Pišu: Ivan Milošević i Miodrag Milošević

PRILOZI ZA RODOSLOV BRATSTVA MILOŠEVIĆA IZ LIJEVE RIJEKE

Prilozi za rodoslov nastali su povodom najnovije elektronske obrade rodoslova Miloševića koji je sastavio i prikupio Mišo Milanov Milošević i objavio 1982. godine. Oni predstavljaju početak za pisanje knjige o ovom vasojevićkom bratstvu

Rodonačelnik Miloš Markov

Jedno od najmnogobrojnijih bratstava u najvećem srpskom plemenu Vasojevića bez sumnje su Miloševići. Oni vode porijeklo od nastarijeg Vasovog sina Raja i pripadaju ogranku Lopaćana. Miloševići vode porijeklo od Miloša Markova, poznatog četovođe krajem 17. i početkom 18. vijeka. Najbliži po rodu su im Velidžiknići, malo bratstvo u Vinickoj, koji su nastali od brata Miloševa Nova. Kako je zapisao dr R. J. Vešović u djelu „Pleme Vasojevići” (štampanom 1935. godine u Beogradu) Miloš Markov je bio jedan od priznatijih četovođa i junaka svoga vremena. On je često četovao po staroj Srbiji i ratovao sa Turcima, a po jednoj pjesmi on je ubio i devet Đulagića kod Berana. Zapisano je da je ratovao zajedno sa Ivanom Lakušićem. Batrić Marjanović u knjizi „Vasojevićki glavari” iz 1929. godine zabilježio je jednu priču o Milošu Markovu koja slikovito prikazuje tog vasojevićkog junaka. Ona vjerno odslikava karakter Miloša Markova, pa ćemo je navesti u cjelini. – Rano se odao mučnom zanatu. Još pre dvadesete godine otpočeo je da krstari od Skadra do Šumadije putevima nemirne hajdučke krvi. Taj život učini čudo od čovjeka, zadahne hajdučkim besom, daruje mu orlovsku drskost, a ostrvi kao gorskoga vuka. Zalutao je sa svojom četom čak do Ivanjice i jednoga dana nameri ga slučaj na jedan izvor da pije vode. Dok je on pio četnici su stajali na oprezu da ga ko ne ubije. U to naiđe divna devojka sa vedricom u ruci plačući. Kada ugleda krupnoga hajduka sa džeferdarom

u ruci i tokama na prsima stade kao ukopana u strahu. – Šta ti je, zašto plačeš? – upita Miloš Markov. Devojka je ćutala ne znajući sa kime ima posla. – Ne boj se, djevojko, mi smo srpski hajduci. Zbori.. – nastavi Miloš Markov. Devojka se zasmija od sreće, pa reče: „Nevolja mi je da plačem. Razapeli su Turci čadore u našem selu evo već dve nedjelje i svake noći idu devojke i neveste da ih služe, pa je doveče došao red i na mene. Šta ću, kukavica, kad moram. Ako ne pođem ubiće mi i baba i svu braću – ispriča devojka. Miloš zatraži obavještenje gde su Turci, a devojku otpusti. Čim se spustila noć četnici se prikupiše u šumi, pa izvršiše strahoviti juriš na čadore na jednoj livadi, ali tako da Turci nisu imali kada doći sebi. Hajduci učiniše svoje i otpratiše devojku do njene kuće lepo počašćeni i okićeni pustim oružjem i odelom ubijenih Turaka. Vraćajući se iz Srbije porušio je begovsku tvrđavu blizu manastira Đurđevih Stupova i u oganj pretvorio blagosiljan od potištene raje. Posle toga sukoba bio je teško ranjen, pa su ga hajduci doneli kući. Čim je ozdravio ponovo je pošao na stari posao, no svoje zamisli nije ostvario. Ubio ga je Kuč Mrčarica na Carinama u momentu kada je vodio sa Kučima pregovore o spornim pitanjima, ubivši onoga na čiju je reč i došao na sastanak – zapisao je Marjanović. Pomenuti R. J. Vešović navodi predanje po kojem su Miloša Markova ubili ljudi kučkog vojvode Radonje Petrovića. On je Miloša Markova pozvao na jedan zbor na Komovima gdje je naredio da ga ubiju i to „na protest plavskogusinjskih begova zbog njegova hajdukovanja”. Miloš Markov je imao tri sina: Oda, Đeloša i Jovana, pa se i Miloševići dijele na tri glavne grane i to: Odoviće, Đekoviće i Jovanoviće. U knjigama su ostali zapisi o mnogim viđenim Miloševićima iz vremena 18. i 19. vijeka koji su ginuli za slobodu plemena i svoje vjere. Tako se pamte Odo Milošev, Risto Milošev, Mušika Milošev, kao i Milovan Radosavov, Veljo i Milutin Ćetkov i mnogi drugi.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=421954&datum=2014-02-25

Lijeva Rijeka matica

Postojanje i život Miloševića sudbinski su povezani sa Lijevom Rijekom. Zbog toga valja o ovom naselju zabilježiti kako je nastalo i razvijalo se. O tome ponajbolje piše dr Radoslav Vešović u djelu „Pleme Vasojevići” iz 1935. godine koju je posebnim priznanjem nagradila i Srpska kraljevska akademija nauka. Dr Vešović je napisao stranice gdje i danas svaki Vasojević može pronaći svoje pretke, rodonačelnika bratstva, a i detaljno je opisao toponime u ovome kraju. – Imenom Lijeva Rijeka zove se najstariji dio Vasojevića, prema predanju kolijevka plemena. Na pitanje otkuda naziv Lijeva Rijeka mještani ne daju nikakvo objašnjenje. Ranije se Lijeva Rijeka, po svemu sudeći, zvala Vasojevići. Upravo ona se je sama računala kao Gornji Vasojevići, kako smo to ranije vidjeli. Moglo bi se dati ovakvo objašnjenje o nastanku imena Lijeve Rijeke. Glavnom dolinom naselja teče rečica koja se po sastavu dva svoja izborna kraka- potoka od Kovačice i potoka od Lopata naziva prosto Rijeka. Isto ime nosi i naselje oko vode sve do Nožice, gdje se ova rijeka sastaje sa drugom rječicom koja se zove Ljevaja (dolazi od Ptiča), čijom dolinom naselje takođe nosi naziv istoga imena (Ljevaja). Po preseljenju preko Koma, pošto su i tamo postali jedni Vasojevićim stala su se ova dva glavna dijela plemena nazivati posebnim imenima. Vasojevići oko Lima nazvali su naselje svojih saplemenika na starevini vasojevićkoj, Lijeva Rijeka, a Ljevorečani naselja onih – Nahija – objašnjava dr Vešović. Vispreni naučnik, dr Vešović, vjerovatno nije mogao ni da pretpostavi kroz kakve će sve ideološke, istorijske i etničke bure proći njegovo pleme i kraj koji je veoma voleo, ali kao da je negdje slutio da svašta može da se desi, pa je kao nauk potomcima ostavio pregršt dragocjenih saznanja. Jedna od njih odnose se na imena sela oko Lijeve Rijeke. – Lopate. Kako ime ovoga sela tako i svi ostali topografski nazivi čisto su srpski. U njemu nema nikakvih tragova koji opominju na Vlahe, Arbanase ili na kakvo starije nesrpsko stanovništvo prije Vasojevića. Otuda ne može biti sumnje da su u ovom selu odavno stanovali samo Srbi. Bar tako se mora misliti prema imenima mjesta i zemljišnih djelova i prema neznatnim ostacima starine, ukoliko se to u narodu zna. Oko sela su glavni topografski nazivi, na istočnoj strani, brda: Presjeka, Rajičev laz, Kovačev laz, Vučić brdo. Od njih se stače rečica Zauglina koja ide sredinom sela... – zapisao je Vešović. O Tuzima dr Vešović kaže da se prostire sjeverozapadno od Lopata i da je nastalo diobom i pomjeranjem iz Lopata, kao svoje matice. – Tuzi su okrenute prema zapadu, a opkoljene su sa svih strana brdima. Sa istočne strane to su: Trave, Stražarica, Vujovića plani, Tuški do i Čigojevo brdo. Sa sjevera su: Đurovića do, Laništa, Morački Kos, a sa zapada: Guvance, Bijeli krš, Gomilice, Širalija i Skorin krš, dok su sa juga: Kosman, Borojev do i Planinica – nastavlja dr Vešović. U nastavku se daju podaci o Trebešici, najnižem mjestu u Vasojevićima, a posebno je upečatljivo objašnjenje kako je nastalo ime Slacko velje. – Slacko je, kako kazuju u narodu, dobilo ime po tome što je tu lijepa i slatka paša za stoku. Naziv je davnašnji. Po predanju naziv datira od rodonačelnika Vasa koji se tu odmorio i napasao svoga konja, koji je slatko jeo kad je obilazio Lijevu Rijeku tražeći mjesto za naselje. Prije Vasojevića Slacko je po jednom predanju služilo kao planina starim Piperima. Kod Pipera se isto tako drži da je ono bila njihova planina – piše dr Vešović. Nakon Slacka veljeg opisuje se Slacko malo, a potom Kami. Ovo zadnje dobilo je ime po kamenitom terenu, a iznad njega je brdo Prislon. Iznad brda su Lašića livade i na njima je Odžin pod, nazvan tako pošto je tu zakopan turski odža. – Ptič. Selo nosi naziv čisto srpskog porijekla. Ime je došlo ili po položaju mjesta, jer

mjesto liči na ptičije gnijezdo, kako ga je, prema predanju, nazvao vasojevićki rodonačelnik prilikom svog nastanjivanja u Lijevoj Rijeci. Na ranije naselje ovdje opominje naziv Selište na sjevernoj strani Ptiča. Kao uspomena na negdašnje stanovništvo ovoga naselja stoji jedno staro crkvište na prevlaci između brda Ptičaka i kose Zaparena. Predanje kazuje da je tu bila crkva nekoga staroga naroda. Još traju ostaci zidina – opisuje dr Vešović. U nastavku se opisuju Stupovi, Duške i Ljevaja, kao i Nožica. Za Nožicu se kaže da je nasjtarije naselje u Lijevoj Rijeci i po predanju rodonačelnik Vaso je tu podigao sebi kuću, zatim i crkvu od koje se i sada poznaju temelji. Po tome se u narodu i kaže: Nožica Vasova stolica. Dr Vešović nije zaobišao ni sela: Rijeku, Kod Crkve, Grbi do, Oroviće, Limanj do, Verušu, Han garančića, Opasanicu, Lukavac, Vučetin Kami, Uač, Pajkov Fir, Žuren potok, Pešića Luka, Crni val, Mateševo, Planinicu, Bukovu poljanu, Bare kraljske i Vranješticu. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=422123&datum=2014-02-26 Nikola Vasojević i Holmija

Od Miloševića potiče i znameniti Nikola konzul Vasojević. Po nekim podacima Nikola konzul je potomak Peja, brata Miloša Markova. U svojim spisima Nikola konzul sa ponosom ističe svoje porijeklo. Nikola konzul Vasojević bez sumnje jedna je od najinteresant-

nijih ličnosti istorije Crne Gore u 19. vijeku. Taj vijek u Crnoj Gori obilježili su vladari i vladike dinastije Petrović, pa bi se reklo da su svi ostali u njihovoj sjenci. Međutim, iz te sjenke odavno je iskoračio Nikola konzul Vasojević i poslije više od 160 godina poslije njegove smrti bez imalo rezervi se može reći da on po stvaralačkom duhu, političkoj misiji i popularnosti u narodu ne zaostaje mnogo za Petrovićima. Sa današnje istorijske distance nameće se zaključak da su te njegove osobine prirodno nadarenog i svestrano obrazovanog intelektualca i dovele do njegove tragične smrti. Nikola konzul nikoga nije ostavljao ravnodušnim, kako u svom vremenu tako i danas. O njemu se poslednjih godina mnogo pisalo, pa zbog toga o njegovoj ličnosti i djelu nema tajni. Nikola konzul ostavio je dubok trag u istoriji Crne Gore, posebno Vasojevića, za koje je bio vezan krvno (potiče od ogranka Miloševića iz Lopata) i u kojima je započeo, ali ne i završio svoju političku misiju. O njegovom životnom putu koji od Rusije, preko Turske, Balkana, Engleske (čiji je konzul bio u Novom Pazaru) i preko najpoznatijih evropskih dvorova toga doba, završava u zabiti Katunske nahije, gdje ga, po jednoj i najvjerovatnijoj verziji, 1844. godine ubijaju crnogorski perjanici, braća Toromani. Sve se zna, pa je skoro neukusno sve to ponavljati. O njemu su pisali Radovan P. Guberinić, Jagoš Vešović, Ljubomir Durković, Pavle Rovinski... Vladika Rade Nikoli konzulu izdao je dokumenat o plemićkom porijeklu na Cetinju 24. novembra 1835. godine. Autentični spis i danas se čuva u Cetinjskom manastiru. On je ovjeren i na francuskom jeziku, a na kraju tog uvjerenja piše: Iz slovenskog originala na francuski prevedeno i overene u gradu Beogradu od strane francuskog konzula A.M. Kodre 13. januara 1840 u knjaževstvu srpskome. Šta je to natjeralo vladiku Rada da se surovo obračuna sa Nikolom konzulom iako je nešto ranije veliki pjesnik i vladar Crne Gore svojom rukom potpisao povelju koja garantuje plemićko porijeklo vasojevićkog glavara? Šta je to presudilo u duhovnom svijetu autora Luče mikrokozme da presudi Nikoli konzulu i da za sobom ostavi jedan ne baš tako poetski trag. Kao i u svemu što je povezano sa Nikolom konzulom, tako i povodom toga postoji više verzija. Reklo bi se i da je sudbina značajnih ljudi da stvaraju nedoumice i istorijske zagonetke. Oni kao da se igraju sa svojim vremenom, ali i svojim životom i opčinjeni stvarnošću koju samo oni vide jure za idejama koje su drugima potpuno nepoznate. Za kakvim idejama je jurio Nikola konzul? Stvaranje treće srpske države, Holmije, koja bi teritorijalno obuhvatala današnje Vasojeviće i bila duhovna, ali i geografska veza Srbije i Crne Gore, bio je politički, duhovni i slobodno se može reći životni cilj Nikole konzula Vasojevića. Knjaževina Holmija ušančena između Srbije i Crne Gore egzistencijalna je opsesija vasojevićkog vođe zbog koje je najvjerovatnije i izgubio glavu. U vremenu kada su se srbijanske i crnogorska dinastija i to ne baš mnogo bratski borile za prvenstvo u srpstvu i smatrale da su one Bogom dane i odabrane da nose srpski barjak oslobođenja od Turaka ideja Nikole konzula da formira Holmiju bila je ravna samoubistvu. Da li se i moglo pretpostaviti da će Petrovići, Karađorđevići i Obrenovići blagonaklono gledati na još jednog rivala u trci za srpsko prvenstvo? Nikola konzul bio je toga svjestan, pa nije bez razloga pokrovitelje svoga političkog posla tražio u Francuskoj, Engleskoj i poljskoj emigraciji. Njegov politički talenat ukazivao mu je da se treća srpska država pored postojeće dvije može održati samo uz naklonost velikih sila. A bez sumnje Nikola konzul tu naklonost je imao, što je na kraju platio i glavom.

A da je ubistvo Nikole konzula u Vasojevićima imalo velikog odjeka svjedoči i zapis iz knjige poznatog filosofa Slobodana Tomovića „Esej o čojstvu”, koja je štampana 1976. godine. U tom djelu Tomović piše: „Nikola Vasojević, čovjek izuzetnih diplomatskih sposobnosti, prema sugestiji nekih velikih sila, radio je da ostvari proširenje crnogorske države čiji bi centar bio pomjeren prema sjeveru. Ondašnji vladar i vladika crnogorski njegoš, shvatio je misiju Nikole vasojevića kao djelo strane agenture usmjereno na cijepanje crnogorske državnosti i prema nekim izvorima u dosluhu sa arhimandritom Đurđevih stupova. Mojsijem Zečevićom, naredio je povjerljivim ljudima da ga ubiju. Mićo Akov Kastratović, poznati četovođa iz 19. vijeka, nezadovoljan smrću Vasojevića i sumnjičeći za ovo djelo uglednog igumana Mojsija, zapitao je ovoga šta se desilo Nikoli Vasojeviću. Iguman je mudro i lakonski odgovorio da je Vasojevića „ubila puška”. Kastratović se nije zbunio, već je nasrnuo na igumana Zečevića, oborio ga na tlo i prinijevši kuburu u lice uznemirenom igumanu doviknuo: „Kubur hoće-Mićo brata neće”, stavivši mu tako do znanja da ne ubija puška nego namjera, da je volja i namjera u biti čovječnog ponašanja i da je djelo nastavak svjesne zamisli”.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=422297&datum=2014-02-27

Pohod za Srbiju i boj na Bukovoj Poljani

Prilozi za rodoslov nastali su povodom elektronske obrade rodoslova Miloševića koji je sastavio i prikupio Mišo Milanov Milošević i objavio 1982. godine. Oni predstavljaju početak za pisanje knjige o ovom vasojevićkom bratstvu Kakav su ugled imali Miloševići u Vasojevićima ponajbolje govori pohod 300 Vasojevića za Srbiju 1861. godine. Oni su za Srbiju pošli po nalogu knjaza Nikole i na njegov poziv da glavari pripreme ponajbolje ljude iz svog plemena za taj poduhvat. Izbor čete je bio volja vojvode Miljana Vukova, a u toj četi od ljevorečkih bratstava najbrojniji su Miloševići. Za Srbiju od Miloševića pošli su Majo Mišov, Mihailo Božov, Tomaš Radulov, Mitar Radosavov, Veljko Ćetkov i Milutin Ćetkov. Iako je Vasojevićima bilo obećano da će ih u Srbiji bratski dočekati nije se baš sve dogodilo kako se očekivalo. Turska je tražila od Srbije da se vasojevićka četa razoruža i razmjesti u unutrašnjosti Srbije, ali dosta Vasojevića to nije prihvatilo, već kako su došli do Srbije tako su se i vratili za Crnu Goru. U to vrijeme nije bilo lako poći za Srbiju i to preko Sandžaka punog Turaka, pa je uz taj podatak poduhvat Vasojevića bio junački čin koji nije mogao svako da uradi. Nakon povratka svi su dobili priznanja i medalje, a na Cetinju je podignut spomenik sa piramidom visokom pet metara u spomen na taj pohod. Nažalost, to obilježje je nešto kasnije uklonjeno, ali na Vlaškoj crkvi u tom gradu nalazi se ploča o tom pohodu. Prije desetak godina i u Lijevoj Rijeci je otkrivena spomen-ploča sa imenima Ljevorečana koji su učestvovali u tom poduhvatu. Nešto kasnije, 1877. godine Vasojevići su učestvovali u velikom boju sa Turcima na Bukovoj Poljani. Vasojevići su uspjeli da razbiju mnogo brojniju tursku vojsku na čelu sa Mehmed Ali pašom i Bajram pašom Ćumurčinom. O boju na Bukovoj Poljani pjevao i je i knjaz Nikola u „Vasojevićkom kolu“. Boj na Bukovoj Poljani, kako je zabilježio R.J. Vešović, jedna je „od najsrećnijih vasojevićkih bitaka u kojoj se o maloj snazi jednoga brdskoga plemena slomila nesravnjeno veća vojska turskih paša“. Nije poznato koliko je Miloševića učestvovalo i izginulo na Bukovoj Poljani, ali u manastiru Morača nalazi se

natpis sa poginulim Vasojevićima koji su branili manastir od razbijene turske vojske sa Bukove Poljane. Zapisana su imena Miljana Stanišina Miloševića, Mijata Milutinova Miloševića i Tomaša Miloševića.

Miloševići su učestvovali u svim ratovima koje je Crna Gora vodila tokom 19. i 20.

vijeka. Nakon pripajanja Vasojevića Crnoj Gori (1860. godine) vojnici ispod Komova su krvarili na mnogim bojištima. U sklopu vasojevićke brigade više od deset Miloševića tokom Prvog svjetskog rata kosti su ostavili u Skadru tokom juriša na taj grad. Miloševići nijesu bili pošteđeni ni žrtava u Drugom svjetskom ratu. Po vjerodostojnim podacima tokom građanskog rata od 1941. do 1945. godine najviše je poginulo Miloševića od svih vasojevićkih bratstava. Miloševići su imali, a danas im se broj ne zna, puno školovanih ljudi. Vasojevići su odvajkada voljeli knjigu, pa ne čudi što je prvi pravnik u Crnoj Gori bio Gavro Vuković Vešović, sin vojvode Miljana Vukova. Gavro je potom bio i ministar vanjskih poslova knjaza Nikole, a bio je i ambasador Crne Gore u Turskoj. Njegov savremenik, takođe pravnik, bio je i Mato Perov Milošević iz Trebešice. On je nakon Gavra Vukovića u to vrijeme bio jedini pravnik u Lijevoj Rijeci. Matica Miloševića su Lopate i tu su se naselili prvi naši bratstvenici. Oni su se tokom vremena širili i naseljavali ostala ljevorečka sela. Podigli su kuće u Ljevorečkim Tuzima, Uvaču, Veruši, Han Garančiću, Mateševu, Opasanici, Bukovoj Poljani, Planinici..., a naselili su se i u Beranama i Andrijevici. Trbuhom za kruhom išli su i van Crne Gore, ponajviše za Srbiju, a danas ih ima širom Evrope i svijeta. Nažalost, većina sela gdje žive Miloševići danas su opustjela. U Tuzima u tek dvije kuće Miloševića dim se iz dimnjaka vije tokom čitave godine. Ostala ognjišta jedino ožive tokom ljeta. Slično je i na Uvaču, Mateševu, Veruši, Lopatama. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=422464&datum=2014-02-28 Na Skadru poginula tri brata

Prilozi za rodoslov nastali su povodom elektronske obrade rodoslova Miloševića koji je sastavio i prikupio Mišo Milanov Milošević i objavio 1982. godine. Oni predstavljaju početak za pisanje knjige o ovom vasojevićkom bratstvu Kao i ostala bratstva tako su se i Miloševići masovno odazvali na poziv kralja Nikole za opsadu Skadra. U sklopu Vasojevićke brigade, kojom je komadovao đeneral Radomir Vešović, bilo je puno Miloševića, a 16 naših bratstvenika ostavilo je i kosti ispod Taraboša i Bardanjolta. Operacija opsade Skadra trajala je skoro šest mjeseci, od kraja 1912. pa do maja 1916. godine. Ključeve Skadra kralj Nikola je od Esad paše dobio krajem aprila, ali zbog pritiska velikih sila ubrzo je morao da napusti ovaj grad. Prema odlukama Londonske konferencije Skadar je pripao novoosnovanoj državi Albaniji, pa se tako pohod kralja Nikole i njegove vojske pokazao zaludnim ratnim pohodom koji je desetkovao mnoga bratstva u Crnoj Gori, a između njih i Miloševiće iz Lijeve Rijeke. Ispod zidina Skadra u sastavu Vasojevićke brigade, odnosno Ljevorečkog bataljona, ostali su kosti sledećih naših bratstvenika: Arso Vukašinov, Gavro Vukašinov, Vaso Vukašinov, Nikola Sekulov, Rade Mitrov, Mališa Perov, Migud Radošev, Iljo Mirkov, Zarija Aleksin, Vukosav Marjanov, Radovan Miletin, Milivoje Aleksin, Mirko Tomov, Novo Đolev i Veliša Milovanov. Koliki je to gubitak za jedno bratstvo dovoljno govori podatak da su naši bratstvenici poginuli u pohodu na Skadar bili većinom mladi ljudi, a za samo tri dana tokom januara poginula su i tri brata, Arsko, Gavro i Vaso. Nesrećni pohod na Skadar u crno je zavio Mi-

loševiće i crni barjaci zavijorili su se na mnogim kućama u Lijevoj Rijeci. A kako se ginulo u Skadru i kakvi su naši bratstvenici bili u tom pohou svjedoči i priča koju je sačuvao i objavio u svojoj knjizi o crnogorskim junacima Božu Bujačić. Pod rednim brojem 41 u njegovoj knjizi ispričana je priča o pogibiji Miguda Radoševa Miloševića. Priču prenosimo u cjelini. – Migud Radošev Milošević uz Lijeve Rijeke bio je čuven ratnik još 1877. i 1878. godine. On je u vojsku pod Skadar pošao 1912. godine. Kada su bili juriši, starac nije mogao da trči kao mladići i oni su prije stizali na šanac nego Migud. Pita ga komandant brigade, đeneral Radomir Vešović. – Čujem, Migude, da na nekim jurišima nijesi prvi, jesu li popustile noge ili srce? – reče đeneral. Miguda zabolje to pitanje. Star je, a junak, pa mu teško. – Sjutra je juriš, đenerale, pa ću ti uhvatiti živoga Turčina. Ako ga ne dovedem živoga, naći ćeš me sa njime mrtvoga, kad osvojite rovove na Bardanjoltu – obeća Migud. Kada su Vasojevići zauzeli mnoge šance na bardanjoltu našli su mrtva Miguda. Uhvatio se sa jednim Turčinom oko pasa, pa oba leže zagrljeni izrešetani kuršumima. Prešao žicu među prvim, da ispuni obećanje. Naravno, ovaj feljton je tek početak velikog posla oko prikupljanja velike građe o Miloševićima. Zbog toga ovoga puta samo pominjeno neke od Miloševića koji stradali u ratovima ili su ostavili velikog traga za sobom. Za budućeg obrađivača našeg rodoslova to će biti tek prva strana, a ostale tek treba napisati. Na njima će se naći ne samo oni koji su poginuli u velikim ravovima, nego i oni koji su za života zadužili bratstvo, Vasojeviće i cjelokupno srpstvo. Ovoga puta možemo amo da pomenemo pukovnika Radivoja Uroševa, nosioca Karađorđeve zvezde, Oblilića medalje, ali i ostalih vojnih priznanja. Ne smiju se zaboraviti ni sveštenici iz naše kuće, a prema svjedočenjima starijih Miloševića bilo ih je dvojica. Nikola i Jakša, koji su služili u Lijevoj Rijeci i to u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Jedan od razloga pisanja feljtona je i želja nekih naših bratstvenika da u rodoslov Miloševiža uvede neke pojmove koji, po našem mišljenju, zamagljuju i ne prikazuju na pravi način naše bratstvo i njihovo nacionalno i ostalo opredjeljenje. Podrazumijeva se da nikome ne želimo da dijelimo lekcije i sprečavamo da o Miloševićima misle kako oni žele i kako im savjest nalaže, ali da ne bi došlo do zabune moramo saopštiti neke istorijske činjenice, ali i usmeno predanje, koje jasno određuje Miloševiće kao Vasojeviće i Srbe. Možda to nekome izgleda beznačajno, ali smatramo da temeljna duhovna, nacionalna i istorijska opredjeljenja ne mogu biti žrtva dnevno-političkih ili novokomponovanih i novocrnogorskih duhovnih genetika. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=422672&datum=2014-03-01 Slobodan Milošević branio Srbe u Hagu

Prilozi za rodoslov nastali su povodom elektronske obrade rodoslova Miloševića koji je sastavio i prikupio Mišo Milanov Milošević i objavio 1982. godine. Oni predstavljaju početak za pisanje knjige o ovom vasojevićkom bratstvu Miloševići su učestovali i u ratu početkom devedesetih godina. I njihova uloga nije bila sporedna, već jedna od ključnih.

Slobodan Milošević, predsjednik Srbije i jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini i Republika Srpska priznata kao dio BiH federacije, potiče iz Lijeve Rijeke, odnosno Ljevorečkih Tuzi. Iako je rođen i živio u Srbiji nije krio svoje porijeklo i u brojnim intervjuima govorio je o svom rodnom kraju. Na groblju u Tuzima sahranjen je njegov otac, Svetozar, a prošle godine sahranjen je i Borislav Milošević, Slobodanov brat i nekadašnji ambasador Jugoslavije u Moskvi. Budućnost će dati pravu ocjenu o djelu Slobodana Miloševića, jer su ga moćnici ovoga svijeta jednostrano proglasili za glavnog krivca za raspad velike Jugoslavije. Slobodan Milošević je prošao put od ljubimca velikih sila do njihovog najžešćeg neprijatelja. Slobodan Milošević je suzbio separatistički i teroristički pokret Albanaca na Kosovu i Metohiji, ali zbog toga je SR Jugoslavija 1999. godine bombardovana, a nakon 77 dana bjesomučnog uništavanja vojnih i civilinih objekata u Srbiji, Milošević je morao da potpiše sporazum o ulasku NATO-a na Kosovo i Metohiju. Sastavni dio sporazuma bio je i povratak dijela srpske vojske i policije na Kosovo i Metohiju, ali to ni do danas nije urađeno. Milošević je nakon oktobarskih promjena 2000. godine u Beogradu izgubio vlast, a Vlada Zorana Đinđića ubrzo ga je izručila Haškom sudu za ratne zločine u Jugoslaviji. Na sudu Milošević je hrabro branio srpsku stranu rata u bivšoj Jugoslaviji, ali nije dočekao presudu, jer je u haškom kazamatu umro 2006. godine. Sahranjen je u Požarevcu. Veliku zahvalnost svi Miloševići duguju Mišu Milanovim Miloševiću iz Zalipe, zaseoka Tuzi. Kao vrijedan domaćin i poštovalac predaka Mišo Milanov je dugo pripremao rodoslov svoga bratstva. Obišao je mnoge kuće, prikupio sijaset podataka i prije tridesetak godina štampao je rodoslov bratstva Miloševića. Nije to bio nimalo lak posao, ali Mišo Milanov je to obavio temeljno i kako samo on zna. Njegov rodoslov je i osnova ovog djela o Miloševićima i njegov je osnovni elemenat. Radoslav Atos Milošević i Miroslav Mišov Milošević su preuzeli njegov rodoslov i obnovili ga novim podacima. Naravno, na njemu ima još mnogo toga da se uradi, kako bi se dopunio i bio što vjerodostojniji prikaz Miloševića. Ono što se danas nalazi pred Miloševićima samo je početak u pisanju obimne knjige o ovom bratstvu. Miloševići zaslužuju da imaju knjigu o svom viševjekovnom prisustvu u Vasojevićima i među Srbima, jer su i kao bratstvo, ali i preko svojih uticajnih bratstvenika imali veliki uticaj na događanja u Vasojevićima, Crnoj Gori, Srbiji i cjelokupnom Srpstvu. U vremenu koje obilježavaju razne šire integracije, od onih regionalnih do globalnih, povratak u vremena koja su vjekovima iza nas mogu se učiniti zaludnim. Pisanje rodoslova u takvim okolnostima često se svrstava u epsku i prevaziđenu istorijsku formu. Ipak, pisanje rodoslova i potraga za svojim bratstveničkim precima može se opisati kao jedno od uzbudljivijih putovanja kroz vrijeme i želja da se ono na neki način zaustavi u prošlosti i iz njega izvuče ono ponajbolje što jedna porodica ili bratstvo imaju. Kao da pisanje o svojim najstarijim precima mističnim putem spaja vječnost i vrijeme, odnosno kao da u tom susretu i jedno i drugo dobija neki dublji i pravi smisao. Zbog toga i pisanje rodoslova ima vezu sa vremenom i vječnošću. Svaki bratstvenik preko rodoslova vraća se u prošlost, ali ne da bi tamo ostao, već da bi osmislio sadašnjost i znao kuda da ide u budućnosti. Rodoslov okuplja na jednom mjestu vremenske kategorije i od jednog bratstva, ali i svakog njegovog pripadnika, čini istorijsko i neponovljivo biće. Što je dublji rodoslov i što dublje može istorijskim dokumentima da se potvrdi njegovo postojanje, to je dublji i bratstvenik koji se na nalazi u njemu.

Bilo kako bilo rodoslov, vrijeme i vječnost, nekako se prepliću i traže jedno drugo. Zbog toga i pisanje rodoslova je potraga za vremenom i njegovim smislom, jer ono da bi trajalo mora negdje početi i negdje se kretati, a rodoslov baš na to ukazuje. On označuje početak i trajanje, ali i nagovještava neki kraj na dalekom horizontu. Zbog tog kraja bratsvenički rodoslov se i piše. Valjda da bi se u njemu pojavili kao zrele ličnosti, sa licem okrenutim ka onome iz kojega je sve nastalo i u koga se sve vraća. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=422857&datum=2014-03-02

(Kraj)