Journal

PREPORODOV
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 158 ISSN 1334-5052 PROSINAC 2013.

MOHSEN SHARIF KHODEAI
BOŠNJACI U 2013. GODINI Turbulentna godina NEDŽAD HODŽIĆ I BDSH Dosje: Hodžić – BDSH (II) INTERVJU – MOHSEN SHARIF KHODEAI Iranski put u pobjedu: samopoštovanje i samopouzdanje        MASOVNA GROBNICA TOMAŠICA Mjesto bošnjačkog holokausta LICE I NALIČJE “ARAPSKOG PROLJEĆA” Skrivanje (od) očiju (od) javnosti
KDBH “PREPOROD”

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD” GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ REDAKCIJA: Emina BUŽINKIĆ Edis FELIĆ Sena KULENOVIĆ Mirza MEŠIĆ Edina SMAJLAGIĆ Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ SURADNICI: Helena ANUŠIĆ (Rijeka) Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka) Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo) Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split) Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo) Senadin LAVIĆ (Sarajevo) Helena MARKOVIĆ (Sisak) Faris NANIĆ (Zagreb)

Journal
PREPORODOV

IMPRESUM

SADRŽAJ
UVODNIK Turbulentna godina. ........................................................................ 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Dosje: Hodžić – BDSH (II)................................................................ 4 Od izbjeglice do gazije.................................................................. 10 Čarobna iskustva iz Azije............................................................... 14 Oduševili – najmlađi!.................................................................... 16 Manjinski glas u Hrvatskoj............................................................ 17 Bijeg od skučenosti svijeta............................................................ 22 HRVATSKA Glavaševi promijenili mišljenje..................................................... 23 INTERVJU – MOHSEN SHARIF KHODEAI Iranski put u pobjedu: samopoštovanje i samopouzdanje........... 25 BOSANSKI BAROMETAR Raguž najavio razlaz s HDZ-om..................................................... 30 Mjesto bošnjačkog holokausta..................................................... 32 IZ SVIJETA Kaos i terorizam............................................................................ 35 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Skrivanje (od) očiju (od) javnosti.................................................. 38 KULTURA Kulturološke prilike u BiH za vrijeme osmanske vladavine........... 41 Djevojka viče s visoka brda........................................................... 43 Kako preživjeti starost?................................................................. 44 Sufijski pjesnik ljubavi................................................................... 45 PRIČE IZ BOSNE Bošnjačka heroina......................................................................... 46 POLEMIKE I STAJALIŠTA O islamu i Mošćenici..................................................................... 48 ŽIVJETI ISLAM Od prve kur’anske objave do hidžre (II)........................................ 50

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb TELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr WEB: www.kdbhpreporod.hr ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490 DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 CIJENA: 15 kuna PRETPLATA: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje DIZAJN: Midhat MULABDIĆ FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR TISAK: top grafika, Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske NA NASLOVNOJ STRANICI: Nj. E. Mohsen Sharif Khodeai, ambasador IR Iran u Hrvatskoj

UVODNIK

UVODNA RIJEČ

Turbulentna godina
stranke s hrvatskim predznakom kandidirajući “svoje” Bošnjake – u Vodnjanu i Kršanu (IDS), Svetoj Nedelji (koalicija IDS – HNS) i Vojniću (koalicija HDZ – HSP dr. Ante Starčević). Situaciju u BDSH nakon Izvanredne izborne skupštine održane 15. prosinca u Sisku rješava Ministarstvo uprave RH. Trenutno BDSH ima dva predsjednika, Hilmiju Šabića i Nedžada Hodžića, a na ministru Arsenu Bauku je da odredi koji je (ne)legalni – i koji će raspolagati sa stranački bankovnim računom. Kao i u većini slučajeva postoje pravni argumenti “za” i “protiv”, nije potpuno čista situacija, tako da bi konačnu odluku mogla odlučiti trenutna politička pragma. Indikativno je da su u prosincu 2013. u pulskom “Glasu Istre” i riječkom “Novom listu” objavljena dva teksta o velikim Hodžićevim poslovnim problemima. Naime, zajedno s braćom, on je suvlasnik tvrtke “Hann-invest”, koja je prije nekoliko godina zapošljavala stotinjak radnika, a tokom recesijskih godina došla je u ozbiljne financijske probleme. Zbog polarizacije članstva svakakvi scenariji su mogući, pa i oni već viđeni, kao npr. kod raskola SDA u Bosanskoj krajini kada je formirana A-SDA (Alijina SDA). Po sličnom principu, možda za koji mjesec osvane N-BDSH (Nedžadova BDSH). Šalu na stranu, ali povratka nema, kritična masa članstva je nezadovoljna. Gotovo smo sigurni da je 2011.-2015. prvi i zadnji Hodžićev mandat u saborskim klupama, možda i zadnji bošnjački u dugi niz godina. Za dvije godine, na Parlamentarnim izborima 2015. (ako ne i ranije, na prijevremenim izborima), albansko biračko tijelo moglo bi razriješiti manjinsku zastupničku dilemu. Istovremeno, neki u SDAH zadovoljno trljaju ruke, međutim, nemaju se sa čime podičiti. Stranka se nije konsolidirana nakon Izborne skupštine krajem 2012., te je i dalje prisutna znatna polarizacija koja se jasno ogledala kod izbora novog predsjednika, nasljednika Šemse Tankovića. Obje stranke su praktično na koljenima, bokserskim rječnikom kazano – u knockdownu. Vidjet ćemo da li će SDAH i BDSH nakon silnih udaraca “ispod pojasa” i nakon odbrojavanja suca (članstva, birača), biti spremne za daljnju borbu u političkoj areni. S druge strane, treba naglasiti, nije prvi puta da se bošnjačke stranke i udruge, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, kao i strukture Islamske zajednice, “gube” u pravnim procedurama i samovoljnim tumačenjima Statuta, Poslovnika ili zakonskih odredbi – tko i kako saziva sjednice, tko bira članstvo u raznim odborima, na koji način se mijenjaju statutarne odredbe… Nitko nije ostao od toga imun niti u protekloj 2013., a podugačak bi bio spisak “pravnih akrobacija” kada bismo ih počeli vaditi iz arhive. I bolje je da ne otvaramo “bošnjačku seharu”: tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi. U svemu ovome na svjetlo dana izbija pravi problem – ne bavimo se politikom na ozbiljan i studiozan način, već smo ostali na razini folklora i narodnih jela. Nemamo bošnjačke političke adrese. To sigurno nisu Tomašićeva 12 (sjedište Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj), niti Prilaz Safvet-bega Bašagića 1 (adresa Islamskog centra Zagreb). Cijena takve višedesetljetne percepcije (ali i činjeničnog stanja zbog “one man show” politike) jeste asimilacijska brojka od 9.647 muslimana koji se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Hrvati. Nemamo prostora za daljnja elaboriranja, ali bit će još prilike. Za kraj malo svjetlosti i optimizma. U godini iza nas bilo je i dobrih stvari kod bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj – nigdje bolje hrane, niti raspjevanijih i razigranijih ljudi. Sretna nam recesijska 2014. godina. q Ismet ISAKOVIĆ

2013. godina je iza nas, kao i čitavo desetljeće od implementacije Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Na pola mandata je saborski zastupnik Nedžad Hodžić, a godina i pol je ostala Vijećima i predstavnicima bošnjačke nacionalne manjine. U ožujku 2014. bira se novo rukovodstvo KDBH “Preporod”, a krajem godine članovi u Izvršnim odborima Medžlisa Islamske zajednice u Hrvatskoj. 2013. godinu smo dočekali analizirajući djelomične rezultate Popisa stanovništva iz 2011. – o spolu, starosti, državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku stanovnika RH – koje nam je s velikim kašnjenjem dostavio Državni zavod za statistiku. 2014. godinu dočekujemo u iščekivanju još poneke Skupštine – Redovite, Izborne ili Izvanredne izborne – dvaju bošnjački političkih stranaka, SDAH i BDSH. Kod Bošnjaka u Hrvatskoj nikada nije dosadno. Reklo bi se, demokracija na djelu – i u punom procvatu. Kada se analizira protekla 2013. godina sigurno najznačajniji događaj je bio svečano otvorenje Islamskog centra u Rijeci, u subotu 4. svibnja. Na prizore veličanstvene svečanosti međureligijskog dijaloga i civilizacijskog iskoraka građana Rijeke i Hrvatske, ubrzo je bačeno tamno svjetlo. 20-ak dana kasnije “Mediteranska ljepotica” i “najljepša džamija u Europi” doživjela je svoje prvo kamenovanje pri čemu je razbijena skupocjena staklena površina na uredskim prostorijama. Grupa od 30-ak riječkih mladića je “žešće” slavila rođendan, “alkoholne pare” su učinile svoje, popustile su “kočnice”, dečki su se doteturali do džamije i “demokratski” izrekli svoje mišljenje. Iz medija smo saznali da su vrlo brzo, za manje od 24 sata, policajci uhapsili dvojicu mladića i obavili s njima informativni razgovor. I tu priča završava, nemili događaj je prekrio zaborav. Valjda ćemo jednog dana saznati sudski epilog tuluma riječkih vandala. Još jedan događaj, ovaj puta iz klupa Hrvatskog sabora, ponukao nas je na razmišljanje. 15. studenog saborski zastupnik Milorad Pupovac na dramatičan način je pročitao anonimno uvredljivo pismo upućeno Nedžadu Hodžiću, koje počinje riječima: “Kako se usuđuješ đubre jedno muslimansko, izgovarati sveto ime Vukovar…”. Ne ulazeći u vokabular pošiljatelja i njegove namjere, treba zabilježiti da je pismo (dopisnica) stigla na saborsku adresu 27. listopada, što daje dodatni argument onima koji tvrde da je prekidanje saborske sjednice skoro tri tjedna kasnije bio politički spin s ciljem anuliranja negativnog odjeka priopćenja Glavnog odbora BDSH odaslanog medijima dan ranije, kao i stvaranja određene atmosfere tri dana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Prisjetimo se, u priopćenju za medije javno je obznanjen raskol u BDSH – predsjedniku Hodžiću članovi Glavnog odbora izglasali su nepovjerenje i zakazali Izvanrednu izbornu skupštinu. Unutarstranački sukob trajao je duže od godine dana, a kulminirao je nakon lokalnih izbora u svibnju 2013. Prethodni lokalni izbori bili su stvarni test ozbiljnosti rada u bošnjačkim strankama. Mogli su elegantno “pobrati vrhnje” dugogodišnjeg rada aktivista u bošnjačkim udrugama koji su podnijeli značajan teret u nacionalnom osviještenju bošnjačkog naroda. Njihov rad je rezultirao povećanjem broja Bošnjaka za 51,7% u prethodnom Popisu stanovništva (sa 20.755 na 31.479), što je na temelju zakonskih odredbi dovelo do situacije da su Bošnjaci imali zakonsko pravo na 14 mandata – dva zamjenika općinskih načelnika i 12 vijećničkih mjesta. Pružena prilika je slabo iskorištena, pri čemu je iskazana nezainteresiranost čelnika bošnjačkih stranka za političke prilike na lokalnim nivoima, kao i slaba unutarstranačka koordinacija. Tako su, primjerice, čak četiri zagarantirana mandata osvojile

PROSINAC 2013.

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

BOŠNJAČKA DEMOKRATSKA STRANKA HRVATSKE – PROSINAC 2013.

Dosje: Hodžić – BDSH (II)
Sjednica Časnog suda BDSH (08.12.2013.)
Dana 8. prosinca 2013. u restoranu Islamskog centra u Zagrebu održana je 1. sjednica Časnog suda BDSH. Od petorice članova Časnog suda, sjednici su prisustvovala trojica (Dženan Čaušević, Zijad Kazić i Vlastimir Vaclav), dok su dvojica bila odsutna (Rasim Džomba i Emir Fetibegović). Sjednica Časnog suda BDSH imala je dvije točke Dnevnog reda: 1. Analiza i donošenje odluke u stegovnom postupku protiv predsjednika BDSH Nedžada Hodžića; 2. Analiza rada i javnog istupanja potpredsjednika stranke, članova Glavnog odbora i predsjednika Nadzornog odbora BDSH te donošenje odluke. Donijeta je odluka o isključenju iz stranke osmero visokopozicioniranih članova – trojice potpredsjednika (Enis Dugonjić, Mirsad Pezerović i Sead Kotorić), predsjednika Glavnog odbora (Faruk Kurić) i četiri člana Glavnog odbora BDSH (Alija Avdić, Enes Bajrić, Mirsad Demirović i Sena Kulenović).

Nedžad Hodžić, saborski zastupnik i predsjednik BDSH kn, Sveta Nedjelja 2.000 kn, Labin cca. 12.000 kn, Cetingrad 4.000 kn, Poreč cca. 4.000 kn. Osobno sam učestvovao u kampanja u svim sredinama i to u Dubrovniku, u Gunji i Drenovcima, u Cetingradu tri puta, Zagrebu, Labinu i Raši u više navrata, Puli, Poreču, Umagu i Sisku. Kada se i ti troškovi zbroje kao i troškovi nekoliko sastanaka u Istri i Zagrebu koji su bili neophodni kako bi se iskristaliziralo stajalište oko koalicije u Istri obzirom na podjele koje su nastale na relaciji SDP i IDS, za kampanju smo potrošili cca. 75.000 kn. Ali želim istaknuti da pored ovih sredstava posebno su se istaknuli naši aktivisti u Puli koji su i osobnim donacijama pomagali kampanju i kulturno-umjetnička društva koja su nastupala na promotivnim skupovima.” VLASTIMIR VACLAV: “U Glasu Istre je gospodin Faruk Kurić izjavio da nitko ne zna na što trošite novac i da o tome ne postoje nikakva izvješća. Što možete reći o tome?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Da, teško je reći čime je motiviran čovjek kada iznosi takve laži iako zna da sva tromjesečna, šestomjesečna, devetomjesečna i godišnja izvješća na našim web stranicama. Da se ta izvješća rade potvrđuju i nalaz Državne revizije. U dogovoru koji je slao ‘Glasu Istre’ stoje i detalji pa ću vam pročitati, ali i molim da ga kao dio mog iskaza priložite uz zapisnik.” Čita kompletno izvješće i na kraju dodaje: “Dakle, onaj koga zanimaju činjenice može do njih u svako doba dana i noći.” DŽENAN ČAUŠEVIĆ: “Optužuju vas da ste nakon ulaska u Sabor RH zanemarili rad na terenu. Kako to komentirate?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Za regularnu sjednicu GO BDSH koju sam sazvao za 16.11.2013. godine sam pripremio izvješće o svojim aktivnostima, iz kojeg je vidljivo da sam tijekom 2012. godine pored rada u Saboru RH diljem Hrvatske bio na pedesetak različitih manifestacija i to izvješće ću pročitati i priložiti.” Nakon što je pročitao izvješće dodaje: “Upravo suprotno, ne rade oni koji u svojim sredinama više od godinu dana od Skupštine BDSH nisu prema izmjenama Statuta održali Skupštine ogranaka.

IZVOD IZ ZAPISNIKA SA 1. SJEDNICE ČASNOG SUDA BDSH Ad.1
Predsjednik Časnog suda (DŽENAN ČAUŠEVIĆ, op. ur.) je zatražio očitovanje predsjednika BDSH Nedžada Hodžića oko navoda da krši Statut BDSH i ne poštuje odluke GO BDSH o čemu je on izjavio sljedeće: NEDŽAD HODŽIĆ: “Ta konstatacija apsolutno ne stoji. Prema odredbama članka 36. Statuta BDSH kao i Izmjena i dopuna tog članka sjednice GO BDSH saziva predsjednik stranke. Posljednja legalna sjednica je održava 10.03.2013. u Labinu. Na toj sjednici i ja, ali i još sedam članova GO, upozorili da se donosi Poslovnik suprotan odredbama Statuta BDSH koji se uvodi paralelni protustatutarni sistem upravljanja jer naš Statut jasno kaže, temeljem članka 36. da predsjednik stranke predstavlja, zastupa i rukovodi strankom te saziva sjednice GO BDSH. Sjednice koje temeljem tog Poslovnika saziva predsjednik GO nisu u skladu s Statutom BDSH i ja na njima nisam prisustvovao. Upravo taj Poslovnik je dokaz da članovi GO koji su ga izglasali i koji prisustvuju sjednicama koje se sazivaju temeljem tog Poslovnika najoštrije krše Statut BDSH i uvode paralelni sustav upravljanja. Odluke koje se donose na takvim sjednicama ne mogu biti obvezujuće ni za mene niti za bilo kojeg drugog člana BDSH.” ZIJAD KAZIĆ: “Rekli ste da je posljednja legitimna sjednica GO održana u Labinu. Na toj sjednici je donesena odluka da se financijski sa po 5.000 kn pomognu ogranci za lokalne izbore. Optužuju vas da tu odluku uopće niste poštovali. Što nam o toj, očito legalnoj donesenoj oluci, možete reći?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Da, to je točno. I upravo je nevjerojatna činjenica da me za to optužuju članovi GO koji znaju da su svi ogranci koji su izašli na izbore dobili financijsku potporu a neki i znatno veću nego je to dogovoreno u Labinu. Također smo pomogli i naše liste u Svetoj Nedjelji i Cetingradu gdje nemamo ogranke. U Cetingradu smo osvojili i jedan mandat u Općinskom vijeću. U Gunji i Drenovce smo poslali 8.000 kn, Sisak smo sa izradom panoa pomogli sa cca. 13.000 kn, Pulu i Istru sa 9.000 kn, Vodnjan sa 5.000 kn, Raša 4.000

4

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Ta grupa ljudi radi stvari za koje im članstvo ne zna i imaju cilj upravljati strankom, pa evo i smijeniti predsjednika.” ZIJAD KAZIĆ: “Govorite o članovima GO BDSH koji sastaju suprotno odredbama Statuta BDSH. Da li ste što poduzeli kao odgovorna osoba u BDSH da ih upozorite na to?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Da, želio sam da stručna i neovisna osoba pročita Statut i izmjene Statuta, Poslovnik i dokumente koji su nastali nakon nelegalnih sjednica GO. Odvjetnica Šefika Lazarin je proučila dokumentaciju i sastavila svoje mišljenje koje smo poslali svim članovima GO. Naročito je upozorila da se koristi falsificirani pečat, neovlašteno šalju dokumenta izvan BDSH čime se čini više kaznenih djela. Još je važnije tumačenje Državne revizije koje također potvrđuju da sjednice GO zakazuje predsjednik stranke. Nažalost, i nakon toga se održava nelegalna sjednica u Sisku čime se sve to zanemaruje. Čak što više predsjednik Nadzornog odbora daje tumačenje Statuta koje apsolutno ne stoji, čime se svrstava uz dio GO koji radi protustatutarni pa i protuzakonito. Nakon svega ovog ja ću morati vući i neke druge poteze sukladno Statutu i obvezi prema članstvu koje me biralo.” DŽENAN ČAUŠEVIĆ: “Kakav je nalaz Državne revizije i što možete reći o optužbama za netransparentno trošenje novca?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Državna revizija je sukladno zakonskoj obvezi analizirala kompletno djelovanje stranke. Upravo u Izvješću Državne revizije na 2. stranici imate i tumačenje Statuta u kojem se kaže da predsjednik BDSH, između ostalog, saziva sjednice GO BDSH čime se potvrđuju da su sjednice koje saziva predsjednik GO nelegalne. U financijskom dijelu tog izvješća daje se kompletan pregled utroška sredstava i na 5. stranici tog izvješća stoji i podatak koliko sredstava je potrošeno za putovanja saborskog zastupnika i predsjednika stranke, a to je iznos cca. 64.000 kn za cijelu godinu. Radi usporedbe, neovisni manjinski zastupnici kompletan iznos koji dobiju troše na svoj ured i svoje djelovanje, dok mi trošimo najviše na telefone, organiziranje sjednica GO, održavanje Skupštine BDSH, ali i donacije koje su uglavnom na inicijativu ogranaka ili članova GO. Jednom riječju, na stranku. Zahtjev je Državne revizije da se u planu trošenja sredstava razdvoji i planira koliko će se trošiti na mandat zastupanja pet nacionalnih manjina, a koliko na stranku. Saborski zastupnici imaju samo pokriven trošak prijevoza za dolazak na plenarnu sjednicu, a sve druge aktivnosti se financiraju iz sredstava koja se dobiju na mandat i koja nama dolaze na stranački račun iz Državnog proračuna. Naravno, sa nekim članovima GO nije se moglo o tome razgovarati i donositi odluke. Lažima i objedama su trovali javnost i članstvo, a istovremeno su naplaćivali nepostojeće troškove. Najdrastičniji primjer je sjednica GO u Labinu kada su Enis Dugonjić, Alija Avdić i Enes Bajrić došli jednim autom, a naplatili su ukupno dolazak cca. 5.800 kn čime su prevarili blagajnicu Eminu Kaltak, ali i sve članstvo BDSH. Takvi ljudi danas govore o netransparentnom trošenju, a u stanju su prevariti stranačke kolege. Kada govorimo o novcu dozvolite da kažem i sljedeće: BDSH nema članarina i donacija. Jedini prihodi su novac koji donosi moj mandat u Saboru RH i neznatna sredstva od mandata naših vijećnika sa lokalne razine. Kada bismo sve plaćali ta sredstva ne bi bila dostatna za elementarne obaveze koje po zakonu imamo. I dalje se više stvari radi bez ikakve naknade. Iznijete su optužbe za trošenje novca na moju firmu, a upravo je suprotno. Sjedište nam je u prostorijama ‘Hann-investa’ od osnutka stranke 2008. Naše administrativne poslove su obavljali zaposlenici, a da nikada nismo platili naknadu za te poslove, za najam prostora, troškove struje, vode, grijanja i to godinama. Nakon ulaska u Parlament platili smo jedan jedini račun za telefon kako bismo makar na simboličnoj razini participirali u troškovima. Glavna primjedba revizije je upravo bila ta da se sve te usluge moraju evidentirati, napraviti ugovor o najmu, a ako se ne plaćaju moraju se voditi kao donacija pravne osobe što smo dužni u buduće i učiniti. Također, gospođa koja nam vodi knjigovodstvo i radi završna izvješća u dvije godine nije naplatila niti jedne kune jer je naš simpatizer, ali i to u budućnosti moramo regulirati ugovorom.” VLASTIMIR VACLAV: “Stranka je kažnjena zbog nepravovremenog postavljanja izvješća na web stranicama. Kako to komentirate?” NEDŽAD HODŽIĆ: “Točno. Obzirom da je SDP sebe kaznio sa cca. 5.000.000 kn uslijedila je kontrola i kazne za HSU cca. 250.000 kn, BDSH 118.000 kn, Furio Radin 70.000 kn. Mislim da se radilo o želji da se pokaže javnosti kako se striktno poštuje zakon. Obzirom da mi nemamo donacija moram priznati da nisam znao i da se to mora objavljivati na web stranicama. No, u našem slučaju to govori i o potrebi da se ustanovi ured u kojem bi se uz naknadu zadužilo ljude da redovito obavljaju određene poslove. Ja sam to na sjednici GO u Zagrebu i predlagao, ali prijedlog nije usvojen. U svakom slučaju, ne odričući dio krivice, niti predsjednik SDP-a niti kolega iz HSU-a nisu doživjeli da se radi toga govori o njihovoj smjeni. Svakako da se to u budućnosti ne smije ponavljati. Konačno, brigu o tim izvješća bi i u BDSH, kao i u ostalim strankama, morao voditi netko drugi, a ne predsjednik stranke.” Nakon iscrpnog ispitivanja, uvida u Statut BDSH i Izmjene i dopune Statuta, Poslovniku o radu GO BDSH usvojenog u Labinu, uvida u dokumente koje potpisuje predsjednik GO Faruk Kurić, uvida u nalaz Državne revizije, Izvješće o radu predsjednika BDSH za 2012., uvida u mišljenje odvjetnice Šefike Lazarin, uvida u isječke iz “Glasa Istre” i odgovora koji je uputio predsjednik BDSH, a svi ti dokumenti su sastavni dio zapisnika, Časni sud BDSH je donio

ODLUKU
da predsjednik BDSH, Nedžad Hodžić nije počinio nikakva djela suprotna Statutu BDSH niti narušavao ugled BDSH.

Ad.2
Analizirajući ukupna događanja u stranci od posljednje Skupštine pa do danas, te nakon uvida u svu dokumentaciju kako je prije navedeno u točki 1. Dnevnog reda, Časni sud BDSH donosi sljedeću

ODLUKU
Zbog djelovanja suprotnog odredbama članka 4., članka 6., članka 13., te članka 36. Statuta BDSH i Izmjena i dopuna Statuta, zbog sazivanja nelegalnih sjednica GO BDSH, neovlaštenog javnog istupanja, lažnog predstavljanja, upotrebe lažnog pečata stranke, iznošenja laži i lažnog optuživanja, te lažnog prikazivanja troškova dolaska na sjednice GO BDSH iz Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske se iskjučuju: Faruk Kurić, Sead Kotorić, Mirsad Pezerović, Alija Avdić, Sena Kulenović, Mirsad Demirović, Enis Dugonjić i Enes Bajrić. Istovremeno Časni sud BDSH upozorava sve članove BDSH, a naročito članove GO BDSH da su dužni u svom radu držati se Statuta BDSH i Programa rada što su i prihvatili potpisom pristupnice BDSH. Sukladno članku 41. Statuta BDSH ova Odluka je konačna i stupa na snagu danom donošenja. Zadužuju se tajnik i predsjednik BDSH da ovu odluku provedu u dokumentaciji BDSH i objave na stranačkim web stranicama.

PROSINAC 2013.

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

“Glas Istre” – Osam čelnih ljudi izbačeno iz BDSH
U pulskom “Glasu Istre” sutradan je objavljen tekst o nesvakidašnjim odlukama Časnog suda BDSH pod naslovom “Osam čelnih ljudi izbačeno iz BDSH”. Autorica teksta je navela da je odluka, među ostalim, donijeta “zbog sazivanja nelegalnih sjednica, neovlaštenog javnog istupanja, lažnog prikazivanja troškova dolazaka na sjednice, lažnog optuživanja…”. U izjavi za tisak Nedžad Hodžić je rekao da su izbačeni članovi pokušavali uspostaviti paralelni sustav upravljanja, a da je glavni motiv novac. “Natpolovična većina članova Glavnog odbora ruši naš Statut, obmanjuju članstvo, a mene iz ne znam kojih pobuda pokušavaju diskreditirati”, kazao je Hodžić. Osvrnuo se i na kaznenu prijavu podignutu protiv njega na riječkom Državnom odvjetništvu kazavši da je spreman povući se ukoliko mu se dokaže krivnja. Situaciju je komentirao i Faruk Kurić, smijenjeni predsjednik Glavnog odbora BDSH. On smatra da je okidač bila konferencija za novinare koja je održana 22. studenog 2013., na kojoj je sudjelovao gotovo cijelo čelništvo BDSH: tri potpredsjednika stranke, predsjednika Nadzornog odbora i većina članova Glavnog odbora. Tada su govorili o netransparentnom trošenju stranačkog novca i Hodžićevoj samovolji. “Posljednji potez Nedžada Hodžića je očajnički pokušaj da zaustavi pripreme za održavanje izvanredne skupštine koja će se 15. prosinca održati u Sisku i to odlukom dvotrećinske većine članova Glavnog odbora. Grubo manipulirajući članovima Časnog suda, bez ikakve procedure za provođenje stegovnog postupka propisanih u Statutu BDSH, Hodžić je zapravo dekretom iz stranke izbacio osam članova što nije zabilježeno u novijoj političkoj povijesti”, rekao je Faruk Kurić novinarki “Glasa Istre”.

1. Izborna skupština BDSH
U prostorijama Novinarskog doma u Zagrebu, 21. listopada 2012., održana je 1. Izborna skupština Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske. Za predsjednika BDSH ponovo je izabran Nedžad Hodžić, a za potpredsjednike Enis Dugonjić, Mirsad Pezerović, Sead Kotorić i Hilmija Šabić.

Početak unutarstranačkog sukoba – 1. Izborna skupština BDSH, 21.10.2012. (Nedžad Hodžić u razgovoru sa čelnicima sisačkog ogranka BDSH) Za tajnika BDSH izabran je Benjamin Terzić, a za blagajnicu Emina Kaltak. Članovi novoizabranog Glavnog odbora BDSH su Alija Avdić, Enes Bajrić, Nizama Curanović, Mirsad Demirović, Fadil Gračić, Rasim Halilović, Mirzet Hasanagić, Alija Hodžić, Sena Kulenović, Faruk Kurić, Hasan Mahmutović, Sanel Modronja, Sejfudin Mulahalilović, Jasmin Osmić, Amir Pandžić, Džemal Saračević, Izet Spahović i Suad Žepčan. Predsjednik Nadzornog odbora BDSH je Mehmed Džekić, a članovi su Petar Barišić, Ksenija Selimović, Husnija Vakufac i Alma Žepčan. Predsjednik Časnog suda BDSH je Dženan Čaušević, a članovi su Rasim Džomba, Emir Fetibegović, Zijad Kazić i Vlastimir Vaclav. q

Sjednica Nadzornog odbora BDSH (09.12.2013.)
Dana 9. prosinca 2013. održana je telefonska sjednica Nadzornog odbora BDSH, na kojoj su aktivno sudjelovali predsjednik Mehmed Džekić i troje članova – Alma Žepčan, Patar Barišić i Husnija Vakufac. Članica Nadzornog odbora Ksenija Selimović nije sudjelovala u radu sjednice (nije odgovarala na telefonske pozive). 2. sjednica Nadzornog odbora BDSH imala je samo jednu točku Dnevnog reda: očitovanje na Odluku Časnog suda od 08.12.2013. godine. Nadzorni odbor BDSH poništio je odluku Časnog suda kojom se iz BDSH-a izbacuje osam visokopozicioniranih članova. Naime, u Nadzornom odboru tvrde da je cijeli postupak neregularan jer prethod-

no Časni sud nije ni primio prijedlog za pokretanje stegovnog postupka. Osim toga, smatraju da cijela procedura leži na “klimavim nogama” jer se, između ostalog, izbačeni članovi nisu dobili priliku izjasniti se o tome za što ih se tereti. Stoga su u Nadzornom odboru BDSH zaključili kako je odluka o izbacivanju članova “teška povreda statutarnih odredaba i osnovnih načela vođenja stegovnog postupka te je kao takva ništavna i ne proizvodi nikakve pravne posljedice”.

IZVOD IZ ZAPISNIKA SA 2. SJEDNICE NADZORNOG ODBORA BDSH Ad. 1
Na web stranici BDSH objavljen je zapisnik sa 1. sjednice Časnog suda BDSH održane 08.12.2013. godine u Zagrebu, te donesena Odluka o isključenju iz stranke osam članova GO. Uvidom u sadržaj spomenute Odluke, a temeljem čl. 39. Statuta smatramo svojom obvezom ocijeniti statutarnost Odluke, te dajemo slijedeće tumačenje: – Časni sud BDSH se, kako je u zapisniku navedeno, sastao da analizira ukupna događanja u stranci, te nakon uvida u svu dokumentaciju donio Odluku o isključenju osam članova GO iz stranke. – Da bi se mogao pokrenuti postupak pred Sudom časti BDSH neophodno je da je Časni sud zaprimio Prijedlog za pokretanje stegovnog postupka. U pravilu, sukladno članku 18. Statuta stegovni postupak se pokreće pred Časnim sudom ogranka, a sukladno čl. 19. Statuta na odluku Časnog suda ogranka može se uložiti žalba Časnom sudu BDSH. Izuzetno, stegovni postupak može se pokrenuti direktno kod Časnog suda BDSH, ali samo na Prijedlog GO.

Mehmed Džekić i Faruk Kurić, predsjednici Nadzornog i Glavnog odbora BDSH

6

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Uvidom u zapisnike iz 2013. godine sa 1., 2., 3. i 4. sjednice GO utvrđeno je da takvog prijedloga nije bilo. – Nadalje, iz zapisnika se ne može iščitati temeljem koje dokumentacije, odnosno kojih dokaza je donesena Odluka, niti da li je osobama na koje se Odluka odnosi data mogućnost da se u svezi optužbi izjasne. S obzirom na navedeno, dajemo tumačenje da je ova odluka Časnog suda teška povreda statutarnih odredaba i osnovnih načela vođenja stegovnog postupka, te da je kao takva ništavna i ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Zapisnik je pročitan svima ponaosob, te su ga bez ikakvih primjedbi usvojili. stranci imamo članove koji brane i štite ovakav javašluk, nered i nerad, a koji bi morali biti u svemu pravedni… Moram vas podsjetiti da je naš uvaženi predsjednik, grubo manipulirajući pojedinim članovima Časnog suda, dekretom izbacio osam članova Glavnog odbora, tj. one koji su bili među inicijatorima današnje Izvanredne skupštine. Ne, nema raskola u BDSH – što neki priželjkuju. Ovo je samo rastanak s onim koji nije htio čuti glas članstva”, rekao je Faruk Kurić, predsjednik Glavnog odbora BDSH. Poslije njega za riječ se javio Mehmed Džekić, predsjednik Nadzornog odbora BDSH, koji se osvrnuo na Odluku Časnog suda BDSH od 08.12.2013. o isključenju iz stranke trojice potpredsjednika, predsjednika i četiri člana Glavnog odbora BDSH. On je ustvrdio da Nadzorni odbor jedini ima pravo ocjenjivati statutarnost akata stranačkih tijela. Naglasio je da Odluka Časnog suda nema nikakvog pravnog učinka i da svi “isključeni” članovi stranke mogu pravovaljano učestvovati u radu Izvanredne izborne skupštine. Skupštinsko zasjedanje vodilo je peteročlano Radno predsjedništvo u sastavu Enes Bajrić (predsjednik), Nizama Curanović, Mirsad Pezerović, Alija Avdić i Sead Kotorić (članovi). Za zapisničarku je izabrana Alma Žepčan, a za ovjerovitelje zapisnika Edin Hedžić i Sena Kulenović. Izabrani su i članovi ostalih triju komisija: Verifikacijske (Mirsad Demirović, Šemsudin Dugonjić i Idmir Jahić), Kandidacijske (Ramiza Ikanović, Izet Keranović i Omer Jukić) i Izborne komisije (Jasmin Osmić, Dževad Hodžić i Petar Barišić). Predloženi Dnevni red doživio je nekoliko izmjena, tako da je na kraju imao čak 17 točaka. Tokom usvajanja/usaglašavanja Dnevnog reda Izvanredne izborne skupštine, kao i tokom skupštinskog zasjedanja, posebno konstruktivan doprinos je dao Mehmed Džekić, predsjednik Nadzornog odbora koji je, između ostaloga, upozorio da se na Izvanrednoj skupštini ne mogu mijenjati odredbe Statuta BDSH. Delegati su usvojili Poslovnik o radu Izvanredne skupštine BDSH, potvrdili su odluku i stručno tumačenje Nadzornog odbora o poništenju Odluke Časnog suda BDSH o isključenju iz stranke osmero visokopozicioniranih članova, donesena je odluka kojom se svi članovi BDSH oslobađaju plaćanja obavezne članarine za 2013. godinu. Nakon toga prišlo se diskusiji i glasanju o iskazivanju nepovjerenja dosadašnjem rukovodstvu. U raspravi o iskazivanju nepovjerenja predsjedniku Nedžadu Hodžiću, prvo se javio Alija Avdić, predsjednik sisačkog ogranka BDSH, koji je nabrojao uzroke koji su doveli do Izvanredne izborne skupštine stranke: “grube pogreške u vođenju stranke, zanemarivanje i ignoriranja svih stranačkih tijela, nepoštovanje odluka Glavnog odbora, aljkavost u vođenju stranačkih aktivnosti, neprijavljivanja osnivanja novih organizacijskih oblika Ministarstvu uprave RH, netransparentno trošenje sredstava iz Državnog

Izvanredna izborna skupština BDSH (15.12.2013.)
U nedjelju, 15. prosinca 2013., u sisačkom hotelu “Panonija” održana je Izvanredna izborna skupština BDSH na kojoj je učestvovalo 77 od 113 pozvanih delegata (ili 68,14%). BDSH ima 12 ogranaka, od čega najviše u Istri – čak osam. Na Izvanrednoj izbornoj skupštini nije bilo delegata iz Pule i Dubrovnika, dok su ostali stranački ogranci bili zastupljeni (neki u punom obimu, a neki s manjim brojem delegata od predviđenog, kao npr. Zagreb). Na početku skupštinskog zasjedanja, koje je s pauzama trajalo od 12,30 do 17,50 sati, u ime dvotrećinske većine članova Glavnog odbora BDSH, prisutnim delegatima obratio se Faruk Kurić, predsjednik Glavnog odbora. U svome izlaganju osvrnuo se na uzroke koji su potaknuli 17 članova Glavnog odbora da sazovu Izvanrednu izbornu skupštinu. “Nedžad Hodžić je odgovoran što kao predsjednik BDSH i zastupnik u Hrvatskom saboru nije ništa učinio, niti poticao, niti pokrenuo da se između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine sačini ili donese nekakav zakon, deklaracija ili izjava o zaštiti bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, kao što imaju ostale nacionalne manjine, tj. za sve manjine zaštićene zakonima potpisanih država, osim Bošnjaka i Roma. Nije ništa učinio da se definiraju, oblikuju i usvoje obilježja bošnjačke nacionalne manjine u RH – grb, zastava i himna, što po odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina imaju pripadnici bošnjačke nacionalne manjine. Nedovoljno je učinio da se prethodna izborna aktivnost organizira i realizira na višem stupnju što je zbog neozbiljne procjene, bez analitičkih pokazatelja, imalo za posljedicu da u Vodnjanu i Svetoj Nedjelji ne sudjelujemo u vlasti. U Raši, gdje je bilo lakše osvojiti tri mandata nego jedan, mi smo zbog ‘političke mudrosti’ našeg predsjednika uspjeli osvojiti samo jednu polovicu mandata. Od parlamentarnih izbora do danas nije osnovan niti jedan ogranak, a spremnih za osnivanje je bilo – Velika Gorica, Split, Zadar, Osijek, Slavonski Brod, Petrinja, Rijeka, Kršan, Medulin, Maljevac i Cetingrad. Imali smo u dva navrata održane Izborne skupštine po ograncima koji nisu prijavljeni Ministarstvu uprave. Politički je neprihvatljivo da predsjednik s tijelima stranke komunicira preko medija i odvjetnika. Neshvatljivo je da predsjednik nikome od legalno izabranih osoba i tijela stranke nije ponudio nikakav zadatak, a sve iz razlog što naš predsjednik ‘sve zna i može’. Posljedica toga je da smo kažnjeni s oko 118.000 kuna, zbog ‘savjesnog’ rada našeg predsjednika. Na sve načine nas je htio disciplinirati, ali nije htio čuti naš glas – i logična je posljedica da smo mu morali reći da mi trebamo nekoga tko će htjeti i moći artikulirati naše interese. Nijednu odluku koju je donio Glavni odbor, predsjednik nije proveo, a od čestitog predsjednika nijedan nije dobio nijedan konkretan zadatak. Oni su bili dekor našeg predsjednika. Nažalost, u našoj

Radno predsjedništvo (Alija Avdić, Mirsad Pezerović, Enes Bajrić, Nizama Curanović i Sead Kotorić)

PROSINAC 2013.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
proračuna RH namijenjenih za financiranje rada stranačkih ogranaka, financijska kazna od 118.000 kuna zbog kašnjenja od 41 dan u objavljivanju zakonom propisanih financijskih izvještaja stranke, nekoliko samovoljnih i neprimjerenih istupa u Hrvatskom saboru”. Nakon njega za riječ se javio Suad Salkić iz Rovinja, koji je potvrdio Avdićeve navode. Pritom je dodao da su Hodžiću, svojim nečinjenjem, uvelike pomogli tajnik Benjamin Terzić i blagajnica Emina Kaltak, koji nisu poduzeli nikakve mjere da spriječe takav predsjednikov način rada. Salkić je izjavio da je on prijavio Nedžada Hodžića riječkom Državnom odvjetništvu, te da je s DORH-om u kontaktu na “tjednoj razini”. Pritom je najavio da bi, prema njegovim spoznajama, u daljnjim istražnim radnjama vezanim uz financijsko poslovanje BDSH u 2013. “moglo biti svega”. Nakon gore navedenih diskusija, te kratkih replika Rasima Halilovića i Mehmeda Džekića, pristupilo se javnom glasanju. Jednoglasnom odukom svih 77 prisutnih delegata izglasano je nepovjerenje predsjedniku Nedžadu Hodžiću i blagajnici Emini Kaltak. Za iskazivanje nepovjerenja tajniku Benjaminu Terziću glasalo je 68 delegata, osam je bilo protiv, a jedan delegat je bio suzdržan. Jednoglasnom odukom iskazano je nepovjerenje predsjedniku i dvojici članova Časnog suda – Dženanu Čauševiću, Zijadu Kaziću i Vlastimiru Vaclavu. Pošto je Rasim Džomba iz Gunje zbog bolesti poodmakle životne dobi podnio ostavku na mjesto člana Časnog suda, delegati su odlučili da se istovremeno raspusti kompletan Časni sud BDSH i izabere novi. U daljnjem toku Izvanredne izborne skupštine obavljeno je tajno glasanje za izbor novog rukovodstva BDSH. Za novog predsjednika BDSH izabran je ing. Hilmija Šabić iz Zagreba, za tajnika Enes Bajrić iz Velike Gorice, a za blagajnika Edin Hedžić iz Zagreba. Izabran je i novi Časni sud stranke: Emir Fetibegović iz Siska (predsjednik), Azur Omerović, Munever Kadić, Idmir Jahić i Fatima Mešanović (članovi). Posebno zanimljivo je bilo glasanje za tajnika BDSH u kojem je Enes Bajrić dobio samo jedan glas više od protukandidata Suada Salkića (39:38). Pošto su novoizabrani predsjednik i tajnik stranke – Hilmija Šabić i Enes Bajrić – prethodno imali funkcije potpredsjednika i člana Glavnog odbora BDSH, njihova mjesta su ostala upražnjena. Tajnim glasanjem za novog potpredsjednika stranke izabran je Suad Salkić iz Rovinja, a za člana Glavnog odbora Šemsudin Dugonjić iz Siska. Nakon izbora posebno su zadovoljni u sisačkom ogranku BDSH jer su znatno ojačali poziciju u stranačkoj hijerarhiji. Iz njihovog ogranka dolazi jedan potpredsjednik (Enis Dugonjić), dvojica članova Glavnog odbora (Alija Avdić i Šemsudin Dugonjić) i predsjednik Časnog suda (Emir Fetibegović). Delegati su jednoglasno usvojili odluku da se novoizabrani predsjednik Hilmija Šabić imenuje osobom koja predstavlja i zastupa BDSH, kao i da se sjedište stranke privremeno premješta na drugu adresu (Ante Šercera 59A, Zagreb). Osim toga, donijeta je i odluka kojom se Nedžadu Hodžiću zabranjuje daljnje raspolaganje s novčanim sredstvima na stranačkom računu u Erste banci. U zadnjoj točki Dnevnog reda predsjednik sisačkog ogranka BDSH Alija Avdić je inzistirao na usvajanju odluke o obavezi sazivanja nove Izvanredne izborne skupštine do kraja 2014. godine. Mehmed Džekić, predsjednik Nadzornog odbora, iznio je svoj stav prema kojom bi to trebala biti isključivo inicijativa. U raspravu se uključio i predsjedavajući Radnog predsjedništva Enes Bajrić rekavši da bi se trebalo raditi o “fakultativnoj inicijativi” te je prijedlog formulirao riječima – da li delegati prihvaćaju inicijativu da se, ukoliko to dozvole mogućnosti, do kraja 2014. godine sazove Izvanredna izborna skupština BDSH-a? Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Rad i red, komunikacija i dogovaranje, transparentnost na svim nivoima
U obraćanju prisutnim delegatima novoizabrani predsjednik Hilmija Šabić, umirovljeni inženjer strojarstva iz Zagreba, dugogodišnji aktivni član u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske, zahvalio se na ukazanom povjerenju. U 10-minutnom govoru naznačio je osnovne pravce rada BDSH u narednom razdoblju.

“Do sada smo govorili o prošlosti – o onome što je bilo i što nam se nije svidjelo. Ja neću o tome govoriti, ali bih mogao konstatirati stanje. Kao stranka smo izgubili dosta povjerenja u narodu. Izgubili smo puno vremena, dvije godine su izgubljene. Za ovaj mandat u Saboru mi imamo još dvije godine. Moramo se pripremiti za nove izbore. Mi smo puno izgubili u zanosu koji smo imali kada smo osnivali stranku. Bili smo uvjereni da nas vodi u jako dobrom smjeru, s najboljim namjerama. Nažalost, ustanovili smo i konstatirali da to i nije baš tako”, rekao je Šabić. Govoreći o načinu vođenja stranke rekao je sljedeće: “Rad i red, komunikacija i dogovaranje, transparentnost na svim nivoima. Vi ste stranka, nije predsjednik stranka. Predsjednik stranke je samo prvi među jednakima i njegov je zadatak da sluša i izvršava odluke Glavnog odbora. Ja ću biti takav.” Njegove riječi popraćene su gromkim aplauzom prisutnih delegata.

Šabić je naglasio da se stranka mora konsolidirati, u širokom smislu te riječi. “Moramo snimiti stanje svakog ogranka i svake regije, kako bismo znali na čemu stojimo i kako bismo dalje nastavili s radom. Moramo omogućiti kvalitetan rad postojećim ograncima. Moramo formirati nove ogranke gdje postoji potreba i mogućnost. U jednom izvještaju piše da možemo osnovati 10-ak novih ogranaka. Moramo ojačati tijela stranke tako da svi ogranci kroz demokratski proces mogu utjecati na donošenje odluka u stranci. Trebali bismo ustanoviti Tajništvo stranke koje će biti centar informacija, na raspolaganju svim tijelima, ograncima i članovima, kako bi ih međusobno povezivalo. Potpredsjednici će biti zaduženi za koordinaciju ogranaka po regijama. Jedan od važnijih zadataka bit će revizija temeljnih dokumenata, prije svega Statuta. Mi moramo jasno definirati našu politiku i program stranke, te artikulirati interese Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Za dvije godine bit će parlamentarni izbori. Mi moramo, od ogranaka pa nadalje, vratiti povjerenje naroda, a to možemo samo jednim poštenim, iskrenim, otvorenim i transparentnim radom”, zaključio je Hilmija Šabić, novoizabrani predsjednik BDSH. q

8

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Hilmija Šabić i Nedžad Hodžić – tko je (ne)legalni predsjednik BDSH?

“Oslobođenje” – Slučaj Hodžić: Zamračio pola milijuna kuna?!
O raskolu u BDSH nekoliko dana nakon skupštinskog zasjedanja pisalo je i sarajevsko “Oslobođenje”. U tekstu pod naslovom “Slučaj Hodžić: Zamračio pola milijuna kuna?!”, zagrebačka dopisnica Jadranka Dizdar navela je da je na Izvanrednoj skupštini u Sisku izglasano nepovjerenje predsjedniku BDSH i saborskom zastupniku bošnjačke nacionalne manjine Nedžadu Hodžiću, kojeg optužuju za “netransparentno trošenje stranačkog novca i zamračivanje najvjerojatnije pola milijuna kuna”. Novinarka je kontaktirala i Hodžića, koji je u izjavi za “Oslobođenje” sve to negirao, tvrdeći da je i dalje predsjednik BDSH-a jer je Skupština stranke nelegalna: “Ne da nisam smijenjen nego to što su ljudi napravili u Sisku, to je dječja igra.” U ekskluzivnoj izjavi za “Oslobođenje” oglasio se i novoizabrani predsjednik Hilmija Šabić, koji je rekao da je Hodžić od trenutka ulaska u Hrvatski sabor “gotovo 100% zanemario stranku i kontakte sa stranačkim čelnicima, tijelima i ograncima”. Uočeno je da je Hodžiću zapravo bio glavni cilj ući u Sabor, a kada je u Sabor i ušao, potpuno se promijenio. U stranci su se prvo iznenadili, potom i tolerirali ovakav razvoj situacije, no svi pokušaji da sa svojim saborskim zastupnikom ostvare kontakt kako bi stranka počela normalno raditi ostali su bezuspješni. Nesporazumi su kulminirali u svibnju 2013. kada je jedan od članova stranke podnio kaznenu prijavu protiv Hodžića Državnom odvjetništvu RH u Rijeci zbog netransparentnog trošenja stranačkog novca. “USKOK je prijavu predao DORH-u, DORH je uputio Državnom uredu za reviziju, a nalaz koji smo dobili prije 15 dana je vrlo nepovoljan”, rekao je Šabić, koji za nalaz Državne revizije konstatira da je potvrda stava i postupanja Izvanredne izborne skupštine BDSH. Šabić je naglasio kako za sve tvrdnje i poteze imaju pokriće. “Hodžić je sredstva iz Državnog proračuna koja idu parlamentarnoj stranci, odnosno BDSH od 320.000 kuna za Hodžićevo saborsko zastupstvo trošio bez kontrole, bez potvrda, bez odluka Glavnog odbora, bez ičega, i to se više nije moglo tolerirati”, rekao je Šabić. Prema njegovim riječima, sjedište stranke bilo je u Hodžićevoj tvrtci u Rijeci, što nije neobično, ali... “Hodžić je plaćao telefonske račune firme s ovim sredstvima, naplaćivao je najam, čak i grijanje, a da u tim prostorima nikada nije održan niti jedan jedini sastanak ili skup stranke. Ograncima nije davao ništa, čak i u vrijeme ovogodišnjih lokalnih izbora, jer smisao ove stranke jest postojanje na lokal-

nom nivou, gdje je veća koncentracija Bošnjaka da se ondje ostvare određena prava.” Nakon podizanja kaznene prijave protiv Hodžića policija je pozvala na obavijesni razgovor čak 15 članova BDSH-a. Pozvali su i Šabića koji je, kaže, od srpnja do sredine prosinca 2013. policiji predao 23 dokumenta koji govore u prilog kaznene prijave. Na pitanje, o kojem se netransparentno potrošenom novčanom iznosu radi, Šabić je odgovorio: “Ako se Hodžiću priznaje kroz reviziju da je potrošio 64.000 kuna na putovanja koja se mogu opravdati dokumentima iz knjigovodstva, onda se radi o 260.000 kuna za prošlu, isto toliko i za ovu godinu.” Dakle, radi se o svoti od oko pola milijuna kuna. Nakon izvještaja za 2012. godinu, zatražili su da Državna revizija pročešlja i Hodžićeve račune za 2013. “Očekujemo da će nalaz revizije za ovu godinu biti još gori”, zaključio je Hilmija Šabić, novoizabrani predsjednik BDSH. S druge strane, u izjavi za sarajevsko “Oslobođenje” saborski zastupnik Nedžad Hodžić je rekao kako smatra da je on još uvijek predsjednik stranke. Pritom je negirao sve optužbe i naglasio kako očekuje da će kaznena prijava protiv njega biti odbačena. Istaknuo je da je i on podnio kaznenu prijavu, kako bi se istražilo “tko sve to radi” protiv njega. Prijavu je podnio DORH-u nakon što mu je 10.11.2013. Glavni odbor BDSH na sjednici u Sisku izglasao nepovjerenje. U kontekstu održane Izvanredne izborne skupštine Hodžić je govorio o “skupini disidenata” koji postupaju suprotno odredbama Statuta BDSH-a, uključujući i skupinu od osam članova isključenih iz stranke. Ustvrdio je da oni šire neistine, pri čemu se koriste i falsificiranim pečatom. “To su sada nekakvi zadnji trzaji”, smatra za “disidente” i “isključene”. Rekao je da je novac, koji dolazi u stranku iz Državnog proračuna “na osnovu mandata Nedžada Hodžića”, trošio ne samo transparentno nego i na članove stranke. “Kada to kažem svojim kolegama saborskim zastupnicima, koji sav novac troše na svoj mandat – ljudi mi se smiju”, izjavio je Hodžić. U nastavku izjave za “Oslobođenje”, s obzirom da zapisnik s Izvanredne izborne skupštine mora biti poslan Ministarstvu uprave RH, upitao se hoće li taj dokument biti legalno zaprimljen. S tim u vezi, telefonirao je u dotično ministarstvo: “Ja sam već u ponedjeljak ujutro intervenirao i rekao da se može dogoditi da će netko donijeti potpuno ilegalan zapisnik s potpuno ilegalne sjednice i da ćemo na to reagirati – mi ćemo to pratiti da li je netko imao petlju da to i dalje ide.” q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

PROSINAC 2013.

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

AKTIVNOSTI U ISLAMSKOJ ZAJEDNICI – ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ” U ZAGREBU

Od izbjeglice do gazije
Tokom prosinca 2013., u Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, održana su tri vrlo zanimljiva predstavljanja: • 05.12.2013. promocija knjige “Slučajno čovjek” prof. dr. Enesa Karića, • 12.12.2013. predavanje prof. Mehmedalije Hadžića na temu “Tri naša sudbonosna pitanja (Bog, dž.š., Muhammed, a.s., Bosna)”, • 19.12.2013. promocija knjige “Naser – od Gazimestana do Haga” Avde Huseinovića.

ENES KARIĆ – knjiga o izbjeglici Sadiku i muslimanskom egzilu u EU
Na promociji knjige “Slučajno čovjek”, pored autora prof. dr. Enesa Karića, govorili su prof. dr. Hilmo Neimarlija, sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i prof. Edina Smajlagić, članica redakcije “Preporodovog Journala”. Moderator tribine bio je Ervin Jahić, pjesnik i književni kritičar. Roman “Slučajno čovjek” je na 15. Danima Skendera Kulenovića u Bosanskom Petrovcu proglašen za najbolje književno djelo u 2013. godini. Novo djelo akademika Karića je priča o bosansko-hercegovačkoj dijaspori i muslimanskom egzilu u EU, o kulturalnim “varničenjima” između izbjeglica i domicilnog stanovništva. Centralna tema romana su mogućnosti i perspektive međureligijskog i interkulturnog dijaloga. Radi se o svojevrsnom nastavku izuzetnog romana “Jevrejsko groblje”, nastavku priče o izbjeglici Sadiku Dobrači, koji iz Sarajeva dolazi u Nizozemsku. Slučajno se našao u velikom svijetu – i bio previše glasan u raspravi o tome hoće li na kraju vremena, pored Isusa Krista, doći i Muhammed, a.s., kako bi spasio svijet. Njegov povišeni glas i slučajno razbijena čaša čaja dovode ga do problema. Iako nije “veliki musliman”, u okviru opsežne policijske akcije sigurnosnih struktura Europske unije, biva uhapšen i pritvoren 20-ak dana u policijskoj stanici u Amsterdamu. Tamo je saslušavan i detaljno ispitivan o mnogo čemu što je u direktnoj ili indirektnoj vezi s islamom i muslimanima. “Već prvim svojim romanom, Pjesme divljih ptica', demonstriranu literarnu vještinu i spisateljsku zrelost, Enes Karić nedvojbeno potvrđuje i u svom trećem romanu, koji s autorovim drugim romanom 'Jevrejsko groblje' čini svojevrsnu duologiju. Karić književnost doživljava osobnim pismom. prostorom u kojem se pisac suočava sa samim sobom i u kojem se otvora i iskušava prostor slobode. Istodobno, 'Slučajno čovjek' je brutalno precizna, prema tome neobmanjujuća i nesentimentalna kritička refleksija piščeve najneposrednije stvarnosti, ne samo Bosne, nego i islama u Europi, ali i tretmana muslimanskog glasa koji je sve marginaliziraniji na mapi svijeta. Karić izvan bilo kakva ideologizirana nacrta teksta/svijeta pokušava dati sadržaj tome glasu, pritom ga ne nadzirući niti indoktrinirajući. Posljednjih nekoliko desetljeća posmoderne mentalne slike svijeta i književnog teksta rezultiralo je nerijetko lošim fikcionalizacijama historije i historizacijama fikcije. Nažalost, ne manjka toga ni u izvodima recentnog bosanskohercegovačkog proznog pisma. Enes Karić, međutim, potpuno je izbjegao tim zamka-

Hilmo Neimarlija, Ervin Jahić, Edina Smajlagić i Enes Karić ma. Naime, ono što bi kod mnogih bio plakat ili književni agitprop, dakle 'literatura u izlogu', nešto što se nosi, nešto što je kurentno ili rentabilno u centrima političke moći – Karić je umiješno izbjegao, a što odaje iznimnu čitateljsku i spisateljsku kulturu. Njegov 'pripovjedni melanž' nikada ne zaboravlja da, mimo puke evidencije i izvještaja o stanju, književnost treba i mora dosezati dublje i dalje u 'unutarnje svijeta', proniknuti u njegove tamne strane i spoznajno i saznajno barem simbolički obnoviti život, obnavljajući naravno time pojedinca nasukanog o hridi noćnih mora zbilje i njezinih zlokobnih utvara”, rekao je moderator Ervin Jahić. Akademik Enes Karić je rekao da je njegov treći roman “Slučajno čovjek” priča koja je dugo nastajala o muslimanskoj emigraciji i uopće u muslimanskom egzilu u Europi. U protekla tri desetljeća često je bio na različitim simpozijima u Europi, pri čemu je posjećivao bošnjačke, albanske i turske džemate. Bilježio je svoje impresije i razne izbjegličke priče iz perioda prije, ali i poslije ratne tragedije u BiH od 1992.-1995. godine. “To se sve sedimentiralo u ovom romanu, koji je dobar nastavak 'Jevrejskog groblja'. Ova dva romana mogu se čitati u kontinuitetu, ali i posebno, kao odvojene fabule”, rekao je Karić. Prof. dr. Hilmo Neimarlija naglasio je da je prof. Karić istaknuti vjerski, teološki pisac i prevoditelj Kur'ana, čovjek s objektivno najjačim referencama na našim prostorima. Mnogi su se začudili kada se 2009. godina pojavio s prvim romanom “Pjesme divljih ptica”. Zašto se istaknuti i afirmirani islamski teolog odlučuje od teoloških i znanstvenih rasprava okrenuti prema jednoj potpuno drugoj formi – književnosti, i zašto odmah na roman, kao najzahtjevniju književnu formu? Međutim, bolji poznavatelji njegovog opusa i djela nisu bili iznenađeni jer je Karić prethodno napisao nekoliko “prijelaznih” esejističnih tekstova i knjiga u kojima je napravio neku vrstu iskoraka iz strogo teološko-znanstvenog diskursa. “Enes Karić je sa svojim romanima potvrdio ne samo vrijednost književnosti u odnosu na znanost i teološki diskurs, već je istovremeno u književnost donio svoja teološka i znanstvena znanja. On je u svojim romanima ispisao i pohvalu književnosti jer je unio u književnost nešto što

10

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
velika većina književnika zapravo nema. Roman 'Slučajno čovjek' za temu ima priču koja se ne tiče samo pojedinca, nego temu koja prožima život, koja se tiče egzistencijalno života, opstajanja, snova, nada, sudbine cijele jedne zajednice i cijeloga naroda. Ovaj roman je primjer velikodušne romaneskne književnosti – književnosti velikodušnosti. Ovo je roman pisca koji govori prije svega o sudbini pripadnika njegovog naroda koji su u egzilu i koji se sučeljavaju sa ekstremima u svijetu egzila. Međutim, ovo je istodobno i roman koji je himna protiv ekstremizama svih vrsta, a ne samo ideoloških”, rekao je prof. Hilmo Neimarlija. su promicani epigonstva tuđih jezika i imitiranja stranih kulturnih oblika, iako su zemlja i historija te položaj i susjedstvo koji su im dodijeljeni kao sudbina najveći mogući dar u gradnji raskošnog pojedinačnog i kolektivnog identiteta”, rekao je prof. Hadžić. Naglasio je da ništa od realnosti bosanskih muslimana u psihološkom, sociološkom, politološkom ili kulturološkom smislu nije moguće odgovoriti bez tri pojma, a to su: vjera u Boga (vlastita samobitnost), svjedočenje poslanstva posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda, a.s. (vjerska posebnost) i neodvojivost njihove egzistencije od Bosne (bosanska državnost). “Kad se oduzme bilo što od toga, njihova su historija, sadašnjost i budućnost nemogući. Jasno je da su nemogući, ali cijela ovdašnja muslimanska intelektualna historija, a to znači življenje u vlastitome jeziku s ključnim problemima zemlje i kolektiva, jeste bježanje od poslanstva Muhammeda, a.s.”, smatra Hadžić. Naglasio je da za mnoge Bošnjake posljednji Božji poslanik odavno nije simbol ljudske savršenosti, moćne ćudi, narastanja u znanju, smisla čovjekove odgovornosti za sebe i svijet, odgovornosti za sve “živo” i “mrtvo” u stvaranju. Muhammed, a.s., je gotovo posve sveden na povijesnu ličnost. “Da bi neznanje bilo preinačeno u znanje, nezadovoljstvo u zadovoljstvo, a fantazme u realnost, potreban je svestran preobražaj našeg sadašnjeg mentaliteta: otvorena kritika svega što je postalo tabu u javnom razgovoru, oslobađanje od lažnih autoriteta te od dvoličnosti u odnosu sa sudionicima bosanskog razgovora. Nema nijednog pojedinca bez odgovornosti za spomenuti preobražaj trajućeg mentaliteta u nas. Ako, ne daj Bože, ne bude tog preobražaja, nastavit će se stezanje bosanskih muslimana kao potencijalne opasnosti za okružujući svijet, ali i njihova kolektivna agonija. Stezanje će se zbivati i dalje izvana i iznutra. Mijenjat će se njegovi oblici, ali ostajat će ista suština svega tog što se danas pokazuje kao sudbina Nevesinja i Čajniča, Jajca i Bijeljine, Dervente i Mostara i njima sličnih sadržaja bosanske ukupnosti. Nikakvi uzvici, niti 'episkopske' palate, nikakvo glumljenje žrtve, ne može zamijeniti potrebu promjene mentaliteta bosanskih muslimana. Ta promjena dovela bi do jasnog viđenja parlamentarne demokracije s njezinim zakonodavnim sudskim i izvršnim sadržajem koji bi bosanske muslimane učinili kompatibilnim identitetom u evropskoj pluralnosti, a njihove pojedince i skupine sudionicima sposobnim da razgovaraju i trguju, raspravljaju i grade, planiraju i djeluju u ukupnosti bosanskog, evropskog i svjetskog poretka. Njima nije potreban izbavitelj u liku vođe, niti neki izvanjski tutor, niti intervencija vojnih moći. Njihovo preživljenje i sreća mogu nastati i opstati jedino u priznanju vlastite krivice za sadašnje stanje i preuzimanje odgovornosti za njegovu promjenu”, zaključio je prof. Mehmedalija Hadžić.

MEHMEDALIJA HADŽIĆ – predavanje o bošnjačkim sudbonosnim pitanjima
Na početku predavanja na temu “Tri naša sudbonosna pitanja (Bog, dž.š., Muhammed, a.s., Bosna)”, prof. Mehmedalija Hadžić je naglasio da je nezadovoljstvo najočitije obilježje sadašnjeg stanja bosanskog društva. Posebno teško stanje je među bosanskim muslimanima, Bošnjacima, čije se povijesno trajanje u Bosni može okarakterizirati kao trpljenje nesreće – stradanja i muke, u svakome naraštaju. “Nije moguće naći razdoblje u historiji tog naroda u kojem oni nisu ubijani, progonjeni, pljačkani i ponižavani. Skoro da nema ni grada ni sela u kojem se ne vide tragovi tog stradanja. I danas su bosanski muslimani razoren, pometen i ustrašen narod. Oni su demografski raseljeni po cijelom svijetu, a unutar BiH su prostorno stiješnjeni, intelektualno razbijeni i idejno obezglavljeni”, rekao je prof. Hadžić i istaknuo da je nepostojanje odgovora na takvo stanje našeg naroda ono što posebno zabrinjava. Pritom je veoma prisutno siromaštvo i neznanje, ugroženost i nepravda, pseudomesijanstvo i varanje, izigravanja povjerenja i nevršenje javnih obaveza. U toj općoj razbijenosti i obezglavljenosti cijelog naroda mnogi njegovi pojedinci i skupine pokušavaju zauzeti što je moguće veći prostor da bi promicali svoje egoizme. Hadžić je istaknuo kako je kolektivna svijest bosanskih muslimana potpuno obuzeta moralizmom i emocionalizmom. Stanje individualnog i kolektivnog identiteta pokazuje se u brojnim fantazmama, među kojima su naročito važna fantazma koja traje kao turkofilija, arabofilija i iranofilija. “Iz te fantazme nastaje nelagoda bivanja u vlastitoj kulturi, u vlastitoj zemlji, u vlastitoj političkoj zajednici te u vlastitoj državi. Da je tako dokaz je to da bosanski muslimani nemaju jasnu predstavu o svome muslimanskome trajanju, niti o najvažnijim simbolima svog kolektivnog identiteta. Nemaju njegovu jasnu i cjelovitu perspektivu. Nemaju ni predstavu o državi koja je presudno sredstvo za pozicioniranje u zajednicu naroda i međunarodni pravni poredak. Iako nijedan narod ne može živjeti svoju ljudskost izvan svoga jezika među bosanskim muslimanima

AVDO HUSEINOVIĆ – knjiga o gaziji Naseru Oriću
Knjiga “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad”, koja ima 419 stranica i sadrži više od 200 važnih ratnih dokumenata, govori o brigadiru Naseru Oriću, legendarnom ratnom komandantu obrane Srebrenice. U njoj Orić po prvi put priča svoju životnu priču: od djetinjstva, preko boravka u Specijalnoj jedinici MUP-a Srbije i ratnih događanja u Srednjem Podrinju, do povratka iz pritvora u Haagu. Autor knjige je redatelj, novinar i publicista Avdo Huseinović, dugogodišnji suradnik “Preporodovog Journala” iz Sarajeva. Pored autora, knjigu je predstavio pjesnik i književni kritičar Ervin Jahić. Moderator tribine bio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala” i izvršni urednik “Biltena”. Ervin Jahić u uvodu svog izlaganja istaknuo je da se Avdo Huseinović kao malo tko odvažio ranjenoj i duboko istramatiziranoj boš-

Mehmedalija Hadžić

PROSINAC 2013.

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Ismet Isaković i Avdo Huseinović njačkoj suvremenosti vratiti ukradenu ratnu prošlost 90-ih, na koju kopni sjećanje po diktatu daytonskih arhitekata. Jahić je naglasio da je današnja BiH programirano društvo straha, u kojem je uslijed daytonskog-rasističko-diskriminacijskog projekta stvorena atmosfera u kojoj je pokuđeno pričati o nedavnoj prošlosti. “Politička elita, uz pomoć međunarodnih protektora Bosne, nameće nam diskurs po kojem je za budućnost i progres navodno škodljivo, štetno i nazadno pričati o ratnim 90-im godinama. Avdo Huseinović time nije nimalo impresioniran, nasreću. On se sav posvetio demopediji, kao malo tko suprostavio srpskoj medijskoj i političkoj industriji laži, koja je i dan-danas vrlo žilava”, rekao je Jahić. Naglasio je da Avdo Huseinović sa svojih pet dokumentarnih filmova (“Vanzemaljci iznad Sarajeva”, “Krvavi ples po šeheru”, “Daleko je Tuzla”, “Bosna ili smrt” i “A bili su samo djeca”) i dvjema knjigama (“Dželati naroda moga” i “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad”) vraća dostojanstvo pamćenja bošnjačkom narodu kojemu je zabranjeno govoriti o vlastitim ranama. Pritom ne pita nikoga za dopuštenje i radi ono što u Hrvatskoj rade cijeli istraživački timovi i Instituti. “U jednom iznimnom čovjeku vidi se začudna snaga koja razgrće paučinu koja je stvorena samo 20 godina nakon rata i koja je prouzročila intelektualnu i moralnu mrenu nad Bosnom”, rekao je Jahić i istaknuo da je Avdo Huseinović primjer najuzoritijeg istraživačkog novinara. Govoreći o Naseru Oriću, Jahić je naglasio da mu se čini kako je Orić “jedan od pet najživopisnijih narodnih heroja Bosanskohercegovačkog domovinskog rata”, "po kojemu bi se, da se rodio u nekim Amerikama, još za života nazivali Memorijalni centri”. “Huseinović je napisao knjigu na čijoj je naslovnici 25-godišnjak Naser Orić koji nosi ranjenika. Ne mogu se oteti asocijacijama na Bitku na Neretvi, bitku za ranjenike. Ovdje je, međutim, riječ o bitci za gladne i napuštene, a bojim se reći – možda i izdane. Priznajem, do ove knjige o Naseru ništa nisam znao. Gospodinu Huseinoviću sam zahvalan što me je 'nagovorio' da zavolim Nasera... On je bio neka vrsta pomoćnog radnika, pisara koji je samo zapisivao Naserove misli. Kao vrstan publicist znao je da nije dobro da modelira Naserovu rečenicu, nego ju je pustio onakvu kako ona u stvarnosti 'zvuči i zveči'. Huseinović nam je, prema tome, živog čovjeka 'izlio' na stranice svoje knjige, posvjedočio ga svojim perom. Budući da je uspio u svom naumu da nam čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim mahanama i vrlinama, posreduje, ima li većeg komplimenta njegovoj knjizi i osobi autora? Hvala Avdi Huseinoviću što nas je knjigom o Naseru podsjetio na naše narodne heroje, ljude koji su čuvali naše snove”, zaključio je Ervin Jahić. Između ostaloga, autor Avdo Huseinović je naglasio da je brigadir Naser Orić, čovjek koji je sa 25 godina starosti komandirao teri-

Ervin Jahić torijom površine od oko 900 km², imao težak ratni i poslijeratni put: “Naser Orić je zasigurno historijska ličnost, a njegova biografija je fascinantna. Nije bio komandant koji komanduje iz pozadine, uvijek je u napade išao prvi predvodeći diverzantske jedinice. On je jedini koji je pomogao koloni svojih boraca koja se probijala iz Srebrenice...” Na kraju promocije, koja je trajala dva i pol sata, Huseinović se osvrnuo na dva dokumentarna filma koja trenutno radi, o Višegradu i Prijedoru. Naglasio je da je Višegrad metafora za sve dosadašnje genocide nad Bošnjacima. Nikad se kroz historiju nije desilo da srpske bande i zločinci mimoiđu taj grad, to se stalno ponavljalo – od Karađorđevih ustanaka, raznoraznih hajdučija, Drugog svjetskog rata, kada je 1943. na most Mehmed-paše Sokolovića ubijeno oko 3.000 Bošnjaka, pa do prethodnog rata 1992.-1995. Istražujući priču o Višegradu Huseinović se suočio s nevjerojatno tragičnim podacima koji su ga duboko potresli. “Snimio sam priču sa čovjekom koji se zove Redžep Tufekčić. On je živ, stanuje u Sarajevu. Redžep Tufekčić je sin Hasana Tufekčića, kojemu su četnici Draže Mihailovića na višegradskom mostu 1943. godine zaklali 10-ero djece i suprugu. Pet curica i pet dječaka, svi su bili jedan drugom do uha: najmlađe tri mjeseca, a najstarije 10 godina”, rekao je Huseinović. Nakon psihičkog sloma i dugotrajnog teškog oporavka, Hasan Tufekčić se opet oženio – i, Allahovom voljom, ponovo dobio 10-ero djece. I opet, pet djevojčica i pet dječaka – i svima je dao imena djece koju su četnici pobili u Drugom svjetskom ratu. “1992. godine četnici su ponovo okupirali Višegrad i ubili mu četvoro djece koja su se rodila poslije Drugog svjetskog rata. Imamo jedan strašan primjer, možda nezabilježen u historiji civilizacije. Jednom čovjeku, Hasanu Tufekčiću, tokom dva rata ubijeno je 14-ero djece. I to je Višegrad, i sada krvnik novog doba Nemanja (Emir Nemanja Kusturica, op. ur.) pokušava sve to nekako okrenuti na neku drugu stranu i Višegrad predstaviti kao srpski grad. Pomoću 'Andrić-grada' izbaciti Bošnjake iz historije Višegrada koji je oduvijek bio većinski bošnjački grad”, rekao je Huseinović. U radu je i film o Prijedoru – “Prijedorska polja smrti” – bolna priča o srpskim konclogorima i genocidu nad Bošnjacima općine Prijedor u ljeto 1992. godine. Avdo Huseinović je nedavno posjetio novootkrivenu masovnu grobnicu Tomašica kod Prijedora. “Tomašica je rudnik smrti, zasigurno najveća jama. Pogrešno je govoriti 'masovna grobnica' jer je grobnica mjesto gdje se sahrane ljudi. Ovi ljudi su natrpani na 4 duluma zemlje u jednom rudniku koji se nalazi na nekih 15 kilometara od Prijedora. Zatrpani su na 12 metara dubine. Najveći broj žrtava iz Tomašice su ljudi koji su ubijeni u julu 1992. godine. To su Bošnjaci s područja lijeve obale rijeke Sane, iz

12

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
šest sela – Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Čarakovo, Hambarine i Zecovi. Prijedor je zasigurno genocid ravan onome u Srebrenici. Ako gledamo pojedinačno, na općinskom nivou, Prijedor je iznad Srebrenice. U Srebrenici su 1995. ubijani ljudi s područja 10-12 općina, iz Zvornika, Bijeljine, Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Han Pijeska, Rogatice, Višegrada... U Prijedoru je za nekoliko mjeseci 1992. godine ubijeno oko 4.500 Bošnjaka i Hrvata isključivo sa područja općine Prijedor. Prijedor je grad sa najvećim brojem ubijenih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Današnja hrvatska politika u BiH apsolutno ignoriše taj podatak. Nigdje nije ubijeno više Hrvata kao na području općine Prijedor. Samo u jednom danu u selu Briševo ubijeno je 67 Hrvata. Ubijen je predsjednik prijedorskog HDZ-a Silvio Sarić, ubijeni su katolički sveštenici, sva prijedorska hrvatska elita je ubijena, kao i bošnjačka. Priča o Prijedoru je priča o jednom odlično planiranom i još bolje izvedenom zločinu. Prijedor je bio sinonim antifašizma u bivšoj Jugoslaviji. Svi znamo priču o Kozari i dr. Mladenu Stojanoviću, i pogledajte šta se dešava... Na čelu prijedorskih zločinaca su bili sinovi i unuci narodnih heroja sa Kozare. Duško Tadić iz Kozarca, prvi uhapšeni zločinac priveden pred Haški tribunal, sin je nosioca Partizanske spomenice Ostoje Tadića. Takvih je mnoštvo primjera. Prijedor je jedna priča o našoj gluposti, priča o našoj retardiranosti koja će se, nažalost, možda opet ponoviti, priča o tome koliko smo vjerovali budućim zločincima. Nigdje na područje BiH Bošnjaci nisu bili tako bliski sa komšijama Srbima kao na području Prijedora. Nigdje toliko kumovskih veza, prijateljstava… U Podrinju su upadale raznorazne bande iz Srbije i Crne Gore. Međutim, u Prijedoru su tih 4.500 ljudi pobili isključivo školski drugovi, radne kolege, drugovi sa ekskurzija. Čak su neki bili i rodbinski vezani, jer je bilo dosta mješovitih brakova. U pitanju su zločinci koji su odlično poznavali svoje žrtve. Prijedor je specifičan i po tome što nigdje u Bosni nije ubijeno toliko važnih i viđenih ljudi. Sve što je u Prijedoru imalo predznak važnog čovjeka je ubijeno – ljekari, sudije, glumci, pjesnici, sportski radnici. Imamo primjer Fudbalskog kluba 'Sloboda' iz Bišćana – tamo je cijeli fudbalski tim pobijen, niko nije preživio”, rekao je Avdo Huseinović. Istaknuo je da su ljudi koji su preživjeli i uspjeli pobjeći od četničkih noževa dali važan doprinos u obrani BiH, posebno kroz 17. Krajišku vitešku brigadu. Bili su u jedinici koja je sudjelovala u odsudnim bosanskim bitkama na raznim ratištima, od oslobađanja Vlašića, Donjeg Vakufa i Kupresa, obrane Igmana, do deblokade Maglaja i mnoštva drugih vojnih akcija. “Najveća nepravda koja je načinjena tim ljudima jeste da su zaustavljeni na nekoliko kilometara od najvećih stratišta Bošnjaka u Prijedoru. Gardijska brigada Armije Republike BiH došla je na 2 kilometra od Tomašice i tu je zaustavljena 14. oktobra 1995. godine. 17. Krajiška viteška brigada je došla na 7 kilometara od logora Omarska, golim okom su ga gledali. Njihov jedini san, tokom cijelog boravka u Travniku i Srednjoj Bosni, bio je da se vrate i oslobode Omarsku… Nažalost, 1995. godine zaustavljena je naša 'bosanska oluja'. Tamo gdje je zaustavljena bosanska čizma 14. oktobra 1995. godine, tu je 'rodni list' današnje politike Milorada Dodika. Na tom komadu zemlje izvađen je rodni list svih nevolja koji prate našu domovinu, a posebno nas Bošnjake, koji rezervne domovine nemamo”, zaključio je Avdo Huseinović. Planirano je da film o Višegradu bude gotov tokom ožujka 2014., a “Prijedorska polja smrti” do kraja svibnja 2014. Avdo Huseinović je izrazio želju da premijerna projekcija filma o ratnim događanjima u Prijedoru bude u Islamskom centru Zagreb, na manifestaciji povodom obilježavanja Dana bijelih traka. q Ismet ISAKOVIĆ
SABAHETA HASANOVIĆ – prva hafiza u Hrvatskoj
U subotu, 7. prosinca 2013., u Islamskom centru u Zagrebu održana je svečanost na kojoj je proučena hafiska dova u čast Sabahete Hasanović, prve hafize u novijoj povijesti Hrvatske. Rođena je 5. siječnja 1989. godine u obitelji Hasanovića, oca Aziza i majke Hajrije. Nakon završetka Osnovne škole “Lovre pl. Matačića”, upisala se u Zagrebačku medresu “Dr. Ahmed Smajlović”, gdje je proglašena učenicom generacije. Dva puta je sudjelovala na Europskom natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu i jedanput u Tripoliju, glavnom gradu Libije. Kao učenica generacije 2007. godine dobiva stipendiju, te odlazi studirati u Maleziju, gdje na Međunarodnom islamskom sveučilištu u rekordnom roku, na engleskom jeziku, završava Ekonomski fakultet, smjer financije. U sve studentske obaveze uspjela je naučiti i 17 džuzeva Kur'ana. Nitko nije znao da je počela učiti Kur’an napamet, čak niti njezini roditelji. Tek nakon povratka sa studija, u ožujku 2013. godine, obznanila je svojim roditeljima da je pri kraju s učenjem hifza. Uz pomoć svoga oca, muftije Aziza ef. Hasanovića, krajem lipnja završava s hifzom. Nakon Ramazanskog bajrama odlazi u Sarajevo kod hafiza mr. Mensura ef. Malkića, gdje je pred njim dva puta proučila cijeli Kur’an. Početkom studenoga pristupila je 15-dnevnom ispitu pred Komisijom za hifz Rijaseta Islamske zajednice u BiH, na čijem je čelu hfz. Ismet ef. Spahić, a članovi su kr. hfz. dr. Dževad ef. Šošić, hfz. mr. Dževad ef. Hrvačić i hfz. Haso ef. Popara. Sabaheta je ispit uspješno položila 20. studenoga 2013. Treba naglasiti da njezin hifz ima posebnu težinu, jer je veći dio Kur’ana naučila sama, bez muhaffiza, tokom studiranja u stranoj zemlji na engleskom jeziku.

Sabaheta Hasanović Velikom događaju za sve muslimane u Hrvatskoj, ali i šire, prisustvovali su brojni uzvanici, a među njima i mr. Husein ef. Kavazović, reis-l-ulema Islamske zajednice u BiH. Prisutnima su se obratili zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, kurra hafiz mr. Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački i prof. Mevludi ef. Arslani, ravnatelj Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića”. “Ovakva vrsta radosti otvara mogućnost vječne radosti u blizini poslanika, šehida, evlija sa čuvarima Božje riječi – hafizima Kur'ana. Današnji dan potvrda je Allahove milosti našoj hafizi Sabaheti, ali istovremeno čast i odgovornost za čuvanje Božje riječi, promicanje i život po istoj. Današnji dan potvrda je primljene kabul roditeljske dove, ali i upornosti naše hafize. Ovo je program Allahove milosti nad našim džematom i zajednicom jer je današnjim danom naša Zajednica obogaćena prvom hafizom Časnog Kur’ana, što potvrđuje i poručuje mladim i starijim da je moguće ponijeti titulu hafiza Časnog Kur’ana. Islamska zajednica u Hrvatskoj u svojih 100 godina institucionalnog rada ne bilježi hafizu Kur’ana pa je ova svečanost prva u povijesti Islamske zajednice u Hrvatskoj”, rekao je muftija Aziz ef. Hasanović. “Prije točno šest i pol godina, sa istoga ovog mjesta, u svojstvu profesora kiraeta i razrednika, posljednji put prozvah maturante 12. generacije Medrese 'Dr. Ahmed Smajlović'. I tada sam, kao i sada, opravdano tvrdio da je zasigurno riječ o najboljoj generaciji, osobito kad govorimo o djevojkama. I evo, upravo je ta generacija iznjedrila prvu hafizu, koja je još od mektepskih i medreskih klupa predstavljala oličenje ahlaka i vjerskog znanja, a čija će pobožnost i takvaluk, danas biti krunisana najvrjednijim nazivom. Danas će se naša Sabaheta pridružiti milijunima onih koji nose časni naziv 'ešrâfu-l-ummeh' ili 'prvaci ummeta', a kojeg, po islamskoj tradiciji, nose i zavrjeđuju samo hafizi Kur’ana”, rekao je kurra hafiz Aziz ef. Alili. q

PROSINAC 2013.

13

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PREDAVANJE DIPL. ING. FERIDA DIZDAREVIĆA: “ISKUSTVA IZ KAZAHSTANA I UZBEKISTANA”

Čarobna iskustva iz Azije
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, u suradnji s KDBH “Preporod”, u petak, 6. prosinca 2013., u “Preporodovim” prostorijama u Ulici grada Vukovara 235 u Zagrebu, organiziralo je predavanje dipl. ing. Ferida Dizdarevića pod nazivom “Iskustva iz Kazahstana i Uzbekistana”. Medijatori promocije – Sanela Kantarević, predsjednica Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije i mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” – s velikim su ponosom i zadovoljstvom predstavili Ferida Dizdarevića, dugogodišnjeg zagovaratelja i djelatnika, svojedobno i potpredsjednika “Preporoda”, a sada predsjednika BKUD “Sevdah” iz Zagreba. Dizdarević je na predavanju s puno emocija govorio o svojim poslovnim iskustvima iz azijskih zemalja u kojima je proveo gotovo cijelo desetljeće – Kazahstanu i Uzbekistanu. Kako o njima, reče, imamo podosta predrasuda i to i s najviših državničkih mjesta, to je smatrao i svojom obvezom posvjedočiti drugačiju istinu o tim drevnim područjima burne historije i kulturno-vjerskih raznolikosti i vrednota. Kao direktor “Zeptera”, gosp. Dizdarević je, za dvije godine tamošnjeg boravka, pokrenuo posao u Kazahstanu. Potom je u Taškentu, u Uzbekistanu, ostao, a pratila ga je pri tome i njegova obitelj, pet godina.

Senad Nanić i Ferid Dizdarević

Iznimna kultura i povijest
Ferid Dizdarević je na svoju prezentaciju donio, uz globus i mapu tog azijskog područja, također i brojne suvenire. Područje o kojem je pričao proteže se u četiri vremenske zone. Obje zemlje o kojima je svjedočio nalaze se na velikom grebenu Altaj. Između himalajskih planina, gdje su smještene, su i najsušnija područja našeg planeta, poput pustinje Gobi. Zna se, još od vremena Puta svile, da je to područje bogato prirodnim dijamantima. Zahvaljujući svom poslu i u poduzeću “Astra”, Dizdarević je proputovao gotovo cijeli ledeni Sibir, sve do Bajkala. To veliko jezero je i najveće skladište slatke vode na planetu. Kretanje sibirskim područjem moguće je jedino preko zaleđenih jezera, zimi. Šuma, koja se sječe, siječe se zimi: kvalitetno drvo – tiho i listenica, tj. crni bor i ariš. “Domaćini su se znali pohvaliti da je Venecija sagrađena na njihovu smolom zaštićenom drvu. Listenica je lomila”, ispričao je Dizdarević, “Rusima često i najkvalitetnije alate pri sječi.” “Zanimljivo mi je posebno bilo vidjeti Kaspijsko jezero. Ono je 28 metara ispod nivoa mora, a izlazni put je rijeka Volga pa Crno more. Splitska firma 'Lapčević'”, prisjetio se Didarević, “trebala je graditi u glavnom gradu Dagestana Mahačkali luku, no zahtjevi, zbog pomicanja razine vode jezera svakih 200 godina, su bili preveliki; a i gradnja se pokazala preskupom.” Područje o kojem je Dizdarević pričao ima iznimnu povijest. Ono je kolijevka brojnih naroda. I povijest turskih hanova kazuje da je Božji poslanik Nuh, a.s., kada je stigao u taj prostor bogat zelenim pašnjacima, a nakon velike poplave, svoja četiri sina poslao na sve strane svijeta. Jedan je predak turske grupe naroda, drugi je predak Slavena, treći Semita, a četvrti indoeuropskih naroda. Mobilni način života tih azijskih naroda uvjetovao je gradnju prenosi-

Ferid Dizdarević

Predavanje je održano u prostorima KDBH “Preporod”

14

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
vih, lako sklopivih kuća – jurti. Ovisno o statusu, imale su 6, 8 ili čak 12 metara. Napravljene su od valjene vune kroz koju ne prolazi vlaga, imaju i dobru ventilaciju na vrhu. Tamo su i najljepši konji na svijetu, dugačkih vratova. Neki od tih naroda jedu konjsko meso, kao Kazahi i Kirgizi. Uzbeki i Turci ne jedu. Konjsko mlijeko – kumis izuzetno je hranljivo, ljekovito je. Zanimljivo je da je i Josip Broz Tito svojedobno bio zarobljenik na tom području, da je prebolio, upravo pijući kumis, tuberkulozu. Kasnije mu je svakoga mjeseca iz tog kraja Kazahstana (granično sa Sibirom) pristizao kumis, kao dar. Kazahstan je veličine Europe. Sa suprugom i djecom tamo sam stigao 1995. godine, baš u vrijeme raspada SSSR-a. Ta je zemlja, kao i Uzbekistan, ostala bez rublji (valute), bez ruskog tržišta i godišnjeg budžeta; prolazila je teško razdoblje. Nije bilo novca za mirovine, za dječje dodatke, za škole… Međunarodna je zajednica pomagala, ali prava je pomoć bila u strpljenju i skromnosti i radišnosti tih ljudi. Prirodno su bogati baš svim elementima koje se može naći na zemlji. Zanimljiv je osmij, kojega imaju samo oni, a koristi se kao dodatak za izradu strojeva i opreme i za svemirska odijela. Bogati su i zlatom, srebrom, naftom, plinom, ugljem… Na žalost, osim Njemačke, drugi u Europi ne znaju za taj njihov potencijal. Narodi tih zemalja su turskog podrijetla i pravi pronositelji islama. Islam bi, da se oslanjao na druge, vjerojatno nestao. Upravo su ga Turci u 15. stoljeću podigli na razinu koju je dosegnuo. Imali su i velike znanstvenike, u razini Aristotela... Kazahstan broji 16 milijuna stanovnika, ima naravno i velikih slabosti. Uz njega je i Turkmenija, kolijevka Osmanlija, pa i Uzbekistan s dvije svete rijeke: Sir Dariu i Amu Dariu. “Na 1.800 m nadmorske visine, uz glavni grad Taškent, je slano jezero koje se nikada zimi ne zaledi a kraj kojega smo supruga i ja često šetati. Tamo sam uvijek imao 'pogrešan' osjećaj da gledam na sjever jer su na jugu bile visoke planine. Slično je bilo i u Alma Ati”, rekao je Ferid Dizdarević. Zanimljivosti iz povijesti, kojih se prisjetio gosp. Dizdarević, vezane su uz Amira Timura. On je to azijsko područje pretvorio u imperijalnu silu početkom 15. stoljeća. Pa prošavši pored, tada mu nezanimljive, močvarne Moskve nastavio napredovati prema Bajazitovu carstvu (a Bajazit se, tek osnažen, učvrstio na prijestolju nakon Kosovske bitke, 1389.) i sukobio se s njim. Porazio ga je, jer ga ne htjede priznati za velikog hana. Poruči mu: “Da si me priznao hanom, dunjaluk bi bio naš!” Bio je to početak urušavanja osmanlijske sile i bratoubilačkih obračuna. I Atila, još jedan veliki vojskovođa s azijskih stepa, osvajao je Europu, prijetio Rimu. Znalac tih zbivanja, Lav Nikolajevič Tolstoj, veliki ruski pisac, spominje ga u romanu “Hadži Murat” i kaže kako “Tatarin ode obaviti dnevnu molitvu”. I Džingis Han (Kan) je bio stvorio jak državni ustroj, inače je to bila rijetkost u povijesti za taj ogromni prostor. Ti su narodi, osvajači, prvo nudili poraženima da ih priznaju, a potom bi ih, odbiju li to, potpuno uništavali, satirali. Svoje je moćno carstvo Džingis Han podijelio sinovima, na Istočni Turkistan (Kazahstan, istočna Kina i Mongolija) te na Zapadni Turkistan. Kada je Džingisov sin stigao do Kamenitih vrata i Zagreba smatrao ih je nezanimljivima pa je nastavio do Grobničkog polja (u napredovanju ka Rijeci i Veneciji, vjerojatno). Tu je čuo da mu je umro otac. Bez odmora, samo mijenjajući konje, stiže za 10 dana na očev pogreb, do današnje Mongolije. O točnom mjestu gdje je zakopan Džingis Han pričaju se legende, govori se da je sahranjen na dnu tada zaleđene rijeke, a da su svjedoci pobijeni, itd. Uzbekistan je, kao uostalom i sve dotadašnje republike raspadnutog SSSR-a koje su stekle neovisnost bio, zbog dotadašnje “podjele” industrije, trebao uvoziti električnu energiju. Benzin je imao, tj. velike rezerve nafte i plina koje je mogao nuditi i drugima, npr. Kirgiziji. Svaka obitelj, odobri li to liječnik, može uzgajati na jednoj gredici marihuanu. Ta biljka inače divlje raste na području veličine Hrvatske, ali na nepristupačnom terenu do kojega se može jedino helikopterom ili na konjima. Razvila se znatna trgovina drogom. U Afganistanu gram košta 10 dolara, u Kirgiziji 50, u Uzbekistanu 100, u Moskvi je 500, a u europskim prijestolnicama cijena mu je i do 2.000 dolara. Uzbeci imaju i ugljen izvanredne kvalitete. Naš “Rade Konča” im je isporučivao pogon za rovokopače površinskog kopa koji zahvaćaju po 20 kubika ugljena. A na kolutu bi visilo i 12 do 16 takvih korpi. Njihov grad Karaganda drugi je po snazi na zemlji kao metalurški centar. Pšenica im je najkvalitetnija na svijetu. Problem je s njenim uskladištenjem, prevelike su hladnoće. Uz to, na području Semipaladinska zabilježeno je gotovo 500 proba nuklearnih bombi. “Hrvatska je tamo gradila, prije moga dolaska, veliku bolnicu, bile su se proširile bolesti, kao posljedica radio-zračenja. Na crnom se tržištu u toj zemlji može kupiti i biološko oružje. Zemlja ima i puno vrsnih stručnjaka, posebno su cijenjeni seizmolozi. Tamo je i najstariji grad na svijetu: Debrent! Narod te zemlje iznimno je gostoljubiv, prijazan. Zna se da je u vrijeme Drugog svjetskog rata to područje hranilo izbjeglice iz cijele Rusije. Funkcioniraju plemenske podjele na đuze: stariji, srednji i mlađi. Posebna im je kultura komuniciranja. Pri okupljanju biraju tzv. tomada, vođu koji pri jelu npr. janjca, svakome od članova, svojom rukom, daje komad. Čudili su se našem načinu spremanja janjetine na ražnju jer oni ovcu peku cijelu u užarenom pijesku, u zemlji”, rekao je Ferid Dizdarević. Priča o njegovim iskustvima i dojmovima iz dvije izvanredno zanimljive azijske zemlje svakako bi se trebale pretočiti o opširniju knjigu. q Edina SMAJLAGIĆ

PROSINAC 2013.

15

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

7. GODIŠNJI KONCERT BKUD “SEVDAH” IZ ZAGREBA

Oduševili – najmlađi!
Jedan je lijep običaj – obilježavanje Dana osnutka Bošnjačkog KUD-a Sevdah iz Zagreba – postao tradicijom pa je i 2013. godine, 14. prosinca, u dvorani Studentskog doma “Stjepan Radić” na Jarunu, u Zagrebu, proslavljena 7. godišnjica. Zahvaljujući i stalnom podupiratelju te manifestacije, gradonačelniku grada Zagreba Milanu Bandiću, koji je i ove godine osigurao prostor za nastupe plesačima, pjevačima i glumcima, a bio spreman i ugostiti Sevdahove drage goste iz Srebrenice, članove KUD “Vaso Jovanović”, također i stalne Sevdahove suradnike, članove KUD “Stenjevec”. No, bez kontinuirane financijske pomoći Savjeta za nacionalne manjine RH manifestacije, ipak, ne bi bilo. “Posebno se zahvaljujem našoj djeci, članovima KUD-ova, koja su i ove godine bila marljiva, dosta radila i puno nam toga priredila za ovu večer”, kazao je u svom obraćanju sudionicima i brojnim gostima, te prepunoj dvorani posjetitelja, predsjednik BKUD “Sevdah” Ferid Dizdarević. “S ovim programom BKUD 'Sevdah' će nastupiti za Novu godinu na Međunarodnoj smotri folklora u Istanbulu”, najavio je Dizdarević. “Dođi mi što češće, bolan mi ne bio/ Kod mene si, kao kod sebe; zaštićen u samoći” – stihovi su Bošnjacima dragog pjesnika Enesa Kiševića, a koje je posvetio osnivaču BKUD “Sevdah” rahmetli Muhidinu Alićehajiću. U konferansi su najavljeni kao motto tih, 7. susreta “sevdahovaca” sa svojim prijateljima. “Jer na svijetu ovom”, nastavlja Kišević, “mnogi je živio/ I mnogi od njih nikad nam više, ni u san, neće doći”. Valja, zato, pamtiti, podsjećati, čuvati ono lijepo što nam ostaviše. Puno je toga u godini na izmaku iza članova BKUD 'Sevdah'; puno rada uz puno radosti i afirmacije. Od Festivala kulturne baštine “Svi zajedno u EU”, nastupili su i na Humanitarnom sajmu u organizaciji supruge iranskog veleposlanika, 7. godišnjici KUD-a “Stijena” iz BiH, Danima Šefika Pezerovića, Danima Srebrenice u sklopu Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”, u Umagu, Bujama i Bihaću. Sve do zrinjevačkog Dana nacionalnih manjina grada Zagreba, Lipovljanskih susreta, 6. Smotre bošnjačkog stvaralaštva u Drenovcima, Strmečkih jeseni, Dana nacionalnih manjina Zagrebačke županije i nedavnog zagrebačkog koncerta “Da nitko ne dođe do prijatelj drag”. Bila je to za njih i godina putovanja, druženja, sklapanja mnogih novih prijateljstava. Slavljenici su svoj jubilej otvorili izvrsno uvježbanim plesom “Prošetale tri djevojke”. Kako se BKUD “Sevdah” ove godine podmlađivao – u rujnu 2013. je osnovan Dječji folklorni ansambl kojega čine djeca uzrasta od 5 do 12 godina – to im je ta večer, 14. prosinca, bila prigoda za prve nastupe pred roditeljima i publikom. Njihova je plesna koreografija nazvana “Zapjevala sojka ptica”. Svojim su plesom šarmirali sve, dobili zasluženo snažan aplauz. Razumljivo da naziv BKUD “Sevdah” i obvezuje na njegovanje sevdalijske tradicije, koja nije samo pjevanje, već i posebna tradicija življenja bosanskih ljudi, posebice Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Članice ansambla “Sevdah” – Amila Alićelebić i Amina Allili – dokazale su svojim glasovima da se dobro nose sa visokim zahtjevima pjevanja sevdalinke a capella (bez pratnje instrumenata). Otpjevale su tri poznate, stare sevdalinke prelijepog teksta: “Moj dilbere”, “Sinoć mi je ruža procvjetala” i “Karanfile, cvijeće moje”. Da sevdalinka (ko-

Najmlađi članovi BKUD “Sevdah” iz Zagreba je u arapskom jeziku znači žuč i crnilo, a na turskom melankolično raspoloženje) Bošnjacima kazuje i veliku čežnju, ljubavni žar i jad, pjevajući “Žute dunje” potvrdile su i te dvije djevojke. S velikim oduševljenjem dočekani su gosti iz Srebrenice. Kulturno-umjetničko društvo koje nosi ime “Vaso Jovanović” osnovano je 1953. godine. Prije rata okupljao je oko 100 članova podijeljenih u tri sekcije: folklornu, glazbenu i dramsku. Djelovali su i za trajanja rata, sve do pada Srebrenice 1995. godine. Ponovno okupljanje Društva započelo je 2005. godine pa sada ima 40 članova okupljenih u folklornu i glazbenu grupu. KUD “Vaso Jovanović” je jedan od glavnih nositelja kulturnih aktivnosti na području općine Srebrenica. Promotor je njene kulture, nastupao je na Međunarodnoj smotri folklora u Istambulu u Turskoj, na Međunarodnoj smotri folklora u Italiji, smotrama u Lukavcu i Zvorniku, okušao se i potvrdio na nizu koncerata, posebice za trajanja Dana Srebrenice. I KUD “Vaso Jovanović” je u Zagreb doveo svoj podmladak. Kako najaviše domaćini djeca su u prijepodnevnim satima posjetila, zahvaljujući Gradskom poglavarstvu i gradonačelniku, zagrebački Zoološki vrt. Elana, i nakon trčkaranja po Maksimiru, za koreografiju “Splet narodnih bosanskih igara” pri nastupu nije im ponestalo. U slijedu nastupa, opet domaćini – folklorni ansambl BKUD Sevdah, sada s koreografijom “Sarajevska zavrzlama”. Sigurni, dobro uigrani. S nepodijeljenim je simpatijama publika dočekala nastup Dramskog studija BKUD “Sevdah”. Mali su se glumci i glumice predstavili s dječjom dramskom igrom “Sina ženi kralj Mrdulj” autora Ismeta Bekrića, a u režiji Muhameda Bahonjića. Pravi rasadnik glumačkih talenata, i s koliko entuzijazma i radosti. Djeca znaju najnesebičnije davati. Hvala onima koji su im to omogućili! Program jubileja zaokružen je plesom BKUD “Sevdah” – “Spletom igara iz Makedonije”, čime su članovi željeli pokazati i dokazati kako ne promiču samo svoju, bosanskoherecgovačku i hrvatsku tradiciju, već i s puno smisla i repertoar igara s Kosova i Makedonije. Uz zahvale brojnim sponzorima, na kraju proslave 7. jubileja BKUD “Sevdah” podijeljene su zahvalnice njegovim poticateljima i zaslužnim članovima. q Edina SMAJLAGIĆ

16

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

OKRUGLI STOL “POLOŽAJ BOŠNJAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ U KONTEKSTU EUROPSKIH INTEGRACIJA”

Manjinski glas u Hrvatskoj
U prostorima zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, Ilica 54, u subotu, 14. prosinca 2013., održan je okrugli stol pod nazivom “Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija”. U okviru okruglog stola kojeg je organizirala BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, učestvovalo je osmero sudionika s vrlo zanimljivim referatima: Aleksandar Tolnauer “Položaj nacionalnih manjina ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju”), Bahrija Sejfić “Uloga Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”, prof. dr. sc. Sead Berberović “Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina”, mag. Amina Nanić “Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”, dr. sc. Filip Škiljan “Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj – primjeri iz prakse”, dr. sc. Ljiljana Dobrovšek “Manjinske udruge i udruženja na web stranicama”, mag. Nemanja Relić “Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove” i dr. sc. Vlatka Dugački “Česi u Hrvatskoj 20.-21. stoljeće – sličnosti i razlike”. Moderator okruglog stola bio je dr. sc. Filip Škiljan. Svi prezentirani referati bit će tiskani u godišnjaku “Bošnjačka pismohrana” za 2014. godinu.

Sead Berberović, Bahrija Sejfić, Aleksandar Tolnauer i Amina Nanić stvorila uvjete za donošenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ustavni zakon je jedna vrsta kompromisa između HDZ-a i SDP-a, a njega su uređivali Vladimir Šeks i Mato Arlović. On je neosporno bio značajan politički kompromis na osnovu kojeg su nacionalne manjine uvedene u politički i javni život. Međutim, pun je kompromisa i, kao što vidimo nakon 10 godina, prenormiran. Legislativno je na najvišem nivou u Europi. Međutim, koliko se može provesti, koliko je realan i koliko korespondira s kapacitetima udruga nacionalnih manjina? Navodno se manjine uvelo u lokalnu i regionalnu samoupravu putem rada Vijeća, predstavnika i Koordinacija nacionalnih manjina. To jeste iskorak, ali nije dovoljan jer nacionalne manjine imaju samo savjetodavnu ulogu. Objektivno gledajući, ipak je to veliki napredak. Napravljeni su ogromni koraci koji su bili determinirani pregovorima Republike Hrvatske vezanim uz ulazak u Europsku uniju”, rekao je Tolnauer. Iznio je podatak prema kojem u 45 europskih država živi 307 nacionalnih manjina, s oko 115 milijuna pripadnika. Službeno u Europi postoji 57 manjinskih jezika, a od njih se samo 21 može koristiti kao ravnopravan jezik. Pritom, sve nacionalne manjine polažu veliku nadu u europski sustav zaštite prava nacionalnih manjina. “Prije godinu i pol dana napisali smo elaborat i uputili ga nadležnim institucijama. Iz njega jasno proizilazi da je građanstvo u Uniji nadnacionalni koncept. To naši manjinci zaboravljaju. Taj koncept ne pravi razliku između manjine i većine, već isključivo između državljana i nedržavljana EU. Drugim riječima, građanstvo Unije dodjeljuje jednaka prava svim državljanima država članica, dakle svojim građanima bez obzira na etničku pripadnost. Biti građanin Unije znači posjedovati niz prava sadržanih u Osnivačkom ugovoru Europske unije, kao i drugih prava, osim onih koji proizilaze iz nacionalnog državljanstva. U konkretnom smislu, državljanima članica daje 47 prava, koji su često u deklarativnom smislu. To je jedna nova pozicija. Greška je kada neki tvrde da se u Hrvatskoj primjenjuje manjinski europski standard. To uopće ne postoji, toga nema. Svaka država prema svojim specifičnostima regulira manjinski sustav”, rekao je Tolnauer. Istaknuo je da su se pripadnici manjina našli u situaciji koju često ne razumiju. Imaju tri identitetska stupnja: hrvatski državljani,

Položaj nacionalnih manjina ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju
Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH, uvodno je rekao da se sustav prema nacionalnim manjinama, koji je u Hrvatskoj uveden 90-ih godina, može nazvati demokraturom. Sustav je bio krajnje reduciranih elemenata i imao je samo naznake liberalnog promišljanja demokracije. Pritom je civilno društvo bilo usmjereno prema nekakvom ustavnom patriotizmu. Stimulirala se idiokratska država, a opravdanje se pronalazilo u tadašnjoj ratnoj situaciji. “Prvih 10 godina nije bilo dijaloga. Bila je teška situacija, a manjinska pitanja bila su marginalizirana. Prema pripadnicima nacionalnih manjina postupalo se s elementima mržnje, pakosti, lukavstva, podcjenjivanja, stereotipa, laži, marginalizacije, predrasuda, prezira pa čak i nasilja. Veliki je nedostatak bio što nije bilo nikakve strategije prema upravljanjima s različitostima, ne samo prema nacionalnim manjinama, čega smo i danas svjedoci. To je trebalo dovesti u sustav i pritom uskladiti interese u jednom društvu. Ipak, treba uzeti u obzir ratne okolnosti u Hrvatskoj, jer rat nosi svoje zakonitosti. Dolazilo je do iracionaliziranja mnogih situacija i proglašavanja određenih postupaka činom izdaje, zatim do jačanja straha od bilo kakvih razlika, socijalno-individualnih frustracija i stvaranja atmosfere nacionalnog poniženja kako bi se ljudi mogli mobilizirati. Takvu situaciju smo imali na početku manjinske priče. Do 2000. godine funkcionirao je takav sustav u kojem su se ljudi naprosto kupovali, u kojoj se tražila lažna lojalnost. U međuvremenu su u Hrvatskoj nastale potpuno nove nacionalne manjine iz bivših jugoslavenskih republika. Među njima je bila i bošnjačka nacionalna manjina koju je trebalo organizirati. 2000. godine došlo je do promjena. Međunarodna zajednica je odigrala apsolutno pozitivnu ulogu, jer je aktivnim učešćem u procesu

PROSINAC 2013.

17

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
državljani EU i pripadnici nacionalnih manjina. Kako to koristiti? “Ulaskom u EU, nakon velike euforije, događa se sljedeće: 'Kako se usuđuje đubre jedno muslimansko spominjati sveto ime Vukovar…' Zabilježeno je 47 slučajeva uništavanja dvojezičnih ploča, pri čemu neka događanja u Hrvatskoj imaju atribute fašizacije. To nije ništa novo jer svaka ekonomska kriza stvara uvjete za stvaranje fašizma. Na to smo upozoravali prilikom obilježavanja 10. godišnjice Ustavnog zakona u Hrvatskom saboru. Nama u Savjetu se predbacuje da mobiliziramo manjine prema nekoj vrsti otpora. To je potpuno kriva percepcija koja se bez potrebe radikalizira. Ovdje nitko nikoga ne radikalizira nego, dapače, ako smo domoljubi, ako smo hrvatski državljani koji žive ovdje sa svojom djecom – valjda imamo pravo na neke opservacije i primjedbe kako se živi ovdje. Odnosi među ljudima grade se i dugo i strpljivo i krvavo. I kada budu jednom narušeni, onda je to teško obnavljati. A naročito kada je gospodarska situacija loša i kada živimo u zemlji koja ima skoro 400.000 nezaposlenih”, rekao je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH. Aleksandar Tolnauer je istaknuo da Savjet za nacionalne manjine nije nikakav “bankomat nacionalnih manjina” kako ga neki doživljavaju. Njegova uloga je mnogo složenija i značajnija. “Ulaskom u EU mi, nažalost, moramo voditi borbu da održimo prava koja su nam bila zagarantirana prije ulaska. Tu ima puno licemjerja. Za nas pripadnike nacionalnih manjina bilo bi puno bolje da smo u fazi pregovaranja nego tu gdje jesmo. Nemojmo se zanositi nekakvom europskom zaštitom. U manjinskim redovima trebamo prestati voditi velike ratove za male feude – tko je glavni, tko je predsjednik, tko koga predstavlja!? To je savršeno za neke strukture, pogotovo u ovom trenutku. S punim pravom, postoji određeni strah od smanjenja dostignutih prava i marginalizacije manjinske zajednice. Nažalost, taj strah ima apsolutno realne osnove jer nas iskustva iz zadnja dva-tri mjeseca apsolutno upozoravaju. Postoji veliki problem koji možemo nazvati kultura sjećanja, i kod manjine i kod većine. U našem slučaju radi se o konfliktima sjećanja, a primjer je famozni nesretni Vukovar. Manipulira se s nekakvim nadpravima nacionalnih manjina – 'što oni hoće, sve smo im dali' – forsiraju se priče o nekakvom višku prava za nacionalne manjine. To je i najopasnije u svemu tome. Prolazni politički valovi s vremenom se kompenziraju. Međutim, opasna je percepcija koja se može stvoriti u društvu da manjine imaju specijalna i dodatna prava, što je apsolutno pogrešno. U manjinskom korpusu moramo na viši stupanj podignuti nivo aktivista koji se mogu intelektualno i tehnološki nositi s vremenom u kojemu se nalazimo. Moraju se uključiti mladi ljudi koji su integrirani u ovo društvo. Moramo imati više interakcije, koje sada nema”, zaključio je Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH.

Bahrija Sejfić i Aleksandar Tolnauer zala se na njih. Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju prava integrirajući se u hrvatsko društvo, a ne asimilirajuće niti getoizirajući. U vrlo teškom vremenu trebalo je osmisliti model ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Već tada je bilo važno uspostaviti sustav i temelj da pripadnici nacionalnih manjina postanu građani i državljani RH – i to kroz model integracije, putem institucija sustava. Redovne institucije sustava, nadležna tijela i nadležna ministarstva skrbe kako za većinu, tako i za manjinu. Izuzetno je bilo važno da se stečena prava nacionalnih manjina ne mogu smanjivati, kao i da se omogući razvoj novih nacionalnih manjina koje se u bivšoj državi imale status naroda”, rekla je Sejfić. U tom smislu sklopljeni su brojni međudržavni ugovori o zaštiti nacionalnih manjina, kao i o kulturnoj suradnji. Podsjetila je da je 2002. godine donošen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kojim su osnovana dva nova instituta (Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina), kao i Savjet za nacionalne manjine RH. Na taj su način uspostavljen novi kriteriji za financiranje programa udruga i ustanova nacionalnih manjina. “Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina ima obvezu izvještavati Vladu RH, odnosno podnositi izvješća Vladi o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Analizirajući provedbu Ustavnog zakona može se reći da je najveći napredak ostvaren u ostvarivanju kulturne autonomije pripadnika nacionalnih manjina, u ostvarivanju prava iz područja obrazovanja te vjerskih prava. Međutim, još nije zadovoljavajuće medijsko predstavljanje, odnosno pristup medijima, kao i zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina”, rekla je Bahrija Sejfić. Na kraju izlaganja iznijela je podatak prema kojem je iz Državnog proračuna RH za ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina u području obrazovanja, medija, kulturne autonomije i održavanja spomenika kulture u 2012. godini utrošeno je 133,46 milijuna kuna. U okviru tih financijskih sredstava najveći dio se odnosi na sredstva koje je osigurao Savjet za nacionalne manjine RH – nešto manje od 40 milijuna kuna.

Uloga Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj
Bahrija Sejfić, pomoćnica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, naglasila je da je Ured stručna služba Vlade RH koji obavlja stručne poslove vezane uz ostvarivanje ljudskih prava, posebice prava nacionalnih manjina. “1991. godine osnovan je Ured za međunacionalne odnose koji je u to vrijeme bio stručna podrška u organiziranju udruga nacionalnih manjina, koji su u početku bile malobrojne. Od 1991. do danas učinjen je značajan napredak. Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju svoja prava sukladno međunarodnim standardima koja je RH prihvatila, obve-

Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina
Prof. dr. sc. Sead Berberović, predsjednik BNZH, istaknuo je da su Bošnjaci proteklih 22 godine prolazili kroz razdoblja različita recepcije u većinskom hrvatskom stanovništvu: od euforičnog prijateljstva 1991. godine iz kojeg se očekivalo obostrano savezništvo u odupiranju agresivnom velikosrpskom nacionalizmu, preko najnepoželjnije manjine u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba 1993.1994., ignorantskog i podcjenjivačkog odnosa nakon toga, do prihvaćanja kao ravnopravnih sugrađana u procesu koji je započet i

18

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
traje, a uspješnost mu je uvjetovana normalizacijom odnosa između Hrvatske i BiH, te unutarnjim političkim okolnostima i odnosima u Bosni i Hercegovini. Analizirajući demografske pokazatelje na prethodna tri Popisa stanovništva (1991., 2001. i 2011.) zaključio je da Bošnjaci, druga nacionalna manjina po brojnosti, čine stabilnu, kompaktnu zajednicu. “Treba naglasiti da su Bošnjaci izuzetno dobro integrirani u svim aspektima u hrvatskom društvu, čak i previše, što nas je činilo uvijek jako podložnima asimilaciji. Za vrijeme zajedničke države asimilacija se uspješno kompenzirala kontinuiranom migracijom iz BiH. Raspadom bivše države toga više nema, broj će nam varirati u skladu s općim demografskim promjenama i uz asimilaciju, koja se ne može spriječiti već samo ublažiti, ako se ovi trendovi nastave, prijeti nam, kao i većini manjina, u bližoj ili daljoj budućnosti, nestajanje kao kolektiviteta. Tome doprinosi i prenaglašavanje vjerskog u odnosu na nacionalni identitet, kako od bošnjačkih i islamskih institucija, tako i od dijela hrvatske javnosti, čime se relativizira bošnjački nacionalni identitet. To ide na ruku onim, još uvijek živim snagama iz prošlosti, koje ne priznaju bošnjačku nacionalnu posebnost, smatrajući je 'komunističkom izmišljotinom', te nas nastoje reducirati na vjersku skupinu bez zasebnog narodnog određenja”, istaknuo je Berberović, dodajući da dodatna opasnost za pojačanu asimilaciju Bošnjaka leži u činjenici da u Hrvatskoj žive raspršeno u svim županijama. Naglasio je da s demokratskim promjenama počinje stvaranje bošnjačkih nacionalnih organizacija (1990. SDA Hrvatske, 1991. KDBH “Preporod”, 1993. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske). Izrazio je zadovoljstvo s dostignutim stupnjem organiziranosti i prisutnosti u društvenom i političkom životu Hrvatske, kao i sveukupnom aktivnošću, pokazanim interesom za organiziranje, razvijenom nacionalnom sviješću. Međutim, postoje i problemi. “Nedostatna svijest o potrebi institucionalnog organiziranja, unutarnja previranja, podjele, prijepori i razdori, nepriznavanje tuđih rezultata rada, nepoštivanje i omalovažavanje autoriteta, sklonost kritizerstvu i nespremnost za konkretan angažman, manjak kulture dijaloga, nedovoljan stupanj povezanosti i suradnje te nezdrava konkurencija bošnjačkih asocijacija – sve su to slabosti koje smanjuju potencijale bošnjačke manjine, ali nisu posebna osobina samo Bošnjaka. Često se ističe da je osnovni uzrok slabosti u radu bošnjačkih asocijacija u nejedinstvu pa se onda plasira utopijska ideja jedinstva, koja je umotana u celofan spasonosnog lijeka, čime se prikriva namjera i želja za dominacijom i uspostavljanjem poslušničkih odnosa. Ta priča o nejedinstvu je vrlo opasna jer se može s punom odgovornošću potvrditi da svi Bošnjaci u Hrvatskoj kao i njihove asocijacije imaju čvrste, jedinstvene stavove o nekoliko temeljnih, bitnih vrijednosti: zaštita, razvijanje i promicanje etničkih i nacionalnih prava, njegovanje i promicanje kulture i jezika, razvijanje nacionalne samosvijesti i identiteta, podržavanje neovisne, suverene i jedinstvene matične države Bosne i Hercegovine itd. Priča o uspostavljanju 'jedinstva' nakon kojeg će nam sve biti bolje je podvala onih koji žele podrediti cijeli bošnjački korpus svojim partikularnim interesima, ugušiti pluralitet i slobodu djelovanja i reducirati unutarnje demokratske procese. Jedinstvo da, ali samo i isključivo u temeljnim vrijednostima – i to nije upitno”, naglasio je Berberović. U nastavku izlaganja postavio je niz pitanja vezanih uz ciljeve bošnjačkih asocijacija i mogućnosti njihove realizacije, kao ona koja se dotiču uz promjene koje donosi ulazak Hrvatske u EU. Iznio je i nekoliko osobnih procjena vezanih uz buduće odnose države prema manjinama. “Može se očekivati da će se nastaviti financiranje udruga nacionalnih manjina iz Državnog proračuna koje su se afirmirale kao kvalitetni nositelji očuvanja manjinskog identiteta. Vjerojatno će se njihovo financiranje iz proračuna postupno reducirati, a udruge će se usmjeravati na samofinanciranje preko članarina i donacija, te na europske fondove. Nadalje, u okviru usklađivanja sa pravnim stečevinama EU i analizom 10-godišnjeg iskustva u provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, vjerojatno će se pokazati potreba da se redefiniraju i dijelom reduciraju prava na zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te prava na sudjelovanje u upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, što će ići u smjeru povećanja efikasnosti tih prava, a ne smanjenja prava koja su od presudnog značaja za očuvanje manjinskih identiteta. To su sve pitanja na koja treba, staloženo i promišljeno, svakodnevno tražiti odgovore, jer određuju sudbinu ne samo Bošnjaka, već i ostalih nacionalnih manjina u RH”, zaključio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH.

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj
Amina Nanić, magistra prava i članica Glavnog odbora KDBH “Preporod”, uvodno je podsjetila na pravni okvir zaštite nacionalnih manjina, kao i na hrvatsku pravnu regulativu oko nacionalnih manjina kroz protekle 22 godine samostalnosti. Prava i slobode definirani u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina najbolje su realizirani kod odgoja i obrazovanja na manjinskom jeziku i pismu, upotrebe manjinskih znamenja i simbola, kulturne autonomije manjina, očitovanja vjere i osnivanje vjerskih zajednica, zatim kod samoorganiziranja i udruživanja manjina, osnivanja Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, ostvarivanja prava na zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, te ostvarivanju prava i sloboda. Najlošiji rezultati su ostvareni u implementaciji službene upotrebe jezika i pisma nacionalnih manjina, zatim kod pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje tih djelatnosti, kao i zastupljenosti u predstavničkim, izvršnim, upravnim i pravosudnim tijelima. Mag. Amina Nanić je podsjetila na “plodove” provođenja dvaju Akcijskih planova vezanih uz zapošljavanje u državnoj upravi – iz 2008. i 2011.-2014. godine. 2008. godine u državnoj upravi je zaposleno 4,18% pripadnika nacionalnih manjina, 2010. – 3,92%, 2011. – 3,41%, a 2012. samo 3,38%. Za cijelo vrijeme trajanja Odluke Vlade RH iz prosinca 2009. o zabrani novog zapošljavanja u tijelima državne uprave – bilo je zapošljavanja (do 2011. hrvatska državna uprava se povećavala). Međutim, zapošljavanje pripadnika nacio-

PROSINAC 2013.

19

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
nalnih manjina bilo je minimalno. Nanić je istaknula da je pristup javnim službama potvrda participiranja i uživanja kako građanskih, tako i manjinskih prava. Citirala je političkog analitičara Davora Gjenera koji je rekao da je dodatno pravo glasa “samo osiguranje da će za pripadnike manjinske političke klase glasati relevantniji broj birača na parlamentarnim izborima”. Zaključila je da stvarna pozitivna diskriminacija nije puko jednokratno izborno pravo nego pristup javnim službama na svim razinama.

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj – primjeri iz prakse
Dr. sc. Filip Škiljan, sa Instituta za migracije i narodnosti, proveo je opsežno istraživanje u kojem je kroz brojne primjere pokazao kršenja prava nacionalnih manjina u protekla više od dva desetljeća, i to osobito prava Roma, Srba i Bošnjaka. Kroz navedene primjere postaje jasno koliko je Hrvatska u nekim segmentima zaštite nacionalnih manjina napredovala, odnosno koliko su neki elementi manjinske zaštite još uvijek u povojima i nedovoljno razvijeni. Kroz tri primjera iz razdoblja 90-ih vidljivo je koliko su manjinska prava u Hrvatskoj bila u to vrijeme uskraćivana (izbacivanje Muslimana i Slovenaca iz Ustava, Ustavni zakon o privremenom neprimjenjivanju odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica te pitanje davanja državljanstva pojedinim nacionalnim manjinama), a kroz ostale primjere (neispoljavanje vlastite nacionalne pripadnosti, diskriminacija na temelju jezika i pisma, vjerska diskriminacija i politička participacija manjina u lokalnoj i regionalnoj i državnoj vlasti) dr. Škiljan je pokušao dati okvir za probleme u konzumaciji manjinskih prava danas. U zaključku svoga rada dr. Škiljan je ustvrdio da su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj zakonskim aktima izvrsno osigurana, ali da u praksi vrlo često dolazi do namjerne opstrukcije tih prava. “Opstrukcije su bile češće 90-ih godina prošloga stoljeća kada su najviše opstruirane manjinske grupe Srba i Bošnjaka. Srbi su zbog rata u Hrvatskoj u periodu 90-ih konstantno bili diskriminirani te je hrvatska politika prema ovoj skupini jasno vidljiva u smanjenju njihova broja u popisu iz 2001. godine. Sličan su put, ali u znatno slabijem intenzitetu, prolazili i Bošnjaci u Hrvatsko. Kad Bošnjak iz Rijeke kaže da je tek 1993. godine razumio Srbe zašto su selili 1991. godine, te da su Bošnjaci/Muslimani postali neželjena nacionalna manjina 1993., baš kao što su to bili Srbi 1991., postaje jasan odnos prema Bošnjacima u velikim hrvatskim gradovima u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata u Bosni. Iako Bošnjaci u vrijeme rata nisu uglavnom fizički protjerivani iz svojih kuća, oni su bili administrativno brojno reducirani. Svatko tko nije imao hrvatsko državljanstvo nije mogao raditi te isto tako nije mogao sudjelovati u privatizaciji svojih poduzeća, tako da su brojni Bošnjaci/Muslimani otišli iz Hrvatske zbog nemogućnosti ostvarivanja stambenih prava i prava na rad. Nakon 1995. godine Srbi su najrazličitijim zakonima bili onemogućivani da se vrate svojim kućama, a i kada bi se vratili zaticali su svoje kuće zauzete od nepoznatih ljudi, najčešće također izbjeglica iz nekih drugih dijelova bivše Jugoslavije. Zbog svih tih događaja jedan značajan broj pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj prihvatio je tihu asimilaciju kao najbezbolnije rješenje. Srbi i Romi kao tradicionalno neomiljene nacionalne manjine u hrvatskom društvu u mnogo su slučajeva krili vlastiti nacionalni identitet ili ga zamijenili većinskim. Kod Bošnjaka se javila specifična situacija u kojoj je njihov korpus bio podijeljen na dva dijela što je uvjetovalo smanjivanje cjelokupne populacije u popisu iz 2001, ali i u posljednjem popisu iz 2011. godine. Diskriminacija je

vidljiva, posebno u posljednje vrijeme na lokalnoj razini u ostvarivanju prava na korištenje jezika i pisma, i opet kod srpske nacionalne manjine. U vjerskom pogledu posebno su diskriminirani vjernici pravoslavne vjeroispovijesti i islamske vjeroispovijesti. Dok se rimokatoličke crkve obnavljaju, za građevine Srpske pravoslavne crkve izdvajaju se često minimalna sredstva iako su pojedini objekti u vrlo lošem stanju ili su u potpunosti devastirani. Kod objekata Islamske zajednice vrlo se teško dobivaju dozvole za gradnju, a i kada se dobiju lokalne zajednice i državna poduzeća ponekad otežavaju realizaciju projekata. Prava nacionalnih manjina su također okrnjena time što pripadnici nacionalnih manjina nemaju dvostruko pravo glasa. Ipak, vremena se mijenjaju, a i naše društvo će valjda postati više europsko i kozmopolitsko te će na taj način brojanje krvnih zrnaca građana Hrvatske postati prošlost, a zakonski okviri o pravima nacionalnih manjina, koji su uglavnom dobro napisani, realnost”, rekao je dr. sc. Filip Škiljan.

Manjinske udruge i udruženja na web stranicama
Dr. sc. Ljiljana Dobrovšek, sa Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba, istaknula je da je na dan 12.12.2013. u Registar udruga RH, prema etničkoj pripadnosti, upisano oko 400 manjinskih udruga. Najviše ih je Istarskoj županiji i gradu Zagrebu, a najmanje u Varaždinskoj, Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj i Ličko-senjskoj županiji. Od udruga koje su upisane u Registar udruga RH, samo manji dio njih ima dugogodišnju tradiciju (Češka Beseda – 1874., Savez Čeha i Slovaka – 1994., NIU Jednota – 1946., Talijanska unija – 1943., SKD “Prosvjeta” – 1944.) ili se poziva na nju, dok je najveći broj udruga nacionalnih manjina novijeg datuma. Od 22 nacionalne manjine koje su priznate zakonom, svoja udruženja, udruge ili zajednice u RH nemaju Turci i Vlasi. Najveći broj udruga, udruženja i zajednica nacionalnih manjina nalazi se u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Dr. Dobrovšek je istaknula da se na web stranicama manjinskih udruga mogu pronaći osnovne informacije o manjinskoj zajednici (povijest, kultura, običaji), osnovne informacije o udruženju/udruzi (aktivnosti), neke imaju i Statute, zatim novosti o udruzi i najave kulturnih manifestacijama i događajima unutar zajednice, izdavaštvo (objavljivanje glasila, publikacija i brošura), digitalna knjižnica i projekti. Naglasila je da prema Registru udruga Bošnjaci imaju registrirane 24 udruge, a prema ULJPPNM imaju 15 udruga od kojih samo šest ima web stranice, i to: KDBH “Preporod”, BNZ za grad Sisak i Sisačko-moslavačku županiju, BKUD “Nur” Sisak, BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre i Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH). Zaključila je da web stranice manjinskih udruga/udruženja većinom pružaju

20

PREPORODOV JOURNAL 158

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
osnovne informacije (povijest, kultura, događaji, knjige, glasila). Pritom je prisutna nedovoljna zastupljenost udruga na Internetu. Samo manji broj web stranica odgovara potrebama korisnika, dok neke stranice ne rade ili su u izradi. Uglavnom su namijenjene širokoj publici, dok su web stranice mađarske i talijanske manjine namijenjene isključivo posjetiteljima koji poznaju jezik manjine. tom i promocijom prava nacionalnih manjina, odnose se na Operativni programa “Razvoj ljudskih potencijala”. Relić je istaknuo dvije aktivnosti bitne za manjine koje će se financirati u RH vezano za ovaj Operativni program. Prva, stambeno zbrinjavanje ranjivih skupina. U RH je prema podacima od 10.12.2013. registrirano 385 izbjeglica iz BiH. Velik dio ovog broja odnosi se upravo na pripadnike bošnjačke nacionalne manjine te je potrebno zagovaranje kako bi se u sklopu ovih programa osigurao smještaj. I drugo, razvoj usluga podrške aktivnom uključivanju kroz olakšan pristup obrazovanju i zapošljavanju, ako i smanjenje diskriminacije. Naime, nacionalne manjine su glavni akteri diskriminacije na tržištu rada pri čemu treba izdvojiti Rome, Srbe i Bošnjake kao najveće žrtve ove diskriminacije. Usprkos postojanju Akcijskog plana za prijem nacionalnih manjina u državnu službu, u razdoblju od 2011.-2014. broj pripadnika nacionalnih manjina u javnim službama je konstantno opadao. “Pitanje pristupa organizacija nacionalnih manjina sredstvima iz EU fondova može se sažeti u to da su u sadašnjoj strukturi EU fondova u RH aktivnosti i ciljevi široko postavljeni. Nužno je povezivanje dionika, tj. pripadnika nacionalnih manjina i njihovih udruga i organizacija, ali i pripadnika drugih ranjivih skupina kako bi se obuhvatio širok krug korisnika i tako ispunili kriteriji koje je postavila EU. Iako će ovaj proces za mnoge biti težak, smatram da on pruža i nove mogućnosti te će na površinu iznjedriti one najbolje i najvrednije. Osim toga, pružit će manjinskim udrugama priliku da povezivanjem ostvare interese svojih korisnika te se uspješno odupru onim snagama u društvu koje osporavaju manjinska prava”, zaključio je mag. Nemanja Relić.

Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove
Nemanja Relić, magistar politologije iz Srpskog demokratskog foruma, govorio je o projektu Srpskog demokratskog foruma u sklopu programa IPA 2009 “Podrška vladavini prava” u razdoblju od 2011.-2013., gdje su bošnjačka i srpska nacionalna zajednica zajedno surađivale u jačanju prava nacionalnih manjina na području Banije i Korduna. Osvrnuo se i na ulazak Hrvatske u EU te prava i mogućnosti koja se nacionalnim manjinama otvaraju ulaskom u ovu višenacionalnu zajednicu. Relić je istaknuo da je najveći uspjeh u sklopu IPA 2009 programa bila zajednička zagovaračka akcija SDF-a i bošnjačke manjine Vojnića s ciljem da se izmijeni Statut općine Vojnić, kako bi i pripadnici bošnjačke nacionalne manjine mogli koristiti sva prava zajamčena Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. “Povezivanje i kvalitetnija suradnja nacionalnih manjina nužan su preduvjet za kvalitetan monitoring Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te za zaštitu manjinskih prava. Povezivanje manjina, ne nužno samo nacionalnih, u obranu manjinskih prava nužan je preduvjet kvalitetnih zagovaračkih akcija. Slučaj posljednjeg referenduma pokazuje da postoje jake društvene snage koje se opiru širenju područja manjinskih i ljudskih prava kao i da žele reviziju postojećih, stečenih manjinskih prava. Iste društvene snage koje su pokrenule referendum 01.12.2013. stoje i iza referenduma o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Inicijative koje pokušavaju smanjiti manjinska prava su nedemokratske te lažima i manipulacijom osjećajima pokušavaju unazaditi razinu stečenih prava te unazaditi demokratski napredak koji je Hrvatska pokazala u posljednjih 20 godina”, rekao je Relić. Istaknuo je da će RH će u razdoblju od 2014.–2020. dobiti preko 8 milijardi eura od EU fondova, što je više od 1 milijarde godišnje. Hrvatska je trenutno u procesu uspostavljanja prioriteta za iskorištavanje EU fondova te u procesu formiranja Partnerskog ugovora sa EU oko sredstava, odnosno njihove raspodjele. Prioriteti koje RH planira provesti kroz Operativne programe, a koji su povezani sa zašti-

Česi u Hrvatskoj 20.-21. stoljeće – sličnosti i razlike
Dr. Vlatka Dugački, sa Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” iz Zagreba, napisala je referat o Česima u Hrvatskoj, kao primjeru sličnosti i razlika u organizaciji manjine. Tekst je pročitao moderator Filip Škiljan. U referatu je naglašeno da prema zastupljenosti u znanstvenim istraživanjima češka nacionalna manjina spada u “donji srednji sloj”, odnosno da pripada u “zdravo za gotovo” prihvaćene manjine. “Svi znaju za njezino postojanje, kao i za prvog zagrebačkog biskupa Duha, svi su čuli za pojam 'Pemec', kako su pripadnici manjine nekad bili nazivani, kao i za Daruvar kao središte manjine. No, većinom time i prestaju sve spoznaje i interesi”, napisala je Dugački. U zaključku svoga rada istaknula je da je, za razliku od međuratnog razdoblja, položaj češke manjine reguliran Ustavnim zakonom, umjesto političke stranke imaju zastupnika u Hrvatskom saboru, dok Vijeća češke nacionalne manjine djeluju na lokalnoj razini. “Sigurno postoje problemi, ali ne kao nekad kad su lokalne zajednice doslovce gledale na Čehe 'kao da dođe netko iz Azije i traži svoja prava u Hrvatskoj', a i naziv 'Pemec' toliko se uvriježio da ga pripadnici manjine više ne doživljavaju pogrdno kao nekad, što pak svjedoči da se sami osjećaju sigurnije i zaštićenije… Iako je brojčano očito došlo do asimilacije, nije i kulturološki jer se njeguju isti običaji na isti ili pak suvremeniji način, kao i prije više od pola stoljeća. Pri tome se možemo pozvati na stajališta današnjih predstavnika češke manjine u Hrvatskoj: 'Asimilacija se ne može zaustaviti, ali se može usporiti', koja je na tragu onih u međuratnom razdoblju kako je 'asimilacija neminovna, ne treba se opirati zakonima prirode, ali možemo je usporiti do toga doba kada će naša okolina biti takva da ta asimilacija neće značiti minus za jugoslavensku stvar nego dobitak za čehoslovačku stvar'”, zaključila je dr. Vlatka Dugački. q Ismet ISAKOVIĆ

Nemanja Relić, Filip Škiljan i Ljiljana Dobrovšek

PROSINAC 2013.

21

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PREDSTAVLJANJE POEZIJE MIRZE ČARDAKLIJE

Bijeg od skučenosti svijeta
U subotu, 21. prosinca 2013. godine u prostoru KDBH “Preporod” u Zagrebu, u okviru Preporodove manifestacije “Bošnjačke riječi u Hrvatskoj”, održano je predstavljanje knjiga poezije Mirze Čardaklije: “Elipse” i “U oklopu bez granica”. Pored autora o knjigama su govorili Ervin Jahić i Ajka Tiro Srebreniković. Stihove iz Čardaklijine poezije na francuskom, španjolskom i engleskom jeziku je govorio mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. “U oklopu bez granica” je zbirka pjesama, ukupno njih 97 koja je tiskana u Sarajevu 2007. godine. Ciklusi pjesama su naslovljeni: “Rutina u panici”, “Olovo”, “Identitet”, “Bosno”, “Bez pomisli o sutra”, “Laži i jedna istina”, ovaj opus je preveden na engleski, španjolski, francuski i njemački jezik. Pjesme u ovoj zbirci, znakovita naslova, opjevavaju potrebu da se u određenim trenucima pobjegne od onoga što nas određuje, naših unutarnjih oklopa, da se pobjegne od skučenosti svijeta, koji je ipak zahvaljujući Božjoj providnosti za one koji imaju širinu duha i duše, koji mogu vidjeti oblak i oslušnuti treptaj lista ili šum kišnih kapi, beskonačnost, oklop koji se širi i trga pod suptilnim proživljavanjem ovovremenog. Čardaklija na matrici klasičnog stihovanog izričaja, kroz upotrebu vezanog stiha, koji mu osigurava melodičnost pjesme, govori smjelo, ponekad ironično o onome što ga okružuje. Pored klasične rimovane forme autor pribjegava i slobodnom stihu najviše u refleksivnim pjesmama koji mu omogućava apsolutnu slobodu izričaja. U pjesmi “Strašno doba” licemjerstvo (Moral za dvoje/ jedni da šute/ drugi da postoje) laž, strah, šutnja itd. su pojmovno-slikoviti izričaji koji su iz grube realnosti pronašli mjesto u pjesmi. Oslonac i bijeg od strašnog doba Čardaklija pronalazi u transcedentalnom, Božjoj Pravednosti i onima koji su bili prije njega, što životu daje smisao, jer ništa ne umire dok postoje glasovi iz dalekog vremena: Pod zemljom su glasovi / Nisu valjda zalud umirali. / Zalud život mom životu / darovali. U ciklusu “Olovo”, koje na metaforičnoj razini razumijevanja označava sredstvo za ubijanje ljudi, pjesnik izražava osjećaj tjeskobnosti, povijesnog realiteta, tegobnog vremena, pjesnikovog retrospektivnog referiranja na rat koji uništi pitominu bosansku i rani ljudsku dušu. U pjesmi “Strah od rata” pjesnik ispjevava egzistencijalnu ugroženost svoga Ja, koje se boji i cvijeća i ptice jer je ratno iskustvo toliko prisutno u njemu da ni svijest o životnom krugu ne može biti smirena, jer paradoksalno hladan pepeo zgarišta postaje u nevremenu jedino lijep. U cijeloj pjesmi osjeća se pesimizam i nemogućnost ostvarenja boljeg života. Ali, tanka nit optimizma, pored osnovnog ugođaja i okvirne konstrukcije (Strah me pjesmi o ratu,/ strah me baš u mirnom satu) naznačena je u četvrtoj strofi, drugog stiha ...i čeka se zora, u označavanju novog dana i, možda, boljeg života negdje u budućnosti. Usud rata prisutan je i u pjesmama “KO? Krugovi ekocida”, “Vojniku”, “Ubici” itd. U pjesmi “Ubici”, na razini čovjekove volje, odabira vlastitog puta stoje dvije staze, odluka je samo čovjekova. Zbog zlodjela ubica se više ne može nazvati čovjekom. Homo sapiens je došao do dna, nazad više ne može, a budućnost je vrlo neizvjesna onda kad je iskustvo drugih reflektirano u smrti, smradu, bijedi, gladi itd. postalo dio njegovog bića na koje ostaje nijem, jer sve postaje rutina. Da li se može triviMirza Čardaklija je rođen 1986. godine u Sarajevu, a više od 20 godina živi u Münchenu. Prvu knjigu poezije objavio je sa 17 godina i piše isključivo na bosanskom jeziku, iako je školsko obrazovanje stekao u Njemačkoj. Objavljenja djela: “Poezija bosanskim okom” (2004.), “Na vrh pera” (2005.), “U oklopu bez granica”, s prijevodom na četiri jezika (2007.) i “Elipse” (2012.). Pjesme su prevedene na engleski, francuski, španjolski, njemački, slovenski i albanski jezik. q

jalna svakodnevica označena kroz namještanje naočala na nosu i češljanja kose izjednačiti s navedenim strahotama umiranja? U ciklusu “Identitet” prisutno je pjesnikovo propitivanje samoga sebe i drugih ljudi koliko u ovom svijetu mogu biti samo svoji. Poznato je kako je najteži rat onaj kojeg vodimo sami sa sobom, oblikujući se i izgrađujući vlastitu bit koju je vrlo teško održati u vremenu uniformiranih ljudi i pogleda jer kako pjesnik kaže “priča se što godi svima, na taj način postaje se dio bezlične, sive mase”. Bespotrebno je oblikovati drugog i druge živote kad nisi ni sebe skovo, poručuje pjesnik kroz pjesme “Umjesto karijere” i “Budućim”. U ciklusu “Bosno”, pjesnik na matrici davnog domoljublja, pjesma “Lilium bosniakum” gradi vrlo suptilne osjećaje prema domovini upotrebom kratkih stihova, kao bajalice i snoviđenja, obrisa jedne jedine mu rodne grude, posute šarenim cvijećem k'o ćilimom za gosta daleka. U uspješnoj pjesmi “Bosanskom poezijom” oslikava se pjesnikova svijest o vrednotama kulturološke Bosne, koja je imala stihove prije njegovih, u značenje posjedovanja vlastite kulture i umjetnosti, koji od ljepote zatitraju u stihu Drugoga, davno usnulog Kamenog spavača, Kulinovoj besjedi, u modrim mostarskim kišama, Kiševićevom stihu “Bolna mi ne bila”, rukama Emininim. Širina pjesničke duše priziva sve koji znaju u ljepoti Drine, Neretve, Save i Une uživati da dođu i ljepotu Bosne s pjesnikom podijele. “Bez pomisli o sutra” je ciklus koji počinje s pjesmom “U oklopu bez granica”. Biti u oklopu znači nemati mogućnost širokih vidika niti duhom dosegnuti ono što je skriveno i samo u naznakama određeno. Ali, Čardaklija paradoksalno opjevava širinu duše i onda kad je tijelo zarobljeno. Ljubav je beskrajna ljepota koja otvara nove horizonte spoznaje i dubokog emotivnog stanja, iako izgleda da je svoje sljedbenike zarobila u ljušturu iz koje nema izlaza. Pjesnik nas upozorava kako Slobodimo u lancima zagrljaja. / Skupimo se kao celofan u vatri. /Onda se naglo širimo do horizonta. /U toplom oklopu bez granica. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

22

PREPORODOV JOURNAL 158

HRVATSKA

PROPAO POKUŠAJ USTAVNIH PROMJENA

Glavaševi promijenili mišljenje
Ništa pozitivno se ne dešava u Hrvatskoj, ne vidi se čak ni ono famozno “svjetlo na kraju tunela” u gospodarstvu, država se sve više zadužuje da otplati stare kredite, a po svemu sudeći, u 2014. ćemo plaćati veće poreze i ostale namete. Tako nam je završila 2013., prosinac je bio mjesec božićnog blještavila, no imala je Hrvatska još nekih briga osim gospodarskih. Vladajuća Kukuriku koalicija pokušala je izglasati Ustavne promjene, ali osim žestokih svađa to joj za sada nije uspjelo. Radna je skupina za izmjenu Ustava poslala prijedlog Nacrta ustavnih promjena kojim bi se propisalo nezastarijevanje kaznenih djela teškog ubojstva, smanjio broj potpisa potrebnih za pokretanje referenduma na zahtjev građana i uveo prag odaziva od 40 posto nakon kojega bi se referendum smatrao valjanim. Na prijedlog HDSSB-a, u ustavnu odredbu kojom se kao jedinice regionalne samouprave navode i županije dodano je “i regije”. Time se, po tumačenju te stranke, otvara prostor za buduću regionalizaciju Hrvatske. Kukuriku koalicija je prihvatila ovaj prijedlog HDSSB-a iz razloga što i sami podupiru stvaranje regija, ali su istovremeno time i pridobili zastupnike stranke ratnog zločinca Branimira Glavaša, jer im je za to potreban 101 glas. Prema Nacrtu, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina trebao bi se donositi u proceduri propisanoj za donošenje Ustava, dakle kroz tri faze i dvotrećinskom većinom.

Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista

HDZ-ove prozivke
Sredinom prosinca s 95 glasova “za” i 16 “protiv” Hrvatski je sabor izglasao Nacrt ustavnih promjena nakon što je odbio svih devet amandmana HDZ-a. Uslijedile su prozivke od strane HDZ-ovaca, a nekoliko dana kasnije trebalo je na izvanrednoj sjednici Sabora donijeti konačnu odluku. HDZ je rekao da su predstojeće ustavne promjene rezultat “vulgarne i neodgovorne političke trgovine koja će nanijeti veliku štetu državi i građanima”, te za to izravno prozvao Hrvatske laburiste i HDSSB. No, predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar kazao je da se njegova stranka pridružila stvaranju i pisanju ustavnih promjena iz jednog jedinog motiva, koji nije ni uskostranački niti partikularni. “Razlog je potreba ove zemlje da popravimo pogrešku koju je HDZ učinio u ustavnim promjenama 2010. kada je brisanjem dijela Ustava vezano uz regulativu oko referenduma napravio pravni vakuum koji naprosto treba popraviti. Isto tako smo konačno vladajuće prisilili da se mijenja Ustavni zakon o Ustavnom sudu i omogući izbor 13. ustavnog suca kojeg Hrvatska već tri godine nema jer se Ustavni zakon o Ustavnom sudu nije uskladio s ustavnim promjenama iz 2010., pa Odbor za Ustav nije mogao pokrenuti postupak izbora 13. ustavnog suca”, rekao je Lesar. Dodao je da je HDZ posljednji koji ima pravo kritizirati ove ustavne promjene kao i to da su na dnevnom redu Sabora i HDZ-ovi prijedlozi za promjene Ustava, pa ne vidi gdje je problem jer se o njihovim prijedlozima tek treba otvoriti rasprava. “Oni se nisu, osim svojih uskih interesa, bavili drugim područjem, a s obzirom da je u ustavne promjene unijeta klauzula da dio Ustava o nezastarijevanju teških ubojstava stupa na snagu 1. siječnja 2014. kada i izmijenjeni zakon o pravosudnoj suradnji, time se maksimal-

Vladimir Šišljagić, predsjednik HDSSB-a no utjecalo na to da ustavne promjene ne mogu biti zloupotrijebljene uz bilo koji predmet ili slučaj koji je u tijeku”, rekao je Lesar. HDSSB-ovac Josip Salapić rekao je da su ovo očekivane kvalifikacije HDZ-a dva tjedna prije izglasavanja ustavnih promjena. Prema njegovom mišljenju HDSSB je odgovorna i ozbiljna stranka i kao oporba u Saboru sudjelovali su u jednom važnom i za Hrvatsku vrlo bitnom dijelu ustavnih promjena. “Ustav se ne mijenja svaki dan i mi smo aktivno sudjelovali u radnoj skupini. To je trajalo 16 dana, rasprave su trajale satima i želimo sudjelovati u boljoj budućnosti Hrvatske. Sada kad dolazi glasovanje da netko HDSSB optužuje kao

PROSINAC 2013.

23

HRVATSKA
neodgovornu stranku, da naša stranka predlaže nešto što je loše za Hrvatsku, to je sasvim neodgovorno. Očito HDZ-u smeta to što prvi puta u povijesti HDZ neće sudjelovati u izglasavanju ustavnih promjena i što HDSSB kao ključna stranka u Saboru, zajedno s ostalim klubovima zastupnika koji su raspravljali oko ustavnih promjena, čini dvotrećinsku većinu. HDZ u tome nije i to je problem HDZ-a da se sad nas želi optužiti da trgujemo nekim svojim stavovima”, rekao je Salapić.
Croatia osiguranje Adrisu, Pleso Francuzima
Vlada RH je u prosincu 2013. prihvatila ponudu rovinjskog Adrisa, koji će nakon dokapitalizacije postati većinski vlasnik Croatia osiguranja. Adris je za 39,6% dionica Croatia osiguranja ponudio 119 milijuna eura, ili 905 milijuna kuna, odnosno 970,45 eura po dionici. Nakon prodaje tog vlasničkog paketa uslijedit će dokapitalizacija u iznosu od 110 milijuna eura, nakon čega će Adris postati vlasnikom 60% dionica Croatia osiguranja, dok će u rukama države ostati 28,6%. “Nismo prodali Croatia osiguranje, nego smo našli dobrog partnera i dodatna sredstva za širenje u Hrvatskoj i u regiji”, rekao je ministar financija Slavko Linić. Linić nije krio zadovoljstvo prvim značajnijim privatizacijskim projektom Vlade Zorana Milanovića. Za razliku od prodaje HPB-a, od koje je Vlada na kraju odustala, privatizacija Croatia osiguranja uspješno je završena. Štoviše, Linić je zadovoljan i konačnom procjenom vrijednosti tvrtke. Prema njemu, ponuda Adrisa pokazuje da se ukupna vrijednost Croatia osiguranja sada procjenjuje na 307 milijuna eura, što je znatno više od dosadašnjih procjena, koje su ukupnu vrijednost postavljale između 180 i 230 milijuna eura. Tako je Adris poboljšao svoju prvotnu ponudu u prvoj, neobvezujućoj fazi privatizacije Croatia osiguranja, dok je poljski PZU svoju ponudu smanjio. Poljaci su za 43,05% dionica tvrtke ponudili 108 milijuna eura, ili 832 milijuna kuna, što je 800 eura po dionici. Dokapitalizacija koju je PZU nudio trebala je iznositi 51 milijun eura, što je upola manje od one koju je ponudio Adris.

Skriveni motivi
Uzgred budi rečeno, HDZ nije sudjelovao ni u promjenama Ustava 2001. kada je ukinut Županijski dom. Salapić je obrazložio da HDSSB ne predlaže nikakvo odcjepljenje bilo kojeg dijela Hrvatske, već predlaže Dom regija. “Današnji teritorijalni ustroj s tolikim brojem županija, općina ili gradova ne funkcionira i one opterećuju državni proračun, a ako će HDZ štititi županije gdje imaju većinu, to nije razlog da govore protiv HDSSB-a i da govore da želimo bilo što odcijepiti od matice zemlje. To je glupo i neodgovorno, ono što mi očekujemo je da se barem raspravlja o prijedlozima koji su kvalitetni”, zaključio je Salapić. No, nekoliko dana kasnije HDSSB-ovci su šokirali vladajuću koaliciju promijenivši mišljenje o izglasavanju ustavnih promjena. Mediji su navodili da je intervenirao osobno osnivač ove slavonske stranke, Branimir Glavaš, koji izdržava kaznu zatvora u susjednoj BiH zbog ratnih zločina nad Srbima u Osijeku. Obrazloženje iz ove stranke bilo je da situacija nije zrela da se izglasaju ustavne promjene, iako su, tvrde, one nužne, ali ne na ovaj način. Zato su predložili da se rasprava o ustavnim promjenama odgodi za 15. siječnja 2014. “Govorili smo da nema bianco ruku zastupnika HDSSB-a u Saboru te kako naši glasovi ovise isključivo o sadržaju ustavnih promjena. Nema nikakve trgovine, šaputanja, zaplotnjačkih dogovora ili unaprijed danih jamstava Milanoviću, Leki... Nikakav pritisak, bio od USKOK-a, POSKOK-a, raznoraznih Bajića, Cvitana i ostalih ne mogu utjecati na bilo kakva kompromisna rješenja na koja bismo pristali, a da ona ne štete nacionalnim interesima”, objasnio je predsjednik HDSSB-a Vladimir Šišljagić. HDSSB-ovci žele dati doprinos promjenama koje će otvoriti put, kako kažu, boljitku države i građana, a protiv stvaranja preduvjeta koji jamče samo veća prava vladajućoj oligarhiji. “Jasno je da Kukuriku koalicija u ovome ima skrivene motive, a mi u tome ne želimo sudjelovati. Tek kada se uvjerimo da su promjene za dobrobit građana, podići ćemo ruku”, rekao je Šišljagić. Smatraju da se do 15. siječnja može provesti kvalitetna rasprava i razjasniti dvojba od tzv. lex Perković, preko pitanja referenduma i manjinskih prava te do novog teritorijalnog ustroja Hrvatske. Njihov je cilj, rekli su, regionalizacija jer se radikalno mora smanjiti broj županija što najmanje odgovara HDZ-ovim županima, kojih je najviše. “Zalažemo se da se ustavno precizira nemogućnost zastare za teška kaznena djela. Podržavamo i donošenje lustracijskog zakona. Referendum izaziva najveće dvojbe jer se uporno traži poveznica između inicijative za referendum o ćirilici u Vukovaru i promjena ustavnih odredbi o referendumu. Prijedlozi promjena nisu dovoljno jasni osobito glede postotka izlaznosti i prihvaćenosti, stoga bi današnji prijedlog bio sumrak demokracije i zacementirao bi položaj vladajuće oligarhije”, objasnili su u HDSSB-u. Tako su, naglim obratom u HDSSB-u, ustavne promjene odgođene za početak 2014. u kojoj ćemo tek vidjeti da li će, i s kim, Kukuriku koalicija morati postizati neki kompromis. q Edis FELIĆ

Cristophe Petit i Siniša Hajdaš Dončić Još je jedan posao Vlada konačno privela kraju u prosincu 2013. – francuski je koncesionar ZAIC preuzeo upravljanje Zračnom lukom Zagreb. Francuzi su osnovali tvrtku Međunarodna zračna luka Zagreb i uplatili su prvih dva milijuna eura koja su bila uvjet za preuzimanje. U 30 godina trajanja koncesije koncesionar bi na ime fiksne i promjenjive naknade mogao uplatiti oko 1,7 milijardi eura. Samo u prve tri godine koncesionar će uplatiti 15 milijuna eura koncesijske naknade suvlasnicima aerodroma. Cristophe Petit, direktor ZAIC-a, kazao je kako je riječ o 300 milijuna eura investicije te tvrdi da je ovo dobar signal za dolazak novih stranih investitora u Hrvatsku. Prema njegovim riječima rok za izgradnju novog terminala je 36 mjeseci, a Zagreb će za Božić 2016. imati novi aerodrom. On najavljuje i rast prometa od oko osam posto na zagrebačkom aerodromu već u 2014. te dolazak novih avio kompanije na zagrebački aerodrom kao i transkontinentalne letove sa Plesa. Joško Mikulić, predsjednik Uprave Viadukta najavio je da bi ozbiljni građevinski radovi mogli početi već u siječnju ukoliko ne bude snijega. Predstavnici ZAIC-a su sa bankama kreditorima potpisali ugovor o financiranju projekta težak 200 milijuna eura. Osim tih 200 milijuna, članovi konzorcija osigurali su vlastitih 100 milijuna eura za projekt. Članovi konzorcija su Bouygues Batiment International (20%), Aeroports de Paris Menagment (20%), Equity fond Marguerguerite (20%), turski TAV (15%), Međunarodna financijska korporacija (20 %) i Viadukt (5%). Odmah po preuzimanju aerodroma 1024 radnika zagrebačkog aerodroma biti će prebačeno na rad kod koncesionara. Oni će biti zaposleni u šest tvrtki: MZLZ Upravitelj zračne luke Zagreb, MZLZ ugostiteljstvo, MZLZ zemaljske usluge MZLZ trgovina, MZLZ zaštita i MZLZ Tiskovina. Oko 100 radnika će ostati u tvrtki MZLZ, a ostali će slijedom svojih trenutnih radnih mjesta biti zaposleni u odgovarajućoj tvrtkikćeri. Oni će i nadalje imati sva prava koja su im osigurana Kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu što im se jamči i Koncesijskim ugovorom te im se garantira najmanje pet godina rada na aerodromu. q

24

PREPORODOV JOURNAL 158

INTERVJU

MOHSEN SHARIF KHODEAI, AMBASADOR ISLAMSKE REPUBLIKE IRAN U HRVATSKOJ
“Iranski narod je razumio pritisak sankcija drugih zemalja, pri čemu je ostao gorak negativan dojam. Štetne poslijedice sankcija pretrpjela su i brojna europska poduzeća koja su morala u doba najžešće ekonomske krize primijeniti sankcije, a da nisu, mogla su imati veliku korist od 75-milijunskog iranskog tržišta. Trgovinska razmjena Irana s Europom prije embarga bila je 65 milijardi eura. Danas je trgovinska razmjena s Kinom veća od 40 milijardi eura. Došli su novi partneri, koji su nadomjestili stare.”

Iranski put u pobjedu: samopoštovanje i samopouzdanje
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ 35 godina od Islamske revolucije (1979.-2014.)
IR Iran uskoro obilježava 35. obljetnicu Islamske revolucije. Revolucija iz veljače 1979. godine, u jeku Hladnog rata, potresla je cijeli svijet i proizvela brojne razloge za razmišljanje. Iranska revolucija ima istaknuto mjesto u modernoj povijesti zbog svojih dalekosežnih posljedica, kako na domaćem tako i na globalnom planu. Danas, 35 godina kasnije, može se napraviti svojevrsni rezime. Što su najveća dostignuća Islamske revolucije? Koliko su revolucionarne vrijednosti, poruke i iskustva i danas aktualni u Iranu i muslimanskom svijetu? Postoji li nešto gdje se revolucionarni ideali nisu pretočili u stvarnost? Svaka revolucija ima svoje slogane prema kojima se oblikuje. Najznačajniji ciljevi Islamske revolucije su neovisnost, sloboda i Islamska Republika. Poslije pobjede Islamske revolucije održan je referendum kojim je iranski narod s više od 98% glasova potvrdio uređenje Islamske Republike Iran. Istovremeno, za vrijeme trajanja Hladnog rata, slogan “ni Istok, ni Zapad” odražavao je određenost da se novi Iran ne priklanja niti jednoj od velesila i interesnih blokova. Svakako, s pobjedom Islamske revolucije, u svijetu se pojavila nova vrijednost. Poruke revolucije odnosile su se i na Iran iznutra, i na vanjski svijet. Jedna poruka je bila da jedan narod, bez pomoći ijedne od velesila i bez pripadnosti ijednom svjetskom intersnom bloku, može na temeljima islamskih i ljudskih vrijednosti povesti revoluciju. Unatoč protivljenju velesila, Islamska revolucija je učvrstila položaj Irana u svijetu. Naravno da se svi slogani neke revolucije ne mogu u potpunosti ostvariti, za što je potrebno još vremena, ali po mom mišljenju najvrijednije postignuće Islamske revolucije je vraćanje samopouzdanja i dostojanstva narodu Irana. Ovo vraćeno samopouzdanje je izvor i razlog svih daljnjih pobjeda i svladavanja poteškoća, što znači da revolucija još traje i nastavlja se. Svakako, ne smijemo zaboraviti i moramo reći da je vodstvo i uloga imama Khomeinija u pobjedi i nastavku revolucije, u prvih 10 godina, bilo od krucijalnog značaja. Iako neki državnici zemalja regije i svijeta nisu spremni priznati da je Islamska revolucija u Iranu uspjela, mnogi muslimanski narodi prepoznaju vrijednosti i koriste iskustva Islamske Republike Iran. Praktično, Iran već 35 godina živi pod raznoraznim oblicima sankcija zapadnih zemalja. Osim toga, odmah nakon pobjede Islamske revolucije Saddamov Irak izvršio je vojnu agresiju na Iran, nakon čeka je uslijedio dugogodišnji krvavi rat. I pored ote-

Nj. E. Mohsen Sharif Khodeai žavajućih okolnosti, više je nego vidljiv ubrzani razvoj i napredak Irana. U čemu je tajna uspjeha u razvoju samoodrživosti na gospodarskom, ali i vojnom planu? Izgleda da su sankcije imale motivirajući učinak. Prije ste proizvodili samo naftu, a danas, između ostaloga, i bespilotne letjelice visoke tehnologije. Kao što sam rekao, najveća postignuća Islamske revolucije su samopoštovanje i samopouzdanje što se najviše izrazilo kod mlade revolucionarne populacije u izgradnji svoje države i društva. To je osjećaj samostalnosti bez oslanjanja na vanjsku podršku, koji zahtjeva višestruki trud da bi se zemlja uredila. U prvim godinama revolucije još je vladao nered od predhodnog stanja. Tada su nam nametnuli rat koji je trajao osam godina. Na žalost, velesile su Saddamov režim naoružale za borbu protiv Irana. Međutim, ta mlada generacija, bez adekvatnog naoružanja, ali naoružana imanom/vjerom, obranila je državu i natjerala neprijatelja da se povuče. Naravno, rat nikad nije nešto dobro, donosi samo patnju, razaranje i ubijanje, ali iskustvo tog obrambenog rata dodatno je ujedinilo narod i povećalo samopouzdanje. Od tada su počele sankcije protiv Irana. Umjesto da Saddam bude kažnjen i da se njemu nametnu sankcije, dali su mu najmodernije oružje, novac, čak i kemijsko oružje. Unatoč svemu, Saddamove snage morale su se povući s iranskog teritorija. Tajna ovog uspjeha nije bila ni u čemu drugom, osim u samopouzdanju kod Iranaca. Kasnije se ova samouvjerenost proširila na sva polja – znanost, industriju i moderne tehnologije, kao što su

PROSINAC 2013.

25

INTERVJU

Pitanje o kojem se prije svega treba raspravljati na zasjedanju o Siriji, na Ženevi II, jeste povlačenje ekstremističkih skupina koje osim o mržnji, osveti i ubijenju ne misle ni na što drugo i samo prate svjetske sektaške sukobe, što neme nikakve veze s islamom. Islam je vjera milosrđa i suosjećanja, a islamska suosjećajnost i dobrota su vrijednosti uz koje bismo svi mogli trajno živjeti zajedno, s arapskim i nearapskim društvima... Velika opasnost Siriji prijeti od dolaska ekstremista i terorista na vlast. To bi značilo da bi vladali talibanski principi i nikakvo se dobro ne bi moglo prognozirati niti za Siriju, niti za regiju.
nanometrija, biotehnologija, zrakopovna i svemirska tehnolgija. Lansiranje satelita u orbitu svrstava Iran među 10 vodećih zemalja na svijetu, a posjedovanje ove tehnologije čini ostvarivim plan slanja čovjeka u svemir kroz sljedećih nekoliko godina. Moram istaknuti je da su istraživački reaktor u Teheranu nekoliko godina prije Islamske revolucije napravili američki inženjeri, a njegova svrha je znanstveno-istraživačke prirode. Služi za proizvodnju iztopa, koji se koriste u medicinske svrhe u liječenju pacijenata od karcinoma. Tada su SAD u suradnji s nekoliko zapadnoeuropskih kompanija trebale izgraditi nekoliko nuklearnih postrojanja. Čak 80% postrojenja u Bushehru je bilo gotovo prije Islamske revolucije. Zar tada nisu znali da Iran ima naftu i plin? Kad se ulaže u jedan projekat i izgradi se do razine od 80%, nije logično da se od njega odustane. Logično je da ga završite. Unatoč odustajanja i povlačenja Amerikanaca i ostalih Zapadnjaka od suradnje na izgradnji postrojenju Bushehr, mladi iranski inžinjeri su ga završili. Iran odlučno ustrajava na korištenju nuklearne energije. Trenutno puno zemalja koristi čistu energiju. Korištenje nuklearne energije donosi sa sobom mnoge druge aktivnosti. To je podloga za rast i proširenje akademskih disciplina znanosti. Ako su iranski stručnjaci i znanstvenici dosegli tu razinu, onda ih se ne smije spriječavati u napredovanju. Trenutno je više od 50 zemalja u svijetu, kao što su Japan, Koreja, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Argentina, Brazil i drugi, doseglo taj nivo – i nitko im ne stavlja prepreke u njihovim nulernim programima. Prema propisima NPT-a, Međunarodna agencija za nuklearnu energiju je čak dužna pružati pomoć njihovim programima. Dugo vremena bili ste pod prijetnjom direktnih američko-izraelskih zračnih udara. Otvoreno se prijetilo ratom, s vremena na vrijeme baratalo se s terminima i planovima udara. Iako do direktnog ratnog sukoba, ipak, nije došlo, zbog brojnih događanja vezanih uz obavještajno-subverzivno-medijske aktivnosti Izraela i SAD-a, možemo reći da je Iran u ratu dugi niz godina, zar ne? Nije li licemjerno da se iranskom nuklearnom programu najviše protivi Izrael, zemlja koja je jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, u čijim je arsenalima na stotine nuklearnih projektila? Odražava li se u takvom odnosu i licemjerni stav tzv. međunarodne zajednice? Stavak 4. članka 2. Povelje UN-a, obvezuje sve članice da se u međunarodnim odnosima suzdrže od prijetnji i upotrebe sile protiv teritorijane cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države. Dakle, s obzirom na gore navedeno, o tome kako se nositi s Iranom, američki dužnosnici i cionistički saveznici neprestano su imali sve opcije na stolu, od eksplicitnih prijetnji vojnim napadima na Iran, vojnim udarom, iako je sve to u suprotnosti sa svim međunarodnim pravilima i obvezama, te predstavlja jasno kršenje Povelje UN-a. S obzirom da su navedena pitanja u nadležnosti Vijeća sigurnosti UN-a, dužnost je glavnog tajnika UN-a da upozori na kršenje

Iranski nuklearni program, zapadne ekonomske sankcije, izborna pobjeda dr. Hassana Rohanija…
Dugi niz godina jedno od najvažnijih pitanja u svjetskoj politici je iranski nuklearni program, zbog čega je Iran od strane zapadnih sila svrstan u tzv. Osovinu zla. Možete li nam objasniti iransko stajalište po tom pitanju i razmimoilaženja s nekim zapadnim zemljama, u prvom redu sa SAD-om? Kada bi se barem naziv “Osovina zla” koristio za okupatorski izraelski režim koji ima više od 400 nuklearnih glava – i nije potpisnik NPT-a, Ugovora o neširenju oružja za masovno uništenje, i nad čijim nuklearnim naoružanjem nema nikakve kontrole! Ali, Iran je potpisnik NPT-a, sve nuklearne aktivnosti su pod nadzorom IAEA, Međunarodne agencije za nuklearnu energiju. IAEA je potvrdila da Iran nije prekršio međunarodne propise. Trenutno, IR Iran traži da u okviru NPT-a priznaju pravo za korištenje nuklearne energije jer su temeljem propisa NPT-a svim državama priznata prava na mirnodopsko korištenje nuklearne energije. Iran nastoji pregovorima s Agencijom i predstavnicima zemalja skupine P5+1, na jedan pozitivan način i u okviru NPT-a, nastaviti pregovore. U tom smislu naš Vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, dao je fetvu da je haram/zabranjeno korištenje oružja za masovno uništenje. To je dokaz da je Iran odan svojim temeljnim principima, tj. ovoj fetvi, i ova fetva kao dokument se koristi kod UN-a i spriječava sve izgovore. Iran je jasno izjavio da upotreba nuklearnog oružja nema mjesta u vojnoj i obrambenoj doktrini. I ranije se Iran zalagao da cijeli svijet, a osobito bliskoistočna regija, bude bez oružja za masovno uništenje. Iran je inicijator ideje “Bliski istok bez nuklearnog oružja”. U ovoj ideji mi smo jako ozbiljni. Sretni smo da su nove aktivnosti rezultirale Ženevskim sporazumom. Ovo je veliki uspjeh za iransku diplomaciju i sigurno može proširiti mir, razumijevanje i suradnju u cijelom svijetu. Koliko je nuklearni program važan za dugoročni razvoj iranske ekonomije? Imate ogromna nalazišta nafte i plina, među najvećima u svijetu. Zbog čega Vam je potrebna nuklearna energija? Koliko je nuklearni program važan za dugoročni razvoj iranske ekonomije? Iranski zvaničnici uvijek su govorili o mirnodopskoj upotrebi nuklearne energije.

26

PREPORODOV JOURNAL 158

INTERVJU
povelje UN-a, ali kao što sam već rekao, Izrael nije nikada nije potpisao NPT, niti ima namjeru. Izrael nikada niti jednom inspektoru IAEA nije dopustio pristup svojim nuklearnim postrojenjima. Do danas politiku Zapada i Ujedinjenih naroda karakteriziraju dvostruki standardi i licemjerje kada je u pitanju Izrael. Zapadne ekonomske sankcije su odnijele na desetine milijardi dolara državnih prihoda, prvenstveno od izvoza nafte i plina. Iran je praktično bio isključen iz svjetskog bankarskog sustava. Sankcije su negativno utjecale na život iranskih građana. Po Vašem mišljenju, da li je konačan cilj sankcija bio odustajanje Irana od nuklearnog programa ili stvaranje nemira i nezadovoljstva u narodu što bi u konačnici dovelo do destabilizacije iranske Vlade? Sankcije nametnute Iranu uglavnom nisu izglasane u UN-u, nego su nametnute od SAD-a i slijepo podržane od Europe. Neke od tih sankcija ciljale su direktno iranski narod, zabranjujući uvoz hrane, lijekova, goriva za zrakoplove, slanje deviza iranskim studentima u inozemstvu, pacijentima – i nikako se nije brinulo o ljudskim pravima koja se, u zemljama koje su sankcije primijenile, tako glasno navodno štite. Sankcije su imale za cilj blokirati cjelokupnu industriju zabranom trgovine pertokemijskim proizvodima, naftom, plinom, auto dijelovima, osiguranje brodova i tako dalje. U suvremenom svijetu sankcije su zastarjelo oružje i nemaju mnogo efekta, a u društvu kakvo je iransko, probudilo je mnoge talente koji su reagirali kreativno. Vlast je bila prisiljena provesti reforme u ekonomskim strukturama i kriza je u mnogim područjima prerasla u priliku. S druge pak strane, Svjetska trgovinska organizacija WTO i njeni propisi bili su dodatni instrument pritiska. Iranski narod je razumio pritisak sankcija drugih zemalja, pri čemu je ostao gorak negativan dojam. Štetne poslijedice sankcija pretrpjela su i brojna europska poduzeća koja su morala u doba najžešće ekonomske krize primijeniti sankcije, a da nisu, mogla su imati veliku korist od 75-milijunskog iranskog tržišta. Trgovinska razmjena Irana s Europom prije embarga bila je 65 milijardi eura. Danas je trgovinska razmjena s Kinom veća od 40 milijardi eura. Došli su novi partneri, koji su nadomjestili stare. U lipnju 2013. u Iranu su održani predsjednički izbori na kojima je već u prvom krugu pobijedio Hassan Rohani s osvojenih 50,71% glasova, pri čemu je izlaznost bila 72,7%. Imajući u vidu kako je pobjeda Rohanija za mnoge bila iznenađenje, slažete li se da je ovo zapravo pobjeda demokratskog procesa u Iranu? Što je bilo odlučujuće za Rohanijevu pobjedu? Dr. Hassan Rohani uspio je na slobodnim, demokratskim izborima uz visoki odaziv građanstva, pobjediti na predsjedničkim izborima. Svojim narodnim sloganima koji su favorizirani tijekom izborne kampanje od većine glasača, dr. Rohani ponudio je vrlo jasne, logične i jednostavne poruke o svim pitanjima, osobito o pitanju nuklearnog prograna, o poboljšanju gospodarskih i diplomatskih odnosa s iranskim susjedima, kao i drugim zemljama. Naglasio je je potrebu obnove odnosa Irana i Zapada, osobito Europe, te izrazio želju za “rušenjem zida nepovjerenja” i za izgradnjom i uspostavom dijaloga sa svijetom. Kao cilj je imao ukidanje pogrešnih i nepravednih sankcija. Izrazio je spremnost Irana na razgovor sa Zapadom o iranskom pravu na nuklearni program. Jasno je izrazio svoj stav protiv bilo kakvog ekstremizma i terorizma u regiji. O situaciji u Siriji je izjavio da je političko rješenje najbolja opcija rješavanja krize te se založio za trenutni prekid vatre. Njegove ideje za poboljšanje gospodarske situacije kroz zapošljavanje i stvaranje uvjeta za ulaganje u proizvodne sektore te stabiliziranje tečaja i ojačavanje domaće valute trebale bi stvoriti pravo, pozitivno okruženje za poslovni napredak. Odmah nakon predsjedničkih izbora pojedini zapadni analitičari isticali su kako je Rohani reformator koji će Iran “odvesti u pravom smjeru”. Istovremeno, jedan ruski dužnosnik izjavio je kako će “Rohanijeva pobjeda zaustaviti američki vojni scenarij” protiv Irana. Tri mjeseca kasnije, nakon zasjedanja Generalne skupštine UN-a, došlo je do telefonskog razgovora između Baracka Obame i Hassana Rohanija, što je prvi direktni kontakt između američkog i iranskog predsjednika još od pobjede Islamske revolucije 1979. godine. Birači su ga podržali u prijedlogu pragmatičnih i realnih gospodarskih rješenja. Zbog različitih iskustava iz prošlosti dr. Rohani je prije realist nego reformist. Kao što je obećao, u svojih prvih 100 dana uspio je razgovarati sa zemljama grupe P5+1 u Ženevi te postići rezultat. Na marginama sastanka UN-a u New Yorku susreo se s mnogim čelnicima država, dok je na Obamin zahtjev s njim kratko telefonski razgovarao.

Rat u Siriji i bliskoistočno bure baruta
Početkom 2011. godine širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka počela su revolucionarna događanja koja su u medijima i nekim političkim krugovima nazvana “arapsko proljeće”. Tri godine kasnije, zbog krvoprolića i brutalnog rata u Siriji, ekonomske nestabilnosti, političkih previranja i sigurnosnog kaosa u postrevolucionarnim zemljama, mnogi smatraju da se radi o “arapskom sumraku”. Kakva su Vaša razmišljanja o događanjima u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji i drugim zemljama? Bliski istok se redefinira. Događanja na Bliskom istoku su, nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, najvažnija zbivanja u suvremenoj povjesti. Međutim, nijedan proces nije dostigao značajnu fazu, niti došao do izražaja. Poslije svih ovih promjena situacija u regiji je drugačija. Čini se da je primarni cilj naroda Sjeverne Afrike i Bliskog istoka bio povjesna želja da bez prisutnosti stranih vlada kreiraju svoje društvo i svoju sudbinu. Taj primarni cilj je legitiman i svet, a ostvaren je u Iranu gdje je narod kreirao svoju sudbinu, bez prisutnosti i mješanja vanjskih sila. Kada bi se problemi zemalja u regiji rješavali u tim uvjetima, bez miješanja izvana, to bi donijelo trajni stabilni mir. Ali, to je samo želja. IR Iran je od početka podržavala sve legitimne i opravdane želje naroda Sjeverne Afrike, te je sa zanimanjem pratila i prati sve događaje na tom području. Smatramo da je unutarnji mir i stabilnost ovih zemalja najvažniji. Smjer razvoja situacije ne bi smio biti u smjeru koristi za neprijatelja, pogotovo cionističkog režima. Sudjelovanje naroda u kreiranju sudbine na demokratski način je nacionalni kapital svake zemlje. Zabrinuti smo zbog preusmjeravanja ovakvih događaja na nasilne i militantne oblike. Njima je potrebno da postignu nacionalni koncenzus. Naravno, svaka sredina je drugačija. Nije jedna formula ili rješenje prikladno za sve zemlje. Došlo je do promjena u nekim zemljama, osnovane su nove Vlade, ali proces nije završen i nastavlja se. Zato treba biti svjestan i znati da neprijatelj preusmjerava tokove promjena u krivom smjeru. Na žalost, neke arapske zemlje na te promjene gledaju plemenski, šalju financijsku pomoć, oružje i svoje snage, te se mješaju u unutarnje poslove druge zemlje. U nekim zemljama podržavaju Vlade, a u nekim zemljama podržavaju terorističke grupacije. Ova situacija je dobro poznata zapadnim i europskim zemljama, ali radi svojih interesa imaju dvostruke standarde. Npr. potpuno podržavaju protuvladine demonstracije sirijskog naroda, ali u Bahreinu su podržavali Vladu koja je represivno djelovala protiv naroda.

PROSINAC 2013.

27

INTERVJU

Saudijska Arabija bi morala iskoristiti svoj položaj da ujedini islamski Ummet i od toga bi muslimanski svijet imao koristi. Arapske i islamske zemlje od nje to očekuju. Ali, njezini kapaciteti sputani su plemenskim pogledom na stvari i koncentriranjem na vjerske razlike. Ne može se, s jedne strane, svijet tretirati po principu “takfira”, a s druge strane, htjeti biti centar vjerskog dijalog. Na žalost, bilo da se radi o Bahreinu, bilo da se radi o Siriji, politika Saudijske Arabije ih vodi u propast. Dakako, suradnja Irana i Saudijske Arabije, uz Egipat, Tursku i Irak, zasigurno bi imala veliki utjecaj na stabilnost muslimanskog svijeta, kao i stabilnost u regiji.
U Siriji je situacija potpuno drugačija. Trenutno više od 80 terorističkih grupa, od kojih je većina povezana s Al-Qa'edom, ušli su iz drugih zemalja u Siriju, ratuju protiv službene vlasti, protiv Kurda, protiv vjerskih manjina, npr. kršćana. IR Iran, za razliku od SAD-a i nekih zemalja regije, ima ista stajališta prema promjenama u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji i Jemenu, te se protivi svakom vanjskom miješanju u unutarnje stvari. Iran inzistira na političkom rješenju i unutarnjem dijalogu, te podržava svaku političku inicijativu za rješavanje sirijske krize. Rat u Siriji traje skoro tri godine, od ožujka 2011. Prema nekim procjenama poginulo je oko 130.000 ljudi, a nekoliko milijuna je izbjeglo iz zemlje. Jedan od događaja koji može pomoći u presijecanju sirijskog gordijskog čvora je mirovna konferencija Ženeva II, koja bi trebala početi 22. siječnja 2014. Početkom godine u Siriji je počeo “rat unutar rata”, u kojemu doslovce svi ratuju protiv svih. Što bi Ženeva II trebala donijeti? Na žalost, situacija u Siriji je vrlo ozbiljna i složena. Mnogi nevini ljudi stradavaju svaki dan, a mnogi su ostali bez svojih domova, bez krova nad glavom. Svi se napori trebaju usmjeriti ka sprječavanju eskalacije sirijske krize. Prvenstveno bi trebalo postići da sve strane u sukobu prihvate prekid vatre i tako stvoriti uvjete za razgovore, moguće kompromise i pregovore. Ovim sukobom došlo je do povećane opasnosti od ekstremizma i terorizma u regiji. Na žalost, terorizam i ekstremizam su fenomen koji ne poznaje granice i postao je velika prijetnja, ne samo regiji, nego i svijetu. Bilo je potrebno da svi najutjecajni faktori budu pozvani na zasjedanje o Siriji, na mirovnu konferenciju Ženeva II. IR Iran podržava mir u Siriji, zalaže se za primirje radi iznalaženja rješenja, zaštitu naroda i konačno zaustavljanje ubijanja i rata. Na žalost, neke zemlje podržavaju rat i terorističke skupine koje iz cijelog svijeta pozivaju u Siriju. Uz financijsku pomoć i oružje šalju im skupine, uglavnom povezane s Al-Qa'edom. Pitanje o kojem se prije svega treba raspravljati na zasjedanju o Siriji, na Ženevi II, jeste povlačenje ekstremističkih skupina koje osim o mržnji, osveti i ubijenju ne misle ni na što drugo i samo prate svjetske sektaške sukobe, što neme nikakve veze s islamom. Islam je vjera milosrđa i suosjećanja, a islamska suosjećajnost i dobrota su vrijednosti uz koje bismo svi mogli trajno živjeti zajedno, s arapskim i nearapskim društvima. Predsjednik Hassan Rohani je nedavno izjavio kako Ženeva II treba pronaći pravo rješenje za sukob u Siriji, a ne da postane samo “predstava pregovaranja”. Postoji li u međunarodnoj zajednici iskrena dobra volja da se postigne održivo mirovno rješenje za Siriju? Tokom 2013. dosta se govorilo o podjeli, balkanizaciji Sirije. Kome nije u interesu jaka, jedinstvena i mirna Sirija? Iranski napori po ovom pitanju usmjereni su na jačanje i reformu za postizanje jedinstva u Siriji i da se obje strane suzdrže od nasilja. Poziva se sirijska vlada da surađuje s međunarodnom zajednicom na održavanju slobodnih i poštenih izbora za demokratsku Siriju, a to je moguće samo kroz politički dijalog, kao jedini način za rješavanje problema u zemlji. Neke zemlje koje podržavaju selefijske skupine i Al-Qa'edu, pokušavaju Siriju gurnuti u balkanskom smjeru rješavanja konflikta i teritorijalno je rascjepati, ali malo je vjerojatno da će postići svoje ciljeve. U ovome trenutku vrlo je izvjesno da na konferenciji Ženeva II neće sudjelovati dužnosnici IR Iran, iako se radi o jednoj od najznačajnijih zemlja u tom dijelu svijeta. Može li doći do kvalitetnog mirovnog sporazuma i njene implementacije na terenu bez aktivnog učešća Irana? Prije nekoliko dana Ban Ki-moon, glavni tajnik UN-a, na mirovnu konferenciju Ženeva II službeno je pozvao IR Iran, da bi poziv povukao samo dan prije početka konferencije. Osim što narušava jednu generalnu sliku o osobi i funkciji generalnog tajnika, taj potez je dokaz da se pod pritiskom neke ili nekih zemalja mijenjaju već donesene odluke. Međutim, mi podržavamo mirovne pregovore između svih strana. Oni su dobrodošli i nadamo se da će dovesti do prekida vatre. Ono što treba reći i napomenuti jeste da bi neke zemlje, koje šalju financijaka sredstva i oružje terorističkim skupinama u Siriji, trebale napustiti konferenciju jer im tamo nije mjesto. Jedini legalni predstavnik Sirije je službena sirijska vlast koja ima i službeni status u Ujedinjenim narodima. Naša je procjena da je sirijska službena vlast još uvijek superiorna. Predsjednik Bashar al-Assad ima podršku kršćanske zajednice, alavita, nacionalnih manjina i vjerskih zajednica, a podržavaju ga i značajni poslovni subjekti. Smatramo da bi slobodni demokratski izbori bili najbolje rješenje za Siriju, što podržavamo s obavezom poštivanja rezultata. Velika opasnost Siriji prijeti od dolaska ekstremista i terorista na vlast. To bi značilo da bi vladali talibanski principi i nikakvo se dobro ne bi moglo prognozirati niti za Siriju, niti za regiju. Bliski istok i Srednja Azija postali su svojevrsno bure baruta čija bi eksplozija mogla dovesti do najcrnjeg scenarija ne samo za

28

PREPORODOV JOURNAL 158

INTERVJU
narode koji žive na tim prostorima. Progon kršćana u Egiptu i Siriji, širenje unutarmuslimanskog sukoba između sunita i šijita, potenciranje sektaških podjela, prelazak sirijskog sukoba na teritorije Libanona i Iraka, jačanje ogranaka Al-Qa'ede i daljnja destabilizacija Kavkaza mogli bi dovesti do rata nesagledivih razmjera. Jedna od ključnih komponenti za suzbijanje takvog scenarija je popravljanju odnosa između Irana i susjednih zemlja, osobito Saudijske Arabije. S druge strane, nedavno je sarajevski profesor Mustafa Spahić izjavio da muslimani međusobno ratuju “Kur’anom protiv Kur’ana (u smislu interpretacije), sunetom protiv suneta, hadisom protiv hadisa, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba”. Nakon krvavog početka 2014. godine u Siriji, dodao bih i – “mudžahidom protiv mudžahida”. Možda je ovo suviše crna interpretacija situacije, ali imate li Vi kakvo svjetlije i optimističnije viđenje stanja Ummeta? Saudijska Arabija bi morala iskoristiti svoj položaj da ujedini islamski Ummet i od toga bi muslimanski svijet imao koristi. Arapske i islamske zemlje od nje to očekuju. Ali, njezini kapaciteti sputani su plemenskim pogledom na stvari i koncentriranjem na vjerske razlike. Ne može se, s jedne strane, svijet tretirati po principu “takfira”, a s druge strane htjeti biti centar vjerskog dijalog. Na žalost, bilo da se radi o Bahreinu, bilo da se radi o Siriji, politika Saudijske Arabije ih vodi u propast. Dakako, suradnja Irana i Saudijske Arabije, uz Egipat, Tursku i Irak, zasigurno bi imala veliki utjecaj na stabilnost muslimanskog svijeta, kao i stabilnost u regiji. Srećom, Vlada Iraka, desetljeće nakon pada Saddama Husseina i krvave agresije, bilježi prve uspjehe, uspješno prevladava unutarnjo-političku situaciju, konsolidira demokratski sustav u zemlji s nadom u postizanje bolje ekonomske situacije. Neprijatelji ove zemlje nastoje je i dalje destabilizirati. Terorističke skupine povezane s Al-Qa'edom, razmještene po zemlji, šire nesigurnost. No, sadašnja Vlada Iraka ima podršku građana. Budući da sada upravlja svojom zemljom, politička stabilnost i sigurnost Iraka imat će pozitivan efekt na stanje u cijeloj regiji. Iran se veseli obnovi i razvoju Iraka i u tome mu želi pomoći. treba vremena i puno više truda. U toku su napori na oživljavanju i promicanju gospodarske suradnje. Nedavno je gospodarska delegacija značajnih hrvatskih poduzeća s gospodinom Stjepanom Mesićem, bivšim predsjednikom Republike Hrvatske, posjetila IR Iran. Vođeni su dobri i konstruktivni razgovori. Nedavno je puštena u rad tvornica duhanskih proizvoda koja je nastala kao rezultat suradnje s Tvornicom duhana Rovinj, što je primjer dobre suradnje. Iran i Hrvatska imaji mnogo toga zajedničkog pa je međusobno razumijevanje i poštovanje jedan od značajnih faktora. Građani dviju zemalja iskazuju iznimno zanimanje za književnost, poeziju, glazbu, film i općenito umjetnost. Sport je također jaka poveznica. Hrvatski treneri su cijenjeni i popularni u Iranu. Sve su to potencijalni ambasadori koji pomažu razvoju odnosa i prijateljstva. Poznato je da je Iran dao najveću podršku Bošnjacima za vrijeme rata u BiH od 1992.-1995., prema mnogima i odlučujuću. Na tisuće tona vojne opreme stiglo je do jedinica Armije BiH bez ikakvog uvjetovanja. I još mnogo čega drugog… Prije nekoliko godina BiH je prigodom glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a glasala za sankcije Iranu. S druge strane, među bosanskim muslimanima jačaju elementi koji šire netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo, prema šijitima i Iranu. S obzirom na dugogodišnje bratske odnose, inspiraciju i nadahnuće koju su rahmetli Alija Izetbegović i pripadnici Mladih muslimana imali zbog Iranske islamske revolucije, nesebičnu pomoć u najtežim trenutcima za bošnjački narod – da li Vas i kolege diplomate takvi postupci vrijeđaju? Imate li razumijevanje i za takve postupke? Odnosi Irana i Bosne i Hercegovine bazirani su na prijateljstvu i vjeri. Od prvih dana sukoba na Balkanu, pogotovo od napada na Sarajevo i masakra nedužnih ljudi, mladi Iranci su čuli njihov glas i kao ljudi, kao muslimani, podržali su ih. Napisane su brojne knjige sjećanja na ta vremena o međuljudskim vezama. Uspostavljene su veze među ljudima i izvan službenih relacija dviju zemalja koje su uspostavile diplomatske odnose. Srećom, dobri ljudi Bosne sjećaju su i podsjećaju na dobro koje je Iran dao. U teškim vremenima, prema svojim mogućnostima i iskustvu pružili su pomoć Mladim muslimanima. Tako stvorene veze su duboke i pamte se s poštovanjem. IR Iran je pružila pomoć svojoj braći Bošnjacima iz ljubavi, bez ikakvog interesa. Mi dobro razumijemo sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini i njezinu strukturu. Tako da razumijemo i glas potpore Rezoluciji UN-a koji, iako nije čin prijateljstva, neće značajno narušiti niti naštetiti prijateljskim odnosima dviju zemalja. Zalagat ćemo se i dalje za suradnju dviju zemalja u svim aspektima i to jedan od glavnih principa vanjske politike IR Iran. Mi razumijemo da unutarnja situacija u BiH nije prikladna, postoje mnogi problemi kao što je nedostatak koordinacije. To sputava njihovu Vladu. Potrebne su ustavne reforme. Odnosi Bošnjaka i Iranaca su dobri svugdje, a mala razmimoilaženja su normalna. Potrebno je primjetiti da su u zadnje vrijeme neke selefijske skupine postale brojnije u BiH. Njihovo djelovanje je uzrok nekih provokacija protiv muslimana šija, ali i drugih neistomišljenika, a glavni cilj im je razviti klimu nasilja. Dok vlasti u BiH nastoje ustrajati na približavanju strukturama Europske unije, ovakvi pokreti bi ih mogli jako puno koštati. Smatram da Sarajevo kao centar treba ustrajati na međuvjerskom dijalogu i interakciji među vjerama, vjerskim i nacionalnim manjinama. Ne smije dati prostora uskom tumačenju islama koje dolazi iz selefijskih centara, a koje je opasno kako za muslimanska, tako i za nemuslimanska društva. q

Odnosi IR Iran s Hrvatskom i BiH
Nalazite se na kraju četverogodišnjeg ambasadorskog mandata u Hrvatskoj. Kakvi su Vam utisci? Kako procjenjujete odnose između Zagreba i Teherana? U travnju 1992., kao prva azijska i muslimanska zemlja, Islamska Republika Iran je u isto vrijeme priznala nove dvije neovisne države – Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. U listopadu 1992., nakon što je otvoreno veleposlanstvo, stigao je i prvi veleposlanik IR Irana u Hrvatsku. Kada smo u Hrvatskoj 2012. godine obilježavali 20 godina od uspostave diplomatskih odnosa, IR Iran je bila domaćin skupa Pokreta nesvrstanih. Sa zadovoljstvom mogu reći da među dvjema zemljama vladaju dobri i prijateljski odnosi bazirani na međusobnom poštovanju i razumijevanju, i kao takvi se kontinuirano razvijaju. Dobra je međuparlamentarna suradnja dviju zemalja i česta je razmjena posjeta parlamentarnih delegacija. Nedavno je u službenoj posjeti Hrvatskoj boravio predsjednik Parlamenta IR Irana, dr. Ali Laridžani. Na kulturnom planu bilježimo također značajnu suradnju imajući u vidu već tradicionalan tjedan iranskog filma, razne izložbe, likovne, kaligrafske, radionice, gostovanja muzičkih skupina, izložbe rukotvorina i slično, koje se organiziraju svake godine kako u Zagrebu, tako i u drugim gradovima. U gospodarskoj sferi, s obziro na potencijale, ne bilježimo spomena vrijedne aktivnosti kao na drugim područjima, ali za to

PROSINAC 2013.

29

BOSANSKI BAROMETAR

NIŠTA OD “SEJDIĆ – FINCI”, SVAĐE MEĐU HDZ-OVIMA

Raguž najavio razlaz s HDZ-om
Tračak nade u dogovor o ustavnim promjenama u BiH pojavio se kada je poslije više od 16 sati pregovora u 4,00 sati ujutro 3. prosinca 2013. završen sastanak bosanskohercegovačkih lidera u Pragu. Komesar Europske unije za proširenje Štefan Fuele rekao je da je ostvaren pozitivan napredak. “Drago mi je što su se lideri složili o sastavima i modelu izbora delegata u Dom naroda Parlamenta BiH”, rekao je Fuele. Postignut je i napredak u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH te je potrebno da lideri nastave sa naporima u iznalaženju rješenja za posljednji element izbora članova Predsjedništva BiH. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija izrazio je zadovoljstvo usuglašavanjem o modelu izbora za delegate Doma naroda. Član Predsjedništva BiH i zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović stava je da će se “za par dana postići rješenje i da će se krenuti put Bruxellesa na potpisivanje konačnog sporazuma”. “Dodatni mehanizam, da neće biti nametanja volje načelno je dogovoren i stvari su sada u cijelosti približene”, istakao je Izetbegović. Predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić rekao je da je napravljeno nekoliko velikih koraka i da je BiH sve bliže ispunjenju važne obveze prema EU. Na press-konferenciji se nisu pojavili Dragan Čović, Martin Raguž i Mladen Bosić, kao ni Milorad Dodik koji je ranije napustio sastanak. Čelni ljudi SDP-a, SBB-a, dvaju HDZ-ova, SDS-a, SNSD-a i SDA razgovarali su s predstavnicima EU najprije na zajedničkom, a potom u odvojenim susretima. Uniju su predstavljali komesar za proširenje Štefan Fuele, potpredsjednik Vlade Slovačke i ministar vanjskih poslova te zemlje Miroslav Lajčak te specijalni predstavnik EU u BiH Peter Sorensen. Radni ručak sa bh-političarima održao je i visoki američki diplomata Brian Jee Hoyt, u State Departmentu zadužen za Jugoistočnu Europu. Ova činjenica tumači se i kao izvjesni zaokret. Sjedinjene Države do sada su bile po strani i posredno podržavale aktivnosti EU na postizanju dogovora u slučaju “Sejdić – Finci”. Nakon sastanka s liderima stranaka iz BiH, Hoyt je otputovao iz Praga.
Ljubiću “nečastan otpust”?
Već 17. prosinca 2013. zasjedalo je Predsjedništvo HNS-a BiH, a jedan od zaključaka bio je taj da su “nazočni članovi Predsjedništva HNS-a BiH iskazali spremnost zajednički nastupiti na sljedećim izborima”. No predsjednik HDZ 1990. Martin Raguž ne dijeli ovaj stav kao ni predsjednik DC-a Antonio Matešković. Naime, bivši predsjednik HDZ 1990. Božo Ljubić je još uvijek predsjednik Glavnog vijeća HNS-a te svoju dužnost nije ustupio novom predsjedniku stranke, iako Ljubić nije ni član Predsjedništva HDZ 1990. Na sjednici je analiziran rad Glavnog vijeća HNS-a BiH i donesen je zaključak da i dalje treba unaprjeđivati rad Predsjedništva i Glavnog vijeća HNS-a BiH, sukladno dokumentima donesenim na posljednjem Saboru HNS-a BiH. Također, nazočni članovi Predsjedništva HNS-a BiH, kako je priopćeno, iskazali su spremnost zajednički nastupiti na sljedećim izborima, a o ovoj temi će se i raspravljati na sljedećoj sjednici te razmatrati moguće modele zajedničkog nastupa stranaka HNS-a BiH na sljedećim izborima. “Nisam bio na današnjoj sjednici Predsjedništva HNS-a i jedino što mogu kazati je da je ovo pokušaj prejudiciranja odluke prije bilo kakve rasprave o budućnosti HNS-a, a koju smo inicirali. Kakav je moj stav po ovom pitanju jasno sam kazao u pismu koje sam uputio predsjedniku HDZ-a BiH”, komentirao je Raguž.

Dodiku dosadno čekati
Serija zajedničkih, pa potom odvojenih sastanaka trajala je satima. No, negdje oko 21 sat skup je napustio predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. “Suštinski gledano, ostaje da se izabere model za izbore u Federaciji. Očigledno je da dogovora nema i ovdje se nešto pokušava uraditi, meni to nije jasno, ja ne želim sudjelovati u gluhim i bezveznim sastancima kao što je danas ovaj. Evidentno je da je priprema sastanka bila nikakva i da je ovo bilo samo još jedno paradiranje i poziranje koje ne daje nikakve konkretne rezultate”, rekao je Dodik. Predsjednik SDS-a Mladen Bosić nije mu se, međutim, pridružio. Tokom maratonskih pregovora koplja su se najviše lomila u vezi s načinom izbora delegata u Dom naroda državnog Parlamenta. Na sastanku u sjedištu Ministarstva vanjskih poslova Češke najprije se razmatralo pitanje izbora predstavnika nacionalnih manjina u Dom naroda kroz klub ostalih, ali i način biranja članova državnog Predsjedništva. Dogovoreno je da se članovi Predsjedništva biraju na izravnim izborima te da se biraju modelom plutajuće većine kroz pet županija. Istodobno s time, otvoreni su i razgovori oko izbora predstavnika manjinskih naroda u Domu naroda, njihove pozicije, kao i sustava odlučivanja.
Božo Ljubić Iako je Središnji odbor HDZ 1990. odlučio kako stavove i interese stranke u HNS-u može zastupati samo njen predsjednik, u ovom slučaju Martin Raguž, Ljubić svoj mandat nije ustupio novom predsjedniku te su vrlo upitni i zaključci koje najviše tijelo HNS-a donese s nelegitimnim predstavnikom HDZ 1990. Također, ovoj sjednici Predsjedništva HNS-a BiH nije nazočio i predsjednik Demokratskog centra Toni Matešković. “Nisam htio biti na sjednici Predsjedništva HNS-a jer smatram da najjače stranke, HDZ BiH i HDZ 1990., moraju raščistiti međusobne odnose. Smatram da se mi, kao manje stranke članice HNS-a, ne trebamo uplitati u njihove međusobne odnose i sukobe. Također, današnje zaključke ne smatram obvezujućim te smatram da sve odluke, pa tako i o eventualnom zajedničkom izlasku na izbore, treba donositi konsenzusom, sukladno Deklaraciji i Rezoluciji koje su također donesene konsenzusom svih stranaka članica HNS-a kako ne bi došlo do urušavanja ove institucije. Stoga, nisam vidio nikakvog smisla da danas budem prisutan”, rekao je Matešković. Kako su naveli neki hrvatski portali u BiH, Božo Ljubić uskoro bi mogao imati “nečastan otpust” iz HDZ 1990, doduše, manje grub nego što je imao 2005. iz HDZ BiH, kada je, bez ikakve procedure, iz te stranke isključen zajedno s Martinom Ragužem i Josipom Merdžom. q

30

PREPORODOV JOURNAL 158

BOSANSKI BAROMETAR

Štefan Fuele SDP, SBB i SDA inzistiraju da predstavnici manjina imaju praktično poziciju četvrtog konstitutivnog naroda, odnosno da praktično postanu narod s odrednicom “ostali”, dok se predstavnici SDS, SNSD i dva HDZ-a s time ne slažu. To ponajprije stoga, smatraju potonji, jer se do sada potvrdilo kako su bošnjački političari zlorabili poziciju manjina, odnosno “ostalih”, a često su se upravo Bošnjaci izjašnjavali Bosancima, Hercegovcima i na taj način preuzimali konce vlasti u svoje ruke. Upravo je to slučaj u Federaciji BiH gdje klub ostalih ustvari u najvećem broju čine Bošnjaci koji su se preko noći drukčije deklarirali. U drugome dijelu razgovora teme su bile vitalni nacionalni interes unutar Doma naroda, ali i matematička jamstva koje traže hrvatske političke stranke u pogledu izbora članova državnog vrha. Hrvatski političari iz oba HDZ-a inzistiraju na snažnoj nacionalnoj zaštiti upravo stoga jer su dva zadnja izborna ciklusa, kako to oni tumače, bošnjačke stranke poništile izbornu volju Hrvata i tako produbile međusobno nepovjerenje. Šef slovačke diplomacije Lajčak rekao je da bez rješenja “Sejdić – Finci” nema članstva u EU. “Nema gore sankcije od toga. Srbija je našla rješenje za pitanje Kosova. Nitko mi ne može reći da je pitanje 'Sejdić - Finci' teže od pitanja Kosova”, rekao je Lajčak. Međutim, iako je izgledalo optimistično, do kraja godine ništa se posebno nije desilo. Ali zato jeste u odnosima dvaju HDZ-ova.

Martin Raguž, predsjednik HDZ 1990. uspostavi Vlade Federacije BiH u koju su vodeće bošnjačke stranke SDP BiH i SDA za saveznike pozvale HSP BiH i NSRZB, stranke s malom potporom Hrvata. I dosad je između HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. dolazilo do problema zbog nepoštivanja sporazuma, no najava smjene premijera Rimca stvorila je kritičnu masu za raskid te suradnje. Već slijedeći tjedan Predsjedništvo HDZ-a 1990. odlučilo je poslati svojevrstan uvjet za nastavak suradnje unutar HNS-a, napose oko eventualnog zajedničkog nastupa s drugim hrvatskim strankama na predstojećim općim izborima te je na sjednici više sudionika zatražilo od predsjednika Glavnog vijeća HNS-a Bože Ljubića da podnese ostavku i ne sudjeluje u radu toga tijela. Istodobno, Ljubić je snažni zagovornik zajedničkog nastupa na izborima kao skupine 11 hrvatskih stranaka iz HNS-a, što je otvoreno iznio kolegama i u čemu ga dio njih podržava. Međutim, veći broj članova Predsjedništva HDZ-a 1990., a u tome prednjače Nediljko Rimac, Jozo Ivančević, Boro Krišto, energično se protive zajedničkoj listi na izborima u listopadu 2014. godine, prije svega s HDZ-om BiH. To, pak, uključuje i drugih desetak stranaka HNS-a. Dokaz da se s HDZ-om više ne može bio je epilog Skupštine u Livnu, no Ljubić je istaknuo kako hrvatske stranke trebaju ići na izbore na zajedničkoj listi zbog rješavanja hrvatskog pitanja, tvrdeći da će se “u suprotnom otvoriti mogućnost da se na vlast ponovno dovedu nelegitimni politički predstavnici”. Nakon žešće rasprave Ljubić je, nakon što je iznio svoja stajališta, napustio sjednicu Predsjedništva. Predsjednik HDZ-a 1990. Martin Raguž je medijima u stanci sjednice, koja je potrajala više od pet sati, rekao kako ova stranka traži dodatno vrijeme za dogovaranje i reformu HNS-a. “Mi zahtijevamo temeljitu reformu HNS-a, da to bude krovna nacionalna institucija koja će biti otvorena ne samo za neke političke stranke, nego za sve koji imaju legitimitet. Ovisno o ishodu te reforme s obzirom na naše zahtjeve, ako to bude išlo pozitivnim smjerom, mi ćemo se odrediti oko zajedničkog djelovanja. Ako toga ne bude, mi smo jasno rekli da nastupamo kao samostalan politički subjekt, iako nam je želja da izgradimo jednu političku organizaciju poput HNS-a”, rekao je Raguž. Neki hrvatski portali u BiH smatraju da bi se HNS čak mogao i raspasti. Dva HDZ-a koja se u osnovi ne podnose od samo raskola stvorili su savez jer su znali da će biti isključeni iz vlasti nakon izbora 2010. ukoliko SDP dođe na vlast. Cijelo su ovo vrijeme usko surađivali, “Devedesetka” je praktično bila vazal Čovićevom HDZ-u sve do momenta kada je sa čela HDZ-a 1990. otišao Božo Ljubić, a za novog predsjednika je izabran dugo marginalizirani Martin Raguž. Uskoro ćemo saznati kako će se ove dvije stranke ponašati u predstojećoj izbornoj kombinatorici. q Edis FELIĆ

HNS pred raspadom
Puklo je kad je u Livanjskom kantonu 7. prosinca 2013. smijenjen kantonalni premijer Nediljko Rimac iz redova HDZ-a 1990. Njega je smijenio HDZ zajedno s SDP-om, SDA-om, Lijanovićima i SNSD-om, što je izazvalo reakcije u toj stranci. Predsjednik HDZ 1990. Martin Raguž najavio je raskid stranačkog sporazuma s HDZ BiH te izlazak iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u BiH kojega čini više hrvatskih stranaka. Prije toga Raguž je zaprijetio da će HDZ 1990. najvjerojatnije izići iz vlasti u svim županijama gdje zajedno s HDZ-om BiH čine vlast ukoliko bude smijenjen premijer Rimac. No to Dragana Čovića nije pokolebalo. Raguž je optužio HDZ da ruši načela HNS-a u BiH jer su najavili stvaranje koalicije s Narodnom strankom Radom za boljitak (NSRzB) koju predvode braća Lijanovići. “Budući se ide u zakazivanje skupštine sa strankama koje nisu članice HNS-a i to protiv stranke koja jeste članica, grubo se krše načela te institucije. Za taj pristup HDZ 1990. nije odgovoran, već oni koji pokreću taj postupak”, istaknuo je Raguž. Bivši premijer Rimac, koji je i predsjednik Glavnog odbora HDZa 1990., ocijenio je suradnju s HDZ BiH farsom, dok je za HNS naveo kako je sredstvo kojim manipulira HDZ BiH. Inače, dva HDZ-a su potpisala sporazum o suradnji 2010. protiveći se, kako su navodili,

PROSINAC 2013.

31

BOSANSKI BAROMETAR

TOMAŠICA: PREPREKA MEĐUETNIČKOM POVJERENJU ILI PRILIKA ZA DIJALOG?

Mjesto bošnjačkog holokausta
U Bosni i Hercegovini je u septembru 2013. godine otkrivena masovna grobnica Tomašica, vjerovatno jedna od najvećih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Strašna jama koja se prostire na površini od nekoliko kilometara je locirana u blizini grada Prijedora, a sumnja se da u njoj ima više od 1.000 tijela, od čega je oko 300 kompletnih. Ova masovna grobnica je sigurno jedan od najvećih i najsigurnijih dokaza i pokazatelja razmjera zločina koji su izvršeni nad nesrpskim, a posebno bošnjačkim narodom tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Tomašica je, nažalost, dokaz brutalne i divljačke nehumanosti i barbarizma koji je zadesio Bošnjake, i to u samom srcu Evrope krajem 20. vijeka, na samom vrhuncu globalne demokratičnosti o kojoj je zapadni svijet naširoko pisao i zborio. Tomašica je probudila mnoge uspavane duše u BiH, ali i u svijetu, i jasno im pokazala do koje mjere ljudske duše mogu biti zle i svirepe, a posebno kada vješto znaju kriti svoj zločin i “svježu krv”! Ako se ima u vidu razmjer barbarizma oličenog u masovnoj grobnici Tomašica, može se postaviti jedno logično, ali i historijsko pitanje: hoće li Tomašica biti jedna u nizu prepreka međuetničkom povjerenju i izgradnji normalne i demokratske države te zdravog i civiliziranog društva i dobronamjernih individua ili će, pak, biti historijska prilika za dijalog u kojem će se žrtva i zločinac iskreno pogledati u oči i pokušati krenuti dalje u budućnost?

Najveća masovna grobnica u BiH
Dvorana Šejkovača u blizini Sanskog Mosta u ovom trenutku je zasigurno najtužnije mjesto u Evropi jer su tu dopremaju posmrtni ostaci žrtava pronađenih u masovnoj grobnici u rudniku Tomašica – zasad nesumnjivo najvećoj masovnoj grobnici pronađenoj u BiH – gdje je do sada otkriveno više od 430 žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, od čega je 275 kompletnih tijela. Jama u Tomašici je bila skrivena vještačkim nasipima zemlje od nekoliko metara, a prema prikupljenim dokazima, u njoj su tijela žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Prijedora i okoline, koje su u ljeto 1992. godine ubile snage Vojske Republike Srpske. Slike užasa iz Tomašice obišle su cijeli svijet i iznova ga zapanjile razmjerima zločina koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini tokom rata u toj zemlji. Osim tijela žrtava, često su iz zemlje predstavnici Instituta za nestale osobe vadili i njihove privatne stvari poput satova, obuće, odjeće, upaljača, kutija za naočale te ličnih dokumenata, što donekle olakšava mučni posao identifikacije posmrtnih ostataka. Prostor u kojem se vrši ekshumacija prostire se na više od 3.000 metara, a istražitelji ga još šire. Svakodnevno bude pronađeno 10-ak novih posmrtnih ostataka te se očekuje i pronalazak mještana Zecova, prijedorskog sela u kojemu su snage Vojske RS-a ubile 17 djece i 15 žena. Iako je mnogima, a posebno porodicama žrtava koje su već ekshumirane u Tomašici, laknulo kada je otkrivena jama na tom području, ipak se moramo zapitati zašto se toliko duga moralo čekati da se pojavi neko i da kaže humanim glasom punim pokajanja i željom za mirom i dijalogom, da se ispod zemlje na tom mjestu kriju kosti izmasakriranih ljudi. Zar je tako teško priznati krivicu i zločin!? Zar je tako teško ubicama? U BiH je na sve strane još mno-

go takvih i sličnih Tomašica za koje vjerovatno znaju mnogi, ali ne žele da kažu istinu i da tako grade mir i povjerenje sa svojim komšijama protiv kojih su činili najsvirepije zločine. Obzirom da se na Tomašicu čekalo više od 20 godina, ne možemo a da se ne zapitamo, zar je tako malo ljudi spremih da progovore o masovnim grobnicama koje se nalaze po cijeloj BiH? Navodno su žrtve ubijene tokom ljeta 1992. godine otkrivene u Tomašici zahvaljujući tačnoj informaciji “insajdera” iz Vojske RS-a. Hoće li se možda povećati broj takvih insajdera kako vrijeme prolazi i kako breme zločina postaje sve teže i okrutnije za njihove izvođače?

32

PREPORODOV JOURNAL 158

BOSANSKI BAROMETAR

Ignoriranje i relativiziranje razmjera brutalnosti zločina u RS-u
Žalosno je i ne previše nadobudno da se čak ne zna ni ime osobe koja je dala informacije o mjestu masovne grobnice u Tomašici jer srpski narod, kao kolektiv, još nije dostigao stepen humanosti i samokritičnosti da prizna zločine koji su počinjeni u ime tog naroda tokom 1990-ih i da se izvine svim nesrbima koji su najveće žrtve bosanskog rata. Ako u budućnosti bude više ljudi, na svim stranama, koji će kazati istinu onda se sa optimizmom može govoriti o izgradnji pomirenja i humanijeg bh. društva. Do tada bi bilo apsurdno govoriti i istinskom pomirenju kada i mala djeca znaju da je Bosna puna ljudi koji su ubijali, silovali, klali ili pak ljudi koji su spremni da na svaki način sakriju istinu o takvim zlodjelima koja su počinjena u samoj blizini njihovih domova. Isto tako, poražavajuće je da postoji i politički establišment u manjem bh. enitetu, Republici Srpskoj, koji ne želi da doprinese otkrivanju istine i izgradnji međuetničkog pomirenja. Naime, Tomašica se među političkim krugovima u RS-u, ili mudro ignoriše ili se pokušava relativizirati njen razmjer brutalnosti, prikazivanjem Srba kao jednakih žrtava rata u BiH. Samo rijetki glasovi iz Republike Srpske i među srpskim narodom progovaraju o Tomašici. Iako je Tomašica historijska lekcija za buduće mlade generacije, ipak ni ona nije zaustavila zagovornike politike koju su izvršavali osuđeni ratni zločinci, da rade sa novim alatima i nastave biti kreativni u potpunom negiranju žrtve i pravde. Znaju to i povratnici u Srebrenici koji su čuli pucanje i slavljeničku muziku koja je nedavno dočekala ubice njihovih najbližih. Da to nije stanje svijesti jednog sela na Drini, već ozbiljnog komada javnosti govore i mnogobrojni planirani događaji dočeka nekadašnjih srpskih ratnih komandanata i čelnika koji su nakon odslužene kazne izrečene u Hagu vratili se u BiH. Ovo je najbolji pokazatelj da među Srbima u BiH i 20 godina nakon zločina koje je vojska i paravojne trupe tog naroda počinili protiv Bošnjaka i Hrvata, ne postoji dovoljna kritička masa koja je svjesna bremena historijske odgovornosti svoje nacije i na tim osnovama voljna i odlučna da gradi dugotrajni mir i dijalog sa drugima i drugačijima.

No, najvjerovatnije da je likvidacija vršena na drugim mjestima pa su dovezeni na mjesto sadašnje grobnice”, pojasnio je Mašović. Nakon otkrivanja masovne grobnice na tom području, među prvima je u posjetu Tomašici došao i načelnik općine Prijedor Marko Pavić, koji je inače javnosti poznat kao negator zločina i genocida u Potkozarju i koji je najveću masovnu grobnicu, za koju se procjenjuje da je od 1993. godine krila između 800 i 900 leševa, nazvao “mjestom sahrane”. Da li pod pritiskom javnosti, Pavić je ipak došao na Tomašicu i preživjelim logorašima ponudio da općina plati troškove bagera koji za sada plaćaju porodice žrtava i da je izjavio sućut žrtvama. Njegova pomoć je odbijena jer je tu bilo malo iskrenosti i dobronamjernosti. Načelnik Prijedora i njegovo ponašanje je najbolji primjer mentaliteta većine bosanskih Srba koji još nisu spremni da priznaju zločin počinjen u ime njihovog naroda i koji na svakom koraku pokušavaju da relativiziraju počinjene zločine i da izjednače žrtvu i zločinca. A takva nehumana pragmatičnost vodi samo širenju mržnje i nepovjerenja među pripadnicima različitih nacija u BiH, što bi u konačnici moglo voditi ka novim tenzijama i sukobima u budućnosti.

Ko će odgovarati za sistemski zločin nad žrtvama Tomašice?
Bez obzira na razmjer počinjenih zločina postoji nada i mogućnost da se gradi pomirenje i povjerenje ako napadač i ubica priznaju svoju krivicu, godinama osjećaju stid i grižnju savjesti zbog toga i pokušavaju na svaki način da se iskupe za nepravdu koju su nanijeli žrtvama i njihovim porodicama i narodu kojem žrtve pripadaju. Možda je najbolji primjer za ovo odnos Njemačke i njenih građana prema pitanju holokausta i ubijanja Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Jevreja u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Prema nekim podacima, tokom holokausta je ubijeno oko šest miliona Jevreja. Međutim, kako bi donekle skinula breme odgovornosti sa svojih pleća, Njemačka je platila ratnu štetu porodicama žrtava holokausta. Naime, 2012. godine je postignut dogovor njemačkih vlasti i jevrejskih organizacija da će jevrejske žrtve nacista, koje nikada nisu primile kompenzaciju, odmah dobiti oko 2.500 eura, a oni koji su proveli najmanje tri mjeseca u koncentracionom logoru ili getu, ili su se skrivali šest mjeseci dobiće mjesečnu penziju od 300 eura, a kroz usluge kućne pomoći biće finansirano oko 100.000 ljudi. Pomenuti Sporazum su u novembru 2012. godine u Berlinu potpisali njemačko Ministarstvo finansija i jevrejska Organizacija za povratak jevrejske imovine (JČ), a predviđa pomoć žrtvama holokausta koje nikada nisu primile nadoknadu za svoje patnje. Riječ je uglavnom o ljudima koji žive u Istočnoj Evropi. Prema tom sporazumu, kompenzaciju će primiti dodatnih 80.000 žrtava holokausta iz Istočne Evrope. Organizacija za povratak jevrejske imovine saopćila je da je još živo oko pola miliona žrtava holokausta, i procjenjuje da će sporazum koštati Berlin oko 300 miliona dolara. Inače, na osnovu Luksemburškog sporazuma, potpisanog 10. septembra 1952. godine, tadašnja Zapadna Njemačka preuzela je odgovornost za nacistički genocid i platila više od tri milijarde maraka, odnosno oko 1,5 milijardi eura, državi Izrael i organizaciji JČ. Njemačka je do sada platila oko 70 milijardi dolara preživjelima holokausta i programima pomoći preživjelih. Ipak, u slučaju Bosne i genocida i zločina počinjenim nad Bošnjacima i Hrvatima od strane Srba, niko nikome nije novčano plaćao odštetu u obliku kompenzacije. Štaviše, i u slučaju Srebrenice Međunarodni sud pravde donio je presudu da Srbija nije kriva za masovna ubijanja u Srebrenici. Presuđeno je da Srbija nije spriječila pokolj. Sud smatra da

“Zavjet šutnje” dug više od 20 godina
Edin Ramulić iz Udruženja “Izvor” nada se da bi u grobnici u mjestu Tomašica moglo biti do 1.000 osoba, “jer mi u Prijedoru tražimo još 1.200 nestalih”. “Ali, to je samo naša nada. Vjerujem da će se nakon otkrivanja ove grobnice upotpuniti mozaik stradanja u Prijedoru i da će se vidjeti jasne konture zločinačkog poduhvata, pa i genocida koji je počinjen u Prijedoru. Nevjerovatan je taj zavjet šutnje koji je toliko dugo trajao, jer je u blizini grobnice cijelo naselje. Na tom mjestu se igraju djeca, ljudi šetaju ... Teško je sve ovo shvatiti'”', rekao je Ramulić. Mujo Begić, šef bihaćkog odjela Instituta za nestale osobe BiH rekao je da je masovna grobnica bila sakrivena vještačkim nasipima zemlje, a detaljnim kopanjem otkriven je čitav sloj tla, od nekoliko metara, sastavljen od nagomilanih posmrtnih ostataka. Begić je istakao da su prva tijela pronađena na sedam metara dubine. Također, radi se o primarnoj masovnoj grobnici. Tijela žrtava su dovožena sa različitih područja, poput Čarakova, Rizvanovića, Kozarca i tako dalje, i zakopavana u tu masovnu grobnicu. Direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović je kazao da su žrtve najvjerovatnije logoraši iz prijedorskih koncentracionih logora Keraterm i Trnopolje. Mašović je istakao da su tijela žrtava kompletna i nalaze se na velikoj dubini. “Čak se ne radi o potpuno skeletiziranim tijelima, nego su djelomično prisutna i meka tkiva jer je tlo glinovito. Kod žrtava smo našli satove, nešto novčanica.

PROSINAC 2013.

33

BOSANSKI BAROMETAR

se genocid u Srebrenici ne može pripisati srpskim državnim organima, kazala je nakon presude predsjednica Međunarodnog suda pravde Rosalyn Higgins. Također je tada istakla da Srbija nije sudjelovala u tom zločinu pružajući sredstva i pomoć bosanskim Srbima u vrijeme kad se znalo da će njihove snage počiniti genocid. Ipak, Haški sud je odlučio da je Srbija kriva što nije spriječila genocid, na što je bila obavezna. U presudi je istaknuto da je zločin u Srebrenici bio otvoreni čin genocida. Sada se postavlja pitanje: ako su međunarodni sudovi tako očitovali prema genocidu u Srebrenici, gdje je na planski i sistemski način ubijeno više od 8.000 Bošnjaka, šta će biti sa Tomašicom, ko će odgovarati za sistemski zločin čije žrtve su završile u Tomašici?

Odgovornost Tužilaštva BiH
Haški tribunal smatra da je procesuiranje odgovornih za ratne zločine kod Prijedora odgovornost sudova u BiH i regiji. Predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron rekao je u intervjuu za Al Jazeeru da to očekuje od pravosuđa u Bosni i Hercegovini i regiji. U međuvremenu, potvrđeno je kako je predmet Tomašica u fokusu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koje u narednoj godini najavljuje više optužnica u predmetima ratnih zločina. Tužilaštvo BiH vodi više istraga za ratne zločine na području Prijedora uključujući i masovnu grobnicu u Tomašici. “U Tužiteljstvu BiH je odlučeno da se još jedan dodatni tužitelj pridoda radu na ovom predmetu vezanom za Tomašicu. Također, u narednom periodu će se intenzivirati aktivnosti na identifikaciji posmrtnih ostataka žrtava i uzimanju izjava svjedoka na okolnosti masovne grobnice u Tomašici”, ocijenio je glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić. Međutim, predstavnici žrtava, koji se nadaju da će Tomašica rasvijetliti sudbinu mnogih nestalih iz Prijedora, ne dijele optimizam Tužilaštva. Edin Ramulić objašnjava da cijela priča o Tomašici sporo dobija pravosudni epilog. “Tokom trajanja ekshumacija propust je bio da nije bilo niti jednog tužioca iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine koji bi, paralelno s iskopavanjem tijela, radio na istragama, privođenju onih koji su osumnjičeni. Ništa se nije dešavalo”, ističe Ramulić. S druge strane, mnogi bošnjački intelektualci i istraživači već sada tvrde da se ono što se desilo u Tomašici može nazvati genocidom, jer se radi o planskom ubijanju nesrba na jednom određenom području. Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca poručilo je da je Tomašica još jedan od brojnih dokaza da je nad nesrpskim, a posebno bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru, izvršen genocid. Avdo Huseinović, bosanskohercegovački publicista, novinar, istraživač i autor dokumentarnog filma “Prijedorska polja smrti”, čije je snimanje pri kraju, smatra da će Tomašica sigurno poslužiti kao dokaz za genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. “Mislim da će Tomašica biti dokaz u narednim suđenjima zločincima koji su bili umiješani u etničko čišćenje nesrba, posebno Bošnjaka u Prijedoru, kako bi se dokazalo da se na

tom području desio genocid u pravom smislu te riječi. Samo se bojim da će srpski političari uraditi sve da spriječe da se to desi”, rekao je Huseinović te napomenuo kako je razočaravujuće da ne postoji još nijedna presuda kojom se osuđuju zločinci koji su ubijali Bošnjake na tom terenu i na području Mataruškog brda. “Nemamo nijednu presudu za ubistva 1.800 ljudi u periodu od 20. do 25 jula 1993. godine na Mataruškom brdu, u selima Bišćani, Rizvanovići, Rakovćani, Čarakovo, Zecovi i Hambarine. Najveći broj tih ratnih zločinaca nije ni priveden pred lice pravde. U tim zločinima je učestvovalo preko 2.000 vojnika RS-a”, istakao je Huseinović. Vjeruje i da je Tužilaštvo BiH najodgovornije što Tomašica prije nije otkrivena i što nisu procesuirani oni koji su vršili zločine na tim područjima.

Neodgovorna uloga bošnjačkih političara
Emir Zlatar, generalni sekretar Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, izjavio je da je apsurdno da porodice žrtava plaćaju za ekshumaciju i otkopavanje tijela na Tomašici. “To je postala svakodnevnica u BiH gdje mnogi žele da se izjednače zločinci i žrtve. Moramo javnost upoznavati sa činjenicama. Tomašica je jedinstven slučaj u historiji ratovanja u svijetu jer se radi o masovnoj grobnici, koja je i sekundarna, tercijarna, a i sama brutalnost zločina govori sve”, rekao je Zlatar. Smatra da vlasti iz Sarajeva trebaju uraditi mnogo više kako bi pomogle oko iskopavanja tijela u Tomašici, jer je to državno pitanje, a ne samo pitanje porodica žrtava. “Sarajevo, koje bi trebalo da pomogne Tomašici, živi u konformizmu i nema solidarnosti prema Tomašici. Prijedor je zapostavljen, a u kvantitativnom smislu tamo su bili veći zločini od Srebrenice. Prijedorska regija je bila izložena zločinima na duži vremenski period”, kazao je Zlatar. Uistinu, vrlo je zabrinjavajuće da skoro nijedan političar iz reda Bošnjaka nije pokrenuo nikakvu inicijativu da se kazne zločinci koji su umiješani u sistemski holokaust u Prijedoru gdje je veliki broj tih žrtava završio u masovnoj grobnici u Tomašici. Do kada će bošnjački političari ovako važne stvari prepuštati sudbini bez ikakvog strateškog razmišljanja i pragmatičnog pristupa kojim bi pokazali da su ozbiljan, hrabar i relevantan faktor u regiji, ali i u Evropi? Ako Bošnjaci žele da ostvaruju napredak na svakom planu, onda moraju biti samokritični, ali i imati jasan i hrabar stav o svim značajnijim pitanjima u zemlji i svijetu. U današnjem globaliziranom svijetu svaki uspjeh potiče od strateškog razmišljanja, a takvo razmišljanje sigurno uključuje i isticanje Tomašice kao najveće masovne grobnice gdje su ukopani Bošnjaci kao najveće žrtve rata u Bosni. Bošnjaci trebaju imati saradnike na svim stranama i u svim narodima, ali sami se moraju boriti na putu dokazivanja istine – kako ne bi više nikada i nigdje doživjeli zločine kakav je upravo Tomašica. q Bedrudin BRLJAVAC

34

PREPORODOV JOURNAL 158

IZ SVIJETA

SJEVERNA AFRIKA I BLISKI ISTOK NA KRAJU 2013. GODINE

Kaos i terorizam
LIBIJA: Nema političke i sigurnosne stabilizacije zemlje
4. prosinca 2013. Libijska nacionalna skupština izglasala je prihvaćanje šerijatskog zakona kao osnove za sve pravne postupke u zemlji. Drugim riječima, od sada će šerijat, islamski zakonik, biti primijenjen na sve bankarske, kriminalne, financijske i druge slučajeve. “Islamski zakon je izvor zakonodavstva u Libiji. Sve državne institucije moraju to prihvatiti”, stoji u izjavi Nacionalne skupštine koja je objavljena nakon glasanja. Nije poznato kako će se krenuti s implementacijom i kojom brzinom, no istaknuto je kako će biti osnovano posebno državno tijelo koje će pregledati sve zakone te ustanoviti koji jesu, a koji nisu u skladu s šerijatskim pravom. Ovaj potez dolazi neposredno nakon što je formirano vijeće od 60 osoba koje će imati zadatak sastaviti nacrt novog Ustava. Šerijatsko pravo je moralni i religijski zakon islama, a odredbe proizlaze iz Kur'ana. No, koliko će šerijatsko pravo biti striktno, to ovisi od zemlje do zemlje. U slučaju Libije naglašava se da će šerijat biti “izvor zakonodavstva”, no to ne znači da će sam šerijat postati zakon, ističu analitičari. Stephen Brown kaže: “Šerijatsko pravo neće postati zakon u Libiji. To znači da će neki dijelovi biti izostavljeni, vjerojatno odrubljivanje glava i kamenovanje, takve stvari, striktnije interpretacije.” Libija svakim danom tone u sve veći kaos. 6. prosinca ubijen je Ronnie Smith, 33-godišnji američki nastavnik, koji je predavao kemiju u Međunarodnoj školi u u Benghaziju. 22. prosinca bombaš samoubojica raznio se u automobilu punom eksploziva ispred male vojne baze u Barsisu, oko 50 kilometara od Benghazija. U eksploziji je poginulo najmanje 13 libijskih vojnika. Broj mrtvih bi mogao još i rasti: dvije ranjene osobe nalaze se u kritičnom stanju, dok se dvoje vode kao nestali. Nitko nije preuzeo odgovornost, no mnogi spekuliraju kako iza napada stoji ekstremna salafistička skupina Ansar al-Sharia. Libijska vlada je zbog napada odgodila proslavu Dana nezavisnosti (24. prosinac) i proglasila trodnevnu žalost. Vlasti u Tripoliju ističu kako se radi o “kukavičkom terorističkom napadu”. 26. prosinca deseci militanata u prepoznatljivim pick-up terenskim vozilima blokirali su prilaz Središnjoj banci u Tripoliju, kao i gradskoj luci, pri čemu su pozivali na ostavku premijera Alija Zeidana. Nekoliko dana ranije gnjevna skupina, naoružana noževima i palicama, upala je u zgradu LTT-a, libijske tvrtke za telefonske i internet usluge. Oko 150 naoružanih muškaraca natjeralo je zaposlenike LTTa da isključe internet, koji je skoro cijeli vikend bio izvan funkcije. Uz sve sigurnosne probleme u Tripoliju i Benghaziju te jačanje separatističkih pokreta u pokrajinama Cirenaice i Fezzan, podsjetimo da je većina libijskih naftnih terminala na istoku zemlje već mjesecima pod blokadom militanata i prosvjednika, pripadnika raznih plemena i manjina, zbog čega se stvaraju ogromni financijski gubitci. Prema zadnjim informacijama izvoz je pao na svega 110.000 barela po danu. Za usporedbu, u srpnju 2013. Libija je dnevno izvozila preko milijun barela nafte. Sredinom studenog premijer Ali Zeidan je dao ultimatum naoružanim militantima koji haraju Tripolijem i ostalim gradovima, te separatistima iz Cirenaice i Fezzana koji su zauzeli komercijalne luke i naftne terminale, da do 31. prosinca 2013. “polože oružje i da se in-

Vlada premijera Ali Zeidana ne može stabilizirati Libiju tegriraju u policiju ili vojsku, u protivnom će od međunarodne zajednice u skladu s člankom 7. Povelje UN-a zatražiti stranu vojnu intervenciju”. “Libija je dio svijeta koji se brine da kao zemlja postane sigurno mjesto, a ne izvor neprilika. Svijet neće dozvoliti da dio Mediterana postane izvor terorizma, nestabilnosti i nasilja. Međunarodna zajednica ne može više tolerirati ovakvu situaciju u srcu Mediterana, radi zaštite civila ćemo tražiti stranu vojnu intervenciju u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda”, rekao je libijski premijer Ali Zeidan. 

EGIPAT: Muslimanska braća proglašena terorističkom organizacijom
U jutarnjim satima, 24. prosinca 2013., niz eksplozija pogodio je policijsko sjedište u Daqahliyi, glavnom gradu sjeverne egipatske provincije Mansoura. Zgrada od pet katova se djelomično urušila, ubijeno je najmanje 16 osoba, većinom pripadnika policije, a ranjeno preko 140. Egipatski premijer Hazem Al Beblawi rekao je kako se radilo o “terorističkom napadu” te kako odgovorni neće pobjeći od pravde. Glasnogovornik egipatskog kabineta, Sherif Shawki, za napad je prozvao Muslimansku braću ističući kako su “pokazali svoje ružno lice kao teroristička organizacija koja je spremna prolijevati krv”. Dan nakon napada egipatska vlada je službeno proglasila Muslimansku braću terorističkom organizacijom. Iz Bratstva osuđuju napad i opovrgavaju svoju upletenost u njega, a odgovornost je preuzela militantna salafistička skupina sa Sinaja, Ansar Beit AlMaqdis. Unatoč tome, egipatske vlasti, ipak, drže kako su iz napada stajali pripadnici Muslimanske braće. U službenoj izjavi Kabineta privremene vlade se ističe: “Cijeli Egipat je šokiran odvratnim kriminalom kojeg su počinili Muslimanska braća kada su digli u zrak sjedište snaga sigurnosti u Dakahlyii. Kabinet je donio odluku da se Muslimanska braća proglase terorističkom organizacijom.” Politički analitičari smatraju kako ovaj potez zapravo ne iznenađuje jer su događanja u proteklih nekoliko mjeseci vodili prema takvom razvoju događaja, još otkako se general Abdel Fattah alSisi odlučio žestoko obračunati s pristašama Muslimanske braće koji su nakon svrgavanja predsjednika Mohammeda Morsija podigli prosvjedne kampove u Kairu. Već tada se počelo otvoreno govoriti kako je Egipat “u ratu protiv terorizma”, a za teroriste se smatralo pripadnike Muslimanske braće i njihove pristaše. Sada vlasti

PROSINAC 2013.

35

IZ SVIJETA
na konferencija Ženeva II vjerojatno neće dovesti do odlaska predsjednika Bashara al-Assada s vlasti i da će sirijska vlada ostati ključni akter u tranzicijskoj administraciji. Poruka je dostavljena visokim predstavnicima SNC-a za vrijeme održavanja sastanka “Prijatelji Sirije” u Londonu. Izvori iz SNC-a su potvrdili informaciju te su naveli kako je do ovakvog stava Zapada došlo zbog jačanja militanata povezanih sa al-Qa'edom. Oni su tokom prosinca preuzeli kontrolu nad ključnim bazama i skladištima pobunjeničke Slobodne Sirijske Armije FSA na sjeveru Sirije. S tim u vezi, pojavila se i informacija kako je vođa FSA, general Salim Idris, preko Turske pobjegao u Katar. “Naši zapadni prijatelji su nam jasno poručili u Londonu kako Assad sada ne smije otići jer bi tada nastao kaos u kojem bi islamistički militanti preuzeli vlast", rekao je jedan pripadnik SNC-a, blizak saudijskim dužnosnicima. On je istaknuo kako nekima na Zapadu čak više ne smeta niti mogućnost da se Bashar al-Assad kandidira na predsjedničkim izborima 2014. godine. Izgleda kako će u konačnici pobijediti ruski plan, a on uključuje proglašenje mira između Assada i tzv. umjerenih pobunjenika kako bi se zajedničkim snagama obračunali s teroristima iz al-Qa'ede. Diplomatski izvori ističu kako je SAD spreman prihvatiti taj plan. 20. prosinca Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, izjavio je kako sve veći broj zapadnih diplomata ističe da je ostanak predsjednika Bashara al-Assada na vlasti u Damasku bolja opcija za Siriju od njegovog rušenja od strane islamističkih militanata. “Ne samo za vrijeme privatnih sastanaka, nego i u javnom komentiranju, ta ideja je aktivna kod nekih zapadnih kolega... da Assad ostane u uredu, da je to manja prijetnja za Siriju od preuzimanja zemlje od strane terorista", rekao je Lavrov. Za takvu promjenu stajalište Lavrov navodi aktualne napretke islamističkih militanata na terenu u Siriji. “Na terenu u Siriji džihadisti i teroristi ubrzano jačaju svoj utjecaj, osvajaju teritorij i tamo odmah uspostavljaju šerijatski zakon", rekao je Lavrov. Kada su zapadne zemlje poručile članovima SNC-a da odustaju od svrgavanja Bashara al-Assada, veleposlanik Saudijske Arabije u Velikoj Britaniji je izjavio da je Riyadh “spreman osigurati regionalni mir i bez zapadne podrške”, što znači da će od sada Saudijci sami upravljati sirijskom pobunom. Saudijska Arabija se prvo otvoreno usprotivila dogovoru s Teheranom oko iranskog nuklearnog programa, a iznalaženje političkog rješenja za sirijski sukob je udarac preko kojega kraljevska kuća u Riyadhu jednostavno nije mogla prijeći, prenosi RT. Saudijski ambasador je rekao “kako je zapadni pristup u regiji opasno igranje s vatrom koje ugrožava stabilnost na Bliskom Istoku”. “Mi ćemo, neovisno o tome što čini Zapad, naoružavati sirijske pobunjenike jer ne možemo više šutjeti i ne činiti ništa”, za New York Times je izjavio princ Mohammed bin Nawaf bin Abdulaziz Al-Saud, saudijski ambasador u Londonu. On je optužio

Demonstracije podrške Mohammedu Morsiju i Muslimanskoj braći idu korak dalje i službeno ih proglašavaju terorističkom organizacijom. Ovaj potez dat će vlastima nove ovlasti, od sada će moći hapsiti sve pripadnike Muslimanske braće pod optužbom da pripadaju terorističkoj skupini. U razgovoru za RT aktualnu situaciju je komentirala egipatska novinarka Shahira Amin: “Ovo je nova eskalacija u dugom sporu između snaga sigurnosti i Muslimanske braće. Država nastoji potpuno uništiti ovu islamističku skupinu, na način da im se ne ostavi nikakav prostor putem kojeg bi mogli ponovno ući u politički život. Proglašavanje Muslimanske braće terorističkom skupinom značiti će i kriminalizaciju njihovih aktivnosti, financiranja, kao i članstva. Demonstracije su im već zabranjene, njihovi lideri su već iza rešetaka, kao i tisuće njihovih pristaša.” S druge strane, Ismail Alexandrani, ekspert za radikalne skupine na Sinaju, osvrnuo se na salafističku skupinu Ansar Beit Al-Maqdis, koja je preuzela odgovornost za teroristički napad 24.12.2013. u Daqahliyu: “Oni su vrlo dobro obučeni u logistici i čini se da imaju pristup obavještajnim podacima. Iako su na video poruci kojom preuzimaju odgovornost za napade i pobunu na Sinaju skrili identitet, nije nikakva tajna da su Mohammed Morsi i Shura vijeće surađivali s njima do srpnja 2013. Skupinu su osnovali Egipćani s borbenim iskustvom iz Afganistana i Sirije. Međutim, oni se žele prikazati kao skupina koja ne želi ubijati obične Egipćane i traže podršku naroda.”

SIRIJA: U očekivanju mirovne konferencije Ženeva II
1. prosinca 2013. sirijski premijer Wael al-Halqi posjetio je Iran, gdje je održao govor u kojem je istaknuo kako Sirijska Arapska Armija SAA pobjeđuje u ratu protiv militanata i kako “neće prestati sve dok je i jedan neprijateljski borac na slobodi”. Halqi je odbacio sve pozive zapadnih sila koje traže da Bashar al-Assad siđe s vlasti: “Era prijetnji i intimidacija je gotova, nikada se više neće vratiti, dok se era pobjede i ponosa upravo stvara na sirijskom tlu.” 5. prosinca sirijski  ministar informacija, Omran al-Zoubi, rekao je kako će sirijski predsjednik Bashar al-Assad ostati na svojoj poziciji u vrijeme tranzicijskog perioda o kojem će se raspravljati na mirovnoj konferenciji Ženeva II, koja počinje 22. siječnja 2014. Podsjetimo, tranzicijski period odnosi se na period u kojem bi vlast, do održavanja izbora, trebala preuzeti prijelazna vlada sastavljena od aktualnih vladinih i opozicijskih elemenata. “Ako bilo tko misli da ćemo doći na Ženevu II kako bi predali ključeve Damaska u ruke opozicije, onda mu je bolje da ni ne dolazi u Ženevu. Odluka je na predsjedniku Assadu, on će voditi zemlju u periodu tranzicije. On je vođa Sirije i ostat će na funkciji predsjednika”, rekao je Omran al-Zoubi. Sredinom prosinca Reuters je objavio kako su zapadne zemlje poručile prozapadnoj Sirijskoj nacionalnoj koaliciji SNC kako mirov-

Političari na potezu – zauzimanje pozicija pred mirovnu konferenciju Ženeva II

36

PREPORODOV JOURNAL 158

IZ SVIJETA
SAD i zapadne saveznike “da su dopustili jednom režimu da preživi, a drugi nastavlja svoj program obogaćivanja urana kojega će kasnije sigurno koristiti u vojne svrhe”. Abdulaziz Al-Saud je za Siriju izjavio “kako unatoč naporima međunarodne zajednice da se uništi Assadov kemijski arsenal Zapad ne uspijeva shvatiti da je u stvari sirijski režim taj koji je i dalje najjače oružje za masovno uništenje”, misleći pritom kako je “krvnik i diktator” Assad najveća prijetnja sirijskom narodu i miru na Bliskom Istoku. Po mišljenju princa, Saudijska Arabija je zemlja koja je primjer demokracije, miroljubive koegzistencije sa susjedima i domovina jednakih prava za sve svoje građane. “Saudijska Arabija ima globalnu odgovornost i Riyadh će učiniti sve da ispuni svoje obveze, sa ili bez potpore naših zapadnih partnera. Iako smo godinama stajali rame uz rame uz njih i kada su postavili crvenu liniju sirijskom režimu, naši partneri su sada zaboravili na našu sigurnost i spremni su ugroziti cijelu regiju", poručio je Abdulaziz Al-Saud. Velike stvari mogle bi se početi uskoro dešavati po pitanju tragičnog sirijskoj konflikta. Ovakav politički zaokret nije iznenađenje, on se već dugo vremena očekivao kao zapadna “izlazna strategija”. Tokom protekle tri godine, koliko traje rat u Siriji, predsjednik Bashar al-Assad je bez sumnje pokazao veliku upornost na koju zbog mladosti i ograničenog iskustva u ratnim sukobima nitko nije računao, a pogotovo sponzori sirijskih pobunjenika koji su do sada, kako navodi libanonski list “Al Manar”, potrošili 15 milijardi dolara da ga svrgnu. Reuters je stidljivo priznao da Assad u ovom trenutku ima podršku 70% stanovništva, dok je CIA u svibnju tvrdila da bi na predsjedničkim izborima mogao dobiti oko 75% glasova. Na kraju 2013. Assad je izgledao odlučniji no ikad da izađe kao predsjednički kandidat na izborima 2014., ali i uvjeren u svoj uspjeh. U svom obraćanju naciji otvoreno je za sve nevolje optužio “saudijski politički i religijski vehabizam” – i zatražio da svi ustanu protiv njega. Nitko se to prije nije usudio. Za “Glas Rusije” zanimljiv komentar je dao ruski analitičar Evgenij Satanovski, koji je rekao da će “Bashar al-Assad ostati na vlasti, ali je vrlo lako moguće da će u Siriji sukobi trajati još dugi niz godina”. Ukoliko se ne zaustave oni koji naoružavaju pobunjeničke i terorističke skupine…

Iračka provincija Anbar graniči sa Sirijom, Jordanom i Saudijskom Arabijom kušali ući u Ramadi, zapadni grad u kojem se nalazi prosvjedni kamp. Krenuo je žestok sukob, a pucnjava i eksplozije su odjekivali u nekoliko gradskih četvrti. Pobunjenici su uništili najmanje četiri policijska vozila te ubili najmanje trojicu policajaca na sjeveru grada. Tijekom dana 10-ak mrtvih tijela dovezeno je u gradsku mrtvačnicu. I gradu Falluja napadnuta je vojna patrola na glavnoj prometnici koja vodi prema gradu Ramadi. Utjecajni sunitski šejh al-Saadi, koji je ranije pozivao na mirne demonstracije, žestoko je osudio operaciju te je pozvao snage sigurnosti da se odmah povuku kako bi se izbjeglo daljnje krvoproliće. Njegov govor nije bio pretjerano miroljubiv, rekao je kako je Malikijeva vlada “sektaška vlada koja želi razbiti i izbrisati sunite u zemlji”. Također je pozvao sve sunitske ministre, zastupnike i lokalne dužnosnike da podnesu ostavku i bojkotiraju politički proces. Ubrzo zatim napadnute su policijske stanice u nekoliko gradova na prostoru provincije Anbar, u gradovima Falluja, Ramadi i Tarmiya. Mediji prenose kako se radi o ozbiljnoj eskalaciji sukoba između iračkih sunitskih skupina i većinski šijitske vlade premijera Nurija al-Malikija. Informacije govore kako deseci kamiona, u kojima se nalaze militanti, kruže ulicama Falluje i ostatkom provincije Anbar. Premijer Maliki je pokušao smanjiti tenzije na način da je sunitskim prosvjednicima ponudio pojedine koncesije, uključujući reformu antiterorističkih zakona, no većina sunitskih lidera ističu kako to nije dovoljno. Bilo je govora kako bi se vojska mogla povući iz Anbara i da bi brigu o sigurnosti preuzela policija, no od takve ideje se odustalo nakon apela provincijskog guvernera. “Guverner Anbara, Ahmed Khalaf, poručio je premijeru Malikiju da zadrži vojsku u Anbaru jer je al-Qa'eda uspjela preuzeti kontrolu nad dijelovima provincije”, rekli su iz Ureda guvernera. Stoga se i premijer al-Maliki predomislio: “Neću povlačiti trupe i poslati ću pojačanja, kao odgovor na zahtjeve stanovnika i lokalnih vlasti.” Nasilje u Iraku na najvišoj je razini od perioda 2006.-2007. kada je u sektaškim sukobima ubijeno na desetke tisuća ljudi. Američka invazija 2003. godine trajno je destabilizirala Irak, no aktualni konflikt u susjednoj Siriji također ima snažan utjecaj na situaciju u Iraku. Al-Qa'edin ogranak ISIL jedna je od ključnih militantnih skupina u Siriji, ali i u Iraku. Broj mrtvih u oružanim sukobima u Iraku pokazuje kako je al-Qa'eda sve snažnija. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

IRAK: Počela bitka za provinciju Anbar
30. prosinca 2013. najmanje 13 osoba je ubijeno u oružanom sukobu na zapadu Iraka, u nemirnoj provinciji Anbar, kada je policija krenula u razbijanje sunitskog prosvjednog kampa za koji ističu da je postao utočište miltanata koji podupiru al-Qa'edu. Kamp je podignut prije godinu dana, kao centralno mjesto sunitskih prosvjednika koji tvrde kako ih većinski šijitska iračka vlast zanemaruje i marginalizira. Međutim, u međuvremenu je prostor provincije Anbar postao jedno od glavnih uporišta al-Qa'ede otkuda brojni njihovi borci prelaze na sirijski front. Tenzije u Anbaru rastu već tjednima. Provincija Anbar obuhvaća gotovo jednu trećinu iračkog teritorija, uz rijeku Eufrat, i u njoj žive većinom suniti. Vojska je na prostoru provincije Anbar pokrenula veliku ofenzivu protiv al-Qa'ede nakon što su 21.12.2013. militanti iz al-Qa'edinog ogranak ISIL (Islamska država Irak i Levant) ubili najmanje 18 iračkih vojnika. Tenzije su naglo porasle 28.12.2013., nakon što su snage sigurnosti uhapsile jednog istaknutog sunitskog zakonodavca, dok su mu brata ubili u sukobu s njegovim zaštitarima. Poslije tog incidenta utjecajni sunitski šejh Abdul Malik al-Saadi je pozvao sve sunitske prosvjednike da se “pripreme na obranu”. Irački izvori prenose kako su aktualni sukobi izbili nakon što su napadači otvorili vatru na pripadnike specijalne policije koji su po-

PROSINAC 2013.

37

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

TAMNE NAOČALE STARIH I NOVIH ARAPSKIH DIKTATORA

Skrivanje (od) očiju (od) javnosti
Jedna od najprepoznatljvijih karakteristika javnog nastupa arapskih diktatora koje je uglavnom pomelo tzv. Arapsko proljeće bilo je počesto pojavljivanje u paradnoj uniformi, prekrcanoj izmišljenim i lažnim odlikovanjima za koješta i s tamnim, jako tamnim naočalama za zaštitu od sunca. Te su, uglavnom nepotrebne đozluke nosili i Qadhafi i Mubarek i Ben Ali, i to pred kamerama, pred skupovima ljudi na otvorenom koji su bili njihovi pristalice, počesto obavještajno provjereni i detaljno, do rektalne inspekcije, pretreseni prije toga. Kada su bježali, nosili su ih da šmugnu, iza njih teže prepoznatljivi i slabije primjetni, zajedno s bogatstvom koje su za dugotrajne apsolutističke vlasti prigrabili, a još ga nisu stigli prebaciti na sigurno. Izvan svojih ljubljenih zemalja i daleko od očiju svoga svetog naroda za koje su svim srcem radili tolika desetljeća. Tuniskom dugogodišnjem zapadnom favoritu, Ben Aliju je to uspjelo, pa se sada iza tih istih naočala izruguje i novim vlastima koje mu organiziraju procese u odsutnosti, što im nitko na Zapadu neće priznati kao pravedne postupke i presude, ali ruga se on i narodu kojemu se istih tih dugih godina iza njih obraćao, tako da ga ne gleda, a posebno da oni njega ne gledaju u oči. Libijskom čudaku čija je vlast bila obilježena i velikim poduhvatima za dobrobit svakog građanina, ali i strašnim kršenjima građanskih prava te zločinima protiv neistomišljenika i tzv. običnih ljudi, naočale su ispale pri bijegu ili skrivanju u kanalizaciji iz koje je izvučen, pa mučen i ubijen poput psa, gledajući “u oči” svojim očima, u nenamještenu kameru, prvi puta s iskrenim pogledom. Pogledom iskonskog straha. Egipatski treći generalski diktator, birokrat iz Nasirove kadrovske radionice 60-ih godina, zametnuo je svoje tamne naočale iza kojih se krio od strelovitih pogleda voljenog mu, a uglavnom jako, jako siromašnog naroda na putu do zatvorske bolnice, kada su se njegovi drugovi birokrati odlučili odreći ga se i žrtvovati kao jedinog krivca za ono što se dogodilo u tridesetak godina njegove i ukupno šezdesetak godina vojne vlasti, s manje ili više demokratske šminke, gdje vladajući dobivaju preko 90% podrške voljenoga naroda.

Mohammed Morsi

Abdel Fattah al-Sisi potpisale nove ugovore o koncesijama, bez povrata dugova. Pobuna protiv Qadhafija ohrabrila je Egipćane da i oni ustanu i zatraže smjene i promjene. Značajno je bilo da je Muslimansko bratstvo prvo sumnjičavo promatralo pobunu na ulicama jer se, u skladu sa svojom političkom filozofijom borbe protiv širenja nereda na Zemlji, nije moglo složiti s mogućom anarhijom. No, samo bedaci nisu shvaćali da će taj pokret, star 85 godina, s velikim iskustvom političkog djelovanja u ilegali i opoziciji pobijediti na iole poštenim izborima. Stoga su priče o ukradenoj revoluciji smiješne, a podatak o 22 milijuna potpisa za smjenu Mursija prilično sumnjiv, jer bi bilo dobro njihovu vjerodostojnost, kao što je to uobičajeno, malo provjeriti. Oči ne lažu. Ako laže svijeća, ne laže rog, kaže mudra narodna. Jer, unatoč maski od tamnih naočala, prave se namjere vojske koja je oktroirala tzv. privremenog predsjednika Adlija Mensura, šefa Ustavnog suda kojega je imenovao još Mubarek, naziru iz dva poteza. Prvi je ničim utemeljena zabrana Muslimanskog bratstva, čiju je žalbu na to apsurdno rješenje u demokratskom društvu odbacio nadležan sud u Kairu. Drugi je donošenje nacrta novog Ustava sa znatno proširenim novim/starim ovlastima vojske, posve u neskladu s demokratskim tendencijama civilne kontrole vojnih struktura. Uz punu podršku s lijeva i desna, Rusije i SAD, EU, arapskih zemalja i njihovih režima te, doduše nebitnom potporom balkanskih neo-

Revolucija koja teče?
Spontane demonstracije protiv svevlasti diktatora iza tamnih naočala počele su početkom 2011. u Tunisu, samoubojstvom očajnog mladog oca obitelji, nakon što mu je vlast kojoj je jedina briga dobrobit naroda, nezaposlenomu zabranila mali štand na ulici za prodaju sitnih stvari, od čega je uspijevao prehraniti svoju obitelj. Protesti zbog besmislene smrti mladog oca, prerasli su u plamen koji je rigao vatru teškog i desetljećima suprimiranog gnjeva zbog života nedostojnog čovjeka, i politički i ekonomski. Plamen je zahvatio susjedne arapske zemlje na sjeveru Afrike, a u Egiptu doveo do svrgavanja Mubareka uz malo nasilja, dok se u Libiji sve pretvorilo u kaos plemenskih sukoba koje je Qadhafijeva vlast držala pod kontrolom forsirajući svoj klan iz Sirta. Qadhafi je životom platio činjenicu i da je kreditirao naftne i financijske korporacije koje su imale koncesijske ugovore za istraživanje i ekspolataciju nafte u Libiji, a one mu, u maniri pravih zapadnih lopina, to nisu imale namjeru vratiti. Poklopili su se interesi lokalnih klanova, političke opozicije, naftaša, američkih demokratizatora i Libija je potonula u kaos, nakon što su nove vlasti

38

PREPORODOV JOURNAL 158

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
ljevičara i jugoromantika koji su po generalu Nasiru imenovali i nove, svijetle socijalističke trgove i ulice. Održan je referendum o Ustavu 15. i 16. januara, iako se nakon državnog udara on najavljivao i ranije. Uz mase uhapšenih, lidere na montiranim političkim procesima, ulijevanje straha demonstrantima koji i dalje prosvjeduju protiv zabrane Muslimanskog bratstva i zovu na bojkot referenduma, te vojnu kontrolu svih ključnih segmenata društva, posebno kontrolnih, očekivan je rezultat referenduma. Ili nije? Egipatske su pučističke vlasti 17. januara 2014. saopćile preliminarne rezultate prema kojima je na referenduum izašlo 55% građana s pravom glasa, od čega je njih preko 90% (sic!) glasalo “za” novi Ustav. Vrlo zanimljivo. Baš malkice preko 50% upisanih birača glasalo je za vojni Ustav. Legitimno, poput ona 22 milijuna “potpisa” za rušenje Mursija. Gdje su sada uvijek dežurni monitori slobodnoga svijeta da barem izraze sumnju u legalnost, kada već nisu u legitimnost ovog referenduma. Referenduma koji organiziraju pučističke vlasti koje su srušile, ne prethodne pučiste, što je u Africi čest slučaj, već demokratski izabranu vlast na slobodnim višestranačkim izborima. Stotine lidera Bratstva su zatvoreni bez suđenja i optužnica, tisuće građana koji su protestirali protiv vojnog udara i quasi demokratskog procesa koji provodi vojni vrh je pobijeno, a američki državni tajnik nema pametnija posla od ponavljanja optužbi Muslimanskog bratstva da je ukralo revoluciju. No, tko je stvarno ukrao revoluciju? bratstvo svrsta na listu terorističkih organizacija, što joj daje ovlasti da hapsi bez diskriminacije, bez pravnog postupka i uvede efikasnu diktaturu, sve pod lažnom optužbom da Bratstvo stoji iza atentata na vojnu instalaciju u gradiću Dakhiliye, kada je poginulo 16 vojnika. Taj je atentat vodstvo (preostalo, odnosno nepohapšeno) Muslimanske braće osudilo odmah. Nije, naravno, pomoglo jer je pokretu presuđeno. Baš kako mu je bilo presuđeno i 1952. kada je priznao vojni udar protiv kediva Faruka, dao podršku tada balavim oficirima na čelu s Džemalom Abdu-n-Nasirom, našim komunistima poznatijim kao Naser, koji su ubrzo počeli nositi tamne naočale. I hapsiti lidere Bratstva bez milosti, ubrzo zabranivši njihovu egzistenciju. Ilegalni period Bratstva, naravno, donekle je radikalizirao pokret u odnosu na ideje osnivača Hasana el Benne iz 1928. El Bennu je 1949. dao na montiranom procesu na smrt osuditi korumpirani režim rastrošnog kediva Faruka, a sve je završilo u ilegalizaciji pokreta, što se tzv. Naseru vrlo brzo jako dopalo. Te je praksu nastavio. Ilegalan pokret počinju podržavati sve sami demokrati u svojoj borbi za prevlast i lidersku poziciju među Arapima, iako je ta pozicija upitna i potpuno nepotrebna, poput Saudije u početku, pa kasnije Katara. Situacija je u ilegali dovela do sukoba unutar Bratstva koji je kulminirao 1967, kada se pokret podvojio te otvorio za uplive raznih obavještajnih službi koje su u njeg transponirale radikalnije ideje. No, kako je rasla represija vlasti, a lideri u egzilu dobivali prostor, posebno nakon Nasira, prvo njegov nasljednik Sedat, ubijen od radikalnih elemenata u vlastitoj vojsci zbog parcijalnog sporazuma s Izraelom, a nakon njega 2011. svrgnuti Mubarek, polako su počeli razmišljati, a poslije u djelomično provoditi u djelo njihovu “prihvatljivu” rehabilitaciju i ograničeno učešće u vlasti. Napokon, Jordan je to učinio početkom 90-ih i prilično ih brzo, po sistemu političke korupcije i klijentelizma, uspješno neutralizirao za dulje vrijeme. Stanje upitne i labilne legalnosti, pokret je iskoristio da oprobanim metodama sličnih pokreta u svijetu dobije podršku širokih, a sirmomašnih ili pauperiziranih slojeva zbog liberalno kapitalističkih tranzicijskih eksperimenata i ubrzo izrastao u najjaču političku snagu u zemlji. Vojni je režim, glumatajući demokraciju, ipak vrlo efikasno ustavnim rješenjima i neregularnim izborima, održavaio najvažnije poluge vlasti, a posebno lukrativne monopole na trgovinu. Bilo je samo pitanje vremena kada će Egipat krenuti putem revolucije, odnosno svrgavanja diktatora iza tamnih naočala, a posebno njegove familije s vlasti i pozicija ogromne društvene moći. No, kako je diktator, odnosno vojna oligarhija pristala na ulogu američkog saveznika u regiji, izraelskog prijatelja, bolno vidljiv manjak demokracije i pravde u sve siromašnijoj zemlji sve bogatijih pojedinaca iz vlasti, jedina preostala sila i najveća svjetska demokracija itd... nije podržavala niti naznake demokratskih promjena, stalno se pribojavajući da bi dolazak “radikalnih” islamista iz Bratstva na vlast značio raskid s ova dva stupa vanjske politike.

Povrat diktature
No, nakon bistrenja magle poslije sirijskog i iranskog sporazuma, nazire se kako je riječ o quid pro quo aranžmanu. Ruska velikodušna ruka Obami nakon što se zaletio i obećao vojnu intervenciju u Siriji, pa se morao povući, imala je cijenu – sporazum s Iranom i odricanje od podrške Muslimanskom bratstvu u Egiptu. Da je tomu tako pokazuje i selefijski pokret, odnosno njegova politička stranka En-Nur pod kontrolom Saudijske Arabije koji je, za razliku od Bratstva, pozvao na podršku nacrtu Ustava. Prisilna abdikacija katarskog emira, a Katar je desetljećima podržavao Bratstvo te problemi s kojima se odjednom suočio turski premijer Erdogan jer je također podržavao Muslimansko bratstvo samo potvrđuju ovu promjenu kursa. Egipat i Sirija su izgubljeni za SAD, a sve zbog nezajažljive potrebe da se bombardira sve što ne misli kao SAD, odnosno oni najmoćniji korporativni interesi koji sve uspješnije kontroliraju američke administracije. Kako SAD počinju priznavati vojnu vlast u Egiptu, tako i njihovi adlatusi, Saudijska Arabija i Katar, te Ujedinjeni Arapski Emirati počinju slati financijsku pomoć kojom vojna vlast nastavlja kupovati američko oružje, posebno zastarjele borbene avione. Vrhunac obračuna s Bratstvom je proglas vlade Hazima Biblawija koja je pod kontrolom generala iza tamnih naočala da Muslimansko

PROSINAC 2013.

39

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
Najveće žrtve takvog egipatskog položaja bili su Palestinci, posebno oni iz Gaze koji već 7 godina žive u koncentracijskom logoru pod kontrolom Izraela i uz punu podršku čitavog svijeta. Upravo zbog toga, SAD i saveznici pristali su na izbornu pobjedu Muslimanskog bratstva nakon svrgavanja Mubareka, ali ne i vojnog režima, pod uvjetom Mursijevog pristanka na status quo vojno-sigurnosnih odnosa sa SAD i Izraelom, uz malo ideološke magle navodne islamizacije društva. Kada je Mursijeva podrška, po isforsiranoj sunijskoj solidarnosti pobunjenicima u Siriji počela smetati jer su se oni sami počeli otkrivati kao najobičnije ubojice, kao i njegova humanitarna podrška Palestincima iz Gaze otvaranjem jedinog kontakta sa svijetom te enklave pod opsadom, graničnog prijleza Refah, a vojska se riješila Mubareka koji treba ponijeti veći dio tereta krivice za katastrofalno ekonomsko stanje u zemlji koje je i bilo pokretačem pobune, donesena je odluka, da se, na fonu rusko-američkog zbližavanja oko rješenja sirijske krize pregovorima, Bratstvo svgne s vlasti. Odnosno, da se vojska, naravno s tamnim naočalama nekekavog Abdulfetaha Sisija, u prvi plan ubačenog umišljenka, kojemu ljevičari već tepaju da je novi Naser, ponovo vlasti dočepa, otvoreno, vojnim udarom i potiranjem prvog sjemena slobode i izborne legitimnosti u Egiptu. Uz gromoglasan pljesak zbog povrata stabilnosti. I nešto malo stotina milijuna petrodolara za kupovinu intereventnih količina preskupe hrane i, naravno, oružja. Prvi korak uzurpatorske vlasti bio je zatvaranje graničnog prijelaza Refah.

Referendum u Egiptu ji ne govore kako je ta vlast nelegitimna. No, koliko je nelegitimna, toliko je i okrutna. Mursijeva se vlast nije silom obračunavala s demonstrantima. Ova vojna, iza tamnih naočala, to stalno čini. Mrtvih je već nekoliko tisuća. Doista, stvarni legitimitet. Unatoč Mursijevoj podršci sirijskoj opoziciji, Iran kao stalan i snažan saveznik sirijskog režima podržavao je Mursija i Muslimansko bratstvo, odnosno Stranku pravde, što nešto govori o stvarnoj prirodi procesa. Prošlo je šest mjeseci od udara protiv navodno ekonomski neefikasne i nesposobne vlade Muslimanskog bratstva koje je u godinu dana svoje vlasti uspjelo reprogramirati ogromne i teško opterećujuće kredite financijskim korporacijama , protiv tih navodnih neznalica, a ekonomska je situacija još gora. Što je i logično jer ekonomskog suvereniteta nema niti Egipat, a bogme ga sve manje imaju i SAD ili bilo koja druga država. Stoga izjava generala Sisija da će nova vlast biti uspješnija od Mursijeve ako ju SAD financijski pomognu, da nije tragična, bila bi komična. No, dobro ilustrira stanje stvari već desetljećima. Ne bi ni Mubarekov vojni režim opstao toliko dugo da svoj “uspjeh” nije temeljio na virtualnom novcu iz američkih štamparija. Zbog svega toga se ni od koga ne može očekivati da će, u situaciji oligopolne kontrole cijena hrane i spekulacija na iste, te spekulacija na osnovne resurse, poput nafte, energije, sutra vode, bilo tko, a posebno generalčine s puno odličja i malo pameti, iza tamnih naočala s kojima je lakše ponovo lagati demosu, donijeti ikakvu promjenu na bolje. No, rezultat referenduma otvorio je put nvom umišljenom generalu iza tamnih naočala da se kandidira za predsjednika, pa se može zaključiti da se, osim personalne, niti jedna druga promjena nije desila u najvažnijoj državi arapskog svijeta. Gotovo simbolično, ovo jeste pečat na takozvano Arapsko proljeće. Napokon, kakva je poruka priznavanja vojnog udara u Egiptu. Demokratski izabrana vlast, ako se nekomu ne sviđa, može se srušiti i nikomu ništa. Doista, izbor Muhameda Mursija bio je jedinom neupitnom, čvornom točkom stvarnog političkog legitimiteta u Egiptu. To je vojnim udarom poništeno, a sudbina Egipta i ostalih zemalja vraćena je u ruke domaćih diktatora i njihovih pokrovitelja izvana. S istoka ili zapada, svejedno. Ovime je, u arapskom svijetu, za dulje vrijeme blokirana mogućnost izgradnje konzervativne, uvjetno bi je mogli nazvati, demoislamske političke alternative koja bi, slično demokršćanstvu u Europi poslije Drugog svjetskog rata, predstavljala demokratsku i civiliziranu alternativu totalitarizmima i/ili diktaturama, ali i branu radikalizmu. Turski primjer pokazao je da je to moguće. Zbog toga se možda napadaju i nesposobnima proglašavaju sve vlade stranaka bliskih Muslimanskom bratstvu koje su, nakon svrgavanja diktatora, izbornim legitimitetom i procesom, došle na vlast, popu En-nehde u Tunisu, ili koalicijske vlade u Libiji. Pa i Erdoganove vlade u Ankari. q Faris NANIĆ

Podsjetnik za zaboravne
Podsjetimo se malo, jer se to sve više zaboravlja. Optužbe na račun Mursija i Bratstva da se ponašaju faraonski počele su nakon što je Vrhovni sud u kojemu su sjedili samo kadrovi imenovani za Mubarekove ere bez stvarnih argumenata poništio rezultate parlamentarnih izbora u preko 20% izbornih krugova u kojima su pobijedili kandidati stranke koju je podržavalo Muslimansko bratstvo. Nadalje, i tako okljaštren, pa time i upitno legitiman i legalan Parlament, trebao je donijeti novi Ustav po kojemu bi se proveli novi izbori. Pritisci ulice ponovo su rasli, svaka se inicijativa stranaka pod kontrolom Bratstva proglašavala nedemokratskom, ekstremnom, islamističkom, nazadnom, a počele su prijetnje sudske grane vlasti, odnosno Vrhovnog suda da će pokrenuti postupke kojima će se aktivno uključiti u procese utjecaja na rezultate glasanja o nacrtu Ustava, ali i o samom Ustavu. Sve je to nagnalo Mursija da iskoristi dio postojećih ustavnih ovlasti koje sada zloupotrebljava oktroirani predsjednik Adli Mensur, i van snage stavi odluke Vrhovnog suda do donošenja novog Ustava. Potpuno legitiman i legalan, na Ustavu zasnovan potez. Krenule su demostracije, Mursi je nudio kompromis, samo da se ne blokira demokratski proces, a vojska je presudila. Muslimansko bratstvo zapravo nije niti dobilo priliku da organizira vlast i u normalnom mandatu dokaže što može i zna. Ili što ne može i ne zna. Novi bi ih izbori u potonjem slučaju ponovo vratili u opoziciju. Svi su demokrati koji su glasno prosvjedovali protiv Mursija, sada utihnuli, a vojska priprema novi Ustav sa starim ovlastima. Načinjen je puni krug. Jedina je promjena da se umjesto jednog, ostarjelog generala s preambicioznim sinovima, na vrhu našao drugi general, zasada bez vidljivih ambicioznih sinova, ali s istim tamnim naočalama i smiješnom, povelikom beretkom na glavi. Optužbe, posebno s lijeve strane spektra koje su težile izjedanačavanju zločinaca iz dijela sirijske opozicije, El Qa'ide, En-Nusre i Bratstva samo zato što su se Muslimanska braća zauzela za svrgavanje sirijskog umjerenog diktarora Esada, dodatno su trebale opravdati nelegitiman i nelegalan vojni udar. Nelegitimna je njihova vlast, poručivali su demonstranti u proljeće i ljeto prošle godine. Njih je kao narod poslušala domoljubna vojska i izvršila državni udar. Nakon toga, u kontinuitetu traju demonstracije protiv vojne vlasti, no medi-

40

PREPORODOV JOURNAL 158

KULTURA

BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (III)

Kulturološke prilike u BiH za vrijeme osmanske vladavine
Do 12. stoljeća zapadnojužnoslavenska zajednica jezika počinje se diferencirati na zapadni i istočni dio, a do sredine 15. stoljeća razvija se pet narječja: kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko, istočnoštokavsko i predtorlačko. Teritorij Bosne i Hercegovine u to vrijeme pripada u većem dijelu zapadnoštokavskom narječju, dok su dolina Drine i područje istočno od Neretve u sastavu istočnoštokavskog narječja. (Dževad Jahić “O narodnom i književnom jeziku bosanskih Muslimana”). Ovakvo stanje jezika na prostoru BiH zatiču Osmanlije. U tom periodu dolazi do masovne islamizacije stanovništva, prije svega prelaska bogumilskog stanovništva na islam, koje je zadržalo predislamske jezičke osobitosti, a istovremeno se događa i govorna evolucija autohtonog slovenskog islamiziranog etnosa koja zahvaća i druge konfesije, katoličko i pravoslavno stanovništvo. Prvi beglerbeg Bosanskog pašaluka bio je Ferhad-beg Sokolović, koji vlada do 1588. godine. Vezirsko sjedište Pašaluka bilo je u Banjaluci do 1639., zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850. godine. Bosna, pored dolaska Turaka, u vrijeme 15. stoljeća bilježi i dolazak Sefarda koji su nakon velikog egzodusa iz Španjolske 1492. godine, ediktom Ferdinanda II. i Izabele morali napustiti svoja stoljetna ognjišta. Jedan dio Sefarda naseljava Bosnu, posebno se naseljavaju u gradovima Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjaluci itd. Bivaju prihvaćeni od turskih vlasti te u novoj sredini organiziraju svoje vjerskopolitičke zajednice. Djelovanje Sefarda ostavilo je neizbrisivog traga na kulturno-povijesni prostor Bosne, razvijajući trgovinu, zanatstvo, ljakarništvo itd. U okviru rabinske književnosti upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom životu ladino. Među najznačajnije kulturne tekovine ubrajaju se romanse, a remek djelo koje je iz Španjolske doneseno na prostor Bosne, nastala u 13-14 stoljeću, je “Sarajevska Hagada” koja je do danas sačuvana u svom izvornom obliku.

Smjena jednog društveno-duhovnog okvira s drugim
Padom Bosne pod tursku upravu prestaje postojati Bosansko kraljevstvo kao političkodržavna struktura. U isto vrijeme u Bosni dolazi do smjene jednog civilizacijskog kruga s drugim, zapadno-kršćanske s orijentalno-islamskom kulturnom tradicijom. Formira se nov društveno-duhovni okvir u kojemu se etnički i politički identitet u najvećoj mjeri izražavao kroz vjerski identitet. Bosanski pašaluk (beglerbegluk ili ajalet) nije kao u većini drugih područja Osmanskog carstva uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, već 1580. godine. Do njegovog osnivanja, osvojene zemlje su bile podijeljene u tri ajaleta kojima su središta bila u Sofiji, Budimu i Temišvaru. Osnivanjem Bosanskog pašaluka znatan dio južnoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu bosanskog paše. Granice pašaluka mijenjale su se ovisno od ratnih uspjeha. Pašaluk se prostirao od Drave na sjeveru preko područja između Save i Kupe, na zapadu do rijeke Korane, na jugu preko Obrovca do ušća Zrmanje. Na jugu pašaluk je sezao od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku od Nikšića, Kolašina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Višegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Šapca.

Očuvanje identiteta kroz narodno stvaralaštvo
U dugoj bosanskohercegovačkoj povijesti jezik naroda BiH se vremenom mijenjao, prilagođavao, standardizirao itd. Za proučavanje povijesti bosanskog jezika, pored relevantnih povijesnih dokumenata, veliki značaj može imati i proučavanje iseljeničkih govora, slavensko-muslimanskog stanovništva koji su krajem 19. i u toku 20. stoljeća naseljavali dijelove Turske, dolazeći s prostora BiH, Crne Gore, Sandžaka ili Kosova. Proučavanje govora ovog iseljeničkog stanovništva pored lingvističkog aspekta korisna bi bila i za sociolingvistiku i dijalektologiju. Ovo stanovništvo je svoj materinji jezik uvijek nazivalo bosanskim jezikom, čuvajući u neslavenskom jezičnom okruženju konzervirane govorne osobine (staru akcentualizaciju, ikavicu, izgovor konsonanta h tamo gdje mu je po etimologiji mjesto – hamajlija, halva, mahrama, kahva, sahat, čoha, duhan, istruhnuti, vehnut, haber itd.), a posebno naslijeđene turcizme koji su prilago-

PROSINAC 2013.

41

KULTURA
njem ne samo bosanskohercegovački prostor nego i orijentalno književno naslijeđe. Bitno je napomenuti da je ova književnost nastajala na jezicima stranog porijekla, reflektirajući duhovnost slavenskog i bosanskog prostora. Većinom se pisalo na turskom jeziku, mada se ovim jezikom u Bosni nije nikad masovno govorilo. Treći tok stvaralaštva se odnosi na alhamijado književnost nastalu na narodnom jeziku, a pisanu arapskim pismom. U okviru ovog književnog nasljeđa, može se govoriti i o epistolarnoj književnosti, koja čuva vezu s predislamskom kulturnom tradicijom, zastupljenoj u velikom broju pisama Bošnjaka Krajišnika od 16. do 18 stoljeća, koja su napisana narodnim jezikom s ikavskim refleksom jata, dok su ona iz Hercegovine ijekavska s novoštokavskim crtama. U pismima su zastupljeni turcizmi razumljivi i primateljima koji nisu bili Bošnjaci. Važno je istaknuti kako je u ovom periodu bila prisutna i prevoditeljska djelatnost orijentalne literature. (Ljubibratić je 1895. prvi kod nas preveo Kur'an, kasnije se pojavio prijevod Čaušević-Pandžić iz 1937. te najnoviji i možda najuspješniji prijevod Besima Korkuta iz 1977. godine)

đeni bosanskom jeziku. Pretpostavka koja nije znanstveno utemeljena odnosi se na to kako je čuvanje i izgovor konsonanta h u govorima muslimanskog življa s južnoslavenskih prostora bio pod utjecajem arapskog jezika. Bogata lirika i epika te drugi oblici usmene literarne tradicije na materinjem jeziku svjedoče o kontinuitetu književnog stvaralaštva na prostoru Bosne i Hercegovine. Ova vrsta narodnog stvaralaštva, s iznimno visokim umjetničkim vrijednostima igra ulogu očuvanja kulturnog identiteta, svjedočeći o jakoj povezanosti za slavenski prostor i jezik, bez obzira što je bio jak utjecaj orijentalne kulture i orijentalnih jezika. Posebno mjesto u okviru ovog stvaralaštva zauzimaju balade “Hasanaginica”, koja je opčinila svojom umjetničkom ljepotom i vrlo izbirljivu Evropu i “Smrt Omera i Merime”. Ništa manje nisu važne ni sevdalinke kao i epika krajiških Bošnjaka. Za vrijeme vladavine Osmanlija na prostoru BiH turski jezik se koristio u administrativne, a arapski jezik u religiozne svrhe. Perzijski jezik uz turski se učio u medresama, a klasično pjesništvo nastalo na tom jeziku su njegovale sufije po tekijama, posebno sljedbenici mevlevijskog reda.

Razvojni tokovi stvaralaštva
U književnosti Bošnjaka u vrijeme osmanske vladavine na prostoru BiH, može se govoriti o tri razvojna toka. Prvi se odnosi na tekstove pisane narodnim jezikom i pismu bosančici. Bosančica se u bošnjačkim vladajućim krugovima doživljavala kao vlastito grafijsko naslijeđe. Bosančica je oblik ćiriličnog pisma prilagođenog bosanskom jeziku. Upotrebljavala se kao svjetovno pismo koje svjedoči o kontinuitetu upotrebe slavenskog pisma među Bošnjacima. Ovim pismom su napisani mnogobrojni politički i pravni dokumenti koji su se primjenjivali u diplomatskim kontaktima s europskim zemljama, Dubrovačkom Republikom, ali i u privatnim prepiskama. Bosančicu su još zvali begovo pismo ili begovica kojemu su najvjernije služili Bošnjaci sve do početka 20. stoljeća. Drugi tok se odnosi na stvaralaštvo pisano na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom), koje se ne odnosi samo na poetske tekstove nego i na djela iz drugih oblasti, leksikologije i gramatike. U periodu od 15. do 19. stoljeća znameniti Bošnjaci (njih oko stotinjak) su na ovim jezicima obogaćivali svojim radom i djelova-

“Gramatika bosanskoga jezika” (Sarajevo, 1890.) Ne samo Bošnjaci, nego i drugi narodi s prostora BiH su svoj jezik kroz povijest nazivali ilirskim, iliričkim, slovenskim i slovinskim, mada ni jedan naziv nije imao široku primjenu, osim naziva bosanski koji je imao najdužu tradiciju i bio u širokoj upotrebi. Ovim nazivom su Bošnjaci pravili odstojanje od orijentalnoknjiževne i jezičke tradicije, bivajući svjesni kako s Turcima dijele samo vjeru, a jezik, kultura, običaji itd. su dio ne samo orijentalnog nego, prije svega, slavenskog kulturnog naslijeđa. Naziv bosanki jezik se prestao upotrebljavati početkom 20.stoljeća, zaključno s Kalajevom neuspjelom politikom bosanske nacije i jezika. Najbolji sljedbenici ovog jezika koji nikada nisu promijenili njegov naziv su iseljeni Bošnjaci u Turskoj koji su očuvali ne samo njegov naziv, nego i njegove lingvističke osobitosti. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

42

PREPORODOV JOURNAL 158

KULTURA

PRIČA O SEVDALINKAMA: SEVDALINKA O NEGODOVANJU DJEVOJAČKOG SRCA

Djevojka viče s visoka brda
Djevojka viče s visoka brda, s visoka brda, iz tanka grla. Ona doziva sultan Selima: “Sultan Selime, car gospodine! Može li biti riba bez vode, riba bez vode, ptica bez gore? I Banja Luka bez kadiluka, i šeher Travnik bez pašaluka! I Sarajevo bez gaziluka, a ja djevojka bez ašikluka!” Poslije Drugog svjetskog rata od strane muzičkih urednika nebošnjaka na radijskim stanicama, došlo je do pokušaja deislamizacija sevdalinke. Tako su iz mnogih pjesama izbačene riječi koje se makar dodiruju sa islamom i bošnjaštvom, kao i bosanskim jezikom. Ovom pojavom bavio se sarajevski pjesnik Sead Zubanović, koji je zaključio: “Riječi Allah i Bog su bile anatemisane. Beg i aga su mogli proći samo u jako negativnom kontekstu, vezane uz zlo. Kata je zamijenila Fatu, a sojka bulbul pticu. Muška muslimanska imena kao i riječ dilber i slične postaju mili, dragi, dragče i momče, a ženska ljube, mile, vile. Selam alejk prelazi u dobro veče ili drugi pozdrav, zavisno od doba dana. Vjetar sa Neretve ne puše, nije duhno nego duva. Majka Muju, sina, kune da umre što konja po mjesečini kuje! Umjesto živ ti bio, poče se pjevati živ ne bio majci. Forsiraju se, nažalost i danas se često čuju, dvije pjesme u kojima Bošnjak ubija ženu. U prvoj djevojku Sevliju koju majka neda proscu Aliji, već mu daje lijenu Hajriju! Sredstvo i način ubistva je nož zaboden – posred prsa kraj srca! Drugo je ubistvo trudne supruge sabljom (svekrva je opanjkala) od strane muža dok je ista na čardaku obavljala namaz. A kako je klanjala sa tolikim stomakom, pred porod, niko nezna – 'sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo proplaka'. Grozna slika žene koja se umirući porađa. Ali cilj je postignut. Bošnjak je katil, ubica i o tome se pjeva, a to nekome treba! Na takav se način stavlja znak jednakosti između Turaka, srbijanskim lažima kroz vrijeme uspješno sataniziranim, i Bošnjaka. Svirepi su, okrutni, bezdušni i eto opravdanja za kasnije pokolje i pogrome nad istim! Pjesma 'Niz polje idu babo sejmeni' u kojoj dva policajca onog vremena (sejmena) sprovode drumskog razbojnika Marka (hajduka) u zatvor ili na izricanje sudske presude, jer Turska je bila pravna država, bošnjačkim je pjevačima na beogradskoj televiziji bila obavezna lektira. Prvo su nju pjevali da se ne zaborave zločini počinjeni nad nenaoružanim, golorukim srpskim civilima u onom vremenu. Kad dodamo tu i prepravljene riječi bosanske narodne pjesme 'Snijeg pade na behar na voće', pa umjesto 'podaj Bože svakome šta hoće, a i meni što mi srce želi', sada imamo 'neka ljubi ko god koga hoće, a ko neće nek' se ne nameće', eto već davne najave ere preljube, homoseksualizma, lezbejstva, svingerstva i tako dalje.” Jedna od sevdalinki iz koje nije se nije mogla protjerati islamska historijska, niti joj se moglo oduzeti bilo šta od njenog izvornog teksta je sevdalinka “Djevojka viče s visoka brda”. Travnička tvrđava

Hanka Paldum Sevdalinka “Djevojka viče s visoka brda” je vjerovatno nastala za vrijeme vladavine sultana Selima III, odnosno između 1789. i 1807. godine, kada je Travnik doista bio središte pašaluka, kako se u ovoj pjesmi i naglašava. Po predaji, koju je zabilježio istraživač bosanskog kulturnog naslijeđa Alija Bejtić, pjesma bi mogla nastati u periodu kada je sultan Selim III izdao naredbu o zabrani kretanja u gradu po mraku. Ta je zabrana, svakako, ometala neke noćne poslove, uključujući i ašikovanje momaka i djevojaka, koje se obično odvijalo noću ispod pendžera. To je dovelo do negodovanja u djevojačkom srcu, koja je svoje negodovanje izrazila narodnom pjesmom, a svoju je poruku direktno usmjerila na sultana, zaobilazeći muteselima, bosanskoga vezira. Pretpostavlja se da bi ovakva naredba, koja je “isprovocirala” nastanak ove lijepe pjesme mogla nastati za vrijeme Dubičkog rata. Po svjedočenju sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije, gotovo svi za vojsku spremni muškarci su bili mobilizirani i otpremljeni na ratište, tako da su hiljade djevojaka ostale u čežnji i nesanici da li će im se momak vratiti živ iz rata. Jedna od najboljih interpretacija ove sevdalinke je u izvođenju Hanke Paldum. q Avdo HUSEINOVIĆ

PROSINAC 2013.

43

KULTURA

KOMEDIJA “THE KATETERI” RUSMIRA AGAČEVIĆA

Kako preživjeti starost?
U ponedjeljak, 9. prosinca 2013., u Domu kulture u Lekeniku, mjestu na pola puta između Zagreba i Siska, upriličena je izvedba komedije “The kateteri”, najnovijeg dramskog djela Rusmira Agačevića – Rusa. Organizator održavanja kazališne predstave bila je udruga za kulturne aktivnosti “Quiquinik” iz Lekenika. “The kateteri” je aktualni hit na scenama u BiH, vedra i raspjevana jednočinka o životu umirovljenika koji sanjaju o novom početku na glazbenoj sceni. Premijerno izvođenje “The katetera” upriličeno je u proljeće 2013. u Travniku, rodnom gradu autora Rusmira Agačevića. Predstava je nastala iz čistog entuzijazma zaljubljenika u “daske koje život znače”, ali i njihovog višedesetljetnog prijateljstva. Naime, glumci u predstavi su nekadašnji članovi Amaterskog pozorišta Travnik, aktivni i u trećoj životnoj dobi – Ajiša Halilović, Zlata Imamović, Nebojša Filipović i Davor Vujanović. U uprizorenju dramskog teksta pomogli su im redatelj Rusmir Agačević i koreografkinja Maja Đurić. Svi odreda kažu da predstava “The Kateteri” predstavlja novi pogled na starosnu dob. Naime, za razliku od uvriježenog stava da se nakon odlaska u mirovinu ljudi osamljuju, ova predstava pokazuje da umirovljenički/penzionerski dani mogu biti vrlo zanimljivi i ispunjeni druženjem i humorom. Pored iznalaženja recepta za pitanje “kako preživjeti danas”, glumci komedije “The Kateteri” poručuju kako je krajnje vrijeme da državne institucije u BiH utječu na uključenje umirovljeničke populacije u društveni život. Četveročlana “penzionerska postava” Travničkog teatra na proputovanju za Prag, nakratko se zaustavila u Lekeniku kod prijatelja RuKako su nastali “The kateteri”?
“Nekako se u ovaj nevakat okupljamo samo kad se zauvijek utrne reflektor iznad glave nekog našeg člana, pa mu se dođemo pokloniti, mrvu proljudikati, a sve ispotiha škicajući koji bi od nas đuturuma mogao biti slijedeći. Tako nekako, u jesen 2012., na još jednoj dženazi, od mene zaiskaše prijatelji moji da im napišem nešto – 'a da nije plaho dugo, ni teretno, da nema pametovanja i politike, a da se hitro može naučiti dok se još nekako živo i u glavu pametno, i ako može da je šega'. Rusmir Agačević Tako i bude. Halilović Ajiša, Imamović Zlata, Filipović Nebojša i Vujanović Davor, imaju zajedno više od 150 godina scenskog iskustva. Prema njima i za njih napišem ono što su i tražili. Da im je fino i potaman, da uživaju dok uloge spremaju i da mogu na sceni odišćiliti kao što su to i birvaktile radili. Skitajući se po dunjaluku puno sam scena vidio i predstava se nagledao. Pa zato mogu k'o s poslom kazati: Ajiša, Zlata, Nebojša i Davor, ne bi se vala ni na jednoj sceni i ni u jednom gradu posramili, to su glumci koje treba doći i vidjeti, i kapu do poda skinuti, i biti gord što su u Travniku na ponos svima. 'The Kateteri' je snažna glumačka predstava koja će se zahvaljujući njihovim kreacijama iznimno dugo pamtiti. Njih četvero tkaju sjetnu i vedru, svakodnevnu priču o prijateljstvu, koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.” Rusmir Agačević – Rus

“The Kateteri” u Lekeniku smira i priredila večer za nezaborav, posebice ljubiteljima kazališne umjetnosti. Ajiša, Zlata, Nebojša i Davor sa sobom su donijeli i duh Travnika, nekadašnjeg vezirskog grada i prijestolnice srednjovjekovne Bosne, grada izuzetnih spomenika kulture i rodnog grada nobelovca Ive Andrića. Iz iskrenih emocija četvero glumaca treće životne dobi i njihove razigranosti na pozornici, bila je vidljiva iskonska, nepatvorena ljubav prema glumačkom pozivu. Publika je istinski uživala u svakoj minuti predstave, od srca su se smijali “biserima” iz Agačevićevog dramskog djela, šaljive radionice Travničanina koji je osvojio srce stanovnika Lekenika, a posebice stanovnika SOS Dječjeg sela. Rusmir Agačević – Rus (Travnik, 1952.) u srednjoškolskoj dobi počeo je pokazivati svoje stvaralačke mogućnosti ispisujući po školskim sveskama poetske i prozne sastave. S nekima od njih javljao se na konkurse koji su raspisivani za učeničke radove i dobivao nagrade. Ipak, nije postao niti pjesnik niti prozni pisac, već se opredijelio za najsloženiju književnu formu – dramu. Dramske tekstove je počeo pisati u 26. godini života, kada je nastao njegov dramski prvijenac “Ljudi k'o vozovi” (1978.), koji je praizveden 13.12.1979. u produkciji Amaterskog pozorišta u Travniku. Već tada se govorilo o “travničkim luđacima” koji žanju uspjehe na amaterskim kazališnim smotrama, kao i o “samosvojnom dramskom talentu” Rusmira Agačevića. A zatim je uslijedila “Ilhamija”, kako rekoše kritičari, “jedna od pet ponajboljih drama u historiji bosanskohercegovačke dramske literature”. U protekla tri i pol desetljeća mnogo je drama izašlo iz pera ovoga ponosnog Travničanina… Možda bi se moglo reći kako je drama “Cokule”, koju je izveo Sarajevski Ratni Teatar (SARTR) 2001. godine, a koja govori o ratu u Bosni, jedna od najsnažnijih Agačevićevih drama, baš kao što je i prijeratna drama apsurda “Picnic” s ratnom tematikom. U svakom slučaju, ovaj autor je prije svega poznat po svojim komedijama koje su igrane na mnogim scenama. Pored komedije “Ljudi k'o vozovi” najuspješnije su “Laboratorija jaje na oko”, “Teatar solo bez mesa” i “Događanje familije Hadumić”, koje su prevedene i igrane u Sloveniji, Makedoniji, Poljskoj, Kanadi i Turskoj. Prije dvije godine bosanskohercegovački redatelj Faruk Sokolović i njegova producentska kuća Mebius, prema Agačevićevom scenariju, snimili su 14 TV-epizoda komičnog serijala “Foliranti”. U zadnje vrijeme uglavnom se posvetio ispisivanju edukativnih i vedrih scenskih igrokaza namijenjenih djeci, u čemu žanje iznimne rezultate. q Ismet ISAKOVIĆ

44

PREPORODOV JOURNAL 158

KULTURA

740. GODIŠJICA SMRTI MEVLANE DŽELALUDDINA RUMIJA – “NOĆ SPAJANJA – RUMI U ZAGREBU”

Sufijski pjesnik ljubavi
“Dođite, dođite, svi u prostor Harabata, ne bojte se, ne bojte, vi daljine Harabata. Kralj kraljeva ovdje je gozbu priredio, to recite, to recite, rindovima Harabata [...] Ne bojte se, dođite, samo dođite, grješnike će odriješiti Vladar Harabata. Oprost ovdje svakog čeka, lijek od svake boli, od grješnika ne zazire Vladar Harabata. Kako divno odrješenje! Kakva divna Bož’ja gozba! Divnijeh li razgovora tu u srcu Harabata! On je ponos Tabriza, Sunce šećernih zraka, neka konja svog razjaše u predvorju Harabata!” Dana 18. prosinca 2013. u prostorima Narodne knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića održana je “Noć spajanja – Rumi u Zagrebu”, povodom 740. godišnjice smrti velikog mističnog pjesnika Mevlane Dželaluddina Rumija. Događaj je priredio Iranski kulturni centar pri Veleposlanstvu IR Iran u Zagrebu. Osim brojne publike, ovom važnom kulturnom događaju prisustvovali su Nj. E. iranski veleposlanik Mohsen Sharif Khodeai i ataše za kulturu Seyed Mojtaba Akrami. Organizaciji “Noći spajanja” ispunjene Rumijevim stihovima pomogao je i “Karavansaraj”, koji nam je svojim dosadašnjim kulturnim zalaganjima dokazao da ono nije samo izložbeno-prodajni prostor orijentalnih rukotvorina, već i puls orijentalne književnosti. Tako su, osim raznih književnih promocija i putopisnih susreta doživljenih na putovanjima agencije “Perzepolis”, odlučili i sudjelovati kao promotori perzijske kulture u Hrvatskoj. “Karavansaraj” je osim organizacijske pomoći Iranskom kulturnom centru postavljanjem artefakata izvorno iranske izrade pomogao upotpuniti događaj “Noć spajanja – Rumi u Zagrebu”, stvarajući time unikatni orijentalni scenski prizor inspiriran Rumijevom poezijom. Nadahnjujuću poeziju Rumija na hrvatskom i izvornom perzijskom čitali su Senad Nanić i Ebtehaj Navaey, dok je Azra Abadžić Navaey, profesorica osmanske književnosti na odsjeku za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorila o Mevlani Rumiju kao pjesniku i mistiku. Stihovi su bili popraćeni i glazbom, koja čini imperativ pri iščitavanju poezije na perzijskom jeziku, Dražena Franolića na oudu i Kamenka Ćulapa na udaraljkama. Mevlana Dželaluddin Rumi rođen je 1207. godine u Perziji, u području koje danas pripada Afganistanu. Pred najezdom Mongola obitelj mu se sklanjala prvo u Korasan, da bi se naposljetku nastanili u Konji (Turska), na području Rum, pa mu odatle i ime Rumi. Otac mu je bio Baha Walad, glasoviti pravnik i sufijski propovjednik, pa je mladi Dželaluddin od djetinjstva poučavan i odgajan prema islamskom naslijeđu, a kasnije je upućen u sufizam – mističan pravac islamskog učenja. Nakon očeve smrti 1231. Rumi preuzima očevu ulogu propovjednika i pravnika, slijedeći sufijski put duhovnosti. Profesorica Azra Abadžić Navaey nam kad je riječ o sufijskom putu Rumija ističe da su mevlevijski derviši – sljedbenici već planetarno poznatog, zanesenog mističkog učitelja Dželaludina Mevlane Rumija iz 13. stoljeća, jedan od najdomljivijih primjera višestoljetnog njegovanja i čuvanja mističke tradicije.

Ebtehay Navaey, Azra Abadžić Navaey i Senad Nanić Svojim gazelama i rubaijama osigurao si je status najvećeg pjesnika perzijske književnosti. Njegovo djelo “Mesnevija” predstavlja kanon sufijske književnosti. Rumi je u pjesničkoj formi opjevao put koji pojedinca dovodi do krajnjeg cilja – Svevišnjega Boga. “Mesnevija” stoga pripovijeda način na koji se duša približava Bogu predstavljajući smrt kao jedini način otkupljenja i odbacivanja svjetovnoga. Rumijeva “Mesnevija”, baš kao i Časni Ku'ran, ne nalazi razlike i dostupna je svakom čitatelju. Samo 740 godina nakon njegove smrti, suradnjom Karavansaraja i Iranskog kulturnog centra, Zagreb je dobio veličanstven posjet perzijskog pjesnika Mevlane Dželaluddina Rumija. Ovo simbolično obilježavanje obljetnice Rumijeve smrti (17. prosinca 1274.) još je jedan iskorak ka približavanju iranske kulture i pisane riječi hrvatskoj publici. Kako smo svakodnevni svjedoci popularizacije književnosti istočnog svijeta inicijative poput ovih upoznaju nas sa najvećim poetičarima čije stvaralaštvo čini imperativ pri oblikovanju daljnih smjerova u književnosti. Na isti je način Rumi, prevođen na brojne svjetske jezike te sa titulom najutjecajnijeg pjesnika u Americi 2007. godine, ostvario utjecaj na literaturu Irana i susjednih zemalja. Njegovi melodični stihovi i ideja njegove poetike nasljeđe su Mevlane Dželaluddina Rumija, najvećeg mističnog pjesnika. Upravo je stoga ovaj događaj “Noć spajanja – Rumi u Zagrebu” zamišljen kao čitanje njegova nasljeđa, odnosno njegovih stihova. Kako je usmena literatura veoma prisutna u istočnim književnostima, recitacija na izvornom perzijskom jeziku sa prijevodom na hrvatski jezik zaista je najbolji način kojem možemo pribjeći kada govorimo o velikom perzijskom pjesniku Rumiju. Misao ovog velikog filozofa i pjesnika aktualna je i dan-danas što uviđamo iščitavanjem njegova učenja, čija poruka hrabro istražuje religijske i svjetovne tokove života, te se sukladno tome i danas poseže za osebujnim Rumijevim stvaralaštvom. q Helena MARKOVIĆ

PROSINAC 2013.

45

PRIČE IZ BOSNE

HADŽERA ĆATOVIĆ – BIJEDIĆ, OTIŠLA JE ŽENA SIMBOL BOŠNJAČKOG STRADANJA U 20. STOLJEĆU

Bošnjačka heroina
“U Bosni čovjek prvo mora umrijeti, pa da ga se ljudi sjete i počnu poštovati”, kazao je nedavno akademik Abdulah Sidran. To je prvo što mi se iz fijoka memorije izvuklo, na vijest da je u danskom gradiću Randers u 93. godini preselila na ahiret Hadžera Ćatović – Bijedić. Vijest o preseljenju ove usamljene hercegovačke Bošnjakinje, potvrdio je Husein ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Trebinje. Hadžera Ćatović – Bijedić će biti sahranjena u Grančarevu kod Trebinja. Malo je onih koji išta znaju o Hadžeri, bošnjačkoj heroini, simbolu bošnjačkog stradanja u 20. stoljeću, koja je od 3. septembra do 21. novembra 1941. godine, među 500 ubijenih Bošnjaka proživjela u jami Čavkarici kod Bileće u Istočnoj Hercegovini. O ovoj jami se skoro punih 50 godina ništa nije govorilo, niti se smjelo govoriti. Jama duboka nekoliko stotina metara nalazi se u hercegovačkom kršu, nedaleko od Bileće. U njoj svoja gnijezda prave čavke, po čemu je dobila ime. Na prvi pogled, ni po čemu se ne razlikuje od tolikih drugih hercegovačkih jama. Ali Čavkarica u svome grotlu krije već 73 godine kosti nekoliko stotina Bošnjaka bačenih u nju i pokrivenih šutnjom toliko godina.

Hadžera Ćatović - Bijedić

144 osobe iz porodice Ćatović bačene u jamu Čavkarica
U Čavkaricu je 3. septembra 1941. bačeno nekoliko stotina Bošnjaka svih uzrasta i oba pola. Svi su bili iz sela bilećkog kraja. Tačan broj onih koji su skončali u jami nikada neće biti poznat. Znaju se imena 468 ubijenih, ali se zna da je i broj znatno veći, pošto za mnoge niko nije mogao dati podatke, jer su cijele porodice iskorijenjene. Vjeruje se da se broj kreće do 700. Od svih njih je pad u pakleni bezdan preživjela jedino tada 20-godišnja Hadžera Ćatović – Bijedić iz sela Đeče. Ona je u jami, među leševima svojih sunarodnjaka i šire i uže familije (samo je iz porodice Ćatović 144 lica bačeno u jamu) provela puna 63 dana. Hranila se hljebom koji je nalazila u džepovima ubijenih, te krvlju i mesom čavki koje je hvatala. Tek početkom novembra iz jame je izvukao Đorđo Hromović iz Nevesinja. Ovaj časni i ponosni Srbin ovako je, 50 godina kasnije, opisao prizor koji je zatekao kada je izvukao Hadžeru: “Ono što smo tada vidjeli nije ličilo na insana... Dva oka izbuljena, upalo lica, glava skoro bez kose. Ne daj mi Bože griješiti, bila je to ljudska spodoba... Đe bi je got do'vatili, otpadalo bi sve od nje... što bi joj got stavili u usta, povratila bi.” Treba reći da su svo vrijeme dok je Hadžera bila u jami sa stotinama leševa, srpska čobančad obigravala oko jame i govorila kako se iz nje čuje đavo koji zaziva muslimanska imena (to je očito nesretna Hadžera jadikovala nad svojim mrtvima). Jedini se Đorđo odvažio da pokuša izvući Hadžeru i samo zahvaljujući njemu ona je preživjela i doživjela duboku starost i drugi progon 1992. godine od strane potomaka onih koji su je u jamu bacili. U svojoj davnoj izjavi Hadžera je kazala: “U prvi sumrak zatvorili su nas u žandarmerijsku kasarnu u Berkovićima, gdje su odmah usmrtili oko 10 muškaraca. Ubijali su ih nekim tupim predmetima. Cijelu noć je jedna grupa razbojnika pretresala i oduzimala novac i nakit. Od Berkovića do jame Čavkarice, pratila nas je velika grupa naoružanih ljudi, čini mi se da ih je bilo preko 100. Negdje iza pod-

Jama Čavkarica ne stigli smo do jame Čavkarice. Poslije odmora koji je trajao više od jednog sata, počelo je odvođenje preplašenog naroda u grupama po 10 i nastavljeno sa bacanjem u jamu. Oko otvora jame nalazilo se 10 zlikovaca, koji su stradalnike, jedno po jedno, udarali kundakom po glavi i tako su onesviješćeni padali u jamu. Došla sam na red među posljednjima. Gurali su me iz ruke u ruku do jame. Tada sam osjetila jak udarac u glavu, i danas mi se vidi veliki ožiljak na potiljku – i tako ošamućena padala sam u jamu. Negdje pri dnu, zaustavila sam se na nekom ispupčenju. Kad sam došla k sebi, napipala sam neki rukavac, koji se poput lijevka širio u stranu. Tamo sam se povukla i za čudo ostala nepovrijeđena.” Hadžera je još ispričala da je ostala nepovrijeđena i njena rodica Alija. Tako su samo Hadžera i Alija ostale u životu. Kada se više nije imalo šta jesti, 17-godišnja Alija je pokušavala da izađe iz jame. Dugo se i mukotrpno pentrala i nekako uspjela do pod sam vrh. Tada se spotakla i ponovo stropoštala na dno jame. Alija je tada zadobila teške povrede koje nije preživjela.

46

PREPORODOV JOURNAL 158

PRIČE IZ BOSNE

Osveta protiv “Turaka”
Ko su bili ti koji su pobacali u jamu na desetine bošnjačkih porodica, zatrijevši tako gotovo svaki trag postojanja Bošnjaka u bilećkom kraju? I zbog čega? Nakon zločina ustaša nad srpskim življem u gatačkom, nevesinjskom i bilećkom kraju ubrzo po uspostavi NDH (npr. ustaše su, po naredbi ustaškog povjerenika za Gacko Hermana Kreše Tonogala, bacili oko 130 gatačkih Srba u jamu Dizdarušu na Koritima, u noći 4./5. juna 1941.) došlo je do ustanka Srba, kojem su se, nakon izvjesnog vremena, na čelo stavili komunisti (u sklopu njihovog opšteg ustanka u bivšoj Jugoslaviji). Tako su se ustaničke jedinice tih prvih mjeseci u Istočnoj Hercegovini sastojale od partizana i četnika, koji su bili pomiješani i usko sarađivali. Bivši oficiri kraljevske vojske u redovima ustanika brzo su pronijeli velikosrpsku ideologiju, pozivajući na osvetu protiv “Turaka”. Na to nisu ostali imuni ni partizani, pa su tako u zajedničkoj akciji na Vidovdan 1941. godine zauzeli Avtovac i zaklali 28 žena i djece, a 31. avgusta 1941. ustanici su na putu Gacko – Nevesinje zaustavili autobus, iz kojeg su izveli 10 putnika i pobili ih (među njima i šestoro djece). Krajem avgusta napravili su pokolj u bilećkim selima Fatnici i Planoj, ubivši na stravičan način nekoliko desetina Bošnjaka (o čemu je svjedočio Feđa Avdić, dječak koji je jedini iz svoje porodice preživio pokolj i kasnije postao priznati akademski slikar). Sve ove “akcije” ustanika unijele su nemir u bošnjački živalj bilećkog kraja. Prvih dana septembra 1941. Miro Popara, politički komesar Operativnog štaba Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) za Hercegovinu (kasnije proglašen za narodnog heroja), preko posrednika upućuje poziv bošnjačkom narodu bilećkog kraja da se okupe svi na jednom mjestu i da će ih njegovi ustanici sprovesti “na sigurno”, do Stoca. Naivni narod, oko 700 duša, pretežno nejake djece, žena i starih iskuplja se na zbornom mjestu i Popara ih upućuje, u pratnji 12 ustanika, prema Berkovićima. Na putu se tužnoj koloni ojađenog naroda pridružuje veća grupa ustanika iz Crne Gore. Kolona je prenoćila u kasarni u Berkovićima, gdje su već počela pojedinačna ubistva i silovanja žena i djevojaka od strane ustanika. Sutradan su svi odvedeni na brdo gdje se nalazi jama Čavkarica. U grupama od po desetak odvođeni su do jame i udarcima u potiljak bacani u ponor dubok nekoliko stotina metara, na čijem su kamenitom dnu nalazili smrt. Tako je skončalo 500-700 duša u jednom danu. Svi osim Hadžere.

“Narodni heroj” Vlado Šegrt prijetio Hadžeri novim jamama

Mostarski muftija Seid ef. Smajkić podsjećanju na ovaj zločin muftija je kazao kako se radilo o sistematskom, planskom zločinu i protjerivanju, potiskivanju Bošnjaka s ovih prostora. “Nad muslimanima Bileće je 1941. izvršen masakr. Svi su pobijeni osim onih koji su uspjeli pobjeći. Nad Bošnjacima Gacka je masakr izvršen 1914., nad Bošnjacima Nevesinja 1992. Sve je to rađeno s ciljem stvaranja tzv. Velike Srbije, a Istočna Hercegovina služila je kao eksperiment te politike. Danas na ovom prostoru nemamo više od 300 Bošnjaka. Naš je imperativ prekinuti kontinuitet stradanja”, poručio je tom prilikom muftija Smajkić. O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek 1991. godine u praskozorje agresije na našu zemlju. Tahir Pervan je objavio brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima. Objavio je i sjećanja Đorđe Hromovića koji je spasio majku Hadžeru. Pisao o njihovom kasnijem prijateljstvu. Pisao o zločincima. Tražio razloge zašto niko nikad nije kažnjen. Najveću pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990.godine u knjizi “Genocid nad Muslimanima 1941.1945.”. No, ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala neobjavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajali na šutnju, na zagrtanja istine. Za Hadžeru je i danas malo ko znao, pa čak ni Bošnjaci koji su u Danskoj živjeli u njenom komšiluku. Gdje se nalazi Čavkarica, ni to ne zna niko. q Avdo HUSEINOVIĆ

Naš je imperativ prekinuti kontinuitet stradanja
O Čavkarici se 50 godina šutjelo. Valjalo je priznati da su “ustanici”, o čijim se junaštvima u školama učilo, počinili takav užasan zločin. A za to nije bilo snage ni spremnosti. Osim toga, žrtve su bili Bošnjaci (muslimani, tada nepriznata nacija), čije su žrtve smatrane manje vrijednim, tako da ni jedno od stotina njihovih stratišta iz Drugog svjetskog rata nije obilježeno. Miro Popara, koji bi mogao najviše reći o onome što se stvarno desilo tih dana, nije preživio rat. Hadžeri su partizanski prvoborci nakon rata govorili da o svom stradanju šuti. Šutjela je 50 godina. Čak joj je i lično Vlado Šegrt, najpoznatiji partizan Hercegovine prijetio novom jamom, ako progovori o Čavkarici. Očito, Hadžera nije trebala ostati živa. Trebala je skončati sa svojima na dnu jame i ne remetiti priču o bratstvu i jedinstvu. I stari Đorđo, njen spasitelj, čitav je život bio šikaniran od strane vlasti (u kojoj su se “udomile” mnoge ubice iz 1941.) zbog svog ljudskog djela. Dženaza namaz nedužno ubijenim u toj jami klanjana je 11. avgusta 2013. godine ispred džamije u Planoj. Zajedničku dženazu namaz predvodio je mostarski muftija Seid ef. Smajkić. U kratkom

PROSINAC 2013.

47

POLEMIKE I STAJALIŠTA

PISMA ČITATELJA

O islamu i Mošćenici
KADA ĆE ZAPOČETI ISLAMIZACIJA MUSLIMANA?
Nije vijest kad jedan zapadnjak pređe na Islam, vijest će bit kad milijardu i 300 milijuna muslimana pređe na Islam. Islam, kao posljednja Božja objava čovjeku razumom obdarenom i čovječanstvu objavljen preko Muhammeda, s.a.v.s, je najveći poklon koji je čovjek kao individua i društvo u cjelini mogao dobiti od Allaha, dž.š. Uputa ne da bi se čovjek i zajednica mučili kroz život već da čovjek živi u ravnoteži duše i tijela po islamskim propisima, da organizira državu i društvo u kojem će biti napretka i pravde za svakog božjeg stvora. Svaki narod koji je primio islam od islama je imao samo korist. Krenuo je putem napretka i ostavio pozitivnog traga u ljudskoj povijesti do sudnjeg dana. Od muslimana u Indiji zbog čijeg arhitektonskog remek djela Taj Mahal i danas se milijuni turista slijevaju u Indiju. Tatari, Maleji, Seldžučki Turci koji su od stepskih plemena organizirali carstvo koje je trajalo 500 godina, paganskih arapskih plemena koja su obožavali kipove, međusobno ratovali, živu žensku djecu zakopavali, primivši islam i razumjevši islam za samo 200 godina izgradili su civilizaciju kakvu svijet do tada još nije vidio. Od do tada neviđene tolerancije prema drugima (islamu su nepoznanica koncentracijski logori, istrebljenje naroda njihovih civilizacija, paljenje žena na lomačama, spaljivanje knjiga itd.), arhitekture, uređenih gradova s univerzitetima, knjižnicama i javnim kupalištima, dali su nemjerljiv doprinos znanosti, matematika (arapski brojevi, nula, decimalni brojevi, algebra, geometrija, medicina, farmakologija, uveli eksperiment u znanost), upoznali zapad s grčkom kulturom i naukom, stvorili uvjete za renesansu u Europi čiji se napredak nije zaustavio ni do danas. To je bilo vrijeme kad su muslimani razumjeli Islam i živjeli Islam. Iza tih slavnih generacija došle su generacije muslimana koje su islam svele na esselamu alejkum, 5 dnevnih namaza, post, hadž i spavanje. Ummet Muhammeda, s.a.v.s., ne zna već više od 400 godina Islam kao živu religiju primijeniti u praksi i organizirati naprednu islamsku državu na principima islama, jer za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog ummet nije bježao na pretrpanim brodovima prema zapadu i utapao se kao danas, što svakodnevno pratimo u medijima. Islam nije samo 5 dnevnih namaza i spavanje, Islam je i politika, kako međunarodna tako i unutarnja, Islam je ekonomija kojom kruži bogatstvo gdje Allah dž.š. daje sad jednima sad drugima. U toj ekonomiji se ne smije umanjivati vrijednost roba i bogatstava drugih, monopol je zabranjen, propisan je zekjat i milostinja, zabranjena je kamata jer kad umjesto bogatstva ekonomijom kruži kamata onda je 5% čovječanstva sve bogatije i bogatije, a ostali padaju u siromaštvo i dužničko ropstvo čemu danas svjedočimo. Islam je i monetarna politika gdje nam Allah, dž.š., u Kur'anu kaže da je naša valuta zlatni dinar i srebreni dirhem kao novac koji ima vrijednost u sebi i nikada ne gubi na vrijednosti i devalvacija mu je nepoznata. Za razliku od papirnog novca koji nam je podvaljen i koji gubi na vrijednosti i zbog kojeg je većina arapskog svijeta u siromaštvu. Islam je pravo i međunarodno i krivično i obiteljsko, Islam su i ljudska prava gdje nam Allah, dž.š., u Kur'anu kaže neka se svačije pravo poštuje, a ne samo vaše. Islam je i individualna odgovornost, nitko neće tuđim grijesima bit natovaren. Islam je znanost, Islam je jedinstvo – “čvrsto se Allahova užeta držite i ne razjedinjujte se”. Islam je čistoća i urednost, točnost u vremenu, Islam zna za lovostaj, prije 1.400 godina Allah, dž.š., nam kaže “o vjernici za vrijeme hadža ne lovite”. Što se desilo ummetu da je zapad ne poznajući Islam organizirao progresivne i napredne države sa socijalnom pravdom i ljudskim pravima na principima Islama, a da u zemljama s islamskom većinom vladaju diktature, nepismenost, zaostalost, podjele, međusobni ratovi koji danas prijete općem sukobu šita i sunita. Ne znamo iskoristiti prirodne resurse koje nam je Allah, dž.š., dao nego nam drugi određuju cijene naših bogatstava na svojim burzama. Tako će jedan egipatski alim podsjetivši Zapad kad se vratio upitam kakvi su mu dojmovi odgovoriti nisam vidio puno muslimana ali u životu nisam vidio više Islama. Samo na primjeru odnosa muslimana prema vremenu možemo dijagnosticirati stanje ummeta. Allah, dž.š., se u Kur'anu u suri Vel asr kune vremenom, pet puta klanjamo namaz u njegovo točno vrijeme. U jednom hadisu Allah, dž.š., za sebe kaže ja sam vrijeme, uči nas da postoje paralelni svemiri s drugom dimenzijom vremena i prostora, kaže nam da ih ima sedam, obavještava nas razumom obdarene da vrijeme nije konstanta, da jedan njegov dan traje koliko naših 1.000 godina, da jedan njegov dan traje 50.000 godina, a nažalost ovu tematiku paralelnih univerzuma različitih dimenzija vremena i prostora počeli su proučavati drugi fizičari, a ne muslimani iako je to znanje nama razumom obdarenim, a dano prije više od 1.400 godina. Po mom skromnom mišljenju ummet je pao na svim testovima, a razlog ulema koja nam već 400 godina pogrešnom metodologijom prezentira Islam kao esselamu alejkum, pet dnevnih namaza, post, hadž i spavanje.

48

PREPORODOV JOURNAL 158

POLEMIKE I STAJALIŠTA
Islam se uzima u paketu, a ne djelomično. Veliki zapadni znanstvenik Kant kao religiozni katolik u poznoj dobi života je rekao da ga vjernikom čini savršenstvo svemira i duhovnost u njemu i neznajući citira kur'anski ajet: “Dokaz vam je u nebeskim prostranstvima i u vama samima.” Da li mi znamo da nam Kur'an govori prije više od 1.400 godina o velikom prasku kao nastanku svemira: “Znaju li nevjernici da su Zemlja i nebesa bili jedna cjelina i da smo ih mi raskomadali”; o otisku prsta: “ Mi ćemo vas oživjeti i sastaviti, jagodice prstiju vaših”; o tome da je muškarac s xy spolnim kromosomom odgovoran za spol djeteta: “Mi iz sjemena koji se izbaci određujemo hoće li biti muško ili žensko.” Ovo su sve znanstvene činjenice utvrđene nedavno, a dane muslimanima i cijelom svijetu prije više od 1.400 godina, da bi od 160 milijuna stanovnika Bangladeša njih 60% bilo nepismeno. Muslimani su bili najjači kad su u ruci imali pero i tintu, odnosno znanje. Velika odgovornost ummeta Muhammeda, a.s., što smo nauku prepustili drugima koji su je sekularizirali, koriste je za oružja kojima tlače i ubijaju stoljećima, tehnologijama koje uništavaju prirodu. Allah, dž.š., u Kur'anu upozorava što će biti s nama i prirodom u cjelini ako padnemo u pasiv i znanje damo drugima: “Ako vi dopustite da vam oni pravdu dijele nećete imati koliko je vrh od koštice”... “Nastat će nered na kopnu i na moru.” Da li smo mi danas svjedoci toga zuluma i nereda na kopnu i na moru? Bitno je uspostaviti pravu dijagnozu stanja u islamskom svijetu. Stvara se kritična masa mladih i obrazovanih ljudi koji traže promjene, da Islam opet bude ono što je bio u Španjolskoj. Da bi došli do tog stupnja muslimani moraju puno truda uložiti da upoznaju islam, da kroz to nauče cijeniti i poštovati sebe jer ćemo samo tako zadobiti poštovanje drugih. q Merzuk ŽUNIĆ (Zagreb)

************

ČIJA JE MOŠĆENICA I TKO JE HANDŽAR DIVIZIJA?
Također, neprihvatljivo je da se jedna muslimanska ratna poDana 21. prosinca 2013. godine u Novinarskom domu u Zagrebu, Udruga pravnika Vukovar 91. predstavila je knjigu: “BRANILI SMO strojba iz Domovinskog rata Hrvatske, zajedno sa njenim zapovjednikom Ekremom Mandalom, proglašava negativcima, u smislu paDOMOVINU – pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske”. Uz autore Ivicu Radoša i Zorana Šanguta, promociju svojim pri- ravojnom postrojbom, hrpom hohštaplera i kriminalaca, dok se na sustvom uveličali su Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, drugoj strani osuđeni u odsustvu (20 godina), vođa i pokretač poPredrag Matić, ministar branitelja, Miroslav Tuđman, saborski za- bune Srba na Banovini, premijer tzv. “SAO Krajine” Borislav Mikelić stupnik, dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-doku- proglašava pozitivcem. Ime Handžar (nož) divizija zvuči zastrašujuće u miru, ali zamislimentacijskog centra Domovinskog rata, i mnogi drugi uzvanici i te kako je u ratu bilo čuti to ime onima u Kotar šumi. Rahmetli gosti. Ekrem Mandal i pripadnici te jedinice U knjizi je opisano oko 80 svjedočanredovno su svakog mjeseca iz Državnog stava branitelja u Domovinskom ratu proračuna, odnosno MUP-a Republike Hrvatske, pripadnika nacionalnih manjiHrvatske primali osobni dohodak u PU na. Objavom knjige ostat će zabilježeno Sisačko-moslavačkoj, jer Handžar divida su Hrvatsku branili svi njeni građani, a zija je bila regularna jedinica kao prine samo jedan narod, te se može korističuvni sastav Specijalne jedinice MUP-a ti kao argument da se ovdje nije dogodio RH. To su bili moralni, časni ljudi koji su građanski rat, već otvorena agresija veliiz mirnog i ratom nezahvaćenog Labina kosrpske politike potpomognute tzv. došli na ratište Banovine gdje život nije JNA, četničkim i drugim postrojbama. vrijedio jedne lipe. Umjesto vječne zaOvim mojim tekstom nemam namjeru hvale tim ljudima i ponosa na njih i njipromovirati i reklamirati knjigu, već vam hovo djelo, idemo se sramiti. Šteta, to pišem da bi neke konstatacije navedene je vjerojatno naš muslimanski jal i još u knjizi energično, sa gnušanjem, odbanešto gore. Ponosan sam na te ljude, cio i demantirao. kao i većina muslimana i katolika MoNaime, u knjizi sa svojim svjedočešćenice. njem na stranicama 103.-106. dobio je Obzirom da se knjiga nalazi u proprostor gospodin Hamdija Malić, preddaji i dostupna je cjelokupnoj hrvatskoj sjednik UBBDRH. To uopće nije sporno, javnosti i šire, molim sve bošnjačkodapače poželjno je njegovo svjedočemuslimanske političke stranke (SDAH i nje. Međutim, čitajući tekst njegova BDSH), udruge (BNZH, UBBDRH), kulsvjedočenja doživio sam strašno zapreturno-umjetnička društva i druge asocipašćenje i veliku nevjericu, pitajući se jacije, pa čak i Islamsku zajednicu, da da li je moguće da je on to uopće izjavio Spomenik u Mošćenici naprijed navedeno osude i odbace pošto je u knjizi tiskano i objavljeno. U tom tekstu između ostalog stoji: “Mošćenica je sva muslimanska.” radi buduće štete za bošnjačko-muslimanski narod u domovini Konstatacija za svakog muslimana-Bošnjaka prestrašna i krajnje nam Hrvatskoj. Također, molim i gospodina Hamdiju Malića da isto uznemirujuće neprihvatljiva i maksimalno osuđujuća, te sam sigu- učini jer moguće je da se radi i o tiskovnim greškama u knjizi. Uz ran da je svi muslimani Mošćenice, pa i domovine nam Hrvatske sa dužno poštovanje, q Muharem MAŠINOVIĆ (Mošćenica kod Siska) gnušanjem snažno odbacuju i osuđuju.

PROSINAC 2013.

49

ŽIVJETI ISLAM

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XX)

Od prve kur'anske objave do hidžre (II)
(…) Hadidža nije imala nimalo sumnje da je njen voljeni muž predodređen za posebnu zadaću, kako mu je to i Džibril saopćio, znajući njegove ljudske kvalitete i moralne vrijednosti. Ona ga je tješila sljedećim riječima: “Nemaš se čega bojati. Odmori se i smiri. Bog ne bi učinio da doživiš poniženje, jer si dobar prema svojoj rodbini, govoriš istinu, pomažeš potrebne, darežljiv si prema gostima i podržavaš svaki pravedan čin”.1 Za mnoge ovo su bile ključne riječi koje su Muhammeda, a.s., smirile i ohrabrile. Ako je Muhammed, a.s., imao sam dvojbe u sebe njegova žena nije dvojila ni trenutka. Ona, kao njegova “bolja” polovica, ako se to smije kazati za Poslanika kao čovjeka, bez imalo sumnje podržala je, utješila i ohrabrila svoga voljenog muža te povjerovala i potvrdila da je njen muž Božji poslanik. Hadidža, r.a., je bila prvi i pravi oslonac Muhammedu, a.s., u njegovoj misiji. Pomagala je Muhammeda, a.s., i misiju islama sve do svoje smrti. Ona je, kako piše Tarik Ramadan u svojoj knjizi o Allahovom poslaniku, “znak Božje prisutnosti u samom središtu Muhammedove, a.s., kušnje; ona je Poslanikovom duhovnom iskustvu ono što su Ismail, a.s, i Hadžera bili u Ibrahimovom, a.s., bili su znakovi koje je poslao Jedini kako bi obznanio svoju prisutnost i svoju podršku u kušnji, kako nikad ne bi dvojili u pogledu Njega”, i ona je bila “jedan od najjasnijih znakova Božje darežljivosti i ljubavi prema Poslaniku.”2 Muhammed, a.s., se nije ženio drugim ženama dok je Hadidža bila živa, a kada je preselila na Bolji svijet, tu je godinu proglasio “Godinom tuge”.

Učeni kršćanin potvrđuje Muhammedovo, a.s., poslanstvo
No, da bi bila sigurna u muževljevo poslanstvo, otišla je do svoga rođaka Vereke ibn Nefvela, učena čovjeka, kršćanina, koji je dobro poznavao Stari i Novi Zavjet, želeći se savjetovati s njim; želeći čuti i njegovo mišljenje o čudnom iskustvu što ga je doživio njen muž. Evo što je te prilike rekao učeni Vereka, nakon što mu je Hadidža ispričala sve detalje o Muhammedovom, a.s., iskustvu susreta s melekom Džibrilom: “Presveti! Presveti! Tako mi Onog u čijoj je ruci Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao Namus,3 najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista Poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst!”4 Vereka je potvrdio Hadižinu vjeru u svoga muža – vjeru u njegovo poslanstvo. Naravno, i samome Muhammedu, a.s., je bilo važno da netko tko je učen, tko dobro poznaje pismo i učenje prijašnjih objavljenih religija, objasni njegov fenomen.5 Vereka ibn Nefvel (negdje Nufejl) pripadao je onim hanifima koji su izbjegavali vjeru i običaje predislamskih Arapa. Prihvativši kršćanstvo, posvetio je svoj život izučavanju Staroga i Novoga zavjeta, kloneći se ružnih običaja svojih sugrađana. Otprije je dobro poznavao Muhammeda, a.s., i znao je da takvo iskustvo nitko ne može izmisliti, a najmanje osoba poput Muhammeda, a.s., kojeg su prije poslanstva svi poznavali po njegovoj iskrenosti i istinoljubivosti. Sada, kada je čuo za Muhammedovo, a.s., svjedočenje iskustva susreta s

transcendentnim, i sam potvrđuje da je Muhammed, a.s., posljednji Božji Poslanik ili parakletos najavljen u Novom Zavjetu. To je i osobno priznao Muhammedu, a.s, kada ga je poslije susreo blizu Kabe, govoreći mu: “ O sine brata mojega,6 ispričaj mi sve što si vidio i čuo!” Kada mu je Poslanik sve detaljno ispričao, rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista Poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek/anđel – isti onaj koji je dolazio Musau/Mojsiju, a.s. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! A ako ja dočekam taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći; On zna kako! Potom je spustio svoju glavu prema Poslaniku i poljubio ga u čelo.”7 Vereka je znao da ne izdaje kršćanstvo ni Isaovo/Isusuvo, a.s., učenje ako primi islam i slijedi Muhammed, a.s., dapače, smatrao je to nužnim kako bi ostao na ispravnom učenju koje je sam Isus propovijedao. Muhammeda, a.s., je obradovala spoznaja da je njegovo poslanstvo priznao učen i u društvu priznat čovjek.8 Međutim, sada ga je obuzimao jedan novi strah. Hoće li mu doista njegov narod, koji ga je toliko poštovao i volio, kada im saopći da je odabran za Allahova, dž.š., Poslanika, početi napadati, u laž utjerivati ili čak iz njegova rodnog grada istjerati?! Verekine riječi pomiješane sa strahom i iščekivanjem ponovnog susreta s Džibrilom okupirale su Poslanikove misli. Ubrzo će se ispostaviti da je stari mudrac bio u pravu. Svoj položaj, utjecaj, imetak i prilično miran i bogat obiteljski život, sav ugled što je stjecao u 40 godina svoga života, sve će to morati zaboraviti i žrtvovati za misiju islama. Ali to je bila najčasnija moguća misija, vrijedna svake žrtve. Jer, od sada Gospodar svemira, njegov Rabb, njegov Odgajatelj, osobno će ga voditi u životu. I nizašto na svijetu Muhammed, a.s., ne bi izdao poslanički poziv! Njegov je zadatak bio jasan: sve ljude, ne samo Arape, upoznati s ispravnim vjerovanjem. Po zadnji puta osvježiti vjeru u Jedinoga Boga, jedno te isto učenje svih Allahovih poslanika, i predati je u amanet ljudima da po njoj žive dok je svijeta i vijeka.

Početak poslaničke misije
Nakon objave prvih kur'anskih ajeta, Muhammed, a.s., je živio u iščekivanju ponovnog dolaska meleka Džibrila. Intenzivno je razmišljao o svim detaljima prvoga susreta s najodabranijim melekom i

50

PREPORODOV JOURNAL 158

ŽIVJETI ISLAM
Riječima koje su zauvijek okupirale njegove misli te se u njegovo srce duboko kao u kakvu stijenu uklesale. Osjećaji i stanja njegova duha su se mijenjali; od osjećaja neopisive ljepote zbog Riječi koje su plijenile i smirivale njegovo srce i um do stalnog propitivanja što će se dalje s njim događati. Kako je vrijeme prolazilo, a melek Objave se nije javljao, Muhammmeda, a.s., je obuzimao sve veći nemir. Pokrivao bi glavu i tražio je mir. Napinjući svoje biće, pokušavao je u mislima, svojom plemenitom dušom, dozvati Džibrila da ga ponovno posjeti. Pokriven, tiho je molio Allaha, dž.š., da ga ne napušta, da se ne ljuti na njega, da ga “ne mrzi”. Muhammed, a.s., se stalno preispitivao da nije kakvu pogrešku učinio, da nije nečim Allahovu, dž.š., milost od sebe udaljio, nakon što mu je ona jasno ukazana.9 Iz noći u noć, iz sata u sat, strah se intenzivno pojačavao. Muhammed, a.s., u tim trenutcima reagira kao čovjek koji se boji, koji strahuje, kao što će puno puta u svome daljnjem poslaničkom životu reagirati i time pokazati da se nikada nije izdigao iznad običnog, normalnog čovjeka koji živi svakodnevnicu. Svrha ove stroge discipline, kako piše Muhammed Hamidullah, ticala se očišćenja Poslanikove duše i otklanjanja i najmanjih mrlja s nje, uklanjanja svih ovozemaljskih interesa i priprema Poslanikova bića da svakom kretnjom, svakom riječju, svakom željom izražava samo Božansku volju.10 I kada je Muhammed, a.s., konačno shvatio da svoju volju mora podčiniti samo Božanskoj volji ponovno mu se poče objavljivati. Časni Džibril mu dostavi ajete sure Al-Mudessir, u prijevodu “Pokriveni”, i Ad-Duha, u prijevodu “Jutro”, koji označiše nastavak objavljivanja Kur'ana: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi!” (Al-Mudessir, 1-7) “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Tako mi jutra i noći kada se utiša - Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” (Ad-Duha, 1-11)

Objelodanjivanje poslanstva
Nastavak Objave oslobodio je Muhammeda, a.s. velikog straha i nedoumice.11 Sada je konačno postao uvjeren da melek Džibril nije nikakvo priviđenje i da ga je Dragi Allah počastio najvećom, ali i najodgovornijom misijom što je čovjek uopće može imati. Muhammed, a.s., je drugu Objavu doživio kao novo rođenje. Bila je to konačna potvrda njegova poslanstva. Zadnjim ajetom sure Ad-Duha Muhammedu, a.s., biva naređeno da prvo svoje najbliže ukućane upozna sa islamom, a zatim ih i otvoreno pozove u novu vjeru – “…i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” Prve objave Poslaniku dadoše smjernice u kome će se pravcu kretati njegova misija. Nakon vjere u samo Jednog Boga, Allaha, dž.š., Koji je u isto vrijeme i transcendentan i sveprisutan i Koji ničemu sličan nije, Objava naloži da se vjera mora pokazati u praktičnom/svakodnevnom životu, što je podrazumijevalo: raditi samo ono što će zadovoljit Dragoga Boga, a izbjegavati sve ono što će Ga rasrditi, odnosno boriti se protiv onoga što je štetno po čovjeka i društvo; brinuti o drugim ljudima, osobito nezaštićenim poput prosjaka i jetima ili siročadi te im uvijek činiti dobro. (Nastavlja se…)
Bilješke:
Hadis prenosi Aiša, r.a., a vjerodostojnim ga smatraju Buhari i Muslim. Vidjeti: Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, str. 40. 2 Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, str. 44. 3 Namus od grčki Nomos u značenju Božanski Zakon ili Knjiga. 4 Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 44. 5 Biografi se razilaze da li je Hadidža otišla do Vereke sama ili sa Muhammedom, a.s. Ibn Hišam u svojoj Siri navodi da je do učena čovjeka otišla sama. Vidjeti navedeno djelo, str. 44. 6 Ovakvim se izrazima u arapskom jeziku želi pokazati ljubaznost. Vereka nije bio Muhammedov, a.s., stric. 7 Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 45. 8 Zanimljivo je da je ovo treći kršćanski učenjak koji je Muhammedu, a.s, na temelju jasnih poslaničkih znakova priznao poslanstvo. Prvo mu je monah Behira još kao dječaku od 12 godina ukazao na poslaničke znake , kada je sa svojim stricem odmarao nedaleko od kršćansko samostana. Na istom mjestu, kada je ima 25 godina i kada je predvodio trgovačku karavanu od svoje buduće supruge Hadidže, jedan drugi kršćanski monah je ukazao na Muhammeda, a.s., kada je sjeo pod jedno stablo da se odmori govoreći da se nitko osim poslanika ne zadržava pod tim stablom i konačno Vereka ibn Nevfel, nakon prvog iskustva susreta sa melekom Džibrilom. 9 Prema mufessirima, osobama koje se bave detaljnim izučavanjem Kur’ana, pauza je mogla potrajati od šest mjeseci najmanje do dvije godine. Prof. dr. Safvet Halilović u svojoj knjizi navodi mišljenje Ibn Abasa, jednog od najvećih islamskih autoriteta uopće, ashaba i bratića Poslanika, a.s., kao i mišljenje hafiza Ibn Hadžera Al-Askalanija da je pauza u Objavi potrajala samo nekoliko dana. Vidjeti: Safvet Halilović, Sira: životopis posljednjeg Allahovog poslanika, str. 114. 10 Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., Život, str. 109. 11 Proučavatelji Objave razilaze se po pitanju što je drugo od Kur’ana objavljeno Muhammedu, a.s. Za ovu našu studiju to nije toliko ni važno. Uglavnom su to bili ajeti slične, skoro iste, prirode. Te prve kur’anske riječi koje su uslijedile nakon prvog iskustva u pećini Hira, tješe Muhammeda,a.s., i potvrđuju mu njegovu poslaničku misiju. Muhammed,a.s., je očekivao da će sada Džibril posjećivati svaki dan; u snu ili na javi, uopće nije bitno, samo da se ne prekida veza sa Gospodarom svjetova. Allah, dž.š. to i čini, naređujući Poslaniku: “O ti, umotani! - probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati - ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju, doista, imaš mnogo posla.” (Al-Muzzamil/Umotani, 1-7) Brojni su kur’anski ajeti koji se direktno odnose samo na Poslanikovu osobnost. Samo njemu Allah, dž.., u naredbu stavlja određene vjerske obrede. Jedan od takvih je ustajanje u gluho doba, kad drugi ljudi spavaju i obavljanje molitve. Za druge muslimane takav oblik Bogoštovlja spada u dobrovoljne, ali jako pohvalne i vrijedne radnje. q
1

Mirza MEŠIĆ

PROSINAC 2013.

51

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful