You are on page 1of 2
Ivo Banac: Hrvatsko jezièno pitanje Knjiga profesora doktora Ive Banca "Hrvatsko jezièno pitanje" na, koliko je to mog uæe s obzirom na slo enost teme, jednostavan i pristupaèan naèin periodizira pitanje hrv atske jeziène povijesti. Razvoj standardnog hrvatskoga jezika i ao je usporedo s razvojem hrvatske dr ave, od samoga naseljavanja na podruèja dana njeg prebivanja do konaènog osamostaljenja. Èinjen ica da su Hrvati (pre)èesto bili pod vla æu stranih vladara, nikako nije doprinosila n esmetanom komuniciranju puèkim, hrvatskim jezikom te je dapaèe poprilièno usporila nje gov put ka "vrhu". Prvi Hrvati koji su naselili jadransko priobalje bili su primorani prihvatiti ku lturu i jezik rimskog Ilirika, a utjecaj Istoènog carstva i prodori Turaka bili su itekako vidljivi ponajprije na dalmatinskoj obali. Opæepoznatu golemu va nost za na u pismenost imala su solunska braæa Æiril i Metod, koji s u u pokr tavanju Hrvata promovirali staroslavenski jezik i glagoljicu. Meðutim, prof esor Banac ispravno apostrofira kako su na narod uglavnom pokrstili malo spominja ni misionari iz Akvileje, a liturgijskim se pitanjem izravnim uplitanjima bavio Rim, odnosno papa. U srednjemu vijeku o tro se protivilo "crkvenoj dvojnosti" istoènoga Jadrana te se p uèki jezik, tituliran "barbarskim" zabranjivao (nau trb latinskog), a onima koji su njime pisali i govorili ogranièavalo primanje u sveti red. Slavenskoj pismenosti n ije pogodovalo ni to su naèelno protiv njezine uporabe bili i hrvatski kne evi te ona nikada nije ozakonjena. Peripetije kroz koje je Hrvatska, a posredno i njezin jezik te pismo, pro la, nemo guæe je sa eti u samo nekoliko stranica. Previranja i borbe za "samostalnost" jezika praæene su brojnim ustupcima i sna nim kulturnim i politièkim otporom, to profesor Ban ac vjerno predoèuje u svojem presjeku hrvatskoga jeziènog pitanja. Jako velik znaèaj za hrvatsku knji evnost na narodnome jeziku ima Marko Maruliæ i njeg ov spjev "Judita", ali i èitav opus ranih dubrovaèkih pjesnika, koji su bespogovorno njegovali hrvatski jezik, premda nisu nijekali latinski te su svoje talente isk azivali na oba pisma. Veæ spomenuta dubrovaèka kola pjesnika polako je potisnula glagolja ke crkvene pisce, a polo aj potonjih jo je vi e oslabio za vrijeme reformacije. Sljedeæi bitan korak bilo je pronala enje norme, odnosno standardnoga hrvatskoga jezika. Knjiga "Hrvatsko jezièno pitanje" sjajno, u tom pogledu, opisuje problematiku dija lektalnih razlika, na koje je hrvatska pismenost nai la pri stvaranju. Premda je k ajkavska Hrvatska, sa sredi tem u Zagrebu, imala velik politièki znaèaj, a èakavski bio narjeèje s najjaèom knji evnom tradicijom, prevlast tokavskog dogodio se kao posljedica poveæanja podruèja, strelovitog politièkog uspona sjeverozapadne Hrvatske, ali i vita lne va nosti tokavskog, nezavisnog Dubrovnika. Najbitniji "raznosaèi" tokavskoga po Hrvatskoj (sve do Slavonije) bili su franjevci , koji su veliku pa nju posvetili standardizaciji svoje knji evnosti, ali su i "pogu rali" latinièno pismo nakon to su se æirilica i glagoljica na le "pred zidom". U osamna estom stoljeæu tako je latinica postala jedinim pismom hrvatske knji evnosti, premda je bila najmanje prilagodljiva na emu fonolo kom sustavu. Muèno i te ko s gledi ta razvoja jezika i pisma bilo je razdoblje ilirskoga preporoda. Te nja stvaranju jeziènog unitarizma sa Srbima te poku aj stvaranja jednoga knji evnog jezika i identiteta za sve ju ne Slavene namjere su preporoditelja da naðu kompromis no rje enje kojim bi se, meðutim, uvijek nekome ustupalo. Upravo poglavlje o ilirskome preporodu i jeziènome unitarizmu povezanom s Vukom Ka rad iæem demonstriraju koliko je bitno za hrvatsko jezièno pitanje poznavanje (politièke ) povijesti. Malo koji neupuæni ili slabije upuæeni èitatelj moæi æe shvatiti koliko su us tupaka i borbi Hrvati pro li do dana njih dana. Karad iæev moto "pi i kao to govori , a èitaj kao to je napisano" gotovo je u Hrvatskoj nai na plodno tlo (podr avala ga je nekolicina hrvatskih uglednika), no u praksi to n ije slijeðeno. Pokrenut je estok otpor, a va nu rijeè u svemu je tome imao i Ante Starèev iæ, koji je prvi javno progovorio protiv Karad iæevih ideja. Starèeviæ se o tro protivio svojatanju hrvatskoga knji evnog naslijeða, Karad iæa okarakteriz rao "pljaèka em u korist srpskoga jezika" i ubrzo je buknuo opozicijski pokret koji je rezultirao zaustavljanjem Karad iæevih jeziènih naèela na hrvatskome tlu. Opse nost ove teme i profesora Banca ogranièila je u detaljnom razja njavanju Starèeviæeve borbe s Vu kom Karad iæem, koja je na koncu, kako istièe, pre la i u nacionalno pitanje. Premda je poslije Karad iæeve smrti te dolaska na vlast Khuena Hedervaryja jo malo po i vio "stari ilirski san", hrvatski pisci uspijevali su svojim djelima dr ati na ivot u narodnu knji evnost, obogaæujuæi èak i u to vrijeme potisnuto kajkavsko i èakavsko narjeèj e. Beogradski re im i poku aj "osvajanja" Hrvatske kroz nametanje jednoga pisma bio je predodreðen za neuspjeh jer su Hrvati stoljeæima oèitovali nepatvorenu volju za oèuvanje m svoje kulturne i politièke pa tako i jeziène samobitnosti. Politièka sudbina Hrvatske posredno je u razvitku onemoguæavala i jezik, ali izuzetn i kontinuirani napori hrvatskoga naroda na koncu su ipak doveli do stvaranja pos ebne i prepoznatljive knji evnosti te zaslu ili (neotuðivo) pravo na svoj jezik - samo stalan hrvatski jezik.