You are on page 1of 57

Ante Vranković Prekršajni sud u Starom Gradu

Domjanićeva 15 s privremenim sjedištem u Hvaru
10380 Sveti Ivan Zelina 21450 Hvar
Broj: Pp. I-J 34/2013
Sv. Ivan Zelina, 24. veljače 2014.

PODNESAK I POŽURNICA
Nastavno na moje Očitovanje na optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice Dijane Zoričić od 30. 9. 2013.
(dalje: Očitovanje)1, na zapisnik o ispitivanju svjedoka od 10. 10. 2013.2, na zapisnike o ispitivanju okrivljenika
od 30. 9. 2013. i 10. 10. 2013.3 i na podnesak okrivljenika od 13. 10. 2013.4 u ovom se podnesku sumiraju sve na
navedenim mjestima iznesene činjenice i dokazi da optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice nama apsolutno nikakvih
zakonskih ni činjeničnih temelja (str. 1-15), te se iznose još neke važne činjenice i dokazi, koji dodatno rasvjetljuju
čitav ovaj duboko tragičan slučaj (str. 16-30).

I.
Optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice je pravno neutemeljen
Da je optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice kojim ona traži da me ovaj sud kazni za „verbalni napad preko
tiska“ naočigled pravno neutemeljen, detaljno sam dokazao na str. 3-4 mojeg Očitovanja (pod: B).
Navedeni optužni prijedlog je pravno neutemeljen iz sljedećih razloga:
a) „Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne poznaje kao vrstu napada `verbalni napad preko tiska´,
dapače, postojanje takve vrste napada bilo bi proturječno samo sebi, jer napad putem tiska pretpostavlja pismeni
napad, a ne verbalni, usmeni napad.“

b) Premda ovlaštena tužiteljica navodi kako traži od ovog suda da me kazni za „verbalni napad
preko tiska“, ona navedeno kažnjavanje - kako to i sama priznaje - zapravo traži za moja „obraćanja institucijama
i javnosti“ koja -- kako to nepobitno proizlazi iz samome optužnom prijedlogu i mojoj obrani priložene dokazne
dokumentacije -- uopće nisu verbalna, jer se radi isključivo o pisanim dokumentima (vidjeti: Dokaz 1, str. 1; 2,
str. 10-17, 21-45, 49-61, 82-91, 114-148; Dokaz 6, str. 2; Dokaz 9; Dokaz 10; Dokaz 12, str. 2; Dokaz 13; Dokaz
25).
Ovlaštena tužiteljica u čitavom svojem optužnom prijedlogu ne navodi niti jedan jedini konkretan primjer
za „intervjue različitim javnim medijima s uvredljivim, neutemeljenim i neistinitim sadržajem protiv ovlaštene
tužiteljice“ (Očitovanje, str. 6, pod: II), pa čak niti jednu moju konkretnu izjavu u tisku i/ili javnim medijima
koja bi odgovarala takvim malicioznim kvalifikacijama, iako ona od ovog suda traži da me on za takve intervjue
kazni za „verbalni napad putem tiska“ (Dokaz 4, str. 2/a), pa je stoga njezino traženje da me Sud kazni temeljem
tih i takvih paušalnih ocjena (jer moji konkretni prekršaji u tisku ne postoje, pa stoga nisu niti navedeni) neozbiljno
i žalosno.
Što se pak mojih konkretnih navoda u „obraćanjima institucijama“ tiče (Dokaz 1, str. 1; Dokaz 2, str. 10-
17, 21-45, 49-61, 82-91, 114-148; Dokaz 6, str. 2; Dokaz 9; Dokaz 10; Dokaz 12, str. 2; Dokaz 13; Dokaz 25), niti
jedno od tih obraćanja i navoda nije imalo karakter ili bilo koji od elemenata „napada“, i to sam temeljem 21
priloženog dokaza (ukupno 331 stranica dokaznih dokumenata) u mojem Očitovanju na str. 1-2 i 4-15 vrlo
detaljno dokazao, a da je tome tako, pokazuje i činjenica da niti jedna od mojih dviju disciplinskih prijava
Hrvatskoj odvjetničkoj komori (HOK) protiv Dijane Zoričić, kao niti kaznena prijava protiv dužnosnika HOK-a
Predraga Labana, Lea Andreisa i Roberta Travaša do danas nije odbačena. Štoviše, točnost svih mojih relevantnih
navoda i pravnu ispravnost mojih postupaka -- poduzetih temeljem domaćeg zakonskog akta najveće pravne snage
- Ustava RH čl. 46, a što je ovaj sud temeljem čl. 5, st. 1 Zakona o sudovima dužan uzeti u obzir -- izravno i/ili
neizravno su potvrdili: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i druge relevantne udruge za zaštitu ljudskih
prava (Dokaz 1, str.1-7); Ministarstvo Financija – Porezna uprava (Dokaz 14); I. policijska postaja Zagreb (Dokaz
2, str. 69, 71); Grad Sveti Ivan Zelina (Dokaz 2, str 14 i 37); Centar za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2,
str. 60-61); Visoki upravni sud u Zagrebu (Dokaz 2, str. 57-59); Općinski kazneni sud u Zagrebu (Podnesak od
13. 11. 2013. - Dokaz 23 i 24); Prekršajni sud u Starom Gradu s privremenim sjedištem u Hvaru (nepostojanje

1
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/166957520/O%C4%8CITOVANJE-NA-OPTU%C5%BDNI-PRIJEDLOG-ODVJETNICE-DIJANE-ZORI%C4%8CI%C4%86-od-1-7-2013
2
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout (str. 3-6)
3
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/202162167/Zapisnici-o-ispitivanju-Okrivljenika?secret_password=120hsjiwmd0j13dn0sc
4
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/202163012/Podnesak-13-11-2013

1
ikakvih mojih primanja u 2012. i 2013. godini – Dokaz 25); Prekršajni sud u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2, str. 38-
9), Porezna ispostava Hvar (Dokaz 2, str. 40); Privredna banka Zagreb (Dokaz 2, str. 41-45); Služba za
gospodarstvo - ispostava Hvar (Dokaz 2, str. 51-52), kao i Dijana Zoričić, (tada: Diana Vranković Zoričić) koja je
u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 12. 12. 2009. sama implicite priznala da mi je oduzela sredstva za život, čime mi je
osporila pravo na život, automatski time izravno prekršivši i čl. 6. i 7 Kodeksa odvjetničke etike (vidjeti detaljnije
o tome: Očitovanje, str. 2 i 7), što je u Slobodnoj Dalmaciji od 31. 3. 2012. u članku „HHO: „Ante Vranković je
u pravu“ javno potvrdio i Hrvatski helsinški odbor (Dokaz 1, str. 1).
c) Što se tiče traženja ovlaštene tužiteljice da me ovaj sud kazni za Priopćenje Udruge Juris Protecta (Dokaz
4, str. 3/c). - koja je kao i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Udruga Veronika Vere podržala moj štrajk
glađu tj. moju borbu za pravo na život koje mi je ovlaštena tužiteljica javno osporila, na to sam neočigled pravno
neutemeljeno taženje (koja kao profesionalna odvjetnica koju zastupaju dva druga odvjetnika zna da je riječ o
traženju koje je pravno neosnovano, ali ga usprkos tome ističe) već istakao prigovor promašene pasivne
legitimacije (Očitovanje, str. 6, pod: II.).
Glede pak traženja ovlaštene tužiteljice da me ovaj sud kazni za fiktivni „prijeteći dopis Hrvatskoj
odvjetničkoj komori“ od 20. 05. 2013 (Dokaz 4, str. 4/f i str. 5/a) --- iako se zapravo radilo o „Dobrohotnom
upozorenju glede izglednog uvećanja iznosa naknade štete za umišljajem uništeno mi zdravlje“ (Dokaz 21), koje
sam poslao na znanje i USKOK-u kako sam to temeljem priloženih dokumenata (Dokaz 21, str. 1) već iznio i
dokazao u svojem Očitovanju, str. 15 --- valja istaći i to da ja s Hrvatskom odvjetničkom komorom (HOK) nisam,
niti mogu biti u obiteljskim odnosima (jer je riječ o organizaciji, a ne o fizičkoj osobi) iako ovlaštena tužiteljica svojim
optužnim prijedlogom podnijetim temeljem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji implicira upravo takve, obiteljske
odnose između mene i HOK-a. Također valja naglasiti da niti ovlaštena tužiteljica (po zanimanju odvjetnica) niti
dvoje odvjetnika koji je zastupaju, uz optužni prijedlog nisu priložili svoju punomoć za zastupanje Hrvatske
odvjetničke komore, što su, obzirom da traže da me ovaj sud kazni za izmišljeno (vidjeti Očitovanje, str. 15)
nasilničko postupanje prema toj Komori, bili dužni učiniti.

II.
Optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice je činjenično neutemeljen

Da je optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice kojim ona traži da me ovaj sud kazni za „verbalni napad preko
tiska“ u cijelosti činjenično neutemeljen, detaljno sam dokazao na str. 1-2 i 4-10 mog Očitovanja. Da kratko
rezimiram:

1) Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja „iznosio neistinite tvrdnje o tome da je Dijana Zoričić
njega (mene, op. a) lišila sredstava za život“ činjenično neutemeljen, dokazano je temeljem opsežne priložene
dokumentacije u Očitovanju na str. 1-2 i 10(pod: 1). Način na koji me ovlaštena tužiteljica lišila sredstava za
život (čime mi je de iure i de facto osporila pravo na život i time prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike) je
temeljem brojnih mojoj obrani priloženih dokumenata detaljno opisan u Očitovanju na str. 2 (pod: 8, 9,
10). Tu su opsežnu dokumentaciju su detaljno proučili, te činjenicu da me ovlaštena tužiteljica doista lišila
sredstava za život i time mi osporila temeljno ljudsko pravio na život, svojom podrškom mom prosvjedu javno
potvrdili: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava u članku: „HHO: Ante Vranković je u pravu“ (vidjeti scan
tog članka dolje i Dokaz 1, str. 1);

Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere (Dokaz 1, str. 2-3) i Udruga za pravnu zaštitu Juris
protecta (Dokaz 1, str. 4-7);
Činjenicu da nemam sredstava za život, što je posljedica oduzimanja istih sredstava za život od strane
ovlaštene tužiteljice kako je to detaljno opisano u Očitovanju na str. 2 (pod: 8, 9, 10), kako je to potvrdio HHO i

2
ostale relevantne udruge za zaštitu ljudskih prava, svojim su relevantnim rješenjima službeno potvrdili: Grad Sveti
Ivan Zelina (Dokaz 2, str. 14 i 37); Centar za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2, str. 17 i 42-43); Prekršajni
sud u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2, str. 14 i 39); Visoki upravni sud u Zagrebu (Dokazu 2, na str. 57-59); Općinski
kazneni sud u Zagrebu (Podnesak od 13. 11. 2013. - Dokaz 23 i 24); Prekršajni sud u Starom Gradu s privremenim
sjedištem u Hvaru (Dokaz 25); Porezna ispostava Hvar (Dokaz 2, str. 14 i 40); PBZ (Dokaz 2, str. 41-45); Služba
za gospodarstvo - Ispostava Hvar (vidjeti Dokaz 2, str. 51-52).
Da mi je sredstva za život oduzela svjesno, potvrdila je u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 12. 12. 2009. i sama
ovlaštena tužiteljica Dijana Zoričić (tada: Diana Vranković Zoričić) (vidjeti Dokaz 2, str. 11 (bilješka 7), str. 116
i osobito str. 119/a), bahato mi javno poručivši da si sada, kad mi je ona oduzela sredstva za život u vrijeme najveće
krize u zadnjih 100 godina, „nađe(m) zaposlenje“ – iako me upravo ona u dobivanju posla znanstvenog asistenta
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u što sam uložio godine svojeg rada, svjesno minirala – kako sam to detaljno
elaborirao u mom Očitovanju, str. 2 (zadnja dva odlomka na stranici).

2) Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja „podnosio različite neosnovane prijave protiv
ovlaštene tužiteljice kao npr. podnošenje disciplinske prijave Hrvatskoj odvjetničkoj komori od 31. 01. 2012., 13.
03. 2013. i 13. 09. 2012.“ (Dokaz 4, str. 3/d) činjenično neutemeljen, detaljno sam dokazao u svojem Očitovanju
na str. 6 (pod: III.), a temeljem mojeg Otvorenog pisma predsjedniku Hrvatske odvjetničke komore g. Travašu i
njemu priložene detaljne dokazne dokumentacije koju sam priložio i ovdje (vidjeti Dokaz 2, osobito str. 12-18.).
Ukratko, radi se o tome da ni jedna od dviju mojih disciplinskih prijava poslanih Hrvatskoj odvjetničkoj
komori temeljem Ustava RH čl. 46, Zakona o odvjetništvu, Kodeksa odvjetničke etike i drugih relevantnih akata,
dana 13. 3. 2012. i 13. 9. 2012. do ovoga časa NIJE RIJEŠENA, a samim time NITI ODBAČENA, pa traženje o.
tužiteljice da me ovaj sud kazni za podnošenje tih dviju detaljno elaboriranih prijava (Dokaz 2, str. 114-148 i str.
10-17, 21-45 i 49-61) s obrazloženjem da su te prijave bile „neosnovane“, predstavlja zapravo traženje ovlaštene
tužiteljice da ovaj prekršajni sud prejudicira rješenja koja je neovisni cehovski Časni sud Hrvatske odvjetničke
komore glede te dvije moje disciplinske prijave dužan izdati, pa je to traženje i činjenično-pravno i etički gledajući
žalosno i sramotno.
Ovo i ovakvo traženje ovlaštene tužiteljice tim više čudi kada se zna da su točnost navoda mojih dviju prijava izravno
i/ili neizravno potvrdili: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava u članku: „HHO: Ante Vranković je u pravu“ (Dokaz 1, str.
1); Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere (Dokaz 1, str. 2-3); Udruga za pravnu zaštitu Juris protecta (Dokaz 1,
str. 4-7); Grad Sveti Ivan Zelina (Dokaz 2, str. 14 i 37); Centar za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2, str. 17 i 42-43);
Prekršajni sud u Sv. Ivanu Zelini (Dokaz 2, str. 14 i 39); Visoki upravni sud u Zagrebu (Dokazu 2, na str. 57-59); Općinski
kazneni sud u Zagrebu (Podnesak od 13. 11. 2013. - Dokaz 23 i 24); Prekršajni sud u Starom Gradu s privremenim sjedištem
u Hvaru (Dokaz 25); Porezna ispostava Hvar (Dokaz 2, str. 14 i 40); PBZ (Dokaz 2, str. 41-45); Služba za gospodarstvo -
Ispostava Hvar (vidjeti Dokaz 2, str. 51-52), pa ovlaštena tužiteljica traži da se ovaj sud svojom presudom suprotstavi svima
njima, što je neozbiljno, blago rečeno.
Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja „ovlaštenu tužiteljicu proglašavao gorom od ubojice“ (Dokaz 4, str. 3/d)
činjenično neutemeljen tj. neistinit i naprosto svjesno lažan, dokazao sam u svojem Očitovanju na str. 6-7 (pod: III.). Ja to
nikada i nigdje nisam tvrdio, no sve i da jesam, ili ako netko drugi to bude tvrdio, time neće nažalost izreći ništa neistinito, pa
samim time niti kažnjivo, jer je doista istina da Darko Zadro --- kojeg sam u više navrata spomenuo u kontekstu Hrvatske odvjetničke
komore (a ne ovlaštene tužiteljice!) koja je njegovo divljačko kršenje Kodeksa odvjetničke etike tolerirala ne kažnjavajući ga punih 7 godina, sve dok
on koncem 2011. godine nije bez ikakvog razloga ubio Jakšu Denicha --- doduše jest kao i ovlaštena tužiteljica članovima svoje obitelji
prijetio smrću (usporediti Dokaz 7 str. 13 i Zapisnik o ispitivanju svjedoka prof. Branimira Besaka5), ali ipak nikome od njih
nije oduzeo sredstva za život i time im osporio pravo na život što je meni učinila ovlaštena tužiteljica, a što je potvrdio izravno
HHO (Dokaz 1, str. 1) i druge udruge za zaštitu ljudskih prava, a neizravno i brojne državne instance (Očitovanje, str. 1-2
(pod: A)).

3) Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja „upućivao obavijesti Veleposlanstvu SR Njemačke u
Zagrebu, navodeći neistine i uvrede na račun ovlaštene tužiteljice, kao npr. 20.12.2012., 21.01.2013. i 01.02.2013.
u kojima između ostalog uspoređuje ovlaštenu tužiteljicu s Darkom Zadrom koji je osuđen za ubojstvo, te tereti
ovlaštenu tužiteljicu i Hrvatsku odvjetničku komoru za korupciju.“ (Dokaz 4, str. 3/b) činjenično neutemeljen, tj.
da je riječ o vrlo lako provjerljivoj, očitoj laži, detaljno sam dokazao u svojem Očitovanju na str. 4-5 (pod: I.).
Kada se naime pogledaju moji dopisi Veleposlanstvu SR Njemačke s navedenim nadnevcima (Dokaz 6,
str. 2; Dokaz 26; Dokaz 27) odmah se uočava da ja u tim dopisima (pa ni inače) Darka Zadru uopće nisam
uspoređivao s ovlaštenom tužiteljicom, već sam njegov slučaj navodio kao ilustraciju „nevjerojatne korupcije u
radu odgovornih osoba HOK-a“. Zadro, naime, za svoje brojne prekršaje i kaznena djela o kojima su opsežno
pisali svi hrvatski mediji, koje je počinio u desetogodišnjem(!) razdoblju od 2002. do 2011. (usmene i pismene
prijetnje smrću, premlaćivanje, pucnjava, obračun vatrenim oružjem i ranjavanje, dilanje droge, plesanje (polugol)
po krovu zgrade predsjednice Suda u Vinkovcima – vidjeti Dokaz 7, str. 13/a) za koja (prijetnje smrću) je i
pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu od 6 mjeseci, od Hrvatske odvjetničke komore nikada nije disciplinski

5
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013, str. 5

3
sankcioniran, sve dok čovjeku kojeg uopće nije poznavao, ocu četverogodišnjeg djeteta Jakši Denichu, dana 15.
rujna 2011. nadrogiran nije pištoljem prosuo mozak. No, kako ćemo to uskoro vidjeti, ovo nažalost nije niti jednini,
niti najgori primjer i dokaz radikalne korupcije u radu disciplinskih tijela HOK-a (detaljnije o tome vidjeti ovdje
na str. 6-7) iako je možda najslikovitiji.
Što se pak tiče istih mojih obavijesti Veleposlanstvu SR Njemačke u Zagrebu (Dokaz 6, str. 2; Dokaz 26;
Dokaz 27), vrlo jasno je vidljivo da ja u njima za korupciju uopće ne teretim ovlaštenu tužiteljicu, kao što ona u
svojem optužnom prijedlogu to neistinito, zapravo svjesno lažno tvrdi (Dokaz 4, str. 3/b i Dokaz 4, str. 3/g), pa
čak ni Hrvatsku odvjetničku komoru u cjelini, već samo 3 posve konkretne osobe iz čelništva HOK-a: Predraga
Labana, Lea Andreisa i Roberta Travaša, što uostalom bjelodano potvrđuje i moj odgovor na upit iz USKOK-a,
glede moje predmetne prijave za korupciju među čelnicima HOK-a, poslan 22. 1. 2013. (Dokaz 10). Da su moje
tvrdnje glede korupcije u HOK-u utemeljene, nepobitno dokazuje (i) činjenica da USKOK moju prijavu protiv
Labana, Andreisa i Travaša iz siječnja 2013. do dan-danas, tj već više od godinu dana, NIJE ODBACIO.

OBRAZLOŽENJE
Činjenično-pravni temelji kaznene prijave protiv HOK-ovih dužnosnika (prijava nije odbačena!)
i razlozi mojeg štrajka glađu o kojem se afirmativno izrazio HHO i druge relevantne udruge
Premda su među dokazima koje sam ovome sudu priložio uz svoju obranu na više mjesta vrlo podrobno izneseni razlozi mojeg štrajka
glađu, kao i činjenično-pravni temelji moje kaznene prijave za korupciju protiv trojice spomenutih dužnosnika HOK-a (vidjeti Dokaz 2, str. 10-
17, str. 1-4 i priložene dokumente, te Dokaz 12, str. 1-4 i priložene dokumente), ovdje je nužno u najkraćim crtama (te stoga nažalost vrlo
šturo, bez spomena mnogih bitnih činjenica i okolnosti) iznijeti o čemu se radi, premda bi radi potpunog uvida u relevantna zbivanja bilo
dobro da se ovaj sud o relevantnim činjenicama informira i u izvornome, neskraćenome obliku na gore navedenim mjestima (Dokazi 2 i 12).
Posebno tu ističem važnost Dokaza 2, (osobito str. 10-17) koji je krucijalan, pa ga je ovlaštena tužiteljica stoga i prešutjela kao da on ne postoji,
iako se nalazi na stranici na Scribd.com kao i svi ostali dokumenti na koje se pozvala, dok sam se pak ja u svojoj obrani tj. Očitovanju na
optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice od 30. 9. 2013. zbog cjelovitosti prikaza cjelokupne ovdje relevantne situacije referirao najviše upravo
na taj dokaz, a osobito stranice 10-17.

I. Nezakonito i neetično postupanje ovlaštene tužiteljice kojim mi je ona osporila pravo na život, što je
potvrdio i HHO (Dokaz 1, str. 1)
Čitava ova izuzetno teška i tragična situacija u kojoj se nalazim, vuče svoje korijene od veljače 1982. kada se ovlaštena
tužiteljica odrekla naše pok. mame Anice proglasivši je u svojoj pisanoj izjavi na Centru za socijalnu skrb lošom majkom, nakon čega
je pok. mama počinila samoubojstvo, prethodno kazavši susjedi Marici Gagić da njezin život više nema smisla, jer je se njezina kćer
odrekla (vidjeti Dokaz 2, str. 10 i Zapisnik o ispitivanju svjedokinje Marice Gagić u ovom predmetu dana 10. 10. 2013.6). Postoji cijeli
niz objektivnih razloga zbog kojih je ovo odricanje toliko pogodilo pok. mamu, te ih je ovdje nemoguće sve detaljno obrazlagati (neki
od njih spomenuti su ovdje na str. 19-20), no bitno je napomenuti da ih je ovlaštena tužiteljica sve to znala, ali se ipak pok. majke
javno odrekla. Da je mamina smrt nastupila na mah, dokazuje i njezin nedovršeni „Autoportret sa sinom Antom“ (vidjeti sliku dolje -
lik sina tj. mene s lijeve strane ostao je u skici olovkom i nikad nije naslikan u ulju kao ostatak slike) iz 1982. godine: jasno je da je
osoba koja naslika 2/3 neke slike u ulju na platnu namjeravala tu sliku i dovršiti tj. naslikati čitavu sliku, te se očito nije namjeravala
ubiti, ali da je to zbog nekog iznenadnog događaja započeti posao tj. sliku bila spriječena dovršiti. Koji je to iznenadni događaj bio,
jasno je iz spomenutog iskaza svjedokinje Marice Gagić od 10. 10. 2013.

Anica Vranković (1939. - 1982.): Autoportret sa sinom Antom, 1982., nedovršeno

6
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout (str. 3-4)

4
Odmah nakon majčine smrti uzrokovanje njezinim odricanjem, ovlaštena tužiteljica je prisvojila cjelokupne iznose majčinih
mirovina što pokazuju sačuvani odresci tih mirovina na kojima se nalazi jedino njezino ime (Dokaz 2, str. 121-122), premda sam se u
to doba i ja nalazio na školovanju (Dokaz 2, str. 123-125). Ovlaštena tužiteljica je dakle prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina,
premda je – kako mi je to još pred desetak godina rekla tadašnja predsjednica Općinskog suda u Sv. Ivanu Zelini – po Zakonu o
nasljeđivanju, čl. 125 i 126 ovlaštena tužiteljica iza majčine smrti trebala biti proglašena nedostojnom nasljeđivanja majčine imovine,
jer ne samo da joj nije pružila nužnu pomoć, već je svojim odricanjem koje je u ovom postupku potvrdila i svjedokinja Marica Gagić,
uzrokovala majčinu smrt malo iza njezina 43. rođendana. Ja sam tada imao 9 godina (slika na str. 4).
Zanimljivo je vidjeti na što je ovlaštena tužiteljica trošila nezakonito prisvojene majčine mirovine: najprije, tu su 2 bunde u
4 godine (vidjeti fotografije u Dokazu 2, str. 126), putovanja u Lenjingrad, London, Prag i Hag, šestogodišnji tečaj francuskog jezika
(Dokaz 2, str. 127!) kojeg na kraju ne govori (Dokaz 2, str. 152!), luksuzna knjiga na otplatu o masaži (Dokaz 2, str. 128) i sl.
Slično kao u majčinom, ovlaštena tužiteljica je nažalost postupila i u očevu slučaju, sada kao profesionalna odvjetnica,
odbivši za spas očeva života prodati svoj dio u nedovršenoj kući u Zelini (naslijeđen iza majke koje se pismeno odrekla) čime je
onemogućila čitavu prodaju a time i spas očeva života (nesuđeni kupac g. Matura se takvom njezinom bešćutnom postupanju
godinama kasnije čudio!). Tata je radi toga cca 18-20 mjeseci kasnije nego da je ta nedovršena kuća prodana otišao na hitnu operaciju
srca, u puno lošijem stanju nego da je otišao 18 mjeseci ranije, te je na operaciji doživio infarkt i nedugo potom umro.
Ovlaštena tužiteljica je i iz takvog tragičnog slijeda događaja izvukla obimnu materijalnu korist, samo mjesec dana nakon
očeve smrti (umro u 57. godini – vidjeti sliku dolje, ja sam tada imao 23 godine) lažno prijavivši svoje prebivalište u Sv. Ivanu
Zelini, kako na svoju odvjetničku kancelariju u Zagrebu u kojoj je tada imala 5 zaposlenih ne bi plaćala prirez (detaljno o tome:
Dokaz 9 (str. 1-48) i Dokaz 14), a što joj pok. otac kao poštenjačina za života nije odobravao.

Dinko Vranković (1939. – 1996.)

Obzirom da je ovako postupila prema vlastitoj majci i ocu koji su joj dali život i priušćivali sve što su mogli, doista
nije čudo da je ovlaštena tužiteljica na sličan način postupila i prema meni, svojem 7 godina mlađem bratu.
Tri mjeseca nakon očeve smrti 1996., takvo svoje postupanje prema meni mi je najavila uhvativši me za gušu, i –
premda je od mene 25 cm niža – podigla me, tresući me, vičući mi u lice da će me: „ubit, zaklat i uništit“, i da: „nek ja odem
po nož, da me zakolje“, o čemu sam, nakon jednog njezinog sličnog rabijatnog nasrtaja (Dokaz 9, str. 15) pisao u „Zelinskom
glasniku“ 2002. (Dokaz 36/a).
Ono što se zarekla 1996., ovlaštena tužiteljica je nažalost i napravila: najprije me minirala u pravodobnom završetku
studija arheologije i povijesti umjetnosti na kojem me nakon primitka Rektorove nagrade 1995. godine bio čekao posao
asistenta (način na koji je to učinila opisan je u Dokazu 36/b), svjesno mi time uništivši budućnost u koju sam uložio mnoge
godine rada i odricanja, učinivši me time ovisnim o iznajmljivanju 2 apartmana u vikendici koju sam s pok. ocem gradio (dok
je ona ljetovala drugdje), a onda me, na način koji sam temeljem priloženih dokumenata detaljno iznio u Dokazu 2, 116-119,
133-141 lišila i mogućnosti stjecanja skromnih sredstava za život od iznajmljivanja tih dvaju apartmana (3 i 6 kreveta) od čega
sam do 2009./2010. godine bio skromno živio. Time mi je osporila Ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčeno
temeljno ljudsko pravo na život, čime je ujedno direktno prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike, što je javno potvrdio i
HHO (Dokaz 1, str. 1).
Ono što je vrlo znakovito je da ovlaštena tužiteljica takvo svoje krajnje destruktivno postupanje nikada, sve do
podnošenja ovog optužnog prijedloga 1. 7. 2013. nije ni negirala. Novinar „Slobodne Dalmacije“ Mirko Crnčavić, koji je 2009.,
pisao o mojem štrajku glađu ispred suda u Starom Gardu na Hvaru na kojem me ovlaštena neustavno lišila sredstava za život,
bio je zapanjen činjenicom da me ona „u novonastalim okolnostima nije podsjetila, niti osobnim kontaktom pokušala odvratiti
od daljnjeg štrajka glađu“ (Slobodna Dalmacija, 1. 12. 2009., str. 26). Štoviše, ona je „novonastale okolnosti“ tj. moj štrajk
glađu - odvjetnički snalažljivo - iskoristila da me temeljito medijski okleveće, nastojeći me tako, nakon što me na nezakonit

5
način dovela u bezizlaznu situaciju, temeljito javno ocrniti kao i pok. majku 1982. godine, navevši je time na samoubojstvo
(vidjeti o tome Zapisnik o ispitivanju svjedokinje Marice Gagić), čemu se je obzirom na težinu situacije u koju me dovela (što
je potvrdio i HHO! – Dokaz 1, str. 1), opravdano i logično mogla nadati i u mom slučaju.
U Odvjetničkoj komori, kojoj sam se obratio početkom 2010. godine slijedeći savjete nekolicine odvjetnika koji su
me poučili da osporavanje prava na život predstavlja težak etički prekršaj, rečeno mi je da im je „moj slučaj“ poznat i da su u
tom smislu već počeli postupati (kasnije se ustanovilo da je riječ o predmetu br. 8714/09 – vidjeti Dokaz 2, str. 33), te da nek
im pošaljem svoju formalnu disciplinsku prijavu, što sam ja 17. 1. 2010. i učinio.
Obzirom da je osporavanje mojeg prava na život na način oduzimanja sredstava za život od strane ovlaštene
tužiteljice, odvjetnice Dijane Zoričić, nastupilo tek u periodu od lipnja do rujna 2010. (vidjeti o tome Dokaz 2, str. 3-4 (pod:
6)), ja sam u svojoj prijavi od 17. siječnja 2010., kao i u njenoj dopuni od 16. travnja 2010. mogao prijaviti samo njezine 24
klevete u medijima protiv mene, kao i navesti činjenicu da je od nepružanja nužne pomoći pok. ocu ona izvukla veliku
materijalnu korist, lažno prijavivši svoje prebivalište u očevu derutnom montažnom stanu u Sv. Ivanu Zelini kako na prihode
od svoje odvjetničke kancelarije u Zagrebu ne bi plaćala zagrebački gradski prirez (sliku navedenoga stana vidjeti u Dokazu 2, str.
131, a detaljno o svemu tome Dokaz 9 i Dokaz 14 kojim mi je glede mojih tvrdnji ravnateljica Ministarstva financija – Porezne uprave dala za
pravo). Naime, u siječnju i travnju 2010. ja još nisam mogao prijaviti osporavanje mojeg prava na život od strane ov. tužiteljice,
odvjetnice Zoričić, obzirom da je ono nastupilo tek 2-6 mjeseci kasnije (Dokaz 2, str. 12).

II. Porezna uprava Ministarstva financija je potvrdila da je službeni stav disciplinskog suda Hrvatske
odvjetničke komore iz svibnja 2010. da odvjetnici nisu dužni plaćati porez - nezakonit (Dokazi 9 i 14)!
Na moje iskreno zaprepaštenje, mjesec dana nakon mojeg slanja dopune disciplinske prijave HOK-u u travnju 2010.,
početkom svibnja 2010. ta je moja prijava odbačena, i to bez i jedne riječi konkretnog obrazloženja, tek s kratkim navodom
da „u postupanju prijavljene odvjetnice nema elemenata teže niti lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva“ (Dokaz 2, str.
13 i str. 33), što je obzirom da sam uz brojna kaznena djela klevete u svojoj prijavi dokazao i kazneno djelo utaje poreza za
koje Kazneni zakon danas propisuje 3-10 godina zatvora doista nevjerojatno, jer iz tog potpisom i pečatom ovjerenog navoda
odgovorne osobe HOK-a izravno proizlazi da je službeno stajalište HOK-a da odvjetnici nisu dužni govoriti istinu, niti da su
dužni plaćati porez što je koliko sramotno, toliko i znakovito!
Početkom siječnja 2013. sam ravnateljici Porezne uprave gđi Čavlović Smiljanec poslao upit da li je tome doista tako,
tj. da li je doista točno da odvjetnici nisu dužni plaćati porez, kako je to HOK implicite ustvrdio, navevši da u neplaćanju poreza
tj. prireza koje sam im prijavio, i koje oni zbog čak 95 nepobitnih dokaza priloženih mojoj prijavi od 16. 4. 2010. nisu niti
negirali, „nema elemenata teže niti lakše povrede dužnosti odvjetništva“ (upit gđi Čavlović Smiljanec priložen je kao Dokaz 9).
Sredinom veljače sam od gđe Čavlović Smiljanec dobio sljedeći odgovor: „Vezano za Vaš upit o obvezi odvjetnika da
podmiruju svoje porezne obveze… …napominjemo da je jedna od osnovnih obaveza poreznog obveznika da podmiruje svoje
porezne obaveze“ (vidjeti Dokaz 14). Iz te konstatacije čelnice Porezne uprave jasno proizlazi da je HOK u svibnju 2010.
NEZAKONITO ODBACIO (Dokaz 2 str. 33) moju disciplinsku prijavu od 16. 4. 2010. (Dokaz 2, str. 28-32), jer plaćanje poreza
i prireza po zakonu očito ipak spada u dužnosti svakog poreznog obveznika, pa dakle i odvjetnika, te je stoga „argumentacija“
HOK-a da u dokazanom sedmogodišnjem (1996. – 2003.) utajivanju prireza od strane njihove kolegice Dijane Zoričić „nema
elemenata teže niti lakše povrede dužnosti odvjetništva“ posve neutemeljena i nezakonita, baš kao i HOK-ovo odbacivanje
moje prijave od 16. 4. 2010. s takvim skandaloznim „obrazloženjem“, koje je HOK početkom 2013. neplanirano koštalo
obaveze uvođenja fiskalnih blagajni u odvjetništvo, i HOK-ova sramnog povlačenja s time povezanog zahtjeva za ocjenu
ustavnosti Zakona o fiskalizaciji s Ustavnoga suda, o čemu sam već pisao u svom Očitovanju na str. 8.
Nakon što sam naivno pokušao sudskim putem uvjeriti HOK da u slučaju moje disciplinske prijave ipak izvrši svoje
zakonske obaveze (Dokaz 2, str. 13), odlučio sam u siječnju 2012. za savjet u mojoj doista teškoj situaciji u koju sam doveden
nezakonitim i neljudskim postupanjem odvjetnice Diane Zoričić i HOK-a upitati jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih
zagrebačkih odvjetnika, g. Jadranka Črnka. On mi je, kao i gđa Tamara Abel koja se u međuvremenu razočarana povukla s
funkcije disciplinske tužiteljice HOK-a, kazao da Komori ponovno pošaljem disciplinsku prijavu s dokazima da mi je Dijana
Zoričić doista osporila pravo na život oduzevši mi sredstva za život, ali je dodao da se on na mojem mjestu ne bi previše nadao
nekom logičnom ishodu te prijave, jer da „disciplinski sud HOK-a već desetak godina ne radi kako treba“, što mi je indirektno
potvrdila i gđa Abel, dodavši da je to i bio glavni razlog njezina povlačenja s mjesta HOK-ove disciplinske tužiteljice pred par
godina (Dokaz 2, str. 13-14, i str. 96).
Faksiravši novom disciplinskom tužitelju HOK-a Predragu Labanu glavne materijale o „mom slučaju“, nazvao sam ga
14. 2. 2012., da čujem njegovo mišljenje, obzirom da sam sada u odnosu na svoju prijavu iz 2010. posjedovao 13 novih dokaza
(izdanih od: Grada Sv. I. Zelina, Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, Porezne ispostave Hvar i Privredne banke Zagreb) da mi je
njegova kolegica Diana Zoričić oduzela sredstva za život, a koje dokaze sam još 31. 1. 2012. poslao HOK-u (Dokaz 2, str. 34-
36)., te 14. 2. 2012. i Labanu u njegov odvjetnički ured.

III. HOK-ov disciplinski tužitelj Predrag Laban: „Ja sam volonter, zašto bi vam ja to riješio?“
Nakon par uvodnih rečenica, g. Laban mi je bez mnogo okolišanja rekao: „Ja sam volonter, zašto bi vam ja to riješio?“
(Dokaz 2, str. 15, 84).
Na te Labanove riječi ja doista nisam imao što reći, obzirom da je iz te njegove rečenice bilo jasno da on smatra da
osim same činjenice da je to njegov posao, potrebno i „nešto“ drugo da bi on moj predmet riješio.
Što je bilo to „nešto“ drugo pokazuje primjer jednog drugog bivšeg dužnosnika HOK-a, Marijana Hanžekovića, kojeg
je USKOK također istraživao zbog primanja mita, ali je predmet pao u zastaru (Dokaz 12, str. 11-14 = Dokumenti 7-9).

6
Nekoliko trenutaka kasnije, s osjetnim nezadovoljstvom u glasu, Laban mi je kazao da ću odgovor na svoj dopis --
kojim sam 31. 1. 2012. bio tražio da HOK unutar disciplinskog postupka kojeg je sama Komora protiv svoje članice Diane Zoričić pokrenula još
2009. pod brojem 8714/09, temeljem 13 novih dokaza riješi „moj slučaj“ -- dobiti uskoro.

IV. Laban se pravi lud: na traženje glede predmeta 8714/09, šalje odgovor glede predmeta Pr-12/2010
Odgovor kojeg sam od Labana dobio 2 tjedna kasnije, 27. 2. 2012. bio je zbilja nevjerojatan: svjesno me optužio tj.
oklevetao da sam ja od Komore tražio da ona „nezakonito reaktivira već završeni predmet…“ „pod gornjim brojem Pr-
12/2010“ (Dokaz 2, str. 46/a, b), iako se taj broj predmeta u mojem dopisu od 31. 1. 2012. nigdje ne spominje (vidjeti o tome
Dokaz 2, str. 34-35), pa je jasno da se tu radi o Labanovoj svjesnoj podvali, tim više što se iz istog mog dopisa jasno vidi da
sam ga ja poslao HOK-u povodom predmeta 8714/09 kojeg je protiv svoje članice Diane Vranković Zoričić dana 16. 11. 2009.
pokrenula sama Hrvatska odvjetnička komora (Dokaz 2, str. str. 34/a, 35, a usporediti i str. 33).

V. Nova disciplinska prijava od 13. 3. 2012. na koju (kao niti na onu od 13. 9. 2012.) još nisam dobio odgovor
Shvativši da je nerealno da od disciplinskog tužitelja Labana očekujem da on „moj slučaj“ riješi unutar predmeta
kojeg je 2009. pokrenula sama Komora, dana 13. 3. 2012. sam tadašnjem predsjedniku HOK-a Leu Andreisu i disciplinskom
tužitelju Labanu u 2 različita primjerka poslao svoju novu disciplinsku prijavu, u kojoj sam temeljem 13 novih, mojoj prvoj
prijavi od 16. 4. 2010. nepriloženih dokumenata dokazao da mi je odvjetnica Diana Vranković Zoričić doista oduzela sredstva
za život, (Dokaz 2, str. 4 (pod: 6.), 15, 115-116); čime je izravno prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike.
Tih 13 dokaza priloženi su i ovdje u Dokazu 2, str.: 120, 132-143), pa je dakle: 1) po predmetu moje prijave, i: 2) po
priloženim dokazima od kojih sam do mnogih uspio doći tek nakon podnošenja moje prijave moje prijave 16. 4. 2010. (vidjeti
nadnevke dokumenata/dokaza u Dokazu 2, str. 133, 134, 135, 136, 142, 143), moja prijava od 13. 3. 3012. bila: - i po predmetu
prijave; - i po novim dokazima, sasvim različita od prijave iz 2010.
Uz tih 13 prijavi od 13. 3. 2012. priloženih novih dokaza, izdanih od Grada Sv. Ivan Zelina, Prekršajnog suda u Sv.
Ivanu Zelini, Porezne ispostave Hvar i Privredne banke Zagreb, Hrvatskoj odvjetničkoj komori sam naknadno, dana 16., 21. i
24. 5. 2012. poslao i nove, dodatne dokaze koje je izdala Služba za Gospodarstvo – Ispostava Hvar i Visoki upravni sud u
Zagrebu (vidjeti Dokaz 2, str. 16 i 49-52, 57-59, kao i nadnevke na tim novim dokazima), a koji su dodatno dokazivali ionako
već očiglednu činjeničnu točnost tj. istinitost navoda disciplinske prijave od 13. 3. 2012.
Sve te nove dokaze, tj. ukupno 30 dokaza kasnijih od 10. 5. 2010. poslao sam HOK-u iznova u prijavi od 13. 9. 2012.,
o čemu sam predsjedniku HOK-a Travašu u Otvorenom pismu od 22. 10. 2012. (Dokaz 2, str. 4) napisao:
„Da ste pogledali moju prijavu od 13. 3., već bi po nadnevcima priloženih dokaza (dolje navedeni podebljano) vidjeli da mnogi od njih
nose nadnevke nakon 10. 5. 2010. kada je moja prijava od 17. 1. 2010. odbačena, a u sljedećoj Vam tablici navodim i svih 30 novih dokaza koje sam
13. 9. priložio uz svoju konačnu prijavu čiji tekst i dokazi se nalaze ovdje na str. 10-17 i 21-45 te 49-61, a na koju još nisam dobio odgovor:
Dokazi 3-6, (13. 3. – tekst tužbe) - nadnevak 13. 3. 2012.; Dokaz 7, nadnevak 31. 3. 2012.; Dokaz 15, (13. 3. – Dokaz 3) – nadnevak 12. 5. 2010.
Dokaz 16-18, nadnevak 31. 3. 2012.; Dokaz 19, (13. 3. – Dokaz 16) - nadnevak 10. 11. 2010.; Dokaz 20-21, (13. 3. – Dokaz 17-18) - nadnevak 14. 12. 2010.
Dokaz 22, (13. 3. – Dokaz 19) - nadnevak 27. 10. 2011. ; Dokazi 23-27 (13. 3. – Dokaz 20-24); Dokaz 31-2; Dokaz 33-34, nadnevak 25. 2. 2011.
Dokaz 35-36; Dokaz 37; Dokaz 39-40, nadnevak 25. 4. 2012; Dokaz 41, nadnevak 25. 4.1012.; Dokaz 42-43, nadnevak 07. 09. 2012.“

VI. Kršeći zakone i svoje cehovske obaveze HOK ljude sustavno tjera u očaj i navodi na samoubojstva
Ne dobivši na svoju prijavu u zakonom propisanom roku odgovor, što me nakon spomenutog Labanova arogantnog i na očigled
klevetničkog dopisa od 27. 2. 2012. nije ni začudilo, a obzirom da sam u međuvremenu ostao bez ikakve mogućnosti preživljavanja ne mogavši
(kao i stotine tisuća drugih) naći posao, te prodavši sve što sam mogao prodati, i zaduživši se (i po nekoliko puta!) na sve moguće strane, dana
27. 3. 2013. sam, postupajući u nuždi (Zakon o obveznim odnosima, čl. 1052) - kako bih time obranio svoje ustavom i međunarodnim
konvencijama zajamčeno temeljno ljudsko pravo na život koje mi je od HOK-ove članice, ovdje ovlaštene tužiteljice odvjetnice Dijane Zoričić
nezakonito i neetično osporeno, što je službeno potvrdio i HHO (Dokaz 1, str. 1), započeo štrajk glađu ispred odvjetničkog ureda predsjednika
HOK-a Lea Andreisa, kako bih time upozorio našu javnost na činjenicu da HOK u mojem slučaju ne rješavajući moju disciplinsku prijavu od 13.
3. 2012. (a kasnije niti onu od 13. 9. 2012.) ne izvršava svoje zakonske obaveze, i krši moja ljudska prava koja je u konkretnom slučaju po
zakonu i svojim cehovskim pravilima i obavezama dužan braniti. Kako sam na to već upozorio u svojem Očitovanju na str. 4, u srpnju 2013.
se pokazalo da je HOK na identičan nezakonit način - nerješavanjem prijava tj. disciplinskih postupaka postupao i u drugim slučajevima (na
što su me u HHO-u kojima je to bilo poznato upozorili još 2012.), navevši tim svojim nezakonitim radom u zadnje 2 godine najmanje 5 ljudi
na samoubojstvo (među njima i dvojicu očeva troje djece - Dokaz 8 str. 1-5) i omogućivši Darku Zadri da kao redovni, za svoje desetogodišnje
rabijatno kršenje Kodeksa odvjetničke etike (o tome vidjeti ovaj podnesak str. 3 i Dokaz 7, str. 13/a) nikad sankcionirani član, iz čista mira
ubije oca četverogodišnjeg djeteta Jakšu Denicha (Dokaz 7, str. 11-13).

VII. Laban i dalje laže, a novi predsjednik HOK-a Travaš indirektno službeno priznaje da je toga svjestan
Kako se to može vidjeti iz dopisa kojeg mi je uputio novi predsjednik HOK-a Robert Travaš, njemu je „dana informacija“ da je
razlog nerješavanja moje disciplinske prijave od 13. 3. 2012. taj što je Disciplinsko tužiteljstvo HOK-a tu moju prijavu „ocijenilo kao dopis, a
ne novu prijavu iz razloga što u istome nije bilo novih činjenica niti dokaza koji ranije već ne bi bili izneseni“ (vidjeti Dokaz 2, str. 3 (pod: 6))

No, ako se pogledaju moje disciplinske prijave od 13. 3. 2012. (Dokaz 2, str. 115-148) i onu od 13. 9. 2012. (Dokaz 2, str. 10-17, 21-
45 i 49-61) na koju također nisam dobio nikakav odgovor, za što mi nije dano nikakvo, pa ni --– kako ćemo uskoro vidjeti u slučaju prijave od
13. 3. 2012. - lažno obrazloženje --- već na prvi pogled iz sadržaja tih dviju prijava je jasno da je disciplinski tužitelj Predrag Laban o sadržaju
tih prijava lagao --- što je i Andreisu i Travašu koji obje te prijave imali u vlastitim rukama (vidjeti Dokaz 2, str. 3 (pod: 6)) bilo znano od prvog
časa, jer su one sadržavale čitav ni novih dokumenata – ona od 13. 3. 2012. – 13 dokumenata, a ona od 13. 9. 2012. – 30 dokumenata, koji
mojoj, nezakonito odbačenoj prijavi od 16. 4. 2010. nisu bili, niti su uglavnom uopće mogli biti priloženi jer su od te prijave kasniji, što je,
ponavljam, očito već na prvi pogled iz datuma nastanka tih dokumenata --- jasno je da je Laban imao neki drugi razlog zbog kojeg ne rješava
moju/e disciplinsku/e prijavu/e, jer je za razlog koji je on naveo, očito da bio njegova svjesna laž.

7
Obzirom da je riječ o doista očiglednoj laži, ne čudi da je predsjednik HOK-a Travaš napisao da mu je to „dana informacija“ (Dokaz
2, str. 7/b), pa on ni ne tvrdi da je ta informacija točna, nego samo da mu je dana, čime indirektno priznaje da je svjestan da ona nije točna,
na što sam ga ja u svojim dopisima od 13. 9. i 22. 10. 2012. (Dokaz 2, str. 3-4 (pod: 6)) bio izrijekom upozorio.
Kako sam to u prijavi USKOK-u već detaljno dokazao (Dokaz 10, str. 1-2), i prijašnjem predsjedniku HOK-a Leu Andreisu i sadašnjem
Robertu Travašu bilo je i jest od prvog časa poznato da HOK-ov disciplinski tužitelj Predrag Laban (iz “volonterskih razloga“) krši Statut i
zakone, tj. da svjesno odbija izvršiti HOK-ove zakonske te domaće i međunarodne cehovske obaveze (počinjajući pritom kaznena djela
iznuđivanja mita i zloporabe položaja i ovlasti za koja KZ propisuje do 8 godina zatvora), te su, ne pokrećući protiv njega stegovne i druge
mjere, i Andreis (što zaključujem iz njegovih brojnih ogluha na moje dopise u periodu od 21. 3. – 5. 7. 2012. i iz njegove lažne prijave protiv
mene za koju mi je sam načelnik I. PP Zagreb g. Zvonimir Petrović pismeno službeno potvrdio da nije imala temelja (Dokaz 2, str. 68-69), iz
Andreisova huliganskog uličnoga napada na mene kojom prigodom je ostavio svoje otiske prstiju (Dokaz 2, str. 70-71) i iz njegovih dviju
kleveta protiv mene u tisku (Dokaz 2, str. 4 (pod: 8.) i str. 17-18)) i Travaš (što u zaključujem iz njegove ogluhe na moj konkretni javni upit od
24. 1. 2013.7), očito djelujući s Labanom u dosluhu, svjesno počinili kaznena djela nesavjesnog rada u službi, za koje zakon propisuje do 3
godine zatvora.
Sve sam te činjenice detaljno izložio u svojoj kaznenoj prijavi USKOK-u (Dokaz 10, str. 1-2), koji tu prijavu sve do dana današnjeg,
više od godinu dana nakon podnošenja nije odbacio, što je najbolji pokazatelj njezine utemeljenosti.

VIII. Kaznena djela visokih dužnosnika HOK-a
Umjesto da riješe moje disciplinske prijave i da time djelujući prema svojim zakonskim obavezama izvrše legalan i
legitiman pritisak na svoju kolegicu da mi vrati sredstva za život (koja zbog nepružanja nužne pomoći roditeljima [vidjeti ovdje
str. 4-5], po zakonu nije ni trebala dobiti, i kojima se uostalom već desetljećima ni ne služi) dužnosnici HOK-a su moj predmet
nezakonito i neetično „rješavali“:
1) službenom apologijom teškog kaznenog djela utaje poreza /Tamara Abel/ (Dokaz 9) ;
2) ogluhama /njih do sada preko 30!: Predrag Laban, Leo Andreis, Robert Travaš, Upravni odbor HOK-a/ (Dokaz 2, str. 97);
3) lažnom prijavom policiji /Andreis/ za koju je načelnik I. PP Z. Petrović potvrdio da nije imala osnova (Dokaz 2, st. 68-69);
4) opetovanim klevetama /Andreis, Laban/ u najtiražnijim hrvatskim tiskovinama (Dokaz 2, str. 4, 17-18, 85, 97);
5) uličnim nasiljem (!) koje dokazuju sačuvani otisci prstiju /Leo Andreis/ (Dokaz 2, str. 70-71)
Svojim postupanjem, primjerenim mafiji, a ne odvjetničkoj komori, oni su svjesno počinili (te djelomice još uvijek
počinjaju) kaznena djela:
1) iznuđivanje mita /Predrag Laban/ (Dokaz 2, str. 15, 84);
2) zloporaba položaja i ovlasti /Predrag Laban/ (Dokaz 2, str. 15, 84);
3) nesavjestan rad u službi /Leo Andreis, Robert Travaš/ (Dokaz 10);
4) kleveta /Biserka Barac/ (Dokaz 2, str. 150-151);
5) kleveta putem tiska /Predrag Laban, Leo Andreis/ (Dokaz 2, str. 17-18);
6) krivotvorenje službene isprave /Robert Travaš/ (Dokaz 2, str. 1 (pod: 1));
7) širenje lažnih i uznemirujućih glasina /vjerojatno L. Andreis/ (Dokaz 2, str. 68-69);
Obzirom na enormnu količinu bezakonja u radu HOK-a koji bi trebao biti jedan od stupova pravne države, a svojim radom na
način zločinačke organizacije predstavlja njezinu izravnu negaciju, pravo je čudo da je HOK u zadnje 2 godine (ne)izravno skrivio smrt
svega 6 (5 samoubojstava i 1 ubojstvo), a ne još i više osoba (vidjeti o tome Očitovanje, str. 4-5 i ondje navedene dokaze).

IX. Oštećenja zdravlja koja sam pretrpio radi HOK-ova odbijanja da radi po zakonu
Kršeći time ne samo Kazneni zakon, nego i svoje nacionalne i međunarodne cehovske obaveze protiv čovjeka za
kojeg su iz zaprimljene dokumentacije znali da se bori za život, HOK-ovi dužnosnici su me prisilili da postupajući u nuždi (Zakon
o obveznim odnosima, čl. 1052), kako bih obranio svoje ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčeno temeljno ljudsko
pravo na život, još 27. 3. 2012. stupim u štrajk glađu, što je rezultiralo nizom po moje zdravlje izrazito štetnih posljedica, koje
potvrđuju medicinski nalazi:
1) bradikardijom (Dokaz 2, str. 111; Dokaz 20, str. 6-7)
2) hipoglikemijom (Dokaz 16)
3) hipokalemijom (Dokaz 15)
4) oteknućem jetre (Dokaz 20, str. 5/c)
5) bakterijskom upalom (Dokaz 2, str. 110)
6) ogromnim psihičkim pritiskom (uzrokovanom opetovanim medijskim klevetana, lažnim prijavama, fizičkim nasrtajima i ogluhama)
kakav pritisak često završava samoubojstvom, na što su „volonteri“ iz vaših redova po svoj prilici perfidno i računali
7) brojnim polipima na žučnjaku (Dokaz 12, str. 8 /Dokument 4/) koji su posljedica štrajka glađu s uzimanjem šećera, zbog
čije brojnosti mi žučnjak valja odstraniti jer oni predstavljaju pred-stadij raka, i to tipa od kojeg se umire u roku od par tjedana,
čime ću zbog toga što HOK-ovom „volonteru“ Labanu nisam dao traženi mito, ako nakon ovog štrajka glađu i ostanem živ,
ostati doživotnim invalidom.
HOK-ovi članovi tj. odvjetnici s kojima sam govorio o tome još sredinom 2012. su mi kazali da će HOK na koncu u mom
predmetu ispoštovati svoje zakonske obaveze (riješiti moje 2 disciplinske prijave), ali da će to učiniti tek u zadnji čas, kako bi,
uništivši mi zdravlje, od mog prosvjeda napravio negativan primjer svima koji bi pomišljali da na sličan način izvrše legalan
pritisak na HOK da u njihovu predmetu izvrši svoje obaveze bez da nadležnima za to daju mito.
Nastojeći spriječiti takav tijek događaja, g. Travaša sam u svojem dopisu još 9. 8. 2012. u odlomku pod naslovom: „Naknada
za svjesno počinjenu štetu“ (Dokaz 2, str. 98) bio unaprijed dobrohotno upozorio da ću, ukoliko odbijanje HOK-ovih disciplinskih

7
Link: http://www.scribd.com/doc/122549073/Javni-upit-gospodine-Trava%C5%A1-za%C5%A1to-ste-svojim-svjesnim-la%C5%BEima-slu%C5%BEbeno-%C5%A1titili-kriminal-u-vrhu-HOK-a

8
tijela da riješe moju disciplinsku prijavu bude imalo za posljedicu ozbiljno narušavanje moga zdravlja, od HOK-a kao uvjet prestanka
mojeg štrajka glađu osim rješavanja prijave zatražiti i naknadu za tu umišljajem svjesno počinjenu mi štetu. HOK se nažalost na to
moje dobrohotno upozorenje oglušio, nepovratno mi uništivši zdravlje, pa je uz:
1) rješavanje mojih dviju disciplinskih prijava od 13. 3. i 13. 9. 2012., sada uvjet prestanka mog štrajka glađu i
2) naknada za umišljajem počinjenu mi štetu, koju sam nakon razgovora s više odvjetnika, temeljem zakona zatražio (Dokaz 20).
Da su u HOK-u svjesni ozbiljnosti čitave ove situacije, kao i posljedica moje moguće smrti u štrajku glađu, koja bi uz činjenicu
HOK-ove su-odgovornosti (na način nerješavanja disciplinskih prijava kao i u mom slučaju) za najmanje 5 samoubojstava i 1 ubojstvo
u zadnje 2 godine logično uzrokovala isključenje njihove organizacije iz svih međunarodnih cehovskih asocijacija, pokazuje i činjenica
da niti jedna od mojih dviju disciplinskih prijava do ovog časa nije odbačena, već HOK - slikovito rečeno - drži kartu u zraku, pa
vjerujem (kao i suci i odvjetnici s kojima sam o tome govorio) da će na koncu ipak postupiti u skladu sa zakonom.

4) Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja Ministarstvu financija – Poreznoj upravi dana 2. 1.
2013. i 21. 3. 2013. poslao prijave protiv nje svjesna laž, baš kao s tim povezan navod ovlaštene tužiteljice da sam
ja „iznosio neistinite tvrdnje o tome da je Dijana Zoričić… lažno prijavila prebivalište u Sv. Ivanu Zelini radi utaje
poreza (zapravo: prireza!, op. a)“ dokazao sam u Očitovanju, str. 7-9 (pod: IV.) i 10 (pod: 3).
Kako je na navedenim mjestima to temeljem priloženih dokumenata dokazano, te iz istih već na prvi
pogled razvidno, moji dopisi Poreznoj upravi od 2. 1. 2013. (Dokaz 9) i 21. 3. 2013. (Dokaz 13) nisu nikakve
„prijave“, niti su u ikakvoj direktnoj svezi s ovlaštenom tužiteljicom, već s Hrvatskom odvjetničkom komorom.
Da je tome tako, osim uvida u same te dokumente, dodatno dokazuje i činjenica da u svojem odgovoru
na moj dopis od 2. 1. 2013. (postojanje kojeg odgovora je ovlaštena tužiteljica ovome sudu zatajila, iako je za
njega znala, kako sam to pokazao u svojem Očitovanju na str. 8-9) ravnateljica Porezne uprave Nada Čavlović
Smiljanec taj moj dopis naziva: „predstavka“ i „upit“, a ne „prijava“ (Dokaz 14).
Isti odgovor gđe Čavlović Smiljanec, kojeg sam joj uputio temeljem šokantne tvrdnje disciplinskog
tužiteljstva HOK-a da u dokazanom sedmogodišnjem utajivanju prireza – koje utajivanje dužnosnici HOK-a uopće
nisu negirali – „nema elemenata teže niti lakše povrede dužnosti odvjetništva“, pokazuje da je HOK 10. 5. 2010.
NEZAKONITO ODBACIO moju tadašnju disciplinsku prijavu protiv odvjetnice Diane Zoričić, jer suprotno
šokantnoj HOK-ovoj tvrdnji iz koje proizlazi da HOK smatra da odvjetnici nisu dužni plaćati porez i davanja
„jedna od osnovnih obaveza poreznog obveznika je da podmiruje svoje obaveze“ (Dokaz 14).
Kao što sam to u svojem Očitovanju na str. 8. već naveo, ovakav šokantan stav HOK-a, koji je rezultirao
činjenicom da u Hrvatskoj „Najviše varaju na porezima odvjetnici“, na kraju je tu organizaciju koštao obaveze
uvođenja fiskalnih blagajni u sve odvjetničke urede, što je jedinstven slučaj u svijetu, te dodatni, od same RH
potvrđeni pokazatelj katastrofalnog stanja u HOK-u i našem odvjetništvu općenito.

5) Da je navod ovlaštene tužiteljice da sam ja „podnio dana 05.11.2012. tužbu broj Pn4580/12 za
naknadu štete u iznosu od 220.000,00 kn protiv ovlaštene tužiteljice… bez ikakvih dokaza…“ neistinit i svjesno
manipulativan, dokazao sam u svojem Očitovanju na str. 9 (pod: V.)

Da vrlo detaljne, mnogobrojne dokaze za sve svoje relevantne tvrdnje, pa i tvrdnje u navedenoj tužbi
imam, pokazuje i dokazna dokumentacija uz ovu moju obranu, koja u ovome času broji gotovo 400 stranica.
Jednako tako preciznu i opsežnu dokaznu dokumentaciju posjedujem i za navedenu tužbu, što ću ovdje
ilustrirati primjerom prve od preko 20 kleveta koju je ovlaštena tužiteljica iznijela u medijima protiv mene: one
koja glasi: „Optužbe da sam kriva za smrt roditelja besmislice su“ (Dokaz 28).
Najprije, ako se pogleda moj relevantni navod u novinama (Dokaz 2, str. 118/c), vidi se da ja uopće nisam
rekao da je ovlaštena tužiteljica „kriva za smrt roditelja“, nego sljedeće: „Majka se ubila nakon što je se ona preko
Općine odrekla, a otac je prekasno otišao na operaciju, jer nije htjela prodati kuću u Sv. Ivanu Zelini iako smo
imali dobrog kupca.“ (Dokaz 2, str. 118/c).
Da ta moja tvrdnja nije „besmislica“, kako ju je ovlaštena tužiteljica klevetnički nazvala, pokazuje – među
ostalim brojnim dokazima koje posjedujem – i zapisnik o ispitivanju svjedokinje Marice Gagić saslušane upravo
u ovome postupku dana 10. 10. 2013.8 glede iste relevantne okolnosti, u kojem je ta svjedokinja iznijela svoje
sjećanje na događaj koji sam ja spomenuo u novinama (Dokaz 2, str. 118/c), te je moje riječi o tome iz prve ruke
potvrdila kao činjenično točnu izjavu, a ne besmislicu. Evo tog dijela zapisnika:

Navedenu tužbu za naknadu štete sam, kako sam to već spomenuo (Očitovanje, str. 9, pod: V), podnio
na prijedlog suca Mladena Žeravice, koji je moju kaznenu tužbu riješio negativno, obrazlažući mi to usmeno

8
Dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout (str. 3/A)

9
riječima da je on „čuo i gorih kleveta od toga“ i da po njegovu mišljenju to nije stvar za kazneni već za građanski
postupak. To je pravno govoreći neozbiljna tvrdnja, osobito kada se zna da me ovlaštena tužiteljica medijski
klevetala (u najtiražnijim hrvatskim tiskovinama: Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu) kao: klevetnika,
nasilnika koji joj „ne dopušta pristup u kuću“, bezumnika, gramzivca, prgavca, štetočinu, besposličara i najgori
ljudski ološ, te kada se zna da je na isti način – vulgarnim javnim klevetanjem (navodima da je mama bila loša
majka i da ju je hranila na silu dok je bila mala) – pokojnu majku navela na samoubojstvo (vidjeti zapisnik o
ispitivanju svjedokinje Marice Gagić). Stoga je jasno što je bio cilj ovih teških medijskih kleveta: ako me već
njima i ne bi navela na samoubojstvo, nakon moje smrti u štrajku glađu te bi laži imale ulogu opravdavanja moje
smrti, na način da je ona nešto dobro, jer da sam ja ionako bio štetočina, nasilnik i sl.
Postupivši svojom presudom po principu „brigo moja prijeđi na drugoga“, sudac Žeravica me doveo u
situaciju da sam, htio-ne htio, kako bih dokazao istinu, umjesto kaznene, morao podnijeti (i) građansku tužbu.
Kaznenu tužbu (koju je prvostupanjski sud riješio negativno, nakon čega je predmet dospio u zastaru, pa o mojoj žalbi nikad
nije odlučivano) sam naime podnio kako bih dokazao da su izuzetno teške kvalifikacije tvrdnje ovlaštene tužiteljice
u novinama protiv mene bile lažne, te da me je ona njima svjesno nastojala ocrniti kao nasilnika tj. identičnom
etiketom kao pok. majku, za koju je navela da ju je ona hranila na silu dok je bila mala, kako je posvjedočila
svjedokinja gđa Marica Gagić u svojem iskazu od 10. 10. 2013., a što je pok. mamu koštalo života.
Važno je istaći da sam navedenu kaznenu tužbu podnio 8. 3. 2010. kao reakciju na lažne prijave ovlaštene
tužiteljice za „uznemiravanje“ i „nasilje u obitelji“ podnijete sredinom siječnja 2010. (Dokaz 35) koje je DORH u
međuvremenu odbacio kao neosnovane, a koje je ovlaštena tužiteljica podnijela protiv mene u času kada je faksom
primljenim od moje odvjetnice (Dokaz 34) saznala da sam zbog štrajka glađu započetog 2 mjeseca ranije, našavši
se u teškom stanju završio u bolnici, na što se detaljnije osvrćem u ovdje na str. 11.
Što se potraživanog iznosa naknade štete u toj građanskoj tužbi tiče, on je, kako je to već navedeno,
određen prema kriterijima sudske prakse (i od istih je oko 20% niži!), te u skladu s platežnom moći ovlaštene
tužiteljice (usp. npr. Dokaz 2, str. 130), ali i činjenicom da ja nemam novaca da za zastupanje u toj tužbi plaćam
odvjetnika, pa je jedini način da za navedeno zastupanje osiguram kvalitetnog odvjetnika nagodba za nagradu u
vidu postotka od vrijednosti spora, što nijedan bolji odvjetnik ne bi prihvatio ako moje potraživanje ne bi bar
približno bilo u skladu s parametrima tj. kriterijima hrvatske sudske prakse.

III.
Ovlaštena tužiteljica se istom vrstom podvale – navođenjem očiglednih neistina o sadržaju sudu priloženih
dokumenata - poslužila i 2002.-2004., ali Županijski sud u Splitu na tu podvalu nije nasjeo

Kako je to detaljno izloženo u Očitovanju na str, 4-10 i u ovom podnesku na str. 2-4 i 9, optužni prijedlog
ovlaštene tužiteljice Dijane Zoričić sastoji se isključivo od na očigled činjenično neutemeljenih tj. neistinitih
tvrdnji, tj., točnije rečeno - svjesnih laži. Naime iz priloženog dokaznog materijala očito je da je ovlaštena
tužiteljica, kako bi obmanula ovaj sud, u svojem optužnom prijedlogu od 1.7. 2013. iznosila tvrdnje za koje je –
bez ijedne iznimke - sa sigurnošću znala da su neistinite (Očitovanje, str. 11-14) tj. da su laži, obzirom da je po
Rječniku hrvatskog jezika (Leksikografski zavod M. Krleža, ur. Jure Šonje, Zagreb 2000.), str. 534 značenje riječi
`laž`: „svjesno ili smišljeno izrečena neistina radi obmane sugovornika“, a iz dokumentacije mojeg Očitovanja,
str. 4-14 nepobitno proizlazi da su svi navodi optužbe, bez ijedne iznimke, bili takvi.
Boljeg poznavatelja ranijih postupaka ovlaštene tužiteljice ta činjenica sigurno neće začuditi, jer ovo nije
prvi put da se ona služi ovako očiglednim, vulgarnim lažima kako bi me „uništila“, što mi se zarekla 1996. (Dokaz
36/a) i 2002. godine (Dokaz 9, str. 15/f).
Prilikom napada na mene od 27. 8. 2002. dokumentiranog u Dokazu 9, str. 15, prigodom kojeg mi je od
nasrtaja supruga ovlaštene tužiteljice Gorana Zoričića ostala modrica što je dokumentirao liječnik (Dokaz 29),
ovlaštena tužiteljica mi je, među ostalim, prijetila i time da će me ona uništiti preko suda (Dokaz 9, str. 15/f, i
redak ispod c), jer da je ona odvjetnica, i da će svi suci suditi u njezinu korist, kako je vičući rekla.
Tu svoju prijetnju o kojoj me obavijestila 27. 8. 2002., doista je pokušala i ostvariti lažnom prijavom za
prijetnju smrću od 20. 8. 2002. godine (Dokaz 30/a), temeljem koje je Županijski sud u Splitu od Općinskog suda
u Sv. Ivanu Zelini zatražio da me ispita glede tvrdnji navedene prijave (Dokaz 31-32).
Tvrdnje prijave su bile vrlo bizarne, pa je tako primjerice ovlaštena tužiteljica za svjedoka svojih navoda
navela i strica Ivana Vrankovića (Dokaz 32) s kojim je u zavadi od 1985. i s kojim od tada ne razgovara.
No ono što je ovdje mnogo bitnije je da je ovlaštena tužiteljica u svojoj prijavi navela da sam joj ja prijetio
smrću (i) pismeno, u mom pismu bratiću Jakovu Milatiću, premda u tom pismu ne samo da nema nikakve prijetnje,
obzirom da sam njime obavijestio bratića da se ovlaštena tužiteljica nedugo prije toga naslađivala prometnoj
nesreći u kojoj je on gotovo poginuo riječima da mu „tako i treba jer je divljak kao i barba Ivo“, a da joj on sada
drži stranu, jer da bi mu „od nje moglo bit potriba“, što je rekao drugoj rodbini.
Sve to sam tijekom mojeg saslušanja na sudu u Sv. Ivanu Zelini naveo u zapisnik (Dokaz 32/f), te sam
odmah nakon toga Županijskom sudu u Splitu poslao navedeno pismo bratiću.

10
Dobivši uvid u izvornik navedenog pisma, te ustanovivši na vlastite oči da je ovlaštena tužiteljica Dijana
Zoričić u svojoj prijavi izravno lagala o sadržaju mog pisma bratiću, jer u njemu nije bilo nikakve prijetnje,
Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je, kako to pokazuje njihov dopis od 17. 11. 2010. (Dokaz 33), odmah
odbacilo njezinu kaznenu prijavu, jer je postalo očigledno da je ta prijava posve neosnovana.
Tako je prijetnja ovlaštene tužiteljice od 27. 8. 2002. godine da će me ona uništiti putem suda, jer da je
ona odvjetnica, i da će svi suci suditi u njezinu korist, godine 2003. - 2004. neslavno propala, jer pravosudni
djelatnici u Splitu nisu željeli nasjesti na njezine očite laži, te su joj odbili „kolegijalno“ pomoći da me nezakonito
uništi, iako je ona u takav tijek događaja 27. 8. 2002. bila posve uvjerena.
Sličan napad, služeći se kao i 2002. očiglednim lažima, ovlaštena tužiteljica je ponovila i sredinom
siječnja 2010. godine, nakon što je od moje odvjetnice 12. 1. 2010. putem faxa obaviještena da sam uslijed štrajka
glađu u teškom stanju dopremljen u bolnicu (Dokaz 34). Ovlaštena tužiteljica me je tada prijavila policiji za
„uznemiravanje“ (Dokaz 35) kojim je u ona svojoj prijavi policiji proglasila fax koji je primila od moje odvjetnice
gđe Ivke Dropučić, kojim ju je ona obavijestila da se nalazim u bolnici (Dokaz 34). Kasnije je optužbu za
„uznemiravanje“ prekrojila u „nasilje u obitelji“, ali je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, baš kao i ono u
Splitu (Dokaz 33), te i takve, naočigled lažne optužbe odmah odbacilo.
Metodologija ovog napada ovlaštene tužiteljice je vrlo zanimljiva i znakovita, jer je na vrlo sličan način
– malo nakon povratka iz bolnice – ona početkom 1982. godine napala i našu majku Anicu, znajući da je
neposredno nakon povratka iz bolnice sigurno još slaba (o tome da je ovlaštena tužiteljica znala za majčin boravak
u bolnici govori i Dokaz 37, rukom pisana stranica iz majčinog dnevnika kojeg je vodila u bolnici s nadnevkom 7.
12. [1981.] 9) i da će ju u tom stanju, iscrpljenu od zdravstvenih tegoba (pok. majka je nekoliko mjeseci ranije prerezala vene
nastojeći time upozoriti svoju okolinu na svoje teško stanje uzrokovano materijalnim teškoćama (veći dio plaće išao je na kradit za kuću),
nedavnim razvodom i nerazumijevanja jednog dijela okoline – vidjeti ovdje str. 19) njezine klevete u kojima ju je proglašavala
lošom i nasilnom majkom (vidjeti Zapisnik o ispitivanju svjedokinje Marice Gagić od 10. 10. 2013.) sigurno još
jače pogoditi, što je i bio slučaj, jer je pok. majka neposredno nakon tog njenog odricanja počinila samoubojstvo,
odmah nakon kojeg je ovlaštena tužiteljica prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina, premda se pok. majke
službeno pismeno odrekla, i premda je tim činom prouzročila majčinu smrt (detaljnije o tome Očitovanje str. 14
i Dokaz 2, str. 115, 121-128), pa je, kako mi je to još pred desetak i više godina rekla predsjednica suda u Sv.
Ivanu Zelini, koja je imala uvid u predmet, po zakonu ovlaštena tužiteljica Dijana Zoričić trebala biti proglašena
nedostojnom nasljeđivanja majčine imovine, obzirom da je svojom zlonamjernom i neistinitom službenom
izjavom našu majku svjesno, proračunato navela na samoubojstvo, što dokazuje i činjenica prisvajanja cjelokupnih
iznosa majčinih mirovina odmah nakon mamine smrti, koju je ovlaštena tužiteljica pred javnošću objašnjavala
pripisujući pok. mami najteže psihijatrijske dijagnoze, koje su međutim bile lažne, kako sam to tek nedavno na
svoje zaprepaštenje doznao iz zaturene ali ipak sačuvane mamine zdravstvene dokumentacije (vidjeti ovdje str.
19).
Da se pok. mama sigurno nije namjeravala ubiti, i da to nije bilo nešto što se moralo, niti trebalo dogoditi,
kako je to često, ali netočno govorila ovlaštena tužiteljica, dokazao sam temeljem 2/3 dovršenog maminog
„Autoportreta sa sinom Antom“ ovdje na str. 4, premda za to postoje i drugi dokazi.
Znakovito je da je ovlaštena tužiteljica u svojim napadima na mene i u drugim elementima ponavljala
postupke tj. elemente napada kojim je 1982. uspješno navela pok. mamu na samoubojstvo. Kao što se pok. mame
odrekla povodom njezina rođendana 1982. godine, te joj s tim papirom u rukama otišla čestitati 43. rođendan, tako
je mene lažno prijavila za prijetnju 20. 8. 2002. godine, kako bi mi na moj 30. rođendan, 21. 8. 2002. na vrata
nenadano pokucala policija, što se u skladnu s tom zlonamjernom kalkulacijom ovlaštene tužiteljice i dogodilo.
Da se ne radi o slučajnosti, pokazuje i činjenica da mi je ovlaštena tužiteljica identično zlonamjerno zagorčavanje
rođendana poduzela i 20. 8. 2004., o čemu sam bio pisao jednom ranijom prigodom.
Obzirom da su pravosudni djelatnici iz Splita i iz Zagreba odbili pomoći svojoj kolegici pravnici
odvjetnici Dijani Zoričić da me uništi putem suda, kako je to bila računala, a obzirom da je znala da su njezinim
kolegama iz Sv. Ivana Zeline iz koje potječemo, te u kojoj ja i danas živim, crte njezina karaktera dobro poznate,
te da joj je unaprijed bilo jasno da joj oni neće pomoći da me uništi, ostalo joj je jedino da se obrati sudu u Hvaru
(temeljem adrese mog prebivališta), nadajući se ovdašnji sud, koji ne zna pozadinu moje mirne borbe za ostvarenje
temeljnog ljudskog prava na život koju je podržao i HHO (Dokaz 1, str. 1), te ostale relevantne udruge (Dokaz 1,
str. 2-7) nasjesti na njezine očigledne, krajnje zlonamjerne laži, koje sam temeljem opsežne priložene dokazne
dokumentacije detaljno opisao u svojem Očitovanju (osobito str. 11-15) i u ovom podnesku.
To međutim i ne čudi obzirom da je „Neznanje manipulatorovo osnovno oružje“ kako to navodi
psihologinja dr. Isabelle Nazare Aga (Manipulatori su među nama, 2006., str. 130)
Nadam se međutim da će presuda u ovom predmetu pokazati da hrvatski sudovi ne nasjedaju baš tako
lako na očite laži i da će se kalkulacija ovlaštene tužiteljice koja mi je 2002. prijetila da će me uništiti putem suda,
jer da će svi suci suditi u njezinu korist pokazati pogrješnom, kao i u slučaju DORH-a i Županijskog suda u Splitu
2004. godine.

9
U majčinom dnevniku stoji: „7. 12. [1982.] – Bila na razgovoru kod primarijusa. Rekao je da će razgovarati s Dianom da vidi što ona misli
da li bi se mene moglo pustiti kući.“

11
IV.
Optužbe za bogaćenje koje je ovlaštena tužiteljica iznijela protiv mene predstavljaju očitu zamjenu teza tj.
još jednu njezinu očiglednu podvalu ovome sudu

A)

Kada osoba [Dijana Zoričić] koja sami inventar svojega stana osigurava na 40.000 eura (Dokaz 2, str.
130) i koja vozi najskuplji automobil u klasi (Ford Mondeo – Dokaz 9, str. 29), a njezin suprug k tome Mercedes
320 F (Dokaz 9, str. 15/d i Dokaz 36/e) za bogaćenje optuži osobu [Ante Vranković] koja živi u stanu u kojem je
vlasnik ½ dijela a koji ukupno vrijedi 15.000 kn (derutna montažna baraka koja je po propisu već trebala biti
srušena – Dokaz 2, str. 131) i koja ne posjeduje nikakav, pa ni najjeftiniji polovni automobil (Dokaz 2, str. 136),
jasno je da je riječ o suludoj optužbi i naočigled izokrenutim kriterijima, osobito kada se zna kako je do ovako
ogromne razlike u imovnome stanju između dvije osobe rođene u istoj obitelji (koja razlika je u stvarnosti, kako ćemo
vidjeti, još mnogo veća nego što je to ovdje kratko navedeno) zapravo došlo.
„Raj bogatih je napravljen od pakla siromašnih.“
Victor Hugo
Naime dio optužnoga prijedloga ovlaštene tužiteljice u kojem ona traži da me ovaj sud kazni za
pokretanje građanskog postupka za naknadu štete, kojeg mi je predložio sudac Mladen Žeravica (Očitovanje, str.
9 (pod: V.) i ovdje str. 9-10 (pod: 5)), te da me kazni za moje na zakonu utemeljeno potraživanje za naknadu
umišljajem počinjene štete (bespovratno teško uništeno zdravlje!) od strane Hrvatske odvjetničke komore
(Očitovanje, str. 12-14 (pod: 7.) i 15, te ovdje str. 9-10 (pod: 5)), predstavlja zapravo implicitnu optužbu za
bogaćenje, koja nema ni činjeničnih, ni pravnih, ni zdravorazumskih temelja, ali je vrlo znakovita jer pokazuje na
koliko je vulgarnoj zamjeni teza Optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice zapravo zasnovan.
Kako sam to u svojem Očitovanju temeljem priloženih dokumenata već podrobno dokazao, ovlaštena
tužiteljica je svojim agresivnim i bešćutnim, neljudskim ponašanjem (nepružanje nužne pomoći) prema svojim
vlastitim, a ujedno i mojim roditeljima, i majci, i ocu, stekla veliku materijalnu korist, izvršivši time „prvobitnu
akumulaciju kapitala“ koji joj je omogućio brojne materijalne i nematerijalne probitke, plodove kojih – u vidu
advokature s nekoliko zaposlenih (brojka varira ugl. između 3 i 5 zaposlenih), nekretnina, dionica, ušteđevine i dr.
ona uživa i danas.
Kako sam to temeljem priložene dokumentacije već detaljno izložio u svojem Očitovanju na str. 14 i
ovdje na str 4-5, odmah nakon majčine smrti uzrokovanje njezinim odricanjem, ovlaštena tužiteljica je prisvojila
cjelokupne iznose majčinih mirovina (koje je koristila 1982. – 1991.) što pokazuju sačuvani odresci tih mirovina
na kojima se nalazi jedino njezino ime (Dokaz 2, str. 121-122), premda sam se u to doba i ja nalazio na školovanju
(Dokaz 2, str. 123-125). Ovlaštena tužiteljica se dakle odrekla majke, ali ne i majčine (nezakonito naslijeđene)
imovine, kojom je kupovala bunde, putovala po svijetu, godinama učila jezike koje na kraju ne zna i t. sl., što je
sve već opisano (Dokaz 2, str. 115-116).
Slično kao u majčinom, ovlaštena tužiteljica je nažalost postupila i u očevu slučaju, sada kao
profesionalna odvjetnica, odbivši za spas očeva života prodati svoj dio u nedovršenoj kući u Zelini, naslijeđen iza
majke koje se pismeno odrekla. Tata je radi toga što mu je ovlaštena tužiteljica odbila pružiti nužnu pomoć otišao
na hitnu operaciju srca 18-20 mjeseci kasnije nego da je navedena nedovršena kuća prodana, u puno lošijem stanju
nego da je otišao 18 mjeseci ranije, te je na operaciji doživio infarkt i nedugo potom umro (detaljno o svemu tome:
Dokaz 36/c-d). Ovlaštena tužiteljica je i iz takvog tragičnog slijeda događaja izvukla obimnu materijalnu korist,
ne samo na način da je prisvojila sve očeve umjetničke slike (preko 35 ulja na platnu!), već i na način da je samo
mjesec dana nakon očeve smrti, u travnju 1996., lažno prijavila svoje prebivalište u Sv. Ivanu Zelini, kako na svoju
odvjetničku kancelariju u Zagrebu s 5 zaposlenih ne bi plaćala prirez (detaljno o tome: Dokaz 9 i 14). Novac
zarađen tom sedmogodišnjom (1996. - 2002.) „uštedom“ (i) na prirezu, omogućio joj je – među ostalim - kupnju
golemog luksuznog stana na Jarunu u Zagrebu od 150 m2, u kojem je sam inventar godine 2002. imao vrijednost
40.000 eura (Dokaz 2, str. 130), kao i brojne blagodati u drugim granama života (vidjeti npr. Dokaz 9, str. 29).
Iz svega navedenog je jasno da me je za bogaćenje optužila osoba koja je izvukla veliku materijalnu
korist iz činjenice da roditeljima nije pružila nužnu pomoć, što je oba roditelja stajalo života, te da me za bogaćenje
optužuje osoba čiji imetak (dionice, nekretnine, pokretnine, bankovni računi na zaporku u Austriji i dr.) – po
onome što govori rođacima – neusporedivo tj. najmanje nekoliko desetaka puta veći od mojeg (iako je još 1990.
bio isti), ne računajući tu još veći imetak njezina 17 godina starijeg, vrlo imućnog supruga, čija je zadnja plaća
prije nedavnog umirovljenja iznosila preko 15.000,00 kn.
Ono što je u čitavoj to situaciji najporaznije jest činjenica da me za bogaćenje optužila osoba koja mi je
oduzimanjem sredstava za život osporila pravo na život (Dokaz 1, str. 1-7) stjeravši me u najveću moguću bijedu,
neimaštinu (podnesak od 13 11 2013 - Dokaz 23) i očaj, dok ona i njezin suprug u isto to vrijeme voze najskuplje
automobile (Dokaz 9, str. 15/d i str. 29 te Dokaz 36/e), inventar stana osiguravaju na 40.000 eura (Dokaz 2, str.
130), u istom stanu imaju izvješene vrlo vrijedne umjetničke slike (ovlaštena tužiteljica je prisvojila čitav u času njegove smrti

12
u obitelji preostali slikarski opus pok. oca Dinka – preko 35 ulja na platnu u vrijednosti preko 490.000,00 kuna) praznike provode na
Baliju, Singapuru, Guadalupeu, Francuskim Antilima, i t. sl., novu godinu dočekuju na balu u Beču, te dok se
ovlaštena tužiteljica odijeva kod privatnog krojača (kod kojeg daje šivati komplete tolikom brzinom da neke od njih ne stigne
obući više od 1-2 puta prije nego li ih opsegom struka „preraste“), ima zaposlenu sluškinju i guvernantu, te za ljetovanja na
Hvaru uopće ne koristi roditeljsku vikendicu u Ivan Dolcu, već u ljetnim mjesecima komforni apartman kod
susjeda u istom mjestu, a za 1. maja neki od hotela u gradu Hvaru, jer joj naprosto ne isplati održavati vikendicu
kako bi u njoj boravila svega 15 dana godišnje (pa mi je tako još 1996. odmah po očevoj smrti kazala da za nju ta vikendica
predstavlja samo opterećenje), pa stoga od 2009. (kada mi je onemogućivši mi iznajmljivanje 2/3 kapaciteta u vikendici ovlaštena
tužiteljica onemogućila stjecanje sredstava za život i time osporila pravo na život – Očitovanje, str. 2, (pod: 8-10)) na ovamo taj objekt
oko kojeg sam se do tada brinuo isključivo ja, neuređen propada na očigled čitavoga mjesta.
No, kao i drugi „siromasi“ koji su u podrumu skrivali polarnog medvjeda i zapanjujuću kolekciju slika
vrijednu više desetaka milijuna kuna, i ovlaštena tužiteljica pred javnošću uglavnom prikriva svoje stvarno imovno
stanje, znajući da bi, ukoliko bi ono ljudima postalo poznato, ta činjenica uzrokovala brojna pitanja i pad lažne
slike siromaštva i potrebitosti koju ovlaštena tužiteljica stvara o sebi, kazujući tako, primjerice, djelatnicima Suda
u Sv. Ivanu Zelini, da „šta ja hoću“ i da „meni ne treba ništa, jer da ja nemam djece, a da njoj treba sve, jer da ona
ima djece“, neprikriveno dakle koristeći vlastitu djecu kao živi štit u nastojanju da me „ubije, zakolje i uništi“ što
mi se zarekla još 1996. godine (Dokaz 36/a), vjerujući da će joj njezini kolege pravnici (odvjetnici i suci) - u ime
njezine djece - u tome pomoći, ne rješavajući moje disciplinske prijave ili nezakonito presuđujući protiv mene,
šaljući me na taj način u smrt i to pred očima naše i europske javnosti.
Ovakva „argumentacija“ i očekivanje ovlaštene tužiteljice od svojih kolega je uistinu patološko, jer ona
činjenicu da me uspjela uništiti, kako se to i zarekla 1996. godine, koristi kao „argument“ po kojem bi joj njezini
kolege svojim nezakonitim radnjama ili nepostupanjima morali pomoći i u mojem fizičkom odstranjivanju sa lica
Zemlje, na sličan način koji na koji joj je to preko Centra za socijalnu skrb uspjelo s pok. mamom, pa se nadam da
se ovaj sud sukladno svojim zakonskim obavezama o hitnosti ovog predmeta, neće na takvo daljnje produžavanje
pritiska na mene neće dati navesti (vidjeti Požurnicu ovdje na str. 24).
Naravno, ovlaštena tužiteljica svojim sugovornicima nikada ne kaže da imovina koju je naslijedila od
roditelja, te kojom je manipulirala na način da me uništi (spriječivši me da na vrijeme diplomiram te dobijem posao
i zasnujem obitelj, na način opisan u Dokazu 36/b) po zakonu uopće nije trebala naslijediti, jer roditeljima nije
pružila nužnu pomoć, da se tom imovinom uopće ne koristi, da ju od 1996. smatra opterećenjem kako mi je to
sama rekla, i da je riječ o imovini koja ima vrijednost samo onome koji se njome koristi (što sam do 2009. bio ja,
jer sam od nje živio – Očitovanje str. 2), obzirom da je materijalna vrijednost te imovine zbog njezine nevelike
kvadrature, starosti, očuvanosti i činjenice da se nalazi u objektima koji su u suvlasništvu, te ju je stoga de facto
nemoguće prodati, doista nevelika, osobito kada se uzme u obzir činjenica da njezina sveukupna vrijednost ne čini
niti 5% od ukupne sadašnje imovine ovlaštene tužiteljice i da se ona njome nije koristila u prošlosti, niti da se
koristi danas.
Dokle ovlaštena tužiteljica zna ići u obmanjivanju okoline glede svojeg materijalnog stanja, prikazujući
ga neusporedivo lošijim nego što jest, pokazuje i slučaj njezinog uistinu bezočnoga lažnog iskaza pred Općinskim
kaznenim sudom u Zagrebu, kada je sucu Mladenu Žeravici u lice lagala da ona od nekretnina posjeduje samo stan
u Zagrebu, Bartolići 59 (Dokaz 38/A), premda je iz same dokazne dokumentacije koja se u tom času nalazila u
spisu bilo očito da ona od nekretnina posjeduje: još jednu vikendicu u vlasništvu 1/1; kuću, vikendicu i stan u
suvlasništvu ½ i još 24 nekretnine u suvlasništvu u manjim udjelima (Dokaz 39), ne računajući tu svu ostalu
imovinu (nekretnine, dionice) koju je spominjala rodbini, a za koju u spisu nisu postojali dokazi!
Jednaka takva, očito lažna izjava je ona od 6.000 kn prihoda (što je po podacima Zavoda za statistiku
otprilike prosječna plaća u RH), jer je poznato da osobe s takvim prihodima ne voze najskuplje automobile (Dokaz
9, str. 29), ne osiguravaju inventar stana na 40.000 eura (Dokaz 9, str. 23-25), praznike ne provode na Baliju,
Singapuru, Guadalupeu, Francuskim Antilima, i t. sl., novu godinu dočekuju na balu u Beču, itd. No, obzirom da
su istraživanja o utaji poreza pokazala da na porezima u Hrvatskoj najviše varaju upravo odvjetnici (Očitovanje,
str. 8), čineći to često upravo tako vulgarno kao ovlaštena tužiteljica u navedenom slučaju laganja sucu Žeravici,
pa stoga hrvatski odvjetnici sada jedini u svijetu imaju fiskalne blagajne kako bi se taj njihov općepoznati kriminal
bar mrvicu smanjio, ovakva na očigled lažna izjava ovlaštene tužiteljice i ne čudi.

Premda me na ovaj nakaradan način, vulgarnom zamjenom teza ovlaštena tužiteljica optužuje za
bogaćenje, stoga što sam postupio u skladu s prijedlogom suca Žeravice i kriterijima hrvatske sudske prakse, (k
tome dobrohotno umanjenim za 20 % !), ovlaštena tužiteljica nigdje ne spominje njezine štetničke postupke za
koje ja ne tražim nikakvu naknadu:

1) Za to što je svojim službenim odricanjem „argumentiranim“ očiglednim klevetama (jer kleveta je da neka
majka nije dobra jer dijete hrani na silu) moju mamu navela na samoubojstvo, radi čaga sam ja u svojoj 9 godini
ostao bez majke, što je gubitak čiju težinu je bilo kome tko to nije doživio nemoguće opisati!

13
2) Za to što je odbivši prodati svoj dio u nedovršenoj kući u Zelini (naslijeđen iza majke koje se pismeno odrekla)
ocu nije pružila nužnu pomoć, pa je on stoga više od 18 mjeseci kasnio na hitnu operaciju srca, na koju je stoga
došao u vrlo lošem stanju, pa je stoga na operaciji doživio infarkt i malo nakon toga umro, pa sam tako u svojoj
23. godini ostao bez oca, što je za mene nenadoknadiv ljudski i profesionalni gubitak.
3) Za to što je manipulirajući imovinom naslijeđenom iza oca kojem nije pružila nužnu pomoć minirala u
pravodobnom završetku studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (način na koji je to učinila opisan je u
Dokazu 36/b) čime me onemogućila u dobivanju posla asistenta na Odsjeku za povijest umjetnosti, koji mi je
nakon primitka Rektorove nagrade (vidjeti sliku dolje) bio obećan od strane profesora dr. Miljenka Jurkovića.

Rektor Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Marijan Šunjić dodjeljuje Anti Vrankoviću
Rektorovu nagradu, 2. lipnja 1995.

4) Za to što me miniranjem pravodobnog završetka studija i dobivanja obećanog posla na Fakultetu ovlaštena
tužiteljica proračunato minirala u zasnivanju obitelji, koje je bilo vrlo izgledno obzirom da sam nekoliko godina
„hodao“ s mojom kolegicom Doricom Matjan, koja me na kraju ostavila, kazavši mi da je moj život za nju pre
težak, no čiji roditelji mi još uvijek za Božić (vidjeti sliku dolje) i Uskrs šalju čestitke, kao i ja njima.

(Premda me ovlaštena tužiteljica već živoga „zakopala“, navodeći djelatnicima Suda u Zelini da meni ne treba ništa jer da ja nemam djece,
perfidno time koristeći činjenicu da me uništila kako se zarekla 1996. kako bi opravdala i moj fizički nestanak sa lica zemlje (bilo
samoubojstvom na koje je navela pok. majku, bilo u štrajku glađu), ističem da ja usprkos svemu nisam odustao od zasnivanja obitelji, i da ću
je ako ne poginem u štrajku glađu tj. ako Hrvatska odvjetnička komora prema meni ispuni svoje zakonske obaveze sigurno zasnovati, baš kao
što je uostalom i suprug ovlaštene tužiteljice zasnovao obitelj i dobio dijete u 54. godini, a meni je sada tek 41.)

Poštovana gospođo sutkinjo Matković Šoić, koliko iznosi naknada štete za ukraden i za s
predumišljajem (Dokaz 36/a) potpuno uništen život?
I da li bi itko pristao na to da ostane bez oba roditelja u 9. i 23. godini; da ga cijeli život prati stigma
osobe čija je majka počinila samoubojstvo (koje se, da nije bilo nasrtaja ovlaštene tužiteljice ne bi dogodilo) i da
zbog toga stalno bude predmetom prijezira, ponižavanja, zlobnih primjedbi i ogovaranja; da od svoje mladosti ne
zna za normalan obiteljski život, za domaću kuhinju, za sve one male stvari koje život čine lijepim, da u svim
okolnostima u kojima se obitelju raduju, planiraju, bivaju zajedno, dijele očekivanja, radosti i tuge, on za sve to
bude uskraćen, za svu radost, puninu i smisao normalnog života, kao i za posao asistenta na Fakultetu oko kojeg
se s godinama iskreno i s velikim naporom trudio, za mjesto u društvu i za obitelj koju bi kao i svatko drugi želio?
I tko bi pristao da se za bilo kakav novac odrekne blizine i podrške roditelja od svoje 9. i 23. godine, i toga da oni

14
nikada neće vidjeti njegovu obitelj, kojoj se on, usprkos svih napora ovlaštene tužiteljice da ga u njezinu zasnivanju
spriječi još uvijek nada, i da njegovi roditelji nikada neće vidjeti njegovu djecu, a svoje unuke?
Mislim da je svakome jasno da ne postoji nikakav iznos novca koji može nadoknaditi činjenicu da mi
je ovlaštena tužiteljica iz obijesti, ne žaleći pri tome energije i upornosti sustavno uništila cijeli život, i premda
sam to sada, zbog njezinih teških kršenja Kodeksa odvjetničke etike u prilici učiniti, ja naknadu koja bi po
kriterijima sudske prakse za svo to počinjeno zlo iznosila više od 10 milijuna kuna, što bi ovlaštena tužiteljica
nakon prodaje dionica koje već godinama ima mogla izdvojiti, ipak ne potražujem, jer smatram da tako golemu i
nepopravljivu, namjerno počinjenu štetu (=predumišljajem sustavno i potpuno uništen život) može naplatiti jedino
Bog.
Stoga je jasno da je optužba ovlaštene tužiteljice koja me optužila za bogaćenje neutemeljena i posve
bjelodano zlonamjerna.

B)
Što se tiče optužbe ovlaštene tužiteljice koja implicite tvrdi da sam se ja odlučio obogatiti (i) na račun
Hrvatske odvjetničke komore, u svojem sam Očitovanu na str. 12-14 (pod: 7) već detaljno dokazao da tome nije
tako. Da ukratko podsjetim: ja sam svoj Odštetni zahtjev, kojim sam - nakon konzultacija s nekoliko odvjetnika -
od Hrvatske odvjetničke komore (HOK) temeljem ZOO, čl. 1052 i 1095 zatražio da ta organizacija nadoknadi
umišljajem svjesno počinjenu mi štetu, uputio 7. 11. 2012. godine, nakon što sam osjetio intenzivne bolove u visini
bubrega, za koje je pretraga ultrazvukom 4. 12. 2012. pokazala da potječu od brojnih polipa na žučnjaku, nastalih
uslijed štrajka glađu turskog tipa s uzimanjem šećera.
Dakle prvih 8 mjeseci mojeg prosvjeda, tj. od ožujka do studenog 2012. u kojem periodu sam u
sukcesivnim štrajkovima glađu (potpunim i „turskim“) izgubio oko 60 kg (Dokaz 1, str. 8), ja od HOK-a nisam
tražio nikakvu naknadu štete, te sam istu zatražio tek nakon što sam osjetio bolove za koje su pretrage pokazale da
potječu od brojnih polipa na žučnjaku, zbog čije brojnosti i veličine je žučnjak nužno odstraniti, obzirom da oni
predstavljaju pred-stadij raka, i to tipa od kojeg se umire u roku od nekoliko tjedana, te ću stoga zbog toga što
disciplinskom tužitelju HOK-a Labanu nisam dao zatraženi mito, u najbolje slučaju doživotno ostati invalid.
Kažem: „u najboljem slučaju“, jer je posve moguće da će me HOK-ovo odbijanje da radi po zakonu
koštati života – točnije – smrti u štrajku glađu, ukoliko HOK ne riješi moje 2 disciplinske prijave iz 2012. godine
i ne isplati mi naknadu štete za umišljajem potpuno mi uništeno zdravlje (bradikardija, hipokalemija,
hipoglikemija, oteknuće jetre, polipi na žučnjaku).
Naglašavam da naknadu štete za enormni psihički pritisak --- za kojeg sam još u svibnju 2013. naslutio da ga
HOK na mene vrši ne rješavajući moje prijave i naočigled me puštajući da tonem u smrt, nadajući se da će me na taj način navesti na
samoubojstvo, što se u srpnju 2013. pokazalo točnim, kada se otkrilo da je HOK na identičan način (nerješavanjem njihovih disciplinskih
prijava) u protekle 2 godine najmanje 5 ljudi doista naveo na samoubojstvo, među kojima i dvojicu očeva troje djece (Očitovanje, str. 4-5 i
13 (pod:7)) --- uopće ne tražim (Dokaz 20, str. 1), pa je to dodatni dokaz protiv optužbe za bogaćenje za koje me
implicite prozvala ovlaštena tužiteljica.
Navedena samoubojstva također dokazuju da se ljudi u stvarnosti puno prije ubiju, nego se „obogate“
na način na koji je to u svojem optužnom prijedlogu maliciozno insinuirala ovlaštena tužiteljica.
Također, iz zdravstvenih je razloga upitno hoću li ja uopće preživjeti štrajk glađu (pa je u tom kontekstu
i optužba za bogaćenje promašena!) jer ukoliko HOK i pristane ispuniti oba moja na zakonu i javno poznatim
kriterijima sudske prakse utemeljena traženja kojima uvjetujem prestanak štrajka, pad količine kalija u krvi do
kojeg dolazi već nakon 30 dana štrajka može izazvati pucanje žila tj. smrt, ako se kalij pacijentu koji je prekinuo
štrajk ne ubrizgava vrlo postupno.
Međutim, valja istaći da u dokaznom materijalu kojeg sam priložio mom Očitovanju postoji jedan
apsolutno nepobitan dokaz da moje potraživanje naknade umišljajem počinjene mi štete od strane HOK-a nema
apsolutno nikakve veze s bogaćenjem za koje me ovlaštena tužiteljica implicite optužila. To je moj dopis HOK-u
od 16. 5. 2013. u kojem na str. 4 (=Dokaz 12, str. 4) ja navodim da sam se:
„spreman u cijelosti odreći svojeg potraživanja za namjerno narušeno mi zdravlje (Odštetni zahtjev od 7. 11. 2012., pod: II/b) ukoliko se
netko od članova Upravnog odbora mojih godina (40) dovede u stanje: A) bradikardije s 40 % sniženim brojem otkucaja srca (vidjeti prethodnu
stranicu pod: 1); B) hipoglikemije s razinom glukoze u krvi od 3,6 mmol/L (vidjeti prethodnu stranicu pod: 2), C) hipokalemije s razinom 2,9
mmol/L kalija u krvi (vidjeti prethodnu stranicu pod: 3); D) oteknuća jetre (vidjeti prethodnu stranicu pod: 4); E) bakterijske upale (vidjeti
prethodnu stranicu pod: 5); F) izloži se psihičkom pritisku opetovanim klevetama implicitnim proglašavanjem luđakom i nasilnikom u našim
najtiražnijim tiskovinama, iako je za razliku od svojih klevetnika savršeno psihički zdrav, i iako su oni huliganski posizali za nasiljem a ne on
(vidjeti prethodnu stranicu pod: 6); G) izvadi žučnjak, kao što ga zbog polipoze uzrokovane turskim tipom štrajka glađu sada moram vaditi ja
(vidjeti prethodnu stranicu pod: 7).“
Obzirom da sam se ja dakle bio i jesam spreman u cijelosti odreći svih mojih na ZOO čl. 1052 i 1095
utemeljenih materijalnih potraživanja prema HOK-u, ako ta organizacija ispuni navedeni logičan uvjet, jasno je
optužba ovlaštene tužiteljice --- koja je znala za ovaj moj dopis od 15. 5. 2013. (Dokaz 4, str. 5/a) u kojem se nalazi
navedena pravična ponuda HOK-u --- bila svjesna laž sračunata na moje ocrnjivanje, kakvim je pok. majku navela
na samoubojstvo, računajući izgleda da će joj - ignorirajući zakon, činjenice, svjedoke i dokaze u ovom jakom
pritisku na mene „kolegijalno“ pomoći Prekršajni sud u Hvaru, kada već nije DORH i Županijski sud u Splitu, o
čemu je bilo riječi ovdje na str. 10.

15
V.
Što je sve ovlaštena tužiteljica do danas poduzela kako bi me „ubila, zaklala i uništila“ kako se to zarekla
odmah po očevoj smrti 1996. godine (Dokaz 36/a)?

Ogromna količina zla koje mi je ovlaštena tužiteljica nanijela plaši i zbunjuje mnoge, jer je očito da ona
ne preže ni pred čime kako bi postigla svoje krajnje destruktivne ciljeve. Tu zbunjenost ljudi ona potom koristi
kao plodno tlo za sijanje laži, kako bi još više pojačala pritisak na mene: i psihički, i materijalni (jer mi je još 2009.
oduzela sredstva za život, pa zna da godinama nemam od čega živjeti) kako bi me „ubila, zaklala i uništila“, što
mi se držeći me za gušu i mahnito me tresući 1996. i zarekla, a u čemu joj odbijanjem da riješe moje 2 disciplinske
prijave jer im za to nisam dao traženi mito, pomažu kolege iz HOK-a, a svojim odugovlačenjima u postupanju i
neke druge instance (npr. USKOK i dr.). Zbog svega toga ovdje je potrebno razjasniti još neke okolnosti bitne za
cijeli slučaj, koje javnosti i nadležnim institucijama nisu poznate.

1) „Od kad je ona takva?“
„Od kad je ona takva?“ – pitanje je koje mi o ovlaštenoj tužiteljici postavljaju mnogi. Odgovor je: od
kad ja znam za sebe. Navest ću tome nekoliko primjera:

a) Jedno od prvih mojih sjećanja iz djetinjstva je ovo: kada sam imao oko 4 godine, ovlaštena tužiteljica,
koja je tada imala 11 godina, iz nekog se razloga bila na mene naljutila i išla je da će me tući. Ja sam pobjegao
i sakrio se pod stol, ali me ona izvukla, vukući me za nogu (iako sam se ja rukama držao za zadnju nogu stola)
i prebila. U taj su se čas iz stana vidjela svijetla automobila u kojem su se, tu večer malo ranije, vraćali mama
i tata sa gradilišta kuće u Vinogradskoj ul. u Zelini. Kada je prepoznala svjetla i zvuk auta, ovlaštena tužiteljica
je „promijenila ploču“: ridajući me stala moliti da roditeljima ne kažem da me bezrazložno prebila.
b) Godine 1978. ili 1979. u ljeto, u srpnju je, nakon što ju je dečko Dado htio ostaviti, ovlaštena tužiteljica
popila šaku tableta u namjeri da se ubije (otruje). Sjećam se kako me, iako sam bio mali, otac zamolio da mu
pomognem u potrazi, jer sam ja odlično poznavao sike i mjesta gdje se na njima moguće sakriti. Brzo su ju
pronašli, odvezli u ambulantu u Jelsu na ispumpavanje želuca i nije joj se dogodilo ništa. Ovakvim svojim
postupkom ovlaštena tužiteljica je međutim utjerala roditeljima strah u kosti, osobito pok. ocu koji joj se nakon
toga nije nikada ozbiljnije suprotstavljao, bojeći se da ne postane odgovoran za njezino samoubojstvo.
Dr. Marin Rojnica koji joj je tada u ambulanti u Jelsi spasio život, a koji se u međuvremenu oženio za jednu
našu rodicu, u dva je navrata 2009. godine samoinicijativno otišao razgovarati s ovlaštenom tužiteljicom kako
bi na nju apelirao da prekine svoj radikalni i potencijalno smrtonosni pritisak na mene, nadajući se da će ga
ona poslušati, jer joj je on spasio život. No, umjesto toga, ovlaštena tužiteljica ga je odbila, prezrela i ismijala.
c) Cijelo djetinjstvo, a osobito nakon majčine smrti, ovlaštena tužiteljica se prema meni ophodila vrlo grubo,
sa svakodnevnim psihičkim zlostavljanjima. Jednoj takvoj eksploziji njezinog urlanja iskombiniranog s krajnje
ponižavajućim, prijetećim riječima upućenim meni (imao sam tad 11-12 godina) u dnevnom boravku vikendice
u Ivan Dolcu, zabezeknuto je prisustvovala i njezina prijateljica Jasminka Antolković iz Zeline, koja je te
godine bila kod nas na ljetovanju. Tom prigodom me ovlaštena tužiteljica toliko iznazlostavljala da sam, kako
sam bio u strahu obratit se ocu za pomoć, taj dan napisao oproštajno pismo i htio se ubiti. Prošlo me to, ali
kako sam pismo bacio kroz prozor, našao ga je jedan susjed, koji ga je, vidno potresen, donio na uvid mom
ocu, kojeg je pismo također potreslo, ali ipak gotovo da i nije reagirao.
Općenito, ovlaštena tužiteljica me u razdoblju 1982. – 1989. (tj. dok je samnom i s pok ocem, nakon smrti
pok. mame boravila u Zelini) gotovo svakodnevno zlostavljala, zloupotrebljavajući tako činjenicu da je od
mene 7 godina starija, i da joj se pok. otac bojao prigovoriti, jer je bio u strahu da ponovno ne pokuša suicid.
Za ilustraciju o kakvim je zlostavljanjima bila riječ, mogu navesti česta omalovažavanja i vrijeđanja,
ponižavanja, fizička zlostavljanja (ovlaštena tužiteljica je od mene 7 godina starija te je u mom djetinjstvu bila
viša, a trenirala je i karate), prisiljavanja da četiri – pet puta iznova perem istu hrpetinu suđa, itd. Kakav je bio
efekt tih zlostavljanja na mene pokazuje i činjenica da su mi, kad je ona odselila u Zagreb, u školi odmah
porasle ocjene iz 7-8 predmeta! U godinama 1982. – 1989. psihička zlostavljanja su uglavnom bila u formi
ekstatičkih napada bijesa – urlanja i to uglavnom kada otac ne bi bio kod kuće. Valja međutim reći da je
ovlaštena tužiteljica znala i na nas obojicu naizmjenično vikati i kleti. Zato je pok. otac, nakon što je ovlaštena
tužiteljica odselila, kada bi nas ljudi pitali kako se nas dvojica muških snalazimo nakon njezinog odlaska, znao
reći: „Ide nekako, samo da na nas niko ne viče, jel` tak, Ante?“
Ovdje je vrlo bitno pojasniti da mi ovlaštena tužiteljica nije „zamijenila majku“ niti me „odgajala“, kako
je to primjerice tvrdila u svojoj lažnoj prijavi 2002. godine o kojoj je bilo riječi ovdje na str. 10-11.
Ona to naprosto fizički nije bila u mogućnosti, jer je od jutra do kasno navečer boravila u Zagrebu u kojem
je tijekom prijepodneva pohađala srednju školu i fakultet, dok je u popodnevnim i večernjim satima boravila u
plesnoj školi ili na tečaju francuskog jezika (Dokaz 2, str. 127) ili Nanbudoa (borilačka vještina) te stoga –

16
obzirom da je nije bilo kod kuće - nije kuhala, nego je hranu pok. otac donosio autobusom svakoga dana iz
đačke kuhinje u Osnovnoj školi u Zagrebu u kojoj je radio. Što se pak suđa tiče, njega smo prali naizmjence
svo troje, a svoju je odjeću svatko peglao sam, pa su mi te „vještine“ stečena još u dječjoj dobi (!) dobro došle
kasnije kada sam u Ivan Dolcu od 1989. nadalje s ocem brinuo oko iznajmljivanja dvaju apartmana uglavnom,
a nakon očeve smrti 1996. godine i posve sam.
d) U periodu pak nakon odlaska ovlaštene tužiteljice u Zagreb, tj. nakon 1989. godine, ona mi nije ni na koji
način mogla mijenjati majku -- kako je to cinično tvrdila obzirom da je za maminu smrt svojim destruktivnim
postupanjem odgovorna (vidjeti iskaz svjedokinje Gagić) -- već je to činio pok. otac koji je sam kuhao, pa čak
i pekao kolače, nastojeći mi tako nadoknaditi gubitak koji sam pretrpio maminom smrću.
e) Kada sam u lipnju 1995. na studiju arheologije i povijesti umjetnosti, kao krunu višegodišnjeg napornoga
rada i do 18 sati dnevno, dobio Rektorovu nagradu (to je gotovo jedinstven slučaj u povijesti Filozofskog
fakulteta da su istu osobu za nagradu predložila 2 odsjeka) bilo je to za mene ostvarenje velikog sna, nagrada
za moj uporan trud i rad, velika čast, obzirom da mi je nakon dodjele nagrade prof. dr. Miljenko Jurković
obećao mjesto asistenta, čime bi moja egzistencija, karijera i mjesto u društvu bili osigurani, te sam napokon
trebao početi živjeti normalnom životom.
No nakon očeve smrti u ožujku 1996. ovlaštena tužiteljica je odlučila spriječiti takav tijek događaja.
Najprije mu u travnju 1996. pozvala u Pizzeriju Edo u Zagrebu i tamo mi ozbiljnim tonom kazala da mi ona
nije dužna financijski pomoći oko dovršenja studija, da bi mi 2 mjeseca kasnije u vikendici u Ivan Dolcu
podigavši me i pritom tresući, vičući kazala da će me „ubit zaklat i uništit“ i da „nek joj ja donesem nož da me
zakolje“ (Dokaz 36/a), nakon što se nisam složio s njezinim traženjem da sruši središnji nosivi zid na katu
vikendice, za što nije bilo nikakva logičnog razloga ili potrebe i što bi poremetilo statiku objekta, što je izgleda
i sama u međuvremenu shvatila, pa ga do dan danas nije srušila. Nakon toga ne samo da mi nije pomogla da
završim fakultet, nego je to svojom opstrukcijom mog iznajmljivanja imovine u kojoj je ona naslijedila dio iza
oca kojem nije pružila nužnu pomoć (pa je stoga – kako mi je to rekla tadašnja predsjednica Općinskog suda u Zelini trebala biti
proglašena nedostojnom nasljeđivanja navedene imovine, jer je svojim navedenim propuštanjem pružanja nužne pomoći prouzročila očevu
smrt) – nastojala spriječiti na način koji sam u Zelinskom glasnikuu opisao još 2002. (vidjeti Dokaz 36/b),
prisilivši me da osim iznajmljivanja radim i dodatne poslove (tako sam temeljem oko 200 članaka u oko 20 časopisa stekao
status zaslužnog samostalnog umjetnika, što podrazumijeva da mi RH uplaćuje sredstva za zdravstveno i mirovinsko osiguranje (staž), što
je u mojoj grani stvaralaštva – likovnoj kritici – priznanje koje ima još svega 10 osoba u Hrvatskoj) čime je ovlaštenoj tužiteljici
doista i uspjelo da me uništi, kako mi se zarekla 1996. godine, jer zbog više poslova koje sam morao raditi
nisam stigao na vrijeme završiti fakultet i dobiti posao koji mi je prof. dr. Jurković bio obećao.
Da je ovlaštena tužiteljica sve to učinila proračunato, iz svjesne zle namjere, pokazuje i činjenica da mi
je nedugo nakon očeve smrti uputila nekoliko rukom nepotpisanih pisama u kojima mi je prijetila da se sva
imovina naslijeđena iza pok. roditelja mora prodat, i da se ja imam izdržavat kopanjem kanala, jer da sam ja
„ništarija i gotovan“ (Dokaz 36/g, Dokaz 9, str. 15/a). Činjenica da mi je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
bilo obećano mjesto asistenta, na kojem bih do ovoga časa, da me ovlaštena tužiteljica nije minirala, već bio
izvanredni profesor, očito je teško pogodila ovlaštenu tužiteljicu koja je sve do 1995. navikla biti zvijezda u
obitelji, jedina o kojoj se priča, te mi se ona za to što sam se drznuo svojim radom zaslužiti Rektorovu nagradu
odlučila osvetiti na način da moju budućnost - u kojoj me čekalo držanje predavanja studentima o umjetnosti
staroga vijeka, u što sam uložio veliki trud i napor i mnogo vremena – pretvori u kopanje kanala (Dokaz 36/g).
Znakovito je i važno za istaći da mi je početkom 1995. godine, prije očeve smrti, ovlaštena tužiteljica
kazala da po zakonu postoji mogućnost za one koji imaju firmu da određeni postotak novca svakoga mjeseca
umjesto državi za porez, uplaćuju za pomoć nekom studentu, i da bi mi ona na taj način mogla pomagati s oko
500 kn mjesečno, jer da je to ništa ne bi koštalo.
No usprkos tom obećanju, ovlaštena tužiteljica mi nikada nije pomogla niti s 1 kunom, te je radije
navedeni novac uplaćivala u proračun RH. Da ironija bude veća, kasnije mi je, u godinama kad sam zbog
namjernog dovođenja u stanje neimaštine od strane ovlaštene tužiteljice jedva krpao kraj s krajem, na navedeni
način (pomoć studentu) pomogao gospodin prof. dr. Josip Matjan iz Zagreba, Čačkovićeva 28, otac moje
tadašnje djevojke, a pomagao mi je čak i nakon što smo se ona i ja razišli, sve dok mu je to poslovanje
omogućavalo. Ukratko, pomagao mi je čovjek koji za to nije imao nikakvoga razloga, i koji mi i danas, 12
godina nakon što me njegova kći ostavila s objašnjenjem da je moj život za nju pre težak, za Božić šalje čestitke
(vidjeti scan ovdje na str. 14), a ovlaštena tužiteljica koja je to kao dijete istih roditelja trebala učiniti, to nije
činila, već mi je na brojne načine odmagala, kako bi me „uništila“ u profesionalnom i privatnom pogledu,
osporivši mi na kraju i samo pravo na život, što je potvrdio i HHO (Dokaz 1, str. 1).
f) Ističem da sam, premda sam osjećao da je to uzaludan trud, što se na koncu i pokazalo točnim, ovlaštenoj
tužiteljici tijekom godina 2000., 2002., 2003., 2006. i 2009. direktno ili putem moje odvjetnice uputio ukupno
oko 15 prijedloga za mirno razrješenje situacije, ne dobivši na njih nikada nikakav odgovor, (kao npr. ni na molbu
da mi ovlaštena tužiteljica barem vrati zlatninu s mojega krštenja, vrijednu ukupno oko 500 kuna, koju od 1996. zajedno s drugim nakitom
ostalim iza pok. mame i tate drži kod sebe, uzevši ga bez pitanja), a isto kao navedenih godina se dogodilo i s mojim

17
pokušajem iz 2011. kada mi se ovlaštenoj tužiteljici preporučeno poslano pismo vratilo sa žigom na koverti:
„OBAVIJEŠTEN – NIJE PODIGAO POŠILJKU“ (Dokaz 2, str. 147).
g) Dokle ide neosjetljivost ovlaštene tužiteljice na patnju koju je sama namjerno uzrokovala, pokazuje i
situacija iz 2009. godine, iz vremena mojeg štrajka glađu ispred Općinskog suda u Satrom Gradu na Hvaru,
kada je novinar „Slobodne Dalmacije“ Mirko Crnčević, pišući o postupanju ovlaštene tužiteljice prema meni
zapazio: „…ostaje činjenica da ga u novonastalim okolnostima nije posjetila, niti osobnim kontaktom pokušala
odvratiti od daljeg štrajka glađu.“ („Slobodna Dalmacija“, 1. 12. 2009., str. 22).
Dapače, štrajk glađu u koji sam stupio iz očaja, ovlaštena tužiteljica iskoristila je da protiv mene u
medijima iznese više od 20 kleveta (vidjeti Dokaz 28), ponavljajuću tako u mojem slučaju – u još znatno
pojačanom intenzitetu - identičnu taktiku javnog klevetanja kojom je 1982. pok. mamu navela na
samoubojstvo.
h) Svojevrsni vrhunac šikanoznog, krajnje destruktivnog postupanja ovlaštene tužiteljice prema meni,
opisanog ovdje na str. 16-17, kojim me je ona svjesno natjerala u krajnju neimaštinu, bijedu, glad, patnju i očaj,
bila je poruka koju mi je ovlaštena tužiteljica uputila kada sam u proljeće 2012. započeo svoj štrajk glađu ispred
ureda predsjednika Hrvatske odvjetničke komore Lea Andreisa. Tada mi je ona preko svojeg muža i moje
odvjetnice poručila doslovno: „Nek umre(m).“ (Dokaz 2, str. 87)

2) „Šta ona ima od toga?“
Drugo pitanje koje mi mnogi koje ta stvar interesira postavljaju o ovlaštenoj tužiteljici glasi: „Šta ona
ima od toga?“
Odgovor na to pitanje je već naveden u ovom podnesku na str. 13, i u najkraćoj formi glasi: „U
materijalnom smislu: ništa.“ Naime, ovlaštena tužiteljica se nikojim dijelom naslijeđene imovine (osim očevih
umjetničkih slika) uopće ne koristi već godinama, pa tako niti vikendicom u kojoj joj je podjelom po pola od
ukupno 9 pripalo 6 kreveta (sic! – Očitovanje, str. 2 (pod: 10), i Dokaz 2, str. 51-52), jer joj se naprosto ne isplati
održavati nekretninu koju u najboljem slučaju koristi 10-14 dana u godini. Ista nekretnina, kao i nedovršena kuća
u Sv. Ivanu Zelini, u kojoj je dio naslijedila po majci koje se odrekla, nema znatnu materijalnu vrijednost, jer se
nalazi u kući koja je u suvlasništvu, pa ju je gotovo nemoguće prodati čak i za mali novac.
Kada se zna da je ovlaštena tužiteljica zapravo vrlo bogata osoba (vidjeti ovdje str. 12, pod: A) i da
imovina koju je naslijedila od roditelja kojima nije pružila nužnu pomoć nema vrijednost niti 5% od njezine ukupne
sadašnje imovine, jasno je da tužiteljičino destruktivno ponašanje u ovom času nema više svoje korijene u
materijalnoj sferi, i da – premda to, služeći se svojom djecom kao živim štitom tvrdi – materijalne aspiracije sada
više nisu ono što pokreće njezino destruktivno, nezakonito i neetično postupanje prema meni. Sve te činjenice su
poznate ljudima u Sv. Ivanu Zelini, i to je (uz to što im je, kao i mnogima drugima, i inače poznata kao krajnje
bešćutna i naprasita osoba) i bio razlog zbog kojeg ona svoju tužbu za „verbalni napad preko tiska“ nije predala
zelinskom prekršajnome sudu, već sudu u Hvaru, kojeg je bar u prvi čas lakše obmanuti, jer njegovim djelatnicima
čitava ova situacija, kao ni ovlaštena tužiteljica, nije poznata.

3) „Dobro, pa zašto onda to radi?“
Kada osobe koje se raspituju o „mom predmetu“ shvate da materijalni probitak očito sada više nije ono
što ovlaštenu tužiteljicu motivira u njezinom destruktivnom postupanju prema meni, obično mi postave pitanje:
„Dobro, pa zašto onda to radi?“
Odgovor na to pitanje dala je sama ovlaštena tužiteljica, koja mi je mnogo puta kazala da je „do svoje
7 godine ona bila princeza, a da sam se onda rodio ja.“, aludirajući time na to da nakon mog rođenja roditeljska
pažnja nije više bila usmjerena samo na nju, tim više što sam kao dijete ja bio vrlo bolestan (alergije i astma) pa
su roditelji, osobito pok. mama, strepili za moje zdravlje i ostanak na životu, te ovlaštenoj tužiteljici više nisu
mogli posvećivati onoliko pažnje, vremena i novaca, kao ranije, kada im je ona bila jedino dijete.
Nešto vrlo slično mi je kazao i moj susjed prof. Branimir Besak, koji je bio saslušan u ovom predmetu
10. 10. 2013., rekavši mi da je njegov najstariji brat (a ima ukupno 2 brata i jednu sestru) koji se prvi rodio, u više
navrata njihovoj majci predbacio da zašto je njih (ostalo troje djece) uopće rodila.
Sličan stav osvjedočuje i poznata biblijska priča o prvoj dvojici braće, u kojoj stariji brat Kain, bez
ikakvog konkretnoga razloga, ubija mlađeg brata Abela.
Valja međutim istaći da pok. roditelji ni u kojem slučaju nisu npr. „više voljeli“ ovlaštenu tužiteljicu od
mene, a da je tome tako, dokazuje i činjenica da je pok. mama (koje se ovlaštena tužiteljica javno odrekla kao
„loše majke“) kako to pokazuje mamin rukom pisani popis vlastitih slika (Dokaz 40-41) naslikala čak 2 portreta
ovlaštene tužiteljice u zahtjevnoj tehnici ulja na platnu 1968. (Dokaz 40/a – br. 27) i 1980. (Dokaz 41-B), dok je
istodobno jedini moj portret u ulju kojeg je mama slikala ostao nedovršen (vidjeti ovdje sliku na str. 4).
No sama činjenica da nakon mog rođenja sva pažnja roditelja više nije bila isključivo na njoj, bila je
nešto što im ovlaštena tužiteljica nikada nije zaboravila, i što će postati glavni razlog njezina zahlađenja odnosa

18
prema roditeljima i meni kao „uzročniku“ stanja s kojim nije bila zadovoljna, a koje će kulminirati u njezinu
odricanju i nepružanju nužne pomoći majci i ocu, oduzimanju sredstava za život tj. osporavanju prava na život i
poručivanju da „Nek umrem“ 2013. i prijetnjama smrću 1996. i 2002. meni svojem bratu, te njezinim nedavnim
odricanjem ne samo od obiteljskog prezimena Vranković, nego čak i od osobnog imena koje su joj roditelji dali, a
koje je iz „Diana“ (=od početnih slova roditeljskih imena DI(nko) + ANA) promijenila u Dijana, ubacivši posred
imena koje su joj roditelji dali slovo „j“, pa je sada optužni prijedlog protiv mene ovome sudu podnijela Dijana
Zoričić (Dokaz 4, str. 2), dok je to prošli put učinila ista osoba pod imenom Diana Vranković Zoričić (Dokaz 3,
str. 5).
Valja istaći da ovo odricanje od roditelja nije prvi akt javnog distanciranja ovlaštene tužiteljice od pok.
mame i tate nakon njihove smrti. Kako sam to napisao u „Zelinskom glasniku“, prvi takav postupak datira iz 2002.
godine, kada je ovlaštena tužiteljica odbila doći na prvu i zasada jedinu izložbu majčinih slika priređenu nakon
njezine smrti (Dokaz 36/f), a sada se, kako sam to već spomenuo ona odrekla i očeva tj. obiteljskog prezimena
Vranković kojeg je sve donedavno nosila.
S druge strane, ja sam u isto to vrijeme s roditeljima, i za njihova života, i nakon smrti imao normalan
odnos, što dokazuje npr. moj zadnji kontakt s mamom Anicom – razglednica koju sam joj poslao 14. 2. 1982. tj.
mjesec i pol prije njezine smrti u kojoj stoji: „Draga mama! Jako sam sretan vrijeme je lijepo pa se po cijeli dan
vani igram. Puno jedem zelje. Vozim se na biciklu. Ne kašljem. Mislim na tebe. Voli te tvoj Ante.“ (Dokaz 42).
Moj normalan odnos s roditeljima pokazuje i činjenica da sam, s ljubavlju ih se sjećajući, u lokalnim
medijima i o mami, i o tati pisao i objavio prigodne članke povodom godišnjica njihova rođenja i smrti (vidjeti Dokaz
43 – moj članak objavljen povodom šezdesete obljetnice mamina rođenja, 1999. i Dokaz 44 – moj članak objavljen povodom desete obljetnice
očeve smrti), te da sam povodom 20. obljetnice mamine smrti u sklopu Recitala kajkavskih pjesama u Sv. Ivanu
Zelini postavio prigodnu izložbu njezinih radova (Dokaz 45) koju je posjetilo nekoliko stotina posjetitelja, ali ne i
njezina kćer, koja je odbila doći na otvorenje mamine izložbe (Dokaz 36/f).
Slično, zapravo još destruktivnije, ovlaštena tužiteljica je postupila u slučaju pok. oca Dinka, kada ju
je 2003. godine gđa Ljiljana Zaninović (supruga očeva kolege g. Emila Roberta Tanaya) zamolila da – obzorom
da se sve očeve umjetničke slike nalaze kod nje, posudi navedena djela kako bi gđa Zaninović i g. Tanay priredili
izložbu očevih slika u Galeriji Jerolim u Starome Gradu koju su u to vrijeme vodili, te ju još uvijek vode. Ovlaštena
tužiteljica je tu zamolbu glatko odbila, kazavši gđi Zaninović da ona za to „nema vremena“, da bi se kasnije se
odrekla i očeva prezimena, kao i imena „Diana“ koje su joj mama i tata zajednički dali.
Zanimljivo je napomenuti da je distanciranje ovlaštene tužiteljice od pok. mame počelo odmah nakon njezine
smrti, nakon koje su širene glasine da je mama bolovala od „paranoidne šizofrenije“, čime se nastojalo njezinu smrt
prikazati kao nešto logično, pa time na neki način i očekivano. No, mamina nedovršena slika (vidjeti ovdje str. 4), a još
i više njezin zdravstveni karton (Dokaz 46) pokazuju da tome nije bilo tako.
Kako smo to već vidjeli, navedeni nedovršeni Autoportret sa sinom Antom pokazuje da se mama očito nije
planirala ubiti, i da je samoubojstvo počinila iznenadno, te da je ono – kako se to vidi iz iskaza svjedokinje Marice Gagić
od 10. 10. 2013. – bilo posljedica čina službenog odricanja ovlaštene tužiteljice od svoje i moje mame, s
„argumentacijom“ da je ona bila loša majka, jer da ju je hranila na silu dok je bila mala, što je maminu tankoćutnu
umjetničku dušu, iscrpljenu razvodom, nerazumijevanjem jednog dijela okoline i teškom financijskom situacijom (zbog
otplate kredita za kuću) slomilo, što doista i nije za čuditi kada se sve to - što je ovlaštenoj tužiteljici kao njezinoj kćeri
bilo dobro poznato - uzme u obzir.
Majčin zdravstveni karton (Dokaz 46) kod prim. dr. Nebojše Lazića pokazuje da mama uopće nije imala
dijagnozu „paranoidna šizofrenija“, nego „Psychosis in obs.“, što – kako su mi to kazali specijalisti kojima sam se tim
povodom obratio, znači da liječnik nije siguran radi li se uopće o psihozi ili ne, pa stoga na kartonu i stoji dodatak „in
obs.“ tj. „in observatio“ = u promatranju. Činjenica pak da ja mama dok je posjećivala psihijatra radila u školi (sve do
svojega zadnjega dana), kako to jasno pokazuje njezin zdravstveni karton (Dokaz 46: nadnevci 14. 1. 1982. i 28. 1.
1982.) u potpunosti isključuje mogućnost da je bolovala od bilo kakve teže psihičke bolesti, a kamoli od najteže moguće,
jer liječnik specijalist koji ju je nadzirao, u tom slučaju tako bolesnoj osobi sigurno ne bi dozvolio rad s osnovnoškolskom
djecom.
Druge pak okolnosti koje je liječnik zapisao u kartonu pokazuju da je mama bila zaokupljena poslom kojeg
je voljela i koji ju je ispunjao, i da suicidalnih, pa čak ni depresivnih misli uopće nije imala.
Ovdje je bitno pojasniti kako to da se dogodilo da je pok. mama uopće posjećivala psihijatra. Ukratko, riječ je o
tome da se ona zbog brojnih neslaganja, uzrokovanih razlikama u njihovom dalmatinskom (tata) i kontinentalnom (mama)
temperamentu i odgoju, rastala od oca 1979. godine. Tada su podijelili imovinu na način da je ocu pripala vikendica u Ivan
Dolcu Hvaru, a mami kvadraturom veća nedovršena kuća u Zelini i trošni montažni stan (Dokaz 2, str. 131) u kojem je obitelj
do tada živjela. Obzirom da je mama za kuću trebalo plaćati kredit koji joj je uzimao velik dio plaće, te da je stoga tata imao
više novaca, ovlaštena tužiteljica se prigodom razvoda odlučila da će dalje živjeti s ocem koji je planirao otići u Zagreb, ali je
to godinama odlagao, pa su se svađe kojima je razvod trebao učinit kraj, nastavljale. Susjedi su mi kazali da je mama ocu rekla
da nakon ljeta 1981. potraži stan u Zagrebu, ali on to nije učinio, i tako je došlo do velike svađe ispred stana u kojoj je ovlaštena
tužiteljica stala na očevu stranu teško pred cijelim susjedstvom izvrijeđavši mamu, nakon čega je ona u afektu prerezala žile i
završila na psihijatriji (Dokaz 37). Ovlaštena tužiteljica je – kako sam to već naveo ovdje na str. 11 - sve to znala, te je odmah
po maminim povratku iz bolnice ponovo na nju nasrnula – ovoga puta službenim odricanjem – znajući da je mama još slaba, i
da će njezin nasrtaj tako imati više efekta, tim prije što je nasrtaj (klevete da je bila loša majka) bio služben jer je bio izvršen
putem Centra za socijalnu skrb. Njezina računica se pokazala točnom, jer je mama počinila samoubojstvo, odmah nakon kojeg

19
je ov. tužiteljica prisvojila cjelokupne iznose maminih mirovina (Dokaz 2, str. 122), kupujući od njih bunde i slično (Dokaz 2,
str. 126).
Pokojnom je ocu sve to bilo poznato, no na ostavini iza mame on nije rekao te činjenice, štiteći pritom ovlaštenu
tužiteljicu, koja je tako dobila polovicu kuće iza mame koje se odrekla. Ovlaštena tužiteljica se za to ocu „revanširala“ ne
htijući 12 godina kasnije prodati za spas njegova života tu polovicu koju po zakonu uopće nije trebala naslijediti, i tako se ocu
njegova pomoć kćeri obila o glavu, te ga je na kraju koštala života, do čega ne bi došlo da je na majčinoj ostavini rekao
činjenice, jer bih u tome slučaju ja prodao kuću, obzirom da mi je očev život značio mnogo više od nedovršene kuće koja se
ne može ni prodati, jer se mama u njoj ubila.
Ocu ipak njegovo postupanje ne zamjeram, ali mi je žao što ovlaštenu tužiteljicu nije spriječio da se odrekne mame,
premda je obzirom na sve okolnosti mogao znati kako će ta stvar završiti, što se i desilo.
Ipak, valja kazati da je nakon mamine smrti on učinio sve da - koliko je to moguće – nadoknadi taj gubitak (vidjeti
ovdje str. 17 (pod: d)) i za to ću mu uvijek biti zahvalan.

VI.
Da je strah okoline pred ovlaštenom tužiteljicom opravdan, tj. da će onaj tko se njoj nađe na putu, a ne
pokori se njezinim egu loše proći, pokazuju iskustva sutkinje Lazarin, svjedokinje Gagić i brojnih drugih

Godinu dana nakon što je u Zelinskom glasniku 2002. izašao moj članak „Dokle je stvarno moguće
okretati i drugi obraz?“ (Dokaz 36), u kojem sam detaljno opisao zlostavljanja ovlaštene tužiteljica nadamnom, iz
tiska je izašla knjiga francuske psihologice Marie-France Hirigoyen: „Moralno zlostavljanje – Perverzno nasilje u
svakodnevici“ (Zagreb, 2003.) u kojoj autorica, koja se dugo bavila tom problematikom, detaljno opisuje tip
zlostavljača kojem pripada ovlaštena tužiteljica Dijana Zoričić, na što ću se detaljno osvrnuti na kraju ovog
podneska, u Dodatku 1.
Ovdje navodim tek rečenicu s 11. stranice te knjige koja glasi: „Ti pojedinci mogu postojati samo ukoliko
nekoga „unište“: oni moraju poniziti druge da bi pribavili dobar glas i da bi tako stekli moć, jer su željni divljenja
i odobravanja.“, s 19. stranice: „Tijekom svoje kliničke prakse mogla sam vidjeti da perverzna osoba nastoji
iskazati svoje destruktivno ponašanje u svim okolnostima svojega života: na radnom mjestu, u obitelji, sa svojom
djecom i upravo želim istaknuti kontinuitet takva ponašanja.“, te sa str. 82: „Nema nikakva poštovanja prema
drugome.“
Da je ovlaštena tužiteljica Zoričić ovakav tip osobe (koja, kako smo vidjeli ovdje na str. 16 (pod: b) ne poštuje čak ni
čovjeka koji joj je spasio život), koja ne preže ni pred čim i ni od koga u postizanju svojih krajnje destruktivnih ciljeva
– te da je kao takva već odavna poznata policiji kao „konfliktna osoba“ kakvom su je još 2002. opisali djelatnici
PP Hvar (Dokaz 32/e) - dokazuju i njezini rabijatni postupci prema svima koji joj se nađu na putu, za što ću ovdje,
zbog ograničenosti prostora, iznijeti svega 5 primjera:

1) Sutkinja Višnja Lazarin
Nakon što ovlaštena tužiteljica nije došla na saslušanje svjedoka koje se održalo 10. 10. 2013. na
Prekršajnom sudu u Sv. Ivanu Zelini, verbalno je napala sutkinju Višnju Lazarin, prozvavši je da „Zašto je ona
išla dirati u prošlost?“ tj. zašto je pozvala i saslušala svjedoke obrane, nadajući se očito da će joj navedena sutkinja
pravnički kolegijalno pogodovati na način da odbije saslušati svjedoke obrane, te joj na taj način kolegijalno
pomoći da me javno etiketira kao nasilnika u obitelji, tj. na isti način kao pok. mamu koju je putem Centra za
socijalnu skrb proglasila nasilnom osobom jer da ju je „hranila na silu dok je bila mama“10 navevši je time na
samoubojstvo.
To što je sutkinja postupila nepristrano, po savjesti, pravnim normama i po zakonu, ovlaštena tužiteljica
dakle smatra pogrešnim, jer je sutkinja Lazarin svojim postupkom „iznevjerila“ pravničku i žensku solidarnost (kao
što je to uostalom učinio i DORH / Županijski sud u Splitu 2004. godine – vidjeti o tome ovdje str. 10-11 i Dokaz 33), kojoj se ovlaštena
tužiteljica nadala, smatrajući očito da joj je sutkinja Lazarin trebala pomoći da me ona putem suda sada, krajnje
iscrpljenog od štrajka glađu u kojem sam bio izgubio oko 60 kg (Dokaz 1, str. 8), napokon dokrajči, tj. uništi, kako
mi se to verbalno prijetila 2002. godine (vidjeti ovdje str. 10, pod: III).

2) Svjedokinja Marica Gagić
Kako sam to naveo još u svojem Očitovanju na str. 5 i 10., ovlaštena tužiteljica se na sličan način, grubo
i drsko ponijela i prema svjedokinji činjenice da je ona svojim javnim odricanjem od pok. mame prouzročila majčin
suicid. Kako je to na ispitivanju svjedoka 10. 10. 2013. kazala sama svjedokinja Marica Gagić, a što je uneseno i
u zapisnik11, ovlaštena tužiteljica je najprije pokušala spriječiti njezin iskaz, a kada u tome nije uspjela, nazvala je
svjedokinju telefonski zbog čega se ona osjećala uznemireno. To i ne čudi obzirom da mi je svjedokinja prethodno

10
Zapisnik s navedenog saslušanja svjedoka je dostupan na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout
11
Zapisnik je dostupan na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout (str. 3)

20
bila kazala da joj je ovlaštena tužiteljica u tom telefonskom razgovoru prijetila smrću (Očitovanje, str. 5 i 10), što
je na sudu samo neizravno spomenula, kazavši mi kasnije da je tako postupila iz straha.
No, da ovlaštena tužiteljica prijeti smrću svakom tko joj stane na put, na istom je ispitivanju svjedoka
potvrdio prof. Branimir Besak12, spomenuvši se pritom tužiteljičina nasrtaja na mene 2002. godine, kada mi je ona
pred njim dvaput kazala da će me „mrak pojesti“, kojom prigodom je na mene nasrnuo i njezin suprug, od čega
sam danima kasnije imao masnicu (Dokaz 29).

3) Bratić Antun Vranković
Bratiću Antunu Vrankoviću iz Svirača, koji je sada na brodu, a koji joj je bio ostao dužan za jedno
zastupanje, ovlaštena tužiteljica je po bratiću Stjepanu Milatiću bila poručila da će ga uništiti, što je bilo poznato
djelatnicima PP Hvar, koji su mi taj i nekoliko drugih primjera naveli, ilustrirajući mi da im je ovlaštena tužiteljica
od ranije poznata kao „konfliktna osoba“ (Dokaz 32/e). Sve to može potvrditi i g. Ivo Grgičević, suprug Antunove
pok. sestre Marije, sada direktor Hvarskog vodovoda i zamjenik načelnika Općine Jelsa.

4) Obiteljski prijatelj ak. kipar Ivica Grošinić
Obiteljski prijatelj, akademski kipar g. Ivica Grošinić iz Sv. Ivana Zeline, Mihanovićeva 6, mi je
početkom 2010. g. kazao da ga je ovlaštena tužiteljica upropastila, na način da u postupku u kojem ga je zastupala,
nije pravodobno zatražila prebacivanje njegova potraživanja iz hrvatskih dinara (HRD) u kune (kn), te je tako
njegovo potraživanje za restauraciju glasovite kovane ograde u Opatičkoj 10 u Zagrebu izgubilo preko 99% svoje
vrijednosti, koja je iznosila oko 200.000 DEM.
G. Grošinić mi je kazao da mu je ovlaštena tužiteljica, malo prije nego je on za ovo doznao, otkazala
punomoć, kazavši mu da se nalazi na porodiljnom dopustu, premda je mlađe od njezino dvoje djece tada imalo 5
godina (!).

5) Dožupan Splitsko-dalmatinske županije Visko Haladić
Dožupan Splitsko-dalmatinske županije g. Visko Haladić iz Vrbanja, svojedobno mi je rekao da je
ovlaštena tužiteljica kao odvjetnica bila zastupala njegovoga kuma, ali da je u tom zastupanju poduzimala sve
radnje suprotne od onih koje je trebalo poduzimati, jer da se nagodila s protivničkom stranom. G. Haladiću bilo je
nepojmljivo da postoje osobe kojima se čovjek u nevolji s povjerenjem obrati za pomoć, a te osobe iskoriste
nevolju tog čovjeka koji im vjeruje ga unište, jer im se to više financijski isplati nego da mu pomognu.
To je samo jedan od niza primjera neetičnog i nezakonitog načina na koji se ovlaštena tužiteljica obogatila
stekavši tako vrijedne nekretnine, pokretnine i dionice, dok sebe usprkos svim dokazima lažno prikazuje kao osobu
prosječnih prihoda (vidjeti ovdje str. 13).

O ovakvom tipu manipulatora (a da je ovlaštena tužiteljica manipulator, detaljno sam dokazao u svojem Očitovanju na
koji, kako to zapaža dr Hirigoyen „mogu postojati samo ukoliko nekoga „unište“ i koji „moraju poniziti
str. 11-15),
druge da bi pribavili dobar glas i da bi tako stekli moć, jer su željni divljenja i odobravanja.“, psihologica Isabelle
Nazare Aga u svojoj knjizi „Manipulatori su među nama“ na str. 32 navodi: „Svi ga se boje. No usprkos svemu,
dobit će sve što poželi. Strah koji sije oko sebe u mnogo čemu mu koristi.“
Doista, neskrivena bezočnost, drskost, bešćutnost, arogancija i naprasitost ovlaštenoj tužiteljici do sada
su priskrbili mnogo toga, jer joj se mnogi - zaplašeni jednim njezinim arogantnim postupkom ili drugim - svjesni
da im se može desiti npr. ono što i sutkinji Lazarin i svjedokinji Gagić, miču s puta, neopravdano i/ili nezakonito
joj u svome strahu na mnoge načine pogodujući, kako je to na više mjesta već bilo izloženo u ovom podnesku, kao
i u Očitovanju od 30. 9. 2013.
Da upravo na takovo, slabićko, kukavičko postupanje većine ljudi s kojima dolazi u kontakt ovlaštena
tužiteljica i računa, najbolje pokazuje upravo ovaj njezi optužni prijedlog, koji je na očigled u suprotnosti sa
zakonom, činjenicama i zdravim razumom, ali ovlaštena tužiteljica očito drži da se predmetna sutkinja - kao i
mnogi drugi – nje boji, i da će joj zato, iz straha, suprotno zakonu i dokazima presuditi u njezinu korist, svjesno
joj time pomažući da me dokrajči, tj. uništi, kako se zarekla, a što joj njezinom prijavom iz 2002. godine nije
uspjelo, jer su joj DORH i Županijski sud u Splitu u tome 2004. odbili kolegijalno pomoći (vidjeti str 10-11).
No kako sam to već spomenuo, ovakvo postupanje hrvatskih odvjetnika koji se žele osvetiti sucima ako
nisu kolegijalno sudili u njihovu korist nije ništa novo, što pokazuje i slučaj odvjetnika Darka Zadre, koji je nakon
što je zbog prijetnje osuđen na 6 mjeseci zatvora, odlučio izravnati tu stvar s kolegama sucima - plešući polugol
po krovu zgrade u kojoj živi predsjednica suda u Vinkovcima (Dokaz 7, str. 13).

12
Zapisnik je dostupan na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout (str. 5)

21
VII.
Ovlaštena tužiteljica od ovog suda traži da on u njezinu korist,
na očigled domaće i europske javnosti, svjesno gazi moja ljudska prava

Traženjem od ovog suda da se nadamnom provede psihijatrijsko vještačenje --– premda joj je s Internetske
stranice Scribd.com na koju se ovlaštena tužiteljica poziva i na kojoj se nalazi kompletna dokumentacija o mom predmetu bilo poznato da je
moj nalaz specijalista psihologa koji se ondje nalazi pokazuje da sam savršeno normalan i da u mom štrajku glađu nema ništa pogrešno ni
patološko (Očitovanje, str. 10, (pod: VII) i str. 12 (pod: 6), i Dokaz 17) i premda je s iste stranice Scribd.com i iz novina na koje se ovlaštena
tužiteljica poziva znala da moj štrajk podržavaju sve relevantne udruge za zaštitu ljudskih prava: Hrvatski helsinški odbor, Udruga Veronika
Vere i Juris protecta (Dokaz 1, str. 1-12) --- ovlaštena tužiteljica je od njega zatražila da za korist njezinih radikalno
destruktivnih probitaka (vidjeti uz ovaj podnesak priloženi Dodatak), pogazi moja ljudska prava koja kao štrajkač
glađu imam, jer, kako to navodi Hrvatski časopis za javno zdravstvo u broju 9/2007. (Dokaz 48):
„Štrajkač glađu definiran je kao duševno normalna osoba koja se izjasnila o svojoj odluci da štrajka
glađu i odbila uzimanje hrane i/ili tekućine duže vrijeme. Štrajk glađu smatra se oblikom protesta ljudi koji ne
posjeduju druga sredstva kojima bi skrenuli pozornost javnosti na svoje zahtjeve. Štrajkači glađu ne smatraju
se osobama koje žele umrijeti, ali neki od njih mogu biti spremni na to ne bi li ostvarili svoje ciljeve.“
Isti časopis o tome dalje precizira sljedeće (Dokaz 47):
„Može li se štrajk glađu usporediti sa samoubojstvom? Štrajkači glađu ne žele umrijeti, ni kad
iskazuju da su ‘spremni ići do kraja’ ako se ne ispune njihovi zahtjevi. Oni žele živjeti – za svoje ciljeve, za
suradnike, za svoje političke ideale. Nazivanje štrajka glađu “samoubojstvom” je krupno kršenje ljudskih
prava. Time se pokušava izbjeći razmatranje njihovih zahtjeva, a javnosti prikazati štrajkače kao
patološke osobe i tako dobiti “medicinski alibi” za intervenciju.“
Obzirom da se navedeni članci iz Hrvatskog časopisa za javno zdravstvo već godinu dana, tj. od 13. 2.
2013. nalaze na istoj mojoj stranici na Scribdu (link: http://www.scribd.com/doc/125187718/%C5%A0trajk-gla%C4%91u-%E2%80%93-perspektiva-
biomedicinske-etike-Hrvatski-%C4%8Dasopis-za-javno-zdravstvo-7-1-2007) kao i svi ostali materijali na koje se ona poziva, te je ovlaštena
tužiteljica za njih sigurno znala, očito je da ona svojim traženjem psihijatrijskog vještačenja ovome sudu svjesno
nastoji podvaliti kršenje mojih ljudskih prava, što je samo jedna u nizu njezinih svjesnih podvala (Očitovanje, str.
11-15), kojima ona implicite traži od sutkinje Matković da joj ona kolegijalno pomogne u mojem uništenju putem
suda kojim mi se prijetila još 2002. godine, obzirom da su joj kolege iz DORH-a i Županijskog suda u Splitu odbile
kolegijalno pomoći u realizaciji te prijetnje (vidjeti ovdje str. 10-11).
Osim što za njega imam podršku svih relevantnih udruga za zaštitu ljudskih prava (HHO, Veronika Vere,
Juris protecta) moj štrajk glađu je uredno prijavljen liječnicima i Ministarstvu zdravlja RH (Dokaz 49) koje je za
njega – a ne ovaj sud – nadležno (Dokaz 47), i koje u cijeloj stvari ne nalazi ništa sporno, što je ovlaštenoj tužiteljici
poznato još od lipnja 2012. godine, kada sam relevantni dopis Ministarstvu zdravlja stavio na Scribd.
Koliko ovlaštena tužiteljica nisko mišljenje ima o ovom sudu, pokazuje i činjenica da je ona, držeći se
nekih krajnje negativnih primjera postupanja hrvatskih sudaca, npr. suca Kvesića koji je nedavno svoju ženu
zatočio u ludnicu (Dokaz 18, str. 1-3), drži da će se ovaj sud prihvati psihostaljinističke metode koje se više ne
prakticiraju niti na Kubi, gdje su vlasti, kada je štrajkaš glađu Giullermo Farinas 2010. došao na rub života, iz
zatvora pustila 52 politička zatvorenika.
Ovlaštenu tužiteljicu to nimalo ne brine, jer inače ne bi pokrenula sudski progon osobe koja je u štrajku
glađu izgubila 60 kg (Dokaz 2, str. 8) i kojoj je kalij u krvi pao na 2,9 (Dokaz 15), a šećer na 2,6 (Dokaz 16): takvo
brutalno nasrtanje na štrajkača glađu nije zabilježeno niti u jednoj zemlji u novijoj europskoj povijesti, te je doista
neobično da se ovaj sud, rješavajući predmet po zakonu i dokazima - te po hitnoj proceduri kako je to po Zakonu
od zaštite od nasilja u obitelji, čl. 5, st. 1 obavezan - od toga nije već davno ogradio, tim prije što ovlaštena
tužiteljica od sutkinje Matković Šoić implicite traži da se ona konfrontira ne samo sa nevladinim udrugama za
zaštitu ljudskih prava (Hrvatski helsinški odbor, Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa veronika vere, Udruga za
pravnu zaštitu Juris protecta), već i sa 10 državnih instanci tj. tijela koji su mi svojim dosadašnjim postupanjem
izravno ili neizravno dali za pravo (Grad Sveti Ivan Zelina, Centar za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini, Prekršajni
sud u Sv. Ivanu Zelini, Visoki upravni sud u Zagrebu, Porezna ispostava Hvar, Privredna banka Zagreb, Služba za
gospodarstvo - Ispostava Hvar, I. PP Zagreb, Ministarstvo financija – Porezna uprava, USKOK), što sam sve
detaljno iznio u svojem Obrazloženju na str. 1-10.

VIII.
Život za pravdu (Dokaz 1, str. 2-3)
Kako sam to već detaljno objasnio, u štrajk glađu sam stupio stoga što mi je ovlaštena tužiteljica oduzela
sredstva za život i time osporila pravo na život, čime je prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike (koji obavezuju
odvjetnike na poštivanje ljudskih prava i u privatnome životu) što je potvrdio i HHO (Dokaz 1, str.1), no Hrvatska odvjetnička
komora moje s tim vezane disciplinske prijave od 13. 3. i 13. 9. 2013. odbija riješiti, jer disciplinskom tužitelju
HOK-a P. Labanu za to nisam dao traženi mito (vidjeti ovdje str. 6-7, pod: II - VII).
Da doista nisam imao i nemam drugog izbora, potvrđuje -- uz nekoliko sličnih rješenja izdanih od
Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, Visokog upravnog suda u Zagrebu (Dokaz 2, str. 14, 39, 57-59), Općinskog

22
kaznenog suda u Zagrebu (Dokaz 24) -- i Rješenje ovoga suda kojim me on kao i prethodna tri suda oslobodio
plaćanja sudske pristojbe (Dokaz 25), obzirom da je iz sudovima priloženih Potvrda o imovnom stanju Porezne
uprave - Ispostave Hvar, jasno da u periodu nakon 2009. ja nisam imao nikakvih primanja, što je posljedica
lišavanja sredstava za život od strane ovlaštene tužiteljice koja je taj svoj neljudski postupak čak i medijski priznala
u Slobodnoj Dalmaciji od 12. 12. 2009., (vidjeti Obrazloženje, str. 2 - predzadnji odlomak).
U takvoj bezizlaznoj situaciji odlučio sam se na štrajk glađu, jer doista više nemam od čega živjeti, niti
što prodati i/ili od koga posuđivati novac. Kada sam vidio da Hrvatska odvjetnička komora usprkos ogromnim
gubitcima moje tjelesne mase odbija riješiti moje 2 disciplinske prijave, shvatio sam da me tim pritiskom
pokušavaju navesti na samoubojstvo, što sam im u dopisu od 16. svibnja 2013. i napisao (Dokaz 12, str. 3, pod:
6). Svega dva mjeseca kasnije, u srpnju 2013. pokazalo se da je moja intuicija bila točna i da je HOK na identičan
način – nerješavanjem disciplinskih prijava – u zadnje 2 godine već najmanje 5 osoba naveo na samoubojstvo
(Očitovanje, str. 4-5, i Dokaz 8, str. 1-5)! Nešto prije toga doznao sam i da su osim Labana i drugi
visokopozicionirani dužnosnici HOK-a za svoje usluge uzimali mito, primjerice Marijan Hanžeković (vidjeti ovdje
str. 6, pod: III i Dokaz 12, str. 11-14 = Dokumenti 7-9), ali je taj predmet pao u zastaru.
Zbog svega toga sam čitavu tu stravičnu situaciju tijekom srpnja i kolovoza 2013. na tečnom engleskom
jeziku temeljem više stotina poslanih dokumenata prijavio nadležnima u Bruxellesu i Berlinu (Dokazi 11 i 19)
kako bi oni bili detaljno obaviješteni o HOK-ovoj „industriji smrti“ (Očitovanje, str. 4) i kako bi točno znali o
čemu se radi ukoliko od neke od udruga koje pozorno prate moj slučaj na koncu budu obaviješteni o mojoj smrti.
Riječ je naime o tome da ukoliko HOK ne ispuni moja 2 zahtjeva, te me pošalje u smrt, time će
svjesno prekršiti čak 9 zakona i propisa:
I. Vlastiti Kodeks odvjetničke etike, članak 6 i 7
II. Vlastiti Statut, članak 3 i dr.
III. Zakon o odvjetništvu, čl. 51 i dr.
IV. Kazneni zakon Republike Hrvatske (7 različitih kaznenih djela, vidjeti Dokaz 12, str. 2)
V. Europske smjernice o postupanju s osobama koje su u štrajku glađu (ukoliko me pošalje u smrt)
VI. Ustav RH (čl. 21 - zaštita prava na život i dr.)
VII. Opću deklaraciju o ljudskim pravima (čl. 3 - zaštita prava na život i dr.)
VIII. Europsku konvenciju o ljudskim pravima (čl. 2 - zaštita prava na život i dr.)
IX. Međunarodnu cehovsku legislativu Europskog vijeća odvjetničkih komora (CCBE-a)
1. Kodeks ponašanja europskih odvjetnika
2. Povelju osnovnih načela europske odvjetničke profesije
Takvo postupanje HOK-a pokazalo bi da on funkcionira na način klasične zločinačke organizacije, koja
ljude koji im za njihove „volonterske usluge“ nisu dali traženi mito doista svjesno, iz najnižeg materijalnog interesa
javno šalje u smrt, što bi bio ravno HOK-ovu svjesnom javnom samouništenju, jer bi tada logično bio izbačen iz
svih međunarodnih cehovskih organizacija, pa se je za nadati da HOK ipak tako daleko neće ići.
Ukoliko me HOK svojim odbijanjem da radi po zakonu ipak pošalje u smrt, ona sigurno neće biti
uzaludna, jer Državno odvjetništvo i USKOK neće više moći po kolegijalnoj odvjetničkoj i privatnoj liniji (jer je
supruga glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, Ecija Bajić Kuljiš odvjetnica, članica HOK-a) štititi kolege
iz HOK-a spremajući prijave u ladicu, obzirom da sam svu relevantnu dokumentaciju poslao novinarima (nedavno
su se za ovu problematiku u kontekstu Afere Raiffeisen zainteresirali i autori emisije „Provjereno“, te su već kontaktirali HOK),
publicistima, udrugama za zaštitu ljudskih prava, a ako USKOK i dalje bude štitio HOK, sigurno ga neće štiti
međunarodne cehovske organizacije, obzirom da sam svu relevantnu dokumentaciju o čitavom slučaju već
dostavio Bruxellesu.
Napominjem da premda izbora ionako nisam imao, ipak sam na samom početku mog štrajka glađu (dok
sam imao svega 10% sadašnjih dokaza o nezakonitostima u radu HOK-a) o njihovu mišljenju o ishodu ovog štrajka
glađu pitao troje sudaca (igrom slučaja svo troje su bili ili jesu suci Vrhovnog suda RH) i nekoliko odvjetnika koje
privatno poznajem, a kojima je čitava moja situcaija, kao i njihova kolegica ovlaštena tužiteljica koja ju je
uzrokovala, dobro poznata iz Sv. Ivana Zeline. Jedna od upitanih sutkinja izrijekom mi je kazala da „moram
izdržati do kraja“, a vrlo slična mišljenja su mi iznijele i sve ostale upitane osobe, dodajući pritom izravno ili
neizravno da je u mom, ali i u nekim drugim slučajevima štrajk glađu jedini efikasni „pravni lijek“ koji čovjeku u
Hrvatskoj stoji na raspolaganju.
Vrlo sličnu stvar kao spomenuta sutkinja, kazao mi je i moj župnik, a nedavno sam otkrio i to da su štrajk
glađu kao metodu borbe za svoja prava izmislili irski sveci sv. Patrik i sv. Malahija (Dokaz 50).
Obzirom da sam početkom rujna 2013. dobio poziv na ispitivanje svjedoka u ovom predmetu, odlučio
sam nakratko prekinuti potpuni štrajk glađu uzimanjem šećera, kako bih kvalitetno iznio sve relevantne činjenice
i dokazao svoju nevinost, u nadi da će zbog zakonom propisane hitnosti postupanja po Zakonu o zaštiti od nasilja
u obitelji, čl. 5, st. 1, kao i brzine postupanja ovoga suda u predmetu Pp-I-J-94/10 ovaj predmet biti brzo riješen tj.
situacija razjašnjena, no ja do dana današnjeg nisam dobio poziv na glavnu raspravu, što ne čudi samo mene, već
i neke djelatnike suda u Sv. Ivanu Zelini, preko kojeg sam bio ispitivan, a koji su me još u studenom 2013. pitali
da li je sud u Hvaru donio presudu.

23
POŽURNICA
Početkom rujna 2013. od zelinskog sam prekršajnog suda dobio poziv na ispitivanje po optužnom
prijedlogu ovlaštene tužiteljice Dijane Zoričić primljenom u Prekršajnom sudu u Hvaru 10. 7. 2013. (Dokaz 4, str.
1-2). Ispitivanju sam 30. rujna 2013. i pristupio13, kao i ispitivanju svjedoka 10. 10. 201314.
Obzirom da je u prethodnom postupku Pp I-J-94/10 u kojem sam bio okrivljenik glavna rasprava – u
skladu sa hitnošću postupanja propisanom u čl. 5 st. 1 Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji – sazvana za 27. 10.
2011. tj. nepuna 2 mjeseca nakon mojeg ispitivanja po optužnom prijedlogu 2. 9. 2011. (vidjeti Dokaz 3, str. 9 i
16), logično sam se nadao da će i u ovom predmetu to biti slučaj, tj. da će glavna rasprava od iste sutkinje u skladu
s istom zakonskom odredbom biti sazvana najkasnije za 10. 12. 2013., tim više što je ovome sudu tj. sutkinji
gospođi Matković Šoić iz medicinske dokumentacije dostavljene uz moje Očitovanje na optužni prijedlog (npr.
Dokazi 15 i 16) nedvojbeno bilo poznato moje teško zdravstveno stanje uzrokovano uzastopnim štrajkovima glađu,
a samim time i nužnost čim bržeg rješavanja ovog predmeta, osobito zbog ukupne težine situacije u kojoj se
nalazim, obzirom da već godinama nemam nikakvih prihoda, što je ovome sudu poznato, obzirom da me, kao i tri
druga hrvatska suda prije toga, Rješenjem od 29. 11. 2013. oslobodio plaćanja troškova prekršajnog postupka Pp
I-J-94/10 (Dokaz 25).
Obzirom da je iz zapisnika o saslušanju svjedokinje Marice Gagić ovome sudu poznata činjenica da je
ovlaštena tužiteljicama na identičan način – optužbama za nasilje u obitelji - pokojnu mamu Anicu navela na
samoubojstvo, optuživši je da je bila loša majka je da ju je „hranila na silu dok je bila mala“, iskreno molim ovaj
sud i tražim od njega da čim prije sazove glavnu raspravu u ovome predmetu, kako njegovim daljnjim
nerješavanjem ne bi pogodovao ovlaštenoj tužiteljici u produžavanju velikog psihičkog pritiska kojem me ona
svojim klevetničkim optužbama (koje, kako sam to dokazao još u svojem Očitovanju od 30. 9. 2013. nemaju nikakvog činjeničnog niti
zakonskog temelja) proračunato izložila, te kojem mi je zbog iscrpljenosti organizma sve napornije odolijevati.
Iskreno se nadam da će ovaj sud – sukladno dokazanim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama
– imati razumijevanja za ovu moju molbu, te da će, obzirom da je ovaj predmet približno istog opsega kao i
predmet Pp I-J-94/10, presudu donijeti u razdoblju od cca 18 dana nakon glavne rasprave (jer je i presuda u
predmetu Pp I-J-94/10 donesena 15. 11. 2011. tj. 18 dana nakon glavne rasprave koja je održana 27. 10. 2011. –
Dokaz 3, str. 9, 16, 24), te da ovaj sud neće postupati kao suci Disciplinskog suda HOK-a koji su svojim
nerješavanjem predmeta u zadnje 2 godine najmanje 5 osoba naveli na samoubojstvo (Očitovanje str. 4 i Dokaz
8, str. 5).

U prilogu:

Dodatak (6 strana)
Cjeloviti preslik nalaza specijalista psihologa (Dokaz 17), 2 strane
Dokazi 25-50
Napomene:
Ovaj podnesak zajedno sa svim priloženim dokazima dostupan je na linku:
http://www.scribd.com/doc/208343288/PODNESAK-prekr%C5%A1ajnome-sudu-u-Hvaru-24-velja%C4%8De-
2014?secret_password=1gxwrjd313h5l6rpj82d

Popis Dokaza 1-21 i linkova na kojima se oni nalaze, nalazi se na str. 15-16 mojeg Očitovanja od 30. 9. 2013.
koje je dostupno na linku: http://www.scribd.com/doc/166957520/O%C4%8CITOVANJE-NA-OPTU%C5%BDNI-PRIJEDLOG-ODVJETNICE-DIJANE-
ZORI%C4%8CI%C4%86-od-1-7-2013

Dokaz 22 - predan prigodom mojeg ispitivanja na Prekršajnom sudu u Sv. Ivanu Zelini dostupan je na linku:
http://www.scribd.com/doc/202162167/Zapisnici-o-ispitivanju-Okrivljenika?secret_password=120hsjiwmd0j13dn0sc

Dokazi 23-24 priloženi mojem Podnesku od 13. 11. 2013. dostupni su, zajedno s navedenim podneskom na linku:
http://www.scribd.com/doc/202163012/Podnesak-13-11-2013

Svi ovi dokazi nalaze se na mojoj stranici na Scribd.com: http://www.scribd.com/Ante%20Vrankovi%C4%87 te ih je do sada vidjelo preko 150.000 osoba

13
Zapisnici ostupni na linku: http://www.scribd.com/doc/202162167/Zapisnici-o-ispitivanju-Okrivljenika?secret_password=120hsjiwmd0j13dn0sc
14
Zapisnik dostupan na linku: http://www.scribd.com/doc/176255760/Obavijest-Notification-HOK-CBA-11-10-2013#logout

24
DODATAK
Izvadci iz knjige francuske psihologice Marie-France Hirigoyen: „Moralno zlostavljanje – Perverzno
nasilje u svakodnevici“ (AGM, Zagreb, 2003.) u kojoj autorica koja se dugo bavila tom problematikom detaljno
opisuje tip zlostavljača kojem pripada ovlaštena tužiteljica u ovom predmetu Dijana Zoričić, kako to pokazuju
činjenice koje sam iznio i temeljem priloženih dokumenata detaljno dokazao u svojem Očitovanju od 30. 9. 2013.
i ovom podnesku, te koje sam iznio u svojem članku „Dokle je stvarno moguće okretati i drugi obraz?“,
objavljenom u „Zelinskom glasniku“ 2002. godine (Dokaz 36), tj. godinu dana prije izlaska knjige „Moralno
zlostavljanje“.

Str. 11, 12: „Ti pojedinci mogu postojati samo ukoliko nekoga „unište“: oni moraju poniziti druge da bi
pribavili dobar glas i da bi tako stekli moć, jer su željni divljenja i odobravanja.“ „To je zakon jačega.“
Kako sam to već naveo ovdje na str. 21, smisao takvih postupaka zlostavljača – manipulatora je,
prema psihologici Isabelle Nazare Aga, sljedeći: „Svi ga se boje. No usprkos svemu, dobit će sve što poželi. Strah
koji sije oko sebe u mnogo čemu mu koristi.“ Za ovu konastatciju psihologice Nazare Aga ima mnogo primjera i
dokaza u postupcima ovlaštene tužiteljice Dijane Zoričić (vidjeti npr. ovaj podnesak str. 20 (pod: 2)), a i sama M.
F. Hirigoyen na 89 str. svoje knjige: „Moralno zlostavljanje“ koncizno zaključuje da ovakvi pojedinci „vladaju
svojom okolinom pomoću laži i straha.“.

Str. 12, 13: „…zbog ravnodušnosti sami postajemo sukrivci… Psihijatre, suce, odgojitelje, sve nas uhvatili su u
zamku perverzni tipovi koji se predstavljaju kao žrtve.“
Da se radi o upravo takvoj osobi i njenoj zamci, vrlo zorno pokazuje činjenica da se ovlaštena
tužiteljica u samoj prvoj rečenici svojeg optužnog prijedloga poziva na presudu sutkinje Maje Matković Šoić broj
Pp I-J-94/10 (Dokaz 4, str. 2), kojom me ta sutkinja, koja sudi i u ovom postupku, osudila na 45 dana zatvora
(uvjetno) za „verbalni napad preko tiska“, na što sam se detaljno osvrnuo u mom Očitovanju na str. 1, 3, 6 i 11.
Ovlaštena tužiteljica dakle na samom početku ovog optužnog prijedloga traži od navedene sutkinje da kad me već
osudila jednom, red je da to isto učini i drugi put.

25
Tak kasnije ovlaštena tužiteljica iznosi svoje optužbe, koje su, kako sam to detaljno dokazao u svojem
Očitovanju, bez ikakvog zakonskog i činjeničnog temelja, (što potvrđuje i činjenica da su mi za moje navode i postupke za koje
ovlaštena tužiteljica traži da budem kažnjen izravno i/ili neizravno dali za pravo Hrvatski helsinški odbor, Udruga Veronika Vere, Juris
protecta, Ministarstvo financija – Porezna uprava, najprije tri, a sada četiri hrvatska suda, Policija, USKOK, Bundestag i dr. – detaljno o
tome vidjeti moje Očitovanje, str. 1-10), jer je riječ o vrlo očitim, vulgarnim manipulacijama (Očitovanje, str. 11-15), za koje
ovlaštena tužiteljica zahtjeva od sutkinje Matković Šoić da ona na njih svjesno nasjedne, obzirom da je već donijela
jednu presudu protiv mene, koristeći sada tu njezinu presudu kao zamku protiv te sutkinje, a u svoju korist.
U svemu tome najperverznije je to da ovlaštena tužiteljica od sutkinje u ovom predmetu traži da me
ona kazni za navodno nasilje u istoj onoj obitelji koju je ovlaštena tužiteljica: a) nepružanjem nužne pomoći
poslala u smrt (pok. mama i tata: Očitovanje, str. 14 i Dokaz 2, str. 115-131, i iskaz svjedokinje Gagić od 10. 10.
2013.); b) osporila joj pravo na život (meni – okrivljeniku: Očitovanje, str. 1-2 i 7); i koje obitelji se sama odrekla
(pok. mame, kao i svojeg osobnog imena koje su joj roditelji dali, te obiteljskog prezimena – vidjeti ovdje str. 19),
prikazujući dakle samu sebe žrtvom nasilja u obitelji koju je prethodno sustavno potpuno uništila.

Str. 13: „Psihijatri međusobno govore: `Pazite, to je nastrana osoba!` podrazumijevajući: `To je opasno.`, kao i:
`Tu ne možemo ništa.` Tako odbijamo pomoći žrtvama. … Sintagma nastrana osoba šokira, uznemiruje.“
Ovaj pasus objašnjava da se ne samo suci (i to posve opravdano, kako je to pokazalo ono što je od
ovlaštene tužiteljice doživjela sutkinja Lazarin), nego i sami psihijatri često boje osoba među koje spada ovlaštena
tužiteljica, koja se ne libi nasrnuti na bilo koga (vidjeti ovaj podnesak, str. 20-21).

Str. 15-16: „…riječ je o objektivnom stanju nasilja. …napadač se nastoji obrušiti na identitet drugoga i oduzeti
mu svaku individualnost. To je stvaran razvoj moralne destrukcije, koji može dovesti do mentalne bolesti ili
samoubojstva.“
Nepobitni dokaz za točnost ovog navoda specijalistice psihologice je obrušavanje ovlaštene tužiteljice
na identitet naše majke, koju je proglasila lošom majkom uzrokovavši njezino samoubojstvo sljedećega dana
(Dokaz 36/h), kao i njezino obrušavanje na moj identitet najboljeg – Rektorovom nagradom nagrađenog studenta
što je bila kruna mojeg napornog višegodišnjeg rada i odricanja, i zbog čega mi je bilo obećano mjesto asistenta
na Filozofskom fakultetu, proglasivši me u svojim napadima u više navrata „ništarijom i gotovanom“ (Dokaz 9,
str. 15/a, Dokaz 36/g) kojem se izrijekom zarekla da će on kopati kanale (Dokaz 36/g), nastojeći me tako psihički
slomiti, kao i pok. mamu gaženjem njezina identiteta majke (vidjeti zapisnik o saslušanju svjedokinje Marice
Gagić).

Str. 19: „Ta moralna destrukcija postoji oduvijek, u obiteljima gdje se prikrivala… Neki su se znali pobuniti,
ponekad bi poveli procese; ta pojava doskora se počinje prikazivati u medijima i to dovodi društvo do
preispitivanja.“
U mojem slučaju mediji su odigrali vrlo važnu ulogu u informiranju javnosti o cijelom slučaju, jer su
o njemu u više navrata pisale sve naše vodeće tiskovine: Večernji list, 24 sata, Slobodna Dalmacija i Jutarnji list
(neke od tih članaka vidjeti u Dokazu 1, str. 1, 9, 10).
Osim toga, čitava dokumentacija pokazuje da su moje tvrdnje implicite (pozitivnim rješavanjem
mojih molbi i upita, i neodbacivanjem mojih prijava (USKOK)) ili eksplicite potvrdile sve relevantne udruge za
zaštitu ljudskih prava, kao i relevantne državne instance RH (Ministarstvo financija – Porezna uprava, Policija,
USKOK, nekoliko sudova, Grad Sv. Ivan Zelina, Centar za socijalnu skrb) kao i međunarodne instance (Berlin,
Bruxelles) te brojne privatne osobe (detaljno opisano u Očitovanju na str. 1-10), i ta je dokumentacija dostupna
na Internetu, na adresi: http://www.scribd.com/Ante%20Vrankovi%C4%87, te ju je u ovome času (kako se vidi iz
brojača na samoj stranici) vidjelo preko 150.000 osoba.
Istu sam detaljnu dokumentaciju poslao novinarima i publicistima, kako bi se u slučaju moje smrti u
štrajku glađu mogao posve precizno rekonstruirati čitav tijek događaja i poimence odrediti odgovorne, a sve u
cilju kako se ne bi dogodilo da je „pojeo vuk magare“, već da moja smrt ne bude zaboravljena, pa time niti
uzaludna, i da taj tragičan događaj označi prekretnicu, kako se (nakon 5 samoubojstava i 1 ubojstva za koje je
HOK svojim nepostupanjem su-odgovoran – vidjeti moje Očitovanje, str. 4) takve tragedije u Hrvatskoj ne bi više
ponavljale.

Str. 20: „Tijekom svoje kliničke prakse mogla sam vidjeti da perverzna osoba nastoji iskazati svoje destruktivno
ponašanje u svim okolnostima svojega života: na radnom mjestu, u obitelji, sa svojom djecom i upravo želim
istaknuti kontinuitet takva ponašanja.“
Točnost ovog navoda na primjerima postupanja ovlaštene tužiteljice prema sutkinji Lazarin,
svjedokinji Gagić, bratiću Antunu Vrankoviću, obiteljskom prijatelju Ivici Grošiniću, i kumu sadašnjega dožupana
Viska Haladića, već sam iznio ovdje na str. 20-21 (pod: VI.).

Str. 21: „…to predstavlja nasilan pokušaj moralne, pa čak i fizičke destrukcije drugoga, u čemu se ponekad
uspijeva.“

26
Doista, moralna, pa fizička destrukcija drugoga je princip kojeg je ovlaštena tužiteljica primijenila u
majčinom slučaju, oklevetavši je kao lošu i nasilnu majku (=koja ju je „hranila na silu“ – vidjeti Zapisnik o
ispitivanju svjedokinje Marice Gagić), navevši je time na samoubojstvo, a isti taj princip sada pokušava, putem
ovog suda, pred očima naše i europske javnosti provesti i u mom slučaju, naočigled neutemeljenom tužbom za
„nasilje u obitelji“, i to iste one obitelji koju je ona: a) nepružanjem nužne pomoći poslala u smrt (pok. mama i
tata: Očitovanje, str. 14 i Dokaz 2, str. 115-131); b) osporila joj pravo na život (ja – okrivljenik: Očitovanje, str.
1-2 i 7).

Str. 28: Napadači često nastoje glumiti žrtve: „Tako su uloge izmijenjene, napadač postaje napadnuti i krivnja
uvijek ostaje na istoj strani. Da bi to bilo vjerodostojno, drugoga treba diskvalificirati, tjerajući ga na sramotno
ponašanje.“
Odličan primjer ovakvog perfidnog postupanja – izmjene uloga - je ova tužba ovlaštene tužiteljice
koja je roditeljima uskratila nužnu pomoć, šaljući ih tako u smrt, a meni osporila pravo na život (što je potvrdio i
HHO – Dokaz 1, str. 1), ali pred ovim sudom i pred javnošću ona zapravo sebe prikazuje kao žrtvu (!) nasilja u
obitelji koju je prethodno potpuno uništila.
Osporivši mi pravo na život na način oduzimanja sredstava za život (što je potvrdio i HHO – Dokaz
1, str. 1), ovlaštena tužiteljica me natjerala na štrajk glađu (=sramotno ponašanje, osobito za nekog s 2 fakulteta)
kako bih time javnosti ukazao na stravičnu situaciju u koju me ovlaštena tužiteljica svojim nezakonitim i neetičnim
postupanjem dovela, a za što sam zbog brojnih dokaza o tom i takvom postupanju ovlaštene tužiteljice i Hrvatske
odvjetničke komore dobio široku potporu javnosti, koju potporu je ovlaštena tužiteljica međutim ovome sudu
perfidno zatajila, iako je za nju dobro znala (Očitovanje, str. 11-12), nastojeći i u tome naočigled prevariti ovaj
sud, pretvorivši ga u puki instrument provedbe svojih prijetnji uništenjem (vidjeti ovdje str. 10-11).

Str. 37: „Neka osoba da ne bi mrzila samu sebe, ima potrebu svoju mržnju usmjeriti na drugog koji je nekada bio
dio nje same.“
Upravo to, mržnju koju je osjećala prema samoj sebi pokušavši samoubojstvo (vidjeti o tome ovdje
str. 16 (pod: B)) ovlaštena tužiteljica je okrenula prema svojoj obitelji, koju je na koncu : a) nepružanjem nužne
pomoći poslala u smrt (pok. mama i tata: Očitovanje, str. 14 i Dokaz 2, str. 115-131); b) osporila joj pravo na
život (ja – okrivljenik: Očitovanje, str. 1-2 i 7 i Dokaz 1, str. 1-12); i koje se sama odrekla (pok. mame, kao i svojeg
imena te obiteljskog prezimena, prikazujući sebe žrtvom nasilja u obitelji koju je sama prethodno sustavno
uništila).

Str. 37-38: „Žrtve se rijetko znaju koristiti zakonom, dok napadač, budući je vrlo blizak paranoičnoj strukturi, zna
iskoristiti potrebne parnične postupke.“
Doista, ovlaštena tužiteljica, koja je sama odvjetnica tj. dio paranoične strukture svoj je napad
(=optužni prijedlog kojim je na ovom sudu pokrenut Pp. I-J 34/2013) poduzela uz pomoć dvoje kolega
odvjetnika (Eleonora Katić i Marijan Pistotnik) koji je zastupaju, poduzimljući tako spektakularan napad troje
odvjetnika na štrajkača glađu koji je u tom času izgubio gotovo 60 kg (Dokaz 2, str. 8 i Dokaz 15-16), što je
zasigurno najdrskiji i najbezočniji postupak prema jednom štrajkaču glađu ikada poduzet u Hrvatskoj, a koliko
mi je poznato i u svijetu, jer se takvim brutalnim metodama protiv štrajkača glađu više ne koriste čak niti vlasti
na komunističkoj Kubi!

Str. 42: „…narcisoidna nastrana osoba nastoji sačuvati privid zakonitosti.“
„Privid zakonitosti“ je odličan opis onog što ovlaštena tužiteljica čini još od 1982. godine i čime je
pok. mamu navela na samoubojstvo, izjavom koju je dala na centru za socijalnu skrb o odricanju, a za koju mi je
prijašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini kazala da kao pravna forma uopće ne postoji: slično je i s ovom
njezinom tužbom za „verbalni napad putem tiska“, koja, kako sam to temeljem preko 300 stranica priloženih
dokumenata detaljno dokazao u svojem Očitovanju na str. 1-10, još 30. 9. 2013.

Str. 43: „Prava narcisoidna osoba nikada ne ispušta svoj plijen. Uvjerena da ima pravo, nema ni skrupula ni grižnje
savjesti.“
Nejnepobitniji dokaz činjenice da ovlaštena tužiteljica nikada ne pušta svoj plijen – dok ga ne usmrti
– jest njezino postupanje prema pok. mami, koju je napala malo nakon njezina povratka iz bolnice, navevši je time
na samoubojstvo, što je ponovila i u mojem slučaju (vidjeti ovdje str. 11 i Dokaze 34, 35 i 37), poduzimljući sada
još 1 spektakularan napad troje odvjetnika na štrajkača glađu koji je u tom času izgubio gotovo 60 kg, jasno time
javno demonstrirajući da neće odustati u napadima na mene dok sam živ, ukoliko je u tome ovaj sud i/ili Hrvatska
odvjetnička komora u skladu sa svojim zakonskim dužnostima i obavezama ne spriječe.

Str. 46: „Kada se njezin zet ubio: `U svakom slučaju, bio je slab, bolje da je otišao.´“

27
Na identičan način ovlaštena tužiteljica je pred trećim osobama „opravdavala“ smrt pok. mame,
izmišljajući dijagnoze koje ona nije imala (vidjeti ovdje str. 19 i Dokaz 46), kako bi njezinu smrt prikazala nečim
dobrim, slično kao i osoba u gore navedenom retku iz knjige M.-F. Hirigoyen.
Isti scenarij ovlaštena tužiteljica pokušava podvaliti i ovome sudu, tražeći nadamnom psihijatrijsko
vještačenje, premda ona zna da posjedujem nalaze specijalista koji pokazuju da sam posve normalan (vidjeti
Očitovanje, str. 14 (pod: VIII.)), a koje uz ovaj podnesak prilažen u cjelovitome presliku (Dokaz 17).
Ovlaštena tužiteljica tim i takvim svojim traženjem – nalazu specijalista usuprot (Dokaz 17), pokazuje
da je ima vrlo nisko mišljenje o hrvatskome sudstvu u kojem je u zadnje vrijeme bilo više slučajeva zloporabe
psihijatrije, kako se to vidi iz članka „Stravična zloporaba psihijatrije“ (Dokaz 22), te da smatra da su svi hrvatski
suci tim i takvim sramotnim postupcima skloni, jer u suprotnom od sutkinje u ovome predmetu ne bi tražila da i
ona postupi na isti način.

Str. 53: „Perverzija u obiteljima često čini znatnu štetu… Perverzne osobe vrlo dobro znaju krivotvoriti svoje
nasilje, često dajući vrlo lijepu sliku o sebi samima.“
Doista, ovlaštena tužiteljice je – primjerice – 2002. godine sebe proglašavala osobom koja mi je
navodno „zamijenila majku“ (vidjeti ovdje str. 17(pod:c)) premda je to ne samo lažna već i fizički nemoguća
tvrdnja i premda me nakon majčine smrti ovlaštena tužiteljica gotovo svakodnevno surovo psihički i fizički
zlostavljala (vidjeti ovdje str. 17(pod:c)), te je moju mamu svjesno poslala u smrt, nakon čega je prisvojila
cjelokupne iznose njezinih mirovina (Očitovanje, str. 14).
Slično tome, u ovom optužno prijedlogu ovlaštena tužiteljica sebe predstavlja kao žrtvu nasilja u
obitelji, iako je istu tu obitelj ona nepružanjem nužne pomoći (majka i otac) i osporavanjem prava na život (ja)
ona potpuno uništila, o čemu je ovdje u više navrata već bilo govora (Očitovanje, str. 1-2, 7, 14).

Str. 61: „Niz napadačevih promišljenih poteza namijenjen je izazivanju tjeskobe u žrtve; to kod nje izaziva
obrambeno ponašanje koje dovodi do nove agresije. … Ma što mogla poduzeti, ma što učinila, njezini
progonitelji sve okreću protiv nje.“
Najbolja ilustracija opisane agresije napadača, u ovome konkretnom predmetu je činjenica da me
ovlaštena tužiteljica tužila, te traži da me ovaj sud kazni za moje obrambeno ponašanje: moje dvije disciplinske
prijave HOK-u, moju kaznenu prijavu USKOK-u i moju građansku tužbu podnesenu na Općinskom kaznenom
sudu u Zagrebu, što traži iako nijedna moja prijava do dana današnjeg nije odbačena, kao uostalom niti moga
građanska tužba, čime ovlaštena tužiteljica – očito javno podcjenjujući profesionalnost, znanje i moral sutkinje
Matković Šoić – od nje traži da uplićući se u postupke za koje nije nadležna, opstruira pravdu i da prejudicira
postupke i presude čak triju za navedene prijave i parnice nadležnih pravosudnih instanci.

Str. 71, 79: „Koristi se i klevetanje, laži, zlobne prikrivene misli. Sve se tako namjesti da žrtva to zna ali se ne
može braniti. … Istina ili laž, nastranim osobama to malo znači: istinito je ono što kažu taj čas. Te potvore istine
katkada su vrlo bliske mahnitoj konstrukciji. Laž jednostavno odgovara potrebi za ignoriranjem onoga što se
protivi njezinom narcisoidnom interesu. …laže bez sustezanja…“
Navedeno postupanje, tj. klevete ovlaštene tužiteljice koje je ona iznijela protiv mene u novinama u
čak četiri navrata, bile su razlog moje kaznene tužbe za klevetu, koju je sudac Žeravica odbacio predloživši mi da
podnesem građansku tužbu, što sam i učinio, a za što ovlaštena tužiteljica sada od ovog suda traži da me kazni
(Očitovanje, str. 9, pod: V).
Srodnom taktikom – svjesnim lažima na način očitog krivotvorenja sadržaja mojih isprava, tj.
laganjem bez sustezanja koje sam dokazao u svojem Očitovanju, str. 4-15, ovlaštena tužiteljica se poslužila i u
pisanju svojeg optužnog prijedloga u ovome predmetu, izravno tražeći od predmetne sutkinje da presudi u korist
njezinih očiglednih, krajnje zlonamjernih laži, iz čega je jasno koliko ovlaštena tužiteljica ima nisko mišljenje o
sutkinji Matković Šoić i o hrvatskom pravosuđu u cjelini. DORH i Županijski sud u Splitu (vidjeti ovdje str. 10-11,
pod: III) na tu i takvu taktiku nisu nasjeli, a što će biti u ovom predmetu, ostaje da se vidi.

Str. 75, 82: „Riječ je samo o uništenju slabijeg od sebe. … To može izazvati psihičko uništenje ili samoubojstvo.
Napadač drugoga dovodi do potpune nemoći i zatim ga uništi bez ikakve kazne.“
Odličan primjer ove „strategije“ je postupanje ovlaštene tužiteljice prema meni: najprije me –
zloupotrijebivši činjenicu da je 7 godina starija od mene i da su joj roditelji dali kruh u ruke, a da meni to nisu
stigli dati – sustavnim miniranjem spriječila da pravodobno završim fakultet na kojem me čekao posao asistenta
(Očitovanje, str. 2 i Dokaz 36/b), potom mi je oduzela sredstva za život čime mi je osporila pravo na život, što je
potvrdio i HHO (Dokaz 1, str. 1), a sada me gomilom lažnih optužbi predanih ovome sudu u formi optužnog
prijedloga nastoji navesti na samoubojstvo, što joj je na identičan način u slučaju pok. mame i uspjelo. Da bi u
tome uspjela, potrebna joj je kolegijalna podrška ovoga suda, konkretno sutkinje Maje Matković Šoić, i ostaje da
se vidi hoće li joj ona tu podršku kolegijalno i pružiti, obzirom da su DORH/Županijski sud u Splitu na identičnu

28
podvalu ovlaštene tužiteljice 2004. godine odbili nasjesti, ne htijući ovlaštenoj tužiteljici kolegijalno pomoći da
me uništi preko suda, kako mi se to zarekla 2002. godine (vidjeti ovdje str. 10-11).

Str. 82: „Nema nikakva poštovanja prema drugome. Posebno začuđuje bezgranični animozitet zbog ništavnih
motiva i potpuna odsutnost samilosti prema osobama stjeranim u kut.“
Doista, animozitet zbog ništavnih motiva – udijela u vikendici od čijeg iznajmljivanja (9 kreveta) sam
ja skromno bio živio a kojeg ovlaštena tužiteljica po zakonu nije ni trebala naslijediti jer ocu-ostavitelju nije
pružila nužnu pomoć, uzrokujući time njegov pre kasni odlazak na hitnu operaciju srca (Dokaz 36/c), dakle udjelu
u vikendici kojom se ona već 15 godina ne služi, kazavši mi za tu vikendicu još 1996. nakon očeve smrti da joj je
samo opterećenje, i koji dio, obzirom da se nalazi u objektu u suvlasništvu nema znatnu materijalnu vrijednost
koja sigurno prelazi 2-3% vrijednosti ukupnog imetka ovlaštene tužiteljice – doista je ništavan motiv za javno
slanje druge osoba u smrt (sustavno navođenje na samoubojstvo kao i u maminom slučaju ili smrt u štrajku glađu
za koju se ovlaštena tužiteljica nada da bi ju osuđujuća presuda u ovom predmetu trebala javno opravdati), i to je
ono što je za sve one bolje upućene u ovaj slučaj najšokantnije.
One pak manje upućene u slučaj najprije šokira potpuni nedostatak samilosti prema osobi stjeranoj
u kut, a što je u svojem tekstu u Slobodnoj Dalmaciji 1. 12. 2009. godine novinar Mirko Crnčević, zapanjen takvim
postupanjem ovlaštene tužiteljice zabilježio riječima: „…ostaje činjenica da ga (mene, okrivljenika, op. a.) u
novonastalim okolnostima (ovlaštena tužiteljica op. a) nije posjetila, niti osobnim kontaktom pokušala odvratiti od
daljeg štrajka glađu.“ (vidjeti ovdje str. 18, pod: g).

Str. 82: „Onaj tko vrši nasilje na drugome smatra da ovaj to zaslužuje i da se nema pravo žaliti.“
Da ovlaštena tužiteljica doista smatra da se ja nemam pravo žaliti na njezine nasilničke nasrtaje
kakvima je pok. majku navela na samoubojstvo, pokazuje i činjenica da ona od ovog suda traži da me kazni za to
što sam ja njezina kaznena djela i prekršaje (nakon razgovora s nekoliko odvjetnika i sudaca – Dokaz 2, str. 14)
prijavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori i što sam na Općinskim građanskom sudu u Zagrebu, na prijedlog suca
Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Mladena Žeravice, protiv nje pokrenuo parnični postupak za naknadu štete
(Očitovanje str. 6-7 (pod: III) i 9 (pod: V)).

Str. 82: „postoji kukavičluk i zadovoljstvo okoline koja se boji da će postati meta ili katkada sadistički uživa u
nizovima te destrukcije.“
Ovaj kukavičluk – premda se iz nasrtaja ovlaštene tužiteljice na sutkinju Lazarin, svjedokinju Gagić i
druge (vidjeti ovdje str. 20-21) vidi da je osnovan – predstavlja sramotu za sve one koju su bili i jesu dužni djelovati
na način da spriječe daljnju destrukciju ovlaštene tužiteljice nadamnom, i koji joj, odbijajući pravodobno izvršiti
svoje zakonske dužnosti i obaveze pomažu da taj pritisak – kakvim je pok. mamu navela na samoubojstvo –
mjesecima i godinama produžuje, a što je bio i jest jedan od glavnih razloga zbog kojeg sam cjelokupnu
dokumentaciju o slučaju odlučio staviti na Internet, kako bi, u slučaju da moja priča završi tragično – smrću od
gladi – nadležni iz Bruxellesa i USKOK-a, te zainteresirani novinari (iz tiska i s TV), publicisti i aktivisti udruga
za zaštitu ljudskih prava koje podržavaju moj prosvjed tj. borbu za ostvarenje prava na život, mogli detaljno
rekonstruirati sve događaje, a nadležni odrediti i sankcionirati krivce: pojedince i organizacije odgovorne za
nastalu tragediju, i nepopravljivu štetu počinjenu vladavini prava, te ugledu hrvatske pravne / odvjetničke struke
u nas i u EU.

Str. 104: „Odbijena u izravnoj verbalnoj komunikaciji, žrtva nerijetko pribjegava pismima. Piše pisma, tražeći
objašnjenje neprihvaćenosti koju primjećuje, zatim, kako nema odgovora, piše iznova…“
Ovaj obrazac vidljiv je i u mojem slučaju, jer, kako sam to dokazao ovdje na str. 18 (pod: f)) ovlaštena
tužiteljica niti na jedno od petnajstak mojih pisama poslanih u periodu 2000. – 2011. nije odgovorila.

Str. 107: „Žrtve često govore da su dokazi njihova napadača toliko nesuvisli da bi ih to trebalo nasmijati…“
Doista, kada se primjerice vidi da mene za bogaćenje optužuje osoba čije imetak najmanje nekoliko
desetaka puta veći od mojeg, koja mi je javno osporila pravo na život što je potvrdio i HHO, i koja sudovima
vulgarno laže o svojem materijalnom stanju, kao što je to sve temeljem priloženih dokumenata detaljno dokazano
ovdje na str 12-13, doista bih i ja trebao reći da su „dokazi ovlaštene tužiteljice toliko nesuvisli da bi me trebalo
nasmijati…“
To međutim ne kažem jer je istim takvim „dokazima“ – izjavom da je billa loša majka jer da ju je
hranila na silu dok je bila mala, ovlaštena tužiteljica pok. mamu navela na suicid, pa je njezino ponavljanje
identične taktike u mom slučaju sve prije negoli smiješno.

Str. 13, 111, 124, 135, 139, 153: „…riječ je o pljački, odnosno o činu koji se sastoji u prisvajanju života. …Čak
ni s vremenom, nastrana se osoba neće odreći te mržnje. … Poput vampira, prazni se Narcis mora hraniti
supstancijom drugoga. Kada nema života, treba ga pokušati prisvojiti ili, ako je to nemoguće, uništiti ga kako

29
života uopće ne bi bilo. … Pokretač perverznog središta je zavist, a cilj prisvajanje. Zavist je osjećaj pohlepe,
pakosne razdraženosti zbog sreće drugog. Riječ je o agresivnom mentalitetu koji se temelji na opažanju onoga što
drugi posjeduje, a čega je lišena perverzna osoba. Zavist sadrži dvije krajnosti: egocentrizam s jedne, a s druge
pakost sa željom da se našteti osobi kojoj se zavidi. Zavidniku je žao kada vidi druge koji posjeduju materijalna
ili moralna dobra, ali on ih više želi uništiti, nego steći. Žrtve potiču zavist jer previše otkrivaju. One moraju
iskazati radost što posjeduju ovu ili onu stvar, one moraju objaviti svoju sreću. … Kako bi zadržala glavu iznad
vode, nastrana osoba ima potrebu potopiti drugu osobu.“
Sve navedeno u ovoj knjizi iz 2003. doista kao da je napisano upravo o ovlaštenoj tužiteljici, iako sam
ja njezin način postupanja opisao u Zelinskom glasniku 2002. godine (Dokaz 36), godinu dana prije nego što je
knjiga M.-F. Hirigoyen izašla iz tiska, navevši da mi je ovlaštena tužiteljica 1996. kazala da će me „ubit zaklat i
uništit“ (Dokaz 36/a), što mi se zaprijetila jedva godinu dana nakon što sam primio Rektorovu nagradu (vidjeti
sliku ovdje na str. 14), te mi je, očito zavidna na poslu asistenta koji me čekao, zagrozila da ću ja – umjesto da
zahvaljujući svojem upornom radu, odricanju i posvećenosti poslu za kojeg sam uistinu talentiran postanem
asistent, a kasnije vjerojatno i profesor – morati kopati kanale (Dokaz 36/g), želeći me time očito javno poniziti i
uništiti, jer, kako je to već navedeno: „Ti pojedinci mogu postojati samo ukoliko nekoga „unište“: oni moraju
poniziti druge da bi pribavili dobar glas i da bi tako stekli moć, jer su željni divljenja i odobravanja.“ (M.-F.
Hirigoyen: Moralno zlostavljanje, str. 11, 12 – vidjeti ovdje str. 23).

Str. 156: „Žrtve dobro vide da je to ponašanje patološko. Kada počinju imenovati ono što su shvatilen postaju
opasne. Treba ih nasiljem ušutkati.“
Prvi pokušaj ovakvog ušutkavanja ovlaštena tužiteljica je poduzela u svojoj lažnoj prijavi 2002.
godine (iste godine kada sam ja čitavu stvar iznio u javnost u Zelinskom glasniku – Dokaz 36) koju su DORH i
Županijski sud u Splitu odbacili 2004. godine, odbivši nasjesti na tužiteljičine očite laži o sadržaju mojih privatnih
isprava (pismo rođaku Jakovu Milatiću). To je ponovila i u optužnom prijedlogu podnesenom ovome sudu (vidjeti
ovdje str. 10-11), nadajući se da će tu njezine očite laži imati bolju prođu. Da li je bila u pravu ili ne, ostaje da se
vidi iz brzine kojom će se ovaj prekršajni postupak sada odvijati i iz presude.

Str. 180: „Ako žrtva više ne ulazi u perverznu igru, to kod napadača izaziva još veće nasilje koje će ga dovesti do
pogreške.“
Doista, upravo to se desilo ovlaštenoj tužiteljici koja me je lišila sredstava za život, što je potvrdio i
HHO (Dokaz 1, str. 1). Time je radikalno prekršila Kodeks odvjetničke etike, ali ju zasada, dok moj život nije
neposredno ugrožen, HOK štiti na isti način kao i druge svoje članove, čime je u zadnje dvije godine čak 5 osoba
naveo na samoubojstvo (Očitovanje, str. 4). Stoga sam čitavu tu stvar uz obimnu popratnu dokumentaciju prijavio
Bruxellesu (Dokaz 19), kako bi HOK u slučaju da me u mom štrajku glađu kršeći pritom 9 zakona i propisa (vidjeti
ovdje str. 13) iz koristoljublja pošalje u smrt, bio isključen iz svih međunarodnih cehovskih asocijacija, što ne bi
bio prvi takav slučaj.

Str. 181: „…žrtva… mora čvrsto djelovati, ne smije se bojati sukoba. Njezina odlučnost prisilit će perverznu osobu
da se razotkrije.“
Ovlaštena tužiteljica se odavno razotkrila, šokiravši svojom neosjetljivošću novinara „Slobodne
Dalmacije“ Mirka Crnčevića još 2009. (vidjeti ovdje str. 18, pod: g)), ali i djelatnike HHO-a i drugih udruga za
zaštitu ljudskih prava koji su stoga, kao i brojne privatne osobe dali vrlo jasnu potporu mojem prosvjedu i mojoj
borbi za ostvarenje prava na život koje mi je ovlaštena tužiteljica javno osporila (Dokaz 1, str. 1-12).

Str. 182-3: „Katkada se kriza može razriješiti isključivo sudskom intervencijom. Žrtva je ionako previše podnijela,
stoga ne treba misliti da ona može i dalje činiti ustupke.“
Obzirom da su mi to još davno savjetovali odvjetnici i suci s kojima sam govorio, ja sam 13. 3. i 13.
9. 2012. disciplinskim tijelima HOK-a podnio dvije disciplinske prijave protiv ovlaštene tužiteljice koje sve do
danas nisu riješene, jer disciplinskome tužitelju HOK-a P. Labanu nisam dao mito koji me on tražio (vidjeti ovdje,
str. 6-8). Kako nemam drugog izlaza, odlučio sam u svojem mirnom prosvjedu štrajkom glađu izdržati do kraja,
također i stoga jer su mi relevantne instance uključujući i HHO dao za pravo (pa je situacija doista jasna), tim
više što sam u razgovoru s troje sudaca i nekoliko odvjetnika koje osobno poznajem doznao da je u mom, ali i u
nekim drugim, ne baš rijetkim slučajevima, štrajk glađu jedini efikasni pravni lijek koji čovjeku koji se bori za
svoja zakonom i Ustavom zagarantirana prava u Hrvatskoj na koncu preostaje, a o čemu sam temeljem poslane
dokazne dokumentacije detaljno izvijestio i nadležne instance u Bruxellesu, dobivši već od njih zadovoljavajući
odgovor.

30
DOKAZ 25

31
DOKAZ 26

32
DOKAZ 27
Ante Vranković Veleposlanstvo SR Njemačke u Zagrebu
Domjanićeva 15 Veleposlanik g. Hans Peter Annen
10380 Sveti Ivan Zelina Vukovarska 64
10000 Zagreb
Sveti Ivan Zelina, 1. veljače 2013. Fax: 6155-536

Vaša ekselencijo,
obavještavam Vas da se situacija u mojem predmetu znatno promijenila, jer je Ured za suzbijanje
korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), promptno, još 22. 1. reagirao na moju prijavu kriminala u
Hrvatskoj odvjetničkoj komori, koji je razlog mojeg mirnog prosvjeda štrajkom glađu.
Nadam se da će toj brzini biti srazmjerna i kvaliteta njihova rada.
Iz tog pozitivnog razloga, ali još i više zbog nedostatka novca uzrokovanog već ranije Vam opisanim
kršenjem mojih zakonskih i ljudskih prava, te zbog fizičke iscrpljenosti, a u smislu naše ranije komunikacije, više
vjerojatno neću biti u prilici redovito kao do sada dolaziti na apelacijski prosvjed pred Vaše veleposlanstvo, ali ću
Vam i dalje redovito slati medicinske nalaze kako biste bili informirani o tijeku i ishodu mojeg mirnog prosvjeda
-- koji se gotovo 3 mjeseca uz prekid radi mojeg pisanja prijava USKOK-u odvijao pred Vašim vratima -- bio on
pozitivan ili negativan.
Cjelokupnu dokumentaciju o slučaju enormne korupcije u Hrvatskoj odvjetničkoj komori --- koja
dokumentacija potvrđuje istinitost tvrdnje prof. dr. Norberta Lammerta od pred 3 mjeseca da korupcija u
hrvatskom pravosuđu pokazuje da Hrvatska još nije spremna za ulazak u EU --- poslati ću ovih dana direktno dr.
Lammertu, kako bi u slučaju moje smrti o kojoj ćete i Vi i on svakako biti obaviješteni preko udruga za zaštitu
ljudskih prava koje me podržavaju (vidjeti sliku dolje), istu dostavio Njemačkoj odvjetničkoj komori da ona
pokrene postupak izčlanjenja Hrvatske odvjetničke komore iz međunarodnih strukovnih asocijacija, a zbog njezina
očitog višegodišnjeg mafijaškog rada o kojem sam Vam obojici već poslao obilatu dokumentaciju, što je
Njemačkoj odvjetničkoj komori etička i cehovska dužnost, a vjerujem i civilizacijski interes.

S poštovanjem, Ante Vranković (v. r.)

U prilogu:
Moj nalaz krvi od 30. 1. 2013.

33
DOKAZ 28

34
DOKAZ 29

35
DOKAZ 30

36
DOKAZ 31

37
DOKAZ 32

38
DOKAZ 33

39
DOKAZ 34

40
DOKAZ 35

41
DOKAZ 36

42
DOKAZ 37

43
DOKAZ 38

44
DOKAZ 39

45
DOKAZ 40

46
DOKAZ 41

47
DOKAZ 42

48
DOKAZ 43

Zelinski list, travanj 1999.

49
DOKAZ 44

Glasnik Sv. Ivana Zeline i Vrbovca, 2006.

50
DOKAZ 45

51
DOKAZ 46

52
DOKAZ 47
ISSN 1845-3082 Vol 3, Broj 9, 7. Siječanj 2007.

Što treba svaki hrvatski građanin znati o štrajku glađu
(What every citizen in Croatia should know about hunger strike)

Slobodan Lang
Hrvatski zavod za javno zdravstvo

Kakav je odnos pravne države i štajka glađu? Odnos prema štrajkačima glađu u zatvorima
jedan je od ključnih pokazatelja ljudskih prava, medicinske etike i pravne države.

Tko definira štrajk glađu? Etičke upute donosi Svjetsko Medicinsko Udruženje, za 8 000 000
liječnika iz cijelog svijeta. Deklaracija o štrajkačima glađu je donesena na Malti, 1991. i obnovljena
2006. To je za sve obvezujući dokument o štrajkačima glađu.

Što je štrajk glađu? Štrajk glađu je dragovoljna nenasilna metoda po kojoj sudionici gladuju kao
čin protesta i zbog postizanja promjene odluka, postupaka ili čak cijelog sustava.

Koji su oblici gladovanja kod štrajka glađu? Štrajk glađu se provodi raznim oblicima
gladovanja. Najčešći oblici su:
• apsolutni (bez hrane i vode, ugrožava život nakon 3-4 dana),
• totalni (samo voda i sol, traje 55 –75 dana) i
• produženi (minerali, vitamini i čaj, a negdje i med, smrt nakon otprilike 200 dana).
Svaki od ovih oblika gladovanja konačno dovodi do smrti. Tvrdnje da produženi oblik nije pravi
štrajk glađu je ugrožavanje ljudskih prava, a u slučaju liječnika povreda medicinske etike.

Može li se štrajk glađu usporediti sa samoubojstvom? Štrajkači glađu ne žele umrijeti, ni kad
iskazuju da su ‘spremni ići do kraja’ ako se ne ispune njihovi zahtjevi. Oni žele živjeti – za svoje
ciljeve, za suradnike, za svoje političke ideale. Nazivanje štrajka glađu “samoubojstvom” je krupno
kršenje ljudskih prava. Time se pokušava izbjeći razmatranje njihovih zahtjeva, a javnosti prikazati
štrajkače kao patološke osobe i tako dobiti “medicinski alibi” za intervenciju.

Smije li se štrajkače glađu prisilno hraniti? Deklaracije iz Tokija i Malte Svjetskog Medicinskog
Udruženja zabranjuju prisilno hranjenje.

Smije li se štrajkačima glađu dopustiti da umru? O sudbini štrajkača glađu u presudnom
trenutku života i smrti odlučuje isključivo njihov liječnik. O štrajkačima se brine priznavajući
njihovo pravo i da odbiju liječenje. Prisilna intervencija održavanja života je obilježje države koja
ne poštuje ljudska prava, manifestacija moći nad ljudima, a ne morala. Javnost se želi onemogućiti
u informiranosti, odgovornosti i mogućoj moralnoj podršci štrajkačima glađu.

Tko je odgovoran za štrajkača glađu? Od prvog do zadnjeg trenutka gladovanja, zdravstveno i
etički za štrajkača su odgovorni liječnici. Bitno je da od početka grade odnos povjerenja, da
štrajkač bude potpuno siguran kako je liječnik lojalan prije svega njemu. U slučaju da je štrajkač u
zatvoru, zatvorski liječnici zbog opasnosti sukoba interesa (vlasti i štrajkaču) ne smiju biti jedini
koji brinu o štrajkaču.

Kakav je dosadašnji etički odnos prema štrajku glađu Branimira Glavaša? U javnosti i na
službenim mjestima su iznesene neistine o štrajku glađu. Nezavisni liječnici ne savjetuju štrajkača.
Tijela za medicinsku etiku ne reagiraju. Štrajkač je zaveden i donio je odluku s teškim, po život
opasnim posljedicama. Stanje je alarmantno.

IZVOR: http://www.hcjz.hr/old/clanak.php?id=13232

53
DOKAZ 48

ISSN 1845-3082 Vol 3, Broj 9, 7. Siječanj 2007.

Štrajk glađu – perspektiva biomedicinske etike
(Hunger Strike - Biomedical Ethics Perspective)
Ana Borovečki
Škola narodnog zdravlja "dr Andrija Štampar"
Štrajk glađu tj. voljno i svjesno odbijanje hrane (u nekim slučajevima i pića) ne bi li se pokušalo postići određene političke
ciljeve ili potaknuti neke društvene promjene kroz povijest je prihvaćen kao jedna od metoda za postizanje tih ciljeva. Poznati
su tako slučajevi štrajkanja glađu britanskih sufražetkinja iz ranih 1900-tih, Mahatme Gandija koji gladovao barem 14 puta
ne više od 21 dan. Poznat je i niz slučajeva štrajka glađu političkih disidenta i zatvorenika u bivšem Sovjetskom savezu,
zatvoru Maze u Belfastu u Sjevernoj Irskoj, u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, te Turskoj i najnovije u
Guantanamu na Kubi. Također je zabilježen i niz štrajkova glađu osoba koje traže azil u raznim zemljama u svijetu, ali i
raznih članova nevladinih udruga, ali i liječnika ( Poljska i Indija) zbog nezadovoljstva radnim uvjetima (1). Bilo da se radilo
o političkim zatvorenicima ili slobodnim ljudima koji štrajkanjem glađu žele skrenuti pažnju na neki društveni problem,
zbog medicinskih posljedica koje takav oblik protesta može imati za njegove sudionike, kao i zbog brojnih etičkih problema
koje se u pristupu takvoj osobi postavljaju pred liječnika svaki štrajk glađu za liječnika predstavlja svojevrsni izazov. Cilj je
ovog članka dati pregled poznatih smjernica vezanih uz postupanje liječnika sa štrajkačima glađu, uz nekoliko napomena
vezanih uz neke spoznaje o fiziologiji gladovanja, njegovim potencijalnim utjecajima na psihu štrajkača, ali ujedno i
potaknuti promišljanje čitatelja o mogućim manipulacijama ovom pomalo nekonvencijalnom metodom društvenog pritiska.

Štrajk glađu - osnovni dokumenti i smjernice
Jedne od prvih smjernica za postupak s osobama koje štrajkaju glađu dane su u Tokijskoj deklaraciji svjetskog liječničkog
udruženja (Smjernicama liječnicima u vezi s mučenjem i drugim okrutnim, nečovječnim ili ponižavajućim postupcima i
kažnjavanjima osoba u pritvoru i zatvoru). Ove su smjernice donesene na 29. skupštini Svjetskog liječničkog udruženja u
Tokiju u Japanu u listopadu 1975. godine. Ova je deklaracija odonda doživjela još dvije izmjene u svibnju 2005. i svibnju
2006. U članku šest ove deklaracije daju se osnovne smjernice za postupak sa zatvorenikom koji odbija hranu. Ovdje se
navodi da ukoliko liječnik drži da zatvoreniku koji štrajka glađu nije smanjena sposobnost razumnog prosuđivanja, nego je
štrajk posljedica dobrovoljne zatvorenikove odluke da štrajka glađu, liječnik ne smije primijeniti umjetno hranjenje takvog
zatvorenika. Odluku o procjeni sposobnosti odlučivanja takvog zatvorenika mora potvrditi uz liječnika koji vodi skrb takvog
zatvorenika još jedan neovisni liječnik. Liječnik je dužan zatvoreniku objasniti posljedice odbijanja hrane po njegovo
zdravlje (2). Ipak se najznačajnijim međunarodnim smjernicama za ovo područje smatra Deklaracija Svjetskog liječničkog
udruženja o štrajkašima glađu, usvojena na 43. skupštini Udruženja na Malti u studenome 1991. Ova je deklaracija doživjela
izmjena 1992. na 44. skupštini Udruženja u Marbelli u Španjolskoj, te izmjenu u listopadu 2006. u Pilanesbergu u Južnoj
Africi. U ovome dokumentu u uvodnome dijelu jasno se izlažu osnovne etičke dvojbe koje se u liječnika javljaju kod
postupanja sa štrajkačima glađu. S jedne strane imamo štrajkaša koji je autonomno odlučio štrajkati glađu iako taj postupak
za njega može imati teške medicinske posljedice i može čak završiti smrću. S druge strane imamo liječnika čija je dužnost da
koristi svoja znanja i sposobnosti ne bi li spasio ljudski život u ovome slučaju i život štrajkača glađu ukoliko on bude
ugrožen. U sukobu principa autonomije štrajkača glađu i liječnikove dužnosti da mu čini dobro i pomogne ukoliko svojim
postupkom ugrožava svoj život, u ovome dokumentu prevaga je na autonomnoj odluci štrajkača. To znači da se štrajkača
glađu ne smije prisilno hraniti. Ne smije ga se niti umjetno hraniti bez njegovog bilo eksplicitnog ili implicitnog dopuštenja.
Štrajkač glađu definiran je kao duševno normalna osoba koja se izjasnila o svojoj odluci da štrajka glađu i odbila uzimanje
hrane i/ili tekućine duže vrijeme. Štrajk glađu smatra se oblikom protesta ljudi koji ne posjeduju druga sredstva kojima bi
skrenuli pozornost javnosti na svoje zahtjeve. Štrajkači glađu ne smatraju se osobama koje žele umrijeti, ali neki od njih
mogu biti spremni na to ne bi li ostvarili svoje ciljeve.

IZVOR: http://www.hcjz.hr/old/clanak.php?id=13205

54
DOKAZ 49
Ante Vranković Ministarstvo zdravlja RH
Domjanićeva 15 Ksaver 200/a
10380 Sveti Ivan Zelina 10000 Zagreb
Sveti Ivan Zelina, 4. lipnja 2012.

IZJAVA
Poštovani,
Ja se od 27. 3. o. g. tj. već 70 dana nalazim u štrajku glađu, za opravdanost kojeg sam
dobio potporu i od Hrvatskog helsinškog odbora (vidjeti članak u prilogu: „HHO: Ante
Vranković je u pravu“, Slobodna Dalmacija, 31. 3. 2012.).
Naglašavam da svoj štrajk neću prekinuti sve dok moji legalni i legitimni zahtjevi prema
Hrvatskoj odvjetničkoj komori ne budu ispunjeni.
Stoga u skladu s Vašom uputom, te s mojim pravima zagarantiranim Malteškom (1991.)
i Južnoafričkom deklaracijom (2006.) Svjetskog medicinskog udruženja ja ovom svojom
Izjavom izričito zabranjujem da me naši liječnici u bilo kojem slučaju odvoze u bolnicu, i/ili
oživljuju, i/ili mi daju infuziju ukoliko ja zbog svojeg štrajka glađu padnem u nesvjesno stanje
i/ili doživim srčani udar (infarkt), jer je gore navedenim deklaracijama utvrđeno da prisilno
hranjenje ili oživljavanje nikad nije etički opravdano, te bi stoga svako postupanje suprotno
mojoj ovdje navedenoj želji, predstavljalo svjesno kršenje mojih medicinskih i ljudskih prava
od strane naših liječnika tj. djelatnika Vašeg Ministarstva, a time i njihovo gaženje zakona kao
temelja pravne države, pa sam stoga uvjeren da do toga neće doći.
Sa zahvalnošću na razumijevanju i s poštovanjem,

Ante Vranković (v. r.)

U prilogu: novinski članak: „HHO: Ante Vranković je u pravu“, Slobodna Dalmacija, 31. 3. 2012.

.

55
DOKAZ 50
Štrajk glađu su izmislili irski sveci
Tko jede, Gospodinu jede, jer zahvaljuje Bogu; a tko ne jede, Gospodinu ne jede i zahvaljuje Bogu.
Jer ako i živimo, Gospodinu živimo; ako i umiremo, Gospodinu umiremo.
Živimo li, dakle ili umiremo, Gospodinovi smo. (Rim. 14, 6-8)
Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište. (Izr. 14, 2)

Drevni irski tekstovi puni su primjera u kojima ljudi poste kako bi ostvarivati svoja
prava.
To je, među ostalima, činio i glasoviti sv. Patrick, kako to bilježi njegov glasoviti
„Trodjelni životopis svetoga Patrika“.
U „Životopisu sv. Ailbe“ nalaze se podaci o štrajku glađu Sv. Lugida i Sv. Salchina,
dvojice manje poznatih irskih svetaca. Osim toga, postoji i sigurni povijesni podatak
o štrajku glađu sv. Malahije, nadbiskupa i primasa Irske, koji je stupio je u štrajk
glađu u 12. st.

Sv. Malahija Sv. Patrik
Nadalje, povijesni izvori svjedoče i da je najpoznatiji katolički svetac sv. Ante
padovanski umro od posljedica „prekomjernih postova“, što de facto odgovara
štrajku glađu.

IZVOR :
http://sr.scribd.com/doc/176360023/%C5%A0trajk-gla%C4%91u-su-izmislili-irski-sveci

56
Potvrda o primitku ovog podneska i požurnice dana 27. 2. 2014.

CJELOKUPNA DOKUMENTACIJA PREDMETA – LINKOVI:

Optužni prijedlog je na linku:
https://www.scribd.com/doc/166336244/Optu%C5%BEni-prijedlog-odvjetnice-Dijane-
Zori%C4%8Di%C4%87-zastupane-po-odvjetnicima-Eleonori-Kati%C4%87-i-
Marijanu-Pistotniku-protiv-povjesni%C4%8Dara-umjetnosti-Ante-Vranko

Očitovanje na Optužni prijedlog je na linku:
https://www.scribd.com/doc/166957520/O%C4%8CITOVANJE-NA-
OPTU%C5%BDNI-PRIJEDLOG-ODVJETNICE-DIJANE-ZORI%C4%8CI%C4%86-
od-1-7-2013

Izjave svjedoka (Prilog 1 i 2) su na linku :
https://www.scribd.com/doc/175642837/Obavijest-HOK-u-Notification-to-the-CBA-11-
10-2013

Prvostupanjska presuda je na linku:
http://www.scribd.com/doc/229545062/OTVORENO-PISMO-HOK-u-2-lipnja-2014-
OPEN-LETTER-TO-THE-CBA-June-2-2014 (str. 11-13)

Pravomoćna presuda je na linku:
https://www.scribd.com/doc/288033141/0tvoreno-pismo-Trava%C5%A1u-i-Kolindi
(vidjeti Prilog 6)

57