti. pobjedu hegelovštine i hegeliziraju%eg historicizma. a donji do apeirona seže. 29 i 33. a taj se izraz u Engleskoj uvriježio uglavnom zahvaljuju%i prijevodu Spenglerove Propasti Zapada. Svaki razuman ovjek. A sa Spenglerom ne želim naravno imati nikakve veze. 2.* »Apeiron« je ovdje o ito Anaksimandrova pratvar koja ispunjava svemir: Ksenofan tu o ito polemizira protiv Anaksimena. 385 i d. op. 1 na str. Kad govorim o razumu ili racionalnosti. Naravno. Racionalist nipošto nije ovjek koji želi biti isto razumno bi%e te i od drugih u initi isto razumna bi%a. to ne zna i da vjerujem u svemo % ljudskog razuma...) potpuno razjasnio prividno proturje je izme'u fragmenata B 27.. Ali racionalist možda može upozoriti . 1969. To bi opet bilo krajnje nerazborito. Problem nestaje ako se fragment prevede ovako (usp. Guthrie (u prvom svesku svoje knjige History of Greek Philosophy. Racionalist naravno ne%e tvrditi da se svi ljudski odnosi iscrpljuju u kriti koj raspravi. o tome tako'er Felix M. De caelo 294 b 21) da je Ksenofan još mogao nau avati da se Zemlja spušta u beskraj (ili »u neizmjerno«. ini se. koji je Schopenhauer u Njema koj prije više od stotinu godina raskrinkao i nastojao suzbiti kao duhovnu kugu. i svaki racionalist zna da razum u ljudskom životu može igrati tek vrlo skromnu ulogu. kriti ke rasprave. No upravo pod tom pretpostavkom ne bi bilo nevjerojatno da je Ksenofan poslije. nego tako što drugima dopušta da kritiziraju njegove ideje te sam kritizira ideje drugih. a u prilog Anaksimandru. The Giants of Pre-Sophistic Greek Philosophy. Racionalist je dakle ovjek koji je spreman u iti od drugih. C. to je propast intelektualne savjesti mnogih zapadnja kih mislilaca. Ona ilustriraju pobjedu intelektualnog nepoštenja. Cleve. Naglasak je pritom na rije ima »kriti ka rasprava«: pravi racionalist ne vjeruje da je on sam ili bilo tko drugi jeo mudrost velikom žlicom. od proricanja kako propasti tako i napretka. ne tako što naprosto prihva%a svaku pouku. On zna da su nam uvijek iznova potrebne nove ideje i da nam kritika ne pomaže da do'emo do njih. 1 i d. str. To pak zna i da sam ja racionalist i da vjerujem u istinu i razum. Jer izraz »Zapad« prijevod je engleskog izraza »the west«. Jer to bi bilo krajnje nerazumno. Stoga se ponajprije želim predstaviti kao posve staromodan filozof – kao pristaša onog odavno prevladanog i nestalog pokreta što ga je Kant nazivao »prosvjetiteljstvo«. cit.

Tako potraga za istinom i stvaranje mnijenja uvijek sadrže element slobodne odluke. on %e puno radije izazvati njegovo proturje enje. To je. On ga poštuje i onda kad neko mnijenje smatra potpuno pogrešnim. ako ne zaboravimo da nije toliko važno tko ima pravo. Osniva i religija ovdje ne postaju samo filozofi nego i gospodarstvenici. O tu su se dužnost teško ogriješili osobito njema ki mislioci. Tražili su se proroci i vo'e. Jer racionalistu je jasno da svoj razbor zahvaljuje drugim ljudima. koliko da se približimo objektivnoj istini. kojeg nitko ne želi ni nagovarati ni zavaravati. On lako uvi'a da kriti ki stav može biti samo rezultat tu'e kritike i da samo tu'a kritika omogu%uje samokriti nost. A slobodna odluka je ono što neko mnijenje ini ljudski vrijednim. davanja i primanja. Uvijek moramo odvagnuti razloge. Slobodno stvaranje mnijenja za njega je dragocjeno. Ono za njega nije dragocjeno samo zato što se slobodnim stvaranjem mnijenja možemo približiti istini nego i zato što on poštuje slobodno stvaranje mnijenja kao takvo. na njema kom je govornom podru ju druk ije. Schellinga i Hegela. Ovdje svaki intelektualac želi biti upu%en u kona ne tajne. Kao i uvijek. On zna da izvan uskog podru ja logike i možda matematike ne postoje nikakvi dokazi. Ali izvan matematike naša argumentacija nikada nije potpuna. Na žalost. . U tom se kontekstu valja prisjetiti da je prosvjetiteljstvo zapo elo s Voltaireovim Pismima iz Londona o Englezima: s pokušajem da se intelektualna klima Engleske. to grani i s nevjerojatnim. pa ak ni uvjeravati. I imam na umu dužnost svakog intelektualca koju je ve%ina intelektualaca na žalost zaboravila. ona suho%a koja tako neobi no kontrastira s njezinom fizi kom klimom. On želi da ga razumiju. ono na što mislim kad se deklariram kao racionalist. potaknuti slobodno stvaranje mnijenja. No kad se deklariram kao isti prosvjetitelj. posebno od doba filozofa Fichtea. jednostavno i izravno. kako je to nazvao Kant. Nije udo što su se proroci i vo'e našli. Ta suho%a. prenese na Kontinent. na kojem se temelji kriti ka rasprava. tu je stalna potražnja na žalost tako'er proizvela ponudu. U Engleskoj takve stvari sre%om nisu jako omiljene. duhovnu neovisnost drugoga da bi ga htio u nešto uvjeriti kad su posrijedi važne stvari. On ak nikoga ne želi ni uvjeravati: uvijek je svjestan da možda griješi. Navest %u jedan od razloga iz kojih prosvjetitelj ne želi nagovarati. #ega se tu sve našlo. lije nici te napose psiholozi. kao objavitelji tajni života i svijeta. dokazati se ne može ništa. uvijek moramo odlu iti koji razlozi pretežu: razlozi koji idu u prilog nekom nazoru ili oni koji govore protiv njega. koja je nadahnula Pestalozzija. Obojica možemo u iti jedan od drugoga.na to da stav »give and take«. tada moje divljenje prema Engleskoj prelazi sve granice. pravi racionalist nikad ne želi nikoga nagovarati. ta trijeznost naprosto je posljedica poštovanja prema bližnjemu. onda mislim na još nešto. nego razbuditi. Kratko re eno. Kada usporedim situaciju na ta dva govorna podru ja. ipak se možemo nadati da %e nam nakon takve diskusije stvari biti malo jasnije nego prije. Prosvjetitelj govori što je mogu%e jednostavnije. Zašto je nama prosvjetiteljima toliko stalo do jednostavnosti jezika? Zato što pravi prosvjetitelj. Što je izvanjsko obilježje tih dvaju stavova – prosvjetitelja i samozvanog proroka? To je jezik. Ne želi uvjeravati. Tada imam na umu nadu u samooslobo'enje pomo%u znanja. To je dužnost da se ne pozira kao prorok. ukratko re eno. njegovu kritiku. napose na njema kom govornom podru ju. Racionalni stav mogao bi se najbolje izraziti re enicom: Možda si ti u pravu. U tom je pogledu me'u filozofima Bertrand Russell zacijelo naš nenadmašeni majstor: ovjek mu se mora diviti ak i kada se ne može složiti s njim. Mogu se doduše iznositi argumenti i mogu se kriti ki preispitivati nazori. A u prvom redu suviše poštuje samostalnost. ima veliko zna enje i s ljudskog stajališta. Jer obojici nam je stalo u prvom redu do objektivne istine. On uvijek govori jasno. u krajnje stvari. a ja u krivu. pa iako u svojoj kriti koj raspravi možda ne%emo kona no odlu iti tko je od nas u pravu. i želju da se trgnemo iz svog dogmatskog drijemeža. bez sumnje zato što se od njih o ekivalo da nastupe kao proroci – kao utemeljitelji religija.

Dobro znam da su moj racionalizam i moje prosvjetarenje krajnje nesuvremene misli te da bi bilo smiješno tvrditi da Zapad. jer kako sam se htio distancirati od Spenglera i drugih hegelovaca. a koje u prijevodu zvu i pomalo banalno: »Ne ini drugima ono što ne želiš da tebi netko u ini. kao što neki esto tvrde (na primjer Arnold Toynbee). molim vas da to ne tuma ite kao znak moje neskromnosti. Pod postavkom o dostojanstvu osobe Kant je podrazumijevao zapovijed da se poštuje svaki ovjek i njegovo uvjerenje. Jer za našu zapadnja ku civilizaciju ništa nije toliko karakteristi no kao injenica da je ona civilizacija koja drži do znanosti. Možda je to no da se sloboda mišljenja nikad ne može potpuno ukinuti. Ona nije samo izraz zamorenosti borbom i uvida da na podru ju religije pokušaj iznu'ivanja konformizma pomo%u terora nema nikakvih izgleda. da se za nju žrtvuje. Dame i gospodo. jasnog jezika i politi ke slobode. pomo%u tradicionalne spremnosti da se ona brani. osobnom mnijenju je nešto što je prosvjetiteljstvo preuzelo od Johna Lockea i potom razvilo. gr ke filozofije: proizvod predsokratovaca. Prema rije ima Immanuela Kanta (posljednjeg velikog filozofa prosvjetiteljstva). ali koju nam nikada oduzeti ne može. A ideja vjerske tolerancije nipošto nije samo negativna ideja. da bismo otkrili da li one odolijevaju provjeri. #esto se tvrdilo da se racionalizam nalazi u suprotnosti spram svake tradicije. pitat %ete se možda. S pravom se možete pitati dokle %u još zlorabiti vaše strpljenje. A ta je prirodna znanost sporedni proizvod racionalizma: ona je proizvod racionalizma anti ke. A ja umjesto toga govorim o sebi i onom u što sam vjerujem.Velika vrijednost koja se pridaje slobodnom. vjeruje u te ideje. Jer bez slobodne razmjene misli ne može biti ni stvarne slobode mišljenja. No nije li to. Kriti ka rasprava je osnova slobodnog mišljenja pojedinca. malo preduga ak uvod? Kakve sve to ima veze s našom temom? Došli ste ovamo da ujete nešto o Zapadu i o tome u što Zapad vjeruje. To je bez sumnje izravni rezultat engleskih i kontinentalno-europskih vjerskih borbi. kao jedan od posljednjih preostalih pristaša jednog odavno zastarjelog i skroz-naskroz nemodernog pokreta. Ovdje sam pokušao objasniti što podrazumijevam pod racionalizmom i prosvjetiteljstvom. Ali racionalizam na kraju krajeva i sam po iva na tradiciji: na tradiciji kriti kog mišljenja. A taj uvid vodi još dalje. i istina je da racionalizam pridržava pravo da o svakoj tradiciji kriti ki raspravlja. ipak se mora re%i da je barem racionalizam ideja bez koje Zapada uop%e ne bi bilo. slobode mišljenja kakvu je determinist Spinoza pokušao utemeljiti tvrde%i da je to neotu'iva sloboda koju nam tiranin pokušava oduzeti.« Kant je to na elo nadalje povezao s idejom slobode: slobode mišljenja kakvu je Schillerov markiz Posa zahtijevao od kralja Filipa. morao sam se nasuprot njima deklarirati kao racionalist i prosvjetitelj. Politi ka sloboda postaje time za svakog pojedinca preduvjet potpunog. on vodi priznavanju dostojanstva ljudske osobe. slobodne rasprave. slobodnog služenja vlastitim umom. ako priznam da ve% jesam usred naše teme. Politi ka se sloboda me'utim može osigurati samo pomo%u tradicije. No premda se danas gotovo svi intelektualci s prezirom odnose prema njima. Ali u najmanju se ruku može veoma ograni iti. Upravo suprotno. To je jedina civilizacija koja je proizvela prirodnu znanost i u kojoj ta znanost ima upravo odlu uju%u ulogu. On dovodi do poštivanja svake iskrene vjere i time do štovanja pojedinca i njegovog mnijenja. Mislim da se u tome više ne možemo složiti sa Spinozom. Iz tih je borbi naposljetku proizašla ideja vjerske tolerancije. jednostavnog. religijska tolerancija proistje e iz pozitivne spoznaje da je silom iznu'ena religiozna jednoglasnost potpuno bezvrijedna: da vrijedna može biti samo ona religijska vjera koja se slobodno prihvati. svjesno ili nesvjesno. Kant je to pravilo najuže povezao s na elom koje Englezi s pravom zovu zlatnim pravilom. . Drugi su nam potrebni da bismo na njima iskušali svoje misli. da se za nju bori. A to zna i da je potpuna sloboda mišljenja nemogu%a bez politi ke slobode.

Molim. o zemljama zalaze%eg sunca mislimo baš na tu civilizaciju pod utjecajem racionalizma. da govore%i o Zapadu ili. O vjeri Zapada govorit %u poslije. ni svjesno ni nesvjesno. ona je posljednjih desetlje%a za ve%inu nas Zapadnjaka postala najprije strana i nerazumljiva. dobre i loše. jedinstvenu ideju. ali tada još ministar vanjskih poslova. Sigurno me'u nama ima dobrih krš%ana. naša bezuvjetna predaja totalitarnoj ideji. nakon atomske bombe. Ako se izuzme gr ki racionalizam. na pitanje gospodina Hruš ova u što mi na Zapadu zapravo vjerujemo odgovorio: u krš%anstvo. Svi smo proživjeli trenutke dvojbe. #injenica da si to možemo dopustiti znak je nadmo%i Zapada. Taj rašireni stav nadasve je razumljiv. nego mnoge. Prili no je jasno. Ali postoji li zemlja. ništa nije toliko utjecalo na idejnu povijest Zapada kao krš%anstvo i dugotrajne sva'e i borbe unutar krš%anstva. morao sam govoriti o racionalizmu da bih objasnio na što mislim kad govorim o Zapadu. Trebali bismo se ponositi time što nemamo jednu ideju. nego mnogo ideja. Poznajem mnoge dobre ljude koji smatraju da je slabost Zapada to što mi ovdje nemamo nikakvu nose%u. a poslije. jedne religije bio bi njegov kraj. nikakvu jedinstvenu vjeru koju bismo mogli ponosno suprotstaviti komunisti koj religiji Istoka. onda me na to nije navela samo želja da se distanciram od stanovitih antiracionalisti kih struja. Time sam možda objasnio što imam na umu kad govorim o Zapadu. No Macmillanov odgovor ipak smatram pogrešnim. udovišna i neljudska. ali vjerujem da postoje i drugi razlozi. racionalizam se danas op%enito smatra zastarjelim. Pa kad se u nastavku posvetim pitanju »U što vjeruje Zapad?«. jedne vjere. razumijte me pravo: ne iznosim ovdje tezu da Zapad vjeruje u racionalizam. onda %e ve%ina nas zacijelo priznati da ne zna pravo u što da vjeruje. po svoj %u prilici misliti uglavnom na ono u što vjeruju moji prijatelji i drugi ljudi u Engleskoj. ak prije nego na Švicarsku. U što oni vjeruju? Svakako ne u racionalizam. Kad sam dakle ovdje pokušao objasniti racionalizam. da je naša zapadnja ka civilizacija s povijesnog stajališta uvelike proizvod onog racionalisti kog na ina mišljenja koji je naslijedila od Grka. Dogovor Zapada o prihva%anju jedne ideje. U što dakle danas vjerujemo? U što vjeruje Zapad? Ako si ozbiljno postavimo to pitanje i ako na njega pokušamo iskreno odgovoriti. I ujedno sam racionalizam morao malo uzeti u obranu jer se pre esto prikazuje u karikiranom obliku. Naprotiv. a ak i oni malobrojni ija je vjera unato svim tim dvojbama ostala vrsta zacijelo moraju priznati da danas nije lako znati u što mi na Zapadu vjerujemo. Nema dugo kako je Harold Macmillan. Ovdje bih samo htio utvrditi. sada britanski premijer. No moram još dodati i to da govore%i o Zapadu mislim u prvom redu na Englesku. jednu religiju. Engleska je zemlja koja nije kapitulirala kada se sama suo ila s Hitlerom. Ve%ini nas zajedni ko je iskustvo vjere u ove ili one lažne proroke te uz posredovanje tih lažnih proroka tako'er u ove ili one lažne bogove. postoji li politika koja bi se iskreno i pošteno mogla nazvati krš%anskom? Da li takva politika može postojati? Nisu li me'u onim povijesnim injenicama što su najdublje utjecale na tradiciju Zapada upravo dugotrajna borba izme'u duhovne i svjetovne vlasti i poraz crkve u borbi za svjetovnu vlast? I da li je krš%anstvo jedinstven pojam? Zar ne postoje mnoge nespojive interpretacije tog pojma? . nego tako'er želja da vam približim racionalisti ku tradiciju koja je esto izvrgnuta klevetama: tradiciju koja je presudno utjecala na našu zapadnja ku civilizaciju – ak do te mjere da bi se ona zacijelo mogla ozna iti kao jedina civilizacija u kojoj racionalisti ka tradicija ima dominantnu ulogu. dobrih i loših. Drugim rije ima. naša kapitulacija. Možda je tako samo zato što živim u Engleskoj. poput mnogih prije mene. ini mi se. poput Spenglera. I s povijesnog stajališta zacijelo ne možemo re%i da nije u pravu. Ali ja ga smatram potpuno pogrešnim. postoji li vlada. što nemamo jednu vjeru. Moja primjedba da nije lako znati u što Zapad vjeruje zvu i možda prili no negativno. Nipošto u znanost kakvu je stvorio gr ki racionalizam. A što se ti e znanosti.

smio re%i sve jer ga nitko nije shva%ao ozbiljno. Ne. i to nužno. Moj prvi i privremeni odgovor na pitanje »U što vjeruje Zapad?« upu%uje dakle na jednu gotovo trivijalnu injenicu: mi vjerujemo u štošta. Ne sumnjam u to da je njegov utjecaj bio ve%i od .« Nije slu ajno što su takvi odgovori uvijek ostavljali najve%i dojam na prave krš%ane te što je na Zapadu uvijek bilo i još uvijek ima krš%anskih komunista. da je mjesto religijske dogme zauzela znanstvena dogma. ali njegove ideje mnogi još i danas shva%aju vrlo ozbiljno. svakako mi je dužnost upozoriti na to da je teror racionalizma. O tome mogu svjedo iti ne samo Rim i Španjolska nego tako'er Ženeva i Zürich te brojni ameri ki krš%ansko-komunisti ki eksperimenti. Ne znaju da se igraju vatrom – da ih mami totalitarna ideja. teza o Staljinovu sotonizmu bila je neko vrijeme ak na liniji komunisti ke partije. jedinstvene ideje. Marksisti ki komunizam samo je najgrozniji primjer pokušaja da se ostvari raj na Zemlji: to je eksperiment koji nas u i da se onima koji preuzetno misle da mogu ostvariti raj na Zemlji vrlo lako može dogoditi da umjesto toga stvore pakao. Upravo suprotno. Krš%anska religija zahtijeva od nas isto%u postupanja i mišljenja kakvu u potpunosti mogu posti%i samo sveci. »Vi sebe samo nazivate krš%anima. A to je razumljivo. kao valjda svaki marksist od doba Karla Marxa. za izmu ene i napa%ene. tako odgovaraju komunisti. nego komunistima. Oni dobronamjerni entuzijasti koji žele i misle da moraju ujediniti Zapad pod vodstvom jedne ideje kojom bi se svi oduševili ne znaju što ine. naše zapadnja ko društvo nazvao djelom Sotone i pozvao sve vjerne sluge krš%anske religije na borbu za uništenje našeg društva i za pobjedu komunizma. Možda je on pao u zaborav. A budu%i da sam sebe ovdje nazvao racionalistom. mnogi su nijekali zapadnja ku toleranciju prema mnijenjima. poput dvorske lude. nego mnoštvo ideja. Ne sumnjam u iskreno uvjerenje bradfordskog biskupa. Naprotiv. to mu nije uspjelo. jedinstvenu i isklju ivu vjeru. bio još gori od terora krš%anskog ili muslimanskog ili židovskog fanatizma. Najbolje što se može re%i o Robespierreovom teroru jest da je razmjerno kratko trajao. Ali ta trivijalna injenica ima golemo zna enje. Jer ponosno možemo re%i da mi na Zapadu vjerujemo u mnoge i razli ite stvari. ono ime bismo se mi na Zapadu trebali ponositi nije jedinstvo ideje. Naravno. ako je to uop%e mogu%e. Samo se po sebi razumije da nije ideja krš%anstva ono što dovodi do terora i ne ovje nosti. vjera u jednu. pluralizam. Jer vi obožavate Mamona. a osobito je njegova teorija o netolerantnosti Zapada prili no utjecala na njegove suvremenike. U me'uvremenu su i sami komunisti priznali sotonizam Staljina i njegovih krvnika.No od tih važnih pitanja još je važniji spreman odgovor što ga je Hruš ov morao imati. dok se mi borimo za potla ene. Pravi krš%ani smo mi koji sebe ne zovemo krš%anima. No premda je Shaw u inio sve kako bi svoje bližnje šokirao svojim mnijenjima. a pokušaj da se ostvari nemogu%e mora dovesti do barem jednakih grozota. Pravi racionalisti ki društveni poredak jednako je nemogu% kao pravi krš%anski. religije uma. Nije istina ni to da je. »Pa vi uop%e niste krš%ani«. u dobre i u loše stvari. to je ideja jedne. Tako na pitanje »U što vjeruje Zapad?« možemo sada dati prvi i privremeni odgovor. doveli do netolerancije. Pokušao je dokazati da se promijenio samo sadržaj naše praznovjerne dogmatike. koji je 1942. do fanatizma. Ne možemo se dakle pozivati na krš%anstvo kao Harold Macmillan. Naše društvo nije krš%ansko – kao što nije ni racionalisti ko. Bezbrojni pokušaji izgradnje društvenog poretka u posve krš%anskom duhu stoga su svaki put propali. No ipak ima pravih krš%ana koji još uvijek misle poput bivšeg bradfordskog biskupa. Uvijek su. u mnogo toga što je istinito i u mnogo toga što je neistinito. i da bi onaj tko bi se danas usudio suprotstaviti znanstvenoj dogmi isto tako bio spaljen kao neko% Giordano Bruno. Bernard Shaw je primjerice uvijek iznova tvrdio da su naše doba i naša civilizacija jednako netolerantni kao sva druga doba i civilizacije.

Ne želim dakako re%i ništa protiv svjetske države ili protiv svjetske federacije. Mi dakle želimo mir. samo kad bismo vidjeli na ina da svoju žrtvu prinesemo tako da ne emu služi. ipak mu nije uspjelo da u Engleskoj doista pokrene raspravu o tim stvarima. U Engleskoj se o tim stvarima govori vrlo malo. u zakon povijesti koji možemo doku iti i koji nam dopušta da predvidimo budu%nost te u pravi as stanemo na stranu budu%ih vlastodržaca. Tako se dogodilo da smo bili dovoljno pametni da konstruiramo atomske i hidrogenske bombe. da ih se riješim. Ima kod nas na Zapadu mnogo lažnih proroka i mnogo lažnih bogova. ak možda najgore od svih. Hodamo po rubu ponora. nego od posljedica jednog prijeloma kosti. Njegovo je stajalište bilo da kapitulaciju treba pretpostaviti nuklearnom ratu. i to su loše stvari. Bili su oduševljeni njime. od filozofije prirode do politi ke etike. Pogrešna je zato što ne uzima u obzir mogu%nost da se nuklearni rat izbjegne . Te ima proroka i vjernika što se klanjaju božanstvu kakvo je uspjeh. Ima proroka napretka i proroka nazatka. ali tvrdim da su oni rijetki. ali moralno smo bili suviše nezreli da izgradimo svjetsku državu koja nas jedino može sa uvati od rata koji bi uništio sve. ali mislim da je alternativa pogrešno postavljena. Naprotiv: vrsto sam uvjeren da bismo gotovo svi mi na Zapadu bili spremni prinijeti svaku iole zamislivu žrtvu kako bismo osigurali mir na Zemlji. gospodarsko udo i vladavina ovjeka nad prirodom. pa ak i asnije živjeti pod Rusima nego poginuti od atomskih bombi. Možda %e vas zanimati da sam Russellove argumente po prvi put uo prije osam godina [dakle 1950. napustili tu temu. Moji su ga studenti. koliko znam. pove%anje produktivnosti po svaku cijenu. još nikad nijedan student nije na eo Russellov problem. Time ne želim re%i da možda ipak nema ljudi koji na to ne bi bili spremni. Dame i gospodo: moram priznati da taj pesimisti ni nazor o našem dobu držim potpuno pogrešnim.utjecaja Giordana Bruna. unato svemu. Istu ideju drugi su izražavali govore%i da je bolje. Ima ljudi koji vjeruju u silu i u porobljavanje drugih. nije umro na loma i. a svi oni nalaze vjerne u enike. ako ne i naš nasljedni grijeh. Smatram ga opasnom modom. pozvali da održi predavanje o toj temi te su ga do ekali s ovacijama. Ali to ne zna i da želimo mir po svaku cijenu. Na mom seminaru. A pritom svi znamo što o tome mislimo. kojeg nadasve cijenim: inteligentni smo – možda i previše inteligentni. ali zatim su. slušali su ga s najve%im zanimanjem. ali jednom bi se ljudi ipak ponovno izborili za slobodu. sudjelovali su i u raspravi.] u Americi. ali sa stajališta etike nismo dovoljno dobri. najprije %u se osvrnuti na one loše. Ima ljudi koji vjeruju u povijesnu nužnost. na primjer. Predlažem dakle da se prihvati moj prvi i privremeni odgovor na naše pitanje te da se sada posvetimo mnogim razli itim stvarima u koje mnogi razli iti ljudi kod nas na Zapadu vjeruju. efficiency. To su dobre stvari. nije mi bila niti mi jest namjera da ovo predavanje posvetim problemu atomske bombe. Na našu nesre%u inteligencija nam se razvila brže od moralnih kvaliteta. No najve%i utjecaj me'u intelektualcima imaju pla ljivi proroci pesimizma. Danas kao da se svi suvremeni mislioci koji iole drže do svog dobrog glasa slažu u tome da živimo u prili no bijedno doba – u doba koje je upravo zlo ina ko. U tom bi slu aju po njegovom sudu nastupili najcrnji dani što ih je ovje anstvo ikada doživjelo. ali premašivši devedesetu. Jasno mi je da je ovdje na Kontinentu situacija posve druk ija. pripadnika tih naroda. Dok bi nuklearni rat bio kraj svega. Dame i gospodo. A budu%i da se naravno želim opširnije pozabaviti dobrim stvarima. bar mi se tako ini. a dotle nas je dovela naša moralna pokvarenost. Poštujem to mišljenje. i to od nuklearnog fizi ara koji je možda više nego itko drugi pridonio donošenju odluke o proizvodnji atomske bombe. Osobno ne poznajem nikoga za koga bih sumnjao da bi bio spreman dati život ako bi ovje anstvu tako mogao osigurati mir. Kako kaže Bertrand Russell. i premda se Bertrand Russell op%enito poštuje i cijeni. Ali ini mi se da je posve promašeno svoditi neuspjeh Ujedinjenih naroda na moralnu nedostatnost državljana. gdje se ina e najslobodnije raspravlja o svim mogu%im filozofskim i politi kim problemima.

premda je vrlo zna ajno da je u kratkom vremenu od kraja Drugog svjetskog rata u Sjevernoj i Zapadnoj Europi gotovo nestalo siromaštva – dok je u doba moje mladosti te još izme'u dva svjetska rata siromaštvo (osobito kao posljedica nezaposlenosti) bilo najve%i socijalni problem. premda su upu%eni mogli s razlogom vjerovati da je ve% raspolagao atomskom bombom. Izum atomske bombe smatramo nesre%om. Nestanak siromaštva. a da se ne priklonim jednoj stranci. Želimo mir i vjerujemo da je on mogu%. i svi vjerujemo kako nam je zada%a da se borimo protiv tih stvari. No uspjela je sa uvati svoju slobodu i svoju neutralnost pod oružjem. Bojim se da %u posve proigrati vaše povjerenje. Ovdje dakle želim upozoriti na to da su obje stranke protiv rata. onda možda možemo re%i da je me'u mnogim to nim odgovorima koje bismo mogli dati danas najvažniji ovaj: mrzimo samovolju. te rizik smatra prevelikim – tako velikim da %e radije kapitulirati – i stranke koja tako'er želi mir. No ovdje se gotovo ne usu'ujem iznijeti tu svoju optimisti nu tezu. Suprotnost izme'u njih javlja se s pitanjem: je li mogu%e i potrebno izra unavati stupnjeve vjerojatnosti ili se treba držati tradicije? Posrijedi je dakle suprotnost izme'u racionalizma i tradicije. Jer moja teza glasi: tvrdim da je naše doba unato svemu najbolje od svih doba za koja znamo iz povijesti. Zacijelo ne bih mogao. tla enje i nasilje. Svi mi vjerujemo u slobodu i u to da samo sloboda ini život vrijednim življenja. Ali u tom sukobu ne biram racionalizam. Ne vjerujem da u takvim slu ajevima možemo procijeniti stupnjeve vjerojatnosti. Dame i gospodo. i mnogi su htjeli kapitulirati. I ne znamo ne bi li kapitulacija svejedno dovela do atomskog rata. Racionalizam je. I vjerujem da to opravdava vrlo optimisti nu sliku našeg doba. da Churchill nije kapitulirao pred Hitlerom kad je njegov položaj izgledao gotovo bezizlazno i da nitko nije ni pomišljao na kapitulaciju kad je Hitler najavio svoje V-oružje. nego tradiciju. posljednji put zacijelo onda kad se suo ila s Hitlerom. I naposljetku obje stranke vjeruju ne samo u mir nego i u slobodu. Jer iz toga možemo nau iti u što Zapad vjeruje. Ali tu nije posrijedi izbor izme'u stranke mira i stranke rata. nego da analiziram prijepor i ono što je strankama u njemu zajedni ko. Nismo sveznaju%i. ako baš moramo? Ta alternativa tako'er iziskuje tešku odluku.druk ije doli kapitulacijom. za kapitulaciju. ini se. . to mi se ini važnijim od sva'e izme'u dvije stranke koju sam opisao. ali istodobno vjeruje u tradiciju slobode te pamti da se sloboda nikada ne može braniti bez rizika. Pritom nipošto nemam u vidu uglavnom materijalno blagostanje. a osobito protiv ucjena uz pomo% ratnih prijetnji. Istinita alternativa s kojom smo suo eni izgleda ovako: da li da kapituliramo kako bismo smanjili mogu%nost ili vjerojatnost atomskog rata ili da se branimo svim sredstvima. a to i ne možemo znati. Nego je posrijedi izbor izme'u stranke koja vjeruje da može dovoljno to no procijeniti stupanj vjerojatnosti nuklearnog rata. tradicija slobode je protiv nje. Jer zapravo ne znamo da li je nuklearni rat neizbježan. To što mi na Zapadu želimo mir i slobodu i što smo svi spremni za njih prinijeti najve%e žrtve. Sve je to objema strankama zajedni ko. Ako se dakle vratimo pitanju u što mi ovdje na Zapadu vjerujemo. htio bih izbje%i upletanje u polemiku koja je ve% dovela do mnogih gorkih rije i. Obje se stranke tako'er slažu u tome da nisu bezuvjetno protiv rata. znamo tek malo i ne bismo se trebali igrati providnosti. Mi smo protiv rata i protiv ucjena svake vrste. Švicarska je tako'er više nego jednom bila u gotovo bezizglednom položaju. Ovdje sam se predstavio kao racionalist i kao štovatelj Bertranda Russella. Naši se putovi razilaze kod pitanja je li pravo popustiti pred ucjenom i pokušati mir kupiti po cijenu slobode. i da je oblik društva u kojemu mi na Zapadu živimo unato svojim brojnim nedostacima najbolji za koji znamo. Ali svoj zadatak ne vidim u tome da branim vlastito stajalište. Upravo kao racionalist vjerujem da racionalizam ima granica i da bez tradicije nije mogu%.

(To je jedna od onih istina što ih je marksizam preuzeo i pretjerivanjima izobli io do neprepoznatljivosti. i 19. ili drugim rije ima. stolje%a jasno spoznali. moj se optimizam ne sastoji u tome da se divim svim rješenjima koja smo pronašli. Bojim se da takvog stava nestaje. Sada dolazim do svoje tre%e to ke. No ovdje bih u prvom redu htio upozoriti na tri uzroka koji su važni za našu temu: oni jasno govore o tome u što mi na Zapadu vjerujemo.) Te tri postavke – o javnoj borbi protiv siromaštva. ima razli ite uzroke. #ak su i naši veliki diktatori bili prisiljeni govoriti kao da vjeruju u slobodu. . ali bez njega se masovna bijeda ne može izbje%i: to su reformatori 18. samorazumljiv je rezultat to da se samo djeli% svota što se izdvajaju za rad socijalnih ustanova troši na one kojima su te ustanove potrebne. Kao što zacijelo vidite iz mojih primjedaba uz te dvije to ke. do porasta potreba. Kao tre%e. Te %e pobude svi pesimisti po trenutnoj modi naravno raskrinkati kao licemjerne i na elno egoisti ne. Tu je šteta zacijelo sasvim bjelodana. mir i pravdu.na žalost samo na Zapadu. nego se sastoji u tome da se divim pobudama što nas poti u da ta rješenja iskušamo. te stoga s pravom vjeruje da sveu ilišna naobrazba treba biti dostupna svima koji su dovoljno daroviti. jer ta se ideja izravno protivi jednom drugom idealu slobode – gr kom i krš%anskom idealu lišenosti potreba i samooslobo'enja putem askeze. Naša kritika socijalne države mora stoga pokazati kako se te ideje mogu bolje ostvariti. naše doba vjeruje u na elo po kojem svima treba dati što bolju šansu u životu (»equality of opportunity«). No kada kritiziramo socijalnu državu – a ona se treba i mora kritizirati – tada ne smijemo zaboraviti da ona proistje e iz jednog krajnje ljudskog i divljenja dostojnog moralnog uvjerenja te da društvo koje je u borbi protiv siromaštva spremno prinijeti velike materijalne (pa ak i suvišne) žrtve time dokazuje da to moralno uvjerenje uzima ozbiljno. Za siromašnog studenta moje vlastite generacije borba za znanje bila je pustolovina koja je zahtijevala velike žrtve. Ideja jednakih izgleda (equal opportunity) i jednakog pristupa visokoškolskoj naobrazbi u nekim je zemljama dovela do sli nih žalosnih posljedica. a one su ste enom znanju davale jedinstvenu vrijednost. od kojih je vjerojatno najvažniji pove%anje proizvodnje. Pritom zaboravljaju da ak i moralni licemjer upravo inom svog licemjerja dokazuje da vjeruje u moralnu nadmo% onih vrijednosti koje tobože cijeni zbog njih samih. o naobrazbi za sve i o pove%anju potreba – dovele su do krajnje prijepornih razvoja. ono poput prosvjetiteljstva vjeruje u samooslobo'enje pomo%u znanja i poput Pestalozzija u suzbijanje bijede znanjem. naše je doba u masama pobudilo brojne potrebe i težnju za posjedovanjem. I ono je nadalje donijelo prvu odluku da se borba protiv siromaštva ne prepusti slu aju. Samo se po sebi razumije da je to opasan razvoj. Novom pravu na naobrazbu odgovara novi stav koji to pravo smatra zajam enim. Kao drugo. nego da se smatra osnovnom dužnoš%u svih – napose onih koji žive u materijalnom blagostanju. naše je doba postavilo moralni credo koji je uzdignut upravo do moralne samorazumljivosti. a ono što bez žrtve možemo smatrati svojim pravom slabo se cijeni. Borba protiv siromaštva u mnogim je zemljama proizvela socijalnu državu s golemom socijalnom birokracijom i gotovo groteskno birokratiziranim zdravstvom. Poklonivši studentima pravo na naobrazbu. Njihovo licemjerje bilo je nesvjesno i nehoti no priznanje tih vrijednosti te nesvjesna i nehoti na pohvala masa što su u te vrijednosti vjerovale. A društvo koje je spremno prinijeti takve žrtve za svoje moralno uvjerenje ima tako'er pravo da ostvari svoje ideje. Vidjeli su da se problem siromaštva ne može riješiti bez suradnje siromaha i da se me'u siromašnima prvo mora pobuditi želja i volja za poboljšanjem životnih uvjeta da bi se pridobila njihova suradnja. Jasno je taj uvid formulirao primjerice cloinski biskup George Berkeley. Mislim na postavku da nitko ne smije gladovati sve dok ima dovoljno hrane. društvo im je uskratilo nenadoknadiv doživljaj. Kao prvo.

Tako je porast potreba doveo do mnogih negativnih pojava: na primjer do želje da se drugi sustignu i prestignu, umjesto da se uživa u postignutoj kvaliteti života; do nezadovoljstva umjesto do zadovoljstva. No pritom ne bi trebalo zaboraviti da smo na po etku jednog novog razvoja i da nam treba vremena da bismo nešto nau ili. Nova i novoraširena gospodarska zahtjevnost masa možda nije osobito dobra s moralnog stajališta, a svakako ni osobito lijepa; ali ona je naposljetku jedini put da se siromaštvo prevlada polaze%i od pojedinca. A time je nova gospodarska zahtjevnost masa tako'er put koji pruža najviše nade da %e se prevladati ono što u socijalnoj državi izgleda tako prijeporno: birokratizacija i nametanje tutorstva pojedincu. Jer samo gospodarska zahtjevnost pojedinca može dovesti dotle da siromaštvo postane tako rijetko da borba protiv siromaštva kao glavna zada%a države naposljetku mora izgubiti smisao. Samo ostvarenje visokog životnog standarda masa može riješiti stari problem siromaštva – upravo tako da siromaštvo postane rijetka pojava koja se onda uklanja pomo%u odgovaraju%e skrbi, a da se pritom birokracija kojoj je taj zadatak povjeren ne može suviše namnožiti. U tom mi se svjetlu veoma važnom ini snaga našeg zapadnja kog gospodarstva. Ako od siromaštva ne uspijemo u initi rijetku pojavu, onda nam se lako može dogoditi da se lišimo svoje slobode u korist birokracije socijalne države. No ovdje bih se ipak htio usprotiviti nazoru koji se izražava uvijek iznova u razli itim oblicima; naime nazoru da %e odluka izme'u zapadnog i isto nog oblika gospodarstva u krajnjoj liniji ovisiti o tome koji je od tih oblika gospodarski nadmo%an. Osobno vjerujem u gospodarsku superiornost slobodne tržišne ekonomije i u inferiornost takozvane planske ekonomije. Ali smatram posve pogrešnim da se naše odbacivanje tiranije obrazlaže ili makar samo potkrepljuje gospodarskim razmatranjima. #ak i kad bi državna, centralisti ka planska ekonomija bila superiorna slobodnom tržišnom gospodarstvu, bio bih protiv nje; i to zato što mo% države pove%ava do tiranije. Ne borimo se mi protiv neekonomi nosti komunizma: nego protiv njegove neslobode i neljudskosti. Nismo spremni prodati svoju slobodu za tri ariju, ma koliko se poželjnom inila – pa ni za najve%u produktivnost i najve%e bogatstvo, najve%u ekonomsku sigurnost – kad bi se takvo što moglo kupiti neslobodom. Ovdje sam više puta upotrijebio rije »masa«, u prvom redu zato da bih upozorio na to da je porast potreba i gospodarska zahtjevnost masa nešto novo. Upravo mi je zato stalo da se distanciram od onih koji govore o »omasovljenju« i naš oblik društva nazivaju masovnim društvom (mass society). Rije »omasovljenje« postala je omiljena parola, jednako kao izraz »ustanak masa« koji je, ini se, zaista fascinirao masu intelektualaca i poluintelektualaca. Ne vjerujem da te parole imaju ikakve veze s našom društvenom zbiljom. Naši su društveni filozofi tu zbilju pogrešno vidjeli i pogrešno prikazali. Društvenu zbilju vidjeli su pogrešno zato što su je promatrali kroz nao ale platoni ko-marksisti ke društvene teorije.1 Platon je bio teoreti ar apsolutisti ko-aristokratskog oblika vladavine. Kao temeljni problem teorije države postavio je sljede%e pitanje: »Tko treba vladati? Tko da upravlja državom? Mnogi, svjetina, masa, ili malobrojni, odabrani, elita?« Ako se pitanje »Tko treba vladati?« uzme kao temeljno, onda o ito preostaje samo jedan razborit odgovor: ne neznalice, nego znalci, mudraci; ne svjetina, nego malobrojni odli nici. To je Platonova teorija vladavine najboljih – aristokracije. Neobi no je to što su veliki protivnici te platoni ke teorije – veliki teoreti ari demokracije, kao na primjer Rousseau – prihvatili Platonov na in postavljanja tog pitanja, umjesto da ga odbace kao nedostatan. Jer jasno je da temeljno pitanje teorije države glasi sasvim druk ije nego što je pretpostavio Platon. Ono ne glasi »Tko treba vladati?« ni »U ijim rukama treba biti vlast?«, nego »Koliku vlast treba dati vladi?« ili možda još to nije: »Kako da izgradimo takve politi ke ustanove da ni nesposobni i nemoralni vladari ne mogu u initi veliku štetu?« Drugim rije ima, fundamentalni problem teorije države je problem obuzdavanja politi ke vlasti – svojevoljnosti i zloupotrebe vlasti – pomo%u ustanova koje tu vlast raspodjeljuju i

nadziru. Ne sumnjam u to da demokracija u koju vjeruje Zapad nije ništa drugo doli država u kojoj se vlast u tom smislu ograni ava i nadzire. Jer demokracija u koju vjerujemo nije državni ideal. I te kako znamo da se zbiva mnogo toga što se ne bi trebalo zbivati. Znamo da je u politici težnja za idealima djetinjasta, i svaki iole zreo ovjek na Zapadu zna: sva se politika sastoji u tome da se izabere manje zlo (kao što je neko% rekao be ki pjesnik Karl Kraus). Za nas postoje samo dva oblika vladavine: onaj koji ljudima što su podvrgnuti vlasti omogu%uje da se svojih vlastodržaca riješe bez prolijevanja krvi i onaj koji im to ne omogu%uje ili u kojem je to mogu%e samo uz krvoproli%e. Prvi od ta dva oblika vladavine obi no nazivamo demokracijom, a drugi tiranijom ili diktaturom. Ali nije bitno ime, nego sadržaj. Mi na Zapadu vjerujemo u demokraciju samo u tom trijeznom smislu – kao u državno ure'enje najmanjeg zla. Tako ju je nazvao i ovjek koji je spasio demokraciju i Zapad. »Demokracija je najgori od svih oblika vladavine«, rekao je jednom Winston Churchill, »ako se izuzmu svi drugi.« Platonovo je pitanje »Tko treba vladati? U ijim rukama treba biti vlast?« dakle pogrešno postavljeno. Svi mi vjerujemo u demokraciju, ali ne zato što u demokraciji vlada narod. Ne vladate ni vi, ni ja; naprotiv, i vama i mnome vladaju drugi, a katkad i više nego što nam je drago. Mi vjerujemo u demokraciju kao jedini oblik vladavine koji je spojiv s politi kom opozicijom, te stoga i s politi kom slobodom. Na žalost, Platonov problem »Tko treba vladati?« teoreti ari države nikad nisu jasno odbacili. Naprotiv, Rousseau je postavio isto pitanje, ali je odgovorio suprotno od Platona: »Treba vladati op%a volja [naroda] – volja mnogih, a ne malobrojnih«; to je opasan odgovor jer on dovodi do mitologije i obožavanja »naroda« i njegove »volje«. Marx je tako'er posve u Platonovom duhu pitao: »Tko treba vladati, kapitalisti ili proleteri?«; i on je isto tako odgovorio: »Trebaju vladati mnogi, a ne malobrojni; proleteri, a ne kapitalisti.« Za razliku od Rousseaua i Marxa, mi u ve%inskom odlu ivanju pomo%u glasanja ili izbora vidimo samo metodu kojom se odluke mogu donijeti bez prolijevanja krvi i uz minimalno ograni avanje slobode. I inzistiramo na tome da manjine imaju pravo na slobode koje odluka ve%ine nikad ne može poništiti. Moji izvodi zacijelo su jasno pokazali da su pomodne rije i »masa« i »elita« te parole »omasovljenje« i »ustanak masa« izrazi koji potje u iz idejnog kruga platonizma i marksizma. Kao što su Rousseau i Marx jednostavno obrnuli platoni ki odgovor, tako i neki Marxovi protivnici obr%u marksisti ki odgovor. »Ustanku masa« žele se suprotstaviti »ustankom elite«, ime opet dospijevaju do platoni kog odgovora i do toga da elita polaže pravo na vlast. No sve je to posve promašeno. Bože, sa uvaj nas od antimarksizma koji naprosto obr%e marksizam: to nam je i predobro poznato. #ak ni komunizam nije gori od antimarksisti ke »elite« koja je vladala Italijom, Njema kom i Japanom i koja se mogla ukloniti samo krvoproli%em svjetskih razmjera. Ali, pitaju naši obrazovani i poluobrazovani, zar može biti pravedno da moj glas ne vrijedi više od glasa neobrazovanog smetlara? Zar ne postoji elita duha, koja vidi dalje nego masa neobrazovanih i koja bi stoga trebala imati ve%i utjecaj na donošenje krupnih politi kih odluka? Odgovor na žalost glasi da obrazovani i poluobrazovani u svakom slu aju imaju ve%i utjecaj. Oni pišu knjige i objavljuju u novinama, pou avaju i drže predavanja, govore na raspravama i mogu imati utjecaja kao lanovi svoje politi ke stranke. No ne želim re%i da je dobro što obrazovani imaju ve%i utjecaj od smetlara. Jer platoni ku ideju vladavine mudrih i dobrih po mom sudu treba bezuvjetno odbaciti. Tko to odlu uje o mudrosti i nemudrosti? Zar najmudriji i najbolji nisu razapeti na križ – i nisu li ih razapeli baš oni koji su bili priznati kao mudri i dobri? Da li da svoje politi ke ustanove opteretimo još i time što %emo od prosudbe mudrosti,

dobrote, samoprijegornog djelovanja i moralnog integriteta u initi politi ki problem? Jer problem elite je kao prakti an politi ki problem sasvim beznadan. Elita se prakti no nikada ne može razlikovati od klike. No u blebetanju o »masama« i »eliti« nema ni zrnca istine jer te mase uop%e ne postoje. Ono što nas sasvim osobno mu i nije »ljudska masa« – to je masa automobila i motocikla. Ali automobilist i motociklist nije masovni ovjek. Naprotiv: on je nepopravljivi individualist koji, moglo bi se re%i, vodi individualnu borbu za opstanak protiv svih. Ako igdje, onda se ovdje može primijeniti individualisti ka slika »homo homini lupus«. Ne, mi ne živimo u masovnom društvu. Naprotiv, ni u koje doba nisu toliki ljudi bili spremni prinijeti žrtve i snositi odgovornost. Nikad nije bilo toliko dobrovoljnog i individualnog junaštva kao u neljudskim ratovima našeg doba i nikad društveni i materijalni poticaj na junaštvo nije bio manji. Neznani vojnik, unknown soldier, ijem se spomeniku vladar Engleske svake godine pokloni – simbol je naše vjere, vjere ljudi koji žive na Zapadu u svog jednostavnog, nepoznatog bližnjega. Ne pitamo je li on pripadao »masi« ili »eliti«. Sve u svemu, bio je ovjek. Vjera u bližnjega i poštivanje bližnjega je ono što naše doba ini najboljim od svih za koje znamo; to je vjera iju autenti nost dokazuje spremnost da se prinesu žrtve. Mi vjerujemo u slobodu jer vjerujemo u svoje bližnje. Ukinuli smo ropstvo. A društveno ure'enje u kojem živimo najbolje je od svih u povijesti jer je najsklonije poboljšanju. Kada s tog stajališta bacimo pogled prijeko na Istok, tada možda ipak možemo završiti pomirljivom notom. Svakako je komunizam ponovno uveo ropstvo i mu enje, i to mu ne možemo oprostiti. Ali ne smijemo zaboraviti da je do svega toga došlo zato što je Istok vjerovao u teoriju koja mu je obe%avala slobodu – slobodu za sve ljude. U ovom ogor enom sukobu ne smijemo zaboraviti da je i to najve%e zlo našeg doba proizašlo iz želje da se pomogne drugima i da se za druge prinesu žrtve. 16. Stvarala ka samokritika u znanosti i umjetnosti (ukradeno iz Beethovenovih bilježnica) Htio bih prije svega zahvaliti za ast koja mi je iskazana nadasve ljubaznim pozivom da održim sve ani govor prigodom otvorenja Salzburškog festivala. Taj me poziv veoma iznenadio, ali i uznemirio. Od 1950. živim sa svojom suprugom vrlo povu eno u Chilternskim brdima, bez televizora, bez dnevnih novina, potpuno zaokupljen svojim radom. Moj rad odnosi se uglavnom na jedno veoma apstraktno podru je: na ljudsku spoznaju i napose na znanstvenu spoznaju. To me zacijelo ne ini osobito pogodnom osobom za sve ani govor u Salzburgu. Pa sam stao mozgati o tome zašto sam pozvan. Prvo sam se pitao nisu li me možda zamijenili s nekim drugim. Ili je možda razlog moja ljubav prema ovom gradu koji sam zavolio u djetinjstvu, kad mi je bilo pet ili šest godina, dakle prije više od 70 godina? Ali za to nitko nije znao; kao ni za no%nu pustolovinu što se ovdje zbila prije više od pola stolje%a – kad sam usred ledene no%i pri povratku sa skijaškog izleta iznenada sletio u konjsko pojilište osvijetljeno mjese inom… Jama no su dakle drugi razlozi doveli do toga da budem izabran za govornika na sve anosti. I onda mi je sinulo: u jednom sam pogledu prili no jedinstven – ja sam naime optimist: optimist u svijetu u kojem je pesimizam me'u inteligencijom postao vladaju%a moda. Mislim da naše doba nije tako strašno kao što se op%enito govori; da je bolje i ljepše od glasa koji ga prati. Prije etvrt stolje%a održao sam predavanje iji naslov danas zvu i još provokativnije nego što je onda zvu ao: »O povijesti našeg doba: pogled jednog optimista«. Ako dakle postoji nešto što bi me inilo pogodnom osobom za sve ani govor, onda je to možda ta reputacija nepopravljivog optimista. Dopustite mi da kažem nekoliko rije i o tom optimizmu, koji se me'u ostalim odnosi i na

daleko sam od toga da vjerujem u napredak ili nekakav zakon napretka. I gotovo sva Beethovenova djela završavaju ili utješno. A sli no na žalost vrijedi i za modernu književnost. Vjeruju da im je zadatak da doba koje smatraju gnusnim i prikažu kao gnusno. U povijesti ovje anstva ima uspona i padova. Ve% sam prije više od etrdeset godina napisao ponešto protiv vjere u napredak i protiv utjecaja mode i moderniteta u umjetnosti i znanosti. Beethovena. ili pak vrhunci umjetnosti u doba kad je spremnost na pomo% najmanja. makar samo ukratko. kao simfonije i Fidelio. I punu ozbiljnosti.stvari povezane sa Salzburškim festivalom. Naravno. a danas nas ho%e zaraziti kulturnim pesimizmom. Ve% mnogo godina – u najmanju ruku od doba Adolfa Loosa i Karla Krausa – naša inteligencija smatra svojim strogim imperativom da grmi protiv takozvane kulturne industrije. predugo ve% govorim o svom optimizmu i krajnje je vrijeme da prije'em na svoju najavljenu temu koja glasi: Stvarala ka samokritika u znanosti i umjetnosti. moram se složiti s pesimistima kad upozoravaju na to da preko filma i televizije svoju djecu odgajamo u duhu grubosti i nasilja. Mozarta. No daje li to ikome pravo da za te stvari okrivljuje znanost i njezinu primjenu u tehnici? Nipošto. ima još mnogo dobrih ljudi koji su spremni pomo%i. završio svoje životno djelo? Schillerovom Odom radosti! Beethoven je živio u doba iznevjerenih nada u slobodu. Schuberta – dakle najve%ih majstora. ali tako'er punu radosti i prštave životne snage. S pravom. kažem ja kao optimist. Dame i gospodo. satire. ironije. Mnogi od naših suvremenih produktivnih umjetnika žrtve su propagande kulturnog pesimizma. kao Missa solemnis. Ta je tema usko povezana s mojim uvodnim rije ima: htio bih. Bijeda masa bila je golema. Dame i gospodo. Ali on ne zna za klasnu mržnju – samo za ovjekoljublje i bratstvo. Francuska revolucija potonula je u teroru i u Napoleonovu carstvu. Metternichova restauracija potisnula je ideju demokracije i pooštrila klasne suprotnosti. nego poziv na to da se jad prevlada. na nepoštivanje ljudskih prava koja svi ve% smatramo zajam enima. kako kaže Schiller. U svom dugom životu – to bih htio re%i protiv pesimista – nisam vidio samo nazatke nego tako'er vrlo o ite i nadaleko osjetne napretke. re%i nešto o nekim sli nostima i razlikama u stvarala kom radu velikih prirodoslovaca i velikih . pa ak i tuge. Oni kriti ari kulture koji ne priznaju da naše doba i naše društvo ima ikakvih dobrih strana slijepi su za to. protiv ki a. koji predstavlja razigranu kritiku svog doba punu šale. Ali unato svemu tome. Pesimist vidi samo zalazak i propast. ali tako'er punu dubljeg zna enja. Ali dublji smisao takve umjetnosti ne bi trebao biti jadikovanje. koje ga »strogo dijele«. Jer tako ljudi ne samo da postaju nezadovoljni – to i ne bi bilo tako strašno – nego postaju nesretni. Beethovenova himna radosti strastven je prosvjed protiv klasnih suprotnosti koje dijele ovje anstvo. Mislim pritom na Goyu ili na Käthe Kollwitz. napose u onome što industrija takozvanim »masama« nudi kao kulturu. Još ju er su nas pozivali da vjerujemo u ideju moderniteta i napretka. Mislim da je štetno kad vode%i i cijenjeni intelektualci stalno pripovijedaju ljudima da zapravo žive u paklu. Kritika društva je potrebna i ona mora biti potresna. protiv vulgarnoga. Istina je da su baš to inili i veliki umjetnici prošlosti. Pesimisti upozoravaju na politi ku zapuštenost. a vrhunci bogatstva i te kako mogu nastupiti istodobno kad i vrhunci opakosti. Oduzima im se životna radost. #ime je ak i Beethoven. a broj ljudi koji su nau ili voljeti i štovati te velike glazbenike i njihovu udesnu glazbu postao je neizmjerno velik. To nalazimo u Figaru. a osljepljuju i druge. ili pak radosno. I unato katkada prili no uvjerljivoj propagandi kulturnih pesimista još uvijek ima mnogo ljudi koji se vesele životu. Optimist primje%uje da su znanost i tehnika ve%ini ljudi u Europi i Americi donijele skromno blagostanje te da je grozna masovna bijeda prošlog stolje%a na velikim dijelovima zemaljske kugle gotovo sasvim iskorijenjena. koji je osobno bio duboko nesretan. Optimist me'utim vidi i drugu stranu: kupuju se milijuni plo a i vrpci s najljepšim djelima Bacha.

Znanost je potraga za istinom. Moja je tre%a teza da je od tog zajedni kog podrijetla pjesništva i glazbe s jedne i kozmologije s druge strane još štošta preostalo. u prvom redu do epskog i dramskog pjesništva. Naprotiv. Nalaze se u Homerovoj Ilijadi (8. Ni Planck ni Einstein. Prva vodi od mita do pjesništva. Bili su fizi ari. A naša zapadnja ka prirodna znanost kao i naša zapadnja ka umjetnost obje su preporod – renesansa – svojih gr kih prethodnica. a ako se neko vrijeme slijedi jedan te isti cilj. Ne samo veliki dio pjesništva nego i veliki dio znanosti može se još uvijek opisati kao takav naivni. Iz mita se znanost razvija pomo%u racionalne kritike. a onda i industrijski. Pjesništvo i znanost – pa stoga i glazba – nalaze se dakle u krvnom srodstvu. ili možda to nije kozmolozi. izme'u njih naravno postoje bitne razlike. Veliki umjetnici uvijek su imali na umu u prvom redu djelo. ni Rutherford ni Bohr nisu mislili na prakti nu primjenu atomske teorije. djelomice zato da bih se suprotstavio propagandi kulturnih pesimista uperenoj protiv prirodnih znanosti koja je upravo danas opet vrlo aktivna. iako je u pogledu na gr ko pjesništvo. Oni proistje u iz pokušaja da se protuma i naš iskon i naša sudbina te iskon i sudbina svijeta. onda se ponekad zacijelo može govoriti i . Ove tri teze mogu se nazvati povijesnim hipotezama. do pjevanja poezije te naposljetku i do klasi ne glazbe. Temeljna su pitanja te kritike: Može li nešto biti istinito? I da li je nešto istinito? Time dolazim do prve teze svog sve anog govora: pjesništvo i znanost imaju isto podrijetlo. o energiji ritma. maštom nadahnuti pokušaji da objasnimo sebe i svoj svijet. Ta vrsta kriti ke prosudbe vodi do pjesništva. To je povezano s tim što znanost ima odre'en cilj. Premda umjetnost i znanost dakle imaju zajedni ko podrijetlo. To je smisao formule »Art for art's sake«. To je stari san ovje anstva. Isto vrijedi za velike prirodoslovce. Ne tvrdim da je svo pjesništvo mitsko ni da je sva znanost samo kozmologija. osobito na tragediju. u ljudskoj mašti koja pokušava objasniti i nas i svijet. Prva pita o ljepoti jezika. o prodornosti i plasti nosti slika. Kozmološke spekulacije zatje u se u svim starim kulturama. to zna i pomo%u kritike nadahnute idejom istine i potrage za istinom. Druga je teza sljede%a. jednu esteti ki-književno orijentiranu kritiku i jednu racionalno orijentiranu kritiku. do 1939. godine takvu su primjenu smatrali nemogu%om. Ali tvrdim da u pjesništvu – pomislimo samo na Hofmannsthalova Svakoga – kao i u znanosti stvaranje mitova još uvijek igra neo ekivano veliku ulogu. I pod pritiskom takvih pitanja mit se pretvara u kozmologiju. Mitovi su naivni.umjetnika. A to zna i radi djela. ili to nije. racionalna kritika mita pita je li mitsko izvješ%e istinito. U istraživanju po etaka gr ke filozofije prirode te su se tri hipoteze pokazale kao dobro utemeljene. a njezin je cilj približavanje istini. jer su bili nadahnuti željom koju Faust izražava rije ima: Što je to svijet da spoznam I što ga iznutra drži doznam. u znanost o svijetu. znanstvenom fantastikom. Možemo razlikovati dvije vrste kritike. do prirodne znanosti. Još uvijek ima nekih prirodoslovaca. da li je svijet zaista mogao nastati onako kako pripovijeda Heziod ili Knjiga postanka. podrijetlo u mitu. o našem okolišu. u prirodnu znanost. a druga vodi od mita do znanosti. 13-16) i u Heziodovoj Teogoniji (720-725). U znanosti postoji napredak. U umjetnosti tako'er ponekad postoje ciljevi. maštom nadahnuti pokušaj objašnjavanja svijeta. o dramskoj napetosti i o uvjerljivosti. Za razliku od toga. Bili su istraživa i radi istraživanja. dakle »umjetnost radi umjetnosti«. metafore. san i pjesnika i mislilaca. Ja znanost vidim sasvim druk ije. podrijetlo iz mita gotovo nedvojbeno. Njezin po etak valja tražiti u pjesni kom mitu. a naravno i mnogih laika koji vjeruju da prirodne znanosti prikupljaju injenice – možda zato da bi ih vrednovale prvo induktivno. Pogrešno je kad se kaže da prirodnu znanost odre'uje njezina primjena.

Želim naglasiti da je sve što %u o tome re%i spekulativno.. Organiziralo ju je be ko Društvo prijatelja glazbe. Ima umjetnika i pisaca vrlo razli itog kova. I s obirom na taj cilj može se zacijelo govoriti o nekom napretku. i to nevjerojatno brzo.« Htio bih još dodati: naš je zadatak da svoje pogreške po mogu%nosti sami otkrijemo i da iz njih nešto nau imo. nekog zadatka. Naga'am dakle da ti umjetnici po nu od nekog problema. i 35. Svako se mjesto prosu'uje po tome da li odgovara sve jasnijoj idealnoj slici. Pisao je na najljepšem engleskom. na primjer u njegovom prvom Guda kom kvintetu u B-duru. izložba Beethovenovih bilježnica koju sam prije mnogo godina posjetio. #ini se da bi se Mozart. metoda korekture. iz svog rada. #ak i kod Mozarta ima radikalnih prerada i poboljšanja. Svaki ili gotovo svaki umjetnik ima svog u itelja. jednom mladena kom djelu. Svaki umjetnik ima svoje doba naukovanja. a u njegovim rukopisima možda je na svake tri ili etiri stranice promijenjena jedna jedina rije . I esto velika umjetni ka djela djeluju na nas posve neovisno o tome kako umjetnik vlada tim sredstvima podložnima napretku. dakle otprilike izme'u 24. predodžba o opsegu djela. ak možda ini razumljivim za u'uju%i Beethovenov osobni razvoj od njegovih po etaka pod utjecajem Haydna i Mozarta do njegovih posljednjih djela. onima koji rade pomo%u brojnih korektura. da se sastoji od naga'anja. No Beethoven je svakako pripadao drugoj skupini. Tu postoji višestruko povratno djelovanje. otprilike izme'u 1780. pa ak i nepojmljivi genij poput Mozarta. piše: »Naš je zadatak da svoje pogreške u inimo što je brže mogu%e. slikovitiji. Ali Mozartova velika djela nastala su u posljednjem desetlje%u njegova kratkog života. No ono u emu je svakako mogu% neki napredak – a naravno i nazadak – to je stvarala ka snaga pojedina nog umjetnika. prije mogao svrstati u prvu skupinu kreativnih ljudi. sve jasnije idealne slike i izvedbe u nastanku.o napretku u umjetnosti. To zacijelo pokazuje da je u io uz pomo% samokritike. stav bezobzirne samokritike. Tako je oponašanje prirode dugo bilo cilj slikarstva i kiparstva. naga'am dalje. Ovamo spada i perspektiva. Njihova metoda pisanja je metoda pokušaja i ispravljanja pogreške. a Figara s 30 – neiscrpno bogata djela. Neki kao da se nikad ne služe metodom ispravljanja pogrešaka. I obratno: idealna slika stalno se korigira radom na izvedbi. pogotovo u slu aju mise ili opere. Beethovenove bilježnice su dokumenti samokritike. Taj stav. Oscar Wilde. kaže: »Iskustvo: to je ime što ga dajemo svojim pogreškama. kada do'e do rada na ostvarenju i na zapisu. tada se za umjetnika zajedno s ispravljanjem pogrešaka mijenja i njegov plan. iako nikada jedini cilj. Plan postaje konkretniji. veliki pjesnik koji ovdje u Salzburgu nije nepoznat. bez ikakvih prethodnih pokušaja. No ono što me potaknulo da svom sve anom govoru dam naslov »Stvarala ka samokritika u znanosti i umjetnosti« bilo je zapravo Beethovenovo djelo. na primjer od zadatka da napišu koncert za violinu ili misu ili operu. u prvom redu korigiranja pogrešaka. i njegove smrti 1791. kako se ini. na primjer u služenju svjetlom i sjenom. ili to nije. veliki fizi ar i kozmolog. Ali ciljevi poput tih nikad nisu bili jedine pokreta ke snage u umjetnosti. Drugi pak rade na posve druk iji na in. Zanimljivo je razmišljati o tome kako rade umjetnici koji pripadaju toj drugoj skupini. Ostaje nepojmljivo da je Otmicu napisao s 25 ili 26 godina. o njegovom karakteru i o njegovoj strukturi – primjerice o obliku sonate – a možda i o nekim temama koje treba upotrijebiti.« A John Archibald Wheeler. Primitivizam je to možda i suviše naglašavao. U zadatak spada. godine njegovog života. . davanje i primanje izme'u plana. #esto se uvi'alo i esto naglašavalo da u umjetnosti nema op%enitog napretka. Oni su. Ali kada zatim do'e do izvedbe. Možda je takav plan i puno opširniji. premda je neke stvari preradio. neprestanog vaganja i esto upravo nemilosrdnog poboljšavanja. Me'u filozofima je Bertrand Russell bio takav genij. sposobni stvoriti savršeno djelo odmah u svom njegovom savršenstvu. i svaki veliki umjetnik u i iz svojih iskustava.

velikog kozmologa i astronoma koji je umro godine 1630. posrijedi predmet koji treba preslikati. dakle pokušaj ostvarenja. Istraživa to zna. a cilj djelatnosti je istina ili približavanje istini i objašnjavala ka snaga. rekao da je ona »izrazito muzikalno« djelo. Kepler piše:1 . U tom citatu Kepler polazi od svoje teorije gibanja nebeskih tijela koje uspore'uje s muzikom. Velikom umjetniku odgovara u znanosti veliki teoreti ar. mora dakako prethoditi korekturi. u znanosti to nije isklju ivo samokritika nego i kritika zajedni kim radom: ako neki znanstvenik previdi neku pogrešku ili ako je – što se sre%om prili no rijetko zbiva – pokuša prikriti. Jer upravo je to metoda znanosti: samokritika i me'usobna kritika. božanskom muzikom sfera. No u inak nanesene mrlje jako ovisi o cijelom sklopu. kao u slu aju portreta. Kada je. Taj je cilj uglavnom konstantan. Tu je važno da slikanje. na usporedbu izme'u postignutoga i željenoga. skicira. koje kulturni pesimisti puno više kleve%u nego što ih razumiju. No s druge strane mora postojati ideja. jer tek usporedba omogu%uje korekturu. idealne slike djela koja se pod dojmom rada stalno mijenja. Djelo je tu hipoteza. djelomice unaprijed zadani na in. U znanosti nema nijednog velikog djela koje bi se temeljilo samo na inspiraciji i osje%aju za oblik. himnom tada tek nedavno otkrivenom višeglasju. u prvom redu s nebeskom. prepušta vodstvu svoje mašte. dakle u dvanaestoj godini Tridesetgodišnjeg rata. i to objašnjava zašto postoji napredak. radu onih koji po inju od smione koncepcije i njezinim korigiranjem mogu svoje djelo uzdignutii do neslu%enih visina. To je ini racionalnom kritikom. Dame i gospodo! Htio bih završiti citatom koji potje e iz djela jednog od najve%ih znanstvenika svih vremena. Ono je ve%e nego što je mislio. a zna i da ga njegova mašta. ona sve mijenja. Nanese mrlju boje i korakne unatrag kako bi provjerio u inak. koje može trajati stolje%ima. a stvarala ki rad istraživa a sli i umjetnikovom – barem radu umjetnika one skupine kojoj pripada Beethoven. onda %e tu pogrešku s vremenom gotovo sigurno prona%i drugi znanstvenici. Zaklju no %u se posvetiti usporedbi s prirodnim znanostima. On planira. velika se teorija uvijek može poboljšati. Nastaju%e djelo po sebi ima na taj na in sve važniji i zna ajniji utjecaj na stvarala ki rad. To se dogodilo s Haydnovim Stvaranjem i. tako da se iz lijepe Zborne fantazije razvije neopisiva Oda radosti. na posve druk iji na in. No za razliku od velikog umjetni kog djela. U svakom se slu aju korektura svodi na usporedbu. korigira. a k tome nova mrlja boje opet povratno djeluje na cjelinu. Tako se može dogoditi da neko veliko djelo umjetnik koji ga je napisao gotovo i ne prepoznaje kao vlastito. sve postaje druk ije – bolje ili lošije. Tako djelo stvarala kog istraživa a. iz djela Johannesa Keplera. o svemu što ve% postoji. a on se. njegova intuicija. Na sli an je na in u glazbi korektura vjerojatno lakša ako postoji tekst koji treba uglazbiti. idealna slika s kojom se postoje%a izvedba može usporediti. Stoga je u znanosti neophodna stalna kriti ka provjera koju obavlja ne samo tvorac teorije nego i drugi znanstvenici. o epohalnoj teoriji koja je me'utim ubrzo zatim poboljšana. Dok je u umjetnosti najvažniji oblik kritike umjetnikova stvarala ka samokritika. svoje intuicije. No Kepler gotovo nehotice završava s himnom glazbi koja je ljudsko djelo.. poput umjetnika. U zasebnom slu aju portreta mijenja se tako'er sli nost s predmetom koja se želi posti%i i ono shva%anje premeta koje slikar nastoji ostvariti. pa ak i njegov osje%aj za oblik mnogo eš%e dovode u zabludu nego do cilja: do ve%eg približavanja istini. teorija. Ta kritika mjeri teoriju prema njezinim postignu%ima u potrazi za istinom. Tako je Einstein o atomskoj teoriji koju je 1913. koji dakle neki prirodni objekt pokušava zahvatiti na jedan odre'eni. postavio Niels Bohr. s Nedovršenom simfonijom od koje je Schubert sam odustao. teorija. to je napredovanje k sve boljim teorijama. dakle cilj što ga umjetnik ima pred o ima. ima mnogo zajedni kog s umjetni kim djelom. onda to zacijelo olakšava problem. A s povratnim djelovanjem na cijelu sliku mijenja se i nikada sasvim utvr'ena idealna slika. svog osje%aja za oblik.Možda se to najjasnije vidi kod slikara koji radi na portretu.

koje je otkrio ovjek. . Jer nema uda ve%eg i uzvišenijeg od onih zakona po kojima se s više glasova pjeva u harmonijama. zakona koji su antici bili nepoznati. Tako ovjek u kratkom satu pomo%u vještog suzvu ja mnogih glasova može do arati viziju vje nosti svijeta. A svojim gibanjima artikuliraju i ritmiziraju neizmjernost vremena. kojima glazbenici oponašaju disonancije prirode. baš kao šestoglasni akord. ali koji su sada napokon otkriveni. i tako on s najsla'im osje%ajem sre%e i radosti što ga izaziva glazba – Božji odjek – postiže gotovo ono zadovoljstvo kakvo sam Bog. sli no sinkopama i zaostajalicama s njihovim razrješenjima. Jer nebeska se tijela gibaju u napetostima i disonancijama.Tako su gibanja nebeskih tijela vje an koncert: koncert što se može bolje razabrati umom negoli sluhom ili glasom. Stvoritelj. oponašatelj svojega Stvoritelja. Jer nebeska tijela sa sigurnoš%u dosežu svoje predodre'ene kadence. nalazi u svojim vlastitim djelima. od kojih se svaka sastoji od planeta.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful