njegov postupak nije bio nimalo ugodan. poput Edipa. Po sebi je jasno da se individualna psihologija Alfreda Adlera lako može podrediti vrlini "odvažnosti": ta ona sama na svoj terapijski postupak gleda kao na pokušaj bodrenja. odvažnost i osjećaj odgovornosti. Zahvaljujući njoj. prema tome. pogledati ravno u oči duševnoj sfingi i riješiti njezinu zagonetku.objektivnosti.. Ecce labia mea non cohibui 1. 2001. BIT EGZISTENCIJSKE ANALIZE Prema izreci Arthura Schnitzlera postoje zapravo samo tri vrline: objektivnost.. izlažući se opasnosti da dozna vrlo neugodne stvari. Dotada je psi- .osjećaj koji ona drži odlučujućim. Isto tako se psihoanaliza može podrediti jednoj drugoj od spomenutih vrlina . I čini se zanimljivim da se svakoj od tih vrlina može podrediti po jedan od triju psihoterapijskih smjerova koji su izrasli na bečkome tlu. U njegovo je vrijeme to bilo nešto nečuveno i.Zagreb. s nakanom da pacijentu pomogne prevladati osjećaj manje vrijednosti . Sigmund Freud bio je u stanju. ako ne i jedinim patogenim činiteljem.

kao tehnike. tako je i Freud mogao ustvrditi da je psihologija na visokim školama psihologija bez pohote.kao onaj koji tim mehanizmima umije rukovati. Kakav li se cinizam krije iza takva shvaćanja psihoterapije . ali ne samo njome nego i društvom svoga vremena.mogu opet staviti u red. Ali kako je psihoanaliza došla do takvoga svog tehničko-mehanističkog shvaćanja? Kako smo već natuknuli. a terapeut je tu . društvom u kojem je vladala "pruderie" (pretjerana stidljivost). osobito tzv. taj se nauk može objasniti povijesnom epohom u kojoj je niknuo. ona je konačno na nju i spala: objektivnost ju je najzad dovela do "postvarenja" .naime. Psihoanaliza je na to stanje reagirala. pomnjivo izbjegavala sve ono što je Freud stavio upravo u središte svog naučavanja. somatologija – znanost o životinjskom i ljudskom tijelu Ali psihoanaliza nije objektivnosti samo udvarala.šaljivo nazivao "somatologijom bez genitalija".po njezinu shvaćanju .hologija. Kao što je anatom Julius Tandler somatologiju kakva se tada poučavala u srednjim školama . Na pacijenta psihoanaliza gleda kao da njime vladaju "mehanizmi". kao "psihotehnike"! No budimo jasni: terapeuta možemo smatrati tehničarom jedino ako smo još prije pacijenta. No . Jedino čovjek-stroj može zatrebati liječnika-tehničara. školska. postvarenja onoga što se zove osoba. bolesna čovjeka shvatili kao nekakav stroj. koji vlada tehnikom kojom se ti mehanizmi čim su poremećeni .

zastarjela i može se smatrati reakcionarnom. I tako se duša . instancije nesvjesnog i instancije super-ega. stoljeća. tj. Ta je psihologija bila zgoljni proizvod redukcionizma . Jer se i . ne ustručava personificirati pojedine instancije (koje se često međusobno bore) unutar duševne cjelokupnosti (npr. koja se tada pojavljivala.premda se. Tako se psihičko ne samo atomizira nego i potpuno ana-tomizira: analiza duševnosti promeće se upravo u njezinu anatomiju. jer je zamišlja kao da se sastoji od pojedinih elemenata. a potom i prevladavala.ta je akcija danas . s druge strane. (U tome ide ona tako daleko da . čine samovlasnim pseudopersonalnim bitima s vlastitom snagom: gotovo bi se moglo reći da se "demoniziraju". Na cjelinu čovjekove duše gleda psihoanaliza atomistički. To se možda najočitije pokazuje u dvjema temeljnim crtama psihoanalitičkog nauka: u psihološkom atomizmu i energetizmu. nego je u duhu svog vremena i "agirao": izrađujući svoj nauk bio je sasvim pod utjecajem asocijativne psihologije.ideološke pojave poznoga 19.bar u nekom smislu . poosobljenje). Freud pak nije na svoje vrijeme samo "reagirao". "ono") ili asocijacijske "komplekse". ego-instancije i id-instancije.kako kaže Medard Boss . te se pritom uglavnom služi starom tehnikom priča za djecu. raznih nagona. Tako se pojedine instancije osamostaljuju. tzv. koji se opet sastoje od djelomičnih nagona.čovjekova osoba . i ranoga 20. odnosno od nagonskih komponenata.konstruira hipotezu (ili točnije rečeno hipostazu.i njezina cjelovitost nekako razara: psihoanaliza čovjeka upravo "depersonalizira" .

to bi i samo imalo biti nagon! To izgleda otprilike kao kad bismo rekli da je graditelj koji je zgradu napravio od cigala. 299). što nad njima vrši cenzuru. kako mu je silno stalo do materijala. Najočitije se to pokazuje u psihoanalitičkoj teoriji kojom se zamišlja kao da se "ego" (Ja) izgrađuje na temelju "ego-nagona". 108: . i sam napravljen od cigala. stalno operira pojmovima nagonske energetike i afektivne dinamike. međutim. (Usp. Freud Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie Wien 1946. jasno vidimo kako je psihoanalitički način mišljenja materijalistički. doista. tako se vjerojatno neće zanavijek održati ni psihološke predodžbe tih instancija (Schweizerische Zeitschrift für Psychologie and ihre Anwendungen 1960. Ona.u tim pričama poželjna majčinska svojstva izoliraju od onih nepoželjnih te se oličuju u samostalnoj instanciji dobre vile.) hipostaza – opredmećenje.personificiraju u liku vještice.dok se naposljetku i sama ne nađe pred zadatkom da iz sve te krparije ipak nekako rekonstruira osobu. tj. dok se neugodna svojstva . baš na toj poredbi koja se nameće. pretvorba nečeg apstraktnog u konkretni lik Tako psihoanaliza razara jedinstvenu i cjelovitu ljudsku osobu . Ono dakle što nagone potiskuje. S. No rekosmo da je psihoanaliza ne samo atomistička nego i energetička. Ovdje. Kao što se. ostvarenje.ona za koja dijete neće da zna i kojih se boji . Tu se krije posljednji razlog psihoanalitičke atomistike. ne može trajno održati vjera u te fantastične likove iz dječjih priča.

" Ili na str.") Nagoni (odnosno komponente nagona) djeluju . (potiskivanjem) na stvaranje kasnijih seksualnih barijera.. Tako je ego .otprilike kao paralelogram sila.konačno igra nagona ili. i polazeći s tih pozicija upravlja seksualnom aktivnošću individuuma. 29). s njih prelazi na druge. stvara zalihu energije.po shvaćanju psihoanalize . energetičke i mehanizirane koncepcije čovjeka. psihoanaliza konačno u njemu gleda automatizam duševnog aparata. Ona se suprotstavlja psihoanalitičkoj koncepciji: mjesto automati- . ili ih pak napušta. Ali koji je objekt tih sila? Odgovor glasi: ego (Ja). naime. Tako vidimo da se duševno ne samo genetski reducira na nagone nego biva od nagona i uzročno određeno oboje u totalitarnom smislu. Londonsko izdanje XVII. 92: "Zatim vidimo kako se libido koncentrira na predmete. I to je onda posljednji razlog zašto se čovjekovo Ja mora naknadno rekonstruirati polazeći od nagona."Seksualno uzbuđenje. na njih fiksira. (Sam je Freud psihoanalitičare obilježio kao "nepopravljive mehaniciste i materijaliste" (Schriften.. kako je jednom rekao sam Freud: Ego nije gospodar u vlastitoj kući. U smislu takve atomizirane..sa psihoanalitičkog stajališta . koja se u glavnom primjenjuje na druge neseksualne ciljeve. Ljudsko se biće unaprijed interpretira kao nagonsko biće.) Ovdje se uključuje egzistencijska analiza..

tada nam valja krenuti od onog obrata koji smo morali izvršiti postavljajući pitanje o smislu života. pregledati put kojim je egzistencijska analiza stigla od odgovornosti kao osnovne i bitne oznake čovjekova postojanja. te da je to njegovo odgovaranje uvijek odgovor "djelovanjem'. A egzistencija je doista naša jedino ukoliko za nju uzimamo odgovornost. da on treba na pitanja odgovoriti.k Schnitzlerovim vrlinama. Želimo li.onaj termin što nam ga je suvremena filozofija stavljala na raspolaganje za taj osobiti način čovjekova bitka: upravo termin "egzistencija". istodobno.na njih se odgovara tako da svatko preuzima odgovornost za vlastitu egzistenciju.zma duševnog aparata vidi ona u čovjeku autonomnost duhovne egzistencije. na pitanja što mu ih njegov život stavlja. a samu sebe kao "analizu okrenutu k biti-odgovoran".koji smo stavili u središte čovjekove biti . nametnuo nam se za takav "odgovorni bitak" . Trsili smo se da pokažemo kako život ima karakter zadatka i. tj. Ona ljudsko biće shvaća kao odgovorno biće. odnosno kad smo prvi put govorili o njezinoj potrebi. a individualnu psihologiju vrlini odvažnosti. tako se može ustvrditi da se egzistencijska analiza priklonila vrlini "osjećaja odgovornosti". da se njemu stavljaju pitanja. s malo riječi. . I tako se vraćamo odakle smo bili pošli . jer u vrijeme kad smo stvarali pojam egzistencijske analize. da se na "životna pitanja" jedino aktivnošću može doista odgovoriti . nego obrnuto. kako egzistencija ima karakter odgovora: i uvidjeli smo da nije na čovjeku da stavlja pitanja o smislu života. Jer kao što smo psihoanalizu mogli podrediti vrlini objektivnosti.

Smjera li. da treba nešto osvijestiti. i egzistencijska analiza k nečemu što je analogno procedurama psihoanalize? Tomu ipak nije sasvim tako jer se . I svoj konačni cilj vidi ona u tome da čovjeka (napose neurotičara) privede k svijesti vlastite odgovornosti. biti odgovoran. u egzistencijskoj analizi dolazi u svijest . nego kao odgovornom biću. obraća se osobito neurotičnom načinu. odnosno k svijesti da je egzistencija odgovornost. Ovdje sada moramo stati.u konkretnosti svačije osobe i u konkretnosti svačije trenutačne situacije. odnosno imati odgovornost. U egzistencijskoj je analizi govor o čovjekovu biću . "bolesnom" načinu egzistencije.Ali odgovornost za vlastitu egzistenciju ne pokazuje se samo preko "djelovanja". nego moje .nije nagonsko. pokazuje da i u egzistencijskoj analizi treba nešto dovesti u svijest. Ukoliko egzistencijska analiza hoće da bude psihoterapijska metoda. dakle. a ne ukoliko je samo nagonski. nešto s područja id.u psihoanalizi osvješćuje ono što je nagonsko. jest temelj čovjekova bitka . koji je zatočen u neurozi.duhovno. eto. dok se u egzistencijskoj analizi ne osvješćuje nagonsko. Za nas je egzistencijska odgovornost uvijek odgovornost ad personam (osobna) i ad situationem (u danim okolnostima). ona se ostvaruje samo ovdje i sada . Jer se. upravo o duhovnoj egzistenciji. Što mi dakle ovdje.ne kao o nagonskom.kako je poznato . Zaista.ukoliko je on duhovan. nego nešto bitno drukčije .

2. kako ćemo vidjeti. nego postoji i duhovno nesvjesno. Stoga smo. što doduše nije po sebi nešto sasvim novo.u smislu potrebne nadopune sadašnjoj psihoterapiji u užem smislu . NESVJESNO DUHOVNO Naši izvodi u prethodnom odsječku bitno mijenjaju dosad prošireno shvaćanje opsega nesvjesnoga. a sada se pokazuje potreba da duhovno unesemo i u nesvjesno . jer se već davno u stručnoj literaturi govorilo o "stvaralačkim silama" nesvjesnoga ili o njegovoj "perspektivnoj" tendenciji. . određujući sad pojam "nesvjesnoga". Tako se sadržaj nesvjesnoga bitno proširuje. donekle primorani poduzeti reviziju njegovih granica: ne postoji više jedino nagonsko nesvjesno.upravo kao duhovno nesvjesno.Ja. Ali se još nije provodilo.pokušali u psihijatrijski rad unijeti duhovno kao bitno različito i samostalno područje naprama psihičnome u strogom značenju. našemu Ja ne dolazi "id" u svijest. Tako se u neku ruku izvršuje i rehabilitacija nesvjesnoga. a samo nesvjesno raščlanjuje se na nagonsko nesvjesno i na duhovno nesvjesno. nego naprotiv Ja dolazi sebi u svijest: dolazi do svijesti samoga sebe. dolazi .k sebi. Nesvjesno obuhvaća ne samo nagonsko nego i duhovno. Već smo samim nazivom "logoterapija" (psihoterapija koja polazi od duhovnog) .

No budući da je .pošto smo se malo prije našli pred činjenicom "rehabilitacije nesvjesnog" . te su mogući mnogi prijelazi .u oba smjera. Otuda slijedi da ne samo nagonsko nego i duhovno može biti nesvjesno. koji "nagon i duh" označuje kao "nesumjerljive fenomene". poništenjem potiskivanja osvješćuje se nešto nesvjesno.kao što već znamo - . Boss. Dok nam se granica između svjesnog i nesvjesnog pokazuje "propusnom".sada nalazimo pred novom činjenicom relativizacije svjesnog: svjesnost se više ne može smatrati bitnim kriterijem. I vidimo da je granica između svjesnog i nesvjesnog vrlo nestalna. jer je jednostavno neosvjestiva. za njega je nesvjesno u prvom redu bilo skladište potisnutih nagona.vrlo potrebno oštro razlikovanje i suprotstavljanje nagonskoga i duhovnoga . odnosno da duhovno može biti i svjesno i nesvjesno. dotle se granica između duhovnog i nagonskog pokazuje tako oštrom da se to ne može dovoljno naglasiti. U nesvjesnome je Freud svakako vidio jedino nesvjesno nagonsko. pa se sad moramo pitati kako je oštra ta dvostruka granica. i to zato što je egzistencija. nekako propusna. u neku ruku. No u zbilji nesvjesno nije jedino ono što je nagonsko nego i ono što je duhovno. Možda je to najsnažnije izrazio M. duhovno. odnosno "egzistencija".unutar samoga nesvjesnoga. uvijek neosviještena. jest obvezatno (dakle nužno) nesvjesno jer je takvo u biti. i obratno. Dosta je da navedemo samo ono što se u psihoanalizi zove potiskivanje: činom potiskivanja ponesvješćuje se nešto svjesno. Tako se .

A o psihoanalizi se može ustvrditi.u striktnoj suprotnosti s psihoanalitičkim shvaćanjem . dakle. da ona čovjeka svodi na "id" i da razara njegovo "ego". istom ondje gdje prestaje njegova nagonskost.što je u čovjeku specifično .jer uopće ne sadrži nikakav kriterij specifičnosti. u našoj vlastitoj egzistencijsko-analitičkoj perspektivi. nego kada njegov "ego" stvara odluku. "biće koje odlučuje". ono je. Ta nam razlika ne daje specifičnog kriterija . Jer specifično ljudsko biće . odnosno. što ćemo uskoro moći razumjeti. Njegovo specifično biće postoji dakle ne onda kad ga nagoni nekakav "id"'. ili . pri čemu je sasvim beznačajno je li to svjesno ili nesvjesno. s druge strane. a prestaje tamo gdje prestaje odgovornost.i nagonskoga ne može povući .ljudsko biće upravo duhovno. očevidno je da razlika između svjesnog i nesvjesnog predstavlja u ljudskom biću ne samo relativan nego i uopće neautentičan kriterij."ono koje postoji". čovjek je odgovorno biće.nije upravo nagonsko biće. Već rekosmo da se granica između duhovnoga . nego je odgovoran. da se poslužimo Jaspersovim riječima. dakle.donekle u smislu Heideggera i Binswangera . Čovjek. može biti potpuno "specifičan" i onda kad je nesvjestan. Do kriterija specifičnosti možemo jedino doći ako razaberemo pripada li nešto u čovjeku njegovoj duhovnosti ili njegovoj nagonskosti. "specifičan" jedino onda kad nije igračka nagona. ali je. egzistencijsko biće. Specifično ljudsko biće počinje.

No time se također pokazuje da se sada . Jer u psihoterapiji se egzistencija (zbog odgovornosti koju ona predstavlja) neprestano poziva na to da odigra svoju ulogu protiv vlastite (prividno sudbinske) ovisnosti o psihofizičkoj faktičnosti.treba povući s najvećom oštrinom. I dok je egzistencija kako znamo . Upravo naočigled toj faktičnosti treba u pacijenta buditi svijest slobode i odgovornosti one slobode i odgovornosti koje čine specifično ljudsko biće. Njemu pripada ne samo viši ontološki dignitet nego je i psihoterapijski relevantniji. na drugoj sve ono što spada u faktičnost.bitno duhovna. I dok granicu između egzistencije i faktičnosti .opet susrećemo s potrebom još jednog relativiziranja: odsad nam se stari psihofizički problem ukazuje (ne doduše likvidiran. .baš onu ontološku provaliju . unutar psihofizičke faktičnosti ne može se lako razgraničiti psihičko od fizičkog. ali ipak) sveden na drugorazredno značenje. dobro zna kako je tu teško razlučiti što je (primarno) psihogeno. u njoj gledamo u neku ruku ontološku provaliju koja razdvaja dva bitno različita područja unutar čovjekova bića: na jednoj strani egzistencija. dotle faktičnost obuhvaća ne samo psihičke nego i fiziološke "fakte". a što fiziogeno.dovoljno oštro. No dosada. pri povezivanju svih ontoloških granica.pošto smo relativizirali svijest-nesvijest kao specifične kriterije (ili: kao kriterije specifičnosti) ljudskoga bića . Mnogo je važniji problem "duhovne egzistencije naprama psihofizičkoj faktičnosti". Tko se ikada pomučio da objasni neku vegetativnu neurozu sa svom raznolikošću njezine strukture.

dok ona sama.čovjek.ali takvo jedinstvo nikada i nikada ne predstavlja čovjekovu sveukupnost. nego i "od-Iučeno biće": jer čovjek postoji samo kao jedinka. A kao jedinka je uvijek usredotočen. "jest" duhovna.jer osobu "nemam". Tu cjelinu utemeljuje ona kao tjelesno-psihičko-duhovnu.tj. Što se u tom njegovu središtu nalazi? Čime je ono ispunjeno? Podsjetimo se kako definira osobu Max Scheler: po njemu je osoba nosilac i "središte" duhovnih čina. ona je također duhovno središte oko kojega se okuplja sve psihofizičko. I pošto smo Ijudsko biće tako centrirali. pritom ne želimo previdjeti da riječ "njezin" znači da osoba "ima" svoj psihofizički aparat . Pritom ne možemo dovoljno naglasiti da istom ta trostruka cjelina sačinjava cijeloga čovjeka. No to što je ljudsko biće kao pojedinac centrirano oko osobe (kao duhovno-egzistencijskog središta). Jer nije opravdano govoriti .nismo uzeli u obzir činjenicu da je ljudsko biće ne samo "biće koje odlučuje". Doista. naprotiv.mjesto da govorimo o duhovnoj egzistenciji i psihofizičkoj faktičnosti .govoriti o duhovnoj osobi i o "njezinu" psihofizičkom aparatu. svoju psihofizičku faktičnost. nego mogu reći: "jesam" svoja osoba. time i jedino time ono se i integrira: istom duhovna osoba utemeljuje jedinstvo i cjelovitost bića .svoga vlastitog središta. Dakako. Tijelo i duša mogu tvoriti jedinstvo neko "jedinstveno" psihofizičko . Isto tako ne mogu zapravo reći: "moje Ja". ne mogu reći da svoje Ja "imam". "ja" doista jesam ja. ne bih uopće mogao ozbiljno reći "moja osoba" . uvijek centriran oko središta . možemo sada .o čovjeku kao "tjelesnoduševnoj" cjelini.kao što se često čini . "Imati" mogu u najbolju ruku svoje "id" . . No ako od osobe potječu duhovni čini.

.trebalo bi nam tada govoriti o osobnoj osi koja se (zajedno s perifernim psihofizičkim slojem) penje kroz nesvjesno. cjelokupnom čovjeku pripada još i duhovno . predsvjesno i svjesno. može se svaka pojedina (duhovna.njoj.. ne može samim time biti riječ o cjelini. S obzirom na ontološku strukturu čovjekova bića možemo sada učiniti još jedan korak dalje.mjesto da govorimo o osobnoj jezgri .i to kao njegovo najspecifičnije. Dosad smo u strukturiranju čovjekova bića dali prednost slojevitosti (horizontala) ispred stupnjevitosti (vertikala). Dok god je riječ jedino o tijelu i duši. predsvjesnom i nesvjesnom stupnju. No sad možemo kombinirati sliku slojevitosti i stupnjevitosti. psihička ili tjelesna) činjenica očitovati na svjesnom. i . Zatim trebamo zamisliti jezgru osobe kao duhovno-egzistencijsko središte oko kojega se grupira sve fizičko i psihičko poput perifernih slojeva. i to tako da slojevitost zamislimo u neku ruku kao tlocrt (trodimenzionalne zgrade).. Iz takve slike konačno proizlazi donekle upotrebljiva i donekle odgovarajuća slika stvarnih odnosa: ne samo u osobnoj osi nego i u psihofizičkim perifernim slojevima.

ego.budimo s tim na čistu .kad god govorimo o "dubinskoj osobi" općenito misliti samo na tu duhovno-egzistencijsku osobu. smjeli bismo s pravom .a daleko premalo čovjekovom duhovnošću. a ne samo id. tj.psihologija nesvjesnog "id". odnosno na njezinu nesvjesnu dubinu. tj.ima i duhovno-egzistencijska osoba. a ne nesvjesnog "ego". nego je radije "stvorenjsko" biće. Drugim riječima.ono što se u običajnoj upotrebi podrazumijeva pod dubinskom osobom nema nikakve veze s osobnim bićem. na psihofizičku faktičnost. Tako je ona usmjeravala svoja istraživanja na takozvanu dubinsku osobu. No . a zanemarivala je autentičnu osobu. tj. nesvjesnu dubinu. Jer . središte duhovne egzistencije. nešto što .više-manje .Usput bi nam ovdje trebalo ispraviti pojam "dubinske psihologije" . jer je jedino ona doista dubinska osoba.kao što sada znamo . njegovom osobom na toj razini. štoviše.u vezi s postupcima analitičkog liječenja: ta se dubinska psihologija do danas zapravo bavila samo čovjekovim nagonskim na razini nesvjesne dubine . dubinska je psihologija bila .

Autentična egzistencija nije dakle refleksibilna (ne može biti predmet refleksije) . i stoga je ona jedino "ostvariva" u svojim aktima i "egzistira" jedino kao izvršenjska stvarnost. ne može se u refleksiji pojaviti.ne označuje duhovnoegzistencijski i specifični ljudski bitak. ti se fenomeni .u dosada uobičajenom značenju . tako reći Ja "po sebi") nije refleksibilna. nego nešto vegetativno ili. nešto životinjsko "u" čovjeku.a ne egzistenciji.kako smo definirali .očevidno predstavlja takav primarni fenomen. uvijek je u svojoj dubini nesvjesna: ona je dakle ne samo donekle fakultativno nego baš obvezatno .pa se stoga. vršeći svoje duhovne čine. U tom smislu duhovna egzistencija (to jest.a ne duhovnom. istinsko Ja. Ili bolje rečeno. pod izrazom "egzistencijska analiza" nikad ne mislimo na analizu egzistencije.. i pribrojiti psihofizičkom . na kraju krajeva..treba podrediti faktičnosti . takav prafenomen ne podnosi nikakvu daljnju redukciju. pa se refleksijom ne može na sebe vratiti. Na razini "ontičkog" ne mogu se . I svaki pojedini njezin aspekt .nesvjesna. Sama egzistencija jest prafenomen koji se ne može ni analizirati ni reducirati.na "analizu usmjerenu na egzistenciju". doista. "Dubinska osoba" . ne može ni analizirati. osoba. Kao što ćemo još napose pokazati na fenomenu savjesti. I kao što smo već nagovijestili. u najboljem slučaju.među kojima smo istaknuli svijest i odgovornost .na razini ontičke datosti ne mogu više reducirati. bit osobe kao središta duhovnih čina) zapravo čista "izvršenjska stvarnost". duhovno-egzistencijska. nego . u tolikoj se mjeri u njih unosi da se njezino pravo biće s njima slijeva. I. To biva zato što je izvršenje duhovnih čina (naime. prava dubinska osoba.

tj. Dok dakle duhovna osoba može principijelno biti i svjesna i nesvjesna. tamo gdje je "on sam" . bitan. Pa i za njega vrijedi ono .nesvjesno. Nije li slično i s našim okom? Kao što mrežnica u oku na svom izvorištu. Biti-svjestan i bitiodgovoran jesu i ostaju . dotle za dubinsku duhovnu osobu možemo reći da je obvezatno nesvjesna.na razini psihološkoimanentnog promatranja . esencijalan Ne zaboravimo dakle: dubinska osoba .ima svoju "slijepu pjegu". a ne tek fakultativno.upravo na svom izvoru . na mjestu gdje u nju ulazi vidni živac . prestaju biti problemi: to su oni prafenomeni.refleksiji je nedostupna. Iz svega toga proizlazi ništa drugo nego ovo: osoba (to središte našeg bića) u dubini je nesvjesna. duhovna dubinska osoba koja jedina zaslužuje da se nazove dubinska osoba .transcendencijom. Drugim riječima.tamo nije sebe svjestan. duhovno je u svojoj dubini. no čim se prebace na ontološku razinu. ontički – grč. tako je i duh .oni objasniti redukcijom na druge fenomene. čovjekovu biću svojstveni kao njegovi "egzistencijali".slijep za svako samoopažanje i samoodražavanje: ondje gdje upravo izvire. duh je u svome prvom izvoru .nesvjestan duh. "u osnovi". nužno (jer bitno) .naime. ali se mogu ontološki objasniti . i u tom se smislu može reći da je i nesvjesna.nerješivi problemi. kao dva glavna atributa egzistencijskog bića koji mu kao takvi oduvijek pripadaju.

može jedino ono što je duhovno. Ta snobdija ne zataji ni u vrijeme hipnoze ." Ali duh je nesvjestan ne samo na svom izvoru. pa o pravoj svijesti ne može biti govora. Jer u čovjeku nešto kao sno-"bdija" bdije doista "kao da" je budno . ne samo na svom početku nego i na svom vrhu. da bi o tome mogla odlučiti. Takav će snobdija npr..tj. sama dakle funkcionira .pa je stoga samo kvazisvjesno. A inače uvijek vrijedi da instancija koja regulira spavanje i budnost sama ne spava nego je budna.. instancija koja bdije i odlučuje valja li da se spavač ili sanjač probudi ili smije i dalje spavati. Jedino se na određenom stupnju narkoze ta instancija ušutka. tada i sam snobdija zaspi. Instancija koja odlučuje o tome hoće li se nešto osvijestiti ili će ostati nesvjesno. i odlučiti i razlikovati . I u tom smislu pokazuje se opet da duhovno (ukoliko je duhovno) ne samo može biti nesvjesno nego . činjenice da u vrijeme spavanja postoji tzv. A oboje . ukoliko je dakako "na straži". "sno-bdija" .pa će se pokusna osoba probuditi čim se oko nje i u vezi s njom dogodi nešto što ona u svojoj dubini nikako neće. što čuje .također je nesvjesna.i na svom . na svojoj najvišoj instanciji.ne može se čuti.. i ono što misli . najviša instancija kojoj je u neku ruku odlučivati o svjesnosti i nesvjesnosti . probuditi majku čim tiho disanje njezina djeteta postane nemirno .. Međutim.premda znatno glasnije šumove s ulice neće ona uopće čuti.ne može se misliti. mora biti kadra nekako razlikovati. to "nešto" samo donekle znade što se oko spavača događa.tj.nesvjesno. Nesvjestan je i na najdubljoj i na najvišoj svojoj razini: naime. Dosta nam se sjetiti npr.što se kaže u starim indijskim Vedama: "Ono što vidi ne može se vidjeti. tj.

i stoga . poslužit ćemo se sada unekoliko kao modelom .bar u njezinoj neposrednoj izvršenjskoj stvarnosti .na fenomenu savjesti . kojemu strogo suprotstavljamo nagonsko nesvjesno. Na svom izvoru savjest uranja u nesvjesno. odnosno fenomenološki. Ono što smo već pokušali izvesti deduktivno morali bismo ovdje . koji mu ontološki prethodi.pokazati induktivnim načinom.prethodi svakomu izričitom moralu: to je naime savjest. U tom se smislu može reći da je savjest iracionalna. koje . tako postoji i predmoralno shvaćanje vrijednosti. I doista.bezuvjetno pripada čovjeku kao "biću koje odlučuje". a korjenjuje se u nesvjesnom temelju: upravo se velike i (egzistencijalno) autentične odluke u čovjekovu životu uvijek događaju potpuno "nepromišljeno".u smislu onoga što smo već rekli o odgovornosti kao "prafenomenu" .nesvjesno.fenomenom "savjesti". Jer upravo kao što postoji predznanstveno i predlogično shvaćanje bitka. Ta ona . 3. Savjest je međutim iracionalna zato što se .nikad ne mo- .ili još bolje: predlogična.po svojoj biti .izvoru i na svojoj završnoj točki .dapače mora biti nesvjesno. ANALIZA SAVJESTI EGZISTENCIJSKA Da bismo pobliže objasnili stvarnost "duhovnoga nesvjesnoga". "alogična" . savjest silazi u nesvjesnu dubinu.

že potpuno racionalizirati, nego je dostupna jedino naknadnoj racionalizacaji - koja je, dakako, uvijek "sekundarna racionalizacija". Sva se ispitivanja savjesti mogu jedino zamisliti kao naknadna ispitivanja - jer su i sve odluke savjesti, na kraju krajeva, neistražive. Ako se upitamo zašto se čin savjesti nužno izvršuje iracionalno, tada nam treba promotriti sljedeće činjenice: svijesti je dostupan neki postojeći bitak - a moralnoj se savjesti ne otkriva nešto što postoji, nego nešto što ne postoji, što istom "treba postojati", neki zahtjevni bitak. Taj "zahtjevni bitak" nije dakle nešto zbiljsko, nego samo moguće (no ta mogućnost predstavlja dakako - u višem smislu - opet nužnost). Ali ukoliko je ono što nam pred savjest stane kao nešto što istom trebamo realizirati, postavlja nam se odmah pitanje: kako se to uopće može pretvoriti u zbilju... osim tako da se u duhu nekako prethodno anticipira. A ta se anticipacija - taj čin duha koji unaprijed shvaća - događa u "intuiciji": to se duhovno "predshvaćanje" događa činom gledanja. Tako vidimo da je savjest po svojoj biti intuitivna funkcija: da bi se anticipiralo ono što treba učiniti, mora to savjest najprije intuirati. U tom je smislu savjest (etos) doista iracionalna, i racionalizirati se može jedino naknadno. I nije li nam tu poznato nešto analogno? Nije li i eros iracionalan, jednako intuitivan? Zaista, i ljubav intuira; i ona također vidi nešto što još ne postoji; no to nije (kao u savjesti) nešto što istom "treba postojati", nego nešto što "može postojati". Ljubav otkriva i vidi vrijednosne mogućnosti na voljenome ti. I ona dakle u svome duhovnom zrenju nešto unaprijed shvaća: naime one osobne mogućnosti što ih konkretna "voljena

osoba" možda u sebi, dosad neostvarene, krije. Savjest i ljubav međusobno nalikuju ne samo zato što su obje jednako usmjerene na mogućnosti - a ne na zbiljnosti. Nije samo po tome očevidno da se obje jedino mogu oslanjati na intuiciju; nego se može navesti još jedan razlog njihova nužno (jer bitno) intuitivnog i iracionalnog (i stoga nikad sasvim na razum svodljivog) načina postupanja: obje se naime (i savjest i ljubav) odnose na apsolutno individualno biće. Jer specifična je zadaća savjesti otkriti čovjeku ono "jedino potrebno". To naime "jedino" uvijek je i jedincato. Riječ je o jednokratnoj i osobitoj mogućnosti konkretne osobe u njezinoj konkretnoj situaciji - o onome što je Max Scheler izrazio pojmom "situacijskih vrijednosti". Riječ je dakle o nečemu apsolutno individualnom, o individualnome "morati-biti" - koji se stoga ne može obuhvatiti nikakvim univerzalnim zakonom, nikakvim općenito formuliranim "moralnim zakonom" (otprilike u smislu Kantova imperativa); riječ je baš o onome što nam nalaže "individualni zakon" (Georg Simmel), koji je tuđ razumu i jedino se intuicijom može shvatiti. A taj čin intuicije izvršuje upravo savjest. Budući da nam savjest čini dostupnima takve konkretne, individualne vrijednosne mogućnosti, mogli bismo ovdje način kojim to izvršuje nazvati instinktivnim, a samu savjest "etičkim instinktom" (mjesto "praktičnim umom"). No tada bi se, pri točnijem promatranju, također pokazalo da se taj "etički instinkt" ne slaže (i to ne tek u nevažnim pojedinostima) s onim što se obično

zove instinktom - naime, s vitalnim instinktom. Instinkt u životinja upravljen je na nešto općenito, on je uopće jedino uspješan "općenito": on je bitno shematičan. Jer u skladu sa svojim instinktima, životinje reagiraju na određene znakove i poticaje iz svoje okoline uvijek po krutoj shemi - koja je jednom zauvijek i za sve jedinke utvrđena. Djelotvornost te instinktivne sheme zavisi dakle od toga da ona vrijedi samo općenito, samo po zakonu velikog broja; a u pojedinim slučajevima zatajuje i jedinku čak zavodi na to da se u nekim okolnostima ponaša doduše u skladu s instinktima - ali baš zato nesvrsishodno i "nerazumno". Ista instinktivna shema reakcije, koja npr. većini mrava i cijeloj njihovoj mravljoj nastambi održava ili spašava život, može u nekim okolnostima pojedinog mrava stajati života. To je - sa stajališta instinkta - cijena koju treba platiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno. Sasvim drukčije od vitalnog instinkta, funkcioniranje "etičkog instinkta" zagarantirano je upravo time što on ne cilja na općenito, nego uvijek samo na individualno: smjera - kako rekosmo - na konkretno. I dok vitalni instinkt odvodi katkada životinju u zabludu, dotle se kod čovjeka može naprotiv dogoditi da ga zavede etički um pa ga istom etički instinkt, tj. savjest, čini sposobnim da uopće vidi ono "jedno potrebno" - što dakako nije općenito; jer jedino savjest može "vječni", univerzalno shvaćeni "moralni zakon" u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretne osobe. Život po savjesti uvijek je, naime, apsolutno osoban život u okvirima apsolutno konkretne situacije - s obzirom na ono do čega nam je u našem jedinom i jedincatom životu stalo: savjest uvijek uračunava konkretno "tu" mojega osobnog

.bića. nije dopuštena rima Liebe/Triebe (ljubav/nagon).ljudsko je biće "biće koje odlučuje". jedino onda pravi izbor kad ga ne diktiraju nagonske sile. U tom smislu posjeduje ljubav i važnu spoznajnu funkciju. ljubav. ljubav ide donekle paralelno s njome: ne samo odluka savjesti nego i odluka ljubavi cilja na sasvim konkretnu mogućnost. I možda se ta njezina spoznajna funkcija shvaćala i cijenila već u ona vremena kad se na starom hebrejskom jeziku ljubavni čin označivao istom riječi kojom i spoznajni čin. dotle o ljubavi nikako ne može biti govora.analogno odluci savjesti . Doista je izbor partnera. . Dok sklonost između Ja i Ti počiva na id. No s kojim smo pravom maloprije . Doista. nego se Ja odlučuje za Ti. kadra je sagledati jedincatost neke osobe . Dokle god u mom ljubavnom izboru "odlučuje" nekakav nesvjesni uzorak. i jedino ona. tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) što je istom moguće: jedincate mogućnosti voljene osobe. U ljubavi Ja ne biva primoravano od id.govorili o "odluci ljubavi"? Zar se uopće može govoriti o odluci ljubavi? Svakako. Ne samo u poeziji nego i u psihologiji.kao apsolutno individualnu. ne može se govoriti o ljubavi. "ljubavni izbor". naime s obzirom na bitno individualnu intenciju savjesti.Ako se pravilno shvati. Jer kao što savjest otkriva ono "jedno potrebno".i pogotovo u njoj . nije u ovim izlaganjima izneseno ništa protiv "moralnog zakona". nego sve u prilog savjesti. neka "slika" iz područja id. jer i u ljubavi . Sad želimo pokazati da i s obzirom na to.

opažanju samoga sebe: terapija se morala usmjeriti na ono što smo u drugoj prilici nazvali derefleksijom. Na području duhovnoga nesvjesnoga.. sve je htio izvršavati svjesno.. jedino savjest i ljubav. Zadatak njegove terapije sastojao se u tom da se u prvom redu ukloni tu sklonost pretjeranoj refleksiji. nerijetko će forsirano samoopažanje i volja da se osvijesti ono što se ima događati samo od sebe u dubinama nesvjesnoga postati smetnjom za stvaralačkog umjetnika. etičke savjesti. Psihoterapijsko je liječenje trebalo vratiti tom pacijentu pouzdanje u nesvjesno. Svaka nepotrebna refleksija može samo škoditi. ponavljajući mu . umjetnička savjest. i stoga izvori njegova stvaranja jesu i ostaju u tami koja se nikad ne može bez ostatka osvijetliti. Štoviše. dakako. To ga je. izvoditi sve promišljeno. Iz njezinih izvora umjetnik stvara. U umjetnika se iz iracionalne (i stoga na racionalnost ne sasvim svedive) intuicije savjesti rađa nadahnuće . moralo dovesti do posvemašnjeg umjetničkog sloma. Umjetnik je u tom smislu upućen na nesvjesnu duhovnost ne samo u umjetničkoj produkciji nego i u umjetničkoj reprodukciji. Poznat nam je slučaj guslača koji je vazda pokušavao svirati što je moguće svjesnije . pored etičkoga nesvjesnoga. pathos. tj. ukorijenjeni u emocionalnoj (a ne u racionalnoj).koje također izvire iz sfere nesvjesne duhovnosti.No nisu jedino ethos i eros. u intuitivnoj dubini duhovno nesvjesnoga: tu je još "zavičajan" sigurno i treći element. postoji i estetsko nesvjesno.počevši od namještanja violine pa do najmanje pojedinosti tehnike sviranja. uvijek se iznova pokazuje bar to da prekomjerna svjesnost takvog stvaralaštva koje izvire iz nesvjesnoga može čak smetati.

Jer je pojam osjećaj danas postao vrlo neprecizan. Psihoterapeutova je zadaća da konačno uspostavi karakter spontanosti nesvjesnih radnji. intencionalne osjećaje treba dakako ubrojiti u duhovno nesvjesno. po našem mišljenju. da se poslužimo važnim Schelerovim razlikovanjem. Dok. njegova je zadaća da neku nesvjesnu mogućnost prevede u svjesni čin . naime.i to s jedinim ciljem da se konačno ostvari jedno opet nesvjesno stanje (habitus). i svaka etička i erotska aktivnost .. Ovdje se možda treba upitati: valja li ustvrditi da se svaka umjetnička produkcija i reprodukcija . Nesvjesno.ili. nipošto ne treba više grčevito držati načela: da psihoterapija treba pod svaku cijenu dovesti do osviještenosti. tako usmjerena terapija dovela je u njega malopomalo do ne-zakočenosti umjetničkih "stvaralačkih sila" nesvjesnoga. I zaista. potreban velik oprez.mora pripisati onomu što se naziva osjećaj? Tu je.neprestano istinu koju ne smije izgubiti s vida: da je njegovo nesvjesno "muzikalnije" od njegove svijesti. na neaktivan osjećaj. dapače. naime. Osobito zbog toga što u toj riječi nikad nije jasno misli li se. treba mu jedino zato osvijestiti.. No u upravo navedenom slučaju pokazuje se jedan vrlo važan moment svakoga psihoterapijskog postupka. i to tako da se bitno nesvjesni (re)produktivni proces oslobodio kočećega utjecaja prekomjerne svjesnosti. Psihoterapeut treba nešto samo prolazno osvijestiti. pa i duhovno nesvjesno. dotle bi osjećajna stanja imala tako . da to konačno opet vrati u nesvjesno. Danas se. puko osjećajno stanje ili pak na intencionalan osjećaj.

S kakvim se teškoćama susreće istraživanje (mada naknadno) . osjećaj može biti mnogo istančaniji nego što razum može biti oštrouman. ali do danas nije još nađeno zadovoljavajuće objašnjenje fenomena vic. govoriti o savjesti. valja izričito naglasiti da ovdje predbacujemo nepreciznost jedino riječi "osjećaj".. zaista. autentičnim ljudskim bićem. tada govorimo o neurozi i psihozi. obratno. tj. Ali. a kada.nije nipošto neprecizan. .bar onda kad se može nazvati intencionalnim .malo veze s duhovnoegzistencijskim. kako je i sa svim drugim instinktivnim stanjima. a nipošto samom osjećaju.pokazuje i sljedeća. reći ćemo sljedeće: kada duhovno Ja uranja u nesvjesnu sferu kao svoju osnovu. prividno neznatna činjenica: uvijek su se i svuda stvarali i stvaraju vicevi kojima se ljudi smiju. već prema tome je li u takvoj patogenezi riječ o psihogenezi (kao u slučaju neuroze) ili o fiziogenezi (kao u slučaju psihoze). odnosno fenomena smijeh. da li ih intelektualno shvaćamo! Da još jednom istaknemo povučene paralele. možemo. Izvršenje nekih čina tako malo zavisi od toga da li ih refleksivno spoznajemo.tragajući sve do u nesvjesno za tim u biti neistraživim procesom nastajanja duhovnih čina .. o ljubavi ili o umjetnosti. već prema tome koji je slučaj. Sam osjećaj . psihofizičko id provaljuje u svijest.

s ciljem da osvijestimo ne samo nesvjesnu nagonskost nego i nesvjesnu duhovnost. Uzmimo za primjer sljedeći san: Jedna pacijentica sniva da u pranje . za otkrivanjem duhovnoga nesvjesnoga . tj. Što se tiče tumačenja snova. to onda možemo . mi. ali mi kucamo na druga vrata. Snovi se iskorištavaju već od vremena klasične metode njihova tumačenja na temelju slobodnog tijeka asocijacija . EGZISTENCIJSKO-ANALITIČKO TUMAČENJE SNOVA Nakon svega što smo rekli teško je unaprijed odrediti način na koji bismo razabrali upravo duhovno nesvjesno. moramo očekivati da u snove (te prave proizvode nesvjesnoga) ne ulaze samo elementi nagonskoga nesvjesnoga nego i elementi duhovnoga nesvjesnoga.što je u znanost uveo Freud.psihoanalizi reći: Idemo doduše istim putem. dakako.idući istim putem.služimo metodom kojom je Freud tragao za nagonskim nesvjesnim.4. Tom se metodom i mi želimo poslužiti. ali za drugim ciljem. opet je savjest najpodesniji model na kojemu se može pokazati funkcioniranje duhovnoga nesvjesnoga. Jer. nakon onoga što smo rekli.da bismo ih se domogli . Pa ako se . pa prema tome i duhovno nesvjesno: to su snovi. ali ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što znatno olakšava istraživati nesvjesno.zajedno sa prlja- .

. Ne vidimo razloga da bismo se morali odreći mogućnosti takva jednostavnog tumačenja sna u svim njegovim elementima. da npr. Ipak.. koju . I što dakle taj san u cijelosti znači? Znači opomenu: da bolesnica kćer ne muči toliko pretjeranim odgojem za moralnu čistoću jer time se izlaže opasnosti da ju izgubi.predaje i prljavu mačku.nalazi mrtvu. Radije ćemo se dati voditi .također "iznad svega" . svoje jedino dijete. Mačka ovdje dakle znači dijete.i svoju kćer.zbog kojega je kćer neprestano uhodila i nadgledala..vim rubljem . vrlinom "objektivnosti". jedino za volju predrasude da ti elementi moraju bezuvjetno u sebi kriti i neke infantilnoseksualne sadržaje. .kad je oprano rublje dobila natrag .Evo sna jednoga drugog pacijenta: Bolesnik izvještava o snu što se u njega ponavlja u . Snom se dakle izražava opomena vlastite savjesti.i na području duhovnih nesvjesnih sadržaja .. voli ona .velikom vrlinom psihoanalize. u posljednje vrijeme. pa se u vezi s time zaista "pralo prljavo rublje". ne zatvori oči pred očitim duhovnim nesvjesnim sadržajima. A to je bio i razlog kako je bolesnica sama priznala . s obzirom na asocijacije koje prispijevaju u njegovu svijest). ali i bezuvjetnu nepristranost u subjektu koji vrši istraživanje.. mnogo naklapalo o ljubavnom životu njezine kćeri. Ali zašto je mačka "prljava"? I to se objašnjava čim od pacijentice doznamo da se. tu objektivnost zahtijevamo ne samo od analiziranoga nego i od onoga koji analizira: želimo naime bezuvjetno poštovanje prema predmetu koji se istražuje (npr.Asocijacije: u vezi s "mačkom" pacijentica se sjeća da ona mačke voli "iznad svega".

Probudivši se. Odgovor je po sebi jasan: profesionalni izbor. primijetio je da je broj koji je htio složiti samo sličan telefonskom broju one gospođe. Pacijent još spontano izjavljuje da golemi telefonski brojčanik iz sna znači njegovo rezignirano uviđanje da mu je sada teško učiniti izbor.što mu međutim nikada ne uspijeva. džez-glazbu. traži kako bi "uspostavio vezu".pa imamo riječ "religio". a ne može biti riječi ni o čežnji za onom gospođom . jer su mu tamo provedene godine u svakom pogledu (osim u pogledu ondašnjega skladateljskog rada) bile neugodne.pitamo ga. po zanimanju skladatelj.kratkim vremenskim razmacima . međutim.sadrži stotine podjela .Analiza pokazuje da se pacijent. odluka između profane i sakralne glazbe.pa čak i u tijeku jedne te iste noći. Bolesnik. u obliku lančanog sna. Vezu uglavnom ne može uspostaviti zato što je telefonski brojčanik golem . u erotskom pogledu. Dosta nam je da mjesto tog "uspostavljanja veze" zamislimo riječ "povezanost" te da ju prevedemo na latinski . odlučno izjavljuje da nikako ne može biti govora o nostalgiji za onim gradom. za vrijeme svoga stvarnog boravka u onome inozemnom gradu bavio skladateljskim radom koji ga je duboko zadovoljavao . premda uzaludno.naime. a identičan je s brojem poduzeća u kojemu trenutno s uspjehom radi.. Koji izbor? . takocfer s uspjehom. I sada sklada. Uvijek sniva da se nalazi u određenom inozemnom gradu i da pokušava nazvati određenu gospođu . za koju naš pacijent osjeća u pravom smislu "poziv". glazbom religioznog sadržaja.pa ne može složiti broj. ali bez osjećaja nutarnje ispunjenosti. ... ništa nije povezivalo.jer ga s njome. Najedanput tako shvatimo i značenje središnjeg sadržaja sna: naš pacijent neprestano. ..

može se dakako u drugim snovima pojaviti na neskriveniji način: ne kao latentna. Istaknimo nadalje da u drugom snu jasno dolazi do izražaja ne samo moralna nego i umjetnička savjest. Ali poslušajmo dalje: iste je večeri naš pacijent slušao preko radija propovijed koju je doživio kao jeftinu i "sladunjavu" utjehu.kao prethodni . kao i u budnom stanju. jest zajednička religiozna konfesija.U vezi s "predati" bolesnik asocijacijom povezuje "predavanje . Evo za to primjera: Jedan pacijent sniva da mu otac predaje saharin.Ovaj san ne upućuje . To što mi otac predaje. Osobna religiozna problematika .dakle.poimence na onom mjestu dijaloga gdje filozof odbacuje "bijeg u carstvo vjere ili u carstvo snova" pa uzvikuje: "Ta kakav je to motiv: htjeti biti sretan? Hoćemo stvarnost!" I tu se dakle. osobito mu je imponiralo njegovo odbacivanje egzistencijski neautentične religioznosti .doslovno: tradicija. od izrazito duhovnoga nesvjesnoga. no u oba slučaja potječe san od savjesti . odbacivalo nešto neautentično. tada lako shvatimo kojim asocijativnim vezama ono što je (egzistencijski) ." Asocijacijama dobivamo dalje: uvečer prije sna pacijent je u nekom časopisu čitao članak u kojem se donosi dijalog između filozofa egzistencijalista i teologa.koja se u posljednjem snu zapravo pojavljuje kao konkretan sadržaj nesvjesne duhovnosti . argumentacija mu se filozofova činila vrlo vjerojatnom.opomenu snivaču. on ga bahato odbija s napomenom da kavu i čaj radije pije gorke negoli zaslađene kojekakvim nadomjescima. nego znači samopredbacivanje. nego kao jasno religiozna problematika. Ako s time povežemo jedno pitanje iz spomenutog članka: "Što se događa kad se izgubi okus (!) ovoga svijeta?". .

saharin kao nadomjestak šećera.San se ovako nastavlja: "Crkva daje dojam napuštenosti. odnosno u predanoj konfesiji) dolazi u pomno odabranu vezu s okusom i zašto se u slikovitoj poredbi sna izabire upravo slatka.susrećemo s osobnom religioznom problematikom koja se ne odnosi (kao u upravo analiziranom snu) jedino na konfesionalno." Tumačenje: Crkva "je" napuštena.ali ne preko Crkve. nego također (unutar neke konfesije) na crkvene institucije." Tumačenje: nutarnji potresi. zaista su pacijenticu ne samo duševno pokolebali nego . zbog ratnog doživljaja." . na povratku kući opet prolazim uz Alser-Kirche.neautentično (u religiji. "Crkva je sasvim uništena bombama. ali neautentična tvar ." Na to asocira: Na putu k svom psihoterapeutu prolazim mimo Alser-Kirche.naime. moj put k Bogu vodi tako reći preko terapeuta. tj. Izbor se tog simbola potpuno objašnjava ako imam na umu još i sljedeće: naš pacijent stalno nosi na sebi .neki svojoj "predanoj" konfesiji odgovarajući simbol i kamuflira ga pred pogledima nepozvanih . U drugim se snovima . nego nekako preko psihoterapijskog liječenja. poput hamajlije . i pritom često u sebi pomišljam: na putu sam prema Bogu .. krov se urušio i samo je oltar neoštećen. pacijentica je Crkvu napustila.na području pojava duhovnoga nesvjesnoga . doista je Crkvi okrenula leđa. Kao potvrdu iz života donosimo sljedeći san: Jedna bolesnica sniva: "Idem u Alser-Kirche.nosi ga u malenoj drvenoj kutijici koja je prvobitno služila kao ambalaža saharina. moj put preko liječenja jest dakle zaobilazni put u Crkvu.

" Tumačenje: traži pristup u kršćanstvo. ali znam: to je Bog."Nebo se plavi." Tumačenje: bolesnica se boji ponovnih padova. Možda će stoga biti zanimljivo pratiti tu stranu njezine religioznosti i u snovima.ne samo s obzirom na svoju religiozno-konfesionalnu nego i na crkveno-institucionalnu privrženost: njezinu potpunom prihvaćanju Crkve stajali su povremeno na putu dojmovi navodne sitničavosti i uskogrudnosti pojedinih svećenika i teologa. Da je pacijentici . . neće nas čuditi ako znamo da je jasno bila sklona mističko-ekstatičkim doživljajima. donekle razočarana."Stojim pred obzidanim portalom crkve sv."Tražim ulaz." Tumačenje: doista je u posljednje vrijeme doživjela razočaranja . zrak je čist. N.unutar religiozno-konfesionalne problematike ." Tumačenje: središte katoličkoga Beča." (Taj redovnik za našu pacijenticu predstavlja na neki način kršćanstvo. Stjepana. . ." Tumačenje: ."U katedrali se ne vidi ni prst pred okom. nutarnjih potresa." Asocijacija: "Zaista."I bježim na otvoreno. .) "Kroz okance vidim mu glavu." Tumačenje: krajnje je vrijeme. "Uskoro će podne. "AIi nada mnom strše ostaci krova i greda koja prijeti da se sruši. "Unutra propovijeda pater N. odnosno pokušati da iz snova saznamo koliko je i ta strana duhovnoga nesvjesnoga prodrla u njezine snove.zadavao briga crkveno-institucionalni aspekt. " Tumačenje: nutarnji su joj potresi otvorili pogled na nadzemaljsko.su joj i otvorili pogled na srž religije: oltar." . ti si skriveni Bog. To nam potvrđuje njezin sljedeći san: "Nalazim se na Stephansplatz. i toga se bojim." Tumačenje: još joj je zatvoren pristup u kršćanstvo.

Zadatak je stida da spriječi da nešto postane pukim objektom. ako bi se ono na ."Trčim uskim hodnikom."Bojim se da bi tko mogao vidjeti natpis na bombonijeri. tj. To bi se obeščašćenje moglo naime dogoditi ako bi se izgubila neposrednost predanja." Asocijacija: pacijentica je znala da će njezin "slučaj" biti objavljen pa je sve poduzimala da objavljivanje spriječi."Imam kod sebe bombonijeru s natpisom: Bog zove. . "Želim ući. nego se obraća bitnomu."Iz bombonijere uzimam i stavljam u usta jedan bombon premda znam da će me od toga možda zaboljeti. Tu se susrećemo s važnim momentom za naše daljnje istraživanje: s činjenicom da se religiozno katkada stidljivo prikriva." Tumačenje: ne obazire se na osobu.jer čovjek se pred javnošću i u javnosti boji da ne bude obeščašćeno ono što mu je sveto. .krije u sebi slatkoću mistično-ekstatičnih doživljaja. znamo da stidu i u ljubavi pripada važna zaštitna uloga.dakle. stidim se i počinjem brisati natpis. Nakon istraživanja Maxa Schelera o tom pitanju." Tumačenje: njezin poziv na religiozni život za kojim nestrpljivo teži . . već sam put prema cilju ." Tumačenje: usko = tjeskoba. I bilo bi sasvim promašeno brkati tu stidljivost s neurotičnom zakočenošću. ." Asocijacija: pacijentica je više puta rekla da se sasvim svjesno predaje svojim mističkim zanosima. pacijentica tjeskobno i nestrpljivo očekuje da stigne na cilj. uz opasnost da "zapadne u ludilo". objektom promatranja. da oboli.njegova osoba uspijeva još prenijeti samo dio onoga što on predstavlja. Stid je posve prirodno ponašanje i nije u svakom pojedinom slučaju neurotična zakočenost. Možemo stoga reći: ljubav zazire od toga da bude promatrana i uklanja se svakoj javnosti .

neki način pretvorilo u predmet - i to ne samo predmet tuđeg promatranja nego i predmet vlastitoga samoopažanja. U oba slučaja značaj neposredne i iskonske autentičnosti, kao i egzistencijalnosti, može iščeznuti, odnosno srozati se na to da bude puka faktičnost stanja što ga opažaju drugi ili mi sami. Drugim riječima, pod tuđim ili vlastitim pogledom ljubav biva razosobljena i po-stvar-ena. Posve isto događa se i s nečim drugim, čovjeku ne manje svetim, dapače najsvetijim: s religioznošću. Ne zaboravimo: religioznost predstavlja, barem koliko i ljubav, istinsku intimnost. Čovjeku je ona "intimna" u dvostrukom značenju: ona mu je ono "najnutarnjije", i stoji kao i ljubav - pod zaštitom stida. I prava se religioznost, da sačuva svoju autentičnost, krije pred svakom javnosti: krije se da se ne izda. Naši se pacijenti boje da svoje "intimne" religiozne doživljaje ne "izdaju" u dvostrukom smislu: s jedne strane, da ih ne "izbrbljaju" i, s druge strane, da ne "počine izdaju". Ovog se drugog boje zato što svoj intimni doživljaj ne žele iznijeti pred one koji ga možda neće shvatiti, koji ga ne bi shvatili kao nešto autentično, a to zaista jest. Ti se pacijenti npr. boje da će terapeut, komu se otkriju, htjeti možda religioznost raskrinkati kao sublimacaju libida - ili kao nešto neosobno, nešto što nije svojstvo ega, nego ida ("arhaično nesvjesno"), ili napokon kao nešto neindividualno ("kolektivno nesvjesno"). Jedan je moj pacijent spontano ovako rekao: "Kako to da se svega religioznog stidim te mi se ono čini mučno i smiješno? Zapravo, znadem i sam razlog tomu: osnovni je ton liječenja - kojim me već 27 godina liječe razni

terapeuti po raznim klinikama - uvijek isti: da je moja čežnja... puko mozganje i besmislena spekulacija. Jer da postoji jedino ono što se vidi i čuje - a sve je ostalo besmislica, koja je nastala zbog neke traume ili je pak bijeg u bolest (da se uklonimo životnim zadacima). Stoga sam se - kad sam god govorio o svojoj potrebi za Bogom - morao bojati da će mi zbog toga navući luđačku košulju. Sve je moje dosadašnje liječenje bilo vječni razgovor izvan kolnteksta." Jedino se tako može razumjeti što je naša pacijentica duboko zazirala od mogućnosti da se njezin "slučaj" jednoga dana objavi i da se tako njezin religiozni osjećaj u neku ruku degradira na razinu stvari. Takav zazor nije samo zazor od objavljivanja nego i od stupanja pred publiku. Pritom mislimo na opažanja koja smo prikupili tijekom praktičkih psihoterapijskih vježbi. Pacijenti se na tim vježbama ne dovode u predavaonicu, nego se razgovor s njima vodi u pokrajnjoj sobi, u četiri oka pred mikrofonom, te se zvučnikom prenosi u predavaonicu; pacijenti se dakle ne dovode pred oči publike, nego tako reći pred njezine uši. Oni ipak daju izjave "pred javnošću", jer se prijenos razgovora obavlja s njihovim znanjem i s njihovim pristankom. I čini nam se vrlo značajnim što isti bolesnici, koji su - uz osigurane uvjete da im se zajamči inkognito i da se svede na najmanju mjeru njihova nelagodnost - spremni govoriti npr. o svome seksualnom životu, i o najintimnijim pojedinostimu pa i perverznostima, pokazuju smetenost čim se povede razgovor o njihovu intimnome religioznome iskustvu. Tako je, za vrijeme jednog razgovora pred

mikrofonom u zasebnoj sobi, jedna pacijentica nenadano i mimogredce upitana o svojim snovima iznijela, a da nikad prije nije na to mislila, sljedeći san: "Nalazim se usred velikog mnoštva ljudi, ide se kao na godišnjem sajmu. Svi idu u jednom smjeru, a ja jedina pokušavam ići u suprotnom smjeru."Tumačenje: u gužvl sajma na ovom svijetu ljudska se masa jednolično kreće, upravo se "omasovljuje", a pacijentica tako reći pliva protiv struje. - "Poznat mi je donekle smjer kojim mi valja ići; na nebu sija svjetlo koje slijedim; to svjetlo postaje sve snažnije i snažnije, i naposljetku se zgusnu u jedan lik." Tumačenje: pacijentici je smjer u početku samo nejasno poznat, zatim sve jasnije. Tada je upitasmo koji je to lik, ali se ona odjednom smela, i nakon nešto oklijevanja zapita molećivim pogledom: "Moram li to doista reći?" Istom na ponovljena nagovaranja odala je svoju tajnu: "Bio je to Kristov lik." Preko sna savjest je od nje tražila da nasljeduje Krista, da živi kao kršćanka. U tom snu ne možemo otkriti nikakvu religioznu "problematiku": za tu je pacijenticu njezina religija i njezin religiozni život očito bez problema. Slučajevi bolesnika s gore opisanim snovima sasvim su drukčiji: u njima se jasno ističe religiozna problematika. Njihova se religioznost pokazuje na manje-više skriven način - prema tomu je li manje ili više očita, manje ili više latentna za samog snivača, tj. prema tome jesu li ti pojedinci sami svjesni svoje religioznosti ili je ona u njima nesvjesna ili čak potisnuta. Da do takva potisnuća religioznosti, do njezine psihološke skrivenosti pred svjesnim Ja uopće može doći, neće nas nipošto začuditi nakon onoga što

smo gore rekli o doista intimnom karakteru autentične religioznosti. Sad želimo pokazati u kojoj mjeri ti psihološki rezultati egzistencijske analize odgovaraju njezinim ontološkim očekivanjima.jasno je iz onoga što smo govorili na početku. ako je samo pravilno dokraja izvedemo. Svaka sloboda znači slobodu "od čega" i slobodu "za . dok drugo po svojoj biti pripada duhovnom nesvjesnom . 5. I da bismo tu transcendenciju savjesti sad osvijetlili. suočiti s vrlo značajnim nalazom koji ćemo unaprijed obuhvatiti terminom transcendencija savjesti. Jer nam je poznato zbog kojega dubokog i nužnog razloga postoji ne samo nesvjesni ili potisnuti libido nego i nesvjesna ili potisnuta religio. trebamo krenuti od sljedećih činjenica. SAVJESTI TRANSCENDENCIJA U prošlom smo se poglavlju . Doista je to ovdje slučaj. kako smo joj pristupili u pretprošlom poglavlju. Neće nas začuditi ni to da u izrazito nereligioznih ljudi nailazimo na očigledno religiozne snove. Da se prvo od dvoga ima pribrojiti nagonskom nesvjesnom. jer egzistencijska analiza moralne savjesti.susreli s psihološkom činjenicom nesvjesne i/ili potisnute religioznosti. mora nas.govoreći o egzistencijsko-analitičkom tumačenju snova . To je i važna pretpostavka za naše daljnje istraživanje.

No ako osim toga valja da budem još i "sluga svoje savjesti". to jest ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajališta transcendencije. s njegovim dvostrukim aspektom. Evo naših razmišljanja: "Budi gospodar svoje volje.a ne tek monolog sa samim sobom. za savjest. Ono "od čega" čovjek može biti slobodan jest slobodan od biti-nagnan: njegov ego slobodan je od id. tj. možda je najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom rečenicom: "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti!" Od te izreke." Gospodar svoje volje jesam zato što sam čovjek. ako je moja savjest više od mog Ja. To činjenično stanje. a ono "za što" je slobodan jest: biti-odgovoran. od toga etičkog zahtjeva želimo sada poći u osvjetljavanju onoga što smo nazvali transcendencijom savjesti.što". tada ta savjest mora biti nešto više od čovjeka koji glas savjesti samo čuje. Fenomen svoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psihološku faktičnost nego i kao bitnu transcendentnost. "sluga svoje savjesti" mogu dakle biti jedino onda ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor udvoje . kao odgovornost za svoju egzistenciju. ona mora biti nešto izvan čovjeka. sluga svoje savjesti mogu biti jedino onda ako u shvaćanju samoga sebe savjest držim fenomenom koji transcendira moje puko ljudsko biće. Sloboda čovjekove volje znači dakle biti slobodan "od" nagona "za" odgovornost. . Drugim riječima. ako dapače jedino to smijem biti. ali jedino ako ispravno shvatim svoje čovještvo: ako ga shvatim kao slobodu.

Savjest. glas transcendencije. kao imanentna psihološka datost. promatran sam za sebe. i ta izvanljudska instancija mora biti nužno osobne prirode. U tom bi svjetlu riječ persona (osoba) zadobila novo značenje. istom transcendentni karakter savjesti omogućuje nam da čovjeka.upravo se tako i savjest može shvatiti jedino ako u njoj uočimo upućenost na transcendentno podrijetlo. ne možemo zaključiti jedino na temelju problema podrijetla savjesti. jedino kao da je sama u neku ruku transcendentan fenomen. i napose njegovu osobnost. Ipak se može ustvrditi bar jedno: da. kao "ostatak" na čovjeku koji upućuje na njegovo podrijetlo iz materina organizma u kojem je on nekoć bio skriven . naime. Kao što bi čovjekov pupak. Pa bi se iz toga ontološkog zaključka moralo dati izvesti da je ljudska osoba vjerna slika. uopće možemo u dubljem smislu razumjeti. Dokle god čovjeka promatramo kao jedinku na razini biološke ontogeneze - . jer bismo tada mogli reći: Preko savjesti ljudske osobe "glasi se" (per-sonat) izvanljudska instancija. na temelju čovjekove povijesti prije rođenja. morao izgleda besmislen jer se može razumjeti jedino na temelju pretpovijesti. Vara li se onda jezik kad govori o "glasu savjesti"? Savjest naime ne može "imati glas" već stoga što ona sama "jest" glas. naprotiv. Taj glas čovjek jedino sluša . upućuje dakle sama po sebi na transcendenciju: ona se jedino može shvatiti sa stajališta transcendencije. na temelju njezina transcendentnog izvora.ako je ona glasnogovornica nečega izvan mene. No koja je to instancija.ali glas ne potječe od čovjeka.

Govorilo se da je savjest glas transcendencije i da je i sama transcendentna. dotle u njegovu organizmu ne možemo sve razumjeti. Savjest je samo imanentni dio transcendentne cjeline. konačno i zapravo. koja kao takva strši iznad razine psihološke imanencije i transcendira ju. "ima" savjest. koju smo unaprijed izabrali kao model duhovnoga nesvjesnoga.ja sam stvor. zadobiva svojevrsnu ključnu poziciju na kojoj se ukazuje bitna transcendentnost duhovnoga nesvjesnoga. Psihološka je dakle datost savjesti samo imanentni vid transcendentnog fenomena .ne mareći da ga shvatimo sa stajališta njegova biološkog podrijetla. ali za objašnjenje čovjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnom savjesti.samo onaj njegov dio koji strši u psihološku imanenciju. Tako savjest. to jest.ja sam stvaralac. Nereligiozan je čovjek onda onaj koji poriče tu transcendentnost savjesti: i on. ako se ne osvrćemo na njegovo transcendentno podrijetlo. osjeća odgovornost. naime. pogotovu ne njegova savjest. bez nasilja. Stoga se ona nikad ne može. a isto se tako ni na razini čovjekove ontologije ne može sve na njemu razumjeti. ako čovjeku priznamo karakter stvorenog bića. iz prostora duhovnosti projicirati na nižu razinu psihičnosti . Drugim riječima: za objašnjenje čovjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost. Pa tako možemo reći: Kao gospodar svoje volje .kako uzalud pokušavaju sva psihologistička "tumačenja". a kao sluga svoje savjesti . ali on ne traži dalje ni . Savjest je shvatljiva jedino ako joj priznamo izvanljudski izvor.

No savjest nije ono posljednje "pred čim" je čovjek odgovoran. Dopro je tako reći do predzadnjega brijega. Zašto ne ide dalje? Jer ne želi napustiti "čvrsto tlo pod nogama". Kako da onda običan čovjek prepozna transcendentni karakter glasa što ga u svojoj savjesti čuje? I zašto da nas čudi ako glas što mu u savjesti govori obično drži nečim što potječe od njega samoga? Nereligiozan čovjek uzima dakle svoju savjest kao psihološku datost. sluga tvoj sluša.recimo prerano: jer savjest drži nečim posljednjim." Čak ni prorok dakle ."pred čim" je odgovoran. i veliki je svećenik tek nakon trećeg poziva dječaka uputio da . ni "odakle" mu savjest.dok je još bio dječakom . To nas. kad ne ide dalje od savjesti. ne treba čuditi: U Prvoj knjizi o Samuelu (3:2-9) pripovijeda se kako dječak Samuel jedne noći u hramu spava zajedno s velikim svećenikom Elijem.nije prepoznao glas koji mu je dolazio iz transcendencije. posljednjom instancijom pred kojom treba biti odgovoran. Tada ga probudi glas koji ga zovnu po imenu. on nije posljednja.ako se to opet ponovi . i on se naočigled te datosti tako reći zaustavlja kao da je imanentna. zaustavlja se . Isto se ponovilo i drugi put. kada ne pita dalje.u svom traženju smisla zaustavio. Prerano se nereligiozan čovjek . međutim. Gospodine. ali veliki ga svećenik uopće nije zvao pa dječaku zapovjedi da se vrati spavati. nego pretposljednja instancija. On ustade i obrati se Eliju pitajući što od njega hoće.ustane i rekne: "Govori. jer je posljednji brijeg njegovu pogledu .

zbog svoje oholosti govori tada jedino o "božanskome" ili o "božanstvu". čovjek je do te mjere slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren. tako je potrebno i nešto poniznosti da to nazovemo riječju koja je već tisućljećima na ustima čovječanstva: jednostavnom riječju Bog. Jer upravo religiozan čovjek znade da je sloboda za takvu odluku od Boga naumljena. Jer kao što je potrebno nešto hrabrosti da priznamo ono što smo jednom spoznali. osmjeljuje religiozan čovjek. morao bi tu odluku priznati ne samo kao temeljnu mogućnost nego i prihvatiti kao činjeninu zbilju. naprotiv. stoga je ontički . I što bi sad obojicu trebalo priječiti da se tu . obavijen maglom. od Boga stvorena.skriven. i rad je tom "božanstvu" dodijeliti ime kojeg čovjeka ili ga pošto-poto zamagliti neodređenim i maglovitim izrazima panteističkog ugođaja. da se stvor može odlučiti protiv svog Stvoritelja. No savjest na transcendenciju ne samo upućuje nego iz nje i izvire.u tu neizvjesnost . Dosad smo uglavnom govorili o onom pred čim je čovjek odgovoran. i pritom smo primijetili kako se etičko pitanje mijenja u religijsko.bez mržnje raziđu? Upravo bi religiozni čovjek trebao osjetiti poštovanje prema toj negativnoj odluci svoga suputnika. A na to se.gdje se jedan od njih zaustavio. i u tu se maglu . a drugi odvažio na posljednju etapu puta . da ta sloboda ide do slobode nijekanja.ne usuđuje stupiti. da može Boga poreći. Katkada se čovjek zadovoljava time da jedino porekne Božje ime.

pa ako se i pokuša zasnovati savjest na nagonu za održanje vrste. a s druge strane pred transcendentnošću tzv. time će se savjest jednako slabo objasniti kao i zanijekati. unos aporija – duševna bespomoćnost. introjekcija – umetanje. nesnalaženje u . uvidio je već Hebbel kad je u pismu od 13. isto se tako super-ego ne može izvesti od ega. u smislu regulatora i korektiva individualnog elementa. super-ega. Zapravo se ovdje nalazimo pred dvostrukom aporijom: s jedne strane pred egzistencijalnošću ega. upravo se psihoanaliza latila pokušaja da savjest protumači na temelju nagona i da ju reducira na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego). što će se jamačno prije ili poslije dogoditi ako se još nije dogodilo. pisao Üchtritzu: "Savjest stoji u oštroj protivnosti sa svim ciljevima koji se čovjeku pružaju u ime materijalizma. Problematika podrijetla savjesti ne rješava se na području psihološkoga ni psihogeneteskoga.1857. ubacivanje. nego jedino na području ontološkoga. Uzaludnost svih pokušaja ontičke redukcije savjesti. 5. u međuvremenu se i obistinilo. dakle ontičkog rješenja pitanja njezina podrijetla.nesvodiva (iredukcibilna). Ali kao što se ego ne može izvesti od id. i to nadJa izvodi od introjekcije očeva lika (Vater-imago)." Što je Hebbel prorekao.

Kao što se volja (Ja) ne može izvesti od nagona (od id). Stoga ne može biti ni autonomnoga "kategoričkog imperativa".s čisto biološkoga gledišta . jer kategorički imperativ dobiva svoju legitimaciju isključivo od transcendencije .a ne od imanencije. Kao što bitislobodan zna malo i ništa bez slobode "za nešto". tako i biti-odgovoran nije nipošto sve bez odgovornosti "pred čim". Nagoni nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati. Kao što id ne može sebe potisnuti. Kao što je Ja . i da se ego nikako ne može izvesti od nagonskoga. ono što tu energiju ulaže ne može biti samo nagonsko niti nešto od nagonskoga izvedeno. i ma koliko se mnogo . već smo govorili da se (egzistencijalna) čovjekovo biti-odgovoran nikako ne može reducirati na njegovo biti-nagnan. ne znači nipošto da je Ja odgovorno jedino pred samim sobom. te da je pojam "nagoni-Ja" upravo u sebi proturječan.nagonske energije uložilo da se nagonskost nekako ukroti. isto tako Ja ne može biti pred samim sobom odgovorno.protivno od id kao nagonsko . i stoga se od imanentnosti ne može izvesti. Sjetimo se Goetheovih riječi: "Svako je htijenje zaista htijenje samo zato što bismo .problemima Što se prve stvarnosti tiče. Njegov karakter kategoričnosti potpuno zavisi od te njegove transcendentnosti.po svojoj biti biti-odgovoran. tako se isto od volje ne može izvesti obveza (superego). Ja nikako ne može biti svoj vlastiti etički zakonodavac. cenzurirati ili sublimirati.

nikad ne bi moglo biti djelotvorno kad bi sve to bilo moje vlastito iznašašće. Pa kad Jean-Paul Sartre čovjeka proglašava slobodnim bićem i od njega zahtijeva da sebe izabere.moja obveza prethodi momu htijenju. Nikakvo super-ego i nikakvo "idealno Ja" ne može biti djelotvorno ako jedino od mene potječe.tada se moramo upitati: Ne nalikuje li taj pothvat indijskom triku s užetom? Fakir nas uvjerava da se po užetu što ga on baci u zrak može .to mi htjeli. jer nikad i nikako ne bi savjest mogla biti suverena zapovijed u imanenciji . i kad pritom misli da čovjek može sebe pronaći.kad ne bi bila osobna zapovijed transcendencije.a nije nekako prije dano i prije spoznato. da mu dakle pritom ne prilazi ništa iz bitno izvanljudskog prostora .jest prije same odgovornosti. Ako sam obvezan nešto htjeti . isto tako i "pred čim" svake odgovornosti . Jer upravo kao što mogu jedino odgovoriti ako sam upitan. a da ne otkrije u sebi nikakav predloženi uzor. nego iza njegove savjesti stoji Božje Ti." U svakom se dakle htijenju uvijek na neki način pretpostavlja obveza. ako je ono tek od mene zamišljeni model . kao što odgovor pretpostavlja svoje "na što" i kao što to mora biti prije samog odgovora. Iza čovjekova super-ega ne stoji dakle ego nekoga nad-čovjeka. da sebe pronađe. da sebe "planira". obveza je ontološki ispred htijenja.

ali govoreći ontološki.") .ne označujući mu nikakva uporišta . Otac nije za nas prauzor božanstva. tražio sam nadomjestak neba: tako se u meni rodila jaka nostalgija za svojim fizičkim ocem . moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol . Govoreći psihološki. koji me je tjelesno rodio...popeti dječak. nego kopija. Psihoanaliza tvrdi upravo to: ego se izvlači iz bare ida hvatajući se čuperka Super-ega.i tako na neki način slika nadnaravnoga Stvoritelja prirode. u neku ruku slučajni predstavnik Onoga koji je sve stvorio. odnos dijete-otac doduše prethodi odnosu čovjek-Bog. biološkoga i biografskoga gledišta otac prvi . (Ovdje navodim pacijenta koji nije bio ni pod čijim utjecajem: "Budući da sam božanskog Oca izgubio. po Sartreu.moja želja da uđem u Božje gravitacijsko poIje .pa vjeruje da se po tom jedinom nacrtu može uzdizati i razvijati. Samo je s onto-genetskoga. gledajući ontološki. U zbiljnosti nije Bog očev lik. nego obratno: Bog je prauzor svakog očinstva.a s ontološkog je gledišta Bog prvi. nego je otac slika Boga.koga nikad nisam upoznao! – i privrženost mrtvoj majci.primarna. nije taj odnos uzor. ontologizacija psihoanalitičke teorije o super-egu. Očito je to puka ontologizirana psihoanaliza. Ontološki gledano moj je fizički otac. Upravo tako i čovjek." U drugoj je prilici rekao: "U meni je čeznja za Bogom . zasniva svoje "mora-biti" na praznom ništa .

RELIGIOZNOST NESVJESNA Bacimo li pogled na rezultate što smo ih u posljednjim poglavljima obradili i povežemo li ih i s prethodnim rezultatima egzistencijske analize.kao novo otkriće .koje je dotada bilo jedini predmet psihoterapije . Fenomenološka analiza otkrila nam je. S otkrićem duhovnoga nesvjesnoga. Zatim je. egzistencijski autentične odluke.duhovno nesvjesno. što se zbitije može izraziti da je čovjek "bićesvjesnoodgovornosti". u drugoj fazi razvoja. biće svjesno da je odgovorno. A odatle je slijedilo: da osim svijesti odgovornosti (odnosno. osim svjesne odgovornosti) mora postojati i nesvjesna odgovornost. egzistencijska je analiza izbjegla zamki u koju je upala psihoanaliza: da . da je čovjek u svojoj iskonskoj situaciji svjesno i odgovorno biće. primijetit ćemo tako reći tri etape u razvoju ovoga našega istraživanja. u prvoj fazi. Nagonskomu nesvjesnomu (što se označuje kao id) dodano je . S tom čovjekovom nesvjesnom duhovnošću (koju smo shvatili u apsolutno osobnom značenju) otkrila se ona nesvjesna dubina u kojoj se upravo događaju one velike.tako je naučila i učila vidjeti duhovno u krilu nesvjesnoga: donekle kao nesvjesni logos. Kao što je logoterapija duhovno dodala duševnomu .6. egzistencijska analiza nastavila svoj prodor u nesvjesnu duhovnost.

da možemo biti .koja se predstavlja i vidi u povezanosti s pojmom transcendentnog nesvjesnog . tako se otkrićem nesvjesne religioznosti iza imanentnog Ja nazrijeva transcendentno Ti. da s Bogom imamo intencionalnu (premda nesvjesnu) vezu. čini se. otklonila je i svaku jednostranu intelektualizaciju i racionalizaciju čovjekove biti. Ako se dakle pokazalo da Ja ima "i nesvjesnu" dimenziju. Čovjekova nesvjesna vjera koja se tako otkriva . Ljudska joj bit ne može više izgledati isključivo kao razumsko biće.. sada to duhovno nesvjesno pokazuje na sebi "i transcendentnu" dimenziju.to jest. i čovjek više nije biće koje se isključivo može shvatiti jedino teorijskim ili "praktičkim" umom. Kako se dakle otkrićem nesvjesne duhovnosti iza nesvjesnog ida pojavio duhovni ego.značila bi da uvijek Boga nesvjesno tražimo. željena Govoreći o "nesvjesnom Bogu" ne želimo nipošto reći da Bog u sebi i po sebi nije sam sebe svjestan. no osim toga. egzistencijska analiza u čovjekovoj nesvjesnoj duhovnosti otkriva nesvjesnu religioznost . izbjegla je i drugu. I upravo toga Boga nazivamo "nesvjesnim Bogom".naime nesvijest liši ega i da je reducira na id. čovjeku imanentan. U trećoj pak fazi svog razvoja. nesvjesni odnos s Bogom koji je. intencionalna – namjerna.. tako reći nutarnju opasnost: priznajući duhovno nesvjesno. premda vrlo često ostaje latentan. nego samo to da Boga katkada nismo svjesni.

nešto božansko. nego mu također ne pripada nikakav božanski atribut. Ali. nesvjesno ne samo da nije božansko. i to tako da iz paradoksa što ga sadržava teza (da imamo "nesvjesno znanje" o Bogu) deduciramo zaključak: da je nesvjesno .koje je "i duhovno" krije u sebi nesvjesnu religioznost. da je taj odnos potisnut i ako nama samima skriven. da ispunja našu nesvijest: takve bi teze odavale diletantsku teologiju. pa ni . ili da bar nesvijest zna više nego svijest. Jer to što s Bogom doista imamo nesvjesnu vezu. a u helenističkoj antici postojao je oltar posvećen "nepoznatom Bogu". ne bi se smjela shvatiti panteistički. Ako se naime i pokazalo da nesvjesno .sveznajuće. (Usp.") Već se u psalmima govori o "skrivenom Bogu". ne znači još nipošto da je "u nama" Bog. da se u nama nesvjesno nastanio. kako smo već rekli. jer ništa nam nije tako strano kao tvrdnja da je sama nesvijest ili čak id . da više zna id nego ego. samo o tom oni ništa ne znaju. Tako bi naš izraz "nesvjesni Bog" označivao čovjekov skriveni odnos prema skrivenom Bogu. Zamisliti se može i drugo krivo tumačenje: da se teza o Bogu nesvijesti interpretira u smislu okultizma. ne bi se ono stoga nikad i nikako smjelo okružiti aureolom božanskoga. No ta se naša formulacija mora čuvati triju mogućih krivih tumačenja. riječi mog pacijenta: "Posve je jasno da su ljudi povezani s Prirodom i s Bogom. Ponajprije.nesvjesni svoga odnosa s njime.

i koji .ako se ne uzdigne iznad sebe. Pritom dakako mislimo u prvom redu na neke očevidno religiozne snove očito nereligioznih ljudi. Nijedna znanost ne može samu sebe obuhvatno shvatiti niti o sebi donijeti sud . tako bi ovo drugo bila metafizika kratkog spoja. Tako smo se i mi više puta osjetili primoranima prestupiti granice strogo znanstvenog područja .atribut sveznanja.ukoliko je ontička disciplina ne može također ocijeniti svoje rezultate niti sagledati njihove posljedice ne napustivši svoje vlastito (ontičko) područje i ne podvrgavši se ontološkom ispitivanju. Tako smo nastojali postupiti kad smo snove tumačili služeći se klasičnom metodom slobodnih asocijacija. naprotiv. da pođemo od jednostavnih činjenica iskustva i da te činjenice znanstveno upotrijebimo s pomoću poznatih metoda. I nijedna znanost . No pritom smo se čuvali da ne umanjimo fenomenološki karakter činjenica. u tim nam je slučajevima osobito pao u oči ekstatički osjećaj sreće koji se u budnom stanju nikad ne doživljava. Kao što bi ono prvo bila diletantska teologija. Naša je zadaća.i nikako ne možemo reducirati na seksualni osjećaj sreće. koji se tobože iza takva iskustva krije. One su obilježene takvom masivnom realnošću da smo morali odbaciti svaki pokušaj da ih podvrgnemo daljnjoj analitičkoj redukciji. (Usporedi izjavu pacijenta: . No za nas mora biti toliko važnije to da ne izgubimo pod nogama tlo empirije i da ne upadnemo u ono što smo gore nazvali metafizikom kratkog spoja ili diletantskom teologijom.da bismo znanstvene rezultate konfrontirali s ontološkim očekivanjima.ako hoćemo biti objektivni .

religiozno ne zavisi od odgovornosti i odluke ega. U tom slučaju ego u pitanjima religioznosti u neku ruku nije kompetentan ni odgovoran. što je "nesvjesnoga Boga" krivo lokalizirao. jer premda taj istraživač bez sumnje ima veliku zaslugu što je u nesvjesnom otkrio i religioznost. "tipičan". tj.kakav u budnom stanju ne mogu doživjeti.") Sad nam još treba govoriti o trećem i najvažnijem krivom tumačenju. odnosno kolektivno-nesvjesnog. na elemente arhaično-nesvjesnog. A to je bila velika zabluda C.o kojemu smo već rekli da nije ni božansko ni sveznajuće . Junga.još je manje (ukoliko sadrži nesvjesni odnos s Bogom) neosobna stvarnost. ali Ja se time ne odlučuje za Boga.na čovjeku i "u" njemu kolektivan. nesvjesna je religioznost vezana na religiozne arhetipove. štoviše. vezana za id. id me nagoni k Bogu. Jung je stavio nesvjesnu religioznost u id."U snu sam često doživio spasonosan plač. G. Mi pak . Po Jungu id je u meni religiozan . nego je ona radije . upravo arhetipičan događaj. Po Jungu. Po njemu nesvjesna religioznost nipošto ne predstavlja čovjekovu osobnu odluku. pripisao ju je sferi id. pomirbeni plač .ali zbog toga Ja još nije vjernik. ipak je počinio osnovnu pogrešku time što je nesvjesnu religioznost smjestio u id. Ne možemo dovoljno kategorički istaknuti: nesvjesno .

nego odluke. nego egzistirajuće nesvjesno.kao i za Freuda . Religioznost. Za Junga i njegovu školu nesvjesna je religioznost nešto po svojoj biti nagonsko. Te odluke mogu doduše biti nesvjesne. ili je egzistencijska .nije nipošto determinirajuće." Na to pitamo: Kakva bi to bila religioznost na koju bih bio nagnan . Kao takvo ono pripada svakako (nesvjesnoj) duhovnoj egzistenciji. sa svojim karakterom odluke ona stoji .a pogotovu nesvjesna religioznost i iznad svega transcendentno nesvjesno . sa svoje strane. a ne psihofizičkoj faktičnosti. A za nas je nesvjesna religioznost (kao i uopće sve duhovno nesvjesno) odlučujuće.ili. Ali za Junga . shvaća pod "'arhetipovima' strukturalnu vlastitost . Za nas duhovno-nesvjesno . Banziger čak sasvim otvoreno kaže: "Možemo govoriti o religioznom nagonu isto kao što govorimo o seksualnom ili o agresivnom nagonu. ali zato ni izdaleka ne moraju pripadati sferi nagonskoga. nipošto nagonsko nesvjesno.i s karakterom nagona pada. H.mislimo da iz kolektivno-nesvjesnog religioznost ne može izvirati već stoga što ona spada u osobne (čak najosobnije) odluke čovjekova Ja. Jung. naime.nagonjen kao na seksualnost? Hvala lijepa na takvoj "religioznosti"! Jer autentična religioznost nema karakter nagona.nesvjesno (pa i "religiozno" nesvjesno) uvijek je nešto što osobu determinira. nije nikakva.

. nego smo se u njem rodili. odnosno stvar duhovne osobe. iz same osobe (i u tom smislu doista "eks-sistira") .na ovaj ili onaj način vezan uz mozak". pokazuje nam se često nemogućim smatrati ju nečim "prirođenim": religioznost ne može. Po Jungu. samo. ali ti religijski prauzori nisu nikakvi arhetipovi koji u nama drijemaju i koje smo primili biološkim putem. nego su to tradicijom preuzeti prauzori našega kulturnoga kruga.ili uvjet u samoj psihi. kao elementi psihofizičke faktičnosti. koji je . Po našem shvaćanju. dok je ona uistinu stvar subjekta te psihofizičnosti. Treba dakle svakako priznati da takvi preformirani okviri postoje. izvorne religiozne slike jesu neosobne slike kolektivne nesvijesti i mogu se naći manje-više gotove u individualnoj nesvijesti . ako i ne neodoljivo.u koje se ona uvijek iznova pretače. i otuda se sami po sebi. biti već s tog razloga prirođena jer nije vezana uz biološko.ukoliko. u neku ruku probijaju u našu osobu. nego otprije postojeći konfesionalni oblici . dolazeći na svijet. Ostavljajući njezin duhovno-egzistencijski karakter nesvjesnoj religioznosti umjesto da ju pribrojimo psihološkoj faktičnosti. Nipošto ne poričemo da čovjek. Taj svijet slika nije nam dakle prirođen. dakako. nesvjesna religioznost proizlazi iz čovjekova središta. No ne može se ipak poreći da se svaka religioznost uvijek kreće unutar nekih unaprijed određenih putanja i shema. upravo u duhovnom nesvjesnom. te sheme nisu tobožnji prirođeni i baštinjeni arhetipovi. Tako religioznost postaje u cijelosti stvar čovjekove psihofizičnosti.upravo kao psihološki fakti. po našem mišljenju. ne ostane latentna kao potisnuta religioznost u dubini osobe.

koja je najprije postojala. onda se mora očekivati da će ona .biti vezana za doživljajne sadržaje djetinjstva. da je to nešto doista zatečeno.. anamneza – sjećanje. uzori naših svetaca..naivna kakva je bila u vrijeme djetinjstva. nego se .kad se iz ruševina možda iskopa .nešto za svoju religioznost zatekne.. U svjetlu nepristrane analize nema tu nikakve arhaističke mitologije kakva se susreće u tumačenjima jungovske škole. Ako je nesvjesna religioznost doista potisnuta.takvi nesvjesni religiozni sadržaji jednostavno slažu s dragim starim slikama iz vremena djetinjstva. Ali to zatečeno. kad god egzistencijska analiza izvuče na vidjelo takvu potisnutu religioznost (i tako izvrši u pravom smislu anamnezu). obredi naših crkava. I doista. nisu nikakvi arhetipovi.. vidimo kako se uvijek pojavljuje nesvjesna vjera.. Drugo je dakako ako se često može konstatirati da je prvobitna religioznost nekih ljudi. a zatim bila potisnuta . Ima na raspolaganju dosta predaja . Može ona biti djetinja (i u tom smislu naivna). Autentična i u tom smislu izvorna religioznost nema dakle nikakve veze s "arhaičnom" i u tom smislu primitivnom religioznošću. koja se može zvati . skup podataka što ih pacijent daje liječniku o svom . u obliku prirođenih arhetipova.kako u egzistencijskoj analizi katkada izlazi na vidjelo . ponovno spominjanje.. što on egzistencijski usvaja. objave naših proroka. ti prauzori.u pravom i najboljem smislu .ostala naivna . nego su molitve naših otaca.nitko ne mora Boga tek izmišljati. ali primitivna i arhaična u Jungovu smislu nipošto nije.djetinja. ali ga također nitko sa sobom na svijet ne donosi.

potisnuta njegova transcendentna veza. Uzmimo npr. Danas više ne razbijamo glavu pitanjem o "budućnosti jedne iluzije". Egzistencijska analiza mora svakako do dna istražiti modus neurotične egzistencije .biti patogena. čak i posvudašnjosti. stvarnosti koja doduše može ostati ili postati nesvjesna. nego moramo svakako razmišljati o vječnosti jedne stvarnosti .kao i sve što je nesvjesno . No baš u takvim slučajevima zadaća je egzistencijske analize da uprisutnjuje tu uvijek već prisutnu nesvjesnu duhovnu stvarnost. koja također može biti potisnuta. izjavu jednog bolesnika: "Ja sam medicinski dokaz za to da se bez Boga ne može živjeti. pacijenta koji .") To vrijedi i u kliničkoj praksi. u strogo empirijskom smislu. i nerijetko će se kao najdublji uzrok neurotične egzistencije pokazati činjenica da je u neurotičara prisutan jedan nedostatak: da je naime poremećen njegov odnos s transcendencijom. dakako. stvarnosti koja se našim očima otkrila kao čovjekova religioznost – stvarnosti.do njezina posljednjeg temelja.o prisutnosti. S toga gledišta može nesvjesna religioznost .(zdravstvenom) životu prije sadašnje bolesti. Ali iz skrovišta njegova "transcendentnoga nesvjesnoga" katkada se javlja potisnuta transcendencija u obliku "nemira srca" koji prigodice može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji se tako reći pokazuju u obliku neuroze. povijest (i pretpovijest) bolesti Prihvativši egzistencijsku analizu već se davno udaljismo od pozicija psihoanalize. (Usp. I potisnuta religioznost može dakle biti "nesretno potisnuta".

kako je mislio . da je "pristalica Haeckela". koju bi možda katkada pogazio pa bi i to dovelo do osude njegovih pokojnica.trpi od teške prisilne neuroze koja već desetljećima traje i prkosi dugotrajnim pokušajima psihoanalitičkog liječenja: u središtu njegove prisilne neuroze nalazi se fobija da će zbog ovog ili onog njegova čina biti "osuđena" njegova pokojna majka ili sestra. makar skrivenim. kako je pripovjedio. I nedavno." I gle. makar u kakvoj sitnici. a on je odgovorio: "Tko to može o sebi reći? Razumom sam sigurno nevjernik. ali osjećajem možda ipak vjerujem.osuđene. upitali smo ga. .jer bi morao položiti službenu zakletvu koju bi možda.majka i sestra bile osuđene.u onostranosti . Na pitanje kako se snalazi u vjerskim stvarima odgovorio je da i to područje dobro poznaje . bit će majka i sestra . ipak katkada prekršio. ali ipak religioznim elementima. upitasmo pacijenta o njegovu religioznom životu i o njegovu stavu prema religioznim pitanjima. nije kupio radioaparat samo zato što mu je u tom času sinula misao: ako odmah ne shvati koju tehničku pojedinost. Sve je to iznio ponosno ističući kako je daleko dopro u poznavanju moderne fizike: potpuno je svladao elektronsku teoriju. Zbog toga se razloga naš pacijent nije htio zaposliti u državnoj službi . Razumom jedino vjerujem u determinizam prirodnog zakona. Nato smo doznali da se deklarira kao "slobodoumnik". Pred tolikim. Je li dakle nevjernik. i to samo stoga što bi na vjenčanju morao izreći privolu. ali ne u Boga koji nagrađuje i kažnjava. ali ga nipošto ne "ispovijeda"..ali da "molitvenik poznaje otprilike onako kao što prijestupnik poznaje krivični zakonik": i jest. Izbjegao je i brak. a tada bi .. poznaje ga.

isti taj čovjek koji je izrekao te riječi nedavno je pričao. o individualnoj prisilnoj neurozi.i ništa drugo. to jest naprosto o neurozi. od 'odnosa prema ocu'".) U tom smislu mogu nam mnoga današnja kulturna stanja doista izgledati kao "općeljudske prisilne neuroze" . Zakržljala vjera poprima nakazne oblike. ona potječe od Edipova kompleksa. taj ima raligiju.mnoga osim jednoga: upravo osim religije. dakle ne samo u individualnim nego i u socijalnim razmjerima." No danas i predobro znamo dokle bismo doprli kad bi čovječanstvo imalo samo znanost . O ne-kolektivnoj. (Goethe kaže: "Tko ima znanost i umjetnost." Ako Freud tvrdi: "Religija je općeljudska prisilna neuroza. pred upravo opisanim slučajem. gotovo spremni obrnuti tu rečenicu i ustvrditi: prisilna je neuroza psihički bolesna religioznost. Zar nismo i na kulturnom području. opisujući svoje smetnje u potenciji: "Onog časa došla mi je prisilna misao da mi se Bog osvećuje.da se poslužimo Freudovim riječima . kao i u djeteta. mi smo. primijetili da se potisnuta vjera izokreće u praznovjerje? I to svugdje gdje religiozni osjećaj postane žrtvom tobože nasilničkoga razuma i tehničkoga duha. Od sve "čiste znanstvenosti" uskoro bi jedino ostala atomska bomba. dade se u ne malom broju slučajeva kazati: u neurotskoj egzistenciji nedostatak njezine .

Jer terapeut vjernik doista vjeruje ne samo osobno u Boga nego i u nesvjesnu vjeru svog pacijenta.kao religiozan čovjek . RELIGIJA PSIHOTERAPIJA I Najzad se želimo upitati u kakvom su odnosu sva ta pitanja s kliničkom praksom i sa znanstvenim istraživanjem. po svome zvanju. može se reći da obveza snošljivosti i za njega vrijedi. Drugim riječima.transcendencije osvećuje se sam po sebi. treba dapače reći da kao čovjek. To će mu biti tim lakše ako je . ako se ipak ta svjetonazorna pitanja pojave u njegovu radu. zaista nije zainteresiran za religiozna pitanja. vjeruje u toga "nesvjesnoga Boga" . on dakle vjeruje ne samo svjesno u vlastitoga Boga. obvezatan na bezuvjetnu snošljivost. Što se tiče njegove osobne religioznosti.ne može a da ne osjeća najživlje zanimanje za ta pitanja. kao liječnik. Terapeut kao terapeut. Po sebi se razumije da se on ne može ne zanimati za religioznost ili nereligioznost svoga pacijenta. No ne zaboravimo da se on treba zanimati ne samo za religioznost pacijenta nego i za spontanost njegove religioznosti.unaprijed uvjeren u postojanje latentne religioznosti i u "nereligioznih" ljudi. kao vjernik (a ne kao terapeut!) . I stoga će mirno čekati da se ona pokaže. najviše se on mora zanimati za to da se ta religioznost očituje spontano. nego istodobno vjeruje u nj kao u bolesniku "nesvjesnoga Boga". 7. tada je on.

.upozorio na to da terapijski učinak osvještenja nesvjesnih sadržaja sasvim zavisi od spontanosti tog osvještenja. Ovaj je sad pripovijedao da bolesniku uopće nije sakramente ponudio .nego se za nju odlučio. Nitko tu nikad ne bi smio biti nagnan.ako mora biti egzistencijalna. pa se ni oni ne žele odreći spontanosti autentične religioznosti. tako i kod nesvjesne religioznosti do spasa može dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje. A sad vidimo da se tom činitelju egzistencijalnosti dodaje još i činitelj spontanosti: autentična religioznost . religioznost je jedino onda autentična kad je egzistencijalna. Kako već znamo. To vrijedi i za religioznost: kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano osvještenje.kao u Boga kojega pacijent "još nije" postao svjestan. Tako se sjećamo predavanja u kojem je neki svećenik opisivao kako je jednog dana bio pozvan umirućem bolesniku za kojega je znao da je nevjernik: čovjek je jedino osjećao potrebu da se pred smrt od srca razgovori. mora imati vremena da spontano nikne. i za to je izabrao svećenika. Stoga možemo reći: Na autentičnu religioznost ne može čovjeka nagnati ni id.i to jednostavno zato što ih umirući nije . Tu bi svaki planirani korak bio promašen i svaka bi manje ili više svjesna nakana mogla pridonijeti da se učinak spriječi.koji je u analognim suodnosima govorio o "dvostrukoj svjesnosti" . niti ga natjerati terapeut. Već je Freud .. kad dakle čovjek nije na nju bilo kako nagnan . Toga su i svećenici svjesni.

može se reći da žele "biti pastiri koji tumače dobro i zlo". rekosmo. naprotiv. opčinilo obećanje zmije: "Bit ćete kao Bog. Trebamo li mi terapeuti biti papskiji od pape? Ne bismo li. bolesnika koji nam se povjeravaju osobito u svojim religioznim potrebama? U posljednje se vrijeme među psihoterapeutima doduše sve glasnije javlja struja koja bi htjela da se psihoterapeut natječe sa svećenikom. O prisilnom smo neurotičaru na drugom mjestu ustvrdili da je obuzet upravo faustovskom potrebom za stopostotnošću u svemu: za stopostotnu sigurnost u spoznaji. Pretjerana tendencija: jer terapeutsku funkciju moramo strogo razlikovati od svećeničkog poslanja.spontano zatražio. a ne tamo gdje je on u svojoj skrupuloznosti krivo lokalizira. znajući dobro i zlo. tako i religiozni terapeut mora prepustiti svećeniku ono što spada na njegovu službu. Kao što smo o samoj logoterapiji ustvrdili da ne želi i .) A o onim psihoterapeutima koji nastoje uzurpirati sebi pravo da se natječu sa svećenicima.u tome leži njegova "abnormalnost". Toliko ga je. Pa kao što nereligiozni terapeut ne smije dirati u pacijentovu vjeru. za stopostotnu čvrstoću u odluci. bar koliko i svećenici. trebali poštovati slobodnu odluku povjerenih nam ljudi." (Prekomjernost prisilnog neurotičara doista se sastoji u toj volji da nadmaši svoje stvorenjske uvjete . Svećenik je dakle tu spontanost držao vrlo važnom.

Premda se ona . . Jer premda religija . Religija čovjeku daje više nego psihoterapija .. ali su po svojim intencijama međusobno posve odijeljena. njezin cilj nije ipak psihičko zdravlje. i koji traži da se psihoterapija odrekne svoje znanstvene specifičnosti i nezavisnosti prema religiji. nego spas duše. A na to nema ni pravo osim opet kao vjernik. jer terapeut nevjernik ne smije se nikad i nikako služiti vjerom u terapijske svrhe kao u neku ruku možebitnim lijekom.a od njega više i zahtijeva.tako smo i o liječničkom dušobrižništvu unaprijed rekli da mu ništa nije stranije od želje da nadomjesti svećeničko dušobrižništvo. Usporedno s tim zahtjevom moramo također odbaciti i svaki pokušaj koji ide za tim da liječničko dušobrižništvo prepustimo svećenicima.. Iznositi religiozna gledišta pred religioznim bolesnikom terapeut nikad nije dužan kao terapeut. jamstvo što veće slobode od nutarnjih konflikata ili bilo kojih psihohigijenskih ciljeva.ne može psihoterapiju nadomjestiti .sekundarno povoljno odražava na psihičko zdravlje i na duševnu ravnotežu.može i te kako biti psihoterapijski djelotvorna. nego uvijek jedino ukoliko je i sam vjernik. To bi značilo vjeru gradirati . te se prizna "sluškinjom" teologije. njezin primarni motiv nije ipak nipošto terapijski. Religija nije jamstvo spokojnog života.po svom učinku . Načelno valja odbaciti svaku kontaminaciju tih dvaju područja koja se po učinku doduše mogu preklapati.služeći se njome kao nečim što bi eventualno moglo koristiti zdravlju.nego samo nadopuniti .

Upravo kao što se čovjekovo dostojanstvo zasniva na njegovoj slobodi . slobodnu od suprotstavljanja.slobodi koja može ići do nijekanja. Kao što čovjekova sloboda mora biti zajamčena sve do mogućnosti nijekanja.isto tako i dostojanstvo znanosti počiva na bezuvjetnoj slobodi. i njemu bi se mogla suprotstaviti utilitarna vrijednost kao vrijednost "za mene". Teologiji znanost može pružiti nešto doista korisno jedino ako je to nastalo od nezavisnog i od svakog utjecaja slobodnog istraživanja. Dok govorimo o "dostojanstvu" . a nipošto "per intentionem" (po nakani).bilo čovjeka bilo znanstvenog istraživanja . tko hoće da joj odredi ulogu služenja. sve dotle da se čovjek odluči zatvoriti prema Bogu . Ako joj ikada uspije . to će joj jedino biti moguće ako se ne bude kretala nametnutom maršrutom. Jer takvu utilitarnu vrijednost može psihoterapija jedino pružiti "per effectum" (po učinku). Pa sad možemo reći: Tko pokušava psihoterapiju učiniti "sluškinjom" teologije. taj joj zajedno sa slobodom istraživanja oduzima ne samo dostojanstvo samostalne znanosti nego joj istodobno oduzima i moguću korisnost za religiju. . Jer jedino iz takvog militantnog istraživanja može se roditi onaj trijumf koji se sastoji u uključivanju. koja joj zajamčuje nezavisnost istraživanja. tj.moglo bi se ono definirati kao vrijednost "u sebi". ako ne bude unaprijed u svojim ciljevima blokirana.bilo rezultatima istraživanja bilo uspjesima psihoterapijskog liječenja . tako mora biti zajamčena i sloboda istraživanja sve do mogućnosti da znanstveni rezultati dođu do proturječja s vjerskom istinom.poslužiti religiji. vlastitih rezultata u red vjerskih istina koje te rezultate nadvisuju.

u načelu. probitačan Ako psihoterapija ikad iznese dokaz da je duša doista ono za što je držimo: anima naturaliter religiosa (duša po prirodi religiozna). taj će dokaz moći iznijeti jedino psihoterapija kao scientia naturaliter irreligiosa (znanost prirodi nereligiozna) . nego .barem prema austrijskom zakonodavstvu - . naime. fenomen poput drugih fenomena s kojima se logoterapija susreće. religiozna i nereligiozna egzistencija za logoterapiju su koegzistentni fenomeni. a nju smiju prakticirati . da bi se moglo služiti .utilitaran – praktičan. TEOLOGIJA LOGOTERAPIJA I Religija je fenomen u čovjeku. i obvezna je na neutralno držanje prema njima. u pacijentu. 8. to će veće biti usluge koje će joj ona doista činiti. Logoterapija je.koja dakle "po svojoj naravi" nije religijski obilježena. Što se psihoterapija manje bude upuštala u to da teologiji obavlja službu sluškinje. Uostalom.sasvim obratno jest i hoće biti jedino znanost. pogodan.ne mora se biti sluškinja. jedan od smjerova psihoterapije. prikladan. upotrebljiv.

... nije opravdano da terapeut sebi pripisuje zasluge jer taj učinak nije tražen. i obratno. logoterapeut treba . tako malo trudi i brine za duševno zdravlje ili sprečavanje bolesti. u apsolutnom.svoju logoterapijsku metodu i tehniku primjenjivati na svakog bolesnika.. ipak se može dogoditi da ona .jedino liječnici. Kad se to dogodi. nesvjesne. Cilj je psihoterapije duševno ozdravljenje.psihohigijenski pa i psihoterapijski bude djelotvorna. "Religija je više od lijeka protiv psihosomatskih želučanih čireva". Nakon tog određenja logoterapije unutar medicine pokušat ćemo ju sada razgraničiti prema teologiji.. a cilj religije spas duše.boriti za spas bolesnikove duše svjestan opasnosti da bolesnika može uvaliti u još veće emocionalne napetosti. a ne po svojim intencijama! . neće ga od njih poštedjeti jer svećeniku nije primarni i iskonski motiv psihohigijenski. za logoterapiju religija može biti samo predmet . Koliko su ti ciljevi međusobno različiti. primjenjivati je može svaki liječnik. Drugim riječima. kako je šaljivo primijetio jedan američki isusovac. po svojoj primarnoj intenciji. Ako dakle ni zbog kojega drugog razloga. Sličan nenamjeravani učinak možemo zabilježiti i u psihoterapiji: ima slučajeva da pacijent u tijeku psihoterapije ponovno otkrije davno zatrpane izvore prave. potisnute religioznosti. osim ako se terapeut . i to stoga što čovjeku na neusporediv način pruža nutarnju sigurnost i usidrenost u transcendentnom.po svojim rezultatima.zato što je kao liječnik položio hipokratsku zakletvu . No premda se religija.u nekim okolnostima . bio on vjernik ili ne. bez obzira na njegov osobni svjetonazor. može se vidjeti i po tome što će se svećenik ..a ne stajalište.

Dimenzija religioznosti viša je i obuhvatnija od dimenzije na kojoj se nalazi psihoterapija.s pacijentom susretne na zajedničkom vjerskom tlu pa nastupa. Kako je poznato. nego čovjek-čovjek. Želimo li odrediti odnos između ljudske i božanske dimenzije. možemo se poslužiti poredbom zlatnog reza: u njemu se manji dio neke cjeline odnosi prema većemu kao veći dio prema samoj cjelini. iz "personalne unije". Očito je da ciljevi psihoterapije i religije ne stoje na istoj razini: razina duševnog ozdravljenja sasvim je različita od razine spasa duše. nego na razini vjere. tako reći. I proboj u tu višu i obuhvatniju dimenziju ne događa se na razini znanja (i znanosti). ali tada među njima nije odnos terapeut pacijent. životinja živi u okolini koja pri- . Nešto slično nalazimo u odnosu između životinje i čovjeka te između čovjeka i Boga.

u nj on ne može ući. čiji smisao.. stranu objavljene već pretpostavlja nevjernik upozori njega postojala - No.. u čovjekovu dimenziju nema on pristupa. To znači: kao što životinja nije kadra iz svoga kruga razumjeti čovjeka i njegov svijet. kad bi ona za već bi bio vjernik. nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja . jedini može njegovu trpljenju dati smisao? Psihoterapija se mora kretati s ovu vjere.razumjeti Boga ili čak njegove motive. ali i čovjekov se svijet odnosi prema nadsvijetu isto kao životinjski svijet prema čovjekovu svijetu. jer priznaje li tko objavu .to odluku vjere. ipak joj ona osobito leži na srcu.ovaj put njemu nedostupnog .koliko mu je do . štoviše nadsmisao.svijet smisla . Stoga čovjeku. i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. "samo" predmet. da se dobije neki serum. Ne koristi dakle ako se na postojanje objave. kako rekosmo.svijeta. u njegovoj egzistenciji.pada njezinoj vrsti. Zaista. isto tako ni čovjeku nije moguće imati uvid u nadsvijet . jer ljudski mu svijet . Uzmimo za primjer majmuna kojemu se daju bolne injekcaje. Može li majmun ikada shvatiti zašto mora trpjeti bol? Iz perspektive svoje okoline on nije u stanju shvatiti nakane kojima ga čovjek uključuje u svoje eksperimente. dok čovjek "posjeduje svijet" (Max Scheler). uvijek upućuje na neki smisao. ma kako za logoterapiju religija bila. čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe. I ne moramo li pretpostaviti da čovjekov svijet biva također nadmašen od jednoga .nije dostupan.

nego se na nj moramo osloniti. Smisao je zid iza kojega se ne možemo dalje povući. onda barem u smisao smrti.pa ni počiniti samoubojstvo... i neko se naslućivanje smisla krije i u samoj osnovi "volje za smisao". ne bi zapravo mogao ni prstom maknuti .čovjek u neki smisao vjeruje dok god diše. U smisao vjeruje i samoubojica . koji su za cijeloga života odlučno odbacivali vjeru u "više biće".upravo stoga što se pri svakom pokušaju odgovora na pitanje o smislu bitka uvijek pretpostavlja postojanje smisla. Provaljuje u njima nešto "de profundis". Htio ili ne htio.ako i ne u smisao života. ma kako inače čovjek taj smisao slabo poznavao: tu je dakle prisutno neko predznanje o smislu. U logoterapiji se stoga govori o "volji za smisao". a na smrtnoj su postelji iskusili ono što u životu desetljećima nisu ni pred kim pokazali: nutarnje pouzdanje koje je značilo ne samo ironiju na njihov svjetonazor nego se ono uopće ne može intelektualizirati i racionalizirati. daljnjeg života. Kao što poslije Kanta znamo da je nekako besmisleno pitati za kategorije prostora i vremena naprosto zato što ne možemo misliti (pa ni pitati). odnosno u viši smisao života. Imao sam priliku vidjeti kako umiru uvjereni ateisti. isto je tako i čovjekova egzistencija uvijek egzistencija-za-smisao.. držao ga istinitim ili ne . Kad doista ne bi više vjerovao ni u kakav smisao.ispunjenja smisla. Taj posljednji smisao moramo prihvatiti zato što o njemu i ne možemo dalje postavljati pitanja . probija se i dolazi na vidjelo . čovjekova vjera u smisao jest (u Kantovu značenju) transcendentalna kategorija. a da već ne pretpostavimo prostor i vrijeme.. Ukratko.

prikladno i prirodno vjeruje." Svakako. Ta nada svakako mora biti duboko ukorijenjena u čovjekovu biću: to je nada u buduće ispunjenje. i bez dogmi. U istom duhu piše i Walter v.. a ipak prkosi sigurnom znanju o vlastitoj nepovoljnoj prognozi. U tom slučaju psihoterapija bi se složila s Albertom Einsteinom... .. Slično je rekao i teolog Paul Tillich: 'Biti religiozan znači strastveno tražiti smisao svoje egzistencije. Još pri jasnoj svijesti on vjerojatno i sam primjećuje da je izgubljen. nada se. Čemu se nada? Nada tih bolesnika na prvi pogled usmjerena je na ozdravljenje na ovom svijetu. može se reći da je posve legitimno da se logoterapija . Baeyer: "Slijedimo opažanja i misli što ih je izrazio Plügge. nego kao obuhvatniju vjeru u smisao.bavi ne samo voljom za smisao nego i voljom za posljednji smisao. sasvim je opravdano da se za nju zanima. pouzdanje u nadsmisao. do samog svršetka.koja je kao psihoterapija podređena psihijatriji i medicini . po kojemu pitati za smisao života znači biti religiozan. S gledišta objektivnog stanja bolesnika . u kojem čovjek. premda im nije poznato ni prema komu se ono pruža ni čemu se nada. No ipak se nada. za nadsmisao: a religiozna je vjera konačno vjera u nadsmisao. a u temelju krije smisao transcendentnog značenja." Ako psihoterapija shvati fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga.ne postoji više nikakva nada..njihovo bezgranično pouzdanje..

A ne vidim da ima smisla i to da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem: ta ne mogu htjeti vjerovati . Nato me je novinarka upitala znači li to da će prije ili poslije doći do jedne. Jednom me je intervjuirala novinarka američkog magazina Time. najvlastitiji i najiskonskiji govor za . približavamo se .i koje se stoga ne mogu na zahtjev ili na zapovijed izvršiti. po mom mišljenju. ovo naše shvaćanje religije ima malo veze s konfesionalnom uskogrudnošću ili s religioznom kratkovidnošću koja u Bogu gleda biće kojemu je jedino do toga da što veći broj ljudi u nj vjeruje. sebe primorati da ljubim. duboko personaliziranoj religioznosti. rekoh. univerzalne religije . valja mu se potruditi da mi ispripovjedi neku šalu. Rekoh da se.što sam ja zanijekao: naprotiv. i to točno onako kako propisuje točno određena konfesija. Tu imam jednostavan primjer: ne možemo se po nalogu smijati. nemaju drugog posla nego da se neprestano međusobno pobijaju i jedna drugoj otimaju vjernike...isto kao što ne mogu ni htjeti ljubiti. Njezino je pitanje glasilo: postoji li danas tendencija napuštanja religije. iz koje će svatko otkrivati najosobniji. ili sebe nagnati da se nadam. ne napušta religija. ali svakako napuštaju se one konfesije koje. Naprosto ne mogu zamisliti Boga koji bi bio tako skučen. Kao intencionalni fenomeni mogu se one doživjeti istom onda kad nam u duhu sine njihov adekvatan sadržaj ili predmet.Zacijelo. Tko hoće da se nasmijem. nego osobnoj. Ima stvari koje se ne mogu htjeti . čini se. Slično biva s vjerom i s ljubavlju: njima se ne može upravljati.ne univerzalnoj.

o muškom odnosno ženskom spolu.a ipak mnogi od njih imaju zajedničku abecedu. Na svakom jeziku može čovjek doći do istine. To dakako ne znači da će nestati zajedničkih obreda i simbola. 1967). disertacija na sveučilištu u Ottawi. koji jednako počivaju na testovima i statističkim podacima: »People who had chosen God and another person as their life objective did not differ significantly in their scores on the Purpose in Life Test. Religije su donekle slične raznim jezicima: nitko ne može reći da je njegov jezik iznad drugih.« Ipak. mnoštvo jezika . Isto tako preko svake religije čovjek može stići k Bogu . disertacija na sveučilištu u Ottawi. (Augustine Meier (»Frankl's 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«. ali može i zabluditi pa i lagati. Postoji npr.k jedinome Bogu. Both groups found equal meaning for their lives. neovisno o konfesiji kojoj pripada. ali neovisno i o tome je li netko religiozan odnosno nereligiozan i.obraćanje Bogu.1973) mogla je pomoću testova i statističkih podataka utvrditi da je pronalaženje smisla moguće neovisno o starosnoj dobi i stupnju obrazovanja. To se slaže s rezultatima istraživanja Leonarda Murphya (»Extent of Purpose-in-Life and Four Frankl-proposed Life Objectives«. ne s obzirom na vjeru odnosno nevjeru nego s obzirom na konfesionalnu pripadnost glasi sažetak Augustine Meier kako slijedi: »The inability to find evidence to show that subjects differ on the Purpose in . ako je religiozan.

nego u iskusnog terapeuta" (H. Weitbrecht). G.Life Test scores on the basis of religious differences gives support to Frankl's idea that God.). can give equal meaning to subjects. Riječ je o ulozi koja je terapeutu nametnuta (Karl Jaspers. liječniku se danas nameće uloga da . R.« 9. Heyer dr. Alphons Maeder. "Bilo mu po volji ili ne. as expenenced by different religious affiliations.obrate za pomoć terapeutu.mjesto dušobrižnika-svećenika . "Prečesto je psihoterapija pozvana da završi u . Terapeutova je ordinacija postala utočište onih koji nad životom očajavaju.ustrajno tražeći odgovor na pitanja koja ih se duboko tiču . i "ništa se ne može izmijeniti u tome da ljudi danas u nevolji većinom ne traže savjet u svećenika. DUŠOBRIŽNIŠTVO LIJEČNIČKO Od zasebnog je značenja problem što da se učini s doista nereligioznim ljudima koji se . J. "Pacijenti nam nameću dužnost da preuzmemo zadaće dušobrižništva" (Gustav Bally).često daje savjet o životnim problemima i izvan slučajeva bolesti". koji snažno sumnjaju u smisao života.

Schulte).uvijek donekle i dušobrižništvo. Dalo bi se. Već je zmija u raju ljudima obećala da će postati "kao Bog." Uvjeren sam da tisuće godina stare Izaijine riječi: "Tješite. Gebsattela o "seobi zapadnog čovječanstva od svećenika k psihijatru i neurologu" stvarnost je koju dušobrižnik ne može previdjeti i zahtjev kojemu se psihijatar ne smije oglušiti." A.dušobrižništvu" (W. znajući dobro i zlo". vidi se npr. Konačno.i onda kad to ona ne zna ili neće da zna . iz preporuke American Medical Association: "Liječnik mora također tješiti bolesnika. Moralizira li u svojoj praksi logoterapija? Ona to ne čini iz jednostavnog razloga što se smisao ne može dati kao recept. dokazati da drugi psihoterapijski .on se mora naći. Logoterapija ne ocjenjuje smisao ili besmisao. To nije jedino psihijatrova dužnost. da je liječnikova zadaća ne samo ozdravljanje nego i tješenje. Ne može terapeut dati pacijentovu životu smisao. ona ne određuje vrijednost ili nevrijednost. štoviše. Görres Ništa s obzirom na to ne mijenja prigovor da zadaća psihoterapije nije da tješi . tješite narod moj!" vrijede i danas i da su napose upućene liječniku. nego dužnost svakog liječnika u praksi. i samostalno.dapače ni onda kad ona (ili medicina uopće) ne može više donijeti ozdravljenje. Često mora prihvatiti izrazito dušobrižničke postupke. "Psihoterapija je . jer uzrečica Victora v. A naći ga mora pacljent sam. smisao se uopće ne može dati .

Gordon Pleurae: "Psihoanalitički je praktičar prije svega moralist. nego ćemo dobrim smatrati ono što promiče ispunjenje smisla koji se nekomu zahtjevno predlaže . I moral. izgubit će ionako svoj utjecaj. nego je "skrivačica". Smisao se ne može dati. On utječe na moralno i etičko držanje ljudi. vidi iz riječi L. Krasnera: '"Terapeut ima odlučiti o tome što je u ljudskom ponašanju dobro ili loše. Ali u životu nije riječ o davanju smisla.smjerovi moraliziraju mnogo više nego logoterapija. kako se npr. U International Journal of Psychoanalysis 1965." A i sam Freud jednom "opisuje rad psihoterapeuta kao 'djelovanje učitelja. Život nije nikakav Rorschachov test. Prije ili poslije nećemo više moralizirati . Subjekt će u Rorschachovu testu "raskrinkati" svoju osobnost upravo dajući smisao. u starome značenju. Rorschachovoj ploči daje se smisao koji je jako vezan za subjektivnost svakoga. F." To ne može ni odgojitelj ni psihijatar.a zlim ćemo držati ono što to ispunjenje sprečava.nego ćemo moral ontologigizirati: ono što je dobro ili ono što je zlo neće se definirati kao nešto što "moramo" činiti ili "ne smijemo" činiti. nego se mora naći. vjesnika novoga i boljega poimanja svijeta"'. prosvjetitelja.koja je po mome mišljenju trijezan smjer i koja je pridonijela demitologizaciji neuroze .nije slobodna od moralističkih aspiracija. . nego se mora otkriti. 358 kaže npr. nego o pronalaženju smisla. Smisao se života ne može izmisliti. Čak ni bihevioristička terapija .

a to je onaj istinski. I tako je razumljivo da čovjek . puki osjećaj smisla. pitanje je bilo napisano velikim slovima." Nato sam papirić uzeo u ruke i ustanovio da se voditelj diskusije .a ne "stvoriti". poslije . ni besmisao.zabunio. a četvero ih se kolebalo između ta dva tumačenja. Jednom mi je za vrijeme diskusije nakon predavanja u SAD predano pismeno pitanje: "Kako se po vašoj teoriji definira 600? Čim je voditelj diskusije pitanje pogledao.inače po struci teolog . svaki problem samo jedno valjano rješenje.u okviru predavanja na bečkom sveučilištu . a još manje izumiti ga. i tako u svakoj situaciji samo jedan smisao. u bijegu ispred osjećaja besmisla. Smisao treba otkriti . i u engleskom jedva se moglo razlikovati '600' od 'GOD' (Bog). Svako pitanje ima samo jedan točan odgovor.Nitko dakako ne poriče da čovjek u nekim okolnostima ne može smisao izravno shvatiti.. Želim istaknuti da ta raznolika "tumačenja" ipak nemaju jednaku vrijednost. htjede ga odložiti na stranu. i pitanje je razumio jedino onaj tko je pročitao "GOD" (Bog). Zbog te nejasnoće došlo je do nehotičnog projektivnog testa .koji nije više kadar u svom životu naći smisao.. No to nipošto ne znači da ga može tumačiti samovoljno. devet "GOD"..nisam propustio iznijeti pred slušače taj engleski test iz SAD.. uz primjedbu: 'Besmislica 'kako se po vašoj teoriji definira 600. i pritom se ustanovilo da je devet studenata pročitalo "600". jer se tražilo samo jedno tumačenje: ono na koje je postavljač pitanja mislio. Svakako. pa ga mora tumačiti.čiji je rezultat za teologa i za mene kao psihijatra ispao paradoksalno. koji ga sve . nije ni subjektivni smisao. Ono što se može stvarati.

.pa tada zanemaruju stvarne seksualne partnere i stvarnu hranu koja je pred njima. Ukratko. a u traženju smisla vodi čovjeka savjest. a James C.više zahvaća. poglavito droga. doživljavaju te životinje zadovoljenje. 10. bilo spolnog nagona bilo nagona za hranu.. mimo pravih ciljeva zbiljskoga svijeta i života. Otkrivajući jedincati smisao neke situacije savjest očito u njoj uviđa određen oblik. životinje same nauče uključivati struju . Crumbaugh i Leonard T. Maholick to zovu specifično ljudskom sposobnošću da otkrije smislene oblike ne samo na području stvarnoga nego i mogućega bitka. Kad se struja uključi... konačno. Ali pri uživanju droga biva to uz opasnost da se živi mimo pravog smisla. i to na temelju (kako mi kažemo) volje za smisao. SMISLA SAVJEST.. To me uvijek podsjeća na pokusne životinje kojima kalifornijski istraživači usađuju elektrode u hipotalamus. drugo se događa u uživanju opojnih sredstava. Savjest bi se mogla definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedincati smisao koji se krije u svakoj situaciji. stvara bilo besmisao bilo subjektivni smisao: dok se prvo događa na pozornici (u teatru apsurda). ORGAN Smisao se ne samo mora nego i može naći. savjest je organ smisla.

ali nitko ne može znati posjeduje li ju on ili netko drugi. No treba istaknuti da se "smislom" ne obuhvaća jedino određena situacija nego i određena osoba koja se nalazi u određenoj situaciji. a Lewin govori o "zahtjevnom karakteru" situacije. iz sata u sat .nego se mijenja od čovjeka do čovjeka. Drugim riječima. tvorac eksperimentalne gestaltpsihologije. Savjest može čovjeka također dovesti u zabludu.tu pomoć prima čovjek pod cijenu da može upasti u konflikte. smisao se ne mijenja samo iz dana u dan. Nije tu riječ o konfliktu savjesti - . od moralnih i etičkih principa kakvi su se u ljudskom društvu tijekom njegove povijesti iskristalizirali . Štoviše. Pomoć što ju čovjek ima u manje-više općenitim vrijednostima.ipak podlijegao lažnom smislu. Može postojati samo jedna istina .naša savjest . To ne znači da istine nema. ali postoji još i univerzalni smisao koji se odnosi na ljudskost kao takvu. Smisao je vezan uz neponovljivu i jedincatu situaciju. i te šire mogućnosti smisla mogu se zvati vrijednosti. sve do zadnjega svoga daha ne zna čovjek sa sigurnošću je li smisao svoga života ispunio ili se ipak prevario: ignoramus et ignorabimus. To što čak na svojoj smrtnoj postelji nećemo znati nije li organ smisla . znači da čovjek ne zna sasvim sigurno nema li pravo savjest drugog čovjeka. To je smisao ne samo ad situationem nego i ad personam. dosta smjelo govori o "zahtjevima" situacije kao objektivnim svojstvima. Taj karakter mogli bismo s Rudolfom Allersom nazvati transsubjektivnim.Značajno je da i sam Wertheimer.

tj. i pred svojom savjesti slobodan. Ako ne želi izabrati samovoljno. da savjest posluša ili da njezino upozorenje zanemari. ali ne samovoljnu.takva zapravo nema. Kao takve. Istom ako isključimo razliku visine po hijerarhiji dviju vrijednosti... onda kad nastanu projekcijom.. I ako se savjest sustavno i metodički potiskuje i gazi. jer možebitna preklapanja polja važenja proturječnih vrijednosti može biti i samo prividno. dolazi bilo do zapadnjačkog konformizma ili do istočnjačkog totalitarizma. i to stoga što su one po definiciji (protivno od uvijek jedincatog smisla konkretne situacije) apstraktne smislene općenitosti. tj. vrijednosti vrijede ne samo za određene i neponovljive osobe nego se protežu i na široko polje tipičnih situacija koje se mogu djelomično preklapati.. Ima dakle situacija u kojima čovjek mora učiniti izbor među vrijednostima. ali ta se sloboda jedino sastoji u izboru između mogućnosti. . nego odgovornu. izgledat će nam da se one "sijeku" i međusobno kolidiraju.. Čovjek je. Tako se i dvije kugle koje se iz trodimenzionalnog prostora projiciraju na dvodimenzionalnu ravninu samo prividno međusobno sijeku i "kolidiraju". među proturječnim principima. Da konfliktnost doista leži u vrijednostima nije ipak uvijek posve sigurno. Konfliktnost se možda nalazi u vrijednostima... tako da se izgubi jedna dimenzija.. dakako. već prema tome da li se od društva pretjerano uopćene "vrijednosti" čovjeku nude ili se od njega iznuđuju.na savjest koja jedina jamči za njegovu slobodnu odluku. jer nam savjest govori jednoznačno. biva on tada ponovo upućen na savjest .

U tom našem dobu zadaća odgoja nije prenositi znanja. i to ne samo seksualne. tada mora znati što je važno i što nije važno. Hoće li se čovjek u toj poplavi draži preko masmedija održati. Živimo u društvu obilja .Živimo u doba osjećaja besmislenosti. Tako će mu ovaj njegov život ponovno izgledati ne samo smislen (a smislen /njemački sinnvoll/znači pun zadataka) nego će i on sam tada postati imun na konformizam i na totalitarizam. čovjek mora biti sposoban raspoznavati tisuće zapovijedi koje se kriju u tisućama situacija s kojima ga život suočuje. Poplavljuje nas sve više draži. Sve se više knjiga i časopisa gomila na našim stolovima. a što . jer jedino ga budna savjest čini sposobnim da se odupire. Odgoj je danas više nego ikada odgoj za odgovornost. da ne podlegne konformizmu i ne savije se pod totalitarizmom.ne samo obilja materijalnih dobara nego i obilja informacija.jednom riječju: što ima smisla. što je bitno i što nije . U doba kada deset zapovijedi za mnoge ljude gubi svoju bezuvjetnu valjanost. eksplozije informacija. nego također istančavati savjest da čovjek može raspoznavati zahtjeve koji se kriju u pojedinim situacijama.

Tu znanost predaje riječ mudrosti .. smisao ne samo traži nego ga doista i nalazi. "čovjek s ulice".i to mudrosti srca. snagom svoje volje za smisao. zatim u tome da nešto doživljava. Fenomenološka analiza neposrednog i nekrivotvorenog iskustva što ga živi jednostavan "čovjek s ulice". Ponajprije vidi on smisao u tome da nešto radi ili stvara. istom zatim zaodjenuti ga u znanstvenu terminologiju . Svaka je situacija poziv . . 11. Bezgranični smisao ograničenom biću nije dohvatljiv.otkrila da čovjek. Možemo onda govoriti o čovjekovu predrefleksivnom shvaćanju samog sebe. ČOVJEKOVO PREDREFLEKSIVNO ONTOLOŠKO SAMOSHVAĆANJE Što je smisao širi. i to na trima putovima. to ga je teže shvatiti.koji nam treba osluškivati i kojemu nam se valja pokoriti. o kojoj je Blaise Pascal lijepo rekao: "Srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje. shvaća sebe. pokazala bi nam da biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i dar i zadatak.. One nam "zadaju" izvršenje njihova smisla i "daruju" nam istodobno mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo. Samo metodološki pravilna fenomenološka analiza kako jednostavan čovjek." I psalmist govori o mudru srcu.nema.

. Držanje i stav omogućuju mu da dadne svjedočanstvo za nešto što je sposoban jedino čovjek: da naime trpljenje pretvori u ostvarenje. pravo ostvarenje. ali i starijima.." Nema životne situacije koja bi doista bila besmislena. Mislim da dubljeg motiva ne mogu imati. koji očajnički traže smisao svomu životu.i sada njegova neegzistencija! neobično smislena. Ali njegova će me smrt svakako uvijek poticati na to da pomognem onima koji se nađu u nevolji. Nedavno je počinio samoubojstvo jedan od mojih najboljih prijatelja upravo zato što taj smisao nije mogao naći. ali otkriva smisao i u ljudski beznadnoj situaciji koja ga zateče. ako im samo pristupimo s odgovarajućim držanjem i s pravim stavom.da se komu drugomu dogodi. moglo se s . To se može objasniti time što prividno negativne strane čovjekove egzistencije . vrlo vjerojatno. Usprkos svojoj žalosti zbog prijateljeve smrti i usprkos svojoj suodgovornosti za njegovu smrt.mogu sadržavati i nešto pozitivno. krivnje i smrti . Sada znam da bih mu. (Kako Thomas D.poimence tragično trojsto trpljenja. Želim to ilustrirati odlomkom pisma koje mi je poslao jedan student medicine u SAD: "Ovdje u Americi okružen sam mladim ljudima svoje dobi. Odlučno je tu njegovo držanje i stav s kojim se susreće s neizbježivom i nepromjenljivom sudbinom. Yamell obavještava. Više od svega na svijetu nastojat ću sprečavati da se takva tragedija ponovno dogodi .da nekoga voli. mogao pomoći logoterapijom da je još živ. ipak je njegova egzistencija . Ako smognem snage da radim kao liječnik i da budem dorastao svojoj odgovornosti njegova smrt neće biti uzaludna. No njega više nema.

recimo . jednostavan čovjek ne smatra sebe . zaključuje Yarnell. S gledišta iskonskog shvaćanja samoga sebe. odnosno ispovjedanje nevjere. Fenomenologijom se to njegovo . i to ne samo s obzirom na stupanj obrazovanja nego također i s obzirom na muški odnosno ženski spol i s obzirom na ispovijedanje vjere. Analogne rezultate pokazalo je istraživanje na temelju testova Augustine Meier (»Frankl's' 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«. disertacija na sveučilištu u Ottawi. Sve je to poznato čovjeku s ulice . Iskonsko mu shvaćanje samog sebe kaže da sve mora poduzeti da bi taj smisao našao i proniknuo. koje uvijek imaju sasvim određen smisao što se odnosi na njega jedinoga i jedino od njega traži rješenje. čovjek bi u životu mogao pronaći smisao neovisno o stvarima kao što su dob. To se sIaže s Crumbaughovim zapažanjem koje prema Purpose in Life Test također ne korelira sa stupnjem obrazovanja. Po svoj prilici. id i super-ego.pomoću Purpose in Life Test ustanoviti da se ni kod 40 pripadnika zračnih oružanih snaga ni kod 40 interniranih šizofrenika nije dala prepoznati ni najmanja korelacija između osjećaja pronađenog smisla i njihovog uzrasta odnosno njihovog kvocjenta inteligencije. kvocjent inteligencije i stupanj obrazovanja.premda on možda nije sposoban sve to izreći riječima. nego je život za njega lanac situacija u kojima se nađe. 1973).ratnim poprištem na kojem bjesni rat između suprotstavljanja ego. kojima mu je ovako ili onako doskočiti. Meier drži te statističke rezultate za »compatible witk Frankl's theory which states that people are capable of finding meaningful goals around which orientate their lives«.

nešto čime smo ispunili neki smisao koji će i nas ispuniti kad nam dođe čas odlaska..samoshvaćanje jedino prevodi u znanstveni jezik. U tome se trenutku razvedriše crte njezina lica. već jedino utvrđujući stvarnost vrijednosnog doživljaja u čovjeka s ulice. Jedva bih mogao opisati olakšanje koje je u pacijentice nastupilo pošto je naš sokratovski razgovor . da i njemu pomogne uvidjeti vlastiti životni smisao. Zaplakana je stupila u dvoranu gdje su se skupili psihijatri sa sveučilišta i jecajući govorila o svom životu. vidio nikakva uporišta na koje bih mogao nadovezati logoterapijske misli. upravo zato što nema nikoga koga "mora ostaviti na svijetu" .mora svatko od nas. Upitao sam ju što bi tek morala reći žena koja nema djece..logoterapija zatim prevodi ponovo u jezik jednostavna čovjeka. Nego je važnije imamo li uopće nešto s čime nam se rastati. i bila je toga posve svjesna. A to je doista moguće.ako se već sa svijetom mora rastati. jer to . kao smisleno.. Nastavih da sam doduše uvjeren da ni život takve žene nije besmislen. ne iznoseći pritom nikakvih vrijednosnih sudova o bilo kakvim činjenicama. ali tu mi se pružila šansa da joj ono što je u njezinim očima najnegativnije (ostaviti što joj je najdragocjenije) pokažem kao nešto pozitivno. Do tog časa nisam. Bolovala je od raka koji se nije mogao operirati. o svojoj nadarenoj djeci i kako joj je teško sve to ostaviti.. Takvo fenomenološki obrađeno znanje o mogućnosti otkrivanja životnog smisla .. Dođe joj do svijesti da nije toliko važno što se moramo rastati. Ovdje ću iznijeti slučaj jedne bolničarke koja mi je bila predstavljena u okviru seminara na sveučilištu Stranford. priznajem.. ali bih lako mogao shvatiti da ona očajava.prije ili poslije .

kad je njezin život već davno izgubio svaki smisao?! Na to joj odvratih da. i razlika između njezina prijašnjeg i sadašnjeg života sastoji se jedino u tome što je nekoć mogla vjerovati u smislenost života." Zatim preuzima riječi K. život joj je . Ovdje bih logoterapijski način sad usporedio sa psihoanalitičkim. Na te je riječi pacijentica reagirala . tada bi se osjećala kao kup beskorisnoga gnjiloga mesa i život bi joj izgubio svaki smisao. po mom mišljenju. kako ga je prikazala npr. počinja grubu pogrešku: cijeli je njezin život oduvijek bio besmislen još prije negoli je oboljela. rekoh.proizveo kopernikanski obrat. a sada to više ne može. istaknuh joj. Eisslera: "Bolesnica je neprestano uspoređivala punu smislenost svoga prijašnjeg života s potpunom besmislenošću svoje sadašnje bolesti.po njezinu mišljenju . Filozofi su. Edith WeisskopfJoelson (američka psihoanalitičarka koja sad pristaje uz logoterapiju): "Demoralizirajući učinak poricanja životnog smisla . no usprkos tomu. i to stoga što još može utjecati na svoju djecu i tako ispunjati svoju zadaću. može se ilustrirati psihoterapijom po freudovskoj metodi primijenjenoj na ženi koja je bolovala od neizlječivog raka. obje su faze njezina života jednako besmislene. Bila je doduše spremna podnositi sve bolove dok bi to bilo nekako smisleno: ali zašto da je ja osudim na tolike patnje . Ali ako bi je poslali u bolnicu bez izgleda da će se više vratiti kući.i osobito dubokog smisla skrivenoga u trpljenju. Zapravo. premda više ne može raditi u svom zvanju te po više sati dnevno mora ostati u krevetu. vazda uzalud tražili smisao života.ipak još smislen.

izgovarajući se da me nije pravo razumjela. Život je tako lijep! I moram Gospodinu Bogu zahvaliti za sve što mi je dao. Razgovor je. Dapače. slušala koncerte. filozofije i teologije. što mislite o svome dugom životu .ako se sad na nj osvrnete? Je li vam život bio lijep?" Pacijentica: "Ah.smeteno." Eissler zacijelo nije pacijentici pomogao da vjeruje kako i trpljenje može imati smisla. No ovdje još upitajmo kako slučajevima ljudske tragike pristupa biheviorist. Znate. snimljen je za vrijeme kliničkog predavanja . Frankl: "No. obitelj kod koje sam u Pragu bila kućna pomoćnica katkada me je . kositi travu na livadi ili prati kuhinjsko suđe: takve bi aktivnosti terapeuti trebali pohvaliti ili kako drukčije nagraditi". draga gospodo Kotek. lišio ju je čak i vjere u to da cijeli život može imati kakav smisao. od početka do kraja improviziran.pred studentima medicine. Wolpe Ako u pravom. Ovdje donosim s magnetofonske vrpce jedan odlomak svoga razgovora s jednom pacijenticom. O tome nas obavješćuje jedan od najreprezentativnijih biheviorista: "U takvim slučajevima trebao bi pacijent čekati telefonske pozive. gospodine doktore. tada se patnicima ne pruža prva. J. nego posljednja pomoć. dakako. i briznula je u plač. Bolesnici je bilo 80 godina i bolovala je od neizlječivog raka. odnosno u hrabrom trpljenju logoterapija vidi zadnju i najvišu mogućnost otkrivanja smisla. Posjećivala sam i kazalište. moram zaista reći da mi je život bio lijep.

sa sobom vodila na koncerte. gospodine profesore. gospođo Kotek. koja se nije mogla izmijeniti. S njime se ona trebala boriti poput Jakova s anđelom dok ga god anđeo nije blagoslovio." Frankl: "Kako to. da će biti uništene?" Pacijentica (još uvijek zabrinuto): "Sve to lijepo što sam doživjela. gospođo Kotek: mislite li da će sad sve te lijepe stvari što ste ih doživjeli sa svijeta nestati? Da će postati nevrijedne. a ne . Najprije sam ju morao .što zvuči paradoksno ." Frankl: "Recite.dovesti do toga posumnja ua smisao svoga života. gospođo Kotek." Frankl: "Može li učiniti da niste postigli ono što ste postigli i stekli?" Pacijentica: "Imate pravo.. može li tko ponišiti sreću koju ste osjećali? Može li je tko izbrisati i utrnuti?" Pacijentica: "Pravo imate.. to nitko ne može. nitko to ne može ukloniti. nitko to ne može izbrisati kao da nije bilo. kaže "da"." ..tako da je svoju sumnju potiskivala." Ali ja sam trebao dovesti u njezinu svijest nesvjesni i potisnuti očaj. gospodine profesore. Morao sam je navesti na to da svoj život doista blagoslovi.. i to na razini svijesti. da svojoj sudbini. Frankl: "Vi govorite o svojim lijepim iskustvima. No sve će to sad prestati." Frankl: "Može li tko ustvrditi da u životu niste vidjeli dobro?" Pacijentica: "Ne.što je ona očito činila ." Pacijentica (zamišljeno): "Jest. sve će to sad svršiti.

I stoga možete našim pacijentima biti uzor. mnogo sam prepatila. Istina je. Nitko! (Nakon kratke stanke). gospođo Kotek. ali kad je došao na vidjelo pozitivan bolesničin religiozni stav." Frankl: "To ostaje. Ali sam udarce koje mi je život zadavao nastojala podnositi.Frankl: "Ili može li tko ukloniti ono što ste hrabro i odvažno podnijeli? Može li tko to ukloniti iz vaše prošlosti? Iz prošlosti . to ostaje!" Frankl: "Vidite." Osobno ne bih nikada imao pravo potkrepljivati smisao bilo kakvim religioznim mislima i navoditi bolesnicu da takve misli prihvati. može li tko takva dobra djela ukloniti kao da ih niste učinili?" Pacijentica: "Ne. nitko to ne može. ja vjerujem da je trpljenje kazna. vi ste u svom životu ne samo mnogošta dobro učinili nego ste i svoje trpljenje dobro iskoristili. podnijela ju je hrabro.u kojoj se sve to nalazi? Iz vaše prošlosti . Jer vjerujem u Boga. gospođo Kotek.u kojoj je sve to pohranjeno?" Pacijentica (ganuta do suza): "Nitko to ne može. gospodine profesore. A sad mi kažite. ništa me nije smetalo da tu činjenicu ugradim u njezinu psihoterapiju. Ja im čestitam što u vama imaju svoj uzor!" . zar ne?" Pacijentica: "Svakako. ne može li trpljenje biti i kušnja? Ne bismo li mogli pretpostaviti da je Bog htio vidjeti kako gospođa Kotek podnosi patnju? I konačno je mogao priznati: Jest. Znate. Frankl: "Ali recite.

a koegzistencija principa stvarnosti nipošto ne proturječi Freudovoj hipotezi prema kojoj je potraga za užitkom čovjekova prvotna motivacija. na kraju krajeva. koji u biti također želi . A njezine posljednje riječi . Prije toga je staricu tištala misao da je živjela nekorisnim životom. traži samo jedno.kako su zabilježene u povijesti bolesti bile su: "Moj je život spomenik. ovaj je pljesak upravljen vama. Spomenik što ga nitko ne može ukloniti!" Starica je polagano izišla iz predavaonice.. Čini se da sam joj pokazao da je i njezin život bio smislen i dapače da i njezina patnja ima dublji smisao. gospođo Kotek. rekao je profesor studentima u predavaonici. bila je vedra i puna pouzdanja. užitak. I kako li ima malo ljudi koji na svoj život mogu biti ponosni! Želim reći. U POTRAZI POSLJEDNJIM SMISLOM ZA Svi smo od Freuda naučili u čovjeku gledati neko biće koje. da je vaš život spomenik. Nisam dakle živjela uzalud." 12. A ja se opet starici obratih: "Vidite. gospođo Kotek. Naprotiv. Za tjeda dana je umrla. Umrla je kao Job: nauživši se života. princip stvarnosti zaista je . Freud je i uveo princip užitka.Tada su slušatelji spontano zapljeskali.kako Freud opetovano naglašava u toliko u službi principa užitka što predstavlja puku »modifikaciju« toga principa. Ali u svome posljednjem tjednu nije više bila potištena. Upravljen je vašem životu koji je bio pravo ostvarenje..

međutim. No ni druga od dviju klasičnih bečkih škola . principu homeostaze prema B.također prema Freudu . unutar kojega traži smisao koji bi htio ispuniti ili osobu koju bi mogao ljubiti. ni više ni manje nego ona temeljna ontološka značajka čovjekove egzistencije što bih je nazvao samonadilaženje egzistencije. Tako je i Freud zamislio »duševni aparat« kao nešto čija se »nakana« sastoji u tome da »svlada i obradi količine podražaja i veličine uzbuđenosti koje ga pogađaju izvana i iznutra. prema izvanjskom svijetu. I na temelju nekog pred-misaonog ontološkog razumijevanja samoga sebe zna i nekako za to da ostvaruje samoga sebe upravo u onoj mjeri u kojoj samo sebe zaboravlja. nego je usmjeren prema svijetu. »Napušta se neki trenutačni. W. naime.i sam sa svoje strane služi obuhvatnijem principu. a zaboravlja samoga sebe opet u onoj mjeri u kojoj se predaje: nekoj stvari kojoj služi ili nekoj osobi koju ljubi. u svojim posljedicama neizvjesni užitak. te »u nekom smislu znači nastavak principa užitka drugim sredstvima«. prema nečem – ili prema nekom drugom! Drugim riječima: u temelju i na kraju čovjek se ne zanima za neka nutarnja stanja. sigurniji. cilj kojega jest smanjiti nutarnje napetosti kako bi se održala ili opet uspostavila nutarnja ravnoteža.« Samo ne smijemo pri svemu tome previdjeti i zaboraviti da princip užitka .postići užitak. ali samo zato kako bi se novim putem stekao neki kasniji. Time se hoće reći da svekoliko ljudsko postojanje smjera preko sama sebe tako što uvijek smjera prema nečemu što nije opet ono samo.« U okviru takve slike čovjeka nedostaje. bio to užitak bila to nutarnja ravnoteža. Cannonu.

koja toliko označava čovjeka ona je. preporučio da se istraživanje povede u tom smjeru kad je rekao »važnije je [u usporedbi s dubinskom psihologijom] priznati one duhovne visine čovjekove naravi koje su isto tako moćne kao njegove dubine«.individualna psihologija Alfreda Adlera ne računa sa samo-nadilaženjem egzistencije. To je motivacija koja se uvelike poklapa s onim što Nietzsche naziva »voljom za moći«. Tomu nasuprot. Doista: već je Oskar Pfister . kompleks manje vrijednosti. Ona na kraju promatra čovjeka kao biće koje se trudi da nadvlada neko određeno nutarnje stanje. iako nezaobilaznom nadopunom dubinske psihologije. naime. tako što razvija težnju za nadmoći.tko bi to mislio? . ako se tako hoće reći. . najljudskija od svih ljudskih potreba ukoliko se. a među tim nastojanjima čovjekova potraga za smislom zauzima jamačno prvo mjesto. dakle. i to ukoliko tematizira potrebu za smislom. kao takva. »visinska psihologija« uključila bi u svoju sliku o čovjeku i takva nastojanja koja bismo morali smjestiti »onkraj principa užitka« i volje za moći. riječ je o tipičnoj dubinskoj psihologiji.ili pak na težnju za nadmoći u Adlerovu smislu. nego ostaje nadopunom. neka teorija motivacije usredotočuje na »volju za užitkom« . može formulom »volja za smislom« staviti nasuprot motivacijskim teorijama psihoanalize i individualne psihologije.godine 1904. Dokle god se.psihoterapije .kako bismo sada mogli preimenovati princip užitka u Freudovu smislu . Visinska psihologija nije nadomjestak za dubinsku psihologiju.

poboljša! Toliko o fenomenologiji egzistencijskog vakuuma. ocjena liječnika ili nezavisnih promatrača. Ili zar je neka životinja ikada pitala o smislu svojega života? Nije čak ni jedna od gusaka Konrada Lorenza. Drugim riječima: nije svaka neuroza »noogena« tj. naprotiv.što sam ga opisao i nazvao »egzistencijskim vakuumom«.Upravo je volja za smislom danas sve više frustrirana. takva da bi se mogla izvesti iz nekog egzistencijskog vakuuma. tako reći. da je čovjekova povlastica. te isto tako malo vjerujem da svaki osjećaj besmisla u svakom pojedinom slučaju vodi do neuroze. Dok u tom kontekstu dosada znači gubitak zanimanja . Današnjega čovjeka sve više spopada osjećaj besmisla. koji se obično udružuje s osjećajem »nutarnje praznine« .ravnodušnost znači nedostatak inicijative . niti je egzistencijski vakuum u svakom slučaju patogen.« No ne vjerujem da se svaki pojedini slučaj neuroze (ili čak psihoze) može svesti na osjećaj besmisla. Iako se egzistencijski vakuum ne može razumjeti u . Mislim. kako to proizlazi iz vlastitih ocjena.inicijative da se u svijetu što promijeni. Yaloma: »Od četrdeset pacijenata u slijedu koji su se podvrgli liječenju u jednoj psihijatrijskoj klinici za vanjske bolesnike 30% imalo je nekih većih teškoća sa smislom. ne samo pitati o smislu svojega života nego i taj smisao dovoditi u pitanje. a uglavnom se pojavljuje u obliku dosade i ravnodušnosti. A kako je s njegovom epidemiologijom? Možda smijem nasumce izabrati nekoliko redaka iz knjige Irvina D. Još manje je i sam nešto patološko.zanimanja za svijet .

doista. s druge strane. što i empirijska istraživanja potvrđuju. ona najljudskija od svih ljudskih potreba. aggression and depression«. u kojemu je. uzrok osjećaj besmisla.smislu neke noogene ili psihogene neuroze. s »aha«-iskustvom u smislu Karla Bühlera. Samo se po sebi razumije da u takvim prilikama posebice mlada generacija mora trpjeti od osjećaja besmisla. zahtijeva nešto od nas. nastoji čak proizvoditi nove potrebe kako bi ih moglo zadovoljavati.pitanje na koje . Što se tiče zamjećivanja takvoga smisla. Jer dok se industrijsko društvo neprestano trudi da po mogućnosti zadovolji sve čovjekove potrebe. upravlja nam neko pitanje . kako se može dokazati. potrošačko društvo. U vezi s tim htio bih upozoriti samo na masovni neurotički sindrom koji se sastoji od trojstva »addiction. s jedne strane. smisao ne znači ništa apstraktno. nego je. U vezi s logoterapijom. a njegova popratna pojava. to se ipak može shvatiti u smislu sociogene neuroze. ostaje posve nezadovoljena. Industrijalizacija napreduje usporedo s urbanizacijom i lišava čovjeka njegovih korijena otuđujući ga od tradicija i od vrijednosti što ih tradicije posreduju. Ne govore li Kurt Lewin i Max Wertheimer doista o »zahtjevnom karakteru« neke dane situacije? Svaka situacija. potreba za smislom. naprotiv. trebalo bi reći da ima nešto zajedničko. riječ o konkretnom smislu neke situacije s kojom se susreće isto tako konkretna osoba. sa zamjećivanjem lika u smislu Maxa Wertheimera i. No sada je vrijeme da se zapitamo što uopće podrazumijevamo pod »smislom«. Da navedem samo jedan autoritet: Stanley Krippner mogao je dokazati kako ne manje od 100% mladih ovisnika od droge trpi od toga što im se jednostavno sve čini besmislenim.

Masona. a slažu se s predrefleksivnim ontološkim čovjekovim razumijevanjem samoga sebe i smisla. Salleeja. od svojega karakternog ustrojstva. Crumbaugha. Lukas. tako što ga prihvaćamo kao izazov. da ne kažem upada u oči. Upućujem na znanstvene radove Browna. fenomenologija kojega nam . Meiera. od svoje naobrazbe. pojavljuje. Smitha. Planove. ovako ili onako: jednom riječju. Durlaca.što je značajno . Dansarta. Kratochvila. na kraju. od svoje dobi. ako smijem tako reći. No bez daljnjega je moguće učiniti shvatljivim kako je naš život prema mogućnosti u svim uvjetima i okolnostima smislen te da takav ostaje do kraja. Richmonda. Rezultati tih znanstvenih istraživanja protuslove u vezi s uzrocima osjećaja besmisla.nezavisno od konfesije kojoj pripada. od svoje okoline i . na pozadini stvarnosti neka mogućnost. Lunceforda. od svojega kvocijenta inteligencije. Tako je. razlika između zamjećivanja smisla i zamjećivanja lika u tom što u tom drugom slučaju opažamo neku »figuru« na njenoj pozadini. Ne manje od 20 istraživača moglo je pružiti empirijski dokaz da je čovjek kadar u svom životu pronaći neki smisao. Popielskoga. On se ne dobiva na recept. i to neka mogućnost da ovako ili onako oblikujemo danas situaciju. Murphyja. u načelu nezavisno od svojega spola. Robertsar Rucha. Yamella i Younga. dok se tijekom zapažanja smisla.odgovaramo tako što nešto poduzimamo.nezavisno od toga je li religiozan ili nije i ako je religiozan . Mislim da se samo po sebi razumije kako mi psihijatri nismo u stanju »propisati« smisao života svojim pacijentima. Cascianija.

ovo Esterin. poznato kako ima i jedan treći put do smisla: kad god se susrećemo s nekim prilikama koje ne možemo promijeniti. a prolaznost čovjekove egzistencije u poticaj za odgovorno djelovanje. tako što nešto doživljava . ovo Samuelov. da doživljava smisao ne samo u radu nego i u ljubavi. još uvijek nam je dana mogućnost da promijenimo svoj stav prema tim prilikama .nešto ili nekoga. rastemo preko sebe samih. neka nam osvijetli događaj što ga je ispričao biskup Georg Moser: Nekoliko godina nakon drugoga svjetskoga rata neki se liječnik susreo s nekom židovskom ženom koja je nosila narukvicu s pozlaćenim mliječnim zubićima svoje djece. Kako je čovjek kadar osobnu tragediju pretvoriti u ljudski trijumf. nadodala je. krivnja u preobrazbu.i da ga ostvari.svoj stav i sebe same: tako što dozrijevamo i rastemo. »a svi su odvedeni u plinske komore. Čini se da mu je poznato kako na tri načina može ostvariti neku mogućnost smisla: prvo. osim toga. tj. vrijedi utoliko što se trpljenje može preobraziti u djelo. nekim činom što ga izvodi ili nekim djelom koje stvara. »Da« odgovori žena.« Nabrojila je redom po dobi sva imena svojih kćeri i sinova. naime. Drugo.dopušta neki uvid u način kako priprostom i jednostavnom »čovjeku s ulice« uspijeva da nađe neki smisao u životu . »ovo je Mirjamin zubić. krivnje i smrti. Čini se da mu je.. drugim riječima..« Liječnik je smeteno zapitao: »Kako samo možete živjeti s takvom narukvicom?« Žena je mirno odgovorila: »Preuzela sam u Izraelu upravu jednoga . To vrijedi isto tako za tri komponente onog »tragičnog trojstva« koje se sastoji od trpljenja. »Devetero djece«. »Imate lijepu narukvicu« primijeti liječnik.

to ga je teže shvatiti. a ne heroizam. što prije i kako je moguće. već otprve. a to opet znači da je mogući smisao života bezuvjetan. ako se karcinom može operirati. sveobuhvatni smisao. onda ćemo poduzeti sve da ga od nje oslobodimo . Riječ je tu o smislu svega. ako u našu ordinaciju stupi pacijent s neurozom. ne pojedinačnog. jednostavno dovoditi u pitanje makar i samu mogućnost takvog. da ne kažem ideologijskih indoktrinacija. No razumije se da osim toga postoji i posljednji.« Tako se pokazuje da se smisao može naći i u trpljenju. da ne kažem po trpljenju . tj. na temelju apriornih pretpostavki. tada se samo po sebi razumije da će se pacijent podvrći operaciji. uopće nekoga znanstvenika.ako se pretpostavi da je neko trpljenje neizbježno. poduzeti političku akciju. Ne tvrdim nipošto da je trpljenje nužno. Samo vrijedi pravilo: što je smisao obuhvatniji. tada ćemo. nego bih htio reći da je smisao moguć usprkos trpljenju.siroiišta. Znači li to onda da je trpljenje nužno kako bi se našao smisao? To bi bio grub nesporazum. Trpljenje koje nije nužno bilo bi mazohizam.u vezi s logoterapijom smisao znači konkretan smisao neke situacije s kojom se suočava neka isto tako konkretna osoba. Kako se sada odnosi »konkretni smisao neke situacije« prema tom općem smislu? Donijet ću jednu prispodobu: uzmimo samo neki . psihološkom ili sociološkom uzroku. Već je na početku rečeno da . nego općeg smisla. da mu se uzrok ne može ukinuti i odstraniti. o smislu života kao cjeline. i ne mogu zamisliti kako bi bilo dostojno nekoga psihijatra. bilo da je riječ o biološkom.pa ako je društvo bolesno.

film . Upravo je grupa govorila o slučaju žene kojoj je nedavno umro njezin 11-godišnji sin od puknuća slijepoga crijeva. ako se uopće otkriva. Hoće li majmun ikada moći shvatiti zašto mora trpjeti?« Grupa je jednoglasno odgovorila da majmun nikada neće moći shvatiti misao čovjeka koji ga je uvukao u svoje pokuse. i ja bih vam jednom konkretnom zgodom prikazao što zapravo mislim: Jednoga dana našao sam se na sjednici grupne terapije što ju je vodio jedan moj asistent. također tek na kraju? I ne ovisi li taj konačni smisao našega života također o tome jesmo li najprije ispunili smisao svake pojedine situacije prema našem najboljem znanju i savjesti? Pošli smo od toga da je posljednji smisao potpuno nedohvatljiv barem razumskom zahvatu.sastoji se od tisuća i tisuća pojedinih scena. Ne može ga doseći niti ući u njegove dimenzije. I kada je opet došao na mene red: ». Žena je pokušala samoubojstvo te je zatim dovedena k meni u kliniku.. ljudski mu svijet nije. a je li s čovjekom drukčije. je li čovjekov svijet neka konačna postaja. u kojemu bi se tek mogao naći smisao njegova trpljenja?« Slučaj je .. iza koje ne bi bilo ničega? Ne moramo li i mi radije prihvatiti da i nad čovjekovim svijetom ima opet jedan svijet koji čovjeku nije dostupan. a svaka pojedina iznosi pred gledatelja neki smisao. naime. no smisao cijeloga filma sviće nam tek pred kraj predstave uz pretpostavku da smo prije razumjeli i smisao svake pojedine scene! Ne događa li nam se u životu nešto slično? Ne otkriva li nam se smisao našega života. no možda je zakonito upustiti se u neku vrstu ekstrapolacije. Tu sam tada uskočio: »Zamislite kako se nekom majmunu daju bolne injekcije da bi se dobio serum protiv poliomielitisa. dostupan.

Znači li to da je sam svijet besmislen? Ne govori li to. Rez što ga prirodne znanosti prave kroz stvarnost ne nailazi na nj. drugim riječima. te da je čovjeku isto tako nepristupačna kao i ljudska dimenzija majmunu. Schrödinger s pravom kaže doslovce kako svijetu prirodnih znanosti nedostaje sve što bi se odnosilo na smisao i na cilj svega što se događa. da je . On tvrdi da svaki život nastaje iz interakcije mutacija i selekcije.barem u odnosu prema posljednjem smislu . u odnosu prema Ijudskoj dimenziji. ali svi su dopustili da je jedna takva. Ideja »čistog slučaja jedina je zamisliva kao stvarna. Smisao se. ne pojavljuje unutar granica čistih prirodnih znanosti.znanost slijepa za smisao? E. bili nereligiozni. U znanstvenoj slici svijeta doista nema mjesta za posljednji smisao. svi od reda. Nameće nam se primjer Jacquesa Monoda. ekstrapolacija – proširivanje zakonitosti utvrđene u jednom području na šire. ako ne i vjerljiva. I ništa ne opravdava pretpostavku da će se te naše predodžbe s time u vezi ikada morati ili pak ikada moći revidirati. nasuprot ljudskoj.« Tomu bi trebalo dodati: dakako da se mutacije u ravnini presjeka . jer se jedina slaže s činjenicama što nam ih pružaju na raspolaganje opažanja i iskustvo. to pogotovo vrijedi za znanstveno područje. ako nije racionalno shvatljiva ni čisto intelektualno dohvatljiva. naprotiv. viša dimenzija ipak barem zamisliva. viša dimenzija nepristupačna kako »čistomu razumu« tako i čistomu umu. još neispitano područje Pa ako je ta. naime.htio da se grupa sastojala od sudionika koji su.

No veze ne postoje unutar vodoravne ravnine. Ali ako je riječ o tome da prirodne znanosti ne mogu ustanoviti nikakve teleologije. U stvari ih međusobno povezuje krivulja. No to je samo privid. iznad i ispod nje. i to ne kritički promišljena. No to nikako ne isključuje da ne postoji u nekoj višoj dimenziji.prirodnih znanosti pokazuju kao puke slučajnosti. Prenesimo sada to što smo mogli naučiti iz prispodobe . zastarjela filozofija. te nijekati tu mogućnost. tada bi se ta vijest o nepostojanju teleologije morala opreznije formulirati: na projektivnoj ravnini prirodnih znanosti ne oslikava se teleologija. Krivulja ostavlja na ravnini . tj.samo točke. A zatvoriti se za mogućnost teleologije u nekoj dimenziji koja nadilazi prirodne znanosti. pet izoliranih točaka. nego je to filozofija. Samo prividno nemaju međusobne veze. jer je ta ravnina i ne zahvaća. između kojih nema nikakve povezanosti.koja siječe okomitu ravninu . nego diletantska. teleologija – idealistička filozofija po kojoj je sve u prirodi uređeno svrsishodno i svaki razvoj ostvaruje ciljeve koji su unaprijed bili određeni Uzmimo da se neka krivulja prostire po okomitoj ravnini koju siječe neka vodoravna ravnina. nego izvan nje. to nema više nikakve veze s iskustvom.

i s njima sva evolucija . teleološki (odnosno finalno) razumjeti (nego samo uzročno protumačiti). Čovjek ne može donijeti tu odluku na osnovi logičkog zakona. no koliko god se malo može na to pitanje dati neki intelektualni odgovor. njemu nasuprot. to je. ali barem možemo razumjeti zašto je to tako i zašto tako mora biti. naime. čisto intelektualno razaznati je li na kraju sve besmisleno. od prihvaćanja . još uvijek moguća egzistencijska odluka. dakle. Tada se može razumjeti zašto se one . Tu se znanje povlači. iako u nekoj drugoj ravnini u koju ga tada moramo slijediti. recimo na prividno besmislene mutacije. kao svaka vjera. tj. Gdje se argumenti za posljednji smisao i oni protiv njega drže u ravnoteži. tada će ta vjera. a do riječi dolazi vjera. zašto je nešto prividno besmisleno i takvo mora biti. i zašto ipak smijemo vjerovati u neki smisao koji se krije iza toga. ono što ne može znati ne mora se ne moći vjerovati. Da naglasimo: nemoguće je sve u smislu smislenih povezanosti. imati stvaralačke posljedice. kako se reklo.moraju oslikavati na ravnini »prirodnih znanosti« kao puki slučajevi dok se »viši« ili »dublji« smisao .na događaje koji nam se također čine bez »smislene« povezanosti. tu još uvijek možemo baciti uteg našega vlastitoga bitka na stranu smisla. Nemoguće je. odlučiti se za jednu od dviju mogućnosti mišljenja. ili pak možda iza svega leži neki skriveni smisao. No jedno znamo: ako se čovjek odluči za vjeru u neki posljednji smisao.može pokazati tek na nekoj drugoj ravnini.ništa drugo doli krivulja koja se proteže iznad i ispod vodoravne ravnine . koji je iznad toga. nego se samo iz dubine svojega vlastitog bića može odlučiti za jedno ili za drugo. Prihvaćanje jedine mogućnosti mišljenja više je.

Usput se kristalizira prava pravcata definicija. što spada uz bok drugih stvari.odlučujem da tako djelujem 'kao da' život posjeduje neizmjerni 'nad-smisao' koji nadilazi našu ograničenu mogućnost shvaćanja«.umjesto dvorane vidjeli samo veliku crnu prazninu. nego je mišljenje povećano za egzistencijalnost mislioca.neke mogućnosti mišljenja . Vjera nije mišljenje umanjeno za stvarnost mišljenoga.zaslijepljeni svjetlima . Zato ne možemo ni taj »nadbitak« (ako to smijem tako reći).kako mi se čini .« To znači da posljednje biće pendant »posljednjeg smisla« . Što čini »čovjek s ulice« kad se nađe pred tim »nespoznatljivim«? Smijem li pitanje preformulirati: jeste li ikada stajali na pozornici? Tada se sjećate kako ste .ili? To vjerojatno vrijedi i za većinu stanovništva na našem planetu: oslijepljeni »prividom« svakodnevnice.da kažemo s Martinom Heideggerom. tako reći.to je ostvarivanje neke puke mogućnosti mišljenja. Čovjeku je potrebno da nešto »vidi« u tom ništa pred kojim stoji . egzistencijalizma. pendant – isto kao i pandan.»sam bitak«. stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari.simbolima. Pred dvjema misaonim mogućnostima čovjek koji vjeruje u smisao izgovara svoj »fiat«. koji nekako . nekoga. par. pune »veliku crnu rupu« .jednom riječju Bog.da vidi nešto ili. koji se . svoj »amen«: »tako neka bude . nije neka stvar između ostalih. ali vam sigurno ne bi palo na pamet posumnjati u prisutnost gledalaca .može svesti na tezu: » Ništa znači upravo ne-biti-neka-stvar. još bolje. Tako se drži. nego .

Bog nije pošteđen toga da se simbolizira više ili manje na antropomorfan način. naprotiv.koliko god nam omogućavali da.možda čak previše ljudske.nešto što nam zakriva nebo od (neposredna) gledanja? Pa ipak se njima služimo kao najboljim i najjednostavnijim simbolom neba. Osim ako ne riskiramo da počinimo istu pogrješku kao onaj maleni dječak koji mi je jednom rekao kako točno zna što će postati. Da se vratimo simbolu: raskorak. između onoga što je simbolizirano i onoga što se ima simbolizirati najbolnije se pojavljuje kad je riječ o Nadbitku. odreći ga se samo zato što se simbol nikada ne može poistovjetiti s onim što predstavlja. tako da je (ionako asimptotično) približavanje tajni i zagonetki posljednje . staviti u istu razinu sa stvarima koje stanuju u ovom svijetu. da ne kažem ponor. barem onaj sklon realizmu. Zar nam to daje pravo da zbog antropomorfnih dodataka jednostavno odbacimo sve što je religiozno? Nije li. »ili akrobat na trapezu u nekom cirkusu ili Bog«. slutimo nebo . no nisu li oblaci upravo nešto što je skrajnje neistovjetno s nebom? Nije li tako da su oblaci . »prikazat će nam« nebo tako da jednostavno naslika nekoliko oblaka. Pomislimo samo na neku sliku koja predstavlja neki krajolik i iznad njega nebo: svaki slikar. naime. Tako se i božansko simbolizira općenito s pomoću nečega što nije božansko: Božji atributi jesu i ostaju samo ljudske osobine . tako reći. »koje opstoje u svijetu« (Martin Heidegger). Govorio je o Bogu kao da je biti Bog neko zanimanje kao svako drugo. Pa ipak ne bi bilo opravdano suzdržati se od simboliziranja. koje su »unutarsvjetovne«.nadmašuje svijet.

njegova je žena umrla pri porođaju. te dao da tom siromahu izrastu grudi.) Dakako da nas očekuju zamke ako se nekritički upuštamo u antropomorfizam.naoko slučajno . München 1981. to ne razumijem posvema.' Nato se javi mali Mauricij: 'Otvoreno rečeno. Zar ne bi bilo jednostavnije da je Bog uredio da taj siromah . konstitutivna karakteristika ljudske egzistencije? Zato bez daljnjega može biti zakonito da . tako da je sam mogao dojiti dijete. Kreuzer. zašto bi trošio novac!'« Religija bi se veoma dobro mogla definirati kao sustav simbola . a on nije imao novaca da unajmi dojilju.nađe na cesti novac? Tada bi mogao unajmiti dojilju . uvidjet ćete da je seljakinja. koja vjeruje u Marijino bezgrješno začeće. Skinnera. gospodine učitelju. Da osvijetlim stvar jednim vicem: »Vjeroučitelj govori u školi o čudima koja Bog čini te priča:'Bio jednom neki siromah. temeljna oznaka koja karakterizira condition humaine? Zar nije sposobnost govora.a Bog ne bi morao činiti čudo: Nato će vjeroučitelj: 'Glupavo dijete! Ako Bog može učiniti čudo. u dragoga Boga i u sve svece daleko bliža istini nego biheviorist. F. odnosno sposobnost razumjeti izrečeno.u okviru nekog televizijskog intervjua doslovce je rekao: »Ako globalno promatrate sadržaj istine nekog svjetonazora.istine simbolima plodnije nego pukim apstrakcijama? Konrad Lorenz . Leben ist Lernen. upravo Konrad Lorenz! . no nije li potreba oblikovanja simbola. odnosno njihove upotrebe.simbola za nešto što se više ne može obuhvatiti pojmovima te zatim izricati riječima. sadržaj istine seljakinje iz Grünaua i sadržaj istine svjetonazora B.F.da. Lorenz .«(K. Sad je Bog učinio čudo.

pomalo idu kraju? Ne vjerujem. No ne bi li bilo moguće da se religijski pluralizam prije ili kasnije nadvlada tako da njegovo mjesto zauzme religijski univerzalizam? Ne vjerujem u neku vrstu religijskoga esperanta. štoviše. New York 1956.se pojedini jezici kako ih je čovječanstvo tijekom svoje povijesti razvijalo definiraju kao »sustavi simbola«.jedinoj istini . ne samo s jezičnim pluralizmom nego i s religijskim pluralizmom. Allport smatra posebice hinduizam kao »rijedak primjer institucionalne religije koja priznaje konačnu individualnost religioznog osjećaja. Gordon W. dakle.) Znači li to da pojedine konfesije. biti u zabludi.do jedinoga Boga. daleko više. Tako se može preko svake religije pronaći put do Boga . svojega pravlastitoga govora kad se bude obraćao Bogu.prema skrajnje duboko personaliziranoj religioznosti. prema osobnoj religioznosti .čovjek se može u svakom jeziku približiti istini . također. nego.od kojuh nijedna ne smije za se zahtijevati nadmoćnost nad drugima. Ako religiju tako stavimo u odnos prema jeziku. jednoj religioznosti iz koje će svatko nalaziti put do svojega vlastitoga. moramo također upozoriti na to kako nikomu nije dopušteno da svoj materinji jezik iskazuje kao jezik koji je nadmoćan drugim jezicima . odnosno njihove organizacije i ustanove.i u svakom jeziku može. i lagati.« (The individual and His Religion. i to tako da religiju nalazimo općenito samo u obliku različitih konfesija . jer koliko god različiti bili osobni stilovi kojima ljudi izražavaju svoju potragu za nekim posljednjim smislom i . Susrest ćemo se. Naprotiv! Ne krećemo se prema univerzalnoj religioznosti.

religije u najširem smislu te riječi . dakle. Nisam li govorio o religioznosti iz koje svatko nalazi put do osobnoga jezika kad se obraća Bogu? Vrhunac je jati odnosa. postoje mnogobrojni jezici . Postoje. upravo onako kako propisuje neka određena konfesija. Kao intencionalne pojave javljaju se tek kada zasvijetli odgovarajući sadržaj i predmet. siliti se da ljubim ili prisiliti se da se nadam.uvijek ima i uvijek će biti zajedničkih obreda i simbola. morate mu Boga učiniti vjerljivim (»believable«) ali i vi morate. kako se čini. na zapovijed. Uostalom.a ipak: zar ne postoji za mnoge između njih zajednička abeceda? K tome još: naše shvaćanje religije . čini se. Ako želite nekoga dovesti do toga da vjeruje u Boga. Martin Buber vidi bit duhovne egzistencije. u kojemu. uistinu u molitvi.ima veoma malo zajedničkoga s konfesionalnom uskogrudnošću i njenom posljedicom.obraćaju se nekom posljednjem Bitku . »i sve će biti u redu«.isto tako kao što ne mogu htjeti ljubiti. No ne mogu zamisliti kako bi bilo smisleno da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem. Drugim riječima. osobito u njenoj dijaloškoj strukturi. u prvom redu. djelovati vjerljivo (»credible«). religioznom kratkovidnošću koja. Samo moramo uvažiti da postoji ne samo inter-personalni nego i infra-personalni . naime. Ta ja ne mogu htjeti vjerovati . kako je poznato. stvari koje se ne mogu htjeti na zahtjev. morate činiti upravo suprotno od onoga što čine one konfesije koje. osim toga. »Vjerujte samo«. u Bogu vidi biće kojemu je u osnovi stalo samo do jednoga: da u nj vjeruje što veći broj ljudi i. kažu nam. nemaju što drugo raditi nego boriti se međusobno i otimati jedna drugoj vjernike.

tj. razgovor sa samim sobom. koju vam ne bih htio uskratiti definiciju Boga. No zar je doista toliko važno je li »krajnja osama« samo prividna osama ili ne? Nije li. dok druga strana misli da zna kako čovjek . jedino važno to da omogućava »krajnju iskrenost«? Ako ima Boga.govor. u dubini nesvjesnoga.svejedno je li toga svjestan ili nije . ona glasi: Bog je partner naših najintimnijih razgovora sa samima sobom.bio razvio već u dobi od 15 godina.dobro se sjećam . i to s nekim različitim od sebe samoga. zakonito je Boga nazvati partnerom takvih razgovora bez obzira na to smatramo li se tada ateistima ili vjernicima. to sam ionako uvjeren da on ne bi uzeo za zlo kad bi ga netko zamijenio s vlastitim »samstvom« te ga u tom smislu preimenovao. i to radnu definiciju. Pitanje je samo ima li uopće zbiljskih ateista. kad god vodimo razgovore sami sa sobom u posvemašnjoj osami i u posvemašnjoj iskrenosti. To praktički znači: kad god smo posve sami sa sobom. To razlikovanje. prestaje vrijediti u radnoj definiciji. naime. Promišljajući u tom smjeru vraćao sam se u posljednje vrijeme više puta definiciji koju sam . zapravo svaki od nas barem u najširem smislu riječi vjernik. naprotiv. Razlika se primjećuje tek kad jedna strana tvrdi da je riječ o razgovorima sa samim sobom. I kad je Freud jednom primijetio da je čovjek često ne samo daleko nemoralniji nego što misli nego i . Naša se definicija nalazi na području prije račvanja na teistički i ateistički svjetonazor.razgovara s nekim. i to samo o razgovorima sa samim sobom. U ovoj knjizi iznio sam na osnovi kliničkih slučajeva razmišljanja koja smjeraju prema tome da je u svom temelju. koliko god ta vjera bila potisnuta i zasuta.

čime se suprotstavljam tvrdnji jednog američkog rabina čija bi nas knjiga »After Auschwitz« htjela uvjeriti u protivno (ali on nije bio u Auschwitzu). izdržat će ako i šest milijuna padne žrtvom holokausta. kako se može iskustveno dokazati. Ako je bezuvjetna. Takva posvudašnja prisutnost vjere . dok je 7 njih napustilo svoju vjeru. a između 13 njih koji su bili odgojeni pod negativnom slikom oca. ne zaostaju za vjerujućima što se tiče sposobnosti da u svom životu pronađu neki smisao.pruža vjerojatno mogućnost da se protumači kako to da deklarirani ateisti. koliko god slabo izričita. A kako je s utjecajem okoline? Na temelju stručnoga iskustva i osobnih doživljaja usuđujem se reći da za pretežnu većinu vjernika u koncentracijskom logoru Bog »nije umro«.daleko moralniji nego što misli. dok se čak 11 probilo do religioznog života. Kako ja to vidim. Tko će se onda čuditi ako se ispostavi da je ta nutarnja sposobnost vjerovanja. našlo ih se samo dvoje koji su se mogli označiti kao nereligiozni.makar samo nesvjesna i usmjerena prema posljednjem smislu . bit će . onda bismo mogli dodati: kadikad može biti i religiozniji nego što je to voljan priznati. kadra iznad svih očekivanja prkositi vanjskim i nutarnjim uvjetima i okolnostima? Tako su se moji suradnici potrudili da u jednom slučajnom nizu bolesnika koji su se bili najavili unutar 48 sati istraže odnose između slike oca i religioznog života. vjera u Boga ili je bezuvjetna ili nije riječ o vjeri u Boga. a ako nije bezuvjetna. Začudo: od 23 osobe koje su odrasle pod dobrom pedagoškom zvijezdom našlo je samo 16 njih put do isto tako dobroga odnosa prema Bogu. Toliko o utjecaju odgoja.

kojima bi se vjera morala moći oduprijeti? U svojim knjigama opisujem slučaj teške maničke faze. Toliko o vanjskim okolnostima. do milijun žrtava holokausta. tako katastrofe slabe malu vjeru.pred jednim jedinim nevinim djetetom koje leži na samrti. tj.slučajeve u kojima čak ni psihoza nije mogla nauditi religioznosti pacijenata. Činjenice govore u prilog tomu da se može varirati jedan La Rochefoucauldov aforizam o djelovanju rastanka na ljubav: kao što lahor gasi maleni plamen. pogotovo što sam je promatrao kao ljudsku pojavu. a veliki raspiruje. Iznio sam radnu definiciju religije toliko neutralnu da uključuje također agnosticizam i ateizam. slučaj endogene depresije i slučajeve shizofrenije .napuštena . pogađati s Bogom. voljom za smislom. Kako je pak s nutarnjim uvjetovanostima. pa neka bude. tada ništa od toga i . naime. Religija se doista može definirati kao ispunjenje »volje za posljednjim smislom«.moram otkazati svoju vjeru u te. kao izraz najljudskije pojave svih ljudskih pojava. Ostao sam psihijatar i dok sam raspravljao o religiji. ne možemo se. Ta naša definicija religije sukladna je definiciji koju zahvaljujemo Albertu Einsteinu: . ne možemo reći: zadržat ću svoju vjeru u te do šest tisuća ili.žao mi je . ali ako ih bude preko milijun.da se poslužim argumentacijom Dostojevskoga . dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana. štoviše.

Ostaje jedino pitanje koliko su teologu prihvatljive te tri definicije. ali i u duhu međusobne snošljivosti koja toliko dojmljivo pulsira u glasovitom dopisivanju između Oskara Pfistera i Sigmunda Freuda. čitane i po mnogo čemu posebne na našem kulturnom obzoru. jest jedino podržavati dijalog između religije i psihijatrije u duhu međusobne snošljivosti kakva je bezuvjetno potrebna u eri pluralizma i na području medicinskog istraživanja. no je li netko tko vjeruje u smisao života već i religiozan (Albert Einstein)? Kako bilo da bilo: samo se od teologa može zahtijevati i očekivati odgovor na pitanje vrijedi li ne samo Wittgensteinova teza ili pak i njena obrnuta Einsteinova formulacija. Što mi psihijatri možemo i moramo činiti. zatim.« Tu je. daljnja definicija koju nam pruža Ludwig Wittgenstein: »Vjerovati u Boga znači vidjeti da život ima smisao. započelo je svojevrsnu pionirsku ulogu u našoj sredini i . u tome se manje ili više slažu fizičar Einstein. Religiozan čovjek vjeruje u smisao života (Ludwig Wittgenstein). filozof Wittgenstein i psihijatar Frankl. uz ostale naslove. Pogovor U biblioteci "Oko 3 ujutro".« Kako vidimo.»Biti religiozan znači naći odgovor na pitanje što je smisao života.

Tada je održao dva predavanja. Prijevodi Franklovih djela iz ove biblioteke bili su uz ostalo važan poticaj za grupu stručnjaka i entuzijasta koji su organizirali posjet Viktora E.logoterapija i egzistencijska analiza. . socijalne radnike. ipak najviše stručnjake koji su u svojem radu orijentirani na konkretnu psihološku pomoć ili "rad s ljudima" . No. u travnju 1988.psihoterapijsko učenje Viktora FRANKLA . u istoj je biblioteci izašla i knjiga pod hrvatskim naslovom "Život uvijek ima smisla" ("Ein Psychologe erlebt das KZ"). alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice". vjerničke i nevjerničke. ona na koja se naslanja ljudski život. defektologe. pedagoge. kao i konkretnim usmjerenjem na praktične odgovore. dobne ili druge razlike. svjetonazorne. bez obzira na osnovno područje zanimanja. a drugo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. u odnosu na čovjekova temeljna egzistencijska pitanja. Upravo je to na svoj specifičan način dovelo do zanimanja za logoterapiju širokih krugova intelektualne publike. psihologe. Uz evo već 4. I ovi su Franklovi naslovi svakako pridonijeli da je biblioteka "Oko 3 ujutro" postala toliko popularna i tako dobro prihvaćena od široke intelektualne publike. jedno u Klinici za psihijatriju. Frankla Zagrebu. godine. hrvatsko izdanje Franklove knjige "Bog kojega nismo svjesni" ("Der umbewusste Gott"). teologe. Logoterapija se bavi teorijskim promišljanjima.među njima liječnike (ne samo psihijatre).

S druge strane svakako da je baš rat u praksi potvrdio osnovna načela i postavke Franklove misli i psihoterapijskog usmjerenja. na hrvatski naslovljena "Liječnik i duša" (Ärztiliche Seelsorge") te knjiga jednog od najznačajnijih nastavljača Franklova učenja. tiskana je i jedna od najvažnijih Franklovih knjiga. Internacionalno društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča). stručne sastanke. . surađujući prije svih sa GLE-om (Gesellschaft für Logotherapie and Egsistenzanalyse. koja je upravo primjerena traženju odgovora na stanja "krajnje egzistencijske ugroženosti" koju je rat nametnuo velikom dijelu pučanstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Osmišljeno živjeti" ("Sinnvoll leben") obadvije u izdanju "Kršćanske sadašnjosti". vođena kolegama iz Internacionalnog društva za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča. Ciljevi društva su daljnje tiskanje i prevođenje knjiga. za zainteresirane profesionalce koji se žele baviti ovom psihoterapijskom i antropologijskom školom. Društvo nastoji promovirati logoterapiju i egzistencijsku analizu kao specifičnu psihoterapijsku školu. Godine 1990.To je značilo početak trajne prisutnosti logoterapije i egzistencijske analize te je nakon toga započeta i specifična izobrazba. časopisa. S ciljem objedinjavanja svih poslova osnovano je i Hrvatsko društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu. što je nažalost na nekoliko godina bilo prekinuto ratnim zbivanjima. kao i organiziranje i provođenje edukacije kroz predavanja. Alfrieda Langlea. Unatoč nastanku u ratnom vremenu i početnim teškoćama. seminare.

prenosi naš život kroz neizvjesnosti prema novom. smjerovi i psihologijski pogledi na čovjeka i njegov unutarnji svijet. ali i unutarnje skučenosti modernoga čovjeka. traženjem mjesta i uloge pojedinca u mnogoznačnosti fenomena suvremenog svijeta i isprepletenosti interakcija u društvu. dakle onim smislom koji u konačnici može zadovoljiti našu vječitu potragu za širokom i sigurnom osnovom na koju bismo s povjerenjem spustili svoj život. njene iskonske usmjerenosti k SMISLU (Frankl čovjeku prirođenu pokretačku snagu naziva "voljom za smislom"). ili koji već žive u danas tako čestom "egzistencijskom vakuumu" (V. Frankl). koji je čini podnošljivom i koji svojom snagom kao nekom moćnom polugom. Kao i većina ostalih pravaca. tako se i logoterapija i egzistencijska analiza očituju dvojako .prvo je već spomenuto i tiče se svih . preko zastoja koji su neminovni na putu.logoterapija i egzistencijska analiza nude praktično razrađene metodološke postupke za pomoć onim osobama kod kojih je "volja za smislom frustrirana". ili pate od . trajno bave ispunjenjem zadovoljstva. Drugo .to je promišljanje i tumačenje fenomena ljudske egzistencije. Logoterapija se dakle bavi onim smislom koji osvjetljava ljudsku egzistenciju. koji se uz uobičajena pitanja duševnog zdravlja i bolesti. prateći onu nit koja kroz labirinte tajnovitosti i neizvjesnosti teži k svjetlu istinskih vrijednosti.Kako bismo ukratko mogli pojasniti što hoće i što zapravo nudi logoterapija i egzistencijska analiza? Danas su aktivne različite psihoterapijske škole.

od obiteljske. bez shematiziranja. a cilj religije spas duše. više je usmjerena na ona promišljanja koja povezuju religiju i psihoterapiju. Sam je čovjek sjecište različitih poticaja. često komplementarne. ako je doista nužan za . Kako komentirati knjigu "Bog kojega nismo svjesni" ne prepričavajući njezin sadržaj i ne razmatrajući ponovno opisane fenomene? Ova knjiga (ili točnije nekoliko njih). da uspostavimo i održavamo međusobnu komunikaciju između dušobrižnika i psihoterapeuta. radne ili šire društvene. svakom tko se praktički bavi ili jednom ili drugom djelatnošću zna koliko su u praktičnom radu isprepletene.različitih neurotskih poremećaja ili su razvili ovisnost prema alkoholu. što ove rasprave naglašavaju. Osim razgraničenja polja djelovanja. a gotovo uvijek zajedno prisutne u pitanjima konkretne osobe. područja gdje se dotiču teologija i logoterapija. sve do dnevnog susretanja s neumoljivim zahtjevima realnosti . koji se često mučno otkidaju iz najskrovitijih kutaka ljudskih dubina. Takvu pomoć pružaju izobraženi psihoterapeuti. Za ono što je autor htio. možda je najbolje polazište ono koje ilustrira rečenica: "Cilj psihoterapije je duševno zdravlja. još je također važno da u praktičnom pristupu uzimamo u obzir konkretnu osobu u konkretnoj situaciji. drogama ili nekom drugom sredštvu." Uzimajući u obzir ovu jasnu distinkciju. u konkretnoj životnoj situaciji iz koje se traži izlaz.

za naše čine. više ili manje domišljen. ali i one koji su tek zavirili u predgovor ili ovaj pogovor. svoje zdvojnosti. zamorom. bio unaprijed. sastavi gdje je to moguće. alternativni pokreti itd. za svijet. manje ili više privlačan. Ako smo dovoljno koncentrirani na "neponovljivost i jedinstvenost" (V. bez obzira kojoj djelatnosti pripadamo. s više ili manje nade ili trpljenja. a rastavi gdje smatra da je to potrebno. svoje neprospavane noći i ponovljene frustracije. Frankl to nekako . iz kojih sama ne nalazi izlaza.teologiju i psihoterapiju (u ovom slučaju logoterapiju). lakše ćemo očitati na kojoj je razini moguće rješenje i u kojem smjeru težiti zajedno s osobom koja nam je povjerila svoje trpljenje. dva različita usmjerenja. sekte.osobu pacijenta ili klijenta. na generalnu tendenciju ove knjige . jasno je da nije moguće pronaći i onda posredovati neku općenitu recepturu prema kojoj bi smislen i "sretan život" (što lako obećavaju različite "nove" meditacije.na uskom putu koji dijeli i istodobno spaja ushićenje i sklonost k odustajanju.). neizvjesnostima . dvojbama. Frankl) svake osobe koja od nas traži pomoć. Nikakav gotov sustav izvana. intimu. za druge ljude oko nas. Pošto govorimo o smislu.da usporedi. slobodu i odgovornost . trajno i u svakom trenutku jamčen i osiguran. Zato ponovno upućujem one koji su pročitali knjigu. ne može zamijeniti naše zauzimanje ili nas osloboditi od svakodnevnog susretanja s pitanjima. Čini mi se da Viktor E. za naše dare. zauzimanja za čovjeka .

Zagreb. 'samo' predmet.koliko mu je do ispunjenja smisla". Stoga čovjeku. Križo Katinić . kako rekosmo. nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja . uvijek upućuje na neki smisao.najbolje izražava sljedećim riječima: "No.u proljeće1996. u njegovoj egzistenciji. ipak joj ona osobito leži na srcu. Zaista. i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe. dr. ma kako za logoterapiju religija bila.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful